Poglavlje o određenju (qaderu) ______________ izborna IV ___________________________

‫ وھوَ اﻟذي ﻗدّ َر‬،‫وﻛﺎنَ ﷲُ ﺗﻌﺎﻟﻰ ﻋﺎﻟـﻣـًﺎ ﻓﻲ اﻷزَلِ ﺑﺎﻷﺷﯾﺎءِ ﻗﺑلَ ﻛوﻧِـﮭﺎ‬
ِ‫ وﻻ ﯾﻛونُ ﻓﻲ اﻟدﻧﯾﺎ وﻻ ﻓﻲ اﻵﺧرةِ ﺷﻰءٌ إﻻ ﺑﻣﺷﯾﺋﺗِﮫ‬،‫اﻷﺷﯾﺎءَ وﻗﺿﺎھﺎ‬
‫وﻋﻠﻣِﮫِ وﻗﺿﺎﺋِﮫِ وﻗدرِهِ وﻛﺗْﺑِﮫِ ﻓﻲ اﻟﻠوحِ اﻟﻣﺣﻔوظِ وﻟﻛنْ ﻛﺗﺑُﮫُ ﺑﺎﻟوﺻفِ ﻻ‬
ُ‫ ﯾﻌﻠمُ ﷲ‬،ٍ‫ واﻟﻘﺿﺎءُ واﻟﻘدرُ واﻟﻣﺷﯾﺋﺔُ ﺻﻔﺎﺗُﮫُ ﻓﻲ اﻷزلِ ﺑﻼ ﻛﯾف‬.ِ‫ﺑﺎﻟﺣﻛم‬
،ُ‫ وﯾﻌﻠمُ أﻧﮫُ ﻛﯾفَ ﯾﻛونُ إذا أوﺟدَه‬،‫ﺗﻌﺎﻟﻰ اﻟﻣﻌدومَ ﻓﻲ ﺣﺎلِ ﻋدﻣِﮫِ ﻣﻌدوﻣًﺎ‬
ُ‫ وﯾﻌﻠمُ أﻧﮫُ ﻛﯾفَ ﯾﻛون‬،‫وﯾﻌﻠمُ ﷲُ ﺗﻌﺎﻟﻰ اﻟﻣوﺟودَ ﻓﻲ ﺣﺎلِ وﺟودِهِ ﻣوﺟودًا‬
‫ وإذا ﻗَﻌَدَ ﻋَﻠِﻣَﮫُ ﻗﺎﻋدًا ﻓﻲ‬،‫ وﯾﻌﻠمُ ﷲُ ﺗﻌﺎﻟﻰ اﻟﻘﺎﺋمَ ﻓﻲ ﺣﺎلِ ﻗﯾﺎﻣِﮫِ ﻗﺎﺋﻣًﺎ‬،ُ‫ﻓﻧﺎؤُه‬
ُ‫ وﻟﻛنّ اﻟﺗﻐﯾُر‬،ٌ‫ أو ﯾﺣدُثَ ﻟﮫُ ﻋﻠم‬،ُ‫ﺣﺎلِ ﻗﻌودِهِ ﻣنْ ﻏﯾرِ أنْ ﯾﺗﻐﯾرَ ﻋﻠﻣُﮫ‬
.َ‫واﺧﺗﻼفَ اﻷﺣوالِ ﯾﺣدثُ ﻓﻲ اﻟﻣﺧﻠوﻗﯾن‬
Uzvišeni Allah je apsolutno sve znao o svim stvarima prije nego što ih je stvorio. On je
svim stvarima sudbinu odredio. Neće se desiti ništa ni na dunjaluku nit na ahiretu
osim sa Njegovom voljom, znanjem i određenjem. Sve to, Uzvišeni Allah je zapisao u
„ploči čuvanoj“ (el-levhi ‘l-mahfuz), s tim što je to zapisano kao opis, a ne kao propis
(hukm). Određenje (kada’ i kader) i htijenje (mešieh) su Njegova svojstva oduvijek,
bez pitanja o njihovoj kakvoći. On, Uzvišeni Allah zna i ono što ne postoji u trenutku
nepostojanja (el-ma'dum) i zna kako bi to izgledalo kada bi ga stvorio. Zna ono što je
stvoreno u njegovom trenutnom stanju postojanja, i zna kako će to proći i nestati.
Allah zna ono što stoji u njegovom trenutnom stanju stvaranja, i zna kako bi to bilo u
njegovom promijenjenom stanju. Uz sve to Njegovo znanje se ne mijenja niti se
obnavlja, jer su promjenljivost i različitost stvari koje se dešavaju kod stvorenja. 1

