Slavenska mitologija

Još i danas postoje neotkriveni dijelovi mitologije starih Slavena, ipak na temelju nekih
arheološki nalazaka i starih zapisa kroničara toga vremena, možemo dobiti uvid u astralni
svijet Slavena. Cijela hijerarhija slavenskih božanstava nije do kraja poslagana, pa si još
uvijek dvoji čak i oko samog vrhovnog božanstva, ne zna se je li "nebeski šef" Svarog ili
Perun, ali najčešća teza je da je Perun vrhovni bog Slavena, no da je njega stvorio
Svarog. Za svaki aspekt slavenskoga života postojao je određeni bog, tako da je o
ratovima i proricanjem brinuo Svetovid, stadima i poljima je najvjerojatnije upravljao Volos,
o zimi Stribog, Vesna o proljeću, a rođenice o sudbini pojedinih Slavena. Svi ti bogovi
su imali svoje hramove i svetišta, prinošene su im žrtve u nadi da će bogovi uslišati želje
svojih podanika. Oni koji su najčešće prenosili želju božanstava narodu, su bili svećenici,
najugledniji i najmoćnija žitelji slavenskih plemena. Njihova je moć ponekad i nadilazila moć
samog kralja. Slaveni su također štovali i svoje mrtve, vjerovalo se da pokojnikova duša
prelazi u drugi svijet, s druge strane mora, zvan nav. U kratko rečeno, Slaveni su posjedovali
bogatu i snažnu kulturu, pa tako i raznoliku religiju, koja je bila bitan komponent
njihove svakodnevnice.
 PERUN

Perun je bog pravde, rata i oružja, groma i munje (Gromovnik). Prikazivan kao sveto
stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i
zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih.
Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na
najvišoj grani i promatrao cijeli svijet.
Stari Slaveni su vjerovali da grmljavina nastaje kada siloviti Perun izleti iz svojih dvora u
kočiji. Vjerovalo se je da se pojavljuje u proljeće kako bi donio kišu, učinio zemlju plodnom,
otjerao oblake i donio sunčevu svjetlost. Perunovo magično oružje su strijele (munje). Nosi
moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove koja se uvijek vraća u
njegovu ruku.
Prikazivan je kao grub čovjek s bakrenom bradom.
Prinosili su mu životinjske žrtve, najčešće je to bio pijetao, ali se poklanjala i koza, medvjed,
pa čak i bik koji se klao i prinosio na svečane dane. Kada je životinja bila žrtvovana, vjernici
su životinju trebali pojesti, jer je ona bila prožeta manom ili božjom snagom, te će na taj
način čitava grupa biti obredno ojačana.
Njegovo ime nalazimo i u nazivu perunika (iris), katkad zvanoj i bogiša ("božja biljka"), za
koju se vjerovalo da raste na mjestu gdje Perun udari munjom.
 SVANTEVID

U slavenskoj mitologiji Svantevid (Svetovid, Suvid, Svantovit, Sventovit,

Zvantevith) povezivan je s ratovima i proricanjem. Opisivan je kao četveroglavi bog čije
su dvije glave gledale naprijed, a dvije natrag. Ovako udruženih glava, on može obuhvatiti
pogledom sve strane svijeta (Svevid). Njegov konj bijele boje čuvan je u njegovom hramu i o
njemu su se brinuli svećenici. Vjerovalo se da Svantovid ratuje protiv neprijatelja jašući na
ovom konju. Isti konj služio je i za gatanje. O Svantevidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda,
trgovačkih putovanja, bogatstvo žetve. U isto vrijeme on je držao jedan luk ili mač, kao
simbol rata, i rog za piće.
Svantevidu su prinošene životinjske žrtve. Baltički Slaveni su ga prihvaćali kao prvog ili
najvišeg boga. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva Svantevid i dalje ostao u slavenskom
narodu kroz lik svetog Vida.
 SVAROG

