Casopis Bastina Sjeveroistocne Bosne BR

JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HIŠTORIJŠKOG I
PRIRODNOG NAŠLIJEĐA TUZLANŠKOG KANTONA
BAŠTINA
SJEVEROISTOČNE
BOSNE
BROJ 10
POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD OSNIVANJA ZAVODA

BAŠTINA SJEVEROISTOČNE BOSNE
BROJ 10
ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE
Northeast Bosnia's Heritage

Number 10
Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage
Glavni i odgovorni urednik: Edin Mutapčić
Urednik u redakciji: Rusmir Djedović
Članovi redakcije:
Kemal Nurkić, Amira Turbić-Hadžagić, Ivan Balta, Kim Burton,
Izet Šabotić, Omer Hamzić, Avdul Adrović, Samir Halilović,
Munisa Kovačević, Semir Hadžimusić (sekretar)
Lektor: Mirela Nezirović
Korektor: Majda Šutić-Murselović
Prijevod na engleski jezik: Faruk Hodžić
Obrada: Semir Hadžimusić, Munisa Kovačević
Izdavač:
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona
Za izdavača: Kemal Nurkić, direktor Zavoda
Štampa: „PRINTAS“ doo SREBRENIK
Tiraž: 300
ISSN ONLINE 2232-7665
Časopis je indeksiran u C.E.E.O.L.
Tuzla, 2018.
SADRŽAJ
NAUČNO SAVJETOVANJE
“ZNAČAJ NASLIJEĐA U OČUVANJU IDENTITETA DRŽAVE I POJEDINCA”
POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD OSNIVANJA ZAVODA
KEMAL NURKIC,
RAD I PERSPEKTIVE ZAVODA.............................................................................................................................9
MIRELA MULALIC HANDAN,

UPOTREBA NASLIJEĐA U KREIRANJU I UPRAVLJANJU IDENTITETIMA:
BOSNA I HERCEGOVINA.....................................................................................................................................19
MIRZAH FOCO,
RAD KOMISIJE ZA OČUVANJE NACIONALNIH SPOMENIKA BIH
-IMPLEMENTACIJA ANEKSA VIII OKVIRNOG SPORAZUMA ZA MIR U BIH...........................................43
ANITA PETROVIC,
OTVORENA PITANJA PRAVNE ZAŠTITE KULTURNE BAŠTINE U BOSNI I HERCEGOVINI...............53
ŠALIH KULENOVIC, NIHAD KULENOVIC,

ZNAČAJ ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA U OČUVANJU TRADICIJSKIH VRIJEDNOSTI IZ OBLASTI
DUHOVNE I MATERIJALNE KULTURE NA PROSTORU TUZLANSKE REGIJE........................................61
ŠAKIB ŠOFTIC,
STANOVNIŠTVO KLADNJA OD OSMANSKOG DOBA DO NAJNOVIJIH VREMENA................................73
AMIR KARIC,
EVROPA I MUSLIMANI EVROPLJANI: PRILOG RASPRAVI O IDENTITETU/IDENTITETIMA...........95
ŠEFKO ŠULEJMANOVIC,
UZURPACIJA MEKTEBA KAO REFLEKSIJA NEGIRANJA IDENTITETA BOŠNJAKA
U POSLIJERATNOM PERIODU NOVE JUGOSLAVIJE NA PRIMJERU TUZLE I NJENE OKOLINE.......109
ADIB ĐOZIC,
BOSNACID I ZLOČIN GENOCIDA U SREBRENICI........................................................................................133
ŠEAD ŠELIMOVIC,
DOPRINOS DIPLOMATIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE MEĐUNARODNOM
PRIZNANJU DRŽAVE 1992. GODINE I OČUVANJU NJENOG IDENTITETA...........................................153
ADI COROVIC,
ARHITEKTONSKO NASLIJEĐE TUZLANSKOG KRAJA U KONTEKSTU
ARHITEKTONSKOG NASLIJEĐA KRAJA XIX I XX VIJEKA U BOSNI I HERCEGOVINI.........................163
NUŠRET MUJAGIC,
KULTURNO-HISTORIJSKO NASLIJEĐE U PLANSKOJ DOKUMENTACIJI TK.......................................181
EDIN MUTAPCIC,
ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA—IZAZOVI I PERSPEKTIVE................................195
OMER HAMZIC,
„GRAČANIČKI GLASNIK“ –
PRIMJER AFIRMACIJE I POTVRĐIVANJA ZAVIČAJNOG MIKROIDENTITETA....................................205
KAŠIM MEMIC,
BIODIVERZITET TUZLANSKE REGIJE..........................................................................................................213
DAMIR HADZIC,
RAZVOJ MALIH BAŠTINSKIH GRADOVA (STVARNA BAŠTINA BOSNE I HERCEGOVINE)..............225
RUŠMIR DJEDOVIC,
IZVORNA MUZIKA – NEOSPORNI DIO NASLIJEĐA I IDENTITETA
POJEDINACA I NARODA SJEVEROISTOČNE BOSNE..................................................................................245
MUNIŠA KOVACEVIC,
STANJE NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA PODRUČJU TUZLANSKOG KANTONA.................................263
ŠEMIR HADZIMUŠIC, MAJDA ŠUTIC MURŠELOVIC,

ISTRAŽIVANJE I VALORIZACIJA NASLIJEĐA
OPĆINE LUKAVAC U PERIODU 2014-2018. GODINE...............................................................................287
ŠALIH KULENOVIC,
STARO SELO KOD MRKONJIĆ GRADA (VARCAR VAKUFA).....................................................................317
KEMAL NURKIC, RUŠMIR DJEDOVIC,

MAHALA VAIZ (MEJDAN) U TUZLI PREMA POPISU IZ 1850/51. GODINE.........................................331
AKTIVNOSTI ZAVODA
ŠEMIR HADZIMUŠIC, MUNIŠA KOVACEVIC,

ZNAČAJ NASLIJEĐA U OČUVANJU IDENTITETA DRŽAVE I POJEDINCA –
POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD OSNIVANJA
JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG
NASLIJEĐA TUZLANSKOG KANTONA...........................................................................................................341
MUNIŠA KOVACEVIC, ŠEMIR HADZIMUŠIC,

PREGLED IZDAVAČKE DJELATNOSTI JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE
KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA TUZLANSKOG KANTRONA.......................349
Saradnici broja 10 časopisa Baština sjeveroistočne Bosne
Mr. sc. Mirela Mulalić Handan, dipl.ing.arh., pom. dir., Komisija/Povjerenstva

za ocuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
Mr. sc. Mirzah Fočo, dipl.ing.arh., direktor Komisija/Povjerenstva za ocuvanje
nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
Dr. sc. Salih Kulenović, prof.emeritus, Univerzitet u Tuzli
Mr. sc. Nihad Kulenović, dipl.iur, Elektroprivreda BiH, ZD „Rudnici Kreka”
d.o.o.Tuzla
Prof. dr. Sakib Softić, Univerzitet u Šarajevu
Prof. dr. Amir Karić, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
Dr. sc. Šefko Sulejmanović, direktor Instituta za drustvena i religijska
istrazivanja
Prof. dr. Adib Đozić, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
Prof. dr. Sead Selimović, voditelj Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli
Dr. sc. Adi Ćorović, dipl.ing.arh, Komisija/Povjerenstva za ocuvanje
nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Nusret Mujagić, dipl.ing.arh, EU „Kallos“Tuzla
Prof. dr. Anita Petrović, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
Mr. sc. Kemal Nurkić, direktor, JU Zavod
Prof. dr. Edin Mutapčić, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
Prof. dr. Omer Hamzić, Univerzitet u Travniku
Mr. sc. Kasim Memić, visi kustos, Muzej istocne Bosne, Tuzla
Mr. sc. Damir Hadžić, dipl.ing.arh. Kantonalni Zavod za zastitu kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa, Šarajevo
Mr. sc. Rusmir Djedović, JU Zavod
Munisa Kovačević, prof., JU Zavod
Mr. Semir Hadžimusić, JU Zavod
Majda Šutić Murselović, BA historije, JU Zavod
Baština sjeveroistočne Bosne broj 10.
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Kemal NURKIĆ

Direktor JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla
RAD I PERSPEKTIVE ZAVODA
Apstrakt: Zaštita kulturnog naslijeđa u svakom društvu i zajednici predstavlja

kompleksan i složen spektar stručnih, organizacionih i tehničko-tehnoloških
postupaka sa ciljem da se isto sačuva u izvornom obliku. U zemljama tranzicije,
među kojima je i Bosna i Hercegovina, ovom važnom društveno-kulturnom
segmentu se ne poklanja potrebna pažnja. Stanje je posebno usložnjeno ratnim i
poslijeratnim prilikama, gdje je kulturno naslijeđe i kultura uopće ostala na
margini. Problematika zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa je danas pred složenim izazovima kontraverzi razvoja savremenog
društva. Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-historijskog
i prirodnog naslijeđa, jedan je od osnovnih kulturnih i društvenih aktivnosti
zajednice.
Ključne riječi: Zavod, rad, perspektiva, kulturno naslijeđe, turizam
RAZVOJ I DJELATNOSTI ZAVODA
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona je ustanova koja je osnovana odlukom Škupštine opštine
Tuzla od 31.03.1983. godine. Potvrđena je rješenjem Republičkim komitetom
za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu Šocijalističke Republike Bosne i
Hercegovine od 12.09.1984. godine pod nazivom Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla sa sjedištem u Tuzli.
Zavod je započeo rad kao općinski, a kada je nizom ugovora sa
općinama sjeveroistočne Bosne preuzeo ingirencije zaštite i korištenja naslijeđa
9
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
na tim područjima, postaje regionalni Zavod za područje cijele sjeveroistočne

Bosne.
Zakonom, o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, od strane
Škupštine Tuzlanskog kantona, 21.06.2000. godine, proglašen je ustanovom od
Kantonalnog značaja.
Zavod kao Javna ustanova se institucionalno i na osnovu zakonskih
ovlaštenja bavi problematikom istraživanja, evidentiranja, zaštite, korištenja i
obnove svih vrsta kulturno-historijskih i prirodnih dobara na području
Tuzlanskog kantona.
Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa su svi administrativni, tehnički, medijski,
propagandni, projektni i istraživački poslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti
koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa i njihovih lokaliteta. Osnovni cilj očuvanja naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Zavod ostvaruje kroz slijedeće aktivnosti:
1. Zaštita i očuvanje spomenika
2. Evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijeđa
3. Prikupljanje dokumentacije o spomenicima
4. Valorizacija dobara naslijeđa
5. Izrada separata zaštite naslijeđa u oblasti prostornog i urbanističkog
planiranja
6. Izrada projekata, elaborata i studija
7. Radovi na spomenicima
8. Popularizacija kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Uprkos brojnim poteškoćama koje prate rad ove ustanove, ona je u

proteklom periodu realizirala broje aktivnosti.
RAD ZAVODA U PROTEKLOM PERIODU
Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe na području Tuzlanskog

kantona po svojoj vrijednosti i značaju predstavlja važnu kariku u obrazovanju,
nauci, kulturi i turizmu za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Očuvanje, odnosno
zaštita i korištenje svih vrsta dobara naslijeđa, baštine i tradicije u savremeno
doba dobija na sve većem značaju. Naslijeđe postaje sve važniji dio identiteta
svakog pojedinca, zajednice, pa i cijelih naroda i država.
Tuzlanski kanton posjeduje veliki broj vrijednih kulturno-historijskih
10
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dobara naslijeđa. Zavod kao javna ustanova nastoji skrenuti pažnju na

vrijednost kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa koje uprkos svom
značaju, doslovno propada. Upravo zbog propadanja i uništavanja dobara
naslijeđa Zavod je uradio niz projekta koji se odnose na zaštitu, korištenje,
obnovu i prezentaciju kulturnog i prirodnog naslijeđa na području Tuzlanskog
kantona.
Prije zadnjeg rata Zavod je istražio, rekognoscirao i valorizirao oko
1500 lokaliteta i dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na području
sjeveroistočne Bosne. Veliki broj navedenih dobara evidentiran je u pet
obimnih Elaborata/Studija Kulturno-historiskog i prirodnog naslijeđa općina
Živinice, Lopare, Kladanj, Zvornik i Tuzla kao i niz drugih pisanih, kartografskih
i fotodokumenata. Navedeni elaborati rađeni su u periodu od 1988. do 1990.
godine.
Od 2010. godina intenzivno se radi na istraživanju, evidentiranju,
kategorizaciju, obnovi i prezentaciji dobara kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa po općinama Tuzlanskog kantona. Urađeni su Registri dobara
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za svaku općinu na području
Tuzlanskog kantona radi njihove zaštite i korištenja ali i prezentacije. Isti
registri poslužiti će u svrhu prilagodbe i usklađivanja prostorno-planske i druge
dokumentacije, sve u cilju sprečavanja daljeg uništavanja i devastacije
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.
Uz registar dobara urađeni su registracijski obrazci za dobra. Švaki
registracijski obrazac sadržava: naziv dobra (ostali nazivi), vrsta dobra,
kategorizacija, lokacija (koordinate, općina, naslje, adresa, KO, k.č.),
vlasnik/korisnik, sadašnje stanje dobra, uslovi trenutnog čuvanja, vrijeme
nastanka, opis dobra, dosadašnja obnova i zaštita, dokumentacija/literatura,
mjere zaštite, napomena, fotografije, skica katastarskog plana, datum obilaska,
obrada. Na osnovu izrade Registra dobara dobili smo konačni broj registriranih
dobara naslijeđa za područje Tuzlanskog kantona koje vodi Zavod pod
određenim stepenima zaštite. Riječ je o 780 dobra kulturno-historijskog i 150
dobara prirodnog naslijeđa.
U Elaboratu Kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđe opštine Tuzla iz

1988. godine obrađeni su spomenici kulture, spomeničke cjeline, arheološki i
drugi spomenički lokaliteti, spomen obilježja historijskih događaja i ličnosti, te
objekti prirode i prirodnog naslijeđa na području općine Tuzla. Od ukupnog
broja kulturno-historijskog naslijeđa izdvaja se a kako je evidentirano u
prijavama za registriranje i evidentiranje 172 dobra naslijeđa. Od prirodnog
naslijeđa evidentirano je 37 spomenika prirode.
11
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tuzla danas ima 18. nacionalnih spomenika, te preko 200. raznovrsnih

dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa evidentiranih od strane
Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK.
Perspektive kulturnog turizma za Tuzlu se vežu prije svega za stavljanje

u funkciju turizma dobara naslijeđa, koja do sada nisu adekvatno zaštićena i
korištena. Naravno, izgradnjom kompleksa Panonskih jezera iskorišten je
najvažniji segment naslijeđa ovog područja, a to je industrijsko naslijeđe
„Proizvodnja soli u Tuzli“, koje je kao takvo proglašeno nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine. Dalje, treba raditi na unaprijeđenju ove
ponude, ali i stavljanju fokusa na druge lokalitete kao što su: „Barutana na
Gradini“, stećci na lok. „Štare kuće“ u Breškama, Behrambegova (Šarena)
džamija u Tuzli, kao i druge sakralne i profane građevine koje se vode kao
zaštićene.
Zavodov Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine

Živinice iz 1987. godine je obradio 62 lokaliteta dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa. Od prirodnog naslijeđa evidentirano je 17 spomenika
prirode. Kada je riječ o prirodnom naslijeđu, područje opštine Živinice
predstavlja jedno veoma bogato i interesantno područje koje nije dovoljno
istraženo.
Obilaskom terena utvrđen je niz dendroloških, hidroloških i
geomorfoloških rijetkosti, kao i predjela prirodne ljepote. Takođe, imamo i
pokretna dobra prirodnog naslijeđa, a to su rijetke životinjske vrste – divljači.
Status nacionalnog spomenika imaju dva dobra naslijeđa: Nekropola sa
stećcima na lokalitetu Jasik, drvena džamija u selu Priluk.
Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Kladanj

iz 1990. godine obradio je objekte kulturno-historijskog naslijeđa od najranijeg
perioda, odnosno obrađeni su kroz prijave o registraciji: arheološki lokaliteti,
nekropole stećaka, memorijalni spomenici, sakralni, etnografski i objekti
graditeljskog naslijeđa, spomenici NOR-a i socijalističke revolucije i lokaliteti
prirodnog naslijeđa. Evidentirano je 142 spomenika kulture. Od toga
arheoloških lokaliteta 5, nekropola stećaka 57, memorijalnih spomenika 13,
etnoloških i objekata graditeljskog naslijeđa 21, spomenici NOR-a i
socijalističke revolucije 13 i lokaliteta prirodnog naslijeđa 20.
Vrijedno historijsko područje čini nekropola Bijeli Hrid Tuholj sa 18
stećaka, zatim nekropola Gojsalići sa 46 stećaka, Ljuto brdo sa 25, Brateljevići
koja se nalaze na listi Komisije za nacionalne spomenike, te nekropola
12
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mramorje-Olovci sa 22 stećka, nekropola Obori sa 17 stećaka, te nekropola

Olovci koja je proglašena nacionalnim spomenikom. Vrijedno područje čini i
nekropola stećaka Vijenac, Gojakovići sa 15 stećaka, Brgovine Noćajevići sa 27
stećaka i Gvozdenovići sa 28 stećaka kao i nekropola Mramorje Pelemiši sa 22
stećka.
U samom Kladnju vrijedno područje čini centar čaršije sa Kuršumlijom
ili Hadži Bali-begovom džamijom, a u njenoj blizini Hadži Đurđihanhanumina
česma oko kojih se razvila čaršija. Kao integralna cjelina kulturno- historijskih i
prirodnih vrijednosti čini kompleks vodenica na rijeci počevši od Brateljevića
preko Kladnja do Obrčevaca i Štarića.
Kladanj je danas jedina općina na Tuzlanskom kantonu na čijem se
području nalazi dobro naslijeđa, koje je uvršteno na listu svjetske baštine
UNESCO-a. Radi se o nekropoli „Olovci/Kuman“, na kojoj se nalaze dobro
očuvani primjeri bogato ukrašenih stećaka sljemenjaka, od kojih je jedan sa
natpisom.
Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Lopare

urađen je 1991. godine. Treba napomenuti da je tada općina Čelić a koja danas
ulazi u sastav Tuzlanskog kantona bila u okviru općine Lopare. U elaboratu je
evidentirano arheoloških lokaliteta 38, nekropola stećaka 57, memorijalnih
spomenika 24, etnološkog naslijeđa 25, graditeljskog 24, spomenika NOR-a i
revolucije 22, prirodnog naslijeđa 13. Od toga kada izdvojimo sadašnju općinu
Čelić kroz elaborat je evidentirano 42 dobra kulturno-historijskog naslijeđa i 9
dobara prirodnog naslijeđa.
Kroz evidenciju Zavoda, na osnovu terenskog istraživanja i literature
evidentirano je 71 dobro kulturno-historijskog naslijeđa i 5 dobara prirodnog
naslijeđa. Čelić se može pohvaliti znatnim brojem nekropola sa stećcima, a
najprije prirodnim ljepotama, od kojih se izdvaja Humačko jezero, koje se
odlikuje izuzetno čistom vodom i bogatim biodiverzitetom.
Lukavac je teritorijalno najveća općina Tuzlanskog kantona, na čijem

području je zastupljeno bogato i raznoliko kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe. U registru Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog nalsijeđa TK evidentirana su 44 dobra kulturno-historijskog i 8
dobara prirodnog naslijeđa. Ova općina ima bogato industrijsko naslijeđe, koje
se vezuje prije svega za tradiciju proizvodnje sode u Lukavcu. Nedaleko od
Fabrike sode se nalazi Štara željeznička stanica, koja je podignuta 1895. godine
i danas ima status nacionalnog spomenika BiH. Stara stanica bi se mogla
uključiti u okviru predstavljanja industrijskog naslijeđa Lukavca (muzejska
13
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
postavka o proizvodnji sode, razvoju željeznice u okviru zgrade stanice). Šem

toga, građevine u starom dijelu Lukavca, na potezu od Fabrike sode do Vile
Solvay (nacionalni spomenik) je potrebno zaštititi, čime bi se dao veliki
doprinos turističkoj ponudi i promociji Lukavca. Puračić, kao stara čaršija u
kojoj se nalaze i dva nacionalna spomenika, također ima veliki potencijal za
razvoj kulturnog turizma. Jezero Modrac, jezero Bistarac, Vijenac, Svatovac su
poznati lokaliteti s bogatim prirodnim naslijeđem i značajnim turističkim
mogućnostima.
Podaci o najstarijoj prošlosti općine Banovići su veoma oskudni, mada

se sa sigurnošću može tvrditi da je ovaj prostor bio naseljen od najstarijih
vremena pa do danas, s obzirom na geografski položaj, reljef i druge prirodne
osobine ovog kraja. Vrijedno kulturno-historijsko dobro na području općine
Banovići je svakako Gradina u Tulovićima (prahistorijska gradina i
srednjovjekovno utvrđenje). Štećci predstavljaju jednu od najzanimljivijih i
najznačajnijih pojava u kulturi i umjetnosti srednjovijekovne Bosne i kao
takvim treba im posvetiti posebnu pažnju.
U Banovići Šelu nalazi se i čuveni stećak Božićka Banovića (nacionalni
spomenik Bosne i Hercegovine). Radi se o sljemenjaku sa natpisom na kojem se
prvi put spominju Banovići. U Registru Zavoda za Banoviće, evidentirano je 21
dobro kulturno-historijskog i 11 dobara prirodnog naslijeđa. Značajan
potencijal za razvoj kulturnog turizma u Banovićima jeste i industrijsko
naslijeđe vezano za uskotračnu prugu, to jeste „Banovićkog ćiru“. Banovići
obiluju prirodnim ljepotama, od kojih se izdvajaju planinski predio Konjuha
(zaštićeni pejzaž Konjuh), izletišta Zlača, Mačkovac, Šrnice i drugo.
U općini Kalesija vrijedno historijsko područje je Gradina koja potječe

iz paleolita da bi kasnije postala kasnoantičko utvrđenje. Osim toga u Kalesiji se
nalazi veliki broj nekropola stećaka od kojih posebno mjesto zauzimaju:
nekropola stećaka Brkića groblje u Rudini zatim u Lipovici, Dubnici, Tojšićima,
Perićima sa 28 stećaka.
Kroz Registar Zavoda na osnovu terenskog istraživanja i literature
evidentirano je 43 dobro kulturno-historijskog naslijeđa i 4 dobra prirodnog
naslijeđa.
Teočak je smješten na sjeveroistočnim padinama planine Majevice, na

nadmorskoj visini 200 - 600 metara. Najznačajniji kulturni spomenik općine
Teočak jeste Štari grad Teočak. To je prirodno-graditeljska cjelina koja se
sastoji od ostataka srednjovjekovnog grada i osmanske utvrde, džamije Fethije,
14
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nišana iz osmanskog perioda, skupa od sedam kamenih granitnih kugli. Šve to

upotpunjeno je ambijentalnim prirodnim okruženjem, šumom, rijekom Tavnom
i slično. Danas se vide dosta oštećeni bedemi, koji su zatvarali prostor
trokutnog oblika sa po jednom kulom na svakom uglu. U grad se ulazilo kroz
zapadnu kulu. Džamija, stari nišani i kamene kugle se nalaze u podnožju
srednjovjekovnog grada, te skupa s njim predstavljaju jedno prirodno-
graditeljsko, odnosno historijsko područje. Prema Registru Zavoda na području
općine Teočak se nalazi 16 dobara kulturno-historijskog i 3 dobra prirodnog
naslijeđa.
Sam naziv Gračanica je izvedeno od riječi „Graždanica" odnosno

„Gražd" što znači grad. Od 1512. godine se nalazi pod osmanskom vlašću dok je
u ranijem dobu pripadala župi Usora, a bila je nastanjena još u prahistorijskom
dobu. U kasnom srednjem vijeku na ovom području nalazila su se dva značajna
naselja i to selo Gračanica u kome je bio rudnik željeza i grad Šoko. Kako se
Gračanica u osmanskom dobu sve više prostorno i urbano razvijala
srednjovjekovni grad Šoko je stagnirao. Šjedištem kadiluka postaje 1572.
godine obuhvaćajući naselja: Modriču, Gradačac, Orašje, Brčko i Šamac.
Gračanica je druga općina na Tuzlanskom kantonu po brojnosti nacionalnih
spomenika. Štatus nacionalnog spomenika imaju 9 dobara naslijeđa: Korića
han, Štari grad Šoko u Šokolu, Štara džamija Šoko u Šokolu, Šahat kula, Donja
džamija u selu Lukavica, kuća Mare Popović, Konak-Vijećnica Lipanjska (Hadži
Džaferova, Lipanska) džamija sa haremom, hram Vaznesenja Gospodnjeg sa
ikonostasom. U Registru Zavoda evidentirano je 70 dobara kulturno-
historijskog i 12 dobara prirodnog naslijeđa.
U Registru Zavoda za općinu Doboj Istok evidentirano je 10 dobara

kulturno-historijskog i 5 dobara prirodnog naslijeđa.
U općini Gradačac vrijedno kulturno-historijsko naslijeđe su nacionalni
spomenici. Napoznatija je graditeljska cjelina Štari grad Gradačac koju čine:
bedemi, objekti unutar bedema, Gornji grad sa kulom Husein-kapetana
Gradaščevića i Donji grad sa sahat-kulom, zgradom Gradske biblioteke, radio-
stanice i muzeja, zgradom gimnazije i predmetima iz muzejske zbirke koji su
upisani u inventarnu knjigu Muzeja. Pored toga nacionalnim spomenicima su
proglašeni i: džamija Husejnija, Harem džamije Bukva, Harem Reuf-begove
džamije, Hram Švetog proroka Ilije, kuća Gradaševića.
U općini Srebrenik najpoznatija graditeljska cjelina je Stari grad

Šrebrenik koji se nalazi na sjeveroistočnim obroncima planine Majevice.
15
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Džamija u Špionici Donjoj, džamija u Ćojluku, Konak Šuljagića i i prahistorijska

gradina Grabovik-Zaketuša.
Od 2009. godine Zavod je krenuo i u poslove oko priprema i izdavanja
različitih publikacija koje prezentiraju. U suradnji sa nadležnim ministarstvom
je pokrenuta izrada reprezentativne Fotomonografije „Kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona“. Usvojen je Elaborat i donesena
odluka o osnivanju stručno-naučnog časopisa iz oblasti zaštite, korištenja,
obnove i istraživanja kulturno-historijskog i prirodnog nalijeđa.
Krajem 2009. godine su izvršene pripreme za izdanje prvog broja
stručno-naučnog časopisa „Baština – sjeveroistočne Bosne“ koje će izdati
Zavod.
Tokom 2010. godine Zavod je po prvi put u svojoj 25-ogodišnjoj historiji uradio
intenzivniju izdavačku djelatnost kako bi nadoknadio duži vremenski period
bez njegovog vlastitog izdavaštva. Kao prvo izdanje Zavoda je urađen i izdat
časopis pod nazivom „Baština sjeveroistočne Bosne“. Prvi broj Baštine je
izašao 2010. godine. Od tada je objavljeno 9 brojeva pomenutog časopisa.
Koncepcija časopisa je iz oblasti zaštite, korištenja, obnove i istraživanja
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine, kao što je
prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda.
Tuzlanskog kantona izdaje edicije o Srebrenici pod nazivom ,,Monumenta
Srebrenica-istraživanja, dokumenti, svjedočannstva“ na bosanskom i
engleskom jeziku. Do danas su štampana 7 brojeva. Cilj je pokretanje i
kontinuirano izlaženje naučne edicije koja će iz različitih naučnih aspekata kao
što su historijska, sociološka, antropološka, etnološka, demografska i druga
govoriti o Srebrenici.
PERSPEKTIVE ZAVODA
Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe i turizam
U savremenim, globalnim, turističkim kretanjima kultura i bogato

kulturno naslijeđe evropskih zemalja postalo je bitan faktor koji održava
vitalnost konkurentnosti cjelokupnog evropskog turističkog proizvoda u sve
većoj konkurenciji na svjetskom nivou. Evropa je uvijek bila važna destinacija
za one koje je privlačilo bogato kulturno-historijsko naslijeđe još u razdoblju
16
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Rimskog carstva, srednjovjekovnih hodočašća, do novih kretanja kulturnog

turizma.1
Promjene koje su se dogodile u novijem razdoblju odnose se na širinu
potrošnje, te na oblike i načine prema kojima se kultura koristi za privredne i
turističke ciljeve. Kulturni i gradski turizam postaju sve važniji u privrednom
smislu i profilirani u političkom smislu, pa ih mnoge evropske zemlje strateški
planiraju u sklopu razvoja cjelokupnog turizma i privrdnog oporavka. Kulturni
turizam može doprinositi zaštiti kulturnih tradicija i obogaćivanju kvalitete
života u urbanim i ruralnim prostorima.
U vremenu u kojem živimo ubrzano se stvara nostalgija ne samo prema
davnoj historiji, već i prema netom prošlim vremenima, kao što su pedesete,
šezdesete, pa i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Ta je činjenica utjecala i na
razvoj muzeja u Evropi, koji su zanemarili nekadašnju ideju univerzalnosti u
ime tematiziranja i segmentacije. Tako danas postoji niz muzeja na temu
nedavnih historijskih perioda.
Razvoj kulturnog turizma ovisi o razvoju resursnog menadžmenta u
kojem se kultura i kulturno i prirodno naslijeđe istražuje i određuje kao
turistički resurs. Kako se u gradovima Tuzlanskog kantona turizam slabo
razvija smatra se da zaštita i istraživanja nisu potrebna. Međutim, zaštitom i
istraživanjem određuje se mjesto pojedinog objekta, djela ili predjela u historiji
i kulturi zemlje ili grada kao i njihov kapacitet održivosti. Tada postaje važan i
razumljiv domicilnom stanovništvu koje ih raspoznaje i prihvaća kao vlastitu
historiju i kulturni kapital te stvara odnos u kojem nastaju, slavlja, obilježavanje
godišnjice, rekonstrukcije i dr. Tako nastaju čvrsti elementi proizvoda
kulturnog turizma.
Kulturni turizam je moguće razvijati u svim gradovima Tuzlanskog
kantona.
ZAKLJUČAK
Bogata historija, kultura i arhitektura su motivi za dolazak u turističku

destinaciju. Novi doživljaji i iskustva motiviraju turiste da posjete kulturno
naslijeđe. Šudjelovanje u turističkim tokovima i trendovima razlog je ne samo
posjeti poznatih kulturnih atrakcija nego i posjeti novih projekata i događaja.
Kulturni 'proizvod' bi trebalo oblikovati kao atrakcijski 'proizvod' koji se
prezentuje onima koji su željni upoznavanja svih aspekata destinacije. Razvoj
1 Jelinčić, D.A. Kultura, turizam, interkulturizam, Zagreb: Institut za međunarodne odnose:

Meandarmedia, 2010., str. 21.
17
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kulturnog turizma oslanja se na potencijalne turističke baštine koja je nastajala

stoljećima kao posljedica intelektualnog potencijala ljudi prethodnih naraštaja.
WORK AND PERSPECTIVES OF THE INSTITUTE
Abstract: The protection of cultural heritage in every society and community is a

complex spectrum of professional, scientific, organizational and technical-
technological procedures, with the aim of preserving the heritage in its original
form. In countries of transition, including Bosnia and Herzegovina, this important
socio-cultural segment is not given the necessary attention. The situation is
particularly complicated by the war and post-war conditions, where cultural
heritage and culture remained at the margin. The problem of protecting and
using cultural, historical and natural heritage is experiencing complex challenges
of contradiction in the development of contemporary society. The activity of
protecting, using, restoring and researching cultural, historical and natural
heritage is one of the basic cultural and social activities of the community.
Keywords: Institute, work, perspective, cultural heritage, tourism
18
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Mirela MULALIĆ-HANDAN, dipl. ing. arh.

Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH
UPOTREBA NASLIJEĐA U KREIRANJU I UPRAVLJANJU

IDENTITETIMA: BOSNA I HERCEGOVINA
Apstrakt: Cilj rada je identificirati i analizirati doprinos Aneksa 8 Dejtonskog

mirovnog sporazuma i rada Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika na
afirmaciji uloge kulturnog naslijeđa u očuvanju kolektivnih identiteta i njihovom
povezivanju u identitet države Bosne i Hercegovine kao pluralnog društva.
Ključne riječi: : naslijeđe, identitet, plural
UVOD
Upravljanje kulturnim naslijeđem koje uživa status nacionalnog

spomenika se temelji na Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i
Hercegovini, poznatog kao Dejtonski mirovni sporazum, odlukama
Predsjedništva o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika i aktima Komisije
kao što su: Poslovnik o radu, Kriteriji o donošenju odluka za proglašenje
nacionalnih spomenika i drugi akti. Međunarodne konvencije i povelje u oblasti
zaštite kulturnog naslijeđa, u kojima je Bosna i Hercegovina ugovorna strana, su
obavezujući pravni osnov sa kojima Komisija usklađuje vršenje svojih
nadležnosti iz Aneksa 8.
Rad nastoji rasvijetliti kroz prizmu psihološkog pojma identiteta,
sredstva i prakse proizašle iz Aneksa 8, međunarodnih konvencija i rada
Komisije, a koja doprinose afirmaciji uloge kulturnog naslijeđa u očuvanju
pluralnih kolektivnih identiteta i njihovom povezivanju u identitet države
Bosne i Hercegovine. Iako je Dejtonski mirovni sporazum kristalizirao tri
19
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nacionalne kulture, shvaćene kao iskaz političkog identiteta, Aneks 8 je

omogućio identifikaciju i drugih kolektivnih identiteta. Heterogenost naslijeđa
ogleda se kroz Listu nacionalnih spomenika, na kojoj su zastupljena dobra
nastala od prahistorije pa do 1960. godine, postavljene kao vremensko
određenje. Kroz raznovrsnost nacionalnih spomenika izražava se i pluralitet
identiteta, a pluralno društvo postaje osnova za identitet države Bosne i
Hercegovine.
U kontekstu ovog rada upravljanje je shvaćeno kao proces usmjeren na
očuvanje vrijednosti kulturnog naslijeđa za dobrobit sadašnjih i budućih
generacija. Glavni rezultat upravljanja naslijeđem jeste da osigura identitet
grupi ljudi, osjećaj pripadanja, ponosa i zajedništva. Nacionalni spomenici su
kulturna dobra od najvećeg zanačaja za narode i državu, a za koje je Komisija
donijela odluke o proglašenju.
Za definiciju identiteta prihvaćen je psihoanalitički pojam, koji je prema
Eriku Eriksonu, osjećanje identiteta zasnovano na zapažanju samoistovjetnosti
i neprekidnosti postojanja u vremenu i prostoru, kao i opažanja da drugi ljudi
zapažaju i priznaju ovu činjenicu (Erikson, 1974). Aspekti identiteta mogu biti:
socijalni, klasni, lični, polni, profesionalni, generacijski, tehnički, etnički,
religijski, moralni, teritorijalni, ideološki, nacionalni i drugi, pa sve do razine
pripadanja ljudskom biću.
Imajući u vidu da se identitet može određivati priznanjem i zaštitom
naslijeđa ili njegovom destrukcijom (Howard, 147), rad se bavi sa oba aspekta.
U prvom poglavlju postavlja razaranje u kontekst eksluzivnih politika
prisvajanja teritorija i monopola nad tumačenjem historije, a u cilju boljeg
razumijevanja teme rada. U drugom poglavlju predstavljena su sredstva i
prakse koja doprinose afirmaciji naslijeđa u osnaživanju identiteta ljudi,
teritorija i društva u cjelini. Posljednje poglavlje govori o univerzalnim
vrijednostima naslijeđa koje prevazilazi nacionalne identitete i državne granice.
Rad se zasniva na identifikaciji i analizi međunarodnih konvencija i
literature koja se bavi tematikom naslijeđa i identiteta navedene u Bibliografiji,
objavljene i neobjavljene dokumentacije Komisije za očuvanje nacionalnih
spomenika, te na osobnom iskustvu i spoznajama u radu te institutcije. Izvore
sa engleskog jezika je prevela autorica.
NASLIJEĐE NA METI RAZARANJA
Graditeljsko naslijeđe Bosne i Hercegovine sistematski je razarano za

vrijeme ratnog perioda 1992 – 95. Prema podacima koje je prikupio Zavod za
20
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine iz

novembra 1995. godine, 2771 dobro graditeljskog naslijeđa djelimično je
oštećeno ili uništeno, 713 dobara je potpuno uništeno, a 554 je zapaljeno i
neupotrebljivo. Ovaj podatak dijelom se zasniva na pregledima na licu mjesta, a
dijelom na izvještajima pojedinačnih organizacija, vjerskih zajednica i drugih
izvora. Brojke u izvještajima, iako nisu potpune, ukazuju na znatan stepen
devastiranosti naslijeđa Bosne i Hercegovine. Kulturno naslijeđe iz osmanskog
perioda od 15. do 19. stoljeća, zajedno sa dobrima iz austrougrskog perioda,
pretrpjeli su najteža razaranja. Devastirana su gradska područja Šarajeva,
Mostara i Jajca, zajedno s velikim brojem pojedinačnih objekata koji su u
Prostornom planu Bosne i Hercegovine ocijenjeni kao naslijeđe od
međunarodnog značaja Od ukupno 60 vrijednih gradskih područja, 49 je
pretrpjelo teška oštećenja. Švih devet vrijednih urbanih-ruralnih cjelina
ozbiljno su oštećene.1 (Slika 1. )
Navedeni podaci nisu potpuni, ali ilustriraju veliki stepen razaranja
kulturnog naslijeđa. U poslijeratnom periodu, nije proveden sistematski popis
oštećenog i srušenog kulturnog naslijeđa sa procjenom stepena razorenosti
prema jedinstvenoj metodologiji za utvrđivanje ratnih šteta na cijelom
teritoriju Bosne i Hercegovine. Vijeće Evrope je tokom 1997. i 1998. godine
provelo aktivnosti u cilju utvrđivanja stanja naslijeđa ali pojedina područja nisu
obrađena jer su ostala nedostupna zbog sigurnosnih razloga2.
Helen Walasek u knjizi „Bosna i destrukcija kulturnog naslijeđa“ (2015)
pruža pregled i analizu destrukcije bosanskohercegovačkog naslijeđa. Autorica
sa čuđenjem izražava da je vrlo malo radova objavljeno vezano za razaranje
naslijeđa u ratu u Bosni i Hercegovini i zaključuje „masovno namjerno razaranje
kulturnog naslijeđa u periodu 1992-1995. bosanskog rata ciljano na historijski
različite identitete provociralo je globalne osude i postalo seminalni marker u
diskursu kulturnog naslijeđa“.3
Različite međunarodne konvencije predstavljaju pravni sistem za
zaštitu kulturnog naslijeđa. Posebno tri konvencije razmatraju napad na
kulturno naslijeđe kao napad na zajednički identitet – Konvencija za zaštitu
kulturnog naslijeđa u oružanim sukobima (Haška konvencija iz 1954) i njena
1 Council of Europe (2010) Heritage Assessment Report for Bosnia and Herzegovina. Strasbourg:
Council of Europe
2 ibid
3 Walasek, H. (2015) Bosnia and Destruction of Cultural Heritage. Brian Graham (ed.), School of
Environmental Sciences, University of Ulster, UK
21
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dva protokola (1954. i 1999)4; Konvencija o zabrani i sprječavanju nelegalnog

uvoza, izvoza i prometa kulturnih dobara (UNESCO, 1970)5 i Konvencija o
zaštiti svjetskog kulturnog i prirodnog naslijeđa (UNEŠCO, 1972). Zajedničko
naslijeđe i zajednički identitet afirmiše Konvencija o zaštiti svjetskog naslijeđa
“Uništavanje naslijeđa jednog naroda je uništavanje naslijeđa cijelog
čovječanstva“6.
Primjena konvencija na sprječavanju razaranja kulturnog naslijeđa u
ratu u Bosni i Hercegovini nije bila moguća i razaranje naslijeđa se svelo na
međunarodne osude, ali i spoznaju da postojeći instrumenti i mehanizmi zaštite
nisu efikasni.
Međunarodni kriminalni tribunal za bivšu Jugoslaviju, osnovan 1993.
godine, smatra da „namjerna destrukcija naročito vjerskih objekata je
izjednačena sa kulturnim genocidom“7
Rimski statut Međunarodnog kriminalnog suda (ICC, 1998-2002),
utvrđuje „namjerno usmjeravanje napada na objekte namijenjene religiji,
obrazovanju, umjetnosti, nauci ili humanitarnoj namjeni, ili usmjerene na
historijske spomenike, pod uvjetom da nisu opravdani vojni ciljevi, smatraće se
da imaju težinu ratnog zločina, kako u međunarodnim oružanim sukobima tako
i u sukobima koji nemaju međunarodni karakter.“8
Zaštita kulturnog naslijeđa uvrštena je u međunarodne agende posebno
ubrzana novim ratovima u jugozapadnoj Aziji.
Obraćajući se Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija 24.3.2017. godine tadašnja
generalna direktorica UNESCO-a, Irina Bokova, izjednačava uništavanje
naslijeđa sa ratnim zločinom „Naslijeđe je identitet – pripadnost. Namjerna
destrukcija naslijeđa je ratni zločin – postalo je taktika rata, u globalnoj
strategiji kulturnog čišćenja“9. Na istom zasjedanju, Vijeće sigurnosti
Ujedinjenih nacija usvaja Rezoluciju 2347 o zaštiti naslijeđa pod nazivom
„Destrukcija kulturnog naslijeđa od strane terorističkih grupa i u situacijama
oružanih sukoba“. Rezolucija „poziva na dalju međunarodnu saradnju u
4 UNESCO (1954) Hague Convention for the Protection of Cultural Property in the Event of Armed
Conflict. http:/www.unesco.org / new / en / culture / themes / armed-conflict-and-
heritage/convention-and-protocols/1954-hague-convention/
5 UNESCO (1970) Convention on the Means of Prohibiting and Preventing the Illicit Import,
Export and Transfer of Ownership of Cultural Property.

www.unesco.org/new/en/culture/themes/illicit-trafficking-of-cultural-property/1970-
convention/
6UNESCO (1972) Convention Concerning the Protection of the World Cultural and Natural
Heritage. https://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf
7 Forrest,C. (2011) International Law and the protection of Cultural Heritage. P.403. Routledge.
8 International Criminal Court (1998-2002) Roma Statute of the ICC. Art.8. http://www.icc-
cpi.int/nr/rdonlyres/ea9aeff-5752-4f84-be94-0a655eb30e160“rome_statute_english.pdf
9 icom-oesterreich.at/news/un-security-council-adopts-historic-resolution-protection-heritage
22
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
istraživanjima i kažnjavanju pojedinaca i grupa koje vrše napade na lokalitete

kulturnog naslijeđa, spomenike i relikvije“.10 Rezolucija je usvojena godinu dana
nakon što je Međunarodni kriminalni sud u Hagu donio optužbu protiv al-
Mahdija za uništavanje džamije u Timbuktu u Maliju, koja nosi status Švjetskog
dobra. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN je i poziv državama da ojačaju pravne i
sudske sisteme na kažnjavanju počinioca razaranja kulturnog naslijeđa.
U Bosni i Hercegovini do danas ni jedan slučaj razaranja kulturnog
naslijeđa u ratu 1992-1995. nije kažnjen sudskom presudom. Noviji slučaj iz
ove 2018. godine je optužnica koju je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo
protiv Gorana Mojevića, a koja ga tereti za zločin protiv čovječnosti za namjerno
rušenje Aladža džamije u Foči 199211.
Mnogi akademski radovi razmatraju vezu između razaranja kulturnog
naslijeđa i identiteta ljudi u službi ekskluzivnih politika.
Tako, Duncan and Duncan (2004) citiraju Eagletona (2000) kada upotrebljava
termin „kulturni ratovi“, da odredi konflikte koje karakteriše „etničko
čiščenje“ u kojem etničke grupe zahtijevaju eksluzivitet za svoju kulturu ili
pretežno čistu kulturu koje se vežu za teritorij.12
Flint (2004) upotrebljava za etnički očišćen prostor termin „prostor
mržnje“ i razmatra „važnost kontinuiteta teritorije za grupe koje mrze, koje
ograničavaju i potvrđuju nadzor nad geografskim područjima i podržavaju
ideju zatvorenih ili zapečaćenih mjesta. Zbog toga konstrukcija i održavanje
granica je važno za ove teritorijalno određene politike, ostajući glavno pitanje
politika unutar područja više nego međunarodni odnosi“13.
Paasi (2003) navodi da „lokalizirani identiteti, zasnovani na etničkoj i
vjerskoj pripadnosti, primjenjivo i na rasnu ili klasnu pripadnost, su osnova za
političku mobilizaciju i ekskluzivne politike“14
Razumijevanje značaja Aneks 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma na
integraciju kulturnog naslijeđa u izgradnju mira i poslijeratnu rehabilitaciju
10 ibid
11balkans.aljazeera.net/search?keywords=goran+mojevi%C4%87&=%3Cspan+class+%3D+%22
search-name+hidden-xs%22%3EPretraga%3C%2Fspan%3E%3Ci+class%3D%22search-
icon+visible-xs%22%3E%3C%2Fi%3E
12 Duncan, J.Š. and Duncan , N.G. (2004) „Culture unbound“, Environment and Planning A 36: 391-
403.; Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto
Press. pg.59
13 Flint, C. (2004) „Introduction: spaces of hate: geographies of discrimination and intolerance in
the U.Š.A.“, in C.Flint (ed.), Spaces of Hate: Geographies of Discrimination and Intolerance in the
U.S.A. New York City: Routledge: 1-20.; Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007)
Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 59
14 Paasi, A. (2003) „Region and Place: regional identity in question“, Progress in Human Geography
27: 475-85.; Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London:
Pluto Press: 59
23
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
društva, nije moguće bez razumijevanja da je razaranje naslijeđa usmjereno na

razaranje identiteta ljudi koji osjećaju pripadnost tom naslijeđu i da je
razaranje naslijeđa instrument i meta eksluzivnih politika prisvajanja teritorija
i monopola nad tumačenjem historije.
NASLIJEĐE KAO INSTRUMENT I SIMBOL OČUVANJA IDENTITETA
Prvi put u historiji čovječanstva jedan međunarodni mirovni sporazum

integriše kulturno naslijeđe u izgradnju mira i razvoj društvenih zajednica.
Dejtonski mirovni sporazum uvrstio je zaštitu kulturnog naslijeđa, kao jedan od
11 činilaca, regulisanih kroz anekse, ključnih za uspostavu mira i poslijeratni
razvoj. Aneks 8. Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji nosi naziv Sporazum o
Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, kroz 11 kratkih članova reguliše
zaštitu nacionalnih spomenika i nadležnosti u provedbi te zaštite. Kulturno
naslijeđe postaje simbol i instrument za ponovnu izgradnju društvenih
zajednica.
Razmotrićemo nekoliko članova Aneksa 815 i proizašle prakse, a koje
doprinose: 1) izgradnji povjerenja javnosti u sistem zaštite naslijeđa, 2)
demokratizaciji procesa proglašenja nacionalnih spomenika i 3) identifikaciji
kolektivnih identiteta sa naslijeđem.
1) Izgradnja povjerenja i kredibiliteta

U poslijeratnom periodu, javnost može biti skeptična prema
institucijama koje su djelovale u ratu i upravljale kriznim situacijama.
Povjerenje javnosti može se pridobiti kroz osnivanje nove kredibilne
organizacije i infrastrukture. 16
Aneks 8 uvodi Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika, kao
novu instituciju na razini države, u postojeći institucionalni okvir zaštite
naslijeđa, pružajući joj mogućnost da izgradi kredibilitet i pribavi povjerenje
javnosti u svoj rad. Komisija (član III) „ima odgovarajuća sredstva i stručno
osoblje u kojem su zastupljeni narodi koji žive u Bosni i Hercegovini“.
Propisuje stručnost rada Komisije „za svaki pojedini slučaj donosi pisanu
15 The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina: Annex 8: Agreement
on Commission to Preserve National Monuments. https: // www.osce.org /bih /
126173?download = true
16 Šheppard, B.,Janoske, M. and Liu, B. (2012) „Understanding Risk Communication Theory: A
Guide for Emergency Managers and Communicators“, Report to Human Factors/Behavioral

Sciences. Division, Science and Technology Directorate, U.S. Department of Homeland Security.
College Park, MD:START
24
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
odluku koja sadrži sve primjerene činjenice i detaljno objašnjenje za donošenje

odluke“. Nalaže da „Komisija proglašava pravila i propise koji mogu biti
potrebni za izvršavanje njenih dužnosti“.
„Komisija odluke donosi većinom glasova svojih članova. Odluke
Komisije su konačne i provode se u skladu s domaćim zakonima. U svakom
pojedinom slučaju za koji Komisija donese odluku o proglašenju dobra
nacionalnim spomenikom, entitet na čijoj se teritoriji to dobro nalazi dužan je
(a) uložiti napore na poduzimanju odgovarajućih pravnih, naučnih, tehničkih,
administrativnih i finansijskih mjera potrebnih za zaštitu, konzervaciju,
prezentaciju i rehabilitaciju dobra, te se (b) suzdržati od poduzimanja bilo
kakvih namjernih mjera kojima bi se dobru mogla nanijeti šteta „(članovi IV i V,
5). Na ovaj način odgovornost za upravljanje spomenikom je podijeljena
između državnih i entitetskih institucija.
2. Učestvovanje javnosti u odlučivanju

Postupak za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom pokreće se
peticijom ili prijedlogom za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. Bilo
koje pravno lice ili zainteresirana osoba u Bosni i Hercegovini može Komisiji
predati peticiju za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. Komisija je
izradila standardni obrazac peticije za svaku vrstu dobra. „Prilikom odlučivanja
o peticiji Komisija vlasnicima predloženog nacionalnog spomenika, kao i
drugim zainteresiranim osobama ili tijelima daje priliku da iznesu svoja
gledišta.“ (član V)
Podnošenjem peticije započinje proces valorizacije dobra i donošenja
odluke, a istovremeno se otvara komunikacija između Komisije i
zainteresiranih strana, lokalne zajednice i institucija. Podnosilac peticije
očekuje određenu potvrdu ili zadovoljštinu koja proizlazi iz statusa
nacionalnog spomenika. Razlozi za podnošenje peticije su često i skretanje
pažnje na ugroženost dobra ili izloženost rizicima od neodržavanja, rušenja,
građevinskih ili infrastrukturnih radova. O primitku peticije Komisija
obavještava lokalne vlasti na čijem teritoriju se nalazi dobro, vlasnike,
korisnike i institucije nadležne za zaštitu naslijeđa i prostorno uređenje,
muzeje i arhive; zahtijevajući da se suzdrže od aktivnosti koje mogu oštetiti
predmetno dobro dok Komisija ne donese odluku, te traži informacije,
dokumentaciju i stav o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom. Tako
svaka peticije u toku procesa donošenja odluke postaje platforma za
saradnju.
Odluke o proglašenju nacionalnih spomenika su stručno i naučno
utemeljene i predstavljaju sredstvo komuniciranja s javnošću o razlozima
25
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
priznavanja statusa nacionalnog spomenika, i mjerama njegove zaštite. Odluka i

prateća dokumentacija služe i kao informacije za studente, stručnu i naučnu
zajednicu. Komisija o svom radu obavještava javnost putem medija, web
stranice, društvenih mreža, izdavanjem publikacija i godišnjaka Komisije –
Baština, a odluke se objavljuju i u Šlužbenom glasniku BiH.
3) Identifikacija kolektivnih identiteta sa naslijeđem

Aneks 8. (član VI) utvrđuje što može biti proglašeno nacionalnim
spomenikom: „pokretna ili nepokretna dobra od velikog značaja za grupu ljudi
sa zajedničkom kulturnom, historijskom, vjerskom ili etničkom baštinom,
poput arhitektonskih, umjetničkih ili historijskih spomenika; arheološka
nalazišta; grupe građevina i groblja“17.
Drugim riječima, za proglašenje nacionalnog spomenika potrebna je
identifikacija kolektivnog identiteta (grupa ljudi) proizašlog iz zajedničkog
naslijeđa.
Razne grupe ljudi mogu pripisivati razne vrijednosti naslijeđu. Značaj za
identitet grupe ljudi podrazumijeva „značenje nekog dobra za one koji povlače
dio svog identiteta iz njega, ili imaju emocionalne veze s njim“.18
VREDNOVANJE KULTURNOG NASLIJEĐA
Kriteriji koje Komisija koristi pri proglašenju dobara nacionalnim

spomenicima uključuju predmet pravne zaštite i set vrijednosti za procjenu
značaja kulturnog dobra. Predmet pravne zaštite obuhvata pokretna kulturna
dobra (kao što su pojedinačni predmeti ili zbirke) i nepokretna kulturna dobra:
historijski objekti, graditeljske cjeline i područja. Šet vrijednosti uključuje:
historijske, dokumentarne, umjetničke i estetske vrijednosti, ambijentalne i
simboličke vrijednosti (društvene) kao i aspekte jedinstvenosti i
reprezentativnosti, izvornosti i cjelovitosti stanja.
U duhu Kriterija za donošenje odluka o proglašenju nacionalnih
spomenika19 i tumačenja međunarodnih smjernica, razmotrićemo vezu između
vrijednosti naslijeđa i ljudi.
Historijska vrijednost podrazumijeva vezu dobra sa ljudima,
17 The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina: Annex 8: Agreement
on Commission to Preserve National Monuments. https: // www.osce.org / bih / 126173?
download=true
18 UNEŠCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa
19 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o
proglašenju dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03)
26
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
događajima, mjestima ili određenim temama. Kulturno dobro je izvor znanja i

doprinosi razumijevanju historijskih veza i događaja, osvjetljavanju uvjeta
života u vremenu kada je dobro nastalo i periodu njegove upotrebe, kao i
njegov doprinos stvaranju osjećaja kontinuiteta s prošlošću i tradicijom. Ta
veza može biti ilustrativna: dobro ilustruje značajnu ličnost ili događaj; ili
asocijativna: dobro asocira na određeni period, historijsku slojevitost, ličnost,
porodicu ili događaj.20 Historijska vrijednost dobra ima značaj za kolektivnu
svijest jer podrazumijeva identiﬁkaciju sa važnom ličnošću, značajnim
događajem ili bitnim dijelom kulture u Bosni i Hercegovini (ili šire, sa
međunarodno značajnim ličnostima ili događajima).21
Umjetnička i estetska vrijednost proizlazi iz načina na koji je dobro
nastalo, bilo kao rezultat svjesnog dizajna ili kao slučajan ishod razvoja ili
korištenja dobra tijekom vremena, a koji kod ljudi pobuđuje emotivne ili
intelektualne reakcije.22
Dokumentarna vrijednost proizlazi iz mogućnosti nekog dobra da
predstavlja: materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim
razdobljima i mijenama, o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru,
svjedočanstvo o tipičnom načinu života ljudi u određenom razdoblju, ili djelo
značajnog umjetnika ili graditelja.23 Tako na primjer kulturni krajolik nastao
planskim djelovanjem čovjeka može imati dokumentarnu vrijednost jer
ilustruje aspekte društvene organizacije i jedinstvenost područja. Dobro ima
dokumentarnu vrijednost i kao predmet za dalja istraživanja ili proučavanja od
interesa za nauku i obrazovanje (etnologiju, antropologiju, arhitekturu,
arheologiju, historiju, tehnologiju i inženjerstvo i druge discipline).
Društvena vrijednost proizlazi iz značaja dobra za grupu ljudi, za njihov
identitet, kolektivno iskustvo ili memoriju.24 Prema Kriterijima Komisije,
simbolička (društvena) vrijednost uključuje više aspekata: ontološku ili
duhovnu vrijednost za određenu grupu ljudi, a koja ga čini posebnim u odnosu
na druga dobra; sakralni aspekt koji proizlazi iz vjerovanja i učenja
organizirane religije; tradicionalni aspekt, odnosno dobro predstavlja
svjedočanstvo kulturne tradicije društva koje postoji ili je nestalo; razmjene
ljudskih vrijednosti, zanata, ili tehnologija kroz određeni period; vezanost za
rituale ili obrede, koji mogu biti odraz prošlih kultura ili današnjih percepcija
20 UNESCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa
21 Council of Europe (2012) Smernice za kulturno nasleđe: Tehnički instrumenti za zaštitu i
upravljanje nasleđem. Strasbourg: Council of Europe. s. 54
23 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju
dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03)

27
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
duha mjesta25.
Ambijentalna vrijednost podrazumijeva da dobro predstavlja
izvanredan primjer tradicionalnog ljudskog naselja ili graditeljske cjeline,
određene kulture (ili kultura), ili ljudske interakcije s prirodom, a njegova
zaštita predstavlja imperativ pogotovo ako je ranjivo pod utjecajem nepovratne
promjene26. Ambijentalna vrijednost ogleda se kroz značenja dobra u stukturi i
ukupnoj slici naselja ili graditeljske cjeline27 Vrijednosti dobra sadržane su u
njegovim fizičkim atributima, u njegovom sadašnjem obliku, stanju, sadržaju,
suštini i vrsti, pa je potrebna procjena sa aspekta autentičnosti (izvornosti) i
inegralnosti (cjelovitosti).
Prema Nara dokumentu o autentičnosti (ICOMOŠ, 1994),
autentičnost (izvornost) izražava se kroz atribute: oblik i dizajn, materijal i
sadržaj, namjena i upotreba, tradicija i tehnike i sistem upravljanja, položaj i
smještaj u prostoru, jezik i druge forme duhovnog naslijeđa, duh i osjećanja i
druge činitelje.28 Duh i osjećanja predstavljaju fenomen emotivne veze koju
ljudi imaju prema određenom dobru, provodi se analizom subjektivnih
osjećaja koju grupa ljudi ima prema tom dobru ili mjestu.29 Integralnost je
mjera cjelovitosti i očuvanosti kulturnog dobra30.
Za dobivanje statusa nacionalnog spomenika potrebno je da dobro
ispunjava dva uvjeta: da je izgrađeno prije 1960. godine koja je postavljena kao
vremenska distanca potrebna za valorizaciju, ako se ne radi o dobru koje je
djelo priznatog autora, te da ispunjava jednu od navedenih vrijednosti.
Vlasništvo i politički kriteriji nisu relevantni za proglašenje nacionalnim
spomenikom31. (Slika 2) Razumijevanje doprinosa svake identificirane
vrijednosti na značaj dobra je ključno za donošenje objektivnih odluka. Švaka


28 ICOMOS (1994) The Nara document on authenticity. https://www.icomos.org/charters/nara-
e.pdf; ICOMOS (2014) Nara + 20: on heritage practices, cultural values and the concept of
authenticity. https://www.japan-icomos.org/pdf/nara20_final_eng.pdf; Komisija za očuvanje
nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim
spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03); UNEŠCO WHC ( 2015
29 Wells, Jeremy C. (2014) „A Methodological Franework for Assessing the „Špirit and Feelings“ of
World Heritage properties“, World Heritage and National Registers – Stewardship in perspective.
New Brunswick (USA) and London (UK): Transaction Publishers.
dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03); UNEŠCO WHC (
2015); Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa
28
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
od identificiranih vrijednosti ključna je za donošenje odluke o (ne) proglašenju

dobra nacionalnim spomenikom. Procjena vrijednosti dobra utiče na sudbinu
dobra, da li, kako i u kojoj mjeri treba biti zaštićeno32, kako i u kojoj mjeri
doprinosi osjećaju pripadanja i identifikacije ljudi sa naslijeđem. Procjena
vrijednosti treba biti rukovođena: naučnim znanjem i iskustvom u oblasti kojoj
kulturno dobro pripada, raspoloživim podacima i dokumentacijom koji se
odnose na dobro (inventar, istraživanje, proučavanje, snimanja na terenu),
rezultatima dodatnih, namjenski preduzetih istraživanja o dobru i njegovoj
povezanosti - odnosu sa drugim dobrima, ili ličnostima i zajednicama33.
Pojedine grupe ljudi mogu prepoznavati različite vrijednosti dobra.
Identificiranje grupe ljudi za koju kulturno dobro ima vrijednost i razloge
pripisivanja vrijednosti dobru podrazumjeva interakciju s vlasnicima i
korisnicima dobra, lokalnom zajednicom, raseljenom zajednicom koja veže svoj
identitet i prava na povratak sa dobrom, stručnjacima za naslijeđe, vjerskim
zajednicama, udruženjima građana i drugima.34 Također je potrebno razmotriti
trenutno stanje dobra i planove za njegovo održavanje i upotrebu, što govori u
prilog odnosa zajednice spram dobra.
„Procjena vrijednosti kulturnog dobra doprinosi razumijevanju značaja
dobra i omogućava identifikaciju ljudi po raznim osnovama, pojedinac može
pripadati u više grupa, raznolikost odražava historijsku i kulturnu
kompleksnost društva i omogućava da se izbjegne separacija u jednu grupu, a
grupe se mogu formirati prema različitim vrijednostima i pripadnostima“.35
Kolektivni identiteti se mogu identificirati na razini tradicionalne,
vjerske i etničke pripadnosti, ali i na razini profesije, rasne, rodne i klasne
grupe, porodice, ideološke i seksualne orijentacije, mogu biti vezani za teritoriju
(susjedstvo, ulicu, grad, selo, krajolik, regiju), na razini nacije – države, a mogu
biti globalnih razmjera sve do identiteta pripadnosti ljudskoj vrsti. (Slika 3)
UPRAVLJANJE KULTURNIM NASLIJEĐEM
Upravljanje je proces usmjeren na očuvanje vrijednosti kulturnog

naslijeđa za dobrobit sadašnjih i budućih generacija36. Glavni rezultat
32 English Heritage (2008) Conservation Principles - Policies and Guidance for the Sustainable
Management of the Historic Environment. London; English Heritage
33 Council of Europe (2012) Smernice za kulturno nasleđe: Tehnički instrumenti za zaštitu i
upravljanje nasleđem. Strasbourg: Council of Europe

34 ibid
35 Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 14
36 UNEŠCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa
29
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
upravljanja naslijeđem, kao rezultat zaštite i interpretacije, jeste da osigura

identitet grupi ljudi, osjećaj pripadanja, ponosa i zajedništva.
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluka, Komisija je proglasila 841
nacionalni spomenik do 2018. godine, a primila preko 2.000 peticija / zahtjeva.
Na Listi nacionalnih spomenika zastupljeno je raznovrsno naslijeđe. Među
nepokretnim dobrima nalaze se stambena (urbana, ruralna, dvorci/palače, itd.),
vjerska (crkve, džamije, sinagoge, manastiri, samostani, tekije, itd.), obrazovna
(medrese, mektebi, škole, itd), administrativna, javna (hosteli i karavan-saraji,
bolnice, hamami itd.), komercijalna, infrastrukturna (vodoopskrba, mostovi,
itd.), vojna (utvrde, kule, kasarne itd.), grobljanska (nekropole), poljoprivredna,
industrijska, itd. Područja proglašena nacionalnim spomenicima su urbana,
ruralna, arheološka, historijska, industrijska, kulturni krajolici i područja
prirode povezana sa određenim obredima ili tradicijama, kao i područja prirode
od naučnog interesa i mješovita područja. U proglašenim područjima nalaze se i
pojedinačna dobra koja su razorena ili oštećena u ratu, a posebno je doneseno
69 odluka za proglašenje mjesta i ostataka kulturnih dobara srušenih u ratu
nacionalnim spomenicima.
Odluke utvrđuju mjere i zone zaštite, te odgovornosti u provedbi
odluka. Mjere zaštite usmjerene su na očuvanje vrijednosti nacionalnog
spomenika kroz istraživanja, konzervaciju, restauraciju, rekonstrukciju i
prezentaciju njegovih atributa, uspostavljanje uvjeta da nacionalni spomenik u
skladu sa svojom namjenom služi potrebama društva i održivog razvoja bez
kompromitiranja njegovih vrijednosti. Uspostava zona zaštite neophodna je da
bi se spomenik zaštitio in situ, u svom teritorijalnom kontekstu, kao i od
negativnih okolinskih utjecaja. U cilju očuvanja kontinuiteta identiteta mjesta
potrebno je zaštiti svu historijsku stratigrafiju.
Odgovornost za implementaciju odluka Komisije imaju vlade entiteta i
Brčko Distrikta, prema Aneksu 8 i zakonima o implementaciji odluka
Komisije37. Vlade entiteta svake godine usvajaju programe finansiranja obnove
graditeljskog naslijeđa, primjenjujući kriterije koji odražavaju politike i
prioritete entiteta.
Bogatstvo i raznovrsnost bosanskohercegovačkog naslijeđa ukazuje na
pluralitet identiteta, a pravilno i koordinirano upravljanje, kroz provedbu mjera
zaštite, može povezivati pluralne kolektive u zajedničkom interesu ostvarivanja
37 Zakon o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika (Šlužbeni Glasnik FBIH br.
2/02, 27/02, 6/04, 51/07).; Zakon o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih
spomenika (Šlužbene novine RŠ br. 9/02, 70/06 i 64/08); Zakon o implementaciji odluka
Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika (Šlužbene novine Brćko Distrikta BiH br. 2/02,
19/07)
30
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
društvenog i ekonomskog prosperiteta. U tome, „teritorijalni identitet i država

igraju važnu ulogu u povezivanju različitih grupa i identiteta“38.
ULOGA TERITORIJA U POVEZIVANJU IDENTITETA
Kulturno naslijeđe odražava historijsku slojevitost i učitava pluralne

identitete u mjesto ili teritorij. „Društvo je različito i te različitosti rezultiraju
jednako različitim identitetom mjesta“39
Prema Ashworthu (2007) „postojanje jakog identiteta mjesta se često
smatra u interesu i pojedinca i grupe... takav identitet je kreiran i upravljan kao
zvanični odraz društvene kohezije prepoznavajući različitost, ili kao nezvanični
akt otpora prema hegemonom jezgru... Ideja da mjesto može biti neutralno je
neodrživa. Šve konstrukcije mjesta, čak i one koje pretenduju da budu
neutralne, nose ideološki sadržaj“.40
Howard (2003) navodi pokret pod nazivom glokalizam, nastao kao
opozicija globalizmu, koji zastupa koncept da univerzalne vrijednosti nisu
produkti globalne industrijalizacije već lokalnih identiteta, a da lokalni
identiteti upućuju da je naslijeđe kao resurs znanja ukorijenjeno u mjestu i
regiji41.
Konzervacija i druge mjere zaštite propisane odlukom za proglašenje
nacionalnog spomenika provode se in situ, na lokalitetu42 na kojem se nalazi
spomenik. Teritorij je bitan ne samo za očuvanje nacionalnog spomenika nego i
za očuvanje identiteta i ljudi i mjesta. Švi historijski slojevi trebaju biti očuvani i
prezentirani, kao svjedočanstvo historijskih mijena i postojanja različitih
identiteta ukorijenjenih u mjestu.
O značaju identiteta mjesta za identitet ljudi govore i odluke Komisije
kojima se nacionalnim spomenicima proglašavaju mjesta i ostaci kulturnih
dobara razorenih u ratu 1992-1995. Komisija je donijela odluke rukovodeći se
kriterijima da se radi o dobrima izuzetnih vrijednosti, da posjeduju simboličku
vrijednost za određenu skupinu ljudi, da imaju značaj u slici mjesta, te da
postoji dokumentacija po kojoj je moguće izvršiti rehabilitaciju dobra (vraćanje
u stanje prije rušenja), da postoje fragmenti srušenih objekata na lokaciji dobra
ili deponiji gdje su odveženi nakon rušenja, što otvara mogućnost njihove
40 Ibid. Pg.63
41 Howard, P. (2003) Heritage Menagement, Interpretation, Identity. New York: Continum: 181
42 Lokalitet, kao geografska odrednica, ima isto značenje kao mjesto, teritorij ili područje na
kojem se nalazi dobro ( nacionalni spomenik)
31
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ponovne ugradnje anastilozom. Donošenje odluka o proglašenjima mjesta i

ostataka nacionalnim spomenicima ima za cilj očuvanje kulturnog pamćenja
naroda i kulturnog identiteta mjesta. Razlog za uvođenje mjere rehabilitacije je
poništiti rezultate razaranja i vratiti životne i sigurnosne uvjete za povratak
ljudi u njihove domove43. Identitet mjesta ostaje važan za identitet grupe ljudi
čije je naslijeđe razoreno i ljudi koji se vežu za to naslijeđe.
Nora (1996-98) navodi da „mjesta i ostaci razorenih spomenika imaju
memoriju koju im spomenik upisuje i dobivaju memorijalni i komemorativni
aspekt“.44
Prema Grahamu, Ashworthu i Tunbridgu (2000) „Država treba
nacionalni spomenik da učvrsti državnu identifikaciju. Kreiranje nacionalnih
spomenika podržava koncept nacije -države od suprotstavljanja regionalizmu
do hegemonog predstavljanja raznih grupa, a pluralno društvo postaje osnova
za nacionalni identitet... Dominacija nacionalnog je danas tako preovlađujuća da
je teško i zamisliti naslijeđe bez nacionalnih muzeja, arhiva i teatara, bez
nacionalnih spomenika, historijskih narativa, heroja i zločinaca, bez državnih
ministarstava, agencija, zakona, politika i financija“.45 Isti autori (2007)
zastupaju da „riječi kao što su identitet zajedno sa naslijeđem mora uvijek biti u
pluralu kada se koristi u javnim politikama46. „Naslijeđe se upotrebljava za
konstruisanje, rekonstrukciju i pregovaranje različitih identiteta“.47
Deklaracija o kulturnom diverzitetu (UNESCO, 2001) utvrđuje da je
„kulturna različitost utjelovljena u jedinstvenosti pluralnih identiteta grupa
(ljudi) i društva“.48 Koncept zaštite se zasniva na osiguranju trajanja kulturnog
dobra kroz vrijeme i na prostoru gdje se nalazi, kao civilizacijske tekovine.
Nacionalni spomenici, kao dobra od najvećeg značaja za društvo potvrđena
odlukama Komisije, te kao izvor znanja i praksa o prošlosti i kao resurs za
ekonomski i društveni prosperitet ljudskih zajednica, predstavljaju instrument
za povezivanje kolektivnih identiteta u identitet Bosne i Hercegovine kao
pluralnog društva. Afirmacija kulturnog naslijeđa i upotreba u svakodnevnom
životu doprinose očuvanju identiteta društva u cjelini.
43 Council of Europe (2010) Heritage Assessment Report for Bosnia and Herzegovina. Strasbourg:
Council of Europe
44 Nora, P. (1996-1998) Realms of Memory I-III. New York City: Columbia University Press;
Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press.
45 Graham, B., Ashworth, G.J. and Tunbridge, J.E. (2000) A Geography of Heritage:Power, Culture
and Economy. London: Arnold:.183

46 Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press:.66
48UNESCO (2001) Univerzalna deklaracija o kulturnom diverzitetu. Član 1.
www.unesco.org/new/fileadmin/MULTIMEDIA/HQ/CLT/diversity/pdf/declaration_cultural_d
iversity_hr.pdf
32
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
UNIVERZALNE VRIJEDNOSTI NASLIJEĐA
„Evropa je san o jedinstvu“ (Febvre, 1999).

Vrijednosti naslijeđa prevazilaze grupne identitete i državne granice.
Međunarodne konvencije i povelje čine pravni sistem za zaštitu naslijeđa, ali i
dalje značaj teritorije, odnosno države, ostaje bitan jer se zaštita naslijeđa
provodi na teritorijama država gdje se dobra nalaze a prema zakonskim
sistema i preporukama konvencija.
Naslijeđe igra bitnu ulogu u kreiranju identiteta evropskog građanina.
Evropska konvencija o kulturi (Vijeće Evrope, 1954) poziva na razvijanje
uzajamnog razumijevanja među narodima Evrope i uzajamno uvažavanje
njihove kulturne raznolikosti, očuvanje evropske kulture, promicanje
nacionalnih doprinosa evropskoj zajedničkoj kulturnoj baštini uvažavajući iste
temeljne vrijednosti i posebno poticanje proučavanja jezika, historije i
civilizacije49.
Deklaracija o kulturnim različitostima50 (Vijeće Evrope, 2000) naglašava
potrebu razvijanja strategija koje će osigurati poštivanje i izražavanje svih
oblika kulturnih različitosti, kao poseban izazov u uvjetima globalizacije.
Okvirna konvencija o vrijednosti kulturnog naslijeđa za društvo51
(Vijeće Europe, Faro, 2005), pruža okvir za djelovanje usmjereno na ulogu
kulturnog naslijeđa u izgradnji mirnog i demokratskog društva, u procesu
održivog razvoja i promicanje kulturne raznolikosti i poziva na razvijanje
individualne i kolektivne odgovornosti prema kulturnom naslijeđu.
Formalizacija preporuka konvencija provodi se kroz programe Vijeća
Evrope i Evropske komisije. Jedan od takvih programa je Integrirana
rehabilitacija naslijeđa Regionalnog programa za zemlje jugoistočne Evrope
(2003-2010), kasnije prerastao u Ljubljana proces, a koji je ostvario veliki
doprinos na prepoznavanju vrijednosti bosanskohercegovačkog naslijeđa u
kreiranju kulturne raznolikosti evropskog identiteta i njihovom integriranju u
razvoj lokalnih zajednica. Projekat se provodio pod sloganom „Naša kulturna
49 Council of Europe (1954) European Convention on Culture. kons.gov.ba/ Zakonski_okvir/

Konvencije/ default.aspx?id=5581&langTag=en-US
50 Council of Europe (2000) Declaration of the Committee of Ministers on cultural diversity
https://www.ebu.ch/CMSimages/en/leg_t_gats_coe_decl_cultural_diversity_071200_tcm6-
4311.pdf
51 Council of Europe (2005) Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society
https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0
900001680083746
33
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
različitost nas ujedinjuje“. Kulturnom naslijeđu pripisan je glavni značaj u

izgradnji evropskog identiteta utemeljenog na jedinstvu i poštivanju različitosti.
Razvijeni su instrumenti koji mogu doprinijeti boljem očuvanju naslijeđa u
zemljama jugoistočne Evrope, a samim time i očuvanju evropskog identiteta.
Jedan takav instrument je i prioritetna lista intervencija koja uključuje kulturna
dobra od posebnog značaja za evropsko naslijeđe. Bosanskohercegovačko
naslijeđe zastupljeno je sa preko 20 nacionalnih spomenika koji ilustriraju
bogatstvo i raznolikost tradicija i ljudi. Na ovom popisu prihvaćeni su i
spomenici razoreni u ratu, kao mjesta i ostaci, sa zahtjevom za njihovu
rehabilitaciju. Kroz primjenu metodologija za izradu tehničkih procjena, studija
izvodljivosti i biznis planova svi spomenici sa ove liste su privukli fondove u
zemlji i strane donacije, te su restaurirani ili rekonstruisani, zavisno od potreba
i integrirani u razvoj lokalnih zajednica.52 (Slika 4)
I na globalnom nivou njeguju se i štite vrijednosti jedinstva u pluralitetu
kulturnih identiteta kroz paradigmu naslijeđa. Kulturnom dobru, kroz koncept
Švjetskog naslijeđa priznaju se univerzalne vrijednosti od značaja za
čovječanstvo.
Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (UNEŠCO,
1972) uspostavila je koncept sistema zaštite na nacionalnoj i međunarodnoj
razini. Obveza države članice na čijem se teritoriju nalazi predmet dobra je
osigurati sve uvjete za zaštitu i očuvanje dobra za sljedeće generacije.Teritorij
države ostaje bitan činilac u provođenju globalnog pravnog sistema zaštite
naslijeđa. Konvencija zastupa koncept zajedničkog naslijeđa od izuzetne
univerzalne vrijednosti za čovječanstvo.53
Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih različitosti
(UNEŠCO, 2005) predstavlja okvir za jačanje međudržavne saradnje i
solidarnosti u duhu partnerstva, posebno u cilju poboljšanja sposobnosti
zemalja u razvoju da zaštite i promoviraju raznolikost kulturnih iskaza i
potvrđivanju važnosti veza između kulture i razvoja. Konvencija zastupa
stajalište da kulturna raznolikost stvara bogat i raznovrstan svijet, povećava
mogućnost izbora i obogaćuje ljudske potencijale i vrijednosti, zbog čega je
pokretač održivog razvoja zajednica, naroda i država54.
52 Mulalić Handan, M. (2009) „Integrirana rehabilitacija naslijeđa: Pomoć u upravljanju

naslijeđem Bosne i Hercegovine“, Baština V. Šarajevo: Komisija za očuvanje nacionalnih
spomenika: 65-100
53 UNESCO (1972) Convention Concerning the Protection of the World Cultural and Natural
Heritage. https://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf
54 UNESCO (2005) Convention on the Protection and Promotion of the Diversity of Cultural
Expresions http://unesdoc.unesco.org/images/0014/001429/142919e.pdf
34
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
I na globalnom nivou univerzalne vrijednosti bosanskohercegovačkog

naslijeđa su prepoznate kao doprinos kredibilitetu Liste svjetskog naslijeđa.
Štatus svjetskog naslijeđa uživaju: Područje Štarog mosta u Štarom gradu
Mostara, Most Mehmed-paše Šokolovića u Višegradu i 28 nekropola sa stećcima
kao jedinstveno dobro na teritoriju Bosne I Hercegovine (20) i današnjih
susjednih država. (Šlika 5)
ZAKLJUČAK
Šredstva i prakse koje doprinose afirmaciji uloge kulturnog naslijeđa u

očuvanju pluralnih kolektivnih identiteta i njihovom povezivanju u identitet
države Bosne i Hercegovine, proizašle iz Aneksa 8, rada Komisije i
međunarodnih preporuka su:
- Aneks 8 doprinosi: izgradnji povjerenja javnosti u sistem zaštite naslijeđa,
demokratizaciji procesa proglašenja nacionalnih spomenika i identifikaciji
kolektivnih identiteta sa naslijeđem kroz koncept nacionalnog spomenika.
-Štručno i naučno utemeljena procjena vrijednosti, uz pomoć Kriterija za
proglašenje dobra nacionalnim spomenikom i međunarodnih smjernica,
doprinosi razumijevanju značaja dobra i omogućava identifikaciju ljudi sa tim
dobrom po raznim osnovama.
- Nacionalni spomenici, uz pravilnu zaštitu i upravljanje, predstavljaju sredstvo
u povezivanju pluralnih identiteta pri čemu je teritorija i država medij. Iako
vrijednosti naslijeđa prevazilaze grupne identitete i državne granice, teritorij i
država ostaju primaran garant njihove zaštite i na globalnom nivou.
35
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
PRILOZI
Slika 1 – Vijećnica – Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu
Slika 2 – Dijagram procjene vrjednosti
36
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 3 – Primjer vrjednovanja i identifikacije identiteta – Jevrejsko groblje u Tuzli
37
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 4 – Prioritetna lista intervencija
38
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 5 – Stari most u Mostaru
39
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
BIBLIOGRAFIJA
Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London:
Pluto Press
Council of Europe (1954) European Convention on Culture.
kons.gov.ba/Zakonski_okvir/Konvencije/default.aspx?id=5581&langTag=en-
US
Council of Europe (2000) Declaration of the Committee of Ministers on cultural
diversity
https://www.ebu.ch/CMSimages/en/leg_t_gats_coe_decl_cultural_diversity_07
1200_tcm6-4311.pdf
Council of Europe (2005) Framework Convention on the Value of Cultural
Heritage for Society
https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent
?documentId=0900001680083746
Council of Europe (2010) Heritage Assessment Report for Bosnia and
Herzegovina. Strasbourg: Council of Europe
Council of Europe (2012) Smernice za kulturno nasleđe: Tehnički instrumenti za
zaštitu i upravljanje nasleđem. Strasbourg: Council of Europe
Duncan, J.Š. and Duncan , N.G. (2004) „Culture unbound“, Environment and
Planning A 36: 391-403
English Heritage (2008) Conservation Principles - Policies and Guidance for the
Sustainable Management of the Historic Environment. London; English Heritage
Erikson, E. H. (1974). Dimensions of a New Identity. Jefferson Lectures in the
Humanities. New York: W. W. Norton & Company
Flint, C. (2004) „Introduction: spaces of hate: geographies of discrimination and
intolerance in the U.Š.A.“, in C.Flint (ed.), Spaces of Hate: Geographies of
Discrimination and Intolerance in the U.S.A. New York City: Routledge: 1-20
Forrest,C. (2011) International Law and the protection of Cultural Heritage.
P.403. Routledge.
Graham, B., Ashworth, G.J. and Tunbridge, J.E. (2000) A Geography of
Heritage:Power, Culture and Economy. London: Arnold
International Criminal Court (1998-2002) Roma Statute of the ICC.
http://www.icc-cpi.int/nr/rdonlyres/ea9aeff-5752-4f84-be94-
0a655eb30e160“rome_statute_english.pdf
Howard, P. (2003) Heritage Menagement, Interpretation, Identity. New York:
Continum
ICOMOS (1994) The Nara document on authenticity.
40
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
https://www.icomos.org/charters/nara-e.pdf;
ICOMOS (2014) Nara + 20: on heritage practices, cultural values and the concept
of authenticity. https://www.japan-icomos.org/pdf/nara20_final_eng.pdf
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje
odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br.
33/02 i 15/03)
Zakon o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika (Šlužbeni
Glasnik FBIH br. 2/02, 27/02, 6/04, 51/07).
Zakon o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika
(Šlužbene novine RŠ br. 9/02, 70/06 i 64/08).
Zakon o implementaciji odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika
(Šlužbene novine Brćko Distrikta BiH br. 2/02, 19/07)
Mulalić Handan, M. (2009) „Integrirana rehabilitacija naslijeđa: Pomoć u
upravljanju naslijeđem Bosne i Hercegovine“, Baština V. Sarajevo: Komisija za
očuvanje nacionalnih spomenika: 65-100
Nora, P. (1996-1998) Realms of Memory I-III. New York City: Columbia
University Press.
Office of the High Representative (1995) „Annex 8: Agreement on Commission
to Preserve National Monuments“ The General Framework Agreement for Peace
in Bosnia and Herzegovina. https://www.osce.org/bih/126173?download=true
Paasi, A. (2003) „Region and Place: regional identity in question“, Progress in
Human Geography 27: 475-85.
Sheppard, B.,Janoske, M. and Liu, B. (2012) „Understanding Risk
Communication Theory: A Guide for Emergency Managers and
Communicators“, Report to Human Factors/Behavioral Sciences. Division,
Science and Technology Directorate, U.S. Department of Homeland Security.
College Park, MD:START
Walasek, H. (2015) Bosnia and Destruction of Cultural Heritage. Brian Graham
(ed.), School of Environmental Sciences, University of Ulster, UK
Wells, Jeremy C. (2014) „A Methodological Franework for Assessing the „Špirit
and Feelings“ of World Heritage properties“, World Heritage and National
Registers – Stewardship in perspective. New Brunswick (USA) and London (UK):
Transaction Publishers.
UNESCO (1954) Hague Convention for the Protection of Cultural Property in the
Event of Armed Conflict.
http://www.unesco.org/new/en/culture/themes/armed-conflict-and-
heritage/convention-and-protocols/1954-hague-convention/
UNESCO (1970) Convention on the Means of Prohibiting and Preventing the Illicit
Import, Export and Transfer of Ownership of Cultural Property.
41
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
www.unesco.org/new/en/culture/themes/illicit-trafficking-of-cultural-
property/1970-convention/
UNESCO (1972) Convention Concerning the Protection of the World Cultural and
Natural Heritage. https://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf
UNESCO (2001) Univerzalna deklaracija o kulturnom diverzitetu.
www.unesco.org/new/fileadmin/MULTIMEDIA/HQ/CLT/diversity/pdf/declar
ation_cultural_diversity_hr.pdf
UNESCO (2005) Convention on the Protection and Promotion of the Diversity of
Cultural Expresions
http://unesdoc.unesco.org/images/0014/001429/142919e.pdf
UNESCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu
svjetskog naslijeđa
Web stranice
http://www.
balkans.aljazeera.net/search?keywords=goran+mojevi%C4%87&=%3Cspan+cl
ass+%3D+%22search-name+hidden-
xs%22%3EPretraga%3C%2Fspan%3E%3Ci+class%3D%22search-
icon+visible-xs%22%3E%3C%2Fi%3E
http://www. icom-oesterreich.at/news/un-security-council-adopts-historic-
resolution-protection-heritage
USE OF HERITAGE IN CREATING AND MANAGING IDENTITIES:

BOSNIA AND HERZEGOVINA
Abstract: The aim of the paper is to identify and analyze the contribution of
Annex 8 of the Dayton Peace Agreement and the work of the Commission to
Preserve National Monuments in affirmation of the role of cultural heritage in
preserving collective identities and their linking to the identity of the state of
Bosnia and Herzegovina as a plural society.
Keywords: heritage, identity, plurality
42
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Mirzah FOČO, dipl. ing. arh.

Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH
RAD KOMISIJE ZA OČUVANJE NACIONALNIH SPOMENIKA BIH -

IMPLEMENTACIJA ANEKSA VIII OKVIRNOG SPORAZUMA ZA
MIR U BIH
Apstrakt: Shvatajući važnost kulturnog naslijeđa u postratnim procesima,

međunarodna zajednica je u Dejtonskom mirovnom planu za BiH, posvetila
poseban aneks koji uređuje zaštitu i rehabilitaciju kulturnog naslijeđa – Aneks 8,
kojim je propisano formiranje i rad Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika,
nezavisne, stručne institucije Bosne i Hercegovine. Komisija donosi odluke o
proglašenju pokretnih i nepokretnih dobara nacionalnim spomenikom te obavlja
poslove međunarodne saradnje u oblasti zaštite nacionalnih spomenika.Osim
toga Komisija je implementirala Ili implementira veliki broj projekata zaštite, uz
suradnju sa međunarodnim organizacijama I ambasadama stranih država
akreditovanih u Sarajevu. Za svoj predani rad, Komisija je primila nagradu
Evropske Unije / Evropa Nostra nagradu u 2011. godini i ocijenjena za najbolju
evropsku instituciju. Nagrada Evropske unije za kulturno naslijeđe/Europa
Nostra predstavlja jedno od najznačajnijih priznanja za očuvanje naslijeđa u
svijetu. U radu, koji je rađen u formi izvještaja je dat kratak presjek aktivnosti
koje je Komisija implementirala u dosadašnjem periodu.
Ključne riječi: Aneks VIII, Baedeker raid, Komisija, nacionalni spomenik,Kriteriji,

odluke o proglašenju projekti zaštite, rehabilitacija, UNESCO, Zaštita spomenika,
1. UVOD
Namjerno uništavanje kulturnog naslijeđa ogromnih razmjera u Bosni i

Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, tokom postjugoslovenskih ratova od 1991.
do 1999. predstavlja najgori primjer razaranja kulturne baštine u Evropi od
Drugog svjetskog rata. Uništavanje koje je sprovođeno uglavnom tokom
43
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nasilnih kampanja etničkog čišćenja civila u nastojanju da se stvore etnički

homogene teritorije, jedna je od glavnih odrednica tih sukoba. Bosna i
Hercegovina je posebno teško pogođena. Švijet je osudio uništavanje kulturnog
naslijeđa, posebno u urbanim sredinama, ali je do najvećeg razaranja došlo u
velikim dijelovima ruralnih područja koja su etnički očišćena. Gotovo nikad to
nije bila kolateralna šteta, nuspojava vojnog djelovanja. Napadi na kulturne i
vjerske objekte su u većini slučajeva izvedeni s predumišljajem, sistematski i
daleko od linije fronta. Pratila su ih zvjerstva nad ciljanim grupama
stanovništva1. Iako nema verificirane evidencije oštećenih ili uništenih dobara,
na osnovu izvještaja institucija kulture, vlasnika dobara i lokalnih zajednica,
okvirno se može reći da je potpuno uništeno, teško oštećeno ili oštećeno, preko
70 % kulturnih dobara. Prema podacima Zavoda za zaštitu kulturno
historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, tokom rata u BiH srušeno je ili uništeno
2771 kulturno dobro, od čega je 713 potpuno razorenih pa do 554 dobra koja
su zapaljena ili neupotrebljiva2.
Šhvatajući važnost kulturnog naslijeđa u procesima povratka raseljenih
lica i kasnijoj integraciji društva i postratnom oporavku, međunarodna
zajednica je u mirovnom planu za BiH, posvetila poseban aneks koji uređuje
zaštitu i rehabilitaciju kulturnog naslijeđa – Aneks 8, kojim je propisano
formiranje i rad Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Ovo je po prvi
puta, iako je kulturno naslijeđe i u ranijim ratovima bilo ciljem neprijateljskih
strana (primjer razaranja historijskih zona Njemačkih gradova, napadi na
britanske gradove tzv. Baedeker raid i dr.) da je prepoznat značaj kulturnog
naslijeđa kao alata za implementaciju mira, i da se u jedan mirovni sporazum
uvrsti njegova obnova i zaštita kroz formiranje Komisije za očuvanje
nacionalnih spomenika.
2. KOMISIJA ZA OČUVANJE NACIONALNIH SPOMENIKA
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je nezavisna institucija

Bosne i Hercegovine uspostavljena na osnovu Aneksa 8. Općeg okvirnog
sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Odluke o Komisiji za očuvanje
nacionalnih spomenika koju je donijelo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Komisija sjedište ima u Šarajevu, a od 2018. ima otvorene terenske kancelarije
1 Helen Walasek, Bosna i razaranje kulturnog naslijeđa, Ashgate 2015

2 Ove izvještaje potrebno je uzeti sa rezervom jer su često pripremani na osnovu usmenih
svjedočenja preživjelih prognanih osoba, jer u toku njihove pripreme nije bio moguć fizički
pristup dobrima radi ratnih dešavanja.
44
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
u Banjoj Luci i Mostaru.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, donijelo je Odluku o imenovanju
članova Komisije prema kojoj Komisiju sačinjavaju tri domaća člana: prof. dr.
Amir Pašić, Radoje Vidović i Goran Milojević. Štručne i administrativne poslove
obavlja Šekretarijat, koji sačinjava stručno i kompetentno osoblje, i to za:
arheološko naslijeđe, graditeljsko naslijeđe, cjeline graditeljskog naslijeđa i
kulturne krajolike, pokretno naslijeđe, pravne poslove, međunarodno pravo,
informativno-dokumentacione poslove, finansijske i administrativno-tehničke
poslove. Rukovodilac Šekretarijata je izvršni dužnosnik, a to je u ovoma
mandatu ma sc. Mirzah Fočo. Na osnovu ovlašćenja iz Aneksa 8., Komisija
donosi odluke o proglašenju pokretnih i nepokretnih dobara nacionalnim
spomenikom te obavlja poslove međunarodne saradnje u oblasti zaštite
nacionalnih spomenika.
2.1. Donošenje odluka o proglašenju nacionalnim spomenicima

Postupak za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom pokreće se na
osnovu prijedloga za utvrđivanje dobra nacionalnim spomenikom. Komisija je
utvrdila jedinstvenu formu peticije prema vrsti dobra. Peticiju može podnijeti
bilo koje pravno ili fizičko lice u Bosni i Hercegovini uz prilaganje obavezne
dokumentacije. U periodu od marta 2002. godine do sredine 2018. godine
Komisiji je upućeno 1600 peticija, te preko 40 000 ostalih dopisa, zahtjeva i
podnesaka koji su rješavani u skladu sa ovlaštenjima Komisije utvrđenim
zakonom i općim aktima Komisije. Na osnovu ovlaštenja iz Aneksa 8. Komisija
donosi odluke o proglašenju pokretnih i nepokretnih dobara nacionalnim
spomenikom, primjenjujući Pravilnik o kriterijima vrednovanja dobara, podjeli
po predmetu pravne zaštite i postupku kategorizacije nacionalnih spomenika
(«Sl. glasnik BiH» broj 47/18).
U periodu od marta 2002. godine, kada je konstituisana, do sredine
2018. godine Komisija je proglasila ukupno 858 dobara nacionalnim
spomenicima, sa teritorija FBiH (612) RŠ (235) i Brčko Distrikta (11)3 .Za
3 Proglašeni, prema vrsti spomenika (zaključno sa 23. sjednicom): pokretna dobra: 32, historijski
spomenici/građevine 197, arheološki spomenik 1
- mjesto i ostaci spomenika ili cjeline 30
- historijska područja 185
- historijska gradska područja 5
- arheološka područja/lokaliteti 72 (od toga 1 brisan)
- graditeljske cjeline 260
- stambeno-graditeljske cjeline 14
- ambijentalne cjeline 3
- industrijsko naslijeđe 3
- prirodno-graditeljska cjelina 11
45
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dobra koja ne ispunjavaju Kriterije o proglašenju dobara nacionalnim

spomenikom, Komisija donosi odluku kojom se utvrđuje da predloženo dobro
ne ispunjava te kriterije. U periodu od marta 2002. godine do 2018. godine
Komisija je donijela ukupno 194. odluke kojima se odbija prijedlog za
proglašenje dobra.
2.1.1. Implementacija odluka Komisije – obilježavanje nacionalnih

spomenika
Nakon što Komisija donese odluku o proglašenju dobra nacionalnim
spomenikom, njegovo oštećenje predstavlja krivično djelo, te u skladu sa
propisima postoji obaveza da se postavi javno obavještenje o toj odluci. U
skladu s tim, Komisija vrši tehničku pripremu informacione table sa natpisom
da je spomenik pod zaštitom države i sa osnovnim podacima o spomeniku. Š
obzirom na to da je Komisija od svog konstituisanja proglasila ukupno 858
dobara nacionalnim spomenicima, a pošto u budžetu ne postoje sredstva za ovu
namjenu, aktivnost se pokušava implementirati kroz razne projekte i donacije.
U periodu od marta 2002. do 2018. godine urađeno je preko 400 informativnih
tabli.
2.1.2. Izdavanje stručnih mišljenja na projekte rehabilitacije

nacionalnih spomenika
U periodu od marta 2002. do sredine 2018. godine Komisija je, na
zahtjev institucija Vlada FBiH i RŠ, te Vlade Brčko Distrikta BiH, izdala preko
300 stručnih mišljenja na projektnu dokumentaciju za izvođenje radova na
2.2. Lista ugroženih spomenika

Komisija je uspostavila Listu ugroženih nacionalnih spomenika za koje
je neophodno provesti hitne mjere zaštite kako bi se spriječilo njihovo potpuno
uništenje, a u cilju usmjeravanja pažnje svih odgovornih entitetskih i državnih
tijela uprave, ali i mogućih donatora i investitora na one slučajeve nacionalnih
spomenika kojima prijeti nestanak ukoliko odmah ne budu poduzete
neophodne aktivnosti za njihovo spašavanje. Kriteriji za utvrđivanje
najugroženijih spomenika su:
- prirodno i historijsko područje 4

- kulturni pejsaž 13
- grobljanske cjeline 25
- grupa spomenika/građevina 2
- spomenička cjelina 1
46
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Špomenik nije bio potpuno srušen u toku rata, tako da je integritet dobra
moguće očuvati zahvatima koji su priznati u nauci;
- Spomenik predstavlja rijedak ili jedinstven primjerak određenog tipa ili
stila;
- Spomenik ima izrazito veliku vrijednost;
- Špomenik ima veliki značaj za obnovu građanskog povjerenja i za
implementaciju mirovnog sporazuma u Bosni i Herecgovini;
- Opasnost uzrokovana ljudskim djelovanjem ili djelovanjem prirode
predstavlja prijetnju da spomenik izgubi svoja najznačajnija svojstva ili da u
potpunosti nestane.
U periodu od uspostavljanja Liste do kraja 2018. godine na Listu su
uvrštena 83 najugroženija spomenika. Komisija je uspostavila sistem praćenja
stanja i aktivnosti vezanih za ugrožene spomenike sa Liste, na osnovu
utvrđenih indikatora. Na osnovu rezultata provedenog monitoringa, Komisija
poduzima i predlaže aktivnosti nadležnim institucijama na otklanjanju i
ublažavanju faktora koji ugrožavaju spomenik. Od vlada entiteta i nadležnih
organa Komisija je zatražila da preduzmu sve neophodne mjere iz njihove
nadležnosti s ciljem zaštite ugroženih spomenika. O stanju ugroženih
spomenika i poduzetim aktivnostima Komisija redovno obavještava javnost
putem konferencija za štampu.
2.3. Projekti Komisije

U sklopu svojih aktivnosti Komisija priprema projektne aplikacije za
projekte fizičke zaštite nacionalnih spomenika, učestvuje kao partner u
međunarodnim projektima i implementira projekte čiji cilj je zaštita i promocija
BiH nasljeđa.
2.3.1. Projekti zaštite nacionalnih spomenika

Za nacionalne spomenike koji se nalaze na Listi ugroženih spomenika i
Prioritetnoj listi intervencija Vijeća Evrope (Projekat Integrisane rehabilitacije
naslijeđa Regionalnog programa za jugoistočnu Evropu) Komisija se obratila
zahtjevom za finansijsku podršku međunarodnim institucijama, kao i vlastima u
Bosni i Hercegovini na svim nivoima. Aktivnosti na ovim projektima provode
se prema ugovorenim zahtjevima donatora, a u skladu sa zakonskim propisima
u BiH. Ove aktivnosti započele su 2003 godine i Komisija je do 2018. godine
pripremila ukupno 95 projektnih aplikacija, što iznosi približno 6 godišnje. Od
ukupnog broja predatih aplikacija odobreno je njih 70.
47
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
2.3.2. Projekat HEREIN

Projekat uspostavljanja evropske mreže o kulturnom naslijeđu
(EUROPEAN HERITAGE NETWORK - HEREIN) pokrenulo je Vijeće Evrope 1999.
godine i neograničenog je trajanja. Projekat okuplja tijela državne uprave
evropskih zemalja zadužena za zaštitu kulturnog naslijeđa (do sada su
uključene 43 evropske zemlje). Bosna i Hercegovina se uključila u Projekat
2005. godine. Ciljevi projekta su olakšati pristup kulturnom naslijeđu i
informacijama o naslijeđu uz pomoć savremene informacijske tehnologije i
osigurati stalni interaktivni informacijski sistem o kulturnom naslijeđu
namijenjen kako upravnim tijelima, stručnjacima i ostalim sudionicima u
djelatnostima zaštite kulturnog naslijeđa, tako i najširoj javnosti.Od kada je
pristupila projektu, Bosna i Hercegovina sudjeluje na godišnjim sastancima i
obukama vezano za projekat. Urađen je prijedlog HEREIN 2 nacionalnog
izvještaja, a pristupilo se unosu i ažuriranju informacija u HEREIN 3 „on-
line“ bazu podataka što je proces koji traje i zahtjeva kontinuiran rad na
projektu.
2.4.
Kandidatura nacionalnih spomenika za upis na listu svjetske
baštine (UNESCO)
Komisija je donijela odluke o nominaciji 4 spomenika za upis na Listu
svjetske baštine UNESCO-a:
- Štari most u Mostaru (upisan na Listu svjetske baštine);
- Nominacija mosta Mehmed-paše Šokolovića u Višegradu (upisan na Listu
svjetske baštine);
- Nominacija stare gradske jezgre Jajca (Nominacioni fajl dostavljen UNESCO-
u 31.01.2007. godine);
- Nominacija nekropola sa stećcima za upis na Listu svjetske baštine UNEŠCO-
a (upisan na Listu svjetske baštine).
Komisija je pripremila nominacije za upis 7 dobara na Privremenu listu
svjetske baštine kako slijedi:
1. Historijsko urbano područje Štolac;
2. Historijsko urbano područje Blagaj;
3. Prirodno i historijsko područje Blidinje;
4. Historijsko urbano područje Počitelj;
5. Prirodno i historijsko područje Zavale i Vjetrenice;
6. Historijsko gradsko područje Jajca;
7. Štećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici.
Šaradnici Komisije učestvovali su u pripremi teksta za Jevrejsko groblje
u Šarajevu za upis na Privremenu listu svjetske baštine. Aktivnosti pripreme je
48
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
vodio Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i

sporta.
3. SARADNJA SA INSTITUCIJAMA I TIJELIMA NADLEŽNIM ZA

IMPLEMENTACIJU ANEKSA 8.
Komisija je uspostavila saradnju sa stranim i nadležnim institucijama i

tijelima Bosne i Hercegovine, entiteta, Distrikta Brčko, gradova, kantona i
općina o pitanjima značajnim za rad Komisije, a u skladu sa Zakonom o
provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika kojim je, između
ostalog, propisana obavezna saradnja organa i institucija na svim nivoima vlasti
sa Komisijom. Uspostavljena je i saradnja sa institucijama specijalizovanim za
određene oblasti čiji je rad od značaja za rad Komisije (npr. sa Geodetskim
zavodom FBiH radi osiguranja dokumentacije za rad Komisije, sa Državnim
centrom za deminiranje radi osiguranja mapa sa oznakama miniranih područja.
Kantonalnim zavodima za zaštitu spomenika, Entitetskim zavodima i dr.). U
periodu od marta 2002. do 2018. godine realizirani su brojni sastanci sa
predstavnicima nadležnih organa na svim nivoima državne vlasti,
predstavnicima institucija nadležnih za zaštitu kulturnog naslijeđa Bosne i
Hercegovine, predstavnicima vjerskih zajednica, međunarodnih organizacija i
drugih institucija i pojedinaca s ciljem uspostavljanja ili unapređenja saradnje
Komisije sa navedenim subjektima u postupku donošenja i implementacije
odluka Komisije, osiguravanja sredstava za provođenje mjera zaštite
nacionalnih spomenika u entitetskim budžetima i sredstava za rad Komisije, te
rješavanja problema koji su usporavali i otežavali implementaciju Aneksa 8. i
Zakona o provođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
Osim toga Predstavnici Komisije učestvuju u radu :
- Komiteta za svjetsku baštinu UNEŠCO-a
- Međudržavnog koordinacionog tijela za implementaciju Plana upravljanja za
stećke
- Državnog i entitetskog koordinacionog tijela za implementaciju Plana
upravljanja
- Škupštine zemalja potpisnica Konvencije o mjerama za zabranu i
sprečavanje nedozvoljenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih
dobara.
4. JAVNOST RAD
Komisija redovno izvještava javnost o svom radu, donesenim odlukama,
49
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
zaključcima i stavovima. Javnost rada Komisije ostvaruje se putem redovnih

konferencija za medije, objavljivanjem odluka u službenim glasilima BiH i
entiteta na čijem području se nalazi nacionalni spomenik, objavljivanjem akata i
informacija o radu Komisije na službenoj web-stranici Komisije
(www.kons.gov.ba), postupanjem po Zakonu o slobodi pristupa informacijama
Bosne i Hercegovine, te dostupnošću i mogućnošću korištenja postojeće
dokumentacije o nacionalnim spomenicima BiH stručnoj javnosti. Na web-
stranici Komisije (www.kons.gov.ba), daju se informacije koje se odnose na:
organizaciju i rad Komisije (zakonski okvir, interni akti Komisije, podaci o
članovima Komisije i Šekretarijatu), informacije o nacionalnim spomenicima
(odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima sa obrazloženjem i
fotografijama, lista peticija, podaci i fotografije o naslijeđu u opasnosti i
radovima na zaštiti spomenika i dr.), aktivnosti Komisije (sjednice, posjete
općinama, saradnja sa nadležnim organima i institucijama, saopćenja za medije,
aktuelnosti i dr.) i dr.
U okviru kampanja s ciljem podizanja svijesti o značaju naslijeđa,
Komisija je realizovala brojne multimedijalne prezentacije i izložbe nacionalnih
spomenika i ugroženog naslijeđa u proteklih deset godina kako u Bosni i
Hercegovini, tako i u inozemstvu. U toku 2006. godine, a u saradnji s
Američkom ambasadom u Bosni i Hercegovini, pokrenut je novi vid kampanje
za zaštitu naslijeđa pod nazivom „Moja Bosna i Hercegovina – moje
naslijeđe“. Aktivnosti kampanje se, uglavnom, provode u okviru
implementacije projekata zaštite nacionalnih spomenika koji se finansiraju iz
Specijalnog fonda ambasadora SAD-a. Primarni ciljevi projekta „Moja Bosna i
Hercegovina – moje naslijeđe“ su podizanje svijesti djece osnovnih škola o
značaju kulturno-historijskog naslijeđa i poticanje odgovornosti za njegovo
očuvanje, a kroz isticanje bogatstva i jedinstvenosti bosanskohercegovačke
tradicije i kulture, te činjenicu da je kulturno naslijeđe unikatno, nezamjenljivo i
sastavni dio našeg identiteta.Kroz projektne aktivnosti, kao što su predavanja u
školama i na lokalitetima nacionalnih spomenika, djeca stiču i usavršavaju
znanja o kulturnome naslijeđu, sa fokusom na stare gradove, arhitekturu,
umjetnička djela, zanate, usmena predanja i dr. U projekat su pored osnovnih
škola, uključene i pojedine galerije, zavičajni muzeji te Centar za djecu sa
posebnim potrebama. Do 2018. godine u projekat je bilo uključeno preko 3500
djece iz preko 50 osnovnih škola iz Banja Luke, Berkovića, Bosanskog Petrovca,
Foče, Han Bile, Jajca, Livna, Mostara, Prače, Šarajeva, Štoca, Šipova, Tarčina,
Travnika, Trebinja i Ustikoline.
Komisija je tokom 2003. godine pokrenula kampanju za zaštitu
ugroženih spomenika s ciljem edukacije o važnosti naslijeđa za očuvanje
50
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
identiteta Bosne i Hercegovine, i osiguranja novčanih sredstava, putem donacija

za njihovu rehabilitaciju. U okviru kampanje za zaštitu ugroženog naslijeđa, od
2003. godine, pod nazivom „Kulturno pamćenje – blago koje
nestaje“ upriličene su brojne izložbe koje se sastoje od videoprezentacije i
izložbenih panoa nacionalnih spomenika i ugroženih spomenika sa
fotografijama i tekstom sa osnovnim informacijama o spomeniku. Do sada je
izložba „Kulturno pamćenje – blago koje nestaje“ bila postavljena u sjedištu
Svjetske banke u Washington-u, Barceloni, Istanbulu, Beogradu, te na
području Bosne i Hercegovine. Komisija u svom sastavu ima Biblioteku i
dokumentacioni centar (BDC) koji je zadužen za prikupljanje, obradu i čuvanje
dokumentacije o nacionalnim spomenicima BiH. Centar je namjenjen
prvenstveno saradnicima Komisije, zatim studentima, magistrantima,
doktorantima kao i istraživačima u oblasti naslijeđa. Ustrojstvo centra bazirano
je na dva usko povezana dijela – bibliotečkom i dokumentacionom. Bibliotečki
dio čini bogat fond od 2 500 jedinica knjižne građe iz oblasti arhitekture,
umjetnosti, historije, menadžmenta u naslijeđu, arheologije, etnologije i pravne
zaštite. U toku je završetak popune baze podataka o spomenicima koja će do
kraja 2019. godine biti na raspolaganju svim korisnicima.
NAGRADE I PRIZNANJA ZA RAD KOMISIJE

OHR izravno prati implementaciju Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma
za mir u Bosni i Hercegovini i više puta je pohvalio Komisiju za postignute
rezultate. Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika 2004. godine uručena je
Povelja za doprinos u očuvanju i obnovi kulturno-historijskog naslijeđa, koju joj
je dodijelilo Ministarstvo kulture i sporta Vlade FBiH.
Komisija je primila nagradu Evropske Unije / Evropa Nostra nagradu za
predani rad na zaštiti kulturnog naslijeđa u 2011. godini i ocijenjena za najbolju
evropsku instituciju. Nagrada se dodjeljuje pojedincu ili organizaciji čiji
doprinos zaštiti kulturnog naslijeđa u kontinuiranom radu iskazuje izvrsnost u
zaštiti, restauraciji i unapređenju kulturnog naslijeđa i postavlja izvanredne
standarde na polju zaštite naslijeđa u Evropi. Nagrada Evropske unije za
kulturno naslijeđe/Europa Nostra predstavlja jedno od najznačajnijih
priznanja za očuvanje naslijeđa u svijetu.
Komisija je dobitnik Bronzane medalje stručnjaka Fondacije Romualdo
Del Bianco za doprinos u promociji karakterističnih kulturnih izričaja iz
različitih mjesta kao i interkulturalni dijalog, Firenca od 02. do 05. marta 2012.
godine.
51
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
DALJE AKTIVNOSTI
Komisiju u narednom periodu očekuje intenziviranje rada na rješavanju

peticija i statusa dobara koja se nalaze na Privremenoj listi. Samo u toku ove
godine riješeno je preko 200 ovakvih predmeta. U toku je monitoring stanja
nacionalnih spomenika, utvrđivanje stepena ispunjenja propisanih mjera
zaštite, te prijedlog novih rješenja u skladu sa rezultatima. Akcenat je na
velikim gradskim centrima, koji su ugroženi nekontroliranom gradnjom, te
prostorima sa vrijednom vernakularnom arhitekturom, nekropolama sa
stećcima, koji su kao fenomen proglašeni dobrom svjetskog naslijeđa, te
kulturnim i gradskim pejsažima. U narednom periodu za očekivati je nastavak
aktivnosti na prikupljanju donacija i implementaciji projekata restauracije.
WORK OF THE COMMISSION FOR THE PRESERVATION OF NATIONAL

MONUMENTS OF BIH - IMPLEMENTATION OF ANNEX VIII OF THE
FRAMEWORK AGREEMENT FOR PEACE IN BIH
Abstract: Recognizing the importance of cultural heritage in post-war processes,

the international community devoted a special annex to the Dayton Peace Plan
for BiH, which regulates the protection and rehabilitation of cultural heritage -
Annex 8, which prescribes the establishment and operation of the Commission for
the Preservation of National Monuments, independent, professional institution of
Bosnia and Herzegovina. The Commission makes decisions on the designation of
movable and immovable property as a national monument and performs
international cooperation activities in the field of the protection of national
monuments. In addition, the Commission has implemented or implementing a
large number of protection projects, in cooperation with international
organizations and embassies of foreign countries accredited in Sarajevo.
For its dedicated work, the Commission received the European Union / Europe
Award Nostra Award in 2011 and is rated as the best European institution. The
European Union's Cultural Heritage Award / Europa Nostra is one of the most
important awards for the preservation of the heritage in the world. The paper,
which was made in the form of a report, gave a brief section of the activities
implemented by the Commission in the past period.
Keywords: Annex VIII, Baedeker raid, Commission, National Monument, Criteria,
Decisions on Proclamation, Projects of Protection, Rehabilitation, UNESCO,
Protection of Monuments
52
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Anita PETROVIĆ

Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
OTVORENA PITANJA PRAVNE ZAŠTITE KULTURNE BAŠTINE

U BOSNI I HERCEGOVINI
Apstrakt: U ovom radu iznesena su određena opažanja o stanju zaštite i očuvanja

dobara kulturne baštine u Bosni i Hercegovini, posebno imajući u vidu pravni
okvir. Pravni okvir zaštite kulturne baštine u Bosni i Hercegovini je fragmentaran
i nekonzistentan iz razloga što isključivu nadležnost za regulaciju odnosa
povodom zaštite i korištenja kulturnih i prirodnih dobara nije u nadležnosti
države, već je to u nadležnost entiteta, odnosno kantona. Rascjepkanost pravnog
okvira odražava se i na institucionalnu arhitekturu, jer ako ne postoje posebni
subjekti nositelji zaštite kulturnih i prirodih dobara baštine automatski ne postoje
ni adekvatni mehanizmi za uspostavljanje mjera zaštite kulturne baštine s ciljem
osiguranja njezine održivosti što podrazumijeva: identificiranje, dokumentiranje,
istraživanje, održavanje, zaštitu, korištenje kao i promoviranja njezine
vrijednosti.
Ključne riječi: kulturna baština, pravni okvir, dobra nasljeđa.
UVOD
Kulturna baština predstavlja univerzalnu vrijednost trajno utkanu u

indentitet svakog pojedinca, zajednice, naroda i društva. To je bitna odrednica
svih nas. Kulturna baština svjedočanstvo je ranijeg postojanja, ali i odrednica
daljeg razvoja. Dobra kulturne baštine nisu samo nijemi podsjetnik prošlosti,
čijom se zaštitom i očuvanjem trebaju baviti tek pojedine, stručne institucije i
njihovi zaposlenici (nerijetko entuzijasti), već dobra kulturne baštine trebaju
biti kamen temeljac u planiranju i kreiranju budućnosti. Štoga, nužno je razviti i
unprijediti svijest svih nas za očuvanjem i zaštitom dobara naslijeđa jer tako
njegujemo i štitimo vlastiti identitet, ali i identitet budućih generacija. Baština
53
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
postaje nacionalno dobro, a snaga koju posjeduje kao nositelj identiteta

određene društvene zajednice s jedne strane predstavlja prošlost te iste
zajednice, a s druge ima implikacije i na njezinu sadašnjost, odnosno
budućnost.1 Navedeno najbolje potvrđuje i slogan kreiran od strane institucija
EU koji glasi: „Naša baština: gdje prošlost susreće budućnost“, povodom
obilježavanja 2018. godine kao europske godine kulturne baštine. Kulturna
baština vidljiva je u različitim oblicima, tako može biti: opipljiva – npr.
građevine, spomenici, artefakti, odjeća, umjetnička djela, knjige, strojevi,
povijesni gradovi, arheološka nalazišta; neopipljiva – prakse, predstavljanja,
izrazi, znanja, vještine, te povezani instrumenti, predmeti i kulturni prostori
koje ljudi cijene. To uključuje jezik i usmenu tradiciju, scensku umjetnost,
društvene prakse i tradicionalne obrte; prirodna – krajolici, flora i fauna;
digitalna – resursi stvoreni u digitalnom obliku (na primjer digitalna umjetnost
ili animacija) ili digitalizirani kako bi se očuvali (uključujući tekstove, slike,
videozapise, zapise).2
Pojam kulturna baština u literaturi nije jednoznačan i kao takav može se
analizirati sa aspekta različitih naučnih disciplina, pa tako i iz perspektive
međunarodnog javnog prava kroz aktivnosti UNEŠCO-a (Organizacije
Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu).3 Nadalje, složen je pojam
sastavljen od pojma „kultura“ i pojma „baština“, pod „kulturom“ se smatra
ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i društvenih vrijednosti, što ih je
stvorilo čovječanstvo, pod „baštinom“ (nasljeđem) smatra se ukupnost iz
prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara.4 Tako, kulturna baština se
shvaća kao ukupnost materijalnih i nematerijalnih dobara koja se prenose,
nasljeđuju s generacije na generaciju. Kulturna baština ima izuzetno široko i
dinamično značenje uvjetovano društvenim prilikama. Što će se smatrati
kulturnom baštinom, i time vrijednim zaštite, uveliko ovisi o društvenim
prilikama i trenutnoj kulturnoj svijesti u društvu, ali također i o suvremenim
umjetničkim tendencijama. Pojam kulturne baštine se neprestano dalje razvija,
te mu se stalno pripisuju nova značenja i vrijednosti.5
Šuvremeno značenje pojma baština (fr. patrimoine, eng. heritage), koje
je prihvaćeno i u mnogim međunarodnim dokumentima koji za predmet zaštite
imaju kulturna dobra i kulturnu baštinu, rezultat je povijesne evolucije
1 Jelinčić, D. A., Kultura u izlogu: kratki vodič za upravljanje kulturnim dobrima, Menadarmedia,
Zagreb, 2010., str. 17.
2 https://europa.eu/cultural-heritage/about_hr
3 Vidi: Šošić, M. T., Pojam kulturne baštine - međunarodno pravni pogled, Zbornik radova Pravnog
fakulteta u Splitu, br. 4/2014, str. 833- 860.

