Izazovi europeizacije:

Rusko Carstvo na razmeđu Istoka i Zapada

Uvod:
Proces europeizacije Rusije u ranom novom vijeku označava ključnu fazu u ruskoj
povijesti, gdje su se susreli i sukobili utjecaji bizantske tradicije, azijske autokracije i novih
zapadnih institucija. Ovaj esej istražit će početak europeizacije, kontrast s bizantskom tradicijom
i autokracijom, sukobe između naslijeđenih bizanstkih i azijskih institucija sa novim zapadnim
institucijama te prilagodbu zapadnih ideja na rusko društvo tijekom vladavina Petra Velikog i
Katarine Velike. Istražit će koji su bili problemi takve nagle modernizacije društva, koji su bili
nedostatci i u konačnici koje su bile posljedice.

1. Početak Europeizacije
Rusija je prije Petra I. Velikog i početka europeizacije bila autokratska, apsolutistička i
patrimonijalna zemlja. Kultura se u Rusiji uvelike razlikovala od one na Zapadu. Tradicionalne
su bile duge brade, velike kape, odjeća od krzna, ekstenzivna konzumacija alkohola, dok je na
Zapadu bilo moderno biti obrijan, nositi šarenu odjeću od finih materijala i biti umjeren u
konzumaciji alkohola. Popularna kultura u Rusiji početkom 17.st. bila je rezultat miješanja
kršćanskih nauka sa narodnim folklorom, pisana djela bila su većinom crkvene tematike, no
javlja se utjecaj sa Zapada. Raste popularnost djela romantičnog, didaktičkog i satiričnog
karaktera te se prvi put u rusku literaturu uvode avanturistički motivi. Javljaju se teme viteštva i
ljubavi, pa tako nastaju prve ruske priče i bajke. Radikalne promjene u ruskoj literaturi, u centar
pažnje dolazi pojedinac i svijest pojedinca, naglasak na moralnosti života itd. U drugoj pol. 17.st.
dolazi do promjene u arhitekturi. Sa Zapada dolazi barok, asimetrija na ruskim građevinama biva
zamijenjena kompleksnom simetrijom, ruske ornamente zamijenili stupovi, zabati i volute.
Izrađivanje ikona dominiralo je ruskim slikarstvom u 16. i 17.st., no već krajem 17.st. dolazi do
porasta sekularnog slikarstva, pogotovo portreta, čime je izrađivanje ikona postalo dio prošlosti.
Krajem 17.st. dolazi do pojave prvih sveučilišta, gramatika, povijesnih knjiga itd. Val
zapadnjaka u 16. i 17.st. pridonio je prosvjetiteljske ideje u Rusiju, stranci su osnivali industrije i
razvijali ekonomiju. Sve se više plemića zanimalo za europsku modu, portrete, krenuli su saditi
ruže, jesti salate, pušiti duhan itd. Intenzivna europeizacija započela je pod vlašću Petra I.
Velikog (1682.-1725.), čiji su reformski napori obuhvatili vojsku, administraciju te kulturne i
obrazovne promjene, inspirirane zapadnim modelima. Inicijative kao npr. Tablica činova i
osnivanje moderne vojske reflektirali su utjecaj Zapadnoeuropskih administrativnih i vojnih
struktura.
 2. Kontrast sa Bizantskom tradicijom i autokracijom:
Rusija je naslijedila bizantske elemente poput pravoslavne vjere i carske vlasti.
Autokratski sustav upravljanja, sličan onom u Bizantu, sukobio se s idejama liberalizma i
demokracije koje su dolazile iz Europe. Bizantski je utjecaj jasno vidljiv u Ruskoj Pravoslavnoj
Crkvi, od hijerarhijske strukture, liturgijskih obreda sve do sakralne umjetnosti. Religija je u
Rusiji prije europeizacije bila glavni faktor utjecaja na svakodnevni život, državu, umjetnost i
pisana djela. Pravoslavna je Crkva očuvala svoju centralnu ulogu u ruskom životu kao
ujedinjujući čimbenik. Ipak, zapadni utjecaji sa sobom su donijeli nove vjerske rituale, obrede i
teološke ideje, tako stavljajući u pitanje tradicionalne pravoslavne poglede na svijet i religiju, što
je otvorilo put novim intelektualnim raspravama. U 17.st. dolazi do raskola u Ruskoj
Pravoslavnoj Crkvi, koji se može usporediti sa Reformacijom na Zapadu. Razlika je što je na
Zapadu došlo do Reformacije zbog želje za promjenom, a u Rusiji u znak protesta promjenama.
Tu se već može vidjeti razlika u mentalitetu Rusa i Zapada, tvrdoglavost i “zaostalost” ruskog
Naroda, koji nije bio spreman svojevoljno prihvatiti promjene, čak i ako su bile potrebne.
Suživot bizantskih tradicija i zapadnih ideja stvorio je jedinstvenu amalgamaciju u ruskom
društvu. Vjerojatno najbitniji element koji je Rusija naslijedila od Bizanta i Azije bio je model
autokracije. Ruski vladari su sebe smatrali odabranima od Boga te su vladali u duhu kršćanstva,
slično kao bizantski carevi. Autokracija je opstala u Rusiji tijekom cijelog procesa reformiranja
Carstva i formiranja ruske verzije prosvjetiteljstva. Katarina Velika bila je veliki pobornik
prosvjetiteljskih ideja i osnovnih ljudskih prava, no svejedno je smatrala da je autokracija
najbolje rješenje za Rusiju.

