Professional Documents
Culture Documents
B. Petranovic, Strategija Draze Mihajlovica
B. Petranovic, Strategija Draze Mihajlovica
1
Italijanska srbofilska politika nije uslovljena altruizmom, već realnim
pol-ekonomskim interesima. Zbog sirovina ( ugalj, gvoždje, drvo ) Italija je težila za
dubljim prodorom u unutrašnjost NDH, a Srbi su pogodno sredstvo za slabljenje iste.
Srpski narod je 1941. je izgubio državu u koju je najviše uložio 1914-1918. U
Srbiji je bio pod direktnom vojnom okupacijom, izložen surovošću. Van Srbije je bio
pod pretnjom biološkog istrebljenja. Malobrojne srpske profašističke snage, na čelu sa
Aćimovićem, Nedićem i Ljotićem nisu uspele da ubede srbofobičnog Hitlera u
opravdanost tzv. Proširene Srbije ( CG, Skopska oblast, BIH...). Komesarijat
M.Aćimovića i vlada ''narodnog spasa'' M.Nedića bili su samo pomoćni upravni
organi namačkog vojnog komadanta Srbije.
2
slučaju britanske invazije. Medjutim, pošto su partizani već pobedjivali četnike
samostalno ( Neretva, Jablanica, Glavatičevo, nevesinje, Drina ), a uz to su čekalo
britansku misiju ( Broz na Durmitoru čeka kapetane Stjuarta i Dikina ), promenili su
Nemci plan i udarili na partizane ( Sutjeska ). Posle toga, Nemci su razoružali ostatke
četnika u CG i Hercegovini. Petranović pravi razliku izmedju četničke saradnje sa
okupatorom-trajne- nazivajući je kolaboracijom i partizanske-kratkotrajne- nazivajući
je taktičkom saradnjom. Prva je usledila zbog defanzivne strategije DM i ofanzivne
NOP. U skladu sa tim Petranović koristi oba termina.
3
i neki političari i javni radnici iz SZ-a, DS-a i SKK-a, Republikanske stranke. Kasnije
ravnogorskom pokretu prilaze i socijalisti. U periodu od maja do jula iskristalisala se
defanzivna strategija pokreta otpora, koja će od 7.jula postati praktično nemoguća.
Ona je išla na to da se razvije organizacija i pripremi za borbu u odsudnom trenutku -
kad se steknu povoljni uslovi za borbu na svetskim frontovima protiv fašizma. U
vremenu trebalo je mirovati, organizovati i naoružavati se, kako se aktivnom borbom
ne bi izazvale represalije Nemaca nad srpskim civilnim st. Takvu strategiju je
podržala pol.emigracija. Takvu strategiju je razvio i De Gol. Medjutim, ona je posle
ustanka komunista postala neostvariva. Čak i VB koja je podržavala ovu strategiju u
drugim zemljama, odbacila ju je za YU. Oni nisu mogli tokom 1941 i 1942. da otvore
drugi front u Evropi i olakšaju položaj SSSR-a, pa su podsticali borbu u nemačkoj
pozadini, tj. YU kada je već ustanak izbio, a posle Staljingrada Britanci ne samo da
nisu bili jedini koji su odlučivali o Balkanu, nego su bili podredjeni u odnodsu na
SSSR, čija je armija krenula u pobedonosni marš kroz Istočnu Evropu. Tada je
Staljinov stav po pitanju Balkana bio od najvećeg značaja. DM je ovu činjenicu
prevideo i napadao je VB da prepuštaju Srbiju sovjetskom zlu, ne shvatajući da je
Čerčil bio prinudjen na pol.kompromisa sa SSSR. Uporno je pozivao DM da se
aktivno uključi u sukobe sa Osovinom, stvori uslove za zajednički nastup sa
partizanima protiv okupatora, ublaži nacionalni revanšizam. Pošto se DM oglušio na
sve pozive, računajući da ga VB neće prepustiti Sovjetima ( nije znao za
Palmerstonovo pravilo da u politici ne postoji večni prijatelj i neprijatelj, nego samo
večni interesi ), doživeo je da ga čerčil i VB odbace i priznaju NOP za deo savezničke
koalicije. Tako je propala defanzivna strategija DM.
