MISTAGOGIJA

— MOLITVA ZA SLUZENJE U ZAJEDNICI

Uvodne napomene
Nakon obnove sakramenata inicijacije dolazi vrijeme u kojem se od Gospodina traži
sposobnost za novi život. U tom razdoblju treba moliti da sila Duha Svetoga ispuni srce u
punini i da darovi Duha Svetoga vjernika osposobe za novo djelovanje u Crkvi i svijetu.

To je vrijeme u kojem sjeme obraćenja raste do punine. To je vrijeme u kojem je potrebno da

još jednom krenemo od početka, ponovimo, pročitamo, utvrdimo i usvojimo sve. Naravno da
će sad ići brže, no i plodnije. Jer, sada ćemo moći mjeriti prijeđeni put i stvarati planove za
dalje.

Kroz nekoliko dana, dakle, pokušaj sve ovo obnoviti. Zatim osobito moli da ti Isus polako
otvori oči za tvoje mjesto u Crkvi i u svijetu.

U tebi postoji mnoštvo želja. Dinamizam tvojega bića, tvojega života čezne za ispunjenjem.
Želiš biti vrijedan, dobar, sretan, zadovoljan, bez patnji i boli, bez strahova i prijetnji. Želiš
biti koristan drugima, želiš ljubiti i biti ljubljen. Očito je da ti to ne mogu ispuniti ljudi, ni ti
sam, ni religije svijeta, ni znanost. Zato neki ljudi misle da je potrebno odreći se svih želja ako
hoćeš biti sretan i miran. Drugi kažu da treba ispuniti sve želje i požude. No činjenica je da
ispunjenje jedne želje rađa drugu. Požude su nezasitne. Čovjek je ograničen da bi mogao
ispuniti širok spektar svojih čežnji za srećom. Oni koji se odriču čežnji i teže za pasivnom
nirvanom neimanja, odriču se čovječnosti, koja je u punini, a ne u praznini. Oni koji traže da
zadovolje sve želje, nisu realni, jer to je nemoguće i želja rađa uvijek novu želju, a čovjek
odlazi sa zemlje prije nego što je ispunio sve želje. Zato treći misle da treba ići umjerenim
putem i samo toliko tražiti koliko se može očekivati da ćeš dobiti. Oni žele biti realisti.

No, sigurno je da naše želje i svi dinamizmi duše i tijela nisu uzaludni i ne moraju biti
frustrirani. Oni pokazuju da negdje mora biti mogućnost ispunjenja, a to znači i očovječenja,
ostvarenja života. Isus je došao da imamo život i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10,10). Kad
traži odricanje, to nije radi ispražnjenja, nego radi ispunjenja. Sve se naše želje mogu ispuniti,
sve naše čežnje imaju smisla, naši dinamizmi nisu uzaludni. U Božjem kraljevstvu to je
moguće. Odreći se treba zato uzaludnih pokušaja ispunjenja u Sotoninu kraljevstvu. Svijet je
nemoćan i ne može spasiti čovjeka i čovječnost u nama. To može samo Isus. On je Bog. On
nije zarobljen grijehom, on je slobodan i svemoćan.

Promisli i napiši
— Teško mi je povjerovati da bih mogao dobiti neku sposobnost Duha Svetoga, jer...
— Mislim da bi bilo najkorisnije kad bih ja imao ovu službu...
— Kad se govori o darovima Duha, najviše me smeta...
— Bojim se moliti za darove Duha, jer...
— Po mome mišljenju darovi Duha Svetoga su...
— Ja bih htio tako služiti svijetu da...
Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom
1
Molitva
Sada se opusti i pokušaj kroz meditaciju osjetiti prisutnost Duha Svetoga u sebi. Kao uvod u
meditaciju neka ti posluži ova molitva:

»Ti, Duše Sveti, stanuješ u meni. Ti me vodiš. U tebi je moj život. Ti mi daješ svoje službe,
čudesne i božanske. Čeznem za tobom i za njima... Otvaram se tvome djelovanju...«

Nakon petnaestak minuta meditiranja mirno pročitaj sljedeću katehezu.

