UJEDINJENE NACIJE

Republika BiH je primljena u UN 22. maja 1992. god. BiH je primljena u UN kao 177
članica, a do danas je priznata od strane 173 zemlje, od 193 članice UN.

UN je međunarodna organizacija za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje

dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku saradnju, širenje tolerancije i promicanje poštivanja
ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata osnovno pitanje budućeg razvoja svijeta bilo je kako
očuvati svjetski mir i sigurnost, poboljšati međunarodnu suradnju i prijateljske odnose među
narodima.

Ti su ciljevi zapisani u osnivačkoj Povelji Organizacije ujedinjenih naroda koja je potpisana

26. juna 1945. god. u San Franciscu, a stupila na snagu 24. oktobra 1945. god. nakon što ju je
prihvatila 51 država. UN je zamijenio neučinkovitu Ligu naroda, osnovanu 1919. god.

UN ima 193 države članice (2011.). Gotovo sve međunarodno priznate države su članice. U
punopravnom članstvu nisu Tajvan, Palestinski teritorij, Vatikan, DAR Sahara. Sjedište
Ujedinjenih naroda je u američkom gradu New Yorku.

UN je osnovan nakon Drugog svjetskog rata od pobjedničkih sila u nadi da će spriječiti

buduće sukobe i ratove među narodima. Pet glavnih zemalja pobjednica u Drugom svjetskom
ratu su stalne članice Vijeća sigurnosti s pravom veta: Velika Britanija, Francuska, Kina,
SAD i Rusija.

Glavni organi UN su:

Opća (generalna) skupština - glavni organ UN - a, sastoji se od svih zemalja članica, svaka
država članica ima jedan glas. Raspravlja o svim pitanjima iz osnivačke povelje, odlučuje o
sastavu svih organizacija, proračunu, primanju novih članica i imenovanju novog tajnika.

Vijeće sigurnosti - najvažnija je organizacija UN-a jer je odgovorna za očuvanje mira i

sigurnosti u svijetu. Ima pet stalnih članica s pravom veta (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo,
Francuska, Rusija i Kina) i deset nestalnih članica koje bira Opća skupština na dvije godine.

Ekonomsko i socijalno vijeće - pruža podršku Generalnoj skupštini u promociji

međunarodne ekonomske i socijalne saradnje i razvoja.

Međunarodni sud - osnovan je 1945. godine osnivačkom poveljom UN-a. Djeluje u Hagu, a
čini ga petnaest sudaca koje biraju Opća skupština i Vijeće sigurnosti, s mandatom od devet
godina.

Tajništvo (Sekretirijat) - Glavnog tajnika (Sekretara) na pet godina bira generalna skupština,
njegov položaj je definisan u Povelji UN, a djeluje kao kao glasogovornik i vođa UN -a.

U sastavu UN - a, djeluje 18 organa, fondova i programa kao npr. UNICEF, UNHCR, FAO i
UNESCO.
Predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt prvi je upotrijebio termin "Ujedinje nacije" još za
vrijeme Drugog svjetskog rata, a označavao je savezničke države u borbi protiv nacizma i
fašizma. Prvi put ovaj termin formalno je korišten 1. januara 1942. god., i to u deklaraciji
Ujedinjenih nacija koja je angažirala saveznike u principima atlanske povelje i obavezala ih
da ne sklapaju pojedinačni mir sa Silama osovine. Saveznici bili obavezni da zajednički
nastupaju.

Ideja o Ujedinjenim nacijama je razrađena u deklaracijama potpisanih na Savezničkim

konferencijama u Moskvi, Kairu i Teheranu tokom 1943. god.

Od avgusta do oktobra 1944. god., predstavnici Francuske, Kine, Velike Britanije, SAD i
Sovjetskog Saveza sastali su se kako bi razradili planove o toj budućoj organizaciji.

25. aprila 1945. god., počela je prva konferencija Ujedinjenih nacija o međunarodnim
organizacijama u San Francisku.

Povelja koja je potpisana, koja je stupila na sangu 24. oktobra

Do 1949. god. UN su bile smještene u San Francisku, a od 1949/50. god. sjedište je u

Njujorku, a kancelarija Ujedinjenih nacija u Ženevi je evropsko sedište organizacije.

SAD su kao supersila s postotkom od 22-25% najveći financijeri UN-a. Potom dolazi Japan,
Njemačka, te ostale države.