3. Naslijeđene Institucije iz bizantskog i azijskog konteksta:

Rusija je naslijedila bizantske institucije poput Pravoslavne Crkve i carske administracije,
ali je također bila pod utjecajem azijskih elemenata poput Mongolske vlasti koja je ostavila trag
u centraliziranom autoritarnom upravljanju. Tijekom mongolske su vladavine ruska kultura,
ekonomija i industrija potpuno zapostavljene, što će rezultirati zaostajanjem iza Zapadne Europe.
Usprkos mnogih zapadnih utjecaja, Rusija je očuvala jaku povezanost sa svojim bizantskim
naslijeđem. Jasan pokazatelj toga je Pravoslavna Crkva, koja je sastavni dio bizanstke tradicije.
Nakon pada Konstantinopola Pravoslavne je Crkva nastavila vršiti snažan utjecaj na rusko
društvo i politiku. Bizantski model vidljiv je i po tome što vladari konstantno teže podvrgnuti
Crkvu državi, što Petar Veliki i uspijeva zamijenivši patrijarha sa Svetim Sinodom Ruske
Pravoslavne Crkve, koji se sastoji od 10 članova. Ne radi se o cezaropapizmu, kao u Svetom
rimskom Carstvu, već o bizantskom modelu.

4. Sukob s naslijeđenim i novim institucijama:

Napetosti su proizlazile iz sukoba između tradicionalnih institucija i novih zapadnih
koncepata kao što su ustavna monarhija, pravna država i reprezentativna demokracija. Sukob
bizantskog naslijeđa i modernih europskih ideja može se vidjeti u odnosu vladara i Crkve,
pogotovo u trenutku kada je Petar Veliki smjenio patrijarha i osnovao Sveti Sinod. Time de facto
dolazi do sekularizacije države, Crkva postaje samo jedan od dijelova vlade te je stavljena pod
kontrolu države, po uzoru na ostatak Europe. Sukob je vidljiv i u crkvanom raskolu iz 17.st., kad
je Pravoslavna Crkva htjela promjeniti vjerske običaje. Oni koji su zastupali stare, tradicionalne
bizantske običaje osnovali su Starovjerje kao protest zapadnjačkim metodama. Sukob se može
vidjeti i u vldavini Katarine Velike. Vladala je autokratski, po uzoru na bizanske careve i
mongolske khanove, no pokušala implementirati liberalne, prosvjećene reforme i donekle
slobodnu kritiku države. Pokazalo se teško izvedivim te je pred kraj vladavine, vidjevši rezultate
Francuske Revolucije, povukla većinu prosvjećenih reformi.

