Ove bilješke pripremljene su iz sljedećih izvora:

1. Oatley, K., Keltner, D. i Jenkins, J. M. (2018). Understanding Emotions (4th edition).

Blackwel Publishing.
2. Johnston, E. i Olson, L. (2015). The Feeling Brain. The Biology and Psychology of
Emotions. W. W. Northon & Company.
3. Vab Der Kolk, B. (2015). The Body Keeps the Score: Brain, Mind, and Body in the
Healing of Trauma. Penguin Books.
4. Gross, J. J. (2015). Emotion Regulation: Current Status and Future Prospects.
Psychological Inquiry, 26(1).
5. Tracy, J. L. (2014). An Evolutionary Approach to Understanding Distinct Emotions.
Emotion Review, 6(4).
Ove bilješke nisu recenzirane niti lektorirane i nisu dio izdavačke djelatnosti Hrvatskog
katoličkog sveučilišta. Služe isključivo kao bilješke s predavanja za pomoć studenticama
i studentima u pripremi kolokvija i ispita iz predmeta Emocije te se ne smiju koristiti u
bilo koju drugu svrhu.

Emocije i tjelesne promjene

1977. godine letjelica Voyager 1 lansirana je u svemir iz Floride (Cape Canaveral), a
dizajnirana je kako bi obletjela Jupiter i Saturn te konačno izašla iz našeg sunčevog sustava.
Danas, gotovo 45 godina kasnije, ova letjelica je više od 13 bilijuna milja daleko od mjesta na
kojem trenutno sjedite i čitate ovu skriptu.
U toj letjelici nalazi se tzv. Zlatni album koji sadrži različite zvukove i fotografije. Njih je
odabrao odbor pod vodstvom poznatog astronoma Carla Segana. Oni su bili zaduženi
predstaviti život na Zemlji u slučaju da Voyager 1 jednom dođe u dodir sa životom izvan
Zemlje. Na Zlatnom albumu nalaze se brojne informacije o životu na Zemlji. Na primjer,
objašnjenje DNA strukture i objašnjenje reprodukcije – samih osnova nastanka života, zatim
fotografije insekata, biljaka i životinja, zvukovi različitih sisavaca, primjeri Zemljine
bioraznolikosti, itd.. Pohranjene su i fotografije ljudi koji se bave svakodnevnim aktivnostima,
od objeda do igranja s djecom. Kako bi prikazali ljudsku kulturu, odabrali su fotografije
zgrada, zemljopisne karte, stranice iz važnih knjiga, nešto matematike, kao i različitu glazbu,
od Mozarta do Chuck Berryjeve pjesme „Johnny B Goode“. Ovaj album uključuje i sat vremena
dugi zapis aktivnosti mozga i srca jedne od dizajnerica tog albuma – Ann Druyan (Slika 1). Na
tom zapisu mogu se vidjeti obrasci aktivnosti njezinog mozga i srca koji su se pojavili kada je
osjećala različite emocije, uključujući ljubav.

Slika 1. Uzorak moždanih valova Ann Druyan snimljenih 2. lipnja 1977.

1
 Ideja da naše emocije proizlaze iz promjena u našem tijelu stara je ideja. U mnogim
jezicima ljudi govore o emocijama kao nečemu što je smješteno u srcu, jetri ili želucu. Metafore
koje se koriste za emocije – leptirići u stomaku, slomljeno srce – ukazuju također na mogućnost
da su emocije zastupljene u tijelu. Kada smo govorili o povijesnom pregledu, sigurno se sjećate
da smo spominjali Williama Jamesa. Njegov argument – tjelesne promjene stvaraju iskustvo
emocija – postavlja tri pitanja:
1. Postoji li tjelesna aktivnost koja je specifična za pojedine emocije?
2. Do koje mjere se iskustvo emocija temelji na aktivaciji različitih tjelesnih sustava?
3. Do koje mjere nam tjelesne reakcije služe kao vodiči našim mislima i ponašanju u
društvu?

Rane teorije o emocijama i tjelesnim promjenama

Većina autora koji su prethodili Williamu Jamesu tvrdili su da je iskustvo emocija
zapravo odgovor na emocionalno uzbudljiv događaj. Emocionalno iskustvo potiče s njim
povezane tjelesne promjene, uključujući i aktivnosti u društvenom kontekstu. James je
promijenio ovaj slijed te je izvor emocionalnog iskustva smjestio u tijelo. Za njega, slijed
emocionalnog iskustva ide ovako:

percepcija tjelesnog
tjelesni odgovor na
uzbudljivi događaj odgovora kao
događaj
iskustvo emocija