Službeni jezici UN su: engleski, francuski, španjolski, ruski, kineski i arapki.

SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA

Nakon Drugog svjetskog rata prvi put u historiji se desilo da se sudi ratnim zločincima. Sudili
su pobjednici poraženima. Imamo dva velika sudska procesa: u Nirnbergu (gdje se sudilo
njemačkim ratnim zločincima) i Tokiju (sudilo se japanskim ratnim zlocincima).

Suđenje bilo organizirano tako da je bilo 8 sudaca (četiri glavna i njihovi zamjenici) i ove
sudije su bile iz članica pobjednica. Bilo ukupno 24 optužena za ratne zločine, postojale su
četiri tačke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje
ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

Od optužbih su oslobođena samo četvorica, ostali su ili pobijeni ili poslani u zatvor na 10, 15,
20 godina ili na doživotnu robiju. Kada je riječ o doživotnoj robiji, tu možemo istači dva
imena: Rudolf Hes i Erih Reder. Kada su u pitanju oslobođene osobe tu imamo: Franc for
Papana, Robert Laja, Gustav Krupa i Hans Friča.

Friču se sudilo umjesto Gebelsu, ali je oslobođen optužbe. Na suđenju nisu bili Hitler, Gebels
i Himler.

Suđenje je počelo 20. novembra 1945. god., a završilo se 15. oktobra 1946. god.

Prvu sesiju predvodio je Sovjetski sudac.

Sudilo se i organizacijama i stranakama kao što su: vođstvo NSDAP, SS, SA, SD, Gestapo i
OKW.

Sudilo se: Martin Borman - Hesov nasljednik na mjestu Tajnika NSDAP-a. Osuđen na smrt,
ali u odsutnosti. Njegovi ostaci pronađeni u Berlinu 1972. god. Karl Deniz - osuđen na 10
godina zatvora. On je postao Njemački predsjednik nakon Hitlerovog samoubistva. Bio je
zapovjednik mornarice. Hans Frank - osuđen na smrt, bio šef vlade u okupiranoj Poljskoj.
Osuđen za ubistva miliona Poljaka i Jevreja. Wilhelm Frik - osuđen na smrt, bio ministar
unutrašnjih poslova. Hans Friče - oslobođen optužbi, bio šef novinskog odjela ministarstva
propagande u Nacističkoj Njemačkoj. Valter Funk - osuđen na doživotnu robiju, bio ministar
ekonomije. Zbog lošeg zdravlja bio je pušten 1957. god. Herman Gering - osuđen na smrt,
počinio samoubistvo noć prije smaknuća. Bio zapovjednik Luftwaffea, kao i mnogih
odjeljenja SS odreda. Rudolf Hes - osuđen na doživotnu robiju, bio Hitlerov zamjenik.
Alfred Jodl - osuđen je na smrt, bio vođa njemačkih operativnih snaga. Ernst Kaltenbruner
- osuđen na smrt, bio najviši rangirani preživjeli član SS divizija. Bio šef centralne Nacističke
obavještajne agencije. Gustav Krup fon Bolen und Halbah - veliki nacistički industrijalac.
Medicinski nesposoban za suđenje. Robert Laj - šef Njemačke radničke fronte. Počinio
samoubistvo prije početka njegova suđenja. Konstantin fon Nojrat - osuđen na 15 godina
zatvora. Bio ministar vanjskih poslova, kasnije protektor Češke i Moravske. Franc fon Papen
- oslobođen optužbe. Bio kancelar Njemačke 1932. god. i vice - kancelar pod Hitlerom 1933.
god. Kasnije ambasador u Turskoj. Erih Reder - osuđen na doživotnu robiju, bio admiral.
Joahim fon Ribentrop - osuđen na smrt, bio ministar vanjskih poslova, Alfred Rozenberg -
osuđen na smrt, bio rasni ideolog. Fric Zaukel - osuđen na smrt. Hjalmar Šaht - oslobođen
optužbe. Bio bankar i ekonomista. Baldur fon Širah - osuđen na 20 godina zatvora.
Zapovjetnik organizacije Hitlerova mladež. Artur Zajc Inkvart - osuđen na smrt. Austrijski
premijer za vrijeme anšlusa. Albert Šper - osuđen na 20 godina zatvora. Hitlerov najdraži
arhitekt. Julijus Štrajher - osuđen na smrt. Širio mržnju i ubistva nad Jevrejima preko svjih
novina (Der Šturmer - Jurišnik).

