ROBERT MARKOVČIĆ „MOKO- WIESEL“

PREŽIVJETI APOKALIPSU

PRIRUČNIK ZA PREŽIVLJAVANJE
BIJELOG ČOVJEKA U EUROPI

Ludbreg „Centrum mundi“,2014.-16. godina

Ovu knjigu posvećujem svim dosadašnjim i budućim neprijateljima, svima koji su me napadali i
otežavali mi življenje, njima zahvaljujem najviše. Jer bez njih ne bi nikada doživio ovakav buran
život, niti sakupio toliko loša iskustva koja su bila neophodna da napišem ovu knjigu. Neprijatelji
i zlo su najvrijednije što nam život daje, oni su sol bez koje bi svaki život bio neukusan i bljutav,
a borba čini čovjeka čovjekom jer on zrije samo u nevoljama. Nije važno koliko udaraca podijeliš
i koliko puta padneš, nego koliko udaraca možeš podnijeti i koliko puta ustaneš da bi se otresao i
krenuo jači dalje. Jer samo to je preduvjet našeg preživljavanja u teškim vremenima koja se
javljaju redovito, a dokaz da sada postojimo je uspješna borba naših predaka, njih sada ne
smijemo iznevjeriti. Inače su svi njihovi napori, žrtve i muke bile uzaludne, ako ih ne znamo
cijeniti i ne slijedimo njihov put na ovoj nam sudbinom danoj djedovini. Preuzimam sve
posljedice na sebe nakon objave ove knjige, i velika mi je čast budem li sakupio još više
neprijatelja, jer je to samo dokaz da posjedujem nepokolebljiv stav bez obzira na posljedice. Pred
nama su teška vremena u kojima računam izginuti u vrtlogu događaja, pa je jedan od najvažnijih
motiva bio da sačuvam i prenesem svoje znanje dalje kako se ne bi izgubilo. Ovime želim
minimalizirati žrtve i štetu koja prati kolaps svake civilizacije, i one kakvu je sada poznajemo,
više od ovoga ne možemo učiniti jer je sudbina domovine u vašim rukama! Dajem osim znanja, i
hrabrost onima kojima najviše treba, neka bude ovo štivo zarazno i iskra koja će zapaliti plamen u
srcima svih ljudi željnih spašavanja naše rase. Svejedno jel znaju jezik na kojem je napisana
knjiga, jer je preduvjet našeg preživljavanja sloga arijevskih naroda Slavena i Germana na
europskome tlu, samo zajedno možemo odbiti sve napade i pobijediti sve neprijatelje! Neka
postanemo opet složna braća a ne posvađana obitelj, velika hvala neka bude dušmanima jer je
njihova agresija preduvjet da se napokon ujedinimo! Mnogi su me pitali zadnjih 20 godina zašto
ne ubijem kojeg od naših predsjednika veleizdajnika, a ja im objašnjavao da to nema smisla. Oni
su kao glava zmaja, jednu odrežeš i dvije narastu, uvijek se nađe njemu zamjena, koja je za taj
položaj spremna prodati dušu vragu. Realno gledano mi smo kao bog gromovnik, germanski Thor
u borbi sa Midgardskom zmijom, crvom koji okružuje čitav svijet jednako kao što to sada čini
cionistička zmija. Bezuspješno je sjeći njoj glavu kada nove narastu i množe se, ako ju već ne
možemo ubiti jedini uspješan način je steći imunitet da preživimo njen otrovni dah. Upravo ove
informacije iz knjige su antitijelo i cijepivo protiv zmijskog otrova i lukavstva kakvog susrećemo
na svakom koraku u medijima. Ovo nije poziv na borbu jer je za to već prekasno, ona više nema
smisla, nego na jačanje obrambenog duha svakog pojedinca i moralna podrška. Ovaj svijet kao
jedno veliko bolesno tijelo mora umrijeti jer je puno parazita kojih se više ne može otresti. To je
dobro jer smo mi kao mistična ptica Feniks, koji umire u plamenu, i opet se rađa iz svog pepela.
Zato ne očajavajte, jer je sve upravo onako kao što mora biti i pobjeda je naša. Rođenje u ovom
sudbonosnom trenutku obavezuje nas na djelovanje, dokažite duhovima predaka da niste ovdje
uzalud i nizašto. Knjiga je napisana u ovome obliku da bude svima besplatno dostupna i može se
putem interneta brzo i nekontrolirano širiti. Ali je bezvrijedna ako tako ostane, nego je treba
isprintati u fizički oblik, da preživi kolaps sistema i nestanak svih elektronskih čitača. Zato ova
knjiga ima samo svoju vrijednost kada je na papiru kojeg možete držati u svojim rukama i
sačuvati čim duže, taman toliko dok sve njene informacije ne budu dalje pohranjene
prepisivanjem!

Autor

I
 SADRŽAJ

UVOD ................................................................................................................ 1

1. REALNA VRIJEDNOST STVARI ............................................................ 6

2. DRUŠTVO ................................................................................................. 25

3. VODA ........................................................................................................ 46

4. HRANA ..................................................................................................... 61

5. VATRA...................................................................................................... 90

6. KRUH, ULJE, ŠEĆER I SOL .................................................................. 114

7. LOV I RIBOLOV .................................................................................. 127

8. SKLONIŠTA , NASTAMBE I ODJEĆA ............................................... 187

9. PUTEVI I PRIJEVOZNA SREDSTVA ................................................ 263

10. VRIJEME I PRIRODNI CIKLUSI ........................................................... 294

11. HIGIJENA , MEDICINA I PREVENTIVA BOLESTI U PRIRODI .. 324

12. VATRENO ORUŽJE I BARUTI .......................................................... 369

13. LUK I STRIJELA .................................................................................. 404

14. HLADNO ORUŽJE ................................................................................ 429

15. POVIJEST RATOVA I BOLESTI ........................................................ 468

16. ROĐENJE I SMRT ................................................................................ 503

17. DOMORODAČKA MUDROST ............................................................. 523

18. MUDROST I SUDBINA ....................................................................... 570

19. HERMETIZAM I MAGIJA PO FRANZU BARDONU I RUDOLFU

STEINERU .................................................................................................... 576

20. NEW AGE I STVARNI ŠAMANIZAM .................................................. 601

21. ŠUPLJA ZEMLJA .................................................................................. 620

II
22. VIZIJE BUDUĆNOSTI .......................................................................... 636

23. VLASTITA ISKUSTVA ......................................................................... 671

24. PRIPREMA ............................................................................................. 769

POPIS LITERATURE ................................................................................... 807

ZAVRŠNA RIJEČ ......................................................................................... 816

III
UVOD

Winston Churchil je jednom rekao: “Mi se približavamo i kližemo

nezaustavljivo, protiv svoje volje, svake rase, svih ljudi i svih klasa prema jednoj strašnoj
katastrofi. Svatko bi to volio zaustaviti, ali nitko ne zna kako.“

Zatim je Ronald Reagan 18. listopada 1983. godine izjavio, kod susreta sa
Thomasom Dainom koji je bio eksekutivni direktor za javne Američko-Izraelske politike:
„Znaš li, ja gledam na vaše proroke i stari testament, a znakovi mi nagovještavaju
Armagedon. Ja se čudim i pitam jesmo li mi ta generacija koja će ga doživjeti. Ne znam jel vi
te prognoze opažate, ali vjerujte mi, one točno opišu vrijeme kroz koje mi sada prolazimo.“

Ova knjiga je pisana dva puta, jer nakon dva mjeseca mukotrpnog pisanja jedne
noći,virus je izbrisao sav sadržaj i uništio cijeli moj trud. Poput „tradicionaliste“ i neuk novim
tehnologijama kao što je internet, bio sam laka žrtva ali se zahvalio toj nesreći jer sam njome
dobio uvid u osjećaj kakav slijedi svaku apokalipsu. Odjednom si ona ptica kojoj je vjeverica
u gnijezdu pojela sve njene mlade, kao obezglavljen ne znaš što bi od nervoze, bijesa i šoka, a
kada zaspiš podsvijest te nadrogira lijepim snovima kako bi, kad se probudiš, lakše podnio
tešku realnost. Ne želiš vjerovati da se to dogodilo baš tebi,zbunjen kreneš srediti svoje misli i
realno analizirati situaciju da izabereš najbolju moguću opciju i prvi korak u ispravan smjer.
Ovo su dojmovi nakon jedne male nevolje koja me bacila tek 2 mjeseca unatrag, a koliko su
tek snažniji dojmovi i osjećaji nekoga tko ostane bez imovine koju je stjecao cijeloga života,
ostane bez obitelji, ili kad mu se svijet sruši ko kuća od karata, a nije niti pomislio da bi se
jednog dana taj svijet mogao promijeniti ili čak nestati.

Pa sam nestanak struje je dovoljan da nas paralizira. Dućani se zatvore jer im

kase ne rade i ništa se više ne može kupiti. Onda se ugriju frižideri i hladnjače, pa propadne
gotovo sva hrana koju smo skladištili, a da ne spominjem sve ostalo što je vezano uz struju.

Većina današnjih ljudi nije previše bogata duhom niti nadarena razumom, a
cijela civilizacija visi na jednoj tankoj bakrenoj niti i nekoliko električnih krugova. Sa
nekoliko ciljanih elektromagnetskih impulsa cijela Europa bi se, preko noći, mogla baciti
natrag u srednji vijek!

Inače se e-bombe ili „Electro Magnetic Flux Compression Generator“ lako daju
izraditi od bakrene cijevi, eksploziva i bakrene špule pod naponom. Eksploziv u cijevi se pali
u centru bakrene špule pod naponom nakon čega raznesena cijev, u milisekundama, stvara
kratki spoj u špuli i nastaje golemi EMP.

Slične su i solarne oluje koje nas redovito snađu, a zadnja malo žešća zadesila
nas je 1859. g. kada je spržila gotovo sve, u to vrijeme, malobrojne telegrafske žice, a u
sadašnjosti bi uništila sve mikročipove i vratila nas barem 2 stoljeća unatrag. Moderni
poljoprivredni strojevi imaju u sebi čipove,bez kojih poljoprivreda ne bi bila moguća i
1
zadesila bi nas strašna katastrofalna glad što je i lako mogući scenarij ako, iz nekog razloga,
ostanemo bez hibridne sjemenske robe, jer biljke koje sada sadimo ne rađaju plodno sjeme.
Tako da je glad kao oružje sve više realna opcija nekog sukoba, koji nije neizbježan u bliskoj
budućnosti, pogotovo kada i pitka voda postane vrjednija od nafte. Prije 70 godina ljudi iz
grada su hodočastili na selo da mijenjaju zlato za krumpir, ali nakon ovog kolapsa čak seljak
će hodočastiti u grad da opljačka supermarkete, ali sve bude prazno i za sve zlato ove planete
neće imati gdje kupiti vreću krumpira!

Ne smijemo tu zaboraviti niti seobe naroda i promjene koje one nose sa sobom.
Najbolji primjer sam imao čast istraživati osobno na arheološkoj lokaciji Šarnjak kod sela
Jalžabet odmah uz staru rimsku cestu, gdje je nekoć bilo selo prvih Hrvata. Oni su uništili
naprednu rimsku civilizaciju koja je poznavala podno i zidno grijanje, da bi od nje zatim znali
iskoristiti jedino krovne opeke na kojima su u svojim kolibama ispekli tek lepinju ili komad
mesa. Ljude je zadesila apokalipsa koja nije bila prva niti zadnja,nego jedna od mnogih koje
nas snađu baš onda kada smo zbog svoje napredne civilizacije najranjiviji.

Kada nam nestane nafta i struja, brže smo u tehničkom kamenom dobu nego si
to možemo zamisliti. Činjenica je da većina čovječanstva više nije naučena na dugotrajan
posao, a baš taj neprekidan rad od jutra do mraka je bio najveća garancija preživljavanja naših
predaka. Ali to su bila i dobra vremena, jer je i najjednostavnija hrana bila ukusna.

Jedna dugoročna kriza bi u sadašnje vrijeme bila mnogo opasnija nego one prije
70 godina, jer mi sada nemamo „Plan B“, nemamo industriju i civilizaciju koja bi znala i
mogla funkcionirati bez suvremene tehnologije, a put iza sebe smo porušili, zaboravili stara
znanja koja su se od pamtivijeka prenašala iz generacije u generaciju,uništili smo i prodali u
staro željezo postrojenja na vodu i paru, alate i pomagala, jer su smetali napretku. A i žalosno
je da bi čovječanstvo trebalo opet iz početka naučiti jednostavnu poljoprivredu, jer smo ju
zaboravili nakon 60 godina industrijske proizvodnje hrane. Malo koji poljoprivrednik zna
cijeli postupak od sadnje žita do izrade gotovog brašna, a nema niti mlinara koji bi sada znali
sve trikove kojima se prije 100 godina mljelo žito. Staro znanje nam polako izumire, a mnoge
vještine su sasvim nestale.

Jedno novo društvo može opstati samo kad je sagrađeno na organskim

prirodnim temeljima, a ne kao sadašnja civilizacija koja stoji na tehnološkim temeljima. Život
danas ne služi životu nego tehnici, a to ne može dugo preživjeti!

Današnji čovjek želi da mu se laže, slijep je i debilan, prema ponoru trčeći on ne

sluša one koji ga upozoravaju. Slijedi lažove koji ga uvjeravaju da je iza prvog zavoja svijet
pun bogatstva i izobilja, zdravlja, besplatne pive i besplatnih karata za nogometne utakmice, a
to samo na njega čeka. Tko je iskren i govori istinu ima samo probleme, a tko najbolje laže
dogura najdalje. Mnogo govoriti ali ništa konkretnog reći, i svima potvrditi njihovo mišljenje-
to je današnji bonton. A tko laži voli, on će ih dobiti sve do svog gorkog kraja.

2
 Kada ovo čitamo spadamo u mali broj onih ljudi koji nešto slute o tome što se
kotrlja prema nama, a to je najveći kolaps sistema kojeg je čovječanstvo do sada preživjelo.
Crash je nadolazeći raspad civilizacije koji je neizbježan, jer još nikada ljudi nisu bili toliko
ovisni o tehnici kao danas. Svi to znamo a nitko to ne želi povjerovati. Svi visimo na toj
infuziji bez koje se mnogi ne bi niti rodili. Koliko nas bi umrlo kod rođenja ili neposredno
nakon njega da nije bilo moderne medicine. Koliko je ljudi baš zbog toga danas kronično
bolesno i ne mogu preživjeti bez medikamenata, pomagala i tehnike koje su dostupne samo u
funkcionalnom sistemu. Bez da se uđe u etična pitanja, moramo priznati da je ovaj sistem
omogućio preživljavanje mnogih ljudi, koji su sada ovisni o njemu. U zadnjih 150 godina
uzgajali su se bolesni i slabi ljudi, a završetak toga nije na vidiku. Pa već se djeca ciljano
(cjepivom) programiraju da sama ne stvaraju antitijela i jačaju svoj imunitet, nego rastu u
okrilju lijekova koji ih oslabe i istodobno umjetno štite od okoline. Djeca se odgojem i
neprirodnim okruženjem otuđuju od stvarne prirode, a to generacijama,moderni ljudi sanjaju
nažalost prirodu onakvu kakvu bi htjeli da bude a ne kakva doista jest.

Nestala je sloga i ljubav među ljudima, a zamijenio ih je fetišizam i

egocentričnost. Ono što je od pamtivijeka bio temelj našeg preživljavanja postao je sada
sprdnja i ruglo umišljene civilizacije. Zaboravljamo da samo male složne zajednice gdje jedni
drugima pomažu imaju šansu preživjeti kolaps. Kad bi sada došlo do kaosa (pogotovo u
gradovima) ostalo bi malo nade za usamljene borce. Najbolje će proći familijarni klanovi
istog etničkog podrijetla, jer će si oni bezuvjetno pomagati, kada će se drugdje gdje nestane
osjećaj za „nas“ svatko protiv svakog boriti.

Ova civilizacija izluđuje. Još nikada nije bilo toliko poremećenih ljudi na ovoj
planeti! Vrijednost su izgubile riječi poput „čast“ i “vjernost“, a vlastita riječ ili obećanje više
ništa ne vrijedi. Pogotovo u današnje vrijeme nestalo je dugoročno planiranje, nesigurna su
vremena i većina ljudi razmišlja tek da do druge plaće nekako podmiri račune i preživi do 1. u
mjesecu. Neki misle i malo dalje, a to je do isplate kredita. Naši su stari planirali 50-100
godina unaprijed i trudili su se na koristan način provesti svoj život da ne žive uzalud i
ostaviti neke vrijednosti za sobom nakon svoje smrti. Dobar primjer nam daje Martin Luther
koji je prije 500 godina učio ljude da, kad bi tko i doznao kako će sutra umrijeti, neka još
danas zasadi jednu jabučicu.

Ako smo uvjereni da se ovaj sistem mora jednog dana urušiti onda je poželjno
da se to dogodi čim prije.

Sažeto se može reći kako je sadašnji tehnološki sistem neprirodan a kolaps

neizbježan, ali to nije razlog za paniku nego neizbježna činjenica na koju se svatko mora
pripremiti. Put povratka ka prirodi sami smo si porušili, a priroda je mjerilo svega i mi smo je
prestali razumjeti jer smo postali gluhi na njen vapaj. Svaka životinja na ovome svijetu
komunicira sa svojom vrstom na isti telepatski način, ali samo čovjek je izgubio tu osobinu
korištenjem pisma i modernih tehnologija, što znači da je uskraćen i hendikepiran u odnosu na

3
životinje. Čovjek ni u kojem slučaju ne želi sići sa svog visokog prijestolja, on sebe vidi kao
pobjednika evolucije a nije svjestan da je podbacio na cijeloj liniji.

Ne možemo više telepatski niti misli svoje vlastite vrste osjećati, a kamoli
razumjeti jer smo postali gluhi. Mozak je prijamnik i odašiljač misli, mi svoje misli
odašiljemo ali naš prijamnik više ne radi. U životinjskome carstvu nema laži i dvoličnosti jer
je njihova komunikacija preko misli iskrena. Čovjek pak ne zna što drugi o njemu doista
misle jer ne može registrirati njihove misli. Lukavstvo, laž i podmuklost plodovi su te
izgubljene osobine. Drugi problem čovječanstva je da je svaki pojedini čovjek uvjeren kako
smije misliti što on želi. Ako ima loše i zlobne misli on ih odašilje dalje i makar ih drugi ljudi
ne razumiju, u njihovu podsvijest uđe ta loša vibracija i zarazi ih. Tako nastane nasilje, mržnja
i ratovi, jer oni nisu uzroci problema nego samo jedan ventil kroz koji se ispuštaju loše misli.
Problem je i da mnogi ljudi ne znaju zašto uopće žive, a to ih niti ne zanima. Nestala su ona
„primitivna“ vremena kada su mladići preko meditacije u inicijaciji tražili odgovore svog
postojanja i put prema ispunjenju svojih životnih zadaća.

Pretvorili smo se u nekakve hibride koji ne znaju tko su, kamo idu i što će sa
sobom. Nastranost se smatra vrlinom a tradicija ruglom.

Treba spomenuti kako je u suvremenom svijetu glupost govoriti o nenasilju i

pacifizmu. Jer čim je žrtva slabija, toliko joj se više čini štete jer današnji čovjek ne zna za
milost, on poznaje samo okrutnost koju propagiraju video igrice i mediji.

Crash će potresti sve zemlje koje su se upustile u pustolovnu igru zvanu

globalizacija. To se u prijašnjim krizama nije događalo, jer kad bi negdje gorjelo odnekuda su
došli vatrogasci. Kad je u jednoj državi bio rat izbjeglice su tražile spas u inozemstvu, a odatle
su i stizale humanitarne pomoći. Ali kada se sruši ovaj Babilon, svi će nastradati i nitko neće
dobiti pomoć jer će posvuda gorjeti i svatko će biti prepušten samom sebi.

U povijesti čovječanstva nije još zapamćena ovakva civilizacija jer nikada nije
postojao tako složen sustav kao danas. Slikovito rečeno, to je kao ogromna mašina u kojoj se
milijuni zupčanika hvataju jedan u drugi. Svake godine dolaze novi zupčanici, ali ako se
slomi koji zub, mašina će možda još neko vrijeme raditi jer će ga drugi zubi preskakati ali će
se oni od te rupe početi isto na rubovima lomiti. Zatim stane mašina, a da bi se pronašli
nevaljali dijelovi sve se treba rastaviti da bi se došlo do kvara. Ali priručnici o stroju su se
pogubili još prije 100 godina, graditelji su već svi mrtvi, a stroj se podijelio u više manjih
segmenata za koje su postojali posebni stručnjaci koji su znali samo podmazivati kotačiće.
Sada više nitko ne zna sam kako stroj radi, niti kako da se popravi i opet pokrene.

U prošlim krizama to nije bio problem jer je mašina bila malena i stručnjaci su
točno znali kako se popravlja. Bilo je malo zupčanika i mnogi su znali kako se to popravlja.

Danas nam je znanje koncentrirano u rukama nekoliko stručnjaka, a oni su već

davno izgubili kontrolu i pregled nad situacijom. Mi smo doživjeli eksploziju znanja a ne
4
znamo gotovo ništa, dapače, u masi se naše znanje postepeno gubi. Mi znamo kako se popravi
mobitel ali ne znamo kako treba uzgajati krastavce i skladištiti krumpir.

Činjenica je da 80 % Zemljine površine nije prikladno poljoprivredno tlo, a od

ostatka se samo jedna trećina može koristiti za zemljoradnju. U sadašnjim prilikama i uz
korištenje suvremene poljoprivrede i modernih strojeva, na ovoj planeti dnevno umire od
gladi 25 000 ljudi! Časopis GEO piše nadalje i o tome kako preko jedne milijarde ljudi nema
čistu pitku vodu i bori se za svoj opstanak, a 50 milijuna ljudi je u bijegu.

Činjenica je da u prirodi ne postoji biće koje bi se moglo nekontrolirano

razmnožavati a da u tom prostoru ne bi prouzročilo neku katastrofu. Žene su milijunima
godina u svome životu rodile prosječno 8 potomaka od kojih je zbog bolesti ili drugih
prirodnih čimbenika preživjelo samo dvoje. Tako je čovječanstvo polako naraslo sve do 1750.
godine na pola milijuna ljudi, bez da ugrožava ostalu prirodu.

Ovu knjigu sam napisao jer do sada nije postojala knjiga koju bih volio imati u
svome ruksaku kada se doista dogodi neka apokalipsa, a mogao bih ponijeti sa sobom samo
jednu knjigu a ne cijeli sanduk lektire. Ali ovaj put nisam mislio samo na sebe nego na sve
ostale ljude dobre volje kojima to fali i rado bi pročitali sve korisne informacije koje sam
sakupio u zadnjih 30 godina i testirao ih na terenu uživajući u prirodi. Nadam se da će biti od
koristi ne samo ovdje u našoj regiji nego barem svugdje gdje se razumije hrvatski jezik na
kojem je napisana. Tu se naravno nadam da ne pišem opet uzalud i zakasnim s objavom jer je
već eskalirala socijalna entropija i kolektivno samouništenje.

Na početku pisanja trebala mi je velika mašta i ogromno znanje da se umislim u

stvarno stanje u kojem se nalazimo, jer je moderno i „normalno“ društvo toliko nadmoćno i
sveprisutno da se njegov nastrani, destruktivan i štetni mentalitet smatra jedinom mogućom
opcijom. Čak se sjećanje na vrijeme prije tridesetak godina čini kao ekstremna fantastika i kao
da nikada nije postojalo. Ukoliko bi se više udubio u ovu tematiku i ušao u materiju, više bi
me šokirala današnja okolina, jer koliko je stanje prije 30 godina sada za nas nevjerojatno,
toliko se u ono vrijeme smatralo znanstvenom fantastikom ovo što je sada svakodnevnica. U
ono vrijeme nitko ne bi vjerovao da ćemo danas kupovati vodu u bocama, visjeti ko zombiji
na mobitelima i internetu, imati „parade ponosa“ po gradovima, loviti ribe da bi ih puštali
natrag u vodu, i sve ono što je sada nama usađeno da je moralno i „politički korektno“. Tako
da upućen čovjek postane autsajder društva koje mu djeluje kao neka invazija vanzemaljaca, a
društvo pak njega doživljava kao čudaka i luđaka.Ali nije li NIKOLA TESLA sam rekao da je
čovjek rođen da radi,trpi i da se bori.Ko tako ne čini,mora propasti!Dužnost je svakog
domoljuba da zaštiti svoju zemlju i narod od svoje vlade ako je to potrebno...

SVE ŠTO JE NEPRIRODNO NE MOŽE OPSTATI!

Charles Darwin

5
 1. REALNA VRIJEDNOST STVARI

Sadašnje mjerilo bogatstva čovjeka promijenilo se od toga koliko je netko

posjedovao,do toga da u današnje vrijeme vrijediš onoliko kolik ti je odobreni minus na
bankovnom računu ili koliko kredita možeš podignuti. Ovo je najbolesniji način razmišljanja
kojeg smo ikada imali, a može kumulirati do toga da sada nakon što novac nema vrijednost
zlata, neće više ni biti novca, nego će ga zamijeniti mikročipovi usađeni u naše tijelo,
takozvani biblijski „ŽIG ZVIJERI“.

Naša civilizacije kotrlja nizbrdo u pravcu kraha, jer ona počiva na toliko
ogromnoj količini novca da smo izgubili orijentaciju o potrošnji i zaboravili na proizvodnju.
Cijeli svijet je opijen konzumom pa želi trošiti, a da ne mora stvarati. Kuna i euro nisu valute,
iza eura ne stoji nikakva država, a kamoli njegova protuvrijednost u zlatu. Daleko smo
zabludili od toga da bi kao nekada davno vladar svojom glavom na kovanici garantirao
zvaničnu vrijednost. Sada trgujemo šarenim papirima i naš monetarni sustav je stabilan kao
mjehur od sapuna.

Naše „bogatstvo“ realno niti ne postoji nego je samo Fata Morgana za koju
ćemo raditi sve da ju uljepšamo, radit ćemo i ono što se ne smije, što je ponižavajuće i
nastrano, ali u uvjerenju da je to jedini ispravni način. Vjerovat ćemo da su brojke na tome
računu jako važne, da je to osiguranje naše bezbrižne starosti i da je Bog na nebu, a novac na
zemlji jedini vladar.

Sve dok se jednoga dana ne sruši naš svijet laži kao kula od karata, sve što smo
godinama štedjeli, grčevito sakupljali i za što smo patili, nestane kao da nikada nije niti
postojalo! Nije ovo nešto što se nije nikada događalo. U zadnjem stoljeću inflacija i gubitak
vrijednosti novca uzdrmali su nas barem 4 puta, dakle prosječno svakih 20 godina! Sjetimo se
samo kako je novac izgubio vrijednost kod prelaska države iz Austro-Ugarske u Kraljevinu
Jugoslaviju, zatim su postale kune NDH i Reichsmark 3. Reicha bezvrijedne.Onda
jugoslavenski dinari, a da ne spomenem jad štediša Ljubljanske Banke, ili onih svjetske
gospodarske krize prije 80 godina koju je „spasio“ II. svjetski rat! – sve sličnosti sa
današnjom situacijom su naravno sasvim slučajne!...

U krizi su mnogi bili tih zabluda da neće dugo potrajati, da je upravo završila i
da je mogu iskoristiti. Nerijetko su ljudi navečer prodali sve što su imali jer su se nadali da je
to kraj inflacije, a ujutro su za isti novac mogli kupiti samo jedan kruh ili jabuku, dok su se u
podne od jada i tuge objesili! Umjetnine, zlato i dragulji više ništa nisu vrijedili jer ih nije
nitko više htio. Vrijedila je samo hrana i ono najosnovnije za preživljavanje, a toga je najviše
manjkalo. Slično je bilo već 15 godina nakon toga kod završetka II. svjetskog rata, što je
dokaz da su to nevolje koje se vraćaju u redovnim intervalima i ništa nije vječno niti
konstantno. Velika je greška ljudi da vjeruju kako vrijeme blagostanja ne prolazi, da ne uče iz
6
prošlosti i ne vjeruju ozbiljnim upozorenjima,nego se daju nespremni i naivni stalno
iznenaditi.

Od 1 000 maraka štampanih 15. prosinca 1922. postalo je brzo u inflaciji 1 000
000 000 maraka! Znači jedna milijarda, i vrijednost nečega od milijun maraka palo je na
jednu marku, za novac od kuće čovjek si je mogao kupiti tek jednu kutiju šibica!

Realan je skori planetarni raspad monetarnog sustava. Novac će imati vrijednost

papira na koji je štampan, zlato i srebro ima samo onu vrijednost koliko je netko spremam za
njega dati i to baš onda kada nam nešto drugo treba i mi se mislimo tog zlata riješiti. Kada
imamo višak hrane (a višak nikada u takvoj situaciji ne postoji) možda ćemo uzimati zlato za
hranu, ali ne po „staroj cijeni“ nego ćemo sami odrediti kolika će biti tarifa. A drago kamenje
nema niti sada u mirnodopskom stanju gotovo nikakvu cijenu. Želite li prodati prsten sa
dragim kamenom, dobit ćete samo njegovu vrijednost zlata ako je uopće uokviren zlatom.
Jedino se dijamanti mogu prodati i to samo u Švicarskoj, kod židovskih trgovaca dijamanata
koji sami odrede čistoću kamena koja je njegova vrijednost. Mnogi su se grdo razočarali kod
takve prodaje i za kamen kojeg su smatrali investicijom za bezbrižne stare dane jedva pokrili
putne troškove do kupca!

Dakle, nemojte se dati zavesti lažnim i nerealnim obećanjima trgovaca ili

prodavača osiguranja da upravo oni imaju izlaz iz krize i da je jedini način kako se da spasiti
vaš novac,ulaganje u njihove ideje i projekte. Učite od starih ljudi koji su prošli krize, neka
vam oni daju savjete i prenesu svoje iskustvo jer to je ono realno i pravo za koje se valja
držati kao pijan plota!

Tko je nakon II. svjetskog rata posjedovao rakiju, cigarete, čokoladu, šećer ili
kavu,mogao je sa time bolje poslovati nego sa zlatnicima i dijamantima. Najvrjedniji su u
takvom okruženju medikamenti koji spašavaju živote, kao što su to antibiotici, anestetici,
lijekovi protiv bolova, sredstva za dezinfekciju i medikamenti za kronične bolesnike.

7
 Sada smo svjedoci propadanja velikih poduzeća još iz bivše Jugoslavije. To su
firme koje su poslovale pedesetak godina i u njihovim skladištima i zabačenim kutovima nađe
se pravo blago u sirovinama i alatima. Ljudi koji su radili u takvim firmama nikada nisu ni
znali vrijednost tih stvari, ili su se privikli na svakodnevnicu i zaboravili koliko sve to košta.
Kada se zatvaraju takve firme sve završi na otpadu ili bude prodano u bezcijenje. U
alatnicama drvnih pogona ima raznog ručnog alata, noževa za strojeve i svakakvih drugih
„dragulja“. Gdje je bilo tekstilne i kožarske industrije nalaze se brda najkvalitetnijih konaca u
klopkama po 1 000 m dužine koji su bačeni na smetlišta ili se još uvijek nalaze u skladištima.
Ali najvrjednije od svega su kvalitetne industrijske igle i gumbovi raznih dimenzija i boja, jer
oni će uvijek trebati. Tu se svugdje kriju stvari koje si inače ne bi mogli nikada priuštiti, a čak
se i isplati pročešljati smetlišta, jer se uvijek pronađe toliko novih ili korisnih stvari da se
napuni pun auto. Prvenstveno treba skladištiti stvari koje nisu kvarljive, koje su male, a
mnogo vrijede kada nestane planetarne povezanosti i trgovina, a morat ćemo se zadovoljiti
onime što se nalazi u krugu od tridesetak kilometara od našeg doma. Sjetite se samo naših
starih i onog čega je prije manjkalo, što je u ono vrijeme vrijedilo najviše. Kad sam bio mali
udice za ribolov od kvalitetnog čelika bile su dragocjene, municija za svakakvo oružje, pa čak
i ono zračno. Jedan takav metak je malen a vrijedio je jednog goluba koji bi završio u juhi.
Metak sa barutnim punjenjem donio je zeca, fazana ili srnu jer se pucalo samo na sigurno.
Raspitajte se kod starih „rapšicera“ (njem.Raubschuetzen - krivolovci), ako su živi oni će vam
pričati kako je to nekada bilo, a opet nam stižu iste prilike.

Nekoliko tisuća kvalitetnih industrijskih igla stanu u malu limenu kutiju i mogu
se smatrati u nekom post apokaliptičnom razdoblju svojevrsnom penzijom ili osiguranjem za
stare dane. Igle su cijenjeno sredstvo plaćanja kod robne zamjene i samo jedna igla može
dostići cijenu jednodnevnog fizičkog rada! Pokloniti nekome iglu kada ti gladnome daje
hranu ili smještaj za noćenje je realna stvar u kriznim situacijama jer svi trebaju igle da si
sami pokrpaju odjeću ili naprave novu.

Imati torbu sa alatom kojim se zna služiti,može čovjeku spasiti egzistenciju. Ja

imam čak nekoliko predaka koji su tako došli trbuhom za kruhom u naše krajeve. Jedan je sa
sobom nosio samo teslo, a moj pradjed je pošao sa torbom punom stolarskih alata u Zagreb.
Tamo je počeo sa time da hoda od kuće do kuće i nudi usluge popravaka, zatim se zaposlio
kao domar kod bogatog Židova koji je imao svoj hotel, a baka je našla posao u kuhinji. Nakon
nekoliko godina su zaradili toliko novaca da su se vratili natrag u Ludbreg i od ušteđevine
kupili cijeli brežuljak u Črnoglavcu, a i stekli povjerenje Židova koji su ih preporučili
ludbreškoj zajednici, gdje je djed izradio svu stolariju nove sinagoge i vršio čak kao nežidov
klanje i mesarske usluge Židovima. Drugi pak predak je kao kalfa na svom putovanju završio
kod nas kao nadničar, gazda je zavolio vrijednog momka i oženio ga za svoju kćer jer nije
imao sinova pa je on tako preuzeo obrt i imanje.Ljudi su mu znali dobacivati: „Da je od sluge
postao Kralj.“Jer se gazda doista zvao Kralj!

Svakako će se vratiti doba manualnog rada, ručne košnje i obrade zemlje. Kose
će biti dragocjene, a njihovo održavanje i brušenje prepušteno samo stručnjacima. Klepanje

8
kosa gdje se udaranjem stisne oštrica i stanjuje, a ujedno i od kompresije postane materijal
tvrđi posebna je umjetnost i zahtijeva stručnu vještinu. Taj posao će biti jako potreban i
cijenjen, a tko će ga znati obavljati osigurati će sebi i svojoj obitelji kruh svagdašnji, radio on
to doma ili putovao po naseljima nudeći svoju uslugu klepanja kosa, oštrenja noževa i škari.
Toplo preporučujem svima koji su u mogućnosti da sebi osiguraju jedan poseban stroj za
servis kosa, a to je „STUBAI DENGELAPPARAT“, još sada ima cijenu prosječne mjesečne
plaće ali on može osigurati ljudima kruh generacijama! Ručno se pritiskom preko poluge
razvlači tupa oštrica i tako stare i tupe kose postanu kao nove, a bez kose nema žetve, niti
hrane za stoku koja će čovjeku biti jedna od najvrjednijih stvari za preživljavanje.

Tako se preporučuje i nabava starih mašinica na ručni pogon, šivaćih mašina,

bušilica, mašinica za šišanje, izradu rezanci, mlinova za kavu i preša za prešanje ulja. To su
sada stvari koje se bacaju jer nemaju gotovo nikakvu vrijednost,a kasnije mogu ljudima
spasiti živote. Sve se to može dovesti u red i osposobiti, a zatim uskladištiti da čeka kad bude
potrebno. Prednost takvih stvari je da im pljačkaši i lopovi ne prepoznaju pravu vrijednost jer
njih uglavnom zanimaju stvari koje su sada na cijeni, a onda neće imati više nikakvu korist.
Što će nekome zlato koje ne može prodati, auti za koje nema rezervnih dijelova ili bijela
tehnika kada nema struje? Bio sam svjedok u ratu, gdje su u zabačenoj hrvatskoj enklavi
iznad Konjica zadnji stanovnici, pokrali svu bijelu tehniku koja je ostala u selu nakon što su
ostali ljudi pobijeni. Taj koji je to sve sakupio nije imao mjesta gdje da to stavi pa je držao sve
vani u dvorištu na kiši, mrazu i suncu gdje je propadalo.

Valja spomenuti kako je inflacija ponekad i pozitivna, ona može pametnom

čovjeku biti od koristi ako je zna iskoristiti. Kada pada vrijednost i kupovna moć novca,onda
on ima samo vrijednost onoga na što je naštampan, tj. on postane tek šareni papir ili skupa
sirovina kada se papirnati novac na vrijeme promijeni u kovanice.

Često već kod izrade tih kovanica materijal iz čega su rađene nadmašuje njihovu
zvaničnu vrijednost, ali to jeftin papir novčanica nadoknadi. To su vrlo skupe legure u kojima
zna biti dragocjenog bakra u obliku mesinga, ili su to legure koje imaju osobine plemenitih
metala i ne oksidiraju. Od njih se može mnogo toga izraditi. Kod svake inflacije procvala je
izrada nakita od tih kovanica, a mnogi koji su uspjeli pribaviti velike količine obogatili su se
kada su te legure prodali kao sekundarne sirovine.

Umjetnine u krizama općenito ništa ne vrijede, osim ako se ne radi o nekim

velikim skulpturama od bronce. Kolekcionarski novac ili markice također nemaju nikakvu
vrijednost pa im ne treba pridavati pažnju. Isto je i sa činovima i odlikovanjem, ordenima i sl.
Njih nitko ne želi jer se ne mogu jesti. Tu valja spomenuti da na početku kada padnu prve
ljudske žrtve, ljudi ne znaju da trebaju skidati odjeću, donje rublje i čizme sa njih, sve dok ne
dođe do nestašice, a onda im je krivo što se nisu prije sjetili kada budu u zimi bez nekoliko
gaća ili čarapa, jer i tanka odjeća slojevito nošena grije kao i debela. Uvijek valja znati kako
profesionalni trgovci imaju naviku kod bilokakvih transfera uzeti za sebe 50 % i oni će skupo
naplaćivati sve što će ljudima trebati, a jeftino uzimati što im ljudi nude. Neki čak i ne kupuju

9
ili ne uzimaju ništa ako ne mogu utrostručiti vrijednost uloženog. Zato važi pravilo da se
uvijek i svugdje izbjegavaju posrednici koji više zarade od proizvođača, a naša se vlastita roba
treba proizvoditi od naših sirovina tako da imamo potpunu neovisnost i po mogućnosti
monopol nad robom.

Teoretski je svaki dan čovjeku potrebna jedna kila koncentrirane hrane, a

mjesečno je to 30 kila i negdje težina koja se može nositi na leđima nekoliko kilometara. Tu
količinu lako pojedu ili razgrabe 10 ljudi za tren oka ako nas opljačkaju. Nalazimo li se u več
gotovom skloništu (na čiju izgradnju ne treba trošiti energiju) i ukoliko čuvamo snagu,
možemo sa biljem iz prirode produljiti tu hranu a da ne gladujemo na 2-3 mjeseca. Ako se pak
smilujemo drugoj osobi (često suprotnog spola), se prepolove zalihe i troši više energije,pa je
dovoljna hrana za tek 2 tjedna. Ujedno udvostruči opasnost i nevolje, pogotovo kada se pojavi
zavist ili strah od konkurencije kada mislimo spasiti još i treću osobu i smanje zalihe na 10
dana. Čim više ljudi netko spašava, toliko je veća opasnost za njega da ga oni izigraju,
preuzmu mu sklonište i hranu, a on kasnije požali svoju dobrotu. Zato pogotovo u takvim
situacijama važi pravilo da: „Moguća korist mora nadmašiti moguće štete, u suprotnome ne
valja riskirati!“

Tko sprema zalihe mora biti prema vani neupadljiv, tako da svi imaju dojam
kako je i on poput drugih nespreman. Kamuflaža je bolja zaštita prikupljenog blaga nego
oružani čuvari, ali najveće blago je nakon crasha naše znanje. Pametnije je osigurati si ugodnu
starost sa znanjem koje se može do smrti prenijeti drugima, nego sa blagom koje nam se može
ukrasti, a nas se protjera u najboljem slučaju (ako nas ne ubiju) u divljinu jer nas nitko više ne
treba!

Dobro je znati da će se zasigurno trgovati i sa kavom koja se već jednom

iskuhala pa potom posušila i nudi se kao svježa. Bit će i podvala sa LAŽNOM KAVOM od
prženog KRUHA, KESTENA, ŽIREVA, REPE, MASLAČKA itd. Prava se kava prepoznaje
po tome da pliva na hladnoj vodi, dok ostale krivotvorine tonu na dno. To su znali sve naši
stari, treba njih i pitati koji su proizvodi bili prije najtrajniji. Sada u modernom konzumnom
društvu sve je izrađeno tako da ne traje dugo i brzo se kvari, da bi potrošači opet kupili neki
noviji model. Zato treba jako paziti što se sprema za krizna vremena. Bolje je skladištiti
kvalitetnije i skuplje stvari nego one jeftine i loše. Taj trend je počeo odmah nakon II.
svjetskog rata. Njemački Volkswagen je bio neuništiv pa su inženjeri nakon rata dobili
naredbu da u novije modele ugrade tanje i slabije osovine u motore, kako bi se napokon počeli
kvariti. Druga neugodna stvar je kako originalni dijelovi u vozilima često imaju
deseterostruko duži vijek trajanja od rezervnih djelova koji se kasnije ugrade. Već sami
„rezervni dijelovi“ ne valjaju, i napravljeni su nekvalitetno tako da im je izrada jeftinija i oni
se brže kvare!

Postoji jedna poučna anegdota: U Berlinu, nakon II. svjetskog rata, nije bilo
novca niti zaliha, i činilo se kao da su svi bili gladni. U to vrijeme, ljudi su pričali priču o
mladoj ženi koja je vidjela slijepca koji mukom probija sebi put kroz gomilu. Ona mu je prišla

10
da pomogne i počeli su hodati. Čovjek je pitao za dodatnu uslugu: može li ga dopratiti na
adresu sa omotnice koju je nosio sa sobom? Kako je to bilo njoj na putu kući, prihvatila je.
Curu je zanimalo treba li slijepac još nešto i znatiželjno je otvorila omotnicu, ali opazila je da
slijepac kroz tamne naočale čudno bulji u nju. Pobjegla je sa sumnjivom omotnicom k policiji
koja je pretresla adresu na omotnici gdje su pronađene gomile ljudskog mesa za prodaju. U
omotnici je bila poruka. “To je posljednja osoba koju ti šaljem danas!“

KANIBALIZAM je u takvim vremenima bio uvijek jako raširen. Umjetno je

stvoren čak i u Ukrajini, bogatoj „žitnici Europe“ kada je Staljin došao na vlast u SSSR-u.
1930. staljinisti su započeli deportirati i na silu utjeravati seljake u kolhoze, a poseban slučaj
bilo je izgladnjivanje stanovnika umjetno izazvanom glađu 1932. i 1933. godine. U to vrijeme
se oduzimao urod poljodjelcima temeljem nerealno postavljenih proizvodnih kvota i još
nasilnijem otimanju i kažnjavanju seljaka koji su skrivali urod i hranu da bi uopće preživjeli.
To je dovelo stanovnike Ukrajine do posvemašnjeg umiranja od gladi. Taj događaj danas je
poznat pod imenom „Holodomor ili Gladomor“. Sovjetski je režim tako ubio nekoliko
milijuna nevinih stanovnika Ukrajine. Sustavnost i temeljitost progona i uništavanja
Ukrajinaca išlo je u tu dubinu da su rusko-sovjetske vlasti sustavno smakivale ukrajinsku
inteligenciju i svećenstvo radi zaustavljanja i uništavanja razvitka Ukrajine unutar SSSR-a.
Ovaj je zločin desetljećima bio prikrivan. Tek 1988. ga se prepoznalo kao genocid. Inače je
svaki komunistički sistem imao naviku da odmah kada uspostavi vlast u nekoj državi pobije
barem 10 % stanovništva kako bi terorom učvrstio svoju poziciju. Od ukupnog broja ratnih i
poslijeratnih žrtava u Sovjetskom Savezu, Ukrajinci su činili najmanje 40 posto. Usporedbom
službenih popisa stanovništva iz 1941. i 1945. godine može se vidjeti da je u Ukrajini zbog
neprirodnih smrti, migracija i prisilnih deportacija, broj stanovnika smanjen s 41,9 na 27,4
milijuna.

Koliko je prije život na selu bio težak, da bi se preživjelo vidi se na ovoj slici. Čovjek nosi
suho sjeno sa planine da bi imao čime u zimi hraniti stoku.
11
 Najpoznatiji slučaj kanibalizma u „gladnim godinama“ nakon I. svjetskog rata je
onaj serijskog ubojice „Fritza“ Haarmanna, zvanog „VAMPIR ili VUKODLAK IZ
HANNOVERA“ koji je ubio najmanje 24 dječaka i mladih muškaraca u dobi od 10 do 22
godina, a sam je za kaznu pogubljen 1924. godine. Po vlastitim izjavama, on je svoje žrtve,
koje je nazivao „lutkice“ (ondašnji nadimak muških prostitutki), ubijao ugrizom u vrat da bi
ih zatim mesarski obradio. Kako je Haarmann trgovao mesnim konzervama, usput je od ljudi
pravio kobasice, a prodavao je i meso svojoj susjedi koja je imala restoran. Haarmann je
osuđen na smrt, a njegov homoseksualni ljubavnik kojem je poklanjao odjeću žrtava dobio je
za sudjelovanje 12 godina robije. Fritzu je zadnji obrok prije smaknuća na giotini bio tako
dobar da je pojeo i repetu. Po toj istinitoj priči je napisana i vrlo popularna morbidna pjesma
„Das Haarmann Lied“.

Kanibalizam je inače bio uobičajen u mnogo domorodačkih plemena koja su, na

primjer izolirana na otocima Pacifika, jela svoje ljude jer nije bilo dovoljno druge hrane. Sve
je preraslo u pravi pakao i ludnicu, pa bi i svoje žene često pojeli kada im više nisu bile
zanimljive. Polomili bi im sve kosti i još žive objesili danima u hladni brdski potok kako bi
meso postalo ukusnije. Sve to podsjeća na dresuru štakora kanibala, kakvi su se prije često
stvarali da uništavaju svoju vrstu. Jednostavno bi se posebno velik štakor mužjak tovio
mesom drugih štakora, zatim bi mu se bacali živi štakori koje je ubijao sam i jeo ih. Kada je
bio spreman pušten je na slobodu i brzo bi ubio i rastjerao sve ostale štakore u blizini.

Tu ne smijemo zaboraviti na RITUALNA KLANJA KRŠĆANSKE DJECE-

njih su redovito počinili Židovi, baveći se crnom magijom koja štuje boga Saturna
(SOTONE). Saturn (grčki Kronos) se u umjetnosti prikazuje kao žderač djece, a na glavi nosi
židovsku kapu. Često su nam ostale opomene u obliku bakroreza ili čak jednog bunara iz
1545. godine u švicarskom gradu Bernu nazvanome „Kindlifresserbrunnen“ na kojem Židov
jede malu djecu. Tako su Židovi svome bogu žrtvovali i četverogodišnjeg Rudolfa iz Berna
17.4.1294., ubijen je i kasnije ga je crkva proglasila mučenikom. Kako se u našim podravskim
krajevima tek prije 200 godina pojavljuju Židovi mi o njihovim zlodjelima nismo bili upućeni
jer smo ih tek počeli upoznavati.

12
 Tu valja spomenuti druga stradanja djece koja su bila posljedice masovnih
histerija uvjetovana vjerskim fanatizmom. Kao na primjer DJEČJI KRIŽARSKI RATOVI. U
Francuskoj i u Njemačkoj godine 1212., mladi pastir Stefan iz Cloyes i Nikolaus iz Kölna
počeli su odvojeno propovijedati tvrdeći da ih je posjetio Isus i u snu naložio da predvode
sljedeći križarski rat, jer samo bezgriješne dječje ruke mogu spasiti sveti grad od muslimanske
opsade. Kada je oko Stefana narasla gomila preko 30 000 pristaša, sam Francuski kralj Phillip
2. ih je raspustio i poslao doma. Ali sudbina Nikolasa i njegovih križara je imala gorak kraj,
već kod prelaska Alpa su se mnogi smrzli, umrli od gladi i žeđi, tek njih 7 000 je stiglo do
Genue. Tamo se more nije rastvorilo poput priče iz Mojsije da pješaće dalje do Jeruzalema,
kao što je Nikolaus obećao. Dva trgovca zvani „Željezni i Svinja“ ponudili su prijevoz za
onoliko djece koliko je moglo stati na sedam brodova. Dva broda je putonulo pred
Sardinijom, a ostala djeca su prevarena i prodana u Tunisu Muslimanima u roblje. Niti jedno
dijete nije stiglo do Jeruzalema, a većina onih koji su se razočarani vraćali doma izgubili su se
u Alpama, ostali su ismijavani cijeli svoj život i optuženi za pogibelj svojih drugova. Ovo
nažalost nisu bili jedini slučajevi takvih masovnih histerija ali su oni najpoznatiji.

U takvim kriznim i gladnim vremenima ljudi su spremni na sve kako bi

preživjeli. Zato je dobro biti koristan svojim znanjem i radom, jer su uglavnom osobe na rubu
društva i na dnu ljestvice bile najčešće žrtve prijevare i kanibalizma.

Kroz povijest, ljudi su često bili prisiljeni jesti pse i mačke. Kod opsade Pariza
1870. obilno su se lovili i jeli psi,a u kuharici bilo preko 10 jela od psa „koji je poput malo
masnije govedine“. Samo su si bogataši mogli priuštiti to meso, a isti su izjavili da je Španijel
kao janjetina, Pudl najukusniji a Buldog tvrd i neukusan. U Polineziji, psi su uzgajani za jela
koja su pripremljena kao i odojci, a najvišu cijenu dostiglo je meso mladog psa. Na Havajima
je 1880. u Lahainiji osnovano društvo pasojedaca. Članovi udruge su hvatali pse lutalice i
tovili ih, a na nacionalni praznik 11. lipnja održan je banket i u novinama je objavljeno: „Toga
dana posluživat ćemo samo pasje meso i slatki krumpir!“ Kinezi meso Čau-čau-a smatraju
delikatesom. Najbolji je po njima crni pas, onaj koji se polagano kreće i ima mekano meso, a
ne mora biti niti pametan da ne bježi kada ide na klanje. Stoga i nije čudno što su psi za hranu
bili mentalno retardirani, koji nisu bili baš na čast svojoj vrsti. Psu koji potječe od vuka takav
„kanibalizam“ (jer nas smatraju svojim čoporom) nije nimalo neobičan. I vukovi ubiju, kada
ih pritisne glad ili zbog drugih razloga, najslabije ili nepoželjne članove čopora koje potom
pojedu. Jednako je i kada mladi vuk stranog čopora zaluta na terenu drugih vukova, a
zabilježeno je i kako su vučice, koje bi se tjerale svojim mirisom, namamile domaće pse van
sela gdje ih je čopor pojeo!

Tko može biti drugima od koristi i zna vještine koje su korisne ne treba se bojati
gladi. Pa je dobro na primjer znati raditi TINTU za pisanje koja bi bila u tim uvjetima jedini
način na koji bi se osim usmenog moglo prenjeti znanje. Umiješamo 20 g šećera u 30 ml vode
i ugrijemo tekućinu da se skroz otopi, zatim dodajemo nekoliko kapi sumporne kiseline koja
rastvori šećer u fine čestice ugljika i tako nastaje crna tinta. (recept iz 1910.g.)

13
 Korisne su i „TAJNE TINTE“, kojima se pišu tajne poruke. To može biti sok od
luka ili mokraća, kojom se piše po papiru. Nakon sušenja poruka nije vidljiva sve dok se papir
ne ugrije iznad neke vatre. Isti efekt ima sok od limuna, ocat i mlijeko, a sokovi od voća su
vidljivi tek ispod ultraljubičastog svjetla.

Uvijek će biti potreban onaj koji ima sposobnost da iz „ničega“ napravi kakav
alat,ukusnu hranu, zna loviti i prepoznati samoniklo bilje i gljive, onaj koji zna liječiti sa
lijekovima iz prirode i izrađivati stvari iz onog što drugi ne znaju iskoristiti. Taj će biti doista
„bogat“ i ne mora se bojati gladi ili da će biti odbačen od zajednice jer on sam predstavlja
jednu stvarnu vrijednost koja ne gubi na cijeni.

Već sada je dobro „opremiti“ se znanjem, vještinama i alatima da se može

obavljati jedan od zanata koji će biti potrebni u nekoj krizi, a to mogu biti: kolar, kovač,
postolar, gljivar i travar, ribar, lovac i zamkar, lukar, kopač bunara i rašljar, doktor prirodne
medicine, kožar, tkalač, izumitelj, tiskar i izrađivač papira, tesar i bačvar, lončar, veterinar,
stolar, zidar. Trebat će znati sušiti i morsku sol, peći cement, vapno i ugljen, cijepiti i
oplemeniti voćke i povrće, šivati kožu i krzno, izrađivati platno i mnogo toga više. Nije
dovoljno znati samo jedan posao. Dobro je biti univerzalan ali i specijalista u barem jednom
području. Stručnu literaturu koju želimo spasiti valja držati uvijek u nekoj plastičnoj vrećici
da se ne smoči prilikom neke poplave ili kiše ako kuća ostane bez krova. Sve znanje valja
imati u obliku knjiga! Zgražavam se kada čujem moderne „Survivore“ koji sakupljaju znanje
u obliku CD-a i disketa, VHS videokazeta i drugih medija koji funkcioniraju samo kada ima
struje i uređaja za reprodukciju.

Uzimanje grana sa preostalih voćaka i cijepljenje na divljake, kako bi se

pokrenulo voćarstvo, može postati također opet cijenjena djelatnost. Voće se može jesti
sirovo, može se sušiti, ili pretvoriti u alkohol i ocat. Već nakon deset godina nekadašnja
naselja, polja i oranice, bez ljudi ne budu više za prepoznati. Priroda ih bude opet uzela u
svoje krilo i svijet postane nepregledan labirint šuma i žbunja.

Mjeriti vrijednost novcem je neprirodan stav, pa valja učiti od Indijanaca koji su

bili zadnji domorodci, još prije nekih 150 godina. Stoljeće i pol u nastranosti ,je tek jedan
treptaj od onog vremena kojeg smo mi kao „Indijanci“ (Kelti, Stari Slaveni i drugi) proveli u
skladnom suživotu sa prirodom. Mi to nismo već 1 500 godina, što je deset puta duže nego
sjevernoamerički Indijanci. Tako smo gotovo sve znanje naših predaka izgubili, pa je dobro
da upoznamo ono čega se Indijanci još sjećaju. Jedini mogući opstanak nakon nestanka ove
civilizacije kakvu je sada znamo, je povratak našim korijenima i u zagrljaj majke prirode, što
je jedino moguće kada razumijemo pravila igre u tom, nama sada, nepoznatom okruženju.

Ne volim kada me ljudi žicaju žablje krakove, ribe, puževe ili gljive i onda nude
novac i naljute se kada ih odbijem, jer se takve stvari ne prodaju! Poanta priče je da smo mi
"divljaci" uvjereni da jednako kao što nam mogu vile putove pomiješati, da nas tako one i
duše predaka mogu nagraditi dobrim ulovom. Odvesti će nas i voditi na mjesta gdje ima

14
plijena i hrane,ako su nam sklone i mi se kroz naše ponašanje i postupke njima sviđamo. To
daju nama a ne nekome drugome, u onome svijetu novac nema baš nikakvu vrijednost pa se
takve stvari, koje su pokloni, niti ne mogu kupovati ili prodavati, a kamoli dalje poklanjati.
Kelti su vjerovali da ako pronađu neku stvar da je to njima suđeno, i snaći će ih kazna i
prokletstvo ako ne uzmu taj dar,jer bi time uvrijedili svoje prijatelje i zaštitnike iz onog
svijeta. Ako prodamo gljive nećemo za kaznu više toliko ubuduće pronaći, ako damo nekome
puževe i on to ne zna cijeniti, baci pola toga ili ih ne iskoristi- uzalud je uništeno mnogo
života, a takvo svetogrđe se ne oprašta.Hrana se prije jako cijenila, bila je svetinja i nitko se
nije usudio bacati i najmanju mrvicu jer bi lako za kaznu umro preko zime od gladi.

Složna,radišna i hrabra ekipa je temelj preživljavanja u svim krizama, oni se

uvijek snađu i obrane od svakog neprijatelja.

Od velike je pomoći učenje kroz promatranje ponašanja životinja. Njima ništa

ne treba, one znaju sebi iskopati brlog ili napraviti gnijezdo. One znaju kada i kako sakupiti
koju hranu da prežive zimu, one svojim ponašanjem daju nama do znanja kakva će biti
godina, gdje ima hrane i mnogo toga više. Samo je potrebno otvoriti svoje oči i uši i prihvatiti
životinje kao sebi ravne jer kada ih omalovažavamo, tada ih podcjenjujemo i onda nismo
spremni učiti od njih.

Životinje su, poput nas samih, ugrožena vrsta na ugroženom planetu, a mi smo ti
koji ugrožavamo njih, planet i sebe same. One su nevini patnici u paklu koji smo stvorili, a
15
naivno bi bilo vjerovati da takvo destruktivno stanje i mi kao „bolest“(jer se sada tako
ponašamo) planete možemo opstati,i da se ona ne „izliječi“, jer doista ima sposobnost samo
obnavljanja. Da vapaj životinja, bilja i prirode koju mi globalno uništavamo ne bi imao
učinka- bilo bi naivno vjerovati. Indijanci su kao i svi drugi domorodački narodi živjeli u
skladu sa tim životinjama i prirodom. Stoga je dobro upoznati indijanske mudrosti i vizije o
stanju kojeg mi sada stvaramo i kako će to sve završiti sa njihovog gledišta,ako se ne
promjenimo i postanemo opet onakvi kakvi smo nekad bili:

TEK KADA ĆETE PORUŠITI ZADNJE DRVO, OTROVATI ZADNJU RIJEKU I ULOVITI
ZADNJU RIBU, ĆE BIJELI ČOVJEK SHVATITI , DA SE NOVAC NE MOŽE JESTI!

Proročanstvo indijanskog plemena Cree

"Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nama je strana.
Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka
pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu
naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među
zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer ona je majka crvenog
čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki
orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija- svi
pripadaju istoj obitelji.

Tako kada veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju,
traže previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi
sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo
razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako. Jer zemlja je sveta za nas.

Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših
predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetit da je to sveto i morate učit vašu djecu da
je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje mog naroda. Žubor vode glas
je mog oca.

Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu
djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetit i učit vašu djecu da su rijeke naša
braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

16
 Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti
kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov
brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove
otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i
zemlja što mu rađa djecu zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu nebu
kao prema stvarima što se mogu kupit, opljačkat, prodat kao stado ili sjajan nakit. Njegov
apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog
čovjeka. Ali možda je to zato jer crveni čovjek je divlji i ne razumije.

Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje

otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilca kukaca. Ali možda je to jer sam divlji i ne
razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti
usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.
Indijanac više voli blagi zvuk vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovima.

Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah- životinja,
drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire
mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetit da je
zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa životom koji podržava. Vjetar što je mojem
djedu dao prvi dah također će prihvatit i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu
zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi
vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrat vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da
prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnosit prema životinjama ove
zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam
tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg
vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon
koga mi ubijamo samo da ostanemo živi.

Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike
usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su
povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih
djedova. Tako će oni poštovati zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite
vašu djecu kao što činimo mi s našom da je Zemlja naša majka. Što god snađe Zemlju snaći
će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

To mi znamo: Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada Zemlji. To mi znamo.

Sve stvari povezane su kao krv koja objedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

17
 Što god snađe zemlju snaći će i sinove Zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je
samo struk u tome. Što god čini tkanju čini sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njim kao prijatelj, ne može biti izuzet
od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo,
koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti- naš Bog je isti Bog. Vi sada možete mislit da ga vi
imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je bog čovjeka i njegova samilost
jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga. Bijeli također trebaju
prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u
vlastitom smeću.

Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je
donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim
čovjekom.

Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji
konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele
brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je šikara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je
konac življenja i početak borbe za preživljavanje." (1854. g., poglavica Seattle)

I za kraj jedan članak koji je izašao baš sada kada pišem ovu knjigu. Ove
poplave koje su snašle, navodno krivnjom HAARP sustava, Hrvatsku, Bosnu i Srbiju, tek su
mala proba onoga što nas može snaći u budućnosti. I tu se odmah vidi lihvarstvo,
koristoljublje i kriminal koji se pojavljuje sa svakom krizom:

Objavljeno: 16.05.2014 u 14:45

ČLANAK: „SRAM DA NAS BUDE: Trgovci podigli cijene vode, hrane i čizama i do 400 %,
Izvor: Magazin.ba

Gotovo u svakom mjestu koje je poplavljeno vodom, javljaju se takozvani

trgovci, koji po višestruko većim cijenama prodaju najosnovnije namirnice. Ministar Ljajić
najavljuje kontrole i oštre kazne za sve one koji neopravdano dižu cijene.

KORISTE TUĐU MUKU DA ZARADE! Dobar dio Srbije je pod vodom, u

mnogim gradovima poput Obrenovca i Krupnja situacija je toliko dramatična da su ljudski
životi ugroženi, ali to ne smeta nekima da brutalno podižu cijene i tako pokušavaju da ušićare
od onih koji nemaju! Naime, prema izvještajima s terena, gotovo u svakom mjestu koje je
poplavljeno vodom, javljaju se takozvani trgovci, koji po višestruko većim cijenama prodaju
najosnovnije namirnice, vodu i hranu, ali i čizme!

Tako se može čuti da je cijena sendviča kod Lajkovca skočila na sumanutih 800
dinara, dok se flašica vode prodaje po 200 dinara!!! Slična je situacija i u Valjevu, gdje je,

18
prema riječima mještana, cijena čizama skočila sa 1 700 na 3 200 dinara! Situacija je slična i
u Bosni i Hercegovini, gdje su pojedini trgovci podigli cijenu za jednu litru vode na 5 KM.

Trenutačno je stanje s poplavama najkritičnije na krajnjem istoku Hrvatske i na

području Hrvatske Kostajnice i Dvora. Srbija strahuje i očekuje u utorak novi veliki val na
Beograd. Šabac i Sremsku Mitrovicu očekuje vodeni val koji trenutačno teškoće stvara u
Hrvatskoj. Najteže je u Obrenovcu i Bariću koji su gotovo potpuno poplavljeni. Samo u
Obrenovcu je nađeno 12 mrtvih. Diljem BiH pomaknuta su minska polja. Cijela bivša
Jugoslavija je pod prijetnjom nove kuge. Leševi svih mogućih životinja i ljudi plivaju, a
strahuje se od epidemije. Poplavljene su kanalizacije i sve se iz njih širi i zagađuje vodom
kilometrima. U Hrvatskoj nasipi oko Save popuštaju, a mnogi izvori pričaju o tome da su ih
srpski teroristi digli u zrak, kao što im je naredio njihov predsjednik da se rastereti i ublaži
vodeni val pa se žrtvovanjem susjedne zemlje spasi sam Beograd. Stravičan je pogled na
poplavljena sela Posavine oko Županje, a ljudi se spašavaju plivajući i čekajući na krovovima
i tavanima. Brojna stoka je pogušena, sumnja se na mnogo mrtvih. Teško su pogođeni Štitrar,
Gunja, Vrbanja, Drenovci, Bošnjaci i Babina Greda.

Oko 17 000 ljudi evakuirano je s područja Obrenovca. Prema posljednjim

informacijama, vodostaj opada. Ne zna se točno koliko je ljudi poginulo. Sve su oči i dalje
uprte u ključnu termoelektranu “Nikola Tesla”. Ima sve više klizišta. Mostovi i putovi do
mnogih sela i naselja su uništeni, stanovnici su odsječeni od svijeta, no dobra je vijest da u
zapadnom dijelu Srbije ponovno ima struje. Pokušaj zarade i profitiranja u ovo vrijeme
policija najstrože kažnjava po naredbi Vučića. Svi su Srbi, Bosanci i Hrvati jedno, zaboravilo
se na rat i spašavaju se životi.

Doprema se hrana iz svih dijelova za sva područja kojima se treba pomoći.

Građani su očajni, djeca plaču, starci oplakuju kuće, mnogi su sve izgubili. Mrtvih je sve više.
Ruska Federacija poslala je tim od 76 stručnjaka s opremom, dva specijalna vozila, 10 čamaca
i humanitarnu pomoć. Iz Slovenije je stigao 19-člani tim civilne zaštite za spašavanje sa
crpkama velikog kapaciteta. Bugarska je uputila specijalizirana vatrogasna vozila i vozila
opremljena crpkama za ispumpavanje vode te dva motorna čamca za spašavanje.

Iz Hrvatske su stigla dva tima – za pročišćavanje vode i tim s crpkama velikog

kapaciteta. SAD je donirao 100 000 dolara. Očekuje se dolazak timova za spašavanje iz
Njemačke, Austrije, Češke, Bjelorusije, Francuske i Makedonije te helikopteri s timovima iz
Mađarske i Slovenije. Pomoć iz EU je stigla. Nakon što se smiri situacija poplava i porastu
temperature idući tjedan preko +30, epidemiolozi strahuju od novih zaraznih bolesti poput
kuge.

Dodati želim kako je knjiga zadnji put pregledana prije završavanja, dana
15.9.2015. To je ujedno i dan kada je započela invazija parazita nazvanih „IZBJEGLICE“ na
Hrvatsku. Izdali su nas najodgovorniji političari i država sa narodom se našla nespremna,
jednako “Kao mala Barica pred satnijom Čerkeza!“ Nisam uspio predvidjeti tu opasnost, ali

19
logično je po prirodnim zakonima da svakakvi paraziti napadnu oslabljeno tijelo kao što je
EU. Tako nas je snašla MUSLIMANSKA INVAZIJA EUROPE koju financiraju bogate
arapske države. Već prvog dana ilegalno je ušlo 7 300 muslimana u našu državu, drugi dan
15 000, a zatim se svakog dana predviđa 30 000 novih i mjesečno po jedan milijun, dok je
desetak milijuna još u dolasku (doznajem iz slovenskih vojnih izvora)!

Ovo je početak 3. svjetskog rata, a zatim u kaosu slijedi napad Rusa na Europu,
no zanimljivo je da do zadnjeg kraja ljudi ne žele slušati upozorenja. Oni čak ne žele vidjeti
realnost, pomažu i surađuju sa neprijateljem što je ravno veleizdaji. Mediji prešućuju istine,
zataškaju loše vijesti i svi smo kao omamljeni sve dok nije prekasno i grozna istina dođe na
vidjelo! U Njemačkoj su već započeli nemiri, pljačke i silovanja, u Austriji se više nigdje ne
mogu nabaviti prsne futrole za pištolj. A kod nas nema više nigdje za kupiti municiju jer je
sve rasprodano! Nadam se da uspijem završiti ovu knjigu i objaviti barem na internetu ako ne
dogovorim štampanje. Ako naravno ne nastaje kaos u kojem više nema interneta!

Unikatna sablja Baruna Pavla Raucha iz Martijanca, koju lopov preko 65 godina
nije u komunizmu mogao prodati, i bila mu je bezvrijedna. Tek 2010. godine kao starac ju je
prodao za desetinu njene stvarne vrijednosti.

20
 Sljedeća slika prikazuje STUBAI-DENGELAPPARAT koji nakon neke krize
može prehraniti jednu obitelj,jer oštrenje srpova i kosa opet će biti vrlo cijenjeno zanimanje, a
može se povezati sa brušenjem škara i noževa po selima.

21
Moji radovi:

Pčela za poznatog varaždinskog pčelara Franića:

Gospodar šume:

22
Kopča za remen:

Kopča emblemom naše udruge W. H. Fenix:

23
Moj nedovršeni rad u centru Ludbrega:

24
 2. DRUŠTVO

"Gesunde Eltern - gesunde Kinder!" Zdravo drvo stvara zdravo sjeme,iz kojeg izraste
zdrav plod,jednako je i kod ljudi!

Okolina mijenja društvo, ono je uvijek onakvo kakvo može opstati u toj
situaciji, a da je život najkomotniji kakav se može u tim okolnostima živjeti. Još nikada život
nije bio lagan kao sada, još nikada nije gotovo svatko u industrijskim zemljama, Europi i sada
kod nas imao toliko imovine i bespotrebnih luksuznih artikala. Od cipela koje ne stignemo
nositi, do hrane koju jedemo, a nismo niti gladni, nego jedemo iz gušta ili čak dosade.

25
 Još nikada u zabilježenoj povijesti nismo živjeli u ovakvom izobilju i bili toliko
razmaženi kao sada. Koliko sada visoko letimo, toliko možemo i pasti u ponor. A naša će se
okolina promijeniti u najgori pakao koji će cijelo ovo razmaženo društvo temeljno promijeniti
ili izbrisati sa lica zemlje.

Ono bude baš onakvo kakvo si može dopustiti da bude u nekom totalnom
kolapsu, a to je ono skromno što nam naša priroda može nuditi jer je ona mjerilo svih stvari.
Prijelazno stanje, pljačke, otmice, sakupljanja i korištenja starih resursa, biti će katastrofalno i
baš onako kaotično kao svaka drastična promjena koja preokrene svijet naopačke. Već su se
rušila i propala carstva i kulture, no to nas ne smije plašiti jer je to prirodan ciklus koji se
redovito ponavlja,ali ga čovjek uvijek preživi i započne iznova.

Gotovo svi ovi ljudi na svijetu egzistiraju jedino zahvaljujući nafti. Ova zadnja
eksplozija stanovništva nakon II. svjetskog rata nije rezultat nedostatka ratova i mirnodopsko
stanje, nego korištenja nafte i lakšeg života koji zahvaljujemo nafti kao sirovini, energentu i
osnovnog sastojka svih lijekova, umjetnih materijala od plastike pa sve do gume. Bez nafte ne
bi bilo niti struje- ona se stvara naftom ne samo u našim autima, od nje je i izolator svake
bakrene žice. Korištenje ugljena, uzgoj krumpira i kukuruza, i industrijska revolucija imali su
slične ali ne jednako drastične posljedice. Tako da je ova zadnja eksplozija stanovništva
rezultat nafte koje ima navodno sve manje. Ako i kada nestane nafte, nestat će zajedno sa
njom i 6/7 svjetskog stanovništva baš onako kao što se pojavilo, jer njihov život više ne bude
održiv. Nakon strmog porasta slijedi silovit pad- to je zakon prirode i odnosi se na sve aspekte
života i gospodarstva. Sve bude opet lokalno a ne globalno, čovječanstvo se više neće svađati
o ideologijama nego mu bude jedina briga da preživi. Preostala 1/7, oni preživjeli budu sretni
da imaju jedni druge i nestat će međugeneracijske netrpeljivosti koje su sada u modernom
svijetu svakodnevnica.

Sada su sve popularniji podzemni bunkeri bogatih u kojima vlasnici možda

imaju hrane i ostalih zaliha za koju godinu dana. A to je samo odugovlačenje promjene koja
će ih snaći tek malo kasnije kada budu potrošene zalihe. A selekcija ljudi vani na slobodi već
je završila pa će se oni iz bunkera morati suočiti sa ljudima koji imaju onoliku prednost koliko
su bogati proveli pod zemljom. Ako u tim uvjetima žele preživjeti, moraju se brzo prilagoditi i
imati snage da obrane sebe i svoju imovinu. Priča se i o podzemnim gradovima, koji se mogu
iz sigurnih oaza brzo pretvoriti u zatvore iz kojih je nemoguće pobjeći. Sve ovisi naravno o
tome tko njima upravlja jer kada novac izgubi vrijednost, a straža i osiguranje tih objekata
ima najveću moć, bilo bi naivno vjerovati da to ne bi iskoristili. Bogataši bez novca postanu
samo teret, zauzimaju prostor i hranu, zrak za disanje i često su bahati i neugodn, pa se može
lako bez njih. Tako da ne vrijedi biti zavidan onima koji su bogati jer će oni vrijediti samo
onoliko koliko i njihove korisne osobnosti i sposobnosti.

Ovaj svijet treba sada razumjeti. Mi ga ne možemo mijenjati. Svijet je sila za

sebe kojom se ne može upravljati a da čovjeka ne pregazi. On je poput kamena koji se kotrlja
nizbrdo i drobi sve pred sobom, treba razumjeti njegova pravila igre. Sa jedne strane smo

26
robovi i naš život ovdje ne pripada nama koliko god mi sebe uvjeravali i lagali da to nije tako.
Kad bi pokušavali biti „doista slobodni“, ne bi plaćali režije i račune pa bi brzo nakon posla,
smještaja i imovine izgubili i svoj život jer se ne bi uklapali i postali bi bezvrijedni za parazite
koji žive od nas. Netko se sada pita pa ne bi me ubili?! Kada se čovjek i bez sile suprotstavi
uhićenju, pokuša pobjeći, vlasti ga legalno ubiju. S druge pak strane, mi smo prekomplicirano
društvo gdje bi anarhija u kojoj bi svatko radio što poželi vodila u kaos. Zato su oni koji
upravljaju i vode ovu civilizaciju pobrinuti da sve funkcionira, pa valja i taj stav razumjeti.
Što je tek jedna osoba prema cijelome društvu, kada nas je toliko mnogo i živimo kao pčele u
košnici ili ko mravi u mravinjaku. Samo nas uređenje kao njihovo može spasiti i održavati na
životu, kao u prirodi cijeli roj ili zajednicu od stotine tisuća jedinki. Asocijalno stanje je pak
postalo sve zastupljenije i kada dostigne kritičnu masu,se red preokrene u kaos, što može
dovesti također do apokalipse.Zgodno se to prikaže u američkome filmu „IDIOCRACY“ iz
2006. godine, gdje imamo priliku vidjeti stanje kakvo nas čeka za 500 godina ako ljudska rasa
dalje tom brzinom degenerira kao sada.

Sadašnje destruktivno stanje je postalo toliko nadmoćno da je borba i sila protiv

njega besmislena,jer je poput gašenja šumskog požara pištoljem na vodu. Požar treba zaobići,
zakopati se u vlažnu zemlju i čekati da prođe,pa biti spreman za ono što palež ostavi iza sebe.
Jednako je i ako će ta apokalipsa biti prouzrokovana ljudskom rukom, kao na primjer jedan
globalni rat, pandemijska bolest ili nešto slično što djeluje na principu mreže, dok mi
predstavljamo jato riba u jezeru. Čim je više riba na okupu tim je veća vjerojatnost da će
mreža biti bačena na njih. A one ribe koje slijede jato ulaze sve dublje u mrežu i biti će sa
sigurnošću uhvaćene. Pobjeći mogu sitne ribe koje prolaze kroz oka mreže ili sretne jedinke
koje se odvoje i pronađu negdje rupu u mreži kroz koju pobjegnu. Isto je i kod sadašnjeg
stanja. Biti sitna riba znači ne biti upadljiv, a sretna riba odmaknuti se od društva i sam tražiti
svoju sreću.

Ovo pred nama će biti najgori mogući scenarij kojega će podnijeti i preživjeti
samo „izabrani“, izabrani ne od vlasti, ne od religija ili sekta, niti po kvocijentu inteligencije,
bogatstvu, vezama ili sportskim uspjesima.Već koje će priroda izabrati da uspješno i u skladu
žive u njoj, jer će u kratkom vremenu nadoknaditi prirodnu selekciju koju je naše moderno
društvo prije nekoliko generacija isključilo. Vjerojatno će preživjeti samo raštrkani pojedinci
ili male skupine, ali to ide samo u njihovu korist jer je samoća dobra za osobni razvoj i
pročišćenje. Usamljen čovjek je uvijek najljubazniji, a skupiti takve ljude u novo društvo je
najbolji način stvaranja novog i boljeg čovječanstva.

Sadašnji trendovi popularnih „PREPPER“ mi nisu razumljivi, ili je to neka

pacifistična grupacija bivše „djece cvijeća“, koji mogu biti lake žrtve nasilnika i postati
robovi. Ili su to militantne grupacije koje računaju preživjeti pljačkom i otimačinom na račun
slabijih, a zaboravljaju da će i u svojim redovima imati gubitke.Gdje vlada zakon jačeg i
agresija, više nitko nije siguran jer su tu pijanke i međusobni obračuni svakodnevnica.
Uobičajna je krađa žena i pretvaranje slabijih u robove jer se nema milosti prema njima, što se
samim nasilnicima vrati barem nakon jedne generacije kada ostare, ako uopće u tim uvjetima

27
dožive starost i njihova djeca preuzmu vodstvo. Zato je ideal uravnoteženo društvo
univerzalnih talenata, gdje svatko može preuzimati nekoliko zadaća, poslova i obaveza, a
spreman je i sposoban obraniti sebe i zajednicu.

Takvih ljudi je i sada malo, a iskazuju se uglavnom u teškom životu punom

uspona i padova. Sada su možda baš tu pokraj nas ali ih mi ne opažamo jer smo zaslijepljeni
raznim modnim trendovima i luksuznim fetišima koji su sada mjerilo uspjeha amoralnog
društva. Onaj tko se mora za sve izboriti i ništa mu u životu nije poklonjeno razvija jak
karakter, zato valja djecu odgojiti da postanu snažna i hrabra, ne samo tjelesno nego i
moralno.

Tako da ne valja gledati niti loše na ratove, jer ratovi iskristaliziraju na površinu
velike ljude, pošto oni nikakvi koji vladaju u mirnodopskom stanju ne dolaze do izražaja. Rat
čisti društvo i daje priliku hrabrom i plemenitom čovjeku da koristi svoje sposobnosti, a osobe
loših osobina protjera u njihove mišje rupe ili oni poginu.

Mladi muškarac je uvijek u našoj povijesti kao Kelt, Rimljanin, Slaven ili
German bio pobrinut da se dokaže u borbi, opasnosti i bude od koristi za pleme,samo tako je
usput dolazio do plijena, ugleda i poštovanja. Kasnije, kad bi imao potomke koji su mogli
upravljati imanjem i on je osjećao da mu snaga opada, nastao je strah da će biti teret obitelji,
umre u starosti i više nema što da učini za dobrobit svojih najmilijih. Čekao bi samo priliku da
naredi ženi neka mu donese oružje i da umre u junačkoj smrti. Jer najvrjednije što je mogao
ostaviti za sobom bile su junačke pjesme o njemu i ugled koji bi time stekli njegovi potomci.

Prije svoje smrti ovaj junak je rekao kako mu se bude jednog dana izgradio
spomenik, svejedno što ga upravo neprijatelj osuđuje ja sporu smrt vješanjem. A namjerno je
engleski krvnik koristio čim deblje uže da se ljudi do pola sata polako guše i umiru u
mukama! Radi se o HERMANNU GOERINGU (1893.-1946.) Reichsfelsmaršalu,
zapovjedniku zrakoplovstva i drugom čovjeku Njemačke. On je još u 1. svjetskom ratu kao
vojni pilot srušio 22 neprijateljska aviona, nagrađen je sa najvećim ordenom hrabrosti
„Plavim Maxom“, ujedno je bio i posljedni zapovjednik legendarne eskadrile „
Jagdgeschwader 1“, koju je prije njega vodio slavni Manfred von Richthofen „Crveni Barun“.

Na suđenju se šalio i pričao viceve, jedan od njih je razlika između Engleza i

Njemca. “Imaš jednog Engleza to je idiot, dva su klub a tri već „empire“! A jedan Njemac je
majstor, dva su obrtnički ceh, a kada se skupe tri Njemaca je to kritična masa i započnu
svjetski rat!“ Prije vješanja je u ustima zdrobio kapsulu cijanida, koju je sakrivao cijelo
vrijeme i tako trenutno umro zakinuvši sadističke Engleze za predstavu njegove spore smrti .

28
HERMANN GOERING:

Naš sadašnji blagdan „Svih svetih“ ili keltski SAMWHAIN bio je prekretnica
godine, kada guske na nebu lete prema jugu i nagovještavaju zimu i hladnoću. To je bio i
trenutak da se ubije sva stoka koju se ne bi moglo prehraniti preko zime, i vrijeme gozbe u
čast vlastitim precima. Onima kojima se zahvaljivalo vlastito postojanje, i oni koji su
žrtvovali sebe za dobrobit ostale zajednice. Jer preko zime je trebalo i prehraniti ljude, a
ponekad godina nije bila rodna pa su zalihe bile skromne i znalo se da neće svi preživjeli
zimsku glad. Najslabiji bi ionako umrli, ali do tog dana trošili bi hranu koja bi dobro došla
drugima, pa su se za taj dan dragovoljno žrtvovali starci koji više nisu bili od koristi za obitelj.
Biti nekome na teret smatralo se posebnom sramotom. Ovako su izabrali časnu smrt i bili
slavljeni od svojih potomaka. Ne imati potomke, da se vlastito ognjište ugasi i dom zaraste,
Slavenima je bila najgora kletva. Još prije nekoliko stotina godina naši stari u siromašnim
krajevima ubijali su žensku djecu, a pogotovo onu tromu i slabu. Ono što mi sada selekcijom
provodimo kod životinja još je više bilo zastupljeno prije kod ljudi.

Možda smo se začudili kad bi čitali u starim putopisima kako su Eskimi svoje
žene i kćeri nudili bijelim istraživačima, ali to je bilo uobičajeno i u srednjovjekovnoj
Njemačkoj, gdje je bila čast putniku ako je bio zdrav i učen, a ne kakva skitnica, ponuditi
noćni smještaj uz koji se računalo i da dijeli krevet sa nekom od žena tog doma. To je dovelo
svježu krv i nove gene u zabačena sela gdje je bilo mnogo retardirane djece zbog ženidbe
unutar vlastite obitelji. Isti slučaj je bio i prije manje od sto godina u izoliranom Međimurju,
ali tu se zbog nasljedstva ženilo unutar vlastite obitelji da se male već usitnjene parcele i dalje
29
ne dijele. Karakteristično je bilo za Slavene da se zemlja dijeli ravnopravno između
potomaka, pa su velike parcele koje su preuzete nakon povlačenja Turaka, generacijama
postajale sve manje i manje. Jednake zemlje su dobili i kolonijalisti iz njemačkog govornog
područja, ali je kod Germana bio običaj da najstariji sin dobije sve a ostali ništa. Odatle i
zavist i netrpeljivost naših ljudi prema „folksdeutsche“ u 2. svjetskom ratu, koji su bili zbog
oštrih i okrutnih nasljednih pravila veliki gazde, a mi svojom krivnjom siromasi.Zanimljivo je
i da su Međimurci često dali svoje cijelo imanje najmlađem djetetu,jer su se svi ostali več
nekako snašli.

Društvo koje se bazira na tehnološkoj razini kasnog srednjeg vijeka je ono koje
bi se vjerojatno dalo pokrenuti nakon neke apokalipse, a upravo takvo je ono koje je opstalo
sada još u zabačenim selima u Alpama. Tako imaju Alpenzeller i prademokraciju, koja je
vrlo slična germanskim plemenima. Na izbore idu svi borbeno sposobni i punoljetni muškarci
koji se sastanu kod općine i raspravljaju direktnim glasovanjem o društvenim problemima.
Kod toga sa sobom nose svoje „glasačko pravo“, a to je sablja, mač ili kakva bajuneta.
Alpenzell je jedna starosjedilačka seljačka zajednica,gdje je svaka velika obitelj koja živi na
imanju jedna cjelina. Bez da cijela obitelj na jednom užetu vuče ne bi bilo moguće podnijeti
teret posla na velikom poljoprivrednom gospodarstvu. Kod podjele posla žena se brine za
kuću i dvorište, zdravlje, hranu i stoku, a muž obavlja poslove vani kao što je oranje, rušenje
drva, izrada sira i naravno politički angažman kao što su izbori. To je bilo tako od
pamtivijeka, a žene su u tim zajednicama uvijek imale veliki ugled jer bez njih ništa nije
funkcioniralo, a nikada ne bi čovjek bez suglasnosti svoje žene nešto odlučivao. Tako da se tu
radi o pravoj zajednici, a ne modernoj Single-zajednici, u kojoj država preuzima socijalno
osiguranje i gdje se individualni ego uzdiže do neba, a tradicijsko zajedništvo vuče u
medijima žutog (židovskog) tiska po blatu.

Prednost malih sredina je i da ljudi pronađu idealne partnere i brakovi budu

doživotne zajednice, a ne kratke površne avanture. Mala okolina stvara ljude istih karaktera i
sličnih iskustava, oni su na istoj valnoj dužini i znaju koje su im uloge, znaju od malena
osobine drugog i vezani su zajedno još od rođenja. Bilo je i loših primjera izbora partnera
kada je imanje bilo na prvome mjestu, ali uglavnom se ljudi spajaju jer si te dvije obitelji
odgovaraju i jer se poznaju kroz nekoliko generacija. Velika je bila sramota kada bi se znalo
da se u nekoj obitelji rađaju nezdrava djeca, ili su ljudi lošeg morala, lijeni, rasipni ili imaju
kakvu drugu manu. Ništa se tu nije moglo sakrivati kao u današnje vrijeme kada se ljudi
upoznavaju preko interneta i stvaraju o sebi sliku koja njima odgovara svejedno koliko doista
odgovara stvarnosti, pa već kod prvog susreta dolazi do grdih šokova i razočaranja.

30
31
32
33
34
 Kod nas je na selima, koja nisu uz glavne ceste, još živ stari mentalitet ljudi. Oni
će rado stranca počastiti gemištom ili vrućim štruklima. A tu i ljudi ne koriste ona imena koja
imaju na osobnim iskaznicama. Pa čak neki ne znaju ni službeno ime svog susjeda, ali znaju
sve ljude u selu po nadimcima i kada tko slavi rođendan ili imendan! Često ljudi u nadimcima
koriste prezimena svojih majki ili čak baka, pogotovo ako su to bile časne obitelji ili imale
mnogo rođaka. Time se pojedinac ponosio i u svakom je selu rekao iz kojeg roda dolazi,
spominjajući onu obitelj-pleme koje je sa njime u rodu i ima u tom susjednom selu najviše
članova. Ako je pak imao čuvenog rođaka koji je bio poznat, pozivao se na njega jer sigurno
je taj učinio nešto dobro ili korisno ljudima pa su mu oni zauzvrat pomagali. Sjećam se svog
djeda Ivana Markovčića kako je ponosno, kao stari Kelti, znao pred svima u krčmi prsiti se,da
je on „Iva Kapustov“, jer mu je mama dolazila iz obitelji Kapusta koja je preko 400 godina
živjela u tom selu. Čak se i on sramio prezimena svog oca koji je bio „dotepenec“ iz Kranjske
i nije još došao do slave. Nadimke su si djeca davala u ranoj dobi, ili ih primala kod raznih
prigoda. Ponekad su to bila smiješna imena, dobivali su ih po svome ponašanju, gotovo da je
to bio isti način kao i kod indijanaca. Dijete je raslo sa svojim imenom i stvaralo ga. Tko je
bio hrabar ili neobičnih vrlina, postao je vrlo slavan i omiljen, svejedno jel imao smiješni
nadimak ili možda uvredljiv, ali on mu je sam dao novi značaj. Dobar je primjer veliki
mongolski osvajač Timur Lenk „Šepavi“ (1336.-1405.godine), koji je ranjen strijelom kao
dječak u neuspjeloj krađi ovce, i od onda je cijeli život šepao, ali ga to nije spriječilo da osvoji
golemo azijsko carstvo, opljačka Indiju i krene protiv Kine.

Ljudi stvaraju sebe i daju svojim imenima određeni značaj. Sa drugog pak
stajališta, naš svijet propada kada riječi gube svoj značaj, kada im propadne vrijednost onog
što predstavljaju, jednako kao što čini novac kada u inflaciji izgubi vrijednost. Prije je jedna
novčanica od 100 jedinica značila imati hranu za tjedan dana, a odjednom taj novac nema
35
vrijednost jednog jajeta. Tako i svijet propada kada čovjek više ne predstavlja pravog čovjeka,
riječ izgubi svoj značaj i sve postane ono što nije u skladu sa vlastitim nazivom.

Sadašnji sustav sa jedne strane licemjerno javno brani svačija prava, prava ljudi,
životinja, biljaka, pa čak i nežive prirode. A sa druge strane sve okrutno uništava,
najdrastičnije je to u ratu, tu mladi ljudi odrasli u sustavu „političke korektnosti“ i
„tolerancije“, odjednom budu bačeni u surovu i okrutnu stvarnost života i smrti. U najgorem
slučaju su to vegetarijanci i osobe iz grada koje nisu kao seljaci od malena naviknuti na
ubijanje peradi i klanje svinja, borbu sa štetočinama i lovom. Njih se do kraja ostavlja u lažnoj
slici svijeta i onda prepušta samima sebi, a šokovi koje zatim dožive unište im život. Sruši im
se slika svijeta u koju su slijepo vjerovali, oni nemaju imunitet prema tim destruktivnim
silama, negativna energija ih izjeda sve dok ne izaberu bijeg u samoubojstvu. Smrt im se čini
tako jednostavnom, a nemaju više ciljeve u životu za koje vrijedi živjeti, jer su nakon
obavljenog prljavog posla odbačeni i nepotrebni. Zato je i veliko zlo što se profesionalni
vojnici u suvremenim vojskama žene i stvaraju obitelji koje onda zajedno sa njima pate jer ih
sa sobom povuku na dno pakla.

Kod manjih je zajednica svaki odrasli pojedinac važan, a vođe kao šamani i
poglavice su tu pobrinuti da se žrtve kod ratova minimaliziraju. Pred samu bitku ratnici će biti
podvrgnuti ritualima gdje se odriču sebe i dozvoljavaju da se principi bogova smrti i uništenja
manifestiraju u njima. Tako izgube sav strah i preuzmu ulogu koja je najdjelotvornija u bitci.
Nakon ubijanja, operu sa sebe svu tu ljepljivu i sklisku krv neprijatelja i sebe, i ulaze prije
povratka u selo u svojevrsnu karantenu. Tu ih vračevi hipnozom i autosugestijom, ritualima
čišćenja i povratka natrag u svoje tijelo, vraćaju u one ljude kakvi su bili prije bitke. Sa njih se
skinu sva loša sjećanja, traume, grižnja savjesti, i oni se očišćeni od svega kao da se nije ništa
dogodilo vraćaju natrag svojim obiteljima i svakodnevnim poslovima.

Razlika je da se sukobi u manjim sredinama vode rijetko, jer svi znaju da će

ginuti obje strane. Ali kada do njih dođe, uvijek svaki čovjek zna da nema drugog izlaza i
zašto se bori. On vidi sebe i svoju ulogu u svemu tome. Svjestan je da je to jedina opcija, dok
kod suvremenih ratova na terenu više nitko ne zna čemu je to sve, ukoliko je pametan pita se
što mu je ovo trebalo i kako da iz svega toga izvuče živu glavu. Činjenica je da je oružje
potrebno, i čimbenik je koji odlučuje o životu i smrti. Bez oružja smo nezaštićeni, ne možemo
se braniti i osuđeni smo na propast. Ali je i surova stvarnost da svaka druga osoba koja u
ratnom stanju nastrada, nastrada od vlastitog oružja ili „prijateljske vatre“. Tako da kada
izaberemo manju štetu (tj. korištenje oružja), izaberemo korist! (Stara židovska poslovica iz
Talmuda najsvetije knjige Židova.Jer i od neprijatelja vrijedi učiti…)

Uvijek valja u svemu vidjeti čovjeka, u drugima i sebi, pogotovo u sebi jer
najviše zla učine oni koji „samo izvršavaju“ zapovijedi. Oni isključe svoje milosrđe i razum
jer su uvjereni kako odgovornost preuzima onaj koji im je naredio da to čine. Kada pak sami
dođu u ulogu žrtve nemaju pravo žaliti se ako im netko kaže da će im činiti zlo, „jer i on radi
samo svoj posao!“

36
 Ako pak preuzimamo odgovornost za svoje postupke, nećemo činiti zla koja ne
možemo opravdati i preuzeti krivicu, pa tako i nećemo moliti za milost jer imamo čvrst
karakter, stojimo iza svojih postupaka i prihvaćamo sudbinu kakva nas snađe jer smo čiste
savjesti. Koliko je netko inferiorniji, toliko je spreman svašta činiti za neku titulu, čin,
promaknuće ili povišicu, i zatim kada mu se sudi- kajati se da nije znao šta radi. Zato valja
imati čist obraz jer takve stvari imaju samo vrijednost u organizaciji gdje su izdane. Ne samo
da se mijenjaju sustavi, države i savezi, nego se i mijenjaju strane, pa ta odlikovanja koja su
prije imala neku vrijednost često postanu čovjeku prokletstvo. Sjetimo se samo austrougarskih
činova i odlikovanja, koliko su u Kraljevini Jugoslaviji ljudima donijeli probleme, ili oni
njemački i ustaški u komunističkoj Jugoslaviji. A moglo je sve ispasti sasvim drugačije pa bi
nastradali oni drugi, oni koji su sada vladali...

Problem kod Komunista, Fašista, Partizana, Ustaša i Četnika je da se tu

prikrpaju svakakvi psihopati, koji napokon mogu nekažnjeno raditi sranja i gleda im se kao
"lojalnim sljedbenicima" kroz prste. Napokon mogu oživjeti svoje dotad skrivene fantazije
pod krinkom da legitimno "samo rade svoj posao". Onda kada zagusti izdaju svoje suborce,
promjene stranu i postanu opet neke face u drugim redovima, a svoja zlodjela podvale
ideologiji kojoj su prije "služili", jer oni nisu vezani za ideologije nego za svoj demonski
karakter, samo on je bitan i uživanje u bolesti, svejedno pod kojim pokroviteljstvom. A
idealisti pak, oni koji vide sebe u određenom svjetonazoru, časno rade svoj posao i nije im na
kraj pameti izdati svoje uvjerenje, pa zato redovito nastradaju kao žrtve svih režima!

Istina je sada „GOVOR MRŽNJE“ za one koji mrze istinu.Največi kriminalci pišu
zakone,koje njihov kriminal čine legalnim. Činjenica je, kako su brojni zakoni uvjek povezani
sa večom korupcijom.

„Pakao je prazan,svi đavoli su ovdje!“ Wiliam Shakespeere

Zato pametan čovjek ostaje apolitičan, pa ljudi su i živjeli do prije sto godina
bez da bi bili komunisti ili fašisti, a nas se želi uvjeriti kako ne bi ni svijet postojao da nema
tih raznih posvađanih svijetonazora. Ne postoji niti jedna ispravna religija ili politička stranka,
već samim time što se odvajaju od prirode i postanu nešto drugo,su neprirodne. Jel je ikad
neki Indijanac, Aboridžin, Eskim ili Kelt razmišljao o tome što je komunizam ili fašizam?
Njima je to bila samo neka ludost, ne samo nebitna nego i štetna kod preživljavanja i u
odnosima sa ljudima.

U takvim sredinama su vođe i poglavice bili oni ljudi koji su bili najsposobniji i
izabrali ono što je najbolje za zajednicu, ujedno su bili kod bitke prvi u napadu i zadnji kod
povlačenja. Ako bi pogriješili odgovarali su pred svima za svoje pogreške i nije im bilo ni na
kraj pameti da zloupotrijebe svoj položaj, kojeg mnogi zbog velike odgovornosti nisu ni htjeli
preuzeti. Sada je sve naopačke. Oni najgori se grebu za političke funkcije, korist i mito,
izbezumljeno kradu sve do čega mogu doći, a za to nitko ne odgovara. Sve se prebacuje na
prethodnike i funkciju odmah preuzme netko tko je još lošiji. Dijele se funkcije po tome tko je

37
najgori da bi oni ispod njega mogli biti jednako loši. Da to ne može dobro završiti jasna je
stvar.

Problem je i da prosječni ljudi sada u ovome društvu više nisu svoji. Oni su
kopije iluzija i produljene ruke manipulacija, ali nikako istinski svoji.

Biti svoj i doista gospodar sebe znači biti prirodan, jer smo mi djelo prirode koja
nas je stvorila od oca i majke, a ne neki klišeji, vjerske ili političke stranke jer oni ne stvaraju
djecu. Prirodan um neće lobirati nastrano niti se prodati samo da bude prihvaćen, jer je on
toliko bogat i spojen sa prirodom da mu do drugih van prirode nije stalo. Neće se brinuti o
tome što drugi o njemu misle. Zna da oni ne misle nego samo ponavljaju snimke manipulacija
koje su upili u sebe i zbog vlastitih slabosti nasjeli na njih. Oni su olupine i ambalaža punjena
nečim što je neprijatelj prirode i zdravog razuma. Ako je netko toliko izmanipuliran da brani
ono što ga vampirizira i napada one koji imaju imunitet i još su prirodni,onda ga se može
samo žaliti jer više nije čovjek nego virus koji je poprimio oblik svog domaćina.

Gotovo da se više i ne primijeti kako se naši stari ismijavaju jer je to postalo već
normalno, gaženi i bačeni su u koš za otpad i nitko više ne mari za njih. Moderni su filmovi
gdje su ljudi stare dobi prikazani kao idioti, a mala djeca kao genijalci koji rade sprdačine sa
njima. Sjećam se kako sam bio u prvoj generaciji djece koja je svojim roditeljima govorila
„ti“, i čudio se kako je bilo prije mene „zasatrjelo“ iz poštovanja nasloviti svoje roditelje sa
„vi“. Stare ljude se tražio savjet i ljudi su se divili njihovoj mudrosti i znanju, a starcima je
bilo drago što su od koristi i mogu barem savjetom pomoći. Ogledajte se sada na što smo
spali. Mladi šmokljani misle da su najpametniji na svijetu, a to ne može dobro završiti kada
jaje uči kokoš životu! Kada smo već kod toga, znam odgovor što je bilo prije, jel kokoš ili
jaje, vjernicima koji vjeruju u boga ili stvoritelja je kokoš iznijela jaje, a onima koji vjeruju u
Darwinovu teoriju evolucije je gmaz izlegao jaje i iz njega je nastala kokoš.

Tko brani i hvališe ono što mediji uzdižu a protuprirodno je, više nije svoj, više
nije čovjek, više nije zemaljac, i ne treba ga se shvaćati ozbiljno jer je samo iluzija koja se
manifestirala u ljudskom obliku i osuđena je na izumiranje jer priroda sve što je strano
reciklira.

Kod teških uvjeta života ljudi su i prije zreliji, djeca ostanu često bez jednog ili
oba roditelja, a najstariji preuzme sav teret i odgovornost na sebe, što znači da se žrtvuje za
ostale. Današnje društvo je poznato po tome da ne želi preuzeti odgovornost na sebe, ne želi
odrasti i izbjegava sve moguće odgovornosti. Takve osobe koje se uvjerava da mogu biti
zauvijek djeca, ne moraju nikada odrasti i osigurana im je vječna mladost jer su poslušniji i
lakše se sa njima manipulira. Oni se boje kazne, a još više se boje borbe jer se nisu nikada
borili za svoj kruh svagdašnji.

Mnogi bi rekli kako se samo čovjek ponaša „neprirodno ,zlobno i nelogično“, a

da životinje nisu takve. Razlika je samo u tome,da si je čovječanstvo moglo u vremenu
blagostanja dozvoliti taj luksuz da u svojim redovima ima takve jedinke koje ne bi opstale u
38
teškim uvjetima. A kod životinja svaki, na prvi pogled, ima sebičan, destruktivan potez ili
ponašanje i neku skrivenu logiku koja toj vrsti ili jedinki daje prednost pred drugima, pa na
kraju ispadne da je to bila doista pametna strategija.

Uzajamno obmanjivanje primijećeno je i kod životinja, od slonova do polarnih

lisica. Mravi se koriste biljnim ušima kao robljem, ili otimaju ličinke drugih vrsta mrava koje
othrane kao svoju vrstu da bi im postali doživotni robovi. Čimpanze znaju napasti drugu
skupinu čimpanza bez povoda i sa smrtonosnim namjerama. Skupina patuljastih mungosa bori
se protiv drugih skupina za teritorij. Poznat je slučaj dviju čimpanza ubojica koje su ubile i
pojele mladunce drugih čimpanza iz svoje skupine. Orangutani su viđeni kako siluju druge
orangutane. Mužjaci lava, kad se priključe čoporu, često ubijaju mladunce čiji su očevi drugi
lavovi. Mlade hijene, lisice i sove viđene su kako ubijaju i jedu svoju braću. A da ne
spominjemo kanibalizam kod bogomoljke nakon parenja i onaj uobičajen kod poljskog hrčka
i drugih vrsta...

Zato valja i tu učiti od životinja, jer one to čine da bi preživjele u surovoj

divljini, ali ljudi sada to čine kako bi bolje prošli u blagostanju koje nije vječno, a kada
nestane, to ponašanje za njih može postati kobno. Opasna je prvenstveno naša sadašnja
virtualna stvarnost koja ima tisuće lica i ljudi žive u tim svjetovima ne znajući da postoji samo
jedna jedina stvarnost koja je „ovdje i sada“. Stvarna je samo priroda i tlo po kojem hodamo,
a ona određuje pravila igre koje treba poštivati, uklopiti se i postati dio nje. Virtualni svjetovi
i utopije koje dočaravaju ne samo video igrice, već filmovi i mediji, nisu samo štetni nego
stvaraju ovisnost i mogu biti pogubni za veći dio sadašnje populacije kada se nađe u realnom
svijetu.

Dođe li do neke kataklizme, ljudima više neće pomagati asocijalne fore kojima
su se možda cijeli život služili da iskorištavaju druge osobe i njih vampiriziraju. Odjednom
neće biti zaliha za sve i izabrat će se oni koje vrijedi spasiti, a prepustiti sudbini oni koji toga
nisu vrijedni. Dobar primjer za one kojima je teško zamisliti takvu situaciju može biti film
„Titanic“ kojeg smo sigurno već svi nekoliko puta gledali. Sada smo kao na početku plovidbe
bezbrižni, bogati su tamo gdje je bolje a siromašni gdje je lošije. Već smo udarili u santu leda
i voda ulazi u brod, a nema dovoljno čamaca za spašavanje za sve, pa se pravo stanje situacije
do zadnjeg trena taji, kako ne bi došlo do panike. Koliko se duže pak taji toliko će biti veća
panika i nastane snažniji šok kada svaki spašava vlastitu kožu.

Oni koje sada ljudi ismijavaju jer nude svoja znanja o starim vještinama ili
stvarnim tehnikama preživljavanja besplatno,smatraju se dobrim naivcima i budalama jer
nitko ne razumije zašto oni to čine.I svatko će radije platiti neki survival tečaj koji uči kako
spasiti samo vlastitu guzicu neko kratko vrijeme u prirodi,dok ne dođe gorska služba
spašavanja i odvede ga natrag u civilizaciju.Gdje se propagira teški materijalni fetišizam,
najnovija tehnika i najskuplja oprema koja se može nabaviti- jer bez nje je za modernog
survivora sramota kročiti van iz kuće, a kamoli stati nogom na šumsko tlo.

39
40
41
 Ljudi su se prije do svoje smrti potrudili da do zadnjeg trena ostanu korisni,
radili su od jutra do mraka jer samo tako je mogla obitelj opstati u surovim i teškim uvjetima!

Preživljavanje u prirodi, ono istinsko, je ono što vidimo sada tek u

dokumentarcima o traperima na Aljasci ili Sibiru. To znači biti sposoban preživjeti
neograničeno vrijeme u prirodi, a ujedno je cilj spasiti i druge ljude, dok vrhunac svega znači
imati znanje koje može pokrenuti novo društvo ili civilizaciju na boljim temeljima nego što je
ovo sada. I prije se događalo da ljudi iznenada samo onim što mogu na sebi nositi završe u
prirodi, gdje uspiju vrlo dugo preživjeti makar se nisu pripremali i sakupljali potrebna znanja.

Poučna je priča OBITELJI LYKOV koja je 40 godina živjela izolirana duboko u

divljini Sibira u izolaciji, i to čak 240 kilometara od prvog naseljenog mjesta. Tijekom
istraživanja otkrila ih je grupa geologa 1978. godine koji su iz aviona slučajno opazili njihov
vrt. Obitelj bila je dio fundamentalističke pravoslavne sekte koja je u 17. stoljeću odbila
prihvatiti reformu crkve i svaki napredak i otada je neprestano izložena progonima.
Zbog toga su se povlačili u udaljene krajeve. Represija se pod Boljševicima
pojačala, tako da više ni u zabačenim selima nisu bili sigurni. Kada mu je 1936. ubijen brat
koji je s njim radio u polju, Karp Likov je okupio obitelj i povukao se duboko u šumu. S njim
su bili supruga Akulina, sin Savin (9) i kćer Natalija (2). Usprkos svemu, članovi neobične
obitelji pokazali su snalažljivost u osiguravanju osnovnih uvjeta za život oskudnim sredstvima
koja su im bila na raspolaganju. Sa sobom su ponijeli osnovno pokućstvo i nešto sjemenja.
Izgradili su drvenu kolibu i s vremenom naučili preživjeti u divljini. Godinama su se hranili
42
samo bobicama, krumpirom i pili vodu iz obližnjih potoka. Hvatali su i divljač, no prehrana
im je bila jednolična. Sami su izrađivali odjeću, a ako su zime bile duge suočavali su se s
glađu. Kada su im istraživači donijeli kruh i ostale namirnice, odbili su ih primiti. Agafia i
Dimitrij tada su prvi put vidjeli ljude koji nisu bili članovi njihove obitelji. Do tad su o
vanjskom svijetu znali isključivo ono što su im prepričali roditelji i stariji brat i sestra.
Roditelji su djecu ipak upoznali s pisanjem i čitanjem, ali i opisivali im kako izgleda svijet
van šume. Kada su ih posjetili geolozi, majka je već bila mrtva, a ubrzo su preminuli i Savin,
Natalija i Dimitrij. Savinu i Nataliji otkazali su bubrezi, a Dimitrij je umro od upale pluća.

U takvoj situaciji je jedini spas pozitivan i neupitan autoritet kojeg svi poštuju, i
neprekidni rad bez praznog hoda od jutra do mraka kako bi se opstalo i preživjelo u takvim
uvjetima. Neka si sadašnja mladež koja ne poštuje nikakve autoritete uzme za primjer bakicu
iz filma „BREZA“ (iz 1967.godine) koja neprekidno radi sve do svoje smrti.

Ljudi prije nisu ni bili toliko iskompleksirani, nego ispunjeni i sretniji. Svake
noći bi vodili ljubav, a ne kao sada u stresu civilizacije gdje nađu za to vremena tek jednom u
tjednu, u mjesecu ili tek nakon pola godine. Nestali su i zabavljači ili šaljivđije koji su po
cijele dane znali pričati priče ili viceve, a da se ne ponavljaju i ne budu dosadni.

Sjećam se kako za nas dječake nije postojalo veće časti, niti bi se mi ičim više
ponosili nego kada smo ulovili kakvu veliku ribu ili divlju životinju pa je vozili na biciklu
kroz cijelo selo samo da to svi vide, a ponekad smo i nekoliko puta kružili istim putem ako se
nismo uspjeli pohvaliti kod neke naše tajne simpatije. To je strašno dizalo vlastiti prestiž,
jednako kao kada bi kod starih Slavena mladi lovac kroz naselje nosio velik plijen, divljač,
opasnu zvijer ili pobijeđenog neprijatelja. Gdje je sada sve to nestalo? Pretvorilo se u nastrano
majmunisanje sa skupocjenim autima na kredit!...

Kod nas inače ne bi bila moguća takva izolacija kao u Sibiru jer nemamo tako
zabačena mjesta. Tu bi bila jako važna snalažljivost i sposobnost izbjegavanja ljudi i nevolja,
a po potrebi važno bi bilo i braniti se. Problem sa opskrbom raznih stvari iz civilizacije bio bi
manji, ali opasnost od drugih ljudi veća. Nevolje su kao lopov u noći, one dolaze iznenada
kada je čovjek najmanje spreman. Zato ću pokušati barem svoje skromno znanje koje sam do
sada nakupio prenijeti preko ove knjige dalje na druge koji su, kao ja, željni znanja. Tako nije
bilo to sakupljanje uzaludno i neće se pogubiti ako ne budem više među živima kad se dogodi
apokalipsa, starim a to sve više smanjuje šanse preživljavanja u kakvoj ekstremnoj situaciji.
Uvijek treba očekivati ono najbolje, a biti spreman za ono najgore. Zato mi je želja da ovo
štivo ostane samo teorija, i neće se morati koristiti u praksi, ali ako bude, onda će biti najbolja
knjiga što si čovjek može poželjeti da je uzeo sa sobom.

Ali već sada ju valja čitati, proučiti i testirati sve ono što sam spomenuo, a
najvažnije je ako se formira grupa da svaki zna svoju ulogu i savjesno je obavlja. Kada je u
tome više ljudi uvijek mora ostati netko u logoru da kuha ili ga pazi, njemu je pak potrebna
pomoć kod drva za ogrjev ili čišćenja namirnica. Onaj najiskusniji ide u nabavu, a trebat će

43
ponekad čak 1-5 nosača, koji nose natrag ono što nađu da se glavni „organizator“ ne
opterećuje praznim hodom. Ujedno nosači uče i ekipa je najefikasnija kada funkcionira dobra
logistika, a ne smije se niti zaboraviti nosač vode, straža i izvidnica. Tako da i oni koji sami
ne bi mogli opstati pronađu ulogu koja je svima od koristi i oni ujedno nađu smisao svog
postojanja.

Žene kod tkanja:

Neki možda ne razumiju važnost uloge nosača. Krene li ekipa ujutro u nabavu i
sretne plodove koje valja sakupiti, tu se ostavlja jedan nosač koji to treba pobrati i odnijeti u
logor, a ostali krenu dalje. Negdje gdje ima mnogo gljiva branje dugo traje ili se mnogo ubere
a problem je to ostaviti pa jedan dobije zadatak sve odnijeti u tabor da se očiste i narežu kako
bi se sušile. Uvijek je najbitnije provjeriti sve zamke, ako je u prvoj velik plijen onda ga se
naravno odnese doma, a ostali krenu dalje sve dok se i zadnja ne prekontrolira. Tko je ikada
naišao na veliko nalazište gljiva zna kako je mukotrpno nositi svaku punu košaru do auta i
vraćati se. Neka mu to bude škola da razmisli o situaciji kada bi cijeli svoj daljnji život morao
provesti u šumi!

Rudolf Steiner je još prije 100 godina pisao: “Ako se socijalan organizam
društva dalje razvije u smjeru kao sada onda nastanu oštećenja kulture, koja su za taj
organizam isto kao i za naše tijelo karcinom raka.“

Tu je i nacrt njegovog temeljnog socijalnog zakona iz 1898. godine:

“Čovječanstvo teži od svojih kulturnih početaka da stvori socijalne saveze i strukture; interesu
zajednice se prvo žrtvuje interes pojedinca. Daljnji razvoj oslobađa interes pojedinca iz

44
zajednice i daje mu slobodu izražavanja i slobodnog razvoja njegovih potreba i snaga.
Dobrobit zajednice je veća, koliko manje pojedinac plodove svog truda troši samo na sebe
nego dijeli sa društvom. I koliko više svoje potrebe ne pokrije od vlastitog nego tuđeg posla.
Uspjeh takvog idealnog društva je osiguran samo kada je jedan ovisan od drugog i ne može
živjeti samo od svog rada nego treba i druge.“

Steiner nas upozorava da svi oni vođe i oni koji nas pokušavaju zavesti
ugrožavaju individualnu osobnost čovjeka. Put slobode u našim djelima vodi samo kroz naše
unutarnje Ja; i njegov unutarnji potencijal, koji dolazi do izražaja u umjetnosti. Kao umjetnik
čovjek je istinski povezan sa praizvorom sveg postojanja. A umjetnost „je sve što je oku
lijepo.“

Ne smijemo zaboraviti kako je „ANTHROPOSOPHIE“ njegovo glavno djelo,

knjiga za koju je Rudolf Stejner želio da bude sačuvana i preživi katastrofu!

Od preko 6 000 predavanja koje je u svome životu održao uzduž i poprijeko

Europe, svako treće je bilo otvoreno za javnost da te informacije budu dostupne svima. Pa
neka ostanu zapamćene njegove riječi: “Ništa se ne gubi u ovome svijetu, ništa ne nestane u
praznini, čak niti riječi i glas čovjeka; sve ima svoje mjesto i svoju misiju!“

45
 3. VODA

Voda nije samo ona koju znamo iz slavine i iz PVC boca. Prije 20 godina ljudi
na selu su mi se rugali i ismijavali me što u Njemačkoj u gradu moramo kupovati flaširanu
vodu. Oni su imali pumpe i bunare, ali su prekomjernim gnojenjem umjetnih gnojiva i
špricanjem pesticida zagadili podzemne vode. Jedan od najvećih krivaca je i pražnjenje
septičkih jama, čiji se sadržaj prska po polju, a ta hrana koja tu izraste se jede ili koristi za
prehranu domaćih životinja koje završavaju na našem tanjuru. Onda se čudimo što ljudi
postanu neplodni a u njihovo su tijelo ušle supstance antibaby pilula, koje su korisnice preko
mokraće izbacile u WC školjku. Koliko tek deterdženata i praška za veš bude ispušteno u
septičke jame, a o drugim otrovima da ni ne razmišljamo. Žalosna je činjenica kako u
Panonskoj nizini više nema pitkih podzemnih voda!

Naše prve pitke vode u Podravini nalazimo tek na granici, na Kalničkom i

Ivanečkom gorju, Bilogori i Papuku, gdje su vodocrpilišta i čak punionice flaširane vode.
Jednu takvu kupio je najveći svjetski brand za gazirano piće Coca-Cola, da bi u Gotalovcu
zatvorio to crpilište i vodu zvanu „BISTRA“ izbacio nakon 8 godina postojanja sa tržišta. 80-
tak ljudi ostalo je bez posla samo zato jer jedna globalna tvrtka želi imati monopol i nad
našom pitkom vodom!

Podravina, Međimurje, a da niti ne spominjemo jug Mađarske i cijelu Panonsku

nizinu, nema pitku vodu. Ako bi nekom igrom slučaja voda iz vodovoda postala nepitka i
došlo do zastoja opskrbe pitkom vodom u bocama, regionalno gledano, nemamo više pitke
zdrave vode. To gotovo nitko ne zna jer o tome ne razmišljamo, svi misle da imamo onakvo
stanje kao prije 100 godina kada je navodno svugdje bilo pitke vode. Bilo je vode, ali su se i
od te vode redovito ljudi razbolijevali, pogotovo pokraj naših velikih rijeka. Tu je redovito
bilo strašnih epidemija- ne samo malarije, kolere i drugih zaraza koje se prenašaju u
nehigijenskim uvjetima preko pitke vode, nego su neka sela bila poznata po tome da u njima
caruje gušavost, pa je tako preko pola djece bilo gušavo i imalo neki oblik endemskog
kretenizma koji je povezan sa nedostatkom joda u prehrani.

Već sada svatko bi trebao poznavati, u krugu od 10 kilometara od svog doma,

sve izvore pitke vode, jer se sa te udaljenosti pješke ili sa biciklom svakodnevno može
donijeti pitka voda. Za nas to sada zvuči šokantno, ali za milijune ljudi pogotovo u Africi je to
svakodnevnica. Oni se ne žale zbog toga i prihvatili su taj život kao nešto sasvim uobičajeno.
Potrebno je poznavati mnogo mjesta i karakteristike tih izvora, protok vode u cijeloj godini i
kolika bi tamo mogla biti gužva. Možda mještani tog naselja u krizi preuzmu izvor pod svoju
kontrolu i zabrane drugima korištenje, a vodu će možda i naplaćivati. A najvjerojatnije bude
tamo u dugome redu gdje treba satima čekati, pola onih koji niti neće čekati zbog vode, nego
da svoje mjesto prodaju onome kome se žuri i spreman je plaćati da prije dođe na red...

46
 Sakupljanje kišnice je uobičajena metoda kojom se dođe do pitke vode na
priobalju i otocima, ali koliko je to ostalo zdravo nakon zagađenja zraka i zaprašivanja
(chemtrails) je upitno jer je i ta voda već odavno preimenovana u „kiselu kišu“. Ipak je i to
dobar izvor vode ako ga se zna iskoristiti, pa čak se i voda iz bara može u kotlu za rakiju
DESTILIRATI, a drva za loženje se uvijek nađu ili se napravi kakav solarni destilator .

Sve oko nas u sebi ima velik dio, ako ne i najveći postotak vode. I mi sami
sadržimo 70% vode,pa valja tu tako „svakidašnju vodu“ prvo razumjeti jer je ona najviše
nas,a ni mi sebe ne omalovažavamo, zašto bi onda i vodu?

„Voda je ponekad oštra a ponekad jaka, ponekad kisela a ponekad gorka,

ponekad slatka a ponekad debela ili tanka, ponekad se čini da donosi bol ili počast, ponekad
donosi ozdravljenje ponekad otrov. Prolazi kroz promjene u toliko oblika koliko je različitih
mjesta kroz koja prolazi. I kao što se zrcalo mijenja s bojom predmeta koji se u njemu
odražavaju, tako se i ona mijenja s prirodom mjesta kroz koja prolazi postajući nezdrava,
laksativna, tiskajuća, sumporna, slana, grimizna, žalosna, bijesna, ljutita, crvena, žuta, zelena,
crna, plava, masna ili slaba. Ponekad počinje kao požar, ponekad ga gasi, topla je i hladna,
odnosi ili donosi, raščišćava i gradi, trga i stvara, ispunjava i prazni, uzdiže se i uranja,
ubrzava ili je mirna; povremeno je uzrok života i smrti, raste ili uskraćuje, jednom hrani a
drugi put čini suprotno; jednom nema osobit okus, drugi put je ukusna, ponekad pokriva
dolinu velikim poplavama. Vrijeme i voda mijenjaju sve.“

(Leonardo da Vinci)

Leonardo da Vinci je bio fasciniran vodom. Opisao je vodu kao "vetturale di

natura" (sredstvo prirode), vjerujući da je voda svijetu ono što je krv našim tijelima. Prema
Leonardovom shvaćanju, voda kruži prema određenim pravilima. Pada kao kiša ili snijeg,
izvire iz tla, teče potocima i rijekama do ogromnih spremnika mora.

Voda je nezamjenjiva za ljude, životinje i biljke, ali ipak ona može biti sredstvo
njihovog uništenja. Njezina snaga je neodoljiva. Leonardo je bio svjedokom velikih oluja,
provodio je mnoge studije o kretanju vode. Ljudsko tijelo se sastoji od preko 2/3 vode. Ako
nastane manjak od 3-5% osjećamo žeđ, kod 5-10% padne koncentracija i nemamo snage, kod
10-15% tijelo se može znatno oštetiti i usmrtiti osobu! Kad nam je mokraća bezbojna ili
svjetložuta, dosta smo pili vode, a tamnožuta je već znak dehidracije. Drugi znak je kada si
ispod ruke stisnemo kožu i ona se tek nakon nekoliko sekundi vrati u stari položaj, to znači da
smo dehidrirali jer nam je tijelo povuklo sokove iz kože u krvotok.

Konstantnim pijenjem destilirane vode ili kišnice tijelo nam drastično gubi
minerale i soli ako ih ne dobije preko prehrane. Zato je dobro, pogotovo kada se u ljeti ili kod
napornog posla jako znojimo obogatiti siromašnu vodu sa mineralima iz bijelog pepela
logorske vatre, ali nikako uzeti onaj crni jer u sebi ima kancerogene tvari! Drugi izvor
minerala je morska voda, jedan mali gutljaj dnevno je sasvim dovoljan.

47
 U zemljama pogođenim ratovima i katastrofama, još dan danas više ljudi umire
od zagađene vode nego od samih sukoba i ranjavanja. Zato je neophodno svaku sumnjivu
vodu kuhati da ključavo vrije barem 5 minuta, što će ubiti sve patogene tvari prije nego se
konzumira, a prije termičke obrade voda se filtrira kroz sloj drobljenog ugljena jer ugljen za
sebe veže bakterije i poboljša okus i miris vode. Nakon kuhanja okus vode može se poboljšati
mućkanjem u boci, jer se tako obogati kisikom i dobije opet na svježini. U ekstremnim
situacijama se može iz nekog vozila iščupati cijev vode za hlađenje, u jedan kraj ugurati
komad drveta koje nije otrovno (vrba) dužine nekoliko centimetara da služi kao filtar i sa
stezaljkom za cijevi sve dobro stisnuti. Imamo li još jednu stezaljku u cijev se nasipa sloj od
nekoliko centimetara ugljena, stavi komad drveta dužine koja odgovara širini stezaljke i to se
također stisne, i tako se dobije sada najbolji priručni filtar do kojeg se najlakše dođe svugdje
gdje se nalazi kakvo vozilo koje se hladi vodom.

Na jugu Europe koristi se i sok DIVIZME (Verbascum thapsus) za poboljšanje

okusa tople i loše vode.Pijenje destilirane vode nije opasno ako se jede zdrava hrana koja je
bogata mineralima, nego je čak jako zdravo! Mnogi ljudi koji piju i više od 2 litre destilirane
vode na dan potvrđuju pozitivne učinke kao što je bolja probava, vitalan izgled i bolja
kondicija. Dobro je koristiti, i kao Rimski Legionari, GLINU ili ilovaču da uništi patogene
klice u vodi. Jedna velika žlica gline se stavi u litru vode i mućka dok se ne rastopi. Kada
glina sjedne na dno, voda je čista i može se piti.

Valja znati da kada nam je tijelo iscrpljeno i mi smo sami, ne smijemo ulaziti u
vodu koja je dublja od našeg gležnja,jer ako se srušimo možemo se u njoj utopiti! Gotovo
jednako opasno je kada u ljeti oznojeni i vrući od napornog posla ulazimo ili skačemo u vodu
da se osvježimo. Bez privikavanja na promjenu temperature može doći do iznenadnog šoka
koji je več nebrojne ljude ubio, ili zdrave ljude pretvorio u doživotne invalide. Svaka voda
koja teče u sjeni je mrzla, ona mutna koja stoji je na površini topla, ali čim dublje se roni je
hladnija. Kada se tako skoči u vodu nekog jezera koja je na rubovima ponekad čak vruća, već
se u dubini od jednog metra može naići na hladnu vodu. Sve ovisi o čistoći vode, čim je
tamnija teže sunčane zrake ugriju vodu i razlika u temperaturi je veća koliko je voda mutnija i
dublja.

Najbolji poznavatelj vode za kojeg svijet zna je zasigurno Viktor Schauberger

(1885.-1958.) kojeg se naziva i „čarobnjakom vode“. On je bio austrijski šumarski nadzornik,
naturalist, filozof i izumitelj. Bavio se pitanjima iz hidrodinamike i energetike.

Schauberger se sjećao kako je njegov otac prevozio tone bukovih stabala vodom
na velike udaljenosti. Sjećao se očeva objašnjenja da noću, osobito za mjesečine, voda postaje
svježija i žustrija, te s lakoćom nosi teške trupce. Stoga je napravio improviziranu branu i
ustavna vrata,te u nju nabacao raspršene klade. Idućeg jutra plutale su brzakom bez teškoća,
ali čim su se sunčane zrake probile do vode, drvo je potonulo.

48
49
 Uz Schaubergera česta je asocijacija pastrva, jer je upravo promatrajući pastrve
došao do zanimljivih otkrića. Gledao ih je u brzacima, kako s lakoćom plivaju uzvodno i
preko slapova visokih po 60 metara. Pitao se kako je moguće da u divljoj bujici stoje
nepokretno, tek kormilareći malim pokretima repnih peraja. Koje su sile omogućavale da tako
nadvladaju težinu vlastitog tijela i težinu vode koja teče prema njima? Zaključci su ga doveli
do teorije prirodnih vrtloga i spiralnog kretanja prema središtu spirale.

I drveće i ljudi rastu uvis, usprkos gravitaciji, zamijetio je Schauberger. Nešto ih

osnažuje da se opiru sili teže. Tu suprotnu silu nazvao je levitacijom.

Jedan od svojih glavnih principa, otkriće sile levitacije koja je suprotna

gravitaciji, Schauberger je, kao i sve dugo, uočio u prirodi. On je smatrao da su dva oblika
ključna za život – spirala i oblik jajeta. Spirala se udobno smješta u jajoliki oblik. Jaja čuvana
s vrhom nadolje dulje će sačuvati svježinu. Amfore koje su se koristile za čuvanje hrane i
pića, također su imale takav, inače nepraktičan, oblik. Schauberger je vjerovao da se
tehnologija jajolikog oblika i spiralno gibanje koje mu prirodno pristaje može primijeniti i
danas – za osiguravanje vode visoke kakvoće, za nove oblike energije koji mogu zamijeniti
naftu i dizelske strojeve za koje je ustvrdio da su razarajući, rasipni i opasni.

Smatrao je da se život održava implozivnom vrstom kretanja, dok suprotna,

eksplozivna sila rezultira uništenjem života. U svakoj situaciji aktivne su dvije vrste energije
koje uvijek rade sinergijski, u suradnji – toplina i hladnoća, gravitacija i levitacija, pritisak i
usisavanje te centrifugalna i centripetalna sila. Međusobno su suprotne, ali i komplementarne
i interaktivne na recipročnoj osnovi. Smatrao je da su toplina, elektricitet i gravitacija
međusobno povezani s hladnoćom, biomagnetizmom i levitacijom, što omogućuje nastanak
novih energija i oblika. Hladnoća, centripetalna sila, biomagentizam i dr. morali su biti malo
dominantniji kako bi evolucija napredovala jer su bili povezani s izgradnjom, stvaranjem
formativnih energija, dok je Schauberger elektricitet smatrao silom ili energijom koju priroda
koristi za dezintegraciju, razlaganje. Njegovo je stajalište bilo da je naša civilizacija nastala
eksplozivnim procesima, onima kojima se priroda koristi za razlaganje.

Levitacijska sila se spiralno uzdiže s dna prema središtu, a ne ide ravno prema
gore. Schauberger je takvo gibanje nazvao izvornim gibanjem. No, mehanički pronalasci
industrijske revolucije temelje se na obrnutom procesu. Naši strojevi rade spiralno prema van,
prouzrokujući buku, toplinu i pritisak. Fosilna goriva se uništavaju da bi proizvele energiju ili
gibanje te oslobađaju otrovni otpad. Schauberger je tu vrstu nazivao tehnoakademsko ili
tehničko gibanje, koje se temelji na pritisku, tj. spiralnom rastu prema van. Ono vodi
zagrijavanju, širenju i destrukciji komponenata, a priroda koristi to gibanje da bi
prouzrokovala raspadanje i truljenje. Zato je zapisao: „ Današnja tehnologija stremi naprijed
sa silama koje djeluju unazad.“

50
 Schauberger je zaključio da su ptice i ribe (čija su tijela izvedena da razviju
levitacijsku energiju) privučene svojim medijem dok se kreću. To je suprotnost tehnologiji
koja pokreće sve naše strojeve jer tehničko gibanje odbija i potiskuje. Izvorno gibanje poziva,
privlači. Zato je Schauberger zapisao: „Ptica ne leti – nju se leti. Riba ne pliva – ona je
plivana.“

U potoku s pastrvama to je i demonstrirao. Zamolio je kolege šumare da u kotlu

zagriju vodu 150 metara uzvodno od mjesta na kojem se nalazila pastrva. Kad je voda
proključala, dao im je signal i izlili su vodu u potok, a on je 150 metara niže držao pastrvu na
oku. Čim su izlili kipuću vodu u potok, pastrva je istog trenutka počela mahati repom što je
brže mogla i počela je plivati unatrag. Više nije mogla plivati prema naprijed. Topla je voda
omela i prekinula prirodni tok levitacijske energije koja je održavala pastrvu na mjestu, a
pastrva se nije mogla vratiti na svoje mjesto dok se tok energije nije ponovno uspostavio.
Uvođenjem topline, došlo je do kaosa, zaključio je Schauberger, a ljudi također uvode
kaotičnu toplinu u okoliš u kojem se toplina koristi isključivo za uništavanje, umjesto da
koriste sustave kojima bi se smanjila toplina i dozvolilo životu da se razvije jer život ne ovisi
samo o toplini, već i o hladnoći. No, stvaralačke energije su uglavnom nevidljive, dok su
rušilačke energije vidljive. Važan dio Schaubergerovih teorija bilo je pitanje strukture vode.
Zaključio je da je voda najgušća na 4° C (anomalična točka vode) i u vrijeme punog Mjeseca
te da postoji puno slojeva u strukturi vode koja teče.

Opće je poznato da je voda neobična supstanca te da je gušća u tekućem nego u

krutom stanju, pa led pliva na površini vode. Kako je voda najgušća na 4°C, Schauberger je
zaključio da će svaki dio vode koji se odmakne od anomalne točke (zagrijavajući se do pet
stupnjeva ili hladeći prema tri stupnja) proširiti i time će se kretati prema van u svim
smjerovima. Obrnuto, svaka voda koja se hladi ili zagrijava prema anomalnoj točki, postaje
gušća i sažima se. To privlači više vode pa tako sloj vode na anomalnoj točki od 4° C skuplja
svu okolnu vodu.

U podzemnoj vodi ispod nas djeluje pulsirajući ritam proširivanja ili

zgušnjavanja vode prema promjenama temperature u danu ili godišnjim dobima. Ako je biljni
pokrivač odstranjen, tlo je izloženo izravnoj sunčanoj toplini, pa toplina gura gornju granicu
podzemne vode dublje. Sve dok je površina zaštićena vegetacijom i zadržava se na stalnoj
temperaturi, voda će se probiti do površine. Viktor Schauberger je u mnogim prilikama mjerio
temperaturu izvorske vode u trenutku izviranja iz zemlje i otkrio da je voda iz planinskih
izvora zaista na ili blizu temperaturi od četiri stupnja Celzija. U jakim izvorima voda zadržava
takvu temperaturu cijele godine.

U temperaturi vode krije se drugi dio objašnjenja kako su Schaubergerovim

kanalima za spuštanje trupaca mogle ploviti klade teže od vode koja ih je nosila. U tim
kanalima on je na nekim točkama ispuštao iskorištenu, a punio korita svježom, hladnom
vodom tako da se postupak odvijao cijelim tokom.

51
 Kako su drveni kanali za spuštanje trupaca, koje je gradio posvuda u središnjoj
Europi, već privukli pažnju šire javnosti, nije vidio zašto se jednako načelo ne bi moglo
primijeniti kod vodovodnih cijevi. Sve dok je drvo dobre kakvoće i dobro položeno, potrajat
će dulje od željeznih cijevi.

I ne samo to, vratio se zamisli koju je prvi put primijenio kod kanala za
spuštanje trupaca, inspiriran plivanjem vodene zmije. Na stranama kanala je zamislio lopatice
za vođenje od posrebrenog bakra pričvršćene na unutarnje stranice cijevi koje će poticati vodu
da teče kružno-spiralnom prostornom krivuljom, okrećući se oko sebe. Voda potaknuta da
teče u takvom kanalu ovim gibanjem postaje zdravija jer joj ono omogućuje da sve nečisto
izbaci u vanjski dio cijevi. To gibanje daje vodi snagu da protječe sredinom cijevi
poboljšavajući kakvoću i, također, održavajući zdravim drvo cijevi. Na odredište stiže zrela,
zdrava pitka voda. Schauberger je napisao: „Učestalost raka kod ljudi povećava se srazmjerno
dužini glavne željezne vodovodne cijevi iz koje oni piju tu vodu.“

Poznato je i mnogo drugih njegovih izjava o vodi:

“U svakoj kapi izvorske vode sakriveno je više sila nego je u stanju proizvesti
jedna elektrana.“

„Znanje je mrtvo ako se ne prenosi dalje, ono je kao voda, ako stoji se zasmrdi.“

„Jednog dana u ovom stoljeću će cijena jedne boce izvorske vode biti veća od
cijene boce vina!“

Ne da je time šokirao javnost nego je bio i u pravu, a Jules Verne je 50 godina

prije Schaubergera prozborio da je voda ugljen budućnosti to jest energija budućnosti kada se
strujom razdvoji u kisik i vodik. A ona bi u budućnosti pokrila naše potrebe opskrbe
energijom.

„Zrela voda“- ona prikladna za konzumaciju, je po Schaubergeru samo voda

koja sama po sebi izlazi iz zemlje. Dubinske bušotine nisu tako pogodne jer voda još nije
zrela, a kišnica također ne valja jer još nema geosferne napone u sebi. Dobri se izvori
prepoznaju po tome da u zimi, kao i po ljeti, jednakom snagom izviru, svejedno dali je suša ili
je kišovito.

Od životne je po njemu važnosti, da se sačuva voda, zemlja i zrak, jer će inače

propast čovječanstva dalje napredovati. Sa prirodi sklonim tehnikama ne može čovječanstvo
steći samo bujniji rast jestivih kultura i besplatnu strojnu snagu, nego i duhovno uzdignuće,
koje će ga spojiti sa višim sferama života. Sve bi to doprinijelo dubokim promjenama u
društvu nakon kojih sadašnje vladajuće strukture ne bi više postojale. Kada bi nestala borba za
opstanak, sirovine i robovlasnički sustav, vladajućima bi tada nestala sredstva kojima drže
sada stanovništvo u ovisnosti i kontroli. Po Schaubergeru su stare pretpovijesne civilizacije
bile upućene u te povezanosti i u stanju, sa minimalnim naporima postići basnoslovne urode,
52
izgraditi građevine poput piramida i ogromne hramove, pa tako stvoriti rajske uvjete. Na
žalost je to znanje iz raznih razloga zaboravljeno.

Za njega valja dodati da je 1934. po preporuci bugarskog generalnog konzula

primljen u ured Adolfa Hitlera kako bi predstavio svoje planove za dobivanje energije
alternativnim metodama. Taj susret je bio totalni promašaj, Hitler je Schaubergera u dnevnom
izvješću opisao kao varalicu, dok je sam Schauberger bio uvjeren da je pridobio Hitlera za
svoje izume. 1938. godine dobije priliku da drži predavanje tehničarima i menadžerima firme
Siemens, nakon čega je odlučeno da se po njegovim planovima izradi pokusna aparatura.
Zatim je sve osiguravao Gestapo, glavni stožer Wehrmachta je konfiscirao njegove strojeve i
on je zamalo likvidiran u KZ Mauthausen.

1944. bude u svojoj 59. godini prisilno regrutiran, da bi za potrebe njemačkog

tajnog oružja „Wunderwaffe“ nastavio eksperimente u KZ Mauthausen, a kao pomoć je dobio
još 5 utamničenih znanstvenika. Pred kraj rata pobjegnu stražari i Schauberger je opet
slobodan, da bi ga odmah nakon toga Amerikanci dali staviti u kućni pritvor kako ga Rusi ne
bi oteli.

Za njegov rad se zanimao i 1956. ministar obrane Franz Josef Strauss, a 1958.
godine je pozvan u Texas gdje 3 mjeseci nastavlja svojim radom. Kada se želi vrati natrag u
domovinu, to mu se dopušta samo nakon što potpiše da se odriče svih svojih radova i modela
koje je izradio u Americi, i neće nikome do svoje smrti odati na čemu je radio. Zatim mu
uspije bijeg sa sinom natrag u Austriju gdje iznenada umire nakon pet dana, ili bolje rečeno
bude ubijen kako ne bi odao tajnu o stroju kojeg je smislio,a stvara besplatnu energiju. Tako
je okončao svoj život „Čarobnjak vode“, koji je nastradao jer je htio čovječanstvu darovati
ono što mu priroda nudi,ali mi to još ne znamo prepoznati.

Bez vode nisu bili mogući niti prastari drevni keltski obredi zahvalnosti gdje se
voda prolijevala u čast i zahvalnost bogovima i precima. Prva voda je bila posvećena „djedu
kamenu“ koji leži pred stablom života i predstavlja neistražene misterije, zatim je druid
desnom rukom škropio vodu za nebo, zemlju i četiri strane koji su čuvari svijeta. Prvo se
pozdravlja vodom istok, zatim se ide u smjeru kretanja sunca prema jugu, zapadu i sjeveru,
prije nego se druid opet okrene drvetu. Zatim vodu lije Gode (staro germ.“gotheit, Gott, onaj
koji lije bogovima“) blagim bogovima tako da mu curi sa vrhova prstiju na zemlju. Onda se
okreće prema jugu i lije vodu života prema jugu u čast umrlima čija žeđ se time ublaži,
precima koji mu za uzvrat zahvaljuju dobrim slutnjama, i za pale junake koji su žrtvovali
svoje živote za dobrobit plemena. Jer to je jako važno, pošto su često izgubili živote prije
nego su stvorili potomke koji bi im inače vršili u čast žrtvene obrede vodom. Ta voda se lije
između palca i kažiprsta prema zapadu, u smjer gdje sunce klizne iza obzora u drugi svijet, jer
u vjerovanju starosjedioca duše umrlih putuju prema zapadu. Za nježno lijevanje vode i
zahvalno sjećanje na njih, pokojni su vrlo zahvalni i uzvraćaju blagoslovom.

53
 Zanimljivo je i da se u nekim obredima naših starih lijevala voda za zle duhove,
demone i vragove jer su i oni dio cjeline i božanstvenog univerzuma. Za njih je trebalo lijevati
vodu da pronađu svoje mjesto u kozmičkom redu kako bi svoju karmu i sudbinu poboljšali.
Jer ako ih se hrani sa mržnjom i odbaci, onda raste njihova mržnja, agresivnost i destruktivni
bijes. Bolje je da sva bića, pa i oni, budu sretni. Neka upoznaju put k cjelini. Tako ih se
pridobi i oni za uzvrat zaobiđu pleme pa mu nanesu manja zla.

Voda je medij koji se može programirati, nju mijenja i zračenje mobilnog

telefona koje vodu kaotizira. Antropozofski znanstvenici su kod temeljitih istraživanja
ustanovili, kako se kvaliteta vode i sa oblikom vidljivog mjeseca kod određenih planetarnih
konstelacija mijenja. Tako kod punog mjeseca voda ima drugu kvalitetu nego kod mladog
mjeseca. To znanje se redovito koristi kod biodinamičkog vrtlarstva. Voda, taj „senzibilan
kaos“, ne preuzima u sebe samo poruke iz vanjskog kozmosa, nego i iz unutarnjeg, iz
mikrokozmosa čovjeka.

Poznata je anegdota, kada se jadao jedan svrgnuti prijestolonasljednik koji je

obeshrabljen došao Leonardu da Vinciju, da ima vojsku ali nema šanse da povrati svoje
prijestolje. Leonardo je pošao u drugu prostoriju i ubrzo se vratio sa čašom vode koju je dao
plemiću da popije. Taj se je zatim iste noći vratio ohrabren i energičan u domovinu gdje je
osvojio svoje carstvo. Leonardova „ljuta voda“ koju je programirao željenim osobinama je
djelovala!

U keltskim bajkama je dovoljan tek jedan gutljaj vode da junak ozdravi, bude
spašen od smrti ili bi neplodna žena zatrudnjela. U određeno vrijeme voda za njih posjeduje
posebno ljekovite moći, kao na primjer u svibnju kada sami bogovi ulaze u vodu. Kao njihovi
keltsko-germanski preci uzimaju još sada seljaci u nekim pokrajinama Njemačke prije izlaska
sunca „Uskrsnu vodu“, a pri tome ne smiju govoriti i gledaju prema jutarnjem suncu. Takva
voda se ne pokvari cijelu godinu i djeluje kada se pije ili pere uvijek ljekovito. U srednjem
vijeku se spominje kako je najbolje kupati se kada mjesec otpada i bude uži, a i to kada se
nalazi u hladnim znakovima kao što je ŠKORPION, RIBA ili u RAK. Nepovoljnim
vremenom za kupanje se smatrala zima, dani kršćanskog posta i vrući „pasji dani“ (pun
mjesec kolovoza) koji su u godini bili suprotni djevičanskim danima proljetne božice Vesne
ili germanske Birgit. Ponegdje postoje i vjerovanja kako je u pasjim danima voda u jezerima,
na izvoru ili u ribnjaku otrovna „jer u nju mokri jelen i zmija ispušta svoj otrov“.

Tu je zanimljivo rukovanje i izrada rašlja koje je podređeno zakonima keltskih

travara, a ne može svatko odrezati ljeskovu šibu. Ona se reže najbolje za vrijeme 7 glavnih
keltskih blagdana (ne računajući Samwhain jer nije povoljan). Najbolje je kada je taj termin
na mladi mjesec ili tri dana nakon njega, a tada se kreće prije izlaska sunca ili u ponoć, ali
može i u podne. Ne smije se govoriti i mora se dolaziti gol bez da se bude viđen ili vidi ikoga
drugog do izabrane lijeske. Sa licem prema istoku ili izlazećem suncu se treba tri puta
pokloniti drvetu, pozdraviti ga i blagosloviti. U mislima se moli drvo da učini ono što se od
njega traži, da nađe i otvori mu svoju dušu kako bi rašlja dobila svoju snagu. Kelti su molili

54
rogatog Cernunnosa (za kršćane šumskog vraga), gospodara dubina, gospodara duša i
elementarnih duhova. Kod rezanja se treba okrenuti leđima prema grmu i granu potegnuti
preko gole guzice među svojih nogu. Zatim se grana jednim brzim rezom odreže da ju drvo
opet ne potegne k sebi. Taj dramatičan proces je sličan rađanju, čarobna šiba bude među noga
rašljara rođena i prerezana joj pupčana vrpca, zatim se prema njoj odnosi kao prema živom
biću. Za šibu se šivala odjeća i poleglo je u kolijevku, a nakon što je posvećena već
spomenutom ljekovitom „uskrsnom“ vodom dobila je svoje ime i pelene. Tradicionalno se za
rezanje nije koristio metalni nož nego oštrica od kremena. Sada se imalo predmeta koji je
imao doista mnogo moći, i koji je bio vrijedan svih napornih obreda. Duhovi prirode koji se u
vjetrovima i oblacima, u kiši i tući, u kondenziranoj vodi i rosi fizički manifestiraju imaju
svoje duhovne duše u onome svijetu, a ljeska je most do njih. Tako postane razumljivo zašto
su staroeuropski šamani i keltski druidi koristili lijeskine šibe da prave kišu, usmjeravaju
gromove i vjetrove, a oblacima pokazuju njihov put. Sposobnost da se tako utječe na vrijeme
je svugdje na svijetu priznata šamanska djelatnost.

Pošto je sada aktualno, valja spomenuti i POPLAVE. Neki si misle da je to

samo voda i ništa više. Ne da se tu svašta događa od raznog kriminala kao pljačke i prodaje
hrane i pitke vode po lihvarskim cijenama, nego se i štakori, zmije i svašta drugo spašava u
višim dijelovima kuća. Ako ima hrane oni se jako namnože, mnogo divljači i stoke ugine, a
voda sve poplavi i spoji sa septičkim jamama i kanalizacijom. Tako vodeni val kilometrima
može raznositi klice i patogene bakterije. One se nakon povlačenja vode posuše u smrdljivu
prašinu koje vjetar raznosi desetke kilometara ili čak mnogo dalje. Ako nije ništa neobično da
južni vjetar čak do nas donese fini pijesak sa Sjeverne Afrike i Sahare, kako ne bi onda i te
patogene klice.

Ljudi će se kod poplava spašavati na uzvišenim mjestima i tu je onda gužva,

nered i kaos koji valja izbjegavati i maknuti se od rulje. Ako se ima sreće da se može uzeti i
spasiti jedan ruksak sa opremom je to odlično, a moramo se sjetiti i gdje smo inače naišli kod
poplava ceste pod vodom, pa moramo poznavati najviše i najsigurnije putove za evakuaciju, i
to nekoliko da postoje alternative ako je glavni put uništen. Najgori scenarij bi bio da se
odjednom otope snijegom pokriveni vrhovi Alpa. Vodena bujica bi bila ogromna i sve trgala
pred sobom. Jedino bi nas upozorenje na vrijeme moglo spasiti, ali onda bi vladao i kaos na
cestama, pa valja zato imati neku klijet na brdima gdje je već sve spremno za daljnji život
nakon „bijesne prljave vode“.

Nije samo voda u obliku poplave opasna. Sjetite se samo snježnih mećava po
zimi. Snijeg može okovati cijeli region i onemogućiti izlazak iz kuća. Tek tada ljudi uvide
stvarnu situaciju, koliko smo ranjivi i nemoćni. Padne li kome na primjer nož ili nešto
vrijedno u prljavu tekuću vodu poplave, nepovratno je izgubljeno jer to više nećemo pronaći u
mulju. Jednako je i sa snijegom. Sve je izgubljeno do topljenja snijega možda tek u proljeće a
to može biti kobno ako nam je ta stvar od presudne važnosti za preživljavanje!

55
 Kako bi se pripremili na „živu vodu“ valja već sada čim više piti vodu iz izvora
a kasnije i iz bistrih potoka. U njima sve vrvi mikroorganizmima na koje se naša probava
mora opet priviknuti. Ne da je samo voda iz vodovoda sterilna, nego ona i klorom dalje
uništava naše crijevne mikroorganizme koji imaju ulogu razgraditi hranu. Na početku će nam
se činiti kada popijemo vodu iz nekog potoka kao da nam nešto kruli u želucu i crijevima, no
to je sasvim normalno, a neke će čak slabo boljeti trbuh. Ali ako se sada već priviknemo na to,
izbjeći ćemo mnoge probleme onda kada će nam najmanje trebati. Zato izbjegavajte život u
sterilnim okolinama, jer vas one čine neotpornim!

Nema li baš nikakve druge vode, možemo po jutarnjoj rosnoj travi vuči svoju
košulju i onda stisnuti da se voda iscijedi. Ili pronađemo neki zapušteni vinograd i u fazi
vegetacije prerežemo čim bliže pri dnu i korijenu biljku da iz nje iscuri voda u neku posudu.
Jednom sam u vrućinama srpnja prepilio topolu debljine moje noge, iz panja je izlazila voda
kao iz izvora, pio sam je makar je bila malo gorka i utažio si tako bez ikakvih posljedica žeđ.

Stari ayurvedski tekstovi inače preporučuju pijenje vode pohranjene u bakrenim

posudama, jer se vjerovalo da bakar ima antimikrobna i bakterijelna, antikancerogena i
protuupalna svojstva. Sadhguru, indijski mistik, rekao je: „Ako se voda preko noći ili barem 4
sata drži u bakrenoj posudi, voda poprimi određene kvalitete koje su dobre za zdravlje i
energiju općenito!“ Ali valja koristiti bakrene posude bez njegove zelene patine koja je
otrovna, tako da staro suđe treba očistiti alkoholom ili otrljati pijeskom da nestanu zelene
naslage. Od tako preparirane vode nakon njene konzumacije rane brže zacjeljuju i usporava se
starenje. Voda regulira krvni tlak, rad štitnjače, otkucaja srca i ublažava bol kod artritisa.
Stimulira mozak i dobar je tonik za jetru, slezenu i naš limfni sustav.

Indijanska limunada od cvjetova kiselog ruja. Cvjetovi se zaliju hladnom vodom

i sve odstoji pola sata da ruj pusti kiselinu. Zatim se zašećeri, procijedi i spremna je za
konzumaciju.

56
Sakupljanje osvježavajučeg i zdravog soka od breze traje tek oko tjedan dana, sve dok ne
propupaju listovi nakon zime:

57
Schaubergerov čuveni bakreni plug za oranje:

Vukovarski branitelj Nikola Šibarić, osuđen u ratu prije 20 godina od neprijatelja na smrt, koji
sada živi u Varaždinskim Toplicama je samoinicijativno 2013. godine izvor „Leskovečki
curki“ na Kalničkom gorju sanirao da putnici uz cestu imaju besplatnu pitku vodu!

58
Kupanje na staropodravski način nakon znojenja u sauni:

Istraživanje jedne napuštene ledenice uz dvorac u Podravini:

59
Upoznavanje sa tajnama podzemlja u utrobi brda,u labirintu od 3,5km,največeg poznatog
vojnog aerodroma u Europi „Željavi“ :

60
 4. HRANA

Hrana je poveznica između čovjeka i prirode. Čovjek je bezuvjetno preko hrane

povezan sa prirodom, a krivi odnos je dugoročno štetan za čovjeka. Mi smo ono što jedemo,
kod jedenja ne unosimo samo hranljive tvari u sebe, nego antitijela i informacije sa tog tla
gdje je hrana rasla ili živjela. Bolesti koje se pojavljuju kod ljudi u konzumnom društvu su
nuspojave neishranjenosti makar su sami ti ljudi često pretili. Oni se tove hranom koja je
siromašna vitaminima ali bogata uljima i šećerima koji debljaju. Tijelo nam traži vitamine, a
mi mu dajemo ono što već ima i tako nastaje začarani krug koji završava u bolesti i
prijevremenoj smrti.

Drugi problem su informacije tog tla koji često nije niti prava zemlja, pa je
hrana njima osiromašena, ili je pak to raslo na drugome kraju planete gdje vladaju druge
vibracije koje nisu sinkronizirane sa ovdašnjim pa zbog krive rezonance nastaje kaos u našem
tijelu kada ono uvuče te informacije u sebe.

U današnje vrijeme naprednih poljoprivrednih strojeva jedna osoba može

obraditi 8-10 puta veću ratarsku površinu nego prije 100 godina. Manje je poznato da zemlja
sada daje tek osminu ili desetinu onog uroda kao nekada, upravo zbog takve obrade. Štetno je
korištenje željeznih plugova i ostalih alata, umjetno gnojenje, skidanje gornjeg zaštitnog sloja
zemlje, korištenje centrifugalnih plugova i krivo kompostiranje.

Naša zemlja je negativan pol. Ona privlači, dok pozitivna atmosfera izvršava
pritisak na nju. Između ta dva pola je neutralna zona gdje nastaje život, područje površine
zemlje i ono neposredno ispod nje.

VIKTOR SCHAUBERGER je bio majstor promatranja prirodnih fenomena i

sva njegova razmišljanja se temelje na tom promatranju. Istodobno je istraživao stare metode
obrađivanja zemlje koje su bile u čudnovatom skladu sa prirodom, umjesto da budu njen
neprijatelj kao one moderne sada. Tako je i opazio da klepanje kose stvara u metalu električni
napon i pražnjenje kroz fino nazubljenu oštricu kada se ona zamahne u plitkome kutu kroz
hladnu rosnu travu. Tako bude trava od animalske struje (životne energije) koja teče od vrha
kose do njenog kraja spržena, pa se rana odmah zatvori. Tako zemlja kao i odrezana hrana za
stoku ne može izgubiti svoju snagu i hranljivost jer je drška kose izolirana i ne mogu se
energije isprazniti, nego kod reza dođe do spomenutog kratkog spoja. Kada se pojavi sunce,
kosa se isprazni i svakim stupnjem topline u zraku postane posao teži, dok ne stane, svejedno
koliko je kosa oštra. Livade kojima se pravilno gospodari i njih se sa pravilno klepanim
kosama ručno kosi ne gube na vrijednosti tla i ne trebaju biti gnojene. Dok one koje se kose
strojno sa noževima koji horizontalno kližu jedan na drugi brzo propadaju ako ih se ne gnoji,
a to je čest slučaj jer gotovo da više i nema ljudi koji bi travu ručno kosili. Nisu bez razloga
stari seljaci, koji su voljeli svoju zemlju ljubomorno čuvali svoje kose i alate, klepali ih
61
navečer da bi se preko noći mogle napuniti. Čak su i pazili gdje ih čuvaju jer ni u kojem
slučaju nisu smjele visjeti na suncu.

Iznimno fini odnosi električnih napona u zemlji, biljkama i vrtnome alatu su

presudni za napredak ili propast vegetacije. Današnji „strojni čovjek“ nije svjestan koliko
grubo (sa svojim mašinama) intervenira u tim osjetljivim odnosima. Seljaci švicarskog
Emmentala koji žive u skladu sa prirodom i ljudi drugih Alpskih regiona odlaze još sada u
pola pet ujutro na ručnu košnju koja im je prvi posao u danu.

Kada krava na livadi iščupa vlati trave sa zemlje, onda ispusti zrak kroz nozdrve
na te rane, i tako promjeni sastav zraka. Tu dođe do jakih suprotnosti i pojave se
kompenzacijske sile koje trenutno zatvore rane na bilju. Ono što je krava povlačenjem
rasklimala, ona brižno stisne svojom težinom natrag i vrati tlu mnogostruko više topline
natrag, nego je izvukla iz njega čupajući travu te stvarajući pri tome vakuum.

Naponi energije iz tla su i kod zalijevanja jako bitni. Ako se tlo zalije u vruće
podne sa hladnom vodom, iznenadnim hlađenjem nastane otpuštanje tla i smjer energije se
zbog promjene temperature promjeni. Ne stvara se više napon i energija levitacije (koja bi
vukla vodu u biljku -adhezija). Energija života se isprazni u tlo i biljka ugine.

Prije se TLO POBOLJŠAVALO i GNOJILO GRANAMA CRNOGORICE.

One su se rezale kada je u njima bilo najviše sokova, zatim bi se iglice rezale noževima u
najsitnije komadiće i oni bacali na polja. Seljak je tako došao do vrijednih minerala koje je
trebao da zaliječi ranjenu zemlju nakon oranja.

Postojao je i običaj da se KVALITETNA GLINA u vodi koja se navečer hladi,

sa drvenom žlicom snažno umiješa. Kada se miješalo na desno, tonska se ljestvica pjevala na
gore, a kod miješanja na lijevo ljestvica se pjevala na dolje. Kroz fermentacijske procese, bez
sunčevih zraka koje nisu mogle probiti mutnu vodu, vezale su se sile koje su se kroz bučno
pjevanje pritisnule ispod površine vode. Dobra glina u sebi ima aluminij koji se od pjevanja u
najfinijim česticama odvaja od gline i veže za vodu. U rano jutro seljak je odnio drvene kante
sa tim blatom na polja, uzeo grančice pelina koje je umakao u blato i njime kao svećenik
škropio i svetio zemlju. Time je postignuo da aluminij u najfinijim dozama pokrije polje kao
kada aluminijsko suđe oksidira i napravi zaštitan sloj. Kada na taj aluminij padne topla kiša
on se raspadne u bijeli snježni oksid i tako nastane još jači napon.

Drugi način prepariranja površine je bio da se STRUGOTINE ROGOVA i

BAKRA umiješaju također u vodu koja se hladi. Tu je potrebno još neko sredstvo koje veže
ugljičnu kiselinu kao što je to vapno u prahu, a sve se opet miješa tako da sunčeve zrake ne
smiju pasti na tu vodu. Sa tim preparatom poškropljene zemlje i kod najveće suše ostaju
hladne i vlažne. Veći prirod zemlje nakon te zaštite površine tla iznosio je oko +30 %.

Jednako važno kao njega površine i napon tla je utjecaj sunca na oranice. Zato
se uvijek oralo tako da sunce u podne padne u kutu od 90 stupnjeva na smjer oranja, ali to i
62
ujutro i navečer kod onih krajeva koji su bili najbliži suncu. Oralo se, dakle, polukružno
prateći putanje sunca na nebu tako da pola zemlje (kako su brazde) uvijek bude na suncu a
druga polovica svake brazde u hladu. Tako nastanu promjene napona od kojih nastane voda, a
to je bolje za oplodnju i rast biljaka. Jednaki princip se može vidjeti i na jako zakrivljenom
kamenu koji ako leži pravilno prema suncu,on bude ispod sve vlažniji ako u njega jače grije
sunce. Taj fenomen koriste stari iskusni ribiči jer tu uvijek nađu gliste. Oni takvo kamenje
ostavljaju blizu ribolovnih mjesta da, kad dođu, stalno imaju svježe gliste i ne moraju ih nositi
sa sobom.

Model, uzor i princip uljanog sloja, i njegov značaj se može vidjeti na sjemenju
koje u jesen padne na šumsko tlo. Slabo jesenje sunce izvuče kisik iz njega, pa iz njega zatim
izlaze visokovrijedna eterična ulja koja se odmah stvrdnu i okružuju sjeme jako finim i tvrdim
uljnim slojem. Kisik koji potpomaže truljenje ne može ući u sjeme i ono je zaštićeno. Iz tog
razloga se sjeme nekada na tavanima miješalo drvenim lopatama (da se sjeme ne izgrebe)
kako se nebi pokvarilo.

Stari lugari i seljaci su, na Alpama, hodali po livadama gdje se po danu

isparivala rosa, tako da su im cipele pokupile tanki svijetli uljani sloj koji ih je štitio od kišne
vode bolje nego išta drugo. Oni su to nazivali “posljednja pomast“, koju poprimi svako sjeme
da bude vodonepropusno i snažno do klijanja u proljeće. Čak na vrlo suhoj zemlji rast takvog
sjemena je bio jako dobar.

Stari ruski seljaci su držali određeno sjeme danima u svojim čarapama da ga

tako toplinom impregniraju i dobiju enormne prinose. Šumari su šumsko sjeme znali
pomiješati sa malo pijeska ili gline, onda to zamotali u krpu i danima nositi u svojim gaćama
blizu svojih testisa. Ta bliskost je aktivirala obostrano buđenje klijavosti sjemena. Sa takvim
sjemenom se uspjelo zasaditi šumu tamo gdje je do tada svaki pokušaj propao. Povezanost sa
prirodom i dubok odnos sa duhovnim svijetom vidljivi su u seljačkoj intuiciji i lukavštini. Oni
su još poznavali vrijednost pravilnog unutarnjeg stava i osjećaja.

Stari seljak je kod svakog posla tražio njegov smisao i nije se žurio. On je znao
da se ovdje radi o određenim osjećajnim utjecajima, gdje nema mjesta žurbi niti sili.

Jedna sasvim druga stvar je korištenje željeznih ili bakrenih alata kod obrade tla.
Željezo izvlači iz tla biljkama potrebni magnetski napon, isprazni naboje iz tla i vode u njemu.
Tako su zemlje koje su obrađene zastarjelim turskim drvenim plugovima dale više uroda nego
one koje su orane modernim željeznim plugovima. Ako se u tlu nalazi hrđa koja je nastala
struganjem pluga po oranici, tlo i voda u njemu izgube naponske snage, voda klizne i spusti se
niže u tlo i zemlja se isuši. Kod plugova od bakra se to ne događa. Bakar nije magnetičan i ne
prouzrokuje smetnje kod zemljanog magnetizma. Pokusi u znanstvenim studijama pokazali su
veće urode od 17-35%, u jednom slučaju i 100%. Čak se poboljšala i kvaliteta pečenog kruha
rađenog iz izraslih žitarica, ili otpornost krumpira na krumpirove zlatice. Te pokuse je
provodila „Landwirtschaftlich-chemische Versuchsanstalz Linz“ od 1949.-52.godine.

63
 U nekim samostanima je prije bio običaj da se polja i vrtovi obrađuju sa
bakrenim plugovima i drljačama, kojima se postepeno povisio prihod. Trenjem zemlje po
bakru u tlu se vežu magnetske sile, a željezom se oduzimaju. Kako se čist bakar zbog svoje
slabe čvrstoće brzo istroši, često se koristila njegova legura bronca ili mesing, znači 95%
bakra sa dodatkom od 5% cinka ili kositra. Ako se ipak nema ništa drugo osim čistog bakra,
on se može oplemeniti i poboljšati mu površnu tvrdoću kompresijom,hladnim kovanjem i
udaranjem čekićem po dijelovima alata koji se troše. Tako se kod čistog bakra postignu
najbolji rezultati i trajnost. Ne smije se zaboraviti kako je bakar jedini metal koji kaljenjem
postane mekan, zato ga se ne smije ugrijati i brzo hladiti u vodi, osim ako je poželjna ta
mekoća!

Schauberger je pomoću svojih znanja o spiralnim gibanjima osmislio

SPIRALNI PLUG, koji u principu radi suprotno od uobičajenih plugova. Njegov spiralni plug
od bakra radi centripetalno, tj. on okreće zemlju prvo spiralno prema unutra, i zatim kreće
aksijalno, a takvo spiralno umotavanje je princip koji stvara život. Običan plug se kreće prvo
aksijalno pravolinijski i onda pritiskom gura zemlju prema van. Vrsta i smjer pokreta je vrlo
važna kako bi se izradili pravilni molekularni unutarnji naponi. Okretanje zemlje, vode i zraka
je od odlučujuće važnosti. Samo u spiralnom kretanju, umotavanjem se komprimira i
kvalitativno uzdiže medij. Spiralni plug radi po istom principu kao i krtica, pa je i tu kopirana
priroda. Zahvaljujući obliku rala pluga, zemlja se gotovo bez otpora preokrene jer ne nastane
trenje i pritisak. Kako je zemlja negativan pol, ona je i vrlo osjetljiva na pritisak. Zato oranje
sa običnim plugovima djeluje vrlo destruktivno na finu strukturu tla. Spiralni plug je
predviđen samo za površinsku obradu tla, jer je Schauberger bio protivnik štetnog dubinskog
oranja.

Također je bio i sugovornik hladnog kompostiranja. Zagrijavanje hrpe gnoja od

trulnih bakterija i loš miris za njega su bili znak da su prevladale rastvarajuće snage zajedno
sa kisikom, jer utjecajem kisika dolazi do oksidacije i truljenja. Makar se nakon gnojenja
pospješuje rast i urod, postoji ipak mnogo bolja i kvalitetnija metoda HLADNOG
KOMPOSTIRANJA gdje se svježi otpad raspada, a ne truli. Kod tog hladnog raspadanja se
ne pojave patogene bakterije kao kod truljenja gdje se one hrane gnojem i tako snizuju
njegovu vrijednost, što je kod kompostiranja upravo destruktivno. Po Schaubergeru se kod
pravilnog kompostiranja pojave „zdrave bakterije“ koje uzrokuju zdravlje. Kako se stvara
hladno kompostiranje objašnjava princip njegovog „sanatorija za gliste“. Temeljni uvjeti
hladnog kompostiranja su zaštita od direktnog sunčevog zračenja, zaštita od kiše i zraka i
oblik jajeta. Mjesto se izabere ispod krošnje neke voćke poput stare jabuke. U sjeni drveta uz
stablo se iskopa rupa u obliku polukugle, ali tako plitko da se ne ošteti korijen. Zatim se drvo
omota i zaštiti sa papirom ili korom divlje trešnje kako ne bi bilo u kontaktu sa kompostom.
Kod raspadanja ovdje nastanu šupljine koje djeluju kao difuzni zračni kanal kroz koji dolazi
samo malo zraka do komposta. U iskopanu rupu na dno ide prvi sloj (40-50cm) od svježe
košene trave i drugog otpada, poput olupine krumpira, voća, lišće itd. Ono mora biti svježe ili
sušeno. Na to se posipa fini sloj bakrene i cinčane prašine koja se dobije kada se sa turpijom
turpijaju komadi tih metala. Zatim se posipa malo soli i šećera, izgazi da izađe zrak iz šupljina
64
i pokrije slojem zemlje i nekom folijom da zemlja ne može upiti električno pozitivno
napunjenu kišnicu. Kada se sakupe novi otpadi to se opet nasipa na kompost u sloju od pola
metra i posipa metalima. Na to dolazi sloj zemlje od 20cm debljine u koju je prije toga
umiješan pijesak iz nekog riječkog korita. I tako se dalje stavlja sloj po sloj, sve dok kompost
ne poprimi oblik jajeta. Oblik jaja je osnovni prirodni oblik koji osigurava najbolje odnose
energije i napona. Šupljine oko drveta se zapune sa lišćem da ne može ulaziti zrak, i sve se
lijepo stisne kako bi kapljice kiše koje padaju kroz krošnju smočile samo gornji tanki sloj
komposta i tako izgradile potreban površinski napon. Jedan takav kompost privlači u sebe sav
mikro život i gliste. One uginu u zimi i pretvore se u eterična ulja. Drugog proljeća se taj
humus sipa na vrtne gredice tako da ih pokrije slojem od pola centimetra. To se odmah alatom
od drveta ili bakra umiješa u zemlju tako da sunce ne padne na njega. “Nikakve štetočine se
ne pokažu na toj zemlji, drača gotovo da i nema, ono što bujno raste je najplemenitiji plod.
Drvo koje je štitilo kompost se u jesen savija od težine plodova koji su bez crva, 30% je veći
dugogodišnji prihod i veća kvaliteta je osigurana“, komentirao je Schauberger.

Kada se željeznim alatima obrađuje zemlja i gnoji umjetnim gnojivom u kojem

je i otpad iz ljevaonica željeza, od toga se voda u zemlji otpusti i vodom teški metali kao cink
i bakar nestanu u dubljim slojevima tla. Ali baš oni imaju ulogu da štite i zacjeljuju rane
zemlje koja je oštećena oranjem, inače voda postane ustajana i tlu fali energije. Bez tog
zaštitnog sloja zemlja ne može disati niti živjeti.

Schauberger nas uči da ako želimo nešto raditi ispravno neka se ogledamo u
prirodi, razumijemo je i onda kopiramo. Jer u prirodi je sve povezano i međusobno se
nadopunjuje. Kada bi mi ljudi koristili prirodne zakone, minimalnim bi naporima postigli
maksimalne učinke jer je izvorni smisao života učiniti komadić zemlje plodnim. Učiniti
zemlju plodnom znači organizirati sile tla tako da se majčinski impulsi isprazne u širinu i
ožive ono što duboko u zemlji sniva dok ne bude probuđeno. To znaju pokrenuti samo seljaci
koji su istinski vezani za zemlju i koji znaju da ona nije samo grumen mrtve materije, nego
pramajka kojoj smo za uzvrat njenoj ljubavi dužni barem zahvaliti tako da pazimo na te
zakonitosti koje će kasnijim generacijama omogućiti da ju nadalje mogu zvati majkom.

Uzeo sam si toliko vremena da počnem prvo sa razmišljanjima Schaubergera

koji ima gotovo identična gledišta na prirodu kao i Steiner, a oboje bi se moglo smatrati
reinkarniranim druidima, jer nam baš ta njihova stara keltska razmišljanja i mentalitet,
znanstvenim jezikom objašnjavaju. Obraditi zemlju, košnju i oranje je ono najosnovnije što će
čovjeka prehraniti, a sama košnja je preduvjet preživljavanja na selu. Ono je prvi posao kojeg
muškarac ujutro radi, a osigurava mu sjeno da preko zime prehrani stoku, koja mu uzvrati
tako hranjivim mlijekom. I njegov kruh svagdašnji se kao žito ručno kosio još prije 50 godina
kada nije bilo kombajna.

Kruh je naša glavna hrana i bez njega se gotovo ne može, tako niti bez žita, a
niti bez životinja kao krave i koze život nije lak. Prije je svaka obitelj imala barem 2 krave, a
tko je imao samo koze smatrao se sirotinjom! Sjećam se kako su stariji dječaci koji su uzgajali

65
zečeve i golubove bili ponosni, a curice kao i njihove mame gospodarile su kokošima,
purama, guskama i patkama. Ali sve je to na žalost nestalo pred ogromnim zalihama
nekvalitetne i jeftine hrane koja nas u supermarketima pokušava ugušiti.

Sve je to varljivo i osjetljivo, skladišni prostor je skup, a kad bi se ispraznile

police bilo kojeg supermarketa, u njegovom skladištu ne bi bilo dovoljno robe da se popuni
niti 20% svih njegovih polica! Tako da se roba naručuje gotovo svakodnevno iz centralnih
skladišta, a ona pak naručuju tjedno u fabrikama koje proizvode tu hranu. I sada pojedinac
može kupiti tek malu ograničenu količinu robe da se ne naruši ta ravnoteža. To može biti
jedan karton sa uljem ili šećerom, ali nam i trgovina može odbiti prodaju u slučaju krize ili
inflacije, jer joj je bolje čuvati robu nego prodati je u bezcijenje.

Država nema zalihe koje bi se čuvale da se prebrodi neka katastrofa, pa čak i

ono što se teoretski nalazi u silosima netragom nestane. Koliko je tek takvih skandala bilo u
medijima. Ovdje u Ludbregu je isto „nestalo“ žito koje su ljudi prodali,ono je bilo usisano u
silos gdje je „isparilo“, a ljudima nije plaćeno,za što nitko na kraju nije odgovarao!

Sjemenska hibridna roba je posebna priča jer iz njega izraste bilje čije je sjeme
onda neplodno ili izraste samo nešto zakržljalo što ne liči na tu biljku. Biznis sjemenskom
robom se može pretvoriti u način ratovanja i izgladnjivanje cijelih kontinenata jer seljaci više
ne koriste stare sorte i ne proizvode sjemensku robu, pa su ovisni o proizvođačima hibridnih
sorta sjemenja. Jednako je i sa umjetnim gnojivom. Bez njega gotovo da hibridi ne mogu
rasti, a sve više gospodarstva nema krupnu stoku koja bi stvarala prirodni gnoj koji bi barem
djelomično mogao zamijeniti umjetna gnojiva. Propadne li nam ta krhka moderna
poljoprivreda, stočarstvo bi nas moglo spasiti, ali niti stoke gotovo da više nema. Nije nam
ostao niti stoti dio onog što smo imali prije 100 godina. Zemlja je nekorištena makar se
mnogo lakše strojevima obrađuje, a prije se svaka slamčica trave uz putove ubrala, i milijuni
ovaca i koza pasli su dalmatinski krš gdje sada jedino šumski požari uživaju u neprohodnom
gustišu. Sam povrat stoke krupnog i sitnog zuba na nekadašnje stanje, u doba katastrofe i
gladi čini se nemogućim pothvatom.

Preostaje tako u prvoj fazi samo hrana koja se nađe u prirodi, to je velik šok za
naše razmažene nepce, a kamoli probavu. Ljudi će se pitati hoće li gutati tu suhu i neukusnu
hranu ili rađe gladovati.

Kao prvo moramo znati kako je naša sadašnja hrana prezasićena hranjivim
tvarima. Naš metabolizam je programiran tako da uzme tek onoliko koliko mu je potrebno i
zablokira ostale hranljive tvari da ne dođe do predoziranja koje dovodi do modernih srčanih
bolesti uzrokovanih solima, mastima i šećerima. Koliko duže organizam koristi taj način rada,
toliko mu je teže reprogramirati metabolizam u nekom vremenu oskudice da onda iz
siromašnih namirnica izvuče sve hranjive sastojke. U nekoj krizi iznenadne promjene u
metabolizmu i šok u tijelu pogubno bi djelovali na velik broj ljudi, pogotovo gdje bi ta
promjena bila drastičnija. Zato se preporučuje postupna prilagodba, ukoliko bi to uopće bilo

66
moguće. Druga stvar je siromaštvo naše sadašnje hrane sa vitaminima i mineralima.
Prirodnom prehranom dolazi se do predoziranja tim inače zdravim sastojcima, pa je i tu vrlo
važna prilagodba.

U prirodi su dvije najhranjivije stvari MED i JAJA. Med se oduvijek krao

divljim pčelama ili neopreznim pčelarima, a jaja pticama. Najukusnija su ona ĆUBASTOG
GNJURCA, a najveća ona LABUDA kojih ima 5-9 u jednome gnijezdu. Uz jaja su naši stari
znali ubiti i obje ptice odličnog mesa koje brane gnijezdo i ne bježe od njega pa ih je bilo lako
oboriti štapom kada napadaju. Tako se lako dođe do lijepe zalihe hrane koju valja skladištiti
da ne propadne. Meso se suši a jaja ukapaju u pola metra pijeska gdje ostaju svježa najmanje
mjesec dana. Godinu dana se mogu pak skladištiti u obliku tjestenine ako se ona dobro posuši.
Inače populacija ptica ne trpi ako se iz gnijezda uzmu samo jaja jer će stare ptice sa
zakašnjenjem izleći druga jaja. Tako da je sakupljanje jaja sezonski uvjetovano i dio
godišnjeg rituala prikupljanja hrane. Instinktivno se kroz iskustvo i poznavanje terena već zna
gdje su gnijezda, a svakodnevnim boravkom u prirodi opažaju se promjene u životinjama,na
terenu gdje se rade nova gnijezda i kada bude najpovoljniji trenutak za vađenje jaja.

U oba svjetska rata rađena su razna istraživanja kako najekonomičnije

proizvoditi hranu koje je nedostajalo. Tako su znanstvenici velikog krumpira prerezali u 3
komada i rezove ostavili da se zasuše barem tjedan dana prije nego bi ga zasadili. Urod od
jednog velikog krumpira koji je odrezan na 3 dijela je iznosio 30 krumpira, od prepolovljenog
krumpira je izraslo 24 krumpira, a od zasađenih klica jednog krumpira je izraslo jednaka
količina krumpira kao i kad se sadio cijeli krumpir, a to je bilo u prosjeku 13 krumpira.