Pri tome ne treba zaboraviti da je DM sve vreme ratovao sa komunistima, pri tom
saradjujući sa silama Osovine. Petranović smatra da je ova kolaboracija takodje
uticala na rušenje ugleda DM i njegovo odbacivanje, ali dodaje da ga Britanci
verovatno ne bi napustili da je pobedio partizane kod Neretve i ostao jedini
antifašistički pokret otpora u YU. Desilo se suprotno, četnici su kod Neretve,
Jablanice, Glavatičeva, Nevesinja, Drine, doživeli teške poraze, povukli su se u srbiju,
a crnogorske i hercegovačke četnike Nemci su razoružali. nazirao se vojni pobednik u
gradjanskom ratu, pa VB ni to nije mogala da zanemari.
Na DM je uticala filozofija srpskog sela, zbog koje nije mogao da vidi dalje od
granica Šumadije. Kao srpski seljak, koga samo topovi mogu proterati sa svoje
zemlje, a ni topovi iz Šumadije, DM je ostao prikovan za Šumadiju i Z.Srbiju ( sa
kratkotrajnim boravkom u CG - 1942/43. ), a nije shvatao ni medjunarodne odnose u
antifašističkoj koaliciji. i tako dok je broz ( čovek Kominterne ) gledao da uhvati veze
sa VB, DM nije ni pogledao u pravcu SSSR.
Iako su komunisti počeli akcije 7.jula 1941, srpsko selo je ustalo tek sept.1941, pa se
Srbija našla u požaru ustanka. ćetnici i partizani su dejstvovali zajedno, oslo9badjali
gradove. U jednima su komandu imali partizani, u drugima četnici, a u trećima ( npr
Čačku ) delovale su zajedno dve komande.
DM je Kostu Pećinca koji je organizovao četnike na jugu Srbije za borbu sa
Šiptarima, nazvao izdajnikom i saradnikom okupatora, što je ovaj i postao kada se
1941. stavio na raspolaganje Nemcima za ugušenje ustanka. Njegove trupe su
nazivane ''Crnim četnicima''. Takodje DM je bio žestok protivnik kvislinga, pre svega
Ljotićevih dobrovoljaca, ali u početku i Nedića i njegove SDS ( srpske dobrovoljačke
4
stranke ). partijska vojska Ljotića, kao profašistička, bila je ona u koju su Nemci imali
najviše poverenja, a sa kojom je DM ratovao neprekidno do 1944.
Broz se u ustaničkim danima pojavljivao samo pod nadimkom Tito - što je bio
izraz predratne konspiracije sa jedne i skrivanje nacionalnog identiteta sa druge
strane. Sporazum DM i Broza nisu bili iskreni, kao ni četničko-partizanska saradnja,
puna optužbi i incidenata. Broz i DM su se sreli u Struganiku 19.sept. i Bradićima
28.okt. Oktobra 1941. došla je prva britanska misija u štab DM, sa kapetanom
Hadsonom na čelu, koji je bio veoma kritičan prema DM i njegovom savetniku
Dragiši Vasiću, koga je nazivao šovinistom. DM je od početka bio nezadovoljan
Hadsonom ( ''Markom'' ) zbog niskog čina, zbog svraćanja kod Broza, zato što nije
doneo radio-stanice... hadson je predstavljao DM kao ''prostog vojnika uskih pogleda.
DM je brzo prekršio dogovor iz Bradića ( ili je to učinio Broz ). Gradjanski rat je
počeo 31.okt. ili 2.nov. partizanskim napadom na Požegu, ili verovatnije četničkim
napadom na Užice. Na to su DM svakako naterale surove represalije nad srpskim st. (
varošica Rudnik, Gornji Milanovac... ) počinjene okt.1941. Pogotovo su užasne vesti
došle iz Kragujevca i Kraljeva ( oko 7 000 i oko 5 000 ljudi ). DM je stoga
pregovarao u Divcima 11.nov.1941. Komunisti su stajali na poziciji da revolucija ne
pita za cenu, pa je verovatnije da su četnici njih prve napali 2.nov.1941, jer je DM
očekivao da nemci obustave kaznene akcije protiv st. Od tada se kod DM stvara
patološka mržnja na ''strance'' - komuniste, koji žrtvuju srpski narod. Smatrao je da je
Broz Rus, dok je Dragiša Vasić shvatio po akcentu da je Hrvat, koji je dugo živeo u
Rusiji ( poprimio naglasak ).