Pjesnici su odavno opisivali kako su tjelesne promjene poput lupanja srca, znojenja,
drhtanja, rumenjenja, mišićne napetosti, mišićnih pokreta, suza i osjećaja zimice koja nam
prolazi kroz tijelo, uključene u naše iskustvo emocija. No, James je s ovom idejom otišao puno
dalje. Tvrdio je da svaka emocija, od nervoze i dosade do užitka i sreće koju možete osjetiti
npr. na koncertu vašeg omiljenog benda, uključuje „tjelesne odjeke“. James je razmatrao brojne
tjelesne odgovore, uključujući obrasce disanja, protok krvi, lupanje srca, drhtanje, ježenje, kao
i aktivnosti žlijezda, npr. suznih žlijezda, zatim pokrete različitih mišića, npr. kada se
pripremamo za bijeg ili borbu ili zagrljaj, kao i organe, poput jetara ili želuca. Prema Jamesu,
emocija je percepcija odjeka različitih tjelesnih sustava koji leže ispod moždanog debla.
No, nije samo James imao ovakve ideje. Neovisno od njega, Carl Lange je predložio istu
stvar te se njihova teorija zajedno naziva James-Langeova teorija emocija. Oni kažu ovako:
kad šećući šumom iznenada naletite na medvjeda, to opažanje medvjeda potakne niz tjelesnih
reakcija, a emocija se pojavljuje tek kad postanemo svjesni tih reakcija. Emocija straha je tek
osjećanje drhtanja, lupanja srca, znojenja dlanova i drugih tjelesnih reakcija – odnosno svjesno
zapažanje učinka svih tjelesnih reakcija izazvanih neželjenim i neočekivanim susretom s
medvjedom. Drugim riječima, autonomna aktivnost i ponašanje uslijed emocionalnog događaja
potiču doživljaj emocije. James-Langeova teorija pokušala je povezati određene emocije s
određenim tjelesnim reakcijama, međutim većina pokušaja je propala jer ne postoji
prepoznatljiv obrazac autonomnih reakcija za svaku emociju. Na primjer, strah, iznenađenje i
ljutnja - sve tri emocije popraćene su simpatičkom aktivacijom, dok su veselje i tuga praćeni
parasimpatičkom aktivacijom.
Walter B. Cannon bio je Jamesov student pa kasnije i kolega na Harvardskom
sveučilištu. Cannon nije bio uvjeren u Jamesove argumente o emocijama, već je predložio da
mozak proizvodi tjelesne promjene te da mnoge različite emocije uključuju posve jednaku opću
aktivaciju simpatičkog autonomnog živčanog sustava. Cannon je tvrdio da su tjelesni

2
odgovori koji su povezani s emocijama - promjene u otkucajima srca, pliće disanje, znojni
dlanovi – previše nespecifični da bi mogli objasniti brojne razlike koje ljudi čine kada tumače
ili doživljavaju svoje emocionalno iskustvo, npr. razlike između zahvalnosti, suosjećanja,
ljubavi, žudnje, pobjede i ponosa. Cannon je propitivao jesmo li dovoljno osjetljivi da bi nam
promjene u tjelesnom sustavu potaknule različita emocionalna iskustva. Prema Cannonu,
specifičnost i nijanse različitih emocija ne nalaze se u tijelu, već u mozgu. Cannon je pak sa
svojim studentom, Philipom Bardom, razvio Cannon-Bardovu teoriju. Prema ovoj teoriji,
mozak (korteks) istovremeno:

odlučuje koja je emocija

prikladna za emocionalni
doživljaj (strah, iznenađenje,
veselje)

mozak

aktivira autonomni živčani

sustav, koristeći ili
simpatički sustav kako bi
pripremio tijelo na reakciju
ili parasimpatički sustav
kako bi pripremio tijelo na
odmor

Suprotno od James-Langeove teorije, Cannon-Bardova teorija smatra da su emocionalni

doživljaji i izražavanje emocija usporedni, istovremeni procesi koji nisu izravno uzročno
povezani.
Danas, 130 godina kasnije, znamo kako emocionalna iskustva nastaju i u tijelu i u mozgu.
U emocionalnom ponašanju sudjeluju periferni, autonomni, endokrini i skeletomotorni
sustavi, koji obavljaju pripremne i komunikacijske funkcije. Pripremne funkcije uključuju:
(1) generalno (nespecifično) pobuđenje koje priprema cijeli organizam na akciju i
(2) specifično pobuđenje koje priprema organizam na neko specifično ponašanje.
Ti mehanizmi pobuđenja djeluju zajedno kako bi pripremili periferiju (mišiće, žlijezde,
krvne žile) i koru velikog mozga za nadolazeći događaj. To pobuđenje poboljšava kognitivnu
i tjelesnu izvedbu, osim u slučaju kada se radi o ekstremnom pobuđenju. Periferne
komponente emocija također imaju funkciju komuniciranja naših emocionalnih stanja
drugima u okolini. Kod ljudi u socijalnoj komunikaciji sudjeluje i skeletomotorni sustav,
posebno mišići koji kontroliraju facijalne ekspresije i držanje tijela.

