Professional Documents
Culture Documents
50 Anđela Za Dušu
50 Anđela Za Dušu
Svi čeznemo za mirom. Ali često ne nalazimo puta koji vodi do mira. Tu trebamo
anđela mira koji će nas uvesti u tajnu mira, koji će nas nemirne ljude umiriti i darovati nam
nutarnji kao i vanjski mir. Mir nije jednostavno ostvariv, nego je uvijek dar s kojim čovjek
mora odgovorno postupati. Kad nas prati anđeo mira i našemu životu daruje zadovoljstvo i
pomirenje, tada i sami moramo postati anđeli mira za druge. Isus naziva blaženima mirotvorce
koji su postali anđeli mira u ovome svijetu.
Kad razmišljamo o tajni mira, tada ima smisla propitati jezik. U hebrejskomu se
govori o šalom. Kad se pozdravlja, poželi se drugomu šalom. Šalom izriče sve što čovjek
treba za život: mir, puninu života, zdravlje, sreću, zadovoljstvo. Grci prevode hebrejsku riječ
šalom s eirene. To znači blagostanje, ali i mir, mir duše. Mir je za Grke stanje spokoja. Nema
svađe. U takvu stanju mira i spokoja može čovjek graditi osiguranu egzistenciju i doći do
blagostanja. Eirene je povezana i sa skladom. Sve skupa je skladno i sve pristaje zajedno. Ako
je sve za čovjeka u skladu, tada može skladno živjeti u suglasnosti sa svojim srcem, ali i u
skladu sa svojom braćom i sestrama. Tada nastaje sklad srdaca i skladno suzvučje vanjskih
odnosa.
Latinska riječ za mir pax dolazi od pacisci, a znači: voditi rasprave, zaključiti
sporazum, sklopiti ugovor. Mir za Rimljane nastaje dok zajedno razgovaraju i usuglašuju
zajednička pravila. U savezu koji se sklapa, obvezuju se oba partnera da će se držati
zajedničkih dogovora. Ovdje je istaknut važan vidik mira. Mora se međusobno razgovarati da
bi nastao mir. Tko potisne svoje osjećaje, može doduše držati vanjski mir; ali njegove će se
potisnute agresije kad-tad javiti i ugroziti nutarnji mir. Neizrečeni osjećaji blokiraju nas i
međusobno dijele. Mir za Rimljane nikada nije bio idealno stanje koje je jednostavno tu. To
se stanje moralo postići sjedinjujući se zajednički na istim principima. Miru je dakle potreban
rad i napor. I potrebna mu je jasnoća. Mir nastaje jedino ako jedan drugoga sluša, ako ga čuje
i ako u zajedničkome slušanju nastane kompromis s kojim svi mogu dobro živjeti. Nikada
nema idealna mira, nego uvijek samo relativan mir koji nastaje između dva čovjeka ili dvije
skupine.
Mir (njem. Frieden) povezan je s riječju slobodan (njem. frei). Slobodan se izvodi iz
indogermanskoga korijena: štititi, poštedjeti, rado imati, voljeti. Slobodne su one osobe koje
se voli i stoga štiti. To su prijatelji oko kojih se postavlja zaštitni bedem, koje se ograđuje. Mir
je zaštićeno područje na kojemu se zadržavaju slobodni ljudi i prijateljski susreću jedni druge.
Ali mir je povezan i s prijateljstvom i ljubavlju. Germani su imali svoja vlastita iskustva s
mirom. Oni su štitili svoje prijatelje braneći jedan prostor u koji ne može prodrijeti nijedan
neprijatelj. Ogradili su ga, postavili oko njega ogradu. Ondje su mogli mimo skupa živjeti i
jedni druge voljeti. Ni za Germane mir nije jednostavno tu. Mora ga.se zaštititi. Mora se za
njega zauzeti. Mora ga se braniti.
Ne postoji samo mir među ljudima, nego i nutarnji mir, mir duše. Ovdje se radi o tome
da zaštitimo nutarnji prostor naše duše i ne pustimo da neprijatelji naše duše u njega prodru.
Za prve monahe bijaše najvažnija zadaća izboriti nutarnji mir. To se događalo na dva načina:
jednom, štiteći prostor duše od provalnika, od strastvenih misli koje hoće zaposjesti čovjeka.
Drugi se put sastojao u tome da se strasti doduše pripustilo, ali se s njima pregovaralo i
razgovaralo. Htjelo se istražiti njihove namjere i iskoristiti snagu koja se u njima nalazila. Na
ovaj su način od neprijatelja nastajali prijatelji. Strasti su služile duši i njezinu nutarnjemu
miru. One su ih štitile, umjesto da se protiv njih bore. Monasi su upoznali strasti i sprijateljili
se s njima. Na ovaj su način mogli živjeti bez straha. I bili su slobodni od mehanizama
projekcija preko kojih nastaju tolika neprijateljstva. Jer su poznavali strasti u svome srcu, nisu
ih više projicirali na druge. Tko ne poznaje sama sebe, otkriva svoje nesvjesne emocije i
1
potrebe u drugima i ondje se bori protiv njih. Tako nastaje neprijateljstvo i mržnja. Samo onaj
tko živi sa sobom u miru, može stvarati mir i prema van. Tko sama sebe mrzi, širi mržnju i
oko sebe. A tko je u sebi podijeljen, dijeli i ljude oko sebe.
Biblija zna da čovjek po sebi nije sposoban za mir sa sobom, sa stvorenjem i s
ljudima. Stoga se sam Bog mora umiješati. On šalje svoga Sina, Isusa Krista, velikoga
Mironosca. Luka, grčki evanđelist, naviješta Isusa kao onoga koji, drukčije od Augusta cara
mira, donosi mir čitavu svijetu, bez oružja, jedino svojom ljubavlju. Kad se rodio, anđeli su
navijestili svijetu mir na zemlji. Anđeli su nam otvorili oči za mir koji mi sami ne uspijevamo
stvoriti. Ali anđeli nisu samo navjestitelji mira, nego nam i donose mir. Umjetnost je na
mostovima i trgovima često prikazivala anđele mira. Da štite grad ili zemlju i osiguraju im
mir. Ali anđeo mira odgovoran je ne samo za zemlju, nego se brine i za tvoj nutarnji mir. Želi
te sačuvati od toga da sklapaš lažan mir, jeftin kompromis. Anđeo mira ti hoće otvoriti oči za
to da je mir moguć jedino ondje gdje svi sudionici dolaze primjereno do riječi i gdje se
poštuju njihove potrebe. Mir koji traje, mora voditi računa o istini. On ne poznaje ni
pobjednike ni pobijeđene. Anđeo mira hoće da budeš u skladu sa sobom. I on hoće stvoriti
mir za sve ljude, mir koji ujedno znači sklad, blagozvučje, dobro osjećanje, zadovoljstvo,
slobodu, ljubav i sreću.
Želim ti da vjeruješ anđelu mira, da se dadneš od njega pozvati i razgovarati s
neprijateljima svoje duše, razgovarati sa strancima i nepoznatim ljudima oko sebe, da bi
mogao zaključiti sporazum koji traje. Samo tako može nastati mir, prostor ljubavi i slobode, u
kojemu nastaju blagostanje i dobro osjećanje, u kojemu si u skladu sa sobom i čitavim
stvorenjem, u kojemu već odzvanja nešto od sklada raja u tvome svijetu.
ANĐEO SAMOODREĐENJA
2
smijem sam oblikovati i formirati. Ali uz glas ide uvijek i slušanje. Isus ne ozdravlja samo
jezik gluhoga mucavca, nego i njegove uši da bi pravilno čuo. Tko ne može čuti, ne može
oblikovati ni svoj glas niti ga »usuglašeno« podići. Ne mogu samovoljno određivati stvari.
Moje određenje mora biti u skladu s mojom realnošću. O sebi mogu pravo određivati jedino
ako slušam Božji glas, ako sam u skladu s jedinstvenom i neponovljivom slikom koju Bog
ima o meni. Samo ako čujem tihe glasove koji odzvanjaju u mome srcu i u kojima mi govori
sam Bog, moj život postaje »usuglašen«. Samo je tada u redu kako sebe sama određujem.
Želim ti da te anđeo samoodređenja ohrabri da podigneš svoj glas i povjeruješ svomu
glasu i njegovu jedinstvenu zvuku. Tvoj anđeo koji te prati hoće u tebi postati glasom da bi se
po tebi u ovomu svijetu začula riječ koju Bog može samo u tebi izreći. U višeglasnom zboru
ovoga svijeta ne smije nedostajati tvoj glas. Inače bi svijet bio siromašniji. Inače ti mnogi
glasovi ne bi tako skladno zvučali. Tvoj anđeo samoodređenja neka te, u svemu što činiš, prati
da postaneš osjetljiv kad drugi o tebi određuju i čine da sve više utihne glas tvoga srca. I neka
te uvijek iznova izazove da sam o sebi određuješ, da živiš svoj život kako ti ga je Bog
namijenio. Anđeo neka stane uza te da sam odrediš što je za tebe u redu, da bi ti život postao
»usuglašen«, da bi se uskladio s jedinstvenim Božjim glasom koji želi samo po tebi odjeknuti
ovim svijetom.
ANĐEO OPUŠTANJA
Ljudi koji u javnosti imaju nešto reći, često su prenapeti. Na njihovu se licu opaža
grčevit osmijeh. Lažno odražavaju nešto što ne odgovara njihovoj nutrini. Mnogi menadžeri u
firmama ostavljaju dojam da im je luk neprestano napet. Uvijek su spremni na skok, reagirati
na ideje konkurencije ili sami krenuti na novi put. I u duhovnome životu ima mnogo
grčevitosti. Poneki ljudi meditiraju svaki dan i ispunjaju svoj duhovni program treninga. Ali
leđa su im tvrda kao daska. Mišići su im napregnuti. Na njima se vidi da ih molitva ne vodi u
slobodu i povjerenje, nego da mole jedino zato da se osiguraju pred Bogom. Grče sve mišiće
iz straha da bi zaista mogli susresti Boga i naći se izvan sebe.
Možda i sam to poznaješ, kako napet ideš na sjednicu. Plašiš se da bi na stol došle
neugodne teme ili da bi moglo biti svađe. Grčiš se da se naoružaš protiv neprijateljskih
napada. Ili napinješ svoj luk da odapneš svoje vlastite strijele na protivnika. U svakome
slučaju usredotočen si na drugoga, na probleme, na sukobe, na argumente drugih. Nisi pri
sebi. Anđeo opuštanja želi te pozvati na to da popustiš napetost svoga luka. Ne moraš se
boriti. Ne moraš se braniti niti opravdavati. Idi jednostavno na sjednicu, pun povjerenja da će
uza te biti anđeo opuštanja. On će ti u pravome trenutku dati ideju koju trebaš i oboružati te
snagom kojom ćeš se moći boriti za neku stvar. Ali ne moraš se čitavo vrijeme napinjati i tako
trošiti uzalud svoju snagu. Jer ako su ti mišići neprestano napeti, istrošit' će se.
Anđeo opuštanja, uzet će ti s pleća teret koji ponekad osjećaš kad se nalaziš pred
teškim susretom ili konfliktnim razgovorom. Ako u razgovor ulaziš napet, teško će se nešto
dati riješiti. Usredotočen si na drugoga, na to što on misli ili izmišlja. Ali ako drugoga
susretneš opušteno, i razgovor je odmah opušteniji. I problemi se odmah daju lakše riješiti.
Pitaš se zašto si sebi zadavao toliko briga. Opušten zračiš bolje. Puno toga ti ide lakše od
ruke.
Barok je uvijek prikazivao anđele opuštenima i zadovoljnima. Zrače radosnom
osjećajnošću i djeluju slobodni od svakoga nutarnjega pritiska da sve moraju pred Bogom
učiniti ispravno. Poznajem ljude koji su i u svome duhovnom životu uvijek pod pritiskom da
moraju udovoljiti Bogu i da pred njim ne smiju pogriješiti. Ova usredotočenost na mogućnost
vlastita krivog ponašanja čini ih napetima. Anđeli u baroknim crkvama pokazuju ti jedan
drugi način življenja pred Bogom. Smiješ biti onakav kakav si. Ne trebaš naborati svoje čelo
3
razmišljanjima činiš li sve ispravno. Trebaš se, naprotiv, igrati pred Bogom. Anđeo opuštanja
daje ti pouzdanja de si pred Bogom ispravan. A budući da si ti ispravan, ne trebaš sve
ispravno činiti. Barokni anđeli igraju se spontano. Jednostavno čine što ih zabavlja. Dišu
slobodu. Odražavaju otkupljenost. Anđeo opuštanja te poziva da ostaviš svoje ozbiljno lice,
da opustiš svoje napete mišiće, napustiš sebe i jednostavno vjeruješ onomu što je u tebi, da
opušteno izraziš ono što osjećaš. Tada ćeš možda doživjeti istu slobodu, istu radost života kao
opušteni anđeli u baroknim crkvama.
ANĐEO MUDROST
Kad za nekoga čovjeka kažemo da je mudar, to uvijek zvuči pomalo tajnovito. Mudar
čovjek je upućen u duboke tajne. On sjaji ne zbog mnogo znanja, nego zato što ima osjećaj za
ono što je pravo. Prozire. Poznaje krajnje prauzroke života. Zna za dublju povezanost svega
bitka. Ima uvid u tajnu Boga i čovjeka. Mudrost je svakako povezana sa znanjem. Znati
(njem. wissen) dolazi od gledati (njem. sehen), slično kao što su i Grci znanje dovodili u vezu
s gledanjem. Mudrac je vidio kako je s čovjekom. On vidi dublje. Vidi stvarnost, biće, pravi
lik svega bitka. Mudrost se može - kažu Grci - naučiti. Ali ona je i Božji dar. Mitovi
pripovijedaju o tome da je mudrost u početku bila u posjedu bogova. Atena i Apolon držani
su prije svega bogovima mudrosti. Muze su posredovale mudrost pjesnicima. Filozofski smjer
sofista zahtijeva mudrost za sebe. Mudrost shvaća kao spretno govorenje. Sofisti su preteče
danas nadaleko raširena stava koji znanje shvaća kao posjed. Mogu raspolagati onime što
znam. Znanje mogu opozvati. Ono je moć. Protiv toga protestira Sokrat. Za njega je prava
mudrost znati da se ništa ne zna. Platon to izražava pozitivnije. Za njega se mudrost sastoji u
tome da vidi prauzrok svih stvari, da upozna bit stvari. Mudrac prepoznaje sam bitak. A bitak
je za Platona dobro i lijepo. Mudrac je upućen u dobro i lijepo. Mudrost Platonu znači moći
ostaviti stvari, diviti se biću ali ne i posjedovati ga.
U latinskome mudrost je sapientia. A to dolazi od sapere - »kušati, okusiti«. Mudrac
nije samo pogledao u prauzrok svijeta. On je i mnogo kušao. Stekao je iskustva. Ima okus za
dobro, za ono što čovjeku koristi. I zna za okus zla koje čovjeka čini ogorčenim i nanosi mu
štetu. Mudrac je onaj koji može okusiti sama sebe, koji je u suglasju sa samim sobom. Iskusio
je i okusio uspone i padove ljudskoga bića. Sada zna što se krije u čovjeku. Ništa ljudsko više
mu nije strano. Ali iako je mudrac pogledao u ponore ljudskoga bića, nije se predao sudbini.
On je duboko u sebi sporazuman s ovim svijetom. Jer je upoznao temelj svijeta, Boga,
Stvoritelja svega što postoji.
Biblija veliča mudrost divnim pjesmama. Stari zavjet poznaje vlastite Mudrosne
knjige, kao što i sve religije navještaju nauk o mudrosti. Najdublja spoznaja židovskih
mudraca sastoji se u rečenici: »Gospodnji strah početak je mudrosti a razboritost je spoznaja
Presvetog« (Izr 9,10). Mudrac zna za Boga, za Božju uzvišenost i svetost. Zna razlikovati
između Boga i čovjeka. Prigiba se pred tajnom Boga. Pušta da ga ona pogodi. Pavao je otkrio
pravu mudrost u križu Isusa Krista. Isus je na križu stekao najdublje iskustvo svoga života da
se smrt preobrazuje u novi život, da tama postaje svjetlost a napuštenost zajedništvo s
božanskim Ocem. Već Evanđelja govore o Isusu kao Mudracu koji uvodi u tajnu Boga i
čovjeka. Isus je na križu iskusio što je život i smrt. Tako križ naviješta drugačiju mudrost
nego što je tajno znanje ezoterijskih krugova kakvo je bilo tada rašireno u Korintu i kakvo je i
danas nadaleko rasprostranjeno.
Mudrost ne možemo postići s mnogo učenja. Za Pavla je Duh Božji taj koji uvodi u
mudrost. Sam Bog nam šalje svoga Duha da bismo naučili mudrost. Za Grke su Apolon ili
Atena ili muze bili ti koji su ljudima darivali mudrost. Za nas je to anđeo koga nam Bog šalje
da nas nauči mudrost. Anđeo nam ne daje ništa za učenje napamet. On ne želi umnažati naše
ukupno znanje. Anđeo mudrosti nas uči dajući dam da puno toga vidimo, otvarajući nam oči
4
za ono pravo, dajući nam gledati u prauzrok svijeta, onamo gdje je sve povezano, gdje se sve
temelji u samome Bogu.
Zato ti želim da te prati anđeo mudrosti, da ti otvori oči da uz toliko toga što vidiš ne
zalutaš i ne zapleteš se, nego shvatiš o čemu se zapravo radi. Anđeo mudrosti te neće sačuvati
od pogrešaka. On odgaja pokušajima i zabludama, da ti razvije okus za ono što ti zaista čini
dobro. A okus života ćeš upoznati jedino ako ga možeš razlikovati od okusa smrti. Želim ti
anđela koji će ti dati da postaneš mudar, koji će dati da budeš sporazuman sa životom, koji će
ti otvoriti oči za temelj svega što postoji, za Božju ljubav. Ondje, u Božjoj ljubavi, možeš
prihvatiti svoj život sa svim njegovim protivštinama. Ondje je nevažno sve što inače prijeti da
te rastrga. Ondje kušaš što znači život, ondje vidiš ono pravo, ondje znaš kako je sve
povezano.
ANĐEO SAMOSPOZNAJE
Na hramu u Delfima stajala je riječ koja je obilježila svu zapadnu misao: Gnothi
seauton što znači »Spoznaj sama sebe«. Početak svake grčke mudrosti sastoji se u
samospoznaji. Grčka riječ gignoskein znači gledati. Trebam dakle sebe pravo gledati, gledati
onako kakav jesam. Za to se moram osloboditi iluzija koje o sebi imam. Često stavljam
naočale kojima vidim samo jako obojeno. Neki nose ružičaste naočale kojima previđaju sve
negativno i u sebi vide samo ono zdravo i dobro. Drugi gledaju kroz crne naoča1e. Sve vide
crno. Obezvrjeđuju sebe i smatraju se lošijima od svih. Naočale svakoga od nas su obojene
našom životnom poviješću s njezinim povredama i ranama. Obojene su i našim željama i
potrebama. U sebi vidimo samo ono što hoćemo vidjeti. Tu trebamo anđela samospoznaje
koji će uvijek iznova očistiti stakla na našim naočalama da bismo jasno vidjeli što je zaista u
nama i tko smo uistinu.
