Nenad Raos

Mala škola pisanja

(za znanstvenike i popularizatore)

Alle reden, niemand hört. Jeder schreibt, keiner denkt.

Svi govore, nitko ne sluša. Svatko piše, nijedan ne misli.
Martin Heidegger, Schwarze Hefte

HDKI/HPD
Zagreb, 2019.
 Tiskanje knjige pomogli su:
Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
Kemijsko-tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu
Prirodoslovno-matematički fakultet, Kemijski odsjek, Sveučilište u
Zagrebu

ISBN: 978-953-6894-68-0
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u
Zagrebu pod brojem 001045309.
Nenad Raos: Mala škola pisanja (za znanstvenike i popularizatore);
Nakladnik: Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI),
Berislavićeva 6/I, Zagreb
Sunakladnik: Hrvatsko prirodoslovno društvo,
Trg žrtava fašizma 10, Zagreb

Glavni urednik: Nenad Bolf; Tehnički urednik: Zdenko Blažeković;

Grafička priprema: Maja Raos Melis; Tisak: Kerschoffset d. o. o.;
Naklada: 600 primjeraka. Tiskano u studenome 2019.
 Predgovor Recenzenta

»Piši kako govoriš...«, dio je izreke Vuka Stefanovića Karadžića koju

treba shvatiti kao savjet za razgovjetnije pisanje. Dobro pisanje trebalo bi
nalikovati dobrom govoru. No, da bi se to moglo, najprije moramo imati
jasnu mentalnu sliku što želimo i na koji način reći, i što bi čitatelj trebao
iz naših riječi naučiti, ponijeti sa sobom. Ne kaže se bez razloga »ispeci, pa
reci«. Čitajući Malu školu pisanja, čitatelj će na mnogo mjesta osjetiti dah
agilnog učitelja koji se svim svojim bićem predao podučavanju, dah koji
iskače iz svake stranice ove vrijedne knjige. Baš kao što marljiv i savjestan
učitelj podučava »dosadnu« kemiju u želji da je svi učenici zavole, tako i
dr. sc. Nenad Raos, inače kemičar po struci, učiteljskim žarom podučava
svoje čitatelje o pisanju znanstveno-popularnih članaka.
Znamo li dobro govoriti? Kako tko, reklo bi se. Svi smo čuli dobra,
ali mnogo više osrednjih i loših predavanja. Predavače koji znaju u
zadanom vremenu prenijeti svoje misli na zabavan ali i informativan način
možemo nabrojati na prste. Znamo li dobro pisati? Situacija s pisanjem ne
razlikuje se od one s govorom. Malobrojni znaju, ali većini bi itekako
dobro došla škola pisanja. O tome kako nešto dobro napisati, da bude jasno
i zanimljivo, da nas ne optereti nepotrebnim stručnim i biroktratkim
žargonom, da nas ne uspava, ne uči se u školi. To je vještina, ali i znanje,
koje treba steći uz obilje vlastitog zalaganja, ali i uz pomoć motiviranog
učitelja koji će nam prenijeti svoje znanje i iskustvo, koji nam neće tepati,
nego nas usmjeriti da budemo bolji. Učitelja koji neće paradirati velikim
frazama, nego koji će nam razotkriti učinjene propuste i pogreške, koji će
nas uputiti kako da idući put napišemo rečenicu koja ima manje riječi, ali i
dalje prenosi željenu poruku.
Mala škola pisanja je po svojem karakteru - škola. Škola s 30 lekcija
i dodatkom od devet studiozno razrađenih primjera loših rečenica. Baš kao
i u svakoj dobroj školi, čitatelj dobiva jasne smjernice što je u hrvatskom
jeziku dobar izričaj, a što loš, što treba izbjegavati te kako napisati bolju
rečenicu, jasnije oblikovati misao. I poput prave škole, to se postiže
analizom stvarnih tekstova, sagledavanjem pogrešaka u njima i odabirom
mogućih ispravaka.
Primjere za analizu Nenad Raos je pribavio tijekom sedmogodišnjeg
uređivanja časopisa Priroda. Oni potječu praktički iz svih grana znanosti,
redovito iz pera visokoškolovanih autora. Ti primjeri samo dokazuju kako
nam je svima potrebna škola lijepog i sadržajnog pisanja, da se moramo
odreći samodopadnosti te prihvatiti činjenicu kako pišemo za čitatelje, a ne
za sebe. Zato se trebamo prizemljiti iz naših akademskih visina i sami sebi
priznati da se moramo truditi biti bolji, ako stvarno želimo da nas čitatelji
razumiju i prihvate kao dobre autore. Jasno, to nije jednostavno, pa se na
tom putu moramo osloniti na iskusne učitelje.
U Maloj školi pisanja autor na mnogo mjesta upućuje čitatelje,
buduće autore znanstveno-popularnih članaka, da čitaju beletristiku, da uče
o lijepom izričaju iz klasičnih književnih djela. Da bi netko bio dobar
popularizator znanosti, mora osim svoje struke poznavati i vještine
komuniciranja s publikom, mora biti sposoban da svoje misli prikaže na
svima jasan način, jer će dosadno prenošenje mnoštva podataka čitatelja
umoriti i u konačnici odbiti od čitanja. Takvog pustog nabrajanja podataka
ima napretek, pa se ponekad čini da smo otvorili stranice enciklopedije a
ne znanstveno-popularne knjige ili časopisa. To svakako nije dobro, ali je
mana mnogih rukopisa. Doktor Raos neštedimice analizira rečenice,
prekraja ih na svoj način kako bi postigao bolji izričaj, trudi se da
čitateljima pokaže zašto je nešto u odabranom primjeru loše te kako bi to
trebalo napisati bolje.
Mala škola pisanja sadrži i poglavlje o izbjegavanju nepotrebne
upotrebe tuđica u onim situacijama gdje postoji odgovarajuća hrvatska
riječ, a takvih je mnogo. Ima u njoj i uputa za poštivanje stila pisanja u
skladu s hrvatskim jezikom, koji danas trpi zbog poplave anglizama, i još
mnogo primjera iz uredničke prakse.
Naposljetku, ova je knjiga jedinstven priručnik za dobro pisanje.
Premda se iz naslova vidi da je namijenjena znanstvenicima i
popularizatorima znanosti, Mala škola pisanja može biti vrlo korisna
svima onima koji pišu za medije. Zakonitosti jasnog i jezgrovitog pisanja
nisu naime primjenjive samo u nekim strukama, nego imaju univerzalni
značaj. Stoga upućujem sve mlade autore, i one koji to tek žele postati, na
kritičko čitanje knjiga i radova, a posebice na promišljanje o ljepšem i
jasnijem govoru i pisanju. Volio bih da im Mala škola pisanja bude u tome
putokaz - i omiljeni priručnik.
dr. sc. Tihomir Marjanac, izv. prof. u mirovini
 Predgovor Autora

Što treba činiti da bi se dobro pisalo? Treba izbjegavati fraze i

suvišne riječi, pisati kratke rečenice, trošiti što manje pridjeva, a što više
glagola. I još nešto: nemojte pisati ako vam u glavi nije sve čisto. Ispeci, pa
reci.
Je li to dovoljno? Bojim se da nije. Nisu ii to savjeti poput onih koje
smo toliko puta čuli, a malo su kome pomogli? Ako hoćeš bogat biti,
trebaš na svemu štedjeti i na svemu zarađivati. U brak treba ulaziti čistog
srca i hladne glave. Treba biti umjeren u neumjerenosti, a ne neumjeren u
umjerenosti.
Da bi se takvi, nadasve dobri savjeti shvatili, treba ih htjeti, znati i
moći prihvatiti. Ili, da se poslužimo biblijskom prispodobom: sjeme treba
pasti na plodno tlo.
Tlo ćemo pripremiti, razumije se, prikladnim obrazovanjem. Prije
svega treba puno čitati. Ne samo o temi o kojoj želimo pisati, stručnu
literaturu, nego i lijepu književnost da bismo obogatili jezik. Takva
naobrazba nedostaje našim prirodoslovcima, znanstvenicima, jer se oni,
čitajući većinom znanstvene i stručne radove, često povode za lošim
primjerima. Ova knjiga je prije svega njima namijenjena.
Na kraju da nešto kažem i o tome kako je nastala knjiga koja je pred
vama. Riječ je o člancima, blago dorađenima, objavljenima u časopisu
Priroda dok sam mu ja bio urednikom (od 2006. do 2015. godine). Ljutila
me je užasna kvaliteta pristiglih rukopisa nad kojima sam mnogo znoja
prolio - i još ostavio dosta posla lektoru i korektoru - pa sam morao učiniti
nešto da pokušam stanje okrenuti na bolje. I tako je nastalo 39 članaka - 30
lekcija i 9 analiza primjera lošeg pisanja - koji sada izlaze sjedinjeni u ovoj
knjizi.
N. Raos
I DIO

Temelji
 1. LEKCIJA

Tema

Ima jedna stara o Nasrudinu Hodži. Dakle, pope se Nasrudin na

propovjedaonicu pa zapita okupljene vjernike:
- Pravovjerni, znate li što ću vam danas govoriti?
- Ne znamo!
- Pa kad ne znate, a što ću vam govoriti - njima će hodža. I ode.
Kad su se drugi put okupili opet će hodža:
- Pravovjerni, znate li što ću vam danas govoriti?
- Znamo, znamo! - povikaše oni u sav glas.
- Pa kad znate, a što ću vam govoriti - odgovori im hodža. I iziđe iz
džamije.
Okupiše se i treći put.
- Pravovjerni, znate li što ću vam danas govoriti?
- Neki znaju, a neki, hodžo, ne znaju - dosjetiše se nevoljnici.
- E, pa onda - njima će hodža - neka oni koji znaju kažu onima koji
ne znaju.
I, dakako, opet ode.
Shvatimo li tu narodnu priču doslovno, rekli bismo da ni o čemu ne
valja pisati. Ne treba pisati o onome što se zna jer to nikoga ne zanima. Ne
valja pisati ni o onome o čemu se ne zna jer to čitatelj ionako ne bi
razumio. Dakle, što pisati ili - da postavimo jasnije pitanje - o čemu pisati?
Odgovor je jednostavan: treba pisati nepoznato o poznatom.
Drugim riječima, treba iznositi nove, neobične činjenice o onome što
svi znaju. To vrijedi i za popularizaciju znanosti. Mene je, primjerice,
zapanjilo kada sam saznao (što nisam učio na fakultetu) da se vodikova
veza može uspostaviti i s vezom C-H. No što to znači nekome tko nije
kemičar, onome tko je jedva čuo za vodikovu vezu? Baš ništa.
Zašto je astronomija svakome zanimljiva? Zato što svi znamo, ili bar
mislimo da znamo, što je Mjesec, što Sunce, što zvijezde. Ta stalno su nam
iznad glave! Svi znamo što je godina i svi znamo da traje 365 dana. Zato
nam kao iznenađenje dolazi činjenica da astronomi razlikuju više vrsta
godina i da nijedna godina ne traje jednako.
Ili, pogledajmo malo kemiju. Svi znaju da kemijski elementi mogu
biti metali ili nemetali. No nije tako: svaki se element može ponašati i kao
metal i kao nemetal. Postoji metalni vodik i nemetalno željezo. Što pak reći
o periodnom sustavu elemenata? U školi se uči da se svojstva elemenata
periodično ponavljaju i da je Mendeljejev točno predvidio svojstva još
nepoznatih elemenata. Stoga je zanimljivo pročitati da se svojstava
elemenata ponavljaju periodično samo aproksimativno i da je Mendeljejev
- sasvim krivo! - predviđao postojanje kemijskih elemenata lakših od
vodika.
Slično je i s biologijom. Sigurno ćete s većim zanimanjem pročitati
članak o mravima, pčelama ili žoharima nego o jelenku ili kukuruznom
moljcu. Sigurno ćete radije čitati o hrastu nego o grabu, o bukvi nego o
jasenu. Lav je zanimljivija tema od pume, čimpanza od mandrila. Članak o
kvaščevim gljivicama više će zanimati čitatelja nego članak o bakteriji
Aerobacter aerogenes. Ne vjerujem da nekoga može ostaviti hladnim
činjenica da su temeljna genetička istraživanja mnogostaničnih organizama
napravljena na vinskoj mušici, a genetička istraživanja mikroba na
crijevnoj bakteriji Escherichia coli. Bi li ta činjenica bila zanimljiva
čitatelju da mušica ne živi u vinskom podrumu nego u amazonskoj prašini,
a bakterija ne u našim crijevima nego u kozjem buragu?
Drugo je pak pitanje o čemu treba tko pisati. Nažalost, naše
školovanje ide prema sve većoj specijalizaciji, pa kad znanstvenika o
nečemu pitaš, on ne zna ni o čemu drugome govoriti nego o onome što
trenutno istražuje. Imao sam susjeda geologa koji se bavio ležištima soli.
Kad god bismo se sreli, on je pričao o istom, kako su nastala ležišta soli.
Nakon trećega susreta više ga nisam mogao slušati. I sad: koliko moj
susjed geolog može napisati znanstveno-popularnih članaka? Samo jedan,
na samo jednu temu - o tome kako su nastala ležišta soli.
 No pođimo od njegova primjera. Ne možemo geologa pretvoriti u
biologa ili kemičara, pa opet ako bi se čovjek malo šire zainteresirao za
svoje područje istraživanja, mogao bi pisati o nastanku soli u prirodi i
njezinoj akumulaciji u morima, o rudnicima soli, o trgovini i ekonomskoj
važnosti soli... No da bi se tako pisalo, treba mnogo čitati i za mnoge se
stvari zanimati. Stoga trebamo reći i ovo: ne možeš voljeti pisati ako ne
voliš čitati i ne možeš nekoga zainteresirati za temu koja je tebi samome
dosadna. Dobar pisac mora imati široke interese i prije svega otvoreno
srce.
 2. LEKCIJA

Jasnoća

Jasnoća je temelj na kojemu se sve gradi.

S time bi se svatko složio. Jer ako je pisanje komunikacija, ako pisac
piše radi toga da bi nekome nešto rekao, očito mora reći tako da ga taj
drugi, čitatelj, može razumjeti. I to što lakše razumjeti.
Jasnoća je dakle temelj svakog pisanja. Jasno moraju biti pisani
udžbenici, znanstveni i stručni radovi, pa čak i filozofska djela. No dok će
nejasno pisano znanstveno djelo ili udžbenik ipak biti pročitan (jer ga
stručnjak ili student mora po naravi svoga posla pročitati), nejasno napisan
članak namijenjen širokoj publici napisan je uzalud - nitko ga neće
pročitati. Nitko, naime, ne čita znanstveno-popularno djelo zato što mora,
nego zato što ga zanima. I, naravno, prestat će ga čitati istoga časa kad ga
prestane zanimati, kad mu postane nerazumljivo i dosadno.
Kako postići jasnoću u pisanju?
Prije svega autoru mora biti posve jasno ono o čemu piše. Što god
napisao, čitatelj će shvatiti razumije li to autor ili ne razumije. Čitatelju ne
možeš lagati. Najveću pogrešku koju autori čine je da preuzimaju
tumačenja od drugih, tumačenja koja su postala puka fraza, a koja počesto
ni sam autor ne razumije. Autor napiše »svjetlost je i val i čestica«,
»materija je masa i energija« ili »entropija je mjera nereda« pa misli da će
čitatelju biti sve jasno. Umjesto da ponavlja ono što su svi ne znam već
koliko puta čuli, bilo bi mu bolje da protumači čitatelju znanstvene teorije i
pojmove onako kako si ih je sam sebi objasnio. Meni je, primjerice, trebalo
dugo da si objasnim pojam akcije i reakcije. Mogao bih čitatelju reći ono
što je meni rekla profesorica fizike u srednjoj školi: »Isto je da li te netko
pljusne ili ti pljusneš njega - ista sila djeluje na obraz i na dlan.« No to ne
bi bio dobar način jer nakon takvog objašnjavanja nisam shvatio što je
akcija i reakcija. Tek kad sam sam došao do toga da je sila interakcija,
međudjelovanje, pa nastaje - samo ime kaže - međudjelovanjem dvaju
tijela. A kad tijela međudjeluju, znači da djeluju jedno na drugo: djelovanje
tijela A na B zvat ćemo akcijom, djelovanje tijela B na A reakcijom - no
riječ je očito o istoj interakciji, o istoj sili. Stoga ću baš na taj način
objasniti čitatelju zakon akcije i reakcije.
Druga prepreka jasnoći u pisanju je fraziranje. Pri tome mislim na
stručne fraze, na stručnu terminologiju. Ne dobiva se, naravno, ništa ako
atom ili molekulu nazivamo drugačije nego »atom« i »molekula«, no ima
mnogo stručnih izraza kojima jednostavno nije mjesto u znanstveno-
popularnom djelu. Umjesto da napiše kako se pašnjaci održavaju košnjom i
ispašom, neki mi autor piše o »antropozoogenom utjecaju na travnjake«.
Pridjev »antropozoogen« sigurno ima svoje mjesto u jeziku, jer može
poslužiti kao leksikonska natuknica ili ključna riječ, no upotreba te riječi u
pisanju, posebice u pisanju znanstveno-popularnog članka, potpuno je
promašena. Pa ipak autori vole rabiti takve riječi. Zašto?
Jedan je razlog svakako što nisu naučili drugačije pisati, no drugi
razlog možemo potražiti u činjenici da nikad nisu pisali za javnost, zato da
bi ih netko razumio. Pisali su kvalifikacijske radove kojima su svome
profesoru trebali pokazati da su svladali jezik struke. Pa sad isto hoće
pokazati i čitatelju. No čitatelj nije tu da ocjenjuje nečiju stručnost, nego da
mu stručnjak kaže o onome što ne zna i objasni ono što ne razumije.
Još su gore fraze koje nemaju nikakvog uporišta u struci. Te nam
fraze uglavnom dolaze iz engleskoga jezika pa ih nevježe doslovno
prevode. Englez kaže »period of time«. To su onda naši vrli stručnjaci
preveli kao »vremenski period«, a kako »period« nije čista hrvatska riječ,
počelo se govoriti »vremensko razdoblje« - kao da razdoblje može biti
drugačije nego vremensko?! Ili što reći na frazu »u određenom
vremenskom razdoblju, odnosno od 1981. do 1986. godine«? Znači li to
išta drugo nego »u razdoblju od 1981. do 1986. godine«? Naravno da ne
znači drugo, ali se ovako vidi da je članak pisao stručnjak.
Takvim frazama vrve tekstovi što ih pišu naši stručnjaci. Kao da se
natječu tko će sa što više riječi reći što manje. Nažalost, u tome ih
podržavaju - sramota je reći - i profesori hrvatskoga jezika kod kojih su
trebali naučiti pisati. Naime, uvijek se hoće razlika dobrog od lošeg pisanja
svesti na puku razliku u broju riječi, posebice pridjeva. Tako se ne piše!
Jasnoća se ne postiže gomilanjem riječi, nego njihovim dobrim izborom.
Ako ste izabrali lošu riječ, ništa nećete postići ako joj modificirate
značenje dodavanjem pridjeva. Radije potražite drugu riječ.
 Na kraju, za postizanje jasnoće i svake druge stilske vrline nužno je
da se rukopis pročita - i to ne samo jedanput. Čitatelj ne zna što je autoru u
glavi, on vidi samo što je napisano. Stoga se i autor treba postaviti u ulogu
čitatelja i čitati svoj članak od riječi do riječi pitajući se pred svakom
riječju i frazom »što to znači?« Što znači »svrha i cilj« - kako se često čuje
- kad su svrha i cilj sinonimi? Ili, recimo, što znači »gotovo neshvatljivo« -
kad nešto može biti ili shvatljivo ili neshvatljivo? Što znači »jedan od
najvećih« kad ne znamo tko su sve ti »najveći«? Te riječi ne govore ništa,
ne znače ništa i služe samo da se čitatelj izgubi u šumi suvišnih riječi. (Evo
još nekih: određen, jedan, taj, ovaj, neki, jedan od, razni, različiti.)
 3. LEKCIJA

Zanimljivost

Svrha je novinarskoga pisanja, pa i pisanja o znanosti, izazvati

osjećaj čuđenja, senzaciju.
Čitatelj će me, vidim, odmah proglasiti senzacionalistom,
zagovornikom novinskog žutila i propagatorom onakvoga pisanja od
kojega se svakome čestitom znanstveniku diže kosa na glavi. Kakve sve
gluposti ne možemo pročitati u novinama! Od čega se sve ne pravi
senzacija: od toga kako neki pjevač ima novu djevojku do toga kako je
neka stara gospođa u Americi izgubila ključ od kuće u autobusu (i zbog
toga su je stigle mnoge nevolje). Na naslovnicama se koče udarne vijesti o
tuči dječaka u školi ili o prometnoj nesreći koju je prouzrokovao pas.
Slično je i sa znanošću. Sjećam se, davno je to bilo, članka čiji je
naslov bio »Kloroform otkriva drogu«, a riječ je bila o običnoj,
standardnoj, već malo pa stotinu godina staroj metodi tankoslojne
kromatografije koja u primjeni za otkrivanje droge rabi kloroform, isto
tako obično otapalo. No nije tu riječ o senzacionalizmu kao takvom, nego o
senzacionalizmu radi senzacionalizma ili - bolje rečeno - o jeftinom i
plitkom izazivanju čuđenja.
Što znači pravi, dobri, zdravi senzacionalizam u znanosti, imao sam
se prilike uvjeriti kad sam čuo da su Britanci, da bi propagirali znanost,
dali obojiti autobuse s pitanjima iz znanosti. Stojite tako na autobusnoj
stanici kad vidite na autobusu sliku pustinje i do nje pitanje: »Koja je veza
između pustinje i računala?« Baš nikakva, no ipak... Autor plakata nije nas
zakinuo za odgovor: »Silicij.« Naime, pustinjski je pijesak silicijev
dioksid, a od silicija se - kojeg naravno ima u silicijevom dioksidu -
izrađuju poluvodički elementi, čipovi. Dakle, izazvali smo čuđenje da
bismo nešto naučili.
Ljudi obično misle da je znanost dosadna. Naravno da može biti
dosadna ako se tako prikaže. Konačno, sve se može prikazati dosadno,
nezanimljivo. Treba samo govoriti o tehničkim detaljima, nabrajati
pojedinosti, tobože radi sistematičnosti. Upravo to treba izbjegavati u
pisanju znanstveno-popularnih članaka. Čitatelja ne zanimaju tehnikalije,
on ne čita članak da bi prema uputama iz njega nešto napravio, on nije
stručnjak kao što ni znanstveno-popularni članak nije namijenjen
stručnjacima. Čitatelja se, ukratko, ne smije zamarati detaljima, daviti
podacima, dosađivati mu imenima i brojkama. Treba mu ponuditi činjenice
koje će ga zapanjiti, za koje prvi put čuje, reći mu nešto za što nikad nije ni
slutio da postoji, nešto o čemu nikad nije mislio.
A toga u znanosti ima mnogo. Dođem tako na tržnicu, kad se tamo
neka gospođa zagledava u krumpir - a ja njoj: »Gospođo, ovaj vam je
krumpir kloniran!« Gleda me ona kao da sam pao s Marsa, a onda joj
objasnim da je svaki krumpir kloniran jer je izrastao iz gomolja, a ne iz
sjemena. Drugi put rekao sam prodavačici da muzgavac, kojeg je upravo
čistila, ima plavu krv. Toliko se zapanjila da ga je prestala čistiti. Dakle,
ima u znanosti senzacija na pretek, i to senzacija koje može razumjeti svaki
čovjek. Treba ih samo znati potražiti.
I tu je problem. Problem je u tome što je danas znanost postala
odviše tehnička, odviše okrenuta činjenicama, podacima, informacijama.
Na fakultetima se uče činjenice, metode dolaženja do podataka i
znanstvene tehnike umjesto da se razvija znatiželja koja je najbolji i
najzdraviji poticaj za znanstveni rad. Kriteriji napredovanja u znanstvenim
zvanjima koncentriraju se, nažalost, na znanstvene radove, a ne na
znanstvene probleme: važno je koliko je netko znanstvenih radova objavio,
a ne koliko je i kakvih znanstvenih pitanja riješio. Sve to dovodi do
dominacije kvantitete nad kvalitetom i rutine nad inspiracijom. Pri
prikazivanju znanstvenih rezultata više nitko i ne misli o tome da ukaže na
bit problema i bit rješenja, nego da znanstvenoj publici podastre što više
podataka.
Naravno da se takav stil pisanja, i uopće prikazivanja znanstvenoga
rada, odražava i u popularizaciji znanosti. Čovjek koji nije sposoban
pronaći zanimljivu temu za znanstveno istraživanje teško da će moći
vidjeti u svom poslu nešto zanimljivo, još manje će u području svoje struke
znati pronaći zanimljiv detalj i na njemu izgraditi znanstveno-popularni
članak. A upravo tako treba pisati: poći od neobičnog, zanimljivog detalja.
Neka vam tome (nemojte mi zamjeriti) posluži moja knjiga Metali
života - metali smrti (Školska knjiga, Zagreb, 2008.). Da trebamo jesti
hranu bogatu željezom, znaju svi, i to doista ni kod koga ne može izazvati
čuđenje. No malo tko zna da špinat uopće nije bogat željezom i da se,
štoviše, vrlo malo željeza iz špinata (kao i iz druge biljne hrane) iskoristi -
stoga sam počeo poglavlje o željezu upravo od špinata i, štoviše, prvo
naveo čitatelja na krivi trag pričom o Popaju. Poglavlje o arsenu započeo
sam pak pričom o vučedolskoj golubici1 da bih čitatelju pokazao da je ona
bila samo alegorija trovanja arsenom koji je potjecao iz arsenove bronce,
prve kovine koju je čovjek talio i lijevao.
Dakle, zaključimo: treba početi pisati uvijek od nečega što izaziva
čuđenje, od senzacije - samo treba paziti da senzacija ne bude lažna i,
najvažnije, da ne bude sama sebi svrhom.
 4. LEKCIJA