3
Emocije i autonomni živčani sustav
Autonomni živčani sustav (AŽS) čine dijelovi središnjeg i perifernog živčanog sustava
koji nadziru, prilagođavaju i upravljaju vitalnim aktivnostima unutrašnjih organa: probavom,
tjelesnom temperaturom, vazomotorikom
(mijenjanje promjera i tonusa krvnih žila),
metabolizmom, spolnim funkcijama,
adaptacijom oka i uha, tonusom bronha
itd.. Spomenute se funkcije najvećim
dijelom zbivaju bez utjecaja svijesti te su od
temeljnog značenja za održavanje osnovne
biološke ravnoteže tijela (homeostaze),
koju uz autonomni regulira i endokrini
sustav.
AŽS sastoji se od simpatičkog i
parasimpatičkog sustava (Slika 2). U
najširem smislu, autonomni živčani sustav
regulira događaje u tijelu putem krvotoka,
produkcije glukoze i probave, koji
omogućavaju različite aktivnosti, od onih
umirujućih do reakcije „bori se, zamrzni ili
Slika 2. Dijelovi autonomnog živčanog sustava
bježi“ ili seksualnog ponašanja. Dva glavna
neurotransmitera u AŽS–u su acetilkolin i
noradrenalin.
Parasimpatički autonomni živčani sustav sastoji se od živaca koji izlaze iz vrha i dna
kralježnične moždine. Ovaj sustav smanjuje otkucaje srca i snižava krvni tlak, olakšava protok
krvi širenjem (dilatacijom) određenih arterija, a povećava i protok krvi u spolnim organima pa
je ključan za seksualne reakcije tj. odgovore. Također, potiče probavne procese pomicanjem
probavljene hrane kroz gastrointestinalni trakt. Parasimpatički živčani sustav sužava zjenice i
bronhiole (dišne cijevi što se nastavljaju na bronhe unutar pluća i provode zrak dublje u pluća),
potiče sekreciju različitih tjelesnih tekućina, uključujući one iz probavnih žlijezda, salivaciju i
suze. Ima važnu ulogu u probavi, opuštanju, ali i npr. socijalnim odnosima.
Simpatički autonomni živčani sustav sastoji se od živčanih puteva koji izlaze iz
središnjeg dijela kralježnične moždine. Aktivira se kao odgovor na obranu organizma.
Povećava otkucaje srca i krvi tlak, potiče vazokonstrikciju (stezanje) većine arterija, gasi
probavni sustav, a povezan je i s kontrakcijama reproduktivnih organa. Simpatički sustav
dovodi do kontrakcije mišića piloerektora (doslovno „podizača dlačica“) koji okružuju dlačice
na rukama, vratu i leđima, što pomaže kod termoregulacije. Potiče mnoge procese koji
osiguravaju tjelesnu energiju, uključujući oslobađanje masnih kiselina u krvotoku i
smanjivanje aktivnosti prirodnih „stanica ubojica“ (ubijaju određene mikrobe i stanice raka)
koje su uključene u odgovor imunološkog sustava. S obzirom na ove učinke, upravo
simpatički sustav pomaže u pripremi tijela na „bori se, bježi ili zamrzni“ odgovor.
Obrambena ponašanja su nešto što nam je evolucija ostavila kao urođene, automatske
reakcije i ponašanja koja se još nazivaju i obrambene kaskade:
 pobuđenost (engl. alertness) je prvi korak u aktiviranju ove obrambene kaskade,
 bori se ili bježi (engl. fight or flight) je aktivan obrambeni odgovor kada se suočimo s
prijetnjom,
 zamrzni se (engl. freeze) je situacija u kojoj je odgovor bori se ili bježi stavljen na
čekanje,

4
  imobilnost (engl. tonic and collapsed immobility) odnosno nepokretnost je zadnja
mogućnost koja nam je ostala u situacijama prijetnje kojoj ne možemo pobjeći i kada
su nam svi drugi aktivni odgovori na prijetnju propali; ali postoji i oblik imobilnosti
(engl. quiescent immobility) koji se odnosi na stanje mirovanja odnosno stanje koje
potiče odmor i zacjeljivanje nakon stresa.

Autonomne reakcije povezane s ugodnim i neugodnim emocijama

Može li se namjernim pomicanjem mišića lica, tako da facijalne ekspresije (izrazi lica)
odgovaraju emocionalnim izrazima, proizvesti određena autonomna reakcija? Kako bi to
ispitali, Levenson i suradnici razvili su zadatak izravne facijalne akcije. U tom zadatku
sudionici slijede uputu kako aktivirati koji mišić tako da izraz njihovih lica odražava jednu od
šest osnovnih emocionalnih ekspresija. Kada su uspješno namjestili lice koje odražava traženu
emocionalnu ekspresiju, tu su ekspresiju trebali zadržati 10 sekundi, a za to vrijeme bilježene
su im 4 mjere autonomne aktivnosti: otkucaji srca, temperatura prsta, elektrodermalna i
mišićna aktivnost.
Prema hipotezi djelomično temeljenoj na radu Cannona, neugodne emocije – ljutnja,
gađenje, strah ili tuga – uključuju povećano uzbuđenje simpatičkog autonomnog živčanog
sustava. Rezultati ovog i sličnih istraživanja ukazali su na postojanje specifičnosti i
razlikovanja pobuđenosti AŽS kod neugodnih emocija:
1. povećan broj otkucaja srca zabilježen je kod emocija straha, ljutnje i tuge, ali ne i
kod emocije gađenja,
2. elektrodermalna aktivnost (mjera znojenja) bila je veća kod emocija straha i
gađenja u usporedbi s emocijama ljutnje i tuge,
3. temperatura prsta bila je veća kod ljutnje nego kod straha, zato što kod emocije
ljutnje krv slobodno teče do ruku (vjerojatno kako bi to pomoglo u borbi), dok
kod emocije straha krv ostaje blizu prsa kako bi poduprla kretnje povezane s
bijegom.
Sylvia Kreibig (2010) napravila je pregled 130 istraživanja u kojima se na različite načine
sudionike navodilo da dožive određene emocije, na primjer: gledanjem kratkih video isječaka,
sličica (slajdova), zamišljanjem emocionalno pobuđujućih situacija, emocionalno nabijenom
interakcijom s drugom osobom. U svome radu, Kreibig zaključuje kako postoje razlike u
obrascima autonomnog odgovora prilikom doživljavanja neugodnih emocija ljutnje, gađenja,
tuge i straha. Zabilježila je i zanimljive razlike u obrascima autonomne aktivnosti tijekom
ugodnih emocija. Na primjer, zadovoljstvo je povezano sa smanjenim brojem otkucaja srca,
padom krvnog tlaka, usporenjem u disanju, odsustvom znoja na dlanovima – stanje koje bismo
opisali kao stanje tjelesne smirenosti. Tijekom razonode opaža se sličan pad u broju otkucaja
srca, međutim krvi tlak je zapravo visok.
Shiota i suradnici (2011) sudionicima su pokazivali sličice čiji je sadržaj poticao
doživljavanje 5 ugodnih emocija. Rezultati su pokazali da se i u podlozi ugodnih emocija
nalaze različiti obrasci autonomne aktivnosti. Primjerice, kada su sudionici gledali sadržaj koji
je pobuđivao osjećaj ljubavi, primijećen je porast srčane aktivnosti, ali bez sužavanja krvnih
žila. S druge strane, kada su gledali sličice koje izazivaju divljenje (npr. slike prirode), sudionici
su pokazivali smanjeno djelovanje simpatičkog sustava na srce, odnosno pokazivali su
znakove smirenosti povezane s divljenjem. Gledanje sličica koje su prikazivale mogućnosti
zarade novca potaknule su osjećaj ushićenosti i entuzijazma, a opaženo je i znojenje dlanova.
To je bila jedina ugodna emocija koje je proizvela takav elektrodermalni odgovor
karakterističan za simpatičku aktivnosti. Dakle, ugodne emocije poput razonode, divljenja,
ushićenosti, entuzijazma i ljubavi također se međusobno značajno razlikuju u svom obrascu
autonomnog odgovora.