Spoznati (njem. erkennen) izvorno znači shvatiti, duhovno razumjeti, sjetiti se. Sebe
spoznajem ako sebe shvaćam, ako uđem u sebe i otkrijem svoju najdublju jezgru. Spoznaja je
povezana s time da budem u dodiru sa svojom nutrinom, da primijetim ne samo svoj vanjski
oblik, nego i svoje nutarnje »ja«, ono što čini moju pravu bit. Ovo razumijevanje povezano je
s duhom. Svoju bit ne mogu napipati rukama. Potreban je duh koji shvaća pravo »ja«, koji
uranja u nj da ga obuhvati i razumije. Spoznati sama sebe znači uvijek iznova »sjetiti« se,
poći u nutrinu, doći u dodir sa sobom, s izvornom Božjom slikom, o meni. Vlastito »ja« nije
nešto što je nastalo mojom životnom poviješću. Ono je naprotiv nešto izvorno, neiskrivljena
Božja slika o meni.
Postoji izreka »spoznati ženu«. Time prevodimo hebrejski izraz Biblije za spolni
odnos. I ovdje postaje jasno da samospoznaja nije u velikome znanju o meni, nego u tome da
postanem jedno sa samim sobom, da se stopim sa svojim pravim »ja« kao što se muškarac i
žena stapaju jedno s drugim u spolnome činu i u njemu spoznaju svoju najdublju bit. Sebe
mogu spoznati jedino onda kad sam spreman ući u svoje pravo »ja«. Ne mogu ga promatrati
izvana. Moram prodrijeti u svoju jezgru, ondje boraviti, s njome doći u dodir.
Za monahe samospoznaja je bila preduvjet za spoznavanje Boga. Samospoznaja za
njih znači promatrati misli i osjećaje, strasti i emocije, potrebe i želje koje se neprestano
javljaju i dosta često nas određuju. Samo ako sebe ispravno gledam, moći ću spoznati druge.
Bez iskrene samospoznaje ja ću sve, što kod sebe potisnem, projicirati na druge. Svoj ću
potisnuti bijes vidjeti u drugome, umjesto da ga spoznam u sebi. Samospoznaja je bolna. Trga
nam masku s lica. Daje nam gledati u ponore naše duše, čak i u područje nesvjesnoga.
Razumljivo je da se mnogi ljudi plaše puta samospoznaje. On za njih u sebi krije previše
opasnosti. Zato je potreban anđeo samospoznaje koji će nas ohrabriti da siđemo, u dubine
svoje duše i u sebi zapazimo sve što se nudi našemu duhovnomu pogledu. Anđeo nas
5
oslobađa straha od tmina naše duše. Uzima nas za ruku i ide s nama. Pokazuje nam sve što je
tu u našoj duši skriveno. Ali on to ne procjenjuje. Ujedno nam govori: »To si ti. Ali i smiješ
biti takav. Stavi sve što vidiš na svjetlo i u Božju ljubav. Tada će se to preobraziti. Tvoja će ti
samospoznaja oduzeti strah od tebe samoga. I učinit će te skromnim da možeš prihvatiti i
ljude oko sebe, ne osuđujući ih. Mladi monah pitao je iskusna monaha zašto neprestano sudi o
drugima. Starac odgovori: »Jer ne poznaješ sebe. Tko poznaje sebe, ne sudi o drugima.« Kao
što mlad monah treba starca, tako ti trebaš anđela koji će te obzirno dovesti do samospoznaje.
Tada nećeš osuđivati ni sebe, ni druge ljude.
ANĐEO ZABORAVA
»Zaboraviti« je višeznačna riječ. Kad je neki čovjek zaboravan pa zaboravi sve što mu
je naređeno, tada nas to ljuti. Ne možemo se u njega pouzdati. Zaboravlja sve. Ponekad
zaborav može biti i jedina mogućnost da se odupremo previsokim zahtjevima. Zaboravljamo
jednostavno što pretpostavljeni ili bračni drug od mene hoće. Zaboraviti u ovome smislu
znači: »izgubiti iz duhovnoga posjeda, ne moći nešto shvatiti«. Ali ako netko može zaboraviti
uvrede koje smo mu nanijeli, tada smo zbog toga veseli. Tada imamo osjećaj da drugi nije
zlopamtilo. S njime možemo uvijek iznova opet započeti. Staro ne opterećuje naš odnos. Ovo
drugo značenje poznavao je već jezik srednjega vijeka. Tu se govorilo o »razveseliti«, a
mislilo se zapravo: »zaboraviti, nadoknaditi štetu, naplatiti«. Kad zaboravim krivicu, mogu se
odmoriti i veseliti. Zaboravljanje postaje dakle uzrokom odmora i radosti. Stari teret više ne
pritišće. Možemo ga se osloboditi i zaboraviti ga. Zaboravljanje stvara veselost.
Anđeo zaborava sigurno nas ne želi. ohrabriti za to da zaboravimo imena svojih
prijatelja ili da zaboravimo obveze koje smo preuzeli. Anđeo nas hoće, naprotiv, uvesti u
zaborav koji vodi do veselosti i radosti. Anđeo nas želi uputiti na to da zaboravimo nepravdu
koju su nam drugi nanijeli. Tko se uvijek iznova vraća na uvrede koje su mu nanijeli drugi,
daje drugima mnogo moći. Pušta da i dalje bude određivan uvredama. Uvredljive riječi ranit
će njegovu dušu, usidriti se u njegovoj duši i polako ju nagrizati. Tu je potreban anđeo
zaborava koji će zaštititi dušu od takvih povreda. Zaboraviti znači napustiti nepravdu koju mi
je drugi nanio. Ali napustiti mogu jedino ono što sam prihvatio, ono s čime sam se pomirio.
Ne smijem zaboraviti prebrzo. Inače bi uvrede bile potisnute. Moram najprije pripustiti
srdžbu. Ali zatim je važno pustiti da prošlo prođe i zakopati ga i zaboraviti. U ovome smislu
zaborav je najviši oblik praštanja. Anđeo zaborava osposobljava me za to da pokopam prošlo i
ostavim da miruje. Ali kako se anđeo sjećanja odnosi prema anđelu zaborava? Bore li se jedan
protiv drugoga? Kad sam oprostio i zaboravio nepravdu, tada se mogu sjećati prošloga a da ne
provale bijes ili gorčina. Sjećanje je slobodno od emotivnoga uzbuđivanja. Moja duša nije
sjećanjem zaprljana, nego dovedena unutra, k svojoj najnutarnijoj jezgri.
Pravi cilj zaborava sastoji se u tome da zaboravim sama sebe. Velika je milost moći
prihvatiti sama sebe. Poznajem ljude koji se neprestano vrte oko sebe. Kad su na godišnjemu
odmoru, ne mogu se prepustiti ljepoti krajolika jer. se pitaju, jesu li izabrali pravi godišnji
odmor, nisu li ondje kamo su inače htjeli, bolje vremenske prilike. Kad susretnu nekoga
čovjeka, razmišljaju što taj o njima misli. Tako su blokirani i ne mogu ga pravo susresti. Kad
mole, pitaju se što će im to donijeti. Pri svemu što čine, na njihovu putu stoji njihov ego.
Drugi stoje pod prisilom da se neprestano moraju kontrolirati. Ne mogu se istinski radovati jer
se boje da se neće ispravno ponašati, da bi drugi mogli nešto na njima kritizirati. Tako su
zaključani svojom prisilom za kontroliranjem i zbog toga isključeni iz života. Zaboraviti sebe
umijeće je stvarno biti nazočan, biti sasvim u trenutku, potpuno se prepustiti onomu što
upravo jest. Samo ako sebe zaboravim, ja sam uistinu tu. Samo ako prestanem neprestano
razmišljati i o sebi i svome djelovanju prema van, mogu se upustiti u susret i u razgovor. Tada
mogu uživati u onome što tu među nama nastaje.
6
Želim ti anđela zaborava koji će te osloboditi tebe sama, koji će ti oduzeti potrebu da sve
gledaš u odnosu na sebe, da se pri svemu moraš pitati što ti to koristi. Anđeo zaborava želi te
uvesti u pravu slobodu, u slobodu od okova vlastitoga ega. Kad te anđeo nauči umijeće
zaborava, osjetit ćeš koliko intenzivno opažaš sve oko sebe, kako odjednom postaješ
sposoban uživati i kušati trenutak, kušati sam život, biti sasvim u kušanju i tako naslutiti
bogatstvo bića. Anđeo zaborava dovest će tvoju dušu do njezina pravog određenja, da nadiđe
samu sebe u Bogu, da zaboravi sebe i uroni u Boga.
ANĐEO HRABROSTI
Hrabrost spada u stožerne kreposti. Izvorno je to bila krepost vojnika. Ali filozofi su u
njoj gledali stav koji treba svaki čovjek da bi mogao autentično živjeti svoj život. Hrabrost je
ne samo neustrašivost pred opasnostima i ne samo snaga provođenja, nego prije svega
odvažnost dosljedno slijediti ono što se spoznaje kao ispravno. Hrabri se ne da odmah
odvratiti sukobima. Ne prilagođuje se trendu da bi bio omiljen kod svih. Vjeran je sebi i kad
drugi ustanu protiv njega. Hrabar (njem. tapfer) izvorno znači »čvrst, težak, važan, svadljiv,
smion, junačan«. Hrabar čovjek nije nasrtljivac. On je smion. A smion (njem. kuhn) dolazi od
znati (njem. wissen) i mudar (njem. weise). Tako je potrebna hrabrost da se pravilno ocijeni
situacija i zatim smiono učini ono što se spoznalo kao ispravno. Hrabrost je nešto drugo nego
odvažnost. Odvažnost se ima, hrabrost se stječe. Odvažnost je nešto aktivno. Hrabrost se
pokazuje i u pasivnosti, u podnošenju boli. Suprotno od odvažnosti je obeshrabrenost, a od
hrabrosti kukavičluk. Hrabrost se mora uvijek iznova stjecati. Jer svatko od nas zna i za
kukavičluk. U svima nama se krije tendencija popustiti strahu i uzmaknuti pred opasnošću.
Anđeo hrabrosti stoji uz nas kad nadvladavamo svoju prirodnu sklonost i izdržimo upravo
ondje gdje smo potrebni.
U svagdašnjemu govoru kažemo djetetu koje se ne tuži na svoje bolove da je hrabro.
Hrabar je onaj koji se ne plaši boli, koji ju, naprotiv, prihvaća i pokušava je što bolje
podnositi. Hrabar je tko se ne povlači kad ga zadesi nesreća. Ostaje na nogama. Izdrži
situaciju i kad ga ona boli. Ne uzmiče pred bolju nego prolazi kroz nju. Bolest i žalost ga ne
slamaju. Ali nije neosjetljiv. Vidi gubitak draga čovjeka, jasno uviđa da njegova bolest vodi u
smrt. Ali ipak ostaje uspravan. Ustrajava u onome što Bog od njega traži. A u toj hrabrosti
čovjek raste. Postaje mudar i jak. Ne trebaš sebi dokazivati svoju hrabrost. Ne moraš ni u
svakoj situaciji biti hrabar. Ima ljudi koji obiluju samosviješću, ali onda u opasnosti ipak gube
glavu i pokažu se kao slabići. Drugi su plašljivi. Ali čim ih zadesi izazov, izdrže. Postaju
hrabri u situaciji u koju ih, oni to znaju, postavlja Bog. Vjeruju da će ih, upravo kad to bude
potrebno, okrijepiti i pomoći anđeo hrabrosti.
Želim ti anđela hrabrosti da se uistinu možeš nositi sa svojim životom, da ne uzmičeš
kad ti u uši bude puhao protivan vjetar, da ne bježiš kad te zadesi nesreća. I želim ti hrabrost u
ophođenju sa svakodnevnim sukobima, da budeš slobodan od potrebe da si posvuda omiljen.
Neka uza te bude anđeo hrabrosti kad si u opasnosti da popustiš pred mišljenjem drugih, kad
bi najradije napustio borbu radi blažena mira. Ako je uza te anđeo hrabrosti, moguća su
rješenja koja će na kraju biti dobra za sve. Tko je hrabar izbjegava svaki lažan kompromis. On
se zauzima za život. Bori se za život. Anđeo hrabrosti bori se na njegovoj strani. Želim ti
anđela hrabrosti ne samo pred neprijateljem, nego i pred prijateljem.
Anđeo neka te sačuva od toga da se dadneš podmititi i prilagoditi se kako ne bi
izgubio prijatelja. Anđeo hrabrosti opire se i prijatelju ondje gdje je to potrebno. To učvršćuje
prijateljstvo, umjesto da ga razara.
7
ANĐEO POSLUŠNOSTI
Mnogi danas s anđelom poslušnosti imaju dosta teškoća. Treći Reich je poslušnost
previše doveo do apsurda. Tu je ljudska naredba apsolutno prihvaćana. No mi ne dugujemo
poslušnost u prvome redu ljudima, nego Bogu. Već Petar govori Velikim svećenicima:
»Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima« (Dj 5,29). Poslušnost dolazi od slušati,
čuti, pozorno slušati. Poslušnost traži da slušam Božji glas u sebi. Bog mi govori u mojim
osjećajima i strastima, u mojim sukobima i problemima, u mojim snovima, u mome tijelu i u
mojim odnosima. Tu mi mora u pomoć doći anđeo poslušnosti da bih čuo Božji glas u mojim
snovima.Ali san nije dostatno samo čuti. Moram i odgovoriti na Božji glas i poslušno učiniti
ono što sam prepoznao kao Božji glas. Ili što mi Bog hoće reći po mojim bolestima, mojim
bolovima u kralježnici, mojim čirevima na želucu, mojoj glavobolji? Poslušnost znači ne
samo da slušam, nego da iz toga povlačim i zaključke. Bog me u bolesti poziva da
promijenim stil svoga života, da bolje slušam svoje tijelo i svoje osjećaje i da živim u skladu s
nutarnjim glasom. Ima ljudi koji doduše slušaju autoritet Crkve i vrlo pomno slijede sve što
Crkva propisuje. Pa ipak nisu poslušni. Jer.odbijaju čuti Božji glas u svojoj vlastitoj stvarnosti
i živjeti u skladu sa svojom pravom biti.
Poslušnost nema ništa s time što vršim zapovijedi. Ja ne mogu slušati zapovijed, nego
uvijek osobu. A prava osoba kojoj dugujem poslušnost jest Bog. Ali s Bogom dugujem
poslušnost i samomu sebi. Moram čuti sebe, svoju životnu povijest, svoje jake i slabe strane
da bih živio sliku Božju o meni. Poslušnost znači da živim u skladu sa svojom vlastitom
istinom, da nisam u neprestanoj opoziciji prema svojoj stvarnosti, nego da se mirim sa sobom
takvim kakav sam postao. Poslušnost stoga znači reći DA samomu sebi, prihvatiti sebe i
stvarnost svoga života.
Poslušnost najčešće definiramo kao slušanje drugih ljudi, osoba od autoriteta. Ali
poslušnost prema drugima konačno je samo slušanje zajednice u kojoj se nalazim. Na svijetu
nisam sam. Da bih mogao živjeti autentično, moram slušati i ljude koji su oko mene. Ne radi
se o tome da slijedim sve što čujem. Odlučujuće je slušati one koji imaju odgovornost za
zajednicu. Ali ni njima ne dugujem tek slijepu poslušnost. I kod njih moram, naprotiv,
osluškivati, služi li to što govore zaista zajednici ili oni traže samo svoje vlastite interese.
Neki autoritet nije nikada apsolutan. Samo Bog je apsolutan. Svaki autoritet smijem propitati.
Ali moram ujedno računati s time da mi Bog upravo i u odgovornima ima nešto važno reći.
Oni mi mogu otkriti nešto u meni što sam bio prečuo.
Anđeo poslušnosti neka te osposobi da dobro čuješ sebe i u sebi osluškuješ Božji glas,
kako bi mogao živjeti onako kako to odgovara tvojoj pravoj biti. Anđeo poslušnosti želi te
osloboditi ovisnosti od užitka i hirova. Ne smiješ se naprosto prepustiti, nego moraš točno
osluškivati što je za tebe ispravno i kako se trebaš ponašati i živjeti. Za to trebaš anđela koji će
izoštriti tvoj sluh i tvoju volju pripremiti za to da činiš ono što su čule uši tvoga srca.
ANĐEO PROMIŠLJENOSTI
Promišljenost dolazi od misliti, razmišljati, umovati (njem. sinnen). Izvorno ovo znači:
»ići, putovati, težiti, žudjeti«. Germani su očito iskusili da se putovanjima i šetnjama uče
promišljenosti. Tu se mora imati pravu procjenu da se ne bi od sebe previše tražilo. Tek pod
utjecajem latinskoga sentire dobiva riječ sinnen značenje »osjećati, usmjeriti misli na nešto,
razmišljati«. Promišljen (njem. besonnen) je onaj tko razmišlja (sjeća se, podsjeća), tko misli
svojim osjetilima, a ne samo svojom glavom. Grčka riječ koju prevodimo s promišljenost,
sophrosyne, znači da netko ima zdrava osjetila (saos iphrenes). Promišljen je dakle netko tko
8
je u svojim osjetilima, tko sve oko sebe opaža svojim osjetilima. U Grka se promišljenost
može uporabiti u smislu umjerenosti i samosvladavanja, razbora i suzdržanosti,čednosti, stege
i mudrosti. Sophrosyne je centralni pojam grčka nauka o kreposti. Platon ju naziva prvom od
četiriju stožernih kreposti.
Promišljenost je suprotna nepromišljenosti i lakomislenosti. Nepromišljen je čovjek
koji djeluje već na prvi poticaj i ne uzima si vremena za razmišljanje. Lakomislen je netko tko
se prepušta struji, koga ne muče brige ni misli. Za njemačkoga filozofa Herdera promišljenost
je odlučujuće obilježje koje čovjeka čini čovjekom. Promišljenost se sastoji u sposobnosti
zastati na trenutak između izazova i odgovora. Stanka između poticaja i čina daje nam
prostora da promislimo. A promišljanje vodi do slobodne odluke. Inače bi nas određivao
poticaj. Anđeo promiš1jenosti te poziva na promišljanje kad god hoćeš smjesta reagirati.
Čuva te od toga da izgubiš promišljanje i nepromišljeno bjesniš uokolo. Podiže prst i podsjeća
te na to da najprije mirno udahneš da bi osjetio sebe, da bi postao svjestan svojih osjetila,
svojih vanjskih osjetila kao što su sluh i njuh, ali i svojih nutarnjih osjetila. Anđeo te hoće
ohrabriti za to da vjeruješ svojim osjetilima. Ako pravilno osluhneš, čut ćeš ne samo riječi
koje te provociraju, nego i međutonove koji u njima titraju, čežnju i krik za naklonošću. Tada
ćeš reagirati drukčije. Ako kritičke riječi odmah primijeniš na sebe i hoćeš se opravdati i
obraniti, već si izgubio. Tada ne čuješ pravilno. Nisi promiš1jen. Nisi u svojim osjetilima,
nego u svojim emocijama. I tada te određuje drugi. Biti u svojim osjetilima također znači
zaista gledati ono što vidiš. Možda iza vesele fasade vidiš duboku žalost. Ili vidiš osmijeh,
iako drugi pripovijeda o svojim razočaranjima i ranjenostima. To što vidiš pruža ti mogućnost
da primjereno reagiraš.
Biti promiš1jen znači također: slušati nutarnja osjetila. Dođeš na razgovor i osjećaš se
ne1agodno. Susrećeš čovjeka koji ti daje komplimente. Ali se osjećaš loše. Drugi ti predlaže
neki posao koji zvuči jako razborito. Ali ti u svome želucu osjećaš da tu nešto ne može biti u
redu. Tada vjeruj svomu nutarnjem osjetilu. Ne iz1aži se pritisku da sebe drugomu tumačiš
argumentima. Uopće ne moraš tumačiti niti išta opravdavati. Vjeruj svomu nutarnjem osjetilu.