U iman spada2 i vjera u Allahovo određenje i sudbinu koju On propisuje, tj. vjerovanje
da Allah sve zna, i ono što se desilo u prošlosti i šta će se desiti u budućnosti, da zna
sve pojedinosti, da Mu ništa nije skriveno, niti nepoznato. Allahovo znanje je
apsolutno i sveobuhvatno. Pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje,
Allah je u Levhil-Mahfuzu (Pomno čuvanoj knjizi) zapisao sve što će se desiti do
Sudnjeg dana. Kada je Allah stvorio Pero (Kalem), naredio mu je: „Piši!” Pero je
upitalo: ”A šta ću pisati, Gospodaru?” On reče: „Piši sve što će se desiti.” Tada je
zapisano sve što će se do Dana sudnjeg dogoditi. Uzvišeni Allah kaže:
ٌ‫أَﻟَمْ ﺗَﻌْﻠَمْ أَنﱠ ﷲﱠَ ﯾَﻌْﻠَمُ ﻣَﺎ ﻓِﻲ اﻟﺳﱠﻣَﺎء وَاﻷَْرْضِ إِنﱠ ذَﻟِكَ ﻓِﻲ ﻛِﺗَﺎبٍ إِنﱠ ذَﻟِكَ ﻋَﻠَﻰ ﷲﱠِ ﯾَﺳِﯾر‬
„Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi;
to je, uistinu, Allahu lahko!” 3

‫ﻣَﺎ أَﺻَﺎبَ ﻣِن ﻣﱡﺻِﯾﺑَﺔٍ ﻓِﻲ اﻷَْرْضِ وَﻻَ ﻓِﻲ أَﻧﻔُﺳِﻛُمْ إِﻻﱠ ﻓِﻲ ﻛِﺗَﺎبٍ ﻣﱢن ﻗَﺑْلِ أَن ﻧﱠﺑْرَأَھَﺎ إِنﱠ‬
ٌ‫ذَﻟِكَ ﻋَﻠَﻰ ﷲﱠِ ﯾَﺳِﯾر‬
„Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo,
zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko. ”4

1 El-Fikhul-ekber, str. 57.

2 . http://minber.ba/vjerovanje-u-sudbinu/
3 . el-Hadždž, 70.

4 . El-Hadid, 22.

1|Page
Poglavlje o određenju (qaderu) ______________ izborna IV ___________________________

Naši životi moraju biti prožeti vjerovanjem da Allah ima Svoju volju i da se, u
Njegovom kraljevstvu, dešava samo ono što On hoće, i da ne postoji ništa ni na
nebesima ni na Zemlji a da to nije u Njegovom vlasništvu. Uzvišeni Allah kaže:
„Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve
mož‍e!” 5

U Njegovoj vlasti ne može se desiti ništa osim onoga što On dopusti, jer Njemu
pripada apsolutna vlast i On upravlja nebesima i Zemljom. Ništa se ne može dogoditi,
ni blagostanje, ni nevolja, ni strah, ni sigurnost, ni bolest niti neimaština, ni izobilje
ako On to ne dozvoli. „Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim” 6; ”…Allah stvara
i vas i vaša djela.” 7

I kao što je Allah Stvoritelj nebesa i Zemlje i njihov upravitelj, isto tako je i Stvoritelj
čovjeka i njegov upravitelj. Čovjek ima slobodnu volju i sposobnost djelovanja, ali
Allah je taj koji mu je podario tu volju i osposobio ga da može djelovati. Da Uzvišeni
Allah hoće, oduzeo bi čovjeku razum, pa bi ostao bez vlastite volje, a da hoće, mogao
bi ga lišiti i sposobnosti za rad, pa nijedno djelo ne bi mogao uraditi.