Služenje u Crkvi i svijetu

1. Neki je Evropljanin zalutao u pustinji Sahari. I ogladnio je i ožednio. Zadnjim se silama
vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život. Kada je već izgubio svaku nadu,
odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza. Sav sretan poče trčati prema njoj, a onda se
zaustavi govoreći sam sebi: »Ne, ne smijem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči
vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza. Moram biti
razuman i trijezan.« I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak. Odjednom ugleda pred sobom
datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo htjede da ih ubere kadli se opet prisjeti: »Ne, nisu
to datulje. To je fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti.« Nekoliko koraka dalje pred očima
mu se ukaže izvor vode. I kad se htio nagnuti da se napije, njegov ga trijezni evropski razum
upozori: »To je samo fatamorgana. Nema tu izvora. Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.«
Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaše mrtvog
Evropljanina. Jedan od njih reče: »Gle neobična čovjeka! Tu pokraj izvora i datulja, u hladu
maslina umro je od gladi i žeđi.« A drugi mu objasni: »Poznavao sam mnogo takvih
evropskih ljudi. Njihov im razum ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.«
Želimo li govoriti o darovima Duha Svetoga, naići ćemo na sličan mentalitet kod
suvremenog vjernika. Obično se smatra da su čudesa i slična obećanja koja je Krist dao
vjernicima nešto što spada u područje fatamorgane. Događaju se rijetko kao što su oaze rijetke
u pustinji. Pokazuju ih tek sveci.
Pa ipak je istina da darovi Duha Svetoga i danas postoje u Crkvi i da se Isusova
obećanja i danas ostvaruju. Istina je također i to da je svaki vjernik svet po krštenju i da stoga
svaki može ostvariti Isusova obećanja. Isus je naime rekao: »Zaista, zaista, kažem vam, tko
vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu. I što
god zamolite u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje
Ime, ja ću to učiniti!« (Iv 14,12—14).
U Novom zavjetu govori se mnogo o sposobnostima koje Duh Sveti dijeli svakom
vjerniku i tako se preko njih očituje. Potrebno je poznavati te sposobnosti i Isusova obećanja
kako bismo to vršili i živjeli. Ovdje ćemo kratko nabrojiti neke od tih darova Duha Svetoga.

2. Kad se opredijelimo za Isusa Krista, ne treba stati na početnom koraku. Potrebno je moliti
da nas Isus posve prenese u svoje kraljevstvo i da nas osposobi za djelovanje u tom
kraljevstvu. To znači da treba moliti Isusa da nam dadne svoju mudrost kojom ćemo moći
njegovim očima gledati svijet i raskrinkavati laži i zavođenja Zloga. Dar mudrosti pomaže
nam da raskrinkamo zlo (usp. 1 Kor 12,8). Ta mudrost može riješiti probleme svijeta i dovesti
ga do rascvata i mira.
Dar vjere nadilazi običnu vjeru. To je vjera koja »prenosi brda«. Onome koji vjeruje,
sve je moguće (usp. Mk 9,23). Takvu vjeru ne možemo zaslužiti niti je nekom vježbom
zadobiti. Ona dolazi kao dar od Boga (usp. 1 Kor 12,9). Možemo je samo izmoliti.

Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom

2
3. Da bismo znali dobro moliti, Bog nas obdaruje darom molitve (usp. 1 Kor 14). Samo Duh
Sveti zna kako i što treba moliti (usp. Rim 8,26). To je dar jezika, kada vjernik ne razumije
riječi molitve, ali u povjerenju Duhu Božjemu zna da govori tajnovite stvari i da Duh Sveti u
njemu slavi i moli Boga. Kao što majka uči dijete moliti i govori mu svoje riječi, tako i Bog
daje svoje riječi molitve koje čovjek ne razumije, ali vjeruje da Duh zna bolje od nas kako i
što treba moliti. Takvu su molitvu imali sveci, jer su bili poslušni; tako su molili apostoli, tako
je osobito znao moliti sveti Pavao, kao što je opisao u Prvoj poslanici Korinćanima 14.