Ondje, u tvojoj nutrini je anđeo promiš1jenosti koji ti točno pokazuje što je za tebe ispravno.
Tvoj osjećaj govori ti više od argumenata razuma koji nikada nisu sasvim objektivni, koji su
uvijek pomiješani s často1jub1jem, potrebom da blistaš, željom da se dokažeš, potrebom da
budeš u pravu. Tu, gdje je u tebi anđeo promiš1jenosti, možeš bolje osjetiti što je za tebe u
redu. Ali moraš slušati anđela. Potrebno ti je promišljanje da bi mogao biti promiš1jen. Ako
paziš na anđela promišljenosti u sebi, on će te uvijek povesti na pravi put. Sačuvat će te da ne
nagaziš na stupicu koju ti drugi postavljaju. Predložit će ti pravu odluku. U anđelu
promiš1jenosti imaš jasna i sigurna pratitelja. On će paziti na to da tvoj život uspije, da te
krepost promiš1jenosti učini sposobnim za život.
ANĐEO DISKRECIJE
Diskreciju pridajemo čovjeku koji može za sebe zadržati ono što smo mu povjerili.
Suzdržava se. Ne izbrblja ono što smo mu rekli u povjerenju. Takva diskrecija ima nešto
otmjenoga. Uz diskretna čovjeka osjećamo se sigurni. On nam neće postavljati neugodna
pitanja. Nikad nas neće pred drugima osramotiti. Indiskretan čovjek je netaktičan i nametljiv.
Prodire u područja u nama na koja nema pravo. U svojih prijatelja cijenimo diskreciju.
Znamo, uz njih je siguran i onaj nutarnji prostor u koji ne bismo nikoga pustili da uđe. Oni
neće uporno navaljivati: I kad pokažemo da ne želimo o tome razgovarati, oni će to poštovati.
U svakome od nas postoji potreba da to što nam je povjereno kažemo barem najboljemu
prijatelju. Ili to prenesemo nekima pod »pečatom šutnje«. No pečat šutnje je ono najlomljivije
što se može zamisliti. Jer ako nešto pripovijedam dalje uz ovaj uvjet, već sam slomio pečat.
Zato moramo moliti anđela diskrecije da nas sačuva od toga da izbrbljamo ono što su nam
9
drugi ispripovjedili. Inače kad-tad nećemo više znati tko nam je što ispripovjedio i pod kojim
okolnostima. Dijalog mora ostati unutar obaju partnera, inače će postati talkshow. Dijalog
treba zaštitu da će riječi ostati među nama. Jedino tada može uspjeti. Inače se moramo
neprestano bojati da će drugi pripovijedati dalje ono što mu kažemo u tajnosti.
Diskrecija dolazi zapravo od discernere, a znači: razlikovati. Za svetoga Benedikta i
za prve monahe bila je stoga diskrecija dar razlikovanja i dar prave mjere. Anđeo diskrecije
želi nas stoga uvesti u umijeće razlikovanja duhova, dolaze li od Boga ili od Zloga. Prvi
monasi razvili su kriterije da bi razlikovali dolazi li neka misao od Boga ili od demona. Kad
misao dolazi od Boga ona uvijek stvara nutarnji mir i jača vlastitu životnost. Ali ako misao
dolazi od demona, proizvodi u nama strah i tjeskobu i sapinje nas. Ali ne treba razlikovati
samo vlastite misli. Anđeo diskrecije želi nas senzibilizirati i za to da mognemo razlikovati
ono što je sada potrebno od onoga što samo ispunja očekivanja nekih ljudi. Što je sada Božja
volja, a što moje vlastito častohleplje? Gdje je nutarnji poticaj od Boga, a gdje mi dolazi samo
od moga strogoga »nad-ja«? Je li moja reakcija na ovoga ili onoga čovjeka primjerena, ili
odgovara samo mojim starim modelima života? Trebamo uvijek iznova anđela diskrecije da
osjetimo što je sada u ovome trenutku primjereno. On nam pokazuje kada pravilno opažamo
drugoga, a kada ga gledamo samo kroz naočale svojih projekcija.
Želim ti da uza te uvijek bude anđeo diskrecije, da primjereno reagiraš, govoriš i tako
se odlučiš da iz toga proizađu životnost i radost. I želim ti anđela diskrecije u svim
razgovorima. On te osposobljava da se sasvim posvetiš svojem sugovorniku ne dopuštajući da
na tebe utječe znanje o njemu koje si preko drugoga primio. Anđeo diskrecije će ti dovesti
mnoge ljude koji će u tebe imati povjerenja. Jer u svima nama krije se čežnja za diskretnim
ljudima, za ljudima koji mogu razlikovati što nam govore, a što ne.
ANĐEO ŠUTNJE
»Govoriti je srebro, šutjeti je zlato« kaže poslovica. Možda si već i sam iskusi o da si
mogao šutjeti kad ti je netko nanio nepravdu. Postoji, naravno, i šutnja koja ne dolazi od
anđela šutnje. Kad šutiš iako bi morao govoriti, tada možeš time ljude uvrijediti. Ili kad šutiš
u nekoj grupi, možeš pokazati moć. Drugi ne znaju na čemu su. Postoji šutnja koja tišti kad
nitko u grupi ne kaže ništa.' Tada nastaje hladna atmosfera iz koje bi svatko najradije
pobjegao. Poneki kažu tada nešto nevažno da prekinu ovu sumornu šutnju. Neki u razgovoru
prešute ono najvažnije. Ima se dojam da se govorilo o mnogočemu. Ali ne i o onome pravom.
Postoji očito ne samo anđeo šutnje, nego i demon koji nas šutnjom pritišće iznutra i razdvaja
jedne od drugih. Elie Wiesel ima pred očima ovo dvostruko iskustvo šutnje kad piše:
»Šutnja je miroljubiva, puna blagozvučja, puna obećanja, puna snova i puna istine. Ali isto
tako snažno može izazvati strah, čak srdžbu.«
Anđeo šutnje želi te uvesti u šutnju koja ozdravlja, koja ti čini dobro, koja postaje
blagodat i za ljude oko tebe. To je šutnja o onome što ti je povjereno. Ako si šutljiv, ljudi će ti
rado pripovijedati o svojim problemima. Mogu se u tebe pouzdati da to nećeš pripovijedati
dalje. Ili si se na nekoga razljutio. Ali znaš da bi tvoje govorenje bilo nepravedno. jer drugi je
u tebi podigao i srdžbu, koja se u tebi već bila nataložila od drugih. Šutiš da bi se tvoje
uzburkane emocije smirile. Tek kad se sve mutno u tebi sleglo, počinješ govoriti. Tvoje
govorenje dolazi iz šutnje i pročišćeno je šutnjom. Možda također poznaješ ljude koji moraju
izbrbljati sve što im dođe u glavu. Oni su vrlo naporni. Ne mogu ništa zadržati za sebe. Ne
mogu mirovati ni trenutka. Očito se plaše šutnje. U njima ništa ne može rasti. Ne dolaze u
svoje središte, ne osjećaju svoju dušu. Žive samo na površini brbljanja. Kad se sastaneš s
takvim ljudima, raduješ se vremenu šutnje kad ne moraš ni s kime razgovarati. Uživaš šutnju.
Nitko od tebe ne traži ništa. Možeš jednostavno samo bivstvovati, u šutnji osluškivati ono što
10
se u tebi hoće javiti.
Šutnja u monaštvu ima tri značenja. Najprije je ona put do iskrena susreta sa samim
sobom. U šutnji se u meni javlja sve preko čega inače prijeđem u buci svakodnevice. Ovaj
prvi vidik šutnje nije uvijek ugodan. Drugi korak šutnje jest ostavljanje za sobom. Kad uvijek
iznova o nečemu govorim, u meni ponovno bujaju emocije. Ima ljudi koji neprestano govore
o prošlim povredama. Jedva ih se još može slušati. Jer se sve to već čulo. Tu je ostavljanje za
sobom važno. U šutnji - kažu monasi - može se ono mutno razbistriti, kao kod vina, koje mora
dugo odležati da bi se sve mutno sleglo. Treće značenje šutnje je za monahe sjedinjenje s
Bogom. Monasi vježbaju šutnju da svoju dušu otvore za Boga, da bi Bog mogao ući u nju.
Pritom postoje dva načina šutnje pred Bogom. Jednostavno sjedim pred Bogom i uživam to
da me on s ljubavlju gleda. To je kao kod ljudi koji se vole. Međusobno razgovaraju da se
jedno drugomu približe. Ali zatim zajedno šute, ne zato jer si nemaju što reći, nego jer bi se
razvodnilo zajedništvo koje je nastalo razgovorom. Zajedno šute i tako na jedan dublji način
postaju jedno. Drugi se način šutnje pred Bogom sastoji u tome da uđem u nutarnji prostor
šutnje, u kojemu Bog već u meni prebiva. U ovome prostoru šutnje postajem jedno s Bogom a
ujedno i sa samim sobom. Tu mogu doživjeti što je Kierkegaard jednom nazvao kupanje duše
u šutnji. Šutnja je blagotvorna za moju dušu. Šutnja postaje tada kao ležanje u kadi. S mene
otpada stara prljavština. Mogu se posve opustiti. Osjećam se uvijen u Božju ljubav. Želim da
te u ovu šutnju pred Bogom uvede anđeo šutnje.
Monasi govore o tome da možemo doduše šutjeti usnama, ali da nam srce katkad
neprestano govori. Ono neprestano razmišlja o drugima i sudi o drugima. Tada vanjska šutnja
ništa ne koristi. Radi se o šutnji srca. A ona se sastoji prije svega u tome da ne sudimo o
drugima. U ovoj šutnji jenjava i buka naših misli. Mi smo odjednom slobodni za trenutak.
Želim da ti anđeo šutnje podari takve trenutke u kojima ćeš biti sasvim pribran i otvoren za
prisutnoga Boga. Samo ako šutiš, možeš biti sasvim u trenutku. Čim počneš razmišljati,
razmišljaš o nečemu, i napuštaš sadašnji trenutak. Uživaj šutnju koju ti daje tvoj anđeo i
osluškuj Boga koji tvoju šutnju hoće ispuniti svojom ljubavlju.
ANĐEO PRAVEDNOSTI
12
entes). Čestit je onaj koji je sasvim svoj, koji je slobodan od svih onečišćivanja,
prilagođivanja, od svega izvještačenoga i usiljenoga. Čestit čovjek je autentičan. Ne živi
prema tuđim predodžbama. Dijete je po prirodi čestito. Živi jer živi. Jest jer jest, bez zadnjih
namjera i iskrivljenosti. U nama je čežnja vratiti se natrag ovoj čestitosti djeteta i ponovno biti
u skladu s našom izvornom i neiskrivljenom slikom.
Kad sebe iskreno pogledamo, otkrivamo puno neiskrenoga u sebi. Ovdje smo u svojim
riječima ovisni o očekivanjima drugih. Ondje ne kažemo ono što osjećamo. Želimo, naprotiv,
nešto postići. Govorimo tako da dobijemo ono što hoćemo. Imamo namjere, koje povezujemo
sa svojim riječima i svojim postupcima, a one često nisu čestite. U svojoj ljubavi prema
bližnjemu otkrivamo potajne namjere. Želimo i mi ispasti dobri pred drugima. Shvaćamo da
se i pred samima sobom želimo prikazati dobri. U sve naše govorenje i činjenje ušuljavaju se
zadnje namjere, tu se umiješa nešto što proturječi našemu čestitome biću. A ujedno je u nama
čežnja za ovom čestitošću, čežnja za tim da sve što kažemo bude u skladu s našim bićem, da
sve što činimo proistječe iz naše ljubavi, a ne iz naše proračunatosti. Neki su razočarani
samima sobom kad iskreno pogledaju u sebe. Anđeo čestitosti želi nam pokazati da su u nama
ne samo mnoge strane primjese, nego da je u nama čestita jezgra. Ima u nama jedno područje
u kojemu smo već čestiti. Tu se sve slaže s našom pravom biti. Tu smo u skladu. Tu govorimo
i djelujemo bez zadnjih namjera. Anđeo čestitosti neka te očuva od toga da sebe predstavljaš
samo lošim. Tvoja najnutarnija jezgra je dobra. Čestita je i čista. Vjeruj u svoju čestitost i
raduj joj se kad osjetiš da su neke tvoje riječi zaista shvaćene iskreno, da su neke tvoje
namjere čiste i da neke stvari činiš ne pitajući za učinak.
I moli anđela čestitosti da te uvijek iznova očisti i oslobodi zadnjih namjera i
smućenosti. Tada ćeš se radovati svojoj nutarnjoj jasnoći.
ANĐEO NEPODMITLJIVOSTI
Bestechen je izvorno bila stručna riječ rudara. Oni su šiljastim alatom zabadali u
zemlju da ispitaju nalazi li se ondje nešto željena metala ili ugljena. Od ove provjere preko
zabadanja u tlo (njem. Bestechen) izvedeno je zatim naše značenje: nekoga iskušati darovima,
staviti ga na kušnju, je li čestit ili se dade podmititi (njem. bestechen), dade li ga se pridobiti
za vlastite namjere. Novcem se može čovjeka iskušati je li zaista čestit ili se dade savinuti,
hoće li se podrediti mojim namjerama i učiniti upravo ono što ja hoću ili će učiniti ono što mu
kaže vlastita savjest. Danas trpimo zbog toga što su mnogi političari i privrednici očito
podmitljivi. Samo im treba ponuditi dosta novaca. Tada će se zauzeti za naše interese. Tada
ne govorimo samo o podmitljivosti, nego i o korupciji. Korupcija dolazi od latinskoga
corrumpere »pokvariti, uništiti«. Tko je podmitljiv, na kraju krajeva iznutra je pokvaren. Više
nije čovjek. On je kao čovjek uništen i razoren. Još je jedino olupina, ali ne čovjek u koga se
može pouzdati.
Stoga čeznemo za anđelom nepodmitljivosti. On stoji uz nas kad nas ljudi ponudom
novca ili nekim drugim obećanjima žele podmititi. Hrabri nas da učinimo ono što odgovara
našoj biti, da se ne prignemo i ne savijemo, nego da se uspravno opredijelimo za ono što smo
i tko smo. U svakome od nas postoji tendencija popustiti napasti ponude novca i atraktivnih
mjesta. Postoji u našoj duši i podmitljiva strana. Ali u našoj duši je istodobno i jedan
nepodmitljiv dio. Katkad je zapretan jer smo previše zarobljeni svojim željama za imetkom i
priznanjem. Stoga nam je potreban anđeo nepodmitljivosti da osnaži ovaj nježni dio naše
duše. Kad nas je anđeo jednom ojačao tamo gdje nas je netko htio potkupiti, u nama tada raste
osjećaj zahvalnosti i slobode. Tada ponovno vjerujemo svojoj duši i svomu nutarnjem
osjećaju. Tada znamo da je anđeo nepodmitljivosti jači od svih koji nas hoće saviti, potkupiti i
upropastiti.
13
Možeš čitav jedan dan točno promatrati gdje slijediš svoga anđela nepodmitljivosti, a
gdje u sebi osjećaš napast da se dadeš od drugih potkupiti. Možda u svojoj grupi baš ne kažeš
ono što osjećaš. Najprije se propituješ koje je mišljenje grupe. A zatim se ravnaš prema njoj.
Već si se dao podmititi. Ili tvoj šef hoće nešto od tebe. Trebaš obaviti neki posao. Osjećaš da
tu nešto nije u redu, da te šef hoće iskoristiti. Ali se bojiš suprotstaviti se. Inače ćeš izgubiti
njegovu naklonost. Ako ispuniš njegovu volju, možda čak možeš računati s napredovanjem na
položaju. Ili barem kod njega imaš dobru kartu. Tada si izložen napasti podmićivanja. Ili želiš
nešto reći svomu ocu, nešto što ti se ne sviđa u njegovu ponašanju, nešto što te vrijeđa. Ali on
ti obećava da će te u baštini imati u vidu više od tvoje braće i sestara. I ti mu laskaš. Tada si
podmitljiv. Kad god ne slijediš svoj nutarnji glas, nego se dadneš zavesti ponudom naklonosti,
nagrade, odlikovanja, izdaješ anđela nepodmitljivosti. Moli ga da te učini osjetljivim kad si u
opasnosti da upropastiš sebe i svoju dušu. Moli ga da te učini još nepodmitljivijim, jasnijim i
nedvosmislenijim. Tada ćeš ići uspravan kroz život.
ANĐEO VELIKODUŠNOSTI
14
ANĐEO SMIJEŠKA
15
dublje. Prepoznaje njihovu čežnju da budu ljubljeni. Svojim smiješkom ona budi ovu čežnju
za ljubavlju i radošću.
Želim ti anđela smiješka da prema sebi postupaš s više razumijevanja i nježnije, pa ćeš
tako i ljude oko sebe zaraziti novom radošću prema životu. Anđeo smiješka neka te dovede u
dodir s dubinom tvoje duše u kojoj neke stvari koje se oko tebe događaju više nećeš smatrati
tako važnima. Neka ti pokaže da kao anđeo već sada pripadaš jednome drugom svijetu koji
relativizira sve što ti se ovdje događa. I anđeo smiješka neka i tebe učini anđelom za mnoge
koji su zaokupljeni samima sobom. Anđeo će se zadovoljno s tobom smiješiti kad tu i tamo
uspiješ mrzovoljna i nezadovoljna čovjeka potaknuti na osmijeh.
Nesanica muči danas mnoge ljude. Neki jednostavno ne mogu zaspati. Ne mogu se
isključiti, ne mogu ostaviti svoje brige, ne mogu odložiti probleme. Oni uvijek kopkaju jesu li
sve ispravno učinili, kakve bi posljedice mogle imati njihove odluke. Brinu se za svoju
obitelj, za svoje zdravlje, za svoju financijsku budućnost. Drugi tvrdo zaspu. Ali već oko dva
sata izjutra noć je pri kraju. Probude se ljutiti zbog toga što više ne mogu zaspati. Vrte se u
postelji i počnu mozgati. Tada se tu ponovno pojavi šef koga se boje, koji ne može podnijeti
drugoga. Ili pred oči dođe ispitna situacija i ugrabi san. S nesanicom se povezuje strah da
nismo oboružani za svakodnevicu, da ćemo neispavani dolaziti na posao i da kad-tad više
nećemo moći. Tko godinama trpi od nesanice, više nema rezervi. Od života je iscrpljen i
postaje bolestan.
Drugi su izgubili zdrav ritam. Najradije bi noć učinili danom. Tek su navečer svježi.
Rade stoga duboko u noć. Često je to izraz njihove vlastite važnosti. Misle kako još uvijek
imaju toliko posla. I ne mogu poći u postelju. Oni to što dnevno spavaju samo četiri ili pet sati
smatraju dokazom da se bez njih ne može. Monasi su oduvijek držali do zdrava ritma
spavanja i budnosti. Tko spava previše, postaje pospan. Tko spava premalo, postaje nervozan
i razdražljiv. Širi oko sebe užurbanost i stres. Upravo u naše vrijeme, kad učinak i
produktivnost stoje na prvome mjestu, potrebno je upozoriti daje spavanje zdravo i da
pravilan ritam spavanja i budnosti trajno čini dobro našoj duši i našemu tijelu. Možda nas
anđeo na ovo upućuje.