Narativnost

Ima jedna lapidarna definicija žurnalizma: »Žurnalizam je iznošenje

činjenica umjetničkim sredstvima.« Što to znači?
Kao prvo, žurnalizam se mora temeljiti na činjenicama. Članak u
novinama ili časopisu nije književno djelo u kojemu se autoru dozvoljava
da pusti mašti na volju. Nema ništa pogubnijeg nego kad novine donose
neprovjerene vijesti ili čak namjerno izvrću činjenice da bi postigle
ekonomske ili političke ciljeve. Ni pisanje o znanosti nije imuno od toga.
Istini za volju, rijetko ćeš u novinama pročitati posve kriv podatak,
no naopakih i prenagljenih zaključaka ima koliko hoćeš. Što se sve nije
pisalo o opasnostima od mobitela, o novim, čudotvornim lijekovima, o
letećim tanjurima i došljacima iz svemira! Dosta je da netko nešto nabaci
da u tili čas time bude preplavljen sav svjetski tisak. Još gore, znanstvenici
koji se prema takvim ishitrenim teorijama odnose skeptično, postaju
izloženi preziru i bijesu javnosti. Njima se olako prišiva epitet
konzervativnosti, tvrdoglavosti te profesionalne uskogrudnosti i zavisti.
Još su gore one knjige u kojima autor ni ne nastoji govoriti istinu.
Vele da je to literarni žanr, znanstvena fantastika. No to nije znanost, a još
manje znanstvena fantastika, jer se od literarnog djela (bez obzira na žanr)
očekuje ipak nešto više nego da iznosi »smjele« zamisli. Takva su djela
obmana čitatelja zato što ih ne smije suditi ni kao znanstvena, jer ne iznose
provjerene činjenice i promišljene zaključke, ni kao književna djela, jer u
njima nema likova, ugođaja, a često ni fabule. Ukratko: to nisu djela koja
imaju i znanstvenu i literarnu vrijednost, nego djela koja nemaju ni
znanstvenu ni literarnu vrijednost. No dosta o zahtjevu istinitosti. Vratimo
se »umjetničkom sredstvu«.
U pisanju je »umjetničko sredstvo« očito fabula, naracija. To znači
da se u pisanju znanstveno-popularnoga djela ne smijemo zadovoljiti
pukim iznošenjem činjenica pa ni njihovim, ma koliko atraktivnim,
tumačenjem. Nema ništa goreg nego započeti znanstveno-popularni članak
iznošenjem golih činjenica, a onda čitatelju poručiti: »Prvo trebamo
objasniti osnovne pojmove.« Takav je pristup primjeren (možda) školskom
predavanju, no nikako ne članku u novinama ili časopisu koji mora prije
svega pobuditi u čitatelju zanimanje za znanost. Što, dakle, treba raditi?
Treba ispričati priču.
Priča treba biti okosnica članka.2 Stoga ga je najbolje i započeti
pričom. Ako autor ne može pronaći priču u životu, neka je potraži u
povijesti ili književnosti. Pišemo li o biljkama, najbolje je pisati o
botaničkim ekspedicijama, a u priču uplesti i naoko nevažne događaje
(kako se u planinskom domu jelo, kakve smo zanimljive ljude sreli, je li
bilo lijepo vrijeme itd.), no treba svakako nastojati da se s pisanjem o
popratnim događajima ne pretjera. Piše li se pak o medicini, najbolje će biti
opisati nečiju bolest, a ne nabrajati simptome i iznositi statističke podatke.
Uvijek treba imati na umu da umjetnost govori o konkretnom,
pojedinačnom - a o stvaralačkoj snazi umjetnika ovisi koliko će
pojedinačno nadrasti svoju pojedinačnost i prenijeti opću poruku. Isto
načelo vrijedi i pri umjetničkom pisanju o znanosti, u popularizaciji.
Zahtjev za umjetničkim stilom, za pisanjem o pojedinačnom, u prvi
će čas zbuniti znanstvenika koji je školovan da teži prikazivanju pojava u
prirodi što općenitije, apstraktnije. No ne mora biti tako. Umjetnička i
znanstvena komponenta djela ne moraju se sukobljavati. Znanstvenik koji
se laća pera da bi pisao za najširu publiku treba znati da sve znanstvene
teorije vuku korijen od posve konkretnih pokusa i opažanja, a iza pokusa i
opažanja stoje posve konkretni ljudi i događaji. Taj stvaralački proces treba
prikazati u znanstveno-popularnom djelu. Kako da pišem o ubrzanju sile
teže, o onom famoznom g(= 9,81 m s2)? Kad su mi djeca počela učiti
fiziku, zavezao sam za luster uzicu, uzicu smo nategnuli utegom i potom
ga pustili da se njiše. Pustio sam djeci da krojačkim metrom izmjere
dužinu uzice, a potom smo gledajući na sat izmjerili period titranja. Iz tih
smo podataka po poznatoj formuli matematičkog njihala izračunali g - koji
se od vrijednosti 9,81 m s-2 razlikovao jedva jedan posto!
Priču nije teško pronaći, ima ih na pretek. Kad pišemo o nuklearnoj
fuziji, članak možemo započeti pričom o atomskoj bombi, atomskoj
podmornici, NE Krško, Černobilu, Hiroshimi i Nagasakiju, o traženju
ležišta uranija Geigerovim brojačem ili najnovijom akcijom Zelenih protiv
nuklearki... Svojstva natrija, kalija i drugih alkalijskih metala prikazat
ćemo pričom o njihovu otkriću u koju ćemo uplesti biografiju njihova
otkrivača, romantičnog kemičara Humphryja Davyja. Možemo pisati i o
nezgodi u laboratoriju koja nam se dogodila kad smo radili s tim metalima
ili pričom kako su se naši kemičari nekoć rješavali otpadnog natrija.
Kemičar bi došao u gluho doba noći na savski most i s njega bacio limenku
s natrijem u rijeku. A onda brzo otrčao s mjesta događaja da ga tko ne bi
povezao s eksplozijom!
Ima mnogo priča i pričica, iz života i povijesti, koje se uz malo truda
mogu utkati u znanstveno-popularni članak. Samo i tu treba imati mjeru:
priča nikad ne smije biti sama sebi svrhom i uvijek mora nešto reći o
osnovnoj temi članka.
 5. LEKCIJA

Živost

Prodavač enciklopedije (encyclopaedia salesman) dio je američkoga

folklora: u stan upadne mlada, lijepa, šesna, bujna, zanosna plavuša i dok ti
se misli još nisu smirile od ljubavnih maštanja, dolazi trenutak istine: »Što
mislite o našoj enciklopediji?«
- I prefer Encyclopaedia Britannica - promucah.
Djevojka me pogleda sažalno ispod dugih, dugih trepavica: »It's so
borring!«
Mogu ja nabrajati kakve god hoćeš vrline najveće i najozbiljnije
svjetske enciklopedije, ali ako je nešto borring, onda je borring. Tupež je
tupež - a tupež nije za čitanje.
Možda nam se ovakav odnos prema pisanoj riječi čini odviše
radikalnim, ali neka se svatko od nas zapita koliko je dosadnih knjiga do
kraja pročitao i - još važnije - što mu je od tih dosadnih knjiga u glavi
ostalo.
Sve što se napiše, a to posebice vrijedi za znanstveno-popularna
djela, ne treba biti napisano samo jasno i zanimljivo, nego i živo,
dinamično. Kako to postići?
Dinamičnost se na prvi način postiže na razini stila, rečenice.
Rečenice moraju biti kratke, jezgrovite. Jednom rečenicom treba izraziti
jednu misao, jednu tvrdnju, jedno pitanje. Najveću pogrešku čine početnici
kada pišu duge rečenice. Takve se rečenice teško razumiju, a i zamaraju
čitatelja. One ga prisiljavaju da napisano studira, razmišlja o onome što je
pisac htio reći. Takav je način čitanja primjeren za filozofsko djelo, no
nikako za novinski članak, pa bavio se on i znanošću.
Dinamičnost se rečenice postiže i upotrebom glagola. Hrvatski jezik
je glagolski jezik. Stoga treba nastojati iskoristiti sve glagolsko bogatstvo
našega jezika. U stručnom jeziku, nažalost, sve više prevladavaju
prevedenice iz drugih, posebice germanskih jezika. Tako se čuje »bilo je
zadovoljavajuće« umjesto »zadovoljilo je«, »radio je analizu« umjesto
»analizirao je«, »nije u mogućnosti« umjesto »ne može«, »obavljao je
istraživanje« umjesto »istraživao je«, »bio je ljut«, umjesto »ljutio se«,
»padao je snijeg«, umjesto »sniježilo je«. Dobar izbor glagola smanjuje i
potrebu za prilozima, pa se tako pišu jednostavne i lake rečenice: umjesto
»jako je kišilo« kazat ćemo »pljuštalo je«, umjesto »glasno su i neskladno
pjevali«, reći ćemo »bučili su«, umjesto »teško se radilo«, ljepše je reći
»rmbačilo se«. Kad god nam se omakne izraz s mnogo riječi, nastojat ćemo
ga napisati kraće, jednostavnije, sa što više glagola.
Drugi način da se postigne život pisanja, leži u dobro odabranoj
dramaturgiji. Pisati treba tako da se iznošenjem zanimljivih činjenica,
pitanja i problema stvori napetost koja će voditi čitatelja od prve do
posljednje rečenice. To se najlakše postiže pričom, narativnim opisom.
Priča ima svoju dramaturgiju. Drugi je način da se tema članka prikaže kao
sukob dviju teza ili spor oko znanstvenoga pitanja. Jedan znanstvenik tvrdi
jedno, drugi drugo - gdje je istina? Ili: mislili smo da sve o tome znamo, a
sad nam nove spoznaje otkrivaju nešto posve novo. U znanstveno-
popularnom članku nikada ne treba davati gole činjenice jer činjenice kao
činjenice nikoga ne zanimaju. Tek u kontekstu znanstvenih problema i
dilema one dobivaju snagu i važnost.
Dobar način za postizanje dinamičnosti je započeti članak s udarnom
rečenicom, neobičnom, paradoksalnom konstatacijom, a onda je u tekstu
naizmjence zagovarati i osporavati.3 Neka vam kao primjer posluže
početne rečenice poglavlja iz moje knjige Što je voda - kako za koga
(Konzor, Zagreb,
1996.): »Za Platona voda je ikosaedar«, »Za danskog kemičara
Brønstda voda je kiselina«, »Moljcu voda u životu ne znači ništa«, »Za
liječnika bi bilo najbolje da vode uopće nema«. Udarne rečenice nisu,
dakako, moj izum. S takvim rečenicama počinju ruski romani 19. stoljeća i
iz njih izvire čitava radnja romana. U prvoj rečenici Gončarovljevog
Oblomova lijenčina Oblomov leži na otomanu i čeka sobara da mu u podne
donese doručak. Cezarovo pak djelo De bello Gallico (O galskom ratu)
počinje konstatacijom da se Galija dijeli na tri dijela koja nastanjuju
različita plemena. Tom je lapidarnom konstatacijom Gaj Julije Cezar
pokrenuo radnju: ako se na tom prostoru nalazi više plemena ona, po
naravi stvari, međusobno ratuju - pa onda zovu Rimljane upomoć da ih
zaštite od zlih susjeda.
Na kraju bih dao pouku našem autoru: ako hoćeš dobro pisati,
ugledaj se na književnike, a ne na znanstvenike! Neka ti uzor ne budu
stručni i znanstveni radovi, nego književna djela, pripovijetke, romani,
povijesne knjige. Da bi se dobro pisalo, treba mnogo čitati i to ne samo o
onome o čemu smjeraš pisati. »Žurnalizam je iznošenje činjenica
umjetničkim sredstvima«, napisao sam u 4. lekciji, pa se onda i
popularizator znanosti, ako želi biti uspješan u svome poslu, mora naučiti
umjetnički izražavati. Jer znanstveno-popularno djelo koje samo ne navodi
čitatelja na čitanje neće biti ni pročitano. Pisac je pisao uzalud.
 6. LEKCIJA

Fraziranje

Drug Tito je najveći sin svih naših naroda i narodnosti. Što znači
»najveći sin«? Najveći, najutjecajniji, najmoćniji čovjek u Jugoslaviji?
Najmudriji i najučeniji Jugoslaven našega vremena? Najveći državnik od
dolaska Slavena? A »sin svih naših naroda i narodnosti«? Čovjek može biti
sin samo jednoga naroda. Znači li to da drug Tito ne zna tko mu je otac - ta
toliko ih je bilo!?
Eto to znači fraza »Drug Tito je najveći sin svih naših naroda i
narodnosti«, koju smo svi mi u bivšemu sustavu sveudilj slušali i
ponavljali kao papige. Ona ne znači ništa. A kad nešto ne znači ništa, ne
možete znati je li to »ništa« istina ili nije.
Nemojte misliti da je fraziranje rezervirano samo za političare. Svaka
struka razvija nekakav svoj jezik, nekakve svoje izraze koji - dakako -
imaju smisla, ali svaka riječ, izraz, pojam ima svoj opseg i doseg. Riječi i
izrazi dobivaju svoje pravo značenje tek u rečenici. A fraze bi htjele da
vrijede uvijek i na svakom mjestu, da uvijek isto znače. No najčešće ne
znače ništa.
Neka nam za primjer posluži zamjenica »neki« kojom vrve rukopisi
koje primam za ovaj časopis. Naravno da zamjenica »neki« nešto znači i
nečemu služi jer je inače ne bi bilo u jeziku. Reći primjerice »neke od
nabrojenih ptičjih vrsta, primjerice ta-i-ta i ova-i-ova, su ptice pjevice« ima
smisla, no kada sam nedavno na plakatu ugledao naslov »Neke ptice naših
krajeva« pa ispod toga vidio slike 6 (slovima: šest) ptica, nisam znao što
misliti. Znači li to da bi netko mogao pomisliti da u nas živi smo šest vrsta
ptica? Ili još gore, kad u kemijskim člancima pročitam »neki organski
spojevi« - a organskih spojeva (registriranih!) ima skoro 30 milijuna!
Pa onda fraza »jedan od najvećih fizičara«. Što to znači? Koji su još
fizičari »najveći«? Po čemu su »najveći«? Čime mjerimo veličinu fizičara i
gdje je granica između »većeg« i »najvećeg«? Naravno da nam ta fraza ne
kazuje ništa. Autor bi mogao napisati »čuveni fizičar«, »veliki francuski
fizičar«, »fizičar kojeg pamtimo po otkriću toga-i-toga«, »otac toga-i-
toga«, »začetnik te-i-te teorije«, »jedan od triju utemeljitelja te-i-te grane
fizike (druga dvojica su ti i ti)« - no da bi se tako pisalo, treba imati ne
samo spisateljske invencije, nego i dobro poznavati temu o kojoj se piše.
Ovako nalijepimo frazu - pa neka čitatelj misli što hoće!
Fraze, kao što rekoh, ne znače ništa, pa opet nečemu služe.
Obrađujući i dorađujući tekstove za Prirodu, često mi dolazi da se smijem
kolike i kakve sve fraze autori ne troše da bi se ogradili od (možda)
prenagljenih tvrdnji i stavova. Poput đaka u školi! Možemo čitati »gotovo
isključivo«. Što to znači? Nešto može biti samo tako (isključivo) ili ovako i
onako (nije isključivo). Zar autor nije mogao reći »većinom«, »pretežno«,
»uglavnom«, »ponajviše«, »uz malo (nekoliko, desetak, manje od stotinu)
iznimaka«? Ovako proizlazi da se izvlači kao svjedok pred sudom: jest da
je bilo ovako, ali »dopušta mogućnost« da je bilo i onako. Takve fraze, ma
koliko štitile autora od mogućih kritika, oslabljuju snagu i jasnoću izraza, a
kod čitatelja pobuđuju osjećaj zbunjenosti i dosade.
Pa onda one igre s riječju »takozvani« i navodnicima. Sve je
takozvano i sve se stavlja pod navodnike, pa se čak ispred navodnika piše
»takozvano«. Ako je nešto stručni termin, onda je stručni termin - ne može
se za atom i molekulu reći da su »takozvani«. Stručna riječ može biti nova
u struci i nepoznata čitatelju, no to nikako ne može biti razlog da je se
proglasi »takozvanom«, a još manje da je se stavlja pod navodnike. I jedno
i drugo izražajno sredstvo služi da se autor ogradi od smisla i značenja
riječi - pa se nevješt u pisanju hoće zapravo ograditi od svoga i tuđeg
neznanja. Ako ne znamo što riječ točno znači, nazvat ćemo je
»takozvanom«!
Primjera bi se dalo navoditi u nedogled. No ja to neću činiti, ne samo
zato što nemam dovoljno prostora u ovoj rubrici, nego i zato da potaknem
autore da sami otkrivaju fraze kako bi razvijali svoj osjećaj za jezik. Pritom
valja naglasiti da nije problem u frazi kao frazi, ni u riječi kao riječi, nego
u njihovoj nekritičnoj, neadekvatnoj upotrebi.4 Polupismenost se najbolje
otkriva po ekstenzivnoj upotrebi novih, pomodnih riječi. Jedna riječ uđe u
upotrebu, a onda se govori tamo gdje treba i gdje ne treba - danas se sve
rješava »definitivno«, sve je »katastrofa« i sve se »kreće« i »pokreće«
(Eppur si muove!).
 Što god pišete, morate znati da su fraze najgori otrov jezika jer one
ne daju vašim mislima da se izraze riječima. Da biste ih izbjegli,
najsigurniji je savjet - koji vrijedi i za sve drugo pri pisanju - da pažljivo
pročitate ono što se napisali i pred svakom se riječju i rečenicom zamislite:
a što to znači? Pronađete li da riječ ili fraza ne znači ništa, izbacite je, a ako
nakon toga osjetite da biste još nešto htjeli reći, pokušajte pronaći izraz
koji će najbolje izraziti vašu misao. Jer umijeće pisanja nije ništa drugo
nego sposobnost da se napiše ono što se misli. Ni više ni manje.
 7. LEKCIJA

Kompozicija

Jednom sam doradio znanstveno-popularni članak svoga kolege

kemičara. Gleda on što sam sve napravio, ne prepoznaje više svoj tekst.
»Nikoga ne zanimaju«, velim ja njemu, »tehnički detalji.« «Evo, pišete
kako ste priređivali otopine. Tako što se ne piše ni za stručni časopis.« A
on meni: »Pokažite mi što tu nije istina!«
- Znate - ja ću njemu - jutros sam se digao u pola sedam, a odmah
potom obavio veliku nuždu. I to je sušta istina.
Na pouku čitatelju: nije dovoljno da novine pišu istinu. Ta istina
mora nekoga i zanimati - i ono najvažnije - biti u nekoj vezi s temom
članka.
U rimskim se govorničkim školama učilo kako treba slagati govor:
prvo treba odrediti ono što će se reći, njegov sadržaj, »štostvo« (quidditas),
potom redoslijed izlaganja, kompoziciju (compositio). To je dobar naputak
i za pisanje, no nije ga jednostavno provesti jer kompozicija često određuje
i ono što će čitatelj pročitati. Ovaj sam članak mogao početi i s rimskim
govorničkim školama, no anegdota mi je ipak dobro došla jer sam nečim
trebao potaknuti čitatelja na čitanje.
Kako bilo da bilo, autor već prije nego što počne pisati mora znati ne
samo čime će članak početi, nego i čime će ga završiti. Uvijek, u svakom
trenutku mora vidjeti članak kao cjelinu. Najgore što nevješti u pisanju
čine je da pišu što god im padne na pamet pa bubaju kao baba iz bolesti:
iako svaka rečenica ima smisao, članak ga kao cjelina nema niti može
imati. Nakon čitanja čitatelju ostaju u glavi nekakve misli bez glave i repa,
ako mu išta u glavi ostane. Jer pamćenje se temelji na asocijaciji, na
povezivanju sličnoga sa sličnim: lakše ćemo zapamtiti niz pas - mačka -
miš nego kit - tramvaj - crijep. Uostalom, iza pročitane literature čovjeku
ostaje ugođaj i nove misli, a ne slučajno zapamćene riječi i rečenice.
Kako postići dobru kompoziciju?
 Ima jedna jednostavna metoda koju preporučujem svakom početniku:
prije nego što počnete pisati, sastavite nacrt onoga što želite reći.
Jednostavno napišite na list papira o čemu ćete i kojim redoslijedom pisati.
Ne trebate, dakako, ništa određeno napisati, dovoljno je da napišete
natuknice. Dobar se članak piše kao što se gradi kuća, kao što se slika u
ulju. Slikar ne slika tako da najprije nacrta oko, pa uho, pa nos, nego prvo
širokim potezima označi raspored motiva na platnu. Tek onda ide na izradu
detalja: svakim potezom kista likovi na slici postaju sve određeniji,
dorađeniji. Prije nego što počnemo graditi kuću, trebamo znati što će sve u
njoj biti, a ne se sjetiti kada je sve gotovo da bismo htjeli imati još jednu
sobu ili kupaonicu.
Drugo je pak pitanje kako dobro komponirati članak. Znanstvenici
čine osnovnu pogrešku kad pišu znanstveno-popularni članak kao
znanstveni rad - jer drugačije nisu naučili. Znanstveni rad ima, naime,
strogu i određenu strukturu. Prvo se piše uvod u kojem se postavlja
problem i pokazuje što se sve na njegovu rješavanju napravilo. Potom
dolazi prikaz metoda kojima će se znanstvenik u radu služiti. Nakon
prikaza metoda piše se o rezultatima, a potom o njima raspravlja. Na kraju
slijedi zaključak iz kojega se vidi što se istraživanjem postiglo.
Takva je kompozicija, rekoh, neprimjerena za znanstveno-popularni
članak. Čitatelj nema ni vremena ni strpljenja da tek na kraju članka sazna
zašto ga je čitao i vidi je li ga uopće trebao čitati. Članak mora privući
čitatelja već od prve rečenice. Najbolje je započeti udarnom viješću,
neobičnim događajem, pričom ili zanimljivošću iz prirode. Treba poći, da
tako kažemo, od rezultata, a potom rezultate smještati u širi kontekst
(uvod) i o njima raspravljati (diskusija). Čitatelju već od prve rečenice
treba biti jasno što u članku može pročitati. Ako ga prvih nekoliko rečenica
ne navede na čitanje, sasvim je iluzorno vjerovati da će članak pročitati do
kraja.
U pisanju znanstveno-popularnih tekstova treba izbjegavati izravno
objašnjavanje (a posebice dociranje): uvijek je najbolje poslužiti se pričom
ili primjerom. Ipak, ponekad se objašnjavanje ne može izbjeći. U tom je
slučaju najbolje koncipirati članak tako da se izmjenjuju narativni i
objašnjavački odlomci, po shemi priča - objašnjenje - priča - objašnjenje,
ili, najbolje, objašnjenja smjestiti u fusnote, potpise pod slike ili u okviriće.
Bitno je da objašnjenja, brojevi i drugi podaci ne opterećuju tekst i ne
otežavaju čitanje. Što god napisali ili nadopisali, trebate paziti da vam to ne
naruši dinamiku izlaganja i osnovnu kompoziciju članka.5 Bolje je nešto i
ispustiti nego reći tako da čitatelj ne može povezati rečenice. Rečenica
mora logično slijediti rečenicu, odlomak odlomak, tema temu. Članak treba
izrasti iz prve rečenice kao što trava raste iz sjemena.
Što na kraju reći? Sve je u pisanju važno, ali je najvažnija
kompozicija. Sve naknadno možete ispraviti, ali ako ste se izgubili u
brbljanju, ako ste izgubili nit izlaganja, najbolje će biti da sve skupa
zaboravite i počnete nanovo pisati. Loša kompozicija ne može se ispraviti.
 8. LEKCIJA

Tuđice

Nedugo nakon Drugoga svjetskog rata sastadoše se naši pedagozi da

raspravljaju o tome treba li u školi učiti klasične jezike, jer to »buržoasko
znanje« - govoriše mnogi - socijalističkom radnom čovjeku ne treba. Među
njima bio je i neki profesor klasične filologije koji je cijelo vrijeme šutio, a
onda ustade te reče: »Ignoti nulla cupido« - pa se okrene profesoru koji je
do njega sjedio: »Kolega je učio latinski pa će vam to prevesti!«
Dakle, riječ je o latinskoj poslovici koja u prijevodu (za one koji nisu
učili jezik Cicerona) glasi: »Što ne poznajemo, za tim ne čeznemo« -
neobrazovan čovjek bježi od znanja kao vrag od tamjana.
Ima nešto snobovsko u učenju klasičnih jezika, priznajem.
Pozdravljati prijatelja s »Ave!« ili mu se obraćati s »Amice« ili, štoviše, s
»Carissime amice« nekoć je bio znak uglađene učenosti ili naprosto znak
želje da te nitko dugi osim onoga kome se obraćaš ne razumije. (Kao što je,
sjećam se, moja majka sa svojim prijateljicama znala govoriti njemački da
mi djeca ne bismo slušali razgovore starijih. Zato mi je i danas njemački
jezik nekako čudnovat i tajnovit.) Od toga su služenja latinskim u
svakodnevnom govoru, a još više od služenja tim jezikom u nemalom
broju struka - posebice u pravu i medicini - u naš lijepi hrvatski jezik
počele prodirati tuđice.
Kako je stara vlast, mislim na vlast Nezavisne Države Hrvatske,
nastojala sve strane riječi, makar i nasilu, zamijeniti hrvatskima, tako je
nova, socijalistička vlast nastojala - da joj se ne bi zamjerilo na »ustaštvu«
- rabiti što je moguće više stranih riječi. Sjećam se svoje profesorice
povijesti u gimnaziji (koja je, između ostalog, bila i poručnik
protuzrakoplovne obrane): nikad od nje nisi mogao čuti da je seljak
osiromašen, nego je »pauperiziran«, nešto nije bilo mrsko, nego »odiozno«
- i sve tako redom, sve tuđica do tuđice. I novine su bile toga pune, pune
takvih riječi, riječi stranog korijena koje nam ne trebaju jer za njih imamo
posve dobru zamjenu.6
 I što se sad događa? Te riječi koje su imale posve jasno značenje u
jeziku obrazovanog čovjeka odjednom ulaze u narod - i tu tek nastaje
zbrka! Slušam u tramvaju gospođu koja se ljutito obraća pijanom
suputniku želeći da je ostavi na miru: »Gospodine, niste vi kopitentni za
to!« Da je rekla »kompetentni« ne bi valjalo, a ovako - valjda je netko
smije, a netko ne smije nagaziti kopitom!
Nažalost, ne događa se to samo ljudima oskudnog obrazovanja (kao
što je bila navedena gospođa), nego i ljudima koje bi po nekadašnjim (a
valjda i današnjim) mjerilima trebalo smatrati intelektualcima. Upravo
slušam na televiziji kako voditeljica kaže »najoptimalnije« - jer očito ne
zna da optimus latinski ne znači dobar nego najbolji (nepravilni superlativ
od bonus). Ili kad se uporno govori - a već i piše - »orginalno«, jer se
zaboravilo (ili se nikad nije znalo) da ta riječ dolazi od latinskog origo
(izvor). Pa onda ti silni pleonazmi! Upravo čujem nekog našeg ihtiologa,
čovjeka s doktorskom titulom, koji kaže »potencijalna mogućnost«, očito
ne znajući da potentia latinski upravo znači mogućnost. Ili što reći o
»prvom prioritetu«, kao da prioritet nije već prvi (lat. priorprvi po redu), ili
o »drugoj alternativi« kad alternativa znači drugu, jedinu preostalu
mogućnost (»ili - ili«). Do svih takvih zloupotreba stranih riječi dolazi
zbog jednog jedinog razloga - oni koji ih govore ne znaju njihovo pravo
značenje. A ne mogu ga znati jer ne znaju jezik iz kojeg te riječi dolaze.
Što da na to kažem? Kao što valja u pisanju nastojati biti što jasniji i
življi, tako treba paziti i na dobar izbor riječi. Nikad nemojte napisati riječ
za koju ne znate što točno znači! Ako već niste učili grčki i latinski, barem
se potrudite da nabavite rječnik stranih riječi. Prije nego što napišete stranu
riječ, ispitajte njezino značenje. Ili, još bolje, pokušajte joj pronaći dobru
zamjenu.
Upravo od nedostatka dobrih zamjena pate naši stručni tekstovi, pa i
ono što stručnjaci pišu za najširu javnost. Nekoć se pisalo »hidrogenska
bomba«, kao da »hidrogen« u toj bombi nije vodik kao i svaki drugi. I
danas se još čuje »Silikonska dolina« (Silicon Valley} jer se dugo nitko nije
potrudio zaviriti u rječnik engleskoga jezika da bi tamo vidio kako je
silicon englesko ime kemijskog elementa kojeg mi Hrvati već od njegova
otkrića u 19. stoljeću zovemo »silicij«. Eto, na kojoj je visini naša jezična
kultura!
Što na kraju reći? Ako hoćeš dobro pisati, moraš povećavati broj
riječi koje upotrebljavaš, a da bi neku riječ počeo koristiti u pisanju, moraš
je prije negdje čuti ili pročitati. No nevolja je što riječi čuješ i čitaš od ljudi
koji govore i pišu a da se u jezik malo razumiju. Zato je prije svega
potrebno, ako želiš naučiti pisati, čitati dobre stare knjige, knjige u kojima
se nalaze mnoge riječi izgubljene u svakodnevnome govoru.
 8. LEKCIJA