4 Hrvatski encikopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2003., str. 95 i 643.
5 Šošić, M. T., op. cit., str. 834.
54
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
započete s Francuskom revolucijom. U ranijim razdobljima baština je

označavala dobro koje se prenosilo s oca ili majke, upućujući na lično nasljeđe
čineći na taj način osnovnu komponentu obitelji koja se treba poštovati i čuvati.
Nakon Francuske revolucije razvija se širi pojam baštine čije se značenje
premješta s obitelji na naciju, čime ona postaje zajedničko dobro naroda.6
Prema čl. 1. Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine7 pod
„kulturnom baštinom“ podrazumijevaju se: spomenici: djela arhitekture,
monumentalna vajarska ili slikarska djela, elementi ili strukture arheološkog
karaktera, natpisi, većina i grupe elemenata koje imaju izuzetnu univerzalnu
vrijednost sa historijskog, umjetničkog ili naučnog gledišta; skupine
građevina: grupe izoliranih ili povezanih građevina, koje po svojoj arhitekturi,
jedinstvu i uklopljenosti u pejzaž predstavljaju izuzetnu univerzalnu vrijednost
sa historijske, umjetničke ili naučne tačke gledišta; znamenita mjesta: djela
ljudskih ruku ili kombinovana djela ljudskih ruku i prirode, kao i zone,
uključujući tu arheološka nalazišta koja su od izuzetnog univerzalnog značaja sa
historijske, estetske i etnološke ili antropološke tačke gledišta.
Pored kulturne baštine svojim poljem zaštite u čl. 2. Konvencija
obuhvaća i „prirodnu baštinu“, pod kojom se podrazumijevaju: spomenici
prirode koji se sastoje od fizičkih ili bioloških formacija ili grupa tih formacija, a
koji imaju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa estetske ili naučne tačke gledišta;
geološke i fiziografske formacije i tačno određene zone koje predstavljaju
habitat ugroženih vrsta životinja i biljaka od izuzetne univerzalne vrijednosti sa
naučne i konzervatorske tačke gledišta; znamenita mjesta prirode ili tačno
određene prirodne zone koje imaju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa tačke
gledišta nauke, konzerviranja ili prirodnih ljepota.
Također, značajno je određenje pojma kulturna baština sa aspekta
Okvirne konvencije Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo8, gdje
se u čl. 2. sl. a) navodi kulturna baština je skupina dobara naslijeđenih iz
prošlosti koje ljudi identificiraju, neovisno o vlasništvu, kao odraz i izraz svojih
vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija koje su u stalnom procesu evoluiranja.
Ona uključuje sve aspekte okoliša koji proizlaze iz međusobnog djelovanja ljudi
i mjesta u vremenu.
6 Vecco, M., A definition of cultural heritage: From the tangible to the intangible, Journal of Cultural
Heritage, 11 (2010), p. 321.
7 Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine usvojena je na Generalnoj konferenciji
Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNEŠCO) održanoj u Parizu od

17.10. do 21.11.1972. godine.
8 Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo, potpisana 27.10.2005.
godine u Farou (Portugal), stupila na snagu 1.6.2011. godine, zbog mjesta potpisivanja naziva
se još i Faro Konvencija.
55
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
PRAVNI OKVIR ZAŠTITE KULTURNE BAŠTINE
U uvodnom izlaganju korišten je pojam kulturna baština kao opći i

najširi pojam koji obuhvaća zaštitu kulturnih dobara, međutim pozitivni propisi
u Bosni i Hercegovini koji za predmet imaju zaštitu, očuvanje i korištenje
kulturne baštine su neujednačeni po pitanju terminologije. Ključni razlog za
pravnu neujednačenost jeste nepostojanje pravnog okvira, odnosno krovnog
zakona na nivou Bosne i Hercegovine koji bi se bavio zaštitom kulturne baštine,
jer zaštita kulturnih dobara je u nadležnosti entiteta i kantona koji donose svoje
zakone i podzakonske akte i uređuju ovu oblast, što generira pravnu
neujednačenost, pa i po pitanju korištene terminologije.9
Za vrijeme bivše Jugoslavije svaka republika imala je svoj zakon, u Bosni
i Hercegovini u primjeni je bio Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i
prirodnog nasljeđa10 usvojen 1985. godine. Pored republičkih postojali su i
savezni propisi o zaštiti kulturnih dobara. Međutim, Zakon iz 1985. godine i
nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine kao države ostao je na snazi u
pojedinim kantonima u Federaciji BiH, pa čak i bez ikakvih izmjena i dopuna,
što je primjerice slučaj u Tuzlanskom kantonu.
Danas pravni okvir zaštite kulturne baštine u Bosni i Hercegovini je
fragmentaran i nekonzistentan iz razloga što isključivu nadležnost za regulaciju
odnosa povodom zaštite i korištenja kulturnih i prirodnih dobara nije u
nadležnosti države, već je to u nadležnost entiteta u Republici Šrpskoj, odnosno
nadležnost kantona u Federaciji BiH. Zbog čega svaki kanton može donijeti svoj
lex specialis i urediti ovu problematiku, što ipak nije slučaj u većini kantona, već
se zaštita kulturne baštine ostvaruje generalno u sklopu regulacije oblasti
nauke i kulture.11 Drugim riječima, pravna regulacija i zaštita kulturne baštine u
9 Tako na primjer sintagmu „kulturno-istorijsko i prirodno nasljeđe“ koristio je Zakon o zaštiti i

korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa iz 1985. godine (koji je još uvijek u
primjeni u Tuzlanskom kantonu), Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema
Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla, (Šlužbene
novine TK, od 21. 6. 2000. godine) ostaje na tom tragu i koristi sintagmu „kulturno-historijsko i
prirodno nasljeđe“ ali isto tako uvodi i pojam „kulturna baština“. Pojam „kulturna baština“
koristi se u Zakonu o zaštiti kulturne baštine (Šlužbene novine Kantona Šarajevo, 2/00),
nadalje pojam „kulturno nasljeđe“ prihvaćen je u Nacrtu Zakona o kulturnom nasljeđu Bosne i
Hercegovine iz 2004. godine) i pojam „baština“ u Nacrtu Zakona o jedinstvenim osnovama
zaštite baštine u Federaciji BiH.
10 Šlužbeni list ŠR BiH, od 16.17.1985.
11 Četiri kantona donijeli su posebe zakone o zaštiti kulturne baštine i to: Zakon o zaštiti kulturne
baštine (Šlužbene novine Kantona Šarajevo, 2/ 00); Zakon o zaštiti kulturnog nasljeđa
(Šlužbeni glasnik Unsko-sanskog kantona, 3/04); Zakon o zaštiti kulturne baštine (Šlužbeni
glasnik Zeničko-dobojskog kantona, 2/00); Zakon o zaštiti kulturno-historijskog nasljeđa u
56
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Bosni i Hercegovini uređuje se po principu „odozdo prema gore”, umjesto da

regulacija ide sa nivoa države prema nižim administrativnim jedinicama, iako je
Bosna i Hercegovina kao subjekt međunarodnog prava pristupila brojnim
konvencijama iz ove oblasti, a koje nakon ratifikacije postaju unutarnjim,
pozitivnim pravom veće pravne snage od zakona.
U najširem smislu se ipak može konstatirati da se proces očuvanja
nasljeđa u Bosni i Hercegovini vrši u skladu sa Aneksom 8. Daytonskog
mirovnog sporazuma kojim je osnovana Komisija za očuvanje nacionalnih
spomenika Bosne i Hercegovine, potom međunarodnim konvencijama iz oblasti
zaštite kulturnog nasljeđa u kojima je Bosna i Hercegovina ugovorna strana, te
zakonima i podzakonskim aktima nižih nivoa vlasti, a sve sa ciljem da se
osigura identifikacija, zaštita, očuvanje, prezentacija i predaja nasljeđa od velike
vrijednosti budućim generacijama.
Prema čl. 1. Zakona iz 1985, kulturno-historijskim naslijeđem, u smislu
ovog zakona, smatraju se nekretnine i pokretne stvari, te njihove grupe i cjeline
od posebnog kulturnog i historijskog značaja. Iz ove odredbe je vidljivo da
zakon koristi pojam dobra kulturno-historijskog naslijeđa, naglašavajući
kulturnu i povijesnu dimenziju dobara, što je na određeni način suvišno i
opterećujuće jer u pojmu „naslijeđe“ već se podrazumijeva ukupnost iz
prošlosti očuvanih dobara na što upućuje pojam „historijskog“. Šlijedeći
Konvenciju o zaštiti kulturne i prirodne baštine i Zakon iz 1985. razlikuje dobra
kulutrno-historijskog i dobra prirodnog naslijeđa. Prirodnim naslijeđem, u
smislu ovog zakona, smatraju se dijelovi prirode koji su od posebnog naučnog,
obrazovnog, kulturnog, historijskog, ekonomskog i rekreacionog značaja.12
Nadalje, prema osnovnim svojstvima i njihovom porijeklu dobara
kulturno-historijskog naslijeđa su:
- spomenici kulture, spomeničke cjeline, arheološki lokaliteti, spomen-obilježja
i druga dobra utvrđena ovim zakonom;
- djela iz oblasti likovnih i primjenjenih umjetnosti, zanatstva, tehnike, muzejski
materijal, arhivska građa, vrijedne biblioteke, stare i rijetke knjige, filmovi i
filmski materijali.13
Prema osnovnim svojstvima i njihovom porijeklu dobara prirodnog
naslijeđa su:
Hercegovačko-neretvanskom kantonu (Šlužbene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona,

2/ 06). O tome vidi i: Djedović, R., Hadžimusić, Š., Neki problemi pravnog okvira oblasti zaštite i
korištenja naslijeđa Tuzlanskog kantona, Zbornik radova „Historija države i prava BiH - izazovi i
perspektive povodom 50. godina naučnog i publicističkog rada prof. dr. Mustafe Imamovića“,
Tuzla, 2017., str. 153-154.
12 Čl. 1. al. 2. Zakona o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa.
13 Čl. 2. ibid.
57
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- prirodni parkovi i predjela,

- rezervati prirode,
- prirodne znamenitosti i rijetkosti.14
INSTITUCIONALNA ARHITEKTURA
Rascjepkanost pravnog okvira odražava se i na institucionalnu

arhitekturu, jer ako ne postoje posebni subjekti nositelji zaštite kulturnih i
prirodih dobara automatski ne postoje ni adekvatni mehanizmi za
uspostavljanje mjera zaštite kulturne baštine s ciljem osiguranja njezine
održivosti što podrazumijeva identificiranje, dokumentiranje, istraživanje,
održavanje, zaštitu, korištenje kao i promoviranja njezine vrijednosti.
Na nivou Federacije BiH briga o kulturnoj baštini ostvaruje se u sklopu
Ministarstva kulture i sporta u čijem sastavu djeluje Zavod za zaštitu spomenika
kao upravna organizacija koja obavlja stručne i s njima povezane upravne
poslove u oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeđa, te Sektor za
kulturno-historijsko nasljeđe i kulturu, koji obavlja upravne, stručne i druge
poslove koji se odnose na koordinaciju u oblasti zaštite i korištenja kulturno-
historijskog naslijeđa, muzejskoj, arhivskoj, bibliotekarskoj, izdavačkoj,
pozorišnoj, muzičkoj, likovnoj, filmskoj djelatnosti, djelatnost ustanova,
udruženja, fondacija i drugih pravnih lica u oblasti kulture i dr. poslovi. Prema
postojećem ustavno-pravnom poretku u Federaciji BiH utvrđeno je da
primarnu nadležnost u ovoj oblasti imaju kantoni. Danas u Federaciji BiH
djeluje nekoliko kantonalnih Zavoda (za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa), i to u: Šarajevu, Bihaću, Mostaru i Tuzli. U
drugim kantonima do sada nisu osnovane slične ustanove, u pojedinim
kantonima to je u pripremi, a u drugim kantonima se dio poslova iz djelokruga
zavoda vodi u ministarstvima za obrazovanje, nauku i kulturu ili pak drugim
tijelima izvršne vlasti.15
Na nivo države Bosne i Hercegovine jedina institucija koja se bavi
zaštitom dobara baštine, ali samo materijalnog karaktera (predmet zaštite su
samo fizički predmeti), jeste Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika
uspostavljena Aneksom 8. Općeg okvirnog spoarazuma za mir u Bosni i
Hercegovini. Šjedište Komisije je u Šarajevu, a može imati urede i u drugim
mjestima ukoliko to smatra potrebnim.
14 Čl. 3. ibid.
15 Djedović, R., Hadžimusić, Š., op. cit., str. 158.
58
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika kako je to utvrđeno čl. IV

Aneksa 8. prima i odlučuje o peticijama za proglašenje dobara koja imaju
kulturni, historijski, vjerski ili etnički značaj nacionalnim spomenicima. Nakon
provedenog postupka i donošenja odluke o proglašenju dobra nacionalnim
spomenikom, entitet na čijoj se teritoriji to dobro nalazi dužan je: (a) uložiti
napore na poduzimanju odgovarajućih pravnih, naučnih, tehničkih,
administrativnih i financijskih mjera potrebnih za zaštitu, konzervaciju,
prezentaciju i rehabilitaciju dobra, te se (b) suzdržati od poduzimanja bilo
kakvih namjernih mjera kojima bi se dobru mogla nanijeti šteta. Šhodno čl. VI
Aneksa 8. dobra koja ispunjavaju uvjete za proglašenje nacionalnim
spomenicima su: pokretna ili nepokretna dobra od velikog značaja za grupu
ljudi sa zajedničkom kulturnom, historijskom, vjerskom ili etničkom baštinom,
poput arhitektonskih, umjetničkih ili historijskih spomenika, zatim arheološka
nalazišta, grupe građevina i groblja.
Kako bi se olakšao stručni rad, Komisija je donijela i provedbene akte od
koji je posebno važan Pravilnik o kriterijima vrednovanja dobara, podjeli po
predmetu pravne zaštite i postupku kategorizacije nacionalnih spomenika. Prema
predmetu pravne zaštite nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine može biti:
pokretno dobro, nepokretno dobro, kulturni krajolici (specifična dobra) i
serijska dobra. Prema svom značaju nacionalni spomenici se svrstavaju u
sljedeće kategorije: nacionalni spomenici od univerzalnog značaja u Bosni i
Hercegovini, nacionalni spomenici od izuzetnog značaja za Bosnu i
Hercegovinu, nacionalni spomenici od velikog značaja za Bosnu i Hercegovinu,
te nacionalni spomenici od značaja za Bosnu i Hercegovinu.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Jedan od osnovnih ciljeva očuvanja i razvoja kulturnog naslijeđa jeste da

se najvrjednija kulturna dobra zaštite, očuvaju i tako budu dostupna i budućim
generacijama. U ovom kratkom osvrtu ukazano je na određene poteškoće koje
postoje u oblasti zaštite kulturne baštine u Bosni i Hercegovini. Pravni okvir je
potpuno neujednačen i fragmentaran što je posljedica izostanka nadležnost
države Bosne i Hercegovine u oblasti kulture, a time i zaštite, očuvanja i
promocije kulturne baštine, već je to na nivo entiteta, odnosno kantona. Jedina
državna institucija u ovoj oblasti jeste Komisija za očuvanje nacionalnih
spomenika, ali njezino djelovanje je usmjereno isključivo na očuvanje
materijalnih dobara baštine, dok ako se ima u vidu najnoviji razvoj na području
59
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
zaštite i očuvanja kulturne baštine gdje su i nematerijalna dobra obuhvaćena

tim generičkim pojmom, jasno je da Komisija ima vrlo usko polje djelovanja.
Nadalje, porazna je činjenica da je i danas u primjeni Zakon o zaštiti i
korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa iz 1985. godine, koji čak
prilikom preuzimanja u određenim kantonima, koji nisu donijeli nove zakone
(kao što je i Tuzlanski kanton), nije pretrpio niti one tehničke izmjene i
usklađivanja sa novim društveno-politčkim i monetarnim sistemom Bosne i
Hercegovine. Pomenuti zakon nakon trideset godina od usvajanja je u mnogo
čemu prevaziđen. Šama vremenska distanca od donošenja istog do danas
zabilježila je mnoge društvene i državno-pravne promjene, ali i naučni i
tehnički napredak.16 Što otežava njegovu primjenu u praksi, pa institucije
nadležne za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
podzakonskim aktima i odlukama uređuju mnoga pitanja, dok većina njih ostaje
otvorena i neriješena. Nadati se da će u skorije vrijeme biti usvojeni, barem na
nivo kantona i Federacije BiH jer je to u ovom trenutku jedino izgledno, novi,
moderni zakoni koji će urediti oblast zaštite i očuvanja dobara kulturne baštine,
koja smo naslijedili od ranijih generacija i dužni smo ta ista dobra u najvećoj
mogućoj mjeri zaštiti i očuvati za buduće generacije.
OPEN ISSUES OF LEGAL PROTECTION OF CULTURAL HERITAGE IN BOSNIA

AND HERZEGOVINA
Abstract: Certain observations on the state of protection and conservation of

cultural heritage assets in Bosnia and Herzegovina have been made in this paper,
especially bearing in mind the legal framework. The legal framework for the
protection of cultural heritage in Bosnia and Herzegovina is fragmentary and
inconsistent because the exclusive jurisdiction for regulating relations regarding
the protection and use of cultural and natural assets is not within the competence
of the state, but within the competence of entities or cantons. The fragmentation
of the legal framework also reflects on institutional architecture, because if there
are no specific entities, the holders of the protection of cultural and natural
heritage automatically do not have adequate mechanisms for establishing
cultural heritage protection measures in order to ensure its sustainability, which
involves identifying, documenting, researching, protection, use and promotion of
its value.
Keywords: cultural heritage, legal framework, heritage.
16 Djedović, R., Hadžimusić, Š., op. cit., str. 153.
60
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Dr. sc. Salih KULENOVIĆ, prof. emeritus

Univerzitet u Tuzli
Mr. sc. Nihad KULENOVIĆ, dipl. iur.

JP Elektroprivreda BiH d.d.-Sarajevo,
Zavisno društvo Rudnici „Kreka „ d.o.o.-Tuzla
ZNAČAJ ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA U OČUVANJU

TRADICIJSKIH VRIJEDNOSTI IZ OBLASTI DUHOVNE I
MATERIJALNE KULTURE NA PROSTORU TUZLANSKE REGIJE
Apstrakt: Proučavanje etničkih pojava i procesa na teritoriji sjeveroistočne

Bosne krajem 19. i u prvoj polovini 20. vijeka i intenzivirano sedamdesetih godina
dvadesetog stoljeća pa sve do danas pruža jedinstven uvid u tragove materijalne i
duhovne kulture naroda koji živi u ovoj regiji, ali i promjene koje su uslovljene
društveno-ekonomskim napretkom i mijenjanjem strukture stanovništva.
Kontinuirani rad stručnjaka raznih profila (arheolozi, etnolozi odnosno kulturni
antropolozi, historičari) Zemaljskog muzeja, Muzeja istočne Bosne, a znatno
kasnije i Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona je uspješno sačuvao od zaborava cjelokupni život iz prošlih
vremena stanovništva na promatranom području.
Arheološka i etnološka istraživanja vršena na različitim lokalitetima ukazuju na
neprekidni tok života od prahistorije do savremenog doba, a bogati narodni život
prezentiran je kroz tradicionalnu materijalnu kulturu (izgradnja kuća, pomoćnih
objekata, zatim narodna privreda-stočarstvo, ratarstvo, zanati) i duhovnu
kulturu (narodni običaji i vjerovanja vezana za ženidbu, udaju, rođenje djeteta,
smrt).
Intenzivni proces industrijalizacije započeo uspostavom austrougarske uprave u
Bosni i Hercegovini prouzrokovao je ne samo socio-ekonomski razvoj nego i
veoma brzo odumiranje zanatske proizvodnje, zatim smanjenje agrarnog
61
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stanovništva i rast industrijske populacije praćen padom nataliteta. Pojedini

narodni običaji naprosto su iščezli pod udarom modernizacije.
Etničke pojave i procesi koji su sada prisutni ireverzibilno utiču na kulturni
obrazac karakterističan za ovaj dio Balkanskog poluostrva, što ukazuje na
nužnost intenziviranja rada na polju etnoloških i uopšte kulturoloških
proučavanja prošlosti kao modusa očuvanja cjelokupne narodne baštine.
Ključne riječi: etničke pojave i procesi, materijalna i duhovna kultura
ZNAČAJ ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA U OČUVANJU TRADICIJSKIH

VRIJEDNOSTI IZ OBLASTI DUHOVNE I MATERIJALNE KULTURE NA
PROSTORU TUZLANSKE REGIJE
Raznovrsnost društvenog života određene zajednice, njezina cjelokupna

duhovna i materijalna kultura te običaji podneblja uvjetovani su nizom
antropogeografskih faktora koji determiniraju jedinstven kulturološki obrazac
kao svojevrsnu paradigmu promatranog prostora.
Identifikacija promatranog podneblja u kulturološkom pogledu
obuhvata tragove materijalne i nematerijalne forme ljudske egzistencije koji su
neophodni za razumijevanje toka društvenog razvoja i odnosa među različitim
grupacijama unutar zajednice.
Narodni život ,sve njegove vanjske manifestacije i promjene koje su
tokom vremena oblikovale ljude i njihovu kulturu na prostoru Bosne i
Hercegovine ukazuju na kontinuitet življenja od prahistorije, bogatu prošlost i
neophodnost spoznavanja društvenih pojava i procesa kroz prizmu arheologije
i kulturne antropologije.
Rekognosciranje, istraživanje, proučavanje i klasificiranje kultrnog blaga
te njegova afirmacija i sistematična zaštita su aktivnosti koje ne bi bile moguće
bez postojanja Muzeja kao institucija kulture krucijalnih za spoznavanje faza
razvoja društva i svih promjena čovjekove sredine kroz civilizacijski razvoj.
Značajan doprinos proučavanju kulturno-antropoloških karakteristika
stanovništva na teritoriji današnje lukavačke Opštine predstavljaju i etnološka
istraživanja na jugoistočnom dijelu planine Ozren (Vasiljevci, Mičijevići, Štupari,
Tumare, Gornja i Donja Brijesnica, Šižje i Velino Šelo).
Prošlost i narodni život Ozrenjaka je svojevremeno istraživao, obradio i
objavio 1952. godine Milenko Š. Filipović u svom naučnom radu „Ozrenjaci ili
62
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Maglajci“1, a osvrnuo se na porijeklo današnjeg srpskog stanovništva,

tradicionalnu privredu, kuću i druge zgrade, mušku i žensku narodnu nošnju,
društvene ustanove i odnose (zadrugu, rod, agrarne odnose, mobu i zajam,
komune, pravo na red u poredovničkim mlinovima, seoske knezove, nagrade za
ubijenog vuka), običaje (slava i molitva, koledare, običaje na badnji dan i Božić
kao i običaje o ostalim praznicima preko godine), posmrtne i pogrebne običaje i
razne druge običaje i vjerovanja.
Na kraju, autor ovog rada piše ukratko i o muzičkim instrumentima koji su
bili u upotrebi na Ozrenu (gusle, gajde, „tamburice“ i šargije). U navedenom
radu Milenko Š. Filipović ističe da se srpsko stanovništvo ovog dijela Ozrena po
mnogim etnološkim osobenostima razlikuje od Šrba u susjednim predjelima.2
Povoljan geografski položaj Gračanice, obilje površinskih i podzemnih
voda i povoljna klima su ovaj kraj od davnina činili mjestom pogodnim za život.
Za proučavanje prošlosti stanovništva ovog dijela sjeveroistočne Bosne važno je
uočiti značaj poljoprivrede i njezinu povezanost sa ostalim granama narodnog
privređivanja,a razvijen agrar zatekla je i turska vlast.
Burni događaji iz vremena seobe naroda odrazili su se i na etničke prilike
na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. U prvim stoljećima ranog srednjeg
vijeka u kulturnom pogledu osjetan je uticaj hristijanizacije Slavena, a taj proces
započeo je odmah nakon njihovog doseljavanja na ove prostore.
U doturskom periodu u oblasti Usore i Soli kojima je pripadao i
gračanički kraj živjelo je isključivo slavensko stanovništvo. Štranog etničkog
elementa u sjeveroistočnoj Bosni nije bilo, osim rudarskih stručnjaka Šasa, koji
su ovdje bili nastanjeni.3
Dolaskom turske uprave na teritoriju Bosne i Hercegovine etničke su se
prilike mijenjale usljed stalne ekspanzije otomanske imperije prema ugarskim
teritorijama.
Doseljavanje pravoslavnog stanovništva je bilo intenzivirano, a veliki
broj domicilnog stanovništva je napuštao kuće i selio se na teritorije koje
Osmanlije još nisu bile zauezele. Kontinuirane migracije su uticale na etničku
sliku stanovništva i etničke prilike. Značajno je napomenuti i naseljavanje
1 Filipović Š.Milenko, Ozrenjaci ili Maglajci, GZM, NS,Sv.VII, Sarajevo, 1952., 337-374.
2 Šalih Kulenović, Mihad Šakić, Rezultati dosadašnjih arheoloških i etnoloških istraživanja na
prostoru Općine Lukavac, Zbornik radova sa naučne konferencije Kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Općine Lukavac,
INDA d.o.o. Lukavac, Lukavac 2015., str.17-18.
3 Šalih Kulenović, Gračanica i okolina-antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istočne Bosne,
DD“GRIN“,
Gračanica, 1994., str.263.
63
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
vlaškog stanovništva koje je, nastanivši teritoriju sjeveroistočne Bosne, prešlo

rijeku Bosnu i kretalo se na zapad ka porječju Ukrine i Vrbasa.4
Proces islamizacije Bosne i Hercegovine započet uspostavom osmanske
vlasti značajno je uticao na etničke prilike. Važno je istaći da Turci na početku
nisu vodili politiku islamizacije ni u kakvom obliku, a islam je prvo počelo
prihvatati sitno plemstvo, zatim Vlasi, vojnici i martolosi nakon što su im
ukinute povlastice. U sjeveroistočnoj Bosni šire pristupanje islamu nastalo je
1526. godine nakon propasti Ugarske.5
Veliki bečki rat od 1683-1699. doveo je do novih migracija i promjene
strukture stanovništva6, a jaka migraciona struja muslimanskog stanovništva iz
istočne Hercegovine trajala je čitav 19. vijek i nastavila početkom 20. vijeka.7
Šve navedene okolnosti su uticale na narodne običaje stanovništva i
cjelokupnu materijalnu i duhovnu kulturu. Seoske narodne nošnje gračaničkog
kraja pripadaju srednjobosanskim i djelomično posavskim nošnjama. Šve do
početka 20. vijeka tradicionalne nošnje gradskog stanovništva, bez obzira na
nacionalnu i konfesionalnu pripadnost, bile su prilično ujednačene i pod
uticajem „carigradske mode“.
Šve do našeg vremena, društveni običaji u gračaničkom kraju odvijali su
se prema utvrđenim normama patrijarhalnog života u kojima je sačuvan znatan
broj starih slavenskih elemenata.8
Švadbeni običaji Bošnjaka i Šrba u gračaničkom kraju pokazuju veliko
bogatstvo, mada su se neki od njih tokom vremena potpuno izmijenili.
Običaji i vjerovanja oko smrti i kod Bošnjaka i kod Šrba uglavnom su u
skladu sa njihovim religijama, ali i kod jednih i drugih postoje neki pogrebni
običaji koji s njihovim religijama nemaju ničeg zajedničkog ( npr. vjerovanje u
vukodlaka, prolijevanje vode za pokojnikom, naricanje za umrlim i sl.).9
Usmeno narodno stvaralaštvo i pripovijetke upotpunjuju etničku sliku
podneblja i govore nam o vremenu kada su nastale i velikoj duhovnoj snazi
naroda gračaničkog kraja.10
Šistematska etnološka istraživanja na širem prostoru površinskog kopa
uglja Šikulje vršena su u periodu od 1985-1987. godine. Istraživanjima su
4 idem, str.148-149.
5 idem, str.150-151.
6 idem, str.153-154.
7 idem, str.154-155.
8 idem, str.265.
9 idem, str.266.
10 idem, str.266.
64
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
obuhvaćena sljedeća naselja: Crveno Brdo, Hrvati, Dedići, Huskići, Prline,

Šikulje i naselja sve do Dobošnice Polje.11
Istraživane su granice i imena naselja, klimatske i hidrografske prilike,
položaj prema susjednim područijima i komunikacijama, izgled terena u vrijeme
početka radova na površinskom kopu, istražena je tradicionalna privreda
(zemljoradnja, voćarstvo, stočarstvo, pčelarstvo, vodenice, prenos i transport
dobara, zanatstvo, počeci eksploatacije uglja i trgovina), zatim položaj i tipovi
naselja, groblja, kuća, pokućstvo i privredne zgrade i vodosnabdijevanje.
Etničke osobine stanovništva, govor, običaji oko rođenja djeteta, svadbeni
običaji, pogrebni običaji i vjerovanja i običaji i vjerovanja u vezi izgradnje kuće su
također istraživani tom prilikom.12
Socijalne i demografske promjene u savremenim društvima su
karakteristika ekspanzije industrijske proizvodnje i uslužnih djelatnosti, a sve
to je praćeno valom migracija na relaciji selo-grad i smanjenjem broja
stanovništva u ruralnim sredinama.
Modernizacija svih segmenata života i rada čovjeka dovela je i na
teritoriji Opštine Lukavac do negativnih trendova depopulacije uzrokovanih
socio-ekonomskim faktorima. Pad nataliteta i migracije su u tolikoj mjeri
uticale na strukturu stanovništva i njegovu brojnost, a ovakvu situaciju su
pogoršala ratna dešavanja u periodu od 1992-1995.
Osvrćući se na prošlost Šmoluće, narodni život, običaje i cjelokupnu
kulturu i historiju stanovništva, Maksimović (Števan) Radoslav u knjizi pod
nazivom Smoluća i njeni ljudi:-u prošlosti i sadašnjosti,-a budućnost? iznosi
surovu realnost laganog iščezavanja naroda koje je započelo mijenjanjem
strukture radno aktivnog stanovništva u doba ŠFRJ, a ubrzano posljednjim
ratnim zbivanjima.13
Promjene u načinu života uvjetovane društveno-ekonomskim razvojem
kao i nestanak nekih tradicionalnih zanata na seoskim područijima tokom
dvadesetog stoljeća pružaju izvanredan uvid u suštinu, dinamiku i obim
etničkih procesa i promjena na tlu Bosne i Hercegovine, a posebno na prostoru
velikih industrijskih bazena kao što je tuzlanski.
11 Cilj etnoloških istraživanja bio je da se sagledaju etničke i demografske prilike kao i cjelokupna
kulturno- historijska baština na navedenom prostoru kojeg zahvata eksploataciono polje, a i da
se pomogne Rudnicima „Kreka“ u iznalaženju najpovoljnijih lokacija za izgradnju eventualno
novih naselja za stanovništvo koje se izmješta.
12 Šalih Kulenović, Mihad Šakić, Rezultati dosadašnjih arheoloških i etnoloških istraživanja na
prostoru Općine Lukavac, Zbornik radova sa naučne konferencije Kulturno-historijsko i

prirodno naslijeđe Općine LukavacINDA d.o.o. Lukavac, Lukavac 2015., str.18-19.
13 Radoslav Maksimović, Smoluća i njeni ljudi: u prošlosti i sadašnjosti, a budućnost, OFF-SET,
Tuzla, Zrenjanin, 2011.
65
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Neposredna okolina grada Tuzle, tačnije naselje Husino, tokom 1972. i

1973. godine bilo je predmetom etnoloških istraživanja koja je obavio autor
ovog rada, stručnjak Muzeja istočne Bosne.
Koristeći naučni aparat uz rad na terenu, ostvaren je detaljan uvid u
geografske odlike mjesta i sve aspekte narodnog života počevši od porijekla
stanovništva, narodne privrede, analize naselja, zgrada i pokućstva te je
napravljen osvrt na narodnu nošnju, narodne običaje i vjerovanja.
Geografski posmatrano, grupa zaselaka jugozapadno od grada Tuzle, na
udaljenosti od oko sedam kilometara, naziva se Husino. Toponim je
srednjovjekovnog porijekla, riječ je slavenskog porijekla, a taj naziv zatekla je i
turska vlast onda kada nije bilo muslimanskog stanovništva.14
Znanje lokalnog stanovništva o porijeklu je veoma oskudno. Prema tada
prikupljenim podacima, dosta husinskih porodica vodi porijeklo iz
Hercegovine, mada neke porodice, kao što su Keroševići, tvrde da potiču iz
Mađarske. Glavni zaseoci su: Nikešići, Štrane, Grabik, Pranjići, Gornje Husino,
Ankovica, Keroši, Božići i Petrovice.15
Narodna privreda je doživjela velike transformacije jer je pojavom
industrijske proizvodnje udio agrarnog stanovništva značajno smanjen.
Štočarstvo i poljodjelstvo su prestali biti dominantne privredne aktivnosti,
posjed je usitnjen i smanjen, a tradicionalni zanati su ustuknuli pred masovnim
proizvodima relativno jeftinim u odnosu na ručnu izradu predmeta.
Uzgajali su se: konji, koze, ovce i svinje, a od poljoprivrednih kultura
najvažnije su bile: pšenica, ječam, raž, zob i kukuruz. Zanimljivo je da je i zemlja
koju su obrađivali imala nazive prema kvaliteti tla, tako da se razlikuju:
„pravulja“, „ilovača“, „kumovača“ i „pjeskovača“. Od ratarskih alatki, nekad je
bio najzastupljeniji drveni plug koji je dolaskom Austro-Ugarske Monarhije i
osavremenjavanjem agrarne proizvodnje sve više bio potiskivan.16
Na prostoru današnjeg Husina u prošlosti građene su kuće - tzv.
“šepernjače“ i to uglavnom dvodjelne sa magazom. U kući se spavalo na podu
prekrivenom slamaricom, a za pokrivanje je služila „ponjava od ćetena.“ Štale
su također pravljene od „šepera“, a krov je bio prekriven crijepom i na dvije
vode. Nužnik je bio vani. Dolaskom austrougarske vlasti nepovratno se mijenja i
tradicionalna seoska arhitektura, a stare kuće ustupaju mjesto objektima
napravljenim od čvršćeg materijala.17
14 O tome više vidjeti u :Šalih Kulenović, Etnološka ispitivanja u selu Husinu,Članci i građa za
kulturnu istoriju istočne Bosne, Knjiga X, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla 1973., str.55
15 idem, str.56-58
16 idem, str.58-59
17 idem, str.62-63
66
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kao i u drugim ruralnim sredinama, narodna nošnja je imala svoje

specifičnosti i bila je odraz cjelokupne duhovne i materijalne kulture
stanovništva Husina, a mijenjala se u skladu sa društvenim promjenama
uslovljenim ekspanzijom industrijske proizvodnje i savremenim trendovima.
Narodni običaji i vjerovanja stanovništva Husina oko rođenja djeteta,
udaje, ženidbe, sahrane i smrti su uglavnom napušteni. Provedeno istraživanje
je pokazalo da je postojao veliki demografski rast obzirom da su žene rađale od
petoro do četrnaestero djece.
Muškarci su se ženili oko 22-23 godine, a naročito se vodilo računa da je
mlada iz ugledne kuće sa posebnim akcentom na porijeklo i imovno stanje
djevojke.
Veliki građevinski i investicioni poduhvati Rudnika lignita „Kreka“ koji su
osamdesetih godina dvadesetog stoljeća doveli do otvaranja Površinskog kopa
„Dubrave“ bili su uzrokom izmiještanja određenog broja naselja ili njihovih
dijelova, a što je bilo praćeno preseljenjem stanovništva. Tom prilikom su
vršena etnološka istraživanja na području Donjih Dubrava, Gornjih Dubrava
(zaselak Perići), Donjem i Gornjem Par-selu i Gornjim Pascima. Na tom prostoru
istražene su osnovne antropogeografske i etnološke karakteristike: geografski
položaj i fizičko-geografske odlike, ime naselja, starost, tip, porijeklo stanovništva,
groblja, tradicionalno narodno privređivanje (zemljoradnja, stočarstvo,
voćarstvo), vodenice, zanatstvo, starinska arhitektura, vodosnabdijevanje,
narodna nošnja i dr.18
Tradicija o porijeklu stanovništva na navedenom području se slabo
održala, a zanimljivo je da stanovništvo pripovijeda legende da su tu prvobitno
živjeli Grci, a zatim Mađari, te da ih je kuga otjerala.19
Prema Ademu Handžiću, Dubrave se pominju u prvoj polovini 16. vijeka
kao jedno od 12 sela u Nahiji Špreča, naseljenoj Vlasima gotovo u cjelini.20
Istraživanja na terenu su obuhvatila porijeklo muslimanskih i katoličkih
porodica u Dubravama, Par Šelu i Pascima. Kao što je to bio slučaj i u drugim
dijelovima sjeveroistočne Bosne, u prošlosti je ovaj prostor bio zahvaćen čestim
migracijama tokom vremena turske vlasti. Posebno je to bilo izraženo za
vrijeme austrougarsko-turskih ratova kada je dolazilo do povlačenja
18 O tome više vidjeti u:Šalih Kulenović,Etnološka razmatranja naselja i stanovništva na prostoru

Površinskog kopa Dubrave-južna Sinklinala, Edicija:Etnologija sjeveroistočne
Bosne/RASPRAVE-ŠTUDIJE ČLANCI/, knjiga 2, Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 1995.
19 Šalih Kulenović, naved.djelo pod 18, str., str.74.
20 O tome više u:Dr.Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, „Švjetlost“, Šarajevo, 1975.,
str.106.
67
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
muslimanskog stanovništva iz Ugarske, odnosno do migriranja katoličkog

stanovništva u Šlavoniju i Bačku.21
Prilikom proučavanja stanovništva na širem prostoru PK „Dubrave -
južna sinklinala“ detaljno su obrađeni narodni običaji vezani za rođenje, udaju,
smrt, opisana je narodna nošnja muslimana i katolika, tradicionalna privreda,
način izgradnje kuća i privrednih objekata. Kao što je to slučaj i u drugim
ruralnim sredinama, društveno-ekonomski razvoj je nepovratno izmijenio
strukturu i način privređivanja, a evidentan je i pad nataliteta u odnosu na
ranije periode.
Dinamika i kontinuitet etničkih procesa na kontaktu semberske ravnice i
donjeg Podrinja vidljivi su i na području Janje.
Narodne predaje o nazivu mjesta Janja vezane su za period 1788-1862.
godine kada su na ovaj prostor migrirali muslimani iz Šrbije. Međutim,
A.Olesnicki u radu pod nazivom Još o ličnosti Đerzelez Alije, pozivajući se na
turskog ljetopisca Pečeviju, navodi da je brdo Gerz-Eljaz u Budimu dobilo naziv
po junaku iz Janje. Iz ovog proizilazi da je naselje Janja postojalo u prvoj
polovini 17, a možda i u drugoj polovini 16. vijeka.22
Štanovništvo Janje raspoređeno je po sljedećim mahalama: Šmajić
Mahali, Polutinama, Varoši, Dugom polju, Šarampovu, Delić Mahali, Durgutović
Mahali, Šekić Mahali, Madžić Mahali, Džafić Mahali, Brzavi i Ciganluku. U
navedenim mahalama stanovništvo uglavnom vodi porijeklo iz Šrbije, a
naseljavanja su bila pod prisilom, shodno odredbama Jedrenskog mira
zaključenog 1829. godine između Turske i Rusije, kao i zaključcima
Konferencije održane u Carigradu 1876/1877. godine. Istraživanje je pokazalo
da je bilo doseljavanja i iz drugih dijelova BiH (Sarajevo, Srebrenica,
Hercegovina, Gradačac).23
Privreda se odvijala na način karakterističan za tadašnja agrarna
područja u drugim dijelovima sjeveroistočne Bosne, a bili su zastupljeni:
stočarstvo, ratarstvo,voćarstvo, uzgoj duhana, lov, ribolov, pčelarstvo, a uzgajana
je i svilena buba. Zanati su bili dovoljni za potrebe domicilnog stanovništva, a u
austrougarskom periodu su bili relativno brzo potisnuti industrijskom
proizvodnjom.24
21 Šalih Kulenović, naved.djelo pod 18, str.52.

22 O tome više vidjeti u:Šalih Kulenović, Janja-Etnološka monografija, rad objavljen u časopisu ČIG,
1980, knjiga XIII, Edicija:Etnologija sjeveroistočne Bosne, knjiga 2, Muzej istočne Bosne, Tuzla,
1995., str.118
23 idem, str.122-131.
24 idem, str.132-152.
68
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U radu su obrađeni nošnja i narodni običaji muslimanskog i pravoslavnog

stanovništva (ženidba, udaja), zatim je opisana ishrana koja je kvalitativno
varirala ovisno od socio-ekonomskog statusa porodice.25
ZAKLJUČAK
Naučna istraživanja vezana za porijeklo stanovništva, njegovu

materijalnu i duhovnu kulturu uključujući i narodne običaje koja su vršena na
pojedinim prostorima tuzlanske regije i sjeveroistočne Bosne u prvoj polovini
20. vijeka, a naročito tokom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog
stoljeća od strane eminentnih stručnjaka Muzeja istočne Bosne i Zemaljskog
Muzeja pa sve do danas pružaju opsežan uvid u kulturnoantropološke obrasce
koji su tokom minulih vijekova oblikovali život, rad i tradiciju stanovništva svih
konfesija.
Tipologija naselja, privreda, običaji vezani za ženidbu, udaju, rođenje
djeteta i smrt, narodna vjerovanja ukazuju na određeni civilizacijski stepen
razvoja koji ima nesumnjivi kontinuum sa kulturama koje su egzistirale na ovoj
teritoriji od antičkog perioda i još ranije.
Industrijalizacija i privredni razvoj koji su započeli inkorporiranjem
Bosne i Hercegovine u političko-pravni sistem Austrougarske Monarhije nisu
samo bili nagovještaj napretka u socio-ekonomskom pogledu nego su
neminovno uzrokovali ireverzibilne promjene u tradicionalnom životu
stanovništva.
Brižljivo njegovani narodni običaji kao kulturološko obilježje su u svim
gradskim i seoskim sredinama tuzlanske regije doživjeli radikalnu
transformaciju; neki su nestali iz narodnog života, a neki su naprosto slabije
prakticirani.
Velike promjene su zahvatile i način privređivanja. Štari zanati gube
bitku pred industrijskom proizvodnjom, a profana seoska arhitektura se
mijenja iz temelja jer stare metode i materijali koji su korišteni u izgradnji kuća
i privrednih objekata ustupaju mjesto novim građevinskim uzusima u zidanju
kuća i pomoćnih zgrada u domaćinstvima.
Privredni razvoj imao je za posljedicu viši stepen zdravstvene zaštite,
povećanje životnog vijeka i standarda, pad nataliteta i ogromne migracije na
relaciji selo-grad. Radno aktivno stanovništvo se progresivno povećavalo u
25 idem, str.152-158.
69
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
industrijskom sektoru, dok je broj poljoprivrednog stanovništva imao

tendenciju konstantnog pada.
Terenski rad koji je bio osnov prikupljanja materijalne građe za izradu
navedenih naučnih radova predstavlja izvanredan i ključni doprinos spoznaji
unutrašnjeg života seoskog stanovništva u vremenu koje je ipak donekle
sačuvalo tragove prošlosti i kulturni milje podneblja.
Značaj provedenih istraživanja se ogeda i u tome što se materijalna i
duhovna kultura naroda na opserviranom prostoru osvjetljava kroz
multidisciplinarni pristup u prezentiranim naučnim radovima jer su, osim
etnološkog, zastupljeni historijski i geografski pristup u evaluaciji obrađenog
materijala.
Etničke pojave i procesi su vrlo intenzivni kulturološki fenomeni koje
treba pažljivo posmatrati i analizirati u kontekstu širih društvenih kretanja i
strukturalnih promjena stanovništva.
Iseljavanje bosanskohercegovačkog radno aktivnog stanovništva u
inostranstvo koje je u posljednjih pet godina poprimilo kataklizmičke razmjere
i unutrašnja pomjeranja uslovljena socijalnim, ekonomskim i političkim
faktorima su momenti koji sistematski, dugoročno i ireverzibilno utiču na
etničke prilike, a konačne posljedice po duhovnu i materijalnu kulturu naroda
su nepredvidive.
Tradicionalni modus vivendi usljed djelovanja polivalentnih eksternih
uticaja sve više odlazi u zaborav, a evidentna kulturna uniformnost i podložnost
nekritičkom usvajanju vrijednosti nametnutih putem medija prijete urušavanju
i definitivnom nestanku tradicionalnih vrijednosti.
Percepcija vlastite kulture i tradicije kroz etnološka istraživanja je
esencijalni faktor za introspekciju naroda kroz podsjećanje na protekle faze
civilizacijskog razvoja u savremenim uslovima kada se nameću socio-kulturni
parametri koji nisu imanentni na ovom dijelu Balkanskog poluostrva.
Etnološka istraživanja su važan faktor kojeg treba uzeti u obzir i u
razvoju turističke privrede jer se kroz naučni pristup otvara prostor
revitalizaciji kulturnog naslijeđa i njegovoj popularizaciji putem medija.
Bogata materijalna i duhovna kultura prostora sjeveroistočne Bosne
predstavlja ogromnu riznicu znanja i nepresušan izvor zanimanja za tradiciju i
kulturu, što u postojećim uslovima ekonomske stagnacije i prisustva velikog
broja nezaposlenog radno aktivnog stanovništva širom otvara perspektive
turističkoj djelatnosti i angažmanu relevantnih društvenih faktora usmjerenom
na stvaranje klime povoljne za ekonomska ulaganja u projekte zaštite
materijalnog naslijeđa i otvaranja novih radnih mjesta.
70
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
IZVORI I LITERATURA
1. Filipović, Š.Milenko, Ozrenjaci ili Maglajci, GZM, NS, Sv.VII, Sarajevo, 1952.,
str.337-374;
2. Kulenović, Šalih (1973.), Etnološka ispitivanja u selu Husinu, Članci i građa za

kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga X, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla,
str.55-68;
3. Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, „Švjetlost“, Šarajevo, 1975.;
4. Kulenović, Šalih (1980.), Janja-Etnološka monografija, rad objavljen u

časopisu ČIG, knjiga XIII, Edicija:Etnologija sjeveroistočne Bosne/RASPRAVE-
STUDIJE-ČLANCI/, knjiga 2, Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1995., str.117-160;
5. Kulenović, Šalih (1994.), Gračanica i okolina, Antropogeografske i etnološke

odlike, Muzej istočne Bosne, DD „GRIN“ Gračanica;
6. Kulenović, Šalih (1995.), „Etnološka razmatranja naselja i stanovništva na

prostoru površinskog kopa “Dubrave-južna sinklinala“, Edicija:Etnologija
sjeveroistočne Bosne /RASPRAVE-STUDIJE-ČLANCI/, knjiga 2, Muzej istočne
Bosne, Tuzla,str.45-95;
7. Maksimović Radoslav, Smoluća i njeni ljudi:u prošlosti i sadašnjosti, a

budućnost, OFF-SET, Tuzla, Zrenjanin, 2011.;
8. Kulenović, Šalih, Šakić, Mihad, Kulenović, Nihad (2015.), Rezultati

dosadašnjih arheoloških i etnoloških istraživanja na prostoru Općine Lukavac,
Zbornik radova sa naučne konferencije Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Općine Lukavac, INDA d.o.o. Lukavac, str.16-21
71
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
IMPORTANCE OF ETHNOLOGICAL RESEARCH IN PRESERVATION OF

TRADITIONAL VALUES IN THE FIELD OF SPIRITUAL AND MATERIAL
CULTURE IN THE TERRITORY OF THE TUZLA REGION
Abstract: The study of ethnic phenomena and processes in the territory of north-
eastern Bosnia at the end of 19th century and in the first half of the 20th century
and intensified in the seventies of the twentieth century, to this day it provides a
unique insight into the traces of the material and spiritual culture of the people
living in this region as well as the changes due to socio-economic progress and
changing the structure of the population.
Continuous work of experts of various profiles (archaeologists, cultural
anthropologists, historians) of the National Museum in Sarajevo and experts of
Eastern Bosnia Museum and much later the Institute for the Protection and Use of
Cultural and Historical and Natural Heritage of Tuzla Canton has successfully
preserved the entire life of the past population of the observed area.
Archaeological and ethnological research on different localities indicates a
continuous flow of life from prahistory to modern times, and the rich folk life is
presented through traditional material culture (construction of houses, auxiliary
facilities, folk trades, cattle breeding, crafts, crafts) and spiritual culture folk
customs and beliefs related to marriages, births,deaths).
The intense process of industrialization started with the establishment of the
Austro-Hungarian Administration in Bosnia and Herzegovina, had caused not
only socio-economic development but also very fast decommissioning of craft
production, followed by the reduction of the agrarian population and the growth
of the industrial population accompanied by a decline in birth rates. Certain folk
traditions have simply disappeared under the stroke of modernization.
Ethnic phenomena and processes now present irreversibly affect the cultural
pattern characteristic of this part of the Balkan peninsula, indicating the
necessity of intensifying work in the field of ethnological and in general cultural
studies of the past as a way of preserving the entire national heritage.
Keywords: ethnic phenomena and processes, material and spiritual culture
72
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Sakib SOFTIĆ

Univerzitet u Sarajevu
STANOVNIŠTVO KLADNJA OD OSMANSKOG DOBA DO

NAJNOVIJIH VREMENA
Apstrakt: Ovaj rad se bavi pitanjem razvoja stanovništva administrativnog

područja Kladnja od početka osmanske vlasti u Bosni pa do najnovijih vremena.
Autor je izvršio uvid u dostupne popise stanovništva koji su provedeni za vrijeme
osmanske i austrijske uprave nad Bosnom i Hercegovinom, kao i za vrijeme prve i
druge Jugoslavije. Korišteni su i neki osmanski popisi stanovništva koji do danas
nisu prevedeni ili su prevedeni, ali nisu objavljeni na bosanskom jeziku. Autor je
uporedio rezultate popisa kako bi stekao uvid u demografske i religijske promjene
na ovom području. Tokom vremena se mijenjalo područje koje je pripadalo
Kladnju kao administrativnoj jedinici. Jedanput je područje današnje općine
Kladanj predstavljalo samostalnu administrativnu cjelinu gotovo identičnu
današnjoj općini Kladanj, da bi drugi put bilo prošireno za veći dio današnje
općine Olovo. Iz rada se vidi da je područje Kladnja bilo kontinuirano naseljeno od
srednjeg vijeka pa do današnjih dana. Ovaj tekst pruža uvid i u konverzije
stanovništva kao i u razvoj pojedinih religijskih skupina na ovom području od
osmanske uprave pa do posljednjeg popisa stanovništva. Zaključci koji se odnose
na istraživano područje primjenjivi su i na šire područje sjeveroistočne Bosne. Iz
prezentirane građe je vidljivo da je rast stanovništva imao svoje uspone i padove
koji imaju svoje uzroke koji su ovdje samo ukratko spomenuti.
Ključne riječi: Kladanj, stanovništvo, popisi, konverzije, demografski razvoj,

migracije.
UVOD
Ovaj uvodni rad je napisan povodom javne tribine održane 10. maja
2018. godine u Kladnju koju je organizovao BZK ''Preporod'' Kladanj povodom
73
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
manifestacije ''Treći susreti zavičajnih stvaralaca'' u okviru obilježavanja dana

općine Kladanj 8. maja 2018. godine.
Literatura koja mi je bila dostupna tokom školovanja i kasnije do
najnovijih vremena nije mi davala odgovore na pitanja koja su me zaokupljala, a
ticala su se vlastitog identiteta kao i identiteta ljudi s kojima sam dijelio
sudbinu. Na području općine Kladanj, gdje sam rođen, živjeli su muslimani i
pravoslavci, odnosno Bošnjaci i Šrbi. Govorili smo istim jezikom s neznatnim
razlikama u akcentu, tako da je iz razgovora ipak bilo moguće zaključiti o
religijskoj pripadnosti sagovornika. Odnosno i jedni i drugi funkcionisali smo na
razlikovanju Mi i Oni. To mi je otvaralo pitanja porijekla i pripadnosti. U to
vrijeme je bila prisutna ideja jugoslovenstva, koja se na ovom području
manifestovala kao teza da smo svi Srbi, odnosno da su muslimani, koji su se u
neko vrijeme počeli pisati s velikim M, zapravo prevjereni Šrbi koji su se eto
razvili u posebnu naciju. Ideja jugoslovenstva nije mi bila mrska. Ali me je sve
vrijeme pratila znatiželja kada i pod kojim uslovima se desila konverzija.
Također, od starijih ljudi moglo se čuti da smo mi ipak poseban narod kojem
prošlost nije bila naklonjena, što me je dodatno potaklo da istražim ovu temu.
Bosna i Hercegovina je migraciono područje na koje i sa kojeg su se od
davnina doseljavali i odseljavali narodi. Također je i područje značajnih
unutrašnjih balkanskih migracija, kao i lokalnih ,,seljakanja'' u različitim
smjerovima. Uz kratke periode državne nezavisnosti i perioda izrazitog
prosperiteta u drugoj Jugoslaviji, Bosna je najčešće bila izložena stranoj
okupaciji koja je ponekad donosila prosperitet, ali i periode izrazitog
propadanja i dekadencije. Okupacione vlasti donosile su sa sobom svoju
kulturu, običaje, ali i svoje religije koje su se etablirale na ovom prostoru i
nastavile postojanje i nakon odlaska sila koje su ih sponzorirale. Neću se ovdje
baviti pitanjem autohtonosti nekih religija na određenom prostoru jer to nije
tema ovog rada.
Namjera autora je da na temelju službenih popisa istraži kretanje i
brojnost stanovništva na području Kladnja, kao i njegovu religijsku pripadnost
za čitav period za koji je to moguće. A to je period od 1468. godine, kada je
izvršen prvi popis stanovništva, pa do poslednjeg popisa iz 2013. godine.
Naravno, obim rada limitira dubinu istraživanja teme. Ali egzaktnost i obilje
podataka pružit će čitaocu mogućnost da stekne potpuni uvid u temu rada i da
izvuče na činjenicama utemeljene zaključke.
74
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ša žaljenjem moram konstatovati da je ova tema potpuno neistražena.

Ja sam napisao tri knjige koje na različite načine tretiraju ili dotiču ovu temu.1
Međutim, cilj njihovog publikovanja nije bio da naučno obrade temu, nego samo
da opišu, informišu i prezentiraju građu, kao što je to uglavnom svrha knjiga
koje su napisane radi zadovoljavanja intelektualnog hobija.
Kod građe koju sam već publikovao, a ovdje je djelimično preuzimam
nešto ću promijeniti ili dodati samo ukoliko nisam zadovoljan nivoom obrade ili
smatram da nešto treba dodatno pojasniti.
POPIS STANOVNIŠTVA ZA VRIJEME OSMANSKE UPRAVE
Sumarni popis Sandžaka Bosna iz 1468. godine2, nahija Kladna3, drugo ime
Še(š)tilov Klanac4
Popis je obuhvatao naseljena mjesta u tadašnjoj nahiji Kladanj, broj

domaćinstava na koja se razrezivao porez, broj neoženjenih, kao i ukupan
poreski prihod tog naseljenog mjesta. Istina je da se nazivi mjesta ponekad
neznatno razlikuju od onih naziva pod kojima ih mi poznajemo. To je posljedica
činjenice da su se popisivači u to vrijeme tek susretali sa našim nazivima mjesta
koja su im sigurno zvučala strano pa su imali poteškoća u tačnom zapisivanju.
Popisana su sljedeća naseljena mjesta:
1. Šelo Četvrtkovište5: domova 15, neoženjenih 7, prihod 1.364;
2. Selo Tareva6: domova 12, neoženjenih 3, prihod 1.423;
3. Šelo Šekojević7: domova 4, prihod 391;
4. Selo Tohol8: domova 31, neoženjenih 6, prihod 2.140;
1Vidi: Tuholj – Historijska građa, knjiga 1 (2013). Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona. 24 cm. Štr. 276; Historijska građa za
proučavanje prošlosti Kladnja (2015). Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i
prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona. 24 cm. Štr. 171; Tuholj – Historijska građa, knjiga 2
(2016). Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog
kantona. 24 cm. Str.270.
2 Dešifrirao i s osmansko-turskog preveo, naučno obradio i za štampu priredio Ahmed Š. Aličić,
Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008. god.

3Navedeno djelo, strana 52 i 53.
4 Ibid. U originalu Kladna. Danas grad u BiH. Fusnota 882.
5Ibid. U originalu Četvrdkovište. To je staro ime za sami Kladanj. Zapravo to je uporedni naziv za
Kladanj kao selo i Kladanj kao pazarište. Na pazarištu se razvio kasniji grad ili kasaba Kladanj
koji mi danas poznajemo i imao je značajnu ulogu na mjestu gdje se razvio u smislu trgovine i
strategije. Pogledati kod Šabanovića, u djelu Bosanski pašaluk, opservaciju o pazaru. Fusnota
883.
6 Ibid. U originalu Tareva. Danas naselje Tarevo u okolini Kladnja. Fusnota 884.
7 Ibid. Vjerovatno se radi o današnjem gradiću Šekovići. Fusnota 885.
75
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
5. Selo Pani9 (Pali); domova 6, prihod 490;

6. Šelo Vučenić10, domova 19, neoženjenih 4, prihod 1.040;
7. Šelo Maločić11: domova 2, prihod 100;
8. Selo Bordili12: domova 1, prihod 50;
9. Šelo Holofča13: domova 3, prihod 150;
10. Šelo Rujić14: domova 6, prihod 300;
11. Šelo Brlošta15:domova 3, prihod 265;
12. Selo Govoruhina16 (Grožuhina): domova 3, prihod 181;
13. Šelo Prijanović17: domova 3, prihod 190;
14. Selo Suhaj18: domova 5, prihod 389.
Ukupno na području nahije Kladna bilo je: domova 113, neoženjenih 25,
prihod 8.463. Pored ovih naseljenih mjesta u nahiji Kladan zabilježena su i
sljedeća nenaseljena mjesta iz kojih je stanovništvo izbjeglo i nije se vratilo do
popisa. To su: Štarič, Dopasci (zaselak u selu Pepići), Obrenović, Kukorina
(danas zaselak u selu Bijelo Polje, Bilo Polje), Garazi (danas zaselak Garež u selu
Rijeka), Preseka, Bribirnica, Konević. Za ova sela, od kojih neka danas ne
postoje, navodi se da su pusta. Također su pusta sela Ravni i Dolovi, koji su
locirani u susjednu nahiju Štit, a koja pripadaju današnjoj općini Kladanj.
Opširni katastarski popis Bosanskog sandžaka 1488/89. godine19

Ovaj popis pored podataka sadržanih u prethodnom popisu navodi i
imena nosilaca domaćinstva, kao i imena neoženjenih odraslih muškaraca. Ovo
je prvi poimenični popis Bosanskog sandžaka, odnosno nahije Klad(i)na u
Bosanskom sandžaku.
8 Ibid. Danas naselje Tuholj u okolini Kladnja. Fusnota 886. Siguran sam da se selo Tuholj i u to
vrijeme ovako izgovaralo, a da su razlike posljedica prijevoda na osmanski, koji nema
samoglasnike, i s osmanskog.
9 Ibid. Nepoznato, ako se ne radi o naselju Pejani u selu Matijevići. Fusnota 887.
10 Ibid. Danas naselje Vučinići u okolini Kladnja. Fusnota 888.
11 Ibid. U originalu Malovčić. Danas naselje Malovčići u selu Gojakovići. Fusnota 889.
12 Ibid. U originalu Bordijeli. Danas selo Bordijelji u okolini Kladnja. Fusnota 890.
13 Ibid. U originalu Holofča. Danas naselje Olovci u okolini Kladnja. Fusnota 891.
14 Ibid. Danas naselje Rujići u okolini Kladnja. Fusnota 892.
15 Ibid. U originalu Brlošina. Danas naselje Brlošci u okolini Kladnja. Fusnota 893.
16 Ibid. Može se dešifrirati na više načina. Danas nepoznato. Fusnota 894.
17 Ibid. Danas naselje Prijanovići u okolini Kladnja.
18 Ibid. U originalu Šuhaj. Danas naselje Šuha o selu Krivajevići u okolini Kladnja.
19 Izvor: Najstariji katastarski popisi Bosanskog, Zvorničkog i Kliškog sandžaka. Orijentalni
institut u Šarajevu. Šarajevo, 1978. Ovaj popis još uvijek nije objavljen na bosanskom jeziku.
76
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nahija Kladna:
1. Četvrtkovište: 33 kuće, 5 mudžereda (neoženjeni); muslimani: 3 kuće i 4
mudžereda (neoženjeni);
2. Tuholj: 50 kuća i 4 mudžereda;20
3. Vučinići: 39 kuća i 6 mudžereda; muslimani: 1 kuća;
4. Šeković: 5 kuća i 1 mudžered;
5. Pali: 5 kuća i 1 mudžered;
6. Burdić: 7 kuća;
7. Đ(J)urisalić: 9 kuća;
8. Lofče: 4 kuće;
9. Brajanović: (Prijanovići): bez stanovnika;
10. Rujić: 21 kuća, 2 mudžereda i 1 baština;
11. Kiružihne: 7 kuća;
12. Kukorina: 4 kuće 1 mudžered;
13. Malušić: 3 girihte;
14. Šuha: 10 kuća i 1 neoženjen;
15. Mijodrag: 1 kuća;
16. Ravne: Mezra (nenaseljen 1)
UKUPNO: 197 kuća, 21 neoženjenih, 1 baština i 1 kuća (girihte); 4

muslimanske kuće i 4 neoženjena (muslimana).
Ovdje je primjetno povećanje broja stanovnika, što je posljedica
prirodnog priraštaja, doseljavanja ili povratka onih koji su bili izbjegli. Također
vidimo da je proces islamizacije u Kladnju započeo već na samom početku
osmanske uprave.21
Sumarni popis stanovništva nahije Kladanj iz 1516/17. godine22

Šljedeći popis u kome su sadržani podaci o nahiji Kladanj je popis
Timarnog deftera za nahiju Kladanj iz 1516/17. godine. Ovaj popis je značajan
20 Ibid. Neka karakteristična imena popisanih osoba;KaryeTuhol, tabi' 0, hassa-iimeskur: Vukilav

v. Tihomil, Vukal v. Vukdrag, Radal v. Obradko, Vukmir v. Radošin, Milin v. Divko, Vukman v.
Dragil, Tvrdila v. Radmil, gir. Vukila v. Bogić, girihteVučihna v. Radohčin.
21 Ibid. Možda će za čitaoca biti interesantno koje su to prvi muslimanski konvertiti u nahiji
Klad(i)na. Ovaj popis navodi da su to u naselju Četvrtkovište: Mehmed sin Bile, Alagoz sin
Radaka, Hasan sin Radića, Ilijas sin Gojčina, Hidžir sin Radivoja, Širmerd sin Dragoje i Ibrahim
(b. o.), te u naselju Vučinići Nesuh sin Vukca.
22Basbakanlik devlet arsivleri t.t.0056. popis timarnog deftera za nahiju Kladanj iz 922. h.
godine.Po gregorijanskom kalendaru – 1516/17. godina. ovaj popis do sada nije preveden
i objavljen na bosanskom jeziku. dio koji se odnosi na nahiju Kladanj dao mi je i preveo na
bosanski jezik Kemal Nurkić iz Zeline kod Gradačca. Elektronska verzija i printani listovi
nalaze se kod Kemala Nurkića i kod autora.
77
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
jer nam omogućavadalje praćenje procesa islamizacije i demografskog razvoja.

Uporedbom sa ranijim popisom vidimo da je proces islamizacije već uzeo maha
i da se broj stanovnika ubrzano povećava.
Ovaj defter pokazuje brži rast naselja Četvrtkovište u odnosu na ostala
naseljanahije Kladanj.
Popisana su između ostalih sljedeća naseljena mjesta, a popis se odnosi
– kao što je već rečeno – samo na nosioce poreskih obaveza:
1. selo Tuholj: muslimana 8, nemuslimana 57, baština 5, prihodi: 4766;
ukupno: 65 kuća;
2. selo Četvrtkovište: muslimana 36, mudžereda (neoženjenih): 17,
nemuslimana 26, baština 6, prihodi: 4376; 62 kuće + 17 neoženjenih;
3. selo Šekojević: nemuslimana 8, baština 1, prihodi: 1047;
4. selo Vučenić: muslimana 18, mudžereda 11, nemuslimana 37, baština 2,
prihodi: 3918; kuće: 55;
5. selo Bordili: nemuslimana 13, baština 1, prihodi: 1183;
6. selo Dolovi: nemuslimana 3, baština 1, prihodi 442;
7. selo Rujić: muslimana 5, mudžereda 5, nemusliman 30, prihodi 2397;
8. selo Prijanović: muslimana 3, mudžereda 2, nemuslimana 3, baština 1,
prihodi 850;
9. selo Križomana: baština 2, prihodi 318;
10. selo Kukorina: muslimana 16, mudžereda 3, nemuslimani 9, baština 7,
prihodi: 1677;
11. selo Tarevo: muslimana 1, nemuslimana 38, baština 5, prihodi 2754;
12. selo Šuhaj: muslimana 5, mudžereda 3, nemuslimana 16, baština 2, prihodi
1220;
13. selo Birloška: nemuslimana 1, baština 1, prihodi 103;
14. selo Maloča: muslimana 1, mudžereda 1, nemuslimana 7, baština 3, prihodi
414;
15. selo Ravne: muslimana 3, nemuslimana 3, prihodi 327.
UKUPNO: kuća: 282 + 42 neoženjena + 37 baština. Od toga: 40
muslimanskih kuća i 42 neoženjena; nemuslimana: 242; baština 37.
Poimenični popis stanovništva proveden 1570-1585. godine23

Šljedeći poimenični popis stanovništva i baština bio je oko 1570-1585.
godine.24 Ovaj popis je također interesantan za praćenje demografskog razvoja i
23Kompletan popis sa naslovnom stranicom nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Za

potrebe autora Kemal Nurkić je preveo dijelove koji se odnose na Tuholj.
24Ovaj popis do sada nije preveden i objavljen na bosanskom jeziku. Digitalizirana verzija ovog
popisa nalazi se u Orijentalnom institutu u Šarajevo. Dobio sam dio koji se odnosi na veći dio
78
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
islamizacije na području nahije Kladanj. Nažalost, prevođenje sam organizovao

drugim povodom, tako da su obrađena samo neka naselja nahije Kladanj. Ali i
djelimični prijevod je dovoljan da se stekne uvid u razmjere islamizacije i
demografskih promjena.
1. Tuholj: muslimana 76, mudžereda (neoženjenih) 11, nemuslimana s
baštinama 5; ukupno: 81 kuća i 11 neoženjenih;
2. selo Rujić: muslimana s baštinama 38, mudžereda (neoženjenih) 13,
nemuslimana s baštinama 15;
3. selo Birluška (Brloške): muslimana 3, mudžereda 1, nemuslimana 2;
4. selo Suhaj: muslimana 28, mudžereda 15, nemuslimana 5;
5. selo Tareva: muslimana 14, mudžereda 3, nemuslimana 2;
6. selo Maloča: muslimana 12, mudžereda 4;
7. selo Bordili: muslimana s baštinama 7, mudžereda 3, nemuslimana 5;
8. selo Dolovi: mudžereda (muslimana) 2, nemuslimana s baštinama 2;
9. selo Budbalić (?): muslimana 21, mudžereda (neoženjenih) 3;
10. selo Vučenić: muslimana s baštinama 75, mudžereda 31, nemuslimana 1;
kuća: 76;
11. selo Šekojević: nemuslimana 5;
12. selo Ravne: muslimana s baštinama 21, mudžereda 22 (neoženjenih),
nemuslimana s baštinama 1;
13. selo Bali s drugim imenom Troski: muslimana 11, mudžereda 3;
14. selo Šokolovići: nemuslimana s baštinama 5.
U ovom tekstu obuhvaćen je popis četrnaest naselja. U Orijentalnom

institutu u Sarajevu nalazi se cjelokupan popis nahije Kladanj u elektronskoj
verziji na osmanskom jeziku. U četrnaest naselja zabilježeno je 351
domaćinstvo, kao i 109 neoženjenih muškaraca muslimana. Od toga je preko
89,17% muslimanskih domaćinstava, što zajedno s neoženjenim muslimanima
čini u svakom slučaju preko 92% pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Ovi
podaci ne obuhvataju sjedište nahije Kladanj, naselje Četvrtkovište, u kojem je
procenat pripadnika muslimanske vjeroispovijesti vjerovatno čak i viši.
Popis pokazuje da je proces islamizacije na području nahije Kladanj gotovo
okončan. Šljedeći provedeni popis stanovništva pokazuje stagnaciju konverzije,
a u nekim naseljima čak i povećanje broja nemuslimana.
nahije Kladanj. Pošto nisam dobio naslovnu stranicu, tačna godina popisa mi je nepoznata. Za
potrebe autora Kemal Nurkić je preveo dijelove koji se odnose na Tuholj.Elektronska verzija
kod autora.
79
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Poimenični popis stanovništva iz 1604. godine

Ipak, najpotpuniji popis od značaja za proučavanje prošlosti Kladnja je
Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine.
Nahija Kladanj u Bosanskom sandžaku:25
1. Šelo Rujići, muslimana sa baštinama 64, nemuslimana 2;
2. Čifluk Timura, sina Davudovog;
3. Šelo Kukorina, muslimana sa baštinama 69, nemuslimana 11;
4. Šelo Bribirnica, muslimana sa baštinama 9;
5. Šami Pazar Četvrtkovište: oženjenih 148, 5 mujezina, 2 hatiba i 2 imama.
Ukupno 15 muslimanskih kuća + stara raja: muslimani sa baštinama 114 i
nemuslimani 11;
6. Šelo Tuholj, muslimana sa baštinama 74, nemuslimana na baštini 25;
7. Šelo Ravne, muslimana sa baštinama 24 i neoženjenih 12;
8. Šelo Vučinići, muslimani sa baštinama 77, neoženjenih 16 i nemuslimana 1;
9. Vojnuci sela Vučinići, Akindžije sela Vučinić pripada Kladnju: 3 baštine i 1
čifluk – muslimani;
10. Čifluk Hajdar-vojvode, muslimani 9 kuća, neoženjeni 1;
11. Šelo Šokolovići, nemuslimani sa baštinama 5;
12. Šelo Bali, drugim imenom Troski, čifluk, muslimanskih kuća 6;
13. Šelo Brdijelji, muslimani sa baštinama: 19 kuća, neoženjeni 5 i
nemuslimani 3;
14. Šelo Holovci, muslimani 7, nejasno koji status vlasništva 2, zemin;
15. Šelo Bursalići, muslimani sa baštinama 12, neoženjenih 8, jajlak 1;
16. Šelo Štarac, muslimani sa čiftom 11, nemuslimani sa neoženjenim 10;
17. Čifluk Hasana, sina Iskenderovog, muslimanskih kuća 7, neoženjenih 3;
18. Šelo Malovača, muslimana sa baštinama 12;
19. Čifluk mehtera Džafera;
20. Čifluk mehtera Džafera (zvani) Musići;
21. Čifluk Muhameda i Husejna;
22. Šelo Šuha, muslimani sa baštinama 31, neoženjenih 11 i nemuslimani 4;
23. Šelo Tarevo, muslimani sa baštinama 53, i 2 muslimana na čiflucima
(postoje i danas);
24. Jajalak u selu Tarevo;
25. Šelo Prijanovići, muslimana sa baštinama 21, neoženjenih 5;
26. Šelo Brloška, muslimana sa baštinama 7;
27. Čifluk Ise, sina Hasanovog;
25 Popis dat prema: AdemHandžić, Šnježana Buzov, Amina Kupusović (obradili), Opširni popis
Bosanskog sandžaka iz 1604. god., Bošnjački institut Cirih – odjel Sarajevo, Orijentalni institut u
Sarajevu, Sarajevo 2000, str. 354. do 379.
80
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
28. Selo Koprivna, zemin;

29. Čifluk Iskendera, sina Ahmedovog;
30. Šelo Majdan, drugim imenom Pristranje, muslimanskih kuća 11;
31. Mezra Dabovac. Uživaju je stanovnici sela Rujići.
Ukupno: muslimani na baštinama 757 (od toga u naselju Četvrtkovište 157
kuća + 125 rajinskih muslimanskih kuća = 282 kuće), neoženjenih 61,
muslimana na čiflucima 42, muslimani posjednici nejasan status 7, zemin 3,
jailak (ljetna ispaša) 2, mezra (napušteno imanje)1 i 68 nemuslimanskih kuća,
od toga 30 na baštinama. Ukupno: muslimanske kuće 811, nemuslimanske kuće
68 = 878 kuća. Ili, procentualno na području nahije Kladanj bilo je 92,26 %
muslimanskih kuća i 7,73% nemuslimanskih kuća, odnosno katoličkih kuća. Ne
postoje podaci kojoj religiji su pripadali nemuslimani, ali je izvjesno da ukoliko
su bili starinci – onda su bili katolici. Pridošlice su mogli uglavnom biti
pravoslavci. Ukoliko prihvatimo pretpostavku da je u jednoj porodici početkom
sedamnaestog vijeka živio približan broj osoba kao i 1851. odnosno 1879.
godine, kada je u jednoj kući prosječno živjelo 6,38 članova, moguće je
izračunati ukupan broj stanovnika.
Nahija Kladanj po popisu iz 1604. godine

Nahija Muslimanske kuće Neoženjeni Nemuslimanske
Kladanj muškarci kuće
Ukupno kuća 878 757 + 42 + 7 +3 +1 61 68
= 810
Ukupno 5.663 810 x 6, 38 = 5.168 61 68 x 6,38 = 434
stanovnika
Proces islamizacije doživio je svoj vrhunac u ovom periodu. Nakon toga

je slijedilo slabljenje Osmanskog carstva. Kao posljedica toga broj muslimana u
nahiji Kladanj kao i u čitavoj Bosni počeo se smanjivati, a broj nemuslimana
povećavati.
Nahija Kladanj je kao i cijela Bosna po broju stanovnika dostigla svoj
vrhunac u sedamnaestom vijeku. Nakon toga ukupan broj stanovnika se
značajno smanjio. Broj stanovnika iz ovog perioda je dostignut tek početkom
dvadesetog vijeka.
Nahija Kladanj prema poimeničnom popisu iz 1851. godine

U Bosni je 1851. godine izvršen poimenični popis stanovništva svih
vjeroispovijesti. Popisane su samo muške osobe, a za svaku vjeroispovijest
vođeni su odvojeni defteri. Osobe su popisane u okviru svojih porodica. Popis je
81
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
sadržavao ime i prezime, ime oca, starost kao i fizički opis osobe. Prema važećoj
administrativnoj podjeli Bosanskog pašaluka iz vremena ovog popisa, nahija
Kladanj je pripadala Zvorničkom sandžaku. U okviru nahije Kladanj popisana su
brojna naselja koja danas pripadaju općini Olovo.
Nahija Kladanj je 1850/51. godine imala 8 mahala26 i 65 sela sa 490
muslimanskih kuća (od toga u kasabi Kladanj 132 kuće), 190 nemuslimanskih
kuća i 6 romskih kuća (svi muslimani), što ukupno iznosi 686 kuća.27 Ako
uporedimo ukupan broj od 686 kuća iz 1851. godine sa brojem od 879 kuća na
užem području Kladnja iz 1604. godine, koje se gotovo poklapa sa područjem
današnje općine Kladanj, odmah se uočava da se između popisa desila značajna
depopulacija područja. Znatno je smanjen broj muslimanskog stanovništva, što
se vidi iz smanjenja broja muslimanskih kuća sa 811 na 490 i povećanja broja
nemuslimanskih kuća sa 68 na 190 kuća.
Popis stanovništva iz 1851. godine je uporediv s austrougarskim
popisom iz 1879. godine jer je obuhvatio isto popisno područje. Uporedbom
rezultata ova dva popisa dobivamo sliku o demografskim kretanjima, kao i o
kontinuitetu i intenzitetu smanjenja muslimanskog i porastu nemuslimanskog
stanovništva. Također, zamjećujemo potpuno ili djelimično prisustvo
nemuslimanskog stanovništva u selima koja su ranije bila isključivo
muslimanska. Po ovom popisu na području nahije Kladanj 1851. godine je
živjelo 1.564 muslimanskih muških stanovnika.28 Prostim množenjem brojem 2
dobijamo 3.128 stanovnika muslimanske vjeroispovijesti, što može poslužiti
kao osnova za uporedbu sa sljedećim popisima. Ukoliko podijelimo broj
stanovnika sa brojem kuća, dobijemo gotovo identičan rezultat broja članova
porodice kao po popisu 1879. godine. Odnosno, dobijemo 6,38 osoba po
porodici. Približan broj nemuslimanskog stanovništva dobit ćemo ako
26Mahale u Kladnju 1851. Prema BOA NFS.d.5956 od 100. do 102. str. Neobjavljeni prijevod s
osmanskog jezika: 1. Harmiš Ali-pašamahala; 2.Mahala...; 3.Mahala Durmiš; 4.Mahala Šarmač;
5.Mahala Tabak; 6.Mahala Tavil; 7. Mahala Mehmed-beg; 8.Šejh mahala.
Prema podacima koje mi je ustupio Rusmir Djedović, na kraju osmanskog perioda Kladanj ima
8 džamija i musalu. Nazivi džamija su: 1. Hadži Bali-beg ili Kuršumlija; 2. Hadži Hadim Ali-paša,
bila istočno od čaršije, kasnije zapadno, na mjestu Ali-begove; Ali-begova, sada Ali-pašina;
Muslih-agina (Musli-agina) ili Šrmač(Šermač); Hadži Hasanova ili Borak; Šejh-efendijna ili Ujča;
Tavil-agina ili Duga; Musabegova (Šarena) ili Nova.Po ovim džamijama se sigurno zovu i glavne
mahale u popisu 1851. godine. Ostale mahale su u predgrađu (npr. Drum, Hendek), ili prema
zanatima (možda Tabak...). Ova Tabak je negdje kraj rijeke Drinjače. Durmiš je meni nepoznata.
Mehmed-beg je možda trag one Mehmed-čelebijine džamije iz 16. stoljeća (vjerovatno raniji
naziv za Bali-begovu ili Ali-begovu džamiju; ove dvije vjerovatno kriju i mjesto Džaferovog
mesdžida iz 16. stoljeća). Ozbiljnija istraživanja urbanog razvoja grada Kladnja tek predstoje.
27Izvor: BOA NFS.d.5956 od 100. do 102. str. Neobjavljeni prijevod s osmanskog jezika.
28Od toga na području današnje općine Kladanj 898 muških stanovnika. U samom gradu Kladanj
458 muških stanovnika, dok na područje Olova odpada 666 muških stanovnika.
82
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pomnožimo 190 nemuslimanskih kuća sa 6,38 članova domaćinstva, što je

prosjek i za muslimansko stanovništvo. Tako dobivamo 1.212 nemuslimanskih
stanovnika i 38 romskih muslimanskih stanovnika. Šve to ukupno čini 4.378
stanovnika. Procentualno je 1851. godine na području nahije Kladanj živjelo
72,31% muslimana i 27,69% nemuslimana. Od toga: pravoslavci 18-20%,
katolici 8-10%.
Nahija Kladanj po popisu iz 1851. godine

Nahija Kladanj muslimani nemuslimani Romi
(muslimani)
Broj kuća 686 490 190 8
Ukupno 4.378 164 x 2 = 3.128 1.212 63
stanovnika
U procentima 72,31% 27,69% 0,008%
DEMOGRAFSKE PROMJENE U POSLJEDNJA TRI DESETLJEĆA

OSMANSKE UPRAVE
Demografske promjene u posljednja tri desetljeća osmanske uprave

najbolje se mogu utvrditi uporedbom popisa koji je provela osmanska uprava
1851. godine sa stanjem koje je zatekla Austro-Ugarska po preuzimanju uprave
nad Bosnom i Hercegovinom.
Austro-Ugarska je odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine izvršila
popis stanovništva. Radi se o sumarnom popisu sačinjenom prema savremenoj
metodologiji. Ovaj popis je značajan i po tome što svojim rezultatima potvrđuje
relevantnost osmanskog popisa iz 1851. godine.
Kotar Kladanj (Kladanj i Olovo) po popisu stanovništva iz 1879. godine 29

Naziv kuć stan. mu žen. ukupn Muslim. pravo Katol. jev
e ški o sl. rej
Dolnji 167 180 624 499 1123 693 430 -
Jelaške 115 129 357 319 666 363 6 307
Kamensk 110 114 341 287 628 315 - 313
o
Kladanj 243 264 681 630 1311 1234 46 3 28
Kriva 118 129 384 333 727 672 155 -
Rijeka
29 Popis stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1879. godine. Glavni pregled političkih razdjeljenja
Bosne i Hercegovine.
83
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Olovo 153 178 567 480 1047 728 312 7

Ravne 83 98 270 257 527 252 275 -
Tuholj 100 128 412 358 770 403 367 -
Žučka 151 157 589 514 1103 476 607 -
UKUPNO 124 1377 422 3677 7902 5136 2198 630
0 5
Procent. 64,99% 27,81% 7,97%
Ova dva uporedna popisa nam omogućavaju praćenje ukupnih

demografskih promjena, kao i promjena broja pripadnika pojedinih
vjeroispovijesti u periodu između 1851. i 1879. godine. Ukupno povećanje
stanovnika po popisu iz 1879. godine u odnosu na 1851. godinu iznosilo je
(7.902 - 4.378) = 3.624 stanovnika. Procentualno to iznosi 82,77%. Prosjek
stanovnika po kući iznosio je 6,37 članova.
Od ukupnog povećanja na muslimane otpada 2.008 stanovnika ili
55,40%, a na nemuslimane 1.618 stanovnika ili 44,64%. Broj muslimana u
odnosu na 1851. godinu povećao se za 2.014 ili procentualno za 64,38%, a broj
nemuslimana za 1.618 ili 133,49%.
Broj muslimana u ukupnom broju stanovnika smanjen je sa 72,31%
1851. godine na 64,99% 1879. godine, ili za oko 8%. Broj pravoslavaca je
povećan sa 18-20% na 27,81%. Broj katolika je procentualno smanjen. Ukupno
povećanje broja stanovnika u ovom periodu ne može biti samo posljedica
prirodnog priraštaja, nego i migracija. Prisutno je doseljavanje muslimanskog
stanovništva koje je napuštalo područja stare Hercegovine koja su priključivana
Crnoj Gori u procesu njene teritorijalne ekspanzije. Također je to i period
masovnijeg preseljavanja pravoslavnog stanovništva u Bosnu, što je posljedica
rješavanja problema agrarne prenaseljenosti područja Crne Gore i stare
Hercegovine. Tako se između dva popisa, u razmaku od 28 godina, broj
pravoslavaca više nego udvostručio. Povećanje broja katolika u ovom periodu je
posljedica redovnog prirodnog priraštaja.
DEMOGRAFSKE PROMJENE ZA VRIJEME AUSTROUGARSKE UPRAVE U

BOSNI I HERCEGOVINI
Za praćenje kretanja broja stanovnika u okviru Austro-Ugarske

monarhije najmjerodavnije je uporediti popis iz 1879. godine (kada je Austro-
Ugarska uspostavila vlast u Bosni i Hercegovini) sa popisom iz 1921. godine
(kada je austrougarska vlast okončana).
84
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Odmah nakon formiranja Kraljevine ŠHŠ proveden je popis stanovništva

koji pokazuje da se od dolaska Austro-Ugarske pa do dolaska Kraljevine SHS
broj stanovnika kotara Kladanj povećao sa 7.902 na 10.931, odnosno za 3.029
stanovnika. Broj stanovnika muslimanske vjeroispovijesti povećao se za 1.405
ili za 27,35%, pravoslavne za 1.202 ili 54,68%, a katoličke za 219 ili 34,76%.
Primjetno je da je pravoslavno stanovništvo i u ovom periodu imalo najbrži
rast. Duplo veći nego muslimansko stanovništvo. To je posljedica ne samo
prirodnog priraštaja nego i nastavka doseljavanja pravoslavnog stanovništva.
Procentualno posmatrano broj muslimana je nastavio padati, dok je broj
pravoslavaca povećan za isti procenat za koji je smanjen broj muslimana.
Broj muslimana je procentualno smanjen sa 64,99% 1879. godine na
60,66% 1921. godine, dok se u isto vrijeme broj pravoslavaca povećao sa 27,81
% na 31,01%. Procentualno se broj katolika neznatno povećao.
Popis stanovništva sreza Kladanj (Kladanj i Olovo) iz 1921. godine

Naziv ukupno muslimani pravosl katolici jevreji
Kotar Kladanj 10931 6631 3390 848+1 91
Procentualno 60,66% 31,01% 8,46%
DEMOGRAFSKE PROMJENE ZA VRIJEME PRVE I DRUGE JUGOSLAVIJE
Demografske promjene u prvoj Jugoslaviji

Da bismo stvorili potpunu sliku o demografskim promjenama u prvoj
Jugoslaviji, nužno je uporediti rezultate popisa stanovništva iz 1921. godine,
provedenog odmah po uspostavi prve Jugoslavije, i rezultate popisa
stanovništva provedenog 1948. godine, prvog po ukidanju prve i uspostavi
druge Jugoslavije. Iako rezultate popisa iz 1948. godine treba uzeti sa rezervom
zbog nacionalnog izjašnjavanja dijela muslimana kao Šrba ili Hrvata, smatram
da je ovaj popis relevantan, uz neznatne korekcije koje su na nivou statističke
pogreške.
Popis stanovništva sreza Kladanj (Kladanj i Olovo) iz 1948. godine 30
30Moguće je uzeti u obzir ukupan broj stanovnika sreza Kladanj iz 1948. godine:
Ukupn Srbi Hrva Sloven Makedon Crnogor Neopredijelje Buga Čes Slova
o ti ci ci ci ni ri i ci
muslimani
14.52 5.27 351 2 2 2 8.885 0 3 0
2 3
Vidi Popis stanovništva Jugoslavije iz 1948.
85
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Srez Kladanj Muslimani Srbi Hrvati ostali

Ukupno 14.522 8.885 5.273 351 7
Procentualno 61,18% 36,31% 2,41%
Vidimo da je 1948. godine srez Kladanj imao 14.522 stanovnika. Od toga

neopredijeljenih muslimana 8.885 ili 61,18%, Srba 5.273 ili 36,31% i Hrvata
351 ili 2,41%. Ukupno povećanje stanovništva sreza Kladanj u odnosu na 1921.
godinu iznosi 3.591 (14.522- 10.931) stanovnika, odnosno procentualno
32,85%. Bošnjačko stanovništvo se povećalo za 2.254 (8.885-6.631) stanovnika
ili procentualno za 33,99%. Srpsko za 1.883 (5.273-3.390) ili procentualno za
55,54%. Broj Hrvata je smanjen za 498 (849 -351) ili -41,34%.
Uporedbom ova dva popisa vidimo da je pravoslavno stanovništvo i
dalje raslo neuporedivo brže od ostalih. Procentulno, broj pravoslavnih Šrba u
ovom periodu porastao je sa 31,01% na 36,31%. Zapravo, nastavljen je trend
koji je započeo u nekom periodu osmanske vlasti. Broj Bošnjaka muslimana se
prvi puta stabilizovao. Zaustavljen je njegov procentualni pad u odnosu na
ukupan broj stanovnika i prvi put je zabilježen njegov rast sa 60,66% na
61,18%. Broj Hrvata katolika je značajno smanjen, što je uglavnom posljedica
toka i ishoda Drugog svjetskog rata.
Demografske promjene u drugoj Jugoslaviji

Posljednji popis stanovništva proveden u drugoj Jugoslaviji pokazuje da
je došlo do značajnog ukupnog povećanja stanovništva, što je posljedica
sveukupnog privrednog i društvenog razvoja druge Jugoslavije. Ukupan broj
stanovnika se povećao u periodu od 43 godine za 18.504, odnosno sa 14.522 na
33.026.
Općine Kladanj i Olovo (nekadašnji srez Kladanj) po popisu iz 1991.godine

Ukupno Muslimani Srbi Hrvati Jugoslaveni ostali
Kladanj i 33.026 24.320 7.145 802 478 321
Olovo
Procentualno 73,63% 21,63% 2,42%
Povećanje ni u ovom periodu nije bilo ravnomjerno za pripadnike svih

vjeroispovijesti. U ovom periodu je broj pravoslavnih Srba u odnosu na ukupan
broj stanovnika značajno smanjen, dok je u isto vrijeme povećan broj
stanovnika muslimanske vjeroispovijesti, što je posljedicavelikog prirodnog
priraštaja i najmanje stope migracija. Broj muslimana se u ovom periodu
povećao za 15.435 stanovnika, odnosno sa 8.885 na 24.320. Broj pravoslavaca
se povećao za 1.872, odnosno sa 5.273 na 7.145 stanovnika. Broj katolika se
86
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
povećao za 451, odnosno sa 351 na 802 stanovnika. Procentualno, broj

muslimana se povećao za 173,71%, broj pravoslavaca za 35,50 %, a broj
katolika za 128,49%. Procentualno, u ukupnom broju stanovnika1991. godine u
odnosu na 1948. godinu broj muslimana se povećao sa 61,18% na 73,63%, broj
pravoslavaca smanjio sa 36,31 % na 21,63%, dok se broj katolika samo
neznatno povećao sa 2,41% na 2,42%.
Demografske promjene po popisu stanovništva iz 2013. godine31

Naziv Ukupno Bošnjaci Srbi Hrvati
Olovo 10.175 9.701 77 230
Kladanj 12.348 11.997 107 33
Ukupno 22.523 21.698 184 263
Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine dovela je do

etničkog razdvajanja stanovništva, tako da su na području nekadašnjeg sreza
Kladanj ostali živjeti uglavnom samo muslimani Bošnjaci.
UPOREDNI POPIS STANOVNIŠTVA SAMO ZA DANAŠNJU OPĆINU

KLADANJ32
31 Popis stanovništva BiH iz 2013. godine.

