Gornja karta: Uspon i pobjede Kralja Tomislava, protiv Ugra kod Pečuha i protiv

bugarskog kralja Simeona.

*

BANOVI Panonske Hrvatske

Svi ilirski banovi su vjerojatno bili i rimski građani. Tek nestankom Rima dolazi do
formiranja dvije države: Panonska i Dalmatinska Hrvatska

Portre
Vladar Počeo Završeno Primjedbe
t

Nilus 3 st. Panonski

Vojnomir 791 c.810 Hrvatski banovi. (usp. Ukromir- Ukraina)

Ljudevit Izdaja Dalmatinskog Bana Borne i Ljudevitova

c.810 823
Posavski pogibija

Ratimir 829 838

Braslav 880 887

*
BANOVI Dalmatinske Hrvatske

Ime Portret Vladavina Bilješke

Khadson (Arhont- Ban

620-642 Car Heraklije dao je Khadsonu darovnicu
Kačić)

Kuber 642-660

Porga (sr. Borko) 660-678

 Konstantin IV ugovorom Radoslavu dozvoljava
naseljavanje gradovima na obali Jadranskog mora
Radoslav 678-688

koji su još pod Grčkim utjecajem.

Budimir 740-785

Poznata Višeslavova krstionica – ponovno

Višeslav 785-802
pokrštavanje

Vazal franačkog cara Karla Velikog

Borna 810-821
Poznat po borbi (izdaji) sa Ljudevitom Posavskim

Vladislav Siječanj 821-835 sin Klonimir

Mislav 835-845

Trpimir 845-864 Osnivač dinastije Trpimirovića

sin Trpimirov Svrgnuo ga je iste godine Domagoj

Sedeslav (srb.Zdeslav) 864
(nema krvne niti rodne veze)

Domagoj 864-876 Sila Boga ne moli

Inoslav je hrvatsko ime, (Iljko ime je sporno,

Inoslav (srb. Iljko) 876-878 jugohistoričari ga tako zovu), poznato je da je on bio
sin Domagoja,

878 – 879
Sedeslav (srb.Zdeslav) Obnovljena banovska vlast
svibnja

Branimir 879-892 sin Domagoja

 Muncimir
892-900 sin Trpimira
(srb. Mutimir)

Kraljevi Hrvatske
U svom pismu od 925, papa Ivan X se odnosi na Tomislava kao Rex Chroatorum -
kralja Hrvatske. Svi hrvatski vladari nakon Tomislava održavaju tu titulu kralja .
HRVATSKI kralj TOMISLAV Pobjedio Bugarskog kralja Simeona u bitki svibnja
27. godine 927
Citiram:

Dominic Mandić (Franjevac u egzilu):

---
Journal of Croatian Studies, I, 1960, pages 32-43 – Annual Review of the Croatian Academy
of America, Inc. New York, N.Y., Electronic edition by Studia Croatica, by permission. All
reserved by the Croatian Academy of America.
---

Tri najveće države u jugoistočnoj Evropi u početku 10 stoljeća su Bizantsko carstvo, Bugarsko
carstvo I Hrvatsko kraljevstvo. Hrvatska se protezala od rijeke Raše u Istri, na zapadu do
Drine na istoku na jugu veliki dio Albanije na sjeveru preko Drave do Dunava.
Područje od Raše do rijeke Cetine u Dalmaciji, zvala se bijela Hrvatska Crvena Hrvatska
prostirala se od rijeke Cetine na sjever I istok do rijeke Drine.

Bugarska se protezala od rijeke Morave do Crnog mora, I od Dunava do Adrianopolja I

Salonikia (područje današnje Grčke) Odnosno područje koje danas odgovara površini cijele
Bugarske, Makedonije, Srbije I većeg dijela sjeverne Albanije, uključujući I maleni pristup
jadranskom moru. U 10 stolječu Srbija je bila smještena iza rijeke Drine I rijeke Morave, a
zvala se Rascka (Raška) zapravo ovakovo stanje se vodi od 7 stoljeća. Rascka je dio velikog
Bizantskog carstva koje je doživjelo raspad tek po Turskoj provali na Constantinopolj =
Carigrad (Istambul) Čak je i nekoliko desetljeća za kralja Tomislava pripadala Hrvatskoj
(Croatiae)

U drugoj polovici 10 stoljeća Hrvatska i Bugarska su bile na vrhuncu.