5. Prilagodba zapadnih institucija tijekom vladavine Katarine Velike:

Katarina Velika je balansirala između modernizacije i očuvnja autokratske vlasti. Uvela
je neke zapadne institucije poput Zakonodavnog vijeća, ali je zadržala snažnu centraliziranu
moć. Znala je da ne može implementirati sve prosvjetiteljske reforme kao države na Zapadu,
stoga ih je prilagodila ruskom društvu. Npr. zalaže se da ideje Voltairea, Montesquieua, ali
izbacuje bitne djelove koji joj ne idu u korist. Vlada bez podjele moći, autokratski, mada je
ograničena zakonima, nije zabranila kmetstvo, makar ga je javno pokoravala. Katarina je
smatrala da njene reforme ne mogu opstati ako ne osigura suradnju svojih podanika, stoga je
podjelila državu na manje jedinice sa lokalnom samoupravom sa trodiobom vlasti. Tim je činom
decentralizirala vlast u korist sveopće suradnje. Također je gradovima dala pravo na samoupravu
te osnivala udruge za socijalnu skrb siromašnih. Zalagala se za slobodnu trgovinu i poticala
gospodarsku aktivnost davanjem kredita. Razvla je Rusiju kao velesilu, modernizirala je
administraciju, promicala edukaciju i umjetnost, poticala socijalninicijativu i lokalnu suradnju te
je donijela nove koncepte legalnosti i pravde.
6. Problemi europeizacije u Rusiji:
Specifični problem uključuju otpor tradicionalnih sila prema promjenama, kulturne
razlike te poteškoće u provedbi zapadnih institucija u autoritarnom okruženju. Rusi su po prirodi
jako hladan i tvrdoglav narod, stoga je u Rusiji dodatno otažano implementiranje modernih ideja
i pogleda na svijet. Nadodajmo na to da se Rusija nalazi daleko od središta Europe te da su
stanovnici Rusije kroz povijest bili ograničeni što se tiče putovanja unutar i izvan zemlje, jasno
je da moderniziranje Rusije nije jednostavan zadatak. Rusija je prije Petra Velikog bila
orjentirana više prema Aziji nego prema Europi, tako da su Petrove reforme bile potpuna novost
većini te ih je u početku bilo teško prihvatiti. To se jasno može zaključiti iz činjenice da su
većina njegovih reformi ukinute nakon njegove smri. No, usprkos svemu, Petrova je vladavina
pokrenula val novog razmišljanja i pogleda na svijet među ruskom elitom.

Zaključak:
Europeizacija Rusije u ranom novom vijeku bila je kompleksan proces oblikovan sukobom
između naslijeđenih bizantskih i azijskih institucija i tradicija protiv novih ideja sa Zapada.
Unatoč izazovima, prilagodba zapadnih institucija tijekom vladavine Katarine Velike svjedoči o
dinamici koja je oblikovala rusku povijest. Međutim, specifični problem poput kulturnih razlika i
otpora tradicionalnih sila ističu kompleksnost ovog procesa u ruskom kontekstu. Proces
europeizacije zasigurno nije bio kratak, niti se dogodio preko noći. Ruski vladari uspješno su
implementirali svoje reforme u svrhu modernizacije države. Rusko je Carstvo stoljećima
zaostajalo za ostatkom Europe, stoga je jasan i svjestan plan modernizacije bio nužan.
Zahvaljujući trudu ruskih vladara i suradnje ruskog plemstva, Rusija je početkom 19.st. imala
jaku vojsku, utjecajnu kulturu i modernu birokraciju koja je bila na razini Zapada.