Ljudi su oduvijek vjerovali u to da ih anđeli prate u snu i da uz njih bdiju dok oni
spavaju. Crkvena večernja molitva moli Boga: »Gospodine, svrati u ovu kuću i neka se u njoj
nastane tvoji sveti anđeli da bismo počivali u miru. « Jedna dječja molitva zna za 14 anđela
koji stoje oko djetetove postelje i paze da medvjedi, zmije i psi koji se u snu javljaju ne
naškode djetetu. Anđeo sna nas u snu ljulja. Dijete zaspi kad se osjeća zaštićenim na majčinim
rukama. Spavanje je povezano s majčinim krilom. Mi se spuštamo u majčinske Božje ruke, u
božansko majčinsko krilo u kojemu smo zaštićeni. Anđeli nam daju blaženo zaspati i pritom
ostaviti svoje brige i probleme. Tko bezuvjetno hoće zaspati, nikada mu to neće uspjeti. Jer ne
može ostaviti sebe. Samo onaj tko sebe zaboravi, tko napusti kruženje oko sama sebe, jer se
osjeća zaštićen majčinskim rukama, može zaspati.
Anđeo dobra sna bdije nad nama da se dobro naspavamo. Ljudi koji se obično noću
često bude, pripovijedaju katkad ujutro jako sretni da su spavali čitavu noć, da se osjećaju
dobro odmoreni. Oni to, što su dobro spavali, doživljavaju kao dar. Znaju da sami to ne mogu
učiniti niti time ravnati. Zatim ponekad kažu da im je anđeo omogućio dobar san. Umjesto da
sebe svaki trenutak promatramo jesmo li dostatno umorni da zaspimo, umjesto da se ljutimo
zbog svakoga buđenja, trebali bismo zamoliti anđela dobra sna da bude uz nas, da nas uljulja
u san i čuva naš san. A kad se usred noći probudimo, ne bismo smjeli kopkati zašto smo se
ponovno probudili. Ne bismo smjeli sa strahom razmišljati o tome jesmo li dorasli zahtjevima
sljedećega dana. Nego bismo se trebali pomoliti anđelu dobra sna. Možda nas je on svjesno
16
probudio. Možda smo preko dana bili previše zaokupljeni brigama svakodnevice da više
uopće nismo bili u dodiru sa svojom dušom, da smo živjeli mimo sebe i mimo Boga. Anđeo
će nas tada podsjetiti na to da je u nama i jedna druga dimenzija, da i duša u nama želi doći do
svoga prava.
Anđeo dobra sna neka svake noći dođe k tebi i čuva tvoj san. Neka k tebi pošalje i
anđela snova, da te u snu uputi kako da oblikuješ svoj život. Želim ti da nad tobom bdije
anđeo dok spavaš i dadne ti da se svaki probudiš odmoren i pun pouzdanja, te ustajući osjetiš
što je tajna života. Želim ti da danas u ovome svijetu smiješ i ti ostaviti svoj trag anđela.
ANĐEO ŽIVOTNE RADOSTI
17
svježi zrak koji struji kroz otvoren prozor, za moje tijelo pri tuširanju, za svjež kruh pri
doručku, za svaki susret s ljudima koji me danas čeka. Anđeo životne radosti uzima me za
ruku i pokazuje mi da je život po sebi lijep. Lijepo je biti zdrav, pokretati svoje tijelo. Užitak
je slobodno disati. I radost je svjesno opažati svakodnevna iznenađenja života. Ali tko
nevoljko ide kroz dan, neće se ni divnim zalaskom sunca osloboditi svoga mrzovoljna
raspoloženja. Tada mu čak ni slavlje neće darovati istinsku životnu radost. Želim ti da te
anđeo životne radosti uvede u umijeće potpuna uživanja života, da budeš sasvim u
sadašnjemu trenutku, da živiš intenzivno i da se raduješ svemu što ti se dariva iz dana u dan.
ANĐEO PROCJENE
Uvijek iznova doživljavam ljude koji obole jer prekoračuju svoju mjeru. Jedni previše
rade i ne poznaju pritom mjeru. Premalo spavaju i postaju sve nemirniji. Drugi žive iznad
svoje mjere jer imaju preidealnu sliku o sebi. Hoće sve činiti savršeno i bolesni su zbog toga
što su prosječni. Doživio sam mlade ljude koji su postali psihotični jer su bezuvjetno htjeli
studirati. Ponovno su ozdravili tek kad su ponovno pronašli svoju mjeru. Za jednoga je to bilo
vrtlarstvo, za drugoga stolarstvo. Da bi ozdravili trebali su kontakt sa zemljom i s drvetom.
Kad su mislili da svojim razumom mogu osvojiti svijet, doživjeli su brodolom. Poneki su
toliko očarani religioznim idejama da više ne nalaze mjere, da bi stalno željeli meditirati, a
zaboravljaju zahtjeve života. Poneki si umišljaju da moraju ispuniti sva očekivanja koja drugi
pred njih postavljaju. Puštaju da im se nametne mjera izvana, umjesto da osluškuju svoju
nutarnju mjeru.
Sveti Benedikt naziva osjećaj za pravu mjeru majkom svih kreposti. On strogo nalaže
opatu » nek sve uredi umjereno tako da jaki budu time zadovoljni, a slabiji da ne odbjegnu«
(PB 64,19). Kad god prekoračim mjeru, osveti mi se. Ako previše postim, narušavam svoje
zdravlje. Ako previše radim, postajem neosjetljiv za ljude. Ako se, planinareći, previše
junačim, upadam nepotrebno u opasnost. Ima ljudi koji previše poduzimaju za svoj osobni
razvoj. Misle moraju postati svetac ili uspješan poduzetnik ili velik asket. Postoji i mjera za
dušu. Neki prelaze tu mjeru. Ne žele prihvatiti daje njihova duša baš tako sazdana. Prepoznati
pravu mjeru traži ponajprije poniznost, odvažnost prihvatiti vlastite granice. Zatim, traži se i
velikodušnost da se zahvalno prihvate vlastita nadarenost i jake strane. Ima i ljudi koji
unaprijed sebi odmjeravaju premalenu mjeru. Ne vjeruju samima sebi. Neprestano se
ograđuju da njihova mjera ne bi nikad bila premašena. Ali tako nikada neće shvatiti koliko je
velika njihova mjera. Moram iskoračiti preko svojih granica da bih otkrio gdje se one prostiru.
Mjera dolazi od »mjeriti«, a povezana je s »iskoračati, hoditi, označiti koracima«. Moram
iskoračati svoju punu mjeru da ju prepoznam. Moram pješačiti da vidim dokle mogu stići u
jednome danu.
Anđeo procjene želi te pratiti u tvome iskoračavanju i pješačenju da bi propješačio
čitavo područje svoje duše i da ne bi prerano prestao koračati. Ali te želi i sačuvati od toga da
ne prekoračiš svoju mjeru. Anđeo procjene dobro bi ti došao kada danas utvrđuješ mjeru
svoga rada, kada moraš odlučiti hoćeš li se upustiti u neku obavezu. Trebaš anđela procjene u
razgovoru sa svojim suradnicima da spoznaš koliko im možeš povjeriti, u ophođenju sa
svojom djecom, da ih potičeš ali ne preopterećuješ, i u susretima da osjetiš koliko se
intenzivno možeš upustiti s ovim čovjekom i koliko dugo hoćeš uz njega ostati. No anđeo
procjene želi te također pratiti i na tvome nutarnjemu putu, na putu tvoga samoostvarivanja.
Pokazuje ti što od sebe možeš tražiti, a što ne. Čuva te od toga da posjećuješ sve moguće
tečajeve koji obećavaju porast tvoje inteligencije, tvojih sposobnosti i tvoga raspoloženja.
Anđeo procjene uči te kako da se raduješ vlastitoj mjeri. Kad si našao svoju mjeru, tada se s
potpunim povjerenjem možeš upustiti u život. Tada ćeš izbjeći opasnosti mnogih reklama
koje ti obećavaju nešto što nadilazi tvoje obzore. Mnogi danas upadaju u zamku takvih
18
obećanja. Jer žele previše, ne dobivaju ništa. Uvijek iznova nasjedaju na gurue koji im
obećavaju da su nešto sasvim osobito. Spotaknu se, da bi zatim vrlo bolno morali priznati
svoju mjeru. Anđeo procjene želi te sačuvati od takvih zamki. Hoće ti podariti radost tvoje
mjere te sposobnost da prihvatiš svoju mjeru i umakneš napasti prekomjernosti.
ANĐEO SMIRENJA
Svi čeznemo za mirom. Ali čim imamo vremena da se smirimo, osjećamo da mir ne
dolazi automatski. Naprotiv vanjski mir čini nas iznutra nemirnima. Tada se javljaju misli
koje inače potiskujemo. Tada se sjećamo kolegice s posla koja nas je uvrijedila. Zamišljamo
šefa kao onoga tko nas neprestano želi poniziti. Tada se u nama diže razočaranje zbog svega
neproživljena života. Tada osjećaji krivnje nagrizaju naš nutarnji mir. Mudrujemo i sa svojim
se mislima jednostavno ne smirujemo.
Tada nam je potreban anđeo smirenja koji daje da se smirimo. On nam daje osjećaj da
mnoge probleme koji nas zaokupljaju ne trebamo sada riješiti. Stoji uz nas kad nas razdiru
osjećaji krivnje. Govori nam: »Dobro je tako kako jest. Uza te sam. Unatoč svim tvojim
pogreškama ja sam ipak tvoj anđeo koji te ne napušta.« Anđeo smirenja nas tješi kad nas
zadesi razočaranje zbog našega promašena života. Poziva nas da sve ostavimo kako jest. A u
sjeni njegovih krila možemo se smiriti. Tada nas više ne progoni sjena od koje bez prestanka
bježimo. Anđeo pokriva sjenom svojih krila našu sjenu. I ona smije postojati. Ne isplati se
bježati pred njom.
Mir je za Grke bio nešto sveto. Oni govore o anapausis, o prekidu svakodnevice, o
miru i počivalištu. Stanka koju sebi uzimamo prekida žurbu rada da bismo se smirili i
odmorili. Ali mir za Grke nije samo čisti nerad, nego laka djelatnost i stvaralački čin. Latinci
slave mir kao dokolicu (otium). Mir nije samo prekid života, nije samo stanka, nego jedna
posebna kvaliteta života, kvaliteta dokolice, apsolutne potvrde bića. U dokolici uživam život,
opažam što je oko mene, radujem se stvorenju, umjetnosti, samomu sebi i zajedništvu. U
dokolici sam sasvim u sebi, živim iz svoga središta.
Anđeo smirenja ne želi te samo dovesti do odmorišta da na trenutak zaustaviš svoj
život. Želi ti, naprotiv, darovati nutarnji mir, da bi živio iz svoga središta. Ako si u svome
središtu kod kuće i ondje počivaš, možeš učiniti mnogo, a da ne juriš. Njemačka riječ hetzen:
»goniti« dolazi od hassen=»mrziti«. Tko neprestano juri, mrzi sama sebe. Anđeo smirenja
želi te sačuvati od toga da mrziš sebe. Mir možeš naći ako ljubiš, ako prihvatiš sebe takva
kakav jesi. Pravo se umijeće života sastoji u tome da usred meteža ostaneš iznutra miran, da
ne izgubiš središte kao umirujući pol u sebi. Poslanica Hebrejima govori o tome da smijemo
ući u Božji počinak. To je cilj našega života. Ali već sada, usred nemirne i burne plovidbe
našega života, učvrstili smo sidro svoje duše u Božji mir. Sidro naše duše pruža nam mir,
makar je oko nas sve uskomešano.
Želim ti da uza te uvijek bude anđeo smirenja, da ti dadne počinuti kad ponovno
upadneš u jurnjavu. Ali ti sam moraš pronaći odmorište na mnogim odsjecima puta svoje
svakodnevice, da bi te anđeo mogao uvesti u nutarnji mir. Ako tako juriš da previdiš anđela
smirenja pokraj sebe, tada on nema nikakva izgleda. Duša će ti se smiriti ako dobro postupaš
sam prema sebi, ako prestaneš osuđivati sama sebe, ako dobrostivim i blagim okom gledaš na
sebe i svoju uzburkanu dušu. A treba ti odvažnosti da siđeš u tamne ponore svoje duše. Kada i
ondje nađeš svjetlo Božje ljubavi, više ti neće biti potrebno bježati od sama sebe. Tada možeš
ostati pri sebi i uživati mir. Anđeo smirenja će ti tada potvrditi: » Opusti se. Smiješ biti
onakav kakav jesi. Najprije se dobro odmori. Tada ćeš moći ponovno proći komadić puta koji
si poduzeo. Ali sada uživaj mir. U njemu dolaziš u suglasje sa sobom. Kad si u suglasju sa
sobom, ništa te više neće izbaciti iz mira.«
19
ANĐEO LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU
ANĐEO PRIJATELJSTVA
21
ANĐEO USTRAJNOSTI
ANĐEO POUZDANOSTI
Blagodat je moći se pouzdati u svoje suradnike ili suradnice, znati da oni pouzdano
obavljaju svoj posao. Tada se ne moramo brinuti je li posao već obavljen. Ne moramo
neprestano kontrolirati je li sve učinjeno. Pouzdanost suradnika nas rasterećuje. Štedi mnogo
energije. Mi se možemo opustiti i odmoriti. Ne trebamo neprestano razmišljati čini li to
suradnica dostatno dobro, misli li i na ovu ili onu komplikaciju. Možemo se pouzdati da to
radi dobro i solidno, da razmišlja o svim posljedicama i ispravno reagira kad nadođe nešto
nepredviđeno. Takvi suradnici i suradnice su za nas anđeli pouzdanosti. Olakšavaju nam
posao i život.
No nije dosta pouzdati se samo u anđele pouzdanosti u svojoj blizini. Anđeo
pouzdanosti želi i nas učiniti anđelom za druge. Mi u sebi nosimo sklonost da neki posao
svršimo što je moguće brže, jer nam je nešto drugo važnije. Željeli bismo biti brzo gotovi da
bismo mogli poći kući. Tada ne mislimo na sve posljedice. Činimo što nam je naređeno. Ali
mi smo. svojim mislima kod drugih stvari. Zaboravljamo što je još povezano sa zadatkom.
Anđeo pouzdanosti želi nas potaknuti na to da sasvim prionemo poslu, da ostavimo naše
razmišljanje o drugim stvarima, da se oslobodimo svojih vlastitih problema. Samo smo tada
22
slobodni savjesno i brižno ispuniti svoju zadaću. Pouzdanost je nešto drugo nego što je strah
od pogrešaka koje bi se mogle potkrasti pri poslu. Pouzdanost je povezana sa slobodom i
povjerenjem. Slobodan sam za posao koji upravo radim. Njemu se predajem. Ja sam pri poslu
svim svojim razmišljanjem i osjećanjem. Rad me veseli. Obavljam ga dobro. Tada se i sam
osjećam dobro. A u onoga koji mi je povjerio posao raste povjerenje. On se osjeća i
slobodnim. Ne mora istraživati je li mi je sve točno objasnio i upozorio me na sve probleme.
Zna da se može u mene pouzdati.
Svi računamo s anđelom pouzdanosti kod vozača autobusa, pismonoša, obrtnika,
prodavača. Željeli bismo se pouzdati u one o čijemu pouzdanu radu ovisimo. Ako moramo
kontrolirati sve što električar instalira u našemu stanu, ili što održavatelj grijanja popravlja,
ljutimo se. To iscrpljuje. I ostavlja za sobom nepovjerenje. Moramo provjeriti račun nije li
zaračunato previše. Moramo potražiti moguće nedostatke da bismo pravodobno reklamirali.
Nažalost, u mnogim se poduzećima danas više ne cijeni anđela pouzdanosti. Tu je važnije
obaviti posao što je moguće brže. Za pogreške je tada mjerodavan pravni odsjek. A on nas
može i poštedjeti toga da moramo platiti svoju nepouzdanost. U jednome takvu poslovnome
ozračju čeznemo za anđelom pouzdanosti. Htjeli bismo se moći pouzdati u obrtnika i njegov
račun, u mljekara, pekara, mesara. Zato radije kupujemo kod onih kojima vjerujemo, kod
kojih smo sigurni da imaju dobru robu.
Želim ti u tvojoj blizini mnoge anđele pouzdanosti. Tko je pouzdan, ulijeva
povjerenje. Njemu možeš vjerovati. Tko svoj posao obavlja savjesno, u' njega se možeš
pouzdati. Kod njega se osjećaš siguran. Anđeo pouzdanosti neka i tebe sama uvede u skromnu
krepost pouzdanosti. Tada će ti se ljudi radovati. A i sam ćeš mirne savjesti obavljati savjesno
svoj posao znajući da to drugima čini dobro i da za to tebi zahvaljuju. Ako se drugi mogu u
tebe pouzdati, proizvest ćeš ozračje povjerenja, u kojemu će se ne samo oni, nego i ti sam
osjećati ugodno.
ANĐEO ISKRENOSTI
ANĐEO OBVEZANOSTI
Kad treba obnavljati kuću, zamolimo neke tvrtke za neobvezatnu ponudu. Bojimo se
da tvrtka iz želje za ponudom već iščita obvezu. Kako to izgleda u našemu vlastitom životu?
Opasnost se sastoji u tome da u vrijeme neobvezatnih ponuda i sami živimo neobavezno.
Svoju vlastitu ponudu življenja želimo dati samo neobvezatno. No neobvezatne ponude ne
donose još narudžbe. Neke tvrtke odlaze u stečaj jer uvijek pišu samo neobvezatne ponude, ali
nikada ne dođu do poteza. Da bi nam život uspio, moramo živjeti obvezano. Moramo se
vezati uz neki koncept života. Ne možemo uvijek ostati samo u stanju eksperimentiranja.
Potrebno je obvezujuće obećanje da kažemo »Da« svomu životu i da ovaj život oblikujemo i
formiramo prema svojim mogućnostima.
Mnoge se udruge žale danas na to da se ljudi više ne žele vezati. Neobvezatno žele
ponekad pogledati i surađivati će onoliko koliko to njih veseli. Ali nitko se ne želi vezati
odgovornošću. Obveza traži spremnost vezati se uz zadaću, uz zajednicu, obvezati se, biti
spreman stati uz ovu zadaću i stati uz ovu zajednicu. Ali to mogu jedino ako sam shvatio
važnost te zadaće ili vrijednost neke zajednice. Mnogi se boje čvrstih obveza. Žele ostati
otvoreni, a novo što bi se moglo pojaviti u njihovu životu. Obvezatnost nije suprotnost
otvorenosti. To su dva pola, koja oba trebamo da bismo živjeli primjereno. Ali ako se jedan
pol isključi, gubimo svoju ravnotežu. Ako želim samo ostati otvoren za novo, nikada neću
proći kroz neka vrata. I kad-tad ću stajati pred zatvorenim vratima. Ako se zatrpam samo
obvezama, one će me ugušiti. Trebam oboje: obvezatnost i slobodu da započnem nešto novo
kad to zaista treba učiniti. Ali tko iz puka straha od skučenosti izmiče s puta svakoj
obvezanosti, nikada neće rasti. No prije svega mi kao zajednica ne možemo preživjeti, ako se
ljudi više ne daju obvezati.