Tada dolazi do Hrvatsko – Bugarskog rata. Kralj Tomislav( kralj od 910 – 92?, je lako odbio
napade Bugara na Hrvatsku te je do temelja pobjedio Bugarskog cara. (Simeon 893 – 927)

Povjesničari sa sigurnošću spominju jakost Tomislavove Hrvatske (vojsku od 100,000

pješaka i 60,000 konjanika. Mornaricu od 80 dugih I teških ratnih brodova i 100 manjih
brodova)

Spominje se da je u razdoblju Tomislavove vladavine bilo nekoliko napada na Hrvatsku I

Bugara i Magjara (Avara) koje je on sa lakoćom odbio

Svakako je važna spoznaja da on iako vojno nadmočniji, nikada nije napao ni jednu susjednu
državu.
Za razliku od Tomislava, bugarski kralj Simeon ( zovu ga I veliki) imao je tešku narav I
nemiran duh pa je stalno napadao svoje susjede I tako stvorio svoju Bugarsku. Čitavo to
vrijeme se oslanjao na Bizantsko carstvo. Zato se i nazvao Car Bugarske Bizanta i Grčke.
Zbog toga je stalno započinjao napade na susjede a na kraju i na Hrvatsku.
Ovo spominje I Constantin Porphyrogenitus u poznatom djelu: De administrandoImperio,
napisanom između 948 I 952 godine.

Nakon napada Bugarske na Srbiju, Srpski župan Zaharije bježi u Hrvatsku. Nakon napada
na Hrvatsku Simeon doživljava pravu katastrofu (.Constantin Porphyrogenitus)

Hrvatski povjesničari Rački i Klaić spominju godinu 925. Međuti, Bugarski

povjesničar Zlatarski, Povjesničar Šišić i Engleski povjesničari Runciman i
Ostrogor(N)sky datiraju to na 926 AD DOMINI.

Nikako se to vrijeme ne može prihvatiti kao točno. Tek nakon poraza Simeona protiv Hrvata
odn. Tomislava, Constantin Porphyrogenitus u riječi “κατά τòν καιρòν οΰν…” odmah po
tome.

Theophanes Continuatus, i.e. kroničar BIzanta spominje rat između Bugara I Hrvata svibnja
927 godine. Gdje je Simeon teško poražen te je poslije toga odmah umro “slomljena srca”,

Theophanes Continuatus' smatra se, da najbolja vjerodostojnost njegovih zapisa.

On je uspio sastaviti sve zapise cara Constantin Porphyrogenitusa. Živio je samo četrdeset
godina poslije te znamenite bitke. Postoje i drugi povjesničari koji to potvrđuju kao:
Georgius Cedrenus iI Joannes Zonars koji tvrde da je poslije poraza 27.5.927.AD, Simeon
umro od srca.

Povjesno je utvrđeno da je prije smrti Simeon postavio svojeg nasljednika Dux Petera

Zapadni izvori:
Papa Leon 6, na sinodi u Splitu 928 AD. direktno govori o velikoj bitci između Tomislava I
Simeona, datuma 27.5.927.

Nakon toga Papa Ivan 10. uspostavlja mir između Hrvata i Bugara.
U to vrijeme je Hrvatska dosegnula svoj vrhunac.
Papa Ivan 10. tada konstatira da u jugoistočnoj Europi nema veće sile od Tomislavove
Hrvatske.
Izvori:

Regnum Croatorum, Ch. 9, and Presbyteri Diocleatis, Regnum Sclavorum. Ch. 9: F.

