Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek za historiju

Predmet: Metodika nastave historije I

Student: Ermina Suljkanović

PREDMET I ZADACI METODIKE NASTAVE HISTORIJE

(Referat iz predmeta Metodika nastave historije I)

Profesor: dr.sc. Senaid Hadžić, red.prof.

Tuzla, 2022.
 SADRŽAJ

Uvod............................................................................................................................................3

I. Predmet metodike nastave historije.........................................................................................4

II. Zadaci metodike nastave historije..........................................................................................7

Zaključak.....................................................................................................................................9

Literatura...................................................................................................................................10

2
 UVOD

Nastavni proces oblikuju i sačinjavaju učenici i nastavnici te treba obratiti pozornost na

izazove s kojima se součavaju jedni i drugi, kao i njihove uloge. Različitim pristupima i
kvalitetnim metodama u nastavi historije potiče se i motivira učenike na učenje i rad, a ujedno
se i predmet čini zanimljivijim i intrigantnijim, razvija se kritičko mišljenje učenika, i ono
najbitnije, razvija se efektivnije i kvalitetnije uočavanje uzročno-posljedničnih veza i
postavljanje hipoteza. Potrebno je imati na umu da je izlaganje nastavnog gradiva, prenošenje
znanja i podučavanje drugih kreativnih procesa i da to ne može bez nadahnuća, inspiracije,
empatije i volje. S obzirom da je nastava historije zasnovana na nauci u nastavnim planovima
i programima se daju podaci koji se povećavaju propocionalno dobi učenika koji je izučava.
Historijska nauka, ali i nastavni predmet ne smije biti protiv učenika, nego sva naučna
dostignuća trebaju biti u službi emancipacije ličnosti, njene autonomije, slobode, svestranosti,
vjere u ljude, narode, ravnopravnost i sl. Sve se to treba naučiti. Treba doći do istine, ali
kako? Treba učiti na sumnji, a ne vjerovanju, treba učiti stvaralački, a ne reproduktivno, učiti
treba pronalaženjem vlastitih činjenica i generalizacije, a ne usvajanjem sumnjivih podataka.
Treba naučiti razlikovati bitno od manje bitnog, da stečeno znanje postane učenikovo trajno
vlasništvo. Neki smatraju da je učenje toliko jednostavno da nije potrebna nikakva sugestija,
pomoć, da sve ide samo po sebi i da će uspijeh doći sam po sebi, bez ikakvog napora. Ignorišu
potrebu savladavanja raznih metoda i tehnika efikasnog učenja, ulogu motivacije, korištenja
raznih izvora znanja. Razumljivo je da su njihovi uspjesi u nastavnom procesu veoma
skromni. S obzirom da je učenje toliko važno treba ga naučiti. To se postiže u uslovima
visoke organizacije nastavnog procesa, kakav pružaju škole i fakulteti. Jedan od važnih
predmeta na nastavničkim fakultetima jeste metodika nastave historije. Ona daje općenite
poglede o predmetu i zadacima nastave historije, o čemu ćemo mi i govoriti kroz ovaj rad koji
se odnosi na tu temu, zatim govori i o drugim segmentima kao što je razvoj nastave, o
nastavnicima, učenicima, o planiranju nastave i sl. Tko dobro poznaje metodiku nastave
historije, taj će biti dobar nastavnik.

3
 I. PREDMET METODIKE NASTAVE HISTORIJE

Metodika nastave historije je nauka o nastavi historije. Na ovu konstataciju upućuje značenje
pedagoškog pojma metodike kao nauke o odgojno-obrazovnom radu koji se ostvaruje u
školama, kao i niz drugih činjenica koje se tiču cilja, predmeta, zadataka i metoda naučnih
istraživanja iz oblasti nastave historije. Metodika nastave historije predstavlja dostignuto
iskustvo čovječanstva o svim pitanjima nastave historije, pa otuda ona nije hipotetička već
konkretna i pragmatična naučna disciplina koja se i te kako naslanja na teorijska promišljanja.
Shvatanja koja metodiku nastave historije definišu kao zbir određenih pedagoških recepata i
savjeta ili, pak, kao podrobno metodički razrađene nastavne jedinke, vode u tehnicizam. Ovo
zbog toga što se metodika nastave historije ne bavi samo nastavnim metodama i postupcima,
već svim pitanjima koja se tiču predavanja historije, počev od same suštine nastavne materije,
preko pitanja koja se tiču rada nastavnika pa sve do samih učenika kojima su ta znanja
namijenjena. Zbog svega toga predmet metodike nastave historije obuhvata:

1. Historiju kao nauku,

2. Historiju kao nastavni predmet,
3. Metodiku nastave historije kao nauku,
4. Ostala konkretna pitanja metodike nastave historije: zadaci, principi, sadržaji, metode,
oblici rada, sredstava i objekti, izvođenje nastave, samostalan rad i slobodne aktivnosti
učenika, rad nastavnika historije, nastavni plan i program, sadržaj izbor i raspored
gradiva, korelacije sadržaja sa ostalim nastavnim predmetima, korišćenje znanja
savremenih informacijskih i drugih nauka itd.

Imajući u vidu ovako širok spektar pitanja kojima se bavi metodika nastave historije, koja se
tijesno prožimaju i oslanjaju na didaktička znanja, postavlja se važno pitanje: kome pripada
metodika nastave historije- historijskoj nauci ili didaktici kao pedagoškoj disciplini?

Među naučnicima su o ovome pitanju podijeljena mišljenja. Jedini smatraju da je metodika

isključivo pedagoška disciplina. Drugi, pak, ističu da metodika nastave historije mora biti
utemeljena na znanjima iz struke to jeste iz historije. Iako su didaktička znanja neophodna za
prenošenje stručnih, historijskih znannja širokoj ppulaciji vaspitnika, ipak čini se važnijim
aspekt posjedovanja posebnih znanja: kako onih koja su iz same struke tako i onih koja su
osobena didaktička znanja za prenošenje zananja na vaspitnike. Historijska nauka mora biti
zainteresirana da svoja dostignuća što uspješnije prenese drugima, u suprotnom postat će

4
izolirana tj. sama će sebi biti svrha i cilj. Na taj način ona se ne može inkorportirati u društvu,
što će slabiti njeno mjesto i ulogu i u školskom sistemu. Sam, pak , postupak prenošenja
znanja je veoma složen sistem u kojem se neminovno moraju koristiti interdisciplinirana
znanja prije svega iz oblasti psiholoških i pedagoških nauka. Savremena pedagogija,
oslanjajući se na psihološke i druge nauke, na ovom planu posjeduje uspješna rješenja, čija
adekvatna primjena zavisi prije svega od znanja nastavnika, umijeća i opredjeljenja. To,
između ostalog, podrazumijeva oslobođenje nastavnika od tradicionalne nastave i uvođenje
savremenih didaktičkih sistema koji vode individualizaciji u nastavi historije. Sve se to može
ostvariti samo kompleksnim naučnim pristupom koji osigurava da metodika nastave historije
postane savremena sintetička nauka interdiscipliniranog karaktera.

Metodika nastave historije temelji se na općim principima znanja koje generiraju istraživanja
iz oblasti društvenih i humanističkih nauka, ali i na konkretnoj ekonomskoj, političkoj,
društvenoj i kulturnoj stvarnosti određene sredine. Ukoliko ne postoji ravnoteža ova dva
faktora,općeg i posebnog, postoji opravdana bojatan da se ciljevi nastave histzorije postave
nenaučno, partikularistički, i da time bude dovedeno u pitanje njeno usmejrenje u pravcu
egzaktnosti. To je izuzetno pogodan teren za unošenje mitskog, legendarnog,
nacionalističkog, šovinističkog i drugih sadržaja koji vode ideologiziranoj i mitskoj, a ne
egzaktnoj historijskoj nauci. Dakle, znanje koje nudi historijska nauka, što čini osnovni
sadržaj predmeta metodike nastave historije, neophodno je provesti kroz određenu metodsku
formu kako bi bilo pravilno predstavljeno i shvaćeno od strane vaspitnika. A to znači da se
samo na pravilnim historijskim saznanjima prošlosti mogu očekivati i odgovarajući odgojni
efekti na vaspitanike. Samo se tako može izgrađivati pravilannaučni pogled na svijet do
kojega vode procesi izgradnje historijskog mišljenja u kojem se iskustvena i na logici
zasnovana promišljanja oblikuju u skladan sistem vrijednosti. Iako se metodika nastave
historije temelji prevashodno na dometima historijske nauke, to, međutim, nije jedini uslov za
pravilno predavanje ovog nastavnog predmeta u sistemu obrazovanja. Historijsku istinu
iznijetu u vidu historijskih činjenica, neophodno je dovesti u vezu sa bitnim historijskim
procesima, tako da se nastava historije ne svede na pamćenje podataka i događaja, već na
uviđanje i utvrđivanje historijskih zakonitosti izraženih u vidu posebno oblikovanih
zaključaka. Jedino tako, konsenkventno od uzroka do posljedice izvedena misao, ima smisla u
procesu učenja i naučnog oblikovanja pogleda na svijet. Baš u tome je i veza i značaj između
historije i metodike nastave historije. Za pravilno razumijevanje predmeta istraživanja
metodike nastave historije od bitnog je značaja njena povezanost sa metodologijom