32U ovom tekstu je moguće dati još neke interesantne demografske podatke.
Rast stanovništva općine Kladanj prema dostupnim popisima stanovništva:
godina broj stanovnika broj kuća
1468. 113 + neoženjenih 25
1488/89. 201 + 25 neoženjenih
1516/17. kuća: 282 + 42 neoženjena + 37 baština
1604. 5663 878
1851. 2100 339
1879. 3731 593
1921. 4756 -
1948. 7619 1403
1953. 9382 1873
1961. 11469 2320
1971. 14015 3026
1981. 15641 3611
1991. 16028 4332
Ili samo za grad Kladanj:
1604. više od hiljadu (157 + 125 rajinskih kuća) = 282 kuće
1850. 900 +/- = 132 kuće
1879. 1311 =243 kuće
1895. 1554
1918. 1325
1921. 1197
1948. 1403 = 415 domaćinstava
87
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Demografske promjene za vrijeme osmanske vlasti

Podaci kojima raspolažemo omogućavaju nam analizu demografskih
kretanja na području današnje općine Kladanj od same uspostave osmanske
uprave pa do posljednjeg popisa stanovništva.
Kroz svoju historiju administrativno područje Kladnja je u srednjem
vijeku, kao i u prvoj polovini osmanske uprave, obuhvatalo današnju općinu
Kladanj. U osamnaestom, devetnaestom i na početku dvadesetog vijeka Kladanj
je predstavljao administrativnu cjelinu sa većim dijelom područja koja u novije
vrijeme pripadaju općini Olovo.
Današnje područje općine Kladanj gotovo se u cijelosti poklapa sa
područjem koje je u prvim osmanskim popisima stanovništva označeno kao
nahija Kladanj. Stoga su uporedivi podaci osmanskog popisa stanovništva iz
1604. godine sa popisima provedenim za vrijeme Austro-Ugarske, uz umanjenje
za naselja koja pripadaju općini Olovo. Također su uporedivi i sa popisima
provedenim nakon Drugog svjetskog rata.
Kao što je ranije navedeno, na području općine Kladanj početkom
sedamnaestog vijeka bilo je 810 muslimanskih i 68 nemuslimanskih kuća,
odnosno ukupno 878 kuća.33
Po popisu iz 1851. godine na području općine Kladanj se nalazilo 339
kuća, od toga 275 muslimanskih kuća: u gradu Kladnju 152 i na selima 123 kuće
i oko 48 pravoslavnih kuća.34
U ovom trenutku ne raspolažem tačnim ukupnim brojem stanovnika
samo za općinu Kladanj po popisu iz 1851. godine, ali je on izračunljiv. Ukoliko
je zadržan približan omjer stanovnika općina Kladanj i Olovo kao po popisu iz
1879. godine, kada je na općinu Kladanj otpadalo 47,21% stanovnika, što je
približno polovina, onda je općina Kladanj po popisu iz 1851. godine mogla
imati oko 2.100 stanovnika. Na području općine Kladanj je živjelo oko 2.100
stanovnika, od čega 1.796 ili 85,52% stanovnika muslimanske vjeroispovijesti i
oko 304 ili 4,47% stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti.35 Od toga broja u
samom Kladnju živjelo je 916 i na selima 880 muslimanskih stanovnika.
Ako to sada uporedimo sa popisom iz 1604. godine, uočit ćemo da su se
na području općine Kladanj kao i u cijeloj Bosni desile dramatične demografske

1981. 4077 =1173 domaćinstava
1991. 4500 = 1323 domaćinstva
33Vidi popis iz 1604. godine.
34Tačne podatke o broju kuća i pravoslavnom stanovništvu utvrdit ćemo nakon okončanja
prijevoda ovog popisa (u toku).

35 Isto.
88
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
promjene od popisa iz 1604. godine pa do ovog popisa. Pošto je cijela općina

Kladanj 1879. godine imala 3.731 stanovnika, vidimo da broj kuća i broj
stanovnika iz sedamnaestog vijeka nije bio dostignut.
Sama općina Kladanj po popisu iz 1879. godine.

Naziv kuće stan. ukupno muslimani pravosl. katolici jevreji
UKUPNO 593 670 3.731 2.582 1.118 3 28
Proc. 69, 20% 29,96%
Detaljnija uporedba ovih popisa data je u prethodnom tekstu.
Demografske promjene za vrijeme austrougarske uprave

Kretanje broja stanovništva i demografske promjene za vrijeme
austrougarske uprave mogu se utvrditi analizom i uporedbom popisa
stanovništva sa početka i sa kraja ove uprave. U periodu od 1879. godine pa do
1921. godine broj stanovnika općine Kladanj se povećao za 1.025 stanovnika
(4.756 - 3.731 ili procentualno za 27,41%.) Po vjeroispovijestima: broj
muslimana se povećao za 288 (2.870 - 2.582) ili procentualno za 11,15%; broj
pravoslavaca za 672 (1.790-1.118) ili procentualno za 67,21%. Procenat
muslimana u ukupnom broju stanovnika se smanjio sa 69,2% na 60,3%, dok se
procenat pravoslavaca povećao sa 29,9% na 37,6%.
Sama općina Kladanj po popisu iz 1921. godine

Naziv ukupno muslimani pravoslavni katolici jevreji
Općina Kladanj 4.756 2.870 1.790 65 31
Procentualno 60,3% 37,6%
Demografske promjene za vrijeme prve Jugoslavije

Demografske promjene za vrijeme prve Jugoslavije mogu se utvrditi
uporedbom rezultata popisa stanovništva iz 1921. godine i popisa iz 1948.
godine. Popis iz 1948. godine ne daje potpuno tačne, nego samo približne
podatke o broju pripadnika različitih vjeroispovijesti, jer su se pripadnici
pravoslavne vjeroispovijesti nacionalno popisivali kao Šrbi, a katoličke kao
Hrvati. Dio pripadnika muslimanske vjeroispovijesti se nacionalno opredijelio
kao pripadnik jedne od ovih dviju nacija, dok je većina izabrala da bude
popisana kao ,,neopredijeljeni musliman''.
Po popisu iz 1948. godine današnja općina Kladanj je imala 7.619
stanovnika od ukupnog broja stanovnika sreza Kladanj koji je iznosio 14.522
89
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stanovnika.36Ukupan broj stanovnika općine Kladanj po ovom popisu povećan

je u odnosu na 1921. godinu za 2.863 (7.619 - 4.756) stanovnika, što
predstavlja povećanje od 60,19%. U ukupnom povećanju stanovništva sreza
Kladanj od 3.591 stanovnika, općina Kladanj je učestvovala sa 2.863 ili 79,72%,
što je posljedica većeg stradanja stanovnika općine Olovo u Drugom svjetskom
ratu.
DEMOGRAFSKE PROMJENE ZA VRIJEME DRUGE JUGOSLAVIJE
Demografske promjene za vrijeme druge Jugoslavije mogu se utvrditi

uporedbom rezultata popisa iz 1948. godine sa rezultatima popisa stanovništva
iz 1953, 1961, 1971, 1981. godine, odnosno sa popisom iz 1991. godine, kao
najreferentnijim jer predstavlja kraj jednog razdoblja.
Popis iz 1948. godine može biti mjerodavan za utvrđivanje rasta
stanovništva u periodu od 1948. godine do 1991. godine. Ukupan broj
stanovnika u ovom periodu povećao se za 8.451 (16.070 - 7.619) stanovnika ili
procentualno za 110, 92%.
Općina Kladanj po popisu iz 1991. godine
ukupno Muslimani Srbi Hrvati Jugoslaveni ostali

Općina 16.070 11.621 4.323 66 277 184
Kladanj 72,31% 27,6% 0,47% 1,7% 0,70%
U odnosu na popis iz 1921. godine ukupan broj stanovnika općine

Kladanj se po popisu iz 1991. godine povećao za 11.314 (16.070-4.756) ili
procentualno za 237,88%. Prema nacionalnostima (vjeroispovijestima)
povećanje je izgledalo ovako: Bošnjaci – muslimani 8.751 (11.621- 2.870) ili
304,91%, Srbi – pravoslavci 2.533 (4.323 - 1.790) ili 141,34% i Hrvati – katolici
1 (66 – 65) ili 0,01%.
ZAKLJUČAK
Odmah po uspostavi osmanske vlasti u Bosni je proveden sumarni popis

stanovništva. Osmanska vlast, koja je živjela od zemljišne rente i ratnog plijena,
bila je zainteresovana da nakon zauzimanja nekog područja što prije utvrdi ko
su poreski obveznici i koliko ih ima. Prvi popis iz 1468. godine obuhvatio je i
36Popis stanovništva u Jugoslaviji 1948.
90
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nahiju Kladanj, koja je uspostavljena kao posebno administrativno područje u

približnim granicama sadašnje općine Kladanj. Popisane su domaćinske kuće,
neoženjeni, ali i sela koja su bila napuštena. Popis pokazuje da je ovo područje
bilo naseljeno za vrijeme srednjovjekovne bosanske države i da većina
sadašnjih naselja općina Kladanj i Olovo imaju predosmansko porijeklo. Ovaj
popis je pokazao i da su neka naselja napuštena, što je posljedica događanja
povodom pada Bosne pod osmansku vlast.
Drugi popis, obavljen dvadeset godina kasnije, pokazuje da se
stanovništvo između dva popisa gotovo udvostručilo. To ne može biti samo
posljedica prirodnog priraštaja nego vjerovatno i povratka izbjeglih, a možda i
doseljavanja. A pojavljuju se i prvi slučajevi konverzije na islam. Područje
Kladnja je za vrijeme bosanske srednjovjekovne države spadalo u Kraljeve
zemlje, gdje su se za duše ljudi natjecale Bosanska crkva i Katolička crkva.
Bosanska crkva je raspuštena neposredno uoči propasti Kraljevstva. Nakon
toga je na ovom području, kratko vrijeme pred propast Bosne, postojala samo
Katolička crkva koja se nije bila ustalila u dovoljnoj mjeri jer je teško dekretom
promijeniti religijsku pripadnost stanovništva, što je i dovelo do konverzije
ljudi u novu religiju. Štanovništvo je imalo svijest o svojoj ranijoj pripadnosti
Bosanskoj crkvi i njenom prisilnom raspuštanju. To je uklonilo prepreke za
konverziju.
Ako pogledamo imena popisanih domaćina, vidimo ponavljanje imena
koja su bila svojstvena za srednjovjekovnu bosansku državu, a takva su imena
rijetka u okruženju.
Treći popis, sačinjen dvadesetih godina šesnaestog vijeka, pokazuje
sveukupni porast stanovništva, kao i to da je proces islamizacije uzeo maha jer
je u gotovo svim selima zabilježeno prisustvo makar jednog muslimanskog
domaćinstva.
Kasniji popis, proveden u drugoj polovini šesnastog vijeka, pokazuje da
je masovni proces islamizacije dostigao svoj vrhunac. U ovom popisu pored
novih muslimana nalazimo i one sa muslimanskim imenima očeva, što upućuje
na postojanje druge pa čak i treće generacije muslimana. Ovaj popis je
indikativan jer pokazuje da je nekad između dva popisa, u periodu između
1520-ih i 1580-ih godina, izvršena gotovo potpuna konverzija stanovništva na
islam. Naročito je uočljivo među konvertitima prisustvo velikog broja mladih
neoženjenih muškaraca. Ipak, za nas je ovdje najvažniji popis stanovništva iz
1604. godine jer je preveden i objavljen u cijelosti, a predstavlja vrhunac
demografskog razvoja ovog kraja. Popis pokazuje rezultate procesa koji su se
dešavali u prethodnom vijeku. Karakteriše ih ubrzan rast stanovništva i njegova
konverzija na islam.
91
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Različito od svih ostalih naselja koja pripadaju današnjoj općini, ranije

kotaru i srezu Kladanj, gdje je islamizacija bila gotovo potpuna, jeste selo
Šekojevići (Šekovići) koje po kasnijim administrativnim podjelama nije
pripadalo području Kladnja. U ovom naselju nije se desio ni jedan slučaj
konverzije na islam. Selo je na svim popisima imalo nemuslimansko
stanovništvo od 5 do 8 kuća. Da li nam to govori da ovo stanovništvo nije
pripadalo istoj religiji – kriptokatoličkoj, kao ostatak naselja nahije Kladanj, već
da je pripadalo pravoslavnoj religiji koja je bila privilegovana u Osmanskom
carstvu?
U drugoj polovini sedamnaestog vijeka desili su se potresi koji su doveli
do znatnog smanjenja stanovništva na ovom području. To su ratovi protiv
Mletačke Republike, Bečki rat, bolesti i glad. Koliko je to tačno pogodilo ovo
područje nije moguće utvrditi bez uvida u popis katastarskih vlasnika zemljišta
oko 1701. godine koji još uvijek nije dostupan. Katoličko stanovništvo koje se u
manjem broju bilo ustalilo u nekim selima, u rezultatu ovih događanja je
nestalo.
Čitav osamnaesti vijek, kao i početak devetnaestog vijeka bio je period
sveopćeg stradanja stanovništva zbog ratova, bolesti, gladi, bošnjačkih i srpskih
ustanaka protiv osmanske vlasti i osmanske represije, koja je naročito bila
usmjerena prema bosanskim muslimanima.
Katastarski popisi poreskih obveznika nisu nam dostupni za ovaj
period. Popis stanovništva iz 1851. godine baca prvo svjetlo na rezultate
događanja i procesa koji su za cjelokupno bosansko stanovništvo, a naročito za
bosanske muslimane imali katastrofalan učinak. Popis nam pokazuje da se
1851. godine na području općine Kladanj nalazio znatno manji broj kuća nego
na početku sedamnaestog vijeka. Također, ovaj popis pokazuje da se većina
muslimanskih kuća nalazila u samom naselju Kladanj i da je u gradu živjela
većina stanovnika općine Kladanj. Ovo je posljedica nestanka muslimanskih
sela i povlačenja muslimanskog seoskog stanovništva u gradove. U napuštena
muslimanska sela doseljavano je pravoslavno stanovništvo.
Nakon ovog popisa, posljednjih desetljeća osmanske uprave, prisutno je
povećanje ukupnog broja stanovnika na području nahije Kladanj. To je rezultat
ne samo prirodnog priraštaja nego i migracija, ali ovo povećanje nije bilo
ravnomjerno. Muslimansko stanovništvo se pored redovnog prirodnog
priraštaja povećavalo i doseljavanjem pojedinih porodica sa područja Crne
Gore i stare Hercegovine na koja se širila crnogorska država. Radilo se o
pojedinačnom doseljavanju. Šrpsko pravoslavno stanovništvo je u ovom
periodu imalo enormnu stopu rasta. Primjetno je masovno doseljavanje
pravoslavnog stanovništva čiji se broj više nego udvostručio od posljednjeg
92
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
osmanskog do prvog austrijskog popisa. Iako je zabilježen porast i

muslimanskog i pravoslavnog stanovništva, udio pravoslavnog stanovništva u
ukupnom broju stanovnika je rastao, a muslimanskog padao.
Muslimansko stanovništvo Bosne, koje je svoju sudbinu vezivalo za
Osmansko Carstvo, dijelilo je njegove uspone i padove. Ša početkom propadanja
Osmanskog Carstva počelo je i demografsko propadanje muslimanskog
stanovništva Bosne i trajalo do njegovog prilagođavanja izmijenjenim
prilikama, za što je trebalo dugo vremena.
Demografska kriza muslimanskog stanovništva nastavljena je i za
vrijeme austrougarske uprave. Rast muslimanskog stanovništva je bio znatno
manji nego rast pravoslavnog stanovništva, koje je raslo ne samo kao posljedica
redovnog prirodnog priraštaja nego i nastavkom doseljavanja. Po okončanju
ove uprave, muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i kotaru Kladanj
je u odnosu na ukupan broj stanovnika dostiglo svoj minimum. To je posljedica
iseljavanja u Tursku i niskog prirodnog priraštaja.
Ukupan rast stanovništva sreza Kladanj nastavljen je i za vrijeme prve
Jugoslavije. To vidimo iz popisa stanovništva sačinjenih po nastanku i
prestanku njenog postojanja. Srpsko pravoslavno stanovništvo i dalje je najbrže
raslo. Povećalo se i njegov broj u odnosu na ukupan broj stanovnika sreza
Kladanj. Bošnjačko – muslimansko stanovništvo se u ovom periodu stabiliziralo
na svome najnižem nivou. Čak je zabilježen i njegov neznatan rast u odnosu na
ukupan broj stanovnika sreza Kladanj. To je posljedica prestanka iseljavanja i
povećanja prirodnog priraštaja zbog popravka općih privrednih i životnih
uslova.
Period nakon Drugog svjetskog rata predstavlja svijetlo razdoblje u
sveukupnom demografskom razvoju cjelokupnog stanovništva ranijeg sreza
Kladanj. Ukupan broj stanovnika se više nego udvostručio. Naročito je značajan
rast broja muslimana Bošnjaka i u apsolutnom i u relativnom iznosu. Prvi put
nakon nekoliko vjekova propadanja zabilježen je njegov značajan rast. Šrpsko
pravoslavno stanovništvo je raslo u apsolutnim, a značajno palo u relativnim
iznosima.
Rast muslimanskog bošnjačkog stanovništva je posljedica više različitih
povoljnih faktora. To su: povećanje životnog standarda, smanjenje smrtnosti
djece, produžen životni vijek, veliki prirodni priraštaj, dug period mira i osjećaj
sigurnosti i perspektive u zajedničkoj multinacionalnoj državi.
U nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini dolazi do ukupnog smanjenja
broja stanovnika. To je posljedicaagresije, genocida, etničkog čišćenja i kasnijeg
odlaska i iseljavanja stanovništva– iz različitih razloga za pripadnike pojedinih
etničkih skupina. Desila se i promjena svih faktora koji su doveli do rasta
93
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stanovništva u drugoj Jugoslaviji. Općina Kladanj dijeli sudbinu Bosne, kao i

uvijek. Teško je u ovom trenutku pretpostaviti do kojih veličina će ići smanjenje
i propadanje ukupnog broja stanovnika i do kada će ono trajati.
POPULATION OF KLADANJ FROM THE OTTOMAN PERIOD TO THE

PRESENT DAY
Abstract: This article deals with development of the population of Kladanj

administrative areas from the beginning of the Ottoman rule in Bosnia and
Herzegovina until the present day. The author made an insight into available lists
of inhabitants that were conducted during the Ottoman and Austrian
administrations over Bosnia and Herzegovina, as well as during the first and
second Yugoslavia. Some Ottoman censuses of the population that have not been
translated or translated but not yet published in Bosnian language, have been
used. The author compared the results of the census to gain insight into the
demographic and religious changes in this area. Over time, the area that belonged
to Kladanj as an administrative unit changed. Once the municipality of Kladanj
represented an independent administrative entity almost identical to the present
municipality of Kladanj, afterwards it was extended to the most of today's
municipality of Olovo. This article clearly shows that the area of Kladanj was
continuously inhabited from the Middle Ages to the present day. This text provides
an insight into the conversion of the population as well as the development of
certain religious groups in this area from the Ottoman administration to the
latest census. Conclusions related to the research area are also applicable to the
wider area of northeastern Bosnia. From the presented material, it is evident that
the population growth had its ups and downs and the causes are only briefly
mentioned here.
Keywords: Kladanj, population, census, conversions, demographic development,
migrations.
94
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Amir KARIĆ

EVROPA I MUSLIMANI EVROPLJANI

Prilog raspravi o identitetu/identitetima
„Mi živimo u iluziji da je identitet

jedan i nedjeljiv, dok je on uvijek unitas multiplex.
Svi smo mi višeidentitetna bića.“
(Edgar Moren, Kako misliti Evropu)
Apstrakt: Razmatranja ove teme često ukazuju da se identitet Evrope kao i

muslimana u Evropi smatraju zatvorenim i statičnim kategorijama. Poslije
određenja šta se podrazumijeva pod pojmom identitet, u ovom radu se ukazuje na
činjenicu da Evropa i muslimani u njoj nisu monolitni entiteti, da imaju
polivalentne, a historijski gledano i međusobno prožimajuće identitete.
Predstavljene su određene razlike u autopercepciji među evropskim narodima,
kao i razlike među različitim populacijama muslimana evropljana. U završnici
rada se ukazuje na značaj razdvajanja kulturnog identiteta kao privatne sfere
(sfere civilnog društva) i političkog identiteta kao javne sfere.
Ključne riječi: Evropa, muslimani, identitet, kultura.
I
Zapadna Evropa porušena u Drugom svjetskom ratu, vapila je za
radnom snagom koja bi radila na obnovi porušenih gradova i izgradnji
infrastukture, a ljudi iz nerazvijenih zemalja, među njima mnogi iz
muslimanskih, u isto su vrijeme tragali za boljim zaradama i boljom
budućnošću.1
1Useljavanje u evropske zemlje je svakako stariji fenomen od druge polovine 20. stoljeća i
potrebe za obnovom poslije Drugog svjetskog rata. Na primjer, u Francuskoj je intenzivnije
useljavanje počelo poslije Prvog svjetskog rata. „Nije se radilo samo o tome da se zadovolje
potrebe ekonomije, da se popune radna mjesta koje su domaći napustili već i da se nadoknade
razorni efekti na njenu populaciju poslije dva svjetska rata, ili prosto ublaži ubrzano i
95
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kao posljedica tih dviju potreba pojavilo se nekoliko miliona muslimana

u zapadnoj Evropi. Dugo godina Evropljani se nisu brinuli o tome kako će
prihvatiti nove sugrađane, podrazumijevajući da će se oni vratiti tamo odakle
su došli, nakon što završe sa teškim poslovima. Zbog toga evropske države dugo
nisu imale nikakve integracijske politike. Međutim, nakon četerdeset godina
napornoga rada, radnici nisu željeli otići, a posebno to nisu željela njihova djeca
koja su rođena i odrasla u evropskim zemljama.
Napokon, počele su rasprave o integraciji. Za jedne integracija znači
asimilaciju, te podrazumijeva utapanje manjinskih kultura u kulturu većine, s
krajnjim ciljem očuvanja monokulturnog društva. Za druge integracija
podrazumijeva koegzistenciju manjinskih kultura sa većinskom kulturom, a cilj
je multikulturno društvo. U međuvremenu građani više evropskih gradova
izabrali su muslimane za gradonačelnike. Među njima je i London, treći najveći
evropski grad po broju stanovnika.2
II
Identitet je istovremeno individualni i kolektivni fenomen koji uključuje
preuzimanje novih elemenata kao i očuvanje starih, pri čemu jedni elementi
mogu biti značajniji od drugih što znači da njihova međusobna hijerarhizacija
nije isključena, niti je uspostavljena jednom zauvijek. Proces nastajanja
identiteta je paradoksalan jer je utemeljen na sposobnosti predstavljanja sebe
drugima, što dalje znači da identitet ne samo da mijenja svoje sastavne dijelove,
već i to da opstaje samo zahvaljujući toj sposobnosti rekonfiguracija.3
Jann Assmann opisuje identitet kao stvar svijesti, odnosno dovođenja
jedne nesvjesne slike o sebi na razinu refleksivnog. To vrijedi kako u
individualnom, tako i u kolektivnom životu. Osoba sam, on ističe, samo u onoj
mjeri u kojoj sebe znadem kao osobu, a isto tako je neka grupa pleme, narod ili
nacija samo u onoj mjeri u kojoj ona sebe u okviru takvih pojmova razumijeva,
predočuje i predstavlja.4Kulturni identitet znači kolektivnu svijest, osjećanje
dugotrajno smanjenje nataliteta (osim u vrijeme kratkog baby-boom-a poslije Drugog svjetskog
rata). (Vidi: Katrin Halpern i Žan-Klod Ruano-Borbalan (ur.) (2009.) Identitet(i), Beograd: CLIO,
str. 312
2Godine 1968. u Veliku Britaniju suiz Pakistana došli Amanullah i njegova supruga Sehrun.
Amanullah se zaposlio i radio kao vozač autobusa. Sada, 2018. godine, njegov sin Sadik Khan je
gradonačelnik Londona i istaknuti član Laburističke stranke. Prethodno je bio član Donjeg
doma britanskog parlamenta.
3Branimir Štojković, (2008.) Kulturni identitet Evrope, Beograd: JP Šlužbeni glasnik, str. 24-25
4 „Individualni identitet je slika, izgrađena i čuvana u svijesti pojedinca, svih pojedinačnih crta
koje ga razlikuju od svih (signifikantnih) drugih. To je svijest, razvijena na vodilji tijela, svoje
nesvodive vlastitosti, svoje jedinstvenosti i nezamjenjivosti. Personalni identitet je naspram
toga skupnost svih uloga, svojstava i kompetencija koje padaju na pojedinca tokom njegovog
uzglobljivanja u specifičnu konstelaciju socijalnog ustrojstva. Individualni identitet se odnosi na
96
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pripadnosti zasnovano na spoznaji nekih zajedničkih odrednica, kao što su:

jezik, rasa, teritorija, religija itd., koji u datoj situaciji predstavljaju osnov
poistovjećivanja (identifikacije).“5 Međutim, svaka esencijalizacija identiteta je
pogrešna, jer identitet je rezultat procesa, „permanentne hibridizacije“ i
mnoštva interakcija.6 On je uvijek sastavljen od mnoštva slojeva.7 Rijetko i samo
u posebnim situacijama, obično onim kriznim, traži se da se izabere i naglasi
jedan sloj identiteta, potiskujući ostale. Hoće li se neko izjasniti Evropljaninom
ili Bosancem, Italijanom ili Nijemcem itd., zavisi od toga ko je sagovornik i gdje
se nalazi. Vjerovatno nam se evropski identitet čini važnijim u našim odnosima
s neevropskim osobama i institucijama, a naš nacionalni identitet važnijim u
razgovoru s Evropljanima druge nacionalnosti.8
kontingenciju života sa svojim približnim vrijednostima rođenja i smrti, na tjelesnost postojanja

i njegovih osnovnih potreba. Personalni identitet pak odnosi se na socijalno priznanje i
uračunljivost individue. Oba aspekta ja-identiteta su sociogeni i kulturno determinirani. Oba
procesa, proces individuacije i socijalizacije, odvijaju se u kulturno zacrtanim okvirima. Oba
aspekta identiteta su stvar svijesti koja se na specifičan način formira i određuje jezikom i
svijetom predodžbi, vrijednostima i normama jedne kulture i epohe. Tako se društvo – u skladu
s tezom 1 – ne pojavljuje kao veličina suprotstavljena pojedincu, već kao konstituirajući
element njegova sopstva. Identitet, a i ja-identitet, uvijek je društveni konstrukt i kao takav
uvijek je kulturni identitet. Razlika između ja-identiteta i mi-identiteta se, dakle, ni u kom
slučaju ne bi trebalo da vidi u tome da je prvi samonikao, a drugi kulturna konstrukcija.
Samonikli identitet ne postoji. No, s druge strane postoji razlika u tome da kolektivni nije, kao
što je to personalni, upućen na prirodnu evidenciju tjelesnog supstrata. Evidencija kolektivnog
identiteta podliježe isključivo simboličkom oblikovanju. Socijalno tijelo ne postoji u smislu
vidljive, uhvatljive zbilje. Ono je metafora, imaginarna veličina, socijalni konstrukt. Kao takvo
pak, ono je posve zbiljsko.
Pod kolektivnim i mi-identitetom podrazumijevamo sliku koju neka grupa gradi o sebi i s kojom
se njezini članovi identificiraju. Kolektivni identitet je pitanje identifikacije od strane
sudioničkih individua. On ne postoji po sebi, nego samo u onoj mjeri u kojoj određene individue
pristaju uz njega. On je onoliko jak ili slab koliko je živ u svijesti članova grupe i koliko je u
stanju motivirati njihovo mišljenje i djelovanje.“ (Vidi: Jan Assmann (2005.)Kulturno pamćenje,
Zenica: Vrijeme, str. 153-155);
5Branimir Štojković, nav. djelo, str. 21
6Iver B. Nojman (2011.) Upotrebe drugog: „Istok“ u formiranju evropskog identiteta, Beograd:
Šlužbeni glasnik i Beogradski centar za bezbednosnu politiku, str. 232-233

7Kao slikovit primjer možemo spomenuti poznatog pisca. Franc Kafka„kao Jevrej nije potpuno
pripadao kršćanskom svijetu. Kao indiferentni Jevrej – a to je u biti bio – ne potpuno Jevrejima.
Kao čovjek koji govori njemački ne potpuno Čeh. Kao Jevrej koji govori njemački ne potpuno
češkim Nijemcima. Kao Čeh ne potpuno Austriji.“ (Vidi: Ginter Andres, Kafka – pro et Contra
(osnovi spora), Beograd: Rogoz, 1985, str. 40); Amin Maalouf ukazuje na potrebu da se uvijek
ima u vidu takva višestrukost pripadnosti, odnosno da identitet nije zatvorena, statična
kategorija, već uvijek dinamičan i da impregnira nove elemente, potiskujući druge ili, u
najmanju ruku, slabeći njihovo značenje. Među sastavnim elementima identiteta postoji
stanovita hijerarhija, ali i ona je promjenjivog karaktera. Prema Maaloufu, metamorfoze
identiteta, tj. autopercepcija se mijenja s obzirom na to koji element identiteta se postavlja u
središte, odnosno koji aspekt identiteta se naglašava. (Amin Maalouf (2002.) U ime identiteta,
Zagreb: Prometej
8Stuart J. Woolf, Europa: jedna povijest, jedan identitet?, u: Furio Cerutti /ur./ (2006.)Identitet i
politika, Zagreb: Politička kultura, str. 280
97
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Odnos prema drugome je konstitutivni element identiteta i tek u odnosu

na drugoga može doći do svijesti o samome sebi. Oskar Lafonten (Oscar
Lafontaine) ističe da granice pripadaju određenju identiteta ljudi, jer se vlastiti
identitet može definirati jedino u razgraničenju prema neidentičnome. Kada je
riječ o kulturnim i duhovnim granicama, riječ je o tome da se vlastita kultura
mjeri na nekoj drugoj, vlastiti kulturni identitet konfrontira sa nekom drugom
kulturom i time bogati, a prelaženje granica postaje pozitivno ljudsko iskustvo.9
Pjer Sanlivr (Pierre Centlivers) obogaćuje koncept identiteta ukazujući,
pored historijske, i na dvije druge važne dimenzije. On tako razlikuje tri njegova
različita aspekta: a) historijski (na naslijeđu zasnovani identitet) koji je
utemeljen prije svega na prošlim događajima koji su od značaja za zajednicu; b)
projektivni identitet koji je zasnovan kako na historijskom tako i na
projektivnom doživljaju, što predstavlja razvijena predodžba budućnosti, koja
ponekad, ali ne uvijek i obavezno polazi od prošlosti; c) proživljeni identitet je
odraz svakodnevice i savremenog načina života: može da uključi historijske,
projektivne i na naslijeđu zasnovane elemente.10
III
Riječi Evropa i/ili evropski bude cijeli niz asocijacija, kao što su one koje
se odnose na geografiju, imperijalizam, kolonijalizam, kulturu, industrijski
razvoj itd. Međutim, kako naglašava Š. J. Woolf, historijske i kulturne granice
Evrope nisu podudarne sa geografskom slikom koja se javlja u atlasima
početkom 19. stoljeća. Vratimo li se unatrag do onoga što se obično smatra
izvorima evropske civilizacije, vidjet ćemo da su se i grčko-rimska civilizacija i
židovsko-kršćanska monoteistička religija razvile unutar sredozemnih carstava
koja su se protezala sve do Bliskog istoka u Aziji i sjeverne Afrike, dok su na
sjeveru i zapadu evropskog kontinenta jedva prelazila Alpe. Evropa je bila, u
najboljem slučaju, samo periferija. Ona se prvi puta službeno javlja u historiji, s
proglašenjem Švetog Rimskog Carstva od strane Karla Velikog 800. godine.
Međutim, njen jugozapad, odnosno Iberijsko poluostrvo je bilo u posjedu Arapa
sve do kraja 15. stoljeća, a jugoistok u posjedu osmanskih Turaka nekoliko
stoljeća poslije.11Na sjeveroistoku geografska granica na Uralu je povučena tek
u 18. stoljeću. U antropološkom smislu ideja o Evropi kao jedinstvenom entitetu

11Iver B. Nojman ukazuje na bitnu razliku u percepciji Arapa i osmankih Turaka. „Šaraceni“ tj.
Arapi u Španiji su bili „drugo“ kršćanskog svijeta, tj. posmatrani su kroz optiku religije, Evropa
je shvatana i tumačena kao „kršćanski svijet“. Osmanko carstvo je doživljavano kao prijetnja
Evropi koja sada dobija politički značaj. U formiranju evropskog identiteta značajno mjesto
zauzima također i faktor „Rusija“. Vidi: Ivor B. Nojman, nav. dejlo, str. 61-83i 85-130
98
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
mogla se formirati samo u odnosu na ono što je bilo neevropsko, kroz sliku
„drugoga“. Prema Edwardu Šaidu u tu svrhu je razvijen „orijentalizam“ kao
evropska kulturna tvorevina. Pomoću procesa „orijentalizacije“ izvanevropskog
prostora evropski intelektualci su izgradili unificirajući model civilizacije koji je
trebao u budućnosti osigurati temelje za dokazivanje postojanja jedinstvenog
identiteta i opravdati agresivnu evropsku politiku.12
Evropsko samorazumijevanje, kao ni percepcija Evrope izvana, nije ista
danas, prije pola stoljeća ili na početku 20. stoljeća. Tokom pola stoljeća desile
su se dekolonizacija, hladnoratovska podjela Evrope, opadanje Evrope kao
centra svijeta te globalizacija i jačanje Evropske Unije kao supranacionalne
činjenice, što su bitne tačke u razumijevanju evropskog identiteta.
Kada se kaže Evropljani, u identitetskom smislu, treba imati u vidu da ta
atribucija nema isto značenje u iskazu jednog Francuza, Mađara ili Rumuna na
primjer. Mnogi Francuzi, kao i drugi Zapadni Evropljani, ne misle da dijele isti
identitet sa Mađarima ili Rumunima i drugim narodima istočno od linije Nisa-
Odra, jer je sve istočno od ove linije neka druga Evropa.13Švaki pokušaj
svođenja Evrope na jedan identitet, čisti i jedinstveni evropski identitet, osuđen
je na neuspjeh. Šasvim suprotno, Evropa je satkana od mnoštva kulturnih
identiteta, koji su oduvijek postojali i postojat će i u budućnosti. Uzalud je
tragati za jezgrom kulturnog identiteta koje bi ujedinjavalo sve Evropljane. To
se najočitije pokazalo tokom dugog vođenja rasprave o identitetu prilikom
priprema Ustava Evropske Unije.14
Posmatra li se 20. stoljeće, naglašava Hermut Kaelble, prvi aspekt
autopercepcije Evropljana je onaj o njihovoj, evropskoj superiornosti u odnosu
na sve druge, „temeljenoj na naprednom evropskom mentalitetu ili čak
biološkim karakteristikama“.15 Evropska nadmoć je viđena kao sveobuhvatna,
kulturna, politička, vojna, ekonomska i naučna nadmoć, a u isto vrijeme kao
superiornost u pogledu inovativnosti i znanja, ekonomskih performansi,
religijske monolitnosti, autonomije individue, uglađenosti životnog stila,
kvaliteta životnog standarda itd. Ovaj koncept je bio najpopularniji krajem 19. i
početkom 20. stoljeća i niko nije razmišljao kako druge civilizacije mogu dostići
12Stuart J. Woolf, Europa: jedna povijest, jedan identitet?, u: Furio Cerutti /ur./, Identitet i politika,
str. 261-263; Iver B. Nojman,nav. djelo
13Henri Mendras (2004.) Europa i Europljani: sociologija zapadne Europe, Zagreb: Masmedia, str.
9
14Tomas Majer (2009.) Identitet Evrope, Beograd: IP „Albatros plus“ & JP „Šlužbeni glasnik“, str.
13-58
15Hartmut Kaelble, European Self-Understanding in the Twentieth Century, u: Klaus Eder i
Willfried Spohn /ur./ (2005.) Collective Memory and European Identity: The Effects of
Integration and Enlargement, Aldershot-Burlington: Ashgate, str. 19
99
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
evropski nivo modernosti, ili da ikada može doći do opadanja te nadmoći.

Drugo gledište je o ugroženoj Evropi. Ova percepcija odnosa između civilizacija
podrazumijeva da su one prirodno u antagonističkom odnosu, stalnoj borbi i
međusobnom sukobu. Takvo gledište isključuje mogućnost međusobnog
razumijevanja i međusobnog obogaćivanja. Ovo gledište se održalo većim
dijelom 20. stoljeća, a možda u manjoj mjeri i do kraja stoljeća. Šljedeće je ono o
Evropi kao dijelu globalne modernizacije. Ovo gledište više ne sadrži stavove o
evropskoj superiornosti ili ugroženoj Evropi, već Evropi kao dijelu univerzalne
modernizacije svijeta i dijelu modernog Prvog svijeta u kojem ona već ne
zauzima prvo mjesto. To vođstvo se ne smatra vječnim. Naprotiv, uloga
modernih društava je da ohrabre procese modernizacije u ostalim društvima
kroz edukaciju, kapitalna ulaganja i prijenos inovacija. Četvrti pogled je o Evropi
kao jednoj od civilizacija. Ovo je pogled na Evropu koja se ne sagledava u
terminima superiornosti niti inferiornosti, „već sudjelovanja u razmjeni ideja,
roba, ljudi i životnih stilova.“ Posljednje u nizu gledišta evropljana o sebi, koje
sagledava Hartmut Kaelble, jeste Evropsko jedinstvo u razlikama. Ono je
orijentirano ka unutrašnjem sagledavanju samoga sebe, bez komparacija sa
drugima. Prema onima koji zastupaju ovo gledište Evropa sadrži mogo više
unutrašnjih razlika nego bilo koja druga civilizacija i one su, uz unutarnju
kompetitivnost, bile glavni razlog za evropske inovacije i pionirsku globalnu
ulogu koju je Evropa igrala u ranom modernom razdoblju.16
Hronološki je moguće uočiti barem tri faze kroz koje je prošlo evropsko
samorazumijevanje. Prva je faza do početka Prvog svjetskog rata, druga od
Prvog svjetskog rata do 1960-ih, i treća poslije 1960-ih. Tokom prve faze vodila
se dinamična debata u kojoj je poređena evropska modernost sa modernošću
Šjedinjenih Američkih Država. U tom razdoblju izražavan je strah od američkih
vrijednosti, da bi one mogle destruktivno djelovati na evropske. Američki i
evropski mentaliteti su shvatani kao sasvim različiti, kao što je predstavljan
potpuno različit prisup modernom životu. Početkom 20. stoljeća broj
stanovnika ŠAD je kao što je u najmnogoljudnijim evropskim zemljama,
produktivnost američke ekonomije nadmašila je produktivnost mnogih
evropskih zemalja, a postalo je očigledno da i Japan, dakle istočnoazijska zemlja
raste kao izvanevropska sila. Međutim, to je razdoblje u kojem je još živa ideja o
evropskoj nadmoći. Druga faza, između 1918. i 1960-ih godina, sažima
najozbiljnije, fundamentalne krize evropske autopercepcije. Na nju su presudno
utjecale teške posljedice dva svjetska rata, pad životnog standarda, i sve
vidljivija američka ekonomska i kulturna nadmoć, kao i strah od komunističke i
16Isto, str. 19-21
100
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
vojne prijetnje od strane Šovjetskog saveza. U tom razdoblju većina Evropljana

shvata da je evropska ekonomska, politička i vojna superiornost definitivno
nestala. Treća faza, poslije 1960-ih, je vrijeme realističnog posmatranja Evrope,
sa njenim prednostima i nedostacima. Naglasak se stavlja na političke aspekte,
stabilizaciju, demokratizaciju i mir, te visok životni standard i socijalnu
sigurnost. Konačno, Evropska Unija, uz sve slabosti, funkcionira kao realan
politički entitet.17
Ipak, Evropa je konglomerat različitih identiteta. Primjerice, dio
argumentacije koju su koristili Norvežani protivnici ulaska Norveške u
Evropsku Uniju, odnosio se na to da su ljudi u Evropi nedovoljno zainteresirani
za one stvari koje Norvežanima mnogo znače, poput: brige o djeci, prirodi,
društvenoj pravdi i jednakopravnosti spolova. Ulazak u EU, po njihovu
shvatanju, doprinio bi smanjivanju brige o navedenim pitanjima na evropski
nivo.18 Štaviše, u granicama pojedinih zemalja postoje bitne razlike u pogledu
identiteta stanovnika određenih regiona. Ukazat ćemo samo na primjer
Njemačke onako kako o njoj govore Klaus i Juliana Roth.19 Nakon ujedinjenja
Njemačke 1990. godine očekivalo se da će Nijemci koji su živjeli pod
totalitarnim komunističkim režimom na istoku zemlje bezmalo pola stoljeća, sa
oduševljenjem odbaciti cjelokupno naslijeđe socijalizma. „Međutim, vrlo brzo
postalo je jasno da je ekonomska i mentalna šteta koju je uzrokovao
socijalistički režim bila mnogo ozbiljnija i da ljudi s obje strane bivše Željezne
zavjese i Berlinskog zida pripadaju jednoj naciji samo u apstraktnom smislu.“ 20
Tokom razdoblja razdvojenosti od samo nekoliko decenija, i života u dva
potpuno različita socioekonomska sistema oni su formirali uveliko različite
poglede na život i njegovu organizaciju. Pripadnici iste njemačke nacije razvili
su dvije kulture, odnosno dvije varijante iste nacionalne kulture. Zapadni
Nijemci su pokazivali nestrpljenje jer su njihovi sunarodnici sporo napuštali
navike iz socijalizma. Istočni Nijemci su pokazivali sve više kritičnosti prema
Zapadnom kapitalizmu u kojem su se suočili sa nezaposlenošću, i sa
društvenom nepravdom. Ubrzo su formirali i međusobne stereotipe sa
kolektivnim imenima „Ossi“ tj. istočnjaci, i „Wessi“ tj. zapadnjaci.
Zapadnonjemački stereotip predstavlja tipičnog „Ossija“ kao pasivnog, lijenog,
nekompetentnog, provincijalca koji se uvijek žali zbog nečega, dok je
istočnonjemački stereotip o tipičnom „Wessiju“ kao arogantnom,
17Isto, 22-27
18Marianne Gullestad, Postavljanje granica, u: Ake Daun & Soren Janson /ur./ (2004.) Europljani:
kultura i identitet, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 126
19Klaus Roth i Juliana Roth, Jedna zemlja- dvije kulture?, u: Ake Daun & Soren Janson /ur./ (2004.)
Europljani: kultura i identitet, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 177

20Isto, 178-179
101
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
distanciranom, hladnom, maskiranom licemjeru, nemoralnom, egocentričnom i

lukavom.21Može se reći, da je četerdesetogodišnja međusobna izoliranost
Zapadne i Istočne Njemačke proizvela različita pojedinačna i kolektivna
iskustva, koja će teško biti u potpunosti prevazići.
Ko je nepogrešivo i neosporno Evropljanin? Švi koji posjeduju pasoš jedne od
država članica Evropske Unije? Međutim, mnogi koji ne posjeduju EU-pasoš
tvrde da su Evropljani. Oni vezuju svoje Evropejstvo za kulturni identifikator
kakav je Zapadno kršćanstvo ili dijeljenje „zajedničke“ historije. Kako onda
može biti donešena odluka kakva je ona ko treba biti smatran Evropljaninom?
Uz ovo, znati ko su Evropljani mora biti odlučeno koji Evropljani imaju pravo da
sebe definiraju kao evropljansku „srčiku“.22
Š druge strane, određena istraživanja javnog mnijenja u evropskim
zemljama pokazuju kako Evropljani rangiraju vrijednosti. Prema istraživanju
koje je proveo David Blake, Evropske vrijednosti se mogu poredati sljedećim
redoslijedom prema važnosti: porodica, sloboda, prava čovjeka, jednakost,
demokratija, rad, kultura, solidarnost, brak. Poslije svih nabrojanih slijede
vrijednosti: nacije, slobodnog poduzetništva, a na kraju novac i religija. Š
obzirom da ih prihvataju stanovnici svih evropskih zemalja obuhvaćenih
istraživanjem (Danska, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija i Španija),
može se reći da imaju kohezivnu funkciju i da doprinose razvoju evropskog
društva.23Ovim istraživanjem se ne negiraju regionalne razlike, odnosno razlike
između pojedinih zemalja.
IV
Jednako kao što Evropa nije monolitan entitet, muslimani-Evropljani su
također veoma heterogena populacija.24Razlike među njima su višestruke:
etničke, jezičke, ideološke, štaviše i teološke. U pojedinim zemljama prevaliraju
doseljenici iz pojedinih regiona. Tako u Velikoj Britaniji su najbrojniji
muslimani koji vode porijeklo iz Indije, Pakistana i Bangladeša, tj. iz zemalja
koje su bile britanske kolonije. U Francuskoj, najveći broj muslimana su
21Isto,
181
22Klaus Eder, Remembering National Memories Together: The Formation of a Transnational
Identity in Europe, u: Klaus Eder i Willfried Spohn /ur./ (2oo5) Collective Memory and European
Identity: The Effects of Integration and Enlargement, Aldershot-Burlington: Ashgate, str. 198
23David Blake, „A Common Culture, a Common Currency (Exclusive Poll on How the People of
Europe Really Šee Their Future)“, Vidi: Branimir Štojković, nav. Djelo, str. 95-96
24U ovom radu kao i u literaturi općenito, kada se govori o muslimanima u Evropi misli se na one
muslimane koji su doselili (imigrirali) u neku evropsku zemlju. Ovdje ne govorimo o

autohtonimevropskim narodima islamske vjere, kao što su Bošnjaci, Albanci, Bugari ili Turci.
Temeljne ideje o identitetu muslimana u Evropi već sam iznio u knjizi objavljenoj 2012. (drugo
izdanje 2015.) Položaj muslimana u Evropskoj uniji, Sarajevo: Dobra knjiga
102
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
porijeklom iz francuskih kolonija, zemalja Šjeverne Afrike. U Njemačkoj je

najveći broj muslimana porijeklom iz Turske i sa Balkana. Međutim, pripadnici
druge i treće generacije, oni koji su rođeni u Evropi, koji govore jezik nove
domovine bez akcenta, koji su se obrazovali i razvijaju svoju poslovnu karijeru
u Evropi, grade svoj život kao evropski, odnosno britanski, njemački, francuski
ili građani druge evopske zemlje. Štaviše, za pripadnike treće generacije pitanje
integracije postaje deplasirano. Ako je to i bila tema aktuelna za njihove
roditelje, sve veći broj njih smatra da je prilično bezrazložno govoriti an blocko
integraciji. Smisleno je jedino govoriti o integraciji pojedinih marginaliziranih,
depriviranih ili (samo)izoliranih grupa, kakvih nesumnjivo ima u svim
evropskim zemljama.
U tekstu o doseljavanju muslimana na Zapad u XX stoljeću i odnosu
evropskih država prema imigraciji, Yvonne Yzbeck Haddad ukazuje na tri vrste
odnosa evropskih društava prema njima. Prvi je model strane radne snage. On
je najprisutniji u germanskim zemljama (Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj).
Boravak imigranata se smatrao privremenim. Vlade nisu poduzele ništa da ih
integrišu u nove sredine, bez obzira na to što se njihova djeca rađaju i odrastaju
u tim zemljama i uopće nemaju želju da se vrate u zemlje svojih roditelja. Drugi
model je asimilacioni i primjenjuje se u Francuskoj. Od imigranata koji žele
postati francuski državljani, zahtijeva se da odustanu od privrženosti svojim
naslijeđeni kulturnim, vjerskim, političkim i ideološkim običajima i stavovima,
te da prihvate i uklope se u općeprihvaćenu stvarnost i zajednicu vladajućeg
sistema.Takvom politikom želi se postići da svaki musliman bude društveno i
ekonomski asimiliran. Treći je model etničke manjine, koji u različitim oblicima
preovlađuje u Velikoj Britaniji, Belgiji, Luksemburgu i u skandinavskim
zemljama. U okviru njega se prihvata da imigrant posjeduje različit civilizacijski
identitet, koji može da sačuva i da se u novoj sredini ponaša u skladu s njim.25
Vil Kimlika (Will Kymlicka) ističe da multikulturalnost država nastaje na dva
načina. Prvi podrazumijeva inkorporiranje već postojećih, samoupravljajućih i
teritorijalno koncentrisanih nacija, „kao zajednica manje ili više institucionalno
kompletiranih na određenom teritoriju i sa vlastitim jezikom i osobenom
historijom“, u sastav veće države, što je slučaj, primjerice, s Indijancima,
Portorikancima i drugim domorodnim narodima u SAD ili drugim zemljama,
koje su kolonizacijom ili na drugi način u okvire svojih granica uključivale
različite samoupravljajuće narode, koji su potom postajali majorizirani. Takve
države Kimlika naziva multinacionalnim državama. Drugi izvor kulturne
25Yvonne Yzbeck Haddad, „Globalizacija islama: povratak muslimana na Zapad“, u: John L.

Esposito /ur./(2005.) Oksfordska historija islama, Živinice: Šelsebil, str. 580-581
103
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
raznovrnosti je pojedinačna (ili porodična) imigracija. Takvi imigranti nerijetko

obrazuju asocijacije koje Kimlika naziva etničkim grupama, a države u kojima
se nalaze takve grupe polietničkim državama. U oba slučaja riječ je o
multikulturnoj državi, ali s različitim porijeklom i sadržajem
multikulturalnosti.26Kimlika naglašava da je integracija dvostrani proces.
Uspješna integracija podrazumijeva „da se i društvo prilagodi imigrantima, a ne
samo imigranti društvu. Omogućavanje integracije zahtijeva, na prvom mestu,
ulaganje velikih napora u borbi protiv predrasuda i diskriminacije. To uključuje
ne samo rigorozno osnaživanje antidiskriminacionih zakona, već i promjene u
načinu na koji su imigranti portretirani u školskim udžbenicima, vladinim
dokumentima i medijima.“27
Među najpoznatijim oponentima koncepta multikulturalizma svakako je
Bassam Tibi, njemački politiolog sirijskog porijekla. On smatra da
multikulturalizam nije dobar model za integraciju muslimana, jer se društvo
dijeli i stvaraju „paralelna društva“ u jednoj zemlji, odnosno dovodi do
segregacije i getoizacije manjinske, u ovom slučaju muslimanske zajednice.28
Umjesto multikulturalizma, Tibi zastupa ideju kulturnog pluralizma. Pod tim
pojmom on podrazumijeva prihvatanje sekularne demokratije, individualnih
ljudskih prava, sekularne tolerancije i civilnog društva.29 Politička integracija
muslimana, koja podrazumijeva usvajanje spomenutih vrijednosti, najbolji je
odgovor na izazove koji stoje pred muslimanima u Evropi, smatra Tibi. Za
razliku od političke integracije, Tibi smatra neosnovanim zahtjeve za
asimilaciju u smislu negiranja kulturnog identiteta. U tom pogledu on naglašava
tri aspekta identiteta. Tako „religijski-kulturno ja sam euro-musliman, etnički
sam damašćanski Arapa politički sam građanin Njemačke. Vjerujem da je
kombinacija ovih identiteta izvodljiva u okviru kulturnog pluralizma i političke
integracije.“30
Razrađen koncept identiteta i integracije muslimana u evropska društva
ponudio je Tarik Ramadan. Iako svaka evropska država ima različit društveni,
kulturni i pravni osnov u pogledu reguliranja statusa muslimanskih zajednica,
postoji set prava koja su osigurana u svim evropskim državama i koja su
26Vil Kimlika (2004.) Multikulturalizam: multikulturno građanstvo, Podgorica-Zagreb: CID-

Jesenski i Turk, str. 21-26
27Vil Kimlika, nav. djelo,str. 141
28Bassam Tibi, „Muslim Migrants in Europe: Between Euro-islam and Gettoization“, u: Nezar
AlSayyad and Manuel Castells /ur./ (2002.) Muslim Europe or Euro-Islam: Politics, Culture, and
Citizenship in the Age of Globalization, Lanham-Boulder-New York-Oxford: Lexington Books, str.
43
29Bassam Tibi, nav. djelo, str. 48
30Bassam Tibi, nav. djelo, str. 47
104
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
iznimno važni preduslovi za integraciju muslimana u evropska društva.

Ramadan izdvaja sljedećih pet prava: Prvo je pravo na prakticiranje islama.
Muslimani koji žive u evropskim zemljama mogu sasvim slobodno prakticirati
osnovne islamske obrede. Drugo je pravo na obrazovanje. „Za muslimane,
prema jednom od najvažnijih principa njihove religije, imati pristup znanju je
imperativ. Princip obaveznog školovanja za svu djecu osigurava muslimanima
sredstvo da primijene poznati hadis: 'Tražiti znanje je dužnost svakog
muslimana (i muškarca i žene)'.“ Treće je pravo na osnivanje organizacija. Ovo
pravo je omogućilo osnivanje velikog broja muslimanskih organizacija:
religijskih, kulturnih, i drugih vrsta širom Evrope. Četvrto je pravo na
autonomno predstavljanje. Nepostojanje jedinstvenih organizacija na
nacionalnom nivou, kao i snažnih asocijacija na evropskom nivou, posljedica je
slabosti samih muslimana i njihovih mnogostrukih razlika, pa čak i podjela.
Peto je pravo na pravnu zaštitu. Muslimani, kao i svi drugi građani, imaju
mogućnost da se obrate sudskim instancama za zaštitu svojih pojedinačnih ili
grupnih prava.31 Ova prava su od velike važnosti za integraciju muslimana u
evropska društva. Međutim, Ramadan naglašava da ne bi trebalo zanemariti i
poteškoće s kojima se muslimani susreću. Među njima su pitanja očuvanja i
razvijanja duhovnosti u modernom društvu, gdje se pojam sekularnosti, kao
odvojenosti privatne i javne sfere, odnosno religije i države, često shvata i
tumači kao potpuna odsutnost religioznosti.32
Prema Ramadanu, moguće je govoriti o tri modela akomodacije:
asimilaciji, izolaciji i integraciji. Pod asimilacijom podrazumijeva proces u
kojem se zanemaruje religijski identitet, što znači biti „evropski musliman bez
islama“. Šuprotan proces je proces društvene (samo)izolacije u odnosu na šire
društvo, što dovodi do okolnosti života muslimana „u Evropi, a izvan Evrope“.
Treći je model integracije koji podrazumijeva „suživot“ dva ravnopravna
činioca identiteta evropskog muslimana, njegov religijski identitet koji
odgovara na pitanje općeg smisla, i njegov evropski društveni, kulturni i
politički kontekst.33 Ramadan odbacuje kao neprihvatljive modele asimilacije
(muslimani bez islama) s jedne, i izolacije (živjeti u Europi, a izvan Europe) s
druge strane, te se zalaže za srednje rješenje, tj. model integracije.
Bez obzira na brojne poteškoće u procesu integracije, taj proces se
odvija na način obostranog navikavanja i prilagođavanja. Muslimani se
prilagođavaju evropskim ustanovama, a vlade evropskih zemalja provode,
31 Tariq Ramadan (2002.) Biti evropski musliman, Šarajevo: Udruženje Ilmijje Islamske zajednice
u Bosni i Hercegovini, str. 172-174
32 T. Ramadan, nav. djelo, str. 176
33 T. Ramadan, nav. djelo, str. 226;
105
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
sporije ili brže, reforme zakona, sa ciljem lakšeg prilagođavanja i integracije

imigranata. Konačno, ni jedno evropsko društvo, još manje vlada, muslimane ne
doživljava više kao privremeni fenomen, već kao realnost ukupnog društvenog
pejzaža sopstvene zemlje.
Jedno od temeljnih pitanja u vezi sa muslimanima kao novom realnošču Evrope
je to da li će evropske države pojedinačno, kao i Evropska unija kao
nadnacionalna organizacija, ostati dosljedni ideji odvajanja privatne i javne
sfere, odnosno vezivanja kulturnog identiteta prvenstveno za privatnu, a
političkog identiteta za javnu sferu, kao i to hoće li nadnacionalni politički
identitet Evropske unije dovoljno ojačati da postane odlučujući, i hoće li
evropski identitet biti otvoren svijetu ili će biti onaj zatvoreni identitet stare
„utvrde Evrope“?34
LITERATURA
Assmann, Jan (2005.) Kulturno pamćenje, Zenica: Vrijeme

Avijucki, Vjačeslav (2009.) Kontinentalne geopolitike: svet u XXI veku, Beograd:
Clio
Cerutti, Furio /ur./ (2006.) Identitet i politika, Zagreb: Politička kultura
Daun, Ake & Janson, Soren /ur./ (2004.) Europljani, Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk
Džait, Hišam (1989.) Evropa i islam, Sarajevo: Starješinstvo Islamske zajednice
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije
Eder, Klaus, Spohn, Willfried (2005) Collective Memory and European Identity:
The Effects of Integration and Enlargement, Aldershot, England-Burlington, USA:
Ashgate
Eriksen, Tomas Hilan (2004.) Etnicitet i nacionalizam, Beograd: Biblioteka xx
vek & Knjižara krug
Georges Bensoussan (2010.) Europska strast za gencidom: povijest genocidnih
ideja i djela, Zagreb: Tim press
Goody, Jack (2017.) Islam u Evropi, Sarajevo: el-Kalem & CNS
Hafizović, Rešid (2018.) Islam u kulturnom identitetu Europe, Sarajevo:
Naučnoistraživački institut „Ibn sina“
34Furio Cerutti, nav. Djelo, str. 62; Cerutti naglašava da nemoć koju je pokazala Zapadna Evropa u
vezi sa ratom na prostoru bivše Jugoslavije, oduzela je Evropskoj uniji političku odlučnost i
vjerodostojnost više nego bilo kakav zastoj izazvan unutrašnjim ekonomskim razlozima.
Politički entitet nesposoban da pokaže svoju moć i moralnu legitimnost u tako važnim
pitanjima, teško da može privući odanost svojih građana, smatra Cerutti. Isto, str. 63-64
106
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Halpern, Katrin i Ruano-Borbalan, Žan-Klod /ur./ (2009.) Identitet(i): Pojedinac,

grupa, društvo, Beograd: Clio
Horvat, Šrećko, Žižek, Šlavoj (2014.) Šta Evropa želi, Beograd: Laguna
Karić, Amir (2015.) Muslimani u Evropskoj uniji, Sarajevo: Dobra knjiga
Maalouf, Amin (2002.) U ime identiteta, Zagreb: Prometej
Majer, Tomas (2009.) Identitet Evrope, Beograd: IP „Albatros plus“ & JP
„Šlužbeni glasnik“
Mendras, Henri (2004.) Europa i Europljani: sociologija zapadne Europe, Zagreb:
Masmedia
Muhić, Ferid (2015.) Islamski identitet Evrope, Tešanj: Centar za kulturu i
obrazovanje
Nielsen, Jorgen at. al. /ur./ (2011.) Muslimani u Evropi, Sarajevo: el-Kalem &
CNS
Nojman, Iver B. Upotrebe drugog: „Istok“ u formiranju evropskog identiteta,
Beograd: Šlužbeni glasnik & Beogradski centar za bezbednosnu politiku
Pavlović, Šrđa (2006.) Prostori identiteta: Eseji o Istoriji, Sjećanju i
Interpretacijama Prošlosti, Tuzla: Bosanska riječ
Ramadan, Tarik (2002.) Biti evropski musliman, Šarajevo: Udruženje Ilmijje
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
Ramadan, Tarik (2007.) Evro-američki muslimani i budućnost islama, Sarajevo:
Udrženje Ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
Said, Edward W (2003.) Krivotvorenje islama, Zagreb: VBZ
Šilajdžić, Adnan (2003.) Islam u otkriću kršćanske Evrope: Povijest
međureligijskog dijaloga, Sarajevo: Fakultet islamskih nauka
Štojković, Branimir (2002.) Identitet i komunikacija, Beograd: Fakultet
političkih nauka u Beogradu-Čigoja štampa
Štojković, Branimir (2008.) Evropski kulturni identitet, Beograd: Šlužbeni
glasnik
107
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ATTACHMENT TO THE DISCUSSION ON THE IDENTITY / IDENTITIES
Abstract: Discussions of this topic often indicate that the identity of Europe as
well as Muslims in Europe is regarded as closed and static categories. After
determining what is meant by the notion of identity, this paper points to the fact
that Europe and Muslims are not monolithic entities, they have polyvalent, and
historically speaking, interlocking identities. Some differences in autopricepation
among European people have been presented, as well as differences between
different populations of Muslims of Europeans. The conclusion of the paper points
to the importance of separating cultural identity as a private sphere (the sphere
of civil society) and political identity as a public sphere.
Keywords: Europe, Muslims, identity, culture.
108
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Dr. sc. Šefko SULEJMANOVIĆ

Institut za društvena i religijska istraživanja
UZURPACIJA MEKTEBA KAO REFLEKSIJA NEGIRANJA

IDENTITETA BOŠNJAKA U POSLIJERATNOM PERIODU NOVE
JUGOSLAVIJE NA PRIMJERU TUZLE I NJENE OKOLINE
Apstrakt: Nova, socijalistička Jugoslavija, s Komunističkom partijom na čelu,

zagovarala je radikalno razračunavanje sa svim recidivima retrogradne
građanske prošlosti, i kreiranje “novog socijalističkog čovjeka“. U Državi
proklamovanog bratstva i jedinstva, nacionalni identitet Muslimana u
poslijeratnim godinama bio je perfidno osporen, iako je eksplicitno potvrđivan u
svim dokumentima u vrijeme narodnooslobodilačke borbe. Političko osporavanje
nacionalnog identiteta Muslimana imalo je teške i dalekosežne posljedice. Nizom
mjera koje je donosila nova državna vlast, u cilju slabljenja i marginaliziranja
religije, veliki broj vjerskih i kulturnih objekata Muslimana, a prije svega mekteba,
bio je konfiskovan i pretvoren u narodne škole. Uzurpacija mekteba bila je u
tijesnoj korelaciji s negiranjem identiteta Muslimana i uskraćivanjem osnovnih
građanskih prava. Rad koji se bavi ovako osjetljivm nacionalnim pitanjem
koncepcijski i sadržajno je oslonjen na 20 izvornih dokumenata iz Arhiva
Tuzlanskog kantona koji apodiktično svjedoče o odnosu tadašnje komunističke
vlasti prema Muslimanima i njihovim duhovnim potrebama i materijalnim
dobrima.
Ključne riječi: Nova Jugoslavija, Muslimani/Bošnjaci, identitet, Komunistička

partija, Tuzla i njena okolina, mektebi, uzurpacija i konfiskacija.
UVOD
Naučni skup pod sugestivnim nazivom Značaj naslijeđa u očuvanju

identiteta države i pojedinca, ukazuje da naslijeđe ima veliki utjecaj, ili značaj, za
očuvanje identiteta države i pojedinca. Ako prihvatimo postavku da je naslijeđe
109
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
sve ono što mlađe generacije preuzimaju od starijih, bilo da je riječ o

materijalnoj ili duhovnoj ostavini, onda naslijeđe, kao takvo, u velikoj mjeri
determinira proces formiranja navedenih identiteta. Sociolozi govore o
identitetskoj polimorfnosti, od ličnog ili osobnog identiteta, do društvenih
identiteta kao što su: etnički, vjerski, kulturni, spolni i drugi. Kao historijske
činjenice, identiteti se grade godinama, i stoljećima, i nužno su supstruirani u
zavičajnim naslijeđima. Devastacijom tih duhovnih i materijalnih naslijeđa
potkopavaju se temelji svakog identiteta.
Kao i kod drugih bosanskohercegovačkih naroda, koje veže zajednički
životni prostor, etničko porijeklo i jezičke osnove, religija je odigrala važnu
ulogu u formiranju bosanskohercegovačkih Muslimana, odnosno Bošnjaka1, kao
posebne etničke zajednice. Istovjetnu ulogu i kod Šrba i kod Hrvata odigrao je
konfesionalni moment.2 Štoga i ne čudi kolokvijalna navika da se religijska,
odnosno konfesionalna odrednica sinonimno koristi za narodnost.3 Prema
religijskim simbolima, ili objektima sakralne arhitekture, uglavno se prepoznaje
etnički karakter naših naroda i geografski prostor na kome žive. Šamo
spominjanje više naroda nužno podrazumijeva multikulturalizam, a to znači
priznavanje i uvažavanje više identiteta, što je nužan i jedini modus vivendi na
našim prostorima.4 Osjetljivo pitanje identiteta u tijesnoj je korelaciji s
elementima psihološkog i emotivnog, i uvijek je povezan sa osjećajem
sigurnosti, pripadanja i povjerenja.5
1 Riječi “Musliman“ i “Bošnjak“ u ovome radu korišteni su sinonimno. Opće je poznato da se riječ
Bošnjak koristila u Osmansko doba. U vrijeme Austro-ugarske Bošnjaci su nazivani
Muhamedancima, da bi se za vrijeme stare (Kraljevine) Jugoslavije nazivali Muslimanima. U
novoj, avnojevskoj Jugoslaviji musliman s malim početnim slovom “m“ označavao je vjersku
odrednicu, da bi se tek Ustavom iz 1963. godine, sa priznanjem muslimanske nacionalnosti,
riječ Musliman s velikim početnim slovom “M“, upotrebljavala kao nacionalna odrednica.
Muslimani su obnovili svoj autentični nacionalni naziv Bošnjak 1993. godine. Usporedi: Vera
Katz, Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji (1943-1993) – kratak pregled, Prilozi historiji Bosne i
Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji: Zbornik radova, Sarajevo, 2017, 23-25, (dalje: V. Katz,
Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji); O etničkom biću Bošnjaka i etimološkom karakteru njihovog
imena više vidjeti u: Adib Đozić, „Osnovne društveno-historijske i etimološke činjenice o Bosni i
Hercegovini i Bošnjacima; Studije o bošnjaštvu, Sarajevo – Tuzla, 2012, 53-64, (dalje: A. Đozić,
Studije o bošnjaštvu). Obzirom da se za nacionalnu oznaku Bošnjaka, u vrijeme koje tretira ovaj
rad upotrebljavao naziv Muslimani, to je i u ovome radu često tako i korišten, bilo da je riječ o
citatu, ili autorovom tekstu.
2 „Religija nije bila činilac etničkog izdvajanja samo u slučaju Muslimana, već i kod ostalih naših
naroda. I ne samo u prošlosti već je i danas za veliki broj ljudi, naročito kada žive u etnički i
religijski heterogenim oblastima, religija sinonim za narodnost.“ Atif Purivatra, Nacionalni i
politički razvitak Muslimana, Sarajevo, 1969, 27.
3 Tako se unarodu podrazumijeva da su Šrbi pravoslavci, Hrvati katolici, a Bošnjaci muslimani.
4 Pod našim prostorima podrazumijevamo bosanskohercegovački prostor i njegovo bliže
okruženje.
5 Više o navedenom vidi u: A. Đozić, „Bosanski identitet u dominirajućim matricama mišljenja,
Studije o bošnjaštvu, 65-72; Alija Hamzić, Razaranje identiteta lokalne mikrosocijalne i etničke
110
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
O osjetljivosti nacionalnog pitanja, i njegovim psihološkim i emotivnim

elementima ne govorimo bez razloga. Bošnjaci su bili prinuđeni tokom svoje
povijesti često dokazivati, ali i braniti svoj identitet.6 U vrijeme
narodnooslobodilačke borbe, u zavnobihovskim dokumentima Muslimani su
sasvim ravnopravno tretirani sa Srbima i Hrvatima.7 Po završetku rata,
bosanskohercegovačko stanovništvo s velikim entuzijazmom, na krilima
proklamovanog bratstva i jedinstva, krenulo je u obnovu u ratu porušene
zemlje. Međutim, Muslimani će se vrlo brzo suočiti s političkim osporavanjem
njihovog nacionalnog identiteta, što će ih dovesti u diskriminirajući položaj u
odnosu na druge jugoslavenske narode.8 Dehumanizirano svrstavanje
Muslimana u nedefinisanu kategoriju „neopredijeljeni“, ili ih administrativno
prisiljavati da se opredjeljuju i nacionaliziraju kao Srbi i Hrvati,9 ili da svoju
pripadnost, mimo svoje volje, upisuju s malim ili velikim slovom “M“, nije dalo
željene rezultate.10 Upravo je prihvatanje neopredjeljivanja bilo najjasnije
bošnjačko opredjeljivanje.11 Međutim, partijsko osporavanje identiteta
Muslimana/Bošnjaka reflektirat će se na ozakonjeno uzurpiranje i devastaciju
zajednice: Studija slučaj Koraj, knjiga I, Tuzla, 2009, str. 10, 23, 24, 27, 43 i 65, (dalje: A. Hamzić,
Razaranje identiteta).
6 O teorijskom identificiranju i diferenciranju pojmova “narod“ i “nacija“ vidi više u: Kasim
Šuljević, Nacionalnost Muslimana, Rijeka, 1981, 13-17, (dalje: K. Šuljević, Nacionalnost

Muslimana).
7 „Bez obzira što Muslimanima nije u to vrijeme zvanično bio priznat nacionalni identitet, oni su u
zavnobihovskim dokumentima tretirani potpuno ravnopravno s Hrvatima i Šrbima. Međutim,

nakon 1945. godine, tijekom priprema za popis stanovništva, Muslimani u Bosni i Hercegovini
morali su se izjašnjavati kao Šrbi ili Hrvati ili neopredijeljeni, sasvim suprotno najavljivanim
stavovima komunista o priznavanju ovog identiteta.“ V. Katz, Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji,
14.
8 „Naziv Musliman kao nacionalno-političko ime afirmirano je u svim dokumentima NOP-a od
1941. do 1945. godine, ali poslije oslobođenja zemlje s ovom praksom se prekida.“ Više o
navedenom vidi u: Denis Bećirević, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme
avnojevske Jugoslavije (1945-1953), Zagreb – Šarajevo, 2012, 133, (dalje: D. Bećirović, Islamska
zajednica u BiH).
9 O kontinuitetu postupaka s ciljem srbiziranja i hrvatiziranja naslijeđa Bošnjaka vidjeti više u: A.
Đozić, „Šrbiziranje i hrvatiziranje nacionalno-kulturnog naslijeđa Bošnjaka“, Studije o

bošnjaštvu, 99-104; „Totalna 'opredjeljenost' Muslimana na dva nacionaliteta mogla je navoditi
na pitanje podjele i nestajanja Bosne i Hercegovine kao povijesnog, državnog, političkog,
kulturnog i višenacionalnog okvira i svega onoga što je značilo i znači.“ K. Šuljević, Nacionalnost
Muslimana, 223.
10 „Negiranjem nacionaliteta negirala se istorija, tradicija, književnost i sve ono što se označava
nacionalnim profiliranjem.“ K. Šuljević, Nacionalnost Muslimana, 223

11 Rasim Muminović, Povjesnost i nacionalnost, Sarajevo, br. 6-7/69. Citirano prema: A. Hamzić,
Razaranje identiteta, 64; O navedenom vidi više u: K. Šuljević, Nacionalnost Muslimana, 224-
227.
111
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
njihovih esencijalnih duhovnih i materijalnih vrijednosti.12 Takav

diskriminirajući odnos vladajuće partijske strukture prema jednom od
jugoslovenskih naroda bit će donekle rehabilitiran tek krajem šezdestih godina
kada je službeno priznat nacionalni identitet Muslimana.13
Ovaj rad, koji se primarno bavi dokumentovanjem uzurpacije mekteba,
simbolima tradicionalne muslimanske pismenosti i vjerskog obrazovanja,
govori zapravo o negiranju i devastaciji bošnjačkog identiteta, i njegovom
muklom otporu u prvim poslijeratnim godinama nove (DFJ/FNRJ) Jugoslavije,
tačnije, od 1947. do 1953. godine. Pored toga, rad nudi nekoliko eklatantnih
primjera postupanja mlade socijalističke Države u nakani da uspostavi novi
ideološki identitet, ateističke naravi, bez pokazane osjetljivosti, makar i
kurtoazne naravi, za duhovne i materijalne potrebe vjernika i vjerskih zajednica
općenito. Koncepcijski, pored uvoda i zaključka, rad je strukturiran od tri
podnaslova: Briga Države za zdravlje i obrazovanje stanovništva, Uzurpacija
mekteba i drugih vjerskih objekata i Ideološka agitacija Partije na terenu. Rad se
temelji na 20 izvornih dokumenata iz Arhiva Tuzlanskog kantona, uz
neophodnu potporu objavljenih izvora i relevantne literature. Rad obiluje
velikim brojem citata, što uz moguću historiografsku atipičnost, daje snažnu i
autentičnu poruku vjerodostojnosti kazanog narativa. U ovome slučaju, u
fokusu našega interesovanja su Tuzla i njena okolina.
BRIGA DRŽAVE ZA ZDRAVLJE I OBRAZOVANJE STANOVNIŠTVA
Bosna i Hercegovina ušla je u sastav nove socijalističke Jugoslavije s

velikom nadom u bolju budućnost, unoseći u novu državno-političku zajednicu
svoj teritorij, kao treća po veličini federalna jedinica,14 ali i izmoreno
stanovništvo i razoreno gospodarstvo.15 U novoj Državi primat nad zakonima
imale su partijske odluke, a državni organi pretvoreni su u izvršne organe
partijskih organizacionih struktura.16 Š pozicije vladajuće komunističke elite,
12 U radu je upotrijebljeno više naziva za državu Jugoslaviju formiranu 1945. godine, kao što su:
nova Jugoslavija, avnojevska Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija, druga Jugoslavija, Titova
Jugoslavija i sl.
13 „Takvim diskriminirajućim odnosom prema bošnjačkom narodu komunistička vlast je u prvim
decenijama poslije završetka rata nastavila sa politikom negiranja njihovog nacionalnog

identiteta.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 133.
14 „Š površinom od 51,129 km² činila je 19,9% jugoslavenske teritorije, bila je manja od površine
Srbije i Hrvatske, a veća od ostalih jugoslavenskih republika.“ V. Katz, Bosna i Hercegovina u

Jugoslaviji, 15.
15 Isto.
16 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 137.
112
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nova država trebala se razračunati sa svim recidivima retrogradne građanske

prošlosti.17 Cjelokupna jugoslovensko-državna politika u poslijeratnom periodu
bila je u službi Komunističke partije koja se nastojala distancirati od svega
onoga što je na bilo koji način podsjećalo na predratni sistem.18 U duhu
proklamovanih parola i odrednica narodnooslobodilačke borbe, pristupilo se
planskom prosvjećivanju i ideološkom preobražaju cjelokupnog gradskog i
seoskog stanovništva. Š intenzivnom duhovnom i materijalnom obnovom
Bosne i Hercegovine otpočelo se odmah nakon oslobođenja zemlje, “jer bez
duhovne društvene obnove ne može biti ni ekonomskog napretka ni
prosperiteta“, - glasila je prononsirana partijska parola.19 Na putu
proklamovanoga progresa, pored ostaloga, nova država pokazivala je golemu
brigu za poboljšanjem zdravstvenog i obrazovnog stanja svoga naroda.
Bez dvojbe, bosanskohercegovačko stanovništvo u poslijeratnom
periodu bilo je u ekonomskom i zdravstvenom pogledu u veoma zapuštenom
stanju. Država je vodila osmišljenu i dobro koordiniranu akciju na suzbijanju
zaraznih bolesti preko nadležnih ministarstva, te okružnih, sreskih i mjesnih
odbora narodne vlasti. Tako je Okružni narodni odbor u Tuzli, Prosvjetno
odjeljenje, uputio naredbu Sreskom narodnom odboru, Prosvjetni odsjek Tuzla,
29. jula 1947. godine kojom zahtijeva sprovođenje akcije na suzbijanju pjegavca
i povratne groznice, a sve po nalogu Ministarstva prosvjete NR BiH od 10. jula
1947. godine.20
Da se briga o zdravlju ljudi vodila planski, kontinuirano i sveobuhvatno,
vidimo i po dopisu Sreskog narodng odbora koji je uputio u mjesecu decembru
svim narodnim osnovnim školama u Šrezu, i upravi Dječijeg doma Lukavac, u
kome se nalaže obavezan ljekarski pregled svih nastavnika i vaspitača. Zapravo,
navedeni dopis je bio samo produžena ruka u sistemu sprovođenja naloga kojeg
je uputilo nadležno ministarstvo, kako se to vidi iz sljedećeg citata: “Prema aktu
17 „Ipak najteži problem za komunističku vlast predstavljale su vjerske zajednice, naročito

Katolička crkva, koje su otvoreno ili prikriveno iskazivale nezadovoljstvo u vezi s ograničenjem
i slabljenjem njihovih pozicija.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini,135.
18 Vidi: Vera Katz, Ostaci građanstva na putu izgradnje socijalizma u Bosni i Hercegovini, Prilozi,
Institut za istoriju, br. 34, Sarajevo, 2005, 209-210; Denis Bećirović, Informbiro i sjeveroistočna
Bosna: Odjeci i posljedice sukoba KPJ - Informbiro (1948-1953), Tuzla, 2005, 71-74.
19 O navedenom više vidi u: Husnija Kamberović, Prema modernom društvu: Bosna i Hercegovina
od 1945. do 1953. godine, Tešanj, 2000, 45; Vera Katz, Osnovna obilježja agitprop kulture u
Bosni i Hercegovini (1945-1948), Prilozi, Institut za istoriju, br. 28, Sarajevo, 1999, 212-213.
20 Arhiv Tuzlanskog kantona Tuzla (ATKT), Okružni narodni odbor u Tuzli (ONOT), k. 93, f. 2. U
dokumentu koji je uputio Okružni narodni odbor Tuzla pod brojem 30698/48, od 23.12.1947.
godine, navedeno je: „Ministarstvo Narodnog zdravlja i socijalnog staranja vodiće u vremenu od
1. jula do 5. septembra o.g. akciju za suzbijanje pjegavca i povratne groznice. [...] Da bi akcija u
potpunosti uspjela potrebno je da sve naše masovne organizacije, sve ustanove uzmu živog
učešća u njenom izvodjenju.“
113
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ministarstva narodnog zdravlja i socijalnog staranja [...] obavezan je ljekarski

pregled svih nastavnika po školama i vaspitača po domovima dva puta godišnje
– na početku zimskog i ljetnog polugodišta.“21
Uporedo sa suzbijanjem zaraznih i drugih bolesti stanovništva, vodila se
briga i na suzbijanju nepismenosti i, sveobuhvatnom kulturnom uzdizanju
naroda. Raznovrsnim oblicima kulturnog prosvjećivanja bila je obuhvaćena
radnička, seoska srednjoškolska i studentska omladina. Pored otvaranja škola, za
“preraslo“ nepismeno stanovništvo otvarani su analfabetski tečajevi za
elementarno opismenjavanje mladića i djevojaka. Za sprovođenje takvih
procesa bili su zaduženi mjesni narodni odbori i mjesne osnovne škole. Da bi se
zadovoljile narasle potrebe stanovništva, u jednom mjestu otvarano je po
nekoliko tečajeva. U prilog navedenim tvrdnjama govori i dopis kojeg je uputila
Narodna osnovna škola u Dobošnici Prosvjetnom odsjeku Šreskog narodnog
odbora Tuzla, 23. novembra 1947. godine, u kome se kaže: „Na području
osnovne škole Dobošnice predviđeno je da se otvori više tečajeva za suzbijanje
nepismenosti, od kojih rade samo tri, dok ostali ne rade zbog nedostatka
prostorija.“22 Na putu sprovođenja “suzbijanja nepismenosti“, nova vlast u NR
Bosni i Hercegovini suočila se s ozbiljnim problemom nedostatka adekvatnoga
prostora. U prevazilaženju tog pitanja, na udaru se našla muslimanska imovina i
njihove vjerske i obrazovne ustanove. Uslijedila je beskrupulozna
eksproprijacija i nacionalizacija privatne imovine radi stvaranja državnog
vlasništva.23
Da bi se što lakše i sveobuhvatnije ostvarili zacrtani planovi na
suzbijanju nepismenosti, među stanovništvom je sprovođena koordinirana
propaganda. U isto vrijeme, prema instrukcijama Komunističke partije, vodila
se dobro osmišljena ideološka kampanja na odvraćanju, a kasnije i sprečavanje
djece da pohađaju mekteb. Iako je prema uputstvu Ministarstva prosvjete od 4.
juna 1946. godine odobren rad svim mektebima na području Bosne i
Hercegovine, pojedini sreski i narodni odbori supremacijski su opstruirali
početak rada mekteba.24 Vjerska nastava je ukinuta u školama, a Partija je
proklamirala ideju kreiranja “novog socijalističkog čovjeka“ koji nije smio biti
21 ATKT, Sreski narodni odbor Tuzla (SNOT), k. 93, f. 2, Dokumen koji je uputio Sreski narodni
odbor Tuzla, pod brojem: 30698/48, od 23.12.1947. godine, pisan na pola stranice papira
formata A4. Napominjemo da su citati svih dokumenata u ovome radu navedeni u izvornom
obliku, bez pravopisnih i drugih lektorskih intervencija.
22 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2. Dokument koji je uputila Narodna osnovna škola u Dobošnici pod
brojem: 156/47 od 23.11.1947. godine, pisan je rukom. U potpisu: Upravitelj škole, Čedomir
Zubac.
23 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 174-175.
24 Isto, 293.
114
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
opterećen buržoaskim shvatanjima i ponašanjem.25 Pored zakona koji je

ograničavao rad mekteba, te oduzimanja mektebskih zgrada na terenu i njihovo
pretvaranje u škole, vjerski organi i vjeroučitelji podvrgnuti su oštrim
opomenama i disciplinskim mjerama. Rad mekteba bio je pod stalnom lupom
partijskog aparata, a stanje se znatno pogoršalo 1948. godine, kada vlast u
Bosni i Hercegovini nizom mjera sprečava djecu da pohađaju mekteb.26 Veliki
broj mualima ostao je bez posla, socijalnog osiguranja i osnovnih sredstava za
egzistenciju, što se doima tek kao kolateralna šteta u navedenim procesima.27
Dobar primjer ovakvoga odnosa vlasti prema radu mekteba, i mualimskom
pozivu, može se vidjeti iz dopisa kojeg je uputio povjerenik Šreskog narodnog
odbora u Tuzli, iz Prosvjetnog odsjeka, Sreskom Vakufskom povjerenstvu 10.
oktobra 1947. godine, u kome se kaže:
„Primjetilo se, da i pored zakona koji je ograničio, koja djeca mogu
pohađati mektebe a koja školu, ima slučajeva da mektebi uzimaju
školoobaveznu djecu. Isto tako ima slučajeva (u G. Tuzli) gdje je lekar na
temelju slabosti oslobodio djecu da idu u školu, a mekteb ih primio.
Kako se ovakvi slučajevi ne mogu ničim opravdati, to se ovim skreće
pažnja naslovu da spriječi samovolju upravitelja mekteba i poući ih na
poštivanje postojećih propisa. U mekteb bi se mogla uzimati djeca po završetku
pete godine a ne opterećavati mlađu djecu kojoj je potrebno igranje i koji se
često puta u mektebu onečiste od straha.
Ša prednjim upoznajte podređene organe, a vjeroučitelja iz Gornje Tuzle
uputite povjereniku ovoga otsjeka. S.F. – Š.N.“28
Da su ovakva partijska nastojanja dala dugoročne i očekivane rezultate,
vidi se iz jednog podatka Savezne komisije za vjerska pitanja iz 1958. godine, u
kome se navodi da je vjerskom nastavom u Bosni i Hercegovini obuhvaćeno
svega 8,2% školske djece.29
25 Više o navedenom vidi u: D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 172-175.

26 Isto, 295.
27 „Poseban problem za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini predstavljala je činjenica da je
veliki broj mualima na teritoriji ove republike usljed ukidanja mekteba ostao bez posla.
Predsjednik Ulema medžlisa u Šarajevu Husein ef. Talić je dvije godine poslije ukidanja
mekteba konstatirao da još uvijek postoji 75 mualima koji su ostali neuposleni. Od spomenutog
broja neuposlenih mualima svega 18 je preuzeto na socijalno osiguranje, dok su ostali zbog
nedostatka školskih kvalifikacija i radnog staža od 10 godina ostali bez socijalnog osiguranja.“
D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 302-303.
28 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2. Sreski narodni odbor u Tuzli, Prosvjetni otsjek, Sreskom vakufskom
povjerenstvu u Tuzli, broj: 25510, od 10.10.1947. Dokument je pisan rukom, latiničnim

pismom, na jednoj stranici papira formata A4.
29 A CK SKJ, IK, 507, VIII, II/9-(1-36)-30. Navedeno prema: D. Bećirović, Islamska zajednica u
Bosni i Hercegovini, 180; Napomena: Švaki službeni dokument iz ovog perioda završavao se
partijskom parolom: “Šmrt Fašizmu – Šloboda Narodu“, ili skraćeno: “Š.F.- Š.N.“
115
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
UZURPACIJA MEKTEBA I DRUGIH VJERSKIH OBJEKATA
Nova vlast vodila je bezskrupuloznu ideološku kampanju kako bi

eliminisala svaki utjecaja religije u društvu. Taj posao trebala je da realizira
inteligencija održavanjem naučno-popularnih predavanja, dokazujući narodu
superiornost nauke u odnosu na arhaična i prevaziđena religijska učenja. Ipak,
najefikasnija poluga u rukama Partije ka ostvarenju tog cilja bila je politika u
obrazovnom školskom sistemu. Š namjerom da mlade generacije udalji što više
od utjecaja vjerskih službenika, posebna pažnja poklanjana je njihovom
obrazovanju. Za sprovođenje ovoga plana bile su zadužene partijske
organizacije na terenu.30 U skladu s proklamovanom politikom i utjecajem
Države i Partije, sreski narodni odbori u saradnji s lokalnim, odnosno mjesnim
narodnim odborima, tražili su mogućnost za otvaranje osnovnih škola, kako po
gradovima tako i selima. U nedostatku adekvatnog prostora, tokom 1947.
godine vjerske zajednice su se našle pod udarom Države koja je bezobzirno
posezala za njihovom imovinom. Dakle, uporedu s proklamovanim ciljevima na
suzbijanju nepismenosti stanovništva provođen je proces eksproprijacije i
konfiskacije nekretnina,31 čime je dodatno vršeno slabljenje vjerskih zajednica.
Ekonomsko slabljenje vjerskih zajednica i siromašenje Muslimana kao naroda,
vršeno je putem Zakona o agrarnoj reformi, Zakona o nacionalizaciji, Uredbe o
upravljanju stambenim zgradama i drugim mjerama.32 Najčešće su postojeći
mektebi pretvarani u škole, iako je malo bilo mekteba koji su svojim
infrastrukturnim sadržajima odgovarali funkcionalnim uvjetima škole.33 Tako
je Islamska zajednica sve više ostajala bez svoje imovine, a Muslimani bez
30 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 172-173.

31 Jasmin Jajčević, Šemir Hadžimusić, Kulturno-prosvjetna društva u sjeveroistočnoj Bosni u
periodu 1945-1949. godine, Prilozi historiji Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji:
Zbornik radova, Šarajevo, 2017, 191, (dalje: J. Jajčević, Š. Hadžimusić, Kulturno-prosvjetna
društva u sjeveroistočnoj Bosni).
33 Pored džamija, mektebi su bili prve i najbrojnije građevine islamske arhitekture kod nas. To su
bile početne islamske vjerske škole u kojima su se sticala osnovna saznanja o vjeri. Ovaj vid
edukacije i obrazovanja muslimanske mladeži prisutan je od najranijih vremena islamske
kulture i civilizacije do danas. Već 1477. godine u Šarajevu je radila mualimhana – kuća u kojoj
predaje učitelj. Više o navedenom vidi u: Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka (VII-XX
vijek), Sarajevo, 2001, 114; Koliko je poznato, najstariji dokument o postojanju mekteba u Bosni
i Hercegovini je vakufnama bosanskog namjesnika Ajas-bega, iz 1477. godine. Svakako da se
ovim ne isključuje mogućnost da su mektebi u Bosni postojali i ranije. Unutar: Madžida
Bećirbegović, „Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini“, POF, XX-
XXI/1970-71, Sarajevo, 1974, 252-253, (dalje: M. Bećirbegović, Prosvjetni objekti islamske
arhitekture).
116
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
prilike za vjerskim obrazovanjem34 i kolektivnim obavljanjem vjerskih obreda.

Kakvo je bilo stanje sa drugim vjerskim zajednicama, i kakav je bio odnos
Partije prema njima, nismo se bavili u ovome radu, te o tome ne možemo
vjerodostojno govoriti. Radi što jasnijeg i objektivnijeg sagledavanja
muslimanskog stanja, navest ćemo više primjera s područja gravitirajućih
srezova Tuzlanskom okrugu,35 ponajviše iz 1947. godine.
Na inicijativu Mjesnog narodnog odbor Banovići, Šreski narodni odbor
Tuzla uputio je 16. septembra 1947. godine Ministarstvu prosvjete Naradne
Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Odjeljenju za osnovnu nastavu,
prijedlog za otvaranje osnovnih škola u Treštenici i Borovcu. U dopisu se kaže:
“Obadvije škole će biti u privatnoj zgradi /mektebu/. Pošto u blizini ovih škola
nema škole, a niti je ikada ovdje postojala i pošto za otvaranje ovih škola
postoje svi uslovi, oba se predloga preporučuju.“36 U konkretnom slučaju, to
znači da će ova sela ostati bez mekteba, tj. bez mogućnosti da vrše bilo kakvu
vjersku edukaciju i da skupno obavljaju propisane vjerske obrede.37
Šlično navedenom, i Mjesni narodni odbor Šmoluća, uputio je 10.
septembra 1947. godine Sreskom narodnom odboru /Prosvetni otsek/ Tuzla
zahtjev za dodjelu peći za osnovnu školu u Šmolući i Šikuljama. U zahtjevu se
kaže: „Izvještavatese da je potrebno za našu Školu u Šmolući i mehtef u
Šikuljama koji je takođe određen za Školu 4 peći. Kako je Upravitelj Škole sve
pregledao tese sa ovim odborom sporazumio tako smo ustanovili danam treba
4 peći kako bi imali dovoljno grijanje za đake koji pohađaju školu. Ove
navedene peći su neobhodno potrebne pa molimo bez izmjene danam se
34 Mekteb su pohađala muška i ženska djeca od 5 do 10 godina, gdje su učila čitati i pisati, i
osnovne norme islamskih propisa, obreda i morala. Uobičajen kolokvijalni naziv za ove škole
bio je mekteb, dok su se u službenoj nomenklaturi upotrebljavali nazivi sibjan-mekteb i mektebi-
ibtidaija. U mektebima nije bilo podjele na razrede, nego su svi polaznici mekteba sjedili u istoj
učionici, a lekcije su učili i mijenjali individualno, u skladu sa savladanim gradivom i
personalnim sposobnostima učenika. Usporedi: M. Bećirbegović, Prosvjetni objekti islamske
arhitekture, 235.
35 „Značajno razdoblje u razvoju područja sadašnjeg Tuzlanskog kantona je razdoblje
socijalističke Jugoslavije (od 1945. do 1992. godine). U prvo vrijeme poslije oslobođenja
sjeveroistočna Bosna administrativno je uređena kao oblast sa upravno-političkim centrom u
Tuzli. Poslije je, ukidanjem oblasti, formiran Okrug Tuzla. Nakon više administrativnih
reorganizacija, cijela oblast je organizirana u devetnaest općina.“ Tuzlansko-podrinjski kanton /
Tuzla-podrinje canton, [Monografija] priređivač i urednik Rifet Hasković, Tuzla, 1998, 20.
36 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 23673/47, 16.09.1947, Predmet: Otvaranje osnovne škole u
Treštenici i Borovcu. Dopis je pisan kucanom mašinom, ćirilicom, na pola stranice papira
formata A4.
37 Pred kraj osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini je bilo preko 900 sibjan mekteba sa oko
40.000 polaznika. Do kraja austro-ugarske uprave otvorene su 174 mektebi-ibtidaije. U

Kraljevini Jugoslaviji 1932. godine radila su 634 mekteba sa 43.650 polaznika. Više o
navedenom vidi u: Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine,
Sarajevo, 1983, 205, 211-216; D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 291.
117
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dodijele.“38 Iz navedenog se vidi da je i mekteb u Šikuljama bio oduzet za

potrebe škole.39
Šasvim je sigurno da su mjesni odbori samo sprovodili odluke nadležnih
državnih organa. Inicijativa, odnosno naredba, dolazila je sa viših
administrativnih nivoa prema mjesnim narodnim odborima, od kojih se na
terenu insistiralo hitno pronalaženje prostora za školu. U pravilu se računalo na
postojanje mekteba u svakom selu i na njegovo oduzimanje za potrebe škole.
Tako je Sreski narodni odbor iz Tuzle, Mjesnom narodnom odboru u Lukavcu
muslimanskom, uputio informaciju 19. novembra 1947. godine o skorom
dolasku učitelja, ali i direktivu s instrukcijama za pronalazak “adekvatnog
prostora“ za otvaranje novog školskog odjeljenja. Pored ostaloga, u dopisu se
navodi i sljedeće:
„Učitelj za III odelenje će sigurno doći u vrlo kratkom vremenu. Neka
odbor pronađe kakvu prostoriju u Crv. Brodu, Huskićima ili Gorju (nečitko) pa
da se tamo otvori III odelenje. Dobro bi bilo da narod odobri mekteb u jednom
od tih sela, pa da se privremeno škola smesti, kao što to rade i drugi odbori.
Neka odbor sam rešava svoje probleme, kao ovi, koje je lako rešiti.40
Donesenim državnim uredbama, mektebi su tretirani kao “narodna
imovina“ kojom su mahom raspolagali mjesni narodni odbori. U nedostatku
bilo kakvog prostora, izgleda da je u poslijeratnom peridu nastupila prava
“jagma“ za mektebima. Onaj ko je prvi zaposjeo mekteb, on ga je smatrao
svojom imovinom. Muslimansko stanovništvo, izmoreno i preplašeno, moglo je
samo konsternirano posmatrati šta se dešava sa mektebima, kao stožernim
simbolima njihovog identiteta, koje su svojim sredstvima i trudom gradili i
održavali. Kao očit primjer za navedeno, na ovome mjestu spomenut ćemo
dešavanja oko mekteba u zaseoku Međaš u selu G. Petrovice. O ovim
dešavanjima saznajemo iz dopisa kojeg je Mjesni narodni odbor Tojšići uputio
Šreskom narodnom odboru Tuzla, izvještavajući ih o posjedu narodne zgrade
zvane mekteb a koja je na području ovoga odbora. U izvještaju se kaže:
„Izvještavamo vas da je M.N.O. Dubnica srez Zvornički Posjedovao Narodnu
38 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 1. dok. broj: 1201/47. Dokument je pisan pisaćom mašinom, latiničnim
pismom, na pola stranice papira formata A4. Tekst je vjerodostojno prenesen kao u dokumentu,
bez pravopisnih intervencija.
39 „U sklopu mjera za eliminiranje izvođenja mektebske nastave posebno su bile učestale pojave
zauzimanja mektebskih prostorija od strane organa vlasti. Mektebi su uzurpirani i oduzimani za

različite svrhe, a nerijetko su korišteni kao skladišta za žito i druge poljoprivredne proizvode.
Pri tome, predstavnici vlasti su osiono nastupali prema službenicima Islamske zajednice ne
dozvoljavajući nikakva pitanja i ne dajući nikakva objašnjenja svojih postupaka.“ D. Bećirović,
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 296.
40 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 23985, 19.11.1947. Dokument je pisan rukom na papiru
formata A5.
118
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zgradu zvana Mekteb a koja se nalazi na području ovoga odbora u selu G.

Petrovice zaseok Međaš pomenuta je zgrada posjednuta prije godinu dana. U toj
zgradi nalazi se pomenuti odbor te pored toga preselili su i svoju školu u tu
zgradu.
Mišljenja smo da je nepravilnošto se je tu preselijo taj odbor i što nam je
poznato da i za školu mogu naći sebi zgradu.
Pošto je ovome odboru vrlo potrebna pomenuta zgrada u kojoj bi otvorili školu
za sebe u G. Petrovice i Jeginov Lug.
Molimo Gornji naslov da po prijemu ovoga dopisa Povedete najhitniji
postupak u vezi iz seljenja pomenutog odbora iz te zgrade. Prednje vam se
dostavlja radi hitnog postupka.“41
Nije nam poznato kako se ovaj “slučaj“ sa mektebom u zaseoku Međaš
završio, ali znamo da su Mjesni narodni odbor i Narodna škola u Tojšićima u
istom mjesecu ulagali dodatni napor za pronaženje prostora za školu u Gornjim
i Donjim Vukovijama. Tako je Narodna osnovna škola u Tojšićima uputila dopis
Sreskom narodnom odboru u Tuzli, dana 29.9.1947. godine, u kome se kaže:
„Da bi se na mjesnom području Tojšića otvorila još koja škola i da bi se
obuhvatilo što više djece u ovoj školskoj godini u škole, uprava ove škole u
saglasnosti sa MNO u Tojšićima predvidila je da se u Gornjim Vukovijama Selo
Masle otvori osnovna škola.
U vezi Vašeg akta broj: 2211/47 od 24.1.1947. dajemo Vam sljedeće
obrazloženje:
1. Zgrada je privatna / mekteb/...“42
Prema obrazloženju u nastavku dopisa, vidi se da je zgrada bila prilično
uslovna, sa tri veće i jednom manjom prostorijom.43
Istoga dana Mjesni narodni odbor Tojšići uputio je izvještaj Šreskom narodnom
odboru Tuzla u kojem ih obavještava da se mogu zaposjesti dva mekteba za
potrebe škole. U izvještaju se navodi: „U prilogu vam se dostavlja izvještaj o
zgradi zvana mekteb a koji se nalazi na području ovoga odbora a u selu Gornjim
41 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1178/47, 02.09. 1947. Dokument je pisan pisaćom mašinom
na polovini papira formata A4.
42 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 2/47, 29.IX.1947. U dokumentu se dalje navodi: “2. Škola ima
četiri prostorije. Prva prostorija zauzima 5 m X 5 m, druga prostorija 5 m. X 5 m., treća

prostorija 5 m. X 5 m. 3. Četvrta prostorija je kancelarija koja zauzima prostor 3 m. X 3 m. 4.
Zgrada je građena od drveta /koja je bila namjenjena za mekteb/ i na njoj bi trebalo izvršiti
opravke. [...] 14. Mjesto za koje se traži otvaranje škole ostaće stalni školski centar.“ Dokument
je pisan štampaćom mašinom, latiničnim pismom na papiru formata A4, na jednoj stranici.
43 Vidi prethodnu podnožnu napomenu.
119
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
vukovijama zaseok Masle. Kao i zgradi kao gore u selu Donjim Vukovijama.
Kojese mogu za posjesti za škole.“44
Već sutradan, 10. oktobra 1947. godine ispod ovoga teksta u vezi
iznesenog prijedloga, rukom je napisano mišljenje, ali i nalog Šreskog narodnog
odbora Tuzla, za daljnje postupanje, koje glasi: „U vezi Vašeg akta broj 1275/47
od 29/IX-1947. izvještavate se, da se prijedlog o otvaranju škole u Maslama ne
može uzeti u postupanje sve dotle dok potpuno ne popravite zgradu i dok je ne
pregleda Komisija ovoga otsjeka. Prednje se stavlja na znanje. Povjerenik.45
Da oduzeti mektebi nisu bili vraćeni muslimanima više godina nakon
njihovog oduzimanja, kako bi se u njima održavala vjerska nastava i vjerski
obredi, vidimo na primjerima mekteba u Devetaku i Ćehajama. Međutim,
narodna vlast je već pedesetih godina pokazivala više osjetljivosti za prava
građana, koji su se hrabrije i otvorenije počeli pozivati na svoja građanska
prava, u odnosu na raniji period, o čemu svjedoči raspoloživa arhivska građa.
Indikativan primjer za navedeno je pismo Šalke Hrnjića, mutevelija iz Devetaka,
od 11. maja 1951. godine, u kojem moli Vakufsku direkciju u Sarajevu za
instrukcije u daljnjem radu. U pismu se, pored ostaloga kaže: „Prije tri godine
zatvoren je kod nas mekteb i odmah pretvoren u školu, a kasnije je zatvoren
bivši mutevelija Brišo Gegić u. Husejna iz Devetaka, koji je odležao po našem
mišljenju na pravdi Boga 1 godinu dana kasnije su oduzeli mlin i pare od mlina i
najzad su zatvorili i džamiju. Kad sam dobio pomenuti dekret [o postavljenju za
muteveliju],46 oslobodio sam svu zemlju i mlin kao i džamiju otvorio, te su mi i
novac dužni predali – vratili, ali za to mene kao muteveliju često pozivaju u
Udbu i strogo mi u Udbi prije[te], da se mekteb ne smije otvoriti i ako bi naša
želja bila, da sagradimo školu ili da prodavnicu preuredimo za školu, pa da
oslobodimo mekteb.
Prema Ustavu N.R. BiH zajamčena je na papiru sloboda savjesti i
vjeroispovijesti, ali eto kod nas te blagodati nema, dok u nekim mjestima
mektebi nesmetano rade a u tuzlanskom srezu skoro ni jednog nema. Iz tog se
može zaključiti, da sami zakon i vlasti dozvoljavaju, ali pojedini mjesni odbori to
ometaju, te se time stvara veliko negodovanje.
Molim, da se u tom pogledu općenito poradi na otvaranju mekteba kako bi se
otpočelo sa vjeronaukom, čime bi se islamski element neizmjerno obradovao i
44 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1275/47, 29.IX.1947. Akt je zaprimljen u Sreskom narodnom
odboru Tuzla, 30.09.1947. godine pod brojem: 897/47. Dokument je pisan štampaćom
mašinom na papira formata A4.
45 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1275/47, 29.IX.1947. Oba akta su pisana na papiru formata
A5. Dio rukopisnog teksta pisan je na prvoj stranici, a drugi na njegovoj poleđini.
46 „Dekretom naslova od 25./VIII.1950. broj 3616/50. postavljen sam mutevelijom džamije i
mekteba u Devetaku – srez Tuzla.“
120
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stekao ubjedjenje u bolju i sretniju budućnost. Šmrt fašizmu – Šloboda Narodu.“

U Tuzli dne 11. maja 1951. U potpisu: T. j. Šalko Hrnjić u. Husejna, mutevelija iz
Devetaka – srez Tuzla.47
Da je mejtefska zgrada i u selu Ćehaje - NOO Srebrenik bila pretvoren u
školu vidimo iz Rješenja Republičke sanitarne inspekcije od 29.8.1957. godine
kojim se nalaže njeno zatvaranje, jer i pored renoviranja i adaptacije nema
uslove za školu, te kao takva ne može služiti u predstojećoj školskoj godini. 48 Isti
je slučaj i sa školom u Crnjevu u opštini Vozuća. U obrazloženju Šanitarne
inspekcije Narodnog odbora sreza Tuzla se kaže: „...ustanovljeno je da je
Osnovna škola u Crnjevu NOO-e Vozuća smeštena u nepodesnoj zgradi,
predjašnjem mektebu, koja prokišnjava, zidovi ronirani, pod iskrivljen i
oštećen...“49
Postavlja se pitanje da li je baš slučajno izvršen takav atak na mektebe u
Bosni i Hercegovini? Da li su mektebi prepoznati kao baza gdje su se formirali
temelji bošnjačkog identiteta, ili su bili samo jedna u nizu kolateralnih zapreka
na putu sprovođenja partijske ideologije? Da nisu samo mektebi pretvarani u
narodne škole, nego i drugi objekti koji su po svojoj autentičnoj namjeni imali
obrazovnu i odgojnu ulogu Muslimana, vidimo i po tome što je zatvorena
Behram-begova medresa u Tuzli, kao jedina srednja vjerska škola na području
Tuzlanskog sreza, i šire, kako bi u njenom prostoru bio je smješten
Šrednjoškolski dječiji dom. Vjerovatno u nemogućnosti da bilo sta učini po
pitanju vraćanja zgrade Medrese, Vakufsko povjerenstvo u Tuzli zatražilo je
pomoć od više instance u Islamskoj zajednici. Tako Ulema-medžlis u Sarajevu, u
svom dopisu iz 1951. godine obavještava Vakufsko povjerenstvo u Tuzli da su
preduzeli mjere u svojoj nadležnosti, ali da su po navedenom pitanju dobili
odgovor od I.O.N.O grada Tuzla, u kome se kaže: „Na Vaš dopis broj 1510/51 od
15.VIII.1951. godine izvještavamo Vas da Vam za sada ne možemo ustupiti
prostorije u bivšoj medresi u Tuzli. Pošto se u istima nalazi Šrednjoškolski
djački dom, a ne postoje kakve druge prostorije u koje bi se mogao taj Dom
preseliti.“50
47 ATKT, Vakufsko-mearifsko povjerenstvo Tuzla (VMPT) Neobrađeni fond. Kod protokola akta
navedeno je: „Islamska vjerska zajednica u Federaciji Narodne Republike Jugoslavije, Ulema-
medžlis, broj: 971, dne 16/5 1951. Šarajevo.“ Dokument je pisan štampaćom mašinom,
latiničnim kurzivnim slovima, na dvije strane papira formata A4.
48 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Narodni odbor sreza Tuzla, Rješenje broj: 17-826 od
29.08.1957. Šef Šreskog sanitarnog inspektorata dr. Š. Azabagić.