Svarog je, prema ruskim legendama, bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji,
prvo božanstvo Sunca kod Slavena. Svarog je iskovao sunce i postavio ga na nebo pa je tako
povezivan s nebom, kovanjem željeza i vatrom. ima dva sina: Daboga i Svarožića.
 JAROVIT

Jarovit (Jarevid, Gerovit) je božanstvo zapadnoslavenskog panteona. Uspoređivan je s

Marsom, bogom rata, srdžbe, jarosti. Smatran je i božanstvom plodnosti. Korijen jar u
Jarovitovom imenu znači nasilan. U Jarovitovom hramu u Wolgastu čuvao se štit koji su
iznosili svaki put kad su molili za pobjedu u borbi. Štit je bio neobično velik i obložen
zlatnim pločicama.

DABOG
U slavenskoj mitologiji Dabog (Dajbog, Dažbog) je Svarogov sin. Prema ruskoj legendi on je
Perunov sin, bog-sunce, gospodar zemlje. On je bog rata, plodan bog, bog koji daje
bogatstvo, bog vratar podzemnog svijeta, bog dragih metala, bog rudnika. U legendama
često se pojavljuje u obliku hromog vuka ili kao hromi Daba. U nekim legendama Dabog je
gospodar zemlje, protivnik božji, "car na zemlji".
U nekim mitovima se, kao njegova, družica spominje Dajbaba ili Baba.
Pojavom kršćanstva pretvoren je u Sotonu.

SVAROŽIĆ

Svarožić je u slavenskoj mitologiji mladi bog Sunca, ognja i zadružnoga ognjišta. Jedan od
dva sina boga Svaroga, dijete neba i čuvar vatre svoga oca. On je bog dobročinitelj, zaštitnik
života, zrači svojom toplotom i svjetlošću, ali istovremeno ima i svoju razaračku snagu, može
se pretvoriti u katastrofu, uništavatelja i ubojicu. Stoga je bio poštivan i kao bog rata, ali i
borac protiv zlih sila, a vatra kada spaljuje i uništava, ujedno je i simbol očišćenja i
preporoda.
Njemu su pridonošene žrtve - muškarci i domaće životinje.
Svarožić na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj ruci rog obilatosti, o lijevome boku mač,
kojim je sjekao zloduha, jureći na svome konju.
 VELES

Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i podzemlja; povezivan
je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je
glavni protivnik. Simbol mu je zmija ili zmaj.
Stalno je izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina Jarila) ili ženu. Perun je progonio
Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u
razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuća ili ljudi. Na posljetku je Perun uspio ubiti
Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles
ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena
godišnjih doba.
Veles je zaštitnik stoke. Često ga se nazivalo skotji bog (stočni bog). Jedan od njegovih
atributa bili su rogovi (bikovi ili ovnovi), a vjerojatno i ovčja vuna.
Veles je bio zaštitnik pastira. U nekim se slavenskim narodima, ponajviše u Rusiji, očuvao
žetveni običaj da se prvi snop žita poveže u neku vrstu amuleta koji bi štitio žetvu od zlih
duhova.
Nakon dolaska kršćanstva Veles je podijeljen u nekoliko različitih likova. Kao bog podzemlja
i zmaj, naravno, povezan je s vragom. Njegove su dobre osobine povezivane s kršćanskim
svecima. Kao zaštitnik stoke, povezivan je sa svetim Blažom, odnosno svetim Vlahom. U
mnogim je istočnoslavenskim narodnim bajkama povezivan sa svetim Nikolom, ponajviše
zbog osobine zaštitnika bogatstva i stjecanja.
 ROD

Rod je predstavljao vrhovno božanstvo zemljoradnje. Bio je bog koji je stvorio svijet i
život: stvorio je čovjeka, osnovao obitelj i udružio naciju. Ujedno je i bog plodnosti i
svjetlosti.
Njegova žena je Rožanica ("ona koja daje život"). Kod Slavena su postojale svečanosti koje
su pratile rođenje i na kojima su se pozivale Rožanice i Rod. Rožanice su bile uz čovjeka pri
rođenju i prilikom određivanja njegove sudbine. U to vrijeme je poligamija bila uobičajena
među slavenskim narodima pa se smatra da je možda imao i više žena.
Nalazimo: Sudnice, Suđenice, Sojenice, Sudički kod Hrvata, Čeha, Slovenaca, Sreću kod
Srba, Dolju kod Rusa, Urisnicu ili Orisnicu kod Bugara.