Kada je u pitanju drugi proces, Tokijski proces, je naziv za suđenje japanskim ratnim
zločinima pred Međunarodnim vojnim sudom za Daleki istok. Optuženo je 28 visokih vojnih i
političkih dužnosnika koji su optuženi za razne zločine (zločin protiv čovječnosti, zločin
protiv mira itd.).

Suđenje je počelo 3. maja 1946. god. a završeno je 12. novembra 1948. god. Najpoznatiji
sudionik bio je Hideki Tojo, ratni premijer Japana. Nakon okončanja suđenja, sedmero
optuženih je pogubljeno u zatvoru, a preostalih šesnaest osuđeno je na doživotni zatvor. Dvoje
optuženih umrlo je tokom procesa.

Kasnije je Japan platio ratne odštete nekim zemljama koje je okupirao i iskorištavao. No,
nekim državama nije plaćena nikakva odšteta. Kini nije plaćena odšteta jer su u međuvremenu
tamo vlast preuzeli komunisti pa Amerikanci nisu željeli dopustiti da Japan plaćanjem odštete
jača njihove protivnike.

Nitko od optuženih nije okrivljavao cara Hirohita. Optuženi japanski generali i politički
dužnosnici time su željeli zaštititi cara, a Amerikanci su se s time složili jer bi im
procesuiranje cara moglo uzrokovati probleme pri okupaciji Japana. Japanski car, Akihito, do
današnjih dana odbija posjetiti šintoistički hram posvećen dušama vojnika poginulih za cara.

NATO

Nato ili Sjevernoatlantski savez je međunarodna organizacija vojno - političke prirode,

osnovana je 1949. god. potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (Washingtonski ugovor)
između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka.

Neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, na mjesto iscrpljenih i devastiranih

bivših evropskih sila došle su dvije države: SAD i SSSR. Time se Evropa našla raspolovljena
na dva ideološka bloka, kapitalistički i komunistički. Njihovo suparništvo, djelimično
motivisano borbom za prevlast u svijetu, a djelimično nesuglasicama nazvano je hladni rat, a
granica između njihovih sfera u Evropi prozvana Željezna zavjesa.

U ratom razrušenoj Europi širenje komunističke ideologije moglo se ostvariti na dva načina.
Prvi je bio pomoću revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim
partijama. Najveći takav uspjeh ostvaren je u Grčkoj, gdje je 1946. god. započeo građanski
rat. Iako su grčke snage do kraja 1949. god. uspjele ugušiti pobunu, bilo je očito kako bi se u
osiromašenoj Evropi ideje komunizma lako mogle proširiti. Drugi način bio je znatno
opasniji. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, SAD i države zapadne Evrope, provele su
masovnu demobilizaciju vojnih snaga. S druge strane, Sovjetski Savez nije izvršio
smanjivanje oružanih snaga, već ih je nastavio intenzivno jačati, kako brojčano tako i
tehnički. Nakon što su učvrstili okupacije istočno evropskih država, 24. juna 1948. god.
započela je blokada zapadnog Berlina. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja
Drugog svjetskog rata i trajat će sve do 11. maja 1949. god.

U cilju suzbijanja uticaja komunizma kao i ekonomske obnove poslijeratne Evrope, SAD su
pokrenule plan Evropske obnove, poznatiji kao Marshallov plan 1947. god. Prema njemu u
naredne četiri godine SAD će Evropskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi
američkih dolara ekonomske i tehničke pomoći. Spomenuta Berlinska blokada je s jedne
strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njemačke (Zapadne Njemačke), a s druge strane,
formiranje velikog odbrambenog saveza koji će Evropu štititi od sovjetske najezde.

Svojevrstan početak tome bio je Briselski sporazum kojem su 17. marta pristupile Belgija,
Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija. Cilj je bio razvijanje zajedničkih
sistema odbrane i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim,
političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Međutim, znajući da njihovi
gospodarski i vojni kapaciteti nisu dovoljni da ih odbrane od sovjetske prijetnje, ove su države
odmah započele pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom s ciljem
stvaranja novog vojnog saveza, utemeljenog na zajedničkim obvezama i sigurnosnim
jamstvima Europe i Sjeverne Amerike. Države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su
Dansku, Island, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces. Dvanaest država s obje strane
Atlantskog okeana 4. aprila 1949. godine u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski
ugovor, uspostavivši savez kako bi se suprotstavile prijetnjama iz komunističkog dijela
svijeta, te sprječavanje širenja komunizma na ostali dio Europe. Države potpisnice obvezale
su se na međusobnu odbranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je
stvorena Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO). Sjedište se nalazi u Briselu.
Službeni jezici: engleski i francuski.
NATO danas broji 29 članica.