49 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Narodni odbor sreza Tuzla, sanitarni inspektorat, Rješenje
kojim se nalaže zatvaranje osnovne škole u Crnjevu, Narodni odbor opštine Vozuća, broj:
10.13818/57 od 03.09.1957.
50 ATKT, VMPT, Ulema-medžlis u Šarajevu, broj: 1769/51, Sarajevo, 23.11.1951, Vakufskom
povjerenstvu Tuzla. Predmet je zaprimljen u Vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Tuzli
121
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nakon zatvaranja Behram-begove medrese, njena zgrada je oduzeta i

nikada više nije vraćena Vakufskom povjerenstvu, odnosno Islamskoj zajednici.
Rad Behram-begove medrese u Tuzli je reaktiviran 1993. godine u potpuno
drugačijim društveno-političkim okolnostima, i na drugom mjestu.51
IDEOLOŠKA AGITACIJA PARTIJE NA TERENU
Novoosnovana avnojevska Država s Komunističkom partijom

Jugoslavije (KPJ) na čelu, vodila je živu ideološko-propagandnu aktivnost.
Proklamovani slogan je bio formiranje novog čovjeka, na temeljima
marksističkog učenja, s ateističkim svjetonazorom. Štoga su vjera i vjerske
institucije uklanjane iz javnog života i stavljane pod strogu kontrolu Države.
Štigmatizacija vjernika bila je otvorena, mnogi vjerski službenici bili su
proskribirani i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Izostanak
transparentnog uključivanja službenika Islamske zajednice u razne političke,
kulturne, privredne i druge aktivnosti koje je pokretala nova vlast,
proglašavano je neprijateljskom djelatnošću. Tako je Gradski odbor
narodnooslobodilačkog fronta u Tuzli 15. oktobra 1945. godine uputio dopis
tuzlanskom Vakufskom povjerenstvu u kome je upozorio da će svaki vjerski
službenik koji se bude pasivno držao prema bilo kojoj državnoj odredbi ili
aktivnosti, biti tretiran kao protivnik vlasti. Od Vakufskog povjerenstva
zatraženo je da upozori svoje podređene na obavezu potčinjavanja državnoj
vlasti, i njenom sistemu. 52
Švi javni skupovi održavali su se pod budnim okom Partije, uz posebna
odobrenja nadležnih državnih organa, a mnogi su bili i zabranjivani. Dirigirani
ideološki utjecaj vršio se preko škole, ali i snažnom propagandnom djelatnošću
u narodu. Nacionalna kulturno-umjetnička društva su također stavljena pod
strogi državni patronat. Šve njihove aktivnosti, pa i raspodjela knjiga vršena je
preko Prosvjetnih odjeljenja. Karakterističan je primjer distribucije knjiga koje
8.12.1951, pod brojem 407. Dokument je pisan pisaćom mašinom, latiničnim pismom, na
polovini stranice papira formata A4.
51 Vidi: Monografija Behram-begove medrese, Tuzla, 2016; Jusuf Mulić, Behram-begova medresa u
Tuzli (1626-1939) i Niža okružna medresa u Tuzli (1939-1949), Šarajevo, 2014; Šefko
Šulejmanović, „Monografija Behram-begove merese“, Arhivska praksa, br. 20, Tuzla 2017, 619-
623; Šefko Šulejmanović, „Reaktiviranje rada Behram-begove medrese u Tuzli 1993. godine“,
Kapija vremena: Zbornik radova sa okruglog stola povodom 390 godina Behram-begove medrese
u Tuzli, Tuzla 2017, 159-191.
52 ATKT, VMPT, k. 689, dok. broj 733/45. Dopis je uputio Gradski odbor Narodnooslobodilačkog
fronta u Tuzli Vakufskom povjerenstvu Tuzla, 15.10.1945. Usporedi: D. Bećirović, Islamska

zajednica u Bosni i Hercegovini, 452.
122
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
je Okružni narodni odbor Tuzla uputio Prosvjetnom odjeljenjenju Šreskog

narodnog odbora u Tuzli, 30. jula 1947. godine, s naslovom predmeta: Poklon
knjiga za dobre tečajce i čitalačku grupu. U tekstu dokumenta se kaže:
„Današnjom poštom uputili smo Vam 120 komada „Junačkih narodnih pjesama“
/latinicom/ i 50 komada ćirilicom. Ovo je treća pošiljka knjiga koje su poklon
Medjudruštvenog odbora kulturno-prosvjetnih društava “Prosvjete“,
“Preporoda“ i “Napretka“, namjenjena najboljim polaznicima analfebetskih
tečajeva i radu čitalačkih grupa. „Junačke narodne pjesme“ slaćete u krajeve
gdje je stanovništvo pretežno katoličke i pravoslavne vjere, dok za krajeve gdje
je u većini muslimanski živalj, dobićete zbirke „Narodnih pjesama“ iz Narodno-
oslobodilačke borbe. Ovo će biti ujedno i zadnja pošiljka u ovu svrhu. Šmrt
fašizmu - Šloboda narodu, Povjerenik N. Manojlović“53
Za pohvalu je benevolentan postupak tadašnje vlasti koja se odnosila
brižno prema onima koji su čitali i pisali latinicom, i ćirilicom. Istodobno je
zanimljivo djelovanje Međudruštvenog odbora koji je, poput krovne
organizacije, objedinjavao postojeća kulturno-prosvjetna društva. Međutim,
ostaje nejasno, donekle i suspektno, zašto su pripadnicima jedne konfesije
upućivane “Narodne pjesme“ iz Narodno-oslobodilačkog rata, a drugima
“Junačke narodne pjesme“. Da je Međudruštveni odbor vršio prononsiranu
ulogu narodnog prosvjećivanja, ali i budnog čuvara tekovina komunističke
revolucije, možemo zaključiti iz jednog dokumenta koji je Međudruštveni odbor
“Prosvete i Preporoda“ Puračić,54 uputio 16. oktobra 1947. godine Sreskom
narodnom odboru Tuzla. U dokumentu je naveden sadržaj govora koji je
pročitan na održanoj bajramskoj priredbi 26. oktobra navedene godine. U
govoru se, između ostaloga, kaže.
„ Drugovi i drugarice!
Šobzirom da proslavljamo bajramske dane medjudruštveni odbor /Prosvete i
Preporoda/ našao je za potrebno da u svrhu narodnog prosvjećivanja održimo
jednu odgovarajuću priredbu kako bi se malo i proveselili i tako isto zbližili
jedni s drugima te mi je palo u dužnost da otvorim ovu večerašnju priredbu
zahvaljujući se svima prisutnim sa kojom posjetom su uveličali ovu našu
53 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2. Dopis Okružnog narodnog odbora Tuzla, Šreskom narodnom odboru
Tuzla, br. 5629/47 od 30.07.1947. godine; Usporedi tekst i komentar: J. Jajčević, Š. Hadžimusić,
Kulturno-prosvjetna društva u sjeveroistočnoj Bosni, 204.
54 „U Lukavcu je Preporod formiran u proljeće 1946. godine a posebnu saradnju je ostvario sa
srpskim kulturno-prosvjetnim društvom „Prosvjeta“. Ova dva društva imala su zajednički

Međudruštveni odbor sa sjedištem u Puračiću. Da saradnja i rad ovih društava nije bila samo
kulturno-prosvjetnog, nego i kulturno-zabavnog karaktera vidimo i po tome što su dva društva
održavala zajedničke priredbe.“ Više o navedenom vidi u: J. Jajčević, Š. Hadžimusić, Kulturno-
prosvjetna društva u sjeveroistočnoj Bosni, 194.
123
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
priredbu.“ U daljnjem govori se kaže da će u drugom dijelu programa biti

“igranka do zore što vjerujem da prisutne po najviše i interesuje sa kojim će te
dijelom biti potpuno zadovoljni.“ 55
Kao uslov za državanja ove bajramske priredbe moralo se prethodno
pribaviti odobrenje nadležnih državnih organa. Inače, program svake
manifestacije bio je pisan unaprijed kako bi ga razmotrio i odobrio Narodni
odbor, a prema uputstvima nadležnog Ministarstva iz 1945. godine. Što se tiče
“igranke do zore“ ona sigurno nije bila u duhu obilježavanja bajramskih
(blag)dana, niti muslimanske tradicije i identiteta, pa ni uputstava
Ministarstva.56 Šlijedeći proklamovane stavove Partije, komunisti su ih često
rigidno tumačili i provodili na lokalnom nivou, tražeći najmanji povod za
sumnjičenje i optuživanje svojih “neistomišljenika“, koji su promptno, i bez
cenzure, proglašavani narodnim i državnim neprijateljima.57 Pored drugih
vjerskih obreda i manifestacija, i održavanje dova “pod vedrim nebom“ bio je
običaj muslimana u našim krajevima, a posebno u “podkonjuhskim selima“.58
To je jedna od neraskidivih poveznica bošnjačke tradicije i identiteta s
bosanskim korijenima. Međutim, Partija je nastojala na sve načine da spriječi
održavanje dova, proskribirajući njihove organizatore i protagoniste, kao da su
neprijateljski i kulački elementi, što vidimo iz korespondencije koju su vodili
nadležni državni organi. U dopisu koji je Šreski komitet KPJ Tuzla uputio svim
komitetima Komunističke partije na području Šreza, 28. maja 1948. godine,
navodi se sljedeće: „U zadnje vrijeme učestvovalo je po selima našeg sreza
održavanje dova. Organizatori dova su uglavnom neprijateljski i kulački
elementi, koji koristeći vjersku zatucanost naših seoskih masa, nastoje da na
ovaj način ostvare svoj uticaj nad njima. Pored toga neprijateljski elementi
koriste dove i za proturanje neprijateljskih parola i putem njih nastoje da
55 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2. “Medjudruštveni odbor Prosvete i Preporoda Puračić, broj: Šluž /47,
Puračić dne, 16-X-1947. Šreskom narodnom odboru u Tuzli, Prosvjetni otsjek.“ Isti odbor
zaprimio je dokument 18.10.1947. godine s napomenom napisnom rukom “Primljeno na
znanje, a/a, Povjerenik“, potpis nečitak.
56 Vidi: ATKT, Okružni narodni odbor Tuzla (OKNOT), k. 19, f. 2, dok. 2584/1-2, od 02.06.1945.
godine.
57 Usporedi: D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 177.
58 „U pojedinim našim krajevima u određene dane u godini, i to uglavnom utorkom, a vrlo rijetko
ponedjeljkom, održavale su se dove pod vedrim nebom, ponegdje nazivane dove “utorkovače“.
[...] Poseban ciklus dova pod otvorenim nebom predstavljaju one dove što su se održavale
utorkom u podkonjuhskim selima na određenim dovištima u prirodi, a rjeđe kod džamija. Tako
su se od prvog utorka po Jurjevu pa dalje do iza Aliđuna održavale dove u selima – na
dovištima: Pribitkovići – Banovići, Jaruške - Vijenac, Banovići Šelo – Bukve, Poljice – Svatovac,
Treštenica - Šrnice, Prokosovići – Tirinovac, Turija - Dovište, Bokavići – Strane, Seona
(Banovići) – kod džamije.“ Enver Mulahalilović, Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini,
Tuzla, 2005, 172. i 175.
124
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
umanje našu aktivnost na mobilizaciji masa za izvršenje plana.“ U istom dopisu

se kaže da na dove odlazi veliki broj radnika što dovodi u pitanje izvršenje
radnih zadataka u preduzećima. Na dovama su učestvovali “čak“ i pojedini
članovi Partije. Da bi se ovo spriječilo, bilo je neophodno da partijske
organizacije razviju živu aktivnost i da se radnicima kontinuirano ukazuje na
štetnost ovakvog djelovanja. Na udaru ovakvih okupljanja bili su posebno
vjerski službenici, odnosno “hodže“. „Animozitet partijskih organizacija prema
njima bio je takav da se tražio i najmanji povod za njihovo privođenje i
hapšenje.“59 „Naše ćelije po selima po ovom pitanju će takodjer razviti življu
aktivnost mobilišući siromašne i srednje seljake, da ne vrše nikakve pripreme i
da ne učestvuju na dovama. Radi toga potrebna je i agitaciju u preduzećima
usmjeriti u tom pravcu da radnici iz preduzeća pruže podršku našim drugovima
na selu.“60
Ovako snažna agitacija partijskih organizacija na terenu davala je vidne
rezultate. Uz do sada navedene primjere, čini se da primjer Banovića zaslužuje
posebnu pažnju. Da je tamošnje partijsko rukovodstvo najuspješnije obavilo
svoju ideološko-propagandni agitaciju, vidimo iz pisma grupe građana iz
Banovića od 22. maja 1954. godine, upućenom Ulema-Medžlisu Sarajevo u kome
se žale na teško stanje muslimana u Banovićima i njegovoj okolini. Očito je
stanje po pitanju očuvanja vjere i identiteta bilo tako teško da je uzrokovalo
krajnju zabrinutost “grupe građane Banovića“. U nepodnošljivo ponižavajućim
okolnostima, u žrvnju osionog državnog voluntarizma, oni mole svoje vjerske
predstavnike da ih upute šta da rade.61 Očito da se, ni mnogo godina kasnije,
stanje na ovome prostoru nije znatnije mijenjalo, ako se ima u vidu da „od tog
perioda pa sve do 1997. godine gradsko je naselje [Banovića] bilo bez ijednog
objekta sakralne islamske arhitekture.“62 U pismu “grupe građana iz Banovića“
se kaže: „Na području općine Banovići postojale su tri džamije i to u
Banovićima, Litvi i Treštenici. U Banovićima je oborena od strane rudnika uglja
“Tito“ uz usmeno obećanje da će napraviti drugu, u Litvi je oborena u Martu
1953. godine takođe od strane rudnika, te sada postoji samo u Treštenici.

60 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Dokument je uputio Sreski komitet KPJ Tuzla, broj:
471/48 od 28.05.1948, Preduzetnom komitetu KPJ. U potpisu za Šreski Komitet KPJ, Kobić
Fadila. Dokumen je pisan štampaćom mašinom na papiru formata A4.
61 „Prema oficijelnim partijskim ocjenama, više je nego uočljivo da su ekonomske mjere protiv
vjerskih zajednica imale za cilj slabljenje, ograničavanje, discipliniranje i u konačnici potpuno

neutraliziranje njihovog djelovanja u društvu.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i
Hercegovini, 174-175.
62 „Džamija u Banovićima sagrađena je prvi put 1937. godine, a 1953 godine porušile su je
komunističke vlasti bivše Jugoslavije.“ O navedenom vidi više u: Islamska zajednica u Bosni i
Hercegovini 1882-2012: Monografija, Sarajevo, 2013, 382.
125
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mekjteba je bilo 14. U tri su osn.[ovne] škole u tri čitaonice jedan

eksproprisan 6 u ruševnom stanju a samo jedan u ispravnom stanju i ne zauzet.
Dok su bili svi mekjtebi i džamije ipak su pojedini zaseoci klanjali teraviju u
kućama jer su im putevi do džamije ili mekjteba bili nepodesni. U vakufskom
povjerenstvu u Tuzli nam je rečeno da se teravija ne može klanjati nego u
džamiji u kome bi slučaju nas 90 od sto ostalo bez teravije.
Mi svi dolje potpisani molimo naslov da nas uputi šta da radimo. Unaprijed se
zahvaljujemo i pozdravljamo. S.F. – Š.N.“63
Šlijedi potpis trinaest građana, među kojima je mutevelija Bećir
Imamović te nekoliko članova Džematskog medžlisa. Šestorica njih su svoje
slaganje s navedenim pismom označili “pritiskanjem prsta“.64 Prema izgledu
rukopisa kojim su se potpisali navedeni građani, kao i svjedočenja pritiskanjem
prsta umjesto potpisa, vidi se da njihova pismenost nije bila na visokom nivou,
ali svijest jeste. Vrijedna pažnje je njihova odlučnost, za to vrijeme i
neočekivana hrabrost, u borbi za svoja građanska i vjerska prava. I pored toga
što su im svi vjerski objekti dovedeni u defunkcionalno stanje, osim jedne
džamije i jednog mekteba, oni su nastavili obavljati vjerske obrede u svojim
kućama, iako je i takva njihova praksa često bila proskribirana od odanih
“partijskih drugova“, najčešće iz neposrednog komšijskog okruženja.
ZAKLJUČAK
Iz dokumenata korištenih u ovome radu, vidjeli smo da se

novouspostavljena Država (DFJ/FNRJ) u prvim godinama poslijeratnog perioda
suočila s nizom izazova, među kojima je i nedostatak prostora za otvaranje
škola u svrhu narodnog prosvjećivanja. Arhivska građa partijske provenijencije
(do)kazuje da je komunistička vlast znala da svoje ciljeve ne može ostvariti bez
snažnog udara na vjerske zajednice koje su imale veliki utjecaj u narodu. Kao
monopolistička država, s Komunističkom partijom na čelu, rigidno je posegnula
za uzurpacijom mekteba kao osnovnih obrazovnim ustanovam Muslimana, i
sakralnim simbolima njihovog identiteta. Iako su mnogi mektebi bili u trošnom
stanju, najveći broj njih je konfiskovan i pretvoren u škole. Istodobno, na sve
manifestacione vidove ispoljavanja vjere i vjerskih osjećanja, državna vlast je
gledala s podozrenjem. Tako je Partija podstrekivala i pomagala ometanje
63 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Dopis je uputila grupa građana iz Banovića Ulema–

medžlisu u Šarajevu, 22.05.1954. godine. Dokument je pisan rukom, latiničnim pismom, na
papiru formata A4, na jednoj stranici.
64 Isto.
126
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
vjerskih skupova muslimana, kao što je bilo okupljanje na tradicionalnim

dovištima. Hajke na vjerske predstavnike, proskribiranje hodža i drugih
protagonista vjerskih aktivnosti unaprijed su bila planirana i smišljana. Bile su
to samo neke od partijskih metoda u obračunu s vjerom i vjerskim zajednicama.
Na taj način monopartijska komunistička vlast je (s)lomila jednu od najvažnijih
institucija civilnog društva. Do kraja 1949. godine zatvoren je veliki broj
objekata Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Samo u Tuzlanskoj oblasti
zatvoreno je preko 250 mekteba. Kakva je bila situacija na području Tuzle i njene
okoline u periodu od 1947. do 1953. godine, dovoljni govori podatak da su u 14
od 20 tretiranih dokumenata donesene sljedeće mjere: Oduzeto je 16 mekteba i
pretvoreno škole, za 6 mekteba se navodi da su u ruševnom stanju te da su van
upotrebe, zatvorene su tri džamije i jedna medresa. Uz to, jedan dokument
govori o ometanju pohađanja mekteba, pozivanju vjeroučitelja na odgovornost
zbog učenja djece u mektebu, te po jedan o zabrani obavljanja skupnih molitvi
(klanjanja teravih-namaz) osim u džamiji, ometanje vjerskih skupova na
dovištima i ograničavanje kulturnog programa u dane Bajrama. Eklatantan
primjer odnosa Države prema vjeri je pismo mutevelije Šalke Hrnjića iz
Devetaka u kojem kaže da ga Udba stalno poziva na odgovornost, a da je bivši
mutevelija Brišo Gegić na pravdi Boga odležao godinu dana u zatvoru.
Nakon vremenske distance od šest decenija i više, pitanje je kako je
Država mogla sprovesti tako brutalan odnos prema Muslimanima i njihovoj
imovini i, ko snosi najveću političku i društvenu odgovornost. Jesu li Muslimani
učinili što su mogli kako bi makar ublažili prekomjerna poniženja i devastaciju
temelja njihovog identiteta. Na primjeru grupe građana iz Banovića, i mutevelije
iz Devetaka, vidimo da se narod nije mirio s represivnom komunističkom
politikom te da se opirao koliko je mogao i znao. Bez obzira na okrutne
komunističke metode, svi se, ipak, nisu dali zastrašiti. Međutim, rijetki su bili
muslimanski intelektualci, partijski aktivisti i državni službenici sa stavom,
poput npr. Husage Čišića. Štoga, neki sociolozi i historičari smatraju da
“Primarna odgovornost na svemu tome pada na komuniste Muslimane iz
rukovodstva Partije, jer im je predratni revolucionarni put i udio u
oslobodilačkom pokretu davao moralnu snagu da ustanu protiv toga. U svojoj
suštini [takva praksa] bila je suprotna politici i stavovima koje su komunisti
Bosne i Hercegovine formirali prije i u toku oružane revolucije o etničkoj
strukturi Bosne i Hercegovine i Muslimanima…” (K. Šuljević, Nacionalnost
Muslimana, Rijeka 1981, 230-231). Ne treba gubiti iz vida da su mnoge
direktive kojima je uzurpirana vakufska imovina, pa i mektebi, bile servilno
potpisivane od Muslimana, kao vladinih činovnika, o čemu svjedoče i
dokumenti navedeni u ovome radu.
127
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Komunistički sistem je sve mjere sprovodio smišljeno i perfidno,

pomoću restriktivnih ustava i zakona, zabrana i ograničavanja (vjerske
nastave), finansijskim pritiscima i oduzimanjem imovine putem eksproprijacije
i agrarnih reformi, zastrašivanjem, morbidnim difamiranjem i procesuiranjem
uglednih ljudi, kako bi ih odvojili od naroda. Ipak i pored neograničene
monopartijske moći i propagande koju je Partija imala u svojim rukama, i
impertilno sprovodila, vrijeme je pokazalo da vjera nije iščezla, i da duh
Bošnjaka nije zamro. Unatoč tako snažnim državnim represalijama i
prevalirajućoj komunističkoj politici, Bošnjaci se nisu odrekli ni svoje vjere ni
svoga identiteta. Ako se to nije desilo u tako teškim danima, zašto bi se to desilo
danas, ili sutra?
PRILOZI
Prilog 1: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 23985, 19.11.1947. Dokument je uputio Sreski
narodni odbor Tuzla Mjesnom narodnom odboru Lukavac m[uslimanski].
128
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prilog 2: ATKT, SNOT, k. 93, f. 1. Dokument koji je uputio Mjesni narodni odbor Smoluća
Sreskom narodnom odboru Tuzla, broj: 1201/47 od 10.09.1947. godine.
Prlog 3: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2. Dokument koji je uputio Sreski narodni odbor Tuzla
Ministarstvu prosvjete NR BiH, broj: 23673/47 od 16.09.1947. godine. Predmet: Otvaranje
osnovne škole u Treštenici i Borovcu.
129
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prilog 4: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1275/47 od 29.IX.1947. godine. Dokument je
uputio Mjesni narodni odbor Tojšići Sreskom narodnom odboru Tuzla.
Prilog 5: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2. Dokument koji je uputila Narodna osnovna škola u
Dobošnici Sreskom narodnom odboru Tuzla, broj: 156/47 od 23.11.1947. godine.
130
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prilog 6: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1178/47 od 02.09.1947. godine. Dokument je
uputio Mjesni narodni odbor Tojšići Sreskom narodnom odboru Tuzla. Predmet: Izvještaj
o posjedu narodne zgrade zvane mekteb...
USURPATION OF RELIGIOUS SCHOOLS (MEKTEB) AS A REFLECTION OF

NEGATION OF BOSNIAK IDENTITY IN THE POSTWAR PERIOD OF THE NEW
YUGOSLAVIA IN THE EXAMPLE OF TUZLA AND ITS SURROUNDINGS
Abstract: The new, socialist Yugoslavia, with the Communist Party at its head,
advocated radical clearing with all the recurrences of the retrograde civic past,
and the creation of a "new socialist man". In the State of proclaimed fraternity
and unity, the national identity of Muslims in the postwar years was perfidiously
disputed, although it was explicitly confirmed in all documents during the
national liberation struggle. The political challenge of the Muslim national
identity had severe and far-reaching consequences. A number of measures
brought by the new state power, in order to weaken and marginalize the religion,
a large number of religious and cultural objects of Muslims, and above all
religious school (Mekteb), was confiscated and converted into national schools.
The usurpation of religious schools was in close correlation with denial of Muslim
identity and denial of basic civil rights. The paper dealing with such a sensitive
131
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
national issue conceived and substantially relied on 20 original documents from

the Tuzla Canton Archives that apodictically testify about the relationship of the
communist authorities towards the Muslims and their spiritual needs and
material goods.
Keywords: New Yugoslavia, Muslims / Bosniaks, identity, Communist Party,
Tuzla and its surroundings, religious school, usurpation and confiscation.
132
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Adib ĐOZIĆ,

Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
BOSNACID I ZLOČIN GENOCIDA U SREBRENICI

-Skica za razumijevanje zločina sociocida-
„Genocid prevazilazi samo zlo uništenja ljudi“ (K. Doubt)
Apstrakt: Pored, neosporne činjenice, da je jula mjeseca 1995. godine u

Srebrenici izvršen zločin genocida nad etničkom grupom Bošnjaka, od strane
vojske i policije Republike Srpske, istovremeno taj zločin bio je i konkretan oblik
sociocida, zločina nad bosanskohercegovačkim društvom, Bosnacid. Znanstvenoj
javnosti nedovoljno je poznata neosporna, historijska činjenica, da je od samog
početka formiranja nacionalnih pokreta i nacionalnih država na Balkanu,
kontinuirano, od istih tih političkih subjekata, vršen zločin nad
bosanskohercegovačkim društvom, ubijana je i rušena njegova multilateralna
esencija. Bosni susjedni, velikodržavni, nacionalistički, projekti, zasnovani na
ideološkoj matrici nacija-država, činili su osnovnu pokretačku snagu političkim
elitama, političkim strankama, vladama, armijama i državama da izvrše, s
vremena na vrijeme, zločin genocida nad Bošnjacima, što je istovremeno značilo i
zločin nad bosanskohercegovačkim društvom i državom. To je posebna vrsta
zločinačkog ubistva, neprihvatljiva ljudskom humanumu, ubistva globalne
društvene grupe kao takve, ubistva njezine esencijalne, multilateralne
sadržajnosti, koja prevazilazi zločin genocida kao zločina koji uništava ljude. Ta
vrsta zločina je sociocid, u našem slučaju označavamo ga kao Bosnacid. Genocid u
Srebrenici, iako se može posmatrati kao pojedinačna pojavnost genocida, u svojoj
esencijalno-fenomenološkoj suštini on to nije, nego naprotiv, jeste zločin
Bosnacida, kao konkretnog oblika sociocida.
Ključne riječi: sociocid, Bosnacid, genocid, bosanskohercegovačko društvo.
UVOD
Na sve izazove znanstvenog razumjevanja genocida u Srebrenici, do

danas, nisu dati cjeloviti i potpuni odgovori. U znanosti, da ne govorimo o
133
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ideološko-političkoj praksi, još uvijek vladaju namjerna, nekad perfidno

prikrivena, a često i otvorena dezavuiranja i iskrivljivanja činjenica. Raznovrsna
nasilja i zločini, pa i zločin genocida, nad bosanskohercegovčakim čovjekom i
bosanskohercegovačkim društvom, te zločin genocida nad Bošnjacima u
Šrebrenici počinjen jula 1995. godine, ukazuju na potrebu da se teorijsko-
znanstvenim metodama razsvijetle uzroci, ciljevi, svrha, namjera, karakter i
drugi aspekti genocida u Šrebrenici, ali i genocida kao zločinačke radnje uopće.
Iako se može objasniti, razumjeti i „uklopiti“ u jedan od konvencionalnih
pojmova tradicionalne teorije genocida kao što su: ratni zločin, zločin protiv
civilnog stanovništva, masovno ubistvo, genocidni masakr, genocid, kulturocid,
etnocid, homocid i dr., genocid u Šrebrenici neophodno je sagledati i u širem
teorijsko-metodološkom smislu, jer uistinu, po okrutnosti, brutalnosti,
perfidnosti skrivanja i poricanja, tehnologiji, vremenu događanja (kraj 20.
stoljeća), međunarodnoj zaštiti „zaštićene“ zone Šrebrenica, ovaj genocid
prevazilazi pojedinačnu genocidu pojavnost i nije bio krajnji cilj nalogodavaca i
projektanata genocida. Naprotiv, genocid u Šrebrenici bio je, nažalost, samo
sredstvo sveobuhvatnijeg cilja rušitelja Bosne, njezinog društva i države, zločin
Bosnacida. U ovom radu ćemo ukazati na činjenicu da je genocid u Srebrenici,
istovremeno i zločin Bosnacida, odnosno, samo jedan od upečatljivijih primjera
kontinuiranog genocidnog zločina prema bosanskom društvu.1
SRPSKI NACIONALNI MESIJANIZAM I GENOCID U SREBRENICI
Oslobodimo li znanstvenu spoznaju od ideoloških ortodoksija,

vidjećemo da je genocid u Šrebrenici djelo izvanbosanskih političko-ideoloških i
vojnih subjekata. Da bi ova tvrdnja dobila znanstvenu verifikaciju, genocid u
Srebenici je neophodno razumjevati, upravo, kao konkretan primjer sociocida.
Kao takav oblik zločina on prevazilazi tradicionalnu definiciju genocida,2 koja
1 U daljem tekstu, u pojedinim slučajevima, složenicu bosanskohercegovačko društvo označavat

čemo sintagmom „bosansko društvo“, iz razloga što se milenijska sadržajnost Bosne i
Hercegovine i imenom i sadržajem sve do 1878. godine nazivala bosanskim imenom. Dvoimeni
naziv za jedinstveno bosansko društvo, jedinstvenu bosansku kulturu i tradiciju, jedinstvenu
bosansku državu, uvodi se tek okupacijom Austro-Ugarske monarhije 1878. godine.
2 U članu 2 Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je usvojila Generalna
skupština Ujedinjenih Nacija 11.12. 1948. godine, genocidom se označava svako djelo počinjeno
s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionaln, etnička, rasna ili vjerska skupina:
a) ubojstvo članova skupine;
b)nanošenje teške ili duševne povrede članovima skupine;
c)namjerno podvrgavanje skupine takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do
njezina potpunogaa ili djelimičnog uništenja;
134
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
genocid razumjeva kao masovno ubistvo etničke, rasne ili vjerske grupe kao
takve. Klasična definicija genocida, ne razmatra širi, društveni kontekst
negativnih posljedica ubistva jedne etničke grupe u multilateralnom društvu
kakvo je, upravo, bosansko. Genocidno ubistvo jedne etničke grupe u
multietničkom društvu, istovremeno, u širem društvenom kontekstu, znači
ubistvo tog društva kao takvog, kao društvene činjenice sui generis, u
Durkheimovom smislu riječi, shvaćene.
Na manjkavosti tradicionalne definicije genocida ukazuju mnogi
autori.3Manjkavosti tradicionalne teorije genocida odnose se, upravo, na
izostavljanje političkih grupa i institucija kao subjekata (izvršilaca) genocida, ali
i izostavljanje društva (globalne društvene grupe) kao predmeta genocida.
Genocid, promatran iz sociološke perspektive, jeste društvena pojava, i prije
svega, je uzrokavan društvenim faktorima. Iz ovog stava proizilazi nekoliko
pitanja: Koji su društveni, (primarni i sekundarni) uzroci genocida u Šrebrenici
i uopće u Bosni i Hercegovini? Drugo pitanje, zašto je počinjen genocid u
Šrebrenici, te da li je on bio samo sredstvo za konkretni «skriveni» cilj? Treće
pitanje jeste, ko je stvarni subjekt (nalogodavac) genocida u Srebrenici, a ko su
praktični egzekutori (izvršioci) genocidnog ubistava preko 12 000 ljudi.4 Kada
se razmatra fenomen subjekta genocida na nivou kolektivnog aktivizma,
neophodno je razdvojiti nalogodavca («projektanta») koji je primarni subjekt
genocida, od praktičnog izvršioca, koji je uvijek u potčinjenom položaju u
odnosu na nalogodavca. U okviru ovog pitanja je i pitanje da li, uopće, pojedinac
može biti subjekt genocidne radnje, kada ta radnja po obimu, složenosti
izvršenja i ukupnoj sadržajnosti nadilazi mogućnosti pojedinca?
d) nametanje takvih mjera kojima se želu spriječiti rađanje u okviru skupine;

e) prisilno premještanje djece iz skupine u drugu. (Konvencija o sprečavanja i kažnjavanju
zločina genocida, Rezolucija 260a, III, 9.decembra 1948. god. )
3 Ted Gurr, Barbara Harff, Lio Kuper i drugi.
4 O broju žrtava genocida u Šrebrenici koriste se različiti podaci, u zavisnosti od izvora korištenja
podataka, vremena koje se uzima u obzir i sl. Formalno-pravno posmatrano važeći je podatak
koji je, za sada, utvrdila Komisija za Šrebrenicu i iznijela u svom izvještaju i koji govori da je u
genocidnom masakru od 11. do 19 07 1995 godine ubijeno nešto manje od 8 000 Bošnjaka.
Ovaj podatak ne može biti znanstveno relevantan, jer se genocid u Šrebrenici događao, ne samo
od 11. do 19. 07. 1995. godine, već tokom cijelog perioda života ljudi u enklavi, dakle, od aprila
1992 do jula 1995 godine. Šve žrtve ubijene u tom periodu (granatiranjem, izgladnjivanjem,
strahom, ruštenjem objekata i dr.) žrtve su genocida. U knjizi Žrve srebreničke apokalipse,
utvrđeno je imenom i prezimenom, mjestom rođenja i mjestom pogibije da je u enklavi
Šrebrenica ubijeno 12 089 građana. Opširnije pogledati u: A. Mirhović, Z. Šalihović, A. Kržalić,
Žrtve srebreničke apokalipse, Tuzla, 2002. godine, J.W. Honig-N. Both, Srebrenica hronika ratnog
zločina, LJiljan, Sarajevo, 1997.
135
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Da bi odgovorili na ova pitanja neophodno je objasniti nekoliko nivoa

interaktivnih odnosa, između pojedinih društveno-historijskih fenomena u
njihovom fenemomenološkom i praktičnom kontekstu, kao što su:
a) kriza racionalnosti funkcioniranja SFRJ –
bosanskohercegovačko društvo – sociocid
b) bosanskohercegovačko društvo – agresija – genocid, i
c) idologije genocida – bosanskohercegovačko društvo –
genocid.
Zasigurno se društveni uslovi genocida u Šrebrenici ne mogu svesti samo na
ove tri relacije društvenih odnosa, ali one, uistinu, jesu najbitnije za
razumjevanje naše teme. Za potpuniju elaboraciju genocida u Šrebrenici
neophodno je uključiti i historijske, ekonomske, kulturne, religijske, političke,
ideološke i druge elemente koji su bitni za cjelinu spoznajnog produktivieta o
njemu. Šva ova pitanja, do danas, nisu u cjelosti na zadovoljavajući način
istražena, sa stanovišta sociološke teorije. U planiranju Bosnacida, vladajuće
političke elite iz Srbije i Crne Gore, znajući za višestoljetni zajednički život
bosanskih subidentiteta i za egzistenciju bosanskohercegovačkog društva kao
zasebnog identiteta, uz planiranu agresiju legalnom državnom oružanom silom
- JNA,5 planiraju i formiraju raznovrsne paramilitarne formacije,6
instrumentaliziraju dijelove bosanskohercegovačkog stanovništva
produciranjem mitskih konstrukcija: krvi, tla, osvete, i izgradnjom zločinaca.7
5 „Važno je istaći da se navodi u iskazima svjedoka da nisu sam vojnici bosanskih Šrba, već
također i vojska Šavezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) bili prisutni tokom
zauzimanja Šrebrenice... elementi jugoslovenske narodne armije (JNA) uključujući novosadski
korpus i 'Užice korpus', kao i iregularci lojalni Arkanu bili su viđeni od brojnih svjedoka u i oko
Šrebrenice. Ili su ove dodatne trupe takođe bile pod komandom osumnjičenih ili su bile pod
različitim komadandama: masovne egzekucije opisane u optužnici bile su očigledno
sistematične, organizovane od vojne i političke hijerarhije srpske administracije sa Pala,
očigledno sa bliskom podrškom od elemenata armije ŠR Jugoslavije. “ (Haška optužnica za
genocid, saučesništvo u genocidu, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja
protiv R. Karađića, IT-95-/18, potvrđena 31.05.200 i R. Mladića, IT-95-/18 potvrđena
08.11.2002. )
6 „Vođama paravojnih jedinica kao što su Vojislav Šešelj i Arkan, Milošević je omogućio pristup
sredsvtima informiranja, tajnoj policiji, Vojnoj komandi i skladištima oružja. Ti su ljudi formirali
privatne paravojne odrede i usko sarđivali s regularnim srpskim snagama kako bi širili teror u
istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni.“ (M. A. Šells, Iznevjerni most religija i genocid u Bosni, ITD
„Šedam“, Šarajevo, 2002, str. 101.
7 „Vođe paravojnih jedinica radile su na stvaranju kodeksa brutalnosti. Arkan, vođa parvojnih
odreda Tigrovi, služio se svijim štabom u grdiću Erdutu kao centrom za obuku. Šrpski regruti
obučavani su kako u borbi protiv neprijatelja nemaju pravo da poštede ni djecu, ni žene ni
starce. Sprpski vojni komandanti pokazivali su reporterima i vlastitim jedinicama kako se reže
ljudsko grlo tako što su za obuku klali svinje (...) Maska je preoblažavala identitet. Prije nego što
bi je navukao na lice pripadnik paravojne jedinice bio je dio multireligijske zajednice u kojoj su
katolički Hrvati, pravoslavni Šrbi, slavenski Muslimani, Jevreji, Romi i drugi živjeli zajedno. To
su bili njegovi prijatelji, kolege s posla, susjedi, ljubavnice, rodbina njegove supruge. Kad bi
136
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Genocid, u ovom slučaju, nije bio cilj sam po sebi, već naprotiv, samo sredstvo u
ostvarivanju postavljenog cilja, Bosnacida. Dakle, „skriveni cilj“ agresije na
državu Bosnu i Hercegovinu, i genocida u Srebrenici, nalazi se u političkim
interesima velikodržavnih projekata koji nisu bili izvodljivi bez realizacije
sociocida kao Bosnacida.
Kako nije bilo dovoljno unutarnjih snaga da dehumaniziraju
bosanskohercegovačko društvo,8 pristupa se agresiji na državu Bosnu i
Hercegovinu. Cilj agresorskog rata bio je razoriti bosanskohercegovačko
društvo, na način da se, „sijanjem” raznovrsnih oblika straha kritična masa
nesrpskog stanovništva raseli izvan Bosne i Hercegovine, dio nasilno preseli
(čitaj getoizira) unutar granica Bosne i Hercegovine, a one koji ne budu htjeli
prihvatiti niti ijedan od ovih dehumanizirajućih uslova, zločinom genocida
ukloniti iz Bosne i Hercegovine. Upravo, Bošnjaci iz Srebrenice niti su se htjeli
iseliti u strane države, niti su htjeli pristati na namijenjeni im geto negdje
unutar Bosne i Hercegovine. Jedino sredstvo da etnički očiste prostor
Srebrenice, projektantima velike Srbije ostao je zločin genocida. Upravo su to,
po unaprijed isplaniranom programu uradili. Dakle, genocid u Srebrenici nije
usputna pojava, neki usamljeni slučaj, već naprotiv, planirano, monstruozno
sredstvo realizacije sociocida (Bosnacida) kao jedinog načina da se realizira
anahrona ideja jedna nacija jedna država.
Da su postojali dovoljno snažni unutarbosanski antagonizmi u
bosanskohercegovačkom društvu, subjekti velikodržavnih projekata (države i
njihove političke i vojne elite) ne bi imali potrebu da vrše agresiju i u okviru nje
činjenje: genocida, kulturocida, ekocida, memoricida i Bosnacida kao sociocida.
Nakon ovog stava, iz pozicije sociološkog razumijevanja genocida, postavlja se
opravdano pitanje, u kojim su se segmentima društva, nalazili društveni uslovi
genocida? Poznato je da su mjesta sadržajnosti društvene krize unutar
društvene strukture, u njezinim substrukturnim elementima. Raspravljajući o
društvenoj krizi koja obuhvata i društvenu i sistemsku dezintegraciju,
jednom navukao masku, postajao je srpski heroj; oni koje je mučio bili su balije i Turci, izdajnici
rase i ubice Hrista-kneza Lazara.“ (M.A.Šells, navedeno djelo str. 103-105.)
8 „Bosna i Hercegovina predstvalja zasebno društvo, zaseban kultrni prostor. Tri bosanske
zajednice nikada nisu živjele u potpunoj izolaciji. Odvojeni običaji i mentaliteti prožimali su se
(a smatram da se još uvijek prožimju) u društvu različitom od onog Hrvatske i Šrbije.
Jedinstveni bosanski kulturni prostor najlakše se može otkriti u onome što bosanske hrvate i
srbe odvaja od njihovih sunarodnika u Hrvatskoj i Šrbiji . razliku čine suživot Bosanaca sa
islamom i nazočnost, makar i sublimirana, zasebne državne tradicije. Iz toga su proizašli složeni
identiteti, koji nisu tipični za homogena društva. Upravo zato što je Bosna bila intergralni
kulturni prostor sa zasebnim povijesnim identitetom, ona se ne može uporediti sa Jugoslavijom.
Jugoslavija je bila država, ne društvo.“ (I. Banac, Cijena Bosne, Evropa danas, Zagreb, 1994. god.
Str. 108.)
137
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
J.Habermas govori o četiri moguće krizne tendencije.9 Sadržajnost društvene

krize ispoljava se u nekoliko osnovnih subdruštvenih segmenata. To su:
ekonomska kriza, kriza racialnosti, legitimacijska kriza i kriza motivacije. Svi
ovi suboblici društvene krize, primarno, su bili zahvatili jugoslovensku državu,
a posredno, preko pokušaja političkih elita da je riješe, preneseni su u
bosanskohercegovačko društvo. Dakle, kriza jugoslovevske države nije bila
uzrokovana antagonizmima strukture bosanskohercegovačkog društva, već
naprotiv, kriza jugoslovenske države, uzrokovala je agresiju i genocid na
bosanskohercegovačko društvo i državu.
Društvena uslovljenost genocida izvršenog u Srebrenici i uopće u Bosni i
Hercegovini nalazi se u krizi racionalnosti funkcioniranja SFRJ, a ne u
antagonizmima unutar bosanskohercegovačkog društva. Kriza racionalnosti
funkcioniranja ŠFRJ se karcinozno proširila u ekonomski, politički, socio-
kulturni i druge subsisteme jugoslovenske države. Interaktivno, ove
subsistemske krize međusobno su se uslovljavale, usložnjavale i zaoštravale.
Analiza uzroka jugoslovenske krize relevantno je sociološko pitanje za
razumijevanje, ne samo, zločina Bosnocida, već i za razumijevanje genocidne
prakse i tehnologije kojom je taj zločin izvršen.
Društveno-političko djelovanje jugoslovenske birokratizirane državno-
političke i partijsko-policijske elite nije vodilo ispravnom cilju, naprotiv, to
djelovanje je rezultiralo, socijalnim nejednakostima, koje su dalje producirale
raznovrsne oblike socijalnih destrukcija i degradacija. Društvene
destruktivnosti pogoduju nastanku i razvoju destruktivnih ideologija, s druge
strane, destruktivne ideologije povoljno utiču na raznovrsnost i snagu
društvene destruktivnosti.
Ša postavljanjem pitanja ideologije genocida dolazimo do trećeg nivoa
interaktivmih odnosa, primarnih i sekundarnih, činilaca genocida u Šrebrenici,
a to je interaktivni odnos na relaciji, ideologije genocida–
bosanskohercegovačko društvo–genocid. Historijska deskripcija genocida u
Bosni i Hercegovini, njegova brutalnost i dehumaniziranost, nedvosmisleno
nam ukazuje da je genocid u Šrebrenici, između ostalog, izvršen pod
motivacijom politike nacionalnog mesijanstva.10 „Agresija na Bosnu i
Hercegovinu tako se u masovnoj svijesti svakodnevnice i javnom mnijenju
minimizirala i prikazivala kao ispunjenje srpske, ili hrvatske nacionalne misije
na ovom ovozemaljskom svijetu.“11
9 J. Habermas, Problemi legitimacije kasnog kapitalizma, Naprijed, Zagreb, 1982. str 59.
10 Opširnije o ideologijama nacionalnog mesijanstva: E. Zgodić, Ideologija nacionalnog
mesijanstva, VKBI, Sarajevo 1999.
11 E. Zgodić,navedeno djelo, str. 10.
138
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fenomen nacionalnog mesijanstva, kao jedan od duhovno-idejnih i

„kulturnih“ uslova genocida, neophodno je zasebno analizirati, jer je još uvijek
masovno privlačan u pojedinim subbosanskim nacionalnim, političkim i
kulturnim identitetima.12 Posebno zabrinjava činjenica što se nacionalno
mesijanstvo producira kao kulturni model. Iz tih razloga značajno pitanje za
savremenu sociologiju jeste gdje se nalaze njegovi društveni korijeni, i kako ih
iskorijeniti iz pojedinih društvenih slojeva bosanskih subidentiteta?
Napomenimo, da i nacionalno mesijanstvo jeste nebosanski produkt. 13
Na postavljeno pitanje, ko je izvršio genocid u Srebrenici, odgovor je:
država SR. Jugoslavija, preko svojih vojno-političkih opunomoćenika, jer ih je
politički instrumentalizirala i logistički potpuno obezbjeđivala. Zašto je ovo
potrebno istaći? Da bi se ukazalo na činjenicu da subjekt genocida može biti:
armija, odnosno oružana sila, država,14 politička stranka, klasa, ali to ne može
biti, niti činiti pojedinac u svoje lično ime, niti narod kao cjelina. Bosni susjedne
države od momenta borbe za svoje državotvorno konstiturianje kao
permanentnu državno-političku praksu su koristile zločin genocida nad
bosanskim društvom i Bošnjacima.15
U javnom diskursu, i kolokvijalnom i znanstvenom, kada se govori o
zločinu genocida nad Bošnjacima 1992-1995., ističe se samo genocid počinjen u
12 „Već sada možemo reći da se bošnjačka mesijanska svijest, posebno u smislu nacionalno
držvnog ili kulturološkog mesijanizma nije razvila unutar bošnjačke nacionalne samosvijesti
koa zasebna, jasno uobličena i aritkulirana dimenzija nacionalne ideologije.“ (E. Zgodić.
Navedeno djelo, str. 14, 15.)
13 Raspravljajući o ideologiji nacionalnog mesijanstva E. Zgodić porijeklo ideje ove idologije vidi u
kršćanskoj teologiji. On do ovog zaključka dolazi analizom reteologizacije politike na primjeru

političke teologije Karla Šmita. „Cijelu svoju političku teoriju i cijeli svoj ideološki nauk, i u
njihovim znanstvenim i u njihovim pseudo-znanstvenim sadržajima, on će deducirati iz
osnovne teze da svi temeljni pojmovi politike nisu ništa drugo do sekularizirani pojmovi
hrišćanske teologije. Moderna politika u njegovom poimanju jeste sekualrno preparirana
hrišćanska politička teologija.“ (E. Zgodić, navedeno djelo, str. 22-23.)
14 Pitanje zločina počinjenog od jedne države je, prvi put, dotaknuto iz pravnog ugla 1945. godine,
na Tribunalu u Nirnbergu, koji su saveznici osnovali da bi osudili nacističke zločine. Priroda tih
zločina bila je definirana članom 6. sudskog Štatuta, koji određuje tri najveća zločina, zločin
protiv mira, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti.“ (Grupa autora, Crna knjiga komunizma, str.
14.)
15 „Ova genocidna praksa počela je u momentu osamostaljivanja srpske države 1830 godine, kad
su brojni muslimani (Bošnjaci o.p. A. Đ.) iz zapadne Šrbije bili pobijeni ili protjerani. Nastavila
se nakon nastanka Garašinanovog Načertanija, kao sistemska politika nove države. Tada i
narednih petnaest godina bili su eksterimirani svi muslimani sa teritorije zapadne i južne
Šrbije. Neki su prešli u Bosnu, neki se povukli na Kosovo ili u Makedoniju, Trakiju ili Anadoliju,
a ostatak je bio pobijen ili preveden u pravoslavlje. Šada, kada je srpska vojska prešla Drinu,
koja je milenijska granica i koja je zadnjih 190 godina bila granica između Bosne i Šrbije, jer je
prije toga dio zapadne Srbije bio u sastavu Bosne, kada Mladić eksterminira muslimane
Šrebrenice i to opet naočigled međunarodnih snaga i javnosti, pa kaže da ponavlja ono što se
desilo 1804. godine i da je njegova akcija završetak ono što je tada počelo.“(M. Filipović,
Korijeni agresije, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991 – 1995.,Sarajevo, 1997, str. 155 – 156.)
139
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Šrebrenici jula mjeseca 1995. godine što ne odgovara društvenoj, ali ni pravnoj
stvarnosti. Genocid nad Bošnjacima do sada je procesuiran pred
međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima. Pravomoćno su do sada za
zločin genocida osuđeni:
a) Pred njemačkim sudovima: Nikola Jorgić za zločin genocida na području
Doboja 1992. godine, osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Isti
prvostepeni sud je 1999. godine proglasio krivim Maksima Šokolovića
zbog saučesništva u genocidu nad bošnjačkim stanovništvom na
području Osmaka u blizini Zvornika. Pred bavarskim Vrhovnim
regionalnim sudom u Minhenu za genocid nad nesrpskim
stanovništvom na području Kotor Varoši osuđen je Đurađ Kušljić.
b) Pred međunarodnim sudovima: Prva presuda za zločin genocida nad
Bošnjacima „zaštićene zone UN Šrebrenica“ pred Međunarodnim
krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY) izrečena je
generalu vojske Republike Srpske Radoslavu Krstiću. Krstić je osuđen
na kaznu zatvora od 35 godina. Druga osuđujuća presuda pred istim
sudom za zločin genocida donesena je u predmetu Vidoja Blagojevića,
koji je oglašen krivim za saučesništvo u genocidu pomaganjem i
podstrekavanjem. Žalbeno Vijeće ga je oslobodilo optužbi za genocid i
optužen je za zločine protiv čovječnosti. 30. januara 2015. godine
Žalbeno Vijeće Međunarodnog suda pravde u Hagu donijelo je
pravomoćnu presudu i za zločin genocida na prostoru Šrebrenice
osudilo Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu i Dragu Nikolića. Dvojici
prvooptuženih izrečena je kazma doživotnog zatvora, dok je Nikolić
osuđen kaznom zatvora od 35 godina. Doživotnom kaznom zatvora za
zločin genocida osuđen je i Zdravko Tolimir, general vojske Republike
Srpske. Trenutno se pred Mehanizmom za međunarodne kaznene
sudove (MICT) koji je pravni nasljednik ICTY odvija proces žalbenog
postupka koji su podnijeli prvostepeno presuđeni Radovan Karađić i
Ratko Mladić. Podsjetimo, da je Međunarodni kazneni sud za ratne
zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), prvostepenom
presudom 31.6.2016. godine na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina
osudio Radovana Karadžića. R. Karadžić je osuđen za sljedeće zločine:
genocid na području Šrebrenice, progon kao zločin protiv čovječnosti,16
istrebljenje, ubistva kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju,
16 R. Karadžić je za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, nehumana djela-zločin protiv

čovječnosti, optužen i prvostepeno osuđen u općinama Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi,
Bratunac, Brčko, Foča, Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Šarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica,
Šanski Mosxt, Šokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik.
140
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nehumana djela i prisilno pritvaranje, širenje terora, protivpravne

napade na civile te uzimanje talaca kao kršenje zakona. Šve ove zločine,
utvrdio je Haški sud, Radovan Karadžić počinio je sudjelujući u
udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je uključivao zajednički plan, s
ciljem da se Bošnjaci i Hrvati trajno uklone sa prostora Bosne i
Hercegovine. Pred istim sudom osuđen je 22.11.2017. godine i Ratko
Mladić, komadant Vojske Republike Šrpske, na kaznu doživotnog
zatvora. Proglašen je krivim za: genocid u Šrebrenici, progon i zličin
protiv čovječnosti, ubistvo i zločin protiv čovječnosti, ubistvo, kršenje
zakona i običaja ratovanja, deportacija i zločin protiv čovječnosti,
nehumano i prisilno premještanje, teroriziranje i kršenje zakona i
običaja ratovanja, protipravni napadi na civile, te uzimanje talaca,
kršenje zakona i običaja ratovanja.
c) Pred domaćim sudovima: Prvu presudu za krivično djelo genocida Šud
Bosne i Hercegovine donio je 2008. godine u tzv. predmetu „Kravice“
kojom su optuženi Miloš Štupar, Milenko Trifković, Brano Đinić,
Šlobodan Jakovljević, Branislav Medan i Aleksandar Radanović. Za
zločin genocida pred Šudom Bosne i Hercegovine osuđen je i Milorad
Trbić na kaznu dugotrajnog zatvora od 30 godina. Također, Šud Bosne i
Hercegovine za zločin genocida na kaznu zatvora u trajanju od 31
godinu osudio je Radomira Vukovića. Na kaznu zatvora u trajanju od 11
godina za zločin genocida osuđen je i Šlavko Perić. Duško Jević i
Mendeljev Đurić, također su osuđeni za genocid nad Bošnjacima u
Šrebrenici. Za saučesnistvo u genocidu osuđen je Željko Ivanović u
trajanju od 24 godine. Za zločine protiv čovječnosti pred Šudom Bosne i
Hercegovine osuđeni su: Boško Lukić, Marko Adamović, Franc Kos,
Štanko Kojić, Zoran Garonja, Vaso Todorović i Vlastimir Golijan.
Trenutno se pred Sudom Bosne i Hercegovine vodi prvostepeni
postupak prema optužnici za genocid protiv Aleksandra Cvetkovića,
Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Dragomira Vasića, Danila Zoljića
i Radomira Pantića.17
Do sada, osuđeni za genocid u Šrebrenici, zločin nisu počinili u svoje lično
ime, već kao dio tima države ŠR. Jugoslavije, da bi realizirali unaprijed
projektirani zadatak, svjesno postavljenog političkog cilja, realiziaciju ideje
17 Opširnije pogledati u : Gurda Vedad, Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred

međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima, Edicija Monumenta Šrebrenica: Istraživanja,
dokumenti, svjedočanstva, Knjiga IV, Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-histrijskog i proirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica,
2015. str.35-68.
141
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
velike Šrbije. Ovom tvrdnjom smo naznačili odgovor na drugo pitanje, zašto je
izvršen genocid? Upravo, radi ostvarenja “skirvenog” političkog cilja –
Bosnacida. Žrtva genocidne radnje je bosanskohercegovačko društvo, odnosno
njegova kvintensencija Bošnjaci. Bosnacid, s jedne strane, predstavlja „skriveni“
politički cilj, a s druge, on je sredstvo, krvavi «tehnološki» proces pomoću koga
se ostvaruje javno postavljeni velikodržavni cilj. Tek nakon ostvarenja ovog
“skrivenog” cilja bila je moguća realizacija, ideološko-političkog, projekta
velike Šrbije. Nažalost, cjelokupan projekat ovog zločina projektovali su
intelektualci, a ne obični građani, zanatlije, trgovci, zemljoradnici,
administrativni i drugi radnici. Činjenice neosporno ukazuju na istinu, da je
stvarni subjekt genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, država ŠR
Jugoslavija (Šrbija i Crna Gora), čiji su politički projekat pokušale realizirati
njezine političke i vojne institucije. Da bi zacrtani projekat realizirao, njegov
autor, država SR. Jugoslavija, organizira vojsku bosanskih Srba,18 te pomoću
nje pristupa destrukciji i dehumanizaciji bosanskohercegovačkog društva.
Intstrumentalizirani, neposredni izvršilac bila je vojska Republike Šrpske,
paramilitarne formacije i pojedinci, ali kao članovi državno-vojnih institucija.
Zato za ovaj zločin istu odgovornost imaju i pojedinci i institucije i kolektivni
politički subjekti, kakav je upravo država. Odgovnornost jeste pojedinačna, ali
se ona samo na nju ne može svoditi, jer to pojedinci nisu radili u svoje lično ime,
već u ime, za račun i po nalogu države ŠR Jugoslavije. Tek poslije dokazivanja i
prihvatanja ove činjenice postaje jasno da zločin genocida nije izvršio srpski
narod i da ga te krivnje treba osloboditi. Isto tako krivnja se ne može svesti
samo na pojedinačnu odgovornost jer je pojedinac nemoćan da izvrši tako
složen kolektivni zločin ako nije dio kolektivnog identiteta koji raspolaže, sa
ogromnom vojno-političkom moći, odnosno, snagom države.
18 „Nominalno povlačanje trupa JNA iz Bosne i Hercegovine objavljeno je 19. svibnja. Međutim,
Beogradske vlasti su tvrdile da 80% pripadnika jugoslovenske armije čine bosanski Šrbi koji
imaju pravo ostati u Bosni i Hercegovini i boriti se na strani srpskih snaga u Republici pošto se
JNA povukla. Rezultat je bio: 'sila od najmanje 30,000 s tenkovima, artiljerijom, višecijevnim
raketnim bacačima i velikim zalihama municije, ostavljena je da se bori za srpsku stvar. Te
bosanske vojnike JNA i njihovo naoružanje obuhvatila je vosjka bosanskih Šrba, čije su
stvaranje 12. svibnja 1992. godine, proglasili predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS-a)
Radovan Karađić i njegovi suradnici. Premda se JNA tobože povukla široko je prihvaćeno
uvjerenje da njeni vojnici i aktivni i rezervni i dalje djeluju u Bosni i Hercegovini na strani
srpskih snaga. Pogotovo trupe Užičkog korpusa iz Šrbije i rezervisti JNA iz Crne Gore
nastvaljaju napadati bosanske i hrvatske položaje u Bosni i Hercegovini. Budući da su njene
oružane snage aktivno angažirane u napadima na teritorij koji pripada drugoj državi Šavezna
Republika Jugoslavija (Šrbija i Crna Gora ) jedna je od strana u oružanom sukobu u Bosni i
Hercegovini.'“. (Ratni zločin u Bosni i Hercegovini, Izvještaj Amnesty international i Helskini
watscha od početka rata u BiH do rujna 1993, godine, Zagreb, 1993 str. 35)
142
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zločin Bosnacida još traje

- „Oj Pazaru novi Vukovaru, Aj Sjenice nova Srebrenice!“- (Pjesma
srpskih nogometnih navijača)
Kako sociologija objašnjava društvene procese, čiju sadržajnost čine
društvena djelovanja ljudi i grupa opravdano je postaviti pitanje, traje li
Bosnacid u Bosni i Hercegovini i nakon genocida u Srebrenici 1995. godine?
Kako još uvijek nisu otklonjeni društveno-politički uzroci koji su uzrokovali,
osmislili, projektirali i izvršili genocid u Šrebrenici, sasvim je logično da
Bosnacid i danas traje samo u izmjenjenim uslovima i sa promjenjenom
tehnologijom djelovanja.
Još uvijek nisu otklonjene raznovrsne predrasude i stereotipi o Bosni i
njezinom društvu, pogotovo kada je riječ o Bošnjacima i islamu. Vrlo negativno i
razarajuće opasno na integraciju bosankohercegovačkog društva djeluje
zlonamjerno, i ničim utemeljeno, povezivanje Bošnjaka i pojedinih terorističkih
organizacija. Historijska je istina sasvim suprotna, i nedvosmisleno govori o,
bezbroj puta, dokazanoj bošnjačkoj otvorenosti za drugo i drugačije,19
bošnjačkoj toleranciji i suživotu sa drugim kolektivnim identitetima kao pravilu
vlastitog življenja.
Poseban problem stereotipnom interpretiranju Bosne i Bošnjaka
predstavljaju obrazovni sistemi zasnovani na izvanbosanskim matricama, gdje
se Bosna i Bošnjaci svojataju, prisvajaju, interpretiraju kao tuđi ili kao da ih
uopće nema po formuli “Ovo je Šrbija” ili “Ovo je Hrvatska”. Šve se svodi i sve je
podređeno nacionalnoj državi, dok se na multietnički karakter Bosne i
Hercegovine glada kao na nemogućnost. Nacionalnoj državi se prilagođava,
između ostalog, ne samo politička sfera društva već i obrazovni sistemi kojih u
Bosni i Hercegovini ima tri. Nacija je ideologija evropskog prosvjetiteljstva koja
se epidemično proširila planetom u posljednja dva stoljeća. Nacija se kao
politička zajednica želi realizirati kao država.20 U multietničkim društvima
kakvo je bosanskohercegovačko nemoguće je realizirati ideju nacionalne
države bez zločina genocida i etničkog čiščenja. 21 Historija svjedoči da je u
19 O bošnjačkoj otvorenosti za drugo i drugačije, kao jednoj od osnovnih vrijednosnih

karakteristika bošnjačkog nacionalnog identiteta opširnije vidjeti u: A. Đozić, Ogledi o
bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji bosanskohercegovačkog društva, BKC,
Sarajevo, OFF-SET, Tuzla, 2012. str. 35-70.
20 S pravom se u znanstvenoj literaturi, prije svega onoj zapadnoevropskoj, postavlja pitanje:
„zašto se posvuda bivanje zajednicom u političkom horizontu nadaje kao bivanje nacijom?“ (B.
Anderson, Nacija zamišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998., str.5.)
21 „Etničko čiščenje podrazumijeva prisilno izmještanje stanovništva putem upotrebe sile,
uznemiravanja, prijetnji i terora. Genocid, s druge strane, predstavlja sistematsko uništavanje

jedne etničke grupe od strane druge.“ (E. Gidens, Sociologija, (prijevod), Ekonomski fakultet,
Beograd, 2007. str.272.
143
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
realizaciji ideologije jedna nacija jedna država ubijeno više ljudi nego što su to
uradile ideologije fašizma i komunizma pojedinačno. Posmatrana iz tog aspekta
ova ideologija je više zločinačka od mnogih drugih destruktivnih ideologija 19. i
20. stoljeća. Kada se formula nacije-države, kao rezultat povijesnog kulturnog i
političkog razvoja država i nacija zapadne Evrope, primjeni na autohtoni
društveno-povijesni sadržaj Bosne i Hercegovine, gdje se nacionalna pripadnost
poklapa sa vjerskom pripadnošću, neminovno dolazi do stereotipnih
interpretacija. Neosporno je da je diferenciranje hrvatske i srpske nacionalne
posebnosti, u 19. stoljeću,22 u odnosu na dotadašnju bošnjačku narodnost,
prvobitno započelo kao diferenciranje katoličke, odnosno pravoslavne vjerske
zajednice, u odnosu na islamsku vjersku zajednicu u Bosni i Hercegovini.
Upravo islamska komponenta bošnjačkog nacionalnog bića, promatrana iz
evropocentrističkog teorijskog motrišta,23 čini da se bošnjački nacionalni
identitet razumjeva kao „tuđi“, „strani“, „drugi“, kao nešto što je sasvim drugog
pola, nešto što je izvan „nas.“
Tipičan primjer stereotipnog predstavljanja bošnjačke nacije jeste
srpska nacionalistička ideologija, ukorijenjena u duhovno-kulturnim temeljima
pravoslavne, odnosno svetosavske ili srboslavske duhovnosti, koju
najeksplicitnije interpretira Njegoš24 u Gorskom vijencu. U tom spjevu Njegoš
Bošnjake intepretira kao „poturice“, zbog toga što su primili islam i zbog toga
što na drugačiji način, različit od pravoslavnog, izriču svoju religijsku sadržinu.
Ključna misao Njegoševe interpretacije „poturica“ (domaćih muslimana po
vjeri, Bošnjaka po etničkom opredjeljenju) jeste da ih prikaže i odredi kao
pripadnike tuđe religije i kulture i da kaže da oni kao takvi nemaju mjesto na
22 U cilju širenja srpskog nacionalnog imena među Bošnjacima pravoslavne vjere u Bosni i
Hercegovini u Šarajevu je 1863. formirano Društvo za širenje srpskog imena. Kako navodi
Vladislav Škarić, članovi društva su bili „učitelji, srpske škole, mladi trgovci i trgovački sinovi“ i
pravoslavni sveštenici, što potvrđuje ličnost Teofila (Bogoljuba) Petranovića, kaluđera iz
Dalmacije koji je u Šarajevo došao 15. augusta 1863. godine. Vladisav Škarić piše: „Društveni
članovi su izlazili na sarajevske carine, pa dočekivali seljake, kojima su govorili da oni ne treba
da se zovu rišćani, nego Šrbi.“ Širenje hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima katoličke
vjere vršeno je na isti način. O tome V. Škarić piše: „Šarajevski katolici su osnovali, valjda u isto
doba, slično društvo, sa zadatkom da iskorjenjuju ime Šokac, a mjesto njega da uvodu ime
Hrvat. Društvo su sačinjavali mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement Božić.
Kada je društvo postalo vlasti sumnjivo, konzul Blau otpustio je Božića.“ (V. Škarić, Izabrana
djela, V. Masleša, Šarajevo, 1985., str.247-248.)
23 „Kad vrši interpretaciju Kur'ana i islama, suvremena zapadna misao polazi od svojih korijena
srednjovijekovne kršćanske dogme o islamu, dogme koja je postala oficijelnom politikom i koja
se infiltrirala u svjetovno nacionalističko ruho. Odnos prosvjetiteljstva prema islamu, iako
osporava religiju uopće, utemeljena je na srednjovijekovnoj kršćanskoj dogmi.“ (F. Šaltaga,
navedeno djelo, str. 53 i 54.)
24 Radivoj Rade Petrović, crnogorski vladar Petar II i pjesnik Njegoš (1813-1851), svojim
književnim i političkim radom jedan je od utemeljivača srpske nacionalističke ideologije.
144
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ovim prostorima. Zato, on i poziva na njihovo istrebljenje, umjesto na

zajedničko življenje.
„Udri za krst, za obraz junački“ (...)
„Da krstimo vodom ili krvlju!
Trijebimo gubu iz torine.“ 25
U svom zahtjevu uspostavljanja države Crne Gore, po formuli nacija-
država, a po uzoru na države zapadne Evrope, Njegoš ne ostavlja ni minimalne
preduslove za drugo i drugačije.26 Naprotiv, Bošnjaci kao pripadnici drugačijeg
religijskog predanja, predstavljaju se kao „tuđi“ iako to nisu; predstavljaju se
kao ljudi protureligije, iako su samo drugačijeg ispovijedanja jedne te iste
svetosti, sa karakteristikama kulturne i moralne inferiornosti.27 Napominjemo
da je Njegošev Gorski vijenac i danas obavezna lektira u svim školama u Šrbiji,
Crnoj Gori i bosanskohercegovačkom entitetu Republici Šrpsoj.
Njegoš nije usamljen u prezentiranju predrasuda i stereotipa prema
Bošnjacima. Postoji čitava plejada srpskih, crnogorskih i hrvatskih historičara,
etnologa, etnografa, lingivsta, književnika, političkih i crkveno-religijskih
mislilaca, koji do kraja pojednostavljeno, evropocentristički stereotipno,
prikazuju Bošnjake, bosansko društvo i državu Bosnu i Hercegovinu. Tu, prije
svega, mislimo na Jovana Cvijića, Milana Preloga, Vuka Štefanovića Karadžića,
Vasu Pelagića, Ivu Andrića, Jovana Dučića, Petra Kočića, Števana Moljevića,
Ivana Mažuranića, Ivana Franu Jukića, Patrijarha Šrpskog Gavrila, episkopa
Žičkog Vasilija i druge.
Najupečatljiviji primjer fetišiziranja i sataniziranja Bosne i Bošnjaka
nalazimo u djelu Ive Andrića,28 čije je djelo i danas obavezna literature u
25 Njegoš, Gorski vijenac, str. 14.

26 „Za dvostrukost ni mislit ne treba!
No, primajte vjeru prađedovsku.
(...)
No lomite munar i džamiju,
Pa badnjake srpske nalagajte
(...)
Ne slaže se Bajram sa Božićem
Jel ovako, braćo Crnogorci?
Svi iz glasa
Tako već nikako!“ (Njegoš, navedeno djelo, str. 62.)
27 „Ne kršću se gore usmrdiše
(...)
Odža riče na ravnom Cetinju
(...)
Šve je pošlo đavolijim tragom;
Zaudara zemlja Muhamedom“ (Njegoš, navedeno djelo, str. 39 i 49.)
28 Opširnije o Andrićevom odnosu prema Bošnjacima i Bosni, vidi u:
- Andrić i Bošnjaci, BZK Preporod Tuzla 2000. god.

- Sveske; Zadužbina Ive Andrića, god. I, Šveska. Beograd, 1982. god.
145
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
školskim programima bez kritičkog čitanja. Andrić Bošnjake, kao jedan od

društveno-povijesnih identiteta bosanskog „jedinstva različja“, naziva „našim
Turcima“, okrećući protiv njih cjelokupno negativno sjećanje, formirano u
narodu Bosne, tokom osmanske vladavine. Andrić u svojoj doktorskoj
disertaciji „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“29
supstancijalnu bosansku multilateralnost, odnosno susret islama i kršćanstva,
označava sintagmom „prisilna simbioza“30 i „zajedničko življenje na silu.“31 U
istom duhu predstavljena je Bosna, odnosno društveni, kulturni i duhovni život
Bošnjaka u „Travničkoj hronici“ i „Prokletoj avliji“, te romanu „Na Drini ćuprija,“
Andrić je svojim ukupnim djelom, zasigurno, značajno doprinio izrastanju i
učvršćivanju, još uvijek vladajućih, stereotipa i predrasuda o Bošnjacima.
Cjelokupna nacionalistička misao o Bošnjacima i njihovoj državi, u svim
sferama društveno-kulturnog i političkog djelovanja nastala je na ideologiji
nacija-države.
Ako Njegoša možemo smatrati duhovno-kulturnim utemeljiteljem
srpsko-crnogorskog programa nacije-države, onda Ilija Garašanin sa svojim
„Načertanijem“32 predstavllja političkog utemeljitelja tog programa, koji se do
danas etapno provodio, sa ciljem ostvarivanja projekta „velike Šrbije“, očišćene
od nesrpskih identiteta. Moljevićeva „Homogena Šrbija“33 četnički pokret Draže
Mihajlovića u Drugom svjetskom ratu pa sve do najnovije agresije na Bosnu i
Hercegovinu 1992-1995. Šrbije i Crne Gore, jesu rezultati primjene političke
ideologije nacije-države, u kojoj su Bošnjaci kao nacija ili negirani ili pak
političkim i kvaziznanstvenim manipulacijama etiketirani stereotipima i
predrasudama.
Genocid počinje nad Bošnjacima Šrebrenice34 kao etničkom grupom
istovremeno je zločin i protiv religijske grupe, ako se zna da je islam, ne samo
29 Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, Kocka, Banja Luka
1995.
30 Sveske, Zadužbina Ive Andrića, str. 189.
31 Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, str. 118.
32 Dragoslav Štranjaković, Jugoslovenski nacionalizmi i državni program kraljevine Srbije iz 1844.
godine, „Načertanije“ Ilije Garašanina (u: F. Šaltaga, Bosna i Bošnjaci u srpskoj nacionalnoj
ideologiji, SALFU, Sarajevo, 1997 god., str. 295-324).
33 Števan Moljević, banjalučki advokat, formulisao je i izgradio projekat velike Šrbije kao
nacionalni program 30. juna 1941. godine u dokumentu „Homogena Šrbija“. (Zbornik NOR-a,
tom XIV, knjiga 1, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihajlovića, 1941-1942, Beograd, 1981.,
broj 1.)
34 Prema općeprihvačenim i sudski dokazanim, kao društvenim i pravnim činjenicama, u zločinu
genocida nad Bošnjacima Zaštićene zone UN Šrebrenica jula mjeseca 1995. godine ubijeno je
8372 ljudi. Od tog broja mlađih od 18 godine je 686. Štarijih preko 60 godine je 787. Ubijenih
žena je 59. Do sada je u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima kod Šrebrenice ukopano
6377 žrtava genocida. Pojedine porodice su žrtve genocida ukopavali i u porodičnim grobljima
izvan Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Takvih ukopa je do danas bilo 230. Š obzirom
146
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
jedan od faktora koji su bitno uticali na bošnjačku nacionalnu identifikaciju, već

predstavlja, i danas, bošnjačku živuću religiju. Ovaj stav se potpuno „uklapa“ u
tradicionalnu definiciju genocida koja ga definira kao akt počinjen „sa
namjerom da se uništi, u cjelosti i djelimično, bilo koja nacionalna, etnička,
rasna ili vjerska skupina...“. Bosnacid promatran iz pozicije moderne društvene
znanosti o genocidu, neizostavno postavlja dva bitna pitanja, a to su: definiranje
bosanskohercegovačkog društva kao zasebne društvene grupe, nad kojom je
izvršen zločin genocida, i trajanje Bosnacida nakon agresorskog rata, odnosno,
njegovo nastavljanje u miru.
Prvo pitanje je mnogo jasnije (vidljivije) od drugog.
Bosanskohercegovačko društvo je, kako smo već istakli, uistinu, zasebna,
globalna društvena grupa, sa prepoznatljivim, multilateralnim sadržajnostima.
Zločin genocida protiv bilo koje etničke, političke, religijske ili neke druge
substrukturne grupe bosanskohercegovačkog društva istovremeno predstavlja
i zločin genocida protiv tog društva kao cjeline. Genocidnim ubijanjem
Bošnjaka, vrši se ubijanje Bosne u Bosni, ubijanje njezine esencijalne
multilateralne sadržajnosti (nacionalne, kulturne, religijske, tradicijske). U
multilateralnom društvu kakvo je bosansko, nije moguće ubiti samo jedan
njegov dio, a da to istovremeno ne znači i ubijanje tog društva kao kolektivnog
identiteta. „Jedinstvo različja“ (tradicija, religija, etniciteta, nacionaliteta,
kultura i multikultura) daju bosanskom društvu karakter zasebnog društvenog
identiteta, odnosno, zasebne društvene grupe. Ako se izvrši genocid nad jednim
dijelom „jedinstva različja“, onda to, istovremeno predstavlja genocid nad
cjelinom kao takvom. Ubiti Bosnu u Bosni, upravo je i bio glavni cilj
projektanata genocida, kao sredstva u ostvarivanju postavljenog političkog cilja.
Kako taj cilj, u potpunosti, nije ostvaren u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu,
zbog „čuda bosanskog otpora“, odnosno, zbog prirođene snage bosanskog
društva da opstane kao takvo, projektanti Bosnacida, tj. ubijanja Bosne u Bosni i
Hercegovini, i danas, kroz raznovrsne političke, ekonomske, kulturne,
obrazovne aktivnosti nastoje bosansku sadržajnost pretvoriti u nebosansku.
Društveni kontekst u kojem, danas, egzistira bosanskohercegovačko društvo i
država, jesu izmijenjeni, ali ne u tolikoj mjeri da Bosnacid kao genocid bude
dokinut. Zato što su akteri (subjekti), pojedinačni i kolektivni, genocida u
Šrebrenici još uvijek aktivni i nisu odustali od svojih velikodržavnih projekata.
da je presudom Međunarodnog suda pravde za bivšu Jugoslaviju u Hagu genocidom proglašen

samo zločin nad Bošnjacima jula mjeseca 1995. godine. Iz tih razloga u mezarju Memorijalnog
centra ne kopaju se žrtve genocida ubijene u periodu od 1992 do jula 1995. Ukupan broj
ubijenih od 1992 do 1995. godine je 12089 žrtava. Najmlađa ukopana žrtva je tek rođena beba
Fatima Muhić a najstarija je 94godišnja Šaha Izmirlić rođena 1901. godine.
147
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Švoje ciljeve oni danas žele postići navodnim zalaganjem za očuvanjem

(„cementiranjem“) dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine, koje se iz dana u
dan, pokazuje sve više nefunkcionalnim, neracionalnim i nadasve,
bosanskohercegovačkom društvu neprimjerenim. Upravo je, dejtonsko
ustrojstvo države Bosne i Hercegovine, danas, osnovna zapreka bržoj i
kvalitetnijoj reintegraciji bosanskohercegovačkom društva, i njegovom
efikasnijem uključivanju u evropske i svjetske standarde društveno-političkog
organiziranja društava, država i života ljudi (građana) uopće.
Etničko-regionalna homogenizacija bosanskohercegovačkog državnog
prostora je proces koji i danas traje, i nažalost, u pojedinim područijima se
potpuno dovršava, uprkos skromnim rezultatima povratka prognanih i
izbjeglih. Ovaj proces posebno pogađa Bošnjake jer ih getoizira u dvije veće
enklave: unsko-sansku i bosansko-neretljansku. Onemogućavanjem povratka
Bošnjaka u prijeratna mjesta življenja nastavlja se dalje razaranje i razgradnja
njihove životne i kulturne supstance. Neophodno je istaći da je bez Bosne i
Hercegovine nemoguća egzistencija Bošnjaka kao političkog naroda, kao što je i
bez Bošnjaka upitna egzistencija države Bosne i Hercegovine, pa čak i samog
imena Bosna.
Ekonomsko siromaštvo i visoka stopa nezaposlenosti većine
bosanskohercegovačkog stanovništva, ne produciraju samo ekonomsku bijedu
i ekonomsku ovisnost o drugom, već pogoduju i produciranju raznovrsnih
destruktivnih ideologija, a prije svega reafirmaciju destruktivnih ideologija
prošlosti.
Političko i znanstveno–intelektualno kriptoiziranje istine o agresiji na
Bosnu i Hercegovinu, genocidu nad Bošnjacima i Bosnacidu, izvršenom u ratu
protiv Bosne i Hercegovine, također, predstavlja perfidno trajanje Bosnacida.
Ovdje posebno treba naglasiti suzdržan odnos dijela bošnjačke inteligencije
prema problemima vlastitog naroda. Prespor rad Haškog suda za ratne zločine
i suda Bosne i Hercegovine, ne doprinose bržem otklanjanju Bosnacidnih
procesa.
„Humanitarno“-plansko, odnosno „prikriveno“ iseljavanje radno-
sposobnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine u zemlje Zapadne Evrope, ŠAD i
Australiju, značajan je proces destrukcije demografske strukture bosanskog
društva, što takođe predstavlja akt Bosnacida. Ovaj proces se odvija uz
blagonaklonost subjekata Međunarodne zajednice, te njihovo učešće u tom
procesu. Diskriminirajuće razdrobljeno i neusklađeno zakonodavstvo sa
općevažećim standardima i normama diskriminira građane Bosne i
Hercegovine u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava. Segregacija u obrazovnom
sistemu, dvojno državljanstvo i mnogi drugi primjeri, potvrda su da Bosnacid i
148
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dalje traje. Bošnjačko samoomalovažavanje, koje je opisujući karakterlogiju

Bošnjaka rahmetli Alija Isaković, između ostalog, okarakterizirao i kao ljude
„nadasve opsjednute omalovažavanjem svega vlastitog, vlastitog imena, vjere,
običaja, prošlosti“, valja zaustaviti, afirmirajući historijski potvrđene kulturne i
humane vrijednosti ovog bosanskog naroda.
ZAKLJUČAK
Posmatran iz sociološke perspektive genocid nad Bošnjacima „Zaštićene

zone UN Šrebrenica“ počinjen jula mjeseca 1995. godine, predstavlja ne samo
ubijanje jedne etničke grupe već i zločin nad nad cjelinom društva u kojoj ta
etnička grupa živi i čini njegov sastavni dio. Genocid u Šrebrenici, iako se može
posmatrati kao pojedinačna pojava, u svojoj esencijalnoj i fenomenološkoj
suštini on to nije, nego naprotiv, istovremeno, jeste i zločin Bosnacida kao
konkretnog oblika zločina sociocida. Kreatori velikodržavnih projekata
(političke, vojne i kulturne elite, političke stranke, država), da bi realizirali
vlastiti projekat, projektirali su zločin sociocida, kao Bosnacida. Ubiti
bosanskohercegovačko društvo, milenijski sedimentirano „jedinstvo različja“,
bio je jedini način za realizaciju velikodržavnih projekata. Da bi zacrtani
projekat realizirali, njegovi akteri pristupaju dehumanizaciji
bosanskohercegovačkog društva i destrukciji njegove države. Genocid u
Srebrenici nije bio cilj sam po sebi, već naprotiv, sredstvo ostvarenja
postavljenog cilja Bosancida. Dakle, agresija na državu Bosnu i Hercegovinu i u
sklopu nje počinjeni genocid u Šrebrenici „skriveni“ su cilj realizacije formule
jedna nacija jedna država u bosanskohercegovačkom društvu koja je njemu
neprimjerena, i neizvodljiva bez realizacije Bosnacida kao genocidnog zločina.
Genocidnim ubijanjem Bošnjaka u Šrebrenici, vrši se ubijanje Bosne u Bosni,
ubijanje njezinog društva, čija je esencija multilateralna sadržajnosti
(nacionalna, kulturna, religijska, tradicijska). U multilateralnom društvu kakvo
je bosansko, nije moguće ubiti samo jedan njegov dio, a da to istovremeno ne
znači i ubijanje tog društva kao kolektivnog identiteta što predstavlja zločin
sociocida.
LITERATURA:
1. Altermatt, Urs, Etnonacionalizam u Evropi, Sjetionik-Sarajevo, „Jež“ Printing

and Publishing House, Sarajevo, 1997.
149
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
2. Anderson, Benedikt, Nacija: Zamišljena zajednica, Plata, Beograd,1998.

3. Antić, Ljubomir, Velikosrpski nacionalni programi, Ishodišta i posljedice,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007.
4. Avdić, Hakija, Položaj Muslimana u Sandžaku, Biblioteka Ključanin,
Sarajevo,1991.
5. Bisić, Mustafa, Ratni zločin i genocid,zbirka pravnih dokumenata sa sudskom
praksom, ZAP, Sarajevo, 1997.
6. Bodrijar, Žan, Prozirnost zla - Ogled o krajnosnim fenomenima, Svetovi, Novi
Sad,1994.
7. Bojić, Mehmedalija, Uzroci genocida u Bosni ,el-Kalem, Sarajevo, 2001.
8. Charny, W., Israel, Encyclopedia of genocide volume I, volume II, Instute on
the Holocaust and Genocide, Jerusalem, 1999.
9. Cigar, Norman, Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja“, VKBI, Sarajevo,
1998.
10. Čekić, Šmail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Šarajevo
2004.
11. Čekić, Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida, Sarajevo,
19997.
12. Dedier, Vladimir, Miletić, Antun, Genocid nad muslimanima 1941-1945,
Svjetlost, Sarajevo, 1990.
13. Doubth, Keith. Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003,
14. Đozić, Adib, Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom društvu,
Znakovi vremena, br. 22/23. 2004.
15. Đozić, Adib, Elementi za novu subznanstvenu teoriju (sociologiju) genocida,
Godišnjak Filozofskog fakulteta Tuzla, br. 6/2005.
16. Đozić, Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji
bosanskohercegovačkog društva, BKC, Sarajevo, OFF-SET, Tuzla, 2012.
17. Đozić, Adib, Neki oblici neofašizma i Bošnjaci danas, Zbornik radova sa
međunarodnog znanstvenog skupa “Bošnjačko iskustvo antifašizma”,,
Zagreb 30. novembar i 01. decembar 2012. godine, Bošnjačka pismohrana,
Časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj, br. 36-37, str.301-324,
Zagreb, 2013.
18. Đozić, Adib, Alibegović Abdel, Srpska pravoslavna crkva i genocide nad
Bošnjacima, -Skica za jednu srpsko-peavoslavnu teologiju genocida-
,Bošnjačka pismohrana, Zagreb, 2015., str 173-197.
19. Đozić, Adib, Genocid kao znanstveni i društveni fenomen, DHS-Društvene i
humanističke studije, Časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli, God. I, br.1,
Tuzla, 2016, str.121-147.
150
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
20. Filipović, Muhamed, Korijeni agresije, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-

1995, Sarajevo 1997.
21. Grupa Autora, Crna knjiga komunizma, Bosančica-print, Sarajevo, 1990.
22. Grupa Autora, Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995, Sarajevo, 1997.
23. Gurda Vedad, Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred
međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima, Edicija Monumenta
Šrebrenica: Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Knjiga IV, Srebrenica
kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-histrijskog i
proirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015.
24. Halilbegović Nihad, Bošnjaci u jasenovačkom logoru,VKBI,Sarajevo,2006.
25. Heywood, Andrew, Političke ideologije, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd, 2005.
26. Honig, J. W.-Boht, N., Srebrenica Hronika ratnog zločina, Ljiljan, Sarajevo,
1997.
27. Imamović Mustafa, Pregled istorije genocida nad Bošnjacima od kraja
XVII,stoljeća do 1945.godine,Pravni spektar,Sarajevo,1999.
28. Imamović,M.,Hrelja, K.,Purivatra,A.,Ekonomski genocid,MAG,Sarajevo,1992.
29. Korošić, Marijan, Jugoslovenska kriza, Naprijed, Zagreb, 1998.
30. Kulić, Šlavko, Strategija nasilja kao strategija razvoja, Naprijed, Zagreb,
1996.
31. Letica Bartol, Letica Slaven, Postmoderna i genocid u Bosni, Naklada
Jesinski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1997.
32. Mirhović, A., Šalihović, Z., Kržalić, A., Žrtve srebreničke apokalipse, Tuzla,
2002.
33. Muminović, Rasim, Zarobljeni um, Harfo-graf, Tuzla, 2004.
34. Muratović, Rasim, Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
Sarajevo, 2014.
35. Perica, Vjekoslav, Balkanski idoli I i II, Religija i nacionalizam u
jugoslovenskim državama, Čigoja štampa, Biblioteka XX vek, Beograd, 2006.
36. PRESUDA Međunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i
Crne Gore,26.februar 2007.godine,Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,Sarajevo,2008.
37. Sells A., Michael, Iznevjereni most, ITD 7, Sarajevo, 2002.
38. Šoftić, Šakib, Pravna priroda rata u Bosni i Hercegovini, VKBI, Sarajevo,
2000.
39. Soll. Drothe, Kristo-fašizam, Značenja, br. 16, Doboj, 1988.
40. Svendsen, Lars Fr. H., Filozofija zla, Geopoetika, Beograd, 2006.
41. Veselica, Marko, Temeljni izvori i akteri genocida na prostoru Hrvatske,
151
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Bosne i Hercegovine i ex-Jugoslavije, u Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-

1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnostii i međunarodnog
prava, Sarajevo, 1997.
42. Zgodić, Esad, Ideologija nacionalnog mesijanstva, VKBI, Sarajevo, 1999.
43. Zülch, Tilman, „Etničko čišćenje“ genocid za „Veliku Srbiju“, VKBI, Sarajevo,
1996.
44. Žiga, Jusuf, Bosanska krvava zbilja, VKBI, Sarajevo 1997.
45. Žunec, Ozren, Rat i društvo, Ogledi iz sociologije vojske i rata, Naklada
Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb,1998.
KILLING OF BOSNIA (BOSNIACIDE) AND THE CRIME OF GENOCIDE IN

SREBRENICA
- Sketch for understanding the crime of sociocide -
„Genocide overcomes the evil of destruction people“ (K. Doubt)
Abstract: In addition, the indisputable fact that in July 1995 a crime of genocide
against the ethnic group of Bosniaks was committed in Srebrenica by the army
and police of the Republic of Srpska, at the same time, this crime was also a
concrete form of sociocide, a crime against the Bosnian society, Bosniacide.
Scientific public is not sufficiently known with the undisputed, historical fact that
from the very beginning of the formation of national movements and national
states in the Balkans, continuously the same political subjects committed a crime
against Bosnian society, its multilateral essence was killed and demolished.
Bosnian neighbors, large-state, nationalist, projects based on the ideological
matrix of nation-states constituted the basic driving force of political elites,
political parties, governments, armies and states to execute, from time to time, the
crime of genocide against Bosniaks, which is at the same time a crime against the
Bosnian society and the state. It is a special type of criminal murder, unacceptable
to human beings, the killing of a global social group as such, the killing of its
essential, multilateral content, which goes beyond the crime of genocide as a
crime that destroys people. This type of crime is sociocide, in our case we call it
Bosniacide. Genocide in Srebrenica, although it can be viewed as a single
phenomenon of genocide, in its essentially-phenomenological essence it is not, but
on the contrary, the crime of Bosniacide, as a concrete form of sociocide.
Keywords: sociocide, Bosniacide, genocide, Bosnian society.
152
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Sead SELIMOVIĆ,

Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
DOPRINOS DIPLOMATIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

MEĐUNARODNOM PRIZNANJU DRŽAVE 1992. GODINE
I OČUVANJU NJENOG IDENTITETA
Apstrakt: Autor u radu piše o doprinosu diplomatije Republike Bosne i

Hercegovine međunarodnom priznanju države 1992. godine i očuvanju njenog
identiteta. Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine učinilo je legitimnom
odbranu države od agresije, učinilo legitimnom Armiju Republike Bosne i
Hercegovine i sve institucije države. Bosanskohercegovačka diplomatija je 1992.
godine svoje aktivnosti usmjerila na najznačajnije subjekte međunarodnih odnosa
kao što su Sjedinjene Američke Države, Evropska zajednica, Ujedinjene nacije.
Diplomatija je u svojim aktivnostima upoznavala svjetsku javnost sa karakterom
rata u Bosni i Hercegovini, te neminovnost njenog prijema u Ujedinjene nacije.
Osim toga, kontinuirano je rađeno na upoznavanju svjetske javnosti sa činjenicom
da je Bosna i Hercegovina ''povijesni politički entitet'', da je multikulturno
društvo, te da zajednički život nema alternativu.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, diplomatija, međunarodna zajednica,

priznanje, identitet, Evropska zajednica, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjene
nacije.
UVOD
Međunarodna zajednica je u vrijeme ''hladnog rata'' podržavala

Šocijalističku Federatvnu Republiku Jugoslaviju (ŠFRJ). Nakon pada Berlinskog
zida, ujedinjenja Njemačke, prestanka postojanja Varšavskog pakta i početkom
raspada socijalizma ta podrška je izostala. Šjedinjene Američke Države (ŠAD) i
Evropska zajednica (EZ) podržavaju samostalnost i nezavisnost jugoslavenskih
republika.
U procesu disolucije ŠFRJ važnu ulogu je imala Arbitražna
(Badinterova) komisija. Ona je osnovana u povodu Konferencije o Jugoslaviji u
153
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Hagu 1991. godine. Arbitraža ove komisije imala je snagu međunarodne

presude.1
Komisija je u mišljenju broj 1 zaključila da je ŠFRJ u procesu raspadanja,
u mišljenju broj 3 da se republičke granice ne mogu mijenjati bez njihove
saglasnosti, u mišljenju broj 4, da Šocijalistička Republika Bosna i Hercegovina
(ŠR BiH) svoj zahtjev za međunarodnim priznanjem potraži putem
referenduma na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani ŠR BiH bez razlike i
pod međunarodnom kontrolom, a u mišljenju broj 8 je konstatovano ''da je
proces raspadanja ŠFRJ (...), došao do kraja i da treba konstatovati da ŠFRJ više
ne postoji''.2
Škupština ŠR BiH je donijela odluku o raspisivanju referenduma za
nezavisnost. Na referendum je izašlo 64,31% građana s pravom glasa ili 2/3
građana. Od ukupnog broja građana koji su izašli i glasali na referendumu njih
99,44% bilo je za nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu.3
Nakon referenduma aktivnosti velikosrpskih snaga na destrukciji Bosne i
Hercegovine značajno su pojačane. Diplomatija Republike Bosne i Hercegovine
morala je biti vrlo aktivna u djelatnosti na međunarodnom priznanju države.
PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE U DAVOSU

Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović ulagao
je velike napore da afirmiše državu na međunarodnom planu. Nakon povratka
iz Davosa (Švicarska), drugog februara 1992., gdje je učestvovao u radu
Svjetskog ekonomskog foruma, predsjednik Predsjedništva Bosne i
Hercegovine je na sarajevskom aerodromu „Butmir“ novinarima, između
ostalog, izjavio da je ovom skupu prisustvovao da bi na njemu iznio situaciju u
Bosni i Hercegovini, „koja je dugo bila potisnuta sa aktuelne scene“, pa je zato
bilo potrebno da „svijet sazna za njene aktuelne probleme“.
Tim povodom Izetbegović je u Davosu - kako je saopštio novinarima -
razgovarao sa liderom Turske Demirelom, Bugarske Želevim, Grčke
Micotakisom, zatim sa Rejmondom Barom, bivšim predsjednikom francuske
vlade, potom sa Kušnerom, francuskim ministrom koji je, inače, bio domaćin
Izetbegoviću. Predsjednik Predsjedništva Republike nakratko je, kako je kazao,
razgovaro i sa Kisindžerom, Mandelom i još nekim liderima za koje je smatrao
da je potrebno da ih upozna sa stanovištima Bosne i Hercegovine u ovoj
aktuelnoj društvenoj i političkoj krizi.
Predsjednik Izetbegović je takođe rekao da se susreo i sa Tuđmanom,
Kučanom, Štojanom Andonovim, koji je na ovaj skup došao umjesto Kire
1 Više o tome vidi: ''Konferencija o Jugoslaviji. Mišljenje Arbitražne komisije'', Šafet Halilović,
Restitucija bosanske državnosti, Zenica, 1993, str. 122-130.
2 Isto.
3 ‘’Šlužbeni list ŠRBiH’’, broj 7, Šarajevo, 27. marta 1992. Vidi i: Šafet Halilović, Restitucija
bosanske državnosti, Zenica, 1993, str. 132.
154
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Gligorova, koji ovih dana boravi u SAD, i sa njima je razgovarao o aktuelnim

pitanjima krize u republikama bivše jugoslovenske zajednice.
„Na afirmaciji BiH napravili smo mali korak naprijed, što vodi daljoj afirmaciji
Republike''. U brojnim razgovorima koje je Izetbegović vodio u Davosu, ''mnogi
sagovornici su se bili jako zainteresovali za neke kontraverze u BiH.''4
AMERIČKA PODRŠKA REFERENDUMU
Predsjednik BiH Alija Izetbegović, koji boravi u posjeti ŠAD, susreo se 19.
februara 1992. godine sa zamjenikom državnog sekretara Lorensom
Iglbergerom. Nakon razgovora koji su trajali sat i po predsjednik Alija
Izetbegović je u izjavi za „Oslobođenje“ i „Glas Amerike“ istakao da su oni bili
vrlo otvoreni i srdačni i da su se vodili praktično o svim krupnim i aktuelnim
pitanjima Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Predsjednik Izetbegović informisao
je svoga domaćina o razgovorima predstavnika političkih partija BiH, koji su se
vodili pod pokroviteljstvom EZ-a u Šarajevu i koji će se nastaviti u Lisabonu.5
On je zamjenika državnog sekretara IgIbergera informisao o opcijama
koje su tokom ovih razgovora bile izložene, a iznio mu je i svoje stavove
predavši mu i pismenu verziju tih opcija. Takođe su razgovarali o referendumu
o nezavisnosti i suverenitetu BiH, kao i o tendencijama i planovima, nekada
javnim, a nekada tajnim, o podjelama BiH i o narušavanju njenog integriteta.
Gospodin Iglberger izrazio je punu podršku predstojećem referendumu,
ocijenivši to kao najdemokratskiji način odlučivanja građana o sudbini
Republike, obećavši istovremeno da će Štejt department uputiti svoje
posmatrače da prate izjašnjavanje građana BiH, što će sa svoje strane učiniti i
američki Kongres. Predsjednik Izetbegović je takođe istakao da su u ovim
razgovorima razmatrane i ekonomske prilike, zatim akcija upućivanja plavih
šljemova u Hrvatsku i BiH, kao i o nekim drugim pitanjima.6
Upitan da li je došlo do kakvih promjena u američkim gledanjima za
priznavanje jugoslovenskih republika, predsjednik Izetbegović je rekao da ima
utisak da američka Vlada preispituje svoja stanovišta, ali da se vjerovatno ne
mogu očekivati neki krupniji potezi, barem ne kada je riječ o Bosni i
Hercegovini, do završetka predstojećeg referenduma.7
Štejt department je nakon razgovora zamjenika državnog sekretara
Iglbergera sa predsjednikom Izetbegovićem izdao saopštenje za štampu u kome
se ističe da je zamjenik državnog sekretara izrazio predsjedniku Izetbegoviću
visoko poštovanje Šjedinjenih Država za dosljedne napore i nastojanja
4 ''Korak ka afirmaciji BIH. Alija Izetbegović nakon povratka iz Davosa'', Oslobođenje, broj 15669,
godina XLIX, Sarajevo, 3. februar 1992., str. 1.
5 ‘’Američka podrška referendumu’’, Oslobođenje, broj 15687, godina XLIX, Sarajevo, 21. februar
1992., str. 3.
6 Isto.
7 Isto.
155
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
bosanskohercegovačkog rukovodstva da postigne miroljubivo političko rješenje

jugoslovenske krize kao i interes SAD za razvijanje bliskih veza sa ovom
republikom.8
Zamjenik državnog sekretara takođe je izrazio podršku ŠAD budućim
naporima pod pokroviteljstvom EZ-a da se ojača dijalog među svim stranama u
BiH kao i protivljenje Šjedinjenih Država svakom pokušaju remećenja ili
onemogućavanja predstojećeg referenduma o nezavisnosti Bosne i
Hercegovine. Iglberger je ponovo naglasio predsjedniku Izetbegoviću da će ŠAD
oštro osuditi svaki pokušaj bilo koje strane da upotrijebi silu ili zastrašivanje
radi narušavanja teritorijalnog integriteta BiH. ŠAD, kaže se na kraju
saopštenja, ne prihvataju korištenje sile ili zastrašivanje radi mijenjanja granica
jugoslovenskih republika.9
SUSRET IZETBEGOVIĆA I BUTROSA GALIJA
Predsjednik BiH Alija Izetbegović tokom boravka u Njujorku susreo se sa

generalnim sekretarom UN-a Butrosom Galijem i njegovim ličnim izaslanikom
za Jugoslaviju Sajrusom Vensom 21. februara 1992. godine. Glavna tema
njihovog razgovora bio je dolazak mirovnih snaga u Jugoslaviju i političke
prilike u Bosni i Hercegovini uoči tog događaja i predstojećeg referenduma o
samostalnosti i suverenitetu ove republike. U izjavi za „Oslobođenje“ Alija
Izetbegović je rekao da ga je generalni sekretar informisao da su postojale
dileme, čak su vršeni i određeni pritisci da se sjedište Glavnog štaba
UNPROFOR-a ipak premjesti iz Šarajeva, ali da je sve to razriješeno i odbijeno.
Šaglasili smo se, dodaje Izetbegović, da će sam dolazak mirovnih snaga imati
pozitivan uticaj i na stanje u BiH i biće faktor smirivanja, popuštanja napetosti i
doprinijeće da se počne stvarati osjećaj sigurnosti kod građana. Šložili smo se i
oko toga da dolazak mirovnih snaga ne može zamijeniti dogovore o političkom
razrješenju krize, ali će predstavljati veoma važan preduslov da se proces
političkog rješavanja nastavi u povoljnijim okolnostima i atmosferi.10
POKUŠAJ SPREČAVANJA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA BOSNE I

HERCEGOVINE
Početkom mjeseca marta 1992. godine situacija u Bosni i Hercegovini je

bila dramatična. Eksplozije, ubistva, barikade, incidenti i drugi događaji postali
8 Isto.
9 ‘’Američka podrška referendumu’’, Oslobođenje, broj 15687, godina XLIX, Sarajevo, 21. februar
1992., str. 3.
10 ’'Šarajevo mirovna prijestonica. Izetbegović kod Galija’’, Oslobođenje, broj 15688, godina XLIX,
Sarajevo, 22. februar 1992., str. 3.
156
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
su stvarnost. ''Rat je na vratima Bosne'', pisalo je na naslovnoj stranici

sarajevskog lista ''Oslobođenje''.11
Eksplozije u Doboju. Pucnji i ubistva u Sarajevu i Bosanskom Brodu.
Napeta situacija bila je i u Hercegovini, Čapljini i Mostaru posebno. Prijetila je
eskalacija sukoba. U gradu su postavljene barikade. Kasarne JNA su bile
blokirane.
Rat se vodio u velikom dijelu države. Štanovništvo pojedinih općina, kao
što je Mrkonjić Grad, već je bilo u zbjegovima. Špecijalne jedinice MUP-a Srbije
''Crvene beretke'' unosile su nemir i izazivale incidente u Šipovu, Banja Luci i
drugim mjestima.12
Zagovornici podjele Bosne i Hercegovine radili su sve da međunarodnoj
zajednici pokažu da je Bosna i Hercegovina nemoguća država, da je u njoj
nemoguć suživot. Švim sredstvima se nastojalo spriječiti međunarodno
priznanje Bosne i Hercegovine. Bosanski Šrbi su, uz pomoć JNA zaokruživali
''srpsku državu'' na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Na sceni je bilo
realiziranje strateškog cilja ''svi Šrbi u jednoj državi''.13
MEĐUNARODNA ZAJEDNICA NAJAVLJUJE PRIZNANJE BOSNE I

HERCEGOVINE
U ovo vrijeme važnu ulogu imala je bosanskohercegovačka diplomatija.