TRIGLAV
U slavenskoj mitologiji Triglav je Trojedini bog. Objedinjuje u jednu cjelinu tri
hipostazije bića: Javu, Navu i Pravu. Triglav je oličenje prostora u kojem se nalazi živi
čovjek. Čovjeku se daje sloboda volje i mogućnost da sam bira svoj put – pravilan ili
nepravilan.
Jaše crnoga konja.

STRIBOG

Stribog (Stribor) je slavenski bog vjetra i šume. Bio je neumorni putnik koji se lako
prebacuje s jednog mjesta na drugo. Zbog toga je zamišljan kao moćni, streloviti vjetar. Pošto
se pojavljivao nekad silovito i razorno, a ponekad blago i plodonosno, pripisivan mu je
nestalan karakter, koji je prelazio od bijesa do dobroćudnosti. Tako se zimi ispoljavao
nemilosrdno - zamrzavao vodu, nanosio snijeg pa kuće i puteve i kažnjava hladnoćom.
Suprotno ovakvom ponašanju, Stribog je u proljeće radovao ljude šaljući im, na krilima
povjetarca, boginju Vesnu koja im je darovala novi život i raskošnu ljepotu, zaodjenuvši im
okolinu u zeleno, cvjetno i mirišljavo ruho.
Stribog je bio i ratnik, poput Svetovida, Gerovita i Triglava. Od njih se razlikuje po tome što
ima krila. Ona mu omogućuje da brzo prelazi ogromna prostranstva na zemlji, ali su mu
služila i za prenošenje duša umrlih u drugi svijet, za što je bio zadužen.

MOKOŠ

Mokoš je žensko božanstvo u slavenskoj mitologiji, boginja plodnost, zaštitnica žena.

Povezivana je s prirodnim ženskim poslovima posebno predenjem. Zvana je Mati-Syra-
Zemlya što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju. Po nekim slavenskim
legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio stvoriti na zemlji
biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom hrastu iz kojeg je nastao prvi
čovjek, Mokoš je udahnula život drugom čovjeku i nastala je prva žena. Njoj u čast prali su
se kipovi i drugi idoli u vodi.

MORANA
Ime Morana (Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana) je u vezi s praindijskom riječi
"mara" što znači silom umrijeti.
Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve
zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti
ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta.
Pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele
puti vučjih očnjak i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od
jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici.
Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Jage (Baba Ruga, Baba Zima), ružne stare
vještice. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u
znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u
obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva
naroda.
Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova posebno
predenja. Na sjeveru Rusije nazivaju ju i Mokuša i u legendama ju prikazuju kao ženu velike
glave i dugih noktiju. Njen kult je bio raširen i kod Zapadnih Slavena.

JARILO
Jarilo je u slavenskoj mitologiji bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti. U jednoj
priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed otvara vrata neba i silazi na Zemlju
donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu
napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama.
U početku, obično se poistovjećivao s bogom rata Jarovitom kao bog proljetne mladosti,
snage i sile kojom bukti život, ali kasnije su neka plemena proglasila Jarovita, odnosno,
Gerovita za svog boga rata, tako odvajajući ova dva božanstva.
Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i hrvatskog Jurjeva. Uspomena
na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim obredima u kojima je glavni lik, djevojka
odjevena u bijelo s cvijećem u kosi, jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila
predstavljao kao mladog čovjeka s bijelim plaštem koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu
je vijenac proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je
klasje.
Jarila se povezuje s Mjesecom, a njega sestra i žena Morana smatrana je kćerkom
Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo
je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog
sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći
proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i
udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta
zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje,
osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova
žena kći Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima,
osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran svojoj ženi te ga ona iz osvete ubija
(vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i
Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda –
vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime. Morana postaje stara, užasna i opasna
božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake
godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje
festivale slavenskog kalendara.