5
historijskih istraživanja. Shvatanja da je metodika nastave historije samo didaktička primjena
metodologije historijskih istraživanja su neosnovana, kao što su neosnovana i stajališta o
njihovoj apsolutnoj nepovezanosti. Naime, metodologija historijskih istraživanja omogućava
egzaktan put utvrđivanja naučne istine, za što su potrebna znanja iz pomoćnih historijskih
disciplina, a što je svakako potrebno da nastavnik historije i te kako poznaje. Ta znanja
pomažu nastavniku metodologije da ravilno i dosljedno koristi dostupne historijske izvore u
obradi nastavnih sadržaja. S druge strane poznavanje arhitektonike istraživačkog procesa
omogućava pravilno usvajanje znanja, za razliku od znanja koje se zasniva na pamćenju
činjenica, tj. učenju napamet. Usvojena znannja su svakako trajnija i postojanija od znanja
stečenih nerazumnim učenjem. Metodika nastave historije je trajno povezana sa sociologijom,
političkom ekonomijom, psihologijom i posebno sa pedagoškim disciplinama. Koristeći se
znanjima iz sociologije i politike ekonomije lakše se povezuje prošlost sa sadašnjošću te se na
taj način ova nauka čini aktuelnom i interesantnom. Ovdje treba ukazati na zamku koja prijeti
nastavnicima metodike nastave historije, a to je mogućnost indroktinacije nastave unošenjem
ideološki i drugih osobenosti aktuelnih vladajućih društvenih struktura. Pravlnim korištenjem
znanja iz psihologije lakše će se shvatiti činjenica da je razvoj svake individue rezultat
zajamnog dejstva ličnosti i okoline, te utjecaja nastave i odgoja. Najprirodnija je, svakako,
veza između metodike nastave historije sa sistemom pedagoških disciplina. Naime, metodika
nastave historije, kao posebna didaktika jednog nastavnog predmeta, proizlazi iz didaktike,
kao posebno iz općeg. Utjecaj je, svakako, obostran. Metodika nastave historije polazeći od
općih stavova didaktike dolazi do svojih rješenja uzimajući u obzir sve specifičnosti predmeta
svoga istraživanja. Didaktika, pak, uopćava rezultate pojedinih nastavnih predmeta,
izgrađujući tako opća polja i stavove zajedničke za sve nauke. Dakle, iako je dominantan
deduktivni nije zanemarljiv ni induktivni put saznanja. Naučnim istraživanjima iz oblasti
metodike nastave historije nije posvećivana naročita pažnja na prostoru Bosne i Hercegovine i
njenog okruženja. Više pažnje je posvećivano ideološkim efektima uticaja radne klase i
Komunističke partije Jugoslavije na stvaranju jugoslovenskog socijalističkog društva, a
znatno man je krucijalnim pitanjima naučnog pristupa u prenošenju historijskih znanja.
Deduktivni metod je ostao dominantan. Insitiranja na dodiru vaspitanika sa dokumentima i
spomenicima kulture imala su prevashodno pragmatičnu ideološku poruku. Izostao je planski,
organizirani i sistematski rad naučnih i naučno-nastavnih ustanova na ovim pitanjima.

