Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet
Odsjek za historiju
Predmet: Historija Bosne i Hercegovine u 20. stoljću
Student: Ermina Suljkanović

BOSNA I HERCEGOVINA U VIDOVDANSKOM SISTEMU

(1921-1929.)

Profesor: dr.sc. Adnan Jahić, red.prof.

Tuzla, 2023.
 SADRŽAJ
Uvod...........................................................................................................................................3
I. Donošenje Vidovdanskog ustava i status Bosne i Hercegovine............................................4
Ustavni nacrti............................................................................................................................4
Izglasavanje ustava i njegove karakteristike.............................................................................7
II. Unutrašnje podjele u vladajućim strankama.......................................................................10
III. Parlamentarni izbori 1923. godine u Bosni i Hercegovini................................................13
IV. Opšte prilike u Kraljevini SHS do diktature.....................................................................15
V. Privredne prilike u Bosni i Hercegovini.............................................................................17
Zaključak.................................................................................................................................23
Literatura..................................................................................................................................24

2
 UVOD
Tema ovog seminarskog rada nosi naziv “Bosna i Hercegovina u Vidovdanskom sistemu”.
Period koji će se obrađivati kroz ovaj rad, jetse period nakon Prvog svjetskog rata u kojem je
došlo do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na samom početku rada bit će govora
o raznim ustavnim nacrtima, te izglašavanju ustava i njegovim karakteristikama. Nakon toga,
vidjet ćemo kako su razne vladajuće stranke djelovale na Vidovdanski ustav i kako su se
međusobno, unutar, podijelile. Uvidjevši stavove vladajućih stranaka, doći ćemo do teme koja
govori o parlamentarnim izborima 1923. do 1927. Godine pri čemu ćemo obraditi i temu koja
se odnosi na opšte prilike u Kraljevini Shs do diktature. Te će na samom kraju biti nešto govora
i o privrednim prilikama u Kraljevini SHS tokom ovog perioda.

3
 I. DONOŠENJE VIDOVDANSKOG USTAVA I
STATUS BOSNE I HERCEGOVINE
Privremenim poslovnikom za Ustavotvornu skupštinu, koji je mimo svih parlamentarnih
pravila i običaja propisala vlada, predviđeno je da poslanik ne može vršiti svoju dužnost dok
ne položi zakletvu vjernosti kralju. Zbog toga je 50 zastupnika Radićeve HRSS-e odbilo da
učestvuje u radu Skupštine. Osnovno pitanje koje je dominiralo političkim životom
jugoslavenske države bilo je pitanje unutrašnjeg državnog uređenja. Tako su se na jednoj strani
našli pristalice nacionalnog unitarizma i državnog centralizma, predstavljeni dinastijom
Karađorđevića, vojskom. Radikalnom i Demokrtskom strankom te Savezom zemljoradnika, a
na drugoj strani pristalice unutarnje autonomije, federacije pa čak i nekog oblika konfederacije.
Krajem januara 1921. godine Ustavnotvorna skupština je obrazovala odbor koji je imao zadatak
da pregleda i prouči nacrte Ustava. Do roka koji je bio određen poslovnikom, tom odboru je
podnijeto osam ustavnih nacrta i projekata. Podnosioci nacrta bili su ili pojedini poslanički
klubovi ili pojedinci, kao što su Stojan Porić, dr. Josip Smodlaka i dr. Ante Trumbić. Mada su
se svi podnijeti nacrti međusobno razlikovali oni se mogu svrstati u tri osnovna shvatanja o
budućem ustavnom uređenju države. 1

-Ustavni nacrti

Pravi rad na izradi ustava započeo je početkom 1920. sa formiranjem vlade Stojana Protića,
čiji je mandat trajao od 19. februara do 17. maja te godine. Prethodno je formiran Ustavotvorni
odbor koji je imao zadatak da utvrdi ustavni nacrt o kojem će se kasnije glasati. Od tada je
Ustavotvorni odbor primio nekoliko nacrta ustava. Stojan Protić je autor jednog nacrta ustava,
kojeg je izradio za vrijeme vlade Milenka Vesnića (17. maj – 18. august 1920). Iako je bio
radikal, Protić nije bio zagovornik strogog centralizma, već je vodio računa o autonomističkim
raspoloženjima u zemljama izvan Kraljevine Srbije.

1Dr. Senaid Hadžić-Dr. Sead Selimović, Kultura i tradicija u Bosni i Hercegovini; Višemilenijski kontinuitet, Tuzla
2012., str. 350-351.

4
 Stojan Protić; preuzeto sa: Wikipedije

Tako je predložio da država bude podijeljena na devet pokrajina. Jedna od tih pokrajina bila bi
Bosna, dok bi Hercegovina činila drugu pokrajinu u cjelini sa Crnom Gorom. Pokrajine bi
imale određeni nivo autonomije, ali je u osnovi nacrt ustava bio unitaristički zasnovan na
pretpostavci da postoji samo jedan narod. Ovaj nacrt ustava odbacila je Protićeva vlastita
stranka, tako da on nije ušao u razmatranja.

Za vrijeme druge Vesnićeve vlade (18. august 1920 – 1. januar 1921) izrađeno je više varijanti
na osnovu kojih je Pašićeva vlada (1. januar – 26. mart 1921) izradila vladin nacrt ustava, koji
je službeno podnesen Ustavotvornoj skupštini 25. Januara.

Pašićev ili vladin nacrt zasnivao se na strogo centralističkom uređenju države koja bi bila
podijeljena na 33 administrativnih oblasti. Vlast bi bila skoncentrisana u Beogradu u rukama
kralja, Narodne skupštine i vlade. Ustavna debata o ovom nacrtu otvorena je 1. februara, tako
da je nacrt dopunjen određenim ekonomskim i socijalnim mjerama. Također, vlada je morala
pristati na određene ustupke Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji i Džemijetu u zamjenu
za njihovu podršku ovom nacrtu ustava. Tako su u nacrt ustava ušle odredbe o vjersko-školskoj
autonomiji, šerijatskim sudovima, naknadama za oduzetu zemlju bivšim zemljoposjednicima i
čuveni turski paragraf. Riječ je o članu 135. onoga što će kasnije biti usvojeno kao ustav, a koji
podrazumijeva da administrativna podjela Kraljevine SHS na 33 oblasti bude takva da se ne
diraju historijske granice Bosne i Hercegovine, odnosno da šest oblasti bude unutar granica
Bosne i Hercegovine. Ipak, time su samo očuvane granice Bosne i Hercegovine, ali oblasti
unutar nje nisu ni po čemu bile posebne u odnosu na oblasti izvan Bosne i Hercegovine.