DANICA

Danica je istaknuti lik narodnog pjesništva i slavenske pretkršćanske

mitologije. Ona je svijetla božica sutona. Drevni Slaveni smatrali su je u
zaštitnicom ljudskog sna. Prvo je svjetlosno tijelo što se pojavljuje na večernjem
nebu - Večernja zvijezda ili Večernjača, zapravo planet Venera pri svojem
pojavljivanju na jutarnjem nebu. Njeno je mjesto na zapadu gdje se večernja vrata
rasklapaju po mrkloj noći. Vidi se samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru
poslije izlaza Sunca. Danica je Sunčeva i Zorina sestra.
Osim iznimnih nebeskih pojava može biti najsjajnije trajno nebesko svjetlilo nakon
Sunca i Mjeseca, u društvu nebeskih tijela koja se mogu uočiti i danju, kao i
uzrokovati sjenu.

ZORA

Svijetla božica jutarnjeg svanuća, mira i sloge, jutarnja zvijezda, zaštitnica

jutarnjeg rada. Ona daje Suncu snagu. Na izmaku noći, prije nego dan osvane
ponovno se pojavljuje zvjezdana božica na istočnom nebeskom svodu (dok se
Danica pojavljuje na zapadnom).

VESNA
Vesna je božica mladosti i proljeća. S proljećem je najavljivala tople dane, plodne
njive i brojna stada na pašnjacima.
Osim zanosne ljepote, Slaveni su Vesni pripisivali i vlast nad sunčevom toplinom bez
koje ne bi bilo obnavljanja prirode u zeleno i cvjetno ruho, niti bi moglo biti klijanja i
nicanja novih biljnih mladica.
U ritualu boginji Vesni, djevojke su bile obučene samo u ruho od trave, grančica,
lišća i cvijeća (kao i Vesna) i kad je bilo dovoljno toplo, prisutni su ih polijevali
vodom.
Slaveni su vjerovali da Vesna, suprotno opasnoj Morani, pomaže ljudima i da u
proljeće popravlja zimom narušeno zdravlje, usklađujući rad srca i razuma. Time je
ljude činila dobrima i blagima pa nije bilo prepreke da oni međusobno njeguju
poštovanje i slogu.
Prikazivana je s cvijetom u kosi, u lijevoj ruci drži buket cvijeća, a na kažiprstu desne
ruke stoji joj lastavica. Vesnina kultna mjesta uvijek su bila pored vode, njezini
predmeti su vijenci, lutke, jaja i zvona, ptice lasta i roda, a biljke breza, vrba,
maslačak i cvijet breskve.
 LADA

Lada je božica ljeta, ljubavi, ljepote i raskoši, ujedno i najljepše žensko biće. Tijelo joj je
bilo bjelje od snijega, a kosa zlatna. Na glavi je nosila vijenac od crvenih ruža. Iza nje stoje
tri krasne djevojke Milosnice a sa strane dva sina; Leljo i Gunđa.
Vesnina je nasljednica, od nje preuzima probuđenu prirodu da bi nad njom bdjela i omogućila
joj razvoj do punih plodova. Lada nastavlja sve ono što je Vesna započela, pa će cijelog ljeta
ljepotom biti ukrašena naselja, livade, šume, planine i nebo.
Ladi su pripadali sunce, topla noć i kiša. Njene životinje su bile pijetao, jelen, mrav, a biljke
trešnja, lipa, maslačak i božur. Djevojke su joj se molile za ljepotu, muškarci je prizivali u
vrijeme ljubavnih patnji.
U jednom ruskom mitu udana je za Daboga.
 ŽIVA