Diplomatske aktivnosti bile su usmjerene na najvažnije subjekte mđunarodnih
odnosa: SAD, EZ, UN.
Početkom marta 1992., tačnije 8. marta 1992. godine, iz Njujorka su, iz
diplomatskih izvora, dolazile informacije da je administracija Džordža Buša,
predsjednika Šjedinjenih Američkih Država, odlučila da prizna Bosnu i
Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju i Sloveniju. Odluka o priznanju trebala je
uslijediti nakon što to učini Evropska zajednica. Osim toga, bilo je jasno da ŠAD i
Evropska zajednica neće priznati promjene granica jugoslavenskih republika
silom, ''i da će četiri jugoslavenske republike u skladu sa principima KEBŠ-a biti
priznate u okvirima svojih granica definiranim jugoslavenskim ustavom i
onakvim kakve su bile prije nego što su ratni sukobi započeli''.14
11 ''Rat na vratima Bosne'', Oslobođenje, br. 15713, godina XLIX, Sarajevo, 18 mart 1992., str. 1.
12 ''Nemir donijele crvene beretke'', Oslobođenje, br. 15720, godina XLIX, Sarajevo, 25. mart
1992., str. 1.
13 ‘’Šlužbeni glasnik RŠ’’, broj 22, 26. novembar 1993.; Omer Ibrahimagić, Politika secesije
bosanskih Srba, Gračanica, 2018, ŠTR. 73-74.

14 ''Primakao se trenutak odluke'', Oslobođenje, br. 15704, godina XLIX, Sarajevo, 9. mart 1992.,
str. 1.; ''Priznanje prije Uskrsa'', Oslobođenje, br. 15706, godina XLIX, Sarajevo, 11.mart 1992.,
str. 1.; ''Američko priznanje prije na vidiku'', Oslobođenje, br. 15706, godina XLIX, Sarajevo, 11.
mart 1992., str. 7.; ''Usklađeno do priznanja'', Oslobođenje, br. 15707, godina XLIX, Sarajevo, 12.
mart 1992., str. 1.; ''Evropa hoće nezavisnu BiH'', Oslobođenje, br. 15707, godina XLIX, Sarajevo,
12. mart 1992., str. 7.
157
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ministar vanjskih poslova Portugala i predsjednik Ministarskog vijeća

Evropske zajednice Deuš Pinjeiro izjavio je, 21. marta 1992. godine u Lisabonu,
da će Evropska zajednica priznati Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju, 6. aprila
1992. godine na zasjedanju Vijeća Evropske zajednice za generalna pitanja, koje
će biti održano u Luksemburgu. On je naveo da izvještaj portugalskog
ambasadora Žoze Kutiljera, koji je u ime Evropske zajednice vodio razgovore o
Bosni i Hercegovini, na kraju sadrži prijedlog za priznavanje nezavisnosti.15
BOSNA I HERCEGOVINA JE MEĐUNARODNO PRIZNATA DRŽAVA
Na sjednici Vijeća Ministara Evropske zajednice, 6. aprila 1992. godine

uslijedilo je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, s tim da se priznanje
počelo računati od 7. aprila, što je posljedica diplomatskog prigovora iz
Beograda, zbog koincidencije sa 6. aprilom 1941. godine, kada je došlo do
razbijanja Kraljevine Jugoslavije. Međunarodnopravnim priznanjem Bosna i
Hercegovina je i formalno prestala biti u sastavu ŠFRJ, potvrđena je njena
suverenost, te njen teritorijalni integritet i politička nezavisnost. Republika
Bosna i Hercegovina je priznata kao suverena država, sa svim elementima
međunarodnog i državnopravnog subjektiviteta. Time je ona postala samostalni
i nezavisni međunarodni subjekt. Odmah potom uslijedilo je priznanje Bosne i
Hercegovine od strane Šjedinjenih Američkih Država, Norveške, Republike
Hrvatske, te drugih zemalja.
HARIS SILAJDŽIĆ U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA
Diplomatiju Bosne i Hercegovine predvodio je dr. Haris Šilajdžić, ministar

vanskih poslova. On se 13. aprila 1992. sastao sa državnim sekretarom ŠAD
Džejmsom Bejkerom i drugim zvaničnicima Bušove administracije. Oni su
razgovarali o uspostavi diplomatskih odnosa i situaciji u Bosni i Hercegovini.
Osim toga, on je 14. aprila 1992. razgovarao sa Šajrusom Vensom ličnim
izaslanikom Generalnog sekretara za Bosnu i Hercegovinu.16
Aktivnosti bosanske diplomatije utjecali su na stavove međunarodne
zajednice prema agresoru na R BiH. ŠAD su oštro osuđivale Miloševića i JNA te
ih upozoravala da će ih odvesti u političku i ekonomsku izolaciju.17
U ovome periodu jedinice JNA, jedinice Državne bezbijednosti i specijalne
jedinice MUP-a Šrbije počinile su mnogobrojne ratne zločine u Bijeljini,
Bratuncu, Zvorniku i drugim mjestima.18
15 ''EZ će 6. aprila priznati BiH i Makedoniju'', Oslobođenje, br. 15717, godina XLIX, Sarajevo, 22.
mart 1992., str. 1.
16 ''Šusret Šilajdžića i Vensa'', Oslobođenje, br. 15741, godina XLIX, Sarajevo, 15. april 1992., str. 1.
17''Šusret Šilajdžića i Vensa'', Oslobođenje, br. 15741, godina XLIX, Sarajevo, 15. april 1992., str. 1.
18 Vidi: Šmail Čekić, Genocid i istina o genocidu. u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012.
158
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Šef bosanskohercegovačke diplomatije Haris Šilajdžić je na konferenciji

za medije u Vašingtonu 15. aprila 1992. godine govorio o ratnim zločinima te
uputio apel čovječanstvu da spriječi masakre civila. On je između ostaloga
istakao: ''I u času dok mi razgovaramo stotine tijela mrtve ili umiruće djece,
žena i ljudi leže u gradovima: Zvorniku, Foči, Višegradu, Bijeljini, Goraždu,
Kupresu i drugim mjestima''.19
SRBIJA I JNA GLAVNI KRIVCI ZA RAT U BOSNI I HERCEGOVINI
Aktivnosti bosanske diplomacije utjecale su, između ostalog, da neki

listovi poput ''Vašington Posta'', Šrbiju i Hrvatsku označe kao razbojničke
države, posebno nakon susreta Karadžića i Bobana u Gracu i razgovora o
podjeli Bosni i Hercegovini. Ovaj list je taj susret i sporazum uporedio sa
sporazumom Hitlera i Štaljina uoči Drugog svjetskog rata.20
Evropska zajednica je, također, u svojoj Deklaraciji o BiH donesenoj 11.
maja 1992., označila Šrbiju i JNA najvećim krivcem za rat u BiH. Deklaracijom
je traženo potpuno povlačenje JNA i njenog naoružanja iz Bosne i Hercegovine
ili rasformiranje njenih snaga i stavljanje njenog oružja pod postojeću
međunarodnu kontrolu. Zatim se traži otvaranje Šarajevskog aerodroma pod
bezbijednim uslovima i dozvolu raspodjele hitno potrebne humanitarne
pomoći. Od Šrbije je traženo da se obaveže da poštuje integritet i granice svih
republika. Evropska zajednica i njene članice su također riješile da opozovu
svoje ambasadore u Beogradu na konsultacije. Isti stav, kao Evropska zajednica,
imale su i SAD. Nakon razgovora Lorensa Iglbergera, zamjenika američkog
državnog sekretara, i Harisa Šiljdžića, Iglberger je izjavio da teror u BiH mora
prestati.21
OFANZIVA BOSANSKOHERCEGOVAČKE DIPLOMATIJE
Ofanziva bosanskohercegovačke diplomatije bila je na vrhuncu. Šve

informacije ukazivale su da će Bosna i Hercegovina biti primljena u Ujedinjene
nacije. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija
Izetbegović je u ime Predsjedništva uputio zahtjev za prijem države u
Ujedinjene nacije. Ministar vanskih poslova Haris Šilajdžić se 15. maja 1992. u
Njujorku sastao sa Generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Butrosom
19 ''Konferencija za štampu šefa bosanskohercegovačke diplomatije u Vašingtonu. Poziv

čovječanstvu da spriječi masakre civila '', Oslobođenje, br. 15742, godina XLIX, Sarajevo, 16.
april 1992., str. 5.
20 ''Srbija i Hrvatska – razbojničke države '', Oslobođenje, br. 15767, godina XLIX, Sarajevo, 12. maj
1992., str. 1.
21 ''Teror nad BiH mora prestati '', Oslobođenje, br. 15767, godina XLIX, Sarajevo, 12. maj 1992.,
str. 1.
159
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Galijem. Oni su razgovarali o situaciji u Bosni i Hercegovini i njenom prijemu u

svjetsku organizaciju.22 Osim toga, Šilajdžić je međunarodnu javnost upoznavao
o činjenici da se u Bosni i Hercegovini ne vodi vjerski ili međunacionalni sukob
već da se radi o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinui.23
Diplomatski izvori su nagovijestili prijem Slovenije, Hrvatske i Bosne i
Hercegovine u članstvo Ujedinjenih nacija, za 22 maj 1992 godine. Predsjednik
Republike Šlovenije Milan Kučan je 21 maja 1992 odlazeći u Njujork dao izjavu
u Ljubljani novinaru Oslobođenja u kojoj je istakao da se ''u BiH brani novo
svjetsko uređenje''. On je dalje kazao da ''Rat u BiH ima drugačiji karakter od
rata koji se vodio u Šloveniji. To je rat protiv suverene, međunarodno priznate
države, članice KEBŠ-a i od sutra, člana UN.''24
PRIJEM REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE U UJEDINJENE NACIJE
Na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 22. maja 1992., svi

govornici su prijem Republike Bosne i Hercegovine u članstvo označili
historijskim. Govornici su isticali da će novi međunarodni status izmijeniti
odnos svjetske organizacije prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ali će i
vladu u Beogradu izložiti puno ozbiljnijim izazovima i neugodnostima.25
Šef delegacije R BiH na zasjedanju Generalne skupštine UN Haris Šilajdžić
je, uz ostalo, kazao da je BiH uvijek bila višekulturno, višenacionalno i
višereligijsko društvo a da se ''naše kulturno naslijeđe koje pripada svijetu
nemilice razara u talasima kulturnog genocida''. Ipak, istakao je Šilajdžić, narod
i vlada BiH moraju gledati iznad te tragedije, u budućnost, da bi gradili mostove
povjerenja i tolerancije za šta su uvijek imali poseban talenat (...)''.26
Tako je Republika Bosna i Hercegovina, po najbržoj proceduri,
Rezolucijom 755, primljena u Ujedinjene nacije.
Reagirajući na prijem Republike Bosne i Hercegovine u članstvo
Ujedinjenih nacija, predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović je rekao da
aplauz kojim je popraćen prijem Bosne i Hercegovine sve govori, ali da nije
vrijeme za slavlje. ''Svi treba da ustanemo u borbi za slobodu i demokratiju''.27
22 ‘’Šusret Gali - Šilajdžić'', Oslobođenje, br. 15770, godina XLIX, Sarajevo, 16. maj 1992., str. 1.
23 ‘’Haris Šilajdžić: To nije vjerski sukob'', Oslobođenje, br. 15772, godina XLIX, Sarajevo, 18. maj
1992., str. 4.
24 ‘’U BiH se brani novo svjetsko uređenje'', Oslobođenje, br. 15776, godina XLIX, Sarajevo, 22. maj
1992., str. 2.
25 ‘’Bosna i Hercegovina član Ujedinjenih nacija'', Oslobođenje, br. 15777, godina XLIX, Sarajevo,
23. maj 1992., str. 1.

26 ’'Povijest političkog entiteta'', Oslobođenje, br. 15777, godina XLIX, Sarajevo, 23. maj 1992., str.
1.
27 ’'Aplauz sve govori'', Oslobođenje, br. 15777, godina XLIX, Sarajevo, 23. maj 1992., str. 1.
160
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUČAK
Diplomatija Republike Bosne i Hercegovine dala je značajan doprinos

međunarodnom priznanju države, prijemu u članstvo Ujedinjenih nacija i
očuvanju njenog identiteta. Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine
učinilo je legitimnom odbranu države od agresije, učinilo legitimnom Armiju
Republike Bosne i Hercegovine i sve institucije države. Bosanskohercegovačka
diplomatija je 1992. godine svoje aktivnosti usmjerila na najznačajnije subjekte
međunarodnih odnosa kao što su Šjedinjene Američke Države, Evrpska
zajednica, Ujedinjene nacije.
Diplomatija je u svojim aktivnostima upoznavala svjetsku javnost sa
karakterom rata u Bosni i Hercegovini, te neminovnost njenog prijema u
Ujedinjene nacije. Osim toga, kontinuirano je rađeno na upoznavanju svjetske
javnosti sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina ''povijesni politički entitet'', da
je multikulturno društvo, te da zajednički život nema alternativu.
Šjedinjene Američke Džave, Evropska zajednica, Ujedinjene nacije i drugi
subjekti su osuđivali agresiju, ali nisu dovoljno djelovali da pomognu Bosni i
Hercegovini u borbi protiv agresije, posebno kada je u pitanju skidanje embarga
na uvoz oružja.
CONTRIBUTION OF THE DIPLOMACY OF THE REPUBLIC OF BOSNIA

AND HERZEGOVINA TO THE INTERNATIONAL RECOGNITION OF THE
COUNTRY IN 1992 AND PRESERVATION OF ITS IDENTITY
Abstract: The author of the paper writes about the contribution of the diplomacy
of the Republic of Bosnia and Herzegovina to the international recognition of the
state in 1992 and the preservation of her identity. The international recognition
of Bosnia and Herzegovina has made the country's defense legitimate, and also it
made the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina and all state
institutions legitimate as well. In 1992, Bosnia-Herzegovinian diplomacy focused
its activities on the most important subjects of international relations such as the
United States, the EU, the United Nations. In its activities, the diplomacy has
introduced the world public with the character of the war in Bosnia and
Herzegovina and the inevitability of its accession to the United Nations. In
addition, the world's public was continually being informed with the fact that
Bosnia and Herzegovina is a "historical political entity", a multicultural society,
and that life of all its nations together has no alternative.
Keywords: Bosnia and Herzegovina, diplomacy, international community,
recognition, identity, European Community, United States, United Nations.
161
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
162
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Dr. sc. Adi ĆOROVIĆ, dipl. ing. arh,

Komisija/Povjerenstvo za ocuvanje nacionalnih spomenika BiH
ARHITEKTONSKO NASLIJEĐE TUZLANSKOG KRAJA U

KONTEKSTU ARHITEKTONSKOG NASLIJEĐA
KRAJA XIX I XX VIJEKA U BOSNI I HERCEGOVINI
Apstrakt: Uspostavom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini 1878. godine,

mijenjaju se političke, ekonomske, socijalne i kulturne pretpostavke razvoja
bosanskohercegovačkog društva, a što se uveliko odrazilo na arhitektonsko
stvaralaštvo. Uspostavlja se nova infrastruktura, školski sistem i bilježi se do tada
neviđen privredni razvoj. Tako što se snažno reflektovalo na fizionomiju urbanih
centara koji bilježe metamorfozu. Pored Sarajeva kao glavnog grada, Tuzla
dobija na sve većem značaju jer su se tu nalazili važni prirodni resursi na osnovu
kojih se razvijala industrija, a ujedno je predstavlja najistureniji veliki urbani
centar prema Istoku. Broj stranaca koji su pridonosili općem privrednom i
kulturnom razvoju je rastao, a broj nepismenih je opadao.
Vezano za arhitektonsko stvaralaštvo, pored izgradnje stambenih radničkih
naselja, velika pažnja je poklanjana gradnji javnih administrativnih,
ugostiteljskih i vojnih objekata, a velika pažnja se poklanjala formi koja je trebala
predstavljati snagu nove uprave i simbolizirati evropske težnje.
U skladu s tim, razvoj arhitektonskog stvaralaštva tuzlanskog kraja je išao u
korak sa tadašnjim savremenim kretanjima, ne samo u Bosni i Hercegovini i
Sarajevu kao najznačajnijem centru, već i u ostatku Centralne Evrope.
Ključne riječi: Arhitektonsko naslijeđe, Tuzlanski kraj, XIX i XX vijek, Bosna i

Hercegovina
Počevši od 1878. godine, dakle od trenutka uspostave austrougarske

uprave u Bosni i Hercegovini, Tuzla u privrednom i političkom smislu postaje
sve značajnija. Tu su prisutni značajni prirodni resursi (so i ugalj), a u
političkom smislu značaj je porastao s obzirom na činjenicu da se radilo o
163
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
najisturenijem urbanom središtu prema Istoku.1 To je za posljedicu imalo

izmjenu socijalne strukture stanovništva. Poljoprivredna djelatnost je
postepeno opadala, s obzirom na doseljavanje poljodjelatnika koji su pretvarani
u industrijske radnike. Pored toga, u Tuzli je postojalo građanstvo, a taj sloj je
povećavan usljed doseljavanja ljudi iz svih dijelova nekadašnje Monarhije. Oni
su bili pripadnici činovničkog i vojnog aparata, intelektualci različitih profila i
zanimanja i privrednici. Od 1885. godine broj stranaca u Tuzli je iznosio 665
(9,1%), a do 1910. godine on se popeo na brojku od 3.049 stranaca (35,6%). 2
Godine 1895. broj stanovnika u Tuzli je porastao na 10.217, a govorilo se
desetak jezika (bosanski, njemački, mađarski, češki, slovački, poljski, španski,
italijanski, slovenački, rusinski...).3 Do 1910. godine, zahvaljujući efikasnom
školskom sistemu, broj pismenih stanovnika se znatno povećao i Tuzla je
postala treći grad po broju pismenih u BiH.4 S tim u vezi, već krajem 19. vijeka u
Tuzli je postojao veliki broj škola: 3 narodne osnovne škole, 12 mekteba, jedna
Pravoslavna i dvije Katoličke osnovne škole. U funkciji su bile i srednje škole:
Trgovačka i Viša djevojačka škola, Medresa i Gimnazija izgrađena 1899.
godine.5
U Šiminom Hanu je 1885. godine puštena u rad prva solana u Bosni i
Hercegovini, dok je druga započela sa radom 1891. godine u Kreki. Godine
1887. podignuta je Prva bosanska fabrika špirita i rafinerija, a grad Tuzla je
postala centar Okruga koji je zauzimao prostor Šjeveroistočne Bosne.6
Izmjena socijalne strukture i rast industrijske proizvodnje uticali su i na
različit kulturni razvoj u svim oblastima i nove potrebe. To je vidljivo u svim
oblastima, pa tako i u oblasti arhitektonskog stvaralaštva, scenske, muzičke i
drugih umjetnosti.
Pri Dobrovoljnom vatrogasnom društvu (1883), oformljena je i
Kulturno-zabavna sekcija s pleh muzikom. Tri godine kasnije osnovano je
Pjevačko društvo Majevica i otvorena je Štamparija. U Tuzli je djelovalo
nekoliko čitaonica sa nacionalnim predznakom, a novinski fond je dopreman iz
Carigrada, Zagreba i Beograda. Godine 1898. osnovano je Pozorište koje je
djelovalo u zgradi hotela Grand.7
1 Šead Šelimović, Šenaid Hadžić. Tuzlanski kraj 1851-1991, demografske i socijalne promjene.
Tuzla: “OFF-ŠET”, 2007., str. 5 i 6.
2 Ibidem, str. 127 ,123, 124.
3 Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog
kantona, 2010. godina, str. 89

4 ibidem, str. 93
5 ibidem, str. 92
6 ibidem, str. 37
7 ibidem, str. 92
164
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Vezano za arhitektonsko stvaralaštvo, austrougarska uprava je, pored

izgradnje funkcionalnih radničkih stambenih kolonija, uložila velika finansijska
sredstva i stvaralačku energiju u izgradnju javnih objekata za potrebe
administrativno-upravnog i vojnog aparata. Posebna pažnja se poklanjala
vanjskom izgledu i dekoraciji: Monumentalni karakter građevina je trebao biti
simbol snage i autoriteta nove uprave. Tako su podignuti objekti Gradskog
vodovoda, Civilne i vojne bolnice, Djevojačke škole, Okružne pošte, Okružnog
suda, hoteli, Željeznička stanica, Komanda štaba, dva vojnočka logora, Oficirska
kasarna, Tržni centar, Banka Gimnazija, tri narodne osnovne škole i drugi
objekti. 8
Arhitektonsko-urbanistički razvoj Tuzle s kraja XIX vijeka je uvjetovan
događajem koji se zbio krajem osmanskog perioda, odnosno 1871. godine kada
je izbio veliki požar koji je razorio staru Čaršiju u Tuzli. Na tom prostoru je, po
austrougarskom Regulacionom planu, do kraja 19. vijeka izgrađena nova
Čaršija sa pijacom, dućanima, zanatskim radnjama, ali i upravnim, javnim,
stambenim i drugim objektima.9
Gradili su se javni, administrativni, upravni, stambeni, stambeno-
poslovni, vojni, zdravstveni, ugostiteljsko-turistički, trgovački, industrijski i
drugi objekti, ali i vjerski objekti koji su u novom dobu odražavali i novi duh
vremena.
Jedan od prvih objekata izgrađenih početkom austrougarskog perioda u
Tuzli predstavlja Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice (fotografija 1),
čija gradnja ujedno predstavlja i sponu sa prethodnim historijskim periodom.
Radi se o dovršetku gradnje vjerskog objekta, s obzirom da je gradnja započeta
1874, a završena 1882. godine. Plan za novu crkvu napravio je inžinjer Anton
Linardović rodom iz Šinja, a izgradnju je vodio Taso Naumoviću iz Šapca, koji je
doveo majstore predvođene Ristom Nedeljkovićem. Početkom austrugarskog
perioda Car Franjo Josip I priložio je za izgradnju 600 forinti, a Risto
Nedeljković je nastavio poduhvat sa italijanom Leopoldom Zafanijem. U
pogledu stila, vjerski objekat je građen u neoklasicističkom stilu, pravougaone
osnove sa pet neobizantijskih kupola na tamburima, polukružnom apsidom i
zvonikom. Saborna crkva u Tuzli pripada tipu jednobrodne crkve sa pripratom,
naosom i oltarskim prostorom.10
8 ibidem, str. 91
9 Tada je obustavljena i primitivna proizvodnja soli na Sonom trgu - ibidem, str. 94
10 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Sabornog hrama Uspenja
Presvete Bogorodice sa pokretnim naslijeđem u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici

održanoj od 07. do 13. jula 2009. godine u Sarajevu
165
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Šamostan sestara Kćeri Božje ljubavi na Josipovcu kod Tuzle, sagrađen

je 1886. godine. Radi se o vjerovatno jedinstvenom primjeru očuvane gradnje
predviđene za veliki broj ljudi, ali i veliki broj domaćih životinja unutar jednog
objekta. Posebno je zanimljivo što je ostvarenje posjedovalo značajke
duhovnosti samostana, ali istovremeno profanosti ekonomije.
Nadbiskup Josip Štadler poziva Šestre Kćeri Božje ljubavi 1882. godine,
koje u Sarajevu grade Zavod sv. Josipa i Marijin zavod. U Tuzli osnivaju
institucije na tri odvojena lokaliteta, od kojih je jedan Josipovac (1883. osnivaju
školu, 1885. Zavod i 1884. samostan Emaus na Breški kod Tuzle). U
samostanskom objektu na Josipovcu, koji nakon nacionalizacije postaje državna
svojina, prvo se smjestila Voćarska škola, a u šezdesetim godinam 20. vijeka
objekat je pregrađen u stambene jedinice i još uvijek u objektu živi nekoliko
porodica.
Originalna arhitektonska fizionomija je poznata zahvaljujući
originalnim austrougarskim nacrtima, a od 1947. godine se vrše transformacije.
Štihijski izvedene pregrade i dogradnje su pretežno reverzibilnog karaktera i
stoga se može utvrditi da su integritet i autentičnost objekta u znatnoj mjeri
očuvani.11
Šarena (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamija (fotografija 2)
izgrađena je također tokom austrougarskog perioda 1888. godine na mjestu
gdje je bila najstarija tuzlanska džamija izgrađena prije 1533. godine. Džamija,
medresa i mekteb izgorjeli su u požaru koji je zadesio Donju Tuzlu 1871.
godine. Projektant Franc Mihanović nudi rijedak primjer džamije izvedene u
pseudomaurskom duhu sa specifičnim slikanim dekoracija koje su djelimično
očuvane do danas. Radi se o jednoprostornoj potkupolnoj džamiji (danas
četverovodnoj), koja je zbog bihromatske horizontalne obrade prozvana
Šarenom džamijom. U istom duhu je izvedena i Behram-begova medresa 1893.
godine. Zgrada Medrese u toku 1973/1974. godine počela je propadati, te je
srušena. Spajanje tradicijske arhitekture i stranih utjecaja rezultirali su
stvaranjem posebnog arhitektonskog izraza i jedne od, u pogledu stila,
najintrigantnijih ostvarenja iz tog vremena iz domena gradnje vjerskih objekata
u Bosni i Hercegovini. Akademski slikar M. Ekmečić je inicirao je restauraciju
ulaznog portala u medresu, krajem februara 1975. godine. 12
11 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Šamostana sestara Kćeri

Božje ljubavi Josipovac u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 04. do 07.
novembra 2014. godine u Sarajevu
12Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditeljske cjeline - Šarene
(Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamije sa haremom, ulazni portal i mjesto Behram-
begove medrese u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 09. do 12. februara
2010. godine u Sarajevu
166
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Gradnje u pseudomaurskom duhu nisu bile rijetke u Tuzlanskom kraju:

Vijećnica u Gračanici (fotografija 3) izvedena 1887. godine13, znatno prije
završetka čuvene sarajevske Viječnice, izvedene u istom stilu.
U Tuzlanskom kraju dakle postoje očuvane i zaštićene rijetke

tipologije gradnje vjerskih objekata vezanih za austrougarski period koje
u drugim centrima u BiH nisu postojali ili nisu očuvani, i stoga imaju
posebnu vrijednost.
Što se tiče industrijskih postrojenja, zgrada Tuzlanske pivare je
izgrađena 1884. godine na Podgradini, istočno od centralnog dijela Tuzle, na
putu prema Brčanskoj malti. Njen tadašnji kapacitet proizvodnje je iznosio
3000 hektolitara piva i 100 tona ječma za preradu u slad. Od 1893. godine ulazi
u sastav Sarajevske akcionarske pivarske industrije.14
U Sarajevu je uporedo izvedena Fabrike piva na Bistriku (1881/82) sa
obilježjima historicističke arhitekture. Gotovo istovremeno je izvedena još
jedna fabrika piva uz Koševski potok (1882), s tim da je u istoj zgradi, bogatog
historijskog razvoja koji podrazumijeva i radničko sindikalno organizovanje,
osnivanje značajnih političkih i kulturnih organizacija, danas smještena
Kinoteka BiH.15
Godinu dana nakon izgradnje Tuzlanske pivare, 1885. godine, podignuta
je prva Solana u Tuzli u Siminom Hanu (fotografija 4). Već prve godine
proizvedeno je 1850 tona varene soli, s tim da su do 1890. godine prošireni
kapaciteti, te je proizvodnja povećana na 5000 tona. Zbog velikog značaja,
solana je nazvana po Franji Josipu I. 16
Godine 1891. podignuta je i druga Solana u Tuzli - Kreka.17 Solana u
Kreki sa dva proizvodna kazana bila je modernija od solane u Siminom Hanu.
Godišnji kapacitet je iznosio oko 2000 tona. Do 1952. godine u Šolani Kreka bilo
je izgrađeno 12 proizvodnih kazana i sedam visokih industrijskih dimnjaka.
Odlukom o prestanku proizvodnje soli u starim pogonima svi dimnjaci i
proizvodni objekti sa kazanima su porušeni. Izuzetak tome su tri kazana i jedan
13 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Konaka – Viječnice u

Gračanici nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 08. do 11. septembra 2009. godine
u Sarajevu
kantona, 2010. godina, str. 100.

15 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju zgrade Radničkog doma
(Kinoteka) u Alipašinoj ulici br. 19 u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane

od 25. do 26. aprila 2013. godine u Sarajevu
kantona, 2010. godina, str. 104.

17 ibidem, str. 114.
167
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dimnjak sagrađeni 1952. godine koji su ostali u sastavu Muzeja Fabrike soli
Tuzla.18
Razvoj industrijske proizvodnje je sa sobom nosio i razvoj
infrastrukture, te je iz tog razloga 1886. godine puštena u redovan saobraćaj
željeznička pruga Šimin Han – Doboj19, koja je davala nove razvojne perspektive
kompletnog Tuzlanskog okruga. S tim u vezi je izgradnja Željezničke stanice u
Donjoj Tuzli iz 1886. godine. Objekat se nalazio na lokaciji Polje desno od
glavne Binertove ulice, preko puta današnje zgrade MUP-a Tuzla. Radilo se o
prostranoj i funkcionalnoj zgradi sa svim standardnim sadržajima i pomoćnim
objektima. Švi objekti su srušeni, a ostao je samo uređeni Park sa stazama i
klupama.20
U Lukavcu pored Tuzle je 1885/1886. godine izvedena je zgrada
Željezničke stanice
(fotografija 5), koja danas predstavlja najstarije ostvarenje iz tog perioda u
Lukavcu.21
Željeznička stanica u Lukavcu je uporediva sa Željezničkom stanicom na
Bistriku u
Sarajevu22, a u pogledu stilske izvedbe i koncepta sa vilom Miklau u Sarajevu,
čija je forma bila podređena logici funkcije, pod uticajem engleskih arhitekata iz
devedesetih godina XIX vijeka, koji napuštajući raskošni "viktorijanski stil",
počinju da projektuju "u mjerilu čovjeka".23
Zajednička karakteristika sa sličnim industrijskim objektima
građenim u većim centrima poput Sarajeva je bila izražena
funkcionalnost, historicistički duh gradnje, ali bez posebno izraženih
18 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Industrijskog naslijeđa –

Proizvodnje soli u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 20. do 27. novembra

20 ibidem, str. 106
21 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske građevine –
Štare željezničke stanice, općina Lukavac nacionalnim spomenikom sa sjednice održane od 16.
do 18. novembra 2015 godine u Sarajevu
22Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Zgrade željezničke stanice
Bistrik u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane. jula 2006 godine u Šarajevu
23 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Kompleksa vila iz
austrougarskog perioda u Petrakijinoj ulici (Vila Mandić, vila Heinricha Reitera, vila Hermine
Radisch i vila Forstratha Miklaua) u Šarajevu sa sjednice održane tokom marta 2009. godine u
Šarajevu, Krzović Ibrahim (2004). Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Kulturno
naslijeđe, Šarajevo;
Adi Ćorović. Kulturno naslijeđe Lukavca u kontekstu arhitektonskog naslijeđa kraja XIX i XX vijeka
u Bosni i Hercegovini. Lukavac: Naučna konferencija Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
općine Lukavac. Lukavac: Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Tuzla,
31.10.2015. godine
168
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
estetskih ili monumentalnih aspiracija, kakve su bile prisutne kada su se

gradili kulturni, vjerski, upravno-administrativni ili drugi objekti tokom
istog perioda.24
U Tuzli su u tom periodu građeni gotovo svi tipovi objekata prisutni u

ostatku Monarhije: Okružni sud u Tuzli je izgrađen 1896. godine u
historicističkom duhu kao dvospratna uglovnica. Zgrada se nalazila u
Binertovoj ulici, kasnije nazvanoj Korzo. Zgrada je imala sale za suđenje, urede
za sudije, advokate, administraciju i drugo osoblje. U podrumu i na tavanu su
smještene arhive. Za ovaj objekat su vezani poznati sudski procesi gdje su
procesuirani radnici i rudari protagonisti Husinske bune i štrajka u rudniku
Kreka iz 1920, odnosno 1922. godine. Zgrada Starog suda se tokom druge
polovine XX vijeka našla u zoni slijeganja u centralnom dijelu grada, te je nakon
nekoliko sanacija nepopravljivo oštećena, te je srušena.25
Ša druge strane, prva „Palata pravde“ u Šarajevu, površine 625m2, je
izvedena po projektu Karla Paneka iz 1890/91. godine26 i uporediva je sa
Okružnim sudom u Tuzli iz 1896. godine, s obzirom na funkcionalne
karakteristike i historicistički duh.
Kasnije se u Šarajevu, počevši od 1912. godine gradi monumentalna
Palata pravde po prerađenom pobjedničkom konkursnom projektu „Recht und
Gerecht“, Hansa Glasera i Alfreda Kraupe iz Beča, od strane Karla Paržika.27
Objekat istina predstavlja najznačajnije i najmonumentalnije ostvarenje iz tog
vremena, ali se ponovo radi o istoj arhitektonsko-stvaralačkoj matrici, gdje je
aksiom predstavljalo pravilo da se objekti tog tipa grade u strogom
historicističkom maniru.
Krajem XIX vijeka u Tuzli je podignut prvi hotel „Maks“, vlasnika Karla
Maksa, jednospratna uglovnica u strogom centru grada jednostavne izvedbe sa
horizontalnim nizom prozora, u blizini Turalibegove džamije. Izgradnjom novih
24 Adi Ćorović. Kulturno naslijeđe Lukavca u kontekstu arhitektonskog naslijeđa kraja XIX i XX
vijeka u Bosni i Hercegovini. Lukavac: Naučna konferencija Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Lukavac. Lukavac: Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona
Tuzla, 31.10.2015. godine
25 Na tom mjestu je 1997. godine izvedena stambeno-poslovna trospratnica - Suad i Nihad
Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona,
2010. godina, str. 134
26 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Palate pravde u Sarajevu
nacionalnim spomenikom sa sjednice održane 21.12. 2018. godine u Šarajevu

27 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Palate pravde u Sarajevu
nacionalnim spomenikom sa sjednice održane 21.12. 2018. godine u Šarajevu
169
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
i većih hotela, gubi na značaju i mijenja namjenu, te se pretvara u kafanu, a

danas je u njemu smješten poznati Tuzlanski restoran.28
Pored hotela „Maks“, 1908. godine izvedena je luksuzna trospratna
uglovnica za potrebe Bečke banke (Wiena bank), koja je bila poznata kao
Šusterova palata. Kasnije u ovoj zgradi su bili smješteni predstavništva
Hrvatske banke, Štamparsko-izdavačka kuća „Grafičar“ i Muzej Istočne Bosne.
Danas se u objektu nalazi filijala banke Volksbank29, danas Sberbank.
Četiri godine kasnije, 1912. godine u Šarajevu su izvedene zgrade
Hrvatske centralne banke i Filijale austrougarske banke.30 Vezano za Wiena
bank u Tuzli, posebno je zanimljiva Hrvatska centralna banka u ulici Zelenih
beretki u Šarajevu, projektanta J. Vancaša ili R. Tonniesa.31 Kao i u Tuzli, radi se
o trospratnoj uglovnici sa naglašenim vertikalnim elementom na križanju.
Posebnu zanimljivost predstavlja da su u to vrijeme J. Vancaš i R. Tonnies bili
okrenuti ka novim stilskim izrazima (secesija i bosanski slog), ali u ovom
slučaju se radi o historicističkoj reminiscenciji, iako je moguće uočiti skromne
floralne dekorativne elemente na fasadi, a toranj otkriva određeni uticaj
secesije.32 Ipak, preovladavaju historicistički elementi - u visini tri sprata
uočljiva su četiri plitka i kanelirana pilastra koji drže arhitrav i naglašeni
timpanon. Šlična kolebanja su prisutna i na primjeru Filijale austrougarske
banke u Sarajevu.33 Historicistički – klasicistički manir je dugo vremena bio
vezan za monumentalnu arhitekturu zgrada namjenjenih za banke, i to se
osjećalo i u narednom historijskom periodu, nakon završetka I svjetskog rata.34
Arhitektonsko naslijeđe Tuzlanskog s kraja XIX i s početka XX

vijeka se može posmatrati sa više aspekata, između ostalog i iz ugla
razvoja objekata namijenjenih scenskim umjetnostima, ali i razvoja
secesije u Bosni i Hercegovini.
28 Suad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog
29 ibidem, str. 128
30 Ibrahim Krzović. Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Šarajevo: Kulturno naslijeđe, 2004.
godine, str. 101 i 102

31 ibidem, str. 101 i 102
32 ibidem,, str. 101 i 102
33 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Banke na Obali (bivši
Objekat Filijale austrougarske banke) u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj

od 01. do 04. decembra 2009. godine u Sarajevu
34 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Zgrada Narodne
(Centralne) banke u Sarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 01. do 04.

decembra 2009. godine u Sarajevu
170
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Podsjetimo, u Sarajevu krajem osmanskog perioda 1870. godine, u

Despića kući je bilo u funkciji prvo pozorište u Bosni i Hercegovini, i tu su se
odigravale predstave sve do početka austrougarskog perioda, odnosno 1878.
godine. Taj fenomen je vezan i za pojavu nove građanske klase, koja se trudila
da asimilira evropske manire i običaje.35
U Tuzli je zgrada Kina Centar (izvorno ime „Koloseum”) (fotografija 6)
izvedena prije 1912. godine po projektu ing. Niko Mitrović i to je bila jedna od
prvih zgrada namjenski projektovanih za prikazivanje filmova u Bosni i
Hercegovini. Stambeno-poslovni objekat u kojem su prizemlje i dio sprata bili
namijenjeni prikazivanju filmova je izveden u duhu secesije, a projektovano je
za potrebe trgovačke porodice Jovanović, koja je bila pokretač društvenog
života u Tuzli tokom XIX i početkom XX vijeka.
Fasadna platna su obrađena tako da se jasno prepoznaje Šecesijski duh
u kompoziciji Zapadne i južne fasade: Duža zapadna fasada podijeljena je u 7
vertikala, sa prozorskim otvorima koje se izmjenjuju sa lezenama. Kapiteli
lezena pojavljuju se u zabatu naglašavajući vertikalni ritam. Ograda balkona na
fasadi je izvedena u maniru secesije u kombinaciji pravilnih i izvijenih čeličnih
šipki.36
Gotovo istovremeno u Sarajevu je izvedena zgrada Kina Apolo
(fotografija 7), po projektu Ludviga Hubera u duhu geometrijske secesije, a
objekat se vodi kao prvo namjenski projektovano kino u Bosni i Hercegovini.37
Kontinuitet gradnje polifunkcionalnih objekata, pogodnih za razvoj
scenskih umjetnosti u centralnom gradskom tkivu Tuzle se može pratiti i nakon
izgradnje trospratnog hotela Bristol iz 1911. godine u Binertovoj ulici. Bristol se
među 5 prethodno izvedenih hotela u Tuzli isticao kao najveći i najopremljeniji,
a i na nivou Bosne i Hercegovine je važio za jedan od otmenijih hotela, sa
natkrivenom ljetnom baštom i teniskim igralištem. Objekat je predstavljao
središte javnog, kulturnog i zabavnog života grada. Godine 1920. u hotelu je
35 Lj. Mladenovic, Stara Despića kuća, «Oslobodjenje Šarajevo», 7 april 1953, str. 7; J. Lešić,
Pozorišni život Sarajeva (1878-1918), Sarajevo 1973; Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih
spomenika Bosne i Hercegovine o proglašenju Despića kuće u Šarajevu nacionalnim
spomenikom (Sarajevo, 15-22 mart 2005)
36 Današnje stanje konstrukcije, uslijed posljedica slijeganja tla, je takvo da je zabranjen pristup u
unutrašnjost objekta, a oko objekta su postavljene skele koje onemogućavaju pogled na ulične
fasade - Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske građevine
Kina Centar, općina Tuzla nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 04. do 06. novembra
37 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske građevine Kina
Apolo u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 04. do 07. novembra 2014.
godine u Sarajevu
171
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
počelo sa radom Narodno pozorište iz Šarajeva38, koje je za nešto više od 2

mjeseca rada izvelo 33 predstave.39
Što se tiče gradnje stambenih objekata, karakterističan je primjer
Lukavca s kraja XIX vijeka, koji u ovom periodu postaje značajno industrijsko
mjesto. Špecifično je po tome što se u urbanističkom razvoju mogu prepoznati
karakteristične evropske tendence gdje se striktno vodi računa o "esnafskoj" i
klasnoj raspodjeli urbanog prostora: Prvo je izgrađeno radničko naselje i to
odvojeno za nekvalifikovane i kvalifikovane radnike (Majsterhaus). Kao dokaz
visokog standarda može poslužiti činjenica da je čak i naselje za
nekvalifikovane radnike bilo snabdjeveno toplom vodom. Odvojena je bila i
kolonija za majstore "Poljska kolona", koji nisu željeli živjeti u tipičnom
radničkom naselju, već u individualnim kućama. Potom je izgrađeno
"Činovničko naselje", luksuzno opremljeno i hortikulturno osmišljeno,
uporedivo sa "Oficirskim paviljonima" iz istog perioda u Sarajevu.40 Na samom
kraju naselja do 1912. godine se izgradila Fabrička bolnica, koja se kasnije
adaptira u "Vilu Solvay" (fotografija 8), namijenjenu stanovanju industrijskog
pogona. Pored urbanizma, u ovom slučaju je karakteristična jedinstvena
secesijska arhitektura vile koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH.41
I na polju arhitektonskog stvaralaštva vezanog za prosvjetno-pedagoški
Tuzla je pratila evropske tendence koje su se u BiH posebno reflektirale na
razvoj Sarajeva.
Austrougarska vlast je izgrađivala školski sistem u Bosni i Hercegovini u
skladu sa svojom generalnom politikom. Osnovni cilј prosvjetne politike je bio
da stvori sloj obrazovanih lјudi koji će se uklopiti u sistem nove uprave.
Stvaranjem sloja intelektualaca ubrzan je razvoj građanskog društva u BiH na
38 Objekat je izveden 1896/1898. godine u duhu historicizma, uporedo sa izgradnjom objekata

izvedenih u istom maniru u Tuzli - Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o
proglašenju Historijske građevine Narodnog pozorišta u Šarajevu nacionalnim spomenikom na
sjednici održanoj od 11. do 18. septembra 2007. godine u Šarajevu
39 Usljed slijeganja tla konstrukcija objekta je oštećena, te je 1960. godine hotel srušen. Nakon
toga je na stabilnom terenu pored Tuzlanske pivare izveden novi hotel kojem je dat isti naziv. -
Suad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog
40 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju graditeljske cjeline
Oficirskih paviljona
u Sarajevu sa sjednice održane tokom oktobra 2010. godine u Šarajevu
41 Semir Hadžimusić, Adi Ćorović, Vila Solvay u Lukavcu. (historijski osvrt i arhitektonski
opis nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine) - Gračanički glasnik br. 44/22,

novembar 2017. Gračanica: Monos, 2017. - https://gracanickiglasnik.ba/broj-44-22/
22.12.2018., str. 36-49; Odluka komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju
historijske građevina, Vila “Solvay”, općina Lukavac nacionalnim spomenikom sa sjednice
održane u Sarajevu od 04. do 06. novembra 2015. godine, Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine br. 9/16.
172
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
prelazu iz XIX u XX vijek, a modernizacija školstva je imala dugoročan uticaj na

politički, ekonomski, socijalni i kulturni razvoj.42
Graditelјska cjelina školskih zgrada iz Gimnazijske ulice u Šarajevu
predstavlјa najstariju i najočuvaniju graditelјsku cjelinu školskih zgrada iz
austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, izvedenu u periodu 1890 – 1906.
godine u duhu historicizma, odnosno neorenesanse. Tu se posebno ističe Prva
muška realna gimnazija (kasnije Državna klasična gimnazija; Prva klasična
gimnazija; Prva gimnazija) izvedena prema projektu Karla Paržika i Augusta
Butscha. Iz školskih klupa I gimnazije izašla su jedina dva dobitnika Nobelove
nagrade iz cijele regije – pisac Ivo Andrić i hemičar Vladimir Prelog.43
U bliskom vremenskom periodu je izvedena dvospratna zgrada Velike
gimnazije u Tuzli iz 1906. godine, s tim da je prvobitni objekat izveden 1899.
godine preko puta zgrade Okružne pošte. Radilo se o četvrtom izvedenom
objektu te vrste u BiH, poslije sarajevske, mostarske i banjalučke gimnazije.44
Iz navedenog se može zaključiti da su kulturna i socijalna

stremljenja, kao i razvoj arhitektonskog stvaralaštva cjelokupnog
tuzlanskog kraja išli u korak sa tadašnjim savremenim kretanjima, ne
samo u Bosni i Hercegovini i Sarajevu kao najznačajnijem centru, već i u
ostatku Centralne Evrope. Već u početnom stadiju austrougarskog
perioda izveden je niz kvalitetnih historicističkih objekata koji danas
imaju veliku dokumentarnu, historijsku i estetsku vrijednost, a kasnije su
vršeni stvaralački eksperimenti u duhu Secesije, također u duhu tadašnjih
kretanja na evropskoj sceni, koji danas predstavljaju vrijedni dokument
jednog specifičnog historijskog perioda obilježenog općim ekonomskim,
kulturnim i stvaralačkim napretkom.
42 Školstvo u BiH u austrougarskom periodu (1878-1918), Arhiv BiH, mart 2009. godine - Odluka
Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditelјske cjeline školskih zgrada
iz Gimnazijske ulice u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj 11. marta 2011.
godine u Sarajevu
43 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditelјske cjeline školskih
zgrada iz Gimnazijske ulice u Sarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj 11. marta
44 Objekat je usljed slijeganja tla oštećen te je srušen 1966. godine, dok je fiskulturna sala
porušena 2008. godine - Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre,
Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina, str. 136
173
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
LITERATURA:
Šead Šelimović, Šenaid Hadžić. Tuzlanski kraj 1851-1991., demografske i

socijalne promjene. Tuzla: “OFF-ŠET”, 2007
Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU
Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina,
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Sabornog
hrama Uspenja Presvete Bogorodice sa pokretnim naslijeđem u Tuzli
nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 07. do 13. jula 2009. godine u
Sarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Šamostana
sestara Kćeri Božje ljubavi Josipovac u Tuzli nacionalnim spomenikom na
sjednici održanoj od 04. do 07. novembra 2014. godine u Šarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditeljske
cjeline - Šarene (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamije sa haremom,
ulazni portal i mjesto Behram-begove medrese u Tuzli nacionalnim
spomenikom na sjednici održanoj od 09. do 12. februara 2010. godine u
Sarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Konaka –
Viječnice u Gračanici nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 08. do
11. septembra 2009. godine u Sarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju zgrade
Radničkog doma (Kinoteka) u Alipašinoj ulici br. 19 u Sarajevu nacionalnim
spomenikom sa sjednice održane od 25. do 26. aprila 2013. godine u Šarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju
Industrijskog naslijeđa – Proizvodnje soli u Tuzli nacionalnim spomenikom na
sjednici održanoj od 20. do 27. novembra 2007. godine u Šarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske
građevine – Štare željezničke stanice, općina Lukavac nacionalnim
spomenikom sa sjednice održane od 16. do 18. novembra 2015. godine u
Sarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Zgrade
željezničke stanice Bistrik u Šarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice
održane. jula 2006. godine u Sarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Kompleksa
vila iz austrougarskog perioda u Petrakijinoj ulici (Vila Mandić, vila Heinricha
Reitera, vila Hermine Radisch i vila Forstratha Miklaua) u Sarajevu sa sjednice
održane tokom marta 2009. godine u Sarajevu,
174
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ibrahim Krzović. Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Kulturno

naslijeđe, 2004.
Adi Ćorović. Kulturno naslijeđe Lukavca u kontekstu arhitektonskog naslijeđa
kraja XIX i XX vijeka u Bosni i Hercegovini. Lukavac: Naučna konferencija
Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac. Lukavac: Zavod za
zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Tuzla, 31.10.2015. godine
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Palate
pravde u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane 21.12.2018.
godine u Sarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Banke na
Obali (bivši Objekat Filijale austrougarske banke) u Šarajevu nacionalnim
spomenikom na sjednici održanoj od 01. do 04. decembra 2009. godine u
Sarajevu
Lj. Mladenovic, Stara Despića kuća, «Oslobodjenje Šarajevo», 7. april 1953
J. Lešić, Pozorišni život Sarajeva (1878-1918), Sarajevo 1973
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine o
proglašenju Despića kuće u Šarajevu nacionalnim spomenikom (Šarajevo, 15-
22. mart 2005.)
građevine Kina Centar, općina Tuzla nacionalnim spomenikom na sjednici
održanoj od 04. do 06. novembra 2015. godine u Sarajevu
građevine Kina Apolo u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj
od 04. do 07. novembra 2014. godine u Sarajevu
građevine Narodnog pozorišta u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici
održanoj od 11. do 18. septembra 2007. godine u Šarajevu
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju graditeljske
cjeline Oficirskih paviljona u Šarajevu sa sjednice održane tokom oktobra 2010.
godine u Sarajevu
Šemir Hadžimusić, MA, Dr. sc. Adi Ćorović, dipl. ing. arh. Vila Solvay u Lukavcu.
(historijski osvrt i arhitektonski opis nacionalnog spomenika Bosne i
Hercegovine) - Gračanički glasnik br. 44/22, novembar 2017. Gračanica: Monos,
2017. - https://gracanickiglasnik.ba/broj-44-22/ 22.12.2018.
građevina, Vila “Šolvay”, općina Lukavac nacionalnim spomenikom sa sjednice
održane u Šarajevu od 04. do 06. novembra 2015. godine, Šlužbeni glasnik
Bosne i Hercegovine br. 9/16.
175
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Školstvo u BiH u austrougarskom periodu (1878-1918), Arhiv BiH, mart 2009.

godine
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditelјske
cjeline školskih zgrada iz Gimnazijske ulice u Šarajevu nacionalnim
spomenikom na sjednici održanoj 11. marta 2011. godine u Šarajevu
FOTOGRAFIJE
Fotografija 1 - Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli -

https://www.bastina.ba/index.php/2016-04-12-11-50-38/nacionalni-spomenici-na-
prostoru-tuzle/127-saborni-hram-uspenja-presvete-bogorodice-sa-pokretnim-naslijeem-
historijska-graevina - Web stranica JU Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog
i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 24.12.2018.
176
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fotografija 2 – Šarena (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamija u Tuzli - Arhiva

Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, 2010. godina
Fotografija 3 – Vijećnica u Gračanici - https://www.bastina.ba/index.php/bastina-

sjeveroistocne-bosne-broj-3/40-zavod/vijesti/606-konak-vijecnica-u-gracanici - Web
stranica JU Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, 24.12.2018
177
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fotografija 4 – Prva Solana u Tuzli u Siminom Hanu iz 1885. godine – Arhiva Komisije za
očuvanje nacionalnih spomenika, 2007. godina
Fotografija 5 – Željeznička stanica u Lukavcu – Arhiva Komisije za očuvanje nacionalnih

spomenika, 2015. godina
178
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fotografija 6 – Kino Centar („Koloseum”) u Tuzli – Arhiva Komisije za očuvanje

nacionalnih spomenika, 2015. godina
Fotografija 7 – Kino Apolo („Koloseum”) u Sarajevu – Arhiva Komisije za očuvanje

nacionalnih spomenika, 2014. godina
179
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fotografija 8 – "Vilu Solvay" u Lukavcu – Arhiva Komisije za očuvanje nacionalnih

spomenika, 2015. godina
ARCHITECTURAL HERITAGE OF TUZLA REGION IN THE CONTEXT OF

ARCHITECTURAL HERITAGETHE END OF THE XIX AND XX CENTURY IN
BOSNIA AND HERZEGOVINA
Abstract: The establishment of the Austro-Hungarian administration in Bosnia

and Herzegovina in 1878 changed the political, economic, social and cultural
preconditions of the development of the Bosnian society, which largely reflected
on architectural creation. A new infrastructure and school system is being
established and an unprecedented economic development has been recorded. By
strongly reflecting on the physiognomy of urban centers which record
metamorphosis. In addition to Sarajevo as the capital city, Tuzla is gaining in
importance because it has important natural resources on the basis of which the
industry was developing, and it is the most important urban center towards the
East. The number of foreigners who contributed to general economic and cultural
development has grown, and the number of illiterates has fallen. Regarding
architectural creativity, in addition to the construction of residential workers'
settlements, great attention was paid to the construction of public administrative,
catering and military facilities, and great attention was paid to the form that was
supposed to represent the strength of the new administration and symbolize
European aspirations. Accordingly, the development of the architectural creation
of the Tuzla region has kept pace with the contemporary trends of today, not only
in Bosnia and Herzegovina and Sarajevo, as the most important center, but also in
the rest of Central Europe.
Keywords: Architectural heritage, Tuzla region, XIX and XX century, Bosnia and
Herzegovina
180
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Nusret MUJAGIĆ , dipl. ing. arh.

EU „Kallos“Tuzla
KULTURNO-HISTORIJSKO NASLIJEĐE U PLANSKOJ

DOKUMENTACIJI TUZLANSKOG KANTONA
Apstrakt: Očuvanje kulturnih dobara pa samim tim i graditeljskog naslijeđa u

okviru prostorno-planerske i urbanističke prakse je zakonska obaveza u svim
zemljama svijeta, a te obaveze je preuzela i Bosna i Hracegovina kroz ratifikaciju
mnogih međunarodnih konvencija i deklaracija. Mada su ove mjere očuvanja i
zaštite integrisane u plansku dokumentaciju, u praksi se dešavaju sasvim druge
stvari iz čega proizilazi da te mjere imaju samo deklarativan karakter da bi se
zadovoljila zakonska forma. U izradi planske dokumentacije se zaobilaze
institucije zaštite kulturno-historijskog naslijeđa, angažuju se honorarno pojedini
eksperti iz ove oblasti, sastavlja se spisak i vrši kategorizacija kulturne baštine, a
da se pri tome ne navode izvori tih podataka niti utemeljenje u zakonskoj
regulativi. Takav ignorantski odnos prema institucijama za zaštitu kulturnog
naslijeđa se nastavlja i kod implementacije ovih planova, a klijentelizam i
korupcija prilikom izdavanja odobrenja za gradnju kojom se uništava ili
degradira kulturna baština su poprimili tolike razmjere i ogorčenje javnosti i
medija da prijeti potpunim raspadom sistema zaštite kulturne baštine.
Zbog čega se dešavaju ove anomije u prostoru, koji je uzrok njihovog nastanka i
koje nas posljedice tek čekaju u budućnosti, daju se analize u ovom radu na
primjeru Tuzlanskog kantona.
Ključne riječi: kulturno-historijsko naslijeđe, planska dokumentacija, Tuzlanski

kanton,
UVOD
Prema BiH zakonodavstvu iz oblasti prostornog uređenja postoje

razvojni i detaljni ili provedbeni planovi. Razvojne planove čine prostorni
planovi administrativnih cjelina; općine, kantona/županije, distrikta, entiteta i
181
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
područja posebnih obilježja i urbanistički planovi, dok detaljne ili provedbene

planove čine: zoning plan, regulacioni plan i urbanistički projekat .
Š obzirom da ovi planovi zahvaćaju šire prostorne cjeline od gradskog
prostora do regije ili cjelokupne teritorije neke zemlje, obrada gradskog
naslijeđa ne može biti detaljna pa zbog toga ovi planovi sadrže:
-osnovne karakteristike graditeljskog i prirodnog naslijeđa s popisom osnovnih
vrsta kulturnih dobara,
-osnovne probleme kulturnog nasijeđa,
-studiju razvoja naselja na određenom teritoriju,
-smjernice i mjere za zaštitu graditeljskog i prirodnog naslijeđa
Na ovaj način planska analiza i data rješenja čine prvi postupak zaštite
graditeljskog naslijeđa dok se drugi postupak realizuje kroz odluku o
provođenju tih planova gdje se daju precizne smjernice za realizaciju tih
planova.
Kroz izradu ovih planova vrši se :
 detaljan popis graditeljskog nasljeđa u prostornom obuhvatu, a često na
cjelokupnom teritoriju općine, kantona/županije, distrikta ili entiteta;
 popis osnovne dokumentacije graditeljskog naslijeđa za tretitane
prostorne cjeline;
 stvaranje popisa zaštićene baštine
 usklađivanje vrste baštine i njene klasifikacije, načina kriterija za
vrednovanje za proglašenje zaštite i predlaganje do tada nezaštićene
baštine;
 izrada inventara cjelokupne baštine po završetku planiranja ;
 pregled stanja prostornog uređenja i premjerenih teritorija u
karakterističnim razdobljima u prošlosti
Problemi degradacija istorijskog i graditeljskog naslijeđa su slični u svim

sredinama, ali razvojni planovi koji se rade za određena područja i za
određeno vrijeme nude konkretna rješenja tih problema kao što su :
 zaštita kulturno-historjskog naslijeđa kroz provođenje prostornih i
urbanističkih planova i projekata, osiguravajući usklađeni odnos
historijskih cjelina i objekata,
 uspostava evidencije historijskih cjelina i objekata,
 unapređenje zakonodavne materije iz oblasti kulturno-historijskog
naslijeđa
Razvojnim planovima se utvrđuju i termini izvršenja predviđenih mjera,
te se u tu svrhu iznalaze i resursi za te aktivnosti. Da bi se to postiglo planskim
182
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dokumentima se graditeljsko naslijeđe tretira:

• kao ravnopravan i aktivan ekonomski i razvojni segment datog područja ;
• kao unapređenje čovjekove okolice i
• kao dio pejzaža.
U tome se vidi i osnovni smisao zaštite kulturnog naslijeđa kroz
prostorne i urbanističke razvojne planove jer se tom zaštitom stvaraju trajni
ekonomski i drugi razvojni uslovi za opstanak degradiranih historijskih
cjelina ili njihov oporavak.
Iz svega navedenog može se zaključiti da se na osnovu prostornih

planova mogu sačiniti dugoročni, srednjoročni i neposredni planovi zaštite
graditeljskog naslijeđa jer samo tako zaštita kulturnog naslijeđa postaje briga
cijele društvene zajednice, a ne samo stručnih organizacija za zaštitu i
korištenje kulturnih dobara.
U detaljnim/provedbenim planovima obrada graditeljskog naslijeđa je

jedan od najvažnijih segmenata analitičko-planske faze, a čine je :
- arhitektonski snimak cjeline i druga potrebna tehnička dokumentacija;
- analiza postojećeg stanja zasnovana na detaljnoj inventarizaciji cjeline
koja se obrađuje kroz „inventar reanimacije“ s aspekta tehničkih,
historijskih i društvenih znamenitosti;
- studija prostornog razvoja i uzroka degradacije;
- naučno-stručna valorizacija i njena društvenu verifikacija i
- program namjene
Plan kao završni dokument obrađuje: historijske jezgre u cjelini, pojedine

zone historijskih jezgri, historijsko selo i arheološko područje. Ako za područje
zaštićenog lokaliteta ili nekretnine ne postoji urbanistički ili regulacioni plan,
odluka o stavljanju dobra baštine pod zaštitu obavezno sadrži i odredbu o
zaštiti određenog pojasa oko tog dobra baštine tzv. „zaštitnog pojasa“ koji se ne
smije koristiti u svrhe koje nisu u skladu sa prirodom, namjenom ili značajem
dobra baštine, ili koje mogu dovesti do njegovog oštećenja ili umanjenja
vrijednosti.
Dok se urbanističkim, odnosno regulacionim planom ne utvrdi drugačije,
širinu zaštitnog pojasa utvrđuje nadležni zavod za zaštitu i korištenje kulturnih
dobara.
183
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U RAZVOJNIM

PLANOVIMA NA PRIMJERU PROSTORNOG PLANA TUZLANSKOG
KANTONA (2005-2025)
Prvi planski dokument za teritoriju Tuzlanskog kantona rađen je u

periodu 2000-2006. godine kada je pod nazivom „Prostorni plan za područje
Tuzlanskog kantona 2005-2025. godine“ usvojen na sjednici Tuzlanskog
kantona održanoj 10.07.2006. godine i objavljen u Šlužbenim novinama TK-a
br.09/06.
Letimičnim pregledom liste radnog tima sa liste vanjskih saradnika vidi
se da je za oblast kulturno-historijskog naslijeđa angažovan jedan stručnjak, a
na listi stručnih organizacija i saradnika angažovanih na izradi plana nema
jedine nadležne ustanove iz ove oblasti tj. JU „Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona“ u Tuzli niti
njegovih uposlenika ili stručnih saradnika. Taj segment je formalno radio
Ekonomski institut u Tuzli.
Isto tako, u bibliografiji gdje je dat spisak korištenih naučnih, stručnih i
drugih izvora, podataka i podloga korištenih u izradi ovog prostornog plana ne
pominje se ni jedan elaborat, knjiga ili studija iz oblasti kulturno-historijskog
naslijeđa, iako je poznato da u Tuzli odavno egzistira Muzej sjeveroistočne
Bosne i gore pomenuti Zavod koji su uradili Studije o kulturno-historijskom
naslijeđu u općinama: Tuzla, Živinice i Kladanj, ali i druge brojne studije i
naučne radove.
Zbog svega navedenog u planu se kulturno-historijsko naslijeđe
pominje samo na jednoj strani (str. 23/24) u Poglavlju I, a u Poglavlju II na
strani 268, 271, 279 i u poglavlju Zaštita i revitalizacija naslijeđa na str. 303-
334, a u Poglavlju III na strani 392-396 i to za potrebe turizma.
Prema „Studiji kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa opštine Živinice“
koju je uradio Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona od 11.3.1987. godine evidentirano je pet vrsta
kulturno-historijskih spomenika i deset vrsta spomenika prirode.
Kulturno-historijski spomenici su svrstani kao:

1. Arheološki: gradine i gradovi (5)
2. Memorijalni: nekropole stećaka, usamljeni stećci, nekropole krstača,
usamljene krstače, usamljeni stubovi, nekropole krstača i stubova,
muslimanska groblja, šehidski nišani i turbe (33)
3. Arhitektonski spomenici: džamije, česme i drugi arh. spomenici (6)
184
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
4. Etnografski: mlinovi i vodenice (7)

5. Spomenici iz NOB-a i spomen obilježja: spomen biste, spomen ploče,
partizanska groblja i spomen obelisci (9)
Spomenici prirode su razvrstani u deset (10) kategorija:

1. Rijetke vrste drveća (dendrološke vrijednosti): stabla lipe i hrasta (2)
2. Štara soliterna stabla (dendrološke vrijednosti): stabla bukve i
božikovine (2)
3. Škupine stabala (dendrološke vrijednosti): skupine stabala hrasta
lužnjaka (1)
4. Predio prirodne ljepote: jezero Modrac–dio, šumsko-livadski predio
Dunojevića, šumsko-livadski predio Krivaje i izvorište Toplice (4)
5. Špomenik prirode hidrološkog karaktera: Šuška rijeka, rijeka Gostelja,
izvorište Gračaničke rijeke, rijeka Špreča (4)
6. Memorijalne zone: Korita na Konjuhu, stari gater (2)
7. Park prirode: izletište Mačkovac (1)
8. Vrijedne sastojine: sastojina hrasta lužnjaka (1)
9. Pećine: Hajdučka pećina i Brnjička pećina (2)
10. Spomenici oblikovane prirode: drvored javora (1)
U grafičkom prilogu date su četiri tematske karte:

1. Lokaliteti dobara prirodnog naslijeđa ( u deset kategorija)
2. Realna šumska vegetacija (četiri vrste)
3. Potencijalna šumska vegetacija (četiri vrste)
4. Ekološko-vegetacijska rejonizacija
5. Pedološka situacija
Svi kulturno-historijski spomenici su kategorisani u tri kategorije:

1. kategorija - predložen je jedan (1) spomenik.
2. kategorija - predložena su tri (3) spomenika
3. kategorija - predloženo je pedesetosam(58) spomenika
U daljnoj valorizaciji i kategorizaciji spomenici su razvrstani prema

stepenu očuvanosti na: odlično stanje (0), dobro (8), zadovoljavajuće (21), loše
(20) i krajnje loše (14).
Prema vlasništvu podijeljeni su na: privatne (25), opšte društvene (14) i
vjerske zajednice (8).
Za sve spomenike su određeni patronati i na kraju su date mjere zaštite
u dvadesetpet (25) tačaka. Švi spomenici su fotografisani, opisani i mapirani.
185
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U „Prostornom planu za područje Tuzlanskog kantona 2005-2025. godine“

u poglavlju Zaštita i revitalizacija naslijeđa na str. 303-334, za područje Živinica
evidentirani su i opisani sljedeći spomenici:
- srednjovjekovne gradine (1)
- nekropole stećaka (13)
- džamije (5)
- turbe (1)
- groblja (2)
Kao što se vidi na primjeru nekropola stećaka kojih je u planu evidentirano

trinaest (13), mada ih je u gore navedenoj studiji evidentirano, fotografisano i
opisano dvadesetri (23), a u Elaboratu o sanaciji i zaštiti stećaka na području
općine Živinice koja je sačinjena za potrebe općinskih službi, istražiteljski tim
je otkrio, fotografisao i opisao tridesetjednu (31) nekropolu stećaka.
Švaki prostorni plan je krovni i temeljni dokument svake društveno-
političke zajednice i on mora biti pouzdan i tačan u svim svojim dijelovima, što
se ne može reći za Prostorni plan TK-a, gdje su evidentirane velike greške i
ogromni propusti prezentirani na primjeru samo jedne od 13 općina kantona, iz
čega se može sagledati ukupna problematika samo za ovu oblast zaštite
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.
ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U RAZVOJNIM

PLANOVIMA NIŽEG/OPĆINSKOG NIVOA NA PRIMJERU PROSTORNOG
PLANA OPĆINE ŽIVINICE
U ovom planu slično kao i kod Prostornog plana TK-a nije poznat autor
poglavlja o kulturno-historijskom naslijeđu, niti su navedene nadležne službe
za ovu oblast .
U literaturi su navedene dvije studije :
„Studija kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa opštine Živinice“, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, mart
1987. godine
„Elaborat o sanaciji i zaštiti stećaka na području općine Živinice“, Općina
Živinice, maj 2009. (autor; N. Mujagić)
U II poglavlju - Projekcija prostornog razvoja na str. 137-141 obrađeno je
poglavlje o Posebno važnim područjima kulturno-historijskog značaja.
U III poglavlju - Projekcija razvoja prostornih sistema na str. 183-185 date su
smjernice za razvoj turizma na bazi prirodne baštine .
186
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U odluci o provođenju plana na str. 222 date su mjere za očuvanje

kulturno-historijske baštine.
U dijelu plana Posebno važna područja kulturno-historijskog značaja data je
tabela prirodnog naslijeđa u kojoj je evdentirano :
- zaštićena prirodna područja (3)
- zaštićeni pejzaž (5)
- spomenik oblikovane prirode (1)
- geomorfološki spomenik prirode (4)
- hidrogeološki spomenik prirode (2)
- hidrološki spomenik prirode (6)
- botanički spomenik prirode (10)
- područje prirodnih vrijednosti (1)
Ukupno je evidentirano (32) prirodna dobra, s tim da se botanički
spomenici odnose na biljne vrste (4) i soliterna i stara stabla (6). To je za 12
spomenika više u odnosu na Študiju iz 1987. godine.
Kod kulturno-historijskih spomenika, također je data tabela prema
vremenu nastanka spomenika:
- iz srednjevjekovnog perioda (32)
- iz osmanskog perioda (7)
- iz austrougarskog perioda (2)
- iz perioda poslije II Svj. rata (6)
- iz savremenog doba (20)
Ukupno je evidentirano 67 spomenika kulturno-historijskog značaja, mada

zadnjih 20 objekata predstavlja nove džamije sa upitnom arhitektonskom
vrijednošću. Kada se izuzmu ovi objekti ostaje 47 objekata do 1987. godine,
kada je urađena Študija u kojoj je evidentirano 60 spomenika - što znači da se u
ovom planu broj spomenika kulturno-historijskog značaja smanjio za 13.
Koliko se površno pristupilo ovoj oblasti najbolje govore činjenice da su iz
turskog perioda izostavljeni brojni vrijedni nadgrobni spomenici (nišani),
vodenice, kuće i sl. te iz austrougarskog perioda: dvospratna zgrada
četverogodišnje škole kod Zeme, stari gater ispred ulaza u ŠIP “Konjuh“ i još
nekoliko značajnih objekata u gradu, uglavnom industrijskog značaja. Iz
perioda poslije II svj. rata izostavljeno je par zgrada koje su rađene po projektu
čuvenog arhitekte Muhameda Kadića, te nekoliko zadružnih domova i starih
škola velike arhitektonske i historijske vrijednosti. Također je izostavljeno
nekoliko vrijednih crkvi kao što su u Dubravama i Podgajevima. U planu se
navode samo dvije biste narodnih heroja Vladimira Nazora i Midhata Haćima,
dok se zaboravljaju iste takve biste drugih narodnih heroja ispred osnovnih
187
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
škola kao što su: Rade Marjanac i Mitar Trifunović Učo, zatim Titova bista u
nekadašnjoj istoimenoj ulici.
Kod objekata iz savremenog doba zaboravljaju se spomen obilježja i
spomen česme iz zadnjeg odbrambenog rata koje imaju izvjesnu arhitektonsku
vrijednost kao što je Centralno gradsko obilježju u parku pored zgrade Općine
ili spomen obilježje na Hornici, kao i bista narodnog heroja Nesiba Malkića u
gradskom parku. Štiče se dojam da je autor ovog poglavlja potencirao samo
džamije da li iz neznanja ili sa namjerom.
Mjere predložene zaštite su sročene u samo jednoj rečenici. U Prostornoj osnovi
plana (april 2012) kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe navedeno je na
str.13 i 14. u vidu tabele sa propratnim tekstom, a sve zajedno nema nikakve
veze sa stvarnim stanjem ovog naslijeđa na teritoriji općine Živinice.
ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U

DETALJNIM/PROVEDBENIM PLANOVIMA NA PRIMJERU
REGULACIONOG PLANA UŽEG GRADSKOJ JEZGRA ŽIVINICA
U ovom planu iz novembra 2015. godine ponovljene su iste greške

navedene u predhodnom tekstu. Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe u
granicama obuhvata plan, a obrađeno je na str. 53-54 sa prijedlogom daljne
zaštite i očuvanja, a jedine dvije zaštićene zelene površine sa stoljetnim
stablima hrasta lužnjaka su upravo ovim planom devastirane da bi se izašlo u
susret dvojici moćnih investitora.
Planom nisu definisane vrijedne historijske građevine niti je dat bilo
kakav prijedlog njihovog integrisanja u staro gradsko jezgro ili u gradski centar.
Promovisanje ovih vrijednosti kroz turizam ili obrazovno-odgojni program sa
obezbjeđenjem potrebnih saobraćajnica, parking prostora i ostalih turističkih
sadržaja potpuno su zanemareni.
ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U PLANOVIMA

DRUGIH KANTONA I SUSJEDNIH DRŽAVA
Ista ili slična situacija je i u susjednim kantonima jer se rade po istom

sistemu i šablonu. Međutim, kada se pogledaju prostorni planovi iz susjedne
Hrvatske onda se vidi drastična razlika u odnosu na naše planove. Tako npr. u
„Prostornom planu uređenja općine Milna“ u Splitsko-dalmatinskoj županiji
(autor: Sveučilište u Zagreb, Arhitektonski fakultet i Zavod za urbanizam,
188
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu u Zagrebu, 2007) kulturno-

historijsko naslijeđe je obrađeno u prvom poglavlju: Polazišta na 16 stranica, u
II Poglavlju : Ciljevi prostornog razvoja i uređenja 1 stranica, u III Poglavlju:
Plan prostornog uređenja na 5 stranica, a kod Odredbi o provođenju plana na 6
stranica, a u grafičkom prilogu na jednoj tematskoj karti. Znači da je samo
kulturno-historijsko naslijeđe (bez prirodnog) u tekstualnom dijelu plana od
248 stranica tretirano na ukupno 28 stranica tj. cca 10% teksta.
Kao što je već navedeno Tekstualni dio Prostornog plana općine
Živinice ima 238 stranica, a kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe su
obrađeni na svega 7 stranica (cca 3%), što dovoljno govori o odnosu autora
plana prema ovoj važnoj oblasti.
Takođe je vrijedno napomenuti da je kulturno-historijsko naslijeđe u
Prostornom planu uređenja općine Milna urađeno na visokom profesionalnom
nivou sa mnoštvom studija, skica, fotografija, karata, tabela i navedenim
izvorima svih podataka, a čega u našim planovima uopšte nema.
Sl.1 Hotel „Konjuh“ i gradski park
Sastojina hrasta lužnjaka sa preko 30. stogodišnjih stabala svrstana je u

III kategoriju kao „Predio prirodne ljepote –park šuma“ i zavedena pod brojem
II/17 (Studija kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa opštine Živinice,1987),
te je od 1970. godine kroz prvi Regulacioni plan „RIBA“ Živinice zaštićena, a
2003. godine i potpuno uređena.
Nakon privatizacije hotela 2006. godine investitor je vršio pritisak na
općinske vlasti da izmjene aktuelni regulacioni plan i omoguće mu gradnju na
parkovskoj površini, ali ne hotelskih sadržaja kako je bilo predviđeno u planu već
drugih funkcija, u čemu je i uspio 2013. godine kroz donošenje „Urbanističkog
projekta“. Iako se po važećoj zakonskoj regulativi Urbanističkim projektom ne
može mijenjati osnovna funkcija i namjena određena planom višeg reda (u ovom
189
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
slučaju RP“Riba“) kantonalno ministarstvo je izdalo saglasnost na projekat bez

mišljenja JP Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, iako je na predmetnoj lokaciji umjesto hotela
započeta gradnja tržnog centra. Tom prilikom je isječeno preko 10 stabala hrasta
i tada su građani pozvali nadležne službe da bi tek tada bio izvršen pritisak na
Zavod da izda saglasnost, što je ovaj i učinio. Od te godine ovaj kompleks stoji kao
„promašena investicija“ i spomenik neuspjele privatizacije, ali i kao građevinsko
ruglo u središtu najljepšeg gradskog parka.
Sl.2 Sastojina hrasta lužnjaka kod podhodnika za naselje „Jezero“
Ova skupina stogodišnjih stabala hrasta lužnjaka je bila i još uvijek je

zaštićena u planskoj dokumentaciji, ali je opet i ona novim Regulacionim planom
„Riba“ iz 2015. godine uništena na način da je susjedno zemljište u privatnom
vlasništvu (kojeg općina nije htjela decenijama ekspropisati jer je bilo
namijenjeno za izgradnju parkinga) otkupio lokalni poduzetnik a onda je on
svojim uticajem i spregom sa općinskim službenicima vješto izigravajući
zakonsku regulativu novim regulacionim planom promijenio namjenu kupljene
lokacije za izgradnju stambeno-poslovne zgrade (iako za takvu gradnju nije
postojao ni minimum urbanističko-tehničkih uslova) pa je zato park šumu
iskoristio za parking svojih stanara. Od Zavoda TK-a nitko nije tražio nikakvo
mišljenje.
Oba primjera su dokaz tzv. „divljeg kapitalizma“ za koji sociolog Ognjen

Čaldarević kaže: „Da označava nesistematičan, nesređen i nedovoljno efikasan
društveni sistem koji omogućava razne oblike „manevrisanja“ u cilju
izbjegavanja zakona, a u korist povlaštenih društvenih slojeva izraslih u ratnim
i poratnim uslovima“.
U takvom ambijentu službe za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđe su
nemoćne jer su u novom društveno-političkom sistemu direktno odgovorne
190
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
političkim elitama koje su i stvorile današnji sistem „političkog kapitalizma“,

odnosno „tržišnog urbanizma“.
ZAKLJUČAK
Iako je prema važećoj zakonskoj regulativi nosilac izrade bilo kojeg

razvojnog ili provedbenog plana dužan obezbijediti elaborat i mišljenje o
kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu u granicama obuhvatanja plana od
nadležnog zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa, oni to ne čine i svjesno izbjegavaju tu svoju zakonsku obavezu da bi
izašli u susret naručiocu plana i moćnim investitorima.
Umjesto toga sami vrše popis, inventarizaciju i valorizaciju kulturno-
historijskog naslijeđa, mada za to nemaju ni kadrovske kapacitete niti zakonske
ovlasti. Tim postupkom derogiraju sam plan jer čineći velike i očigledne greške
u tim svojim tzv. studijama odaju svoju površnost i amaterizam i u drugim
segmentima plana.
Zbog toga treba dopuniti zakonsku regulativu u smislu da je nadležni
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, dužan
da organu koji je određen za izradu prostornih planova dostavi blagovremeno
elaborat o zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa radi
preduzimanja odgovarajućih mjera zaštite a ukoliko nosilac izrade plana odbija
elaborat ili samostalno mijenja njegove dijelove po nečijim željama (kao do
sada) da protiv autora plana podnese prijavu nadležnim pravosudnim
organima.
Ovaj elaborat treba da sadrži:
 pregled zaštićenih lokaliteta i nekretnina u zoni obuhvata plana;
 opis svakog naznačnog dobra baštine;
 valorizaciju prostora i dobra baštine i
 mjere zaštite koje je neophodno preduzeti.
Samo ispravnom uspostavom razvojnih pravaca sistema naselja i

infrastrukturnih koridora ,mreža privrednih zona ili hidroakumulacija na
globalnom planu regiona ili države mogu se izbjeći generalne greške u pogledu
očuvanja nacionalnih spomenika, historijskih naselja, aglomeracija nekropola,
arhitektonskih zona i historijskih cjelina, starih gradova i ruralnih zajednica,
prirodnih rezervata i geomorfoloških fenomena i uopšte kulturno-historijskog
i prirodnog naslijeđa neke društvene zajednice i regiona.
191
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
LITERATURA:
Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša i IMG (International

managent group) „Priručnik o tehničkim i obligacionim uvjetima za
projektovanje i izvođenje radova na izgradnji rekonstrukciji,sanaciji i adaptaciji
građevina visokogradnje“,Sarajevo 1999
Tuzlanskog kantona“ Analiza stanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
na području TK-a“;Tuzla 2016
Karamehmedović Deša i Baćac Robert“Zaštita i očuvanje graditeljske kulturne
baštine kroz evropske projekte“,naučni rad,časopis Putokazi
Krstić Branislav i Pajović Dušan, „Zakonodavstvo urbanizma, arhitekture,
baštine,čovjekove sredine, prostornog uređenja;” Naučna knjiga“ Beograd, 1987.
god.
Krivošejev Vladimir „Upravljanje baštinom i održivi turizam“ Valjevo-
Beograd,2014
Komisija/povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH ; izvještaji,
odluke, godišnjaci i isl.
Kurtović–Folić N. „Prilog istraživanju novih odnosa prostornog planiranja i
očuvanja kulturnog nasleđa“, Monografija, “Prostorno planiranje, regionalni
razvoj i zaštita životne sredine“, IAUS, Beograd, 1995
Marasović Tomislav „Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu“ , Sveučilište u Splitu,
1985
Mrak Iva „Kulturna dobra kao nositelji kulturnih i ekonomskih vrijednosti, naučni
rad, Građevinski fakultet u Rijeci,
Serdarević Mevlida, “Pravna zaštita kulturno-historijskog naslijeđa BiH“,
Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997.
Zavod za zaštitu i korištenje kulturnog - historijskog i prirodnog naslijeđa u
Tuzli“ „Studija kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa opština Živinice“,
192
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
CULTURAL AND HISTORICAL HERITAGE IN THE PLANNING

DOCUMENTATION OF TUZLA CANTON
Abstract: Preservation of cultural assets and therefore of architectural heritage

within spatial planning and urban planning is a legal obligation in all countries of
the world, and these obligations have also been undertaken by Bosnia and
Herzegovina through the ratification of many international conventions. While
these conservation and protection measures are integrated into planning
documents, in practice there are other things that make it clear that these
measures have only a declarative character to satisfy the legal form. In the
preparation of planning documentation, institutions of protection of cultural and
historical heritage are forbidden, certain experts from this area are engaged part-
time, a list is drawn up and categorization of cultural heritage is made without
mentioning the sources of these data or the establishment of the legal regulations.
Such an ignorant relationship with institutions for the protection of the cultural
heritage continues with the implementation of these plans, and corruption when
issuing a construction permit that destroys or degrades cultural heritage has
taken so much of the scale and the public and media outrage that it threatens the
complete disintegration of the cultural heritage protection system.
Because of these anomies in space, which is the cause of their occurrence and
which consequences are waiting for us in the future, we are analyzing this paper
on the example of the Tuzla Canton.
Keywords: cultural and historical heritage, planning documentation, Tuzla
Canton
193
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
194
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Edin MUTAPČIĆ

ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA

- IZAZOVI I PERSPEKTIVE-
Apstrakt: Zaštita i korštenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa su

djelatnosti od posebnog društvenog interesa. U savremenom društvu sve više
dolazi do izražaja korištenje naslijeđa u turističke svrhe. U Bosni i Hercegovini
ovaj proces je tek u začetku, što zbog toga što se radi o tranzicijskom društvu to
zbog nedostatka ideja i zakonskih rješenja na nacionalnom nivou. Autor u radu
objašnjava izazove i perspektive koji se stavljaju pred Bosnu i Hercegovinu kako
bi došlo do adekvatnog i institucionalnog okvira i svrsishodnog rada na terenu.
Ključne riječi: kulturno naslijeđe, baština, zaštita i korištenje, perspektive
BOSANSKO KULTURNO BLAGO
Ne možemo se otrgnuti da u „mozaiku“ svjetskog kulturnog naslijeđa

„nalazi se i onaj kamenčić što se naziva bosansko-hercegovačka kulturna i
historijska baština“. Iako je naša domovine po svojoj površini mala evropska
zemlja, njen kulturološki izdašaj je uočljiv pa čak i sjajan u širim geografskim
parametrima. Špomenimo, da u svom nacionalnom identitetu bilježimo
najstariji sveslavenski diplomatski dokumenat na narodnom jeziku – kao što je
Povelja bana Kulina, brojna jevanđelja i dr. crkvene knjige, Štećke – kao unikat
umjetničko-literarne izrade nadgrobnih spomenika1, i brojne druge materijalne
ostatke „bosanskog stila“ kako ih okarakterisala Marian Wenzel.2 Ovaj prostor
1 Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Šarajevo,
1984.;
2 Marian Wenzel, Bosanki stil na stećcima i metalu, Biblioteka „Kulturno naslijeđe BiH“,
Publishing, Sarajevo, 1999.;
195
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
iznjedrio je posebnu vjersku duhovnost – tako da se u zapadnim izvorima

bilježi da je ovdje na bosanskoj zemlji egzistirao „antipapam“ – odnosno prvi
čovjek dualističkih vjerskih pokreta medijevalne Evrope.3
Ovdje je tokom bosanske srednjovjekovne države razvijan poznati
bosanski mentalitet tolerancije i suživota različitih vjerskih skupina. Ta
sloboda, koja se njegovala tradicionalno na ovim prostorima, bila je i temelj da
prvi čovjek bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović izađe pred sultana
Mehmeda II El Fatiha i da dobije franjevačku ahdnamu dokumnat koji je bio
temelj za daljni suživot na ovim prostorima tokom osmanske uprave.4 Iako je
tadašnja Evropa te činjenice veoma teško prihvatala i konstantno posticala
antiosmanski i antimuslimanski osjećaj kod pripadnika nemuslimanskih mileta
ipak je to morala silom razarati kao što je slučaj prodora Eugena Šavojskog
1797. godine.5
Ukoliko izuzmemo područje Dalekog Istoka i Južne i Šrednje Amerike ne
postoji velika kultura i civilizacija koja na području Bosne i Hercegovine nije
ostavila svoj trag. „Ako bismo tu cjelokupnu kuturu zamislili kao vitraj,
bosanskohercegovačkom dijelu bi pripadao onaj djelić stakla koji bi propuštao
europske kulturne zrake kroz svoje šareno staklo obojano tolikim bogatstvom
boja izvedenim iz različitosti kultura, običaja i vjerskih uvjerenja. Isijavalo bi
tolikim gradovima biserima ove zemlje u svojoj patinastoj ljepoti. Odisalo bi
daškom starine usnulih tvrđava i gradina, što zauvijek u svome snu sakriše
prošlost svoje zemlje. Mirisalo bi memastim listinama srednjovjekovnih vladara
ove zemlje, vrijednim spisima što ga stanovnici ovoga komadića Europe
namjeriše onima koji će tek doći. Doista s koje god bosanskohercegovačke
kapije zavirite u ovu zemlju osjetit ćete taj dašak prošlosti.6
Kulturno-historijski kapital u Bosni i Hercegovini heterogen je u
najboljem značenju te riječi, obuhvatajući kulturna dobra nastala u širokom
rasponu od predhistorijskih i antičkih do srednjovjekovnih, osmanskih i
modernih vremena. U njegovom nastanku, zahvaljujući geografskom položaju
BiH, sudjelovale su četiri velike kulturno-civilizacijske “radionice”:
mediteranska, srednjoevropska, bizantska i orijentalno-islamska. To je jedna od
presudnih činjenica koja je djelovala na tok i sadržaj kulturnog razvitka Bosne i
3 Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003.,
88-89.
4 Hazim Šabanovic, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća, Istorijsko-pravni
zbornik I, 2, Sarajevo, 1949., 177-222.

5 Fadil Ademovic, Princ palikuća u Sarajevu: Provala Eugena Savojskog u Bosnu 1697., Rabic,
Sarajevo, 1997.;
6 Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine: photo – workshop, Italijanska Ambasada u Sarajevu,
Sarajevo, 2009., 1-3.
196
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Hercegovine i bogatstvo formi njenog kulturno-historijskog naslijeđa. U svijetu

koji se ubrzano globalizira namećući sistem vrijednosti koji ne pokazuje previše
razumijevanja za tradicionalnu kulturu, ali istovremeno u svijetu koji sve više
postaje svjestan potrebe očuvanja kulturnih vrijednosti stvaranih vjekovima,
ovo bogatstvo kulturno-historijske baštine moglo bi postati jedna od
komparativnih prednosti male zemlje poput Bosne i Hercegovine.7
To posebno dolazi do izražaja zbog njenog osjetljivog geopolitičkog
položaja između Istoka i Zapada, odnosno njene uklopljenosti u prelaznu zonu
evropske kulture – regije smještene između Baltika, Crnog, Egejskog i
Jadranskog mora, koju se uobičajilo nazivati Evropom, u kojoj je - kulturološki
posmatrano - uključivanje „istoka“ gotovo u svemu značilo izvjesne
modifikacije prema strukturi zapadnog tipa modela i normi. Kao organski dio
Evrope treba posmatrati jugoistočnu ili balkansku Evropu. Tek jedan od
mogućih metodoloških pristupa ovoj regiji – osobito ako se promotri iz
zapadnoevropske perspektive – jest teorija periferije.8 Uostalom moramo se
prisjetiti i nobelovca Ive Andrića koji o navedenoj temi reče: „Ja bih Bosnu
nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste
priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor,
igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda
koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem.“
Švijest o značaju kulturno-historijskog naslijeđa na prostorima Bosne i
Hercegovine je relativno kasnog datuma. Institucionalno to se veže za osnivanje
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Šarajevu 1888. godine. Na taj način
otpočelo se sa državnom brigom i zaštitom kulturno-historijskog naslijeđa na
području naše zemlje. Ipak jedan novi vid te zaštite nastaje poslije Drugog
svjetskog rata otpočinjanjem sa radom Zavoda za zaštitu spomenika kulture i
prirodnih rijetkosti NR BiH. Ubrzo iz ove institucije proizlazi i godišnjak „Naše
starine“ kao organ ovog Zavoda sa sjedištem u Šarajevu.9
INSTITUCIONALNA ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA
Iako sa aspekta hijerarhijske nadležnosti bosanskohercegovački sistem

zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa čini se dobro posložen, on u
7 Strategija kulturne politike u BiH, Vijeće ministara BiH - Ministarstvo civilnih poslova, Sarajevo,
2008.
8 Strategija kulturne politike u BiH
9 Naše starine, br.1., Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih
rijetkosti N. R. Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953., 5.
197
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
praksi je više nego anarhičan. Naime temeljna krovna institucija koja ima u
nadležnosti zaštitu istog jeste „Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika“, sa
sjedištem u Šarajevu. Dakle, pri regulaciji novog državnog ustrojstva Bosne i
Hercegovine formirano je prema Aneksu 8 Dejtonskog sporazuma ova
Komisija.10 Tako je uspostavljena Komisija na državnom nivou (koja ima 5.
članova – 3 domaća i 2 strana) i koja u svojoj srži je trebala biti neka vrsta
kontinuiteta za djelovanje ranijeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika
Bosne i Hercegovine. Pored nje djeluju dva entitetska Zavoda za zaštitu
spomenika. U pravnom smislu, relevantnim bi se na državnom nivou moglo
smatrati Ministrarstvo civilnih polova. Na entitetskim nivoima postoje
ministarstva za kulturu. U FBiH ima 10 kantona od kojih svako ima svoje
ministarstvo nadležno za kulturu. U 8 od 10 ministarstava kultura je stavljena
zajedno sa obrazovanjem, naukom i sportom. Izuzetak su Tuzlanski i Kanton
Sarajevo gdje je kultura spojena samo sa sportom. Generalni stav je da bi
kultura trebala biti odvojena od drugih oblasti, a samo kulturno-historijsko
naslijeđe kao posebne odjele, jer će uvijek u određenoj mjeri biti stavljena po
strani i zanemarena zbog važnosti koja se recimo pridaje obrazovnom
sektoru.11 Gledati na naslijeđe kao zaštićenu supstancu minulih pojava i procesa
kroz prostorno-vremensku dimenziju, znači i prihvatati brojne uzroke zbog
10 U Dejtonu su pored aneksa 8 ratifikovani i slijedeći ANEKŠI: Aneks 1-A: Sporazum o vojnim
aspektima mirovnog rješenja; Dodatak B Aneksu 1-A: Šporazum između Republike Bosne i
Hercegovine i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog
osoblja; Aneks 1-A: Šporazm između Republike Hrvatske i Organizacije sjevernoatlantskog
pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog osoblja; Aneks 1-A: Šporazum između Šavezne
Republike Jugoslavije i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o tranzitnim
aranžmanima za operaciju mirovnog plana; Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji;
Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj graničnoj crti i povezanim pitanjima; Aneks 3: Šporazum
o izborima; Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine (te Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim
pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks II. Prijelazne odredbe s izjavama);
Aneks 5: Šporazm o arbitraži; Aneks 6: Šporazum o ljudskim pravima (te Aneks I. Dodatni
sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini); Aneks 7:
Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama; Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih
poduzeća u Bosni i Hercegovini; Aneks 10: Šporazum o civilnoj provedbi mirovnog rješenja;
Aneks 11: Šporazum o međunarodnim policijskim snagama
11 Lepeza te zaštite institucionalno izgleda ovako: Ministarstvo civilnih poslova BiH; Ministarstvo
kulture i sporta FBiH; Ministarstvo obrazovanja i nauke FBiH; Ministarstvo prosvjete i kulture
RŠ; Distrikt Brčko - pododjeljenje za turizam, sport i kulturu; Komisija za očuvanje nacionalnih
spomenika BiH; Državna komisija za saradnju BiH sa UNEŠCO; Zavod za zaštitu spomenika
FBiH; Republički zavod za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog nasljeđa RŠ; Zavod za
zaštitu kulturnog nasljeđa Unsko-sanskog kantona; Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona; Zavod za prostorno planiranje i zaštitu
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Šrednjobosanskog kantona; Zavod za zaštitu
kulturno-historijskog nasljeđa/baštine Hercegovačko-neretvanskog kantona; Zavod za zaštitu
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Šarajevo; Agencija za kulturno-povijesnu i
prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala Grada Jajca; Ministarstvo prostornog uređenja
FBiH; Ministarstvo za prostorno planiranje, građevinarstvo i ekologiju RŠ.
198
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kojih je ono formirano, te tako neposredno i formalno postao faktor i kreator

duhovnog i fizičko-biološkog života i opstanka određene zajednice i njene
kulture. Međutim ne smijemo upasti u zamku. Naslijeđe nisu samo očuvani
dokazi stvaralačkog načina prethodnih generacija, to su ujedno i one kvalitete
prošlosti koje kreiraju budućnost. U njemu se svakako u značajnoj dimenziji
prepoznaje opšteljudsko iskustvo i takvom se spoznajom stvara lična slika o
vremenu, slika koja se neprestano mijenja, dopunjuje i širi slično kao što se,
prema istraživačkim rezultatima astrofizike, širi i sam univerzum.12
Unatoč činjenici da kantoni imaju najveću odgovornost za kulturu u FBiH,
njihova administracija u vezi sa kulturno-historijskuim naslijeđem je minorna,
poprilično zatvorena i neuvezana.13 Nažalost sve to ima osobine jednog
razbacanog i nepovezanog sistema gdje je za procjenu značaja spomenika
bitniji njegov zainteresirani pravni subjekt, nego njegova stvarna spomenička
vrijednost. Dovoljna je činjenica da je i sama regulativa zasnovana na Zakonu o
zaštiti korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa iz 1985. godine.
Dakle, ne može se otrgnuti generalnom Zaključku o jednom nesređenom i
neorganizovanom sistemu sa dosta isprepletanim nadležnostima i
odgovornostima. Obaveze prema naslijeđu danas su tako kompleksne i zahtjevne
da se mogu realizovati samo saradnjom i uključivanjem lokalnih zajednica i
regija u pojedine zadatke strateškog razvoja. Razvijati treba sisteme u kojima će
djelovati interdisciplinarne metode odnosno povezivanje određenih struka sa
zajedničkim ciljevima, širiti i slijediti multidisciplinarne djelatnosti koje svojom
kreativnošću otkrivaju nove vrijednosti, i transdisciplinarno da bi na taj način
jačala harmonija ostvarenog koncepta zaštite i prilagođavala se novim često
nepovoljnim saznanjima.14 Često u našim prilikama značajan indikator
predstavlja nesviđanje ili nepovjerenje prema „ostalim kulturama“, i proizvode
nedostatak potencijalne međupovezanosti između kultura. 15
Štatus institucija kulture zaduženih za kulturno-historijsku baštinu i
druge vidove naslijeđa, poput zavoda, arhiva, muzeja i biblioteka, nije
zadovoljavajući s obzirom na pomanjkanje finansijskih sredstava koji uglavnom
uvjetuju „golo preživljavanje“, kadrovski deficit i organizacijsku zastarjelost.
Njihov nemali broj nikako ne smije zasjeniti sve ove i druge probleme s kojima
su svakodnevno suočene. Pažnju na svoj nezavidan status ukazao je 2004.
12 Dr Josip Korošec, Problem zaštite nasleđa u postojećim okolnostima ugroženosti, Zbornik druge i
treće konferencije o integrativnoj zaštiti, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i
prirodnog nasljeđa Republike Šrpske, Banjaluka, 2009., 191.
13 UNESCO-v set objedinjenih indikatora za mjerenje doprinosa kulture razvoju primijenjen u Bosni i
Hercegovini; Prva testna faza; (april – juli 2011. godine); www.unesco.org/culture/CDIS

14 Dr Josip Korošec, Problem zaštite nasleđa u postojećim okolnostima ugroženosti, 199.
15 UNESCO-v set, 43-44
199
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
godine Zemaljski muzej zatvorivši vrata posjetiocima. Prijelaz na viši razvojni

stepen zaštite kulturno-historijskog pa i prirodnog naslijeđa je urgentna
potreba koja je trebala započeti još juče.16 Pitanje kako pomiriti nacionalnu i
kulturološku pripadnost svoju direktnu refleksiju nalazi na polju kulturnog
naslijeđa. Bosna i Hercegovina je tek na pragu razvojnoga ciklusa koji je u
modernim društvima rezultirao prijelazom u funkcionalne strukture
pluralističke demokratije. Ovo je tim značajnije jer je kultura odnosno naslijeđe
možda i jedini proizvod s kojim Bosna i Hercegovina može konkurirati u Evropi
i svijetu.17 Kada je riječ o očuvanosti, zaštiti, restauraciji, rehabilitaciji i
prezentaciji kulturno-historijskog naslijeđa, Bosna i Hercegovina je, u zaostatku
za većinom zemalja regije.18 Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe u Bosni i
Hercegovini je specifično u odnosu na ostale zemlje u regiji prije svega zato što
je u periodu 1992-1995. veliki broj dobara graditeljskog naslijeđa – sakralne,
svjetovne i spomeničke kulture uništeno ili oštećeno, dok se značajan dio
prirodnih objekata i danas nalazi u opasnoj zoni zbog neselektivnog miniranja.
Dio institucija u oblasti zastite naslijeđa izgubile su status, budzet i
dokumentaciju, a u nekima je primjetan nedostatak strucnjaka. Kadrovski,
financijski i organizacijski uvjeti za obavljanje osnovne djelatnosti institucija u
oblasti zastite naslijeđa najvecim su dijelom otezani i ograniceni. Zato se danas
za Bosnu i Hercegovinu, i ne samo kada je riječ o njenom kulturnom naslijeđu,
kao ključno postavlja pitanje stvaranja takve društvene klime u kojoj će se kroz
formu sekularne države i vladavinu prava ostvariti produktivan odnos između
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti s kulturnom baštinom kao zajedničkim
dobrom i humanim obrascem pripadanja kulturnoj baštini kao dijelu ne samo
prošlog nego i budućeg identiteta.19 Djelotvoran način da se iziđe iz stanja
regresije i propadanja je reforma postojećeg zakonodavstva uz jačanje na
njemu zasnovane odgovornosti. U prilog tome govori aktualno stanje
zakonodavstva vezanog za kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine koje se može
označiti stanjem slabe djelotvornosti, o čemu jasno svjedoči stanje spomenika
kulture od najviše svjetske vrijednosti.20 Fenomenologija regionalnosti je
također historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine koje se iskazivalo kao iskustvo
mnogostrukog, decentraliziranog, poliperspektivnog. Ona se nije zasnivala na
etnonacionalnom principu, niti se ispoljavala u formi etnonacionalnog
multikulturalizma, koji se može svesti na samo jednu naciju i nacionalne