Osim vladinog nacrta bilo je i drugih nacrta ustava, od kojih su neki dostavljeni Ustavotvornoj
skupštini, a neki nisu. Jedan od onih koji jeste dostavljen je nacrt ustava Narodnog kluba,

5
odnosno Hrvatske zajednice. On je predviđao podjelu zemlje na šest pokrajina, od kojih bi
jednu cjelinu činile Bosna i Hercegovina. Pokrajine bi imale nadležnosti u oblasti građanskog
i krivičnog prava. Nacrt je izražavao federalistička shvatanja, dok je u pogledu oblika vladavine
prihvatao monarhiju.

Još jedan federalistički nacrt ustava bio je onaj kojeg je podnio Jugoslovenski klub (Slovenska
narodna stranka, Bunjevačko-šokačka stranka i Hrvatska pučka stranka). On je također
predviđao šest pokrajina, s tim što bi Bosna i Hercegovina činila cjelinu sa Dalmacijom. Time
se željela osigurati ravnoteža između katoličkog i pravoslavnog elementa, jer bi tri pokrajine
tako bile većinski katoličke (mada je upitno da li bi Bosna i Hercegovina sa Dalmacijom imala
katoličku većinu), a tri većinski pravoslavne. Pokrajine bi imale nešto manju autonomnu
legislativu u odnosu na nacrt Narodnog kluba, tako da se može reći da ovaj nacrt predstavlja
neku ravnotežu između federalizma i centralizma. Ovaj nacrt također prihvata monarhiju kao
oblik vladavine.

Svoj nacrt ustava imala je i Jugoslavenska muslimanska organizacija. On je formulisan tako

da Bosna i Hercegovina bude jedna cjelina sa određenim nivoom autonomije. Zahtijeva se puni
parlamentarizam, tj. da vlada bude odgovorna parlamentu. Također se traže ravnopravnost
islama sa kršćanstvom, zadržavanje šerijatskog suda, osiguravanje vjersko-prosvjetne
autonomije i raspolaganje vakufskom i vasijetskom imovinom itd. S obzirom da se JMO
dogovorila sa vladom, ona je odustala od svog nacrta ustava i iskazala podršku vladinom
nacrtu.

Jedan nacrt ustava koji je u prvi plan isticao društveno-ekonomska pitanja bio je nacrt ustava
Saveza zemljoradnika. Njime se tražilo popravljanje položaja seljaka, ukidanje kmetskih,
čiftčijskih i kolonatskih odnosa te formiranje tzv. profesionalnog parlamenta. Ovaj nacrt je na
liniji unitarističkog koncepta i centralističkog državnog uređenja sa podjelom zemlje na oblasti.

Nekoliko nacrta ustava bio je na liniji republikanskog oblika vladavine. Takvi su nacrti
Socijaldemokratske stranke Jugoslavije, Republikanske stranke i Hrvatske republikanske
seljačke stranke. Prvi od njih zagovara centralističko uređenje uz podjelu zemlje na pokrajina,
dok drugi predviđa decentralizaciju. Nacrt HRSS-a u potpunosti negira nacionalni unitarizam
i zalaže se za formiranje „tri prave narodne države“ – Hrvatske, Srbije i Slovenije. Ostale
pokrajine, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija ovaj nacrt naziva „poluplemenskim
i poluhistorijskim domovinama“ koje bi se plebiscitom izjasnile kojoj „pravoj državi“ bi se
priključile. Nacrt ustava je čak konfederalistički, a država bi od zajedničkih organa imala samo

6
vrhovno predstavništvo, vojsku i ministarstvo vanjskih poslova. Ipak, ovaj nacrt nije ni
podnesen Ustavotvornoj skupštini, tako da se o njemu nije ni raspravljalo.

Pojedinačno su nacrte ustava predložili Josip Smodlaka i Ante Trumbić. Smodlakin nacrt je
podrazumijevao 12 samoupravnih pokrajina u državi, koje bi imale svoje sabore ili skupštine i
poglavicu. Bosna i Hercegovina u Smodlakinom prijedlogu ne bi činila jednu cjelinu, već bi
bila rascjepkana na pet pokrajina od kojih bi samo pokrajine Bosna i Krajina imale sjedište u
Bosni i Hercegovini. Trumbićev nacrt bio je decentralistički blizak politici Hrvatske zajednice.
Iz Bosne i Hercegovine pojedinačne nacrte sastavili su Radivoje Novaković i Đorđe Čokorilo.
Ti nacrti su bili izrazito velikosrpski, ali nisu imali

skoro nikakve podrške.2

-Izglasavanje ustava i njegove karakteristike

Ustav je izglasan 28. juna 1921. Godine, na Vidovdan, pa otuda i naziv Vidovdanski. Od 258
prisutnih poslanika 223 poslanika glasali su za, a 35 protiv ili se suzdržalo od glasanja. Pored
radikala, demokrata i stranka sa kojima je postugnut spomenuti sporazum, za vladin prijedlog
Ustava glasali su i poslanici slovenačke Samostojne kmetijske stranke. Vidovdanskim ustavom
predviđeno je da se zatečene pokrajinske uprave zadrže dok se ne donese zakon o podjeli
zemlje na oblasti, okruge i općine. S tim u vezi i Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine
obavljala je poslove iz svoga djelokruga sve do 21. jula 1921. godine kada je uspostavljena
Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu. U njenoj nadležnosti ostale su samo odjeljenja za
unutarnje poslove, poljoprivredu i vode, prosvjetu i vjere, te za socijalnu politiku. Pokrajinska
uprava za Bosnu i Hercegovinu zadržana je i nakon objavljivanja već najavljenog Zakona o
oblasnoj i sreskoj samoupravi od 26. aprila 1922. godine kao što je i ranije dogovoreno,
zakonom su okruzi u Bosni i Hercegovini postali oblasti: bihaćka, banjalučka, mostarska,
sarajevska, travnička i tuzlanska, a čitava zemlja je podijeljena ukupno na 33 oblasti. Zadatak
Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu bio je da prenese sve poslove iz svoje nadležnosti
na nove, zakonom predviđene organe i nadležna ministarstva u centralnj vladi. To je bio složen
i, pokazalo se, dugotrajan proces koji je završen tek februara 1924. godine, kada je konačno
likvidirano i posljedje odjeljenje Pokrajinske uprave. Tek tada je u potpunosti mogla biti
zavedena zakonom predviđena administrativno-teritorijalna podjela. Svi poslovi Pokrajinske
uprave za Bosnu i Hercegovinu prevedeni su na nove organe uprave- velike župane u oblastima

2 Horvat Josip, Politička povijest Hrvatske, drugo izdanje, Zagreb 1990., str. 201 - 211

7
i sreske namjesnike u srezovima (kotorima). Velikom županu su bila potčinjena sva nadleštva
i svi organi opće uprave u oblasti. Od njih je primao izvještaje i izdavao im naređenja i upustva.
U pogledu poslova iz svoje nadležnosti veliki župan je bio odgovoran resornim ministrima u
vladi. On je ujedno bio i politički predstavnik vlade i predstavljao je vladu prema oblasnoj
samoupravi.