Pomoću zajedničkog skladištenja JABUKE i KRUMPIRA njegovo se klijanje

može zaustaviti sve do lipnja, a meso pak, ili svježe ulovljenu ribu možemo barem dvostruko
duže čuvati da se ne pokvari kada se umota u LISTOVE KOPRIVE.

Površina od 800 kvadrata koja je zasijana krumpirom može prehraniti jednu

osobu cijelu godinu. Želimo li istu energiju unijeti u sebe kroz svinjetinu i slaninu, potrebno je
zasijati 2000 kvadratnih metara krumpirom sa kojim se onda tove svinje. Alternativa je
korijen BUJADI (lat. Pteridophyta) koji u tovu svinja ima veću hranidbenu vrijednost, a 65
kila svježeg korijena zamijeni čak 100 kila krumpira!

Devet puta efikasnije od svinjogojstva je sadnja maka. Iste kalorije daje mak na
tri puta manjoj površini od one koja se zasadi sa hranom za svinju, i tri puta brže izraste mak
nego je nama potrebno da nam svinja izraste!

Zanimljiv je i princip PLUTAJUĆIH VRTOVA. Oni se mogu izgraditi na

jezerima i usidriti negdje gdje budu sakriveni da ne postanu meta lopova. Princip je
jednostavan. Izgradi se podloga kao splav od crnogorice ili lakih drva kao vrbe ili topole. Na
plutajuću podlogu se nabaca sloj od oko 10 centimetara vodene vegetacije, zatim jednak sloj
sijena i onda sloj plodne zemlje od barem 20 cm u koji se sadi povrće i ono pušta korijenje do
vode. Ako se mnogo takvih vrtova spoji nastaje lijep komad zemlje, a ispod splavi u hladu
67
uvijek bude mnogo riba. Upitno je samo kako bi takav vrt prebrodio led i zimu kada se sve
smrzne, diže i spušta vodostaj, i nastaju strujanja vode suprotna ledu.

Imamo li prilike zasaditi komad zemlje, a vremena su nesigurna, valja nasade

zamaskirati kaotičnom sadnjom i pustiti da između biljaka ostane korov. Jedan uredan vrt se
iz daljine prepozna i lako postane meta lopova, zato ga je najbolje prerušiti u staro zaraslo
polje, a nastambu izvana zatrpati raznim krupnim otpadom i starom građom. Ako se loži vatra
neka to bude samo ugljenom ili skroz suhim drvom da nas ne odaje dim vatre. Želimo li da se
naš lampaš ili uljanica ne dimi, stavljamo fitilj u koncentrirani ocat i onda ga posušimo prije
paljenja.

Zasigurno će hrana postati opet ono najvrjednije što čovjek posjeduje, a ako mu
se to oduzme osudi ga se na smrt u mukama, tj. gladi. Da su se kradljivci i otimači prije
ubijali kad bi ih se uhvatilo mora biti svakome jasno. Kradljivca kokoši ljudi su na smrt
pretukli i probadali vilama ako su ga ulovili. Pljačka je od pamtivijeka bila priznata grana
ekonomije, svejedno jel se time bavio drumski razbojnik ili država preko poreza. Uvijek je
jači uzimao slabijem, ubijao ga i mrcvario. To nam je urođeno, takva je naša priroda. A
čovjek je doista onakav,kakav bi bio kad se ne bi bojao kazne.

Više od 75 % našeg sadašnjeg poljoprivrednog zemljišta nije pogodno za

zemljoradnju i bilo bi „neplodno“ kada se ne bi umjetno gnojilo!

Istraživajući stvarnu plodnost zemlje bez modernih umjetnih gnojiva dolazimo

do šokantnih otkrića. Samo bez hibridnog sjemenja i umjetnog gnojiva izrastao bi na primjer
kukuruz bez klipa ili samo sa zakržljalim plodom, a tu gdje sada stabljika ima hibridno sjeme
i umjetno gnojivo sada mogu izrasti jedan ili dva velika klipa! Alternativa umjetnom gnojivu
je stajski gnoj, ali nemamo niti više toliko stoke koja bi ga proizvodila. Zato je najvažnije
izabrati zemlju koja je sama po sebi vrlo plodna a to zahtijeva mnogo istraživanja na terenu.
Dobre su i snimke Google Earth jer se tu vide barem lošija šljunčana poljoprivredna tla koje
valja izbjegavati.

Nakon mlađeg kamenog doba, oko 8000. pr. Kr. u neolitiku su ljudi u zapadnoj
Aziji počeli uzgajati usjeve. Na taj način moglo se prehraniti 10 puta više ljudi nego lovom,
ribolovom i sakupljanjem plodova. Problem je nastao jer smo se previše namnožili i priroda
nas nije mogla prehraniti. Morali smo zagristi u kiselu jabuku i postati ratari- to je izgon iz
raja. Drevnim ratarima je za uzgoj usjeva bila prvenstveno potrebna voda. Rijeke i sustavi
umjetnih kanala imali su presudnu ulogu u drevnim agrokulturnim civilizacijama Egipta,
doline Inda i Kine. Zemljoradnici u srednjovjekovnoj Europi dijelili su zemljište oko sela u tri
polja. Svaka je obitelj (a to je bilo malo pleme) u svakom polju imala njivu od 12 hektara. Svi
su se pridržavali istog trogodišnjeg ciklusa obrade zemlje: svake godine jedno je polje bilo na
ugaru (odmaralo se) kako bi se obnovile hranjive tvari u tlu, a na preostala dva uzgajao se
ječam, zob, raž ili pšenica. Zatim se uvelo poboljšanje poljoprivrednih tehnika kao što je
četverogodišnja izmjena kulture. Poljoprivrednici su otkrili da ako na parceli iz godine u

68
godinu izmjenjuju kulture kao što su repa sa kojom se stoka hranila preko zime, djetelina,
ječam i pšenica, neće morati zemlju ostavljati na ugaru. Korjenaste kulture kao što je repa, i
mahunarke kao što je grah obogaćuju tlo pa tako i kvalitetu sljedeće berbe a kao gnojivo se
počela koristiti smjesa gline i vapnenca. Još prije sto godina se na isto polje sadio grah,
kukuruz i tikve-bundeve tako da si biljke pripomognu. Grah je koristio stabljiku kukuruza po
kojoj se penjao i stvarao hranjiv dušik za tlo da druge biljke mogu rasti, a veliko bučino lišće
zadržavalo je tlo sjenovitim tako da korov nije mogao uspijevati. Ljudi su koristili i gnoj od u
vodi umočene KOPRIVE, i sadili zajedno biljke koje su u simbiozi. Puževa goljaša koji su
napadali vrt se namamilo sa zdjelicom pive u koju su upali i utopili se, ili se protiv njih
zasipala barijera oko vrta širine oko jednog pedlja sa vapnom i piljevinom.

Gnojenje tla se može realizirati i pomoću snijega koji gnoji tlo pet puta bolje od
kiše! Inače tek 15% kiše uđe u tlo dok ostatak ispari, dok snijega 75% uđe u tlo i obogati ga
amonijakom, sumpornom i salitrenom kiselinom. Zato je dobro kod čišćenja snijega nabacati
ga na naš vrt ili u prirodi saditi na tim mjestima gdje je u zimi bilo najviše snijega.

Drugi jednostavan način gnojenja je onaj sa pepelom iz naše vatre (200g po

1m2) koji je bogat kalijem (7-10%), vapnom, magnezijem i fosfornom kiselinom (1-3%).
Najvrjedniji pepeo daje BUKVA, zatim HRAST, BREZA, ARIŠ i BIJELA JELA, a najlošiji
ispadne od SMREKE i BORA.

TERRA NIGRA ili TERRA PRETA je plodna zemlja umjetno stvorena od

indijanaca iz Amazone, ali se ta tehnika pojavila u zadnjih tisuća godina i na nekoliko lokacija
u Africi. Za razliku od uobičajenog procesa propadanja, tu se sastojci fermentiraju iz
mliječnih kiselina 4 sirovina. A to je biljni otpad, izmet životinja i ljudi, usitnjeni ugljen i
efektivni mikroorganizmi. Sve mora imati kontakt sa tlom i biti pokriveno sa zemljom da nije
u kontaktu sa zrakom i može fermentirati godinu dana,slično kao Schaubergerova metoda.
Ugljen nam inače otpadne kao nusproizvod kod destilacije drva kod dobivanja smole i katrana
za impregnaciju drvenih nastambi i čamaca, a trebao bi biti najmanje 10% te mješavine u terra
nigri. Čak i kod prethistorijskih naselja diljem planete pronađeni su slojevi terra prete debljine
nekoliko metara. To dokazuje da je tehnologija stvaranja te plodne zemlje moguća čak u
najprimitivnijim uvjetima, ali se s vremenom izgubila. Velika prednost je da takva zemlja
ostane gotovo neograničeno plodna, i naselja ne treba preseliti na plodne lokacije kao kod
klasične paljevinske metode nakon krčenja,gdje se tlo iscrpi za oko 5 godina. Uz to biljke
rastu mnogo brže, veći je urod, zemlji se vraća prirodna snaga regeneracije i zamjena je
umjetnom i životinjskom gnojivu!

Kada propadne civilizacija koja se temeljila na suvremenoj znanosti, onda ne

valja ponavljati stare greške,nego kod obnove valja tražiti nove putove u dosad alternativnim
naukama, kojima do sada nije pružena prilika.

69
 Za sve one koji se još sada stignu informirati, za daljnji studij mogu preporučiti
knjige naše domovine sina RUDOLFA STEINERA o BIODINAMIČNOJ POLJOPRIVREDI.
On je reinkarnacija drevnih čarobnjaka i na suvremen i znanstven način objašnjava magijske
tehnike u vrtlarstvu i shvaćanju prirode koja nas okružuje. Njegovi pripravci znaju biti
ljekovite trave koje fermentiraju u jelenovom mjehuru, kremen i gnoj u kravljem rogu ili bilje
zakopano u lubanjama domaćih životinja. Sve zvuči kao srednjovjekovna magija ali je
djelotvorno i korisno. Slobodno ga možemo uvrstati u isti rang sa Leonardom da Vinciem,
Franzom Bardonom, Viktorom Schaubergerom i Nikolom Teslom.

Drugi izvor nam može biti još živuća legenda SEPP HOLZER iz Austrijskog
sela Ramingstein koji vodi seosko gospodarstvo Krameterhof. On je vodeći svjetski stručnjak
i savjetnik za PERMALNU KULTURU. Izdavač je nekoliko knjiga i putuje svijetom po
nalogu raznih vlada da ljude nauči kako da od neplodnog tla najjednostavnijim metodama
naprave plodnu zemlju. On koristi svinje umjesto motorkultivatora koje izruju tlo i učine ga
plodnim, možemo ga smatrati jednim od najvećih učitelja današnjice. Najveći značaj je taj da
on uspijeva iz „najgorjih tla“ izvući ne samo maksimalno nego ih skroz preoblikuje u plodno
tlo. Treba se samo prisjetiti koliko je sadašnjim metodama poljoprivrednicima teže obraditi
tla, na primjer u brdovitom Zagorju, nego u podravskim ravnicama gdje se na obradu parcela
istih dimenzija potroši čak duplo manje goriva. Kad bi se koristile alternativne metode stanje
bi se temeljito okrenulo, a možda se ne bi ni sadile iste kulture kao danas.

Mi smo postali gotovo slijepi za prilike koje su nam sada direktno pred očima.
Ne možemo ih povezati a mogućnosti su nam gotovo neograničene kada bi ih samo znali
prepoznati. Jednu takvu akciju sam pokrenuo 2013. godine sa SADNJOM GINKO BILOBE
PO KALNIČKOM GORJU. U nekoliko dana sam po najljepšim vrhovima zasadio desetak
tisuća sjemenki. Po vrhovima zato što se ginko ne razmnožava jer su izumrle životinje koje su
se hranile njime i tako ga širile, a bude li drvo nakon tridesetak godina imalo plodove oni će
se otkotrljati nizbrdo i negdje proklijati nove biljke. Zasadio sam ginka jer postoji uzrečica
jednog uglednog znanstvenika koja kaže „da će ginko spasiti svijet od propasti“!

GINKO je biljna vrsta koja je preživjela stotine milijuna godina, a rasla je u

doba dinosaura na cijeloj planeti. Sada mu je postojbina u jugoistočnoj Kini. Tamo postoji
više primjeraka ginka starijih i od 3000 godina koji po stablu godišnje daju i do 1000 kila
jestivih sjemenki. Sjemenke veličine pistacije sadrže oko 38 % UGLJIKOHIDRATA, 4,5 %
PROTEINA i 2 % MASTI. U 11. stoljeću su bile toliko cijenjene da ih je Kineski Car
proglasio novčanim tributom sa kojim su se plaćali porezi. U mnogim pričama i bajkama
stablo ginka se spominje kao dom duhova pa je s toga cijenjeno i uživa veliko
strahopoštovanje, a sadi se uglavnom kao sveto drvo oko Japanskih hramova. Ginko je jedino
drvo koje je preživjelo atomsku eksploziju 1945. godine u Hiroshimi. Drvo je gorjelo ali iste
godine opet je propupalo i oživjelo. Ne samo da je njegovo sjeme hranljivo pa čak je i
delikatno, nego je i vrlo ljekovito- ono pospješuje cirkulaciju i pamćenje, smatra se
afrodizijakom, mogao bih nabrojiti toliko toga da popunim jednu stranicu. Ali najvažnije je da
svaki dan valja pojesti oko dvadesetak prženih ili kuhanih sjemenki. One nas čuvaju od

70
radijacije i štetnih posljedica nakon nje. I meso ploda koji se zove „zlatna marelica“ a smrdi
po raspadajućim mliječnim kiselinama je vrlo korisno. Ne samo da je odlično gnojivo, nego
baš zbog tih mliječnih kiselina može se koristiti za stvaranje TERRA NIGRE! Kod vađenja
sjemenke iz ploda valja to raditi golih ruku, svejedno što meso smrdi jer upravo ono LIJEČI
NAŠU KOŽU. Kiseline i voštani sloj ploda su ljekoviti, a naša koža se za tjedan dana oljušti i
nova koža je iznenađujuće zdrava i otporna! Ja sam osobno imao probleme sa kožom koja je
pucala na vjetru kada bi se mokra brzo osušila, što je bilo vrlo neugodno nakon ribolova sa
mrežama. Dvaput na dan se vade iz vode, koža na prstima ispuca i tjedan dana to peče, a
nakon slučajnog liječenja kod vađenja sjemenki ginka taj problem je skroz nestao.

Valja dodati da samo žensko stablo ginka daje plodove, pa treba zasaditi
nekoliko sadnica u blizini da ima i mužjaka koji mogu ženke oploditi. Biljka je jako osjetljiva
na presađivanje i najbolje ju je odmah tamo zasaditi gdje kasnije treba rasti ili se pak zasadi u
velikoj posudi i zajedno sa zemljom presadi kako se korijen ne bi oštetio. Drvo daje plodove
tek nakon tridesetak godina, pošto se sadio tek u parkovima plemenitaša i drvo bilo vrlo
dragocjeno je sada u nas vrlo rijetko. Jedan od dva najstarija ginka u Hrvatskoj i jedan od
deset najstarijih ginka izvan Azije nalazi se u Daruvaru, posađen je 1777. godine u perivoju
dvorca obitelji Janković, a 6 stabla od kojih su samo dvije ženke nalaze se u Varaždinu kod
meteorološke stanice na rubu parka gradskog šetališta. Plodovi padnu sa stabla uglavnom
nakon lišća, a najviše ih se da ubrati sa zemlje kada ih proljetno sunce otopi i oni se odmrznu
pa u velikim količinama pocure sa grana.

Mi se premalo zadržavamo u prirodi, gubimo dragocjeno znanje naših predaka i

ne učimo od naših starih kojih je s vremenom sve manje. Tako nitko više i ne zna kako mladi
LISTOVI BRIJESTA utaže glad bolje nego bilo koje drugo lišće, a žvakalo se u neolitu i
GLOGA (Crataegus monogyna), dok su se u jesen jele njegove brašnaste bobice. DIVLJA
JABUKA (Malus sylvestris) je možda njegov najbliži rođak, ona je Keltima i Germanima
bila najvažnije voće. Od nje se radio mošt, vino i ocat, sušila se i kuhao kompot. Divlja im je
jabuka dala potrebne vitamine da prežive hladnu zimu, a kod bolesti su se kuhale SUŠENE
BOBICE BAZGE kako bi ta kaša ojačala tijelo bolesnika. Neki su ljudi u to vrijeme maštali o
tome da se jednog dana obogate, pa će imati toliko hrane da im naraste trbuh, maštali su o
tome da postanu debeli!

Uobičajeno je bilo, još prije 50 godina, da siromah odlazi desetak kilometara do

velikog gazde da bi tamo cijeli dan radio samo za hranu i litru mlijeka kojeg bi doma donio
djeci. A u sezoni su u bogate krajeve kao na primjer Podravinu dolazili radnici iz siromašnog
Zagorja da pomognu kod berbe kukuruza. Njima je hrana koju su dobili kod svog rada bila
važnija nego kukuruz kojim se plaćao taj rad. Cijele kompozicije vlakova sa kukuruzom su
tako nakon berbe krenule za Golubovec, koliko je ljudi sudjelovalo, a oni se cijelu godinu
veselili berbi jer neće biti gladni. Tako su i siromašni Međimurci radili ovdje preko rijeke
Drave kod košnje naših velikih polja. Odatle njima pogrdni naziv „Koserci“ za nas Podravce,
koliko su nas zamrzili jer smo bili bogatiji od njih. Svaka lat kukuruza i svaki orah se prije
sakupio i čuvao, ljudi su cijenili ono malo što su imali i ljubomorno to čuvali. Bilo je i ljudi

71
koji su cijelu godinu čuvali kožu od špeka kojom su si svake nedjelje namazali usta i bradu,da
bi se onda hvalisali kako su se najeli špeka, a nisu ga možda niti godinama okusili koliko su
bili siromašni.

Evo još nekih korisnih savjeta: LJEŠNJACI su najduže svježi kada ih u

zemljanoj posudi zakopamo u zemlju i otvor zatvorimo opekom prije nego opet sve zatrpamo
zemljom- oponašamo vjeverice.

Dobro je znati da možemo kiseliti zelje i bez soli, jer trajnost kupusa ovisi
jedino o njegovoj velikoj količini mliječne kiseline, koja je usput i odlično sredstvo za
dezinfekciju.

Tko je prije morao teško i dugo raditi a nije si smio dopustiti da se razboli, jeo je
sirovi LUK, jer tko luka jede ne treba doktora.

TIKVE BUNDEVE su naši stari koristili za grickanje koštica i prešanje ulja od

bundeve, te za hranu ljudi i životinja, a dobro skladištena na mjestu gdje se ne smrzne može
stajati 6 mjeseci i biti konzumirana sve do kraja veljače. Važno je jesti mnogo sirovog povrća
jer kuhana hrana na dulje vrijeme pogoduje bolestima!

Ljudi su kao i sva živa bića oportunisti. Izabrat ćemo uvijek najlakšu opciju i
jesti samo ono što je najlakše pribaviti. Zato postoji opasnost da možemo naškoditi svome
tijelu jednoličnom prehranom, a na to valja ljude upozoriti prije nego je prekasno. Znam ljude
koje je netko uvjerio da se može preživjeti ako se jedu samo orasi, a oni su ih slušali pa nakon
nekoliko mjeseci završili na hitnoj. Svakodnevno se čuje o sličnim slučajevima, nedavno je u
medijima objavljeno kako je majka u Engleskoj hranila svog sina pola godine samo sa kozjim
mlijekom i od jednolične prehrane otkazali su mu organi!

Pošto je čovjek teoretski svejed i po svojoj konfiguraciji tijela više strvinar nego
lovac, valja i znati kako se PRAVILNO KUHAJU KOSTI. One se stave u hladnu vodu i
polako ugrijavaju, a nikako se ne smiju baciti u vrelu vodu jer se u njima ugruše bjelančevine
i začepe otvore da masti i srž uz njih ne mogu izaći, a svakako ih se treba razbiti svejedno
bude li to prije ili nakon kuhanja. Životinje koje su smrtno RADIOAKTIVNO OZRAČENE
treba u roku od 2-10 dana ubiti jer im do tog trenutka bolest nije dosegla vrhunac i meso im je
još jestivo jer se nije promijenilo i može se slobodno neograničeno konzumirati. Ako je
životinja jela ozračenu hranu, ne smiju se jesti njene iznutrice, kosti i meso blizu kosti jer je to
posebno radioaktivno.

Zato cijelu godinu valja sakupljati sve jestive biljke, onih jakih okusa manje a
neutralne i blage više, sve to sušiti i istući u prah koji se skladišti i može stajati preko godinu
dana do sljedeće sezone branja. Ako se onda nema ništa drugo za jesti, od mnogih se uzme
mala količina i skuha krem juha, da je uz to još neki kruh smo mi siti i zadovoljni. Tako ne
dolazi do predoziranja kao kada se uzastopce jede samo jedna biljka, a lako je preko ljeta
prikupiti čak 50 raznih vrsta biljaka.
72
73
74
75
76
77
78
79
80
 Uvijek valja oponašati životinje jer one najbolje znaju gdje ima hrane, a to je
ispod kamenja ili kore mrtvog drveta,i svugdje gdje bi se mogle sakriti neke životinjice da ih
veće ne pojedu. Udarajte štapom po zemlji i oponašajte kišu kao što kos tuče kljunom da bi
gliste same izašle iz zemlje bojeći se da bi se mogle utopiti.One se mogu istisnuti da iz njih
izađe zemlja pa ih se suši i melje u brašno koje je odličan proteinski dodatak hrani. I ja sam se
prije glupirao, pa rado šokirao ljude gutajući pred njima žive skakavce, gliste ili hrušte.
Srećom se nisam uspio zaraziti njihovim parazitima. Svi kukci su ponekad domaćini drugih
koji žive u njima i često ih iznutra izjedaju, zato ih sve prije konzumacije valja termički dobro
obraditi!

Uz Dravu na šljunčanome tlu koje nije nikada poplavljeno nađu se mali

maslinasto-sivi grmovi nalik spužvama veličine muške šake. To je ISLANDSKI LIŠAJ
(Cetraria islandica), biljna vrsta koja je zajednica gljive mješinarke i zelene alge, kod nas ga
inače ima po planinama u našim krajevima najčešće na Velebitu, Plješivici i Dinari. Naraste
do oko 10 cm visine, raste na tlu, i ne podnosi zagađeni zrak. Ljekovit je, a može se koristiti i
za jelo, a baš za to ga je najbolje sabirati isključivo za suha vremena od svibnja do rujna,
nekoliko dana nakon sunčanog i lijepog vremena kako bi biljni materijal bio suh. Nakon
čišćenja lišaja od različitih onečišćenja (mahovina, iglice bora,zemlje i druge vrste lišaja), suši
se u hladu i čuva na suhom mjestu. On se može drobiti u prah ili sjeckati na male komade,
preko noći se umoči u vodi a najukusniji je kuhan u mlijeku. Islandski lišaj je vrlo važan u
ekologiji jer je dobar pokazatelji onečišćene atmosfere. Mnogi lišajevi opstaju samo u čistom
okolišu jer su osjetljivi na koncentraciju sumpora u zraku. Tamo gdje on raste, znamo da je
zrak čist.

U zimi trebamo kvalitetniju hranu koja nam daje energiju, a u ljeti onu lako
probavljivu koja je puna vode i mi kroz hranu dolazimo do tekućine. Za samu probavu je
važno da ima dosta tekućine, zato se niti ne smije jesti kada je oskudica pitkom vodom jer
nakon jela žeđ će biti još veća!

Inače se i u najmrzloj zimi nađe neka hrana. Ima ZIMSKIH GLJIVA kao
JUDINO UHO ili PANJEVČICA, može se razbiti led, zabiti u mulj kolci sa omčama i okolo
ugurati sočne grane vrbe pa se uhvatiti koji DABAR, ili se kakvim drugim zamkama ulovi
neko meso,jer se sada točno vide putevi i prolazi životinja. A kada se snijeg rastopi možemo
iskapati korijenje i sakupljati proljetno bilje. Pojavom medvjeđeg luka povezana je i druga
hrana, na sunčanim vrhovima brda gdje je vjetar otpuhao bukvino lišće a ostale su sjemenke
koje proklijaju i imamo zdravu i energetski bogatu hranu. Taj period može potrajati i mjesec
dana jer u hladovini sjeme klija kasnije pa se može duže uživati u toj poslastici, a sjeme je
sada slatkasto i izgubilo je svoju otrovnu gorčinu koja inače ishlapi prženjem na vatri.

PROKLIJALE SJEMENKE i KLICE u Kini su poznate još prije 5000 godina.

One su probavljivije i ukusnije od neproklijalih, a izvanredno bogate bio aktivnim tvarima
važnim ZA METABOLIZAM i ODRŽAVANJE ZDRAVLJA. Kod klijanja sjemenki dolazi
do znatnih kemijskih promjena kojima se uvelike POVEĆAVA njihova PREHRAMBENA

81
VRIJEDNOST. Velik dio škroba iz sjemenki pretvara se klijanjem u šećer, a količine
vitamina C, B i E te provitamina A već nakon četiri dana klijanja povećavaju se 4-10 puta.
KLIJANJE JE ZAPRAVO NAJBRŽA I NAJEFIKASNIJA PRIRODNA PROIZVODNJA
ZDRAVE VITAMINSKE VEGETABILNE HRANE!

Tijekom ljeta i jeseni nije teško skupiti sjemenje s mnogih samoniklih jestivih
biljaka kao što su npr. DJETELINE (Trifolium), LOBODE (Chenopodium album), ŠTAVELJ
(Rumex crispus), ŠTIROVI (Amarantus), TRPUTCI (Plantago), GRBICE (Lepidium),
MASLAČAK (Taraxacum officinale), ŠIPAK ili DIVLJA RUŽA (Rosa canina) i drugih kao
što je PTIČJA GRAHORICA (Vicia cracca) najvažnija žitarica u prehrani krapinjskog
pračovjeka. Posebno je lako skupljati zrelo sjemenje od biljaka kojima su plodovi skupljeni u
obliku klasa, klipa ili metlice. Jednostavnim obuhvaćanjem i povlačenjem šake duž osi klasa
odozdo na gore sabrat ćemo punu šaku sjemenki, pogotovo kod KOPRIVE. Skupljene i po
potrebi očišćene sjemenke preko noći se kvase u mlakoj vodi, zatim isperu hladnom vodom i
prenesu u staklenku, te ostave da navlažene klijaju nekoliko dana, zaštićene od direktne
sunčeve svjetlosti. Za to vrijeme ispiru se vodom dvaput ili triput dnevno. Staklenka se može
prekriti gazom, a treba paziti da temperatura prostorije ne prijeđe 23-24 stupnjeva. Klice
razvijene na svijetlu većinom su zelene i bogatije vitaminima A i C od klica razvijenih u tami
koje su blijede, sadrže više vitamina B kompleksa, a nemaju klorofila ni karotina. Mnoge
klice sadrže znatnu količinu ŽELJEZA, FOSFORA i KALIJA. Vrijeme klijanja, a i poželjnu
veličinu klica treba podesiti prema vrsti biljke. Proces inače traje 2-6 dana, a duljina klica
treba iznositi između 1 i 3,5 cm. Proklijale sjemenke samoniklih jestivih biljaka većinom su
ukusne sirove i bolje ih je ne kuhati.

Činjenica je da oko nas raste oko 400 jestivih samoniklih biljaka. Ta

prehrambena raznolikost je ogromna, kada još dodamo da se može koristiti od gotovo svih tih
biljaka sjeme, cvijet, biljka i korijen koji imaju drugačiji okus i hranidbenu vrijednost. Tu je
onda nekoliko stotina jestivih životinja, od sisavaca, ptica, kukaca, riba i vodozemaca. A kada
dodamo još 200 stotina vrsta jestivih gljiva, možemo biti sretni kakvo nas blagostanje
okružuje, koje treba samo znati prepoznati da bi se zagrizlo u ukusan zalogaj.

Najvažnije je svakako iskoristiti svaku priliku i sakupljati kao pomahnitali luđak

čim više hrane kada nam se pruži ta mogućnost. Više neće vrijediti pravilo da u svako doba
možemo naručiti pizzu ili kupiti kakvu drugu hranu, što je dovelo do toga da više ne stvaramo
zalihe jer nam nisu potrebne. U prirodi se neka hrana pojavljuje tek jednom u godini, ili kao
što su to neke gljive,mogu izostati čak 5 godina. Zato je neophodno stvarati ZALIHE, nikad
se ne zna hoće li nas snaći kakva NEZGODA ili DUGOTRAJNA BOLEST. Možda moramo
prehraniti još nekoliko ljudi ili nam trebaju zalihe hrane kao sredstvo za razmjenu.

Testirao sam sušenje i vrlo me zadovoljilo da ta hrana može stajati najmanje

godinu dana a da znatno ne gubi na kvaliteti. U eksperimentu su sušeni LISTOVI
MEDVEĐEG LUKA, CVIJETOVI BAGREMA i BAZGE, OKOŠTENI PLODOVI
DIVLJEG ŠIPKA, SJEME i LISTOVI KOPRIVE. Sve je skladišteno na suhom i obješeno u

82
platnenim vrečama, u staklenkama i u ukopanim PVC bocama da se testira taj način
sakrivenih skladišta hrane. Da ne spominjem sušenje gljiva koje je na žalost dobro samo kod
gljiva koje se daju tako konzervirati.Tu valja obavezno dodati da LISIČKE nikako NE
SMIJU DOLAZITI U DOTICAJ SA PLASTIKOM! Blanširane i smrznute u plastičnim
vrečicama postanu nejestive,a čak i samo ubrane u vrečicu postanu neugodno gorke! Inače se
hrana može KONZERVIRATI U ULJU, ALKOHOLU, MASTI, OCTU i MEDU, zatim je tu
još SOLJENJE i DIMLJENJE, a najbolja je opcija koristiti nekoliko tehnika tako da je
vjerojatnost da se hrana ne pokvari veća i njezin vijek trajanja ujedno je produljen.
HLAĐENJE U ŠPILJAMA kod konstantnih 6 stupnjeva je u ljeti pametno, a preporučuje se i
osposobljavanje starih LEDENICA u koje se u zimi unosi led koji se do lipnja ne rastopi.

Rusi su se u Sibiru znali snalaziti, njihovi kočijaši koji bi po zimi danima

putovali su izmislili svojevrsne „raviole“. “Vareniki“ su bili punjeno tijesto sa krumpirom,
zeljem ili svježim sirom sa voćem, a „Pelmeni“ punjeni mesom. Puna vreća njih smrznutih se
objesila na kočiju i po potrebi su se kod odmora skuhali na logorskoj vatri.

Ako je problem pribaviti ocat koji se dobije drugim vrenjem iz alkohola a

potrebno nam je slatko voće, jednostavno možemo iskoristiti PLODOVE KISELOG RUJA
(Rhus typhina). On je 1620. godine uveden iz istoka Sjeverne Amerike a sada raste kao
ukrasni grm ili malo stablo ispred gotovo svake treće kuće. Plodovi su mu žarko crveni i
baršunasti, a rastu u grozdovima sa vrhom prema gore. Omiljeni su kao „INDIJANSKA
LIMUNADA“. Jednostavno se izdrobe i stave u neku posudu, zatim pokriju vodom i nakon
desetak minuta nastaje limunada koju samo treba zasladiti. U plodovima je koncentrirana
velika količina organskih kiselina, a umakanjem preko noći i iskuhavanjem može se dobiti
dovoljno snažan ocat sa kojim se mogu napraviti zimnice i konzervirati hrana. Korijen biljke
se inače koristio za ZAUSTAVLJANJE KRVARENJA, plodovi kod OBOLJENJA PLUĆA,
čaj unutarnje kore kod „UNUTARNJIH TEGOBA“, kao SVJETLOŽUTA RATNIČKA
BOJA ili BOJA ZA FARBANJE TKANINE. Najveći značaj ima kiseli ruj kao ŠTAVILO
(sušeni listići imaju u sebi čak 30% čistog štavila).

Inače možemo umjesto limunovog soka koristiti SOK ŽUTIKE (Berberis

vulgaris) koja često raste na pjeskovitom tlu. Crveni plodovi se istisnu i dobije se sok bogat
vitaminom C. Njega je dobro pomiješati medom i bobicama borovice, a zatim koristiti kao
preljev za salate, pogotovo ako imamo i malo nekakvog ulja. Tek takav PRELJEV salate čini
jestivima, jer je samoniklo bilje kao čista salata uglavnom teško za gutanje. Salata je ono što
se najlakše pronađe u prirodi i ponekad je čovjek prisiljen jesti je čak tri puta na dan,šest do
sedam dana u tjednu.

A što se hrane tiče sada ne možemo bez našeg hladnjaka, ali i za to postoji
jednostavna alternativa- “DREVNI HLADNJAK“ koji koristi hlađenje isparavanjem vode
pomoću dvije glinene posude ili zemljanih lonaca koji su postavljeni jedan u drugome, a
između je sloj mokrog pijeska debljine oko 2-3 prsta koji hladi hranu u unutrašnjosti manjeg
lonca. Otvor manjeg lonca koji je i hladnjak se pokrije debelom mokrom krpom koja mora

83
biti stalno vlažna inače hladnjak ne radi. Isparavanje vode iz pijeska i krpe odvodi toplinu iz
unutrašnjosti,a taj princip hlađenja je korišten još u Starom kraljevstvu Egipta oko 2500
godine prije Krista. Mnogi takvi zemljani lonci su otkriveni i u civilizaciji doline Inda oko
3000 godina prije Krista, a još se sada koriste u Indiji i Pakistanu. Tako se uglavnom hladi
povrće i razno piće, a može se također hladiti meso i riba koja je posebno osjetljiva,tu je
pametno dodatno sve pokriti listovima koprive. Ovo funkcionira samo u toploj i suhoj klimi
gdje puše povjetarac, ako je pak vlaga u zraku prevelika i sparno je u zraku, onda voda u
loncu ne može ispariti i hlađenje ne funkcionira. Kada je unutarnji lonac nepropustan, za
hlađenje se može koristiti i loša prljava voda ili morska voda što je jako važno kada nemamo
mnogo pitke vode.Tu valja dodati kako onda sve ima i dvostruku korist jer se može koristtii i
kao destilator!

Takvo hlađenje ima mnogo prednosti osim što hladi hranu,ona i ostaje duže
svježa jer se smanjuje opasnost trovanja hranom i razne bolesti koje su povezane sa time u što
spada i prežderavanje da se iskoristi hrana prije nego bi se inače pokvarila.

Veliki je problem i religijska zatucanost. To sam imao prilike upoznati u

vlastitoj obitelji gdje je polovica pripada sekti Jehovinih svjedoka. Osim bezbroj drugih
korisnih i zabavnih stvari kao slavljenje rođendana, kod njih je i strogo zabranjeno jesti krv
životinja. Upravo ta KRV je bogat izvor minerala koji nam ponekad fale. Kao malom djetetu
mi baka koja je katolik, redovito sakupljala krv kokoši kada bi joj odrubila glavu i spržila mi
to na ulju. Obožavao sam jesti tu krv koja je bila zdrava, sve dok me sektaši nisu uzeli među
svoje i „da mi spase dušu“, ispisali iz crkve Tu valja spomenuti i tehniku života bez hrane, a
da se energija crpi jedino iz sunca pomoću GLEDANJA U SUNCE ili SUNČANOM
JOGOM. Takav način života je poznat i dokumentiran u Indiji, a skeptični istražitelji su
nakon pretraga potvrdili da je to moguće i postoje ljudi koji desetljećima žive bez hrane samo
od gledanja u sunce.

Sunce je takvim osobama jedina hrana. Oni osim svoje duše mogu nahraniti i
svoje fizičko tijelo gledajući direktno u sunce. Ljudi su po toj nauci energetska bića i kao
takva za svoje funkcioniranje trebaju životnu energiju, a hrana i voda koju svakodnevno
konzumiramo je samo medij koji tu energiju prenosi. Sunce je izvorna hrana i direktno nam
daje životnu energiju, ujedno djeluje kao pročiščivać krvi. Sva krv našeg tijela će za 45
minuta proći kroz naše oči, a kroz oči je najizloženija suncu. Sunce blagotvorno djeluje na
našu krv, i to ne samo u antibakterijskom smislu, već je puni „životnom energijom“ ili
možemo reći da je elektrificira, čini naša krvna zrnca pokretljivijima i dinamičnijima, a
samim time i naše tijelo zdravijim. Oči su nam direktno povezane s epifizom koja se smatra
kućom ljudske duše i samim tim direktno utječe na naš duh ili svijest na način da nam donosi
duševni mir, koherentnije razmišljanje, veću mogućnost upijanja informacija odnosno
proširenu svijest o nama samima i svijetu oko nas. Jednostavno rečeno, gledanjem u sunce,
širimo naše horizonte spoznaje, odnosno oslobađamo se okova. Ljudskim očima je potreban
cijeli spektar sunčeve svjetlosti, a ne samo onaj vidljivi. Gledanje u sunce se vrši ili rano
ujutro ili kasno navečer, pola sata prije zalaska sunca ili pola sata nakon izlaska sunca. Ovo je

84
takozvani sigurni period, kad gledate u sunce, obavezno trepćite i ne morate fiksirati pogled
baš u jednu točku, možete fokus micati lijevo desno, pa čak i okolo same zlatne kugle, bitno
je da sunčeve zrake ulaze u vaše oči. Nakon gledanja u sunce,odmorite oči na način da ih par
minuta pokrijete s dlanovima i držite ih u mraku. Za vrijeme samog gledanja u sunce, idealno
bi bilo da bosonogi stojite direktno na zemlji kako bi energija mogla nesmetano cirkulirati
kroz vaše oči, vaše tijelo,i zatim u zemlju. Postoje razne tehnike a svakim danom se dužina
gledanja povećava za nekoliko sekundi. Teoretski bi maksimum gledanja u sunce bio 45
minuta jer se tako pročisti cijela naša krv,a to je moguće samo dva puta na dan ako nije
oblačno. Samim životom u prirodi i baždarenjem našeg bioritma na prirodne cikluse dana i
noći, gledanje u sunce postane jedan od najljepših trenutaka dana. Tako da se nesvjesno
prakticira i sunčana joga, što bi ukoliko ta tehnika doista funkcionira uvelike pripomoglo
našem preživljavanju ili barem smanjilo potrebu za hranom.

Nije samo zabilježeno u dalekoj Indiji da su tamo živjeli razni „svijeti ljudi“ koji
godinama nisu ništa jeli, nego je takvih ljudi bilo i kod nas u neposrednoj blizini u ne tako
dalekoj prošlosti. Jedna takva žena bila je čuvena Therese Neumann iz Bavarske, mističarka i
stigmatičarka koja je umrla 1962. godine. U nekoliko navrata same vlasti su naredile istragu o
tome dali je istina da ona ništa ne jede i ne pije, ali svaki put nakon dvotjedne izolacije je
potvrđeno da je ona zdrava i u punoj snazi makar ništa ne konzumira. U svojih zadnjih 36
godina života ona nije doista ništa jela niti pila!

Kukuruz, kesteni, vrganji, pastrve i jedan vepar koje sam, nakon pola dana
pretrage za hranom, donio u naš logor 1992. godine na brdu Taunus sjeverno od Frankfurta:

85
 Sušeni plodovi divljih ruža i bazge su odlična energetska hrana, ovako
skladišteni godinama su jestivi i zaštićeni od gladnih miševa:

Nakon sušenja sjeme koprive se presije i onda ga je najbolje umiješati u med ,

tako se dobije najenergetičnija hrana u prirodi!

86
Slatkovodne jestive barske školjke ubrane sa šljunčanog plićaka:

U ranu jesen valja ubrati trnjine i napraviti zimnicu od njih, koja je zamjena za
masline. Trnjine se zaliju sa ohlađenom tekućinom, u 6 litara vode idu po francuskom receptu
2 kile soli, majčina dušica ubrana na Dravi, klinčići i lorbek. To se onda u flašama poklopi
tanjurem, odstoji 2 mjeseci, i zatim može konzumirati ili stajati godinama.

87
Bobice žutike- sok joj je odlična zamjena za limunov sok i kao dresing za salatu:

Jednodnevni ulov čeških smrčkovica i drugih gljiva uz Dravu odmah nakon što
se otopio snijeg u rano proljeće:

88
 Ponekad smo prisiljeni danima jesti samo samoniklo jestivo bilje kao salatu. Tu
je onda jako bitno da imamo neki dresing koji je čini ukusnijom i probavljivom. Najbolji je
barem meni onaj od kiselog soka žutike, meda i borovice.

89
 5. VATRA

Ona je prvenstveno toplina koja nam fali da se ugrijemo u hladnim mjesecima, i

njome posušimo sve što se na nama smočilo jer vlaga hladi a vatra nas grije. U sadašnjim
uvjetima o tome niti ne razmišljamo, a kamoli da bi primijetili koliko je toplina dragocjena.
Ako smo u prirodi, mokra nas odjeća može ubiti kada u njoj prenoćimo u šumi, a dodatno nas
ohladi i jak vjetar što nas u ljeti lako može čak i ubiti, pa tako u svih Slavena postoji stara
izreka „Propuh ubija!“. Mirovanje je smrtonosno, i samo kretanje koje nas ugrije može spasiti
čovjeka, ali ako ugrije tijelo i svojom toplinom posuši odjeću ono izgubi jako puno energije i
možemo nastradati od iscrpljenosti, pogotovo ako je netko krhkog zdravlja.A sigurno nas
bude uhvatio REUMATIZAM koji može tijelo zablokirati na nekoliko dana,dok se bolovi
pojavljajue mjesecima ak ne i godinama nakon toga. Zato vatra za nas znači život i bez nje se
gotovo i ne može preživjeti. Onaj tko nije prenoćio nekoliko dana po kiši u prirodi ili blizu
rijeke gdje se vlaga noću spušta u doline i uvuče u odjeću, ne zna o čemu pišem. Slično je i
kada prespavamo prve noći u prirodi i svojim dahom ugrijemo unutrašnjost vreće za spavanje,
nesvjesno tako kroz disanje izdišemo vlažan zrak koji nam vreću navlaži. Ako vreću preko
dana na suncu ili vatri ne uspijemo posušiti,sljedeće noći ćemo se grdo smrzavati u njoj.

Nemamo li alate kao što su sjekire i pile, sakupljanje suhih grana jedini je način
da se domognemo drva za ogrjev, a takvo suho i natrulo drvo daje manje energije nego rušeno
svježe drvo koje se zatim mora osušiti. K tome je još i tanko pa brže izgori, zato ga je
potrebno 3-5 puta više nego rušenog. Samo učeni mogu prepoznati da je u šumi nestalo suhih
grana i to povezati sa time da je u blizini neka nastamba ili logor.

Ako se ipak ima ručnog alata, nećemo obraditi motorne pile jer se njih čuje i
locira na kilometre.Nije niti pametno dugo korištenje sjekire koja je bučna i nekoga bi buka
mogla privući, nego se preporučuju ručne pilice. Ja sam osobno jednom takvom „PILICOM
ZA DRVA“ srušio pedesetak stabala i ispilio na cjepanice koje su mi kod jedne peći bile
dovoljne za cijelu zimu. Pilicu sam platio nekih 50 kuna, a uspješno sam rušio i stabla
promjera većeg od pola metra. Te pile funkcioniraju na potez, vrlo su oštre i lako dođe do
ozljeda, a kod nestručnog korištenja kada se prikliješte i onda ih se gurne one se svinu i lako
puknu,pa ih se više ne može koristiti. Zato je važna dugogodišnja praksa koja je neophodna,
inače se potrga alat, ili samo nedostaje snage u prstima. Stisak se otpusti i ruka klizne niz pilu
pa dođe do grdih ozljeda. Rušenje drva (najbolje u zimi kada je u njemu najmanje vode i
sokova) je posebna umjetnost koju treba savladati. Pili se čim niže tlu, a panj se zamaže
zemljom i pokrije lišćem kako bi izgledalo da je drvo ukradeno prije nekoliko mjeseci, ili se
to uopće ne primijeti kada se kamuflira i piljevina od rezanja. Cijelo drvo do najtanjih grana
treba iskoristiti. One su se prije vezale u snopiće i ljudi su sa njima ložili jer su dragocjene
trupce prodali. Tu valja paziti da se ne ostave tragovi kada se vuku grane po tlu, jer to može
izdati lokaciju tajnog skloništa. Mnogo je drva potrebno jer se peć loži uglavnom pola godine,

90
i to od keltskog Samwhaina do 1. svibnja, a ponekad čak i duže. Tako da je jedan od glavnih
poslova u prirodi nabava drva i njegovo usitnjavanje.

Ako nemamo peć niti ikakvu limenu bačvu ili veliku konzervu, tada PEĆ
možemo IZRADITI od metalnog pletiva ili žičane ograde. Napravi se unutarnji i vanjski oblik
i sve između zapuni šljunkom i zemljom, ili se napravi unutarnji oblik od pletiva od šiba vrbe
ili svibovine i to debelo zamaže vlažnom glinom u koju se umiješa 20 % sjeckane suhe trave
tako da glina ne puca kod sušenja. Zatim se peć naloži, šibe izgore i glina se ispeče i stvrdne.
U gornje slojeve je dobro ugraditi debele grede koje se neće zapaliti da se konstrukcija ne
potrga ako hodamo po njoj, jer se lako može spavati na velikoj toploj peći koja radi na
principu podnog grijanja. Tu se može napraviti ložnica dugačka čak i jedan metar kako bi se u
nju dala ugurati duža drva. Time si uvelike olakšavamo posao sa piljenjem. Čim je duži kanal
kroz koji izlazi dim, tim se bolje iskoristi toplina vatre i eliminira dim koji nas može odati.
Dobro je znati da vlažna drva stvaraju najviše dima a suha najmanje, kada je vani magla i
velik pritisak dim se slegne na tlo i svojim mirisom nas također može odati. Idealno rješenje
je peć nazvana „ROCKET STOVE“ i njen princip valja koristiti gdje god nam to uvjeti
dopuštaju.

SVJETLO je nakon topline druga velika prednost vatre. Ako je u nastambi

otvoreno ložište ono osvijetli cijelu prostoriju. Tu ne valja imati nikakve predrasude, jer su
prije 100 godina gusnate peći bile skup luksuz. Do onda su ljudi koristili otvorena ložišta a
nije bilo niti dimnjaka, nego je dim izlazio kroz rupu u ćošku prostorije na tavan gdje se usput
i sušilo meso. Taj dim je ujedno i impregnirao sa unutrašnje strane slamnate krovove od raži,
pa ih je štitio od truleži. Rasvjeta se u mračnim prostorijama po danu može postići i sa
prozirnim PVC bocama od 2 litre, koje se napune sa vodom i ugrade u krov ili u zid na južnoj
strani. Obavezno barem 1/5 boce mora viriti van sa unutrašnje i vanjske strane zida ili krova
tako da upije dosta svjetla koje se prelama i voda ga prenosi dalje. Jedna takva boca ima
snagu žarulje od 60 W, a ako se ugradi nekoliko takvih boca one daju mnogo svjetla i mogu
biti zamjena za prozore od stakla. Ako nema prozora, može se napraviti zid od dva reda
staklenki za zimnicu koje se u sredini spajaju sa otvorima da kukci u njih ne ulaze,a
međuprostor se zapuni kvalitetnom masnom glinom. Tu se ne smije zaboraviti da se noću taj
zid pokrije da nas svjetlo u mraku ne odaje i privuče neželjene goste.

Za rasvjetu su se prije koristile uljanice, lojnice ili skupe svijeće od pčelinjeg

voska, ali to je velik luksuz jer je loj i ulje dragocjeno ako je jestivo, pa ga je šteta spaliti.
Nejestiva ulja kao ono od sjemenki svibovine koja raste gotovo svuda dobra su alternativa ako
u blizini nema nikakve borove šume.

BOR je služio kao izvor svjetlosti prije parafinskih svijeća i električnih žarulja u
selima sve do početka 20. stoljeća. Petrolej je bio predragocjen da bi se palio pa su se cijepale
tanke trijeske bora, umakale u smolu da duže gore i tako osvjetljavaju dom.

91
92
93
94
95
96
97
98
99
 Nema li električne struje i rasvjete, stari se ljudi uvijek dohvate parafinskih
svijeća koje imaju nadohvat ruke zajedno sa kutijom šibica i mogu ih i u mraku opipati.
Parafin je dakle prva alternativa kada nestane struje, a gdje ima najviše besplatnog parafina?

Stotine kila PARAFINA za svijeće, u prvim danima neke krize kada ljudi još ne
shvaćaju ozbiljnost situacije, lako se mogu sakupiti na mjesnim grobljima u okolici. Tamo su
brda bačenih lampiona koji u sebi imaju još dosta parafina,mnogi su čak još polupuni.
Plastika se presiječe napola sa mačetom i prelomi na dnu tako da iz njih ispadne gruda
parafina. Ubrzo se poberu pune vreće parafina, ali to nije čisti parafin nego u sebi ima mnogo
zraka i djeluje mliječno a ne prozirno. Jel to zato da se tako dobije na količini, ili je taj zrak
potreban da svijeća može gorjeti bez strujanja zraka sa dna, ne znam. Svakako sav taj vosak
treba rastopiti, najbolje u nekom kotlu na otvorenoj vatri pazeći da se previše ne ugrije, izlije
po vatri i izgori. Sada se može uliti na primjer u metalne bačve i pritom zauzme jako malo
prostora. U tim bačvama se može ugrijati i izliti opet van, a trajnost mu je neograničena.
Ujedno je siguran od krađe jer je to teško i malotko će znati što je to i čemu služi. Jedna takva
bačva bi u kriznoj situaciji imala cijenu jestivog ulja pa je to posebno blago koje se može
priskrbiti malim naporom, i nama u regionu donijeti monopol nad parafinom što uvelike
pripomogne preživljavanju.

Bez vatre i kotao nema smisla, a kuhati namirnice je najbolje korištenje njihovih
nutricionih vrijednosti, dok kod pečenja na primjer u vatru iskapa dragocjena mast. KOTAO
se spominje kao dragocjenost u rangu zlatnih i srebrnih poluga još u grčkoj ilijadi na popisu
osvojenog ratnog plijena. Kada se ODISEJ vrati nakon 20 godina prerušen u starca u svoj
dom, tamo se prosci njegove žene hrane sa najboljim što kraljevski dvor ima. A to je u kotlu
kuhano meso sa kostima, krvlju i lojem, pečeno meso izgubi svoje sokove i vrijednu mast, ali
u kotlu sve ostane očuvano. DŽINGIS KHAN je jednom prilikom pitao svoje generale: ŠTA
TREBA MUŠKARAC? I odmah dao odgovor: JEDNU VATRU I JEDNO MESO! To je
ujedno tajna spriječavanja pobune u ratu, ratnik treba imati kod odmora toplinu i komad mesa,
jer meso je njemu znak da je bio uspješan. Samo dobar lovac jede meso, a prije su ljudi
razmišljali skromnije nego danas i bili sa manjim sretni.

Paljenje vatre sada se vrši uglavnom upaljačem, a sjećam se kako je moj pradjed
prije 80 godina švercao (preko Drave iz mađarskog Međimurja) upaljače u ondašnju
Kraljevinu SHS. Kralj je imamo monopol nad šibicama i plaćao se porez na upaljače, pa su se
oni potajno uvozili iz Mađarske ili doma izrađivali od čahura metaka. Šibice postoje tek nekih
180 godina a upaljači još manje. Njihova je mana bila da ih se nije moglo upaliti kod niskih
temperatura ispod ništice jer su prije bili punjeni benzinom kao sada moderan „ZIPPO“.
Jedno i drugo je ljudima prije bilo skupo pa se pazilo da do jutra u pećima ostane žara na koji
se vatra opet upalila da se ne troše šibice, a iz peći se trijeskama uzimala vatra za paljenje
svijeća ili lula za pušiti. Da bi se žar do jutra držao navečer se često pokrio sa krumpirovim
korama koje su ga držale cijelu noć na životu, ili se navečer kao zadnje ubacilo neko debelo
drvo u peć, a žar se čuvao i prenašao na komadima kresive gube čak na velike udaljenosti.
Inače je do izuma šibice za paljenje vatre korišten KREMEN i KRESIVO, a iskre su se lovile

100
na GUBI (Fomes fomentarius). Najbolji dio gube je onaj koji izgleda kao brušena koža. On se
nalazi u sredini između tvrdog sloja i pora. Guba se prvo izreže na tanke kriške od 0,8-1,5 cm,
zatim se izreže srednji sloj kojeg trebamo, i komadi se kuhaju u vodi. Nakon toga ih se na
suncu posuši i udara po njima čekićem dok ne postanu mekani i vlaknasti. Poslije toga ih se
dva tjedna potopi u mokraću da iz nje izvuku nitrate što gubu obogati kisikom i čini je lakše
zapaljivom. Alternativa gubi je klip ROGOZA koji je pun komprimiranog sjemena. On je i po
najgoroj kiši unutra suh, a kada se otvori dobijemo nešto poput vate. Dobre su i
KARBONIZIRANE KRPICE, ali za to je dobro samo prirodno platno od pamuka, lana ili
konoplje. Iz stare odjeće se izrežu krpice koje stanu taman u limenu kutiju od paste za cipele,
ona se zatvori i u sredini probuši mala rupa kroz koji mogu izlaziti plinovi. Zatim se kutija
stavi na žar logorske vatre da sadržaj karbonizira ali ne izgori. Takve crne krpice također
odlično hvataju iskre i daju se užariti puhanjem.

Iskra se najbolje tuče sa nekim ugljičnim čelikom (ali nikako nehrđajućim

čelikom jer on ne daje iskre), kao što su to komadi stare turpije, a udara se po rubovima
kremena ili kakvog drugog kamena koji daje iskru. To je gotovo svaki drugi kamen koji se
pobere uz obale rijeke poput Drave ili Save. Oblutak se razbije i koristi samo njegova oštrica
po kojoj se udara. Kamen koji je tvrđi od željeza trenjem skida fine užarene strugotine sa
željeza koje vidimo kao iskre.

Udaranjem povoljnog kamena u kamen također se mogu stvarati iskre, a

kremena valja svugdje pokupiti gdje se na njega naiđe. U Istri se nađe sivi kremen odlične
kvalitete, ja sam pronašao žile smeđeg i crnog kremena u vapnenačkim stijenama splitskog
Marijana na njegovoj sjevernoj strani kod Treće Vode i Lubinskog Porata. Kremen je jako
težak pa se koristio i za punjenje dna brodova da im da balasta kada su prazni. Kada su
utovareni robom kremen je kao sirovina često prodan tamo gdje ga nema.

Vatra se može paliti i kada se uzme FILC ili fina životinjska dlaka, kao donja
zimska dlaka koja se sa psa linja u proljeće. Ona se sakupi i stisne u jednu krpicu koja se
posipa suhim PEPELOM iz vatre i onda sve smota u smotuljak. Kada se on stavi između dvije
daskice i one se valjaju jedna po drugoj smotuljak se stanji i trenje ga užari. Žar se može
dobiti i kada se oblutkom tuče po njemu kada je smotuljak na drugom kamenu. Uvijek je
bitno trenje koje stvara toplinu i tako užari neki predmet sa kojeg se onda žar ili iskre prenose
na nešto što je lako zapaljivo. A preduvjet je uvijek da je sve suho inače se ne može zapaliti.

Kod naših predaka je postojao običaj paljenja posebne vatre njem.“Notfeuer“

gdje se tim obredom prizivala plodnost zemlje. To je ceremonijalna vatra koja se pali na
drevan okultan način i simbolizira oplodnju. Štap je od „muškog“ drveta kao što je to hrast ili
brijest, a podloga je „žensko“ drvo kao breza, bukva ili bazga. Za tu se svrhu u zemlju
zakopaju okomito do njihove polovice dvije paralelne polovice suhog trupca breze, a između
njih u vodoravnom položaju ugura zašiljeni kolac od jasena koji se može okretati da stvori
trenje i nastaje vatra. Zatim se paralelni trupci omotaju i stisnu da stvaraju veći pritisak na
jasen i on se jednom omota debelim užetom s time da se krajevi užeta razvuku na jednu i

101
drugu stranu. To uže na jednoj strani kod Germana vuku mlade neudate cure, a na drugoj
strani mladići. Ovo simbolizira spolni akt i stari je ritual plodnosti. Kako se uže vuče
amo/tamo okreće osovinu od jasena a on se trenjem u brezu zapali. Ova se „sveta vatra“ zatim
nosila i za zimski solsticij u kuće, da se njome ugašeno ognjište posveti. Stvaranjem
ljekovitog „vatrenog djeteta“ tjerali su se demoni, “dijete sunca“ je skočilo iz suhog drveta
kao kod stvaranja čovjeka koji je izašao iz pradrveta. Tako bi se skinule sve bolesti i demoni
sa ukućana, zatim se tjerala stoka između dvije vatre koje su i u svibnju bile zapaljene tom
svetom vatrom i ljudi su rado skakali preko tih vatra za vrijeme Ivanja. Ideja kako vatra čisti
dolazi još iz vremena kada su Kelti živjeli u stepama i promatrali kako požari regeneriraju
pašnjake pa dobro dođu za zdravlje stada.

Namjernim paljenjem vatre prije detaljnog proučavanja terena, smjera vjetra i

prirodnih prepreka kao što su stijene ili rijeke, vatra može biti odlično sredstvo i pomagač u
lovu. Ali potrebna su dugotrajna promatranja divljači da se doznaju njene navike i skloništa, a
nakon paleža iznikne svježa nova trava koja je odličan mamac i privuče novu divljač na te
pašnjake kada je drugdje trava stara i žilava.

U doba turskih ratova na južnom Kalničkom i na Ivanečkom gorju postojala je

crta obrane koja se je sastojala od utvrda na vrhovima brda. One su bile jedna od druge
udaljene oko 5 km (Veliki Kalnik-Mali Kalnik-Čanjevo). Tu su bile postavljene signalne vatre
kojima se dizala uzbuna kada bi se u daljini opazio neprijatelj. Seljaci su bili tako obaviješteni
da dolaze pljačkaši,a na vrhovima su bile vatre dalje vidljive nego bi se čula na primjer zvona.
Pogotovo noću vatra je bila daleko vidljiva, a po danu se lila voda i stavljalo svježe granje
koje je stvaralo dimni stup koji je bio kilometrima vidljiv. Isto tako su se po sunčanom danu
mogli davati signali sa zrcalom kao i noću sa svijetlom. Makar se Morseovi znakovi službeno
navodno tek od 1840. koriste, slične su se šifrirane poruke upotrebljavale još od kamenog
doba.

Sama vatra kao takva od pamtivijeka se smatrala čarobnom. Priče oko logorske
vatre i plamena koji skače sa jedne cjepanice na drugu oživljavale su našu maštu i priče su
tako postale stvarne. Muški cvjetovi LIJESKE koji se pojavljuju prije listanja puni su peludi
boje sumpora. Oni su zapaljivi kao i „vještičino brašno“ od CRVOTOČINE (Lycopodium), a
oboje su sakupljali šamani i druidi za „vatrene čarolije“. Kod šamanskih seansa i druidskih
rituala pelud se bacao neprimjetno u žar vatre gdje je izazvao dramatični plamen i prostoriju
ispunio kišom iskri. A kad su se spaljivali mrtvi i kad bi od pritiska kuhanog mozga
eksplodirala glava pokojnika, to se tumačilo kao da mu je napokon duša slobodna i odletjela u
nebo, tako da i tu kao naš zadnji pratilac vatra ima značajnu ulogu.

Vatra nam može poslužiti za grijanje, kaljenje i kovanje željeza, pečenje gline i
čak za „kaljenje“ kamena!

Ako nemamo staklo ili kremen za izradu oružja, vatrom možemo oplemeniti
inače neupotrebljivo kamenje i promijeniti njegovu mikro strukturu iz grubo zrnate u fino

102
zrnastu pa tako doći do kvalitetnih oštrica. Ne smijemo inače zaboraviti da kamene oštrice
pred metalnim nisu nestale zato što su bile loše, nego iz ekonomičnih razloga. Metalne oštrice
se daju izraditi lako masovno, dok je za izradu kamene oštrice potrebno mnogo više vremena i
velike obrtničke vještine. Od raznih vulkanskih stakla kao što je Opsidian daju se izraditi
najoštrije oštrice koje mogu biti i petsto puta oštrije od novog žileta! U obitelj dobrih kamena
za oštrice spada još opal, kvarc, sifilicirani pješčanac i jaspis. Ako kod obrade kamena
nemamo zaštitne naočale, a uleti nam kakav komadić u oko, ne smijemo zatvarati oko da
očnim kapkom ne stisnemo oštru krhotinu u oko i oštetimo ga. Oko mora ostati otvoreno,
možemo pokušati da nam ga netko ispire vodom, u usta stavi vodu i kroz usne puše mlaz vode
u oko, ili kad smo sami pomaže divljačko šamaranje samog sebe da komadić opet izleti iz
oka! Najbolja tehnika „kaljenja“ kamena je da se iskopa rupa i u nju stave razne vrste
kamenja koje nam se čine dobrima. Zatim se rupa puna kamenja zasipa slojem zemlje od oko
20cm debljine i na zemlji zapali velika vatra. Naše kamenje se tako počne „kuhati“ jer iz
zemlje uzima vlagu, cijeli dan se loži vatra i pusti da se preko noći sama ugasi. Zatim se
kamenje ostavi barem jedan dan i preko noći neka se polako ohladi i kristalna struktura
postane tako čim finija. Svaki kamen ispadne drugačiji pa je pametno obraditi veću količinu
kamenja i iskopati rupu od jednog kubika da se može testirati i kako ispadne kamenje u
raznim slojevima i udaljenosti od vatre.

Ne smijemo zaboraviti da vatra stvara energiju i toplinu, a ona se najbolje može

iskoristiti u PARNOM STROJU. On je toplinski stroj s vanjskim izgaranjem koji energiju
vodene pare pretvara u mehanički rad. Prvi parni industrijski stroj koji je radio u praksi
konstruirao je njegov izumitelj Thomas Newcomen 1712. godine u Engleskoj. Taj je stroj
crpio vodu iz rudnika Conevgre Colliery u vlasništvu grofa Dudleyja više od 30 godina,i
igrao veliku ulogu u britanskoj industrijskoj revoluciji. Para se može koristiti i kod parnih
turbina. Para visoke brzine usmjerava se na lopatice turbine koje se okreću. Konstrukcija je
donekle slična turbinama koje se koriste u hidroelektranama. Osovina parne turbine je dalje
vezana za električni generator ili neki mehanički sistem koji se pokreće. Mašina treba kotao u
kojem se kuha voda koja će se pretvoriti u paru pod pritiskom. Bilo koji izvor topline može
tome poslužiti, ali najčešće je to gorivo u obliku drva, ugljena i raznih derivata nafte. Para se
širi i djeluje na štap ili turbinu čije daljnje pokretanje okreće kotače ili drugi dio stroja.

Umjesto vatre parni stroj može pokretati i sunčeva snaga koja se pojača
LEĆOM. Leće su inače bile i sastavni dio limenih kutija za paljenje vatre kod
sjevernoameričkih trapera. U kutiji se nalazio kremen i kresivo, a bikonveksno povećalo se
koristilo kada je bilo sunčano, svejedno jel zima ili ljeto. Inače su staklene kugle punjene
vodom najsnažnije, a može se i od prozirnog leda bez mjehurića zraka napraviti leća kojom se
zapali vatra. Najveći utjecaj na leću ima njen promjer, čim je on veći tada može na malu točku
koncentrirati veći snop sunčevih zraka i stvarati veće temperature. Poznato je da je već 424.
godine prije naše ere Aristofan koristio leću koja je bila staklena kugla ispunjena vodom.
Poznati su eksperimenti francuskog kemičara Antoine Laurent de Lavoisier koji je pomoću
snage sunca pokušavao rastaliti Platin. On je konstruirao ogroman stroj za taljenje željeza koji
je lakoćom postizao tu temperaturu, a koristio je golemo povećalo promjera 3 metra iza kojeg
103
se nalazila još jedna leća promjera 1,2 metara, ona je dodatno centrirala snop svijetla na
manju površinu sa metalom kojeg je trebalo rastaliti. Do sredstava za svoja istraživanja
dolazio je zakupništvom ubiranja poreza, ali kada su zakupnici u revoluciji kolektivno i lažno
osuđeni na smrt, i on 1794. dolazi pod giljotinu. U trenutku dok je gomila nazdravljala
njegovoj smrti netko je rekao:

„Bio je dovoljan trenutak da padne ta glava, a trebat će sto godina da se rodi slična!“

I naočale (koje su izumljene u 13.stoljeću) mogu se koristiti za paljenje vatre

kao i voda koja se nalazi u prozirnoj plastičnoj vrećici. Sličan princip sakupljanja sunčanih
zraka koje se centriraju na jednu točku i stvaraju velike topline se postignu sa
PARABOLIČNIM ZRCALOM. Tako na primjer Olimpijski plamen suvremenih Olimpijskih
igara nastaje refleksijom Sunčeve svjetlosti u parabolično ogledalo na obnovljenom stadionu
u Olimpiji, te se potom bakljom prenosi u grad u kojem se igre odigravaju. Način rada
paraboličnog zrcala bio je poznat još u staroj Grčkoj, gdje je starogrčki matematičar Diokl
opisao i dokazao da se paralne zrake svjetlosti koje upadaju u parabolično zrcalo skupljaju u
jednu točku ili žarište. Za Arhimeda se tvrdi da je upotrijebio parabolična zrcala za vrijeme
opsade Sirakuze prije 2.200 godina, kada je upotrijebio Sunčevu svjetlost, koja se fokusirala
na zrcalima i tako potopila protivničke brodove. Takva zrcala se nađu u autima i dio su
reflektora, ili su u prometnim zrcalima okrenuta naopačke da raspršuju svjetlo pošto nisu od
metala nego plastike te se daju preokrenuti da centriraju svjetlo. Mali reflektori od vozila
dovoljno su jaki da se njima zapali vatra, a prometnim zrcalima se lakoćom ugrije i iskuha
voda, koriste se kao roštilj ili se pomoću njih peče kruh. Velike leće i zrcala mogu se izvaditi
iz televizora, prvenstveno onih sa plazma ekranom, a kod korištenja je bitno da se točno
pogodi udaljenost i centar snopa gdje je najveća temperatura, i naravno prati kretanje sunca
tako da direktno sije u leću ili zrcalo.Druga je tehnika da se snopovi svjetla mnogih ravnih
zrcala usmjere na jednu točku i tako koncentrira,što ima jednak učinak kao i svinuto zrcalo!

Vatra, svjetlo i temperatura zasigurno imaju još mnoge druge korisne

mogućnosti za koje još ne znamo ili smo za njih zaboravili. Mnogi ljudi čak niti ne znaju da
za naša suvremena vozila, ako nestane benzina, ne treba žrtvovati rakiju da bi vozila nego
mogu koristiti obično drvo!

DRVNI PLIN je vrsta sintetskog plina koji se dobiva izgaranjem drva ili
drvenog ugljena, a može poslužiti kao gorivo za motorna vozila, peći ili ložišta, umjesto
benzina, dizela i ostalih vrsta goriva. Traktori s ugrađenim pirolitičkim kotlom
poljoprivrednicima mogu ostvariti znatnu uštedu jer ne moraju kupovati benzin i neovisni su.
Misao da se drveni ugljen suhom destilacijom pretvori u drvni plin stara je skoro 200 godina.
Prema podacima francuske literature (M. Theodor) prvi pokušaj je izveden 1818. kada je neki
vlasnik kovačnica htio plin proizveden iz drvenog ugljena upotrijebiti za loženje svojih peći.
Međutim tek nakon 20 godina, oko 1840. godine zbila se prva industrijska primjena plina od
drvenog ugljena u Engleskoj, te u jednoj tvornici porculana u Francuskoj. Prema njemačkoj
literaturi prvi pokušaji u tom pravcu izvedeni su 1842. u talionici željeza St. Stephan u

104
Štajerskoj. Prvi motor na drvni plin proradio je 1884. u Manchesteru koji je koristio antracit i
pregrijanu vodenu paru.

Prvi svjetski rat je pokazao u kako se slabom položaju nalaze uvozne zemlje
zbog benzina potrebnog za pogon motornih vozila, pa je to potaknulo da se potraže drugi
izvori energije. 1927. francuske vojne vlasti provode pokuse s kamionima opterećenim s
teretom oko 3 tone, ti su se kamioni tjerani drvnim plinom od drvenog ugljena na udaljenosti
od 35 km, s usponom od 8 do 11 % posve dobro držali. Motorna vozila na drvni plin značajno
su se koristila za vrijeme Drugog svjetskog rata, a samo u Njemačkoj ih je bilo oko 500 000.
Pirolitički kotlovi su se ugrađivali na kamione, autobuse, traktore, motocikle, brodove i
vlakove. I danas se takva vozila koriste još u Singapuru, Kini, Rusiji i Sjevernoj Koreji.

Rasplinjavanje ili uplinjavanje je u stvari jedan oblik nepotpunog sagorijevanja

krutog goriva. Uslijed zagrijavanja na visokoj temperaturi, kruto gorivo počinje ispuštati
zapaljive plinove koji ne sagorijevaju zbog nedostatka kisika. Dakle pomoću ovog postupka
moguće je od drveta ili nekog drugog oblika biomase proizvesti drvni plin koji se može
koristiti kao pogonsko gorivo za motore s unutarnjim izgaranjem, najčešće za pogon vozila ili
za proizvodnju električne energije pomoću agregata. Rasplinjanjem drveta nastaje mješavina
sljedećih zapaljivih plinova: vodik (20 %), ugljikov monoksid (20 %) i metan (3 %). Osim
ova tri plina nastaju i dušik i ugljikov dioksid koji nisu zapaljivi. Na temperaturama iznad
100 °C toplinskim zagrijavanjem iz drva počinju se oslobađati plinovi. Ova se faza odvija u
svim pećima, odnosno kotlovima loženim na drvo, bez obzira na njihov tip, njihovu starost i
slično. Kotlovi na pirolizu najčešće imaju dvodijelno ložište i ventilator s promjenjivim
brojem okretaja koji dobavlja potrebnu količinu zraka. U gornjem dijelu ložišta dolazi do
sušenja drva, njegove toplinske razgradnje i stvaranja žara. Ventilator u gornji dio ložišta
dovodi zrak pri čemu u području oko žara dolazi do rasplinjavanja, odnosno intenzivnog
stvaranja drvnog plina. Količina dovedenog primarnog zraka u gornji dio ložišta dovoljna je
samo za rasplinjavanje, ali ne i za potpuno izgaranje. Zbog podtlaka/predtlaka (ovisno o
mjestu ugradnje ventilatora) nastali drvni plin prelazi u donji dio ložišta. Prolaskom kroz
područje žara i kroz sapnicu, plin se upali i u potpunosti izgara. Potpunost izgaranja osigurana
je dovođenjem sekundarnog zraka kroz sapnicu. Kvaliteta i izgled plamena podsjeća na
izgaranje ulja ili plina na klasičnim plamenicima. Kotlovi koji rade naglašenim postupkom
pirolize imaju stupnjeve iskoristivosti oko 90 %, za razliku od standardnih kotlova na drvo
kod kojih se iskoristivost kreće od 65 do 70 %. Ovako visoki stupanj iskoristivosti odgovarao
bi približno plinskom kotlu loženom na zemni plin. Iz navedenog slijedi da kotlovi na pirolizu
mogu godišnje uštedjeti i do 25 % ukupnih potreba za drvetom, a po cijeni energenta ušteda je
u odnosu na plin od 40 do 50 %.

Najbolja učinkovitost postiže se loženjem večih cjepanica dužine od 40 do 50

cm kod manjih kotlova, odnosno dužine 1 metar kod većih. Drvni otpaci (npr. kod stolarskih
radiona) nisu prikladni jer može doći do začepljivanja sapnica za dovod sekundarnog zraka.
Kotlove odlikuje obično dulje vrijeme između dva punjenja (od 8 do 12 sati),sve ovisi o
veličini kotla, spremniku topline, vlažnosti drva i sl. Zbog visoke kvalitete izgaranja, količina

105
nastalog pepela je vrlo mala, tako da nije potrebno njegovo često odlaganje (svakih par dana).
Temperature dimnih plinova kreću se u rasponu od 160 do 200 °C. Rukovanje kotlom je
jednostavno, a automatska regulacija daje ugodnost korištenja.

Drva za loženje moraju biti suha, s vlažnosti od 15 do 25 %. Navedena vlažnost

postiže se ako drva "odleže" oko godinu dana. Drva koja su u istoj godini posječena i ložena
nisu odgovarajuće kvalitete. Povećana vlažnost, osim što rezultira manjom raspoloživom
toplinom, ima za posljedicu i stvaranje manjih količina drvnog plina tijekom postupka
pirolize, a time se smanjuje stupanj iskoristivosti kotla. Pirolitički kotao počinje se ponašati
kao standardni, a tada postaje i upitna iskoristivost njegove investicije.

Ne samo da nam se nude neslućene mogućnosti korištenja vatre, nego valja

koristiti i vjetar, a to nije izum sadašnjice i nije preduvjet moderna tehnologija da bi se izradio
kakav ekonomičan stroj. VJETRENJAČA je prvi puta spomenuta godine 644. kad je uhićen
"perzijski graditelj vjetrenjača" Abu Lu'lu'a zato što je ubio kalifa Umara ibn al-Khattaba.
Nešto više od dvije stotine godina kasnije opisane su znamenite vjetrenjače na granici između
Irana i Afganistana konstruirane po uzoru na vodoravne mlinske kotače iz Male Azije,
poznate još iz 1. stoljeća pr. Kr. Krila vjetrenjača, postavljena na okomite osovine, okretala su
se vodoravno.

Slično su, prema mlinskim kolima, konstruirane zapadnjačke okomite

vjetrenjače, što ih je između godine 22. i 11. godine pr. Kr. opisao Rimljanin Vitruvije.
Budući da su četverokutna krila ove vjetrenjače morala biti čitavo vrijeme okrenuta prema
vjetru, drveni je trup vjetrenjače, u kojem se nalazilo mlinsko kamenje i ostala oprema, bio
uzdignut na prikladno poduprtom okomitom postolju koje se moglo okrenuti prema vjetru
pomoću dugačke poluge ili "repa" na stražnjoj strani vjetrenjače. Nova inačica te zapadnjačke
vjetrenjače je u Francuskoj konstruirana otprilike godine 1300. Ta se vjetrenjača u obliku
tornja sastojala od čvrsto sazidanog tornja, u kojem se nalazilo mlinsko kamenje i ostala
oprema. Prema vjetru se okretao samo krov ili "kapa" koji je nosio krila. Ponegdje bi se krov
prema vjetru okretao pomoću "repa', a ponegdje pomoću poluge u unutrašnjosti kape.
Vjetrenjače su bile dobrodošli tehnički uređaji u svim europskim općinama koje nisu imale
tekuće vode,one su ih oslobodile ručnih žrvnjeva i mlinova što su ih okretali volovi. Međutim,
troškovi takvih vjetrenjača su bili visoki pa su se dva mlina rijetko mogla istodobno
ekonomično koristiti u neposrednoj blizini.Važno je znati kako su mehanizmi,osovine i
zupčanici bili drveni,a klizne površine se mazale mješavinom katrana,lanenog ulja i
životinjskog loja ,-najviše katrana daju destilirani stari panjevi crnog bora.

Kovačka vatra, kovanje željeza i taljenje nije moguće bez kvalitetnog ugljena i
mjeha koji puše zrak u žarište i povećava temperaturu, to se ne smije zaboraviti. Zato je vrlo
važno, kao preduvjet, znati izraditi dobar UGLJEN, najbolji za kovanje je onaj od bukve i
graba. Princip je taj da se zapali hrpa gusto naslaganog drveta i onda sa strane i gore zatrpa
zemljom ili drugačije zatvori dotok zraka, ali na vrhu se ostavi mala rupa kroz koju može
izlaziti dim. Prvo je dim bijel i gust, da bi na kraju postao plavkast, a kada se iz rupe više ne

106
dimi treba odmah izvaditi vrući ugljen i gasiti ga vodom da se ne pretvori u pepeo. Kada se
posuši spreman je za uporabu i treba ga čuvati od vlage i sunca da se ne smrvi.

Tu valja spomenuti kako se treba, svugdje gdje je to moguće, aktivirati naš

inovacijski duh jer se oko nas kriju neslućene mogućnosti koje čekaju samo da ih
prepoznamo. Kod brdskih potoka koji teku u usjecima između dva brežuljka lako se izgrade
brane i naprave jezerca za uzgoj riba, a voda se da iskoristiti za mlinove ili kovačnice i time
odmah umnogostruči vrijednost terena.

U krizi i ratovima ljudi su jako snalažljivi. Dovoljan je samo jedan takav čovjek
među 1 000, ako on izmisli nešto pametno svi će ga oponašati, a taj prvi korak je najvažniji!

Još se malotko sjeća sirotinje nakon II. svjetskog rata. Mnoge su obitelji dijelile
isto ognjište pa je bilo gužve i ljudi su se dogovorili tko će kada koristiti peć,pa se kuhalo u
smjenama, ali nitko nije stigao na peći prirediti cijeli ručak. Tako su ljudi izmislili izolirane
kutije gdje su u centar na neku izoliranu podlogu stavili ugrijani lonac sa vrućom hranom, kao
na primjer ključavu vodu sa krumpirom i oko njega nagurali deke, slamu ili bilo što su imali
pri ruci. Da izolira i drži toplinu, na vrući lonac se također nešto stavilo da toplina ne izlazi
prema gore i tako se kutija spremila sve dok krumpir nije bio skroz skuhan jer se lonac satima
nije mogao ohladiti i tako je dalje kuhao hranu. Inače su se jele i ljuske krumpira, ili osušile
pa koristile za pripaljivanje vatre.

U ono vrijeme pililo se sve do čega se došlo, svi su krali a važno je bilo samo da
se ne smrzneš, sve drugo nije bilo bitno!

Tu valja spomenuti kako smo mi sada prilično povučeni i nedruželjubivi, a

izgubili smo i osjećaj za fizički kontakt sa ljudima oko sebe. Primijetio sam kako se ljudi
smrzavaju odvojeno, i ne sjete se stisnuti jedan uz drugog jer im je to neugodno. Ta neugoda
može koštati živote, pa tu još jednom spominjem da se uči od životinja, one znaju instinktivno
što je najbolje i stisnu se skupa da im je toplo. Ne sramite se biti prirodni, jer priroda je
mjerilo svega,a svaka moda je prolazna kao i ova sadašnja civilizacija.

107
 Kremen, desni sivi je iz Istre, a smeđeg i crnog sam pronašao na Marjanu kod
Splita odmah uz more:

Ovaj kremen je iz žile koja je ulazila u more, skroz je ispucao od smrzavanja:

108
 Kremen se nađe u vapnencu kao grude ili žile, jako je težak i dobro je uzeti
uvijek malo više jer ima mnogo otpada kod izrade oštrica:

Prijatelj Đuro Židov, (Židov po imenu ali ne vjeri ili naciji) je upravo pronašao
(na brdu Mrđakovec) ogromnu kresivu gubu širine 70 cm!

109
 Prirodni ugljen pronađen u rudniku na kalničkom gorju kod Svete Barbare gdje
su nakon II. svjetskog rata zarobljenici iz Belgije organizirali iskop i radili u rudnicima:

„Rocket stove“, najekonomičnija peć na drva u kojoj izgore i plinovi u dimu, a

iz dimnjaka izlazi manje dima i topline tako da se lako ne oda sklonište. Sistem je odličan i za
korištenje u sauni:

110
 Francuski kemičar Antoine Lavoisier je lećom promjera 3 m postizao
temperaturu od 1540 stupnjeva i pomoću sunca na taj način talio metale.

Generator na drva:

111
112
Princip parnog stroja:

113
 6. KRUH, ULJE, ŠEĆER I SOL

Njemački vojnički kruh imao je, za vrijeme oba svjetska rata, u sebi 30 %
piljevine od breze! Dodavalo se i brašno od DIVLJEG KESTENA (Aesculus hippocastanum)-
kesten se kuhao neoljušten u mnogo vode dok ne omekša tako da se izvuku gorke tvari, voda
se baci, kesten oguli i opet kuha, a dobro je nekoliko puta mijenjati vodu da se bolje izvuće
gorčina. Zatim se kesteni čim finije drobe i oprezno prže iznad peći, onda prosijaju kroz fino
sito i koriste kao dodatak juhama ili se umijese u tijesto za kruh. Divlji kesten je došao prije
500 godina u naše krajeve sa Turcima koji su ga sadili kao hranu za svoje konje, a inače mu je
pradomovina Grčka.

Iz povijesnih arhiva je poznato kako su i Koprivničanci u lošim godinama kada

nije bilo na poljima uroda preživjeli gladne zime hraneći se uglavnom samo PITOMIM
KESTENIMA (Castanea sativa). Što je inače bilo uobičajeno za brdske krajeve južne Europe
od srednjeg vijeka sve do 19. stoljeća, gdje je ljudima divlji kesten bio glavna hrana. To valja
zahvaliti starim Rimljanima koji su svugdje gdje bi se naselili zasadili kestenove šume kako
bi si osigurali hranu preko zime. Ali sada ni ne bi bilo moguće da se svi ljudi prehrane sa

114
kestenom, ne zato što ima više ljudi, nego jer su posječene gotovo sve kestenove šume! Inače
je svjež kesten vrlo kvarljiv plod i valja ga prije skladištenja obraditi da ne trune.
Tradicionalna metoda u Turskoj je „Ricciaia“- kesteni se u bodljikavom omotu sipaju na hrpe
gdje fermentiraju i tako im se trajnost produljuje na nekoliko mjeseci, ili se plodovi bez
bodljikavog omota potope nekoliko dana u hladnu vodu gdje ih također mliječne kiseline
zaštite nakon fermentacije, onda se posuše i skladište. Druge metode skladištenja su
drobljenje i sušenje ili smrzavanje.

U tijesto za kruh dobro je umiješati kuhani krumpir, kruh tako postane ukusniji i
može duže stajati.

Mnogi ljudi to ne znaju, ali kada se žito samelje u brašno treba ga čim prije
upotrijebiti, zato su Rimljani sebi svakodnevno mjeli svježe brašno. Neki izvori smatraju da
takvo brašno već nakon mjesec dana stajanja na sobnoj temperaturi izgubi gotovo svu svoju
hranidbenu vrijednost. Stari ljudi pričaju kako su vreću brašna iz mlina znali koristiti i do 3
mjeseci, a brašno koje kupujemo u trgovinama ima vijek trajanja od godinu danu, pa je tako
realno gledano i njegova kvaliteta upitna. Moj djed je radio na pilani grofa Draškovića u
Velikom Bukovcu koja je bila u sklopu mlina i sve je bilo tjerano vodenom snagom. Kada su
jednom zbog redovnog remonta otvarali branu kanala sa rijeke Bednje, na dnu su pronašli
vreću sa brašnom. Nju je valjda noću neki mlinar htio ukrasti pa mu je ispala u vodu. Vreća
od domaćeg platna bila je sva obrasla biljkama i vjerojatno je mjesecima ležala (ako ne i
godinama) u vodi. Kad su je rasporili unutra je brašno bilo suho i jestivo, samo vanjski sloj
debljine palca je bio vlažan! Pa se tu postavlja pitanje jel preporučljiv taj način čuvanja i
sakrivanja hrane od neprijatelja ili pljačkaša...

Rimski vojnici nosili su sa sobom kamenje na kojima su drobljenjem i

gnječenjem svaki dan mleli (od žita) brašno za svoj kruh. Kod izrade brašna mlinskim
kamenjem brašno valja dobro prosijati i vibracijom odvojiti lagano brašno od težih kamenčića
koji su se odvojili od kamena i pomiješali sa brašnom. Upravo takvi kamenčići su ljudima
prije uništavali caklinu njihovih zubi. Bili su pomiješani u brašnu i kod žvakanja skidali
površinu zuba. U mlinovima na vodu radne površine su se svaka dva tjedna tuckale da budu
hrapave,toliko su bile pohabane. Postojali su i mlinovi na ručni pogon, ali i njihovo je
kamenje teško do sto kila pa je teško ponijeti ga sa sobom kod neke evakuacije. Alternativa je
običan STARINSKI MLIN ZA KAVU, najjeftiniji i očuvaniji su poslijeratni modeli, a u
njima se jednako kao i kava, u brašno mogu samljeti razne sjemenke. Za kruh koji će jedan
dan nahraniti malu obitelj potrebno je takav mlin vrtjeti 2-4 sata da bi se dobilo dovoljno
brašna. U situaciji kada dođemo do toga da mlinom za kavu radimo brašno, valjda ćemo ostati
i bez svih svojih modernih zabavljača kao interneta i televizije, a neće biti ni struje za rasvjetu
pa će posao izrade brašna biti dobar lijek protiv dosade i postati svojevrstan ritual i meditacija
prije spavanja.

Glavna zamjena brašnu oduvijek je bio HRASTOV ŽIR. Čim je žir veći to je
bolji za ljudsku prehranu jer je manje gorak. Tko je vrijedan u jesen,se ne mora bojati da

115
gladuje u zimi jer 100 kila žireva daje čak 70 kg žirovog brašna! Najbolje je žireve sakupljati
kada je suho i toplo i skladištiti ih u podrumu u drvenim kutijama koje nisu više od pola
metra. U proljeće proklijaju- to klijanje je poželjno jer pojavom klica žir postane probavljivi i
može se koristiti za jelo zajedno sa klicom koja je puna vitamina. Klijanje se može pokrenuti i
umjetnim putem na toplome mjestu i namakanjem žireva vodom. Brašno se radi tako da se
žirevi prvo kuhaju deset minuta da pukne kora i može se skinuti sa smeđom kožicom oko
ploda. Zatim se očišćeni žirevi jedan sat namaču u hladnoj vodi, posuše i samelju u mašinici
za mljevenje mesa. Sada nakon sušenja dobijemo pravo žirovo brašno. Dobro je i stari bubanj
od stroja za pranje rublja staviti u potok, a u njega preko noći ubaciti oguljene žireve da se iz
njih dobro ispere tanin.

Pola naše hrane otpada na kruh. Bez kruha se teško zasitimo, zato je on nama i
najvažniji u obroku, a još stari Grci dobivali su 70 % svoje energije iz kruha i znali da on ima
više hranjivih sastojaka od svake druge hrane. Rimske vojnike nazivalo se "žderačima kruha"
jer je svaki od njih dobivao kilogram kruha dnevno. Svejedno kakav kruh želimo ispeći,
uvijek je potrebno staviti dovoljnu količinu pravog brašna od PŠENICE da poveže ostale
dodatke, a to može biti POLEN ROGOZA (Typha latifolia) ili CVIJETOVI LIJESKE
(Corylus avellana) .I podanci vodenih i močvarnih biljaka koje je lako vaditi iz mulja ispiru
se vodom da bi se dobilo zamjensko brašno. U njih spada LOPOČ (Nymphaea alba),
LOKVANJ (Nuphar luteum), ŽABOČUNA (Alisma plantago-aquatica), VODOLJUBA
(Butomus umbellatus), TRSKA (Phragmites communis), TROLISTICA (Menyanthes
trifoliata) i ZMIJINAC (Calla palustris). Druge biljke istih osobina teže je iskopati iz zemlje,
a to su GOMOLJI KAĆUNA (Orchis morio) i KOZLACA (Arum maculatum), LUKOVICE
ZLATANA (Lilium martagon) i PTIČJEG MLIJEKA (Ornithogalum umbellatum). Njih nije
potrebno sušiti nego se prokuhani i zgnječeni mogu pomiješati u tijesto. SJEMENKE
LOBODE (Chenopodium album), DJETELINE (Trifolium pratense), TUŠTA (Portulaca
oleracea), VIJUŠCA (Bilderdykia convolvulus), GUNJICE (Medicago lupulina), ŠTIRA
(Amarantus retroflexus) i RAZNIH TRAVA mogu se samljeti u brašno, a dobre su i one od
BUKVE (Fagus silvatica). Posljednja opcija je pak UNUTRAŠNJA KORA DRVETA i to
prvenstveno u proljeće, jer nije previše ukusna,a može se koristiti ona BOROVA (Pinus),
JELE (Abies), SMREKE (Picea abies), BREZE (Betula pendula), BUKVE (Fagus
Silvatica) i HRASTA (Qercus). U kruh se mogu umiješati PLODOVI MIRTE (Myrtus
communis), OSUŠENE MAGINJE (Arbutus unedo), SAMLJEVENI ROGAĆ (Ceratonia
siliqua), OSUŠENE MUKINJE (Sorbus aria) i BREKINJE (Sorbus torminalis). Možda je
čak najizdašniji PODANAK BUJADI (Pteridium aquilinum) koji sadrži mnogo škroba.
Austrijske vlasti su u Bosni za vrijeme 1. svjetskog rata naredile da se podanak bujadi
masovno iskapa i od njega priprema brašno. I u Njemačkoj se poslije 2.svjetskog rata koristilo
brašno bujadi. Od 100 kg svježeg podanka sjeckanjem na sitno i umakanjem u vodi može se
dobiti tek oko 10-12 kg škrobnog brašna koje se taloži na dnu, makar dvije trećine podanka
otpada na probavljive ugljikohidrate.Najbolje vrijeme za iskapanje podanka je početak jeseni
ili kraj zime, kad u podzemnim dijelovima bujadi ima najviše škroba.Tu reba paziti da se
podanak ove biljke ne zamjeni s podankom OBIČNE PAPRATI (Dryopteris filix-mas) koji je
vrlo otrovan!
116
117
 Inače se mogu jesti i IZDANCI BUJADI koje valja ostaviti preko noći
pomiješane s pepelom i prelivene vrelom vodom, zatim ih se ujutro dobro ispere i nakon toga
se prokuhaju.

U kruh je dobro umiješati i SJEMENKE KOPRIVE (Urtica dioica) ili njene

LISTOVE koje je lako ubrati u velikim količinama, a može se posušiti i samljeti razno jestivo
cvijeće kao što je to i CVIJET BAZGE (Sambucus nigra) i BAGREMA (Robinia
pseudacacia). Ne smijemo ni zaboraviti SJEME DIVLJEG MAKA (Papaver rhoeas),
OBIČNE KISELICE (Rumex Acetosa) i POTOČNE PIREVINE (Glyceria fluitans).

Ukoliko imamo KRUMPIRA on se može, kao već spomenuto, kuhan umijesiti u

tijesto kruha, ili se nareže u tanke kriške i potopi u vodu da iz njega izađe škrob koji se taloži
na dnu posude. Sušenjem škroba dobijemo ŠKROBNO BRAŠNO koje se može spremiti i
duže stajati od sirovog krumpira da se ne pokvari.

Kelti su uzgajali naš sadašnji „korov“ PEPELJUGU (Chenopodium album) kao

žitaricu za kruh. Velike količine tog sjemenja nađeno je kod SOJENICA i starih naselja iznad
vode pa je to ujedno dokaz postojanja prethistorijske poljoprivrede. To sjeme, ljudima u
Indiji, je još sada čak omiljenije od HEJDE. Oni od njega kuhaju kašu, nakon što odstoji
jedan dan u vodi i ta se voda puna saponije prolije. U Rusiji se sjeme mljelo u razdoblju gladi
(1891./1892.) u brašno, ali u kruhu nije tako dobro probavljivo kao kuhano. Sjeme se i nakon
namakanja može pustiti da proklije i dodati salatama, ili se mladi cvjetovi mogu kuhati kao
brokule. Sjemenke se u nas koriste kao hrana za ptice, ali u zapadnoj Himalaji i Indiji
pepeljuga se još sada sadi kao povrće, a pupoljci i lišće kuhaju se kao špinat. Time nije dobro
pretjerati jer velike količine djeluju kao laksativ. Izgnječen korijen biljke je dobra zamjena za
SAPUN, a od sokova mladog lišća dobije se zelena boja za farbanje tkanine. Inače je biljka
odlična za tovljenje svinja i ovaca.

SJEME TRPUTCA sakuplja moj prijatelj, finski eksperimentalni Arheolog

TUUKKA KUMPULAINEN redovito za svoju „jesensku kašu“. U 20 minuta ubere oko
200 g, što je po njemu 62 kJ energije. Po njegovoj računici se za jedan sat ubere toliko
sjemena/energije koliko je dovoljno za 4 sata rada! On i promovira MESOLITSKU
SUPERHRANU SJEME LOKVANJA, koje je prženo jestivo, ali ga 3 tjedna prije
konzumacije namače u vodi koju redovito mijenja jer su u njoj otrovne supstance biljke.
Čovjek je prije 9 000 godinu koristio sjeme te inače otrovne biljke koja se masovno pojavljuje
i lako se ubere u kasno ljeto velika količina sjemenki. Vjerojatno su ljudi redovitim
konzumiranjem imali određeni imunitet kakav imaju sada plemena sjeverne afrike prema
RICINUSU i njegovo ulje koriste za salatu. Upravo to ulje je otrovalo i ubilo jednog našeg
misionara koji nije bio naviknut, a jeo redovito kod domaćih ljudi.

U svim teškim situacijama valja imati na umu da na dobrim jelima ne valja

štedjeti, jer dobro jelo znači dobar moral!

118
A kada pak ima dovoljno hrane neka važi zagorska poslovica: „Uradi ono danas,što si
namjeravao sutra.A pojedi sutra,šta si htio danas!“

Za III. SVJETSKI RAT predviđa se dužina od oko tri mjeseci, sa dodatnih 6 -12
mjeseci gladi, pa je tu kod skladištenja dobro učiti od američkih Mormona koji imaju poseban
program dugoročnog skladištenja hrane. Oni koriste najjeftiniju opciju koja je za prehranu
dovoljna i čak raznolika makar koriste samo 4 osnovne stvari koje mogu dugo stajati. Oni po
osobi i godini skladište 170 kg PŠENICE u zrnu (kada je zrno dehidrirano može stajati
desetljećima), 45 kg ŠEĆERA ili MEDA (šećer drži isto desetljećima, a med ima neograničen
rok trajanja), 45 kg MLIJEKA U PRAHU (može stajati najmanje 2 godine) i 6 kg SOLI, a
godišnje svaka osoba treba 1,2m2, ili 100 litara PITKE VODE svakog mjeseca (3,3 l po
danu).

Od slatkog je u prirodi najdostupniji MED kojeg u velikim količinama ima u

košnicama kod pčelarskih kamiona. Med odlično konzervira druge inače kvarljive namirnice
pa je i zbog te osobine posebno dragocjen.

Pčelari iz 1568. godine, zanimljiva je pletena zaštita od vrbovih šiba i košnica od pletene
slame:

Tu valja spomenuti MELLIFIKACIJU (lat. mel „med“) koja opisuje proces u

kojem se ljudska lešina „marinira“ medom. Med je inače korišten kod raznih kultura kod
pogreba: Burmanski svećenici tako su konzervirali svoje umrle opate koje su u lijesu potopili
u medu, a ALEKSANDAR VELIKI je istim načinom konzerviran da svjež dođe do svoje
domovine gdje bude pokopan. Takve lešine su čak korištene kao lijek u tradicionalnoj
119
kineskoj medicini. U knjizi „Ben cao gang mu“ kineskog apotekara Li Shi Zhen iz 16. stoljeća
piše kako su se starci iz Arabije još za vrijeme života žrtvovali i podvrgnuli mellifikaciji kako
bi bolesnim ljudima služili kao lijek. Takav kandidat se redovito kupao u medu i jeo je samo
med sve dok mu se stolica, mokraća i znoj nije pretvorio u med. Kada je umro od te dijete,
njegovo se tijelo stavljalo u kameni sarkofag koji je bio napunjen medom. Nakon 100 godina
se otvarao a sadržaj pretvorio u supstancu koja je liječila lomove kosti. Pošto je sam postupak
bio kompliciran, skup i dugotrajan, taj lijek je bio veoma dragocjen. Mumije su se općenito
još do ranog 20. stoljeća koristile kao lijek za razne bolesti, a lijek se službeno u apotekama
mogao kupiti pod nazivom „MUMIA VERA AEGYPTICA“.

Zatim, što se tiče slatkog, nakon meda po parkovima imamo plodove TISE koji
su najslađe samoniklo voće koje se kod nas da sakupiti. Ali oprez- jede se samo crvena
košuljica koja se može ispasirati jer je koštica otrovna i tvrda. 15 sjemenki mogu ubiti čovjeka
ili konja koji je posebno osjetljiv na otrov tise. Zatim se plodovi iskuhavaju dok se ne dobije
šećerni sirup sličan medu. Kad su tise stare i rodne lako se naberu velike količine, ali to jedino
u kasnu jesen.

Šećerni sirup se dobije i od suhe stabljike KUKURUZA kada se ona nakon

berbe klipa odreže- 100 kila suhe stabljike daje oko 35 kila najboljeg šećernog sirupa. Sa nje
se skinu prvo listovi i vrhovi, a stabljika iscijepa i usitni u stupalu. Tu smjesu kuhamo jedan
sat u istoj količini vode, zatim se tekućina čvrsto procijedi kroz lanenu krpu ili prešu za sok.
Da bi se sirup očistio od neugodnih okusa, na svaku litru stavljamo 150 g gašenog vapna u
prahu. Zatim se za jedan dan pobere gornji sloj tekućine i procijedi kroz tanki sloj ugljene
prašine na lanenoj krpi. Taj sirup lagano kuhamo sa malom vrećicom u kojoj je ušita ugljena
prašina sve dok masa ne postane poput meda. Gotov sirup ima zlatnožutu boju i podsjeća na
najfiniji glukozni sirup. U dobro zatvorenim flašama može biti skladišten godinama a da ne
izgubi na kvaliteti. Šećerni sirup se može iskuhavati također i iz soka BREZE i JAVORA, ali
samo u rano proljeće. U to doba treba sakupiti 30-50 litara soka da bi se iskuhavanjem dobila
jedna litra sirupa.

SLATKI KORIJEN / SLADIĆ (Glycyrrhiza glabra) je poznat diljem svijeta po

svom iznimno slatkom korijenu koji se koristi i u liječenju dugog popisa bolesti; on jača
imunitet, podiže izdržljivost, sprječava alergije, djeluje protuupalno, uništava bakterije, viruse
i gljivice. Ova biljka opisana je u legendarnoj kineskoj knjizi o bilju Ben-cao. Shen-Nun iz
Kine, tri tisuća godina prije naše ere, rekao je da je slatki korijen eliksir za pomlađivanje
organizma. U tibetanskoj medicini posebna pažnja se poklanja slatkom korijenu, čiji preparati
doprinose procvatu zdravlja i izgleda, potpomažu dugovječnost i izoštravaju čula. Drevni
Egipćani su ga koristili kao ljekovito sredstvo, a pronađene su i njegove zalihe u grobnici
faraona Tutankamona. Egipatski hijeroglifi prikazuju ga kao popularno muško piće, jer ima
brojne antidepresivne sastojke. Njegova primjena protiv ćelavosti i drugih bolesti zabilježena
je još 360. godine prije nove ere u Rimu, a Julije Cezar i Aleksandar Veliki bili su također
ljubitelji sladića koji je njihovim vojskama na putu služio da utaže glad i žeđ. Biljka raste u
Europi na pjeskovitim obalama rijeke Dunava i Tise, prirodno joj je stanište južno

120
Sredozemlje, a zabilježeno je u Čortanovcima u Vojvodini. Najviše sladića ima kod nas u
Dalmaciji kod Splita i u Istri, gdje raste po suhim poljima i šikarama, među grmljem, uz rijeke
i putove, mjestimično u velikom broju. Izgledom svojih listova i mahuna nalikuje visinom od
do dva metra zakržljalom bagremu, koristi se korijen višegodišnjih grmova koji je debeli kao
olovka i vadi se u jesen. Uz obale Save i Drave raste srodni ČEKINJASTI SLADIĆ
(Glycyrrhiza echinata L.), njegov korijen mu je nešto gorak pa se manje cijeni. Kod nas se iz
korijena radio „MAČJI IZMET“ (njemački Lakritze) koji se prije prodavao na sajmovima
djeci. Iz korijena se u Egiptu radi čaj koji se pije hladan, a inače se sušeni korijen koristi za
žvakanje i zubnu higijenu. Kada se jedan kraj sažvače može zamijeniti četkicu za zube što je u
arapskom svijetu vrlo popularno, a preuzeto je od rimske vojske gdje je sladić bio sastavni dio
osobne opreme svakog vojnika. Jednako tako su ga u I. svjetskom ratu nosili u džepu
francuski i turski vojnici. Sada „Lakritze“ najviše troše Nizozemci sa dvije kile po stanovniku
u godini. Lakritz su crni gumeni bomboni u mješavinama njemačkog proizvođača HARIBO
pa je tako najlakše ljudima objasniti o čemu se to radi. Ne valja niti zanemariti SLATKOG
KOZLINCA (Astragalus glycyphyllos); on je sličnog izgleda ali ima polegnutu stabljiku i
cvjetovi mu podsjećaju na djetelinu. Uz korijen mu se može jesti i lišće koje je slatkasto.

Pod „slatko“ spada i SUŠENO VOĆE, pogotovo smokve i slatko grožđe imaju u
sebi najviše šećera.Valja znati da i tu na sjeveru dozrijevaju smokve na južnim padinama.
Jedna divlja smokva, možda čak i stoljetna raste odmah ispod dvorca Veliki Tabor na
slovenskoj granici. Bio sam ugodno iznenađen da se nije smrzla i da je narasla tako velika kao
drvo. Drugo drveće slatkih plodova kao na primjer rogač se smrzne preko zime kod nas
odmah kod prvog mraza.

Danas, a to je sada krajem 9. mjeseca, su me veoma obradovala polja divlje

ČIČOKE po šikarama koje sam opazio pored autoputa i Save oko Zagreba, ona upravo cvate i
drago mi je vidjeti toliko samoniklog jestivog i vrlo ukusnog bilja. Inače „invazivne vrste“ iz
Amerike prenijete 1612. u Francusku. Biljku su poslali francuski iseljenici, spašeni od gladi i
u Vatikan koji je bio sakupljalište svakakvih čuda. Stabiljka može narasti u godinu dana i do
5 m visine, zajedno sa listovima je dobra kao krma u prehrani za stoku, a spada u suncokrete.
Biljka se zbog jestivog i ljekovitog gomoljastog korijena, koji je inače jestiv i sirov, danas
kultivira širom svijeta. Razmnožava se isključivo vegetativno, dakle gomoljima, koji sadrže
inulin,a on se pretvara u fruktozu (voćni šećer). Na nekoliko lokacija sam i ja po kalničkim
šumama zasadio tu biljku, nadavši se da i ona bude jednom spasila nekoga od gladi!

Veliki problem su ulja. BUČINO ULJE je bilo popularno kod nas,ali dobivale
su se samo male količine koje su kod današnje potrošnje smiješne. Ako je neko domaćinstvo
dobilo 10 litara na godinu bilo je sretno i to je uglavnom bilo korišteno za salatu. Sjemenke bi,
inače, ljudi u zimi pojeli osušene kao omiljene grickalice. Suncokretovo ulje se nije u selu
proizvodilo, a koštice su djeci bile grickalice. Uglavnom su se koristile MASTI SVINJE i
GUSKE. U prirodi se mast može prikupiti iz riba kao što je to SOM ili ŠARAN, ali te masti
valja brzo iskoristiti da ne užegnu. Najviše kvalitetne masti nam proporcionalno prema svome
tijelu daje u jesen JEŽ i PUH.

121
122
 PUHOVA MAST je k tome jako ljekovita i ZACIJELJUJE POVRŠINSKE
RANE i ČIREVE NA ŽELUCU. Mast je inače odlična za konzerviranje, pogotovo kuhanog
mesa, a „MESO IZ LODRICE“ je naveliko čuven zagorski specijalitet, tako se po selima
meso čuvalo preko zime. TURCI su za razliku od nas koristili LOJ od KOZE, OVCE i
GOVEDA za pripremu svoje hrane. U ratovima su naši psi kilometrima mogli namirisati
dolazak turske vojske po mirisu loja iz muslimanske kuhinje koji je i njihovom znoju dao
drugačiju notu.

Najstarija kultivirana biljka u nas je PODLANAK (Camelina sativa) poznata i

kao divlji lan, njemački sezam ili sibirsko uljno sjeme – drevna je uljarica. Ulje sjemena
sadrži izuzetnu količinu (do 45 %) omega-3 masnih kiselina, kao i jedinstveni kompleks
antioksidanata koji ulje čini veoma stabilnim i otpornim na vrućinu te sprječavaju užegnuće.
Poznata kao „divlji lan“ jer često raste s običnim lanom, podlanak sadrži gotovo isto toliko
omega-3 masnih kiselina kao i obični lan, ali je mnogo stabilniji od njega i boljeg je okusa.
PRAVI LAN (Linum usitatissimum) je moguće konzumirati kao sjemenke (potrebno ih je
samljeti kako bi tijelo moglo iskoristiti njihovu punu vrijednost) ili jednostavnije – u obliku
ulja. Ne preporučuje se koristiti ga za kuhanje budući da ne ostaje stabilno pri višim
temperaturama te se njegove korisne masne kiseline tada raspadaju na štetne tvari. Sjeme lana
je jedno od najvažnijih izvora sušivih ulja. Postoje podaci, da se lan u tu svrhu uzgajao još
prije 6 000 godina. Sadržaj ulja u sjemenu je od 32 % do 43 %. Laneno sjeme je laksativ. Lan
je nekada bio najvažnija tekstilna biljka, a sada je po značaju odmah iza pamuka. Porijeklo
lana nije sasvim jasno jer je poznat kao kulturna biljka još od prapovijesti. Stari Egipćani su
nosili odjeću od lana, uvijali mumije u laneno platno, slike biljke lana mogu se vidjeti na
njihovim zidovima u grobnicama.

LIPA nam daje isto odlično ulje iz svojih sjemenki koje sadrže do 58 % masnog
ulja koje teško užegne a ima istu kvalitetu, okus i boju kao maslinovo ulje. Da bi se došlo do
tih ulja dobro je napraviti si ručnu prešu pomoću navojne šipke i duge matice, gdje je na
drugome kraju rupica da ulje može istjecati.

Dođe li do krize, možda nam zadnja prilika postane pribaviti sol na način da
pokrademo hranilice za divljač i tu poberemo velike komade kamene soli.

SOL se u našim krajevima oduvijek mogla pronaći jako teško, a sada je presušio
i na žalost čuveni izvor slane vode pokraj rijeke Bednje istočno od sela Slanje. Ta se voda u
drugom svjetskom ratu iskuhavala, što su uglavnom činili partizani kako bi došli do soli. U
selu Salinovec u Ivanečkom gorju bila je navodno neka prastara žila kamene soli, a postoje
informacije kako se sol vadila i iz nekog mjesta u Međimurju. Ukoliko bi postojale veze do
Dalmacije sol bi se odonuda najlakše pribavljala ili kao nekada uvažala preko Drave i Mure iz
Mađarske. Ali u situaciji totalnog kolapsa i nemogućnosti kupnje soli, opskrbio bi se samo
onaj tko bi stigao prikupiti spomenute blokove kamene soli iz hranilica za divljač. Inače se
potrebni minerali mogu izvući i iz bijelog PEPELA logorske vatre, a koja hrana sadrži JOD-
obrađeno je u temi o gušavosti. Zanimljivo je da se kod domorodaca prije traženja vizije nije

123
smjela jesti sol, isto kao što hrana kod inicijacija mladića kod domorodačkih plemena ne
smije imati niti zrnce soli, jer sol previše veže dušu za materiju.

SLANO, MASNO i SLATKO je upravo ono što je ljudima oduvijek manjkalo u

prehrani, pa smo mi poput ovisnika baždareni na te tri stvari koje su droga za naš organizam.
Nismo mi tu jedini, pa i krave će jesti pileće govno ako je u njega umiješana sol, a ta spoznaja
je jednog izumitelja u Americi učinila milijarderom. Kad je pak sve troje u nekoj hrani
spojeno, mi joj ne možemo odoljeti. Sada u svijetu blagostanja, viška i obilja imamo problem
što unosimo previše toga u naš organizam. Tijelo više nema probleme da izvuče iz hrane te
stvari i skladišti ih, nego mora djelovati suprotno i braniti se od prekomjernih količina tih
tvari. Samo ono tijelo preživi koje uspije reprogramirati GEN ŠTEDLJIVOSTI koji nas je od
pamtivijeka spašavao od gladi, smrzavanja i bolesti, a sada postaje naš smrtni neprijatelj jer
stvara pretilnost. Povratiti „fast food“ metabolizam u onaj polu gladnog seljaka je velik šok za
organizam i malotko će to uspjeti. Sjećam se jedne priče o bogatome Rimljaninu koji je
naslijedio bajnoslovno bogatstvo i obožavao hranu. Tu ogromnu svotu novaca je trošio na
organizaciju velikih gozbi sa najskupljom hranom. Nije dugo trajalo i on je sve potrošio.
Naviknut na hranu kakvu su mnogi mogli samo sanjati rasipnik je počinio samoubojstvo jer
sada nije htio jesti hranu „prostih ljudi“! A bio je i jedan drugi Rimljanin koji je zbog hrane
počinio samoubojstvo,radi se o ondašnjem najboljem kuharu carstva.Toliko je bio genijalan i
svaki dan stvarao nove recepte,ali i zaljubljen u svoje kreacije i slavu.Da je na vrhu počinio
samoubojstvo, da bude upamčen kao najbolji jer se je bojao da može od tog trenutka postati
samo lošiji i nema više novih kreacija koje bi mogao izmisliti, a da budu te kvalitete kao one
dosadašnje…

Da isprobam na sebi osjećaj jesti samo hranu dostupnu nakon kolapsa , nekoliko
puta u godini po pet dana, jeo sam samo ono što bi pronašao u prirodi, tako da u prehrani nije
bilo soli, masti, šećera i kruha. Hrane u prirodi je bilo i više nego dovoljno, ali mome
razmaženome nepcu nije bila ukusna, čak je i gutanje nemasne hrane bio problem, a ponekad
se nisam ni mogao odlučiti šta je bolje, da to jedem ili da ostanem gladan!

Tko kaže da je realnost drugačija, taj laže ili ne želi izaći iz svog svijeta mašte
da vidi stvarnost kakva doista je. Ubrzo bih barem ja za mjesec-dva izgubio dvadesetak kila,
ali već nakon 2-3 dana se osjeća olakšanje jer dolazi do privikavanja. Dobra je nuspojava i ta
da komarcima naša krvi više nije ukusna jer nije kao do tada zasićena mastima i šećerima.

124
 Žirevi, lješnjaci i kesteni ubrani po parkovima grada, odlični su kao zamjena za
pšenično brašno:

Sjeme koprive je najunosnija hrana u prirodi i može se lako ubrati u velikim

količinama, a odličan je dodatak kruhu. Posušiti i skladištiti se može godinama i tako spasiti
ljude od gladi:

125
 Ptičja grahorica, najvažnija žitarica- mahunarka u prehrani neandertalaca na
našim prostorima:

Vrlo je lako ubrati prilično velike količine plodova koji se konzerviraju

sušenjem- mogu samljeti u brašno ili kuhati kao leća:

126
 7. LOV I RIBOLOV

Lov i ribolov nije moguć ako ne poznajemo prirodu i ono što lovimo. Činjenica
je da životinje mnogo bolje tumače ljudske tjelesne znakove nego ljudi, a pogotovo oni koji
su izgubili kontakt sa prirodom. Našoj je vrsti inače lakše terorizirati druge vrste ne zato što
nam komunikacija dobro ide, nego baš zato što nam ne ide!

Za životinje, suvremeni čovjek je toliko inferioran i životinje tako lako čitaju

njegov govor tijela da nam se čini kako smo za njih prozirni. Pa kad smo samo kod sluha, mi
ne možemo čuti ni pola onih frekvencija koje životinje koriste, a u vremenu u kojem mi
čujemo jednu notu, ptica može čuti preko 10 nota! Da bismo razumjeli životinje, bitno je
razumjeti ono što one osjećaju, a preduvjet tome je da im više ne negiramo osjećaje i
prihvaćamo ih napokon kao sebi ravne. Jer mi nismo samo poprilično slični životinjama; mi
jesmo životinje. Ideja da su životinje potpuno drugačije od ljudi, unatoč našim zajedničkim
precima, veća je iracionalnost od ideje da su poput nas. Mi svi smo bića, no nismo svi jednaki
- ni viši, ni niži, jednostavno smo različiti.

U znanstvenoj klimi, za mišljenja koja su vladala prije četrdesetak godina bilo je

šokantno i nevjerojatno čuti da običan insekt može predočiti smjer svojim kolegama, daljinu i
poželjnost nečega tako udaljenoga kao što to znaju pitome pčele. Kad bismo, umjesto da
smišljamo laboratorijske uvjete u kojima će majmunoliki moći naučiti komunicirati s ljudima
na našem jeziku ili nekoj njegovoj inačici, otišli potiho u šumu i osluhnuli kako se ondje
priča, više bismo naučili. Da bismo naučili više o drugim životinjama, moramo ih promatrati s
njihovog gledišta, a to uključuje i osjećaje.

Lov se ne svodi uvijek na ubijanje, nego često na hvatanje životinja. Tako se

love grabljivice da bi se sa njima sokolarilo, ili mlade životinje kako bi ih se pripitomilo. Što
je mladunče mlađe, to su veće mogućnosti da će biti usvojeno. Životinje zavole bilo koga tko
im se čini kao da je njihov primarni skrbnik. Životinja koju su odgojili pripadnici druge vrste,
kad odraste, često će željeti te vrste kao svog partnera, što nazivamo „sexprint“.

Tu moram spomenuti događaj koji je zapisan u „ANTIČKIM NOĆIMA“ Aula

Gelija u 2. stoljeću:

„U velikom cirkusu, publici su prikazivali veliku borbu divljih zvijeri. Tom

spektaklu, s obzirom na to da sam boravio u Rimu, bio sam svjedok. Bilo je mnogo
krvoločnih divljih zvijeri, nemani osobitih zbog svojih golemih proporcija, a sve su bile
neobična izgleda ili neuobičajene surovosti. No više od svega plijenili su pažnju lavovi
golemih razmjera, a pogotovo je jedan od njih nadmašio ostale nevjerojatnom veličinom
tijela. Tada je uveden rob bivšega konzula; robovo ime je bilo Androklo. Kad ga je taj lav iz
daljine ugledao, zastao je kao u čuđenju, a onda je prišao čovjeku mašući repom na blag i
127
nježan način, na način na koji to čine umiljavajući psi. Prišao je blizu čovjeku koji je već bio
na pola mrtav od straha, i nježno mu polizao stopala i ruke. Tada ste mogli vidjeti čovjeka i
lava kako izmjenjuju vesele pozdrave, kao da su se prepoznali.“

Car Kaligula želio je znati zašto je lav poštedio čovjeka. Androklo je opisao
kako je pobjegao od svojega gospodara u samotnu pustinju i sakrio se u udaljenoj pećini. Lav
je ušao u pećinu s krvavom šapom,cvileći i stenjući. “Lav“, je rekao Androklo, “mi je prišao i
nježno i pažljivo podigao šapu, očito mi pokazujući i držeći je kao da traži pomoć“. Androklo
je izvadio golemi trn i njegovao šapu. “Opušten mojom pažnjom i brigom, lav je, stavivši
šapu u moju ruku, legao i zaspao“. Tri su dana dijelili pećinu,a lav je lovio za obojicu. Tada je
Androklo ponovno uhvaćen i vraćen u Rim, gdje je osuđen na smrt u areni. Čim je čuo cijelu
priču, Kaligula je, nakon glasovanja naroda, oslobodio i lava i čovjeka. Zajedno su hodali
ulicama, “a svatko tko bi ih sreo, uzviknuo bi: Ovo je lav koji je čovjekov prijatelj, ovo je
čovjek koji je lavu liječnik!“

U prirodi se redovito slučajno pronađu životinje koje su male i daju se

pripitomiti a od koristi su za ljude. Isto tako se nađu kod svih ljudskih domorodačkih
plemena, a pogotovo u Amazonskim prašumama svakakve udomljene divlje životine koje
tako postanu dio njihove obitelji. To mogu biti kod nas kune koje zatim čuvaju naše zalihe
hrane kao drevni lovci na miševe, grabljivice za sokolarenje ili vrane i sove koje se mogu
koristiti kao mamci u lovu. Pripitomljavanjem divljih životinja upoznajemo njihovu vrstu i
otvore nam se dotad nepoznati horizonti njihovih sposobnosti, a samo stvarnim poznavanjem
životinja- možemo ih uspješno loviti.

Samo stari i iskusni lovac sa mudama od čelika, može golim rukama uhvatiti u
potjeri izmučenog snježnog leoparda! Velika mačka se iscrpljena predaje, glava joj se pokrije
vrećom i njene noge svežu užetom.

128
 Jedna vrsta lova je i namjerno sakupljanje mladih životinja koje se zatim
pripitome i tako se dolazi do domaćih životinja i cjelogodišnjeg svježeg mesa i živih zaliha za
razdoblja kada bi se inače gladovalo. Divlje patke i guske rado su se lovile kao mlade, a naši
preci osluškivanjem prirode lako locirali mlado lane srne ili tele jelena gdje je ležalo
sakriveno u visokoj travi.

U Europi nije moguće preživjeti samo od lova na klasičnu divljač kakvu

suvremeno lovstvo poznaje, jer ona gustoća divljači koju danas susrećemo nije prirodna nego
uveličana lovnim gospodarenjem i prehranjivanjem.

Kad bi tisuće ljudi pošlo tražiti lovinu, to bi ubrzo prešlo u lov na ljude i
kanibalizam, jel bi oni bili naoružani i gladni, a kada glad caruje ne pita se odakle je došlo
meso !

Za čovjeka je prije, u mnogim mjestima kanibalizam bio uobičajen, a

vegetarijanstvo se nije nigdje prakticiralo, osim nakratko u šamana prije nekih posebnih
obreda. U predkolumbijanskoj Americi zarobljenici su se čak tovili kao stoka za klanje. Ubiti
vlastitu vrstu, ispeći je i pojesti, to ne radi niti jedan majmun, to radi samo čovjek!

„Najopasnija od svih zvijeri je čovjek, ali ne samo zato jer je stvorio vrlo
efikasno oružje, nego jer ga bez milosti koristi protiv svoje vrste!“

Kada nestane ljudi, u njihovim domovima ostanu prestrašeni kućni ljubimci,

nesposobni za preživljavanje u okrutnoj prirodi, koji su sretni kada se ljudi opet pojave, a to
za njih može biti kobno. Sjećam se kako smo 1994. godine mjesec dana u okruženju kod
Konjica jeli meso od jednog zalutalog konja, pse i mačke koje su se skrivale u ruševinama i
podrumima, a bilo je i mnogo zmija koje su se parile u klupkama uz puteljke.

Čovjek je kao i sva druga bića oportunista i jesti će hranu do koje najlakše dođe,
a tome će i prilagoditi lovne tehnike. Najlakše je postavljanje zamki, a dobro je kada nam se
kod obilaska stupica posreći ubiti divljač ako naiđe, i putem pobrati drugu hranu kao što su to
puževi, ježevi, ptićja jaja ili gljive.

Lov i ribolov je vezan uz sezone kada se životinje pare pa je lako namamiti

SRNDAĆA od 10. lipnja do 10. kolovoza na 10 metara da ga se sigurno pogodi strijelom, a
kada je pšenica zrela mogu se loviti LINJACI ili u proljeću jata sa milijuna MRENA i
PODUSTA koja putuju uzvodno na svoja mrjestilišta. Tu je onda i sezona ptičjih jaja,
pogotovo LABUĐA, i sezona mladih VRANA i SVRAKA krajem svibnja, ako se naravno
prije bujne vegetacije označe mjesta njihovih novih gnijezda. Zima je najbolja sezona za
zamke jer se onda na neki mamac lako ulovi plijen,pošto hrane u prirodi više nema kada
snijeg pokrije zemlju. Stari lovci bi samo naoružani dugim štapom lovili u snijegu ukopane
zečeve. Iskustvo im je reklo gdje leži zec i njega bi opazili po rupi u snijegu kroz koje on diše.
Još prije snijega lovci su čak s namjerom slagali idealna mjesta u koje bi se sakrio zec.
Postavljali su se i snopovi kukuruzišta koja FAZANIMA služe kao sklonište, a kad bi se fazan
129
uvukao, samo bi mu vrh repa virio iz snopa,golim rukama bi ga se dalo lako uloviti i gurnuti u
kaput. Od konjskog repa su se plele omče i ostavljale na polju na vrh stupa kao mamac za
VRANE. Svako godišnje doba je specifično. Bioritam prirode zajedno veže cikluse flore i
faune tako da mjerilo nisu ljudski datumi nego prirodne kazaljke na terenu koje slijede
životinje.

Valja znati da gotovo sve životinje slijede svoj svakodnevni raspored. Ako ćemo
JASTREBA sresti kod izlaska sunca gdje juri kroz neku šumicu, on će zasigurno biti tu i
drugi dan u isto vrijeme. Baš tu se postavlja zamka ako ga želimo uloviti, a ne 200 m dalje!
Sokolarstvo je inače moguće samo ako imamo dovoljno slobodnog vremena i kada je
zajednica dovoljno velika da konstantno imamo dosta mesa i za našu pticu. Osim u
sokolarstvu, VELIKA UŠARA se može koristiti i kao mamac kod lova na vrane, što je prije
bilo vrlo popularno. Sova se dugom vezicom sveže za kolac na nekom slobodnom prostoru
gdje ju vrane iz daljine mogu opaziti. Lovac se sakrije u blizini nakon što oko sove postavi
mreže, ili čeka puškom. Dobro je da je u neposrednoj blizini i neko drvo gdje vrane mogu
sletjeti da se tu okupe prije napada.

Kod sova valja spomenuti da znaju biti vrlo opasne pogotovo kada izgube strah
od ljudi, kada je noć i one imaju mlade. Tada nas mogu iznenada napasti kanđama te nam
iskopati oči ili tek izgrepsti lice. Čak mala KUKUVIJA je u stanju to učiniti. Meni su tako
jednom izgreble čelo kada sam u mraku na balkonu promatrao zvijezde na nebu. Smilovao
sam se sovama i počinio grešku da im dopustim da se gnijezde u krovištu, s vremenom su
izgubile strah od čovjeka i sakupile toliko hrabrosti da me pokušaju otjerati. Odmah sam uzeo
zračnu pušku, pobio stare sove zajedno sa mladima i stavio ih u kotao kuhati da sa njima
nahranim pse kako im smrt ne bi bila beskorisna.

Jednako pogubno može biti i pružanje prilike labudima da se gnijezde negdje na

vodenim površinama. Oni će, kada imaju mlade, pobiti sve ostale močvarne ptice, njih guraju
tako dugo u vodu dok ih ne utope, jednako će napasti pse a nerijetko i čovjeka. U opasne
životinje spada, osim vepra, i jelen jednako kao i srndać u sezoni parenja. Ni slučajno nemojte
pokušati spaliti gnijezdo SRŠLJANA u noći kao gnijezda osa! Sršljani ne miruju i ne spavaju
noću na svome gnijezdu kao ose, nego su čak i aktivniji noću kada idu u lov pa ćemo grdo
nastradati!

Čovjeku je najbolje poći u lov sam, jer nema sa kime pričati i tih je, a tek onda
se može uspješno šuljati. Svejedno jel to tek da prestrašimo Kormorane,da iz sebe izbace
uhvaćene ribe da mogu lakši poletjeti, koje mi zatim poberemo ili idemo doista u aktivan lov.
Stalno treba promatrati i protumačiti sve znakove u prirodi. To mogu biti močvarne ptice koje
kruže oko neke lokve i svađaju se jer nam je to znak kako su u lokvi ostale ribe, ali ptice ne
mogu do njih jer je lokva puna vegetacije. Bilje se izbaci ručno van, zatim treba hodati po
mulju oko jedan sat tako da se pomiješa sa vodom i ribe ostanu bez kisika. One postanu trome
i dođu disati na površinu ili rubove vode. Tu ih lako uhvatimo golim rukama i imamo hrane
za nekoliko dana.

130
131
132
133
134
135
 Pa samo sakupljanjem zmija, lako se ulovi dosta mesa za juhu, a uz vode ima
BJELOUŠKI i RIBARICA od jednog metra dužine, dok se na brdima uz rubove livada često
nađe BJELICA ili KRAVOSAS istih ili čak većih dimenzija.

Ribe je najlakše loviti kada je dovoljno toplo sa rukama ispod naplavljene

vegetacije ili po rupama ispod obale, što ponekad zna biti iznenađujuće uspješno. Nakon toga
je lov ostvama najuspješniji, ali kada se riba pogodi treba je stiskati u dno da se ne oslobodi i
odlučno je držati kod skidanja sa ostvi. Neke slatkovodne ribe imaju jako mekano meso pa ih
je lako izgubiti sa ostvi ili harpune! Zatim dolazi lov sa košarama i dizanje mreže podizačem
kada se gazi voda. U hladnom razdoblju efikasno je preko noći postavljati mreže ili parangal,
i zamke za štuke i druge grabežljive ribe. Postoji jedan odličan sistem POLAGANJA MREŽA
ISPOD POVRŠINE LEDA kojeg koriste Eskimi, a napravi se od dasaka i onda potezom ta
daska sama sebe vuče dalje i potegne špagu sa kojom se povuče mreža sve do mjesta gdje joj
bude drugi kraj,a tu se razbije rupa u ledu i priveže. Mreže su se prije plele od niti KOPRIVE.
Ljudi su bili toliko spretni da su izradili na primjer čak do 600 m dugačke mreže za lov na
jesetre koje mogu dostići težinu do pola tone. Nije bitna težina ribe od 500 kila toliko kao
njena brzina i šiljasti oblik tijela koji lako probije oka mreže. Tako da je uloviti takvu ribu u
mreži od koprive pravo umijeće, kada se zna da čak jedna štuka od nekoliko kila lakoćom
probije suvremenu mrežu od umjetnih vlakana. Ako pak nemamo drugu hranu valja vaditi
kamenje iz plitke vode i sa njega ostrugati sitne račiće koji se mogu jesti sirovi ili se od njih
iskuha fina juha.

Postoje razne vrste mreža. Najpoznatija je TROSLOJNA MREŽA

ZAPLETAČA, najveća početnička greška je nju postaviti na tekuće vode. Tu se ništa ne
ulovi, a mreža se često sva rastrga i uništi! Riba ne ulazi u nju ali voda nosi sa sobom panjeve
i granje koje se zakači za mrežu i potrga konac. Ili struja sa naplavinama koje se zapletu u
mrežu isčupaju sidrište i odnese je nepovratno sa sobom. Ta mreža je dakle samo za stajaće
vode, glavno je pravilo da u stajaćim vodama riblja jata putuju da bi pronašla hranu, a u
tekućoj vodi stoje na najboljim mjestima gdje im struja donosi sa sobom hranu direktno pred
nos. Ali tu mora ŠTUKA, SOM, SMUĐ i drugi grabežljivci putovati kako bi iznenada
zaskočili svoj plijen. U stajaćici je suprotna situacija, tu grabežljive ribe sakrivene miruju i
čekaju da im se približi koja neoprezna riba. Kada smo gladni bolje je imati mrežu sa sitnim
okama promjera 1,5 cm nego onu klasičnu od 5 cm gdje se hvataju ribe od veličine šake i
nadalje. Kroz mrežu velikih oka prođu velika jata sitne ribe i uhvati se možda u mrežu
dugačku 20 m i visoku 2 m tek jedna veća riba, a ulov bi mogao biti desetak kila sitne ribe
kod manjih oka. Kada ne lovimo zbog hrane nego zabave psovat ćemo jer treba nekoliko sati
vaditi sitnu ribu iz mreže, ali kada nemamo hrane to je blagoslov jer odlučuje između praznog
stomaka i punog tople riblje juhe. Otpadom se mogu nahraniti psi, toviti perad ili se to
koristiti kao mamci za veće ribe ili divlje svinje. Pa u ruskoj tundri pastiri ribom lošije
kvalitete preko zime hrane svoja krda sobova. Mreža se uglavnom postavlja prije mraka i u
njoj se ulovi najviše do jutra, pogotovo kada se u vodi tjera riba u mrežu, onda se može na
istome mjestu ostaviti još jedan dan i jednu noć, nakon čega se premješta na drugu lokaciju.
Kada je mreža postavljena paralelno sa obalom udaljena oko 5 m, valja vaditi granje s obale
136
gdje se ribe sakrivaju jer u bijegu ulete u mrežu, i dizati mulj sa dna da se voda zamuti i riba
teže opazi mrežu. Lov mrežom je najugodniji po ljeti kada je sezona kupanja, jer treba često
ulaziti u vodu ako nemamo čamca. Ali i čamcem se ribar stalno smoči, pa je najbolje biti
polugol, nego obućen da se ne prehladimo u mokroj odjeći.

Vrša od pletenog pruća ljeske ili svibovine:

Najbolje je istodobno koristiti nekoliko raznih ribolovnih alata, PODLEČKE,

PARANGALE, VRŠE, MREŽE i OSTVE. Jer ako jedna tehnika zakaže bude neka od drugih
zasigurno uspješna, a ribe se u stresnoj situaciji ne mogu usredočiti na samo jednu vrstu
opasnosti. Sve alate treba, kada je toplo, dva puta na dan, ujutro i navečer kontrolirati, da se
137
na primjer zamijeni živi mamac ako je uginuo ili skine sa udice uhvaćena riba. Štuka
uhvaćena preko noći u mrežu je ujutro već mrtva, ukočena i blijeda, pa ju treba odmah očistiti
i konzumirati. Uhvati li se previše ribe, na primjer jato BABUŠKI u vrši, znaju sve uginuti i
već isti dan se napuhnu kod raspadanja i dignu cijelu vršu tako da na vodi pluta. Za nagrižene
ribe u mreži, kojima su pojeđene peraje i rep je kriva BARSKA KORNJAČA, ona se često
uhvati u vrši kada napadne uhvaćene ribe i utopi, ili kanđama rastrga mrežu da se oslobodi,
jestiva je i ne baca se!

Kada postavljamo PODLEČKE, koristimo ujedno i VRŠE za sitnu ribu, tako da

imamo uvijek dovoljno svježih kedera. Njih treba svaki dan zamjeniti za nove jer često uginu
već drugi dan, najbolja je bijela riba kao CRVENPERKA ona preživi jedan dan na udici, a
lošija BABUŠKA oko 2-3 dana. Ne postavljaju se podlečke iz čamca u malim barama jer
dođe do kaosa pa ŠTUKA ili SOM ne žele jesti kedere. Tjedan dana se može uzalud
postavljati desetke podlečki i baš ništa njima uloviti, a mreža postavljena čamcem odmah isti
dan uhvati nekoliko štuka! Zato je bolje sa obale spustiti podlečku ciljano u prazna mjesta
između vodenog raslinja jer se tu kriju štuke.

Kod HAKLANJA je pak najvažnija oštrina trohaklerice koja mora probiti tvrde
ljuske i zakačiti se kroz kožu, najčešće se hakla jato riba kada putuje uzvodno u bistroj vodi
na svoja mrijestilišta. U tom razdoblju ribe gotovo da ne jedu ništa pa ih je nemoguće uhvatiti
na mamac. Bitno je da dno nema prepreka za koje bi se trohaklerice mogle zakačiti, i da je
struna snažna da se može prepreka izvući ako se ipak udica gdje zakači za granu u vodi.

Svako vrijeme, sunčano, toplo ili sparno, hladno, vjetrovito ili kišno utječe
drugačije na naš ulov. Lokve u kojima uhvatim u 9. mjesecu toliko LINJAKA i ŠTUKA da ih
jedvah nosim, su u 5. mjesecu skroz prazne. Ili je u njima ostalo tek toliko malo sitnih ribica
da zadnje poberu zmije. Mreže i ribolovni alat su dragocjena imovina koju treba ljubomorno
čuvati. Nakon lova mreže se očiste od grančica i češera CRNE JOHE, objese na sušenje i
zatim spremaju na tamno suho mjesto gdje ih UV zračenje sunca ne može uništavati. Česta je
greška da se objese negdje gdje spavaju iznad njih ptice ili čak KOKOŠI koje onda seru po
mrežama, tu amonijak brzo uništi konac mreže. Najveći neprijatelji su ŠTAKORI kojima
mreža miriše po ribi, oni uđu i u vrše, a kada ne mogu izaći izgrizu svu mrežu koju treba opet
prije ribolova mukotrpno krpati. Osim štakora uđe svašta u vrše, kada ih ostavimo preko noći
na zemlji i ne objesimo van dohvata životinja, inače se u vršama znaju do jutra uhvatiti
svakakve vrste močvarnih ptica, JEŽEVI, pa čak znam i slučaj iz Dalmacije gdje je u vrši
pronađen RIS!

Ruke su nam kod mrežarenja stalno mokre, kada puše vjetar koža se brzo suši i
puca, zato ih je dobro mazati sa MASTI PUHA, ili mesom PLODA GINKA koji obnovi kožu.
Inače vode najviše privlače GOLUBOVE, oni čini se piju najviše pa ih se tu može dočekati
PUHALJKOM ili ZRAČNOM PUŠKOM. Svaki ubijeni golub se ostavi na licu mjesta da je
dobro vidljiv iz zraka i posluži kao mamac drugim golubima.

138
139
140
141
142
 Važno je znati (kod ljetnog ribolova) golim rukama zapaziti i zapamtiti svaku
veću udubinu u vodi i najdublja mjesta, jer tu bude sva riba kada u zimi padne temperatura
vode ispod 5 stupnjeva. Ribe se ukoče i tu zimuju pa budu lake žrtve kada znamo te lokacije
gdje su ribe koncentrirane, jer se tu voda ne smrzne, pa upotrijebimo OSTVE, BODLJE ili
HAKLAMO ribu nakon što se razbije led. LINJ se preko zime ukopa u mulj i ima zimski
san,samo ribe poput ŠTUKE koje se mrijeste krajem zime su aktivne i onda se lako uhvate u
mreže ili PODLEČKE jer trebaju više hrane za izgradnju ikri u sebi.

Zimski ribolov, nabadanje ribe u najdubljim djelovima vode:

HVATATI RIBU GOLIM RUKAMA je inače kažnjivo, a kazna je jednaka

dvomjesečnoj plaći, jednog dana to ljudi ne budu vjerovali da je toga bilo, kao što prije 100
godina nije nitko predvidio da će postojati sada takvi zakoni ili ribiči koji opet puštaju u vodu
uhvaćenu ribu nakon slikanja i ne jedu je!

Dobro je imati uz sebe jednog pomagača koji nosi uhvaćenu ribu i odmah do nas
gazi vodu. Ponekad uhvatimo u svaku ruku po jednu ribu i još koljenom priklještimo treću u
mulj, pa treba brzo predati ribu i osloboditi ruke da se dalje hvataju druge ribe. Često je u rupi
ispod korijenja obale jato velikih riba, onda se polako pipajući ih s repa prema glavi hvata riba
za ribom. Dobro ih treba priklještiti rukom za korijen i sigurno uhvatit, jer su ribe vrlo snažne.
Već je ribu od jedne kile problem sigurno izvaditi iz rupe, njeno je tijelo deblje od naših
prstiju, a mi nemamo kanđe. Pa je logično da je snažnija od nas, jer ima u tijelu više mišića

143
nego mi u svojim prstima. Zato se riba bez milosti uhvati za škrge, oči, glavu i čak joj se
gurne palac u usta ako nema oštre zube, samo da se dobro fiksira za izvlačenje. Bolje je ribu
ubiti u vodi kada ju priklještimo rukama u rupi nego ju pokušati izvući u najboljoj snazi, a ona
se trgne, sklizne iz ruke i pobjegne! Grdo inenađenje mogu prirediti AMURI, oni uvijek
izaberu bijeg skakanjem iz vode i mogu nas ozbiljno ozlijediti kada riba od 5 kila udari
tvrdom glavom u naše lice ili oko!

Ribu se može stavljati u mrežu koju nosimo oko ramena ili se provuće tanka
žica ili uže kroz njihove škrge i usta pa tako napravi „ogrlica“ od riba. Plutajući u vodi, nas
životinje na obali ne prepoznaju pa se uspješno može koristiti PUHALJKA za lov. Pogotovo
na ŽABE, a uspješnije je kada ih pomagač tjera sa obale u vodu gdje ih se gađa kada izrone.
Pravilo je da su žabe tamo gdje je vlažno, kod jutarnje rose su svugdje u travi raštrkane u
lovu, ali kada je suho i sunčano su koncentrirane na malome mjestu u vodi odmah uz obalu.

Valja spomenuti i RIBOLOV EKSPLOZIVOM, poznat mi je samo u slatkim

vodama gdje nema smisla. Velika riba mrtva potone a tek sitni mlađ ispliva, onda se tek
nakon nekoliko dana velika riba napuhana od raspadanja digne na površinu kada je već
neupotrebljiva! U moru je valjda efikasnost veća ali nisam u ratu vidio neku izrazitu korist,
voda je bistra pa se može pokupiti riba koja potone. Ali je efikasnost vrlo niska, mnogo se
eksploziva potroši za malo ribe, a i baćen eksploziv plaši ribu jer se uglavnom koristi fitilj sa
detonatorom. Bolji bi učinak bio paljenje na žice sa elektrodetonatorom na mjestima gdje se
redovito hrani riba i dolaze velika jata.

Najveći šaran koji je uhvačen sa starim ribolovnim alatom u mom selu težio je
preko 30 kila, a ulovio ga je najmanji čovječuljak u općini. Godinama su muškarci
bezuspješno lovili tu grdosiju, potrgala im je sve mreže i vrše, ili ih pobacala u vodu kada su
je pokušali rukama uhvatiti. Sve dok ju nije sačekao mali muž sa velikim KRŽIVAČEM, riba
je doplivala u sredinu i čovjek je dignuo mrežu tako da je riba bila u centru još u vodi. Inaće
bi se potrgali štapovi, zatim je samo rukama zagrlio ribu u mreži i odnio van iz vode!

Postoji i ribolov DIVIZMOM (Verbascum thapsus.l), koja je inače ljekovita

biljka i pomaže svojim saponinima da izbacimo sluz iz naših bronhija. Ali upravo ti sastojci
omame ribu, ona se onesvjesti, okrene i ispliva na površinu, jednostavno se rukom uhvati i
izbaci na obalu. Ta riba je sigurna za ljudsku prehranu i nema ništa štetnog u sebi. Zbog te
osobine divizma se od pamtivijeka koristila za hvatanje pastrva u brdskim potocima i malim
lokvama. Stručak cijele biljke se tuca između dva velika kamena u vodi tako da se njeni
sokovi pomiješaju sa potokom, kada to riba udiše kroz škrge se ošamuti. Dobro je nizvodno
postaviti mrežu ili branu da voda ne odnese predaleko nizvodno ribe koje plutaju na površini.

144
Jesetre ulovljene na Dunavu, naše su najveće europske slatkovodne ribe:

Mnogi „Vikendtarzani“ maštaju o životu u prirodi, ali kada krenu mjesec dana
provesti u prirodi, postane im ta monotomija već za tjedan dana dosadna i naporna. Pa i
postavljanje mreža i ribolov dojadi brzo, ulov uglavnom nije onakav kakvog maštamo. Sve je
povezano za cikluse a nama trebaju za preživjeti oni najpovoljniji, njih valja prepoznati i
slijediti. Upravo takvi ciklusi ribolova, gljivarenja, lova, branja plodova itd., ispunjuju, čine
život zanimljivim i raznolikim u prirodi- onakvim kakvog su imali naši stari, a mi ga moramo
opet pronalaziti jer samo tako možemo preživjeti, kada se podredimo prirodnim ciklusima
koji upravljaju naš život van civilizacije, samim time upoznamo pokoru i božansku snagu
prirode kojoj je sve podčinjeno.

Lovci se vraćaju u selo nakon uspješnog lova:

145
 Jedno od najvećih uzbuđenja u muškome životu je lov zamkama. Nema ljepšeg
od nervoze koju osjećamo noću razmišljajući kakvo iznenađenje bi nas moglo ujutro dočekati.
Ili lupanje srca koje je sve snažnije čim se više približimo zamci- pitamo se je li još tu ili je
ukradena, je li se aktivirala, je li prazna ili se nešto ulovilo, a nikada se ne zna što je unutra!
Onda je tu veselje ako smo nešto ulovili i ponos kada se lovina donese doma. Samo onaj tko
je to isprobao zna što moderan čovjek propušta i može ga samo žaliti!

Zamke treba kontrolirati svakodnevno, najbolje ujutro jer su noći hladnije i

meso nije izloženo toliko kvarenju kao kada mrtva životinja leži pola dana na suncu i bude
izložena posjeti raznih muha koje sa donje strane lešine ostavljaju svoja jajašca, a ličinke se
izlegu za nekoliko sati. 1-2 sata nakon smrti, lešina se počne krutiti i svi mišići se ukoče za
nekih 12 sati. Ukočenje popušta za 1-2 dana i zatim se tijelo počinje raspadati. U tom stanju
se smatra „svježim mesom“ i identično je onome kakvog sada kupujemo u supermarketima!

146
Ovdje na slici iz 1948. godine se najbolje vidi koliko velika mora biti zamka za medvjede. Što
je sigurniji lov,nego sa kopljem i psima oko u oko sa ljutim medvjedom od 300 kila:

Najbolje iskoristimo meso kuhanjem jer kao kod pečenja ne izgubi dragocjene
masti i tekućine. Da bi se u mesu neutralizirale razne klice, valja ga na nekoliko minuta
ugrijati preko 70 stupnjeva. Indijanci plemena Cheyenne su smatrali, da su divlje životinje
dobre za jesti, ali kod naših pripitomljenim nešto nedostaje, a takvo nam meso ne može
ispravno nahraniti tijelo i dušu.

Važno je i po mogućnosti spavanje nakon ručka, jer kada je malo hrane ona
mora bolje „sjesti“ da se iskoristi. Zato je i bolje ujutro ne ništa pojesti, nego navečer da
iskoristimo čim bolje to malo kalorija koje su nam na raspolaganju. Ionako se ujutro sa zorom
krene u lov i potragu za hranom, a navečer tek kada se smrači, čovjek kada je okovan za
toplom logorskom vatrom nađe vremena da si pripremi ono što je po danu prikupio.

Prvo i osnovno je da, ukoliko imamo izbora, nastanimo područje koje je bogato
hranom i lovinom. 16 kvadratnih kilometara čiste šume daje toliko hrane koliko 4 kvadratnih
kilometara rijeke sa obalom ili 1 kilometar morske obale. Krivo je misliti da su najzabačenija
mjesta i najdublja šuma puna hrane i divljači, jer je hrane uvijek najviše tamo gdje je čovjek, a
to su polja, voćnjaci i vinogradi, dakle rubovi šuma.

147
 Ovdje opet važi pravilo da iskustvo i tradicija idu pred tehnikom i inovacijama.
Sjetim se kako sam kao dječak došao iz Njemačke na praznike u Hrvatsku i cijeli dan pecao
ribe sa novim štapovima kod rijeke Plitvice. Uhvatio sam tek nekoliko kedera i vidio starog
čovjeka koji je bos i u smiješnim starim gaćama prošao uz obalu. Za nekih pola sata se vratio
sa škrakicom na kojoj je visjelo nekoliko velikih riba dužih od njegove podlaktice! Djed je
golim rukama za tren ulovio nekoliko kila ribe, a ja cijeli dan sa modernom opremom manje
nego sam utrošio za mamce! To je prednost iskustva i tradicije, što obuhvaća i poznavanje
terena. To važi i kod gljivarstva, jer pravi gljivar ne traži gljive, on ih jednostavno samo ubere
tamo gdje zna da rastu!

Ako imamo sreću trajno nastaniti vode bogate ribom, isplati se na tekućoj vodi
izgraditi „KOTAČ ZA RIBE“. To je velika zamka koja se sama okreće u struji i automatski iz
vode izbacuje ribe u spremnik ispod njene osovine. Jedini je posao zatim redovito kontrolirati
i prazniti korito sa ribama, što uvelike pomaže prehraniti veliku zajednicu, pogotovo kada u
proljeće velika jata riba putuju uzvodno na svoja mrjestilišta. Ta zamka je od koristi
prvenstveno u sjevernim zemljama gdje su lososi, ali i kod nas bi dala odlične rezultate. Valja
spomenuti da ogromna jata MRENA putuju u proljeće kod nas uzvodno na svoja mrjestilišta.
Tada dođemo do ogromnih količina njihovih ikri koje se ne smiju jesti jer su i pečene
OTROVNE!

148
 Smatram da nije istina kako je čovjek pripitomio vuka i uzgojio psa jer je uvidio
da će mu biti koristan u lovu, nego je pas bio naša prva „stoka“ koja je služila kao hrana, a
može se prehraniti od naših otpadaka i izmeta. Pas može, kada su gladna vremena, preživjeti
jedući ljudska govna i čuvan je kao zadnja rezerva hrane. Poznato je da su mnoge pseće vrste
izumrle kada ih ljudi više nisu jeli. Te pasmine su namjerno uzgojene da daju više mesa i
budu glupe. Psi su bili više slični ovcama nego psima kakve ih mi poznamo. Kao takvi nisu
bile vrste zanimljive kinolozima i nitko ih nije htio imati jer ih se nije moglo ništa naučiti, bili
su blagi i čak kao stražari neupotrebljivi!

Poznato je kako su Indijanci bili veliki ljubitelji pasa. Za njih je kuhani pas koji
je još sisao mlijeko bio posebna poslastica. Svaki Indijanac je često imao 3-4 pasa, a ujedno
se vjerovalo da psi mnogo i rado sanjaju meso. Svojim snovima pridobe duhove da ih zajedno
sa nama podare mesom. Druga nepoznanica je da se ne zna kako su upravo prerijski indijanci
bili najveći stočari na planeti (oni su „uzgajali golema krda bizona“). Redovitim paljenjem
suhe trave u određeno vrijeme oni su regulirali i manipulirali selidbu krda na pašnjake
svježom travom koja je izrasla iz zapaljenog tla kojeg je pepeo pognojio, a ujedno su
paljenjem stvarali tako velika prostranstva i spriječili da šume pokriju preriju, što je bio
preduvjet da se bizoni toliko namnože. Tako su narodi za koje smo smatrali da su primitivni

149
uistinu manipulirali i uvelike gospodarili svojom okolinom na doista pozitivan način, na
dobrobit sebe i svoje lovine.

Jako je važno da već djeca znaju cijeniti vrijednost lovine i ne ubijaju bez
razloga. Valja ih učiti da moraju pojesti sve što ubiju i tek će tako cijeniti lov, dužnosti i
obaveze lovaca, kako bi najbolje preuzeli svoju kasniju ulogu. Sadašnja djeca se, na žalost,
više niti ne znaju penjati a kamoli ubijati. Ja se sjećam kako smo prije po cijele dane znali biti
na drveću kada bi jeli trešnje ili si gradili kučice. Problem je i kod odraslih ljudi da nemaju
iskustva u lovu pa maštaju kako je dovoljno ući puškom u šumu, i vratit će se za 10 minuta sa
veprom od sto kila koji se odmah može nataknuti na ražanj. Iskusni lovci i krivolovci najbolje
znaju kakve se sve stvari događaju u lovu, slučajnosti koje ne mogu izmisliti niti najbujnije
mašte nego ih se doživi i onda im se čovjek čudi zahvalan da su se baš njemu dogodile jer će
mu ostati do kraja života u sjećanju. Pa kada ti je zec na nišanu ne znači da ćeš ga i doma
odnijeti, jer se između toga u tren može sve promijeniti- zato je najvažnije iskustvo a ne
oružje.

Lovom se smatra i berba PUŽEVA koji su naša najlakša „lovina“, a susrećemo

ih sve dok je temperatura iznad 6 stupnjeva jer ispod toga hiberniraju zakopani 20 cm u
zemlji. Aktivni su tek iznad 12 stupnjeva kada je velika vlaga u zraku i tlo vlažno, što im
uvelike olakšava kretanje. Najbolje vrijeme za sakupljanje puževa je kasno navečer ili nakon
svanuća kad je trava još vlažna od noćne rose. Puževi se također mogu sakupljati i tijekom
dana za vrijeme i neposredno nakon kiše ako ju ne osuši vjetar i sunce. Inače poberemo
svakog puža kojeg opazimo kada se krećemo po šumi, a to su uglavnom oni koji su
prilijepljeni na sjevernoj strani za stablo drveta gdje miruju. Sve vrste puževa sa kućicom su
jestive i ukusne. Djeca su prije, kod pasnje krava, često brala puževe koje su sa kućicama
pekli u logorskoj vatri, zatim su ih samo izvadili iz kućice i provukli kroz prste. Tvrdo mesu
su pojeli zajedno sa pepelom i sluzi koja se uhvatila za meso, a mekane zelene dijelove trbuha
i probavnog trakta su bacili. Kod veće količine dobro ih je kuhati, a živi se ubace u još hladnu
vodu. Od straha da će se utopiti izađu iz kućica i onda ih ubije vruća voda. To uvelike olakša
njihovo čišćenje jer ih ne treba vaditi iz kućica i drobiti ih, a tu si lako izrežemo prste. Puževe
možemo i uzgajati u pletenim košarama, hraneći ih biljem, a preko zime imamo onda zalihe
puževog mesa, što je bila i jedna od glavnih namirnica Napoleonove vojske kod napada na
Rusiju 1812.godine.

Nakon puževa, nama ovdje najlakše dostupno meso je ono od POLJSKOG

HRČKA. U polju se njegove rupe lako uoče, a tradicionalno se lovio poplavljivanjem njegove
nastambe. Kao djeca, rado smo tako lovili hrčke, a uvijek bi pronašli na divljim odlagalištima
otpada nekakve kante koje nisu bile probušene, a vode iz bare je bilo svugdje. Važno je
donijeti do rupe oko 50 litara vode i toliko odjednom uliti da bude rupa do površine tla na
kojem stojimo poplavljena. Kako zemlja upije vodu dolijeva se nova, da hrčak mora obavezno
isplivati na površinu ako se ne želi utopiti. Kada ispliva već je iscrpljen i nije onoliko opasan i
ratoboran kao inače, ali može pobjeći ako nismo dovoljno brzi da ga ubijemo sa štapom ili
stanemo na njega. Tu valja imati na nogama čvrste čizme sa debelim đonovima, jer on neke

150
tanke patike sa svojim zubima lako probuši,a još više je opasno ako imamo bosu nogu! Kao
oružje dobro je uz sebe imati malo koplje sa kojim mu se probode glava kada ispliva (da se ne
ošteti krzno), a za svaku sigurnost je na rupu prije ulijevanja vode dobro staviti malu mrežicu
da se u njoj ulovi ako bi ipak znao iznenada istrčati. Hrčak je jedini krznaš na svijetu koji na
sebi ima preokrenuti palež. Kod svih životinja je trbuh svijetli, dlaka na leđima tamna a kod
hrčka je sve naopako. U Rusiji su se pred zimu lovili hrčci zbog kvalitetnog krzna i ukusnog
mesa, a u vremenima gladi iskopavale su se njihove rupe sa skladištem sjemenki gdje može
biti spremljeno i do 10 kila žitarica. Veliki hrčak može imati oko pola kile, a na dan ih se lako
uhvati i oko desetak komada. Ne može ih se uzgajati za hranu jer su jako agresivni i skloni
kanibalizmu.

Dnevni ulov od preko 150 štakora sa psom terijerom, u francuskim rovovima 1. svjetskog rata
1917. godine:

Istu težinu i količinu mesa kao kod hrčka imamo u SIVOM ŠTAKORU. On se
često ulovi u zamkama, a može istrčati i iz potopljenih rupa. Štakorovo krzno nije dobro
uzimati, pametno ga je baciti ili ga okretati za rep u vatri dok mu krzno sa mogućim
nametnicima skroz ne izgori i postrugati zatim kožu kao kod svinje nakon klanja. Tek onda se
vadi utroba koju je isto pametno baciti, jer se nikada ne zna što je sve jeo i nisu li kakvi otrovi
ostali u jetri. Tako je najbolje postupati sa svim malim svejedima kakav je i JEŽ, koji je
poznat po tome da je pun nametnika, kako na koži tako i u crijevima. Od ptica je najgori
djetlić koji isto zna biti pun buha i uši.

U prirodi se često i susreću invazivne vrste iz Amerike koje su pobjegle iz farmi

gdje su uzgajane zbog krzna. Jednom smo u ratu 1994. godine u srednjoj Bosni opazili kako
151
se šeće po livadi ženka RAKUNA, a nju su pratili mališani kao mali pačići staru patku.
Odlično meso imaju BIZAMSKI ŠTAKORI i NUTRIJE koje često susrećemo na barama.
Lako ih je uloviti zamkama, a kao mamac mogu preporučiti mrkvu, jabuku ili klip kukuruza.
Osim mesa, valja im i krzno. Ako su ulovljeni u zamci ono je neoštećeno. U jednome
bizamskome štakoru ima mesa kao u 3 velika hrčka, dok je jedna odrasla nutrija sa 10 kila
kao 20 hrčaka! Pošto su te životinje biljojedi lakše ih je konzumirati, manja je „psihološka
barijera“ jer su više slične zečevima koji su jednako glodavci nego pravim štakorima koji jedu
baš sve. U tu kategoriju spada i kao najveći svoje vrste naš DABAR koji može narasti i do 36
kila, pa je u njemu mesa kao u dvije srne!

O kvaliteti mesa dabra govori činjenica kako ga je katoličko svećenstvo u

srednjem vijeku proglasilo „ribom jer živi u vodi“, samo da bi i za vrijeme posta mogli uživati
u njegovom delikatnom mesu. Prva zemlja u kojoj je dabar nestao bila je Engleska i to još u
12. stoljeću (kad je bila još katolička), na području Italije istrijebljen je 1541. godine i do
danas nije vraćen na talijanske vodotoke. Sreću je dabar imao u muslimanskim zemljama jer
ga se tamo nije jelo, nego samo lovio zbog krzna. Prije nekih 160 godina istrijebljen je iz
naših krajeva, vjerojatno zbog njegovog skupocjenog krzna i finog mesa, pa čak je i njegov
rep bio nadaleko čuvena poslastica. Od 1996. godine pokrenuta je uspješna akcija povratka
dabra na hrvatske vode oko Drave i Save. Sada nakon gotovo 20 godina populacija se toliko
namnožila da je gotovo svugdje prisutan na vodama sjeverozapadne Hrvatske, i mogao bi se
kod neke ekstremne situacije smatrati odličnom lovinom. Na žalost to nije onaj golemi dabar
koji je živio prije 10 000 godina u Sjevernoj Americi i bio sa 200 kila veličine medvjeda. I taj
je istrijebljen jer ga je očito bilo lako ubiti,pa su indijanski gurmani pretjerali. Slična stvar bi
bila sa DIKOBRAZOM, da nije postignut dogovor da se ne ubija,a jede samo kada nema
drugog plijena jer ga je vrlo lako uhvatiti i ubiti, pa se čuvao kao neka zadnja rezerva živog
mesa. Dabar ima dobro razvijena osjetila vida, sluha i mirisa, pošto se lovi zamkama dobro je
znati da je najbolji mamac kelj, kukuruz, šećerna repa i voće, a zimi tanke svježe grane vrbe.
To mu je i onda najčešća hrana jer i najintenzivnije ruši stabla od listopada do prosinca, nakon
čega dolazi sezona zeljaste hrane. Njegova dnevna potreba za hranom je približno 2 kg biljne
mase ili 1.2-1,9 kg vrbove kore,što je je negdje 10-15% njegove tjelesne mase. Dabrovi jedne
zajednice od 2-10 jedinki hranu nailaze u radijusu od jednog kilometra od nastambe. Dabrovi
su životinje koje glavninu svojih aktivnosti provode noću, a danju se nalaze u nastambi. Jedan
od sigurnih znakova prisutnosti dabra na nekom području jesu njegove nastambe koje mogu
biti humke ili jame. I za humke i za jame karakteristično je da ima najmanje dva, a obično
četiri do pet ulaza ispod vode te i to da im je gornja prostorija 20-ak centimetara iznad vode.

Omiljen je i lov na obične ŠTAKORE kada psi pročešljaju obalu neke vode i
natjeraju štakora da potraži spas ronjenjem u vodi. On može roniti najviše dvadeset metara i
roni uvijek ravno bez da mijenja smjer, pa se već zna gdje ga se može pogoditi sa praćkom
kada izroni ili ga pas dočeka zubima. Kod bizamskog štakora, nutrije i vidre to je druga priča.
Oni su vodene životinje i kada se jednom domognu vode više ih se ne može lako uloviti. Tu je
dabar posebna priča, on bez problema roni 20 minuta, za to vrijeme otpliva 1 km uzvodno ili
se pusti da ga voda odnese nizvodno čak 3 kilometara koliko dugo može držati dah!
152
153
154
155
156
157
158
159
160
161
 Zanimljiv i djelotvoran je lov sa PALJENJEM TRAVE, ali tu treba biti
uključeno mnogo ljudi i sudjelovati svatko. Treba izabrati teren gdje ima divljači, a da graniči
sa prirodnim preprekama koje vatra ne može preskočiti niti vjetar odnijeti vatru preko toga.
Idealne su rijeke od barem 20 m širine i da su duboke barem nama do pupka jer se tako lovci
na suprotnoj obali mogu lako sakriti i čekati divljač koja se pokušava spasiti plivanjem na
drugu obalu. Ako je na svakih 50 metara jedan snažan čovjek, on stigne zaskočiti čak vepra ili
jelena koji nogama ne može dodirnuti u dubokoj vodi dno i utopiti ga golim rukama,prije
nego se iscrpljen plijen uspije spasiti na obali. Jako je važno i pratiti smjer vjetra, a kada se
vatra ugasi nađu se i mrtve male životinje na zgarištu koje valja pobrati. Zatim se trava obnovi
i u jesen mlada sočna trava pokrije taj teren koji njome mami druge biljojede, a oni se sljedeće
godine mogu loviti istom tehnikom koju je moguće izvesti samo jednom ili dvaput godišnje.
Ona je bila jako omiljena kod starosjedioca Australije i Indijanaca, a još uvijek se koristi u
Africi. Kod takve hajke ali na VUKOVE, prostor se može ograditi i jednostavno običnim
užetom na kojem su na svakom metru zavezane crvene ili šarene krpe koje na sebi imaju miris
čovjeka. Već sam nepoznat predmet i ravne linije plaše vukove koji se boje proći ispod ili
između tih krpa. Tako se može ograditi velik prostor, ili izgraditi tuljak gdje se onda zamkama
ili oružjem kod kraja pričeka vukove.

Spomenuo sam sakupljanje jaja ptica, tu je LABUD na prvome mjestu, njegovo

je jaje teško kao 7 kokošjih a u gnijezdu ih ima 4-9. Populacija se ne ošteti kada se poberu čak
sva gnijezda kada je u njima prvih 6 jaja i pticama se ostavi barem jedno jaje da ne napuste
gnijezdo nego izlegu nova jaja. A i ne smanjuje se broj ptica kada se u proljeće ubije onoliko
mladih sivih ptica koliko ima gnijezda na reonu, jer je to jedna ptica po gnijezdu. Mladi još
nisu stvorili parove koji su cijeli život spojeni, pa je zato i šteta loviti stare ptice,jer svaka
ubijena stara ptica je jedan uništeni par labudova. Što se tiče njih, zbog svog mesa i što ih je
bilo lako ubiti, bili su u srednjem vijeku gotovo istrijebljeni u Europi,engleski kralj Henrik 3.
je za svoj božićni banket godine 1251. dao pripremiti čak 125 labuda. Jedino Židovi nisu jeli
labudove jer im je to njihova vjera zabranila. Ali Džingis Khan je u isto vrijeme svaki tjedan
primao u svoj tabor od desetak tisuća sokolara, po 50 devinih karavana natovarenih sa
ubijenim labudovima i drugim močvarnim pticama koje su služile kao hrana!

Ne valja odbaciti niti druge izvore životinjskih proteina kao što su to kukci, a
najviše „plijena“ daju HRUŠTI (Melolontha melolontha) u svibnju i MALI LJETNI HRUŠT
(Amphimallon solstitiale) u lipnju. Treba ih samo pokupiti kada glasno lete prije mraka na
svoja drveća na spavanje, ili kada iscrpljeni od borbe padaju sa visokih topola i na desetke
pužu po tlu. Oni su prije bili smatrani posebnom delikatesom i uvelike hvaljeni recepti kao na
primjer JUHA OD HRUŠTA IZ 1844. GODINE koju preporučuje njemački ministar
zdravstva Dr. Johannes Joseph Schneider .

„Po osobi treba uloviti 30 hrušta, oni se operu i živi zdrobe u mužaru, zatim ih
treba pržiti u vrućem maslacu dok komadići ne postanu tvrdi, onda ih se zalije mesnim
temeljcem. Ako je temeljac i bio slab, hrušti mu daju snagu i on postane odličan pa čak i bolji
od juhe od slatkovodnih rakova. Juha od hrušteva ima ugodan miris i lijepu smeđu boju poput

162
hruštevih krilca, a među domaćim studentima je bio omiljen i sirovi hrušt kao dobrodošla
grickalica.“

Čovjek po svojoj anatomiji nije rođen kao klasičan lovac nego svejed i polu
strvinar, a visoka inteligencija ga je predodredila da bude otimač plijena pravim lovcima.
Totalno je iskrivljeno vjerovanje da su praljudi svojim „igračkama od oružja“ lovili veliku
divljač. Vatrom kaljena koplja ili ona sa vrhovima od kremena nisu efektivno ofenzivno
oružje, već defenzivno za samoobranu. Najefikasnije je bilo imati konstantno izvidnicu na
nekoj strateško važnoj točki sa koje seže pogled čim dalje. Odatle je čak neki stari čovjek ili
dijete moglo pročešljati nebo nekoliko desetaka kvadratnih kilometara. Promatrao se let
supova jer su oni indirektno za nas tražili ranjene, slabe, uginule ili ubijene životinje. Kad bi
nekoliko muškaraca stiglo do tog mjesta mesojedi bi iz blizine već bili siti i tromi, ne bi im se
više dalo boriti za ostatke, a kopljem su se dali otjerati i najveći medvjedi i lavovi, ako bi pak
napali,koplje je bilo odlična obrana. Takve životinje iritira i bačeno kamenje, a samim time im
se usadi respekt od čovjeka pa nas ne vide kao plijen nego opasnog protivnika makar je sve to
više blef, nego stvarna snaga.

Zbog svega toga u najstarijim civilizacijama kod Egipćana i Sumerana

susrećemo toliko oslikanih supova sa suncem koji su znak blagostanja, jer predstavljaju obilje
hrane. A sa promatračnice gledajući u daljinu kao sup koji kruži visoko na nebu, mogla se u
daljini u noći i opaziti vatra drugih plemena, što je bilo vrlo važno zbog robne razmjene,
krađe žena, pljačke i otimačine. Sa udaljenosti se može promatrati divljač i njegove navike,
putovi koje koriste krda i može se planirati gdje su najbolja mjesta za postavljanje zamki,
zasjeda i organizirati lov gonjenjem. Ovo sada zvuči kao da je bilo aktualno samo u
prapovijesti, ali i sada postoji izražena migracija divljači, pogotovo ovdje migriraju jeleni iz
Mađarske preko Drave u Kalničko gorje i natrag. A u migracije spada i selidba ptica koje
uvijek na svome putu koriste ista odmarališta i pojilišta, što je vrlo bitno kod lova i
pribavljanja hrane.

Svi domorodački narodi smatraju da životinjama iste vrste upravlja zajednički

duh koji ih vodi, a molitvom i komunikacijom šamana sa tim duhovima dobije se dozvola za
ubijanje životinje koju duh te vrste odredi. On lovcu kad mu se smiluje poklanja dio sebe i
čak mu u viziji pokaže put gdje ga čeka plijen. Lovac smatra da su te životinje već mrtve i
nema nikakve dvojbe ubiti ih, nego im je i zahvalan što mu prepuštaju svoje meso. Grijeh je
ne prihvatiti takav dar, i velika uvreda duhu ubiti više ili manje nego je odredio, ili ne
poštivati njegove uvjete koje je prenio preko šamana u transu ili u snu lovcu koji ga je
zamolio za pomoć.

Kada se nađe kakva velika lešina, ona se često može još iskoristiti. Tetive na
njoj su još upotrebljive, a trulo meso odličan mamac za RAKOVE i JEGULJE. Prije se na
primjer KONJSKA GLAVA vezala užetom i bacala u rijeke i more. Nekoliko puta na dan se
brzo povukla na obalu i iz njezinih šupljina vadile jegulje koje su ušle da jedu mozak i meko
tkivo. Mogu se potopiti i snopovi trske i rogoza koji se onda nakon dan-dva brzo izvuku iz

163
vode. U njima znaju biti jegulje koje su se unutra sakrile, a ispod svega što pluta se sakrivaju
(u njegovoj sjeni) uvijek ribe.

Crvi sa lešina su odlični mamci, a komadi lešine se mogu koristiti obješeni da se

posuše i nisu na zemlji,pa se duže drže kao mamci za DIVLJE SVINJE. Takve smrdljive
komade krivolovci znaju stavljati na velike udice koje su spojene na tanke čelične sajle, a one
su dio „parangala za veprove“. Slavonski su mi se krivolovci pohvalili da ih tako uspješno
love, a SRNE ubijaju zračnim puškama. U komoru gdje se komprimira zrak ubrizgaju
nekoliko kapi benzina koji ispari i eksplodira kada opruga stisne mješavinu zraka i benzinskih
para,izbaci zrno nadzvučnom brzinom. Takve puške nisu dugog trajanja i već su nakon 100
pucnjeva za baciti jer se uništi brtvljenje, ali se onda u cijev puške izbuši komora za metak za
ubijanje svinja koji potjera zrno zračne puške, ili se zračna puška kalibra 5,5mm koristi za
gađanje malokalibarskom municijom 22.lfb. U lovačke priče spada valjda i priča kako su se
na drugu foru uspješno u Zagorju lovili veprovi, kod njihovih kaljuža bi se zabijanjem cijevi
za pumpu napravila u tlo od zemlje i blata rupa od 2 metra dužine ,zatim se cijev izvadila iz
nje. Rupa bi se zasipala kukuruzom u zrnu i uokolo bi se nabacali klipovi da se namame divlje
svinje. Najveća svinja bi jela zrna iz rupe i hodala uokolo rujući da dođe i do zrna na dnu
rupe. Tako sama sebi iskopa jamu iz koje nije mogla izaći, zatim se ubila udarcem sjekire u
glavu. Sjećam se svojih prvih planinarskih dana kada sam se smješkao gradskim planinarima
koji su zgroženo pričali kako svugdje na planinama sjeverozapadne Hrvatske susreću po
šumama domaće seljake koji nose sa sobom male sjekire. Građani su se bojali da su to neki
psihopati koji bi ih mogli napasti kad su sami na planinarskim stazama, i svašta si
prepričavali.

Priče o tome da se rakijom može loviti FAZANE su tek djelomično točne. Prvo
to mora biti najbolja rakija, ona koja prva iscuri kod pečenja. Drugo, zrna trebaju barem
tjedan dana upijati rakiju, i treće, ptice trebaju brzo pokljucati zrna da alkohol iz njih ne
ishlapi. Najbolje je napuniti PVC bocu od 2 litre na vrh sa žitom ili kukuruzom, zatim se ulije
„100%“ alkohol do vrha da sve zapuni. Njega smo prije često krali za tu svrhu iz 1.pomoći u
firmama, u istu bocu bi stavili vodu pa je onda vratili, a kad se doznalo uvijek bi bili krivi
kronični alkoholičari. Sve ostaje tako tjedan dana, u kojem se na određenome mjestu divljač
hrani uvijek u isto vrijeme kako bi tu dolazila i čim prije pronašla preparirana zrna. Kada je
sve spremno, umjesto obične hrane zasipaju se nakvašena zrna, i onda se za pola sata vratimo
sa vrećom da poberemo fazane i druge ptice. Jednom sam se vratio već za 10 minuta i na
Varaždinskom Korzu pobrao dvadesetak golubova koji su ležali mrtvi na pločniku. Trebali su
mi kao hrana za moje grabljivice, pošto su izgledali zdravi samo sam im počupao perje bez da
izvadim utrobu i stavio one koje jastrebovi nisu pojeli u frižider. U noći je u kući došlo do
uzbune jer su navodno upali provalnici, a to su bili golubovi koji su se probudili i počeli
skakati po frižideru gdje su sve porazbijali. Oni nisu bili mrtvi, nego samo mrtvo pijani i pola
im je dana trebalo da dođu opet k sebi!

Jedan drugi uspješan lov na ptice je moguć samo u ljeti nakon jakog pljuska i
olujnog nevremena. Tu nam treba i barem jedan dobar pas. Pogotovo velika jata ČVORAKA

164
kiša tako smoči da popadaju mokri u travu i treba ih samo pobrati. Pas to za nas učini i mi ih
samo trpamo u vreću, zato treba, odmah kada kiša prestane, skužiti gdje su ptice i požuriti se
jer su već za pola sata suhe i mogu poletjeti.

LJEPILO za ptice se po nekim izvorima kuha od lišća božikovine i mljevenog

žita, ali kada je hrana dragocjena žito se ne baca za takve stvari nego pojede. Rimljani su
žutozeleno ljepilo kuhali od soka zrelih bobica imele kojeg su istisnuli kroz grubu krpu i onda
kuhali, dodavali su mu ponekad med, sok od kruške ili šljive da bude bolje ljepljiv i ne posuši
se. Zatim bi se namazao na grančice breze koje su se utaknule u zemlju i ptice kada bi sjele na
njih se zalijepile. Često je uz grančice, u kavezu postavljena i kakva pitoma ptica da druge
dozove. Ljudi su tako hvatali pjevice koje bi preko zime držali u kućama i hranili ih da im
pjevaju preko dosadne zime, a u proljeće bi ih iz zahvalnosti puštali natrag u prirodu.
Drozdovi su se lovili zbog hrane, kao i druge veće ptice ili štetočine vrapci. Ljepilo je trebalo
biti uvijek vlažno da bude učinkovito. Alternativa je bilo ljepilo od LANENOG ULJA, kojeg
se također iskuhavalo sve dok nije postalo ljepljivo i vuklo konce kada se dotaklo prstima. Sa
time su se namazale šibe i one bi se smotale u komad kože, to se spremilo u vlažan i hladni
podrum gdje je spremno čekalo za lov. Već su mali dječaci pretraživali travu i vegetaciju da
pronađu bijele tragove izmeta jer su odali da je tu iznad na drvetu neko gnijezdo ili bi tu ptice
preko noći spavale, pa su klinci pokušavali svakakve fore da dođu do svoje prve lovine.

Skandinavski lovac na pingvine i druge ptice koje se gnijezde na strmim

liticama uz more. U ruci ne drži koplje nego dug štap sa mrežom (podmetačem), kojom hvata
ptice:

165
 Najvažnije je iskustvo i poznavanje terena, ali i to ništa ne znači kada ne znamo
prepoznati šansu i pravi trenutak. Ovdje niti 5 km od mene se nalazi najveće akumulacijsko
jezero u Hrvatskoj DUBRAVSKO JEZERO sa površinom od 17 kvadratnih kilometara, a
vjetar tu puše uglavnom sa Međimurja prema našoj obali. Prije je vjetar preko vode sa sobom
donio rojeve pčela koje su naši pčelari u Dravskoj prašumi u krošnjama pobirali, zabijali su
kovane klinove po kojima su se penjali do te dragocjene lovine, a takav se roj smatrao
posebno sretnim. Sada je u zimi jezero zaleđeno i divljač prelazi preko njega, mnogo srna
propadne kroz led i utopi se, a kada se otopi led, vjetar ih puhne na našu obalu. Za ljudsku
prehranu više nisu dobre, ali za pse još jesu, a mogu se i uzeti rogovi srndaća koji su uvijek
bili dragocjeni kao drške za noževe. Po ljeti kada je sparno vjetar nam na obalu donosi velike
ošamućene ribe koje treba samo sa obale izvući na suho. Tih 10 km obale jezera se
svakodnevno lako prođu biciklom gore-dolje, a dovoljno je sa sobom imati neku dugu tanku
granu sa koje na debljem kraju viri druga grana u obliku kuke sa kojom se riba zakači iza
škrga. Tjedno se tako nekoliko puta može „ubrati“ dosta riba koje kada se zakače za volan
bicikla stružu repom po šljunku kako su velike. Nakon regulacije Drave ispiranje zlata više
nije rentabilno jer voda više ne trga obale i nosi zlato sa sobom, ali je sakupljanje poludragog
kamenja kao na primjer JASPISA ili „ZMAJEVE KRVI“ 4-5 puta unosnije. Postoji tu i
tehnika ribolova trovanjem, koja je jednaka kao i ona koju koriste Indijanci Amazone, samo
što se kod nas koristi PETROV KRIŽ (Paris quadrifolia) koji raste u velikim količinama u
vlažnim hrastovim i bukovim šumama Kalničkog gorja. Jedna velika vreća natrpana s tim
biljem je sasvim dovoljna da se izlovi kanal od 5 m širine. Bilje se sitno nasjecka i vrati u
jutenu vreću, oko 200 m nizvodno se postavi mreža da zaustavi i pobere ribe koje ošamućene
ili mrtve plutaju, zatim se vreća umoči i u vodi se gazi po njoj desetak minuta da izađu sokovi
koji su posebno za ribe jako otrovni kada ih kroz škrge uvuku u sebe. Slično se prije često
događalo po rijekama gdje su se močili snopovi KONOPLJE, i tu su se nizvodno „pobirale“
nadrogirane ribe.Ali več sam spomenuo i lov sa divizmom pa se opet ponavljam...