Prirodnost

Osnovno jezikoslovno načelo Vuka Stefanovića Karadžića »piši

kako govoriš« u nas se često shvaća kao pisanje fonetskim pravopisom pod
svaku cijenu, pa nije rijetkost da se onome tko u tome pretjera - pa piše
»trinajst« ili »živijo« - kaže kako »piše po Vuku«, štoviše predbacuje mu
se da piše srpski. Istina je da je fonetska norma više zastupljena u srpskom
negoli u hrvatskom jeziku (pa nacionalisti nastoje uvesti »korienski«
pravopis, recimo u najnovijoj se normi piše »ne ću«, a ne »neću«), no isto
je tako istina da je za neke jezike (primjerice hrvatski) primjereniji fonetski
pravopis, a za druge (primjerice engleski) etimološki. Još je veća istina da
pravopis nijednog jezika ne može biti posve etimološki ili posve fonetski -
no to su već duboka pitanja kojima ovdje nije mjesto. Njih sam potegao
samo zato da bih pokazao da je Vuk Stefanović Karadžić rekavši »piši
kako govoriš« mislio na nešto drugo negoli na ono što se obično misli.
Mislio je da ne treba pisati staroslavenskim, crkvenoslavenskim ili
nekim drugim mrtvim jezikom, nego onako kako se u Srbiji (i šire) govori,
jezikom narodnim. Tu težnju vidimo u svim narodima i svim jezicima -
koliku li su samo borbu vodili naši glagoljaši da mogu bogoslužiti na
narodnom, hrvatskom, a ne na tuđem, latinskom jeziku!
Iza gesla »piši kako govoriš« leži težnja prirodnom govoru. A što je
temelj prirodnosti? Jednostavnost.
Možemo se mi diviti koliko hoćemo genijalnosti prirode, ali prirodna
su rješenja jednostavna, brutalno jednostavna. Nakon oplodnje bogomoljka
proždire mužjaka jer je on najbliži izvor proteina potreban za razvoj upravo
oplođenih jaja. Pčelinja matica se ne trudi pronaći svoga mužjaka - lakše
joj je da ga sama izleže iz neoplođenog jaja.Tako je i u pisanju. Najveće
ćete pisce prepoznati po jednostavnosti. Što ima jednostavnije od
Hemingwayeve ili Andrićeve rečenice, a u poeziji od haikua? Mene je kao
mladića do suza ganuo veliki engleski pjesnik T. S. Eliot kad sam shvatio
da on od najobičnijih riječi i rečenica stvara vrhunsku poeziju, dapače
glazbu (On a summer midnight, you can hear the music/ Of the weak pipe
and the little drum). Genijalnost leži u jednostavnosti, kako u znanosti i
tehnici tako i u umjetnosti.
No dok genijalci »pišu kao što rijeka teče« (što reče neki kritičar za
Cesarića), oni manje genijalni hoće biti pametniji nego što jesu pa pišu
tako da ni sami sebe ne razumiju. Čovjeka skromne naobrazbe prepoznat
ćeš po upotrebi neobičnih, najčešće stranih riječi koje počesto izgovara na
kriv način i u krivom značenju. Sjećam se kad je neka seljanka iz Zagorja
došla u finu građansku kuću pa upitala domaćicu: »Gdje je ovdje šeket?«
Takve se izvještačenosti lako prepoznaju i u društvu s pravom ismijavaju.
Govoriš drugačije nego drugi da bi, valjda, pokazao da si bolji (učeniji,
načitaniji, pametniji) od onih koji te slušaju.7
No pustimo sad neuke ljude! Najgore je kad takvim jezikom govore i
pišu ljudi najviše naobrazbe, štoviše oni koji hoće druge učiti kako treba
pisati. Kad sam počeo uređivati ovaj časopis, dobio sam gnjevno pismo
nekog autora jer sam, veli, Prirodu pretvorio u Modru lastu. Zašto? Zato
što sam njegove stručne izraze preveo u običan narodni govor.
E, moj autore, autore. Tek kad sam tvoj članak oslobodio suvišnih
riječi, kad sam ga vratio jednostavnom, prirodnom govoru, tek tada si vidio
da nisi rekao ništa! Lako se skrivati iza velikih riječi, učenih fraza, iza
stručnih termina koje nitko ne razumije. Tek kad je Goya skinuo svu
odjeću sa svoje kočeperke (Maya vestita) otkrila se gola istina - »velika
dama« se ne razlikuje od obične seoske cure (Maya desnuda)!
Dakle, kako postići prirodnost u pisanju? Prije svega okanite se misli
da ono o čemu pišete samo vi razumijete i da to nije za običnu ljudsku
pamet. Možda neke stvari znate bolje od drugih, ali to ne znači da je to
nešto što samo vi možete razumjeti. Nema potrebe da posežete za
mantrama: pišite onako kako govorite (O, Vuče, Vuče!), spontano i
neusiljeno, onako kako biste govorili nekome na ulici.
Klonite se velikih fraza, velikih riječi, onih riječi koje inače ne
koristite. Nećete biti ništa pametniji ako pišete »lokalno stanovništvo«
umjesto »seljani«, »građani«, »mještani« ili »otočani«, niste ništa više rekli
ako napišete »proces senilizacije i depopulacije« umjesto »starenje i
smanjivanje stanovništva«. Pri pisanju uvijek morate imati na pameti da
samo ono što je u glavi može biti na papiru - ništa manje i ništa više od
toga. Nitko ne postaje ni mrvu pametniji time što uzima pero u ruku, nitko
ne zna o svojoj struci više time što se odvažio o njoj pisati.
Na kraju: nemojte misliti da ćete nekog zabljesnuti velikim riječima i
kompliciranim rečenicama. Čitatelj i te kako osjeća što autor zna, a što ne
zna, što misli, a što ne misli. Kič se u pisanju prepoznaje kao i u likovnoj
umjetnosti: iza vanjskoga sjaja ne stoji ništa.
 10. LEKCIJA

Raznolikost

Jednog jutra moja susjeda ugleda pred svojim vrtnim vratima

susjedov automobil. Pokvario se, veli - i to baš pred njenim vratima.
Sljedećeg se jutra dogodi isto, a kad je još jednom (jutro nakon toga)
ugledala isti auto pred istim vratima, mojoj (lijepoj) susjedi prekipi: »Zar
niste mogli smisliti ništa bolje da mi se približite?« Može momak biti lijep
k'o slika, ali ako je nemaštovit i glup - od ljubavi ništa!
Isto je i s pisanjem: riječ ili izraz može biti dobar i lijep, ali ako se
često upotrebljava, izliže se, otrca, postaje dosadan i glup da bi na kraju -
kao sve dosadno i glupo - počeo živcirati. Čitatelja, dakako.
Ima mnogo otrcanih izraza što ih čitamo u novinama i slušamo na
televiziji. Meni na živce ponajviše ide izraz »jedan od najvećih«. Zar se to
ne može reći drugačije? Može se, može: ponajveći, među najvećima,
prema mišljenju mnogih najveći ili - jednostavno - veliki, važni, čuveni,
vodeći, istaknuti, vrhunski. Pa onda »na način«. Zar se ne može reći
»tako«, »ovako« ili »onako«? Umjesto »međutim« možemo pisati »no«
(nipošto »no međutim«, kako se često čuje!), a umjesto »također« možemo
pisati »i« - pa kad smo već kod »i«, treba reći da to nije, kako nevježe
misle, jedini veznik u hrvatskome jeziku. Za razliku od engleskog, u kojem
jedva da postoji išta osim and (pa se mnogi za tim povode), hrvatski ima
svu silu veznika: a, pa, ni... da ne govorimo o frazama »usto spomenimo
i«, »navedimo još i« i slično.
Nisam rekao ništa novo ako kažem da se dobar pisac prepoznaje po
tome što, za razliku od lošeg, upotrebljava više riječi, što bolje poznaje
jezik kojim piše. No jedno je pasivno znanje jezika, dakle broj riječi i
izraza koje razumijemo, a drugo aktivno znanje, broj riječi i izraza koje
koristimo u govoru i pisanju.
Od siromaštva riječi naročito pate stručni tekstovi. Stručnjaci nekako
instinktivno ograničavaju svoj rječnik bojeći se valjda da će reći nešto
krivo ili da ih čitatelj neće prepoznati kao stručnjake. No dok
ograničavanje broja čisto stručnih riječi još ima smisla, jer na to sili
terminologija, baš nikamo ne vodi ograničavanje broja »običnih« riječi.
Rekao bih da je stručnost samo izlika da se prikrije siromaštvo jezika,
slaba jezična kultura. I premda bi kakvu-takvu jezičnu kulturu naš
akademski građanin trebao steći za vrijeme redovnog školovanja, svjedoci
smo da tome nije tako: većina naše tzv. tehničke inteligencije piše slabo ili
nikako.
Lijek tome je čitanje i pisanje. Treba čitati i pisati što više.
Dakako, ne treba čitati što god. Čini mi se da je najveći uzrok naše
jezične nekulture pogubni utjecaj televizije jer - ruku na srce - naš
prosječni građanin najviše čita titlove s ekrana, dakle prijevode s
engleskoga jezika problematične kvalitete. Onda ta čudna frazeologija, taj
jezik otrcanih riječi osvaja novine - a osim novina u našoj se sredini malo
što čita. Jao! Da bi se naučio hrvatski jezik, treba čitati dobre stare knjige.
Treba čitati klasične hrvatske romane. Od najboljih se hrvatskih pisaca
treba učiti hrvatskome jeziku.
Drugi je lijek za siromaštvo jezika - još bolji od prvoga - pisanje. Što
god da pišete, pokušajte to napisati drugačije, bolje. Začudit ćete se na
koliko se načina može nešto reći. Evo primjera (rečenicu sam nasumice
uzeo iz jednog sirovog teksta za Prirodu):
Otvoreni dani instituta Ruđer Bošković promocija su znanosti i
znanja i samo su jedan u nizu događanja kojim ove godine najveći
nacionalni institut obilježava 60. obljetnicu svoga osnivanja.
Ta se rečenica može napisati i ovako:
Otvoreni dani Instituta Ruđer Bošković promoviraju i znanost i
znanje te su događaj, uz mnoge druge, kojim ove godine naš najveći
državni institut obilježava 60 godina svoga postojanja.
Ili:
Ove godine Institut Ruđer Bošković, naš najveći državni institut,
obilježava 60. obljetnicu svoga osnivanja otvorenim danima, kojima - uz
mnoge druge manifestacije - promovira znanost i znanje.
Pa i ovako:
 Ove godine pada 60. obljetnica Instituta Ruđer Bošković. Bit će to
prilika da se posebno svečano održe otvoreni dani Instituta kojima, uz
mnoge druge manifestacije, taj naš najveći državni institut promiče
znanost i znanje.
Ispravljanje nije, dakako, samo sebi svrha nego njime treba težiti za
što boljim i ljepšim izrazom. Zašto je moje, posebice prvo rješenje, bolje
od izvorne rečenice? Prije svega zato što u mojoj rečenici nema dosadnih
fraza (»jedan u nizu«), potom prevedenica iz engleskog (»nacionalni«,
»događanje«), a usto se imenična konstrukcija (»promocija su znanosti«)
zamjenjuje glagolskom konstrukcijom (»promovira znanost«), čime se
postiže živost izraza.
I to bi zasad bilo dosta: ako hoćeš dobro pisati, trebaš se truditi oko
svake rečenice.
 11. LEKCIJA

Iskustvo

Reče Francis Bacon (Novum Organum Scientiarum) da ima tri vrste

ljudi. Prvi su ljudi mravi. Oni samo u sebe trpaju znanje. Drugi su ljudi
pauci. Oni samo iz sebe ispredaju misli. Treći su pak ljudi pčele. Oni
uporno i sustavno skupljaju znanje, a onda iz sebe izbacuju slatki med.
Sve tri vrste ljudi lako ćemo prepoznati. Koliko sam puta imao
priliku susresti nekog samozatajnog »mrava«, inteligentnog i načitanog
čovjeka, za kojeg ni ne slutiš koliko je obrazovan. Sjećam se kad sam, više
šale radi, nabacio nekoliko filozofskih misli čovjeku koji je sjedio na našoj
porti (jer drugi posao nije mogao ni želio raditi), kad ono: ne samo da mi je
odgovorio pravom filozofskom mudrošću nego me je uputio i na čitanje
nekoliko nadasve vrijednih knjiga. No koja korist od takvoga znanja? Taj
čovjek, i njemu slični, možda su završili i tri fakulteta, ali što od toga oni (i
ljudi oko njih) imaju? Oni nemaju ništa osim tihog zadovoljstva, a ljudi s
kojima se druže niti to.
Još su gori »pauci«. To su oni mudrijaši koje susrećemo po kafićima
i birtijama (a nerijetko i na televiziji) koji sve znaju, u sve se petljaju, o
svemu znaju sve reći - a kad ih takneš, vidiš da ne znaju ništa. Tanki su.
Sve njihovo znanje potječe od onoga što su čuli ili načuli u kakvom
»mudrom« društvu ili na televiziji, popabirčili iz leksikona ili s interneta,
pa onda ispredaju neku svoju mudrost. Takve je lako prozreti. Samo ne daj
da te zabljesne »originalnost« njihovih misli, nego malo dublje zagrebi.
Ubaci koju novu riječ, koju novu činjenicu pa ćeš vidjeti koliko malo
znaju. Nakon dobrih pola sata mudrovanja skrenuh razgovor na židovstvo,
a moja se »mudrica« čudom čudi - očito je za to prvi put u životu čula -
odakle ja znam da Židovi ne jedu sir i meso zajedno (i to nakon što sam joj
rekao da sam bio u Izraelu!). Ili onaj mudrac koji tvrdi da su svi prilozi s
nastavkom »-ski«, a ne »-ni«, »srpski« - pa valjda i pridjev »hrvatski«!
 No pustimo sad »mrave« i »pauke« - budimo »pčele«. Ako hoćemo
svijetu nešto dati, moramo od svijeta nešto i primiti. Atome nečemu dati i
svoj pečat. Iz tuđeg znanja stvoriti svoje i prenijeti ga drugima.
Da bi se to u pisanju postiglo, treba imati iskustvo. Kako iskustvo u
čitanju knjiga, tako i iskustvo iz života. Pogledate li velike pisce, otkrit
ćete da oni ne pišu romane tek tako, nego da iza svake rečenice stoji život,
doživljen i proživljen. Ivo Andrić je bio diplomat, Ernest Hemingway ratni
dopisnik, Dostojevski robijaš i osuđenik na smrt, Antoine de Saint-
Exupéry poštanski i ratni pilot (pa njegova misao da je osjećaj dužnosti
temelj hrabrosti dopire do dna duše). Tolstoj je dvije godine kopao po
arhivima prije nego je napisao i jednu rečenicu Rata i mira, Kant je trinaest
godina šutio prije nego je sjeo pisati kapitalno filozofsko djelo - Kritiku
čistoga uma.
Rečenice dobrih pisaca djeluju jednostavno, one su napisane
spontano, u jednom dahu, ali iza svake te rečenice stoje godine i godine
truda, kako truda u dorađivanju stila i jezika tako i truda u skupljanju
znanja. Da bi naučio pisati, trebaš prije svega naučiti čitati.
Nije dovoljno čitati samo o temi o kojoj hoćeš pisati. Treba čitati sve
što te zanima, sve što bi ti moglo kad-tad biti od koristi. Nažalost, danas se
sve više ljudi koji pišu (i oni koji ne pišu) oslanjaju na internet. Sve što ti
treba, lako na njemu nađeš - pa čemu se onda truditi da budeš »živa
enciklopedija«?
Istina je da nijedan čovjek ne može toliko zapamtiti koliko na
internetu može pisati. No nije riječ o znanju, o informaciji. Ako hoćeš
točno pisati, svaki podatak moraš provjeriti. Ne smiješ se oslanjati na svoje
pamćenje. Pa ipak, treba mnogo toga pamtiti. Jer bez toga se ne može
pisati. Zbog asocijacija.
Evo primjera. Dobih za rubriku »Najljepša slika« sliku rijeke, kad
meni u uhu zazvoni stih T. S. Eliota »The river is within us, the sea is all
about us«.
Kad sam taj stih pročitao? Kad sam imao dvadeset i pet godina - i
jako me se dojmio. I počevši od tog stiha, napisah članak.
Kako bih ga drugačije mogao napisati? Zar da napišem na Googleu
»river poetry«? Uz malo muke našao bi se i taj stih, ali bi li me se dojmio,
bl li me nadahnuo na pisanje? Ne bi. Isto kao što ne bih ovaj članak
započeo pričom o mravu, pauku i pčeli da nisam, isto tako, davno pročitao
rečenu knjigu Francisa Bacona. Štoviše, ne bih ovaj članak nikad napisao
da me prispodoba o mravu, pauku i pčeli nije prenula iz sna i prisilila u ovo
rano jutro na pisanje. A pitanje je bi li mi došlo nadahnuće da nedavno
nisam razgovarao s »paucima«, čije primjere površnosti spominjem u
ovome članku.
I na kraju, mogu li dati dobar savjet? Treba čitati, čitati, što više
čitati. I gledati svijet otvorenim očima. Samo tada možeš dobro i obilno
pisati.
 12. LEKCIJA

Naglašavanje

Ima tome dosta godina kad sam na recenziju dobio neobičan

znanstveni članak. Napisao ga je neki Arapin. Pročitah naslov, pročitah
sažetak. Što je napravio? Ne bih znao reći. Nastavih čitati uvod, pa
rezultate, pa raspravu (po tome se redu pišu znanstveni radovi) i onda mi,
iz jedne mutne rečenice, postade jasno što je autor zapravo htio istražiti i
što mu se od te želje ostvarilo.8 Napisah u recenziji: svrha i rezultat rada
trebao bi se vidjeti u uvodu, ako već ne u naslovu. Htjedoh još napisati da
se znanstveni radovi ne pišu kao Kuran časni, no od toga sam se suzdržao.
U vjeru se ne dira, a svaki narod, konačno, ima svoj način izražavanja. Tek
toliko: Kuran se doima kao neprekidna molitva, bez kraja i konca, dok smo
mi Europljani odgojeni na literaturi sasvim druge vrste - na Bibliji, Ilijadi,
Odiseji i Cezarovom De bello Gallico. U svakoj od tih knjiga već se na
početku nazire kraj.
I tako dolazimo do naše današnje teme, do naglašavanja. »Pisac
uzima pero kad hoće svijetu nešto reći«, rekao je Maksim Gorki. Pisac ne
govori sam sebi, nego govori drugima, a kad drugima govori, treba govoriti
tako ga oni mogu razumjeti. Treba govoriti jasno i glasno. Članak u
časopisu nije prijepis mandarinskoga govora, nije diplomatski
memorandum iz kojega savjetnici za vanjsku politiku tek trebaju iščitati što
im druga strana hoće poručiti. Članak treba napisati tako da se već iz
naslova vidi što je pisac htio reći. Nemojte misliti da čitatelj ima vremena
iščitavati i analizirati vaš članak. On će se povesti za prvim dojmom, za
onim što je i bez razmišljanja razumio. I manje od toga. Čitatelj naime
nesvjesno u vaš članak unosi svoja znanja i stavove pa će vam se nerijetko
dogoditi da će on o vašemu članku govoriti kao o članku koji bi sam
napisao na istu temu. Koliko li mi se puta dogodilo da je čitatelj hvalio moj
članak zato što sam u njemu rekao baš ono što nisam htio reći. Jednom sam
čak doživio da me napao na nimalo kolegijalan, dapače histeričan i
nadasve uvredljiv način neki kolega jer sam napadao ljude koji ga
napadaju, a on je mislio da napadam baš njega. To sam nažalost morao
otrpjeti, jer da sam bio do kraja otvoren, mogao bi me netko i na sud tužiti.
No sasvim je drugo s člancima koji izlaze u Prirodi, dakle napisima koji se
ne bave društvenim, nego znanstvenim temama.
Činjenice koje spominjete i stavove koje iznosite, ponovimo još
jednom, treba naglasiti. To možete učiniti na više načina. Najbolje je to
izvesti na razini kompozicije, dakle ono najvažnije što hoćete reći trebate
reći već u prvoj rečenici. »Cijela se Galija dijeli na tri dijela«, kaže Cezar u
prvoj rečenici De bello Gallico, da bi odmah zatim rekao koji su to dijelovi
i koja plemena u tim dijelovima žive. Što je time postigao? Već u prvom
odlomku definirao je poprište, sudionike i uzroke rata: sukobi među
galskim plemenima (koja su potom - avaj! - pozvala Rimljane u pomoć).
Ili se sjetite početka ruskih romana 19. stoljeća, primjerice Tolstojeva Rata
i mira ili Ane Karenjine.
Drugi je način naglašavanja na razini rečenice. To je najlakši način
jer ne treba zadirati u kompoziciju članka, a često ni reći nešto novo.
Dovoljno je promijeniti redoslijed riječi ili zamijeniti kraće oblike riječi
dužima (uočite razliku između »Ja sam ti to rekao« i »Tebi sam rekao«),
razbiti dugu rečenicu na više kratkih ili dodati veznike (i, no, ali, međutim,
ipak). Slično tome, naglasak se (i lakoća čitanja) postiže razbijanjem teksta
na manje odlomke, pa makar ti odlomci imali samo jednu rečenicu. U
upotrebi pridjeva treba, međutim, biti jako oprezan jer pridjevi prije
zamagljuju negoli naglašavaju značenje.
No u naglašavanju treba biti oprezan. Ni tu ne treba pretjerivati. Ne
možete u članku sve naglasiti jer onda naglasak gubi smisao. To je poput
onih udžbenika koje smo dobili nakon što su iz njih učile generacije
studenata. Jedne su rečenice podcrtane, druge označene markerom, treće
dvaput podcrtane, četvrte i podcrtane i markerom označene. Tko da se
snađe u toj zbrci! Što je važno, a što nije? Što treba zapamtiti? Što će od
onoga što u knjizi piše profesor pitati? To ne možeš prosuditi. U sličnom se
položaju nalazim kao urednik kad vidim tekst pun kosih i masnih slova, pa
onda još i uskličnika, podvučenih riječi ispisanih velikim slovima s još
nekoliko uskličnika pride. To ne samo da otežava čitanje nego i otkriva
nepismenost: pisac se izražava riječima, a ne interpunkcijama i grafičkim
simbolima.
Eto toliko o današnjoj temi, o naglašavanju. Bez naglašavanja čitatelj
ne samo da neće razumjeti što ste mu htjeli reći nego posve vjerojatno neće
ni početi čitati. Kada još nije bilo novina, vijesti je prenosio glasnik koji je
bubnjao na gradskome trgu. Bez bubnjanja nitko ga ne bi slušao.
 13. LEKCIJA

Metafora

- E, moj sinko - rekoh jednom stidljivom mladiću - ovako nikad

nećeš naći curu. Znaš što kaže narod - »U šali se dica prave«. Rekoh, ali u
krivi čas! Mladić odgovori da to ne razumije, a njegov otac poče razglabati
da je jedno spolno općiti, a drugo djecu praviti. Nađoh se u čudu. Otac sam
dvoje djece, ali razliku nisam uočio. Upitah jednog kolegu, liječnika. »U
tehničkom smislu to je isto«, veli. No u čemu je razlika? Ako s nekom
ženom hoćeš imati djecu, onda praviš djecu. No što ako djeca dođu
neplanirano? Ili ako radiš, a ne napraviš?
Teško je to pitanje. Baš filozofsko. Ali otac rečenog mladića ima
spreman odgovor: »Ja sve shvaćam doslovno!« I to smatra svojom
vrlinom. Čovjek radi u katastru. I mora shvaćati doslovno. Ako je nečija
zemlja do te i te međe, onda je to njegova zemlja, a ne tuđa. No problem je
u tom izrazu, kao i mnogim drugima, da ga ne treba razumjeti doslovno.
Djeca se ne prave kao što se prave stolovi, kao što uostalom žena ne spava
s mužem dok prave djecu. Riječ je o metafori, a metaforu ne treba shvaćati
doslovno.
No što treba shvaćati doslovno? U književnosti sve je jasno, no u
pisanju znanstveno-popularnih djela baš i nije. Ne može se o znanstvenim
činjenicama pisati metaforično. Ne možemo reći da je solna kiselina
provrela kad smo u nju ubacili komadić cinka. No to je samo jedna strana
medalje. Pisanje bez metafora (i, razumije se, drugih stilskih figura) je
zamorno, dosadno. Kako uravnotežiti ta dva zahtjeva?
Sjećam se, davno je to bilo, kad sam napisao jednu knjižicu o vodi.
Da pokažem koliko je voda zapravo reaktivna tekućina, stavih usporedbu o
izvanzemaljcima - kad bi sa svojim amonijačnim tijelima došli na Zemlju,
rekli bi da to nije planet pogodan za život, jer bi za njih voda bilo isto što i
za nas talina žive sode (natrijeva hidroksida). Recenzent čita, pa veli: »Nije
baš tako!«
 Dakako da nije. Usporedba mora uvijek biti jaka, pretjerana, baš zato
da se naglasi ono što se hoće reći. (To što si mi sad rekao, kao da si mi nož
u srce zario!) No što bih dobio da sam tu usporedbu izbacio ili je zamijenio
s nekom drugom, blažom, i po mišljenju recenzenta primjerenijom? Ne bih
dobio baš ništa jer se tekst nije bavio reakcijama amonijaka s vodom i
natrijeva hidroksida s mastima i proteinima. Bitno je bilo naglasiti
reaktivnost vode, ništa više.
Sad dolazimo do onoga što je temelj svakog (dobrog) pisanja: trebaš
reći ono što hoćeš reći i to tako da te ljudi mogu razumjeti. Ako kažemo da
je živa teža od vode, pobunit će se fizičar jer - reći će - težina je
ekstenzivna veličina, što znači da ovisi o količini. Trebali bismo reći: »živa
ima veću gustoću od vode«. No je li to potrebno? Opteretili smo tekst
stručnim riječima i nezgrapnom jezičnom konstrukcijom, a nismo rekli
ništa više. Svatko će nas razumjeti kad kažemo da je »živa teža od vode«
jer u toj se frazi krije usporedba - litra žive teža je od litre vode. Ne treba
pretjerivati ni u čemu, pa ni u stručnim izrazima. Stručni izrazi jesu
precizniji od riječi svakodnevnoga govora, no precizan u govoru treba biti
samo onda ako nas netko može krivo razumjeti. Inače ne bismo mogli stati
na kraj gomilanju riječi. Umjesto »pada kiša« govorili bismo »aerosolne
čestice kondenziranog divodikova oksida kreću se u gradijentu lokalnog
Zemljinog gravitacijskog polja«.
No i u upotrebi metafora treba biti oprezan. Metafore se lako otrcaju
pa postaju dosadne, iritantne, glupe. To posebno vrijedi za novine u kojima
- redovito se događa - zagospodare fraze koje onda svi ponavljaju bez kraja
i konca, i kad treba i kad ne treba. Kao što je danas sve »definitivno«,
svatko je »jedan od naj...« i sve je »jedno od naj...«, tako je prije tridesetak
godina sve što je vrijedilo bilo »zlato«. Nafta je bila »crno zlato«, pa je tom
logikom kukuruz bio »žuto zlato«! I što je najgore, tu su metaforu svi
prihvatili. Što je onda pravo zlato, kemijski element rednog broja 79 i
simbola Au? Pa valjda »zlatno zlato«!
Jasnoća je temelj na kojemu se sve gradi - zlatno je pravilo (opet
zlato!) svakog znanstveno-popularnog pisanja. Stoga neki teoretičari
smatraju da metaforama nije mjesto u znanstveno-popularnom kao ni u
znanstvenom tekstu. Ne bih tako rekao. Ništa nije nedozvoljeno, no neki su
postupci teži, riskantniji od drugih, pa bi ih nevjesti u pisanju, kao i u
svemu drugom, trebali izbjegavati.9 Stoga: metafore su dobre - ali s njima
treba biti jako, jako oprezan.
 14. LEKCIJA

Anglizmi

Sjećam se svoje sada već pokojne pratetke (očeve tetke) iz Amerike.