Države osnivačice 1949. god. - Kanada, SAD, Velika Britanija, Island, Danska, Norveška,
Holandija, Belgija, Luksemburg, Portugal, Francuska i Italija.

1952. god. - Grčka i Turska

1955. god. - Zapadna Njemačka

1982. god. - Španija

1999. god. - Češka, Poljska i Mađarska

2004. god. - Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunija, Litvanija, Latvija i Estonija

2009. god. - Hrvatska i Albanija

2017. god. - Crna Gora

U organizacionoj strukturi NATO saveza glavne organizacije su Sjevernoatlantsko vijeće,

Odbor za obrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje. To su glavne su institucije
za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu
važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su
donesene. Ovim tijelima podčinjeni su specijalizirani odbori.

Sjevernoatlantsko vijeće - jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno

Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg crpi svoje ovlasti. Vijeće ima političke ovlasti i pravo
donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih država članica koji
se sastaju najmanje jedanput sedmično, a po potrebi i u kratkom roku. Vijeće se također
sastoji i na višim razinama koje obuhvaćaju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova,
ministre obrane. Sjednicama Vijeća predsjedava Glavni tajnik NATO-a (ili njegov zamjenik).
Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Nema glasovanja niti se
odluke donose većinom.

Odbor za obrambeno planiranje - sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na

razini ministara obrane najmanje dvaput godišnje. U radu odbora sudjeluju sve države članice.
Odborom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka u
poglede pitanja planiranja kolektivne obrane.

Skupina za nuklearno planiranje - sastoji se od ministara obrane država članica koje

sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje. Unutar Skupine raspravlja se o posebnim
političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Skupinom predsjedava Glavni tajnik
NATO-a.

Civilna organizacija i strukture -

Stalni predstavnici i nacionalna izaslanstva

Glavni tajnik
Međunarodno osoblje

Vojna organizacija i strukture:

Vojni odbor

Vojno zapovjedna struktura: Savezničko zapovjedništvo za operacije i Savezničko

zapovjedništvo za transformaciju

Međunarodno vojno osoblje

VARŠAVSKI PAKT

Varšavski pakt ili Varšavski ugovor (službeni naziv je bio Sporazum o prijateljstvu, suradnji i
međusobnoj pomoći) je bio vojni savez država istočnog bloka koje su ga organizirale kao
odgovor na stvaranje Nato pakta 1949. god. Nakon Staljinove smrti 1953. god. popušta
napetost u međunarodnim odnosima. Godine 1955. SSSR i zemlje istočne evrope stvaraju
Varšavski pakt.

Kao izgovor za stvaranje Varšavskog pakta je poslužilo ponovno naoružavanje Zapadne

Njemačke i njeno primanje u NATO preko ratifikacije pariških sporazuma. Varšavski ugovor
je sastavio Nikita Hruščov 1955.god. te je bio potpisan u Varšavi (odatle naziv) 14.
maja 1955. god.

Sve komunističke države Europe su bile potpisnice, osim SFRJ. Članice pakta su se obvezale
da će jedna drugu potpomagati ako ijedna bude napadnuta. Sporazum je također navodio da se
odnosi među članicama temelje na međusobnom nemiješanju u unutrašnje poslove, tj.
poštovanju suvereniteta i nezavisnosti članica. Te su odredbe samo godinu dana kasnije bile
prekršene prilikom sovjetske invazije na Mađarsku i gušenja tamošnje antikomunističke
pobune 1956. god.

Albanija je u Paktu prestala sudjelovati godine 1961. zbog sovjetsko-kineskog raskola, tokom
koga je staljinistički režim Envera Hoxhe podržao Kinu. Iz Pakta je formalno izašla
godine 1968.

Najveća vojna akcija u povijesti Pakta bila je sovjetska invazija na Čehoslovačku godine
1968. u svrhu gušenja tamošnjeg reformskog pokreta. U toj akciji su, uz sovjetske,
sudjelovale i istočnonjemačke, mađarske, poljske i bugarske trupe. Rumunjska, iako članica
Pakta, u tome je odbila sudjelovati.