Srneća divljač je od velike divljači najlakši plijen, nije toliko pametna i plaha
kao divlje svinje, a ima je mnogo više od jelenske divljači. Jedna srna ima u sebi dovoljno
mesa da se iz nje napravi oko 60 porcija gulaša i godišnje je po osobi dovoljno ubiti jedan
primjerak, jer se jede i drugo meso kao što su ptice, ribe i puževi.

Druga polovica srpnja je doba kada se većina SRNA počinje tjerati, a dolaskom
sezone parenja SRNDAĆI postaju nemirniji iz dana u dan. Do tada plahi, skriveni u dubokim
i gustim šumama, uzbuđuju se i sada ih se može sve češće viđati i danju. Njihovo uzbuđenje
otkrivaju i međusobne borbe koje vode do prevlasti ili za obranu svog područja, te za
naklonost što većeg broja srna. Tjeranje izgleda kao da srnjak progoni srnu, a ona bježi- to je
dio „ljubavne igre“ koja s prekidima traje tri-četiri dana. Nakon napornog spolnog čina, srnjak
legne na travu i odmara se zatvorenih očiju kako bi povratio svoju snagu, dok srna u tom
okružju pase ili doji mladunče. Parenje ovisi o omjeru ženskih i muških grla koja nastanjuju
teren. Mjesto gdje je mnogo srna privući će uvijek i dosta srnjaka. Kako bismo ostvarili na
primjer dobre uspjehe u lovu vabljenjem jer je ono najučinkovitije, idealan je omjer 1:1 do
1:2; više od 3:1 sigurno je nepovoljno. Ako je omjer spolova skladan, čak ako je nešto više
166
mužjaka, lov vabljenjem sa piskalom, listom ili travom u koju se puše i imitira zov srne, bit će
uspješniji nego kada je više ženskih grla. Na kraju krajeva, srndaći će se toliko iscrpiti
tjeranjem i skakanjem oko srna da se neće moći odazvati vabljenju. Vabljenje valja
prakticirati iznad tla kako nas divljač ne bi mogla namirisati što bi je preplašilo, ali se i ne
smije sjedjeti previsoko. Stariji srndaći, naime, dobro raspoznaju zvukove i mogu ih dobro
locirati. Zvuk vabila koji dolazi iz neprikladne visine može ga zbuniti i učiniti sumnjičavim.

Veličina teritorija koji srnjak zauzima uglavnom ovisi o ponudi ispaše i veoma
varira. U prosjeku je to između 5 i 30 hektara (4-20 srna na kvadratnom kilometru), dok na
ostalom zemljištu i više od toga. Trljanjem rogova o mlada stabalca srnjak obilježava svoj
teritorij. Po tome lovac prepoznaje prisutnost srnjaka. Kada krajem srpnja/početkom kolovoza
ugledamo srnjaka da duže vrijeme mirno brsti, bit će da je godišnjak ili mlad jer kod starijih
se to ne događa. Mladi su srndaći u odnosu na starije loše sinkronizirani, skaču na vabilo već
početkom srpnja ili ranije, pa čak i kad je sezona parenja završila. Osim toga imaju potrebu za
velikim prostorom, obilaze velika područja, pri tome bivaju otjerani, ali zato su u sezoni
parenja intenzivniji u potrazi za srnom od starijih. Kada je suho i vruće vrijeme, srneća divljač
obično se odmara u hladu. Ako je kojim slučajem na nogama, razlog je vjerojatno taj što im je
netko poremetio mir ili ih je nečim preplašio. Vruć zrak i intenzivan vjetar suši im nosnu
sluznicu pa se ne mogu optimalno služiti njuhom kojim se orijentiraju po mirisima,zato
postaju nemirni i nesigurni. Kao što se jakim vjetrom mijenja vrijeme, tako se njime raspršuje
i nestaje čovjekov miris, dok se pri slabom vjetru duže i jače zadržava, pa ga divljač može
lakše nanjušiti. Zbog toga je srneća divljač u vjetrovito vrijeme nemirna pa je u potrazi za
sigurnim skloništima i time „nevidljiva“ za lovca. I pun mjesec utječe na divljač i njihovo
ponašanje u vrijeme parenja. Kada početkom kolovoza na vedrom nebu sja pun mjesec,
divljač je mnogo aktivnija u noćnom parenju. Iz tog razloga se ne isplati jutarnji lov, dok je
pri mladom mjesecu dobro krenuti u lov pred svitanje, kada je prisutno mnogo divljači.
Povoljno vrijeme za lov vabljenjem je nešto prije ili poslije oluje ili pljuska. Srne su tada
obično u pokretu, traže mjesto gdje su zaštićene od kapljica kiše koje cure s grana, pa ih
lovac, šuljajući se, može lako zapaziti. Jaka kiša, zvukovi kapi ili šuštanje vjetra iritiraju srne,
teže otkrivaju zvukove i smjer iz kojeg dolaze. Nakon nekoliko kišnih dana srneća je divljač
posebno aktivna. Kada je suho i bez vjetra, teže je loviti nego kada je nevrijeme jer se tada
lakše prikrivaju zvukovi koji smetaju pri mamljenju divljači. Po mokrom i mekanom tlu se
lovac lakše i tiše šulja i ne mora paziti da će slučajno stati na nešto što će ga zvukom izdati.
Lovac se stoga intenzivnije može usredotočiti na okolinu, divljač i zanemariti tlo kojim se
kreće. No isto tako se divljač može tiho došuljati do lovca. Poznato je da su za vrijeme
parenja srndaći vrlo otporni i pogođeni čak u srce ili pluća odskaču naglo i visoko, bježe ne
birajući put često i više od 100 metara. Parenje srndaća je kod nas između 20. lipnja i 10.
kolovoza. Početak i intenzitet, kao i kod većine kopitara, uvjetuje žensko grlo koje se počinje
približavati srnjaku koji je zaposjeo i obilježio svoj teritorij. Kod srneće divljači središnji je
termin parenja otprilike 67 dana nakon okota. Kako je početak parenja neprimjetan, susret s
naokolo izgubljenim lanetom često će nas dovesti do takozvanih krugova ili dokaza ljubavne
igre. Oni nastaju tako da srnjak prati srnu koja se tjera, prvo u većim, a zatim u sve manjim
krugovima. Ti krugovi mogu biti promjera od četiri do šest metara i sačinjavati širinu od pola
167
metra, čime nastaje izgaženi puteljak. Posebno su uočljivi krugovi u žitnim poljima i visokoj
travi. To je znak posljednjeg rituala nagonskog tjeranja pred sam čin parenja u kojem se srna,
koju slijedi srnjak, nalazi. Često se ti “ljubavni krugovi“, ostrugani ili u obliku elipse, odvijaju
oko nekog velikog kamena. Oplođena srna 290 dana „nosi“ i okot se dogodi u povoljnom
razdoblju u svibnju ili lipnju.

Najpoznatije i najčešće glasanje srneće divljači je baukanje, slično lajanju pasa.

To podmuklo glasanje najčešće se čuje na proljeće i ljeti, rjeđe na jesen ili zimi. Kod srnjaka
baukanje je dublje i traje kraće, a što su stariji glasanje im je dublje i oglase se najviše jednom
do dva puta. Kod srne baukanje je dugačko i otegnuto, ponekad tome nema kraja i može
potrajati pola sata. Baukanje ili „lavež“ nije samo izraz straha već ima svrhu da ostalu srnad
upozori na opasnost. Uznemirena je ili uzbuđena kada sumnja da se u blizini nalazi neprijatelj
kojega ne može pratiti pogledom ili kada se jeleni ili veprovi približavaju. Idealno je vrijeme
kada kiša pada cijelu noć sve do jutarnjih sati i postupno prestaje, a onda se polako diže sunce
iznad oblaka. Ako se srnjak ne odaziva, u pravilu nisu krivi tonovi vabljenja, nego je
pogrešno odabrano mjesto. Odluči li se lovac na rubnom prijelazu iz šume u polje i obratno
djelovati, trebao bi vabiti srnjaka iz svjetlosti u tamu. U suprotnom, dakle iz mračne šume u
suncem obasjano polje, odazvat će se možda jedino mladi i neiskusni srndaći, a posebno je u
proljeće na obraslim pašnjacima divljač vrlo plaha pa i pri najmanjoj opasnosti bježi u zaklon.
Ne samo što valja razmišljati na način divljači koje se lovi, nego valja i svijet promatrati iz
njene perspektive, zato je važno maskirati (barem ugljenom zacrnjeti) svoje svijetlo lice, a
pogotovo ruke kada se vabi divljač i da ju ne preplaše naši pokret kod odapinjanja luka ili
dizanja puške. Ljudski miris se najbolje prekrije dimom, životinje gotovo da i ne reagiraju na
taj miris pa je odlična kamuflaža. A ponekad se divljač namami sa skroz nekonvencionalnim
metodama, na primjer kada se šakama udara u tlo i imitira zvukove koje čini srnjak pri
struganju nogama po tlu i tako se onaj na terenu uspije zavarati kako mu je suparnik ušao u
teritorij. Ja sam uspio udaranjem dva kamena jedan u drugi imitirati i namamiti na nekih deset
metara do mene u šikaru fazana koji se negdje šepurio na rubu polja. A da bismo srnu dozvali,
možemo je vabiti glasanjem laneta ili glasanjem jauka ili boli, jer na zvuk jauka beziznimno
dolaze najbliža srna ili srnjak.

168
 Naš domaći JELEN može dosegnuti težinu i do 250 kila. Toliko može težiti i
vepar, oni su dakle 10 puta teži od srndaća i time za nas opasni po život. Tu treba naglasiti
opasnost od rogova i udarca kopita jelenje i srneće divljači. Najbolje ih je uhvatiti nekim
debelim užetom za noge ili vrat, onda omotati drugi kraj za drvo i umoriti ih dok se iznemogli
ne sruše na tlo čekajući svoju sudbinu. Parenje jelenske divljači počinje u drugoj polovici
kolovoza, a završava početkom listopada i čuje se obično negdje iza 20 sati. Najveći broj
jelena kod nas riče između 6. i 12. rujna. Košuta nosi 270-280 dana, prema starom praktičnom
iskustvu se kaže „prvi svibanj-prvo tele“, no glavnina teljenja nastupa mjesec dana kasnije.
Jelenska divljač tijekom dana na traženje hrane troši od sedam do deset sati, a na preživanje
hrane od pet do šest sati. Godišnje, svaki jelen može polizati i do 2 kile soli, tako da su solišta
dobra mjesta za lov jelena. Jelenska divljač živi u manjim i većim krdima, uglavnom su svaki
dan u isto vrijeme na istim mjestima, a može ih se pričekati kod prijelaza preko kanala i rijeka
gdje ih se čuje i dočeka kod izlaska na obalu. Nakon opaljenog hica, za pogođenim jelenom se
ne kreće u potragu odmah, nego se uvijek pričeka nekoliko minuta. Tako se dopusti da divljač
ne bježi nego ostane ležati i izgubi čim više krvi što je oslabi, jer inače prestrašena može
bježati još kilometrima i bez dobrog psa ju je gotovo nemoguće pronaći u šikari. Pogođena
divljač može pasti ali nije smrtno ranjena, tako pogođena divljač vrlo često će zaliječiti
zadobivenu ranu, osim ako ona nije nastala za toplih dana i prisustva velikog broja muha koje
će svojim upljuvcima i razvojem mnoštva crva izazvati intoksikaciju, a time i polaganu, jadnu
ali sigurnu smrt, koja nastaje za mjesec dana od primljenog pogotka. Kod pogotka u srce ili
pluća divljač skoči u vis održavajući se stražnjim nogama, a prednjima čini snažan trzaj. Na
mjestu pogotka naći će se čuperak kratkih dlaka, a prva krv nakon nekoliko metara od tog
mjesta. Krv je „dobra“, što znači da je svijetlo ružičaste boje i pjenušava. Idući za tragom,
krvi je sve više i više, a divljač leži postrance mrtva na udaljenosti od 70-100 m od mjesta
nastrijela. Kod pogotka u gornji dio srca, tj. u predio srčanih žila, divljač pada u „vatri“ i
trenutačno je mrtva jer je došlo do trenutnog prekida opskrbe krvi od srca do mozga. U tom
smislu poznati su i obdukcijski nalazi kod nekih atentata gdje je žrtva pogođena u donji dio
srca još nekoliko sekundi komunicirala sa prisutnima, odnosno kada je pogođena u prednji dio
srčanih žila, bila je trenutačno mrtva. S potpunom sigurnošću možemo tvrditi da je divljač
mrtva kada nakon pogotka hitro pobjegne i čujemo njezin pad na zemlju, jer ako je divljač
samo ranjena nikada bučno ne pada na zemlju. Isto tako s potpunom sigurnošću možemo reći
da je pogođena divljač mrtva kada, pucajući u odabrano grlo jelenskog krda, krdo relativno
organizirano pobjegne, a onda se, nakon par stotina metara, naglo i iznenada rasprši na sve
strane. To nastaje kada je pogođeno grlo, bježeći među krdom, iznenada mrtvo palo na
zemlju. Sva pogođena jelenska divljač koja leži bočno s ispruženim nogama mrtva je, a ona
koja leži na trbuhu ispruženog vrata i glave te s unatrag povijenim ušima samo je ranjena te
joj valja prilaziti s krajnjim oprezom, i to samo toliko da možemo dodatno i uspješno u nju
pucati. Svaki pogodak u jetra smrtonosan je. Nakon primljene kugle divljač skoči u vis, slično
kao kod pogotka u srce i pluća, te vrlo brzo bježi 200-400 metara od mjesta nastrijela i pada
mrtva. Krv na tragu pogotka u jetra je tamne boje, a prvih 100 metara ima je dovoljno. Kod
pogotka u rubni dio jetara količina krvi na tragu nakon 100 metara osjetno se smanjuje i
potpuno nestaje, ali divljač ipak mrtva pada na približno 300-400 metara od mjesta nastrijela.

169
 Zna se i dogoditi da na polju padne pogođen vođa krda, onda krdo pobjegne od
njega stotinjak metara, trči u krug i opet se vrati dezorijentirano do vođe. Čuo sam priče o
krivolovcima koji su tako ubili jelena i 4 košute koje je vodio jer su, ne poznajući teren,
uvijek trčale u krug i vraćale se natrag pred cijev. Taj krivolovac koji mi je to pričao priznao
je da je od tog dana postao invalid. Imao je još tek sat-dva dok se ne razdani, a trebao je 5
jelenske divljači raskomadati da ih može odnijeti doma. Toliko se namučio pod adrenalinom,
da od tada kad ga je opustilo uzbuđenje šepa i ima problema sa kukovima i kičmom. Ovo sve
važi kada se koristi vatreno oružje kalibra većeg od 7 milimetara, i naravno lovna municija
koja se kod udarca raširi i svu kinetičku energiju ostavlja u tijelu divljači a stvori osim šoka
kod udarca i znatno veću izlaznu ranu da lakše plijen iskrvari,ne vojna municija koja samo
projuri i probuši meso. Isto važi da se divljač sa bočne strane gađa tamo gdje se zadnja strana
prednje noge spaja sa trupom jer se tu nalaze srce i pluća. Sa prednje strane gađa se u centar
prsa. Velika je greška gađati glavu jer se ona može pomaknuti a metak odbiti od lubanje.
Kada je u pitanju preživljavanje onda se prvim metkom pokuša pogoditi vitalne organe a
ostalima gdje se stigne.

Dobro je znati da, osim kod iznenadnog straha, vodeća košuta uvijek daje znak
za bijeg. A prilikom odstrijela nikada se ne odstreljuje prvo košuta pa onda njezino tele, nego
obrnuto, jer ako se ubije košuta onda pobjegne tele i ne vrati se, a obrnuto će se košuta vratiti i
onda dođe i ona pred cijev. Istu tehniku koriste i snajperisti u ratovima. Oni uvijek gađaju
prvo žene i djecu, a zatim onog tko ih pokušava spasiti, jer ako pogode prvo muškarca, žena
ili dijete će pobjeći ili se negdje sakriti i ne pruža im se prilika drugog okidanja.

Jelenima, za vrijeme parenja, znatno popušta oprez u svakom smislu. Sa

sigurnošću se može reći da za vrijeme parenja nema jelena koji će pobjeći ostavivši krdo
košuta, ako se one prije toga nisu dale u bijeg. Ako se krdo košuta uplaši i počne bježati, jelen
će uvijek biti u njemu ili će mu se najkraćim putem vratiti. Svaki pogodak u želudac ili crijeva
smrtonosan je, međutim smrt nastupa između tri i šest sati nakon pogotka. Nakon takvog
pogotka se čuje mukli udar, te divljač pogrbljeno pobjegne. Na tragu nalazimo samo tamnu
krv pomiješanu sa sadržajem želuca i crijeva. U tom slučaju svako daljnje traganje valja
odmah prekinuti, a nastaviti ga po mogućnosti nakon šest sati, odnosno sutradan ako je divljač
bila pogođena u popodnevnim satima. Tako pogođena divljač zaleći će u nekom gustišu
nakon par stotina metara i na tom mjestu ostati i uginuti pod uvjetom da je nismo zbunili i
pokrenuli dok je još na životu. U slučaju kada se tako pogođena divljač slijedi odmah nakon
pogotka, pa se ona diže s mjesta gdje je prvi puta zalegla, pobjeći će zadnjom snagom
kilometre daleko. S obzirom na vrlo slabo i oku čovjeka nevidljivo krvarenje ta će divljač biti
izgubljena. Dobar pas krvoslijednik kod svakog pogotka u abdomen bit će najbolja ali i jedina
pomoć.

170
 Dotegliti lovinu doma je pravi muški posao,ali adrenalin zna biti toliko jak da to
lako obavimo ali zato onda nekoliko sljedećih dana potrgani ne možemo ustati iz kreveta od
upale mišića:

Jeleni inače kod nas migriraju od Mađarske preko Mure i Drave prema
Kalničkom gorju. Kalnički jeleni se prepoznaju po dugim i tankim rogovima, a oni iz riječnih
prašuma imaju kratke i debele rogove kojima se lakše probijaju kroz gustiš. Tu gdje se te
podvrste susreću nastaju kapitalni križanci sa velikim i debelim rogovima, a to je čini se
svugdje tako gdje riječne šume prelaze u gorske. Kada se uhvati malo jelensko tele i
pripitomi, a nemamo soli da mu dajemo uz hranu, onda je dobro mokriti na glinene cigle da
na njima ostanu soli iz naše mokraće koje jelen može lizati. Valja ga dobro hraniti sa
SEDMOLISTOM koji je jako hranjiv i ima najviše kalcija u sebi, tako da će naš jelen lijepo
napredovati.

Za kraj su tu i DIVLJE SVINJE (crna divljač) gdje odrasli vepar lako može
dostići težinu jelena. One su, od kad se čovjek bavi poljoprivredom, bile njegova najgora
noćna mora jer bi krdo divljih svinja preko noći lako uništilo sve njegove usjeve. Poznata je
još iz antike priča o 12 zadataka koje je HERAKLO trebao izvršiti kao uvjet za dolazak na
Olimp i svoju besmrtnost. Četvrti zadatak je bio da uhvati ali ne ubije golemog erimantskog
vepra koji je seljacima uništavao usjeve i goveda, jer divlje svinje često ubijaju i jedu mladu
janjad pa krda ovaca znaju oštetiti jednako kao i čopor vukova. Heraklo je natjerao čudovište
u duboki snijeg gdje ga je svezao. Oduvijek se lov na divlje svinje smatrao vrlo opasnim, a

171
često su u tome, od veprovih kljova, stradali i sami lovci kao naš BAN NIKOLA ZRINSKI
1664. godine u Kuršanečkom lugu, između Varaždina i Čakovca. Divlje svinje su bile
nezaštićena divljač skroz do druge polovice 19. stoljeća, kada su gotovo istrijebljene zbog
naredbe nadležnog ministra: „Svatko ih smije tamaniti u svako doba godine, podjednako kao
vukove, lisice i drugu grabežljivu zvjerad.“

Konjanici na preglednom terenu su dugim kopljem veoma uspješni u lovu na divlje svinje. U
šumi se kod hajke koriste psi i snažne mreže:

Svinje su u jesen nakon tovljenja najteže, dok nakon parenja i nakon jakih zima
izgube i do 15 % na težini. Kako dani i noći u proljeće postaju topliji, tako crna divljač gubi
svoju toplu zimsku dlaku. Do sredine lipnja zimsku dlaku odbaci i vepar je sada gotovo

172
potpuno gol, uzak, uspravan, s dugačkim kljovama, srebrnog sjaja, s pokojom kratkom
čekinjom. On tople ljetne dane provodi sam. Luta uokolo, leži u šumi blizu kaljuža, u polju
žitarica ili u trsci uz baru. Tek u listopadu izgleda potpuno podnošljivo. Već sa zimskom
dlakom, iskonski i pun snage, kreće prema čoporu da bi se udvarao damama i da bi ostavio
dojam na protivnike.

U ožujku ili travnju, bređa krmača nakon 110-120 dana nošenja, ima 2-10
mladih. Nakon bucanja, veprovi u pravilu hodaju sami. Osobito za vrijeme prašenja i
podizanja prasadi ženska grla ih izbacuju iz obiteljskog saveza. Neoplođena ženska prasad od
starijih krmača uče ophođenje i nadzor nad prasadi. Iz toga se može zaključiti da se kod svinja
koje hodaju same, u pravilu radi o veprovima, a kod svinja koje se kreću u krdu, o ženskim
grlima.

Vrlo je važno poznati anatomiju divljači, kako bi se smrtonosni hitac usmjerio u

točan pravac. Pravilo je da se gađa srce koje se nalazi bočno odmah u usjeku iza prve noge,
iza njega su pluća i jetra. Opasno je pogoditi metkom lubanju i lopaticu vepra jer se metak
lako odbije i pogodi drugog lovca, takve nesreće sa smrtnim ishodom su vrlo česte kada se
organiziraju velike hajke!

HITAC U SRCE sa jakim zrnom je smrtonosan, i prase pada u vatri. Također se

događa da se oni kratko zgrče da bi se potom uspravili i „nestali“, pa zalegli u krugu od 50-
200 metara, ovisno o terenu. Jako grlo u pravilu ne pokazuje pogodak. Ponekad se grčenje u
dijelu između glave i leđa, prije bijega, može ocijeniti kao znak dobrog pogotka. Kod HITCA
U PLUĆA, krv koja se nalazi u kanalu pogotka tako će jako ispuniti pluća da će pogođeno,
odbjeglo grlo, omamljeno od nedostatka kisika, početi udarati u stabla, mijenjati pravac bijega
i kretati se u polukružnim lukovima, dok ne ugine na tragu. HITAC U JETRA se ostvari kada
strijelac gađa „sredinu“. Prase pada cvileći ili nakon kratkog bijega ugiba. Naizgled ne
pokazuje ništa, eventualno iskrivi leđa i odlazi, dok jača grla ne pokazuju pogodak kod hitca u
173
jetra. Ovisno o jačini oštećenja jetre, zbog gubitka krvi prije ili kasnije pada krvni tlak, a grlo
ugiba nakon dužeg bijega na tragu bijega. HITAC U JETRA događa se najčešće kod divljači
u pokretu što iziskuje duže potrage. Ovdje sam naveo razne pogotke, da se vidi kako nije
jednostavno pogoditi divljač a da ona na tom mjestu ostane mrtva ležati. Lov će služiti zbog
mesa i hrane, pa se ne smije izgubiti niti jedno grlo, jer nam se više neće pružiti jednako dobra
prilika kada je krdo preplašeno. O tih 100 kila veprovine može ovisiti preživljavanje nekoliko
ljudi, pogotovo kad je to u zimi kada je teško, osim lovom, doći do hrane. Zato se uvijek
preferira lov sa ZAMKAMA. Kod veprova su najučinkovitije jame gdje se mogu uloviti i
praščići koje se pripitomi, ili se naprave „predimenzionalne mišolovke“ za živi ulov. Za to su
idealne žičane armature za betonažu. Ne smijemo zaboraviti da su divlje svinje
najinteligentnija divljač naših lovišta. Svinje imaju izvanredno čulo njuha, jako dobro čuju i
imaju izrazitu moć orijentacije.

Zbog intenzivnog lova crna divljač je sada plaha i prebacila je potragu za

hranom s doba dana na doba sumraka i noći kako bi preživjela zaštićena u mraku. To znači da
lovac u lovu može koristiti samo bijeli snježni pokrivač i mjesečinu, a noćno čekanje može
trajati 4-10 sati, što nije za svakoga jer ga svako šuškanje može odati. Svinje se mogu čekati
samo na hranilištu, a kada ga nema, na kaljuži gdje se valjaju u blatu, ako tu naravno ima
svježih tragova. Svinje u ljeti postaju aktivne između 20-22 sati, u jesen nešto ranije, između
18 i 20 sati, a zimi i ranije jer su gladne; između 16:30 i 22 sata. U godinama kada plodove
nose hrast i bukva, pri ranom i prijepodnevnom šuljanju često se sreću svinje do 10 sati te se
može i pucati na njih ako je vjetar povoljan. Crna divljač se kreće rano nakon jakih kišnih
pljuskova, ako pada mokri snijeg te pri olujnom kišnom vremenu. Nasuprot tome, nerado
napušta zaštitu zaklona nakon prvog snijega koji se zadržao. Za prasad je snijeg nešto potpuno
novo, a starije svinje izgledaju kao da iz iskustva točno znaju da se one bolje vide po snijegu i
da ostavljeni tragovi otkrivaju njihovu nazočnost. Po takvim danima svinje rado ostaju u
guštiku, često 2-3 dana, dok se ne naviknu na snijeg. Potom ih glad natjera da napuste zaštitu
zaklona.

Crna divljač je jako aktivna, kako danju tako i noću, za vrijeme bucanje, od
sredine studenog do sredine siječnja. Tada se u lovištima s crnom divljači može odstrijeliti
svinja tijekom cijelog dana i na najneobičnijim mjestima. Za vrijeme bucanja svinje nisu tako
oprezne. Mogu se čuti još iz daljine kako dolaze. Vepar ide glasno kroz granje i grmlje, on
tada napušta šumu i pri punom mjesecu, dolazi danju preko slobodnih površina i gubi svaki
oprez. Ostalo vrijeme crna divljač se ponaša jako oprezno, osobito u lovištima u kojima se
puno lovi. Krećući se nečujno, svinje se odjednom pojave, tako da se zapitamo: „Kako
prolaze kroz zapreke od grana, a da ih ne čujemo?“ Nekada se približavaju bezbrižno,
nemarno, često prehrabro, s puno buke i rokćući. Mogu se čuti već na nekoliko stotina metara.
To znači da je ova divljač nepredvidljiva. Zato, ako lovac na čeki želi imati dobru kob, treba
sjesti i svoje ponašanje prilagoditi situaciji. SRNE, rjeđe jeleni, najavljuju crnu divljač u
blizini. One to osjete prije lovaca na čeki, preplaše se i odlaze. Ponekad skupa sa svinjama
dolaze i ĆUKOVI koji se glasuju, u nadi da će opljačkati u snu uplašene ptice. One lovcu na
čeki najavljuju približavanje crne divljači te lovci doznaju kojim putem se svinje kreću, tako
174
da, ako je to potrebno, brzo promijeni mjesto da bi imao uspjeha. U toplim jesenskim danima
u zraku su još različiti mirisi, također i oni čovjeka, na koje se crna divljač naviknula,dok je
zimi miris čovjeka rijedak i intenzivniji.

Čeka se, u pravilu, uz polja žitarica, kukuruza i krumpira, radi umanjivanja štete,
zatim na livadama i u šumi na mečilištima i kaljužištima. Osnovni problem pri tome je
opažanje tamnog tijela divljači na tamnoj podlozi. Iz tog razloga je promatranje i pucanje
moguće jedino pri mjesečini, a najbolje kada se u vodi kaljuže vidi svijetli odsjaj neba. Noći s
punim mjesecom najčešće nisu uspješne u poljima bez visoke vegetacije jer je tu svinjama
presvijetlo i prevelika im je opasnost da budu odstrijeljene. U vrijeme punog mjeseca one
odlaze izvan šume u šumskoj sjeni, birajući skriveni put od šume do polja. Ako nema takvih
skrivenih putova, one projure brzim tempom, bez zaustavljanja, od šume duboko u polje i
zaustave se tek kada se osjećaju sigurno.

Čekanja uvečer pri kišnom vremenu, osobito pri hladnijim vremenskim

prilikama, trebaju početi ranije jer se pokisle svinje ne osjećaju dobro i ranije napuštaju mokri
zaklon, kako bi stresle mokrinu s kože. U vrućim danima čekanja po danu također obećavaju
uspjeh na kaljužištima, barama i potocima. Ako je prilaz do čeke moguć samo duž ruba šume,
preporuča se ne gaziti travu, nego ići suhim, pjeskovitim ili šljunkovitim puteljkom jer se tako
kraće zadržava miris cipela. Inače se bira onaj put na kojem se ne očekuju divlje svinje koje
imaju izvrsno čulo njuha pa zato treba i paziti na vjetar. Zato je neophodno, sa sobom na čeki
imati kakvu staklenku koja se može dobro zatvoriti da u nju mokrimo kada nam je sila. Ako
se divljač lovi kod hranilišta dobro je svinjama otežati hranjenje, da se kukuruz u zrnu stavi u
staklene boce bez čepa ili u limene bačve. Tako svinje prave buku koja nas upozori na njihovu
prisutnost i ujedno su zaokupljene tim predmetom kojeg ostavimo gdje nam je najbolje
vidljiva svinja, koja tu duže stoji na nišanu.

Divlja svinja se po ljeti može loviti i ŠULJANJEM. Za tu vrstu lova su

najpovoljniji sati nakon izlaska sunca do oko 10 sati prijepodne. U to vrijeme se divlje svinje
povlače, dolazeći iz smjera polja, u svoje dnevne zaklone i zadržavaju se, tražeći hranu, u
visokim bukovim i hrastovim šumama. Ovdje se uspješno može povezati jutarnje čekanje i
prijepodnevno šuljanje. Pri lijepom vremenu i uz dovoljno hrane, svinje se ranije povlače u
svoje guštike na spavanje. Pri kišovitom vremenu ili nakon noćnog padanja susnježice,
kasnije će ući u mokar guštik. Siguran znak da su svinje tu bile ili su još tu, je također
„vegeta“ miris koji struji iz guštika. Lovac sada mora biti naročito aktivan jer se svinje u
pravilu zadržavaju samo 2-3 dana na istom mjestu. Ako ugleda svinju kako stoji na
izrovanome tlu, uz pomoć dobrog vjetra pokušava joj se polako i nečujno prići na puškomet,
sprijeda ili straga. Pri šuljanju se ne mora toliko paziti na zaklon jer svinje ne vide dobro.
Svakako treba jako paziti na vjetar i nečujno šuljanje. Lovac koji se šulja mora se trenutno i
nečujno zaustaviti ako grlo podigne glavu i gleda. Ako se divlja svinja koja stoji na
izrovanom tlu pokrene u smjeru lovca, on mirno stoji i pušta svinju da dođe na udaljenost za
pucanje.

175
 ZIMSKO ŠULJANJE je uspješno u snježnoj košulji, na krplju ili skijama. Ako
je snijeg suh i ako ima dovoljno hrane, svinje će ranije potražiti svoj dnevni zaklon. Ako je
snijeg mokar, crna divljač se ne osjeća ugodno u svom mokrom zaklonu i zato ostaje duže na
nogama i u mirnim lovištima se može sresti i u 10 prije popodne. Svinje, koje osjete miris
čovjeka u neuobičajeno vrijeme, u bijegu napuštaju to područje. Brežuljkasta lovišta i lovišta
s različito visokim šumskim parcelama na kojima se vjetar razbija i stalno mijenja smjer nisu
pogodna za lov šuljanjem. Opravdano je odjeću za šuljanje namirisati mirisom domaćih
svinja. Ova „mirisna“ nota potiče svinje da znatiželjno zastanu i duže vrijeme savjesno
ispituju vjetar. Lovac koji se šulja ima vremena za promatranje i postizanje sigurnosnog hica.
U svijetlim noćima s mjesečinom, svinje osobito rado traže hranu u bukovim i hrastovim
šumama jer im se otvoreno polje, iz iskustva, čini presvijetlo i puno opasnosti.

U proljeće svinje odlaze na pašnjake, najradije ograđene pašnjake za stoku gdje

se ispod kravljeg izmeta zadržavaju kukci i crvi. Svinjama su poslastica miševi, zmije, mladi
zečevi, krtice, poljske voluharice i ostale podzemne životinje. One također vole mladu divljač,
čak i prasad biva pojedena, što je razlog zbog čega se veprovi nakon bucanja do jeseni
udaljavaju iz krda. U kasno pak ljeto i jesen, svinje odlaze na polja sa žitaricama, osobito
mliječne zobi i na krumpir. Isto tako vole repu i voće, osobito tada rado odlaze u polja
kukuruza.

Šuljanje i čekanje na kaljužištu i kod stabla za češanje je isto uspješno. Svinje se

radije služe kaljužištima koja su u zaklonu, i to poslijepodne. Od proljeća do kasno u jesen
svinje se kupaju u kaljužištima koja upotrebljavaju naizmjenično, ovisno o vlažnosti. Čim se u
kasnu jesen voda u kaljužištu smrzne, svinje više ne posjećuju kaljužišta. Nakon napuštanja
kaljužišta svinje imaju potrebu očistiti svoju kožu koja svrbi i štipa ispod kore blata. Tjelesni
nametnici, kao što su uši, krpelji itd. koji su se naselili na koži, ne mogu disati zbog sloja blata
te se odvajaju od tijela i sada leže zatvoreni u blatu. Da bi se riješile ovih dosadnih nametnika,
svinje traže pogodna stabla o koja se mogu ostrugati i očešati. Ova stabla za češanje su često i
preko jednog metra zamazana ostacima blata i mulja, ovisno o svinjama koje se češu. Prema
visini ovih ostataka može se utvrditi visina i veličina svinja koje su se kaljužale. Veprovi za
sobom ostavljaju oštećenja kore na deblu, a prema visini i jačini pukotina koje su nastale od
kljova može se otprilike procijeniti jačina vepra. Sredstva na bazi katrana koja se dobivaju
destilacijom bukovog drveta, premazana po stablu za češanje, mame svinje i na taj način se
također mogu stvoriti nova stabla za češanje. Na veprove se može naići i na solištima jer crna
divljač osobito voli sol. Za veprove je dobar mamac urin domaćih svinja koje su spremne za
parenje, kojim se poprska lovište i donosi uspjeh u lovu. Ljubomorni dominantni veprovi koji
ne žele suparnike u svom reviru također se mame mirisom veprova. Pri nastupanju sumraka ili
noću crna divljač postaje oprezna. Ona točno zna da u to vrijeme čak i najuobičajeniji dnevni
miris lovca postaje opasan miris. Ako odjeću za zasjedu prije čekanja objesimo nekoliko sati
u svinjac, prikrivamo miris čovjeka, a miris svinja postaje interesantan crnoj divljači. Da bi se
prikrio miris cipela na prilaznom putu, prije toga se snažno nagazi svinjski izmet. Crna divljač
koja prelazi preko prilaznog puta se ne uplaši, naprotiv, slijedi zanimljiv miris svinja, često
čak i pred samu cijev lovca.
176
 Kada je divljač pogođena, valja ustati nakon otprilike 15 minuta i krenuti do
mjesta pogotka. Tu valja jako paziti da vepar nije samo ranjen i onda nas napadne. Ranjena
životinja uglavnom projuri dalje ako skočimo u zadnji tren na stranu, a stalno valja imati
pušku spremnu sve dok se ne nađe mrtva životinja, jer može inače bijesna i ljuta što je ranjena
u djeliću sekunde odnekud dojuriti, pa je zato dobro imati i psa uz sebe koji nas na vrijeme
upozori. Svinja koja još nije uginula u svojoj nevolji napada uvijek čovjeka i ostavlja pse,
pritisnuto grlo udara čovjeka ako ga dohvati odozdo prema gore jednom, eventualno dva puta,
a potom pokušava što brže napustiti neugodno mjesto. Tu valja, ako ništa drugo, imati uz sebe
snažno kratko koplje sa kružnicom da se njime dočeka napad svinje. Zadnji kraj se gurne u
zemlju i na njega se stane nogom ili koljenom da zaustavi udarac kada se nabode svinja,
prednji oštri vrh se spusti da bude niži od svinje i digne tek kada svinja prođe njuškom da ga
ne odgurne na stranu. Zatim se, kada je napad zaustavljen, svinja okrene na leđa da nogama
udara po zraku, jer ako nas pogodi lako nam slomi nogu. Veprovi uhvaćeni u zamke se
ubijaju kopljem bočnim ubodom u srce ili udarcem sjekire u čelo. A visoko kalibarskim
kratkim oružjem smrtonosni učinak imaju pogodci u uho ili srce. Kada se ranjena divljač
ubije, odrežu se vepru kao i kod ostale muške divljači muda i izvade crijeva. Posebno valja
paziti na TRIHINELU. Čovjek se može inficirati mesom divljači koje nije potpuno pečeno ili
je nedovoljno kuhano ili sirovo u mesnim proizvodima napravljenih od tog mesa. Kada se
pojavi SVINJSKA KUGA kod svinja se javlja kašalj u grlu, omamljene su i ljuljaju se. Ako je
bolest napredovala, svinje posrću. One često stoje zgrbljenih leđa, obješene glave i drhte
cijelim tijelom. Kada se približava kraj, one se sruše na stražnje noge i pokušavaju se, često
uzaludno, ponovo podići. Potom leže na strani, trzaju se grčevito i udaraju nogama oko sebe
dok ne uginu. Meso takve divljači se ne smije koristiti, i najbolje je takvu svinju odmah na
licu mjesta zakopati sa gornjem slojem zemlje gdje je ispustila svoje izlučevine, pri tome valja
paziti da se koriste zaštitne rukavice i kasnije dezinficira odjeća i obuća. Kod jednako opasne
BJESNOĆE, valja isto tako postupati, a nju se prepozna po tome da bolesna životinja izgubi
strah od čovjeka i snažno napada stabla i pri tome se jako ozljeđuje. Postoji i
AUJESZKYJEVA BOLEST (neprava bjesnoća), kojom se mogu i psi zaraziti, oni ugibaju u
trzajima u roku od 24 sata, zato ih se ne smije hraniti sirovim svinjskim mesom. Ta se bolest
na zdrave životinje prenosi putem mokraće i bronhijalnih izlučevina preko nosa i grla, kod
oboljenih svinja nastane svrbež toliko jak da same sebe grizu. U zadnjem stadiju dolazi do
oduzetosti stražnjih nogu i grla ugibaju u roku nekoliko sati.

Tu valja dodati kako je jedan moj poznanik u ratu sa malom grupom suboraca
preživio preko godinu dana u ničijoj zemlji, između dvije neprijateljske fronte. Da nije bilo
hrane ne treba spominjati. Mesa je bilo najviše kada su dočekali neprijateljsku izvidnicu i
pobili ih. Ali nitko nije htio baviti se kanibalizmom pa su odlučili da mrtvacima hrane divlje
svinje koje su zatim hvatali PARANGALOM od tankih čeličnih žica i velikih udica. Žice su
vadili iz bicikla i gdje ih je bilo, a udice su pravili sami od čavli. Svinje su rado prihvatile
ljudsko meso i dečki su ih tako bez pucanja uhvatili. To me podsjeća na ulične bande južne
Amerike gdje jedni hvataju druge da bi njima hranili svoje pse. Ima to smisla, jer im je teže
nabaviti hranu za pse nego uhvatiti nekog jadnika iz neprijateljske bande.

177
Žaba od pola kile ubijena praćkom, desno je za usporedbu žaba prosječne veličine:

Kada je godina povoljna za gljive, valja ju iskoristiti da se napune zalihe za do pet godina
unaprijed,ovdje se suši oko 100 kila mrkih trubača:

178
Pečeni puh:

Mladi vepar kojeg sam 1992. godine golim rukama utopio u potoku u Njemačkoj:

179
 Kada se bare spojene sa Dravom u ljeti smanjuju i voda isparava, jestive školjke
panično bježe u duboku vodu da ne uginu, ponekad u krivi smjer ili u krug jer ne pronađu
spas i izlaz iz zamke:

Ribolov „KRŽIVAČEM“, mrežom koja se diže:

180
Mreža „SAK“ i „KOŠ“ za ribolov:

Mreža „VLAK“, koja se vuče po vodi:

181
RAKUŠCI (Gammarus fossarum) sakupljeni sa kamenja u vodi, odlični su kuhani, pečeni ili
pohani:

Uhvaćeni AMURI:

182
 GNIJEZDO OSA se u noći otme pomoću vatre koja sprži krila starih osa, a onda
se tako dođe do ličinki koje su odlični mamac za ribolov ili ih možemo pojesti sirove kao
deliciju. To na žalost ne funkcionira sa sršljanima jer su oni noću aktivniji i ne miruju
čuvajući svoje gnijezdo kao ose:

Hrana sa dravske močvare, ribe, žabe, školjke i ostala lovina:

183
 PUŽEVI, ulov nakon kiše. Iza se vidi bubanj skinut iz stare vešmašine, on je
odličan i za ispiranje gorčine iz ŽIREVA:

Invazivna vrsta RAZNOLIKA TROKUTNJAĆA je mala ali vrlo ukusna školjka.Baca se u

ribnjake jer bistri i filtrira vodu,a njene ličinke su odličan tov za mlađ šarana:

184
HRUŠTI su posebna delicija:

185
JAJA pečena u blatu:

Nije se pametno glupirati jedenjem SIROVIH GLISTI, nego ih treba sušiti i

mljeti u prah, pa kuhati ili drugačije termički obraditi da preko njih ne unesemo u sebe razne
crijevne parazite:

186
 8. SKLONIŠTA , NASTAMBE I ODJEĆA

U kriznoj situaciji je najjednostavnije povući se na neko šumovito mjesto koje je

barem na nadmorskoj visini od 300-400 metara. Ovdje nema tolike opasnosti od ljudi niti od
poplava, a niti bojnih otrova koji su svi teži od zraka i zadržavaju se u kotlinama dok se ne
rasprše i raspadnu. Gotovo jednako opasna je inače i prašina koju nosi vjetar kada se voda
povuče nakon poplave, jer sa sobom nosi zarazne klice od raspadnutih utopljenih leševa i
kanalizacije. Ne smije se niti podcijeniti „KISELA KIŠA“ nakon vulkanskih erupcija, gdje iz
utrobe zemlje izađu otrovni plinovi i kiša ih pretvori u opasne kiseline!

Ako je tlo od ilovače (kao sjeverni dio Kalničkog gorja) ili čvrsto nabijene
zemlje, vojnim ašovom se lako iskopa ugodna jama u zemlji. Važno je da su svi zidovi
zaobljeni i da nema kutova jer se inače zemlja neravnomjerno suši, zatim puca i urušava se,
tako da plafon obavezno mora biti iskopan ovalno ili polukružno! Bilokakva nastamba u
mladoj šumi ili šikari se ne izrađuje na zapadnoj strani jer je tamo i po ljeti lišće od rose
vlažno gotovo do podne i nakon nekoliko metara probijanja kroz vegetaciju smo skroz
smočeni!

Idealna je istočna strana da nas sunčeve zrake ujutro bude, a ne smije se

zaboraviti na ventilacijske rupe na najnižoj i najvišoj točki naše jame. U njoj se može ložiti
vatra ili zapaliti svijeće i svjetiljke ako je dobro napravljena. Dnevno svjetlo se „prebaci“ kroz
zemlju prozirnim PVC bocama, najbolje onima od 2 litre koje napunimo vodom. Ujedno,
voda u bocama može poslužiti kao zaliha pitke vode.

U jednoj sličnoj rupi 28 godina je preživio japanski podoficir i izučeni šivač

YOKOI SHOICHI, pripadnik elitne jedinice carevog 38. infanterijskog regimenta, nakon
završetka 2. svjetskog rata u džungli Guama, na otoku u zapadnom Tihom oceanu. Kada su
Amerikanci 1944. osvojili otok Yokoi se sa nekoliko preživjelih povukao u džunglu gdje nisu
znali za kapitulaciju domovine. Tek 1952. je, preko letaka, doznao za poraz ali smatrao je kao
i njegovi suborci nečasnim predati se. Zadnja dva druga su mu umrla 1964. godine, a Yokoi je
izdržao još 8 godina u rupi u zemlji koju je sam iskopao. Jeo je zrna i orahe, puževe, žabe,
rakove, ptice i štakore. 1972. je napao ribare koji su lovili rakove i oni su ga uspjeli savladati.
Njegov pronalazak 24. siječnja 1972. godine pratilo je samo u Japanu 70 milijuna ljudi na
televiziji. On je komentirao svoj povratak riječima: „Jako mi je nezgodno što se vraćam živ!“
To je bilo u kontekstu sa onime što se u ratu od njega očekivalo, jer junačka smrt je bila
poželjna, a predaja i bijeg sramotan. Yokoi je proveo 83 dana u bolnici, a za pola godine se
oženio i preselio na selo. Kada ga je 1991. godine k sebi pozvao Car Akihito, to mu je bila
najveća čast u životu.

Kod nas ima mnogo vojnih bunkera iz Kraljevine SHS koji su rađeni da se prije
80 godina zaustavi prodor Nijemaca ili onih komunističke Jugoslavije koje je izradila JNA
187
prije 50 godina u slučaju da bude napadnuta od Rusa sa mađarske strane. Neki bunkeri su
ogromni, ali svi su do jednog devastirani i u njima je sve ukradeno ili uništeno. Velika
opasnost su duboki bunkeri koji više nemaju ventilaciju- u njima se čovjek, kada spava ili ne
daj bože pali vatru, lako uguši!

Takve građevine u svakom slučaju treba izbjegavati. One nisu ucrtane u vojnim
topografskim kartama ali ih poznaju domaći ljudi, oni skloni istraživanju taktičkih objekata,i
militantne skupine. U slučaju velike opasnosti možemo biti sigurni da nismo jedini koji će tu
potražiti svoj spas. Ako smo i prvi, to ne znači da ćemo uspjeti ostati i zadnji. Velika je
vjerojatnost da u situaciji kada vlada zakon jačeg izgubimo u takvim „zamkama“ život ili
budemo ranjeni kada nas napadne neka jača skupina. Zato valja izbjegavati nepoznate osobe,
kritične situacije i lokacije, ionako neće manjkati na opasnosti pa ih valja minimalizirati, a
nikako još dodatno izazivati!

Ako i nemamo vodu blizu svog skloništa,valja nabaviti nekoliko desetaka

kvadrata folije, nju je dobro imati već sa sobom, ili se noću izreže iz nekog plastenika u
blizini. Folija se plitko ukopa iznad našeg skrovišta ili blizu njega i dobro zamaskira. Zemlja
je ujedno odmah i filter, a cijela folija mora biti postavljena tako da ima spust koji završava u
najnižoj točki koja vodi u spremnik vode. Nemamo li sa sobom kanistar za vodu ili prazne
boce, nađemo ih tamo gdje su šumski radnici imali svoje mjesto za odmor. Tu se nađu
svakakve korisne stvari i bit ćemo napokon prvi puta sretni da naša šumarija nije ekološki
osviještena. Općenito smetišta postanu naš supermarket. Tu nađemo suđe, staklo za oštrice i
mnogo stvari koje sada dobro dođu, još bolje je oprezno pretresti napuštena sela i kuće. Tu
ima svega što nam je potrebno, pa čovjek može preživjeti makar je morao pobjeći gol i bos.
Spasi ga samo njegova sposobnost da zna kako se nešto može iskoristi, njegov instinkt, logika
i improvizacija je tu od veće koristi nego akademsko obrazovanje. Organizacijski talent i
prepoznati i znati iskoristiti pravu priliku postane najvažniji talent!

Tako je dobro i znati, ako uspijemo negdje „organizirati“(ukrasti) stotinjak

metara tanke plastične cijevi za vodu, da možemo povući VODOVOD sa nekog potoka skroz
do našeg skloništa. Ili spiralno cijev ukopamo u kompost ili gnoj koji kada se raspada stvara
toplinu. Ako kroz cijev teče voda, ona će se ugrijati i mi barem godinu dana imamo toplu
tekuću vodu. Onda se pognoji vrt i opet napravi drugo punjenje koje će se raspadati od jeseni
do ljeta i grijati nam vodu.

Situacija nakon neke Apokalipse mogla bi se najbolje usporediti sa stanjem, na

od Turaka opustošenim krajevima oko 1689. godine., slično onome na što su naišli naseljenici
koji su se iz svih kršćanskih krajeva Europe, uglavnom iz Njemačke, ovdje naselili, makar je
taj narod ovamo doputovao sa kolima punih alata, stokom i sjemenskom robom, a imali su i
razne poticaje i pomoći vlasti, nastala je izreka:

„DEN ERSTEN DER TOD, DEN ZWEITEN DIE NOT, DEM DRITTEN DAS BROT“.

188
Prvu generaciju je u mukama izgradnje nove civilizacije pokosila smrt, druga generacija je
bila mučena nevoljama, a tek treća generacija je imala kruha i nije trpjela od gladi! Ovo što bi
moglo nas zadesiti je mnogo gora i teža situacija, kojoj mi sada uopće nismo dorasli niti
spremni da se sa njome suočimo.

Kod izrade trajne nastambe valja pogledati kako se ovdje nekada i sa čime
gradilo. Uvijek se koristio najekonomičniji način, a priroda je gotovo uvijek ostala ista.
Izgradi li se u zimi kakvo SKLONIŠTE OD SNIJEGA, koje inače drži toplinu 3 puta bolje od
drveta, ne smije se naravno zaboraviti ugraditi rupe promjera naše šake na dnu i vrhu da zrak
može cirkulirati i mi se ne ugušimo. U skloništu je dovoljno zraka ako uspije gorjeti svijeća
pola metra iznad naše glave. A jedna je svijeća sasvim dovoljna da osvijetli i grije prostoriju,
jer ako je pretoplo snijeg se rastopi. To sa rupama se ne može dovoljno često spomenuti, jer
ako samo jednom to zaboravimo nećemo se više živi probuditi!

U najprimitivnijim uvjetima najbolja je opcija živjeti od početka proljeća pa do

Samwhaina/Svih Svetih u polu zemunicama blizu vode, kakve su koristili prvi Hrvati nakon
raspada Rimskog carstva, a preko zime koristiti špilje u brdima gdje je zimi i ljeti konstantna
temperatura od +6 stupnjeva i ne treba ložiti vatru pa se uštedi trud za spremanje drva za
ogrjev. Tu treba posebno paziti ima li špilja kakvu markaciju jer je inače registrirana i poznata
je njena lokacija, tako da odmah više nije sigurna i postane opasna jednako kao i vojni
bunkeri!

Inače su gotovo sve špilje na vrhovima brda gdje je stjenovito, a tu po ljeti

uvijek ima dosta poskoka, što je posebno opasno kada hodamo bosi. Opasnost vreba i sa
grmlja gdje se oni znaju hladiti na povjetarcu kada im je kamen prevruć. Te opasnosti u
nizinama pokraj rijeka nema jer su tamo samo neotrovne zmije kao BJELOUŠKA,
RIBARICA i BJELICA. Ako nas ipak ugrize poskok onda je dobar znak ako vidimo da je
debeli i nedavno pojeo nekog miša ili drugi plijen, jer nam je velika šansa da je u plijen
ubrizgao sav svoj otrov i mi smo pokupili „suh ugriz“. Onda bi nam čak i protuotrov napravio
veću štetu nego korist. Možemo si samo vrhom noža zarezati ranu od uboda jednog zuba do
drugog da sa krvi iscuri otrov iz rane, navlažiti usta da na suho ne povučemo otrov u usta kada
ranu isišemo, jer otrov može, kroz jezik, ući u krvotok, i nekoliko puta ispljunuti krv iz rane.
Zatim nam preostaje samo da oponašamo Australske Aboridžine koji kada ih ugrize kakva
otrovna zmija legnu u hladovinu i zaspu. To im je najveća šansa da prežive ugriz, umjesto da
paničare i otrov koji stvori ugruške preko krvi dođe brže do srca. A i oni smatraju da im je
tako suđeno, i budu sretni što su na rubu smrti i bliži duhovima pa dožive neku vrstu
inicijacije, nakon koje ako prežive postanu cijenjeni u zajednici. Krapinski poskok je inače po
otrovnosti na četvrtom mjestu nakon zagrebačkog, velebitskog i slunjskog, pa bi tako onaj
kalnički trebao biti na istom ili nižem rangu od zagorskog. Ponekad se dogodi i „suhi ugriz“
kada poskok u sebi ima otrova ali mu je šteta koristiti tu dragocjenu tekućinu na nas. Svakako
treba isprobati jedan Šamanski ritual koji ne LIJEČI samo STRAH OD ZMIJA, nego i tjera
sve otrovnice od nas. Jednostavno treba, najbolje iskuhati i pojesti jednu zmiju, i više ih se
nećemo bojati! Od ofidiofobije (straha od zmija) barem u blažem obliku pati trećina odraslih

189
ljudi, tvrde psiholozi, i dodaju da je ovaj strah među 10 najčešćih fobija. Inače, polovina ljudi
koji se boje zmiju nikad nije vidjela uživo, pa je vjerojatno da strah proizlazi iz predrasuda
koje nastaju na temelju informacija dobivenih iz filmova i mitova koji kroz stoljeća ove
životinje uglavnom prikazuju u negativnom kontekstu.

Portret pustinjaka Brusher Millsa (1840-1905), poznatog engleskog

„zmijolovca“. To mu je bio posao od kojeg je živio, zmije bi prodavao Zoološkom vrtu kao
hranu za ptice grabljivice, radio zmijinu mast i za novac hvatao zmije da ih otkloni iz
privatnih posjeda.

Za sebe je rekao kako je u svome životu uhvatio barem desetak tisuća raznih
zmija!

190
191
192
193
 Za svaki slučaj se preporuča da se kod stavljanja opreme na šumsko tlo,
pogotovo preko noći, sve dobro istrese, da se u čizmama ne bi pronašao kakav poskok, ili da
se škorpion ne bi zavukao u neku pukotinu. Njih ima i na južnom Kalničkom gorju jednako
kao i poskoka jer tamo vlada mediteranska klima. Epidemiološki podaci govore da se u naše
bolnice godišnje primi oko 200 ljudi zbog ugriza ili uboda otrovnih životinja, no iskustvo je
pokazalo da rijetko koja od tih žrtava umre. U Hrvatskoj obitava 16 vrsta zmija, od kojih su
samo tri otrovne, dvije polu otrovne, a 11 ih je neotrovnih, a otrovnice su: poskok, riđovka i
žutokrug.

Žrtve često ne vide zmiju koja ih je ugrizla. Poskok jednim ugrizom ubaci otrov
u tijelo žrtve, a to su najčešće ekstremiteti, količinski je to u prosjeku oko 20 miligrama
otrova, što za čovjeka može biti smrtonosna doza. Sam ugriz poskoka kod čovjeka izaziva
jaku bol, a lokalno se vide dvije točkaste ranice, koje obično krvare. Ubrzo nakon ugriza
lokalno se javlja otok, utrnulost i crvenilo, koje prelazi u manje ili više izražen krvni podljev,
koji tijekom idućih nekoliko dana mijenja boju u tamno do žućkastosmeđu. Otok se, na
primjer, od ugrizenog prsta brzo širi na cijelu šaku (obavezno skinuti prstene na ruci), nakon
nekoliko sati i na čitavu ruku. Na mjestu ugriza mogu se pojaviti krvavi mjehurići, a poslije
može doći do infekcije ili razvoja nekih drugih lokalnih komplikacija. U bolesnika mogu biti
izraženi i opći simptomi kao glavobolja, osjećaj žeđi, povraćanje, proljev. Može doći do
krvarenja iz desni, debelog crijeva, želuca, mokraćnog trakta, razvoja šoka s padom krvnog
tlaka, te spuštanja očnih kapaka i poremećaja stanja svijesti. Smrtnost od ugriza otrovnica na
našem području iznosi svega 0,4 posto, pa su u posljednja tri desetljeća u Dalmaciji
zabilježena tek tri smrtna slučaja.

Ležajeve u nastambi možemo napraviti od lišća, mahovine, paprati, snopova

trske ili rogoza (najbolji je onaj dio koji je bio potopljen u vodi), a puniti si vreće za spavanje
možemo sjemenjem TOPOLE koje je slično pamuku ili sa drobljenim klipovima rogoza.
Mnogima je nepoznata činjenica kako čovjek u prirodnom ambijentu kada je opet spojen
normalnim ciklusima dana i noći promjeni svoj bioritam. Kada su po ljeti noći kraće san se
nadoknadi podnevnim odmaranjem kada je sunce najjače. U zimi su pak naši stari pošli u
krevet već u 5 sati kada je pao mrak, peć se trebala ložiti cijelu noć svakih nekoliko sati pa su
tako spavali 4-5 sata i onda se probudili da bi opet stavili drva u ložište, bili budni nekoliko
sati u kojima su se pričale priče i družilo se, provjerila stoka ili zamke koje su štitile smočnice
od miševa i dvonogih lopova, a zatim su se prije spavanja opet stavila drva u peć da ostane
žara do jutra. Nisu niti svi spavali u kući, slugama i dječacima je krevet bio u štaglju kod
životinja gdje im je bilo toplo i ljepše nego u kući, a ljetno popodnevno spavanje bilo je vani u
prirodi na svježem zraku i povjetarcu u hladovini.

194
 Za osobnu higijenu,zdravlje i imunitet valja izgraditi rusku saunu ili pak
najjednostavnije je postaviti „šator za znojenje“ kao ovi indijanci iz plemena Sicangu Lakota
1898. godine.

Svaka veća nastamba koja bi koristila svoj tavan za sušenje mesa dimom, koji
ujedno i impregnira i krovište, mora imati i posebnu natkrivenu prostoriju kroz koju puše
propuh gdje se u hladu mogu sušiti biljke i čajevi. Njih se zaveže u stručak i objesi, ali tu na
stalcima treba biti mnogo vodoravnih (jednu iznad druge postavljenih) pletenih ploča kroz
koje struji zrak i na njima se mogu sušiti gljive, voće i druga hrana koja se tako konzervira.
Imamo li dosta materijala na raspolaganju, od dasaka možemo izgraditi veliku kutiju dubine i
širine oko jednog metra koja služi kao solarna sušara. U nju također idu podloge od pletiva ili
fine mreže na kojima se suši hrana pomoću sunca u termike. Kutiju je dobro namazati crnom
bojom da ju sunce bolje ugrije, a dolje mora imati otvora koji je spojen na mali staklenik ili
kutiju od lima koju sunce svojim zrakama jako ugrije. Zrak koji se dolje ugrije može strujati,
jer je topliji, u gornju kutiju gdje su namirnice. Donja kutija mora imati rupe na dnu kroz koje
stalno ulazi hladan zrak i on se zatim ugrije, a gornja kutija mora imati na vrhu isto malu rupu
da vrući zrak može izaći i sve cirkulirati, a na plafonu se tako ujedno voda ne može
kondenzirati. Jedan takav SOLARNI DEHIDRATOR HRANE može brzo posušiti čak kriške
rajčica ili lubenica. On je od velike koristi i može posušiti ogromne količine hrane, a time i
ljudima osigurati zalihe koje ih spašavaju od gladi.

195
196
197
198
199
 Suvremena gradnja je kao i sve oko nas stvoreno da bude brzo gotovo, kratko
traje i bude nakon nekoliko godina zamijenjeno sa novim modernijim tehnologijama koje
hrane konzumski sistem. Ništa više trajati ne može stotine godina i rađeno je da izdrži tek
desetljeća. Moderna gradnja je degradirala pred onom rimskom, a idemo vremenski unatrag
su starije gradnje veće, masivnije, gigantske i sofisticiranije! Što zapravo nema logike i
trebalo bi biti obrnuto kad bi naša povijest bila istinita.

Tako je kod Rimljana najviša čast bila kad bi neki graditelj dobio ukazano mu
povjerenje da izgradi vijadukt, hram ili cestu. Tu mu se pružala prilika „besmrtnosti“, i svatko
je dao sve od sebe da napravi remek djelo koje će stajati tisućljećima i njegovo će ime
zauvijek ostati u pamćenju sve dok mu rad stoji i služi svojoj svrsi.

Zato valja misliti daleko unaprijed i dobro planirati prije gradnje, a kod nje dati
sve od sebe.A niti ono najbolje nije dovoljno dobro,nego se treba potruditi da bude još bolje!

Idemo li od pretpostavke da se moramo snalaziti samo sa onim što nađemo u

prirodi, tu imamo nekoliko korisnih savjeta o izgradnji kuće, kakve su naši stari gradili, a sve
je to stoljećima bilo funkcionalno.

Pa je tako dobro znati kako se kuća od balvana ne može pokrivati teškim

glinenim crijepom nego laganom šindrom, jer vodoravno postavljeno drvo ne izdrži tu težinu.
Nama je najlakše graditi polu zemunice sa pleterom, nabacanom glinom i krovištem od
TRSKE, upravo one nastambe koje su gradili PRVI HRVATI na ovome tlu. To je detaljno
opisao moj prijatelj arheolog i direktor za podvodnu arheologiju ovog dijela Europe LUKA
BEKIĆ, a rekonstrukciju takve nastambe imao sam čast graditi na arheološkom lokalitetu
„Brezje 4“ kod Varaždina 2010. g.

Druga opcija je gradnja kakva se koristila kod naših zagorskih klijeti,jer ono što
su naši stari koristili je najekonomičnija gradnja pa valja učiti od provjerenih tehnika. Prvo se
na temelj postavi drvena rebrasta konstrukcija, razmak između stupova i greda (međuprostor
koji se ispunjuje) je u širini i visini od 0,7-1,1 m. Dobro je znati da se daske ne mogu fiksirati
glinom, i da krovište kod glinenih zidova mora biti izbočeno barem 50-60 cm prema van da
vjetar ne baca kišu koja se slijeva niz krov po zidu. Tako na gotovoj gradnji ne smiju ostati
niti površine gdje bi se mogla sakupljati voda jer bi tu trunule grede, nego ako se zid smoči
voda mora kliznuti dolje bez prepreka. Da bi se spriječilo prskanje vode po zidovima,
svrsishodno je izgraditi visoki temelj od barem pola metra iznad tla, ili vani oko zida iskopati
rov u koji ide drenaža od šljunka kroz koje između kamenja procuri voda u zemlju koja ju
upije. Ali između nje i zemlje mora biti sloj od crijepa ili pletera koji ih odvaja jer inače kiša
ispere zemlju između šljunka i drenaža izgubi učinkovitost jer više ne upija vlagu. Bitno je
znati kako se glinom može, zbog dugog sušenja, graditi samo u proljeću i ljeti između sadnje i
žetve, i zato gradnja s njom preko jeseni i zime nije moguća!

200
201
202
203
204
 Čim je glina čišća, ona je i nakon sušenja tvrđa, ali se i smanjuje pa se na
zidovima pojave pukotine.Moguće je svježe iskopanu glinu odmah koristiti u gradnji, ali je
mnogo bolje iskopanu glinu ostaviti godinu dana na kiši, suncu i mrazu da „sazrije“ prije
gradnje, što spriječi prekomjerno pucanje. Kod zidanja je odlučujući omjer gline i pijeska u
mješavini sa kojom se radi, zato se testiraju prvo probe raznih omjera mješavina, ako ima
pukotina u njoj je previše gline, ako se pak drobi previše je pijeska. Ni u kojem slučaju se ne
smije stavljati vapno jer se kasnije nakon sušenja sve beznadno izmrvi. Vapno se koristi kod
gradnje sa glinom ili ilovačom samo za mazanje zidova ili za farbanje. Vapno nastaje
pečenjem kamena vapnenca na 950 stupnjeva, ali se ne smije koristiti ugljen (najbolje je drvo)
ili koje drugo gorivo bogato sumporom jer inače nastaje umjesto na vremenske uvjete
otpornog vapna topljiva kreda. Kod pečenja vapnenac izgubi vodu i nastane smeđe vapno
koje se zatim zalije vodom da bi nastalo nama korisno gašeno vapno. Oprez! Kod kontakta sa
vodom dođe do kemijske reakcije i velikih temperatura, a mješavina je nagrizajuća! U zemlji
valja, 3 mjeseci ili do nekoliko godina prije gradnje, iskopati veliku jamu u koju se nabaca
vapno i dobro zalije vodom da nastane tekuća smjesa. Teži dijelovi s vremenom potonu, a
lakši su na površini. Ono vapno koje je na dnu koristi se kod žbukanja i zidanja a gornje finije
za mazanje zidova. Vapnom mazani zidovi otporni su na plijesni i vatru i zato su naši stari
time mazali zidove da u njima bude zdravo boraviti i ako se dogodi požar da uništi čim manji
dio kuće.

Vapno je dobro i za ČIŠĆENJE BENZINSKIH KARNISTARA koji se nakon

toga mogu koristiti za pitku vodu. Ako nemamo vapno dobar je i pepeo iz vatre- njime se
zajedno sa vodom napuni kanistar do vrha i ostavi se da barem jedan dan tako odstoji, zatim
se ispere i može koristiti za vodu.

Možemo graditi i sa MASIVNOM GLINOM bez ikakvih dodataka. Prvo iz nje

pravimo cigle koje su sušeni na suncu, a kojima se onda zida sa žbukom od gline i pijeska,
ili se ona ulijeva u kalupe i oplate od pletera. Masivna glina se brzo osuši ali ima jednako lošu
izolaciju topline kao i pečena cigla iste debljine.

Druga tehnika je zidanje sa LAGANOM GLINOM-blatom, koje nastaje

miješanjem gline ili ilovače sa slamom (sjeckanom na oko 6 cm dužine), kravljim izmetom,
piljevinom ili se stavi pljeve, a dobra je i vuna ili na sitno sjeckano staro platno. Ta mješavina
odlično izolira toplinu, ali se vrlo sporo suši. Lagana glina se nabaca na zidove od pletiva i oni
se zamažu kao kod zagorskih klijeti, ili se od nje prave nepečene cigle koje se suše na suncu.

Kada je drvena konstrukcija gotova prvo se stave poprečni kolci između kojih se
prepletu šibe i onda se pletivo sa obadvije strane zamaže sa laganom glinom. Kolci debljine 3-
5cm ne smiju imati oštre rubove jer bi se oštetile šibe kod pletenja. Da bi se kolci dobro
fiksirali treba u gornje grede izbušiti rupe promjera 2 cm i dubine 1-3 cm a u donje grede se
izreže 1-2 cm dubok žlijeb u koje se prikliješte kolci. Razmak između konstrukcije, tj. greda
ne smije biti veći od 1-1,2 m. Tu se onda prvo prikliješte 2 kolca na rubovima i između njih se
udare još 3-5 komada između kojih će se preplesti šibe. Šibe se režu najbolje početkom

205
proljeća u veljači i ožujku, kada su u njima već sokovi i lakše se savijaju, ali grane još nisu
propupale i nema lišća. Kao pletivo dobre su grane VRBE, JOHE, BREZE, BRNISTRE,
LIJESKE i KRKAVINE. Sve valja, odmah isti dan nakon rezanja, preplesti da se ne posuše i
popucaju. Ako je velik razmak između prepletenih šiba treba stavljati više slame u glinu, tj.
mješavinu blata.

Postoji i tehnika pletenja sa užetom od slame koje daje bolju toplinsku izolaciju,
a koristi se više kolaca koji se omotaju slamom i prikliješte jedan uz drugi tako da se omotani
dodiruju i slama stisne. Slama se prije omatanja umače u vodenasto blato od gline i vode tako
da na nju kasnije bolje prianja građa i mokre slamčice ne pucaju kod savijanja.

Kada je pletivo gotovo na njega se sa obadvije strane snažno baca blato, tako da
uđe u rupe pletiva i zapuni ga kako bi se ostali zid bolje držao. Za stabilnost je bitno i da se
sve nabaca odjednom jednim slojem ali ostavi 5-25 mm prostora za žbuku koja ide u isti red
kao i drvene grede. Kada se blato nabaca, dobro ga je izgrepsti ili utisnuti u njega mnogo
rupica da se završni sloj žbuke bolje uhvati za temelj ili se u njega gurnu grančice koje kasnije
povezuju obadva sloja. Jedan takav zid mora imati debljinu od najmanje 15-20 cm.

Zatim se temeljni sloj od blata suši nekoliko tjedana i nastanu pukotine koje
treba redovito zapuniti dok se sve dobro ne osuši i bude spremno za žbuku. Kao pravilo može
važiti da se zidovi grade u proljeće, a žbuka stavlja u jesen. Kod žbukanja sa vapnom treba
znati da se vapno sa glinom veže samo mehanički a ne kemijski, pa glinenu žbuku treba
ohrapaviti da bi se na njoj držala vapnena žbuka.

ŽBUKA OD GLINE radi se od gline, pijeska i vlakna u omjeru 1:1:1. Točni

omjer valja uvijek isprobati, tako da žbuka kod sušenja ne puca i dobro se drži za podlogu.
Prvo se glina navlaži vodom, zatim ide pijesak i na kraju se umiješaju vlakna.

ŽBUKA OD VAPNA- ona je otpornija na vremenske uvjete a miješa se od

donjeg sloja vapna iz jame i pijeska. Uobičajen omjer miješanja je 1:2 ili 1:3.

Kada je zid gotov i žbuka suha, može se zamazati sa finim gornjim vapnom iz
jame, a dobro je u to dodati 3-5% mlijeka, kvarka ili lanenog ulja. Zadnji namaz zapuni sve
sitne pukotine i zaštiti zid od vremenskih uvjeta što ga čini trajnijim. Mazanje valja obaviti
samo kod velike vlage u zraku a nikako kada peče vruće sunce jer je proces sušenja sporiji i
sloj postane tvrđi i otporniji na habanje. Namaz od vapna ubija gljivice i dopušta izmjenu
vodene pare između zraka i podloge,važno je i da bijela boja čini prostoriju svijetlijom.

Temeljnom zidu treba 3-6 tjedna da bi se posušio, a žbuka se posuši za najmanje

jedan tjedan. U kasno ljeto, oko 7 tjedana prije prvog mraza je najidealnije završiti zidove.

Imamo li mogućnost pribaviti PREŠANE KOCKE OD SLAME,se iz njih može

sagraditi kuća. One se umoče u tekuće blato i onda stave na neku rešetku na sušenje. Polusuhe
se onda zidaju kao cigle i zamažu žbukom. Kod te tehnike niti ne treba drvna konstrukcija ako
206
se grade niske prostorije, a kocke je dobro dodatno fiksirati sa štapovima od LIJESKE ili
SVIBA. One se jednostavno njima probodu i tako fiksiraju 2-3 reda kocki od slame.

GAŽENO BLATO ima prednost da se manje stisne kod sušenja, da je stabilnije

i trajnije, a zid i nakon 100 godina ne izgubi na čvrstoći. Tu se može raditi sa oplatama jer već
postoji drvna konstrukcija a otpada izrada pletiva. Gaziti se može bosim nogama ili letvama
promjera 4-6 cm.

SIROVE OPEKE ili CIGLE mogu se raditi od čiste gline, ilovače ili sa laganom
glinom sa dimenzijama mokrih opeka od 10-20-30 cm. Kalup se radi od daski i on je dolje i
gore otvoren. Kalup se dolje stavi na neku ravnu podlogu a gore se puni blatom. Kada je
kalup pun, on se jednim potezom digne i odvoji od opeke, a treba ga prije svakog punjenja
umočiti u vodu ili posipati finim pijeskom da se blato za njega previše ne lovi. Važno je
ravnomjerno sušenje i okretanje opeke da ne nastaju pukotine, i suho skladištenje da ih kiša
ne smoči, i nakon 3-6 tjedna sušenja mogu se upotrijebiti i uzidati. Kako bi dobili čvrst spoj
zida i opeke, u grede treba urezati žlijeb u koji se uzidaju opeke i tako ne mogu ispasti.

PEČENJE GLINE- ovo se odnosi na lončariju i opeke, ali i na kamine i peći od

gline ili ilovače. Gotovo svakakvi komplicirani oblici se daju izgraditi od pletenih šiba kao
kad se rade košare. Pletivo ima funkciju da drži glinu u onakvom obliku kakav nam treba,
zatim se pletivo pokrije glinom i zapali se vatra sa strane gdje su šibe. Vatra zapali pletivo
koje izgori, ali ujedno ispeče glinu koja postane čvrsta i tako nastanu lukovi, glinene cijevi i
drugi predmeti koji su tada otporni na vlagu. Dobro je zatim grube površine koje su poprimile
oblik negativa pletera isprati da na njih bolje prianja mokra glina i zamazati ih, što je dobro
kod dimnjaka da se ne hvata čađa, onda se još jednom zapali vatra i taj sloj ispeče.

Pečenje lončarije je moguće i bez kompliciranih peći, dobar primjer nam daju
afrička plemena koja peku ogromne zdjele samo pomoću suhe trave koju nabacaju na, u zraku
i suncu osušenu, lončariju. A takvo suđe je najbolje za čuvanje i hlađenje hrane pa je s toga to
znanje vrlo važno kod osnivanja novih nastambi i naselja. Hlađenje se inače dobije sa dva
lonca koji su jedan u drugome, a međuprostor je zapunjen pijeskom koji se stalno vlaži i
isparavanje vode stvara hladnoću. Analizom pronađenih arheoloških nalaza možemo mnogo
toga naučiti iz krhotina keramike. KELTSKA KERAMIKA ima u sebi toliko mrvica
GRAFITA, koji je došao robnom zamjenom do nas iz sadašnje Austrije, da se sa tom
keramikom može pisati kao sa olovkom. Grafit je dao keramici to svojstvo da postane otporno
na temperaturne šokove i ne puca kad bi se na primjer u vrući lonac ulila hladna voda ili
obrnuto. Oštećena keramika bi se čak lomila i mrvila, da se zatim umiješa sa glinom kao
vezivom i opet iz toga ispeče novo suđe. Onda imamo tu RIMSKU KERAMIKU, ona je
specifična po tome da je postignuto nenadmašno savršenstvo, lončarija je tanka i fina poput
porculana ali i nevjerojatno čvrsta. SREDNJOVJEKOVNA KERAMIKA je jako gruba i bez
dodataka, dok se u PRASLAVENSKOJ KERAMICI opet nađe umiješan pijesak i ugljen a
ujedno je i bogato ukrašena. Valja eksperimentirati sa raznim smjesama i usavršavati radove

207
sve dok se ne dobije zadovoljavajući proizvod, a početi opet od korijena pruža nam priliku
pronaći nove putove i stvoriti sasvim nove tehnike.

TEMELJ se prije često radio od nepovezanog prirodnog kamena na koji se

stavila donja greda drvne konstrukcije. Tako je kuća mogla disati i vjetar ju je mogao sušiti pa
se plijesan nije mogla hvatati za zidove. Ako je teren donekle suh temelj se može zidati i od
pečenih cigli, ali se ipak preporuča prirodni kamen i temelj visok barem 30 cm iznad tla.

KROV OD SLAME se gradio od slame RAŽI, ali suvremene hibridne žitarice

ne daju dobru slamu. Slamnati krovovi su bili uobičajeni još prije 100 godina, jer se slama
dobivala kod svake žetve. Ona je lagana i ne treba mnogo letvica kod postavljanja krovišta.
Pošto je slama jako stisnuta ona bolje izolira protiv hladnoće i vrućine, vjetra i kiše nego
TRSKA. Vijek trajanja slame je 20-50 godina, a veže se za letve tako da deblji kraj bude vani
na udaru kiši, suncu i snijegu. Na vrh krova su se isprepleli snopići tako da je taj sloj, koji je
bio najjače na udaru elementima bio najčvršći i najdeblji jer se najviše i trošio.

U Indiji se sade mostovi od jedne vrste smokve koja raste poput bršljana, a kod
nas se također mogu saditi mostovi preko kanala širine od nekih 10 metara kada se na
obadvije obale koso zasade duge i vitke vrbe koje se spajaju u sredini i tako kada narastu
stvore most. TEHNIKA SADNJE ŽIVE KUĆE je jednostavna. Prepletu se šibe i zasade, kako
drvo raste spojevi srastu zajedno i otvori se svake godine više zatvore dok se ne stvori puni
živi zid od drva! Razmak između šiba mora biti 10-20 cm, tako da za nekih 10 godina imamo
kuću spremnu za useliti se. Prizemne kuće se nakon 2,5 m u centru spoje, tj. grane se tu svežu
da stvore nepropustan krov protiv kiše i snijega. Tek 1/3 one visine koju dostigne korištena
vrsta drva se koristi za kuću, a 2/3 su potrebne drvu za granje i lišće da se ne posuši i ugine!
Kad bi uzeli jasen koji naraste do visine od 40 m to je već 13 metara koji se mogu koristiti za
kuću, i time dobijemo peterokatnicu kada je svaki kat visok 2,5 m. Platforme se naravno
trebaju klasično izgraditi, one ne narastu! Potreban je i gromobran, on nastane od najmanje 3
topole koje se sade oko 30 m od kuće i privlače na sebe gromove! Kada se sadi kuća, treba se
iskopati plitki jarak za vodu udaljen oko 1,5 m od sadnica, tako korijenje raste van centra i
kuća postane stabilnija a drva dođu do više vode. Takva kuća treba rasti najmanje 10 godina,
a može potrajati, ovisno o vrsti drveta, do 300 godina! One grane koje porežemo se mogu
koristiti za ogrjev. Ako zasadimo drvo čije plodove možemo jesti, kuća će nas i hraniti!
Ovo je simbioza, mi ispuštamo ugljični dioksid kojeg drvo udiše, a ono što ispušta naša kuća
dišemo mi! Za sobe i ostale prostorije najbolji je promjer od 5-6 m (jer se sadi u krug a ne u
kvadrat). Kod ulaza gdje budu vrata lijevo i desno se okomito posadi po jedno drvo, a prozori
se kasnije izrežu ili budu zaokrenuti za 45 stupnjeva jer se treba pratiti pleter!
Evo još jedan trik- u zemlju se zabodu kratki štapovi i tako napravi šablona za rešetku.
Tu se onda šibe svežu sa špagom od konoplje koja istrune za 2 godine i pleter se digne pa
posadi tamo gdje treba izrasti kao zid te kuće. Ovako imamo oka iste veličine i brže smo
gotovi nego da se sve to plete nakon sadnje. Najbolje drvo kod nas za takvu gradnju/sadnju je
JASEN, VRBA i BAGREM.

208
209
210
211
 KROV OD TRSKE je mnogo otporniji od slame i izdrži 50-70 godina. Trska se
reže u zimi uz rijeke i močvare. Ona se veže tako da deblji kraj, ide kao kod slame, prema
van, a tanji sa cvijetom prema unutra da krov trune uzduž stabljike, što ga čini vrlo trajnim.
Drugačije je bilo kod izrade sezonske nastambe starih Hrvata koji su živjeli nomadskim
životom i gradili polu zemunice sa malim krovom. Taj nije imao stranice duže od 2 metra pa
se krov mogao sagraditi od snopova trstike koja su se polegla uzduž po konstrukciji sa tanjom
stranom prema dolje. Tako kiša nije ulazila između listova i stabljike, a krov je izdržao
nekoliko sezona ribolova i lova po dravskim močvarama.

Tradicionalna zemljana kuća sa krovom i zidovima od busena trave, u kakvima

su još 1883. godine živjeli Omaha indijanci.

KROV OD BUSENA TRAVE koristi se još uvijek u Skandinaviji. Na čvrstu

konstrukciju od drva ide sloj BREZINE KORE posložene kao šindra da voda klizne niz njih.
Zatim se poslaže jedan sloj busena trave sa travom prema dolje i na njega jedan sloj gdje je
trava prema gore. S vremenom buseni zarastu zajedno, a između brezine kore i prvog sloja
busena može se poslagati i jedan sloj snopova od grančica SMREKE. Kod nas je teško
pronaći dovoljno debelih breza da se iz kore napravi čak i kanu. A čini se da je naša breza
drugačija od sjeverne, jer se sa nje jako teško skida kora i ona lako puca. Alternativa može biti
KORA OD DIVLJE TREŠNJE- ona se vrlo lako skida u velikim pločama i drvo je često u
našim šumama. Svježa kora mora se odmah stisnuti u ravan položaj da se kod sušenja ne
savine ili omota jer se onda više neda izravnati u ploče. Inače su se prije krovovi pokrivali i sa
šibama od SVIBA ili LIJESKE (to je moguće samo tamo gdje ima dovoljno tih sirovina).

DRVENA ŠINDRA je od pamtivijeka bila najbolja od TISE, koja je sada

nažalost gotovo izumrla. Važno je da krov mora biti vrlo strm kako bi se brže posušio i snijeg
212
kliznuo sa njega. Šindra se ne pili nego samo raskoli uzduž godova. Jedna od dužih strana
svake daščice se zašilji a u drugu stranu se ureže žlijeb u koji se stisne zašiljeni dio druge
daske. Šindra od crnogorice se ne zaštiti premazima nego samo dimi, tako da iz drveta izađe
smola koja zaštiti površinu od vlage.

POD od kuće može biti od NABITE ZEMLJE koja se udara debelim trupcem
sve dok ne postane čvrsta ili se zasipa 10 cm debelim slojem pijeska na koji idu grede sa
razmakom od oko 70 cm, a između greda ostane šupljina,ili se zapuni pjeskkom kada se na
njih zabijaju daske. Drvo koje se koristi za podove ili temelje mora biti otporno na vodu i
vlagu- tu je najbolji HRAST ili KESTEN zbog velike količine tanina. Dobar je i BAGREM
kada se sa trupca skinu bijeli nekvalitetni vanjski godovi. TISA je najbolja od crnogoričnih
drva, a može se, ako nema ništa boljeg, koristiti i CRNA JOHA.

Jasno da je možda najlakše izgraditi brvnaru od balvana crnogorice, ali naš kraj
nema crnogorične šume. Ono što je bilo je uginulo od invazije kukca potkornjaka, a preostale
jedinke nisu vrijedne spomena. Kod gradnje balvanima obavezno treba skinuti koru, a kao
izolacija na spojevima balvana se utešu žlijebi u koje se ugura mahovina. Drvo valja
impregnirati sa SIROVOM NAFTOM iz prirodnih izvora, LANENIM ULJEM ili
PAKLENICOM, smolom crnogorice koja se dobije destilacijom drveta kao kod brezine smole
koja se izvuče iz stare tvrde kore drveta.

Nemamo li za vezanje špagu, možemo improvizirati KORIJENJEM

CRNOGORICE koje je dugačko nekoliko metara i nalazi se plitko u tlu gdje ga je lako
iščupati, ili se koristi KORA VRBE i UNUTARNJA KORA BAGREMA koja je također
odlična za vezanje.

ROGOZ se u ljeti reže pri korijenu ili zajedno sa njime iščupa iz muljevitog dna,
zatim se suši na suncu,koristi samo njegov najbolji dio a to je onaj koji je bio u vodi. Listovi
se pletu u strunjače, zidove nastambe ili se rade izolacijske strunjače za spavanje koje nas štite
i od štetnih zračenja podzemnih voda! Od tog materijala se pletu tradicionalni cekeri
LOGOŽARI, a može se izraditi mnogo više toga ako se naravno u ljeti pripremi velika zaliha
materijala kojim se onda u dugim zimskim noćima da svašta korisnoga isplesti.

Kod pripreme ležišta i mjesta za počinak, valja se sjetiti kako su stari Slaveni
spavali na mješavini od iste količine suhe MAHOVINE ili LISTOVA JASENA i listova
PAPRATI koja je vrlo ugodna i ujedno liječi REUMU. A kad se nema PERJE MOČVARNIH
PTICA za punjenje posteljine, dobro je i SJEME TOPOLE, ROGOZA ili CVIJETOVI
TRSKE. Kao zadnju alternativu imamo naravno još uvijek SUHO LIŠĆE i SNOPOVE
SLAME.

Tu bih se rado osvrnuo na HRKANJE, sada u modernome društvu je to u očima

metro-seksualaca neka bolest koju treba liječiti. Gledano kroz oči prirodnjaka, hrkanje je
luksuz moćnih i sigurnih, nešto kao ponos bića koje se ne boji da će u snu biti napadnuto jer
je moćno ili ima sigurno utočište pa svi slobodno mogu znati da je tu. Ne bojati se u šumi
213
kada je tijelo u snu nespremno je velik blagoslov. Samo slabi, jadni i plašljivi su tihi kada
spavaju. Zec je tih ali medvjed slobodno u svojoj špilji hrče da se brdo trese!

Za odjeću su u prirodi najlakše dostupna vlakna iz unutarnje kore LIPE koja se

guli sredinom svibnja (najviše daje lipa sa malim listovima). Jedno takvo stablo starosti 40-50
godina daje oko 45 kg vlakana iz kojih se daju isplesti podmetači, cipele, strunjače i isti
proizvodi kao i iz ROGOZA. U staroj Rusiji su se siromašni seljaci oblačili u odjeću od
lipove kore jer si drugo nisu mogli priuštiti.

Zatim je na drugome mjestu KOPRIVA i nakon nje HMELJ (čija su vlakna

najduža ) koja se ubire nakon što njeno sjeme dozrije negdje sredinom srpnja, a žetva se može
ponoviti još jednom ili dvaput iste godine. Stabljika se otrgne ili odreže 10 cm iznad zemlje i
sa nje odstrane njeni listovi koji su odlična hrana za životinje. Ona se posuši i veže u snopove
koji se potapaju oko 10 dana u vodi. Zatim se osuše i vlakna koja su oko drvenaste stabljike
skidaju se s nje. To se prije radilo posebnim udaraljkama i stupama, a vlakna provlačila kroz
bodljikave češlje prije nego bi se motala u špagu ili konac. Mogu se i pera ptica uplesti u
ogrtač, a tko se ne sjeća još posteljine naših baka koja je bila punjena guščjim perjem? Nije
bilo udobnijeg kreveta. Propali smo u njega i spavali kao na oblacima. Bez sna koji nas preko
noći okrijepi nije niti naš rad po danu toliko kvalitetan. Ako smo pak u šumi, možemo
najugodniji i najmekši ležaj izgraditi od granja jele ili smreke.

Korijen BRNISTRE (Spartium junceum) je odličan za šivanje. Ogule se samo

vanjska vlakna od nekih pola metra dužine i mogu se odmah koristiti za šivanje. Čitava se
biljka koristila za izradu konopa i vreća, kao i prava konoplja.

KIŠNI OGRTAČI i vodonepropusna odjeća za mornaricu se prije radila od

platna koje je bilo impregnirano katranom. Ali kišni ogrtač od slame i trave nazvan kod nas
„RISULJA“ ,je izrazito alpski element i nije zabilježen nigdje drugdje u Europi. On je
označavao pripadnost pastirskom staležu, pričvršćen oko vrata sezao je do listova nogu, a
mogao je potrajati i do 10 godina ako je brižno čuvan. Pastir je koristio i široki klobuk od
lipovog lika (unutarnja kora drveta), ponegdje ogrtač i od kestenovog lišća, mekane kestenove
ili kore divlje trešnje, šaša, rogoza ili najdulje polu trave (Carex brizoides) koja raste u
hrastovim šumama. Slamnate ogrtače u Hrvatskom Zagorju i prostoru između Drave i Save
pravile su isključivo žene. Travnate ogrtače između Save i Kupe izrađivali su samo muškarci.
Trava se brala između 15. kolovoza i 8. rujna, jer je upravo tada najbolje kvalitete. Deset
snopića onoliko trave, koliko stane u jednu šaku se ubere i suši 6 dana u hladu kod kućnog
trijema. Zatim se pročešlja na grabljama da ispadnu trošnija vlakna i ogrtač se povezuje
špagom. Gornji rub se prepleo u širini od tri do trideset centimetara, ponekad je opšiven
kožom ili platnom da oštre biljne vlati ne bi greble vrat. Klasje trave okrenuto je prema dolje,
donji deblji krajevi stabljike učvršćuju se u ovratniku, prema dolje trava slobodno visi. Za
izradu čitave „risulje“ potrebno je vrsnom meštru oko pola dana a služila je bolje od
suvremenih kišobrana ljudima za vrijeme kiše i snijega. Kada je vrijeme bilo lijepo prostirala

214
se na zemlju, sjelo bi se ili leglo na nju, a ogrtač od lipovog lika u zimi je služio kao topli
pokrivač na krevetu.

Nakon II. svjetskog rata u Njemačkoj je bilo strogo zabranjeno nositi vojnu odjeću i
„FELDGRAU“. Da bi se taj zakon zaobišao, kao i kod nas, ljudi su prefarbali odjeću. Majke
su pulovere rasporile i namotale vuneni konac na klupka iz kojih bi nakon farbanja djeci
heklale ili štrikale „nove“ pulovere. Da ljudima bude toplije a zrak je najbolji izolator, plele su
se MREŽASTE MAJICE/ „NETZHEMD“,mrežaste majice koje su se nosile između tijela i
ostale odjeće, što je uobičajeno u Norveškoj. Kada je dostupna razna odjeća koja nekome ne
odgovara, krpe ili kakvo drugo platno može se izrezati na trake i plesti u mrežu. Takva majica

215
po ljeti sprječava da se majica iznad nje oznoji, štiti od vjetra i uboda komaraca, a njeni
čvorovi kada je nošena po zimi trenjem masiraju kožu i poboljšavaju cirkulaciju.

Evo jedne takve u izradi:

ŠTAVLJENJE KOŽE sa biljnim štavilom je drugdje opisano jer može trajati

godinama, a najbolje sredstvo je sušeno lišće KISELOG RUJA (Rhus typhina) ubrano u jesen
prije nego pocrveni. Onda u osušenom lišću ruja ima čak 30 % štavila, što je 2-3 puta više
nego u HRASTOVOJ KORI koju su naši stari koristili dok se iz Amerike nije pojavilo to
ukrasno drvo!

Postupak ŠTAVLJENJA KOŽE MOZGOM I DIMLJENJEM kod nas se s

vremenom zaboravio a preživio je jedino u Sjevernoj Americi. To je mukotrpno ali gotovo
već za nekoliko dana pa je zato sada toliko zanimljiv.

Za štavljenje kože gotovo svake životinje je dovoljan njen vlastiti mozak.

Mozak se kuha i onda se male porcije namažu u sirovu kožu. Tupim predmetima se snažno
utrljaju toliko čvrsto da probiju kožu i izlaze sa druge strane iz nje. Koža mora biti sva
natrljana mozgom i na kraj se još dobro namaže sa masnom vodom u kojoj je bio mozak
kuhan da se sve ravnomjerno upije. Ta koža se tada još lako posuši i postane tvrda kada upije
vlagu ili se smoči. Zato je treba dimiti da se konzervira i ne stvrdne, a prije toga savijati,
naprezati i natezati da u sebe čim bolje u sve pore uvuče mozak i ostane fleksibilna. Koža se
udara kamenjem, toljagama, frče i struže tupim predmetima što je vrlo naporno želi li se
dobiti kvalitetna koža,a ne tvrdi pergament. To je kod Indijanaca bio posao žena i djece, oni
su kožu znali i žvakati, koža od bizona ili jelena se tako satima mukotrpno tretirala.Kada su se
216
u zimi pojele sve druge zalihe i vlastiti psi, Indijanci su kuhali i jeli svoje stare mokasinke i
opasače. Lovcima bi se dale zadnje rezerve suhog mesa kad bi pošli u potragu za plijenom, a
selo je ostalo prepušteno sebi i nadalo se da će lov biti uspješan.

Svježe kože se uglavnom očiste od mesa, operu i puste da se voda sa njih

ocijedi. Ako su nasoljene valja ih dobro (3-4 puta) isprati da se sa njih skine sva sol. Kada ne
želimo raditi krzno nego kožu, smetaju dlake i one se skidaju pepelom koji ujedno skine i
tragove loja. Čim duže je pepeo na koži toliko ona kasnije postane mekanija. Umjesto pepela
može se uzeti i suho vapno- 100 grama vapna se rastopi u 30 litara vode. U tu lužinu se koža
potopi 1-3 tjedna, ovisno o vanjskoj temperaturi i debljini kože, ili tek jedan sat ako se želi
raditi krzno. Onima kojima se žuri napraviti kožu mogu preporučiti da iščupaju dlaku, što je
lako kod srne ili jelena, ili dlaku obriju prije potapanja u lužinu na jedan sat prije daljnje
obrade. Kod potapanja uvijek se koristi kamenje, a nikako drvo ili željezo, i pazi se da nas
lužina ne poškropi u oči! Postupak skidanja dlake sa lužinom je gotov tek kada se lako skida
sa kože jer joj je lužina rastvorila korijen koji ju je spajao sa njom. Sada se sa vanjske strane
oštrim strugalom ostružu i skinu dlake, i zatim struže unutarnja (mesnata) strana kože da bude
tanja i bolje upije mozak u sebe da postane mekana, inače ostane tvrda. Ako nemamo više
mozga te životinje jer je procedura skidanja dlake dugo trajala i mozak se nije mogao tako
dugo očuvati smrzavanjem, postoji alternativa,a to je mješavina (ona koja je dovoljna za
štavljenje srneće kože), od 6-8 žumanjaka (ili jedan od labuda), 4 žlice sitno naribanog sapuna
i 3 žlice maslinovog ili suncokretovog ulja. To štavilo je kod nas poznato već tisuće godina, a
mješavina u obliku kaše se topla utrlja u polusuhu kožu. Može se umjesto kuhanog mozga ili
te mješavine koristiti i svježi mozak bilo koje druge životinje, ako je dovoljno velik. Nakon
što se dobro utrlja, koža se smota čim čvršće i krajevi uguraju jedni u druge da nastane jedan
krug ili prsten. U krug se stave dva štapa i onda okreću u suprotne smjerove tako da koža
stisne mozak kroz svoje pore. Mozak koji iscuri, kod prešanja se sakuplja i njime se opet
maže koža. Taj postupak se ponavlja najmanje deset puta, ali se smjer okretanja uvijek
mijenja da doista svaki dio kože u sebe upije štavilo. Vlaga i voda izađu iz kože a ona bude
rastegnuta, i na kraju se opet nategne kao kod sušenja. Rastegnuta se koža tako dugo maže
mozgom ili smjesom dok se ona sva ne istroši. Mazanje i utiskivanje mora biti temeljito inače
nam ne uspije štavljenje. Krzna je teže štaviti jer se mogu samo sa druge strane utrljati i
postupak je naporniji jer ih je zbog dlake teže savijati.

Kada je sve gotovo slijedi DIMLJENJE koje impregnira površinu kože i nju se
onda može čak i oprati vodom. Dimljenje je dobro obaviti u nekakvom zatvorenom prostoru,
kutiji ili malome šatoru gdje ne može izlaziti dim i on kožu, koja visi, ravnomjerno pokrije.
Tu mora nastati čim više dima a čim manje topline, a nikako otvoren plamen da se koža ne
zapali ili skupi. Za dimljenje je najbolje mokra vegetacija, trulo drvo i sve što stvara dovoljno
dima da od njega koža sa obadvije strane potamni i postane smeđa. Postupak traje nekoliko
sati i ne smije se žuriti, a krzno se uvijek dimi samo na suprotnoj strani dlake. Miris kože je
zatim prilično oštar, ali se na njega priviknemo i on nestane nakon prvog pranja. Takvo krzno
ili koža se smije prati samo u hladnoj vodi, i kod sušenja se ne smije objesiti na vruće ljetno
sunce da se ne stisne. Prije nego se skroz posuši valja ga dobro izgužvati da ne postane tvrdo.
217
Najbolja koža za čizme je inače KOŽA PSA jer ona nema, kao i koža klokana, znojne žlijezde
pa je time i vodonepropusnija, a bez PČELINJEG VOSKA se prije nije mogla napraviti prava
mekana i vodonepropusna koža.

Kišne kabanice su se šivale i od crijeva životinja, kao ovdje kod eskimskog

plemena Aleut 1909. godine koji su ih koristili u svojim čamcima kod lova na kitove i druge
morske sisavce. Odlično se vidi harpun od kosti i bacač koplja, njihove kape su također
zanimljive. Čamci imaju konstrukciju od kosti koja je presvučena sa sirovom kožom i
impregnirana lojem.

218
 Sada možemo mnogo toga naučiti iz starih romana i filmova koji su snimljeni po
njima, jedan je na primjer „Od čega ljudi žive“ snimljen po priči Lava Tolstoja. U njemu
postolar sa novim čizmama pođe u selo da ih proda mušterijama. Na sebi ima odjeću koju
koristi on i njegova žena jer su tako siromašni da uvijek jedan od njih ostaje doma kada drugi
izlazi iz kuće. Najveća mu je želja da kupi jedno ovčje krzno da napravi kožuh kojeg će nositi
on i žena da im ne bude zima kada izlaze iz kuće. Druga zanimljiva scena je kada mu dođe
bogataš i donese najbolju skupu kožu iz Njemačke da mu se izrade čizmice. Nekoliko puta
naglasi da moraju izdržati čak godinu dana, znači da su prije najbolje čizme izdržale tek
godinu dana! Naše moderne planinarske čizme izdrže lako 5 godina, a najbolje čak i 10
godina. Zato valja uvijek imati na sebi kvalitetnu robu, jedan od odličnih primjera je američka
jakna „tankerica“ M65. Ja sam osobno nosio jednu preko 20 godina, a Gore tex jakne od
američke vojske su također odlične kvalitete. Kada nas zatekne neka nevolja a na sebi nosimo
kvalitetnu robu, nećemo imati probleme kao ostali ljudi sa odjećom. Sjećam se kako smo tako
i u ratu prije svake akcije odredili tko će dobiti našu odjeću i čizme ako poginemo. Jer upravo
čizme su bile najvrjednije što smo na sebi imali!

Kad smo već kod čizama treba učiti od afričke vojske iz prašume, ako ne želimo
po ljeti uz naše rijeke u mokrim čizmama pokupiti ROVOVSKO STOPALO. Oni imaju
stalno blatne ili mokre noge, ali nose sandale,a ne čizme koje se ne mogu posušiti. Tako im
koža može disati i voda klizne sa noge. Kada je teren ravan nose se natikače, pa makar sa
džonom od automobilske gume,jer su bolji izbor od čizama i bose noge. Hodanje bosim
nogama mene zgražava jer se sjećam kako mi je, kada smo postavljali mreže u vodi, ispod
cipela kojima sam gazio mulj pucalo staklo koje su ljudi sipali zajedno sa otpadom u bare oko
sela. U ruševinama koje su obrasle travom je velika opasnost od stakla i oštrih hrđavih
armatura koje vire iz betona. Kada smo već kod obuće valja znati da su naši stari pleli kućne
cipele od listova ovojnice klipa kukuruza iz kojih se još sada pletu razne torbe, strunjače i
šeširi. Takve cipele su tople, a kada se ispod njih stavi dobar džon mogu biti i trajne za hodati
219
po vani, jer je taj list mnogo kvalitetniji od listova rogoza. List rogoza je inače idealan za
brvljenje bačvi, ali za obuću je preslab i mekan.

Lovac ispred svog šumskog skloništa, zanimljivo je da su na starim slikama

muškarci gotovo uvijek do zuba naoružani, osim puške imaju barem jedan revolver i nož za
blisku borbu. Moderan čovjek nema pojma koliko je važno stići u prirodi prije mraka na
sigurno, toplo i udobno mjesto. Jer nezaštićeni lako poginemo mokri nakon noćnog pljuska
kada se smrznemo, ne možemo se obraniti od čopora vukova koji u mraku napadaju sa svih
strana, i čak jedna prehlada može čovjeka ubiti kada dođe do upale pluća i nema suvremenih
lijekova!

Imamo li velike količine kože, možemo si sašiti INDIJANSKE ŠATORE ili

MONGOLSKE JURTE. Jurte su se inače pokrivale tradicionalno filcom, ali on se kod nas
uništi zbog drugačije klime već za 3-5 godina. Kod nas je mnogo više kišnih dana i manje
vjetrovito nego u mongolskim stepama gdje vjetar odmah posuši jurtu.

Drevni europski narod SAMI koji je opstao jedino u sjevernoj Skandinaviji, isti
bijeli ljudi su 5 000 godina živjeli u miru na kontinentu Sjeverne Amerike. Zatim su se
pojavili mongolski narodi Azije i istrijebili bijelog čovjeka, ili se pomiješali sa njime stvorivši
rasu „Indijanaca“.

220
 FILC se koristio još u mlađe kameno doba i čini se da je stariji čak i od platna.
Najstariji pronađeni je onaj iz Catal Huyuk, grada praljudi u Anatoliji, gdje je korišten još
prije 8 000 godina. Svaka dlaka, kosa i vuna se može pomoću tople vode i sapuna pretvoriti u
filc. Dlaka omekša, preplete se i zakači svojom grubom površinom jedna za drugu. Kada se
slojevi komprimiraju, ohlade i posuše, nastaje kompaktna masa takozvani filc. Filc se može
zatim opet umočiti u toplu lužinu i stisnuti na primjer na kalupe za šešire da poprimi nakon
sušenja njihov oblik. On je omiljen i za papuče, čizme i razne kapute narodnih nošnji.
Najveća mu je ipak prednost da grije makar je mokar od kiše. Čuven je FILC OD PASJE
DLAKE koja je zimska vuna koju psi odbacuju u kasno proljeće ili rano ljeto.

Ne valja zaboraviti niti ODJEĆU OD PERJA. Ne mislim time na odjeću koja je

punjena perjem nego pera koja su utkana ili sašita na podlogu od platna. Prekrasnu odjeću su
tako izrađivali Indijanci Južne Amerike, a potrebna je velika količina pera koja se lako uzme
od labuda i gusaka.

Ne smije se zaboraviti kako su na primjer u Alpama prostorije u kućama vrlo

niske. Razlog je taj da ih je takve u oštrim i dugim zimama lakše grijati. Na području uz vodu
se preporučuje izgradnja sigurnih naselja na stupovima na mirnim vodama ili uvalama rijeka.
Takve SOJENICE su se koristile na Alpskim jezerima još prije 7 000 godina, a kod nas su
stari Slaveni izgradili i razne utvrde takozvane GRADINE na vodi ili u močvarama. Ako su
oni to uspjeli samo snagom svojih ruku zašto onda ne bismo i mi?

221
222
223
224
225
226
227
228
229
230
231
232
233
 Valja još napomenuti kako su naši Stari uvijek gledali u koje se vrijeme sječe
drvo za kakvo korištenje, a i položaj mjeseca je bio jako bitan za kvalitetu drva. Općenito je
drvo rušeno u prosincu i siječnju najbolje za ogrjev i građu, a postoje i posebne regule iz
raznih starih izvora:

DRVO ZA GRAĐU se sječe u znaku jarca od 22. prosinca do 20. siječnja, ili
nakon punog mjeseca.

DRVO OTPORNO NA VATRU (prvenstveno ariš) se ruši oko 1. svibnja dva

dana prije punog mjeseca nakon zalaska sunca, ili 21. prosinca kada se mjesec smanjuje. To
drvo je onda najbolje za izradu kamina.

DRVO KOJE NE TRUNE, sječe se 7., 25. i 31. siječnja, 1. i 2. veljače, 1.- 4.
svibnja, 1. rujna ili zadnjih 2 dana svibnja (pogotovo kada je mjesec u ribama u otpadanju).

DRVO ZA UTVRDE NA VODI I MOČVARAMA stari Slaveni su sjekli u

vrućim ljetnim danima kada je mjesec bio u porastu i odmah ga koristili.

DRVO KOJE NE PUCA, ono za mostove, rezbarije i namještaj valja rušiti 24.
lipnja između 11 i 12 sati (12 i 13 sati ljetnog vremena). U to vrijeme su prije svi drvosječe
potražili najbolje drvo da ga obore. Alternative su 25. svibanj, 29. lipanj ili 31. prosinac,
općenito kraj prosinca i početak siječnja.

LAGANO DRVO se sječe kada je mjesec u otpadanju u znaku lava 23. srpnja -
22. kolovoza ili škorpije 24. listopada – 22. studenog, ali najbolji je ipak 23. studeni.

DRVO ZA BAČVE KOJE SE KOD SUŠENJA NE SAVIJA sječe se 21.

prosinca između 11 i 12 sati, ili u veljači nakon zalaska sunca, 25. ožujka, 29. lipnja, 31.
prosinca i trećeg dana u jesen kada se mjesec puni.

DRVO ZA OGRIJEV se sjeklo uglavnom nakon zimskog solsticija kada je

mjesec bio u opadanju. Drvo za ogrjev se nikada nije sjeklo prije lipnja,a ako se ruši u
listopadu u prvoj četvrtini rastućeg mjeseca, sigurno će iz panja izrasti novo drvo pa ne treba
pošumljavati teren.

DRVO ZA DASKE I GRAĐU će biti posebno trajno ako se ruši kada je mjesec
u znaku riba 19. veljače - 20. ožujka.

234
Unutrašnjost vikinške kuće u Trelleborg u Švedskoj:

DRVO ZA MOSTOVE, SPLAVOVE I ČAMCE ILI KORITA je najbolje kada

je mjesec u opadanju u znaku riba 19. veljače – 20. ožujka, ili u znaku raka od 22. lipnja – 22.
srpnja.

DRVO ZA ALATE I PODOVE rušilo se najbolje prvog dana nakon punog

mjeseca kada je znak u biku 21. travnja - 20. svibnja.

Prije su se inače BOŽIĆNA DRVCA sjekla 3 dana nakon 11. punog mjeseca jer
onda ne otpadaju iglice tako lako. Drvce je zatim dobilo „mjesečev pečat“ i bilo nešto skuplje
od običnih božićnih jelki.

SJEĆA ŠIKARE se vršila na posebnim danima jer onda bi se korijen posušio i

ne bi izrasla nova vegetacija a to je bilo 3. travnja, 22. lipnja i 30. lipnja kada je mjesec bio u
opadanju.

LJEPILA: Destilaciju brezine kore i borovog drveta za dobivanje ljepljive smole

i katrana sam već opisao, ali ima i mnogo drugih prirodnih ljepila kao ona kojima su se prije
lijepili kompozitni lukovi. Ona su se dobivala iskuhavanjem koža, kravljih rogova, hrskavice

235
kopita ili papaka, ili pak od mjehura ribe kao što je to jesetra. Papir se lijepio čak sa
žumanjkom, krvi ili se brašno kuhalo u vodi i miješanjem otvorio gluten u njemu, a to je prije
bilo glavno ljepilo za tapete.

1897. godine spojili su se bavarski kemičar Adolf Spitteler i znanstvenik Ernst

Krische, da naprave novi umjetni materijal od kazeina kojem su dali ime „GALALITH –
kamen od mlijeka“ (gr.gala-mlijeko, lithos-kamen). Taj „umjetni rog“ kako se isto zvao je
postao sirovina za gumbe, nakit u svim bojama, i on je bio jedan od prvih umjetnih materijala
koji je zatim korišten u tehnici i u vojne svrhe kao izolator za struju ili razne vrsta bakelita. U
30-tim godinama prošlog stoljeća stvaran je u ogromnim količinama sve do izuma plastike
koja se radila od jeftinije nafte. Ona je otpornija na udarce nego kazein. On se stvara inače
pomoću octa koji denatuira bjelančevine mlijeka i stvara pahuljice, takozvani KAZEIN a
ostalo ostane sirutka koja je puna vitamina i šećera i služi kao piće. Kazein nije još ljepljiv jer
iz njega prvo treba neutralizirati octene kiseline pomoću praška za pecivo ili kakve druge
alkaidne smjese. Kazein služi i za izradu boja. Iz starohebrejskih tekstova doznajemo kako se
prije slavlja zahvalnosti nakon berbe i žetve sve svježe naličilo bojama od kazeina. One su se
miješale iz kvarka i raznih zemljanih boja. Iz kvarka, pijeska i gašenog vapna zidale su se
crkve i gradske utvrde. Staroegipatski i kineski umjetnici su ljepilo od kazeina koristili za
najfiniju stolariju. Inače su se njima lijepile šperploče za prve avione, a još danas se njime
ljepe tepisi, ploče od pluta i pločice za zidove. Namazi dobro pokrivaju, brzo se suše, mogu se
ličiti, otporni su na vodu a neotrovni i biorazgradivi. Nakon pojave jeftinih akrilnih boja više
se ne koriste one stare od kazeina. On se može napraviti tako da se na primjer ugrije čaša od
200 ml mlijeka uz neprekidno miješanje sve dok iz njega ne ispari voda, zatim se uzme sa
peći i umiješa 5 čajnih žlica octa i onda procijedi kroz krpu i sito (to je onda ako bi se za
nekoliko dana stvrdnuo kazein ili umjetni rog od kojeg se mogu raditi gumbovi ili češljevi).
Ta bijela svježa masa se zatim stavi u neku posudu i pomiješa sa 2 žlice praška za pecivo sve
dok ne nastane pjenasta bijela krema, a to je upravo KAZEIN-ljepilo. Ako imamo papra,
dobro ga je staviti u to ljepilo kao i u razne boje. PAPAR u prahu štiti od štetočina, moljaca,
termita i miševa.

Njemački „HIRSCHHORNSALZ“ (sol od jelenjeg roga) se prije također

koristila za Kazein-tempere. Ono je zamjena za prašak za pecivo i dobije se suhom
destilacijom (grijanjem) strugotina jelenjeg roga. Kasnije su se umjesto rogova koristile kosti,
kravlji rogovi, svinjski papci, kopita ili koža. Hirschhornsalz se ne smije jesti sirovo, nego tek
kada toplinskom obradom iz njega ispari amonijak. Ono se mora skladištiti na suhome i
hladnome, dobro zatvoreno u staklenim posudama. Sol miriše slabo na amonijak i ima okus
kao nišador-salmijak. Inače se u njemačkome govornom području koristi kao začin za kolače.
Nije dobro za visoke kolače ali izvrsno za plosnate i tanke koji su onda jako dugo trajni.
Razlika između njega i klasičnog praška za pecivo je ta da u sebi nema kisele sastojke.

Tu valja spomenuti kako su se Rimljani divili skitskim oklopima od konjskih

kopita. Oni su bili mnogo lakši i čvršći od rimskih metalnih. Kopito se kao i rog, može

236
zamijeniti kazeinom, pa je tako kazein pogodan i za izradu oklopa, a kada se od njega naprave
tanke i velike ploče koje propuštaju svjetlo može služiti i kao zamjena za staklo.

STAKLO,kod neke kataklizme bi nestala ta vrlo važna sirovina i tek onda bi

shvatili koliko nam je do sada vrijedila. Često opažam i čudim se kako brzo u napuštenim
kućama ili fabrikama budu prozori razbijeni, nakon nekoliko godina na njima nema više
čitavog prozora. Kao da sami od sebe pucaju kada u njima nema ljudi, jer kada se koriste i do
sto godina na njima staklo nekim čudom ostane čitavo. Valjda je sve to djelo nekakvih
huligana, a manje ptica koje uletavaju u prozore kada se u njima reflektira nebo.

Staklo je jedan od najstarijih materijala koje ljudi koriste. Temperatura

transformacije od tekućeg u čvrsto stanje je oko 600 stupnjeva, pa su praljudi i logorskom
vatrom imali mogućnost rastopiti ga. Prirodno staklo kao obsidian se koristio zbog oštrih
odlomljenih rubova kao kremen za alat poput noževa, strugala ili svrdla. Najstariji zapis o
izradi stakla pronađen je u gradu Ugaritu 1 600 godina prije naše ere.Najstariji pak nalazi su
staklene perle iz Nuze, a najstarija posuda pehar koji je nastao prije 3 460 godina i nosi ime
egipatskog faraona Thutmosisa 3. Ta prva stakla su bila raznobojna jer su u sebi imala okside
raznih metala. Željezo daje staklu zelenu ili žutu boju, bakar plavu ili crvenu, a mogu se dobiti
i boje crna, ljubičasta ili bijela (dodavanjem drugih metalnih oksida). Prva tehnologija izrade
staklenih posuda je bila ta da se rastopljeno mekano staklo omotalo oko trna od porozne gline
i glina se onda izgrebla van kada se staklo ohladilo. Kvarcni kamen se drobio u prah i
miješao sodom iz biljnog pepela, zatim rastalio na možda 800 stupnjeva u keramičkoj posudi
u polugu. Ta se poluga opet drobila i u posebnoj peći ugrijala na 900-1100 stupnjeva, zatim su
dodani razni metalni oksidi koji su dali staklu već spomenute boje. Ta se tekućina ulila u 8-10
cm visoke kalupe promjera 10-14 cm i te kocke nakon hlađenja eksportirale su se kao vrlo
tražena roba u sve dijelove ondašnjeg poznatog svijeta. Prve pismene upute o izradi stakla
daje nam biblioteka asirskog kralja Assurbanipala prije 2 660 godina. Ona predlaže da se
uzme 60 dijelova pijeska, 180 dijelova pepela od morskih biljaka i 5 dijela krede, to rastali i
dobije staklo koje ima kao posuda prednost pred glinom, drvetu, metalu ili koži jer nema
okusa.

Theophilus iz Konstantinopula koristio je pepeo od bukve i sitni pijesak iz

riječnog korita u omjeru 2:1, miješao to na vatri kako se ne bi rastalilo i sljepilo jednu noć i
jedan dan. Zatim se smjesa preko noći rastalila na jakoj vatri i staklo ostavilo da se do jutra u
kalupu ohladi. Biljni pepeo sa svim svojim nečistoćama je dao potrebno vapno za izradu
dobrog stakla. Kako se ogromne količine drva koje je bilo potrebno za pepeo i loženje vatre
ne bi transportirale daleko, izgradile su se staklare u zabačenim šumama. Jedna takva
„Glashutte“ je zabilježena na tajnim vojnim kartama Austro-ugarske kod nas južno od sela
Leskovca Topličkog u klanjcu između brda Piramida i Višegrada. To je bilo doba kada je na
Dravi od sela Hrženica do Malog Bukovca bilo u istoj karti ucrtano čak 34 mlinova na vodi!

237
 Naš kraj je inače od pamtivijeka bio bogat metalurgijom. U Svetom Petru je u
brončanom dobu bio centar za lijevanje oružja i oruđa, a kod Virja su se u srednjem vijeku iz
željezne rude lijevale poluge za opskrbu kovačnica cijele Podravine.

Georgius Agricolas, koji je živio od 1524. do 1527.godine u Veneciji, u svojoj

knjizi „De re metallica“ opisuje nakratko umijeće izrade stakla na čuvenom otoku Murano
koji je još i sada čuvar tajni izrade najboljeg stakla na svijetu. On je vidio kako se kao sirovina
koristi drobljeni brdski kristal i bijeli mramor, koji su se zatim miješali i dalje mljeli u prah.
Do 1295. godine su se naselili svi staklari na tom otoku i zatim im se zakonom zabranilo da
napuste taj „zatvor“, i prijestup se kažnjavao smrću samo da tehnološke tajne ostanu nadalje
monopol Mlečana. Tu je u izoliranome okruženju uspio Angelo Barovier sredinom 15.
stoljeća otkriti tajnu izrade prvog prozirnog stakla u Europi. Takvo „crystallo“, od mješavine
sode, vapna i stakla, koju je očistio sa manganovim oksidom i učinio prozirnom, donijelo je
Veneciji svjetsku slavu. Od pamtivijeka su staklene perle bile tražena roba i sredstvo plaćanja
u rangu jantara, slonovače, zlata, svile i začina. Perle iz Venecije bile su najpoznatije i
najskuplje na svijetu.

Nalazi iz Pompeja prije 2 100 godina daju nam uvid u to doba kada se staklo već
koristilo za prozore u termama i vilama bogatih. Postoje naznake da je bilo i staklenika za
uzgoj povrća, od staklenih ploča dimenzija od 20 cm × 20 cm do 80 cm × 80 cm, debljine 3-5
mm koje su imale jednu glatku i jednu hrapavu površinu. Tek u 2. stoljeću se pojavljuje staklo
koje je glatko sa obadvije strane, što je rezultat izuma gdje se vruće staklo lijevalo na
rastopljeni kositar (njem. Zinn).

Tehnika puhanja stakla se pojavljuje tek u 4. stoljeću u Orijentu i prenosi prvo u

Francusku, na dugu željeznu cijev se natakne vruća staklena smjesa i ugrije na 1 000
stupnjeva. Staklo postane tako mekano da se okretanjem cijevi pomoću centrifugalne sile i
puhanjem zraka mogu izraditi velike staklene kugle. One se odrežu i nastanu tanjuri promjera
i do 1,2 m, zatim se odrežu rubovi da nastane četverokutno prozorsko staklo kakvo je
ugrađeno u crkvene prozore i čiji su rubovi zaliti vrućim olovom u željezne okvire.

Tko nije imao staklo koristio je tanke životinjske kože ili pergament, a najbolja
zamjena za staklo je mineral MUSKOVIT. On je proziran i da se raskoliti na tanke plohe koje
se mogu još sada vidjeti na prozorima dvorca Trakoščan. Te su,čini se došle iz kamenoloma u
šumi južno između sela Starigrada i Reke kod Koprivnice.

ANTIGRAVITACIJSKA KUTIJA- čovjek po imenu Edward Leedskalnin je u

Južnoj Floridi oko 1920. godine izgradio Koralni Dvorac (Coral Castle) od kamenih blokova,
od kojih su neki bili teški i do 28 tona. On je to uradio sam i bez ikakvih tehničkih pomagala.
Leedskalnin je napisao i nekoliko brošura gdje se bavio magnetnim strujama. Tu je opisivao
razne eksperimente koje je izvodio uz pomoć magneta koje je sam izradio od elektroda za
varenje, čelične žice i automobilskog akumulatora. On je proveo neko vrijeme u Egiptu
proučavajući piramide i kad se vratio u Ameriku tvrdio je da zna kako su one bile građene.

238
To znanje je i demonstrirao gradnjom ovog dvorca, međutim, on ga je sagradio sam i bez
svjedoka. Tvrdio je da ukoliko otkrije tajnu nekome, vladini agenti će odmah likvidirati i
njega i onoga kome je otkrio tajnu, što vjerojatno nije bilo daleko od istine. Čak ni svom
najboljem prijatelju, Edward nije htio odati tajnu. Taj prijatelj je jednom prilikom rekao da je
najčudnije bilo to što na mjestu gdje je Edward rezao te blokove nisu ostajali nikakvi tragovi
kamene prašine, koja se normalno pojavljuje kod rezanja kamena, on je navodno bio jedina
osoba koju je ovaj puštao u unutrašnjost dvorca. On je kazao i da je Edward imao od
namještaja samo jedan krevet u obliku kolijevke (mogao se ljuljati!), drveni stol koji je bio
prekriven mrežom koja je navodno štitila hranu od insekata (nije imao frižider) i jednu drvenu
stolicu. Ono što je najčudnije, sa plafona je visjela i jedna pilotska stolica (uzeta iz nekog
aviona) na kojoj je još uvijek bio sigurnosni pojas, i u kojoj se on vjerojatno rotirao. Edward
je dosta pisao o tzv. kuglastim magnetima, tj. magnetima u obliku kugle koji su mogli
mijenjati polove na bilo koju točku te kugle. Spominjao je i vezu između magnetizacije
(sjever-jug) ‘štapićastih’ magneta i latitude Zemlje. Sjever i jug su posebne magnetne struje,
koje se kreću “protiv drugih” kovitlajući se u smjeru kazaljke na satu (dekstrorotarni heliksi).
Sva tajna je ležala u njegovoj tajanstvenoj kutiji, kojom je mogao stvarati anti gravitacijska
polja i njome ogromne kamene blokove micati kao da su od stiropora.

Edward sa kamenim blokom kojeg je sam bez tuđe pomoći ovdje postavio!

Kada smo već kod građevina, ne smijemo zaboraviti BETON i CEMENT.

Dugotrajna veziva su bila u uporabi još prije 10 000 godina u Turskoj, a gašeno vapno su
koristili još stari Egipćani kod gradnje piramida. Postoje i vještačenja cementnih blokova

239
bosanskih piramida u Visokom, koji su rađeni po izračunu stručnjaka prije oko 38 000 godina,
a njihovom čvrstoćom i vodo-nepropusnošću se ne mogu mjeriti niti suvremeni betoni. Tako
da je tu i teorija kako su davne civilizacije, naprednije od nas koristile također tehniku
lijevanja „betona“.

Nedovršeni monolit „Trudnica“ u ruševinama Libanonskog grada Baalbeka,

dugačak 20 m, širine preko 4 m i težak preko 1 000 tona! Čim dalje idemo u prošlost toliko
građevine postanu monumentalnije:

Rimljani su imali „opus caementitium“ iz kojeg je nastala riječ cement. To je

bio „rimski vapneni beton“ mnogo slabiji od današnjeg suvremenog betona, koji je bio
mješavina vapna, vode i pijeska, ali dovoljno čvrst da se njime sagrade akvadukti i kupola
Patheonosa u Rimu sa promjerom od 43 metara koji stoji, još danas, nakon 1 900 godina.
Rimljani su dodavanjem drobljene opeke dobili žbuku koja podnosi velike promjene
temperature između dana i noći kakvu susrećemo na primjer na sjeveru Afrike.

Srednjovjekovna žbuka kod zidanja dvoraca je bila mješavina vapna i pijeska u

omjeru 1:2,5 koja se miješala dodavanjem vode u drvenim sanducima. Čvrstoća se mogla
dodavanjem šljunka, drobljene opeke, gipsa, ugljena, teleće dlake, čajem od šišarki, vinom,
žumanjcima, krvi,octom, pivom, soli ili mokraćom manipulirati, i izmiješati razne varijacije
da žbuka bude otporna na vlagu, smrzavanje ili da ne puca kod sušenja. Kamen vapnenac je
dolazio iz dalekih krajeva i pekao se tek na gradilištu da na putu kao pečeno vapno ne upije
ugljične kiseline i vlagu pa izgubi na kakvoći. Nakon pečenja vapno se na podlozi od pijeska
gasilo vodom da bi se još toplom žbukom odmah gradilo.
240
241
242
243
244
245
 Pravi suvremeni cement je građevinski vezivni materijal dobiven usitnjavanjem
i pečenjem vapnenca i lapora u fini prah, a dodaje se često i gips kako se beton ne bi prebrzo
stvrdnuo. Cement se koristi za dobivanje mortova, žbuka i betona kada se miješa u određenim
omjerima s pijeskom, tucanikom i vodom. Mješavina se peče na 1450 stupnjeva i zatim opet
drobi u prah da bi se dobio cement koji se nakon kemijske reakcije sa vodom i raznim
dodacima kao pijeskom ili šljunkom u obliku betona stvrdne. Tek moderan beton sa
željeznom armaturom je omogućio suvremenu gradnju koja do tada nije bila moguća.
Promatramo li stare gradnje, vidimo tek kako je do prije 100 godina, bez cementa, bilo teško
izgraditi velike stropove. Njih su često u školama fiksirale željezničke tračnice ili bi se zidali
lukovi koji su se zapunili pijeskom kako bi se dobio ravan pod prostorije iznad tog stropa. Tek
kada je u naše krajeve cementom došao beton, izlile su se u Dalmaciji na primjer kupole i
krovovi starih mlinova i bunkeri u I. svjetskom ratu.

Prije svake gradnje su potrebni planovi i proračuni, bitno je znati matematiku,

zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje. Mislim da sada čak niti djeca ne znaju više
računati na prste, svi imaju mobitele i digitrone na njima. Pa kada i njih koriste ne mogu
opaziti kada nešto krivo utipkaju jer ne znaju koristiti logiku i skužiti da ta brojka ne može biti
točna. Toliko nas je moderna tehnologija degradirala i mi oglupljujemo,mi toga nismo ni
svjesni. Sjećam se još kako smo kao klinci učili računati sa abakom. ABAK je, povijesno
gledano, oko 3 000 godina star izum za pomoć kod računanja.

U Europi se rimski abak koristio do 16. stoljeća, a koristi se još i sada u malim
trgovina od Balkana do Kine kao jeftina mašina za računanje. Zanimljivo je da su ga
poznavali i Azteci prije 1 000 godina u Južnoj Americi.

246
 Inače abakus Kinezi svrstavaju među svojih pet najvećih izuma, pored papira,
štamparije, kompasa i baruta, a povjesničari navode da su prototipovi ove računaljke korišteni
u Kini još prije 5 000 godina. Za MNOŽENJE POMOĆU LINIJA neki kažu da je kinesko, a
neki da je modifikacija majanskog računanja. Kako god, fascinantno je u svakom slučaju.
Povuče se onoliko linija koliki je svaki broj, lijeva strana (323) se krene odozgo prema dolje,
s desnom stranom (241) se krene odozdo prema gore. Ide se u koso kao na slici tako da
sjecišta linija dobijemo u zamišljene stupce, ta sjecišta u istom stupcu su zaokružena istom
bojom. Računanje u mreži ide od desne prema lijevoj strani. Zbrajaju se sva sjecišta linija po
stupcu, piše se zadnja brojka, prva se (ako je ima) dodaje sljedećem nizu lijevo.

Važan faktor je PISMENOST mladih generacija nakon neke apokalipse, i da im

stariji ljudi naravno prenesu znanje i značaj pojedinih riječi koje označavaju stvari kojih više
neće biti. Šta će nekome kada zna čitati i pisati a ne zna što su opisani pojmovi? Od srednjeg
vijeka sve do prekretnice 1960. godine koncentrirao se postotak pismenih ljudi u gradovima i
dvorova plemića. Tek prije nešto manje od 100 godina je svaka druga osoba bila pismena, a
obavezna škola trajala je 4 godine. Malotko se mogao time ponositi da je u životu pročitao
neku pravu knjigu, ili da je njen vlasnik. Sjećam se svoje prabake koja je kao služavka kod
bogatih Židova dobila na dar knjigu „Šegrt Hlapić“. To je bilo njeno najveće blago. Da baka
nije bila u stanju makar pismena tečno čitati ne trebam niti spomenuti. A tko zna budu li ljudi
pronašli dovoljno vremena da svoju djecu nauče čitati i pisati, a kamoli matematiku. Tko bude
imao i znao se služiti ovakvom knjigom bit će vrlo cijenjen i vjerojatno neki stariješina
plemena i zajednice.
247
 Ovi podaci bi trebali biti dovoljni da se nakon nekog kolapsa opet pokrene
proizvodnja raznih materijala za izgradnju kvalitetnih domova.Cilj mi je minimalizirati štetu
koliko je to moguće. Navedenim savjetima želim ljudima olakšati život, ovi su alati u vašim
rukama, a o vama ovisi što ćete time napraviti. Jer mi smo kreatori svijeta oko sebe i svoje
sudbine, ništa nam nije nemoguće kada znamo od čega se sastoji svijet oko nas, pa tako i ono
što vidimo nije ništa drugo nego razne kombinacije duginih boja, kao što je i sve u televizoru
tek od plavih, žutih i crvenih točkica. Grafike kojima se divimo ili knjige koje čitamo, nisu
ništa drugo nego crnilo na bijeloj podlozi, a nama je dano da to posložimo u nama najbolje
moguće kombinacije. Sugestije i ideje nam šalju naše muze iz onog svijeta, mi smo samo
prijamnici koji hvatamo te signale. Kao što je veliki ali skroman Nikola Tesla smatrao za
sebe, da on sve te izume nije smislio sam, nego samo bio posrednik koji ih je iz duhovnog
svijeta materijalizirao da bi svi ljudi imali priliku uživati u njima.

Upravo sada sam opazio, u švicarskim dnevnim novinama, članak o Seppu

Manseru koji je umro ovih dana.

On je oko 40 godina živio kao pustinjak u jednostavnoj kolibi na pošumljenom

brežuljku iznad sela Bruelisau. Barem je to tako izvana djelovalo, ali uistinu je on sebi
iskopao samo sa lopatom trokatnog bunkera u brdo i sagradio si mali podzemni imperij! U
gostioni „Schaefli“ ljudi su se brinuli jer ga tjednima nisu vidjeli. Osamdesetogodišnjak je
tamo gotovo svakodnevno jeo, i kada mu je bilo u zimi prehladno na rubu šume je i prespavao
u gostioni kantona Appenzell. Policija ga je potražila u njegovoj kolibi od limova i trulih
greda da vidi jel dobro, i tamo doživjela iznenađenje. Oni su ušli u bunker a ne u kolibu, koji
je imao veličinu prostrane obiteljske kuće i pronašli leš Seppa Mansera koji je u osamdesetoj
godini umro od prirodne smrti.

Nije bilo previše ugodno u tom bunkeru. U gornjem katu koji je jedini imao
prozore bila je peć sa madracom gdje je spavao, WC je bio u sporednoj kolibi, a ostale
prostorije su bile natrpane građom, bačvama i otpadnim sirovinama. Ukupno je imao sakrite
44 bačve sa lož uljem, kiselinama, lužinama i lakovima. U jednoj iznajmljenoj radioni je Sepp
imao nekoliko pištolja i revolvera, a u bunkeru je policija pronašla još 9 pušaka sa po 1 000
metaka i 100 kila eksploziva koji je bio propisno uskladišten!

Bunker je bio impresivan. Sva tri kata su imala isti tlocrt, glavnu prostoriju
dimenzije 5,5 puta 4,6 m sa po tri sporedne prostorije i u sredini je bio mali lift. Struju je
stvarao mali agregat na lož ulje i jedan transformator koji je bio priključen na vjetrenjaču koja
se nalazila na krovu kolibe. Manser je počeo čak kopati tunel za bijeg, a sve je izgradio
vlastitim rukama i sa lopatom bez tuđe pomoći. Beton je miješao ručno i napravio si stroj za
ispiranje šljunka, a cement si je noću tačkama dopremio do svoje kolibe za koju nije imao
građevinsku dozvolu, ali ga nitko nije zbog toga gnjavio. I u gostioni nije nikome smetao, svi
su ga poznali,s matrali ga čudakom ali je bio omiljen među ljudima. On je ljudima popravljao
svašta, od automata za kavu do kompliciranijih stvari koje bi inače bacali. Manser je bio
najstariji od 11 djece Alpenzelerove seljačke obitelji. Rano je morao kod drugih seljaka raditi

248
kao sluga da bi pomagao svojoj obitelji. Jedan zanat tehnički talentirani dječak koji je sanjao
da postane vozač motocrossa, nije imao prilike izučiti. Obiteljsko gospodarstvo roditelja je
nasljedio njegov mlađi brat,pa je Sepp ostao prazan ali pomoću svog talenta on se dobro
snalazio, radio kao samouki električar i mehaničar za razne firme i imao neko vrijeme čak
svoju malu radionu. Oženio se i imao sina, u 70-tim godinama prošlog stoljeća mu je propao
brak, žena ga je sa sinom napustila, a on se povukao u izolaciju šume.

Sada je njegovo remekdjelo nestalo, sanacija je premašila čak sam budžet

kantona, uz pomoć vojske je uklonjeno 40 tona metala, šutovine i zapaljivih tvari. Utrošeno je
čak 640 radnih sati i korišteni su kamioni za koje je švicarska vojska morala posebno izgraditi
cestu do Seppove kolibe.

Nedavno je uhvaćen i „Fantom iz šume“ Central Maine u Sjedinjenim

Državama, on se sakrivao 28 godina u šumi i preživljavao noćnim provalama po vikendicama
i kućama. Sve je ponio sa sobom što je mogao ukrasti i zatim iskoristiti. Tek prošle godine je
uhvaćen taj pustinjak kod njegove zadnje provale kada je aktivirao senzore alarma, 47
godišnjak koji je desetljećima mučio okolinu je napokon uhvaćen i otkriven je pravi identitet
legendarnog Fantoma.

Sada već očevi bi se sjećali kako su im u djetinstvu nestali sa prozora slatkiši,

ljudi bi ostali bez čizama ili odjeće, odjednom bi pronašli prazne frižidere i skladišta hrane, pa
je tako godinama nastajao sve veći mit o Fantomu iz šume.

Koža mu je bila neobično blijeda, imao je probleme sa govorom kojeg je gotovo

zaboravio jer nije imao sa kime pričati, a policiji koja ga je privela je otkrio kako se zove
Christopher Thomas Knight (Vitez), rođen 7. prosinca 1965. godine. Rekao je da nema
adrese, auta, nije nikada plaćao poreze i primao e-mail, objasnio im je kako je kao
dvadesetogodišnjak od nesreće koja se dogodila u Černobilu živio u šumi. Više nije imao
naviku da broji mjesece i godine, pošao je u šumu kao srednjoškolac a sada je već sredovječni
muškarac.

Vitez je svih tih godina spavao samo u šatoru bez da pali vatru koja bi ga mogla
odati, a kretao se van sakrivenog logora samo noću. Nije znao jesu li mu roditelji još živi, nije
znao voziti auto, telefonirati niti koristiti internet. Sam je priznao kako je u vedrim noćima
punog mjeseca morao provaljivati da bi se opskrbio hranom, plinom, suđem i ostalim
potrepštinama, te je u zadnjih 27 godina počinio preko 1 000 provala i krađa. Priznao je da je
sve što posjeduje ukrađeno, čak i donje rublje, jedino zastarjele naočale sa debelim okvirom
su bile njegove jer nije uspio ukrasti nove sa odgovarajućom dioptriom.

Čovjek nije imao kriminalan dosje i nije odrastao u bližnjoj zajednici, u gotovo
30 godina života u šumi nije vidio liječnika niti uzeo bilo kakav lijek, nije kontaktirao sa
ljudima jer se bojao da se od njih ne zarazi. 1990. godine je slučajno sreo nekog u šumi i
pozdravio ga, od onda nije sa nikim pričao niti ga dotaknuo.

249
 Zanimljivo je kako je Fantom preživio toliko vremena u rigoroznim zimskim
uvjetima koji vladaju u obližnjim šumama u kojima je obitavao. Tajna čini se, leži u tome da
se prije zime prežderavao ukrađenim slatkišima i meditirao. Inače je i krao redovito knjge
koje je obožavao čitati, a imao je i jedan radio na baterije na kojem je slušao muziku i vijesti.
Logor mu je bio udoban, nije napravio brvnaru nego je živio u šatoru, tu je imao kao skladište
nekoliko limenih kanta za otpad koje je zamaskirao sprejem crne boje da nisu toliko
upadljive.

Zadnji pravi Eremit je o sebi rekao: „Samoća je osnažila moju percepciju. Ali to
je dvosjekli mač-kada sam ojačanu percepciju primjenio na doživljaj samog sebe, izgubio sam
svoj identitet. Bez publike, bez ikoga pred kime bi demonstrirao sebe, nije bilo potrebe niti da
definiram samog sebe, postao sam nebitan. Nisam imao ime, nije mi trebalo. Ali nikad nisam
bio usamljen. Bio sam –jednostavno –potpuno slobodan!“

Bjelouška glumi da je mrtva kako bi se spasila iz bezizlazne situacije:

250
 Smuklja se smrzla na Uskrs, privuklo ju je zatopljenje na površinu ali nije prije
zahlađenja stigla zavući se ispod zemlje:

Zmija ribarica, odmah do moje noge kod kupanja:

251
 Jedna od 3 ikad u prirodi ulovljene izrasle albino bjelice u Europi, uhvatio sam
ju slučajno kod ludbreške ciglane 2009.godine:

Sa prijateljem arheologom Lukom Bekićem u rekonstruiranoj poluzemunici

koju sam sagradio po tragovima nalaza na lokaciji Brezje 4, gdje smo kopali 2010. godine:

252
253
254
Istraživanje vojnih podzemnih kompleksa:

Deda Blaž izrađuje šešire od kestenovog lišća:

255
Ukrasni broševi od raznih sjemenki:

256
Stroj za izradu vunenih deka:

Ovako se pletu logožari ili strunjače od listova rogoza:

257
Štapovi lijeske dužine 2 m za izradu Skitske jurte:

Jurta promjera od 5 metra ima težinu od tek nekih 50kg:

258
Unutrašnjost jurte:

U jurti može biti i vrlo udobno:

259
Tradicionalna podravsko-zagorska gradnja sa ilovačom i pleterom:

U napuštenim klijetima i selima duhova nailazi se mnogo korisnih stvari za preživljavanje,

upravo sve ono što je spašavalo ljude koji su ovdje prije živjeli:

260
Klasični bunkeri JNA od betonskih letvica:

261
Istraživanje podzemnih tunela ispod Ludbrega:

262
 9. PUTEVI I PRIJEVOZNA SREDSTVA

Neosporiva činjenica je da sva zla dolaze cestama!

Cestama dolaze neprijateljske vojske, skitnice i pljačkaši, bolesti i zaraze,

trgovci i pohlepa, uglavnom sva zla ako ljudi žive u samoodrživoj zajednici i ne ovise o
stvarima koje se nalaze daleko drugdje.Kao na primjer kod nas sol ili na priobalju drva za
ogrijev. Zato se preporučuje da se minimalizira povezanost putevima i ostavi samo one
neophodne i one koje se lako može obraniti.

Velika je vjerojatnost da će neposredno nakon globalne katastrofe, brzina

prijenosa informacija biti slična onoj bicikla ili konja. Pisma, telefon i internet će biti dio
povijesti o kojima će se djeci pričati, a ona misliti da su to opet neke izmišljene bajke!

Konjanici „Dragoneri“ jašu na kupanje, slika Oscara Mathiesena iz 1905.

godine. Ona visi u švedskom gradu Ystad, koji je imao prije najveći konjanički regiment
Skandinavije sa preko 1 000 konja.

Kada vrijeme postane kritično, nije pametno poći na godišnje odmore na druge
kontinente ili države, ne valja biti daleko od svog doma i poznate okoline, a uvijek valja imati
barem napola pun rezervar benzinom da bude dovoljno goriva za mogući bijeg. Ako doista
dođe do ruskog napada i tijekom 3. Svjetskog rata detonacija atomskih bombi nad pomorskim
snagama NATO-a iznad Jadranskog mora,koje bi sljedili strašni tsunamiji,zato valja
izbjegavati cijelo priobalje do barem 200 m nadmorske visine. Jednako je kritično kad bi se
takvom eksplozijom otopio led u Alpama, što bi poplavilo sva naselja uz Savu, Dravu i
Dunav. Ove poplave koje sada doživljavamo bile bi tek mala degustacija onog što nas može
263
snaći. Onda bi bila sigurna mjesta, tek iznad nekih 300 m nadmorske visine, jer se do toga
valjda ne bi niti ostali ljudi spašavali, a izbjegli bi se problemi i sa njima. Ujedno je ta visina i
sigurna od bojnih otrova i plinova jer su oni teži od zraka i zadržavaju se u kotlinama.

Kada se sada kupuju bicikli neka to budu oni jednostavni i kvalitetni koji će nas
dugo služiti, preporučio bih BICIKLE ŠVICARSKE VOJSKE, kao na primjer „Schweizer
Militaervelo Condor 1993“, ili kakvi drugi robustni bicikl. Najbolje je kupiti uvijek iste
modele tako da im se dijelovi mogu međusobno izmijeniti. Svaki bicikl mora imati na sebi
komplet za krpanje gume i pumpicu da se probušena guma popravi za najkasnije 10 minuta.
Naravno da valja nabaviti dosta rezervnih dijelova kao zračnice, gume, lance i gume za
kočnice

Onaj put kojeg sada prođemo svakodnevno autom za niti pola sata i o tome ne
razmišljamo, može se u krizi pretvoriti u cijelodnevnu torturu. Da bi samo biciklima pokušali
proći tu relaciju po cesti nam treba sat i pol, a pješke oko 6 sati. Kada su glavne ceste
neupotrebljive ili je po njima opasno kretati se, put po zaobilaznicama postane čak nekoliko
puta duži. Nemamo li bicikl i ne smijemo koristiti niti poljske puteve,a idemo poprijeko po
prirodi, možemo biti sretni da dođemo na odredište udaljeno 30 km za jedan dan ako je teren
nizinski bez brda, jer na putu treba savladati prepreke kao što su šikare, ograde, rijeke i
kanale, sela, žbunje od kupina i drugog trnja, tako da je bolje zaobilaziti prepreke nego se
kroz njih probijati. Samo onaj koji je pokušao proći kroz vlažnu na grubo izoranu zemlju, koja
se nakon nekoliko metara tak slijepi za čizme da na svakoj visi nekoliko kila ilovače, zna o
čemu govorim.

Nitko nije ni svjestan toga da tek od zadnjih 100 godina imamo istu kvalitetu i
gustoću puteva kao u doba Rimskog Carstva prije 1 500 godina. Tu ne smijemo zaboraviti da
su Rimljani samo preuzeli Keltske puteve koji su bili popločeni hrastovim balvanima i oni ih
zamijenili kamenim cestama. Razlika od onda do danas je jedino u brzini i udobnosti
putovanja, što ne mora značiti da je danas sve „bolje“, jer čim brže se mi krećemo, toliko
manje doživljavamo i sebe duhovno osiromašimo. Ponekad treba otići da bi se doista stiglo
doma. Napustiti svoj kraj da bi ga se kod povratka bolje cijenilo, zavoljelo i uvidjelo gdje
doista pripadamo.

Zato su naši stari, koji su bili prisiljeni ratovati u tuđini još od Križarskih ratova,
napada Napoleona i Hitlera na Rusiju i drugdje, jako patili jer ih je mučila nostalgija za
domom.

Njemački WEHRMACHT je inače koristio dobru foru kod približavanja na

nesigurna sela u Rusiji gdje nisu znali jel ih u njima čeka zasjeda ili je selo prazno. Kolona bi
stala na sigurnoj udaljenosti i poslala prema selu izviđača na biciklu koji bi se približio selu
na nekoliko stotina metara, stao i motrio dalekozorom. Zatim bi se hitro okrenuo i dao u bijeg
vozeći krivulje po cesti da bude za pogoditi čim teža meta. On naravno nije prepoznao
nikakvu zasjedu nego blefirao i pokušao navesti neprijatelje ako su doista bili sakriveni u selu

264
da se odaju paljbom. Samo onaj tko se od malena igrao lovice, rata, lopova i žandara, zna u
svakoj prilici izmisliti i koristiti trikove koji mogu spasiti živote njega i njegovih ljudi.

Prije su djeca znala sve kratice, puteve, kanale i tajne prolaze „iza vrtova“,
kojima bi pobjegli od kuće u ribolov ili pošli u pljačkaške pohode na tuđe trešnje ili u vrtove
po krumpir ili klipove kukuruza za pečenjarenje. Po glavnoj cesti se nismo kretali jer bi nas
često ganjali ljudi kojima je netko od neprijateljske bande cinkao da smo im ukrali kokoš i
ispekli je na ribičiji. I nije nas smio nitko, a kamoli stara milicija, vidjeti da imamo zračne
puške s kojima smo po cijele dane streljali sve što je bilo izazov pogoditi. Prije je svaka ulica
mogla u pola sata prikupiti dovoljno djece za igranje nogometa ili skrivača, sada to ne može
cijelo selo nekoliko dana unaprijed. Klinci ne znaju više niti po travi hodati, a kamoli po
žbunju i šikari. Sada bi samo guzice smicali po foteljama i tipkali svoje mobitele.

Sjećam se jedne školske ekskurzije prije 30 godina u Njemačkoj. Imali smo

učiteljicu koja je kao ratno siroče odrasla u samostanu, i mi smo gradskom šumom hodali sa
njom učivši o prirodi. Frau Kilian nam je rekla ako se izgubimo i ostanemo sami neka
vjerujemo i slijedimo samo one ljude koji u šumama imaju najstarije čizme i najbolje izlizane
džonove. Svejedno kako prljavi oni bili ili sa dugim bradama ili brkovima strašno izgledali,
jer samo u gradu se takvih treba bojati gdje žive prosjaci, ali u šumi se opstane samo znanjem,
mukom i radom. Tu i čovjek čovjeku najprije pomogne svejedno kako strašno izgledao, a
istinske šumske ljude se prepozna po tim tragovima koja priroda na njima ostavi. Zato nikad
ne sudi ljude prema vanjštini, jer bogato se srce može sakriti i ispod siromašnog kaputa. Sve
ostale svejedno kako čisto i uredno oni izgledali, ili ljubazni bili, treba u širokom luku
izbjegavati!

Svaki put kad u šumi sretnem "planinare šminkere" sjetim se riječi Frau Kilian i
ne mogu potisnuti a da ne prasnem u smijeh!

Najedukativnije su stare fotografije i bakrorezi. Na njima vidimo kako su se

prije ljudi snalazili i koja su sredstva koristili. Nisu kola vukli samo konji i goveda, nego čak
koze i psi, pogotovo mljekari su koristili pse za vuću malih kolica po Alpama i u
Nizozemskoj. Rijeke su imale čiste obale da volovi mogu hodati po njoj i vući splave
uzvodno, a nizvodno se uvijek dalo plutati. Tako je na primjer drvena crnogorična građa
dopremljena Dravom do Legrada gdje se naveliko prodavala. Trupci su se povezali u splave a
kod nas ostavili kupcima i splavari se pješke vraćali natrag doma. Ako nisu naravno sav
novac zapili, prokockali ili ostavili lakim ženama, u to doba je Donja Dubrava bila pravi El
Dorado, velikim dijelom i zbog ispirača zlata koji su tu dnevno u sezoni znali sakupiti
nekoliko grama najfinijeg zlata u Austrougarskoj Monarhiji.

Iz Drave su izvađeni dvadesetak metara dugački čamci izdubljeni iz jednog

trupca hrasta, a jedan takav se čuva u dvorištu gradskog muzeja u Koprivnici. Izdubljeni
trupci su se često i ugrijali da drvo omekša, u njih bi se udarale prečke i tako se utor širio pa je
čamac dobio profil indijanskog kanua,a širina ga je činila stabiljnijim na vodi. Izgradnja

265
SKELE bi donijela, nakon neke apokalipse uz prometnicu kada nestanu mostovi, veliku
korist. Velika je vjerojatnost da se pojave opet razbojnici i naplaćuju se CESTARINE i
MOSTARINE, bude li naravno preživjelo toliko ljudi da se povrati infrastruktura nalik onoj
srednjeg vijeka. A ne smijemo zaboraviti kako se mostarina preko Bednje naplaćivala i u
Ludbregu sve do nekih 100 godina!

Ako nas napadnu psi, VUKOVI ili kakva druga zvijer, a mi nemamo nikakvo
oružje kod sebe, može nas spasiti samo to da vlastitu šaku i ruku gurnemo čim dublje u ralje
beštije, drugom rukom je uhvatimo oko vrata za dlaku da ne može trzati glavom i ozlijediti
nas zubima, i onda guramo jednu ruku prema drugoj što je jako bolno za njih, ili guramo ruku
čim dublje niz grlo pa ju gušenjem ubijemo. Poznat je čak slučaj kako je u Indiji starica ubila
istom metodom tigra isčupavši mu noktima jezik kada ju je napao. Svakako treba donju
čeljust gurati prema prsima beštije jer mu je onda teže zatvoriti čeljust, i našu podlakticu
koristiti kao polugu,sa drugom rukom uhvatimo za gornju čeljust kod njuške i pokušamo je
rastrgnuti ili isčašiti donju čeljust iz ležišta. Kod malih i srednjih pasa spretan i iskusan čovjek
ih može utjerati u kut, pa brzo uhvatiti i stisnuti za donju čeljust. Tu im se gurnu njihove
vlastite usne između zube, da ako žele gristi ozljeđuju sami sebe. Kad ih se onda digne za
njihovu donju čeljust su totalno bespomoćni, a to ih ujedno strašno preplaši jer se više ne
bojimo njihovih zubi i oni beštiji odjednom postanu najslabija točka, a ne oružje i sredstvo
terora i zastrašivanja. Problem sa opasnim divljim psima i vukovima,se prije rješavao sa
drobljenim staklom, koje je umješano u krvavo meso i ostavljeno njima kao hrana. Gladne
beštije su to gutale u sebe i tako se ranjavale, vlastita krv ih je još više činila pohlepnima, što
ih je još više nadražilo i one su uginule od unutarnjeg krvarenja pijući vlastitu krv.

Njemačka „Wolfsangel“, kojom su se hvatali i ubijali vukovi, sidro se zakači za

granu drveta i na „udicu“ nabode svježe meso. Mamac mora biti obavezno postavljen tako
visoko da vuk mora skočiti do mesa, a kako zagrize zakači se i ne može više osloboditi jer
ostane visjeti.

266
 Još prije 70 godina su na rubu mog sela u šumici zvanoj „Brezovec“ gladni
vukovi ubili i pojeli čovjeka koji se u zimi vraćao iz Ludbrega. Od njega je ostala samo
odjeća i čizme. Slična stvar se zamalo dogodila i u selu moje bake u Velikom Bukovcu, kada
se u noći jedan muzikaš vraćao sa svadbe doma, ali se on uspio spasiti na drvetu,imao je sa
sobom trubu koja mu srećom nije ispala. Na drvetu je morao pričekati jutro, a da se ne smrzne
je počeo svirati, to je preplašilo vukove i oni su pobjegli,tako je muzika spasila čovjeka.

Ne smijemo zaboraviti da kod neke katastrofe ljudi u bijegu ne uspiju spasiti

ono najpotrebnije a kamoli svoje životinje pa ih prepuste njihovoj sudbini neka se same
snalaze kako znaju. Otvore im kaveze i štagljeve da mogu izaći, što je kod domaćih životinja
hvalevrijedno, ali ima tu i dosta privatnih zoloških vrtova i kolekcionara opasnih divljih
egzotičnih životinja koje su se već aklimatizirale u našem podneblju. Sigurno bi takav vlasnik
rađe pustio svog polupitomog lava ili tigra na slobodu nego da ga teškog srca ubije. Postoji
ovdje niti 20 km od mene kod Čakovca cijeli čopor vukova u privatnim rukama, a kod
Križevca je poznati uzgajivač sibirskih tigrova, koji uz njih ima medvjede i lavove. Po
njegovim vlastitim izjavama njegovih 11 tigrova pojede 200 kg mesa svakokog dana! Čovjek
je ovdje sada najlakši plijen i tigrovi bi brzo postali ljudožderi, znači dnevno bi pojeli 2-3
čovjeka što je oko 1 000 ljudi ili jedno selo godišnje, ne računajući stradanja tigrova ili
njihovo razmnožavanje. Znam čak i jednu veterinarku koja drži leopardicu kao kućnog
ljubimca, a tko zna koliko se skriva takvih zvijeri u tajnim privatnim zbirkama po našim
selima. Te životinje bude teško prehraniti jer za njih treba puno svježeg mesa, a one se više ne
boje čovjeka. Kada u njemu jednom vide lak plijen i počnu se razmnožavati,će nas to vratiti
natrag u doba pračovjeka kada smo na putu uz sebe morali imati svakog trena kakvo dobro
koplje,da se obranimo od tih mesojeda koji samo čekaju lijeno uz cestu da im netko naiđe.
Prije nekoliko godina je baš tu u mojoj blizini viđen veliki medvjed. Lovci na čeki nisu pucali
na njega jer su se bojali da to nije možda kakva šala i neki njihov kolega obukao kostim
medvjeda. Viđenja su postala česta sve dok nije pozvana policija i medvjed ubijen nedaleko
sela. A u ljeto 2015,je na istom mjestu lovac sreo odraslu PUMU!

Kada više ne bi bilo vatrenog oružja i motornih vozila, ponašanje sada plahih i
opreznih divljih svinja bi se temeljito promijenilo. One bi u nekoliko generacija izgubile strah
od čovjeka i klale sve što stignu. Takvih primjera imamo više nego dovoljno u Lici gdje divlje
svinje rade veću štetu od vukova, kolju malu janjad i čak odrasle ovce kojima odgrizu tanke
noge i onda ih na tlu žive pojedu.

Ljudi općenito ne poznaju prirodu kakva je sada, a još manje onu kakva je bila
nekada, pa se zato ne znaju i ne mogu pripremiti na budućnost. U najgorem slučaju bi
putovanje u nepoznate krajeve bilo jako opasno i ljudi bi morali putovati u manjim grupama
da budu sigurni i mogu se obraniti od opasnosti koja vreba na dvije i četiri noge. Na početku
kolone je mjesto najiskusnijem čovjeku, on je vođa puta i zna prepoznati sve opasnosti i
poznaje teren. Svi trebaju imati jedno koplje da se mogu obraniti od napadača, ono je
produljena ruka, mač na motki i ne baca se. Kolona mora imati na 5-10 metara od sebe sa svih
strana takve kopljanike, i iza jednoga, da bude rep kolone da joj štiti leđa i provjerava jel ih

267
itko prati. Najslabiji članovi i oni koji su nosači robe su zaštićeni u sredini, a između njih su
raspoređeni streličari. Najmanju grupu mogu činiti čak 3 osobe koje se u opasnosti okrenu
leđima jedan prema drugome i svaki od njih obrani radijus od 120 stupnjeva. Nitko ne riskira
uzalud, tako i čopor vukova čeka najbolji trenutak, a kamoli razbojnici koji će rađe potražiti
lak plijen nego se upuštati u borbu na život i smrt sa opasnim braniteljima.

U zadnjih 100 godina naša se okolina tako drastično promijenila da je realno

vjerovati kako ovo sadašnje stanje nije konstantno nego također prolazno. U 1. svjetskom ratu
nebo iznad rovova je bilo crno od supova koji su jedva čekali da opet negdje za njih ostane
kakav zalogaj i njegovi ga suborci ostave ležati u minskome polju. Pa čak su te beštije, inače
prirodni „komunalni redari“ na Dravi za pola sata do kostiju oglodali čitavu uginulu kravu, a
za sljedećih pola sata odnijeli bi pola njenih kosti. Prvo je ekipa čekala da se pojavi SUP
STARJEŠINA koji je sa 15 kila žive vage i rasponom krila preko 3 metra jedna od najvećih
ptica na svijetu i u rangu Andskog kondora. Jedino je on mogao, svojim snažnim kljunom,
rastrgati debelu kožu krave i otvoriti lešinu da navale drugi, uglavnom SIVI SUPOVI kojih je
kod nas bilo još prije 30 godina. Zatim bi mnogo manje CRKAVICE došle na svoj red,
njezina glava i kljun su prilagođeni za ovakvo ponašanje: kao i kod drugih lešinara, crkavica
ima golo lice (što se smatra prilagodbom njihovoj ishrani, jer bi se hrana ljepila za perje) i dug
kljun kojim može razderati meso. Tanki kljun se također može provući kroz uske prostore
između kostiju i doći do hrane do koje drugi lešinari ne mogu doprijeti. Na kraju su
KOSTOBERINE pobrale kosti i razbijale ih bacavši sa velike visine na stijene da mogu
pojesti koštanu srž. Takva jedna ptica je ubila 456. g. pr. Krista grčkog pjesnika
AISCHYLOSA koji je dremuckao u polju tražeći muzu za nova djela, a kostoberina je mislila
da je njegova ćelava glava neki kamen, pa mu bacila (sa šezdesetak metara visine) kornjaču u
glavu, s namjerom da ju na „kamenu“ razbije i pojede. U Švicarskom kantonu Uri živjela je,
još 1854. godine, žena koju je kao djete otela kostoberina, a u Appenzellu je ukrađeno dijete
pred očima svojih roditelja i susjeda. Dokumentiran je i slučaj gdje je u Silberalp kostoberina
napala dječaka pastira koji je sjedio na stijeni i odmah ga počela trgati, kada su ljudi dotrčali u
pomoć, kostoberina ga je gurnula u ponor gdje ga je zatim mrtvog nastavila jesti. Takve priče
zvuče možda nevjerojatne, ali je to bio uobičajen način lova kostoberine koja je tako bacala
DIVOKOZE sa stijena jer ih drugačije nije mogla ubiti. Ljudi su za takve napade često krivili
SUROG ORLA jer je iste veličine kao i kostoberina, ali se orao nebi upuštao u takav lov koji
bi za njega mogao završiti kobno. Jer ako mu se od uzbuđenja stisnu kanđe od grča, on ih više
ne može otvoriti i pao bi zajedno sa žrtvom u provaliju. Oni su samo ubijali male divokoze sa
kojima mogu poletjeti, a kostoberina nema takav stisak niti kanđe za hvatanje, pa se može
služiti tom lovnom tehnikom da gurne svoj plijen u provalije.

Sada mnogi misle da više nikada kod nas neće biti supova jer su izumrli, a
zaboravljaju da su i oni ptice selice, a naše krajeve zdrave populacije iz Afrike i Azije opet
lako kolonijaliziraju. U Alpama ima još oko 100 kostoberina, a da bi im teren opet kod nas
odgovarao, lako bi se naselile i u našim domaćim planinama. Sve ovisi o tome bude li tu
dovoljno hrane za njih, a za desetak godina se može mnogo toga promijeniti. To me podsjeća
na zadnje ledeno doba kada su ledene mase potisnule vegetaciju sa Alpa prema Sredozemnom
268
moru. Preživjele su one biljke koje su bile otporne na hladnoću, a one druge su izumrle ili
opstale samo na jugu Balkana. Tako su naši krajevi ostali prilično siromašni faunom, ali se te
biljke opet postupno vraćaju kako je postalo toplije, a mi ih doživljavamo kao invazivne vrste
dok su one uistinu „starosjedioci“ ovih prostora koji se vraćaju doma.

Najvažnije je uvijek poznavati teren. Kada sam prije desetak godina prvi puta
nogom kročio na Kalničko gorje izgubio sam se beznadno i redovito zalutao u tom labirintu
makar bi imao sa sobom kompas i kartu.Sada više ne moram koristiti puteve niti staze jer se
mogu probijati poprijeko, po vegetaciji prepoznajem pojedina brda, a i prepozna se dio gorja
po tome jel tlo od ilovače, ima li vapnenastih stijena, jel ispod lišća crna zemlja, crveno ili
crno kamenje. Sve ovo je bilo već osnovno znanje male djece naših starih plemena na ovim
prostorima. Izgubiti se u šumi nakon nekoliko sati hoda je bilo za njih nepojmljivo. Oni bi se
nama sada rugali i ismijavali nas koliko smo nesposobni, a ujedno se čudili kako možemo
uopće preživjeti u ovome svijetu. Da stanje bude još gore, valja se samo ogledati na našu GPS
generaciju koja bulji kao hipnotizirana u svoje mobitele i niti ne doživljava neposrednu
okolinu jer živi u svojim virtualnim svijetovima.

Naši bi stari rekli da ih je netko pocoprao ili su im vile pomiješale puteve. Znam
da to doista postoji,od muškaraca koji su se izgubili čak na puteljcima iza svoga polja. Vrtjeli
su se u krug ne znajući gdje su i stalno se vraćali doma umjesto da idu u krčmu ili kojoj
ljubavnici. Neki nisu nikada niti doznali kako je seosku coprnicu platila njihova bolesna žena
da im „puteve pomiješa“. Znaju se sa time i duhovi prirode sami počastiti ili se s nekim
našaliti ko im nije drag, a to su svakako gradski ljudi koji ne cijene prirodu pa im ona vraća
milo za drago. Drugo je pak kada uvijek dođeš tamo kamo želiš i stalno naiđeš na nešto
posebno, skriveno i lijepo, onda su i tu razne skrivene sile u igri. Domorodačka plemena u snu
znaju što će drugi dan doživjeti. Ona su toliko usklađena sa prirodom da ih ona vodi tamo
gdje će pronaći plijen ili hranu jer su sinkronizirani, što mi na žalost sada nikako nismo!

Vjerojatno je BOSONOGO hodanje bilo presudno za dobru orijentaciju.

Hodamo li bosi, energetskim i magnetskim poljem smo spojeni sa zemljom, bolje osjetimo
teren ispod svojih nogu i sjećamo se kuda smo prolazili. Ljudi, a pogotovo djeca su prije i po
zimi kilometrima pješačila svakodnevno u školu. Negdje bi hrpa djece stala i onda su pišali po
svojim prstima da si toplom mokraćom malo ugriju noge. Ako nije bilo novaca da se kupe
cipele ili čizme, one podrapane i pokrpane nasljeđivale su se od starijeg na mlađeg. Oni mlađi
su bili čak i ponosni što smiju nositi stvari starije braće, a nekakve modne marke ili trendovi
su bili sasvim nepoznati.

Budimo iskreni i slobodno si priznamo kako su naši tabani sada postali

prenježni da hodamo bosi. Privikavanje bi trajalo mjesecima a stalno bi bili bolesni jer bi se
prehladili čak i kada bi počeli hodanjem u ljeti, jer je kamenje u hladu ili u noćima hladno.
Izgubili smo imunitet i upale mokraćnog mjehura od prehlade uzrokovane bosim hodanjem
bile bi bolna svakodnevnica. Drugi problem je drugačiji način hodanja kada smo bosi, mi sada
ne koristimo te mišiće i oni su nam zakržljali u cipelama. Onda je tu i privikavanje na teren

269
koji nije ravan kao naše kuće i ceste. Gotovo nitko sada, osim planinara, ne zna kako su
skliske trule grane ispod lišća u šumi kada se na njih stane kod nekog strmog terena. Koliko
samo turista ostane zarobljeno na stijenama vapnenca kada ih iznenadna kiša smoči i one
postanu odjednom skliske kao mokar sapun.

DRVENE SANDALE i CIPELE je lako doma izraditi. Materijal je svugdje

dostupan i ugodne su za nositi. Čak u afričkoj prašumi domaći vojnici takve sandale nose rađe
od kožnih čizama, jer su udobnije i noga ne trune kao u čizmama koje se ne stignu posušiti
kada se stalno gazi po vodi. Po zimi je onaj, tko ima KRPLJE za hodati po snijegu i ne
propada u njemu, u prednosti čak i pred divljači, i lako dostigne i ubije plijen koji u snijegu
nije tako brz i pokretljiv. Krplje i SKIJE se daju lako napraviti, a skije su još efikasnije na
dužim stazama, pa ne treba niti njih zapostaviti. I najmanja prednost može odlučivati o životu
i smrti, pa treba sve isprobati. Prednost ove sadašnje civilizacije je da imamo toliko slobodnog
vremena kao nikada do sada, a nedostatak da koristimo to vrijeme za budalaštine, i potratimo
ga kao da će uvijek tako ostati. Uz to govorimo da je vrijeme novac, a zaboravljamo da se
novcem vrijeme ne može kupiti!

Razumno korišteno vrijeme daje nam mogućnost učiti i testirati ono što naši
stari nisu imali vremena pokušavati. Nisu imali vremena izraditi si skije ili krplje, saditi
neobično voće, ili učiti o ljekovitom bilju, a nisu ni moji preci imali vremena da dvije-tri
godine pišu ovakvu knjigu. Sve je prije bilo podređeno efikasnosti i radu samo da se preživi.
Nije bilo praznog hoda i svi su znali koji im je zadatak, kojeg ne smiju nipošto zabušavati. Tu
ne smijemo niti zaboraviti da su nam sada dostupne sve pohranjene informacije i
dezinformacije cijelog svijeta i cijele dokumentirane povijesti. Ako tu priliku sada ne
iskoristimo, koja nam se neće možda više nikada u povijesti pružiti, naš smo život uzaludno
živjeli. Zato iskoristite svoju pismenost jer vaši stari nisu bili toliko pismeni, niti imali prilike
učiti da svoj život učine boljim i lakšim, a mnogi nisu ni poznavali ono što se oko njih nalazi
niti čemu služi.

Curice u kolima sa upregnutim jarcem, jarac jednako kao i veliki pas, može vući
kola. Ne vuku uzalud dva jarca kola boga gromovnika. A kada olako sada izustimo „STO TI
GROMOVA...“, nesvjesni smo najveće germanske prijetnje snagom od sto gromova što je
ravno sili koja ubije jednako toliko divova!

270
 Kada postoje putevi „FORINGAŠI“ su, sadašnji autoprijevoznici i kamionđije
jako važni. Nema li motornih vozila opet bi se sve prevozilo konjskim zapregama, naravno
bude li konja. Takva zaprega se ne može mjeriti nosivošću niti sa sadašnjim kombijem.
Upravo „GUMENJACI“ su bili oni koji su prije pedesetak godina donijeli revoluciju u
prijevozništvo. Kada su drveni, željeznim obručem okovani kotači, zamijenjeni gumenima
koji su bili punjeni zrakom, odmah je bilo moguće istom snagom vuči mnogostruko veće
terete. Ne moramo se bojati da bi u nekoj apokalipsi zbog prekida međunarodne trgovine
ostali bez kaučuka ili nafte jer je već davno pronađena alternativa.

GUMA iz domaćih biljaka nije ništa novo, a detaljna istraživanja su rađena prije
100 godina u 1. svjetskom ratu. Prvenstveno su se testirale domaće biljke sa 1-3 % gume u
biljci, kao što je to MLEČIKA OBIČNA (Euphorbija cyparissias) i VRTNA MLEČIKA
(Ephorbia peplus). Istiskanje soka velikim pritiscima iz narezane biljke nije efektivno.
Potrebno je ostaviti biljku da u jesen uvene i posušiti je na sunčanom i vjetrovitom mjestu
gdje nije pretoplo. Zatim se suha biljka usitni i samelje u prah iz kojeg se može izvaditi
benzin, eter i guma. Jedan kvadratni metar zemlje sa vrtnom mlečikom dao je 1,2 kg svježeg
bilja, ili 200 g praha u kojem je bilo 4,5 g sirove gume i 12 g masti. Jedan hektar je dao 45 kg
gume i 120 kg masti. Mlečika obična, zasađena na 1m² dala je 0,9 kg bilja ili 190 g praha, od
čega je bilo 5 g gume i 14 g masti, 1 hektar dao 50 kg gume i 140 kg masti. Ovo su bila prva
istraživanja, a pretpostavljalo se kako bi svaka zemlja svoje potrebe gumom i masti mogla
pokriti sa domaćim korovom koji ionako svake godine istrune na poljima. Inače su gume na
biciklima u II. svjetskom ratu uspješno zamijenile okrugle opruge koje su umjesto zračnice i
gume pričvršćene jedna pokraj druge na okvir kotača.Stara guma bude nakon kolapsa kao
sirovina vrlo važna sirovina, to se može danas vidjeti u Africi. Fascinantno mi je kako postoje
tamo pravi mali obrti gdje se najjednostavnijim alatima od starih automobilskih guma
izrađuju sandale, koje ne samo da dobro izgledaju nego su čini se i udobne. Takva obuća
zasigurno ima duži vijek trajanja nego ono što je sada prosječan čovjek kod nas prisiljen
kupiti u kineskom dućanu ili na tržnici.

Mnogi to ne znaju, da se barem u jednoj trećini godine,prije nisu mogla koristiti

kola. Kada nema zimske službe niti se baca sol na cestu,su velike SANJKE najbolje
prijevozno sredstvo i zamjenjuju kola. One su bile posebno čvrste i na njima se konjima ili
kravama doma moglo dovući mnogo drva za ogrijev. Sama izrada takvih sanjki, kao i ona
drvenih kola je gotovo zaboravljeno umijeće. Mnogi ljudi niti ne znaju da su se za kola
koristile najmanje 3 vrste drveta, koje imaju sasvim drugačije osobine i savršeno se
nadopunjuju jer preuzimaju (svaka na sebe) drugačije sile. Srednji dio kotača je na primjer bio
od BRIJESTA koji ne puca po godovima, šipke od tvrdog drveta kao na primjer BAGREMA,
a vanjski okvir kotača od HRASTA koji je zbog tanina otporan na truljenje kada je stalno
potopljen u blatnjavim putevima. Oni dijelovi koji nisu bili previše opterećeni, a morali su biti
lagani rađeni su od JASENA. Sve su to stara znanja koja treba očuvati da se ne zaborave.

Prijevozna sredstva su jako važna, a to najbolje znaju oni koji ih nemaju. Sjećam
se kako je često jedan cigan iz susjednog Romskog naselja znao po selu posuđivati tačke. U

271
tačkama je vozio svoju bolesnu ženu do doktora u grad, 5 kilometara je on nju vozio amo i
tamo da mu ne umre. Prijevoz stvari je jedan od najbitnijih čimbenika, ako nemamo ništa i
moramo koristiti svoje noge, na duže staze možemo prenijeti maksimalnu težinu od nekih
pedesetak kilograma, ali smo onda danima kao polomljeni od napora. Imamo li tačke, to je
odmah mnogo lakše i možemo prevesti duplu količinu. Gotovo savršeno je kada koristimo
samo snagu vlastitih mišića, a korištenjem bicikla sa prikolicom, može se, na duge staze brzo
prenijeti odjednom i do 300 kg robe. Za prebacivanje velikih tereta uzduž vodenih tokova je
još najbolji čamac. Može se dogoditi da imamo pred sobom odjednom toliko hrane ili nečeg
što nam dobro dođe, a mi to moramo odmah uzeti jer je to jedinstvena prilika, ali nemamo
snage niti mogućnosti to sve iskoristiti. Sjećam se kako smo u ratu znali upasti u
neprijateljska skladišta, i onda se vraćali praznih ruku jer nismo mogli ništa ponijeti sa sobom
jer se, u bijegu od neprijateljske vatre, ne bi mogli spasiti dodatnim teretom. Zato se valja
ogledati ako ništa drugo onda na fotografijama kako to rade ljudi u Africi, Aziji i drugdje gdje
rade bicikle od drveta, voze ogromne količine na bicklu i svakak se uspješno snalaze.

Lovci indijanskog plemena Ojibwa u lovu s čamcem od brezine kore:

Lakše je povući se kada nastaje kaos na sigurno, motriti i izviđati, onoliko dugo
se ne umiješati u događaje koliko nam traju zalihe ili možemo izdržati bez da se upuštamo u
272
riskantne akcije. U to vrijeme kaosa situacija se sama po sebi brzo iskristalizira, slabi nestanu
a jači koncentriraju hranu i dragocjenosti na nekoliko malih lokacija jer su sve pobrali što još
vrijedi. Oni su obavili prljave poslove i imali sami gubitke, potrošili velik dio svojih
nepovratnih zaliha municije i sada je vrijeme da ih se savlada ako imamo dovoljno snage,
sredstva i hrabrosti za taj poduhvat. Iskustvo je važnije od tehnologije. MAFIJAŠKI
UBOJICE počnu svoju karijeru sa snajperom ili eksplozivom na daljinu, zatim sa
automatskim oružjem na srednjoj udaljenosti, da bi na kraju pravi majstori koristili oko u oko
sa metom samo nož ili gole ruke. Njemački vojnici specijalnih komandosa su znali ubijati
neprijatelje na tlu skokom i udarcem petama u prsa, dok su Rusi imali tehniku „vezivanja
neprijatelja bez konopca“, posjeli bi ih prekriženih nogu oko jednog drvca od oko 10 cm
promjera oko kojeg bi se noga omotala i prikliještila tako da se žrtva slobodnih ruku nije
mogla sama bez strane pomoći osloboditi. Kad se netko udari ciljano po AHILOVIM
TETIVAMA isto je kratkotrajno nepokretan i može samo puzati, a to je dovoljna prednost za
uspješan bijeg. Dobro je i SPAJALICAMA znati otvoriti lisice, ili ukosnicama brave i lokote.
Njih valja imati uvijek na nekoliko mjesta sakrivenih u odjeći ili opremi, jer se nikada ne zna
kada mogu zatrebati. To znanje kako bez oštećenja otvoriti brave i opet zatvoriti prostorije,
može spasiti živote kada nemamo alat za provaljivanje, ili se želimo sakriti u neke drugima
nepristupačne prostorije. Takvo znanje je moć, a temeljni pristup „uradi sam“ nestaje nažalost
sve više iz naših glava.

Najbolji suputnik na bilo kojem putovanju je jedan dobar radni pas, prvenstveno
NJEMAČKI OVČARI su za preporučiti jer imaju u kriznim situacijama sve potrebne
kvalitete,sa svojom dugom dlakom ujedno griju ne samo sebe nego i nas u hladnim noćima.
Beskorisne pasmine, i mali „štakori na dugim nogama“ su samo nepotreban teret, i već sada
valja konstantno imati uz sebe dobrog psa sa kojim se stalno radi, pa uči i on a i mi na njemu,
spreman je i od velike koristi kada zagusti jer nas upozori na uljeze,opazi zasjede i može nas
obraniti.