Anđeo obvezatnosti želi te ohrabriti da se vežeš uz neku zadaću kad si shvatio njezin
smisao. Prati te kad se vežeš uz nekoga čovjeka. Pokazat će ti da te obvezujući odnos u koji si
ušao s nekim čovjekom neće skučiti nego uvesti u nutarnju slobodu. Jer unutar obvezanosti
steći ćeš mnoga vrijedna iskustva. Očekuje te trenje i trvenje s partnerom ili partnericom. Ali
ćeš kroz te sukobe sazreti i postati širok. Znaš kako tebi samom čini dobro kad se neki čovjek
prema tebi pokaže obvezanim ili kad se čak čitav život uza te veže. Ti se osjećaš siguran i
nošen, ali ujedno i izazvan i primamljen k životu. Želim ti da ti anđeo obvezanosti daruje
odvažnost da se vežeš i dadneš se vezati. I želim ti da za druge postaneš anđeo kad se vežeš
uz njih i njihove ciljeve, darivajući im tako nadu i pouzdanje za budućnost.
24
ANĐEO SLUŽENJA
Mnogi danas više ne žele služiti. Neću služiti, sam ću o sebi slobodno odlučivati.
Hoću da mi život uspije, da budem posve svoj i da mogu ostvarivati sebe. Ali tko ne služi, ne
čini sebe zaslužnim. I bez služenja neće zaslužiti dostatno da bi podmirio svoje životne
potrebe. Grčka riječ koju Biblija najčešće prevodi sa »služiti«, glasi diakonein. A zapravo
znači posluživanje kod stola. Tko poslužuje kod stola služi životu, hrani, izmamljuje život. To
je zacijelo pravo značenje služenja: buditi život, izmamiti u ljudima život. Služenje je dakle
nešto aktivno. Kad nekomu služim ne činim sebe malenim, nego služim životu, aktivan sam,
kreativan i tražim ključ da u drugomu izmamim život. Isus govori da u nas onaj koji vodi,
onaj koji ide naprijed mora biti poslužitelj. Tko vodi druge ljude služi im, budi u njima život.
U latinskome služenje znači: biti sluga (servus i servire). Germani su preuzeli ovo značenje.
Služiti dolazi zapravo od trčati. Sluga je trkač koji trči od jednoga gospodara do drugoga da
mu prenese zadatak ili poruku svoga gospodara. Ova je riječ tijekom vremena dobila više
negativno značenje. Njemačka fraza Diener machen (nakloniti se) znači: pokorno se prignuti
pred gospodarom, učiniti sebe malenim. Ali ako ozbiljno uzmem germansko značenje, tada je
sluga kao trkač i nešto aktivno. On međusobno povezuje dva čovjeka. Pomaže da oni mogu
međusobno komunicirati. Služi razgovoru, zajedništvu. Promiče razmjenu među ljudima.
Omogućuje da se odvija u oba smjera. Ako informacije dobro kolaju, uspijeva neka zajednica,
poduzeće tada dobro surađuje, a imati će i vanjskog uspjeha.
Anđeo služenja je anđeo koji u nama budi život i omogućuje naš razgovor. Što to
konkretno znači? Nitko od nas nije uvijek u ulozi sluge u smislu čovjeka koji je drugima
podređen. Anđeo služenja želi nas naprotiv od slučaja do slučaja ohrabriti, da svojim
služenjem u čovjeku budimo život i promičemo među sobom razmjenu. Vidim da je na mome
odjelu nešto zapelo. Mogu ne osvrnuti se na to ili zadaću prebaciti na šefa. Ako slušam anđela
služenja, poći ću k ljudima koji se međusobno blokiraju. Ponudit ću se da zajedno s njima
razmotrim problem i o njemu razgovaramo Zato ti želim da uza se imaš anđela služenja. On
će ti izoštriti pogled da vidiš gdje u nekom čovjeku možeš probuditi život i gdje možeš učiniti
da ponovno proteče zarđala komunikacija među ljudima i grupama. I želim ti ljude koji će za
tebe postati anđeli služenja, koji će u tebi probuditi život i omogućiti da tvoj razgovor
ponovno teče.
ANĐEO BUDNOSTI
Izmicati zahtjevima života i pribjegavati snu - tko ne poznaje ovo nastojanje? Mnogi
uzmiču pred izazovom trenutka iluzijama koje stvaraju o životu ili omamljujući se alkoholom
ili drogom. Isus poznaje čovjekovu sklonost da jednostavno životari, ne razmišljajući. On
uvijek iznova poziva na budnost »Zato budni budite!« (Mk 13,35). Budnost na koju Isus
poziva ima tri vidika. Tu je kao prvo budnost u danome trenutku. Bog u svakome trenutku
kuca na naša vrata. To su tihi poticaji kojima nas hoće upozoriti na ono što je upravo
zapovijed toga trenutka. Tada u nutrini osjećamo da trebamo poći ovomu čovjeku i s njim
razgovarati. No odmah potiskujemo ovaj tihi glas. Ili činimo ono što psiholozi nazivaju
»racionaliziranje«. Nalazimo mnoge razloge zašto nije zgodno učiniti ono na što nas potiče
nutarnji glas. Budnost u danome trenutku znači da sam sasvim nazočan, da se mogu
nepodijeljeno upustiti u sadašnji trenutak, ne razmišljajući o prošlome niti planirajući buduće.
Drugi vidik budnosti jest bdjeti nad zlom, nad destruktivnim mislima i osjećajima koje
nas hoće obuzeti. Isus nas uspoređuje s čuvarima na vratima, čija je najvažnija zadaća
»bdjeti« (Mk 13,34). Slika čuvara na vratima bila je omiljena u ranome monaštvu. Moramo
25
sjediti na vratima svoje nutarnje kuće i svaku misao koja želi ući k nama pitati, pripada li
nama ili našim protivnicima. Budnost, dakle, znači paziti na ono što u nas ulazi. Ne smijemo
svakoj misli i svakoj emociji dati pristupa. One bi se inače vrlo brzo pokazale kao vlasnici
kuće koji nam otežavaju život u kući našega života i sve nas više potiskuju iz našega središta.
Ako nismo budni, u nas će se ušuljati mnogo toga što nas odvlači od našega svjesnog puta. I
tada ćemo odjednom primijetiti da više uopće ne živimo sami, nego da nama upravljaju
nesvjesne sile. Ili ćemo osjetiti da nismo sami gospodari u svojoj kući, nego da nama
gospoduje nezadovoljstvo i gorčina, strah i depresija koji su se uvukli k nama kao podstanari
a sada prigrabili vlast u našoj kući.
Isus nas poziva na budnost jer bi gospodar kuće mogao u svakome trenutku doći. Prvi
su kršćani svakoga trenutka računali sa svršetkom vremena. Ali ne radi se o tome da
mudrujemo o svršetku svijeta. U smrti Gospodar će doći k tebi. Za tebe će tada doći kraj
vremena. Vrijeme će za tebe tada biti dovršeno i za tebe će nastupiti vječnost. Iako znamo da
će naše vrijeme kad-tad svršiti, mi se uljuljavamo u iluziji kao da će uvijek trajati. Budnost
znači: probuditi se za stvarnost, probuditi se iz sna iluzija da se možeš izložiti realnosti.
Mistik je »budni, probuđeni«. On je u dodiru sa stvarnošću. Ima osjećaj za to što znači živjeti,
disati, govoriti, slušati, gledati, susretati ljude i kušati tajnu svakoga trenutka.
Anđeo budnosti neka te prati da bi svakoga trenutka bio spreman čuti tihe glasove
svoga srca i učiniti ono što upravo sada trebaš učiniti. I anđeo budnosti neka bude uza te kad
se tvoje razmišljanje i djelovanje počne mutiti mutnim vodama koje žele prodrijeti u tvoju
kuću. Želim ti anđela budnosti da svaki trenutak smatraš u neku ruku posljednjim i
najvažnijim trenutkom svoga života, da uzmogneš biti sasvim u ovome trenutku, posve
prisutnom. Tada ćeš biti ne samo u ovome trenutku, nego i u Bogu koji je uvijek prisutni Bog.
ANĐEO URAVNOTEŽENOSTI
Kažemo daje čovjek uravnotežen kad se ne da tako lako izbaciti iz mira, kad je uvijek
jednako dobro raspoložen, kad zrači mirom. Ne daje dojam razdrtosti lica. Ne da se razvlačiti
tamo-amo. U suglasju je sa samim sobom. Uvijek je jednak, uvijek ima isti lik, isto
raspoloženje, isto zadovoljstvo. Možeš s njim računati i u njega se pouzdati. Ne trebaš se
bojati da će ti svojim lošim raspoloženjem sve pokvariti. Kad s njim razgovaraš, znaš da neće
eksplodirati nego sasvim mimo saslušati što mu govoriš. Iz njega zrači nešto smirujuće. U
njegovoj blizini i ti se sređuješ. Tvoja uzburkana duša se smiruje i ti pokraj njega i sam
postaješ uravnotežen.
Mi čeznemo za takvom uravnoteženošću. Ujedno znamo kako nas se lako izbaci iz
ravnoteže. Netko nas samo treba kritizirati. Već se želimo opravdavati i braniti. Gubimo vlast
nad sobom i počinjemo plakati ili vikati. Uravnoteženost je nešto drugo od hladna (coa!)
reagiranja. Mladi danas vole biti coa!, ne pokazivati osjećaje, pustiti neka sve ide kako ide.
Ali ovo biti coa! plaća se hladnoćom i ukočenošću. Oko sebe podiže se oklop od betona kroz
koji nitko ne može prodrijeti. Beton je uvijek isti, ali i jednako hladan, bez života, odbojan,
zatvoren. Latini označuju uravnoteženost s aequo animo. Biti aequo animo, biti ravnodušan,
ideal je stoičke filozofije. Ravnodušan čovjek je opušten, slobodan od afekata. Ne dopušta da
bude rastrgan svojim emocijama. Zrači nutarnju smirenost. Duša je u njega u harmoniji, u
suglasju sa samim sobom. Ima uvijek isto obličje. Ima u sebi čvrsto ću i jasnoću i ne
prilagođuje se vanjskim utjecajima. Počiva u sebi. Latini govore o duši ne samo kao anima,
nego i kao animus. Anima više znači dušu kao disanje i dah, dok animus podrazumijeva dušu
kao sjedište osjećaja, afekata i strasti. Duša je aequus, jednaka, ista, opuštena, slobodna od
afekata. Duša nije određivana izvana, nego ima svoju.vlastitu kvalitetu, kvalitetu mira,
26
vedrine, lakoće. Aequus znači također: »pravedan, prijazan, pravi«. Uravnotežen čovjek je
prijazan čovjek, netko tko uvijek zrači vedrinu i prijaznost. Tu je duša u skladu sa samim
sobom. Tu je duša kao mimo jezero. U njemu možeš s užitkom plivati. Možeš ga promatrati i
ono te smiruje. Ako u mirnu vodu nešto padne, ima doduše valova. Ali valovi se već nakon
nekoga vremena ponovno smire. Nemir jenjava u miru jezera.
Uravnoteženi čovjek će poravnati i velike val ove koji se oko njega nagomilavaju. On
će djelovati uravnoteženo u sukobu između dva čovjeka ili dviju grupa. Neće dolijevati ulje
na vatru, nego gasiti plamen. Gledat će kako se ponovno može uspostaviti ravnoteža da bi se
potrebe obiju strana u jednakoj mjeri ispunile i odbile. Uravnoteženost je sposobnost koju nije
moguće jednostavno postići disciplinom. Tu već mora djelovati anđeo u našoj duši da smiri
nemire u našoj nutrini. Anđeo mora uspostaviti ravnotežu između naših zadovoljenja i
frustracija, između uživanja i odricanja, između blizine i odmaka, između veselja i žalosti.
Moli anđela uravnoteženosti da bdije nad tvoj om dušom, da pomogne tvojoj duši doći
do pravoga obličja, da poravna neravnosti tvoje duše da bi uravnotežen išao kroz život,
ravnodušno (aequo animo) i s nutarnjim mirom. Tada ćeš uravnoteženo i djelovati gdje god
bio. Nećeš razdvajati nego povezivati, nećeš raspaljivati, nego gasiti, nećeš stvarati razlike,
nego uspostavljati ravnotežu.
ANĐEO TOLERANCIJE
27
pustimo da kukolj i pšenica rastu do žetve. Tek će tada biti odvajanje (usp. Mt 13,24-30). Nije
na nama da ljude prosuđujemo ili čak osuđujemo. Čovjek može čekati. On se nada da će drugi
pronaći svoj put, makar on bio drukčiji od njegova vlastita. On vjeruje u to da će bližnji i
preko stranputica i zaobilaznica pronaći put koji će ga dovesti u život. Isus navodi samoga
Boga kao primjer tolerancije koju trebamo iskazivati jedni drugima. Bog »daje da njegovo
sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada nad pravednima i nepravednima« (Mt 5,45).
Tako i mi moramo pustiti da sunce naše blagonaklonosti sjaji nad svim ljudima. Tada i u
naoko zlima može niknuti dobro sjeme. Jer odakle znamo zašto drugi čini zlo? Možda to čini
iz očaja. Možda ranjava druge jer je i sam ranjen i svoje povrijeđenosti može podnijeti jedino
tako da ih prenosi dalje.
Nije lako biti tolerantan. Prije nego što bi čovjek očekivao već stvorimo predrasudu
jedni o drugima. Netko nam je nesimpatičan. Gledamo ga svojim tamno obojenim naočalama
i u njemu otkrivamo samo neugodne stvari. Ne gledamo ga onakva kakav jest. Naprotiv, u
tome nesimpatičnu čovjeku gledamo sve muškarce koji su nas povrijedili u našoj životnoj
povijesti: oca, djeda, brata, učitelja, župnika, susjeda, pretpostavljenoga. Nismo krivi što se u
nama javlja takva predrasuda. Prije nego razmislimo, ona je već tu u nama. Tolerancija dakle
znači da drugomu, unatoč našim iskustvima, dadnemo priliku, da ne vrednujemo. Predrasuda
je tu. Ja ju vidim, ali se zbog toga ne ljutim. No istodobno se od nje distanciram. Zabranjujem
sebi suditi o drugome. Dajem mu prostora koji mu je potreban da se pokaže kakav je uistinu.
Duša je puna predrasuda i zlopamćenja, uskoće i osude. Stoga trebamo anđela tolerancije koji
će našu dušu osloboditi od svih naoblaka naše životne povijesti. Želim ti da se uza te brzo
pojavi anđeo tolerancije kad god se u tebi javi negativna slika; o tvome bližnjemu. Anđeo
neka te podsjeti na njegovo nedodir1jivo dostojanstvo. On neka te potakne tako da i nad tim
čovjekom sja sunce tvoje blagonaklonosti i pada kiša tvoje ljubavi, kako bi i u njemu mogao
procvasti Božji život.
ANĐEO SLAVLJA
»Treba slaviti slavlja onako kako dođu«, kaže poslovica. A od Goethea potječe izreka:
»Dnevni rad! Navečer gosti! Kiseli tjedni! Vesela slavlja!« Slavlja su dobrodošla promjena u
sivilu svakodnevice. Tko preskače slavlja, taj mimoilazi jedan važan izvor svoje vlastite
životnosti i životne radosti. Postoje različite kvalitete slavlja. Postoje fešte (Feten). Fete
dolazi iz studentskoga govora, izraz potječe iz 18.stoljeća. Fešte slaviš, jer si za to raspoložen.
Naravno, vrlo često tražiš povoda, rođendan kolege ili položeni ispit. Često postoje i spontane
fešte, koje su često najljepše. U takvim prigodama mogu nastati najbolji razgovori. A postoje
dugo planirana slavlja,slavlja pri rastanku šefa poduzeća, slavlja u prigodi, zaokružena
rođendana. Tu sve zavisi o tome slavi li se slavlje samo uz vanjski sjaj ili su pozivatelji bili
kreativni i od srca priredili slavlje.
Po svome porijeklu slavlje uvijek ima religiozno značenje. U slavlju Bog ulazi u naš
život. Slavljenjem mi prihvaćamo svoj život. I u slavlju izražavamo svoju čežnju za
domovinom i zaštićenošću, za uspjelim zajedništvom. Osjećamo daje naš život vrijedan.
Grčka stoička filozofska škola misli daje naš život neprestano slavlje. Svaki trenutak slavi
tajnu našega života, sjedinjenje s Bogom. Svako slavlje ima u sebi nešto od svadbenoga
slavlja. Bog slavi s nama svadbu. Sam Bog povezuje se s nama i s našim životom. Otuda je
primjereno uvijek iznova slaviti slavlje da sebe uvjerimo tko smo zapravo, da nam se život ne
svede na rad i jelo, nego bude otvoren prema široku, božanskom obzoru.
Svatko od nas poznaje uspjela slavlja kojih se rado sjeća. Tu se srce proširilo. Tu je
ozračje bilo prisno. Tu su srasli ljudi, koji su ranije živjeli odvojeni jedni pokraj drugih. Tu je
zasjao smisao života. Ali svatko je već doživio i promašena slavlja koja na kraju postanu
bljutava. Ljudi su popili previše alkohola. Umjesto da slave, posvađali su se. U opijenosti iz
28
njih je provalilo sve ono sirovo. Postali su nepristojni i neugodni. Mnoga dobronamjerna
slavlja ne uspiju. Tu sve ostane ukočeno i umjetno. Sve djeluje patvoreno i nametnuto. Poneki
mogu slaviti slavlje samo s puno novca. Ali sadržajno ono ostane bijedno. Govori su dosadni i
prazni. Nema rituala koji ljude međusobno povezuju.
Tu bismo trebali anđela slavlja koji će nas osposobiti za to da slavimo slavlje koje daje
smisao našemu životu, koje podiže naše srce, koje nas međusobno povezuje i stvara ozračje u
kojemu se svi osjećaju ugodno, u kojemu svi osjećaju: isplati se živjeti. Dobro je da skupa
slavimo. Naš život je vrijedan. I naše zajedništvo je dar. Anđeo slavlja neka dadne krila tvojoj
duši da razvije maštovitost za slavljenje slavlja koje će povezati one koji slave, upozoriti ih na
njihove zajedničke korijene i darovati im međusobnu radost. Anđeo slavlja čini dobro tvojoj
duši. Vodi ju na izvor iz kojega može crpsti, na mjesto na kojemu dolazi u dodir sa svojim
počelom i sa svojim pravim bićem.
Postoji ne samo anđeo slavlja, nego i demon slavlja. Upravo o blagdanima, kao što su
Božić i Uskrs, bude u obiteljima najviše svađe. Oni žele skupa slaviti. Ali im to ne uspijeva.
Na takvom slavlju osjećaju kako je njihov život izgubio svoje korijene, kako je postao prazan
i bljutav. Ne mogu više prikriti nabujale nesporazume. Oni se na blagdane otvoreno javljaju.
Na Božić želimo slaviti mir u obitelji. Ali nemoćni smo da taj mir uspostavimo slavljem.
Ponekad se slavlje izjalovljuje jer nema dobrih rituala kako ga slaviti. Žali se tada za
raspoloženjem kako se nekada slavilo Božić. Javlja se sjeta u kojoj još jače osjećamo
zdvojnost u koju smo zapali.
Zato ti želim da te anđeo slavlja sačuva od demona slavlja i da ti omogući slavlja koja
će rasvijetliti tvoj život, iz kojih ćeš još dugo crpsti snagu.
ANĐEO SOLIDARNOSTI
ANĐEO HUMORA
Tko mora dugo živjeti među ljudima koji ne znaju za humor, tuguje za anđelom
humora. Bez humora život postaje tužan i dosadan. Humor nije naprosto dobro raspoloženje.
Humor je sposobnost nadići konkretnu situaciju, upravo i u neugodnim okolnostima.
Američki sociolog P. L. Berger naziva stoga humor »znakom transcendentnoga«. Mi
nadilazimo stvarnost i relativiziramo je, jer ju gledamo polazeći od jedne druge perspektive.
Humor je ujedno pomirenje sa stvarnošću, dok idealist od nje bježi i gradi kule u oblacima.
