U ovom dijelu seminarskoga rada detaljno ćemo obraditi dva događaja koji su snažno odredili

zadnje godine postojanje Jugoslavije. Prvi događaj je proslava kosovske bitke na „Kosovu
polju“ u Dalmaciji tijekom 1989. godine. Ta proslava nam je bitan jer se na njoj prvi puta
dolazi do eksplicitnog ispoljavanja velikosrpske politike na nekom masovnom skupu u
Hrvatskoj. Drugi događaj koji ćemo obraditi je 14. izvanredni kongres SKJ na kojemu je
došlo do raspada Komunističke partije.

Kako bismo mogli bolje razumjeti povijesni kontekst kojim se u ovome djelu seminara
bavimo, ukratko ćemo objasniti i razvoj događajapočevši od 1980. godine.

Osamdesete godine nisu dobro započele za Jugoslaviju. Smrt Josipa Broza Tita, Jugoslaviju je
ostavilo u dubokoj političkoj krizi. Odlaskom do tada neprijepornog vođe, koji je sve
probleme rješavao čvrstom rukom i autoritetom, došlo je do vakuma moći.

Da stvari neće biti kao prije svjedoči i pobuna Albanaca na Kosovu iz 1981. godine. Do
pobune je došlo zbog Albanske želje da Kosovo postepeno sve više osnažuje svoju
autonomnu opoziciju, te vremenom stekne status republike. Politika Srbije tome se protivila.
Srbi su željeli revidirati ustav iz 1974. godine i ukinuti autonomni položaj Kosovu i
Vojvodini.

Netrpeljivosti između Albanaca i Sebra jedna će osoba znati dobro politički kapitalizirati. Ta
osoba zapaliti će plamen nacionalnih sukoba, koji poslije Titove smrti sve više izlaze na
površinu. Naravno radi se o Slobodanu Miloševiću. Njegov snažni politički uspon počinje u
1986. godini kada uz svesrdnu podršku, predsjednika Predsjedništva SR Srbije, Ivana
Stambolića postaje predsjednik Saveza komunista Srbije. Već iduće godine Milošević će se
okrenuti protiv njega i uspijeva ga zbaciti s vlasti.

Događaj koji je Slobodana Miloševića pretvorio u nacionalnog heroje i najistaknutijeg

političara u obrani srpstva dogodio se 1987. godine na Kosovu. Tijekom posjete Srbima koji
su se bunili na Albansko zlostavljanje, Milošević je pred kamerama poručio“ Nitko ne sme da
vas bije“. Kako bi osnažio svoj položaj 1988. godine u Vojvodini, uz pomoć Srba s Kosova,
provodi antibirokratsku revoluciju i zbacuje političko vodstvo. Isti recept sa identičnim
posljedicama proveden je početkom 1989 i u Crnoj Gori. Političko vodstvo Vojvodine i Crne
Gore postaje Beogradu odano, a Srbija u tome trenutku kontrolira četiri od osam mjesta u
saveznom Predsjedništvu. Također 1989 godine na Kosovu polju održava s miting povodom
šestote obljetnice bitke između Srpske i Turske vojske. Na tom mitingu Milošević će izreći
sudbonosne riječi „ Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još
nisu isključene“

Miting održan 1989. godine na Kosovu polju biti će samo uvertira za daljnja događanja u
Hrvatskoj. Probuđeni srpski nacionalizam više se neće moći kontrolirati, a stare partijske
mantre o bratstvu i jedinstvu doživjeti će potpuni slom.
Kako bi se razumio fenomen probuđenog srpskog nacionalizma neophodno je obraditi dva
srpska mitinga koji su se održali 1989. godine na prostoru SRH. Prvi miting održao se u
Kninu 28. veljače 1989. godine, a na njemu su se okupili tisuće osoba među kojima su većinu
činili radnici kninske Tvornice vijaka TVIK. Ovaj miting organizirao je Jovan Opačić uz
pomoć Dragana Bursaća inženjera u TVIK-U. Sam skup bio je nabijen snažnim
nacionalističkim nabojem i sve izravnijim veličanjem velikosrpstva. Izvikivale su se parole
protiv Hrvatske i Slovenije, te ih se optuživalo za potpirivanje separatizma i pružanje podrške
albanskoj iredenti. Na skupu je izostalo uobičajeno pjevanje partizanskih pjesama čija je
funkcija bila poticati odanost i privrženost okupljenih Jugoslaviji. Na ovome skupu
partizanske pjesme zamijenjene su pjesmama srpskoj nacionalnog karaktera čime se poslala
jasna poruka o političkim afinitetima okupljenih. Također upadljiva je bila podrška okupljenih
Slobodanu Miloševiću kao i njihov prijezir prema hrvatskom partijskom vodstvu.1