6
 II. ZADACI METODIKE NASTAVE HISTORIJE

Zadaci nastave historije, pa otuda i metodike nastave historije, su se u prošlosti često mijenjali
odražavajući interese i poglede vladajućih sistema. Tako npr. nastava historije u vrijeme
monarhističke Jugoslavije služila je isključivo religiozno- moralnom odgoju učenika, buđenju
rodoljublja, jačanju svijesti o jugoslovenstvu itd. U drugom planu je bilo sticanje znanja, tj
obrazovni zadatak nastave, te razumjevanje i uočavanje objektivnih i subjektiivnih uzroka
zbivanja i otkrivanja zakonitosti historijskog razvitka, potom pamćenja, mišljenja, historijske
pronicljivosti itd. Isticane su i potrebe za objektivnošću, za suzbijanjem šovizma i sl., što je
sve ipak ostalo na praznim konstatacijama. Estetski i intelektualni odgoj gotovo da nisu ni
spomenuti. Iznešene su čak i neke pogrešne konstatacije tipa- da jugoslovenski narod nikada
nije imao zavojevačke i hemonističke težnje i postupke. Nacionalnoj historiji je data
najvažnija uloga u cjelokupnom obrazovno-odgojnom sistemu. Ovdje su evidentno došla do
izražaja shvatanja vladajuće srpske buržoazije. Evropsko buržoasko (građansko) shvatanje
zadatka nastave historije može se svesti na potrebu povezivanja prošlosti sa sadašnjošću. To
se postiže ispunjavanjem vremena konkretnim spoznajama o radu i djelovanju čovjeka i
drušva uopće. Na taj način se utiče na socijalizaciju i humanizaciju vaspitanika, potiskuje se
egocentrizam kod vaspitanika i razvija osjećaj o čovjeku kao društvenom biću. Nastava
historije prema ovom učenju razvija osjećanje raznovrsnosti i promjenjivosti raznih društava u
zavisnosti od uvijeta njihove egzistencije.ističe se intelektualna vrijednost historije kao
objektivne spoznaje zasnovane na dokumentima. Historija kao škola života i mudrosti
poučava generacije da postoji historijska stvarnost koja nije podčinjena čovjeku. Objektivna
spoznaja sprečava antagonizme među narodima i klasama. Ovim stajalištima nedostaje
shvatanje o zakonomjernom kretanju naprijed cjelokupnog čovječanstva koje ne može
zaustaviti ni jedna ličnost, nacija ili država. U socijalističkom bišem jugoslovenskom društvu
zadatak nastave historije proizlazio je iz više komponenti, a naročito: iz karaktera savremenog
socialističkog društva, iz ciljeva i zadataka sistema obrazovanja i odgoja u njemu, iz ciljeva i
zadataka historije kao nauke, te iz psiho-fizičkih mogućnosti vaspitanika odgovarajućeg
uzrasta. Nastava historije je imala zadatak da posluži stvaranju svestrano razvijene ličnosti.
Historijska znanja trebala su da obuhvataju privredni, društveni, politički i kulturni život,
pokretače snage u razvoju društava, glavna historijska razdoblja u historiji jugoslavenskih
naroda, ulogu narodnih masa i pojedinih ličnosti, najznačajnije događaje iz prošlosti itd. Za
razliku od ranijih perioda znatno više pažnje je pridavano oslobodilačkoj borbi jugoslovenskih
naroda, klasnoj i nacionalnoj borbi, ulozi naroda u stvaranju historije itd. Na saznanjima iz

7
opće i nacionalne historije nastojao se razvini naučni pogled na svijet, uticati na izgradnju
historijskog mišljenja, socijalističkog morala itd. Svi ovi zadaci ostvareni su od predškolskog
do visokoobrazovnog stupnja nastavnih sadržaja. Iako se radi o značajnom civilizacijskom i
naučnm pomaku u odnosu na stanje u predhodnim vremenima, nastava historije
socijalističkog perioda opterećena je mnogim manjkavostima, koje se prije svega tiču: njene
klasne omeđenosti, isključivo marksističke osnove, glorificirajućeg ideološko-partijskog
pristupa događajima iz savremen historije itd.

8
 ZAKLJUČAK

Kroz ovaj rad smo obradili bitne dijelove metodike nastave historije. Tačnije rečeno,
obrađivali smo temu predmet i zadaci metodike nastave historije. Kroz ovu temu smo
spoznali da je metodika nastave historije nauka o nastavi historije. Da ona ima svoj predmet i
zadatke koji su se kroz historiju mijenjali, napredovali i prilagođavali vremenu, mjestu i dobi
vaspitanika. Govorili smo o tome kako prenijeti znanje na druge, kako se motivirati da što
bolje prenesemo to znanje i kako da postanemo uspiješan i dobar nastavnik.

9
 LITERATURA

1. Mr. Senaid Hadžić- Dr. Azem Kožar, Metodika nastave historije, Tuzla 2006.

10