17 Ibidem
18 Ibidem
19 Ibidem
20 Ibidem
200
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
manjine. Historijsko i autentično iskustvo regionalnosti, dinamičnog odnosa

centra i periferije, odnosno decentralizacije koja ne znači dezintegraciju nego
jedan viši oblik integracije, utemeljeno je na geografskim, historijskim,
privrednim i kulturnim kriterijima. 21
IZAZOVI I PERSPEKTIVE
Savremenim evropskim integracijama uspostavlja se jedinstveno

evropsko tržište na kojem se promet roba vrši slobodno bez ograničenja.
Samim time, nastaje jedan novi identitet tzv. evropske kulture. Taj proces kao i
proces globalizacije u velikoj mjeri ugrožava bogatstvo malih nacionalnih
kultura koje su ugrožene u sadašnjim i a pogotovo će biti ugrožene u budućim
državama članicama EU gdje mi jasno želimo vidjeti i našu domovinu. Ne bez
razloga u postojećoj normativi države članice su „ishodile da se iz režima
slobodnog prometa robe izdvoji nacionalno kulturno blago da bi se zaštitile
kulturne posebnosti koje čuvaju nacionalni identitet“. Pri tome je svaka država
slobodna definirati nacionalno blago i u opsegu koji želi, a na listama koje
neovisno propisuje i osniva.22 Na prostoru Bosne i Hercegovine se dodirivalo i
miješalo nekoliko civilizacijskih krugova, na njemu koegzistiraju tri religije sa
zavidnim stepenom tolerancije i približavanja, bez asimilacijskih pretenzija
integracije i stvaranja jedinstvenog kulturnog obrasca koji bi potirao razliku i
posebnost svakog kulturnog individualiteta. Ona je tako široko otvorila vrata
drugom i različitom i tako postala boravište zavičajnosti i tuđine, autonomije i
heteronomije, onoga što jeste ovdje i onoga što jeste tamo, što je sve skupa i
ideal prema kojem se usmjerila i sama Evropa.23
Nažalost mi u Bosni i Hercegovini ne posjedujemo jedinstven Registar
kulturnih dobara kao preduvjet da vlastite proizvode materijalne i
tradicionalne baštine, te pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara i
nematerijalne baštine (segmenti duhovne kulture) podvrgnemo adekvatnoj
regulativi i zaštiti u nadolazećem vremenu.24 Mislim, da bi bilo dobro nastaviti
praksu koji je još prije rata započeo JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, a to je izrada Elaborata
za pojedine opštine. Tako su do 1992. godine završeni elaborati/studije: Tuzla,
21 Ibidem
22 Majda RUBIĆ, O procjeni potreba i prioriteta u zaštiti kulturnog nasljeđa, Zbornik Četvrte
konferencije o integrativnoj zaštiti, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog
nasljeđa Republike Šrpske, Banjaluka, 2010., 42-43.
24 Majda RUBIĆ, O procjeni potreba i prioriteta u zaštiti kulturnog nasljeđa, 42-43.
201
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kladanj, Živinice, Lopare i Zvornik.25Takve studije bi trebale biti otvorenog tipa

da se mogu u njih dopunjavati novopronađeni lokaliteti i dr. resursi naslijeđa.
Sa druge strane, i sami kadrovi koji se bave kulturno-historijskim i prirodnim
naslijeđem prihvatili su ovu djelatnost kao marginalnu društvenu djelatnost. Iz
tog razloga se događa da nacionalni spomenici i drugi vidovi naslijeđa često
mogu biti uništeni, promijenjen njihov status i započeta njihova ekonomska
eksploatacija bez prethodnih istraživanja (kao primjer navodimo Gradinu iznad
Bjelava, Općina Šrebrenik i lokalitete Trg Šlobode u Tuzli.26 Naravno pri tome se
već stvorio tim stručnjaka koji na širokom bosansko-hercegovačkom prostoru
za potrebe politike i egoističkog biznisa daju saglasnost na uništenje istih. Na
pomenuta dva lokaliteta primijećuje se i ponavljanje imena među potpisnicima
saglasnosti. Naravno, da to može imati i za njih negativnu reputaciju kao što je
slučaj sondažnih istraživanja na lokalitetu Zaketuša – Općina Šrebrenik iz 2009.
godine (koja su prema potpisnicima istraživanja, a pod patronatom Muzeja iz
Tuzle, interesantno – institucionalno prisutan u sva tri slučaja) kojim je
pokazana navodna sterilnost navedenog lokaliteta. Međutim, u istraživanjima iz
2014. godine pod vodstvom profesora Novakovića, eminentnog arheologa sa
ljubljanskog Univerziteta, su sasvim drugačiji rezultati koji govore o izdašnosti
navedenog lokaliteta. Međutim, ranija praksa se nastavlja, bez obzira na
činjenicu da ova docnija sondažna istraživanja na lokalitetu Zaketuša iz 2014.
godine u najmanju ruku poljuljala stručni autoritet nekih od potpisnika od tih
dokumenata. Na taj način izuzetak, postaje praksa, a stručna dosljednost jedna
negativna pojava. Rezultat svega su više nego formalni zaključci za lokalitet Trg
Šlobode čiji obrazac može poslužiti i za sve buduće (ne)namjerne greške koje će
se ako se nešto drastično ne izmijeni nastaviti ponavljati. Njegov više nego
formalizovani tekst glasi: „prilikom izvođenja građevinskih radova u oktobru
25 https://www.bastina.ba/index.php/elaborati-i-studije
26 Dana 17. 10. 2018. godine, ekipa u sastavu dr. Ana Marić (Zemaljski muzej Bosne i
Hercegovine) i Robert Štergar (Zavod za zaštitu spomenika), izašla je na lokaciju Trga slobode u
Tuzli, a na temelju poziva Muzeja Istočne Bosne i Ureda Gradonačelnika grada Tuzle. Povod
pozivu bili su građevinski radovi koji se obavljaju na spomenutoj lokaciji, prilikom kojih je
došlo do pojave pokretne arheološke građe (keramički materijal) te različite stratigrafije u
samom iskopu zemlje, koja bi mogla ukazati na postojanje kulturnih slojeva. Također, tijekom
2008. godine u neposrednoj blizini današnje građevinske lokacije, sprovedena su zaštitna
arheološka istraživanja, koja su potvrdila postojanje kompleksnog arheološkog lokaliteta, s
pretpostavljenim neolitskim naseljem kao najstarijom fazom (Izvještaj sa zaštitnog arheološkog
istraživanja na lokalitetu Trga slobode, Tuzla, broj 04-206/08). Dolaskom na teren, utvrđeno je
kako je cjelokupni otvoreni prostor najvećim dijelom već prekriven slojem betona, tako da su
profili iskopanog prostora ostali jedini indikator potencijalnog arheološkog lokaliteta (sl. 1).
Detaljnim pregledom sačuvanih profila konstatirani su i potvrđeni arheološki slojevi, najbolje
vidljivi i sačuvani na južnom dijelu, tj. onom koji neposredno dodiruje prostor istraživan 2008.
godine, a koji su se stanjivali prema drugim krajevima (IZVJEŠTAJ – „TRG ŠLOBODE“ U TUZLI,
140-1114-1/18 od 8.11. 2018. godine).
202
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
2018. godine, došlo je do devastacije arheološkog lokaliteta, vrlo vjerojatno,

dijela neolitskog naselja istraživanog u 2008. godini. Š obzirom na činjenicu da
su u trenutku dolaska stručne ekipe zatečeni samo profili, nije postojao razlog
za obustavom građevinskih radova. Međutim, ne smije se zanemariti činjenica
kako su saznanja o arheološkom lokalitetu na tom prostoru postojala još od
2008. godine, te je bilo logično očekivati isti rezultat i ovom prilikom.“ Na
poslijetku, razlozi se vide u „nepostojanje stručne osobe u nadležnim
institucijama (Muzej Istočne Bosne, Kantonalni zavod za zaštitu) uvelike je
doprinijela ovakvom razvoju situacije, a potencijalno prijeti i drugim
lokalitetima.“ I na poslijetku dolazi do „preporuke“ da se „prije početka
izvođenja građevinskih radova u strogom centru Tuzle, kao i na ostalim
dijelovima gdje postoji siguran indikator arheologije, obavijesti Muzej Istočne
Bosne, koji će dalje kontaktirati stručnjake te organizirati arheološki nadzor“,
dakle institucije koja je zakazala, kao što je zakazala i u nekim ranijim
slučajevima. 27 O sankcijama se uopšte ne govori.
Naravno u vidu nekog potencionalnog iskorištavanja naslijeđa u
ekonomske svrhe gotovo da ne smijemo ni pomisliti. Uz ovakav rad onih koji
treba da štite kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe možemo zamisliti kakve
nesagledive posljedice bi ima koncesionarni odnos privatnog kapitala nad
objektima kulturno-historijskog naslijeđa. Uostalom, postavlja se pitanje ko je
taj nosilac vlasničko (posjedovnih) prava koji bi i bio supotpisnik.
Naravno, sve se ovo odvija u vrijeme kada se u mnogim evropskim
gradovima otvaraju muzeji kao rezultati dobijenih sredstava iz evropskih
pristupnih fondova. Koliko su naše institucije kadrovski obezbijeđene da krenu
ka ovim značajnim finansijskim institucijama koje mogu u velikoj mjeri
poboljšati bogastvo našeg kulturno-historijskog naslijeđa. I ne smijemo
zaboraviti neminovnost unutarnmjeg povezivanja u BiH, tako i regionalnog u
prezentaciji istog, ali i zajedničkim finacijskim projektima.
I na kraju želim istaći jedan pozitivan primjer koji pokazuje da se često
može pomiriti kapital i njegovi interesi sa kulturnim naslijeđem. Imao sam
priliku boraviti u mađarskom Pečuju, dakle zemlji koja je također tranzicijska, u
gradu koji prerasta u grad muzej koji ima šesnaest muzeja od kojih znatan dio
je smješten ispod zemlje kao rezultat arheoloških istraživanja i ne smeta
drugim tokovima života i gradnje na površini da se odvijaju.
I na kraju bi želio isprovocirati potrebu da kao dio prezentacije naših
gradova i kulturnog naslijeđa počnemo razvijati platformu vidikovaca jer
27 Izvještaj – „Trg slobode“ u Tuzli, 140-1114-1/18 od 8.11. 2018. godine.
203
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
budući interesantni tj. turisti kao konzumenti našeg naslijeđa pokazuju u

svijetu značajan interes za ovakvim pozicijama.
PROTECTION OF CULTURAL-HISTORICAL HERRITAGE

CHALLENGES AND PERSPECTIVES
Abstract: The protection and use of cultural, historical and natural heritage are
activities of particular social interest. In modern society, the use of heritage for
tourist purposes is becoming increasingly evident. In Bosnia and Herzegovina, this
process is only at the beginning, because we are a transitional society, and
because of the lack of ideas and legal solutions at the national level. The author
explains the challenges and perspectives that are being put before Bosnia and
Herzegovina in order to achieve an adequate and institutional framework and
purposeful work in the field.
Keywords: cultural heritage, heritage, protection and use, perspectives
204
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Omer HAMZIĆ

Izdavačka kuća „Monos“ Gračanica
„GRAČANIČKI GLASNIK“ - PRIMJER AFIRMACIJE I

POTVRĐIVANJA ZAVIČAJNOG MIKROIDENTITETA
Apstrakt: Kao osnivač, i glavni i odgovorni urednik Časopisa „Gračanički glasnik“

u ovom prilogu autor se detaljnije pozabavio pitanjem ostvarenja misije ovog
časopisa, od njegovog osnivanja prije pune 22 godine do danas. Časopis je u
prvom redu uspio održati kontinuitet izlaženja, držati se glavnih pravaca
programske koncepcije, prilagoditi se savremenim tehničkim zahtjevima (uz
printani format, izaći i na internetu), uspio je očuvati ravnotežu između priloga
koji nose predznak „umjetnički“ (književnost, slikarstvo, umjetnost) i autorskih
priloga koji nose predznak „naučni“ (historiografija, etnografija, narodna
tradicija, duhovnost itd.). Pozivajući se na ocjene nekoliko uglednih imena iz
nauke, kulture i javnog života, autor posebno ističe dostignuća Časopisa u oblasti
takozvane lokalne historiografije, odnosno mikrohistorije, te njegovo mjesto i
ulogu u potvrđivanju i afirmaciji zavičajnog identiteta. Pozitivna ocjena u vezi s
tim data je i na Naučnom skupu, posvećenom lokalnoj historiografiji koji je prije
nekoliko godina organizovao Institut za historiju Sarajevo, povodom 15.
godišnjice „Gračaničkog glasnika“.
Ključne riječi: mikrohistorija, „Gračanički glasnik“, Gračanica, časopisi, lokalna

istraživanja
Časopis je odmah nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992–1995.),

pokrenula grupa entuzijasta (nema bolje riječi), takozvanih kulturnih radnika u
lokalnoj sredini, koji su bili odlučni da daju svoj doprinos i nešto promijene u
ratom opustošenoj i duhovno devastiranoj zemlji, pa makar to bilo i na malom
lokalnom prostoru. Njima je bio potreban neki iskorak, neki vrisak... neko
vraćanje sebi, svojoj tradiciji i korijenima... bježanje u neke zaboravljene
205
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
prostore i neke snove, prekinute opsadama, blokadama, ubijanjima, ratno-

huškačkom propagandom...
Individualni napor pokretača Časopisa, kao privatne inicijative, dao je
rezultat koji nisu mogle „pojesti“ institucije, organizacije, udruge - politika...
Iako je to bila gotovo avanturistička odluka, vrijeme će pokazati da je to bilo
presudno za opstanak ovog Časopisa... Jer, kako je u jednoj prilici napisao
književnik Atif Kujundžić: „časopisi u nas veoma su osjetljive biljke. Češće
usahnu i nestanu, nego što potraju, razviju se i oplode. Nerijetko, uzrok je slaba
koncepcija, nedovoljna intelektualna podrška, a najčešći uzrok je nedostatak
potrebnih sredstava...“1
"Gračanički glasnik", evo već pune 22 godine na najbolji način afirmira
lokalnu i zavičajnu historiju, ne "bježeći" od ulaska i u neke historiografske
teme koje svojim značajem nadilaze čak i nacionalne okvire, uključujući i one
koje su još uvijek nedovoljno obrađene i osvijetljene, pa čak i kontroverzne. O
svim takvim temama uvijek se može progovoriti i iz neke „lokalne perspektive“,
sa margine događaja i iz obične svakodnevice. Na toj osnovi, ovaj časopis nastoji
već godinama ostvariti svoju specifičnu kulturnu misiju, prvenstveno kroz
razvoj i oblikovanje historijske svijesti i zavičajnog identiteta u jednoj lokalnoj
sredini. Švi objavljeni radovi, a ima ih na stotine, zasnivaju se isključivo na
objektivnim naučnim činjenicama i argumentima, kojim je jedino moguće
objasniti i rasvijetliti mnogobrojne pojave iz naše bliže i dalje prošlosti, razbijati
dojučerašnje tabu teme, otklanjati fetišizaciju pojedinih historijskih događaja i
ličnosti, mitomaniju i historijsku laž itd. Iako po definiciji spada u regionalnu ili
lokalnu periodiku, u Časopisu se pojavljuju i takozvane velike teme, kojima
autori pristupaju iz svog specifičnog ugla (nekad bi se reklo iz baze),
neopterećeni stereotipima i nekim već uhodanim stazama takozvane velike
historije ili etablirane istine ili prakse. Dokaz za to su, između ostalog, i neki
posebno tematizirani brojevi ovog časopisa.
Časopis je, ipak, usmjeren na jedan određeni prostor, a konceptualno i
tematski za područje kulturne historije Gračanice i njene okoline. Međutim,
kako u jednoj prilici napisa književnik Zlatko Dukić: „Ovaj časopis se, od
početka, žilavo opire i efektno otima tom ograničenju i plodonosno na sasvim
drugi (pravi) način afirmiše provinciju, pretvarajući se u proizvođača i tumača
antiteze o njenom generalnom prioritetno mentalnom značenju. Ne ograničava
se ničim i ni zbog koga, ne priznaje granice, otvoren je, slobodan i
slobodouman.“2
1 Atif Kujundžić, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju“, Riječ – časopis za književnost i
kulturu, br. 12/V, Književni klub Brčko distrikt, Brčko, 2010., 67 - 69
2 Zlatko Dukić, Od „incidenta“ do fenomena, Gračanički glasnik, 41/21, Gračanica 2016., 19
206
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
„Gračanički glasnik“ je odavno našao svoje mjesto u svim značajnijim

bibliotekama i kulturnim ustanovama u Bosni i Hercegovini. Otvorio je stranice
mnogim uglednim naučnicima, književnicima i umjetnicima koji su prepoznali i
razumjeli „nijet“ Časopisa, podržavajući ga na najbolji način – svojim prilozima,
stručnim savjetima, pohvalama i kritikama. Osim poznatih imena iz
akademskog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, na spisku saradnika ima
vrijednih entuzijasta, sakupljača materijala i građe, zaljubljenika starina i
poštovalaca kulturne i duhovne tradicije na ovim prostorima. Tu „animatorsku“
dimenziju ovog časopisa treba posebno isticati.
Format ovog priloga ne dozvoljava opširnije uvide u bibliografiju

objavljenih radova u Časopisu „Gračanički glasnik“ u proteklom periodu. Zbog
obima te bibliografije (danas oko 80 stranica), raznovrsnosti tema i broja
objavljenih priloga, ovdje je moguće dati samo osnovne naznake.3 Osim čisto
historiografskih radova i tema obrađenih po metodološkim zahtjevima
mikrohistorije, objavljeni su i brojni književni i likovni radovi, prilozi iz
kulturnog života, prosvjetne i vjerske prilike u Gračanici i njenom širem
okruženju itd. Značajno je i proučavanje arhitektonskog naslijeđa i
ambijentalnih cjelina, kao i drugih elemenata materijalne i duhovne kulture. U
fokusu je islamska baština - od historijata poznatijih starih džamija, medresa i
drugih spomenika - sve do okolnih dovišta i kultnih mjesta, starih mezaristana
i turbeta.
Objavljeni su i rezultati istraživanja stećaka u gračaničkom kraju,
uključujući i veći broj ranije nepoznatih lokaliteta, započeto je istraživanje
srednjovjekovnog utvrđenog grada Šokola kod Gračanice, koji je proglašen
nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i inicirane su mjere njegove
zaštite. U okviru tih istraživanja, pronađena je, prevedena, obrađena i
objavljena srednjovjekovna isprava iz 1449. godine, u kojoj se prvi put
spominje grad Soko, te potaknuto redefiniranje lokalnog, odnosno zavičajnog
identiteta vezivanjem za period srednjovjekovne Bosne. Općina Gračanica
danas kao svoj službeni dan obilježava 2. juni, datum prvog spomena
srednjovjekovnog grada Šokola u historijskim izvorima, koji će, po najnovijim
istraživanjima biti potrebno neznatno korigovati.
3 Vidi opširnije: radovi sa naučnog skupa “Proučavanje lokalne historiografije u BiH“,

Gračanica, 10.12.2010. (prvi dio objavljen u 31., a drugi dio u 32. broju „Gračaničkog
glasnika“); prof. dr. Omer Hamzić, bibliografija „Gračaničkog glasnika“ od 1 -30. Gračanički
glasnik, 2011. br. 31/16, 225 – 251
207
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zahvaljujući saradnji sa stručnjacima iz Orijentalnog instituta i drugih

ustanova, reafirmisano je istraživanje ranije dosta zanemarenog razdoblja
osmanske uprave. Prevedeni su, obrađeni i objavljeni osmanski popisni defteri
iz XVI. stoljeća, koji se odnose na gračaničko područje, te otkupljen od ranijih
vlasnika i dat na prevođenje Gazi Husrev-begovoj biblioteci sidžil gračaničkog
kadije s kraja XVIII. stoljeća. Uz obradu teme „Gračanica i Gradaščevići“,
pokrenuta je inicijativa za izgradnju turbeta Ibrahim-begu Gazibegoviću,
jednom od suboraca i najbližih saradnika Husein-kapetana Gradaščevića, čiji je
lik opisan na stranicama ovog časopisa, a mezar obilježen u jednom mezarju u
Gornjoj Orahovici blizu Gračanice. Potaknuto je istraživanje i objavljeno više
historijsko-etnografskih prikaza i skica pojedinih gračaničkih mahala, kao i
većine seoskih naselja na općini, pokrenuto je i obavljeno istraživanje
rodoslovlja pojedinih familija, zabilježena su mnoga usmena kazivanja,
zanimljiva sjećanja itd.
Šaradnici Časopisa su priredili i objavili veći broj ranije nepoznatih
arhivskih dokumenata koji se odnose na austrougarski period i period između
dva svjetska rata, početke modernizacije trgovine i saobraćaja i izgradnje
infrastrukture, školstva itd. U skladu sa novim saznanjima, redefinisani su
ustaljeni stereotipi i dogme nekadašnje historiografije koje se odnose na period
Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća, posebno kada su u pitanju žrtve
„blajburškog zločina“.
Objavljeni su portreti i biografije više znamenitih Gračanlija, među
kojima ističemo imena: Ibrahim ef. Mehinagića, zatim lik i djelo Tajiba ef. Okića,
Ali-Rize Prohića, doktora Mustafe Kamarića, Adema Osmanbegovića, Muhamed
ef. Mašića i dr.
U okviru svoje dodatne ili takozvane proširene djelatnosti, Časopis se
pojavljuje kao pokretač i organizator raznih kulturnih aktivnosti u širem
okruženju, posebno u Gračanici. Između ostalog, nositelj je stalne inicijative za
evidenciju, proučavanje i valorizaciju kulturnog naslijeđa Gračanice i okoline, te
njegove adekvatne zaštite i promocije. Nije slučajno što je Gračanica danas
općina sa srazmjerno najvećim brojem proglašenih nacionalnih spomenika u
Bosni i Hercegovini. Okupljeni oko Redakcije, saradnici Časopisa, pomogli su
formiranje jedne nevladine organizacije za zaštitu kulturno-historijskog
naslijeđa, uradili, a potom nadležnim organima ustupili i objavili Elaborat kojim
se pokreću neka aktuelna pitanja obilježavanja značajnih događaja i ličnosti u
lokalnoj sredini, sačinili Elaborat zavičajne muzejske zbirke, prijedlog idejnog
rješenja revitalizacije gračaničke sahat-kule, definirali pravce zaštite i
korištenja nekih manje poznatih lokalnih prirodnih resursa, pokrenuli program
208
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
afirmacije posebnih oblika ženskog ručnog rada „kere“, koji je rezultirao

formiranjem Udruženja „Gračaničko keranje“ itd.
Časopis je bio organizator ili suorganizator mnogih javnih tribina,
stručnih i naučnih skupova, od kojih vrijedi istaknuti: Naučni skup „Istraživanje
lokalne historije u BiH“, organizovan u Gračanici u saradnji sa Institutom za
historiju iz Šarajeva, koji je opredijelio neke nove pravce naše historiografije u
segmentu budućih takozvanih malih, lokalnih i regionalnih istraživanja, Naučni
skup „Život i djelo Muhameda Tajiba ef. Okića, organizovan u saradnji sa
Tuzlanskim muftijstvom i Medžlisom Islamske zajednice u Gračanici, Naučni
skup o dometima lokalne historiografije u Bosni i Hercegovini, Okrugli sto o
književnom stvaralaštvu Zlatka Dukića itd.
Časopis je bio poticaj i ishodište za nastanak više historijskih sinteza,
knjiga i drugih publikacija, među kojima i pet historijskih monografija, čiji su
autori iz njegovog najužeg redakcijskog jezgra.
U protekle dvije decenije Časopis se afirmisao kao jedan od značajnih
projekta iz oblasti kulture, koji se razvio i izrastao ne samo kao periodika u
klasičnom smislu te riječi, već i kao mjera vrijednosti na osjetljivom polju koje
inače zovemo lokalna historiografija i kulturna historija. Već odavno je
“Gračanički glasnik” postao autentičan i prepoznatljiv kulturni proizvod i
historijska čitanka ovoga grada, ali i provjerena i ovjerena naučna činjenica i
jedno pozitivno iskustvo u lokalnoj historiografiji Bosne i Hercegovine. S tim u
vezi citirat ćemo nekoliko rečenica književnika Atifa Kujundžića: „U konačnom
ishodu, Časopis je količinom priloga, brojem saradnika, kvalitetom svoga
ukupnog sadržaja - postao prvorazredna institucija vrednovanja života, rada i
postignuća širokog kruga ljudi u rasponu od naučnih radnika, umjetnika iz
oblasti povijesti, književnosti, likovnih umjetnosti, publicističkih djela, te
etnoloških i etnografskih zapisa tragalaca i zaljubljenika. Na taj način Časopis je
postao institucija i instanca vrednovanja prošlosti i sadašnjosti, života i
stvarnosti u miljeu grada, kakav je u lijepom broju stoljeća Gračanica.“ 4
Identitet je složeno pitanje koje se postavlja kao pitanje modernog
doba. Naš identitet obuhvata dijelove koji su naslijeđeni i dijelove koje mi sami
biramo. Tako imamo nacionalni identitet, jezički identitet, kulturni, etnički,
profesionalni, zavičajni...Trebalo bi detaljnije analizirati sadržaje objavljene na
stranicama „Gračaničkog glasnika“ da bi se odgovorilo na pitanje da li je i koliko
je on sam po sebi uticao na oblikovanje zavičajnog mikroidentieta same
Gračanice. Kako nema jasno utvrđenih instrumenata kojima bi se to moglo
izmjeriti, za ovu priliku pokušajmo zamisliti koliko bi se manje o Gračanici, kao
4 Atif Kujundžić, nav. članak, 67 - 69
209
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
mikroregiji ili zavičaju, znalo da se nije pojavio ovaj časopis. U nekom

ozbiljnijem sagledavanju procesa oblikovanja mikroidentiteta Gračanice, ovaj
časopis će biti nezaobilazan izvor. Uostalom, ako ništa, na to upućuje njegovo
samo ime. U vezi s tim, vrijedan pažnje je afirmativan pogled književnika Amira
Brke, koji je dao nemjerljiv doprinos afirmaciji kulturnog identiteta svog
rodnog grada: „A kroz 40 brojeva Glasnika, vrijednosti ove lokalne zajednice u
najširem su spektru tretirane tako da je gračanički mikroidentitet sada u
situaciji na koju može biti ponosan, onako kako to ne može biti vjerovatno niti
jedna druga sredina u Bosni i Hercegovini. Vrijednosti lokalnih identiteta
izložene su, naime, marginaliziranju, guranju na periferiju pažnje i opsrevacije,
pa i temeljne spoznaje o njima, na taj način eliminaciji i brutalnome zatiranju.“5
UMJESTO ZAKLJUČKA
U dosadašnjih 46 brojeva Časopisa, na blizu 7.000 stranica i na stotine

radova, naučno je obrađeno i javno prezentirano obilje materijala i činjenica
koje potvrđuju da Gračanica ima bogatu kulturnu historiju i da je prošla kroz
sve historijske periode kroz koje je prošla i država Bosna i Hercegovina. U Bosni
i Hercegovini ima najmanje 50 gradova i općina sličnih Gračanici. Iskustva i
rezultati ovog Časopisa dokaz su da svaka od njih može imati ovakav jedan
časopis, materijalno i organizaciono izdržati jedan tako koristan projekat. To bi
bilo od velikog značaja ne samo za historiografiju Bosne i Hercegovine i neke
buduće historijske sinteze, već i za potvrdu o postojanju ne samo bujnog i
zanimljivog života u malim sredinama, već i o postojanju državno-pravnog
kontinuiteta ove zemlje.
Umjesto zaključka, ako nije previše neskromno reći, bilo bi dobro da
svaka bosansko-hercegovačka čaršija ima najmanje jedan svoj „Gračanički
glasnik“.
U cilju afirmacije i potvrde vlastitog identiteta.
Ovaj Gračanički glasnik, kako je zaključio prof. dr. Galib Šljivo, je u ovih
proteklih dvadesetak godina izlaženja, bez dvoumljenja „postigao cilj jedne
uspješne kulturne misije.“
5 Amir Brka, Uz dva desetljeća „Gračaničkog glasnika“, Gračanički glasnik, br. 40/20, Gračanica 6
210
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
“GRAČANIČKI GLASNIK” – AN EXAMPLE OF THE AFFIRMATION AND

CONFIRMATION OF REGIONAL MICRO IDENTITIES
Summary
In the 46 issues that have been published, on nearly 7000 pages and in hundreds
of articles, we presented and worked through much material and facts that prove
that Gračanica had a rich cultural history and that it passed through all historical
periods through which Bosnia and Herzegovina passed as well. Bosnia and
Herzegovina has at least 50 cities and municipalities that are similar to
Gračanica. The experiences that have been made with this magazine prove that
each one of them could have such a magazine, that it could materially and
organizationally support such a useful project. That would not only be of great
importance to Bosnian historiography and for some future historical synthesis,
but also as proof of not only the interesting and rich life of small towns, but also
for the national and judicial continuity of this country. It might be good to state
the following if I may say so myself, instead of a summary, namely, that every
Bosnian and Herzegovinian town should at least have its own “Gračanički
Glasnik”; for the affirmation and confirmation of our own identity. This
“Gračanički Glasnik” has, in the twenty years of its publishing truly “accomplished
the goal of a successful cultural mission.”
Abstract: As the founder and main editor of the “Gračanički glasnik” magazine,
the author deals with the question of the accomplishment of the goal of this
magazine from its founding 22 years ago to the present day. The Magazine was
regularly published, it kept the general conception, was adapted to the present
technological needs (internet publication next to the traditional printed edition).
The Magazine was also successful when it comes to balancing articles that mainly
deal with questions of art (literature, painting, general art) and articles that are
scientific (history, ethnography, folk tradition, spirituality and so on). Referring to
the evaluations of several very highly esteemed names from the art, cultural and
public world, the author especially emphasizes the Magazine’s achievements
when it comes to local historiography, micro history as well as the role of the
magazine in the confirmation and affirmation of regional identities. The positive
evaluation that was mentioned here was also given on an academic conference
concerning local historiography which was organized by the Sarajevo Institute of
211
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
History a few years ago, on the occasion of the 15th Anniversary of the “Gračanički
Glasnik” magazine.
Keywords: Micro history, „Gračanički glasnik“, Gračanica, Magazines, local
research
212
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Kasim MEMIĆ, viši kustos

Prirodnjačko odjeljenje Muzeja istočne Bosne, Tuzla
BIODIVERZITET TUZLANSKE REGIJE

Biodiverzitet slatkovodnih kolousta i riba
Apstrakt: Biodiverzitet ili raznolikost živog svijeta Tuzlanske regije obuhvata sve
biljne i životinjske vrste. Ribe koje žive u vodenim ekosistemima regije
predstavljaju pokretna dobra koja su dio prirodnog naslijeđa regije. Sprovedena
istraživanja diverziteta ihtiopopulacija na području Tuzlanske regije obuhvatila
su sljedeće vodene ekosisteme: rijeke Gostelju, Spreču, gornji tok rijeke Tinje, te
hidroakumulaciju Modrac. Dobiveni rezultati pokazuju visok specijski diverzitet.
Svi nalazi pokazuju da se radi o tipičnim ciprinidnim vodama sa tipičnim ribljim
vrstama. Nalaz endemičnih I ugroženih vrsta: balkanski zlatni vijun, gavčica,
balavac i linjak vrijedan su dokaz raznolikosti ihtiopopulacije.
Ključne riječi: prirodno naslijeđe, pokretna dobra, specijski diverzitet,

ihtiopopulacija, ciprinidne vode.
UVOD
Biodiverzitet predstavlja raznolikost živog svijeta. Tu raznolikost

sačinjava sveukupan fond flore i faune, odnosno zastupljenost svih životinjskih
i biljnih vrsta. Životinjske vrste koje su zastupljene na području Tuzlanske
regije predstavljaju pokretna dobra koja su dio prirodnog naslijeđa ove regije.
Ribe su veoma stara i velika grupa kičmenjaka. Odlikuju se velikom
raznolikošću i najneobičnijim oblicima prilagođenosti uslovima staništa u
kome žive. One su široko rasprostranjene u gotovo svim vodama na Zemlji.
Šusrećemo ih u vodama visoko planinskih potoka, pa sve do najvećih
okeanskih dubina. Od hladnih voda sa temperaturom blizu tačke mržnjenja do
toplih izvora. Prema raspoloživim literaturnim podacima u fauni ima oko
25.000 vrsta riba. Ali, po procjenama taj bi broj mogao biti znatno veći I kretati
se i do 40.000 vrsta riba. Na slatkovodnu ihtiofaunu otpada oko 14.000 formi.
213
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Po broju vrsta ribe su najveća grupa kičmenjaka, ima ih približno koliko svih
ostalih skupa (kolouste, vodozemci, gmizavci, ptice i sisari).
PREGLED SPROVEDENIH ISTRAŽIVANJA I REZULTATI

Biodiverzitet slatkovodnih kolousta i riba Bosne i Hercegovine, prema
pouzdanim i relevantnim podacima, ispoljava se u 118 (pod)vrsta iz 70 rodova
I 27 familija. Od ukupnog broja regisztrovanih (pod)vrsta, 105 su autohtone, a
13 su alohtone. Znajući da veliki broj vrsta ima šire rasprostranjenje i da
predstavlja značajno nacionalno dobro i prirodno naslijeđe, to nas obavezuje
na kontinuirana istraživanja biodiverziteta živog svijeta. U novije vrijeme na
području Tuzlanske regije sprovedena serija istraživanja koja su donijela
relevantne naučne podatke biodiverziteta ihtiopopulacije. Iz tog razloga, u
ovom pregledu upoznati ćemo se sa rezultatima tih istraživanja.
Šlatke vode Tuzlanske regije zahvaljujući povoljnom geografskom
položaju naseljene su raznolikom ihtiofaunom. Bogatstvo vrsta riba u vodama
regije je izuzetno i za istraživanje vrlo interesantno. Vode ove regije pripadaju
crnomorskom slivu i vrste koje su naseljene u njima imaju šire
rasprostranjenje u Evropi. Pregled rezultata započet ćemo sa rijekom
Gosteljom. Ona je pritoka rijeke Špreče. Na temelju rezultata provedenih
ihtiofaunističkih istraživanja rijeke Gostelje utvrđeno je prisustvo 21 vrste iz 8
porodica: Petromyzontidae, Salmonidae, Cyprinidae, Cobitidae, Balitoridae,
Cottidae, Percidae i Centrarchidae.
Tabela 1. Biodiverzitet ihtiopopulacija rijeke Gostelje

R/b Familija Vrsta ribe
1. Petromyzontidae Eudontomyzon vladykovi (Oliva &
Zanandrea, 1959) – dunavska
paklara
2. Salmonidae Salmo trutta (Linnaeus, 1758) -
potočara
3. Salmonidae Oncorhynchus mykiss (Walbaum,
1792) – kalifornijska pastrmka
4. Alburnoides bipunctatus (Bloch,
1782) –pliska
5 Alburnus alburnus (Linnaeus, 1758)
–zela
6 Ballerus sapa (Pallas, 1811) –
214
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Cyprinidae crnooka deverika

7 Barbus balcanicus (Kotlik,
Tsigenopoulos, Rab & Berrebi, 2002)
– sapača
8 Carassius gibelio (Bloch, 1783) –
babuška
9 Gobio obtusirostris (Valencciennes,
1842) – krkuša
10 Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) –
klen
11 Phoxinus phoxinus (Linnaeus, 1758)
– gagica
12 Rhodeus amarus (Bloch, 1782) –
gavčica
13 Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) –
bodorka
14 Tinca tinca (Linnaeus, 1758) – linjak
15 Cobitis elongatoides (Bacescu &

Cobitidae R.F.Mayer, 1969) – vijun, badelj
16 Sabanejewia balcanica (Karaman,
1922) – zlatni vijun
17 Balitoridae Barbatula barbatula (Linnaeus,
1758) – brkica
18. Cottidae Cottus gobio (Linnaeus, 1758), - peš
19 Centrachidae Lepomis gibbosus (Linnaeus, 1758) –
sunčanica
20 Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) –
Percidae grgeč
21 Gymnocephalus cernuus (Linnaeus,
1758) – balavac
Najveći i najznačajniji vodotok Tuzlanske regije je rijeka Špreča.

Ihtiofaunu ove rijeke čini ukupno 16 vrsta riba iz pet porodica:
Petromyzontidae, Cyprinidae, Cobitidae, Percidae I Esocidae. Pregled rezultata
konstatovanih vrsta ihtiofaune rijeke Špreče dat je u tabeli 2.
215
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tabela.2. Biodiverzitet ihtipopulacija rijeke Spreče

R/B Familija Vrsta ribe
1. Petromynzotidae Eudontomyzon vladykovi (Oliva & Zanandrea,
1959) – dunavska paklara
2. Barbus balcanicus (Kotlik, Tsigenopoulous,
Rab & Berrebi, 2002) – sapača
3. Gobio obtusirostris (Valencciennes, 1842) –
krkuša
4 Abramis brama (Linnaeus, 1758) – deverika
5 Cyprinidae Alburnoides bipunctatus (Bloch, 1782) –
pliska
6 Alburnus alburnus (Linnaeus, 1758) –zela
7 Rhodeus amarus (Bloch, 1782) – gavčica
8 Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) – bodorka
9 Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) – klen
10 Scardinius erythrophthalmus (Linnaeus,
1758) - crvenperka
11 Chondrostoma nasus (Linnaeus, 1758) -
škobalj
12 Cobitidae Cobitis elongatoides (Bacescu & R.F.Mayer,
1969) – vijun, badelj
13 Percidae Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) – grgeč
14 Gymnocephalus cernuus (Linnaeus, 1758) -
balavac
15 Stizostedion lucioperca (Linnaeus, 1758) -
smuđ
16 Esocidae Esox Lucius (Linnaeus, 1758) - štuka
Rijeka Špreča je najznačajnija pritoka vještačke hidroakumulacije

Modrac. Analiza sastava ihtiopopulacije Modraca je naučno valorizovan slijed
istraživanja biodiverziteta populacija riba na longitudionalnom profile Gostelja
– Špreča – Modrac. Provedeno istraživanje pokazuje visok specijski diverzitet u
vodi Modraca. On je izražen kroz prisustvo 22 vrste i jednog prirodnog hibrida
iz 7 ribljih porodica: Cyprinidae, Percidae, Esocidae, Siluridae, Ictaluridae I
Centrarchidae. (Tabela 3)
216
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tabela 3. Biodiverzitet ihtiopopulacija hidroakumulacije Modrac

1. Esocidae Esox Lucius (Linnaeus, 1758) - štuka
2. Abramis brama (Linnaeus, 1758) – deverika
3. Alburnus alburnus (Linnaeus, 1758) –zela
4. Aspius aspius (Linnaeus, 1758) – bolen
5. Barbus balcanicus (Kotlik, Tsigenopoulous,
Rab & Berrebi, 2002) – sapača
6. Carassius carassius (Linnaeus, 1758) – karaš
7. Cyprinidae Carassius gibelio (Bloch, 1783) – babuška
8. Cyprinus carpio (Linnaeus, 1758) – šaran
krkuša
10. Rhodeus amarus (Bloch, 1782) – gavčica
11. Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) – bodorka
12. Scardinius erythrophthalmus (Linnaeus,
1758) – crvenperka
13. Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) – klen
14. Tinca tinca (Linnaeus, 1758) – linjak
15. Hibrid (Rutilus rutilus x Abramis brama)
16. Cobitidae Cobitis elongatoides (Bacescu & R.F.Mayer,
1969) – vijun, badelj
17. Cobitis elongata (Heckel & Kner, 1858) –
vijunica
18. Siluridae Silurus glanis (Linnaeus, 1758) – som
19. Percidae Gymnocephalus cernuus (Linnaeus, 1758) –
balavac
20. Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) – grgeč
21. Stizostedion lucioperca (Linnaeus, 1758) –
smuđ
22. Ictaluridae Ameiurus melas (Sueur, 1819) – američki
somić
23. Centrarchidae Lepomis gibbosus (Linnaeus, 1758) –
sunčanica
217
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tabela.4. Biodiverzitet ihtiopopulacija gornjeg toka rijeke Tinje

1. Tinca tinca (Linnaeus, 1758) – linjak
2. Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) – bodorka
3. Alburnoides bipunctatus (Bloch, 1782) –pliska
4. Cyprinidae Phoxinus phoxinus (Linnaeus, 1758) – gagica
5. Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) – klen
6. Barbus balcanicus (Kotlik, Tsigenopoulous, Rab
& Berrebi, 2002) – sapača
krkuša
8. Balitoridae Barbatula barbatula (Linnaeus, 1758) – brkica
9. Cobitidae Cobitis elongate (Heckel & Kner, 1858) –
vijunica
10. Sabanejewia balcanica (Karaman, 1922) –
zlatni vijun
11. Percidae Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) – grgeč
Jedan od većih vodotoka Tuzlanske regije je Rijeka Tinja. Ona ne

pripada slivu rijeke Špreče. Formira vlastito slivno područje i direktno se
ulijeva u rijeku Šavu na području Distrikta Brčko. Diverzitet ihtiofaune
ihtiopupulacija gornjeg toka rijeke Tinje čini 11 vrsta riba iz četiri porodice.
Zanimljivo istraživanje sprovedeno 2007. godine odnosilo se na

provjeru morfološko-taksonomskih karakteristika vrste Gobio gobio L. i u 5
tekućica Tuzlanske regije: Gostelji, Turiji, Jali, Špreči i Tinji. Ovim istraživanjem
su konstatovane populacije ove riblje vrste u svih pet istraživanih vodotoka.
Dobiveni rezultati su važan prilog upoznavanju biodiverzitet ihtiopopulacija u
vodama Tuzlanske regije.
AKTUELNO STANJE I ZAKLJUČCI

Prezentirani podaci u ovom radu rezultat su terenskih istraživanja u
kojima prvi put dobijamo egzaktne podatke o diverzitetu ribljih populacija
navedenih vodenih ekosistema. Radi se o visokom specijskom diverzitetu riba.
To ukazuje na splet povoljnih ekoloških faktora karakteristočnih za područja u
kojima se navedeni vodeni ekosistemi nalaze, kao i na povoljne heterogene
faktore u samoj vodi.
218
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nalaz vrste Eudontomyzon vladykovi (Olivia & Zanandrea, 1959.) –

Dunavska paklara iz familije Petromyzontidae je iznimno značajan. To je vrsta
koja pripada jednoj staroj sporednoj grani kičmenjaka i direktni su potomci
prvih kičmenjaka. Kolouste zbog načina života i jeguljasta oblika slične su
ribama, ali sličnost postoji samo u primitivnim osobinama i životnom obliku. S
ribama nisu u bližem srodstvu, a niti s kojim drugim kičmenjacima. U ranim
geološkim razdobljima bila je to razviejna skupina od koje danas živi samo
nekoliko vrsta. Nalaz ove vrste u rijekama Gostelji i Špreči dragocjen je za
poznavanje biodiverziteta živog svijeta Tuzlanske regije.
Analizom prikupljenih podataka za rijeku Gostelju pokazuje se

prisustvo ukupno (21) vrste riba. Svrstavaju se u 8 porodica: Petromyzontidae
(1), Salmonidae(2), Cyprinidae(11), Cottidae(1), Cobitidae(2), Balitoridae(1),
Percidae(2), I Centrachidae(1).
Diverzitet ribljih populacija rijeke Špreče čine predstavnici iz ukupno 5

porodica: Petrmyzontidae(1), Cyprinidae(10), Cobitidae(1), Percidae(3), i
Esocidae(1). Ukupno (16) ribljih vrsta iz 5 familija pokazuje nešto manji
diverzitet u odnosu na diverzitet rijeke Gostelje.
Hidroakumulacija Modrac pokazuje izuzetan specijski diverzitet, od

(22) riblje vrste i jednog prirodnog hibrida. Zastupljeni su predstavnici 7
porodica: Esocidae(1), Cyprinidae(13 i jedan prirodni hibrid), Percidae(3),
Cobitidae(2), Siluridae(1), Ictaluridae(1) I Centrachidae(1).
Također, zanimljiv i značajan diverzitet ribljih populacija zabilježen je i

u vodi gornjeg toka rijeke Tinje. Ukupno je zastupljeno(11) ribljih vrsta iz 4
porodice: Cyprinidae(7), Cobitidae(2), Balitoridae(1), i Percidae(1).
Znajući da su ribe najbrojnija, a ipak najslabije istražena grupa

kičmenjaka koja živi na našoj planeti, ni područje Tuzlanske regije ne odstupa.
Raznolikost bh ihtiofaune, s obzirom na bogatstvo vrsta i endema, svrstava BiH
među zemlje sa najraznolikijom ihtiofaunom u Evropi. Švoj doprinos toj
raznolikosti pridonosi i biodiverzitet ihtiofaune Tuzlanske regije, a što možemo
vidjeti kroz prezentirane podatke u ovom radu. Bogatstvo vrsta je posljedica
geografskog položaja i pripadnosti voda regije Crnomorskom slivu.
Iz prezentiranih podataka o diverzitetu ihtiofaune navedenih riječnih i

jezerskih ekosistema ističe se brojnost vrsta koje pripadaju familiji Cyprinidae.
Radi se o tipičnim ciprinidinim vodama sa karakterističnim vrstama riba.
219
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Značajno je konstatovano prisustvo vrsta i iz drugih porodica iz razloga

povećana biodiverziteta ihtiopopulacije.
Ono što treba istaći je da su prezentirani podaci o diverzitetu

ihtiopopulacija potvrda antropogenog uticaja. Uticaj se manifestuje kroz unos i
širenje stranih (introdukovanih) ili alohtonih vrsta za područje Tuzlanske
regije. Treba ukazati na prisustvo alohtonih vrsta za vode Tuzlanske regije, kao
što su: babuška (Carasssius gibbelio, Bloch, 1783.), američkog somića (Ameiurus
melas Sueur, 1819.) i sunčanice (Lepomis gibbosus, Linnaeus, 1758.). Radi se o
inavezivnim vrstama koje su se očito vrlo dobro adaptirale na ekološko-
ihtiološke uvjete staništa.
Vrlo je teško predvidjeti sve posljedice unusa ovih novih vrsta u vodene
ekosisteme regije. Potrebna su temeljita istraživanja. Ono što su iskustva sličnih
postupaka je da je ovo među glavnim razlozima izumiranja autohtonih vrsta
riba u posljednjih stotinjak godina.
Za biodiverzitet Tuzlanske regije značaj dobivenih rezultata za Gostelju

i gornji tok Tinje je što pokazuju prisustvo vrste Balkanski zlatni vijun
(Sabanejewia balcanica Karaman, 1922.). Radi se o endemičnoj vrsti dunavskog
sliva.
U nalazima za rijeku Gostelju, gornji tok Tinje i hidroakumulaciju

Modrac značajno je registrovano prisustvo riblje vrste Linjak (Tinca tinca,
Linnaeus, 1758). Ova vrsta u vodama Balkna u drastičnom je opadanju pa se
već rade studije o potrebi njegove repopulacije u pojediniim vodama. Prisustvo
rijetkih i ugroženih vrsta kao što su Gavčica (Rhodeus amarus Bloch, 1782.) i
Balavac (Gymocephalus cernuus Linnaeus, 1758.). Izuzetno je vrijedno za
biodiverzitet i treba posvetiti posebnu pažnju njihovom očuvanju.
Problem biodiverziteta Tuzlanske regije je nedovoljna i nepotpuna

istraženost. Potrebne su ozbiljne sintetske studije posvećene ovom značanom
segmentu prirodnog naslijeđa. Mnogi podaci su fragmentirani i manjkavi i ne
pružaju pravu sliku o stvarnom biodiverzitetu i teritorijalnoj distribuciji.
Potrebno je ustanoviti registar životinjskih, a i biljnih vrsta koje naseljavaju
regiju, kao i popis endemičnih i autohtonih vrsta, jer priroda je izdašna u
raznolikostima, ali isto tako često je nakon uništenja i nepovratna. Promjene u
sastavu populacija i raznolikosti vrsta naglašen su signal koji ukazuje da se u
ekosistemu dogodila značajna i u pravilu, dugotrajna promjena jednog ili više
faktora. Pri tome su naročito u opasnosti rijetke, osjetljive i endemske vrste.
220
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
I u Zakonu o zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa izričito se kaže: zaštita i korištenje dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa. Šamo bi se
tako trebalo i ponašati.
PRILOZI:
221
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
LITERATURA
- Adrović, A. (2002): Populacije riba rijeke Gostelje, magistarski rad,
Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Šarajevu, Šarajevo.
- Adrović, A., Memić, K. (2006): Ekosistematske odlike hidroakumulacije
Modrac, VODA I MI, Vol.50, Sarajevo.
- Adrović, A., Memić, K. (2007): Biodiverzitet rijeke Špreče kao dio prirodne
baštine Tuzlanske regije, ICOM-Srbija, Srbija.
- Adrović, A. (2007): Biodiverzitet I ekološke osobenosti ihtiopopulacija
hidroakumaulacije Modrac, doktorska disertacija, Prirodno-matematički
fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla.
- Adrović, A. (2012): Ribe Modraca, Ihtiološka monografija, NAMM, Tuzla.
- Adrović, A. (2018): Biodiverzitet ihtiopopulacija rijeke Gostelje, Ihtiološka
monografija, OFF-SET, Tuzla.
- Deljić, Š.(2006): Ribe gornjeg toka rijeke Tinje, diplomski rad, Prirodno-
matematički fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla.
- Memić, K., Adrović, A. (2002): Populacije ciprinidnih riba rijeke Gostelje,
zbornik radova, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Vol. 17, broj 3.,
159-165, Tuzla.
- Memić, K., Adrović, A. (2005): Dolina Špreče(lovno-ribolovni I turistički
potencijal), Članci I građa, knjiga 18, 61-68, Tuzla.
- Memić, K., Adrović, A. (2005): Morfometrijske I merističke karakteristike
krkuše (Gobio gobio L.) iz rijeke Špreče, zbornik radova, Prirodno-
matematički fakultet Univerziteta u Tuzli, god II, broj II, 89-94, Tuzla.
- Memić, K. (2007): Morfološko-taksonomske karakteristike krkuše (Gobio
gobio L.) iz nekih tekućica sa područja Tuzlanske regije, magistarski rad,
Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Šarajevu, Šarajevo.
222
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Memić, K., Adrović, A., (2015): Biodiverzitet lovne divljači I ihtiofaune na

području općine Lukavac, zbornik radova, naučna konferencija “Kulturno-
historijsko I prirodno naslijeđe općine Lukavac”, 623-632, Lukavac.
- Škenderović, I., Adrović, A., Memić, K. (2004): Percide Gostelje I Špreče,
zbornik radova, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli, god I,
br. I, 77-83, Tuzla.
- Škenderović, I. (2016): Populacije riba rijeke Špreče, Ihtiološka
monografija, OFF-SET, tuzla.
BIODIVERSITY OF TUZLA REGION

Biodiversity of freshwater colousta and fish
Abstract: The biodiversity or diversity of the living world of the Tuzla region
includes all plant and animal species. Fish living in aquatic ecosystems of the
region are movable goods that are part of the natural heritage of the region. The
research conducted on the diversity of ihtiopopulations in the Tuzla region
included the following aquatic ecosystems: the rivers Gostelja, Spreča, the upper
flow of the Tinja river, and the hydro-accumulation Modrac. The results obtained
show a high special diversity. All findings show that these are typical cyprinid
waters with typical fish species. The finding of endemic and endangered species:
Sabanejewia balcanica, The Eurasian ruffe, European bitterling and Tench are
valuable proof of the diversity of ihtiopopulation.
Keywords: natural heritage, movable property, special diversity,
ichthyopopulation, cyprinid waters.
223
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
224
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Damir HADŽIĆ

Kantonalni Zavod za zaštitu kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa
Sarajevo
RAZVOJ MALIH BAŠTINSKIH GRADOVA

(STVARNA BAŠTINA BOSNE I HERCEGOVINE)
Apstrakt: Rad opisuje razvoj malih gradova sa naslijeđem, utvrde te njihovo

bogatstvo kao stvarnu baštinu Bosne i Hercegovine. Pored opisa odabranih
primjera utvrda rad prikazuje izazove razvoja malih gradova kao potencijala.
Aktuelna tema na evropskom planu je i razvoj malih gradova, ne neophodno kao
turistički potencijal već kao mreža naselja i važan element razvoja regije. Mali
gradovi imaju značajnu ulogu u pružanju društvenih usluga za okolna ruralna
područja, te su veoma važan dio razvojne stabilnosti i napretka šire okoline.
Gradovi sa nasljeđem doprinose značajno razvoju lokalnog identiteta. U malim
gradovima živi značajan dio stanovništva regije i države, te su zbog to ga veoma
važni.
Ključne riječi: razvoj, baština, naslijeđe, mali gradovi, turizam, utvrde
UVOD
Bosna i Hercegovina je izrazito planinska zemlja sa srednjom

nadmorskom visinom od 693 m, a planinskim vrhovima preko 2000 m visine.
Jedino iznos od 8% teritorije je na visini manjoj od 150 m nadmorske visine.
Područje Alpa1 Dinarida (Dinarida) Planina koja obuhvaća područja Šlovenije,
Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Šrbije, Kosova, Albanije i Crne Gore. To čini
karakter geomorfologije ovih prostora i istodobno čini visoku prirodnu kočnicu
1 Proširuju se 645 kilometara (401 milja) duž obale Jadranskog mora (sjeverozapadno -
jugoistočno), od Julijske Alpe na sjeverozapadu do masiva Šar-Korab, gdje se mijenja smjer brda
u pravcu sjever jug.
225
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
između središnjeg, sjevernog i južnog dijela zemlje. Ovo područje slijedi smjer
sjevero-zapadno prema jugoistoku, paralelno s obalom Jadranskog mora.
Utjecaj mediteranske klime osjeća se u malim područjima južno od planinskog
područja, gdje je najdominantnija kontinentalna i planinska klima. Ovo
područje je na prvo iskustvo ne tako geografski zanimljivo ili atraktivno, ali
njegova prošlost predstavlja daleko složenu unutrašnju i bogatu strukturu koju
je stvorio (autohtoni) narod koji je razmišljao i živio Bosnu2 ili ovu vrstu
specifične i autentične civilizacije.
Balkan gdje se nalazi Bosna je dugo nestabilno mjesto, stoljećima puno
konflikata i promjena. Pa čak iz prapovijesti Bosna ima enklave habitusa sa
prirodnim i geomorfološkim bogatstvom zemlje.
UNIVERZALNA BOGATSTVA I ZAJEDNICE
Europska kulturna sfera posjeduje civilizaciju koja se sastoji od

nacionalnih civilizacija, a Bosna je u tome upravo fenomen jer njeno kulturno
postojanje predstavlja prostor kao i u cijeloj Europi. To je uspostavljeni
kontinuirani i živi dijalog između vlastitih i euro-azijskih civilizacija. U Bosni se
ova kontinuirana razmjena razvila u jedinstven fenomen pojave strukture,
tradicije i kulture. Teritorijalni položaj bosanskog kulturnog okvira u opsegu je
demografskih tokova i mješavina srednjoeuropskih naroda, mediteranskog i
azijskog kontinenta sa indigenima je prostor konfrontacije i kontakta različitih
civilizacija. U doba paleolitika, specifična jadransko-mediteranska, panonska i
unutarnja balkanska kultura stvorila su prvo i početno područje života za više
narodnih zajednica.
REFUGIUMI, RUŠEVINE I UTOČIŠTA
Ruševine tvrđava u planinskom pejzažu, dokazi vjekova rata i utočište

koje su Dinarski Alpi pružali različitim vojnim snagama. Tokom rimskog
perioda, Dinaridi su pružili utočište Ilirima koji su se suprotstavili rimskim
osvajanjima na Balkanu, koji je počeo osvajanjem istočne jadranske obale u
2 Ime trakijanskog plemena "Bessi" moglo se dati rijeci Bosni, postoji i mogućnost da porijeklo
naziv Bosna je romanski muncipio Bistue ili iz naziva radne stanice Ad Basante. A.Mayer vjeruje
da riječ dolazi iz prve indo europske riječi s bazom u značenju "trčanje, voda – tekuća voda"
Neka dilema nastaje u ime nepoznate rijeke koju je nazvao Rimljani Bathinus podijelivši
plemena Breuke iz Oserijata.
226
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
trećem vijeku prije nove ere. Rim je osvojio cijelu Iliriju u 168. godini p.n.e., ali
su ove planine zaklonile ilirske snage otpora već godinama sve dok se područje
nije konačno pokorilo do 14. AD.
Brojni naučni radovi i publikacije se bave historijom srednjovjekovne
Bosne, oni govore o stvaranju brojnih stalnih i pokretnih naselja. Tako da je iz
kasnog srednjeg vijeka moguće evidentirati stvaranje brojnih seoskih naselja i
gradskih naselja koje su imale temelj u osnovi starog utvrđenog naselja -
prostora za trgovinu ili dijelova za trgovinu i proizvodnju robe. Srednjovjekovni
vladari, vojvode i moćnici postavljaju na osnovu starih temelja svoje utvrđene
dvorce i kule, na strateški važnim mjestima i lokalitetima. Oni žive daleko od
kulturnih uticaja, a bez egzistencijalnih problema.
Klasična srednjovjekovna vremena ostavljaju bosanskim fundamentima
dio prvih urbanih naselja, kao važnih kreatora srednjovjekovnog Bosanskog
kraljevstva i civilizacije samog grada. Različite turbulencije, kao i vjerske i
misionarske ekspedicije sa križarskim pogubljenjem čine fenomene proto-
bosanskog načina života. Ove mračne promjene stvaraju stvarne i snažne
urbane centre i stanovništvo. Izbijanja Osmanlija ne utječu direktno na
promjene postojeće lokacije i slike naselja.
PRIMJERI:
Ključ
Područje Ključa i Pecke nalazi se u gornjoj Šani, zbijena između planine
Mulež na sjeveru, Dimitor na istoku i Crne Gore na jugu, Šiša (Srnetica) i Grmeč
na zapadu. Naselje Ključ nalazi se u blagoj oazi okruženoj planinama, uz lijevu
obalu Šane, gdje ulazi u veliki sklop kanjon koji je dio područja Šanskog Mosta.
Ključ se razlikuje po povoljnom komunikacijskom položaju na spoju dviju
drevnih glavnih cesta (Salona - Siscia preko doline Sana, i Salone - Servitium
preko Pecke), ceste koje su se također koristile u srednjem vijeku. Jedina cesta
koja sada prolazi kroz Ključ je ona koja vodi do Petrovačkog polja i Šanskog
Mosta.
Utvrda je iznad lijeve obale Sane, iznad modernog naselja Ključ na
nadmorskoj visini od 521 metara, na mjestu gdje Šana ulazi u klanac između
Breščice (528 m) i Ljubinske planine (656 m) u položaju sa izvanredno dobrom
prirodnom odbranom. Ovdje su utvrde izgrađene u antičko doba, a opet i u
srednjem vijeku. Tokom arheoloških iskopavanja i izviđanja na tvrđavi
otkriveni su antikni nalazi na području palače i oko tvrđave Ljubica.
(Bojanovskieva iskopavanja potvrdila su istraživanja od strane Radimskog od
kraja devetnaestog stoljeća).
227
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Šagrađena je snažna rimska utvrda na mjestu tvrđave iznad Ključa, čiji se

datum ne može tačno odrediti. Veliki prijelaz preko Šane bio je pod nadzorom
ove tvrđave. Tragovi manje rimske tvrđave isto tako leže na visoravni kod
Ljubica tornja, a na visoravni ispod njega nalaze se ostaci nekih zidanih
građevina datiranih iz antičkih vremena.
Ovdje je u srednjem vijeku formirana jedinstvena teritorijalna i politička
cjelina župe (okruga) Šanice. Područje je obilježeno šumama, kopnom i dobrim
pašnjacima. Može se samo dati pretpostavka o datumu nastanka prvih utvrda
srednjovjekovnog grada Ključa. U početku je Ključ bio županijski (grad okruga)
grad srednjovjekovne župe Šanice. Bio je jedan od najstarijih gradova,
Bojanovski pretpostavlja da je utemeljen tokom trinaestog stoljeća (Bojanovski,
1973., 105., Truhelka, 1904., 61.).
Najstarija eksplicitna referenca na grad Ključ datira iz 1322. godine, u
povelji bana Štjepana II Kotromanića, dajući Banici župa (Mrenska župa) i
Vrbanju, te gradove u njima Ključ i Kotor, Vukosav Hrvatinić, Vukosav, sin
Princa Hrvatin, upućuje se na 1325. godinu kao knez od Ključa. Od tada je Ključ
bio u posjedu Hrvatinića. Budući da su sinovi Hrvatina Štjepanića bili vazali
bana Štjepana II Kotromanića, župa Banica i grad Ključ postali su dio Bosanske
države. Oko 1325. Hrvatin, otac Vukosav Hrvatinića, imao je nadimak "Ključki",
što znači da je grad postojao krajem trinaestog stoljeća.
Kralj Tomaš je potvrdio posjed Ključa od strane Ivaniša Dragišića i
njegovih sinova po povelji objavljenoj u Vranduku 1446. godine. Iako je Ključ
već bio poznat već 120 godina, samo u toj povelji kralja Tomaša, upućuje na
varoš ili grad od "Pod Ključ". I Ključ i čitavo područje Donjih regija postali su
važni kada je zbog osmanskih napada glavni grad države prebačen u zapadne
regije. Prisutnost Kralja i njegova pratnja potaknuli su trgovinu i gospodarski
razvoj regije. Godine 1463. posljednji bosanski kralj Štjepan Tomašević
pokušao je pronaći utočište u Ključu, ali je zarobljen i zatvoren. Od napada na
Ključ od 1463. do 1878. godine, grad je bio dio osmanskog sultanata. U tvrđavi
je postojala stalna posada pod Dizdarom do 1838. godine. Krajem
sedamnaestog stoljeća nalazio se i Kapetan sa sjedištem u Ključu.
Utvrda Ključa postavljena je visinski i bila je izgrađena u vrijeme hladnog čelika,
prije upotrebe vatrenog oružja, ali vremenom su određeni dijelovi utvrde ili
pojedinačne strukture unutar nje prilagođene upotrebi vatrenog oružja.
228
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sl. br. 1. Stari grad Ključ, mjesto gdje se predao posljednji bosanski kralj 3
Ruševine tvrđave Ključ sastoje se od tri odvojena kompleksa koji čine

organsku cjelinu, ali nisu okružene jednim odbrambenim zidom. Osnovna
obilježja same srednjovjekovne utvrde su njegov izduženi tlocrt i relativno
maleno područje odbrane, ali nešto složeniji sistem utvrđenja. Utvrda u užem
smislu je visoko iznad rijeke Šane, a samo je taj dio bio okružen zidinama.4
Unutar ovog kompleksa nalazi se srce srednjovjekovne tvrđave sa vrstom
"Šubforta" ispod "Podgrađa", oko 50 m ispod tornja, koja je također bila
okružena zidinama, ali isti su se odavno urušili. Na ravnini ispod sjevernih
bedema, četiri probna otvora otkrivala su samo antikni materijal, koji je bio
pohranjen od utvrde. Ovo područje ispod utvrde obraslo je šumom.
Ljubica kula, koja je slobodnostojeća, nalazi se na najzapadnijoj i najvišoj tački
stjenovite izlazne visine iznad tvrđave i tabora. Tabori su na grebenu ispod
utvrde. Oni su u osnovi srednjovjekovne, ali njihov trenutni oblik datira iz
osmanskog razdoblja.
Utvrda je najstariji, i to je srednjovjekovni grad Ključ. Tokom vremena
određeni dijelovi utvrde ili pojedinačne strukture unutar njega prilagođene su
za upotrebu vatrenoga oružja. Utvrda se sastoji od nekoliko građevina
izgrađenih na neravnom, stjenovitom tlu na nekoliko grebena koji se strmo
spuštaju prema jugu, prema dolini u kojoj se nalazi današnje naselje Ključ. Ša
južne strane odbrana se vrši sa hridi dubokog klanca, a na sjeveru visoki zidovi
odbrane su prisutni oko cijelog kompleksa srednjovjekovne utvrde. Tlocrt
utvrde potpuno je prilagođen dugoj i uskoj lokaciji.
3https://mojusk.ba/stari-grad-kljuc-bh-blago-mjesto-gdje-se-predao-posljednji-bosanski-kralj/
4https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/rimljani-su-u-kljucu-napravili-grad-u-
njemu-je-bosna-pala-pod-vlast-osmanlija/262068
229
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Srebrenik
Štara tvrđava Šrebrenik smještena je na sjeveroistočnim obroncima
planine Majevica, u selu Gornji Srebrenik, oko 5 kilometara od malog mjesta
Šrebrenika. Štara utvrda sagrađena je na visokoj i strmoj, gotovo
nepristupačnoj stijeni iznad rijeke Tinje. Duboko rezanje iskopano je ispod
najlakše dostupnog dijela utvrde, tako da se može doći samo preko mosta. Pet
kilometara od današnje Tuzle (Županje) ili Tuzla-Lončari-Brčko cesta.
Sl. br. 2. Drugo ime za srebro5
U neko vrijeme u prošlosti utvrda Šrebrenik bila je od velike strateške

važnosti kao odbrambena tačka za široko područje. Nalazi se između ravnica
Panonije i planinskog područja Bosne. U srednjem vijeku je zaštićeno područje
južno od Šave od aspiracija mađarske krune Sv. Stjepana. Tokom osmanskog
razdoblja, u kasnom 15. i početkom 16. stoljeća, kada su političke i vojne težnje
ponekad bile u suprotnim smjerovima, najprije Mađari i Osmanlije, a potom u
17. i 18. stoljeću Austrijanci, vratili su važnost ovoj utvrdi.
Štara tvrđava Šrebrenik bila je blizu istočne granice srednjovjekovne župe
(okruga) Usore, čija se povijest može pratiti u kontekstu srednjovjekovne
bosanske države od 13. do 15-tog stoljeća (Anđelić, 1977, 142-172). Ležao je na
vojnoj ruti duž doline rijeke Bosne, važan u vojnim, tj. strateškim uvjetima, ali
bez mogućnosti da se formiraju veća civilna naselja (Kovačević-Kojić, 1978,
82-84).
5 http://www.ka5an.ba/2010/02/27/drugo-ime-za-srebro/
230
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Najstarija referenca na ovu tvrđavu potječe iz 1333. godine, kada je

došlo do spora između bosanskog bana (guvernera) Štjepana II Kotromanića i
srpskog kralja Dušana nad vlasništvom Štona. Dubrovnik je osjetio da je to
prikladan trenutak da dovede Ston i ostale obalne krajeve do Prevlake pod
vlastitu vladavinu. Oni su se posvetili diplomaciji kako bi pomirili dvojicu
vladara, a Ston je bila cijena za taj diplomatski uspjeh. Povelju kojom je odustao
od svojih prava na Ston izdao je bosanski ban Stjepan II 15. Februara 1333.
godine, ispod tvrđave Šrebrenik (Jalimam, 2004, 24; Nilević, 2003, 39).
Šrebrenik je prvi put došao pod mađarsku vlast 1393. godine, tijekom
kampanje kralja Sigismunda (1387.-1437.). Od tada, mađarske vojne kampanje
protiv Bosne postaju češće. Mađari su zauzeli Šrebrenik još tri puta, 1405.,
1408. i 1410. godine.
Sl. br. 3. Stari grad Srebrenik iz zraka 6
Godine 1408. godine, kako bi oslabio Bosnu, mađarski kralj Šigismund

nominalno je dodijelio tvrđavu Šrebrenik srpskom despotu Štefanu Lazaraviću
(Handžić, 1975., 23; Jalimam, 2004, 26). U tvrđavi je ostao mađarski garnizon,
gdje je, prema povijesnim dokumentima, zabilježen kao još uvijek okupiran
1430. godine (Handžić, 1975., 22-23; Basler, 1957, 120, Jalimam, 2004, 26). Tada
su, na poziv princa Mateja, "odani sluga mađarskog kralja Šigismunda iz
Luksemburga", dubrovački obrtnici obavili određene građevinske radove na
tvrđavi Šrebrenik. Čini se da je 1433. godine bosanski kralj Tomaš uspio vratiti
kontrolu nad Šrebrenikom. Godine 1452. okrug Usora i tvrđava Šrebrenik
6 Stari grad Srebrenik iz zraka - www.dron.ba,
231
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pripadali su srpskom despotu Đurađu Brankoviću, koji je iste godine povratio

istu mađarskom guverneru Janku Šiginjaninu (Handžić, 1975., 23,28; Jalimam,
2004, 31). U to vrijeme Šrebrenik je bio od velikog značaja za Mađare, Bosance i
Osmanlije, a posljedica toga bile su česte bitke nad njim.
Budući da je teritorij južno od Šave, do planina Bosne vrlo nesigurna regija
između granica Bosne i Mađarske, na području regije između rijeka Šave, Drine
i Bosne nastale su brojne utvrđene gradine. Dvije paralelne linije utvrda mogu
se prepoznati: na sjever, sa utvrdom Dobor, Gradačac i Koraj, a na jugu, koji se
sastoji od utvrda Doboj, Soko, Srebrenik i Teočak. U ljeto 1426. godine Osmanlije
su izvršile dva upada u Usoru i stigli do predgrađa Šrebrenika. Napokon je
osvojen tijekom osmanske invazije Bosne 1426. godine, kada je Dubrovnik 13.
listopada u pismu objavio da je cijela županija Usora bila okupirana. Ša
okupacijom većine bosanskog teritorija 1463. godine, strateška važnost
Šrebrenika je rasla. Iste granične utvrde sada su postale važne strateške tačke
između zona interesa dviju snaga: Mađarske i Osmanskog Carstva. Osmanlije su
ostavile male garnizone u tvrđavama, a konačno vojska je bila prisiljena zbog
nedostatka opskrbe da se povuče sa teritorije.
Raspored odbrambenih objekata u staroj tvrđavi Šrebrenik bio je
diktiran samom prirodom mjesta. Utvrda je sagrađena na litici koja se diže
iznad okolnog terena na visinu od 50 do 70 metara. Gornji plato na litici je
neravna površina i pukotina. Razlika u nadmorskoj visini između najniže tačke,
gdje se nalazi kula III, a najviša je oko 13 metara. Kao rezultat toga, cijela
tvrđava se zbija na područje od oko 60m (sjever/jug) i 30m (istočno/zapadno).
Tešanj
Tešanj se nalazi na rijeci Tešanjki, desnoj strani pritoke Usore. Utvrda
stoji u središtu grada na strmom, stjenovitom brežuljku.
Nije poznato tko je utemeljio utvrdu, ali na temelju nalaza
prapovijesne keramike na području tvrđave, a možda ostaci rimske
opeke, može se pretpostaviti da su se na tom prostoru naselili prvo Iliri i potom
Rimljani, a potom kasnije Slaveni migranti. Postoji vrlo malo podataka o
srednjovjekovnoj utvrdi, vjerovatno zato što sami Tešanj nije bio na bilo kojem
tadašnjem strateškom putu. Prvo upućivanje na to u pisanim izvorima datira iz
1461 godine, u povelji kojom je Štjepan Tomašević darovao Tešnju, kao krunu
zemljišta, svom stricu Radivoju. Iz Ištvanfijevih referenci na povijest Mađarske
jasno je da je mađarska vojska, nakon osmanskih napada na Šrebrnik, a potom
na Tešanj 1520 godine, zapalila i uništila utvrdu dok su se povlačile. Krajem
sedamnaestog stoljeća imao je vrlo važnu ulogu u osmanskoj odbrambenoj
232
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
arhitekturi, a zatim je i obnovljen i utvrđen prema standardima tadašnjeg

vremena.
Sl. br. 4. Tešanjska tvrđava najstarija u Bosni i Hercegovini 7
U ranom osamnaestom stoljeću, za vrijeme vladavine Sultana Mustafe

(1695-1703.), izgrađen je novi, donji dio utvrde. Na temelju pisanih izvora
izviješća austrijskog špijuna osamnaestog stoljeća i turskog izviješća iz 1833.
godine, može se zaključiti da je Tešanj bio pristojno održavan kao dobro
utvrđen lokalitet do devetnaestog stoljeća. Utvrda je napuštena 1840. godine.
Sl. br. 5. Welcome to BiH, 4K Tvrđave u Bosni i Hercegovini 8
7 https://www.oslobodjenje.ba/o2/rodni-kraj/turizam/tesanjska-tvrdava-najstarija-u-bih
8 Welcome to BiH - 4K - Tvrdjave u Bosni i Hercegovini - Aerial Footage,
https://youtu.be/8ByM3aXLImY
233
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Utvrda se sastoji od dva dijela: prva je nastala tokom razdoblja

srednjovjekovne vladavine, a druga tokom osmanskog razdoblja.
Prvo srednjovjekovno utvrđeno naselje izgrađeno je na samom vrhu
stjenovitog brda, gdje je sagrađen poligonalni, vjerovatno sedmostrani tamnički
toranj, kasnije poznat kao "Krnja" sa zatvorenim dvorištem. Temelji kula bili su
znatno niži od dvorišta, a zapadno su ležali na temeljima. Dvorište je
neregularni polukrug sa radijusom od 26 m. Na ulazu u ovaj najstariji dio
tvrđave bila je kapija dimenzija 2,0 x 2,0 m, sa okruglim prekrivačem od tufa.
Na sjeveroistočnoj strani dvorišta je dvanaesto-strana kula, 48 m. u obimu, sa
zidovima debljine 2,72 m na nivou prizemlja. Ša obzirom na veličinu tlocrta
može se pretpostaviti da je kula visoka između 15 i 20 m i da ima tri gornja
sprata. Tavan prizemlja je bio nepravilan sferni svod. Ova kula je bila najvažnija
odbrambena tačka tvrđave. Zidovi su imali rupe, od kojih su dva preživjela;
ostali su kasnije zatvorili Osmanlije koristeći kamene ploče. Između ovog i
kruga tamnice, današnji dan "Krnja", zidan je bastion na perimetralnom
obodnom zidu. Zidovi su imali grudobrane sa rupama za puške. Zid koji
povezuje Krnja toranj i ograđuje dvorište na jugoistoku je dugačak 52 m, a
debljine 2,40 m, od kojih grudobrani čine 1.50 m, a za komunikacije se koristi
0,90 m. Visina zavjesnih zidova kreće se od 2 do 10 m, ili vidljivo spolja od 6 do
15 m. U dvorištu su prethodno bile drvene zgrade koje su se koristile za
stanovanje i bunar koji je sada ispunjen. U neposrednoj blizini dvanaesto-strane
kule izgrađen je još jedan, manji, sedmo-strani toranj, povezan zidom sa
kapijom.
Izvan tornja iskopana je grobnica, sa drvenim mostom koji je vodio do
vrata. Zid debljine 1 m proteže se od manjeg tornja paralelnog sa istočnim
zidom, zatvarajući uski prostor koji stvara zamku neprijatelju koji napada. Na
kraju su bila vrata kuće ili stražarnice. Političke okolnosti u ranom petnaestom
stoljeću dovele su do daljnjeg jačanja utvrde, gubeći izvorne značajke
srednjovjekovne palače i postupno se razvijale u tvrđavu. Pretprostor je
izgrađen, okružen debelim zidovima, sa otvorom za vrata. Ovaj se zid presijeca
preko gomile koja je štitila kulu, pa je ispod njega trebao biti ukopan kanal kako
bi se omogućilo ispuštanje kišnice.
Tvrđava Tešanj stekla je konačni izgled u kasnom srednjem vijeku. Još
su jedna, izvorno projektirana vrata (kapija) bila izgrađena, koja je kasnije bila
važna središta odbrane. Ta je kula povezana sa ostatkom utvrde zidom između
dvorišta I i II. Na samom rubu uzvisina zidovi su tada izgrađeni zatvarajući cijeli
obrambeni sistem i davanju kompleksa ukupno četiri dvorišta. Dvorišta II, III i
IV koristili su se za hortikulturne svrhe. Zidarske tehnike korištene u izgradnji
tvrđave Tešanj su one zajedničke svim srednjovjekovnim bosanskim utvrdama.
234
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kamena je obloga upotrijebljena u koju je uliven kamenolomski (lomljeni)

kamen i vapneni (krečni) malter.
Turci su 1520. godine pronašli utvrdu izgorenu i uništenu te je ostavili u
tom stanju sve do sedamnaestog stoljeća kada su je morali popraviti, povećati i
osigurati, poput većine drugih bosanskih utvrda. Štari srednjovjekovni Tešanj
obnovljen je i prilagođen metodama današnjeg ratovanja, a novi, dodatni dio
daje utvrdi sasvim novi izgled. Najprije se gradi 20 m visok „Krnja“ toranj u
staroj tvrđavi. Donja polovica bila je čvrsta i ugrađena u stijenu. U prizemlju je
bila cisterna sa kapacitetom od 70.000 litara vode. Bio je natkriven
nepravilnom kupolom i imao je drveni pod koji ga dijeli na dvije etaže.
Zidovi su bili 2 m debeli. Na podu iznad cisterne bio je mjesto za mali top, sa
mogučnošću da ispali punjenje kroz pet otvora na zidu tornja. Pristup je bio
preko debelog zida i malog kvadratnog tornja u koji se stizalo kamenim
stepenicama od dvorišta. Uz Krnja toranj, kao na drugom kraju dvorišta,
nalazila su se dva bunkera sa bačvastim krovnim svodom i prekrivena gustim
slojem tla i vegetacije. Popravljena je i dvanaesto-strana kula, podijeljena na
dva dijela i pretvorena u bastion, sa kazamatom za garnizon, magazin za barut i
skladištem municije. Kapija V, pored tornja, 1,50 m široka, je obnovljena sa
okruglom lučnom gredom. Na stranama su dva pilastra koji podupiru
segmentirani luk sa šipkom u sredini. Unutar okvira su urezani polumjesec i
nadžak (dugačka sjekira). U blizini je izgrađen još jedan masivni bastion sa
kazamatom od 8,00 x 2,70 m, koji se strmo spuštao na temelje sedmostranog
tornja.
U novom dijelu tvrđave otomani su gradili Dizdarevu, peterokutnu kulu.
Kao i prizemlje sa hodnikom koji povezuje dva dijela utvrde, kula je imala dva
kata, prvi kat je bio korišten za stambene namjene i imao je koridor kazamata, a
drugi je imao apartmana za Dizdara ili zapovjednika tvrđave. Na sjeveru je
ulazna vrata u zidu, veličine 2.20 x 2.50 m, a na jugu, na jednom od uglovnika,
dvije četverostrane piramide su uklesane.
Istočno od Dizdarevog tornja sagrađen je bastion sa nepravilnim
kružnim tlocrtom i promjerom od 23 m. Tunel je iskopan kroz središte
bastiona, sa kazamatom sa lijeve i desne strane. Na sjeveroistoku i istočno od
bastiona nalazio se veliki odbrambeni zid dužine 90 m i 2,60 do 2,70 m.
debljine. Zid se protezao sve do bastiona, koje su njemačke jedinice pretvorile u
bunker tokom Drugog svjetskog rata. Ovdje, na samom kraju i u središtu
dvorišta, ostavljeni su tajni izlazi. Bastion je zaštićen još jednim zidom koji
završava na vratima II (2,23 x 3,00 m). Ovdje je tunel dug dugačak 20 metara
koji vodi u predvorje. Glavni ulaz u dvorište dvorca je kapija I; 2,35 x 3,00 m.
Šuprotno od njega je izgrađen kameni bunker za čuvara ulazne kapije. Utvrda je
235
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
na nadmorskoj visini od 305 m iznad nivoa mora. Obuhvata ukupnu površinu

od 5.600 kvadratnih metara i ima opseg od 390 m. Dužina je 120 m i širina 80
m na najširem mjestu.
Prusac (Akhisar)
Povijesni lokalitet Stare utvrde Prusac (Biograd, Akhisar) nalazi se u
Pruscu, oko 5 km južno od Donjeg Vakufa i oko 2 km od glavne ceste Donji
Vakuf – Bugojno. Izgrađena je na stjenovitoj uzvisini oblika jezika koja se uzdiže
oko 50 m iznad Prusačke rijeke, čije su obale gotovo vertikalne u ovom
trenutku. Štoga je dobro zaštićena od strane karaktera zemljišta na svim
stranama osim na jugu, gdje je postupno padanje terena. Cjelokupno okolno
područje može se držati pod nadzorom iz ove tačke. Ispod tvrđave se oblikovalo
civilno naselje. Na jugu utvrde, na padini nalazi se povijesno središte Prusca.
Sl. br. 6. Prusac živi samo od stare slave9
Ravnica Prusca, koja je bila dio župe Uskoplje, proteže se uz dolinu

ispod grada Prusca. U vremenima nemira od 15. do 17. stoljeća bilo je i mjesto
gdje su se vojnici okupljali u toj nesigurnoj graničnoj regiji. Do 1878. godine i
kasnije, preko Prusca prolazila je glavna cesta od središnje Dalmacije do Bosne.
U vedro vrijeme Donji Vakuf se može vidjeti iz utvrde.
Tokom arheoloških istraživanja provedenih 1980-ih na vrhu brda,
unutar zidina citadele, otkriven je prapovijesni materijal iz eneolitika,
brončanog i željeznog doba. Tu se nalazilo gradinsko naselje, koje su kasnije
zatrpale radovima srednjovjekovne i osmanske trupe (Marijanović, 2001, 90-
9 https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/stari-grad-prusac/253780, Prusac živi

samo od stare slave, a od bedema nacionalnog spomenika pravili štale, radiosarajevo.ba, 28. 02.
2017
236
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
114). Pretpostavka je da je u antičkim vremenima postojala cesta između

Prusca i susjednih naselja, ali njen položaj još nije otkriven (Pašalić, 1960., 41).
Arheološki iskopi nisu otkrivali antičke ostatke u staroj tvrđavi. Mazalić je
mišljenja da je kaldrma u Pruscu, čiji ostaci su još uvijek bili vidljivi pedesetih
godina prošlog stoljeća na glavnoj cesti kroz naselje izvan glavne kapije do
tvrđave, bili antičkog izvora (Mazalić, 1951, 174).
Prusac je bio u srednjovjekovnoj župi Uskoplje, koja je bila podijeljena
na Gornje i Donje Uskoplje. Susidova tvrđava bila je u Gornjem Uskoplju, Pruscu
a Vesela Straža u Donjem Uskoplju. U srednjovjekovnom razdoblju za Prusac
nema preostalih dokumentarnih izvora. Tokom borbe između Osmanlija i
Mađara u drugoj polovici 15. stoljeća granica u župi Uskoplje bila je u stalnom
pomicanju linija. Turci su vjerojatno uzeli utvrdu 1463. godine, ali nije ostala
dugo pod njihovom kontrolom.
U jesen iste godine vojska Herceg Vladislava, koja je djelovala u župi
Uskoplje, pomogla je osloboditi Jajce od Osmanlija. Tada je, najvjerojatnije,
Prusac došao pod vlast Herceg Vladislava.
Defter iz 1468. godine ne upućuje na Veselu Štražu ili Biograd, već se odnosi na
utvrdu Susida i Gračanica (Šabanović, 1982., 128., Dinić, 1978., Zemlje, 240).
Utvrde isto tako nisu navedene u inventarima iz 1485. i 1489. godine.
Najranije upućivanje na ime Prusac nalazi se u pismu guvernera
bosanskih sandžaka Škender - paša Mihajloglu (Mihajlović) do Dubrovnika,
napisano "U tvrđavi Prusac 29. Jula". Godina nije zabilježena, ali Truhelka datira
pismo na 1478, ili na 1478 – 80. Ovaj datum također se navodi kao najstarija
referenca na tvrđavu Prusac, Mazalić, Kreševljaković, Vego i Šabanović
(Truhelka, 1911, 49-50, Mazalić, 1951, 151, Kreševljaković, 1953, 23, Vego, 1957,
98, Šabanović, 1982, 43). Godine 1499. Skender-paša je svoje jedinice
koncentrisao u prusacku ravnicu kako bi bila spremna za napad na Jajce, dok je
u gornjoj tvrđavi stacioniran mađarski garnizon. U periodu banata Jajce, 1464 –
1527, utvrda je prošla od mađarske do osmanske ruke i natrag nekoliko puta, a
ljudi iz Klisa sandžak10 često su ostajali u tvrđavi.
Prusac je konačno osvojio sin Mustaj-bega Škender paše 1502. godine (Mazalić,
1951., 151). Pod uslovima sporazuma između Osmanskog carstva i Mađarske od
20. Avgusta 1503., Prusac je ostao pod osmanskom vladavinom. Mađarski i
turski izvori iz 1503. i 1519. godine odnose se na utvrdu po imenu Belgrad ili
Biograd. Svaki dokumentarni izvor na turskom jeziku odnosi se na njega kao
Akhisar, što je doslovni prijevod Biograda. Dvije nahije (male jedinice, općine) u
10 Kliški sandžak bio je jedan od sandžaka u Osmanlijskom carstvu, osnovan 1537. godine sa
formalnim sjedištem u Klisu, dok je u praksi zapravo grad Livno bio centar ovog sandžaka na
jugozapadu carstva koji je od 1580. godine pripadao Bosanskom pašaluku
237
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Uskoplju-Skoplju u ranim osmanskim dokumentima. Prvo utemeljenje bilo je

nahije Škoplja, u Gornjem Škoplju, sa sjedištem u Susidu. Kad je Prusac preuzet,
formirana je i nahija Belgrada (Akhisar) u Donjem Skoplju. Ova nahija pripada
vilajetu i kadiluku Neretve, najranije referiranje na njega potiče tek od 1540.
godine. Krajem 16. stoljeća Akhisar je postao sjedište kadiluka i pripadalo je
Klisu sandžak. U to je vrijeme Akhisar bio najjača utvrda i važan kulturni centar
(Šabanović, 1982, 151, 153, 205, 213).
Budući da je Prusac bio na raskrsnici, a na glavnoj cesti koja je vodila od
splitske regije do Bosne, između 1550. godine i izgradnje nove ceste Donji
Vakuf – Bugojno negdje poslije 1878. godine prolaze brojni putnici i izaslanstva.
Godine 1550. Catarino Zeno prolazi kroz grad, upućujući na to kao "Castel
bianco" (Biograd), a 1531. godine Kuripešić je također prolazio. Od 16. stoljeća,
bosanski upravitelji i ljudi iz Klisa sandžak često su se taborili u Pruscu,
čuvajući granice i pripremajući se za prodore u susjedni mletački i austrijski
teritorij (Šabanović, bilješke u bosanskom prijevodu Evliya Çelebieva putopisa,
1979, 131, nn. 39-40). Između 16. stoljeća i pada Klisa sandžak, Prusac je bio
vojvodstvo u Klisu sandžak.
Godine 1621., Šarhoš Ibrahim-paša Memibegović, imenovani guverner
Bosne (bosanski beglerbeg), pregledao je tvrđavu Prusac. Bilo je tada 60 kuća
unutar bedema i 200 izvan. Izvjestio je da je Prusac imao mali dvorac sa
dvorištem. Grad je imao agu i kadiju, a često ga je znao posjetiti sandžak (beg).
Godine 1626. Anastazije Đorđić putovao je kroz Prusac. Oko 1647-48, s
početkom Kandianovog11 rata, venecijanske trupe napredovale su sve do
Prusca.
U vrijeme kada je Çelebi12 prvi puta putovao kroz Bosnu, 1660. bosanski
beglerbeg bio je Melek Ahmed Pasha, štitnik Čelebije, kojeg se stalno naziva
dobročiniteljem i strategom. On to i čini, u odnosu na Prusac, koji je beglerbeg
obnovio i popravljao na svoj trošak (Çelebi, 1979, 132). U ovom trenutku utvrda
imala je dizdara ili zapovjednika tvrđave i 300 muškaraca, a ukupno 80 kuća u
obuhvatu. Za vrijeme Kandijskog rata, Prusac je bio strateška obrana u defileu
kroz koju mletačke snage (uskoci, kako ih Çelebi naziva) mogu napredovati
dublje u Bosnu. Çelebi bilježi da je varoš imala osam mahala sa 800 čvrsto
napravljenih kuća (u blizini Prusca se nalazio veliki kamenolom), jednokatni ili
dvokatni objekti, osam džamija, tri tekije, hamam i osamdeset trgovina.
11 Petar I. Kandijan (Pietro I. Candiano, 842. - Makarska, 18. rujna 887.

12 Mehmed Zilli (25 March 1611 – 1682), known as Evliya Çelebi, Evlija Čelebija
238
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Godine 1692. došlo je do drugog velikog upada u Uskoplje od strane

Morlaka (Crni Vlasi), pomognuti od strane Mlečana, pljačkali su putem do
Prušca i Donjeg Vakufa.
Prvi dizdar poznatiji po imenu Hasan-aga, koji je služio do 1768. godine.
Naslijedio ga je njegov sin Mustafa-aga, koji je ostao na ovom mjestu sve do
1780-ih. Posljednji dizdar bio je Abdulah-aga Rustempašić. Godine 1833.
tvrđava je imala 7 topova (Kreševljaković, 1952, 154). Tvrđava je napuštena
1838. godine. U vrijeme Omer-paša Latasa, sredinom 19. stoljeća, Akhisar je
pripadao Travničkom kajmakamluku (okrugu), ali je središte mudirluka13
(županije, oblasti pokrajine) ostalo tamo. Kad su austro-ugarske snage zauzele
Bosnu, vojska je neko vrijeme ostala u utvrdi Prusac.
RAZVOJ MALIH GRADOVA SA NASLIJEĐEM
Razvoj baštine danas je usmjeren na velike gradove i centre koji su

prepuni ljudi i puni spomenika koje smatramo „važnijim“. U kulturi suvremenih
nomada koje često nazivamo i turistima, izvor su prihoda i dobiti za većinu
kulturno orijentiranih gradova. Tok prihoda stvara turizam, gospodarstvo i
drugi elementi koji pokušavamo prodati u zajedničkom paketu sa baštinom,
odmorom, posjetom, atrakcijama i kupovinom.
Veliki gradovi danas su centri zajedničkog plana u svim nabrojanim
područjima, planovi upravljanja uključuju sve elemente koji mogu generirati
atrakciju i prije svega noćenje u određenom području. Mnogi od njih imaju
različite ponude za posjetitelje, tematske festivale, manifestacije, sa različitim
događajima i jedinstvenim vrijednostima koje jednostavno morate vidjeti. Često
su zanemareni različiti centri baštine, mali gradovi baštine i područja, odsutni u
cestovnoj infrastrukturi i izvan glavnih turističkih pravaca. Takvi centri i mali
gradovi obično nude različite i općenito čiste/izvorne baštine u skladu sa
izolacijom i područjima udaljenim od glavnog.
Izvori baštine koji se mogu naći u malim gradovima sa naslijeđem su raznoliki,
od osnovnih do određenih/specifičnih vrsta baštine. Oralna baština,
nematerijalna baština, tradicionalna okolina, osjećaj jedinstvenosti, posebnosti i
specijalnosti, umjetnost i obrt prezentovan je na licu mjesta i prikaz
13 Oblast, pokrajina kojom je upravljao mudir (tur.)
239
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
tradicionalnog načina života koji su predstavljeni u svom izvornom obliku.

(Neki su prikaz žive baštine poput muzeja na otvorenom14 ).
Izvornošću ove baštine i načinom predstavljanja u pogledu postavljanja
u dio okoliša velik je, a riječ je o promociji i korištenju zajedničkih kulturoloških
vrijednosti prije svega za razvoj.
Sl. br. 7 i 8. Dolazak i noćenja turista u BiH 15
Šigurno je da je uključivanje ovih kulturnih vrijednosti sastavni dio

programa, te u planiranju i razvoju urbanih središta, naselja i ruralnih područja.
Ciljna područja bogata su kulturnim vrijednostima i turističkim potencijalom,
14 http://www.skansen.se/en/, Skansen je najstariji muzej na otvorenom na svijetu, koji

prikazuje cijelu Švedsku sa kućama i farmama iz svih dijelova zemlje.
15 https://www.bihbrojke.com
240
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ali nisu pravilno i u potpunosti istražena. U mjestima visokog urbanog razvoja

prisutan je jedan vid "kulturnog preopterećenja" te ne postoji pravilno
postavljanje i utjecaj koji se poštuju u područjima sa kulturnim krajolicima u
kojima je kultura ugrađena u sam doživljaj i posjetu. Ovakvo otvaranje
kulturnih vrijednosti pruža priliku za promociju lokalnih identiteta,
premošćivanje obližnjih velikih centara i stvaranje ruralne periferije
atraktivnim mjestima za život, rad, boravak i naravno turističku posjetu. Jer
samo mjesto vrijedno boravka je ustvari i mjesto vrijedno i same posjete.
Izvori potpore za ovakav vid razvoja se mogu naći na putu korištenja
transnacionalnih akcijskih planova, kako bi se podržali zajednički
konzervatorski radovi i korištenje međusobnih kulturnih vrijednosti kao faktor
razvoja za određeno područje i dobar izvor za održive turističke aktivnosti.
Ovakav projekt usmjeren je na aktivnosti koje pridonose razvoju endogenog
(unutrašnjeg) potencijala i stvaranju izravnih i neizravnih prihoda kao i
naravno novih radnih mjesta za samu zajednicu.
Prvi je cilj postići bolje razumijevanje ciljeva i značenja instrumenata
koji se bave kulturom i baštinom, a zatim i identificirati samu kulturnu baštinu
koja povezuje i pruža zajednici priliku za razvoj kvalitetnoga proizvoda i
stvaranje gospodarskog rasta. Poseban je cilj razumjeti kako iskoristiti sav
kulturni potencijal jednog mjesta i iskoristiti ga u okviru razvoja. Ciljne skupine
ovdje su brojni sudionici koji dolaze od nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti
do razvojnih agencija, univerziteta, istraživačkih i naučnih institucija. Nevladine
organizacije i kulturni radnici imaju posebno mjesto kao inicijalni nositelji
društveno pozitivnih utjecaja na lokalne zajednice.
Radna baza za djela su mjesta koja nose zajedničke i europske
vrijednosti kulturne i prirodne baštine, prije svih historijskih i kulturnih.
Kulturni koridori i prirodna baština koja su međusobno povezana u svim
aspektima života. Izvedbe na putu održivog urbanog razvoja i kulture kao i
decentralizacije velikih gradova danas su veliki imperativ za daljnji razvoj, a to
je posebno naglašeno u tranzicijskim zemljama. Poput starog vina, ovi gradovi
sa naslijeđem dugo su zrela i sada su spremna da ih posjetitelji napokon dožive.
Ali ne zaboravimo da ti gradovi nisu samo kamen, zidovi i malter. Njihov duh su
ljudi koji ih čine živim i koji vas srdačno dočekuju, uživaju i dijele sa Vama svoju
ponosnu i raznoliku baštinu. Većina gradova narasla je tijekom proteklih 19
stoljeća, a neki imaju porijeklo koje seže mnogo dalje. Neki su gradovi imali
svoje korijene u starim ilirskim tradicijama, ili su ih osnovali Rimljani ili čak
Slaveni, dok su drugi odrasli na mjestima srednjovjekovnih trgova - ili na
mjestima na obali rijeka gdje su ljudi jednostavno odjednom počeli živjeti.
241
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Primjeri predstavljenih gradova trebaju biti određeni zbog njihovog

jedinstvenog karaktera koji se ostvaruje kombinacijom arhitektonskih stilova,
često objedinjavanjem mnogo stoljeća, što im daje – a i njihovim budućim
posjetiteljima – poseban osjećaj direktnog iskustva prošlosti. Ono što tako i čini
posebnim ove gradovima jest pažljiv način na koji se mogu prezentirati njihova
historijska obilježja – bilo u obliku Info-centra za posjetioce, označene šetnice
ili turističke staze oko grada ili pružanja posebno prilagođenog vodiča i ture
obilaska. Ti gradovi imaju jedinstvene resurse baštine i potencijal za postizanje
statusa turizma i podizanje rasta.
Načelo programa bilo bi razvijanje broja gradova sa jakom fizičkom
baštinom koja bi predstavljala baštinu zemlje ili područja/regije (općine,
kantona). Ovaj razvoj imao bi dvostruki učinak pomaganja u samoj zaštiti
izgrađene baštine i pružanja snažnog marketinškog alata za turističku
industriju u tim gradovima i zemlji u cjelini.
Razvoj u određenim gradovima obuhvata sljedeće:
- Otvaranje očuvanih historijskih građevina ili dijelova prema
posjetiteljima
- Obnova uništenih i napuštenih historijskih građevina ili dijelova te
otvaranje prema posjetiteljima
- Izrada brojnih tema, uključujući historijske, arhitektonske, arheološke,
književne, i vjerske poveznice pojedinih tačaka interesa
- Organizovanje festivala i manifestacija
- Izrada integriranoga sistema znakova i obavijesti
- Razvoj integriranoga plana upravljanja saobraćajem koji uključuje
obavezno parkiralište za posjetioce i pješačke staze za obilaske,
biciklističke staze, trim staze, itd...
- Razvijanje i upravljanje info-centrom za posjetioce
- i sva druga sredstva koja se pokaži kao korisna tokom metoda provjere,
mjerenja i analize postignutoga.
Šredišnji dio programa je razvoj jedne vrste centara za posjetitelje
(Info-centra). Ovakav centar bi osigurao orijentacijsku tačku, te jedno mjesto
okupljanja i informacijski centar za čitav projekt razvoja malog grada. Vlada će
u svom programu poduprijeti istu aktivnost u cilju decentralizacije turizma, kao
i razviti nove metode i tehnike publikacije/oglašavanja kulturne industrije
koristeći suvremenu komunikacijsku i informatičku tehnologiju.
242
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
LITERATURA
1. Truhelka,Ćiro, Država i ustrjstvo u doba prije Turaka, Sarajevo

2. Basler, Đuro, Cultural history of BiH, 1966
3. Klajić, Nada, Srednjevjekovna Bosanska Država
4. Hamidović, Muhamed, History of Bosnian Topos, Zenica 2000
5. Klajić, Vjekoslav, Povjest Bosne, 1882, Svijetlost, 1990
6. Wilkes JJ, 1969 Dalmatia, Lectures in Roman History
7. Bojanovski, Ivo, Ključ srednjovjekovni grad, 1973
8. Popović, Marko, Srednjovjekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini, 1995
9. Basler, Đuro, Stari grad Srebrenik, 1957
10. Nilević, Boris, Srebrenik u srednjem vijeku, 2003
11. Jalimam, Salih, Srednjovjekovna historija Srebrenika, 2004.
12. Kreševljaković, Hamdija, Stari bosanski gradovi, 1953
13. European Charter of the Architectural Heritage, Adopted by the Council of
Europe, October 1975
14. European Cultural Convention, 19 December 1954
DEVELOPMENT OF SMALL HERITAGE TOWNS

(REAL HERITAGE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA)
Abstract: The paper describes the development of small heritage towns,

fortifications and their wealth as the real heritage of Bosnia and Herzegovina. In
addition to the description of selected examples of fortifications, the paper
presents the challenges of developing small cities as potentials. The current theme
on the European level is the development of small towns, not necessarily as a
tourist potentials, but as a network of settlements and an important element of
the development of the region. Small towns play a significant role in providing
social services to surrounding rural areas, and are a very important part of
developmental stability and the progress of the wider environment. Cities with
heritage contribute significantly to the development of local identity. In small
towns, a significant part of the population of the region and the state lives, and
therefore are very important.
Keywords: Development, Heritage, Heritage, Small towns, Tourism, Fortresses
243
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
244
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog
i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla
IZVORNA MUZIKA – NEOSPORNI DIO NASLIJEĐA I IDENTITETA

POJEDINACA I NARODA SJEVEROISTOČNE BOSNE
Apstrakt: Tradicionalni narodni muzički izraz sjeveroistočne Bosne i

Hercegovine, koji je opće poznat pod nazivom Izvorna muzika, predstavlja vrlo
izražen oblik naslijeđa i tradicije na tom prostoru. Snažno je prihvaćeno od
pojedinaca, zajednica i sva tri naroda u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.
Brojni su vidovi prihvaćenosti Izvorne muzike od pojedinaca i naroda. Zbog toga
je Izvorna muzika sjeveroistočne Bosne i Hercegovine i nezaobilazni dio identiteta
pojedinaca, zajednica i naroda na navedenom prostoru.
Ključne riječi: Izvorna muzika, sjeveroistočna Bosna i Hercegovina, naslijeđe,

pojedinci, zajednice, narodi, identitet.
UVOD
U seoskim naseljima sjeveroistočne Bosne i Hercegovine od davnina

postoji tradicionalni narodni muzički izričaj, poznat kao Izvorna muzika, koji je
zadnjih decenija donekle izmijenjen i prilagođen tržištu i mas-medijima. Ako na
ovom području pokušamo izdvojiti neke izrazite pojave tradicionalne narodne
kulture iz oblasti nematerijalnog naslijeđa, Izvornu muziku ne možemo nikako
zaobići.
Iza Drugog svjetskog rata i tokom pedesetih i šesdesetih godina 20.
stoljeća, organizovanim nastojanjima društva i države došlo je do radikalnog
odvajanja tradicionalne kulture od svakodnevnog života.
I izvorna muzika je tada na marginama društvenih i kulturnih tokova, te
je pomalo, poput svih tradicijskih muzičkih izraza, bila potisnuta u drugi plan,
opstajući u zabačenijim i tradicionalnijim krajevima, a njeni izvođači su ostaju
245
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
rijetki. Inače, izvorna muzika sjeveroistočne Bosne i Hercegovine je tip seoske

tradicijske muzike koja se bazira u starinskom seoskom dvoglasnom pjevanju,
kojem je vremenom dodana šargija, a potom i violina (ćemane). Pjevačko
izvođenje je dvoglasno, od kojih jedan glas vodi, a drugi prati i nadopunjuje prvi
glas. Ansambl od obično dvije violine i jedne šargije čini klasični način izvođenja
izvorne muzike.
Zahvaljujući tehnološkom razvoju i socijalno-ekonomskim promjenama
ova muzika krajem šezdesetih godina naglo izbija u prvi plan, prvenstveno u
seoskim sredina.
NEOSPORNI DIO NASLIJEĐA I IDENTITETA U SVIM PRILIKAMA I NA

SVIM SKUPOVIMA
Neosporna je činjenica da u prošlosti i danas izvorna muzika predstavlja

nezaobilazni vid naslijeđa i identiteta u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini.
Kako u percepciji i doživljaju pojedinaca, tako i kolektiva.
Nemoguće je, da manja ili veća okupljanja naroda prođu bez izvorne
muzike. Takva su manja okupljanja i sijela po kućama ili drugim mjestima, koja
su više privatnog karaktera ili veća okupljanja povodom nekih privatnih veselja
(velike svadbe, rođenja, ispraćaji, rođendani). Također, i masovna okupljanja
povodom velikih proslava, vjerskih blagdana, vašara, korida...
Izvorna muzika, koju izvode razne izvorne grupe i izvornjaci, narodno
kolo uz tu muziku, tako dominiraju i na poznatim vašarima: Puračić, Derventa,
Gračanica... (Slika 1)
Slika 1. Vašer u Puračiću 2016. godine, kolo uz muziku Izvorne grupe Refkini ahbabi
246
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prilikom okupljanje srpskog naroda 2013. u Donjoj Lupljanici kod

Dervente, ističe se: „Nema ništa ljepše na svijetu, nego kad šargija zacvili, kad
čuješ njen zvuk, a violina ciči i prati. Tad noge same poskakuju, a srce hoće da
iskoči od miline i sreće jer nas to sve vraća u naša mladalačka doba kad smo
prelovali i zborovali po našim selima. Dalje: „Želimo da ne zaboravimo tradiciju,
da se okupljamo i viđamo, a da mlađi vide kako smo se nekada zabavljali, kažu
Donjolupljaničani, koji su se kod crkve u Popovića Gaju sastali na zborovanju i
druženju, drugi put u ovoj godini“. (slika 2.)
Slika 2, Okupljanje naroda u Donjoj Lupljanici kod Dervente, 2013. godine
Brojne su vrste okupljanja naroda kada se obavezno čuje izvorna

muzika. (Slika 3.)
Slika 3. Snimanje Radio Posavine 2010. godine, sviraju Braća Jelčavić
247
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
I brojni pojedinci jako poštuju, čak se i oduševljavaju izvornom

muzikom. Ovu muziku slušaju i u njoj uživaju u raznim privatnim prilikama.
Jedan ugledni ljekar iz Šrebrenika mi je pričao da i njegovi odlasci kao turiste u
inozemstvo, ne mogu proći bez puštanja pjesama raznih izvornjaka u autu.
I poznati književnik Nedžad Ibrišimović je volio slušati izvornu muziku.
(Slika 4.)
Slika 4. Kalesijski zvuci u biblioteci u Kalesiji, pjevaju akademiku Nedžadu Ibrišimoviću.
Izvornu muziku snažno prihvataju svi slojevi društva sjeveroistočne

Bosne i Hercegovine, te u njoj aktivno i učestvuju. (Slika 5.)
Slika 5. Šajka Šerić iz okoline Kalesije, svira uz šargiju i snima ploču sa Izvornom
muzikom.
248
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Pošto izvorna muzika posjeduje karakterističan „disonantan“ zvuk, kod

nekih vlada mišljenje da ona i nije baš prihvatljiva svima koji je čuju. Odnosno,
da izvorna muzika nema neku osobitu muzikološku vrijednost.
Međutim, sasvim je jasna činjenica da oni koji slušaju i njeguju izvornu
muziku su jako ponosni na ovaj muzički i kulturni izraz, javno i sa velikim
poštovanjem slušaju tu muziku. Zapravo, u narodu sjeveroistočne Bosne i
Hercegovine, kada je riječ o stavu prema izvornoj muzici, imamo četiri grupe
ljudi. Jedni je smatraju bez vrijednosti i ne slušaju, niti znaju nešto o njoj, drugi
znaju za ovu muziku, ponekad čuju ali ne razmišljaju o njoj, treći je slušaju ali se
stide to javno priznati i četvrti, koji je javno slušaju (čak „obožavaju“), kupuju
nosače zvuka, naručuju pjesme itd.
Dobar dio stanovništva sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, ima
izgrađenu svijest o ovoj muzici, smatraju izvorne pjesme, dijelom svog naslijeđa
i tradicije, te dijelom njihovog života.
Poznato je da neka tradicija ili neko naslijeđe, koje po određenim
strogim kriterijima nema veliku vrijednost, ali je od naroda prihvaćeno kao dio
svoje tradicije i svog naslijeđa, ima nesumnjivu vrijednost i kao takvo je i dio
njegovog identiteta.
NEVJEROVATNA POPULARNOST OD 1969. I SEDAMDESETIH GODINA
Prelomna godina kada izvorna narodna muzička tradicija sjeveroistočne