Nedaleko puteva često se nađu zapuštene LEDENICE. To su odlična skloništa a

daju se opet osposobiti i koristiti za smrzavanje mesa sve do lipnja kada se sav unošeni led
otopi. Uz puteve i u naselja u koja vode, nađu se i PVC boce, one će postati vrlo dragocjene
za skladištenje hrane i namirnica. Neko vrijeme će biti možda jedini dostupni spremnici, sve
dok opet ne počne proizvodnja, lončarije, izrada drvenih bačvica,kožnih mjehova za vodu i sl.
Po osobi je dobro imati PVC spremnika raznih veličina (prazne boce) od ukupno barem 100-
400 litara zapremnine da se u njih spreme zaliha hrane kojima ćemo prebroditi zimu.

Moja se majka sjeća kako ju je često kao curicu njena baka pješke posjećivala sa
Ludbreških Vinograda gdje je mama rođena. Ona joj je uvijek donijela ono najdragocjenije
što se dalo u šumama naći, a to su bili SUŠENI VRGANJI i MED. Djeca obožavaju slatko, a
sušeni vrganji se daju jesti suhi kao čips od krumpira, ali su neusporedivo bolji. Te namirnice
uz JAJA i GRAH su bila glavna roba seljaka koja se dala unosno prodati, da se kupi ulje,
petrolej, sol ili druge sitnice koje se nisu dale u vlastitom domaćinstvu proizvesti. Tako da je
totalno samoodrživo gospodarstvo u praksi gotovo nemoguće ostvariti, jer je na jednome

273
mjestu a trebaju nam sirovine sa raznih krajeva koje se mogu dobiti samo robnom zamjenom,
trgovinom ili putovanjem u te krajeve gdje ih se nađe. Tako su još i praljudi trgovali sa soli,
kremenom, ljekovitim biljem i sjemenskom robom, kasnije sa jantarom, bakrom i drugim
stvarima.

Kod nas nije bilo neobično da ljudi pješke odu pored pruge u 100 kilometara
udaljen Zagreb da tamo prodaju svoja jaja. Trebao im je jedan dobar dan da to prepješaće,
krenuli su ujutro još u mraku da bi stigli navečer po mraku u grad, tamo dočekali negdje na
klupi jutro i prodali svoju robu. Zatim bi odmah krenuli pješke natrag doma da ne dođu u
iskušenje potrošiti novac na po koju pivu! Karta za vlak je bila onda strašno jeftina, ali ipak
toliko skupa da se ljudima isplatilo dva dana pješačiti!

Ljudi su držali do svoje rodbine i prijatelja pa su na putu mogli kod nekoga

prespavati, a nitko ih nije odbio kada su zamolili za vrč vode iz bunara ili noćni smještaj na
sjeniku. Postojao je i zakon po kojem su svi rubovi cesta bili zasađeni orasima, šljivama i
drugim voćem, tako da u zimi vjetar ne zatrpa cestu, i ako je zatrpa, ljudi po drvoredima vide
gdje se ispod snijega nalazi. Po ljeti su stabla umornim putnicima pružala hlad, a u jesen
svojim plodovima hranu. Sada toga više nema, sve je posječeno jer je napretku smetalo, ceste
su postale šire i brže, a više nitko ne putuje pješke. Jednog će dana one voditi do ruševina u
kojima će biti opasno živjeti, ali zato će biti dobre kao građevinski materijal za izgradnju
novih kuća. Isto kao što su stoljećima seljaci nakon turskih ratova odlazili na bivše utvrde i tu
si uzimali kamenje za igradnju svojih kuća i farmi, tako su nestala velebna zdanja i samo one
gromade koje seljaci nisu mogli odnijeti ostale svjedoci ogromnih obrambenih zidina.

U ruševinama bi bilo opasno dirati nepoznate stvari, od ZVONČIĆA

KAZETNIH BOMBI koje još sada nakon 20 godina znaju ubiti po kojeg nepreznog nalazača,
do perja tamo gdje takve ptice ne obitavaju. Postoje naime PERNATE BOMBE, u kojima su
komprimirana pera zaražena nervnim i biološkim otrovima, pera i klice na njima vjetar može
kilometrima daleko nositi, a biti će u 3.svjetskom ratu upotrijebljene tamo gdje obitavaju
velike skupine ljudi, to su glavni putevi i velika naselja.

Kao već nekoliko puta spomenuto, u slučaju najgoreg, treba napustiti

civilizaciju i povući se najbolje sam čim dalje u divljinu, napraviti si sitno sklonište koje će
ugrijati toplina našeg tijela i koristiti životinjske staze. Dobro je, kada se ne mogu sakriti
tragovi kao na primjer u snijegu, koristiti prometne puteve sa kojih se možemo prebaciti na
neki zid ili nešto po čemu se možemo udaljiti i nastaviti kretanje tako da se naši tragovi sa
puta više ne mogu vidjeti. Kada je po ljeti vegetacija bujna to je lako, sa šljunčanog se puta
provučemo kroz gustu šikaru i ne može se uočiti gdje se naša staza spaja sa putem. Dobro je
namjerno zgaziti lažnu stazu koja vodi u krug i negdje završava u zamci ili da aktivira kakav
signalni uređaj koji nas upozori da se približava opasnost. Najjednostavnije je povući žicu i na
nju objesiti kakve limeme kutije, koje prave buku kada netko zapne nogom za žicu.

274
275
276
277
278
279
280
281
282
283
284
 Na putevima koje koristimo dobro je poprijeko baciti kakvu veliku granu koju
će netko maknui ako onuda prođe, tako da znamo ako je tko prošao kako nismo sami i da
moramo biti na oprezu. Na šumarskim cestama to granje bude pregaženo i zdrobljeno, a i
ostanu svježi tragovi kotača u blatu. Uvijek treba pratiti tragove vozila, ljudi i životinja da
doista znamo što se oko nas događa. A kada hodamo po nepoznatom terenu valja namjerno
ostavljati tragove da se znamo opet vratiti natrag. Jedan od načina je da kod hodanja nogama
dižemo lišće, ili vućemo za sobom neku granu koja grebe tlo i ostavlja za sobom tragove. U
stvarnoj opasnosti se čeličnom četkom ili nožem po šumama skidaju planinarske markacije ili
stavljaju lažne da zbunjuju neprijatelje. Uvijek treba o svemu dobro razmišljati unaprijed, da
ne požalimo svoje postupke kada je već prekasno. Dobro mjerilo je uvijek da se razmisli prvo
o mogućoj koristi i šteti svakog postupka, ako moguća korist prevagne upuštamo se u tu
avanturu, ali ako bi šteta mogla biti veća nije nam pak žao odustati od toga.

Nakon neke apokalipse i uništenja civilizacije možda ostanu autoputevi

djelomično očuvani, oni su najdirektnija veza između raznih dijelova zemlje i zbog svoje
širine najotporniji na vegetaciju koja će polako prekriti tragove bivše ljudske nadmoći.
Nadvožnjaci su odlične utvrde ili skloništa i slični su polušpiljama gdje je čovjek zaštićen od
kiše i snijega. Neosvojive utvrde se mogu izgraditi od gotovo neuništivih pocinčanih čeličnih
barijera od limova uzduž autoceste, one se mogu demontirati i poput LEGO kocki spajati u
visoke zidove, krovove ili se iskoristiti čak za mostove. Njih ima na milijune uz autoceste,
najmanje ih je 4 reda,a jedan se komad može bez problema prenjeti od dvije osobe.Potreban je
samo alat za demontažu vijaka i matica. U Njemačkoj je bilo slučajeva gdje je „preko noći“
nestalo nekoliko desetak kilometara tih limova, koji su možda zatim korišteni u već
spomenute svrhe ili prodani kao sekundarna sirovina.

Drugi izvor vrijednog građevinskog materijala su željezne konstrukcije

dalekovoda, i one se mogu iskoristiti kao osmatračnice ili sirovina. Makar žice nisu više pod
naponom, lako mogu ubiti čovjeka! Trenje zraka na nekoliko kilometara žice koja nema
uzemljenje može stvoriti tako snažan napon, zato ih obavezno, prije demontaže i mogućeg
dodira, preko izolacije treba uzemljiti da se napon isprazni u zemlju!

Tračnice i željeznički pragovi su odlični nosači za nosive konstrukcije, a još

prije 100 godina kada nije bilo betona,takvo se željezo uzidalo u plafone građevina.

Već sada valja razmišljati na način kao da je već nastala neka apokalipsa i
gledati svijet iz te perspektive da opazimo dobre prilike i izvore sirovina koje kasnije kada
nećemo biti toliko mobilni ne moramo tek tražiti nego već ćemo znati gdje se nalaze!

Kada zagusti najpametnije bi bilo da se čovjek iz urbane sredine evakuira, a

najbolje bi bilo kad bi se moglo več sada čim više opreme i zaliha iz svog doma prenijeti na
neko sigurno mjesto. Tu je idealan nekakav kombi, njega se može i iznajmiti, ako to ne ide
može se ukrasti,jer svrha opravdava sredstvo, pogotovo kada je vlastiti život u pitanju.
Kombije, pogotovo one bijele imaju razni obrtnici jer su uglavnom sva bijela vozila zbog te

285
„temeljne boje“ mnogo jeftinija. Bijeli kombi je vrlo upadljiv, ali to može biti odlična
kamuflaža ako imamo već spremljenu plavu rotirku, velike crvene naljepnice ili crvenu
brzosušivu boju u sprejevima i kakvu bijelu kutu svoje veličine. Blefirati da smo prva pomoć
ili crveni križ može pomoći i da se prođe bez problema kroz neprijateljske kontrolne točke. A
na sigurnome se lako kombi prefarba maskirnim bojama, ukopa ili prekrije granama pa može
poslužiti još kao sklonište.

Odličan primjer „NADČOVJEKA“ i uzora, daje nam djelo Dashrath Manjihe,

Indijca iz najniže kaste koji je uspio dokazati da je čovjek samo njegovo vlastito djelo, a ne
njegovo bogatstvo, titule ili površne kamoflaže.

Dashrath Manjhi, živio je kao siromašan seljak u malome selu Gahlour u

indijskoj provinciji Bihar. Jednog dana je ranjena njegova žena Falguni Devi. Najbliži doktor
se nalazio u Gayi, udaljen tek 8 km zračne linije od njenog sela ali se između njih nalazilo
brdo koje je trebalo zaobići i putovati čak 70 km oko njega. Na tom dalekome putu je umrla
nesretna žena, i Manjhi se zakleo da se takvo što više ne smije dogoditi!

1959. godine započeo je probijati put kroz brdo da se njegovom selu omogući
lakši pristup bolnici. On i njegovi susjedi su pripadnici niže kaste pa vlastima nije bilo važno
sagraditi im cestu. Tako je Manjhi odlučio taj divovski posao sam odraditi, prodao je svoje
koze kako bi kupio čekić, dlijeto i užad. Mnogi su ga proglasili ludim ekscentrikom, ali on se
nije dao smesti i prkosio je kritikama, uvredama, frustracijama i gladi, da bi 22 godine krotio
planinu. Tako je probio usjek dugačak 110 metara, koji je mjestimice 7,6 m dubok i 9,1 m
širok kroz planinu Gehlour, što je dužina nogometnog igrališta i visina 3 spratova. Taj usjek je
sada cesta kroz koju prolaze mještani 60 sela, pješke, biciklom ili motorom do grada, on je
skratio udaljenost između mjesta Atri i Wazirganj od 75 kilometara na tek jedan kilometar!
Nakon 22 godine rada, od 1960.-1982. Godine je napokon probio put na drugu stranu i vidio
što se nalazi sa druge strane brda.

Uspjeh tog čovjeka je u tome da nije nikada paničario, on nije vidio posao kao
cjelinu, nego male korake koje je jedan za drugim savladao. Strpljenje je najveća vrlina koja
vodi do uspjeha, ona je preduvjet i temelj velikih djela. Samo kada se sanjaju „nemoguća“
djela se ona mogu ostvariti, sve se prvo rađa u svijetu ideja i mašte da bi se zatim
materijaliziralo u ovome svijetu ovisno o jačini želje o ostvarenju.Tajna je u osobnom stavu
prema zadanom zadatku, nisu prepreke krive kada netko odustane nego je to njegov stav, a
tvrdoglavost postane tu vrlina. Jedna određena selektivna sljepoća i gluhost je također
poželjna kako bi se odoljelo kritikama ljudi koji nemaju dugoročne vizije.

Tu valja dodati kako kod nas ima dovoljno drva i vode pa se mogu stijene kao
kod starih Rimljana usitniti. Oko stijena se zapali vatra i one se užarene polijevaju hladnom
vodom da ispucaju u manje komade koje je lakše maknuti. Tako se bez eksploziva i željeznih
maljeva postignu zavidne brzine, pogotovo ako je put u šumi i uz njega teče neki potok.

286
 Dobro je imati neki stari auto za evakuaciju u koji mnogo stane. Tank je uvijek
napunjen barem napol, a u njemu se nalazi alat i najpotrebnija oprema:

Tačke su jako vrijedno pomagalo, ako ništa drugo, onda barem za prijevoz
gljiva kostanjevčica koje se u jeseni u velikim količinama pronađu uz obale naših rijeka:

287
100 km smo prešli pješke 1991. godine u 11 sati!

288
 U jesen lišće pokrije rupe koje su po šumskim putevima izrovali kotači traktora,
a one su pune kišnice, tako da se lako, pogotovo u mraku, iznenada padne u blato sve do
pupka. Jednom mi je čak odrasli njemački ovčar imao probleme izaći iz takve zamke:

Kalničko gorje je samo po sebi jedan ogroman labirint kada šuma prolista, a
nema ništa gore od neprohodne mlade šume koja je prošarana kupinama. Tu se i iskusni ljudi
izgube, a u jesen se iz svih smjerova čuje vikanje izgubljenih kod branja vrganja:

289
 Namjerno dizanje lišća nogama kod hodanja i ostavljanje tragova u nepoznatom
terenu, da se možemo lako vratiti istim putem ili vidimo jesmo li hodali u krug:

Najjednostavniji model drvenih cipela od brezinog drveta. Ovdje se najbolje vidi

koliko se više kod sušenja drvo skuplja u širini nego uzduž godova:

290
 Krplje za hodanje po snijegu i način vezanja za čizme. Izradio sam ih od tvrdog
drveta bagrema, prepleo špagom od konoplje i impregnirao sa pčelinjim voskom i lojem od
koze:

291
 Sa čamcem se po mirnim vodenim tokovima mogu prenijeti velike količine i
težine robe. Problem su samo brane od ljudi ili dabrova preko ili oko kojih treba prenijeti
čamac i prtljagu, često nekoliko stotina metara kroz koprive visine naše glave. Ponegdje je i
drvo palo preko vode ili je vegetacija toliko bujna da je grdi problem probijati se kroz nju:

Osnovno pravilo pak kod spuštanja nizvodno po brzim i plitkim vodama je da se

stalno prebacivamo kako rijeka vijuga,kod lijevog zavoja na desnu stranu rijeke a kod desnog
zavoja na lijevu stranu rijeke gdje je voda dublja i teče brže, inače nas voda baci na sprudove
ili neke nanose gdje nas može priklještiti bočno za prepreke i onda prevrnuti zajedno sa
čamcem:

292
Jedan dobar radni pas,ovdje kod sakupljanja jestivih barskih školjaka kao pratnja zlata vrijedi!

Pseća kola i snažan pas su prije bili uobičajeni za prijevoz lakih tereta:

293
 10. VRIJEME I PRIRODNI CIKLUSI

Prvo trebamo priznati samome sebi kada smo zadnji puta pronašli vremena
pogledati u nebo, ne samo po danu nego i po noći. Prosječni ljudi nemaju ni pojma više o
tome da je sunce u zimi u podne niže nego u ljeti, nije ih briga da mjesec mijenja, u redovitim
ciklusima, svoj oblik koji mi sa zemlje vidimo. A ne znaju niti po sunčanom danu odrediti
strane svijeta. Nama to sada ne treba i za takve „gluposti“ nemamo vremena. Više ne ovisimo
o prirodi, gospodari smo svojih „malih sunca“ (žarulja) koja troše struju, imamo klimauređaje
i zadovoljni smo svojom umjetnom okolinom.

Sve neprirodno nije sigurno niti trajno, a priroda je viječna. Povrat, opet na
staro, otvorio bi nam nepoznate i zaboravljene horizonte. Opet bi smjer vjetra bio bitan, guske
na nebu koje lete prema jugu ili sjeveru, zujanje pčela koje znači da bude lijep dan i tisuću
sitnica po kojima bi si planirali i rasporedili dan.

Naš sadašnji BIORITAM nije normalan. Usklađeni smo na norme koje su za sve
iste ali svaka je osoba jedinstvena, svaki dan u godini je pretvoren u istu dužinu svijetla i
mraka i pokidane su poveznice sa prirodom.

Niti naše spavanje nije usklađeno sa ciklusima godišnjih doba i dužini dana, sve
je stisnuto u nekakve kalupe koji nas čine bolesnima i nesretnima.

PRIRODNI NAČIN SPAVANJA nije ovaj kakvog sada poznajemo, nego se

mijenja konstantno godišnjim ciklusima. Uglavnom bi se pošlo na spavanje kada bi pao mrak
a spavalo u 2 ciklusa, tako da su po zimi noći bile duge do 16 sati i ljudi su već nakon 4 sata
popodne pošli u krevet. Naložila bi se peć i ljudi bi odspavali prvi ciklus od 4-6 sati, zatim bi
se budili da opet stave drva na vatru kako ne bi ugasla i druže se uz svijetlo vatre, svijeće,
uljanice ili lampaša. Prepričali bi dogodovštine, bajke i zajedno učili i uživali u čaroliji noći,
još bi se jednom provjerilo jel sve u redu kod stoke i na kraju bi se stavila drva u vatru da

294
ostane žar do jutra. Zatim bi se pošlo na drugo spavanje i odmaralo opet 4-6 sati sve dok u 8
sati ne bi svanuo novi dan. U ljeti bi se ljudi nako 8-satnog spavanja budili u 4 sata ujutro i
počeli sa poslom koji bi trajao do ručka. Oko podne bi se u ljetnoj žegi sakrili u hladovinu i
onda spavali kojih 2-4 sata da bi onda do mraka dalje nastavili sa poslom. Ponekad kad nije
bilo previše posla, konji su se po ljeti odveli na šumske livade na noćnu ispašu da se doma
uštede trava i sijeno. Onda se u šumi slavilo i ljudi bi se družili, pogotovo ako je bio najvrući
dio ljeta. To je bilo uz rijeke gdje se noću moglo kupati i osvježiti se. Jedno takvo mjesto je
kod Velikog Bukovca CRVENI KAMEN, kojeg se sjećaju samo još najstariji ljudi. Spavanje
je bilo popularno nakon ručka “da hrana bolje sjedne“, tako se bolje iskoristila jer je bio
problem manjak hrane, a ne njen višak kao sada.

Valja spomenuti da je sadašnje ZIMSKO VRIJEME realno vrijeme, makar je

ono po vremenskim zonama usklađeno sa kretanjem sunca koje je kod nas je oko 20 minuta
prije nego je taj puni sat. Korištenje LJETNOG VREMENA nije još staro niti 100 godina, to
je dakle prilično „mlada novotarija“. Najpouzdaniji i točniji sat je naša zemlja i njena
ujednačena rotacija, pa se po njoj rade sunčani satovi koji prikažu na minutu točno vrijeme.
Ostanemo li bez mikročipova sunčani nam je sat najbolja zamjena, pošto su sunčani satovi bili
još uobičajeni u 1. svjetskom ratu. Po njima se daju na primjer baždariti pješćani ili mehanički
satovi, koji se zatim koriste kada je oblačno ili nema sunca. Računanju vremena uvelike
pripomognu građevine koje strogo prate smjer sjever-jug, što je bilo uobičajeno u starom
Rimu. Zato je ljudima, kao sat, bio dovoljan privjesak koji je na sebi imao ugravirane kuteve
u razmacima od 15 stupnjeva koji su označavali putanje sunca kod svakog punog sata, samo
su time trebali usporediti sjenu sunca sa sjenom neke građevine i znali bi koliko je sati.
Zanimljivo je kako su u ta vremana pozvani ljudi mogli sa sobom dovesti i „svoju sjenu“,što
znači još jednog prijatelja u pratnji!

NOĆNO RAČUNANJE VREMENA se najlakše ostvari kada se označi put

sunca po danu na čvrstoj podlozi i zatim uspoređuju sjene sunca i punog mjeseca, jer samo
pun mjesec prati kretanje sunca u razmaku od 12 sati. Tu na našoj sjevernoj polutci imamo
sreću da vidimo polarnu zvijezdu koja je iznad sjevera kao na jednoj osovini koja vodi od
južnog do sjevernog pola i dalje u nebo, na kojoj se kugla zemaljska vrti oko svoje osi. Tako
da je zvijezda Sjevernjača sve viša iznad naše glave kad idemo prema sjeveru, a sve niža
idemo li prema ekvatoru. VELIKI MEDVJED ili VELIKA KOLA se okreću suprotno kazaljci
na satu oko polarne zvijezde. Jedan krug naprave za jedan dan i 4 sekunde. Te 4 sekunde su u
godini jedan pun okretaj, pa nam to znanje pomoću pozicije velikog medvjeda oko
Sjevernjače i kut prema horizontu noćnog neba omogućava odrediti vrijeme i datum. To je
princip rada NOCTURNE. Ona je korištena inače i u križarskim ratovima prije 1 000 godina
da našim vitezovima omogući točnu podjelu noćne straže na zidinama Jeruzalema.

Kod nas je 46. stupanj geografske širine, pa je Sjevernjača vidljiva na 46.

stupnju kada gledamo prema sjeveru i izmjerimo stupnjeve od horizonta. Kada želimo
odrediti vrijeme pomoću nocturne horizont može biti vrlo varljiv ako pred sobom imamo
teren gdje idu polja, ceste i ravne crte, koso a ne vodoravno od našeg kuta gledanja. Tu može

295
pomoći visak sa popriječnim štapom, čiji krajevi moraju imati isti razmak do našeg oka, inače
dolazi također do optičke varke.

Sunce kod LJETNOG SOLSICIJA 21.lipnja, kod nas izlazi oko 4 sata ujutro na
sjeveroistoku, u podne je na visini od 68 stupnjeva i zalazi u 8 sati navečer gotovo na
sjeverozapadu. Kod PROLJETNOG 20.ožuljka i JESENSKOG EKVINOCIJA 23.rujna sunce
izlazi u 6 sati ujutro na istoku, u podne kada je na najvišoj točki je na 44 stupnjeva iznad
horizonta i zalazi na zapadu oko 6 sati navečer. Najmanje sunca i svijetla imamo na ZIMSKI
SOLSICIJ 22.prosinca, kada sunce izlazi gotovo na jugoistoku, u podne je na tek 20 stupnjeva
i zalazi već u 4 sata popodne na jugozapadu. Znanje o tim putanjama i da se sjena svaki sat
pomakne za oko 15 stupnja su osnove razumijevanja tih ciklusa koji određuju naš život i
bioritam kroz godinu, a ujedno nam pružaju mogućnost da stvorimo podjelu vremena i znamo
ga odrediti, tj. izraditi satove.

Smatram da je sadašnja podjela godine neprirodna i zbunjujuća. Idealno bi bilo

računati godinu sa početkom vegetacije u proljeće, tj. proljetnim ekvinocijem i završiti je sa
zimom. Tako da godina postane živo biće i mi se lakše upoznajemo sa prirodom oko nas. To
nam je urođeno i mala djeca uvijek misle da je kod sadašnje Nove godine gotova zima i ne
shvaćaju da tek počinje i da će trajati još 3 mjeseca. Godinu valja onda podijeliti kao do sada
na 4 godišnja doba sa po 3 mjeseca, prva 2 mjeseca bi imala 4 tjedna, a 3. mjesec po 5 tjedana
i zadnji tjedan bio bi poseban,priprema, doček i slavlje novog godišnjeg doba. Krajem svake
godine bi se dodao još jedan dan da se dobije dosadašnjih 365 dana i svake 4. godine kao i
sada dodao još jedan. Takvim računanjem godine ne bi ništa izgubili nego samo doveli u red
sadašnji pobrkani Gregorijanski kalendar koji koristimo tek nekih 500 godina, a zamjenio je
Julianski kalendar koji se koristio prije njega cijelih 1 500 godina. Kalendar u skladu sa
prirodom bi učvrstio našu vezu sa zemljom koja je temelj našeg postojanja i više se ne bi
fokusirali na cikluse koji su neprirodni.

Za stare Europljane vrijeme je bilo poput sakralnog kotača sa 8 žbica. Njih 4 je

predstavljalo početke i krajeve godišnjih doba, a drugih 4 sredine godišnjih doba kada su im
karakteristike najizraženije i najsnažnije. Svaka ta žbica je kod Kelta, Germana i Slavena
imala njoj posvećen blagdan koji se slavio u ljetnom i zimskom solsticiju, proljetnom i
jesenjem ekvinociju i između njih. Mističan je to kalendar još iz doba megalita, kojeg su
preuzeli keltski stočari kada su se u Europi naselili i pomiješali sa prastanovnicima
kontinenta. Kotač je u mitologiji kolovrat božice, majke prirode, koja na njemu vrti konce koji
su sudbine nas ljudi, bogova, životinja i svega živog na ovoj zemlji. Konci su sfrkani iz niti
koje su naše želje, djela i snovi, a plete se u platno koja je naša stvarnost, tako da je ono što
sada, jučer i sutra doživljavamo po starom vjerovanju pletivo same majke zemlje.

Seoba gusaka sa juga na sjever i sa sjevera na jug označavala je prag između

toplog i svjetlog ljeta i hladne i mračne zime. A to se poklapa sa keltskim SAMHAIN „Svi
sveci-dan mrtvih“ i BELTANE na 1. maj. Inače je keltska godina imala 4 kardinalnih točaka
koje su bile zimski i ljetni solsticij i proljetni i jesenski ekvinocij. Tako kozmički križ

296
označava glavne blagdane koji su početak i kraj po jednog godišnjeg doba. Keltski mjesec je
imao „2 tjedna“ od po 14 dana. Prvi tjedan je počeo sa tamnim mladim mjesecom i prelazio u
pun mjesec, a drugi je tjedan trajao od punog mjeseca do njegovog nestanka. Takvo računanje
vremena se koristi još sada u Indiji kod Hinduista.

Vrijeme proljetnog ekvinocija je Keltima bilo vrijeme posta, a za jesenski

ekvinocij su imali bogate gozbe, onda kad bi se vatra koja čini inače dan dužim ugasla i bijeli
pepeo ohladio, to je njima bio znak da uskoro dolazi snijeg. Sve je kod njih imalo svoj
antipol. Tako je Beltaine početkom svibnja bio suprotan blagdanu mrtvih Samhainu ne samo
što je između njih pola godine nego i po načinu slavlja. U svibnju su ljudi izlazili u prirodu,
popeli se na neki brežuljak i tu pozdravljali sunce, u opuštenosti i ekstazi su slavili u prirodi.
A početkom studenog se ostalo najbolje u kući i zatvorilo vrata, proricala se budućnost i
sudbina sa jabukama i orasima, u svibnju se stoka otjerala van a u studenome zatvorila. U
svibnju se rađao novi život, a u studenome klala stoka. U svibnju se nije poklanjala vatra niti
voda, a kamoli hrana, a u studenomu se velikodušno i obilno djelilo, pogotovo mrtvima se
stavljala hrana i piće na grobove. U svibnju se slavio život i ljubav, a u studenome kada se
gasi životna snaga izbjegavali su i ljudi spolno općiti da im se ne rađaju slaba i debilna djeca.

„APOKALYPSO“

Još prije 14 godina izmislio sam SAT, KOMPAS i KALENDAR koji radi
pomoću sunca, a toliko je malen da se može nositi kao privjesak oko vrata. U pogonskoj
bravariji zatvora u Lepoglavi izradio sam od otpada prototip od nehrđajučeg čelika, na kojem
su zatim u praksi testirane moje teorije i ideje. Ispalo je da sam napravio takozvani
„BAUERNRING“ koji je već odavno korišten ali taj je imao pomični prsten koji je riješio
moje probleme oko skale sa oznakama za svaki pun sat. Tek kada sam 2011. pokupovao sve
dostupne replike raznih sunčanih i noćnih satova, uspio sam sve usavršiti, izraditi najbolji
mogući dizajn, spojiti sve u jednu cjelinu i izraditi do 21.12.2012. g. prvi prototip imenom
„APOKALYPSO“. Rađen je tehnikama koje bi bile dostupne u jednoj postapokaliptičnoj
zajednici i predstavlja Stonehenge u džepnom formatu.

Sat mora visjeti na lancu koji je iskovan od inox elektroda raznih promjera i
predstavlja dane jednog godišnjeg doba. Kada se smiri, treba ga okrenuti prema suncu da kroz
fiksnu rupu može ući sunčeva zraka,ona padne na skalu unutrašnjeg kruga koji označava
dane u godini. Kada u podne sunce bude na najvišoj točki, sunčeva zraka padne na markaciju
dana koji je u godini. Sada znamo po tome baždariti klizni prsten sa drugom rupom kroz koju
padne sunčeva zraka na suprotnu unutarnju skalu i tu nam pokaže koliko je sati. To je princip
rada Bauernringa koji je inače baždaren na Njemačku,a ona je do 8 stupnjeva sjevernija od
nas. Zato te replike kod nas ne pokazuju točno vrijeme, ali pošto su takvi satovi rađeni
regionalno i ljudi nisu mnogo i daleko putovali, bilo je bitno da su točni samo u radijusu od
pedesetak kilometara (svaki stupanj u širini zemlje je udaljen od drugog 111 km ili 60

297
nautičkih milja). Kada znamo koliko je sati i koji je dan u godini, sat se polegne na ravnu
površinu tako da sunčani kompas bude na vrhu a nocturna dolje. Na unutarnjoj skali se vidi
kako sunce putuje od istoka prema zapadu i svaki sat prođe sjena 15 stupnjeva. Kompas ima u
tim razmacima izbušene rupe u koje se mogu staviti slamčice trave da se tako dobije sjena
zbog točnijeg određivanja vremena. Ili da se tako lakše odredi neki smjer kretanja, sve se
može po danu prenijeti na nekoj uzvisini na zemlju pomoću tankih ravnih prutića i tako
nastanu novi sunčani satovi. Njima se baždare gradnje ili određuju za druge svrhe smjerovi jer
je kompas ujedno i kutomjer. U noći se sat opet objesi na lanac i gleda sa druge strane.
Unutarnja kazaljka okrene se na dan u godini u kojem se nalazimo, zatim se vanjska kazaljka
okrene u onaj položaj ili kut koji zauzima veliki medvjed prema polarnoj zvijezdi i horizontu.
Tu nam vrh pokazuje koliko je sati i koliko dugo će zvijezde biti vidljive, makar imamo sreću
da nam je polarna zvijezda vidljiva na kutu od 46 stupnjeva. Može se dogoditi da ne možemo
prepoznati velikog medvjeda jer mu je rep iza horizonta, pogotovo ako horizont zaklanja neka
šuma ili ga osvjetljava svijetlo nekog naselja u daljini.

Tu trebam pohvaliti naše sadašnje vrijeme, koje mi je omogućilo da preko

interneta saberem toliko korisnih informacija ne samo da usavršim apokalypso nego da i
napišem ovu knjigu. Sjetih se riječi DALAI LAME koji je rekao da nije ovo današnje vrijeme
toliko lošije od prijašnjeg, nego je sada samo naš horizont veći pa više tih loših stvari
opažamo. Kako je svijet poput starog podruma, prije je ušlo manje svijetla u njega pa smo
mogli malo toga opaziti, a sada je sav osvijetljen i opazimo svaku paučinu i svu prašinu koja
se nakupila. Svijetlo su informacije koje su nam sada dostupne, a njima smo ujedno toliko
bombardirani i zasipani da nas to gotovo uguši, a da dezinformacije niti ne spominjem.

Činjenica je da se uvijek hvale „stara dobra vremena“, ali ujedno zaboravljamo

koliko je teži prije bio život jer nismo svjesni našeg sadašnjeg blagostanja,pošto nam je
svakodnevna uobičajenost. Pravimo se kao da prije nije bilo kriza, ratova i nestašice ili
siromaštva i ne znamo cijeniti ovaj lagodan život. A još su živi ljudi koji su kao djeca radili
kod bogatih seljaka cijeli dan za gablec i dnevnicu od jednog štubleka mlijeka, što je jedna
litra i protuvrijednost od nekih 5 kuna, dok su na posao morali čak satima pješačiti!

Druga stvar koja nije realna je omalovažavanje naših predaka. Čim dalje bi se
išlo natrag u povijesti, tim bi klasična nauka smatrala ljude glupljima, nesposobnijima i
ograničenima. Prikazati krapinskog pračovjeka polunijemim i glupim je općeprihvaćeno
mišljenje. Ali činjenica je da su ljudi uvijek učinili iz onog što su imali na raspolaganju ono
najbolje moguće, jer je jedino to bila garancija opstanka. Kad su mogućnosti bile skromnije
uspjeli su preživjeti samo najsposobniji ljudi. Zato stalno valja imati na umu da su naši preci
bili u svemu bolji od nas a ne lošiji! Mi sada imamo ugodniji i laganiji život, ne moramo se
toliko truditi pa mogu opstati i oni koji to prije nikako ne bi.

Krivo je i vjerovati da je osobna sreća, veselje i zadovoljstvo povezano sa

tehnikom i industrijskim napredkom. Stvarnost je zapravo suprotna, jer čim je čovjek
„primitivniji“ on je doista sretniji.

298
299
 Ne smijemo zaboraviti kako mnogi izvori spominju stvaran razlog nestanka
Atlantide. Njeni stanovnici su pali pod utjecaj egoističnog materijalizma i toliko ga proveli u
djelo da su stvorili pakao na zemlji. Njihovi neodgovorni znanstvenici kojima više ništa nije
bilo sveto osim dobiti, poigravali su se prirodom i naprednim tehnologijama sve dok nije
došlo do katastrofalnih zemljotresa i poplava koje su izbrisale tu legendarnu civilizaciju sa
lica zemlje.

Ovo sve je zvučalo prije nekoliko godina kao neka znanstvena fantastika, sve
dok nije internet omogućio nama običnim smrtnicima uvid u stvarna dostignuća naše
civilizacije koja sve više sliči na drevnu Atlantidu i kao ona srlja svojom vlastitom krivnjom u
propast!

MANIPULACIJA VREMENOM I TLOM KAO ORUŽJE postoji od

pamtivijeka, sve od otimačine šamana koji su u neprijateljskim plemenima bili uspješni kod
prizivanja kiše, ili oduvijek korištenom taktikom „spaljene zemlje“, pa do rimskog
uništavanja Kartage 146. prije Krista koji je nakon dvogodišnje opsade u 17 dana i noći
izgorio do temelja. Nakon što se vatra ugasila Rimljani su grad razorili te su čak izrekli
formule bogovima smrti i obasipali ga soli tako da tamo više nikada nitko ne bi mogao živjeti.

Timurlenk (Timur Šepavi, koji je kao dječak ranjen strijelom kada je krao ovce)
1336.– 1405. godine je bio mongolski osvajač i tvorac ogromnog Azijskog carstva. Timurlenk
je bio istaknuti vojskovođa. Upamćen je po okrutnostima koja su nadmašila priče o
okrutnostima njegovog uzora Džingis-kana. Uzima se da je Timurlenk u osvajanjima pogubio
na stotine tisuća ljudi, a tvrdi se i da je uživao nanoseći patnju ljudima. Navodno je posebno
zadovoljstvo za njega bilo podizanje kula od glava njegovih žrtava. On je imao i naviku da
gradove koje je osvojio silom, jer se nisu htjeli predati, pretvori u pustinje. Nije štedio
sredstva da velika plodna područja oko grada uništi soljenjem, a sol je svojim karavanama
dopremio iz dalekih krajeva samo da demonstrira vlastitu moć i okrutnost koja bi zastrašila
ostale zemlje kako mu nebi pružale otpor i pokorile se.

Sve to sada dobije na logici kada nam je dostupna visoka tehnologija, jer samo
su nam se mogućnosti proširile ali mi smo, svojim djelima, ostali isti. Nakon Teslinih otkrića i
krađe njegovih nacrta od strane raznih tajnih službi velikih sila, izrađen je po principu „zraka
smrti“ HAARP program. Mnogi ne znaju da se tu radi o oružju za strateško uništenje
pojedinih prirodnih osnova, resursa i ucjenjivanje određenih država. Prvo odu predstavnici
velikih sila u vlade manjih država koje žele opljačkati i prijete im ako ne pristanu na predaju
da im se HAARP-om pošalju suše ili poplave. Ovo sad zvuči već kao prijetnja Mojsije
Faraonu, a moramo znati kako je „židovski kovčeg saveza“ bio također naprava koja je mogla
stvarati katastrofe. Po službenoj predaji je kovčeg nošen u sedmodnevnoj procesiji oko zidina
neprijateljskog Jerihona, zatim su 7 svećenika trubila u ovnove rogove i debeli zidovi su se
srušili! I Tesla je dokazao kako su zvuk i vibracije u određenoj frekvenciji sposobni da
raskole planetu kao jabuku, a on sam je vibratorom težine jedne kile uspio gotovo srušiti
neboder. Tesla nas je i učio, želimo li proniknuti tajne univerzuma neka se pozabavimo

300
energijom, frekvencijom i vibracijom. Ono što nazivamo materijom je po Albertu Einsteinu u
stvari energija, čija vibracija je snižena kako bi bila opaziva osjetilima, materija po njemu ne
postoji. Godine 1939. nacistički ministar propagande Joseph Goebbels odredio je 440 Hz kao
standard za ugađanje tonova. To je učinjeno zato da bi ljudi mislili i osjećali na određeni
način te kako bi bili zatočenici određenog stanja svijesti. Zanimljivo, odete li izvan grada, u
prirodu, osjećate se kao preporođeni, a nijanse boja, pjev ptica, kreket žaba, žubor vode imaju
smirujuć učinak na um. Ti zvukovi se sastoje također od vibracijske frekvencije koja se mjeri
Hercima (Hz). Svi ti prirodni harmonici vibriraju na 432 Hz, što je i prirodna frekvencija
univerzuma.

Mnoge religije koriste tonove na 432 Hz u svojim napjevima, a i šamani u

Amazoni tijekom iscjeljujućih ceremonija s ayahuascom. Čak je i tibetanska zvučna zdjela
ugođena na 432 Hz, kao i mnogi drugi drevni instrumenti koji su podešeni na ovu prirodnu
vibracijsku frekvenciju. Zamislite sada da je cjelokupno stanovništvo Zemlje, i ne znajući,
'ugođeno' na drukčiju, neprirodnu frekvenciju od 440 Hz, kao što i jest. Ako vibriranje u
skladu s univerzumom može ponuditi toliko pozitivnih stvari, bi li desinkronizacija od našeg
izvora mogla imati jednako snažne negativne učinke?

Začudo, 1950. američke vlasti su odredile ISO standard prema kojemu sva
glazbena oprema, te glazba na TV-u i radiju mora biti emitirana na 440 Hz. Po nekim
teorijama, Rockefellerova zaklada započela je taj rat protiv čovjekove svijesti nametanjem
standarda ugađanja tonova na A=440 Hz. (U SAD-u takva frekvencija je predlagana još 1936.
godine) Glazba na frekvenciji od 440 Hz kolidira s čovjekovim energetskim centrima tj.
čakrama, od srca do podnožja kralježnice, a stimulirane su čakre iznad srca. Prema nekim
teorijama, takva vibracija stimulira ego i funkcije lijeve polovice mozga, potiskujući emocije
srca, intuiciju i kreativno nadahnuće.

„Preko ove neprirodne, standardne frekvencije ugađanja tonova (440 Hz),

lišene simetrije svetih vibracija, objavljen je rat podsvjesnom umu zapadnjaka.“
- L. C. Vincent

„Ako želite saznati da li se carstvom dobro vlada, je li društvo moralno ili nije,
odgovor će vam dati kvaliteta njegove glazbe.“ – Konfucije

Sadašnje ugađanje glazbe na 440 Hz nije u harmoniji ni na kojoj razini s

kozmičkim kretanjem, ritmom ili prirodnom vibracijom. Mozart i Verdi bazirali su svoju
glazbu na prirodnoj vibraciji, a ugađanje na 432 Hz je nazvano „Verdijevim ugađanjem”.
Većina zapadne glazbe, uključujući popularnu new age glazbu, još uvijek je ugođena na
neprirodnih 440 Hz. Vladari iz sjene uspješno snižavaju vibracije ne samo mlade generacije
301
nego i svih nas. Te destruktivne frekvencije usmjeruju misli prema iskrivljenosti, neskladu i
nejedinstvu.

Evo još nekoliko intrigantnih podataka u vezi frekvencije od 432 Hz: Ona je
usklađena s astronomskim računanjem precesije ekvinocija: 432 x 60 = 25920.

Stradivarijeva violina, najprecizniji instrument ikada izrađen ljudskom rukom,

ugođena je na 432 Hz.

Broj 432 nalazimo na bezbroj drevnih svetih mjesta, a broj kipova u

Borobuduru, najvećem budističkom hramu na svijetu, 'hramu bezbrojnih Buda' iznosi 432.
Kada se napravi korekcija na 432 Hz druge note cijele oktave očituju mnoštvo drevnih svetih
brojeva koji su zapanjujuće povezani s astronomijom, svetom geometrijom, točnom
geografskom širinom i dužinom piramida i drugih svetih mjesta, zatim s Biblijom i ostalim
misterioznim literarnim djelima, poput Bhagavad-gite.

Sve to daje nam dojam kako se nalazimo, putem medija, u nekom stanju polusna
ili trasu, ukinuti čistog uma. Tako i ne opažamo kako je naše nekoć plavo nebo postalo sve
tmurnije i sivo, ismijavamo ljude koji nas upozoravaju na klimatski inženjering i Chemtrails
na nebu, sve to običnom čovjeku zvuči kao nemoguće jer nije upoznat sa stvarnim
mogućnostima koje su nam dostupne preko našeg tehnološkog napretka koji nije ništa drugo
nego Pandorina kutija koju smo poput male znatiželjne djece otvorili ne znajući kakve smo
posljedice time pokrenuli. Činjenica je kako je još 1950. godine u Americi stanoviti gospodin
Krieg nudio farmerima svoje usluge da im pomoću svojih strojeva stvara kišu. Njegov projekt
je bio toliko djelotvoran da je uskoro imao pod ugovorom veći komad poljoprivredne zemlje
od današnje Francuske!

Postoji dokument „Carbon dust“ (ugljena prašina) „Weather modification by

carbon dust“ -mijenjanje vremena pomoću ugljene prašine, što je jedna od varijacija
Chemtrailova koji imaju različite namjene, ali je po cijelom svijetu dokazano kako oni
smanjuju vidljivost i prolaz UV-zraka kroz našu atmosferu. Prije je vidljivost bila mnogo
bolja i brda u daljini smo vidjeli puno bistrije. Tamo gdje je vidljivost manja ima više smrtnih
slučajeva od raznih bolesti. Kada se prisjetimo da posao oko chemtrailova prelazi u ruke
privatnih kompanija a farmaindustrija živi od bolesnih ljudi, mnogo toga dobije smisla...

Bijeli Chemtrailovi imaju u sebi mnogo toksičnih sastojaka, a barij i aluminij na

nebu mogu stvoriti nešto poput filmskog platna, slično kao u 2. svjetskom ratu kada su
engleski bombarderi iznad Njemačke bacali trakice aluminija. One su, nošene vjetrom, padale
polako sa velikih visina prema dolje i zavaravale njemačke radare da je to velika armada
aviona. Dodamo li onda još modernu 7 D tehnologiju, manipulatori imaju mogućnosti bez
granica da nas uvjere u sve što žele, pa čak i invaziju vanzemaljaca, što je bilo prikazano kao
„stup od vatre“ u filmu Planeta majmuna! Moderne kompjuterske igrice, gdje se dobije dojam
kao da se doista nalazimo u toj igri, uništavaju dodatno našu percepciju stvarnosti i okoline.
Tako da su već odavno, kada još i nije bilo toliko sofisticiranih igrica, igrači završavali po
302
psihijatrijama jer više nisu zanali razlikovati stvarnost od igrice, a takvih je sve više koliko
znanost i tehnologija napreduje i postaje dostupnija širim masama.

Oružja za kontroliranje uma „Mind control weapon“, već odavno postoje i dio
su HAARP programa. U tome su Rusi prvo prednjačili nad Amerikancima i jedna drugu
stranu u Hladnome ratu. U Černobilu je stajala jedna takva antena, kod eksperimentiranja
novim oružjem zvanim „RUSKI DJETLIĆ“ , došlo je do nesreće od udara povratnog impulsa
koji je rastalio radioaktivno skladište, a to se zatim zataškalo navodnom nesrećom u atomskoj
centrali koja je inače imala funkciju da oružje opskrbi energijom.

Još 1900. godine, Tesla je obećao američkoj vladi „ZRAKE SMRTI“, kojima se,
sa neba, može srušiti svaki avion. Njega se smatra i „krivcem“ za nerazjašnjenu Tungunsku
eksploziju 1908. godine u Sibiru, gdje se pretpostavlja da je asteroid pao i izgorio iznad tog
područja jer ne postoji nikakav vidljiv krater u epicentru.

Događaj se odigrao oko 7:14 sati ujutro po mjesnom vremenu dana 30. lipnja
1908. (ili 17. lipnja po Julijanskom kalendaru, koji se koristio u to vrijeme). Procjene o
oslobođenoj energiji tijekom eksplozije sežu od 5 megatona pa čak i do 30 megatona, iako je
10-15 tona najvjerojatnija stvarna jačina eksplozije - otprilike jednako termonuklearnoj
eksploziji Castle Bravo aktiviranoj u veljači 1954., ili, oko 1 000 puta snažnije od atomskog
bombardiranja Hirošime i Nagasakija, te oko trećine snage Car bombe, najjačeg nuklearnog
oružja ikada detoniranog. Većina očevidaca svjedoči o jednoj eksploziji, no neki i o više njih.
Prilikom eksplozije, stabla u krugu od 30 kilometara su uništena i spaljena, te svinuta, a
prozori i vrata u 65 km udaljenom mjestu su popucali. Procjenjuje se da je događaj obuhvatio
područje površine od 2 000 km2 i uništio 60 milijuna stabala. Čak su i putnici Transsibirske
pruge, udaljene oko 600 km, svjedočili o potresima i svjetlima na nebu. Eksploziju su
registrirale seizmološke stanice diljem Euroazije. U nekim mjestima podrhtavanje tla je bilo
jednako snažno kao potres jačine 5.0 na Richterovoj ljestvici. Također se kao nuspojava
pojavila fluktuacija u atmosferskom tlaku koja je bila dovoljno jaka da se uočila u Velikoj
Britaniji. Tijekom sljedećih dana, noćno nebo u Aziji i Europi je bilo tako osvijetljeno da su
ljudi u Londonu mogli čitati novine po tom svjetlu.

Već godinu dana ranije, Tesla je proučavao to područje preko karata koje je
posudio u knjižnici, a u proljeće 1908. su se u ezoterijskim krugovima kao na primjer u
tajnom engleskom društvu „Zlatna Zora“ množila upozorenja raznih medija o neposrednoj
globalnoj katastrofi za koju se nije znalo gdje i kada će se pojaviti. Predznaci kao čudna
svjetla na sjevernoj polutci pojavili su se zajedno sa uništenjem ozonskog omotača u travnju.
Novine su pisale o svijetlećim užarenim kuglama, dugama bez kiše, Europom kruže razni
proroci koji predviđaju bliski kraj svijeta. Među sektama raste broj samoubojstava i ritualno
žrtvovanje ljudi, a sve prestaje odmah nakon strašne eksplozije koja je imala svoj centar iznad
drevnog poleovulkana.

303
 Ali se čini kako je genijalni inžinjer i vidoviti mistik Tesla mnogo prije
europskih ezoterika i sibirskih šamana znao mjesto i vrijeme, a imao je misiju koju je na kraju
i uspješno obavio. Tesla je već onda zadivio svijet sa svojim pokusima, pomoću rezonancije i
malog uređaja kojeg je mogao staviti u džep kaputa pokrenuo je u NewYorku zemljotres kod
kojeg su zgrade počele pucati po šavovima. Zatim je izjavio da primjenom principa rezonance
može za nekoliko tjedana u zemljinoj kori izazvati takve oscilacije, da će ona rasti i padati na
stotine funti, izbacujući rijeke iz korita. U isto vrijeme je dokazivao kako može prenositi
ogromne energije bez provodnika na velike udaljenosti. Patent za takav predajnik je dobio ne
samo u SAD-u gdje je živio i radio nego i u Rusiji.

Postoji pojam „noosfera“ (noos-razum) ruskog znanstvenika Vernadskog.

Mnogi naučnici vjeruju da su živa bića u stanju dobiti informacije o predstojećim događajima
iz informacijskog polja Univerzuma. Za većinu je to intuitivna slutnja, a tek samo za malo
njih konkretno znanje. Tko zna možda je to prvi puta da je sin čovječji spasio majčicu zemlju
ili je eksplozija bila samo nesreća kod globalnog eksperimenta, ali je vjerojatnije kako je
zemlja stvorila i djelovala preko njega kao svog organa ili čelije. Očigledno je na velikim
visinama pogođeno tijelo iz svemira veličine nogometnog igrališta i došlo je do visinske
eksplozije koja je zemlju spasila od ogromnijeg razaranja i masovnog umiranja flore i faune.
Jer bi prašina od udara u zemlju nekoliko godina zamračila nebo što bi bilo jednako katastrofi
od koje su izumrli dinosauri. Tu se pojavila teorija po kojoj se zemlja, od svemirskog
agresora, sama obranila. Drevni narodi su bili uvjereni da je naša planeta živo biće.
Paradoksalno i mnogi suvremeni naučenjaci kažu isto: Zemlja, kao i cijeli univerzum, je živi
organizam!

Zanimljivo je kako su svi sibirski šamani naredili ljudima da prije katastrofe

napuste to područje, a 3 dana prije katastrofe su se spasile sve ribe i ptice iz tih krajeva. A i
nastao je „plameni mač“, svijetleći stup širine 10 km i dužine 80 km koji je kao samo čekao
da svojim zrakama uništi prijetnju iz svemira.

Vratimo se natrag na Černobil 1986. godine i strašne nesreće, kada je pri jednom
povratnom udaru ruske HAARP antene, jak impuls kojeg su poslali zračenjem u nebo
odletjela u zrak njihova vlastita atomska deponija. Tako su veliki dijelovi Rusije ozračeni i
ljudi su brzo preseljeni da se minimalizira ogromna šteta, a kada je radioaktivan oblak prošao
kroz naše krajeve i u Hrvatskoj su se rađala deformirana djeca bez pojedinih udova. U to
vrijeme hladnog rata su se obadvije strane potajno napadale, Rusi su pokušavali stvarati
zemljotrese u naseljenim područjima kao u Los Angelesu i okolici, svašta se radilo samo da se
neprijateljskim zemljama naškodi. Tako su 1960. Rusi ozračili američku ambasadu u Moskvi.
To je išlo tako daleko da je osoblje ambasade imalo krvave noseve, i krv im tekla iz ušiju.
Nepravedno je optužiti samo jednu stranu, ali su uglavnom nakon raspada Sovjetskog saveza
procurile samo tajne informacije sa njihove strane, dok su one druge američke još uvijek
tajne.

304
 Normalna priča koju smo čuli o Černobilu nije točna. Tamošnje antene
dimenzija 150 puta 600 m postavljene u krugu od 35 kilometara, su bile protuteža
američkome programu „Star wars – Ratovi zvijezda“. Za njihovo napajanje je bilo potrebno
čak 16 atomskih centrala, a drugo slično postrojenje je bio Tesla-Howitzer koji je srušio
tajanstveni američki špijunski zrakoplov U-2. Činjenica je, da već desetljećima, i dalje bijesni
rat iznad naših glava koji nije završio raspadom Varšavskog pakta.

U-2 je javnosti postao poznat 1. svibnja 1960. kada je pilot Francis Gary Powers
oboren u svom U-2 dok je prelijetao SSSR. Kasnije je taj događaj postao poznat kao U-2
kriza. Rusi su već onda, prije više od 50 godina, mogli na nebu stvarati energetska polja u
kojima bi se svaka neprijateljska raketa sama uništila, bilo je onemogućeno njeno polijetanje
ili bi već u podzemnim silosima uništili rakete. Cijelo atomsko zastrašivanje je u stvarnosti
samo šala. Hrušćov je tako 1960. godine objavio, da ima elektromagnetsko-frenkvencijsko
oružje strašnije od atomskog koje ne ispušta štetno zračenje, a može postaviti energetski
zaštitni štit iznad cijelog regiona.

Europski parlament je objavio i ujedno priznao na jednoj od svojih nedavnih

sjednica: “HAARP je upotrebljiv za razne potrebe; kroz manipulaciju električnih svojstava
atmosfere daju se kontrolirati razne vrste snaga. Ukoliko se to upotrijebi kao oružje,
posljedice mogu za neprijatelja biti fatalne. HAARP-om se jedno određeno područje može
milijunima puta više napuniti energijom, nego bilo kojim drugim konvencionalnim izvorom
energije. Postrojenje je namijenjeno za manipulaciju globalnih vremenskih prilika, ali se može
ugroziti jonosfera, mogu se pojaviti velike rupe, i do sada je došlo do više nesreća. SAD je
tako u nekim pokusima otpuhao našu atmosferu i stvorio ozonske rupe. To su posljedice od
tih nesreća kod atomskih i elektromagnetskih pokusa u stratosferi, koje nisu samo pridonijele
kontaminaciji svakodnevnice, nego i raskidanju Van Alenovog omotača, znači omotača oko
naše zemlje, koji našu zemlju štiti od svemirskih zračenja, kao ljuska jajeta i kada oko toga
manipuliramo, to je izuzetno opasno za čitav živi svijet na zemlji. Dio toga sada žanjemo, jer
su to posljedice tih ludih eksperimenata koje samovoljno provode velike sile. “Beardon kaže
da 8 zemalja posjeduje takvu tehnologiju, od čega bi Amerikanci i Rusi trebali imati najjača
postrojenja. Ali Kinezi i Indijci, i druge države bi to mogle imati. Rusi i Amerikanci su prvi
preuzeli njemačke tehničare, a to nije bio samo Werner von Braun. Usput je Werner, jednom,
jednoj svojoj kolegici rekao da je sve to gore,ono što je bilo planirano još za vrijeme Hitlerove
Njemačke. To znači, ove svemirske stanice koje danas tamo gore kruže su već Njemci imali
na umu. On je još tada imao ideju da se od tamo vani oružjem sa zrakama može vladati
područjem ispod sebe. To nije ništa novo!

Ono što se gore događa je 90 % strogo povjerljiva vojna tajna, destruktivno i

uništavajuće. Ali nemamo samo takva postrojenja gore, postoji više njih i na zemlji, između
ostalog i „EISCAT“ u Norveškoj. Inače su Amerikanci još u Panamskom ratu 1989. godine
koristili ubojite zrake kao oružje, što inače nema veze sa HAARP-om, jer su to bili mali
neovisni uređaji koji su tada korišteni u ratu. Ne samo tamo, nego i u Kosovu su sa time radili,
i naravno konstantno u Iraku koristili. Postoje filmska izvješća gdje liječnici izvještavaju kako

305
su našli ljude sa apsolutno nezamislivim povredama, skinutim rukama, nogama i ... pa eto,
veoma ružno! Nikakva zrna, šrapneli, ništa, dakle ljudi koji su od oružja sa zrakama filetirani.
To je Izrael isto već upotrijebio, pa je tabu tema o kojoj se u medijima ne smije pričati,jer su
svi mediji u rukama Židova.

Naredni efekt uključenja HAARP postrojenja bio je takozvani „Taos hum“

(misteriozni šum) čudan zvuk, duboko zujanje koje je izluđivalo stotine ljudi jer su to veoma
nisko-frekventni valovi koji se tamo odašilju. Djelovanja na čovjeka su takva; naš ljudski
organizam je baždaren na frenkvenciju zemlje, naši ukupni životni sistemi „kucaju“ isto tako
jer su usklađeni. Kada vojni uređaji počnu emitirati svoju frenkvenciju koja je niža,
postanemo umorni, a može se toliko sniziti da se ljudi uspavaju. U suprotnome pak ako se
povisi za jednu skalu od normalne postanemo grozničavi i nervozni, pa se tako mogu stvarati
agresije i može se neopaženo manipulirati čitavim dijelovima ili grupama stanovništva ili
kvartovima grada. Premijerka Thatcher je ovakvo nešto upotrijebila protiv radničkih naselja
1985. godine kada su se očekivali nemiri rudara koji su frekvencijskom manipulacijom
učinjeni tromima.

Ovo nije nikakva naučna fantastika. U časopisu Der Spiegel je prije nekoliko
godina objavljeno: „Amerikanci su ugradili čip na jednu radarsku antenu koju su upotrijebili
protiv demonstranata.“ To su takozvana „Nonlethanal weapons“ (nesmrtonosna oružja) kojih
ima cijeli arsenal a spadaju ovom aspektu. U članku je objašnjeno kako na dubini od 0,3 mm
ispod kože izazove temperaturu od 55 stupnjeva i ljudi odmah panično bježe!

1977. je nakon zadnjih zemljotresa u Tangshanu dogovoreno (Kini sa 650.000

ljudskih žrtava) isto kao i na drugim mjestima, što su čak i Amerikanci potpisali; ali 20 godine
poslije ovog dogovor je omekšan. Rečeno je sljedeće: “Zemlje svijeta bi trebale zabraniti
vremenski inžinjering; to stoji na mjestu broj 2 Edmond Konferencije iz 1977.; Sljedeće stvari
se mogu njime pokrenuti: Otvaranje vulkana, izazivanje tsunamija, otvaranje ozonskih rupa i
usmjeravanje oluja; moramo se potruditi da ove tehnike ne budu primijenjene, a to je bilo već
1977. godine moguće umjetnim putem raditi.“ Isti efekti su se pojavili u Tangshanu. U Kini
su se u 3 sata u noći pojavila čudna svjetla, koja upućuju da djeluju snažne skalarne snage, a
poslije toga nastao potres.

Isto se dogodilo i u Černobilu. Jedan ruski KGB oficir je rekao kako im je

naređeno što da izjave, a da ne spominju istu vrstu potresa. Pa i u Engleskoj je namjerno u
pokusima potopljeno jedno selo pomoću umjetno izazavane poplave, tako što su 48 sati
„cijepili oblake“, sve samo radi testa da vide kako bi se time moglo upravljati!
Englezi su, kao i Amerikanci, sve do kasnih 70-tih godina oslobađali biološke agense preko
svog stanovništva. Amerikanci su za vrijeme atomskih testova kljukali svoje vlastito
stanovništvo sa plutonijem. Čak su i prskali ljude plutonijem. Onaj koji još uvijek ima ideju
„Vlade to ne rade sa vlastitim ljudima“ taj griješi, i neka se ogleda na Indijance koji su
vjerovali vladi i gotovo istrijebljeni!

306
 Ako ne možemo predvidjeti umjetno stvoreno vrijeme, onda ga možemo barem
prepoznati kao neprirodno, ako razumijemo čitati vrijeme po našoj neposrednoj okolini. Ako
sada naše vrijeme i nije onako vezano uz sledove da bi se mjesecima znalo unaprijed kakvo
bude, a naši stari su bili majstori u tome što je sada izgubljeno i zaboravljeno, možemo barem
ujutro predvidjeti kakav će biti dan i kakvo nam vrijeme stiže da bi si rasporedili dan. Nakon
neke apokalipse moramo računati s time da ćemo u nastambi biti samo kada padne mrak da
spavamo ili kada vani pada kiša i gusti snijeg.Pa unutra obavljamo samo ono najosnovnije jer
bude bez pravih prozora i električne rasvjete mračno. Od velike je tu pomoći vatra jer ona dan
čini dužim, a lijepo vrijeme će nam biti najvažnije jer ćemo onda biti aktivni i produktivni,
zato valja znati neke osnove predviđanja vremena. Hajde onda upitati životinje kakvo bude
vrijeme!

U zimi kada zatopli i vidimo PČELE kako su aktivne i traže hranu, pčelari znaju
kako će biti najmanje ovakvih 6 dana. Odlijeću li pčele po ljeti rano iz svojih košnica, to je
znak lijepog vremena, a ako to čine i kada je loše vrijeme, to je znak razvedravanja. Ako
pčele ostaju u košnicama i glasno zuje, za 6-8 sati dolazi kiša, ako se u velikom broju pak
sakupljaju na stijenkama košnice da ju hlade to je znak žege i velike vrućine. Obljepljuju li u
jesen debelim slojem voska ulazni i izlazni otvor u košnici, ostavljajući samo uzak prolaz,
može se očekivati nastup hladne zime.

Kad u proljeće mali pauci izađu iz skrovišta, to je pouzdani znak da nastupa

proljeće. Tkaju li u proljeće PAUCI KRSTAŠI (njem.Kreuzspinne) svoje niti odozgo prema
dolje, a niti su duge nekoliko dužina naših stopala, to je najava tople godine. A kada tkaju vrlo
rijetko mreže i ne izlaze van to je znak da nastupaju dugotrajna kišna razdoblja.

Prije nastupa vlažna i kišovita vremena, MUHE ujutro sjede mirno i tiho na
zidovima, ako su pak aktivne i glasno zuje dan će biti sunčan i lijep. Krvopije kao KONJSKA
MUHA napadaju pak agresivnije uoči kiše jer se moraju nahraniti prije nego dolazi
nevrijeme.

VILINI KONJICI kad je lijepo vrijeme i ne očekuje se kiša lete polako,

pojedinačno ili u parovima i često se udalje od vode. A uoči padanja kiše skupljaju se u
rojeve.

Skrivanje LEPTIRA u sigurna skrovišta i pukotine se opaža, već uglavnom 2-3

sata prije prve kapi kiše.

MRAVI pak ako se neobično žure nagovještavaju kišu, ako pak i svoje ulaze u
mravinjak zatvaraju očekivaju neki snažan pljusak. Mravi prije jakih i dugotrajnih kiša odlaze
na mjesta koja su uzvišenija, suha i tvrda. Ako pak izaberu vlažne ili stjenovite doline
trebamo očekivati razdoblje suše. Podižu li mravi ljeti visoko svoje mravinjake, možemo se
nadati nastupu jake zime.

307
 KOTRLJANI prognoziraju vrijeme točnije od barometra, lete li navečer nisko
iznad tla, u potrazi za svježom balegom navješćuju sutrašnje lijepo vrijeme, ako bude loše
sakriveni su u svojim rupama ispod zemlje.

Zamijećeno je kako je uvijek nakon svibanjskih večeri u kojima su HRUŠTEVI

letjeli u velikome broju i pritom osobito jako zujali uslijedio sunčan i topao dan.

GLISTE, ako izlaze iz zemlje sljedi jaka kiša ili nevrijeme.

PUŽEVI plaze stablima drveća oko 2 dana uoči kiše i sjedaju na lišće. Očekuju
li jaku ili dugotrajnu kišu, uputit će se na unutarnju, zaštićenu stranu listova. Ako su puževi
čvrsto priljepljeni za gornju stranu listova, tada kiša neće biti jaka ili neće dugo trajati.

ŠARAN i SOM uoči pogoršanja vremena, kiše ili oluje, podiže se s dna vodenog
staništa na površinu i pljeskaju repom.

ŽABE se uznemire uoči nevremena i napuštaju vodu pa ih se može sresti i

nekoliko metara od obale. A kada žabe sjede u vodi neće biti kiše. Krekeću li žabe ugodno
tada će biti lijepo vrijeme, ali ako to čine krešteći približava se kiša. Ako ne krekeću sa obale
nego su u vodi i drže glavu van stiže nevrijeme.

GATALINKA ili KREKETUŠA lovi kukce na drveću, ako je u blizini tla i

krekeće stiže nevrijeme, inače su kod lijepog vrijemena u krošnjama.

Blizu tla i LASTE prije kiše love kukce, a dolazi li jako nevrijeme laste (i vrane)
uznemireno lete prema gore i dolje.

BREGUNICE lete visoko i do kasnih sata ako će drugi dan biti sunčan.

SJENICE jako loše podnose glad pa ako osjećaju da stiže kiša žustro love i
njihova potraga za hranom traje dok se skroz ne smrači.

VRAPCI su veseli i razigrani kada će se lijepo vrijeme nastaviti, ali ako su

mirni, nakostriješeni i šutljivi stiže kiša, kao i kada se vrapci kupaju u prašini. Kad vrapci
ožive, a kiša je, znači da neće dugo potrajati.

SIVE VRANE se u zimi skupljaju u jato i tako upozoravaju na snijeg. Ako se

kupaju u proljeće stiže zatopljenje, ako se kupaju po ljeti stiže kiša. Vrane koje po ljeti lete
visoko ispod tamnih oblaka nagovještaju nevrijeme. Sjede li vrane na granama okrenute u
razne smjerove ne očekuje se vjetar, ali ako su sve visoko u krošnji i blizu stabla okrenute u
jedan smjer vjetar se očekuje sa te strane.

U zimi se navečer ČAVKE skupljaju u jata ako drugi dan dolazi zatopljenje i
nastup lijepog vremena. Sjede li zajedno sa vranama na nižim granama dolazi vjetrovito

308
vrijeme, ako su zaposjele vrh drveta onda će biti mraz, sjede li na snijegu zatoplit će, ako se
sakrivaju ispod krovova stiže snježna mečava.

FAZANI i TETRIJEBI navečer odu spavati na drveće ako će biti kiše, jakog
noćnog ili jutarnjeg mraza. Ako ih se vidi da po toplom danu (a ne ujutro i navečer) idu u
potragu za hranom to je znak da stiže kiša.

KUKAVICE se glase kada je lijepo i kada će se takvo vrijeme nastaviti.

Nasluti li TRSTENJAK DROŠČIĆ da će nastupajuće ljeto biti kišovito i

poplavno, tada će gnijezdo graditi na većoj visini nego inače. Što je visina gnijezda iznad
vode veća, to će ljetna razina vode biti viša, a to je najčešće posljedica prisutnosti dugotrajnih
razdoblja obilnih kiša.

Kada ORAO ŠTEKAVAC kruži visoko na nebu to je znak da ostaje lijepo

vrijeme.

SOVE se glasuju po danu kada stiže kiša.

DIVLJE PATKE pak prije pogoršanja i lošeg vremena sa kišom i jakim vjetrom
izbjegavaju otvorena vodena područja i sakrivaju se se u priobalnoj šikari.

Zimi prije nastupa jakog mraza, KOKOŠI rano odlaze na sjedalo u kokošinjcu i
trude se zauzeti što više mjesto gdje će im biti toplije. Zbog snižavanja tlaka iz gnojišta, širi
se- nama ljudima- neugodnim zrak. Pijetao zamjećuje taj vonj i povezuje ga s ukusnim
obrokom, pa svojim kukurikanjem poziva koke na gozbu. Time svima nagovješćuje i
skorašnju promjenu vremena. Potraje li kišovito ili barem promjenjivo vrijeme, pevec će često
biti u prigodama da se oglasi. Zakukurijeću li pijevci usred bijela dana preko cijelog sela,
treba očekivati kišu.

Kada u mrazno zimsko vrijeme GUSKA gače ili guske i patke klepeću krilima,
nastupit će zatopljenje. A kad se u hladno vrijeme PURANI javljaju posebno glasno, to je
znak skorog puhanja toplog vjetra.

PAS se valja u zimi po snijegu kada očekiva vijavicu ili mečavu. Spava li pas
sklupčan, to je znak da nastupa zahlađenje. Kada se rasteže na tlu, gdje leži i spava, pritom
raširi noge i okrene se trbuhom prema gore, najavljuje zatopljenje. Kad se ljeti pas valja na
zemlji, mnogo spava i malo jede, mogla bi uskoro padati kiša.

Mačka pred kišu i hladnoću za svoj odmor bira povišena mjesta, kao ormare
gdje je toplije. Kad se mačka umiva i liže šapu, najavljuje lijepo vrijeme. Sjedi li tako da tvori
„gljivu“, očekuje mraz. Kada mačka gleda kroz prozor ili grebe zidove i predmete u kući, te
pije više vode nego što je uobičajeno, time upozorava na dolazak kiše ili nastup nevremena.

309
 Većina domaćih životinja uoči približavanja nevremena jede više nego obično.
To se posebice odnosi na KRAVE. Goveda uoči nevremena podižu glavu, njuškaju i jako
udišu zrak te oblizuju gubicu. Uoči kiše krave i koze proizvode manje mlijeka. Zabacuje li vol
rep na leđa, zapuhat će silan vjetar.

Kada OVCE okreću rep vjetru uskoro će donijeti kišu. Na koju stranu leže
životinje okrenute leđima, s te strane će zapuhati silan vjetar.

Frkću li KONJI češće nego inače, eto nevremena. Tresu li glavom i zabacuju li
je nagore, kiša će. Liježu li ljeti na zemlju, očekuj nastup mokra vremena; ako to čine zimi,
eto snijega.

Njače li MAGARAC posebice ustrajno, bit će vjetrovito, a kad to čini ljeti

možemo se nadati popuštanju sparine.

SVINJE po lijepom vrijemenu bježe i sakrivaju se u svinjcu ako osjećaju

dolazak kiše. Kad se češu osobito ustrajno, zatoplit će; vuku li i prevrću slamu, vjetar će jako
zapuhati; skviče li, stiže nevrijeme.

Kada se DIVLJI ZEC izvuće iz skrovišta pokrivenog i zatrpanog snijegom,

makar on još pada, slijedi poboljšanje. Ne čini li to, nego se u njemu pritaji, makar ga je lijepo
vrijeme izazvalo na takav razložan pothvat, dolazi novi snijeg ili čak snježna vijavica.
Produže li zečevi svoju potragu za hranom i nakon izlaska sunca, valja očekivati skoro
pogoršanje vremena.

I VJEVERICA izlazi u zimi iz gnijezda kada bude toplije. Gradi li ona u jesen
gnijezdo na drvetu nisko, to svjedoči nastupu hladne zime, a visoko toplije. Sprema li velike
zalihe hrane, ona očekuje nastup hladne zime.

Zamijeti li se mnoštvo ŠIŠMIŠA koji lete u toplim večerima i love kukce, to je

prilično pouzdan predznak sutrašnjega lijepog vremena.

Nalaze li se DIVOKOZE na paši visoko u gorju, to je predznak razdoblja lijepa

vremena. Nasuprot tome, kad se zadržavaju na niskim pašnjacima, time nagovješćuju nastup
lošeg vremena.

Vračevi su osušene životinjske mjehure punili sa MEDVEĐOM masti. Smatrali

su da i mrtvi medvjedi mogu, posredovanjem svoje masti, uspješno proricati buduće vrijeme.
Zgrušavanje je masti, na koje je utjecalo stanje atmosfere, stvaralo u njoj oblakolike oblike,
koje su plemenski vračevi tumačili kao vjesnike nastupajućeg vremena.

Zamijeti li se da KRTICA pravi visoke krtičnjake, to je predznak nastupa lošeg

vremena. Na približavanje kiše upozorava i izlazak krtica iz zemlje na njezinu površinu, a
onda su one lako žrtve pasa.
310
 POLJSKI HRČAK prima i dugoročne vremenske signale. Skuplja li kao i
POLJSKI MIŠEVI na jesen velike zalihe hrane, najavljuje dugu i oštru zimu. Unose li pak u
jesen u svoja skloništa mnogo slame i sijena, zima će biti hladna i treba se ugrijati.

Ne izvodi li navečer ženka JAZAVCA svoju mladunčad iz skrovišta u šetnju, to

je znak njezina naslućivanja skore kiše.

JELENI naslućuju nevrijeme otprilike dan prije njegova nastupa, te se upućuju u

nedaleka sigurnija područja. Zamijetimo li usred sezone parenja jenjavanje rike jelena, onda
znajmo da uskoro slijedi pogoršanje vremena. Čujemo li ljubavnu riku jelena dok je vrijeme
još prilično loše, to je znak da su jeleni zamijetili početak njegova proljepšavanja.

Prije nastupa oluje SRNE se upućuju u žurnu potragu za hranom,

pretpostavljajući teškoće u opskrbi u sljedećih nekoliko dana.

I biljke nam daju do znanja kakvo vrijeme dolazi pa valja i njih pratiti. Zaprijeti
li kišno vrijeme, cvijetovi ŽUTOG LOKVANJA ne otvaraju se ni ujutro ni danju. Čuvaju
toplinu, a čuvaju i svoj cvijetni prah, pelud, od nepotrebna i nasilna umivanja kišom. Tako,
ako se ni usred dana na vodi ne vide otvoreni žuti cvijetovi lokvanja, s velikom vjerojatnošću
treba očekivati skoru kišu.

Kad je vrijeme vlažno ili uoči kiše, ZEČJA KISELICA spušta svoje listove,
priklanja ih k stabljici. Na taj način tvori oblik piramide ili kišobrana, omogućavajući lakše
otjecanje kišnih kapi kako je ne bi oštetile.

MALI ČIČAK uoči pogoršanja s kišom bodlje čvrsto prijanja glavici, ako se
danju ne otvara navečer će sigurno biti kiše.

TRATINČICA zatvara svoje cvijetove već kod vlažnosti zraka od 64-82 %.

Uoči kiše svoje cvijetove zatvaraju LJUBICE (Violaceae), RUŽA (Roaceae) i DIVLJA
RUŽA (Rosa canina). Kada SLJEZ (Mavaceae) ispruži svoje listiće i otvori cvjetove, što se
vidi iz daleka, ne brinimo se da ćemo pokisnuti. Međutim, kad opusti lišće kao da je uvenulo i
zatvori cvjetove, to je znak porasta vlage u zraku i skore kiše.

Ako je na nebu sunce, a cvjetovi MASLAČKA se zatvaraju, biti će kiše.

Nasuprot tome, nebo se naoblačilo, a cvjetovi maslačka su otvoreni, znači da neće biti kiše.
Pri temperaturi nižoj od 10 stupnjeva maslačak zatvara svoje cvjetove jer mu je hladno pa je
to siguran pokazatelj nastupanja hladnog vremena u proljeće i jesen.

Pojedine se biljke orose nekoliko sati ili dan-dva prije nego pljusne kiša. Višak
vode se izlućuje kroz posebne vodene pore, a istjecanje vode nalikuje plaču biljaka. To se
događa kada u tlu ima puno vode, a sadržaj vlage u zraku je velik. PLAČE LI BILJE
PLAKAT ĆE I NEBO! Tako „plače“ CRVENA VRBA, JASIKA, JOHA, PASJAKOVINA,
DIVLJA TREŠNJA i VRBE s čijih listova kapljice padaju tako često i obilno da je ispod nje
311
tlo mokro. Nekoliko sati prije kiše plače i ŠAŠ. A posebice se ističu KESTEN i JAVOR.
DIVLJI KESTEN počinje plakati ljepljivim suzama već dan prije padanje kiše, a katkad i dva.
Višak vode izlučuje i JAVOR, i to na mjestima gdje je lišće učvršćeno za granu. Tvrdi se da
je javor jedan od najpouzdanijih biljnih barometara. On proriče pogoršanje vremena katkad
tri, pa čak i četri dana prije kiše. To plakanje se ne smije zamijeniti onim kapima koji padaju
sa drveća koje je napadnuto malim CIKADAMA koje oko sebe stvaraju zaštitnu pjenu od
bjelančevina i ta pjena curi onda kao kapi sa drveća. Te cikade su zajedno sa pjenom jestive
sirove i vrlo osvježavajuće.

BAGREM u cvatu prije kiše jače meduje, pa ako je na njemu gužva od pčela,
uskoro stiže loše vrijeme. Ali ako čitavi rojevi pčela zuje po DIVLJOJ TREŠNJI ili
OSKORUŠI biti će lijepo vrijeme.

Grana SMREKE se uoči kiše opušta i svojim slobodnim krajem pomiče naniže.
Tako se ponašaju i njene suhe grane, pa je to korišteno kod izrade starih barometara. Izreže se
mali dio stabla mlade smreke zajedno sa jednom granom. S grane se skine kora, a grana se
pričvrsti na podlogu. Pomicanje kraja grane može se pratiti pomoću papira. Na njemu se
mogu označiti i položaji koji odgovaraju različitim vrstama vremena što ih smrekova grana
unaprijed obznanjuje. Istraživanja su pokazala pomicanje smrekove grane duljine 32 cm u
rasponu od čak 11cm! Pomiče li se 1-2 cm u 24 sata, to najavljuje slabu oborinu. Iznosi li to
još daljnja 2-3 cm, slijedit će jaka i dugotrajna kiša. Podizanje grane za oko 5 cm iz položaja
koji je uobičajen za promjenjivo vrijeme najavljuje proljepšanje vremena. Smreka počinje
pomicati svoje grane čak 4-5 dana uoči promjene vremena. Pri promjenjivom vremenu vršak
grane neprestano mijenja svoj položaj, kao i kazaljka barometra.

HITLER je HEINRICH HIMMLERA upozorio da se ugleda na lukovice

MRAZOVCA, na kojim su dubinama. Što su dublje u zemlji, zima će biti oštrija; što su bliže
površini, to će zima biti blaža! Problem je bio čini se, da su oni gledali lukovice u Berlinu a ne
pred Staljingradom!

Osobito obilno curenje biljnog soka BREZE u proljeće proriče kišovito ljeto.
Ako breza lista prije JOHE ili JASEN prije HRASTA, ljeto će biti toplo i suho. Ako se pak
listovi na johi otvaraju prije onih na brezi ili hrast prije jasena, očekuje nas kišno i hladno
ljeto.

Dobro je promatrati i što se zbiva sa OSKORUŠOM. Kasni li cvjetanje to je

znak duge, tople jeseni. Ali ako u ljeti ima mnogo plodova, jesen će biti kišovita, ako je slab
urod očekuje se suha jesen.

Kasno opadanje lišća s drveta VIŠNJE u jesen upozorava na kratkotrajnost

snježnog pokrivača, i kada nastane zatopljenje brzo će ga otopiti. Dobro je u jesen otići u
HRASTOVE ŠUME, jer kada je mnogo žireva na stablu, dolazi jaka zima, a ako list na drvu
dugo ostane, jaka zima isto rado nastane.

312
313
 Inače su ljudi gledali u nebo, noću i danju svakodnevno, možda više nego mi to
danas činimo u godinu dana. Ako su boje sumraka bijele i obzor je, a sunce na njemu
blijedožute boje, to je znak prisutnosti vlažnog zraka. U takvim se okolnostima na razmjerno
krupnim kapljicama vode sve zrake podjednako raspršuju, što nebu daje bijelu boju. U 60 %
slučajeva, sljedećeg dana će biti oborina.

Zaboravio sam spomenuti kako je kod spavanja vani u vreći za spavanje jako
bitno da se osiguramo nekim šatorskim krilom iznad glave od prolazne ili dugotrajne kiše
noću, da nam se oprema ne smoči. Nema neugodnijeg od toga da nas još u ponoć nezaštićene
uhvati pljusak i onda se stisnemo u vreći i čekamo kada će promočiti, ili se ne usudimo van na
pišanje jer ćemo se skroz smočiti. Jednako važno je da se ne utaborimo usred neke livade s
visokom travom jer će nas jutarnja rosa skroz smočiti. Zato je crnogorična šuma po ljeti i zimi
najbolji izbor, a takva mjesta valja poznavati.

Ima li oblaka ispod obzora koje mi ne možemo vidjeti, to će spriječiti sunčanim

zrakama osvjetljavanje nama vidljivog dijela neba. Tada će nebo pri zalasku sunca biti
tamnosivo, sumorno, što je još pouzdaniji znak skoroga pogoršavanja vremena. Više
pozornosti privlači jutarnje ružno crvenilo nego lijepo rumenilo. Ono u 70 % slučajeva
najavljuje oborinu, kišu ili snijeg u sljedeća 24 sata. “Crvena zora - mokra gora, rumeno jutro
- mokar dan.“

I mjesec valja pratiti jer kada su rogovi mlađaka okrenuti prema gore, navještaju
loše vrijeme. Kad je MJESEC blijed, navješta kišu; kad je čist i sjajan, biti će vedro; a kad je
crvenkast, biti će vjetrovito. Ako za lijepa vremena zvijezde slabo svjetlucaju, lijepo će se
vrijeme nastaviti. Migaju i svjetlucaju li zvijezde vrlo jako, osobito rano ujutro, vjerojatno će
biti oborine ili jaka vjetra. Izreka „kad zvijezde nisu jasne, bit će oluje“, upozorava na nešto
drugo. Zrak je zamućen ili je nebo prekriveno tankim slojem visokih oblaka, vjesnika ciklone
i svih vremenskih neugodnosti što ih donosi, zato su zvijezde nejasne kao u maglici.“ Ako su
zvijede skupljene, očekuje se nevrijeme!“ Zvijezde izgledaju skupljene kad nastupa
naoblačenje, a što ima više oblaka, veća je vjerojatnost za kišu ili nevrijeme.

Visoki, vlaknasti oblaci u obliku bijelih nježnih niti, uskih pruga ili krpa zovu se
CIRUS. Mirni ili malopomični cirusi koji nastanu na vedrom nebu i ne povećavaju zamjetno
svoju količinu znak su nastavka lijepa vremena. Povećava li se količina cirusa, imaju li
izrazito pramenast oblik, ili oblik kukica, te ako se gibaju sa zapadne strane obzora, vrlo je
vjerojatno da će se vrijeme pokvariti. Zamijete li se cirusi na sjevernoj strani, vjerojatnost za
oborinu je manja. Uočimo li na moru ciruse na jugu, dobro je potražiti sigurnu luku jer prijeti
bura.

Pojavi li se na ljetnom nebu stado OVČICA, vrijeme će se vjerojatno uskoro

promijeniti. Pritom je realnije očekivati razdoblje nestalna vremena s pljuskovima i
grmljavinom, nego dugotrajnu kišu. Kao i male ovčice, i velike opozoravaju na nestabilnu
atmosferu u kojoj se zamjećuju pljuskovi i grmljavina. O tome svjedoči izreka „nebo na

314
ovčice, kiša na kablove.“ U dvije trećine svih slučajeva nakon pojave takvih oblaka uslijedila
je grmljavina. Istraživanja u Hrvatskoj pokazala su da od pojave oblaka do grmljavine
protekne u prosjeku 7 sati. Pojave li se poslije podne, taj je razmak kraći (4 sata), nego
prijepodne (10 sati).

CIROSTRATUS je visok oblak, zapravo prozirni sloj ili bijelkasta oblačna

koprena vlaknastoga ili glatkoga izgleda koji često potpuno ili u cijelosti pokriva nebo. Kroz
njega sunce sja, tako da predmeti na zemlji imaju svoju sjenu. Cirostratus najpouzdanije
najavljuje pogoršanje vremena s oborinom kada nastupa, u vremenskom slijedu mimohoda
nakon cirusa. Pritom je važno i to da se s vremenom njegova gustoća povećava. U takvim su
okolnostima kiša ili snijeg vrlo vjerojatni, i to obično 18 sati nakon toga, iako često do
početka oborine treba pričekati i do 24 sata nakon pojavljivanja cirostratusa.

Ako je na nebu neistaknut i nedopadljiv oblak, jednoličan sloj sivkaste boje koji
potpuno ili djelomično pokriva nebo, a zgrušnjava se i snižava oblačni sloj, možemo biti
sigurni u skori početak dugotrajne oborine i u takvim okolnostima ne planiramo ništa na
otvorenome.

Slojevit gomilasti niski oblak od znatnog broja grudastih oblaka u skupinama

koji mogu imati oblik pokrivača ili pločica, može s velikom sigurnošću donijeti nastavak
stabilna, uglavnom bezoborinskog vremena. Tada možemo planirati radove na otvorenome ili
izlete u visoko gorje, gdje će nas vjerovatno dočekati vedrina. Ali se nikada ne smije
zaboraviti da vjetar iznad 500 m nadmorske visine najčešće može donijeti grdo zahlađenje pa
valja uzeti uvijek sa sobom neku toplu jaknu.

KUMULUS je najljepši oblak na nebu, gusti je i ima jasne i oštre obrise.

Razvija se uspravno u obliku hrpa, kupola, tornjeva, humaka i brežuljaka, podnica je ravna, a
gornji dijelovi zaobljeni i tijekom razvoja bujaju poput cvjetače. Zamijetimo li u kasnim
popodnevnim satima postupno smanjivanje tih lijepih oblačnih gomila, njihovo razvlačenje i
naposljetku iščezavanje, to je prilično pouzdan predznak produljenja lijepa vremena i
sljedećeg dana. Ostaju li na nebu do kasnih večernjih sati, to je loš predznak za vrijeme koje
će uslijediti. Atmosfera je nestabilna i vlažna pa je zato moguće noćno nevrijeme.

U umjerenim geografskim širinama većina vremenskih poremećaja nastupa sa

zapada. Kada god nastupaju oblaci sa zapada, donijet će nekakvu promjenu vremena. Dobro
je i znati da dolazi skora kiša kada se po vrhovima obližnjih gora vuće magla. Što je nestalniji
vjetar, to je nestabilnije i vrijeme. Na pogoršanje vremena također upozorava postupno
pojačavanje vjetra, tako što mu se noću brzina povećava umjesto da se smanjuje. U takvim
mu je okolnostima smjer obično postojan i najčešće jugozapadni.

Što je jača KIŠA, kraće traje!

U toplo doba godine vrijede i sljedeća vremenska pravila. Kiša koja počinje rano
ujutro, obično završava tijekom prijepodneva. Kiša s početkom oko podneva traje nekoliko
315
sati, a večernja kiša najčešće je vjesnik kišovita vremena. Kiša nakon vjetra donosi vremensko
pogoršanje, a vjetar nakon kiše većinom poboljšanje.

Niska MAGLA navečer u dolinama, na livadama i poljima najavljuje za sutra

lijepo vrijeme. Osvane li maglovito jutro, bit će lijep dan. Znak je lijepa vremena za
nastupajući dan ako se jutarnja ili pak prijepodnevna magla drži tla. Što magla ranije nastane,
to dulje ostane! Lijepo će vrijeme biti kada maglu sunce rastjera odozdo. Kada magla ujutro
brzo nestane, i preobrazi se u niski slojeviti oblak, moguća je promjena vremena. Ako maglu
rastjera vjetar, treba se bojati kiše. Magla koja pada najavljuje lijep dan, a magla koja se diže
ružan. Izostane li jutarnja magla, nakon što se nekoliko dana uzastopce redovito zamjećivala,
na pomolu je promjena vremena.

DUGA koja se zamijeti ujutro može najavljivati nastup pogoršanja s kišom već
tijekom istog dana.

Pojava jutarnje ROSE poprilično je jamstvo za lijepo vrijeme toga dana, a

možda i sljedećeg dana. Osuši li rosu vjetar koji je puhnuo prije nego što je sunce izašlo,
može se očekivati pogoršanje vremena. Ako nakon nekoliko dana s jutarnjom rosom, jednoga
dana rosa izostane, to je znak promjene atmosferskih okolnosti što bi moglo uzrokovati i
pogoršanje vremena. Već i kašnjenje pojave rose u odnosu na protekle dane, kao i slabljenje
njezina intenziteta upozoravaju na mogućnost promjene vremena.

Općenito se može zaključiti da se u okolnostima kada se i slabi ZVUKOVI iz

daljine čuju vrlo jasno, to svjedoči o prisutnosti vlažnijeg zraka. To upozorava na mogućnost
pogoršanja vremena s kišom.

O zvukovima telegrafskih žica navelike se priča. VIBRACIJE žica potaknute

vjetrom dosežu vrhunac satima prije nego što oluja stupi na scenu. Slabo zujanje - vlažno
vrijeme, duboko muklo zujanje - slaba kiša, visoki prodorni tonovi - kratkotrajna jaka kiša,
žamorni tonovi - promjena vremena.

Bilo kakvo vlaženje zraka prvi je korak do nastupa pogoršanja vremena, a na to

upozorava sljedeće: Navlaži li se SOL, ili drvena posuda u kojoj se drži zasoljeno meso
postane vlažno. Plamen svijeće uljanice praska ili bukti neobično jako. Različite svjetiljke,
svijeće, petrolejke nejasno gore, kao da će se ugasiti. Vatra na ognjištu, iako je pepelom
zapretana, jako praska ili pucketa, ili se sa žeravice otresao pepeo. Vatra izrazito prska i
praska, a za što nisu kriva mokra drva, i mnoge iskre frcaju iz žeravice. Na ognjištu plamen
bukti, kao da će se ugasiti, bez vidljiva uzroka, ili dim ne izlazi onoliko brzo kao obično, a da
tome nije kriv vjetar. Vrata se otvaraju i zatvaraju teže nego obično. Strune na glazbalima bez
očevidna razloga često pucaju. Remenje i užad postaju kraći, a poklopci postanu tijesni.
Ovlaže se asfaltne ulice bez kiše, za vladanja vedra i tiha vremena. To se ponajviše odnosi na
one dijelove koji su cijelog dana u sjeni, počeo je strujati vlažni zrak pa se vodena para
zgušnjava na hladnijoj plohi ulice. Suprotno od toga, kad se tijekom kišovitog razdoblja
mokre ulice i crijepni krovovi kuća suše, a pločnici su suhi tako da se opaža svaka kap kiše
316
koja ih navlaži, očekuje se poboljšanje vremena. Suhi je zrak počeo zamjenjivati prethodni
vlažni pa voda s vlažnih i mokrih površina ishlapljuje.

Pastiri tvrde da se zajedno s pojavom DUGE zamjećuje slatki miris posebice

onda kad cvatu bijeli vrijes, kupina i ukrasno grmlje, koji imaju sladak miris. Razlog je isti
kao i miris zemlje: i što god raste iz nje, to počinje mirisati. Sve stvari koje sadrže vlagu imaju
slatki miris kad su zagrijane, jer sunce upija njihovu vlagu. ZEMLJA MIRIŠE, KIŠA DIŠE!

Ipak valja spomenuti da nam je ponekad potreban kompas kada je noć ili dan
oblačan, pa mi ne vidimo sunce i zvijezde da se orijentiramo. Makar je i magla, tu nam može
pomoći kompas da ne hodamo u krug i izgubimo se. Sigurno se negdje može pronaći nekakav
čavao ili bilokakvo drugo željezo koje hrđa, ono se gurne kada znamo po suncu ili polarnoj
zvijezdi gdje je sjever ili jug u zemlju. Komad mora viriti van i po njemu se kamenom udara i
tako željezo magnetizira, sada se bude obješeno za centar da visi vodoravno ili kada pluta na
vodi samo po sebi okrenulo u smjer svever/jug. Za svaki slučaj može i poslužiti neka dugačka
igla koja se trlja ako nemamo svilu po vuni ili dlaci našeg psa ili po našoj kosi da se napuni
statičnim elektricitetom i magnetizira.

Sada ne trebamo odbaciti niti kakav dobar ručni sat na baterije koji ima u sebi
prognozu vremena i kompas. Baterija mu bude možda držala još koju godinu i nas čak
nadživjela nakon apokalipse. Ali tko može neka si nabavi neki „AUTOMATIK“ ili stari vojni
sat na navijanje koji služi svojoj svrsi decenije. Naše mobitele na kojima sada očitavamo
vrijeme najbolje da bacimo jer nas se pomoću njih može locirati. A bez sata je posebno
neugodno kada se probudimo noću i neznamo koliko je sati,valja ga i imati navečer da se na
vrijeme prije mraka sklonimo na sigurno.

317
 Nacrti za izradu dijelova „APOCALIPSO“- sunčanog sata, kompasa i kalendar,
sa ugrađenim nocturnom-noćnim satom koji radi pomoću okretanja zviježđa velikog
medvjeda oko Sjevernjače:

318
 Proračuni kretanja sunca kroz godinu i njen položaj u stupnjevima u podne
iznad horizonta na našoj 46. širini/Ludbreg:

319
Sunčani kompas sa kretanjam sunca tijekom dana u čitavoj godini:

Unutarnji poklopac sata služi kao zrcalo za signalizaciju:

320
Sa vanjske strane poklopca je ukovana Morzeova abeceda:

Kada sat visi na lancu spreman je za upotrebu. Može se kroz fiksnu rupu očitati
u podne kada je sunce na najvišoj točki koji je dan u godini. I onda po tome okrenuti na
oznaku tog dana prsten sa rupom na suprotnoj strani kroz koju padne sunce na skalu i pokaže
koliko je sati:

321
 Klizni prsten je sada postavljen na cvijet/žir koji označavaju proljetni ili jesenski
ekvinocij. Pahulja snijega označava zimski solsticij,a sunce onaj ljetni kada je sunce na
najvišoj točki:

Skala na koju padne sunce i pokaže koliko je sati, a desno u ćošku je fiksna rupa
kroz kuju u podne padne sunce na suprotnu stranu i pokaže koji je dan u godini,- sunčev
kalendar:

322
 Lanac sata je podijeljen na dane, tjedne i mjesece, a cijeli simbolizira jedno od 4
godišnjih doba, svaka karika je jedan dan:

323
 11. HIGIJENA , MEDICINA I PREVENTIVA
BOLESTI U PRIRODI

Prije nego uopće započnem s temom želim spomenuti kako je na današnji

22.9.2015. pola dana bio iznenadni pad telekomukacijskog sustava. Nije se novac mogao
dizati sa bankomata, plaćati karticama, telefonirati mobilnim telefonima i cijela je država bila
blokirana jednako kao i internet. Ja sam bio čak uvjeren da je izbrisan moj profil na facebooku
jer su dan ranije izbrisani profili grupa koje su kritizirale islamizaciju Europe i invaziju lažnih
izbjeglica. Preko vikenda sam smislio ovu obavijest koja se širila kao šumski požar
Hrvatskom:

„ŠALJI DALJE !

10 ZAPOVIJEDI KAKO PREŽIVJETI INVAZIJU

1.Ne prilazite "izbjeglicama", ako se fokusiraju na vas nećete ih se moći riješiti!

2. Ne puštajte ih u svoj dom, jer vas budu izbacili i sve vaše smatrali svojim!
3. Opskrbite se hranom dok je još ima. Kupovna moć stranaca je veća od naše,a ne zna
se kakva bude opskrba dućana ako ceste budu blokirane. Prvo budu uljezi kupovali, ali
kada se sakupi kritična masa pljačkali i nastaje kaos.
4. Pripremite si ruksak sa najnužnijim stvarima da budete spremni za evakuaciju van
glavnih koridora ili iz kritičnih područja.
5 .Ako napuštate dom daskama zabijte prozore i vrata, minimalizirajte moguće štete!
6. Stiže nam izluđena masa koja ima mentalitet drugačiji od našeg, za njih smo
"nevjernički psi", našu dobrotu smatraju slabošću i uvjereni su da im je bogom dano
vladati nama!
7. Oni se međusobno tuku i mrcvare kamenjem i svime što im dođe u ruke,
izbjegavajte te sukobe!
8. Ako gdje vidite da siluju žene, matretiraju djecu ili pljačkaju, pomozite našim
ljudima jer možda budete vi jednog dana u ulozi žrtve i trebali tuđu pomoć!
9. Ne nasjedajte na njihove laži, oni su vrsni manipulatori i vješto poput parazita
iskorištavaju slabosti domaćina!
10. Ako treba djelovati, ne petljajte se sa provokatorima nego odlučno se suprostavite
vođi, jer oni funkcioniraju kao čopor vukova. Kada alfa-vođa podvije rep cijeli se
čopor razbježi!“

K tome sam svome prijatelju inače glavnom tajniku HDZ-a na profil stavio ovu
poruku da je svi vide, a preko 20 osoba je to lajkalo.

„Ti si nam jedina nada i naše oči su uperene u tebe! Jedini možeš sjeverozapad
spasiti od propasti koju nosi invazija "Turaka" na naše krajeve. Još nije uspostavljen koridor
po podravskoj magistrali, a naše "Pume" su na njemu kod Našica gdje mogu zaustaviti
kolonu. Ovo je prilika ući u povijest kao spasitelj Varaždina, a takva se prilika ne propušta jer

324
dolazi samo jednom u životu! Više nisi kao u ratu, stariji dječak sa puškom u ruci nego muž i
vođa kojeg poštujemo, a iza njega stoje desetke tisuća pušaka da obrane djedovinu! Svi
znamo da su glavni vođe zakazali, ali u tebe imamo povjerenje pa se nadamo da nas nećeš
iznevjeriti!“

Tak da sam očekivao čak da me policija doma uhapsi jer je sama policija
objavljivala lažne obavijesti kako nema izgreda, niti krađa izazvanih od „izbjeglica“, a ljudi
su ih upravo snimili koji kaos ostavljaju iza sebe!

Jasno da me je bilo strah, ali ja sam analizirao situaciju i pitao se, čega da se
bojim? „Jednom BUŠIĆ, uvijek Bušić“, (pripadnik 1.Gardijske Brigade HVO, one
„Terorističke“)! Neprijatelj nam može oduzeti život samo ako nam je tako suđeno i prije
rođenja određeno. A neprijatelj još manje može produljiti život koji nam je suđen, dok blago
od izdaje ne možemo sa sobom odnijeti u grob tako da nema razloga ne biti svoj i baciti se
dušmanu pred koljena, nego biti ustrajan i uspravan u obrani domovine!

Zatim sam skužio da se stanje normalizira i telekomunikacije opet funkcioniraju,

ali je to samo bila dobrodošla proba onog što nas uskoro čeka, i ja sam se pitao kao svaki
policajac kada nakon zločina nema počinitelja, „tko je profitirao od ovog?“ Jer taj je odmah i
potencijalan krivac! Ali da napokon skrenemo na zadanu temu i ja korigiram preostale greške
u tekstu, ako ih uspijem opaziti, jer mi je jedini stvarni bojazan da dođe kolapsa prije nego
završim ovu knjigu!

Ne samo u krizama sa lošom medicinskom opskrbom, neophodna je tjelesna

higijena kao preventiva od bolesti, nego to mora biti naša navika svugdje i uvjek, a ne da se
na to privikavamo kada bude prekasno. Pogotovo prije jela ili njegovog pripremanja valja
temeljito oprati svoje ruke jer je to prvi korak spriječavanja želučano-crijevnih smetnji.

Za pranje ruku je u prirodi idealna SAPUNIKA (Saponaria officinalis). U

rukama se njeni listovi trljaju dok ne nastane pjena, a korištena je još u rano kameno doba,
kada je namjerno sađena oko ljudskih nastambi. Najveću koncentraciju saponine,biljka ima u
proljeće u svome korijenu. On se usitni i na svaki litar vode ide jedna šaka bilja, pa se to
iskuha i procijedi prije pranja rublja. Slične osobine ima plod DIVLJEG KESTENA. Skine
mu se smeđa ljuska i bijelo meso se samelje i suši, a zatim koristi poput sapuna, ili količina
koja odgovara 6 kestena se sipa u 4 litara kišnice i ostavi 4 sata, a voda se ugrije tek prije
pranja, što je moguće i sa lišćem BREZE ili sa listom BRŠLJANA koji je zdrobljen, također,
dobar za pranje.

Pranje se može vršiti i sa lužinom od bijelog PEPELA i vrele vode, ili

MOKRAĆOM koja odstoji 2-3 dana i počne trunuti tako da nastane amonijak koji se sa
mastima na prljavoj odjeći poveže i stvori sapunasti spoj. To je bilo poznato još i starim
Rimljanima koji su postavljali posude po cestama da se u njih mokri kako bi imali čime prati
svoje rublje.

325
 Zatim se odjeća kada nije na nama, preko noći može objesiti na vjetar ili po
danu na sunce, jer ultraljubičaste zrake dezinficiraju i ubiju klice. Zato je dobro oštećenu kožu
i rane izložiti suncu makar nova koža nema pigmente i ostaju vidljivi ožiljci, ali je zdravlje
ipak važnije od estetike.

Oprano rublje se može sušiti osim na vjetru i sa vrućim kamenjem sa ruba

logorske vatre, ili se posuši uz vatru tako da nas ujedno i miris dima štiti od komaraca. U zimi
se mokra odjeća objesi da se smrzne i onda se kristali leda istresu sa nje, a ona se polusuha
dalje suši uz vatru. Da se posuše mokre čizme, valja ih umjesto novinama (koje nemamo, a
bolje bi došle za brisanje guzice) ispuniti suhom travom, jer ako hodamo čak već pola dana u
njima dođe do opasnosti da nastaju uranjena stopala. A ŽULJEVI nastaju uglavnom od cipela
koje čvrsto ne prianjaju uz nogu jer onda nastaje trenje, ili su na nekim dijelovima tijesne.
Njih ne valja bušiti nego ostaviti da se ispod njih napravi nova kožica i sami ispuste tekućinu
iz sebe.

Bitno je kod hodanja da se previše ne znojimo, a onda oznojeni ne odmaramo i

tako se prehladimo. Prije nego se krene dobro je da nam je u mirovanju malo hladno, jer ćemo
se kod kretanja već ugrijati. Posebno neugodno je ući u ljeti oznojen u tankoj majici u hladne
špilje kroz koje puše mrzli vjetar. To ima za posljedicu mnogo neprospavanih noći sa grdom
kostoboljom.

TETANUS diljem svijeta ubije preko 50.000 ljudi, pa je pametno cijepiti se

preventivno sada protiv njega. Od tetanusa češće obolijevaju stariji bolesnici, oni sa
opeklinama, kiruškim ranama, a infekcija također može nastati u maternici i u pupku
novorođenčeta. Tetanus uzrokuje jedan bacil, čije spore preživljavaju godinama, a mogu se
naći u tlu i u fecesu životinja, on može nastati i u neuočljivih rana, ako je u ozljeđenom tkivu
nizak sadržaj kisika. Toksin može doći do središnjeg živčanog sustava putem perifernih
motornih živaca ili pak do živčanog tkiva dolazi krvotokom. Jednom vezan, toksin se ne može
neutralizirati! Inkubacija je od 2 do 50 dana (u prosjeku 5 do 10 dana). Najčešći simptomi su
ukočenost čeljusti, otežano gutanje, nemir, iritabilnost, ukočenost šije, ruku ili nogu,
glavobolja, vrućina, grlobolja i zimice. U kasnijem tijeku bolesnik otežano otvara usta, grč
facijalnih mišića izaziva karakterističan izraz lica s fiksiranim smiješkom i podignutim
obrvama. Karakteristični bolni, generalizirani grčevi sa znojenjem mogu biti potaknuti blagim
podražajima kao što su to propuh, buka ili pomicanje kreveta. Temperatura je umjereno
povišena, osim u slučaju infektivnih komplikacija, disanje i srce su ubrzani, a refleksi
pojačani. Svijest je obično bistra ali nakon pojavljanih spazama može usljediti koma, za
vrijeme grčeva, bolesnik ne može govoriti niti vikati, to ometa disanje a neposredan uzrok
smrti ne mora biti očigledan. Ukupna smrtnost, širom svijeta, iznosi 50 %; smrtnost je najveća
kod najmlađih i najstarijih bolesnika i kod narkomana. Prognoza je to lošija, što je inkubacija
kraća i što je brža progresija simptoma ili što je liječenje kasnije započeto. Tijek bolesti je
općenito blaži ako nema vidljivog žarišta infekcije.

326
327
 U suvremenoj Europi je na 3. mjestu uzroka smrti OTROVANJE KRVI, odmah
iza kardiovaskularnih bolesti i raznih oblika raka, pa kada ne bi bilo prvih koje su nuspojava
blagostanja i zagađenosti i sada bi otrovanje krvi bio glavni uzrok smrti kao i od pamtivijeka
u ljudskoj povijesti. Bez liječničke pomoći se umire, a i sa liječničkom njegom ne preživi baš
svaki pacijent trovanje.

Zato je važno da se ne kašlja niti kihne na rane, a najopasnije su duboke rane

koje ne krvare. One niti ne moraju biti velike da bi došlo do trovanja jer patogene klice se
mogu samo razmnožavati gdje nema kisika. Otvorene rane koje krvare su manje opasne, jer
kod dobre cirkulacije krvi klice ne mogu preživjeti. Zato je zatvorenu ranu dobro otvoriti da
ju krv koja iscuri ispere.

A kada se krvarenje rane ne može zaustaviti, krv iz rane curi danima sve dok ne
postane vodenasta i ranjenik umire. Da bi se to spriječilo, UŽARENO ŽELJEZO je zadnja
šansa da se spasi život pacijenta. Cijelu ranu koja krvari potrebno je polako zapeči. Ako na
kojem mjestu koru rane probijaju kapi krvi, potrebno je taj dio tako dugo iskuriti dok
krvarenje skroz ne prestane! Alternativa tome je umakanje rane u vrući katran ili zalijevanje
vrućom smolom.

LEUKEMIJU ili RAK KRVI uspješno liječi svakodnevno 1 kg (najbolje sirove)

cikle u prehrani. Dobro je znati da RADIOAKTIVNOST ima štetnijeg utjecaja na naše
zdravlje ako u ćelijama imamo više zraka na raspolaganju. Teoretski se to može kratkotrajno
eliminirati disanjem zraka koji je siromašan kisikom, kao kada se isti zrak iz plastične vrećice
diše nekoliko puta. A ZAŠTITU od radijacije se dobije na nekoliko sati kada se konzumira
vitamin C i E sa nekom masti da ih tijelo može otvoriti. Inače se prije TROVANJE
ALKOHOLOM ili nekom hranom liječilo pijenjem MOKRAĆE. Mog oca su tako spasile teta
i baka dok je kao dječak popio čašu rakije i umirao od trovanja. One su mu mokrile u usta i
tata je drugo jutro već bio zdrav kao da se nije ništa dogodilo. Za IZLUČIVANJE
OTROVNIH TVARI iz tijela u litru hladne vode se preporučuje staviti 2-3 žlice usitnjene
kore TUŽNE VRBE i ostaviti tako 12 sati. Ovaj pripravak lagano zagrijan pije se tijekom
dana da se tijelu pomaže očistiti.

Neophodno je svake večeri prije mraka dok je dnevno svjetlo još dovoljno jako,
temeljito se pregledati i pročešljati cijelo tijelo da vidimo imamo li na sebi KRPELJE. Tek
nakon toga možemo bez brige leći na spavanje! Krpelj je u prirodi za čovjeka najopasnija
životinja, a sakriva se ispod listova vegetacije na visini do jednog metra iznad tla, sa kojih se
uhvati na nas kada smo u prolazu. Krpelj postane aktivan čim se temperatura digne iznad 6-7
stupnjeva, što znači da je opasan i zimi. Uglavnom ga se treba dobro paziti od ožujka do
studenog kada je najaktivniji. Jedina utjeha je da krpelj ponekad cijeli dan po nama plazi dok
ne nađe sebi prikladno mjesto za sisanje krvi. A do infekcije njegovom slinom dolazi tek
nakon 12-24 sata, i tek svaki 50-100-ti krpelj ima u sebi taj nama opasan virus. Najbolje je
krpelja odmah iščupati sa sebe, i u prirodi nositi dugu odjeću koja prianja uz tijelo i ima neki
kontrast koji odstupa od boje krpelja da se on lakše opazi.Mnogi neznaju kako uniforma

328
njemačke vojske „FLECKTARN“ ima posebnu impregnaciju koja odbija krpelje! Zanimljiva
je teorija kako krpelji prije 2. svjetskog rata nisu prenašali te viruse. Oni su navodno umjetno
zaraženi i korišteni kao biološko oružje Nijemaca protiv partizanskih jedinica u šumama
sjeverno od Save. Zatim se populacija razmnožila i tako nastala ta opasnost za sve ljude koji
se kreću prirodom. Pogotovo ležanje na svježe pokošenoj livadi najbolja je prilika krpelju da
se uhvati za nas.

Iz vlastitog iskustva znam da nakon svakog gljivarenja i boravka u prirodi

poberem nekoliko krpelja, a ponekad ih je desetak koje maknem sa sebe ili iščupam jer su već
zagrizli za kožu. To bi bila svakodnevna rutina ljudima koji bi trajno živjeli u prirodi, pa je
zaraza i oboljenje Boreliozom neizbježno. Ona je u SAD bila nekoliko godina najčešće
prijavljivana bolest koju prenose krpelji, a raširena je i kod nas u Europi. To je spirohetna,
inflamatorna bolest, koju prenosi krpelj, a može uzrokovati osip nakon kojeg mogu usljediti,
tjednima, mjesecima ili godinama kasnije, neurološki, srčani ili zglobni poremećaji. Obično se
pojavljuje u ljeti i u ranu jesen, a do transmisije bakterije koju krpelj prenosi obično ne dolazi
sve dok krpelj nije bio pričvršćen na mjestu najmanje 36 do 48 sati. Borelioza se liječi
otopinom korijena ŠUMSKE ČEŠLJUGOVINE (Dipsacus fullonum L.) u alkoholu, ona se
pije 3 puta na dan i očisti nakon 3 tjedna sasvim organizam od te bakterije. Ali već u kasno se
ljeto biljka posuši a krpelja još mjesecima ima,jednako je i u proljeće. Pa je zato dobro imati
lijek spreman kada zatreba,da se ljudi mogu spasiti i liječenje odmah započne.

UŠI se mogu uništiti sa pranjem kose u lužini koja je dobra i za bijelo rublje,
pepeo čistog drveta se pomiješa sa vrelom vodom i pusti da odstoji preko noći. Do jutra se
slegne i ocijedi. Sa time se djeci prala prije kosa i bilo je odlično sredstvo za sprječavanje uši
jer im je uništilo i jajašca. UŠI uništavamo i čajem od svježih listova ORAHA.

Tu je dobro spomenuti i stare kineske zanatlije, takozvane „LOVCE NA

BUHE“, koji su išli od kuće do kuće i nudili svoje usluge. Oni bi okupali pse u hladnoj vodi i
pokrili ih toplim vučjim krznom koje bi prije toga ugrijali na peći. Buhe su sa mokrog i
hladnog psa poskakale na krzno i lovci ih istresli na ulicu da opet drugdje bude posla. Protiv
uši pomaže i biljka koja se na njemačkome zove SCHARFES BERUFSKRAUT i „Flohkraut“
(Erigeron acer), na žalost ne znam njen hrvatski naziv.

PIJAVICE nas uhvate samo u vodi. Grdi je to osjećaj kad ugrizu, a ne može im
se pobjeći jer su u vodi brže od nas! Njih se ne treba bojati jer je njihov ugriz i sisanje krvi
dobro za naše zdravlje pošto sa krvi usišu i štetne tvari iz našeg tijela. Zato su dobre za
liječenje REUME, BOLOVA MIŠIĆA i ZGLOBOVA, ARTRITISA, LOŠE CIRKULACIJE i
GIHTA. Slina pijavice smanjuje bol i djeluje protuupalno. Kada se inače regularno daje krv,
oduzme nam se pola litre krvi, što je ukupna količina koju može isisati 35 pijavica. Kada nas
pijavica ugrize, dovoljno ju je samo noktom gurnuti sa kože, rana ostane zatim krvariti još
oko pola sata, jer je pijavica u nju ubrizgala slinu koja sprječava zgrušavanje krvi.

329
 KOMARACA kod nas ima gotovo svugdje. Ženke nas lociraju na preko 100
metara po našim isparavanjima tijela i bojama. Komarac opaža ugljični dioksid kojeg
izdišemo i koji se isparava kroz našu kožu, a može mirisati i naš znoj. Tamne boje ih privlače
a svijetle odbijaju. U svijetu, svaku minutu 2 osobe umiru od posljedice neke bolesti koju
prenašaju komarci. Prije 100 godina je i u Hrvatskoj vladala epidemija MALARIJE uz naselja
svih rijeka, i moja baka je kao curica preboljela tu bolest. Sada imamo dodatnu opasnost od
novog AZIJSKOG TIGRASTOG KOMARCA, koji je zadnjih godina sve češći u nas i
prenosi opasni virus DENGUE GROZNICE. Bolest je nalik gripi, ali je spojena paklenim
mukama i bolovima, pa se naziva i „kostolomačka groznica“. Za sada ne postoje medikamenti
niti cjepiva protiv te groznice. Komarci se pojavljuju negdje oko svibnja, a nakon zalaska
sunca i ponoći su najaktivniji. Odgovara im toplina bez prejakog sunca, najdraže im je kada
ne puše vjetar i na nebu su oblaci, a kod jakog vjetra i kiše ne mogu letjeti. Vatra je naše
najbolje oružje protiv komaraca jer dim ne podnose, a čim se bolje uhvati za našu odjeću kožu
i kosu, toliko će nas više komarci izbjegavati.

Bolju zaštitu nam daje dim POVRATIĆA (Tanacetum parthenium), VRATIĆA

(Tanacetum vulgare) i PELINA (Artemisia absinthium) ali ga ne smijemo udisati jer je
pogotovo onaj od vratića otrovan, ili si pak namažemo tijelo sa BLATOM kao divlje svinje!
Mnogi domorodci se protiv komaraca mažu sa mješavinom blata i pepela. A BAZGA i
ORAH tjeraju također komarce pa je zato dobro postaviti logor odmah ispod njih, jer nisu ih
ljudi prije uzalud sadili pred ulaz u kuću ili pokraj poljskog zahoda.

Svrbež nakon uboda dobro smanji hladna voda, ili naša PLJUVAĆKA koja je
prirodni lijek protiv bolova. Komarčev otrov je termolabilan i raspada se već iznad 45
stupnjeva pa tako i pomaže kad se na ubod stavi ugrijana žlica. Na rane je dobro staviti lišće
POVRATIĆA, USKOLISNOG i ŠIROKOLISNOG TRPUTCA, MASLAČKA, ORAHA i
PAPRATI.

Kada smo duže vrijeme u prirodi i gladujemo, metabolizam nam se promijeni i

mi nismo toliko „atraktivni i ukusni“ komarcima, krv nam nije više toliko hranljiva niti
zasićena mastima i šećerima,pa komarce niti ne primjećujemo jer imamo druge brige, a kad
kojega i opazimo, slasno ga pojedemo jer su oni slatkasti i vrlo ukusni!

Mnogo neugodnije su GRINJE koje susrećemo u niskoj travi od travnja do

listopada. One ostanu na nama sisati do 8 sati i ostavljaju za sobom infekciju i grdi svrbež od
kojeg je teško zaspati.Tu pomaže METVICA ona se koristila prije za tjeranje kukaca sa
ljudi,pa čak i protiv miševa u ambaru.U srednjem vijeku je služila i za pobačaje,a sada se sadi
u vrtovima često pokraj kupusa i rajčice jer tjera i biljne uši sa povrća.

Protiv GLISTA i drugih nametnika u crijevima vrlo efikasno pomažu sjemenke

tikve bundeve, oko 250 sjemenki treba oguliti i zdrobiti u mužaru, sa malo šećera izmijesiti u
smjesu sličnu marcipanu i na tašte pojesti. Ili se pojedu ujutro i navečer na tašte tri obične
MRKVE ili ista količina DIVLJE MRKVE, a to nastavi tri dana dok ne nestanu crvne gliste.

330
 KRKAVINA je najjači biljni laksativ, kod zatvora se pije čaj njegove kore, koji
nakon 6-10 sati počne djelovati.

BRŠLJAN JE INAČE ODLIČNA DEKONTAMINACIJA OD PESTICIDA I

RADIOAKTIVNOG ZRAČENJA! Ako bršljanovom vodom peremo glavu, uklonit ćemo uši
i gnjide. Kupamo li se u toj vodi, nestat će svraba.Spletemo si od njega Dionizov vjenac i
stavimo na glavu,nas niti najsnažnije vino ne može opiti!

ČIŠČENJE ORGANIZMA ZELENOM GLINOM, su poznavali i stari druidi,

koji su preporučili ljudima da tijekom svog života konzumiraju onoliko gline koliko su sami
teški. S vremenom se u našem organizmu skupljaju toksini. Zbog toga je potrebno redovito
čistiti organizam od toksina i teških metala. Zelena glina je jedan od prirodnih lijekova koji
efikasno i brzo čiste organizam, a pritom ne škode našem zdravlju. Uz sunce, zrak i vodu, čije
vitalne elemente sadrži, glina je jedno od najmoćnijih i najstarijih sredstava fizičkog
obnavljanja. Osim što veže štetne tvari i izbacuje ih iz organizma kroz probavni trakt, glina
nas također opskrbljuje potrebnim elementima. Naime, glina sadrži preko 60 minerala i
elemenata u tragovima koje hrane i liječe naš organizam. Ruski znanstvenici su otkrili da se
uporabom gline može neutralizirati i djelovanje radijacije. Glina se zato koristi kod nuklearnih
nesreća, da upije radijaciju u što većoj mjeri. Zelena glina sadrži selen, magnezij, željezo,
kalcij, fosfor, kalij, cink, mangan, bakar, silicij, natrij i druge minerale i elemente u
tragovima. Zahvaljujući bogatstvu prirodnih nutrijenata, glina ima višestruko ljekovito
djelovanje na organizam. Navečer se razmuti puna čajna žličica ventilirane zelene gline u 2
dcl vode (nekuhane, najbolje izvorske). Pritom ne upotrebljavati metalnu žličicu ili čašu -
glina ne smije doći u dodir s metalom. Ta se voda pije ujutro a talog iz čaše baci. Glinu
uzimajte na sljedeći način: 1.tjedan: ujutro bez miješanja popijte samo vodu, a talog bacite.
2.tjedan: ujutro promiješajte, ostavite 5 minuta da se talog slegne, a vodu popijte. 3. tjedan:
ujutro promiješajte i odmah popijte vodu zajedno s glinom
Zatim napravite pauzu. Ovu kuru čišćenja organizma možete raditi 2-4 puta godišnje. Osim
čišćenja organizma od toksina i teških metala, zelena glina ima brojne druge dobrobiti za
zdravlje. Ona obnavlja stanice i tkiva, sprječava širenje patogenih bakterija, parazita i rast
tumorskih stanica, ima anti-upalna svojstva, potiče zacjeljivanje rana,čisti i obogaćuje krv.
Zelena glina se upotrebljava i u obliku kupki, maski i obloga.Kupke od zelene gline imaju
umirujući, antiupalni i detoksicirajući učinak. Oblozi od zelene gline koriste se za liječenje
artritisa i rana.Najbolja zelena glina se nađe kod nas u klanjcu i potoku kalničkog gorja južno
od sela Škarnik.

TERMALNE VODE valja tu isto spomenuti jer smo njima bogati, kao što je to
izvor u Varaždinskim toplicama-glavno lječilište u rimskoj Panoniji ili onaj manji u
Ludbregu. Termalne vode su također izvor mnogih minerala i odlične su za liječenje raznih
bolesti, od reume do kožnih bolesti i prijeloma.

ZUBNA HIGIJENA se može obaviti sa sažvakanim grančicama lijeske kao što

je to bio običaj kod keltskih žena, ili koristimo naš kažiprst. Teška UPALA ZUBNOG MESA

331
nam može pogoršati stanje jer nam otežava jelo i mi tako slabimo, zato je toliko važna
preventiva. Najjednostavnije sredstvo za higijenu zubi je UGLJEN sa sredine logorske vatre,
a može se u njega umiješati i prah od zdrobljenih PUŽEVIH KUĆICA ili LJUSKI JAJA.
Dobra je i mješavina istih djela UGLJENA OD LIPE i suhog, fino usitnjenog LIŠĆA OD
BREZE.

Kelti su žvakali SMOLU CRNOGORICE koja ima fungicidno i antibakterijsko

djelovanje na klice u našim ustima. Stari Rimljani su također bili poznati po tome da zbog
zdravstvenih razloga u usta stavljaju smole drveća i drže ih dok ih slina ne rastopi. Uz to i
smole djeluju preventivno na želučano–crijevne upale, jačaju naš imunološki sustav i blago
smanjuju bolove.

SIROVI KRUMPIR liječi bolesti zubi i čini ih savršeno zdravima, pomaže kod
upale zubnog mesa i klimavih zubi, a dovoljno je svaki dan temeljito sažvakati jedan mali
krumpir koji se zatim ispljuje što su znali činiti ruski vojni zarobljenici u oba svjetska rata. Sa
jakim čajom od DOBRIČICE (Glechoma hederacea) ispirali su se prije bolni i gnojni zubi, a
i ostale rane.

Ljubitelji mirisa i okusa anisa znaju pak uživati u žvakanju listova i sjemena
ČEHULJE (Myrrhis odorata) tijekom boravka u prirodi, jer osvježava usta i cijeli organizam.

Ne smijemo zaboraviti da održavanje najprimitivnijih higijenskih navika može

spriječiti gotovo sva oboljenja i trovanja hranom. Tu su u prvom redu naše ruke, koje su
glavne za širenje patogenih klica. Najjednostavnije sredstvo sterilizacije je vruća voda koja je
gotovo svugdje dostupna. Čim je ona vrelija, bolje ubija bakterije. Pravilo je da se hrana brže
kvari kad je u njoj veći postotak vode i bjelančevina. Zato je neophodno hranu kuhati ili
oguliti, inače ju je bolje baciti ako imamo osjetljivu probavu. Svakako treba odvajati gotovu
hranu i onu koja je u pripremi, a strogo je zabranjeno pljuvati, kašljati i kihnuti na hranu,
pogotovo ako nismo sami da ne zarazimo druge.

Kod JAJA se valja pripaziti SALMONELE. jaja koja plutaju na vodi i ne potonu
na dno ne smiju se konzumirati. Uglavnom se bakterije razmnožavaju najidealnije na
temperaturi od 10-60 stupnjeva, hladnoća uspori razmnožavanje i ukoči ih, a veće ih
temperature ubijaju.

Kada se hrana jako usitni, ona se lakše kontaminira i pokvari, a usitnjeno povrće
isparavanjem i sušenjem izgubi vrijedne sokove i vitamine.

Noć koja je hladnija od dana neka nam bude „frižider“, a može se iskopati u
zemlji i jama u koju se stave namirnice pa pokriju krpom ili mahovinom koja se redovito vlaži
i tako nastane hlađenje isparavanjem. Isto tako se može staviti boca u čarape koje moraju biti
mokre, a taj princip su uvelike koristili Rimljani. Našu hranu je dobro i obložiti svježim
ugljenom iz logorske vatre da odbije male glodavce koji prenašaju bolesti. Ako imamo velike

332
količine mesa, dobro ga je narezati na komade i ispeći, a zatim dimiti jer će duže ostati jestivo
nego da se ostavi sirovo kada ga nemamo čime usoliti.

Čišćenje nakon obavljanja nužde obavljali su Rimljani sa malim vlažnim

morskim spužvicama ili krpicama koje su bile nataknute na štapove, a sluge su ih zatim
ispirali. Svaki rimski vojnik je imao svoju vlastitu spužvu da ne dođe do masovnih zaraza. A
zahodi su se kopali tako da njihovo dno bude najmanje 1,5 m iznad razine vode i najmanje 30
m udaljeno od izvora pitke vode ili bunara. Vrata su se otvarala prema istoku da manje smrdi,
poljski zahodi redovito su se zadimili granama BOROVICE, i na izmet se sipalo VAPNO, a
guzica se može kada nemamo spužve i brisati sa grmićem ISLANDSKOG LIŠAJA..

Obavljati nuždu u čučnju smatra se najzdravijim načinom i najefektivnijim, zato

ga valja opet uvesti jer je sjedeći stav nezdrav i valja ga izbjegavati. Narodi koji ga
prakticiraju imaju manje probavnih oboljenja i problema sa stolicom nego mi razmaženi na
WC školjci,kojima su se mišići važni za pražnjenje crijeva otpustili jer ih optimalno ne
koristimo. Kod čučnja se probavni trakt idealno isprazni jer ga mišićima noga masiramo,
ujedno u tom položaju otvorimo anusni otvor. Važno je i da kod nužde u prirodi ne zakopamo
našu stolicu dublje od 20 centimetara jer su na gornjim slojevima tla mikroorganizmi i
bakterije najaktivnije, a sipanjem pepela iz vatre u rupu, smanji se neugodan miris.

REPUH (Petasites hybridus) se još u krapinskog pračovjeka koristio za brisanje

guzice, zajedno sa listovima PODBIJELA (Tussilago farfara) i DIVIZME (Verbascum
thapsus). A najbolja je vlažna MAHOVINA koja ima antibakterijska svojstva, i prije se
prokuhana koristila kao oblog za rane. Ako nemamo ništa drugo, potegnemo rukom za nekom
granom i skinemo lišće, ili otrgnemo snopić trave s kojim se može isto obrisati guzica makar
su pojedine vlati trave preuske.

Bez optimalnih higijenskih uvjeta bi, pogotovo žene, trebale paziti na smjer
brisanja, a to je uvijek od naprijed prema iza. Jer se inače mogu prenijeti bakterije iz crijeva u
vaginu ili mokraćne putove, od čega lako nastanu infekcije i druge bolesti. Kod ROĐENJA
djeteta, u oči mu se treba ukapati antibiotične kapi, najbolje čaj od žalfije da se ne zarazi
OČNIM TRIPEROM (varijanta genitalnog tripera) i ostane slijep. Čak se zaraza može
dogoditi kod djece žene koja u sebi nema taj virus, pa nakon nekoliko sati dijete oslijepi.
Pupčana vrpca koja se prekine i veže u čvor otpadne inaće sama nakon 5 dana.

BJESNOĆA je zarazna bolest životinja,koja se prenosi preko ugriza slinom, a

završava smrću ako se ne počne liječenjem u najkraćem roku. Ljudi su upoznati uglavnom
bjesnoćom lisica, a ne znaju da se one zaraze preko miševa. Srne i zečevi također mogu biti
prenositelji zaraze.

Gotovo nepoznata je činjenica kako se bjesnoća liječila još od pamtivijeka sa

narodnom medicinom koja je bila djelotvornija čak od naše današnje suvremene medicine.

333
 Najčuveniji „DOKTORI BJESNOĆE“ bili su muškarci šljivarske obitelji
Nemčić iz Vukovca, malog mjesta na Kalniku. Oni su tajnu pripravka lijeka prenosili iz
koljena na koljeno i bili su ponosni na uspjeh svog predaka koji je dobio zahvalnicu jer je
davno, od bjesnoće, izliječio pripadnike bečkog carskog dvora. Ta obitelj je raspolagala
prepisom odobrenja od Ugarskog Namjesničkog Vijeća iz 1835. g. da se njeni članovi
ovlašćuju da smiju liječiti ugrizene od bijesnih životinja. Ugrizeni, liječen njihovim lijekom,
je za 24 sata bio izvan životne opasnosti, uz uvjet da nije došao prekasn, a to je bilo 3 dana
nakon ugriza. Prašci od navodno tucanih kukaca su se umiješani u pšenično brašno, i po
strogom propisu, kroz više dana davali ugrizenome. Oni su bili jakog i brzog djelovanja, jer
kada bi ih pacijent popio, počeo je osjećati kao da ga probada milijun iglica i silno se mučio.
Zato Nemčići nisu tražili nikakvu nagradu, živjeli su skromno i siromašno, ali nikome nisu
odali svoju tajnu. Oni su se bojali obaveze te strogo čuvane tajne, jer će ih inače stići kletva
predaka, a s tim prokletstvom i kojekakve nesreće.

Ipak je nakon smrti zadnjeg Nemčića analizom lijeka ustanovljeno da je u prahu

bio sušen i drobljen kukac BABAK (Lytta vesicatoria), nazvan i „ŠPANJOLSKA MUŠICA“.
On leti u podnevnima satima sredinom lipnja i nađe se na drveću čiji su mu listovi hrana, a to
su JASEN, TOPOLA, BAZGA, JAVOR, KALINA, JORGOVAN i MASLINA. Kukac voli
grmlje na toplim mjestima a ima u sebi veliku količinu otrova Kantaridina čija je doza već od
0,03 g za čovjeka smrtonosna! Smrt nastupa za 12 sati nakon otrovanja jetre, napada na
centralni živčani sustav, cirkulatornog kolapsa i prekida bubrežnih funkcija. Zato je
španjolska mušica bila u povijesti omiljena kod ubojica, kod egzekucija ili tajnih ubojstava
trovanjem. Neprilike su tako snašle i Napoleonovu vojsku u Egiptu, kada su Francuzi
pripremali uhvaćene žabe koje su imale imunitet protiv pojedenih mušica i jele ih,ali su se
vojnici potrovali.

Alternativna medicina je ona izvorna prirodna, pa valja opet učiti staro znanje
koje je pred izumiranjem. Sjećam se kako su se prije 30 godina prodavala uštavljena MAČJA
KRZNA u njemačkim apotekama protiv REUME, a kod nas je bila popularna PSEĆA mast
kod TUBERKULOZE. Stara seljačka medicina je koristila i ZAKAPANJE U GNOJ, pacijent
bi se umotao gol u stare plahte i onda legao u kravlji gnoj kojim bi se zatim i zatrpao da mu
je samo lice ostalo slobodno. Toplina gnoja bi izvukla sve prehlade iz njega i drugi bi dan,
nakon znojenja, mogao već zdrav ko dren raditi na polju.

Analizom povijesti naših krajeva, valja nabrojiti epidemije raznih zaraznih

bolesti koje su pokosile ovo pučanstvo i redovito ga prepolovile. To iz tog razloga jer se one
mogu opet pojaviti na ovome plodnome tlu, a da se onda zna prepoznati najbolje liječenje i
lijekovi iz prirode, kako bi se šteta minimalizirala, a zaraza i bolest zaustavila.

MIŠJA GROZNICA (Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom) i sada se

pojavi kod nas gotovo svake godine. Ona je akutna virusna bolest koja se manifestira
vrućicom, krvarenjima i oštećenjem rada bubrega, a nerijetko zahtijeva i bolničko liječenje.
Slična je bolest s različitim kliničkim manifestacijama opisana širom svijeta, pa se prema

334
preporuci Svjetske zdravstvene organizacije od 1982. godine naziva jedinstvenim imenom.
Radi se o akutnoj zoonozi endemskoj u Europi i Aziji od koje godišnje u svijetu oboli između
150 i 200 tisuća ljudi, s izraženom tendencijom porasta novooboljelih. Ponekad dolazi do
povraćanja s proljevima, a jedan od tipičnih ranih znakova bolesti je difuzno crvenilo lica i
vrata (nalik opeklinama od Sunca) koje se javlja u više od 90 posto pacijenata. Bolest može
trajati i do dva tjedna pri čemu njezin završetak označava izlučivanje velike količine urina
uslijed čega dolazi do stabilizacije krvnog tlaka i bubrežnih funkcija. Oporavak je obično
polagan, može potrajati i nekoliko mjeseci, no obično protječe bez komplikacija te dolazi do
potpunog izlječenja. Bolest je u Hrvatskoj stalno prisutna različitom učestalošću od godine do
godine. Kao što joj i ime nagovještava, vezana je uz izravan ili posredan dodir s malim
divljim šumskim glodavcima i njihovim izlučevinama, a češće obolijevanje ljudi nastaje
obično u godinama velike brojnosti tih malih glodavaca. Zna se da izobilje hrane pogoduje, a
zimske pak dugotrajne hladnoće bitno reduciraju broj životinja, no svi razlozi za nastanak
povremenih pravih eksplozija brojnosti koje se znaju dogoditi u nepravilnim višegodišnjim
razmacima često ostanu nerazjašnjeni. Tada zbog velike brojnosti i gustoće među tim
životinjama lako dolazi do širenja raznih zaraza. Broj bolesnih ljudi tako je u velikom dijelu
odraz zbivanja među životinjama. Način zaraze ljudi može biti udisanjem (prašina onečišćena
izlučevinama zaraženih šumskih životinja), ili unosom uzročnika u usta (onečišćene ruke,
hrana, piće). Zaraza se ne prenosi među ljudima. Iz opisanih okolnosti koje mogu dovesti do
zaraze može se zaključiti da će oboljeli biti, a tako upravo i jest uglavnom među onim ljudima
koji intenzivno, najčešće radi svog posla (na primjer šumski radnici, lovci, poljoprivrednici)
dolaze u opetovan ili dugotrajan, izravan ili posredan dodir s malim divljim glodavcima. Prvi
opis hemoragijske groznice s bubrežnim sindromom u Hrvatskoj bio je 1954. godine, a prva
se epidemija u Hrvatskoj pojavila na Plitvicama 1967. godine kada je oboljelo 14 šumskih
radnika. Tijekom 2002. godine pojavila se do sada najveća epidemija mišje groznice u
Hrvatskoj. U Zagrebu je liječeno 110 bolesnika, a u cijeloj je Hrvatskoj mišjom groznicom
bilo zaraženo oko petsto ljudi.

Ako se u prirodi i ne pronađu alternativni lijekovi za pojedinu bolest, pomaže

čak i njeno prepoznavanje i informacije o njoj,koje smire pacijenta jer više nije u neznanju i
strahu od nepoznatog.

KOLERA je akutna infekcija koju uzrokuje bakterija Vibrio cholerae i koja

zahvaća cijelo tanko crijevo, a karakterizirana je bujnim vodenastim proljevom, povraćanjem,
grčevima u mišićima, dehidracijom, oligurijom i kolapsom. Inkubacija traje 1-3 dana a pojavi
se nakon infekcije zaraženom pitkom vodom koja je onečišćena odvodnim vodama (čak
zaražene ribe i hrana iz rijeka i mora može biti zaražena bakterijom kolere). Ljudi sa krvnom
grupom 0 su posebno ugroženi, a najmanje oni sa krvnom grupom AB. Infekciju može
spriječiti prokuhavanje vode ili dezinfekcija vode pomoću sunčanih ultraljubičastih zraka u
prozirnoj PET ili staklenoj ambalaži. Zaražene može izliječiti već u roku od nekoliko sati
jedan stari narodni lijek. Mala šaka listova RUŽMARINA se namače deset minuta u ¼ litre
vrelog mlijeka i bolesnik to čim vrućije popije. I čaj od MLADE HRASTOVE KORE
pripremljen sa vinom i medom je dobar lijek protiv kolere, dok je i ČEŠNJAK korišten kao
335
lijek jer liječi infekcije. A kako bi se spriječila dehidracija preporučuje se oralno uzimanje 15
g meda i 3 g soli u po jednoj litri vode. Kod nas su zabilježeni katastrofalni pomori krajem 19.
stoljeća upravo od te bolesti, u samom Ludbregu je umrlo te godine 66 ljudi.

KUGA ili CRNA SMRT je visokozarazna bolest koju prouzrokuje bakterija

Yersinia pestis. Ona se smatra jednom od 12 najopasnijih bioloških oružja, a u vojnim
arsenalima postoje i kulture koje su imune na sve poznate antibiotike sto čini tu bolest još
opasnijom. Kuga je primarno bolest divljih glodavaca, kao što su to miševi, štakori i vjeverice
koje budu zaražene buhama koje na sebi nose patogenu bakteriju. Stoga je moguća izravna
zaraza boravkom u prirodi „SILVANSKOM KUGOM“ (lat.silva „šuma“), što je bio čest
slučaj kod lovaca na krzno koji su u Sibiru lovili svisce i druge krznaše pa se tako zarazili i
prenijeli epidemiju sa glodavaca na ljude. PLUĆNA KUGA se pojavljuje nakon oboljenja
populacije glodavaca sa BUBONSKOM KUGOM (natekline limfnih čvorova). Zaraza ima
tipičan redoslijed, smrt glodavaca je sve brojnija čim se zaraza dalje širi. Na početku svaki
štakor na sebi ima oko 7 buha, kako štakori umiru i buhe skaču na one žive brzo preostali na
sebi imaju 50-100 zaraženih buha po štakoru što uvelike diže mortalitet. Nakon dva tjedna
buhe gotovo da i ne nađu više nove domaćine i gladuju oko 3 dana. Gladne sada počnu
prelaziti i na ljude koje tako zaraze. Zatim slijedi inkubacija (bubonskom kugom) koja traje
uobičajeno od 2-5 dana ali varira od nekoliko sati do 12 dana. Bolest počinje naglo, često sa
zimicama i glavoboljom, a temperatura raste na 39,5 do 41 °C, puls može biti ubrzan ili
nenormalno nizak, povećani su limfni čvorovi (buboni promjerom i do 10 cm) koji se
pojavljuju s vrućicom ili kratko nakon nje, i kada su puni gnoja se raspadnu. Dobro je vlagom
i toplinom izvlačiti spontano gnojne čireve na površinu da ne dođe do komplikacija ako
puknu prema unutra i otruju krv. Korisno je na natekline staviti kašu od svježe DOBRIČICE
(Glechoma hederacea) koja izvuče gnoj na površinu, ili bušenje zrelih gnojnih vrećica uz
veliki oprez jer je gnoj zarazan! Smrtnost neliječenih bolesnika s bubonskom kugom iznosi
oko 60 %, a većina smrtnih slučajeva nastaje zbog sepse u roku od 3-5 dana. Većina
neliječenih bolesnika s pneumoničnom (plućnom) kugom umire unutar 48 sati od početka
bolesti. Sepsa nastane kada bakterije kuge uđu u krvotok. To se može dogoditi preko
otvorenih rana ili kada puknu natekle limfne žlijezde prema unutra. Klice se preko krvi rašire
po čitavom tijelu, dolazi do šoka, velikih potkožnih i organskih krvarenja („crna smrt“). Sepsa
koja se ne liječi završava gotovo uvijek smrtno nakon nekih 36 sati. Od prvog zaraženog
štakora do prve ljudske smrti prođe u prosjeku 24 dana. Kontakt između zdrave i zaražene
kolonije štakora je prilično rijedak, djelotvorniji i brži je prijenos bolesti preko ljudi koji
dođu u posjete i uzmu uši sa sobom doma gdje zaraze svoje štakore u kući. Zaraza se prenaša
kod bdijenja uz bolesne i mrtve, kod pogrebnih karmina i rasprava oko nasljedstva koje su
uglavnom 3-4 tjedna nakon prve infekcije štakora u domu. Tipično je i da epidemija nestane u
zimi, što je povezano sa time da je gustoća zaraznih bakterija na buhama kod hladnoće manja
a i buhe se onda ne razmnožavaju. Tako su epidemije kuge redovito završavale u zimi, a ako
je kuga prenijeta u kasnu jesen, epidemija je započela tek u proljeće.

Neki slučajevi u endemskim područjima u SAD bili su povezani s kućnim

ljubimcima, osobito mačkama koje su bile umiljate i ljudi ih često mazili. Kritičan razmak
336
kod zaraze inhalacijom inficiranih kapljica leži kod 30 cm i ispod toga, a moguća je zaraza i
preko ugriza. Nakon inkubacije od 1-3 dana izbije PLUĆNA KUGA. Izmjenjuju se vrućice i
zimice, pojavi se glavobolja i kašalj koji u početku nije izrazit, razvija se unutar 20-24 sati;
iskašljaj je u početku mukotrpan, ubrzo postaje pomiješan krvlju, a zatim postaje jednoliko
ružičast ili svijetlo crven (nalik sirupu od malina) i pjenušav, smrtna stopa leži tu čak kod 95
%. Kao lijek i preventiva su se prije koristile svježe kriške češnjaka kojeg bi si ljudi gurnuli
poprijeko u nosnice da se može disati i onda ih izmjenjivale čim bi pocrnjele. Poznato je i da
je zadnji ilirski kralj Gentis na zapadnom Balkanu liječio kugu sa SRČANIKOM (Gentiana
lutea) koji raste na Velebitu i Gorskom kotaru, a koristio se njegov gorak korijen. Za nas je
zanimljiv REPUH (Petasites officinalis) koji raste na Kalničkom i Ivanečkom gorju. Osušeni
korijen mu je dobar lijek za izazivanje obilatog znojenja i mokrenja kod zaraznih bolesti kao
što je to kuga. Odatle i njegov njemački naziv „Pestwurz“, što znači korijen protiv kuge i on
najbolje govori o korištenju ove biljke u prošlosti. Zatim je tu i BEDRENIKA (Pimpinella
saxifraga) koja je odličan lijek protiv bolesti krvi (čisti i jača krv). Sam korijen se rabi za
liječenje infekcija dišnih organa (plućna kuga), za detoksikaciju cijelog organizma, te za
poticanje izlučivanja loših tvari iz organizma. Tinktura se radi od 20 g usitnjenog korijena i 1
dl 60 %-tnog alkohola. Korijen močimo 10 dana u alkoholu i procijedimo. Jednu jušnu žlicu
tinkture stavimo u 1 dl vruće zašećerene vode-med, i pijemo svaki sat po jednu žlicu, ili
uzimamo 10 kapi s kockom šećera. Vrhunac kuge je bio u Hrvatskoj u 1348. godini, zatim se
pojavila 1546.-49. godine i opet 1554. i 1629. godine. 1730.-40. godine vladala je zadnja kuga
u civilnoj Hrvatskoj kao i u Vojnoj Krajini. Kako je na teritoriju Hrvatske bila nakon naleta
turske vojske organizirana čvrsta vojna granica, to je Habsburška carevina u želji da se zaštiti
od opasnosti kuge koja je u Turskoj vanredno često harala, organizirala u Vojnoj Krajini tzv.
kužni kordon. Patentom o kugi iz 1710. godine i propisom o organizaciji kužnog kordona,
koji je izdao Karlo VI. 1713. godine realizirana je široka zona između dviju interesnih sfera
koja je neminovno u izvjesnom smislu zaustavljala česte epidemije kuga, a možda i drugih
bolesti koje su se zbog skromne dijagnostike nerijetko zamjenjivale. I mada su mjere kontrole
na području Vojne Krajine bile neobično rigorozne, ipak su se povremeno javljale i u njoj
samoj navale kuge kao što je to bilo 1629. godine. Kako je iste godine bilo zahvaćeno i
Međimurje, gotovo je sigurno da je ta epidemija morala proći i kroz naše Ludbreške krajeve.

GUBA ili LEPRA je drevna zarazna bolest čiji su uzročnici bakterije

(Mycobacterium leprae). Simptomi su bijele lezije na kojima se ne osjeća bol. Bakterija
napada živce ruku, nogu i lica. Može uzrokovati sljepoću i oduzeti sposobnost pomicanja ruku
i očnih kapaka. Na kraju, dovodi do deformacija koje se često povezuju s gubom. Oslabljeni
su osjeti za hladnoću, toplinu i bol, te se rane mogu zagnojiti i inficirati. Vrijeme inkubacije
ove bolesti traje od par mjeseci do 40 godina. Suprotno popularnom vjerovanju, guba nije
jako zarazna bolest, ali do nje dolazi dugogodišnjim kontaktom sa zaraženima pogotovo u
dječjoj dobi. Postoje dvije vrste gube: tuberkuloidna i lepromatozna. Oko 95 % ljudi koji su
izloženi Mycobacterium leprae ne razviju lepru, jer njihov imunološki sustav sprječava
zarazu. Simptomi obično ne započinju barem 1 godinu nakon što se osoba inficirala,
prosječno se javlja 5-7 godina kasnije, a često mnogo godina kasnije. Znakovi i simptomi
ovise o individualnoj imunološkoj otpornosti osobe. Antibioticima se može usporiti
337
napredovanje i čak izliječiti bolest. Nju je iskorijenila možda čak kod nas Tuberkuloza,
gubavce je često napala ta bolest od koje su brzo umrli pa se lepra kao bolest nije imala
prilike širiti dalje. Primijećeno je da nema više zaraze otkad se u Europi sadi i konzumira
krumpir. Krumpir ima u sebi jedan enzim koji sprječava bakterije da se vežu na životinjske i
ljudske stanice, što je objašnjenje zašto lepre nema tamo gdje ljudi jedu krumpir. Budući da je
guba jedva zarazna, stvarni uzrok zaraze leži u lošoj higijeni, pothranjenosti i tako
oslabljenom imunološkom sustavu. Prije same kuge koja je u našim krajevima od 1348.-1740.
godine oduzimala živote, kod nas je vladala epidemija odnosno endemija gube.

TUBERKULOZA ili SUŠICA je česta i u mnogim slučajevima smrtonosna

zarazna bolest. Kod nas je prije 200 godina bila čak najčešći razlog umiranja i iskorijenila je
čitave obitelji. Bolest uzrokuju razni sojevi mikobakterija, obično Mycobacterium
tuberculosis. Tuberkuloza tipično zahvaća pluća, no može zahvatiti i druge dijelove tijela.
Prenosi se kapljičnim putem, zrakom, kada bolesnici s aktivnim oblikom TBC kašlju, kišu ili
pljuju. U većini slučajeva, bolest je asimptomatska i latentna, ali u jednom od oko deset
slučajeva napreduje u aktivnu bolest. Neliječena tuberkuloza dovodi do smrti u više od 50 %
bolesnika. Klasični simptomi aktivne TBC infekcije su kronični kašalj sa krvavim iskašljajem,
vrućicom, noćnim znojenjem i mršavljenjem. TBC se naziva i “sušicom” jer bolesnici gube
tjelesnu masu, kao da se suše,tu dolazi i do infekcija drugih organa i niz različitih simptoma.
Oko 20 % ljudi u Europi je pozitivno na tuberkulinski test i nosi bakteriju u sebi, ali kod njih
ne dolazi do razvoja bolesti sve dok im se ne oslabi imunološki sustav. Tako da je epidemija
spremna i samo čeka svoj trenutak da izbije kada nastane kakva bijeda, glad i zbog loše
prehrane ili drugih bolesti padne imunitet ljudi. Aktivni oblik bolesti razvija se u oko 5–10 %
bolesnika zaraženih tuberkulozom. Tuberkulozom se može zaraziti bilo koji dio tijela, no
najčešće do zaraze dolazi u plućima (plućna tuberkuloza). Kada bolesnici s aktivnim oblikom
plućne TBC kašlju, kišu, govore, pjevaju ili pljuju, zrakom se šire zarazne kapljice. Ne treba
zaboraviti da i mlijeko bolesnih krava može biti zarazno, zato za hranu treba koristiti samo
provjereno ili dobro prokuhano mlijeko. Za zarazu tuberkulozom potrebna je vrlo mala doza.
Bolesnik s aktivnom, neliječenom tuberkulozom može godišnje zaraziti 10–15 (ili više)
osoba. U slučaju zaraze, obično je potrebno da prođu tri do četiri tjedna da bi novo zaražena
osoba postala dovoljno zarazna kako bi mogla zaraziti druge. Tuberkuloza se u ljudi
pojavljuje još od antike, prije industrijske revolucije. Narodne su priče često povezivale
tuberkulozu s vampirima. Kad bi od nje umro jedan član obitelji, drugi zaraženi članovi
obitelji bi pomalo mršavili, pa je narod vjerovao kako je prva oboljela osoba s TBC-om
polako crpila životnu snagu iz ostalih članova obitelji. U Europi je broj oboljelih od
tuberkuloze počeo rasti početkom 17. stoljeća, da bi dosegao vrhunac početkom 19. stoljeća,
kad je uzrokovala skoro 25 % svih smrtnih slučajeva. Kod tuberkuloze kostiju i zglobova
važan čimbenik u liječenju je sunčeva svjetlost. Poznata je činjenica da se bolesnici sa
tuberkulozom pluća ne smiju sunčati jer dolazi do ozbiljnih komplikacija. To ne važi kod
koštano-zglobne tuberkuloze gdje je sunce izrazito ljekovito. Prije se koristila i PSEĆA
MAST za liječenje plućne tuberkuloze a pomaže i VITAMIN C, zatim se koristio čaj
PLUĆNJAKA (Pulmonaria officinalis) ili ekstrakt RUSOMAČE (Capsella bursa-pastoris).
Potrebno je 50 g biljke (nadzemni dio biljke), može svježa ali i osušena. Dakle sitno usitnjenu
338
rusomaču prelijete sa 1 litrom prokuhanog crnog vina pa kuhate još 12 min, ostavite da
odstoji sat vremena i ulijte u staklenu flašu. Pijete svako jutro 1 deci i tako dok ne prestane
krvava sluz koju iskašljavate. Biljka rusomače djeluje inače tako da zaustavlja bilo koje
krvarenje unutar organizma, bržim obnavljanjem ćelija.

DIFTERIJA ili GRIŽA je zarazna bolest gornjih dišnih putova koju

karakterizira grlobolja i bolno gutanje, povišena tjelesna temperatura i pojava bijelih naslaga
bakterija poput svježeg sira, a sve to uzrokuje bakterija (Corynebacterium diphtheriae).
Bolest se može širiti u donje dišne putove (grkljan i dušnik), a dolazi i do trovanja
bakterijskim toksinom koje često završi smrtonosno. Zaraza se prenosi od čovjeka do čovjeka
preko kapljica i razmazivanja kod kašlja, kihanja i ljubljenja, a rijetko i kroz kontaminirane
predmete. Bakterije transportira krv u udaljena mjesta tijela gdje nastaju nove upale organa,
kao što je to srce, jetra ili bubrezi što završava smrću. Sve to se može pojaviti nakon 2-6 dana
nakon infekcije, ovisno o stanju imunološkog sustava bolesnika. Nakon pojave i
prepoznavanja bolesti neophodna je izolacija bolesnika i strogo mirovanje u krevetu u trajanju
od barem 2 tjedna. Ova bolest je znala pokositi cijele obitelji, zabilježeno je da je griža u
jednoj ludbreškoj obitelji u nekoliko dana ubila petero djece!

KRIŽALINA (Prunella vulgaris) je dragocjen lijek protiv difterije. Iz cijele

biljke se iskuha čaj kojeg pacijent treba piti u gutljajima i ispirati si grlo. I uvarak od mlade
HRASTOVE KORE koristi se za grgljanje ili pak čaj od mlade hrastove kore pripremljen s
vinom i medom.

HRIPAVAC (Pertusis; magareći kašalj) je infekcija dišnog sustava uzrokovana

najčešće bakterijom (Bordetella pertussis), a karakterizira ju "magareći"zvuk kada osoba
udiše zrak. Ova bolest je bila kobna za naše krajeve, često je došlo do katastrofalnih pomora
kao 1883. godine kada je samo u Svetom Đurđu umrlo 158 djece, a u Ludbregu njih 50.
Infekcija se najčešće javlja u djece mlađe od jedne godine ili u djece s oslabljenim
imunitetom, obično oko dobi od 11 godina do 18 godina. Znakovi i simptomi su slični
prehladi: curenje iz nosa, kihanje, blagi kašalj i nisko povišena temperatura. Pacijent postaje
najviše zarazan obično 2 tjedna nakon početka kašljanja koje postane sve jače i može prelaziti
u gušenje. On mora biti,nakon prepoznavanja bolesti, zadržan najmanje mjesec dana u
izolaciji, tek onda smije opet u društvene prostorije. Bakterija se prenosi zrakom kada osoba
kašlja, kiše ili se smije. Nakon inkubacije od 1-2 tjedna dolazi do simptoma nalik gripi i do
lagane groznice sa curenjem nosa i suhim kašljem. To traje oko 2 tjedna, sama bolest kao
takva traje ako nije smrtonosna i ne dođe do komplikacija jako dugo i naziva se po dužini
trajanja od 3 mjeseca i „kašalj od 100 dana“. Komplikacije su kod 20 % oboljelih upala pluća
i upala srednjeg uha, bolest liječi BEDRENIKA (Pimpinella saxifraga L.), a koristi se kao i
prije navedeno kod liječenja kuge. Odličan je BRŠLJAN (Hedera helix)-listove sakupljamo u
kolovozu i rujnu, sušimo ih oprezno i polako na zraku a može i na suncu. Tvari iz bršljana
uspješno zaustavljaju rast bakterija, uzimamo samo 1 do 2 lista srednje veličine na litru vode,
inače se možemo otrovati! Čaj pripremamo od 1 čajne žlice osušenih listova koje prelijemo s

339
četvrt litre vrele vode, nakon 10 minuta procijedimo, možemo zasladiti medom, te pijemo. A
kod hripavca pomaže i čaj od MAJČINE DUŠICE (Thymus vulgaris).

OSPICE ili DOBRAC je zarazna, virusna dječja bolest praćena osipom i

visokom temperaturom. Prenosi se kapljicama kod disanja, a inkubacija traje 10-14 dana.
Bolest počinje sa 4 dana groznice i temperaturom čak do 41 °C, mučninom, boli u grlu i
glavoboljom. Dvanaestog do trinaestog dana pojavi se tipično crvenilo sluznice koje počinje
na mekom nepcu, a četrnaestog ili petnaestog dana cijelo tijelo pacijenta je puno osipa koji se
prvo pojavi iza uha. Bolesnik širi zarazu pet dana prije osipa i ostaje deset dana zarazan pa se
treba pripaziti da bolest ne širi dalje u tom razdoblju. Pet dana nakon pojave osipa on se
povlači, ali još neko vrijeme mogu ostati natekline limfnih čvorova. Kod odraslih je bolest
često teža nego kod djece, a kod oboje mogu nastati komplikacije u 25 % slučajeva, od toga
zna biti 8 % proljev, upala uha 7 %, upala pluća 6 % i ostalih za život opasnih kao što je to
upala pluća, mozga i njegove ovojnica gdje umire 15-20 % pacijenata, a kod ostalih 20-40 %
nastaju dugotrajna oštećenja. Kod ospica se predlaže terapija sa VITAMINOM A. Glavni
izvori vitamina A su inače jetra, mlijeko i mliječni proizvodi, maslac, žumanjak i riba. Ako
obolijevaju trudnice, može doći do prijevremenog poroda ili spontanog pobačaja!
Kao lijek se preporučuje neprekidno obnavljanje toplih obloga cijelog tijela od čaja
MAJČINE DUŠICE (Thymus serpyllum). Dok dijete ima vrućinu, dajemo mu voćne sokove
od naranče ili grožđa, ili sok od mrkve koji je dobar za jetra. Ako nemamo voćnih sokova,
dajemo neutralni čaj zaslađen grožđanim šećerom. Kao i protiv svih zaraznih bolesti, i tu je
nadasve važna njega usta. Za njegu usta u male djece omotamo oko prsta čistu krpicu (gazu)
koju smo namočili u čaj od kamilice. Kad bolest prođe, moramo djecu čuvati od hladnoga
zraka. Osobito ih zimi treba ostaviti još osam dana u krevetu, u toploj ali dobro prozračenoj
sobi. Tako se mora postupati pogotovo sa slabom djecom, u koje kasnije mogu nastupiti
komplikacije.

DIZENTERIJA je zarazna akutna crijevna infekcija, uzrokovana

mikroorganizmima, čiji simptomi se očituju u teškom, bolnom i čestom (8-30 puta na dan)
proljevu koji sliči na vodu u kojoj se kuhala riža ili sa ponekad krvavim stolicama. Inkubacija
bolesti traje jedan do dva dana nakon čega se javljaju grčevi u trbuhu, temperatura i jaki
proljev. Dizenterija se liječi nadomještanjem tekućine i elektrolita te antibioticima. Ona
predstavlja jednu od najzaraznijih bolesti. Smrtnost obično iznosi 5-15 % zaraženih, najviše
među djecom, starijim i pothranjenim osobama gdje dolazi do zatajenja bubrega i
cirkulatornog kolapsa. Izvor infekcije su izlučevine inficiranih osoba ili rekonvalescentnih
kliconoša. Infekcija se izravno širi fekalno-oralnim putem, a neizravno kontaminiranom
hranom ili kontaminiranim neživim predmetima. Muhe mogu poslužiti kao mehanički vektori.
Prijenos bolesti putem vode nije uobičajen. Epidemije se najčešće pojavljuju u uvjetima
prenapučenosti s neadekvatnom sanitacijom okoliša. Kao lijek se preporučuje PLOD OD
ŠTAVELJA (Rumex crispus), jedna šaka kuha se u pola litre vode 3 minute, zatim valja taj
čaj piti svaki sat po dva do tri gutljaja. Dobro je izrezati slatke jabuke i ugrijati ih da postanu
mekane kao pasirane, takve se posole i uzimaju po 4 velike žlice 3-4 puta dnevno. O kojem
god toksinu i bolesti da se radi, bio to proljev, povraćanje ili jaka groznica, tijelo nam govori
340
da se želi riješiti otrova. Drveni ugljen brzo neutralizira mnoge od tih otrova pa valja i njega
trošiti u liječenju dizenterije.

TIFUS valja podijeliti u 3 različite bolesti. Prije se sve to smatralo jednom

bolesti i endemskim oboljenjem npr. sela Sveti Đurđ:

„TRBUŠNI TIFUS“ kojeg prouzrokuje bakterija (Salmonella typhi). Ona se

prenosi s čovjeka na čovjeka konzumacijom kontaminirane hrane i fizičkim kontaktom
(prljave ruke). Salmonela se uglavnom prenosi proizvodima životinjskog podrijetla, u koje
tipično dolazi prigodom klanja u kojem se na meso mogu proširiti bakterije što se nalaze u
crijevima životinja; također je čest način prenošenja na ljuski kokošjih jaja i putem mlijeka.
Međutim salmonela se može prenijeti i putem druge hrane, pa i sa drugih zaraženih površina i
kontaktom sa zaraženim ljudima. Salmonela nije otporna na visoke temperature, te neće
izdržati zagrijavanje na 70 °C više od dvije minute. Ni dobro kuhana hrana nije međutim
uvijek posve sigurna: naime, u kuhinjama se zna dogoditi da se bakterije prenose kontaktom
sa sirove hrane na onu već pripremljenu. Salmonela može opstati na suhim površinama i po
mjesec dana, a na mokrim mjestima i po tri mjeseca. Na temperaturama većim od 20 °C
salmonela je agilnija i time zaraznija.

„MIŠJI TIFUS“ (zatvorska groznica) nastane zarazom bakterije (Rickettsia

typhi) koju prenašaju buhe (Xenopsylla cheopis) sa štakora na ljude. Bolest često ostane
neprepoznata ili se zamjenjuje sa virusnim bolestima.

„PJEGASTI TIFUS“ prouzrokuje bakterija (Rickettsia prowazekii) koju prenaša

bijela uš (Pediculus humanus corporis) i najteži je oblik tifusa. On može brzo zaraziti veliki
broj ljudi kada su određeni uvjeti okoliša prisutni (loša higijena, siromaštvo, gužve i
prenapučenost), a inkubacija traje 10-14 dana. Endemski simptomi tifusa mogu uključiti osip
koji počinje na sredini tijela odakle se širi dalje, visoku temperaturu, mučninu, nelagodnost,
proljev, i povraćanje. Epidemija tifusa ima slične, ali teže simptome, uključujući krvarenja
ispod kože (prvo crvene pjege koje poplave), bunilo, hipotenziju, i smrt (10 %-60 %). Za
vojsku Napoleona pjegasti tifus je kod povlačenja iz Rusije postao ozbiljan problem. Mrzla
zima je natjerala vojsku da odjeću neprekidno nose bez da je mijenjaju ili peru. K tome se
skidala sva odjeća sa mrtvih koja se oblačila samo da se živi ne smrznu. Tako je bilo lako
inficiranim ušima razmnožiti se i prebaciti na nove domaćine. Kod povlačenja „Grande
Armée“ u jesen 1813. Godine, u njemačkom gradu Mainzu bio je prvi odmor na francuskom
tlu. Tamo je od pjegastog tifusa umrlo 15.000-17.000 okupatorskih vojnika i isto toliko civila.
Tako je bolest dobila u Francuskoj ime „Typhus de Mayence“. Čak u današnje doba nema
komercijalnog cjepiva protiv endemske i epidemije tifusa, nego se bolest liječi 2-3 tjedna sa
antibioticima. Ali prvo treba uvesti opće higijenske mjere i izolirati bolesnika, zatim iskuhati
zaraženu odjeću, i očistiti okolinu. Liječenje se vrši čajem od ŽDRALJEVINE (Galega
officinalis). Biljka se cijela nadzemna sakuplja i suši kada je u cvatu. Dodatno valja uzimati
tinkturu od ČEŠNJAKA ili bijelog luka. Tinktura se priprema na način da se oguli 250 g
lukovica bijelog luka, nareže ih se i stavi kroz 14 dana u 1 litru vinske žeste ili jake rakije na

341
oko 30 °C topline. Dobro začepljena i pomoću voska, za zrak nepropusna boca stavi se po
danu na sunce ili u blizini štednjaka. Sadržaj boce treba tokom dana više puta promućkati.
Nakon 14 dana sadržaj boce se procijedi, a tinktura može stajati i preko godinu dana. U
vrijeme pošasti ili epidemije - bila to gripa, griža, tifus i dr. uzima se dnevno 1 sat prije ručka
10-15 kapi. Ako je netko već obolio od jedne od tih bolesti, uzima se dodatno još po 20 kapi
prijepodne i poslijepodne, te tinkture koja DEZINFICIRA i ČISTI KRV.

ŠPANJOLSKA GRIPA bila je pandemija gripe koja se pojavila krajem 1.

svjetskog rata 1918. godine. Ona je odnijela između 50 i 100 milijuna života širom svijeta što
je kratkoročno paraliziralo razne zemlje. U mome selu je prve godine odnijela 74 života, a u
susjednim selima isto nije bilo mnogo bolje. Španjolska gripa je za godinu dana ugasila više
ljudskih života nego srednjovjekovna pošast kuge za sto godina. Uzročnik te gripe bio je
podtip ptičje gripe H1N1. Pandemija Španjolske gripe započela je u ožujku 1918. godine i
trajala je sve do lipnja 1920. godine. Obuhvatila je cijeli svijet, od Arktika do najjužnijih
krajeva zemlje. Bolest je tri puta obišla svijet i polako slabljela jer se stvarao imunitet kod već
jednom zaraženih. U Španjolskoj, koja je bila u ratu neutralna, oboljelo je otprilike 1/3
stanovnika zemlje, a smrtno ih je stradalo između 10 i 20% oboljelih. Ime „španjolska“ je
dobila po tome što je jedino u to vrijeme Španjolska imala liberalan tisak i otvoreno
izvještavala o bolesti, dok su zaračene strane zataškavale sve vijesti o epidemijama u
rovovima na fronti. Vrlo je vjerojatno da se tu radilo o od ljudske ruke mutiranoj bolesti koja
je nesretnim slučajem izašla iz vojnog labora biološkog oružja, u ratu gdje nije bilo
ograničenja i obilno je korišteno kemijsko oružje i otrovni plinovi. Bolest se prva spominje u
Haskell County u saveznoj državi Kansas početkom 1918. godine. Tri tjedna nakon toga je u
kampu za obuku Camp Funston zabilježeno 1 100 teško oboljelih i 38 smrtnih slučajeva. Kod
stisnutog smještaja u vojarnama oboljelo je 90 % ljudi, ali to nije spriječilo vodstvo da se oni
prebace na europsko bojište gdje su prenijeli gripu prvo u Francusku i zatim dalje. Bolest je
po svojoj prirodi žestoka i kratka (3 dana), popraćena sa visokom temperaturom, glavoboljom
i bolovima u zglobovima. Smrtni slučajevi su uglavnom rezultat komplikacija kao što je to
upala pluća koja je u nekoliko sati rezultirala smrću. Zanimljivo je da je bolest birala
uglavnom one najsnažnije ljude od 20-35 godina i da je oboljelo više dobro uhranjenih ljudi
nego onih lošijeg stanja. U manjim i zabačenim naseljima bolest se pojavila iznenada, često je
oboljelo toliko ljudi da nije ostalo dovoljno zdravih da se brinu o bolesnicima ili zakopaju
mrtve. U mnogim obiteljima je bilo toliko bolesnih da nitko nije ostao zdrav da pribavi hranu
i drva za ogrjev ili loži vatru. Nakon ozdravljenja je pak nastala opasnost da će preživjeli
umrijeti od gladi ili će se smrznuti. Liječnici su savjetovali da treba izbjegavati velika
okupljanja, imati uvijek čista usta, kožu i odjeću, a prozore držati otvorene da u prostorijama
ima svježeg zraka. Kad bi se hodalo valjalo je biti slabo obučen da bude malo zima a kod
spavanja i vožnji biti toplo obučen. Obavezno prati ruke prije jela i jelo dobro sažvakati, zatim
izbjegavati čestim i malim obrocima nakupljanje hrane u probavnom traktu. Nakon jutarnjeg
buđenja trebalo bi na tašte popiti dvije čaše vode, i izbjegavati ručnike, ubruse i pribor za jelo
koje je netko već koristio. Isto tako bi valjalo ne nositi tijesnu odjeću, cipele i rukavice. Kod
gripe je inače najbolje jesti čim više sirovog češnjaka i piti dvaput na dan čašicu dvaput
pečene rakije. Što vrijedi osobito kada vlada gripa pa se tim lijekom predusretne, još bolje je
342
dobro istući i zdrobiti malu žlicu PAPRA u zrnu i usipati u četvrt litre dvaput pečene rakije
koja se zatim dobro promućka. Kada vlada španjolska gripa više puta na dan se popije mala
čašica te rakije. Bolesnika treba natrljati vunenom krpom umočenom u ocat, ulje i eterično
ulje od KAMFORA (Cinnamomum camphora). Potiljak mu treba obložiti naribanim
HRENOM, na noge mu se navuku torbe sa ugrijanim MEKINJAMA, a pacijent u tih 3 dana
treba držati najstrožu dijetu.

TRAHOM (starogrčki: τράχωμα, „grubo oko“ ili ,,hrapavo oko“) zarazna je

bolest oka, te vodeći uzrok zarazne sljepoće u svijetu. Kod nas je bio endemičan gdje se
razmahao kod sela uz Dravu. Globalno ta bolest dovodi do značajnog invaliditeta. Uzročnik
trahoma je bakterija (Chlamydia trachomatis). Trahom se prenosi izravnim kontaktom sa
sekretima oka, nosa te grla zaraženih osoba, odnosno kontaktom s predmetima koji su došli u
dodir s tim sekretima, kao što su npr. ručnici. Muhe mogu također sudjelovati u prijenosu
bolesti. Neliječena i ponavljajuća infekcija trahoma može rezultirati pojavom kapka prema
unutra, što dovodi do grebanja trepavica po površini rožnice. Djeca su najosjetljivija na
infekciju zbog toga što se lako zaprljaju i dođu u kontakt s bakterijom, ali teži simptomi ili
sljepoća često se ne razviju do odrasle dobi. Sljepoća uzrokovana endemskim trahomom
javlja se u područjima sa slabom osobnom i obiteljskom higijenom. Mnogi faktori su
povezani s prisutnošću trahoma uključujući i manjak vode, nedostatak sanitarnog čvora,
siromaštvo, muhe, blizina stoke, prenapučenost i slično. Međutim, najznačajniji put prijenosa
trahoma čini se da je slaba higijena djece koja olakšava čestu razmjenu inficiranog očnog
sekreta s jednog djeteta na drugo. Trahom se najčešće prenosi unutar obitelji. Vrijeme
inkubacije je od 5 do 12 dana, nakon čega zaražena osoba razvije simptome konjunktivitisa i
iritaciju oka. Sljepoća rezultira iz više epizoda infekcije koje održavaju stalnu intenzivnu
upalu očne spojnice-konjunktive. Bez reinfekcije, upala se postupno povlači. Upala
konjunktive naziva se "aktivni trahom" i obično se susreće u djece, osobito predškolske. Ona
se odlikuje bijelim kvržicama na unutrašnjoj strani gornjeg kapka te nespecifičnom upalom
konjunktive. Oko je u aktivnom trahomu često nadraženo te se može pojaviti vodenasti
iscjedak. Ukoliko se dogodi bakterijska sekundarna infekcija iscjedak postaje gnojan. Bolest
je jedna od najranijih primijećenih očnih infekcija, prepoznata već u Egiptu u 15. st. pr. Kr.
Prisutnost trahoma zabilježena je i u drevnoj Kini i Mezopotamiji. Trahom je postao raširen
kada su se ljudi preselili u prenapučena naselja ili gradove u kojima je higijena bila slaba. To
je postao poseban problem u Europi u 19. stoljeću. Nakon egipatske kampanje (1798.-1802.) i
Napoleonskih ratova (1798.-1815.), trahom je bio česta bolest u vojnika i širila se kada su se
vojnici vraćali kući iz ratova. Kod oboljenja higijenom treba spriječiti ponovnu zarazu,
ispirati oči čajevima od KAMILICE i KADULJE, i pogotovo prije spavanja ukapati u oko
MED. On ima antibakterijska svojstva, otklanja bolove očiju i zacjeljuje rane.

GUŠAVOST (lat. gutteria) je posljedica povećanja štitne žlijezde koja se nalazi

s prednje strane donjeg dijela vrata. Gušavost se može javiti uz urednu funkciju štitnjače, ali i
uz povećano odnosno smanjeno lučenje hormona štitnjače. Najčešći uzrok gušavosti u svijetu
je nedostatak joda u prehrani i javlja se u zemljama koje ne provode jodiranje kuhinjske soli.
Osim gušavosti, posljedica teškog nedostatka joda je i kretenizam uz ozbiljne mentalne
343
retardacije. Endemska gušavost se zbog nedostatka joda javljala posebno u planinskim
područjima Europe. U hrvatskim krajevima gušavost se bilježi od srednjeg vijeka, a sredinom
20. stoljeća najveća učestalost zabilježena je u selu Rude u Samoborskom gorju uz pojavu
endemskog kretenizma. Prema istraživanjima iz 1963. na području Srebrenice i okolice 38 %
stanovništva je bilo gušavo. Namirnice koje su najbogatije jodom jesu: morske ribe, alge, jaja,
jogurt, sir, grah, krumpir, rajčica i luk. Pojedine namirnice na neki način brane organizmu
pravilno iskorištavanje joda i mogu umanjiti sposobnost organizma da iskoristi jod za sintezu
hormona štitnjače. Dobro je znati da u te namirnice ubrajamo: cvjetaču, kelj, prokulice, repu i
kikiriki. Najviše su riziku izloženi strogi vegetarijanci koji takve namirnice svakodnevno
koriste u prehrani i to u velikim količinama. Još prije 3 500 godina gušavost se liječila
jedenjem pečene štitnjače od ovce, a sakupljale su se morske alge koje su se sušile i spalile da
bi se sakupio njihov pepeo u kojem je 0,1-0,5 % joda. Najbolji izvor joda u kontinentalnoj
Hrvatskoj je biljka koja ima najviše od svih joda u sebi, a raste gotovo uz sve rijeke i potoke,
to je DRAGUŠAC ili POTOČARKA (Nasturtium officinale). Zato još više začuđuje da je u
okolici Ludbrega baš uz rijeku Dravu bilo toliko ljudi sa gušom, još u školskoj godini
1931./32. pola je školske djece iz sela Hrženica imalo gušu!

Na ovom bakrorezu iz 1819. godine iz Štajerske su prosjaci skitnice, koji boluju

od kretenizma koji je rezultat gušavosti. Takvih je prije prosjaka bilo mnogo po selima, a
imali su i razne druge retardacije, duševne bolesti i urođene mane. Preživjeli bi od onoga što
su uspjeli od dobrih ljudi isprositi, sa njima su se plašila mala djeca i često su bili žrtve raznih
neslanih šala.

344
 Ako se radi o nedostatku joda valja pripremiti stari napitak koji uspješno lijeći
štitnjaču. Dobro operite 40 zelenih mladih oraha, posušite ih i urežite nožem nekoliko puta.
Orasi se stave u neku teglu i preliju medom, zatim se ostave na otvorenome da su izloženi
suncu. Nakon 40 dana se sve procijedi i spremi u staklenu flašu, a svako se jutro na tašte pije
po jedna mala rakijska čašica. Dobro je znati da riba kao najveći izvor joda, termičkom
obradom gubi polovicu njega, a krumpir više od jedne trećine! Kako bi se sadržao jod u
namirnicama treba uvijek izbjegavati dugo kuhanje, posebno bez poklopca, i namirnice držati
na suhom i hladnom mjestu.