Vidovdanski ustav; preuzeto sa: Wikipedije

8
Ustavom iz 1921. država je proglašena parlamentarnom monarhijom sa dinastijom
Karađorđević na tronu. Službeno ime države postalo je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U
najvažnija obilježja Vidovdanskog ustava možemo ubrojati sljedeće tačke: unitaristička,
centralistička država u kojoj sve počinje i završava u Beogradu; kompromis po nacionalnom
pitanju – jedan jugoslavenski narod sa tri plemena ili tri narodna imena; vlast je podijeljena u
tri sektora – zakonodavna, izvršna ili upravna i sudska (zakonodavnu vlast vršila je Narodna
skupština, s tim što je kralj morao potvrditi svaki zakonski prijedlog iz Skupštine da bi taj
prijedlog postao zakon, tj. kralj je mogao oboriti svaki zakon kojeg donese Skupština; izvršnu
vlast imala je Vlada, ali je i tu kralj imao velike ovlasti – postavljao je predsjednika vlade i
odobravao resorne ministre; sudska vlast je pripadala sudovima, ali je i sudije postavljao kralj);
sankcionisano je privatno vlasništvo. Ovlasti kralja su bile velike; pored pomenutog udjela u
zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, kralj je sazivao i raspuštao sazive skupština i vlada,
kad god se nije slagao sa većinom u skupštini mogao ju je raspustiti; njegova vlast je bila
nepovrediva, nije nikome odgovarao i nije mogao biti pokrenut krivični postupak protiv njega,
predstavljao je državu u međunarodnim odnosima, bio vrhovni vojni komandant, mogao
objavljivati rat i zaključivati mir. 3

3Dr. Senaid Hadžić-Dr. Sead Selimović, Kultura i tradicija u Bosni i Hercegovini; Višemilenijski kontinuitet, Tuzla
2012., str. 352- 353.

9
II. UNUTRAŠNJE PODJELE U VLADAJUĆIM STRANKAMA
Kako je u nacrtu ustava predviđeno, Bosna i Hercegovina je zadržala historijske granice tako
što je šest oblasti uklopljeno u te granice. Te oblasti su zapravo okruzi iz austrougarskog
perioda, tako da su administrativna središta bili Bihać, Banja Luka, Tuzla, Travnik, Sarajevo i
Mostar. Osim što su sačuvane granice, od člana 135. Ustava Kraljevine SHS nije bilo neke
posebne koristi – Bosna i Hercegovina nije ni po čemu bila posebno područje,
bosanskohercegovačke oblasti nisu ni na koji način bile povezane u jednu cjelinu koja se zvala
Bosna i Hercegovina, niti su prema drugim oblastima imale bilo kakav poseban odnos.
Pokrajinska samouprava sa pet povjereništava jeste zadržana do 1924, ali iz praktičnih razloga
jer je trebalo sačekati sa ukidanjem pokrajinskih samouprava. Postojanje pokrajinske
samouprave nije predviđeno Vidovdanskim ustavom. Oblasti su na svom čelu trebale imati
velikog župana, kojeg bi postavljao kralj, te svoje lokalne skupštine. Međutim, oblasni i
opštinski izbori u Bosni i Hercegovini provedeni su tek 1928. Godine. Nakon što je vladin nacrt
ustava postao Ustav Kraljevine SHS, prema ranijoj odluci, Ustavotvorna skupština pretvorena
je u običnu zakonodavnu Narodnu skupštinu. To se pravdalo vanrednom situacijom u zemlji,
a cilj je bio izbjeći održavanje novih parlamentarnih izbora. Njena ovlaštenja ipak su bila
ograničena, pa je mogla donositi samo zakone vezane za Ustav i zakone finansijske prirode.
Trećina zastupnika u Skupštini činila je kvorum, a odluke su se donosile prostom većinom.
Vladajuća većina formirala je Zakonodavni odbor koji je preuzeo skoro sve nadležnosti
Skupštine. On je imao dva glavna zadatka – ukinuti privremeno državno uređenje i izjednačiti
zakonodavstvo u svim dijelovima monarhije. Ipak, Narodna skupština je svoj rad počela
mjerama za učvršćenje poretka, pa je prvi zakono koji je usvojen bio Zakon o zaštiti države.
Međutim, upravljanje državom za vladajuće stranke pokazalo se znatno težim nego su one
vjerovatno očekivale. U tom trenutku glavne vladajuće stranke bili su radikali, demokrate i
JMO. U prvim mjesecima njihove vladavine sve tri stranke su se suočile sa unutrašnjim
razmimoilaženjima i podjelama, što je uticalo na čvrstinu vladajuće većine. Kod radikala i
demokrata pukotina se pojavila na istom pitanju – odbrane ili revizije vidovdanskog sistema.
Obje stranke su u suštini unitarističke i centralističke, ali su se pojavile grupe koje su smatrale
da tek izgrađeni ustavni poredak treba mijenjati. U Narodnoj radikalnoj stranci takvu grupu
predvodio je Stojan Protić. On je smatrao da treba demokratizirati sistem i pronaći kompromis
sa hrvatskom opozicijom predvođenom Stjepanom Radićem, a kao preduslov za to bilo je
potrebno pristati na pregovore o reviziji Vidovdanskog ustava. Protiv toga bila je dominantna
većina unutar radikalne stranke oko Nikole Pašića. Također, postojala je i treća struja, tzv.

10
Bosanski radikali koje je vodio Milan Srškić, koji su opet imali svoje kritike prema politici
stranke. One su se svodile na kritiku sporazuma sa JMO, kojeg bosanski radikali nisu voljno
prihvatili smatrajući da se previše popustilo toj muslimanskoj stranci. Kritike su također
upućene i Savezu zemljoradnika zbog njihove politike koja je smatrana razlogom zašto je NRS
morala popustiti JMO-u.4

Stjepan Radić; preuzeto sa: Wikipedije Nikola Pašić; preuzeto sa: Wikipedije

Slična stvar dogodila se i unutar Jugoslavenske demokratske stranke. Na jednoj strani bila je
grupa koja je zagovarala beskompromisnu borbu za odbranu ustavnog poretka, a na drugoj
strani grupa koja je smatrala da režim treba ublažiti i pronaći kompromis sa opozicijom. Prvu
grupu vodio je Svetozar Pribićević, a drugu Ljubomir Davidović. U Bosni i Hercegovini
Davidovićevoj grupi prilazila je inteligencija oko sarajevskog lista Narod na čelu sa Nikolom
Stojanovićem i D. Vasiljevićem. Daljnji razvoj događaja doveo je do približavanja
Pribićevićeve grupe radikalima, a Davidovićeve grupe saradnji sa opozicijom, da bi se 1924.
godine ta grupa potpuno izdvojila i formirala novu stranku – Samostalnu demokratsku stranku.
Treća stranka iz vladajuće koalicije, JMO, nakon sporazuma sa Pašićevom vladom 15. marta
1921. također se našla pred unutrašnjim rascjepom. Ova stranka je u osnovi izrazito
autonomistička kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, ali je zbog određenih ustupaka glasala
za centralistički vladin nacrt ustava. Međutim, ubrzo se ispostavilo da se socijalno-ekonomski
položaj bosanskih muslimana ne popravlja, pa se počelo postavljati pitanje nastavka saradnje

4Atif Purivatra, Jugoslovenska Muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata,
Slovenaca, Drugo izdanje, Sarajevo 1977. Str. 94-104.