Kad je došla sa svojom kćeri preko mora, brodom, vodeći sa sobom svoju
»karu« (car) - jer se, prvo, bojala letenja, a drugo, željela je svima u selu
pokazati kakvi se auti u »Jamerikama« voze - prvo joj je bilo da komentira
političko-ekonomsku situaciju u Jugoslaviji (»ja ti ovdi ne bi živila da sam
Titina žena«), ponašanje mladih (»koji beštimaju spominjući ono ćaćino i
ono materino«), ali i da razveže što joj se posljednje dogodilo. Dakle,
imala je provalu u »salun« (saloon), ukrali su joj »televižn« (television
set), no brzo su »gangistera« (gangster) našli - jer se svima u susjedstvu
hvalio kako ima novi televizor! (Nisu ni tamo svi pametni.)
I što da vam dalje kažem? Ona je u »kičin« (kitchen) »vošadišala«
(to wash a dish) dok smo se mi djeca »plejala« (to play) i slatko smijala
vidjevši da i odrasli mogu biti malo luckasti.
Dakako, moja pratetka nije bila umno poremećena, nego samo
neuka. Prešavši početkom stoljeća Veliku baru, ne znajući nijedne
engleske riječi (na brodu ju je neka cura uputila da pozdravi zaručnika
nježnim pozdravom »Hello, you son 'a bitch!«), a hrvatski je znala koliko
je u roditeljskoj kući naučila, ostala je neuka i u jednom i u drugom jeziku.
Pa onda je, kada joj je ponestalo riječi iz jednog, po slobodnoj volji
uzimala riječi iz drugog.
Na moju pratetku, i druge naše iseljenike slične sudbine, možemo
gledati sa simpatijama - ako ništa drugo bili su to hrabri ljudi, kakve samo
nevolja može proizvesti. No što da kažem za naše akademske građane koji
se slično ponašaju premda su tko zna kolike škole prošli? Dođe naš
znanstvenik iz Amerike pa jedva da može održati predavanje na
hrvatskome jeziku - stalno miješa engleske riječi i još zavlači po engleski.
Samo što ne zaplačeš: koliko čovjeku malo treba da zaboravi svoj materinji
jezik!
 Ali, po istini govoreći, taj naš znanstvenik (iz Amerike ili Hrvatske)
koji miješa engleski s hrvatskim nije zaboravio svoj materinji jezik nego ga
nikad nije ni naučio. Čovjek koji ne zna što je vino neće mariti pije li
plavac, merlot, rizling ili pinot: sve što vidi je da je vino crno ili bijelo - da
je slijep, ne bi ni to vidio!
Isto je sa znanjem jezika, a rekao bih i sa svakim drugim znanjem.
Znanje je prije svega sposobnost razlikovanja. Čovjek neuk u botanici
vidjet će na livadi crveno, modro, žuto ili bijelo cvijeće, i ništa više, palma
će mu biti palma bez obzira rađa li datuljom, bananom ili kokosovim
orahom, bor će mu biti bor pa makar stajao pod jelom ili arišem.
Nema lakog puta do znanja, rekao je još Euklid, pa se tako ni jezik -
bilo hrvatski, bilo engleski - ne može naprečac naučiti. Da bi se to postiglo,
treba se stalno i uporno truditi da se što bolje govori, što bolje piše. I što da
vam dalje govorim - hajdemo vidjeti s kojim se anglizmima, riječima i
izrazima, u hrvatskom najčešće susrećemo.
Neću sada govoriti o »surfanju«, »printanju«, o »trendovima«,
»gerlama« i »emajliranju«, govorit ću vam o onome što se teže vidi, o
prevedenicama. Često, naime, nailazimo riječi i izraze za koje ne bismo ni
pomislili da dolaze iz engleskog jezika, a ipak su tu, štoviše uvlače nam se
u govor kroz loše prijevode koje svakodnevno čitamo u novinama i, još
više, na televizijskim ekranima.
Evo primjera. Sve se više čuje »na način« (in a way) premda mi
Hrvati imamo riječi »tako«, »ovako« i »onako«. Zašto govoriti
»zastrašujuće« (terrifing) kad u hrvatskom imamo prilog »strašno«? Zašto
govoriti »ljudska bića« (human beings) ili »žene i muškarci« (men and
women) kad možemo govoriti naprosto »ljudi«? Ili, slično, ono
prenemaganje - toliko često u stručnim tekstovima - s latinskim oblikom
pridjeva. Kad Englez kaže animal physiology10 to je zvuči posve engleski
(animal i na engleskom i na latinskom znači životinja), no zar mi Hrvati
baš moramo govoriti »animalna fiziologija« umjesto »fiziologija
životinja«? Ili da se vratimo na englesku riječ human. »Human« u
engleskom nije isto što i »human« u hrvatskom. Human ne znači čovječan
(za to Englezi imaju riječ humane), nego ljudski ili - kao imenica - čovjek
(Homo sapiens).
Poseban je problem što engleski ima članove, a imenice se ne
mijenjaju po padežima, kao u hrvatskom. Mi ne moramo govoriti »s
pomoću« (by means) kad se možemo poslužiti instrumentalom, isto tako ne
moramo pisati, i kad treba i ne treba, »jedan čovjek« (a man) ili »taj
čovjek« (the man) - dovoljno je napisati »čovjek«.
Što na kraju reći? Dalo bi se o tome čitavu knjigu napisati: u ovome
kratkom osvrtu želim vas samo upozoriti da pazite da vas engleske riječi i
izrazi, bilo u izvornom obliku, bilo prevedenice, ne zavedu. Zato je
najbolje imati dva rječnika (engleski rječnik i rječnik stranih riječi) i što
češće u njih zavirivati. Ipak, najvažnije je čitati dobre knjige, kako na
hrvatskom tako i na engleskom jeziku. Tek kad oba jezika dobro svladate,
vidjet ćete koliko su i jedan i drugi lijepi - pa ipak ne idu skupa, kao što
skupa ne ide juha s kolačima!
 15. LEKCIJA

Oprema rukopisa

Bila jednom jedna gospođa. Pa je kupila auto. Pa je auto vozila. I

vozila ga, vozila sve dok jednom nije auto sam od sebe stao na cesti. Došao
je HAK, odvezli su auto u radionicu, otišla »getriba« - kaže majstor. A
zašto? Zato, dragi moji čitatelji, što u motoru nije više bilo ulja. »Ta trebali
ste kontrolirati razinu ulja«, kaže majstor gospođi. A gospođa se čudom
čudi jer je sada prvi put u životu čula da u autu ima ulja.
Da ne duljim priču: gospođa je mjesec dana bila bez auta
(»generalka«) i naplaćala se popravaka. A zašto? Samo zato što nije
potrošila pola sata da vidi što se nalazi ispod poklopca njezina mezimca.
Da si je dala toliko truda, uočila bi tri važne činjenice. Prvo, u stap kroz
rasplinjač ulazi smjesa zraka i benzina. Stoga u auto treba točiti benzin.
Drugo, motor se hladi vodom. Stoga treba dolijevati vodu. I treće, donji dio
motora leži u ulju. Stoga treba povremeno pogledati ima li ga dovoljno i je
li još čisto.
Znanje je imanje, a neznanje košta, skupo košta. No ljudima je, čini
se, lakše plaćati tisuće i tisuće negoli se potruditi da nešto u pola ure nauče.
S takvim se oblikom specifične tuposti susrećem svaki dan kad uređujem
ovaj časopis.
A stvari su jednostavne da jednostavnije ne mogu biti - samo ih treba
naučiti. Rukopisi se u Prirodi ne objavljuju onakvi kakve ih autor šalje,
nego tek nakon obrade (to vidi svatko tko usporedi svoj rukopis s onime
što se objavi u časopisu). A kad je riječ o obradi, treba znati da se posebno
obrađuje tekst (redaktura, lektura), a posebno slike (usklađivanje boja,
formatiranje, kadriranje), pa stoga svakom čovjeku sa IQ > 80 mora biti
jasno da se slike moraju odvojiti od teksta, a ne slati zajedno s njime.
Drugo što treba znati je da grafički izgled članka određuje grafičar
(dizajner) prema smjernicama tehničkog urednika, a ne autor koji ima neku
svoju, Bog te pitaj kakvu, predodžbu na što bi njegov napis trebao
nalikovati. Obično ne sliči ni na što. Pri tome mislim na rukopis koji sam
od autora dobio.
Eto, nedavno sam dobio rukopis ne u formatu worda nego u power-
pointu. No dobro, dade se to prekodirati. No kad sam prekodirao, jao si ga i
pomagaj! Slike izmiješane s tekstom, a potpisi u nekakvim kućicama iz
kojih ih treba vaditi, a potom kućice uništavati. Treba, naravno, vaditi i
slike. No tek kad sam to napravio, slijedila je prava muka.
Tekst je napisan u slovima triju veličina i dva reza (»fonta«). Usto se
autor poput djeteta igrao kompjutorom, svojom igračkom: nije mu bio
dosta da nešto napiše u kurzivu (koso), nego je to još otisnuo masno i
stavio pod navodnike. Hvala dragom Bogu da još sve nije podvukao, pa
tako do kraja iskoristio sve mogućnosti svoje tipkovnice!
Pravilo ekonomičnosti u jeziku (»reci sa što manje riječi«) vrijedi i u
grafičkom opremanju: naslov ovog časopisa možemo pisati ili Priroda ili
»Priroda«, pisanje »Priroda« ili - čak! - »Priroda« ne kaže čitatelju ništa
više od dva prethodno navedena načina pisanja. Isto je tako nepotrebno da
autor »crnim« ističe ono što je rekao. To samo zbunjuje čitatelja, a na
stranicu donosi grafički nemir i nesklad. Umjesto da se služi tim plitkim
štosevima, autoru bi bio pametnije da istakne ono što hoće reći riječima i
frazama (»međutim«, »unatoč tome«, »treba istaknuti«, »naročito je važno
uočiti da« i sl.).
Iza svega što sam rekao stoji još nešto. Da bismo do toga nečega
došli, ne treba nam drugo nego zaviriti u kuhinju. Od jaja i ribe (srdele)
mogu se načiniti stotine jela - od tvrdo kuhanog jaja i konzervirane srdele
(sardine) samo nekoliko. Isto je tako s rukopisom. Ako su slike odvojene
od teksta mogu se izbaciti, zamijeniti ili premjestiti, mogu se - ukaže li se
potreba - i nove dodati. Tekst oslobođen grafičkih ukrasa može se lakše
prilagoditi grafičkim standardima časopisa. Autor možda misli dobro kad
vjeruje da će grafičkim uređivanjem svog rukopisa olakšati grafičko
uređivanje časopisa - no pri tome zaboravlja da njegovi grafički standardi
nisu grafički standardi Prirode.
I što na kraju činim s takvim rukopisima? Obično stisnem zube, jer
mislim da neće biti puno posla. No kad vidim da više nemam gdje, vraćam
ga autoru. Doista je glupo da uza sve blagodati kompjutorske ere na samo
dovođenje rukopisa u stanje da ga mogu ispravljati potrošim dva-tri sata, a
to je više vremena no što bi mi trebalo da ga prepišem.
 Stara je mudrost: nema te tehnologije koja bi sama po sebi mogla
nadomjestiti ljudsko znanje, iskustvo i vještinu. Treba učiti i naučiti. To je
to.
 16. LEKCIJA

Gomilanje riječi

Sjećam se onih davnih dana kada se Jugoslavija počela otvarati

svijetu. Fidela Castra tek je teška bolest prisilila da skine bradu i uniformu,
Lenjin je do smrti nosio radnički kačket, a Staljin spavao u vojničkom
krevetu. Ništa od toga nisi mogao vidjeti u Jugoslaviji: Tito je sam govorio
kako je uvijek želio otići u Ameriku - da postane milijunaš! Eto, takva je
bila naša avangarda radničke klase.
Dakle, Josip Broz Tito je konačno došao u Ameriku, ali ne kao
budući milijunaš nego kao aktualni (i doživotni) predsjednik Jugoslavije. S
njime je bila, razumije se, i »drugarica Jovanka« (koju su Amerikanci
oslovljavali s »Mrs Tito«). I evo, vidiš na televiziji: gospoda predsjednici,
kak' se šika, u odijelima, a do njih njihove dame. Johnsonova Lady Bird na
sebi nosi jednostavnu haljinu, nalik na vreću, onakvu kakva se tada, u
hippyjevsko vrijeme, nosila u Americi. A naša Jovanka? Njezina haljina je
sva izvezena, sve šara do šare, ne znaš gdje se sjaji srebro (Ag), a gdje
zlato (Au). A na sebe nabacala narukvica i ogrlica - baš kao crnačka
kraljica.
»Ne valja vam to«, govorila joj je njezina modna kreatorica Žuži
Jelinek. »Odjeća treba biti otmjena - ali jednostavna.« Ali naša se Ličanka
nije dala krstiti. De gustibus non est disputandum. »O ukusima se na
raspravlja«, govorili su još stari Latini - samo da ne bi rimskim građanima
uskratili pravo na loš ukus.
Nisam ni ja u puno boljem položaju od gospođe Jelinek kad
uređujem ovaj časopis. Autori se bune što im »prerađujem« rukopis, a ja ga
zapravo samo dorađujem. A dorada se sastoji upravo od onoga što bi Žuži
Jelinek učinila s Jovankinom haljinom (da je smjela): isparala bi sve te
posve suvišne i dozlaboga neukusne ukrase. Dakle, moj se posao sastoji
većinom u izbacivanju suvišnih riječi i skraćivanju rečenica (da ne
govorimo kako moram izbacivati i rečenice koje ništa ne znače).
 Hoćete primjer? Što recimo znači »trenutno vrlo aktualna tema«?
Aktualno je ono što se sada događa, ono što nije tek mogućnost
(potencijalnost). Prema tome, riječi »vrlo« i »aktualno« posve su suvišne -
da ne kažemo besmislene, jer »vrlo aktualno« ne znači ništa: nešto se
događa ili se ne događa. Ne može se nešto »vrlo događati«.
Ili uzmimo za primjer rečenicu: »Danas je to jedna od najbrže
rastućih znanosti koja u svoj krug djelovanja uključuje znanstvenike
različitih profila kao i interesa proučavanja.« Rečenica opet pati od fraza -
»jedna od«, »uključuje«, »različitih profila« - no ako je bolje analiziramo
vidimo da nije logična. Kako znanost može »uključiti u svoj krug
djelovanja« znanstvenike, kao da se znanost bavi znanstvenicima (djeluje
na znanstvenike), a ne da, baš obratno, znanstvenici stvaraju znanost? No
što na kraju autor hoće reći? Ništa drugo nego da se tim područjem
istraživanja, koje je tema članka, bave znanstvenici mnogih struka i da se
ona u posljednje vrijeme brzo razvija. Ništa više.
Primjera bi se dalo navoditi u nedogled, ne samo iz rukopisa koji
stižu u ovaj časopis. Poput »drugarice Jovanke«, koja je htjela cijelu
Ameriku (i ostatak svijeta) navesti da se divi šarama njezine haljine, tako i
nevješt u pisanju vjeruje da će gomilanjem riječi i (posve otrcanih) fraza
zabljesnuti čitatelja. Neće. Najviše što takvim pisanjem može postići jest
da će se čitatelj izgubiti u riječima, pa će mu ono što čita postati
nerazumljivo i dosadno. A kad je nešto dosadno, onda se ne čita.
Umijeće pisanja ne temelji se na gomilanju riječi, posebice ne na
ponavljanju otrcanih fraza. Umijeće pisanja osniva se na dobrom i
promišljenom izboru riječi. Riječi u tekstu ne smiju biti dekoracija,
ponajmanje dekoracija u skladu s trenutnom modom. Nipošto ne smijemo
ponavljati riječi i izraze koje smo nedavno, tko zna u kojem kontekstu, čuli
na televiziji (no međutim, definitivno, isključivo, odnosno). Kad pišemo,
trebamo se zamisliti nad svakom riječi, nad svakom rečenicom: Što to
znači? Riječi mogu biti lijepe, rečenice mogu biti melodiozne, no riječ
prije svega treba prenositi značenje. Ako riječ to ne čini, onda je suvišna,
pa je treba ili izbaciti ili zamijeniti s riječju koja će bolje prenijeti autorovu
misao. To je jednostavno pravilo svakog dobrog pisanja. Trebaš reći ono
što hoćeš reći - i ništa više.
 17. LEKCIJA

Rečenica

Rečenica je riječima napisana ili izgovorena misao. Jednostavna,

posve jednostavna pučkoškolska definicija. Ali problem je s jednostavnim
definicijama da su toliko jednostavne da na njih nitko ne obraća pozornost.
Pomes frittes francuski znači »prženi krumpir« - a to jednostavno znači da
krumpir ne treba kuhati (u vodi), ni peći (u zraku), ni pirjati (u pari) nego
baš pržiti, u mnogo vrućeg ulja. Ako to ne znamo, nikad nećemo uživati u
svojim prženim krumpirićima (veliku pogrešku čine kuharice koje štede na
ulju).
Isto je tako s pisanjem.
Neki sam dan bio na jednom sastanku, pa sam se malo usredotočio
na ono kako ljudi govore, a ne što govore. Slušam kolegicu. Počela
rečenicu i nikako da je završi. Počela o ovom, pa nastavila o onom, pa se
opet vratila na prvo, pa ušla u nekakve epizode... Rečenica se uspinje,
pada, rasplinjava, pa se opet vraća na početak - kao rijeka koja teče, teče,
teče - a ne znaš kuda teče ni u što utječe. (Da prostite, to me je podsjetilo
na moju pokojnu baku koja je počela priču s popravkom kućnih vrata, a
završila s time kako je upoznala moga djeda.)
Rečenica mora biti jasna i glasna i - što je najvažnije - ona mora biti,
kao što definicija kaže, misao. To znači da u jednu rečenicu ne treba trpati
više misli. Evo primjera:
Kao bivši novinar mogu reći da je u velikoj većini časopisa praksa i
pravilo da uredništvo odlučuje želi li neki članak uopće objaviti i ako da,
smatra li potrebnim neke izmjene, a u slučaju potrebe za promjenama,
kontaktira se autor sa zamolbom da odgovarajuće prilagodi svoj članak.
Prema mišljenju autora ovog pisma što smo ga dobili, proizlazi da
urednik (vjerojatno ni lektor) ne bi trebao intervenirati u bilo čiji tekst, pa
bi valjda trebao ostaviti »neke izmjene«, »većini«, »u velikoj većini«
(znači li to da se smije ili ne smije dirati u autorov tekst?), »praksa i
pravilo« (koja je razlika između redakcijske prakse i pravila?) i »uopće
objaviti« (može li se članak »neopće« objaviti?) - nego se usredotočimo
samo na strukturu rečenice. U njoj se pojavljuju tri odvojene misli. Prva je
da autor kaže za sebe da je »bivši novinar« (mogu li ja za sebe reći da sam
»bivši kemičar«?). Druga je misao da »u većini časopisa« (kojih? kakvih?)
urednik odlučuje što će se objaviti, a što neće. Treća je pak misao da je
članak trebalo poslati autoru na doradu (to bi značilo da bih svakom autoru
za svaku rečenicu trebao napisati ovoliki komentar?). Na kraju dodajmo i
to da bi »bivši novinar« trebao znati da baš u novinama, a ne u
znanstvenim časopisima, postoji čovjek (redaktor) koji dorađuje rukopise.
No pokušamo sada ovu rečenicu napisati kako treba:
Budući da sam pisao za novine, malo su me začudile intervencije u
mom tekstu. Znam, naime, da je u znanstvenim časopisima praksa da
urednik, povodeći se za mišljenjem recenzenata, odlučuje hoće li se ili neće
članak objaviti. Ako pak rukopis zahtijeva doradu, vraća ga autoru s
primjedbama recenzenata.
Tako bi sada rečenica trebala izgledati da je jasno napisana. No, tek
kada se ovako napiše, na svjetlo dana izlazi njezina nelogičnost.
Znanstvenik bi, a ne novinar, trebao govoriti kakav se urednički postupak
provodi u znanstvenim časopisima.
Ovakvih bih primjera mogao navoditi ne za jedan članak, nego za
cijelu knjigu. To nas ne bi daleko odvelo. Važno je naglasiti da treba pisati
što kraće rečenice, posebice kad se u rečenicama navode činjenice. To se
posebno odnosi na nabrajanja. Često dobivam tekst u kojem iza dvotočke
slijede imena dvadesetak biljnih ili životinjskih vrsta, ili pak imena
čitatelju posve nepoznatih ljudi. Misle li oni koji tako pišu uopće kako je
čitatelju koji to čita? Ako je popis dug, treba ga predstaviti u obliku tablice,
no ako ga se baš hoće staviti u rečenicu, i za to ima lijeka. Dat ću vam
jedan Izmišljeni primjer.
»Na Velebitu nalazimo: a1 a2, a3 a13.« Umjesto tako bolje je napisati
ovako: »Na Velebitu nalazimo iz porodice A1 vrste a1 i a2 uz vrlo čestu
vrstu a3. Usto, no iz porodice A3, nalazimo vrste a4, a5 i a7 te vrste a8 i a9.
No, to nije sve. Treba još spomenuti vrste a10 i a11 (iz porodice A4), a
naročito a12 i a13 (iz porodice A5), koje se lako uočavaju zbog lijepih
ljubičastih cvjetova.«
 I tako smo došli do kraja naše današnje lekcije. Da bi se dobro pisalo,
treba dobro misliti. Nažalost, mnogi se ljudi laćaju pera a da ne misle ni na
što.
 18. LEKCIJA

Citiranje

Nedavno mi je pod ruku došao nekakav člančić, komentar, jedno

razmišljanje o ekološkim temama - kao skrojeno za rubriku
»Predstavljamo vam« na 6. stranici Prirode. Činio mi se dobar - sve dok ga
nisam počeo čitati!
A zašto?
Zato, dragi čitatelju, što autor jedva da je rekao koju svoju. Sve sam
citat do citata, navod do navoda. Ovaj je rekao ovo, a onaj ono. Na istom
su se mjestu našli Aleksandar Solženjicin, neimenovani franjevački
svećenik iz srednje Bosne (»koji je na svom (!) nadgrobnom spomeniku
napisao«), Albert Einstein, Blaise Pascal, Seneka, Mark Twain, Abraham
Lincoln ¡ Josip Kozarac. Jedan svećenik, dva filozofa, dva književnika i
jedan državnik. Pa još jedna »mudra izreka«, neimenovanog autora, po
svojoj prilici latinska izreka iz krila stoičke filozofije. Pa pogrešni citati: na
Apolonovom hramu nije stajalo geslo »Ničega previše«, kako kaže autor,
nego »Spoznaj sebe« - prvo je geslo Aristotelovo te čini temelj njegove
etike. Na kraju dolazi još nešto u navodnicima, bez ikakve atribucije, da bi
se sve završilo s otrcanim stoičkim geslom Carpe diem! (koji sam vidio
čak i kao ime jedne birtije).11
I sve skupa, razumije se, nepovezano: ovaj je rekao ovo, a ovaj ono,
između citata i citata jedva se nazire koja autorova. Sakupio čovjek sve
citate o zaštiti prirode i življenju u skladu s prirodom, pa sad ne zna što će
s njima.
Tako se ne piše. Ima ljudi koji stalno govore u poslovicama (za
primjer neka vam posluži Sancho Panza iz Don Quijota), pa se takvi,
»poslovičan«, ne mogu otarasiti svoje loše navike ni kad pišu. Takav način
pisanja odaje siromaštvo misli, pa možemo reći (da se i ja poslužim
poslovicom) »tko nema svoje misli, služi se tuđom«.
 To opet ne znači da nikad ne treba ništa navoditi. Nipošto. Citati
oživljavaju tekst, posebice ako dolaze na početku članka ili knjige, kao
geslo. U mojoj knjizi Deset kemijskih pokusa koji su promijenili svijet
(koja je poslužila i kao katalog istoimenoj izložbi u zagrebačkom
Tehničkom muzeju) na prvoj stranici nalazimo biblijsku parabolu o
gorušičinom zrnu: »(Zrno gorušice) je, svakako najsitnije od svega
sjemenja, ali kad uzraste, bude veće od drugoga povrća, razvije se u stablo,
tako da dolaze ptice nebeske i gnijezde se u njegovim granama.« Može li
biti ljepši citat za knjigu koja povezuje, recimo, Galvanijev pokus sa
žabljim krakom i let na Mjesec?
Ovaj nam primjer pokazuje da je citat poput dragog kamena. Ako
imaš brilijant, stavit ćeš ga na čistu, jednostavnu podlogu - da ništa ne
remeti njegov sjaj. Veličina ne trpi sebi slično.
Citate treba upotrebljavati, razumije se, znalački. Nikako ih ne treba
upotrebljavati mehanički: upišeš u Google »priroda«, »ljubav« ili »rat« (ili
»ljubav rat«), pa gledaš što će ti kompjutor iz informacijskog oceana
izbaciti. Raznorazne zbirke mudrih izreka treba koristiti za provjeru svoga
pamćenja, nikako kao izvornik. Sve što se citira mora biti doživljeno i
proživljeno, kao i vlastita misao. U tom bi pogledu citiranje sličilo glumi:
glumac se treba uživjeti u ulogu, kreirati lik, a ne glumatati (ovdje ću se
nasmijati, sada ću plakati, a sada razbjesniti).
Neka nam za to posluži najbolji primjer, poema The Waste Land T.
S. Eliota, najvećeg engleskog pjesnika prošloga stoljeća. Ta je poema o
užasima Prvoga svjetskog rata sastavljena od stihova drugih pjesnika, koje
Eliot, razumije se, jasno imenuje. Nakon stiha engleskog pjesnika
Edmunda Spensera iz 16. stoljeća »Sweet Thames, run softly till I end my
song« dolazi Eliotov stih »Sweet Thames, run softly, for I speak not loud or
long« da bi nastavio stihom o krckanju kostiju koje vojnik čuje na bojištu
(But at my back in a cold blast I hear I The rattle of the bones, and the
cruckle spread from ear to ear). Može li se bolje izreći poruga ratu koji je
sve civilizacijske vrijednosti bacio u blato? Krvava se maska ruga čovjeku.
No, za takvo pisanje treba doista biti majstor. Mi koji smo daleko od
majstorstva jednog Eliota možemo se truditi pisati bolje i upotrebljavati
citate na korist, a ne na štetu svoga teksta. Za to neka nam posluže dva
jednostavna pravila.
 Prvo pravilo je da nikad ne smijemo citirati ono što do kraja ne
razumijemo. Pri tome ne mislim samo na to razumijemo li citat na
njegovom izvornom jeziku (vidi napomenu uz Carpe diem) nego, još više,
znamo li ga smjestiti u njegov kulturni kontekst. Razlika između »Spoznaj
sebe« i »Ničeg previše« jednaka je razlici između početka i kraja grčke
filozofije. Tko to ne vidi, bolje mu je da se kloni navođenja i jedne i druge
mudrosti.
Drugo bi pravilo bilo da nikad ne dopustimo da u našem tekstu
glavnu riječ vode citati. Citat treba poslužiti autoru da naglasi ono što hoće
reći, da kaže tuđim riječima ono za što mu ponestaje snage - baš kao što se
u Beethovenovoj Devetoj simfoniji pojavljuje ljudski glas kada je orkestar
rekao sve što je mogao reći (pa djeluje transcendentalno, kao da dolazi s
drugoga svijeta).
I to bi za danas bilo sve. I za citate, i za sve drugo u pisanju vrijedi
pravilo: ne piši ono što ti nije u srcu. Da me onaj Eliotov stih nije dirnuo
do dna duše, nikad ga ne bih naveo. Ne bih ga se, konačno, ni sjetio.
 19. LEKCIJA