VARIOLA ili BOGINJE (variola vera) su zarazna bolest svojstvena čovjeku

koju izazivaju dvije vrste virusa variole zvane Variola major i Variola minor. Vjeruje se da je
u 20. vijeku od posljedica variole umrlo između 300 i 500 milijuna ljudi. U ranijim
historijskim razdobljima, prije nego što je razvijena vakcinacija i moderni lijekovi, variola je
bila daleko ubojitija i imala je bitan utjecaj na povijest. Mnoge poznate povijesne osobe bile
su njene žrtve. Virusi variola major uzrokuju VELIKE ili CRNE BOGINJE. Velike boginje
izazivaju smrt kod 20-40 % zaraženih, a kod preživjelih često ostavlja trajnu unakaženost ili
sljepoću. Bolest je teška i teško se liječi. Počinje drhtavicom, visokom temperaturom i jakim
bolovima u glavi, kičmi i trbuhu, povraćanjem i zatvorom. Poslije 2 do 4 dana po tijelu izbije
velik, krupan osip koji se brzo pretvara u plikove. Plikovi se zagnoje i na njihovom mjestu se
otvore ranice od kojih ostaju primjetni ožiljci na licu osoba koje su preživjele velike boginje.
Virusi variola minor uzrokuju MALE BOGINJE, blaži oblik koji izaziva smrt samo kod 1 %
zaraženih. Bolest počinje jednim kataralnim stanjem u nosu, plućima i na očnoj sluzokoži.
Poslije inkubacije od 8 do 16 dana oči zakrvare, suze, i ne može se gledati u svjetlost, nos je
pun kao kod prehlade, prisutan je suh kašalj i povećana temperatura. Ovakvo stanje traje 3 do
5 dana, zatim se pojavi karakterističan osip. Osip je krupan i javlja se najprije na licu, potom
po cijelom tijelu, za razliku od šarlahnog osipa, koji je sitan i tek naposljetku izbija na licu.
Prije nego na licu, osip se javlja u ustima, na unutrašnjoj strani obraza. Pojavom osipa kašalj
se pojača i dijete za sve vrijeme bolesti ima jak bronhitis, koji se često zakomplicira
zapaljenjem pluća. Prijenos se odvija udisanjem virusa variole, najčešće kapljice iz usta, nosa
ili sluznice inficiranih osoba. Do prijenosa dođe kroz dugotrajniji bliski kontakt s zaraženima,
najčešće unutar 3 metra. Međutim, do prijenosa može doći i preko zaraženih tjelesnim
tekućinama ili objektima poput posteljine ili odjeće, ali i preko prašine kada se istresu
zaražene deke. Ponekad se virus prenosio zrakom u manjim zatvorenim prostorima poput
zgrada, autobusa i vlakova. Virus se može prenijeti i kroz posteljicu, ali takav prijenos je
relativno rijedak. Velike boginje nisu posebno zarazne prije izbijanja osipa i lezija na grlu,
ustima i ždrijelu. Virus se može prenijeti za vrijeme cijelog trajanja bolesti, ali najčešće za
vrijeme prvog tjedna trajanja osipa, kada je najviše bubuljica očuvano. Zaraznost opada 7 do
10 dana nakon što se kraste formiraju preko lezija, ali osoba je zarazna dok sve kraste ne
otpadnu. VELIKE BOGINJE su izrazito zarazne, ali šire se općenito sporije nego neke druge
virusne bolesti, vjerojatno zato što prijenos zahtijeva bliski kontakt, a zaražene osobe su
zarazne tek nakon pojave osipa. U umjerenim podnebljima bolest se širila najviše u zimi i
proljeću. Variola se ne prenosi insektima ili životinjama i ne postoji slučaj kliconoše bez
simptoma. Zadnja zaražena osoba u Njemačkoj je bolest donijela 1972. godine iz Kosova, a
345
zadnja zarađena osoba u svijetu je evidentirana 1975. u Bangladešu. Službeno postoje samo
dva mjesta na svijetu gdje se drže radi istraživanja uzročnici boginja, to je u gradu Antlanti u
Sjedinjenim Američkim Državama i u ruskom Nowosibirsku. Nigdje se ne želi uništiti te
virusne kulture i koristi se izgovor da bi mogle biti potrebne kod budućih pokusa stvaranja
lijeka, ako se slučajno bolest gdje opet pojavi jer trenutno nijedan lijek nije odobren za
liječenje velikih boginja. Javna je tajna da se virusi boginja nalaze u arsenalima biološkog
oružja mnogih država, a neka nesreća, ili teroristički napad bi mogao osloboditi smrznute
viruse koji bi se munjevitom brzinom raširili svijetom i nastao bi strahovit pomor
čovječanstva! Kod nas se za liječenje koristila uglavnom ČEHULJA (Myrrhis odorata) da
ublaži bolest kada izbiju boginje, svježim sokom od listova se liječi osip i ranice, a i sokom od
korijena se može obrisati cijelo tijelo što ranjenu kožu dezinficira. Može se piti i čaj od 1
jušne žlice usitnjenih suhih listova koji se preliju sa 2 dl vruće vode. Posuda se poklopi i
nakon 15 minuta procijedi. Zatim se piju 2-3 šalice na dan. Ili se 200g biljke u boci (list,sjeme
i korijen) prelije sa litrom 60 %-tnog alkohola, boca začepi i drži na toplom mjestu u sjeni 30
dana a zatim procijedi-tri puta na dan se uzimaju 15-30 kapi s malo vode, čaja ili soka.

Stari ljudi imali su naviku da u prostorijama u kojima borave, a posebno gdje

spavaju stavljaju redovito OLJUŠTENI ČEŠNJAK koji bi, kako su smatrali, pocrnio kad bi
povukao na sebe bakterije, viruse i mikrobe i tako se prostor očistio od zaraznih klica.
BOROVICA je od pamtivijeka korištena za dimljenje kod raznih obreda, tjeranje nevremena i
kiše. Kod TEŠKE PREHLADE i UPALE PLUĆA pije se jak čaj od mladih iglica i plavih
bobica, ili se udiše ulje borovnice koje se ispari kada se grančice i bobice stavljaju na užareno
kamenje.

KOLOIDNO SREBRO- čudesna antiseptička i antibiotska svojstva srebra

poznata su još od davnina. U vrijeme dok je svijetom harala kuga, opaženo je da su ljudi, koji
su vodu za piće čuvali u srebrnim posudama, bili neusporedivo manje izloženi riziku
obolijevanja od te pošasti. Nadalje, ustanovljeno je da srebrno posuđe i srebrni pribor za jelo,
kao česti ures stolova plemenitaša, predstavljaju i odličnu obranu od, u ono doba, čestih
infekcija probavnog trakta. Povijest prepuna ratova i sukoba donosi nam brojna svjedočanstva
vojnika koja govore u prilog činjenici da rane znatno brže i bolje zacjeljuju ako se tretiraju
takozvanom „srebrnom vodom“. U nedostatku drugih sredstava, američki doseljenici imali su
običaj vodu za piće sterilizirati tako da u nju ubace srebrni dolar kojeg su prije toga u
logorskoj vatri užarili.Kada se ohladi, voda od jedne litre se dobro promućka da veže kisika i
može se piti po jedna čaša te vode na dan, ili se sa time može oprati tijelo ili ranu. S obzirom
na sve navedeno, nije teško zaključiti kako je, zapravo, nastao popularan mit da srebrni metak
ubija vampire. Tijekom protekla vremena, brojni narodi uvjerili su se u učinkovitost
koloidnog srebra u borbi protiv parazita, bakterija, virusa i gljivica. Srebro je najjači poznati
antiseptik koji ujedno posjeduje i svojstva antibiotika. Brojnim ispitivanjima dokazano je da
svi patogeni organizmi, uključujući i one otporne na antibiotike, u prisutnosti koloidnog
srebra ne mogu preživjeti duže od šest minuta. Imunitet će automatski ojačati, a snažan
imunitet najbolja je obrana protiv svih bolesti, pa je glavni cilj - vraćanje organizma u prirodu
ravnotežu – time u potpunosti postignut. U koloidnom obliku, srebro je potpuno netoksično,
346
ne oštećuje organe niti enzime u tkivima, te nema štetno djelovanje na korisne bakterije. Osim
što se pokazalo učinkovitim u liječenju mnogih bolesti, može služiti kao preventivno sredstvo.
Znanstvenim istraživanjima provedenim diljem svijeta nepobitno je ustanovljeno da
nedostatak srebra u organizmu može onemogućiti pravilno funkcioniranje imunološkog
sustava. Porežemo li se, trenutno će zaustaviti krvarenje, a ako se opečemo, bol će trenutačno
nestati ,a na opečenom mjestu neće izbiti plikovi. Općenito, svakodnevno konzumiranje
ionsko-koloidnog srebra sprječava pad imuniteta, čisti organizam od gljivica i svih toksičnih
tvari, te u startu suzbija bakterijske i virusne infekcije.

Jako me je razočaralo kako mnogi travari ljubomorno čuvaju tajnu svojih

pripravaka i često lažu da drugi ljudi ne bi doznali koje biljke koriste. Tako se mogu na
primjer često na sajmovima vidjeti bosanski travari koji prodaju „VILIN KORIJEN“ protiv
„svih bolesti“ ali uglavnom protiv REUME, i ne znaju ili ne žele priznati o kojoj se to biljci
radi. Oni uvjeravaju ljude da je to jako rijetka biljka i raste samo na jednom mjestu u Bosni, a
treba je iskopati iz čak 2 metra dubine! To me potaknulo da istražim slučaj koji me je doveo
do KUKE (lat. Dioscorea communis) samonikle biljke iz porodice bljuštovki čiji su izdanci
jestivi, ali su plodovi vrlo otrovni. Kuka je biljka koja je rasprostranjena diljem Europe, raste
u gustim šikarama ili listopadnim šumama na rastresitom, hranjivom tlu bogatom ilovačom.
Kuka je biljka povijuša i penjačica čiji izdanci dosežu 2 do 4 m visine. Vrhovi izdanaka su
svinuti a izdanci su lisnati. Lišće je srcoliko, korijen gomoljast i 20 do 30 cm dugačak, on je
vrlo sličan Jamu jer spada u istu porodicu. Plod dozrijeva tijekom ljetnih mjeseci, crven je,
bobičast i vrlo otrovan. U sebi sadrži 3-5 sjemenki, a 4 do 6 bobica čine grozd. Izdanci kuka
se beru tijekom proljeća. Za jelo se pripremaju vrhovi i sočni dijelovi stabljike, a odbacuju se
oni dijelovi koji ne pucaju kad se presaviju. Mogu se spremati na više načina a jedan od
najuobičajenijih je skuhati ih i pripremiti na salatu sa tvrdo kuhanim jajima. Mogu se jesti i
sirove ili kao omlet. Korijen kuke se upotrebljava pri LIJEČENJU REUMATSKIH
BOLESTI, ali pri uporabi treba biti vrlo oprezan jer može "spaliti" kožu. U mnogim su se
mjestima sakupljale slatkaste otrovne bobice kuke, potom drobile i u njih se umakao kukuruz
kojim bi se TROVALI MIŠEVI i štakori.

Tek kada sam pričao svojoj baki o „Vilinom korijenu“, ona mi je kao is topa
rekla da je to „zemeska tikva“! Njenog djeda je neki stari Rus izliječio polumrtvog na fronti u
Galiciji gdje ga je pronašao ukočenog u I. svjetskom ratu. S njime je i to znanje došlo u Veliki
Bukovec, tu je baka imala sestričnu koju su zvali „sirota Mara“. Ona je od djetinjstva bolovala
od reume i nije mogla ustati iz kreveta, tako su joj dali ljekovit korijen u rakiji da se njome
maže. Ali ona je to krivo razumjela i svaki dan po malo te rakije kao lijek pila. Pitao sam baku
jel se otrovala i umrla. A baka veli, dapače sve joj se po tijelu razišlo i ona je mogla druge
godine ne samo hodati nego i kopati kukuruz, hodati po jutarnjoj rosi s kravama na pašu i čak
se udala!

347
Evo legendarnog „Vilinog korijena“, cijelu biljku penjačicu i druidski alat za iskopavanje od
jelenjih rogova:

Upravo sam dobio i informaciju, koja je više žalba i vapaj za pomoći od

prijatelja koji je kronični bolesnik i njegov život ovisi o lijekovima. On može podići te
lijekove tek mjesec dana unaprijed, liječnici po novome zakonu ne smiju pripisati veće
količine,da si ljudi ne bi napraviti zalihe lijekova koji imaju vijek trajanja i do 10 godina. U
slučaju neke katastrofe i nemogućnosti nabave tih lijekova ljudi su tako osuđeni na sigurnu
smrt u mukama, što je dodatni razlog pronalaziti alternativne lijekove iz prirode i postepeno
se na njih privikavati jer će to spasiti tisuće i tisuće života.

348
 Kada se netko pothladi i SMRZNE, ne smije mu se davati alkohol, ne smije ga
se tjerati da se kreće ako je ukočen jer može doći do puknuća mišića. Ako počne hladna krv iz
vanjskog dijela tijela kao što je koža cirkulirati kroz tople vene dolazi do trenutne smrti, zato
treba pacijent mirovati. Polegne ga se na deke i vreće za spavanje, na trup tijela mu se stave
mokre vruće krpe i on dobro zamota. Svaki sat se oblozi mijenjaju sve dok mu cirkulacija
opet ne proradi.

Kod TUPIH OZLJEDA prvog se dana stavljaju hladni oblozi, a od drugog dana
namočeni u mlaku vodu. ISČAŠENA RAMENA i drugi zglobovi se namjeste u pravilan
položaj, i taj dio tijela se ne smije micati najmanje mjesec dana. Dobro i znati kako postupati
kada se proguta RIBLJA KOST i ona ostane priklještena u grlu- tu pomaže žlica octa koji
omekša kost, i onda se guta suh kruh kojim se kost okrene i proguta.

Za DRVENI UGLJEN, oko 2000. g. pr. Kr., Egipćani su otkrili da je djelotvoran

konzervans. Ustanovljeno je da stupovi pocrnjeli od vatre, kada su korišteni pri izgradnji duž
obala rijeke Nil, nisu trunuli kada su bili zakopani u vlažno tlo. Egipćani su, a da toga nisu bili
svjesni, počeli izvlačiti korist iz snažnih antibakterijskih i anti-gljivičnih svojstava ugljena.
Opazivši da ugljen na neki način ometa djelovanje tvari koje potiču truljenje, egipatski
ukopnici počeli su zakopavati mrtve u slojeve drvenog ugljena i pijeska, čime su se trupla
sačuvala od raspadanja. Otkopani drevni grobovi u južnoj Americi i Aziji pokazali su slična
dobro sačuvana tijela, koja su ponekad bila zakopana u grobnice uz pet tona drvenog ugljena.
Prvi zapisi o upotrebi drvenog ugljena u medicinske svrhe potječu iz egipatskih papirusa iz
oko 1500. g. pr. Kr. Prvenstveno se koristio za adsorpciju neugodnih mirisa iz gnojnih rana te
iz dijelova probavnog trakta. Hipokrat (oko 400. g. pr. Kr.), a zatim Plinije (50. g. n. e.),
zabilježili su upotrebu drvenog ugljena za liječenje široke lepeze bolesti, uključujući
epilepsiju, manjka željeza u krvi, vrtoglavicu i antraks. Nakon zataškavanja znanstvenih
otkrića od strane poganskog Rima oko 300. g. a potom i tijekom srednjeg vijeka od strane
papinskog Rima, drveni ugljen se ponovo pojavio tijekom 1700-ih kao lijek za razne bolesti.
Do sredine 1800-tih, drveni je ugljen, kao ljekovito sredstvo, odjednom postao dobro poznati
lijek za brojne zdravstvene poremećaje.

Pogledajmo npr. sljedeći zapis: „... Drveni ugljen pomiješan s krušnim

mrvicama ili kvascem odavno je omiljeni materijal za pravljenje obloga među kirurzima iz
redova vojske i mornarice. Oblozi od drvenog ugljena također su zauzeli istaknuto mjesto u
bolničkoj praksi kao sredstvo za isušivanje čireva i gangrenoznih rana a, odnedavno, ta tvar
pruža neizmjerno olakšanje u slučajevima otvorenog raka, ublažavajući bol, smanjujući
zaudaranje i olakšavajući odvajanje morbidnih struktura od okolnih dijelova.“

James Bird, M. R. C. S. (kirurg, član Kraljevskog koledža za kirurge, i pripadnik

građanske vojske pod nazivom Royal Glamorgan Militia, 1857.) 1908. se u katalogu lanca
robnih kuća Sears, Roebuck and Co., pojavio ovakvim oglasom: „Svakoj je osobi dobro
poznata velika korist dobivena od UGLJENA TUŽNE VRBE kod želučanih i intestinalnih
poremećaja, loše probave, dispepsije, žgaravice, povećanog lučenja želučane kiseline,

349
plinova u želucu, neprestanog podrigivanja, lošeg zadaha, svih poremećaja s crijevnim
plinovima i kod uklanjanja neugodnog zadaha nakon pušenja."

DRVENI UGLJEN „Pouzdan i djelotvoran" u slučaju TROVANJA - često se

spominje kao „UNIVERZALNI PROTUOTROV". Univerzalan ili ne, na Zemlji nema niti
jednog proizvoda koji bi dorastao drvenom ugljenu po učinkovitosti pri rastvaranju i
adsorpciji 4000-6000 prirodnih ili umjetnih otrova. Pomoću elektrostatičnih sila,
kemosorpcije i drugih nepoznatih fizikalnih procesa, drveni ugljen zarobljava odmetnute
kemikalije pa čak i neke mikrobe, zatim ih veže na svoju površinu s toliko snage da je i 600
°C jedva dovoljno da ih odvoji toplinom. Sjetimo se da se do kasnih 1800-tih, kada je izrađen
aktivni ugljen, obični drveni ugljen koristio kao ljekovito sredstvo barem već 2 300 godina.
Korišten je kao gusta otopina vode i ugljenovog praha od sitno mljevenih komada ugljena
(uobičajena doza za odrasle je 60-90 g, dječja doza 25-50 g ugljenog praha+vode). Drveni
ugljen nije lijek za sve, ali čak i da ne čini ništa dobrog, zasigurno nam neće nauditi. Od
drvenog ugljena vaša će stolica potamniti. Tijelo ga ne probavlja niti ga apsorbira. On se ne
apsorbira u krvotok ili u majčino mlijeko. On jednostavno prolazi s jednog kraja tijela na
drugi hvatajući toksine/otpadne proizvode te zajedno s njima bude uklonjen iz tijela.
Nepovoljne popratne pojave nisu zabilježene. Savršeno je siguran za trudne žene i dojilje.
Drveni ugljen nikada ne uzimajte suh. Prah od drvenog ugljena uvijek pomiješajte s vodom
jer inače dođe do tvrde stolice. Nekim ljudima drveni ugljen regulira pražnjenje crijeva. U
jednom glasovitom istraživanju na životinjama, ruski gerontolog, dr. V. V. Frolkis i njegovi
kolege pokazali su da se životni vijek starih laboratorijskih štakora, kada su njihovu prehranu
obogatili drvenim ugljenom, povećao za 34 %! Smatra se da toksini, uključujući i slobodne
radikale, igraju značajnu ulogu u starenju. Ali, u crijevima će ti „nestašni elementi" stvoriti
stabilnu matricu s drvenim ugljenom i naposljetku će biti odstranjeni iz tijela. Istraživači su
zaključili da bi vezivanje tih toksina u probavnom traktu prije negoli se uspiju apsorbirati ili
re-apsorbirati u organizam mogao biti onaj mehanizam koji je štakorima omogućio da žive
duže i zdravije.

U starom Egiptu se obična jedno-zrna pšenica koristila kao TEST TRUDNOĆE.

Žena je urinirala na zrno desetak dana, pa ako ono proklija, znači da je trudna. Rezultati su
bili točni u 70 % slučajeva, čak se mogao odrediti i spol fetusa. Žena bi tada mokrila u dvije
posude, u jednoj je bio ječam, a u drugoj dvo-zrna pšenica (njem.Emmer), pa ako nikne ječam
biti će - muško, ako pšenica - žensko.

Prevencija bolesti je još uvijek najbolji „lijek“ da se čovjek ne razboli, a jačanje

imuniteta preduvjet života sa čim manje bolesti. Tu dođu do izražaja „GLJIVE
VITALNOSTI“, od kojih nekoliko raste na našem tlu, a gotovo sve su zanemarene i
nepoznate.

Još prije 5 300 godina Oetzi, mumija iz Alpskog glečera, imao je uz sebe dvije
BREZINE GUBE (Piptoporus betulinus) koje je ranjen od strijele pobrao pošto je bio upoznat
sa njihovim ANTIBAKTERIJSKIM, ANTIBIOTIČNIM i PROTUUPALNIM djelovanjem. A

350
nakon dva svjetska rata smo od ruskih vojnih zarobljenika doznali o čudnovatim svojstvima
njezinog čaja, kojim su domorodci istočnog Sibira izliječili smrtno bolesne njemačke vojnike.
Gljiva je inače korištena i za liječenje RAKA TRBUHA i GRUDI jer uspori rast bolesnih
ćelija, a liječi NADUTOST, OTPADANJE KOSE, PUCANJE NOKTIJU, OSJETLJIVOST
OČIJU, OSJETLJIVOST NA HLADNOĆU, NESANICU, MASTITIS, ALERGISKE
REAKCIJE, ALERGIJE NA HRANU, MIGRENU, ŠTUCANJE, UKLANJA PRIŠTIĆE,
UMOR i ISCRPLJENOST.

Gljiva se bere samo kad je njen donji dio tj. pore bijele, kad se pojave crno-
smeđe točkice ili je već trula i žuta ne valja ju sakupljati. To je slučaj tek oko Božića ili
siječnja druge godine, a najbolja je za ubrati u kasno ljeto ili ranu jesen. Onda je još mlada,
elastična i jestiva, okus joj je blago kiselkast i fino gorak.

JUDINO UHO (Auricularia auricula-judae) susretnemo čitavu godinu i u zimi

kad je snijeg, a nema gotovo drugih gljiva. Uglavnom se nađe kada se upije vode nakon kiše
ili iz zraka, na umirućim BAZGAMA i na SVIBOVINI. Gljiva ima fantastična svojstva, ona
POBOLJŠAVA TEČNOST KRVI, PROTUUPALNA je i STABILIZIRA NAŠ
IMUNULOŠKI SUSTAV. Uz to je sa 14,5 % biljne bjelančevine i mnogo vitamina i
minerala pogotovo u zimi vrlo hranjiva, a ljekovitost joj je jako opširna, uglavnom se smatra
da nam ta gljiva daje IMUNITET, SNAGU i IZDRŽLJIVOST. Ona sprječava SRRČANI i
MOŽDANI UDAR, TROMBOZU, PROŠIRENJE VENA, CIRKULACIJSKE PROBLEME,
POVIŠENI KOLESTEROL, BOLESTI KRVNOG TLAKA, HERMOROIDE, ZUJANJE U
UŠIMA, MIGRENU, UKOČENOST, INFEKCIJE, ALERGIJE, PREKOMJERNU
TJELESNU TEŽINU, RAK KOŽE i PROSTATE. A vrijedno je pažnje da kod
konzumiranja judinog uha ne dolazi do nuspojava, i da ga se može sušenog drobiti u prah koji
godinama ne gubi na kakvoći pa je s toga odličan za skladištenje.

BARŠUNASTA PANJEVČICA ili ZIMSKA GLJIVA je još jedan dragulj naših

šuma koji nas liječi od bolesti i zimske gladi. Sama gljiva je pravi Herkul protiv GRIPE,
TROMBOZE i RAKA. Nju nađemo po VRBAMA uz rijeke i močvare još na -30 stupnjeva,
a smije nam se u svojoj medenasto-žutoj boji kao malo zimsko sunce. Tu je opet na snazi
poruka prirode čemu gljiva služi, jer nas ŠTITI OD HLADNOĆE i GRIPNIH INFEKCIJA, a
ujedno i OJAČA IMUNITET. Jednom tako ojačano tijelo ne poznaje smrzavanje niti u
najoštrijoj zimi, što potvrđuje da ljudima koji tu gljivu konzumiraju gotovo nikada nije zima.
Uz to ima ANTIVIRUSNO, ANTIBIOTIČNO i ANTIGLJIVIČNO-FUNGICIDNO
djelovanje, SMANJUJE KOLESTEROL i rastvori KRVNE UGRUŠKE, SPRJEČAVA
VISOKI KRVNI TLAK i ALERGIJE, LIJEČI RAK GRUDI i CRNI RAK KOŽE,
OBOLJENJA JETRE I ŽELUCA.

ČAGA (Inonotus obliquus) ne liči na gljivu već neku izraslinu na drvu BREZE,
JOHE i SMREKE. Ona djeluje kao crna stara smola, katran ili pougljena kora drveta. Gljiva
ima slične osobine kao i brezina guba. Sibirski šamani su je u 16. stoljeću i očito mnogo ranije
koristili kod ŽELUČANIH i CRIJEVNIH TEGOBA. Šamani su opazili kako ljudi koji piju

351
čaj od te gljive ne obolijevaju od RAKA. U Sjevernom Sibiru se ritualno koristi čaj od Čage
kod pranja ekstremiteta i cijelog tijela, posebice intimnih dijelova nakon menstruacije. Sa
čajem se također pere novorođenčad, što je NAJBOLJA PREVENCIJA OD SLJEPOĆE jer
se oči djeteta mogu kod rođenja zaraziti crijevnim bakterijama i nakon 4 sata nastane sljepoća.
Gljiva je najbolji lijek kod UPALE REKTUMA, CRIJEVA, TRBUHA i kod GASTRITISA,
uz to liječi RAK i TUMORE, TUBERKULOZU, BOLESTI SRCA I JETRE,
ZAGAĐENJE KRVI i SLAB IMUNITET, ISCRPLJENOST i BOL U TRBUHU.

PURANOV REP (Trametes versicolor) je jedna od najljekovitijih gljiva svijeta.

Ona NEUTRALIZIRA NEKOLIKO VIRUSA i DJELUJE ANTIBAKTERIJSKI,
POJAČAVA OPĆI IMUNITET, LIJEČI LOŠ APETIT, ZAMOR, SLABOST i
DEPRESIJE, gdje stvara EUFORIJU bez neke ovisnosti. Kao čaj se koristi 5 g gljive na 100
ml vode, kuha pola sata i pusti da se ohladi, zatim se pije u gutljajima, a dnevna doza ne smije
biti veća od 20 g. Osušena se može samljeti i pola čajne žlice staviti u hranu tijekom dana.
Dok je mlada i svježa (ispod bijela a ne svjetlo smeđa) dobra je u juhama sa povrćem, što je
omiljena hrana u Kini i Japanu. Puranov rep je slatkastog okusa, blago POVEĆAVA
ENERGIJU i PODIŽE RASPOLOŽENJE, a ujedno i ČISTI OTROVE IZ NAŠEG
TIJELA. Puranov se rep koristi kod LEUKEMIJE, RAKA, MOŽDANOG TUMORA,
GRIPE, HEPATITISA, HERPESA, ŽUTICE, ZARAZE ESCHERIHIJOM KOLI i UPALE
USNE ŠUPLJINE. Dermatološki se koristi kod EKSCEMA, BRADAVICA, ŠUGE,
GNOJNOG KOŽNOG OSIPA i ATLETSKOG STOPALA. Nadalje se uspješno koristi kod
liječenja VISOKOG TLAKA, MIGRENE, ZUJANJA U UŠIMA, BORELIOZE,
DIJABETESA, REUME, UPALE CRIJEVA, UPALE GORNJIH DIŠNIH PUTEVA I
SINUSA, UPALE SREDNJEG UHA, INFEKCIJE BUBREGA i UPALE MOKRAĆNOG
MJEHURA, UMORA I NEDOSTATKA KONCENTRACIJE, SLABE JETRE i SLEZENE.

GOLEMA PUHARA (Calvatia gigantea) najveća je od svih naših gljiva.

Dosegne promjer do 60 cm i težinu do 25 kg. Od lipnja do listopada nađemo ju sakrivenu
između kopriva. U srednjem vijeku je bila vrlo cijenjeni lijek za LIJEČENJE OBIČNIH i
GNOJNIH RANA kod unutarnje i vanjske primjene. A koristile su se njene maslinastosmeđe
crnkaste spore, one se dižu poput dima iz raspadajuće gljive. U sporama se nalaze ogromne
količine MAGNEZIJA, KALIJA, FOSFORA, CINKA, SELENA , KALCIJA i
AMINOKISELINA, samo zbog toga je gljiva ogromni izvor zdravlja. Spore su odlične za
ZAUSTAVLJANJE KRVARENJA KOD AMPUTACIJA i VELIKIH kao i MALIH RANA.
One se spoje sa krvi i stvaraju ANTIBAKTERIJSKI i ANTIBIOTIČAN ZAVOJ.
(Amputirane udove se prije umočilo i u VRUĆU SMOLU ili KATRAN koji je spalio ranu i
pokrio je smolom poput zavoja, a rana nevjerojatno dobro zacijeli.) Dobre su kod
KRVARENJA NOSA i PERIODNIH KRVARENJA, SMRZAVANJA, HEMOROIDA i kod
NATEKLINA. Nekoliko grama spora prelijanih vrućom vodom su dobar lijek kod UPALE
USNE ŠUPLJINE, GRLA, ANGINE i BRONHITISA. Ali uvijek je kod tih bolesti bolji čaj
od KORIJENA DIVLJE JAGODE. U homeopatije se golema puhara koristi kod ANEMIJE i
ZASTOJA KRVI uglavnom u VENAMA, ili kod NADRAŽENE KOŽE ili SLUZNICE.

352
 HRASTOVA SJAJNICA (Ganoderma lucidum), u drevnoj Kini zvana je i “lijek
kraljeva,drvo života ili biljka dugovječnosti“, a vjerovalo se da samo posjedovanje vlasniku
produljuje život. Gljivu pronađemo i u poplavnim šumama uz rijeke, a često je na dnu VRBE
ili TOPOLE. Od svih vrsta gljiva ljekovitim svojstvima ona ima najdužu tradiciju i koristi se
najmanje 4 000 godina službeno u kineskoj medicini. Sjajnica dovodi naš organizam u
ravnotežu, čisti ga od masnoća i raznih toksina, štiti od bakterijskih i virusnih infekcija,
pomlađuje i proljepšava nas,,a dugoročno uzimanje omogućuje formiranje zdravog
organizma. Kinezi su smatrali tu gljivu najljekovitijom od svih medicinskih biljaka, čak
ispred ginsenga zbog sljedećih kvaliteta: ona STIMULIRA IMUNOLOŠKI SUSTAV, ČISTI
ORGANIZAM OD OTROVA, ŠTITI OD BOLESTI, DJELUJE NA RAD SRCA,
USPORAVA STARENJE, REGENERIRA ČELIJE ORGANIZMA i ima KOZMETIČKO
DJELOVANJE NA KOŽU. Uz to liječi NESANICU, RINITIS, RAZNA CRIJEVNA
OBOLJENJA, HEPATITIS, KRONIČNI BRONHITIS, BOLESTI KRVOTOKA I SRCA i
razne ALERGIJE. Ova gljiva ima izrazita ANTIVIRUSNA i ANTIBAKTERIJSKA
SVOJSTVA, te se može koristiti kao PRIRODNI ANTIBIOTIK. Njene glavne osobine su
ČIŠĆENJE KRVI, POBOLJŠANJE IMUNULOŠKOG SUSTAVA I SMANJENJE
NERVOZE. Način pripreme: Izrezati gljivu na čim sitnije komade, potopiti u hladnu vodu (5
g na 5-6 dl vode) i ostaviti sve preko noći. Ujutro se kuha jedan sat na laganoj vatri, nakon
čega se procijeđen i ohlađen čaj može konzumirati.

LAVLJA GRIVA ili RESASTI IGLIČAR (Hericium erinaceus), gljiva koja

OBNAVLJA NERVNI SISTEM. Ona pomaže kod NERVNIH OBOLJENJA kao što su
DEMENCIJA, ALZHEIMER, MULTIPLEX SKLEROZA, DISTROFIJA MIŠIĆA,
NEURONSKE DEGENERACIJE, DEPRESIJA, ŠIZOFRENIJA, AUTIZAM i RETOV
SINDROM. Ona OBNAVLJA SLUZNICE, ulkuse u želucu, crijevima, dvanaesniku, liječi
GASTRITIS- običan i najteži oblik, a pomaže i kod ANOREKSIJE i BULIMIJE. U Kini je
razvijeno LIJEČENJE RAKA ŽELUCA i JEDNJAKA, gljiva POPRAVLJA IMUNULOŠKI
SUSTAV, REGULIRA KOLESTEROL, ŠEĆER U KRVI, UPALE, OTICANJA i
POVISUJE PRAG BOLI. Ova gljiva spada među najcjenjenije jestive gljive čiji okus
neodoljivo podsjeća na morske delicije (škampe). U prirodnom okruženju, obično se nalazi na
odumrlom drveću kao što su hrast i bukva u kasno ljeto i jesen.

Judino uho gotovo da i nema okusa. Zimska gljiva je toliko slatka da se može
smatrati delikatesom, a čaj od puranovog repa je slatkasta juha od gljiva. Brezina guba i
hrastova sjajnica se može po gorkom okusu mjeriti sa uljem iz jetre bakalara. Naši stari će se
odmah namrštiti jer su je kao djeca morali uzimati zbog vitamina. Postoji rješenje kako se taj
gorak ukus neutralizira drugim lijekom koji ljekovitost čajeva samo obogati, a to je SIRUP od
istih dijelova MEDA, DOMAĆE RAKIJE i SOKA MJEHURICE sa BOBICAMA
BOROVICE. To je eliksir za hladne zime koji liječi gotovo sve prehlade i mnogo više od
toga. Kod epidemija kuge u srednjem vijeku smatran je najjačim lijekom koji osnaži
imunološki sustav i štiti od zaraze. On nam daje energiju, usput SPRJEČAVA i LIJEČI
MALARIJU koja je bila još prije 100 godina prisutna u gotovo svim naseljima uz naše vode,
ali ljudi nisu u to vrijeme još znali da im je lijek odmah pred nosom. To potvrđuje učenje
353
starih druida da je svijet živi organizam koji sam sebe liječi kada se pojave bolesti, jer odmah
tu počnu rasti i biljke koje su lijek i čine bića zdravima. Jer su ljudi kao i životinje potrebni
prirodi, priroda ne može bez nas kao što i mi ne možemo bez nje. Zato ne valja nasjesti na
razne teorije koje su nastale zadnjih desetljeća, a skrojene su u glavama ljudi koji maštaju o
prirodi kakvu bi htjeli da bude, umjesto da uče mudrosti domorodačkih naroda, koji su imali
od pamtivijeka najbolji moguć odnos sa prirodom.

MJEHURICA ili POGANČEVA TRAVA (Physalis alkekengi) je navodno po

nekima invazivna vrsta iz Japana, po drugima je pak autohtona vrsta istočnog Mediterana.
Mjehurica raste po šikarama, na čistinama i rubovima šuma, ima je uz putove i vinograde i
gotovo svugdje gdje se bacao kućni otpad, pa izgleda kao da je neko podivljalo ukrasno
cvijeće. U jesen ju čini nadaleko prepoznatljivom i karakterističnom njena žarka narandžasto-
crvena mjehurasta ovojnica u u obliku lampiona koja u sebi nosi po jednu bobicu ploda.
Uvijek je nađemo na istome mjestu i treba je samo ubrati, najbolje cijeli lampion koji se zatim
doma otvori i bobica izvadi, a ovojnicu bacimo jer je otrovna. Bobica se zatim istisne i sakupi
se njezin sok, a sjeme se može zasaditi da se tako zahvalimo biljci jer je to bila i namjera
ploda da služi razmnožavanju vrste. U soku ima strašno PUNO VITAMINA C što ga čini
IMUNOSSTIMULIRAJUĆIM, on UBRZAVA METABOLIZAM ljudskog tijela, ČISTI
KRV što je posebno važno kod REUME, ARTRITISA i GIHTA, POSPJEŠUJE RAD
CRIJEVA te je koristan kod ZATVORA i CRIJEVNIH NAMETNIKA, a djeluje i kao
ANALGETIK (sredstvo za olakšavanje boli). Bobica i sok su gorko slatki, podsjećaju na
KININ pa imaju i isto djelovanje kod sprječavanja i liječenja MALARIJE koja je bila prisutna
još do 1937. godine uz priobalje i sve hrvatske rijeke. I KORA JABUKE ili JASENOVA
KORA sa oko 3 godine starim granama je odlična zamjena za kinin. Inače liječi mjehurica i
SIFILIS u kombinaciji sa vrućim kupeljima i saunom gdje se redovito tijelo ugrije i tako
nestaju simptomi bolesti.

U primitivnom okruženju nemamo tehnologiju niti potrebnu kvalifikaciju i

znanje da nastalu UPALU SLIJEPOG CRIJEVA odstranimo operativnim zahvatom koji je
sada uobičajen tretman. Ali tu ne treba očajavati i smatrati upalu smrtnom presudom kao što
nas to moderna medicina uvjerava, nego pročačkati povijest medicine, prije ove kakvu je sada
poznajemo. Činjenica je da se većina slučajeva može izliječiti samo ispravnim prirodnim
liječenjem kakvo je bilo uobičajeno prije operacija, a spašeno je 80 od 100 pacijenata.
Liječenje se sastoji od mirovanja, vlažne topline (nikada ne koristiti hladne obloge), posta i
stroge dijete. Prvo se počne klistirom od mlake vode sa malo maslinovog ulja. Protiv bolova
je usprkos temperaturi bitno stavljati tople i vlažne obloge na desnu stranu trbuha tamo gdje
ne boli i na noge, pacijenta treba često sa toplom vodom oprati ali ga ne skroz obrisati nego
ostaviti vlažnim. Vlagom i toplinom izvlače se spontano gnojni čirevi na površinu da ne dođe
do komplikacija u trbušnoj šupljini. Najvažniji je prvih 2 dana bolesti strogi post, tek trećeg
dana može se čajnom žličicom uzimati slatko ili ukiseljeno mlijeko. Protiv žeđi je dobar sok
narandže ili od limuna koji ujedno snižava i temperaturu. Može se uzimati i BADEMOVO
MLIJEKO koje se radi od svježe drobljenih i poprženih badema koji se zaliju vrućom vodom
i tek nakon nekoliko sati tekućina se procijedi. Kada nestanu bolovi smije se jesti puding od
354
kiselog mlijeka, pasirano voće, naribane sirove jabuke i mrkve, špinat i juha bez mesa i masti.
Dozvoljene su jagode, breskve, šljive i biskviti, a kao piće uz vodu i mlijeko čajevi od lišća
jagode i maline. Najvažnije kod liječenja je da pacijent miruje i da ga se ne smeta, ne dođe li
do kakvih komplikacija ozdravljenje je za 2-3 tjedna za očekivati. Ali ni u kojem slučaju se ne
smije uzimati alkohol ili meso, jer će to pogoršati upalu i moguća je smrt!

SJEME LANA je odlični lijek, a bit će dostupan u svakom domu ukoliko se opet
pokrene sadnja i proizvodnja platna koje je uz konoplju bila jedna od glavnih biljaka naših
starih. Sjeme liječi ENTERITIS,virusnu infekciju slijepog crijeva, čireve na želucu i
crijevima, i upale probavnog trakta. Žlica sjemenki ide na jednu čašu vrele vode gdje odstoji
10 minuta prije nego se kroz sito procijedi. Pacijent danima ne smije ništa jesti nego pije samo
tri puta na dan jednu šalicu tog čaja koji je usput i veoma hranjiv. Uz kuru sa čajem dobre su
dvije vruće kupke na dan kod kojih se za hlađenje rane dozvoljava piti svježa voda.

PENICILIN nije izmislio Fleming nego su ga koristili još stari Kelti, a to znanje
je preživjelo u Irskoj. Maslac namažemo na komad kruha i držimo krišku na vlažnom i
toplom mjestu. Na njoj se pojavi zeleni sloj pljesni iz kojeg se napravi izrazito ljekovita pasta
koja se maže na inficirane dijelove tijela da ubije zarazne klice.

ASPIRIN se uspješno zamjenjuje SURUČICOM ili MOČVARNOM

KONČAROM (Filipendula ulmaria). Ona je jedna od tri biljke koje su se smatrale
najsvetijima u vrijeme starih druida. U 16. stoljeću ova se biljka koristila kao tepih na
podovima u kućama. Služila je kao izolacija ugodnog smirujućeg mirisa, u srednjem vijeku se
koristila i kao začin za medovinu, a najbolje ju je uzimati kao čaj. Za pripremu čaja uzmite
dvije žličice osušenih cvjetova i prelijte ih šalicom kipuće vode, te sve ostavite poklopljeno 15
minuta.

Naše SUZE su veoma snažni ANTISEPTIKUM, vjerojatno se i pojave zato da

bi njima dezinficirali rane da se ne upale i brže zacjeljuju! Ovo spada gotovo već u
njem.“SIGNATURLEHRE“, antičkoj nauci o znakovima u prirodi, koji upućuju na sličnosti
između bolesti i pojedinim biljkama ili plodovima koji ih liječe. O analogiji u obliku, boji,
karakteru, mirisu, okusu, mjestu rasta, vremenu i drugim aspektima po kojima nam priroda
daje do znanja da pomoću njih prepoznamo što se njima liječi. Ta se doktrina temelji na
kozmičkom razmišljanju i univerzalnoj simpatiji, pa primjerice grah može imati ljekovit
učinak na bolest bubrega, a oblik oraha je predodređen za liječenje mozga i testisa. MRKVA
kada se odgrize ima oblik oka a doista je dobra za vid, tako je uglavnom sa svime, samo što je
potrebna određena senzibilnost da se mogu ispravno prepoznati ti znaci. Po tom učenju bijela
boja plodova ili cvjetova liječi imunološki sustav, zelena detoksificira, žuta daje ljepotu,
narandžasta je prevencija od raka, crvena liječi srce i krv, a ljubičasta daje dugovječnost.

HILDEGARDA IZ BINGENA (16. rujna 1098. - 17. rujna 1179.) – njemačka

časna sestra, katolička mističarka, književnica i skladateljica. Papa Benedikt XVI. proglasio je
Hildergard crkvenom naučiteljicom 7. listopada 2012. Najpoznatija je autorica knjiga o

355
ljekovitosti bilja i liječenju pomoću sirovina iz riznice prirode oko nas. Ona spominje
„Gruenkraft“ (zelenu snagu) takozvanu Viriditas koja dolazi po njoj od Boga i hrani lišće, i
čini da cvjetovi cvatu i plodovi sazrijevaju. Hildegarda govori o tome da Viriditas u svijet
dolazi preko svjetla i da živi u zraku, ukorijenjen je u suncu i da se prenosi na zemlju pomoću
kiše i rose. Ta zelena snaga je ono što liječi, kada se čovjek razboli postane težak i jedva se
kreće jer je izgubio lakoću. A kada ostari, onda ga privlači majka zemlja, materija, i vuče
njegovo tijelo natrag k sebi. Gravitacija nas vraća u zemlju, a duša koja je laka odleti. Mi smo
po njoj ovdje kada živimo u sredini polarnih snaga.

ARISTOTEL (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322. pr. Kr.), starogrčki
filozof i prirodoslovac tvrdi da su biljke kao preokrenuti ljudi i imaju svoju glavu u zemlji, a
čak CHARLES DARWIN priznaje kako su vrhovi korijena biljka nešto poput primitivnog
mozga. Ali svi primitivni domorodački narodi se slažu u jednome, a to je da se ljekovito bilje
samo po sebi pojavljuje upravo tamo gdje nastanu bolesti, baš one koju ta biljka liječi i ona ih
nauči najčešće u snu kako je koristiti.

Ukoliko se staro znanje pa makar preko autosugestije može primijeniti, valja sve
pokušati što ne škodi a može pomoći. A ujedno je sve to svugdje dostupno jer se nalazi u
našoj glavi. Kod Germana je tako bilo omiljeno prebaciti svoju bolest na bazgu u dvorištu ili
kakvo drugo drvo, ili ju je šaman izvukao čarobnim ritualom i usadio u kakav kukac, hrušt ili
buba maru koja odnese bolest sa sobom kada odleti. Ovo se da dobro primijeniti kod male
djece koja još vjeruju u naše riječi, magiju i bajke.

KORA BAZGE djeluje tako da se od nje povrati ili dobije proljev, a stari narodi
mogli su sami odrediti kako da djeluje pomoću autosugestije. Kada bi unutarnju koru strugali
odozdo prema gore sebe bi programirali tako da otrov koji su možda pojeli povrate iz sebe, a
kada su to činili od gore prema dolje zapovijedali su si neka djeluje laksativno. To je uvijek
odlično funkcioniralo, pa valja i sada koristiti to znanje ako zatreba.

Slično je i kod liječenja bradavica koje je oduvijek bilo povezano magijom.

Preporučilo se tako da se mažu sa slinom puža kada je mjesec u opadanju, a to i djeluje.
Postoje mame koje govore svojoj djeci kako će prodavati bradavice tintiliničima, a bradavice
nestanu jer su djeca povjerovala i tako je djelovala snaga sugestije i placeba. Slično je i sa
našim bakama koje su kamilicom liječile „sve bolesti“ kada smo bili mali. Bezuvjetna vjera i
povjerenje su temelj i preduvjet svakog šamanskog liječenja. Tako i Indijanci ne vjeruju
bolnicama jer su uvjereni da ljudi u njima obolijevaju, jer ih tamo osoblje ne voli, a samo
ljubav liječi bolesti.

Ono što rade šamani je upravo suprotno onome kako postupaju moderni liječnici
koji se pokušaju distancirati od bolesti i objektivnog promatranja, dok šaman svojim duhom
putuje praktično u samu bolest i identificira se sa njom kako bi ju mogao pobijediti, ili
preuzme na sebe bolest sa kojom se hrva sve do pobjede, tada i pacijent ozdravi jer ga je
napustila.

356
 „VJEŠTIČJA“ MEDICINA je ljekarstvo iz podzemlja. Ona je zabranjena,
prezirana, od vlasti i crkve zabranjena i sankcionirana alternativna medicina. Jer ona odlučuje
o životu i smrti, i ona ne liječi samo, nego donosi užitak i prosvjetljenje, opijenost i mistične
spoznaje. Vračanje je divlja medicina, nekontrolirana, anarhistička kojom ne vlada red niti
nametnuta disciplina. Ona pripada divljini i plaši, ona je prvenstveno poganska, i vezana je za
ljude nadnaravnim vidovitim sposobnostima.

I Mojsije je bio vjerojatno jedan ulični čarobnjak iz Egipta koji je osvojio

simpatiju zanemarenog plemena Židova sa svojim malim trikovima (kao na primjer
„indijskim“ trikom sa užetom), i preko tih snažnih emocija zaveo narod na monoteizam.
Mojsije je bio i autor jedne od najvažnijih knjiga o Vještičjoj medicini: ŠESTE I SEDME
KNJIGE MOJSIJE.

U njoj piše: „Kako dobiti čarobne moći: Ubije se na predvečerje 1. srpnja zmija,
odreže joj se glava i u nju stavi 3 sjemena konoplje. Glava se zatim zakopa u zemlju. Kada
konoplja izraste, iz nje se napravi uže kojom se omota tijelo i niti najjači te ne može
savladati!“

Vještičja medicina ne liječi samo bolesti, ona i uzdiže stanje zdravih ljudi, kao
što predlaže neka se sjeme BUNIKE (Hyoscyamus) sipa na vruću ploču peći u parnoj kupeji
kako bi se potaknula seksualna želja i potencija. Tu valja spomenuti slučaj HDZ šamana Luke
Hodaka koji je na novu godinu 2008./09. iskuhao prijateljima kompot od bunike. Oni su tako
umrtvili svoja osjetila pa je jedan od njih izgorio kada se je dezorijentiran i omamljen srušio u
logorsku vatru. BUNIKA, VELEBILJE i KUŽJAK su uz MUHARE najsnažniji sastojci
„Vještičje kuhinje“ pa ih ne valja obraditi kako ne bi došlo do više štete nego koristi od
nesavjesnog eksperimentiranja. Za dug život se preporučilo kuhati i jesti POSKOKE. Njihovo
bi meso dalo ujedno i pogledu oštrinu, pogotovo koža PLANINSKOG ŽUTOKRUGA u
vinu kuhana smatrala se odličnom protiv bolova zubi. U Japanu se još sada prešaju žive zmije,
a taj sok pije se kao tonik i sredstvo za potenciju. Stari Slaveni su pak držali njima svetu zmiju
KRAVOSAS kao kućnog ljubimca i zaštitnika doma, gdje su ih hranili mlijekom jer su
smatrali da donose bogatstvo i blagostanje u dom. KONTRACEPCIJA se vršila sa sušenim i
drobljenim listovima BIJELE VRBE u vodi za ispiranje, a u Dalmaciji je korištena mješavina
LIMUNOVOG SOKA i MASLINOVOG ULJA za ispiranje vagine. Neke recepture vještičje
kuhinje su još dan danas u upotrebi, tako na primjer u Sloveniji psihodelična rakija koja se
destilira od živih PJEGAVIH DAŽDEVNJAKA!

Inače se ne smije gledati na bolest kao na nešto loše ili strano, jer je bolest dio
čovjekove prirode. Nitko nije bez bolesti, bolest je dio naše karme. Bolest nam nije
neprijatelj, nego jako strog učitelj. Ona je jedna mogućnost koja nam se pruža da upoznamo
duševne dubine i dublji značaj zdravlja. Pravi iscjelitelji koji imaju nadnaravnu sposobnost da
ozdravljuju bolesne, traže isto prije liječenja dopuštenje viših sila da ljudima pomognu. Jer
ako je čovjeku suđeno da bude bolestan onda ga sudbina kazni nekom sličnom bolesti ako se
izliječi magijom jer mu to nije bilo suđeno. Pa i sami iscjelitelji ne smiju sami sebe liječiti

357
nadnaravnim metodama nego samo onim što im pruža službena medicina tog trenutka, koja je
ujedno i svima dostupna.

Kod teških ozljeda, operacija zubi, lomova kod kojih kosti treba vratiti u
pravilan položaj neophodan nam je narkotik, jer bez lijeka protiv bolova od pretrpljenih muka
može doći do smrti. Kod lomova treba spomenuti da ih treba odmah ili u najkraćem roku
ispraviti u pravilnu poziciju u kojoj trebaju zarasti. Ako prođe nekoliko dana od loma mišići
se skrate i kost se više ne može fiksirati u pravilnom položaju, pa kada zaraste ruka ili noga će
biti kraća od zdrave i dođe do invaliditeta! Za FIKSIRANJE SLOMLJENE ruke i noge prije
se koristila umočena KORA BREZE obložena MAHOVINOM koja se zatim posušila i tako
držala udove u pravilnom položaju. GAVEZ LIJEČI LOMOVE 5 puta brže nego bi oni inače
zacijelili, u narodu se vjeruje da ako oblog od gaveza držite dovoljno dugo preko dva prsta da
će oni srasti. On sadrži alatoin koji potpomaže stvaranju novih ćelija, pa se zato koristi i za
sve vrste povreda.

OBLOG ZA BRŽE ZARASTANJE KOSTIJU: Punu šaku usitnjenog (svježeg

ili suhog) korijena gaveza kuhati na tihoj vatri u 750 ml mlijeka. Uz stalno miješanje kuhati
oko 10 minuta dok se ne dobije homogena masa. Kad se malo prohladi, rastanjiti i staviti na
mjesto prijeloma, pazeći da zglob ostane slobodan. Preko toga uviti zavojem i držati 2 sata.
Ponavljati svakodnevno deset dana.

Primijetio sam i da gavez RESETIRA UM. Kada je nekome u prirodi u glavi

tmurno i ne može se koncentrirati, dobro je prožvakati i sirovog pojesti korijena veličine
malog prsta. U Njemačkoj mlade listove gaveza dobro operu, isjeckaju i stavljaju u omlet. Od
listova gaveza, potopljenih u kišnicu, može se napraviti odlično sredstvo za prskanje vrtnih
biljaka, jer ih gavez štiti od insekata.

Inače Bolesti kukova i hrskavica liječi jedenje kože i hrskavice životinja a i

kralješke liječi POLJSKA PRESLICA koja poboljšava i gustoću kostiju. Zbog velikog udjela
minerala i drugih nutrijenata preslicu nazivaju i biljkom koja remineralizira organizam.
Preporučuje se za obnavljanje koštanih tkiva nakon traume ili tjelesne dekalcifikacije. Spojevi
iz preslice pomažu apsorpciju kalcija, poboljšavaju fleksibilnost kostiju i zacjeljivanje
lomova. Preslica pomaže kod stegnutih ligamenata i iščašenih zglobova jačanjem vezivnog
tkiva i hrskavice. Zbog anti-upalne aktivnosti korisna je i kod Reumatoidnog artritisa.
Oboljenima se preporučuje svakodnevno ispijanje šalice čaja od preslice tijekom godine dana.
Zahvaljujući njemu, bol od reumatizma i gihta će nestati.

Kod GNOJNIH KOSTI i TRAJNIH RANA koje teško zacijele pomaže ispiranje
ČAJEM OD ORAHOVOG LIŠĆA. Kod staračkih tegoba, ISTROŠENOSTI KIČME, bolnih
kralježaka i oštećenja kralježnih diskova uzima se POLJSKA PRESLICA kao oblog ili čaj. U
njoj je silika koja regenerira koštanu masu, hrskavicu i vezivno tkivo. Inače gotovo svi stari
ljudi koriste drobljenog DIVLJEG KESTENA umočenog u domaću rakiju za masažu i
BOLJU CIRKULACIJU pogotovo u nogama.

358
 Rane sa teškim gubicima krvi bile su uz probleme sa probavom, reume i bolesti
pluća, ljudima koji su živjeli u prirodi najčešće opasnosti. Krv je sok života, i gubitak krvi je
jednak kao gubitak života. Zato je dobro znati kako je u ustima iskosano lišće TRPUTCA
najbolje sredstvo za ZAUSTAVLJANJE KRVARENJA.

Ponekad ne ubije rana čovjeka, nego ga UBIJE ŠOK! Jednako je u lovu i sa

zecom kada on u strahu istrči iz zaklona i u tom trenutku ga pogodi kamen ili sačma iz puške.
Zec pada mrtav kao pokošen,makar kasnije na njemu niti ne vidimo neke velike ili duboke
rane. Tako je i sa čovjekom ako ga uhvati panika, šok ga može ubiti a da nije niti trebao.

Domorodački narodi se instinktivno ponašaju ispravno. Tako sam čuo za slučaj

kako je čamac u džungli plovio kroz gustu vegetaciju koja se spuštala sa drveća nad vodom i
odjednom se pojavilo gnijezdo sršljana iz kojeg su navalili i izboli čovjeka na vrhu čamca. Svi
ljudi su prasnuli u smijeh, pa čak se i izbodeni jadnik smijao svojim bolnim kvrgama. Neki
europski promatrač je bi šokiran kako ti ljudi mogu biti tako okrutni i smijati se tuđoj nesreći.
Tek je onda skužio da nisu mogli bolje postupati. Da su paničarili čamac bi se prevrnuo i
izbodeni bi se još više preplašio što ga je moglo ubiti, a ovako su sve preokrenuli u SMIJEH i
napravili najbolje od situacije.

Dobro je znati da čaj od korijena VALERIJANE smiruje,otklanja napetost,daje

ugodan i kvalitetan san.Tako je zapisamo kako je za vrijeme bombardiranja Beograda u
2.Svjetskom ratu cijeli grad mirisao po toj magijskoj biljci.Korijen su znale majke i sašiti
sinovima u uniforme da ih izbjegne metak.I GOSPINA TRAVA je dobar
ANTIDEPRESIV,tek nakon 2 tjedna redovnog korištenja se osjeti djelovanje,a nakon mjesec
dana poboljšanje kod depresije.

359
360
361
 Kada je potrebna prava narkoza u prirodi nam preostaje jedino DIVLJA
SALATA (Lactuca virosa) popularno zvana „THE POOR MANS OPIUM“. Njen sok se bere
isto kao i opijum maka. Berba bijelog soka počinje u proljeće sa cvatom biljke, a često može
potrajati do jeseni. Odreže se cvijet i sok se sakuplja na komadu stakla ili u nekoj šalici. Posao
je mukotrpan,ali se nekoliko puta na dan može sakupljati sok od iste biljke. Sok se brzo na
zraku stisne u gumenu smeđu grudicu, a uzima se oralnim putem dnevna maksimalna doza
od pola grama čije djelovanje počne za 30-60 minuta nakon uzimanja. Prednost pred drugim
opijatima je da divlja salata ne stvara ovisnost, nije sada zabranjena poput drugih narkotika i
raste gotovo svugdje samonikla. Divlja salata je još u antici korištena za operativne zahvate, a
miješala se sa BUNIKOM i KUKUTOM koje su pojačale njeno djelovanje. Djelovanje
konoplje ili HAŠIŠA uvelike pojačavaju pak sušeni cvjetovi BRNISTRE (Cytisus scoparius)
koji se kod pušenja umiješaju u smjesu.

Pušio se i OMAN,sušeni listovi smotali u cigare i korišteni kod ASMATIČARA

kao lijek.Miris mu odbije komarce,a čaj od korijena lijeći UPALU PLUĆA.Njegovu čaroliju
koristile djevojke,one smotale cijelu biljku u krug,pogledale kroz prsten svog odabranog
muškarca i izgovorile čarobne riječi:“Gledam te kroz Oman,ideš zamnom kao ovan!“

Inače bi nam pravi morfij od MAKA ili hašiš od INDIJSKE KONOPLJE bio od
veće koristi ali kada ga nema valja improvizirati. Ponekad nije niti narkoza potrebna. Aristotel
je tako bio isto već upoznat sa time da kompresija vratnih žila smanji osjećaj boli i senzibilitet
u tijelu. Tako su stari ASIRCI prije obrezivanja, svojoj djeci stisnuli vrat da osjete manju bol.
Stiskanje udova ima prednost da se smanji i protok krvi pa je krvarenje kod amputacija i
kirurških zahvata manje. Kod površinskih i kratkih zahvata kao na primjer skidanje uraslog
nokta ili otvarane gnojnog čira, preporučuje se anestezija pomoću hlađenja. Poznato je kako
intenzivna hladnoća na krajevima tijela izaziva oduzetost i nestane osjećaj za dodir i bol.
Nedostatak je što je djelovanje ograničeno samo na površinu i kada se razreže koža, u dubini
tkiva se opet osjeti bol. Kao mješavinu za anesteziju preporuča se 2 djela leda i jedan dio soli.
Led se zdrobi i izmiješa sa soli, omota u jednu krpu i onda stavi na kožu koja postane bijela,
tvrda i izgubi osjećaj. Ali postupak ima tu nuspojavu, da nastane tupa bol kada se opet krv
vrati u ukrućene udove.

Kada jednom više ne bude modernih lijekova i medicinskih pomagala, pa čak

niti naočala valja pronaći alternative. Žalosna je činjenica da tako u Njemačkog gdje se vrše
popisi korisnika naočala, svake godine njihov broj bude sve veći. Tako je još prije 5 godina
62 % osoba iznad 16 godina nosilo naočale, od toga 8 % više žena nego muškaraca. Jedna
trećina djece nosi naočale bez kojih ne bi u prirodi imali šanse normalno funkcionirati i
odrasti u dobre lovce i sakupljače, koji bi hranili svoju obitelj, zajednicu i pleme. Još 1300.
godine se koristio brušeni i poludragi kamen BERIL ili pak GORSKI KRISTAL kao povećalo
ili leća za primitivne naočale. Ipak su takva pomagala mnogo starija i spominju se već u
egipatskim hijeroglifima u 6. stoljeću prije Krista, a Grk Arhimed istraživao je leće i koristio
na glavi pričvršćen kristal da time korigira svoj vid. I Eskimi koriste naočale, ali one koje ih
štite od refleksije sunca sa snježnih površina. To i nama treba u zimi pogotovo u gorju da nam

362
ultraljubičasto zračenje ne sprži oči, jer u najgorjem slučaju ostanemo osljepljeni i nepokretni
2-3 dana dok nam upala prođe. Ona je slična kao da imamo strana tijela u očima i u tom
stanju moramo mirovati. ZAŠTITNE NAOČALE se mogu izrezbariti od roga, drveta, njegove
kore ili kože. Tradicionalne eskimske imaju u sredini tanki prorez i vidi se onda samo taj dio
pred sobom. Zato je praktičnije izraditi „RUPIČASTE NAOČALE“, kod kojih je jedna rupa
(oko 1 mm promjera) od druge udaljena razmakom od 5-10 rupa. Tako pruža dobru zaštitu i
veće nam je vidno polje od klasičnih eskimskih naočala. Bušenje tako sitnih rupa nije nikakav
problem, jer za to se ne koristi svrdlo, nego tanka užarena igla za šivanje koja stvara savršeno
glatke rupe. Što je važno znati kod bušenja svirala, samo takva rupa stvara čist zvuk i bez njih
ne bi bilo moguće izraditi na primjer frulu iz trstike. Da dođemo do prvobitnog problema
lošeg vida modernih ljudi, postoji teorija kako su RUPIČASTE NAOČALE PRIRODNA
ZAMJENA KONVENCIONALNIM NAOČALAMA, koje dovode inače do slabljenja očnog
mišića i stvaraju potrebu za nošenjem sve veće dioptrije! Navodno nošenje rupičastih naočala,
ne u mračnim prostorijama naravno, i gdje je rupica bliža jedna drugoj udaljena za 1-2
promjera rupe dovodi do dugotrajnog poboljšanog vida. Te naočale poboljšavaju koordinaciju
između mozga i oka i pomažu očima da se nauče fokusirati bez naočala. Poteškoće u
fokusiranju nastaju, kada se slika stvara u oku ispred rožnice (kratkovidnost) ili iza nje
(dalekovidnost). Stoga od svake točke slike nastaje tzv. nejasni krug. Konvencionalne leće
rade po principu dovođenja slike na rožnicu, da bi se jasno vidjelo. Ovo se rezultira u lijenosti
očnog mišića. Zbog toga je sa vremenom potrebna sve veća dioptrija.

Rupičaste naočale izrezbarene od roga jelena lopatara, resice dodatno štite lice
od sunca, snijega, vjetra i zamaskiraju nas kako nas plijen ne bi mogao prepoznati u lovu.

363
 Divljač jako nervozno reagira kada se u nju gleda, ali kada imamo na sebi takve
naočale životinje ne mogu vidjeti kamo gledamo i mirnije su, pa im je lakše prići bliže na
siguran hitac. Suprotna tehnika je ona koju upotrebljavaju u Indiji ljudi kada moraju kroz
šumu gdje se nalazi TIGAR LJUDOŽDER. Na stražnji dio glave si privežu masku lica tako
da ih tigar ne napadne sa leđa što mu je inače najdraže.

Zanimljiv je slučaj otoka Pingelap u Mikroneziji, on se sastoji od 1,75 km²

zemljane mase i 1,20 km lagune, ostatak su podvodni koraljni grebeni. 1775. godine tajfun je
ubio preko 90 % od ukupno 1 000 stanovnika otoka. Većina preživjelih je umrla zatim od
gladi jer je uništena sva vegetacija i kao hrana zadnjih 20-ak osoba preostala je samo riba koju
su hvatali u moru. Zatim su se ljudi polako opet namnožili i u 4. se generaciji pojavila „nova
bolest“- mutacija kod 5 % stanovnika koji su postali slijepi na boje. Porast stanovništva se
dignuo i na račun incesta, pa su se određene genetske osobine koje su prije bile rijetke sada
često pojavljivale, jedna od njih je bila potpuno sljepilo na boje. Danas svaki treći stanovnik
otoka nosi tu mutaciju u sebi, i od 250 ljudi 75 osoba ne može razlikovati boje,inače je
uobičajeno u svijetu da se jedan takav čovjek pojavi na 30 000 osoba. Oni koji vide svijet u
crno-bijelom izdanju su osjetljivi na dnevno svjetlo,ali bolje od nas vide u noći. K tome
opažaju i kod ribolova mnogo više nijansi, sjenila i kontrasta koje mi ne registriramo, pa taj
„hendikep“ možda i nije negativan, i svakako je bio koristan preživjelima pa se zato prenio
dalje.

Na kraju treba spomenuti kako većina ljudi sama sebe razboli. Tumori, kronične
bolesti, paralize itd. nastanu zbog lošeg razmišljanja, a naše negativne misli i stavovi nas
mogu čak i ubiti. Šokantno je gledati poneke gradske ljude koji nakon dva sata u prirodi
„moraju pojesti svoju tablu čokolade jer su uvjereni da im je pao šećer“, i da će se srušiti ili
čak umrijeti ako to ne učine!

Kad na nešto opsesivno usredotočiš um, to se smatra bolešću. Dopustiti bolesti

da bude i istodobno živjeti usred bolesti znači biti slobodan od bolesti. Bolest znači
privrženost, a privrženost se na primjer u budizmu prezire. Prosjaci koji su slobodni od
privrženosti mogu se pomiješati s običnim svijetom a da on na njih ne utječe; sve što čine,
čine slobodno i neovisno.

Što god da činiš kao svoj put, ako si opsjednut time ili misliš da ti je to jedino
važno, tad to nije pravi put. Tek kad nemaš ni jedne misli, na pravom si putu. Bez obzira što
činio, ako to činiš bez ijedne misli, ići će jednostavno. Teško je taj um pojmiti čitanjem
knjiga; teško je taj put doseći slušanjem propovijedi. Ljudi koji pišu i ljudi koji propovijedaju
samo pišu i propovijedaju na temelju tradicionalnih vjerskih tekstova i predavanja; oni koji su
to doista pojmili u srcu rijetki su.

Mi survivori smo rođeni „Apokalipsooptimisti“, jer uvijek očekujemo najbolji

ishod a to je da ćemo preživjeti i najgoru situaciju! Zato uvijek valja zaspati sa najljepšim

364
mislima jer možemo programirati svoju podsvijest, tako se najbolje moguće odmorimo u
ugodnim snovima i ujutro možemo u najboljoj formi započeti naporan dan.

A ako ipak budemo bolesni valja znati kako je iskonsko „zdravlje“ ono, kada se
prolazi kroz raj i pakao ali zadrži bistar um jer je on mjerilo našeg zdravlja.

Bolest je često posljedica nedostatka, ili iscrpljenost životnih sila, ali često je i
očišćenje duha i tijela od otrova koji su se nakupili. Zato je neophodno da čovjek boluje s
vremena na vrijeme.

„Izvor većine bolesti je u duhu, zato duh i može da izliječi većinu bolesti.“

Nikola Tesla

Pogančeva trava ili mjehurica:

365
 U pola dana se lako uberu pune tačke njenih otrovnih lampiona iz kojih se uzmu
jestive bobice. Lijevo se vidi košara za leđa u kojoj se može nositi mnogo plodova:

Jedne tačke plodova daju oko 5 litara soka kada se bobice istisnu. Jednu litru
soka će svaki pčelar koji je probao sirup protiv malarije rado mijenjati za kilu meda. Tako da
je dnevni učinak oko 5 kila meda, što je u nekoj krizi vrlo dobro. A sjemenke se u znak
zahvalnosti biljci posade negdje u našoj blizini:

366
Ljekovita brezina guba:

Gljiva puranov rep:

367
 Ove ljekovite gljive sam pronašao u tek pola sata šetnje uz obalu rijeke Plitvice
sredinom siječnja! Lijevo je hrastova sjajnica, pa puranov rep i bukovača, a desno judino uho:

Islandski lišaj sa Drave:

368
 12. VATRENO ORUŽJE I BARUTI

Oružje nam treba prvenstveno služiti kao alat kod svakodnevnog preživljavanja
u prirodi. Po tim kriterijima se ono izabere, jer sve drugo stvara više problema nego nam
pomaže!

Važna ekonomičnost, da li nam to oružje doista ovdje i sada u mirodopskim

uvjetima odgovara za lov na domaću divljač. Da li je u kalibru koji se najčešće koristi pa je
lakše dostupan i je li moguće sa njime poći u lov na više vrsta divljači. Zatim je bitna cijena
zrna, njegova veličina i težina, jer jedan metak sačmarice ima istu težinu i zauzima isti prostor
kao i 20 malokalibarskih metaka, a koristi se uglavnom za istu divljač. Naravno da je dovoljna
pojedinačna ili poluautomatska paljba, tako da o automatskome oružju niti ne treba
razmišljati. Kad uzimamo u obzir da se kod borbe u ratu isto kod jurišne puške izbjegava
automatska paljba,jer je netočna za udaljenosti veće od 20 m pošto predstavlja samo rasipanje
vrijedne municije, a svaki metak nam može odlučiti o životu i smrti.

Mnoge osobe ne znaju da vojna municija nije efikasna kao lovna jer ima veliku
probojnu moć ali je zaustavna moć minimalna. Pa kad se i sa lovnim zrnom vepar pogodi u
srce, a sva energija udarca ostane u meti vepar ponekad može bježati još koji kilometar da bi
se zavukao u gustiš gdje ugine. Puka je sreća ako divljač koju pogodimo vojnom municijom
ostane tamo ležati gdje je pogođena, a velika je vjerojatnost da tako napravimo veću štetu
nego korist jer se ubije divljač koja negdje istrune jer ju mi ne pronađemo, a mogli smo je
uloviti u zamci. Tu je jedino riješenje zaokrenuti zrno,izvući ga iz čahure i gurnuti naopačke u
čahuru,tako da divljać pogodi mekana plosnata zadnja strana, ali tu trpi naravno preciznost…

Najveće iznenađenje mogu očekivati oni koji su u uvjerenju da imaju spremno

oružje koje su nakon rata negdje zakopali, pa to iskopaju i nađu samo hrđu jer je ušla voda u
ospremnik ili se kondenzirala vlaga u kutiji pa sve uništila. Eksplozivi se mogu rastopiti u
vodi i raspasti se u jake kiseline, koje u nekoliko godina izgrizu metale do neprepoznatljivosti.
Pogotovo municija je jako osjetljiva izvana može izgledati kao nova, a unutra je barut vlažan i
metak neće paliti kada imamo divljač na nišanu, a ta jedinstvena prilika se više neće
ponoviti.Gore je još kada o tom metku ovisi naš život,ili je on naš zadnji. Oružje vrijedi dakle
tek onoliko koliko je upotrebljivo, kada nama baš u taj trenutak zatreba u rukama, i onoliko
koliko smo mi spremni da ga koristimo. Zato se nikada ne smije potegnuti za oružjem ako ga
nismo spremni doista upotrijebiti. Najgore je blefirati sa lažnim oružjem u sukobu sa
naoružanim protivnicima. Tu je potrebna velika sreća i iskustvo da se izvuče živa glava.
Oružje samo po sebi nije igračka i svako nestručno rukovanje može biti smrtonosno. U
rukama neodgovornih, od oružja u vlastitim redovima ima često više ranjenih i mrtvih nego
od neprijateljske paljbe! Žalosna je činjenica je da je u domovinskom ratu u prosjeku svaki
drugi vojnik poginuo ili je ranjen vlastitim oružjem ili od „prijateljske vatre“!

369
 Stari krivolovci bi, kako se još sjećam, ponekad i dvadesetak puta punili istu
čahuru lovačkog metka. Metci su bili jako dragocjeni i nije se municija trošila uzalud. Kad bi
testirali novu pušku to su činili doma, postavili bi svijeću na stol i zapalili je. Zatim bi se
puška napunila sa patronom u kojoj nije bilo zrna niti baruta, nego je korištena samo kapsula
ili kapisla. Svijeća se gađala sa udaljenosti od dva metra. Ako je puška bila dobra, dah je iz
cijevi ugasio svijeću, a na takvu pušku je njen vlasnik bio posebno ponosan. Takvo znanje je
bilo jako cijenjeno i upućeni u te tajne su se time strašno ponosili. Kad bi se preko veze ili iz
tko zna koje ruke ili izvora došlo do municije, svaki bi se metak otvarao i kontrolirao da li nije
možda barut vlažan, jer je svako zrno moralo sjesti i pogoditi lovinu. Stari iskusni krivolovci
bi uvijek sakrivali municiju u staklenim bocama koje su se dale dobro zatvoriti, u njih bi
natrpali metke i onda sve zasipali sa SUHOM RIŽOM, a ona svu vlagu iz zraka povuče u
sebe i municija ostane suha. To su naučili od svojih žena, koje su u sol stavljale rižu da ne
povuče vlagu iz zraka i zgrušava se. Takve flaše su se dale čak negdje potopiti u gnojištu gdje
ih žandari i milicija nisu nikada kod pretresa pronašli jer ih ne bi tamo očekivali. Neki su
imali tajna skrovišta u šupljim gredama, a jedan je prije pretresa pušku objesio na vješalicu u
kuhinji i na nju stavio stari kaput. Milicija mu je sve bezuspješno pretresla, pred nosom im je
visjela puška a da je nisu pronašli. Jedan od krivolovačkih velikana u mome selu je dvadeset
godina sakrivao u vratima „winčesterku“, koja je plosnata i vrlo tanka. Policija je dolazila
često iznenada u pretres jer su ga lovočuvari prijavljivali, ali puška do njegovog umirovljenja
nije pronađena. Da taj postane još veća legenda poklonio je tu pušku upravo onom policajcu
koji ga je cijeli radni vijek ganjao i vrebao kada je taj prešao u mirovinu i postao lovočuvar.
Vrata su bila izdubljena i puška se ispod stavljala u njih kada su se skinula sa okvira.

Dječaci u lovu na kuniće:

370
 Čovjek na desnoj strani je legendaran Will Walker, prvi doseljenik i osnivač
Tremonta kod Smoky Mountains 1859. godine. Osim što je bio čuveni lovac, snajperista,
kovač i zemljoradnik, bio je i otac 27 djece sa 3 žene! On je izradio i čuvenu pušku „Ole
Death“, a umro 1919. godine u već pitomoj Americi.

U modernom ratovanju svjedoci smo kako bespilotne letjelice ubijaju naoružane

ljude iz velikih udaljenosti, a vođene su čak sa druge strane naše planete. Postoje već i
PAMETNE MINE koje bačene iz zraka padnu na tlo gdje se aktiviraju samo kada prolazi
neprijateljska vojska ili osoba koja ne nosi „prijateljsku kamuflažu“. Mine rade na isti princip
kao i obični mobiteli sa prepoznavanjem QR koda, što je digitalni uzorak maskirne odore. A
da ne spominjemo ostalu ubojitu tehnologiju od detektora isparavanja čestica amonijaka koji
su još prije 30 godina na 50 metara mogli registrirati čovjeka, i druge neprijatelje
čovječanstva koje smo mi sami sebi stvorili.

Samo lociranje pojedinca koji ima uz sebe nešto nalik oružju daje
samoprozvanim gospodarima svemira pravo da ga ubiju u toj njihovoj „video-igrici“. Zato
nošenje vidljivog oružja može postati opasnije nego biti nenaoružan. Tu je alternativa u
kratkom naoružanju sa produljenim cijevima kao što su to REVOLVERI i PIŠTOLJI. Jedan
dobar strijelac može pištoljem na 50 metara pogoditi metu bolje neko neki loš sa puškom, a tu
je još prednost iznenađenja i lakše manevriranje, a bliski okršaji su najčešći na 5-10 metara,
dok je u šumama ili naselju vidljivost i otvoreni prostor ograničen na nekih 50 metara za što je
pištolj dvorednim okvirom ili jednoredan sa nekoliko rezervnih okvira sasvim dovoljan. Tu
valja dodati kako se dugo oružje upucava uglavnom na 100 m, kada nemamo mjerila dobro je
znati kako je to oko 133 koraka, korak ima dužinu od približno 75 cm pa se tako lako
izračunaju potrebne udaljenosti i za upucavanje kratkog oružja što je na 25m ili 33 koraka.

371
 Nitko tko doista zna šta je to ne želi u rat. Ali kada se ta lavina jednom pokrene,
stane tek kada pobjednička strana nema više koga ubiti! Ali tu niti sam pobjednik ne može
proći da i sam nije žrtva, jer je on u svakom slučaju više izgubio nego dobio. Tu se misli na
stvarnog borca sa prve crte, bez kojeg ne bi rat niti bio moguć. Zato je važno biti stalno i
uvijek spreman na najgore, a nadati se najboljem, tako da nas ništa ne može više iznenaditi, a
mi uživamo sada u miru u onome što nam život još pruža do sljedečeg rata.

U obavezno znanje spada i prljava borba, tko još zna neprijatelju baciti pijesak
ili prašinu u oči ili da je dovoljno staviti VELIKI KAMEN U ČARAPU da se u tren dobije
smrtonosno oružje?

Druga je stvar da „SVAKI METAK MORA SJESTI“, a još bolje je da se jednim

metkom pogodi više ciljeva! Stari su lovci tako čekali da jednim sačmenim metkom pogode
čim više ptica na hrpi, ili da se pogodi i divljač iza naše primarne mete, jer municija je
dragocjena i teško ju je uvjek bilo pribaviti!

Nestane li opskrbe modernom municijom,dođu kremenjače i nabijače u drugi

plan, pa se vratimo tako 150 godina unatrag na eru crnog baruta. Olovna zrna je lako izliti od
vodovodnih cijevi sanitarnih objekata iz ruševina starih kuća. Barut se da bez problema iz
sirovina naše neposredne blizine napraviti, a nemamo li pravog kremena gotovo svaki 2-3
kamen iz šljunkovitog korita rijeke nam daje dobre iskre.

Odlične su sadašnje replike oružja na crni barut koje se mogu kupiti bez
dozvole, pogotovo one iz nehrđajućeg čelika. Ima odličnih nabijača sa kojima nije problem
pogoditi vjevericu na 100 metara! Pohvaliti valja pogotovo revolvere kalibar 44./promjera12
mm dugih cijevi koji imaju i kundak pa se mogu mjeriti sa poluautomatskim puškama i u
šumi su do 50 m odlični za lov na ranjene divlje svinje ili vabilom sa čeke na srndaće. Drugo
oružje koje je odlično za pribavljanje hrane je ono zračno. Tu ne treba baruta, a zrna su mala i
jeftina. Lako se sada za male novce kupi nekoliko tisuća diabola, i male se divljaći lakše u
prirodi pronađe nego velikog. NAJEKONOMIČNIJE je zračno oružje kao na primjer zračni
pištolj za lov Weirauch HW 45, ili jeftine ali snažne zračne puške od turske firme Hatsan u
kalibru 6,35 mm. Zatim malokalibarsko oružje, tu ima revolvera sa dugom cijevi i zamjenskih
bubnjeva 22.lfb i 22.magnum, u čiji bubanj stane i do 12 metaka. Prednost revolvera je da je
najbolja opcija kada nismo sigurni u našu municiju ili ona često ne pali, onda se samo okida
dalje dok drugi ne opali i ne mora se repetirati sa drugom rukom kao kod pištolja. Najbolje u
tom kalibru je već prigušen pištolj, kakvih ima serijskih u nekoliko država bez dozvole za
kupiti. Rusi su čak izmislili bešumnu prigušenu municiju, a kada se koristi prigušivač dobro
ga je iznutra obliti silikonskim uljem, onda postane stvarno gotovo besšuman.Nekakva
repetirka za visoku divljač je uvijek potrebna a može se koristiti i za obranu. Puške na sačmu
koriste municiju velikog volumena ako nam prostor nije problem onda je sačmarica sa raznom
municijom za svu divljač od prepelica do vepra isto dobar izbor.

372
373
374
375
376
377
378
379
380
381
382
 Za zračno oružje valja dodati da se može kupiti sada bez dozvole i lako se
održava, tu nema baruta koji bi se mogao smočiti, oružje je tiho i gotovo neprimjetno. A
nakon pucanja je cijev čista i ne treba se detaljno očistiti nego samo potegne kroz nju nauljana
krpica. Djelotvorno je do nekih 50 metara i vješt mehaničar može sam izraditi municiju od
olova. Zračno oružje je poznato još iz Antike, a masovna proizvodnja započela je u 17.
stoljeću paralelno sa vatrenim oružjem. Prednost mu je da je pucanj mnogo tiši, nema
blijeska, niti dimne zavjese od eksplozije crnog baruta koja bi mogla odati strijelca. Od 1607.
godine je u Nuernbergu započela proizvodnja zračnih pušaka za vojne svrhe. Ali sam grad je
zabranio proizvođaču Peteru Doembleru daljnji rad jer se smatralo „da se mogu sa tako
ubojitim oružjem pogubiti ljudi udaljeni i do 150 metara, bez da se primijeti otkud je
pucano!“

U vrijeme Napoleonskih ratova takvim su se „Windbuechsen“ uspješno koristili

Tirolski borci za slobodu protiv francuskih i bavarskih okupatora. Te puške su imale ugrađen
mehanizam za brzo punjenje i užlijebljene cijevi sa spremnikom od 20 kugli u kalibru 11,75
mm. Sa takvim puškama sistemom „Girandoni“, bilo je moguće poći u lov na srne, divokoze i
jelene, pa su tako postale vrlo popularne kod krivolovaca i gerilje.

Kada su Lewis i Clark pošli na svoju ekspediciju oko 1804. godine, imali su uz
sebe također puške tirolskog izumitelja Bartolomeusa Girandona u kalibru 40. sa spremnicima
za 22. kugle. Kako bi imali dovoljno komprimiranog zraka da ispucaju sve kugle, morali su
1 200 puta stisnuti pumpicu, da zrak izbaci iz cijevi kuglu početnom brzinom od oko 140-200
m/sek.

Radiona austrijske tvornice oružja u Ferlachu prije 100 godina:

383
 Ne smijemo zaboraviti da oružje samo od sebe ne ubija, nego to čini onaj koji se
njime služi i drži prst na okidaću. Najveći je tu neprijatelj nemar i neznanje. Najviše nesreća
se uvijek događalo kada bi netko punio oružje na crni barut sa bezdimnim barutima koji su
mnogo snažniji ili ga nabijao željeznom (koja stvara iskre) a ne mesingovom šipkom pa bi
došlo do eksplozije i ranjavanja. Najveće zlo su filmovi koji čini se,namjerno krivo uče da bi
ginuli ljudi koji iz njih pobiru svoja „znanja“, tu se guraju detonatori u plastičan eksploziv što
bi dovelo do eksplozije jer je detonator osjetljiv na pritisak, a u praksi se olovkom napravi
rupa i u nju se oprezno stavi detonator. Tu je onda još i težina municije, u ratu je bila logistika
i opskrba najveći problem kod napada na neprijateljski teritorij, puna ratna sprema sa 7 okvira
i 210 metaka na svakom vojniku je prilično teška, a standardno pakiranje od 1 200 metaka u
limenoj kutiji i drvenom sanduku ima težinu od čak 35 kila! Oružje ima samo neku korist kad
nam je pri ruci ili na nama kada zatreba. Jer ako nam je u tom trenutku negdje drugdje to je
ista stvar kao da ga nikada nismo ni imali! Tu valja i spomenuti da mora biti pravilno
upucano, to je uopće preduvjet za korištenje. Zaplijenjeno oružje nije sigurno da puca onamo
gdje bi trebalo, pa možemo biti i najbolji strijelac ali nam to ništa ne znači kada oružje nije ili
je krivo upucano jer ćemo uvijek promašiti. Zato se vlastito oružje ni u kojem slučaju ne smije
davati drugim osobama u ruke, oni nam mogu izvaditi neke dijelove ili im tek padne iz ruke
na nišan i neće nam to spomenuti,pa oružje više nije točno.

Prvo i osnovno je da je svaki naoružani čovjek svjestan toga šta to znači upuštati
se u sukob i vatreni okršaj. Da prije nego padne u nevolje odluči da li to doista želi, ili
odabere taktiku izbjegavanja borbe i prikrivanja, sve dok doista nema više drugog izbora nego
da upotrijebi oružje. Kod kretanja po terenu je važno da se osigurava i motri na sve strane.
Tko prvi opazi opasnost jasno i razumljivo ali ne preglasno javi prvo udaljenost, zatim smjer
(12 sati je ispred kolone, 6 straga, 3 desno, 9 ljevo itd.), tek se onda definira objekt. Jer je
najvažnije ciljnik oružja podesiti na udaljenost da se doista pogodi tamo kamo se cilja a ne
ispred ili iza, tek je zatim bitan smjer i tako dalje. Tko doista želi borbu, mora biti spreman na
to da ga može vlastiti čovjek od straha ili šoka u borbi upucati u leđa i od njega napraviti
invalida. Da preuzima na sebe odgovornost ubiti ranjene kojima nema spasa da ne trpe
bolove, kada nema morfija i da se brine o lakše ranjenima. Nakon svake akcije se prvo
prozivaju svi jesu li još živi i jel tko ranjen. Zatim se osigura prostor i pošalje odabrani čovjek
da se vrati i svakom neprijatelju sa dva metka prosvira glavu. Jer se u takvim okolnostima kao
i u diverzantskim akcijama ne uzimaju zarobljenici. Pa čak mogu ubiti ekipu kad je odaju
svojim vikanjem od bolova ili namjerno, zaustavljaju kolonu, pa se izabere ono što je najbolje
za vlastite ljude jer im o tome ovisi život… Ja sam u ratu izabran za taj zadatak, zato znam o
čemu govorim i koja je odgovornost obavljati takve zadatke. Tko veli da to nije taktika koja je
uobičajena u svim elitnim jedinicama svejedno koje vojske svijeta, taj laže ili nema petlje
progovoriti o istini.

Čovjek je jednostavno najopasnija od svih grabežljivih zvijeri i uistinu jedina

koja sustavno vreba i lovi pripadnike svoje vrste. A onaj najbliži,čovjeku zna često biti i
najveći neprijatelj. Zato oružje mora biti lako i brzo dostupno nama, ali drugima teško za
pronaći i koristiti. Sjećam se kako su tako namjerno neprijatelji nama ili mi njima podvalili
384
metke kalibra 9 mm u cijevi pištolja M57 „Tetejca“ da se raznese ako bi tko pokušao pucati iz
njega jer mu je čahura originalnog metka jednaka „dugoj devetki“ ali zrno debljine 7,62 mm
uže.

Kod prebacivanja kod napada na neprijatelja ili u bijegu od njega trebamo biti
vidljiv najviše 3-5 sekundi da nas neprijatelj ne stigne upucati,i baciti se na tlo, ali tu se
otkotrljati ili puzati nekoliko metara u drugi smjer da drugdje iznenadno skočimo iz zaklona i
opet trčimo dalje tih nekoliko sekundi. Pitao sam se uvijek u ratu, jesam li doista toliko glup
kao drugi da jurišam na ukopane neprijatelje koje ne poznajem niti ih doista mrzim. Dok me
oni čekaju iza minskog polja i pune strojnice, spremni da me ubiju od straha za svoj život jer
ih dolazim ubiti. To su mi tek naredili nekakvi psihopati koje nije briga za nas nego samo za
svoje činove, a mi ih nazivamo svojim zapovjednicima i prihvaćamo njihov autoritet. I sve to
za komad bezvezne šikare ili stijene koja nije moja nego bude kasnije tuđa. I neće me kasnije
vlasnik koji je bude možda ukradenim novcem kupio pustiti na nju, nego bude možda i tjerao
sa nje kao Mađari koji su pokupovali obalu na Viru gdje ne puste nikoga suprotno pomorskim
pravom da stupa na nju. Nije mi bilo niti jasno,zašto da poginem uzalud kod „oslobađanja“
Kupresa. Sad sam živ, i u tih 20 godina nisam bio nikad tamo na skijanju, a platio bih smještaj
i kartu za parking isto kao i svaki drugi turist ili stranac,da sam riskirao uzalud život u ratu za
taj kraj. Jel se za to vrijedilo ginuti i biti osakaćen, da se ionako to proda istim investitorima a
mi nemamo ništa od toga! Tako da borba ima samo smisla ako se borimo za sebe ili osobe do
kojih nam je stalo, a ne za one „druge“ jer su nam često zapovjednici uistinu veći neprijatelji
od samih „neprijatelja“, ali mi naivni ili mladi to ne uvidimo do samog gorkog kraja!

Sve što od oružja imamo moramo poznati i razumjeti u najsitnije detalje, toliko
čak da možemo popraviti svaki dio i improvizirati ga da sveukupni „stroj“ ostaje uvijek u
funkciji. Dragocjeno je znanje ono o barutima, koje je oduvijek bilo omotano velom tajni,
zato evo nekoliko informacija iz prve ruke:

Grk iz Bizanta Marcus Graecus nam još 1250. godine daje upute kako valja
jedan dio sumpora pomiješati sa dva dijela ugljena i šest dijelova salitre da bi se dobio crni
barut. Ali taj je valjao tek za rakete i bio je preslab za oružje, najbolji omjer pronašao je
Bishop Watson 1781.g. koji nije nadmašen niti do danas, miješa se 75 % SALITRE + 15 %
UGLJENA + 10 % SUMPORA= CRNI BARUT.

Najvažnije je da se sastojci čim bolje usitne i ravnomjerno izmiješaju, a smjesa

stisne. Koliko temeljitije se te radnje izvrše, toliko je brzina sagorijevanja baruta veća i on
snažniji. U vojnim barutnim mlinovima Napoleonove Francuske se prvo u rupe golemih
mužara usipao grubo usitnjeni sumpor, zatim drveni ugljen i salitra u prahu, a na kraju dolijala
voda da ne dođe do elektrostatskog naboja i eksplozije, a ujedno je i voda rastopila salitru.
Mlin se pokrenuo i udaraljke od 40 kila udarale su 24 sata po toj smjesi 3 500 puta na sat.

Kod kućne izrade valja prvo ugljen i sumpor zajedno pulverizivati, tako da
sumpor bolje uđe u pore ugljena i zatim se dodaje fina navlažena salitra. Miješanje valja

385
obaviti u posudama i sa alatima koji ne daju iskru, kao što je to keramika, kamen, staklo,
olovo ili mesing. Nakon dobrog miješanja smjesa se zalije octom i nakon kratkog miješanja
stavi se na sušenje. Ocat poveže sastojke različitih specifičnih težina i sprječava njihovo
odvajanje kod dugog skladištenja ili vibracija. Zatim je važno drobljenje na određenu veličinu
zrnaca, ovisno o kalibru za koji je određen. Mala zrnca su za manji kalibar,a veća za cijevi
većeg promjera. Prefino drobljen barut zna biti opasan kod velikih cijevi jer ako ga se
prečvrsto sabije u cijevi gori presporo i metak niti ne uspije izletjeti iz cijevi. Ali ako se slabo
sabije i zrak ostane između zrnaca i barut prebrzo izgori, enormna snaga plinova raznese
cijev!

Sjećam se kako su stari majstori ugljen usitnili rašpom ili grubom turpijom, a
znali su istresti i čađu iz cijevi kuhinjske peći. Sumpora su imali za vinogradarstvo, a salitru
strugali sa opeka u štaglju. Zatim bi „pekli baruta“ (sušili) u tavi na peći, a njihove žene bi ih
tjerale van jer su se sjećale prošlih nezgoda kada se barut zbog nepažnje zapalio i zadimio
cijelu kuću.

Za dobar barut je najvažniji KVALITETAN UGLJEN. On se radi od

KRKAVINE, VRBE, CRNE JOHE, LIPE ili LIJESKE. Drvo se ruši i sa njega se skine kora u
zimi kada ima najmanje sokova u njemu, a najbolje su grane od 20-70 mm promjera. Zatim
mora nezaštićeno preprhnuti na kiši i suncu godinu i pol dana da se iz njega isperu soli, nakon
toga se suši još jednu godinu ispod krova na vjetrovitom mjestu kako bi se vlaga spustila na
10-20 posto. Taj postupak je također jako bitan za kvalitetu baruta. Drvo zatim stavimo u
jednu limenku ili bačvu od ulja sa rupom iz koje mogu izaći plinovi i karboniziramo drvo u
žaru vatre kao kod izrade brezine smole. Osim za izradu baruta takav ugljen može poslužiti
kod bijega za vatru koja se malo dimi, možemo ga staviti u filtre za vod, a dobar je pomiješan
sa vodom kao kamuflaža i krema protiv komaraca i krpelja. Možemo i sakupljati destilat, paru
koja izlazi iz limenke-ona se ohlađena pretvori u katran, iz njega ugrijanog na 110-120
stupnjeva destilacijom dobivamo motorno gorivo nalik dizelu, a na 250-270 stupnjeva
destiliraju teška ulja koja su dobra za KONZERVACIJU DRVA. 100 kila drveta daje oko 5-7
kila katrana, a ostatak je ugljen koji se može koristiti i za TERRA NEGRU.

Pod nazivom SALITRA podrazumijevamo ono što se sada u apotekama može

naručiti pod nazivom KALIJNITRANS, a i NATRIJNITRANS daje iste rezultate. U prirodi
se pojavljuje nama najbliža salitra u rudnicima Mađarske.

Fridrik Veliki je u Šleskoj dao na farmama podići zidove od vapna koji su se

redovito zalijevali sa tečnim đubrivom. Tako je, ovisno o dimenziji zida, za 2-3 godine nastala
vapnena salitra što je bilo oko 0,5 % izvorne mase zida.

U srednjem vijeku imamo drugačije upute: „Iskopaj jamu u koju sipaš sloj od 2
prsta sa vapnom, zatim na njega pepeo od izgorjele slame da sloj bude debeo kao jedna cipela.
Zatim ide opet sloj vapna i pepela, a na kraj ide sloj zemlje koju si iskopao. Svaki dan lijevaj
na to mnogo mokraće i čekaj 3 tjedna. Zatim iskuhaj iz toga salitru. “

386
 „Iskuhavanje“ se smatra stvaranje kaliumnitransa iz kalciumnitrata koji nastaje u
prije spomenutim jamama. Salitra još nije čista kada se izvadi iz jame pa se 3 dijela
kalciumnitrata pomiješa sa jednim dijelom finog pepela od vrbe i kuha u vodi toliko dugo dok
se stvore kristali kaluimnitransa,on je čista salitra. Kod kuhanja se odstrani bijela pjena a
salitra potone na dno jer su kristali soli teži. Čistoća salitre se može provjeriti okusom-ako je
osvježavajući, hladi, oštar je i ne raspada se na zraku onda je dobar za barut, onaj loši i nečisti
ima slan ili gorak okus. Kuhinjsku sol odvajamo iz salitre vodom, jer se salitra ne topi u
hladnoj vodi.

SUMPOR se može dobiti iz gipsa, ali je proces kompliciran i potrebna nam je

kiselina koja možda neće biti dostupna. Zato je dobro umjesto sumpora koristiti šećer ili raditi
barutne smjese u kojima sumpor nije potreban.

Baruti bez sumpora imaju čak prednosti pred klasičnim crnim barutom. Prvu
takvu smjesu je pronašao Le Blond 1756. godine. Sastav joj je 87,1 % salitre na 12,9 %
ugljena, smjesa izgori skroz bez dodatka kisika i dimi se minimalno.

Drugi baruti:

EKSPLOZIVNI BARUT ima trostruku brzinu sagorijevanja kao obični crni

barut. Crni barut zasipan na ravnoj površini izgori sa oštrim plamenom dok eksplozivni barut
eksplodira i čak ošteti podlogu. Smjesa se miješa iz 3 dijela salitre, 2 dijela prepečenog
kalijevog karbonata (potaša) i 1 dijela sumpora. Kalijev karbonat se dobije ispiranjem
drvenog pepela vodom i isparavanjem otopine do suhog. Smjesa je vrlo opasna i zapali se čak
ugrijavanjem bez izravne vatre, pa valja biti jako oprezan!

MAKSIMALNO EKSPLOZIVAN BARUT je poboljšana formula prvog.

Brzina izgaranja je 8 ½ brža od one običnog crnog baruta. Mješavina se radi koristeći težinu
sastojaka a ne volumen. U nju ide 54,54 % salitre, 27,27 % potaše i 18,19 % sumpora. Smjesa
detonira tek kada se ugrije iznad 450 stupnjeva i onda postane osjetljiva na udarce, a hladna
ne daje zadovoljavajuću reakciju. Ovo je bila odlična smjesa za punjenje kapisle, prvo se
mješavina oprezno ugrijala i rastopljena punila u kapisle gdje se stvrdnula u staklenastu masu.

EKSPLOZIV ZA MINIRANJE STIJENA „PREPOSIT“ iz 1907. g., kojeg je

dovoljno 3-4 puta manje od običnog crnog baruta, a on ne detonira kada se nabija čak
željeznom šipkom u rupe (što bi kod crnog baruta dovelo do eksplozije). Za izradu se koristi
svježi konjski izmet koji se suši na suncu i smrvi u finu prašinu. Smjesa se radi od 12 dijela
salitre, 3 dijela sumpora, 1 dijela ugljena i 1 dijela konjskog izmeta.

BARUT BEZ SUMPORA I UGLJENA- izrada je vrlo jednostavna i brza, 65 %

salitrene prašine se pomiješa sa 35 % šećera u prahu i nastaje barut koji je jedino dobar kao
pogon za rakete.

387
 BARUT ZA MALOKALIBARSKO ORUŽJE (preporuka američke firme
„Frankford Arsenal“). Mješavina se radi od 65 g salitre, 35 g kristalnog šećera, 2 g crvene
željezne hrđe u prahu i 50-60 ml vode. Sve se ugrije u loncu na peći, ali se ne smije zapeći
nego samo karamelizirati bez da nastanu grudice. Kada je smjesa ljepljiva i žilava da ju je
teško miješati, lonac se skine i karamela se izlije na neki lim da se ohladi. Tu se još topla
tanko razmaže i nareže kako bi se brže posušila, zatim kada više nije ljepljiva stisne se kroz
fino sito. Tako nastanu sitni valjčići istog promjera koji se više ne sljepljuju zajedno. Njih se
posuši dok ne postanu tvrdi kao kamen i onda skladišti u suhoj posudi gdje su sigurni od
vlage.

SMJESA KOJA TALI ŽELJEZO- ovo je nekada bio mađioničarski trik i vrlo
popularan u društvu. 3 dijela salitre, 1 dio sumpora i jedan dio fine suhe piljevine se izmiješa i
sipa u ljusku od oraha. Na vrh ide mali novčić i smjesa se zapali, ona gori polako i rastali
novčić bez da se ljuska znatno ošteti.

SVJETLEĆA PIROTEHNIKA- temeljna smjesa za mnoge svjetleće efekte je

smjesa od 3 dijela salitre i jednog dijela sumpora. Kod sagorijevanja nastaje malo dima a
dodaje se razna metalna prašina koja vatri daje različite boje (mogu se dodati i zrnca ugljena
koja blješte žutim ili crvenim iskrama).

SMJESA ZA BAKLJE- sastoji se od 7 dijela finog brašnastog crnog baruta i

100 dijelova smjese za svjetleću pirotehniku.

DIMNA SMJESA- od crnog baruta nemaju prevelik učinak ako se u njih ne

stavi amonijev-klorid ili u amonijev-nitrat namočen papir sa vanjskim slojem aluminijske
folije. Inače daje bez toga najviše dima smjesa od 10 dijela salitre i 9 dijela šećera ili smjesa
od 12 dijela salitre, 16 dijela sumpora i 1 dio ugljena.

BARUT ZA RAKETE- omjer sastojaka varira ovisno o ukupnoj težini rakete.

Za male rakete od 30-90 g idu 18 dijela salitre, 10 dijela ugljena i 3 dijela sumpora.

Kod raketa od 120-240 g se miješa 16 dijela salitre, 9 dijela ugljena i 4 dijela sumpora.

Rakete od 450-1350 g 16 dijela salitre, 12 dijela ugljena i 3 dijela sumpora.

Zatim kod velikih od 1800-3600 g 18 dijela salitre, 12 ugljena i 3 sumpora.

FITILJI se rade od grubo pletenog pamučnog konca debelih niti, odrežu se

komadi od 2 m dužine i napravi na jednome kraju omča za koju se kasnije objese kod

388
sušenja. Zatim se na sunčanom i provjetrenom mjestu 2 m od poda na krovištu u razmaku od
nekoliko centimetara zabiju čavlići u gredu. U jednoj zdjeli rastopimo malo salitre u octu i
unutra stavimo konce da se smoče. A u drugoj zdjeli se izmiješaju 3 dijela gumme arabike sa
200 dijela najfinijeg crnog baruta i malo vode da nastane tijesto. Iz prve zdjele vadimo nit i
provlačimo između kažiprsta i palca da skinemo višak tekućine, zatim temeljito umijesimo
barutno tijesto u konac da nema nigdje praznine jer bi se tu fitilj ugasio. Zatim se po dva takva
konca objese na isti čavao i smotaju jedan oko drugog, tako ostanu spojeni kad se posuše.
Mogu se spojiti i 4-5 konaca koji onda postanu neosjetljivi na presavijanje. Omotavanjem sa
finim platnom i umakanjem u vosak fitilj se može zaštititi da gori i pod vodom. Umjesto
gume arabike žumanjak bi zasigurno dao sličnu ljepljivost barutu.

SPOROGOREĆI FITILJ- radi se od mješavine 16 dijela salitre, 4 dijela

sumpora, 4 dijela najfinijeg crnog baruta i jednog dijela gume arabike. Alternativa je
SALITARNI PAPIR- papir se umoči u 20 % koncentrat salitre, posuši i smota, a može
poslužiti kao zamjena za fitilj.

GRČKA VATRA je tisuće godina stara pirotehnička smjesa za primitivne ali

efikasne bacače plamena sa kojima su se na moru spaljivali neprijateljski brodovi. Ta se
smjesa miješala od sumpora, soli, smole drveta, asfalta i pečenog vapna. Izmislio ju je 671.
godine Grk Kallinikos,a ugrijala se toplinskom reakcijom vode i vapna na što su neki sastojci
eksplozivno isparili i zapalili je. To je u ono vrijeme bilo pravo čudo da nešto može gorjeti na
vodi, a sastojci su dugo ostali strogo čuvana vojna tajna koja je Grcima u mnogim beznadnim
bitkama donijela iznenadnu pobjedu.

TERMIT- smjesa se sastoji od 25 % aluminija u prahu i 75 % željeznog

oksida/hrđe. Temperatura paljenja je oko 1 300 stupnjeva (često magnezijskom prašinom), a
pri sagorijevanju razvija temperaturu od oko 2 500 stupnjeva. Termit sagorijeva bez
prisutnosti kisika jer smjesa sadrži kisik. Plamen termitskih bombi je svijetložute boje, a pri
sagorijevanju je bezdimno. Kao užarena masa termit pregorijeva i metalne površine. Najčešće
korištena termitna smjesa je ona sa praškastim željezovim oksidom i aluminijem. Koristi se za
termitno zavarivanje, primjerice kod tračnica vlakova, tramvaja, ili kod rušenja zgrada od
armiranog betona itd. A kako sam načuo koriste ga profesionalni sakupljači sekundarnih
sirovina kod krađe raznih velikih spomenika od bronce. U crijeva za tanke kobasice
(debrecinke) usipaju termit i potegnu pruge po spomeniku gdje ga žele odrezati u manje
komade. Zatim se termit obloži debelim slojem gline ili ilovače da bolje izolira sagorijevanje
kroz broncu i ono bude noću neprimjetno. Tom tehnologijom je nestalo mnogo skupih
spomenika i od nekoliko desetak tona,ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi...

NAPALM- smjesa, ona vojna korištena u drugom svjetskom ratu, u Koreji i u

Vijetnamu se sastojala od 91 % benzina i 8 % aluminij-sapuna. Napalm je najgore oružje koje
je čovjek izmislio. Pobio je više ljudi nego atomske bombe. To je gusta, ljepljiva, želatinasta
masa, jakog mirisa na benzin. Pri sagorijevanju razvija temperaturu od oko 1 000 stupnjeva.
Čak male goreće kapi koje poprskaju nekog stvaraju teške rane koje ekstremno loše zacijele.

389
Zbog svojih hidrofobnih svojstava napalm se i teško ugasi sa vodom ili ispere sa njom sa
kože, a žrtvama stvara strašne muke i boli.

U kriznoj situaciji eksplozivi mogu biti od velike koristi, njima se mogu uništiti
prometnice i čvorišta da se zaustavi prodor neprijatelja,ili pak raznijeti razne prepreke.
Miniranjem se može dati podrška napadu ili bijegu,i uništiti mnogo taktički važnih
postrojenja. Zatim se može koristiti za miniranje velikog kamenja ili panjeva na oranici,
uništavanje ledenih santi koje ugrožavaju mostove i za mnogo više drugih stvari gdje ljudska
snaga nije dovoljna. Oni mogu uštedjeti mnogo vlastite krvi kada se koriste kao oružje, a
mogu poslužiti i kao sredstvo za signalizaciju.Treba znati da val eksplozije ide od detonatora
prema van,on sljedi paljenje i izgaranje eksploziva, tu valja spomenuti izradu kumulativnih
eksplozija čiji mlaz probije prepreke u željenim smjerovima.

Ja osobno kao alatničar po struci, kojeg su učili u njemačkoj strukovnoj školi o

specifičnostima raznih materijala, sam vrlo skeptičan prema umjetnim materijalima. Posebno
prema naftnim prerađevinama i „plastikama“ jer je njihov vijek trajanja negdje oko 20 godina,
zatim se spojevi počnu raspadati u svoje prvobitne sastojke. Baš onako kao što stara guma
gubi elasticitet i počne se mrviti, tako to rade i drugi „umjetni“ materijali iz kojih se sada rade
moderni pištolji i puške. O tome sam prije nekoliko dana pričao i sa policijom na Trgu Bana
Jelačića u Zagrebu. Oni su mi odali i tajnu da im je zabranjeno nove hrvatske pištolje koje su
zadužili mazati sa WD-40 sprejem koji je svugdje dostupan. Čak ne smiju njime mazati niti
cijevi, a dobili su nekakvo posebno ulje da samo time mažu svoje „plastično“ oružje kako ga
ne bi oštetili sa konvencionalnim uljima.

To važi i za eksplozive. Nestručno skladišteni rudarski eksplozivi koji su se

navlažili mogu se rastopiti i stvoriti takve kiseline koje mogu gotovo sve oko sebe rastvoriti.
Zato se u rudarstvu često takvi eksplozivi miješaju neposredno prije uporabe jer su onda
najsnažniji i kvalitetniji. Ali i tu dolazi često do grešaka kao prije desetak godina kada je
„majstor“ kod miješanja eksploziva u noćnoj smjeni bio pijan i napravio loš eksploziv. Zgrada
od armiranog betona u Varaždinu u blizini Varteksa nije pala u sebe nego se samo nagnula,
bilo je preopasno da se opet buše rupe za miniranje i tako je morala biti srušena štemanjem,
što je cijenu udeseterostručilo. Profesionalni pirotehničari su mi objasnili da dolazi do najviše
nesreća kod ručnih granata i mina iz rata, kada se njihovo punjenje sa plastičnim eksplozivima
počne poput meda kristalizirati. Ti kristali se zapeku u navoje i kada se to oružje otvara dolazi
do trenja koje aktivira kristale koji mogu tako pokrenuti lančanu reakciju i detonaciju cijelog
punjenja. Te iskrice se mogu čak u noći vidjeti golim okom kada se odvine upaljač iz starih
ručnih bombi.

Ako bljesni rat, tu je i nakon njega opasnost od mina i eksplozivnih zamki,

svugdje može čovjeka snaći smrt, a najprije tamo gdje ju najmanje sluti. Ručne bombe ispod
mrtvaca, iza vrata ili u dimnjaku su bile svakodnevnica u domovinskom ratu. Ali to nije
iznimka, uvijek su se stavljale eksplozivne naprave u čuturice sa vodom, ispod ranjenih, u
hranu, ispod vrijednih stvari i tamo gdje lako pronađu svoje žrtve. U nekim su se ratovima čak

390
bacale dječje igračke punjene eksplozivom iznad neprijateljskog područja. Zato ne valja biti
naivan i oprez je tu naš najbolji anđeo čuvar.

Novo vatreno oružje sada ima samo još najvažnije dijelove od metala, sve drugo
su umjetni „plastični“ materijali. Ono je rađeno tako da kratko vrijeme ostane u uporabi jer će
ga za desetak godina zamijeniti neko modernije. Takvo oružje nije rađeno da ga čovjek koristi
cijeli svoj život, ili da bi ga tko naslijedio. Sjećam se tako pucanja u ratu iz jednog 50 godina
starog pištolja. U rukama su mi ispucale njegove bakelitne korice jer su „odradile svoje“. U
vrijeme 2. svjetskog rata bakelit je bio čudo od materijala ali nije stvoren da dugo traje isto
kao sada moderno oružje, koje bi se nekome za 30 godina možda raspalo u rukama da se iz
njega puca. Zato je oružje od metala i drvenih kundaka najbolje, a još bolje ono od
nehrđajućih čelika, ono čak ne hrđa od ljudskog znoja. I lakše ga je održavati kada je
nestašica ulja i masti, a ono se uspije nabaviti tek toliko da se podmažu klizne površine
oružja.

Oružje uvijek na sebi mora imati osnovni mehanički nišan koji se ne smije
nikada skidati, kad nekome padne na pamet da mu to ne treba jer će staviti nekakvu optiku,
laser, reflektor ili kakvu drugu novotariju koja radi samo sa baterijama je to čisti idiotizam.
Jer se one jednom isprazne i najskuplja tehnika,može se samo baciti ako se ne može doći do
novih baterija!

Bolje je imati jednu dobru pušku sa mnogo metaka kalibra koji se najčešće
koristi nego desetak njih u kalibrima koji su egzotični i nedostupni u kriznom razdoblju. Valja
i razmišljati o tome da se ne može niti toliko nositi sa sobom, a kad se ostalo oružje da
ljudima u ruke, koji ne znaju njime baratati, opasni su za sebe i okolinu, pa naprave više štete
sebi i svojim ljudima nego sami neprijatelji! Što ne znači da je oružje loše, ono je samo alat
koji nam daje veće mogućnosti u samoobrani i lovu, a upravo je onakvo kao onaj koji se
njime služi. Imamo li poluautomatsku „PAPOVKU“ u kalibru 7,62 x39 koji je i lovni kalibar
pa se može legalno kupiti municija, je ona sasvim dovoljna za lov do 150 m, što je i
maksimalna vidljivost u šumi. Kalibar je dovoljno snažan da ubije srnu, srednjeg vepra, vuka i
ako zatreba i jelena. K tome je preciznija od AK47 i koristi najčešći kalibar na svijetu što
municiju čini najlakše dostupnom. Za jednu takvu pušku valja imati barem 1 000 metaka, a za
zračno oružje je dobro spremiti po cijevi oko 10 000 metaka. Na nekoliko lokacija se sakriju
skladišta municije i rezervno oružje tog kalibra. Tu se ne smije zaboraviti na pribor za
čišćenje i ulja za održavanje, hladno oružje i dodatnu opremu koja dobro dođe ili brzo se troši
ili lako izgubi.

„Civilizirani“ čovjek takozvani Metrosexualac gotovo da i ne posjeduje više

ljudima prirodan instinkt preživljavanja i borbe jer ih je izgubio u zadnjih nekoliko generacija.
Nenasilje je laž samog sebe, koja se kod borbe za opstanak raspadne u prašinu, čim se skine
taj tanki sloj civilizacije. Nitko nema u smrtnom strahu moralne dvojbe prema napadaču i
neprijatelju. Pacifizam u smislu odbacivanja nasilja u svim oblicima ne postoji u prirodi. Tek

391
kada nemamo što za izgubiti ili za što bi se vrijedilo boriti, možemo prakticirati pacifizam.
Instinkt preživljavanja svih živih bića je toliko snažan da nenasilje u praksi ne postoji.

Prvo od temeljnih načela u ekstremnim situacijama je očuvanje unutarnjega

mira i pribranosti čak i usred najžešćeg kaosa; drugo je ne zaboraviti na mogućnost nereda u
vrijeme reda. Pristrano je misliti da umijeće ratovanja služi isključivo ubijanju. Ono ne služi
ubijanju ljudi, nego ubijanju zla. Ratna je vještina podariti život mnogima,ubijanjem zla jedne
osobe.

Sada smo upali u nekakvo vrijeme „tolerancije i političke korektnosti“, a koliko

je to štetno znale su već prastare civilizacije i upozorile od te zablude: „Ako prosvjetljavajuća
bića prakticiraju svjetovnu snošljivost i time ne zaustavljaju zle ljude, nego im dopuštaju da
narastu u zlu i unište istinsko učenje, tad su ta prosvjetljavajuća bića zapravo vragovi, a ne
prosvjetitelji!“ -učitelj Huejsi, iz budističke teorije o ubijanju kao činu milosrđa.

Uvijek treba važiti pravilo: “NIČIJI GOSPODAR I NIKOME ROB!“ A bez

oružja i porcije hrabrosti brzo se postane nečiji rob na tuđoj ( koja je bila prije toga naša)
oranici, ili u njegovom krevetu. Samo totalitarni autokratski sistemi zahtijevaju da se nad
pučanstvom provede totalna zabrana oružja. Jedna prava demokracija se ne boji naoružanih
građana, već su oni njoj temelj i garancija jednog slobodnog društva. Sistemi koji se stalno
plaše svoje propasti i da će ih građani svrgnuti sa vlasti zahtijevaju grčevito zabranu vatrenog
oružja.

392
393
394
 Zato si dajem slobodu da u korist sviju nas obradim tu temu i dam informacije
koje drugdje nisu dostupne. Jer slijepim eksperimentiranjem i neznanjem dolazi do najviše
nesreća, ne samo kod baruta nego i drugdje.

Za kraj samo da spomenem snagu ZAPALJIVIH PLINOVA, benzinskih para i

butana kojeg se nađe sada u boci kod gotovo svakog doma. U ratu i nakon njega plinska boca
je bila najdraži eksploziv da se totalno raznesu kuće neprijatelja, i sa njima često kod
eksplozije ošteti cijela ulica. Prednost je bila ta da je plinska boca svugdje dostupna, i nije
potrebno imati i sa sobom nositi eksploziv. Miner je u kući otvorio sva vrata i zatvorio sve
prozore, na tavanu zapalio svijeću i u podrumu otvorio plinsku bocu. Kada se za nekoliko
minuta cijela kuća napunila plinom koji se pomiješao sa zrakom i svijeća aktivirala
eksploziju, barabe su već bile na sigurnoj udaljenosti. Siguran sam da je tako nastradalo
najviše privatnih kuća sviju strana u domovinskom ratu prije dvadesetak godina.

KARABIT je narodno ime za kalcijev karbid (CaC2). On se dobiva

zagrijavanjem živog vapna (ili kalcijeva oksida) i koksa u elektrolučnim pećima pri
temperaturi 2000 – 2300 °C. Zbog velikih troškova i komplicirane tehnologije neće nam
vjerojatno biti dostupan, jer za proizvodnju je potrebno jako mnogo jeftine struje, na primjer
iz hidrocentrala. Kalcijev karbid (CaC2) je sivkasta do crna krutina specifičnog mirisa (po
češnjaku). Talište mu je visoko, oko 2300 °C, a gustoća 2,22 g/cm 3.Vrlo burno reagira s
vodom oslobađajući zapaljiv plin etin (acetilen, C2H2) koji sa zrakom stvara eksplozivne
smjese. Zbog burne reakcije s vodom, kalcijev karbid valja čuvati podalje od vode i vlage jer
se inače raspadne u sivu prašinu. S obzirom na veliku kemijsku reaktivnost, kalcijev je karbid
prilično opasan po zdravlje ako bi se udahnuo, progutao ili u kontaktu s kožom pri čemu
uzrokuje iritaciju i opekline.

U slučaju požara, nikako se ne smije uporabiti voda niti vodena pjena. Prije je karabit bio
gotovo svugdje dostupan jer se koristio u svjetiljkama jer gori svjetlije od ulja ili parafina. U
rudnicima su ga trošili rudari, a i sada rade samo još profesionalne čeone svjetiljke speleologa
na karabit. Svaki mehaničar je prije tridesetak godina vario sa plinovima karabita pa se može
možda još sresti u zabačenim mjestima.

NAJLAKŠE DOSTUPAN PLIN je valjda MJEŠAVINA VODIKA I KISIKA

„PLIN PRASKAVAC“,koji nastane elektrolizom obične vode. Destilirana voda se ulije u
čašu i dodaje se neki elektrolit (kiseline,lužine ili soli, npr. slabo zakiseliti s razrijeđenom
sumpornom kiselinom). Tako je voda, koja slabo vodi električnu struju, postala boljim
električnim vodičem. Uključivanjem ispravljača počinje elektroliza vode. Na katodi
redukcijom vode nastaje vodik, a na anodi oksidacijom vode kisik. Nakon par minuta očita se
obujam razvijenih plinova. Vidljivo je da se obujmi razvijenih plinova odnose kao mali cijeli
brojevi, tj. da se obujam vodika prema obujmu kisika odnosi kao 2:1. Ovakva mješavina
plinova uobičajeno se primjenjuje kod plamenika za obradu i taljenje metala,eksplozivna je i
nakon izgaranja se opet pretvori u vodu.

395
 Vatreni okršaj inače nije igra, kada se jednom potegne oružje nema povratka,
onda se ubija ili bude ubijen. Nitko pametan i iskusan neće vaditi pištolj ili prijetiti oružjem
ako nije spreman zapucati. Zato nije pametno blefirati maketama ili igračkama u ekstremnim
situacijama. Tko prvi potegne oružje, zapuca i uspije pogoditi, taj je u prednosti, a u ratu valja
pravilo da je bolje jednom zapucati previše nego premalo!

U nesigurnim vremenima, nikud bez dugog i kratkog vatrenog oružja!

“Pokupiti“ metak je grda stvar, kada prođe i izađe to je najbolja opcija ali kada
ga treba vaditi bez narkoze to su muke Isusove, a da ne spominjem sačmenu municiju... Zato
je najbolje uvijek kretati se kao životinje, hodati u zaklonu i biti čim manja meta, jer nikad se
ne zna otkud može zalutati zrno. Ljudi mogu iz daljine zapucati jer se boje, djeca kod igre, ili
nekome od vlastitih ljudi padne oružje na pod i aktivira se jer je bio metak u cijevi. Zato je
uvijek dobro imati između sebe i nekog sumljivog ili opasnog neko drvo ili kamen, zid, stup i
kada zatreba nasloni se na debelu bukvu i proviri iza nje. Ovo sada možda zvuči glupo, ali
upravo to je bila svakom razumnom čovjeku strategija preživljavanja u domovinskom ratu.
Nikad nisi znao tko se bude pijan u spavaonici glupirao ručnom bombom, ili potegnuo rafal
po sobi, a o boravku po bunkerima da ne govorim. Pa i meni se na terenu kod zauzimanja
položaja iza na ruksaku otkopčala i otvorila ruska „ZOLJA“, a ona se više ne može zatvoriti
kao jugoslavenska i treba ju iskoristiti kada su jednom otvoreni poklopci. Kada su drugi dali
znak da naglo stane kolona nisam znao da sam ja razlog tome. Da je okidač udario po
ruksaku,mlaz rakete bi mi spržio noge ili bi se raketa zabila u zemlju i raznijela mene zajedno
sa možda još nekim. Zato valja biti uvijek na oprezu i imati metak u cijevi tek kada prijeti
neposredna opasnost!
396
 Lako je kritizirati druge, ali i ja sam bio u ratu kriv za dvije nezgode, treću ne
računam kada sam u bunkeru na prvoj crti suborcu dao u ruke svoj pištolj „Tetejac“ M57. A
taj se zafrkavao sa jednim novim gušterom, prislonio mu pištolj na glavu i okinuo ga uvjeren
da je prazan. Zaboravio je nadrogiran da ga je repetirao i na licu mjesta ubio novog dečka koji
nije niti shvatio što mu se događa jer je otsutan buljio u zid bunkera. Taj je bio vidovit i u snu
primio poruku da će se taj dan nešto važno dogoditi, nije znao da će to biti njegova vlastita
smrt. Slučaj se naravno zataškao, posmrtni su mu ostaci poslani roditeljima, sa pohvalom da
im je bio sin odličan borac koji je poginuo u borbi za slobodu Hrvatske, od neprijateljskog
srpskog snajpera naravno...

Kada smo davali iskaz u policiji Gornjeg Vakufa, u toploj prostoriji su mi

odjednom suze curile same od sebe. Prisjetio sam se kako sam se sa tim prijateljem još prije
nekoliko dana u Čapljini mladenački glupirao i smijali smo se ko ludi, sve dok nas trbušnjaci
nisu boljeli, sada je bio mrtav i nema ga više. Tako to brzo ide u ratu, sada si tu i drugi tren
blijedi leš, hrpa mesa i kostiju, a toliko godina su roditelji uzalud ulagali sve što su imali u
tebe! To je prije 20 godina bio zadnji put kada sam plakao, od onda to više ne mogu.
Predzadnji put su mi suze tekle u kinu u Njemačkoj kod zadnje scene filma „Zadnji
Mohikanac“, doista sam se osjećao kao zadnji Mohikanac u tom stranom ludom modernom
svijetu.

Kriv sam bio što mi je okinuo pištolj u spavaćoj sobi vojarne, stavio sam ga na
svoj gornji krevet i nekako mi je netko potegnuo pokrivač pa je pištolj pao na parket i ispalio
metak, i to makar što je bio kočnicom osiguran. Srećom je pao direktno na cijev i zrno je
ostalo u parketu, M57 ima dugu i tešku udarnu iglu, impuls kada se udari sa njim naprijed po
cijevi je dovoljan da aktivira kapislu. Drugi put sam zamolio dečke u radioni vojarne da
koristim njihov alat da si napravim bolje drške za pištolj. Dobro su ispale ali se pištolj nije
dao repertirati, trebalo je poturpijati gornji dio drške da se jedna lisnata poluga može slobodno
micati pa bi tek onda pištolj radio kako treba. A i gurnuo sam okvir u njega, ali ne do kraja
nego tek toliko da se može okinuti jer to kod tog modela drugačije nije moguće . U žaru
završnog poliranja opet sam testirao sve funkcije da vidim gdje možda treba skinuti malo
materijala, pa pritisnuo okidač da čekić više ne bude napet. Pištolj je opalio i ja sam dečkima
probušio metalna vrata radione, zajedno sa posterom Lepe Brene! Kada se dogode takve
stvari čovjek je zbunjen i u šoku, ali i sretan ako se nije ništa strašno dogodilo,tu često
zaboravi da se poluautomatsko oružje opet napunilo. Pa se zbunjen još jednom stisne okidač i
napravi još veće sranje,a o rafalnom oružju da ne pričam. Zato valja odmah oružje isprazniti i
tek onda smirivati svoje živce...

Čak i jednom „starom zecu“ se dogodi ponekad nezgoda, a kamoli gušterima

koji nisu od malena naučeni na oružje. Najmanje nezgoda u vojnoj povijesti imale su jedinice
njemačkog SS-a koje su osnovane od pripadnika Hitlerjugend, jer oni su od malena bili vični
sa oružjem. Najgore nezgode se događaju naravno sa eksplozivima pa ne valja štedjeti sa
upozorenjem kada su oni glavna tema. Ali u ekstremnim situacijama kada je život u pitanju,
manji rizik je izabrati oružje i eksplozive nego sigurnu smrt, pa ne valja ljude baš zbog toga

397
zakinuti tih informacija. Treba i naglasiti da u vrijeme rata, ako su i gubitci tek nekih 5-10 %
ljudstva nakon svakog terena, da brzo nestanu ljudi. Oni stariji borci gube motivaciju kada
ostanu jedini preživjeli one ekipe koja je formirana možda tek možda prije pola godine. A
nema li novih ljudi, ljudstvo se brzo ishlapi i nestane, pa valja baš u nekoj apokalipsi
izbjegavati okršaje i minimalizirati gubitke. Uvijek se treba odnositi prema oružju kao da ima
metak u cijevi, a cijev nikada usmjeriti na nešto što ne bi htjeli pogoditi. Prst se stavlja na
okidač tek kada želimo opaliti oružje, moramo biti sigurni da doista želimo pogoditi ono što
nam je meta i biti upoznati sa svime što je iza i oko nje, jer ju metak može probiti ili se odbiti
od nje.

Osnovno je pravilo nikada ne imati metak u cijevi, sve dok ne dođe do okršaja
ili neposredno prije pucanja na divljač ili neprijatelja! A oružje se potegne samo kada se želi
koristiti, i puca samo da se ubije!

Borac i ratnik sudjeluje dragovoljno u bitci a vodi ga čast i vjernost svome

narodu i domovini. Svaki suborac mu je poput brata kojeg pazi i brani, a može se svakog trena
na njega osloniti jer je ratna družina kao velika obitelj. Ta povezanost je doživotna i u svim
uvjetima jednaka, jednom ratnik uvjek ratnik! Tradicija se časno održava i nadređeni vjerno
poštuju. Disciplina i drugarstvo su glavna vrlina, jednako kao hrabrost i čast. Sa ponosom se
nosi ta uloga, odjeća i oružje su uvijek besprijekorno čisti i održavani. Ponašanje je skromno i
preslika dobrog odgoja. Oružjem se koristiš kao da je najvažniji dio vlastitog tijela, ono je
uvijek spremno i pri ruci. Tvoj zadatak je svetinja, po svakoj cijeni ga se ostvaruje do svog
zadnjeg daha i kapi krvi. U borbi se djeluje bez strasti i mržnje. Ni u kojem slučaju se ne
odbaci ili prepuštaju svoji mrtvi, ranjeni i vlastito oružje.

Geslo neka bude u borbi: BEZ SUMLJE,

BEZ STRAHA

I BEZ MILOSTI!

U elitnim vojnim jedinicama, a baš posebno kod njih važi to pravilo sa metkom
u cijevi da ne dođe do nesreća,a to se ne može dovoljno često ponavljati. Dovoljno je grubo
lupiti sa UZI ili hrvatskom kopijom ERO po stolu ili tvrdoj podlozi i strojnica ispuca svih 32
metaka iz okvira i pri tome se od trzaja okreće i zasipa cijeli prostor metcima. Jedan takav
slučaj se dogodio vojnom policajcu u našoj vojarni kada se preseravao u ambulanti pred
zgodnim bolničarkama. Jedna je poginula,a druga preživjela kao teški invalid bez noge!

Koliko puta i iskusni gljivar padne u šumi kada hoda po strmom klanjcu i stane
na mokro klisko drvo ispod lišća. Rasipa mu se cijela košara s gljivama, a da je u toj ruci imao
nabijenu pušku ona bi možda opalila i ubila njega ili nekog u koloni.

OTROVI su također od pamtivijeka bili omiljeno oružje kojim su se često cijele

vojske namjerno ili slučajno potrovale. Tako je na Bliskome istoku pomrla jedna cijela drevna
398
vojska, kada je ostala bez hrane i vojnici počeli jesti nepoznate bobice koje su bile otrovne. I o
Napoleonovoj vojsci u Africi se priča kako su se vojnici potrovali kada su hvatali i jeli žabe.
Te žabe su se hranile jednim kukcem koji je rođak španjolske mušice i ima u sebi sličan otrov,
one su bile otporne ali prenijele otrov na vojnike. Otrov se često i spominje u vojnim
varkama. Vojska pošalje agenta k neprijatelju koji glumi izdajicu i obeća ih dovesti do
skrovišta vlastite vojske koju mogu iznenada napasti. Kada vojska očito izdana uspije pobjeći
ostavlja za sobom kotlove sa gotovom ukusnom hranom, nju umorni i gladni vojnici nakon
napornog marša i napada rado pojedu, oni se otruju i rat je varkom dobiven. Pa cijeli narodi
dviju kontinenata, Južne i Sjeverne Amerike su gotovo istrijebljeni „trovanjem“ ,sa
poklonjenim dekama koje su bile zaražene bolestima iz Europe protiv kojih nisu imali
antitijela, i alkoholom kojeg nisu poznavali,imali imunitet i niti mu mogli odoljeti. Omiljeno
je bilo i trovanje izvora i bunara, dovoljno je bilo baciti mačku ili psa u bunar da se raspadne i
voda je tako zatrovana. Postoje i moderni priručnici za gerilsku borbu nakon okupacije
neprijatelja, gdje se preporučuje kako najefikasnije koristiti civilne otrove za štakore. Da se
otrov poput „FACIRON FORTE“, koji djeluje tek nakon tjedan dana i sprječava zgrušavanje
krvi pa žrtva umre od unutarnjeg krvarenja,umiješa u vojnoj kuhinji u sok od rajčice ili
ketchup. Ili se njime u velikim količinama hrani stara krmača ili krava, a prije njene smrti
tupom stranom sjekire polome dvije noge, zatim se izbaci na cestu kuda neprijatelj prolazi, da
je pokupi misleći kako je ispala iz kamiona i njome nahrani čim više svoje vojske koja bi
umrla nakon tjedan dana.

Nekima ovo zvuči morbidno, ali se ja sjećam školske lektire o malim

partizanima i Boški Buha, tu oni Švabama stavljaju udice za ribolov u zrele šljive da ih
progutaju, a to se smatralo herojskim činom.

Kod otrova kao oružja najveća je opasnost za trovača da bude žrtva vlastitog
otrova. Zato tu ne valja davati sumnjive savjete da ne dođe do neželjenih nesreća. Ali kada
nema drugog izlaza, najbolje je koristiti JAJASTU GNOJIŠTARKU (Coprinus
atramentarius), gljivu koja uzrokuje koprinski ili antabusni sindrom trovanja u specifičnim
uvjetima. Ponekad je dovoljna samo mala količina unošenja alkohola kao čaša pive ili slatkiš
s alkoholnim punjenjem u organizam nakon konzumacije imenovanih gljiva, da bi došlo do
trovanja. Važno je znati da se ne smije konzumirati alkohol 24 sata prije jedenja gljiva, a
osjetljivost na alkohol nakon konzumacije tih „uvjetno jestivih gljiva“, može potrajati i do 72
sata. Koprinski sindrom, može se javiti već za nekoliko minuta, nakon uživanja alkohola
tijekom jela ili u tom rizičnom vremenu nakon konzumacije gljiva. Simptomi trovanja su
različiti, najprije dolazi do groznice i povišene temperature, crvenila kože cijelog tijela,
mentalnih tegoba, bolova i zujanja u glavi, “metalnog okus u ustima“, boli u rukama i
nogama, poremećaja u radu srca i krvotoka, ubrzavanje bila i pojačanog rada srca, osjećaja
nabijenosti tijela, glavobolje, tjeskobe, vrtoglavice, gadljivosti i pojačanog znojenje gdje žrtva
utaži žeđ često još s dodatnim alkoholom. U težim slučajevima trovanja dolazi do poremećaja
u radu metabolizma, povraćanja i pojave proljeva, javljaju se smetnje vida, otežano je disanje
i dolazi do opće slabosti organizma. Trovanje zahvaća gotovo sva područja ljudskog
organizma i vegetativni i psihosomatski sustav, u lakšim slučajevima trovanja simptomi mogu
399
nestati za 2-4 sata bez ikakvih daljnjih posljedica. Slična reakcija se može dogoditi i ako
pijemo kavu ili čaj, zbog kofeina i teina pa se treba zato pripaziti. Inače se bez brige može
pojesti i nekoliko porcija tih gljiva bez posljedica da sumnja ne padne na trovača, a kada su
neprijatelji nesposobni za bitku, i oslabjeli lako ih se savlada.

Možda valja i dodati ZELENU PUPAVKU koja je jedna od naših najotrovnijih

gljiva. Dovoljan je tek jedan zalogaj da se za 6-24 sati pojave teški bolovi u želucu, mučnina i
neutaživ žeđ. Tijelo pokušava iskoristiti što više vode da ispere otrov, polovica žrtava padne
zatim u komu i umire jer ne postoji protuotrov!

Ubijene mlade sive vrane sa zračnim pištoljem HW45, najbolje vrijeme za to je

svake godine 10-20. svibanj:

400
Stric „Cico“ u izradi nove puške kućne radinosti za krivolov:

Tešu se kundaci:

401
 Već oni najmanji su kod nas bili krvoločni i naoružani „puškicama“ koje su
ispaljivale zrna kukuruza:

Moja prva zračna puška:

402
Sve se ubijalo radi izazova i gađalo sve što se dalo ubiti, pa čak i roda sa krova škole. Tek je
treća pala sa dimnjaka i mi se ponosili da smo najveće barabe u selu! Drugačije nismo znali, a
destruktivno ponašanje nam se vraćalo, ubijanje i uništavanje nas nije činilo sretnim ali nas je
tjeralo dalje jer smo mislili da je to jedini put. Sličan slučaj je bio sa lovcima na bizone ili
traperima u Americi. Ubijali su ih do istrebljenja, a tek kada je preostalo samo nekoliko
životinja najveći terminatori uvidjeli su svoju grešku i postali najveći zaštitari tih životinja.
Tako su spašeni i dabrovi od trapera koji su otkupili zadnje životinje i tako ih zaštitili od
istrebljenja.

Lovci na divlje patke,sa predimenzionalnim puškama koje su se koristile na velike udaljenosti

sa čamca kod gađanja na čitava jata plahih ptica:

403
 13. LUK I STRIJELA

Postani i ti streličar, član jednog bratstva čije korijenje seže sve do tvog 500.
pradjeda koji je živio u vremenu kada nije postojalo ovo sadašnje egocentrično i laktaško
društvo, nego je njegovo i preživljavanje njegovog plemena ovisilo o tome da se dijele
opasnosti, znanja i imovina unutar zajednice. Napravi svoj prvi luk i gledaj što će se
dogoditi...

Kod izlaska sunca jeseni godine 512. prije Krista pojave se nekoliko tisuća
skitskih konjanika na sa travom obraslom brežuljku, 3 kilometara dalje leži glavni logor
Perzijske Armije. Skiti čekaju kratak trenutak i jurišu zatim na neprijateljski tabor.
Grmljavinu kopita slijede uzvici perzijske pješadije,prekasno su shvatili da ih je napala ta
mala skupina. Vikanje prelazi u galamu kada tisuće vojnika pješadije urla bojno klicanje, oni
se naoružavaju kopljem i mačem da budu spremni za okršaj. Ali kad su se strijele napadača
kao crni oblak ispustile na Perzijance čulo se smrtno zviždanje u zraku. Drugog trena Skiti
okrenu konje i bježe-ostavivši stotine mrtvih i ranjenih Perzijanaca za sobom. Perzijanska
konjica i nekoliko kopljanika krenu u potjeru i upadnu u zasjedu jer ih iza drugog brežuljka
čeka 10 000 skitskih streličara protiv kojih nemaju nikakve šanse. Vojni pohod između 514. i
512. godine je samo jedan od bezbrojnih bitaka koje su se vodile preko 2 000 godina po
azijskim stepama, u kojima su streličari na konjima izrasli u moćne nacije. Skite su zatim
potukli drugi konjanici streličari Sarmati, koje su pokorili Partheri, njih Massageti,oni pak
nastradali od Hsiung-nu, zatim su se uzdigli Avari, Huni, Bugari, Turci i Mongoli. Ti nomadi
su tako ostavili neobrisiv trag u civiliziranome svijetu između Rimskog Carstva i Stare Kine.

Za nas je zanimljiva činjenica kako su Skiti prije oko 2 600 godina vladali i
našim prostorima. Još sada nailazimo na ostatke njihovih prekrasnih ljuskastih oklopa koji su
bili ukrašeni pločicama minerala MUSKOVIT. On im je dao jednak sjaj kao zrcalo i
reflektirao sunce koje je bliještilo sa njega neprijateljima u oči , kako oni ne bi vidjeli
žmirkajući let ubojitih strijela kojima su zasipani. One su bile u našim prostorima željezne i
dvobridne, vrlo tanke i iglaste. To im je dalo ogromnu probojnu moć da kliznu kroz spojeve
oklopa, ali su se i kod udarca u kosti žrtve svinule što je uvelike otežavalo njihovo vađenje
ukoliko je žrtva bila još živa, naravno.

U trinaestom stoljeću je cijena jednog samostrijela iznosila cijenu triju dugih

lukova, isto je bilo i sa strijelama. Strijelac sa teškim dugim ratnim lukom bio je u stanju
precizno ispucati 6 strijela u minuti, dok je onaj na samostrijelu u isto vrijeme ispucao samo
dvije strijele, a nije mogao samostrijel koristiti kod kiše jer bi se klizne površine oružja
smočile, nastao preveliki otpor vode na tetive i one pred sobom gurale vodu sa strijelom što bi
činilo oružje zbog smanjene brzine gađanja nedjelotvornim. Kovači su u to vrijeme uspjeli na

404
dan iskovati 100 bojnih vrhova za strijele, a na godinu neke od brojnih manufaktura
proizvodile i do 50 000 komada vrhova za probijanje oklopa.

Najpoznatija europska bitka čij ishod je odlučio luk je bila ona popodne 26.
kolovoza 1346. godine kod francuskog mjesta Crecy. Napadači Englezi imali su 13 000
vojnika, uglavnom streličara njih 5 000, a Francuzi oko 40 000 konjanika i 60 000 pješadije.
Iznenada se pojavio ljetni pljusak i smočio nekoliko tisuća čuvenih strijelaca sa njihovim
samostrijelima iz Genove, oružje sada nisu mogli više koristiti. Kad su Englezi sa dugim
lukovima uzvratili vatru preživjeli su se samostrijeličari razbježali. Zatim je francuski
vojskovođa naredio napad oklopljene kavalerije koja je pregazila prvo vlastite streličare da bi
uopće došla do bojnog polja. Tu je „cvijet francuske kavalerije“ dočekala smrt. Disciplinirani
Englezi su i njih zasipali strijelama, 16 valova napada konjanika su zaustavili, cijelo polje je
bilo puno mrtvih i ranjenih. Na francuskoj strani je tako poginulo 1 500 vitezova plemića, a
Englezi su imali tek nekoliko mrtvih streličara za pokopati.

10 godina nakon toga, 19.rujna 1356. godine, Francuzi izgube opet pod istim
okolnostima kod Poitiers bitku sa 16 000 vojnika protiv 6 000 Engleza koje je vodio tek 26
godina star Eduard 3.

12. lipnja 1369. godine kraljevskom se naredbom Eduarda 3. ,naređuje svakom

snažnom muškarcu u Londonu da u svoje slobodno vrijeme i u blagdanima koristi luk i
strijele kako bi naučio umjetnost streljaštva. A ujedno se zabranjuju pod prijetnjom zatvorske
kazne sve igre kao što je bacanje kamena, željeza i drva, rukomet, nogomet, borbe pijetlova i
ostale egocentrične i bezvrijedne budalaštine. Vježbališta za streljaštvo su imala postavljene
mete od 70 Yards (64 m) do više od 250 Yards (229 m), a gađalo se uglavnom između 160
Yards (146 m) i 200 Yards (183 m).

Opet su Englezi, vođeni mladim kraljem Henrikom 4., kod Agincourt 25.
listopada 1415. godine sa 9 000 vojnika, od toga 6 000 streličara pobijedili četverostruko
nadmoćniju vojsku Francuza zahvaljujući dugim lukovima od TISE. Valja spomenuti da su
Francuzi u „STOGODIŠNJEM RATU“ optužili Engleze da koriste otrovne strijele. To je bilo
djelomično točno, Englezi to nisu namjerno činili, oni bi prije borbe uzeli strijele iz tobolca i
utaknuli ih pred sebe u zemlju. Tako su usput vrh strijele zarazili često sa klicama
TETANUSA i GANGRENOM, što je nakon bitke bilo pogubno za preživjele ranjene
Francuze!

1470. uvede kralj Eduard 4. dodatni zakon: Svaki Englez ili Irac koji živi u
Engleskoj mora posjedovati jedan ratni luk primjeren njegovoj veličini i snazi. Pred svakim
gradom treba izgraditi poligone i streljane gdje mogu svi vježbati u svoje slobodno vrijeme i
na blagdanima. Nedostojne igre kao kuglanje, nogomet i tenis se zabranjuju pod prijetnjom
kazne. Svaka osoba snažne građe i zdravog tijela mora koristiti svoj luk, jer obrana domovine
leži jedino u rukama streličara. Zbog ogromne potražnje za lukovima naredi kralj dvije godine
nakon toga „zakon od Westminster“. U njemu se zapovijeda da svi trgovci za svaku uvezenu

405
importnu robu moraju predati kao porez 4 štapova za lukove. Nakon deset godina se davao
čak porez od 10 štapova za svaku importiranu bačvu vina u Englesku. Takva trgovačka
politika dovela je do toga da iz cijele Europe putuje tisa u Englesku i bude u 15. i 16. stoljeću
gotovo istrijebljena. U 60 godina je samo jedna južnonjemačka trgovačka kuća u 16. stoljeću
proslijedila na putu za Englesku čak 500 000-600 000 štapova za lukove!

Zadnju renesansu doživio je dugi luk u vrijeme Henrika 8. „posljednjeg velikog

streličara“. Henrik je došao na prijestolje 1509. godine sa 15 godina, i bio velike čvrste građe
tako da je premašio visinom i muškarce u svojoj osobnoj gardi. Druge godine zatražio je
preko posrednika da mu venecijanski dužd proda 40 000 štapova za lukove, što je inače bilo
protiv mletačkih zakona, ali je došlo do sporazuma kad je kralj platio veću cijenu od
uobičajene. Zatim je Henrik organizirao 3 rata sa Francuskom, ali prvi potez je bio da svome
tastu Ferdinandu od Aragona pošalje u pomoć 1 500 streličara u ratu protiv muslimanskih
Maura.

9. rujna 1513. Škoti napadnu Englesku i dolazi do bitke kod Flodden. Uz

mušketire i artileriju, u engleskim redovima ima i mnogo streličara. Škoti budu strašno
potučeni, tu pogine kralj James 4. od pogotka strijele u glavu zajedno sa najhrabrijima svoje
nacije. Na bojnom polju leži mrtvih 12 000 Škota i 4 000 Engleza. Ovo je bila zadnja bitka o
kojoj se govorilo da bi drugačije ispala da u njoj nisu sudjelovali streličari. Dobar uvid nam
daje stanje oružarnice Towera iz 21. rujna 1523. godine. Tu je na popisu “ready for use“: 11
000 gotovih dugih lukova i 6 000 štapova za lukove. Zatim 384 000 strijela sa vrhovima za
probijanje oklopa, 96 000 strijela sa 9 zollnim fletchingom i 86 400 tetiva za lukove. A bilo
je uskladišteno i za potrebe ratovanja rezervnih dijelova za 70 kola, 80 000 konjskih potkova
i 500 000 čavli za potkivanje.

6. listopada 1595. naređeno je da se u Herfordshire zadnjih 100 lukova koji su

postali neupotrebljivi zamjene sa mušketama. Tri tjedna nakon toga 26. listopada kraljica
Elizabeta 1. preko „Privy Council“ naređuje da se svi dugi lukovi policije moraju zamijeniti
sa vatrenim oružjem. Činjenica je, da su još 200 godina nakon toga kod bitke kod Waterloo
18. lipnja 1815. dugi lukovi bili efektivniji u brzini gađanja i preciznosti nego suvremene
muškete, ali onda lukova više nije bilo!

Koristeći lukove ne vraćamo se nakon ovih saznanja dalje od 200 godina u

prošlost. Jedini nedostatak pred vatrenim oružjem je da luk traži mnogo više vremena i vježbe
kako bi se postigli željeni rezultati. Ali sve to prevagnu njegove prednosti, pogotovo ona da je
gotovo svugdje dostupan materijal za njegovu izradu. A talentiran lukar izradi luk kojim može
ubiti i najveće životinje ove planete prije nego osjeti ozbiljnu glad. Strijela i luk nisu samo
donijeli hranu na stol, oni su i najbrže dostupno, najefikasnije i ekonomičnije oružje za napad
i obranu. U Africi je luk još prije 100 godina igrao važnu ulogu, i odlučivao o sudbini mnogih
plemena. Za bezbrojne je to bio izbor između života i smrti, slobode i ropstva, sramote i
ponosa. Ništa ne ispunjava još sada u Africi ratnika sa više ponosa, nego jedan luk na kojem
nitko drugi ne može postaviti tetivu i samo on ima snagu pucati iz njega. Čim je teže napeti

406
takav luk, toliko je veći prestiž njegovog vlasnika koji uživa u svome plemenu. Jer luk je
mjera njegove muškosti.

Isto je važilo i za našu Europu. Prisjetimo se samo Homerove Ilijade koja je

stara gotovo 3 000 godina. U njoj, u cijelom Helenskom svijetu, jedino Odisej još nakon 20
godina odsustva uspije napeti svoj stari luk i odapne strijelu kroz dvanaest držaka sjekira.

Zanimljivi su rituali izrade otrovnih strijela kod nekih afričkih plemena. Da bi

napravio dobar otrov, lovac plemena Bassa mora ući u seksualni post i ne smije se približavati
ženama. On vjeruje da mu je potrebna pomoć njegovih predaka, kako bi mu prenijeli
inspiraciju da napravi najefikasnije oružje. Za taj posao mora ukrotiti i koncentrirati svu svoju
spiritualnu moć. Seksualna apstinencija kao oblik posta i akt samoodricanja, oštri njegov duh i
probudi mu čula. Izrada otrova se smatra svetim aktom, a oružje je također sveto i spiritualno.
Svaka obitelj ima svoj recept koji se strogo čuva. Sjeme biljke „bukulua“ se samelje sa
sušenim glavama i zubima otrovnih zmija, zatim se dodaju korijeni nekoliko biljaka i sve se
uz komplicirane rituale kuha. Bassa otrov smatraju manje nekom tekućinom nego više
„osobom“ i živim bićem koje ima vlastitu individualnost. Kada se otrov kuha ta se osoba
ohrabruje te skuplja i jača svoju snagu. Pjevaju se čarobne formule, kojima trovač otrovu daje
naredbe. On može otrovu na primjer prenijeti zapovijed kakvu vrstu ljudi da ubije. Kada je
otrov gotov ide na testiranje, oštrica noža se umoči u njega i zatim kokoš malo ogrebe. Kokoš
pobjegne i u roku jedne minute izgubi koordinaciju. Ako je otrov dovoljno „sladak“ kokoš se
mora srušiti mrtva prije nego napravi deset koraka. Kod plemena Giriama u Keniji se radi
tako jak otrov, da se strijelom pogođen slon sruši mrtav nakon nekih 450 m, a pavian umire
nakon 15 sekundi! Vrhovi strijela se temeljito namažu otrovom da uđe u sve utore i pokrije
bodlje gdje se posuši. Ili se vrhovi sve do drveta umoče u otrov i osuše na suncu. Svaki trovač
mora iskuhati obavezno uz otrov i odgovarajući protuotrov (antidot); kojeg zovu „bukwoshe“,
usmeno „razbijač otrova“. To je jako bitno ako bi došlo nekom nezgodom do vlastitog
ranjavanja ili „prijateljske vatre“ na prijatelje i rodbinu.

Za naše krajeve valja spomenuti da samoniklo otrovno bilje koje je nama

poznato može, koristeći se kao otrov za strijele, ubiti tek nakon nekoliko sati životinju
veličine lisice. Sigurno postoje mnogo djelotvornije kombinacije koje nama sada više nisu
poznate jer se to znanje izgubilo. Ali još uvijek preostaje metoda koja se uspješno koristila na
svim kontinentima, a to je TROVANJE VRHA STRIJELE VLASTITIM IZMETOM. Ako se
takva rana u roku od jednog sata ne iskuri užarenim željezom,nema ranjeniku spasa i on umire
u groznim mukama za najviše jednog do dva dana od trovanja krvi. Otrovne strijele su kod
nas kovali Kelti u obliku lista bazge i vrbe, što je imalo isto svoj poseban magijski značaj.

407
Trovanje strijela u Južnoj Americi:

Mnogi streličari vjeruju u današnje vrijeme reklamama kako najpametniji

strijelac mora obavezno imati najmoderniju opremu, time se misli na high-tech novotarije. Mi
živimo sada na žalost u takvom konzumnom društvu, gdje se uspjeh mjeri u materijalnim
vrijednostima,a ne u osobnom rastu i samo-ispunjenju. Stvarnost je upravo suprotna,
proporcionalno je veći gubitak divljači kod strijelaca sa najmodernijom opremom nego onih
koji koriste tradicionalne lukove. Glavni je razlog možda taj da početnici uglavnom uvijek
kupuju najmoderniju opremu, a tradicionalni streličari imaju više iskustva i vježbe iza sebe.
Svugdje je tako, pa i ribar voli više staru pokrpanu mrežu u kojoj je ulovio već mnogo riba i
svaki puta se prisjeća posebnih ulova, nego da bi imao povjerenja u novu novcatu mrežu.
Tako će i stari lovac kada vidi divljač instinktivno dograbiti svoj stari luk kojem više vjeruje,
nego neku novotariju. Kod svakog luka važne su samo dvije stvari, da se ravnomjerno savija i
da ne pukne, njegov izgled uopće nije bitan!

408
 Danski pisac i slikar LARS ANDERSON, (rođen 1964.g.) uspio je nakon
desetogodišnjeg istraživanja i proučavanja starih knjiga i slika o streličarstvu rekonstruirati
njihove tehnike i vježbom dostići drevne vještine gađanja sa lukom. Sada je jedan od najbržih
strijelaca svijeta, koristi tehnike indijanaca, Kineza i ostalih naroda koje je opazio na starim
slikama i crtežima, pa pokušao njihove vještine oživjeti. Uspije mu pogoditi vlastitom
strijelom, zaustaviti i raskoliti na pola neprijateljsku strijelu kojom je gađan, a drži ujedno i
dva svjetska rekorda u brzini gađanja! 10 strijela ispali i pogodi ciljeve za 4,9 sekundi,ili u 0,6
sekundi ispali 3 strijele! Tradicionalnim sportskim načinom kojeg koristimo zadnjih stotinjak
godina, ne mogu se postići drevne brzine jer sada koristimo oba oka i ne žuri nam se, pa
dešnjak drži lijevom rukom luk i stavlja strijelu desnom rukom na lijevu stranu luka, to je
najmanje 2-3 pokreta. Drevni način je, da se stavi strijela jednim pokretom na luk i odapne što
je mnogo brže, a strijelac je jednako dobro mogao instinktivno gađati lukom i odapeti strijelu
sa jednom ili drugom rukom. Tek tako su bile moguće zavidne brzine ali i nevjerojatna
preciznost drevnih streličara.

Luk je stvarnim streličarima dio njihovog tijela, a u svim primitivnim lovačkim

kulturama čovjeku je njegov luk bio najdraža imovina. Postojali su doduše i domorodački
narodi koji su i bez luka dobro živjeli, ali to samo zato što nisu bili sa drugim plemenima u
sukobu. Koristili su zamke za lov i živjeli na terenu bogatim hranom.

Eskimski lovac sa ubijenim polarnim medvjedom na ekspediciji 1924. godine:

409
 Naše oružje je evoluiralo od noža koji je oponašao kanđu ili zub zvijeri kakvog
mi po svojoj prirodi nemamo, i učinio nas ravnopravnima u bliskoj borbi sa velikim
mesojedima. Zatim smo „produljili našu ruku“ sa štapom i napravili koplje da imamo veće
šanse u borbi sa zvijerima koje su jače od nas, i izbjegnemo zube i kanđe naših protivnika. Da
bi na kraju izmislili „nož na daljinu“, pa lukom i strijelom mogli iz sigurne udaljenosti ubijati
najkrupniju divljač i opasne beštije. Tako smo sjeli na prijestolje najopasnije zvijeri na ovoj
planeti i ujedno sa lukom pokrenuli organizirane ratove, kojih do tog izuma nije bilo, jer se
radilo tek o regionalnim sukobima i okršajima. Tek kada su ljudi prije više od 10 000 godina
izmislili luk počela je povijest organiziranih ratova!

Zanimljivo je da ratovi nisu bili za mnoge narode nešto loše, dapače sklonost
Indijanaca Cherokee prema ratu bila je izvanredna. Velik dio njihovog svakodnevnog života
korišten je za pripremu i izvedbu raznih pljačkaških pohoda na neprijateljska plemena sve do
Floride, ili obranu vlastitih naselja od napada drugih plemena. Tu se nije radilo o tome da se
protivnici iskorijene, jer protiv koga bi se onda borili? 1730. godine stignu predstavnici
engleske krune kako bi posredovali između Cherokee i susjednih Tuscarora koji su od
pamtivijeka u sukobu. Ali poglavica Cherokee im odgovori: „Sklopimo li mir sa Tuscarora,
moramo si odmah potražiti nove neprijatelje, kako bi mogli nadalje uživati u našoj najdražoj
razonodi!“ U to vrijeme su Cherokee u najkraćem roku mogli mobilizirati 6 000 ratnika i
poslati ih u boj, a posjedovali 150 kanua od kojih je onaj najmanji mogao prenijeti preko 20
ratnika. Nakon najdražeg im rata obadva spola uživala su u lovu, svi su imali na dohvat ruke
luk i strijele tako da su se mogli odmah uključiti u obranu ili iskoristiti dobru priliku ubiti
kakav plijen. Drugi poslovi muškaraca nisu bili naročito cijenjeni, ali su bili smatrani
potrebnim kao što je izrada lukova, bojnih toljaga, čamaca i lončarije. Žene i „beskoristan
narod“ je obavljao vrtlarske radove, brinuo se o purama i svinjama, dimio ribu, izrađivao
odjeću i odgajao djecu. Za ratnike Cherokee ovo je bilo „dobro staro vrijeme“. James Adair
piše 1775. godine o Cherokee: „Oni, od cijelog čovječanstva, izrađuju vjerojatno najbolje
lukove i najelegantnije strijele sa bodljama.“ BAGREM im je bio najomiljenije drvo za
lukove, koje su pokraj vatre mazali sa medvjeđom masti i tako ih impregnirali.

Kada je Kolumbova posada pokušala da siđe na kopno, dočekala ih je kiša

strijela. Cabeza de Vaca piše kako je strijelama probodeno deset njegovih ljudi makar su
nosili oklope. “Indijanci nisu nikad mirni,oni bježe neprekidno od jednog mjesta na drugo,
tako da ih se samostrelom i arkebuzom ne može nanišaniti. Prije nego ijedna kršćanska duša
uspije okinuti obarač, Indijanac je već ispalio 3 ili 4 strijele; i rijetko kada promaši svoj cilj.
Ako pogodi golo tijelo, probuši ga kao i strijela sa samostrela. Lukovi su im savršeni; strijele
od neke vrste trske, jako tvrde i teške, tako da strijela kad je naoštrena lakoćom probuši svoju
metu. Neke strijele imaju vrhove od riblje kosti, oštre kao dlijeto; druge nose na vrhu kamena
oštrog kao dijamant. Mnoge puknu tamo gdje je vrh spojen sa drvetom kada pogode oklop.
One od trske se rastriješće i oštre kao igle probuše verižnjaću, pa tako nastanu teže rane nego
da je na vrhu strijele kakav trn!“

410
 Neke ekspedicije spominju 760 ranjavanja od strijela, De Soto piše o 22 mrtvih i
148 ranjenih. Drugdje je kod napada došlo do 688 ranjavanja, 7 ubijenih konja kod kojih su 3
od strijela probušeni kroz oba dva ramena, a još je 29 konja ranjeno. De Soto je uspio jednog
od Indijanaca uhvatiti živog kojeg je prisilio da demonstrira svoje umijeće sa lukom i
strijelom, na 150 koraka (oko 115 m) je obješena verižnjaća koju je trebao pogoditi. Sve
strijele su pogodile metu i lakoćom probile obadvije strane lakog oklopa, zatim su dodali još
jednu verižnjaću i opet je strijela probila sva 4 sloja oklopa. Tako da nije čudno kako su
Španjolci naoružani samostrijelima i primitivnim vatrenim oružjem imali takvu paniku od
visokoefikasnih lukova Indijanaca koji su im utjerali strah u kosti. Kada usporedimo
pretkolumbijanske lukove Cherokee Indijanaca i duge engleske lukove 16. stoljeća, vidimo
iznenađujuće sličnosti. Oba luka su iz jednog komada drveta bez pojačanja sa tetivama.
Njihova velika dužina dozvoljava korištenje dugih i teških strijela, čime se dostigne veća
preciznost, efikasnost i probojna moć nego je to moguće kod kraćih lukova. Klima u
Engleskoj kao i u Sjevernoj Americi bogata je kišom i vlagom; oboje je štetno za ljepljene
kompozitne lukove kakve su na primjer koristili Skitski jahaći. A priroda je bogata
kvalitetnim drvećem za izradu lukova, pa nikakvo pojačanje vanjske strane lukova sa tetivama
nije bilo potrebno. Dugi lukovi se lako izrađuju i trpe manja opterećenja od kratkih lukova, pa
su duže izdržali i stvarali manje problema, a pošto su obadva naroda ratovala pješke dužina
lukova im nije stvarala probleme kao jahačima. Ovdje ne valja obraditi kompozitne lukove jer
je naša klima prevlažna da bi tu izdržali ljepljivi spojevi takvih lukova, što je dobro opisano u
kronikama opsade Beča 1526. i 1683. godine kada su se stotine kompozitnih lukova na dan
Turcima raspali u rukama i ranili ih! Ujedno je trošak, posao i trud prevelik da bi se upuštali
u primitivnim uvjetima u četverogodišnju izradu takvog jednog luka! Takav jedan luk je prije
imao cijenu jedne kuće, dok bi se običan dugi luk plaćao protuvrijednosti jednotjednog
prosječnog rada.

Eskimi koji nisu imali drva radili su i lukove od labavih komada rogova i kosti
koji su bili spojeni debelim kablovima od tetiva, kad bi se sa luka skinula tetiva, on se u
suprotnom smjeru dao zaokrenuti i nositi čak oko vrata poput ogrlice. Uvijek valja testirati
nove dizajne i sirovine, tražiti bolja rješenja i usavršavati tehnike izrade. Pravi lukar više voli
izradu lukova nego lovne trofeje. Njemu je draže izraditi perfektnog ili barem donekle
savršenog luka, nego da doma donese najveći trofej. Ovakvo razmišljanje ga čini posebno
dragocjenim za zajednicu, jer lovac u starosti gubi na vrijednosti pošto više ne može loviti kao
nekada, nego samo prepričava svoje iskustvo i prenosi ga na mlađe lovce. Dok stari lukar
gotovo do smrti može izrađivati smrtonosno oružje o kojem ovisi preživljavanje i prestiž
njegovog plemena.

Pravi majstor uvijek testira nove vrste drveta, nove oblike i modele, isprobava
nove materijale i nikad nije zadovoljan postignutim. I kod najboljih dolazi kad tad do puknuća
luka, od jednog slomljenog luka jedan majstor nauči više nego od onog koji je čitav.

411
Slom luka može imati bezbroj razloga, od kojih ću spomenuti tek one glavne :

- Krakovi luka nisu ravnomjerno tesani i nastale su prijelomne točke.

- Greške u drvetu, pogotovo u leđima gdje je luk opterećen na vlak.

- Luk je prekratak i preuzak da izdrži dužinu na koju je nategnut, ili je nategnut i predugo
držan u tom položaju umjesto da se odmah iz njega ispuca strijela. A to drvo iz kojeg je rađen
ne podnosi takvo opterećenje.

- Drvo je presuho. Možda je uzet luk u zimi iz suhe i tople prostorije i bez da se aklimatizira
opterećen vani gdje je hladno i vlažno.

- Kriva završna obrada „tilanje“ za taj model luka.

- Krakovi se ravnomjerno ne savijaju, i najviše opterećeni dio počne pucati.

- Previše okrugli presjek drva kod leđa luka, a korišteno je drvo čiji godovi loše podnose
opterećenje na vlak .

- Kad se raskolio trupac godovi su oštećeni i između njih su nastale uzdužne ili poprječne
pukotine na drvetu koje je zatim korišteno za leđa luka.

- Prejako i neravnomjerno opterećenje kod napinjanja završne obrade/tilanja.

- Neravnomjerno savijanje luka kod stavljanja tetive.

- Predaleko i dugo napet luk kod gađanja. Luk je nategnut iznenada bez da se privikne na
opterećenje.

- Pretanko drvo luka kod drške gdje prelazi u krakove.

- Puknuće tetive, iznenadni šok prelazi na drvo luka. Što se dogodi često kada se nategnut luk
odapne na prazno bez strijele.

- Čvorovi od grana su oslabljeni i nisu ostavljeni deblji da se izjednači opterećenje.

- Loše drvo, puknuća od sušenja ili oštećenja, trulež, oštećenja od kukaca i kolabirane stanice,
godovi su se odvojili.

412
Pustinjak Billy Hart sa lukom ispred svoje kolibe 1948. godine:

Drvo TISE je najbolje za lukove, ali stablo tise je rijetko, a kamoli dobar komad
za luk koji je teško pronaći. Zatim slijedi BRIJEST i za sušna i topla područja BAGREM, dok
je SREMZA najbolja za vlažna rosna jutra i kišovite dane. Najidealnije je drvo odrezati u
zimi kada je gotovo izgrađen zadnji god i u drvu je najmanje vode, inače se drvo srušeno u
ljeto mora sa vanjske strane skinuti do lanjskog goda jer je on najkvalitetniji. Nikako se ne
ostavlja drvo onakvo kakvo je ako se ruši u proljeće kad prolista. Jer u fazi kada vuče sokove
u lišće god je pun šupljina i najslabiji. A sile na luku su na vanjskoj strani koja je opterećena
na vlak, a unutarnja na tlak najsnažnije. Luk koji ima vanjsku površinu od nekvalitetnog goda
iz proljeća ne izdrži opterećenje i pukne!

413
414
415
416
417
418
 Prije rušenja stabla od oko 15 cm promjera izabere se trupac koji nema na prvih
2 metra čvorove, grane i spiralni rast što je dobro vidljivo po kori. Kod velike frke se može
upotrijebiti i kolac od 5 cm debljine iz kojeg se napravi luk. A deblji trupac se raskoli i isteše
nakon skidanja kore kao prvo na četvrtastu šipku od oko 5 cm debljine i širine. Ako je vanjski
god onaj jesenski,drvo se na toj strani ne dira i svako oštećenje tu može rezultirati lomom
luka. Drvo se uvijek savija prema srcu a nikad prema van, i samo ista brzina sušenja svih
dijelova koji moraju biti prilično istog presjeka, sprječava pucanje drveta. Posebna opasnost je
direktno sunce ili jak vjetar. Ako nemamo drugi alat valja koristiti oštro kamenje poput
sjekire. Čim je teže, brže se s njime radi, a kada imamo pred sobom stijene, drvo se stavlja na
oštre rubove i pritiskom na drvo skidaju se slojevi na podnoj strani. Krhotine STAKLA su
također odlični alat za završnu obradu „tilanje“, a za finiširanje je najbolja suha PRESLICA.
Ona u sebi ima toliko pijeska da je savršena zamjena za brusni papir. Kod izrade je najbitnije
pratiti godove, a sama izrada je umjetnost za sebe u koju neću previše detaljno ulaziti jer bi se
o tome moglo napisati nekoliko knjiga. Svatko sposoban i spretnih ruku, zdravog razuma i
logičnog razmišljanja može već kao početnik sa ovim informacijama izraditi funkcionalan
luk. Uobičajena je bila praksa kod svih lovaca sa lukovima da je on uvijek imao novi gotovi
luk spreman ako bi mu se gdje slomio onaj koji trenutno koristi. Drvo za lukove se nije
tražilo, nego srelo kod svakodnevnih skitnji kroz prirodu i onda kada je trebalo, „ubralo“.

Nateg od 50 lb (22 kg) je dovoljan za lov,a onaj od 70 lb (31 kg) za rat. Slabiji
lovni lukovi imaju na 24 Yarda (24 m) istu probojnu moć kao jaki lukovi u bitci na daljinu.
Istinski lovci koji su tihi, strpljivi i lukavi, ne trebaju za lov jačeg luka od 50 funti. Indijanci
sa zapada sa slabijim lukovima su imali što za jesti makar im je prosječna udaljenost na koju
su lovili bila pretežno 15 Yarda (13,6 m). Duži luk je precizniji, zato se radi najduži luk kojim
se može šuljati kroz šikaru, a radi se od jednog komada drveta bez lijepljenja, jer je svako
snažno prirodno ljepilo osjetljivo na vlagu. Tako da lijepljeni luk ne podnosi kišu, vlagu i
jutarnju rosu. Svejedno, luk treba impregnirati najbolje sa MASTI JEŽA, PUHA ili RIBLJIM
ULJEM koje se toplinom trenja dlanom ruke uvuče u drvo. Prije toga se ne smije zaboraviti
drvo pofarbati UGLJENOM ili sa KRVI jer su svijetli lukovi jako uočljivi i plaše divljač, a to
je dobro napraviti i sa prvom polovicom strijele. Dobro je i sve to omotati KOŽOM od ZMIJE
koja se zalijepi za drvo donekle vodootpornom SMOLOM od BREZE i sve to ugrije da bolje
upije smolu,a spoj nakon hlađenja bude čvršći.Lovni tobolac se ne nosi na leđima jer pokret
rukom preko ramena plaši divljač. Najbolji je tobolac koji se nosi labavo preko ramena i može
kod se šuljanja stisnuti na prsa da ne smeta. Na pletenu tetivu od vlakna KOPRIVE,
HMELJA, LANA ili KONOPLJE, koja se dobro navošti pčelinjim voskom treba obavezno,
pedalj prije kraja uplesti komad krzna ili perje koje djeluje kao prigušivač kod ispaljivanja
strijele. (Tu se može i testirati za tetivu crijevo od ovce, jer se ono prije zbog svoje čvrstoće
koristilo kao žica za instrumente.)

Zbog istog razloga dobro je staviti na luk tu gdje po njemu klizne strijela komad
krzna da trenje bude nečujno. Valja i paziti da kod stavljanja strijele na tetivu i napinjanja
pera ne stružu po našim prstima ili luku jer taj zvuk isto plaši životinje. U lovu je djelotvorniji
onaj luk koji izbacuje strijelu sporije ali je tih,nego onaj koji je brži ali preplaši divljač. Onog
419
trena kada se životinja od nepoznatog zvuka trzne,naša strijela može letjeti u cilj ali promašiti,
jer se tu više ne nalazi divljač koja je pobjegla, zato je vrlo bitno da je luk tih.

I šuljanje je umjetnost za sebe, već naš direktan pogled životinju može preplašiti
ili je čini u najmanju ruku nervoznom. Zato sve do zadnjeg trena valja gledati u drugi smjer
da se plijen nada kako ga mi ne vidimo. A naši pokreti nas znaju odati prije od zvukova, pa je
šuljanje i pokušaj biti „nevidljiv“ nešto što može zbog svoje zahtjevnosti zaraziti kao i drveni
lukovi jer su oboje veliki izazovi. Tako iskusni lovci već znaju gdje leži sakrivena divljač i
prave se kao da je ne vide, i da će prolaziti, sve dok ne dođu do najbolje udaljenosti za siguran
pogodak. O lovu vabljenjem, hranjenjem i ostalim sitnicama da ne pišem, kao što je smjer
vjetra ili čeka na nekoliko metara iznad tla da nas divljač ne nanjuši, tako bi i samo neznalica
mokrio tamo gdje misli sačekati svoj plijen. Strijele za lov na veću divljač moraju biti čim
teže da imaju jaču probojnu moć na bliskoj udaljenosti, dok su one za lov u vodi deblje da se
ne potrgaju kada sa njima riba pobjegne u podvodnu vegetaciju. Strijele za močvarne ptice
moraju biti tako lagane da plutaju na vodi i mogu se opet lako pokupiti, inače se sve lovne
strijele rade čim duže da ih je u žbunju lakše pronaći, a ujedno se njima točnije i sigurnije
gađa. Najbolje drvo za strijele koje se može kod nas pronaći su šibe SVIBOVINE. One su i
Indijancima Siox, Comanche i Cherokee bile najdraže, a vrhovi lovnih i bojnih strijela se
najlakše naprave od stakla koje se obradi kao kremen. Kao ljepilo dobra je destilirana
SMOLA od BREZE, ili obična smola crnogorice koja se rastopi i u nju doda vosak ako je
smjesa pretvrda, ili ugljena prašina ako je premekana. U ta ljepila se mogu staviti i dlake ili
biljna vlakna koja pozitivno utječu na čvrstoću i fleksibilnost, a još jedno od vodootpornih
ljepila je KRV pomiješana sa VAPNOM u prahu. Pera je najlakše pobrati u ljeti kada se ptice
mitare na obalama jezera. Najbolja su LABUĐA, zatim od GUSAKA i PATAKA, ili ostalih
ptica, samo one od SOVA ne valjaju jer jako lako pucaju! Kod lova na ptice i u gustoj šumi ili
šikari na strijelu se stavljaju velika i široka pera koja se pričvrste spiralno da dobijemo veći
otpor zraka i strijela daleko ne leti pa ju je lakše pronaći. Ujedno su i zbog većih pera lakše za
opaziti u gustoj vegetaciji. Inače je najmanji broj strijela koje su koristila domorodačka
plemena imao na sebi oštre vrhove za lov na veliku divljač. Koristili su se i tupi vrhovi od
rogova za ubijanje malih životinja udarcem, trnje raznog drveća ili vrhovi od tvrdog drveta,
kosti i kamena. Kod takvih je strijela najbolji rog jelena ili srndaća za vrhove, jer je po prirodi
otporan na udarce. Zubi premolari divlje svinje su odlični za vrhove strijela,oni su centrirani u
sredini i podsjećaju na vrh od kremena.Otporni nisu toliko na udarce kao rog, nisu ni oštri kao
staklo ali su vrlo lagani, najidealniji mi se čine za strijele kod lova na močvarne ptice ili na
suhome za zeca ili fazana. Kosti sa zglobom kao koljeno se također daju koristiti kao tupi vrh
za strijelu, a iglasta rebra velikih riba odlična su za lov na male ribe ili ptice.

Kod lova na veliku divljač jako je važna oštrina oštrice na vrhu strijele, ako nije
oštra kao britva i mi se nje ne bojimo nije dovoljno naoštrena. Svejedno koliko je dobar dizajn
vrha, koliko precizno je učvršćen na strijeli ili koliko je oštar, bez perfektnog leta trpi
preciznost i probojnost. To je kao kad se zabija čavao- ako čekićem promašimo njegovu
glavu, on će se savinuti ili kliznuti na stranu, ali neće ući duboko u drvo, ista se stvar dogodi i
sa strijelom.
420
 Tetive lukova se mogu plesti od niti životinjskih tetiva, najbolje su tu sušene
tetive zadnje noge koje se istuku i odvoje čim tanje niti, ili se koriste niti koprive ili drugog
bilja. Čvrstoću tetive određuje trenje koje nakon pletenja drži pojedine niti zajedno.
Mašćenjem tetivu oslabljujemo, dok ju voštenje prirodnim voskom ojačava. Mogu se koristiti
i trake kože pogotovo vjeverice (manje životinje imaju proporcionalno veličini jaču kožu),
crijeva ili koža močvarnih kornjača, koja je vodootporna. Najidealnija je tetiva od 7 niti,
jednom u centru i 6 oko nje jer tako savršeno prianjaju i stvaraju najjači spoj. Deblja i teža
tetiva stvara veći otpor zraku i guta mnogo energije, zato uvijek valja isplesti čim tanju i
laganiju tetivu, ali dovoljno čvrstu da ne pukne. Sama tetiva mora izdržati trostruku težinu
natega luka koji se pojavi kod gađanja da bi izdržala šok kod izbačaja strijele.

Kada se onda kroz šikaru šuljaš sa lukom kojeg si sam istesao, strijelama vlastite
izrade i k tome vlastitim rukama ispleo tetivu, onda na vlastitoj koži osjećaš taj osjećaj kakav
su imali lovci prije 10 000 godina (a pisana povijest je stara tek upola manje) jer je divan
osjećaj loviti sa opremom koju sam, od sirovina iz prirode, izradiš. Drveni lukovi nas vraćaju
u jedno vrijeme kada su lukovi bili još lukovi, a muškarci pravi muškarci. Vrijeme
pustolovina i vjere u sebe nisu prošla, a neće ni proći koliko god potraje čarolija drvenog luka
koja ljude očara i veže za tu drevnu tradiciju. Jer je to putovanje u jednostavne junačke dane
gdje je preživljavanje ovisilo o vlastitoj snazi mišića, a ne o stanju na kreditnoj kartici. K
vragu sa onim što drugi rade, pravi čovjek je po svojoj prirodi nepokolebljiv, tvrdoglav,
iskren, direktan i uvijek vjeran svojim principima.

421
 Lov poboljšava naše sposobnosti i usavršava ih. Zato je svaki streličar pripadnik
jedne elite. Zajednica se divi njegovoj hrabrosti i lojalnosti prema prijateljima i suborcima.
Oni se dive njegovom pionirskome duhu, njegovoj želji za novim iskustvima i njegovom
nezadovoljstvu sa svim običnim, svjetovnim i uobičajenim. Kada napadi neprijatelja
zajednicu plaše, onda je lovac bio uvijek u prvim redovima obrane, jer igra za život ili smrt je
njemu poznata drama. Jedna zajednica bez lovaca je pleme bez muškaraca. Takvo pleme nije
samo lak plijen neprijateljima, nego je siromašno inicijativom, inovacijama, avanturama i
željom za pustolovinama. Najvrjednija osobina lovaca u plemenu je njegova velikodušnost.
Jer kada lovac ubije veliku životinju, cijelo selo je u transu i zanosu veselja, jer svaki član te
zajednice zna da će taj dan imati gozbu. Kvaliteta muškosti nije nasljedna, ona se treba dostići
i izboriti, jer muškost nije samo biološka osobina, nego skup stavova i osobina koje treba
izgraditi: pomoću hrabrosti, neovisnosti, bogatstvom sposobnosti, samokontrolom i
samoodricanjem; sposobnošću podnošenja boli, spremnost savladavanja opasnosti i samilost
prema rodbini i prijateljima. Bez luka nisi muž, jer je luk simbol za muškost i sposobnost.
Uništi se mistična povezanost strijelca i luka kada on nema svoj udio u stvaranju luka, nego
ga kao sada u modernome svijetu kupuje! Zato postoji samo jedan put, a taj je da se odbaci
sve moderno i opet preuzme, dok još nije zaboravljeno, sve ono primitivno, i opet tako
postanemo minimalisti stare škole. Takvima je najvažnija umjetnost i ručni rad nego sam lov,
njima je veća radost izraditi savršeni ili barem odličan luk nego da donesu doma najveći
lovački trofej.