11
sa radikalima i demokratama. Pojavile su se dvije grupe, za i protiv nastavka saradnje, tzv.
ljevičare i desničare. Ljevičarsku grupu vodio je Mehmed Spaho i ona je bila za izlazak iz
vlade, a desničarsku Ibrahim ef. Maglajlić, koja je bila za nastavak saradnje sa vladom. Prvi
put se javno pokazao rascjep unutar JMO u martu 1922. na glasanju o Zakonu o oblasnim i
sreskim samoupravama. U julu te godine Spahina grupa je odbila glasati za vladin prijedlog
budžeta, a zatim počela kritikovati poredak i postavljati pitanja revizije Ustava. Maglajlićeva
grupa, sa druge strane, osnovala je Jugoslavenski muslimanski klub u Narodnoj skupštini. U
pokušaju da se sačuva jedinstvo stranke sastao se Centralni odbor JMO sredinom aprila 1922.
Prevagu je odnijela Spahina grupa. U junu se sastala Zemaljska skupština JMO gdje je Spahina
grupa ponovo dobila većinsku podršku. Spahina pobjeda ozvaničena je tada njegovim izborom
za predsjednika Centralnog odbora JMO.5

Mehmed Spaho; preuzeto sa: Wikipedije Ibrahim ef. Maglajlić; preuzeto sa: Wikipedije

Nakon Zemaljske skupštine desničari su se izdvojili i formirali novu stranku – Jugoslavensku

muslimansku narodnu organizaciju. Predvodili su je Ibrahim ef. Maglajlić, Sakib Korkut i
Hamdija Karamehmedović. Ta stranka je ostala u vladi, ali na prvim sljedećim izborima
doživjela je potpuni poraz od JMO, koja je tako ostala jedina bosanskomuslimanska stranka. 6

5 Atif Purivatra, Jugoslovenska Muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata,
Slovenaca, Drugo izdanje, Sarajevo 1977. Str. 94-104.
6 Atif Purivatra, Jugoslovenska Muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata,

Slovenaca, Drugo izdanje, Sarajevo 1977. Str. 94-104.

12
 III. PARLAMENTARNI IZBORI 1923. GODINE

U BOSNI I HERCEGOVINI

Vladajuća radikalsko-demokratsko-muslimanska koalicija se, nakon usvajanja Ustava, brzo

počela urušavati. Iako pobornici unitarističko-centralističkog uređenja države, radikali i
demokrate su imali niz različitosti, a tu je bilo i stranačko rivalstvo. To je sve vodilo do krize
odnosa u vladajućoj većini koja je kulminirala krajem 1922. Godine. Demokrate su otišli u
opoziciji, a Pašić je formirao homogenu radikalsku vladu. Ta manjinska vlada, koja je
sastavljena 16. decembra 1922, imala je zadatak da raspiše nove izbore, zakazane za 18. mart
sljedeće godine.

Ti izbori, drugi po redu parlamentarni izbori u Prvoj Jugoslaviji, provedeni su na osnovu novog
Izbornog zakona. Umjesto proporcionalnog sistema raspodjele mandata, koji je postojao u
prethodnom Izbornom zakonu, u novom je uveden izborni količnik. To je značilo da se u
jednom okrugu mandati dijele tako što se broj osvojenih glasova jedne liste dijeli sa brojem
predstavničkim mandata plus jedan. To je omogućilo eliminaciju manjih stranaka i bolji uspjeh
za veće stranke. Također, novi zakon je odgovarao stranakama čije je biračko tijelo
koncentrisano na jednom dijelu državne teritorije, a pogađao stranke čije je tijelo razbijeno
širom države (demokrate, socijalisti, zemljoradnici itd). Na svakih 30.000 stanovnika birao se
jedan predstavnik, a izborne jedinice poklapale su se sa administrativnim oblastima, osim
Slovenije, Dalmacije i Vojvodine, dok je Crna Gora bila jedna jedinica. Prema tome, u Bosni
i Hercegovini opet je bilo šest izbornih jedinica. Novina na ovim izborima, kada je Bosna i
Hercegovina u pitanju, jeste učešće najjače opozicione stranke, Hrvatske republikanske
seljačke stranke, te pojava ekstremne, nacionalističke, velikosrpske Srpske stranke. Na
prostoru cijele države na ovim izborima glasalo je 569.990 glasača više nego na prvim
izborima, 33 stranke su učestvovale na izborima, a u Bosni i Hercegovini njih 15. Od toga samo
pet stranaka u Bosni i Hercegovini je uspjelo osvojiti mandate. U cijeloj državi od 2.952.907
birača sa pravom glasa glasalo je 2.177.051 ili 73,7%. U Bosni i Hercegovini glasalo je 379.837
glasača od 488.498 sa pravom glasa, odnosno izlaznost je bila 77,8%. Rezultati drugih
parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini bili su sljedeći:

13
 STRANAKA REZULTATI U BOSNI I REZULTATI U KRALJEVNI
HERCEGOVINI SHS
GLASOVA MANDATA GLASOVA MANDATA
NRS 88.144 13 562.213 108
HRSS 68.013 9 473.733 70
DS ? 0 400.432 51
JMO 112.228 18 112.228 18
SZ ? 7 158.579 10
SS ? 1 15.236 1
SNS-HPS ? 0 126.378 21
DŽEMIJRT ? 0 71.453 14

Izbori su donijeli pobjedu radikalima na nivou države, dok su njihovi glavni konkrenti,
demokrate, doživjeli težak poraz. Međutim, radikali nisu mogli sami formirati vladu, budući
da su opozicione stranke osvojile dvije trećine mandata. Radikali su formirali vladu sa
Samostalnom demokratskom strankom (Pribićević), dok se nasuprot njih razvijao federalistički
blok HRSS-SNS-JMO. U Bosni i Hercegovini pobjednik je bila JMO, koja je uspjela u
potpunosti neutralizirati rascjep koji se dogodio odvajanje Maglajlićeve grupe. Također,
razbijenost srpskih glasova dovela je do toga da su radikali u Bosni i Hercegovini ponovo bili
iza JMO. Nakon izbora, mandat za formiranje vlade ponovo je povjeren lideru radikala Nikoli
Pašiću.7

7 Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925., privredni i politički razvoj, Sarajevo 1991., str. 238.-246.