4. Jedan od najvažnijih darova Duha Svetoga jest razlikovanje duhova. To je sposobnost da

razlikujemo u sebi i drugima dobra nadahnuća od zlih (usp. 1 Kor 12,10). Često ih je teško
razlučiti. Đavao i grijeh vole se zaodjenuti u svijetlo ruho da bi se bolje maskirali i tek nakon
pomnog gledanja može se uvidjeti da je bila prevara. Sveti Pavao kaže da oko nas postoje sile
koje se suprotstavljaju Bogu i njegovu kraljevstvu (usp. Ef 6,12). Uronjeni smo u grijeh. Put
do Boga vodi nas kroz sve te prepreke. Razni duhovi, magijske sile, zli duhovi, nečisti duhovi
i razne druge sile nastoje čovjeka zaustaviti na putu do Boga. One pokušavaju reći da mogu
ispuniti naše želje i čežnje, da nas one mogu osloboditi od ropstva. Ali rob ne može roba
osloboditi. Ne može sotona sotonu tjerati. Ograničeni duh zemnih sila u svijetu i svemiru ne
može ispuniti neograničenu čežnju čovjekove duše. U nama je Božji dah. Bog je u nas
udahnuo svojega Duha i oživio nas. I zato nitko drugi ne može ispuniti težnje našeg duha,
jedino sam Bog. Moramo biti beskompromisni. Tražiti samo Isusa i ići uz njega. Samo nam
on mora biti Učitelj. Sve druge treba ostaviti, inače ćemo se zaustaviti. Uvidjeti što dolazi od
Boga, a što od zlih sila možemo samo snagom Božjega Duha. Molimo zato Isusa da nam
dadne dar razlikovanja duhova. Tim ćemo darom moći pomagati drugima, savjetovati ih i
pomoći im da praštaju, ljube, da se oslobode svakog neprijateljstva i opredijele za ono što je
pravo. Taj nam je dar neophodno potreban.

5. Molimo zatim Gospodina da nam dadne snagu da pobijedimo sva napastovanja Zloga, da
od sebe i od drugih možemo Božjom snagom udaljavati zle sile (usp. Mk 16,17). Tako ćemo
najsnažnije pomoći ljudima koji su u napastima, bolestima, tjeskobama i besmislu. Tako ćemo
unositi među ljude mir, radost i nadu u život. Od Isusa možemo izmoliti sposobnost da u
njegovo Ime »čistimo« od Zloga sve prostore oko nas. Potrebno je samo moliti s vjerom.

6. Dar liječenja je sposobnost da pomažemo bolesnicima (usp. Mk 16,17 i 1 Kor 12,9).

Jednima možemo pomoći da strpljivo i radosno podnose boli. A drugima da stignu do bržeg i
lakšeg ozdravljenja. Velike su i beskrajne mogućnosti liječenja, prepustimo li sve Božjoj
vlasti, Božjem kraljevstvu. Bog je to obećao, a njegove riječi ne mogu biti uzaludne. Ljudi nas
trebaju, zato je potrebno prepustiti se Isusu i vjerovati da će on dati sve što je obećao i što ga
molimo. Molitva je naša snaga. Moramo »veslati« dokle god ne osjetimo da smo stigli na
drugu obalu, na Isusovu obalu i da se u nama i oko nas događaju Božja djela. Treba ustrajati!

7. Molitvom nas Isus osposobljava za dar ljubavi (usp. 1 Kor 13). Ničega ljudi nisu tako žedni
kao ljubavi. Čovjeku je potrebna sućut. Kad nekoga ljubimo, onda ga spašavamo. Sebe
također spašavamo tako da ljubimo. Bog je društven, trojstven i zato k njemu možemo doći
samo ako ljubimo i praštamo. Treba moliti za razumijevanje, da možemo ljudima praštati
pogreške, nesavršenosti, gluposti i grijehe, ljubiti ih. Osobito da možemo ljubiti neprijatelje.
Ta nas ljubav najbrže i najsigurnije dovodi do slobode, do mira i ispunjenja. Samo se
ljubavlju pobjeđuju neprijatelji, a mržnjom i oružjem nagomilavaju. Ne smijemo se dati
zavesti. Jedino se ljubav isplati, ali nije lako ljubiti. Zato moramo moliti za dar ljubavi. Moliti

Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom

3
treba bez straha i ustrajno. Ta će nas molitva izmijeniti i moći ćemo drugima svjedočiti da je
ljubav velika stvarnost, najsnažnija u svijetu.