Ne smije se podcijeniti luk i strijela, a kamoli oni koji su dovedeni do

savršenstva. O njima postoje legende ali i stvarna svjedočanstva. Tako je nećak Džingis
Khana „Strijelac Esungge“ 1226. g. pogodio metu udaljenu 530 m, a Sultan Selim ispalio
1798. g. strijelu 889 m daleko. Na to mjesto je postavljen zatim spomen kamen. Kratki
kompozitni lukovi su se koristili za ubijanje ljudi (sa konja) na čim većoj udaljenosti, a
preciznost je tu bila manje bitna od brzine gađanja. Tako da je jedan dobar strijelac mogao
ispaliti na udaljenost od 180-550 m deset do 12 strijela prije nego bi prva strijela pala na tlo! I
preciznost dugog luka je legendarna, pogoditi na 100 metara pticu veličine vrapca nije bilo
nešto neobično. Inače nije u ono doba ni lovcima bilo toliko bitno pogoditi vitalne organe
mete, nego da se životinja pogodi sa jednom ili više strijela pa da tako izgubi čim više krvi,
oslabi i lakše se ubije. Uobičajeno je bilo da su lovci kod dužih lovnih pohoda nosili sa sobom
i do 60 strijela, i to gotove, polugotove, tek odrezane šibe i komade slomljenih koji su se dali
još iskoristiti.

Jedna od prednosti luka je i da ne može dolaziti do nesreće kada ga djeca uzmu

u ruke, kao što se to često događa kod vatrenog oružja. Svako dijete može okinuti obarač, ali
napeti ispravno luk sa strijelom koji je ubojit može samo odrasla snažna osoba. Postoji
legenda kako je veliki vojskovođa i šaman Džingis Khan kao dijete svojim malim lukom ubio
za kaznu svog sebičnog brata, jer taj nije htio dijeliti zeca kojeg je ulovio sa braćom i majkom
koji su gladovali. To je možda samo izmišljena anegdota ali je Mongolima bila moralna
poduka, da se takvim primjerom iskorijeni sebičnost koja je kobna za opstanak plemena jer
ona iskvaruje zajedništvo u prirodnom društvu i surovoj okolini,a ono zatim izumire!
422
 Sjećam se još one moje generacije koja je imala praćke. Bez praćke i džepnog
noža nisam niti izlazio iz kuće jer bi se osjećao „gol“. Oni stariji su znali, zahvaljujući
praćkama, vrapcima i golubima prehraniti svoje obitelji, a več jedan vrabac u juhi je odmah
popravio aromu. Ubijali smo sve što se dalo ubiti, a praćkama gađali i uništavali sve od
prozora kuća onih koji bi nam se zamjerili do keramičkih izolatora dalekovoda. Da radimo zlo
nismo bili ni svjesni, pa mi smo izazovnu metu gađali samo zbog veselja! Praćka je najbolja
za trening kod gađanja lukom. Kamenja ima gotovo posvuda u neograničenim količinama i
ništa ne košta,pa nam je svejedno ako potone u vodi ili odleti tako daleko da ga više ne
pronađemo, jer on nije skup kao strijela, a njena izrada je dugotrajna i komplicirana. Princip
gađanja je jednak, a sa vremenom se postigne odličan osjećaj za balistiku i zavidna
preciznost. K tome, praćka se svugdje može nositi (neprimjetno) sa sobom, a loviti plijen do
veličine fazana i zeca, ili se obraniti protiv opasnih životinja, bijesnih pasa i ljudi. Preduvjet je
da imamo dobru gumu za praćke, ali otkad postoje lukovi i strijele, postoje i lukovi na
kamenje ili kugle koji su malo teže za izraditi,ali kod lova vrlo ekonomični pogotovo kada se
koriste kugle od na suncu sušene gline. Kad spominjemo „praćke“, mnogi pomisle na ono što
je u Bibliji imao David kada je ubio Golijata. Klinac je ubio čovjeka „pištoljem“, i to se
smatra nekim meni nepoznatim razlogom čudom! Takve praćke „vrtače“ masovno su
korištene još kod starih Grka kao smrtonosno oružje na udaljenosti do 100 m. Pastiri su od
malih nogu sa njima vježbali da štite svoja krda od lavova i lopova pa nije bio nikakav
problem pogoditi na blizini tako veliku metu kao što je bila Golijatova glava, koji je uz to bio
naoružan samo sa kopljem i mačem za blisku borbu!

Vrtača zahtijeva mnogo vježbanja i prava je opasnost za okolinu u rukama

nekog tko nije njome ovladao. Prednost joj je da ju je najlakše izraditi,a kamenja ima
posvuda. U prvom redu treba dati prednost dostupnosti jer je to najvažniji faktor. Čista
suprotnost su moderni lukovi i samostrijeli, ne samo da su veoma skupi kao i njihove
specijalne strijele,nego nema za niti jedan njihov dio, neke alternative!

Tako snažne i tanke tetive je nemoguće isplesti od prirodnih materijala. Svaka

drvena strijela bi pukla i ranila strijelca jer ne bi podnijela te sile, a čak i kada izgubimo neki
vijak sa tih oružja, teško ga je zamijeniti jer je sve uglavnom rađeno u inčima dok mi ovdje u
Europi koristimo metrične mjere. Zato ne valja upasti u zamku i povjerovati reklamama, a
dovoljno je imati uz sebe tek 2 metra užeta promjera 3,5 mm za paljenje motornih pila da ne
moramo plesti tetivu za luk, a sve ostalo nam je u prirodi i samo ga treba pobrati.Svoje vezice
na gojzericama možemo zamjeniti tim špagama pa kada zagusti jednu uzmemo za luk,a drugu
prepolovimo i opet provučemo polovice kroz gojzerice ali kroz svaku 2 rupu da budu
dovoljno dugačke.

U praksi je tradicionalni lovni luk napet čitav dan, kada se stavljaja tetiva velika
je opasnost da pukne, ali navečer se prirodna tetiva već toliko razvukla a drvo popustilo da luk
djeluje „mlitav“, spor je i strijela pada niže nego ujutro kao da je luk svjež pa izgleda da je
navečer izgubio pola svoje snage. Razmak između tetive i luka padne od početnih 15 cm na
10 cm, a koristimo li kupljene nockove s utorom od 3,5 mm tetiva našeg luka je predebela,

423
ona kod izbačaja skrene strijele na stranu ili impuls slomi nock. Stari lovci su tetivu ostavili
na luku tek toliko napetu da se ne rasteže i ne slabi luk. Tu razmak od tetive do luka nije bio
veći od 5 cm, da bi izbjegli struganje pera strijele po luku, strijele su stavljali na tetivu kada je
dovoljno nategnuta i odmaknuta od luka. Najvažniji u lovu su instinkt i talenat, bez
razmišljanja iz pokreta treba izabrati prave parametre za siguran pogodak. Zanimljivo je da
moderan čovjek često ne pogađa mrtvu metu, ali instinktivno često pogodi iz prve onu živu.
Instinkt dakle nije izgubljen, on u nama sniva i samo čeka pravi trenutak da bude opet
probuđen!

Izrada zakrivljenog luka, oblikovanje pomoću topline vatre i istodobno

„tempiranje trbuha“, drvo potamni i bolje podnosi opterećenja na tlak.Ali svaka termička
obrada mora biti kratka jer grijanje šteti kvaliteti drveta:

424
Četiri razna modela mojih lukova, kod testiranja na polju:

425
Lukovi od raznog drveta i za razne namjene:

Alat za ravnanje strelica od jelenjeg roga:

426
Strijele za sitne ribe, žabe ili ptice:

Preslica se posuši i koristi umjesto finog brus papira:

427
 Frkanje tetive od prirodnih vlakana nakon provlačenja kroz pčelinji vosak, kao
uteg se koristi kamen:

Moji tobolci za strijele, razni modeli za testiranje:

428
 14. HLADNO ORUŽJE

Često se ljudi zgražavaju kada vide da u džepu uvijek imam svog velikog
„Švicarca“ čudne pederske boje koji svijetli u noći i već ga koristim preko 10 godina pa je sav
prebrušen,izgreban i blijed. One maskirne i crne noževe sam izgubio već za mjesec dana
negdje u prirodi, ali ovaj je fantastičan!

Prije nije bilo čovjeka, muža ili žene koji sa sobom nije imao neki nož koji im je
uvijek trebao, a svakodnevnica je bez njega bila je nezamisliva.

Podsjetimo se samo kako je od 29. srpnja 1878. godine Bosna i Hercegovina

odlukom 1 000 kilometara udaljenog Berlinskog kongresa, silom oružja anektirana i postala
sastavni dio Dvojnog Kraljevstva Austro-Ugarske. General Josip Filipović naredio je odmah u
kolovozu da se u roku od 2 dana novim vlastima preda svo osobno oružje koje je dotad bilo
dio tradicionalne nošnje i ukras muškaraca. Zabranjeno je nošenje oružja po kaznu smrti, ali
je po istoj naredbi bilo i dalje dozvoljeno da oružje zadrže samo franjevci i pravoslavni
popovi, istodobno je zabranjena proizvodnja jatagana i noževa na prostoru kojeg su
Austrijanci nadzirali.

429
430
431
432
433
434
435
436
437
 Bosanski sokolari iz 1900. godine, nitko od njih više ne nosi kuburu ili jatagana.
Ali je sokolarstvo ostalo kao do tada po cijeloj Europi prestiž i dokaz plemenitog porijekla.

Neki su Francuzi, putujući Hercegovinom, nakon Austro-Ugarske okupacije

primijetili kako su se Franjevci teško odricali stare navike nošenja oružja, konstatirajući da su
nakon 400 godina turske vladavine napravili ustupak ustaljenom običaju da uz narodnu
nošnju za pojasom nose još zakačeno oružje i sablju o boku.

Slikari iz Pariza, Henri Luis Avelot i Joseph de la Neziere posjetili su 1894.

godine Knin. Evo njihovih dojmova o Kninjanima:

“Iako Vlada ima razloga nadgledati stanovnike Knina kao ratoborne i

neposlušne podanike, to su, ipak, vrlo pošteni ljudi kod kojih se stranac nema čega bojati.
Najčudnije je što se, bez obzira na svoju zastrašujuću prirodu, sami tresu svaki čas; boje se
natprirodnog, zlih duhova, “zla oka”. Oni su istovremeno i najhrabriji i najpraznovjerniji ljudi
na svijetu”, pišu u svom putopisu Avelot i Neziere te se dotiču i zabrane nošenja oružja, koju
su Kninjani izigrali. Austrija je zabranila stanovnicima Knina nositi oružje. Imaju samo
handžare s ručkom od kosti, navodno kao noževe za dnevnu upotrebu (ovi noževi dostižu
doduše veličinu jatagana) i kliješta od oštrog čelika, navodno da uzmu žeravice s ognjišta da
pale lule, ali služe zapravo kao zastrašujući bodeži. Ponosni što su toliko lukavi da izbjegnu
zakon, stanovnici Knina često se zabavljaju vađenjem svojih malih oruđa za domaćinstvo koja
izgledaju kao da će vam probosti trbuh. Vrlo nevina zabava!”, sarkastično zaključuju Avelot i
Neziere.

Evo što su valjda i Kninjani koristili kao „preklopni džepni nožić“ kako bi
mimoišli zakon. Ova grdosija je otvorena dugačka 185 cm, a usporedbe radi je uz nju džepni
nož normalne veličine. Čini se da su takve oštrice u kasno 18. stoljeće bile vrlo popularne u
južnoj Europi, a rađene su uglavnom u Španjolskoj i Francuskoj, otkud su trgovinom došle u
naše krajeve.
438
„Razoružati ljude je najbolji i najefikasniji način da ih se porobi!“ Georg Masson

Nakon 34 godina Austro-Ugarske tiranije, Gavrilo Princip ubije Austro-

Ugarskog prijestolonasljednika i uskoro nakon toga počinje odmazda u obliku 1. svjetskog
rata. Oružje od prije je zastarjelo i sada modernije dolazi u ruke ljudi koji se nakon 5 godina
vraćaju doma i počinju uzimati pravdu u svoje ruke. Najpoznatiji je svakako naš Jovan
Stanisavljević ČARUGA „Gorski tić“ i „Slavonski Robin Hood“, koji je gotovo 10 godina bio
strah i trepet slavonskih žandara.

Mnogi su uvjereni da su zakoni koji su ograničavali i ukinuli pravo na nošenje

oružja u nacističkoj Njemačkoj 1939. godine pridonijeli egzekucijama tijekom holokausta, jer
Židovi nisu imali oružje da bi se obranili. Od tada do 1945. godine je po nekim izračunima
navodno šest milijuna Židova i sedam milijuna drugih, nemoćnih da se obrane, ubijeno. Veća
je bila šansa za Židove da prežive taj 2. svjetski rat kad su pobjegli i priključili se pokretu
otpora ili partizanima, nego kad su doma molili, čekali da sve prođe i da ih Gestapo ne
pobere. Jednako je bilo i sa našim Ustašama koji su krenuli u koloni smrti sa Bleiburga natrag
u Jugoslaviju i nadali se milosti Partizana. Partizani koji su izluđeni nakon 4 godine borbe,
gladi i smrzavanja dobili napokon neprijatelje u ruke, u prvih 4 mjeseca pobjede iz osvete su
pobili više ljudi nego Ustaše i Nijemci zajedno u vrijeme okupacije. Onaj Ustaša koji je
predao sudbinu u Božje ruke bio je ubijen i završio u masovnim grobnicama. Preživjeli su
samo oni koji su imali petlje pobjeći i vjerovali samo u sebe, svoju pamet i svoje noge. Tako i
moj djed Kelemen Franjo, koji je tek nešto prije svoje smrti u Republici Hrvatskoj priznao što
je sve prošao sa 16 godina u Ustaškoj Mladeži, a do onda čuvao svoj bodež iz rata koji je bio
malen, ali oštar ko britva i mogao se lako sakriti u rukavu ili čarapi.
439
 Hladno oružje je sada legalno, a nakon vatrenog najbolja je opcija luk i strijela
koji isto spadaju u hladno oružje. Još prije 100 godina u rovovima 1. svjetskog rata BODEŽI,
BUZDOVANI i TOPUZE su bili najbolje oružje u bliskoj borbi prsa u prsa. A NADŽAK i
mala SJEKIRICA na dugome pastirskome štapu bilo je primarno oružje pastira, pogotovo
onih u Mađarskim ravnicama. Kad bi se pastirski psi zagrizli sa vukovima, takvim bi se
oružjem udarcem u glavu lako ubio vuk. U istu kategoriju spadaju ŠTAPOVI za hodanje koji
su prikriveni bodeži, mačevi ili čak puške. Takvi se nađu sada na sajmovima kolekcionara
oružja za 500 – 1000 kuna, mogu se kupiti ali je zabranjeno šetati se sa njima, ali kada se ne
primijeti što je u njima odlična su obrana od noćnih razbojnika, za što su i smišljeni.
Iznenađenje je najbolje oružje, a kada se ima nešto takvo uz sebe, već je lako smješkati se
opasnosti u lice.

Kelti su obožavali svoje bojne TOLJAGE od tvrdog i čvrstog drveta TRNINE

(Prunus spinosa), na njima bi često i ostavili trnje da se rana protivnika inficira. Narodi koji
nisu poznavali željezo, kao stanovnici pacifičkih otoka i centralne Amerike, izrađivali su
ubojito oružje koje je bilo gotovo jednako oštro i djelotvorno kao naši mačevi i sablje. Oni su
koristili nosače od drveta i u njih ugradili oštrice od kremena, obsidiana ili zube morskog psa.

U bakreno i brončano doba počele su se izrađivati bakrene sjekirice i brončani

mačevi zavidne čvrstoće. Bakar se hladnim kovanjem (kompresijom) može ojačati i dobije se
kod 2-3 puta većeg reznog kuta (nego kod čelika) zadovoljavajuća čvrstoća oštrice. Kada se
počelo koristiti željezo, ono nije bilo mnogo kvalitetnije od bronce. Postoje svjedočanstva
kako se u nekim ratovima mogla boriti tek trećina ratnika jer su ostali napuštali bojište kako
bi im kovač na nakovnju izravnao svinuto oružje!

Jedno koplje je imalo cijenu jedne krave i dobar mač znao je koštati 4-10 krava.
Kada preživljavanje opet ovisi o oštrini mača, lako se vrate ista vremena kada će dobra oštrica
biti vrjednija od zlata. Nekoliko puta su mi djelatnici raznih muzeja nudili pješadijske sablje
iz doba Napoleona. Francuske oštrice iz tog razdoblja su posebno dekorativne i imaju
rukohvate od mesinga. Takve sablje pješadije djeluju smiješne, za gotovo pola metra su kraće
od srednjovjekovnih mačeva za ruku i pol. Sablje djeluju kao igračka sa ukupnom dužinom od
oko 80 centimetara, ali su bile odlične za borbu u skučenom prostoru kao na primjer u
mornarici na brodovima. Samo konjaničke sablje koje su oko 20 cm duže, izgledaju
„pristojno“ jer su morale biti duže da se sa njima lakše bori sa konja.

U njemačkoj osnovnoj školi su nas učitelji stalno omalovažavali. To je bila

propaganda da se nakon 2. svjetskog rata Njemačka i Europa prikažu kao nesreća koja je
skrivila sve zlo ovog svijeta. Često su me izbacili sa nastave i ja za kaznu morao čekati na
hodniku kraj nastave jer nisam prihvatio kako bi moji preci bili nekakvi majmuni. Poštivao
sam mišljenje učitelja da je on nastao od majmuna, ali se nisam dao uvjeriti da moji preci nisu
drevni junaci i ponosni Arijevci. Učitelji su nas i lagali da se moramo sramiti jer su Europljani
češali leđa po kori hrasta kada su navodno drugdje cvale velike kulture i civilizacije. Pa rađe
vjerujem Semiru Osmanagiću kako su u Bosni naši slavni ali zaboravljeni preci sagradili

440
piramide koje su bile za polovicu više od Keopsove piramide koja je do otkrića tajni Visokog
bila u Egiptu najveća piramida na svijetu. A naslušao sam se i laži u Njemačkoj kako su
Samuraji bili najbolji mačevaoci i njihove katane najbolje što je čovjek ikada iskovao.

Stvarnost je tu sasvim drugačija. Japanska metalurgija je prema europskoj

zaostajala najmanje 1 000 godina, a japanski narod u usporedbi sa nama djeluje bolesno i
zakržljalo što imamo prilike vidjeti kod njihovih turista. Naši krški momci pojedu svakog
prosječnog Japanca za doručak i odnesu ga u zubima. A da o umijeću mačevanja ne govorim,
kad je već jedan Crnogorac sa sabljom u dvoboju ubio najboljeg Samuraja nemamo se čega
sramiti, dapače, čak bi se mogli i ponositi, pred drugim inferiornim rasama.

Aleksandar Lesko

Da ovi podaci nisu puka fantazija potvrđuje povijest. ALEKSANDAR LEKSO

SAIČIĆ (Vinicka, 5. kolovoza 1873. – Cetinje, 7.travanj 1911.) je vasojevićki junak, kapetan
crnogorske vojske, rođen u selu Vinicka kod Berana. On je još u ranoj mladosti pokazivao
izvanredne osobine: okretnost, lakoću, brzinu, vještinu pokreta, hitrinu i sve to kasnije
krunisao velikom hrabrošću, a upamćen je po nevjerojatnom umijeću rukovanja sabljom.
Gimnaziju završava u Dubrovniku odakle prelazi u Beograd gdje pohađa Pješadijsku
podoficirsku školu. Nakon podoficirske škole ostaje tri godine u Crnoj Gori gdje je postavljen
za adjutanta vasojevićke brigade. Kao vojnik sa željom za daljnjim usavršavanjem odlazi u
Istambul gdje stupa u Tursku vojsku kao poručnik carske garde gdje službuje tri godine. Iz
Istambula odlazi u Mandžuriju i priključuje se Ruskoj vojsci gdje bude unaprijeđen u čin
potporučnika. Tu ga 1905. zatekne veliki rat između Rusije i Japana. Kod Vladivostoka gdje
su se trupe ove dvije velike carevine okupljale pred veliku bitku, nailazi na odred
dobrovoljaca iz vasojevićkog kraja koji su upravo bili pristigli. Oduševljen što ih vidi,
pridružuje im se i zajedno sa njima vrši posljednje pripreme pred bitku. Komandant ruske
vojske (inače admiral flote) Roženstvenko postrojivši vojsku objavio je,da japanski car traži
junaka od strane ruske vojske da izađe na dvoboj sa japanskim samurajom (u to vrijeme
odbijanje ovakvog zahtjeva značio je priznavanje poraza). Među prvima se javio Lekso i
zatražio dozvolu od ruskog komandanta da on izađe na dvoboj japanskom junaku. Vojske
441
dvije velike carevine su sa najvećim interesom posmatrale junake, koji će se ispred njih u
polju sukobiti. U nestvarnom ambijentu, junaci su se približavali jedan drugome. Munjevitom
brzinom su se udarali sabljama. Odbijali su i dočekivali udarce, po nekoliko puta. Bio je to
sudar dviju tradicija i dva načina ratovanja. Jedan zamah sablje samuraja okrznuo je Saičića
po čelu i japanski ratnik je, vidjevši krv, krenuo da okonča dvoboj. U tom trenutku Lekso
Saičić munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i posiječe japanskog
junaka. Čim je on pao na zemlju, samurajev konj odkasa k japanskoj vojsci. Ovom pobjedom
nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci, u kojoj je nastalo razočaranje, a kod ruske
vojske radost i veselje. Polazeći sa mjesta dvoboja, Lekso je kao pravi vitez, odao počast
poginulom japanskom vojniku. Kad se približio ruskoj vojsci, postrojenoj u njegovu čast, pala
je komanda: MIRNO! Tako je dočekan pobjednik na megdanu, uz najveće vojničke počasti.
Ruska vlada mu je odredila četrdeset napoleona u zlatu godišnje do kraja života. U
Mandžuriji, unaprijeđen je u čin kapetana i do kraja rata komandirao je konjičkim
eskadronom Amurskog dragonskog puka. Sablja kojom je savladao samuraja danas se čuva u
Vojnom muzeju u Moskvi. Nosio je sljedeće ordenje: svete Ane i svetog Stanislava II. reda sa
mačevima, svetog Vladimira III. reda sa mačevima, svete Ane i svetog Stanislava III. reda sa
mačevima, ruska Ranjenička medalja, orden talijanske krune IV. reda, a od crnogorskih
odlikovanja orden Danila Prvog IV. stepena, srebrna medalja za hrabrost i spomenica 50. god.
vladavine kralja Nikole. U bojevima je tri puta ranjavan, ali ni jednom nije uzeo predah kako
bi vidio rane već bi nastavljao da se bori. Umro je od posljedica skoka sa drugog kata
kraljevog dvora na Cetinju tokom požara u trideset i osmoj godini, pokušavajući spasiti
bogatu književnu građu koja se tamo nalazila.

Ruski način nošenja sablje koji je zaokrenut za 180 stupnjeva prema nošenju u
austrougarskoj vojsci je i napredniji. Sablja smeta manje kod hodanja, jednim potezom se ona
izvadi iz korica i njome se udari po neprijatelju. Dok drugi moraju koristiti dva pokreta i
mnogo su sporiji, ruski Kozak im već odrubi glavu!

Tu se prisjetim scene iz filma „Josef“, nakon rovovske bitke u 1. svjetskom ratu

Kozaci ubijaju ranjene neprijateljske vojnike sabljama, a komesaru koji ima pištolj savjetuju
da si i on uzem sablju. Ali on nastavi pucati dalje i slučajno ubije ženu koja krade sa drugima
kobasice iz poljske kuhinje. Tu čovjek nauči nekoliko stvari, najvažniju da je municija
dragocjena,pa valja uzeti svugdje gdje se može koristiti koplje, sablja, sjekirica ili bodež. A
drugo je da nema sa hladnim oružjem toliko nesreća kao sa vatrenim. Često su u ratovima
instruktori pred mladom vojskom znali upucati nekog zarobljenika da svi vide kako izgleda to
stradavanje ako slučajno rane svog suborca. Sam šok vidjeti kako se ranjeni neprijatelj muči
je bio dovoljan da se gotovo istrijebe glupiranja vatrenim oružjem, pa je tako sredstvo
opravdalo svrhu i spasilo živote vlastitih ljudi! Tu valja spomenuti statistike iz zadnjih ratova,
koliko je municije utrošeno na tek jednog pogođenog neprijatelja. U drugom svjetskom ratu je
ispucano po 25 000 metaka da se rani jedan neprijatelj, a agresori Amerikanci su potrošili čak
50 000 metaka u korejskom ratu da bi pogodili tek jednog kosookog jadnika! U svakoj krizi
nova municija bude gotovo nedostupna kada se ispucaju sve zalihe, a sjetite se samo koliko
stotina tisuća metaka su ljudi ispucali u nebo iz šale kod nove godine kada je municija bila
442
dostupna u ratnim godinama ali se jedan vojni metak prodavao po jednu marku. Zato svugdje
u praksi, hladno oružje ima prednost pred vatrenim ukoliko se njime čovjek zna i usudi u
borbi služiti.

Svugdje gdje ljudi nisu imali mačeve ili koplja koristili su svoje svakodnevne
sjekire koje bi često nasadili na duge motke kao helebarde i tako dobili strašno oružje. Tu
treba spomenuti najčešću grešku neukih ljudi koji bi rado nanovo nasadili staru sjekiru i onda
je unište. Oni se smatraju pametnima što sjekire bacaju u vatru da u rupi izgori drvo, ali tako
omekšaju zakaljeni čelik i sjekira postane mekana!

Onda kada se prikliješti tupa u drvetu, po njoj se sa druge strane udara i skroz je
deformira gdje je najtanja. Drvo koje je ostalo u rupi sjekire nakon puknuća drške obavezno
se izbije van, a nikada ne spali!

Važno je, uvijek uz sebe, imati dobrog kovača. On u selu i plemenu zlata vrijedi,
a kovači su oduvijek bili za ostale ljude polubogovi i šamani jer su gospodarili vatrom.
Vulkan je u rimskoj mitologiji bio bog vatre i naravno kovač kao i Hefest kod starih Grka, a
gotovo svi vladari i legendarni junaci bili su u svim svjetskim mitovima vrsni kovači poput
germanskog Siegfrieda.

Osnovni uvjet čuvene kovačnice je da se pribavi dobar čelik, jer bez njega se
ništa kvalitetno ne može napraviti. Prije su kovači grijali i kovanjem izbijali iz lošeg željeza
sve nečistoće, oplemenjivali ga amonijakom iz kokošjih govana i imali svi svoje tajne kako da
poboljšaju kvalitetu običnog željeza. Ali sada imamo toliko savršene i kvalitetne čelike da im
termička obrada samo smeta i kvari ih. Najbolje što se da nabaviti je OPRUŽNI ČELIK i
ČELIK od LEŽAJEVA koje ima svaki stroj na nekoliko mjesta. Opruge se nađu u svakome
vozilu gdje amortiziraju kotače, najbolje su one lisnate, najlakše se daju izvaditi one spiralne
iz velikih limenih kanti za smeće. One su na spoju između poklopca i kante, a na svakoj ih
ima dvije iz kojih se može iskovati nekoliko noževa kada se ta smotana opruga u puž, izravna
na vatri. Ležajevi se pak moraju odvojiti u prstenove koji se sravnaju, a taj je čelik
najotporniji na habanje. Jednom naoštren dugo drži oštrinu, ali su nedostaci tih čelika da oni
hrđaju kao svi dobri noževi prije 100 godina, jer su INOX, PROKROM i NIROSTA,
nehrđajući čelici razvijeni tek između 1904. i 1915. godine.

Ukoliko imamo dobru kovačku peć koja postigne velike temperature noževi se
mogu kovati i iz čeličnih sajli, starih lanaca motornih pila i svih kvalitetnih čelika. U to
spadaju metalni ručni satovi, stare žilete, okasti ključevi i mnogo toga drugog što jednom više
neće koristiti svojoj staroj svrsi ali kovanjem dobije novi oblik i svrhu, mnogo važniju od
prethodne. Dobro je pročešljati i stare firme, u alatnicama se, pogotovo drvnih pogona,
pronađe mnogo odličnih alata, pa čak i noževi za strojeve od HSS-a koji režu drvo,to je
savršeni materijal. Ako nema benzina, niti motorna pila ništa ne vrijedi, pa se iz njenog lista
može također iskovati nož, a prednost tog čelika je da ne hrđa.

443
 Moram priznati makar će to mnoge razljutiti da ono što se prodaje kao noževi za
survival u praksi nije korisno. Jednostavno su samo dobri za šminku i preseravanje.
Pogledajte kakve su noževe koristili Eskimi ili Indijanci, ili ljudi koji žive u šumi. Moj djed je
doma radio noževe, one za selo, klanje stoke i svakodnevno korištenje, ljudi su mu nosili i
stare noževe da ih on opet oblikuje i nabrusi. To nije bilo slično ovim šminkerskim noževima
koje sada neki survival fetišisti sakupljaju, a još su tvornički nabrušeni jer ih nikada nisu niti
koristili, nego su to često bili noževi sa pola oštrice koliko su korišteni i brušeni. Sada su
najcijenjeni noževi koji su od najtvrđeg čelika, sa kojima se lako može rezati lim od auta, ali
kad postanu tupi u prirodi ih je gotovo nemoguće nabrusiti. Čak profesionalni brusači noževa
psuju ko sam vrag kada im se donesu takve oštrice jer potroše mnogo kamena na njih dok ih
ne dovedu natrag u red. Obične domaće noževe srednjih čvrstoća je lako nabrusiti i sa njima
nema takvih problema.

Najveći je problem da ljudi nemaju prakse sa noževima,a kamoli sa drugim

oružjem. Jedan od primjera je slatkovodni LOV OSTVAMA. Kao dječak sam nekoliko puta
sa starijom ekipom zadnje generacije seoskih krivolovaca i ribokradica pošao na cjelodnevne
avanture. Gazili smo po ljeti čitav dan mrzle potoke po mračnoj dravskoj prašumi, postavljali
mreže i nabadali ostvama štuke. To je sve drugo nego lako, jer se gazi voda ispod koje je
smrdljiv mulj barem do koljena, a riba se ostvama treba nabosti u vodi i zatim prikliještiti čim
bolje za dno da se ne skine sa ostva, pa onda gurati ruku ili zaroniti da se sigurno uhvati za
škrge. Najmekanije meso ima KLEN, kod njega treba najbolje paziti da se nakon probadanja
kada trza tijelom, ne skine i nepovratno pobjegne. A važno je i probosti ribu prije nego ona
pobjegne, jer ako su ostve u vodi kada želimo učiniti taj pokret, nesvjesno napravimo prvo
trzaj unatrag. On je dovoljan da ribu upozori, ona pobjegne i mi ubodemo u prazno. U plitkoj
vodi je zato najbolje imati ostve izvan vode, a najteže je na moru nadmudriti UGORA, kod
njega ćemo najčešće ubosti u prazno, toliko je brz kada leži na dnu i osjeti da ostve jure prema
njemu.

Nakon djedove smrti, koji je uspio pobjeći kao pripadnik ustaške mladeži iz
kolone smrti nakon Bleiburga, pronašao sam njegov bodež iz rata. Na prvi pogled mi se činio
kao neka dječja igračka, ručka je bila mala i kratka, a oštrica dugačka tek nekih 8 cm. Mogao
se držati neprimjetno sakriven u čizmi ili rukavu, ali u rukama iskusnog mesara je bio
smrtonosno oružje. Djed je od malena klao krupnu stoku za židovsku zajednicu u Ludbregu,
poznavao je vitalna mjesta i nije imao, od silne prakse na životinjama, tremu ubiti neprijatelja.
Takvi stari ljudi su bili uistinu pravi borci ali nisu ubijali nepotrebno jer su previše smrti več u
životu doživjeli pa su ju gdje bi mogli izbjegavali. Sasvim drugačije je sa sadašnjim
generacijama odraslim na „Rambo“ filmovima. Nož ne može za njih biti dovoljno velik,a
kada prvi puta u životu vide pravu krv i dožive tuđu smrt, poberu razne traume koje ih muče
do kraja njihovog razmaženog života.

Ljudima očajnički fali praksa. Samo onaj koji proba prevelikim i teškim nožem
očistiti košaru gljiva ili kantu sa sitnim ribama zna o čemu govorim. A u ratu pak nastanu
mitovi i legende o kojima sada u mirnodopskom stanju ne možemo niti sanjati. Sada glasovite

444
„BOSANSKE SJEKIRE“ kuju u Sloveniji, što je jednako smiješno kao i što se krunice u
Međugorju rade u muslimanskoj radionici u Rijeci! O noževima iz Bosne se gotovo ništa ne
zna, ali u ratu su nas stariji domaći borci plašili legendarnim ručno rađenim noževima
Muslimana. Oni su po njima bili oštri kao britve, svi su se bojali priča o tome kako se
neprijatelj noću došulja do tebe kada si na straži. Jednim potezom ti razreže grkljan da to niti
ne osjetiš koliko mu je nož oštar. Takvi noževi su bili i dragocjen ratni trofej, samo sam jedan
takav vidio, a to u Hotelu Amalia u Ludbregu. Konobar ga je poklonio jednome rasčupanome
narkomanu jer mu je bio simpatičan, taj nož sam po sebi nije bio ništa posebno ali jedinstven
zbog načina ukrašavanja urezanjem kružića kao kod skitskih predmeta,drška je isto bila od
kosti i roga jarca, drvo i jelenje rogovlje se gotovo nije kod njih koristilo.

Dobro je i znati da su naši stari one najtanje oštrice od britve na primjer kod
završnog oštrenja povukli preko remena od kože ili četvrtaste letvice od LIPOVOG drveta jer
je i ono odlično za poliranje. Inače su se britve i kod završnog poliranja vukle preko sušenih
BREZINIH GUBA,one su po svojoj teksturi gumaste i nalik plutu. U Skandinaviji se pak ta
guba koristi za tokice noževa jer ih štiti od korozije. U prirodi je pak za oštrenje noža sivi
glineni kamen najbolji, a valja izbjegavati ono kamenje koje je pretvrdo i skine previše metala
sa oštrice. Nešto tako važno kao nož koji je naša najdragocjenija imovina se ne smije
uništavati šlampavo i trebamo ga ljubomorno čuvati da nam služi čim duže.

Po 1959. priznatom patentu br. 91304 čehoslovačkog telekomunikacijskog

inženjera Karla Drbala PIRAMIDOM se može OŠTRITI OŠTRICA ŽILETA. Britva ili žilet
najbolje kvalitete polegne se vodoravno na jednoj trećini visine piramide na kocku od drveta,
oštrica mora biti okrenuta u smjeru istok-zapad. Kada se pokrije piramidom tako ostaje tjedan
dana, zatim se koristi za dnevno ili periodično brijanje. Kada se oštrica nakon svakog brijanja
vrati u piramidu ostaje jednako oštra. Prvih 40-60 dana oštrina će možda varirati, ali se zatim
stabilizira i žilet je dovoljan za najmanje 200 brijanja. Jedna takva piramida se može izraditi
od kartona ili se od bakrenih žica naprave samo njeni rubovi, ali još bolje je da je čitava od
bakrenih ili mesinganih limova.

Nemamo li čelike, odlične oštrice se mogu izraditi od kremena, stakla ili kosti.
Bodeži od kosti su posebno opasni i svaki ispadne drugačije jer se prati najkvalitetniji dio
kosti iz kojeg se napravi oštrica. Nemamo li kožu da se iz nje izradi futrola za oštrice ona se
može izraditi od KORE DIVLJE TREŠNJE ili BREZINE GUBE, a onda se omota sa nekom
špagom i zalije spoj smolom. Gotovo svi narodi su koristili „BOKSERE“, od kamena, drveta,
kosti, kasnije od raznih metala ili čak gline u koju su umiješane metalne žice da ne puca.
Sjećam se kako su se koristili i okrugli rukohvati velikih ventila za vodu kroz koje su se dali
progurati prsti. Najlakše se bokseri lijevaju od olova ili aluminija, a jako su cijenjeni kao
oružje i sredstvo za trgovinu. Kada okolina postane opasna i vrijedi zakon jačeg, bokser može
dostići vrijednost noža i svatko bi ga htio imati. Njime se lako jednim udarcem neprijatelju
razbije vilica ili raskoli glava, pa je smrtonosno i u mnogim zemljama zabranjeno oružje.
Jednako opasni su i BALISTIČKI NOŽEVI kakvi su se u 90-tim godinama nakon raspada
Varšavskog pakta prodavali za bagatelu. To je nož koji u dršci sakriva oprugu koja nakon

445
okidanja mehanizma izbaci nož nekoliko metara daleko, on radi na principu podvodne puške.
Tko ne zna što ima pred sobom grdo će biti iznenađen kada ga protivnik iznenada pogodi sa
tim nožem.

Pueblo indijanac plemena San Felipe primitivnim svrdlom buši rupu u svoju
kamenu sjekiricu, koja je oružje a ne oruđe, slika iz 1879. godine:

Za lov na ptice odličan je BUMERANG. Manje je poznato da je bumerang star

preko 23 000 godina, najstariji je pronađen u špilji Oblazowa u poljskim Karpatima; on je bio
izrađen od slonovače dlakavog mamuta i bio je težak 800 grama. Bumerang se u Egiptu
koristio u svim periodama za lov na ptice močvarice. Najstariji prikazi bumeranga nalaze se
na slikama sa stijena još od mlađeg paleolitika (5000-1800 pr. Kr.) i otada se konstantno
koristi u pre-kršćanskoj Europi. U minojskom području (2000 pr. Kr.) simbol je položaja i
dostojanstva vojnih vođa. U Grčkoj služi u lovu na zeca, a poznaju ga pod imenom
"lagobolon". Rimljani ga također poznaju negdje od 500 pr. Kr., ali je tek u upotrebi kod
ruralne populacije, a namjena mu je ista kao i kod Grka. Sjevernije od Grka i Rimljana
bumerang se također koristi u lovu na ptice kod Gota (100-te godine pr. Kr.). Njega su
poznavali Gali i Teutoni 100-te godine poslije Kr., oblik zakrivljenog štapa, poznat je pod
446
imenom „cateia“. Bio je od fleksibilnog materijala, nije mogao daleko letjeti, ali se uza sve to
vraćao pošiljaocu. U sjevernoj Skandinaviji poznat je već negdje 5000 pr. Kr., dok kod
Magdeburga u Njemačkoj pronađeni bumerang datira iz 800-400 pr. Kr.

DRVO ZA BACANJE je najstarije oružje, čak ga i majmuni koriste i gađaju sa

njime zrele plodove da padnu sa stabla, ili ga bacaju na divlje zvijeri da ih protjeraju, pa se
pretpostavlja da je ono naše najstarije oružje, čak starije i od samog koplja. Na brzinu se može
napraviti od dva štapa svibovine ili lijeske koji se svežu u križ. On je isto kao i bumerang
odličan za lov na ptice. To drvo se vrti u letu pa pokrije i do sto puta veću površinu od strijele,
kamena ili koplja. Kada pogodi pticu u glavu ošamuti je ili ubije, a u tijelo također ili joj
slomi krila. Bačeno u jato ptica može se pogoditi njih nekoliko. Kod nas se valja šuljati na
jato čvoraka, vrana ili liske prije nego polete i baciti bumerang ili drvo iznad njih da same
polete u njega. Iskusni lovci bumerang mogu baciti i do 100 m daleko- takvi lovni bumeranzi
su preopasni da bi se vraćali i napravljeni su ravni, dok oni laganiji koji se vraćaju imaju oblik
propelera. Lovci su često nosili sa sobom nekoliko raznih modela koji su mogli težiti do 2 kile
i imati dužinu do 1,3 metara- neki su se koristili za samilosni udarac ili se sa njima kopalo.
Najveći primjerci su dovoljno snažni da osim zeca i fazana obore labuda i čak srnu ako je
pogođena u vrat ili noge. Slično bumerangu je „ŽELJEZO ZA BACANJE“ afričkih plemena,
jednakog su oblika ali oštrih rubova i debljine 3-6 mm. Ninđa šurikeni djeluju prema tom
ratnom oružju kao dječje igračke. Time se ratovalo i bacalo na neprijatelje udaljene i do 60 m
gdje ih je ovo oružje moglo grdo sasjeći i ubiti.

U hladno oružje spadaju još PUHALJKE, kojima se uglavnom gađaju ptice do

veličine goluba i sisavci do veličine vjeverice, ali najlakše je time ubijati žabe. Za tu svrhu je
dobro na kraj strijele privezati crveni debeli konac do oko 2 m dužine i na trn ugraditi kuke.
Kada se žaba pogodi i ona potone, povuče za sobom konac i lako ju povučemo natrag na
površinu. A ptice se ne smiju gađati u glavu, nego samo u trup tijela, to je efikasnije, ptica ne
može poletjeti, počne brzo iskašljavati krv i sruši se, a pogođena u glavu lako odleti dalje a da
joj nisu oštećeni vitalni organi. To je lov šuljanjem, tih i neprimjetan, a lovina je uglavnom
kos ili divlji golub koji se lako namami vabljenjem na nekoliko metara i onda uspješno
pogodi.

447
448
449
450
451
452
453
454
455
456
 Otac Jaldijula (aka Jarrett B. Blythe) iz indijanskog plemena Cherokee uči svog
sina gađanje sa puhaljkom, fotografija iz 1940. godine. Zanimljiva je veličina projektila i da
je puhaljkom lovljeno i u Sjevernoj Americi koja je klimom slična Europi.

457
 Nešto između koplja i strijele je bacač ATLATL koji koristi duge strijele,
potrebno je mnogo prakse da ga se savlada i njime nauči precizno gađati. Vjerojatno se njime
i izbacivao rimski Pilum koji je imao veliku probojnu moć i kod probijanja štitova puknuo je
jedan od dva spojeva između drveta i željeza tako da je nastao zglob. Pilum se više nije
mogao iščupati iz štita i smetao je protivniku koji je bio prisiljen baciti štit i boriti se dalje bez
njega. ŠTITOVI su se radili prije od tankih daščica koje su se lijepile u križ kao sadašnje
šperploče, a ojačani su debelom kožom kravljih leđa kao što to rade ratnici crnačkog plemena
Masai, ili su se pleli kao košare od vrbinih šiba, ili namatale šibe u krug kao kod laganih
štitova Turaka. Japanci su imali iza sebe zastavu od svile koja je lepršala i štitila ih od
pogotka neprijateljskih strijela, platno bi slobodno viseći pobralo energiju i brzinu strijele.
Sarmati su imali OKLOPE izrađene od konjskih kopita koji su bili mnogo jači i lakši od
oklopa Rimljana. Postojali su oklopi od kože, ljuski kornjačinog oklopa i u Egiptu oklopi i
šljemovi od tvrde kože krokodila. Kada se svježa koža posušila i stisnula, je i odlično stegnula
kod vezanja bakrene bojne sjekire Egipćana ili koje drugo oružje na motki.

I svila je odlična kao zaštita- to je najbolje znao Džingis-khan kad je napao, sa

preko 60 000 konjanika, i razorio Peking 1215. godine. Khan je naredio da se sašiju debele
svilene košulje, njih 3-5 000 komada za prve redove, kako je proučavao strategiju i oružje,
znao je da ako njegovog vojnika pogodi strijela ranjavanja su kritična i male su šanse da
preživi, pa je došao do zaključka ako njegovi prvi redovi nose svilene košulje koje je on
dizajnirao, po primljenom pogotku strijele u trup tijela, strijela neće proći kroz košulju nego
će zajedno sa košuljom ući u tkivo- tako je lakše bilo izvaditi strijelu,a da se pri tome ne
povrijedi ni jedan vitalni organ, kao što su arterije, vene itd.

Mongoli su na zanimljiv i genijalan način pridobivali simpatije širokih masa:

Prvo su nekom narodu postavili zahtjev da prihvate njihovu vlast i da budu pokorni. Ako to
naprave, onda su bili pošteđeni masakra i davali su samo poreze u robi. Svoje mlade ljude su
morali dati u vojsku, koja je išla u daljnja osvajanja. A ako se narod pak usprotivio, onda je
nastao kaos i krvoproliće. Prvo je Dđingis-khan pokorio njihovu vojsku i naredio da se uhapse
svi najbogatiji ljudi u svim mjestima. Njima je naredio, da donesu sve svoje bogatstvo, koje je
onda dijelio narodu a bogataše pobio. Na taj način je dobio mnoge simpatije lokalnog
pokorenog stanovništva. A gdje se gradovi nisu predali, nakon osvajanja bi kao u Perziji u
Mervu dao pogubiti preko 700 000 ljudi, a u Heratu preko milijun i pol, u Nišapuru je
pobijeno preko milijun ljudi, kao i sve živo- uključujući i životinje. Najčešće citirane procjene
govore o najmanje 7 milijuna stradalih, dok su druge brojke dvostruko, pa i trostruko veće.
Nekad gusto napučeni Afganistan i okolne zemlje bile su skoro depopulirane.

Džingis-khan je, zanesen fantazijama o besmrtnosti, poslao po taoističkoga

mudraca, kineskoga alkemičara Čang-Čuna. Alkemičar mu je hladnokrvno priopćio da je
besmrtnost, kako ju on želi postići, preko eliksira, neostvariva, no da to i nije pravi smisao
življenja, te ga je uputio u načela Taoizma. Principi "Tao te činga" duboko su se dojmili
Džingis-kana, koji je veoma dobro uočio da je u korijenima Taoizma i njegovo vlastito
šamansko vjerovanje. Unatoč svim osvajačevim udvaranjima i tetošenjima, kineski mudrac se

458
želio vratiti u domovinu- što mu je i udovoljeno, ali uz Džingis-kanov poklon koji se sastojao
od golema kovčega ispunjenoga draguljima i zlatom.

Među krajnje ironije povijesti spada činjenica da je mongolski narod, onaj čiji su
preci prolili, po više procjena, više krvi no oba svjetska rata zajedno, prihvativši lamaistički
budizam postao jednim od najmiroljubivijih naroda na planeti- i to narodom koji u svom
pučkom vjerovanju štuje Džingis-kana kao Bodisattvu, ili božansko utjelovljenje samilosti i
sućuti. To je sudbina koju Temudžin, ni u najekstravagantnijim fantazijama, sigurno nije
mogao ni zamisliti.

Nož od kosti uzete iz svadbene juhe u kuhinji restorana u Lepoglavi,kada sam tamo radio na
robiji kao konobar i pomočnik:

459
Noževi se mogu također napraviti i od stakla!

Harpun od rogova se može nositi oko vrata kao privjesak i onda po potrebi nasaditi na štap od
lijeske ili sviba:

460
Lovni bumerang od aluminija:

461
Vrhovi strijela od rogova i kosti:

Izrada raznih vrhova strijela koji mogu biti i roba za zamjenu:

462
Razne kovane oštrice od opružnog čelika:

Tehnikom eksperimentalne arheologije sam pomoću iskopina izradio repliku

skitsko/keltskog kratkog mača. Njega sam stavio u očev lijes i sa njime ga pokopao, da ode na
drugi svijet kao pravi Spartanski ratnik kakav je uvijek za vrijeme svog života htio biti.

463
 Razni ribolovni alati od kosti i rogova. S lijeva na desno, prva je kuka sa kojom
se sa obale zakače ribe za škrge kada se u plitkoj toploj vodi mrijeste. Broj 2, 3, 6 i 8 su
klasični harpuni, 4. harpun je za najveću divljač i medvjede, a koristi se i u zamkama, na vrhu
ima tuljak od bazge da štiti sada iglasti vrh od oštečenja. 5. harpun je za sitne ribe, a sedmi za
lov na jegulje, sa njime se bode po mulju sve dok se njime ne prikliješti koja jegulja:

Staklo daje bolje oštrice od kremena i odlično je kao alat za sruganje kod tilanja luka:

464
 Koplje za divlje svinje i veliku divljač mora imati obavezno križnicu da zaustavi
nalet lovine, a dobar je i graničnik od resica da zaustavi krv i kolac se ne smoči jer onda
postane klizav od krvi:

Sirovine za izradu noževa, prstenovi starih kugličnih ležajeva, opruge, istrošene

pile za željezo i ostali kvalitetni čelici:

465
Moj majstorski rad, dvoručna sablja sa plamenom oštricom 2011. Godine. Na njoj je urezano
najbolje geslo u bitci :“Bez sumlje,bez straha i bez milosti!“

466
Lobiranje „Podravske praćke“ na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 2013.godine:

467
 15. POVIJEST RATOVA I BOLESTI

Evo da podijelim prvo sa svima do sada najbolju satiričnu definiciju Balkana:

Mjesto je to gdje su Rimljani potukli Avare, da bi potom Avari i Slaveni tukli

Rimljane, a onda Slaveni tukli Kelte i Avare, te potom Slaveni bili tučeni od strane Turaka i
Ugara, koji su se tukli međusobno, da bi na kraju Turci bili potučeni, a Slavenima ostalo tući
se s Ugarima.

Onda su Ugare potpomogli Austrijanci, ali su ih Slaveni sve izlemali i ubili im

prijestonasljednika. Poslije su ih pak potpomogli Nijemci, ali njima nije bilo dovoljno da ih
Slaveni jednom tuku, nego su došli i drugi put po još, i to s Talijanima, Bugarima,
Arbasanima i Ugarima.

Slaveni su ih konačno, potpomognuti Zapadom i Istokom, sve zajedno polomili

da bi, na kraju, kad nije bilo više nikog s kime bi se tukli, a i nikog više nije bilo briga za njih,
Slaveni se počeli tući međusobno!

Wilhelm Petersen 1936. „Germanska nošnja u brončano doba oko 1 600 prije Krista.“

468
 Za svakoga je bitno da upozna vlastiti kraj i svoju neposrednu domovinu, njenu
povijest i sudbine koje su tu snašle njegove pretke, jer samo tako čovjek može shvatiti
promjenljivost sadašnjice i opasnosti u budućnosti, jer je vrijeme poput kotača koji se vrti i
stalno se povijest ponavlja jer nismo bili dovoljno mudri učiti iz nje, pa opet ponavljamo iste
pogreške. Samo u zadnjih 100 godina kod nas su se vlasti i državna uređenja 5 puta
promijenili, što je u prosjeku bilo svakih 20 godina, iz Austro-Ugarske Monarhije smo prešli
u Kraljevinu SHS, zatim postali Nezavisna Država Hrvatska, pa onda Jugoslavija, Republika
Hrvatska i sada smo ne svojom voljom i prevareni dio Europske Unije. Promjene su bile
popraćene inflacijama, krizama, borbama, masovnim zločinima i uništenjem, mijenjali su se
nazivi država,ali naše planine i rijeke su ostale iste. Što brine stijene jednog Kalnika ili vode
Drave jel ona sada u nekoj državi koja se zove ovako ili onako? Države, ideje i sustavi su
prolazni ali priroda ostaje ista!

Zato valja biti vjeran svojoj zemlji, vodama, šumama i planinama, a ne nekim
zaluđenim ljudskim skupinama koje se daju manipulirati jer su izgubile svoju povezanost sa
prirodom.

Da bi se dobio bolji uvid spomenut ću kronološkim redoslijedom zadnjih 50 000

godina povijesti svog ludbreškog kraja, poznatog u javnosti i turističkim vodičima kao
CENTRUM MUNDI, jer je on ovdje sada i meni centar mog svemira a dom je i većini mojih
predaka. U mnogočemu je povijest naših krajeva slična, tako da se može učiti iz ovdje
navedenih događanja jer su povezani sa cijelim regionom.

Na lokalitetu Gomila, južno od naselja, pronađen je kameni materijal koji

arheolozi svrstavaju u srednji paleolit, to znači da je star više od 50 000 godina i da je ovdje
obitavao neandertalac.

U bakreno doba se javljaju prva naselja poljodjelaca, na lokalitetu Lobove kraj

Globočeca je jedno takvo naselje iz lasinjske kulture. Drugo naselje staro oko 3 600 godina
pronađeno je u Vinogradima Ludbreškim na lokalitetu Črnoglavec. Nalaz je posebno vrijedan
jer su takvi lokaliteti vrlo rijetki na području sjeverne Hrvatske.

Metalurgijsko sjedište ovog kraja prije nekih 2 500 godina je bilo u Svetom
Petru, tu je nađena gomila kalupa za lijevanje bakrenih sjekira, noževa i drugih oštrica. Ovdje
je i jedino istraženo naselje iz starijeg željeznog doba u sjevernoj Hrvatskoj. Sveti Petar je po
prapovijesnim nalazima najbogatiji lokalitet ludbreške podravine iza Martijanca.

Čuven je postao moj kraj po ratnicima na razmeđu istoka i zapada u starije

željezno doba sa takozvanom „Martijanec-Kaptol Grupom“. Tu je živjela potkraj 8. i na
prijelazu u 7. stoljeće prije Krista kako je nazivaju arheolozi „kultura polja sa žarama“. U
Martijancu i Jalžabetu su svjedoci njene moći ogromni grobni humci njihovih vojskovođa,
koji su među najvećima u Europi, a u Svetom Petru je pronađeno na tisuće kalupa za lijevanje
oružja od bakra i bronce. Tu se radi o PLAVOKOSIM SKITIMA praocima Kelta. Oni su
prvi nomadski narod koji se pojavio na stepi kao vješt jahači narod, na konjima, i bez sedla.
469
Njihova velika vještina u jahanju uskoro će biti prihvaćena od susjednih naroda sa kojima su
došli u kontakt. Služili su se i volovskim zapregama na kojima su prenosili svoje pustene
šatore prilikom čestih seoba. Ovaj narod razvio je kulturu sa umjetnošću koja je poznata kao
„stepska umjetnost“, a poznavali su i jedan običaj za koje mnogi misle da je bio raširen tek
kod američkih Indijanaca, a to je SKALPIRANJE. Skiti su bili prvi narod kod kojih je uočen
ovaj surovi ratnički običaj. Većina ih je bila nomadska a kretali su se sa stadima goveda,
ovaca i konja, prevozeći svoje šatore na zapregama, u potrazi za pašnjacima, a ponekad bi se
pozabavili i lovom. Skit je jahač, naoružan lukom i strijelom, vrstan ratnik koji poznaje
gerilsku taktiku i koji će skalpirati svog pobijeđenog neprijatelja. I Grci i Perzijanci Skitima
su se znali služiti kao najomiljenijom konjicom, u to vrijeme oni su bili najbolji jahači svijeta.
Skiti su prinosili i žrtvu željeznoj sablji, jednako kao što u Japanu mnogi hramovi i obitelji
čuvaju mač kao predmet obožavanja.

Treba razumjeti mentalitet tih ljudi i njihovih vođa, najljepše u životu muškarca
u to doba nije bila daleka stepa, brz konj, na ruci sokol i vjetar u njegovoj kosi. Nego boriti se
sa neprijateljem, progoniti ga i uništiti, a zatim se veseliti vrištanjem njegovih rasplakanih
žena. Citat uzet iz filma „Conan Barbar“,koji vjerno prikazuje ondašnju stvarnost.

Čuveni filozof DIOGEN odgovorio je ALEKSANDRU VELIKOM kada ga je

voskovođa pitao koja mu je želja: „Odmakni mi se malo iz sunca.“ To nije značilo da stvara
sijenu koja mu smeta nego da mu toliko bliješti u oči da ne može u njega gledati!

Niti arheolozi to često ne znaju, a neki vjeruju da legende kažu kako je prvi
Aleksandar Makedonski otkrio moć lorandita. Njegova vojska je navodno obložila loranditom
svoje štitove, pa je na suncu njihov moćan odsjaj zasljepljivao neprijateljsku vojsku.
Makedonci su inače njegovali kult boga Sunca. Rudnik Alšar na Kožuv planini kod
Kavadaraca, na jugu Makedonije, jedino je nalazište minerala lorandit u svijetu, u njemu se od
davnina kopalo zlato, talijum, kristali lorandita, antimon i drugi minerali.

Zapravo se po mojim istragama nije kod tog tajnog oružja radilo o loranditu,
nego o mineralu imenom MUSKOVIT kojim su još 500 godina prije Makedonaca Skiti krasili
svoje oklope i opremu, bezbojan je, proziran i sjajan mineral. Kod Koprivnice postoji jedno
bogato nalazište gdje su vađene tako velike ploče da su korištene kao prozori u dvorcu
Trakoščan i još sada se mogu razgledati. Muskovit se da odlično raskoliti u ploče ili listove,
elastičan je i ne gori pa se koristio i za prozore na pećima, neobično je otporan prema
atmosferskom trošenju i kiselinama. Svoje ime je dobio iz ruskog jezika, što znači
„Moskovsko staklo“, jer je i tamo korišten za prozore i za zaštitu svetih ikona. U Indiji se još
sada nalaze kristali od 5 metara širine i do 85 tona težine, a ja se sjećam kako smo te sitne
sjajne komadiće prije vadili kao djeca iz riječkog pijeska misleći da su to dijamanti.

Tako mogu sada napokon svima prenositi tajnu drevnih sjajnih oklopa Skita i
Makedonaca. Više si nitko ne mora razbijati glavu da je to bio neki bezbojni lak iz daleke

470
Indije i da je za jednu kilu bilo potrebno 300 000 lisnih uši koje ga stvaraju, jer se taj mineral
pronalazio gotovo u svim zemljama na površini i nije ga trebalo uvoziti iz daljine.

Kasnije su KELTI prozvali grobne humke Skita domovima prastarih kraljeva i

ulazom u onaj drugi svijet. A taj ulaz i granice obaju svjetova se otvara u noći na Samhain,
onda se može prelaziti na tumulima iz jednog svijeta u drugi. A samo najhrabriji po keltskim
legendama imaju hrabrost prespavati sami na noć Svih Svetih na tim grobnicama, da bi od
viđenog poludjeli ili se ujutro probudili kao inicirani Druidi ili Bardi, kao mnogi junaci u
brojnim keltskim legendama.

Da se uvjerim u istinitost tog mita prespavao sam na Samwhain prije nekih 8

godina preobučen u Kelta na divovskome tumulu. Gore si naložio vatru, pekao kokoš i cijelu
noć guštao uz 2 litre najbolje crne medovine svog prijatelja med Kundije, najboljeg medičara
kojeg poznajem. To je bilo doista divno i poučno iskustvo, i stvarno nisu Kelti lagali,
događaju se te noći kada si tamo sam doista neobjašnjive stvari koje nisu za slabe živce...

Značajnu ulogu u keltskim sagama ima i Muskovit, on je zaslužan za mitove o

tome kako najveći keltski junaci uđu u taj podzemni svijet gdje kod povratka natovare bisere,
zlato i dragulje, a kada izađu natrag u ovaj naš svijet se to pretvori u obično kamenje, listove i
druge bezvrijedne stvari. Kao prvo Kelti su bili vrsni rudari, plućne bolesti su prije ubile
gotovo najviše ljudi, pa su samo zdravi, snažni i otporni ljudi mogli podnijeti rad u hladnom,
vlažnom podzemlju gdje je bilo malo kisika, bez da nastradaju od štetnih posljedica šokova
kada izađu opet na površinu. To su dakle bili junaci, oni su čini se nasilno ušli u skitske
grobnice u kojima se oprema od bakra i željeza raspala, ali ostao je onaj otporni sloj od
Muskovita. On je reflektirao svijetlo baklji ili uljanica i iskopani tuneli svjetlucali su kao da
su popločeni sjajnim draguljima. Kad bi onda lovci na blago izašli na dnevno svjetlo, u
rukama bi držali bezvrijednu zemlju i čudili se kako su se zeznuli, tako su zatim nastali mitovi
i divne legende koje su obogatile folklor naših naroda.

Druga je stvar da smatram kako tumulusi nisu masovne paljevinske grobnice

iznad prvobitne grobnice vladara nego se tu nalazio poznati orakel i gatalo se pomoću
rastaljenog metala! Slično kao prije stotinjak godina u našim krajevima sa tekućim olovom
kada bi se netko razbolio. Olovo bi se rastopilo i ulijalo u posudu sa vodom gdje su se stvorili
razni oblici po kojima se onda proricala sudbina osobe koja je donirala metal sa svoje opreme.
Jasno da je rastaljeni metal zatim zakopan kao poklon bogovima u logorskoj vatri gdje je i
rastaljen i više se nije uzimao, makar je imao vrijednost novca. Sada arheolozi ne poznajući
stare običaje kod pronalaska tih grumena smatraju da je to neki paljevinski grob i sve se krivo
tumači!

U ranom srednjem vijeku su LANGOBARDI u našim krajevima dopustili

svojim ratnicima da pljačkaju prastare Skitske grobove u Jalžabetu i Martijancu. Vladari su
im naredili da kosti ne diraju, ali oružje i zlato su smjeli izvaditi iz divovskih tumula.

471
 Iz Skita su nastali KELTI koji su trajno naselili Europu i gotovo 1 000 godina
vladali ovim prostorima. Njima je preraslo skalpiranje u odrubljivanje cijele glave, mistiku i
fascinaciju lubanje i RITUAL LOVA NA GLAVE koji se temeljio na mističnim idejama i
svjetonazoru. “Fascinacija glavom“ bazira na vjerovanju da odrubljena glava čuva u sebi
čovjekovu snagu i znanje, a ujedno bi se tako eliminirao njegov duh u drugome svijetu koji bi
se mogao osvetiti ubojici. Glava je bila pseudonim za materijalnu i spiritualnu ličnost jedne
osobe. Glave svojih najplemenitijih neprijatelja ratnici bi balzamirali i brižljivo čuvali u
posebno ukrašenim kutijama. Sa njima bi se hvalisali kako su nasljedstvo njihovih predaka i
ne bi ih prodali za nikakvo zlato. Neke lubanje čuvenih neprijatelja su ukrašene zlatom, i
postale su relikvije i svetinja tog pobjedonosnog plemena iz kojih se i pilo kod posebnih
prilika.

Keltska kosilica iz 1. stoljeća naše ere! Valja dodati da su se keltski nomadi tek
nakon izuma košnje i sijena mogli nastaniti u Europi, jer su mogli tako tek sada preko zime
prehraniti svoju stoku. A keltska riječ „želim više stoke“ je jednaka riječi „idemo u rat“!

Kada je 6. godine naše ere buknuo ustanak svih keltskih i ilirskih plemena protiv
vlasti Rima, našli su se i stanovnici mog kraja u vrtlogu rata. Okrutan carev posinak Tiberije
vodio je svoje legije od zapada prema istoku idući kraj rijeke Drave. Negdje na rijeci Batunus
(današnjoj Bednji) sukobile su se vojske, ali su prošle još 3 godine dok su Rimljani pokorili
Ilire. Odlučujuća borba je bila negdje na prijelazu rijeke, negdje kod Ludbrega jer su nedugo
iza osvojenja zemlje, novi gospodari ovdje podigli utvrdu imenom IOVIA, da brani prijelaz
preko Bednje, koja je sa dvije strane štitila utvrdu i do 3 metra debelih zidina. Castrum Iovia
bio je važna točka u obrambenom sistemu dravske vojne granice-rimskog limesa. Stajala je na
obali koja je vodila iz sjeverozapadne Panonije (današnje Mađarske) prema glasovitom
lječilištu AQUA IASAE, današnjim Varaždinskim Toplicama. Ovu cestu presijecala je još
prometnija, još važnija podravska magistrala, njom su bila povezana znamenita naselja i
gradovi podignuti uz Dravu. U Kastrum Iovia smjestili su Rimljani veću vojnu jedinicu,
najmanje jednu kohortu od 600 vojnika. Među njima ima Kelta, Tračana, Grka, Germana – pa
i crnih Afrikanaca. Ipak najveći dio ovog stanovništva čine domorodci – Panonci, mješavina
Ilira i Kelta. Nekada slobodni ljudi sad su potlačeni, izrabljivani rimski robovi. Iako još
obrađuju svoju zemlju, lavovski dio moraju dati gospodarima. Prema starom običaju,
472
Rimljani su od pokorenog naroda oduzeli najprije trećinu zemlje, i to one najbolje...a poslije
već prema svojem vlastitom nahođenju.

Zatim je slijedilo 470 godina rimske vlasti u ovome kraju, dok se nije jednog
dana silno Rimsko carstvo počelo tresti, uzdrmale su ga u samom temelju bune robova, navale
barbara i oslobodilački ratovi pokorenih naroda, kojima su gladnima često oholi Rimljani
davali svoje stare pse kao hranu da bi uzimali njihovu djecu za robove. Rimska vojska nije
više ni sjena onoga što je nekada bila. Nestalo je požrtvovnosti, ponosa i hrabrosti, rimska
vojska nerado se bori, ali na pljačku je uvijek spremna. Vojnici znaju samo bježati i vjeruju da
je pobjeda na strani okrutnih naroda, a vođe rimske vojske pobijeđeni u boju, razbijaju dosadu
držeći ljubavnice.

Takva vojska nije mogla obraniti ni najjaču tvrđavu i lako se može shvatiti zašto
je jednoga dana i Iovia otvorila svoja vrata neprijatelju – barbarima. (Svaka sličnost sa
sadašnim otvorenim granicama i „Invaziji izbjeglica“ nije slučajna…) Zacijelo su barbarima
pomogli i robovi. U tome pothvatu oni nisu imali što izgubiti, dapače jedva su dočekali taj čas
da se osvete za sva poniženja, za sve nepravde počinjene njima i njihovim precima. Barbari su
se kretali od istoka prema zapadu – praćeni velikom četom robova, krstarili su rimskim
cestama, razarali gradove i ubijali svakog tko bi im se suprotstavio. U tom naletu novih
naroda našla je svoj grob i rimska Iovia.

Ipak se ne zna koji ju je narod porazio, prema povijesnim podacima i

arheološkim nalazima može se zaključiti da je doživjela dva razaranja. Prvo u vrijeme cara
Marka Aurelija kad su niz godina (od 167.-175.) krstarili Panonijom MARKOMANI. Oni su
ovuda prošli idući u Aquae Iasae (Varaždinske Toplice), koje su do temelja razorili, od tog
razaranja Iovia se oporavila, te je tokom trećeg i četvrtog stoljeća doživjela najveći opseg, a
zacijelo i gospodarski procvat.

Drugim razaranjem – negdje koncem 4. ili početkom 5. stoljeća – izbrisana je s

lica zemlje i Iovia. Vladajući sloj je pobijen, robovi su se razišli kojekuda, dok većinu njih
nije pokosila glad i razne pošasti, ili opet mač novih naroda koji su se kretali rimskim cestama
– sad već gotovo mrtvom krajinom. Razaranje je bilo toliko stravično, opasnost toliko velika
da se nekoliko stoljeća nitko nije usudio stanovati na tome užasnome mjestu, gdje su među
crnim zidovima ležale razbacane ljudske kosti. Polja je polako prekrio zarasli drač, a zatim su
se polagano pretvorila u šumu. Zidine mrtvog grada stršile su sablasno iz korova i vrijeme ih
je polako nagrizalo. Što nije učinilo vrijeme, uradili su novi stanovnici ovog kraja. Tokom
stoljeća razvukli su kamenje kojekuda. Njime su u srednjem vijeku gradili ludbrešku utvrdu i
crkvu. Poslužio je i za temelj nekih kuća, bacali su ga na cestu da bude manje blata, a isto
tako i po dvorištima.

Ne smijemo zaboraviti na fenomen KAMENIH KUGLI na vrhu brda LEPE

GORICE iznad sela Slanje. Kugle imaju istu kalibraciju i promjer oko jednog metra, dosad
nije čini se nitko osim mene odgonetnuo njihov nastanak. Ali ne smijemo zaboraviti kako je

473
Slanje između dva svjetska rata bilo industrijsko sjedište kraljevine Jugoslavije, sa tri velike
fabrike. One su zazidane od kamenja iz Lepih Gorica, uzetih sa ruševine goleme rimske
utvrde! Samo okruglo kamenje koje je izbačeno iz katapulta i razbilo kapije utvrde je ostalo
ležati u klanjcima. Bilo je preteško i veliko da služi za građu pa su ljudi kugle ostavili ovdje
ležati, a pobrali su sve ostalo kamenje. Još sada tek pola metra ispod lišća se mogu prepoznati
anomalije debelih slojeva od žbuke u inače glinenastom tlu.

Zanimljivo je da ILIRI nisu imali higijenskih navika mada su bili izvanredno

otporni, visoki i odani piću. A za bolje razumijevanje postepenog propadanja te grandiozne
rimske države treba uz ostale političke i ekonomske faktore uzeti u obzir i čestu pojavu
zaraznih bolesti s masovnim umiranjem. Tako je u 2. stoljeću naše ere Rim i njegove
provincije poharala strahovita EPIDEMIJA KUGE.

U 3. i 4. stoljeću u Rimu će se početi širiti kršćanstvo koje će zanemarivati

sport, igre, zdravo tijelo i duh, a favorizirati milosrđe, kult jednog božanstva, te mnoge, a
naročito etičke principe stoičke filozofije. Sa zdravstvenog stajališta dobit će briga za čovjeka
nove dimenzije i vjera poticati razmnožavanje inferiorne populacije. Već od 4. stoljeća bit će
rimsko carstvo u više navrata poharano i uništeno pojavom seoba superiornih okrutnih
plemena sa sjevera među kojima su isprva HUNI, a zatim GEPIDI i GOTI. A u 6.i 7.stoljeću
AVARI i SLAVENI preplaviti će pojedine dijelove nekoć grandiozne imperije. U istom 6.
stoljeću Carigrad postane novo žarište kulturnog i medicinskog stvaralaštva, te se javlja u
Istočnom Rimskom Carstvu po prvi puta bolnica i obilna medicinska literatura. Nažalost,
uskoro će mnogi postignuti dometi biti oboreni jer će opet zavladati KATASTROFALNA
KUGA koja će praktički otvoriti vrata naletu otpornih avarskih i slavenskih skupina. Bilo je to
doba cara Justinijana i takozvane “Justinijanove kuge“, krajem 4. stoljeća kad su u naše
krajeve dolazili stari Slaveni odnosno HRVATI, a zatim se oko 546. godine naselili sa desne
obale Drave LANGOBARDI.

Slaveni su tu gdje bi se tajno nastanili u većim skupinama sagradili obične

obrambene objekte najprimitivnije građe, njima su močvare i šume mjesto gradova. Oni
odlaze na podvodne livade koje obilju grmljem, tamo obilježavaju bilo kružni, bilo pravokutni
prostor, već prema obliku i opsegu utvrde koju opkopaju i nasipaju iskopanom zemljom pri
čemu se služe daskama i kolcima za učvršćivanje, sve dok ovi bedemi ne dosegnu željenu
visinu. Zatim na onoj strani, gdje im se čini zgodno, načine ulazna vrata kojima se prilazi
drvenim mostom. Kad god se ratno komešanje oglasi, sve ovršeno žito, te sve zlato, srebro i
dragocjenosti skrivaju se u jame, a žene i djecu stavljaju na sigurno mjesto u utvrđenja ili
šume.

Kod ove slike snimljene negdje u Budimpešti, a na kojoj su Avarski ratnici,

opazio sam odmah ukrase na njihovim oklopima. Njih se često nađe na polju nakon kiše kada
ispire orano polje, samo treba izoštriti oko na zelenu boju, jer je ona oksidirani bakar ili
njegove legure od čijih je bila ljevana oprema ovih junaka.

474
 Za stare Južne Slavene se piše da su bili krupni i visoki, crvene kose, tihi i
marljivi, krepki tjelesni ustroj pun zdravlja činio ih je sposobnima da lako podnose svaku
nepogodu vremena, oskudicu hranom i tople odjeće. Gostoljubivost im je ponegdje prelazila u
rasipnost, ali su u ratu znali biti divlji i okrutni. Cijenili su krepost i čist bračni život,
pogotovo jednoženstvo, žene bi im bile vjerne i imale bi povoljniji položaj nego u drugim
ondašnjim susjednim narodima. Drugi brak nije bio uobičajen, a žene su slijedile svoje
muževe u smrt. Makar je položaj žene bio cijenjen u društvu ona je bila bez prava, kupovala
se ili otimala. Slaveni su uvijek bili nesložni i u nekoj svađi, a odani prekomjernom piću, do
imutka su dolazili krađom stoke pa je stalno bilo sukoba u pljački i obrani blaga. Oni su
živjeli slobodno ne trpeći nad sobom vladalačke vlasti, osnovica društvenog života bila im je
rod i pleme kojim je upravljao najrazboritiji i najstariji od njih. Među njima nije bilo velikog
bogatstva niti velike sirotinje, bujno je bio razvijen domaći život i visoka moralnost. Onaj
koji nije htio raditi ili slušati izgonili bi ga iz zajednice. Takvi protjerani su bili jedina sirotinja
i nazivani su „HUDI“. Među Južnim Slavenima nije bilo staleških razlika, svi su bili među
sobom jednaki, kod njih nije nitko mogao u vrijeme mira doći do vlasti zbog presnažnog
otpora drugih. Šteta, sramota ili uvreda nanesena jednom članu rodbine smatrala se
zajedničkom i svi su bili dužni osvetiti je u krvnoj osveti ako je došlo do ubojstva. Domovina
je njima bilo pleme a ne zemlja, jer su se redovito selili na plodno tlo kada bi se ono staro
iscrpilo. I žene su često svoje muževe pratile u borbu. Slaveni su bili poznati po svojoj ratnoj
vještini i neiscrpljivoj lukavosti koje su se najviše bojali neprijatelji. Duša čovjeka je po njima
besmrtna i zove se „nav“ (narav), ona nakon smrti čovjeka nastavlja u raju takav život kakav
je imao prije svoje smrti. Zbog toga su se Slaveni u izgubljenome boju sami ubijali da ne
padnu u ropstvo nego umru kao slobodni ljudi. Za neke se vjerovalo da mogu postati nakon

475
smrti vukodlaci nadnaravnih snaga i tako lutati svijetom goneći oblake ili žderući mjesec.
Sahranjivanje je moglo biti pokapanje ili spaljivanje leša zajedno sa ženom i svim njegovim
stvarima koje su mu bile najmilije, a iznad groba se nasipao grobni humak ili gomila na kome
su se u njegovu čast i sjećanje održavale junačke igre ili se žrtvovalo. Za zabavu su se osim
priča koristile i razne zagonetke, što je, čini se, u današnje vrijeme preživjeli običaj jedino u
najstarijoj generaciji Hercegovaca i Bosanaca.

Prvi krščanski misionari koji su se pojavili kod Slavena slijedili su evanđelje po

Luki i isticali dragovoljno siromaštvo. Oni su se pojavili u podrapanim dronjcima, prašnjavi u
ulicama slavenskih gradova izazivajući čuđenje i sažaljenje lokalnog stanovništva. Ponosnim
Slavenima takvi samoprozvani izaslanici boga u obliku prosjaka nisu predstavljali nikakav
uzor, niti su ponosni ljudi htjeli slijediti religiju prosjaka i sluga, smatravši krščanskog boga
najgorim i najslabijim na nebu. Kada su misionari uvidjeli da takva metoda nema smisla
odlučili su se za potpuno drugačiji pristup.

Odjednom su novi misionari dolazili dobro opremljeni hranom i bogatom

odjećom, hvaleći raskošan život i blagostanje, a starješine Slavena daruju skupim poklonima.
U očima naroda taj njihov bog sada izgleda moćniji i bliži je slavenskim bogovima. Ljudi su u
ono vrijeme bili slobodnog shvaćanja, svaku religiju, novu ili staru, Slaveni bi smatrali
istinitom. Nova metoda kršćanskih misionara je brzo urodila plodom i te su se metode brzo
širile Europom zbog dobre međusobne komunikacije misionara tada još uvijek jedinstvene
Crkve. Slijedeća je faza bila stvaranje prezira prema staroj vjeri, nametnut je osjećaj
inferiornosti staroslavenskim vjernicima pred novopečenim kršćanima. Ta se razlika isticala
pogotovo na dvorovima kneževa i onih koji su prihvatili novu vjeru. Kršćanski vladari bi za
svoj stol posjeli robove kršćane, a u dvorištu bi bacali na zemlju k psima lošiju hranu
velemužima i starješinama koji se nisu htjeli odreći stare vjere svojih predaka.

13. stoljeće se može smatrati krajem stare vjere i kada je kršćanstvo prihvaćeno
od svih slavenskih naroda. Kako su Slaveni kasnije od drugih naroda pokršteni, oni su ih
smatrali inferiornima, i sramotno se smatralo biti slavenske krvi čak sve do današnjeg dana!

U vrijeme Karla Velikog je postojao izraz: „Krštenje ili smrt!“ A on je sam

nakon bitke kod Verden u jednome danu 782. godine dao odrubiti glave čak 4 500 zarobljenih
starovjeraca Saksonaca koji su se pobunili protiv kršćanstva. Kada KARLO VELIKI, inače
potomak ATILE „Biča Božjeg“ i u našim krajevima uništi AVARE, nastane slavenska država
BLATONSKI KOŠTEL između Drave, Mure i Dunava, ova kratkoročna državna tvorevina
bude uništena krajem 9. stoljeća mađarskim osvajanjem. Koliko je Karlo bio moćan i ugledan
među Hrvatima i ostalim pokrštenim Slavenima svjedoči i činjenica da je hrvatska i slavenska
riječ „KRALJ“ nastala upravo od Karlovog imena. Nedvojbena je činjenica da je pod
vladavinom Karla Velikog, kasnije okrunjenog CARA SVETOG RIMSKOG CARSTVA,
cijela Zapadna Europa doživjela razdoblje kulturnog napretka, prosperiteta i relativnog mira
kakvog nije bilo na tom području još od doba Rimskog carstva!

476
 U 10. stoljeću je izgrađen prvi hrvatski obrambeni objekt na mjestu gdje danas
stoji ludbreški grad,u to vrijeme je naš kraj bio prilično naseljen slavenskim gradinama.
Neugodni prekodravski susjedi, AVARI, često ih uznemiruju i oduzimaju im dio ljetine.

Osnivač Ludbrega zvao se LOBRING, iz daleke Burgundije je krenuo u prvi

križarski rat 1096.-1099. g., ali se nije vraćao u svoju domovinu. Na povratku se stavio u
službu nove domovine, ondje osnovao grad i nadjenuo mu svoje ime.

Zna se da su u srednjem vijeku putevi bili vrlo nesigurni, a naša je zemlja bila
većim dijelom obrasla gustim šumama. Osamljeni putnik jedva da se usuđuje putovati na veće
daljine, a putuje se obično u grupama, pod zaštitom oružja. Nitko ne zna što ga putem čeka:
hoće li ga napasti divlje zvijeri, ili će mu put prepriječiti družba koja stoji izvan zakona, za
koju važi samo zakon i pravo jačeg. Noću ne putuje nitko, svatko gleda da barem u sumrak
stigne do većeg naselja na prenoćište, gdje može biti siguran da mu nitko neće remetiti noćni
mir, jer za sigurnost jamči samo gospodar naselja i njegova oružana pratnja. I u Ludbregu je
bilo jedno takvo svratište, tu na sjecištu cesta uvijek se našlo putnika, a po tadašnjem
shvaćanju kršćanska dužnost je gosta primiti u svoj dom. Što je inače preuzeto iz
staroslavenske tradicije gdje je gost bio svetinja i tko od susjeda bi mu se zamjerio tomu bi za
kaznu gazda zapalio krov! Jer nikad se nije znalo nije li siromašni putnik prerušeni bog
RADOGOST, koji stavlja gostoprimstvo ljudi na kušnju.

Na Europu, posebice hrvatsko-mađarsku državu sruši se 1241.godine užasna

mongolska bujica. Stalno se vode borbe između raznih plemića unutar države, a seljaci
moraju na posjedima Ivanovaca davati devetinu i desetinu još prije 1320. godine. Ali 1351.
slavonski sabor proteže tu obvezu na sve kmetove i to tako da se plemstvu daje devetina od
svega poljskog prihoda i vinograda, a crkvi desetina, sve zajedno znači oko 20%. Sve su to
morali privrediti kmetovi, njihov život postaje sve teži, a plemstvo se po uzoru kraljevskog
dvora sve više odaje raskoši.

Tu valja spomenuti da „CRNI SREDNJI VIJEK“ nije bio svugdje tako crn. U
zemljama sadašnje Njemačke se spominje „ZLATNI SREDNJI VIJEK“ i 200 godina mira
negdje od 1300.-1500. godine. Ne da je bilo samo mira nego je klima bila blaga i vladalo je
neviđeno blagostanje. U školama se sada ne uči takva povijest, nego se djecu želi uvjeriti
kako je sve prijašnje bilo loše, što je u komunizmu bilo posebno snažno izraženo. U tim
spomenutim godinama su nastali divni gotski gradovi i katedrale, a ljudi su da dobro žive
trebali raditi tek 20 sati na tjedan!

Opet je stravična epidemija crne smrti/KUGE dosegla u našim krajevima svoj

vrhunac 1348. Godine, tu od nje umire mnoštvo stanovnika.

Negdje između Matrinića i Lunjkovca je bila čuvena tvrđava Lonka, ona je

1471. godine po nalogu kralja Matije Korvina razorena i gubi joj se od onda svaki trag.

477
 Ludbreg je u 15. stoljeću poprimio oblik nizinske tvrđave (Wasserburg),
opkoljen zidom i kulama, okružen dubokim vodenim jarkom i podizivim mostom doživio je i
preživio tako vrijeme turskih ratova. Poput rimske Iovie i Ludbreg je čvorište iz kojeg teku
putovi u šest raznih pravaca, a sve to mora proći preko prijelaza na rijeci Bednji.

1532. ovuda prolaze divlje turske horde sa SULTANOM SULEJMANOM 1., za

njima su ostali popaljeni domovi i leševi svih onih koji se nisu pravodobno sklonili u šume.
Starije ljude i nejaku djecu osvajači su poklali a mlade uvrstili u roblje, od ostalih je bilo malo
toliko snažnih da su mogli izdržati dugi put do Istambula. Po rasutim kostima i garištima
moglo se znati kuda su prolazile čete cara Sulejmana. Neka sela su uništena i zbrisana s lica
zemlje, a grad je ostao dalje netaknut. Već tada je bio star i čvrst. Turci ga nisu osvajali, žurilo
im se, željeli su prije zime stići u svoja zimovališta na istoku. Da nije bilo te žurbe, zacijelo ne
bi ni poštedjeli ludbrešku tvrđavu koja je tokom 16. i 17. stoljeća vidjela više puta turske čete
i njihove MARTOLOZE (pljačkaške grupe turskih Vlaha).

Slični prizori su se ponavljali 1552. kada padne Virovitica u turske ruke i ovom
podravskom magistralom prolazi turski ULAMA –BEG. Njegovi vojnici prođu kroz Kalnik i
Varaždinske Toplice sve do Varaždina, gdje ih je BAN NIKOLA ZRINSKI prisilio na bijeg.
Vraćajući se kroz Ludbreg a ne dirajući ga, žurili su u Slavoniju da što prije popune svoje
redove jer se Ulama zakleo da će ispuniti sultanovu zapovijed i osvojiti gradove Đurđevac,
Koprivnicu, Rasinju i Ludbreg. Osim turskih redovnih četa, kroz šume i razne klance
kalničkih bregova dolaze turski martolozi, hvataju ljude na poljima, odvode ih ili ubijaju koga
nađu, pale domove, a glavna im je briga pljačka. Njihova zlodjela prevršila su svaku mjeru.
Zbog njih se nije moglo ni sijati, ni vinograde obrađivati, a polja su često ostajala pusta. Zato
Hrvatski Sabor određuje da se svakog uhvaćenog martologa mora nabiti na kolac.

Velika nevolja za narod bili su PLAĆENICI, vojnici u ludbreškoj tvrđavi.

Otimali su narodu stoku i hranu, pasli konje po usjevima, pa i odijelo skidali s jadnih seljaka.
Najgori su bili oni iz ludbreške i koprivničke tvrđave, narod je tako napokon bio dotjeran do
očaja. Izbezumljeni, izgladnjeli, upropašteni seljaci, pritisnuti teškim daćama, poharani
stalnim turskim upadima i pljačkom njemačkih vojnika, napadaju ludbreški grad i to je
zapravo uvod u veliku seljačku bunu koja je tragično završila.

Nakon 1553. godine ludbreška tvrđava dobiva 70 KONJANIKA i 20

HARAMIJA koje plaća vojvodina Štajerska. I sami gospodari grada drže po nekoliko desetina
konjanika za obranu, a svi njihovi slobodnjaci obvezani su na vojnu službu. Ludbreg u to
vrijeme ima već poštansku postaju linije Koprivnica-Ludbreg-Varaždin-Graz.

Nesretna je bila i 1575. godina, kad su turske pljačkaške čete porobile i popalile
sva sela oko Koprivnice, Kuzminca, Rasinje, Ludbrega i Martijanca.

Od tog vremena nikad više velike turske vojske nisu prolazile ovim krajem.
Manje turske čete i dalje su se zalijetale u Podravinu sijući strah i užas. Na žalost, među ovim
razbojnicima bilo je najviše kršćana pravoslavaca koji prelaze sa turskog teritorija da bi ovdje
478
i krali djecu koju bi Turcima prodavali u roblje. Na primjer: 1580. došle su da robe dvije
takve grupe. Jedna je potučena kod Ludbrega, druga kod Koprivnice. A takvi sukobi bili su
česti i krvavi, zato je vojska stalno na okupu, i te godine je iz Ludbrega premješteno 10
haramija u Rasinju da bi se prolaz putnika i pošte mogao bolje osigurati. Bila je to godina kad
bi se na cesti izredalo mnogo razbojstva i pljačke. Mnogo puta su počinitelji bili sami krajiški
vojnici koji bi svoj plijen dijelili sa zapovjednikom koprivničke tvrđave. Idući od Varaždina
prema Ludbregu puštali bi svoje konje da pasu po usjevima. U 16. i 17. stoljeću bile su i
dravske šume pune sumnjive Čeljadi, a cijelo to vrijeme bila je javna tajna da su gostionice u
Šemovcu zapravo razbojničke krčme.

1546.-49. godine i ponovno 1554. godine u okolici Križevaca pojavljuje se

KUGA pa neminovno zahvati i naš kraj. Pogođeni su uglavnom slobodnjaci, novodoseljeni
SRBI, koje povijesni izvori zovu VLASI. I kod nas je taj izraz udomaćen (Vlah znači
Rumunj). Ovi Vlasi prije su prebjegli iz Slavonije koju su Turci osvojili i kamo su ih silom
nastanili. Hrvatski velikaši dali su im zemlje između Ludbrega, Križevaca i Koprivnice.
Najveća grupa Vlaha stigla je 1595. godine sa svojim vladikom Vasilijem.

1600. Turci osvajaju krajeve na lijevoj obali Drave s gradom Kanižom i zalijeću
se na hrvatsku gornju Podravinu. Kako je na teritoriju Hrvatske bila nakon naleta turske
vojske organizirana čvrsta vojna granica, to je Habsburška carevina u želji da se zaštiti od
opasnosti kuge koja je u Turskoj vanredno često harala, organizirala u Vojnoj Krajini tzv.
KUŽNI KORDON. Patentom o kugi iz 1710. godine i propisom o organizaciji kužnog
kordona, koji je izdao Karlo 6. 1713. godine realizirana je široka zona između dviju interesnih
sfera koja je neminovno u izvjesnom smislu zaustavljala česte epidemije kuge, a možda i
drugih bolesti koje su se zbog skromne dijagnostike nerijetko zamjenjivale. I mada su mjere
kontrole na području Vojne Krajne bile neobično rigorozne, ipak su se povremeno javljale i u
njoj samoj navale kuge kao što je to bilo 1629. godine. Kako je iste godine bilo zahvaćeno i
Međimurje, time je gotovo sigurno da je ta epidemija morala proći i kroz naše krajeve.

Započinjući s premoćnim snagama 1663. rat protiv carske Austrije, poslije

početnih uspjeha na bojnom polju u Gornjoj Ugarskoj, u jesen iste godine napusti veliki vezir
Ahmed-paša Köprülü glavninom vojske bojište i pođe na zimovanje u Beograd, dok je
preostalu vojsku poslao u daleke zimovnike. Razmišljajući što učiniti i kako iskoristiti
Ahmed-pašinu stratešku grešku i vojno neiskustvo, hrvatski ban Nikola Zrinski odlučio je uz
pomoć grofa Julija Hohenlohea i drugih vojskovođa napasti Turke usred zime i zadati im što
teži udarac. Tako je praunuk sigetskog junaka i hrvatskog bana Petar Zrinski s 2 000
krajišnika uz minimalne vlastite gubitke uspio u zasjedi potući čak 8 000 Turaka.

Osijek su Turci osvojili 1526. godine i tu je Sulejman dao izgraditi most kakvog
do tada nigdje na svijetu nije bilo. Dužine oko 8 kilometara i širine od 6 metara, na kojim su
se dvoja kola mogla mimoići je to bila kolosalna građevina, najveća i najvažnija u europskom
dijelu Osmanskog Carstva i ondašnjoj Europi. Da bi se lakše osigurala ispravnost mosta i
stalnost prometa preko njega, turske su vlasti tu obvezu nametnule stanovništvu mnogih sela u
bližoj i daljoj okolici Osijeka. Ta je obveza bila posebno teška stanovništvu mjesta udaljenih

479
od Osijeka i više od osamdesetak kilometara. Preko Osijeka vodio je glavni put od Istambula
do Budima u smjeru Beograda i Niša do Istambula. Njegovi su godišnji sajmovi poznati
nadaleko, onamo su dolazili trgovci i poslovni ljudi iz vrlo udaljenih krajeva sve do Arabije.
Ništa manje poznat bio je i njegov golemi bazar, gdje se danju i noću boravilo i trgovalo, a
naravno i prenosilo razne bolesti i zaraze.

Kako je ratni plijen našim vojnicima bio dio plaće, krenuli su pod
zapovjedništvom Zrinskog u diverziju i 30. siječnja 1664. zapaliti turski most kod Osijeka i na
povratku pljačkati. Po nekim izvorima su donijeli doma golem ratni plijen, od toga čak 10 000
rasnih konja. Smjeli pothvat Nikole Zrinskog odjeknuo je širom Europe poput praska groma.
Nitko od vojskovođa nije do tada tako duboko prodro u neprijateljsko područje, ostvario
postavljeni cilj i vratio se s vojskom ovjenčan ratnom slavom.

Padom Budima 2. rujna 1686. bližio se završni čin ratne drame. Vojvoda
Ludwig Badenski osvaja Pečuh (Pécs) i Siklos i produžuje s vojskom do palanke Darde, koju
turska posada sama napušta i bijegom u Osijek preko Sulejmanova mosta spašava se rušenjem
mosta preko Drave iza sebe. Stigavši do Drave zapovjedio je vojvoda da se Sulejmanov most
zapali. Cijelu noć od 3. na 4. listopada 1686. gorio je most poput plamteće buktinje, od kojega
je preostalo samo ponešto nagorenih stupova i greda. Odolijevajući vremenu, na taj način
zauvijek je nestala ta jedinstvena i veličanstvena građevina, koja je punih stotinu i dvadeset
godina privlačila pozornost cjelokupne europske javnosti.

Inače, godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda,
ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio Vašvarski mir, s uvjetima kao da su
Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim
uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom
politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava i ojačaju bojeći se gubitak moći,
nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom.
Car Leopold doveo je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih
je odmah dao uhititi i zatočiti. Optužba je bila tako podlo i vješto sročena da je osuda mogla
glasiti jedino - smrt.

Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su zbog „uvrede kralja i izdaje
zemlje“ na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica
velikaša posljednji su se put sastala i oprostila. 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u
Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna
milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao
i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Odmah potom
bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj
povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji
živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod
u Hrvatskoj."

480
 Slične izdaje su bile česte, tako je i crkva znala ustupiti Muslimanima namjerno
gradove i pokrajine koje smo mi žestoko prije toga obranili. Uspješno smo čuvali svoje da bi
zatim tuđinske vlasti naredile da „u ime“ kralja, cara ili boga počinimo samoubojstvo. Tu se
zatim postavlja pitanje jel to zbog toga što je izmučenim narodom pod tlakom lakše vladati ili
su vladari općenito pod utjecajem raznih demona koji se hrane patnjom nevinog naroda.

Zanimljivo je kako se najgora faza epidemije SIFILISA u Europi od 1550. do

1650. godine poklapa sa vrhuncem INKVIZICIJE. Od ukupno 49 092 suđenja u razdoblju
između 1560. i 1700. koji su registrirani u arhivima Supreme, pojavljuju se slijedeći : Židovi
(5 007), moriscosi (11 311), luterani (3 499), alumbradosi (149), praznovjerja (3 750),
heretičke izjave (14 319), bigamije (2 790), poticanja (1 241), prijestupi protiv svetog ureda
inkvizicije (3 954) i razni (2 575). Podaci dokazuju da nisu samo novi kršćani (conversosi
židovskog ili muslimanskog podrijetla) i protestanti bili osuđivani, nego i mnogi stari kršćani
i to iz raznih razloga. Sifilis su mornari prenijeli iz Novog Svijeta u Europu koja nije imala
imunitet pa je bolest završavala strašnom smrću. Znalo se doduše za lijek kojeg su Indijanci
koristili ali se nije znalo da je liječenje povezano sa redovitim znojenjem u šatorima poput
saune gdje se tijelo ugrije na temperaturu koja uništava uzročnike bolesti. Takvo znojenje nije
bilo u onom vremenu moderno niti pristojno. Pa je ironično kako se amoralom
prenijela spolna bolest, a zbog lažnog morala spriječeno je da se ista izliječi.

Kmetovi su uz razne obaveze i poreze morali dati i „tlaku“-besplatni rad, inače

se davalo 2/3 sveukupnog uroda grožđa „gornica“, a tlaka se dijelila u pješačku i stočnu. Ta
obaveza proizlazi iz urbara 1712. godine. Držaoc poluselišta je bio dužan davati 3 dana tlake
u tjednu, a onaj četvrt selišta dva dana tlake u tjednu. Jedan dan tlake sa stokom je vrijedio
kao dva dana pješačke tlake. Godine 1734. ludbreški su kmetovi odradili vlastelinstvu oko 26
000 dana pješačke tlake, jedan dan pješačke tlake je vrijedio 10 denara. Kada se izračuna
koliko je samo kod uroda žitarica ostalo kmetu kada je dao sve namete, ostalo mu je tek 13 %
uroda a za 87 % je bio opljačkan od plemića i crkve. Ipak se sve to smatralo još donekle
podnošljivo da nije bilo dodatne pohlepe i nasilništva.

Epidemija KUGE je bila dovršena 1768. a 1730.-40. vladale su kuge u civilnoj

Hrvatskoj kao i u Vojnoj Krajini. Tada je Europa izgubila 25 milijuna ljudi, prije te stravične
epidemije u Europi kao i u Hrvatskoj vladala je jedna više kronična epidemija, odnosno
endemija poznata pod imenom GUBA ili lepra.

Seljaci već od prije pritisnuti teškim daćama i tlakom, sad moraju davati još i
„VRAPČJI POREZ“, tj. 300 vrapčjih glava ili 300 krajcara od dima (po „dimu“-
ognjištu/kući) svake godine.

Godine 1754. počinje POPIS IMOVINE gibive i negibive i svih muškaraca

starijih od 15 godina. Seljaci popisivače dočekuju pritajenom mržnjom. Uvjereni su da će na
kraju“morati plaćati porez i na ženu i na djecu “, pa su zatajivali sve što se moglo.

481
 Zatim 1755. godine bukne „VELIKA PODRAVSKA BUNA“ u Velikom i
Malom Otoku, Imbriovcu i nekim obližnjim selima. Ugušio ju je bukovečki grof Josip
Drašković sa 150 konjanika i 60 pješaka. Tada je ova vojska dovela u ludbreški grad 52
pobunjenika, tu su zatvoreni u tamnice. Nakon kratke istrage 20 ljudi poslano je u zatvore
varaždinskog grada a ostali su vraćeni kući. Istovremeno gušio je BUNU pod Kalnikom
podban Ivan Rauch i to neizrecivom okrutnošću, čak je na to carica Marija Terezija povela
istragu bez bana i domaćeg plemstva. Pričalo se naime da je Rauch, dozvoljavao pljačku,
haračenje, palež, ubijanje, uopće sve vrste zločina. Tako da su „izbezumljene majke“ bacale
malu djecu u vodu, samo da ne padnu u ruke vojnicima. Ponosni magnat učinio je ono što je u
tom času smatrao za najbolje: zahvalio se na banskoj časti. Na taj način dao je kraljici na
znanje da je njenim postupkom duboko uvrijeđen kao ban i najviši predstavnik ove zemlje, pa
je tako prošao nekažnjeno za svoja nedjela.

Varaždin proživljava tešku GLAD 1784. i 1786. godine, koja se odrazila i u

našoj regiji, zatim je sadnja krumpira koji je uveden iz Amerike uvelike spriječila te nevolje.
Uz to valja dodati da je jedenje krumpira potpuno istrijebilo lepru,jer ima u sebi sastojke koji
onemoguće pojavu iste.

U Srijemu se spominje jedna žestoka epidemija od 1795.-96. godine, koja je

ovjekovječena pod nazivom “SRIJEMSKA KUGA“. Nešto kasnije susrećemo je opet u
Vojnoj Krajini od 1830-39. godine i tada se vrlo vjerojatno poklopila s jednom prije
nepoznatom epidemijom, tj. s podmuklom KOLEROM s kojom ni liječnici ni vlasti nisu imali
nikakva iskustva.

Na cesti se našlo kojekakvih ljudi, za vrijeme dugotrajnih ratova s Turcima

koncem 17. i početkom 18. stoljeća, mnogi vojnici bježe iz austrijske vojske, a bilo je i drugih
prekršitelja zakona. Na cestama više nije nitko siguran. Vlasti određuju da se svim postajama
imaju dostavljati tjeralice, da mogu prijavljivati svako sumnjivo lice koje bi se željelo prevesti
redovnim poštanskim linijama. Godine 1805. kad su na putovima počinjena mnoga
razbojstva, po odredbi vlasti trebali su poštanska kola pratiti konjanici HUSARI, a u
pojedinim slučajevima mogli su se uzeti privatni konji i prisiliti seljake da štite poštanske
pošiljke i putnike. Da ne bi putnici zalutali, naročito zimi kada duboki snijeg zamete čitav
kraj, a imali bi u jesen nešto na putu za prigristi, sade se uz ceste voćke, orasi ili visoki
jablani.

Drava je omogućavala bolji život priobalnom stanovništvu. Dravski šljunak i

pijesak oduvijek je bio cijenjen građevinski materijal i eksploatacija istih je donijela ljudima
dodatnu zaradu. A lov i bogat ribolov osigurao je dio prehrane, tu su onda bili još dravski
mlinovi i kovačnice. Neki muškarci su se bavili splavarenjem i ispiranjem zlata, sve su to bili
u ono vrijeme dobrodošli prihodi. Mura i Drava u svojem srednjem i donjem toku taložile su
zlatonosne nanose. Ispiranjem zlata u rijekama ljudi su se bavili u predahu između
poljoprivrednih poslova od ranog proljeća do kasne jeseni. U samom Vidovcu je bilo još prije
100 godina 75 zlatarskih obitelji. Najbolje vrijeme polaska u potragu za zlatom bilo je kada su

482
vode Drave i Mure pale nakon poplava ili visokog vodostaja. Tada su rijeke uvijek otkrivale
nove zlatonosne nanose, zlato iz Drave bilo je izvanredne kvalitete. Najveći „grumen“zlata
koji je ikada pronađen bio je veličine hajdinske kaše. Ispiralo se od jutra do mraka i
prebacivalo dnevno do 20 kubika šljunka da bi se izvadilo tek 3-5 grama zlata.

Neki ljudi kao moj pradjed su doma tkali platno. Tkalac je na dan mogao istkati
6-7 metara platna, jedan metar istkanog platna naplaćivao se jednim kilogramom kukuruza.
Plahta od domaćeg platna je nekada bila sredstvo plaćanja. Arapski putopisac Ibrahim Ibn
Jakub u 10. stoljeću piše da su žitelji Praga platnom kupovali plodove, žito, konje te zlatne i
srebrne predmete, plahta je bila novac. A zarobljeni vitezovi u križarskim ratovima su se
puštali tek kada se njihova sloboda otkupila platnom od konoplje i lana.

Godine 1815. narodi Habsburške monarhije konačno su odahnuli: završeni su

dugotrajni ratovi sa NAPOLEONOM i Francuzima. Plemstvo raspušta veći dio svoje vojske i
ljudi se vraćaju kućama, mnogi su osakaćeni, osiromašeni, ali puni nade u bolji život. Vraća
se i knez Filip, mladi gospodar Ludbrega, za njega se zna da voli raskoš i sjaj. Povjesničari su
zabilježili da je na njegovoj paradnoj kočiji bilo više od 400 kilograma srebrnih ukrasa pa je
svojedobno vozilo bilo prava atrakcija i za same Bečane.

Na 1848. godinu padaju dva važna događaja, OSLOBOĐENJE KMETOVA i

rat sa Mađarima. Vojsku je trebalo opskrbiti raznim potrepštinama. Dvije godine su kroz
Ludbreg neprestano prolazile čete Jelačićeve vojske, a u gradu je uređena bolnica za
nesretnike koji su u ratu s Mađarima bili ranjeni. Rat je ovome kraju donio mnogo nevolja, a
nikakve koristi.

Ljudi su tada bili s malim zadovoljni, po starom hrvatskom zakonu postali su

punoljetni kad su navršili dvadesetčetvrtu godinu. Često u kući stanuju po dvije porodice, pa i
tri uklopljene u rodbinsku zadrugu. Svaka se obitelj zadovoljava jednom jedinom sobom, dok
je kuhinja zajednička. Doduše ludbreške zadruge nemaju baš mnogobrojno članstvo, najviše
13, 14 članova, ali su često raznorodne. Pod istim krovom žive više puta daljnji rođaci i ostalo
pleme, pa zajedno uživaju gruntske zemlje. Grunt se ne može dijeliti, do 1848. svi posjedi
ostaju nepodijeljeni. Među zadrugama važi zakon pokoravanja izabranom starješini.
STARJEŠINA se u svim ekonomskim pitanjima mora savjetovati s ukućanima i održavati
željeznu disciplinu.

Stanovnici sela su bili kmetovi ili slobodnjaci (slobodnjaci uživaju zemljište uz

obavezu vojne dužnosti). U mirno doba drže stražu u gradu, u ratu prate velikaše kao njegov
banderij. Da bi mogli držati konje, oni dobivaju više zemljišta, obično cijelo selište ili više.
Selišne ili gruntske zemlje se nasljeđuju, drži ih uvijek ista porodica ili obiteljska zadruga uz
uvjete uobičajene kroz generacije. Kad rod izumre, zemaljski gospodin daje selište novom
kmetu i to takvom koji ima dovoljno radne snage. Tom prigodom kmet sklapa pogodbu i
može postići bolje uvjete negoli ih je imao njegov prethodnik. Posebni status imaju takozvani
gornjaci. GORNJAK može biti svaki onaj koji ima dovoljno radne snage i volje da na

483
šumskom terenu vlastelinstva iskrči šumu i posadi vinograd. S plemićima sklapa ugovor i tada
gornjak dobiva gornji list u kojem su navedene točke pogodbe, površina zemljišta i vrijeme
kada počinju teći obveze. Budući da krčenje šume i sadnja vinograda zahtijeva jedan dulji
rok, a vinograd ne rodi prvih godina, obično se zahtijeva da davanje gornice počinje teći kada
loza bude barem četiri godine stara. U starije doba davao se svaki deseti kabao mošta. Seoski
starješina išao je od gornjaka do gornjaka vozeći na kolima veliku bačvu u koju bi svaki ulio
svoj dio. Osim mošta gornjaci su davali kao dar po jednog kopuna ili kokoš. Vrijeme, kad će
se brati, određivao je županijski sudac u Ludbregu i prije tog roka nitko nije smio početi
berbu.

Kad ŽIR RODI, seljaci mogu tjerati svoje svinje u vlastelinske šume na žirenje,
ali uz naplatu. S vremenom su vlastelinstva potpuno prisvojila šume, a seljacima je ostalo
samo pravo drvarenja pod budnim okom vlastelinskih činovnika. Crkvi i gospodarima davali
su se i proso, heljda, kukuruz i pšenica, ali kukuruz se davao u dvostrukoj mjeri, ako ga je
slučajno netko želio dati umjesto sitnog žita. Najteže je kmetove pogađala RABOTA (tlaka),
besplatni rad na vlastelinskoj zemlji. Crkveni kmetovi daju godišnje 18 dana rabote,
vlastelinski mnogo više, ali i tu nije svagdje jednako. Za cijelo selište trebalo je dati barem 50
dana rabote, a ponegdje i dvostruko više. Osim toga, kmetovi spadaju pod vlastelinski sud, ne
mora im baš suditi knez, barun ili grof lično nego dvorski sudac. Županijski sudac sudi
plemićima i slobodnim ljudima, svećenicima može suditi samo crkveni sud, knezu samo kralj.
Dakle, u sudstvu je velika nejednakost i poznata je stvar da su kmetovi praktički bespravni i
zato nerado traže pravdu pred vlastelinom u svojim sporovima. Radije se obraćaju „sudu
dobrih ljudi “, stranke odaberu nekoliko razboritih ljudi u selu, a tome skupu predsjeda
„starješina“ (od vlastelinstva potvrđen seoski glavar). Ti ljudi obično izglađuju sporove po
nekakvom starom, nepisanom zakonu i u većini slučajeva uspijevaju.

Poznata je bila uzrečica: „Bolje mršav mir, nego debela pravda.“ Osim ove
konstatacije odbijale su narod od vlastelinskih sudova i drastične kazne, naročito batinanje i
stajanje u kladi na suncu i kiši, a još odbojnije bile su tamnice u podrumima zemaljske
gospode gdje su umirali od prehlade i upale pluća. Naš se seljak vjekovima opirao i borio
protiv vlasti plemstva i tražio slobodu. Ta mu se želja ostvarila 1848. godine. Gospoda su
trebala mnogo vojnika za rat s Mađarima, a vojnik može biti samo slobodan čovjek, zato
pristaju da se kmetovi oslobode. Osim toga, plemstvo se boji pobune i tako, više silom, nego
milom, prihvaća oslobođenja koje su kmetovi trebali iskupiti svojom krvlju.

Mađari su otkazali vjernost habsburškoj vladajućoj kući, tražili su za svoj narod

potpunu slobodu, ali su istodobno nijekali nacionalno pravo Hrvatima i ostalim narodima
krune. Takav stav mađarskih vlasti ogorčio je cijeli hrvatski narod. U Hrvatskoj su
mobilizirane sve raspoložive snage za taj sukob, a u vojsku su uvršteni i kmetovi koji nisu
imali ni pojma o bilo kakvoj bojnoj vještini, a niti su bili primjereno naoružani. Uvršteni su u
čete narodne straže, puške je imala samo jedna polovica ovih vojnika, ostali su pošli u boj
noseći kose i koplja.

484
 JELAČIĆEVA VOJSKA skuplja se na Dravi kod Varaždina, gdje je 11. rujna
1848. prešla rijeku. Kako su bojevi tekli poznato je iz povijesti, ali se vrlo malo zna o tome
što se tada događalo u ovome kraju, gdje su uz Dravu ostale slabo naoružane, neuvježbane
narodne straže da brane Mađarima prijelaz u Hrvatsku. 400-500 ljudi je bilo naoružano samo
kopljima, a Mađari su navalili topovima. Puške su imali samo oni Hrvati koji su stražarili kod
brodske skele. Skela nije mogla nositi više od sto ljudi, sukob se zbio 16. listopada 1848.
godine. Oko 200 ljudi se utopilo ili je ranjeno, a 400 su zarobili protivnici.

Vojsci se pomagalo na teret seljaka. Oni su davali hranu i stoku za podvoz, pa i

kotlove na raspolaganje vojsci. Kotlovi su u ono doba u svakom domaćinstvu bili jako
potrebni: u njima se kuhala hrana na otvorenome ognjištu i parilo rublje domaće izrade.
Nošnja tadašnjeg seljaka je bila „kikla i pleček“ kod žena, košulja i gaće kod muškaraca, a sve
to bilo je satkano od lana ili konoplje. Svaki tjedan žene su parile tu odjeću u lugu od pepela i
polijevale ju vrelom vodom iz kotla. Sad im je taj način održavanja higijene onemogućen.
Vozeći hranu i oružje za vojskom mnogi su seljaci ostali bez konja. Jesen je bila kišna, putovi
blatni, a onda je najedanput pritisla ljuta studen. Pojedine mađarske čete oborile bi se na
prijevoznike i zarobile ih zajedno sa stokom, ili bi kola ogrezla u blato i razbila se.

Mnogi naši ljudi otišli su s vojskom, slabo odjeveni, bez ikakve vojničke odore,
već samo u svojim narodnim odjelima - i tako su dočekali zimu.

Dan prije borbe seljaci tek upoznavaju puške, svaki radi što želi i ne sluša
zapovijedi, no nisu samo ti novopečeni vojnici nedisciplinirani, i graničari kojima je rat drugo
zanimanje ne žele ratovati u tuđoj zemlji za tuđe interese.

U jesen 48. počelo se u Ludbreg dovoziti sve više ranjenika, a bilo ih je i u

bukovečkom kraju. Kad su se ti nesretnici malo pridigli, otpušteni su kućama na brigu svome
rodu, ili su pali na prosjački štap. Seljaci nisu baš oduševljeno pošli u boj protiv Mađara,
mnogi su bježali čim im se pružila prilika, zato ban Jelačić izdaje naredbu prema kojoj se
svaki vojni bjegunac mora objesiti, što se naravno ne odnosi na plemiće koji su isto bježali,
jer se njima to opraštalo!

Naročitu pažnju privlačila je uvijek ZVIJEZDA REPATICA. Kad bi se ona

pojavila ljudi su bili duboko uvjereni da će biti rata. Osobit strah zavladao je u svijetu, pa i u
Podravini, kad se 1858. godine pojavila repatica neobične veličine (bio je to DONATOV
KOMET). Suvremene vijesti govore da je glava tog kometa bila neobično velika... „Veličine
mjeseca kad izlazi, a rep, gledan sa Zemlje do tri metra dugačak“ -piše u kronici ludbreške
pučke škole. Taj svemirski putnik blistao je na svodu nebeskom cijeli mjesec kolovoz i rujan-i
bio je glavni predmet razgovora i zloslutnih nagađanja. Svijet su već prije zbunile razne
novinske vijesti u kojima se moglo čitati i to da dolazi kraj svijeta. Ogromni komet juri prema
našoj planeti - i može se očekivati strašan sudar u kojem će naša majčica Zemlja biti
smrvljena!

485
 Zemlja nije pogođena ali je repatica doista navijestila kugu, glad, pa i smrt
vladara. Po Podravini su hodali agenti i vojne komisije vrbujući mlade ljude za rat protiv
Talijana gdje su rodoljubi počeli borbu za oslobođenje od austrijske vlasti. Javilo se mnogo
mladih ljudi, osobito onih koji nemaju nikakvog zanimanja. Tek prije deset godina oslobođeni
su kmetovi, mnogi članovi obiteljskih zadruga teže da se oslobode discipline i zajedničkog
života. Osim toga žive u uvjerenju da je rat gospodsko zanimanje, zato se jave u vojsku mnogi
želiri, bezemljaši da se uhljebe. Vojska je poslana u Italiju, rat izgubljen, mnogi naši ljudi su
pali, mnogi osakaćeni, a sve u borbi za tuđe interese i na vlastitu štetu.

Nevolja je snašla 1864. u obliku POŽARA koji guta grad Ludbreg, plamen
uništi više od 60 raznih zgrada i krov vlastelinskog grada, što je bilo više od polovice čitavog
grada!

Godine 1886. započele su po cijeloj Europi STRAŠNE ZIME, i 1891. bila je

jaka mrzla zima, evo podataka o njoj: „Ove godine kroz cijeli mjesec siječanj, padao je snijeg
i zapao je u tolikoj množini da je mjestimice po 2 metra na visoko bio, i vuci su se sa sviju
strana javljati počeli“, završava kroničar svoj izvještaj.

U jednoj staroj kronici iz 19. stoljeća zapisano je: “Velika množina ovomjestnog
pučanstva obojeg spola jest plavušasta; crnomanjasti ljudi među ovomjesnim pukom jesu vrlo
rijetki.“ Tamni ljudi su se počeli organizirano doseljavati sa istoka tek u Kraljevini
Jugoslaviji, komunističkoj Jugoslaviji i u Domovinskom ratu 90. kao izbjeglice iz Bosne, što
je dovelo u 100 godina do MONGRELIZACIJE ovog kraja.

Početkom 20. stoljeća oranice su i dalje ostale u zakupu, za sirotinju koja ih je

obrađivala ništa se nije promijenilo od feudalnih vremena, dapače, bilo je još gore jer se sada
umjesto trećine prinosa, moralo davati polovinu, pa i dvije trećine zakupniku koji živi na
velikoj nozi i nemilosrdno rasipa tuđu muku, dok narod živi u oskudici. Kad su u lipnju 1903.
među osiromašenim seljacima počeli NEMIRI i oni u Ludbregu zgazili i zgnječili grb sa
simbolima mađarske državnosti, dovedena je vojska. Nakon 45 godina otvorene su podzemne
tamnice ove nekadašnje tvrđave i već drugog dana bune ovdje je zatvoreno ravno sto seljaka
iz Hrastovskog, Slanja, Kućana i drugih sela. Kasnije su dovedeni i drugi, a napokon i
preživjeli učesnici Kunovečke bune. Malo zatim počelo je dugogodišnje tamnovanje nekih od
njih u Lepoglavi.

Do onda je čak na drvenome mostu preko Bednje vlastelinstvo ubiralo

MOSTARINU. U to vrijeme u Ludbregu ima pedeset obrtnika koji imaju svoje udruženje i
napredni su ljudi. Svaki od njih morao je nakon položenog pomoćničkog ispita
(njem.Gesellenbrief) 5 godina raditi kod raznih majstora u Austro-Ugarskoj Monarhiji, istom
tada dobivaju dozvolu za samostalno vođenje obrta (njem.Meisterbrief). Putujući svijetom
mnogi od njih naučili su po koji strani jezik, oni primaju novine i časopise, a neki od njih
stekli su lijep imetak.

486
 Najbolje ukorijenjeni u ovo tlo su zemljoradnici, starosjedioci, u cijelom kotaru
ih je oko 90 %. Oni žive na malim posjedima, a u samom centru grada su većinom pismeni,
ali po selima više od polovice stanovništva ne zna čitati, ni pisati. Još koncem 19. stoljeća na
seoskim kućama nema dimnjaka, kuha se na otvorenom ognjištu ili kotliću, „a žene su tako
neuke da mnoge od njih ni pošten kruh ispeći ne zna“, kako piše kroničar. Polje se obrađuje
na prastari način drvenim plugom, drvenom drljačom, a ponajviše motikom. Mnoge vrtne
kulture su još nepoznate i stočarstvo je primitivno: krave domaće pasmine slabe su muzare, a
osim toga slabo hranjene i izmučene teškim radom. Pašnjaci obrasli trnjem i grmljem, svinje
se tove hrastovim žirom i drže se cijele godine vani, na pašnjaku ili u šumi, samo u najljućoj
zimi smještaju ih u drvene svinjce.

Najgora rana tadašnjeg društva je silno nepovjerenje što dijeli staleže jedne od
drugih, jednom riječju: inteligencija je u očima seljaka teški parazit koji jede kruh bez motike.
U to doba škole nadalje otvara crkva a ne država, ona stvara poslušne i bogobojazne podanike
i uvelike ugušuje buntovnički duh već u njegovoj klici.

Starosjedioci u ovom mjestu svi su bili rimokatolici, a 1802. ovdje smije

boraviti samo jedna židovska obitelj sa 7 članova, oko 1860. su to već 3 obitelji i tako redom
dolaze i drugi Židovi. Već krajem 19. stoljeća sva trgovina je u njihovim rukama i ni jedan
domaći trgovac ne može kraj njih prosperirati, neobično brzo se obogaćuju i time stječu
aktivno i pasivno pravo glasa, što domaći ljudi u velikoj većini nemaju (zbog nepravednog
izbornog zakona). Američki Židovi austrijskog porijekla spasili su kreditima s lihvarskim
kamatama austrijskog cara Franja Josipa i njegovu državu od konačne propasti, tj. svojim su
novcem tu propast na kratko vrijeme odgodili. Za tu „uslugu“ u cijeloj Habsburškoj monarhiji
Židovi su pred zakonom izjednačeni s ostalim državljanima. Od propalih plemića oni kupuju
stare dvorce s ostatkom feudalnih posjeda da bi ih za kratko vrijeme rasprodali uz znatnu
dobit. Uzimali su u zakup rudnike i šume, podizali tvornice, gradili čitave blokove kuća u
gradovima. Uglavnom su glavni bankari, industrijalci, rentijeri i time stječu aktivno i pasivno
pravo glasa što ga velika većina starosjedilačkih naroda za vrijeme Austro-Ugarske nije
imala.

Po starim zemaljskim zakonima protestantima je bio zabranjen stalni boravak u

Hrvatskoj. Ipak se godine 1840. nastani jedan protestantski liječnik. Nikome nije palo na
pamet da ga otjera jer liječnika je tada malo, svima je potreban – i svi šute.

Ženili bi se samo socijalno jednaki i to unutar iste konfesije. Ženidba s

pravoslavnima još se kako-tako tolerirala, ali bračne veze s Muslimanima i Židovima ili
Ciganima izazvale bi uvijek anatemu i pravi očaj među rođacima. Ludbreški starosjedioci
rijetko bi dovodili djevojke sa sela, a sasvim je bilo skandalozno ako bi tko od njih svoju kćer
udavao u selo. “Gruntovska puca“ teško bi se odlučila na udaju za obrtnika, ako on uz svoj
zanat nije imao barem kuću i nešto zemljišnog posjeda. Po tadašnjem shvaćanju, obrtnik-
bezemljaš je proleter, želir kojemu je egzistencija stalno ugrožena. Ratar, kojemu je zemlja
kroz stoljeća bila čvrsto uporište, želi i za svoje potomstvo životnu sigurnost. Prema tome

487
bolje je dati kćer na grunt, nego li čovjeku koji treba stvarati egzistenciju, pa bile njegove
perspektive i te kako sjajne. O sklonostima i željama ženidbenih kandidata nije se vodilo ni
malo računa. Interesi obitelji i ekonomski prosperitet vrhovni su zakoni kojima se bilo milom,
bilo silom, svatko morao pokoriti.

Nakon oslobođenja kmetova, poslije 1848., Ludbreg nema niti 1000 stanovnika,
ali ovdje živi velik broj obrtnika cipelara i čizmara. Vodonepropusne ČIZMICE se rade od
PSEĆE KOŽE. Pseća koža nema kao i klokanova znojne žlijezde pa je stoga idealna. Na
koncu valja spomenuti i upotrebu VOSKA i njegovu primjenu u kožarskom obrtu prošlih
vremena. Bez njega se nije mogla zamisliti IZRADA NEPROMOČIVE KOŽE za obuću, ni
proizvodnja MEKANE KOŽE.

Najčešći razlog umiranja u našim krajevima bio je u prošlom stoljeću SUŠICA

ili TUBERKULOZA.

Izuzev tuberkuloze česte su epidemije dječjih bolesti, kao što je ŠARLAH,

DIFTERIJA i GRIŽA, zatim HRIPAVAC i OSPICE ili DOBRAC. Pomor djece ispod 14
godina bio je svake te epidemijske godine znatno veći od 50 %!

Godine 1859. harala je u Ludbregu DIZENTERIJA, a 1867. vladao je u Svetom

Đurđu TIFUS, te je broj mrtvih u toj župi bio dvostruko veći od broja mrtvih u Ludbregu.

Godine 1863. javila se VARIOLA i odnijela nekoliko života, da se u 1864.

godini javi opet jedino na području župe Sveti Đurđ s 25 slučajeva. Kasnije je susrećemo tek
1873. godine, a zatim nestaje do prvog svjetskog rata.

U Svetom Đurđu je TIFUS postao endemsko oboljenje u tom kraju, tj. bolest se
javlja često bez slike tzv. eksplozivne epidemije. Veliki pomor HRIPAVCA zapažen je 1877.
godine, slično će se ponoviti u teškom obliku 1883. godine kad je umrlo 158 djece. A u
Ludbregu je odmah zatim umrlo 50 djece, slično će se desiti u Đurđu iste godine.

Mnogo puta bi se desilo da bi od mnogobrojne djece u obitelji ostalo jedno ili

nijedno. Godine 1885. umrlo je tako u Ludbreškom vinogradu petero djece obitelji Albeli.
Sve ih je pokosila DIFTERIJA u jednom tjednu, a bili su unuci ludbreškog liječnika Josipa
Reichweina koji ih nije uspio spasiti. Kako je SUŠICA bila pogubna imamo primjer u obitelji
Ljudevita Vrančića starijeg, kojemu je od trinaestero djece ostalo samo dvoje, dok su sva
ostala poumirala prije dvadesete godine, a neka još u nježnoj dobi. Naše stare obitelji bile su
brojne, jedinci su, zapravo, bijele vrane, dok je u većini porodica po šestero, sedmero, a
nerijetko i dvanaestero djece. Živjelo se u tijesnim stanovima. Svi su spavali zajedno u jednoj
povećoj sobi, a prozori bi se rijetko otvarali. Pored siromaštva, ni ishrana nije bila primjerena,
a higijenska preventiva većini naroda bila je potpuno nepoznata stvar, zato su bolesti imale i
tako velik broj žrtava.

488
 Od godine 1891. susrećemo nešto češće u knjigama mrtvih smrt od zimnice, tj.
MALARIJE. Kraj 19. stoljeća pokazuje u posljednje 3 godine upravo katastrofalan pomor od
HRIPAVCA. KOLERA je u Ludbregu postojala 1838. godine, ali su nam podaci prilično
oskudni.

RANE OD BUNE 1903. godine još nisu zacijeljele, a već su počela stradanja 1.
svjetskog rata. Sad su odjednom na ludbreškom vlastelinstvu RUSKI ZAROBLJENICI bili
glavna muška radna snaga. Oko 20 % stanovništva ovog kraja sudjelovalo je na razne načine
u 1. SVJETSKOM RATU, od 800 ljudi župe ludbreške koji su poslani na ratište, vratilo se
samo 600, od toga je 200 teško osakaćenih, ostali su poginuli ili nestali. Mnogi su došli
slijepi, hromi, sakati i našli se bez sredstava za život. Medalje i odlikovanja koje su primili a
za njih ginuli, postale su neprijateljski ordeni, heroji su u novoj kraljevini Jugoslaviji bili
popljuvani zbog njih. Takvi bi totalno unakaženi mladi ljudi išli proseći od kuće do kuće
proklinjajući rat, careve i kraljeve svega svijeta, pa i sve one koji su narode uvalili u takvu
katastrofu.

Dobro su jedino prošli LUDBREŠKI CIGANI, kad su čuli da bi moglo biti rata,
svi mladi muškarci odsjekli su sporazumno jedan drugome dio kažiprsta desne ruke. Na taj
način postali su nesposobni za rukovanje puškom-i ostali kod kuće. Kad su pozvani na
odgovornost, objasnili su taj čin tako da su to morali učiniti po svojem vjerskom obredu, pa su
se spasili laganjem i naivna ih vlast opet poslala kući.

Drugi kojima je svanulo kad je svima smrklo, bili su RATNI LIFERANTI. Već
1915. trgovci su posakrivali robu i podigli cijene, nekim stvarima i do 500 posto. Potkraj rata
koža je potpuno nestala iz prometa. Seljaci su je učinjali na prastari način, a za džonove
služile su obično bukove ili borove daščice. Mesa i živežnih namirnica bilo je sve manje.
Treće godine rata vojska je rekvilirala žito i stoku, a zemlja je zbog slabe obrade sve slabije
rodila. Neke siromašnije porodice počele su gladovati. Bile su sretne ako bi od posija smogle
da umijese kruh, i ratnici na bojištu osjećaju oskudicu u hrani. Druge godine rata oteta su i sva
zvona, jer je za spas „Ljubljenog, svijetlog cara i svijetle krune Habsburške“ potrebno
žrtvovati sve: život, imovinu, pa i crkvena zvona.

Zadnju godinu rata dočekali smo potpuno omalaksali, nastupila je gorka potreba
svih živežnih namirnica, pa osobita potreba i nestašica odijela, obuće, šećera i goriva, naročito
petroleja. Svim potrebnim predmetima su cijene vrlo visoke. Dok je prije rata jedan par cipela
stajao 16 kruna, sada stoji 500 kruna!

Kako nemamo dovoljno svojih radnih sila, to nam srpski i ruski zarobljenici
umjesto sluga i nadničara obavljaju poljske poslove. Tu su se osjetile i teške moralne
posljedice, mnoge žene čiji su muževi bili na bojištu, našle su utjehu u zagrljaju Zarobljenika,
a cijela sela dobila nadimak „Fačukovo“ kolika se tamo u svakoj kući rodila kopilad.

Vojnik koji bi došao na dopust, ili se na bilo koji način dohvatio šume, pridružio
bi se ostalim bjeguncima. Stvarao se „ZELENI KADAR“, u početku ti ljudi nikog nisu dirali.
489
Borili su se samo protiv žandara koji ih neprestano uhode i nastoje opet otpremiti na frontu.
Iako je u kalničkim šumama bilo mnogo dezertera, tu se nije ni jedna razbojnička družba
formirala kao što se to događalo po Slavoniji. Kod nas je bilo najviše takvih koji su samo
čekali čas da se mogu mirno vratiti svojim kućama.

Kad je krajem listopada 1918. Austro-Ugarska vojska na talijanskoj fronti

otkazala posluh, došao je slom Austro-Ugarske monarhije. Počeli su se vraćati i ostali
preživjeli s raznih bojišta. Sunce je svanulo pripadnicima „Zelenog kadra“, sve je prošlo i
mogli su se slobodno kretati, ratu je došao kraj. Spasili su se i oni koji su prije rata pošli u
Ameriku na rad, a takvih je bilo gotovo u svakoj obitelji po nekoliko.

„Nastradaše tada neki vlastelinski posjedi“-piše malobukovečki učitelj Mile

Bakarić i nastavlja: „Nastradaše mnogi trgovci, a i mnogi drugi imućni ljudi, jer im odniješe
bilo novac, bilo robu, bilo žito iz žitnica, a nekima odvukoše blago iz staje. Osim toga nekima
popališe stanja, neke njima nepoćudne i ubiše. Domaće straže, oružnici, bijahu spram njih na
nekim mjestima nemoćne (proti masi koja je sve to izvađala). Takvi elementi, mnogi vojnici
idući kući, a i drugamo, pa i mnogi drugi, vozeći se kojekuda činjahu štete na željeznicama
razbijajući stakla, trgajući željezničko posoblje, otimajući pojedinim putnicima robu, dapače i
novac.“ Nastradali su pojedinci, ponajviše seoski Židovi koji su svi protjerani iz
malobukovečke općine i trgovci u okolini, od organizirane mase koju su sve činili domaći
ljudi, i nastavlja: „Zavladao je strah i potištenost svagdje i svuda, te čovjek nije bio siguran da
će osvanuti gdje omrkne. Takva je strava vladala u domovini par dana, a bome i tjedana.“

U studenome maskirani su mladići odnijeli zlato, biserje i dragocjenosti što ih je

BARAUN PAVAO RAUCH pohranio kod jedne obitelji u Hrženici. 3.11.1918. Planula je
velika žitnica vlastelinstva u Hrastovljanu, na to je vlasnik, Barun Rauch, pozvao vojsku koja
je ovdje drugi dan na licu mjesta ustrijelila Hrženičara Antuna Bibera kao glavnog
podstrekača svih nemira i zatim je u općini Martijanec zavladao mir. Istog dana pročulo se u
Ludbregu da će „Zeleni kadar“ „propitati i ludbreške bogataše za zdravlje“. Nitko nije
sumnjao da bi se moglo i to dogoditi, niti je itko bio siguran da će baš on ostati pošteđen. U
ovo poratno doba bilo je još dosta oružja i municije na oružničkoj postaji, pa i po kućama.
Mještani su organizirali obranu: na sve prilaze ceste postavljene su straže, a s vlastelinskog
majura dovedene su grede i načinjene barikade. Nije trebalo dugo čekati, još nije pao mrak
kad su se pojavile grupe sa oko 7 stotina naoružanih ljudi na mostu i na Preloškoj cesti zastale
pred barikadama, a za sobom su vozili kola da ih napune plijenom. Bilo je pucnjave sa
obadviju strana, pravi mali rat, koji je brzo završio porazom Zelenog kadra. Bilo je i nekoliko
ranjenih napadača, ali ni jedan nije umro od ovih povreda.

Vrlo živi opis tadašnjih prilika u malobukovečkoj općini ostavio je učitelj Mile
Bakarić. Iz njegovih bilješki doznajemo da je za vrijeme rata u Malom Bukovcu načelnikovao
“čovjek koji je svojim radom već odavno zavrijedio da se nađe na vješalima, jer je bio u
stanju svašta učiniti, što potvrđuje činjenica da je umjesto jednog bogatog seljaka poslao na
bojište nekog siromaha.“

490
 Politički složno i vrlo buntovno bilo je selo Hrastovsko. Godine 1903.
Hrastovljančani su najbrojniji u seljačkim nemirima, od 1916.-1919. mnogi su u ZELENOM
KADRU, a poslije 1. svjetskog rata svi su listom Radičevci.

Sudbonosne godine 1918. i 1919. harala je ŠPANJOLSKA GRIPA za koju je

bilo tipično da umiru uglavnom mladi ljudi između dvadesete i četrdesete godine. Stoga je
realno vjerovati da je to bila neka vrsta podivljalog BIOLOŠKOG ORUŽJA iz američkog
vojnog laboratorija, jer se tamo prvo pojavila i američki su je vojnici prenijeli u europske
rovove na kraju 1. svjetskog rata. U Svetom Đurđu umrle su prve godine 74 osobe, slično je
bilo i u ostalim župama. Međutim, iste godine, tj. 1918. vladale su u našem kraju VELIKE
BOGINJE ili CRNE KOZE, te je smrtnost od njih bila u Ludbregu 20, dok su od
„ŠPANJOLSKE GRIPE“ umrle 38 osobe i od KOLERE 66 osoba. Sljedeće godine je gripa,
koja je inače 3 puta tih godina obišla kuglu zemaljsku, imala u našem kraju manje žrtava.

TRAHOM je u našim krajevima uz Dravu bio endemičan, kao i ENDEMIČKA

GUŠAVOST koja je dolazila od jodnog deficita u vodi za piće, najviše su bila ugrožena sela
STRUGA, HRŽENICA, VELIKI i MALI OTOK. Uz to je tu bilo u najviše malaričnih
bolesnika sve do par godina prije 2. svjetskog rata.

Možda bi se na prvo mjesto trebala staviti SUŠICA koja je u prošlosti mnogo

puta znala iskorijeniti čitave obitelji. Osim nje često su se javljale epidemije ŠARLAHA,
DIFTERIJE i GRIŽE naročito kod djece, a tada bi smrt imala obilnu žetvu. Ne smijemo
zaboraviti smrti beba i majki kod poroda od otrovanja i „BABINJE GROZNICE“, a sve od
posljedica nehigijenske manipulacije.

U sjevernom dijelu kotara, naročito u Malom Bukovcu i Đelekovcu, SRPSKI

VOJNICI određeni za čuvanje granice počinju sa nasiljem u turskom stilu. Pravi trn u oku
ovog naroda bila je četnička organizacija u koju su pristupili i mnogi Hrvati i opet jedni silom,
drugi milom; jedni da se dodvore vlastodršcima, drugi da bi dobili službu, treći kao solunski
dobrovoljci već od prije pristalice integralnog jugoslavenstva kao na primjer budući Kardinal
Alojzije Stepinac. Vrlo brzo, zapravo odmah, na početku, pokazalo se da država SHS nije
postavljena na zdrave temelje. Ljudi zaluđeni velikosrpskom idejom zauzeli su sve ključne
položaje u vladi, u vojsci i u upravi. Svuda su nicali veliki i mali tirani, ponekad prave
moralne nakaze.

Međutim potrebno je promotriti i drugu stranu medalje. Naime, kod Srba, još je
bilo živo sjećanje na ratne nevolje koje su djelomično prouzročili i Hrvati, pa i naši Srbi u
austro-ugarskoj vojsci ratujući po Srbiji, zato mnogi i premnogi Srbi „opijeni pobjedom“
dolaze k nama kao u okupiranu, neprijateljsku zemlju i tako se vladaju.

Poslije I. svjetskog rata mijenja se i ekonomska struktura cijelog kraja. Godine

1919. gotovo 6 000 jutara vlastelinske zemlje prešlo je u ruke seljaka. Ipak je AGRARNA
REFORMA štetno djelovala na narod općine Ludbreg. Bila je izvrsno sredstvo u rukama
političkih špekulanata koji su njome zarađivali i zaluđivali narod obećavajući mu da će te
491
zemlje dobiti jeftinije ili uopće badava. Kako su pak tokom godine stare vlade padale, a nove
iskrsavale, mijenjali su se i odbornici, te se zemlja svaki put ponovno dijelila, sad pristalicama
jedne, sad opet druge stranke. To je rodilo međusobnu mržnju, svađu, prevrtljivost,
podmitljivost, gramzivost i osvetu.

Opća svjetska kriza tridesetih godina sve se više osjeća kod nas, poljoprivredni
radnici oskudijevaju, obrtnici nemaju zarade, seljaci su prezaduženi. Već oko 1932. godine
banke ne mogu isplaćivati kamate svojim dioničarima, jer „seljaci ne plaćaju kamate“. Općina
više ne može ubirati ni porez, ni namete. Ovrhovoditelji imaju pune ruke posla: plijene
blazine, stoku, bačve s vinom. Odvlače sve do čega dođu. Seljaci se osvećuju, prkose vlasti
kako znaju i mogu. Tu i tamo ispale iz puške koji metak na ovrhovoditelje, straše ih i
dočekuju na putovima kad voze plijen, vrebaju iz zasjede u kukuruzima. U kalnička sela više
se niti ne usude doći, a kamoli vršiti zapljene.

Narod živi i životari u nadi da će se sve srediti. U tome ga podržavaju političke

ideje STJEPANA RADIĆA i njegov optimizam: naivna nada i vjera u konačnu pobjedu
pravde. Ali jednog dana sve su nade pokopane. Kao grom iz vedrog neba ošinula je njegove
sljedbenike vijest da je u Beogradu Radić smrtno ranjen, a prvaci Hrvatske seljačke stranke
Đuro Basariček i Pavao Radić ubijeni su 20.5.1928. Brzo iza toga slijedi novi udarac: Radić
umire 8. kolovoza 1928. Oplakala ga je cijela Hrvatska, a najviše njegov izborni kotar
Ludbreg. Zacijelo malo je velikana na zadnje počivalište ispratilo toliko naroda koliko se
našlo na sprovodu tog hrvatskog političara. Na čelu povorke nošen je vijenac njegovih
štovatelja iz Ludbrega, gdje je on prvi put izabran 1908. godine.

Četnička organizacija sa šačicom svojih članova bila je i onako vrlo omražena, a

još više je ogorčila narod kad su neki četnici na dan ubojstva kralja Aleksandra kod Bolfana
dočekali goloruke seljake koji su se navečer vraćali iz vinograda, te ih na prijelazu
koprivničke ceste na mrtvo isprebijali.

Inače se u to doba lako izgubila glava, naići u krivo vrijeme na krivo mjesto
moglo je lako stajati života. Tako mi je pričao jedan djed iz Poljanaca kako je njegov djed
uhvatio sa susjedima u goricama Vlaha gdje im krade vino. Odmah su ga objesili na orah,
zatim je prišla njegova žena koja je valjda u šumi čekala da donese plijen. Zamolila je
Poljančane da joj daju barem muževu glavu da ju doma pokopa jer tijelo nije imala kako
dopremiti kući, ljudi su sjekirom odrubili glavu i dali je zaplakanoj ženi. Biti od seljaka
optužen ili smatran sumnjivim, a nesposoban da se od njih obraniš je moglo gadno završiti!

MALARIJA je naročito harala od 1923. do 1927. godine, u Hrženici spominju

još 1937. „da tu vlada malarija“. Razmahao se i TRAHOM, teška bolest očiju, od koje boluje
sve više i više ljudi naročito u selima kraj Drave. Školske godine 1931./32. doktor Milan Zor
je kod 48 % školske djece pronašao GUŠU u Strugi, koju je pratila pojava ENDEMSKOG
KRETENIZMA i ozbiljne MENTALNE RETARDACIJE.

492
 U to doba javlja se VJESNIK RATA i teških vremena na nebeskom svodu, to je
POLARNA SVIJETLOST. Ona se u našim zemljopisnim širinama javlja najviše dva, tri puta
u sto godina, tada se noć pretvara u dan. Nebo se blista u jarkim valovima ljubičaste,
modrikaste, rumene svjetlosti - i budući da je to nešto neobično, nesvakidašnje, nešto što
čovjek naših zemljopisnih širina jednom, ili možda najviše dva puta u životu vidi, zaključio je
narod da se ta neobična pojava ne javlja uzalud. Zadnji put vidjela se kod nas polarna svjetlost
1940. godine, na sam Uskrs. Ali tada je malo zakasnila, Drugi svjetski rat počeo je u
prethodnoj godini, ipak ni tada strah nije izostao.

Bilo je proljeće 1941.godine,podravskim cestama valjali su se teški kamioni,

bojna kola, motocikli. Tutnjala je zemlja, stravično su zijevale topovske cijevi, na svojim
vozilima oholo su se kočili vojnici Trećeg Reicha putujući prema Istoku, tom zamamnom
cilju njemačkog prodiranja na istok. Narod se nije mogao smiriti ni onda kada se nakon
nekoliko tjedana većina mobiliziranih vratila doma. Eterom se širila vijest da nam naši
njemački prijatelji donose slobodu. „Nova država bit će zemlja reda i rada, zvat će se
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA.“ Već prvih dana primijenjena je teorija o rasnoj
pripadnosti. Tko nije mogao dokazati da je arijevac, stavljen je izvan zakona. Po tom pravilu
obespravljeni su svi Židovi i Cigani. Srbe nisu mogli proglasiti nearijevcima, ali su im ipak
zanijekana sva građanska prava.

Početkom lipnja 1941. godine ubačena je među ludbreške cigane vijest da će im

država negdje u Slavoniji dati kuće i posjede. Određen je dan kad se svi moraju javiti na
ludbreški pašnjak. Lakovjerni došli su i pjevajući očekivali čas kad će se ukrcati u vlak da
pođu u novi zavičaj. Običaj je bio da ciganke nose dukate upletene u kose, a muškarci
prstenje i naušnice. Na te dragocjenosti bacili su oko ustaše i žandari i brzo se ukazala
stvarnost u svojoj okrutnoj zbilji. Roditelji su odvojeni od djece, žene od muževa, poskidano
je s njih sve što je imalo vrijednost i duga povorka očajnika krenula je prema željezničkoj
stanici. Tu su ih čekali vagoni za stoku u kojima su odvezeni u smrt.

Ista sudbina stigla je i Židove. U današnjem ludbreškom kotaru bilo je već

trideset židovskih porodica,a neke od njih su se silno obogatile jer su Židovi bili uglavnom
trgovci, novčari i lihvari. Najprije su u židovskim radnjama postavljeni povjerenici, a zatim su
svi vlasnici izbačeni i imovina im je oduzeta. Na javnoj dražbi prodavano je pokućstvo, suđe,
oružje, pa i kuće židovske, ali mnogi građani nisu htjeli doći ni blizu. Bivši vlasnici slani su u
grupama u Jasenovac i Staru Gradišku. Od svih odvedenih u logore nije se vratila niti jedna
osoba.

Teške trenutke preživjeli su i naši domaći Srbi, razvrstani su u tri grupe: bogate,
siromašne i organizirane ČETNIKE bez obzira na imovno stanje. Siromašni su dalje mogli
ostati na svojim posjedima, bogati su razvlašteni i s porodicama poslani u Srbiju, a četnici
pozatvarani i otpremljeni u lepoglavski zatvor. Imovina bogatih pravoslavnih seljaka
podijeljena je među hrvatskom sirotinjom, ponajviše onim porodicama koje su imale više
djece. Ti kolonisti bili su ljudi male duhovne kulture, uskih vidika, izopačenog shvaćanja da

493
su ovi posjedi sada njihovo vlasništvo. Cijeli život živjeli su u oskudici, a sada su se
najednom našli u obilju. Nenavikli racionalnom gospodarenju, trošili su više nego su
proizvodili i nekada cvatuća gospodarstva naglo su propadala.

Kada Nijemci napadnu Sovjetski Savez u kalničke šume uđe novi život, već u
lipnju kreće se tim područjem dobro naoružana grupa od 8 prvoboraca oko koje će se kasnije
okupiti stotine boraca. Naredbe su sa komunističkog vrha bile takve da se ciljano trebao
isprovocirati neprijatelj i okupator, isprva su akcije bile bez krvi, ali ubrzo je jedno
krvoproliće i odmazda slijedila na obje strane drugu i okrutniju. O snabdijevanju partizana
hranom brinu se ponajviše mlade žene i djevojke, lijekovi za bolnicu stižu raznim kanalima, a
oružje i streljivo ostavlja neprijatelj na bijegu.

Već 1942. u Ludbreg dolaze njemački geolozi i rudarski inženjeri koji vrše
istraživanja u blizini Ludbrega i na Kalničkim obroncima, gdje su naišli na najkvalitetniju
naftu sa 45 % benzina koju su tenkovi mogli čak i sirovu koristiti. Doduše, već je 1886.
godine pronađena prvoklasna nafta kod Slabe vode uz Bednju, južno od Ludbrega, ali kasnije
je ta bušotina napuštena. A 1880. je iskopano okno duboko 167 m i bušotina „Singer“ od 600
m kod Ludbrega, 1941. je kod Bolfana izbušena bušotina od 1 336 m i nakon toga južno od
Ludbrega jedna od 2 600 m.

Godine 1941. do 1943. USTAŠE primjenjuju sve moguće vrste mučenja, pa i

ubijanje zatvorenika. Dana 3. listopada 1943. grad osvoje partizani, ali kada glavnina
partizanske vojske nakon mjesec dana opet pred Nijemcima pobjegne počinjen je ovdje silni
vandalizam. Ni jedan jedini prozor, ni jedna vrata, ni skupocjene zemljane peći, ni pod nisu
partizani poštedjeli, sve je bilo razbijeno, a kasnije je još od ustaša posjećen velik dio parka
kako se partizani ne bi opet ubacili. Zatim je Ludbreg cijeli opkoljen bodljikavom žicom, a na
prilaze su postavljene brane. Grad se pretvorio u kasarnu, trg u stratište i drveće u vješala.
Povjerenja nisu imali ni u koga, zato su jednog dana pokupili sve muškarce od 17 do 45
godina, vodili su i sakate, hrome, pa i sušičave.

Političke protivnike, vezane žicom, vodili bi u noći na obalu Bednje, pretučene,

izmrcvarene, ubijali bi ih nožem ili pištoljem i tada bacali u rijeku koja je cijele godine nosila
leševe. Ustaše bi se često preodijevali i predstavljali kao partizani, a nisu im ni ostali dužni
partizani koji su se za diverzije obukli u ustaše ili Nijemce pa je vladao sveopći kaos i
ubijanje, u Ludbregu je svako kretanje poslije 7 sati uvečer bilo strogo zabranjeno.

5.7.1944. u ponoć ustaše, nakon lažnog povlačenja iz Ludbrega, puštaju

partizanske borce u grad koji uđu u klopku, drugog dana je izbrojeno 122 mrtvih partizana.
Zatim su Nijemci sa ustašama počeli bijesnu hajku po selima i vješali bi aktiviste koji su im
slučajno pali u ruke.Važno je i dodati da su se u svim državama pod okupacijom Njemaca
vješali za kaznu čak i oni, koji su tek sakrivali i tovili svinju kako bi prehranili sebe i obitelj!

494
 Partizani bi svugdje iznenada zapucali iz zasjede i odmah zatim pobjegli, a
posada Ludbrega pucala bi na slijepo svake noći, čak iz minobacača prema šumama
Kalničkog gorja.

Za vrijeme II. svjetskog rata silno je pala vrijednost novca i nestale su mnoge
stvari u trgovinama, ali se gotovo sve moglo kupiti na CRNOJ BURZI. Glavni liferanti su bili
Međimurci, koji su voljom Fuehrera postali mađarski državljani. U dravskim šumama,
pogotovo na CRVENOM KAMENU u Velikom Bukovcu vrši se robna zamjena, ali ne za
novac, već roba za robu. Sa sjevera putuje sol, koža i tekstil u zamjenu za vino i ždrjebad.
Posluje se tako pune četiri godine- i to uvijek za tamnih noći, a da mađarske pogranične straže
nisu ušle u trag „ŠVERCERIMA“. Ovo su bili već uhodani meštri koji su radili taj posao još
prije rata, kada je kralj imao monopol na šibice i za upaljače se plaćao porez pa su oni bili
najdraža roba krijumčara.

1945. godine, zadnje godine rata, koja je donijela svim progonjenima mnogo
lijepih nada, a progoniteljima očaj, zle slutnje i crne perspektive. Nijemci su bježali s istoka, a
s njima i svi njihovi pomagači i saveznici. Tutnjava teških sovjetskih topova i „Staljinovih
orgulja“ približavala se sve više. Borbe na istoku naše zemlje pokrenule su tisuće bjegunaca,
slavonskih, srijemskih i vojvodskih Nijemaca. Ljudi koji su jednom plivali u bogatstvu,
ostavljali su sve i bježali glavom bez obzira ne znajući ni sami gdje će se zaustaviti. Zemlja
njihovih predaka ležala je u ruševinama a sve njihove nade bile su pokopane.

Išla su kola za kolima, tu i tamo bi stala da umorni konji počinu. Na kolima su

sjedile žene zabrinuta lica, djeca bez radosti, muževi izgubljena pogleda. Dane i dane
prolazile su kolone tih očajnika. Ljudi bi im pružili lončić mlijeka za djecu, komadić kruha,
naručaj sijena, a oni nisu ništa htjeli zabadava, sve su plaćali jer su imali još mnogo novaca.

U mjesecu travnju nastala je prava seoba naroda. Za bjeguncima su išle tisuće i

tisuće ruskih saveznika u sastavu Hitlerovih SS trupa. Izgledalo je kao da se vraćaju vremena
Huna i Avara. Te čete živjele su od pljačke, narod ih je zvao „ČERKEZI“ iako su to bili pravi
donski, zaporoški kubanski kozaci - Ukrainci. Ti „Čerkezi“ otimali su sve do čega su došli: iz
štala su vukli krave i konje, klali su svinje i perad, otetim vinom i rakijom opijali se do
besvijesti. Nisu poštivali ni najosnovnija načela civiliziranog morala – javno su silovali žene i
djevojke, a katkad i starice. Na sve moguće načine činili su zlo narodu, a poubijali su sve one
koji su im se usudili suprotstaviti. Samo iz Malog i Velikog Bukovca odvukli su 150 kola
plijena, a koliko su oštetili druga sela teško je reći. U Ludbreškim vinogradima počinili su
pravo barbarstvo: htjeli su silovati osamnaestogodišnju djevojku pokraj leša njenog oca koji je
prije nekoliko sati umro. Ona se hrabro borila pa ju je silovatelj ubio s nekoliko metaka iz
revolvera!

Ovakve i slične zločine Nijemci su dopuštali jer su Čerkeze-konjanike doveli

upravo zato da po kalničkim šumama neutraliziraju partizane, ali oni umjesto da se uhvate u
koštac sa naoružanim neprijateljem, se osamostalili i radije napadali i terorizirali civile.

495
 Općenito je kod nas u cijelome ratu vladao opći kaos. Ne da su samo razne
stranke koristile neprijateljske odore zbog ratnih varki, nego su postrojbe masovno prelazile
sa jedne strane u drugu. Ponekad je nestalo cijelih satnija Hrvata u njemačkim odorama kad je
trebalo poći na rusku frontu da se gine u tuđini, jer su doznali su kako su Nijemci izabrali
četnike da im čuvaju domove. Pa su bivši „gestapovci“ (kako ih je narod zvao) prešli u ustaše
i domobrane ili obrnuto, a često su i partizani prelazili u domobrane ili domobrani u partizane.
Roditelji su sinove slali u različite vojske samo da im barem jedan preživi, svejedno tko će
pobijediti, a zbog takvih rodbinskih veza su se konstantno događale drame i znalo se o
pokretima neprijatelja.

Prvih dana svibnja 45. Nijemci su izrezali sve željezničke pragove i tračnice, a
ustaše objesile Bukovečkog vlastelinskog knjigovođu jer nije dao da se digne u zrak mlin jer
bi ljudi ostali bez brašna. Provela se temeljita taktika spaljene zemlje, čak su još unovačeni
dječaci sa velikim obećanjima u ustaše. Zatim su si morali iskopati vlastite grobove u kojima
su streljani, sve samo da ne bi kasnije prešli u partizane.

6. svibnja 1945. pobjegli su iz Ludbrega zadnji ustaše, Nijemci i Kozaci, ušla je

„narodnooslobodilačka vojska“, ali se brzo negdje izgubila na zapadu i za Ludbreg je bio rat
završen. Tada su se iz tajnih duplji izvukli svi vojni bjegunci, išuljali se vrlo oprezno i prvi
put nakon dugog vremena stali čvrsto na vlastite noge. Najedanput se vidjelo da su mnogi
„uskrsnuli od mrtvih“. Izašli su na svijetlo dana takvi za koje su brižne supruge tvrdile da su
mrtvi, da su poginuli ovdje ili ondje. Vraćali su se bjegunci iz šume: majke su tražile sinove i
kćeri, djeca roditelje, a mnogima je bilo suđeno da se nikada ne sretnu.

Partizani su imali odjednom pola milijuna zarobljenika, hrane nije bilo dovoljno
ni za njih same pa su odlučili sve pobiti, to je bilo najlakše, a i život nije više gotovo ništa
vrijedio pa su tako riješili svoj problem i učvrstili si položaje u novoj vlasti. Dovoljno je bilo
da se nađu 4 mladića koji nisu nigdje sudjelovali u borbama i jedan za drugog potvrdi kako je
bio u partizanima i oni su odmah dobili prvoborački status, dobar posao i pravo na
partizansku penziju. Svašta se događalo,oni najgori su iskoristili priliku da se dočepaju
imovine, statusa i iživljavaju svoje dotad prikrivene nastrane strasti nad obespravljenim
zarobljenicima.

Počele su odmazde i lov na one koji su bježali pred KOMUNISTIMA, opet su

bile rijeke i šume pune leševa, a mnogi smatraju da je u prvih 4 mjeseci poubijano više ljudi
nego u 4 godine ustaške vlasti i Njemačke okupacije, a to ubijanje se nastavljalo još 45 godina
u Jugoslaviji i udbaškim ubojstvima u dijaspori. Te godine ljudi nisu smjeli u šumu po drva,
jer kojeg bi sreli, partizani bi odmah po kratkom postupku strijeljali.

Zatim su počele čistke u vlastitim redovima i dugogodišnja strahovlada po uzoru

na Rusiju, pod izgovorom da Rusiji treba vraćati ratni dug osiromašen je narod da se njime
lakše vlada. Redovito se desetak godina plijenila roba, ako ljudi nisu sami dali svake godine
žito, tele i svinju. A očevici su vidjeli kako kamioni noću to žito sa mosta sipaju u Savu.

496
Negdje je sve to trebalo nestati da se ljudi mogu dalje držati u uvjerenju kako su nekome
nešto dužni i tako se dalje održavalo dužničko ropstvo.

Na životu su ostavljeni mnogi strani ratni zarobljenici. Nakon prvih ubojstava

ostavljeni su samo oni kvalificirani radnici i intelektualci. U Hrvatskoj su poubijani svi oni
pripadnici domobrana i ustaša koji su imali neki zanat ili višu školu, a „djeca neprijatelja“ se
nisu smjela školovati, tako da su zarobljeni strani liječnici vodili prvih desetak godina bolnice
i njemački inženjeri gradili mostove i velebne zgrade, sve dok se partizani i njihova djeca nisu
doškolovali kako bi preuzeli svoje pozicije. Most preko Drave u Varaždinu su izgradili
njemački zarobljenici, a belgijski su u Kalničkom gorju organizirali i vodili rudnike gdje se
vadio ugljen.

Valja dodati kako su nakon 2. svjetskog rata još desetljećima djelovali u

Jugoslaviji nacionalistički gerilci, u Hrvatskoj poznati kao „KRIŽARI“ koji su nanijeli
ozbiljne gubitke komunističkim vlastima. Po nekim procjenama su između 1945.-48. godine u
svojim akcijama ubili čak 2 000 osoba OZN-e i UDB-e.

Časno poginuli partizani bi se vjerojatno okretali u grobu, kad bi vidjeli što su

dobili 45-te. Nije to u ratu bila ni borba protiv "domaćih izdajnika" jer komunisti nisu bili
ništa manji "domaći izdajnici" od ustaša i četnika. Bila je to igra prijestolja. Igra za Titovo
prijestolje. A jadan narod ginuo je na toj šahovskoj ploči kao telad da bi "prijatelj radniče
klase" mogao kasnije 35 godina uživati na Brijunima, na svojem privatnom otočju, putovati
svijetom 30-metarskom jahtom i gostiti se s polupismenom i priprostom srpsko-ličkom
seljankom Jovankom na Dedinju.

Sve ostalo nije potrebno spominjati jer se ljudi još sjećaju nedavne prošlosti, a
samim time trebali bi imati i zdrav uvid u trenutnu situaciju koja je slična mnogima iz
povijesti.

Problem kod komunista, fašista, partizana, ustaša i četnika je da se tu prikrpaju

svakakvi psihopati, koji tu mogu napokon nekažnjivo raditi sranja i gleda im se kao "lojalnim
sljedbenicima" kroz prste. Napokon mogu oživjeti svoje dotad skrivene fantazije pod krinkom
da su legitimne i da "samo rade svoj posao". Onda kada zagusti izdaju svoje suborce,
promjene stranu i postanu opet neke face u drugim redovima, a svoja zlodjela podvale
ideologiji kojoj su prije "služili". Jer oni nisu vezani za ideologije nego za svoj demonski
karakter, samo on je bitan i uživanje u bolesti, svejedno pod kojem pokroviteljstvom, onom
petokrake ili kukastog križa. A idealisti pak koji vide sebe u određenom svjetonazoru časno
rade svoj posao i nije im na kraj pameti izdati svoje uvjerenje,pa zato redovito nastradaju kao
žrtve!

Ne smije se nasjesti na lažiranu povijest koju pišu pobjednici jer navodi ljude da
povjeruju u to i pokušaju sami mijenjati povijest koja je sila za sebe, ona zdrobi sve koji misle
da je mogu oblikovati. Dobar primjer je ZVONKO BUŠIĆ zvani TAIK (Gorica, BiH, 23.
siječnja 1946. − Rovanjska, 1. rujna 2013.), koji je bio hrvatski politički aktivist i jedan u
497
skupini otmičara putničkoga zrakoplova sa 76 putnika, na letu od New Yorka do Chicaga, u
rujnu 1976. godine.

Zbog te otmice zrakoplova i pogibije policajca prilikom nespretne deaktivacije

bombe koju je ostavio u pretincu njujorške podzemne željeznice, 1977. godine je u Americi
osuđen na doživotni zatvor. Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin
Bušić „nije terorist i kriminalac" i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane
plemenitim idealima, tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda
drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu
slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina. Zvonko Bušić pomilovan je tek
početkom srpnja 2008. nakon 32 godine zatvora, u Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u
pratnji američkih agenata. Jedno vrijeme Bušić se politički angažirao kroz stranku HSP dr.
Ante Starčević te poslije i kroz udrugu Hrvatski plamen. Dana 1. rujna 2013. godine Bušić je
izvršio samoubojstvo hicem iz pištolja u obiteljskoj kući u Rovanjskoj (Jasenice). Ostavio je
dva oproštajna pisma u kojima navodi da „nije više mogao živjeti u Platonovoj pećini” i da
mu je „lakše bilo u zatvoru sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju”.

Takva je sudbina idealista, kada vjeruju da mogu mijenjati povijest i ovdašnji

svijet, i koji su uvjereni da su ostali ljudi vrijedni da se za njih bori, zaboravivši da svaki
čovjek u životu živi svoj život i kako su ljudi općenito nezahvalni i ne vrijedi se za njih
žrtvovati jer im je lakše nekoga prezirati ili omalovažavati, nego ga iskreno poštivati ili mu
zahvaliti.

Zato smatram kako su politički motivirane knjige veoma opasne kada se njima
slijepo vjeruje. Lenjin ne bi nikada bez njemačke logistike pokrenuo revoluciju u Rusiji, niti
Hitler bez tajnih sponzora došao na vlast. Zato se kasnije pišu knjige o preuzimanju vlasti
pomoću nesretnog naroda i u njima lažira kako je doista bilo, a svjetske banke stoljećima
financiraju obje zaraćene strane jer je rat najunosniji posao, ne mareći za patnju i žrtve ljudi
koji se zavedu i nahuškaju da ubijaju jedni druge kako bi rat dobio novu hranu i razbuktao se
dalje.

Možda je i MODERNA ARHEOLOGIJA zločin protiv povijesti jer se nakon

iskopavanja za sobom ostavi sterilno tlo. A nalazi budu evidentirani i uskladišteni na nekoliko
mjesta koja mogu biti uništena a pisana građa spaljena, pa onda nestane sva istražena povijest
čovječanstva.

Prisjetimo se samo ALEKSANDRIJSKE KNJIŽNICE, najveće i najznamenitije

knjižnice staroga vijeka. Bila je smještena u gradu Aleksandriji na području Egipta, koji je bio
središte helenističke kulture i znanosti. Knjižnicu je osnovao egipatski faraon Ptolemej I.
Soter (367.-283. pr. Kr.), u 3. stoljeću pr. Kr. a sadržavala je nekoliko desetaka tisuća djela
napisanih, prema izvorima, na oko 500 000 do 700 000 papirusnih svitaka, i vjeruje se da je
sadržavala većinu cjelokupnog znanja antičkog svijeta. Godine 47. pr. Kr. u vrijeme rimskog
građanskog rata, Cezar je dao zapaliti egipatsku flotu u luci, a vatra se proširila na obalu i

498
zapalila knjižnicu koja je većim dijelom uništena. Godine 270. rimski car Aurelijan uništio je
ostatke glavne knjižnice tijekom vojne kampanje na Aleksandriju. Zatim je godine 391.
rimski car Teodozije I. naredio zatvaranje svih poganskih hramova u Carstvu, uslijed čega je
agitacijom patrijarha Teofila srušen Serapisov hram i uništena knjižnica. Rijetki sačuvani
rukopisi i dalje su opstali kao i sama Aleksandrijska knjižnica. Međutim, kada su Arapi 642.
godine osvojili i preoteli Egipat Bizantu, kalif Omar iz Damaska naredio je da se rukopisi iz
knjižnice spale uz tvrdnju: „Ako se u tim knjigama nalazi ono što već piše u Kuranu, onda je
riječ o duplikatima i one su suvišne, te ih treba uništiti. Ako se u njima nalazi ono što je u
opreci s Kuranom, onda su lažne i opet ih treba uništiti!". Time su uništeni i posljednji ostaci
nekad znamenite knjižnice.

Uništavanjem znanja stvara se neuk narod kojeg je lakše manipulirati, pa valja

stoga znanje čuvati, najbolje na papiru, a nikako na sadašnjim disketama ili kakvom drugom
mediju koji se može koristiti samo sa posebnim čitačima koji ne rade bez struje i bez njih
zapisi postanu bezvrijedni. Nažalost, to se sada naveliko reklamira i interes za knjige toliko
pada da ih ljudi više ni za pola cijene ne žele kupiti, sve prelazi na digitalne medije, a kada oni
neće više biti upotrebljivi izgubit ćemo sve znanje ovog svijeta, ako ga nećemo imati
očuvanog u pisanome obliku.

Zato imajmo u vidu da kada se knjige ne spaljuju, ljudi se navedu na to da ih

više ne čitaju, knjige nestanu i ostvaren je isti cilj, a to nam se upravo sada i događa!

Vrlo je važno prepoznati strategije manipulacije ljudima, njihovo djelovanje

koje vreba na svakom koraku svugdje oko nas čeka svoju priliku da nas paralizira, vampirizira
i porobljava čim postanemo neoprezni i naivni. Strategije manipulacije su uvijek iste jer se
koriste najuspješnije tehnike, pa ih je zato i lako prepoznati kada smo upućeni u njihov način
djelovanja. To je razlog zašto je dušmanu bitno stvoriti ponor između višeg obrazovanja
vladajućeg sloja i slabog običnog puka, i to stanje držati nepremostivim kako ne bi došlo do
pobune. Ključni element društvene kontrole je strategija ometanja koja će odvratiti pažnju
javnosti od važnih pitanja i promjena o kojima odlučuju političke i gospodarske elite, kroz
tehniku poplava ili poplave kontinuiranih ometanja sa beznačajnim informacijama. Držati
pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirati im um mislima bez
važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za
razmišljanje i vratiti ljude natrag na farme među druge životinje je cilj naših neprijatelja!

Oni tu i namjerno stvaraju probleme, „situaciju“ koja izaziva neke reakcije u

javnosti, i usput nude „rješenja“ koje žele da javnost prihvati, ali kojima bi se u normalnim
okolnostima protivili. Tu je kao primjer žido/američko vlastito rušenje nebodera 9.11. i zatim
uvođenje „zakona o terorizmu“ kao rješenje, ili mediji razviju priču kako djeca često stradaju
od ilegalnog oružja, koje su očevi donijeli prije 20 godina sa ratišta. Javnost se uplaši i ljudi
sami predaju svoje oružje, razoružavaju se i vlast se više ne treba bojati oružane pobune
nezadovoljnih građana!

499
 Kada se žaba baci u lonac sa vrućom vodom ona pokušava zadnjim snagama
iskočiti van da se spasi, ali ako se lonac sa žabom polako zagrijava ona ostane u vodi i bude
kuhana! Da bi se narod natjerao na neprihvatljivo, primjeni se postupno stvaranje problema na
kapaljku, ako treba i godinu dana ili desetljeće. Tako se uvedu u dužem razdoblju radikalne
promjene koje bi inače izazvale revoluciju kada bi se uvele odjednom. Drugi način kako bi
nepopularne odluke bile prihvaćene, jest da ih se nazove “bolnim i potrebnima“, kako bi se
zadobilo prihvaćanje javnosti za buduće promjene štetne za pojedinca. Prema psihologiji je
lakše prihvatiti buduću, nego trenutnu žrtvu. Prvo jer se trud neće koristiti odmah, drugo jer
javnost mase ima tendenciju očekivati da će se „sutra sve popraviti“, te da će se njihovo
žrtvovanje vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i
da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.

Manipulatori upotrebljavaju dječji jezik kao da smo vrlo mali ili mentalno
oštećeni. Što više nas žele zabluditi, to više primjenjuju infantilne tonove. “Ako se obratite
osobi, kao da je u dobi od 10 godina ili manje, dakle zbog sugestija, to će težiti, uz neku
vjerovatnost, da će odgovor ili reakcije te osobe također biti lišene kritičnog osjećaja kao i u
osobe od 10 godina!“

Buđenje i iskorištavanje emocija i strasti žrtve je klasična tehnika koja će

uzrokovati kratki spoj kod racionalne analize, što je bilo u povijesti vidljivo često u euforiji
patriotizma na početku velikih ratova. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje
otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideja, želje, strahove, prisila ili izazivanje reakcije.

Ključ uspjeha manipulacije je učiniti ljude nesposobnima da razumiju

tehnologije i metode za njihovu kontrolu i ropstvo. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih
slojeva se što više osiromašuje kako bi razlike u znanju između nižih i viših društvenih
slojeva bile nepremostive za robove. Narod se i potiče na prihvaćanje prosječnosti, njih se
uvjeri kako je u modi i poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno se izaziva otpor
prema kulturi i znanost, a veliča glupost i neukus. Pojedinca manipulator uvjerava da vjeruje
da je on jedini krivac za vlastitu nesreću zbog nedovoljnih napora. Dakle umjesto pobune
protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do
depresivnih stanja kojem je jedina uloga da spriječi djelovanje pojedinca, a bez djelovanja
nema niti revolucije!

Aktualna je zlouporaba znanja, jer tijekom posljednih 50 godina, napredak u

znanosti je doveo do ubrzanog rasta „rupa“ u znanju između javnosti i onih u vlasništvu
vladajuće elite. Zahvaljujući primjenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji, “sustav“
posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. Sustav je u mogućnosti da
bolje razumije prosječnu osobu nego što ona pozna sebe. To znači da u većini slučajeva,
sustav i manipulatori imaju više kontrole i veliku moć nad pojedincima od samih pojedinaca.

Dodajemo li onda još postojeće tehnologije manipulacije emocija masa

radiovalovima i neslućene mogućnosti 7D tehnologije kojom se čitavo nebo može pretvoriti u

500
kinodvoranu i čovječansvo zavesti iluzijama invazije vanzemaljaca, pojavom kataklizme ili
pojavom mesije, su realno izvedive i naše najgore noćne more samo da nas se manipulacijom
zarobi i oduzme zadnja kap slobode!

Moja malenkost u ulozi krapinskog pračovjeka:

501
 Jedan od divovskih Skitskih tumula, grobnih brežuljaka između Jalžabeta i
Martijanca,največih u ovom djelu Europe.Njega čuva duh skitskog šamana,koji neda da se
oskvrne grob njegovih gospodara:

Podravski srednjovjekovni,dobro uhranjeni muževi:

502
 16. ROĐENJE I SMRT

Dugo sam godinama pročešljavao svakakve knjige po bibliotekama. Tjerala me

znatiželja za informacijama koje bi meni otkrile najveće tajne ovog života i smrti, tabu teme
o kojima se rado ne priča.Ali bi naišao samo na one koje su temelj raznih pretežno nelogičnih
nauka koje bi ljudima zaokupile vrijeme ili ih skrenule na krivi put. Gotovo razočaran, tek bi
u kineskoj filozofiji pronašao malu mrvicu, gdje mudrac učenicima kaže da ako ne znaju
smisao života, kako će onda razumjeti smisao smrti. A ako ne mogu oživjeti mrtve koji
„zaslužuju“ život, tko bi im onda mogao dati „pravo“ da oduzmu život onima koji ga ne
zaslužuju?

Dakle izvori su vrlo oskudni dok se ne dođe do pravih autora i gotovo

zabranjene literature koja čovjeku pokušava objasniti sadašnje misterije, a koji su našim
precima bili dio njihove kulture. Čini se čak da moderno društvo i mediji namjerno
zaglupljuju i zatupe ljude lažnom slikom stvarnosti. Onako kao što je prije ljudima u
tradicionalnim zajednicama sa više generacija oko ognjišta rođenje i smrt bila svakodnevnica
jer je život stvorio smrt da bude čim više života na zemlji, tako nas moderno egocentrično i
narcisoidno društvo ući suprotno. Bolesne i u prirodi nesposobne jedinke se uzdižu iznad
zdravih, a tehnologija i farmaceutika koja im omogućava vegetiranje prikaže ih kao bogolika
stvorenja. Uz to se pojedincima usadi egocentrično shvaćanje okoline, uvjeri ih se da su
centar svemira. Kako im je vječna mladost neprolazna, uz naravno skupu suvremenu
tehnologiju i medicinu. A smrt kao takva se niti ne spominje, sve dok pojedinci više nemaju
određenu kupovno moć, postanu „nerentabilni“ pa ih se baci kao otpad u nekakav starački
dom gdje umru usamljeni od tuge. Jer shvaćaju svoje zablude koje više ne mogu ispraviti,
vjerovali su kako je vrijeme novac, a sada uviđaju da se novcem vrijeme više ne može kupiti.

Da bi se umiranje razumjelo, potrebno je znati nešto i o smislu života. U Aziji je

još danas kao što je bila kod nas do prelaska na kršćanstvo normalna REINKARNACIJA,
koja se odbacuje u Europi makar je i Isus spominjao reinkarnaciju nekoliko puta i u samoj
Bibliji.

ORIGEN iz Aleksandrije (2./3. stoljeće n.e, prema pojedinim autorima je

najveći tumač što ga je Crkva ikad imala), jedan od najutjecajnijih kršćanskih teologa svih
vremena, zastupao je nauk o besmrtnosti duše kroz reinkarnaciju, ciklus stalnih ponovnih
rađanja, ali je taj nauk na Petom ekumenskom savjetu, Drugom savjetu Konstantinopola,
godine 553. od bizantskog cara Justinijana odbačen i bačeno je prokletstvo na sve koji vjeruju
u reinkarnaciju. Tragove vjerovanja u putovanja duše različitim materijalnim tijelima kroz
cikluse rađanja i smrti nalazimo u sve tri monoteističke religije, o tome imamo svjedočanstva
u Bibliji, u kabalističkom učenju, u Kur'anu i u sufijskim učenjima, ali ih službena dogmatika
židovstva, kršćanstva i islama zaobilazi.

503
 Origen piše:

“Duša nema ni početka ni kraja… Svaka duša dolazi u ovaj svijet ojačana
pobjedama ili oslabljena porazima svog prošlog života. Njeno mjesto u ovom svijetu kao
broda određenog za slavu ili sramotu određeno je njenim prošlim zaslugama ili grijesima.
Njeno djelovanje u ovom svijetu određuje joj mjesto u svijetu koji slijedi nakon sadašnjeg.“

Tijekom renesanse, dogodio se novi procvat javnog interesa za reinkarnaciju.

Jedna od istaknutih figura u preporodu bio je vodeći talijanski filozof i pjesnik, Giordano
Bruno, koji je na kraju osuđen i spaljen na lomači od strane Inkvizicije zbog njegovih učenja
o reinkarnaciji. U svojim posljednjim odgovorima na optužbe protiv njega, Bruno je
definitivno proglasio da duša nije tijelo i da ona može biti u jednome tijelu ili u drugome, i
proći iz tijela u tijelo. Zbog takvog potiskivanja od strane Crkve, nauk o reinkarnaciji zatim je
otišao duboko u ilegalu, preživljavajući u Europi u tajnim društvima poput Rozenkrojcera,
masona, Kabalista i drugih. Na našim prostorima su pripadnici bosanske crkve, takozvani
Bogumili ili Patareni širili nauk o reinkarnaciji. Oni su osnovani za vrijeme prvog bugarskog
carstva za vrijeme vladavine cara Petra 1. u 10. stoljeću. Progoni mađarskih kraljeva i rimskih
papa natjerali su patarene u zagrljaj Turaka. Poslije turskog osvajanja Srbije i Bosne i
Hercegovine iz povijesti su nestali sljedbenici bogumila, oni su jednostavno prešli na islam.

Kada religija ljude uvjerava da imaju samo taj jedan život, onaj u kojem su sada,
može ih se jako lako manipulirati, jer se oni boje da će nešto sada pogriješiti što se više
ispraviti ne može. Jer nakon smrti više ne mogu ništa popraviti i promijeniti, a onda ih čekaju
u paklu vječne muke i vatra „čistilišta“. Ali da nakon smrti nema nikakvog kažnjavanja govori
u Bibliji i sam arhanđeo Mihael.

Kada prihvaćamo reinkarnaciju kao stvarnost, možda se zapitamo čemu sve to,
ali to je smisao života da učimo iz njega kako bi nam duša napredovala. Postoji jedan cilj koji
je neovisan o broju inkarnacija, sve ovisi o tome koliko smo si zadali zadataka i koliko smo
uspjeli obaviti u tom životu. Osnovno je: Ja sam duša (zvana i podsvijest) i koristim fizičko
tijelo kako bi preko njega mogao učiti u materijalnome svijetu.

Ali kako se dolazi do inkarnacije? Prvo si napišemo u astralnome svijetu

„PLAN BUDUĆEG ŽIVOTA“ u kronici akaše, tu imamo podršku jedne ili nekoliko
prijateljskih duša, jedna od njih preuzme zadaću anđela čuvara, duhovnog saveznika ili
pratioca, ali on se može i mijenjati. Plan života je poput široke ceste gdje će se odvijati budući
život, a od toga se ne može odstupati. Sve je određeno u grubim crtama, ali se našoj volji da
sloboda da utječe na stvari unutar tog zadanog okvira. Tako da nećemo htjeti postati seljak
ako nam u životnom planu piše kako ćemo postati mornar, ali mi možemo odlučiti budemo li
moreplovac da je to ribar ili kitolovac, jer tu slobodu imamo.