14
 IV. OPŠTE PRILIKE U KRALJEVINI SHS DO DIKTATUR
Unutrašnje političke prilike vidovdanskog razdoblja bile su veoma napete i nestabilne. Ovaj
period se često označava i kao period lažnog parlamentarizma, jer je kralj imao previše ovlasti,
Srbi su dominirali u Skupštini, iako su činili oko 40% stanovnišva (računajući i Crnogorce,
Makedonce i dio Bošnjaka koji se tako izjašnjavao). Polarizacija na centraliste i federaliste je
bila jako izražena i diktirala je veći dio unutrašnjeg političkog razvoja ovog perioda. Najjača
opoziciona stranka bio je Radićev HRSS, ali sam nije mogao ništa napraviti. Stoga je Radić
prvo formirao hrvatski blok u Skupštini, pa je 1923. HRSS osvojio 70 mandata. Potom je ušao
u koaliciju sa najjačim slovenačkim i bošnjačkim stranakama, stvarajući tzv. federalistički blok
HRSS – SNS – JMO. Cilj je bio borba protiv centralizma, a blok je zajedno imao više mandata
od Radikalne stranke. Zato su se radikali uznemirili, pa su sklopili sporazum sa Radićem, tzv.
Markov protokol u Zagrebu. Radikali su obećali da neće ukidati pokrajinske skupštine, a od
HRSS-a su zauzvrat tražili da se ovi ne vraćaju u Skupštinu, što je HRSS prihvatio. Tokom
1924. došlo je do velike krize, kada je Radić na Zapadu tražio pomoć za rješavanje tzv.
hrvatskog pitanja, ali bez mnogo uspjeha. Istovremeno, vlada je pokrenula ukidanje
pokrajinskih samouprava i počela dijeliti državu na oblasti, na što je oštro reagovao HRSS.
Radikalska vlada je dala ostavku u takvoj situaciji, a istovremeno je došlo do raskola u
Demokratskoj stranci odvajanjem Pribićevića i njegovih istomišljenika. Radikali su potom
ponovo formirali vladu sa Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribićevića (tzv.
P-P vlada, Pašić-Pribićević). Međutim, u Narodnu skupštinu se potom vratio HRSS sa svojih
70 mandata i time je P-P vlada izgubila većinu. Umjesto novog pada vlade, kralj je reagovao i
zaustavio daljnji rad Narodne skupštine, ali radikali nisu uspjeli obnoviti većinu. Umjesto toga,
novu vladu formirale su Demokratska stranka, Slovenska narodna stranka, Jugoslovenska
muslimanska organizacija, a podršku im je pružio i HRSS. Za vrijeme demokratske vlade,
Radić je ponovo putovao po Europi, a ovaj put je stigao i do Moskve. Tamo je HRSS uključio
u seljačku internacionalu, kako bi izvršio pritisak na vlasti u Beogradu. Demokratska vlada je,
kao ustupak Radiću, obnovila pokrajinsku upravu za Hrvatsku i Slavoniju, ali je intervenisao
kralj i zatražio ostavku vlade. Tako je ponovo obnovljena P-P vlada, a protiv HRSS-a je
upotrijebljena Obznana – Radić je zatvoren, a rad HRSS-a nije u potpunosti zabranjen, ali je
stavljen pod kontrolu. Treći izbori su provedeni 1925. godine, na kojima se očekivao pad
HRSS-a. Međutim, desilo se suprotno, budući da je stranka osvojila 67 mandata. Kralj je tada
odlučio drugačije postupiti prema HRSS-u – nagoditi se sa njima. U tome je i uspio, Radić je
pušten iz zatvora nakon što je vodstvo HRSS-a javno objavilo da priznaje dinastiju i monarhiju

15
25. marta 1925. godine. Stranka tada izbacuje „republikanska“ iz imena i ostaje samo Hrvatska
seljačka stranka. U novoj vladi Radić je postao ministar prosvjete, a HSS je činio vladajuću
većinu sa Radikalnom strankom (R-R vlada). No, sporazumi radikala i radićevaca nisu se
poštovali, uglavnom sa strane ovih prvih. To je dovelo do istupanja HSS-a iz vlade, čime su
radikali izgubili većinu. HSS se zbližio sa prethodnim koalicionim partnerom Radikalne
stranke – Samostalnom demokratskom strankom. Na novim izborima 1927. godine HSS je
osvojio 61 mandat, a SDS 22, tako da su dvije stranke, uz pomoć drugih, formirale Seljačko-
demokratsku koaliciju (SDK). Radićevce i Pribićevićeve samostalne demokrate približila je
borba protiv radikalskog centralizma, mada su u osnovi HSS i SDS bile različite stranke po
pitanju državnog uređenja. Obje su imale negativnih iskustava sa radikalima, pa su odlučile
zajedno nastupiti. SDK je tražila preuređenje države, finansijsku i zakonodavnu ravnopravnost,
čak i reviziju Ustava. Radić je tražio da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija budu jedna oblast
unutar monarhije, unutar koje će biti više okruga, a Pribićević ga je podržavao.

Tokom perioda skupštinske vladavine, Radić je oštro kritikovao režim, zbog čega je nekoliko
puta udaljen iz Skupštine. Dobijao je i prijetnje smrću, uglavnom od radikala. Kriza je dostigla
tako visok nivo da je završila krvoprolićem. 8

STRANKA IZBORI 1920. IZBORI 1923. IZBORI 1925. IZBORI 1927.

SHS BIH SHS BIH SHS BIH SHS BIH
NRS 91 11 108 13 141 14 112
JMO 24 24 18 18 15 15 9/11
DS 92 2 51 0 36 0 59
SDS - - - - 8/31 7 22
HRSS 50 - 70 9 67 10 61
SZ 39 12 10 7 3 2 9

8 Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925., privredni i politički razvoj, Sarajevo 1991., str.287-291.