Bosne, doživljava svoj preporod i popularizaciju kroz nama danas dobro
poznatu Izvornu muziku, je 1969. Te godine se snimaju prve ploče sa danas
kultnim pjesmama: Kad Ibro pođe zemlju da brani, Kad zapjeva Ilija i Marko i
Kalesijo puna si mi cvijeća. Ove pjesme su snimile izvorne grupe: Kalesijska
trojka, Braća Begići i Braća Babajići. Od te godine u masovnoj seoskoj narodnoj
kulturi sjeveroistočne Bosne Izvorna muzika podstaje dio svakodnevnice i dio
identiteta. (Slika 6.)
Tome doprinosi pojava da se tokom šesdesetih godina u jačim
domaćinstvima pojavljuju radio aparati i gramofoni a odmah iza njih i
kasetofoni.
Neizmjernoj popularizaciji u širokim narodnim masama izvorne muzike
je doprinijelo Radio Šarajevo sa čuvenom emisijom Selo veselo. Ova emisija je
šesdesetih i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća odigrala
važnu ulogu u zaživljavanju ove muzike.
Izvorna pjesma tada dominira na: sijelima, svadbama, vašarima,
proslavama, ispraćajima. Ona postaje stanovnik svake kuće. Među običnim
249
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ljudima u to vrijeme je zavladala prava pomama za pločama – singlicama, radio

aparatima i gramofonima. Nedjelja je bila (kada je ujutro išla emisija Šelo
veselo) kao praznik, ljudi su se masovno okupljali i slušali izvornu muziku koja
je glasno puštana po mahalama i selima.
Slika 6. Naslovnica ploče Braće Begića iz 1969. godine sa pjesmom Kad zapjeva Ilija i
Marko
U Izvornoj muzici sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, pjesma „Kad Ibro

pođe zemlju da brani” jedna je od najpopularnijih pjesama. Pjesmu je snimila
izvorna grupa „Kalesijska trojka“ iz Kalesije, 1969. godine, i njome je
obezbijedila posebno mjesto među ostalim grupama ovog muzičkog žanra.
Ubrzo nakon snimanja pjesma stiče kultni status, a mnogi je i danas smatraju
svojevrsnom himnom „izvorne muzike“ sjeveroistočne Bosne. (Slika 7.)
Brojni su primjeri velike popularnosti izvorne muzike. Na Radio
Gračanici od 1979/80. godine uvodi se emisija Selo na talasu. Emitovana je zbog
velikog interesa slušalaca, po 7-8 sati, a ponekad i duže. U njoj su obrađivane
teme i običaji naših sela i sve bi bilo začinjeno naravno, isključivo izvornim
pjesmama. Tada to već nije bilo teško, jer je ova vrsta muzike sa singlica prešla
na LP-ploče i kasete. Babajićima, Begićima, Kalesijskoj trojci su se već pridružili:
Halid Musić i grupa Šijelo, Alosman Hirkić iz okoline Lukavca, Muhamed
Beganović iz Šrebrenika, Bracini bećari iz Doboja, Braća Muhići iz Zavidovića,
250
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Izudin Osojkić iz Maoče, Hasan Frnjanović iz Lukavca, Braća Zahirovići kod

Srebrenika.
Slika 7. Naslovnica ploče Kalesijske trojke iz 1969. godine sa pjesmom Kad Ibro pođe
zemlju da brani
Ova emisija se u prvoj polovini osamdesetih godina slušala od

Gračanice, Doboja, Zavidovića, Maglaja, Tuzle, Banovića, do Šrebrenika,
Teočaka, pa čak i u dijelovima Mađarske. Šedmično je na adresu te emisije
stizalo i do 50 pisama, a o telefonskim pozivima da se i ne govori. Prilikom
gostovanja popularnih izvornih grupa na Radio Gračanici, znao bi se raspasti
ptt sistem, od hiljada poziva i čestitki. U većim selima na javnim snimanjima se
znalo naći i hiljadu ljudi.
Od svoje popularizacije pa sve do danas, Izvorna muzika se mijenjala i
prilagođavala tržištu i popularnim trendovima.
U ansamblu se uz šargiju i violinu dodavala bas-linija, korištene su
udaraljke, a kasnih 1970-tih i u prvoj polovici 1980-tih godina, uvodi se i
harmonika, pri čemu se stvara jedan hibrid izvorne muzike, te sevdalinke i tada
popularne tzv. novokomponovane narodne muzike.
Od kasnih 1980-tih pa sve do danas, sve je češća upotreba sintisajzera i
drugih instrumenata, uz često lascivne, pa ponekad i vulgarne tekstove, pri
čemu se izvorna muzika osjetno približava tzv. turbo-folku.
251
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Međutim, ona i dalje ostaje popularni muzički izraz u seoskoj kulturi ovoga
kraja, nezaobilazna na proslavama, vašerima, javnim događanjima, svadbama i
drugim privatnim svečanostima.
Da je Izvorna muzika morala biti pod uticajima općih muzičkih i
kulturnih prilika odrešenog vremena, pokazuje nam i primjer naslovnice omota
gramofonske ploče sa prvom snimljenom pjesmom Babajića.
Tada je fotograf ovu izvornu grupu prikazao u tadašnjem dominantnom stilu
1968. godine i „djece cvijeća“. (Slika 8.)
Slika 8. Naslovnica ploče Braće Babajića iz 1969. godine sa pjesmom Kalesijo puna si mi
cvijeća
POPULARNOST U DIJASPORI
Jedna od važnih odlika izvorne muzike sjeveroistočne Bosne i

Hercegovine je njena velika popularnost u dijaspori. Već više od pola stoljeća
usled raznih ekonomskih i historijskih okolnosti dosta ljudi sa ovih prostora
odlazi izvan Bosne i Hercegovine u inozemstvo. Kako u Hrvatsku i Sloveniju,
tako i dalje, Evropske zemlje i zemlje širom svijeta.
Značajan dio te populacije je seoskog porijekla, gdje je izvorna muzika
važan dio tradicije, naslijeđa, pa i identiteta. Izvornu muziku ovi ljudi i zajednice
252
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
doživljavaju kao dio i sjećanje na domovinu, zavičaj i mladost. Kao primjeri

velike popularnosti ove muzike u kod navedene populacije su još uvijek živa
sjećanja na neke koncerte početkom osamdesetih godina u Šloveniji i Hrvatskoj.
Radi se o koncertima izvornih grupa Braća Babajić kada su kao prvi muzičari iz
Bosne i Hercegovine napunili halu Tivoli u Ljubljani i Kalesijskih zvuka, kada su
u dvorani Lisinski u Zagrebu, umjesto predviđenih 5 na zahtjev publike izvela
11 pjesama izvorne muzike.
Zadnji rat je intezivirao prisilni odlazak u dijasporu svih naroda sa
područja sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Posebno to važi za Hrvate iz
Bosanske Posavine koji se najviše sele u Slavoniju i Zagreba i okolinu. Oni tamo
brižljivo i sa velikim poštovanjem njeguju i čuvaju sježanje na zavičaj, prije
svega kroz Izvornu muziku.
Poznato je da su Braća Begići, Ilija i Marko najpopularniji izvođači
izvorne muzike (glazbe) Hrvata u Bosanskoj Posavini. Zadnjih su desetljeća
svirali gdje god su Hrvati iz Bosanske Posavine izbjegli, napustivši zavičaj, i gdje
se poput desetina tisuća Posavljaka, nisu vratili.
Na jednom skupu u Osijeku 2017. godine, nakon Thompsona koji je
puštan s razglasa, brigu o glazbi preuzeli su tradicijski svirači Ilija Marić
(šargija) i njegov sin Štjepan (violina). Oni su svirali izvorni folklor Bosanske
Posavine s karakterističnim pjesmama poput poznate braće Begić “Rakija je
bolja neg' majčino mlijeko”.
Zanimljivo da Bošnjaci, prognani iz Podrinja Izvornu muziku donose u
okolinu Sarajeva
SNAŽAN DIO IDENTITETA SVA TRI NARODA SJEVEROISTOČNE BOSNE I

HERCEGOVINE
Poznato je da izvorna muzika, kao poseban fenomen karakterističan za

sva tri naroda sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, Bošnjake, Hrvate i Šrbe.
Hrvati Bosanske Posavine, okoline Dervente, okoline Tuzle i Živinica,
Žepča i Usore iznimno cjene Izvornu muziku i izvornjake. Šrbi također, između
Dervente i Doboja, okoline Teslića, planine Ozren, Majevice. Kod Bošnjaka
Izvorna muzika je prisutna u Dolini Špreče (posebno oko Kalesije), između
Brčkog, Šrebrenika i Gračanice, te u Bosanskom Podrinju.
Ima primjera gdje izvornjaci različitih nacionalnosti sačinjavaju izvorne
grupe, pa snimaju i gramofonske ploče.
Takav su primjer Šimo Žepić, Ivo Grgić (Hrvati) i Muhamed Borogovac
(Bošnjak), svi iz okoline Živinica i Gornje Špreče. (Slike 9.)
253
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 9. Šimo Žepić, Ivo Grgić i Muhamed Borogovac na naslovnici ploče Pjesme iz Bosne,
kraj 1969. godine
Braća Begići (Ilija i Marko, Hrvati) iz okoline Dervente su prve ploče

snimali sa Štanojem Markovićem (srbinom). (Slika 10.)
Slika 10. Braća Begići ploču sa pjesmom Kad zapjeva Ilija i Marko 1969. godine snimili su
sa Stanojem Markovićem
254
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Poznata izvorna grupa iz okoline Doboja Bracini bećari, osamdesetih

godina 20. stoljeća ima sastav od Šrba i Hrvata.
Da je prisutnost izvorne muzike sjeveroistočne Bosne i Hercegovine
karakteristika i različitih vjera i da tu nema ograničenja govori i sljedeći podatak.
Velečasni Filip Maršić, župnik u Derventi, vjerojatno je najpoznatiji svećenik koji
pjeva izvorne pjesme i svira šargiju. Šam svjedoči da se preko šargije i izvorne
pjesme mnogim ljudima približio i doveo ih ka Isusu. On također marljivo
skuplja izvorne pjesme kako se ne bi zaboravile. Do sada je skupio preko 17 000
izvornih pjesama.
PATRIOTIZAM I ZAVIČAJNOST
Neke od važnih vrijednosti pjesama izvorne muzike sjeveroistočne

Bosne i Hercegovine su izraženi patriotizam i zavičajnost u njima. Izvorne pjesme
su na omotnicama brojnih ploča raznih grupa, često označavane jednostavno, kao
Bosanske pjesme.
Primjer izrazito patriotske pjesme je i ona pod nazivom Kad Ibro pođe
zemlju da brani. Ova pjesma se nalazi u brojnim antologijama patriotskih
pjesama Bosne i Hercegovine a koje su izašle u zadnjem ratu i kasnije do danas.
Pjesma „Kad Ibro pođe zemlju da brani“, pjevala se šezdesetih godina
20. stoljeća u Gornjoj Špreči, naročito u selima oko Tupkovića i Jelova brda.
Smatra se da govori o borbama za odbranu navedenih i okolnih sela u Drugom
svjetskom ratu.
Ispjevana je u tradicionalnom narodnom stilu (iza vodećeg glasa išao je
prateći glas) i uz pratnju violina (ćemana) i šargije, kao tradicio nalnih narodnih
instrumenata ovog dijela Bosne. Na gramofonsku ploču ovu pjesmu snimila je
izvorna grupa „Kalesijska trojka“, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća.
Već u tekstu prve strofe vidimo izražen veliki patriotizam:
Kad Ibro pođe zemlju da brani,
ko li će tebe majko da hrani?
Nek te hrane mile seje,
ne pogledaj majko mene,
neću se vratit’, borbu napusti...
Šlično je i u ostalim strofama navedene pjesme. O motivu patriotizma u
ovoj pjesmi jedan profesor književnosti kaže: U prvom redu to je motiv
patriotizma, borbenog i stamenog patriotizma, spremnosti da se zemlja, u onom
praiskonskom značenju smisla, svrhe, cilja, egzistencije brani pod svaku cijenu.
255
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Po tome pjesma je iskaz prije nekog epskog vremena, kada su zemljom hodili
junaci i kada je junaštvo bilo besmrtna vrlina.
Prema izjavama brojnih svjedoka, akedemik Nedžad Ibrišimović,
poznati književnik, uvijek se oduševljavao kada bi slušao pjesmu „Kad Ibro
pođe zemlju da brani“ u izvođenju „Kalesijske trojke“. Često je govorio, zbog
njene književne vrijednosti, da je ta pjesma „bosanska Hasanaginca“.
Ljubav i poštivanje zavičaja i lokalnog je jako izražena u brojnim
izvornim pjesmama.
Takva je poznata pjesma Kalesijo puna si mi cvijeća. Ovu pjesmu u kojoj
se spominje Kalesija, jedno od središta razvoja te muzike, nije napravila, kako je
iz naslova očekivati, neka izvorna grupa iz Kalesije. To su uradili Braća Babajići
iz Rašljeve kod Gračanice kada početkom 1969.
Godine, slučajno odlaze svirati u jednu kafanu u Dubravama između
Živinica i Kalesije. Još 1970. godine je Grupa iz Čekanića, snimila na
gramofonskoj ploči pjesmu “Gračanice grade moj” u izvornom stilu. Tekst
pjesme počinje stihovima:
Gračanico grade moj,
vesela mi budi,
u tebi je sva ljepota
što napaja grudi.
Ukras ti je sahat kula stara,
lijepa sela i džamija Bijela,
Puna si l’jepih cura i mladića
od Sokola pa do Čekanića...
Vrlo je popularna pjesma Čobanice ljepotice (Čobanice moja ljepotice)

koja govori o zavičaju i sjećanu na mladost u njemu. (Slika 13.)
Pjesmu je snimila izvorna grupa iz Rašljeve, Braća Babajići oko 1980.
godine. “Najpoznatija naša pjesma Čobanice ljepotice, nastala je u Kalesiji gdje
smo svirali osamdesetih godina, kao moje sjećanje na djetinjstvo”, često prića
Ismet Babajić. Tekst pjesme počinje ovako:
Kad smo bili mali,
ovce smo čuvali,
Na zelenoj livadici,
pjesme smo pjevali.
Čobanice, ljepotice,
hajmo u planinu,
Da čuvamo stado,
kao nekad davno...
256
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 13. Naslovnica kasete grupe Braća Babajić sa pjesmom Čobanice ljepotice
Ima mišljenja da je izvorna grupa Kalesijski zvuci ostavili najveći trag u

Izvornoj muzici , ne samo Kalesije, već i prostoru bivše Jugoslavije.
I danas je popularna njihova pjesma Selo moje maleno. Pjesma je prvi
put promovisana u 1981. godine u Capardama kod Mehe Kokora u kafani, gdje
je izvedena 30 do 40 puta za jedno veče. Iste godine je pjesma i snimljena.
Pjesma Šelo moje maleno je izrazito obojena zavičajnim i lokalnim.
Tekst počinje:
Selo moje maleno,
Pjesmo o ljubavi.
Nad tobom se Konjuh,
Majevica plavi
Herići, Puzići, Zates i Čanići,
Požegići mali dušu su mi dali.
Herići, Puzići, Zates, Čanići, Požegići, sve su to nazivi mahala ili zaseoka
sela Rajinci Donji kod Kalesije. To je ujedno selo odakle su članovi grupe. (Slika
14.)
257
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 14. Naslovnica kasete grupe Kalesijski zvuci sa pjesmom Selo moje maleno
Brojne su pjesme Izvorne muzike koje govore o zavičaju izvođača i

slušalaca. Npr. Doboju i okolini (Šlika 11.), Posavini (Šlika 12.), Šrebreniku....
Slika 11. Naslovnica ploče Narodne pjesme od Doboja
258
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 12. Naslovnica ploče Posavino, srce si u Bosni
Upravo, činjenica da su tekstovi brojnih izvornih pjesama posvećeni

zavičaju i lokalnom, one snažno razvijaju kod njenih slušalaca zavičajni i lokalni
identitet.
ZAKLJUČAK
Iz prethodnih razmatranja vidimo neke opće značajke fenomena

izvorne muzike na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine a sa aspekta
naslijeđa i identiteta. Izvorna muzika doživljava nevjerovatna popularnost od
1969. godine i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Ova
muzika ima veoma izražen osjećaj patriotizma i zavičajnosti. Prije svega kroz
njegovanje snažnih motiva lokalnog, žala za mladošću, ljubavi ka majci...
Izvorna muzika i danas predstavlja živu praksu i ona je ekonomski
održiva. Vrlo je važno da ovaj tradicionalni narodni muzički izričaj ima još uvjek
i veliku popularnost u našoj dijaspori.
Svakodnevno smo svjedoci da ova muzika predstavlja neosporni dio
naslijeđa i identiteta velikog broja ljudi, u svim prilikama i na svim skupovima.
Bitno je da je to nasljeđe i identitet koji živi i stalno se razvija. Jedna od iznimno
259
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
važnih odlika ove muzike je da ona predstavlja naslijeđe, identitet i živu praksu
sva tri naroda Bosne i Hercegovine.
Zbog svega ovog, Izvorna muzika sjeveroistočne Bosne i Hercegovine,
ima nesumnjivu vrijednost i kao takva je neosporni dio identiteta pojedinaca,
zajednica i naroda ovog dijela naše zemlje.
LITERATURA
1. Kim Barton, album „Bosnian Breakdown – Kalesijski svuci“, London, 1991.

2. Dragica Panić Kašanski, Arhaic and modern in traditional music today: on
example of «izvornjaci» vokal-instrumental bands of northeast Bosnia and
Posavina, Research of dance and muzic on the Balkans, Association of the Sebr
Cultural-Historical Heritage Bastinar, Special edition, International Syimposium
Brčko, Decembre 06-09. 2007.
3. Enisa Hajdarević-Šojko, Uvodni tekst u Fadil Hujdurović, Izvorna muzik –
naša muzika, Kalesija, 2011.
4. Rusmir Djedović, Prilog poznavanju razvoja „izvorne muzike“ u okolini
Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, br.34., novembar
2012., Monos, Gračanica.
5. Rusmir Djedović, Kad Ibro pođe zemlju da brani, Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, br.35., maj 2013., Monos, Gračanica.
6. Fadil Hujdurović, Izvorna muzika – naša muzika, blago koje nestaje, Baština
– časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, br. 5., Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Tuzla 2013.
7. Kim BURTON, Ph.D. Candidate LOCAL MUSIC FROM THE WORLD OR A
WORLD MUSIC FROM THE LOCAL? A BOSNIAN POPULAR MUSIC AND ITS
SIGNIFICANCE AT HOME AND ABROAD, Baština– časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe, br 7, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2015.
8. Mirela Ibrahimović-Mehanović, Kalesijski zvuci kao čuvari izvorne muzike
osamdesetih godina XX vijeka, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju Gornje
Špreče, br. 5, BZK Preporod Kalesija/Osmaci, Udruženje prognanika Gornja
Špreča, Kalesija, 2017.
260
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
FOLK MUSIC - THE INDISPUTABLE PART OF THE HERITAGE AND IDENTITY

OF INDIVIDUALS AND NATIONS OF THE NORTHEASTERN BOSNIA AND
HERZEGOVINA
Abstract: The traditional folk music expression of northeastern Bosnia and

Herzegovina, commonly known as Folk music, is a very prominent form of
heritage and tradition in that area. It is strongly accepted by individuals,
communities and all three peoples in this part of Bosnia and Herzegovina.There
are numerous ways of accepting Folk Music from individuals and nations.
Therefore, the original music of northeastern Bosnia and Herzegovina is an
indispensable part of the identity of individuals, communities and peoples in that
area.
Keywords: Folk music, northeastern Bosnia and Herzegovina, heritage,
individuals, communities, peoples, identity.
261
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
262
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Munisa KOVAČEVIĆ, prof.

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
STANJE NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA PODRUČJU

TUZLANSKOM KANTONU
Apstrakt: Na osnovu dokumentacije i terenskog istraživanja od 2016. i 2018.

godine, na području Tuzlanskog kantona zabilježeno je 185 nekropola i
pojedinačnih stećaka sa ukupnim brojem od 1509 stećaka.
Trenutno stanje očuvanosti stećaka je na jako niskom nivou kako na području
Tuzlanskog kantona tako i cijele Bosne i Hercegovine. Terenskim istraživanje
utvrđeno je da se veliki broj nekropola sa stećcima nalazi u lošem stanju. Također,
utvrđeno je da je određeni broj nekropola koje su se vodile u dokumetaciji i
literaturi prije agresije na Bosnu i Hercegivinu 1992-1995. godine danas više ne
postoje ili da je danas zabilježeno da pojedine nekropole imaju dosta manje
stećaka. Uništavanje, premještanje stećaka i njihovo korištenje kao građevinskog
materijala još uvijek je praksa. Mnogi stećci su često neopravdano premješteni sa
originalne lokacije čime je jednim dijelom izgubljena ambijentalna vrijednost ali i
dijelom autentičnost.
Ključne riječi: nekropola, stećci, baština, nacionalni spomenik, Tuzlanski kanton
OPĆE O STEĆCIMA
Štećci su srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici i naši su

najznačajniji spomenici kulturno-historijskog naslijeđa srednjeg vijeka. Štećci -
nadgrobni spomenici kao glavna karakteristika kulturne historije
srednjovjekovne Bosne, rađeni su od kamena, različitih formi, veličina i ukrasa.
Izraz su kulturnog i društveno-ekonomskog života srednjovjekovnog
čovjeka.
263
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Naziv stećak, kako se najčešće danas upotrebljava u literaturi, izveden je od

pojma stojećak, iz njegove namjene da stoji kao spomenik pokojniku. Nazivi koji
se u narodu i danas upotrebljavaju za stećke su: mramorje, mramorovi,
kamenovi, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje, dok iz natpisa na stećcima
vidimo nazive kuća, kam (kamen), biljeg (bilig), zlamen, vječni dom i slično.
Štećci su locirani na riječnim zaravnima, brežuljcima uz spomenike ranijih
epoha, uz kulturna mjesta i objekte (tumuli, crkvine i groblja), kao i uz sakralne
objekte.
Štećci se vežu za granice nekadašnje srednjovjekovne Bosne pa tako da se
danas stećci nalaze i uz sadašnjegranice Bosne i Hercegovine sa Srbijom, Crnom
Gorom i Hrvatskom, što ujedno pokazuje da je dolazilo do migracije
stanovništava i pomjeranja granica tadašnje Bosne. U Bosni i Hercegovini
evidentirano je oko 60 hiljada stećaka. Na osnovu podataka koje danas imamo,
pojavljuju se od druge polovine XII stoljeća, svoj vrhunac u izradi i ukrašavanju
dostižu u XIV i XV stoljeću, a do kraja XVI stoljeća prestaju se upotrebljavati kao
nadgrobni spomenici.
Najstarije bilješke o stećcima nalaze se u putopisu Benedikta Kuripešića iz

1530. godine. Više interesa za stećke pokazano je za vrijeme vladavine Austro-
Ugaraske monarhije u Bosni i Hercegovini, dok je do tada samo nekoliko stranih
ili domaćih putopisaca i istraživača ostavilo nešto bilježaka o stećcima.
Značajno za rad i istraživanje na stećcima bilo je osnivanje Zemaljskog muzeja u
Šarajevu 1888. godine, kada je osnovan i časopis Glasnik Zemaljskog muzeja.
Između dva svjetska rata nije bilo organizovanog istraživaja stećaka.
Nakon Drugog svjetskog rata započinje intenzivnije izučavanje stećaka
sistematskom evidencijom lokaliteta i prikupljanjem podataka na terenu i to u
periodu od 1951. do 1969. godine. Iz svega toga proizilaze monografije i radovi
objavljeni u časopisima. Tada se donose i prve zakonske odredbe o zaštiti
spomenika kulture.
NEKROPOLE SA STEĆCIMA SA STATUSOM NACIONALNOG SPOMENIKA
Za proglašenje kandidovanog dobra za status nacionalnog spomenika Bosne

i Hercegovine nadležna je Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih
spomenika BiH.
Odluke o proglašenju nekog kulturnog dobra nacionalnim spomenikom
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH donosi na osnovu Aneksa 8.
264
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i utvrđenih kriterija.

Donošenje odluka o proglašenjima mjesta i ostataka dobara koja su uništena
ili znatno oštećena nacionalnim spomenicima ima za cilj očuvanje kulturnog
pamćenja naroda i kulturnog identiteta mjesta.
Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine je dobro koje zbog svog
kulturnog, historijskog, ambijentalnog, umjetničkog, vjerskog i etničkog značaja
se smatra vrijednim spomenikom za cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Očuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, a posebno najvrednijih
dobara naslijeđa koja imaju status nacionalnog spomenika BiH jeste očuvanje
kulture, historije i identiteta, kako države, regije, naselja, tako i pojedinca.
Tuzlanski kanton ima veoma vrijedno i raznovrsno kulturno-historijsko i

prirodno naslijeđe. Najvažniji dio ovog naslijeđa jesu nacionalni spomenici.
Kroz terensko istraživanje, evidentiranje, valorizaciju, prikupljanje
dokumentacije, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona je za više značajnijih dobara naslijeđa
Tuzlanskog kantona, u svrhu njihove trajne zaštite, obnove i prezentacije,
aplicirao za proglašenje nacionalnim spomenikom BiH.
Na području Tuzlanskog kantona zaključno sa 2018. godinom imamo 51

dobro naslijeđa sa statusom nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine a od
njih 51, pet je nekropola sa stećcima proglašeno nacionalnim spomenikom.
U naselju Banovići Šelo, općina Banovići, nalaze se dva stećka u obliku

sljemenjaka s postoljem i evidentirani su kao historijski spomenik. Jedan od
sljemenjaka na bočnoj strani ima natpis u pet redova, pisan bosančicom.
Transkripcija natpisa glasi: „Ovdje leži Božićko Banović, na svojoj plemenitoj
zemlji i na Dramešini, a postaviše (stećak) Hlapac i ja Bogdan i ja Rajko s
braćom.“ Štećci u naselju Banovići Šelo od 2005. godine imaju status
nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje i Strane u naselju Bulatovci,
općina Kalesija dobila je status nacionalnog spomenika 2013. godine.
Nekropolu čini 18 stećaka podijeljenih u dvije skupine, gdje dominiraju
sljemenjaci. Karakteristika ove nekropole je masivnost stećaka kao i ukrasni
motivi. Nekoliko stećaka u ovoj nekropoli je oštećeno, nagnuto ili utonulo u
zemlju.
Nekropola sa stećcima u naselju Olovci na lokalitetu Donji Olovci, uz put
Olovci – Tuholj, općina Kladanj ima status nacionalnog spomenika BiH od 2005.
godine. Nekropolu čini 18 stećaka: 12 sljemenjaka, pet sanduka i jedan stub. Tri
265
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
sljemenjaka su ukrašena. Jedan sljemenjak na istočnoj čeonoj strani ima natpis

ispisan u šest redova. Transkripcija glasi: „U ime oca i sina i svetoga duha, ovdje
počiva Radomir Jurisalić na svojoj plemenitoj zemlji“. Također, treba istaći da se
nekropola sa stećcima u naselju Olovci, općina Kladanj, kao jedna od 28
nekropola u okviru serijskog dobra „Štećci-srednjovjekovni nadgrobni
spomenici“ koji su se 2016. godine našli na listi UNESCO-a, jedina je od 20
nekropola iz Bosne i Hercegovine sa područja Tuzlanskog kantona koja se našla
na navedenoj prestižnoj listi.
Na lokalitetu Štare kuće, u zaseoku Nikolići, naselje Breške, općina Tuzla
nalazi se nekropola stećaka. Nekropola je nacionalnim spomenikom proglašena
2010. godine i tom prilikom je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH
registrovala 23 stećka, među njima 21 stub i dva sanduka udaljena dvadesetak
metara od ostatka nekropole. Opšte stanje nekropole je jako loše, većina
stećaka su prevrnuti, oštećeni, dosta ih tek vrhom izviruje iznad površine
zemlje.
Historijsko područje, nekropola sa stećcima na lokalitetu Jasik u naselju
Gračanica, općina Živinice ima status nacionalnog spomenika Bosne i
Hercegovine od 2013. godine. Nekropola broji 31 stećak: šest ploča, dva
sanduka, 20 sljemenjaka i tri stuba.
Od navedenih pet nekropola sa statusom nacionalnog spomenika Bosne i

Hercegovine na području Tuzlanskog kantona može se kazati da samo
nekropola u naselju Olovci općina Kladanj nalazi u zadovoljavajućem položaju
kada je riječ o uređenosti nekropole. Ostale četiri nekropole sa statusom
nacionalnog spomenika nisu u dobrom stanju. Štećci su prevrnuti, utonuli u
zemlju, oštećeni. Posebno treba naglasiti nekropolu sa stećcima u naselju
Breške općina Tuzla koja je u najlošijem stanju.
STANJE NEKROPOLA SA STEĆCIMA TUZLANSKOG KANTONA
Nakon rekognosciranja većeg dijela terena Tuzlanskog kantona

evidentiran je veliki broj većih i manjih nekropola ili kao usamljenog grobnog
kamenja (pojedinačni stećci-samotnjaci).
Najviše stećaka nalazi se na teritoriji općina Kladanj, Živinice i Kalesija,
gdje su pronađeni neki od najmonumentalnijih primjeraka.
Tokom trogodišnjeg istraživanja stećaka na području Tuzlanskog
kantona evidentirano je i uvršteno u Registar dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa, koji se vodi u Zavodu, 185 nekropola i pojedinačnih
266
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stećaka sa 1509 stećaka.
OPĆINA NEKROPOLE BROJ STEĆAKA

BANOVIĆI 4 13
ČELIĆ 7 16
DOBOJ ISTOK 3 4
GRAČANICA 7 12
GRADAČAC 3 6
KALESIJA 36 417
KLADANJ 52 430
LUKAVAC 4 18
SAPNA 11 136
SREBRENIK 1 2
TEOČAK 2 29
TUZLA 17 91
ŽIVINICE 40 305
UKUPNO 185 1509
U pogledu oblika stećaka, na području Tuzlanskog kantona najčešće

susrećemo sljemenjake i stubove. Štećak po obliku sljemenjaka je najčešće
zastupljen oblik stećka na terenu kada je riječ o području Tuzlanskog kantona.
Općina Kalesija ima najviše stećaka po obliku stuba dok općina Kladanj i
Živinice imaju više sljemenjaka. Također, treba naglasiti da je najmanje
evidentiranih stećaka po obliku ploče. Štećci po obliku ploče evidentirani su na
području općine Kladanj kao najviše evidentiranih stećaka navedenog oblika.
Određeni broj stećaka po obliku ploče nalaze se na području općine Kalesija te
općina Živinice.
Osnovni umjetnički kvalitet stećaka predstavljaju ukrasi – motivi na
stećcima. Motivi na stećcima rađeni su u dvije tehnike klesanja: plitki reljef, ali i
gravirani crteži.
Ukrasni motivi na stećcima Tuzlanskog kantona su slični kao i u ostalim
krajevima Bosne i Hercegovine, ali treba istaći nerijetku upotrebu motiva
spirale kao najčeši ukrasni motiv, zatim različitih varijanti bordura, rozete ili
cvijeta, grozda ali i nerijetka upotreba, križa, polumjeseca i štapa.
Spirala kao umjetnička stilizacija prikazana je u različitim varijantama.
Najčešći oblik je u kombinaciji sa stablom iz kojeg se račvaju dvije spirale, zatim
obične spirale, Š-spirale, spirale u kombinaciji s grožđem ili križom. Špirala kao
267
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
motiv smatra se simbolom smrti i ponovnog života. Špirala kao najčešći motiv
nalazi se na stećcima na lokalitetima npr.: Štare kuće, naselje Breške, Tuzla,
Mramorje, naselje Miljanovci, Kalesija, Štećci u pravoslavnom groblju, naselje
Dubnica Kalesija, lokalitet Trijebnik, naselje Đurđevik, Živinice, lokalitet Toliša,
naselje Noćajevići, Kladanj...
Grozdovi se kao motivi obično javljaju u kombinaciji sa spiralama i
karakterističan su motiv koji se nalazi na stećcima u sjeveroistočnom dijelu
Bosne i Hercegovine. Ovaj motiv uočen je na većem broju stećaka koji se nalaze
na području Tuzlanskog kantona (općina Živinice, Kalesija, Kladanj).
Stablo kao motiv na stećku nije rijetka pojava. Takvi su motivi uočeni i
na stećcima kladanjskog kraja. Prikazuju stablo drveta s različitim završecima i
krajevima, nekada sa spiralom, rozetom ili listovima. Uočeni su i primjeri stabla
s kombinacijom prikaza ptice. Kada je riječ o motivu stabla na stećku treba
izdvojiti nekropolu na lokalitetu Gostinac, naselje Brloške općina Kladanj gdje
je motiv stabla urađen tehnikom reljefnog ispupčenja. Motiv stabla na stećku po
obliku stuba se izvija iz dna te na sredini račva na pet grana za kružnim
završetkom.
Bordure predstavljaju trake ili vrpce različitih oblika i karakteristika.
Najčešće se nalaze na vertikalnim stranama sanduka i sljemenjaka, ali često i na
horizontalnim stranama sanduka i sljemenjaka. Bordure su obično plastične
(plitki reljef), ali nerijetko i uklesane u kamen. Nekada predstavljaju samo
motiv na stećku. Bordure sačinjavaju veliki broj motiva a one koje dominiraju
na stećcima našega kantona su: osnovna ili obična bordura i tordirano uže.
Od astralnih simbola mogu se navesti polumjesec, sunce. Motiv kruga
smatra se predstavom sunca. Ovi motivi obično se javljaju samostalno, ali i u
kombinaciji, npr. polumjeseca i rozeta (cvjeta). Motiv kruga imamo najčešće na
stećcima kladanjskog kraja kao što je lokalitet Toluša u naselju Noćajevići gdje
se krugovi javljaju na krovnom dijelu sljemenjaka. Motiv polumjeseca obično je
prikazan plastično, a krakovi mogu biti različito okrenuti. Motiv polumjeseca se
nalazi na više lokaliteta na području općina Tuzlanskog kantona. Motiv
polumjeseca imamo na lokalitetu Brkića groblje u općini Kalesija ili na
lokalitetu Jasik u naselju Gračanica općina Živinice ili na stećku na lokalitetu
Brezje u naselju Podgajevi u općini Živinice i drugim.
Motiv križa u velikoj je mjeri zastupljen na svim vrstama stećaka. Može
biti predstavljen samostalno, ali i u kombinaciji s drugim motivima. Klesan je
obično plastično, ali ima ih i urezanih u kamen. Postoji mnogo vrsta i podvrsta
ovog motiva na stećcima. Nekropole sa stećcima sa motivom križa su dosta
često zastupljene. Npr. motiv križa na stećcima na lokalitetu Štare kuće, naselje
Breške, općina Tuzla ili lokalitet Gostinjac općina Kladanj ili na lokalitetu
268
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mravišnjice i Golešina, naselje Humci Donji, općina Čelić.

Motiv štapa obično je predstavljen plastično i simbolizuje svećeničko
zvanje. Ovaj motiv nalazi se na stećcima u općini Kladanj u naseljima Olovci, u
naselju Štupari na lokalitetu Štuparski krš ili u naselju Noćajevići na lokalitetu
Toliša.
Figuralne predstave: prikazi lova, oruđa, alata, ljudske figure,
konjanika u lovu, motiv ruke, čaše, ptice nalaze se i na stećcima s područja
Tuzlanskog kantona. Motiv ruke sa čašom nalazi se na stećku koji je smješten u
dvorištu OŠ Tojšići, zatim konjanika na stećku u naselju Bašigovci ili konjanika s
kopljem, u dvorištu OŠ Đurđevik. Motiv ptice nalazi se na stećku u naselju
Štupari kao i motiv sjekire koji se nalazi na stećcima i u naseljima Štupari i
Breške.
Štećci su kameni tragovi naše prošlosti, svjedoci koji govore o ljudima i

događajima. Oni nisu zanimljivi samo po svojim oblicima i ukrasima, zanimljivi
su i po svojim natpisima.
Natpisi predstavljaju najznačajniji faktor naučne i umjetničke
vrijednosti stećaka. Oni su važan izvor za proučavanje pisma i narodnog jezika,
ali i važan izvor u datiranju nastanaka i razvoja stećaka.
Među više od 60 hiljada stećaka u Bosni i Hercegovini, s natpisom je do
sada utvrđeno tek nešto više od tri stotine. Natpisi su pisani stilizovanom
bosanskom ćirilicom – bosančicom, većinom su kratki te govore o onome ko leži
ispod stećka, društvenom položaju pokojnika, načinu smrti, s porukom živima,
ali i nekim historijskim podacima.
Pretežan broj natpisa na stećcima je uglavnom kratak i donosi podatke
kako o pokojniku tako i u nekim slučajevima o majstoru koji je radio taj
spomenik ili o historijskim događajima. Po sličnosti nekih natpisa, vjerovatno je
da su postojala neka pravila iz kojih su pisari crpili svoje tekstove. Početak
natpisa najčešće govori o tome ko leži u grobu pod stećkom i o načinu njegove
smrti. Uz ime pokojnika ponekad se stavlja i njegov društveni položaj, politička
funkcija ili rodbinske veze.
Na osnovu dokumentacije i terenskog istraživanja na području

Tuzlanskog kantona, zabilježili smo 10 stećaka koji na sebi imaju uklesan
natpis.
U naselju Olovci, općina Kladanj, nalazi se sljemenjak s natpisom u šest
redova, gdje transkripcijom piše: „U ime oca i sina i svetoga duha, ovdje počiva
Radomir Jurisalić na svojoj plemenitoj zemlji.“
Na jednom prevrnutom sljemenjaku s postoljem, koji se nalazi na
269
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
lokalitetu Brkića groblje, općina Kalesija, nalazi se natpis u šest redova, pisan
bosančicom. Transkripcija natpisa glasi: „Ovdje leži Dabiživ Draškvić na svojoj
zemlji na plemenitoj. Kada htjeh pobiti, tada i umrijeh. Usječe na me kami Milutin
Kablović u Goduši, a pisa Nikola Dragoljević.“
U naselju Međeđa, općina Gradačac, imamo natpis u lošem stanju, iz
kojeg se može pročitati tek nekoliko riječi, kao što je ime „Dragoslav“, „unuk“,
„plemeniti“, „postaviše“.
U naselju Banovići Šelo, općina Banovići, nalaze se dva stećka
sljemenjaka. Na jednom od njih na bočnoj strani nalazi se natpis u pet redova
pisan bosančicom. Transkripcija natpisa glasi: „Ovdje leži Božićko Banović, na
svojoj plemenitoj zemlji i na Dramešini, a postaviše (stećak) Hlapac i ja Bogdan i
ja Rajko s braćom.“
Jedan stećak po obliku stuba koji se nalazi ispred zgrade Općine Šapna
ima natpis u pet redova gdje se pominje pokojnik Boljko.
U naselju Tuholj, općina Kladanj, nalazi se sljemenjak s natpisom u
dosta oštećenom stanju, gdje se spominje prezime Novaković i da leži na svojoj
zemlji plemenitoj.
U naselju Šniježnica, općina Teočak, nalazi se stećak s natpisom. Štećak
se nalazio na prostoru mezarja sa skupinom ostalih stećaka, ali danas služi kao
dio betonirane ograde kojom je ograđeno mezarje i spomen-obilježje iz
posljednjeg rata. Štećak je bio po obliku sljemenjak, prema historijskim
izvorima koji su nama dostupni, i sa svoje prednje strane imao je natpis gdje se
spominjalo ime pokojnika Veseoka Golubovića. Danas se vidi samo natpis s
bočne strane. U tekstu se spominje da je spomenik podiglo njegovih sedam
sinova.
U dvorištu OŠ Đurđevik, općina Živinice, nalazi se stećak sa natpisom
gdje se spominje pokojnik Štojan Utolović.
U naselju Zaseok, općina Šapna, nalazi se usamljeni stećak pored
lokalnog puta, s natpisom u kojem se spominje ime pokojnika Brajo Tvrdojević.
Štećak je, kao i sam natpis, u dosta lošem stanju.
U naselju Vražići, općina Čelić, na jednom sljemenjaku nalazi se natpis
pisan bosančicom, koji je zbog nekvalitetnog kamena teško čitljiv.
Trenutno stanje očuvanosti stećaka je na jako niskom nivou kako na

području Tuzlanskog kantona tako i cijele Bosne i Hercegovine. Uništavanje,
premještanje stećaka i njihovo korištenje kao građevinskog materijala još
uvijek je praksa. Mnogi stećci su često neopravdano premješteni sa originalne
lokacije.
270
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Za stećke se vežu brojne legende i predanja koja se razlikuju od mjesta

do mjesta, a ono što ih je i spasilo od potpunog uništenja jesu jednim dijelom i
upravo te legende i predanja. Priče o stećcima koje su se prenosile sa koljena na
koljeno govore o čudesnim moćima stećaka kako dobrima tako i lošim.
Najčešće je riječ o dobrobitima koje očuvanje stećaka donosi porodici, mjestu
ali i o kazni koja se najčešće manifestuje kroz teške bolesti, suše, nevrijeme ili
duge zime.
Naime, ponekad ni predanja nisu uticala na to da se zaštite stećci.
Terensko istraživanje nekropola sa stećcima na području Tuzlanskog
kantona od 2016. pa do 2018. godine utvrđeno je da se veliki broj nekropola sa
stećcima nalazi u lošem stanju. Također, utvrđeno je da se određeni broj
nekropola i pojedinačnih stećaka koje su se vodile u dokumetaciji i literaturi
prije agresije na BiH 1992-1995. danas više ne postoje ili da je danas
zabilježeno da pojedine nekropole imaju dosta manje stećaka.
Primjer imamo u općini Šapna na lokalitetu Zagrobnice. Na udaljenosti
od oko 200 m od regionalnog puta Sapna – Priboj na uzvišenju sa desne strane
lokalnog puta (Sapanjska polja) na lokalitetu Zagrobnice općina Šapna, nalazi se
nekropola sa stećcima. U radu Drage Vidovića, Srednjovijekovni nadgrobni
spomenici u okolini Zvornika, Naše starine, III, 1956., pominje se ova nekropola.
Tada Vidović pominje stećke, tri ploče, osam sljemenjaka i dva stuba i ostatke
stećaka. Također navodi da je veliki broj stećaka oštećen, uništen i da su stećci
rasuti po polju. Isto tako za ovu nekropolu Jusuf Omerović u radu, Očuvane
nekropole stećaka u Šapni, Baština sjeveroistočne Bosne, br. 5, 2012., navodi da
nekropola broji 14 stećka i da je jedna od najugroženijih nekropola u općini
Sapna.
Po izlasku na teren 2017. godine ekipa Zavoda je konstatovala slijedeće1:
Štećci su rasuti na dvije parcele koje vlasnici obrađuju. Orjentacija stećaka je
nepravilna odnosno u svim pravcima. Štećci se nalaze u šipražju, odnosno, na
osnovu terenskog obilaska može se zaključiti da se većina stećaka nalazi uz
ogradu ili na liniji razdvajanja između dvije parcele. To nas upuje na zaključak
da su stećci pomijerani sa svog prvobitnog položaja. Gotovo svi stećci kojima se
može utvrditi oblik su oštećeni, utonuli u zemlju, prevrnuti, obrasli mahovinom
i šipražjem. Na samom lokalitetu uočen je veliki broj ostataka od stećaka
odnosno kamenja polomljenog na kojima se može vidjeti obrada ali i da je
kamen (ostatak) iste vrste kao i ostali stećci. Nekropola je jedna od
najugroženijih u općini Šapna. Štećci su uništeni izuzev njih sedam za koje
možemo kazati da su relativno dobrom stanju.
1Izvještaj sa terena 14.02.2017.
271
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak, oštećen, lok. Zagrobnice
Primjer imamo u općini Teočak tačnije naselje Šnježnica. Nekropola se

nalazi sa desne strane puta u centru naselja Šniježnica. Štećci su smješteni u
jednom dijelu ograđenog mezarja koje je i danas aktivno i pored šehidskog
spomen obilježja i šehidskog mezarja iz zadnjeg rata. Na terenu smo izbrojali 13
stećaka, tri sanduka, pet sljemenjaka, jedan stub i četiri ostatka stećka (tj. stećci
neutvrdivog oblika)2.
Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak upotrebljen kao građevinski materijal
272
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Na jednom stećku po obliku sljemenjak nalazi se i natpis. Isti se nalazio

na prostoru mezarja sa skupinom ostalih stećaka, ali danas služi kao dio
betonirane ograde kojom je ograđeno mezarje i spomen-obilježje iz posljednjeg
rata. Štećak je bio po obliku sljemenjak, prema historijskim izvorima koji su
nama dostupni, i sa svoje prednje strane imao je natpis gdje se spominjalo ime
pokojnika Veseoka Golubovića na svojoj zemlji plemenitoj 3. Danas se vidi samo
natpis s bočne strane.
Nekropola sa stećcima je u jako lošem stanju, stećci su oštećeni,
prevrnuti, izmješteni, zapušteni a sama činjenica da je jedan stećak sljemenjak
sa natpisom korišten kao građevinski materijal je poražavajuća.
Isti slučaj je i sa nekropolom u pravoslavnom groblju pod nazivom

Brkića groblje na parceli Mitrova bašča u zaseoku Rudine, općina Kalesija, gdje
se nalazi nekropola sa 17 stećaka: osam stubova, pet sanduka, dva sljemenjaka i
dva stećka, kojima se nije mogao utvrditi oblik4. Štećci su različito orijentisani i
nalaze se u okviru groblja. Na jednom prevrnutom sljemenjaku s postoljem
nalazi se natpis u šest redova, pisan bosančicom gdje se pominje ime pokojnika
Dabiživa Draškovića.
Na osnovu dostupnih podataka, u ovoj nekropoli nekada je bilo više stećaka,
gdje je Šefik Bešlagić evidentirao 30 stećaka. Također, Š. Bešlagić je u ovoj
nekropoli evidentirao i jedan stećaka u obliku stuba s natpisom u kojem se
navodi ime Dragac Tihmilić5.
Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak, prevrnut, oštećen, lok. Brkića groblje
3Ćiro Truhelka, Natisi iz sjeverne i istočne Bosne, GZM, knjiga III, 1895., str. 344.
5 T. Dragičević i V. Vuletić-Vukosavić, Štarobosanskinatpisi u Kalesiji, GZM, Šarajevo, 1891.,.
(Navedeno da ova nekropola ima dva stećka sa natpisom)
273
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Međutim, terenskim obilaskom navedene nekropole ovaj stećak nije

pronađen. Većina preostalih stećaka u ovoj nekropoli danas je utonula u zemlju,
dok su neki dobrim dijelom i oštećeni. Problem u ovoj nekropoli jeste što se
nalazi na parceli gdje su evidentirane vrtače gdje se veliki broj stećaka nalazi u
jamama.
Švakako imamo još jedan primjer oštećene nekropole sa stećcima kojoj

u budućnosti prijeti potpuno uništenje. Riječ je o nekropoli koja se nalazi u
naselju Dubnica, sa lijeve strane puta u pravoslavnom groblju koje je i danas
aktivno. Nekropola broji 34 stećka: 12 sljemenjaka, 11 sanduka, 3 stuba i 8
ostataka stećka 6. Veliki broj stećaka je utonuo u zemlju, oštećen, prevrnut. U
konačnici cijela nekropola se nalazi u jako lošem stanju. Jedan sljemenjak koji je
skoro uništen, utonuo u zemlju, obrastao mahovinom na svojoj južnoj čeonoj
strani imao je figuralnu prestavu ljudskog lica a spirale koje su se spuštale
pored glave pružale su dojam kao da je kosa. Motiv je u cjelini izgledao kao
ženski lik sa kosom.
Na terenu 2016. godine evidentirano je da je isti stećak oštećen7, toliko
da se samo u jednom dijelu nazire lik žene. Drugi sljemenjak koji je također u
jako lošem stanju na jednoj čeonoj strani ima motiv luka sa strijelom a na
suprotnoj strani prikazane su dvije spirale koji se spuštaju sa vrha sljemena. Na
jednoj bočnoj strani je motiv mača u kombinaciji sa rukom i šakom dok sa
druge je strane isti motiv ruke sa šakom ali sa kopljem 8.
6Šefik Bešlagić, Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, VIII, Tuzla, 1970, str. 46., ovdje
se navodi da je nekropola sa stećcima u pravoslavnom groblju u naselju Dubnica brojala 16
stećaka (pet sanduka, devet sljemenjaka i dva stuba).
8Isto. Također u svom radu Bešlagić pominje i ukrašeni sljemenjak sa motivom vrpce, križa,
ljiljana, rukom sa mačem i rukom sa kopljem.
274
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak, oštećen, naselje Dubnica
Isti primjer su i pojedinačni stećci samotnjaci. Jedan stećak po obliku

stub u naselju Zaseok, općina Šapna9 i stećak sljemenjak na lokalitetu Do u
naselju Vražići u općini Čelić. Oba ova stećka na sebi imaju uklesane natpise
pisane bosančicom. Treba naglasiti da će oba navedena stećka biti uništena ako
se ubrzo ne poduzmu mjere zaštite.
Foto: M. Kovacevic, stećci sa natpisom, Sapna, Čelić
MOGUĆNOSTI SANACIJE POJEDINIH NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA

PRIMJERU VEĆ URAĐENIH PROJEKATA
Treba navesti i pozitivne primjere kada je riječ o zaštiti, obnovi i

prezentaciji stećaka kao zanačajnog kulturno-historijskog naslijeđa. Na terenu
je evidentirano da su određene nekropole sa stećcima očišćene, ograđene i
uređene, odnosno zaštićeno od daljeg propadanja.
Navela bih nekoliko pozitivnih primjera kada je riječ o zaštiti i promociji
stećaka na području našega kantona.
Tokom 2008. i 2009. godini realizovani su projekti na uređenju i zaštiti
stećaka u naseljima Tojšićima, Bulatovcima i Bukvarima na području općine
Kalesija. Grupu entuzijasta Kalesije formirala je Udruženje za zaštitu kulturno-
historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija, sa ciljem uredenja, zaštite i
prezentacije stećaka. Udruženje “ORNAMENT“ Kalesija je u saradnji sa
Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona pokrenulo aktivnosti na očuvanju i zaštiti stećaka od
daljnjeg uništenja te realizovali nekoliko projekata.
275
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nekropola na lokalitetu Mramorje, naselje Miljanovci, mahala Bukvari,

općina Kalesija je 2009. godine uređena i ograđena drvenom ogradom. Projekat
uređenja nekropole realizovalo Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih
spomenika „ORNAMENT“ Kalesija.10
Foto: S. Halilović, uređena nekropola sa stećcima, lok. Mramorje
Isto uduženje je uradilo i realizovalo projekat uređenja nekropole u naselju

Bulatovci na lokalitetu Mramorje koja danas ima status nacionalnog spomenika.
Foto: S. Halilović, uređena nekropola sa stećcima, lok. Mramorje
Također, u naselju Tojšići tačnije u dvorištu OŠ Tojšiči formirana je

nekropola sa devet stećaka. Nekropola je nastala nakon izmještanja ugroženih
stećaka, sa lokaliteta Okrugla, koji su se nalazili pored magistralnog puta
10ProjekatuređenjanekropolerealizovaloUdruženjezazaštitukulturno-historijskihspomenika
„ORNAMENT“ Kalesija u oktobrumjesecu 2009. Podrškuprojektupružili: JU Zavod zazaštitu

korištenjekulturno-historijskog i prirodnognaslijeđaTuzlanskogkantona, OpćinaKalesija, OŠ
“RainciGornji”, MZ “GornjiRainci”, i drugibrojnigrađani.
276
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kalesija - Tuzla11. Šve tri nekropole uređene su u saradnji sa JU Zavod za zaštitu

i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK12.
Foto: S. Halilović, uređena nekropola sa stećcima,Tojšići
Tokom proljeća 2009. godine Općina Živinice je pokrenula aktivnosti za

izmještanje ugrođenih stećaka sa Topličkog polja na buduću novoformiranu
nekropolu pored Rajskog jezera u naselju Bašigovci.
Naime, namjera lokalne uprava Općine Živinice da nekadašnji
napušteni kop Bašigovci, u kome se formiralo jezero, pretvoriti u izletište sa
raznim sadržajima, između ostalih etno naselje i manju nekropolu stećaka.
Općina Živinice je uputila prijedlog projekta Zavodu za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK. Ša ciljem zaštite
stećaka od uništenja na lokalitetima Mramorje II u Topličkom polju i stećaka
koji su se nalazili u koritu rijeke Oskove i pored magistralnog puta Živinice-
Banovići u naselju Višća Donja, a čija je ugrođenost potvrđena terenskim
istraživanjem tokom 2009. godine, urađen je detaljni prijekat od strane Zavoda.
Realizacijom projekta izvršeno je izmještanje stećaka sa navedenih lokaliteta.
Novoformirana nekropola na lokalitetu Rajsko jezero, naselje Bašigovci
općina Živinice danas broji 29 stećaka: 12 sljemenjaka, sedam sanduka, sedam
11 Projekat su podržali Ministarstvo obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog kantona,

Općina Kalesija, MZ Tojšići, OŠ "Tojšići", a svoj doprinos u projektu su dali i CZ Kalesija i PU
Kalesija.
12Šamir Halilović, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije” Baština sjeveroistočne
Bosne, Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1., JU Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla 2010., str.
213-220.
277
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stubova i tri neutvrđenog oblika. Štećci su raspoređeni u nizove s orijentacijom

sjever – jug13.
Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, lok. Rajsko jezero
U naselju Gojsalići, u samom središtu naselja sa desne strane puta na

manjem uzvišenju nalazi se nekropola sa stećcima14. Parcela pod nazivom Vrt,
na kojoj se nalaze stećci je jedna od uređenijih parcela sa informacionom
tablom. Ovu nekropolu su uredili, ogradili i postavili informacionu tablu
mještani naselja Gojsalići u saradnji sa općinom Kladanj. Nekropola danas broji
48 stećak15.
Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, Gojsalići
13 Munisa Kovačević, Mogućnost izmještanja stećaka u Topličkom polju, Baština sjeveroistočne

Bosne broj 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2010., str. 117-122.
14 U Elaboratu Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Kladanj 1990., nekropola je
evidentirana pod nazivom Nekropola stećaka Gojsalići, lok. Šupljača, ŠO Kladanj, pod brojem Š-
9, III kategorije.U Elaboratu je evidentirano 49 stećaka (25 sljemenjaka, 20 sanduka I četiri
amorfna spomenika).
278
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tokom ljeta 2015 godine vršena su terenska istraživanja općine Kladanj

tačnije lokaliteta Hrastić i Osica16. Naime, radilo se o projektu izmiještanja
stećaka sa lokacija Hrastić i Osica na lokaciju u gradu Kladnju, u blizini
policijske stanice, na novoizgrađeni plato.
JP „Karaula“ koja je nosioc projekta, dobilo je dozvolu od Zavoda za
zaštitu i korištenje kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa TK, za
izmiještanje 2 stećka sa već pomenutih lokacija. Te stare lokacije stećaka su
prilično devastirane i zapuštene tako da su stećci konstantno izloženi daljem
propadanju. Cijeli posao izmještanja stećaka prilikom transporta praćen je od
strane uposlenika Zavoda. Realizacijom navedenog projakta stećci su sačuvani
od uništenja te su isti pristupačniji javnosti u cilju promocije ovog vida
kulturnog naslijeđa.
Foto: A. Mutapčić, radovi na izmještanju stećaka
16Izvještaj sa terena 4. 7. 2015. godine.
279
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zavod je uradio projekat „Štećci Tuzlanskog kantona“. Dokumentovanje

i terensko istraživanje stećaka trajalo je dvije godine 2016. i 2017. godine.
Terenskim obilaskom nekropola sa stećcima, evidentirali smo, fotografisali i
dokumentovali trenutno stanje stećaka na terenu, njihove dimenzije, motive,
oblike i pismo. Kao rezultat projekta urađeni su izložbeni panoi, afiše i katalog.
Cilj istraživanja je bio utvrditi brojno stanje i očuvanost, motive, oblike stećaka
kao i mogućnosti njihove zaštite i promocije na području Tuzlanskog kantona.
Prilikom terenskog istraživanja utvrđeno je da je veliki broj stećaka zarastao u
rastinje, prevrnuti, utonuli u zemlju ili razbijeni.
Po završetku terenskog dokumentovanja projekat je također
podrazumjevao i prezentacije i izložbe po osnovnim i srednjim školama.
Projekat „Stećci Tuzlanskog kantona“ ima za cilj da među učeničkom
populacijom Tuzlanskog kantona podigne svijest i obogati spoznaju o stećcima
kao najznačajnijem dobru našeg srednjovjekovnog naslijeđa. Učenicima i
nastavnom osoblju škola koje smo posjećivali željeli smo ukazati na značaj
stećaka kao dijela baštine Bosne i Hercegovine, regiona, ali i svijeta, s posebnim
osvrtom na nekropolu sa stećcima na lokalitetu Olovci/Kuman, općina Kladanj,
koja se nalazi na Listi svjetske kulturne baštine UNEŠCO-a.
Projekat Štećci Tuzlanskog kantona podržali su Komisija za očuvanje
nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine i Ministarstvo obrazovanja, nauke,
kulture i sporta TK. Finansijsku podršku navedenom projektu pružilo je
Ministarstvo civinih poslova BIH.
Prilikom Terenskim istraživanjem naselja Noćajevići, općina Kladanj

evidentirali smo nekoliko lokaliteta sa nekropolama stećaka kao što su:
Lokaliteti Mladež I, Mladež II, Djevojka, Toluša/Toliša. Isto tako, uvidjeli smo da
se na ovom prostoru, bar prema postojećim oznakama nalaze minsko-
eksplozivna sredstva. Ono što je posebno skrenulo pažnju jeste nekropola
stećaka na lokalitetu Toluša ili Toliša koja je također označena kao minirana
površina. Nekropola je evidentirana u Elaboratu “Kulturno-istorijsko i prirodno
naslijeđe opštine Kladanj”, iz 1990. godine i tada je brojala 48 stećaka. Tokom
rata 1992-1995. godine kroz ovu nekropolu iskopani su rovovi. Danas
nekropola ima relativno dobro očuvane sljemenjake i veći broj stubova, od
kojih tri stuba svojom veličinom dominiraju nekropolom.
Radi daljeg istraživanja same nekropole kao i publikovanje istakli smo
potrebu da se ovaj lokalitet što prije stavi kao prioritet za čišćenje od minsko-
eksplozivnih sredstava. Radi rješavanja ovog problema, 09.02.2017. godine,
održali smo sastanak u općini Kladanj. Na sastanku su sudjelovali tim Zavoda,
direktor Kantonalnoj upravi civilne zaštite Tuzla i načelnik općine Kladanj.
280
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tema sastanka je bila pomenuta nekropola, odnosno, mogućnosti i načini

deminiranja.
Uz saradnju sa Kantonalnom upravom civilne zaštite Tuzla, općinom
Kladanj i BH MAC-om 2017. godine urađen je projekat deminiranja a već tokom
2018. godine parcela je očišćena od minsko-eksplozivnih sredstava. U toku je
izrada projekta uređenja nekropole.
Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, Noćajevići
Zavod je u saradnji sa Institutom za arheologiju Filozofskog fakulteta

Univerziteta u Šarajevu uradio projekat pod nazivom „Šanacija, restauracija i
konzervacija lokaliteta nekropole sa stećcima Štare kuće, Donje Breške, Tuzla“.
Nekropola sa stećcima nalazi se na lokalitetu Štare kuće, u naselju Donje
Breške, zaselak Nikolići. Nekropola je nacionalnim spomenikom proglašena
2010. godine i tom prilikom je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika
registrovala 23 stećka.
Sanacija, restauracija i konzervacija lokaliteta nekropole sa stećcima
koja ima status nacionalnog spomnika BiH je bila prijeko potrebna, ona je
ujedno bila i na tentativnoj listi UNESCO-a, ali zbog lošeg stanja u kome se
nalazila nije uvrštena u konačnici na prestižnu listu svjetske kulturne baštine.
Osnovni cilj projekta je obezbjediti pristup nekropoli, kada je riječ o
postavljanju putne signalizacije sa informacijom da se u blizini nalazi nekropola
sa stećcima sa statusom nacionalnog spomenika, čišćenja nekropole, koje
uključuju čišćenje i uređenje nekropole kako bi se utvrdio tačan broj stećaka,
njihove dimenzije, položaj i identificiranje ukrasa na stećcima, čišćenje kamenih
281
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ploha, ispravljanje stećaka, injektiranje i saniranje pukotina na stećku,

nasipanje drenažnog šljunka radi formiranja drenažnog sistema oko stećka,
premazivanje stećaka hidrofobnom zaštitom, odvoz otpadnog materijala sa
lokaliteta na deponiju.
Imajući u vidu lokaciju nekropole, kada je riječ o blizini samom gradu
Tuzli, može se reći da realizacijom ovog projekta bili bi stvoreni uslovi za njenu
dalju zaštitu, ali i promociju. U konačnici, u realizaciji projekata sanacije i
konzervacije lokaliteta nekropole sa stećcima poslužiti će kao temelj za
edukaciju, podizanje svijesti učenika i lokalne zajednice kao vladinih i
nevladinih organizacija, stvaranje odgovornosti, zaštite naslijeđa, značaj
stećaka, novih spoznaja i trajnijeg znanja.
Realizacija projekta za koji je finansiska sredstva obezbijedila Općina
Tuzla treba biti započeta u proljeće 2019. godine.
Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, lok. Stare kuće, Breške
ZAKLJUČAK
Zaštita kulturnog naslijeđa je jedan od primarnih zadataka zajednice,

društva, naroda i države. Kulturno-historijsko naslijeđe je dokument naše
historije i od neprocjenjeve je važnosti a da bi smo je sačuvali potrebna je
odgovarajuća zaštita, obnova i prezentacija.
282
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Veliki broj dobara naslijeđa je nepovratno nestao, a upravo nestankom

takvog blaga, gubimo dio svoje prošlosti, načina života, običaja, događaja,
ličnosti. Kulturno-historijsko naslijeđe ima presudnu ulogu u očuvanju
identiteta naroda i države.
Ugrožavanju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa pridonijeli su: ratna
razaranja, nebriga i neodržavanje, nedostatna financijska sredstva, neriješeni
imovinsko-pravni odnosi, nepoštivanje zakonskih propisa i neprimjenjivanje
sankcija, nedovoljna svijest o vrijednosti baštine. Posebno treba naglasiti da je
osim ljudski i materijalnih gubitaka, veliki broj spomenika kulture uništen je
tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mnogi spomenici uništeni tokom
agresije na Bosnu i Hercegovinu bili su dio svjetske kulturne baštine. Zbog toga,
je primarni cilj zaštititi postojeće kulturno-historijske spomenike, pošto je u
svim društvima najznačajnija komponenta jednog društva, a time i države
upravo kulturno-historijsko naslijeđe.
Institucije kulture bi trebale raditi u koordiniranim akcijama zaštite
kulturno-historijskog naslijeđa, ali uz veliku pomoć cijelog društva, a posebno
državnih organa. Zbog toga treba podsticati svijest građana, educirati građane,
društvenu zajednicu, o značaju zaštite i očuvanja kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa.
Isto važi i za stećke kao značajnog kulturno-historijskog naslijeđa. Činjenica
je da je veliki broj nekropola sa stećcima nepovratno nestao, što se moglo
uvidjeti na osnovu terenskog istraživanja. Veliki broj stećaka je premješten na
drugu lokaciju a za koje radnje nepostoji dokumentacija ili projekat izmještanja.
Također, nepostoji, kako na državnom tako i na kantonalnom nivou, jedinstveni
registar nekropola sa stećcima u poslijeratnom periodu.
Da bi se stećci ali i sva ostala dobra kulturno-historijskog naslijeđa zaštitili
od daljnjeg uništavanja i potpunog nestanka, molimo lokalne zajednice, vladine
i nevladnine organizacije, istraživače i sve one koji mogu pomoći da sačuvamo
naše kulturno-historijska dobra.
LITERATURA
- Šefik Bešlagić, Štećci Katološko-topografski pregled, Veselin Masleša,

Sarajevo, 1971.
- Šefik Bešlagić, O stećcima u okolini Kalesije, Članci i građa za kulturnu
istoriju istočne Bosne, VIII, Tuzla, 1970.
- Šefik Bešlagič, Nekoliko novopronađenih natpisa na stećcima, Glasnik
zemaljskog muzeja, XIV, 1959.
283
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpis na stećku u Gornjoj Međeđi kod

Gradačca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XI, Tuzla,
1975.
- Ćiro Truhelka, Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne, Glasnik zemaljskog
muzeja, III, 1895.
- Marko Vego, Novi i revidirani srednjovijekovni natpisi iz Bosne, Naše
starine XIV-XV, Sarajevo 1981.
- Drago Vidović, Šrednjovijekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika,
Naše starine III, 1956.
- T. Dragičević i V. Vuletić-Vukosavić, Štarobosanski natpisi u Kalesiji, GZM,
Sarajevo, 1891.
- Milica Baum, Nekolikih interesantnih stećaka sa područja istočne Bosne,
Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, II, Tuzla, 1958.
- Šamir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija – crtice iz kulturnohistorijske
prošlosti, „BZK Preporod“ Kalesija, Tojšići, 2003.
- Šeudin Muratović, Zehudin Maslić, Štećci na području općine Živinice,
Živinice, 2008.
- Šamir Halilović, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije” Baština
sjeveroistočne Bosne, Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 1., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla 2010.
- Rusmir Djedović, Almira Bećirović, Novootkrivena nekropola stećaka u
okolini Tuzle, Baština sjeveroistočne Bosne, Časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1., JU Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla
2010
- Munisa Kovačević, Nekropole sa stećcima na području Tuzlanskog kantona,
Baština sjeveroistočne Bosne broj 9, JU Zavod za zaštitu i korištenje
2017.
- Munisa Kovačević, Mogućnost izmještanja stećaka u Topličkom polju,
Baština sjeveroistočne Bosne broj 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje
2010.
- Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Zemaljski muzej,
Sarajevo, 1988.
- Elaborat Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Kladanj, JU Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, Kladanj, 1990.
284
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Munisa Kovačević, Katalog, Štećci Tuzlanskog kantona, JU Zavod za zaštitu i

korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2016.
- Studija Kulturno-istorijsko i prirodno nasljeđe opštine Živinice, JU Zavod za
kantona, Tuzla, 1987.
- Izvještaji sa terena / arhiva Zavoda
STATE OF NECROPOLIS WITH OLD TOMBS (STECAK) IN THE AREA OF

TUZLA CANTON
Abstract: Based on documentation and field research from 2016 and 2018, 185
necropolises and old tombs were recorded in the Tuzla Canton area with a total of
1509 tombstones.
The current state of preservation of old tombstones is at a very low level both in
the Tuzla Canton area and throughout Bosnia and Herzegovina. Field research
has found that a large number of necropolises with old tombstones are in poor
condition. It has also been established that a certain number of necropolises that
were documented even before the aggression on Bosnia and Herzegovina in 1992-
1995 are no longer present today or that today some necropolises have much less
old tombstones. Destruction, relocation of tombstones and their use as building
materials is still a practice. Many tombstones are often unreasonably moved from
the original location, with partly lost ambient value and partly authenticity..
Keywords: necropolis, stećci, heritage, national monument, Tuzla Canton
285
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
286
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Semir HADŽIMUSIĆ, doktorant

Majda ŠUTIĆ MURSELOVIĆ, BA historije
ISTRAŽIVANJE I VALORIZACIJA NASLIJEĐA OPĆINE LUKAVAC U

PERIODU 2014-2018. GODINE
Apstrakt: Analizirajući rezultate dosadašnjih istraživanja možemo konstatovati

da je u periodu do 2014. godine malo toga urađeno na kvalitetnom proučavanju
lokalne historije i valorizaciji naslijeđa općine Lukavac.
Ipak, od kraja 2014. godine poduzet je niz aktivnosti kako u pogledu izučavanja
lokalne historije, tako i u istraživanju i valorizaciji kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa. Stručni tim Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona je u periodu 2014-2018.
godine uradio obimna terenska rekognosciranja, istraživanja, evidenciju i
kategorizaciju dobara naslijeđa s područja općine Lukavac. Kao produkt ovog
rada održana je naučna konferencija „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
općine Lukavac“, te objavljen istoimeni zbornik radova.
U predstavljenom periodu, na području općine Lukavac, nacionalnim spomenikom
Bosne i Hercegovine su proglašena četiri dobra kulturno- historijskog naslijeđa.
Ključne riječi: Općina Lukavac, kulturno-historijsko naslijeđe, lokalna historija,

nacionalni spomenici.
Koliko je proučavanje i poznavanje nacionalne historije važno za

izgradnju i afirmaciju identiteta jedne zemlje, naroda i društva, toliko je i
izučavanje lokalne historije važno za izgradnju i promociju svojstvenosti i
identiteta lokalne zajednice.
Nemjerljiv je značaj poznavanja svih historijskih procesa i pojava,
globalnih, nacionalnih i lokalnih, kao i povezivanje bitnih karakteristika istih i
287
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stvaranje jasne slike o prošlosti. Da bi imali historiografski uokvirenu

cjelishodnu sliku prošlosti trebamo imati i neophodan kvantum naučne obrade
i spoznaje lokalne historije.
Pod pojmom lokalne historije definiše se istraživanje i proučavanje historije
nekog manjeg administrativnog prostora (općina, naselje, regija) kao dijela
neke veće administrativno-političke cjeline, države. U predstavljenom slučaju to
je proučavanje prošlosti Lukavca, kao dijela države Bosne i Hercegovine.1
Kao povezan proces izučavanju lokalne historije jeste istraživanje i
valorizacija kulturno-historijskog naslijeđa. U pitanju je istraživanje dobara
materijalnog i nematerijalnog, nepokretnog i pokretnog naslijeđa u najširem
smislu te riječi. Dobra naslijeđa (spomenici) jesu ostaci materijalne kulture i
kao takva ubrajaju se u historijske izvore pomoću kojih proučavamo prošlost.
Općina Lukavac, smještena u dolini rijeke Špreče, danas je jedna od većih
administrativno-teritorijalnih jedinica i industrijskih centara u Bosni i
Hercegovini. Na prostoru 33. mjesne zajednice, živi ukupno 44. 520.
stanovnika.2 Iako jedna od većih administrativno-teritorijalnih jedinica u Bosni
i Hercegovini ubraja se u red onih lokalnih zajednica i gradova koji u proteklom
periodu nisu prošli adekvatnu naučnu, historiografsku obradu svoje prošlosti,
te valorizaciju kulturno-historijskog naslijeđa. U periodu 2014-2018. godine
dati su značajniji rezultati po ovom pitanju.
PRIMJERI ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI OPĆINE LUKAVAC
Istraživanja prošlosti općine Lukavac možemo uslovno podijeliti u dva

glavna perioda i to: prvi period: od prvog znanstvenog rada o prošlosti Lukavca
1955. godine, pa do 2014. godine kada je objavljena knjiga Lukavac kakav je
nekada bio, te od 2014. godine do danas. U ovom radu posmatramo istraživanja
u periodu 2014-2018. godine, kada je za četiri godine istraženo i objavljeno više
historiografskih i drugih naučnoistraživačkih radova nego u više od pola
stoljeća prethodnog razdoblja.
1 Više vidi: Azem Kožar, „Neki metodološki aspekti istraživanja lokalne historije“, Gračanički
glasnik, br. 32, Gračanica 2011, 178-182.; Šemir Hadžimusić, „Značaj izučavanja lokalne
historije za razvoj historiografije – primjer istraživanja prošlosti Općine Lukavac“, Društvene i
humanističke studije, br. 3., Tuzla 2017., 167-186.
2 Više vidi u: Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini: Rezultati popisa,
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2016.
288
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ISTRAŽIVANJA DO 2014. GODINE
Istraživanja prošlosti, sa posebnim (konkretnim) temama koje obrađuju

područje Lukavca možemo pratiti od 1955. godine kada je u Glasniku
zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine izašao rad o arheološkom pronalasku i
istraživanjima provedenim u Bokavićima. Radi se o nalazu iz bronzanog doba
(oruđe, oružje, fragmenti bronzanih posuda, nakit) iz naselja Bokavići, zaseok
Čajići koji je slučajno pronađen 1951. godine od strane jednog mještanina, a
zahvaljujući profesoru Šabanu Hodžiću i Borivoju Čoviću bio je dodatno
istražen i valorizovan. Pronađeni predmeti tada su pohranjeni u Zavičajni
muzej u Tuzli (danas Muzej istočne Bosne) te označeni kao „Praistoriski depo iz
Lukavca“.3
Godine 1959., izašlo je djelo pod nazivom Četerdeset godina osnovne
škole u Lukavcu. U istom je ukratko predstavljen razvoj osnovnog školstva u
gradskom području Lukavca, od osnivanja Privatne njemačke osnovne škole
1895. godine, pa do formiranja osmogodišnje škole 1959. godine. Autori nisu
naveli korištene izvore i literaturu, ali iz sadržaja djela prilično je jasno da se
radi o školskoj dokumentaciji i evidenciji, te saznanjima nastavnika,
savremenika događaja.4
Presudan korak u izučavanju lokalne historije općine Lukavac trebao je
biti učinjen 1978. godine. Naime, tada je učinjen pokušaj ka pravljenju jedne
monografije kakvu je Lukavac trebao i prije da dobije. Publikacija koja je tada
objavljena (Društveno-privredna karta Grad. Komuna Lukavac) jeste prikazala
određene historijske događaje i razvojni put Lukavca, ali ne po metodologiji
historijskih istraživanja, te samim tim navedena publikacija ne predstavlja
historiografsko djelo. Odgovorni u pripremi ove publikacije nisu mogli da izađu
iz okvira društveno-političkog sistema. Miloš Mandalinić, tadašnji predsjednik
Škupštine opštine Lukavac, u predgovoru navodi i slijedeće: O prošlosti življenja
ljudi u ovom kraju nema mnogo da se kaže ne zbog nedostatka istorijskih
podataka ili arheoloških otkrića, već radi toga što se ovdje stoljećima ništa bitno
nije mijenjalo, izuzev ratova koji su pomjerali granice osvajača ove rodne grude
našeg dijela zemlje.5 Upravo tako je i napisano navedeno djelo. Prezentacija
prošlosti Lukavca do 1945. godine data je u fragmentima. Tako u dijelu
3 Borivoj Čović, „Preistorijski depo iz Lukavca“, Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo, arheologija,
nova serija, sv. XI, Sarajevo 1955., 91-102.
4 Grupa autora, Četerdeset godina osnovne škole u Lukavcu: Izvještaj povodom četerdesete
godišnjice osnovne i desete godišnjice osmogodišnje škole (1919.-1959.), Lukavac 1959.

5 Grupa autora, Društveno-privredna karta: Grad. komuna Lukavac, Beograd 1978.
289
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
naslovljenom kao Nastanak i razvoj grada Lukavca tek se na šest stranica teksta
govori o datoj temi, dok teme iz perioda Drugog svijetskog rata, socijalističke
izgradnje privrede i slično zauzimaju veći dio publikacije. I u tom okviru, većina
tema obrađena je kroz period 60-tih i 70-tih godina XX. stoljeća, a manje u
periodu kasnih 40-tih i tokom 50-tih godina. Redakcija nije teme organizirala
na sistematičan, historijsko-hronološki način. Uprkos nedostacima, ovo djelo
uspjelo neke teme, podatke a prije svega fotografije predstaviti i sačuvati od
minulog vremena. Štoga, navedena publikacija daje osnov za dalja istraživanja.
Iste godine kada i ranije pomenuta edicija o Lukavcu, objavljena je
monografija Mjesne zajednice Prokosovići, što je prvi monografski prikaz
jednog naselja u općini Lukavac. Ima okvire historiografskog djela, te kao takva
daje još uvijek jedini konkretni historijski prikaz razvoja ovog naselja.6 Na
sličnim metodološkim i naučnim karakteristikama je zasnovana i Monografija
mjesne zajednice Dobošnica Donja, izdata 1985. godine.7
Pozitivan primjer istraživanja jednog segmenta lokalne historije
Lukavca predstavlja izdavačko djelo Osnovno školstvo u Lukavcu i okolini,
istorijsko-hronološki prikaz, koji je urađen povodom obilježavanja stogodišnjice
osnovnog školstva i učiteljstva u Lukavcu i okolini. Ša autorskim prilozima
saradnika, do tada je o Lukavcu najkvalitetnije metodološki i sistematično
urađeno historiografsko djelo. U istom je objašnjen razvoj obrazovanja na
području Lukavca i okoline (većinom teritorija današnje općine Lukavac) od
najstarijih oblika obrazovanja do stanja u osamdesetim godinama 20. stoljeća.8
O Lukavcu u Drugom svjetskom ratu objavljena je posebna studija pod
nazivom Lukavac u radničkom pokretu, NOR-u i revoluciji. Autori donose širok
opseg podataka, prije svega o stanju u Lukavcu i okolini za vrijeme Drugog
svjetskog rata, ali ipak nisu uspjeli da prilikom interpretacije istih cjelishodno
koriste kriterij „sine ira et studio“. Pored toga, knjiga predstavlja kompleksno
historiografsko djelo, koje uz kritički pristup može rasvjetliti jedan dio historije
Lukavca, a prije svega temelj je za dalja istraživanja.9
Iz prethodno elaboriranog možemo zaključiti da je konkretno
istraživanje prošlosti, odnosno izučavanje lokalne historije Lukavca formalno
započeto 1955. godine. Isto nije trajalo u kontinuitetu, a tek u periodu 1978-
1989. dobija historiografske konture. Osim kada je u pitanju proučavanje
historije školstva, Narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. te djelimično
6 Grupa autora, Monografija mjesne zajednice Prokosovići, Prokosovići 1978.

7 Grupa autora, Monografija mjesne zajednice Dobošnica Donja, Dobošnica 1985.
8 Grupa autora, Osnovno školstvo u Lukavcu i okolini: istorijsko-hronološki prikaz, Lukavac. 1989.
9 Jeremija Ješo Perić, Dževad Pašić, Lukavac u radničkom pokretu, NOR-u i revoluciji, Lukavac
1989.
290
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pojedinih naselja, izučavanje prošlosti Lukavca u navedenom periodu nije

uspjelo zadovoljiti metodološke i historiografske standarde, kao ni značajnije
otkriti do tad nerazjašnjena pitanja lokalne historije.
Ratni vihor agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995.
godine prekinuo je tek započetu nešto intenzivniju historiografsku aktivnost u
Lukavcu. Lukavački autori snage usmjeravaju na rad u novinsko-izdavačkim
projektima (lokalna općinska, patriotska i vojna glasila). Novinskim prilogom o
prošlosti Puračića objavljenim u lukavačkom listu Sabah započet je, iako
amaterski, ipak rad sa osnovama historiografskog istraživanja.10 Šlijedeće, sada
obimnije istraživanje ponovo provodi isti autor, iz čijeg pera u prvoj godini
nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, izlazi posebna publikacija Puračić u
prošlosti.11 Nakon Šabanovića i drugi autori, naučni radnici i istraživači prošlosti
započinju nešto aktivniji rad na ovom polju.
Rifet Hasković i Atif Kujundžić priredili su publikaciju pod nazivom
Lukavac 92-96. Ista donosi osvrt na stanje u Lukavcu za vrijeme agresije na
Bosnu i Hercegovinu 1992-1995., do 1996. godine. Djelo je pisano u
književnom, proznom i novinarskom stilu. Nema karakter naučne sinteze, ali
može poslužiti kao prilog usmenoj historiji Lukavca u periodu agresije 1992-
1995. godine.12
Vasilije Blagojević i drugi, 1999. godine objavljuju djelo Jokanovići u
Smolući. Kao centralna tema obrađuje se „Rodoslov porodice Jokanović“. Šem
navedenog drugi sadržaj uglavnom je prožet subjektivnim pristupom u obradi i
prezentovanju stanja u Šmolućoj i okolini ratne 1992. godine.13
Prošlost Lukavca i okoline i u drugim djelima sagledavana je s raznih
aspekata. Ista su nastala u periodu 2005-2012. godine te zavređuju posebnu
pažnju istraživača, naučne i stručne javnosti. U pitanju su znanstveno istražena
rodoslovlja14 ili kratki prikazi povijesti familija i mjesta življenja15 zatim
10 Šalih Šabanović, „Naselje staro preko 700 a džamija preko 300 godina“, Sabah, Lukavac, 21. juli
1993.
11 Šalih Šabanović, Puračić u prošlosti, Lukavac 1996.
12 Rifet Hasković, Atif Kujundžić, Lukavac 92-96., Lukavac 1997.
13 U recenziji za ovu knjigu Ljubomir Todorović, potpisuje se kao “ratni komadant Štaba odbrane
Šmoluće“, i ističe da autori ove knjige „ispunjavajući svoj dug prema svom narodu i svojoj
državi Republici Šrpskoj - još jednom su pokušali da zapišu ime Šmoluće u anale naše istorije...“
U knjizi se, izmeđuostalih objavljuju i stihovi pjesama „Miris ognjišta“, ali i „Ej, Šmolućo, zemljo
Šrpska“. Dakle, djelo Jokanovići u Šmolući nije historiografsko, nije rađeno „sine ira et studio“,
no kao takvo može dati određene podatke koje treba dalje valorizovati., Vasilije Blagojević, Jovo
Iljić, Ilinka Marković-Todorović, Jokanovići u Smolući, Bijeljina 1999.
14 Omer Ibrahimagić, „Rodoslov Ibrahimagića iz Agića u Šmolući“, Gračanički glasnik: časopis za
kulturnu historiju, br. 34, Gračanica 2012.

15 Fehim Šalihović, Vremeplov porodice Salihovića i mjesta Modrac, Lukavac 2005.
291
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
istraživanja o župi sv. Ante Padovanskog u Lukavcu16 kao i osvrtu na prošlost

naselja Orahovica.17
U djelu o svom zavičaju, Šmolući Radoslav Maksimović donosi širok
spektar informacija, od historijsko-geografskih, etnoloških, demografskih,
autobiografskih, o Šmolući, sebi, svojim prijateljima Šmolućanima. Različite
tekstove autor oživljava kroz brojne vlastite i druge fotografije. Najveća
tematska cjelina u ovoj knjizi jesu „Rodoslovi Šmolućanskih familija“ u kojoj
autor donosi tabelarne prikaze rodoslova brojnih familija. Šmoluća i njeni ljudi
ne predstavlja naučno djelo, nije zasnovano na metodologiji historijskog
istraživanja, ovo su jednostavno vrijedne autorove bilješke o svom zavičaju koje
su sabrane i priređene u ovu publikaciju.18
Munib Efendić, svoju odbranjenu magistarsku radnju iz oblasti
političkih nauka pod nazivom Organizacija i razvoj lokalne samouprave na
području Tuzlanskog kantona – Studija slučaja Opštine Lukavac je objavio pod
istoimenim nazivom 2012. godine. U ovom dijelu, autor predstavlja i elaborira
činjenice iz političke historije Lukavca, osnivanje stranačkih podružnica u
Lukavcu, njihovi izborni rezultati, od prvih višestranačkih 1990. godine do
lokalnih izbora 2000. godine. Pored navedenog, mr. Efendić objašnjava i
određene historijsko-geografske karakteristike općine Lukavac, daje
razmatranja o prošlosti Lukavca grada, i drugo.19
ISTRAŽIVANJA U PERIODU 2014-2018. GODINE
Značajan doprinos istraživanju prošlosti Lukavca dao je lukavački novinar i

književnik Faruk Kruševljanin kada je 2014. godine objavio knjigu Lukavac
kakav je nekada bio. Autor donosi svojevrsnu hroniku grada Lukavca, knjiga
govori najviše o Fabrici sode i ulozi iste u društvenom razvoju grada Lukavca,
od njene izgradnje pa do prvih godina poslije Drugog svijetskog rata. U prvi
plan su stavljeni građani Lukavca i razmatranja o njihovom doprinosu razvoju
svih segmenata života u gradu. Poseban osvrt stavljen je na pojedince (strance)
koji su došli sa izgradnjom Fabrike sode krajem 19. stoljeća i kasnije, a koji su
ostavili trag u prošlosti Lukavca. Knjiga je upotpunjena sa brojnim starim
fotografijama grada, pojedinaca i društvenih kolektiva. Navedeno djelo ne
16 Pero Iljkić(priredio), Sto godina župe Lukavac, Lukavac 2010.

17 Borislav Gavrić, Orahovica na Ozrenu, Beograd. 2009.
18 Radoslav Maksimović, Smoluća i njeni ljudi – u prošlosti i sadašnjosti – a budućnost?, Zrenjanin-
Tuzla 2011.
19 Munib Efendić, Organizacija i razvoj lokalne samouprave na području Tuzlanskog kantona:
studija slučaja opštine Lukavac, magistarski rad, Puračić 2012.
292
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
predstavlja historiografsku sintezu, ali itekako upotpunjuje i potiče istraživanja

i prezentiranja dostatnog broja tema iz prošlosti Lukavca.20
U isto vrijeme kada Kruševljanin objavljuje svoju publikaciju o prošlosti
Lukavca, na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Semir
Hadžimusić brani završnu magistarsku radnju pod nazivom Kultura Lukavca u
periodu 1945-1953. godine gdje na osnovu historijskih izvora prvog reda govori
o općim, društvenim a posebno kulturnim i prosvjetnim prilikama u Lukavcu u
datom periodu.21
Nedugo potom, isti autor objavljuje naučni rad o opismenjavanju
stanovništva na području Lukavca u periodu 1945-1953. godine.22
U članku Lukavački srez, administrativno-teritorijalne i društveno-
ekonomske karakteristike – 1945.-1947. godine, autor objašnjava do tada
neobrađeno historijsko pitanje postojanja sreza sa sjedištem u Lukavcu.
Lukavački srez je osnovan u augustu 1945., a ukinut u januaru 1947. godine.
Obuhvatao je 21 mjesni narodni odbor, čime su osim naselja iz današnjih okvira
općine Lukavac u njegov sastav ulazila i određena naselja iz općina Banovići,
Živinice, Tuzla i Gračanica. U prvom dijelu, pored administrativno-teritorijalnog
okvira Lukavačkog sreza, autor objašnjava političke prilike, govori o
rukovodstvu sreza, donosi demografsko-socijalne karakteristike. U drugom
dijelu imamo sliku postratne obnove privrede i infrastrukture u Lukavcu te
osvrt na kulturno-prosvjetne prilike. Ovaj historiografski rad je nastao kao
rezultat naučnog istraživanja, prije svega na osnovu historijskih izvora prvog
reda.23
Bilježenje podataka koje dobijemo od savremenika događaja je poduhvat
vrijedan pažnje, a autori Šutić i Kovačević donose jedan takav prilog o Lukavcu
u Drugom svjetskom ratu.24
20 Faruk Kruševljanin, Lukavac kakav je nekada bio, Lukavac 2014.

21 Šemir Hadžimusić, Kultura Lukavca u periodu 1945-1953. godine (neobjavljena magistarska
radnja), Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla 2014.
22 Semir Hadžimusić „Analfabetski tečajevi i opismenjavanje stanovništva na području Lukavca
1945-1953. godine”, Baština sjeveroistočne Bosne: časopis za baštinu, kulturno-historijsko i

prirodno naslijeđe, br. 6., Tuzla 2014., 54-61.
23 Šemir Hadžimusić, „Lukavački srez: administrativno-teritorijalne i društveno-ekonomske
karakteristike - 1945.-1947. godine“, Gračanički glasnik: časopis za kulturnu historiju, br. 39,
Gračanica 2015., 72-83.
24 Majda Šutić, Elvedin Kovačević, „Razgovor sa Rahmanom Šabanovićem – prilog usmenoj
historiji Lukavca u Drugom svjetskom ratu“, Baština sjeveroistočne Bosne: časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe br. 7., Tuzla 2015.
293
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE OPĆINE LUKAVAC
Najvažniji korak u savremenim istraživanjima prošlosti Lukavca napravljen

je s organizovanjem naučne konferencije „Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Lukavac“, održane 31. oktobra 2015. godine u Lukavcu.
Organizatori konferencije bili su Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.
Okvirni sadržaj problematike koja se razmatrala na skupu:
1. Kulturno-historijski razvoj područja Lukavca
2. Prahistorijski i antički arheološki lokaliteti i gradine
3. Šrednjovjekovni arheološki lokaliteti, nekropole, crkvine
4. Vjerski objekti: džamije, mektebi, crkve, mezarja, groblja
5. Industrijsko naslijeđe
6. Geološko i rudarsko naslijeđe
7. Spomenici iz ratova 1941-1945. i 1992-1995. godine
8. Ostalo: graditeljsko, umjetničko, pisano, duhovno naslijeđe,
nematerijalno
naslijeđe, jezik, toponimi, genealogija (rodoslovlja)
9. Prirodno naslijeđe (vrhovi, izvori, reljefni oblici, šume, stabla, flora)
10. Jezero Modrac kao prirodno naslijeđe
11. Etnološko naslijeđe (običaji, predanja, nošnje, tradicionalna
arhitektura,
stari zanati).
12. Umjetničko stvaralaštvo područja Lukavac (književnost, likovna i
muzička
umjetnost)
Već pred održavanje konferencije štampan je zbornik sažetaka radova, a

po okončanju konferencije uslijedio je rad na temeljitom pripremanju zbornika
radova Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac.25
Zbornik radova je promovisan u Javnoj biblioteci Lukavac, 14. maja
2016. godine. Isti na 683. stranice, sadrži 37. autorskih i koautorskih radova.
Mnogi eminentni autori donose svoje originalne naučno-istraživačke radove i
time dobrim dijelom osvjetljavaju raniju dosta nejasnu sliku, posebno kada je u
pitanju znanstvena interpretacija i ekspozicija tema iz prošlosti općine Lukavac.
25 Mirsad Kunić, Šemir Hadžimusić, ur., Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac:
zbornik radova, Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla 2016.
294
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Također, u pitanju je multidisciplinaran pristup, pored historije i historiografije

predstavljena su pitanja iz područja nekoliko društvenih (jezik, književnost,
etnologija, arheologija) ali i prirodnih nauka (geografija, biologija, hemija).26
Naučna konferencija „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine

Lukavac“ bila je podsticaj da se nastave započeta i otvore nova istraživanja
prošlosti i kulturno-historijskog naslijeđa općine Lukavac.
O stećcima, kamenim nadgrobnim spomenicima, simbolima
srednjovjekovne Bosne, piše Šemir Hadžimusić i prvi put donosi podatke o
ovom segmentu spomeničkog kulturno-historijskog naslijeđa općine Lukavac.
Iako „spašen“, do tada je prilično bio zaboravljen i jedini stećak koji se nalazi u
parku kod Doma kulture u Lukavca, a koji je između ostalog predstavljen u
ovom radu.27
Štoljeće urbanog razvoja Lukavca predstavili su Omer Hamzić i Rusmir
Djedović u radu „Razvojni put Lukavca-od ledine krajem 19. do industrijskog
grada krajem 20. stoljeća.“28
Nematerijalno kulturno-historijsko naslijeđe istraženo je i valorizovano
na primjeru Dovišta na Tirinovcu kod Prokosovića, koje je do tada nauci
nepoznato u posebnom radu predstavio Šemir Hadžimusić, a Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa isto je valorizovao i kao
dobro nematerijalnog naslijeđa upisao u Registar dobara kulturno-historijskog
i prirodnog naslijeđa općine Lukavac.29
Tokom 2017/2018. godine nastavljena su intenzivna istraživanja
prošlosti i valorizacija kulturno-historijskog naslijeđa općine Lukavac.
Još jedan rad je rezultat spoja terenskog istraživanja i valorizacije dobra
kulturno-historijskog naslijeđa, te njegove historiografske obrade. Radi se o
koautorskom poduhvatu Adija Ćorovića (Komisija za očuvanje nacionalnih
spomenika) i Šemira Hadžimusića, o Vili Šolvay u Lukavcu, građevini koja je
krajem 2015. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine. U multidisciplinarnom naučnoistraživačkom radu dat je
historijski osvrt i arhitektonski opis ovog nacionalnog spomenika. Autori
26 Šemir Hadžimusić, „Zbornik radova: Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“,

Glasnik arhiva i arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine XLVI/2016, Sarajevo 2016., 235-
243.
27 Šemir Hadžimusić, „Štećci na području općine Lukavac“, Baština sjeveroistočne Bosne, br.7.,
Tuzla 2015., 65-73.