Iako je naknadno Opačić pokušavao uvjeriti javnost da skup nije bio pod pokroviteljstvom
Beograda, partijski kadar iz Knina primijetio je kako Opačićeve poruke neodoljivo podsjećaju
na stavove iznesene u memorandumu SANU. 2

Srpski mediji obrađujući temu netom održanog skupa u Kninu dodatno su podgrijavali
nacionalne strasti. Tako je srpska „Ilustrovana politika“ piše kako se Srbi u Kninu osjećaju
nacionalno ugroženima. Govoreći o skupu u Kninu, beogradskom listu „Duga“ javio se bivši
partizanski oficir Simo Dubajić. On je iznio tezu o sistematskom proganjanju ćiriličnog pisma
te je svoje tvrdnje potkrijepio primjerom u manastiru Krupa. Dubajić navodi kako je kod
manastira dignut ustanak protiv ustaške vlasti, a tekst na spomen ploči koji govori o tome
događaju napisan je na latinici. Također Dubajić ponosno ističe kako se on bori protiv;
svibnja, vlaka, točke i domovine, a zalaže za maj, voz, tačku i otadžbinu.3

Reakcija partijskog vodstva u Hrvatskoj na ovaj miting bila je slaba i mlaka. Hrvatski
komunisti još su uvijek vjerovali, ili berem željeli vjerovati, kako se stvar može spasiti, a
socijalizam i Jugoslaviju očuvati. Nastupili su sa stavom kako je ovo nesretan izljev srpskog
nacionalizma, ali kako bi snažnija reakcija od strane hrvatskih institucija samo dodala ulje na
vatru. 4

1
Nikica BARIĆ, „Srpska pobuna u Hrvatskoj“, Golden marketing, Zagreb, 2005., str 42
2
Isto, str. 43
3
Isto, str. 43
4
Isto, str. 43
Sekretar SKH Dragutin Dimitrović u svome intervjuu za časopis „Danas“ poručio je da se
partijsko vodstvo protivi politički kakvu vodi Simo Dubajić, ali da se temeljem toga njihovo
djelovanje ne može nazvati antisrpskim. Hrvatsko vodstvo jednako osuđuje i srpski i hrvatski
nacionalizam te se njihovo djelovanje jednako tako može nazvati i antihrvatskom. 5

Zanimljivo je zadržati se na trenutak kod ove izjave koja zapravo pogađa centar problema.
Njezin značaj treba pogledati iz ugla sve snažnije izraženog srpskog nacionalizma, te buđenja
hrvatske nacionalne svijesti kao mehanizma samoobrane. U tim trenutcima kada niti Srbi, a
posljedično tome niti Hrvati više ne pristaju uz Jugoslavensku ideju, djelovanje partijskog
vodstva uistinu postaje i antisrpsko i antihrvatsko. Ono u tome trenutku postaje neželjeni
gost, koji će veoma brzo biti poslan u ropotarnicu prošlosti.

U ovom trenutku svakako treba naglasiti kako je ekonomsko stanje u hrvatskoj bilo izuzetno
loše, a gospodarstvo kninskog kraja bilo dosta slabo s velikim brojem nezaposlenih. Ono što
posebno upada u oči je činjenica kako srpske vođe kao što su Opačić, Bursać i Dubajić nisu
naglašavali ekonomske probleme, već su naglasak stavili na ugroženost srpskog nacionalnog
identiteta.