Dorečenost

Tko? Što? Gdje? Kada? Kako? Zašto? To su šest pitanja koja čine
osnovu komunikologije: hoćemo li bilo što nekom priopćiti, moramo na
njih odgovoriti. Dobili smo, recimo, poziv da dođemo na predavanje. Iz
tog poziva treba vidjeti tko će i gdje predavati, što će predavati, kada će
predavati i zašto će predavati (i zašto ste baš vi pozvani na to predavanje).
Štoviše, bit će nešto napomenuto i o tome kako će predavati (recimo uz
prikaz filma sa svoga putovanja).
Nažalost, toga se zlatnog pravila novinarstva rijetko tko pridržava.
Evo primjera jedne rečenice što sam je primio u rukopisu: »Njemu u čast
imenovano je više vrsta kukaca.« Iako je jasno o kome je riječ, nije jasno
koje su vrste kukaca imenovane u čast rečenog znanstvenika. Ili, sljedeća
rečenica: »Sudjelovao je u ekspediciji brodom Margarita 1893. koju je
vodio prof. dr. sc. Spiridon Brusina.« Nećemo se sada osvrtati na
materijalnu pogrešku (nije »Spiridon« nego Spiridion), nego na činjenicu
da se spominje nekakva ekspedicija prije 120 godina, a da nam nije jasno
ni što se ni gdje istraživalo, a ponajmanje koliko je ekspedicija trajala. Ne
znamo jesu li istraživači išli u bespuća sjevera, na put oko svijeta ili su
možda samo krstarili Jadranom.
Naravno, ne može se u jednom članku o svemu sve reći. Ne može se,
dakako, pisati nadugačko i naširoko o brodu Margariti, no već je nekoliko
riječi dovoljno da se zadovolji čitateljeva znatiželja. Umjesto navedene
rečenice možemo napisati (izmišljam podatke za potrebe ovoga članka):
»Sudjelovao je u dvogodišnjoj polarnoj ekspediciji parobrodom Margarita,
što ju je 1893. poveo Spiridion Brusina.« Dakle, moja rečenica ima isti
broj riječi (15) kao i izvorna, a opet sam rekao i kakva je to ekspedicija
bila, i koliko je trajala, i kakvim se brodom plovilo.
Uvijek treba voditi računa koliko potencijalni čitatelj zna ili ne zna
da ga se ne bi ostavljalo u nedoumici ili pak gnjavilo s nepotrebnim, a k
tomu i njemu vrlo poznatim činjenicama. Spominjemo li Einsteina,
Newtona, Darwina ili Galileja, bit će dovoljno navesti samo njihova imena.
No ako je riječ o Jønsu Jakobu Berzeliusu, teško će biti da netko tko nije
kemičar o njemu išta zna, pa čak i da je za njega čuo. Stoga ga treba
predstaviti, ali kratko. Bit će dovoljno napisati »švedski kemičar« ili, nešto
određenije, »najutjecajniji kemičar 19. stoljeća«. Možemo napisati i
»neprijeporni kemijski autoritet 19. stoljeća«, »kemičar kojem dugujemo
suvremene kemijske simbole« ili »kemičar bez čijeg se sudjelovanja
takoreći ništa nije otkrilo u prvoj polovici 19. stoljeća«, a koju ćemo frazu
odabrati, ovisi za koga i o čemu pišemo. No svakako, ponovimo to još
jednom, trebamo nastojati da u predstavljanju budemo što kraći.
Slično je i s kraticama. Nemojmo misliti da ih čitatelj poznaje. U
pravilu svaku kraticu treba jasno definirati, primjerice »Hrvatsko
prirodoslovno društvo (HPD)«, a navodimo li strane kratice trebamo
napisati njihovo značenje na izvornom jeziku. U pisanju ne treba ni s čime
pretjerivati, pa tako ni s tumačenjem kratica. Neke su kratice svima dobro
poznate (SAD, NASA, DNA), da ne govorimo o riječima koje više i ne
doživljavamo kao kratice (radar, laser). Takve bi riječi bilo neukusno
tumačiti.
Načelo da se sve izrekne do kraja ne vrijedi samo, razumije se, za
imena i kratice. To vrijedi za sve što pišemo. Najgore čine oni koji počnu o
nečemu pisati, a onda im riječi usahnu, kao da im je ponestalo snage. Ako
ne možeš nešto do kraja reći, bolje ti je da to ni ne spominješ. Hoćete
primjer? Već se dva desetljeća povlače riječi predsjednika Tuđmana
kojima je hvalio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Rekao je da je unatoč svim
zlima NDH ipak bila ostvarenje stoljetne želje hrvatskog naroda za svojom
državom, no propustio je reći kako Nezavisna Država Hrvatska nije bila ni
nezavisna ni hrvatska, nego talijansko-njemačka okupacijska zona kojoj je
bila namijenjena sudbina da postane pokrajinom Kraljevine Italije. Ako mu
je to bilo teško reći, nije trebao ni spominjati propalu državu. Tko bi mu
zamjerio?
Nešto sam slično nedavno doživio i u ovom časopisu. Autorica se
buni što sam u njezin tekst, pod njenim imenom stavio nepristojnu riječ,
riječ »vritnjak«. Ako nije htjela upotrijebiti tu riječ, mogla je skandal u
Hrvatskom saboru i bez nje opisati (»hrvatski je ban bio i fizički napadnut«
ili »dobio je udarac u stražnjicu«), a mogla je (ako ne voli o
nepristojnostima pisati) sve skupa prešutjeti, jer, priznat ćete, o
zagrebačkoj se zvjezdarnici može pisati i bez analize hrvatsko-mađarskih
odnosa.
I što na kraju reći? Želite li nešto reći, izrecite to do kraja, da vam
urednik ne bi završio misao onako kako je vi nikad ne biste završili.
 20. LEKCIJA

Prenemaganje

Kad sam imao mnogo manje godina no što ih imam danas, čuo sam
zgodnu (i poučnu) priču iz umjetničkih krugova. Dakle, jednom se našem
kiparu dogodila šteta: pri transportu na izložbu pukla mu je glinena
figurica. Kako je sve što je išlo na izložbu bilo osigurano, dođe cijeli
predmet pred suca. Pogledavši papire, on vidje da se nešto ne slaže. U
katalogu je pisalo je da je riječ o figurici od pečene zemlje, a u polici
osiguranja bilo je napisano »terakota«. I tu naša priča počinje...
Je li riječ o istoj ili različitoj skulpturi? Ili možda o istoj skulpturi
izvedenoj u različitim materijalima? Što drugo nego pozvati sudskog
vještaka, profesora s likovne akademije. A njegova je ekspertiza bila
otprilike ovakva: »Riječ terakota dolazi od talijanskog terra cotta što znači
pečena zemlja. Riječ je, dakle, o lončarskoj glini koja se suši, a potom
peče. Pitate me je li terakota isto što i pečena zemlja? Nije, jer su od
pečene zemlje napravljeni zemljani lonci, no kad je dodirne ruka umjetnika
ona postaje terakota.«
Hvala dragom Bogu na nebesima - da je takvu ekspertizu sudac
odbacio!
Nažalost, nisu svi normalni kao ovaj sudac iz priče. U našoj
(primitivno-malograđanskoj) sredini uvriježilo se mišljenje da je nešto
pametno zato i samo zato što je napisano nerazumljivo. Znam jednog
starijeg kolegu koji već dva desetljeća piše udžbenik, a nikako da ga napiše
jer ga ne može dovoljno zakompliciratl, učiniti tako nečitkim da bi ga
samo najbolji studenti mogli razumjeti. Ili što reći na rečenicu što sam je
nedavno primio u rukopisu za članak u ovom časopisu:
Nedostatci prilikom korištenja osolikih muha kao nametnika nalaze
se u činjenici kratke sezone njihovog pojavljivanja, ali osim toga u kratkom
vremenskom razdoblju mogu prepoznati stanište koje je za njih u tom
trenutku iz nekog razloga nepovoljno (»stressed habitats«) te zbog svoje
sposobnosti brzog leta mogu odletjeti s ciljnog staništa, a da pri tome nisu
pokazali svoj učinak kao predatori.
Što autor hoće reći? Ništa drugo nego da kukci o kojima je riječ lako
osjete otrov, pa od njega na vrijeme pobjegnu (odlepršaju):
Mislite li da je to najgori primjer? Ima jedna rečenica koja je zlato -
pravo zlato profesorske nadutosti (pa je često volim citirati):
Na kraju treba istaknuti da se autor trudio, kako bi iz širokog izbora
starijih i recentnih medicinskih publikacija upozorio na bibliografske
podatke koje pojedinačno citira, s namjerom da zainteresirani lakše
sumiraju stručnu literaturu nužne selektivnosti, a s ciljem cjelovitog uvoda
u aktualnost virusnih infekcija u medicini uopće, u infektologiji napose.
Što je pisac htio reći? Ništa drugo nego da je autor knjige dao dobar
pregled stručne literature. Tko iz ovog može iščitati više, neka mi se javi -
da ga častim pivom. Ostalo je prenemaganje...
Primjera bi se dalo još navoditi: toj je temi Paul Tabori posvetio
cijelo poglavlje svoje svjetski poznate Povijesti ljudske gluposti (Natural
History of Stupidity). Dobrih se primjera nađe i u jezičnim savjetnicima.
No dva su primjera dovoljna. Sapienti sat.
Prenemaganje je najgori oblik nepismenosti. A evo zašto. Osnove
nas lingvistike uče da sve što se kaže ili napiše treba težiti kratkoći (zahtjev
ekonomičnosti) i jasnoći (zakon ekspresivnosti). To jednostavno znači da
treba nastojati pisati što kraće i jasnije.
Prenemaganje, razumije se, dolazi u sukob s oba ova temeljna
zakona no, još gore, onaj tko se prenemaže u pisanju hoće uvjeriti čitatelja
(sebe je već odavna uvjerio) kako je posebno pametan jer može tako pisati.
Još je gore od gorega kad takav hoće nametnuti svoj jezični standard
drugima, pa onima koji pišu jednostavno i neusiljeno spočitava kako se ne
razumiju u struku, štoviše da je »vulgariziraju«. No, riječ je o tome da oni
koji se prenemažu zapravo samo puštaju maglu kako bi prikrili svoje
neznanje, nemar i lijenost - a prije svega mizernu jezičnu kulturu. (Ima
recenzenata koji se uhvate za nekakvu sitnicu da se ne bi vidjelo kako su
propustili uočiti krupnice a da, vrlo vjerojatno, tekst nisu ni pročitali.)
I što na kraju reći? Najbolje će biti da ovu lekciju završim s citatom
uglednog britanskog popularizatora znanosti Tima Radforda (iz Prirode
4/2011.): »Novinari rade važan posao, ali si ne smiju dopustiti da se
povedu za osjećajem vlastite važnosti - čitatelji mrze pompu.«
 21. LEKCIJA

Logičnost

»Što je propaganda gluplja - to je bolja«, rekao je šef nacističke

propagande Goebels. Možda ćete ml zamjeriti što dajem za pravo ratnom
zločincu, no njegove riječi pogađaju srž stvari. Ljude je lakše uvjeriti nego
razuvjeriti, ljudi se mnogo lakše povode za dojmom nego za dokazom,
lakše je ljude osvojiti emocijama nego razumom. Retori, koji su se
oslanjali na moć uvjeravanja, uvijek su bolje prolazili od filozofa, koji su
od ljudi tražili da misle. Konačno, ako hoćeš prenijeti poruku, ako želiš da
te ljudi po nečem zapamte, moraš to upakirati u nekakvu emociju.
Treba emotivno pisati, to čitatelji vole, no svaka emocija, ma kako
jaka bila na kraju se ohladi. Za promišljanje treba pak mnogo vremena, no
kad misao prozre laž i glupost, onda autor ne može naći spas ni u kakvim
emocijama, ovakvim ili onakvim nježnim ili strasnim riječima. Stoga
uvijek treba pisati istinu, a da bi se pisala istina, treba pisati logično.
To posebno vrijedi za znanstvene i znanstveno-popularne članke.
Dat ću vam primjer:
Potres nas može zadesiti danas, sutra, idućeg mjeseca ili za deset
godina, možda čak i ne za naših života, ali će se svakako dogoditi.
Tu sam rečenicu već pročitao u rukopisu za naš časopis, no moram
priznati da mi je dugo trebalo da baš u njoj uočim dobar primjer za temu
ovoga članka. Zašto? Zato što nije lako u njoj pronaći nelogičnost. A
nelogičnost je ipak neupitna: potres nas može zadesiti i kad nas više nema,
kad umremo!
Ima mnogo takvih nelogičnosti u novinama, a posebice na televiziji.
Često se čuje kako su na nekom skupu bili »preživjeli logoraši«. Što to
znači? Možda oni koji nisu preživjeli logorske patnje nisu došli na skup »iz
opravdanih razloga«. Možda su se na skupu mogli vidjeti i logoraši koji su
doduše preživjeli zatočeništvo, ali su u međuvremenu umrli.
 Kako nastaju nelogičnosti? Rijetko kad su one plod neznanja ili slabe
autorove inteligencije. Najčešće je riječ o pogrešci. Zbog čega to dolazi?
Prije svega zbog povođenja za frazama, onim izrazima koje svi
ponavljamo a da ne ispitujemo njihovo značenje (kao što pokazuje primjer
»preživjelih logoraša«).
Drugi izvor nelogičnosti u tekstu dolazi kad se tekstovi prepisuju,
sklapaju od tuđih, nepovezanih rečenica ili kad se pak nespretno,
mehanički, dakle bez razumijevanja prevode. Stupice su riječi koje u
engleskom imaju isti oblik, ali različito značenje nego u hrvatskom. Treći
je izvor prevođenje bez vođenja brige o strukturi rečenice, poput ovog
primjera iz sirovog teksta što je stigao u naš časopis:
U tim podzemnim farmama, čiji prostori dosežu i veličinu ljudskog
stana, do osam milijuna mrava rade na najsofisticiranijim farmama u
prirodi za koje se zna, osim ljudskih, a koje su evoluirale u zadnjih 50
milijuna godina.
Iz rečenog proizlazi da u stanovima ne žive samo ljudi i da su ljudske
farme evoluirale u zadnjih 50 milijuna godina. Tako se to razumije ako se
čita upravo onako kako je napisano.12
Sad će čitatelj reći: pa nitko nije toliko glup da to tako razumije!
Možda i nije, ali će mu čitanje takve rečenice sigurno biti teško jer će je
morati svjesno ili nesvjesno analizirati da bi proniknuo u njezino pravo
značenje. A to znači da će se tekst sastavljen od nelogičnih rečenica teže
čitati.
Kako izbjeći zamku nelogičnog pisanja?
Prvo je pravilo da nikad ne pišete ono što do kraja ne razumijete.
Nemojte prepisivati - ono što mislite, to i napišite. Drugo je pravilo da sve
što napišete pročitate bar još jednom i vidite razumijete li sve na pravi
način. Još ćete bolje učiniti ako se nad svakom rečenicom zapitate može li
se ona i drugačije shvatiti.
Eto, to su pravila koja trebate slijediti želite li dobro pisati. Što je
napisano dobro, to ostaje, a što se temelji na obmani, gluposti i laži
propada kao i otac uzrečice s početka naše lekcije.
 22. LEKCIJA

Poštapalice

Ovaj, kako da kažem, dragi čitatelji, nisam, znate, znao što da pišem
ili, da budem točniji, ponestalo mi je inspiracije, kad počeh čitati jednu
knjigu s kojom sam se dobrano namučio. Ne zato što je bila dosadna ili
teška za čitanje, nego zato što me je ubila u pojam već na prvoj stranici. To
je knjiga kojoj nije trebao lektor, naime navedeno je samo ime korektora (a
što je taj točno radio, ne zna se), jer je autorica mislila da valjda toliko
dobro vlada hrvatskim jezikom da joj nikakva jezična dorada rukopisa nije
potrebna. U cijeloj knjizi nisam uočio nijednu pravopisnu ili gramatičku
pogrešku, pa ipak... Jezik kojim je ta knjiga napisana jednostavno nije
hrvatski jezik.
Evo jedne rečenice:
Bibliografske baze podataka jedan su od osnovnih pomagala kojima
je svrha da olakšaju dostupnost i pristup velikom broju primarnih izvora
informacija, u što ubrajamo časopise odnosno članke iz časopisa, zbornike
radova s konferencija, knjige, patente, tehničke izvještaje i sl.
Koliko riječi, posve suvišnih riječi! Još je gore što rečenica vrvi, da
konačno dođemo do teme današnje lekcije, poštapalicama i - ono najgore -
vrvi poštapalicama koje su posve strane duhu hrvatskog jezika. One su
nam došle iz engleskog (»jedan od«) i ruskog preko srpskog jezika
(»odnosno«), pa bi ih već zbog toga trebalo izbjegavati, ako ne i sasvim
izbaciti iz rječnika. To se, međutim, ne događa - događa se baš obratno:
naši autori pišu te riječi i gdje treba i gdje ne treba. No, umjesto da čitatelja
dalje zamaram svojim čuđenjem, pokušat ću navedenu rečenicu napisati
jasnije - i jednostavnije:
Bibliografske baze podataka osnova su pomagala kojima se
povećava dostupnost i omogućuje pristup primarnim izvorima informacija
- časopisima i člancima iz časopisa, zbornicima radova s konferencija,
knjigama, patentima, tehničkim izvještajima i sl.
 Nije autor navedene knjige jedini koji se služi poštapalicama.
Gledam stare knjige. Tek na svakoj desetoj stranici možeš pročitati »jedan
od« - u današnjim knjigama, a još više novinama, »jedan od« se pojavljuje
gotovo u svakoj rečenici.
Svako doba ima svoje poštapalice. U mojoj mladosti sve je bilo
»moderno«, »široko«, »šire« ili »najšire«. Poštapalice koje danas deru uši
u stručnim tekstovima su »neki«, »različiti« i »pojedini«, a u političkim
govorima »apsolutno« i »definitivno«. Evo još jednog primjera iz rečene
knjige:
Naročito se korisnim čini prijedlog, vezan uz procjenu autorstva
odnosno autorskog udjela na radu, da se označi, odnosno navede, kakva je
uloga svakog pojedinog autora.
Čemu tolike riječi? Kao da se autor našao na optuženičkoj klupi, pa
se sad hoće pošto-poto obraniti od optužbi da je nešto pogrešno rekao ili
mislio. Zar se ne može reći:
Naročito se korisnim čini prijedlog, vezan uz procjenu autorskog
udjela na radu, da se navede uloga svakog koautora.
Tek kad smo tako skratili rečenicu, sa 25 na 18 riječi, postajemo
svjesni da riječi »odnosno« i »pojedini« ne služe ničemu - one samo
odvlače pažnju čitatelja i umjesto da tekst čine jasnijim i čitljivijim, one ga
zamućuju budeći osjećaj odbojnosti u svakoga tko je svoj osjećaj za jezik
izgradio čitajući lijepe knjige napisane na hrvatskom jeziku. (Ali naš
stručnjak takve knjige ne čita - on svoj jezik gradi na uzoru ovakvih
tekstova.)
I što na kraju reći? U jeziku ne postoje riječi koje su zabranjene, koje
nikad ni u kojoj prilici ne treba koristiti. No, riječi treba koristiti znalački,
treba znati kada ih treba, a kada ne treba pisati. Baš kao što dobar kuhar
neće u svako jelo stavljati sol i papar, premda će u svojoj kuhinji imati i
soli i papra.
Za početnika je uvijek najbolje da počne od jednostavnog. U tečaju
se za snimatelje-amatere kaže da kadar ne smije trajati manje od deset
sekundi, ne zato što nitko nikad nije snimio kraći kadar (vidi primjerice
Kurosawine filmove), nego zato što za snimiti kadar kraći od deset sekundi
treba o filmu znati mnogo više nego što se može naučiti u deset sati. Isto
vrijedi i za pisanje. Najbolje je početi pisati tako da riječi i fraze koje
prepoznajemo kao poštapalice posve izbacimo. U nekih deset tisuća
napisanih stranica ne znam jesam li ikad napisao riječ »odnosno«, a teško
da sam kad napisao i »jedan od«. To znači da se i bez tih riječi može pisati
i reći sve što se želi reći. Treba se samo malo potruditi.
 23. LEKCIJA

Obrazovanost

Negdje sam, valjda u novinama, pročitao da su naši novinari

neobrazovani, jer - vele - malo ih je završilo fakultet. Nekoć je, kažu, bilo
drukčije. Novinari su bili obrazovaniji. Da su bili obrazovaniji, s tim bih se
mogao složiti - ali ne zato što su završili fakultet. Moja je majka bila
novinarka, pa ipak nije završila ništa osim srednje škole (gimnazije).
Unatoč tome znala je pet stranih jezika, latinski, engleski, francuski,
njemački i talijanski, a posljednja tri tako dobro da je mogla s njih bez
muke prevoditi. To što je prevela nije trebalo lektorirati - jer je pravopis
hrvatskog jezika imala u malom prstu.
A drugi? Njezina je kolegica, istina, završila studij njemačkog jezika,
no nikad nije - sama mi je rekla - podigla diplomu. Kolegičin suprug Ipak
se potrudio otići u dekanat po svoju diplomu, diplomu profesora engleskog
jezika, no od svoga znanja engleskog jezika imao je manje koristi nego ja
od svojega - premda engleski nisam učio drugdje osim u osnovnoj školi i
gimnaziji. Na kraju spomenimo i - znate li koga? Miroslava Krležu. Ni on
nije imao više od srednje škole, jer vojnu akademiju, iako ju je pohađao,
nikad nije završio.
Da su sve to bili učeni ljudi, u to nema ni najmanje sumnje. No, nisu
se obrazovali na sveučilištu. Ni u to nema ni najmanje sumnje.
Za dobro pisanje, da konačno dođemo do teme naše lekcije, nije
potrebno specijalističko znanje. Ono, štoviše, može biti smetnja. Najviše
što mi smeta u tekstovima koje dobivam za ovaj časopis je kad vidim kako
naši suradnici-znanstvenici pišu stilom i jezikom kakvim se pišu
znanstveni radovi, pa i onda kada pišu o najobičnijim životnim stvarima,
recimo o tome kako su putovali i kako su u hotelu noćili. Za pisanje treba
imati drugu vrstu obrazovanja, a to je ono obrazovanje koje se voli zvati
»opće obrazovanje«. Ono se stječe u dobroj gimnaziji, a još više poslije
gimnazije, naravno ako se želi učiti i u životu nešto naučiti.
 Što znači biti opće obrazovan? To prije svega znači čitati knjige, a ne
misliti da se sva mudrost svijeta nalazi na televiziji i na internetu. Treba
mnoge stvari znati, ne zato da se ništa ne bi trebalo provjeravati, nego zato
da bi pisac mogao ocijeniti vjerodostojnost i vrijednost informacija koje
prezentira javnosti. Uzmimo za primjer temu iz pomorstva. Neki je novinar
napisao da je nedaleko od Floride pronađena olupina potopljene španjolske
»galije«. Da je pročitao ijednu knjigu iz povijesti pomorstva, znao bi da je
riječ o »galijunu«, dakle trgovačkom jedrenjaku za prijevoz (ponajviše)
zlata i srebra, a da nikako nije mogla biti riječ o galiji jer galije su ratni
brodovi koji su u to doba bili već rijetkost, a nikada nisu bili građeni za
oceanske valove.
Sad će čitatelj reći: a zašto novinar piše o brodovima kad o njima
ništa ne zna? No, nije isto pisati kao i popravljati perilicu: ja vam za to,
znate, nisam majstor - ja sam majstor za suđerice. Ne može se pisati o
politici, a da se ne poznaje ekonomija, ne može se pisati o školstvu, a da se
ne zna što se u školama uči, ne može se pisati o mobitelima, a da se ne zna
što su elektromagnetski valovi, ne može se pisati o energetici, a da se ne
zna što je energija, što snaga, što napon i što jakost električne struje. Ne
mogu se prenositi vijesti s engleskog, a da se ne poznaje engleski jezik, i to
u tolikoj mjeri da se ne vidi razlika između engleskog i hrvatskog.13
Kako tome zlu stati na kraj? Ja ne mogu mijenjati školski program,
još manje mogu postavljati standarde nastave u našim gimnazijama. Stoga
svakome tko želi dobro pisati, mogu samo preporučiti da dobro poradi na
svom općem obrazovanju. To prije svega znači da manje surfa po
internetu, a da više čita knjige, dobre knjige, dakako. Da bi naučio jezik,
treba čitati lijepu književnost, na hrvatskom i na engleskom jeziku.
Povremeno treba skupiti snage za čitanje djela iz prirodnih znanosti i
filozofije, a kad se od toga umori, dobro će biti da čita nešto lakše,
ponajbolje djela iz političke i vojne povijesti. Čitati, čitati, uvijek čitati! Ne
možeš naučiti pisati ako nisi naučio čitati.
Eto toliko za ovaj put. Možda nisam bio suviše konkretan, ali sam
vam, nadam se, pokazao put. Treba se neprekidno obrazovati.
 24. LEKCIJA

Znanstvena zajednica

Šezdesetih godina 19. stoljeća neki ilirac poželi posjetiti »tamni

vilajet«, malo zaviriti u Tursku carevinu. No, kako u stranu zemlju ne valja
ići ako ne znaš bar koju stranu riječ, naš ilirac nauči turski pozdravljati. Ali
u zao čas! Čim dođe u Bosnu, vidje Turčina pa ga na turskom pozdravi:
»Bog ti pomogao!« A ovaj se odmah jami za kamu da ga kolje. Jedva ga
njegovi spasiše. »Ma mani budalu!«, rekoše Turčinu. »Ne zna luda ni sama
što govori!« (Riječ je bila u tome što je etiketa zahtijevala da tako
pozdraviti može samo Turčin Turčina - inače se smatralo smrtnom
uvredom.)
»Ne zna luda ni sama što govori«, riječi su koje su našem ilircu
spasile život. A znamo li i mi, kad govorimo i - još više, kad pišemo -
uvijek što govorimo?
Nedavno dobih na recenziju rukopis. U njemu piše o odnosu
»znanstvene zajednice i novinara«. Upitah autora što znači »znanstvena
zajednica« i zašto nije napisao, jednostavno, »odnos znanstvenika i
novinara«. I još dodah: ako postoji »znanstvena zajednica«, zašto ne bi
postojala i »novinska zajednica«? Konačno, poslije se dosjetih, zašto ne i
»školska zajednica«, »roditeljska zajednica« i »ministarska zajednica«? Po
čemu se razlikuje »znanstvena zajednica« od »znanstvenika«? Čini li
znanstvenu zajednicu netko drugi osim znanstvenika?
Ja ne mogu naći razlike. No, ipak znam toliko engleskog da shvatim
kako scientific community ima drugačije, u najmanju ruku određenije
značenje od »znanstvene zajednice«, kako se doslovno prevodi na hrvatski.
U engleskom se scientists može shvatiti kao množina od »a scientist«, pa
se scientists može razumjeti kao »neki znanstvenici«, a ne u značenju
zbirne imenice, tj. da je riječ o skupu svih znanstvenika. Konačno,
engleska riječ community ima šire značenje od naše riječi zajednica, pa
može označavati bilo koju specifičnu skupinu ljudi, bez obzira žive li ili ne
žive zajedno. Takvo značenje riječ zajednica u hrvatskom jeziku nema,
osim možda u poetskom govoru (»zajednica duša u svemiru«).
No nije sada ni vrijeme ni mjesto da govorim o engleskom jeziku, još
manje o razlikama između hrvatskog i engleskog jezika. Ovi primjeri, i
onaj s Turčinom i ovaj s našim autorom, navodim samo zato da bih
pokazao da čovjek kad piše mora točno znati što i zašto piše.
Rekli biste da je to lako, da to svi znaju. A nije tako. Evo primjera iz
rukopisa što sam ga nedavno primio:
Iz današnje perspektive prvi doprinos rješenju dao je starogrčki
matematičar i izumitelj Arhimed iz Sirakuze.
Što znači »iz današnje perspektive«? Znači li to ili ne znači da je
Arhimed otkrivač Arhimedova zakona? Je li on riješio ili nije riješio
problem uzgona? Konačno, »iz današnje perspektive« značilo bi (možda)
da nekoć Arhimedu nisu priznavali otkriće Arhimedova zakona ili da su u
davnini fizičari znali o uzgonu više nego znaju danas. Sve to govori ova
rečenica, no njezin joj autor, nažalost, nije bio sposoban proniknuti u
značenje.
No evo još jednog blažeg, no zato opasnijeg primjera:
Neke su studije dokazale postojanje pozitivne korelacije između
tjelesne mase i razine izloženosti stresu u pojedinih osoba.
Što znači »neke« (studije) i »pojedine« (osobe)? Znači li da je bilo
mnogo istraživanja uzroka povećanja tjelesne mase, a neka od njih su se
usredotočila na odnos između tjelesne mase i stresa? Ili to što je autor
napisao znači da su postojale studije koje su pokazale i studije koje nisu
pokazale da stres utječe na tjelesnu masu? Na kraju, kako osoba, pojedinac
(individua) može biti ako ne »pojedina«? I što znači riječ »osoba«? Osoba
je pravni termin (fizičke i pravne osobe), a ovdje očito nije riječ o pravu.
Dakle, umjesto »pojedinih osoba« autor je trebao napisati »nekih ljudi«.
Kao što je naš ilirac išao govoriti turski, a da nije znao ni turski ni
običaje u Turskoj carevini, tako i naš autor piše hrvatski, a da ne zna
hrvatski niti zna značenja riječi u hrvatskom jeziku. Žvaču se i
prežvakavaju nekakve fraze, prevedene s engleskog, koje - joj! - ni na
engleskom ne zvuče dobro. I onda se takvim frazama pune stranice bez
imalo poštovanja (i strahopoštovanja) prema jeziku jer tako, reći će autor,
»svi« pišu.
 Ako se svi ljudi lupaju ciglom po glavi, ne moraš se i ti lupati!
Umjesto da se povodiš za »svima«, bolje bi ti bilo da se povodiš za dobrim
piscima. A takvih, hvala Bogu, u Hrvatskoj još ima.
 25. LEKCIJA

Originalnost

- Čujem da tvoj nećak Nenad piše - reče susjed mom ujaku.