U životni plan se upiše prvo koga izaberemo kao roditelje, njih pratimo oko
godinu dana, oni imaju osobine koje nam trebaju kod sljedeće inkarnacije. To mogu biti i
bolesti koje želimo odraditi, medicina tu priča o naslijeđenim bolestima. Ali mi te bolesti
504
donosimo sa sobom, i izaberemo samo roditelje koji već imaju tu bolest, jer oni imaju
iskustva sa time i mogu nam pomoći da ju lakše podnosimo. Zatim si odredimo datum rođenja
jer je važna astrološka konstelacija zvijezda koja nam daje potrebne osobine, a usput
odredimo što sve želimo naučiti u ovome životu. Odredimo koga želimo sve sresti, koga
oženiti i druge stvari kroz koje želimo učiti, novi život isplaniramo sa svim usponima i
padovima. Planiramo i nevolje jer samo kada nam je loše učimo najbolje iz određene
situacije, takva je nažalost stvarnost pa su svi padovi dobrodošli i poželjni. Kada je ljudima
loše, pitaju se zašto je to baš njih snašlo i mole se Bogu da ih izbavi iz toga. Ali niti sam Bog
se ne smije umiješati u to, jer smo si sami napisali svoj životni plan i Bog poštuje naše
odluke.

Mi živimo u univerzumu slobodne volje, Bog je to tako odredio, a on nikada ne

prekrši svoje zakone! Sada je životni plan gotov i u njega se ugrade oko 5 izlaza, to su
mogućnosti stradanja i smrti, takvi izlazi nam trebaju ako želimo prijevremeno završiti tu
inkarnaciju jer smo se previše udaljili i skrenuli sa zadanog puta. Tako spriječimo da na
krivom putu poberemo previše loše karme, koju bi trebali onda u sljedećem životu odraditi
kroz dodatnu muku. Jedan krivi put bi mogla biti ovisnost o jakim drogama, da čovjek
postane sadistički tiran ili podmukli spletkar.

Sada dolazi do rođenja, u nadi da nam moderna medicina dopusti da se rodimo

onda kada si to sami odredimo, jer kada se djeca vade nasilno iz majčine utrobe „carskim
rezom“ to im poremeti sam početak i donosi samo nesreću. Korijenska čakra im je zakržljala i
bit će im teško snalaziti se u životu jer nisu dobro stigli.

Tijekom života nemamo naravno pojma o svome životnom planu pa nas vodi i
usmjerava naš anđeo čuvar koji pazi da sve ide po planu. Dolazi li nakon nekoliko godina do
mogućnosti izlaska, naša duša odluči da li da ostanemo u ovome životu ili da završimo nekom
nesrećom ovu inkarnaciju. Kod prekida umre fizičko tijelo koje je tek 25 % našeg
sveukupnog tijela, ostalih 75% je SPIRITUALNO TIJELO, ETERIČNO ili ASTRALNO
TIJELO i EMOCIONALNO TIJELO. Tih preostalih 3 tijela nazivamo AUROM, jer ona
prekriva u 3 sloja naše fizičko tijelo. Ali ako odlučimo da ipak ne želimo izaći iz svog
fizičkog tijela, onda nekim čudom preživimo za dlaku tu nesreću. Tek kada odradimo svoj
zadani posao možemo prekinuti ovaj život, to može biti već kao beba ili tek kao starac, sve
ovisi o našem životnome planu i ako smo ostvarili svoj životni zadatak.

Zatim osjećamo da sve ide kraju jer to želimo i tako smo planirali, jer mi nismo
tijelo nego duša, niti jedan doktor to ne može zaustaviti, osim ako se tijelo umjetnim putem
održava u bolnici na životu. Ali niti to ništa ne pomaže kada je SREBRNA NIT između duše
i tijela prekinuta i ja (duša) se više ne vraćam u tijelo. Tijelo leži onda beživotno u komi i
služi samo bolnici da preko njega zaradi novac. Drugačije je kada napustimo svoje tijelo jer
nakon neke nesreće ne možemo podnijeti bolove, to je onda prirodna koma. Srebrna pupčana
vrpca nas dalje povezuje sa tijelom i mi se vraćamo nakon nekog vremena u svoje tijelo i
probudimo iz kome.

505
 Kod smrti nema borbe ako se grčevito ne hvatamo za život, za obitelj, novac ili
slične materijalne stvari. Na tom prijelazu mrtva duša nije sama, nju dočekaju duše već prije
umrlih prijatelja i rodbine, to je srčani susret i ništa tužno. Oni čovjeka otprate u drugi svijet,
u astralnu razinu koja leži između naše i jedne druge dimenzije. Jednog pakla u smislu
kršćanskih nauka na drugoj strani nema, ali je astralna razina poput nekog nebodera. Gore je
više svjetla a dolje mračnije, vragova ili nečeg sličnog tu nema, oni su ostali za nama u
fizičkome svijetu. Po onome kakav nam je bio život dobijemo smještaj u tom „neboderu“ ili
granama drveta kako su to doživljavali naši preci. Sada imamo mnogo vremena, tu u prvim
tjednima i mjesecima obavljamo stvari koje nismo stigli obaviti u prošloj inkarnaciji, kao na
primjer moliti druge duše za oprost. Naš cjelokupan razvoj kroz sve dosadašnje inkarnacije
odluči o razini koju smo dostignuli i gdje nam je mjesto u astralnoj regiji. Tu ostajemo sve
dok si opet ne napišemo novi plan života i odlučimo se inkarnirati. Mnoge duše koje dođu u
niskovibracijske mračne razine se brže opet inkarniraju, jer žele premještaj u svjetlije razine.
A oni koji su više, se mogu spuštati niže da posjete stanovnike ispod njih, ali oni dolje su
„preteških vibracija i karme“ da bi pošli gore sve dok svoje vibracije ne promijene u novoj
inkarnaciji.

Važno je da nas nitko ne kažnjava zbog naših zlodjela koje smo počinili u
prošlim životima, ali nam se ništa i ne poklanja. Mi sami sebe „kažnjavamo“, ako želimo poći
u više sfere, a to želi svatko, pa mora pronaći put da „loša djela“ (karmu) neutralizira. To je
najlakše tako da u drugoj inkarnaciji sami postanemo žrtve, pa to napišemo u novi životni put,
naravno da nas nitko na to ne prisiljava i to je samo vlastita odluka. Zato patnja koju sada
možda doživljavamo nije božja kazna, nego neutralizacija naše karme koju smo si sami
natovarili u prošlim životima. Važno je jedino da iskreno shvaćamo kako je loše bilo naše
ponašanje i već je karma nestala.

O takvim se temama prije stotinu godina mnogo pisalo, a ponešto i prevodilo na

hrvatski jezik. Tako i knjiga J.Arthura Findlaya, kojoj je kumovao i napisao uvod Sir William
Barrett profesor fizike kr. sveučilišta u Irskoj i bivšeg predsjednika „Društva za psihička
istraživanja u Londonu“: „NA PRAGU ETERIČKOGA SVIJETA“, KOJU JE IZDALA
ŠTAMPARIJA „GAJ“ Zagreb 1935. godine. Cilj znanstvenika je bio dokučiti što se sa nama
točno događa nakon naše fizičke smrti. Evo zanimljivosti iz te knjige :

„...U slučaju „direktnih glasova“, o kojima ću sada govoriti, postižu se najbolji

uspjesi u tami, budući da titraji svjetla otežavaju, da se ektoplazma izgradi dovoljno solidno,
da bi mogla proizvesti titranje atmosfere. Ja sam doduše čuo glasove i kod danjeg svjetla, ali
oni su jači i bolje razvijeni u tami ili kod crvenog svjetla, koje nema tako razorno djelovanje
kao bijelo svjetlo. Mir i harmonija također su uvjeti od bitne važnosti, atmosferske prilike
mogu nepovoljno utjecati na rezultate, na primjer ako je zrak pun elektriciteta, rezultati su
slabi. Najbolje manifestacije zbivaju se za čistih, svježih, mjesečinom obasjanih noći, kad
atmosfera nije zasićena vlagom“...

506
 Time postane jasno zašto smo u našem civiliziranom svijetu punom elektriciteta
i zasićenim radiovalovima i mobilnom telefonijom izgubili gotovo sve veze sa nadnaravnim
svijetom. Ova se knjiga doista trudi ondašnje znanstvene krugove stručnim jezikom uvjeriti u
postojanje onostranog:

„Čovjeku u drugome životu je njegova okolina isto tako stvarna i istinita kao što
je nama naša. Život se ispoljuje u eteru i isto je tako sposoban, da se ispoljuje, ako je prost od
materije, kao i onda, kad je njome zaodjeven; doista mi si možemo predočiti puniji i širi život,
nakon što je fizičko tijelo odbačeno. Iz daljnjega lakše ćemo razumjeti ova naziranja, jer će se
iz mojih razgovora, koje sam vodio s onima iz prekogrobnoga života, i koje ću ovdje iznijeti,
razabrati, da je eterički svijet isto tako realan, isto tako opipljiv, isto tako lijep, zapravo da on
sve te oznake zaslužuje još u većoj mjeri nego li svijet fizičke materije, koji izaziva naša
ograničena ćutilna zapažanja.

Mi znamo, da se materija može mijenjati, ali da se nikada ne može uništiti.

Dosljedno tome možemo sa sigurnošću uzeti, da ono, što može upravljati materijom, ne može
biti uništeno. Dakle um upravlja životom, a život upravlja materijom. U smrti pak oslobađa se
eteričko tijelo svog fizičkog pokrova i nastavlja sasvim naravno svojim djelovanjem u
eteričkom svijetu, gdje mu je sve tako realno, kako mu je to bilo, dok je bilo u fizičkome
svijetu.

Stanovnici tog sljedećeg stanja svjetlosti nalaze se u gotovo istoj takvoj okolini,
kao što je ova, koju mi ovdje zapažamo. Tamo raste drveće i cvijeće, ali tamo nema smrti u
našem smislu riječi: sav se život, umjesto da propada, dematerijalizira i gubi iz vida. Okolina
stanovnika je velikim dijelom uvjetovana njihovim mislima, stoga su njihove kuće i njihov
način života uvelike vlastito djelo svakog pojedinca. No rečeno mi je, da iz toga ne proizlazi,
da bi se to sljedeće stanje sastojalo samo od projekcije uma, budući da oni, koji ga nastanjuju,
imaju isto takve osjećaje kao i mi; oni mogu osjećati, dirati i mirisati cvijeće, oni ga mogu
brati, a kad šeću poljima, oni se sastaju i razgovaraju sa svojim prijateljima. Rečeno mi je, da
svi oni, koji se nalaze na istoj razini, mogu vidjeti i dirati iste stvari. To je bio odgovor, koji
sam redovito primao, kad sam nastojao saznati da li je to stanje objektivno ili subjektivno.
Ima više razina, no samo oni koji su na istoj razini, proživljavaju iste osjećaje. Ja sam doživio
da prisutna eterička bića, koja su sa mnom govorila, nisu mogla vidjeti jedno drugo, premda
su se nalazila u istoj sobi, a rastumačila su mi to time što su se nalazila na različitim razinama
postojanja. Njihov svijet nije svijet snova, nego svijet objektivne realnosti, intenzivno realan;
sve, glazba, umjetnost i sav konstruktivan rad, sve je to na nekom višem stupnju nego što mi
to možemo razumjeti. Tamo prevladava velika djelatnost; svatko, bilo muškarac ili žena, ima
svoj vlastiti posao. Pomoć bližnjemu i ljubav su etički standardi, koji ondje vladaju u većoj
mjeri nego ovdje. Ondje postoji univerzalan jezik; svatko može svakoga razumjeti. On je
prirođen. Ljudi iste narodnosti obično žive zajedno i govore svojim vlastitim jezikom, ali
postoji jedan jezik, koji je svima zajednički. Moji su izvjestitelji uporno tvrdili da kod njih
vlada stroga disciplina i da se svi moraju pokoravati onim osobama koje imaju autoritet.

507
Svatko je podložan autoritetu viših eteričkih bića i mora se pokoravati njihovim zakonima i
naredbama. To je dobro uređena i dobro upravljana država.

Tamo nema noći u našem smislu te riječi, a svjetlo koje oni dobivaju, ne dolazi
od našeg sunca. Ako im je potreban počinak, mogu imati prigušeno svjetlo, ali ne mogu imati
tamu, kakvu mi imamo. Na upit kako se hrane, bilo mi je rečeno da jedu i piju isto tako kao i
mi, i da kod toga imaju iste ugodne osjećaje, ali da je jelo i pilo različito od onoga što mi pod
tim riječima razumijemo. Oni uživaju mnogo veću slobodu kretanja jer stižu od jednoga
mjesta na drugo brzinom koju mi ne možemo shvatiti. Nekom drugom prilikom, kad sam
stavio pitanje o sastavu našeg uma, bilo mi je rečeno da je um tvar u vrlo brzom stanju
titranja, i da prigodom smrti, premda smo naš fizički mozak-instrument uma-ostavili na
zemlji, um ipak u svijetu eteričkih bića djeluje kroz eterički duplikat mozga, koji je preživio
smrt zajedno s ostalim dijelovima eteričkoga tijela.

Sav život postoji dalje. Životinje preživljavaju smrt isto tako kao i ljudi, i svaka
ulazi u neko stanje koje je u harmoniji s titrajima svake pojedine od njih. Ljubav jedne
životinje prema jednoj osobi može ih poslije smrti opet združiti, ali bez te veze ljubavi oni bi
živjeli svaki na svojoj razini ne zamjećujući jedan drugoga. Život se ne da uništiti, svagdje se
nalazi velika univerzalna snaga, u svakoj stvari, bilo u jednom bilo u drugom obliku, ali naše
ograničene ćutilne percepcije mogu je zamijeniti samo u vezi s fizičkim svijetom.

Rečeno mi je da je smrt tako lagana i tako jednostavna kao što je jednostavno ići
spavati i onda se probuditi. Naše eteričko tijelo vine se iz fizičkoga tijela i nosi sa sobom um,
i mi se budimo u novoj okolini, da tamo nađemo naše prijatelje i rođake koji su spremni da
nam pomognu i da nas pouče o našem novom životu. Smrt je jednostavno odvojenje tog
eteričkog tijela ili strukture od fizičkog tijela. Fizičko tijelo vraća se u zemlju, a eteričko
tijelo, upravljano umom, nastavlja djelovanjem u eteričkome svijetu, a mi taj eterički svijet,
premda se on nalazi u fizičkome svijetu i izvan njega, ipak ne možemo primijetiti tako dugo,
dok boravimo u fizičkome tijelu. Opseg našeg vida i opipa je previše ograničen da bi mogli
primijetiti ove finije titraje. A svemir nije ništa drugo, nego eter u raznim stanjima titraja. Tek
kad nam uspije da dođemo do spoznaje naše vlastite ograničenosti, moći ćemo u našem umu
naći mjesta za nešto veće, što prelazi granice postavljene od naših ograničenih fizičkih
ćutilnih organa. Među nama i oko nas postoji neki drugi svijet, koji prožima ovaj fizički svijet
i u koji mi prelazimo kad umremo. Razlika, koja za nas nastaje smrću, nije u promjeni mjesta,
nego u promjeni shvaćanja. Mi sada shvaćamo samo fizički svijet, a onda ćemo shvaćati
eterički, i samo ako budemo zaželjeli, doći ćemo opet u dodir sa fizičkim svijetom, jer fizički
svijet pripada fizičkoj materiji, a eterički eteričkoj materiji, svaki u svome vlastitom poretku,
a razlika je jedino u tome da oni iz eteričkoga svijeta mogu po volji doći natrag k nama,
vidjeti i razumjeti nas i našu okolinu, dok mi možemo jedino slušati što nam se govori, i
pokušati si to predočiti. Mi smo ovdje na zemlji nalik na slijepca, mi ne možemo vidjeti, ali
mi možemo čuti i predočiti si ono što nam je rečeno, kako najbolje znamo.

508
 Um je beskrajan, vječan, u vječitoj mijeni, uvijek u razvoju, uvijek stvarajući
nove oblike iz starih, on nikada ne umire. Univerzalni Um jest ono Posljednje (zvano i
„Akaša“)-to je Bog, Stvoritelj i Uzdržavatelj svemira.

Ono što vidimo kad gledamo jedan predmet, to su titraji tog predmeta. Kad
vidimo stol, ono što vidimo nije uistinu stol, nego duševna predodžba koju u našem umu
oblikuju titraji, odaslani od elektrona onih atoma koji sačinjavaju stol.

Fizički je svijet dakle sastavljen od nekog izvjesnog reda titraja, koji djeluje na
naša osjetila, no ti su titraji tek jedan vrlo mali dio svih titraja, za koje znamo da postoje.
Titraji, koji sačinjavaju fizički svijet, koji možemo vidjeti, kreću se između 34 000 i 64 000
valova na palac (Palac=eng. mjera za dužinu: 2,54 cm), i mi to zovemo vidljivim spektrom
spektroskopa između infracrvenog i ultraljubičastoga. To me sada dovodi do one točke za
koju želim da bude jasna, naime prvo, da mi osjećamo samo valove između dviju određenih
točaka, i drugo, da iznad ultraljubičastih i ispod infracrvenih titraja ima ogroman broj titraja
koji postoje, premda ih mi, sastrane ne možemo zamijeniti. Prije svega bilo mi je rečeno da je
cijeli svemir sastavljen od materije različitih stepena gustoće i različite titrajne aktivnosti, da
to ispunjava čitav prostor, u kojem postoji život u raznim stupnjevima razvoja.

Da čujemo direktan ili neovisan glas, potrebno je da zajedno s onima u

eteričkom svijetu ispunimo nužne uvjete, inače neće doći do fenomena. Onima s druge strane
je naša suradnja upravo tako potrebna kao što je nama potrebna njihova. Mi smo pasivni, a
oni aktivni suradnici. Nama je potrebna jedna ličnost, medij, koja u donekle većoj mjeri
negoli normalno, posjeduje stanovite životne sile ili tvari kojima mi, učesnici seanse,
dodajemo naše normalne sile ili vitalnost.

Evo i izjave koje su zapisane nakon detaljnog ispitivanja i potvrđene u nekoliko

navrata iz raznih izvora. Odgovor:

...Mi imamo knjige i mi ih možemo čitati. Sve se može čitati, ali sve je nekog
višeg stupnja ljepote nego bilo što na zemlji. Kad smo se dostatno razvili, prelazimo na drugu
razinu s koje nije više tako lako doći natrag na zemlju. To mi nazivamo drugom smrću. Svi mi
možemo doći dolje, ali se ne možemo uzdignuti nad našu vlastitu razinu, sve dok nismo
spremni za promjenu. Zemaljski naslovi nemaju nikakvog značaja za nas. Naše su kuće
upravo onakve kakvima ih želimo učiniti. Mi ovdje imamo moć da dajemo eteričkoj materiji
oblik kakav zamislimo. I tako su naše kuće također produkt našeg uma. Mi mislimo-mi
gradimo. Razgovori se vode duševnim putem od jednoga do drugoga, a ne samo izgovorenom
riječi kao na zemlji, nego um eteričkog bića dolazi u telepatski dodir s umom s kojim
razgovara. Mi ovdje nemamo takvih noći kao što ih vi imate. Mi nemamo sunca, ali dobivamo
svjetla koliko god nam je potrebno...

Iz daljnjih informacija koje sam dobio, proizlazi da pravi svijet sadržava izuzev
zemlje, još 7 sfera koje prožimaju jedna drugu. Svaka od njih ima neku razinu ili površinu i
atmosferu koja njenim stanovnicima izgleda kao nebo. Kad mi ovdje na zemlji gledamo u vis,
509
mi gledamo kroz njih, a na isti način oni na svakoj pojedinoj razini gledaju kroz onu nad
njima, ali ne vide ni sunca, ni zvijezde, ni planete, ni oblake, oni vide samo nebo. Nema ni
sjena, jer njihovo svjetlo ne prouzrokuje sjene. Površina svake sfere je za njezine stanovnike
čvrsta, ali pomoću misli oni mogu sniziti svoje titraje i prodrijeti od razine do razine, ravno
natrag do zemlje. Kako malotko od nas shvaća da mi, gledajući prema nebu, gledamo kroz
razine različite gustoće, koje će jednog dana biti naši domovi, i gdje oni, koji su jednom
živjeli na zemlji, žive aktivnim i korisnim životom.

Sve se to čini logično i razumno, pa se čovjek ponada da je doista tako, ali to

ćemo vidjeti tek nakon naše smrti.

Mudrace uči razum, obične umove iskustvo, glupane potreba, a divljake instinkt.
- Cicero

RUDOLF STEINER o toj temi mnogo piše i to se uglavnom poklapa sa svim

ovim ostalim izjavama: „Ono što se dogodilo sa čovjekom, od rođenja do smrti i dalje do
novog rođenja, to se ponavlja. Čovjek se vraća stalno natrag na zemlju, kada je plod koji je u
fizičkome svijetu stvoren sazrio u zemlji duhova. Jedan planinski cvijet ne raste u nizini, jer je
njegova priroda povezana sa planinama. Jednako tako postoji u čovjeku nešto što mu da da se
rodi na određenoj lokaciji.“

„Jednako kao što se čovjek u snu oporavi i sakupi snagu, jer bi se bez toga
iscrpio i umro. Jednako je suđeno pogledu na svijet bez spoznaje sakrivenog na propast, jer se
ne može oploditi kroz nadnaravno. Slično je i sa smrti, u koje uroni živo biće da bi se opet
rodio novi život, jednako kao što ne može postojati život bez smrti, tako nema niti stvarne
spoznaje vidljivog svijeta, bez uvida u nadnaravno. Svako prepoznavanje vidljivog mora opet
i opet uroniti u nevidljivo jer inače nema napretka u razvoju. Izgradnja novog života nije
jedini posao koji čovjek obavlja između smrti i svog ponovnog rođenja. Kada on to radi živi
van fizičkog svijeta koji se dalje mijenja. Svijet brzo mijenja svoje lice i kod nove inkarnacije
je sve sasvim drugačije. U promjeni svijeta su uključene i sakrivene sile, koje djeluju iz istog
svijeta u kojem se nalaze duše umrlih. Tako da su i one zaposlene sa stvaranjem promjena.
Moglo bi se reći da duša čovjeka mijenja fizički svijet onoliko, da stvara uvjete koji su
identični u njemu samome. Kada promatramo neki djelić svijeta i njegove promjene kroz
vrijeme, onda je to vidljiv utjecaj duša umrlih ljudi koji su tu živjeli. U tom smislu su one
povezane sa tom zemljom do svog ponovnog rođenja. Nadnaravna svijest opaža u svemu
fizičkome postojanju sakrivenog duha. Kod nadnaravnog promatranja upravlja snaga mrtvog
čovjeka sunčevom zrakom koja obasja biljku. Toj spoznaji dolazi do svijesti, kako duše ljudi
lebde oko biljaka, kako mijenjaju tlo i lice zemlje. Duša nije zaposlena samo samim sobom i
pripremom terena za svoju novu inkarnaciju. Ne, ona je određena stvarati u vanjskom svijetu
duhovno, kao što je u životu između rođenja i smrti određena stvarati fizički. Sa druge strane
postoje i obrnuto djelovanje iz fizičkog svijeta u duhovni. Ono što je u fizičkome svijetu kroz
duhovno biće stvoreno ostaje vezano i nakon fizičke smrti u drugoj dimenziji. Prijatelji koji su
bili vezani u životu, nakon svoje smrti kada odbace fizičko tijelo, ostanu u mnogo jačoj vezi
510
nego prije. Jer kao duhovi su jedan za drugog tu, a veza koja postoji ih u novoj inkarnaciji
opet spoji zajedno. Možemo tako govoriti o ponovnom susretu ljudi nakon njihove smrti.“

Evolucija je ključ svemira. Evolucija ne prestaje nikada. Mi uvijek

napredujemo, ali mi zadržavamo svoju individualnost. To nam pomaže da razjasnimo misterij
postojanja. Svuda u povijesti srećemo činjenicu da je čovječanstvo bez izuzetka proganjalo, a
katkad i ubilo svoje najveće mislioce, a kasnije im odavalo počast na njihovim grobovima. Mi
nailazimo na to da ćemo na drugome svijetu onako žeti, kako smo ovdje sijali, da mi u ovome
životu izgrađujemo naš budući život, da život ostaje i da je nerazoriv, da pamćenje, osobnost i
karakter sačinjavaju ono što smo uistinu mi sami i da smrću ne propadaju oni, već samo
njihov fizički pokrov.

Sva ta vjerovanja, ukoliko se tiču prekogrobnog života, ne važe ništa, jer će i

onaj koji vjeruje, kao i onaj najistaknutiji ateist, doći u eterički svijet kad za njegovo eteričko
tijelo dođe vrijeme da ostavi svoje fizičko tijelo. Nema tamo odijeljenih mjesta; nebo za
vjernike, a pakao za nevjernike. Živimo stoga istinskim, ispravnim, dobrim i nesebičnim
životom, opominjući se da ne vrijedi vjerovati u vjerovanja, nego da vrijedi ono što jesmo i
što činimo. Ponavljanje vjerovanja ili molitva neće nam u sljedećem životu dati nikakvo bolje
mjesto. Bitan je samo razvitak našeg karaktera. Veliki zakon koji upravlja tim eteričkim
svijetom jest zakon sklada ili zakon privlačnosti, sličan našem zakonu gravitacije. Ondje
slično privlači slično i meni je rečeno da mi dolaskom u novu okolinu budemo povučeni, bez
mogućnosti otpora, u ono društvo ili one prilike za koje smo po našem karakteru sposobni.
Naše misli i naša djela ovdje na zemlji izgrađuju naše mjesto na budućem svijetu. Svi znaju
da do smrti mora doći, a oni koji žele da ih smrt zateče u saznanju i razumijevanju, naći će
ovdje hranu za svoje misli. Um nikada ne ostari, ostari samo mozak, instrument uma koji
postaje sve slabiji, što više fizičko tijelo stari. Ništa od onoga što smo naučili, nijedna
intelektualna vrijednost koju smo stekli, neće biti izgubljena.

Oni koji su izgubili ruke ili noge imat će ih opet, jer ono što su izgubili bilo je
samo fizičko. Tko ostavlja zemlju u dječjoj dobi, razvija se tamo do muža ili do žene, i kad
postigne taj stadij ostane kao potpuno razvit i odrastao muškarac ili žena. Starci umiru kao
starci samo u fizičkome smislu, oni ulaze mladi u drugi život. Sjetite se da našoj svijesti, kad
odbacimo fizičko tijelo, to tijelo postaje nerealnim, a eteričko tijelo postaje realnim. Taj
eterički svijet je pravi svijet jer smo iz njega došli i u njega se opet vraćamo. Tamo nema rada
za novac, i to, što tamo nema novca. Tamo se traži umna vrijednost. Ljudi niske inteligencije i
zlih misli stvaraju si niske i loše okolnosti, dok si oni čistih i visokih misli stvaraju okolnosti
koje odgovaraju njihovim mislima. Kakvi ostavljamo fizički svijet, takvi ćemo ući u eterički.
Ako ovdje nemamo plemenitih misli, nećemo ih imati niti ondje!“

Sada postane i lakše razumjeti vjeru, rituale i obrede naših starih, bili oni Kelti,
Slaveni ili Germani, oni nisu slijedili praznovjerja nego stvarnost kako je izgledala u njihovim
očima.

511
 Keltima je najveća tajna i vrhunac znanja bila spoznaja da naša stvarnost nije
realna nego jedna čarolija, a vrhunac mudrosti razumjeti njenu svrhu. Ova planeta stvorena od
vrhovnog bića je njegov dijalizator duše, koja je vječna, a tu kao more podijeljena na kapi
koje predstavljaju ljudi (koji su po legendama stvoreni na njegovu sliku i priliku) u svojim
inkarnacijama jer je jedan život prekratak da bi se očistili. Zato postoji toliko zla, nastranosti i
nelogičnosti jer je namjerno stvoreno plodno tlo za sve nijanse destrukcije, da i najmanja
nečistoća dođe do izražaja, da bude zatim u reinkarnacijama uklonjena. Nastranosti modernog
doba su čak korisne i poželjne, jer su sito i rešeto koje razdvoji kukolj od žita. A sve slijepe
ulice i zablude imaju korisnu ulogu da lošim iskustvom duša skrenuta s puta uvidi svoju
grešku. Sve loše je poželjno, kako bi se tu pročistili i samo skroz očišćena kap duše vrati se
natrag u krvotok vrhovnog bića, da tamo ne zarazi cijeli organizam jer bi to bila propast
svemira! Ovo objašnjava po meni ovaj svijet bolje nego svaka filozofija, svijetonazor i
religija... (Ovo mi je svanulo jedne noći, pa sam si to odmah zapisao da ne zaboravim ujutro
nakon buđenja.)

Narodi koji su povezani sa prirodom vole svoju djecu i ne stavljaju ih u svijet

kao što si moderan čovjek nabavi auto, novi namještaj ili psa, djeca su za njih reinkarnirani
preci. Oni su budućnost i donose radost, ona rastjeruju loše duhove i brige koje se nakupe na
podovima kuća, a čovjek koji je držao do sebe bi tek svakih 7 godina radio dijete jer bi toliko
po keltskom vjerovanju trebalo da nakupi dosta „snage“ kako bi stvorio potpunog čovjeka.
Tih čarobnih 7 godina je i vrijeme u kojem se naše tijelo kompletno obnovi, našim stanicama
je ograničen životni vijek i nakon njihovog odumiranja ih zamjene nove. To se zove starenje,
nakon tog vremena mi postanemo potpuno nova ljudska bića, a o našem zdravlju ovisi koliko
dobro će nove stanice zamjeniti stare. Ako je to „kopiranje“ dobro izgledamo mlađe, ako pak
živimo nezdrav život i nove stanice loše ispadnu izgledamo starije.

Gladan novog tijela na ovoj prekrasnoj zemlji, privučen nadom svog plemena i
ljubavi roditelja, ali i starim djelima koja traže nadoknadu u novome životu, duh silazi na
mliječni put sa neba koji je mnogim narodima put duša i prolazi 7-12 carstva bogova i
duhova. On se spušta sa grana drveta Yggdrasil koje je u nordijskoj mitologiji "Stablo
svjetova". Divovsko stablo koje je spajalo svih devet svjetova germanske kozmologije. Te
grane su babilonski astrolozi nazivali sfere Saturna, Jupitera, Marsa, Sunca, Venusa, Merkura
i Mjeseca. U svome putu ljudsko dijete postane sve kompaktnije, manje i stvarnije, prima na
dar od bogova dobre i loše osobine, i svoju dušu koja po sudbini svakome pripada. Mnoga
djeca se rađaju u punome mjesecu koji je povezan sa plodnosti i rastom bilja. Horoskop
pojedinaca je odsjaj sa zvijezda i put preko „sedmobojnog duginog mosta“ tih sedam planeta.
Kada germanski narodi pričaju o tome kako se duše vraćaju iz dubine zemlje, iz carstva majke
zemlje gdje se polako dižu do jezera i močvara gdje žive kao ribice ili žabe, onda to nije
nikakvo proturječje jer na „onoj strani“ naša logika nema smisla. I glavni zakon hermetike je,
da je ono gore što je i dolje i obrnuto, jer u podzemno carstvo Frau Holle se isto dolazi
spuštanjem kroz bunar a stigne na nebo. Iz posteljina koja ona trese, pada perje i pretvara se u
snijeg koji nama pada sa neba, tako da je univerzum jedan zatvoreni krug. Idemo li prema
dolje padamo s neba, a kad bi se mogli penjati u nebo izašli bi van iz nekog bunara ili vode. U
512
arhaičnom razmišljanju je boginja Holle identična sa Suncem, Sunce je topla i blaga majka
ispod čije se široke suknje sakrivaju duše kao mala djeca. I tu je ono što je gore i dolje, kao
kada vidimo presliku neba u površini mirnog jezera.

Kada ljudske klice napuste zvijezde i stignu na zemlju, lebde kroz prirodu i
zadržavaju se u oblacima, krošnjama drveća, cvijeću, jezerima i kamenju, gdje se igraju sa
životinjama, vilama i elementarnim bićima. Bez fizičkog tijela i za naše oči nevidljivi
sudjeluju u gibanju prirode, u hladnoj zemlji, u bunaru, ili jezerima gdje se odmaraju i sišu
ukusnu životnu snagu koju može podariti samo majka zemlja. U tradicijskim kulturama žene
još uvijek znaju da klice duša svoje djece mogu ubrati u netaknutoj prirodi, jako prikladna su
drveća, a vegetacija je pravi rezervoar životnih sila. Često su mališani i u voćkama, curice u
trešnjama i šljivama a dječaci u kruškama, odatle i razna imena kao Dunja, Jagoda, Višnja,
Ivančica, Ruža, ili Jelena (meni najljepše žensko ime), a Bosanci imaju čini se takvih imena
najviše. Pričalo se kako takva drva krvare i vrište kada se na njih nasloni sjekira, što nije
praznovjerje nego nadnaravno opažanje. Duša djeteta koja se nalazi u cvijetu, drvetu, stijeni
ili izvoru se znatiželjno približi majci još prije nego jajašce bude oplođeno. Tek seksualni akt
roditelja omogući djetetu da se spoji rijekom naslijeđenih gena oca i majke. Kada su ljudi još
bili vidoviti, pazili su gdje će stvarati djecu. Oni su se držali tradicije svojih predaka i
kozmičkih ritmova. Spajanje muškarca i žene je bila sveta ekstaza i obred, gdje se
božanstveno približi čovjeku, a ne proizvodan egoističan, očajnički akt kao često u sadašnje
vrijeme.

U staroeuropskim kulturama se smatralo posebno povoljnim stvarati djecu u

prirodi, na livadi, oranici, u šumi a pogotovo ispod lijeske kada je pun mjesec i kada je sunce
513
u fazi rasta, dakle od zimskog do ljetnog solsticija. Svibanj kao mjesec raskoši kad sve snažno
zazeleni i cvate se smatrao posebno pogodnim za začeće. U svibnju začeta djeca su se rađala
za proljetnog ekvinocija kada medvjed sa svojim mladima izlazi pomlađen iz špilje. U prvim
fazama trudnoće duša djeteta još nije čvrsto spojena za embrij, i može lako napuštati trbuh da
lebdi oko majke i pođe na avanture. Pleše sa leptirima, igra se sa pticama i drugim
životinjama, i osvježi se na rosnom cvijeću i visokom drveću, a kada se preplaši pobjegne i
sakrije se u svojoj toploj špilji. Snažne duše, kao budući šamani, poglavice i ratnici, igraju se
u to vrijeme sa snažnim i neobičnim životinjama, vukovima, medvjedima, lavovima ili
supovima koji postanu kasnije njihovi savjetnici ili totemi. Dobro je kada trudna žena čim
više vremena provodi u prirodi jer će se u dijete utisnuti sve što majka radi i vidi.

„Primitivan“ znači biti blizak izvoru, a kod primitivnih domorodačkih žena je

rađanje brzo, lagano i gotovo bezbolno. Indijanka se samo malo udalji, rađa, opere bebu u
potoku i opet hoda dalje, a ne leži kao moderne žene mjesec dana u krevetu, nego joj je to
jednostavno kao kad se krava oteli. Da ne spominjemo carske rezove i ostale komplikacije
koje se u sadašnje vrijeme svakodnevne javljaju u rodilištima.

Germanima je PELIN bio „žensko“ bilje koje je posvećeno boginji Freyi.

Ženama koje su rađale ležište bi se posipalo mirisnim biljem i to bi se onda nazivalo „Frejin
krevet“. U to aromatično bilje uz PELIN je spadalo i IVANSKO CVIJEĆE (Galium verum)
koje miriše po medu, KAMILICA (Matricaria recutita), PUZAJUĆA PJESKARICA
(Arenaria serpyllifolia), MRAVINAC (Origanum vulgare), LAZARKINJA (Galium
odoratum), KOKOTAC (Melilotus officinalis), DOBRIČICA (Glechoma hederacea),
SLATKA TRAVA (Hierochloe odorata) kojim se i prije bitke dimilo oružje, štitovi i
udaraljke šamana prije bubnjevanja i drugo mirisno bilje. Inače se slatkom travom
aromatizira VOTKA. Dvije kile suhe trave se stavljaju u 100 litara alkohola, a i gurala se u
svježe opranu odjeću da tjera kukce. Kada su žene rađale držale bi u lijevoj ruci svežanj
Pelina jer se u njemu utjelovljuje dobra božica Freya ili „BAKA ZIMA“, pa je to kao da žena
u tim teškim trenutcima drži za ruku same boginju. Rođenje je prijelaz preko praga sa jedne
strane postojanja u drugo, kod smrti čovjek prelazi preko praga u suprotni smjer. Ta ideja je
arhaična, Kelti su je poznali primjerice iz vizije viteza Peredura. Plemeniti vitez okruglog
stola je sanjao zelenu livadu koju je u sredini dijelio potok. Na jednoj strani onoj noćnoj i
duhovnoj su se pasle crne ovce, a na drugoj strani bijele ovce. Tu i tamo potok je prolazila
crna ovca i pretvorila se u bijelu, a bijela na drugoj obali u crnu. Na taj način se slikovito
prikazalo kako su rađanje i smrt dva različita odraza istog stanja.

514
Ivanjske noći kada su dani u godini najduži, korištene su kod Slavena za ljubavne magije.

Kod Kelta je babica prvo novorođeno dijete stavila na tlo da ga posveti majci
zemlji, onda ga tri puta obišla i vidovito mu predvidjela sudbinu, zatim dijete digla i predala
ocu u krilo. Otac mu je dao ime i time preuzeo očinsku odgovornost za svoje dijete. Zatim se
novi član plemena škropio posvećenom vodom i odnio do toplog ognjišta. Taj prvi susret sa
praelementima trebao je dijete jače povezati sa životom. Vatra i voda igraju uvijek glavnu
ulogu kod svih keltskih, germanskih i slavenskih mitovima, u pričama, bajkama, u pjesmama i
travarstvu. Tri puta na dan, ujutro kada izlazi sunce, u podne kada je na najvišoj točki i
navečer kada zalazi, ljekovito se bilje popari vrućom vodom i piju se čajevi. To su prastara
sveta vremena kada su vršeni obredi. Keltske imaginacije su se vršile po drevnim obredima,
tako se i sa izvorskom vodom i cvijećem napunjena zdjela u izlazećem jutarnjem suncu
(nebeska vatra) ozračila i napunila energijom. Od te esencije, koja pretežno djeluje na dušu ne
treba pacijent mnogo popiti jer se tu radi o prijenosu informacije, a ne o fizičkoj masi.

Babica tradicionalno prati „povratnika“, i često ga prepozna kod rođenja jer se

opet rađa u istoj obitelji, a babica je stara žena koja pozna ljude. Jedna seoska coprnica je
jednom rekla da bi i moja majka mogla raditi taj posao jer je vidovita, ali bi ju ludi otac ubio
zbog toga. A majka pak, mi često spomije da u meni vidi svog djeda Ivana Kelemena koji je
umro 3 godine prije mog rođenja. I ja sam trebao dobiti ime Ivan jer sam rođen na IVANJE, u
našem folkloru najvažniji datum ljeta, oko kojeg je usredotočen čitav niz pučkih običaja
(paljenje krjesova i baklji jer su onda svijetle sile najsnažnije). Ali otac se protivio pa sam
dobio drugo ime... Germani bi slično kao i Kelti prvo novorođenče stavili na zemlju kao znak
da dolazi iz zemlje, a ne od biološke majke. Oko djeteta je babica hodala u dubokom transu i
govorila kakva ga sudbina čeka, ona je mogla vidjeti njegove osobine, talente i kojim će mu
putem život krenuti. Ako je dijete prepoznato, nadjenulo mu se isto ime koje je imalo u
515
bivšem životu, kad je bio možda svoj djed ili pradjed. Podizanje sa zemlje i davanje imena je
novorođenče činilo opet dijelom žive zajednice koju je napustio prije dugo vremena. Slabašna
i boležljiva djeca se nisu „podizala“, njih se vratilo iza ograde i tamo ostavilo da umiru, nakon
tog rituala zanemarivanje djeteta se smatralo ubojstvom.

Slavenska curica:

U našoj kulturi je bio običaj da babica kod rođenja odreže bebi pramen kose i
baci ga kao žrtvu duhovima u vatru kako bebu ne bi opet povukli natrag u drugi svijet.
Postojao je običaj da se zahvali vili kućne ili seoske lipe ili kojeg drugog drveta sretno
rođenje, time da se njoj pokloni pupčana vrpca i prva voda u kojoj se dijete okupalo. Ili je
drugdje kao u Albanaca otac zakopao pupčanu vrpcu sa posteljicom zajedno sa mladom
sadnicom jablana iza kuće. Drvce se posebno brižno čuva i ostane povezano sa čovjekom, ako
čovjek pati drvo se suši, kada se suši drvo pati čovjek svejedno gdje se nalazi, a kad bi netko
posjekao drvo to bi po starom vjerovanju ubilo i njegovog čovjeka blizanca. Taj običaj je
poznat po cijeloj Europi, sadile su se lipe, hrastovi, kruške, jabuke i lijeske, ja se sjećam kako
je i moj djed posadio po jednu voćku kada sam se rodio ja i braća. I Goetheov djed je posadio
kod Wolfgangovog rođenja jednu krušku, koja bi cijeli život dijelila sa njime eterično polje i

516
bila njegov vegetativan duplikat. Gdje se djeca još rađaju kod kuće, još se uvijek, od krvi,
crvena prva voda od pranja izlije ispod grma ruža, “kako bi dijete dobilo crvene obraze“.

Jako se pazilo kada je iz bebe naraslo posebno lijepo i pametno dijete, jer takvu
djecu su rado otimale vile i patuljci da ih odvedu u svoja carstva. Uvijek su se ljudi brinuli da
ne razljute ta bića, pa im se ostavljala na dar zadnja jabuka na stablu, zadnji snopić žita u
polju i kad bi se otvarala bačva vina ili pive za njih se na zemlju izlilo nekoliko kapi. Svi
narodi poznaju te duhove prirode i znaju kako je važno da su sa nama ljudima u dobrim
odnosima, da ih se ne razljuti, da se pomirimo i na pravilan način njima prilazimo. Kod
europskih šumskih plemena žene su prije, patuljcima i vilama, pripremale kašu od sjemena
konoplje, prosa, heljde ili graška koju bi im ostavile ispod kućne bazge ili lipe gdje su živjeli
duhovi. Ponekad su duhovi dolazili po starom vjerovanju u obliku ptica i miševa da preuzmu
darove. Kada bi se njima ostavio dio uroda i voća, duhovi bi im zauzvrat podarili drugu
godinu opet dobru berbu jer su imali i sami korist od toga. Brinuti se i hraniti duhove kuće,
dvorišta i polja prije je bilo jednako važno za sreću i blagoslov kao dobra hranidba kućnih i
domaćih životinja. Kasnije kod neolitskih seljaka je sve degeneriralo, postalo važnije i
krvavije, žrtvovalo se ono najvrjednije što se posjedovalo: životinje i ljudi, ponekad čak same
poglavice!

Time se kompenzirao poklon za dobar urod, i „masivno klanje-žetvu djece

(plodovi polja) majke zemlje“. Kod Asteka i u Babilonu žrtvene prakse su postale pretjerane,
a i u ILIJADI se spominje kako je mikenski kralj Agamemnon čak žrtvovao svoju kćer
Ifigenije da bi mu bogovi za uzvrat podarili dobar vjetar koji bi brodove nosio u pljačkaški
pohod na Troju.

U svakom ljudskom društvu su oba prijelaza, rađanje i smrt, opleteni raznim

ritualima i običajima, te se gotovo svugdje posvećuju PELINOM. Običaj je kod pogrebnih
obreda dimiti sa pelinom ili smrtnu postelju sa njime obložiti, on seže daleko do korijena
prvih ljudskih kultura, isto kao što se mrtvima od neolitika stavljaju lješnjaci kao zadnje jelo u
ruke ili u usta.

LIJESKA je inače simbol požude i liječi impotenciju, ona slovi kao najbolji
vodič energije u zagrobni svijet koji nas povezuje, a pomaže da mrtvi preko nje dolaze k
nama. Pa tako u tišini noći mogu stupiti u snu u spolni odnos sa ženama, što omogućuje
precima da se rađaju kao svoji daljnji potomci.

Moramo si priznati da smo otjelovljena duhovna bića i da smo ovdje samo

preuzeli ovo tijelo kojim djelujemo na fizičkoj razini, ono je naše „vozilo“. Kada odbacimo
ovo tijelo jer je staro ili oštećeno, ostane nam duša koja je klica za drugo utjelovljenje. I u
životu postoje sedmogodišnji „inkarnacijski ritmovi“, sa sedam godina mijenjamo zube, sa 14
ulazimo u pubertet, sa 21 smo punoljetni, sa 28 smo tjelesno i umno na najvišoj razini i u
starosti se duh opet odvaja od tijela. Zato su se stari ljudi prije i respektirali, jer je njihov duh

517
mogao daleko putovati, a i mi jednog dana odložimo svoje tijelo i završimo dug put
inkarnacije i ekskarnacije.

Kada se čovjek odvoji od svog tijela nije više ograničen vremenom i prostorom,
on može putovati brzinom svojih misli tamo gdje ga nešto privlači. Oko 40 dana može po
starom vjerovanju duh posjećivati koga želi i biti tamo gdje mu se sviđa, preminuli se
pojavljuju svojim rođacima i u dalekim krajevima ako oni tamo žive. Tako mogu pokojnici
još mnogo toga uzrokovati i doznati što im je prije bilo skriveno. U tibetanskoj knjizi „Bardo
Thoedol“ piše kako sposobnosti koje je imao neki pokojnik u životu, njegovom duhu
deveterostruko u to vrijeme nakon smrti stoje na raspolaganju.

Svoje mrtve stari narodi su spaljivali kada bi sunce zalazilo u zapadu, kako bi
dušu pokojnika vjetar ponio sa sobom u dom bogova, plameni su bili za njih ples demona,
eterična utjelovljenja svih grijeha pokojnika, njegove neostvarene želje i žudnje koje su
prisiljene napustiti njegovu dušu. Kada je napokon puknula lubanja pod pritiskom kuhanog
mozga to se smatralo oslobođenjem duše.

U Indiji postoje „Aghori -Sadhe“ili „NEUSTRAŠIVI“, oni žive na mjestima

gdje se spaljuju mrtvi, i jedu iz zdjelica od ljudskih lubanja, ponekad jedu ljudsko meso, piju
mokraću i jedu ljudska govna. Oni se trljaju i mažu pepelom, strah ne poznaju jer sve je za
njih „shiva“-milostivo i božje. Takvi vračevi su autsajderi društva koje ih smatra
čarobnjacima, oni su majstori seksualne magije i nadnaravnih sposobnosti, mogu čitati misli,
vidoviti su i po potrebi nevidljivi da bi se negdje drugdje materijalizirali, mogu ući u druga
tijela, lebdjeti i mnogo više od toga. Postoje mnogo svjedočanstva nesmotrenih turista koji su
nastradali kada nisu slušali upozorenja kada su htjeli slikati neustrašive a oni bi im to
zabranili, i odmah kaznili nesrećom kada ih stranci nisu slušali.

Iste babice koje su prisustvovale kod rađanja djeteta su pratile i starce kod
umiranja preko praga u drugi svijet i oprale osobu kada je umrla, one su već unaprijed znale
da dolazi smrt. Kada je čovjeku srce prestalo kucati, on je zadnji puta izdahnuo i napustio svoj
tjelesni omot, vraća se istim putem kroz kozmičke sfere kojima je i sišao prije rođenja. Ali
prvo je još nespretan i nesiguran, sličan vlažnim leptirima koji izlaze iz kokona. Još ne opaža
duhove predaka, anđele i demone koji ga zovu i prilaze mu sa druge strane. On je još dio
ovoga svijeta, mrtvac još vidi i čuje što se oko njega događa, to govore predaje svih naroda.
Njemu je potreban orijentir i ljubazna pomoć babice kao kod djeteta kada se rađa, ona ga
opere i smiruje, objasni da je mrtav i uzme mu strah od nepoznatog. Zatim čuvaju mrtvo tijelo
tri dana njegovi najbolji prijatelji i obitelj, jer to su tih tri dana koliko duša ostaje još uz tijelo.
Tu je ona još jako blizu tijelu koje je bilo njeno, a može se pokazivati onima kojima je bila za
vrijeme života vrlo bliska i vezana. Makar su starost, bolest i sudbina tijelo unakazili, duša se
manifestira vidovitim ljudima, u blještavo lijepom i mladolikom obliku, jer je eterično tijelo
netaknuto od vanjskih utjecaja. U tih tri dana mrtvac može preživjelima prenijeti (preko
medija) još neke važne poruke i blagoslove.

518
 Pratnja porodice i šamana je kod pokopa posebno bitna, tako da duša mrtvog
krene dalje u dvore predaka, ona se ne smije držati za prošli život, kako se ne bi vraćao kao
zlotvor, plašio ljude i poveo još koga sa sobom u grob. Kelti, Germani i Slaveni bi razbili zid
kuće i kroz tu rupu prenijeli leš, zatim bi se odmah opet zazidala kako duh ne bi znao put
natrag. Lovci i sakupljači ostave leš tamo gdje je osoba umrla i odlaze dalje. Germani i
Slaveni vežu one koji su umrli nasilno ili prijevremeno jer možda ne znaju da su mrtvi i žele
se vratiti! Polome im sve kosti,fiksiraju ih kolcem, okrenu ih na trbuh i licem prema zemlji, i
na njih stavljaju teško kamenje. Vidovite žene i šamani bi već prepoznali ako bi tko kao
vampir posjećivao selo ili svoju obitelj, onda bi se njegovo tijelo iskopalo i spalilo, a ostaci bi
se u ćupu zakopali naopačke, tako da mu duh misli kako je izlaz u krivom smjeru i on ode sve
dublje. Vidoviti bi i prepoznali kad bi nemiran duh ušao i preuzeo tijelo nekog živog pa ga
opsjednuo, oni su mogli i prepoznati da li je netko vampir ili je samo došao ljubazno u
Samwhaim posjetiti svoju obitelj. Takav je došao prositi malo svjetla, oraha, lješnjaka, jabuka
ili kaše od sjemena konoplje, kad bi ga se zadovoljilo on bi zatim uzvratio iznenadnim
blagoslovom iz drugog svijeta.

Mnogo više nego sve drugo su stara divovska stabla bila domovi mrtvih. Mnogi
Indijanci, a i Sibirci vežu svoje mrtve za grane takvog drveća. Za Slavene su čitave takve
šume, gdje mrtvi poput šumskih duhova jure po krošnjama od jednog diva do drugog bile
svete. Tko bi se usudio srušiti koje takvo drvo poludio bi ili bi bio kažnjen nesrećom.

Mnogi ne znaju kako stari Germani i Kauboji imaju jednu stvar zajedničku, a to
je da ih se pokapalo u čizmama! Čak ako je čovjek bio toliko siromašan da je za vrijeme svog
života hodao bos, nakon smrti bi dobio na noge najbolje čizme koje su si njegovi ožalošćeni
rođaci i prijatelji mogli priuštiti. Pred njegovom dušom je bio dalek put koji je vodio na nebu
kroz Mliječnu stazu, pa su mu trebale dobre čizme da dođe na svoj cilj i mjesto gdje će mu
duša pronaći svoj mir i odmor od ovog života. Prema grčkoj mitoligiji Mliječna staza je
nastala kada se po nebu izlilo mlijeko iz prsiju božice Here dok je dojila Herakla. Mliječna
staza u hrvatskom narodu nosi i nazive Kumova slama i Rimska cesta. Pošto je Hera vrhovna
starogrčka boginja i analogna majci zemlji, njeno mlijeko pak predstavlja hranu bogova, dok
je mliječna staza raj pun blagostanja i izobilja. Zato valja osobi koja je bila za vrijeme njenog
života ljudima draga, omogućiti da stigne na njeno zasluženo mjesto!

Možda valja nešto i dodati o životnom vijeku sadašnjih ljudi, koji se lažira i
moderna medicina propagira da ljudi sada žive duže nego ikada. Jer kada se sabere ljudski
vijek i podjeli sa brojem ljudi, dobije se lažna statistika, a uzrok tome je što je ranije smrtnost
beba zbog nehigijene bila veća, a i što se sada oni ljudi koji bi prije kao mala djeca umrli
umjetno drže na životu. Tako da je istina kako su ranije ljudi koji bi preživjeli prve godine
života mnogo duže živjeli nego mi danas, a često su se susreli ljudi koji ni sami više nisu znali
koliko imaju godina,a to je bilo znatno više od jednog stoljeća!

Ukoliko pola populacije umire u svojoj prvoj godini života a 50 % u 80. godini,
prosječan životni vijek ispadne 40 godina, iako 50 % doživi u prosjeku 80 godina, a u praksi

519
su mnogi i puno stariji. U brdovitim zabačenim selima svijeta okruženim zdravom prirodom,
ukoliko ljudi ne zapadnu u ovisnost alkoholu, često žive i preko 100 godina, što se naravno ne
susreće u suvremenim zagađenim gradovima.

Čovjek je po svojoj prirodi stvoren da živi dugo, da bi mu duh imao dovoljno

vremena i iskustva da uspješno proživi svoju inkarnaciju i da može doći do samorealizacije.
Danas je ljudima umjetno skraćen život neprirodnim načinom života, tako da ljudi umiru
mladi i često ne dostižu duhovnu zrelost, što za duh znači potraćen život i neprestano kruženje
u ponovnim životima. Raznim astralnim parazitima odgovara ovakva predstava jer je svaka
duša koja izađe iz kruga neprekidnog rađanja i umiranja za njih izgubljena pošto je više ne
mogu vapirizirati.

Volio bih spomenuti jednog posebno velikog čovjeka kojeg se zbog njegovog
imena često zloupotrebljava kao žrtvu semitizma, a uistinu nije bio Židov! To je bio
dobročinitelj čovječanstva IGNAZ PHILIPP SEMMELWEIS -„ Retter der Muetter“
(spasitelj rodilja), rođen 1.7.1818. u Budimpešti, mučki je ubijen 13.8.1865 u Beču, on je bio
mađarski liječnik u carevini Austriji gdje je svojim opažanjima drastično smanjio smrtnost
rodilja od babinje groznice. Po njemu je nastao i izraz „Semmelweis-Reflex“, koji označava
kažnjavanje, a ne nagradu važne inovacije u znanosti. Po njegovim zapisima je u njegovoj
bolnici umrlo 1847/48. godine 36 od 208 rodilja, što je bilo uobičajeno u to vrijeme. Roditi
dijete je bilo jednako opasno kao i razboljeti se od upale pluća!

Tek kada se jedan njegov kolega ranio kod seciranja skalpelom, i nakon
nekoliko dana umro od otrovanja krvi, čiji su simptomi slični babinjoj groznici, Semmelweis
je opazio povezanost i uzrok smrtnih slučajeva. U ono doba su liječnici i studenti
svakodnevno secirali žene koje su umrle od babinje groznice. Neki su si nakon toga samo
sapunom oprali ruke, neki uopće nisu, a kamoli da ih dezinficiraju. Sa takvim rukama su
zatim pregledavali rodilje i prenašali infekcije. Da su uzročnici infekcija bakterije je do onog
vremena bilo nepoznato.

Nakon uvođenja dezinfekcije ruku, smrtnost žena je smanjena od 15 % na

1,3 %, ali čak nakon toga medicina nije htjela priznati koliko je važna čistoća. Mnogi njegovi
kolege su se uvrijedili kada bi on propagirao dezinfekciju jer nisu htjeli priznati kako su zbog
svog nemara krivi za smrti tisuće žena. Nekoliko doktora je zbog grižnje savjesti počinilo
samoubojstvo, a drugi su ga napadali ne priznajući svoju krivnju i protivili se dezinfekciji.

Tako je čak Semmelweis izbačen u ožujku 1849. iz medicine jer mu nije

produljena licenca, i od silne nepravde psihički je obolio. U srpnju 1865. su ga trojica
neprijateljski nastrojenih kolega kod Beča bez dijagnoze strpali u ludnicu. To je bila njihova
osveta na njegovo pismo iz 1862. godine u kojem je otvoreno prijetio kako bude javno
prozvao sve liječnike ubojicama koji ne prihvaćaju i provode njegove higijenske propisane
mjere. Dva tjedna nakon što je zatvoren umire sa 47 godina od sepse uzrokovane ranom koju
je navodno dobio u borbi sa osobljem ludnice. Kod ekshumacije je imao frakture na prstima,

520
rukama i prsnome košu, što je dokaz da je mučki ubijen ali je to zataškano, kao službeni
razlog smrti navedena je cerebralna paraliza...

Šokira me činjenica kako više od jedne trećine svjetskog stanovništva, više od

1,5 milijarde ljudi prihvaćaju reinkarnaciju kao neopozivu činjenicu života. Ne šokira me
tolik broj, nego činjenica da se takvi ljudi nalaze uglavnom u Aziji, a baš zbog tog vjerovanja
u reinkarnaciju su oni poznati po okrutnosti i preziranju života. Čini se da im je veselje
iživljavati se nad slabijim, jer se uvjeravaju kako su žrtvi te patnje suđene i time zlouporaba
vjerovanja u reinkarnaciju poprimi negativan karakter. Imao sam prilike upoznati new age
hinduiste u Hrvatskoj, svi su redom bili zatucani u štovanje nama stranih bogova koji nama
liče na demone, zaneseni idolopoklonstvom i vegetarijanstvom. Svi su me pokušavali uvjeriti
kako sam veliki grešnik koji mora sada patiti zbog svojih grijeha. A neki konstruktivan
razgovor nije bio moguć, bijesnili bi kada bi im rekao da su zbog vidljivog tjelesnog
hendikepa tako jadni jer osjećaju kako nemaju šanse preživjeti u prirodi koja je stvarno
mjerilo naše stvarnosti. I pokupio bi iz njihovog propagandnog materijala samo ono korisno,
jer i njihova religija ima u svojim izvorima dobrih misli koje su degenerirale s vremenom
kako se religija širila i postala sredstvo moći svećenstva nad neukom populacijom.

Vjera je kao i politika. Kada nešto ne valja dolazi nova koja bi trebala ispraviti
greške one stare. Ali kako sa vremenom ojača poprimi karakteristike i nuspojave one stare, pa
se opet smisli nešto novo... Svejedno koju stranku ili religiju birate, one na putu prema gore
postanu korumpirane, jer ljude kvari moć. Mi se tako često sakrivamo u religiji ili politici od
odgovornosti, time što dajemo naš glas partijskom sistemu kojem više ne vjerujemo.
Najvažnije je otkačiti se i vratiti sebi samostalnost, postati normalni i svoji, bez ikakvih
posrednika između nas i vlasti ili boga, svejedno u kojeg vjerujemo jer je u biti jedan jedini u
raznim oblicima koji nam najbolje odgovaraju.

Ne smijemo zaboraviti da reinkarnacija nije „sistem vjerovanja“ ili psihološko

sredstvo za bijeg od strašne konačne smrti, nego se smatra da je precizna znanost koja
objašnjava naše prošle i buduće živote. Suvremena znanost k tome veli da se čovjek i za
vrijeme svog života svake sedme godine reinkarnira, jer naše tijelo ne sadrži niti jednu
molekulu koju je sadržavalo prije sedam godina! Međutim, naše „ja“, naš pravi identitet,
ostaje nepromijenjen. Naša tijela rastu od ranog djetinjstva do mladosti, preko srednjih godina
i na kraju do starosti, a ipak, osoba unutar svog tijela, “jastvo“, uvijek ostaje ista. Nesavršene
se duše po nekim hinduističkim izvorima rađaju u ljudskim oblicima, od kojih je najviši
filozof koji stremi k višem znanju. Ako njegovo znanje postane savršeno, filozof se može
vratiti u vječno postojanje. No, ako postane beznadno zapetljan u materijalne želje, silazi u
životinjski oblik života. Platon je vjerovao da dangubi i pijanci mogu postati magarci u
budućim životima, nasilni i nepravedni ljudi mogu se rađati kao vukovi i jastrebovi, a slijepi
sljedbenici društvenih konvencija mogu postati pčele ili mravi. Nakon nekog vremena, duša
ponovno stječe ljudski oblik i još jednu priliku za postizanje oslobođenja. Pretpostavlja se
kako je znanje Platona i ostalih ranih grčkih filozofa proizašlo iz mističnih religija poput

521
orfizma iz Indije, ali je vjerojatnije da su ta vjerovanja preuzeli od susjednih Kelta kao i
mnogo više toga iz filozofije.

Jedna informacija iz hinduizma koji se bazira na starim vedama je vrijedna

spomena, a to je da se tu objašnjava kako je rođenje tako bolno, da proces iskorjenjuje sva
sjećanja na prošle živote koje je osoba mogla zadržati.

Bojno polje je savršeno mjesto za raspravu o reinkarnaciji, jer se u borbi ljudi

direktno suočavaju sa sudbonosnim pitanjima života, smrti i zagrobnog života. Pa kraj ove
teme neka bude junakova molitva pred samu bitku, onakva kakva je dostojna da bude
spomenuta:

„JA SAM SPREMAN ZA PUT U DOM JUNAKA.

TAMO ME ČEKA MOJA MAJKA, MOJ OTAC, MOJA BRAĆA I MOJE

SESTRE.

TAMO ĆU SRESTI SVE MOJE PRECE I RODBINU OD POČETKA SVIJETA.

ONI ME ZOVU, ONI ME MOLE DA ZAUZMEM MOJE MJESTO IZA KAPIJE

DOMA JUNAKA.

GDJE ŽIVE HRABRI MUŽEVI I VJERNE ŽENE ZAUVIJEK!“

Pa sada i ako ništa od svega toga nije istinito, barem sam vam prenio onu
najbolju „istinu“ o smrti, koja će čovjeku kada vjeruje u to činiti prijelaz najlakšim. Umrijeti
moramo svi mi jednog dana, nitko nije izuzet od toga, i on mora prihvatiti svoju sudbinu, a
pomirenje sa neizbježnim je na ovaj način najlakše i ispunjava nas najviše kada vjerujemo u
ono što i naši stari prije nas. U doba ratova, katastrofa i ekstremnih situacija smrt je
svakodnevna pa se treba i na taj segment „preživljavanja“ adekvatno pripremiti.

Samo ne smijemo zaboraviti poznatu izreku našeg kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana:

“NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO!“

Ili Sokratevu verziju:

„DUŠE SVIH LJUDI SU BEZSMRTNE,ALI DUŠE PRAVEDNIH SU BEZSMRTNE I

BOŽANSTVENE!“

522
 17. DOMORODAČKA MUDROST

RUDOLF STEINER, naše domovine sin (rodno mu je mjesto niti 10 km

udaljeno od mene) i zadnji Druid našeg doba, je jednom rekao: „Priroda je inteligentna!“

Koliko je netko učen toliko je pogrešan, jer želi li sve razmišljanjem riješiti gubi
vezu sa svojim instinktima.

Gotovo sve stare kulture koriste prirodne cikluse kao bazu i temelj svog
razmišljanja. Jer mi smo dio prirode i njoj se prilagođavamo, tako je i neandertalac samo
čovjek kao i mi, koji se prilagodio na ekstremnu hladnoću, a ne neka poludivlja životinja kako
nas moderna povijest uvjerava. On je živio baš onako kako je najbolje mogao sa tim
mogućnostima i u tim uvjetima koji su u ledeno doba vladali, u tome je bio uspješan, zdrav i
preživio je ta teška vremena. Tu treba spomenuti kako su epidemijske bolesti relativno mlade,
one nisu u kameno doba postojale. Odgovorno za razvoj tih bolesti je pripitomljavanje
životinja. Tek nakon njega su bakterije mogle preskočiti barijeru između vrsta. Ali to postane
tek problem kada je gustoća stanovništva velika, i kada se velike populacije spoje. Obradit ću
i indijansku kulturu jer je ona u stvari naša paleosibirska kultura, a indijanski tipi tipični ljetni
smještaj naših lovaca. Preko Indijanaca možemo opet istražiti ono što smo mi s vremenom
zaboravili. Kada smo zadnji puta gledali u plamen logorske vatre,spojili se sa magijom
prirode i dušama naših predaka?

To je filogenetsko sjećanje u našem mozgu koje nam predstavlja sigurnost u

zajednici i vraća nam doživljaje i uzorke koji su duboko u nama. Gledanje u vatru i otploviti
svojim mislima je opuštajući melem za dušu i tijelo. To smo radili stotinama tisuća godina.
Ako uzmemo u obzir da je prva logorska vatra koju arheolozi mogu potvrditi stara 1,5
milijuna godina, bili smo 99 % vremena kao ljudi, lovci i sakupljači skitnice, jer od neolitika
kada živimo u naseljima je prošlo najviše 10 000 godina.

Naše cipele na nogama su nam sada postale mrtvački sanduci i mi više ništa ne
osjećamo. Tako je i sa vatrom, mi vatre više nemamo, i mi više nemamo prave priče koje
dirnu dušu jer vatra nam uvijek godi. Vatru su mnoge kulture vidjele kao duhovno biće, kao
božanstvo koje obitava među ljudima. Indijanci pričaju sa vatrom, vatra im nije samo mrtva
materija ili proces oksidacije. Ona im je živo biće koje treba hraniti, i ona nam mnogo daje,
ona nas grije, pucketa i govori. Vatra im je božanstvo i duhovno biće koje je došlo na zemlju
da nas nauči maštati i razmišljati.

Šamanizam je izvorna religija koja je stara kao i čovječanstvo. Ono je direktna

percepcija duboke pozadine iza svega što opažamo. I nema veze sa vjerom nego doživljajem.
Jer se upoznaju snage i sile koje djeluju u prirodi i koje su reagirajuća bića, kao što su to

523
patuljci, divovi, zmajevi i bogovi. To su šamanima stvarne imarginacije, koje opažaju „očima
svoje duše“.

Mi smo sada postali glupi i dekadentni, više nismo otvoreni i nemamo prirodnih
osjećaja, puni smo unutarnjeg „praznog hoda“. I upravo baš zbog toga što nemamo više tu
prirodnu mudrost uništavamo toliko toga oko sebe.

Ono što mi nazivamo instinkt je kod domorodaca „gospodar životinja“, ezoterici

to zovu duhom grupe koji je inteligencija koja nije inkarnirana ali koja je povezana sa svakom
jedinkom. Tijekom evolucije kod sisavaca dolazi taj duh sve bliže i otjelovljuje se sve više.
Koliko toplija i crvenija je KRV, toliko više ulazi duh u nju, zato se krv i zove nosač duha.
Medvjedi ili vukovi su gotovo individualni duhovi, ali kod čovjeka je duh doista
mikrokozmičan duh, i skroz u nama. Zato je dakle čovjek odvojen od makrokozmosa. Mi smo
se odvojili od izvora i postali samostalni duhovi koji trebaju pronaći put natrag do izvora, i
ujedno ostati nadalje individualni duhovi. Ali ako i sami ne nađemo put natrag do izvora, put
će pronaći kad tad nas i opet nas vratiti u pravi smjer. Cijeli smisao svjetske evolucije je taj da
bića njihovo božanstveno JA opet realiziraju. Putovi i slijepe ulice evolucije kojima je bogata
ova sadašnja civilizacija nisu krive staze, oni su avanture našeg duha.

Od pamtivijeka se na cijelom svijetu koristio OKER ili crveni hematit, on je

boja krvi i života i on ima kao što to vele australski domorodci istu vibraciju kao i krv. Sa
njime se namažu da bi se spojili elektromagnetizmom zemlje, tako uspostave vezu sa ostalim
duhovima jer im se otvori senzibilitet. Krv je bila od pamtivijeka zbog posebno jakih
energetskih vibracija najdragocjenija tekućina, a srce je kao centar krvotoka simbolizirao
unutarnje sunce. Krv je pranarodima unutarnja vatra, unutarnji sunčani žar, željezo je ono što
krvi daje crvenu boju, željezo privlači vatru sunca u naša tijela.

Naše rane civilizacije, prolijevale su u čast majci zemlji velike količine ljudske
krvi. Pogotovo u brončano doba žrtvovani su najljepši mladići i prvorođeni kraljevići kojima
je to bilo velika čast, jer se vjerovalo da prelaze na drugi svijet gdje bi oplodili majku zemlju.
A ujedno su se usporedno tome slavile velike orgije plodnosti samo da se potakne zemlja da
obilno rađa plodove koji bi osigurali opstanak cijelog naroda.

Inače kod obreda krv može zamijeniti krv samo jednom supstancom a to je
CRVENI OKER – jedna od najstarijih magijskih sirovina, on je prirodni anorganski pigment
kojemu je, uz veće primjese gline, glavni sastojak hidratizirani željezni oksid, a sadrži i nešto
manganovih i kalcijevih spojeva. Porastom udjela željeza (i mangana) boja okera prelazi iz
žute u smeđu i crveno-smeđu. Boju mijenja i žarenjem; najprije postaje intenzivnijom, a zatim
prelazi i tamnije nijanse uz istodobno povećanje pokrivne moći. Crveni oker simbolizira boju
života i stari su mu narodi pripisivali snagu krvi. Već od paleolitika rabio se za posipanje
tijela pokojnika ili se pokojniku priložio u grob kao grumen. Zbog toga su i neke prapovijesne
zajednice dobile ime prema tom običaju, primjerice „KULTURA GROBOVA OKEROM“.
Čini se da su njime i naši lovci na mamute konzervirali sirova krzna i koristili ga kao zaštitu

524
za kožu. Kod opekotina, domorodci još uvijek namažu rane okerom, ili naprave kremu od
okera i loja kojom se namažu da ih štiti od kukaca i sunca.

GERMANI su OKEROM i krvlju farbali rune i crte moći koje su urezali u

štapiće od bukve ili kamenje, tek tako su postale djelotvorne i „žive“. I mi smo vjerovali da
krv stvara veze između nas i duhova naših predaka. Oker ima iste vibracije kao naša krv, on je
„KRV ZEMLJE“, čak sama percepcija crvene boje poveća i digne ljudski metabolizam za 14
%. Krv je isto kao i oker bogata željezom. Molekule željeza su osjetljive na oscilirajuća
elektromagnetska polja i tokove energije, kada se domorodci namažu okerom oni se
senzibiliziraju sa zemljom i njezinim energijama. Njihova kosa dobije funkciju antena i kroz
magnetsku rezonancu ih krv i oker na koži povezuje sa dušom planete. Inače se kod nas prije
vjerovalo kako grijesi i loše navike kao mržnja, pohlepa, neprijateljstvo ili perverzno
bludničenje oslabe našu krv, i to čak kroz generacije. Krv se nije smatrala samo tekućinom
života nego i nositeljem duha. Rudolf Steiner je nazvao krv nositeljem „Ja“, božanstvenog
duha u čovjeku.

Za oči duše krv je najdragocjeniji sok života, ona promiješa našu kolektivnu
podsvijest, pojave se prasjećanja koja nas povezuju ne samo sa našim neposrednim precima,
sa Rimljanima, Keltima, Germanima ili Slavenima, nego i sa praljudima, jer preci ne žive
samo u našim genima, nego oni imaju i udio u našoj duhovnoj konfiguraciji, u praslikama
koje nas pokreću. Oni „poznaju“ te svete obrede čak ako nisu više fizički prisutni oni su dio
morfogenetskog polja u kojem se nalazimo, oni su u rezonanciji sa nama.

GERMANSKI KRVNI BLAGOSLOV, jer krv i blagoslov su povezani u

vjerovanju sjeverozapadnih naroda Europe, koji se obavljaju redovito kroz godišnja doba
kako bi se osigurao plemenu i zajednici mir i blagostanje. Takva žrtvovanja su ujedno bila
gozbe i pijanke, žrtvovala se stoka, pretežno konji, Freyr koji donosi plodnost i bogatstvo je
dobio veprove, Donar ili Thor jarčeve a Odin ždrjebad. Sve su morale biti muške životinje,
krv se sakupljala u zdjelama i sa tom svetom tekućinom škropili su se zidovi doma i sudionici
gozbe. Meso su pojeli ljudi a glave bi se poklonile bogovima. Njih se vješalo na sveta stabla
ili ulaze u dvorane iznad ognjišta ili kamina. Duh koji živi u takvim lubanjama žrtvovanih
životinja znao je proricati sudbinu ili budućnost, i pričati vraču koji je pao u trans. Prije
početka gozbe pozvalo se dobre bogove neka sudjeluju, kao plemeniti gosti imali su
„GASTRECHT“ (pravo biti gost). Gastrecht sa mnogo opojnih pića, obilnim porcijama mesa,
pjesmom i zabavom bile su temeljne vrijednosti germanskih plemena. Tko je imao Gastrecht
imao je pravo tražiti kod domaćina pomoć i zaštitu, ali je bio i obavezan „preko krvi“ boriti se
za njega. Kod gozbe je kontakt sa bogovima ispunjavao goste novom snagom i tjerao ih na
velika djela. Prisegli su se zakleti “na dlaku Freyrovog vepra“, to su bile zakletve koje se
jednom izgovorene nisu mogle opozvati, a vlastita riječ se smatrala svetinjom. Pilo se u čast
onih koji više nisu mogli sudjelovati jer su se nalazili u Walhalli ili negdje na putovanju.
Nazdraviti za njih ih je opet vratilo u taj blagoslovljen krug. Međusobno su si slavljenici
gledali u oči (prozor duše) i željeli zdravlje i blagoslov. Slavilo se u NOĆIMA PUNOG
MJESECA što je imalo i magijsku svrhu, da se prirodni slijed zemlje potpomogne, ljudi nisu

525
u prirodi vidjeli neki mehanički proces koji se sam ponavlja kao što mi to danas činimo, nego
vjerovali su da je priroda sa čovjekom intimno povezana kroz njegovo ponašanje, želje i
njegova djela, a da joj je potrebna naša ritualna pomoć kako bi se održala ravnoteža. Nakon
prelaska Germana na kršćanstvo Francima je papa Grgur I. izričito zabranio konzumaciju
konjskog mesa i tabuizirao njihove mistične gozbe.

Ne valja sada očajavati, mnogi preostali domorodci i „POGANI“ smatraju da je

ovo tamno doba koje je došlo nad čovječanstvo, to je crno doba, zima univerzuma, vrijeme
laži, pohlepe, nasilja i uništenja. Zato treba sada naša čula usmjeriti na božanstveno ja, koje
se krije u našim srcima i pjevati svete pjesme da virovi modernog svijeta i nas ne povuku sa
sobom u ponor.

U hladnoj i vlažnoj sjevernoj Europi ne bi bio moguć ljudski život, samo od

ekstremnog lova i sakupljanja plodova, da ljudi nisu imali uz to još dodatno stoku i kućne
životinje. Preživači mogu koristiti travu i bujnu vegetaciju koja je nejestiva za ljude i toliko
se razmnožavaju bez prirodnih neprijatelja da ih brzo priroda više ne može prehraniti. Ljudi
koji su ih branili od vukova, risa, gorske kune i medvjeda, sada su preuzeli ulogu
grabežljivaca pa su gozbe u znak zahvalnost imale i selektivan karakter koji je vratio
ravnotežu prirodi. Smrt je kao što je rekao Goethe umjetni zahvat prirode da ima najviše
moguće života.

Kršćanska kultura je nešto prirodno kao što je to smrt, učinila objektom straha.
Za mnoge druge narode je odlazak tužan, ali je prirodan kao i rođenje. A mi živimo sada u
vremenu kada niti rođenje nije više ništa normalno i prirodno. Rađanje je kod većine
domorodaca jedna vrsta ženske INICIJACIJE. Kod muške inicijacije se dječaci protjeraju u
divljinu. U Australiji ih se drogira i izbije im se nekoliko zubi da se mlade muškarce dovede
do ruba, da otvore svoju dušu, jer tek onda može početi preobrazba u odraslog čovjeka. Ili
mladić otrči gol u pustinju da bi se vratio ako preživi za godinu dana. To su prakticirali i
Germani koji su to zvali Vučji ili BERSERKERSKI HOD, dječake se slalo sa nožom u šumu
gdje su možda ubili vuka ili medvjeda. Živjeli su poput divljaka i divljinu upoznali na
vlastitoj duši, tako su prevladavali dječje strahove. Tek nakon toga su se smjeli vratiti da
postanu nositelji društva. Više nisu imali iracionalne strahove, niti strah od smrti. Strah od
smrti je usađen i dio moderne zapadnjačke iluzije. Smrti se valja bojati samo ako je
prijevremena ili mukotrpna, ali ne samoj smrti jer je ona prirodna. Smrt može biti i prijatelj,
smrt je nešto što dolazi nakon izvršenog posla i govori: „Dođi i sada se odmori.“ Jer mi
dolazimo na ovaj svijet kao ljudi sa zadaćom koju nam je zadala naša karma. To je kao kada
zaspimo dan ranije, i mislimo si: „Zaboravio sam zahvaliti se prijateljima, a nisam niti
počistio za sobom, ali tako sam umoran, zaspat ću!“ I onda drugo jutro u drugome životu
znam što još treba učiniti i to pođem onda obaviti. U današnje vrijeme ljudi su jako zbunjeni i
ne znaju što im je zadatak u ovome životu, to je u ovome egzistencijalizmu postala već
filozofija, najgluplja i najdestruktivnija filozofija koja postoji. Siegmund Freud je rekao: “Što
je smisao života? Tko to pita, taj je već bolestan!“

526
 Mi dolazimo sa zadatkom i sa talentima, talenti su tu i samo moramo prepoznati
koji nam je zadatak. PABLO PICASSO je 1963.godine izjavio: „SMISAO ŽIVOTA JE
PRONAĆI SVOJ DAR, A SVRHA POKLONITI GA!“

Kod Indijanaca je to jako važno, oni odu kao mladi u divljinu, gdje sjednu 4
dana bez vatre, bez hrane a i neki ne piju ništa. Oni sjede, na početku su malo nervozni,
možda hodaju i malo po okolini, ali uglavnom sjede na zemlji ili na nekom kamenu. Zatim
nakon drugog ili trećeg dana se počnu odvajati od svijeta, svakodnevnog svijeta i svog tijela.
Zatim dolaze duhovni saveznici, životinje koje pričaju i pokažu im put kojeg moraju slijediti u
životu i njihove zadaće. Dječaci su nakon inicijacije spremni na brak i dobiju dozvolu za sex,
a takav iniciran muškarac je miroljubljiv i ne treba si više ništa dokazivati.

U današnje vrijeme više ne znamo što je mudrost, mi vjerujemo da je to kada se

mnogo zna. Ali znanje je nešto sasvim drugo od mudrosti. Mi živimo u svijetu punome
činjenica i informacija, ali smo izgubili duboku mudrost, a gomila činjenica nas gotovo ubija.
Za Indijance su životinje mudre, jer žive u skladu sa prirodom i u vezi su sa stvoriteljem. Naša
tehnologija je nastala iz znanja ali ne iz mudrosti, jer mudrost poznaje sakrivene poveznice i
ne radi takve greške. Mi smo jako inteligentni ali ujedno i vrlo glupi, pa uništavamo nesvjesno
i svjesno „pametnim“ potezima našu prirodu i okolinu.

Promotrimo samo more koje je poput hipersvjesnog bića, ponekad niti ne

opazimo kako je more staro, mudro i svjesno, naša krv ima istu slanost kao i morska voda. Mi
smo male kapi mora koje su izašle iz mora. Uzmemo li Gaja-Hipotezu ozbiljno, da je zemlja
svjesno biće, onda možemo tvrditi da biljke proizvode ono što ljude i životinje čini i drži
zdravima. To je samoiscjeljivački proces planete, a mi smo dio nje, jedan organ. To možemo
jednako tako vjerovati kao i svaku drugu teoriju. Pa time dobijemo odmah i odgovor zašto je
ovo društvo ovakvo, koje izbjegava prirodu i negira našu povezanost. Jer bolesni ljudi donose
bolesne odluke, oni donose odluke iz straha i nevolje jer im mozak više pravilno ne radi.
Takvi ljudi su jako destruktivni jer više nisu dio harmonije.

Domorodački narodi gotovo da i nemaju materijalnih dobara koje bi posjedovali

jer se sve dijeli, imovina im je uglavnom duhovne naravi. Kada ljudi počnu posjedovati stvari,
onda dolazi do svađe i borbe jer kuće i polja se ne mogu odnijeti. Lovci i sakupljači nisu bili
ratoborni, niti su riječi pismeno fiksirali. Pa i praslavenske Vede su se na početku prenašale
samo iz usta do usta, i tek onda kada se pojavila opasnost da će se krivo izgovoriti i izgubiti
magijsko djelovanje riječi, svete predaje su se počele zapisivati. I Kelti su odbijali svoje
predaje zapisivati, makar su bili pismeni. Kod Germana su šamani-svećenici odrezali štapiće
od grana bukve i na njih urezali slova, magijske simbole i rune, koje su zatim namazali krvlju
ili okerom. Kad su pitali bogove za savjet, štapiće bi bacali na bijelo laneno platno, a sve se to
događalo ispod BUKVE. Žalosno je kako se predcivilizacijski narodi bez pisma smatraju
zaostalima i glupima. To je i razlog zašto su australski Aboridžini toliko patili jer je njihova
kultura bila duhovne prirode, a i Indijanci pate zbog toga još uvijek. Pismenost ne čini jednu

527
kulturu boljom, dapače, ne postanu ljudi bolji kada nauče čitati i pisati, zato valja svakome
priznati slobodu izbora da bude nepismen.

Životinje koje budu ulovljene od Indijanaca ili Aboridžina jesu već mrtve prije
nego ih se ubije, što znači da ih je otpustio i dao lovcu grupni duh životinja ili „Baka
Životinja“. Šamani ili sami lovci se tako mole Baki Životinja neka im pokloni plijen jer su
gladni, u snu ili transu im ona ako im se smiluje daje do znanja gdje ih čeka plijen i koliko će
uloviti. „Baka Životinja“ je u Nijemaca Frau Holle ili kod nas Baka Zima, a preživjela je
samo još u bajkama za djecu.

LJEŠNJACI i JABUKE simboliziraju, u keltsko germanskoj tradiciji, snagu

sjemena koja prenosi život u novi ciklus inkarnacije, pa je bio običaj ostaviti ih za duše
pokojnika da se njima osnaže za novu inkarnaciju. Inače se zahvaljivalo i odalo počast i
ubijenoj životinji, jer je primitivan čovjek vjerovao da može uzimati samo ako i daje, pa je
ostavljao za svaku dušu ubijene životinje neki mali poklon kao oštricu kremena ili gutljaj
vode. Kod mnogih Indijanaca je bio običaj da se ispričaju životinji: „Mi smo jako gladni, a ti
si nam poklonio mnogo mesa kako bi se nahranili. Zahvaljujemo ti se i jednog dana dajemo
mi tebi svoja tijela kao hranu!“

Slično je bilo i kod ljekovitog bilja koje travar iskopa ili odreže. Malo kruha,
piva, mlijeka, jedno zrno pšenice ili papra ili bakrenog novčića stavljalo se prije u rupu iz koje
je iskopano bilje. Ili što je još bolje, posijalo se sjeme te biljke, sadnice ili gomolji na lijepo
mjesto kako bi se vrsta širila dalje, što je i svrha njenog postojanja.

Kod nas je postojala Majka Zemlja i Nebeski Otac koji šalje kišu na zemlju
kojom je oplodi, ili to čini munjom groma, a Majka Zemlja rađa iz svoje utrobe sva živa bića.
Zato su praljudima i špilje bile toliko svete, a bile su korištene više za svete obrede nego
stanovanje. Indijanske kolibe za znojenje simboliziraju inače trbuh Majke Zemlje u koji se
treba puzati sa istočne strane jer to je ulaz života, sa istoka u njeno krilo. Gol kao embrio od
majke rođen, čovjek se u njoj znoji da bi bio ponovno rođen, da znojem izađu bolesti i dolazi
do novog rođenja.

Neki šamani nisu imali biološke potomke, ali su imali SINOVE SVOJE DUŠE.
To je bila česta pojava kod vračeva, jer oni mogu asexualnim putem stvarati potomstvo tako
da postepeno i cjelovito prenašaju svoj duh na nekog drugog kojeg smatraju dostojnim. Kako
bi šamani ojačali svoje nadnaravne snage, znali su danima gladovati u vrućini između
nekoliko logorskih vatri, ili su po zimi stajali danima u mrzlim potocima da dođu do
„potpunih vještina“ kao što je čitanje misli, levitacija, nevidljivost, ulazak duhom u neko
drugo tijelo i druge šamanske umjetnosti koje se sa postizanjem duhovne čistoće same od
sebe javljaju.

Jedna stara sibirska poslovica kaže: „Tko ne poznaje strah, postane ratnik. A tko
ne poznaje srama postane šaman!“

528
529
530
531
532
533
534
535
536
 Obični ljudi su vjerovali da šamani dolaze do svojih moći i znanja kada u
određeno vrijeme u noći, na divljim i zabačenim mjestima, na grobnim brežuljcima i
križanjima borave, gladuju, putuju dušom u druge svjetove i prkose prirodnim silama. A
pričalo se i o ratnicima koji legnu u bitci u trans, dok se njihova duša u obliku medvjeda ili
vuka bori dalje umjesto njihovog tijela u bojnom polju. Svaki narod treba šamane, treba
putnike u druge dimenzije da opazi opasnosti koje se spremaju i polako materijaliziraju iz
astralnog svijeta u naš fizički svijet,da pomire duhove i dozovu pomoć iz viših svjetova.

Sa PALCEM je vrač mazao oker, krv ili pljuvačku na bolesne dijelove tijela
pacijenta, PLJUVAČKA se smatrala ljekovitom. I SREDNJI PRST se smatrao prstom koji
liječi, dok je KAŽIPRST bio pun čarobne moći, a ponegdje bi bio „zloćudan i otrovan“, sa
njime se moglo izbacivati nevidljive strijele i prokletstva na neprijatelje, pa je još iz tih
vremena bezobrazno pokazivati njime na ljude. U antičkom svijetu lijevi prstenjak se smatrao
prst „doktora“. Rimljani su vjerovali da nekakva žila vodi od njega do srca, zato se i na taj
prst stavlja zaručnički i svadbeni prsten. Prsten simbolizira zatvoreni krug i vječnost,
ČAROBNI PRSTENOVI su zato prstenovi moći i samo im uništavanje u vatri može slomiti
moć.

U Australiji kod Aboridžina zločinac se kažnjava tako da ga se ubode kopljem u

but i onda protjera iz plemena, ako ne umre i izliječen se nakon godinu dana vrati, smatra se
opet „čist“. Ali ako je netko nepopravljiv, onda ga se magijom ubije pomoću energija, to se
zove „bone pointing“ tada vrač na njega pokaže sa magijskim prepariranim kostima i izgovori
kletve. Inače sasvim zdrava osoba umre za jednog, najviše tri tjedna, etnopsiholozi smatraju
da se tu sasvim poremeti simpatijski i parasimpatijski živčani sustav koji dovodi do smrti. Ali
postoje i pozitivni dodiri koji prenose energije, ljekovite ili one blagoslova.

Nevina, duhovno otvorena i bespomoćna bića kao što su djeca, rodilje, svježe
zaljubljeni, pijana omladina, mlada stoka u štaglju, krave, konji i psi, su po starom vjerovanju
lako postali žrtve čarolija. Većinom su stare bake ili tetke prepoznale jesu li uroci u igri, ili je
u pitanju kakav drugi razlog. Kada je majka htjela doznati je li njeno dijete u nekom zlom
ritualu „imenovano“, morala je polizati djetetovo čelo, ako je imalo čudan okus ili bilo
preslano to je bio dokaz prisustva uroka. Oni koje se optužilo da su krivci, bili su većinom
skitajući stranci ili vještice koje su tjerane zavisti, nezadovoljstvom, samosažaljenjem,
mržnjom ili pohlepom činile ljudima zlo. Ali često to čine i nesvjesno jer ne znaju kakve
učinke stvaraju njihove negativne emocije i kakve utjecaje nose za sobom. Kada je na njih
bačen urok djeca plaču, mnogo zijevaju, mršave i ne spavaju dobro. Odrasle muči križobolja,
probada bočno sa strane, impotentni su, anoreksični i slično, a životinje se pak tresu, ne jedu,
znoje se i gube težinu. Čak se mogu i predmeti začarati, onda pucaju, ne može ih se pronaći i
kvalitetno upotrebljavati, ali protiv toga pomaže dimljenje BOROVICOM i PELINOM, i kada
se sva 4 ćoška kuće pometu metlom od brezinih grančica. Nosili su se uz sebe hrđavi čavli ili
nešto željezno jer to tjera demone, dijete se okupalo u čaju ljekovitog bilja i voda izlila ispod
kućne bazge. Destruktivna i štetna bića privlači bazga i usisa ih u tlo tu padnu u kotao Bake
Zime gdje budu transformirana. U srednjem vijeku kada je Holle već mutirala u vragovu baku

537
i zlu vješticu, kod nas u Babu Jagu, ljudi su još uvijek vješali gnojne zavoje i bolesti na bazgu
da iz njih usisa i neutralizira demone.

A nije li ni to pomoglo, pozvan je šaman da istjera zloduhe, on je često za svoju

obranu u astralnom boju koristio štit od LIPOVOG drveta koji je bio ojačan sa nekoliko
slojeva like od unutarnje kore lipe i štitio ga od demona. Svejedno u kojoj kulturi, je li to u
Sibiru ili kod Indijanaca, svugdje su šamani učili od duhova, često i od duhova bolesti ili
demona kako se liječe bolesti, koje obrede moraju obavljati, koje čarobne pjesme pjevati i
koje biljke koristiti, jer su to naučili kod svog putovanja u drugi svijet. Patogeni entiteti nisu
vidljivi ni sada golim okom kada znamo da su to virusi ili bakterije, ali su ih šamani vidjeli
svojim „okom duše“ u onakvom obliku u kojem su ih mogli savladati i oboriti. Ljudi koji žive
u tradicionalnim plemenima primjećuju često oštrije i kombiniraju bistrije nego takozvani
civilizirani ljudi. Za naše praoce koji su mogli tumačiti svaki komad drveta, svaki kamen i
svaki trag, mi bi sada bili potpuno ekološki nepismeni. Način „gledanja dušom“ je prastaro
nasljedstvo koje je srećom još sada nekim ljudima urođeno.

Mora se naglasiti da šamanima svjestan kontakt sa duhovima nije služio

razonodi, nego je bio značajan dio strategije preživljavanja starosjedioca. Šamanske terapije
vuku svoje korijene iz kamenog doba, kada su ljudi bili lovci i sakupljači. Pa je stoga
razumljivo što šaman postupa kao lovac, traper ili grabljivica. On slijedi izdajničke tragove
koje ostavljaju demoni za sobom, on ih pokušava namamiti iz njihovih skrovišta i uhvatiti u
zamkama. Šamanski vrač moćnim riječima pokaže demonima put iz opsjednutog tijela sve do
strijele koju je naslonio na kožu pacijenta. Kada demon uđe u strijelu šaman ju u luku odapne
i pusti neka odleti prema sjeveru u nebo, jer su tamo kod germanskih naroda domovi demona i
ledenih divova. Kod rituala gdje se tjeraju demoni, MEDVJEĐI LUK (Allium ursinum) je
imao veliku ulogu kod „ranjavanja vilenjačkim strijelama“, i pogotovo kod slavenskih naroda
kao oružje u borbi protiv nevidljivih VAMPIRA koji preko noći u snu ljudima sišu krv i
energiju.

“IVANJE“ koje spada na ljetni solsticij, od pamtivijeka se smatralo kao najbolje

vrijeme za sakupljanje bilja jer je onda njegovo djelovanje najsnažnije. Tako jedna od
najvažnijih ljekovitih biljaka naših starih KAMILICA ima u sebi najviše eteričnih ulja i
najjače miriši, a demoni ne vole lijepe mirise niti biljke sa mnogo listova kao što je
STOLISNIK jer ne mogu odoljeti da ne broje njegove listove. Pa ih se spriječi buketom te
„Hajdučke trave“ iznad ulaza u kuću da uđu, jer su uhvaćeni u brojanju njegovih listova tako
zaborave kamo su se uputili i prepuštaju se strasti brojenja.

Rudolf Steiner je smatrao da kao što blago sunce u proljeće stimulira rast
biljaka u prirodi, da isto tako kamilica oživljava konstruktivne vitalne energije u našem tijelu:
„Kamilica pojača konstruktivno eterično, prema destruktivnom astralnom.“ Taj je moderan
Druid predlagao da se izradi biodinamični gnojni preparat od kamilice. U crijeva krave se
uguraju cvjetovi kamilice, ona se preko zime ukopaju u zemlju, tamo je snijeg dugo ležao i
njegova voda kada se rastapa, ulazi u zemlju.

538
 U mnogih starih kultura su šamani pokušavali presresti bolesti u astralnom
svijetu prije nego se uspiju manifestirati na materijalnoj razini. Nije to siva teorija niti
praznovjerje, ljudi su u trenucima između budnosti i sna opažali čudne spodobe, ponekad
grbave i osakaćene, ponekad i sablasno lijepe, koje su bile slične drvenim maskama
današnjih maškara zvončara, koji su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u
Hrvatskoj. Sva ta bića su djelovala kao da pate, nešto im fali, a istodobno su zastrašujući i
strahoviti. Kad bi se ljudi njih prestrašili ili se protiv njih borili, ne bi dugo potrajalo, oni bi se
razboljeli oni, netko drugi u kući ili njihova stoka. Najbolje je bilo kad bi se prikupila hrabrost
i njima reklo neka putuju dalje, kad bi odgovorili da nemaju novaca dao bi im se neki poklon,
mali bakrenjak za put. Neka odu prema istoku, prema svjetlu da ih izliječi i daje ono što im
nedostaje. Tako bi ostala kuća slobodna od bolesti i zatim se pročistila atmosfera pelinom,
borovicom i slatkom travom. U određenim godišnjim ciklusima svijetom prolaze takvi duhovi
prirode, svugdje ih se opaža i štuje proslavama i ritualima samo da bi napustili sela. U tom
vremenu koje je prijelazno na drugo godišnje doba, i ljudi postanu otkačeni, u njih ulaze ta
bića koja plešu kroz njihova tijela i ponesu im duše. Oni stave na sebe maske koje egzaktno
predstavljaju u vizijama viđene duhove. Ti duhovi dolaze iz „onog svijeta“, van
svakodnevnog i moralnog društva, oni dolaze iz divlje prirode i šume, iz brda, rijeka i
močvara, njima se priključe duhovi umrlih i grupni duhovi životinja i krajolika. To je jedna
snažna i nekontrolirana prirodna energija koju donose sa sobom, duhovi nam dovedu
kreativan kaos iz kojeg tek može nastati nešto novo. Samo muškarci su prije smjeli nositi te
maske, bile one muške ili ženske, kao na primjer vještica ili močvarnih djeva, jer žene su
općenito senzibilnije i receptivnije pa bi lakše jedan takav duh ušao u njih da ih opsjedne.
Svijet praljudi je bio jako seksualiziran, čak paljenje vatre se smatralo seksualnim spajanjem.
Ali kod domorodaca su muškarci i žene ravnopravni i jednako moćni.

539
 Tu valja dodati kako su rupičaste naočale kod rituala važno pomagalo jer šaman
gledanjem kroz drugu perspektivu odbaci sebe, i lakše uđe u drugu dimenziju pa tako postane
ono čime se želi indificirati. Tome služe zapravo i maske u svim domorodačkim kulturama,
da šaman postane ono u što se je zamaskirao. (Donja slika je sa Samwhaina, kada su mi
posjetitelji pričali da su vidjeli kako se plavokosa curica igra tu u mome taboru,ali ja taj duh
nisam opazio.)

ŠAMANSKA GLAZBALA kao bubnjevi koji oponašaju i manipuliraju naše

otkucaje srca ili australski didgeridoo imaju sposobnost promijeniti svijest slušatelja. Takvi
instrumenti imaju tako jak dojam na nas jer nas vraćaju na početak i zvukove koji su slični
onima u maternici. Svetišta su takvim narodima netaknuta mjesta u prirodi jer sveti duh ne
treba upadljive hramove, a svete prostorije ne trebaju zidove. Tako su Germani vjerovali kako
se veličanstvo nebeskog ne može zatvoriti u zidove ili preko ljudskih ruku manifestirati u
skulpturama. Oni su kao i Slaveni posvetili bogovima lugove i šumske livade koje su nazivali
imenima tajanstvenih bića koje bi obožavali. Općenito se glazba i pjevanje smatralo nečim što
liječi sklad u prirodi i čini je zdravom. Zvuk i vibracije djeluju na vodu u biljkama i
životinjama, mrtvoj prirodi i svemu oko nas. Tako i afrički Pigmejci sjede cijelu noć i pjevaju
svete iscjeljujuće pjesme ako je šuma postala odjednom neudobna, kada komarci postanu
neugodni ili se velike mačke skitaju oko sela. Oni pjevaju kako bi osnažili pozitivnu energiju,

540
jer gdje je zdravlje i sreća nema opasnosti, niti štetočine ne jedu zdravo bilje, a puževi imaju
često zadatak pojesti boležljivo bilje.

ATEIZAM je proizvod civilizacije, on se prvi puta pojavljuje kada se u Indiji

posumnjalo u brahmansko vedski pogled na svijet. Žrtveni rituali i rituali za održavanje
ravnoteže svijeta postali su sve skuplji i raskošniji, tako da su se pojavile sekte koje su sve to
odbacile. To su sve nuspojave civilizacije kao i budističko VEGETARIJANSTVO. Ne postoji
niti jedan narod kojeg poznajemo, niti jedan domorodački narod sada ili u povijesti kojem lov
nije odigrao jednu značajnu ulogu u prehrani. Povremeno se javljalo vegetarijanstvo i kod
lovaca i sakupljača ali samo kao dio askeze, ali i kod šamanskih inauguracija.

Ponekad je ateista onaj iskreniji u usporedbi sa vjernikom, jer ateista sam sebe
ne laže. Domorodci i njihovi šamani u nekom smislu isto nisu vjernici jer ne vjeruju u nešto
što ne vide, nego vjeruju u ono što svakodnevno u svojim snovima i u vizijama doživljavaju, a
to djeluje i u stvarnom životu na njihovu svakodnevnicu. Sažeto rečeno moderan ateista ne
doživljava duhovni svijet jer duhovnu unutarnju stranu prirode on više nije u stanju opažati.

Karakteristično je za mnoge domorodce da se muškarci lijeno izležavaju sve dok

ih žene ne pošalju da ulove neku divljač i donesu svježe meso. Ponašanje i podjela posla je
uvijek onakva sa kakvom zajednica najbolje živi i preživi. Svugdje se susreću i ČOPORI
PASA, njih ljudi vole jer psi sanjaju. Oni imaju snažne snove i sanjaju meso, a kada sanjaju
meso, ono dolazi i bliže, onda imaju i ljudi meso za jesti.

Psi su ujedno i našim dušama vodiči u druge svjetove, a posebne su životinje

koje prate šamane. Psi imaju tako izražena čula da ih se smatra vidovitima, a ta vidovitost se
preuzme kada se šaman priključi u njihov um. Onda mu duša dobije pristup u druge svjetove.
Psi mogu šamana ili u srednjem vijeku vrača voditi u te svjetove, oni su vodiči duša. A
šamanizam se ne temelji na vjeri, nego na direktnom iskustvu.

Po mitovima mnogih indijanskih plemena čovjek je stvoren od VUKOVA. To

su čini se vjerovali i praljudi kod nas, kao što su stanovnici Rimske Imperije vjerovali da im
je osnivača glavnog grada othranila vučica. ROMULUS i REMUS su, prema legendi, sinovi
Marsa (Aresa) i svećenice Rhea Silvie, kćeri Numitora, kralja Albalonga. Braća su sklonjena
da bi ih se spasilo od mržnje Amuliusa, pretendenta na albalonganski tron, a odgojila ih je
vučica, koja je i danas simbol grada Rima. Zbog naše veze sa vukovima ili mističnog
porijekla su ljudi socijalna bića, vole jesti meso i skitati se poput vukova kao lovci po
šumama.

Špiljski crteži i umjetnost bili su komunikacija sa dušama životinja, sa

paleotiskom boginjom, Majkom Zemljom ili Gospodarima Životinja. Špilje nisu bile ono što
su danas crkve, nego su bila mjesta koja su nas povezala sa drugim dimenzijama, a šume su
bile naši hramovi. Drvo svijeta je prastari simbol kozmičkog reda koji predstavlja osovinu
svijeta i njegov centar, grane mu dodiruju nebo i korijen duboko ulazi u zemlju pa tako
povezuje tri razine: nebo, zemlju i podzemlje. Uvijek je kod Kelta, Germana i Slavena bio
541
glavni HRAST, uz njega se sastajalo i savjetovalo, odlučivalo i sudilo. Ali svjetlost je najbolje
došla do izražaja u dvorima bukove šume, gdje se gatalo i proricalo. U ono vrijeme je cijela
Europa bila pokrivena gustom prašumom. Vjeverice su mogle skakati po krošnjama od
Danske preko Njemačke i Francuske sve do Španjolske bez da nožicama stanu na zemlju.

Ljudi povezani sa prirodom imaju svoja specifična vremenska razdoblja koja

nisu vezana uz nama nametnute datume nego su povezani prirodnim ciklusima koji imaju svoj
točan raspored. Stari Germani su vrijeme podijelili u prostorije, svako godišnje doba je bila
jedna prostorija kojom je vladalo jedno božanstvo. U proljeće na primjer se topi snijeg i rastu
(njem.) „nebeski ključevi“ (jaglaci) koji pripadaju staroj kulturi Freye (slavenske Vesne) koja
je božica i gospodarica, a cvijeće izgleda kao ključevi kojima je otvoren prostor da uđe
proljeće. Tako nije samo neko godišnje doba određeni prostor, nego su to i dani, pa i sati.
Montag (ponedjeljak) je bio Mjesečev dan (mond-mjesec) i onda se bralo samo ljekovito bilje
koje je bilo posvećeno Mjesecu. Jako dobro je taj princip vidljiv u hrvatskim nazivima
mjeseca koji označavaju razne radnje kroz godinu, kao siječanj, srpanj i kolovoz.

Mnogi primitivni narodi svijeta žive na području gdje poljoprivreda uopće nije
moguća, ali makar žive na za nas neplodnom tlu imaju mnogo šire i raznolikije prehrambene
mogućnosti od modernog čovjeka koji sadi možda samo 4,5 ili 6 raznih biljaka (krumpir,
kukuruz, pšenicu, grah, repu itd.). Afričko pleme Khoisan na primjer tijekom godine sakuplja
preko 300-400 vrsta biljaka, što im omogućava jako uravnoteženu prehranu kojom mogu
preživjeti u pustinji. Općenito rečeno su domorodačka plemena čuvari svoje prirode, a tamo
gdje su im naselja ima i više života, biljaka i životinja.

Zanimljivo je da se u takvim lošim uvjetima gdje ima malo hrane ne rađa mnogo
djece, što je kasnije obrnuto kada dođu misionari koji nametnu svoje bogove i prisiljavaju
domorodce da se razmnožavaju kako „ne bi griješili“.

Tako je poznato za Indijance, pogotovo poglavice, koji su smatrali da je nagon

sveta snaga koja se može kulminirati. Pa su oni radili djecu samo svake sedme godine jer su
tako dugo sakupljali snagu da naprave jedno posebno snažno dijete. Stoga je važno da
pronađemo opet naše kulturne korijene jer koliko je korijen bitan za drvo, toliko je naše
kulturno korijenje koje moramo opet skupiti važno za naš spas i opstanak.

Kod obreda i rituala je kod nas kao i kod Indijanaca bio jako važan
sjeverozapadni smjer. Nijemci je u kući još uvijek zovu „Herrgotsecke“ (bogekov kutak), a u
taj kutak su se i postavljala kućna svetišta, kao i kod Rimljana svetišta i kućni hramovi u čast
njihovim precima. Tu su se kod dnevnih molitva palcem desne ruke označavali smjerovi od
sjevera prema zapada u smjeru kretanja sunca. RITUALI SMRTI i KLETVE su rađeni u
suprotnom smjeru. Mnogi domorodci se čude kako bijeli čovjek uopće može živjeti a da ne
zna smjer u kojem se nalazi istok ili sjever. Šatori Indijanaca su uvijek postavljeni tako da je
otvor prema istoku i jutarnje sunce ih budi i pozdravlja. U isti smjer gledaju i u mnogim
kulturama pokopani mrtvaci.

542
 Ispostavilo se kako ESKIMI, lišeni svog domorodačkog jezika i prisiljeni da
koriste engleski, više ne znaju kako da prežive u ledu i snijegu. Oni su izgubili jezične alate
koji su im rekli da li je led dovoljno tvrd da ne propadnu, da li vjetar nosi naglu promjenu
vremena ili djeluje na ponašanje tuljana. Svaki njihov lokalni dijalekt je bio jedinstven prozor
u postojanje, jer pravi jezik je religija u smislu latinskog religere („pažljivo promatrati,
održavati“) koje je u kontrastu sa suprotnim negligere („zapostavljati, zapustiti“). Sa svakim
jezikom koji izumire, jedan prozor prema stvarnosti se zatvara, smrt jednog domorodačkog
jezika je smrt jedne percepcije, jedan hendikep je hendikep cjelokupnog čovječanstva.

Kada lovci i jedu meso životinje koju su ubili, oni to čine puni zahvalnosti, jer
za njih je duh životinje još prisutan. Oni doživljavaju pri tome proces preobrazbe kada hrana
postane dio njih, ali i nas konzumiraju duhovi i bogovi. U Vedama piše „sve je hrana“. Sve je
hrana ali sve je i bog, bog je hrana, samo tko ima tu svijest kada jede, taj jede ispravno. Niti
mi nismo izuzeti iz tog procesa, i mi smo u širem smislu hrana, prvo pomislimo na supove i
gliste, ali nas uzimaju u sebe bogovi ili demoni, ljude mogu demoni kao stoku uzgajati i
čuvati što vidimo sada u općoj debilizaciji i u rasulu zapada, jer demoni trebaju tu energiju
koja nastaje od bijesa, mržnje ili pohlepe.A bogovima pak treba energija ljubavi i veselja
kojom neki ljudi zrače, to je bogovima hrana i od toga oni žive. Ljudi koji su stoka demona su
nesretni ljudi jer i demoni su nesretni, pošto njima nešto nedostaje. Kad nas bogovi uzmu u
sebe doživljavamo to kao ekstazu i mi izgubimo svoju egocentričnost, mi smo onda spremni
žrtvovati svoju samovolju, glupost i sebičnost, pritom budemo primljeni kao što jezero primi
kap kiše u sebe.

Svaka slika ovog svijeta je jedna čarolija. Tako su „stvarnost“ doživljavali Stari
Kelti, sada bi rekli da je sve ovo samo jedan HOLOGRAM kao što su to prije mudraci
smatrali čarolijama i iluzijama. U Aziji se to zove Maya, razumjeti veo maye je ideal indijske
filozofije. Zgrada naše realnosti je, kako smatraju Aboridžini, jedan „san“ koji se
materijalizirao. San je postao zbijena opipljiva stvarnost, rekli su Germani. U našim snovima,
kroz naše želje, misli, izbore, žrtve i napore stvaramo realnost u kojoj živimo. Naše mentalno
ili tjelesno djelo postane uzrok naše sudbine. Materijalistička i eksperimentalno-znanstvena
slika svijeta, koja čini apsolutnu stvarnost modernog građana, je također jedan san. To je
kolektivan san, začaranost današnje civilizacije, to je netolerantan san koji uzima sebi pravo
monopola postojanja.

Domovinu doživljavamo još prije našeg rođenja, preko hrane koju jede i vodu
koju nam majka pije, to nas okarakterizira i baždari na vibracije zemlje po kojoj ćemo kasnije
sami hodati- tako smo spojeni sa prirodom oko nas. DUHOVI su se domorodcima prikazivali
u stijenama, trupcima i drveću, krtičnjacima, korijenu i drugim uobičajenim stvarima u
prirodi, a mogli su često mijenjati svoj oblik. Kada nestanu iz tih predmeta to se osjeća jer
predmeti postanu opet mrtvi. Zato se takvi ljudi boje kazne što mi sada kopamo ispod zemlje i
vadimo rudna blaga jer time ranjavamo prirodu bez da tražimo oprost i dajemo za uzvrat
žrtve, - što će zasigurno razljutiti duhove zemlje. Svugdje na planeti se šamanima pojavljuju
životinje koje ih upozoravaju o nadolazećoj katastrofi i velikoj gladi. Takve vizije im ne

543
dolaze od razmišljanja i učenja, one im se pojave spontano.Tu valja spomenuti i kolektivnu
svijest,kada znanje prelazi telepatski na druge jedinke jer je postignuta kritična masa.

Za Indijance ima mnogo dobrih ljekovitih biljaka koje se mogu često koristiti u
kućnoj apoteci, ali najmoćnije su biljke one koje emitiraju PLAVO SVJETLO. Kada vide
takvo svjetlo znaju odmah da se to njih tiče, da je to pokušaj uspostavljanja kontakta između
biljke i čovjeka jer u biljci koja tako sjaji se nalazi duh. To nije jedan duh od gore, sa neba
gdje lete ptice selice i orlovi, gdje stanuje grom koji tjera krda oblaka, nego jedan od donjih
duhova koji je blizak sa Majkom Zemljom, sa sviscima, jazavcima i medvjedima ili bizonima.
Biljke dodiruju svojim korijenima to carstvo Bake Zemlje pa su spojene sa snagom tih duhova
koji žive tamo dolje. Ti duhovi mogu poslužiti ljudima, ali samo ta biljka koja emitira to
svjetlo ima u sebi tu snagu, ali ne i druge biljke iste vrste. Biljke imaju četiri dijela duše kao
ljudi i životinje. Bez njezinog odobrenja se ne smije koristiti ta ljekovita biljka. Kada se ona
iskopava njoj se mora reći za što ju se želi koristiti, ne smije se samo tako iščupati. Duh
travara i biljke se mora spojiti; prvo travar dotakne zemlju da ona upije njegove nečistoće i
očisti ga, zatim se biljci pokloni duhan ili „Kinnikinnik“ (unutarnja bijela kora svibovine), ili
se vrati dio njenog korijena natrag u rupu. Kada se to učini, duh biljke uči šamana potrebne
pjesme i upute koje mora koristiti kod obreda kako bi biljka bila djelotvorna. Često stare žene
znaju te upute, ali kad ih ne znaju, noću im se u snu pojavi duh biljke i sve ih nauči. U to
spada i ime te biljke koje je drugačije od onog kakvo je u knjigama, njeno ime je dio njene
osobine. Kada se tako jedna biljka otvori čovjeku, onda ostaje kod njega i postane njegov
savjetnik. Ali on se mora točno držati njenih uputa kako biljka ne bi izgubila snagu ili se
preokrene pa postane opasna. Svijet je pun čarobnih sila, a biljke su na kraju uvijek
najsnažniji iscjelitelji.

VIZIJE su i kod današnjih Indijanaca ono najsvetije. Bez vizija ne

može živjeti niti jedan čovjek i niti jedno pleme. Vizije otvaraju pogled na duhovne konture
univerzuma, na snage i bića koja vidljiv svakodnevan svijet prodiru i nose. Vizije su
isključivo vlasništvo onog kome su se objavile. On smije o njima pričati, ali mu ih nitko ne
može preoteti. Auto Indijanca se smije posuditi bez da se vlasnik pita ako nekome hitno treba,
ili skinuti njegovu pušku sa zida ako je nekome potrebna. Ali njegovu viziju mu nitko ne
smije ukrasti i prepričavati kao svoju, to je neoprostiva krađa. Viziju se može pokloniti
prijatelju ili pogotovo nećaku, sinu svoje sestre, a vizija se može i otkupiti ali to je jako skupo
i košta barem snop deka i nekoliko konja. Jedna vizija nije samo priča ili fantazija, ona je
poput suvenira kojeg se donese iz duhovne dimenzije, nešto duboko istinito koje se ugledalo
iz stanja milosti. To viđeno se može telepatskim putem trenutno prebaciti na drugog čovjeka
tako da i on to može gledati i ne mora si to intelektualno predočiti .

Naši preci su kao KELTI bili prije Rimljana gotovo 1 000 godina vodeći narod u
Europi. Srce njihovog carstva nalazilo se prije 3 000 godina između Mađarske i Francuske, a
kasnije su naselili Grčku i Malu Aziju. Za njih je bilo drveće, kamenje, izvori, vjetrovi, i sva
druga bića živa i sposobna za komunikaciju. Njihovi duhovi su komunicirali sa ljudima,
svjesno ili nesvjesno telepatskim putem. Oni su mogli u čovjeku probuditi osjećaje, pojaviti

544
mu se u snovima ili mu proslijediti visoke i plemenite inspiracije. Nažalost, vidovitost se u
današnjem čovjeku ugasila, ali ima još nade za nas onoliko koliko keltske krvi teče kroz naše
tijelo i čini nas osjetljivim na stare energije koje su vodile naše pretke. Dobro je znati kako
naši Zagorci imaju najviše keltske krvi u sebi, a pošto su izolirani u brdima najmanje su se
miješali s drugim narodima kroz zadnja 2 tisućljeća.

Keltski vođa u boju jaše vepra koji simbolizira borbenost i okrutnost, a u ruci drži čuvenu
toljagu od drveta trnjine.

Biljni svijet ima velik utjecaj na narav ljudi. Oni su drugačiji kada žive ispod
visokog ozbiljnog hrasta nego kada su okruženi prozračnim brezama. Sigurno je da osim
urođene rase, na nas djeluje zemlja i klima, hrana i naše zaposlenje kako bi se upotpunio
karakter jednog naroda. Zato su se rana plemena nastanila tamo gdje im se svidjelo i gdje je
područje bilo sa njima u harmoniji. Kelti su koristili grčki jezik i pismo kod trgovine, ali su
svoju filozofiju i kulturu odbili zapisati. Oko dvadeset godina je kandidat za druida u

545
zabačenim šumskim školama učio poput indijskih brahmana napamet „sa srcem“ tisuće
stihova o mudrosti i znanju, jer ono što se ne nosi u srcu nije za druide bilo pravo znanje. Tu u
izolaciji je mladić bio oslobođen od svjetovnih briga i problema, od poreza i vojne obaveze.
U prvih 7 godina je učio napamet u rime pretvorene predaje, postao tako pjevač, bard i
pripovjedač. Zatim je idućih 7 godina usavršio svoj dar vidovitosti i postao prorok, gatao i
pričao sa bogovima. Ali tek nakon sljedećih 7 godina rada je postao priznati Druid i temelj
društva.

Imali su Kelti i svoje Ogam „pismo“ ali to za nas danas nije zanimljivo jer ga
naš um ne razumije, pošto svaki od 20 znakova simbolizira jedno drvo i svijest keltskog
promatrača kada prima moć i energetske valove tog drveta. Pa mi sada nismo niti u stanju
utišati misli u našim glavama da doživimo tišinu praznine. Ponekad vježbanje traje godinama
dok se ne nauči razumjeti jezik „Genius Loci“, duha jednog mjesta. Dok se čovjek ne uživi u
njegovo morfogenetsko polje, u energije koje daju oblik tome mjestu, i nevidljiva ali snažna
„sjećanja“ na prošle uvjete koji prianjaju na njemu.

Iz tih razloga su redovnici BENEDIKTINCI svoje samostane upravo zbog toga

gradili na izvorima, jer im oni nisu iz dubina samo davali vodu nego i inspiraciju. A mjesta
gdje se spajaju vode, putovi ili jedni prelaze u druge su Keltima bila tipična sveta mjesta. Sa
barijerama od armiranog betona, stakla i plastike sada se moderan čovjek izolira i energije mu
više ne mogu prolaziti kroz tijelo, kao što je to kada se spava na zemljanom podu i slami koja
POJAČAVA ENERGIJE. I vrijeme se kod Kelta drugačije zvalo, postojalo je vrijeme jagoda,
vrijeme bazge, vrijeme srndaća, a vrijeme sakupljanja bilja je bilo i vrijeme kupanja. Bilje se
kod njih nije smjelo rezati, pogotovo ne željeznim nožem nego se smjelo samo trgati. Metla
od breze je jako star ritualni predmet. BREZA simbolizira kod Kelta čišćenje i novi početak,
sa brezinim metlama su se pomeli nečisti duhovi iz ljudi, i svetišta koja su bila postavljena
tako da u njih ulazi energija sa istoka izlazećim suncem. Zanimljivo je kako su kod Kelta psi
bili svete životinje i ne postoji niti jedno keltsko božanstvo koje kao pratnju nema psa. Postoje
stara svetišta koja su još i sada poznata po tome što su tu u magli „vile ljudima putove
pomiješale“, a znam od svog djeda kako je u takvoj situaciji sreo dvije ženske spodobe, jednu
je uhvatio za guzicu, a kad se okrenula kostur mu je ispod crnog plašta zasiktao u lice, djed je
gotovo umro od straha. Sve to je povezano elektromagnetskim strujama koje nastaju od
nadzemnih i podzemnih voda gdje ne samo voda uz rubove teče u suprotne smjerove nego
privlači i snažne eterične struje. Tu onda senzibilni i labilni ljudi, pogotovo u noćima punog
mjeseca, izgube orijentaciju, dođu do vizija ili halucinacija. Takve dinamične
GEOMAGNETSKE SMETNJE i zemljane energije su Kelti kao i Kinezi zamišljali kao
ZMAJEVE, da takva snažna mjesta zvana „Zmajeva Brda“ sa geomagnetskim smetnjama
dovode ljude do paranormalnih stanja svijesti, liječe ih ili čine bolesnima je znanstveno
dokazano 1977. u Engleskoj kod projekta „Dragon Project Trust“.

Keltski muževi bavili su se prvenstveno ratom, lovom i komunikacijom sa

duhovima i bogovima, ljenčarili su u muškim kućama i prepuštali se psihodeličnom
sanjarenju. Nakon inicijacije muškarci napuštaju selo svoje majke i sestara i odlaze u selo

546
svoje žene. Za narode koji su vezani primitivnom zemljoradnjom za tlo, to je najekonomičniji
način da organiziraju svoj život. Stočarski narodi kao Prakelti, Skiti i njihovi Indoeuropski
rođaci su pak bili očinski organizirani, po očevoj liniji se naslijedilo i žene odlaze u muževu
obitelj. Sve je to ekološka prilagodba podređena potrebama životinjskih stada: nove pašnjake
treba pronalaziti, osvojiti ili obraniti, krađu stoke treba osvećivati. Jedna mobilna ratnička
muška grupa, spojena obiteljskom krvnom linijom najbolje odgovara tim potrebama. Takvi
indogermanski konjanici su bili ratnici, a po naravi tašti i arogantni. Pa tako i samo ime Kelt,
ne znači ništa drugo nego „junak“ koji mora svoje stado obraniti protiv životinjskih i ljudskih
razbojnika. Kao njihovi rođaci divlji SKITI jugozapadne azijske stepe, keltski ratnici su još
dugo nakon što bi postali od stočara zemljoradnici tetovirali svoja tijela sa magijsko-mitskim
simbolima, nosili zlatni i srebrni nakit, puštali si duge brkove i jačali svjetlu kosu lužinom od
gipsa, sve dok kosa nije postala tvrda i ravna pa stršala prema gore kao ježeve iglice. Oni su
održavali hvalisave govore i svađali se kod gozbe za „junačke porcije“ pečenog vepra. Tko se
hvalisao morao je izrečeno i dokazati, riječi postati djela, pa su mnoge pijanke imale krvav
svršetak. U bitci je ratnike često uhvatila borilačka ekstaza u kojoj su sebi otrgnuli odjeću sa
tijela da bi se prezirući smrt borili dalje goli i takvi obrusili na svoje neprijatelje. Kao Skiti, i
Kelti su bili lovci na glave. Odrubljene glave svojih neprijatelja su objesili vlastitim konjima
oko vrata, a krvave oklope dali slugama neka ih uz hvalospjeve i klicanje izlože doma, te
trofeje zabijali su na zid kao da su u lovu ubili kakvu divljač. Glave otmjenih neprijatelja su
stavljene u ulje borovice ili cedrovine i kod svečanosti su pokazane gostima, ili su im se
lubanje okovale zlatom i bile korištene kao kaleži za ispijanje brezinog vina.

Za poljoprivredne narode je SUNCE često jedna žena i majčinski lik, dok je za

stočarska plemena sunce ratnik, a za Indoeuropljane sjajni junak koji u svojoj bojnoj kočiji
pred kojoj je zapregnuto 4 bijela pastuha pobjednički mjeri nebeski prostor. Za njih je i konj,
kojem su imali zahvaliti sve svoje pobjede i osvajanja, bio najsvetiji od svih životinja, kao i
kod Prakelta, gdje je kralj prije nego bi preuzeo svoju dužnost općio sa bijelom kobilom koja
je predstavljala božicu te zemlje. Kobilu bi zatim žrtvovali, u velikom kotlu poglavice kuhali i
kao totemski obrok na gozbi pojeli. Za Kelte je željezo bilo apsolutno sveto, jer tjera
neprijatelje i zle čarolije, odatle i običaj da se iznad vrata zabije potkova za sreću. Putujući
kovači su za njih bili čarobnjaci i vračevi, a kralj najveći od njih jer je bio odgovoran za
napredak i plodnost zemlje. Stoka im je značila bogatstvo i blagostanje, krađa stoke pak
najveća od svih zločina, veća čak i od ubojstva, i bila je najčešći povod borbi i okršaja.

Za Slavene je pak „SUNCE TI ŽARKO!“ Predstavljalo najveću od svih kletvi.

Taj izraz je značio „osveta je moja“ i dolazi iz vremena kada je sunce bio bog. Onako kako je
preko noći okovan u tamnici snježnih mrzlih divova i čini mu se nepravda, tako se i svaki dan
pobjedonosno oslobađa i u podne blješti na sjajnome nebu uživajući u svojoj pobjedi nad
mrakom.

Bog gromovnik, germanski Thor ubija svojim čekičem, koji sije munje divove
na od kišnih oblaka mračnome nebu. Grmljavina je buka željeznih kotača po kamenoj
nebeskoj cesti, njegova kola vuku dva jarca. Tim jarcima zna ponekad prerušen u običnog

547
putnika, počastiti njemu drage siromašne ljude. Meso smiju jesti ali ne i kosti, one su mu
potrebne da iz njih svoje jarce ujutro opet oživi. (Mårten Eskil Winge, 1872)

Keltsko gospodarstvo se sastojalo od uravnotežene mješavine stočarstva i

poljoprivrede, a toliko je bilo efikasno da su Gali velike količine žita i stoke eksportirali u
Rim i obogatili se. Rimljani su plaćali i sa pretjerano skupom drogom- vinom, za jednu
bačvicu vina bi dobili čak jednog roba od Keltskih alkoholičara. Poljoprivredno bogatstvo
Galije i Britanije je jako privlačilo Rimljane. Julije Cezar je čak mogao sanirati državni
budžet Rima i platiti svoje dugove kada je osvojio i opljačkao Galiju.

GRAŠAK, LEĆU, MAKA, ZOB, KRUPNIKA (DINKEL), EMMERA,

PŠENICU, JEČAM, PROSO, WICKEN, PEPELJUGU i PODLANAK su uzgajali već Kelti i
kasnije od Slavena preuzeli RAŽ. Žitarice su kuhali u mlijeku i jeli kao kašu, a SVINJETINA
i PIVO im je bila najdraža hrana.

KONOPLJA i LAN uzgajali su se za platno, a JATANAC (Reseda luteola) se

sadio za farbanje vune i platna u zeleno i žuto, dok je SINJAVICA ili SAĆ (Isatis tincotoria)
dao dragocjene indigoplave boje. KRAPP (Rubia tinctorum) je davao iz svojeg korijena
žarku crvenu boju i MASLAČAK drugi ton crvene boje, a za bojanje su se koristili i plodovi
KUPINE ili lišće ORAHA čiju je boju stabilizirao OCAT. Žutu boju daju inače i LJUSKE
LUKA, cvjetovi ŠAFRANIKE (Carthamus tinctorius) ili oni BRNISTRE, zelenu boju
BREZINO lišće i PAPRAT, tamnozelenu lišće JASENA, tamnosmeđu KISELICA, plavu
bobice BAZGE i zlatnosmeđu boju TRNJINA, ili Žutilovka.

548
 Tu valja spomenuti ne tako davnu prošlost kod naših Mađara, kod kojih su
najniže kaste, kočijaši, pastiri i seljaci nosili „SZUR“. Kaput od filca koji ih je štitio od kiše,
snijega i vjetra, a služio je i kao pokrivač ili ležaj vani na polju. Postepeno on je postao sve
raskošnije ukrašen, pa su mladići da do njega dođu dali svu svoju imovinu i upuštali se u
krađe. Brzo su vlasti zabranile njegovo nošenje i čak to kažnjavale zatvorom, na licu mjesta
žandari su ukrase odrezali nožom ili kapute spaljivali! Da bi zatim plemstvo samo tražilo
pravo na nošenje tog predmeta koji im se toliko sviđao da ga nisu htjeli prepustiti samo nižim
kastama. To sasvim podsjeća na naše stare narode, pogotovo odjeću i nakit koji je bio znak
staleža i dokaz uspjeha.

Uzgajalo se i povrće u ograđenim vrtovima, a od voća su Kelti poznavali

JABUKE, TRNINE, OSKORUŠE, SREMZU, MALINE, KUPINE i BAZGU. Izrađivao se i
MASLAC koji se onda omotao velikim hladnim listovima LOPUHA i ŠTAVELJA, a i rađeni
su SIREVI. SIJENO je keltski izum koji je dozvolio da se više stoke može preko zime
prehraniti, sijenu su Kelti i pripisali magične moći. Ono sitno što bi ostalo na dnu kada bi se
ispraznilo sijeno iz štaglja bi oni pobrali, zatim pola kile toga kuhali i dodali vrućoj kupki koja
je liječila od GRIPE, REUME, GIHTA, ŠKROFULE, NERVOZE, BOLOVA u MJEHURU,
BUBREZIMA i TRBUHU.

Bilje koje se koristilo za OTROVE i OTROVNE NAPITKE koji su trebali

donijeti smrt i bol neprijatelju su Kelti brali kod zalaska sunca jer je onda najsnažnije kada
izlaze šišmiši i kada sunce kao smrtno ranjeni junak potone u dubinu noći. Mnogo toga je još i
danas aktualno jer nije tek puko praznovjerje nego djelotvorno i logično. Tako se ljekovito
BILJE BERE ODMAH POSLIJE MLADOG MJESECA kada mu je srp tek vidljiv, ali se
bilje nikada ne bere kod punog mjeseca. Mjesečina uzima bilju njihovu ljekovitu moć, ono
549
treba mnogo sunca ali malo mjeseca. Tanki nebeski srp je znak kada se bilje sakuplja jer je
onda u biljkama i najmanje vode, a kod punog mjeseca najviše vode jer mjesec na sve djeluje
kao i na mora stvarajući plimu i oseku. Tako kod punog mjeseca sve ima zbog više vode veću
težinu, a kod mladog mjeseca je sve bolje kvalitete, trajnosti, čvrstoće i ljekovitosti. Još je
Plinius savjetovao rimske seljake neka prodaju na tržnici plodove ubrane za pun mjesec jer će
biti teži i zarada veća, a one za sebe da beru kod mladog mjeseca jer mogu duže stajati.
Savjetovao je i da se krmna smjesa za životinje reže kod mladog mjeseca jer onda ne trune
tako lako.

Nakon SAMHAINA za Kelte je postalo strogo zabranjeno brati bilo kakvo bilje
ili plodove jer su oni postali „puca“, što znači tabu. Nitko se ne bi usudio to prekršiti jer bi
bilje sada donijelo bolest a ne zdravlje. Zadnje bilje koje se ubralo je bio pelin da se njime
začini masna pečena guska za taj blagdan koji je postao zatim kršćanski „Svih Svetih“.
Jedino imela se smjela brati do zimskog solsticija jer su joj tek onda bobice zrele, a i drva su
se sjekla kada je mjesec bio u opadanju. Gljiva su se Kelti općenito bojali, za razliku od
Slavena koji su ih obožavali i masovno konzumirali. Samhain je bio inače i signal da se počne
sa zimskim radovima kao što je to bilo presti, tkati, štrikati, plesti košare i mreže, a ti poslovi
su završavali za točno 6 mjeseci kada je prvi pun mjesec bio u svibnju.

Kod rituala sakupljanja ljekovitog bilja travari su krenuli u rano jutro na tašte,
bez da govore ili pogledaju unatrag na svoj put. Oni su se koncentrirali na svoje snove u toj
noći i na moguće znakove u prirodi, neobično ponašanje životinja, let ptica, susrete i oblake
koji su dio cjelokupnog događaja i služili bi kao putokaz. Biljci se prilazilo sa zapada sa licem
prema istoku, i ubralo je sa lijevom rukom, jer je kod Kelta desna strana bila ona svijetla,dok
je lijeva ona sjene i misterija. A ležala je prema sjeveru kada su se orijentirali licem prema
izlasku sunca. Kada je Druid prišao biljci on je pao u sakralno nadzemaljsko stanje, kako bi
susreo duh ili vilu koja je u biljci. On je sam morao postati duhovno biće i odbaciti svoju
svakodnevnu svijest. Druidi su se predstavljali duhovima kao izabrani i prosvijetljeni, kao
svećenici, obučeni u bijelu odjeću, boju nevinosti i čistoće, a zemlju su se usudili samo bosi
opranih nogu dotaknuti. Obred se sastojao i od čarobnih riječi, govorom i objašnjenjem zašto
se došlo i želi uzeti biljku, to su ključevi u drugi svijet. Za iskopavanje korijena koristili su
Druidi jelenje rogove, kremenove oštrice ili zlato, nigdje na svijetu se nisu koristili željezni
alati jer bi preplašili duhove.

Keltska slika svijeta je bila obilježena vjerovanjem u ravnotežu zime i ljeta,

dana i noći, vatre i vode, muškarca i žene, mladosti i starosti, smrti i života koji su se
međusobno držali u balansu da se svijet ne raspadne i nebo im ne padne na glavu. Tako treba i
razumjeti keltske žrtvene praktike- dobar urod, pobjede u boju i bogato potomstvo stoke je
tražilo protuuslugu koja je mogla biti bačva medovine ili čak ljudska žrtva gdje je bila
posebna čast biti izabran i žrtvovati se za dobrobit plemena. Takva „trostruka“ smrt bila je dio
druidskog žrtvenog rituala. Žrtvu se zaklalo, zadavilo, spalilo i njen pepeo se rasuo u rijeku da
se tako vrati najsvetijim elementima vatri i vodi. TROSTRUKA SMRT imala je i protutežu u
„trostrukom rađanju“ sasvim inkarniranog čovjeka, to je bilo fizičko rađanje, mladenačka

550
inicijacija i ona šamanska. Kelti su imali jako neformalan pristup smrti, sasvim drugačiji od
Rimljana ili nas sada, gdje se svi lažu kako su centar svemira i ovaj život neće proći, a oni će
u ovoj inkarnaciji ostati zauvijek mladi, u što farmaceutski, kozmetički i kirurški lobi naveliko
naivne ljude uvjerava i besramno olakšava ušteđevine. Po keltskom vjerovanju duh mrtvaca
ne uđe u carstvo tame nego živi i diše dalje u svome eteričnome tijelo u drugoj sferi. Njima
fizička smrt stoji samo u sredini jednog dugog duhovnog života. To ih čini sretnima jer se ne
boje umrijeti i sa oduševljenjem skaču na neprijateljski mač, jer smrt u njihovim srcima nije
strašna i čini im se kukavički čuvati jedan život koji se opet vraća.

Suprotno priči o stvaranju iz Biblije, kod Kelta su se istodobno ispred drveta

života pojavili muškarac i žena. Ta jednakost je značila da i muškarac i žena u brak moraju
donijeti miraz. Čak su i kćeri imale pravo izabrati si muškarca kada su bile spremne za udaju.
Onda se organiziralo slavlje na koje su bili pozvani svi mladi muškarci, cura je izabrala svog
budučeg muža i potvrdila izbor time što mu je donijela vodu da si opere ruke. Zatim se
plesalo jer su Kelti vjerovali u ljekovitost plesa i rado ga prakticirali.

Ne može svatko pričati priče. Kod većine naroda su to samo oni iskusniji, stari,
mudri i vidoviti koji to znaju, jer kada oni pričaju svi znaju da je to istina.

IZGOVORENA RIJEČ je kod Kelta bila sveta, a pogotovo kad je upotrijebljena

od Druida koji su bili majstori magije kroz riječi i pjesmu, kojom su se mogli osvetiti
nedostojnim, negostoljubivim i nepravednim kraljevima. Kletva se pojačala kada je Druid
stajao jednom nogom, rukom ili okom u drugome svijetu i kletvu izgovorio u jednom dahu.
Onaj tko je prozvan- ako nije isti tren umro, dobio bi na licu ružne čireve tako da bi postao
ruglo jer je izgled kod Kelta bio jako važan. Kralj nije mogao biti čovjek sa kakvom tjelesnom
manom ili povredom, takav bi morao predati svoju vlast „čovjeku bez greške“, jer samo takav
može svake godine pokrenuti u proljeće impulse života, inače zemlja postane neplodna. Ali
ako je pak bio nevino optužen, kletva bi se vratila natrag i ubila bi ili unakazila samog Druida.
Keltski ritual „SMRTNE KLETVE“ (glam dicinn) protiv lošeg kralja je izvodilo uvijek 6
Druida. Nakon gladovanja bi se kod zalaska sunca popeli na brežuljak koji je bio granica
nekoliko država. Svi su okrenuli leđa grmu gloga i držali u jednoj ruci kamen za bacanje, a u
drugoj granu gloga. Kada je zapuhao sjeverni vjetar svaki je od njih zapjevao svoju kletvu,
zatim bi polegli kamenje i grane na korijen grma. Ako nisu bili u pravu, zemlja bi se otvorila i
progutala ih, ali ako je kralj bio doista loš onda bi brežuljak progutao njega, njegovu ženu,
djecu, konja, oružje i čak vjernog psa.

U keltskim mitovima se spominju FINN I NJEGOVI SLJEDBENICI koji su bili

u Irskoj neka vrsta policije. Finn je bio poput generala i imao je podređeno 3 pješadijska puka
nalik rimskoj legiji; svaki puk je imao 3 000 ljudi. Oni su branili irske obale i irsku zemlju
pomažući svakom princu kojemu je zaprijetila strana sila. Za vrijeme šest zimskih mjeseci
vojnici bi se miješali s narodom, ali tijekom ljeta za hranu su se morali brinuti sami, lovom,
ribolovom i sakupljanjem plodova i bilja. Živjeli su u šumama ili na pustopoljinama, kaleći se
takvim načinom života za predstojeće bitke. Nije bilo lako postati članom te poznate skupine.

551
Kandidat nije samo morao biti vrsni ratnik, već je morao biti i pjesnik i obrazovan čovjek.
Morao se odreći svoga klana i prisegnuti da nikada neće osvetiti nekog od svojih rođaka, niti
da će oni osvetiti njega. Obvezao se da nikada neće odbiti gostoprimstvo onome tko ga traži,
da nikada u bitci neće okrenuti leđa svom suborcu i nikada povrijediti bilo koju ženu. Također
je morao proći kroz najteže fizičke kušnje. Irska tradicija nam prenosi da su ti ljudi imali
veličanstvene, zapravo nevjerojatne osobine. Onaj tko je htio ući u to ratničko bratstvo je prvo
morao do koljena zagaziti u jamu koja je bila iskopana samo za tu priliku. Ruke su mu bile
štit, a na sebi je imao samo štap od lijeske. Devet ratnika naoružanih kopljima stajalo bi na
udaljenosti od devet koraka i odjednom bi koplja bacili na njega. Ispitanik nije bio prihvaćen
ako sva koplja nije uspio odbiti od sebe.

Nakon tog prvog zadatka, dali bi mu prednost od 3 lige, a zatim bi ga naoružani

ljudi lovili po šumi. Liga je mjera za dužinu i predstavlja razdaljinu koju jedna osoba može
prepješačiti za 1 sat. Keltska jedinica je bila prilično kratka (oko 1,5 rimske milje, što
približno iznosi 1,4 statutarne milje ili 2 275 m). Ako bi mu se samo jedan približio u toj
potjeri koja je trajala danima i ranio ga, nije mogao pristupiti Fenijancima, ako je uspio nakon
3 dana pobjeći nepovrijeđen, ali ako je izgubio pramen kose, ili je pri bijegu slomio neku
grančicu, ili pak ako mu se na kraju oružje treslo u rukama, bio je odbijen. Uz ove testove,
morao je preskočiti prepreku u visini svog čela i u punoj brzini zaustaviti se ispod druge u
visini svog koljena, ili izvaditi trn iz svoje pete u trku bez zaustavljanja. Fenijanci su bili
poznati po tome da su najistinoljubivi, najmudriji, najljubazniji i najnježniji prema ženama,
velikodušni prema drugima i oni kojima su svi vjerovali. Jer ako su mogli pomoći, nikada
nisu dopuštali da bilo tko ima problema ili da je siromašan. “I da je mrtvo lišće od zlata, a
bijela pjena valova od srebra, Finn bi ih odmah sve dao.“ -Pjevali su bardi u svojim pjesmama
uz logorske vatre. Osobine starih Kelta su bile legendarne, a neki junaci su tako dugo bili bez
imena dok im sudbina nije po običaju izabrala jedno ime koje bi ih karakteriziralo. BITI BEZ
IMENA je za njih bila vrlo ozbiljna stvar, oni su svojom vještinom morali iznuditi neko
zapažanje, na temelju čega bi im se nadjenulo ime. Tako je i junak Llew Llaw Gyffes (lav
mirne ruke) dobio svoje ime kada je kao dječak uzeo luk i strijelu i sa obale na palubi broda
pogodio palčića u nogu, što je bio omiljeni pogodak keltskih prvorazrednih strijelaca.

Nakon dolaska svetog Patrika i pokrštenja Iraca sve se promijenilo, izgled ljudi
je sada bio drugačiji i doimali su se kao patuljci u usporedbi sa ljudima starog doba. Kada se
JUNAK OSSIAN vraća nakon tristo godina iz vilinske „zemlje mladosti“ doma, vidi kako
tristo „novih ljudi“ pokušava dignuti mramornu ploču, on dojaše do njih i podigne je jednom
rukom. Pritom pukne zlatni remen njegova sedla i on je stopalom dodirnuo zemlju. Vilinski
konj je nestao. Ossian je podignut sa tla, nije više bio mlad, lijep i jak, bio je sada slijepi,
sijedi i osušeni starac.

Neke balade govore kako je Ossian provodio svoju starost na zemaljskom tlu.
Nije si mogao mnogo pomoći niti sam pronaći hranu. Tada ga je sveti Patrik odveo u svoju
kuću. Svetac mu je najživijim bojama oslikao nebo koje može biti njegovo ako se pokaje, i
mrak pakla u kojem se sada nalaze njegovi stari prijatelji. Ossian je odgovorio na svećeve

552
tvrdnje i prijetnje jednostavnim i iskrenim jezikom. Nije vjerovao da bi se nebo moglo
zatvoriti Fenijancima ako bi oni željeli ući u njega, ili da sam bog ne bi bio ponosan na
prijateljstvo s Finnom. Ako je suprotno, kakva bi mu korist bila živjeti vječni život bez lova,
lijepih žena ili slušanja bardskih pjesama? Ne, on će otići Fenijancima bez obzira sjedili oni
za gozbenim stolom ili se pekli u vatri. I tako je umro upravo onako kako je i živio.

Ratnik je u osnovi bio čovjek od akcije. Nije vjera ono što spašava čovjeka,
nego je čovjek taj koji opravdava vjeru. On prezire sam novac, vještinu stjecanja i gomilanja
jer bogatstvo ometa mudrost. Raskoš je smatrana najvećom prijetnjom muževnosti i od
ratničkog se staleža očekivala najstroža jednostavnost života, financije su se smatrale nečim
nižim u usporedbi s moralnim i intelektualnim pozivima. Glavni cilj njihovog obrazovanja
bila je odlučnost karaktera. Od svih velikih životnih zanimanja trgovina je bila najudaljenija
od ratničke profesije, tako da trgovac kod nas u Europi sve do renesanse zauzima najniže
mjesto u kategoriji poziva. Pristojnost koja prelazi prave granice postaje laž, a trgovci su
majstori neiskrenosti. Laganje i dvosmislen govor smatrani su jednako kukavičkim. Najveći
junaci su čak i zakletvu smatrali degradacijom svoje časti.

„Zakletva“ Jean Ruetlischwur 1891.:

Ratnik se smatrao nemuževnim ako je izrazima lica otkrivao svoje osjećaje. “On
ne pokazuje nikakav znak radosti ili gnjeva“, bila je fraza kojom se opisivala sjajna osobnost.
Cilj svih pravila muževnih ponašanja jest takvo kultiviranje duha, da vas se čak i kad mirno
sjedite, niti najgori razbojnik ne usudi uznemiriti. To se postizalo znanjem i prihvaćanjem
univerzalnih zakona prirode, jer kada prepoznaš prirodu i uskladiš se s njezinim tijekom,
nema više oduševljenja, nema više tuge.
553
 Te osobine su bile kod ljudi koji su živjeli u skladu sa prirodom prisutne na
cijeloj planeti, jer su bile temelj skladnog suživota sa njom. Malo toga nam je prenijeto od
starih naroda naših predaka koji su živjeli tim životom u davnim vremenima. Ali zato
možemo učiti od Indijanaca koji su nam prenijeli svoj neiskvareni duhovni svijet još prije sto
godina. SITTING BULL (1831.-1890.) iz plemena Hunkpapa Lakota rekao je, da ratnici nisu
ono što mi sada o njima mislimo. Ratnici nisu oni koji se bore i ubijaju, jer nitko nema pravo
oduzeti tuđi život. Ratnik je za njega, onaj koji žrtvuje sebe za boljitak drugih. Zadatak
ratnika je da se brine za starce, za nemoćne, da brani slabe, djecu i budućnost čovječanstva.

Cherokee Indijanci su imali izreku da je ženi najveći poziv njenog muškarca

dopratiti do njegove duše, kako bi se spojio opet sa svojim izvorom. A muškarcu najveći
poziv, čuvati ženu da može slobodna i sigurna pod njegovom zaštitom kročiti po ovoj zemlji.

LJUBAVNI NAPITCI su se radili od cvjetova JAGLACA koji je kod Kelta bio

sastavni dio svih ljubavnih čarolija. Cvjetovi su se brali kod izlaska sunca i stavljali u čašu
čiste kišnice koja se stavljala cijeli dan na sunce kako bi upila njenu toplinu. Zatim se vodom
uz čarobnu pjesmicu škropio jastuk simpatije čije se srce trebalo uskoro rastopiti od čežnje.
Kako bi se došlo do VIDOVITOSTI koristio se čaj od istih dijelova sušenog PELINA,
CIKORIJE (Cichorium intybus) i POTOČNJAKA (Lythrum salicaria). Jedna čajna žlica se
prelije vrelom vodom i čaj se pije na tašte prije meditacije, ali prije toga treba postiti barem
pola dana, ili se umjesto čaja puši to bilje u luli. Cvjetovi cikorije su žene prije brale da bi ih
miješale muževima u hranu kako bi im OSTALI VJERNI, ili su ih cure brale prije izlaska
sunca i stavljale si između grudi da vide hoće li se pupoljak otvoriti jer je to bio znak da će
imati sreću u ljubavi. Ako su pak stavile nekoliko cvjetova ispod svog jastuka oni bi im
podarili snove o budućim mužem. Bude li cikorija u 2 sata u noći 29. lipnja iskopana sa
jelenjim rogom bez da se nju sa golom rukom dodirne, može se pridobiti ljubav svake osobe
koju se tom biljkom dotakne. Kad bi pak zaljubljeni par stavio dva LJEŠNJAKA u žar vatre, a
oni bi zajedno polako izgorjeli da ljuska ne pukne to je bilo dobro znamenje za budućnost
njihove veze jer imaju blagoslov svojih predaka.

Inače se prakticiralo spavanje ispod LIJESKE da bi se došlo do vidovitih snova

ili stupilo u kontakt sa susretljivim patuljcima ili vilama. Spavanje pak ispod BAZGE je
donijelo erotske snove i pomagalo je kod plodnosti.

Grana od lijeske je još sada kod rašljara i radioesteta najbolji vodič energije. Sa
rašljom senzibilan čovjek može pronaći vodene žile, rudače, pogotovo srebro i zlato, ali i
lopove, pa čak i ubojice, sakriveno granično kamenje ili izgubljenu stoku. LIJESKA nas spaja
sa drugim svijetom, a oni tamo prijeko znaju o našoj stvarnosti mnogo više nego mi. Kelti su
rašlje posebno obožavali i brižno izrađivali, ali one nisu keltski izum. Već pretkeltski
Etruščani su imali poznate rašljare „aquileges“ kojima su tražili sakrivene izvore. Čak danas
to funkcionira brže i košta manje nego potraga sa najmodernijom tehnikom.

554
 Zanimljivo je da se u neki lijek nikada nisu stavljale više od 4 biljke. To je
univerzalno za sve travare svijeta. Broj 4 je i kod Indijanaca sakralan broj. Ista stvar je i da se
globalno kod domorodaca gleda na signaturu. Korijen nalik glisti se koristi protiv crijevnih
nametnika, dlakave biljke za bolju kosu, bilje sa žutim i gorkim sokom kod bolesti jetre i kod
bolesti žući i probave. Uglavnom su baš ti lijekovi doista djelotvorni, što pomaže možda i
životinjama da se snalaze, a priroda svima daje do znanja čemu služi bilje koje se iz nekog
tajanstvenog razloga uvijek tamo pojavi gdje vlada bolest koju ono liječi. Staro travarsko
znanje je bilo toliko savršeno i opširno da je još u 13. stoljeću u Engleskoj pokrajini Wales
popisano čak 900 biljnih recepata. Kada seoski doktor ili babica nisu znali lijeka,zvao se
PASTIR, jer on je poznavao svaku biljku, a svugdje gdje u svijetu ima pastira oni su
najcjenjeniji travari. Pastirski štap je najčešće izrezbaren od LIJESKE, on je čarobni štap
kojim se može pronaći sakriveno blago, podzemne vode, može utjecati na oblake i tjerati ih
kao krdo ovaca, tako da pastir ima najveću sličnost sa šamanima. U šikari koja dijeli oranice
od divljine nađu se najbolje ljekovite i čarobne biljke. Tu se zna čuti i LABUD u letu, iz
daljine mu pera zvižde u vjetru, a pjev mu može začarati ljude. Labudovi su bili Keltima svete
ptice jer spajaju ljekovite snage sunca (vatre), vjetra i vode.

Keltima je drugi posmrtni svijet predstavljao svijet suprotnosti, tamo je sve

naopačke i obrnuto. Tamo se ide unatrag kada se hoda unaprijed, tamo je dan noć i noć dan.
Zlato i drago kamenje koje nam tamo poklanjaju patuljci i vile ovdje postane izmet i pepeo,
ali češeri i lišće iz onog svijeta postanu ovdje blago. U fizikalnom materijalnom svijetu svijet
ima mjeru i težinu, ali u eteričnome carstvu je obrnuto: Tamo lete duše, i događaju se
predivne transformacije, tamo nema grijeha, bolesti i smrti, tamo vlada lakoća. Vječni krug u
kojem se izmjenjuje rađanje i umiranje Keltima je bio toliko siguran da su čak posuđivali
novac kojeg bi im vjerovnik obećao vratiti u drugome životu i oni bi mu ga rado dali jer bi
tako izbjegli siromaštvo kod druge inkarnacije.

Još u kršćanstvu u srednjem vijeku su se, pogotovo u Irskoj, znali provoditi

keltski zakoni. Za neopravdano rušenje glavnih „poglavničkih“ vrsta drveta kao što je lijeska
ili jabuka kažnjavalo se prijestupnika smrću. A za sječu ostalih 7 poglavničkih vrsta hrasta,
tise, jasena, jele, johe i breze, bila je predviđena kazna od jedne do tri krave.

Po keltskom shvaćanju i svjetonazoru u lijeskinoj je prirodi da pomogne čovjeku

kod pronalaska njegovog životnog partnera. Ako muž i žena u zimskim noćima razbijaju i
trijebe lješnjake, a pronađu dva ploda u jednoj ljusci to je dobar znak. Keltski suci su nosili
ljeskove štapove, a mjesta gdje su se održavali sabori i važne odluke bili su ograđeni bijelim
stupovima od lijeske sa kojih se ogulila kora isto kao i polja predviđena za bitke ili dvoboje.
Svaki seoski čarobnjak je bio ujedno i rašljar, a štap od lijeske mu je bio ukrašen magijskim
znakovima. Sušeni cvjetovi lijeske su se posoljeni davali kravama da one za uzvrat nama
poklone više mlijeka. Muškarac koji nema erekciju mora udom udarati po ljeskovoj šibi da
mu se vrati potencija, grane su dobre za čišćenje zubi, a cvjetovi za čaj koji pospješuje
znojenje.

555
 Ovakvih sudova bilo je još do 14. stoljeća u Njemačkoj, tri puta u godini se
sudilo zločinima protiv tijela i života, imovine i imanja. Sudi se ispod stoljetnog hrasta, a
sudište je zagrađeno lijeskovim štapovima i crvenom špagom. Sudac ozbiljnog lica sjedi na
svome prijestolju ispred obješenog štita, lice mu je okrenuto prema istoku, sa desnom nogom
prekriži lijevu i drži u rukama uspravno oguljenog štapa. Kada sa njime udara naređuje mir i
tišinu, a kada ga polegne suđenje je završilo. Porotnici lijevo i desno pokraj sudije presuđuju,
a tužioc je unutar prostora okrenut prema sjeveru i krivac prema jugu, izvan ograđenog
prostora su mjesni starješine, “sa pravom glasa“ -što znači da su naoružani. Nasuprot sudije
stoji kurir, a ovdje se sudi za ubojstvo suparnika, što se vidi po krvavoj košulji na zemlji pred
sudom.

BAZGA je također imala posebnu ulogu kod Kelta, a još sada se u Tirolu prave
križevi za svježe grobove od bazginog drveta. Ako drvo prolista to je znak kako je pokojnik
došao u nebo. Kada se bdije uz mrtvaca pije se čaj od bazge, a duše mrtvih kada nas posjećuju
sjednu na bazgu. Bazga je prag u drugi svijet i ulaz k precima. Njih se nije tek tako pokopalo i
zaboravilo, nego su ostali do sljedeće reinkarnacije dio plemena i obitelji. U čarobno vrijeme
ih se moglo pitati za savjet, a oni su iz druge strane djelovali na propast ili napredak
preživjelih potomaka. Zato je razumljivo što im se ispod dvorišne bazge stavljala zdjelica sa
mlijekom, kašom, kruh ili pivo. Ispod korijena bazge su se zakapali nokti, kosa i ispali zubi da
čovjeka preko njih ne može koji neprijatelj začarati. Nisu se niti djeca smjela tući sa granama
bazge jer onda više ne bi rasla i napredovala. Iz bazginih bobica žene su kuhale pire koji je
čistio probavu, a vruća juha od bobica je bila omiljena hrana prije zime. To je dalo ljudima u
zimi potrebne vitamine, stimuliralo im je imunitet i jačalo živčani sustav. Bobice su se i pržile
pa grickale, a osušene na suncu mogle su se skladištiti preko godinu dana.

556
 BOR je u staroeuropskoj seljačkoj kulturi bio važan izvor sirovina. To skromno
i smolama bogato drvo je imalo mnogo primjena. Stabla su se urezivala da se dobije mirisna
smola, a drvo destiliralo kako bi se izvukao katran kojim su se mazali pokretni dijelovi kola ili
bačve i čamci da ne puštaju vodu. Kod štavljenja je smola i katran nabubrio kožu, a mesari su
smolu koristili za skidanje dlake sa svinja. Iz čađe se radila crna boja i šumari su si smolom
trljali ruke da im sjekira ne klizne iz znojnih ruku.

BOŽIKOVINA se u svim keltskim zemljama smatrala drvetom Druida. Na jugu

Njemačke u Bavarskoj (Bajuvari su slavensko pleme) je postojalo vjerovanje kako je to drvo
noćnim vragovima i demonima mrsko. Od njenih grančica se radila posebna čarobna metlica
sa kojom se čistio dimnjak kroz koji ulaze i izlaze osim ugodnih duhova i oni nepodobni.
Svugdje gdje se sumnjalo da se sakrivaju zli duhovi sađena je božikovina, a pogotovo oko
groblja. Plinius piše kako se u tom iglastom listu kriju svakakve čarobne moći, tako i tvrdi da
se sa bijelim cvjetovima voda može pretvarati u led, a kada se drvetom baca na divlje
životinje one postanu pitome, posadi li ga tko na svome imanju ono će ga štititi od čarolija,
uroka i udara groma. Da bi se ostvarili vlastiti snovi, uzelo se devet listova ženske božikovine
koju je valjalo ubrati petkom u ponoći, u najvećoj tišini, zamotati ih u krpu koja se zatvorila
sa devet čvorova, staviti je pod jastuk i prespavati na njoj. Jedan od zanimljivih obreda je bilo
čišćenje i obrana od demona i zlih sila mazanjem tijela PEPELOM od BOŽIKOVINE te
najsvetije biljke Kelta, ili pak ŠIMŠIRA (Buxus sempervirens).

BREZA simbolizira uvijek čišćenje, pa njen sok kojeg se u rano proljeće može
sakupljati oko tjedan dana čisti naše tijelo i krv. Kod Kelta je breza bila prvo drvo u drvnom
alfabetu i simbolizirala je početak. Prve knjige na koje su vedski vidovnjaci zapisivali svoje
vizije bile su od brezine kore, a prvi krevetić malog čovjeka, kolijevka, svugdje se izrađivala
od brezinog drveta. U posudama od brezine kore koje su još i sada vrlo popularne u Sibiru,
slatki javorov sok se čuvao cijelu godinu. Okvir šamanskog bubnja se radio od breze,
prvenstveno one u koju je udario grom, a kelti su bili poznati za svoje zašiljene konične šešire
od brezine kore, koja se u kućama koristila i kao zaštita od vlage, a zajedno sa brezinom
smolom bila je glavna sirovina za izradu čamaca, kao i kod Indijanaca kanua. Breza je
pionirsko drvo koje prvo preuzme pusto tlo i pretvori ga u šumu, a kada se razviju listovi to je
znak ljudima da je vrijeme za sadnju.

557
 BUKVA je najvažnije bjelogorično stablo Europe. Pepeo bukve djeluje
dezinficirajuće, a zbog mnoštva kalijevih spojeva koristio se i kao LUŽINA ZA ISPIRANJE
RUBLJA te kao GNOJIVO. STRUGOTINE bukve korištene su kao sredstvo za
KONZERVIRANJE i ZAČIN ZA OCAT, VINO i SUHO MESO. Listovi bukve su jestivi i
Kelti su ih sakupljali u travnju i pripremali sa DRAGUŠCEM ili POTOČARKOM
(Nasturtium officinale) kao salatu koja je najukusnija sa umakom od vrhnja,a jestive sjemenke
poput oraha su se sakupljale u rujnu i listopadu. Njih valja prepržiti da ishlape iz njih otrovne
kiseline, pogotovo ako se jedu veće količine tih sjemenki. U proljeće kada proklijaju su
najukusnije i vrlo se lako naberu velike količine te delikatese.

CRNA JOHA je još od pretkeltskog neolitika simbolizirala mjesta mrtvih. U

johinoj baruštini su se žrtvovali mladići jer je ona predstavljala crnu gavransku boginju
Moriganu. Ta mjesta predstavljaju njen čarobni kotao (koji je njeno krilo) gdje kuha šamane i
junake, raskomada ih, opet sastavi i oživi. Kotao je izvor mladosti pa se zato johe nisu smjele
rušiti. Kada bi Germani skroz napustili svoju farmu, pretrgli su 4 johina štapa iznad svoje
glave i bacili ih iza svojih leđa na bivše imanje. U srednjem vijeku se pred sudom pretrgnuo
johin štap u znak da se taj čovjek skroz odriče svoje rodbine. Curi koju netko nije htio, stavio
bi johinu granu pred vrata. Inače se sušeno lišće johe drobilo i sipalo u kosu da rastjera UŠI i
BUHE, od drveta su se radile drvene cipele i od johinih češera se kuhala crna tinta.
Grabljivice redovito nose johino lišće u svoje gnijezdo da tjera muhe sa mesa koje donesu
mladima i komarci ih ne bodu. Ovo se stablo u Slavena tradicionalno koristilo za TEMELJE
KUĆA i utvrda na močvarama jer ne trune u vodi, a od njega se pravio i drveni ugljen.

HRAST je bio svim starim narodima posebno drvo kojim su se ložile sve svete
vatre, a u njegove grane su Kelti vješali glave žrtvovanih konja. Latinko ime Qerkus je spoj
dviju keltskih riječi: kverk-bog i kus-drvo, dakle božje drvo, a i starim Grcima je hrast bio
drvo vrhovnog boga Zeusa. Keltski sabor zvani „Thing“ se održavao ispod svetih hrastova a
bio je ograđen spomenutim kolcima od lijeske. Zarobljenici, onima kojima nije bilo do
dobrobiti plemena, lakrdijaši, zločinci i lažovi nisu bili pozvani. Sudjelovali su samo inicirani
koji su se dokazali u opasnosti kada su smrti gledali u oči,i vidovite žene kroz koje su govorili
bogovi su bile prisutne. Kelti su vjerovali da žvakanje gorkih žirova pospješuje vidovitost, ali
su ih Druidi vjerojatno žvakali da bi se lakše spojili sa duhom drveta. Niti jedan obred se nije
obavljao bez hrastovog lišća, a kao kultno drvo i drvo života je indogermanskim narodima i
vedskim indijcima prije selidbe u Indiju bio poznat prije nego su njegovu ulogu prenijeli na
svetu smokvu ili Bo-drvo. Zanimljiva je bila i berba imele sa starih hrastova. Ona se nije
smjela odrezati niti otrgnuti, nego skinuti pogotkom strijele ili kamena i uhvatiti lijevom
čarobnom rukom prije nego dotakne tlo. Kada bi se muškarac i žena slučajno sreli ispod
imele, smjeli bi se (svejedno tko su) ljubiti i milovati, ali morali su biti na oprezu jer je
čarolija mogla potrajati čak 7 godina. Rudolf Steiner koji je poput reinkarniranog Druida
vratio mnogo starokeltske mudrosti u moderan svijet, potaknut signaturnim učenjem,
prepoznao je u imeli lijek protiv raka i karcinoma. Mnogi stari poljoprivrednici i vidovnjaci
smatraju da imela nije parazit nego pomaže drvetu jer smanjuje loše zračenje i loše sokove
koji se pojavljuju tamo gdje se križaju geomagnetska zračenja jer upravo tu raste i imela.Valja
558
i dodati kako su u ratu PARTIZANI oboljevali od DIZANTERIJE kada nije bilo druge hrane
u proljeće od medveđeg luka i bukvinog lišća, a jedini dostupan lijek je bio čaj od hrastove
kore skinut sa grane debljine ruke, a to je pomagalo i kod KRVARENJA. Dodaje li se u čaj
MAJČINA DUŠICA, je odličan za održavanje zdravih zubi, inaće se i AKTIVNI UGLJEN
prži od žireva, što je dobro znati. Postoji starogermanski i keltski običaj da se za zimski
solsticij u peć zazida velika hrastova cjepanica, ona polako karbonizira i cijelu godinu tinja ali
ne izgori. Tako donosi blagoslov za cijelu kuću jer je i ognjište ulaz i prag u svijet duhova i
predaka koji mogu ulaziti i odlaziti kroz dimnjak i prenijeti svoj blagoslov. Sljedeće godine se
drvo izmijeni, pepeo se zdrobi i pomiješa sa sjemenom ili posipa na polje, a i pepeo od vatre
koja se palila u ljetnom solsticiju se smatrao ljekovitim i dobrim za polje. Vrijednost jedne
šume se nije mjerila po tome koliko je drveća u njoj raslo nego koliko se svinja može u njoj
toviti (tek kada je krumpir došao iz Amerike žir je izgubio tu svoj značaj).

Za Kelte je SVINJA sveta životinja. Pastir svinja je u keltskom društvu imao

najviši status, kraljevi, ratnici i Druidi su se ponosili voditi svinje na žirovanje. Duh vepra je
saveznik šamana i travara, jer su svinje uz jelene i medvjede totemske životinje keltskih
iscjelitelja. Kod mnogih šamanskih naroda u Aziji i Africi, kao i kod nas duh svinje je
pomagao onjušiti sakrivene demone koji su prouzročili bolesti, a istodobno im pokazao
ljekovito bilje koje će bolesniku spasiti život. Općenito se svinja smatrala kao siguran vodič
kroz podzemni i astralni svijet. Pečena svinjetina je Keltima bila najdraža hrana, čak su
mrtvima stavljali cijele pečene svinje u njihove grobnice. Svinjsko pečenje je simboliziralo
gostoprimstvo, sreću i ugodan život bez starenja, brige i smrti. Svinjetina je bila i simbol
junačke hrabrosti, u svakom poglavničkom dvoru je bio običaj da se najhrabrijim junaku doda
najbolji komad pečenja. Njegova je bila i dužnost da meso podijeli među svojim borcima, što
je bio ritual socijalnog priznanja. Tko nije bio zadovoljan mogao ga je pozvati na dvoboj. Sve
ovo je, čini se preuzeto je iz ponašanja čopora vukova koji su mnogima bili uzor, makar su se
jedinice keltskih ratnika često uspoređivale sa krdom veprova koji ruju oranice neprijatelja.
Po Rudolfu Steineru valja natrpati lubanju domaće životinje biljojeda sa hrastovom korom i
zakopati preko zime tamo gdje curi kišnica sa krova. Preparat se zatim umiješa u kompost, a
pomaže protiv parazitskih gljivičnih oboljenja, truleži i bakterijske paleži na bilju.

JABUKA dolazi iz „AVALONA“, raja iz onostranog svijeta gdje je sve puno

jabuka, „zemlja dembelija“ je to, za Kelte je jabuka simbol savršenstva i plod besmrtnosti.
Jabuke, žirovi i plodovi jarebike smatrali su se hranom bogova. KORA drveta prema
Messengeu, u cijelosti NADOMJEŠTA KININ i liječi MALARIJU.

JASEN je simbol muškosti jer se od njega radilo koplje, ono je atribut iniciranog
ratnika koji je u stanju čuvati zajednicu, a takvim je kopljem Ahil ubio Hektora. Jasen je drvo
sunca i svjetla, bijelo drvo gori sa sjajnim svjetlom i ostavlja čisti bijeli pepeo. Jasen
najavljuje vruće i toplo ljeto ako mu u proljeće lišće propupa prije hrasta. Kao sunčano drvo
koje raste na vlažnome tlu ima moć nad vodom, zato su štapovi Druida bili često od jasena da
gospodare oblacima i kišom ili spašavaju ljude od utapanja. Keltski ribari bi tako radili vesla i
rebra svojih čamaca od jasena da ih more ne proguta, a u staroj Irskoj su 664. g. od 5 svetih

559
stabala bila 3 jasena koji su zatim kao znak prelaska na kršćanstvo posjećeni! Kako je jasen
drvo nebeske vatre, njegov se štap koristio kod paljenja vatre trenjem, tako da je Keltima
jasen bio i muško drvo razmnožavanja. Rimski povjesničar Plinius piše kako bi zmije prije
ušle u vatru nego bi dotakle jasenovo lišće, pa su se zmijski ugrizi liječili sokom od jasena ili
se jasenovo lišće kuhalo u pivi i time bi se ispirala rana. Voda u kojoj se kuhalo jasenovo lišće
pila se ujutro nakon velike gozbe i služila je za smanjenje težine. Kako drvo jasena ranjava,
tako i liječi rane, pa su si Kelti rado zašili male komade jasena u košulje da u boju izbjegnu
ranjavanja. Lišće jasena omiljena je hrana koza i ovaca, a krave muzare, ako ih se njima hrani
proizvode kvalitetnije mlijeko. Sjemenke sadržane u plodovima, bogate uljem, nakon
kratkotrajnog se sušenja melju i služe kao začin, slično poput pimenta.

LIPA je hrastu ono što je žena muškarcu. Kod Balta su žene žrtvovale bogovima
i precima ispod lipe, a muškarci to činili ispod hrasta. Lipa je simbol zaštite i mira, a hrast
simbolizira pravdu i rat. Kod suđenja ispod lipe, narod je očekivao blažu kaznu nego ispod
hrasta. Uglavnom su se lipe sadile pokraj seoskog bunara, tamo gdje su žene prale rublje,
družile se i tračale, ali je i svaki dom imao svoju lipu da štiti obitelj i kuću. Lipa u dvorištu je
drvo sudbine koje je povezano sa napretkom i propasti cijelih generacija. Kada jedna takva
lipa ugiba, smatralo se da će nestati cijeli klan. Iz unutarnje kore drveta se nakon kuhanja i
odvajanja niti može izraditi odjeća, a rimski geograf Pomponius Mela piše kako su se u takvu
odjeću oblačili germanski i keltski barbari prije 2 000 godina. Kao i slavenske gatare okrenule
su se i skitske šamanke prema lipi kada su htjele primiti vizije o budućnosti. Sjele su ispod
drveta kojeg su posvetile Afroditi, omotale tri lista sa drveta oko svojih prsti i pale u vidovit
trans.

TISA je drvo groblja, a vjerovalo se da joj korijenje seže do usta umrlih.

Rimljani su bili čak uvjereni da se neće više živ probuditi onaj tko zaspi ispod tise. Keltski
ratnici su kuhali otrov za svoje strijele od iglica tise i dodavali mu KURURIJEK (Helleborus)
i JEDIĆ (Aconitum). Taj otrov je bio jači od onog iz NAPRSTAKA (Digitalis) i brzo bi
prouzročio zastoj srca. Germanima je runa tise (Ywaz –oblik strijele) predstavljala najjaču
zaštitnu runu. Komad drveta tise nosio se kao talisman na goloj koži i trebao štititi od uroka, a
zle patuljke su Kelti tjerali iz njihovih špilja tako što su im pred ulaz stavljali grančice tise.

TRNINA se brala prije mraza i kiselila sa začinima i mnogo soli pa je tako

nastala zamjena za masline koje su inače bile skupa importna roba iz rimskih provincija. Još i
danas je taj recept u Njemačkoj poznat kao „EIFFELOLIVEN“ (Eifel, jer je stigao iz
Francuske). Njeni su se omekšani plodovi nakon mraza kuhali i u marmeladu, ili se od njih
radilo vino siromašnih ljudi. Trnina je za Kelte bilo drvo vila, a od grana su si zle vještice
radile štapove kojima su bacale uroke i stvarale pobačaje. Divlji keltski ratnici su od tog
drveta izrađivali svoje opake toljage zvane „shillelagh“, pa je tako drvo postalo i simbol
svađe. Uz kletve su vračevi bodljama trnine bušili voštane figure svojih neprijatelja kojima su
namjeravali nanijeti štetu i bol. A doista ubodeni djelovi tijela grdo bole i natiću kod dubljeg
uboda trna,pojavi se kvrga debela kao orah koja nestane tek nakon jednog sata. Kod Slavena
je pak trnina bila prijatelj. Djevojke su si njene bodlje sašile u odjeću da ih štiti od uroka,

560
vampira i vještica. Zadnjeg dana travnja seljaci su granu trnine gurnuli u hrpu gnoja ili bi ju
zabili iznad štaglja da im štiti stoku. A kad bi trnine neobično obilno cvale smatralo se da će
te godine biti malo djevica i rođeno mnogo vanbračne djece.

TOPOLA je zajedno sa vrbom, johom i bazgom drveće mrtvih i vještica.

Pupoljci toga jako magičnog drveta stavljali su se u čarobne masti, a istučena unutarnja kora
se stavljala na rane.

VRBA je bila drvo koje je slično vješticama jer je kao i one savitljiva i
prilagodljiva, a povezuje elemente zemlju i vodu. Njenom korom se vezalo, a čak je vrbina
kora mogla zamijeniti željezne prstenove bačvi. Vrba je hladno drvo, pa se smatralo da čaj od
vrbinog lišća šteti muškoj spermi i sprječava začeće. U Engleskoj se još danas govori: “Tko
pije čaj od vrbe, neće dobiti sinove nego samo bezvrijedne kćeri!“ Frule su se radile od vrbe
kako bi umrlima dale svoj glas, a Germani i Kelti su kukavice i perverznjake utapali u
košarama od vrbe u baruštinama. Moderna medicina potvrđuje kako vrba uzima snagu bolesti,
smanjuje temperaturu, razrjeđuje krv, dezinficira, tjera mokraću i znoj iz tijela. Hipokrat je još
u 5. stoljeću prije Krista pisao o gorkom prahu iz kore bijele vrbe koji ublažava bolove i
vrućicu ali ga ne smiju piti djeca mlađa od 7 godina. Talijanski kemičar Raffaele Piria i
francuski farmaceut Henri Leroux izolirali su salicin, aktivnu tvar iz vrbine kore (skinuta sa
grane debljine palca), 1828. godine. Od salicina dobiva se salicilna kiselina, a od nje
reakcijom esterifikacije aspirin, koji je acetilsalicilna kiselina. Vrbe su Druidima bile i najjače
oružje protiv demona ako su ušli u djecu ili ljude, njih se moglo samo ostrugnuti
provlačenjem kroz vrbino stablo. Živo se drvo po sredini raskolilo i pukotina toliko raširila da
se pacijent može tek provući. Kad je on prošao drvo se odmah zatvorilo i svezalo, kako je
rana zarasla tako su trebale štete i zlo od djeteta nestati. Kada je nekome često uginulo
ždrijebe ili tele, ono se zakopalo i u usta mu se gurnula šiba od vrbe. Ako se to drvo koje je
izraslo nije rezalo ne bi više niti stoka ugibala.

Tu je onda još mnogo drugog Druidima važnog bilja. Među prvima je

KONČARA (Filipendula ulmaria) kojom su se u proslavama ljetnog solsticija obložila mjesta
za ples i vođenje ljubavi. Sa njenim mirisnim cvjetovima pčelari su trljali unutrašnjost košnica
kako bi u njih ulazili i nastanili se novi rojevi pčela. Njeni cvjetovi stavljali su se u medovinu
da poboljša ukus, ali je i najbolja ZAMJENA ZA APIRIN jer može sve kao i on, razrjeđuje
krv, smanjuje bolove, znojem izvlači prehlade i spušta visoku temperaturu, ali joj je prednost
da ne napada želudac kao sintetičan aspirin.

Ukoliko se željelo uhvatiti lopova, samljelo se sjeme NEVENA u prah. Prije

spavanja se stavljao ispod glave toga tko se bojao da bude opljačkan. U suprotnome su pak
lopovi uzimali zemlju iz starih grobova koju su u noći prije provale bacali na krov kuće žrtve
koju su namjeravali opljačkati u nadi da će spavati kao mrtvac i neće ništa primijetiti. Istu
tehniku primjenjuju tradicionalno lopovska plemena u Afganistanu. Tamo postoje doista
plemena kojima je kriminal jedini način prihoda, a taj biznis prakticiraju od pamtivijeka jer im

561
škrta i siromašna zemlja ne pruža priliku da preživljavaju stočarstvom, zemljoradnjom ili
trgovinom.