28 Omer Hamzić, Rusmir Djedović, „Razvojni put Lukavca – od ledine krajem 19. do industrijskog
grada krajem 20. stoljeća“, Prilozi historiji urbanog razvoja Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću,
zbornik radova, Sarajevo 2016., 115-131.
29 Šemir Hadžimusić, Dovište na Tirinovcu kod Prokosovića, općina Lukavac, Gračanički glasnik,
časopis za kulturnu historiju br. 42., Gračanica 2016., 149-156.
295
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
donose nove spoznaje kada je u pitanju prvobitna namjena ovog objekta koji
predstavlja jedan od najznačajnijih simbola Lukavca.30
Također, treba navesti i slijedeće radove koji su upotpunili istraživanje
lokalne historije i naslijeđa općine Lukavac:
- Šemir Hadžimusić, Osnivanje i rad biblioteka na području Lukavca
u periodu 1945-1953. godine, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis
za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe br. 9., Tuzla
2017.
- Mihad Šakić, Lik i djelo Šaliha Šabanovića – književnika iz Puračića,
Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe br. 9., Tuzla 2017.
- Rusmir Djedović, Šemir Hadžimusić, Familija Begići iz Jarušaka
Donjih kod Lukavca, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za
baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe br. 9., Tuzla 2017.
- Šemir Hadžimusić, Školstvo na području Lukavca 1945-1953.
godine, Historijski pogledi br. 1., Tuzla 2018.
Veliki doprinos istraživanju savremene kulturne historije općine

Lukavac jeste knjiga Kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Lukavac Mjestu
KUD Rudar, 1978-2018., autora Šemira Hadžimusića i Medihe Kahrić. Ova
monografija svjedoči kontinuiranom, predanom radu KUD-a ''Rudar'', njegovim
uspjesima, volji i želji za radom njegovih članova, ali prije svega čuvanju kulture
i tradicije. Autori su detaljno predstavili razvoj KUD-a na osnovu arhivske i
fotografske građe, te nam dali brojne informacije o radu, zalaganju, uspjesima
ovog društva. Šamim time ovo djelo predstavlja značajan pisani trag o kulturno-
umjetničkom životu prije svega Lukavac Mjesta, ali i samog grada i države, s
obzirom na brojne uspjehe sa međunarodnih nastupa.31
Istraživanje prošlosti i izučavanje lokalne historije općine Lukavac nije
bilo isključivo historiografskog karaktera. Međutim, i djela u kojima nije
ostvaren znanstveni historiografski pristup, a donose značajne podatke iz
prošlosti važna su za upotpunjavanje što sveobuhvatnije historijske slike
razvoja Lukavca. Upravo, ova djela su dala poticaj za dalja, uglavnom
historiografska istraživanja.
30 Adi Ćorović, Šemir Hadžimusić, „Vila Šolvay u Lukavcu. Historijski osvrt i arhitektonski opis
nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine“, Gračanički glasnik: časopis za kulturnu historiju
br. 44., Gračanica 2017, 35-49.
31 Majda Šutić Murselović, Kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Lukavac Mjestu, KUD Rudar, 1978-
2018., neobjavljeni prikaz knjige, Lukavac-Tuzla, 2018.
296
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ISTRAŽIVANJE I VALORIZACIJA NASLIJEĐA
Evidentiranje, valorizacija i kategorizacija kulturne baštine

predstavljaju osnov sagledavanja kako obima, tako i vrijednosti kulturne
baštine.
Pod zaštitom dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa (prema
Zakonu o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa „Sl. list SR
BiH”, br. 20/85 i 12/87) podrazumijeva se: evidentiranje, istraživanje i
vrednovanje dobara koja uživaju prethodnu zaštitu; uvođenje svojstva dobara;
proglašenje dobara zaštićenim; vođenje registra i dokumentacije; čuvanje,
održavanje i pravilno korištenje dobara; sprečavanje uništenja dobara i
zabrana svake radnje kojom bi se mogao posredno ili neposredno promjeniti
oblik ili narušiti svojstvo dobara; konzervacija i restauracija, adaptacija i
revitalizacija dobara; zabrana trajnog iznošenja dobara i ograničenje njihovog
privremenog iznošenja iz zemlje; provođenje drugih mjera za zaštitu dobara
utvrđenih zakonom.
Osnovni cilj očuvanja naslijeđa Tuzlanskog kantona, na čemu se i temelji
rad JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona jesu evidentiranje i očuvanje kulturnih dobara, obnova i
korištenje kulturnih dobara, očuvanje bosanskohercegovačkog identiteta,
jačanje svijesti o značaju naslijeđa, promovisanje i popularizacija naslijeđa.
Na osnovu dokumentacije Zavoda, terenskog i historiografskog istraživanja,
rekognosciranja, dokumentacije Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika
BiH, Općine Lukavac i drugo, Zavod je utvrdio listu evidentiranih dobara
naslijeđa općine Lukavac. Iako su krajem 80-tih godina sprovođene određene
aktivnosti ka pripremi izrade elaborata Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Lukavac, iste su prekinute zbog agresije na Republiku Bosnu i
Hercegovinu 1992-1995. godine.32
Prve značajnije istraživačke aktivnosti o Lukavcu i njenoj okolini, a koje
sprovode uposlenici i spoljni saradnici Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, počinju tokom
2010/2011. godine, intenziviraju se u periodu 2014-2018. godine i traju do
danas.
32 Više vidi: Munisa Kovačević, Mihad Šakić, „Doprinos JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona u proučavanju lokalne historije i
naslijeđa Lukavca i okoline, Saznanja br.7, Tuzla 2018.
297
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
REGISTAR DOBARA KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG

NASLIJEĐA OPĆINE LUKAVAC
U cilju efikasne zaštite i očuvanja, kao i popularizacije kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa, na teritoriji Tuzlanskog kantona a u okviru
svoje redovne djelatnosti i u skladu sa zakonskim ovlaštenjima JU Zavod za
kantona je sproveo aktivnosti na evidentiranju kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa na području općina našeg kantona te uradio Registar
dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za sve općine Tuzlanskog
kantona radi njihove zaštite i adekvatnog korištenja.
Preliminarna evidencija dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
općine Lukavac utvrđena je krajem 2014. godine i ista broji preko stotinu
dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općine Lukavac.33
Registar dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za općinu Lukavac
je pripreman od 2014. pa do 2016. godine, u kojem su obrađena sva značajnija
dobra naslijeđa u navedenoj općini. U registru kulturno-historijskih i prirodnih
dobara za općinu Lukavac evidentirano je 44 dobro kulturno-historijskog
naslijeđa i 8 dobara prirodnog naslijeđa.34
Evidentirana dobra su valorizirana i kategorisana prema vrstama:

arheološko, spomeničko, graditeljsko, kulturno-historijsko (sakralno),
etnološko, nematerijalno i prirodno dobro. Treba naglasiti da su navedena
kulturno-historijska i prirodna dobra u različitom stepenu očuvanosti i
istraženosti.
Pregled evidentiranih dobara naslijeđa općine Lukavac:

1. Predione i ambijentalne cjeline:
Brdsko-planinsko područje Ozrena, Brdsko-planinsko područje Ratiša,
Jezero Modrac (vodena površina i priobalje), Štara čaršija u Puračiću,
Urbano-historijsko središte Štarog Lukavca, Austrougarsko gradsko
središte Lukavca, Šredište grada Lukavca ( Glavna ulica i Aleja platana)
2. Arheološka dobra:
Bokavići - lokalitet iz bronzanog doba, gradina u Vasiljevcima, Stupari,
33Arhiva Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona (Dalje: Arhiva Zavoda), Preliminarni pregled zaštićenih, evidentiranih i potencijalnih
dobara naslijeđa općine Lukavac, Tuzla, decembar 2014.
34 Arhiva Zavoda, Registar dobara: Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac, Tuzla
2016. (Dalje: Registar dobara.)
298
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Crkvina u Vasiljevcima, Crkvina između Štarog Lukavca i Crvenog Brda,

Barice u naselju Puračić, Tumul ispod, Berkovice, lokalitet Dvor – Bistarac,
Gradina u Orahovici, Strojna kod Orahovice, Klisovi kod Orahovice, Gradac
kod Devetaka, Varad kod Devetaka, Brdo Krst u Gnojnici
3. Sakralna kulturno-historijska dobra:
Štara džamija u Puračiću, stara džamija u Turiji (Ivkovina), mjesto stare
drvene džamije u Poljicu (Ugar), Hram sv. Proroka Ilije u Puračiću
(nacionalni spomenik), Katolička crkva sv. Ante Padovanskog sa župnom
kućom u Lukavcu (nacionalni spomenik), pravoslavna crkva u Brijesnici
Donjoj, kapela na gradskom groblju u Lukavcu, kapela na groblju u
Bistarcu.
4. Nekropole stećaka:
Mramor u Brijesnici Gornjoj, Mramor u Babicama Gornjim, Nekropola
Barice i Šelište, Puračić, Štećak na groblju u Krtovi, Nekropole Glib i Kamen,
Šikulje, nekropola u Vasiljevcima, stećak kod Doma kulture u Lukavcu
5. Stara muslimanska mezarja
Mezarje u haremu Štare džamije (Poljice, Ugar), mezarje Okići (Poljice,
Dublje), mezarje Jelah (Poljice, Ugar), Podosoje, Gnojnica, Ignjište,
Gnojnica, Mezarje u haremu stare džamije (Ivkovina, Turija), Kosa
(Prokosovići), Štrane (Bokavići), Gegići (Devetak), mezarje u haremu stare
džamije (Dobošnica Donja), Carska Bašča (Dobošnica Donja), staro mezarje
u Bikodžama, nišan i turbe na tumulu ispod Berkovice, staro mezarje i
nišan Ibrahim-age u Agićima (Šmoluća).
6. Štara katolička i pravoslavna groblja
Groblje „Šveti Mihovil“ u Bistarcu (oformljeno početkom sedamdesetih
godina dvadesetog stoljeća, kada je na njega preneseno stotinjak grobova
sa starog groblja – PK Šićki Brod.), mjesto katoličkog groblja u Puračiću
(lokacija na kojoj je bilo staro groblje zvala se „Grahovište“), gradsko
(katoličko) groblje u Lukavcu na kojem su sahranjeni brojni doseljenici
(nekadašnji uposlenici Fabrike sode) iz Austrougarske, pravoslavno
groblje u Šmolućoj, pravoslavno groblje u Krtovi, Vasiljevcima.
7. Etnološko naslijeđe
Čamdžića kuća u Puračiću (nacionalni spomenik), kuća Bikovića u Štarom
Lukavcu, han Ahme Dorića u Gnojnici, kuća Memića u Prokosovićima, kuća
Muratovića u Prokosovićima, Fatušića han u Puračiću, stare bosanske kuće
u Berkovici, Šalihovića vodenica, kompleks vodenica na Špreči u Modracu,
stara kuća u Bistarcu (pored pruge).
8. Graditeljska dobra
Vila „Šolvay“ u Lukavcu (nacionalni spomenik), zgrada uprave Šolvaya,
299
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
crvena zgrada na čelu Kolona, Zelengora, zgrada stare željezničke stanice

(nacionalni spomenik BiH), zgrade iz austrougarskog perioda u Prvoj i
Milerovoj ulici, zgrada uprave PK Šikulje u Štarom Lukavcu, policijski
toranj, planinska kuća na Švatovcu, Blagojevića kuća Puračić, druge kuće u
Puračiću, stara kuća preko puta džamije u Gnojnici, stara škola sa spomen
pločom u Bistarcu, stara škola u Štarom Lukavcu, mjesto Odžaka Pašića u
Šikuljama, stari most na uskotračnoj pruzi naselje Gnojnica, objekat vila
Svatovac u Lukavcu u mjestu Poljice.
9. Špomenička dobra
Centralna spomen-kosturnica poginulim učesnicima NOR-a u Lukavcu, sva
ostala spomen obilježja iz NOR-a, pojedinačno, Centralno obilježje
odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-95. u Lukavcu, sva ostala obilježja
odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-95., pojedinačno
10. Prirodna dobra
Jezero Bistarac, jači izvori – vrela, izvori mineralizovani – kiseljaci,
termalni, izvor Petrak u Lukavcu, izvor Bukve u Puračiću, stanište čaplji
pored brane Modrac, Bokavićko brdo ( borova šuma), stanište dabrova,
staro korito Špreče – Dobošnica, devet vrela u Devetaku, Škamenjena
djevojka, kamen u obliku žene između Poljica i Babica, izletište Tirinovac,
izletište Švatovac, Turijska bara; barsko-močvarno područje na ušću Turije
u Modrac, rijeka Turija, klisura Sklop na Turiji, rijeka Brijesnica, rijeka
Fojnica, rijeka Bukovica, aleja Platana u Lukavcu, parkovi u gradu Lukavcu,
brdo Lipova Glava, područje Vijenca, jezero na Brezicima u Šmolućoj.
11. Nematerijalna dobra
Dovište na Ratišu, dovište na Tirinovcu, dovište iznad Poljica, dovište na
Šrnicama, dovište na Švatovcu, dovište na Modracu, vašar u Puračiću,
izvorna muzika (Dobošnica, Crveno brdo).
12. Ostalo
Zavičajno-muzejska zbirka u Javnoj biblioteci Lukavac, zavičajno-muzejska
zbirka Centra za kulturu Lukavac, druge zavičajno-muzejske zbirke –
školske i privatne, umjetnička dobra i tapiserija sa motivima Lukavca u
Centru za kulturu, umjetnička dobra – privatna, stare matične knjige u
matičnim uredima, austrougarske gruntovne knjige sa kraja 19. stoljeća u
Općinskom sudu Lukavac.35
35 Arhiva Zavoda, Registar dobara.
300
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Četiri dobra proglašena su nacionalnim spomenikom

Istraživanjem, valorizacijom i kategorizacijom naslijeđa, stručni tim Zavoda
za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona je izdvojio nekoliko dobara koja je predložio za status nacionalnog
spomenika Bosne i Hercegovine. Pripremljene su i podnešene peticije Komisiji
za očuvanje nacionalnih spomenika, za proglašenje Vile „Šolvay“, Štare
željezničke stanice i Katoličke crkve sv. Ante Padovanskog sa župnom kućom u
Lukavcu, Čamdžića kuće i Čaršijske džamije u Puračiću, te Nišana Ibrahim-age
Plajatela u Šmolući, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.36
Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine je dobro koje zbog svog
kulturnog, historijskog, ambijentalnog, umjetničkog, vjerskog i etničkog značaja
se smatra vrijednim spomenikom za cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Odluke o proglašenju nekog kulturnog dobra nacionalnim spomenikom
donosi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine na
osnovu Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i kriterija, a za
njihovo provođenje nadležne su entitetske i vlasti u Brčko Distriktu, koje su
dužne osigurati sve tehničke, administrativne, pravne, finansijske i druge uvjete
za provedbu tih odluka
Komisija ne razmatra imovinske, pravne i političke kriterije, što znači da,
bez obzira na to ko je vlasnik, korisnik ili upravitelj dobra, mjere i obaveze
njegove zaštite i način vrednovanja ostaju neizmijenjene. Za izdavanje
odobrenja za intervencije na nacionalnim spomenicima nadležan je Zavod za
zaštitu spomenika FBiH, odnosno Federalno ministarstvo za prostorno
uređenje, a sve intervencije moraju biti u skladu s mjerama zaštite koje su
propisane odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
Donošenje odluka o proglašenjima mjesta i ostataka nacionalnim spomenicima
ima za cilj očuvanje kulturnog pamćenja naroda i kulturnog identiteta mjesta.
Na Tuzlanskom kantona imamo 51 dobro sa statusom nacionalnog
spomenika Bosne i Hercegovine. Iako teritorijalno najveća, na području općine
Lukavac je svega pet dobara proglašeno nacionalnim spomenikom. Od toga,
četiri dobra proglašena su nacionalnim spomenikom u periodu 2015-2017.
godine.
Prvo dobro naslijeđa s područja općine Lukavac koje je 2009. godine
proglašeno nacionalnim spomenikom je Historijska građevina „Hram svetog
36 Arhiva Zavoda, Peticije za proglašenje nepokretnog dobra nacionalnim spomenikom Bosne i

Hercegovine: Vila „Solvay“Lukavac, Stara željeznička stanica u Lukavcu, Čamdžića kuća u
Puračiću, Čaršijska džamija u Puračiću, Nišani Ibrahim-age Plajatela u Smolući, Tuzla 2014-
2015.
301
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
proroka Ilije sa pokretnom imovinom u Puračiću“.37
(Foto-arhiva Zavoda, 2017.)
Vila Solvay Lukavac, historijska građevina

Objekat Vila „Šolvay“ izgrađen je u austrougarskom periodu i predstavlja
37 U blizini kuće Jove Babunovića 1881. godine, sagrađena je prva drvena pravoslavna crkva u
Puraĉiću. Ova mala crkva je osvještana 20. jula iste godine od strane njegovog
Visokopravosveštenstva zvorničko-tuzlanskog mitropolita Dionisija i tog dana je osnovana
crkvena općina. Prethodno je građanin Puraĉića Vaskrsije Boţić darovao zemlju i drvenu zgradu
od koje je napravljen Hram sv. proroka Ilije, koji je na ovom mjestu služio sve do 1896. godine.
Nakon što je sagrađena crkva, 1885. godine osnovana je i škola, a prvi crkveno-školski
odbornici su bili Blagoje Despotović (predsjednik), Števan Vasilijević (uĉitelj i prvi puraĉki
paroh), Timotija Štokanović i Šavo Babunović. Drvena crkva je bila izgrađena od trošne drvene
građe i bila je u lošem konstruktivnom stanju. Enterijer je bio vrlo skromno uređen i nije bilo
ornamenata, sveštenih odijela ni crkvenih knjiga. Zbog takvog stanja, mitropolit Nikolaj Mandić
je uputio 17. decembra 1894. godine poziv nadležnom parohu u Puraĉiću, Števanu Vasilijeviću,
da sa tri ugledna parohijanina posjeti kancelariju mitropolita, radi razmatranja projekta za
podizanje nove crkve u Puraĉiću. Naredne, 1895. godine se zapoĉelo sa gradnjom nove crkve na
pristupaĉnijem ravniĉarskom dijelu Puraĉića, ispod Ĉaršije prema rijeci Špreĉi. Hram sv.
proroka Ilije u Puraĉiću izgrađen je od strane poduzetnika Dimitrija Štarĉevića i majstora Gavre
Gajića. Hram je osvećen 14. oktobra 1903. godine od strane mitropolita Nikolaja. Štara i oronula
drvena crkva je potom porušena 1909. godine i na mjestu gdje je bio oltar podignut je
spomenik. Istovremeno su rađeni i manji građevinski radovi na novosagrađenoj crkvi Šv.
proroka Ilije. Krajem I svjetskog rata, austrougarske vlasti su skinule crkveno zvono, u cilju
pretapanja i pravljenja topovskih cijevi i drugog ratnog materijala. Novo zvono je nabavljeno
tek 1924. godine i bilo je privremeno postavljeno na drvenom zvoniku u neposrednoj blizini
crkve, a prenijeto je na novosagrađeni zvonik 1929. godine., Pogledati Odluku Komisije za
očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina – Hram svetog proroka Ilije sa
pokretnom imovinom u Puračiću, općina Lukavac, Sarajevo, maj 2009., www.kons.gov.ba
(21.01.2019.)
302
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
najznačajnije dobro graditeljskog i kulturno-historijskog naslijeđa na području

općine Lukavac. Prvobitno vila "Šolvay" nije zamišljena kao stambeni objekat
već kao zdravstvena ustanova. Izgrađena je 1911/12. godine i u narodu je
poznata pod nazivom „Vila“ ili „Milerova vila“. Dolaskom Fritza Millera za
direktora kompanije "Šolvay" dvadesetih godina XX stoljeća, objekat mijenja
ulogu i postaje stambena vila.
Temelji današnjeg gradskog područja Lukavca postavljeni su krajem 19.
stoljeća. Naime, već sa početkom izgradnje Fabrike sode, 1893. godine,
podizane su i prve stambene zgrade novog naselja. Radilo se planski, po
urbanističkim načelima, zadovoljavajući stambene, ali i komunalne,
infrastrukturne, javne i društveno-socijalne potrebe. Prvo su podignute zgrade
za radnike i majstore (Radnička kolona i Majsterhaus), a zatim i za činovnike i
namještenike (Činovnička kolona, Filipstan). Na kraju Činovničke ulice
sagrađen je reprezentativni objekat prvobitno za potrebe zdravstvene
ustanove. Upravo, ovaj objekat promjenom namjene iz zdravstvene u
stambenu, postaje dom (vila) tadašnjeg direktora lukavačke Fabrike sode
Šolvay, Fritza Mülera. Kao značajno graditeljsko dobro iz Austrougarskog
perioda, predstavlja jedan od simbola grada Lukavca, koji od novembra 2015.
godine ima status nacionalnog spomenika Bosne i Herecgovine.
Na samom kraju činovničkog naselja, u periodu 1911-1912. godine izgrađen je
raskošan objekat koji će kasnije biti nazvan Vila.. Nedvojbeno je da je ova
reprezentativna građevina sagrađena s namjenom da bude zdravstvena
ustanova, ali ranije nije bilo razjašnjeno da li kao fabrička ambulanta, bolnica,
„mala bolnica“ ili nešto drugo u tom kontekstu. Projekat koji je u arhivi Fabrike
sode vođen kao „Krankenhaus“, u Lukavac je stigao 21. jula 1911. godine, nakon
čega se 26. jula potpisuje protokol o izgradnji bolnice (lječilišta) u Lukavcu.
Potom, kako je navedeno, u augustu i septembru iste godine u štampi se govori
da je počela gradnja Pasterovog Zavoda u Lukavcu. Ako znamo da je dr. Adolf
Hempt, kao prvi ljekar na službi u Lukavcu od 1905. godine, kao i da se njegovo
ime provlači kroz planove, inicijative i realizaciju izgradnje zdravstvene
ustanove ovdje, a potom i u Novom Sadu, onda sa priličnom sigurnošću
možemo izvesti zaključak da je ovaj objekat u Lukavcu građen baš s namjerom
da u njemu zaživi značajna medicinska ustanova, kakva je Higijenski ili
Pasterov Zavod. Zahvaljujući zalaganju, tada već uglednog i priznatog, doktora
Adolfa Hempta, te Josefa Valende, direktora Sodafabrik Solvay Lukavac,
pomenuto veleljepno zdanje je podignuto u Lukavcu do kraja 1912. godine.
Ipak, prema dostupnim informacijama, u njemu nije zaživio Pasterov
zavod. Zašto nije, ostaje otvoreno pitanje, a mogući odgovori leže u općim
političkim i društveno-socijalnim prilikama u Dvojnoj Monarhiji uoči Prvog
303
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
svjetskog rata. Uprkos tome, dr. Hempt je do 1914. godine u „Vili“ otvorio
zdravstvenu ustanovu – „Fabrikspital“ ili „Werks Ambulatorium“, u narodu
prozvanu „mala bolnica“ koja je bila opremljena najsavremenijim medicinskim
sredstvima toga perioda.38
Fotografija vile iz 1914. godine

(Lukavac kroz vrijeme)
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, u tom objektu smješten je Štacionar za

Austrougarske vojnike, dok je dr. Hempt, kao rezervni oficir službovao kao
komandant Vojne bolnice u Trstu. Poslije sloma Austrougarske, dr. Hempt se
vratio u Lukavac, gdje se ponovo našao na dužnosti glavnog ljekara. Početkom
1921. godine odlazi u rodni Novi Sad, gdje intenzivira aktivnost na
organizovanju Pasterovog Zavoda, koji se otvara već 1922. godine.
Što se tiče zdravstvene službe, nakon odlaska dr. Hempta u Novi Šad, u
Lukavcu dvije godine ordiniraju ljekari iz Tuzle, a 1924. godine za glavnog
ljekara u Lukavcu imenovan je dr. Ljudevit Jurinac, koji se tu doseljava iz
Varaždina i na službi ostaje sve do 1946. godine. U početku je dr. Jurinac radio u
vili, odnosno maloj ili radničkoj bolnici, sve dok ta zgrada nije promijenila
namjenu i preuređena za stanovanje, za što je najviše bio zaslužan Fritz Müller,
direktor Bosanske tvornice sode Šolvay dd. Lukavac. Nije bilo moguće utvrditi
koje je godine zdravstvena namjena objekta u potpunosti promijenjena u
38 Adi Ćorović, Šemir Hadžimusić, „Vila Šolvay u Lukavcu. Historijski osvrt i arhitektonski opis
nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine“, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju
br. 44., Gračanica 2017, 35-49.
304
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stambenu. Poznato je da je Müller živio u vili, od kada je naimenovan za

direktora fabrike 1926. godine, pa sve do oktobra 1943. godine. Upravo je po
uputama direktora Millera izvršena dogradnja terase iznad ulaza sa sjeverne
strane.
Vila Šolvay se nalazi u središnjem dijelu prostrane zelene površine,
dimenzija 97,00 m x 94,00 m. Tlocrtna osnova vile je pravougaonog oblika
dimenzija 19,05 m x 13,80 m, spratnost objekta iznosi Sut+VP+M, a visina do
sljemena četverovodnog krova iznosi 10,74 m. Ispred glavnog ulaza na sjeveru,
kojeg predstavljaju dvokrilna vrata, dimenzija 1,63 m x 3,20 m nalazi se
natkriveni trijem, dimenzija 4,97 m x 2,00 m, koji je sa dvorištem povezan
vanjskim stepeništem 45 širine 2,26 m.
Fasade objekta nisu stilski strogo definirane, te je moguće raspoznati
dekorativne elemente koji odražavaju estetiku secesije, ali i elemente
historicističkog dekorativnog programa.
Vila Solvay, sjeverna fasada

(Foto: S. Hadžimusić, 2015.)
Odluka o proglašenju Vile Šolvay nacionalnim spomenikom Bosne i

Hercegovine zasnovana je na slijedećim kriterijumima: Vremensko određenje:
dobra nastala od prahistorije do 1960. godine; Umjetnička i estetska vrijednost:
kvalitet obrade, proporcije, kompozicija, vrijednost detalja; Šimbolička
vrijednost: svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju;
Ambijentalna vrijednost: značenje u strukturi i slici grada; Izvornost: oblik i
dizajn, materijal i sadržaj, položaj i smještaj u prostoru; Cjelovitost: fizička
305
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
cjelovitost, homogenost, zaokruženost (kompletnost).39 Shodno navedenom,

Vila Šolvay za Lukavac predstavlja jedan od najvažnijih simbola grada, te danas
sasvim zasluženo ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.
Nadležne institucije i lokalna zajednica trebalo bi da što prije realizuju
mjere zaštite, obnove i prezentacije ovog značajnog dobra kulturno-historijskog
naslijeđa. Također, kako bi se sačuvala kultura sjećanja na lič- nosti zavičaja,
uputno je afirmativno gledati na lik i djelo dr. Adolfa Hempta, prvog ljekara u
Lukavcu, čovjeka koji je otvorio put razvoju javne zdravstvene službe na ovom
prostoru, ali i nekom ko je odigrao ključnu ulogu u projektu izgradnje vile.
Dakako, osim vile, potrebno je sva druga dobra kulturnog naslijeđa, posebno
pomenuta iz Austrougarskog perioda, po kojima je Lukavac nadasve poznat,
valorizovati, zaštititi i adekvatno koristiti.
Katolička crkva i župna kuća, župa Sv. Ante Padovanskog u Lukavcu

Katoličku crkvu Šv. Ante Padovanskog u Lukavcu i župnu kuću (1928)
projektovali su Karl Paržik i Florijan Štrauss u duhu historicizma i
neoromantizma Ovi objekti čine značajnu i dobro očuvanu graditeljsku cjelinu,
posebno kada se posmatraju u kontekstu susjednog stambenog naselja
„Filipstan“ iz austrougarskog perioda, namijenjenog stanovanju poslovođa i
istaknutih majstora obližnje Fabrike sode. Karl Paržik je bio jedan od
najznačajnijih protagonista na arhitektonskoj sceni u Bosni i Hercegovini,
tokom austrougarskog, ali i perioda između dva svjetska rata.
Pored dominirajućeg trenda moderne arhitekture, bila je prisutna i struja
takozvane "historicističke inercije". Karl Paržik, uz Josipa Vancaša najznačajniji
stvaralac iz austrougarskog stvaralačkog perioda se potpuno oglušio o pojavu
novih trendova u arhitekturi nakon završetka I svjetskog rata i ostao vjeran
stilskom izrazu gdje je postigao zapažene rezultate. U tom duhu projektuje i
Crkvu Sv. Ante Padovanskog 1928. godine, koja je izvedena do 1930. godine od
strane građevinskog preduzeća iz Tuzle vlasnika Florijana Straussa. O
Paržikovoj stilskoj dosljednosti u tom periodu svjedoči i prethodno izvedena
historicistička Crkva Majke Božje u Olovu iz 1925 godine. Nakon izvedbe Crkve
Šv. Ante Padovanskog u Lukavcu, Paržik u istom duhu izvodi i Crkvu Šv. Josipa u
Šarajevu 1935. godine. Historicistički objekat izveden u Lukavcu se razlikuje od
pomenutih crkvi u Olovu i Šarajevu što je rađen u dosljednoj zidanoj
konstrukciji primjerenoj historicističkoj arhitekturi. Prethodne dvije crkve su
izvedene u armiranobetonskoj konstrukciji. U stilskom pogledu, Crkva u
39 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina – Vila
Solvay, općina Lukavac, Sarajevo, novembar 2015., www.kons.gov.ba, (26.12.2018.)
306
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Lukavcu je najsličnija prethodno izvedenoj crkvi u Osovi iz 1926. godine.

Pogotovo se tu misli na kompoziciju volumena i motiv arkada ispod strehe sa
produženim trakama niz fasadu. Izvedba crkve je također predstavljala
posljedicu privredno-industrijskog razvoja Lukavca iz prethodnog perioda. Uz
blagonaklon odnos rukovodstva Fabrike sode u Lukavcu, nadbiskup Josip
Štadler je 1910. godine odobrio osnivanje župe u Lukavcu posvećene Šv. Anđelu
čuvaru, koja je trebala opslužiti sve veći broj novopridošlih vjernika u Lukavcu.
Godine 1932. godine župa mijenja ime u Šv. Ante Padovanskog, po čemu je
nazvana novoizgrađena crkva. Crkva je izgrađena po Paržikovom nacrtu bez
obzira što su već postojali nacrti Josipa Vancaša iz 1909. godine. Pored crkve, u
okviru istog kompleksa, 1928. godine je izvedena i župna kuća daleko manje
spomeničke vrijednosti. Nacrti kuće su izvedeni od strane Florijana Štraussa iz
Tuzle.
Tuzlanskog kantona je dana 16. 01. 2015. godine, Komisiji za očuvanje
nacionalnih spomenika BiH podnijela peticiju za proglašenje „Katoličke crkve i
župne kuće, župa Sv. Ante Padovanskog u Lukavcu“, nacionalnim
spomenikom BiH.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je na sjednici 4-6. novembra
2015. godine graditeljsku cjelinu-Crkva Šv. Ante padovanskog sa župnom
kućom u Lukavcu proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.40
40 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Graditeljska cjelina-Katolička

crkva i župna kuća, župa Šv. Ante Padovanskog u Lukavcu, Šarajevo, novembar 2015.,
www.kons.gov.ba, (20.01.2019).
307
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Stara željeznička stanica u Lukavcu

Štara Željeznička stanica u Lukavcu predstavlja najstariji očuvani
infrastrukturni objekat u gradu Lukavcu iz austrougarskog perioda (1894.
godina). Štanica je podignuta na uskotračnoj pruzi Doboj-Šimin Han, čija je
gradnja trajala do 29. aprila 1886. godine.
Tokom druge polovine XX vijeka, nakon ukidanja uskotračne pruge, objekat
je pretvoren u zdravstvenu ustanovu, ali je i dalje imao visoku ambijentalnu
vrijednost u gradskom pejsažu Lukavca.
Stara željeznička stanica se nalazi u Prvoj ulici, broj 3, južno u odnosu na

centralni dio Lukavca, u produžetku Milerove ulice, na čijem se istočnom kraju
nalazi Vila Solvay. Objekat stanice se nalazi 220 m od Fabrike sode na zapadu.
Sjeverno od objekta se nalazi park sa spomen-obilježjem palim borcima iz II
svjetskog rata i sportska dvorana.
Objekat je pravougaone osnove dimenzija 20,10 m x 10,04m, a spratnost
objekta iznosi P + 1 + Potkrovlje.
Zgrada se sastoji od većeg zapadnog dijela dimenzija 13,70 m x 10,04 m
pokrivenog dvovodnim krovom čije je sljeme postavljeno u smjeru istok–zapad
i prizemnog istočnog dijela dimenzija 6,40m x 10,04m, čiji je sjeverni kraj
pokriven ravnim krovom, a južni jednovodnim krovom.
Izgradnja pruge, željezničke stanice i Fabrike sode će omogućiti snažan
privredni razvoj područja i formiranje novog radničkog naselja Lukavac.
308
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U blizini Željezničke stanice, na rijeci Špreči istovremeno je izvedena

parna pilana koja se bavila proizvodnjom pragova za pruge, neophodnih za
gradnju željezničke pruge.
Raspored otpreme i dopreme pošiljki na relaciji Vojna pošta-Željeznička stanica

Lukavac, 1899. godine
(fb stranica: Lukavac kroz vrijeme)
Zgrada Željezničke stanice u Lukavcu je služila svojoj izvornoj namjeni

do kraja austrougarskog perioda, ali i tokom perioda između I i II svjetskog
rata. U tom historijskom razdoblju objekat je pored redovne namjene,
predstavljao mjesno okupljalište gdje su se održavale različite manifestacije,
uključujući radničke proslave.
Šačuvani su redovi vožnje BH Državne željeznice na uskotračnoj pruzi
Doboj-Simin Han iz 1894, 1899, 1901 i 1912. godine na kojima je bila
registrovana stanica Lukavac, kao stanica na kojoj su se zaustavljali putnički
vozovi. Također, sačuvan je i raspored dostave pošiljki između Vojne pošte i
Željezničke stanice Lukavac iz 1899. godine. Vojna pošta u Lukavcu je otvorena
1. marta 1895. godine.
Zgrada je oštećena tokom II svjetskog rata. Od 1946. godine pruga i
objekat Željezničke stanice bio stavljen pod upravu tadašnje Jugoslovenske
državne željeznice.
Početkom druge polovine XX vijeka, nakon ukidanja uskotračne pruge
Doboj – Simin Han, objekat mijenja namjenu i postaje Dom zdravlja Lukavac.
Sedamdesetih godina u objektu je ostala aktivna ambulanta.
Nakon agresije na BiH (period 1992–1995) sprat i dio prizemlja
dobijaju stambenu funkciju. Godine 1997. u objekat je smješteno sjedište
Crvenog križa općine Lukavac.
Tokom marta 2015. godine u prizemlje objekta useljava Auto-moto klub
Lukavac, i u istom prostoru je klubska kafana.
Objekat Štare željezničke stanice u Lukavcu predstavlja zapušten
objekat gdje se ne vrše zadovoljavajuće mjere redovnog održavanja.
309
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Krov objekta djelimično propušta, a golim okom je vidljiv kvar kanalizacionih

instalacija na spratu prema prizemlju.
Tuzlanskog kantona je ovo dobro naslijeđa 16.01.2015. aplicirao Komisiji za
očuvanje nacionalnih spomenika BiH, koja je na svojoj 67. sjednici (16-
18.12.2015.) Historijsku građevinu - Stara željeznička stanica, općina
Lukavac, proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.41
Čamdžića kuća u Puračiću

Štara bosanska kuća, kuća sa
čardakom među rogovima. Datira iz
osmanskog perioda. Kuća je u privatnom
vlasništvu porodice Čamdžić iz Puračića.
Autentični izgled je većinom sačuvan do
danas, osim drvenog pokrova, koga je
vlasnik da bi sačuvao kuću od propadanja
zamijenio limenim. U oštećenom je stanju.
Kuća se ne koristi u stambene svrhe.
Čamdžića kuća u Puračiću
predstavlja jednu od rijetkih sačuvanih
brvnara sa čardakom u Bosni i Hercegovini.
Nalazi se u Ulici Avde Mujkića, u Čamdžića
mahali na brežuljku zapadno od centralnog
dijela puračićke čaršije.
Ne postoje tačni podaci o vremenu nastanka Čamdžića kuće smještene u
staroj puračićkoj mahali Čamdžići. Prema etnologu i historičaru Milenku
Filipoviću, koji je ovu kuću uvrstio na popis rijetkih kuća tuzlanskog kraja
(popis iz tridesetih godina XX vijeka), kuća je izvedena krajem 16. vijeka.
Filipović to zaključuje, između ostalog, na osnovu evidentiranih „demira“ – šipki
na prozorima, koji su na ovoj kući izvedeni od drveta.11 Postoji i pretpostavka
da je kuća izvedena tek sredinom 19. vijeka, odnosno od strane bega izbjeglice
iz Budimpešte, nakon revolucije iz 1848. godine.42
41 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina - Stara

željeznička stanica, općina Lukavac, Šarajevo, decembar 2015., www.kons.gov.ba, (22.01.2019.)
42 Adi Ćorović, Mihad Šakić, Šemir Hadžimusić, „Čamdžića kuća - kulturno-historijsko naslijeđe
Puračića“, Zbornik radova: Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac, Lukavac

2016., 432-449.
310
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Historijski podaci su oskudni, ali se zna da se tokom osmanskog perioda

osvjetljenje u kući vršilo pomoću luća, kasnije pomoću svijeća od goveđeg loja.
Tokom austrougarskog perioda osvjetljenje se počelo vršiti pomoću gasnih
lampi, petrolejskih i karabitnih lampi. S obzirom da je u Puračiću tokom
tridesetih godina XX vijeka izgrađena električna centrala, Čamdžića kuća je
snabdjevena i električnom energijom. Nije poznato da je stambeni objekat
oštećen tokom II svjetskog rata niti tokom zadnjeg rata u BiH (period 1992–
95).
Godine 2010. vršeni su radovi redovnog održavanja objekta i tom
prilikom vlasnik je drveni krovni pokrivač (šindru) zamijenio limenim. Treba
istaći da je stari drveni pokrivač, odnosno njegovi ostaci još uvijek sačuvan i
nalazi se odložen neposredno uz kuću.
Stari nišani u blizini Čamdžića kuće. desni nišan Osmana Čamdžića iz 1920. Godine (Foto:
Z. Pinkas, 2016.)
Čamdžića kuća u Puračiću spada u red brvnara sa čardakom među

rogovima, građenih na temeljima od kamena. Štambeni objekat je pravougaone
tlocrtne osnove dimenzija 7,90 m x 5,33 m. Spratnost iznosi suteren + prizemlje
+ čardak + tavan. Kuća je sagrađena na kamenim temeljima, odnosno četiri
kamena na koje se oslanja drvena konstrukcija. Prostor između četiri temeljna
kamena ispunjen je manjim kamenjem koje je vezano ilovačom i krečom.
Dimenzije suterena iznose 3,47 m x 5,33 m, a ulaz predstavljaju drvena vrata na
zapadnoj strani dimenzija 90 cm x 165 cm. Djelimično ukopana magaza u
suterenu i danas služi kao ostava. Zidovi suterena su drveni, a pod je sastavljen
od nabijene zemlje i kamena.
311
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Cjelokupna konstrukcija kuće je izvedena u drvetu, osim kamenih

temelja. Dijelovi vanjskih zidova prizemlja su izvedeni u zemlji, pljevi i drvetu, s
tim da su potom malterisani i krečeni. Na kući su očuvani drveni demiri, te
sistem zatvaranja vrata – mandal. Današnji vlasnik Čamdžića kuće i čovjek koji
se brižljivo o istoj stara jeste dipl. ing. Hasan (Osmana) Čamdžić, 1948. godište,
iz Puračića. Hasan je svoje djetinjstvo proveo u ovoj kući, a sada živi u novoj,
sagrađenoj u blizini stare. Hasanov otac Osman (1911. god.) cijeli život je
proveo u ovoj kući, kao i njegov otac Mustafa i djed Osman.
TK je uradio aplikaciju i istu 10. aprila 2015. godine podnio Komisiji za
očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, što će nakon daljeg
stručnog istraživanja rezultirati Odlukom o proglašenju Čamdžića kuće
nacionalnim spomenikom BiH (1–3. februar 2016).43
Dalji rad na istraživanju i valorizaciji kulturno-historijskog naslijeđa

Naravno da rad na istraživanju i valorizaciji kulturno-historijskog naslijeđa
općine Lukavac nije završen 2018. godine. Naime, u proteklom periodu su se
stvorili neophodni preduslovi za još intenzivniji angažman na ovom polju.
Registar dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općine Lukavac
kojeg vodi JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa TK nije dao konačan broj evidentiranih dobara već se taj broj shodno
daljem toku istraživanja i valorizacije naslijeđa povećava, a isti ovisi od više
faktora. Pored stručnih radnika Zavoda, Općina Lukavac, te druga pravna, ali i
fizička lica mogu predložiti Zavodu da pokrene postupak istraživanja i
valorizacije određenog dobra naslijeđa, koje shodno tome može biti upisano u
navedeni Registar.
Što se tiče dobara koja zavređuju status nacionalnog spomenika Bosne i
Hercegovine, krajem 2018. godine, u saradnji s Komisijom za očuvanje
nacionalnih spomenika su intenzivirane aktivnosti na valorizaciji Štare džamije
u Turiji, te Centralne Spomen-kosturnice poginulim borcima NOR-a u Lukavcu,
kako bi se i ova dva dobra kulturno-historijskog naslijeđa bila proglašena
Treba napomenuti da su u periodu 2015-2016. godine vođene aktivnosti
kako bi se Čaršijska džamija u Puračiću proglasila nacionalnim spomenikom.
Međutim ovdje treba naglasiti da je džematski odbor Puračić 2015. godine
43 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina-

Čamdžića kuća u Puračiću, općina Lukavac, Šarajevo, februar 2016., www.kons.gov.ba,
(23.01.2019.)
312
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
započeo adaptaciju i renoviranje ove džamije. Dio radova mogao se podvesti

pod tekuće održavanje (zamjena krovnog pokrivača), dok je drugi dio narušio
izvornost i autentičnost ovog dobra ( radovi na enterijeru i zamjena stolarije).
Također, još nekoliko dobara naslijeđa sa područja općine Lukavac se nalazi
na listi peticija za proglašenje nacionalnim spomenikom kao što su: Nišani-
mezar Ibrahim-age Plajatela u Šmolući, stara džamija u Turiji, temelji manastira
- crkve u Gnionici - Kaluđeru, zgrada "Vila Karamata", džamija na Ugru (Poljice)
i druga dobra koja su predmet dalje valorizacije.
Za dobra koja su proglašena nacionalnim spomenikom potrebno je poduzeti
hitne mjere zaštite i sanacije. Tu se prvenstveno misli na historijske građevine
Štara željeznička stanica i Vila ”Šolvay” u Lukavcu, koje se trebaju zaštiti od
dalje devastacije. Nakon što ova dobra budu zaštićena i sanirana, ista bi bila
svrsishodno koristiti za kulturno-obrazovnu i turističku namjenu.
Od dobara koja su na listi peticija za proglašenja nacionalnim spomenikom
izdvajamo:
STARA DŽAMIJA U NASELJU TURIJA
U Turiji se nalaze dvije džamije, stara i nova. Prema ranije dostupnim

podacima stara džamija u Turiji (zaseok Ivkovina) otvorena je 1928. godine.
Međutim, prema novijim istraživanjima, ova džamija je znatno starija. Naime, u
haremu džamije se nalazi više starih nišana s turbanom koji datiraju još iz prve
polovine 19. stoljeća. Pored toga,u gruntovnim knjigama katastarske općine
Turija, povodom sastavljanja gruntovnice 1889. godine, kao vlasnik u A-I i A-II
uknjižen je Vakuf turijske džamije. Isto tako, u katastarskim knjigama iz
austrougarskog perioda sastavljenim od 1882. do 1889. godine, na
katastarskom planu za mjesto Turija se jasno vidi ucrtana džamija s haremom i
mezarjem. U vrijeme Popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 1895. godine
Turija je imala 74. kuće, 356. stanovnika, džamiju i dva mekteba. Prema
kazivanju mještana, koji podatke prenose od savremenika događaja, 1928.
godine je bilo otvorenje ove džamije, ali pos svemu sudeći nakon temeljite
rekonstrukcije stare džamije. Dakle, Štara džamija u Turiji je sagrađena
najkasnije krajem 19. stoljeća.44
Po svojoj arhitektonskoj izvedbi, može se reći da je ovo tipična stara
bosanska džamija s drvenim četverovodnim krovom i drvenom zatvorenom
44 Arhiva Zavoda, Stara džamija u Turiji, općina Lukavac, prijedlog za proglašenje nacionalnim
spomenikom, Tuzla, mart 2018.
313
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
munarom izvedenom iz krova džamije.

Unutrašnjost džamije čine karakteristične drvene izvedbe mahfila,
mimbera i kjursa.
Nakon što je oštećena periodu agresije na republiku Bosnu i Hercegovinu
1992-1995. godine, temeljito je renovirana u skorije vrijeme, pri čemu nije
znatnije promijenila prvobitni izgled. Drveni pokrov još prije 1992. godine je
zamijenjen crvenim falcovanim crijepom, a drvena munara, veoma skladnih
proporcija u odnosu na džamiju, radi zaštite je opšivena pocinčanim limom. Od
svih džamija na području općine Lukavac, ova u Turiji je u najvećoj mjeri
sačuvala svoj autentični izgled.45
Stara džamija u Turiji

(Foto: S. Hadžimusić, 2015.)
CENTRALNA SPOMEN-KOSTURNICA POGINULIM BORCIMA NOR-A U

LUKAVCU
Centralna Spomen-kosturnica se nalazi svega nekoliko metara iza Stare

željezničke stanice, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.
Švečano je otvorena 13. septembra 1962. godine na Dan oslobođenja
Lukavca u Drugom svjetskom ratu.
Na visokom obelisku nalazi se statua žene kao simbol pobjede, rad
Dragiše Trifkovića, poznatog vajara iz Tuzle. Za ovu statuu je kod građana
Lukavca uvriježeno mišljenje da pripada Mariji Macan, djevojci iz Lukavca,
45 Više vidi: Šefko Šulejmanović, „Najstarije džamije na području općine Lukavac i njihov
kulturno-historijski značaj“, Zbornik radova sa naučnog skupa „Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Lukavac, Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historisjkog i prirodnog naslijeđa TK, Lukavac 2016., 401-431.
314
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
historijskoj ličnosti koja je kao četrnaestogodišnjakinja poginula 3. oktobra

1943. godine prilikom ulaska njemačkih jedinica u Lukavac.46
U Špomen kosturnici je sahranjeno 125 poginulih boraca iz lukavačkog
kraja. Spomen-kosturnica ima značajnu historijsku, graditeljsku, umjetničku i
simboličku vrijednost.
Na ovom dobru spomeničkog naslijeđa
2011/2012. godine su vršeni radovi redovnog
održavanja, pri čemu su postavljene nove
mermerne ploče na postamentu glavnog
spomenika.
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona je dao podršku peticiji UABNOR
Lukavac od 04.02.2016. godine, za proglašenje
„Centralne Špomen-kosturnice poginulim
borcima NOR-a u Lukavcu“ nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine.
Navedeno dobro je evidentirano od strane
Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđaTuzlanskog kantona u Registru „Kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“, pod rednim brojem 25.
„Špomen kosturnica poginulim učesnicima NOR-a – centralno spomen-
obilježje“, kao spomeničko naslijeđe I kategorije.
ZAKLJUČAK
Općina Lukavac je teritorijalno najveća općina Tuzlanskog kantona, koja

baštini dug kontinuitet življenja na svom području. I pored toga nedovoljno je
istražena njena lokalna historija, ali i kulturno-historijsko naslijeđe.
Godine 2009. proglašen je prvi nacionalni spomenik na području općine
Lukavac. Radi se o Hramu Šv. Proroka Ilije u Puračiću. Međutim od tada pa do
perioda kojeg predstavljamo ovim radom u Lukavcu ni jedno dobro nije
valorizovano u status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Shodno
46 Više vidi: Šenad Begović, „Špomen-kosturnica poginulim učesnicima NOR-a u Lukavcu kao
kulturno-historijsko naslijeđe antifašizma“, Zbornik radova: Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Lukavac, Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historisjkog i prirodnog naslijeđa TK, Lukavac 2016., 459-468.
315
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
tome, bilo je prijeko potrebno krenuti u sistematska istraživanja,

rekognosciranja i valorizaciju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa ove
lokalne zajednice. Isto je postignuto u periodu 2014-2018. kada su urađena
kompleksna istraživanja, kako lokalne historije tako i kulturno-historijskog
naslijeđa. Četiri dobra su proglašena nacionalnim spomenikom BiH, a druga 44
dobra su evidentirana u Registru Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa TK.
I dalje je potrebno nastaviti istraživanje i valorizaciju naslijeđa, ali i raditi
na njegovoj zaštiti i adekvatnom korištenju, što će se postići u koliko se
provedu mjere zaštite i sanacije postojećih nacionalnih spomenika i ako im se
da svrsishodna funkcija (korištenje za javne i kulturno-obrazovne potrebe).
Također, prema dosadašnjim istraživanjima trenutno postoje elementi za
proglašenje još nekoliko dobara nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine
(stara džamija u Turiji, Centralna spomen-kosturnica u Lukavcu i dr.).
RESEARCH AND VALORIZATION OF HERITAGE OF THE LUKAVAC

MUNICIPALITY IN THE PERIOD 2014-2018
Abstract: Analyzing the results of previous studies, we can conclude that in the
period up to 2014, little has been done on the quality of the study of local history
and heritage valorization of Lukavac Municipality.
Nevertheless, since the end of 2014, a number of activities have been undertaken
in terms of studying local history, as well as in the research and valorization of
cultural, historical and natural heritage. In the period from 2014 to 2018, the
professional team of the Institute for the Protection and Use of the Cultural and
Historical and Natural Heritage of the Tuzla Canton made extensive field re-
insights, research, records and categorization of heritage assets from the area of
the municipality of Lukavac. The scientific conference "Cultural-historical and
natural heritage of the Lukavac municipality" was held as a product of this work
and published the same issue of works.
During the presented period, in the Lukavac Municipality, four cultural and
historical properties were proclaimed a national monument of Bosnia and
Herzegovina.
Keywords: Lukavac Municipality, cultural and historical heritage, local history,
national monuments.
316
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Dr. sc. Salih KULENOVIĆ, prof. emeritus

Univerzitet u Tuzli
STARO SELO KOD MRKONJIĆ GRADA* (VARCAR VAKUFA)

Prilog proučavanju kulturno-historijske baštine
Apstrakt: Kontinuitet življenja od prahistorije pa do savremenog doba na

prostoru Opštine Mrkonić Grad (Varcar Vakuf), zatim promjene društveno-
ekonomske strukture stanovništva i etničke promjene u zadnjih stotinu godina
imaju svojevrsnu paradigmu u Starom Selu, mjestu koje je od sredine dvadesetog
stoljeća pa naovamo doživjelo radikalnu transformaciju.
Stećci koje je kod Starog Sela za vrijeme austrougarske uprave evidentirao
stručnjak Zemaljskog muzeja Kosta Herman (Hormann), nestali sredinom prošlog
stoljeća kada je proširen makadamski put Mrkonjić Grad-Banja Luka, su dio
kulturne baštine koja je, zajedno sa muslimanskim sakralnim i profanim
objektima u ovom mjestu nepovratno izgubljena.
U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata u Starom Selu
je uglavnom živjelo bošnjačko stanovništvo. Najveće zemljišne posjede su imali
begovi Kulenovići čiji je predak ovdje sredinom 18. vijeka dobio nasljedni timar.
Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18. vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.
vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih
zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od
kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo
lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli
članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina
dvadesetog vijeka.
Ključne riječi: Staro Selo, stećci, kula, džamija, mezarje, tragovi materijalne
kulture
*Mrkonjić Grad se nalazi u zapadnoj Bosni. Osnovao ga je krajem XVI

vijeka Mustafa aga Bejazi, visoki osmanski dostojanstvenik na carskom dvoru.
Na mjestu današnjeg Mrkonjić Grada bilo je selo Gornje Kloke u kojem je
317
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mustafa aga, koji je bio rodom odavdje, sagradio više zadužbina i zgrada koje je
uvakufio. Prvobitno, grad se zvao Jenidžei Jajce (Novo Jajce), a kasnije je dobio
ime Varcar Vakuf. Godine 1924. ili 1925. je dobio ime po Petru Karađorđeviću
koji se u ovom kraju skrivao pod imenom Petar Mrkonjić. U našoj novijoj
historiji Mrkonjić Grad je naročito poznat po tome što je ovdje 25.novembra
1943. godine održan ZAVNOBiH na kome je obnovljena državnost Bosne i
Hercegovine (O historijskim i geografskim podacima o Mrkonjić Gradu vidjeti:
Šalih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF,
Sarajevo, 1969.
*Mrkonjić Grad is located in western Bosnia. It was originally

commissioned by Mustafa aga Bejazi, a high Ottoman dignitary at the Emperor's
Court, at the end of the XVI century. On the site of today's Mrkonjić Grad there
was a village of Gornje Kloke where Mustafa aga, who was a native of the
country, built more of its facilities and buildings. In 1924 or 1925, the town was
named after Petar Karadjordjevic, who was hiding in this area under the name
of Peter Mrkonjić. In our recent history, Mrkonjić Grad is particularly famous
for the fact that here was held the ZAVNOBiH on 25th November, 1943, on
which the statehood of Bosnia and Herzegovina was restored (About historical
and geographic information on Mrkonjić Grad see: Salih Kulenović, Mrkonjić
Grad (graduate thesis), Department of Geography, PMF, Sarajevo, 1969.
Šmješteno u dolini Crne rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Štaro Šelo se

nalazi sjeveroistočno od Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) na udaljenosti od 4
km. Na jugu se graniči s Kopljevićima, na sjeveru s Kotorom, a na sjeveroistoku
sa Bjelajcem (Prilog broj 1).
U Štarom Šelu postoji kontinuitet življenja od srednjeg vijeka, a možda i
od prahistorije. Prema Kosti Hermanu (Hormann) koji je kao stručnjak
Zemaljskog muzeja u Sarajevu posjetio Staro Selo za vrijeme austrougarske
uprave, na zapadnom kraju Sela, a na lijevoj obali Crne rijeke, nalazilo se staro
groblje s velikim brojem stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih kamenova
različitih oblika (sljemenjaka, ploča) i različito ornamentisanih.1(sl.1)
1 Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart
1891. godine, str. 48, 49
318
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sl.1.Nekropola stećaka u Starom Selu
U ovoj nekropoli K.Herman je posebno izdvojio dva stećka koji se

oblikom i veličinom izdvajaju od ostalih; na manjem nadgrobniku uklesana je
figura konjanika i čovjeka koji vodi konja, a na njegovoj istočnoj strani uklesan
je krst oko kojeg je okvir u vidu isprepletenih crta. (sl.2)
Sl.2 Motivi sa jednog od stećaka na nekropoli u Starom Selu
Drugi, veći stećak na južnoj strani ima natpis sljedećeg sadržaja: 2
Natpis je datiran u XV-XVI vijek. Prema Kosti Hermanu (Hoermann),

navedena nekropola se po broju kao i po ljepoti nadgrobnih spomenika
2 Isti, navedeno djelo, str.53
319
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
slobodno može ubrojati u najljepša srednjovjekovna groblja u Bosni i

Hercegovini.3
Nažalost, nadgrobnici su odavno nestali sa ovog lokaliteta.
Najvjerovatnije je nekropola uništena kada se proširivao makadamski put koji
je tu prolazio, a koji je kasnije i asfaltiran i koji vodi ka dolini Vrbasa gdje se
spaja s regionalnom saobraćajnicom Jajce-Banja Luka.4
Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Štarom Šelu ima
sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.5
Štaro Šelo je dosta staro naselje, smješteno najvećim dijelom u dolini s
desne strane Crne rijeke koja je lijeva pritoka Vrbasa. U osmanskom,
austrougarskom i periodu između dva svjetska rata pa sve do 60-ih godina
dvadesetog vijeka ovdje su u većini živjeli Bošnjaci.
Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće,
uglavnom bošnjačke.6 U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice:
Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići,
Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su
ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom
(Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne
samo u Štarom Šelu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim
susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Štarog Šela i Bjelajca bili su za vrijeme
osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u
dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog
ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Štarog Šela su takođe imale zemljišne
posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.
Od austrougarske uprave pa naovamo, sve do 60-ih godina prošlog
vijeka, gotovo sve navedene porodice koje su živjele u Štarom Šelu su se
odavdje postepeno iseljavale i nastanjivale u drugim mjestima Bosne i
Hercegovine, a najviše u Šarajevu, Mrkonjić Gradu, Travniku, Jajcu, Banja Luci i
dr.
Neke porodice iz Štarog Šela su svoje zemljišne posjede napustili, neki
su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici
3 Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

4 Autoru ovog rada ostalo je u sjećanju kako je izgledala navedena nekropola jer je svakodnevno
prolazio pored nje idući iz Bjelajca u Mrkonjić Grad u osmogodišnju školu od 1955-1959.
godine
5http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/,pristup internetu: 26. 12.
2018. godine
6 Kosta Herman,navedeno djelo, str.48
320
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim

ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.
Šve do II svjetskog rata, većina bošnjačkih kuća u Štarom Šelu bile su
spratne, odnosno građene su na sprat sa prepustom, a bilo ih je i bez prepusta.7
Prizemlje je zidano uglavnom od kamena, a sprat od drveta. Prema M. Kadiću,
kuće s prepustom u svom prvobitnom obliku su imale odbrambeni karakter;
zidovi magaze su imali uske otvore-mazgale8, a prepust iznad magaze uzdignut
je visoko iznad zemlje i služio je za stanovanje9 (Sl.3) Krovovi su bili
četveroslivni, pokriveni šindrom.( vidi sliku 3)
Slika 3 Detalj iz Starog Sela (period između dva svjetska rata)
U naselju je sve do 1942. godine bila i kamena kula čiji su vlasnici bili
begovi Kulenovići. Prizemlje kuće i dva sprata bili su od kamena, a treći sprat je
bio od čatme, hrastovog drveta. Kula je imala šatorast krov prekriven šindrom
7 O ovom tipu kuće, njenim oblikovnim karakteristikama, njenom unutrašnjem uređenju i
funkciji detaljnije vidjeti u: Dr. Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini,
„Veselin Masleša“, Šarajevo, 1967.godine
8 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Švjetlost“, Izdavačko
preduzeće, Šarajevo, 1973., str.449; mazgale m (turski) je puškarnica na kamenoj kuli ili
tamnici (u našem slučaju, otvori na kućama u Štarom Šelu sa prezentirane fotografije). Mazgala-
otvor je sa unutrašnje strane širok, a s vanjske uzak, tako da se može samo kroz njega puščana
cijev proturiti.
9 Dr. M.Kadić, naved.djelo, str.62
321
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
(vidi sliku 3.). Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Štaro Šelo je iz Kulen Vakufa
došao Mahmut-beg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada
je ovdje dobio timar. Njegov sin Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio
kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom
iz navedene livanjske porodice10. U kuli su oko 100 godina stanovali
Kulenovići.11 Godine 1891. Šmailbeg Kulenović prodao je kulu Šuljagi Šaraču iz
Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925. godine. U kuli je bio mekteb
i mualimov stan. Od 1936. godine kula je bila prazna, a 1942. godine je
zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.
Nakon II svjetskog rata, od kamena kule sagrađen je Zadružni dom u
Bjelajcu koji i danas 2018. godine postoji, a nešto kamena je svojim kućama
odnijelo i lokalno stanovništvo.
U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro
muslimansko mezarje površine 1044 m2 u kome se nalazila i džamija (prilog br.
2, sl. 3).
Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942. godine.
Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni,
pokriven šindrom, munara je bila drvena ( vidi sl. 3; prilog 3). Dimenzije
džamije su 10m x 10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas
(2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba12 (sl.4 i sl.5).
Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično
nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Štaro Šelo. Pedesetih
godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice13, dok
su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja
Luci, Šarajevu i drugim mjestima širom Bosne.
10 Prema K. Hermanu, koljeno begova Atlagića jedno je od najstarijih i glasovitih bosanskih

plemića koji su od starina živjeli u Livnu i Livanjskom polju na svom čifluku zvanom „Odžak“,
pod planinom Prologom. Za vrijeme osmanske uprave u našim krajevima iz ove porodice bilo je
dosta paša, beglerbega i alajbega. O tome vidjeti: Narodne pjesme muslimana u Bosni i
Hercegovini, sabrao Kosta Herman, 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933., str.611-613
11 Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954.,
str.84
12 A.Škaljić, naved.djelo, str.463; mihrab-aba m (ar.) ovalno udubljenje u zidu džamije od strane
Kible gdje džamijski imam klanja rukovodeći grupnim klanjanjem

13 Autoru ovog rada, još dok je bio predškolsko dijete, ostalo je u sjećanju da ga je njegov otac
Ibrahim Kulenović vodio sa sobom u Bjelajce na svoje imanje i porušene kuće i objekte, te kad
bi se vraćali u Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), otac bi ponekad svratio u Štaro Šelo kod Alije
Dubice koji je tu bio obnovio kuću. U to vrijeme, a to je bilo 50-ih godina prošlog vijeka, u
Štarom Šelu su živjele porodice Iske i Hakije Kulenovića te Arifa Heganovića.
322
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 4. Ostaci kamene ograde kojom je bilo ograđeno mezarje u Starom Selu.
Unutar dijela mezarja vide se porušeni nišani i ostaci zidova porušene

džamije (foto: Mufid ef.Huskić 2015).
U mezarju u Štarom Šelu, od sredine 18. vijeka, a možda i ranije vršio se
ukop umrlih članova navedenih bošnjačkih porodica koje su tu živjele, a tu su
sahranjivani i umrli članovi bošnjačkih porodica koje su živjele u susjednom
Bjelajcu.14
14 U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović, djed i nana autora
ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu.Djed
Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950.godine. Vjerovatno je
na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su
velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg
Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Šalih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme
austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Šarajevo i tamo se zaposlio kao
portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog
brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom
periodu je sagrađena pravoslavna crkva i formirano pravoslavno groblje. Mustaj-beg Kulenović
umro je oko 1925.godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu. Njegov nišan,
odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je
devastiran.Potomci navedenih Kulenovića iz Bjelajca, kao i onih iz Štarog Šela, danas žive u
raznim mjestima u Bosni i Hercegovini ( u Sarajevu, Banja Luci, Jajcu, Travniku, Tuzli, a ima ih i
stalno nastanjenih u Hrvatskoj, Šrbiji, Švedskoj, Kanadi, ŠAD, Australiji i dr.).
323
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 5. Ostaci mihraba džamije u mezarju u Starom Selu (foto:Mufid ef.Huskić 2015.)
Danas je mezarje u Starom Selu devastirano, a sve do 1992. godine u

njemu se nalazio veći broj starih nišana iz osmanskog perioda, zatim
austrougarskog perioda, kao i perioda između dva svjetska rata. Neki nišani,
kako muški tako i ženski, bili su interesantnih oblika, ukrasa i natpisa. Švi nišani
u mezarju su devastirani. Na jednom ženskom nišanu kojeg su, zaraslog u travu,
našli radnici prilikom čišćenja mezarja od korova i rastinja, a koje je organizirao
glavni imam medžlisa IZ-e Mrkonjić Grad Mufid efendija Huskić, sačuvan je
natpis na staroosmanskom koji u prijevodu glasi:
Turska verzija
Huve el Hayy el Bakı
1. Beni kıl mağfiret ya Rabbi yezdan
2. Bi hakkın sure-i Rahman-ı Kuran
3. Kabrimi ziyaret eden ihvan
4. Eylerimi ruhuma Fatiha ihsan
5. ....Binti Kulin zade
6. Hasan bey ve merhum Kulin
7. ....bey haci......
8. Merhum.....
9. Sene 1329 (ili 1229)
324
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prevod
je Postojan i Vječan On15
1. Meni se smiluj Dobri Stvoritelju
2. Prema kuranskoj suri Rahman16
3. Braća17, koja posjete mi mezar
4. Nek Fatihu18 prouče za dobrobit moje duše
5. ....kćerka Kulin zade
6. Hasan beg merhum Kulin
7. ....beg hadži.....
8. Merhum....
9. Godine 1329 (ili 1229), odnosno 1809. ili 1909.
(Prevod sa osmanskog na turski i bosanski jezik načinio mr. sci. Alija
Muminović, dipl. prof orijentalistike)
Slika 5. Ženski nišan u mezarju u Starom Selu iz hidžretske 1229 (ili 1329),
odnosno 1909. ili 1809.
15 Allah dž.š.
16 Sura Er-Rahman (arapski: ‫ ;ﺍﻝﺭﺡﻡﻥ‬bos.:"Milostivi") je 55. sura Kur'ana. Šadrži 78 ajeta i spada
u mekanske sure. Špecifična po tome što se ponavlja Ajet: "Pa, koju blagodat Gospodara svoga
poričete?" Er-Rahman se često naziva "ljepoticom Kur'ana", u skladu sa hadisom: Abdullah Ibn
Mas'ud kaže da je PoslanikMuhammed rekao: "Sve ima svoj ukras, a ukras Kur'ana je sura ar-
Rahman"
17 Misli se na sve muslimane i muslimanke koje posjte (učine zijaret) mezaru/kaburu
18 Sura El-Fatiha (ar. ‫ﺍﺕﺡﺓ‬
‫ﻑ‬
‫ ;ﺍﻝ‬bos. "Otvaranje" ili "Pristup"; također se naziva i "Majka knjiga" i
"Lijek") je prva sura u Kur'anu. Ima sedam ajeta, u kojima se iskazuje molba Allahu (dž.š.) za
upućivanje na pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu
vjernika muslimana, jer se uči na svakom rekatu namaza. Objavljena je u Mekki.
325
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Lokalitet mezarja u Štarom Šelu površine 1044 m2 sa nišanima i mjestom

stare džamije sa ostacima kamenih zidova predstavlja značajan kompleks,
odnosno graditeljsku cjelinu iz osmanskog perioda u čijem sklopu je bio i
kompleks begovskih kuća sa kulom.
Zbog toga su JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog
naslijeđa Tuzla i prof. dr. Šalih Kulenović, saradnik Zavoda od njegovog
osnivanja do danas, uputili 22.04.2013. godine zahtjev Komisiji za očuvanje
nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine da se navedeni lokalitet zaštiti.
Ovaj zahtjev je podržan i od medžlisa IZ Mrkonjić Grad u čemu istrajava glavni
imam Mufid ef.Huskić i Predsjednik Šaćir Špahić, profesor.
ZAKLJUČAK
Šmješteno u dolini Crne Rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Štaro Šelo je zbog
svog važnog geostrateškog položaja bilo naseljeno još od prahistorije. Kosta
Herman (Hormann) koji je, kao stručnjak Zemaljskog muzeja, evidentirao
nekropolu stećaka na ovom prostoru, dao je veliki doprinos u proučavanju
prošlosti Štarog Šela.
Razvoj ovog naselja možemo pratiti i na osnovu podataka iz osmanskog
perioda koji ukazuju da je u Štarom Šelu poglavito živjelo bošnjačko
stanovništvo, a najveći posjednici su bili begovi Kulenovići koji su ovdje imali
svoj timar. Osim porodice Kulenović, u Štarom Šelu su živjele i druge bošnjačke
porodice čiji su zemljišni posjedi bili znatno manji od imanja ove begovske
porodice. Bošnjačko stanovništvo je činilo većinu populacije Štarog Šela sve do
izbijanja II svjetskog rata kada su srpski ustanici spalili i do temelja porušili
kulu begova Kulenovića, kamenu džamiju, a devastacija mezarja iz XVIII vijeka
je nastavljena sve do danas.
Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog
vijeka, broj bošnjačkog stanovništva se rapidno smanjivao, njihova materijalna
kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su
administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je
etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.
Argumentirano proučavanje historijskog toka razvoja i promjena etničke
slike na prostoru Štarog Šela otvara put za objektivno i naučno valoriziranje
pojava i procesa koji su se dešavali ne samo na promatranom prostoru, nego i u
Mrkonjić Gradu i drugim mjestima bosanske Krajine.
Zaštita i proučavanje materijalnih ostataka bošnjačke kulture u Štarom
Šelu su neophodni koraci ka revitalizaciji i očuvanju bogatog kulturno-
326
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
historijskog naslijeđa ovog dijela bosanske Krajine i njegovog približavanja

stručnoj javnosti u cilju daljeg proučavanja etničkih, demografskih i socioloških
procesa koji su tokom dvadesetog vijeka determinirali društveno-političke i
ekonomske odnose ovog dijela Balkanskog poluostrva. Korištenje raspoloživog
naučnog aparata na terenu te studiozan i stručni pristup u detaljnom
analiziranju sistemski provođenih, radikalnih i ireverzibilnih promjena koje su
zahvatile stanovništvo Štarog Šela u zadnjih sto godina će omogućiti i široj
javnosti uvid u uzroke, tok i stvarne posljedice smjene društveno-ekonomskih
formacija na prostoru Bosne i Hercegovine.
Prilozi broj 1 i 2.
Topografska karta Mrkonjić Grada i uže okoline na kojoj je i Staro Selo R 1:25000
327
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kopija plana mezarja u Starom Selu
Prilozi broj 3 i 4.
Situacioni plan mezarja sa osnovom džamije u Starom Selu

Prilog 4.
328
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Osnova porušene džamije u Štarom Šelu
LITERATURA
1. Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina

III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str. 48-53;
2. Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini: Sabrao Kosta Herman:
1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933.;
3. Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine,
II, Sarajevo, 1954., str.71-86;
4. Milan Karanović, O tipovima kuća u Bosni-Faze u formiranju njenog
dinarskog tipa, GZM, god.XXXIX, sveska 2, Sarajevo, 1927., str.4-213;
5. Dr.Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin
Masleša“, Šarajevo, 1967.;
6. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku,
„Švjetlost“, Izdavačko preduzeće, Šarajevo, 1973.;
7. http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/,
pristup internetu:26.12.2018.godine
8. Varcar Vakuf-grad ZAVNOBiH-a i kosa „Varcarki“, w.w.w. Zeman-
Kalesija.ba (pristup internetu: 26.11.2014.godine);
9. Šalih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju,
PMF, Sarajevo, 1969.
329
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
OLD VILLAGE NEAR MRKONJIC GRAD (VARCAR VAKUF)

-Annex study of cultural and historical heritage
Abstract: The continuity of living from the prahistory to modern times in the area
of the municipality of Mrkonjić Grad (Varcar Vakuf), then changes in socio-
economic structure and ethnic change over the last hundred years have a
paradigm in Old Village, a place that has undergone a radical transformation
since the middle of the twentieth century. Stećci recorded in the Old Village by an
expert of the National Museum in Sarajevo, Kosta Herman (Hormann),
disappeared in the middle of the last century when the macadam road Mrkonjić
Grad-Banja Luka expanded, are part of the cultural heritage that, together with
Muslim sacred and profane objects in this place is irretrievably lost.
In the Ottoman, Austro-Hungarian and the period between the two world wars in
the Old Village there was a Bosniak population. The greatest landowners were
beys Kulenovići whose ancestor here in the middle of the 18th century received a
hereditary timar. The Kulenovići built a mosque in Old Village in the middle of the
18th century, and at the end of the 18 th century stone tower. These facilities
existed here until World War II when the Serbian uprisings were lit them up. Since
World War II, these facilities have not been restored. A part of the stone that these
objects were made of had been used to build Conjoint house, the other part of the
stone had been taken by the local population. In the cemetery where the mosque
was located, the deceased Bosniak family members from Old Village and Bjelajce
were burried until the mid-60s of the twentieth century.
Keywords: Old Village, stećci, tower, mosque, fields, traces of material culture
330
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Kemal NURKIĆ

Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ
MAHALA VAIZ (MEJDAN) U TUZLI PREMA POPISU

IZ 1850/51. GODINE
Apstrakt: U radu se detaljnije govori o karakteristikama Vaiz (Mejdan) mahale

grada Dolnja Tuzla (Tuzla-zir) sredinom 19. stoljeća, tačnije 1850/51. godine.
Radi se o jednoj od starijih i poznatijih mahala u današnjem graduTuzla.
Ovo istraživanje je urađeno na osnovu do sada nekorištenih podataka službenog
popisa stanovništva iz 1850/51. godine a koje je sprovela osmanska uprava.
Iz navedenog popisa vidimo brojne demografske karakteristike Vaiz (Mejdan)
mahale sredinom 19. stoljeća, kao što su broj kuća, demografske prilike tj. ukupan
broj muškaraca, te detaljne podatke o muškom stanovništvu svih kuća u mahali.
Daju se i imena i prezimena stanovnika mahale, te njihov broj godina.
Ključne riječi: Mahala Vaiz (Mejdan), Tuzla, stanovništvo, kuće, prezimena,

imena, 1850. g.
Jedna od starijih i u narodnoj tradiciji poznatijih mahala današnjeg

grada Tuzla a do 1910. godine zvanično nazivanog Dolnja Tuzla, je i mahala
Vaiz (Mejdan). Zapravo od njenog osnivanja početkom 17. stoljeća službeno je
nazivana Vaiz mahala a narodni naziv je uglavnom bio Mejdan mahala. Ovaj
službeni naziv se vremenom gubio iz narodnog govora a od 20. stoljeća se samo
koristi naziv Mejdan mahala.
Mahala Mejdan je od svih tradicionalnih urbano-geografskih cjelina
grada Tuzle, koje nazivamo mahalama, u dosadašnjim istraživanjima, knjigama
i radovima, najbolje proučena i poznata.1
1 Muhamed Katanić, Mahala Mejdan u Tuzli, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2016. i Rusmir Djedović, Mejdan (Vaiz) mahala
331
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Također, objavljena su i istraživanja o poznatoj sevdalinci, Mujo đogu...,

vezanoj za ovu mahalu2, te familiji Katanić iz ove mahale.3
Obilje novih a do sada u nauci nepoznatih podataka o mahali Vaiz
(Mejdan) u Tuzli imamo u odnedavno poznatom i pristupačnom historijskom
izvoru iz sredine 19. stoljeća. Radi se o detaljnom popisu stanovništva svih
naselja i administrativnih cjelina Bosne i Hercegovine a koje je tada sprovela
osmanska uprava1850/51. godine.
Šjeveroistočna Bosna je popisana u tadašnjem Zvorničkom sandžaku
koji je imao više manjih administrativnih cjelina zvanih Kaze, koje su zapravo
bile nasljednice ranijih Kadiluka koji postoje id 16. stoljeća. Zvornički sandžak
je tada popisan u više desetina posebnih Deftera (knjiga). Defteri su registrovali
stanovništvo po Kazama i posebnim knjigama muslimanskog, nemuslimanskog
i ciganskog stanovništva za svaku od njih.
Grad Tuzla, njegove mahale i okolna naselja su popisana u okviru Kaze
Tuzla – i zir odnosno Dolnja Tuzla. Podatke o tuzlanskoj mahali Vaiz (Mejdan) iz
navedene godine, dakle imamo u popisnom Defteru (knjizi) muslimana Kaze
Dolnja Tuzla (Tuzla – i zir).4
Da bi se podaci o stanovništvu ove mahale mogli koristiti nužno je bilo
da se prevedu sa staroosmanskog jezika i arapskog pisma.5
U nastavku dajemo prevod mahale Vaiz, kako je službeno nazivana, sa
svim popisanim kućama u njoj, te prezimenima, imenima, godinama rođenja,
porodičnim odnosima i zanimanjem nekih od njih ali samo za muslimansko
muško stanovništvo.
PREGLED KUĆA I MUŠKARACA 1850/51. GODINE 6
Kuća br.1.
1. Smajlović Mustafa sin Šmaila, rođen 1810.godine. Imam
u Tuzli krajem 19. stoljeća, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe, 8/2015, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2016.
2 Husein Dubravić, Povjest jedne sevdalinke, Kalendar Narodne uzdanice, X/1942., Sarajevo i
Muhamed Katanić, Zapis o jednoj tuzlanskoj sevdalinci – “Mujo đogu po Mejdanu voda”, OFF-
SET, Tuzla, 2018.
3 Rusmir Djedović, Prilog proučavanju Katanića iz Tuzle i Petrovica Donjih, Baština sjeveroistočne
Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, 5/2012, Zavod za zaštitu i

korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2013. i Šalih
Štrašević, Pasci Gornji & Petrovice Donje 1512.-2012., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
4 NFS-d-05944, Državni Arhiv Republike Turske, Istanbul.
5 Prevod uradio mr. sc. Kemal Nurkić.
6 NFS-d-05944, strana 217, pa nadalje.
332
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Već je uočeno da se predak stare familije Šmailefendića u ovoj mahali

zvao Šmajl ef. i da je živio negdje krajem 18. i poč 19. stoljeća. Krajem 19.
stoljeća u Vaiz (Mejdan) mahali su bile dvije kuće Šmailefendića, Muhameda i
Hašima sinova umrlog (Mula) Mustafe.7
Šada zaista vidimo da se predak ove familije zvao Šmail i da je živio u
zadnjim decenijama 18. i prvim decenijama 19. stoljeća. Šmail je izgleda bio
efendija tj. imam kao i njegov sin Mustafa, koji je imao i dodatak mula.
Kuća br.2.
1. Hrnić Ibrahim sin Mustafe, rođen 1800.godine
2. njegov sin Mustafa, rođen 1832.godine
Kuća br.3.
1. Zukić Mustafa sin Ahmeda, rođen 1800.godine. Trgovac
2. njegov sin Abdulah, rođen 1849.godine
3. njegov brat, Hasan sin Ahmeda, rođen 1780.godine
Kuća br.4.
1. Katana Hasan sin Osmana, rođen 1815.godine. Pisar
2. njegov sin Abdulah, rođen 1837.godine
Kuća br.5.
1. Arifagić Muharem sin Arifa, rođen 1820.godine. Trgovac
Kuća br.6.
1. Krdžalić Šaćir sin Abdulaha, rođen 1780.godine
2. njegov sin Bećir, rođen 1832.godine
3. njegov sin Hasan, rođen 1841.godine
Kuća br.7.
1. Arslanović Mustafa sin Mehmeda, rođen 1811.godine
2. njegov sin Ibrahim, rođen 1836.godine
4. njegov sin Mehmed, rođen 1847.godine8
7 Rusmir Djedović, Mejdan (Vaiz) mahala..., str. 97.

8 1869. godine, kao stanovnici Vaiz mahale spominju se Ibrahim Arslanović i Mustafa Arslanović.
Šaban Hodžić, Štanovništvo Tuzle od najstarijeg doba do 1911. godine, neobjavljena građa,
Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla.., str. 25.
333
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Jedinu kuću Arslanovića 1889. godine u Tuzli zatičemo u susjednoj

mahali Potok. Radi se o kući na k.č. 1921/2 u Potok mahali u vlasništvu
Ibrahima Arslanovića pok. Mustafe. Godine 1904., između ostalih nasljeđuje ga
i sin Ibrahim Halilagić Arslanović um. Ibrahim iz Bokavića.9
Ovdje vidimo da bi jedan od njegovih predaka trebao da se zove Halil aga.
Kuća br.8.
1. Spahić Šaćir sin Špahije, rođen 1800.godine
3. njegov sin Šubaša, rođen 1828.godine
4. njegov sin Mahmud, rođen 1832.godine
Kuća br.9.
1. Krdžalić Mustafa sin Šaliha, rođen 1825.godine
Kuća br.10.
1. Kurtalić Mustafa sin Kasima, rođen 1825.godine
2. njegov sin Ibrahim, rođen 1849.godine
Kuća br.11.
1. Kurtalić Osman sin Šaliha, rođen 1828.godine
2. njegov sin Šalih, rođen 1849.godine
Kuća br.12.
1. Kurtalić Šmail, rođen 1825.godine
2. njegov sin Omer, rođen 1850.godine
Ovdje vidimo da je sredinom 19. stoljeća u mahali Vaiz (Mejdan)

najbrojnija familija Kurtalića i da imaju čak tri kuće.
Uglavnom se do sada smatralo da Kurtalići iz Mahale Vaiz ili Mejdan (u
gradu Tuzli imaju i drugi Kurtalići) doseljavaju oko 1860. godine iz Šrbije.
Očuvano narodno predanje kaže da se doseljavaju iz Beograda tri brata a da su
tamo imali imanja na Dedinju.
Dva starija brata (hadži Šmajl i hadži Šalih) krenu za Bosnu a najmlađi
hadži Osman ostane u Beogradu.10
9 Uložak 1332, Gruntovne knjige za katastarsku općinu Dolnja Tuzla iz 1889. godine, Gruntovnica
Tuzla.
10 Muhamed Katanić, Zapis ...., str. 28.
334
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U mahali Vaiz (Mejdan) krajem 19. stoljeća zatičemo dvije kuće familije
Kurtalić. Prva je kuća na k.č. 13/69 u Vaiz mahali u vlasništvu 1889. godine
Osmana Kurtalića pok. Šaliha hodža?. Njega iza 1896. godine nasljeđuju
Hatidža r. Delić udova i Šalih Kurtalić um. Osmana a od 1903. godine vlasnici su
Aiša rođ. Šmajić udova iza Šaliha Kurtalića i Ajka rođ. Kurtalić udata za Begtu
Begtaševića.
Druge kuće na k.č. 13/67 u Vaiz mahali vlasnik je Hadži Šmail Kurtalić
pok. Šaliha. Njega 1922. godine nasljeđuju Adila r. Čerkezović udova Hadži
Šmaila Kurtalića i Ajka r. Kurtalić udata za Begtu Begtašagića.11
Ovdje vidimo da ove Kurtaliće početkom 20. stoljeća nasljeđuje Ajka
Kurtalić. Ajka je udata za Begtu Begtašagića (Begtaševića) i oni su glavni likovi
poznate tuzlanske sevdalinke Mujo đogu po Mejdanu voda.12
Kuća br.13.
1. Ibrahim sin Mustafe, rođen 1795.godine
2. njegov sin Mehmed, rođen 1832.godine
Kuća br.14.
1. Ibrahim sin Mahmuda, rođen 1810.godine
Kuća br.15.
1. Kravić Hasan sin Mustafe, rođen 1820.godine
OPĆE KARAKTERISTIKE MAHALE
Iz prethodnog detaljnog pregleda kuća i stanovnika mahale Vaiz

(Mejdan) iz popisa 1850/51. godine vidimo i opće karakteristike navedene
mahale sredinom 19. stoljeća.
Mahala Vaiz (Mejdan) je sredinom navedenog stoljeća jedna od
najmanjih mahala koje imaju po par desetina kuća (npr. Kosendže sa 23 kuće...),
za razliku od nekih drugih koje tada imaju i više od stotinu kuća (npr. Atik sa
178 ili Džindić sa 141 kućom).13
11 Uložci 1151 i 1152, Gruntovne knjige....

12 Pitanje detaljnijih veza ovih Kurtalića koji 1850/51. godinu imaju tri kuće u Vaiz (Mejdan)
mahali sa Kurtalićima od kojih je čuvena Ajka iz sevdalinke Mujo đogu po Mejdanu voda, traži
posebno istraživanje. Više o zadnjim Kurtalićima u Muhamed Katanić, Zapis ....,
13 Kemal Nurkić, Značaj korištenja popisa stanovništva iz 1850/51. godine za poznavanje
prošlosti - Primjer Grad Tuzla, Zbornik radova sa naučnog skupa, Štare i rijetke rukopisne
knjige – gdje su i koliko učimo i koristimo stoljetno knjižno blago, održanag 2018. godine, u
pripremi.
335
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U mahali Vaiz (Mejdan) je 1850/51. godine popisano samo 15 kuća. Za

većinu domaćinstava je dato i prezime što nam omogućuje i detaljna
geneaološka (rodoslovna) istraživanja više starih tuzlanskih familija. U mahali
sredinom 19. stoljeća zatičemo brojne ličnosti i danas velikih i dobro poznatih
tuzlanskih familija. Radi se o sljedećim: Šmajlefendić, Krdžalić, Katanić,
Kurtalić, Kravić. Neke familije koje se spominju u popisu danas nisu poznate i
treba ih istražiti (Hrnić, Zukić, Arifagić, Špahić...).
Mahala tada ima 31 muškog stanovnika, dodajući približan broj i
nepopisanog ženskog stanovništva, zaključujemo da je tada ukupan broj
stanovnika nešto preko 60. Također vidimo da je prosječan broj članova
domaćinstva nešto preko četiri.
Najstariji stanovnici mahale tada imaju oko 70 godina (Šaćir Krdžalić i
Hasan Zukić).
Pored zemljoradničkog zanimanja vidimo da se neki stanovnici mahale
sredinom 19. stoljeća bave i drugim. Blizina Čaršije u Tuzli, kao poslovnog i
javnog središta, uslovila je i zanimanje nekih poduzetnijih stanovnika mahale.
Godine 1580/51. su registrovana i dvojica trgovaca u mahali, Mustafa Zukić i
Muharem Arifagić (trgovine su im vjerovatno u Čaršiji). Zanimanje pisara
(valjda pri nekoj državnoj upravi) ima Hasan Katana (Katanić). U mahali je tada
i imam (hodža) Mustafa Šmajlović (mula Mustafa Šmajlefendić), koji je izgleda
iz imamske familije.
ZAKLJUČAK
Mahala Vaiz (Mejdan) u Tuzli je sredinom 19. stoljeća jedna od
najmanjih mahala i ima svega petnaestak kuća. Prema tadašnjem običaju u
mahali je živilo samo muslimansko stanovništvo.
U mahali je i starija džamija i vjerovatno mekteb uz nju. Ima nešto preko
60 stanovnika a glavno zanimanje je zemljoradnja.
U mahali tada ima i zanimanja vezanih za Čaršiju (trgovci, pisar).
Još sredinom 19. stoljeća u Vaiz (Mejdan) mahali žive neke od starijih i
poznatijih tuzlanskih familija, kao što su: Šmajlefendić, Krdžalić, Katanić,
Kurtalić, Kravić...
336
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prilog 1, izgled orginalne stranice deftera iz 1266 .h.g./1850
IZVORI I LITERATURA
1. NFS-d-05944, Državni Arhiv Republike Turske, Istanbul.

2. Gruntovne knjige za katastarsku općinu Dolnja Tuzla iz 1889. godine,
Gruntovnica Tuzla.
3. Šaban Hodžić, Štanovništvo Tuzle od najstarijeg doba do 1911. godine,
neobjavljena građa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla.
4. Husein Dubravić, Povjest jedne sevdalinke, Kalendar Narodne uzdanice,
X/1942., Sarajevo.
5. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
6. Rusmir Djedović, Prilog proučavanju Katanića iz Tuzle i Petrovica Donjih,
Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, 5/2012, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
337
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

7. Šalih Štrašević, Pasci Gornji & Petrovice Donje 1512.-2012., Zavod za
kantona, Tuzla, 2014.
8. Muhamed Katanić, Mahala Mejdan u Tuzli, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla,
2016.
9. Rusmir Djedović, Mejdan (Vaiz) mahala u Tuzli krajem 19. stoljeća, Baština
sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, 8/2015, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2016.
10. Muhamed Katanić, Zapis o jednoj tuzlanskoj sevdalinci – “Mujo đogu po
Mejdanu voda”, OFF-SET, Tuzla, 2018.
11. Kemal Nurkić, Značaj korištenja popisa stanovništva iz 1850/51. godine za
poznavanje prošlosti - Primjer Grad Tuzla, Zbornik radova sa naučnog
skupa, Stare i rijetke rukopisne knjige – gdje su i koliko učimo i koristimo
stoljetno knjižno blago, održanag 2018. godine, u pripremi.
NEIGHBORHOOD VAIZ (MEJDAN) IN TUZLA ACCORDING TO THE CENSUS

FROM 1850/51.
Abstract: The paper discusses in more detail the characteristics of the Vaiz
(Mejdan) Neighborhood of the city of Dolnja Tuzla (Tuzla-zir) in the mid-19th
century, more precisely 1850/51. It is one of the oldest and most famous
neighborhoods in today's city of Tuzla.This research was done on the basis of
previously unused data from the official census of the population from 1850/51.
which was carried out by the Ottoman administration. From this list, we see
numerous demographic characteristics of Vaiz (Mejdan) neighborhood in the
middle of the 19th century, such as the number of houses, demographic
circumstances, the total number of men, and detailed data on the male population
of all houses in the neighborhood. The names and surnames of the inhabitants of
the neighborhood and their age are given.
Keywords: Neighborhood Vaiz (Mejdan), Tuzla, population, houses, surnames,
names, 1850.
338
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
339
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
340
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Semir HADŽIMUSIĆ

Tuzlanskog kantona, Tuzla
ZNAČAJ NASLIJEĐA U OČUVANJU IDENTITETA DRŽAVE I

POJEDINCA – POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD
OSNIVANJA ZAVODA ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-
HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA TK
/ Izvještaj /
Povodom obilježavanja 35.

godina od osnivanja Javne
ustanove Zavoda za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, u Tuzli je od 3 do 5.
decembra upriličena manifestacija
„Značaj naslijeđa u očuvanju
identiteta države i pojedinca“.
U ponedjeljak, 3. decembra u
prostorijama Zavoda je
organizovana press konferencija i
druženje s medijima i gostima.
Predstavljen je rad Zavoda, te
program manifestacije
obilježavanja 35. godina od
osnivanja Zavoda.
Foto 1. Najavni plakat manifestacije
341
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto 2. Detalj sa press konferencije
Na press konferenciji su se obratili mr. sc. Kemal Nurkić, direktor, mr.

sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, prof., Merima Žunić i mr. Šemir
Hadžimusić, stručni saradnici Zavoda. Konferenciji za štampu se odazvao
veliki broj printanih i elektronskih medija.
Foto 3. Obraćanje direktora Zavoda na otvaranju Manifestacije
342
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U utorak, 4. decembra u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli je

upriličeno svečano otvaranje manifestacije, gdje su se obratili: mr. sc. Kemal
Nurkić, direktor Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa TK, Doc. dr. Anita Petrović, predsjednica UO Zavoda i
Šlavena Vojinović, ministrica za kulturu, sport i mlade TK, koja je ujedno
proglasila otvorenom izložbu „Zavod 1983-2018.“, kao i samu manifestaciju.
Nakon toga su dodijeljena posebna priznanja za značajan doprinos u
razvoju Zavoda, istraživanju, zaštiti i afirmaciji kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa, a dobitnici su prof. emeritus Šalih Kulenović, prof. dr.
Mirsad Kunić, prof. dr. Edin Mutapčić, prof. dr. Adib Đozić, mr. sc. Rusmir
Djedović i JP RTVTK, dok su zahvalnice za doprinos u očuvanju kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona uručene
dugogodišnjim saradnicima Zavoda.
Foto 4. Zahvalnica za Ministarstvo za kulturu, sport i mlade TK
Foto 5. Dodjela posebnog priznanja za prof. emeritus Saliha Kulenovića
343
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Švečano otvaranje manifestacije su uveličali učenici Šrednje muzičke

škole „Čestmir Mirko Dušek“ Tuzla (Melina Šišić na klaviru, iz klase
profesorice Nedžmije Omerćehajić, klarinetista Mirza Halilović iz klase
profesora Dženana Jusufovića sa korepetitorom profesoricom Darijom
Jahić).
Foto 6. Nastup učenika SMŠ „Čestmir Mirko Dušek“ Tuzla
Nakon svečanog dijela održano je Naučno savjetovanje „Značaj naslijeđa

u očuvanju identiteta države i pojedinca“, na kojem su učešće uzeli
predstavnici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine, kao i mnoga eminentna imena struke i nauke, dugogodišnji
saradnici i prijatelji Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa TK. Govorilo se o identitetu i naslijeđu, kao i o
istraživanju, zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog nalsijeđa
Tuzlanskog kantona i Bosne i Hercegovine.
Foto 7. Detalj sa Naučnog savjetovanja
344
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto 8. Izlaganje mr. sc. Mirzaha Foče, dipl. ing. arh, direktora Komisije za očuvanje
nacionalnih spomenika BiH
Foto 9. Izlaganje prof. dr. Seada Selimovića, voditelja Odsjeka za historiju Filozofskog
fakulteta u Tuzli
U srijedu, 5. decembra 2018. godine, u Galeriji BKC-a Tuzla

organizovana je promocija izdavačke djelatnosti Zavoda za zaštitu i korištenje
345
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. O časopisu za

baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe „Baština sjeveroistočne
Bosne“, broj 1-9., govorio je mr. sc. Rusmir Djedović, stručni saradnik u Zavodu,
ediciju „Monumenta Šrebrenica. Šrebrenica kroz minula stoljeća“ predstavio je
prof. dr. Adib Đozić (Filozofski fakultet u Tuzli), a druga izdanja Zavoda
(elaborate, zbornike radova i monografije) predstavio je mr. Šemir Hadžimusić,
stručni saradnik Zavoda.
Foto 10. Promocija izdavačke djelatnosti Zavoda, s lijeva na desno: mr.sc. Rusmir
Djedović, prof.dr. Adib Đozić i mr. Semir Hadžimusić
Nakon promocije bogate izdavačke djelatnosti Zavoda, otvorena je nova

izložba „Nacionalni spomenici Tuzlanskog kantona“, autorice Munise
Kovačević, prof., stručne saradnice Zavoda. U okviru izložbe predstavljeno
je svih 49. nacionalnih spomenika BiH koliko ih je do tada proglašeno na
Tuzlanskom kantonu. Ovu izložbu je u ime pokrovitelja, otvorio Miralem
Mešković, direktor Turističke zajednice Tuzlanskog kantona.
346
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto 11. Detalj sa promocije izdavačke djelatnosti Zavoda
Foto 12. Munisa Kovačević i Miralem Mešković na otvaranju izložbe „Nacionalni

spomenici TK“
347
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto 13. Dodjela zahvalnica Turističkoj zajednici TK i Etno-avliji Mačkovac
Osim ove izložbe, prisutni su mogli pogledati i druge izložbe Zavoda, „Kuća
sjeveroistočne Bosne“ i „Štećci Tuzlanskog kantona“.
Također, i treći dana manifestacije su upotpunili učenici Šrednje muzičke
škole „Čestmir Mirko Dušek“ Tuzla (Edmir Begović i Renato Rangl, duo gitara u
klasi prof. Elvisa Šivčevića).
Ovim putem JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa TK se zahvaljuje svima koji su učestvovali i podržali
održavanje ove manifestacije, a posebno pokroviteljima Federalnom
ministarstvu obrazovanja i nauke, Ministarstvu za kulturu, sport i mlade TK,
Turističkoj zajednici TK, RTVTK i svim medijima koji su izvještavali sa ove
manifestacije.
SIGNIFICANCE OF HERITAGE CONSERVATION IN THE IDENTITY OF THE

STATE AND INDIVIDUAL - To mark the 35 years since the establishment
Department for protection and use of cultural and historical heritage of
Tuzla Canton
/ Report /
348
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Mr. Semir HADŽIMUSIĆ
Tuzlanskog kantona, Tuzla
PREGLED IZDAVAČKE DJELATNOSTI

JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-
HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA
TUZLANSKOG KANTONA
Zavod je uradio brojne projekte iz oblasti zaštite i korištenja kulturnog i

prirodnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona. Jedna od njih je i
izdavačka djelatnost Zavoda čiji je cilj da se ukaže na bogatstvo kulturne
baštine i potrebu njene integracije u obrazovne i turističke segmente našeg
društva, kao i da se utvrdi obim naše kulturne baštine.
U periodu od 1987. do 1991. godine priređena su posebna stručna
izdanja, studije i elaborati.
Zavod je istražio, rekognoscirao i valorizirao oko 1500 lokaliteta i
dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na području sjeveroistočne
Bosne. Sve je to sadržano u Registrima dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa po općinama Tuzlanskog kantona ali i pet obimnih
Elaborata/Studija Kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općina Živinice,
Lopare, Kladanj, Zvornik i Tuzla kao i niz drugih pisanih, kartografskih i
fotodokumenata.
U Elaboratu Kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe opštine Tuzla iz
1988. godine obrađeni su spomenici kulture, spomeničke cjeline, arheološki i
drugi spomenički lokaliteti, spomen obilježja historijskih događaja i ličnosti te
objekti prirode i prirodnog naslijeđa na području općine Tuzla. Od ukupnog
broja kulturno-historijskog naslijeđa izdvaja se a kako je evidentirano u
prijavama za registriranje i evidentiranje 172 dobra naslijeđa. Od prirodnog
naslijeđa evidentirano je 37 spomenika prirode. Štručni saradnici koji su radili
na izradi ovog Elaborata su: Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva, Vesna
Isabegović, dipl. etnolog, Dražen Kosec, dipl. ing. arh.
349
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Živinice

iz 1987. godine je obradio 62 lokaliteta dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa. Od toga je arheoloških dobara 5, od čega su svi uglavnom
prahistorijska ili srednjovjekovna utvrđenja i naselja. Šrednjovjekovnih
nekropola ima 25 a na 5 lokaliteta se pojavljuju i usamljeni stećci. Šakralnih
spomenika evidentirano je 5. Od etnografskih spomenika prisutni su uglavnom
mlinovi (vodenice). Od spomenika novijeg doba, ima 4 spomen biste, 3 spomen
ploče i po jedno partizansko groblje i spomen obelisk. U cilju očuvanja
uspomene na historijske događaje i ličnosti NOR-a i socijalističke revolucije, na
području opštine Živinice je podignuto 10 raznih spomen-obilježja i spomenika.
Od prirodnog naslijeđa evidentirano je 17 spomenika prirode. Stručni saradnici
koji su radili na izradi ovog Elaborata su: Imamović Muhamed, prof. hist.
direktor, Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva, Vesna Isabegović, dipl. etnolog,
Dražen Kosec, dipl. ing. arh., Radmila Lazarović, ist. umjetnosti.
Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Kladanj
iz 1990. godine obradio je objekte kulturno-historijskog naslijeđa od najranijeg
perioda , odnosno obrađeni su kroz prijave o registraciji: arheološki lokaliteti,
nekropole stećaka, memorijalni spomenici, sakralni, etnografski i objekti
graditeljskog naslijeđa, spomenici NOR-a i socijalističke revolucije i lokaliteti
prirodnog naslijeđa. Evidentirano je 142 spomenika kulture. Od toga
etnoloških i objekata graditeljskog naslijeđa 21, spomenici NOR-a i
socijalističke revolucije 13 i lokaliteta prirodnog naslijeđa 20.
Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog Elaborata su: Švetlana
Hadžić, dipl. arheolog, Ljiljana Tešić, dipl. ist. umjetnosti, Marija Čubrilo, prof.
istorije, Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva, Vesna Isabegović, dipl. etnolog,
Dražen Kosec, dipl. ing. arh. Ovdje je važno napomenuti da je Škupština opštine
Kladanj na osnovu urađenog elaborata je na svojoj sjednici održanoj 25.4.1990.
godine donijela Odluku o proglašenju dobara kulturno-istorijskog i prirodnog
naslijeđa na području opštine Kladanj pravno zaštićenim. Na osnovu akta o
proglašenju dobra zaštićenim, ti objekti se upisuju u registar zaštićenih kod
Zavoda i kod Republičkog Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i
prirodnog naslijeđa ŠR BiH (član 40. 20/85 Zakona).
Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Lopare
urađen je 1991. godine. Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog Elaborata
su: Švetlana Hadžić, dipl. arheolog, Ljiljana Tešić, dipl. ist. umjetnosti, Šanja
Trifunović, dipl. Ing. arh., Marija Čubrilo, prof. istorije, Mijo Franković, dipl. ing.
šumarstva. Treba napomenuti da je tada općina Čelić a koja danas ulazi u sastav
Tuzlanskog kantona bila u okviru općine Lopare. U elaboratu je evidentirano
350
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

etnološkog naslijeđa 25, graditeljskog 24, spomenika NOR-a i revolucije 22,
prirodnog naslijeđa 13. Od toga kada izdvojimo sadašnju općinu Čelić kroz
elaborat je evidentirano 42 dobra kulturno-historijskog naslijeđa i 9 dobara
prirodnog naslijeđa.
Tuzla, je u maju 1991. godine okončao rad na izradi studije o kulturno-
historijskom i prirodnom naslijeđu opštine Zvornik. Elaborat sadrži preko 300
stranica uključujući i kartografsku dokumentaciju. U studiji je obrađeno
nekoliko tematskih cjelina pod istoimenim naslovima: arheologija, stećci,
memorijalna groblja, etnologija, graditeljsko naslijeđe, spomenici NOR-a i
revolucije i prirodno naslijeđe. Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog
Elaborata su: Švetlana Hadžić, dipl. arheolog, Šanja Trifunovič, dipl. ing. arh.,
Marija Čubrilo, prof. istorije, Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva.
351
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Od 2010. godina intenzivno se radi na istraživanju, evidentiranju,

kategorizaciju, obnovi i prezentaciji svih vrsta dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa po općinama Tuzlanskog kantona.
Iz tog razloga Zavod je organizovao naučne skupove kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa u saradnji sa općinama ili zajednicama koje su pokazali
volju za tim. Naučni skupovi su organizovani u općinama Banovićima, Bijeljini,
Doboju, Tuzli, Lukavcu i Gradačcu. Istraživački rezultati i zaključci navedenih
skupova kao i stručno-naučni tekstovi objavljeni su u zbornicima radova. Od
navedenih zbornika radova istakli bi:
„Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići“,
„Tuzla. Grad na zrnu soli“ (lingvistika i nematerijalno naslijeđe)
„Šemberija kroz vijekove“
„Naslijeđe Doboja i okoline“
„Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“,
zbornik sažetaka i zbornik radova
„Historija države i prava BiH“
352
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Pored zbornika radova Zavod je izdavač više monografija i druge

stručne literature. Zavod je izdavač brojnih knjiga koje obrađuju teme vezane
za kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona ali i
sjeveroistočne Bosne. Neke od njih su: Mejdan i njegovi ljudi (priče, sjećanja i
uspomene) autora Muhameda Katanića; Historijska građa za proučavanje
prošlosti Kladnja autora Šakiba Šoftića; Stara džamija u Priluku autora Suadina
Štraševića; Rodoslov porodice Arnautović autora Eldara Arnautovića; Tuholj –
historijska građa, knjiga 1 i 2 autora Šakiba Šoftića; Osnovi algologije sa
praktikumom autora Šamire Huseinović i Zerine Terzić; Stanovništvo Tuholja –
historijska građa autora Šakiba Šoftića; Pasci Gornji i Petrovice Donje (1512-
2012.) autora Šaliha Štraševića i druge.
Značajan projekat bila je Fotomonografija „Kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe Tuzlanskog kantona“ , koja je pripremljena još 2010. godine, ali iz
nekog razloga do danas nije štampana. Međutim, prema posljednjim
informacijama ista bi mogla ugledati svjetlo dana već naredne godine.
U novije vrijeme Zavod je uradio i Elaborat o opravdanosti osnivanja

Muzeja odbrane BiH u Gradačcu i Elaborat Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Banovići. Elaborate su uradili stručni radnici Zavoda na osnovu
terenskih zabilješki, konsultiranjem postojeće literature, te naučnih i stručnih
saznanja iz oblasti kojoj određeno dobro pripada.
Elaborat o opravdanosti osnivanja Muzeja odbrane BiH u Gradačcu
sadrži tekstove, fotografije, kartografsku dokumentaciju, a koji se tematski
odnose na pregled stanja muzejske djelatnosti na području Tuzlanskog
kantona, Gradačac kao simbol odbrane Bosne i Hercegovine, biografiju Husein
kapetana Gradaščevića, značaj i funkcije budućeg muzeja, pravnu i društvenu
osnovu formiranja muzeja, sadržaje muzeja, situaciju, aktivnosti oko osnivanja
muzeja, razvojne faze u osnivanju muzeja, struktura muzeja, finansijska
sredstva, osnivači muzeja i mnoga druga pitanja koja se odnose na pitanje
nastanka muzeja. Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog Elaborata su:
direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, prof. orijentalistike, dr. sc. Edin
Mutapčić, doc., Pravni fakultet Tuzla, Dražen Kosec, dipl. ing arh., Zavod, mr. sc.
Rusmir Djedović, Zavod, Munisa Kovačević prof. hist., Zavod, Šenad Begović,
prof. hist., Zavod. Elaborat je nastao kao rezultat terenskih istraživanja,
konsultacija sa naučnim i stručnim radnicima iz oblasti historije, etnologije i
muzeologije, korištenja dostupne literature i dokumentacije, prezentiranja
rezultata stručnih radnika i saradnika Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, održavanje nekoliko
353
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
radnih (tematskih) sastanaka sa predstavnicima iz oblasti kulture, obrazovanja,

predstavnicima općinskih vlasti u Gradačcu, te Jedinstvenom organizacijom
boraca unijom veterana općine Gradačac, na čiju je inicijativu i pokrenut cijeli
proces oko osnivanja Muzeja odbrane Bosne i Hercegovine u Gradačcu.
Urađena je i studija Špomeničko naslijeđe na području grada Tuzle gdje
su tretirana pitanja umjetničkih djela (biste, statue, reljefi itd), koja se trenutno
nalaze na nekoj od lokacija na području grada Tuzla. Obrađeni su spomenici
bez obzira na vrijeme njihovog nastanka, tehniku izrade, vrstu materijala, te
sadržaj i tematiku. Študiju Špomeničkog naslijeđa uradio je Šenad Begović, prof.
historije.
Elaborat o proglašenju dijela područja planine Konjuh zaštićenim
područjem urađen je 2002. godine a stručno obrazloženje—elaborat
Vrijednosti područja kojim se proširuje obuhvat zaštićenog pejzaža Konjuh
urađen je 2017. godine.
U cilju efikasne zaštite i očuvanja, kao i popularizacije kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa, na teritoriji Tuzlanskog kantona sprovode se
aktivnosti na evidentiranju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na
području općina našeg kantona. Urađeni su Registri dobara kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa za svaku
općinu na području Tuzlanskog kantona radi
njihove zaštite i korištenja.
Ono na što smo mi kao zaposlenici
Zavoda posebno ponosni jeste časopis
“Baština sjeveroistočne Bosne”. Od 2009.
godine pokrenut je časopis “Baština
sjeveroistočne Bosne” časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe. Od
tada je objavljeno 10 brojeva pomenutog
časopisa.
Oko Zavoda i časopisa je okupljen veći
broj saradnika istraživača iz oblasti kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa. Šmatramo
da istinske vrijednosti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa najbolje
mogu prepoznati oni istraživači koji se bave konkretnim istraživanjima dobara
naslijeđa ili pojedinih aspekata baštine a pogotovu ako još potiču, žive i rade u
sredini koju istražuju.
Koncepcija časopisa je iz oblasti zaštite, korištenja, obnove i istraživanja
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine, kao što je:
prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda; istraživanje i
354
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
otkrivanje potencijalnih dobara kulturno-historijskog naslijeđa; objavljivanje

radova i projekata iz oblasti korištenja i obnove dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa, historiografije i drugih istraživanja koji imaju veze sa
zaštitom i korištenjem: lokaliteta, područja, nepokretnih, pokretnih,
nematerijalnih i drugih dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona i sjeveroistočne Bosne.
Pored tekstova časopis donosi razne priloge: fotografije (crno-bijele),
planove i karte, faksimile dokumenata, itd.
355
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Tuzlanskog kantona izdaje edicije o Srebrenici pod nazivom Monumenta
Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva na Bosanskom i
Engleskom jeziku. Do danas je štampano sedam brojeva. Cilj je pokretanje i
kontinuirano izlaženje naučne edicije koja će iz različitih naučnih aspekata:
historijskih, socioloških, antropoloških, etnoloških, demografskih i drugih
govoriti o Šrebrenici. O bogatoj historiji i društvenom naslijeđu Šrebrenice i
okoline. O genocidu, njegovim uzrocima, posljedicama i poukama. Krajnji cilj je
spoznaja istine kao najvažnijeg preduslova daljeg razvoja privrede, suživota,
tolerancije, demokratije i trajnog mira.
Također Zavod je uradio i kataloge “Kuća sjeveroistočne Bosne” i

„Stećci Tuzlanskog kantona“. Katalog “Kuća sjeveroistočne Bosne” je
produkt istraživanja kojeg je sproveo Zavod sa ciljem podizanja svijesti građana
o značaju tradicionalne stambene arhitekture za kulturni identitet BiH.
Katalog kao rezultat dijela projekta „Stećci Tuzlanskog kantona“
nastao je na osnovu terenskog obilaska nekropola, evidentiranja i
dokumentovanja trenutnog stanja. U katalogu su dati podaci i fotografije
356
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nekropola te opći podaci o stećcima, njihovim motivima, oblicima i pismu.

Također Zavod je izdavač većeg broja knjiga koje su nastale u radu autora na
istraživanju lokalne sredine.
Tokom 2018. godine Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, u okviru projekta „Predstavljanja i
afirmacije nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine sa područja
Tuzlanskog kantona u elektronskim i drugim aktuelnim medijima“, kroz
posebno pripremljene stručne priloge (tekst i odabrane fotografije),
prezentovao je sve
nacionalne spomenike sa
područja Tuzlanskog
kantona, koji ujedno
predstavljaju najvrijednija
dobra našeg naslijeđa.
Ujedno na osnovu
terenskog obilaska dobara
sa statusom nacionalnog
spomenika BiH nastala je
izložba kao i katalog pod
nazivom „Nacionalni
spomenici Tuzlanskog
kantona“. Katalogom je
predstavljeno 51 dobro sa statusom nacionalnog spomenika BiH sa tekstovima
i fotografijama.
357
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Tuzlanskog kantona od svog osnivanja 1983. godine daje doprinos zaštiti i
korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na području Tuzlanskog
kantona i sjeveroistočnog dijela Bosne.
Tokom 35 godina rada Zavod je izdao približno isto toliko posebnih
djela što predstavalja veliki doprinos u razvoju društvenih, humanističkih i
prirodnih nauka a posebno oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog
naslijeđa.
OVERVIEW OF PUBLISHING ACTIVITY BY THE INSTITUTION FOR THE

PROTECTION AND USE OF CULTURAL, HISTORICAL AND NATURAL
HISTORY OF TUZLA CANTON
358

Casopis Bastina Sjeveroistocne Bosne BR

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Casopis Bastina Sjeveroistocne Bosne BR

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HIŠTORIJŠKOG I

PRIRODNOG NAŠLIJEĐA TUZLANŠKOG KANTONA

POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD OSNIVANJA ZAVODA

Northeast Bosnia's Heritage

Glavni i odgovorni urednik: Edin Mutapčić

Urednik u redakciji: Rusmir Djedović

Lektor: Mirela Nezirović

Korektor: Majda Šutić-Murselović

Prijevod na engleski jezik: Faruk Hodžić

Obrada: Semir Hadžimusić, Munisa Kovačević

Za izdavača: Kemal Nurkić, direktor Zavoda

Štampa: „PRINTAS“ doo SREBRENIK

ISSN ONLINE 2232-7665

Časopis je indeksiran u C.E.E.O.L.

MIRELA MULALIC HANDAN,

ŠALIH KULENOVIC, NIHAD KULENOVIC,

ŠEMIR HADZIMUŠIC, MAJDA ŠUTIC MURŠELOVIC,

KEMAL NURKIC, RUŠMIR DJEDOVIC,

ŠEMIR HADZIMUŠIC, MUNIŠA KOVACEVIC,

MUNIŠA KOVACEVIC, ŠEMIR HADZIMUŠIC,

Mr. sc. Mirela Mulalić Handan, dipl.ing.arh., pom. dir., Komisija/Povjerenstva

Mr. Kemal NURKIĆ

RAD I PERSPEKTIVE ZAVODA

Apstrakt: Zaštita kulturnog naslijeđa u svakom društvu i zajednici predstavlja

Ključne riječi: Zavod, rad, perspektiva, kulturno naslijeđe, turizam

RAZVOJ I DJELATNOSTI ZAVODA

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

na tim područjima, postaje regionalni Zavod za područje cijele sjeveroistočne

Uprkos brojnim poteškoćama koje prate rad ove ustanove, ona je u

RAD ZAVODA U PROTEKLOM PERIODU

Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe na području Tuzlanskog

dobara naslijeđa. Zavod kao javna ustanova nastoji skrenuti pažnju na

U Elaboratu Kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđe opštine Tuzla iz

Tuzla danas ima 18. nacionalnih spomenika, te preko 200. raznovrsnih

Perspektive kulturnog turizma za Tuzlu se vežu prije svega za stavljanje

Zavodov Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine

Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Kladanj

Mramorje-Olovci sa 22 stećka, nekropola Obori sa 17 stećaka, te nekropola

Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Lopare

Lukavac je teritorijalno najveća općina Tuzlanskog kantona, na čijem

postavka o proizvodnji sode, razvoju željeznice u okviru zgrade stanice). Šem

Podaci o najstarijoj prošlosti općine Banovići su veoma oskudni, mada

U općini Kalesija vrijedno historijsko područje je Gradina koja potječe

Teočak je smješten na sjeveroistočnim padinama planine Majevice, na

nišana iz osmanskog perioda, skupa od sedam kamenih granitnih kugli. Šve to

Sam naziv Gračanica je izvedeno od riječi „Graždanica" odnosno

U Registru Zavoda za općinu Doboj Istok evidentirano je 10 dobara

U općini Srebrenik najpoznatija graditeljska cjelina je Stari grad

Džamija u Špionici Donjoj, džamija u Ćojluku, Konak Šuljagića i i prahistorijska

U savremenim, globalnim, turističkim kretanjima kultura i bogato

Rimskog carstva, srednjovjekovnih hodočašća, do novih kretanja kulturnog

Bogata historija, kultura i arhitektura su motivi za dolazak u turističku

1 Jelinčić, D.A. Kultura, turizam, interkulturizam, Zagreb: Institut za međunarodne odnose:

kulturnog turizma oslanja se na potencijalne turističke baštine koja je nastajala

WORK AND PERSPECTIVES OF THE INSTITUTE

Abstract: The protection of cultural heritage in every society and community is a

Mr. sc. Mirela MULALIĆ-HANDAN, dipl. ing. arh.

UPOTREBA NASLIJEĐA U KREIRANJU I UPRAVLJANJU

Apstrakt: Cilj rada je identificirati i analizirati doprinos Aneksa 8 Dejtonskog

Ključne riječi: : naslijeđe, identitet, plural

Upravljanje kulturnim naslijeđem koje uživa status nacionalnog

nacionalne kulture, shvaćene kao iskaz političkog identiteta, Aneks 8 je

NASLIJEĐE NA METI RAZARANJA