- Da, pa?
- Evo, jučer smo se kod tebe upoznali. Vidim, ima ženu i djecu.
Sasvim normalan čovjek.
- ???
- Tko bi to rekao - nastavi susjed - ti što pišu uvijek su malo trknuti.
Ne misli samo on tako. Da su pisci, književnici, umjetnici, ljudi »s
onoga svijeta«, misli svaki drugi čovjek s ulice. »On ti je umjetnička
duša«, čuh pričati o nekome znancu, a ja se nađoh u čudu: kakva je to
»umjetnička duša« kad se nikakvom umjetnošću ne bavi, a nisam siguran
ni da se za umjetnost zanima. Po čemu je onda »umjetnička duša«? Po
tome, dragi moj čitatelju, što nikad ništa na vrijeme ne napravi i nikad
nigdje na vrijeme ne dođe!
Opće je mišljenje da su umjetnici, znanstvenici, filozofi, ukratko
intelektualci, duševno poremećeni. Ne kažem da nisu, ali niti su svi
intelektualci duševni bolesnici, niti su svi ljudi slabijih intelektualnih
kapaciteta duševno zdravi. Istina, pisci znaju biti zaboravljivi, profesori
rastreseni, znanstvenici zbunjeni, no to je samo posljedica duševnog
umora. Ni žena koja se mora sama brinuti o kući i djeci često ne zna gdje
joj je glava.
Nije riječ o tome, da dođemo do srži, što su pisci »trknuti«, nego o
tome da svaki pisac, ako doista vrijedi ono što piše, daje svoju, izvornu
sliku svijeta. Njegova se slika svijeta razlikuje i mora se razlikovati od
konvencionalne slike, običnog, svakodnevnog doživljavanja stvarnosti.14
Da nije tako, tko bi čitao ono što napiše?
Dakako, to je idealiziranje. Novinari nažalost često pišu ono što
»svi« misle, govore ono što »svi« govore. Takvi općepoznati stavovi,
banalne konstatacije čine i glavni dio našeg svakodnevnog govora. Svugdje
možeš čuti da je »danas sve skupo« i da se »nekoć bolje živjelo nego
danas«, a da ne možeš doznati ni što je to poskupjelo ni tko je i kada bolje
živio. Još su gore banalnosti koje svakodnevno slušamo na televiziji,
čitamo u novinama. Kad netko umre, onda se o njemu piše kao o »jednom
od najvećih«, kao što se prije deset godina o takvom pisalo kao o
»poznatom«, a prije još deset kao o »istaknutom«. No, da netko nije jedan
od najvećih, poznat ili istaknut zar bi se o njemu uopće govorilo? Ili kad za
nekog umjetnika kažu da su njegova djela »neponovljiva«. Svako je
umjetničko djelo neponovljivo, ako već ono samo nije ponavljanje nečega,
naime plagijat.
Još me više ljute banalnosti u raznoraznim izvješćima o
napredovanju u znanstvena zvanja koje po službenoj dužnosti moram
slušati na sjednicama znanstvenog vijeća. Za mladog se znanstvenika
redovito kaže da je »bitno pridonio« radu kojem je koautor ili da je
»aktivno sudjelovao« u znanstvenom radu, mada bi nijekanje prvoga bilo
negiranje njegova autorstva, a nijekanje drugoga negiranje njegova prava
na osobni dohodak (premda mi je još nejasna razlika između »sudjelovati«
i »aktivno sudjelovati« u nekom poslu).
Klonite se pisanja banalnosti, otrcanih fraza, šupljih konstatacija.
Jedan je gospodin tako pišući knjigu iz medicine na početku predgovora
stavio krilaticu:
Jedna od najplemenitijih aktivnosti medicine Je sprečavanje i
liječenje bolesti.
Prije no što sam počeo pisati ovaj članak bio sam u brizi gdje da
nađem dobar primjer banalnosti. I, eto, otvorih prvu knjigu i već na prvoj
stranici, u prvom retku, izdvojeno, kurzivirano, naletih na ovo. Zar se može
nešto gluplje napisati?
Još su stari Grci govorili da njihov bog zaštitnik medicine, Asklepije
(u Rimu Eskulap) ima dvije kćeri, također božice. Jedna se zove Panakeja,
druga Higijeja. Prva sve bolesti liječi, druga svaku bolest sprečava. No, ne
treba nam ići u drevnu Heladu. »Bolje spriječiti nego liječiti«, kaže naš
narod, a Englez, govoreći isto, veli: »Prevention is better than cure«.
Cijela se medicina dijeli na preventivu i kurativu. Koja bi druga svrha
medicine mogla biti osim sprečavanja i liječenja bolesti? Izvlačenje novca
od pacijenata? Primanje mita? Eh, ali to svakako nije »jedna od
najplemenitijih aktivnosti medicine«.
I koji savjet na kraju da vam dam? Nemojte pisati ako nemate što
reći. Nemojte pisati ono što svi znaju, niti kao papige ponavljati ono što ste
jučer čuli na televiziji. No isto tako, morate paziti da ne skrenete u drugu
krajnost, pa hoćete biti originalni po svaku cijenu. Originalnost lako
dovede do gluposti, ili, još gore, do bizarnosti, a bizarnost je, zna se,
osnovni simptom shizofrenije.
 26. LEKCIJA

Pomodnost

Sjećam se, dok sam provodio školske praznike u Dalmatinskoj

zagori, da je jedne godine u selu sve bilo »moderno«: moderno je bilo kad
je netko kupio »vrižider« ili u zadruzi (seoskom dućanu) kupovao
marmeladu (Svakog dana jedem marmelade/ što je dragi iz zadruge krade).
Moderno je bilo jesti mesni doručak (umjesto pršuta i slanine) i piti pivo
(umjesto vina). No, moderno«je bilo i žeti kosom, a ne srpom, za dobar
novac prodati kravu, dobro pokositi travu, pojesti dobro pečeno janje s
ražnja. Ukratko, riječ »moderno« koju Klaićev Rječnik stranih riječi
definira kao »po najnovijem ukusu; koji odgovara najnovijem vremenu;
suvremen, današnji, sadašnji; koji je po modi« postala je te godine u selu
riječ s najširim značenjem u hrvatskom jeziku. »Moderno« je značio ne
samo novo, suvremeno i pomodno nego i dobro, povoljno, unosno,
izvrsno, uzorno, uznosito, neobično i nesvakidašnje.
U toj sam se životnoj dobi čudio novim riječima. Bilo mi je neobično
da neku riječ danas prvi put čujem, a onda je čujem svaki drugi dan. To
sam si pokušavao objasniti time da, eto, učim jezik, pa se ne mogu
odjednom naučiti sve riječi. No, bit će da je tu bilo i nešto drugo. U jeziku
se pojavljuju nove riječi, nove fraze, a onda ih svi počnu ponavljati kao
papige. Govoriti ih i kad treba i kad ne treba. Baš kao što se dogodilo s
riječju »moderno« u selu moga djetinjstva.
Ima takvih riječi napretek. Danas je sve »jedno od naj...«, nikoga
više na televiziji ne čuješ govoriti »ovako«, »tako« ili »onako« - sve je
postalo »na način«. Ili ona glupa sintagma »i/ili« što se sve više pojavljuje,
pod utjecajem engleskog jezika, u stručnim tekstovima - kao da nemamo
dovoljno veznika! I na kraju, što sve češće nalazim u rukopisima što ih
primam za ovaj časopis, do nas je došao i budalasti običaj da se uz ime
grada navodi i ime države: »Frankfurt, Njemačka«, kao da svi ne znaju
gdje je Frankfurt!
 (Pisati »Njemačka« iza »Frankfurta« nije samo suvišno nego i
uvredljivo - jer podrazumijeva da čitatelj ne zna u kojoj se zemlji nalazi
Frankfurt.) Naravno, opet je riječ o pomodnosti koja nam dolazi iz
pomodnog jezika: kad Amerikanac piše »Bethesda, Maryland« to ima
smisla iz najmanje dva razloga. Prvo je što su Amerikanci potpuni
neznalice što se tiče zemljopisa, a drugi je što američki gradovi nose imena
gradova iz staroga svijeta, pa nije jasno o kojem je mjestu riječ. (U SAD
se, primjerice, nalazi pet gradova koji se zovu Bethesda, a grad tog imena
postoji još u Kanadi, na Karibima i u Walesu.) Zna se, istina, i u nas
dogoditi da dva sela imaju isto ime, no dvojbu ćemo lako, no diskretno,
otkloniti prikladnom frazom: »u slavonskom selu«, »nedaleko od Osijeka«
i slično.
Engleski jezik je glavni krivac, ali ne i jedini. Dat ću vam dva
primjera; prvi:
Naslov časopisa trebao bi biti informativan i indikativan za
potencijalne čitatelje i autore. i drugi:
U izradi ovog rada rabljeni su brojni radovi iz područja šumskoga
sjemenarstva i tipologije šuma napisani tijekom posljednjih nekoliko
desetljeća.
U prvom se primjeru vidi jak utjecaj engleskog jezika
(»informativan«, »indikativan«, »potencijalne«), u drugom se pak
pretjeruje sa čistoćom jezika (»novohrvatski« jezik): »rabljeni«, »tijekom«,
premda ima i utjecaja engleskog jezika (»brojni«). Nijednu riječ ne treba a
priori odbacivati, pa tako ni ove koje sam naveo. No, što znači da je naslov
časopisa »indikativan«? Indikativno znači da nešto ukazuje na nešto. Na
što je naslov »indikativan«, na što ukazuje »potencijalnim čitateljima i
autorima« - o tome možemo samo nagađati. Ili što znači da su »rabljeni
brojni radovi« (drugi primjer)? Što se rabi može se izrabiti (pa onda baciti)
- može li se tako govoriti o knjigama i časopisima? (Ove sam godine
izrabio dvije knjige.) Zar se nije moglo napisati:
U izradi ovog rada služili smo se radovima iz šumskoga
sjemenarstva i tipologije šuma napisanima unazad nekoliko desetljeća.
Rečenicu sam skratio za dvije riječi (sa 20 na 18), no to je najmanja
korist od intervencije. Riječ »rabiti« zamijenio sam primjerenijim
glagolom (»služiti«), frazu »tijekom posljednjih« sveo sam na jednu riječ
(»unazad«). Izbacio sam riječ »brojni« jer je suvišna, a osim toga djeluje
kao autorovo prenemaganje (u radu nije bio - ne dao Bog! - površan). Kako
je pasiv stran hrvatskom jeziku, a u ovoj rečenici posve nepotreban (jer se
o služenju literaturom ne govori općenito nego konkretno) zamijenio sam
ga aktivom.
Na kraju ovog prikaza moram sam sebi priznati da se čitatelj sa
mnom neće u svemu složiti. Jer ovako ispada kao da ja namećem svoj stil i
jezik, a nadasve da imam nešto protiv novih riječi želeći da se piše kako se
nekoć pisalo - jednom riječju da sam staromodan. No, i u doba moje
mladosti bilo je pomodnih riječi i fraza, ali ih nećete naći u mojim
tekstovima. Jezik treba prilagoditi zahtjevima vremena, treba pisati
moderno, ali ne pomodno. Riječi služe da se njima izrazi misao, a ne da im
se robuje!
 27. LEKCIJA

Skromnost

Ima ljudi koji jaču: »Ja, pa ja, pa ja, pa ja...« Ima i onih drugih,
skromnih, koji stavljaju sve i svakoga prije sebe. No, je li skromnost
vrlina? »Onaj glupi pogledi«, veli u romanu Život puža Vjekoslava Majera
udvarač kod udovice o svome suparniku. »K'o prasica kad pogleda iz koca!
Bez svakog izražaja. Kad me on pogleda, uvijek mi se čini kao da će svaki
čas reći: 'Oprostite, ja nisam kriv što sam na ovom svijetu. Znam da ima i
pametnijih od mene.'« Jednog sam takvog skromnog čovjeka imao prilike
upoznati prilikom uređivanja ovog časopisa. Bio je toliko samozatajan da
mi je zamjerio što sam naslovom implicirao da se razumije u ono o čemu
piše!
Skromnost se ne očituje samo u izgledu, »k'o prasica kad pogleda iz
koca«, ona se očituje, razumije se, i u pisanju. Najlakše ćemo je prepoznati
po tome kako autor govori o samome sebi. Evo, u nekom sam rukopisu što
je do mene došao, našao napisano: »Jednu misao autor citira vrlo često«.
Rečenica ne valja jer nije jasna. Odakle da znam da se riječ »autor« odnosi
baš na pisca toga članka. Pisac je trebao pobliže odrediti subjekt rečenice,
recimo »autor ovog članka«. No, to je tek dio problema s navedenom
rečenicom. Zašto pisac o sebi govori u trećem licu?
Čitatelj će reći da to čini iz skromnosti. Ne bi htio isticati ni sebe ni
svoje stavove. Iz njegove perspektive to možda izgleda tako, no ne i iz
perspektive čitatelja.
Ima ljudi, a posebice političara, koji vole o sebi govoriti u trećem
licu. Nekad je to dobro, primjerice kad se piše ironično: »moja se
malenkost našla pred teškim životnim zadatkom i izazovom«, no općenito
govoreći takvo pisanje ostavlja loš dojam. A ostavlja ga zato što tako, u
trećem licu, govore mala djeca, djeca u dobi kad još nisu razvila
samosvijest, spoznala svoj ja, kad još nisu sposobna razlikovati svoju
osobnost (subjekt) od vanjskoga svijeta (objekt). Rezultat: onaj tko o sebi
piše u trećem licu ostavlja dojam infantilnosti, nedoraslosti.
 Još je gore s upotrebom pasiva. Pasiv i pasivne konstrukcije
nalazimo, istina, u gramatici hrvatskoga jezika, no sve što je dopušteno nije
i preporučeno. Takve, pasivne izričaje treba izbjegavati. Nažalost, oni se
pod utjecajem engleskog sve više uvlače u hrvatski jezik. Da bude još i
gore, poznavatelji engleskog jezika kažu da i u engleskom treba izbjegavati
pasiv. Sve dakako ovisi o tome što se želi reći: ako je naglasak na činjenici,
možemo je iznijeti u pasivnom obliku, no ne i kad je riječ o radnji ili stavu.
»Održano je i predavanje«, kaže pisac - a pri tome misli na svoje
predavanje! Ili što reći na »u tekstu koji je u pripremi napisano je«? Čiji je
to tekst, tko ga priprema? Rekao bih da je tekst autorov, jer je teško
pretpostaviti da on o pisanju tuđeg teksta nešto zna. No, kad je tako, onda
to treba i reći. Jasno I glasno. Ovako napisano djeluje kao prikrivanje, kao
nemušta, naivna laž. A tko tako laže? Tako lažu djeca, zna se. Dojam?
Autor je djetinjast.
Autor može biti i kukavica. To se događa kada o sebi piše u prvom
licu množine. Možda mu se čini da je tako ljepše, da sebe stavlja u drugi
plan i da usto iznosi opće stanove (pluralis modestiae). Na njegovu žalost,
nije tako. Danas u prvom licu o sebi govori samo Sveti Otac (pluralis
majestaticus), drugi nitko. Želeći, dakle, biti skroman, naš autor implicira
da govori po zagovoru Duha Svetoga, da kroz njegova usta progovara sam
Bog! Extrema tanguntur, govorili su Latini. Krajnosti se dodiruju.
Ima još jedna teškoća kada se o sebi piše u prvom licu množine, i to
onda kad pisac kaže »mi mislimo«. Tako što ne valja napisati, jer svaki
čovjek misli sam za sebe, a koliko se drugi s njegovim mišljenjem slažu ili
ne slažu, drugo je pitanje. Isto tako djeluje nadasve glupo fraza koju,
nažalost, često čujemo na televiziji: »moje osobno mišljenje«. A kakvo bi
mišljenje moglo biti ako ne moje (= osobno)? »Eine Meinung ist mein«,
kaže Hegel u predgovoru Povijesti filozofije. Mišljenje je moje. A čije bi
drugo moglo biti?
Ako je japajakanje u pisanju mana, skromnost nije zato vrlina.
Želimo li izbjeći da pišemo samo o sebi, to ćemo postići tako da navodimo
druge autore i druga mišljenja, a ne da pišemo o sebi u trećem licu, u
pasivu ili pluralu. Na kraju krajeva, svako pisanje je pisanje o sebi. Samo
neki autori to znaju prikriti bolje, a drugi slabije.
 28. LEKCIJA

Plastičnost

Znate li što mi je najljepše na Michelangelovom Davidu? Najljepša

ml je Davidova desna ruka koja se spušta niz tijelo. Snažna, jaka, muževna
ruka - a opet u toj snazi nema grubosti, u njoj nema ni grča ni bijesa. Ima
samo mira čovjeka koji je svjestan svoje snage. Ljudski je duh došao do
samosvijesti.
Velika se djela uvijek prepoznaju po detalju. Ne zato što su njihovi
tvorci pedantni, sitničavi ljudi, nego stoga je njihovo djelo u tolikoj mjeri
doživljeno i proživljeno da se autorov pečat vidi u svemu. Svaki detalj,
svaka riječ kao da viče - viče autorovu misao koja ju je stvorila. (Isus je
govorio da će i kamenje progovoriti. Upravo tako: za onoga koji je Boga
spoznao, sve stvoreno i nestvoreno govori o Njegovoj slavi.)
No, spustimo se iz visina u našu svakodnevnicu. Ja ne pišem u ovoj
rubrici da stvaram genije, nego da naučim naše znanstvenike, i svakog
drugog koji bi želio vidjeti svoj članak u Prirodi da piše bolje. I što hoću
danas reći? Ono po čemu ćemo odmah prepoznati loše pisanje (i nakon
lekture) jest šturost. Tema je dobra, u članku je više-manje rečeno sve što
je trebalo reći, pa opet tekst djeluje suho, beživotno - kao pustinja ili bolje
reći kao kostur, kostur koji vapi da na sebi vidi nešto mesa. Evo primjera:
Prošle godine navršilo se 150 godina od rođenja Ivana Vučetića,
pionira u razvoju daktiloskopije. Danas nije moguć rad u policijskim
postajama diljem svijeta bez tog otkrića našeg čovjeka.
Što reći na te dvije rečenicu? Sve je točno, čak ni stilski im ne bih
našao veće zamjerke (osim što je »u razvoju« suvišno - dovoljno bi bilo
»pionira daktiloskopije«, a »policijske postaje« djeluje izvještačeno), pa
ipak... Prva nam rečenica otkriva povod (motiv) za pisanje, a druga nas
upoznaje s nečime što svi znamo. Čovjek je nešto otkrio i to je otkriće
našlo najširu primjenu. Zanimljivo? Intrigantno? Ne - jer to je ono što smo
i očekivali nakon što smo pročitali ne prvu rečenicu, nego naslov članka.
No, pokušajmo to napisati drukčije:
Ostaviti otisak prsta na mjestu zločina nešto je što nijedan pametan
kriminalac nikad neće učiniti (na našu sreću kriminalci su rijetko kad
pametni - Agathi Christie usprkos). Policija će ga, zna se, po otisku prsta
odmah otkriti. A otkrit će ga zahvaljujući trudu i našeg čovjeka, Hvaranina
Ivana Vučetića koji je još prije jednog i pol stoljeća postavio osnove
daktiloskopije. No, tko je bio taj čovjek?
Uvod je malo duži, ali se isplatilo: uspio sam zainteresirati čitatelja,
kratko predstaviti otkrivača daktiloskopije (»naš čovjek«, »Hvaranin«),
potaknuti čitateljevu maštu (Agatha Christie) i postaviti ga pred dvojbu:
kako može netko iz gradića Bogu iza nogu (u kojem se usto dogodi jedva
jedan zločin u stotinu godina) napraviti takvo otkriće? Da je izumio novu
vrstu udice ili novi način pletenja ribarskih mreža, ajde de...
U čemu je tajna ovog drugog, prerađenog teksta? Prvi tekst je
banalan, sastoji je od više-manje poznatih fraza, pa kad ga malo pažljivije
pročitamo, vidjet ćemo da autor nije mislio ni o čemu kad ga je pisao. Taj i
taj je tada i tada napravio to i to. I točka. U drugom se pak tekstu vidi
misaoni napor autora, tj. mene: pustio sam da me vodi mašta, pustio sam
da mi riječ »daktiloskopija« potakne sjećanja na televizijsku seriju o
inspektoru Poirotu, a dogodovštine fiktivnog junaka na razgovor s nekim
policajcem koji mi se napričao o glupostima lopova koje je lovio. Na kraju,
Hvar i Hvarane poznajem dovoljno dobro da bih se mogao iskreno začuditi
kako je iz takve sredine mogao poteći kriminalist svjetskog glasa i ugleda.
Zato prvi primjer djeluje šturo i usiljeno, a drugi - plastično.
No, kako pisati na ovaj drugi način, naime plastično? Nažalost, tu
vam mogu dati malo gotovih savjeta. Lako je napisati kako treba
izbjegavati ove ili one riječi, ove ili one fraze, pazi na gramatiku i pravopis
- ali kako u ovome dati savjet? Sve je dopušteno ako hoćeš reći ono što
hoćeš, no u zahtjevu plastičnosti, koja se obraća višem stupnju pismenosti,
riječ je upravo o tome da pisac treba sam sebe navesti da poželi nešto reći.
Da biste pisali plastično, neće biti dovoljno da sjednete za stol i
pazite što i kako pišete. Za to se traži jedan viši umni rad. Njega ćete
potaknuti tako da o temi o kojoj smjerate pisati što više čitate i razmišljate.
Temu morate doživjeti i proživjeti da biste o njoj mogli valjano pisati. I na
kraju - morate biti nečim inspirirani. Nikad ne bih napisao ovaj članak da
nisam pročitao rukopis za rubriku In memoriam u kojem me naljutilo što
autor o pokojniku nije mogao napisati ništa više nego što je ovaj, valjda,
napisao u svojoj molbi za izbor u više znanstveno zvanje. Na kraju se
osvrnuo i na pokojnika kao čovjeka - no avaj! - u samo jednoj rečenici, a
da bude još gore, tu je rečenicu prepisao iz tuđeg članka o istom čovjeku.
Banalno, žalosno, glupo... Tako ne valja pisati.
 29. LEKCIJA

Pleonazmi

Nedavno sam bio na nekom skupu na nekom našem fakultetu (da

budem sasvim diskretan). Istupi dekan pa kaže: »Upozorili su nas iz
udruge za ravnopravnost spolova da u oglasima za radno mjesto uvijek
tražimo profesora, ali ne i profesoricu. Sada smo to ispravili, pa uvijek
pišemo 'profesora ili profesoricu'«. Ja se snebih. A snebio sam se barem iz
dva razloga.
Prvi je razlog u tome da baš takva forma oglasa ukazuje na
neravnopravnost spolova, na diskriminaciju. Zamislite da netko u Americi
napiše »crnca ili bijelca« ili da se u Njemačkoj pojavi oglas u kojem se
traži radnik »arijevskog ili židovskog podrijetla«. Ono što je nebitno ne
valja navoditi, jer samo navođenje dijeli ljude na ovakve i onakve,
diskriminira ih. Neke se stvari u zakonu, pa i u običnom životu,
podrazumijevaju. Jednakost spolova jamči ustav, pa se stoga u svakom
zakonskom ili upravnom aktu podrazumijeva. Ako poslodavac baš hoće
radnika određenog spola, on to mora izričito navesti.
Drugi je razlog čisto jezični. Riječ »čovjek« znači i muškarac i
pripadnik ljudske vrste (Homo sapiens), baš kao što je pas opći pripadnik
pseće vrste (Canis familiaris), a mačka mačje vrste (Felis domesticas). Kao
što nema potrebe da govorimo »psi i kuje« i »mačke i mačci«, tako nema
potrebe da govorimo »muškarci i žene«, a još manje »građanke i građani«
ili »profesori i profesorice«.
Zašto ne valja govoriti »muškarci i žene« ili »žene i muškarci«? Zato
što ne valja govoriti više no što treba (načelo ekonomičnosti). To znači da
se trebamo kloniti suvišnih riječi (pleonazam). Nažalost, »građanke i
građani« nije jedini primjer pleonazma. Sve se više čuje fraza »no,
međutim«, premda i »no« i »međutim« u suvremenom hrvatskom jeziku
znači isto, pa je stoga dovoljno reći ili »no« ili »međutim«. Od ovakve
nakaradne jezične prakse najviše pak stradavaju strane riječi iza kojih se
voli stavljati i njihov prijevod, a često i pridjevom, bez ikakve potrebe,
objasniti njihovo značenje. Nije tako samo sa stranim riječima. Svaki put
protrnem kad čujem »vremensko razdoblje« - a kakvo razdoblje može biti
ako ne »vremensko«? Da nije prostorno?
Stručni su pak tekstovi priča za sebe. Mnogi misle da će im tekst
dobiti na važnosti ako gomilaju riječi. Evo primjera - s mojim
komentarima u zagradama:
Zašto? Pa (suvišna riječ) jednostavno, kako u okviru teorije
inercijalnih sustava, prema pretpostavci, ubrzo potvrđenoj (gomilanje
konstatacija - odvlači pažnju čitatelja od teme), svi (koji svi?) zakoni
vrijede, tada (suvišna riječ) nema razloga da, ukoliko (ispravno: ako) to
(suvišna riječ, osim toga nejasno na što se odnosi) nije moguće prema
zakonima mehanike (što je bilo utvrđeno) (naravno da je utvrđeno - inače
zakoni mehanike ne bi vrijedili), bude moguće utvrditi nešto, kao
apsolutno mirovanje, (gomilanje riječi) prema zakonima nekog drugog
dijela fizike, optike npr. (»npr.« nikad ne dolazi poslije imenice, ovako
djeluje izvještačeno. Bolje reći: »primjerice optike«.)
U jednoj rečenici - devet suvišnosti i nelogičnosti! No pokušajmo
navedenu rečenicu:
Pa jednostavno, kako u okviru teorije inercijalnih sustava, prema
pretpostavci, ubrzo potvrđenoj, svi zakoni vrijede, tada nema razloga da,
ukoliko to nije moguće prema zakonima mehanike (što je bilo utvrđeno),
bude moguće utvrditi nešto, kao apsolutno mirovanje, prema zakonima
nekog drugog dijela fizike, optike npr. osloboditi suvišnih riječi:
Jednostavno, kako u okviru teorije inercijalnih sustava, prema
pretpostavci svi navedeni zakoni vrijede, nema razloga da, ako nije
moguće prema zakonima mehanike, bude moguće utvrditi apsolutno
mirovanje, prema zakonima nekog drugog dijela fizike, primjerice optike.
Rečenicu sam skratio sa 45 na 35 riječi, dakle za četvrtinu. Nažalost,
ni sada nije mnogo jasnija, iako je čitljivija. Stoga ću pokušati autorovu
misao drugačije izreći:
Jednostavno, kako prema teoriji inercijskih sustava vrijede svi
navedeni zakoni, nema razloga da se - iako ga zakoni mehanike zabranjuju
- apsolutno mirovanje ne otkrije u nekom drugom dijelu fizike, primjerice u
optici.
 Rečenicu sam skratio za još četiri riječi. No to je najmanje važno.
Pronikavši nakon teške muke u autorovu misao, konačno sam napisao što
je autor htio reći. Kratko, jasno, jezgrovito. Na kraju mi ostaje da čitatelja
zapitam je li fizika uistinu tako teška kako se čini, a autore u ovom
časopisu (i one koji će to tek postati) trebaju li se ljutiti na urednika što im
dorađuje tekstove.
 30. LEKCIJA