Živa (Živjena) je u slavenskoj mitologiji božica života. Na glavi je imala ukras, koji
je podsjećao na sunčeve zrake; bila je ogrnuta lakim ogrtačem, golih grudi i ramena.
U lijevoj ruci držala je klasje žita, u desnoj voćku sličnu jabuci.
 BABA JAGA

U slavenskoj mitologiji Baba Jaga (Baba Ruga, Baba Zima) je čarobnica koja živi u šumi, u
kolibi postavljenoj na kokošje noge. Ograda od ljudskih kosti i lubanja okružuje kolibu.
Umjesto brave postavila je vilice oštrih zuba, kao ključ joj služi ljudska ruka. Baba Jaga
proždire ljude. Zamišljana kao ružna starica ogromnih grudi, slijepa ili slabog vida.
 VILE RUSALKE

U južnoslavenskoj mitologiji ženska natprirodna bića, naklonjena ljudima. Zamišljane su

kao izuzetno lijepe djevojke zlatnih kosa i s krilima, odjevene u duge, prozračne haljine
i naoružane strijelama. One žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje),
pokraj voda (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje). Vjerovalo se da se rađaju
iz rose, nekog cvijeća, kad pada kiša i grije sunce i kad se na nebu pojavljuje duga. Svoje
dvorce, izuzetne ljepote i raskoši, grade na oblacima. Mogu se preobražavati u različite
životinje, prvenstveno u labuda, sokola, konja ili vuka. Često jašu na konju ili jelenu, odlaze
u lov, a još češće igraju u kolu. Zaljubljuju se u junake, koje pomažu i savjetima i djelima, a
katkad su njihove posestrime. Naklonjene su i djevojkama, koje od njih mnogu izmoliti
ljepotu ili zaštitu. Vile osobito vješto vidaju rane zadobivene u bojevima, i to različitim
biljem. Raspolažu i sposobnošću proricanja. Vile teško praštaju uvrede i svojim strijelama
ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede. Podčinjavaju se samo onima kojima pođe za
rukom da im otmu odjeću, a ako im neko oduzme krila, preobražavaju se u obične
žene. Mogu imati kozje, konjske ili magareće noge.

DOMAĆI
Domovoji ili Domaći (I.B.Mažuranić) su bili kućni duhovi-zaštitnici i svaki dom ih je
imao. Obitavali su iza ili u peći i mogli su napustiti svoje mjesto ako ih se nije pravilno
poštovalo. U nekim dijelovima se vjerovalo da tek nakon što bi glava obitelji umrla u novom
domu bi taj dom dobio svojeg prvog Domaćeg.
U srednjovjekovnoj Poljskoj zvali su ih i ubozi. U legendama se pojavljuje u liku malog
dlakavog starca, ponekad ima rep i rogove. Mogao je uzeti lik mačke, psa, krave, a rijeđe u
zmije i žabe. Brine se o blagodati kuće, posebno o stoci što ga povezuje s bogom Velesom.
Često se u kući mogao čuti Domovojev glas koji je zvučao kao jecaj, inače je bio blag i
umirijuć. Opasno je bilo da ga ukućani vide. Raznim znakovima nagovještava nedaće i
smrt. Njegova družica Domovika boravi u podrumu. Različita su objašnjenja o nastanku
Domavoja. Jedno glasi kako je bog Svarog stvorio nebo i zemlju i pustio dio demona na
zemlju. Oni koji su se spustili na krovove kuća i dvorišta ljudi postali su dobri i milostivi i
pojavili se kao zaštitnici domova te čuvari dvorišta, a neki su sišli na polja i postali zaštitnici
polja i žit. Drugi koji su pali u vodu ili šume postali su vodeni ili šumski zli dusi.

U predstavljanju vam slavenske mitologije poslužili smo se materijalima sa sljedećih

stranica:
1. Knežević, Robert, Mitologija Slavena, studentski rad, Filozofsli fakultet Sveučilišta
u Zagrebu

2. Slavenska mitologija