Vjerovanje u sudbinu je jedno od šest temeljnih pitanja ove vjere, jer bez vjerovanja
u sudbinu nije ispravna ni preostala vjera. Vjerovanje u sudbinu nije isprika za
griješenje i činjenje harama, niti opravdanje za zapostavljanje onoga čime Uzvišeni
Allah zadužuje čovjeka. Allah, subhanehu ve te’ala, čovjeku daje razum, a time i
slobodnu volju, i tako ga osposobljava za rad i djelovanje. Kada bi mu uskratio razum,
Uzvišeni Allah ga ne bi kaznio zbog grijeha koje bi u tom stanju uradio, niti bi ga
pozivao na odgovornost zbog izostavljanja farzova. Onaj kome je uskraćena
sposobnost da obavlja ono što mu je Allah naredio, neće biti pozvan na odgovornost
zbog njihovog izostavljanja. Stoga, niko nema pravo reći da je sve unaprijed
određeno i da on zato može činiti grijehe i ostavljati farzove, jer je to predodređeno.
Takva isprika je kod Uzvišenog Allaha ništavna, za ljudski um je neprihvatljiva, a i u
praktičnom životu je odbačena.

Da je sudbina opravdanje za griješenje, to opravdanje ne bi se dokinulo slanjem

poslanika, jer je sudbina određenje koje se ne mijenja zbog slanja poslanika. Uzvišeni
Allah kaže: „Mnogobošci će govoriti: ‘Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu
ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.’ Tako isto su oni
prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili. Reci: ‘Imate li kakav dokaz da
nam ga iznesete?’ Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu
govorite.” 8

Kada bi pitanje sudbine bila valjana isprika za griješenje, Allah, dž.š., ne bi mušrike
koji su se pravdali predodređenjem žestoko kaznio zbog širka, jer Allah nikome
nepravdu ne čini. Zdrav razum pravdanje griješenja i izostavljanje farzova zbog
predodređenja također ne prihvata kao ispriku. Onaj ko traži takvu ispriku, on ne zna

5 . El-Maide, 120.
6 . Ez-Zumer, 62.
7 . Es-Saffat, 96.

8 . El-En’am, 148.

2|Page
Poglavlje o određenju (qaderu) ______________ izborna IV ___________________________

šta je njemu određeno pa da na temelju tog znanja radi, jer kako se može pravdati
nečim što ne utječe na njegove postupke!? Na njegove postupke ništa ne utječe sve
dok on ne bude poznavao ono što na njega ima utjecaj.

Kada bi neko napao čovjeka, uzurpirao njegov imetak ili ga ubio, a potom se pravdao
Allahovim predodređenjem, tu njegovu ispriku ne bi niko prihvatio, ni onaj kome je
zlo učinio, ni ostali ljudi, a ni on sam ne bi prihvatio takvu ispriku od drugoga kada bi
njega napali, pa kako on ima pravo da sudbinu smatra isprikom kada povrijedi prava
Uzvišenog Allaha!?

Pravdanje griješenja i neizvršavanje Allahovih naredbi, neprihvatljivo je i u

praktičnom životu. Naime, kada neko čuje za natječaj ili konkurs za određeno radno
mjesto, on aktivno radi na tome da bude prvi, iako je Uzvišeni Allah odredio ko će i u
tome uspjeti, i ne zapostavlja preduvjete za postizanje takvog cilja, pa zašto ostavlja
ono što mu Allah naređuje kada je u mogućnosti da to uradi i zna da ga to vodi ka
Allahovom zadovoljstvu i Džennetu. Zašto, umjesto pravdanja sudbinom, ne uradi za
Džennet onoliko koliko radi za to zaposlenje i stjecanje opskrbe!?

U danima školskih ispita vidimo učenike koji žele da postignu dobre rezultate kako
marljivo uče, i noći i dane provode u ponavljanju gradiva i učenju. Nikoga od onih koji
žele dobar uspjeh nećeš vidjeti da odustaje od učenja i ponavljanja gradiva zbog
sudbine, pa kako onda može predodređenjem pravdati svoje griješenje i
zapostavljanje farzova, a zna da ga ostavljanje grijeha i činjenje farzova vodi ka
Allahovom zadovoljstvu i Džennetu.