8. Ovom vremenu potrebni su proroci. Prorok je čovjek koji vidi u svijetu i ljudima ono što
drugi ne vide (usp. 1 Kor 14,1—5). On vidi dalje, kao iza zastora. On, stoga, vidi dobro koje
se ljudima približava i tješi ih. On također vidi zlo koje dolazi i ljude upozoravana nj, uči ih
kako da mu se odupru ili da ga spriječe. On zna da Zloga i grijeh, a to znači sva zla i patnje,
samo Božja Sila pobjeđuje, te stoga upućuje ljude da se obrate živome Bogu i njegovu Sinu
kojega nam je poslao kao Spasitelja. Prorok je uvijek aktualan. On je dobročinitelj društva i
pojedinaca. On je, na neki način, Božja prisutnost među ljudima. On ljudima govori što Bog
sada od njih želi i što im daje. Najljepše je, stoga, imati proroka kraj sebe. Takvo se društvo
ne treba bojati iznenadnih i podlih napada. Takvu službu imali su i proroci u Starom zavjetu.
Upozoravali su na uzroke zla. Zato su pomagali pojedincima, vlastodršcima i društvu.
Vremena u kojima nije bilo proroka bila su za Izraelce žalosna i dezorijentirana. Molimo,
dakle, da nas Isus osposobi za proroke. On to daje svakom vjerniku koji ga za to moli (usp. 1
Kor 12,10).

9. Dar poučavanja (usp. Rim 12,7) jest sposobnost da poučimo one koji bi htjeli biti vjernici i
molitelji, a ne znaju kako. Iako je možda naše teološko znanje malo, Gospodin nam daje
sposobnost da iz te siromašne riznice ipak izvučemo pravu riječ. Možda će nas to potaknuti da
se školujemo na katoličkim institutima i fakultetima, i da u župi preuzmemo pouku djece ili
odraslih. Tu će nam pomoći i savjet župnika. Svjedočenje je sposobnost izricanja naših
iskustava drugima. Drugima uvijek koriste naša iskustva u vjeri, ohrabruju ih, ali ako ih ne
znamo formulirati, iskustva su u nama kao zakopano blago. Trebalo bi ih napisati, izreći,
pokazati, a ako to ne znamo, čini nam se da idemo unatrag umjesto da napredujemo. Potrebno
je ustrajno moliti da nas Isus osposobi kako bismo svoja iskustva vjere mogli izreći na pravi
način. Trijezno, razumno, ljudski, mirno i uvjerljivo. Treba priznati Isusa i njegovo djelo pred
drugima bez primjese samodopadnosti.

10. Po molitvi nas Isus osposobljava da spoznamo i ono što je skriveno unatoč čitanjima i
propovijedima (usp. 1 Kor 12,8). Duh Sveti uvodi nas u čitavu, cjelovitu istinu. Ako istinu
vjere uviđamo samo fragmenarno, onda nam nije ni jasna ni privlačna. Kada spoznamo
cjelovitu istinu, ona nas zahvati i ponese k ostvarenju. Duh nas također podsjeća na ono što je
Isus rekao. Ako molimo za sposobnost spoznanja. tada nam se čudesno otkriva bogatstvo
Božje riječi. Tako spoznata svetopisamska riječ, kad je govorimo drugima, snažno ih ponese u
vjeru. Sposobnost spoznanja potrebna je za služenje ljudima i Crkvi.