Do primirja potpisanog u Čačku 20.nov. oba PO su oslabila, što je olakšavalo
posao Nemcima. Partizani su se povukli iz Z.Srbije sa 1 500 do 2 000 boraca, tj 1/10
snaga iz septembra. To je bio težak poraz. Broz je odbacio zabludu da će se rat brzo
okončati.
Nemce su prilikom gušenja ustanka pomagali Ljotićevci, Nedićevci i Crni četnici
Koste Pećanca.
5
zločinima. Italijani su koristili četnike da se oslobode partizana i oslabe NDH. Ako je
kolaboracija na teritoriji NDH imala opravdanje, kolaboracija sa Italijanima protiv
komunista u CG, gde egzistencija Srba nije bila ugrožena, nije imala nikakvo
opravdanje.
DM je dobio legitimitet od kada ga je D.Simović postavio za komadanta JVoU. To
je podrazumevalo da svi pokreti otpora u zemlji moraju priznati nejgovu komandu,
što brozu koji nije mislio samo na borbu sa okupatorom, nego i sa starim režimom,
nije padalo na pamet.
JVOU je i u teritorijalnom i u operativnom smislu bila slabije organizovana nego
NOP. Osnova vojne org. je bila četa, dve-tri čete čine bataljon, dva-pet bataljona čine
brigadu, dve-pet brigada čine korpus. Elitne jedinice su bile ''leteći korpusi''.
YU je vojno-teritorijalno podeljena na više komandi slabe medjusobne povezanosti
: Srbija sa J.Srbijom ( Mak. ), BIH, CG i Boka, Stari Ras ( Sandzak ), Dalm. i Lika,
Vojvodina i Slavonija, Slovenija. Postojali su beogradski korpusu po gradskim
reonima. DM nije uspeo da ostvari centralizovanu org, za razliku od komunista.
Udaljeni komadanti slabo su slušali DM uglavnog umrtvljenog u Srbiji. Osim toga i
medjusobno su se sukobljavali. Ni u samom krugu oko DM nije bilo discipline, nije
mogao da smiri svadje svojih starešina. Komunistički pokret bio je centralizovan i
ideološki fanatizovan, pa je bio monolitan.
Pored toga, četnici su s eponašali bahato. Narod se više plašio dolaska četnika u
selo nego Nemaca, Bugara, Arnauta. Prebijaju do smrti, teraju selo na kuluk, pale,
pijanče, bludniče...to je jedan od oficira pisao DM-u.
Četnički pokret je bio nominalno jugoslovenski, mada je bio rasprostranjen samo u
srpskim krajevim ( bez Vojvodine ), a postojala i malobrojna slovenačka Plava garda.
pravljeni su pokušaji sa slavonskim Hrvatima i bosanskim muslimanima, bezuspešno.
Tome je prepreka bila nacionalna ideologija RP, koja je težila za kolektivnom
odmazdom-revanšizmom zbog ustaškog ( hrvatsko-muslimanskog ) genocida nad
Srbima. Jugoslovenstvo je prihvaćeno iz taktičko-pol. razloga.
1942. je proticala u znaku glorifikacije DM na Zapadu. Odlikovao ga je De Gol.
Početkom 1943. u ime američkih snaga u Evropi i Africi, pozdravio ga je general
Dvajt Auzenhauer, kao ''braću po oružiju''.
DM nije imao izgradjen pol.program, a nije bio ni sklon političarima, što je bila jedna
od najslabijih tačaka RP. KPJ je nasuprot tome imala pol. i soc-ekonomski program,
koji je jasno prezentovala narodu. Narod, političari, intelektualci - svi su znali da se
predratni sistem ne može obnoviti, jer su ga smatrali uzročnikom zla - medjutim RP
nije izašao sa alternativom sve do 1944 - prekasno.
Druga stvar je bila ideologija. I RP je imao ideologiju, a ne samo NOP, što mnogi
previdjaju. To je bila nacionalna ideologija. Pri Vrhovnoj komandi, za propagandu su
bili zaduženi Dragiša Vasić i Stevan Moljević. U periodu od 1941-45. izlazilo je oko
70 četničkih listova, koji su širili nacionalnu ideologiju, agitovali u korist četnika,
napadali protivnike, pre svega komuniste, ustaše i ljotićevce.