Vidimo da čovjek ostavlja hranu koja šteti njegovom zdravlju iako je voli, a ostavlja je
zato što se boji da će njeno konzumiranje naštetiti njegovom zdravlju. Tada ne traži
ispriku u predodređenju i ne kaže: „Meni je suđeno da se razbolim, pa nema svrhe da
ostavljam hranu koju volim.” Pa zašto, onda, u sudbini traži opravdanje za svoje
griješenje kada se zna da mu i to griješenje šteti!?

Kada razuman čovjek, svjestan stvarnosti, razmišlja o onome što se oko njega događa
i vraća se Kur’anu i sunnetu Poslanika, uviđa da sudbina nije nikakva valjana isprika
za ono što on radi po svom vlastitom izboru. Ne postoji nikakvo opravdanje za
izostavljanje farzova i činjenje harama. Takvi dokazi su neosnovani i njih izmišljaju
samo oni koji su oholi i koji su zalutali.

A što se tiče događaja sudbine u kojima čovjek nema nikakvog udjela, kao što su
smrt, pad teškog predmeta na njega koji ga ubije i sl., Allah, subhanehu ve te’ala,
neće ga zbog toga pozvati na odgovornost. Također, neće na odgovornost pozvati
maloumnu osobu zbog izostavljanja farzova i činjenja harama, niti osobu koja čini
haram iz neznanja ili zaborava. Ako se pogriješi iz zaborava, nema odgovornosti za to
čak i ako dotična osoba zna da je to djelo haram. Allahov Poslanik, r , rekao je:
„Podignuta je odgovornost sa mojih sljedbenika za ono što urade nenamjerno, iz
zaborava ili pod prisilom.” 9

9 . Ibn Madže, a po mišljenju šejha Albanija hadis je vjerodostojan.

3|Page
Poglavlje o određenju (qaderu) ______________ izborna IV ___________________________

Ovdje se radi o podizanju odgovornosti i grijeha sa počinitelja, jer oni na Sudnjem

danu neće odgovarati za to djelo, ali ako se radi o pravu drugih ljudi, oni će na ovom
svijetu biti pozvani na odgovornost. Ako maloumna ili maloljetna osoba materijalno
ošteti drugu osobu, šteta će biti namirena iz njihovog imetka, ili pak iz imetka
njihovog skrbnika. Dakle, sa tih osoba podignuta je odgovornost za grijehe prema
Allahu i zbog njih neće odgovarati ni na ovom ni na drugom svijetu, ali će prava
drugih biti namirena. To je olakšica koju nam Uzvišeni Allah daje iz Svoje milosti
prema nama.

Vjera u sudbinu je najveličanstveniji plod imana. Njome se upotpunjuje čovjekov

iman i ona je najbolji dokaz ispravnosti vjere. Ko vjeruje u sudbinu, taj je upotpunio
svoje vjerovanje i temelje islama. Vjera u sudbinu srcu donosi smirenost i od njega
odagnava dunjalučke brige, posebno kada čovjek naiđe na poteškoće u životu. Kada
čovjek spozna da ga nije moglo zaobići ono što mu se desilo, niti ga je moglo zadesiti
ono što ga je zaobišlo, obuzima ga smirenost i olakšanje. A onaj ko ne vjeruje u
sudbinu, on negoduje što ga je zadesila nesreća, a kada ne postigne ono što
priželjkuje, on je žalostan, tužan i osjeća tjeskobu, potištenost i uznemirenost.
Nekada mu je život jako turoban da bi ga najradije uništio, a neki od onih koji ne
vjeruju u sudbinu, zbog problema izvrše samoubistvo. U današnje vrijeme, zbog
pomanjkanja vjere u sudbinu, sve je više samoubistava i među muškarcima i među
ženama. Oni nastoje pobjeći od stvarnog života i njegovih poteškoća. U danima koje
očekuju vide sve crno i obuzima ih beznađe. Uzvišeni Allah obavještava nas da su oni
koji vjeruju u kada’ i kader, u teškim situacijama čvrsti i nepokolebljivi i da zbog
onoga što im se dešava očekuju Allahovu nagradu. Na taj način i nesreća koja im se
desi postaje za njih dobro i njih uvijek prati samo dobro. Uzvišeni Allah kaže:
„Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha
vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.” 10

10 . Et-Tegabun, 11.

4|Page