Ovaj pakt je počeo da slabi onog momenta kada je počeo da slabi istočni komunistički svijet.

Godine 1988. je sovjetski vođa Mihail Gorbačov objavio kako su države - članice slobodne
napustiti Pakt, ako to žele. Priliku za to je dao pad Berlinskog zida godinu dana kasnije 1990.
kada Istočna Njemačka napušta pakt.

Nakon toga su istim primjerom krenule i druge istočnoeuropske države, u kojima su na vlast
došle antikomunističke i antisovjetske vlade.
U januaru 1991. god. su Čehoslovačka, Poljska i Mađarska objavila da će Pakt napustiti 1.
jula 1991. god., a u februaru je isto objavila i Bugarska. Pakt je tog dana formalno prestao
postojati.

EVROPSKA UNIJA

Države osnivačice: Belgija, Holandija, Luksemburg, Francuska, Italija i Zapadna Njemačka.

Prvo proširenje 1973. god.: Velika Britanija, Irska i Danska

Drugo proširenje 1981. god.: Grčka

Treće proširenje 1986. god.: Španija i Portugal

Četvrto proširenje 1995. god.: Austrija, Finska i Švedska

Peto proširenje 2004. god.: Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Poljska, Litvanija, Latvija,
Estonija, Kipar i Malta.

Nastavak petog proširenja 2007. god.: Rumunija i Bugarska

Šesto proširenje 2013.god.: Hrvatska

SUBJEKTI MEĐUNARODNIH ODNOSA

Države su najstariji i najvažniji subjekti međunarodnih odnosa.

Osnovni elementi države: stanovništvo, teritoriju, organiziranu vlast i suverenost.

Najveće države po teriotoriji: Rusija, Kanada, Kina, SAD, Brazil, Australija, Indija,
Argentina, Kazahstan i Alžir

Najveće države po broju stanovnika: Kina, Indija, SAD, Indonezija, Brazil, Pakistan, Nigerija,
Banglandeš, Rusija i Meksiko.

Osim država, subjekti međunarodnih odnosa mogu biti međunarodne organizacije. To su

organizacije koje su međunarodnim ugovorom osnovane da imaju oblik institucije i da postoje
odnosi između najmanje tri države, da bi se to zvalo neka međunarodna organizacija, i da
imaju jedan stalni organ i određeni cilj djelovanja. U okviru njih imamo Međunarodne
međuvladine organizacije i Međunarodne nevladine organizacije.

Međunarodne privredne organizacije - svaka firma, korporacija ili slična međunarodna

organizacija koja ima međunarodni karakter po sastavu kapitala, upravljačkih tijela i
međunarodnoj rasprostranjenosti.

Subjekti međunarodnih odnosa su i razni pokreti - sindikalni pokreti, zatim svjetski cionistički
pokret.

Važan faktor međunarodnih odnosa su vjerske organizacije. Vodeće vjerske organizacije:

Protestantska crkva, Islam, Judaizam. Nema kohezija, kao kod Katoličanske crkve, gdje svi
katolici svijeta priznaje jednog vrhovnog vođu - papu. Katolička crkve je jedina
centralizovana. Pravoslavne crkve su nacionalne.

Zatim važan subjekt međunarodnih odnosa mogu da budu i jesu nacije.

Faktori međunarodnih odnosa mogu biti i grupe ljudi. To su prije svega tzv. vladajuće klase
(političke, ekonomkske,privredne elite). Važno mjesto zauzimaju sindikalna vodstva, zatim
vojne elite, i CIA.

Čovjek kao pojedinac može biti subjekt međunarodnih odnosa.

FAKTORI MEĐUNARODNIH ODNOSA

To su: Geografski faktor, prirodni resursi, demografski faktor, ekonomski faktor, pravni
faktor, tehnološki faktor, vojni faktor, nacionalni faktor, religijski faktor, ekološki faktor, i
terorizam kao faktor.

TIPOVI MEĐUNARODNIH ODNOSA

To su: Klasičan tip (zasnovan na ravnoteži snaga), Bipolarizam (u doba Hladnog rata) i
Koegzistencija (država sa različitim društveno - ekonomskim uređenjem).

Imamo: saveznički odnosi, dobrosusjedski odnosi, srdačni odnosi, prijateljski odnosi, dobri
odnosi, korektni odnosi, indiferentni odnosi, hladni odnosi, zategnuti odnosi, odnosi de facto,
obustavljeni odnosi i prekinuti odnosi.