16
 V. PRIVREDNE PRILIKE U BOSNI I HERCEGOVINI
Nakon teškog i iscrpljujućeg rata, koji je Bosnu i Hercegovinu u privrednom pogledu
devastirao, pristupilo se obnovi. Ona je, međutim, dosta sporo tekla. Nerazvijenost pokrajine
glavno je obilježje bosanskohercegovačke privrede vidovdanskog perioda. Agrarne djelatnosti
su dominirale, industrija se u manjoj mjeri razvijala, trgovina i zanatstvo su stagnirali. Najveći
dio bosanskohercegovačkog stanovništva u ovom periodu živio je na selu i od sela. U cijeloj
državi oko 3/4 stanovništva živjelo je na selu, a u Bosni i Hercegovini 4/5. Do popisa iz 1931.
stanje se nije mnogo promijenilo, budući da je i tada oko 85% Bosanaca živjelo od
poljoprivrede. Ova djelatnost donosila je preko 40% nacionalnog dohotka. U zemljoradnji je
dominirao uzgoj kukuruza, zatim je slijedila pšenica, krmno bilje te duhan uglavnom u
Hercegovini. Nakon rata poljoprivredna proizvodnja je rasla, ali u odnosu na predratni period
ona nije napredovala. Stagnaciju bilježi i vinogradarstvo kojim su se bavili uglavnom
Hercegovci. Stočarstvo je tradicionalno bilo jedna od glavnih djelatnosti
bosanskohercegovačkih stanovnika. Uzgajali su se uglavnom konji, ovce, krave i svinje.
Stočarski proizvodi bili su važan artikal u trgovini i to živa stoka, koža, meso, vuna, mlijeko i
mliječne prerađevine. Voćarstvo je također bilo važna agrarna djelatnost, a preovladavao je
uzgoj šljive, zatim jabuke, oraha, kruške, trešnje i kestena. S obzirom na veliko šumsko
bogatstvo zemlje, šumarstvo je uz zemljoradnju i stočarstvo bilo najvažnija privredna grana.
Drvna industrija u Bosni i Hercegovini nije bila posebno razvijena, pa je drvo kao sirovina
uglavnom bilo izvozni artikal.

Industrija je jedan od najvažnijih segmenata privrede jedne zemlje. Ponekad se privredni rast
jedne zemlje skoro pa poistovjećuje sa industrijskim rastom, odnosno primat u privredi
poklanja se industriji, što je naročito bio slučaj u socijalističkim sistemima. Industrijski razvoj
u Bosni i Hercegovini počeo je prilično kasno. Prve naznake industrijskih početaka vežu se za
posljednje godine osmanske vladavine, dok početak industrijskog razvoja pada u vrijeme
austrougarske vladavine. S obzirom da je za pokretanje industrije neophodan kapital, bilo
domaći ili strani, bilo državni, privatni ili bankarski, političke promjene 1918. godine ozbiljno
su pogodile industrijski razvoj Bosne i Hercegovine. Naime, Bosna i Hercegovina je u
Kraljevstvo SHS ušla sa velikim udjelom stranog kapitala u svom industrijskom sektoru. To
nije išlo u prilog ekonomskoj politici jugoslavenske države, koja je težila nacionalizaciji
privrede, što je bio slučaj i sa nekim drugim državama neposredno nakon rata. Međutim, država
nije bila u mogućnosti da u potpunosti potisne strani kapital u privredi jer za takvo nešto
jednostavno nije imala dovoljno vlastitog kapitala. Nacionalizacija je uspjela u toj mjeri da

17
domaći kapital jeste prevoladao, ali nije u potpunosti potisnuo strani kapital. Konkretno u Bosni
i Hercegovini država je postala najveći privrednik. To znači da je došlo do izmjene u vlasničkoj
strukturi kapitala (u odnosu na austrougarski period), kao i u vlasničkoj strukturi industrijskih
postrojenja, što je značajno uticalo na industrijski razvoj. To što je država postala vlasnik
najvećeg dijela industrijskog sektora u Bosni i Hercegovini ipak ne znači da je ona bila
pokretačka snaga industrijskog razvoja u smislu da je bila vlasnik kapitala. Naprotiv, veliki dio
kapitala korištenog za finansiranje industrije dolazio je iz banaka, kako iz Bosne i Hercegovine,
tako i iz ostatka Kraljevstva SHS, te iz novčanih zavoda. Koncentracija kapitala u industriji
Bosne i Hercegovine najvećim dijelom se nalazila u dioničkim društvima. Bosna i Hercegovina
je u novu državu ušla sa 34 industrijska društva koja su raspolagala ukupnim kapitalom od
56.230.000 kruna. Od 1918. do 1925. godine u Bosni i Hercegovini osnovana su još 32
industrijska dionička društva, tako da ih je do te godine bilo ukupno 66. Gledajući po
industrijskim granama, najviše dioničkih društava bilo je u drvnoj industriji (22), tj. trećina,
zatim u prehrambenoj (12), u građevinskoj (7) itd. Po količini kapitala dionička društva u
drvnoj industriji su također ubjedljivo prednjačila, zatim slijede hemijska, metaloprerađivačka,
prehrambena itd. Pojedinačno pak gledajući, prema jednom dioničkom društvu, najveća su bila
ona u hemijskoj i metaloprerađivačkoj industriji. Do 1929. slika se nešto promijenila, pa je
najveća količina kapitala pripadala hemijskoj industriji, a potom drvnoj. Što se tiče odnosa
domaćeg i stranog kapitala, ukupno gledajući 57,47% bio je domaći, a 42,53% strani kapital.
Industrijski razvoj Bosne i Hercegovine u vrijeme vidovdanske Jugoslavije možemo pratiti
kroz nekoliko faza. Prva faza obuhvata vrijeme od 1918. do 1923. godine, a može se nazvati
inflacionim periodom. U to vrijeme industrija u Bosni i Hercegovina zabilježila je napredak,
ali on nije praćen cjelokupnim privrednim napretkom. Druga faza je faza teške krize od
1923/24. do 1926. godine, kada je industrija ponajviše pogođena i kada su brojna industrijska
postrojenja prestala sa radom. Nakon toga je uslijedila treća faza, od 1926. do 1929. godine,
kada se privreda oporavljala. U ovoj fazi osnovana su nova preduzeća, a jedan dio starih je
proširio svoje kapacitete. Kapitala je u ovoj fazi bilo više nego ranije, dok se istovremeno
povećavao broj investicija. U trećoj fazi, neposredno pred Veliku ekonomsku krizu u svijetu,
povećana je količina stranog kapitala u Bosni i Hercegovini, u značajnoj mjeri zahvaljujući
američkoj Standard Oil Company. U periodu od 1918. do 1929. godine strani kapital u
bosanskohercegovačkoj industriji igrao je veoma značajnu ulogu. Najviše stranog kapitala
dolazilo je iz Austrije, zatim Belgije, pa Čehoslovačke, a osim njih kapital je dolazio još i iz
Švicarske, Britanije, Italije i SAD. Bosanskohercegovačka industrija vidovdanskog razdoblja

18
imala je sljedeće grane: rudarsku, drvnu, metalnu, hemijsku, prehrambenu, tekstilnu, kožnu,
duhansku, građevinsku, papirnu i grafičku i elektroindustriju.