Nakon što je na Kosovu polju 28. lipnja 1989. godine održan veliki miting na kojemu se
obilježavalo šesto godina od Kosovske bitke i u Hrvatskoj se organiziralo okupljanje sa istim
motivom. U dalmatinskom Kosovu pokraj crkve Lazarica održan je 9. srpnja 1989. godine
skup koji će se pretvoriti u najeksplicitniji odraz velikosrpskog nacionalizma. Bitno je
spomenuti kako je ovo bila službena proslava na kojoj su prisustvovali i predstavnici
republičke vlasti iz Zagreba. Uz političare i Srbe iz okolice, na ovaj miting došli su i Srbi sa
Kosova. Oni su kod vlasti izazivali posebnu nelagodu jer se radilo o istim onim ljudima koji
su iznijeli Miloševićeve antibirokratske revolucije. Ma samome mitingu mogle su se pronaći
parole kao što su „Slobodane čekamo te“, „Sloboda ćirilici“, a nije nedostajalo niti četničkih
simbola. Osim službenih zastava pojavile su se i Srpske zastave, te zastave SPC-a . Uz cestu
u velikim se količinama prodavala knjiga Slobodana Miloševića „Godine raspleta“6

Vojin Jelić, u svojoj knjizi „Pogledaj svoje ruke“ ovako opisuje atmosferu koja je toga 9.
srpnja vladala na Kosovu. „Po željama slušaoca radio Knin slavi veliki srpski praznik i pušta
pjesme: „Rado ide Srbin u vojnike“, „Srbine junačino među Obiličima“, „Srbine viteže“…Tu

5
Isto, str. 44
6
Isto, str. 44
su prisutni brojni predvodnici okolnih sela s barjacima, s kapama i šajkačama koje su drečavo
obilježene četničkom kokardom.“7

Ono što najviše svjedoči o političkim afinitetima djela, na tome mitingu, prisutnih ljudi
sljedeći je događaj. „Zgrada crkve Lazarice bila je premala da u nju stanu svi prisutni, pa su
hijerarsi postavili oltar ispred nje….Odjednom netko, iz mase slušaoca, se progura do oltara te
na njega postavi oveću uokvirenu fotografiju Slobodana Miloševića.“

Sličan opis događaja dala je i novinarka Televizije Zagreb, Hena Erceg:“ Stojim uz rub
prašnjave ceste gdje su prema crkvi Lazarici kreće veća kolona pravoslavnih popova. Bradati
pop dobacuje mi u prolazu:- Ustašo, baciti ćemo te u jarak“8

Službeni program proslave nesmetano je tekao u prijepodnevnim satima, da bi kasnije

program preoteo dio publike koji je došao s Kosova i na tribinu postavio Jovana Opačića.
Nakon njegovog penjanje na tribinu službene vlasti reagirale su gašenjem razglasa tako da
njegov govor nije mogao čuti veći broj ljudi.

Bitan događaj zbio se i dan prije, odnosno 8. srpnja, kada je u Kistanjama pokraj Knina
osnovan Srpsko kulturno društvo „Zora“. Cilj osnivanja društva bilo je zaustaviti snažne
trendove denacionalizacije i asimilacije srpskog naroda. Istaknuto je kako treba odbaciti
komunističku ideologiju i srpsku zabludu u jugoslavenstvo.