Autentičnost

Kada sam prije tri godine osnovao ovu rubriku i počeo za nju pisati,
mislio sam napisati samo tri članka. Prije nekoliko godina napisao sam dva
članka za časopis Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (dostupan na
internetu), »Kako treba pisati« (53 (2002) 221-228) i »Kako popularizirati
znanost« (53 (2002) 145-152), pa sam htio više-manje ponoviti ono što
sam u njima rekao. Kako misao nema granica, napisao sam jedan, pa još
jedan prilog - sve dok ih nisam stvorio 29. No sada je dosta: tko je naučio,
naučio je, tko nije, neka čita posljednjih trideset brojeva Prirode. Ne bih se
htio ponavljati niti svoju misao razvodnjavati.
Što da napišem za posljednji članak u ovoj rubrici? Što je najvažnije
u pisanju? U pisanju je, kao i u svemu drugom u životu, najvažnije biti
svoj. Naoko, to je najlakše, jer da čovjek bude svoj treba, kao, samo raditi
ono što mu je po volji. No nije tako. Ponekad mi se čini da većina ljudi živi
neke tuđe živote. Žive ne onako kako hoće, nego kako drugi hoće, ili -
bolje rečeno - onako kako im društvo nameće. Kupuju robu koja im ne
treba, odijevaju se onako kako im ne pristaje, rade ono što im ne koristi,
zabavljaju se onime što ih ne zabavlja, a sve samo zato što tako »svi« čine.
I ne shvaćaju da je najveća sreća za čovjeka da živi svoj, sebi svojstven
život. »Na dnu najdubljeg mora ima jedna školjka, a u njoj biser - samo za
mene«, kaže glavni junak romana Mornar kojeg je more proklelo,
japanskog romanopisca Yukija Mishime.
No, vratimo se pisanju. Sve se mnogobrojne pogreške u pisanju, ma
koliko raznolike bile, mogu svesti samo na jednu - autentičnost. Onaj tko
loše piše, nije vjeran ni sebi ni temi. »Traduttore - traditore« (prevoditelj
je izdajica) kaže talijanska uzrečica. Loš prevoditelj izdaje i jezik s kojeg
prevodi i jezik na koji prevodi, on laže i sebi i autoru i čitatelju. Isto vrijedi
i za sve što se loše napiše.
Uzmimo jedan primjer (takvih mi, loših, primjera nažalost nikad nije
manjkalo):
 Rasprava o čimbenicima koji utječu na znanstvenu suradnju sigurno
nije primarno bibliometrijski problem.
Koga ovdje autor vara? Prije svega vara čitatelja jer ovaj misli da je
ne znam što mudro pročitao. Autor vrijeđa zdravu pamet, jer rečenica nema
logike: rasprava ne može biti problem - ona može samo ukazivati na
problem(e) ili ih rješavati. Na kraju, ono najvažnije, po čemu je ova
rečenica autentična, po čemu ona odaje autorove misli i stavove? Mogao ju
je napisati bilo tko i bilo gdje, na zahodskom zidu ili na internetu,
svejedno. Iza nje ne vidiš ništa - osim praznine.
Sad će čitatelj reći kako je to stručni, a ne književni tekst, pa se ne
može, ne treba i ne smije iza njega vidjeti autor. U tome se vara. Sve što se
piše iz duše, iz srca, mora ostaviti prepoznatljiv trag autora. Ne tako davno
s užitkom sam pročitao, premda mi za moj posao nije trebalo, stručnu
knjigu o strukturi i kemiji hemoglobina našega, sada već pokojnoga
akademika Smiljka Ašpergera (umirovljenog profesora zagrebačkog
Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta). U svakoj rečenici, u svakoj riječi, u
svakoj se formuli osjeća autorovo znanje, autorovo iskustvo, a zašto i to ne
reći - autorova ljubav prema temi o kojoj piše. Tu knjigu nije mogao
napisati bilo tko. Mogao ju je napisati samo Smiljko Ašperger.
Nažalost, u naše doba potrošačke bezličnosti piše se kao da se slama
žvače. Melju se riječi i rečenice, bez svrhe i značenja, samo da se nešto
melje. Kupuju se novine, čitaju se knjige, gleda se televizija, a život se od
svih tih silnih »informacija« uopće ne obogaćuje. Niti nas ono što čitamo
zanima, niti nas što dira. A zašto bi nas diralo? Žrtve sve strašnijih nesreća
i sve jezivijih zločina niti poznajemo niti im možemo na bilo koji način
pomoći. Sve se čita tek tako, samo da ti prođe vrijeme. »Triba imat momka
za vrime pasat«, rekla je baka mojoj mlađoj kolegici. Još uvijek je
neudana.
Kao što u dobroj kuhinji svaka namirnica i svako jelo mora biti ono
što jest, tako i u pisanju sve što se napiše mora biti ono što jest. Ako se piše
hrvatskim književnim jezikom, onda tekst mora biti njime i napisan. Ne
smijemo pretvarati hrvatski jezik u engleski (jedan od..., neko od..., vrlo
skoro..., vremenski period, nije zadovoljavajuće, na način i sl.) samo zato
što ništa dobrog ne čitamo, a ono što čujemo na hrvatskom radiju i na
hrvatskoj televiziji uvreda je za hrvatski jezik. Ne smijemo se povoditi za
tuđim mišljenjem, niti kao papige ponavljati ono što čujemo. »Nekada se
bolje živjelo nego danas«, često se čuje, a uopće se ne zna na koga se i na
što to odnosi. Nije čak ni sigurno da je autor u to uvjeren. Važno je da tako
»svi« govore.
I što na kraju svega toga (priloga i rubrike) reći? Možda je najbolje
završiti prvom kiticom Šenoine pjesme »Budi svoj« - da nas osokoli i u
pisanju i u životu:
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
II DIO

Primjeri
 1. Primjer

Velike riječi

Kada sam za ovomjesečni prilog u ovoj rubrici razmišljao koju

rečenicu da uzmem kao (loš) primjer, malo sam se bojao hoću li analizom
jedne loše rečenice moći ispuniti cijelu stranicu. Paul Tabori je napisao
Povijest ljudske gluposti, ja sam se pak bavio mišlju da napišem nešto kao
Povijest ljudske lijenosti, dok nisam shvatio da se takva knjiga ne može
napisati, jer lijeni ljudi, za razliku od onih glupih, ne ostavljaju ništa iza
sebe. Njihova se lijenost može očuvati za pokoljenja tek ako o njoj pišu
marljivi ljudi, poput Gončareva koji je stvorio lik Oblomova, čovjeka koji
nikad u životu ništa nije radio - ni uradio.
No, pokušat ću učiniti nešto takvo, detaljnom analizom jedne loše
rečenice ispuniti stranicu u našem časopisu. Dakle, prenosim je ovdje
doslovno (copy/paste) kako sam je dobio od autora:
Razne reportaže , zapisi,crtice,slike,dokumentarci svih profila i
karaktera nam najčešće zapnu za oko kad li se radi o čemu li stranom,
egzotičnom, nečem neuobičajenom i dakako kad je to potpuni oponim
svijetu koji nas okružuje.
Prvo što vidimo je da je rečenica napisana grafički neuredno.
Interpunkcija (točka, zarez i sl.) uvijek se »lijepi« na riječ iza koje dolazi, a
iza nje se ostavlja razmak. Autor je to propustio učiniti u pet od sedam
slučajeva. Je li pogriješio zato što ne zna ili je riječ samo o nemarnosti, ne
znam, ali nije ni važno. Važno je znati da će tu pogrešku netko (urednik,
lektor ili korektor) morati ispraviti. Autor time ostavlja loš dojam o sebi,
jer ako on ne cijeni tuđi posao (onih koji će »tekst već ispraviti«), kako oni
koji »će već ispraviti« mogu cijeniti njegov, autorov posao, tekst koji im je
poslao?
Ono što nakon toga vidimo jest da se autor razmeće riječima,
naročito stranima. Ne znam zašto je potrebno reći »svih profila i karaktera«
kad bi se lijepo hrvatski moglo reći »svake vrste i naravi« - ako je to ono
što je pisac htio reći. Koliko mogu procijeniti, autor je htio zapravo reći
»svih stilova (profila) i kvaliteta (karaktera)«. Vrlo je teško u pisanju
izabrati prave riječi, pogotovo strane, pa je stoga takve, strane riječi
potrebno ili izbjegavati ili dobro istražiti njihovo značenje uvidom u
rječnik stranih riječi.
Još je gore odabrana riječ »oponim«. To je lingvistički pojam, a
znači riječ suprotnog značenja (dobro - zlo, crno - bijelo i sl.). Kako nešto
može biti »oponim svijetu koji nas okružuje«? Oponim svijetu može biti
nekakav ne-svijet, ništavilo, židovski berešit ili grčki kaos (oponim
kozmosu), no da je i o tome riječ, »oponim« se odnosi na riječi, dakle na
pojmove, a ne na stvari, fizička bića. Čak ako riječ »oponim« shvatimo
krajnje metaforički, zašto smo je uopće upotrijebili kad imamo puno
prikladniju hrvatsku riječ (suprotnost), pa i stranu riječ (kontrast)?
Treće što vidimo jest da rečenica vrvi (nepotrebnim) pridjevima i
prilozima. Kažem »nepotrebnim«, jer unatoč tome što se često stječe
dojam da takve riječi, pridjevi i prilozi, pojašnjavaju i ističu značenje,
obično čine baš suprotno. Imenica i glagol moraju govoriti sami za sebe i
sami iz sebe i ne treba ih podupirati štakama.15 Prva riječ u rečenici,
»razne«, sasvim je nepotrebna, posebice kada iza nje slijedi već spomenuti
izraz »svih profila i karaktera«. Sve u svemu, rečenica pati od viška riječi,
riječi koje je ne čine ni jasnijom ni izražajnijom (a za drugim u pisanju ne
treba težiti).
Može li se navedena rečenica drugačije napisati? Dakako da može - i
to na stotinu načina. Možemo je recimo samo površno doraditi:
Reportaže, zapisi, crtice, slike, dokumentarci svake vrste i naravi
najčešće nam zapnu za oko kad se radi o nečemu stranom, egzotičnom,
nečem neuobičajenom i dakako kad je to potpuna suprotnost svijetu koji
nas okružuje.
No, možemo je i potpuno preraditi:
Reportaže, zapisi, slike i dokumentarci obično nam zapnu za oko kad
u njima vidimo nešto neobično, egzotično, nešto što je čista suprotnost
svijetu u kojem živimo.
Prva dorađena rečenica ima isti broj (34) riječi kao i izvorna, no
druga rečenica ima ih čak osam manje (26). No, unatoč tome ništa se nije
izgubila na jasnoći, pa ni na izražajnosti. Ovaj nam primjer jasno pokazuje
kako loš stil najčešće proizlazi od gomilanja riječi, nejasnih i suvišnih,
dakako.
I još nas nešto uči: da se jedna misao može izreći na stotinu načina,
formulirati u stotinu rečenica. No, najvažnije je da nam u glavi bude sve
jasno. Eto, to sam htio reći.
 2. Primjer

Znanstvenik-birokrat

Meine Sprache ist Amtsprache. Moj jezik je uredski jezik. Znate li

tko je to rekao? To je rekao Adolf Eichmann prilikom iskaza pred
izraelskim sudom. I nema boljeg primjera dehumanizacije. Eichmann nije
bio gorljivi nacist, nije on mrzio Židove (netko reče da nije bio sposoban ni
za taj ljudski osjećaj),16 on je samo radio ono što su mu rekli da radi.
Prevesti stotinu vagona krumpira u Frankfurt ili stotinu vagona Židova u
Auschwitz, svejedno. Befehl ist Befehl. Treba činiti samo ono što ti
nadređeni kaže. Ni manje ni više od toga.
Primjer je drastičan. Možda i predrastičan. Ali tamo gdje prestaje
duh, počinje forma. I što je manje duha, više je forme. Nažalost, to se
događa i s našim znanstvenicima. Došlo je do toga da se vrijednost
znanstvenika (primjerice pri izboru u više zvanje) određuje bodovanjem:
koliko je znanstvenih radova napisao, u kakvim su časopisima objavljeni,
koliko su puta citirani... Ide se čak dotle da se hoće vrednovati doprinos
svakog autora - u postotku! (»Čiji si ti, mamin ili tatin?«, znamo
zadirkivati dijete. Valjda bi trebalo odgovoriti: »67 posto mamin, a 33
posto tatin!«)
Pa kad je tako, kad smo znanstvenike pretvorili u činovnike, nije
čudo da i pišu kao činovnici: Meine Sprache ist Amtsprache!
Evo primjera:
Galileov proces na kojem je Galileo osuđen na doživotni kućni
pritvor 1633. godine od strane Inkvizicijskog suda zbog podržavanja
Kopernikovog nauka, predstavlja jedan od važnih simbola u povijesti
sekularizacije društva u zapadno-evropskoj civilizaciji.
Prvi dojam? Čini mi se da čitam sudski zapisnik, a ne rečenicu koja
bi trebala biti dio članka koji približava znanost običnom čovjeku.
Krenimo redom. Prvo imamo pasivnu konstrukciju »osuđen... od
Inkvizicijskog suda«, koja je posve neprimjerena hrvatskom jeziku (a vrlo
je uvriježena u administrativnom govoru). Zatim imamo otrcanu frazu
»predstavlja jedan od važnih simbola«, koja usto nije ni logična. Što znači
da je proces protiv Galilea »simbol«? Prema Klaićevom Rječniku stranih
riječi, simbol u najširem značenju znači »znamen«. Odgovara li ta riječ
pretpostavljenom smislu rečenice? Teško. Bolje bi bilo reći da je Galijejev
proces događaj, korak, prekretnica, sukob znanosti i dogme, svima poznat
primjer ili tome slično. Simbol sigurno ne može biti, jer simbol nikad ne
predstavlja sam sebe nego nešto drugo, to što simbolizira. Ne možemo reći
da sukob vjere i znanosti simbolizira sukob vjere i znanosti! (Opet se
vraćamo na staro: ako rabiš strane riječi, moraš prvo dobro proučiti što one
znače.)
Drugi je problem s ovom rečenicom da se u nju trpa sve što treba i ne
treba. Ako se htjelo reći da je osuda Galileja nepravedna, nije trebalo u
jednom dahu reći sve o presudi. Je li trebalo odmah reći tko je za što i na
što osuđen, tko ga je i kada osudio i, na kraju, komentirati presudu? Sve je
to trebalo reći, ali ne u istoj rečenici. Ovako bujica podataka samo zbunjuje
čitatelja i otupljuje oštricu autorova suda o Galileju i njegovim sucima.
Rečenica pati i od drugih nedostataka. »Galileov proces na kojem je
Galileo osuđen« je očiti pleonazam, jer na Galilejevom procesu može biti
osuđen samo Galileo, pa bi trebalo barem izbjegavati ponavljanje njegova
imena (Galileov proces na kojem je osuđen). Izraz »u zapadno-evropskoj
civilizaciji«, koji - između ostalog - sadrži i pravopisnu pogrešku
(»evropskoj«), nepotrebno je kompliciran. Stoga djeluje izvještačeno.
Očito se misli samo na katoličku, zapadnu Europu, pa onda treba tako i
reći: »u zapadnoj, katoličkoj Europi«. Nije prikladan ni izraz »u povijesti
sekularizacije društva«, jer, prvo, malo ljudi (čitatelja) zna što znači
»sekularizacija« (odvajanje od crkvenog utjecaja), a ako je riječ o Galileju,
onda je jasno da je njegova zasluga u sekularizaciji znanosti, a ne u općoj,
prije svega političkoj sekularizaciji.
Kako, na kraju, napisati rečenicu? Možda ovako:
Proces na kojem je Sud Inkvizicije 1633. osudio Galilea zbog
podržavanja Kopernikovog nauka važan je događaj u povijesti odvajanja
prirodnih znanosti od crkvenog utjecaja.
Rečenicu sam skratio za dobru trećinu (s 33 na 24 riječi), a da iz nje
nisam ispustio ništa osim toga na što je Galileo osuđen, što u kontekstu
članka nije važno (jer bitno je da netko zbog tako nečega može biti osuđen,
a ne koliko je zbog toga propatio).
Kao i uvijek u pisanju, jedna se misao može izreći na stotinu načina.
Možda bi umjesto »Kopernikova nauka« bilo bolje reći »heliocentričnog
sustava«, a umjesto »u povijesti« napisati »u procesu«, no to ostavljam
čitatelju, neka malo vježba. Važno je da se zamislimo nad svakom riječju
što smo je napisali, a još je važnije da znamo točno što hoćemo reći.
 3. Primjer

Kobasica od rečenice

Za danas sam izabrao primjer rečenice koja je prava kobasica. Nisam

se mnogo trudio, jer takvim rečenicama vrve naši stručni tekstovi, a ni
autori u našoj Prirodi nisu od njih imuni. Što hoće postići onaj koji slaže
takve ubibožne sklopove riječi?Jasnoću sigurno ne. Hoće valjda pokazati
kako se svesrdno trudio napisati rečenicu, pa onda ni čitatelj ne treba žaliti
truda da je pročita. Poput one stare: »Majko, pišem ti polako, jer znam da ti
ne možeš brzo čitati.«
No, evo je - evo naše rečenice:
U svjetlu novog europskog klimatsko-energetskog paketa mjera za
povećanje sigurnosti dobave energije, smanjenje utjecaja na klimu i okoliš,
te poboljšavanja održivog razvoja s posebnim naglaskom na zapošljavanje
i regionalni razvoj, zemlje članice EU, što će vrlo skoro biti i Republika
Hrvatska, kreću u provođenje nove politike energetske učinkovitosti i
primjene obnovljivih izvora energije.
Načela dobrog stila kazuju da rečenica treba imati što više glagola.
To joj daje živost. No, kad pažljivo pročitamo ovu rečenicu u njoj
nalazimo samo dva glagola, »biti« i »kreću«. Prvi nije ništa posebno, a
drugi je da ti pamet stane! Opet se nalazimo u području uredskog žargona:
»kreću u provođenje nove politike...« - sve se kreće i pokreće! Zar se to ne
može drukčije reći?
Ima i drugih fraza: »s posebnim naglaskom«, »paketa mjera«, »u
svjetlu«. Koristimo li te fraze u svakodnevnom govoru? Ne. Onda doista
nema razloga da njima »obogaćujemo« našu rečenicu.
No, pokušajmo to reći drukčije. Navedenu rečenicu bismo mogli
napisati i ovako:
Slijedeći nove mjere za povećanje sigurnije dobave energije,
smanjenje utjecaja na klimu i okoliš te poboljšavanje održivog razvoja uz
veće zapošljavanje i regionalni razvoj, zemlje EU (među kojima će uskoro
biti i Hrvatska) počinju provoditi novu politiku energetske učinkovitosti uz
primjenu obnovljivih izvora energije.
Rečenicu smo skratili, bez ikakvog gubitka informacije, s 53 na 44
riječi. Za oko mi je posebno zapelo »Republika Hrvatska« i »zemlje
članice EU«. Čemu je potrebno trošiti toliko riječi? Zar postoji Hrvatska
koja nije Republika Hrvatska ili zemlja EU koja nije članica EU?
Nepotrebno je pisati »europske mjere« kad se rečenica odnosi na Europu.
No, unatoč tome što smo je podosta skratili, rečenica je još nejasna.
Zato ćemo je razbiti na dvije rečenice:
Zemlje EU (među kojima će uskoro biti i Hrvatska) počinju provoditi
novu politiku energetske učinkovitosti primjenjujući obnovljive izvore
energije. To je potaknuto novim mjerama za povećanje sigurnije dobave
energije, smanjenje utjecaja na klimu i okoliš te poboljšavanje održivog
razvoja uz veće zapošljavanje i regionalni razvoj.
Imamo praktički isti broj riječi (45), pa ipak smo napisali dvije
rečenice umjesto jedne. Time smo dobili na čitljivosti. No, ne samo zato
što nismo sve rekli odjednom. Izvorna rečenica nije bila dobra i zbog toga
što smo tek na kraju shvatili što je pisac htio reći. Takve rečenice
susrećemo u njemačkom jeziku (gdje se glagol razbija na dijelove koji se
razmještaju po rečenici), no u hrvatskom su posve neprimjerene.
Puno se postiglo na jasnoći time što sam već u prvoj rečenici odmah
rekao o čemu je riječ, a drugu sam rečenicu iskoristio da bih obrazložio i
objasnio prvu. Time sam čitatelju olakšao čitanje, a to i jest cilj svakog
dobrog pisanja. (Usput sam »uz primjenu« zamijenio s »primjenjujući«,
čime sam rečenicu skratio za jednu riječ te uveo još jedan glagol.)
 4. Primjer

Napuhavanje

Za danas sam izabrao rečenicu iz knjige, a ne iz rukopisa što nam

pristižu za Prirodu. Razlog je tome dvojak. Prvo mi je bilo na pameti da
pokažem kako se pismenost ne sastoji samo u poznavanju pravopisa i
gramatike, pa autor ne može - po onoj staroj navadi - samo odmahnuti
rukom pa reći: »Lektor će to već srediti!« Neće, neće lektor ništa srediti -
sredit će urednik ili netko drugi koji hoće uložiti svoj trud oko tuđeg
rukopisa. Činjenica da je rečenica objavljena, tiskana u knjizi koja je imala
svoga urednika i dva recenzenta, pokazuje da je takvih ljudi malo, takvih
koji se hoće truditi oko tuđih rečenica. Oni za svoj trud obično dobiju
jezikovu juhu - jer teško je nekog uvjeriti da loše piše, kad je on sam sebe
cijeli život uvjeravao u suprotno.
Drugi razlog zašto sam izabrao rečenicu iz stručnog teksta je, mogli
bismo reći, čisto pedagoški. Svjestan sam da je ova rubrika namijenjena
prije svega mladim znanstvenicima, pisali oni ili ne pisali za Prirodu. Oni
će se ponajviše susretati sa stručnim tekstovima. Nažalost, malo je stručnih
tekstova napisano na primjerenoj jezičnoj razini, pa se mladi znanstvenik i
nesvjesno povodi za lošim primjerima.17 Za razliku od književnog djela
koje ne može biti dobro ako nije napisano dobrim stilom, stručni članak ne
gubi od svoje stručne vrijednosti ako nije dobro napisan. To što će ga zbog
teške razumljivosti malo tko pročitati (a još manje tko shvatiti), druga je
priča.
No dođimo - konačno! - do današnje rečenice:
Time se kumulacija jednog praktičnog iskustva identificira s
autentičnim potrebama medicinske operative i determinira svoju
koncepciju u skladu sa stručno-znanstvenim postulatima struke.
Odmah što nam pada u oči je obilje stranih riječi: od 22 riječi u
rečenici devet ih je stranih! Osim toga, predikatu »determinira« nedostaje
subjekt, pa je nejasno tko ili što »determinira«. Pokušajmo tu rečenicu
»prevesti« na čisti hrvatski jezik, uz obilno korištenje rječnika stranih
riječi:
Time se neposredno stečeno autorovo iskustvo poistovjećuje sa
stvarnim potrebama liječničkog posla i određuje svoju koncepciju u skladu
sa stručnoznanstvenim zasadama struke.
Ostavio samo jednu stranu riječi (»koncepcija«), kojoj nisam mogao
naći zamjenu. Izbacio sam i riječ »jednog«, jer ovdje ta riječ služi kao
neodređeni član (u upotrebi kao u njemačkom jeziku), a članovi - dobro
znamo - ne postoje u hrvatskom. Umjesto te riječi stavio sam »autorovog«,
jer je iz teksta jasno da je »jedno praktično iskustvo« baš njegovo,
autorovo. Je li sad rečenica jasnija?
Ne vjerujem da jest. Još mi zapravo nije jasno što je pisac htio reći.
Koliko mogu naslutiti, riječ je o tome da se liječnikovo (autorovo) iskustvo
poklapa sa zasadama liječničke struke. Drugim riječima, autor je ispekao
svoj zanat u praksi, njegovo znanje nije knjiško - a to nije nikakva duboka
misao (iako je izrečena jezikom primjerenim za komentar Hegelove
Fenomenologije duha). Ono što se u školi (»iz knjiga«) uči samo je
sređeno iskustvo drugih ljudi, pa je za pretpostaviti kako se liječnik
tijekom dvadeset ili trideset godina rada sam uvjerio da ono što je slušao
na fakultetu nisu bile tek puke tlapnje. Da nije tako, autor ne bi bio liječnik
nego nadriliječnik.
Pa kad, kao što rekoh, rečenica nije mnogo jasnija nego što je bila,
pokušajmo ono što mislimo da je pisac htio reći napisati drugačije:
Autor je uspio uskladiti svoje bogato radno iskustvo s potrebama
liječničke prakse i temeljnim zasadama medicinske struke.
I gle čuda: uspjeli smo rečenicu skratiti za pet riječi - s 22 na 17 i
učiniti je posve razumljivom. U njoj ima samo tri strane riječi (»autor«,
»praksa« i »medicinska«), koje nisu ni neobične ni neprikladne. U svakom
slučaju, ne bismo ništa postigli da ih zamijenimo nekim drugim,
»hrvatskijim« riječima, jer i inzistiranje na takvim, čisto hrvatskim
riječima znak je napuhavanja (prenemaganja), od čega ponajviše pati
rečenica koju sam uzeo kao primjer za ovaj broj Prirode.
 5. Primjer

Stajanje na čvrstom tlu

Kad sam tek počeo raditi, surađivao sam, kako to obično biva, s
nešto starijim kolegom koji me je upućivao u posao. Bio sam smušen,
priznajem, a to nije mala mana u poslu u kojem je svaka brojka važna.
Kolega je bio moja sušta suprotnost. Doktorirao je u inozemstvu na razvoju
kompjutorskog programa za proračun energije molekula (stotinjak
potprograma, desetak tisuća redaka fortranskog teksta...) i toliko se udubio
u posao da je svaki redak u programu mogao obrazložiti do najsitnijeg
detalja. Ne samo obrazložiti, nego i dokumentirati. Uredno mu je u
registratoru stajala, u prozirni uložak umetnuta, jedna po jedna stranica
programa, sve podvučeno raznobojnim markerima. Mogao si točno znati
što je, kada i zašto izmijenjeno. I u drugom je bio više nego pedantan: u
stanu je imao dva radna stola (jedan je bio njegov, drugi njegove supruge,
također znanstvenice) na kojima je pisalo ime znanstvenika (znanstvenice)
kojem je pripadao!
Zašto sve to govorim? Govorim zato što sam jednom htio iskoristiti
algoritam iz njegove disertacije da bih prema njemu napisao kompjutorski
program. Mučio sam se mučio, dok na kraju nisam shvatio - da je
algoritam pogrešan!
To je nešto što se tako često događa pedantnim ljudima: zadube se u
sitnice, pa im promaknu krupnice. Jer nitko nema tako jak mozak da bi
svemu, baš svemu što mu se u životu dogodi, mogao pokloniti maksimalnu
pozornost. Još je gore ono što stoji iza takvih ljudi. Vodi ih neko uvjerenje
(bolje rečeno podsvjesni, instinktivni poriv) da im se ništa zlo u životu ne
može dogoditi ako na sve paze i pritom se čvrsto drže pravila i propisa.
Vjerovali ili ne, na Titanicu je bilo putnika koji nisu htjeli napustiti brod
koji tone - jer sve dok se držiš palube, ništa ti se ne može dogoditi. (Putnici
putuju na brodu, a ne plivaju u moru, zar ne?)
Kako u svemu, tako i u pisanju. Neki autori, posebice mlađi, misle da
se njihovom tekstu neće moći prigovoriti samo ako se drže ustaljene
stručne terminologije, ustaljenih izraza i rečeničnih konstrukcija. Štoviše,
da će njihovo pisanje biti to bolje što više nalikuje onome kako »svi« pišu.
Neće! Dobro se pisanje razlikuje od lošega prije svega po razumljivosti, a
pisac je to bolji što zna svoje misli jasnije i jednostavnije izraziti. Da vam
bude posve jasno što hoću reći, dat ću vam primjer rečenice iz rukopisa što
sam ga dobio za ovaj časopis:
Obzirom da su prilikom široke komercijalizacije navedene vrste
opioidnih analgetika utvrđena i nezaobilazna posljedična stanja teške
ovisnosti i to fizičke i psihičke, vremenom je primjena i potrošnja strogo
indicirana i kontrolirana, skladom pripadajućih Zakona o ljekovima
pojedine države.
Ne znam odakle da počnem! Ne znam tko može ovo razumjeti, ali
očito je riječ o tome da se ne može dopustiti slobodna prodaja opioidnih
analgetika (narkotika) jer oni mogu dovesti do ovisnosti. To što sam ja
ovdje rekao u 15 riječi (»Ne može se dopustiti slobodna prodaja opioidnih
analgetika (narkotika) jer oni mogu dovesti do ovisnosti.«) autoru je
trebalo ravno 38 riječi, a što je još gore njegova rečenica ima samo tri
glagola i to u pasivu (»utvrđena«, »indicirana«, »kontrolirana«), dakle
obliku koji, zna se, treba izbjegavati.
No, još je gore s upotrebom fraza koje bi, valjda, trebale pokazati
autorovu stručnost i učenost (jer malo je takvih, poput autora, koji mogu
razumjeti navedenu rečenicu). Takve su fraze »široka komercijalizacija«
(slobodna prodaja), »nezaobilazna posljedična stanja« (nužne posljedice),
»potrošnja (je) strogo indicirana i kontrolirana« (upotreba je ograničena),
»skladom pripadajućih Zakona o ljekovima pojedine države« (zakonom o
lijekovima).
I što još reći? U rečenici nalazimo i riječi koje nesumnjivo pripadaju
uredskom žargonu, iako neke ulaze i u standardni hrvatski jezik, no u
drugom značenju: široke, nezaobilazna, posljedična, skladom, pripadajućih
i pojedine. Sve su svemu nekakav galimatijaš uredskog i stručnog žargona.
Tako ne valja pisati.
 6. Primjer