Jedna od najznačajnijih industrijskih grana bilo je rudarstvo, koje je imalo veliki potencijal za
rad u Bosni i Hercegovini. Najzastupljenija je bila eksploatacija uglja, zatim željeza i drugih
metala, te soli. Većina rudnika uglja je nacionalizovana nakon rata i dovedena pod nadležnost
Direkcije državnih rudarskih preduzeća u Sarajevu. Ona je kontrolisala deset najvećih rudnika
uglja u Bosni i Hercegovini: Kreka, Bukinje, Ugljevik, Zenica, Kakanj, Breza, Banja Luka,
Maslovare, Mostar i Suhača kod Sanskog mosta. Zbog tehničkih i finansijskih poteškoća, tek
oko 66% ukupnog kapaciteta je godišnje moglo biti iskorišteno. Od ukupne proizvodnje uglja,
samo 5% je izvoženo iz Bosne i Hercegovine. Proizvodnja uglja je od 1918. do 1923. godine
konstantno rasla, a onda je došla u krizu i opadala sve do 1927, kada ponovo počinje uspon.
Osim državnih, bilo je i nekoliko manjih privatnih rudnika. Eksploatacija metala također je
imala značajno mjesto u industriji. Rudnici željeza nalazili su se u Varešu i Ljubiji, mangana u
Čevljanovićima, hroma u Doboščici, te soli u Kreki i Simin Hanu u Tuzli. I ovdje je godišnja
proizvodnja varirala u zavisnosti od faze industrijskog razvoja (1918-1923, 1923-1927, 1927-
1929). Po broju preduzeća, zaposlenih radnika i uloženom kapitalu, najrazvijenija grana
industrije, ujedno i najveći izvoznik, bila je drvna industrija. Na nivou cijele države oko 20%
izvoza činili su proizvodi drvne industrije. Najveći dio drvne industrije činile su strugare koje
su izrađivale poluproizvode (daske, građu i dr) i male fabrike koje su izrađivale gotove
proizvode (namještaj, drvene predmete i dr). Ova industrijska grana imala je veliki potencijal
za razvoj, kako zbog bosanskohercegovačkog šumskog bogtstva, tako i zbog činjenice da je u
Europi nakon 1918. postojala velika potražnja za proizvodima drvne industrije. Ipak, zbog
tehničkih prepreka, kao i zbog državne politike u ovoj oblasti, puni kapaciteti nisu iskorišteni.
Metalna industrija u Bosni i Hercegovini također je imala jake predispozicije za poslovanje,
jer je po bogatstvu željezne rude Bosna i Hercegovina bila u europskom vrhu. Međutim, po
razvijenosti metalne industrije bila je u redu najnerazvijenijih zemalja. Samo jedno postrojenje
srednje veličine za proizvodnju željeza postojalo je u Bosni i Hercegovini, u Varešu. U teškoj
industriji na prostoru cijele jugoslavenske države bile su samo tri željezare većeg obima, od
čega jedna u Zenici. Slaba razvijenost metalne industrije imala je za posljedicu da je sirovina
bila predmet izvoza, a poluprerađevine i gotovi proizvodi predmet uvoza, i to u takvoj mjeri da
je npr. 1928. država izvozila metalne sirovine u vrijednosti od 51 miliona dinara, a uvozila
gotove proizvode u vrijednosti od jedne milijarde dinara. Zenička željezara, sputavana u radu
od strane same države, bila je jedna od najneprofitabilnijih fabrika. Tek kada je