Hrvatske vlasti na ove poteze nisu mogle ne djelovati. Nakon ovog izgreda Opačić je osuđen
na 40 dana zatvora, zbog izazivanja incidenta tijekom proslave i nenajavljenog održavanja
osnivačke skupštine SKD „Zora“ . Okružno tužilaštvo u Šibeniku pokrenulo je krivični
postupak zbog narušavanja međunacionalnih odnosa i ugrožavanja poretka. U velikom djelu
srpske javnosti Opačić postaje mučenik, a stotinjak srpskih odvjetnika javlja se kako bi mu
pomogli u obrani. U konačnici optužbe su u velikoj mjeri odbačene , a Opačić je osuđen na
90 dana zatvora. Referirajući se na uhićenje Dobriša Ćasić se zapitao:“ Zar je srpska sudbina
u ratu –genocid, a u socijalističkom miru- asimilacija i diskriminacija“ 9 Kasnije je upravo na
sugestiju Dobriše Ćosića, Jovan Opačić prepustio vodeću ulogu među hrvatskim Srbima
Jovanu Raškoviću.

7
Vojin JELIĆ, „Pogledaj svoje ruke“, Split, 1996,. str 54-55
8
Heni ERCEG, „Ispovjest iz rata u Hrvatskoj“. Split,. 1995,. 16
9
Dobrica ĆOSIĆ, „Da li je naša sudbina večito ponavljanje istog“, Duga ( Beograd) br.406, pod 16. do 29.9.
1989., 24,-26.
Srpski mediji kasnije su tvrdili da je već tada trebala biti proglašena Federalna jedinica Srpska
kiartina. Navode kako je već tada postojao inicijalni odbor koji je odlučio o proglašenju
krajine, ali je gašenje ozvučenja, te planove osujetilo.

.
Samo par mjeseci kasnije, točnije u siječnju 1990. godine doći će do konačnog raspada
Komunističke partije na 14. izvanredni kongresu. Nagomilani ekonomski problemi, probuđeni
srpski nacionalizam i kriza političkog sustava pokazali su se kao pretežak teret pod kojim je
Jugoslavenski sustav pukao. Kako bi se sustav održao ponuđena su dva rješenja. Za jedno se
zalagala Srbija i odnosilo se na snaženje u centralizma, dok je Slovenski prijedlog išao prema
disoluciji federacije i formiranju konfederalnog sustava.

Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji 1987. povećat će se pritisak za promjenom

političkog sustava. Komisija SKS iz 1989 zalagala se za ustavne promjene. Uz poštivanje
civilnih sloboda, demokratske kontrole državnih organa i neovisnog sudstva, ključna se
promjena odnosila na način usvajanja odluka u federalnoj skupštini.10

Srbiji nije odgovaralo što su se odluke u saveznoj skupštini donosile konsenzusom. srpski
prijedlog zalagao se za donošenje odluka kvalificiranom većinom, a konsenzusom bi se
odlučivalo zadržalo samo o uskom krugu ustavnih pitanja.

Kao odgovor na takav prijedlog Slovensko vodstvo predložilo je formiranje asimetrične

federacije u kojoj bi svaka republika samostalno odlučila i s drugima se dogovarala koje
ovlasti želi prenijeti na federalnu razinu.11

Neslaganja oko načina rješavanja Jugoslavenske krize kulminirat će na na 14. izvanrednom

kongresu SKJ u siječnju 1990.. Na njemu su razbijene iluzije o jedinstvenom SKJ i snazi koja
može izvesti zemlju iz krize. Budući da je Jugoslavija nastala kao direktna posljedica
partizanskog djelovanja za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, nestankom jedinstva u
partiji nestat će i Jugoslavija

U svojoj borbi protiv srpskih tendencija ka centralizaciji, Slovenci u lipnju 1989. godine
objavljuju Temeljne ustavne listine u kojoj se obećava zaštita ljudskih prava i suverenitet
slovenskog naroda. Zbog ostvarenja ciljeva iznesenih u Listini osnovana je i Ustavna komisija
koja je pripremila amandmane u skladu s time. Iako je bio snažan pritisak iz Srbije da se
amandmani ne izglasaju, slovenska skupština ih je prihvatila 29. rujna. Izglasani amandmani
omogućavali su Sloveniji pravo na jednostrani izlazak iz SFRJ te mogućnost blokiranja
odluka o uvođenju izvanrednog stanja koje bi bile donesena na federalnoj razini.
10
Davor PAUKOVIĆ, „Posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije: uzroci, tijek i posljedice raspada“, Centar
za politološka istraživanja, Zagreb, 2008., str 21
11
Isto, str. 21
Komentirajući srpske pritiske Milan Kučan rekao je da se uz tezu o „urođenoj genocidnosti
Hrvata“ stvara i teza o „urođenom separatizmu Slovenaca“. 12