Letopis Popa Dukljanina (Beograd-Zagreb, 1928), p. 306 and 398; V. Mošin,
Ljetopis Popa Dukljanina(Zagreb, 1950), p. 54. Cf. D. Mandić Crvena Hrvatska (Chicago, 1957), p.
1-50.
Cf. C. Porphyrogenitus, De administrando imperio, Ch. 32, ed. Gy. Moravesik and R. J. H. Jenkins
(Budapest, 1949), p. 152-60; C. Jireček, Geschichte der Serben (Gotha, 1911), vol. I, p. 111-254; D.
Mandić "Hrvatski sabor na Duvaniskom polju god. 753," Hrvatska Revija (Buenos Aires), vol. VII
(1957), p. 12-19, 38.
Cf. F. Šišić, Geschichte der Kroaten (Zagreb, 1917), p. 121-49, F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme
narodnih vladara (Zagreb, 1925), p. 401-30; D. Mandić, Crvena Hrvatska. p. 107-16.
Cl. W. N. Slatarski, Geschichte der Bulgaren. (Leipzig, 1918), vol. I; V. N. Zlatarski, Istorija na
Balgarskata Država: Parvito Balgarsko Carstvo (Sofia. 1927). vol. I. part 2; S. Runciman, A History
of the First Bulgarian Empire (London, 1930). Hereafter Runcinam, History.
C. Porphyrogenitus, op. cit., Ch. 31, p. 150.
"Rex autem Thomislavus, fortis iuvenis et robustus bellator, plurima bella cum eo [rege Ungarinorum]
commisit et semper eum in fugam convertit," Šišić, ed Letopis Popa Dukljanina, p. 310; Mošin, ed.,
op. cit.,p. 58.
C. Porphyrogenitus, op. cit., Ch. 32, p. 1.58., “κατά τòν καιρòν ούν έκείνον είσήλθον οί αύτοί
Βούλγαροι είς Χρωβατίαν μετά τού 'Αλογοβότονρ τού πολεμήσαι, και έσφάγησαν πάντες έκείσε παρά
τών Xρωβάτων.” - English translation, ibidem, p. 159. We do not agree with the starting phrase of the
translation.
F. Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquant illustrantia. Monumenta
Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, vol. VII (Zagreb, 1877), p. 392.
]
V. Klaić, Povijest Hrvata (Zagreb, 1899), vol. I, p. 75.
W. N. Zlatarski, Geschichte der Bulgaren, vol. I, p. 58.
]
F. Šišić, Povijest Hrvata, p. 422.
S. Runciman, History. p. 176.
G. Ostrogorsky, Geschichte des Byzantinischen Staates (Munich, 1942), p. 215.
Cf. Hen. Stephani. Thesaurus Graecae linguae (Paris, 1829), vol. IV, p. 817; Demetrakon D., Mega
lexikon thes Hellenikes glosses (Athens, 1938), vol. IV, p. 3531; The Classic Greek
Dictionary (Chicago: Follett, 1954), p. 341.
Cf. A. Pertusi, Constantino Porfirogenito, De Thematibus, Studii e Testi vol. 160. (Vatican, 1952), p.
39 K. Krumbacher, Geschichte der byzant. Literatur (Munich, 1897), p. 124-26; G. Moravcsik,
Byzantinoturcica (Budapest, 1942), vol. I, 340.42.
J. Bekker, ed., Georgii Cedreni Compendium Hist. (Bonn, 1839), vol. II, p. 307 ff..
««Μαϊφ δέ μηνί, ίνδικτιώνος ιε', είσβολην Συμεών ó τής Βουλγαρίας άρχων έποιήσατο κατά Χρωβάτω
ν, καί συμβαλών μετ'αυτών καί ήττηθείς έν ταϊς τών όρών δυσχωρίαις άπαν τό έαυτοϋ άπώλεσε στράτ
ευμα...
ó Συμεών έν Βουλγαρία τέbνηκε νόσω κατακαρδία άλούς... τά γοϋν πέριξ ένθη, Τοϋρκοι Σέρβοι Χρωβά
τοι καί οί λοιποί, τήν τοϋΣυμεών άναμαθντες τελευτήν έκστρατεύειν κατά Βουλγάρων έβουλεύοντο.»
-» - Hereafter Cedrenus.
]
Th. Buttner-Wobst, ed., Joannes Zonaras, Epitomae Hist. (Bonn, 1897), vol. III, lib. XVI, Ch. 18,
p. 473, «`Ο μέντοι τών Βουλγάρων άρχων ό Συμεών, άνήρ ών αίμάτων, ήσυχίαν άγειν οϋποτε όλως πρ
οήρητο.όθεν κατά τοϋ έθνους τών Χροβάτων έστράτευσεν, άλλ' ήττητο ϋπ' εκείνων, κάν ταϊς τών όρών
δυσχωρίαις τό οίκεϊον άπέβαλε στράτευμα... καί τώ Συμεών αύθωρόν έπέλιπε τό βιώσιμού, ληφθέντι κ
αρδιωγώ… ώς δ' έξάνθρώπων ό Συμεών άπελήλυθεν, ή τών Βουλγάρων αρχή προς Πέτρού...» - Hereaf
ter Zonaras.
K. Krumbacher, op. cit., p. 140-46; Moravcsik, op. cit., p. 140-45 and 196-200.
K. Krumbacher, op. cit., p. 136-38; Moravcsik, op. cit., p. 321-23.
Symeon Magister, De Const. Porphyr. et Romano Lacapeno, Ch. 33, in J. Bekker,
ed., Theophanes Continuatus. op. cit., p. 740. Innocentii III Registrorum, lib. V. an
1202, u. 115. Migne, Patrologia Latina, vol. 214, col. 1112 ff., "in primis
petimus ab Ecclesia Romana matre coronam et honorem, tamquam dilectus filius,
secundum quod imperatores nostri veteres habuerunt. Unus fait Petrus, alius fuit
Samuel et alii qui eos in imperio praecesserunt, sicut in libris nostris
invenimus esse. scriptum ...”Ibidem, n. 116, col. 1114, "Petisti vero humiliter ut coronam tibi
Ecciesia Romana concederet, sicut illustris memoriae Petro, Samueli et aliis progenitoribus in libris
tuis legitur concessiese. Nos igitur .