DM-u je rano prišao D.Vasić, podpredsednik SKK-a i bio je glavni ideolog TP, dok
ga nije zamenio Stevan Moljević. Nacionalna ideologija RP se oslanjala na predratni
program SKK-a, koji je radikalizovan zbog gorkih iskustava u NDH, ali i Velikoj
Albaniji. Moljević je dogradio program SKK-a zalaganjem za ''homogenu Srbiju'' iz
koje je trebalo proterati nesrpske narode ( muslimane u Tursku ili Albaniju, Hrvate u
Hrvatsku ). Vaskrs YU je zamišljen uz stvaranje velike i homogene srpske zajednice.
6
Za razliku od emigrantske vlade koja nije imala teritorijalnih pretenzija prema
susedima, Moljevićeve ideje su isticale promenu granica prema Bugarskoj ( Ćustendil
i Vidin ) i Albaniji ( Skadar ). Moljevićeve ideje su spominjane u mnogim četničkim
dokumentima do 1944. pa su bile zvanočno prihvaćene. Ove ideje predstavljaju pol. i
nacionalni program, ali nema soc-ekonomskog programa, pa nije potpun. Sa druge
strane četnici nisu imali vojne snage ni za mnogo manje ambiciozne planove. S treće
strane, taj program nije mogao da zadobije podršku nesrpskog st. Sa četvrte strane ni
VB nije želela takav program, jer je smatrala da YU sa srpskom dominacijom ne
može opstati, a još 1939. su se zalagali za rešavanje ''hrvatskog pitanja'' kao uslova
stabilnosti.
U emigracionoj vladi, hrvatski predstavnici su davali otpor ovom programu ( Šutej,
Krnjević ), a takodje i demokratski orijentisani srpski ministri ( Grol, Mirković ). Grol
je osudjivao genocid nad Srbima, ali je bio protivnik odmazde nad Hrvatima i
muslimanima. Muslimani su bili žrtve odmazde četnika ( genocida ) dec.1941,
sredinom 1942. i početkom 1943. u Sandzaku, od čega su prve dve akcije bile
odmazda za zločine nad Srbima, koje su počinile muslimanske ustaše. Početkom
jan.1943. DM je sam naredio odmazde u Čajničkom srezu.
Sa približavanjem kraja rata, a tim i sve većeg slabljenja RP, nacionalna ideologija
je ublažena, a sve više se okretalo pitanjima seljaka i radnika. To je ustvari bilo
posredno priznanje propasti ideologije revanšizma i homogene Srbije i preuzimanje
dela programa yu. komunista. Ovaj preokret je stigao kasno, jer je NOP ojačao u
zemlji, a priznali su ga i saveznici. Demokratizaciji RP-a je doprineo predsednik
Socijalističke stranke Živko Topalović, koji je krajem 1943. i poč. 1944. odneo
prevagu nad Moljevićem kod DM. DM je sa zakašnjenjem prihvatio političke stranke.
Organizovan je Svetosavski Kongres u selu Ba, na Savinadan - jan.1944. koji je
označio pobedu demokratskih snaga. Topalović je izabran za predsednika
novostvorene Jugoslovenske Narodne Demokratske Zajednice. Prihvaćeni su principi
federalne monarhije i obećena je agrarna reforma.
7
Posle Staljingradske bitke 1942. prelaz 1943. Crvena Armija je preuzela
inicijativu, a SSSR je postao jedna od najuticajnijih sila, ne samo Balkana, Evrope već
i sveta. VB je izgubila položaj jedine nadležne sile za Balkan, a DM ne samo da nije
ostvario kontakt sa SSSR, nego je i britansku politiku javno kritikovao. Dogmatski je
verovao da će mu VB svakako pomoći da Srbija ne padne pod komunističku vlast.
Zbog zaslepljenosti antikomunizmom i revanšizmom, DM nije mogao ili nije znao
da realno sagelda situaciju - ni spolja ni na unutrašnjem planu. Petranović zaključuje
da je on u suštini bio nesposoban političar i prosta vojničina uskih pogleda. Sve što je
želeo nije ostvario, a real-politika gleda samo rezultate, a ne želje. Teška sudbina
srpskog naroda ga je terala da u toku rata reši srpsko pitanje, ali je on rat izgubio i
pored moralnog kapitala, koji je stekao 1941/42/43. na Zapadu. danas izgleda kao
mučenik i prorok, jer su komunisti za 50 g. vladavine izneverili sve ideale iz mladosti,
a srpsko pitanje doveli do najniže tačke.