Odgovor Srbije na ovakvu direktnu neposlušnost slovenskog rukovodstva nije trebalo dugo
čekati. Već za 1. prosinca najavljen je miting istine u Ljubljani, Slovenske su vlasti na to su
odlučno reagirale i zabranile miting zbog sigurnosnih razloga, a Srbija odgovorila
ekonomskom blokadom Slovenije.

Prije samoga Izvanrednog kongresa SKJ održani su republički kongresi na kojima je odlučeno
kako će delegacije svake pojedine zemlje djelovati na kongresu

Srbi su i dalje rezolutno tražili što snažnije povezivanje i formiranje što čvršće federacije.
Također su se zalagali za snažan demokratski centralizam. Milošević je naglasio kao „niti
jedna republika ne može imati pravo da bude u federaciji onoliko koliko joj to odgovara“. 13

U prosincu 1989. održan je 11. kongres SK Hrvatske (SKH) na kojemu je usvojen i završni
dokument „Osnovni pravci djelovanja SKH na reformi društva i SK“. Prihvaćena je i odluka o
raspisivanju slobodnih višestranačkih izbora. Kao zamjenu za demokratski centralizam
ponuđena je nejasna ideja u vidu Jugoslavenske sinteze. Taj je koncept treba predstavljati
državu u kojemu će postojati konsenzus između svih njegovih elemenata i u kojoj jedan faktor
ili u ovome slučaju jedna savezna republika neće svoje interese stavljati ispred interes cjeline.
Također naglašavali su potrebu postojanja suverenosti republika i njihovog prava na
samoodređenje. Ovakav koncept trebao je biti pomirljiva sinteza dvaju suprotnih ideja koje su
dolazile iz Slovenije i Srbije. Za takve prijedloge bilo je suviše kasno14

Važno je još naglasiti da je u Hrvatskoj, slovenski program ekonomskih reformi podupiralo

45 posto, reformu političkog sustava 33 posto i partijsku reformu 23 posto članstva, dok
srbijanski program nije imao gotovo nikakvu potporu svega četiri do šest posto, iako su 25
posto članstva SKH činili hrvatski Srbi.15

12
Isto, str. 22
13
Isto, str. 23
14
Isto, str. 25
15
Isto, str. 25
Posljednji, 14., a prvi izvanredni, kongres SKJ održao se od 20. do 23. siječnja 1990. u Sava
centru u Beogradu

Na kongresu je trebalo usvojiti Deklaraciju SKJ, dokumente o reformi privrednoga i

političkog sustava, rezolucije o Kosovu, dobrosusjedskim odnosima i položaju pripadnika
naroda Jugoslavije koji kao nacionalne manjine žive u susjednim zemljama. Na njemu se
također trebao usvojiti i dokument o preobražaju SKJ te usvojiti odluke o promjeni postojećeg
Statuta SKJ i izradi novoga programa SKJ

Sam početak kongresa obilježila je prepirka između Boruta Pahora iMilomira Minića. Pahor
je, tražio da se Deklaracije i Statuta SKJ ne usvajaju preglasavanjem

U radu ovoga kongresa sudjelovalo je više komisija, ali Komisije za reformu političkog
sustava nametnula se kao najvažnija .U njoj je sudjelovalo približno 450 delegata, koji su
podnijeli 400 amandmana, ponajviše o prijedlogu Deklaracije. Neslaganja slovenskog i
srpskog vodstva ovdje su najsnažnije dolazila do izražaja. Milan Kučan naglasio je da je SR
Slovenija suverena država slovenskog naroda te da ne prihvaća unitarno i centralističko
uređenje Federacije . Na tu tezu Milošević je rekao: „Prijedlog da se SKJ pretvori u Savez
saveza samo je u interesu birokratskih. Iz njihovih štabova kuju se planovi za međusobni rat
jugoslovenskih komunista, a ja bih rekao i jugoslovenskih naroda.“