Riječ humor ima dva korijena. Humores su sokovi koji, prema srednjovjekovnome nauku o
prirodi, u ljudskome tijelu reguliraju temperament. Konačno se - ponajprije u Engleskoj -
temeljno raspoloženje vedre opuštenosti utvrđuje imenom humor. Humor je dar da opušteno i
vedro susrećemo poteškoće i protivštine života. Ali humor je povezan i s humus: zemlja«.
Humor može razviti samo onaj tko je spreman sići s visoka prijestolja svoje idealne slike i
prihvatiti svoju vlastitu zemljanost, pomiriti se s time da je od zemlje uzet i iz blata oblikovan.
Tko ima humora, ne treba ništa skrivati. Ne mora svoju energiju rasipati na to da izgradi svoju
fasadu, da bi svi vidjeli samo njegove lijepe strane. Čovjek pun humora miri se sa svime što je
u njemu. To ga čini slobodnim od svake prisile da mora izgledati dobar. On dopušta da bude
onakav kakav jest. Može se nasmijati samomu sebi.
Humor ne znači da ja mogu čitavo društvo razonodi ti vicevima. Humorist nije
komičar koji može iz svega načiniti predstavu, igrokaz. Humor je ponajprije raskrinkavanje
sama sebe. Oslobađam se potrebe da se osjećam kao spomenik. Humor je suprotnost patetici
kojom se poneki napuhuju i smatraju važnima. Čovjek pun humora priznaje nesavršenost na
sebi i na drugima. Ali ne reagira cinično, ni očajno, ni hladno, nego pomirljivo, s ljubavlju i sa
srcem. Humor zna da male pogreške ne mogu poremetiti veličinu božanskoga poretka. Nije
važno kakav si pred drugima, govoriš li sve ispravno, ostavljaš li dobar dojam, pokazuješ li i
svoje nedostatke. Bitno je da iz nutarnje slobode i opuštena odmaka prema samome sebi
govoriš i djeluješ. Ovaj humoru konačnici kao temelj zahtijeva vjeru da smo od Boga
bezuvjetno prihvaćeni.
Anđeo humora olakšava ti život. Potiče te da reagiraš opušteno kad bi se ponovno htio
na sebe srditi. Želim ti da anđeo humora postane tvoj stalni pratitelj. Neka ispuni tvoju dušu
vedrinom i blagošću. Neka te sačuva od toga da sebe samoga mrcvariš, obezvređuješ i grdiš.
Neka te nauči nasmijati se samomu sebi, ne ciničnim smijehom, nego osmijehom vjere koja
premošćuje sve oprečno u tebi i vodi te do točke onkraj svih suprotnosti. Sigismund Radecki
naziva stoga smijeh »pritajenom religioznošću«. Ali neka te anđeo humora prati i onda kad
živiš zajedno s drugim ljudima i opažaš njihove ljudske slabosti. Ne otežavaj sebi život
uzimajući preozbiljno, bez humora, ono što ti se na tebi samome ne sviđa i što ti se kod drugih
gadi. Pusti to! Gledaj iza stvari! Neka te anđeo humora ispuni opuštenošću i lakoćom. I
dopusti si biti takav kakav jesi, osmjehni se na svoj račun kad se ponovno uloviš u tome da si
sebe uzeo preozbiljno.
30
ANĐEO ODRICANJA
ANĐEO GOSTOLJUBIVOSTI
Gostoljublje je ljudima antike bilo sveto. Grci, Židovi i Rimljani bili su jednako
gostoljubivi. Jer u gostu, vjerovali su, sam Bog kuca na naša vrata da ga pustimo unutra. A
Bog obdaruje domaćina božanskim darovima. Tako pripovijeda mit o Philemonu i Baucisu,
starome bračnome paru koji je u tuđincu primio samoga Zeusa. Tako Luka opisuje Isusa,
31
božanskoga putnika, koji uvijek iznova navraća k ljudima da ih obdari božanskom dobrotom i
milosrđem. Prvi su kršćani njegovali gostoljublje. Kršćanstvo bi se bez ove kreposti zacijelo
jedva proširilo u rimskome svijetu. Poslanica Hebrejima opominje mlake kršćane na kraju
prvoga stoljeća: »Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!«
(Hebr 13,2). U Bibliji, kao i u grčkome i rimskome svijetu mitova, postoje mnoge pripovijesti
u kojima su ljudi, ne računajući na korist, ugostili anđele. Njihovo gostoljublje dovelo im je u
kuću anđela, a da to nisu ni znali. Polazeći od ovih pripovijesti postoji uska povezanost
između gostoljubivosti i anđela. Ljudi koje primamo mogu za nas postati anđeo koji će nas
bogato nagraditi.
Upravo u naše vrijeme, kad ima toliko stranaca i beskućnika, izbjeglica i azilanata,
gostoljubivost je zapovijed trenutka. Gostoljublje smatra stranca svetinjom. Ono zna da nam
stranac ima što reći, da nam po njemu sam Bog može govoriti. Tako je to gledao sveti
Benedikt, koji je od svojih monaha tražio gostoljublje i tako razvio kulturu gostoljubivosti za
čitav srednji vijek. Opat neka dobro posluša kad stranac kritizira nešto u njegovoj zajednici.
Moglo bi biti da je sam Bog poslao stranca da ga upozori na nešto što je ranije previdio.
Gostoljublje nije nikada jednostrano darivanje. Svaki biva obdaren kad se otvori prostor u
kojemu se mogu susresti ljudi koji su dotada bili stranci jedan drugomu.
U našoj se obitelji uvijek jako držalo do gostoljubivosti. Moj otac je o Božiću uvijek
pozivao strane studente koji su stanovali u jednom munchenskome kolegiju. Nama djeci
bijaše uvijek uzbudljivo kad je gost bio mladić iz Pakistana ili Indije. Moja braća i sestre
nastavljaju ovu tradiciju. A i sami su u inozemstvu često iskusili velikodušno gostoljublje.
Tako nastaje mreža ljubavi između naroda koja ukida predrasude i dovodi do uzajamne
radosti. Moji nećaci i nećakinje vesele se tomu da strancima tumače svoje obiteljske obrede.
Zatim žustro raspravljaju o tome zašto slave ove obrede, iz čega žive i koji je smisao njihova
života. I pozorno slušaju kako drugi shvaćaju njihov život. Tako nastaje razmjena koja
obogaćuje obje strane.
Anđeo gostoljubivosti želi ti oduzeti strah od stranaca. I hoće te osloboditi pritiska da
moraš biti posebno dobar domaćin, da moraš nadmašiti druge domaćine svojim kuhanjem ili
uređivanjem svoje kuće. Ne moraš puno ponuditi, nego unijeti sebe da bi susret bio moguć.
Tada ćeš vidjeti kako gost9ljublje i tebe obdaruje. Iskusit ćeš kako ljudi žive i i,z čega žive.
Bit ćeš zahvalan za život koji ti je darovan, za domovinu koju si našao i koja može i drugima
postati mjestom na kojemu se osjećaju kod kuće. Kad se ljudi osjećaju kod tebe ugodno, kad
osjete da u tvojoj kući bez straha smiju biti ono što jesu, tada ćeš osjetiti kako ti anđeo
gostoljubivosti u kuću šalje mnoge anđele koji te obdaruju.
Biblija slavi vrijednost prijaznosti. »B1aga riječ veseli (čovjeka)« (Izr 12,25). Prijazan
sam uvijek u odnosu prema nekom drugomu. Prijaznost stvara odnos. U prijaznost spada
blagonaklonost, ljubaznost, pažnja, uljudnost, susretljivost i privrženost. Prijaznost uvijek
treba nekog posrednika: prijazan pogled, prijaznu riječ, prijazan pozdrav.
Prijazna riječ ne košta puno. Pa ipak njome toliko škrtarimo. Sveti Benedikt traži od
celerara (ekonoma) da onda kad nema što dati, svojoj braći podari barem prijaznu riječ. I
obrazlaže to upućujući na Ef 4,29: »Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego
samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima.« To nije neka jeftina
utjeha. Celerar u ovoj prijaznoj riječi izražava svoje poštovanje prema bratu. Ne odbija ga
prezirno. I kad su mu sredstva ograničena, uvijek će ozbiljno uzeti bratovu potrebu. Voditi
prijaznošću bila bi filozofija menađmenta koji bi dobro došao mnogom poduzeću. No ovdje
se baš s moći novca vlada. Tu odgovorni namještenicima daju osjetiti da nisu vrijedni ničega,
da nemaju prava toliko tražiti. Kad bi anđeo prijaznosti pratio šefa, on bi oko sebe stvarao
32
ozračje pažnje i veselosti, koja bi za njegovu bila bolja od strogog kontroliranja jesu li svi
ispunili svoju dužnost. Prijazna riječ će suradnika motivirati daleko bolje nego upućivanje na
to da poduzeće jako loše stoji.
Potreban ti je anđeo prijaznosti da bi s drugim, čim ga osloviš, razgovarao prijazno, da
bi drugoga čim ga pogledaš gledao prijazno. Toliko je prilika da slijedimo anđela malih
prijaznosti i obdarimo ljude oko sebe. Poznaješ naravno i prijaznost koja promašuje svrhu. U
nekim trgovinama prodavači te susreću doduše prijazno. Ali iza fasade prijaznosti osjećaš
hladnoću, prisilu da prodaju što je moguće više. Takve te prijaznosti ne vesele, ljute te ili čine
tužnim. Osjećaš kako se ljudi moraju pretvarati. Ali to im ne čini dobro.
Zamoli anđela malih prijaznosti da najprije promijeni tvoje srce, da bi slobodna i
radosna srca rekao prijaznu riječ, upravio prijazan pogled, napisao prijazno pismo. Možeš biti
prijazan jedino ako se raduješ čovjeku koga susrećeš. Možda kažeš da u tebi nema radosti
zbog ovoga ili onoga čovjeka i da drugoga ne želiš stoga zavaravati. Anđeo prijaznosti ne želi
te uvjeravati da drugoga nečim obmaneš. On te najprije želi dovesti do prave radosti nad tim
čovjekom. Ova radost traži vjeru u to da je svaki čovjek tajna, da se u svakome krije dobra
jezgra, da u svakome susrećeš samoga Krista. Ako u to vjeruješ, tada se možeš radovati i
čovjeku koji je nezadovoljan i susreće te ljutito. Ne gledaš na vanjštinu, nego na mogućnosti
koje se u njemu kriju. Ti ćeš svojom prijaznom riječi izmamiti radost koja je u njegovoj duši
skrivena ispod brige i nezadovoljstva. Njegovo mrzovoljno lice će se rasvijetliti. I on će tada
tebe ispuniti radošću. Ti si postao za njega anđeo prijaznosti. Svijet će sada i za njega biti
prijazniji.
Fair je pojam iz svijeta sporta. Kažemo da je sportaš fair kad se drži pravila igre i
pristojno postupa prema svome protivniku, ne pokušava ga nadmudriti trikovima. Fair
nogometaš se dakako bori sa svojim protivnikom. Ali uvijek ostaje fair, neće igrati
nepropisno. No prije svega govorimo o fair gubitniku. Mnogi ne znaju gubiti. Čim su u igri
pobijeđeni, prebacuju krivicu na suca, na loše mjesto ili na vrijeme. Ne žele priznati da su,
eto, izvukli kraći kraj. Jedan mora uvijek izgubiti. Fair je onaj tko prizna svoje poraze i može
čestitati pobjedniku. Tko pobjednika prikazuje lošim i sam je loš gubitnik.
I u poslovnome životu ima fair načina ponašanja. Svatko dakako želi dobiti i izvući
korist iz posla. To priznaje svatko. Fair je onaj tko se drži dogovora, tko se jasno bori, tko
otvoreno iznosi svoje uvjete i s kojim se zatim na pristojan način može načiniti kompromis.
Tko pri pregovorima laže ili prikriva istinu, tko radi s lažnim obećanjima kojih se ne drži, nije
fair. Tko sklapa nepošteno poslove, kratkoročno će doduše dobiti. Ali trajno će se njegov
nepošteni način osvetiti. Izgubit će mušterije i poštene dobavljače. A kod svojih će ugovarača
izazvati snažan otpor, koji može kasnije postati za njega koban.
Doživljavam mnoge bračne parove koji su se međusobno odalečili. Nestalo je velike
ljubavi. Oni se vole, ali osjećaju da su si postali stranci, da su se mnogi visoki ideali o braku
srušili. Neki tada misle da se moraju smjesta rastati. Jer živjeti jedno pokraj drugoga ne bi bilo
nikakvo rješenje. Brak je ipak više. To je točno. Ali im tada uvijek pokušavam naglasiti da je
već puno to što se međusobno fair ophode. Makar to više nije velika ljubav, ali je već jako
mnogo ako muž i žena žive fair jedno s drugim. U ovo poštenje spada da se svatko najprije
brine za sebe da bi dobro živio, ali da vrednuje i drugoga i prizna mu prostor u kojemu može
rasti. Često je rast bračnih partnera u različitim fazama. Žena je već ranije započela i radila na
sebi. Muž se toliko zapleo u svoje zvanje da nema nimalo vremena za osobno sazrijevanje.
Fair čekati dok drugi sazrije, već je jako puno. Često tada nastane novi odnos i trijezna ljubav
koja izdrži do kraja. Ima naravno situacija kad ni fair ponašanje nije dostatno da opravda
opstanak braka.
33
Fair ponašanje ne nastaje tek tako. Može se doduše naučiti. Ali je pritom dobro znati da uza se
imaš anđela fair ponašanja koji će te uvesti u duh fair postupaka. Anđeo mora preobraziti
dušu da postane slobodna od borbe za preživljavanje koja se duboko u nju utisnula.
Želim ti anđela fair ponašanja u tvome odnosu prema tvome bračnome drugu, u tvojim
poslovnim odnosima i u krugu tvojih prijatelja. I želim ti da anđeo fair ponašanja u tvojoj duši
pobudi stav jasnoće, poštenja i čistoće. Anđeo fair ponašanja činit će dobro ne samo ljudima u
tvojoj blizini, nego i tebi samomu.
ANĐEO NENASILJA
Martin Luther King bio je jedan od najuvjerljivijih proroka nenasilja u naše vrijeme.
Borio se protiv nepravednih zakona rasne podijeljenosti i rasne diskriminacije. Pružao je
nenasilan otpor kojim nije htio uništiti protivnika, nego uvjeriti ga i pridobiti. Nenaoružana
ljubav je za Martina Luthera Kinga jedina snaga koja može pobijediti mržnju. Obično na
nasilje reagiramo protunasiljem. Tako nastaje začarani krug sve većega nasilja. Nasilje izaziva
nasilje. Ali onaj koji ljubi onoga tko primjenjuje nasilje, može ga pobijediti na nov način.
Neće samo njegovo nasilje učiniti neučinkovitim, nego će pridobiti i njegovo srce. A tada je
pomirenje moguće. I to je kraj nasilju. Martin Luther King dovikuje svojim protivnicima:
»Bacite nas u tamnicu, mi ćemo vas i tada ljubiti! Tako dugo ćemo apelirati na vaše srce i
vašu dušu, dok i vas ne pridobijemo.«
Kod nenasilja ne trebamo gledati samo na politička razilaženja. Jer tada previše lako
upadamo u opasnost da moralnim kažiprstom pokazujemo ,na druge i optužujemo ih. Ima
dostatno igara nasilja u našemu svakodnevnom životu. Nasilje dolazi od walten: »biti jak,
nadvladati«. Nasilni smo kad vladamo nad svojim bračnim partnerom, kad iskoristimo
njegove slabosti i svojom ga snagom ponizujemo. Ja poznajem osjetljiva mjesta partnera. Kad
me on naljuti, tada dobro znam kako ga mogu povrijediti dotle da zanijemi i više ne zna
uzvratiti. To je nasilje, ne doduše tjelesno nasilje, ali ipak psihičko nasilje. Psiholozi govore o
emotivnoj ucjeni koja se često odvija među bračnim partnerima. Muškarac prisiljava ženu kad
ona hoće posjetiti svoju prijateljicu, prijeteći joj samoubojstvom ili izlaskom iz zajedničkoga
stana ili bolešću ili budeći u njoj osjećaje krivnje da je sebična i egocentrična i da više nema
osjećaja za njegove osjećaje. Emocionalna ucjena je nasilje.
Anđeo nenasilja želi te osposobiti za drugačije ponašanje. Ti nećeš uzvratiti na uvredu
vrijeđajući drugoga. Ali niti ne gutaš tek tako povredu u sebe. Nenasilje nije popustljivost i
slabost. Boriš se, ali nenasilno. Odričeš se igara moći. Vidiš povredu, pokušavaš se oduprijeti
stvarajući nutarnji odmak. No iz odmaka pokušavaš ljubiti drugoga. On te je povrijedio samo
zato jer je sam ranjen. Ako ga ljubiš, ti si u jačoj poziciji. Njegove riječi su te doduše
povrijedile. Ali ti ne ostaješ u povrijeđenosti. Ti se možeš iznutra distancirati od
povrijeđenosti. Ti vjeruješ Bogu da će ozdraviti tvoju povrijeđenost. A iz toga povjerenja
možeš ljubiti i onoga koji te povrijedio. To je nenasilje koje probija začarani krug ranjavanja i
proturanjavanja i omogućuje drugomu da se njegove povrede izliječe. Tada si ga pridobio za
sebe, pridobio si ga za život i ljubav. Moli anđela nenasilja da ti podari maštovitosti kako da
nenasilno odgovoriš na igre nasilja i kako da nasilnika pridobiješ ljubavlju i oslobodiš ga
njegove fiksiranosti na nasilje.
ANĐEO DOBROTE
Dobar je onaj čovjek koji mi želi dobro. Iz dobra čovjeka zrači toplina. Po njegovu
blagu pogledu i dobrim riječima osjećaš da ima dobro srce, da u njemu prevladava dobrota.
Dobrota zrači iz njegove duše koja je u sebi dobra, ispunjena dobrim duhom, u suglasju sa
samom sobom. Tko svoju dušu doživi kao dobru, vjerovat će u dobro i u drugome čovjeku.
Jer vidi dobro u drugome, dobro će prema njemu postupati. Svojim dobrostivim ponašanjem
34
izmamljuje dobru jezgru u drugomu.
Ima jedna lijepa monaška pripovijest u kojoj se mladi monah prepire s nekim
poganskim svećenikom i dobacuje mu u lice nepristojne riječi. Svećenik pretuče monaha
gotovo nasmrt. Kratko iza toga prođe otac Makarije mimo i susretne svećenika te ga srdačno
pozdravi. Ovaj se zbog toga začudi i ispripovjedi doživljaj s mladim monahom. Svećenik
bude dobrostivom riječju starca toliko dirnut da pođe za njim i postane monah. Pripovijest
svršava s rečenicom: »Zla riječ čini i dobre zlima, dobra riječ čini i zle dobrima.« Ako
drugoga susretnem zlim riječima i neprijateljskim pogledom, izmamit ću u njemu zlo. On će i
k meni prići isto tako neprijateljski. Ali ako sam dobar prema njemu i oslovim ga dobrim
riječima, taj drugi će doći u dodir s dobrom koje se.nalazi na dnu njegove duše, ali koje je
vrlo često prekriveno povredama. Mi smo dijelom odgovorni i za ponašanje drugoga.
Možemo u njemu izmamiti život ili smrt, dobro ili zlo.