11. Sposobnost zbrinjavanja (usp. 1 Kor 12,28) jest dar pomaganja siromasima, bolesnicima,
starcima, napuštenoj djeci, pijancima, drogiranima, ostavljenima i nezaposlenima. Oni trebaju
našu pomoć. Previše ih je i ne znam kako da na sve stignemo, zato radije odustajemo. Ali Bog
nam može dati čudesnu sposobnost karitativnog djelovanja. Tako Majka Terezija ima čudesnu
moć zbrinjavanja. Ona kaže da nikada nikoga nije odbila u kući umirućih. (A takvih je do
sada bilo primljeno više od milijun.) Kad više nije bilo mjesta za novog umirućeg, Majka
Terezija je sa sestrama odlazila u kapelicu i pred svetohraništem molila dokle god se nije
čudesno pronašlo još prostora. Ona svjedoči da samo na taj način i može sve ono što čini. Bog
voli činiti čudesa kada ga za njih molimo, i uvijek je blizu onima koji ga mole i koji se u vjeri
otvaraju mogućnosti njegova čudesnog utjecaja.

Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom

4
12. Darom čudotvorstva (usp. 1 Kor 12,10) služimo i pomažemo drugima. Što smo ponizniji,
jednostavniji, sličniji djetetu, to ćemo biti sposobniji činiti Božja djela za ljude. A Bog se
proslavljuje time da rodimo puno roda kaže Isus (usp. Iv 15,8).
Dar gostoljubivosti je sposobnost da ugostimo ne samo prijatelja nego i neprijatelja
(usp. Rim 12,13). Taj dar daje radost i mir koji nadilazi ljudski razum. Dobivamo sposobnost
da velikodušno možemo sve dati i da nam srce ni uz što ne prione. Postajemo strpljivi da
slušamo iste stvari, činimo isti posao, praštamo iste pogreške. U nama raste blagost, mir i
praštanje. Postajemo uzdržljivi, požude nas ne zavode i možemo ustrajati čista srca i čistih
očiju (usp. Gal 5,22). Treba moliti i za uslužnost, dobrotu i vjernost, kojih danas tako malo
ima. Treba biti vjeran supruzi, zvanju, djeci, prijateljima, Bogu, savjesti, obećanju, zadanoj
riječi. U Crkvi i u svijetu treba znati služiti, tješiti i ohrabrivati (usp. Rim 12,4—19).

13. Eto, tako je dug i bogat put pred nama! Jednostavno, umjesto lažnog i nemoćnog
kraljevstva grijeha treba doći kraljevstvo milosti, kraljevstvo Božje. Bog treba voditi naše
živote, njegove sile trebaju ući u naša djelovanja. Tada se događa čudesna preobrazba. Sve su
ovo lijepe i ohrabrujuće riječi, ali nije u našoj moći da postanemo takvi. To se može samo
primiti od Boga, izmoliti u ustrajnoj molitvi.
Možda nismo navikli takve stvari primati od Boga. Sada je trenutak da se obratimo i
povjerujemo u taj dio Svetog pisma. Inače smo okrnjeni, okljaštreni, prepolovljeni kršćani.
Vjernici smo koji vjeruju u Božju mudrost, ali ne vjeruju u Božju silu. Zato se moramo
obratiti želimo li osjetiti radost i puninu vjerničkog života i svu novost koju donosi ili na nju
upozorava Sveto pismo.
Sve ove sposobnosti i ne trebamo za sebe, nego za druge, za služenje Crkvi i svijetu.
Trebamo pomoći u svojoj župi, a sada možda ne znamo kako. Ali kad izmolimo neke od
spomenutih darova, možemo pomagati župniku. Tada ćemo moći i u svijetu drukčije i bolje
obavljati svoj poziv i svoje zanimanje. A to znači da će Božje kraljevstvo preko nas postati
vidljivo. Bit će više radosti, svjetla, zdravlja, sloge, mira i ljubavi među ljudima oko nas.