U ponedjeljak, 22. siječnja, oko 15:00 sati, počela je 2. plenarna sjednica pod predsjedanjem
crnogorskog lidera Momira Bulatovića

Najviše amandmana, njih 458, odnosilo se na Deklaraciju.Prihvaćen je slovenski prijedlog da

se prvo glasa o Deklaraciji koja su oni smatrali ključnom dokumentu. Kao što je prethodno
navedeno na samu Deklaraciju izneseni su brojni amandmani, a svi slovenski amandmani su
odbijeni. Posebnu ljutnju izazivali su slučajevi u kojima su odbijeni slovenski prijedlozi
amandmana, a prihvaćeni slični amandmana predloženi od delegata iz drugih republika.
Za Sloveniju ključni amandman iznio je Janeza Kocijančića, U njemu se traži promjena
statuta SKJ te definiranje SKJ kao skupa „ravnopravnih republičkih organizacija SK koje se
slobodno udružuju u SKJ“

Slovenski delegat Ribičić istaknuo je da se radi o amandmanu iza kojega bespogovorno stoji
cijela slovenska delegacija.Srbi na to odgovaraju kako delegati iz Slovenije znali kako
njihovi stavovi neće biti prihvaćeni te ih pozivaju da napuste Kongres . Kocijančićev
amandman odbijen je s 1156 glasova protiv i 169 glasova za

Nakon glasanja Slovenci su istaknuli kako je ovim potezom postalo jasno da se ne pristaje niti
na „minimum koji bi osiguravao autonomnost, samostalnost i ravnopravnost“ slovenske
„republičke organizacije Odmah potom slovenski su delegati napustili su sastanak.

Predsjedavajući Bulatović predložio je, kao da se ništa važno nije dogodilo, nastavak rada. Na
to je reagirao predvodnik hrvatske delegacije Ivica Račan, upozorivši da se teško može
govoriti o SKJ bez delegata iz jedne republike. Hrvatski prijedlog o prekidu 14. kongresa su u
konačnici podržale i delegacije BiH i Makedonije te JNA

Reakcija Ante Markovića u tom trenutku saveznog premijera koji je svojom politikom
pokušavao ekonomski stabilizirati državu i održati Jugoslavensku cjelovitost pokazuje koliko
je Jugoslavija bila organski vezana za jednopartijski komunistički sustav. Njegova izjava koja
tvrdi „Jugoslavija će funkcionirati bilo ili ne bilo SKJ“ pokazala se potpuno promašenom, a
nestankom jedinstvene partije ubrzo je nestala i država.16

Na kraju kada se sagleda 14. Izvanredni kongres može se postaviti pitanje zašto hrvatsko
vodstvo nije reagiralo onako snažno i rezolutno kao slovensko vodstvo. Za to postoje jasni
razlozi. Početkom 1991, godine u Hrvatskoj je živjelo oko 580 tisuća Srba, a prethodno
opisani srpski mitinzi u Hrvatskoj pokazuju kakav je stav Srba u hrvatskoj prema partijskom
vodstvu u Srbiji. Anketa prevedena na području Jugoslavije u 1990. Godini pokazala je kako
samo 28% Slovenaca gaji pozitivne osjećaje prema Jugoslaviji. Kod Hrvata to se penje na
48%, a kod Srba na 71%..

S obzirom na podršku Srba u Hrvatskoj Beogradu, direktno konfrontiranje sa Miloševićem

bilo bi izuzetno opasno. Drugi razlog za pasivnije djelovanje hrvatskog vodstva je još uvijek
živo sjećanje na slom Hrvatskog proljeća. Traći razlog je slijepo vjerovanje u opstanak
Jugoslavije i želja da se politički sustav održi.
16
Isto, str. 29