Moli anđela dobrote da preobrazi tvoju dušu da u njoj prevlada dobro, da zlo u tebi
više nema nikakva izgleda. Kada anđeo dobrote učini tvoju dušu dobrom, tada će dobrota i iz
tebe sjati. Ponašat ćeš se blago, govoriti dobre riječi, tople riječi. Dobrota će zračiti iz tvojih
očiju. Ne možeš sam svoje oči učiniti dobrima. Možeš se samo pouzdati u to da će anđeo
dobrote sve u tebi učiniti dobrim, tako da sve u tebi zrači dobrotu: tvoje oči, tvoje govorenje,
tvoje geste, tvoj stisak ruke. Kad sam bio na gori Atosu, pozdravio nas je u jednome
samostanu stari otac odgovoran za goste. Nismo se mogli sporazumjeti, budući da je govorio
samo grčki. Ali njegove ruke bijahu dobrostive. Kad nam je pružio ruku, polagano i oprezno,
osjetili smo dobro tu u njegovim rukama. A kad sam mu zatim pogledao u oči, i one su
odražavale dobrotu. Tako želim i tebi da svojim bićem, svojim tijelom i svojom dušom zračiš
dobrotu i izmamiš dobrotu u ljudima.
ANĐEO NADAHNUĆA
35
bude uza te kad razgovaraš s drugima, kad čitaš knjigu, kad sam u tišini meditiraš, kad slušaš
glazbu. On te može nadahnuti kad tražiš rješenje, a ne znaš gdje početi, ili kad rješavaš neki
problem i ne možeš dalje. Tada ćeš doživjeti kako ti se duša rasvjetljuje, kako se u tebi
odjednom oblikuju nove ideje. Tvoja duša dobiva krila. U tebi se budi život koji hoće
prostrujati i prema van. Želi biti oblikovan u nekome tekstu, slici, pjesmi, u novoj ideji koju
ostvaruješ u svome radu, u novim obredima za tvoju obitelj ili za tvoje poduzeće, u novim
putovima, kako da ljude oko sebe pridobiješ na život.
ANĐEO NADE
Nada je pouzdano iščekivanje dobre budućnosti. Pavao gleda zajedno vjeru, nadu i
ljubav. A teologija je iz toga razvila nauk o trima božanskim krepostima. Nada dakle nije
puka ljudska sposobnost. Ona se štoviše od Boga spušta u našu dušu. Odraz je Božji u našoj
duši. Osposobljava nas da se protiv svakog beznađa i rezignacije čvrsto držimo nade u uspjeh
našega života. Teologija to naziva nadom u spasenje i otkupljenje. U naše su vrijeme stvoreni
novi modeli teologije nade. 1964. je Jürgen Moltmann napisao svoju teologiju nade.
Ateistički filozof Ernst Bloch napisao je veliko djelo s naslovom »Princip nada«. U njemu
opisuje kako čovjek u svemu žudi za boljom budućnošću, konačno .za obećanom zemljom,
koja se u kršćanskoj tradiciji naziva rajem. U plesu, u glazbi, u arhitekturi, u svemu izražava
čovjek svoju nadu u bolji svijet, u više slobode, više ljepote, više ljubavi, te konačno u
domovinu. Čovjek sebi nije dostatan. On ima neutaživu čežnju za srećom. Sanja o ljepšoj
budućnosti.
Nada nije samo nešto privatno. Ona nas hoće pozvati da se zauzmemo za siromašne i
svoju nadu učinimo plodnom upravo za one bez nade. Nada nam omogućuje zauzimati se za
ovaj svijet ne rezignirajući zbog mnogih udaraca sudbine koje moramo podnijeti. Danas je
vrijeme velike nade prošlo. Postmoderna se više puno ne nada. Ona ne vjeruje čežnjama. Ona
se ponaša trijezno, često i cinično. Upravo zato moramo moliti anđela nade da prati nas i one
koji su odgovorni u politici i gospodarstvu.
Nada se izdiže iznad vidljivoga. Ja još ne vidim što bi se moglo dogoditi. Ali se tomu
nadam. Nadam se da će bolesniku biti bolje i da će ponovno ozdraviti. Nadam se da ću se
dobro i zdravo vratiti s putovanja. Nadam se da ću uspjeti na ispitu. Nadam se da će
zajednički razgovori dovesti do dobra rezultata. Nadam se da će se moje odluke dobro odraziti
na posao. Ali naša nada ide pritom uvijek dalje prema onome što sada još nije vidljivo,
Nadaje upravljena na nevidljivo, na spasenje, koje će nam Bog konačno podariti u našoj smrti.
Kršćanskoj se nadi predbacivalo da je lažno tješenje onostranim. Ali u političkoj borbi za
bolju budućnost, za zdraviji okoliš, za pravednije strukture ljudi su dostatno iskusili da čisto
ovo strana nada vodi u očaj i rezignaciju. Pripovijedao mi je jedan mladić koji se angažirao na
zaštiti okoliša, da postaje sve nezadovoljniji i za svoju okolinu nepodnošljiviji. On je ateist.
Došao je u samostan samo zato da bi u svojoj zauzetosti za bolji okoliš ponovno našao vlastiti
mir. Osjećao je da mora nadići konkretni cilj ekoloških projekata da ne bi očajavao. Nada nam
daje da nastavimo raditi opušteno i - kako kaže Pavao - strpljivo i vjerno na boljoj budućnosti.
Ona zna da ovdje nikada ne možemo ostvariti raj. Vjera u onostrani raj rasterećuje nas od
svakoga grčevita nastojanja oko zdrava svijeta.
Želim ti da te anđeo nade prati u tvome nastojanju stvaranja boljega svijeta oko sebe, u
tvojoj obitelji, u tvome vrtu, u tvojoj zajednici, u tvojoj zemlji. Trebaš anđela nade kad svi
oko tebe tek rezignirano prionu uz svakodnevne poslove. Ne daj da te zarazi njihovo
razočaranje. Vjeruj nadi. Ona će raširiti tvoju dušu. Dat će tvojoj duši poticaj da se okrene
prema onome što tek treba doći, gdje se u nenadmašivu smislu možemo sasvim osjećati kod
kuće. Pavao to ovako opisuje: »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to
pripravi Bog onima koji ga 1jube« (1 Kor 2,9).
36
ANĐEO VJERE
Da bismo razumjeli anđela vjere, korisno je propitati različite jezike. Svaki jezik
riječju izražava neko iskustvo. Njemačka riječ glauben dolazi od korijena liob i zapravo
znači: »smatrati dragim, odobravati, vidjeti dobro«. Vjera je dakle posve određeno gledanje
na stvarnost. Ja svjesno vidim dobro u svijetu i u ljudima. Latinska riječ credere i grčka riječ
pisteuein odnose se više na re1igiozno ponašanje prema Bogu. Credere i pisteuein imaju
uvijek dva značenja: »držati za istinu i vjerovati, imati povjerenja«. Vjera je za Grke usko
povezana s prapovjerenjem u svijet. Vjerovati znači znati da je ovaj svijet u dobroj Božjoj
ruci i zato vjerujem da će i s mojim životom sve biti dobro. A vjerovati je za Grke re1igiozni
čin. Povezan je s odnosom prema Bogu. Ali pritom se ne radi o tome vjerujem li sada u Boga
ili ne, vjerujem li dokazima za Božju opstojnost ili ne. Vjera je naprotiv prema jednoj izreci
evangeličkoga teologa Paula Tillicha »zahvaćenost onim što nas se bezuvjetno tiče«. Bez ove
vjere, misli Ladislav Boros, nema pravoga čovještva. Ova vjera zaokup1ja čitavu našu dušu.
U vjeri sažim1jemo čitavu našu osobu i prepuštamo se u Boga, u stvarni pratemelj ovoga
svijeta.
Hebrejska riječ za »vjerovati« znači čvrsto stajanje, čvrstinu, sigurnost. Poslanica
Hebrejima je preuzela židovsko shvaćanje vjere u njegovoj definiciji: »Vjera je već neko
imanje onoga čemu se nadamo, umjerenost o zbiljnosti kojih ne vidimo« (Heb 11,1). Vjera
znači usidrenost duše u nevidljivome svijetu, izvan svake dokazivosti. Za apostola Pavla vjera
presudno spada u čovještvo. Vjera je za njega prije svega suprotnost vlastitom ostvarenju.
Tko vjeruje, tako misli Pavao, učvršćuje se u Isusu Kristu i ondje nalazi svoju pravu
vrijednost. On ovu vrijednost više ne mora dokazivati svojim vlastitim ostvarenjem.Vjera je
za njega nov način življenja. To je život iz pouzdanja u Boga, pred kojim smijem biti onakav
kakav jesam, koji mi dariva moju pravu vrijednost.
U Ivanovu Evanđelju susrećemo drugo poimanje vjere. Tu nam se u vjeri otkriva
prava stvarnost. Otkrivamo pozadinu, onostrani svijet, svijet Božji koji je u Isusu Kristu
prodro u naš svijet. Vjera je spoznaja, gnosis, kako kažu Grci. Ivan svojim pojmom vjere
odgovara na čežnju gnoze. Gnoza je bila rašireni smjer na kraju 1. stoljeća, slična našemu
pokretu New-Age. Čeznula je za rasvjetljenjem. Veo koji pokriva sve treba biti konačno
maknut da bismo prozreli, da bismo shvatili ono pravo. U vjeri, govori nam Ivan, shvaćamo
istinu. Postaje nam jasno što nas zapravo nosi i iz čega živimo. Ova nas vjera oslobađa od
zarobljenosti u površnom, u ostvarenju i priznanjima, u obljubljenosti i jakosti. Živimo iz
stvarnosti koju nam ovaj svijet ne može osporiti. Tako je vjera uvijek povezana sa slobodom.
Vidiš koliko su ljudi razmišljali o vjeri. Ali čemu se ti nadaš od vjere? Misliš li kod
vjere odmah na to da sve što uči Crkva moraš držati za istinu? Ili za tebe vjerovati prije svega
znači vjerovati u opstojnost Božju protiv svih dokaza razuma koje preda te stavlja tvoja
okolina kad se izjašnjavaš kao vjernik? Je li tvoja vjera ugrožena sumnjama da je sve to s
Bogom i Isusom Kristom samo umišljaj? Anđeo vjere ne želi te uvjeriti da trebaš vjerovati
sve što ti Crkva kaže. On te što više želi uvesti u nov način življenja. Želi ti otvoriti oči da
vidiš tajnu iza svih stvari, da dođeš u dodir s nevidljivim svijetom, s kojim je tvoja duša već u
kontaktu. Vjera odgovara tvojoj duši. U njoj ona može disati, duša se u njoj osjeća kod kuće.
Anđeo vjere želi te osloboditi tvoga pritiska da sebe uvijek moraš dokazivati, da sve
moraš činiti ispravno i opravdanost svoga života iskupljivati dobrim djelima. Anđeo vjere želi
te pratiti u Božji svijet. On želi skinuti veo koji je na svemu kako bi ti shvatio najdublju istinu
svoga života, istinu da je Bog tu, da te Bog ljubi, da te Božja ljubav prožima i obavija. Želim
ti da uza te bude anđeo vjere kad te obuzmu sumnje ili kad se osjećaš bespomoćan pred
racionalnim izjavama tvojih poznanika koji bi ti htjeli dokazati da je Bog samo umišljaj koji
bismo danas u našemu prosvijećenu stoljeću morali odbaciti. Ne boj se sumnje. Sumnja
pripada nama i našoj vjeri. Vjera je uvijek samo nadvladana sumnja. Ali bez ovoga
37
nadvladavanja sumnje nema pravoga ljudskog života. Bez nje, misli Ladislav Boros, »čovjek
se zatvara u sebe, postaje malen, promatra svoju sadašnjost kao svršetak, gubi se u onome što
je imao, u već poznatome i običnome«. Vjeruj anđelu vjere. On ti pokazuje da je nevidljivo
isto tako stvarno kao i vidljivo, da Bog nosi tvoj život i da si u dobroj Božjoj ruci i da možeš
čvrsto stajati u Bogu usred svih oluja života.
ANĐEO SAMOSVLADAVANJA
38
ANĐEO POŠTOVANJA
Za vrijeme svoga studija u Rimu pozvao sam jednom argentinskoga prijatelja k sebi
kući. On se jako dobro razumio s mojim ocem. Moj otac nije znao ni talijanski ni španjolski.
Prijatelj nije govorio njemački. A ipak su se obojica razumjela. Prijatelj mi je na rastanku
rekao: »Kod tvoga oca čovjek osjeća da je poštovan.« To me je jako potreslo. I za mene je
uvijek bilo pitanje osjećaju li se ljudi od mene poštovani. Jedan svećenik mi je rekao o svome
biskupu da se svi njegovi suradnici osjećaju nekompetentnima. A jedna sekretarica mi je
pripovijedala da se osjeća kontroliranom od svoga šefa. On ju kad dođe u ured i ne pogleda,
nego smjesta uoči neku pogrešku. Neka se žena ne osjeća ozbiljno shvaćenom od svoga muža.
Neka zajednica ima osjećaj da župnik u propovijedi docira.
Isus je poštovao ljude. Pogledao bi ih i time im davao ugled. Meni to postaje najjasnije
u ozdravljenju zgrbljene žene (Lk 13,10-17). To je žena koja ne može sebi pomoći, zgrbljena
je i prignuta, rezignira, pritisnuta teretom svoga života, pot1ačena i slomljena. Isus ju
ozdravlja pogledavši je i pozivajući k sebi. Uspostavlja odnos prema njoj. Ne previđa je, nego
ju promatra. I govori joj tako da se osjeća poštovana. Ne govori joj o njezinim pogreškama.
To bi je još više pogrbilo. Govori joj riječi koje ju podižu: »Ženo, oslobođena si od svoje
bolesti. Već si spašena i cjelovita. Dobra si takva kakva jesi. Imaš nedodir1jivo dostojanstvo.
Smiješ biti takva kakva si. Dobro je što postojiš.« I dodiruje ju svojim rukama. Svojim joj
rukama daje shvatiti daje sve na njoj dobro, da rado stupa u odnos s njom, da ju poštuje. I od
ovoga poštovanja ona se u istome trenu može uspraviti i slaviti Boga. Sada ponovno
zahva1no i radosno gleda na svoj život.
Anđeo poštovanja neka te pouči različitim koracima kako ćeš ljude podizati svojim
poštovanjem. Prvi korak je obratiti pažnju. Moraš drugoga opaziti i ne previdjeti. Poznajem
ljude koji su se u svome djetinjstvu osjećali uvijek previđani od svoga oca. Jedna žena mi je
pripovijeda1a da je otac primjećivao samo stariju kćer. Ta je izgledala bolje. A nju je uvijek
previdio. Uvijek kad ju neki čovjek previdi, u njoj se javi stara rana. I ona ima dojam da ju
nitko ne poštuje. Da ništa ne vrijedi. Kad razgovaraš s nekim čovjekom, pog1edaj ga! Kad
pro1aziš svojim uredom, nemoj previdjeti svoje suradnike! Poneki će se zbog tvoga
previđanja i nepažnje pognuti. Ići će kroz dan pogrb1jenih leđa, rezignirano i bez oslonca. No
drugoga možeš opaziti jedino ako ne vidiš sama sebe, ako nisi neprestano zaokupljen sobom.
Moraš biti slobodan da možeš zapažati druge.
Ali poštovati znači i više od toga. Poštovati znači: dopustiti drugomu da vrijedi,
ozbiljno ga uzeti. Poštovati je povezano s pažnjom. Poštujem onoga koga opažam, koga
slušam, za koga se zanimam. Njemačka riječ achten: »paziti« povezana je s nachdenken:
»razmiš1jati« i uberlegen: »promiš1jati«. Poštovati drugoga znači da se mislima uživ1javam
u njega, da o njemu meditiram, suosjećam s onim kako bi mu moglo biti i što bi mu dobro
činilo.
Želim ti da anđeo poštovanja obdari tvoju dušu sposobnošću da budeš pažljiv prema
ljudima u svojoj okolini, da ih gledaš, cijeniš i poštuješ. Anđeo poštovanja želi i tebe učiniti
anđe1om za ljude da se u tvojoj blizini osjećaju poštovani, da se podignu u svome
dostojanstvu i uspravnije idu kroz život.
ANĐEO BLAGOSLIVLJANJA
39
time su htjeli urezati Božju ljubav u sve protivno i proturječno svoga života i svoje duše.
Htjeli su i na tijelu iskustveno doživjeti božansku ljubav. Pritom su dodirivali čelo kao mjesto
razmišljanja, trbuh kao mjesto vitalnosti i seksualnosti, lijevo rame kao područje nesvjesnoga
i zloga i desno rame kao sliku svjesnoga i zdravoga. Kad svjesno polagano činimo ovu gestu,
možemo naslutiti kako je nježna, kako u njoj možemo tjelesno osjetiti Božju ljubav. Ujedno je
to opečaćenost. Prvi su kršćani križ gledali kao zaštitni znak koji nas čuva od svake nesreće,
od sila zla i tame. Opečaćenom zlo ne može nauditi. Jer pečat nitko ne može raskinuti. To
pripada jedino Bogu. Kad blagoslivljam drugoga, dajem mu tjelesno iskusiti da je potpuno
voljen, da Božja ljubav sve u njemu prožima. I prenosim mu .slutnju da je zaštićen, da ga
Krist prati u svijetu u kojemu je izložen i negativnim utjecajima.
Latinsku riječ benedicere: »dobro reći, dobro govoriti o nekome« često prevodimo s
»blagosloviti«. Tada blagosloviti drugoga znači dobro o njemu govoriti i njemu dobro
govoriti, obećati mu dobro koje od Boga dolazi k njemu. Kad se ja obraćam dobru u njemu,
on dolazi u dodir s dobrom koje je već u njemu. Ali blagosloviti ne znači samo dobro o
drugome govoriti, nego i njemu samomu govoriti dobro, reći mu dobre riječi koje ga podižu.
Blagoslov za Židove znači puninu života. Od Boga blagoslovljeni čovjek ima sve što mu
treba. Kad blagoslivljam nekoga čovjeka, želim mu svako zamislivo dobro, želim da mu Bog
podari puninu života i da sam smije postati izvorom blagoslova za druge ljude. Kad
blagoslivljamo druge ljude, tada iz nas blagoslov prelazi u našu okolinu. Mi ih drukčije
susrećemo, gledamo na njih novim očima. U blagoslivljanju prenosimo blagoslov kojim smo
od Boga obdareni. Mi smo blagoslovljeni. Bog je nad nama izgovorio dobru riječ. On je nad
svakim izrekao iskonsku riječ blagoslova: »Ti si moj ljubljeni sin, moja ljubljena kći. U tebi
mi sva milina.«
Anđeo blagoslivljanja želi te potaknuti da blagoslivljaš sama sebe, da sebe označuješ
tim najprisnijim znakom, znakom križa, da križem u tijelo urezuješ bezuvjetnu Božju ljubav,
kako bi se svim osjetilima osjećao voljenim. Treba da i sam postaneš anđeo blagoslivljanja za
druge darivajući drugima znak ljubavi. Otac mi je na rastanku uvijek na čelo stavljao znak
križa. Meni je to bilo važno iskustvo. Osjećao sam u tome njegovu veliku privrženost, ali
ujedno i Božju ljubav koju mi je tjelesno posredovao, i Božju zaštitu pod koju me je stavljao
znakom križa. Tako sam mogao drukčiji otputovati od kuće. Anđeo blagoslivljanja neka te
učini također osjetljivim da oslovljuješ dobro u ljudima i na njih zazivaš Božji blagoslov.
Pripovijedao mi je jedan misionar o nekome starome afričkom katehistu koji je svaki dan pola
sata prije bogoslužja dolazio u crkvu i molio u tišini. Kad ga je misionar pitao što tu radi,
pripovijedao je: »U mislima prolazim selom, uđem u svaku kolibu i blagoslovim je.