5
Rumenilo lica
Psiholog W. Ray Crozier napravio je literarnu analizu (2016) romana autorice Jane
Austen kako bi istražio kontekst u kojem se ljudi rumene. Prema njegovoj analizi, rumenilo
lica ponekad je znak da je neka „zabranjena“ misao postala javna, ponekad ukazuje na žudnju
jedne osobe prema drugoj, a ponekad se jednostavno radi o tome da se likovi zarumene kada
se osjećaju osramoćeno ili posramljeno te osjećaju da su nepoželjni ljudima u njihovoj blizini.
Rezultati ove analize podsjećaju na onu tvrdnju da isti tjelesni odgovor može pratiti različita
mentalna stanja i društvene kontekste.
Rumenilo lica uključuje spontano crvenjenje koje se javlja u području lica, ušiju, vrata i
gornjeg dijela prsiju, uslijed povećanog volumena krvi potkožnih kapilara. Rumenjenje
razlikujemo od crvenjenja povezanog s tjelesnim naporom, promjenama temperature ili
konzumacijom alkohola.
Leary i suradnici (1992) analizirali su istraživanja koja su ispitivala u kojim se situacijama
kod ljudi javlja rumenilo lica. Rezultati su pokazali da se ljudi ne rumene nužno kada dobiju
bilo kakvu pažnju drugih ili kad razmišljaju što drugi misle o njima, već se rumene kad su
objekti ili primatelji neželjene socijalne pažnje, odnosno one pažnje koja im potencijalno
narušava sliku o sebi, posebno u očima drugih.
Kada ljudi opisuju iskustva kada su se osramotili ili su bili posramljeni, vrlo često govore
i o rumenjenju, a to potvrđuju i istraživanja u kojima su izravno opažali rumenjenje i druge
autonomne odgovore povezane sa stanjem anksioznosti. Jedno istraživanje (Shearn, Bergman,
Hill, Abel i Hinds, 1990) pokazalo je veći porast protoka krvi u obrazima, temperature kože
obraza i provodljivosti kože kada je sudionik u društvu s još četiri pomoćnika
eksperimentatora gledao snimku na kojoj on pjeva himnu The Star Spangled Banner (uvjet
stida), nego kada su svi skupa gledali zastrašujući video isječak iz Hitchcockova filma Psycho
(uvjet straha).
Marije aan het Rot i njezini suradnici (2013) zamolili su sudionike da detaljno bilježe
svoje svakodnevne socijalne interakcije tijekom 2 tjedna. Morali su zabilježiti jesu li se ili nisu
rumenili, jesu li se osjećali posramljeno ili jesu li bili u nekoj situaciji u kojoj su se osramotili,
kao i druge emocije. Pokazalo se da su se ljudi prosječno rumenili jednom do dva puta dnevno,
većinom dok su bili u većoj skupini ljudi i kada su bili u interakciji s romantičnim partnerom.
Općenito, kada su se rumenili izvještavali su i o većim razinama osjećaja posramljenosti, stida,
izloženosti i submisivnosti, u usporedbi sa situacijama u kojima se nisu rumenili. Corine van
Dijk i njezini suradnici (2009) predložili su da je rumenjenje nevoljan i skup način na koji osoba
signalizira da je svjesna i da žali zbog pogreške koju je napravila. Opazili su i da su druge
osobe reagirale pozitivnije na one koji su se zarumenili nakon što su pogriješili, nego na one
koji se nisu zarumenili.
Žmarci, trnci i zimica
„Prošli su me žmarci“ fraza je koja postoji u puno jezika, a odnosi se na odgovor
simpatičkog autonomnog živčanog sustava odnosno kontrakciju minijaturnih mišića koji
okružuju korijen (folikul) dlake i na piloerekciju (tzv. naježenost). Taj odgovor kod sisavaca,
poput velikih čovjekolikih majmuna, pasa, mačaka i glodavaca, stavlja dlake u takav položaj
da se njihovo krzno doima punijim i mekšim. Ljudi često dožive žmarce pri nekim velikim
životnim događajima poput diplomiranja ili vjenčanja, na koncertu ili kada svjedoče nekom
inspirativnom događaju i sl.
Kako bi istražili u kojim emocionalnim stanjima i situacijama doživljavamo žmarce,
Maruskin, Thrash i Elliot (2012) zamolili su sudionike da u dnevnik zabilježe iskustva i emocije
koje su im se javile u tim trenucima. Otkrili su da riječ žmarci odgovora dvama različitim
tjelesnim senzacijama:

6
 1. trnci = senzacija ježenja (engl goosebumps),
2. zimica = osjećaj drhtaja praćen prolaznim valom hladnoće, jeza (engl. shudder).
Daljnje su analize pokazale da se te dvije tjelesne senzacije javljaju uz različite emocije.
Trnci su najčešće bili povezani s osjećajima iznenađenja, divljenja i intenzivnog pozitivnog
afekta, dok je zimica bila povezana sa strahom i gađenjem.

Emocije i neuroendokrini sustav

Slika 3. HHA osovina i odgovor na stres

Neuroendokrini sustav obuhvaća mrežu različitih žlijezda raspoređenih po cijelom

tijelu, uključujući hipofizu i spolne žlijezde, koji ispuštaju hormone u krvotok. Ovi hormoni
utječu na različite organe i mišićne skupine te služe različitim funkcijama koje su povezane s
tjelesnim rastom, homeostazom (ravnotežom tjelesnih sustava) i reprodukcijom. Ovi hormoni
povezani su i s emocionalnim ponašanjem, uključujući obranu ili različite aktivnosti koje
poduzimamo kako bi povećali svoj društveni status.
Jedan od vrlo dobro proučavanih neuroendokrinih sustava je osovina hipotalamus –
hipofiza – adrenalna (nadbubrežna) žlijezda (HHA; Slika 3; engl. Hypothalamic–Pituitary–
Adrenal (HPA) axis). Glavna uloga HHA osovine je tjelesna reakcija na stres. Hipotalamus,
kao dio međumozga, struktura je u kojoj se integriraju signali iz viših moždanih centara te
putem razina hormona u krvi u hipotalamus dospijevaju i indirektni signali o cjelokupnom
statusu organizma. Ova spona između središnjeg i perifernog sustava odražava važnost
hormonskog statusa i krajnjeg rezultata - utjecaja na ponašanje.
Hipotalamus možemo podijeliti na tri dijela: prednji, srednji i stražnji:
 prednji dio hipotalamusa sadrži 4 važne jezgre: 2 magnocelularne jezgre koje
stvaraju hormone oksitocin i vazopresin, suprahijazmatska jezgra i prednja
jezgra, a spojen je sa stražnjim režnjem hipofize (neurohipofizom),
 srednji dio hipotalamusa sadrži većinu parvocelularnih jezgara, a spojen je s
prednjim režnjem hipofize (adenohipofizom),
 stražnji dio hipotalamusa sadrži mamilarni sklop i stražnju jezgru hipotalamusa.
Hipofiza je žlijezda koja se nalazi na bazi lubanje, a dijeli se na anteriorni dio ili
adenohipofizu i posteriorni dio ili neurohipofizu.
Slika 3 opisuje hormonske sustave koje aktivira stres.

7
 Kada se dogodi nešto stresno, početni odgovor posreduje simpatički živčani sustav. Taj
odgovor dešava se gotovo odmah. Hipotalamus aktivira simpatički živčani sustav kako bi
pripremio tijelo na akciju (fight, flight or freeze). Ova bori se, bježi ili zamrzni se reakcija uključuje
simpatičku stimulaciju kore nadbubrežne žlijezde koja ispušta hormone epinefrin (ili
adrenalin) i norepinefrin (ili noradrenalin). Ovi hormoni djeluju na mnoge tjelesne sustave
podižući otkucaje srca, disanje i ostale fiziološke reakcije koje pripremaju tijelo na reakciju. No,
tijelo ne može izdržati dugo ovu navalu energije koju su potaknuli adrenalin i noradrenalin.
Umjesto toga, u reakciju se upliću drugi hormoni.
Nakon otprilike 10ak sekundi, stimulirana je HHA osovina. Hipotalamus reagira na
signale, poput povišene razine noradrenalina, time što luči kortikotropin-oslobađajući hormon
(CRH) u krvotok. CRH povećava aktivnosti simpatičkog živčanog sustava, čime nastavlja
prethodne učinke poput povišenog broja otkucaja srca. CRH također potiče i hipofizu da
proizvodi adrenokortikotropni hormon (ACTH) i luči ga u krvotok. ACTH stimulira koru
nadbubrežnih žlijezda (koje se nalaze povrh bubrega) da u krvotok ispuste glukokortikoide
poput kortizola.
Kortizol ima brojne uloge u tijelu: aktivira proizvodnju glukoze koja je potrebna za
metabolički zahtjevne aktivnosti, povećava otkucaje srca i krvni tlak koji omogućavaju
distribuciju krvi u odgovarajuće mišićne skupine koje su uključene u bori se, bježi ili zamrzni
reakciju, uzrokuje supresiju imunološkog sustava.
Kratkoročno, aktivacija HHA osovine i prateće povećanje kortizola omogućavalo je
našim precima da odgovore na prijetnje preživljavanju, npr. kada im je prilazio predator ili
ljuti suparnik. Danas nam isti odgovor na stres pomaže da odgovorimo na trenutne prijetnje i
probleme – omogućava nam da učimo do kasno u noć za ispit ili da izbjegnemo opasnost na
cesti.