Osim darova Duha Svetoga postoje i službe. Služba je ponajprije zvanje koje vjernik
obavlja u svijetu. Svakom čovjeku Bog daje sposobnosti za neko djelovanje na korist društvu.
Netko je liječnik, drugi profesor, onaj ekonomist, drugi književnik, jedan poljoprivrednik,
drugi svećenik, netko učitelj, a netko ugostitelj. Tako je svako društvo opskrbljeno službama.
Svi služimo jedni drugima i to po sposobnostima koje smo baštinili rođenjem. To je dakle
nešto dobiveno od Boga. Da bi vjernik u svom zvanju mogao svjedočiti Boga živoga, on treba
snagu i svjetlo Duha Svetoga u obavljanju svog zvanja. Tako preko njegova rada u zvanju
Isus Krist spašava ljude. Kršćanin je svjetlo u kome nekršćani hodaju k spasu. Tako se svi
spašavaju. To svjetlo gori posebno u obavljanju zvanja. Svaki posao postaje svjedočenje, ako
se obavlja snagom Božjom. I tom snagom može kršćanin čudesno obavljati svoje zvanje. U
toj se čudesnosti očituje prisutnost Božja. Tako to zvanje postaje korisno za društvo.
Službe u Crkvi otvorene su i za laika, a ne samo za svećenika. Papa Pavao VI. nabraja
neke od laičkih službi u Crkvi: »Takve službe, primjerice služba katehete, predmolitelja i
predvodnika u pjevanju, službe kršćana koji služe Riječi Božjoj ili pomažu braći u potrebama,
napokon službe voditelja malih zajednica, odgovornih u apostolskim pokretima itd.
dragocjene su s obzirom na uspostavljanje, život i rast Crkve, s obzirom na njenu sposobnost
da zrači oko sebe i prema onima koji su daleko... Svima koji rade u evangelizaciji neophodna
je za to ozbiljna priprava« (EN 73).
Velik broj službi u Crkvi treba da preuzmu laici. Oni će za to postati sposobni tek kad
su obnovljeni Duhom Svetim. Tako se u Crkvi oživljava laikat u službi svijetu i Crkvi.

Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom

5
Molitva
Ostani nekoliko minuta u tišini i pokušaj osjetiti što se u tebi rađa nakon ove kateheze. Moli
da ti Gospodin otkrije tvoj dar i tvoju službu.

Iskustva
Evo nekih iskustava kako Duh Sveti osposobljava vjernika za služenje zajednici Crkve i
svijetu. Neke su od ovih iskustava očitovanja proročkih darova, druga darova liječenja,
spoznaje srdaca, razlikovanja duhova i tomu slično.

Kliči, narode moj, jer ja sam tvoj Bog.

Želim obnoviti cijelu Crkvu, zato sam vas odabrao.
Ja volim svoju Crkvu. Posljednja su vremena, ali moja Crkva neće propasti.
Vaše su molitve potrebne za obnovu, vaša je molitva uslišana. (Dede, 28 godina)

Dolazim vas ohrabriti. Vrijeme je da počnete činiti moja djela oko sebe. Budite
mudri i ne dajte se prevariti. Zato slušajte moj glas i uvijek ćete znati moj naum.
Grijehe vaše opraštam i neću ih se više spominjati. Primite one koje vam
šaljem, nikoga ne prezirite, nikoga ne odbacujte, jer svi ste djeca istoga Oca. (Ana, 20
godina)

Kad biste ljubili onoga koga vam naviještam, ne bi bilo među vama razdora.
Duh moj boravi na vama, ali su srca vaša previše zatvorena; ne vidite onoga koji
dolazi. Drukčiji je od onoga kojeg očekujete. Zazivate me, a ne vjerujete. Zaboravljate
one koji pronose moj glas. Ljubav koju sam vam darovao zatrpana je drugim
brigama. Pronađite to blago i ostat ćete u mom Imenu, kao što sam i želio da budete
jedno u mojoj Ljubavi. O, kako vam je teško povjerovati mojim znakovima! (Nera, 20
godina)