19
nacionalizovana 1924. počela je bilježiti uspon, ali do 1929. ni u jednoj godini nije uspjela
dostići nivo proizvodnje koji je imala 1912. godine. Osim preduzeća teške industrije, metalna
industrija u Bosni i Hercegovini imala je još samo pet manjih fabrika za obradu metala. Sa
nekoliko važnih preduzeća bila je zastupljena i hemijska industrija u Bosni i Hercegovini, a to
su: Bosanska Solvay tvornica d.d. Lukavac; Bosansko dioničko društvo za elektrinu, Jajce;
Destilacija drva d. d. Teslić; Fabrika celuloze a. d. Drvar; Danica d. d. za kemičke proizvode,
Bosanski Brod. Ova preduzeća namirivala su potrebe cijele države, tako da je veći dio
proizvoda odlazio za izvoz. Sva ova hemijska postrojenja su podignuta stranim kapitalom u
vrijeme Austro-Ugarske. U fabrici u Lukavcu proizvodila se soda, u Jajcu kalcijev karbid,
ferosilicij, feromangansilicij, kaustična soda, u Tesliću drveni ugalj i katran, u Bosanskom
Brodu je bila rafinerija nafte itd. Sa druge strane, prehrambena industrija nije mogla zadovoljiti
ni potrebe domaćeg stanovništva. U ovoj grani ističe industrija konzerviranja voća, od čega
ubjedljivo najviše šljive, te nešto manje ostalog voća i povrća. Oko 40% uroda šljive se sušilo,
isto toliko se koristilo za rakiju, a preostali dio se koristio u sirovom stanju, te za proizvodnju
džemova i sličnih proizvoda. Šljive su se prerađivale u etivažama, od kojih je većina bila u
Brčkom. Povrće se konzerviralo u manjim fabrikama od kojih se ističu sarajevske Pehar i Miva.
Važan dio prehrambene industrije je mlinarska industrija, koja u Bosni i Hercegovini nije bila
razvijena. Bilo je oko 30 mlinova koji su radili na paru ili električnu energiju. Proizvodnja piva
bila je zastupljena sa tri fabrike – u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu, s tim što je tuzlanska bila
filijala sarajevske pivare. U cijeloj državi je bilo 35 pivara, od čega, dakle, samo dvije u Bosni
i Heregovini. Međutim, jedna od njih, ona u Sarajevu, bila je daleko najveća pivara u cijeloj
državi. Ona je posjedovala postrojenja u drugim dijelovima KSHS, kao i fabrike leda i slada
širom monarhije. U prehrambenoj industrijitreba istaći još proizvodnju širita (četiri preduzeća)
i šećerne repe (jedno preduzeće). Tekstilna industrija je generalno bila slabo razvijena u
Kraljevini SHS, naročito u Bosni i Hercegovini. Tek od uvođenja carinskih tarifa ova
industrijska grana je imala određenih uspjeha. U vidovdanskom razdoblju održalo se 26
fabrika, uglavnom u Sarajevu, gdje su bile i najveće tekstilne fabrike. Osim sarajevske regije,
ovih fabrika je bilo i u Derventi, Mostaru i Tuzli. Najveći uspjeh tekstilna industrija zabilježila
je u proizvodnji čarapa, čiji je glavni predstavnik bila Fabrika čarapa Avrama Levi Sedića. Na
preradi domaćih kožnih sirovina razvila se i kožarska industrija. U vidovdanskom razdoblju
bilo je pet fabrika za preradu kože u Bosni i Hercegovini, a 40 u cijeloj državi. Najveća i
najstarija je bila fabrika Aschler Alkalay iz Sarajeva, a dobro je poslovala i kožara u
Bosanskom Brodu. I pored toga, uvoz kožarskih proizvoda u najvećoj mjeri je zadovoljavao
potrebe stanovništva. Značajne prihode državi donosila je duhanska industrija. Proizvodnja
20
duhana bila je monopol još od 1880, koji je Kraljevina SHS preuzela. Iz austrougarskog perioda
postojale su četiri fabrike duhana – u Mostaru, Sarajevu, Travniku i Banja Luci. Fabrike su
dobro radile, ali su u vidovdanskom razdoblju počele opadati jer nije učinjeno dovoljno na
njihovoj modernizaciji. Proizvodile su velike količine rezanog duhana i cigareta, a najveće
prihode donosila je sarajevska fabrika. U vidovdanskom razdoblju u cijeloj državi bilo je deset
fabrika papira. Međutim, papirna industrija u Bosni i Hercegovini nije bila razvijena, odnosno
nije postojala nijedna fabrika za proizvodnju papira. Postojala je samo jedna fabrika za preradu
cigar papira, dvije kartonaže i jedna fabrika papirnih vrećica. Grafička industrija je bila znatno
razvijenija. U Bosni i Hercegovini bilo je 25 štamparija – u Sarajevu (14), Banja Luci (4), Tuzli
(2), Bihaću, Mostaru, Livnu, Travniku i Zenici po jedna. Građevinska industrija uglavnom je
proizvodila ciglu. Najviše je bilo upravo ciglana, a radile su uglavnom u Sarajevu. Najveće
fabrike za obradu kamena bile su u Bihaću i Sarajevu, za proizvodnju gipsa u Blagaju kod
Prijedora, fabrika cementa u Livnu i fabrika asfalta u Sarajevu. Svjetski trendovi povećanja
standarda i kvalitete života podrazumijevali su i upotrebu električne energije. Za takvu vrstu
energije bila je potrebna elektroindustrija. U cijeloj monarhiji 1929. bile su 582 elektrane, od
čega je Bosna i Hercegovina imala 71. Međutim, od te 71 elektrane, njih 11 su zapravo bile
trafo stranice, tako da je pravih elektrana bilo 60. Najveći broj njih pokretan je na parni pogon
(38), zatim na dizel (7), vodu (6), plin (1), dok je šest elektrana bilo na mješoviti pogon. Najviše
električne energije, 65,93%, proizvodile su parne elektrane. Najveći broj elektrana bio je u
privatnom vlasništvu (45), dok je država imala samo četiri elektrane. Od 71 elektrane njih 50
je izgrađeno u vrijeme Austro-Ugarske, a 21 u vrijeme vidovdanske Jugoslavije. U Bosni i
Hercegovini je na kraju ovog razdoblja tek oko 10% stanovništva imalo pristup električnoj
energiji. Nivo razvoja industrije u značajnoj mjeri se može ocijeniti i na osnovu broja
industrijskih radnika. Ukupan broj radnika, stalnih i sezonskih, u industrijskom sektoru u Bosni
i Hercegovini iznosio je oko 66.500. Od toga, oko 60% je radilo u drvnoj, 16% u rudarskoj,
7% u hemijskoj industriji. Dakle, samo u ove tri grane radilo je skoro 84% industrijskih
radnika. Broj industrijskih radnika u odnosu na poljoprivrednike ostao je prilično mali. Kako
je navedeno, 1931. godine još uvijek je oko 85% stanovnika Bosna i Hercegovine živjelo od
poljoprivrede.

Tamo gdje raste industrija tradicionalno zanatstvo teško može opstati. To je bio slučaj i sa
Bosnom i Hercegovinom, iako je nivo industrijskog razvoja zemlje dvadesetih godina još
uvijek bio nizak. Zanatstvo jednostavno nije bilo u stanju da se održi zahvaljujući vlastitom
radu, odnosno nije moglo izdržati konkurenciju masovnih i jeftinijih industrijskih proizvoda

21
koji su preplavili tržište. I pored toga zabilježen je porast broja zanatskih radnji od 1919. do
1932. godine sa 31.050 na 46.362 uz 175 zabilježenih vrsta zanata. Iako nezaobilazna
djelatnost, tradicionalno zastupljena u većim bosanskohercegovačkim gradovima, trgovina je
u ovom periodu bilježila stagnaciju, a u toku rata i nazadovanje. Ona je bila usitnjena, bez većih
trgovačkih preduzeća. Uglavnom se trgovalo prehrambenim proizvodima, manufakturnom i
kolonijalnom robom, duhanskim proizvodima i alkoholom. Kao najčešći artikli u izvozu nalaze
se drvo, stoka, koža, vuna i voće. Glavni trgovački centar bilo je Sarajevo. Sredinom desetljeća
Trgovinsko-obrtnička komora je zabilježila 2.564 trgovačke i 2.400 ugostiteljskih radnji.
Trgovinom se često bavila i sama država kao vlasnik nekih velikih preduzeća. Privredni razvoj
Bosne i Hercegovine usporavala je i slaba razvijenost saobraćajnih komunikacija. Bosna i
Hercegovina je 1921. imala samo 8.200 kilometara željezničkih pruga, od čega je 6.000
kilometara bila pruga normalnog kolosijeka. Do 1932. u Bosni i Hercegovini je izgrađeno
svega 57,6 kilometara pruga uskog kolosijeka i 39,2 kilometra pruga normalnog kolosijeka.
Stanje nije bilo posebno bolje ni sa cestama, jer je 1919. bilo tek 6.960 kilometara cestovnih
komunikacija.9

9 Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925., privredni i politički razvoj, Sarajevo 1991., str.293-320.

22
 ZAKLJUČAK
Kroz ovaj seminarski rad obrađivali smo historiju Bosne i Hercegovine u periodu Vidvdanskog
ustava. Kroz taj period koji je trajao od 1921. do 1929. godine obradili smo politički život
Bosne i Hercegovine koji se vodio od samih ustavnih nacrta, donošenja Ustava te djelovanja i
unutrašnje podjele vladajućih stranaka, kao i održavanja parlamentarnih izbora do 1927.
godine. Nakon političkog dijela bilo je govora i o privrednim prilikama tokom Vidovdanskog
sistema.

23
 LITERATURA
1. Atif Purivatra, Jugoslovenska Muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine
Srba, Hrvata, Slovenaca, Drugo izdanje, Sarajevo 1977.
2. Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, drugo izdanje, Zagreb 1990.
3. Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925., privredni i politički razvoj, Sarajevo
1991.
4. Dr. Senaid Hadžić-Dr. Sead Selimović, Kultura i tradicija u Bosni i Hercegovini;
Višemilenijski kontinuitet, Tuzla 2012.

24