Emocije i imunološki sustav

Imunološki sustav uključuje mrežu stanica i žlijezdi rasprostranjenih po cijelome tijelu,
koje mu pomažu da se bori protiv infekcija i da zaraste nakon ozljede. Razumijevanje kako
emocije utječu na naš imunološki sustav pomoći će nam da razumijemo kako naše
emocionalne sklonosti utječu na fizičko zdravlje.
Postoje četiri načina interakcije središnjeg živčanog sustava i imunološkog sustava:
1. imunološki sustav šalje signale središnjem živčanom sustavu putem citokina,
2. središnji živčani sustav regulira imunološki odgovor putem HHA osi,
3. stanice imunološkog sustava posjeduju receptore za adrenalin,
4. organi imunološkog sustava su inervirani i simpatikusom i parasimpatikusom.
Jedna grana imunološkog sustava koja sve više zanima znanstvenike koji proučavaju
emocije je citokinski sustav. Citokini su specijalizirane molekule koje odašilju poruke vezane
za regulaciju čitavog imunološkog sustava. Vrlo su važni i u komunikaciji s drugim
fiziološkim sustavima pa osim što sudjeluju u razvoju i proliferaciji stanica imunološkog
sustava i usmjeravanju upalnog odgovora, također su važni posrednici u višesmjernoj
komunikaciji imunološkog sustava ustava, SŽS-a i endokrinog sustava.
Različiti čimbenici kao što su infekcija, ozljeda ili stresna reakcija potiču seriju događaja
koji uključuju i lučenje citokina u sklopu imunoreakcije, a u cilju eliminacije patogena, cijeljenja
rana, odnosno ponovne uspostave homeostaze. Zajednički naziv za seriju ovih događaja jest
upala. Svaka imunološka stanica sintetizira citokine koji djeluju stimulativno, kao i one koji
djeluju inhibitorno (koče), a oslobađa ih prema potrebi. Stoga je za optimalno funkcioniranje
imunološkog sustava prijeko potrebno osigurati uravnoteženo izlučivanje citokina. Na
primjer, upalni citokini otpuštaju se u imunološkim stanicama i pomažu u stvaranju upalnog

8
odgovora koji se bori protiv bakterija i virusa. Citokini također šalju signal u mozak da
potakne ponašanje u bolesti, koje uključuje povećanu pospanost, povlačenje, inhibiciju
socijalnog ili agresivnog ponašanja odnosno sve što pomaže tijelu da se oporavi od bolesti ili
ozljede. Ako ste ikada bolovali od gripe, itekako ste osjetili snažan učinak citokina.
Kao i kod kortizola, povišeni socijalni i fizički stres uzrokuje upalne procese. Na primjer,
u jednom preglednom radu (34 istraživanja) otkrili su kako je stres povezan s povećanim
upalnim procesima u tijelu, na što su ukazivale povišene razine biomarkera poznatog kao
interleukin 6 (citokin). Interleukin 6 uzrokuje upalne procese u tijelu kako bi ga zaštitio od
virusa i bakterija. Posebno zabrinjavajuća je literatura koja pokazuje kako je siromaštvo, vrlo
snažan oblik socijalnog i fizičkog stresa, povezano s povećanim upalnim procesima kod male
djece, kao i različiti traumatski događaji poput razvoda ili gubitka posla roditelja. Slični
rezultati pokazani su i kod odraslih osoba – ljudi koji se osjećaju kao da su nižeg statusa ili se
osjećaju odbačenim radi društvene klase ili rase kojoj pripadaju, imaju povišenu razinu
upalnih citokina.
U engleskom (a i u hrvatskom) jeziku ljudi znaju reći: „Skoro sam umro od srama“ (engl.
I nearly died of shame) ili „Bolesno sam ljubomoran“ (engl. I'm sick with envy). Čini se kako su te
metafore uhvatile odnos između submisivnih emocija i aktivacije citokinskog sustava. U
jednom su istraživanju sudionici morali održati govor o tome zašto bi oni bili idealni kandidati
za neki posao, između ostaloga i u uvjetu u kojem su ih dva člana publike promatrala i
pokazivala kritičke, hladne i neodobravajuće izraze lica – što su česti okidači stida. Rezultati
su pokazali da je u tom uvjetu jedan od markera citokinskog sustava (TNF-α) bio povišen.
Međutim, čini se da isto tako postoje emocionalna stanja koja su povezana sa
smirivanjem upalnih procesa. Doživljavanje šireg spektra ugodnih emocija na dnevnoj bazi
(ne samo intenzivna epizoda jedne ugodne emocije) previđa niže razine upale. Kod osoba koje
redovito doživljavaju povišene razine ugodnih emocija opažene su niže razine pro-upalnih
citokina, a kao najsnažniji prediktori zdravog imunološkog profila pokazali su se redovito
doživljavanje divljenja i čuđenja. Možda je također upravo divljenje medijator povezanosti
redovitih boravaka u prirodi i nižih razina pro-upalnih citokina.
Psihoneuroimunologija relativno je novo interdisciplinarno područje koje proučava
odnos središnjeg živčanog, endokrinog i imunološkog sustava. Između ostalog, pokušava
odgovoriti na pitanje kako, na koji način i kojim putevima psihološka stanja mogu utjecati na
imunološki sustav i posljedično na zdravlje, ali također i može li imunološka aktivnost utjecati
na mentalne procese.