Zamišljam si kako udovica tuguje za svojim mužem, i blagoslovim je. Idem do sljedeće
kolibe i razmišljam kako je onima u njoj. I tada ih blagoslovim. Prolazim čitavim selom i
blagoslovim sve kolibe. Zatim slavim euharistiju. Tada iskusim da sam od Boga potpuno
blagoslovljen.« Ovaj pobožni Afrikanac pretvarao je brige ljudi u blagoslov. Možda možeš
nasljedovati ovoga starog katehista i ujutro i navečer proći kućama i stanovima ljudi koji
dotiču tebe i tvoj život, i na njih zazvati Božji blagoslov. Tako ćeš i sam postati anđeo
blagoslivljanja za druge. Pokušaš li pretvoriti njihove brige i njihovu nevolju u blagoslov,
iskusit ćeš i sebe kao blagoslovljenoga. Bit ćeš zahvalan što si postao izvorom blagoslova za
druge.
ANĐEO DIJELJENJA
40
život dijelimo s drugima. To započinje s time da s drugima dijelimo prostor u kojemu živimo.
Ne živiš sam u svojoj kući. Dijeliš prostor s drugima koje uvijek iznova susrećeš. Anđeo
dijeljenja želi te navesti da dijeliš svoje vrijeme s drugima. Želiš li svoje vrijeme imati samo
za sebe, dugoročno će to postati dosadno. Vrijeme koje imaš samo za sebe dobit će životnost
jedino ako ga dijeliš s Bogom. Inače ćeš se vrtjeti samo oko sebe. Narcisoidno samouživanje
postat će kad-tad bljutavo. Kad svoje vrijeme podijeliš s drugima, vrlo ćeš često doživjeti
kako je to ispunjeno vrijeme. Ponekad razmišljaš kako još mnogo toga trebaš učiniti. Trebaš
vrijeme za sebe. Naravno da trebaš dostatno vremena i za sebe. Samo mora uvijek iznova
postojati vrijeme koje ćeš podijeliti s drugima. Kad podijeliš svoje vrijeme s nekim bratom ili
sestrom, iako zapravo nemaš vremena, možeš se ponekad osjetiti obdaren. Doživljavaš kako
te podijeljeno vrijeme ispunjava novim idejama i novom životnošću..
U dijeljenje spada i to da svoja dobra međusobno dijelimo. Imetak može izolirati. Tko
samo bdije nad svojim imetkom, taj se mora zatvoriti pred drugima. Je li zajednica spremna
međusobno dijeliti život, vidi se upravo po tome jesu li pojedinci spremni međusobno dijeliti i
svoj novac. Ako jedan drugome ne dopusti proviriti u svoje raspolaganje novcem, ako svatko
svom snagom brani svoj privatni posjed, nastaje sve veći međusobni odmak. Socijalne
napetosti nastaju jer bogati hoće svoj posjed samo za sebe, a nisu spremni dijeliti svoja dobra
sa siromašnima. To vrijedi i za čitave narode. Ratovi nastaju uvijek onda kad se narodi bogate
na račun drugih. Tada siromasi hoće prisiliti bogate da podijele s njima svoja dobra.
Poznajem grupe u kojima se svatko plaši da bi drugi mogao za sebe iskoristiti ideju
koju on iznese. Tako ne nastaje razgovor. Ostaje se samo na površini. Nema spremnosti
međusobno podijeliti svoje misli. No, tek kad razmjenjujemo misli i međusobno dijelimo,
mogu nastati nove misli, obogaćujemo se uzajamnom razmjenom. I svoja duhovna iskustva
trebali bismo međusobno dijeliti. Ona će samo tako postati i za druge plodna. Ostanemo li
sjediti na svojim iskustvima, ne možemo ih ni zahvalno uživati. Iz straha, da bi drugi mogli
imati dijela na našim iskustvima, zatvaramo se pred njima i sami se izoliramo.
Anđeo dijeljenja neka te ohrabri da s drugima dijeliš svoj život. Tada ćeš steći
usrećujuće iskustvo da se tvoje dijeljenje bogato nagrađuje. Jer ako si spreman dijeliti, i ljudi
će s tobom dijeliti svoj život. Ti ćeš imati dijela u raznolikosti i bogatstvu ljudi. Ali anđeo
dijeljenja želi ti također pokazati da je sam Bog spreman podijeliti s tobom svoj božanski
život. Bog ne želi sama sebe zadržati za sebe. On je u Isusu Kristu sišao da svoje božanstvo
podijeli s nama ljudima. Liturgija opijeva divnu razmjenu koju Bog čini s nama: »Bog postaje
čovjekom, da bi čovjek postao Bogom.«
ANĐEO SAMILOSTI
Samilost nije slabost, iako je u Trećem Reichu propaganda tvrdila suprotno. Odbijanje
samilosti u ovoj hladnoj i krutoj ideologiji ima svoje korijene u filozofiji Friedricha Nietschea
koji je rekao: »Samilost je zaraza«. Obratno, Schopenhauer je samilost shvaćao kao »jedinu
pravu moralnu pogonsku snagu« i temelj svih kreposti. Anđeo samilosti hoće te voditi između
ovih dvaju ekstrema. Tvoja duša ima sposobnost uživjeti se u druge i trpjeti s njima, imati
udjela na njihovu trpljenju. Latini nazivaju ovu duševnu kvalitetu compassio. To nije samo
samilost, nego i strastvena angažiranost za drugoga.
Hoćeš li pomoći drugomu, moraš moći s njime osjećati i trpjeti. Ali ujedno trebaš i
stanovit odmak od njegova trpljenja. Ako se odmah stopiš s njegovim trpljenjem, ako nemaš
granice prema njegovu trpljenju, potonut ćeš u moru njegova trpljenja i nećeš ga moći iz
njega spasiti. Postoji samilost koja ne poznaje granica. Samilost, na koju misli Isus u Bibliji,
jest drukčija. Svoje srce otvoriti drugomu mogu jedino ako sam u svojoj duši kod kuće, ako u
sebi imam čvrsto uporište, ako počivam u Bogu. Ako s drugim bezgranično trpim, tada žalim
sama sebe jadikujući kako je svijet loš. Ali tako neću ublažiti trpljenje. Samilost se grčki
41
naziva sympatheia. Samilost dakle znači imati simpatiju prema čovjeku, biti spreman osjećati
s njim, rado ga imati. Samo simpatičnu čovjeku moći ću pomoći. Prema nesimpatičnu
čovjeku se zatvaram. Tada ne uspijeva ni razgovor. Tada se neću moći tako založiti da drugi
iz toga poluči korist.
Ponekad samilost ima prizvuk bahatosti. Samilosno gledamo na siromahe i bolesne.
Ali istinski s njima ne trpimo. Postoji samilostan osmijeh koji vrijeđa. Spušta se odozgor. Žali
siromašne patnike. Ali nije spreman istinski trpjeti s ljudima i upustiti se u njihovo trpljenje.
Pavao zna da smo kao ljudi i kao kršćani upućeni jedni na druge. Kad »jedan ud trpi, trpe svi
udovi« (1 Kor 12,26). Tko hoće pokazati istinsku samilost, mora biti sposoban trpjeti. Danas
smo u opasnosti da se ogradim od bujice vijesti o užasima, jer odjednom ne možemo uopće
podnijeti toliko trpljenja. Trpljenje ne gledamo neposredno, nego kroz medij televizora. Ali
time je ono daleko od nas. Samilost traži da budem s ljudima koji trpe, da budem spreman
podijeliti s njima svoje vrijeme i svoje srce. Ali dijeljenje ne znači da se stopim s trpljenjem
drugoga. Kad s drugim dijelim svoje srce, tada jedan dio moga srca ostaje nedodirnut
trpljenjem. Njime mogu promatrati trpljenje i razmisliti kako pomoći. Drugi dio se otvara za
trpljenje, suosjeća, pušta drugoga da uđe k njemu. Tako može nastati dijalog u trpljenju koji
ublažuje trpljenje i ujedno traži puteve kako trpljenje nadvladati.
Upravo u naše vrijeme potiskivanja trpljenja trebamo anđela samilosti ili kako ga
naziva Max Frisch, »anđela simpatije«, da prihvatimo i preobrazimo trpljenje svijeta. Stoga ti
želim da anđeo samilosti dadne krila tvojoj duši, da joj dadne zamaha kojim će titrati zajedno
s dušom onoga koji trpi uz tebe. Tako ćeš osjetiti trpljenje drugoga, prolaziti zajedno s njime
kroz njegovo trpljenje i tako mu omogućiti put izlaska iz njegove nevolje. Tada te poteškoće
drugih neće povući prema dolje, nego ćeš ih svojim suosjećanjem preobraziti u put k novome
životu.
ANĐEO INTEGRACIJE
42
neprestano njuškamo u privatnu sferu drugoga i špijuniramo njegovu seksualnu sklonost.
Integracija je više i od sublimiranja. O sublimiranju se govori kad se odričemo seksualnosti
radi uzvišenijih motiva. Ali integracija znači da se ona slijeva u sve što činim, u moju
molitvu, u moje odnose, u moj rad, u moje tijelo, u moju dušu.
Tko sve što u sebi otkrije integrira u svoju dušu, istinski je integer: »besprijekoran.
Neporočan i cjelovit. U njemu tada ne postoji više ništa što ne služi višemu cilju: sjedinjenju s
Bogom. Sve je postavljeno u odnos prema Bogu. Ništa ne može ispasti iz odnosa prema
Bogu. Kad te anđeo integracije dovede do takva jedinstva, on će te tada osposobiti da i ljude
oko sebe integriraš u zajednicu. Anđeo će te obdariti maštom da shvatiš kako darovi pojedinca
dobro pristaju u cjelinu i kako svatko može postati vrijedan građevni kamen za cjelinu
ANĐEO HVALE
Duša živi od hvale. Tako to vidi psalmist kad moli: »Nek živi duša moja i neka te
hvali« (Ps 119,175). Ali ova rečenica vrijedi i za ljudsku pohvalu. Duša procvjeta kad je
hvaljena, kad se govori o dobru u njoj. Svaki otac i svaka majka zna da iz svoje djece izmame
više dobra pohvalom nego prijekorom. I u svakome seminaru za menagement traži se od
odgovornih u poduzeću da svoje suradnike uvijek iznova pohvale, da svjesno opažaju dobro u
njima, a zatim ga i imenuju. Njemačka riječ loben: »hvaliti«ima kao i lieben: »ljubiti« i
glauben: »vjerovati« korijen liob: dobar«. Hvaliti znači imenovati dobro, izraziti ga riječima.
Time dobro ulazi u svijest i tako se pojačava. Latini govore o laus, a pod tim prije svega misle
na pohvalu. Drži se pohvalni govor pri pobjedi vojskovođe ili na sprovodu zaslužna čovjeka.
U pohvali se nabrajaju čovjekove zasluge. Govori se dakle prije svega o njegovim djelima.
Grčka riječ za hvaliti aineo ima prizvuk »potvrditi, odobriti, biti zadovoljan«. Hvaliti dakle
znači: biti sporazuman, reći da, biti zadovoljan i zahvalan za život. Hvala je odobravanje
svijeta i odobravanje ovoga konkretnog čovjeka. Hvaleći ga prihvaćam drugoga takva kakav
jest. To mu čini dobro.
U Bibliji se hvala odnosi prije svega na Boga. Za psalmista je živjeti i hvaliti
istovjetno. Tko više ne može hvaliti, ne živi istinski. Čovjek je životan jedino ako gleda
prema nečemu većem i to hvali. Čovjek hvaleći Boga nadilazi sebe. On svjesno motri svoj
život i ljepotu svijeta, hvali Boga za sve divno što mu je darovao. Za Sinclaira Lewisa hvala
nije ništa drugo nego zdravlje koje se čuje. Snob je uvijek nezadovoljan. On mora uvijek zbog
svega negodovati. Hvala čini dobro duši. Henri Nouwen je iskusio da hvala relativizira
svakodnevne probleme i dariva nam opuštenost i slobodu prema svemu što opterećuje. On je
mislio da bi duljim boravljenjem u samostanu mogao riješiti svoje osobne probleme. Ali
nakon svoga povratka brzo je opazio da se ponovno suočava s istim depresivnim
raspoloženjima kao i ranije. Tada mu je sinula spoznaja: »Samostani nisu sagrađeni da bismo
rješavali probleme, nego da hvalimo Boga usred naših problema.« Nije to nikakav izraz
rezignacije nego, štoviše, nutarnje slobode. Ne možemo riješiti sve što se svakodnevno na nas
sruči. Ali ako svoj pogled ne usredotočimo na negativno, nego i pokraj toga gledamo na Boga
koji nam daje svaki dan diviti se ljepoti njegova stvorenja, tada se relativizira ono zbog čega
si stvaramo tolike brige.
Kad ti želim anđela hvale, mislim prije svega na dvojako umijeće kojemu te ovaj
anđeo treba naučiti. Prvo, umijeće pohvaliti čovjeka. Kad se menadžer vrati sa seminara za
voditelje i tada revno hvali svoje suradnike, to često djeluje umjetno. Suradnici iza toga slute
namjeru. Hvala zahtjeva prirodnost i iskrenost. Ona traži prije svega sposobnost zapažanja što
drugi jest i što tebi i zajednici znači. Tada možeš i reći što u njega smatraš ugodnim. Anđeo
hvale neka ti podari dobar pogled i pravu riječ pohvale. I.neka anđeo hvale upravi tvojim
pogledom na Začetnika svakoga dobra, na Boga. Tvoja hvala dolazi do punine tek onda kad
hvališ Boga kao onoga koji ti je darovao tvoj život, koji ti iz dana u dan čini velike stvari.
43
Hvala će ti pokazati svijet u drugome svjetlu. I dat će da ti oživi duša. Jer hvala odgovara biti
tvoje duše.
ANĐEO SVJETLA
Svjetlo spada u najjača ljudska iskustva. Ono znači život, zdravlje, sreću, nadu,
blistavu ljepotu. Odgoni tamu koja zna ugroziti i zadati strah, sređuje kaos koji povezujemo s
tamom. Govor religija nadovezuje se od davnine na ova značenja svjetla i njegovu duboku
simboliku. U kršćanskome krštenju ocu djeteta se predaje zapaljena svijeća. Postoji lijep
obred da tada sva djeca pale na krsnoj svijeći svoje svijeće. Tako postaje jasno: po svakome
djetetu u svijet dolazi svjetlo, naš svijet postaje svjetliji i topliji. Ponekad imamo i osjećaj da
naša soba postaje svjetlija kad u nju uđe određeni čovjek. Ljudi koji nas vole postaju za nas
svjetlo. U njihovoj blizini rasvjetljuje nam se lice U ponekih osjećaš hladnoću koja iz njih
izlazi. U drugih ti bude toplo oko srca. Umjetnost prikazuje svece sa svetačkom aureolom.
Poznato je da čovjek koji je iznutra rasvijetljen,daje svijetao sjaj i prema van. On ima
osobito svijetlo zračenje. Zli ljudi, kaže se, a to mnogi i osjećaju, imaju mračan pogled. I iz
njihova tijela izlazi nešto tamno.
Anđeo svjetla neka te rasvijetli da i sam možeš postati svjetlo za druge. Ali svjetlo ćeš
postati jedino ako svjetlo tvoga anđela prodre u tvoju nutarnju tamu. Svjetlo i tama idu skupa.
Nema svjetla bez tame. Svjetlo mora prožeti tamu. Moraš dati da božansko svjetlo tvoga
anđela obasja sve tamne ponore tvoje duše. Tada će sve u tebi postati svjetlo. Sve će biti
propusno za svjetlo iz stvarnosti svetoga. Rasvjetljenje je cilj svih duhovnih težnji. Prvi
monasi govore o tome da sama duša postaje svjetlo. Dozvolimo li da nas Božje svjetlo sve
više preobražuje, možemo vidjeti nutarnje svjetlo. Ako meditiramo, u svome srcu vidimo
svjetlo. Evagrije Pontski, monah iz 4. stoljeća, govori o tome da duša tada sjaji kao safir.
Dospijemo li do ovoga stanja kontemplacije, tako misli Evagrije, blizu nam je anđeo. On nam
donosi svjetlo i stvara u nama dubok osjećaj povjerenja. »Anđeli će te pratiti i otkriti ti smisao
svega stvorenja« (Evagrije, O molitvi, 80). Nutarnje svjetlo rasvjetljuje nam i stvorenje. Mi
tada u svakome cvijetu i u svakoj vlati trave otkrivamo svjetlo i ljubav koja drži čitavo
stvorenje.
Ljepota stvorenja sja u svjetlu ove ljubavi. Tko gleda stvarnost u ovome svjetlu, duša
mu i sama postaje svijetla i puna radosti. Svjetlo je prema tradiciji povezano i s ljepotom.
Prema grčkoj filozofiji sjaji nam u dobrome, istinitome i lijepome sam Bog, pratemelj svega
bića. Cilj duše jest uzdići se k Bogu da bi se prelila bujicom sjaja prelijepa božanstva. Grgur
Nazijanski misli da su anđeli stvoreni tako vjerno prema Božjoj ljepoti, da nam priopćuju
božansko svjetlo. Po njemu su anđeli dakle u uskoj vezi s ljepotom.
Anđeo svjetla rasvijetlit će ti pogled da možeš opaziti sve lijepo što ti svijet nudi. To
je ponajprije tvoje lijepo tijelo. Uvijek iznova susrećem ljude koji ne mogu prihvatiti svoje
tijelo jer nije oblikovano onako kako to želi današnja moda. Ali svako tijelo je lijepo i dobro.
Pretpostavka za ljepotu vlastita tijela jest da sam sporazuman s njim. Kad čovjek živi u
suglasju sa sobom, njegovo lice isijava nešto lijepo. Na njemu se iščitava sklad i radost. Ako
vjeruješ u svoju vlastitu ljepotu, tvoje će zračenje biti ljekovito. To će svjetlo dobro činiti
tvojoj duši. I ona će uzvratiti sjajem.
Možda si već kada doživio da se neko lice rasvijetli kad ga obasjaš prijaznošću. Kad je
uza te anđeo svjetla, ti i sam postaješ svjetlo za druge. Iz tvojih očiju sja nešto što će zaraziti
druge. Po tebi će tada i oči drugih biti svijetle. I od tebe izlazi toplina. Postoji toplo svjetlo u
kojemu se osjećamo ugodno. Blještavu neonskomu svjetlu radije izmičemo. Tu se ne
osjećamo zaštićeni, nego više prozreti, osvijetljeni, analizirani. Toplo svjetlo koje zrači tvoj
anđeo, dariva osjećaj zavičaja i zaštićenosti. Poziva da počinemo. Širi raspoloženje koje
rasvjetljuje.
44
Želim ti da anđeo svjetla sve više i više rasvjetljuje tvoju dušu, da svjetlo prodre u
tamne klance tvoje nutrine i svojim ih sjajem preobrazi u nastanjive prostore. »Ako ti, dakle,
sve tijelo bude svijetlo, bez djelića tame, bit će posve svijetlo, kao kad te svjetiljka svojim
sjajem rasvjetljuje« (Lk 11,36). Čitavo će tvoje tijelo tada zračiti svjetlo. Ti ćeš biti kao ovijen
sjajem, okružen svjetlom i ugodnim zračenjem. Kad si postao svjetlo, tada ćeš i sam postati
anđeo svjetla za druge. Ljudi će se u tvojoj blizini osjećati ugodno i njihovo raspoloženje će
se rasvijetliti.
45