Taj je čovjek bio srčani bolesnik. U jednom napadu srce mu je »podivljalo«,

počelo nekontrolirano kucati. Ni najmodernijom terapijom nije mu se moglo pomoći.
Primao je velike doze lijekova. Očekivalo se da će mu srce svaki čas popustiti.
Primarijus mi je rekao da se ništa ne bojim, svi znaju da će on svejedno umrijeti.
Medicina je svoje učinila. Ako umre, nikome ništa; sve je već učinjeno. Tu se našla i
jedna medicinska sestra, ateist, koja je strahovito psovala, osobito Boga. Prišla mi je
kad sam se udaljio od tog čovjeka, sam u sumnji da se za nj može još bilo što učiniti, i
rekla: »Hajde da vidim toga Boga koji može spasiti ovog čovjeka!« Pogledao sam je i
rekao: »Bog može sve učiniti.«
Izazovno je upitala: »Pa da vidimo što on može uraditi?« Odgovorio sam joj:
»Što će to tebi koristiti, ako uopće vidiš nešto?« »A možda i povjerujem...« Otišao
sam do bolesnika, ne zato što mi je ona to rekla, već zato što sam sam toga trenutka
shvatio da onaj čovjek treba molitvu. On je medicinski dobio sve, ali nitko nije molio
za njega, možda i jest netko, ali ne ja. Uzeo sam njegovu ruku i molio u sebi. Krvlju
Isusa Krista zaklinjao sam svaku bolest da odstupi od njega. Onda sam mu stavio
ruku na srce (kao da njome osluškujem rad srca) i molio Boga da pokaže svoju slavu i

Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom

6
ljubav ovdje, da pruži ovom čovjeku priliku da spozna njegovu ljubav. (Jednostavno
sam gledao Gospodina pokraj sebe kako mi je uzeo ruku i stavio je na njegovo srce.)
Gledam onaj monitor i ništa ne vidim, nikakve promjene. Srce je i dalje »divljalo«.
Udaljio sam se od njega i prišao ponovno za desetak minuta. Osjećao sam da još
moram moliti: »Kriste, u ime svoje ljubavi učini da ovo srce počne ponovno
normalno kucati.« Opet sam pogledao u monitor. Ništa. Otišao sam od monitora,
ovaj put miran kao da je sve u redu. Ona mi je sestra prišla i rekla: »Ništa, ništa vam
to ne pomaže!« Rekao sam: »Vidjet ćeš, sve će biti u redu.«
Nakon pola sata dotrčala je sva uzbuđena: »Srce sasvim normalno kuca!« Sve
je to bilo registrirano. Sutradan ujutro, kad sam referirao, primarijus je rekao: »Eto
vidite, Slobodan je bio uporan i nastavio s našom terapijom. Medicina nikada ne
odustaje.« Šutio sam i u sebi zahvaljivao Gospodinu. Bio sam toliko radostan.
(Slobodan, liječnik, 36 godina)

Zanimljivo je kako mi svi nekako »slučajno« dođemo u Frankopansku. I mene

su »slučajno« doveli. Vele: »Dođi, možda će ti se svidjeti!«
Ajme, kako mi je bila gorka ta nedjelja. Stidjela sam se ko nikada u životu, a
prezbi šiba li šiba. Svaka riječ novi ubod, svaki pogled novi bodež ravno u srce. Jedva
sam čekala, ne da izađem, nego da izletim iz crkve. Pa, taj čovjek kao da je čitav život
išao iza mene, gledao i pratio sve što sam radila, pa čekao da ja dođem i da to onda
pred svima kaže.
A, neću ja njemu više na oči.
Kući sam došla kao pokisla. Slučajno se propovijed poklapala s mojim
nevaljalstvom, pa naravno, otkud bi čovjek sve to mogao znati o meni?
Dovedu me i na vjeronauk (da i to kušam). Prezbi govori, a u meni potres. Sve
se ruši. Na kraju vjeronauka predstavljanje novopridošlih. »A, jesi li kršćanka?«
Pauza. »Pa, jesam.« To sam rekla kao da sam nešto ukrala. Jest, zovem se kršćankom,
a u stvari...
Tako je počelo. Sve nekako slučajno. Ali u toj je silnoj slučajnosti Netko ipak
»umiješao svoje prste«. (Vikica, 22 godine)

Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom

7