Tjelesne promjene i emocionalno iskustvo

Osim pretpostavke o fiziološkoj specifičnosti, William James pretpostavio je i da je
kognitivno iskustvo emocija sekundarno fiziološkoj ekspresiji odnosno da je specifična
aktivacija tjelesnih sustava u podlozi različitih emocionalnih iskustva. Slično je smatrao i
Sylvan Tomkins tumačeći kako je doživljavanje emocija usko povezano s tjelesnim
odgovorima specifičnim za pojedinu emociju.

Kako se emocije očituju u tijelu?

Kako bi ispitali Jamesovu hipotezu o tome da su specifične tjelesne promjene te koje
određuju emocionalno iskustvo, znanstvenici su koristili dva pristupa:
(1) ispitivali su stupanj u kojem su tjelesne promjene prilikom spontanog doživljavanja
emocija povezane s doživljenim emocionalnim iskustvom i
(2) poticali su ljude da proizvedu određena tjelesna stanja kako bi vidjeli dovode li ta
tjelesna stanja do doživljavanja emocija.

9
 No, rezultati nisu jednoznačni. U nekim istraživanjima sudionici su izvještavali o
emocionalnim iskustvima koja su odgovarala tjelesnim promjenama, dok u drugim tjelesne
promjene (npr. otkucaji srca, krvni tlak) nisu mogle previdjeti spontano iskustvo različitih
emocija.
Neki istraživači smatraju da određene mjere iskustva mogu bolje predvidjeti tjelesne
promjene povezane s različitim emocijama. Pritom razlikuju direktne (izvještavanje o
emocijama) i indirektne (izvještavanje o događajima ili mislima) mjere. Istraživanja su
pokazala da direktne mjere – koje se izravno odnose na emocionalno iskustvo („Osjećam se
zadovoljno“) – pokazuju slabu povezanost između emocionalnih iskustava i tjelesnih
promjena. Razlog tome vjerojatno je to što je procjena emocionalnih iskustava pod utjecajem
različitih faktora, npr. kulturalnih normi i uvjetovanih vjerovanja o emocijama te općenito
različitih obilježja društvenog konteksta. S druge strane, čini se da su indirektne mjere, kao što
su slike, metafore, obrasci misli, vjerojatnost detekcije emocionalno važne teme među drugim
nerelevantnim podražajima, objektivnije i manje podložne takvom utjecaju. Indirektne mjere
mogu bolje previdjeti tjelesne promjene povezane s emocijama, za razliku od izravnog
izvještavanja o emocionalnom iskustvu. Primjerice, u jednom je istraživanju indirektna mjera
ljutnje – mjerenje koliko brzo sudionici mogu identificirati riječi koje se odnose na ljutnju – bila
povezana s porastom krvnog tlaka u uvjetu u kojemu su sudionici prethodno bili u interakciji
s agresivnim istraživačem. U tom istom istraživanju direktna mjera ljutnje - izvještavanje o
iskustvu ljutnje - nije bila povezana s tjelesnim promjenama. U drugom istraživanju sudionici
su zamoljeni da za 13 različitih emocija (ljutnja, tjeskoba, prezir, depresija, gađanje, zavist,
strah, sreća, ljubav, ponos, tuga, sram, iznenađenje) na mapama tijela obojaju dijelove tijela u
kojima osjećaju svaku od tih emocija (jedan oblik indirektnih mjera). Rezultati su bili
zadivljujući – odgovori koje su sudionici dali odgovarali su stvarnim fiziološkim promjenama
prethodno utvrđenim za pojedinu emociju. U istraživanjima koja su uslijedila, spontana
emocionalna iskustva pokazala su slično očitovanje emocija u tijelu.
No, kakvi su nalazi iz obrnutog pristupa problemu? U poznatoj studiji istraživači su od
sudionika tražili da u zubima drže olovku (aktivirajući tako mišiće karakteristične za smijanje,
bez da su toga svjesni) ili da olovku džee usnama (izazivajući „pućenje“). Pokazalo se kako je
to utjecalo na njihovu procjenu o tome koliko su smiješnim doživjeli crtić koji su gledali.
Mnoga kasnija istraživanja pokušala su replicirati rezultate, međutim meta-analiza 17 izravnih
replikacija tog istraživanja pokazala je slabi i neznačajni učinak induciranog osmjeha u odnosu
na skupljanje usnica. U jednom istraživanju pronašli su da zauzimanje položaja tijela, koji je
karakterističan za moć i dominantnost ima značajan učinak na to kako su se osobe
samoprocjenjivale s obzirom na to koliko se snažno i moćno osjećaju. Općenito, čini se da
promjene u aktivaciji mišića lica, zauzimanje određenog položaja tijela i disanje na određeni
način, može dovesti do promjene emocionalnog iskustva, međutim ti učinci nisu pouzdani.
Interocepcija
Interocepcija je naša svijest o unutarnjim tjelesnim odgovorima. Svaki tjelesni odgovor
šalje informacije u mozak. Mozak prati rad različitih dijelova perifernog živčanog sustava.
Primjerice, određeni receptori blizu mišića šalju elektrokemijske signale mozgu, baroreceptori
u venama i arterijama u blizini srca rastežu se kao odgovor na promjene u cirkulaciji i protoku
krvi i tako šalju informacije o kardiovaskularnoj aktivnosti u mozak, a slično je i s promjenama
u tkivu pluća tijekom udaha i izdaha. Upalni odgovor tijela prenosi se u mozak vagalnim
živcem i hormonima u krvi. Upravo mozak koji nadgleda i odražava te i ostale promjene u
tijelu omogućuje interocepciju – sposobnost prepoznavanja podražaja i senzacija u tijelu.
Critchley i Garfinkelova (2017) razlikuju 3 različite dimenzije interocepcije:
(1) objektivna svijest o tjelesnim odgovorima,
(2) subjektivna svijest o tjelesnim senzacijama i