Stručni žargon

Ako biste me pitali što me najviše smeta u tekstovima koje primam

za ovaj časopis, rekao bih vam samo jednu riječ: stručni žargon. Tako, reći
ćete, i treba biti. Jer za Prirodu pišu stručnjaci, a ako baš ne stručnjaci
onda oni koji će to biti ili pak oni koji to žele postati.18 I nekako je
normalno, gotovo neizbježno da se o stručnim stvarima piše stručnim
izrazima.
No, što je stručni izraz? Svakako onaj izraz koji rabi stručnjak da bi
mogao precizno izraziti ono što želi reći. Ne možemo očekivati od fizičara
da će stranu riječ »masa« zamijeniti hrvatskom riječju »težina«, jer je očito
riječ o dva pojma, o dvije fizičke veličine. No nisu sve strane riječi u
stručnim tekstovima i stručne riječi, dakle riječi koje se ne mogu nečim
boljim zamijeniti. Drugi je problem sa stručnim riječima, s kojim se
nažalost vrlo često susrećemo u medijima, da novinari ne barataju
stručnom terminologijom, pa upotrebljavaju pogrešne riječi. Do zabuna
dolazi ne samo zbog nepoznavanja struke, nego i zbog zanemarivanja
razlika između hrvatskog i engleskog jezika. Tako riječ general u
engleskom jeziku ne znači samo najviši čin kopnene vojske, nego i
vojskovođa. No, to bi nas predaleko odvelo...
Red je da se usredotočimo na jednu rečenicu. Za ovaj put sam
izabrao jedan od boljih tekstova koji stižu u naš časopis - i evo rečenice:
Nakon početnog, reverzibilnog vezanja planktonskih stanica za
površinu supstrata, slijedi stvaranje stabilne veze posredovane adhezinima
na staničnoj stijenci bakterija, a potom proliferacija te nakupljanje
bakterijskih stanica u višeslojne stanične nakupine i stvaranje
izvanstaničnog polisaharidnog matriksa.
Prvo što mi pada u oči je da je preduga - ima čak 35 riječi. (Rečenica
koju sam upravo napisao ima 14 riječi). Od tih 35 riječi šest je stranih i k
tome stručnih (reverzibilno, planktonski, supstrata, adheziv, proliferacija,
matriks), da ne govorimo o još tri stručne riječi (stanica, bakterija,
polisaharidan), koje su se u jeziku uobičajile i za koje se ne može pronaći
primjerena zamjena. No, ono što nema nikakve veze sa strukom i što je
posljedica samo opće nepismenosti jest nedostatak glagola u rečenici. U
rečenici od čak 35 riječi imamo samo jedan glagol (slijedi), a sve se drugo
izražava glagolskom ili nekom drugom imenicom (vezanje, stvaranje,
nakupljanje, proliferacija). Čemu je to potrebno? Jezik je to življi, rečenica
to razumljivija i privlačnija što ima više glagola. A hrvatski, hvala Bogu,
glagolima ne oskudijeva.
Što dakle učiniti s ovom rečenicom? Pokušajmo je prvo osloboditi
tuđica i imenice pretvoriti u glagole:
Nakon što su se lebdeće stanice privremeno vezale za površinu,
stvaraju se stalne veze posredovane adhezivima koji se nalaze na staničnoj
stijenci bakterija, a potom se vezane stanice dijele pa se stoga nakupljaju u
višeslojne nakupine stvarajući usto i izvanstanični polisaharidni sloj.
U mojoj rečenici ima čak pet glagola (vezale, stvaraju se, nalaze se,
dijele se, nakupljaju) i samo dvije strane stručne riječi (adhezivi,
polisaharidni), koje su zaista stručne i koje ne bismo mogli zamijeniti
drugim riječima. Moja je rečenica kraća (287 nasuprot 309 slovnih mjesta),
no unatoč tome ima više riječi (42 nasuprot 35). To je očito posljedica
uvođenja glagola, veznika i prijedloga u rečenicu. Dakle, sve sam
napravio, no rečenicu nisam skratio. Kad je tako, bit će najbolje da je
rastavimo na dvije rečenice (taj korak je najlakše učiniti):
Nakon što su se lebdeće stanice privremeno vezale za površinu,
stvaraju se stalne veze posredovane adhezivima koji se nalaze na staničnoj
stjenci bakterija. Nakon toga se vezane stanice dijele stvarajući višeslojne
nakupine te izvanstanični polisaharidni sloj.
U drugom dijelu rečenice još sam ispravio ponavljanje (nakupljaju u
nakupine), čime sam je i ponešto skratio. Sada imamo dvije rečenice koje
obje imaju samo jednu riječ više od izvorne rečenice. No, najvažnije je da
smo se posve riješili tuđica i drugih čitatelju teško razumljivih riječi.
Učinili smo rečenicu razumljivijom i lakšom za čitanje - a to je konačni cilj
svakog dobrog pisanja.
 7. Primjer

Prepisivanje

Neko sam vrijeme, vrlo kratko, radio kao profesor kemije na jednoj
zagrebačkoj gimnaziji. Zadah učenicima da mi za DZ (domaću zadaću)
napišu strukturnu (konstitucijsku) formulu vode. Kad su mi na početku sata
prilazili sa svojim uratkom, malo pa svakom sam napisao »prepisano!«, a s
malo sam truda mogao ustanoviti i tko je formulu od koga prepisao.
Kako sam to znao? Pa tako što su svi formulu napisali na isti način, u
istoj orijentaciji. To, dakako, nije moglo biti slučajno.
Zato se čudim (da ne kažem kako se smijem) svakojakim softverima
koji bi urednicima znanstvenih časopisa trebali pokazati je li nešto u
primljenom im rukopisu prepisano i odakle je prepisano. Ako si iskusan
urednik, ako pažljivo pročitaš i po potrebi ispraviš sve tekstove koji ti
pristižu, i bez uspoređivanja tekstova ćeš vidjeti da je nešto od negdje
prepisano, najvjerojatnije iz prvog članka u popisu literature. Tako sam,
eto, primio rukopis za Prirodu i odmah vidio da ga autor nije sam napisao,
nego ga preveo iz nekog stranog časopisa ili, još vjerojatnije, s interneta.
Kako to znam? Znam to ako pročitam samo jednu jedinu rečenicu. Evo je:
Internet stranice često izgledaju profesionalno, sa nasmijanim
ljudima u laboratorijskim kutama, no falsificirani lijekovi koje ponekad
prodaju se proizvode bez higijenskih uvjeta.
Rečenica već po rasporedu riječi (sintaksi) ne djeluje hrvatski, nego
baš engleski. Teško je osjećaj za jezik izraziti, no zadržat ću se na jednoj
pojedinosti. U engleskom jeziku, za razliku od hrvatskog, prilog se piše
poslije glagola. I evo ga: autor je napisao »izgledaju profesionalno«, a ne
»profesionalno izgledaju«. No, idemo dalje. Nitko u nas ne kaže
»laboratorijske kute«, »nasmijani ljudi«, »falsificirani lijekovi«, a, hoćemo
li biti prestrogi, mogli bismo i »higijenske uvjete« smatrati (prikrivenim)
anglizmom. Dakle, autor ne samo da je tuđi tekst podvalio pod svoj, nego
ga je još i vrlo nespretno preveo. Da ne govorimo o tome da autor ne zna
kada se u hrvatskom jeziku piše »s«, a kada »sa« (»sa nasmijanim«), da
jedan »se« koristi za dva povratna glagola (»prodaju se proizvode«)...
Valjda misli da ne treba znati ni gramatiku ni pravopis hrvatskog jezika
kad već imamo lektora u uredništvu!19
No nakon što sam se obrušio drvljem i kamenjem na autora, pokušat
ću pretvoriti njegovu rečenicu u nešto bolje:
Internetske stranice često profesionalno izgledaju, s nasmiješenim
licima u bijelim kutama, no one nam pokatkad nude krivotvorene lijekove
koji se usto proizvode u lošim higijenskim uvjetima.
Mnogo sam promijenio, rečenica se gotovo ne može prepoznati, ali
to je upravo ono što se i zahtijeva od pisaca: da iskaže misao, svoju ili
tuđu, na svoj način. No pođimo redom - zašto sam izmijenio to što sam
izmijenio?
Izraz »internet stranice« i njemu slični potpuno je stran hrvatskom
jeziku i očiti je anglizam. Apoziciju (»internet«) najbolje je zamijeniti
pridjevom (»internetske«), no ako to nije moguće, može se riječ pisati i sa
crticom (»internet-stranice«). Izraz »nasmijani ljudi« također je izravan i
usto loš prijevod (smiling people), jer smile ne znači smijati se (to laught)
nego smiješiti se. U hrvatskom pak govorimo o bijelim, a ne
laboratorijskim kutama (lab coats), to više što coat u engleskom znači i
kaput. Da bih izbjegao ponavljanje zamjenice »se« zamijenio sam »prodaju
se« s »one nude«, što usto više odgovara praksi internetske prodaje, a
dodao sam i »nam«, čime sam sebe i čitatelja postavio u ulogu kupca i time
naglasio opasnost koja nam svima prijeti od ovakve kriminalne prakse.
Što je pak s izrazom »bez higijenskih uvjeta«? Riječ »higijena«
izvorno znači preventiva, sprečavanje bolesti. »Bez higijenskih uvjeta«
značilo bi da se baš nikakve mjere za sprečavanje bolesti ne provode. Ako
je tako, onda to treba tako i reći: »bez poštivanja higijenskih propisa«. No
kako je to predugo i pomalo prestručno, a ne vjerujem da je i točno,
priklonio sam se izrazu »u lošim higijenskim uvjetima«.
Iako riječ »falsifikat« postoji u hrvatskom jeziku, ona se obično rabi
kada se govori o krivotvorenju novca ili čekova. Inače govorimo o
krivotvorini ili patvorini. Te su dvije riječi ne samo izvorno hrvatske, nego
imaju i specifično značenje (krivotvorena odjeća, patvorena hrana).
 Čitatelj će sada reći: koliko priče oko jedne rečenice! No upravo se
tako, samo tako može naučiti dobro pisati. Treba se zamisliti nad svakom
riječju, nad svakim izrazom.
 8. Primjer

Poraz mišljenja

Ako me pitate odakle mi naslov za ovaj članak, odmah ću vam reći:

nije moj. Posudio sam ga iz knjige francuskog, u nas dobro poznatog
filozofa Alaina Finkielkrauta. I što kaže filozof? Kaže kako je problem
naše civilizacije da malo tko više o čemu (kvalitetno) misli. Jedan filozof
prije njega, Martin Heidegger, sablaznuo je znanstvenike rekavši da
»znanost ne misli« (Wissenschaft denkt nicht). Finkielkraut pak kaže da se
danas sve rješava manipulacijom, a ne kontemplacijom. To vidim i u
svome poslu. Nitko se više ne trudi zadubiti u znanstveni problem, pa kad
mu nakon dugog razmišljanja i premišljanja nešto na um padne, da to i
potvrdi, računom ili pokusom, svejedno. Puno je lakše iskušati sva moguća
rješenja problema (koja već sugerira računalo), pa onda izdvojiti, opet
pomoću računala, ono najbolje. Baš kao što seljak vuče repu čas na jednu,
čas na drugu stranu umjesto da se pozabavi biljnom fiziologijom, naime
pitanjem u kojem smjeru raste korijen dotične biljke.
No, vratimo se našoj temi - pisanju. Nedavno sam od jednog autora
dobio članak na disketi i papiru. Otvorih disketu, a na njoj nema teksta,
nego samo slike. Počeh se ljutiti na autora što mi nije i tekst poslao,20
htjedoh ga zamoliti da to učini naknadno, a onda se sjetih da bi mi bilo
lakše tekst prepisati i pri prepisivanju doraditi. Tekst nije dug, a treba ga
dosta popraviti. No, kako bilo da bilo, autor očito nije mislio što će dalje
biti s njegovim djelom. To je prvi poraz mišljenja.
Drugi je poraz sam članak. Neću reći da je loš. Neću reći ni da je
napisan traljavo. Vrvi vrlo točnim i provjerenim podacima, a vidi se da si
je autor dao truda i konzultirao kvalitetne literaturne izvore. No, nešto mu
nedostaje, nešto što se vidi u svakoj rečenici. Nedostaje mu logika.
Koju rečenicu da izaberem? Evo jedne posve kratke i sasvim
jednostavne:
 Ne sjećam se da postoji, ili je pak vrlo rijetka pokoja negativna
oznaka za cvijeće.
Što to znači? Ako autor kaže »ne sjećam se«, to znači da sigurno
postoji negativna oznaka za cvijeće, koju autor zna no ne može je se sada
sjetiti. To je nelogično. Možemo se sjetiti nečijeg telefonskog broja samo
ako smo ga nekoć znali. Ako pouzdano znamo da rečena osoba nema
telefon, njegov telefonski broj ne možemo znati. Stoga je pitanje »koji je
Ivanov telefonski broj?« pogrešno postavljeno pitanje ako Ivan nema
telefon, pa se na sudu odbacuje kao sugestivno. (Toga su bili svjesni i stari
Grci kad su tražili od sugovornika odgovor na pitanje »kada si prestao tući
svoga oca?«)
Što pak kaže drugi dio rečenice »ili je pak vrlo rijetka pokoja
negativna oznaka za cvijeće«? Taj dio rečenice sugerira da autor zna da se
o cvijeću i negativno govori, no to se zbiva »rijetko«. Ako je tako, kako se
onda može »ne sjećati« da se o cvijeću govori u negativnom kontekstu?
(Usto trebam upozoriti i na očiti pleonazam »rijetka pokoja«.)
Drugi dio rečenice očito nema logičke veze s prvim, a i prvi je dio -
vidjeli smo - nelogičan.
Što je zapravo autor htio reći? A što drugo nego:
Ne znam da postoji neka negativna oznaka za cvijeće.
Dakle, ne samo da je nova rečenica logična, nego je i kraća - od 15
riječi došli smo na devet.
Ovaj nas primjer uči da u pisanju nisu najvažniji pravopis i
gramatika, nego prije svega sposobnost logičkog mišljenja. Riječ logika
dolazi od grčke riječi logos, čije je osnovno značenje »riječ«. Ne može se
misliti bez riječi niti se može govoriti bez logike. Govor bez logike je
brbljanje, klepetanje, frfljanje, trokeljanje, lupanje, lupetanje, mlaćenje
(prazne slame), buncanje ili, još gore, »salata od riječi« kao simptom
najgore i najčešće duševne bolesti, shizofrenije.
Stoga ne dajte da vas misli povedu i zavedu, ne pišite sve što vam
padne na pamet. Ako vam se to i dogodi (recimo u stvaralačkom zanosu),
onda to lijepo ispravite. Danas to doista nije teško kad svi upotrebljavamo
računalo.
 9. Primjer

Nepovezane misli

Vele da su dva osnovna stila pisanja: tehnički i umjetnički. Dakle,

ako pišemo znanstveni ili stručni članak, moramo se čvrsto držati činjenica
i nadasve logike - moramo slijediti misao kao što matematičar slijedi svoje
izvode. U umjetničkom pak pisanju trebamo pustiti mašti na volju, slijediti
asocijacije, da ne kažem podsvjesne tijekove. Riječ je, dakako, o
kreativnom pisanju, a kreativnost nije ništa drugo nego zapisivanje onoga
što ti dolazi iz podsvijesti, bilo da su to riječi, rečenice, slike (kod slikara)
ili glazba (kod glazbenika).
No, nema ničega što bi na ovom svijetu bilo čisto: ne postoji čista
umjetnost kao što ne postoji čista znanost ni čista tehnika. Ne možemo reći
za violinista da je »genijalan«, jer je kreativan, a pri tome smetnuti s uma
da ne zna odsvirati nijednu notu kako je u partituri zapisano. U znanosti se
zahtijeva veće znanje nego u umjetnosti, što opet ne znači da u znanosti ne
postoji kreativnost. Ima i te kako kreativnih znanstvenika, o da.
No, vratimo se pisanju. Je li ovo što pišem stručni ili umjetnički
tekst? Pišem ga kreativno, bilježim misli koje mi dolaze iz glave, pa opet
nemam ambicije da bih ovo što pišem proglasio umjetnošću. Dakle, i u
ovom »tehničkom« tekstu ima kreativnosti, no unatoč tome, moram
itekako voditi računa da su mi misli povezane, da jedna misao slijedi iz
druge, da nemam logičkih pogrešaka u rečenici... Ako to ne vidim sada,
dok pišem, vidjet ću kad budem, po tko zna koji put, čitao svoj tekst.
Nedavno sam dobio za Prirodu rukopis za koji je autor inzistirao da
se u njemu ništa (?) ne mijenja. Tekst je napisan »umjetničkim« stilom, pa
treba - svakako poštovati autorovu slobodu, prije svega u izboru riječi
(leksiku). No, je li baš tako?
Bolje ćete me razumjeti ako navedem jednu rečenicu iz rečenog
rukopisa:
 Malo prije bijasmo na vrhu Kruga koji izdaleka izgleda kao gromada
stršećih stijena, a kad izbliza pogledasmo te stijene, iz škrapa i pukotina
stijena, iz kamena, iz točila, odasvud izbijaju klice života, odasvud plamti
ponos životom, kako je, u malo drugačijem kontekstu, zapisao Pasternak
na jednome mjestu u svom čuvenom romanu »Doktor Živago«.
Lijepo napisano, nema što! No, ima ii u rečenici još nešto osim
ljepote?
Pođimo redom. Prvo što mi bode oči je izraz »na jednome mjestu u
svom čuvenom romanu«. Što to znači? Može li pisac nešto napisati u
romanu koji nije njegov (»svoj«)? Očito suvišna riječ. Isto tako je suvišno
reći »na jednome mjestu«, jer to ne govori ništa. Ako je nešto u romanu,
onda je očito »na jednome mjestu«. Dakle, od čitavog izraza treba ostaviti
»u čuvenom romanu«, ako se već ne bi našla bolja riječ od »čuvenog«
(svjetski poznatom, kapitalnom, velikom, životnom, duboko ljudskom...).
No, to je tek vrh sante leda. Što je to »u malo drukčijem kontekstu,
zapisao Pasternak«? Kao prvo Pasternak nije ništa zapisao, nego je
napisao; zapisati se mogu samo činjenice, događaji, a ne i umjetnički
doživljaji. Drugo, važnije, ostaje nam nepoznato što je to Pasternak i u
kojem kontekstu »zapisao«. Valjda se od čitatelja ne očekuje da zna
napamet čitav Pasternakov »čuveni« roman.
Dakle, kad sve svedemo na pravu mjeru, vidimo da je spominjanje
Pasternaka u citiranoj rečenici sasvim suvišno. Možda je autor od
Pasternaka preuzeo stilsku figuru, pa ju je htio na neki način »citirati«. No,
kad je to već učinio, trebao je onda misao dotjerati do kraja i dovesti je u
logičku vezu s prvim dijelom rečenice. Ovako, sve djeluje kao
prenemaganje: autor hoće reći čitatelju da je književno nadaren jer je
pročitao (vjerojatno više puta) Doktora Živaga.
Na kraju sam vam ostao dužan napisati rečenicu onako kako valja.
Dakle, kako sam već spomenuo, treba izbaciti drugi dio, pa ostaje:
Malo prije bijasmo na vrhu Kruga koji izdaleka izgleda kao gromada
stršećih stijena, a kad ih izbliza pogledasmo, iz škrapa i pukotina, iz
kamena, iz točila, odasvud izbijaju klice života, odasvud plamti ponos
životom...
Usput sam rečenicu malo stilski dotjerao: izbacio sam ponavljanje
riječi »stijena« te povećao dramatičnost završavajući rečenicu trotočjem.
Sada bi bilo sve u redu da rečenica ipak nije, barem djelomično,
Pasternakova. I što sad reći na takvu rečenicu i takvog autora!
 Bilješka o piscu

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih

znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Još od
studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise
Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC
tehnike, Smib, Modru lastu, a u posljednje vrijeme i za mrežne stranice Zg-
magazin i Bug online. Autor je 13 znanstveno-popularnih knjiga te sedam
izložbi u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Urednik je
rubrike »Kemija u nastavi« u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i
redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za
promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.
 Naša izdanja istog autora
N. Raos, Misli o (hrvatskoj) znanosti, 2007.
(Izbor eseja objavljenih u časopisu Kemija u industriji, u rubrici »Mišljenja
i komentari«.)

N. Raos, Rječnik kemijskih sinonima, 2009.

(Rječnik hrvatskih imena, sustavnih i trivijalnih, elemenata i kemijskih
spojeva te sinonima kemijskih termina.)

N. Raos, The Cookbook of Life - New Theories on the Origin of Life,

2018. (Znanstveno-popularna knjiga koja kroz priče o jelu i kuhanju, na
opušten i duhovit način, upoznaje čitatelja s teorijama o postanku života.)
1
Koja uopće nije golubica nego jarebica, a u prvi su čas arheolozi
pomislili da je riječ o kokoši! Eto još jedne senzacije.

2
Čak se i najzahtjevnije teme mogu obraditi kao priče - u formi
dijaloga. Takvo prikazivanje vuče korijen još od Platona i bilo je vrlo
popularno u renesansi.

3
Takav sam stil pisanja uočio u političkim člancima u američkim
novinama. Svaki drugi odlomak počinje sa but (ali)! Nove vladine
mjere povećat će zaposlenost, ali... Kažu da će smanjiti poreze, ali...
S jedne se strane politika pokazuje objektivno, jer se čitatelju daju
razlozi pro i contra, a s druge se pak strane postiže dinamičnost jer
članak djeluje kao debata u parlamentu.

4
Naš jezikoslovac Radovan Vidović u knjizi Kako valja - kako ne
valja pisati (Matica hrvatska, Zagreb, 1969.) takve izraze naziva
fraza-štaka. Evo ih nekoliko iz njegove knjige: u cilju, sa ciljem, u
okviru, u pravcu, s obzirom na, u uvjetima, u potpunosti, u slučaju
da, u znatnoj mjeri. I još navodi misao Mladena Klenjaka:
»Najobičnije saopćavanje pretvara se u nerazmrsive rečenice, tvoreći
sustav oznaka koje treba pomnjivo odgonetavati da bi se najprostije
stvari shvatile.«

5
Jednom mi se dogodilo da sam za radio trebao prilagoditi svoj tekst
od pet kartica tako da se čita 45 minuta - što znači da je morao imati
16 kartica. Nisam htio, naravno, sve iznova pisati nego sam samo
proširivao rečenice, tu i tamo umetnuo koji podatak ili dosjetku.
Bitno je da nisam morao iznova raditi novu kompoziciju. Osnovni mi
je tekst poslužio zapravo kao nacrt za pisanje.

6
Naš jezikoslovac Radovan Vidović dao je u knjizi Kako ne valja -
kako valja pisati (Matica hrvatska, Zagreb, 1969.) i analizu tuđica u
 hrvatskom jeziku: u novinskim je tekstovima 1853. bilo 2,2%, 1907.
10,8%, a 1957. godine između 22 i 44% stranih riječi! Evo nekih
posve nepotrebnih tuđica: sistem, kolektivni, formiranje, pozicija,
emancipacija, aktivnost, direktan.

7
Moj mi je pokojni otac pričao kako su u Imotskoj krajini ismijavali
ljude koji su izgovarali »f«, glas koji ne postoji u njihovu narječju -
pa se zamjenjuje glasovima »p« ili »v« (Pilip, vaca, veljflaša - od
njem. Feldflasche). Tako govoriti je valjda finije.

8
Znanstvenici ne vole isticati dijelove svojih rezultata i zaključaka da
im se ne bi zamjerilo na neobjektivnosti. U znanosti to ima smisla jer
nitko ne može znati što će nekome biti važno od onoga što se
istražilo, no nije tako i pri pisanju za širu publiku. Ipak, treba biti na
oprezu i znati naglasiti ono što treba naglasiti.

9
Sjećam se kad mi je neki kolega rekao da je Akira Kurosawa loš
redatelj jer ima kadrove »kraće od sekunde«, a on je u klubu filmskih
amatera učio da kadar ne smije biti kraći od deset sekundi!

10
Već u naslovu nekog diplomskog rada ugledah izraz »bovin serum«.
Što je to? To vam je, dragi moji čitatelji, goveđi (krvni) serum
(bovine serum) - od latinski bos (gen. bovis) = vol. Tko je ovdje vol?

11
Carpe diem se obično prevodi kao »Iskoristi dan!«, no vjerno
prevedeno znači uhvati, ćopi dan. To hoće reći da vrijeme bježi
(Fugit tempus) i da treba živjeti sadržajno, potpuno i do kraja
proživjeti svaki dan svoga života. Je li to (Carpe diem!) prikladno
ime za birtiju u kojoj ljudi ubijaju dosadu - prosudite sami.

12
Ovdje zbunjuje zamjenica »koje« koja bi se prema gramatičkim
pravilima trebala odnositi na posljednju imenicu. Ima jedna lijepa
pošalica na tu temu: »U zagrebačkom arheološkom muzeju vidio sam
 mumiju jedne lijepe mlade djevojke koja sliči na tebe«. Ženska osoba
kojoj se obraćamo ne sliči na mumiju nego na lijepu mladu djevojku!

13
Svojedobno sam napisao članak ironičnog naslova »O potrebi
razlikovanja hrvatskoga i engleskog jezika« (Arhiv za higijenu rada i
toksikologiju, 57(4) (2006) 405.). Bilo bi dobro da ga pročitate
(dostupan je na internetu).

14
Često se čuje kako je neki slikar dobar jer je naslikao brod, cvijet ili
kuću »kao pravu«. No nijedna slika ne odgovara niti može posve
odgovarati stvarnosti, riječ je samo o tome što rečeni slikar slika
konvencionalno, onako kako bi »svi« slikali (da mogu). To nije
dobar slikar. Pravi umjetnik daje svoju sliku stvarnosti, sliku svijeta
kakvog ga samo on vidi.

15
Ako pisac osjeća da se glagolom ili imenicom nije dovoljno dobro
izrazio, neka potraži drugi glagol ili imenicu. Umjesto da lijepimo
priloge uz riječ »kišiti«, bit će bolje da pogledamo koji nam glagoli
stoje na raspolaganju (pljuštiti, lijevati, sipiti, rominjati).

16
Ma koliko u naše doba, u kojem se od nasilja hoće napraviti najveći
društveni problem, bila nepopularna ova misao, treba reći da čak i
neprijateljstvo, agresija i mržnja ukazuje na neko poštovanje.
Najveće zlo nastaje kad svoje protivnike ne doživljavamo kao ljude,
pa s njima ne suosjećamo ni na koji način. (Primo Levi piše kako ga
je u Auschwitzu najviše začudilo kad je vidio da se ljudi tuku bez
ikakva osjećaja.)

17
Uvijek mi na pamet pada primjer loše prakse kad predavači čitaju
tekst svoga predavanja ili - još gore - kad čitaju ono što na ekranu
piše. Taj se grozomoran običaj danas već posve uvriježio, unatoč
tome što su još stari Rimljani smatrali da je vitium artis ne samo
čitanje govora, već i to da se govornik služi bilješkama. Nije istina da
 se ne može drukčije! Imao sam priliku slušati izvrsne predavače,
među njima i nobelovce, koji baš ništa na predavanju nisu čitali.

18
Ti su najgori. »Nemojte onakvim pisanjem, kako mnogi od vas danas
pišu, izdavati pred učenom Evropom 'svjedodžbu siromaštva' ne
samo našemu jeziku, nago i narodu našemu!« Eto, tako je o upotrebi
tuđica u hrvatskom jeziku pisao 1924. godine naš veliki jezikoslovac
Tomo Maretić. U stotinu godina nije se - avaj! - ništa promijenilo.

19
Točno je da lektor treba napraviti svoj dio posla, no petljanje s
gramatikom i pravopisom stvara loš dojam o autoru, ma tko čitao
njegov tekst. Kako možemo vjerovati u kompetenciju autora, da zna
o onome što piše, kad ne zna ono što je trebao naučiti u osnovnoj
školi!

20
Već mi se nešto slično dogodilo. Kad sam zamolio autora da mi
naknadno pošalje tekst elektroničkom poštom, kad ga je već napisao
kompjutorski, odgovorio mi je da to ne može učiniti. »Zašto?«, u
čudu ga zapitah. »Zato jer sam ga izbrisao - više mi ne treba kad sam
ga poslao u Prirodu«.