10
 (3) metakognitivna interocepcija (uvid u tjelesne promjene povezane s emocijama).
Smatraju i da se ljudi međusobno razlikuju u sposobnosti praćenja i svijesti o tjelesnim
odgovorima i senzacijama te da su te interindividualne razlike u interocepciji važne.
Primjerice, ljudi koji su bolji u prepoznavanju tjelesnih senzacija intenzivnije doživljavaju
emocije, bolji su u reinterpretaciji emocija na način da mogu adaptivnije odgovoriti na trenutne
okolnosti, no oni su i nešto podložniji anksioznosti, vjerojatno zato što su osjetljiviji na
promjene u ritmu otkucaja srca, cirkulaciji, krvnom tlaku i znojenju dlanova – sve su to
promjene koje prate stanje anksioznosti. S druge strane, osobe s autizmom nisu vješte u
prepoznavanju tjelesnih znakova, premda misle da jesu. Autori pretpostavljaju da taj
nedostatak svijesti o informacijama o emocionalnom stanju tijela djelomično može objasniti
poteškoće na emocionalnom planu s kojima se osobe s autizmom susreću.
Utjelovljenje, kognicija i socijalne interakcije
Novija proučavanja tjelesnog aspekta emocija otkrivaju kako suptilni tjelesni odgovori –
pokreti mišića lica, promjene sistoličkog tlaka, aktivnost imunološkog sustava – utječu na
kogniciju (kategorizaciju riječi, procjenu prijetnje, interpretaciju, donošenje odluka),
razumijevanje drugih i socijalnu komunikaciju. Naša percepcija, shvaćanje i interpretacija
svijeta oko nas svakako ima i tjelesni aspekt.
Teoretičari utjelovljenja (engl. embodiment) zastupaju ideju da tjelesni odgovori povezani
s emocionalnim iskustvom oblikuju više kognitivne procese i socijalne interakcije – kada se
aktiviraju određeni tjelesni sustavi vezani uz emociju, obrasci viših kognitivnih procesa
promijenit će se na sustavan način. U jednom istraživanju proučavali su kako specifični pokreti
mišića lica pomažu u kategorizaciji podražaja. Sudionici su dobili listu riječi povezanih s
emocijama ljutnje, sreće i gađanja, a njihov je zadatak bio odrediti koja od ponuđenih riječi je
povezana s nekom od te tri emocije. Ovaj zadatak kategorizacije riječi doveo je do aktivacije
mišića lica povezanih s izražavanjem pojedinih emocija. U drugom istraživanju sudionicima
su dali isti zadatak, no ovoga puta su za vrijeme rješavanja morali držati olovku u ustima kako
bi ih se spriječilo da pomiču mišiće lica za izražavanje gađenja i sreće. Bez tog utjelovljenja
odgovora, sudionicima je bilo teže kategorizirati riječi povezane s gađanjem i srećom. U
sličnom istraživanju sudionici su čitali rečenice s pozitivnim i negativnim sadržajem, pri čemu
su morali držati olovku u ustima čime se blokirala aktivnost velikog mišića jagodične kosti
(lat. musculus zygomaticus major) koji sudjeluje u osmjehivanju. Rezultati su pokazali da su u
takvom uvjetu sudionici bili manje vješti kategorizirati emocionalne podražaje.
Sjećate li se Phineasa Gagea? On, kao i ljudi kojima je oštećen ventromedijalni
prefrontalni korteks, pokazivao je emocionalnu otupjelost te donosio neprimjerene socijalne i
moralne prosudbe. Neuroznanstvenik Antonio Damasio proučavao je takve pacijente te je
ponudio hipotezu tjelesnih markera koja govori o tome kako ti pacijenti ne mogu pristupiti
tjelesnim odgovorima povezanim s emocijama ili simboličkim značenjima tih reakcija
(tjelesnim markerima) koji vode prosudbe i odlučivanje. U usporedbi s kontrolnom skupinom,
pacijenti kojima je oštećen ventromedijalni prefrontalni korteks pokazuju slabi
elektrodermalni odgovor tijekom gledanja pobuđujućih sličica. U Iowa zadatku kockanja
(engl. Iowa Gambling Task) sudionici odabiru karte iz četiri ponuđena špila. Neke karte daju
novčane nagrade, dok druge signaliziraju gubitak. Dva špila su riskantna – daju velike
dobitke, međutim kada se učestalo biraju, na kraju dovode do velikih gubitaka; druga dva
špila su sigurnija – daju manje dobitke, a kada se učestalo biraju rezultiraju manjim, ali
sigurnim dobitkom. Sudionici iz kontrolne skupine obično pokažu pojačani elektrodermalni
odgovor na riskantne špilove i zapravo ih izbjegavaju. No, pacijenti s vetromedijalnim
oštećenjem ne pokazuju takav odgovor simpatičkog sustava na riskantne špilove te ih često
odabiru i gube novac.

11