KOPRIVA se smatrala zaštitnicom doma, ona bi presrela i odbila loše misli,

negativno zračenje, zavist i srdžbu koja je bila upućena protiv stanara. PUPAVAC ili po
podravski „smrdljivi futać“ je Keltima bila čarobna ptica koja gradi svoje gnijezdo blizu
demona i vještica. Iz tog razloga si ona puni gnijezdo u duplji drveta sa koprivama koje joj
štite mlade od tih zlih sila. Kelti su bili posebno senzibilni za mjesta gdje djeluju entiteti sa
one druge strane stvarnosti, oni se uglavnom pojavljuju na mjestima jakog zračenja i gdje se
križaju žile podzemnih voda, a upravo tu rado rastu koprive. Još sada postoji u Mađarskoj
vjerovanje kako se u koprivama nalaze „Pušuvuši“, mali patuljčići sa tri zlatne vlasi na
ćelavoj glavi. Oni su po tijelu jako dlakavi i veoma pohotni. Rado zaskaču žene koje prolaze
blizu kopriva da bi se sa njima razmnožavali, one ništa ne osjete i ne znaju što im se događa,
nevidljive Pušuvuše koje rađaju viđaju samo u snu. Ali kome uspije da im otrgne jednu zlatnu
dlaku, taj može sa njome pretvoriti kamenje u zlato. Sjeme koprive je od pamtivijeka poznat
seksualni tonik koji se sakupljao u kasno ljeto i osnažio potenciju. Čak je toliko vitalizirajuće
da je u srednjem vijeku njegova konzumacija bila zabranjena redovnicima i opaticama. A nisu
li sjemenke pomogle da se ukruti muškost, onda se preporučilo šibanje muda sa koprivama
kako bi ljubav postala opet „pakleno vruća“. Isti tretman se uspješno izvađa još sada kod
stoke, inače sjemenke koprive pomažu i dojiljama da proizvode više mlijeka, a kod muškaraca
da imaju kod erekcije više sperme. U Srbiji i Hrvatskoj se prije 100 godina liječila
impotencija kod kovača, a neki su bili i vrlo čuveni po svojim uspjesima, pa tako i prodavali
razglednice sa svojom kovačnicom. Kovač je naredio da pacijent stavi svoju muškost na
nakovanj i zatim udario najvećim čekićem čim bliže pored nje. Sama vibracija je navodno
osim psihičkog šoka pokrenula potenciju i vratila je. Kod problema sa prostatom pomaže čaj
od koprivinog korijena koji liječi usput eksceme i kožne probleme, reumu i bubrežno
kamenje. Kopriva mijenja svijest, ali ne na način da djeluje halucigeno i katapultira duh u
visinu da tamo lebdi u duhovnim dimenzijama, nego baš suprotno, ona bode i svijest vraća u
„sada i ovdje“, ona je biljka ratnika koji moraju biti uvijek duhovno prisutni i djelovati
trenutno. Košulje od platna koje se tkalo od koprivinih vlakna se smatralo magijskom
zaštitom duha protiv utvara i iluzija, one su bile samo djelotvorne kada su ih od početka do
kraja izradile žene koje su čovjeka voljele kao što je to majka ili sestra. Samo reinkarnirani
bogovi takvo što ne smiju nositi jer oni ne mijenjaju sebi zadanu sudbinu i prihvate je kakva
god ona strašna bila. Mrtvačke košulje su također rađene od koprive...

Trenutak kihanja, zijevanja i prdenja je Keltima bio čaroban moment kada se

prelazi na drugu stranu. Kod šamanskog transa to je znak autonomnog živčanog sustava koji
naznači dolazak i odlazak nekog duha. Mediji su poznati po tome da često i obilno prde, što je
ljudima oko njih neobično jer ne razumiju poveznice. Tko po keltskome vjerovanju kihne,taj
je tog trena u opasnosti da ga otmu vile, zato se mora odmah izgovoriti kakva čarobna riječ za
spas i blagoslov. Odatle i kod nas „Nazdravlje!“, kako ne bi ušao kakav demon u čovjeka kroz
njegova otvorena usta. Kihanje je kod djeteta naznačilo kako izbacuje iz sebe duhove i
čarolija je ukinuta, zato se nije smjelo potisnuti kihanje jer bi štetilo zdravlju.
562
 BRŠLJAN je bio talisman koji štiti životinje od čarolija, ali se nije smio unijeti u
kuću jer bi donio nesreću, uništio brak i spriječio da se kći udaje, ako bi se pak zasadio pokraj
kuće svake bi sedme godine sebi uzeo neki ljudski život kao žrtvu. Sjeme muškog PAPRATA
se pak koristilo u ljubavnim napitcima, a sjeme ženskog u čarolijama nevidljivosti ako se beru
na ivanjsku noć između jedanaest navečer i ponoći.

CRNI KUKURIJEK (Helleborus niger) cvate kao i druge otrovne biljke bršljan
i mrazovac sve do zime. Njegov OTROV se koristio NA OŠTRICAMA STRIJELA i koplja
kod lova na jelene. Plinius piše kako Gali svoje projektile za lov truju sa „Helleboro“, a da
meso divljači od tog otrova postaje još ukusnije. Ali su oko rane odrezali meso da maknu
tragove otrova koji je djelovao na srce i paralizirao ga. Jedan gavran, glasnik iz drugog svijeta
im je odao tajnu tog otrova, i usput kako ga mogu neutralizirati pomoću SMRVLJENE
HRASTOVE KORE koja se posipa po rani. Jednu tako moćnu biljku se nije smjelo kod Kelta
i Grka samo tako iščupati iz zemlje, nego je bio potreban poseban obred kako se duh biljke
koji se kod Grka pojavljivao u obliku orla ne bi naljutio. Sa licem prema istoku, travar bi se
prvo molio bogu Apolonu i zatim velikom iscjelitelju Asklepiosu. Trebao je pojesti malo
češnjaka i popiti čašu čistog vina, a zatim brzo prije izlaska sunca lijevom rukom iskopati
biljku, jer bi ga isparavanje korijena činilo tromim. Ali jao ako bi se na nebu pojavio orao, jer
je to bio znak da će travar živjeti samo još godinu dana. Takvu snažnu biljku se nije smjelo
unijeti u kuću jer bi donijela nesreću, kokoši bi prestale nositi jaja, a kad bi je netko pomirisao
dobio bi pjegice na licu. Po Paracelsusu biljka odstrani iz tijela „ono što u njemu ne smije
biti“, ona sprječava pojavu EPILEPSIJE, GIHTA, SRČANOG i MOŽDANOG UDARA, i
VODENE BOLESTI, pa se u njoj vidio „ELIKSIR DUGOG ŽIVOTA“. Stari filozofi su
preporučili da listove biljke osuši u sjeni istočni vjetar, zatim se zdrobe u prah i izmiješaju sa
istom količinom finog šećera. Od tog lijeka bi se trebalo od 60-te godine svako jutro uzimati 2
grama, od 70-80-te godine svaki drugi dan po 2 grama i nakon 80-tog rođendana do smrti
svaki šesti dan po 4 grama. Postoje svjedočanstva o ljudima koji su doživjeli i 130 godina i
svaki dan lizali na dlanu hrpicu praška listova kukurijeka veličine jednog lješnjaka.

Jednako važno bile su Keltima kao i drugim kulturama životinje. Životinje

saveznici su pripadale vlastitoj naravi i slijedile čovjeka njegov cijeli život. To nije bila samo
jedna životinja nego mnoge. Takve životinje pojavljuju se možda u pozadini ali nikoga doista
ne napuštaju, one su saveznici ljudske duše, srodne duše, a sjeverni Germani su ih zvali „duše
pratioci“ ili dvojnici. Kod snažnih ljudi to su medvjedi, vukovi ili orlovi, ali se oni mogu
pojaviti i u obliku žena. Takve duše životinja traže ljude, određene ljude kako bi im pomogle
ili ostale kod njih. Ljudsko socijalno ponašanje ima više sličnosti sa vukovima nego
majmunima. VUKOVI su svome partneru vjerni, što majmuni nisu, vukovi su hrabri. Za
mnoge sibirske narode vuk je saveznik šamana, a i sam Džingis Khan je bio šaman, vukovi su
indogermanima predstavljali životnu snagu i rast. MEDVJEDI su pak bili sinonim za plodnost
i zaštitu, životinja sunca i sunce koje u zimi spava zimski san u zemlji. Tko se uspoređuje sa
medvjedom je dobroćudan, udoban i prijatan, ali ga se ne smije razljutiti. Čini se kako su
praljudi u zimi dijelili špilje sa medvjedima, isto kao što i lisica zna dijeliti svoj brlog sa

563
jazavcem. To je ljudima dalo sigurnost, a ŠPILJSKI MEDVJEDI su inače bili vegetarijanci, a
ne mesojedi kao sadašnji SMEĐI MEDVJED.

JELEN je totem muškaraca koji imaju često mnogo žena i djece, on simbolizira
osim plodnosti i ljekovitost. I on je životinja sunca jer odbacuje u zimi rogove koji mu rastu
zajedno sa suncem, a to je zrcalo stupnja vegetativnog ciklusa. Neolitski seljaci su po rastu
rogova mogli odrediti koliko je godina odmakla i kada će biti berba. SUPOVI mogu u jatu
oglodati do kosti odraslu mrtvu kravu, oni lete i kruže na nebu jako visoko, mnogo više od
orlova, njihovo kruženje predstavlja uzdizanje i pad života, a i nose duše u nebo. Tko ima
supa kao saveznika postane veliki vidovnjak i šaman. Kada nema tih životinja pleme i zemlja
gube snagu, što je za mnoge i razlog da moderan čovjek sve više degenerira.

Kako su se naši stari vezali uz svoje toteme, dveće i životinje, tako su rado i
nosili njihova imena. Meni osobno je najljepše žensko ime Jelena, u Bosni ima najviše Dunja,
Jagoda, Ruža i Višnja. Prezimena su nam također kao iz triologije gospodara prstenova,
imamo Vrban, Šmrček, Topolko, Orehovec, Risov, Medvedev, Vukina, Sokolić i mnoštvo
drugih koji su dio naše baštine.

Ali ne vode nas samo totemske životinje kroz naš život nego i preci koji su često
ujedno i naši ANĐELI ČUVARI. Sudbina takvog anđela ovisi o sudbini njegovog štićenika,
anđeo čuvar nas pokušava voditi i zaštititi, to je njegov zadatak koji mu donese blagoslov ako
uspije. Naši preci su „naše korijenje“, ono što su oni doživjeli još sada vibrira u nama, oni
žive još dalje u nama i doživljavaju preko nas. A oni žive i van nas jer nisu vezani za materiju.
Oni se mogu pokazati nama u prirodi u obliku životinje kao što je to sokol ili gavran, da nas
onda vode, a vode nas smišljeno. Isto je i sa našom prirodom. Kada Indijanci na primjer puše
duhan onda time ne privlače samo duhove nego i svoje pretke koji su isto pušili duhan. Kada
oni puše dolaze u svetu atmosferu koju ne može niti jedan Europljanin doživjeti jer naši preci
nisu poznavali duhan. Zato nas liječe bolje i domaće biljke koje su poznavali naši preci jer su
dio našeg morfogenetskog polja. Zanimljivo je kako nažalost pada natalitet jednog naroda,
plemena i obitelji kada nestane štovanje njihovih predaka.

564
 „Grozno je, kad kući imena nestane: Ime ti poginulo! Reci kome: iskopaniče!"
to je najkrvnija uvreda, a, pravo uzevši, iskopanik je svaki ko iza sebe ne ostavlja izravna
poroda, jer drugi nitko iz kuće, kao što vlastita djeca, neće njemu mrtvome ugađati. Za
iskopanu kuću kaže se, da je "zatrnjena". Pa isto ovako priča jedna iznosi nam zatrnjene
mrtve:" A šta su one osamljene travke, što su trnjem i korovom obrasle? Ono su ljudi i žene,
koji onoga svijeta nisu imali poroda, pa im nema ko trnje i korov da počupa i put očistiti."

„Nestane li čovjeku muškoga omlatka, on će posiniti koga iz druge kuće:

poočim imaće posinka. Negda su često mnogo puta uzimala i sinila djeca iz tuđih kuća. Za to
postojaše i tvrdi obred: prometnuće kroz njedra. Domazet je onaj, koji ulazi ženi u dom,
umjesto da je primi pod svoj krov. Ušavši u drugi dom, domazet mijenja porodično prezime i
krsno ime.“

Tako nam je Natko Nodilo prenio „Staru vjeru Srba i Hrvata“ 1885. godine.

Valja i dodati kako je oduvijek i svuda najbolja pobjeda bila ona postignuta bez
prolijevanja krvi, a krajnji ideal viteštva i ratnika bio je mir. Jednako tako je čednost bila
najviša vrlina žena, cjenjenija i od samog života. A o tome ne pričaju samo naše stare pjesme,
priče i legende nego i stvarni događaji kroz našu povijest.

Diva Grabovčeva († Kedžara, BiH, oko 1680.) – hrvatska mučenica, djevica.

Diva Grabovčeva je djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela

u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir - beg Kopčić iz Kupresa svakako je
htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio kada je imala dvadesetak godina ali ona je
odbila uz suglasnost svoje obitelji. Zatim je beg poslao svoje pomoćnike da zaprose Divu u
njegovo ime. Pronašli su je na paši sa stadom ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri
svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir - beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao
i ubio nožem. Pokopana je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Označen je njen
grob. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast.
Postavljen je brončani spomenik, a svake se godine na prvu nedjelju u srpnju slavi spomendan
njenog mučeništva, kada se služi sv. Misa i prisustvuje više tisuća hodočasnika.

Za kraj valja dodati i kako postoji druga strana medalje, kada zaluđeni
domorodački narodi propadnu zbog pobožnosti, kada sve krene u krivi smjer. Odličan primjer
je MISTERIJ USKRŠNJEG OTOKA, gdje su tajanstveni moai uništili otočane koje su trebali
štititi. Gotovo 2 000 kilometara od najbližeg otoka i duplo dalje od obale Čilea nalazi se
Uskršnji otok dugačak tek 25 kilometara, a svjetski je poznat po svojim divovskim stražarima,
kipovima isklesanim od kamena, poznatim kao moai. Na Uskrs 1722. godine 3 nizozemska
broda ugledala su otok koji nije bio zabilježen ni na jednoj karti, ovo su bili prvi posjetioci
otoka nakon 1.500 godina.

Nizozemce je dočekala pustoš, njegovi stanovnici hodali su goli, ali na otoku se

nalazilo nešto vrijedno daljeg istraživanja – na stotine divovskih kamenih kipova. Prve kipove
565
su napravili 380. godine, a oni su predstavljali ljude koji kleče, isklesane od bazalta i
vulkanskog sedimenta. Povijesničari ovo nazivaju prvo razdoblje. Drugo razdoblje je donijelo
otoku svjetsku slavu. Oko 1100-te godine isklesani su moai, kipovi koji su predstavljali
duhove predaka, čuvare otoka. Na otoku je pronađeno ukupno 887 statua, a najviša, Paro, je
visoka gotovo 10 metara i teška 82 tone. Također je pronađena i jedna nedovršena statua koja
je trebala biti visoka oko 21 metar i teška oko 270 tona.

Oko 1680-te godine počelo je i treće razdoblje: krvavi rat koji je izbio između
naroda koji je do tada živio u miru i harmoniji, a glavni razlog ovog rata bila je nestašica
hrane koju je uzrokovao niko drugi nego moai – isti oni kipovi koji su trebali zaštititi otočane.
Nakon krvavog rata koji su vodile dvije skupine, “Dugouhi” i “Kratkouhi”, Kratkouhi su
izašli kao pobjednici, a navodno su čak ubijali i žene i djecu svojih neprijatelja koje su poslije
i pojeli. Osim toga, rušili su i kipove koji su štitili Dugouhe. Kako bi osigurali zaštitu svoje
domovine, stanovnici Uskršnjeg otoka su podigli na stotine kamenih kipova. Oni su
predstavljali svete stanovnike otoka, a svetac je mogao postati samo onaj koji svake sezone
prvi donese jaje ptice sa obližnje stijene koja je stršila iz mora. Ta osoba bi provela godinu
dana u izolaciji, nije se šišala, niti rezala nokte, a drugi stanovnici bi joj donosili hranu. Nakon
godinu dana, kada postane dio božanstva, osoba bi se vratila normalnom životu. Nakon smrti,
svetac se sahrani u blizini mora kako bi štitio otok, a na njegovom grobu se postavi ogromni
kip koji ga predstavlja. Prema legendi, moai kipove je iz zemlje podigla mana, odnosno
magija, a oni su se noću mogli slobodno kretati kako bi što bolje štitili stanovnike. Na otoku
je postojalo nekoliko klanova, a svi su se natjecali tko će izgraditi što veći i što ljepši kip.

566
 Kada je legendarni engleski istraživač JAMES COOK stigao na otok 50 godina
poslije Nizozemaca, zatekao je oko 700 izgladnjelih stanovnika. Mnogi kipovi su bili srušeni,
a otok je izgledao kao pustinja. Bez i jednog drveta, sa nekoliko grmova koji nisu bili viši od
3 metra.

Tek u nedavnim istraživanjima, tajna otoka je konačno otključana. Analizom tla

znanstvenici su utvrdili da je ono nekada bilo bogato i plodno šumsko tlo. Prepuno palmi i
raznog biljnog i životinjskog svijeta. Otočani su sasvim sigurno živjeli ugodno u izobilju
hrane – sve dok nisu počeli graditi moai kipove u 11. stoljeću. Prilikom izgradnje i
transporta čuvara otoka, stanovnici su morali sjeći palme. Što je bilo više kipova – to je bilo
manje palmi. Kada je i posljednja posječena, kiša je isprala plodno tlo i na taj način
onemogućila daljnji razvoj poljoprivrede, a samim time izbrisala i stalni izvor hrane.

Drugi izvor hrane, riba i prvenstveno delfini, također je nestao zajedno sa

palmama. Od drveta se prave snažni čamci koji mogu otploviti u dijelove mora bogate ribom i
delfinima, a bez drveta – nema ni čamaca. Nestanak palmi je također uzrokovao nestanak i
jedne autohtone ptice, kao i mnogih drugih životinja. Tako da taj primjer može služiti nama
kao upozorenje kuda vodi masovno ludilo, vjerski fanatizam, idolopoklonstvo i nemilosrdno
uništavanje prirode kakvog danas susrećemo gotovo na svakome koraku.

Crveni jaspis „Zmajeva krv“ je okamenjeni oker:

567
Dravska borovica,lijek protiv kuge i čak učinkovit žvakan protiv bojnih otrova:

Ono što lovac ubije mora i pojesti da bi znao cijeniti i poštivati svoju lovinu:

568
Čarobne kalničke šume,idealne za gerilsko-partizansko ratovanje,od pamtivijeka su dom
drumskih razbojnika:

Tu se nalazila „Topolkova hiža“,sklonište buntovnika koji je prije nekoliko stoljeća obješen u

Bjelovaru.

569
 18. MUDROST I SUDBINA

Kod svake katastrofe, nevolje ali i u mirnom životu najvažnije je imati zdrav
razum, unutarnji mir i znati izabrati ispravno. Mudrom čovjeku se niti jedna situacija ne čini
preteškom, dapače on je čak zahvalan kada mu život pruža izazove i zadatke jer mu to čini
postojanje doista vrijednim življenja. S druge strane je pak jednako važno zadovoljiti se
svojom sudbinom i znati prepoznati pružane mu prilike, jer tek kada čovjek osjeća u koji
smjer ga sudbina vodi, zna što mu je u životu činiti, i doista živi svoj život smisleno a ne
vegetira iz dana u dan poput biljčice.

Na buvjaku sam jednom pobrao staru požutjelu knjigu potrganih listova, knjiga
se raspadala i stranice ispadale, ali sam je ja pobrao upravo zato jer je u njoj sakrivena
mudrost koju valja podijeliti sa ljudima i širiti ju dalje da se ne izgubi kada se knjiga do kraja
raspadne.

Njen naslov je „MUDROST I SUDBINA“, prevedena je na hrvatski i štampana

potkraj 1. Svjetskog Rata kada se ljudima život činio nakon 5 godina umiranja u rovovima
najtežim i beznadnim.

Zbog oštećenosti mogu izvući samo ono što se može još čitati, a podijelit ću
samo najljepše dijelove i najsnažnije citate knjige koji su od najveće koristi i melem za dušu u
svakoj apokalipsi.

VII.

Samo je onaj svoj, siguran od hirova sudbine, sretan i jak, koji je u okrilju svoje
svijesti.

VIII.

Imati svijesti o samome sebi znači za velike ljude imati do neke izvjesne granice
i svijesti o svojoj zvijezdi i sudbini.

570
 IX.

O, kad bi se moglo kazati, da se ljudima događa samo ono, što i samo hoće da
im se dogodi! Istina je, mi imamo samo slab utjecaj na izvjestan broj vanjskih događaja, no
zato imamo silnu moć nad onim, što ti događaju postaju u nama, a to znači nad duhovnim
dijelom, koji je svijetao i besmrtan dio svakog događaja.

XI.

Mi postanemo točno ono, što otkrijemo u sreći i nesreći, koja nas snađe, te i
najnenadaniji hirovi sudbe uzimaju oblik srodan našim mislima. I sama smrt, koju smatramo
nepromjenjivom, ima drugačije navike, drugačije geste i drugačije suze u kućama dobrih, a
drugačije opet u kućama zlih.

XIII.

Velika je istina, da prisustvo mudraca oduzima sudbini moć, te nema možda ni

jedne drame, u kojoj bi dolazio pravi mudrac, a ako koji dođe, događaj se sam od sebe
zaustavlja prije suza i krvi. Ne samo da do drame nikad ne dođe među mudrima, nego je ona
vrlo rijetka i u samoj mudračevoj okolini. Znaoci ne znaju ništa, dok ne posjeduju snage
ljubavi, jer pravi mudrac nije onaj, koji vidi, nego onaj, koji, videći najdalje, najdublje ljubi
ljude. Gledati bez ljubavi isto je, što i gledati u mraku.

XVII.

Čovjek se preda sudbini kada čini zlo, sudbina mudroga rijetko biva taknuta od
tih zlih sudbina. U carstvu sudbina, baš kao i na zemlji, rijeke se ne vraćaju k svojim
izvorima. Jedini način, da nam se pokori sudbina, jest raditi protivno od onog zla, koje bi ona
htjela da počinimo. Nema drame, kojoj se ne bi dalo izbjeći. No nikad ne ulazi u dušu
čovjeka, koji je ne izaziva.

XIX.

Skrenite li pogled na zlo, pobjeđuje svugdje zlo; ali ako ste svoje oči naučili, da
se drže jednostavnosti, iskrenosti i istine, vi ćete na dnu svake stvari vidjeti samo moćnu i tihu
pobjedu onoga što volite.

571
 XX.

Misao, koju imamo o dužnosti, pravednosti, istini, premda nam se čini tako
jasna, napredna i neovisna, ipak nije nikad onakva, kakva će biti za nekoliko godina ili
nekoliko stoljeća.

XXII.

Priviknimo se raditi tako, kao da nam je sve podređeno, ali ipak nosimo u svojoj
duši misao, sklonu da se pokloni velikim silama, koje ćemo sresti.

XXIII.

Da se često u tim čudnovatim borbama između čovjeka i sudbine ne radi o tom,

da se spasi toliko živog našeg tijela, koliko život naših najljepših osjećaja i naših najboljih
misli.

XXXIX.

Doista, i mudar pati. On pati, i patnja je jedan od elemenata mudrosti. On trpi

možda još i više od drugog čovjeka, jer on je čovjek potpuniji. On pati i zato, jer tko je manje
sam, više pati, a što je čovjek mudriji, to mu se manje čini, da je sam.

Tu valja dodati kako negativne sile u praksi uvijek u dubinama svakog

pojedinca opsjednuto traže njegovu slabu točku. To može biti želja za bogatstvom, ili bilo
kakva pohlepa druge vrste, zavist ili čežnja za nečim, za životnim partnerom, respektom,
titulom ili nečim drugim za što je čovjek spreman prodati svoju dušu vragu.Ne željeti nešto
znači biti iznad toga,da si jači od situacije jer ona više ne upravlja sa tobom.

Kada se ova knjiga lektorirala, sakupljao sam novac prodajom praćki na

srednjovjekovnom sajmu u Šibeniku. Kod povratka kamionom Podravke, stali smo na
autoputu da se vozač propisno jedan sat odmori. Slučajno je to bilo između Karlovca i
Zagreba kod novootvorenog Burger Kinga, 20 godina nisam bio u njemu pa pošao iz
nostalgije uzeti si jedan meni. Napokon došao na red i pred sobom na pultu opazio debeo
novčanik kojeg je netko zaboravio. Između prodavačice i novčanika je bio mali zid pa ga nije
mogla vidjeti. Tu svakog te destruktivne sile pokušaju zavesti i nitko nema totalni imunitet.

572
Dignem ga ja i opet spustim kako bi ga procijenio, debeo je bio samo zbog silnih kartica, u
njemu se vidjela hrvatska osobna iskaznica, a ispred mene neposredno prije bila je grupa
mladića i jedna žena sa djecom. Takvi nemaju love, ako i imaju novaca on im treba, mogli bi
se vratiti svaki tren, iznad su kamere, a mi krećemo kamionom tek za više od pola sata.
Prevagnuo je razum i misli o tome kak bi bilo meni da ostanem bez svog novčanika, u kojem
je moj novac i bratovih 600 kuna koje mi je posudio. Koliko je posla i nerviranja oko toga da
se dobije nova osobna, zdravstvene i bankovne kartice, pa sam tako predao novčanik ženskom
vođi smjene koja me je upravo posluživala. Ona je otvorila novčanik i mladom prodavaču do
sebe pokazala osobnu iskaznicu uz primjedbu da je to novčanik od njegovog prijatelja. Mali
se nije snašao jer nije razumio foru, šefica me pokušala preveslati, ali ja sam krivicu prebacio
na nju i nije me bilo više briga što nije kroz razglas prozvala vlasnika novčanika,ova krađa ide
sada na njenu savjest. Tko zna koliko ona novčanika u toj gužvi svaki tjedan pobere...

Da je novčanik bio pun sa nekoliko tisuća eura i pripadao nekome bogatom

strancu to bi prihvatio kao dar sa neba da time financiram ovu knjigu, tu ne bi bilo onda
mjesta za grižnju savjesti! Koliko ima bogatih ljudi koji se razbacaju sa novcem, imaju vozni
park pun luksuznih vozila koje niti ne koriste. A samo jedno takvo unovčeno, bilo bi dovoljno
da se naštampa desetak tisuća ovih knjiga i badava podjeli izviđačima, raznim udrugama,
gradskim i školskim knjižnicama i čitaonicama diljem našeg govornog područja.

Ali prljav novac nema vrijednost veću od rizika kada čovjek nema viziju što bi
korisnoga sa njime napravio. Ponekad ti se nudi novac ali ti ne treba i onda si sretan da te nije
uspio zavesti na ono što inače ne bi nikada učinio.

Jednog dana mi prije nekoliko godina pred kućom stala šminkerska crna
limuzina sa tablicama grada u Njemačkoj gdje sam rođen. Iz nje su izašli nekakvi nabildani
manekeni dvometraši, nalik utjerivačima dugova ili makroima, očito fanovi filmova „Brzi i
žestoki“. Mene su tražili i mog brata -„legende kvarta“, nije mi bilo ništa jasno jer se nikada
sa takvima nismo družili. Znao sam se sa takvima potući kada bi pokušali nekog slabijeg
opljačkati na cesti, ili maltretirali ljude ali otkud im ideja da smo na istoj valnoj dužini? Dva
šminkera su se ulizivali da trebaju ekipu za „velik posao“, oni su zaštitari i osiguranje
blindiranog transportera koji jednom na mjesec prevozi preko 300 kila zlata i nekoliko kubika
novca. Čuli su za nas i palo im je na pamet da bi njih ukupno pet, samo s nama kao glavnim
akterima i logističarima mogli to opljačkati, pa su došli čak u Hrvatsku da me nagovore.
Objasnim ja njima da je to već od početka osuđeno na propast, da im ne želim znati imena, a
to što sam čuo kao da i nisam. Oni su potom kao nezadovoljna razmažena djeca počeli
vrijeđati, kakva sam ja to sirotinja, tu seru krave po cesti, da mi daju zadnju priliku da se
izvučem iz govana,a ja ne znam cijeniti ovakvu priliku! I teškom mukom sam se riješio tih
gnjavatora, i bio sretan što sami nemaju petlje izvesti tu pljačku.

Pet ih je i svaki je nepouzdan, umišljen i tko zna kakve im sve budalaštine

snivaju u pregrijanim glavama, svaki ima curu a ona ima frendice gdje će procuriti
informacije. Uspije li transfer i u medijima ili u podzemlju procuri vijest o ogromnoj količini

573
novca i zlata koje je sada „ničje“, nisu problem vlasti nego kriminalci i lovci na blago. Tako
da je beznadno upuštati se u takve avanture, ali čovjek je slab i ponekad se da zavesti pa
kasnije požali. Imam status državnog neprijatelja Njemačke, ako samo uđem u zemlju
dobijem 5 godina zatvora, tako mi je pismeno zaprijetio barem njemački konzul i uručio
doživotnu zabranu ulaska. Ako nas ne bi ubili drugi kriminalci zbog plijena ili bi se dečki
sami međusobno zbog te svote pobili, ja bi zasigurno dobio doživotni zatvor a oni tek neke
sitne kazne, jer bi se plakali kako nisu znali što čine i bili žrtve mojih manipulacija. Tako to
završava kada ljudi ne mogu odoljeti svojoj pohlepi i nisu zadovoljni sa malim stvarima koje
doista čine čovjeka sretnim. Svome bratu nisam ništa niti rekao, on ima odlično plaćen posao,
ženu i djecu pa se ne bi ni on upuštao u takve avanture.

Još jedna situacija mi je ostala u pamćenju. Upoznam ja tako na jednom sajmu

alternativnog liječnika i travara, čovjek mi se činio u redu i dam mu svoj broj da razmjenimo
informacije. Jedne večeri me on nazove i pita želim li zaraditi dvije tisuće eura preko vikenda.
Neki njegov prijatelj inače poslovni čovjek treba prevoditelja koji zna perfektno njemački, da
ga kod sklapanja ugovora u Švicarskoj ne preveslaju. Ali pokupit će me travar doma i povesti
tom čovjeku da mi on to osobno sve objasni. Tek u autu doznajem da je travar liječio majku
nekog mafijaša koji se bavi švercom ljudi, pa mu iz zahvalnosti prepušta svakog ljeta svoju
vilu na moru za odmor. Taj pak kriminalac je sada pod policijskom prismotrom pa ćemo se
naći negdje kod Čakovca na kavi. Ajde, mislim si idem čuti o čemu se radi pa nakon toga
odbijem tu ponudu praveći se glup da me više ne nagovaraju na neka sranja i zaboravim za
sve. Nađemo mi tog „direktora“ doma, čovjek je bogat i ne mora više raditi u životu,
bogatstvo su mu stvorili roditelji legalnim radom. Ali on je nepopravljiv kriminalac, jedan od
najgorih koje sam u životu upoznao, taj je bolestan ako se ne bavi kriminalom, ne šverca
samo ljude, bavi se valjda i prodajom njihovih organa i sada mene pokušava nagovoriti da mu
se pridružim u novoj vrsti lopovluka. Treba navodno nekog tko zna njemački bez akcenta, da
povede sa sobom ekipu varalica u Švicarsku. Oni bi bili svi opremljeni lažnim dokumentima i
na njih uzimali besplatne najnovije Iphone uređaje, za koje on već ima kupce u Italiji. Plaća je
po komadu, tko više uređaja preuzme bude bolje plaćen. Objasnim ja njima da ne mogu nikud
i lažem da mi je majka bolesna samo da ih se riješim, srećom se nisu nakon toga više nikad
javili. Doma mi nije dao vrag mira, pa zovem poznanika u Njemačku koji prodaje mobilne
uređaje da doznam jel ta fora izvediva. On mi zbunjen veli da to nema šanse, nije izvedivo
više od jednom jer se svi takvi korisnici evidentiraju, uđu u računalo i ne izdaje se više od
jedan uređaj. Onda mi svane priča o švercu ljudi, ovaj „posao“ je valjda samo paravan sa
kojim se namame naivni ljudi. Oni su spremni baviti se prevarom i doma ne kažu kuda idu,
tako dođu u Švicarsku, ne da bi preuzimali Iphone, nego da se iz njih izvade organi za bolesne
bogataše! Taj travar je znao da ne pušim i ne pijem, nisam bolestan i mogao bi za mene dobiti
dobar novac,pa me valjda samo zbog toga kao robu za koju će dobiti proviziju poveo sa
sobom, a ne da mi pomogne da si ja zaradim nešto novaca...

Ovakve se stvari događaju svakodnevno u raznim varijacijama svugdje oko nas,

a nestane li zakona i reda postati će prava pošast. Samo zdrav razum i intuicija mogu čovjeka

574
spasiti da ne upadne u neku zamku, a tu igra veliku ulogu još sreća i slučajnost da čovjek
izvuće živu glavu.

Jedna takva situacija me snašla nakon jednogodišnjeg rada na RTL televiziji,

prodavao sam rabljenu vojnu robu na sajmištu u Koprivnici i prišao mi je čovjek kojeg sam
prije znao pod drugim imenom. Sada si je promjenio ime i prezime, a mene je vidio na
televiziji pa mi je ponudio posao u snimanju skrivene kamere. Taj je bio sumnjiv da bolje ne
može biti, ali sam si mislio da nisam možda u pravu i imam uvijek preloše mišljenje o
ljudima, možda bi mu trebao dati šansu da barem jednom ne ispadnem opet đubre koje prezire
čovječanstvo. Posao je trebao biti taj da se pojavim u ulozi krim policajca pred jednim drugim
glumcem koji ponudi slučajnim prolaznicima punu aktovku lažnih eura i molim ih da pođu sa
mnom u postaju. Ali kada smo se našli sa drugim članovima navodne snimateljske ekipe na
kavi, za koju oni nisu imali niti novaca da ju plate i od mene htjeli posuditi 200 kuna za
benzin, svanulo mi je o čemu se tu doista radi. To je bila banda koja želi svežnjeve navodno
ukrađenog novca iz neke banke utopiti mađarskoj mafiji za čisti novac. Ali samo gornja i
donja novčanica tih svežnjeva je originalna ili tek samo kopija, da to Mađari kod
primopredaje ne skuže bi se trebala iznenada pojaviti policija i oni dati po računici varalica u
bijeg. Onda bi oni pobrali novac Mađara i sa time pobjegli, ne računajući da Mađari možda
nisu toliko naivni, zapucaju ili nastane kakva druga zavrzlama.

Kada netko upadne u takve situacije, po zakonu bi možda trebao sve to prijaviti,
ali prijavljujemo li mi i one stvari koje su svakodnevno oko nas,a mnogo su drastičnije.
Plaćanje struje na primjer koja je već prije sto godina bila besplatna, laži i prijevare naših
političara, nepravdu svih nijansa, trovanje neba, zraka i vode? Ne, mi ih ignoriramo da se
njima dalje ne zamaramo, pa je tako i sa ovakvim nesretnim skretanjima u milje podzemlja.
Zlo je tu jer ima pravo postojanja, ono ne zaslužuje da ga se uništava jer je dio cjeline, zlo
mora postojati da bi mi znali razlikovati ono što je dobro. A pozitivne sile i neprekidan rast je
bez suprotnosti destruktivan jer zaguši, mora postojati i ona sila koja razara da bi se napravilo
mjesto i opet mogao nastaviti rast. Ljudi to ne žele shvatiti, pa gdje bi svijet završio da na
primjer svi neprekidno samo grade kuće. Bilo bi previše kuća koje bi stajale prazne. Zato
moraju postojati krize da ljudi nemaju novaca dalje graditi, ratovi koji sruše kuće i tako dođe
do prirodne ravnoteže. Tako funkcionira ovaj svijet, tko ne prihvaća te zakonitosti i ne može
ih razumjeti bude cijeli svoj život nesretan jer se ne može uklopiti.

Klasična žrtva kod gotovo svake prevare je naivna i nadobudna osoba, koja je
sama spremna prekršiti zakon i nekoga prevariti. Ali ona ne shvati da je sama žrtva sve dok
nije prekasno! To može biti čovjek koji u Italiji želi kupiti ilegalno pištolj i kada otvori kutiju
u njoj pronađe ciglu. Žena koja kupi na crno neke jeftine navodno ukrađene konzerve, a
unutra je pokvarena hrana. Nesretnici koje se uvjeri da su žrtve uroka, i njih treba vratiti
natrag uz vrlo skup obred, ili netko drugi koji je nesretan svojim životom i htio bi samo jedan
dio kolača. Ali ta želja za nečim mu oduzme na kraju sve. U svakoj zamci je mamac, bez
mamca zamka ne radi, a tek kada smo ravnodušni prema mamcima nas nesreća zaobiđe jer je
izgubila moć nad nama!

575
 19. HERMETIZAM I MAGIJA PO FRANZU
BARDONU I RUDOLFU STEINERU

Jedne subote ujutro, pročešljao sam „ispod mosta“ kao već godinama prije toga
varaždinski buvjak. Tu već svaki svakog zna, pa sam opet razgledavao što je donio jedan
prijatelj koji čisti u južnoj Njemačkoj stanove umrlih ljudi, onda ono što je još dobro vozi
ovamo na prodaju. Njegovo prodajno mjesto je uvijek puno ljudi jer ima najzanimljivije stvari
koje su ljudima „strane i neobične“, a da je to od pokojnika nitko valjda ni ne zna. Sva je roba
razbacana na hrpu i onda ga se pita koliko želi za određenu stvar. Zapela mi je jedna žuta
knjiga za oko pa sam je prelistao, vidio da je nešto o magiji, valjda kakav zanimljiv roman pa
pitao gazdu za cijenu. On mi samo odmahnuo rukom da je to za mene badava jer ionako nitko
tu ne zna njemački pa nek si ju uzmem jer je neće moći prodati, tak da je ne baci.

Odem ja doma i stavim knjigu u ormar gdje zaboravim za nju, tek kada su dani
postali kraći, a nisam imao još internet, znao sam po zimi jedan sat prije spavanja čitati neke
knjige da lakše zaspim. Nisam imao baš ništa drugo za čitati i napokon odlučio započeti taj
žuti roman s naslovom „DIE PRAXIS DER MAGISCHEN EVOKATION“ (praksa magijske
evokacije). Već na prvoj stranici sa podnaslovom „Upute za prizivanje bića nama okolnih
sfera“,skužio sam da ovo ipak nije neki roman!

Kao dječak sam uvijek maštao da budem nešto poput Merlina, da kao u raznim
filmovima ili meni najdražem stripu Prinz Valiant pronađem čarobnjakovu knjigu sa tajnim
formulama ili sretnem čarobnjaka koji će me uzeti za šegrta. S vremenom kako čovjek odraste
i potisne te dječje snove kako bi lakše podnio svakodnevnicu, a onda ti se odjednom stvarno
dogodi nešto kao u dječjim snovima i skužiš da si cijelo vrijeme samo sebe lagao da si
odrastao. Da takve knjige doista postoje negirao je moj „zdravi razum“, ali u njoj ima svega
onog što naša stvarnost odbacuje. Tu su upute kako izraditi čarobni štap, čak i zrcalo kakvo je
imala maćeha snjeguljice, kako se prakticira Woodoo magija i znakovi za prizivanje nekoliko
stotina bića sa one strane naše stvarnosti.

Iz znatiželje sam pročitao u sebi cijelu knjigu, bojeći se da ne izgovorim na glas

koju od tih formula. Bilo me strah jer je to bila druga knjiga iz te serije, preskočio sam onu
prvu pa nisam možda nešto znao što je potrebno prije čitanja ove druge knjige.

Zato sam odmah naručio u Algoritmu sve izvorne knjige o piscu imenom
FRANZ BARDON, tih preostalih 5 knjiga sam čekao više od godinu i pol dana. Kad su stigle
činilo mi se kao da ih neću niti dobiti u ruke jer su me u knjižari sumnjičavo analizirali,nisam
li kakav sotonista i ne bavim li se kakvom crnom magijom, ali pošto me znaju kao staru
mušteriju ipak knjige prodali.

576
 Nabavio sam osim Bardonovih i autobiografske knjige i zbirke njegovih
predavanja da čim više doznam prije nego počnem doista vjerovati njegovom učenju i
povjerovati da on to ozbiljno tako misli kao što piše. KADA JE UČENIK SPREMAN,
POJAVI SE UČITELJ, a knjige Bardona su doista pisane tako da budu svakome tko želi
iskreno naučiti nešto o hermetici, majci svih znanosti neki osobni Guru i učitelj.

Ali prvo o piscu:

FRANZ BARDON (Katherein, blizu Opave, 1. prosinca 1909. - Brno, 10. srpnja
1958.), češki mađioničar, hermetički autor i okultist.

Rodio se u obitelji kršćanskog mistika Viktora Bardona kao prvo od dvanaestero

djece. Njegov otac Viktor je bio zaljubljenik u hermetiku i toliko si želio pronaći učitelja da
mu je božja providnost podarila sina koji je ocu za vrijeme života postao guru i uveo ga u
tajne hermetike. Viktor je umro za vrijeme 2. svjetskog rata kada je pao sa drveta kod branja
lipovih cvjetova.

Franz se školovao za industrijskog mehaničara u Opavi, u to vrijeme se

promijenio njegov karakter i rukopis, uskoro nakon toga su mu se pojavile vidovite
sposobnosti.

Tijekom 1920-ih i 1930-ih godina djelovao je kao mađioničar pod scenskim

imenom Frabato, kako bi probudio ljudsku pažnju i interes za hermetiku i magiju kao
znanost. Ubrzo je postao vrlo popularan u Berlinu, njegove predstave su postale legendarne, u
njima je prikazivao dotad neviđene trikove i ljudima dao uvid u nevidljiv svijet koji se nalazi
svuda oko nas. U ono vrijeme su okultni krugovi nicali kao gljive iza kiše iz zemlje, ali je
najveći dio ljudi pao u zamku CRNE MAGIJE, pa je Bardon pokušao ljudima objasniti na
pozitivan način te sile i upozoriti ih da ih ne zavedu u krivi smjer.

CRNA FOGC- LOŽA „99“ (Freimaurerischer Orden der Goldenen Centurije-

„red slobodnih zidara zlatne centurije“) je bacila oko na Bardona i pokušala ga rekrutirati 30.
godina u svoje tajno sotonističko društvo sa 99 članova, kakvih na svijetu postoje još 98.
Princip društva je, svake godine žrtvovati jednog svog člana SOTONI, a novog uzeti u svoje
društvo. Izabrali su se ljudi koji će biti lojalni, a njih se postavilo na vodeća mjesta u državi
(politici, industriji i bankarstvu) i opskrbjelo novcem, tako da su odmah postali bogati čim bi
pristupili društvu, gdje bi uz to dobili jednog demona posrednika i čuvara. Ali su se obvezali
uz sve ostalo, da sudjeluju u godišnjoj tomboli 98 bijelih i 1 crne kugle gdje može biti bilo tko
svejedno koju poziciju zauzima u loži, izabran crnom kuglom da bude žrtvovan. To je najcrnji
dan te lože jer se svi boje za svoje živote, a uvijek se prakticirao na večer 23.6. prije Ivanja.
Izabrani je morao istog sata popiti otrov i svoje astralno tijelo podrediti vrhovnome demonu
lože. Taj se demon identificirao kao demon Marsa „Bartzabel“, prastari bog u obliku bika
(zlatno tele ili Baal) Astaroth, Belial i Asmodej.

577
 Baal je prema demonologiji, jedan od vodećih demona. Bartzabel je prastari
mudar demon crnih krila koji prolazi kroz zidove, on izgleda vrlo mračno a ima oko sebe
bijelu auru. Astaroth je množina za Bal, boga nastranosti i prostitucije. U Sodomi se obožavao
Belial kao vrhovni bog, a smatra se demonom pedofilije i pederluka. Prema legendi, Asmodej
je Salomonu pomogao sagraditi Jeruzalemski hram, jer ga je ovaj podčinio uz pomoć
magičnog prstena koji mu je dao arkanđeo Mihovil radi zaštite od demona. Pri gradnji hrama,
Asmodej nije koristio metalno oruđe. Nakon nekog vremena, Asmodej je uspio prevariti
Salomona ukravši mu prsten, te ga je prognao i oduzeo mu prijestolje. Salomon je, međutim,
uz pomoć drugih demona pokušao vratiti vlast, ali pao je pod njihov utjecaj i okrenuo se u
štovanju poganskih bogova.

Bardon nije pristao na ponude i kasnije prijetnje Lože, kojoj je i sam HITLER
pripadao, zbog toga su ga zamrzili i napadali, prvo mu je zabranjen rad pred početak jedne
predstave koja je bila več rasprodana. Da spasi obraz dao je na gramofonsku ploču nasnimati
svoj glas i predavanje, a tu ploču dao kod predstave odigrati kada je on pošao u mjesnu
policijsku postaju da tamo sa žandarima popije kavu. Predstava je bila fenomenalna i samo
njegov glas je bio dovoljan da izvede hipnozu cijele dvorane u višesatnoj predstavi. Sve
novine su pisale o tome kako je izigrao zakon i zabranu rada, pa tako postao odjednom smrtni
neprijatelj Crne Lože.

Zatim je, da spasi živu glavu i ne bude uhapšen od tajne policije, morao preko
noći pobjeći iz Njemačke preko granice u rodnu Čehoslovačku. Da mu se sprema uhićenje
doznao je od sebi prijateljski naklonjenih entiteta, sam Bardon je u prijašnjoj inkarnaciji bio
Rozenkreucer a sada je postao jedan od 12 starješina „BRAĆE SVJETLOSTI“, ispod kojih se
nalaze 72 mudraca kojima je podređeno 360 majstora, a svi oni su oni protupol Crnim
Ložama.

U svojoj je domovini Bardon pronašao nove prijatelje i smještaj, zatim je u

nekoliko narednih godina putovao po svijetu. Bio je neko vrijeme sam učenik mudraca na
Tibetu i posjećivao svete ljude i mjesta diljem planete. Sve je financirao svojim nastupima i
liječenjem ljudi, a kada se vratio u domovinu već je započeo II. Svjetski Rat.

HITLER, kao član Crne lože, Bardonu nudio visoke pozicije u vladi 3. Reicha
(u kojoj su bili sami okultisti), ako mu naravno svojim magijskim moćima pomogne da
pobjedi u II. Svjetskom ratu. Ali je to Bardon odbio jer je znao kakve sve mračne tajne
sakriva svaki od tih crnih čarobnjaka. Zatim je od lipnja do listopada 1941. mučen u
zatvorima Gestapa u Breslau i Troppao kako bi ipak prihvatio suradnju, nakon toga je pušten
doma na umiranje, jer je izgledalo kao da neće preživjeti torturu i ranjavanja.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata opet je uhapšen i poslan u koncentracijski

logor, tamo je mučen i prisiljen raditi u „TODESKOMMANDO“, pobirao u košarama glave
onih koji su svoj život ostavili ispod giotine. Iz njemačkog zatvora je pobjegao kada je kod
zračnog napada logor oštećen.

578
 Poslije rata posvetio se hermetičkom učenju i pisanju knjiga, ali je 1949. godine
uhapšen od komunista koji su ga bez dokaza optužili za šarlatanstvo i poslali na prisilni rad.
Tamo je odglumio da boluje od epilepsije, pa je pušten nakon 2 mjeseca iz zatvora.

U I. i II. svjetskom ratu na milijune duša prešlo je u onaj svijet i mnogi su se

žalili zašto im nije bila pružena prilika za duhovnim razvojem. Da se usliše te molbe vodstvo
„BRAĆE SVJETLOSTI“ dalo je Bardonu misiju u ovoj inkarnaciji da preko literature
prenese onim ljudima informacije, koji su bili voljni učiti tajne hermetike i pokaže kako mogu
doći do vjere i znanja, što je bilo do sada samo privilegij izabranih, a tko je izlazio s time u
javnost od davnina je kažnjavan smrću.

„FRANTIŠEK“ je pomagao ljudima i vlastima pronaći trupla utopljenih,

ljudima je proricao budućnost i rekao gdje im se nalaze rođaci koji su nestali u ratu. Od 1945.-
'51. je opet vikendima nastupao kao mađioničar u Čehoslovačkoj.

Njegovo primarno zanimanje je bilo kasnije liječnik prirodne medicine, čiji je

studij započeo 1941. u Muenchenu, gdje je 1945. čak nekoliko mjeseci vodio bolnicu. On je
bio poznat po tome da može izliječiti slučajeve koje su drugi liječnici otpisali, svojim
preparatima je izliječio i rak drugog stupnja što mu je pridonijelo od struke mnogo zavisti.

Popularnost je stekao 1950-ih godina izdavanjem triju knjiga u kojima piše o

hermetici i okultnom.

INICIJACIJA U HERMETIZAM (1956. “Der weg zum Wahren Adepten“) Koja je

trebala imati naziv: „Pforte zur wahren Einweihung“- ali je izdavač morao promijeniti
naslov pošto je baš tada izašla knjiga Rudolfa Steinera sa istim naslovom.
PRAKSA MAGIJSKE EVOKACIJE
KLJUČ ZA PRAVU KABALU

Nakon rata je svojim nadnaravnim sposobnostima locirao čak Hitlera koji se

sakrivao nakon plastične operacije u Južnoj Americi, ali o tome su novine počele pisati tek
nakon 1979. godine (Bild –Zeitung 5.3.1979.) kada je Hitler umro.

Pred svoj kraj i zadnjeg hapšenja je dao svojim bližnjima do znanja da čak i
njega boli nezahvalnost ljudi kojima je u životu pomogao a sada mu okreću leđa.

Godine 1958. uhićen je tijekom komunističkih čistki u Čehoslovačkoj, zbog

optužbe da je za svoje lijekove koje je besplatno dijelio koristio ilegalno pečenu rakiju i da je
u jednome pismu za Australiju u negativnom kontekstu spomenuo komunizam i time „izdao
domovinu“. Ubrzo se zatim u istražnom zatvoru razbolio i preminuo u bolnici u Brnu, jer mu
straža nije htjela dati njegove lijekove. Nakon toga je potajno u zablombiranom lijesu
zakopan, a prije toga je dva puta seciran. Nitko osim obitelji nije smio doznati za pokop jer se
policija bojala nemira, pošto je „František“ kako su ga ljudi iz milja zvali bio jako popularan.
Po nekim izvorima je živ otet i prebačen u Rusiju, a i nestali su svi njegovi talismani i prsteni
579
koje je nosio na sebi, tako i gotovo sve njegove knjige i slike bića iz drugih sfera koje je volio
kao dokaz njihovog postojanja zabilježiti na fotografijama. Izgubljena je i neobjavljena
četvrta knjiga, zajedno sa „CRNOM KUTIJOM“ koju je oteo neprijateljskoj 99. Loži, u njoj
se nalazio tajanstveni „TAPAPHON“ predmet kojim su oni mogli svoje misli fokusirati i
usmjeriti na određeni cilj, pa tako ubijati i manipulirati ljude na daljinu. Onaj koji bude
napadnut u tom magijskom ritualu umire od zastoja srca i njegova smrt djeluje kao prirodna.

„DER WEG ZUM WAHREN ADEPTEN“

Čim je izašla, ta knjiga je rasprodana u nekoliko mjeseci, zatim je štampano

drugo izdanje, a do 2008. godine izašlo je iz tiska čak 23 izdanja te popularne knjige. U njoj
Bardon objašnjava „TAJNU 1. KARTE TAROTA“, i nama, ljudima sa ovog kulturnog
područja razumljivo objašnjava hermetične zakone, povezanosti i principe, jer mnogo toga što
ljudi poberu iz drugih kultura i kontinenata nije predviđeno za nas ovdje pošto imamo sasvim
druge stavove i poglede na primjer na indijska božanstva nego sami Indijci. Knjiga objašnjava
kako je magija sveta znanost koju se ne smije zamijeniti s trikovima uličnih zabavljača.
Temelj svega je muški i ženski princip, 5 ELEMENATA (vatre, zraka, vode, zemlje i princip
etera ili akashe). Sve se sastoji od toga i važno je u svemu prepoznati djelovanje tih principa
koji su i oblici temperamenta ljudi. Po njegovom učenju te univerzalne snage mogu djelovati
samo u oplemenjenoj i harmonično usklađenoj duši, kada je jednako osposobljeno tijelo, duh i
duša. Ta harmonija i sklad su PREDUVJET u postizanju rezultata i zaštita negativnih utjecaja
tijekom studija.To su praktične vježbe koje uče razumjeti i čištiti vlastiti karakter, jer treba
sve loše izbaciti iz sebe da kasnije ne postane plodno tlo negativnih entiteta koji mogu
vampirizirati učenika. Prazan um, koncentracija i svjestan rad, a ne lutanje mislima su dio
praktičnih vježbi bez kojih napredak nije moguć. Ta knjiga je puna vježbi i malo tko ih je
uspio u praksi obraditi u nekoliko godina, a mnogi neće to uspjeti niti do kraja života jer su tu
i vježbe koncentracije i utjecanje na elemente, što je čini se najteže, a bez toga se ne može
dalje napredovati. Tko to nije uspio nema niti praktične koristi od uputa kako se izrađuju
pomagala koja pojačavaju vlastitu moć, kao fluidni kondenzatori, magijski štapovi, zrcala,
talismani i drugi. A ne može se niti prakticirati levitacija, telepatija, hipnoza, napuštanje
fizičkog tijela, čitanje misli i druge magijske praktike.

Bardon dijeli FLUIDNE KONDENZATORE na:

1. Čvrste: smole i metali, prvenstveno zlato koje je najjači čvrsti kondenzator.

2. Tekuće: lakovi, ulja i oni najjači ljudska krv i sperma.

3. Plinovite: mirisi, dim i isparavanja.

On daje upute kako se izrađuju razni kondenzatori i pravi alkemijski životni eliksiri koji su
mješavina raznih fluidnih kondenzatora.
580
 Za izradu MAGIJSKOG ZRCALA predlaže mješavinu 7 metala koji se u obliku
prašine izmiješaju i posipaju na ljepilom namazanu podlogu. U tu mješavinu ide po jedan dio
olova, kositra, željeza, zlata, bakra, mesinga, srebra i smole aloe (Gummiresina Aloe), zatim 3
dijela životinjskog ugljena od krvi ili kosti (Carbo animalia) i 7 dijela kamenog ugljena.

Tako je i ELEKTRO-MAGIUM starih alkemičara bio jedan fantastičan fluidni

kondenzator u koji se miješalo: 30 g zlata, 30 g srebra, 15 g bakra, 6 g kositra, 5 g olova, 3 g
željeza i 15 g žive. Iz te su se mješavine radila čarobna zvona ili zrcala.

Uz upute kako se točno izradi čarobno zrcalo tu su i savjeti kako ga magijski

napuniti, gledati budućnost, u daljinu i vrijeme kroz njega, koristiti ga kao ulaz u druge sfere i
mnogo više toga. Ali sve ovisi od duhovne zrelosti pojedinca, bez toga i najbolja pomagala
postanu tek ukrasi i obični rekviziti.

„DIE PRAXIS DER MAGISCHEN EVOKATION“

Ovaj nastavak Bardonovog učenja je zamišljen za sve one koji su uspjeli

praktično savladati njegovu prvu knjigu. On smatra da sada kod njihovog puta ne smije doći
do zastoja jer bi ih to bacilo natrag u sivu svakodnevnicu, u neznanje i mrak. Bezuvjetno
sretan se može smatrati onaj kojem je i ta knjiga pala u ruke. Neka je zadrži zauvijek i
savjesno slijedi vrijedne upute, savjete i upozorenja, kaže sam Bardon.

Knjiga počinje sa definicijom MAGIJE koja je najveće znanje koje postoji na

ovoj planeti. Shvaćanje stvarnih magijskih zakona ovisi o zrelosti pojedinca jer je magija
znanje o praktičnoj primjeni od najnižih zakona prirode pa sve do onih najviših zakona duha.
Niska magija je prirodna magija, zatim je ona srednja koja se bavi čovjekom kao
mikrokozmosom i ona visoka magija koja upravlja makrokozmosom, time se misli na
univerzum.

Univerzalni zakoni kao „ono što je dolje, je i gore, i da je mikrokozmos jednak

makrokozmosu“ su glavni zakoni magije, univerzalne zakone, svejedno jesu li pozitivni ili
negativni valja poštivati, pravi Mag neće nikada nešto izvesti o čemu nije već na početku
upoznat. Također se Mag ne krasi tajnama ili kičom, nego je uvijek pobrinut pomoći
čovječanstvu, i zrelim to ljudima znanje razumno prenijeti. Jedan Mag se ne razlikuje od
prosječnih ljudi jer se prilagodi svakom čovjeku, svakoj prilici i situaciji.

Tu je detaljniji opis raznih magijskih pomagala koji su podrška svijesti ili bolje
rečeno podrška i pomoć sjećanju, ili pak kao magijski mač i fluidi pojačaju našu volju i moć.
On obrađuje magijski krug i trokut, posudu za dimljenje, magijsko zrcalo i lampu. Daje upute
kako izraditi MAGIJSKI ŠTAP i napuniti ga sa vlastitom voljom, sa osobinama i kvalitetama,
magnetizmom i biomagnetizmom, elementima, akashom i pomoću fluida svjetlosti. Jedan
tako napunjen štap može biti djelotvoran do kraja života Maga, ili ako želi i nakon njegove
smrti imati magijsku snagu. Zatim opisuje do zadnjih detalja MAGIJSKI MAČ, bodež i
trozubac, koji je simbol prisile da dođe do apsolutne poslušnosti nekog bića koje stoji pred
581
Magom. Istodobno je simbol pobjede i nadmoći nad svakom snagom i bićem. Mač je
analogan svjetlu, Magu daje veću sigurnost i ojača mu autoritet, a podsjeća na plamene
mačeve anđela iz Biblije koji se spominju i kod protjerivanja Adama i Eve iz raja. Onaj je
mač najmočniji kojim je več jednom ubijen čovjek ili nekome odrubljena glava, to mu daje
poseban autoritet.

Tu se zatim obrađuje magnusova traka, runa i kapa, magijska odjeća od čiste

svile koja štiti od štetnog zračenja, magijski remen i ostala pomagala kao „LATERNA
MAGICA“, pečat i drugi alati. Zatim se objašnjavaju razne pojave kako bi se stvarnost
razlikovala od halucinacija i ne bi ulazilo u nikakve štetne saveze. Sve vrvi od upozorenja,
kao na primjer da se ne prizivaju duše mrtvih, jer su one možda već inkarnirale pa bi se tako
štetilo toj osobi u ovome životu.Ona možda na primjer vozi u tom trenutku prizivanja aut, pa
padne u trans i skrivi nesreću sa smrtnim ishodom! I da „NEKROMANTI“ (prizivači duhova)
uobičajeno umru neprirodnom smrću ili iznenada od neizlječive bolesti, a uzrok tome je
štetno zračenje sa druge dimenzije i njihova loša zaštita od toga, što je često posljedica
neznanja!

Pa čak nije niti dobro previše se vezati i komunicirati sa samo jednim bićem iz
drugih sfera jer bi se mogla stvoriti ovisnost. Posebice upozorava od prekrasnih vodenih vila
koje mogu čovjeka zavesti i nagovoriti da im pomaže dobiti ljudsko tijelo. To su često
prakticirali stari čarobnjaci iz davnina, VILA bi ušla u tijelo mlade, lijepe djevojke odmah
nakon što je ta umrla od bolesti koja nije previše oštetila tijelo, a vila je uspjela svojim
moćima tijelo popraviti (kao na primjer kod upale pluća). Ta djevojka bi iznenada poprimila
drugačiji karakter i obitelj ju ne bi mogla više prepoznati, cura rodbinu napusti i doseli se k
čarobnjaku. Njen život je ovisio o toj simbiozi sa njime, a oboje su mogli čak dobiti biološke
potomke. Ali ako ju je čarobnjak prevario ona ga je iz osvete ubila i vratila se opet natrag u
svoj element.

Bardon opisuje i „SPIRITUS FAMILIARIS“ ili takozvane duhovne sluge, a u

ni jednoj knjizi Mag neće pronaći detaljniji opis preduvjeta jedne uspješne magijske evokacije
kao u ovoj. Jer su preduvjeti jako bitni, ne može se riba prizvati na kopno ili gdje nema vode,
tako treba i stvoriti klimu u kojoj se mogu razna bića manifestirati, i ujedno zaštititi taj prostor
da ne dolazi do kakve nesreće. Spominju se hijerarhije tih bića, njihovi znakovi prizivanja i
karakteristike, čime oni upravljaju i kakve su im ćudi, a takvih je stanovnika nabrojano i
opisano u knjizi nekoliko stotina.

Sama knjiga je po sebi toliko stručna da čak i onaj koji se bavi tek teorijom
tajnih nauka svaki put kod ponovnog čitanja shvati neku drugo povezanost, svejedno koliko
puta bi je on čitao. Nakon uspješnog savladavanja prve Bardonove knjige, trebalo bi mu
nekoliko života da kontaktira sa svim bićima koja su opisana, koliko ih tu ima. Tek da ih sve
upozna i njih nekoliko puta posjeti ili prizove da se njemu manifestiraju, kako bi ih tek
površno upoznao..

582
583
 „DER SCHLUESSEL ZUR WAHREN KABBALAH“

Ovo je već toliko komplicirano štivo da ga je teško običnim smrtnicima poput

mene razumjeti a kamoli shvatiti, i čini se da samu teoriju mogu stvarno razumjeti samo oni
koji su u praksi savladali barem njegovu prvu knjigu. Ta knjiga je ipak tako popularna da je
izdana čak 8 puta, ali vjerojatno nema na ovoj planeti niti toliko ljudi da bi se dali na prstima
jedne ruke izbrojiti koji mogu praktično vladati tim znanjem. Tako da nije toliko velika šteta
što Bardon nije uspio izdati svoju četvrtu knjigu jer, bi štivo bilo preteško i neshvatljivo
ljudima, pošto nismo još niti zreli da se služimo drugom i trećom knjigom.

Kabala je sveta magija riječima, jer kao što i u Bibliji piše: „Na početku bijaše
riječ.“ A bog stvara sve svojim riječima. Tako je i ova knjiga vodič za magiju riječima, i puna
formula koje su tek djelotvorne kada ih izgovore ljudi dovoljno zreli da preuzimaju na sebe
odgovornost za uzroke koje njima stvaraju.

Kabbala je naziv te magije iz židovske terminologije koji nam je ostala

sačuvana, ali stari Kelti i Druidi su imali isto svoju domaću „kabbalu“ koja je bila poznata
svim iniciranim svećenicima. Praktično korištenje magije kroz Rune, kod druidskih svećenika
je dokaz prastarog znanja koje se temelji na Kabbali. U današnje vrijeme postoji jako malo
ljudi koji razumiju Runsku-Kabbalu starih Druida, a kamoli da bi je znali i u praksi koristiti,
jer se praktično korištenje Runske Kabale sa vremenom izgubilo.

Suradnja tijela, duha i duše je kod svakog čovjeka podsvjesna i automatska,

svejedno da li je on u stanju savladati Kabbalu ili ne. Za Kabalistu je to mala abeceda, jer on
poznaje sve operacije i može po njima organizirati svoj život. To znanje razlikuje iniciranog
od običnog čovjeka, jer kabalista može svaku disharmoniju u tijelu nadoknaditi. On ima
poseban pogled na svijet, a udarce i padove sudbine koji ga snađu on sasvim drugačije
doživljava, oni ga ne mogu tako teško pogoditi i on od njih toliko ne pati. Kabalista je tako
jedan predstavnik stvaranja, ali je ujedno i podređen univerzalnim zakonima, pa ostaje njihov
sluga a ne gospodar.

Iz jednog teoretičara može postati znanstvenik, ali nikada mudrac, jer je razlika
između jednog znalca i jednog mudraca vrlo velika. Inicirani Kabbalista ne daje značaj tome
kada bude došao na svoj cilj, svejedno mu je, bude li to u jednom ili više života, njemu je
vrijeme nebitno. Ali na putu nema stajanja, sve ima svoje vrijeme i potrebna je zrelost za
usavršavanje koje dolazi samo po sebi kad je čovjek za to spreman. Pravi svetac se povlači u
samoću, dok lažni proroci javno prikazuju svoju Aureolu. Onaj pak koji je izabrao put k
savršenstvu, nikada ne odlazi u samoću, nego ostaje na mjestu koje mu je odredila božja
providnost. Kabbalist će uvijek težiti dobrome i nikada prezirati negativne principe, nego učiti
da njima vlada, jer stvoritelji nije ništa beskorisnoga stvorio.

Indijske MANTRE nisu čarobne formule i ne stvaraju nikakve sile. U

kršćanskoj religiji su Mantre LITANEIE. Mantre i sve slično njima ne služe za štovanje
nekakvih božanstva, nego da se stvori prisni odnos sa njima ili da se izražava neka
584
božanstvena ideja. Iz hermetičkog stajališta se ne preporučuje da se koriste Mantre strane
religije ili kulture koje nama nisu domaće. One Mantre koje se šapću imaju jači učinak nego
one koje se glasno izgovaraju, ali najveću snagu imaju mantre koje se ponavljaju samo u
vlastitim mislima. Oni koji samo kao papige ponavljaju Mantre ili molitve, a um je
zaokupljen nečim drugim, oni su sasvim promašili smisao molitve ili Mantre. A pravi
Kabalista ih može samo iskreno sažalijevati kao vjerske fanatike ili sektaše. Isto tako je ispod
časti koristiti čarobne formule, jer je razlika između Maga i čarobnjaka što čarobnjak ne zna
pozadinu i povezanost u svim detaljima tih nevidljivih sila u onostranoj dimenziji kao Mag.
Čarobnjak se samo služi formulama i često je prodao dušu kod sklapanja saveza sa nekim
bićem iz druge dimenzije. Svaki savez je poput kredita u banci, u ovome životu čarobnjak
dobije pomoć od tih demona koju mora nakon smrti odraditi sa kamatama, a sve što je
postigao u životu i zlo koje je možda počinio pomoću tih bića sjedne na njegovu karmu.
Dakle, takva bića iz one dimenzije vampiriziraju čarobnjake, gatare i vještice, a pravi Mag se
nikada ne upušta u takve saveze koji su štetni za njegov rast. Zato je svaki budući Mag ili
Kabalista najugroženiji u svojim počecima, on sam još ne zna ali znaju bića iz druge
dimenzije za njegov budući rast i njegov put kojeg pokušavaju smesti. To je kao kad netko
zna budućnost čovjeka koji će za mjesec dana dobiti ogroman dobitak na lutriji, takav ode još
siromašnoj osobi i pokušava ga uvjeriti da može samo uz njegovu pomoć dobiti na lutriji.
Lažno mu nudi dobitak ako čovjek obeća kako će ga podijeliti ako ga dobije, jer tu nema
kako misli ništa za izgubiti nego je čak uvjeren da je u dobitku. Nije gotovo ništa uložio, a
ako za mjesec dana dobije glavni dobitak (u što ne vjeruje) podijeliti će sa svojim „partnerom
i dobrotvorom“! Čovjeku je bilo suđeno da dobije dobitak sa ili bez „saveznika“ i osjeća
zahvalnost prema njemu, a vjeruje kako mu je to prijatelj, ne znajući da je prevaren. Ista je
stvar sa sklapanjem saveza sa tim demonima, i svatko tko je dovoljno pametan da ne uzima
kredite u banci, neće se upuštati niti u takve ugovore. Njih piše čarobnjak inače svojom krvlju
u dva primjerka, jedan ostaje kod njega, a drugog spali i tako ga prenese savezniku u drugu
dimenziju. Još sada postoje takvi dokumenti iz srednjeg vijeka koji su sačuvani u starim
bibliotekama.

Ugovor pakta Urbaina Grandiera koji je nakon suđenja spaljen godine1634.

585
 Jednako tako se neće pravi Mag vezati ikakvim prisegama u bilo kojem društvu
svejedno kojeg imena, i ostat će slobodan od svih okova ovog svijeta. Da može tako bez
prisile raditi na svom duhovnom putu i usavršavanju, bez da traži ikakvo priznanje uekog
autoriteta. Jer svugdje gdje se vrši bilokakva prisila na ljude koji traže znanje, na njih se ne
prenaša pravo znanje nego njima manipulira i drži u mraku neznanja. Zato svaki učenik mora
težiti da sam pronađe i slijedi vlastiti put prema inauguraciji.

Kabbalistička mistika ima svrhu da, mikrokozmos, dakle ljudsko tijelo, duh i
dušu pripremi za korištenje slova. Da bi Kabbalista bio u stanju služiti Stvoritelju, da dakle
riječima stvara i djeluje, pomoću sistematskih vježbi uz pomoć volje, intelekta, osjećaja i
svijesti, zajedno sa imaginacijom, svako slovo dobije skroz drugačiji značaj, nego kad se
izgovori samo intelektualno. Na kabbalistički način izgovorene i univerzalnim zakonima
odgovarajuće riječi su riječi stvaranja, sa istim učinkom kao da ih je izgovorio sam Bog.
Kabbalistički govor je iz ničega nešto stvoriti. Zato neće nikada nedostojnom uspjeti da u
četiri pola (4 elementa) stvori snagu slova koja stvaraju, jer mu fali sposobnost duše, duha i
tijela da izgovara stvoriteljski kabalistička slova i riječi. Kabbalista je više od samog Maga,
jer Mag zahvaljuje učinke bićima iz drugih dimenzija koje je on prisilio da ih manifestiraju u
fizičkom svijetu. Kabbalistički iniciran Mag, dakle Kabbalista sve sam stvara kroz svoje
stvaralačke riječi, svejedno u kojoj sferi ili razini, bez da ovisi o stanovnicima tih sfera.

Zatim počinje u knjizi praktični dio sa vježbama koje su razumljive samo

osobama koje su praktično savladale Bardonove prve dvije knjige, a takvih je zasigurno jako
malo.

Sve u svemu te su knjige najbolja informacija koja daje uvid u svijet

nadnaravnog i pravu drevnu magiju. Samim time nam daju sigurnost jer nam više nije
nepoznata i znamo kako je sve povezano. Tako da nećemo nasjesti raznim opasnostima koje
se kriju u tome, i možemo raskrinkati razne gatare i ostale mistike koji pogotovo u kriznim
vremenima pronađu plodno tlo za svoje često kriminalne i amoralne djelatnosti.

Tako i sam Bardon smatra da tko je mlad i nije zgriješio, a nema nikakve strasti,
pa time ni rezervoar moći koje su mu potrebne za razvoj, ne bi trebao tratiti svoje vrijeme sa
studijem hermetike. Jer čovjek mora prvo pasti na dno da bi se zatim mogao pročistiti.

Spominje se i MAGIJSKO POMLAĐIVANJE, tu se može postati opet mlad ali

se istodobno izgubi sav od onda postignut napredak, znanje, mudrost i sva sječanja. Tako da
malo tko doista želi riskirati da sve izgubi, jer može život nakon pomlađivanja skrenuti u
drugi nepovoljan smjer, a ionak ga nakon smrti gdje ništa ne izgubiu čeka ponovna
inkarnacija.

HERMETIKA je jedan hobi koji ima svrhu da postanemo savršeniji, ne više i ne

manje. Ali čovjek treba svoje želje staviti ispod poriva da postane bolji i savršeniji kako bi
mogao drugim ljudima bolje pomoći. Kako je hermetika jedan hobi, a ne dužnost ili potreba,
njoj bi se trebali radovati i imati veselje u tome. Tko svoj hobi voli, on će svaku svoju
586
slobodnu minutu žrtvovati za njega. Ali kod hermetike je potrebno jako mnogo vremena, u
kojem je potrebno sa oduševljenjem i znatiželjom ostvariti vježbe, i nikada ne izgubiti
hrabrost. Tako je Bardon znao reći neka se dobrome veselimo, a na lošemu učimo. Ako nas
entuzijazam sve do duboke starosti prati onda neće izostati niti blagoslov.

Tko pak samo temeljito proučava teoriju Bardonovih knjiga i okultnih znanosti,
njemu nije teško prepoznati stvarnost raznih loža, redova, sekta i magijskih krugova. Samim
time ne može upasti u njihove klopke niti će sklapati bilo kakve paktove jer će se sjetiti
mnogobrojnih Bardonovih opomena i upozorenja.

Hermetizam, izuzmemo li sada moralne dileme, nije nikada bio zamišljen kao
nešto čime bi se trebali baviti ljudi slabe volje, već prije kao nešto što još više jača volju
odlučnih ljudi. K tome predstavlja inicirani Mag koji je pročistio svoj karakter, božanstveni
princip, kao stvoren po slici božjoj je on djelić stvoritelja i vrhovni autoritet bićima koja ga
moraju slušati kao što se on prepušta božanstvenoj cjelini čiji je sam dio. Tako da se tu ne
omalovažava niti jedna religija jer Inicirani zna da svaka ima svoje dobre strane, ali nikada
neće pokleknuti niti se moliti idolima jer je to bogohulje. Sami demoni i njihovi principi su
Magu podređeni, pa mogu nuditi partnerstvo i saveze samo neukim dušama, ali se neće
nikada usuditi da pokušaju prevariti pravog Maga. Ne smije se niti zaboraviti kako su ta bića
često puna zavisti jer je u njima manifestiran samo jedan element, dok mi u sebi imamo sva 4
elementa i akashu (duh božji). Jasno je da će takvo biće rado opsjednuti ili prevariti inferiorne
ljude koji su robovi svojih niskih emocija, upravo zato je prvi korak u praksi hermetizma
čišćenje svake loše emocije i strane karaktera gdje bi takva bića mogla pronaći sebi plodno
tlo.

Iz Bardonovih radova možemo vidjeti kako je na drugoj strani laički

SPIRITUIZAM pasivan i nekontroliran kontakt ljudi sa bićima nevidljivih svjetova preko
jednog medija, koji se nalazi u transu, molitvi ili ekstazi. To je sve jako štetno zbog zračenja
koja nastanu, a mogu se razboljeti posjetitelji i sam medij. Dobro je i što on na primjer
preporučuje odjeću od prave svile koja štiti od tih zračenja. Zato se ne preporučuje niti
znatiželja koja je predvođena senzacionalizmom, a niti žurba jer se čovjeku čak i vidovitost
javi kada je spreman za nju. Svim osobama mogu toplo preporučiti Bardonove knjige, ali
samo originalna izdanja koja je izdao njemački RUEGGEBERG VERLAG. Postoje razna
druga izdanja gdje su izostavljene teške vježbe koje su neophodne za pravilni rast, a opasno ih
je preskakati. Jednako tako u njima nema upozorenja da se ljudi ne bi toliko preplašili. Da li je
to rađeno namjerno ili slučajno prepuštam svima da sami odluče. Jednako je i sa prijevodima
do kojih se može doći preko interneta. Svaki prijevod ne može biti tako detaljan i točan kao
original, a i kod originala se kod svakog čitanja razumiju opet nove skrivene tajne i
poveznice. Zato evo ove preporuke koju je bilo vrijedno spomenuti na dobrobit sviju nas.

A najviše se barem mene dojmilo kako Bardon objašnjava stvari koje nam
odjednom daju sasvim drugu sliku stvarnosti. Pa je dobro da svi ljudi znaju što su Elementali,
Larve, Scheme i Phantomi.

587
 Mag svjesno stvara ELEMENTALE i daje im određeni stupanj inteligencije da
za njega mogu obavljati određene zadatke na mentalnoj razini. On može stvoriti pomoću
svoje imaginacije mnoštvo njih, a svaki mora dobiti svoje ime i oblik, zadatak i vijek trajanja.
Mag odgovara za sve postupke svojeg stvorenja kojeg stvara od gline i voska, a daje mu život
pomoću svoje sperme ili krvi. Zato ga mora uništiti kada ono obavi svoj zadatak da se ne
osamostali i poslije smrti Maga postane POLTERGEIST, jer Mag odgovara svojom karmom
za sve što Elemental učini.

Odatle dolazi i legenda o GOLEMU:

Riječ Golem se spominje jednom u Bibliji u Psalmu 139:16 i označava

besformnu materiju, ljudsko biće koje nije u potpunosti završeno. U hebrejskom jeziku riječ
golem se upotrebljava kao „bezuman“ ili „bespomoćan“. Najranije priče o Golemu se
pojavljuju u Judaizmu, prema Talmudu Adam je stvoren kako golem, u prvim satima njegove
egzistencije. Adam je tu živ, ali nije potpuno završen, nije do kraja ispunjen životom i
sviješću. Tek kasnije tokom srednjeg vijeka riječ golem bude povezana s magijskom
tradicijom, vezanom za mogućnost stvaranja ljudskog oblika putem formula, božjih imena i
permutacija i kombinacija alfabeta kabale. Kao i Adam i svi golemi su napravljeni od gline i
blata, i oživljeni putem židovske magije, čudesnim imenima Boga. Golem je biće bez duše,
bez sposobnosti izražavanja, ali napravljeno tako da razumije naredbe. Golem je dobivao
naredbe koje su bile ispisane na listu papira i stavljane mu u usta. Koristio se kao sluga u
kućnim poslovima ili kao sredstvo da ispuni mračne namjere svoga tvorca i nekome nanese
zlo. Prema priči praški rabin Juda Lev ben Bezabel hasidim što znači jevrejski mudrac, je
krajem 16. stoljeća stvorio golema da zaštiti praški geto od progona. Praški Židovi su bili
progonjeni ili ubijani za vrijeme vladavine Rudolfa II., cara Svetog rimskog carstva. U
namjeri da zaštiti židovsku zajednicu rabin je konstruirao golema od gline i blata na obali
rijeke Vltave, oživljavajući ga kroz određene rituale. Kako je golem rastao postao je sve
agresivniji šireći strah i teror. Rudolf II., car Svetog rimskog carstva je preklinjao rabina da
uništi golema, obećavajući da će zaustaviti progon Jevreja. Rabin je uništio golema tako što je
sa čela izbrisao prvo slovo riječi emet (znači istina) gdje je ostala riječ met (znači smrt). Istog
trenutka tijelo golema se raspada i pretvara u ogromnu masu gline i blata, u ono od čega je bio
stvoren.

Razlika između LARVE i Elementala je ta da Mag stvara Elemental svjesno, a

Larva nastane kao nusproizvod kod teškog psihičkog napora. Koliko je veće to uzbuđenje,
toliko više energije izgubi čovjek i jača, kompaktnija i samoodrživa postane Larva, pogotovo
ako se isto uzbuđenje često ponavlja i tako stvaraju Larve u mentalnoj sferi. Larve stvaraju svi
ljudi, svejedno jesu li magijski educirani ili ne, mladi ili stari, glupi ili pametni, jel to znamo
ili ne. Kada nestane uzbuđenje i ishlapi, Larva gubi energiju koju crpi iz nas i raspadne se,
ona nestane. Tako da se Larve konstantno rađaju i umiru u mentalnoj sferi i to ide na račun
naše mentalne tvari. Uglavnom su razlog uzbuđenja poput straha, brige, jada, mržnje, škrtosti,
zavisti, pohlepa i tako dalje. Kada čovjek toliko osnaži Larvu da ona dobije snagu braniti se,
dovoljnu da ga nadalje potiče da se uzbuđuje i nju tako hrani, ona ga počne vampirizirati. Sve

588
vrste masovnih psihoza imaju korijene u Larvama koje izjedaju ljude, one stvaraju paranoje,
shizofrenije i druge fobije gdje ljudima vlastita fantazija postane pogubna. Tu valja spomenuti
i Inkviziciju koja je velikim dijelom zbog Larva postala toliko krvava. Sada dobijemo uvid
zašto je kod učenja magije toliko bitna introspekcija, kontrola i savladavanje vlastitih misli.
Jer ako čovjek nije vladar svojih misli, nesvjesno stvara Larve koje ga mogu lako uvući u
ludilo.

SCHEME su isto grupa bića mentalne sfere, Larva dobije svoj oblik nesvjesno
po tome iz kakvog uzbuđenja bude stvorena, dok Schema ima određen oblik koji odgovara
fantaziji osobe koja ju stvori. Problem je da se Shema može kod stalnih misli na nju toliko
materijalizirati da bude vidljiva i u fizičkome svijetu. To može prerasti iz shizofrenije u takvu
paranoju da čak i drugi ljudi vide tu Schemu kada dovoljno ojača. Na kraju čovjek postane
žrtva svoje fantazije, doživi slom živaca ili čak počini samoubojstvo. U istu kategoriju
spadaju EROS – SHEME, njih stvaraju usamljeni ljudi koji se zaljube u svoje fantazije, oni ne
mogu zadovoljiti svoje strasti i još više energije i misli izbacuju iz sebe, s čime se Shema
samo jače osnaži. Ona žrtvu konstantno potiče na onaniju, tako često ta nesretna ljubav u
nepostojeću osobu postane razlogom samoubojstva. Najugroženiji su mladi ljudi koji stvaraju
sebi Sheme o svojim junacima iz filmova, pjevačima ili nekakvim drugim nestvarnim
idolima.

PHANTOMI su pak omiljeni likovi umrlih, onakvi kakvih se ljudi sjećaju, bili
oni za vrijeme svog života doista takvi ili ne. Tako se imaginacijom preživjele rodbine ili
prijatelja stvaraju ta bića koja postanu ono na što ljudi misle. Njih komprimiraju te misli i drže
ih na životu, takvi se Phantomi javljaju najčešće kod spiritualnih seansa, oni mogu
vampirizirati medij i cijeli krug ljudi koji sudjeluju na seansi.

Ovdje su tragovi noćnih rituala i borbe moći seoskih vještica oko dravske
prašume. Na glogovu granu su objesile dvije ogrlice koje su nekome donijele nesreću, pa se
tako neutralizira neprijateljska magija. Ogrlice su, kako se čini rađene od iste ruke:

589
Špilja na Učki u kojoj sam u noći kod buđenja vidio biće iznad sebe da me promatra sa
plafona:

590
 U isto vrijeme kao Bardon djelovao je i RUDOLF STEINER, njegova nauka o
tajnom i nevidljivom svijetu je gotovo identična Bardonovim knjigama, ali je sve pisano
njegovim vlastitim riječima:

”Ispitaj sve i sadrži ono najbolje, učenje da bi se sakupile informacije nema

smisla ako se naučeno ne stavi u službu ovog svijeta. Svaku spoznaju koju tražiš samo da bi
obogatio svoje znanje, skreće te sa pravog puta; Svaku spoznaju koju tražiš da bi sazrio na
putu oplemenjenja čovječnosti i razvoja svijeta približuje te cilju. Svaka ideja koja ne postane
ideal, ubije u tvojoj duši jednu snagu; svaka ideja ali koja postane ideal stvara u tebi nove
životne snage. U trenucima unutarnjeg mira valja razmišljati i razlikovati; ono suštinski bitno
i odbaciti nebitno.”

”Svaka osoba nosi u sebi osim ”svakodnevnog čovjeka” u svojoj dubini i

”nadčovjeka” koji se krije u njemu sve dok ga se ne probudi. Buđenje može biti samo intimno
jer ga samo sami možemo probuditi, bez toga svakome ostanu uskračene i nadnaravne
spoznaje.”

”Bit i značaj duhovnih vježbi ne leži u nagomilanju znanja, nego u dubokoj

spoznaji i intenzivnom razvoju šansa koje se kriju u svakome čovjeku. Svaka ideja koja u tebi
ne sazrije u ideal, ubije u tvojoj duši jednu snagu; svaka ideja, koja postane ideal rađa u tebi
nove životne snage.”

”Ja sam Ja samo za sebe.”; za svakog drugog sam Ti; i svaki drugi je za mene
Ti! Ta činjenica je vanjski izraz jedne duboke i važne istine. Stvarna narav ”Ja” je od svega
591
vanjskog neovisna; zato mu se ime ne može od nikog vanjskog dozvati. One religije koje se
kroz svijest povezuju sa nadnaravnim, zovu pojam ”Ja”, ”neizgovorivim božjim imenom”. Jer
ništa vanjsko nema pristup k tome djelu ljudske duše, pošto je tu ”sakriven hram” duše. Ući
može samo biće koje je jednako našoj duši. ”Bog koji stanuje u čovjeku, govori, kada se duša
kao ”Ja” prepozna. Onako kao duša osjeta i duša razuma u svijetu živi, tako uroni treći ud
duše u božanstveno, kada shvati svoju vlastitu bit.” GOETHE na svoj monumentalan način
objasni najviše spoznaje: ”Poznajem li moj odnos prema sebi samome i prema mojoj okolini,
nazivam to ”istinom”. Tako može svako imati svoju vlastitu istinu, koja je uvijek ista. Svaki
ima svoju istinu; jer je svako individualno posebno biće pored drugog. Razumjeti ukidanje
individualnog, osobnog JA i prijelaz i rođenje u SVE –JA, viđaju upućeni kao duboko u
čovjeku sakrivenu tajnu, pramisterij života. Na to veli Goethe: ”Tako dugo dok nemaš u sebi,
to:”Umri i postani” si samo mutni gost na tamnoj zemlji! Pravedan čovjek ne služi bogu niti
bićima jer on je slobodan, i koliko je bliži pravdi toliko je on sam sloboda. Jer okom kojim
vidim boga, je isto kojim bog vidi mene! ”PARACELSUS potpisuje samog sebe riječima:
”Drugog rob neka ne bude nitko, tko sam za sebe ne može biti sam!”

”Prepoznati samog sebe i misiju u ovome životu, iz tog gledišta i prespektive

samospoznaje izvire najveći mogući duševni mir. A buđenjem samog sebe, rađa se i novi
duhovni pogled na sve stvari ovog svijeta. On isključi čak i karmu jer ne griješi!” Tako smatra
SPINOZA, jedan od najvećih filozofa racionalista sedamnaestog stoljeća, za kojeg je
postojala samo jedna supstancija: Bog ili priroda; ona je uzrok sama sebe. ”Tko se je
uzdignuo, i čija je spoznaja najčistija, on ubija i ne zaprlja se, pa čak kada bi zatukao nekog
drugoog. Jer njime ne upravljaju želje i hirovi pošto gospodari njima što mu daje nadmoć nad
neupučenima.” Tu valja spomenuti kako je njegovo najveće djelo ”Etika”, a 27. srpnja 1656.
godine židovska ga je zajednica ekskomunicirala zbog njegovih shvaćanja prirode Boga i
tumačenja biblijskih knjiga. Ekskomunikacija je popraćena prokletstvom kojemu je po žestini
malo sličnih u povijesti. Vjernicima je naređeno neka nitko s njim ne progovori ni pismeno ni
usmeno, neka ne borave s njim pod istim krovom i neka se drže četiri lakta dalje od njega!
Ovo podsjeća na izjavu GEORGA ORWELLA: ”U vremenima univerzalne obmane, govoriti
istinu postaje revolucionaran čin!” Čitajući Spinozinu Etiku, nekih 200 godina kasnije,
njemački pjesnik Heinrich Heine napisao je da je to ”šuma misli do neba visokih”, čija
”nesalomljiva stabla pružaju svoje korijenje u vječnu zemlju”.

STEINER nam objašnjava kako lako dolazimo do mišljenja kako su vježbe duha
nešto vanjsko, a tu moralan razvoj duše nije potreban. Ali tek snaga morala uzdigne
samosvijest na potrebnu razinu bez koje inače nema napretka. Tko tako ne postupa, ne može
razlikovati stvarnost od halucinacija. Od najvećeg je značaja da učenik dostigne određeno
stanje duha kada mu se javi novorođeno ”JA”. Jer čovjek je kroz svoje ”JA” vođa svojih
osjeta, osjećaja, shvaćanja, nagona, žudnji i strasti. Poimanje i shvaćanje se u duši ne mogu
prepustiti njoj samoj, njih treba upravljati razmišljajući razumom. A to ”JA”, koje vlada
zakonima razmišljanja, i koje kroz njih stvara red u našem shvaćanju i životu misli u nama.
Slično je i sa žudnjama, nagonima, sklonostima i strastima pojedinca. Etička načela postanu
vodiči tih duhovnih snaga, i kroz moralne prosudbe JA postane vodič duše kroz ta polja. Kada
592
čovjek iz svog uobičajenog JA izroni u uzvišeni JA, onda se ono prvo u nekom smislu
osamostali, ali se njemu oduzme toliko životne snage koliko je potrebno uzvišenome JA.
Kada čovjek ne bi bio spreman, ne bi imao potrebnu čistoću i čvrstoću karaktera i
prosuđivanja, a htio bi roditi na tom stupnju uzvišeni JA, on bi mogao ostaviti samo toliko
sposobnosti razmišljanja svome običnome JA, koliko je doista imao i stvorio. Ako mu je
mjera urednih misli na preniskome nivou, onda mu kod običnog JA koji se osamostalio,
nastaje zbunjenost i pojave se irealne misli i prosudbe. I kako bude novorođeno uzvišeno JA
slabo, vodstvo će preuzeti močnije obično JA koje nadnaravnim ne može vladati. Ali kada bi
izgradio dovoljno sposobnosti i logičnog razmišljanja lako bi obično JA prepustio samome
sebi, jednako je i na polju etike. Nespremnome se svašta što je plod njegove mašte može činiti
kao stvarnost, što je slučaj kod korištenja psihodeličnih droga koje otvore prozor u uzvišeno
JA nespremnoj osobi. Jedna od tih droga je RAŽENA GLAVICA koja je inače smrtonosno
otrovna, ali se psihodelični sastojci daju umakanjem u vodi izvući, a otrov ostane u glavici
koja se baci. Jednako tako se gulio klobuk gljive MUHARE i oguljena crvena kožica se
kuhala kao halucogeni čaj.

Rudolf Steiner

Unutarnja čvrstoća i sposobnost stroge koncentracije je preduvjet napretka.

Običan čovjek nije u stanju tek nekoliko sekundi svoju koncentraciju i misli uperiti na samo
jedan predmet. Cilj vježbe je dnevno čak 5 minuta uperiti neprekidno svoje misli na predmet
svog izbora. Na primjer šibicu ili olovku, ali da se istodobno isključi sve ostalo što nema veze
sa time i pokušava nam omesti koncentraciju. Biti gospodar svijeta misli, jednako kao i želja,
593
upravljati sa njima a ne da one upravljaju tobom, stvori u čovjeku spoznaju da ne teži
nebitnome i beskorisnom. Učenik mora slušati kod svake prilike što mu kažu stvari i bića,
svaki dašak vjetra, svaki list i blebetanje djeteta, i on od njih uči jer je spreman svijet gledati
kroz perspektive koje do sada nije poznavao. Pet osobina duše učenik valja detaljno u sebi
izgraditi i jačati: biti gospodar svojih misli, svojih želja, smirenost prema željama i patnji,
pozitivno prosuđivanje svijeta i na kraju biti slobodan od predrasuda kod pogleda na život.

Tko u najvišem i najboljem smislu ne nauči čekati, ne valja za učenika tajnih

nauka i neće nikada ništa postignuti što bi imalo bilo kakve vrijednosti za njegov napredak.
Zlatno pravilo je da se kod jednog koraka naprijed u tajnim istinama, mora napraviti
istodobno 3 koraka u oplemenjivanju vlastitog karaktera prema dobroti. Lako čovjek u
promatranju svojih sugrađana spopadne moralnim greškama. On postane hladan i nestane
ljubavi u njemu. To valja spriječiti svim mogućim sredstvima. Ono što upućeni mora donijeti
sa sobom je izražena hrabrost i neustrašivost. Učenik tajnih nauka mora tražiti prilike da
izgradi te vrline u sebi. U školovanju ih treba sistematski graditi u sebi, ali sam život po svojoj
suštini je dobar učitelj, najbolji čak. Učenik mora opasnosti smireno gledati u oči i savladati
poteškoće bez oklijevanja.

Učenik nakon inauguracije upozna određene obveze koje mu do sada nisu bile
poznate. Kada je upućen može ostvarivati djela kojima se ne mogu mjeriti neupućeni, jer
djeluje iz viših sfera. Ali valja naglasiti kako postoje ljudi koji nesvjesno stvaraju takva djela,
oni nemaju iza sebe školovanje u tajnim naukama. Takvi ”Pomagači svijeta i čovječanstva”,
kroče blagosloveći i dobročineći kroz život. Njima se može zavidjeti jer izvršavaju svete
misije kojih često i nisu sami svijesni, nego ih jednostavno čine pošto su predodređeni za to.

Sanjari i fantazisti su neprikladni za kročenje tajnim putevima, jednako kao i

praznovjerne osobe, sve predrasude treba također izbaciti iz sebe, jer bez zdravog razuma su
svi koraci uzaludni. U sebi valja razviti predanost učenju bez same namjere da se uči, jer
samo tako napredak dođe sam po sebi. Prvi preduvjet je vlastito tjelesno i duševno zdravlje,
jer samo iz zdravog čovjeka dolazi zdrava spoznaja. Posebno važno je nastojanje za potpunim
duševnim zdravljem. Nezdravo razmišljanje, misli i um sputavaju i odvraćaju od puta k višim
spoznajama. Bistar i smireni um i misli, siguran osjećaj i osjetila su preduvjet za uspješan
studij tajnih znanosti.

Nitko doista upućen u tajne duhovnog svijeta neće koristiti svoje znanje da bi se
okoristio ili gospodario drugim ljudima, niti im uskratio vlastitu samostalnost. Jer nitko ne
cijeni i čuva ljudsku nezavisnost, slobodu duha i izbora toliko kao upućen čovjek u tajne
nevidljivog. Jer on poštuje zakon, po kojem sva djela i riječi ne smiju utjecati na niti jednu
volju i izbor drugog čovjeka.

Upućenome govori na početku studija okultnog, sa druge strane glas u njegovo

uho, ali kada sazrije onda poruke osjeti kroz svoju dušu. Svaki čovjek može doznati tek toliko
tajni ovog postojanja kolik je stupanj njegove zrelosti. To je razlog postojanja blokade u nama

594
k višim tajnama, znanjem i moćima. Ista je stvar što se djetetu neda nabijena puška u ruku da
ne napravi kakvu štetu, nego tek odraslom čovjeku koji je zreo da se razumno koristi
smrtonosnim oružjem. Kada bi nespremnome postale dostupne više istine, ne bi imao
potrebno iskustvo koje mora tek steći u svom budućem razvoju.

Dušu valja ispuniti zadovoljstvom sa najmanjim što se postigne, mir i

spokojstvo neka upravljaju dušom. Ne valja žuriti se i nestrpljivo čekati rezultate, jer ništa se
ne postigne silom. Učenik mora biti svjestan da u ovome svijetu jednak značaj imaju njegovi
osjećaji kao što imaju i njegova djela. Jednako je kvarljivo nekoga mrziti kao što je udariti ga.
Tu se dođe do spoznaje da ne činimo samo sebi dobro kada se usavršavamo nego i za čitav
svijet. Od naših vlastitih čistih osjećaja i misli svijet ima jednaku korist kao i od vlastitog
ponašanja. Sve dok čovjek ne vjeruje u taj zakon nije spreman za učenika tajnih nauka. Tek
kada znamo da naš osjećaj ima jednak učinak kao pokret ruke, da nam se biće krije u
unutrašnjosti a ne vanjštini, tek onda nam se otvaraju vrata u tajni svijet, jer onaj koji se
smatra proizvodom fizičkog svijeta ne može u učenju tajni ništa postići.

Ništa ne smije učenika u studiju odvratiti od njegovih odluka osim kada uvidi da
nije bio u pravu i da je pogriješio. Svaka odluka je jedna sila, i makar ta sila i nije imala
neposrednog uspjeha, tamo gdje je upućena ona djeluje na svoj način. Uspjeh je samo tada
bitan kada nešto činimo iz pohlepe, ali sva djela iz pohlepe su bezvrijedna u višem svijetu. Jer
je tamo bitna jedino ljubav prema stvaranju. U toj ljubavi neka se iživi sve što učenika tjera na
djelovanje. Tek tada neće odustati svoju odluku prenijeti u djelo, svejedno koliko često ne
uspije. Jer njega ne čine sretnim uspjesi niti ih čeka, nego mu pruža zadovoljstvo samo
djelovanje. Tako nauči svoje djelo, svoje čitavo biće žrtvovati svijetu, svejedno koliko ta žrtva
teška bila. Samo tko je spreman na takvu žrtvu, valja za učenika!

Učenik mora biti takav da nikada ne uništava zbog samog uništavanja, ali osim
djelima to ne smije niti činiti riječima, osjećajima i mislima. Za njega mora postojati sreća u
stvaranju i nastajanju. I on smije svoju ruku pružiti uništenju jedino ako je kroz uništenje
sposoban stvoriti nov život. To ne znači da smije dopustiti da sve zaraste u zlo, nego da i u
lošem pronađe stranu kroz koju ga može preokrenuti u dobro. Tako postane sve jasnije kakva
je ispravna borba protiv zla i nesavršenstva, i stvaranje dobrog i savršenog. On nauči iz ničeg
stvoriti nešto, i nepotpuno ispuniti kako bi stvorio savršeno. Tko probudi u sebi taj stvaralački
nagon, taj stvori u sebi i sposobnost, da prema lošem ispravno postupa. Tko se upusti u studij,
brzo uvidi da on stvara i ne uništava. On mora donijeti sa sobom volju za požrtvovanim i
iskrenim radom, a ne kritiku i uništenje. Rad i stvaranje, to su temeljni osjećaji koji se traže
od učenika. Ljubav prema poslu a ne uspjehu, samo ga to vodi naprijed.

Učenik govori samo ono što ima smisla i značaja, samo to neka mu dolazi sa
usana. Svaki govor zbog govora ga samo sputava na njegovom putu. Običan razgovor, šaren i
beznačajan treba izbjegavati. Živjeti mora duhovno i prirodno, njemu se ne žuri ali nije niti
lijen. Život doživljava kao sredstvo posla i tako mu se prilagodi. Ništa ne pokušava što je van

595
njegovih mogućnosti, ali i ništa ne izbjegava što ne bi imao prilike ostvariti, istodobno
spreman svakog trena učiti od života.

Predgovor knjige : ”Glas tišine-Praktični okultizam” započinje ovim riječima:

"Ubij želju za životom! Ona boravi samo u tijelu, provodniku utjelovljene duše,
ali ne i u duši samoj, jer ona je vječna, neuništiva, ona ne ubija niti biva ubijena! Ubij čulnost,
jednako poimaj dobro i zlo, dobitak i gubitak, pobjedu i poraz. Sam potraži utočište u
vječnom. Mudraci ne tuguju ni za živima, ni za mrtvima. Nije bilo vremena u kojem nisam
postojao, niti ćeš ti, niti ovi vladari i ljudi, niti itko od nas, prestati postojati!"

Bhagavad Gita

Knjigu je napisala HELENA PETROVNA BLAVATSKI (rođena 1831. kao

Helena von Hahn), njemačko-ruska ezoteričarka, mističarka i spisateljica; osnivačica
teozofskog pokreta i teozofskog društva. U njenoj knjizi ima mnogo zanimljivih i poučnih
citata i savjeta od kojih prenosim sljedeće:

„Ubij želju za životom, ona boravi samo u tijelu, provodniku utjelovljene duše, ali ne i u dušoj
samoj, jer ona je vječna, neuništiva, ona ne ubija niti bude ubijena.“

„Ubij čulnost, jednako poimaj dobro i zlo, dobitak i gubitak, pobjedu i poraz. Sam potraži
utočište u vječnom.“

„Mudraci ne tuguju ni za živima, ni za mrtvima. Nije bilo vremena u kojem nisam postojao,
niti ćeš ti, niti ovi vladari i ljudi, niti itko od nas, prestati postojati.“

„Ne žudi ni za čim. Ne bori se protiv Karme, ni protiv nepromjenjivih zakona prirode. Bori se
samo s onim što je osobno, prolazno i kratkotrajno. Pomogni prirodi i surađuj sa njom, a ona
će te smatrati jednim od svojih stvaralaca i pokorit će ti se.“

„Tvoje tijelo nije tvoj JA (tvoja duša); Tvoje JA je neovisno u tvojem tijelu i ne dotiču ga ni
pohvale, ni pokude.“

„Zar ćeš napustiti djelovanje? Time se tvoja duša neće osloboditi. Da bi dosegao Nirvanu
moraš spoznati sebe samog, a samospoznaja je plod dobrih djela.“

„Čovjek koji ne ispuni zadatak što mu je namjenjen u životu, živio je uzalud. Slijedi kotač
života, slijedi kotač dužnosti prema rasi i obitelji, prijatelju i neprijatelju, zatvori svoj um
kako za užitak, tako i za bol. Iscrpi zakon karmičke naknade. Zadobij Siddhije (psihička
sposobnost i nadnaravna moć čovjeka) za svoje buduće živote.“

596
„Budi skroman ako želiš doći do mudrosti. Budi još skromniji kada mudrost postigneš.“

„Uistinu je velik onaj što ubija žudnju, još je veći onaj u kome je Božansko JA uništilo
predodžbu o žudnji.“

„Ako padne (u boju) čak i tada nije pao uzalud. Neprijatelji koje je pobio u posljednoj bitci
neće se moći vratiti u njegov sljedeći život.“

„Moraš naučiti odvojiti svoje tijelo od uma, raspršiti sjenu i živjeti u vječnosti. Da bi to
učinio, moraš živjeti i disati u svemu kako u tebi diše sve što vidiš; moraš osjetiti da prebivaš
u svim stvarima, kao što one prebivaju u JA (tebi samome). Ne dozvoli da tvoja čula tvoj um
učine sjedištem zabave.“

Postoji važna činjenica s kojom učenik mora biti upoznat, a to je ogromna i

gotovo neograničena odgovornost koju Učitelj preuzima radi dobrobiti svog učenika. Svi
Učitelji su podvrgnuti istom nepromjenjivom zakonu. Od trenutka kada zaista počinju
podučavati i povjeravati određene moći ili sposobnosti svojim učenicima, koje mogu biti
fizičke, psihičke ili mentalne, preuzimaju na sebe sve grijehe učenika povezane s okultnim
znanostima, bio to propust ili ovlaštenje, do trenutka kada učenik postane učiteljem, a time
sam izravno odgovoran. Postoji jedan mistični i sudbonosni religiozni zakon koji je duboko
štovan u Grkokatoličkoj crkvi, napola zaboravljen u Rimokatoličkoj, a potpuno zanemaren u
protestanata. Potječe iz predkršćanstva, te je simbol i izražaj onog okultnog zakona koji je
ranije bio poznat kao odnos između Učitelje i učenika. To je dogma apsolutne svetosti odnosa
s kumovima koji postanu zaštitnici djeteta kome kumuju, postajući u obredu krštenja s njim
duhovno povezani. Brak između kumova istog djeteta je smatran nevažećim i označavan
najgorom vrstom incesta. Ta se bračna zabrana proteže i na njihovu djecu. Kumovi na sebe
preuzimaju sve grijehe svog kumčeta sve do trenutka kada dijete postaje sposobno razlikovati
dobro i zlo, postajući odgovorno za svoja djela i postupke. Ovime možemo protumačiti zbog
čega su Učitelji strogi i šutljivi, te zbog čega se od učenika („čela“) zahtijeva da odsluži
sedam godina probacionizma kako bi dokazao svoju spremnost i razvio kvalitete neophodne
za vlastitu sigurnost i sigurnost Učitelja. Okultizam nije magija. Relativno je lako naučiti
lukavost čarolija i metode korištenja tajanstvenog, ali to su ipak materijalne sile fizičke
prirode. U čovjeku se ubrzo pobuđuju snage animalne duše te se sile (energije) koje pokreće
njegova ljubav, mržnja i strast spremno razvijaju. Ali, to je crna magija ili čarobnjaštvo, jer
isključivo o motivu ovisi hoće li upražnjavanje neke sposobnosti biti crna zloćudna ili bijela i
dobrohotna magija. Duhovne snage nemoguće je koristiti sve dok postoji i najmanja trunka
sebičnosti. Jer, sve dok namjera u potpunosti nije iskrena i čista, duhovne će se energije
transformirati u psihičke koje djelujući na astralnoj razini mogu dovesti do katastrofalnih
rezultata. Moći i sile animalne prirode jednako mogu koristiti sebični i osvetoljubivi, kao i
nesebični i sveoprostivi. Duhovnim snagama i energijama mogu upravljati samo oni savršeno
čista srca. To je božanska magija.

597
 Sve obrazovanje na Zapadu, a posebno u Engleskoj, prožeto je principom
suparništva i borbe. Na svako se dijete utječe da uči što brže, da bude bolje od svojih vršnjaka
i da ih na svaki mogući način nadmaši. Ono što je krivo nazivano „prijateljskim rivalstvom“
ustrajno se potiče, a isti je mentalitet podupiran i ojačavan u svakom životnom detalju. Može
li s takvim idejama koje su u njega ugrađivane od djetinstva zapadni čovjek imati prema
svojim suputnicima osjećaj zajedništva „poput prstiju na jednoj ruci?“ Njegovi suputnici nisu
njegov vlastiti izbor i ne postoje zbog njegove osobne simpatije ili procjene. Njih je izabrao
njihov Učitelj iz sasvim drugačijih razloga. Onaj tko želi biti učenikom najprije mora biti
dovoljno jak da ubije u svom srcu sve osjećaje nesklonosti i antipatije prema drugima. Koliko
je Zapadnjaka pripravno prihvatiti to ozbiljno? Koliko je ojačala osobnost u Europi i Americi
možemo vidjeti u činjenici da tamo ne postoji ni jedna škola umjetnosti čiji članovi ne mrze i
nisu ljubomorni jedan na drugoga. „Profesionalna“ mržnja i zavist postala je poslovična.
Ljudi za sebe traže probitak pod bilo koju cijenu, a tzv. susretljivost života samo je prolazna
maska pokrića tih demona mržnje i ljubomore.

Među stotinama onih koji se na Zapadu nazivaju okultistima, nema ni pola

tuceta onih koji bi imali približno ispravnu ideju o prirodi znanosti kojom žele zagospodariti.
Uz nekoliko iznimaka svi su oni na putu čarobnjaštva; ali prije nego što se pobune protiv ove
tvrdnje, neka u kaosu koji vlada njihovim umovima uspostave narušeni red.

Krščanstvo, usprkos tome što krši zakone prirode, čvrsto vjeruje u čuda jer kaže
da ih je Bog stvorio preko Mojsija, a čuda ili čarolije koje izvode faraonovi čarobnjaci
omalovažava, ili ih pripisuje demonu.

Kada je želja za okultizmom jednom probuđena u čovjekovom srcu, ne postoji

više nada za mir, niti mjesto na čitavom svijetu gdje bi on pronašao odmor i smirenje.

„Neka ne teži višemu od onoga što se osjeća sposobnim izvršiti ili ispuniti. Neka
na sebe ne polaže teret pretežak za nošenje. Neka proučava filozofiju i „nauku duše; može
postati jedan od skromnih dobročinitelja čovječanstva a da ne posjeduje nikakave
„nadnaravne moći“. Te moći samo su za one koji su sposobni upravljati životom i koji se
podvrgavaju užasnim žrtvama koje se zahtjevaju. Neka znaju i zauvijek upamte da je istinski
Okultizam ili teozofija „veliko samoodricanje, potpuno neuvjetovano u mislima i u djelima.
To je ALTRUIZAM, stanje izvan kalkulacija ranga zajedničkog življenja. „Ne za sebe, već za
svijet on živi“, postaje postulat onoga koji se zalaže takav rad. Tijekom prvih godina
probacionizma mnogo se toga zaboravlja. Ali „prihvaćenost“ ne može biti ostvarena prije
nego što nestane osobnosti i prije nego što ona ne postane dobrohotnom silom u prirodi.
Aspirant treba potpuno odlučiti između svjetovnog života i života okultizma. Potpuno je
beskorisno i uzaludno nastojati slijediti oba, jer nitko ne može služiti dva gospodara i oba
zadovoljiti. Nitko ne može služiti svome tijelu i višoj duši, izvršavati familijarne obveze i
svoju univerzalnu dužnost, a da jednom ili drugom ne uskrati svoja prava. Osjećajno ili
mentalno samozadovoljstvo rezultira momentalnim gubitkom moći duhovnog saznanja.“

598
 „Čovjek je trojstvo sastavljeno od Tijela, Duše i Duha. Tri „ega“ predstavljaju
čovjeka u njegova tri aspekta na astralnoj, intelektualnoj ili fizičkoj razini ili stanju.“

Djelovati i djelovati mudro kada dođe vrijeme za djelovanje; čekati i čekati

strpljivo kada je vrijeme za spokoj; staviti se u podudarnost s ulaznim i silaznim pokušajima,
kako bi se s prirodom i Zakonom iza sebe, istinom i dobrotvornošću, mogla činiti čuda.
Nepoznavanje toga zakona ima za posljedicu nerazumni entuzijazam s jedne strane i depresiju
čak očaj, s druge. Umjesto da zagospodari, čovjek postaje žrtvom tih pokušaja.

Beskorisno je nastojati odoljeti strasti koju ne možemo kontrolirati. Ako

akumulirana energija strasti nije vođena drugim kanalima, rasti će sve dok ne nadjača volju i
razum. Da bi se nad njom postigla kontrola, mora ju se voditi drugim i višim kanalima. Stoga
ljubav prema nečem vulgarnome mora biti promijenjena u ljubav prema nečem višem, a mana
može biti promijenjena u vrlinu, ako se promijene njeni ciljevi. Strast je slijepa. Ide tamo gdje
je upućena, a razum je za nju mnogo sigurniji vodič od instinkta. Pohranjena ljutnja ili ljubav
pronaći će neku stvar nad kojom će provesti svoj bijes jer inače može prouzročiti destruktivnu
ekspanziju prema njezinu posjeditelju, jer priroda ne trpi prazninu. Stoga ne trebamo
prihvatiti uništenje nečeg, a da ga ničim ne nadomjestimo.

Dok te Učitelj ne izabere i ne pozove k sebi, budi s čovječanstvom i nesebično

radi za njegov napredak. To može donijeti istinsko zadovoljstvo. Znanje se uvećava
propocionalno njegovoj uporabi- tj.što više podučavamo, više učimo. Nitko nije tvoj
neprijatelj; nitko nije tvoj prijatelj. Svi su oni jednako tvoji učitelji.

Onaj tko čini dobra djela koja sadrže želju za nagradom, nije sretan dok nagradu
ne dobije, a kada je dobije njegova je sreća okončana. Trajni odmor i sreća ne mogu se postići
dok postoji rad koji treba učiniti, a ispunjenje dužnosti nosi svoju vlastitu nagradu.

Za kraj neka vam 10 zapovjedi Rudolfa Steinera budu vodilje

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI PO RUDOLFU STEINERU

1. Svaki čovek ima skrivenih sposobnosti za stalno osobno duhovno usavršavanje. Da bi tim
putem ispravno krenuo treba za svoj cilj postaviti ne svoje osobno duhovno bogatstvo, već što
veći osobni DOPRINOS duhovnom razvoju OSTALIH LJUDI (čovječanstva).

2. Razvijajte u sebi “devociono“ raspoloženje: budite skromni i razvijajte u sebi osećaj

dubokog, iskrenog poštovanja prema ISTINI, prema PRIRODI i prema SVEMIRU. Budite
beskompromisan borac protiv svih vrsta laži, obmana, dogmi i predrasuda.

3. Uzdržavajte se od KRITIKA, osuđivanja drugih ljudi i ogovaranja. U svemu tražite i

obraćajte pažnju samo na ono što je pozitivno, plemenito i lijepo. Borite se i ne dozvoljavajte
da se u vama razvijaju bilo kakve negativne emocije.

599
4. MEDITIRAJTE svakodnevno makar i samo po 5 minuta. To će znatno doprinijeti
postizanju vašeg unutrašnjeg mira i psihičke stabilnosti. Olakšat će vam sprovođenje svih
drugih aktivnosti kako u svakodnevnom životu tako i posebno na putu vašeg duhovnog
napretka.

5. Smireno i bez predrasuda, više srcem i dušom nego umom, POSMATRAJTE PRIRODU i
trudite se da što potpunije razumijete, shvatite i osjetite ključna zbivanja u njoj.

6. Budite svijesni toga da za jedan korak napretka na putu vašeg duhovnog razvoja, morate
načiniti tri koraka na putu usavršavanja vlastite osobnosti. Zato se trudite da u svoj
svakodnevni život unesete što više vrlina (skromnost, blagost, strpljivost, istinoljubivost,
hrabrost, ustrajnost, odlučnost, dobronamjernost…) a da iz njega potpuno istisnete negativne
osobine (sebičnost, grubost, brzopletost, lažljivost, kolebljivost, plašljivost, nerazumnost,
oholost…) i negativne emocije (mržnju, bijes, strah, zavist…).

7. Trudite se da u svakodnevnom životu budete smireni, dostojanstveni, hrabri i odlučni: svim

opasnostima i nevoljama gledajte mirno u oči, a probleme i teškoće rješavajte odmah, bez
oklijevanja!

8. Trudite se da vaš život bude skladan. Ostvarujte harmonične odnose sa ljudima oko sebe i
živite u skladu sa zakonitostima i ritmovima prirode.

9. Razvijajte u sebi osjećaj vaše skromne osobne pripadnosti ljudskom rodu, prirodi i svemiru.
Pobudite u sebi osećaj ZAHVALNOSTI prema njima, prema životu i Stvoritelju.

10. Povremeno zastanite i izvršite REVIZIJU svega što vam se događalo u proteklom periodu.
Provjerite ispravnost svojih postupaka, životnih stavova, ciljeva i sadržaja vašeg života.

600
 20. NEW AGE I STVARNI ŠAMANIZAM

Pokret se pojavio 1970-ih, dijelom iz kontrakulture, koja je preplavila zapadnu

Europu i sjevernu Ameriku. Amerikanci koji su prihvatili učenja istočnih religija postali su
svojevrsni učitelji-gurui, promicatelji produhovljavanja, osobnog razvoja i odbacivanja
racionalnog svjetonazora. Oni ističu važnost meditiranja, vegetarijanstva, te općeg
povezivanja sa prirodom kakvu je oni zamišljaju, svejedno jel doista takva ili ne. Jedna od
praksi je i takozvani channeling, postupak u kojem se osoba-medij povezuje sa
nematerijalnim duhovnim bićem i od njega prima poruke ili učenja. Traganje koje ljude često
vodi u New Age jest istinska žudnja za dubljom duhovnošću, za nečim što zahvaća njihovo
srce i za načinom kojim bi dali smisao zbrkanom i često otuđujućem svijetu, a to nađu u toj
modernoj instant duhovnosti, jer je njihovom načinu života najbliža. Tu ima dosta
proturječnih pseudo religioznih elemenata bez strukturiranog moralnog nauka i dogmi.
Istočne religije se distanciraju od newagera, jer smatraju da su oni krivo shvatili njihov
izvorni oblik duhovnosti koji nije prilagođen urbanoj kulturi i mentalitetu zapada.

Rituali koje su praljudi održavali su prastari, oni nisu neka gluma li glupiranje,
nego su to stvarne tehnike, kao zapaliti vatru ili određeni načini lova. Obredi su uvijek važni,
a živimo li u svakodnevnoj monotoniji izgubimo orijentaciju. Nama trebaju obredi i mi ih
tražimo. Moderni ljudi, takozvani „New Ageri“, importiraju obrede sve po svuda, afričke,
australske, indijanske, ali takvi obredi nemaju resonanciju ne samo sa našim korijenima,
nego niti sa prirodom koja nas okružuje!

Sun Bear, jedan prosvijetljeni šaman indijanskog plemena Ojibwa imao je viziju
da ljudi neće preživjeti ako opet ne nađu sklad sa prirodom, majkom zemljom i ocem nebom.
On je zatim sve svete tajne, one ljekovitog kotača, prakamena, bića sredine, tajne četiri
smjerova i sve ostalo otkrio bijelim ljudima. Ostali šamani, vračevi i poglavice su mu to
zamjerili i prokleli ga, tako da je umro u ranim godinama. Strani rituali kod nas ne
funkcioniraju i postanu apstrakcije. Zato se ne mogu samo tako preuzeti, nego ih treba
prilagoditi našoj prirodi. Spiritualnost se nađe u stvarnoj neposrednoj i živoj prirodi, a ne u
idejama o njoj. Spiritualnost dolazi iz same prirode, a kod nas se komunicira sa lisicom, a ne
sa stepskim američkim vukom, ne sa pumom nego sa risom, ne sa američkim bizonom nego
sa našim domaćim europskim.

Za svakog čovjeka sveto se manifestira u prirodi oko njega, tako smatraju

Indijanci. George Elk Shoulder najstariji vrač Sjevernih Cheyenne je jednom posjetio u
Njemačkoj međunarodni susret „šamana“, što ga je jako potreslo i razočaralo jer ovo što
danas u modernoj Europi smatramo „šamanima“ uglavnom su zabavljači i lakrdijaši,
pseudošamani i prevaranti. Njega su organizatori pozvali „Da se zemlja opet izliječi“, i jer
smo ovdje zaboravili naše sakralne pjesme i nemamo više one stare rituale i obrede koje su

601
koristili Kelti, Slaveni i Germani. Kad su ga zatim vozili po Tirolu on je promatrao svaki
kamen, svako brdo, svaku rijeku i grabljivicu, kao i svaku životinju u prolazu. Drugi dan je
nakon dugog razmišljanja rekao: “Obrede i svete pjesme niste izgubili, sve je još tu. Pitajte
šume, pitajte rijeke, pitajte životinje. Vi imate rijeke, vi imate šume, vi imate orlove, vi imate
brda, pitajte njih koji ih znaju. Oni su ti koji će vam ih dati!“

Isto je rekao i Tall Bull: “Nemojte si umisliti da ljudi izmišljaju rituale; jer kad
ih oni rade ne funkcioniraju. Oni moraju doći sami od duhovnih bića, a ta bića su utjelovljena
u prirodi. Ona ti daju inspiraciju.“

Mnogo toga fali modernome čovjeku, jer on čak više nema pravi dan i noć.
Noću je sve žarko osvijetljeno, i on zvijezde više ne vidi, ljudska duša koja je od davnina
promatrala vječne zvijezde ih više ne viđa. Čovjek je sada izoliran od neba, a duša treba te
vječne zvijezde. Mi ne osjećamo više božanstvene sile, pa onda razvijamo bolesne fantazije,
kao na primjer da smo gospodari zemlje i vremena.

Kako bi se istrijebio šamanizam u modernom svijetu, 30. i 40. godina prošlog

stoljeća proglašen je bolešću uma, arktičkom histerijom ili shizofrenijom. Nije se htjelo
priznati kako su šamani toliko sa prirodom protkani da osjećaju njene duboke rezonancije.
Oni nisu kao mi odvojeni od naših korijena, koji smo postali tako apstraktni, tako da se
šamanizam više gotovo ne može učiti od starih ljudi jer su izumrli, nego samo još iz prirode.

Mi vjerujemo u budalaštine a ne našim čulima. Mi dolazimo u apstrakcijama i

gubimo fenomene. I tako živimo sve više u stvarnostima koje su plodovi našeg uma i
fantazije. A ignoriramo ono što doživljavamo kao tijelo i duša, jer smo se pretvorili u glave.

To je kao što piše u TAO TE KING kineskog filozofa Laotse:

„Tek kada se izgubio put, pojavila se vrlina; kada se izgubila vrlina, pojavila se
dobrota; kada se izgubila dobrota, pojavila se pravda; kada se izgubila pravda, pojavio se
moral. Moral je, kaže kineski majstor, atrofija povjerenja i lojalnosti a početak zbunjenosti!“

Tao Te King je drevan i bazira vjerojatno na još starijem šamanskome znanju.

On govori o starim vremenima, kada se nisu poznavali pojmovi poput morala, pravde ili
vrline jer nisu bili potrebni, pa čak niti duhovnost, jer su svi ljudi sami po sebi bili vrli i
duhovni. Sjećanje na to vrijeme nalazimo vjerojatno u mitovima o tome kako je bilo kada je
vladalo legendarno „ZLATNO DOBA“.

Čim više se čovjek udalji od prirode ima manje smisla za stvarnost i lakše se u
ovome svijetu izgubi. Zato se sadašnje društvo razuma gubi sve jače, i češće se zapetlja u
kontradikcije i apsurde, što ga čini sve više dekadentnim. A što je priroda? Svi govore da je
sve prirodno, pa čak i fetišistička tehnomanija. Ne, priroda je ono izvorno, vječni ritmovi
godišnjih doba, kretanje zvijezda i planeta na nebu, spontani rast trave, zujanje pčela i oblaci
na nebu. Po tome se možemo ravnati jer to je put natrag k duhovnosti.
602
Nikola Tesla:

O feminizmu je naš najveći um NIKOLA TESLA imao svoje vlastito mišljenje:

„Oduvijek sam smatrao da žena posjeduje te nježne i suptilne kvalitete uma i

duše, koje su je u tim aspektima činile daleko superiornijom od muškaraca”, počinje priču
Tesla. „Stavljao sam ženu na pijedestal, i u tim nekim osobinama cijenio sam je daleko više
od muškaraca. Divio sam se u podnožju kreature koju sam uzdigao na te visine, i kao svaki
pravi obožavatelj, osjećao sam se nedovoljno vrijednim za objekt svog obožavanja.”

„Ali ovo je sve bilo nekad”, smatra Tesla, „sada, ova žena nježnog glasa koju
sam obožavao je nestala. Na njeno mjesto došla je žena koja misli da je njen glavni uspjeh u
životu da bude što više kao muškarac – u oblačenju, u ponašanju, u sportu i dostignućima bilo
koje vrste”.

„Žene postaju jače od muškaraca, i fizički i mentalno. Svijet je iskusio mnoge

tragedije, ali po mom mišljenju, najveća tragedija od svih jeste trenutna ekonomska situacija u
kojoj su žene protiv muškaraca. Ova rastuća tendencija žena da zasjene muškost znak je
civilizacije u propadanju” – tvrdio je Tesla 1924. godine.

„Ženska odlučnost da se natječe s muškarcima u biznis svijetu ruši neke od

najboljih tradicija – stvari koje su se pokazale kao pokretački faktori u ovom sporom, ali
osjetnom napretku svijeta.”

603
 „Praktično, sva velika dostignuća čovjeka do sada su bila inspirirana ljubavlju i
posvećenošću prema ženama. Muškarac je težio velikim stvarima samo zato što je neka žena
vjerovala u njega, zato što je želio zadobiti njeno divljenje i poštovanje. Iz ovih razloga, on se
borio za nju i riskirao svoj život, iznova i iznova.”

„Izgleda da je muškarac u ljudskom društvu postao beskoristan. Evo, stvarno ne

znam. Naša civilizacija će potonuti u jedno stanje koje se viđa kod pčela, mrava i drugih
insekata – stanje u kojem se muškarac surovo ubija. U ovom matrijarhalnom svijetu bit će
uspostavljena vladavina žena. Kako žene preuzimaju dominaciju, muškarci su u njenoj
milosti. Muškarac se smatra bitnim samo u funkciji produžavanja vrste.”

„Ženska nezavisnost i umijeće da dobije ono što želi u biznis svijetu narušavaju
muški nezavisni duh. Stara vatra koju je on nekada osjećao kad napravi nešto što će izazvati
žensku odanost, danas se pretvara u pepeo.”

„Djeluje mi da i same žene nisu pretjerano sretne u ovoj novonastaloj slobodi.

Pitanje koje se prirodno postavlja je da li su same žene tu pobjednici ili gubitnici. Ne
promatram ovo pitanje samo s muške strane, razmišljam o ženskoj strani toga.”

„Nestalo je zadovoljstvo iz života žene. Ona je ambiciozna u namjeri da dobije

ono što želi, a to često prelazi njene prirodne mogućnosti. One često zaboravljaju da ne mogu
sve žene biti primadone i filmske zvijezde.”

„Žensko nezadovoljstvo čini današnji život mnogo stresnijim. Ljudi koji su

nezadovoljni jer ne uspjevaju postići stvari koje su van razmjera njihovih prirodnih
mogućnosti i talenata – sve je to jedna vrlo loša pojava za svijet u cjelini. Nezadovoljstvo
pravi čudake i neprirodne ljude.”

Na kraju, Tesla se opet vraća svojoj ideji o arhetipu nježne žene na pijedestalu.

„Povijest nam je dala mnoštvo primjera predivnog utjecaja nekih neobičnih

žena. Među njima su bile i majke velikih ljudi. Ali njihov utjecaj nije bio u nekakvoj
rješenosti da budu bolje od muškarca ili da se natječu s njim.”

„Moć prave žene je toliko velika da mislim da kada bi se pojavila jedna

prelijepa žena – a kad kažem prelijepa, mislim na prelijepu u duši, ponašanju i mislima, nešto
kao boginja – kada bi se jedna takva odjednom pojavila negdje na Zemlji, ona bi mogla
vladati cijelim svetom. Njeno vodstvo bi bilo univerzalno prihvaćeno.”

Ljudi koji u današnje vrijeme izigravaju sa čudnim ritualima nekakve visoke

druidske svećenike, kao kod nekakvih neošamana su prilično dekadentni. Ispravni put nije taj
nego onaj izravni, spas je u tome da si uzmemo vrijeme da osjetimo ljepotu prirode ili
sjednemo uz neku biljku i sa njom meditiramo. Osjetimo njen miris, promatramo njen nježan
oblik i kako je spojena sa zemljom. Koliko nam postane lijepa toliko nam se čini da svijetli.
604
To više nije fizički mjerljivo svijetljenje, jer gledamo već u eterični svijet i u dušu biljke, a
ono što počinje sa površnim promatranjem prelazi u dubinsko gledanje.

Riječ „COOL“ dolazi iz žargona heroinskih ovisnika New Yorka, oni su cool,
ništa ih ne dirne, ništa ih ne zanima niti uzbuđuje. Oni su totalno cool, što znači da su daleko
od ovog svijeta i realnosti, nadrogirani su i polumrtvi. A sve to sadašnje društvo djeci
prikazuje kao neki ideal, oni hodaju po prirodi i ništa ne opažaju jer su „cool“, a to postaje sve
više neki sadašnji trend modernog duhovno hendikepiranog metroseksualca. Brzi porast
konzumacije raznih droga koji je započeo prije tridesetak godina u Sjevernoj Americi i
zapadnoj Europi, nije nastao otkrićem jeftinog LSD-a, kao što to površni promatrači ponekad
smatraju, nego ima duboke sociološke uzroke. Krivci su materijalizam, otuđenost od prirode
koja je dolazila kao posljedica industrijalizacije i urbanizacije, nedostatkom zadovoljstva kod
mehaniziranog svijeta koji je lišen duhovnosti, dosada, besciljnost društva koje uživa u
blagostanju kao i nedostatak religije koja daje smisao i uzdiže razlog našeg postojanja.
Ljudska duša i njene prostorije su poput cvjetnog pupoljka koji mora sazrijevati bez prisile da
bi se zatim u svjetlu sunca sam otvorio. Nitko ne smije drogama manipulirati vidovitost, jer je
život, sudbina i karma ona koja čovjeka vodi tamo gdje mu moraju noge kročiti. LSD je tako
u ovome svijetu Viagra spiritualno impotentnih.

Jedan od stvarno velikih učitelja, seoski filozof ARTHUR HERMES je pričao

kako su u njegovoj mladosti seljaci orali volovima, a to su bili najbolji seljaci, jer volovi
hodaju polako, i tako se zemlja mogla mirisati, gledati i osjetiti. Oni koji su orali sa konjima
su bili brži, i ne tako dobro usredotočeni, oni nisu bili tako dobri seljaci, jer su bili prebrzi. A
kad su se pojavili traktori, izgubio se fenomen.

Zaštita prirode je ono da se opet našom dušom povežemo, da se spojimo sa

prirodnim i iskonskim, da ga prizovemo natrag u postojanje. Ali gotovo svi današnji ljudi
sjede po cijele dane pred računalom, surfaju internetom ili vegetiraju uz nekakve igrice, oni
žive u virtualnim svjetovima i sve oko njih ih više ne zanima, zakržlja i nestane u pozadini.
Kada sjedimo pred televizorom, on je možda zanimljiv, ali doista je to samo jedna beživotna,
elektronska mehanika koja nas obmanjuje, a ljudsku dušu izgladnjuje. Poglavica Seattle kaže
na to: “Što bude iz ljudskih duša kada nestanu divlje životinje? Što bude od nas kada nestane
pjev ptica, ili kada sjednemo ispod drveta, a ne bude više pčela koje lete uokolo? Mi ćemo
uginuti od duševne samoće!“ I mi ćemo pokušati opstati sa duševnim „Junkfoodom“, koji
ćemo gutati u sebe iz tih virtualnih izvora, morat ćemo sve više toga konzumirati u pokušaju
da tu prazninu i deficit opet nadoknadimo.

Rudolf Steiner je predviđao za kraj milenija povratak nadzemaljskih bića: Jedna

generacija će odrasti koja opet percipira, ali neće znati kako time ovladati.

„Bogovi nisu nadljudi nego druga bića koja su za spas ljudi poprimila ljudski
oblik.“ Werner Sprengler, “Asche und Wiedergebuhrt“

605
 I druga vrata su ta bića pronašla, psihodelične droge-koje su se prvo koristile u
umjetničkoj i hippie-sceni, kasnije su postala dio omladinske kulture, mamile dušu iz njenog
tjelesno-fizičkog usidrenja, tako da kao u lucidnim snovima, u umjetničkom transu ili
izvantjelesnim iskustvima osoba opazi bića iz astralnih i eteričnih dimenzija. To su
prvenstveno droge koje se susreću na rave partijima, u diskotekama i kod omladinskih
veselica, kao što je „Adam“, “Xstasy“, Acic, THC ili sintetične kopije srednjoameričke
šamanske droge Meskalin (Peyote). Psihoaktivne biljne supstance, kao Ayahuasca
(Banisteriopsis caapi), San Pedro Kaktus (Trichocereus pachanoi), „Psillos“ (Psilocybin) i
druge „čarobne gljive“ koje su prije imale svoju ulogu u šamanskim i sakralnim tradicijama,
otvaraju sada nespremnim osobama vrata u sakrivene svjetove. Duhu vremena se
nadzemaljska bića smatraju vanzemaljcima, i pokoji narkoman bude uvjeren kako je otet u
svemirskim letjelicama, pregledan i sexualno napastovan, ili upoznat sa kozmičkim tajnama.
Doživljaji su za njih toliko snažni da izgube osjećaj za stvarnost i svakodnevnicu. Samo
malobrojne usmjeravaju takvi dodiri sa drugim dimenzijama na dobre smjerove, kao što to
čine kod domorodaca kod inicijacija ili u potrazi za vizijama. Ali za veći dio je taj doživljaj
uznemiravajući, zastrašujući i može ih odvesti u ludilo ili smrt.

Filmovi kao Harry Potter, Matrix ili Gospodar Prstenova tumače nam nejasno
ono što se sakriva i kreće u pozadini. Jer „spiritualizam“ lako poprimi mračne strane, ukoliko
je motiviran egoizmom, kad prevladava požuda za moći, pohlepa, mržnja ili zavist. Prava
spiritualnost zahtjeva ljubav, poniženje i pročišćena srca.

Govor šamana je uvijek jedan mitološki, jer oni su uvijek pripovjedači priča
koje su duhovno duševne istine, jer se samo tako mogu izraziti i na taj način dovesti u našu
svijest. Za vračeve je govor svetinja i ne smije prelaziti u bezvezno blebetanje. Trač i
intelektualne diskusije su samo gubljenje dragocjene energije. Koliko više diskutiramo neke
navodne probleme, toliko slabija postane naša snaga riječi, a veća opasnost međusobnog
nesporazuma. Dani mogu prolaziti a da „SVETI LJUDI“ šute, ali kada onda počnu govoriti ili
pjevati svete pjesme, onda je to prigodno, onda to ima snagu i djeluje, onda dotakne srca ljudi,
onda ih slušaju i duhovi.

Često se duhovna bića sama jave izabranim ljudima, i ona mu dozvole da stupi u
kontakt sa njima. Ona ga prisvoje poput nećaka i uče ga rituale i ljekovite pjesme, to se
događalo i kod nas ne tako davno, moja baka mi je znala pričati o tome.

Čovjek ne izmišlja rituale, njega uče kod nas vile i vilenjaci, oni naprave od
njega dobrog travara da pomognu kroz njega ljudima koji su bolesni, jer njima je bitno da mi
živimo i preživimo. U suprotnome ako ne bi taj izabrani čovjek prihvatio njihov dar vile su se
grdo naljutile na toliko nezahvalnosti i mogle postati jako zle, kazniti drznika ili ga ubiti. Vile
poklanjaju rituale kao što mi sada prijatelju ili simpatičnoj osobi damo svoj broj telefona, da
nas nazove kad nas treba. Ispravno biranje brojeva je jednako kao redoslijed rituala. Ako se
nešto zaboravi ili krivo izvede ne dođe do ispravne veze, zato se rituali i ne rade bez razloga,
kao i što ne zovemo ljude na telefon ako ih ne trebamo. Uvijek mora postojati ozbiljan razlog

606
koji opravda izvedbu obreda, to nikada ne smije biti puka znatiželja gledaoca ili znanstvenika,
niti zabava ili šou, a kamoli iz egoističnih poriva kako bi se domogli moći kojih nismo
dostojni. Jer rituali djeluju i stvaraju učinke u uzvišenim svjetovima za koje smo karmički
odgovorni. Obredi imaju svrhu otvaranja duše da se stvori prostor, kako bi mogli primati
ljekovite inspiracije. Za to je potrebna mentalna priprema, isključiti kaos naših misli u glavi i
usredotočiti se, a time našu dušu otvoriti za recepciju i primanje informacija iz drugih sfera.

Tako su keltski Druidi škropili sa grančicama LJUTOVNICE (Verbena

officinalis) posvećene tekućine. Po njihovom uvjerenju, to bi držalo podalje laž, prijevaru i
krivu magiju. Indijanci bi se pripremali prije važnih ritualnih obreda ili odlučivanja vijeća
poglavica u parnoj kupelji šatora za znojenje. Na taj način su se znojem isprale duševne i
duhovne nečistoće iz tijela. Da bi se podržalo znojenje, primjerice su Irokezi i drugi Indijanci
šuma koristili ČAJ od BAZGINIH CVJETOVA. U šatorima za znojenje je korišteno
aromatično bilje koje čisti svojim dimom dušu, njega se stavljalo na užareno vruće kamenje.
Isto bilje je korišteno diljem planete još iz pradavnine i pratilo je šamane kroz ljudsku povijest
u njihovim obredima. Korištena je BOROVICA (Juniperus), TUJA, PELIN (Artemisia
absinthium), BOROVE IGLICE i KORA BREZE. Da bi se potpomoglo čišćenje korišteno je i
šibanje golog tijela GRANAMA BREZE, koje je još i sada popularno u ruskim saunama. A
da bi se i loši sokovi izbacili iz tijela u keltsko-germanskom prostoru je korištena
UNUTARNJA KORA BAZGE. Doza je bila jedna puna ljeskova ljuska, ili pola ljuske oraha.
Kora koja se skida od dolje prema gore je potakla na povraćanje, a od gore prema dolje na
proljev, tolika je bila snaga programiranja i autosugestije kod te radnje. Kelti su strugali koru
bazge bez da koriste željezni alat (koji bi djelovao štetno kod tog rituala), i kuhali od nje čaj
koji se pio na tašte u „magijskom prostoru“, kada bi jednom nogom stajali na pragu kuće i
pogled im je bio usmjeren prema istoku.

Kelti i Germani su za ritualno dimljenje koristili uglavnom BOROVICU i

PELIN. Njihov dim skida sa nas loša astralna bića (demone, pogotovo kada se spali cijeli
svežanj pelina).

I dodir sa zemljom čisti, i izvuče duševna onečišćenja. Cheyenne su iz tog

razloga prije obreda stavili oba dlana ruke na zemlju i sve loše izbacili iz sebe. Askeza je
gotovo svugdje prisutna kod obreda, jer gladovanje olakša prelazak u stanje transa. Mnogi
domorodci su kod svojih obreda „obučeni u četiri vjetra“, to jest goli kao od majke rođeni, jer
na taj način dolaze bolje u sklad sa vibracijama prirode. Da bi se stvorila veza sa duhovima,
šamani na sebi ne smiju nositi metal, pogotovo ne željezo jer od toga bježe pogotovo duhovi
biljaka. Iz tog razloga travari i biljni iscjelitelji izbjegavaju kod sakupljanja biljaka metal osim
bakra i zlata. Kod mongolskih i sibirskih šamana je pak njihova odjeća protkana sa željeznim
amajlijama, one ih označavaju kao duhovne ratnike, štite ih i pomažu u borbi sa demonima
raznih bolesti. Takvi šamani su ujedno i kovači, oni vladaju ezoterijskim tehnikama koje im
daju moć nad vatrom, šamani i kovači su u njihovim mitovima izašli iz istog gnijezda
šamanskog drveta. Ista je stvar u germansko-keltskim mitologijama. Tu su razni junaci i
vračevi kao što je Siegfried ili Wieland čarobnjaci i kovači koji mogu letjeti, biti nevidljivi ili

607
su neranjivi. Kad se domorodci ukrašavaju šarenim perjem onda oni više nisu svakodnevni
ljudi, pera stvaraju veze sa letećim bićima, a svaka boja predstavlja drugo božanstvo, slično
kao kada se Siegfrijed okupa u krvi zmaja i odjednom razumije cvrkutanje ptica i jezik svih
životinja.

Kod starih Kelta je spiritualno travarstvo bio dio magijskog znanja. Tako po
njima pleteni vijenac DOBRIČICE (Glechoma hederacea) na glavi unaprijedi vidovitost i
otvara vrata u podzemna carstva patuljaka i gnomova. Galski druidi su nosili vijence
VERBENE ili LJUTOVNICE (Verbena Officinalis), kako ih ne bi napala, pobijedila i
zarobila kakva jača neprijateljska magija. Vijenci od KRAVOJCA ili ANGELIKE (Angelica
sylvestris ) služili su sjevernogermanskim Bardima i Skaldima kako bi pomoću njih primali
posebne i uzvišene inspiracije. MRAVINAC ili DIVLJI MAŽURAN (Origanum vulgaris),
MAJČINA DUŠICA (Thymus serpyllum) i BOSILJAK (Ocimum basilicum) su oduvijek
korišteni kao zaštita od loših astralnih bića, a za razne rituale je rado korišteno i cvijeće
svjetlosnih vibracija kao što je KAMILICA, TRATINČICA i IVANČICA (Leucanthemum
vulgare).

Duhovi mogu mirisati, a ponekad se manifestiraju kroz neki miris, miris duhana,
ili njima omiljenog parfema kojeg su voljeli kada su imali još svoje materijalno tijelo.

„Iz dubine dolazi glas i iz dubine dolazi miris.“ Gustav Fechner

„Od naših 5 čula miris koji prenosi je najbolji utisak besmrtnosti.“ Salvador Dali

Dimljenje je kod rituala više od neke aromaterapije. Ono ponese šamane u

mikro i makro kozmičke dubine, uvede nas u nadnaravna područja i može produbiti molitvu
sve do transa. Rudolf Steiner je rekao u svom predavanju pred liječnicima i studentima
medicine: „Miris je most do duševnog svijeta ili duše svijeta. Mirisi bilja djeluju na našu
astralnu dušu; oni ne djeluju samo na eterično i energetičko, inače ih ne bi mogli osjetiti,
inače bi bili samo proces života.“ (Steiner 1961:159)

Današnji ljudi su toliko zatrovani kroz hranu i druge izvore da im je čulo mirisa
kroz oralni unos hormona oštećen ili iskrivljen. Dobar primjer je kada žene prekinu korištenje
antibaby pilule i odjednom svog partnera više ne mogu mirisati jer joj smeta. Miris i instinkt
su usko povezani, tako psi imaju milion puta bolji njuh od čovjeka, mužjaci osjete ženku koja
se tjera na nekoliko kilometara. MIRISI a ne misli upravljaju životom većine životinja, zato
im ne treba kao nama predimenzionirani veliki mozak da žive. Mirisi su nešto poput
„grupnog duha“ životinja koji ih drži na okupu u čoporu, krdu ili jatu. Po Rudolfu Steineru su
„Mirisi misli kukaca, oni ih pokreću i upravljaju.“ „Izvori tih misli“ su biljke, preko mirisnih
signala im nude svoj nektar i daju do znanja da su spremne za oplodnju. Jedan leptir može
osjetiti mirisni cvijet na udaljenosti do 10 kilometara. Mnoge biljke kada ih napadnu kukci
štetočine ili biljne uši, šalju specifične mirisne poruke za ose i bubamare kojima daju do
znanja gdje im se nalazi hrana i plijen. Čak i bilje koje raste na lošim mjestima i jako se muči
šalje feromone kukcima ili puževima da mu skrate muke.
608
 I čovjekom više nego on to sam vjeruje upravljaju biljke mirisima, jer je važan
zadatak bilja uzdržavati zdravlje životinja i ljudi. Odrasli, civilizirani čovjek je već odavno
protjerao iz svoje svijesti većinu prirodnih mirisa. Tako je sve više i neposredno izgubio svoj
priključak na prirodan makrokozmos. On se pokriva umjetnim mirisima i parfemima koji
nemaju nikakve poruke biljnih i životinjskih rođaka, on se sam otupio i zaglupio. Njegova
duša nije više od njih preporođena i osvježena, njega sve više opustoše osjećaji samoće i
besmislenosti.

Za dimljenje Indijanci rjeđe koriste neku zdjelicu. Oni uzmu mali svežanj suhog
bilja koji je lako držati u ruci i na vrhu ga zapale, ili PELIN i BOROVICU stavljaju na
užareno kamenje. Oni smatraju da taj plavkasti dim ne privlači samo visoka duhovna bića,
nego i protjera loše misli i disharmonične energije. Kod Slavena su se i tanjuri brisali
pelinom, kao što to čine još neki lovci koji pelinom protrljaju svoje puške kao što su se prije
trljali lukovi i strijele.

Takav dim je i dobar lijek za „ranjene“ turiste iz Afrike koji si donesu sa

putovanja razne izrezbarene maske ili su pokupili kakvu kletvu šamana. Ponekad se kakav
gladni duh krije u takvoj maski i donese nesreću kad ga se više ne hrani i manifestira se kao
takozvani „Poltergeist“. Dimljenjem se protjera takav zlotvor kojeg su naivni turisti udomili
zbog svoje nesmotrenosti.

Kod Germana se koristilo i mirisno drvo BOROVICE kod spaljivanja mrtvih,

jer umiruje i otvara „treće oko“, povećava meditaciju i tjera zle duhove iz tijela pokojnika.
“Kalumet“ ili indijanska LULA MIRA je nešto poput mobitela, jedan mobilni telefon sa
kojima se zovu moćna duhovna bića ili veliki duh da im se zahvali ili ih zamoli za nešto.
Dakote kažu da lula šalje svoj glas velikome duhu u nebo, a on je otac svega. Kalumet je
prenosiv oltar, cijeli univerzum je u njemu, glava lule je rezbarena iz crvenog jaspisa i
simbolizira zemlju, majku svih živih bića i crveni put života. Držak od drveta stoji za cijeli
biljni svijet, pisak od roga sa privjeskom od komada krzna ili dlakom bizona simbolizira sve
životinje na zemlji, a pero orla na glavi predstavlja sve ptice i duhove na nebu. Držak je
muška snaga univerzuma, a zdjela glave ženska, kada ih vrač spoji to se smatra sakralnim
spolnim aktom koji stvara energiju koja omogućuje život. Svaka sitnica ima svoj značaj, a
ritual je Indijancima izravni poklon bogova. Kalumet Cheyenne je apsolutno svet, nitko ne
smije hodati između vatre koja gori u središtu tipija i kalumeta; nitko ne smije izustiti pred
njime nesmotrene riječi ili raditi bilo kakvu buku. Vračevi kažu da je današnja atmosfera tako
nemirna, svugdje se čuju zvukovi mašina, avioni, glasovi sa radija i slične smetnje. Tako da se
gotovo i ne osude svete lule vaditi iz medicinskih torbica, ukrašenih mističnim simbolima i
motivima od bodlji dikobraza.

Lula se kod Indijanaca nije punila samo sa DUHANOM, nego se u nju stavljalo
i lišće KISELOG RUJA, unutarnja bijela kora RUJA, cvjetovi PELINA, listovi DIVIZME,
kora VRBE, listovi ČEMERIKE i naravno sušeni izmet najbolje od POLJSKOG ZECA.
Sušene kuglice zeca su inače vrlo popularne za pušenje u Mongoliji. Kod nas se za dimljenje

609
koristio već prije spomenuti PELIN i BOROVICA, zatim SLATKA TRAVA (Hierochloe
odorata) i BOROVA SMOLA. PELIN otvara sakralnu prostoriju u kojoj se može
manifestirati sveti misterij, kao ni jedna druga biljka ona omogućuje prelazak. BOROVICA
daje duši zaštitu i štiti od loših i zlih utjecaja i manifestacija, SLATKA TRAVA koja je
posvećena blagoj božici privlači dobre utjecaje i ugodna bića u taj prostor, BOROVA
SMOLA duši daje intimnost i stvara svečani ambijent.

Niti jedna šamanska seansa ne djeluje ako nemamo prazan um i ako nismo
mislima skroz i cjelovito u tome. Naše moderno rascijepljeno analitično razmišljanje je
destruktivno jer su nam misli uvijek negdje drugdje i ne možemo se više skroz koncentrirati
na ono što u tom trenutku radimo. Nije to samo štetno kod rada sa duhovnim entitetima, nego
općenito i kod ljubavi, u plesu, sviranju i drugim mentalnim radnjama. Jednako fatalno kao
misli koje nas ometaju su lijepe lepršave i kičaste fantazije, jer i one oslijepe, jer se guraju
između onog koji gleda i njegove percepcije.

Isto kao što u Bibliji gdje nitko nije mogao dobiti titulu „Rabi“ (učitelj) ako nije
imao ženu, jer se nije smatrao potpun, tako i kod šamana vrač ne može postati žena ili
muškarac ako nema partnera koji ih čini cjelovitim, jer muški vrač na primjer, bez ženske
podrške ne može ništa postići, a nitko ne postaje vrač ili vračara iz svoje racionalne odluke
nego bude kao već spomenuto od duhova, ili kao kod nas od vila i vilenjaka izabran.

Usklađivanje smjera prije rituala nije nevažno, pretežno se gleda prema istoku u
smjer izlazećeg sunca, i tako prilazi svetištu. Riječ „orijentacija“ dolazi iz latinske riječi
„orijentis“, koja znači istok, jutro ili odakle dolazi sunce. Vrač dolazi dakle sa zapada i gleda
u izlazeće sunce, ovo pravilo je univerzalno u cijelome svijetu. U arhaičnom razmišljanju
smjerovi nisu samo apstraktni koordinati, svaki smjer ima svoju osobnost, svoju snagu i svoje
kvalitete vladajućeg božanstva. Već vjetar koji puše iz raznih smjerova nam to potvrđuje. U
Europi je istočni vjetar kojeg su Grci zvali „Apelides“ hladan i suh, južni vjetar „Notos“ vruć
i suh, zapadni “Zephir“ blag i vlažan, a sjeverni „Boreas“ hladan. Kod nas na sjeverozapadu
Hrvatske u Podravini sjeverozapadni vjetar nosi kišu i loše vrijeme, južni vjetar sa kalničkog
gorja u proljeće kada se snijeg topi- hladnoću, a po ljeti topli zrak i finu prašinu čak iz Sahare.
Tako da su obredi i rituali naših vračeva i vještica bili kod svake regije specifični sa vlastitim
finesama. Zločincima bi se tako na primjer lica prije nego im se odrubila glava okrenula
prema sjeveru, a u sumrak se po našem vjerovanju najlakše uspostavio kontakt sa
nadnaravnim silama.

Ukoliko blagdani nisu bili vezani uz 4 glavne godišnje točke (zimski i ljetni
solsticij, proljetni i jesenski ekvinocij), slavili su se u noćima punog mjeseca. Germanski
„Thing“ vijeće poglavica održavalo se u noćima punog mjeseca, također se smatrao suprotni
pol, mlad mjesec kao vrlo pogodno vrijeme za rituale. “Tamni mjesec“ je vrijeme za intimne
obrede i one duboke mudrosti, a pun mjesec je idealan za ekstatične rituale. Izvorni mjesec
trajao je kod mnogih naroda, kao i indoeuropskih plemena od mladog mjeseca do sljedećeg
mladog mjeseca preko punog mjeseca. Jer sve što nastane izlazi iz tamnog praizvora. Godina

610
se rodi sada iz tame zimskog solsticija, mjesec iz mladog mjeseca postane sve veći i okrugli,
mršavi zatim i umire, da bi se za 3 dana opet rodio i obasjao tamu noćnog neba.

Kod prelaska iz svakodnevne stvarnosti u svijet nadnaravnog susretne se čuvar

praga, on kod putnika provjeri jesu li njegovi motivi i namjere čiste i smije li on ući. Čistoća
tog praga je posebno važna, jer se loši duhovi rado sakrivaju u prljavštini. Čuvari tih pragova
imaju kao i svi duhovi sposobnost da mijenjaju svoj oblik i izgled, oni su vizualizacija i zrcalo
naše duše: pobožnoj i čistoj duši se čuvar prikaže kao svjetlosno biće, anđeo, ljubazna
životinja ili nešto slično; a zla duša susretne vragove i demone.

Da bi dokazali kako su dostojni inauguraciji u misterije Odina, budući šamani,

vidovnjaci ili ratnici ponekad su se objesili naglavačke u krošnju JASENA na 3 ili 9 dana.
Uglavnom duhovi već unaprijed, prije nego se i kreće na put, znaju zbog čega se dolazi, oni
znaju i prigodno mjesto za obred; samo treba biti tih i slušati kako bi ih se čulo i razumjelo.
Za obrede su se često koristile neobične stijene, stara kvrgava stabla u kojima živi kakav duh,
patuljak ili vila, tu se rituali obavljaju kao uvijek kod izlaska sunca. Ako se takvo mjesto nije
pronašlo, pitalo se životinje. Često su to bile ptice kao gavrani ili grabljivice koje su
pokazivale smjer i put gdje se nalazi takvo mjesto, samo je trebalo gledati u nebo i pratiti let
škanjca ili eje, osjetiti povjetarac ili slušati lavež lisice, ili možda se opazi šojka, srna ili jelen
koji pokaže gdje treba tražiti. To uopće nije jedan glas nego nešto poput intuicije u našem
umu koje postanemo svjesni. Kod obreda svoju snagu valja upotrijebiti ne kako bi se borili
protiv navodnog zla nego da se ritualom osnaži ono dobro. Pravi rituali imaju snažno
djelovanje na cijelu okolini i priroda sudjeluje u njima.

Trenutak kada sunce zalazi je isto jedno sveto vrijeme i dobro za rituale.
Keltima je to bilo jedno „međuvrijeme“ koje je blisko bogovima i u kojem se događaju čuda.
Sveto je to vrijeme i Indijancima koji šalju tada svoje molitve sa vjetrovima u nebo, kao i ono
u podne kada je sunce na najvišoj točki, i ujutro naravno kada sunce izlazi između prvog žara
i kada se odvaja od horizonta da bi krenulo prema zenitu. Podne je vrijeme duhova kao što je
to i ponoć, u to vrijeme se oni najlakše manifestiraju, što je poznato još iz antike kada su se u
podne pojavljivali duh prirode Pan i božica vještica Hekata jer je onda najsnažnije
morfogenetsko polje, nematerijalna informacijska polja („software“), koja organiziraju
materiju i manifestiraju se kao „sjećanje jednog mjesta“ ili sjećanje koje poprima oblik u
organizmima i kulturama. Ta polja su van vremena i prostora, ali stoje sa trenutnim pojavama
u rezonanci.

„Blagoslov izlazi iz stvari koje su na pravome mjestu, tamo gdje su

postavljene.“ Izreka iz jedne ceremonije Navaho Indijanaca

Na početku obreda vračevi često prizivaju šuškanjem brezinih grana u pomoć

njima naklonjene duhove. BREZA igra veliku ulogu u staroeuropskim šumskim kulturama,
ona pripada lijepoj germanskoj Freyi ili slavenskoj Vesni, ili svijetloj Birgit, božici početka,
muzi pjesnika, iscjelitelja i vračeva. Njezina prisutnost ispunjava duše sa inspiracijom i

611
svjetlećim blaženstvom. Šamani i vračevi doživljavaju svoje predmete kao živa bića koja
imaju svoje duše. Okrugli bubanj sibirskog šamana je samo izvana bubanj, na „drugoj strani “
je to sob ili konj na kojem on jaše u svijet duhova, svaki udarac po njemu je udarac kopita u
galopu. U Sibiru se bubanj vraća napne sa kožom jelena, a šamanke sa kožom košute, i
štapovi za udaranje od grana breze u čije „glave“ je urezano lice su za njih živi. Oni se prije
svake uporabe namaste, i tako „nahrane“. O Keltima se zna da su za udaranje svojih čarobnih
bubnjeva zvanih „Bodhran“ kojima su prizivali duhove koristili ljudske kosti. A okvir bubnja
se najrađe izradio iz drveta u koje je udario grom, jer to drvo je imalo posebnu snagu i čaroliju
u sebi.

Sa pjesmom su keltski druidi dozivali sreću ili nesreću, pjevanje liječi

prijenosom zdravih vibracija pa je važan aspekt šamanskog procesa ozdravljenja. Pjesme
ozdravljenja liječe pukotinu između ljudi i prirode, između duše čovjeka i duhovnog svijeta.
Takvi rituali nesumnjivo oživljavaju prirodu i krajolik, oni opjevaju zdravo naša brda,
kamenjare, šume i rijeke, općenito ljepotu prirode. Na isti način pjevanjem i cvrkutanjem
kukci i ptice liječe svoju okolinu, a i kreketanje žaba je ljekovito. Kao i kod drugih rituala
pjesme ne smišljaju ljudi nego ih nama poklanjaju biljke, životinje i duhovi.

Medicinska torba puna alata za čaranje bila je uobičajena i kod naših Druida još
prije 3 000 godina. Ritualni predmeti se ne kupuju kao sada preko interneta u ezoteričkim
shopovima, nego se oni primaju na poklon od duhova i sakupljaju godinama. Šamani se kod
obreda pretvaraju u ono što takvi predmeti predstavljaju, oni putuju kroz i na tim sakralnim
predmetima ne kao ljudi nego kao ono u što su se pretvorili.

Ptice su za šamane proroci. Kelti su vjerovali da su oni glasnici između neba i

zemlje, a poruke mogu nositi i u onaj drugi svijet, kao i nama ih prenijeti, upozoriti nas na
opasnost i nadolazeće nevolje. I pera ptica imaju još tu moć, a sa njima se može djelovati u
drugim dimenzijama. Sama vjera u to da nas ptice mogu upozoriti je bila prije svakodnevnica,
još sada nas uzbuna šojke ili vrane u šumi upozorava kao i ostale životinje o nadolazećoj
opasnosti. Vrana ima svoj jezik i u drugačijim tonovima upozorava kada je opasnost sa tla
(lisica ili kuna) ili sa zraka (jastreb ili sokol). Tko je često u šumi razumije po zvukovima
životinja oko sebe što se oko njega događa, da i ne mora gledati uokolo.

Jata gusaka redovito su se držale oko hramova božice Junone, kojoj je guska
posvećena, a na osnovi njihovog ponašanja proročice su predviđale budućnost. Širom
Rimskog carstva slavile se guske koje su gakanjem spasile Rim od napada Gala 390. g. prije
Krista. Kada su Gali 387. g. pr. Kr. zauzeli i opljačkali Rim održala se jedna utvrda na
brežuljku Kapitoliju koju su dugo opsjedali, ali je nisu mogli osvojiti. Jedne su se noći Gali
pokušali uspeti na utvrdu, ali su se, prema predaji, probudile guske, čuvarice Junonina hrama i
gakanjem probudile Rimljane koji su odbili napad Gala.

612
 Sada „Neošamani i new-age gurui“ kupuju u suvenir shopovima za ogromne
svote „orlova pera“ koja su uistinu pera guske, ždrala ili rode ubrane kod mitarenja oko
njihovog gnijezda ili iščupana sa mrtvih ptica.

Do orlovih pera koja su imala svoju snagu i „power“ pravi šamani su dolazili na
skroz drugačiji način. Vračevi su prvo tijelo i duh pripremali postom, molitvom i znojenjem,
kada bi se pročistili odlazili su na polje i iskopali rupu u koju su mogli sjesti. Zatim bi ulovili
živog zeca, svezali ga trakom od kože da se može kretati ali ne i pobjeći, a drugi kraj trake
privezali za kolac iznad rupe. Nakon što se zadimi svetim pelinom ulazi šaman u rupu i
zamaskira sebe u njoj, tako da ga orao ne može vidjeti jer je rupu iznad sebe pokrio travom i
granjem. Tako čeka, satima i danima dok se ogromna ptica ne obrusi na zeca. U tom trenu
šaman mora biti brži od orla i iščupati mu jedno repno pero, a da ga on ne rani kljunom oštrim
poput sjekirice i kanđama kao bodežima, ali i da mu ne štrcne svoj izmet u oči koji je poput
kiseline i može ga oslijepiti. Takvo pero ima svoju moć i magiju jer je povezano snažnim
emocijama i doživljajem koji dira dubinu duše. Ono se pažljivo čuva kao svetinja, a takvo što
nema cijenu koja bi se mjerila novcem.

Bilje u medicinskim torbama šamana, koji su ujedno bili i vrsni travari imalo je
posebnu ulogu. Ljubitelj bilja Goethe je rekao da su to senzualna i nadnaravna bića, pola u
ovome i pola u onome duhovnome svijetu. Ona su mostovi koji povezuju i posreduju između
crne zemlje i kozmičkog svjetla, ona su posrednici između svijeta minerala i gljiva i svijeta
produhovljenih životinja. Biljke su i posrednici kako smatra kemičar Albert Hoffmann i
između svijeta živih i svijeta mrtvih. To je moguće jer imaju svoje fizičko/eterno tijelo u
ovome svijetu, ali njihov duh se nalazi u onome svijetu gdje su duše naših umrlih. Malo tko u
današnje vrijeme luta još kao Goethe i Schiller noću po mjesečini, da bi pronalazio nadahnuće
za svoja umjetnička djela, a obojica su zadnji iz vrste ljudi u koje su se ubrajali i čuveni
keltski bardi.

Sama usporedba života i inicijacije domorodačkih naroda i modernog čovjeka

ne dozvoljava da „new age“ šarlatanizam dostigne kvalitete pravih drevnih šamana i vračeva.
Kod domorodaca je prijelaz preko praga i svjesni susret sa njegovim čuvarem važan dio
inicijacije mladića. Jer tek kada su upoznali nevidljivu stranu svog postojanja, oni su napokon
„pravi ljudi“, “dvaput rođeni“,a ne više djeca. Biološka majka ih je rodila u zemaljsko
postojanje; a tek inicijacijom doživljavaju drugo, duhovno rođenje. Takve inicijacije su sve
drugo nego lake. Mladiće se odvoji najčešće u pubertetu od obitelji i sela, da bi ih se odvelo u
šumske škole gdje ih na početku stariji inicirani muškarci sasvim traumatiziraju. Kod
domorodaca Australije i Afrike, mladići se iščupaju iz svog doma; oni „umiru“; proguta ih
prazmija, probavi i kao mlade odrasle izbaci iz sebe, što je vrlo bolni postupak. Dječaci
moraju gladovati, ponekad im se izbije zub, budu tetovirani, izgrebeni, ranjavani ili obrezani.
Najčešće ih se tovi drogama, tako da postanu skroz zbunjeni i izgubljeni, da upadnu u
psihodelični polusan gdje im se bogovi, duhovi i demoni čine stvarnima. Njihovi učitelji,
inicirani starci, vode ih kroz vizije i protumače ih po starim predajama i nauče mladiće kako
rukovati sa tako doživljenim duhovnim bićima. Ponekad inicijacija traje tjednima ili

613
mjesecima u kojima se struktura osobnosti obnovi i promijeni. Za žene su u selu njihovi
sinovi doista „umrli“, i one se namažu bijelom glinom u znak tuge, oplakuju ih i sebi nanose
bol. Kada prođe inicijacija mladi muškarac dobiva novo ime i odgovornu ulogu u zajednici.
Sada je sposoban ženiti se, osnivati obitelj, uzdržavati ju i braniti. Ožiljci koje je zadobio su
dokaz kako je izmaknuo raljama „prazmije“, da ga je zmaj progutao, transformirao i obnovio
kako bi izašao iz tih teških ispita kao pravi muškarac. Kada se inicirani muškarac preseli sa
mladom ženom u novi dom gdje zapale prvu vatru, to je paljenje vatre kod mnogih naroda
objava legitimnog braka koji je prihvaćen u društvu. Kada je germanska snaha ušla u dom
svog muškarca, obišla je tri puta ognjište, kako bi ga preuzela. Ložište i vatra u kući je
stotinama godina bio centar i fokus društvenog života, domaćinstva i obitelji. Vatra
predstavlja kuhanu hranu, toplinu, društvenost i sigurnost. Kod vatre se žrtvuje bogovima, a
svaki obred bez prisustva vatre je kod Germana bio nezamisliv.

Indijanci poznaju inicijaciju u obliku potrage za vizijom. Izolirani u divljini, bez

hrane, vode i vatre oni čekaju i nadaju se da im se pojavi kakva čarobna životinja ili kakav
drugi duh učitelj koji im otkrije mudrost, smisao i zadatak koji imaju u tome životu. Ako
čekaju četiri do sedam dana uzalud, onda se počnu sami ranjavati ili si odrežu komad prsta,
kako bi im se duhovi smilovali. Jer za njih je čovjek bez vizije za požaliti, jer bez prijateljskog
pomagača u duhovnoj razini osoba je jako jadna jer ne zna što život od nje očekuje.

Kelti su takve mladiće zvali „krdo divljih praščića“, kod njih su veprovi bili
svete životinje, vepar je opasan, snažan i njima služio kao simbol rata. Svoje svinje su oni
puštali da kao zaštitari protiv vukova slobodno šeću po selu jer su im tako usput branili djecu,
starce i žene.

U današnjem zapadnjačkom društvu više ne postoje INICIJACIJE MLADIH

LJUDI koje bi buduće generacije konfrontirale sa čuvarem praga i dopustile im pogled na
drugu stranu. U jednom urbanom i modernom društvu su ovakvi divlji, arhaični obredi
nezamislivi; a i ne akceptiramo više takve metafizičke pozadine. Ustrajnost i sposobnost
podnošenja boli više nisu cijenjene osobine. Crkvena konfirmacija, matura u školi i vojna
obaveza su slabe kopije nekadašnjih inicijacija. Zbog toga se u zapadnom svijetu mnogi ljudi
nikada ne konfrontiraju vlastitim padovima, oni ostaju na razini vječnih tinejdžera. Što se tiče
hrane za dušu, oni je pokušavaju nadoknaditi i zamijeniti, pa se moraju zadovoljiti sa
Harryjem Potterom, gospodarom prstenova, science fiction fantazijama i drugim junk foodom
(hrana-smeće) duše, ili se drogiraju alkoholom. Mnogi mladi ljudi pokušavaju sami sebe
inicirati i u procesu testiranja realnosti. Testiraju razne načine samoubojstva od pijanstva do
kome, ekstremnim sportovima, bungee jumping, drag racing, free climbing i korištenjem
raznih narkotika. Često tako isplivaju sakriveni psihički problemi, ali tu nema kao kod
domorodaca starijih ljudi da ih vode savjetima i pomažu kroz inicijacije. Kad bi i ti stariji
postojali, sve bi to još uvijek bilo u modernome društvu ilegalno, tabu i kažnjivo.

Mnogo teža inicijacija od obične je ona šamanska, tako da valja isključiti

postojanje pravih šamana u modernome društvu, a analizirati razne smjerove new age pokreta

614
i njihove proroke je nepotrebno jer su ovdje dani ispravni smjerovi koji su jedina opcija
opstanka, a to je minimalizam i povratak prirodi u onakvo stanje kakvo je postojalo tisućama
godinama prije industrijske revolucije koja do sada traje tek nekih 300 godina.

Današnji čovjek je zakinut za koncentraciju koja bi mu uopće omogućila da se

počne baviti nadnaravnim jer je od malena osakaćen gledanjem televizije i tih brzih i površnih
virtualnih slika koje nas odcijepe od neposrednog doživljavanja prirode, pa čak i iskrivljuju
naša sjećanja. To su slike koje nemaju nikakve veze sa nama, one se guraju između nas i
spiritualnog svijeta kao tanka membrana ili filtar. Gledamo tragedije i drame, komedije i
sapunice, porniće, akcijske i horor filmove, kvizove i gatare, a sve to nas manipulira, diže
krvni tlak i poigrava se s našim osjećajima. Ali u stvarnosti gledatelj sjedi kao neki zombi
pred mrtvim elektronskim aparatom a to nisu tople duše, kucajuća srca sa kojima ide u
rezonanciju, a kada nema stvarne rezonance onda naša duša otvrdne i smrzne se. Rudolf
Steiner je rekao da nam celuloidna stvarnost trga rupe u naša astralna tijela tj. duše. To će biti
vidljivo tek kada se usporedimo sa ljudima koji su bliski sa prirodom i gledamo kako oni
promatraju zalazak sunca. Izađe li kakva srna iz šume oni ne gledaju životinju, nego gledaju u
dubinu i svojom dušom ulaze u razgovore. A moderan čovjek ukoliko uopće opazi srnu stavi
odmah sentimentalnu sliku Bambija iz svijeta Walt Disneya pred svoje duhovno oko. Taj
filmski imidž muti naša čula, stvarni duhovni kontakt je ustupio plitkoj sentimentalnosti.
Razgovor sa duhom se ne može uspostaviti, i tako nam duša umire polako od gladi jer se
hrani virtualnim otpadom kojim nas tovi medijska industrija.

Valja učiti od Indijanaca, oni imaju kad se nalaze vani u prirodi prazne misli, i
ništa ne razmišljaju. Mi smo pak uvježbani da neprekidno mislimo i stalno sa svojim mislima
nekud odlutamo pa nam je vrlo teško ili čak nemoguće imati praznu glavu. Tako su nama
domorodačka plemena koja nije od malena zatrovala civilizacija u prednosti, jer jedna prazna
posuda može u sebe upiti više nego jedna puna. Mi smo čak i u našim snovima otupjeli, tako
da sve nadnaravno nije stvar vjere, jer niti jedan šaman u ništa ne vjeruje, nego je sve to stvar
doživljaja i iskustva. Prazan um je u Indiji cilj joge, tamo se smatra da je razmišljanje poput
razigrane mlade srne koja skakuće uokolo i ne miruje, a treba ju smiriti.

Bogovi nam poklanjaju toplo sunce i blagu kišu, divovi s druge strane atomsku
energiju i elektricitet; nebeski nam daju vidovitost, titani televizore i mobitele; bogovi daju da
duša brzinom duha leti kroz sfere, giganti poklanjaju avione, satelite i rakete koje tjera crna
krv zemlje; bogovi nam daju mudrost a divovi banalni skup svjetskog interneta. Nemaju samo
bogovi sposobnost čovjeku prenijeti inspiraciju i nadahnuće, nego postoji i titanska
inspiracija, koja obećava pretežno plašljivim ljudima moć i sigurnost, ali uistinu stvaraju
uništavajuću i neprijateljsku tehnologiju. U današnje vrijeme doživljavamo titansku oluju
koju su pokrenuli čarobnjakovi šegrti, a ona pregazi i opustoši zemlju i juriše utvrde bogova.
Mi se nalazimo kao robovi titana ili suborci bogova u jednom mračnom vremenu, nama ne
trebaju umjetni sistemi nego direktan pristup prirodi.

615
 Titani, divovi i giganti a na drugoj strani bogovi i Asi, pripadaju cjelovitosti
postojanja, kao dan i noć, život i smrt, znanje i pogreške, radost i tuga, bolest i zdravlje, svi
oni su božanstveno“Ja“. Obadvije strane vuku amo tamo ovaj svijet kao neko uže, i tim
trenjem stvaraju umjesto vatre evoluciju. Naše božanstveno „Ja“, naše unutrašnje iskonsko
biće sjedi u dubokoj meditaciji na krovu svijeta. Uzvišeno iznad dobrog i lošeg, stoji iznad
događaja, iznad tih napetih suprotnosti – i usprkos tome je sadržaj našeg sna naša meditacija.
Mi smo to sami koji na taj način meditiramo, i ne trebamo se ničeg bojati jer je sve u božjim
rukama.

Zanimljiv je stav mnogih simpatizera starih mitova, štovatelja wicca pokreta i

ostalih površnih i lepršavih cvjetnih dušica, svi bi rado, barem u svojoj mašti bili neki Druidi,
neki Gandalf ili Saruman. Ali ne bi si na rosnoj travi smočili cipele, ogrebli se u kupinovoj
šikari, dali da im komarci sišu krv ili krpelji plaze po njima. Sve je to normalna
svakodnevnica običnog čovjeka u prirodi, a gdje su onda tek opasne pustolovine koje vidimo
u Gospodaru Prstenova. Pustolovine takvih „junaka“ imaju svoju granicu kod pijanki na
festivalima oživjele povijesti, što im daje veliko zadovoljstvo jer su sada „pravi vitezovi,
šamani ili Druidi“, a prirodu poznaju samo kao djelo svoje mašte koja je preslika klišeja sa
televizijskog ekrana. Ta nepovezanost sa prirodom, koja je izvor i nosilac spiritualnog, i
nepovezanost sa vlastitim tijelom, koje je isto dio prirode - to je izvor bolesti. Astralna
znatiželja modernih ljudi nije dobra nego opasna, čak se govori i o „degeneriranom
šamanizmu“ kod onih koji konzumiraju droge koje ih katapultiraju u svjetove koje je stvorila
njihova iskrivljena mašta. Jer pravi šamani gotovo da i ne koriste droge. Ako ih i koriste to je
u malim dozama i jako rijetko. U Indiji šaman može samo jednom uvući u sebe dim
marihuane i „odletjeti na veoma daleka putovanja“, a turisti se mogu napušiti do besvijesti a
da ne dožive nikakvo putovanje. Ono što šamani na svojim putovanjima susreću je apsolutno
realno, i bogovi su realni, tko to doživljava kao projekcije svog uma ne može postati pravi
šaman. Jer kada se ima te doživljaje onda je to stvarnije od realnog svijeta. Moglo bi se i reći
da je ovaj naš svijet u kojem živimo jedan san, a šaman je onaj koji se probudio i gleda kroz
zid svakodnevne svijesti. Ali kako bi čovjek bio aktivan u ovome svijetu i slijedio ga onako
kako bi trebao zbog svoje karme, treba imati to ograničenje svoje svijesti.

Činjenica je kako biti šaman nije jednostavno niti lako, a kamoli bezopasno.
Zato nigdje kod tradicionalnih naroda nitko ne želi dragovoljno postati šaman jer žrtvuje sebe,
prepusti svoju sudbinu ishodima prelaska u drugi svijet i odriče se svog ega. On ima
sposobnost stajati izvan sebe, a time stoji i van svakodnevnice, ali on to ne čini za sebe nego
za dobrobit zajednice. Sve ovisi o samodisciplini, o karmi. Tko će biti šaman to izabiru
duhovi njegovih predaka ili bogovi. Često ljudi ne žele prihvatiti takvu sudbinu jer tko bi se
volio boriti danu i noću sa demonima, pa ih često duhovi natjeraju i prisile na tu službu jer
ako ne prihvate onda će ih pratiti do kraja života bolest i nesreća.

Jednako je opasno prakticirati rituale i ako ih se ne razumije, pa čak nije niti

bezopasno rukovanje Runama. U pjesmi od Rigr, u stariji Eddi, spominje se mladi majstor
runa koji je poznavao rune vremena i rune budućnosti, sa kojima je mogao ljude učiniti

616
nevidljivim, mačeve otupiti i smirivati olujno more. Ali rune su opasne i rukovanje može poći
po zlu. Tako je u Egil Sagi mladić urezivao ljubavne rune u riblju kost kako bi pridobio ljubav
jedne cure, ali neuk momak je rune krivo urezao i cura je postala hroma. Skalde Egil je zatim
upozorio da nitko ne koristi rune koji ih ne poznaje, jer će krivo djelovati ili ga odvesti u
ludilo. Što bi trebalo odvratiti i moderne ezoterike da bezbrižno ne eksperimentiraju sa
obredima i magijskim ritualima.

Šaman sprječava nevolje kada se još nisu pojavile, on djeluje tamo gdje se u
nevidljivome svijetu spremaju sudbine i pojave. Jer kada se nešto nije materijaliziralo
promjene su moguće, tako rade svi šamani. Oni djeluju u dimenzijama gdje je još sve nejasno
i uređuju se stvari dok se nisu još manifestirale.

Ponekad šaman djeluje kao medij i dopušta da drugi duhovi koriste njegovo
tijelo, a to mogu osim ljudi i bogova biti i životinje. Kod tih praktika štite ih njihovi duhovi
čuvari da ne uđu u tijelo duše vezane za zemlju. To su astralni vampiri koji se ne mogu uzdići
u više razine svjetlosti.

Pravi umjetnici djeluju šamanski jer ono što vide i stvaraju dolazi kroz unutarnje
vizije. Oni gledaju iza fasade vanjskog svijeta i znaju da ne postoji subjektivna fantazija nego
unutarnje dimenzije ovog svijeta.

Kod domorodaca vrač nije nužno i šaman, ali većina njih su šamani koji su
uvijek izuzetni ljudi sa mnogo energije i moći. Indijancima su sveti jer su „zdravi“. Vračevi
koji zrače tom svojom snagom mogu samim prisustvom liječiti i djelovati, stvari se same po
sebi u njihovoj okolini poslažu i urede. To je ta ljekovita snaga koju imaju pravi vračevi, a
medicinska torba je njima kao neka spiritualna baterija. I poglavice znaju imati mnogo
energije, neki čak toliko da običan čovjek doživi šok kada ih dotakne. U polinezijskim
plemenima poglavice niti ne hodaju po zemlji, da ona ne bi usisala njihovu moć. Suprotno
tome postoje i vampiri energije, a kod ritualnog žrtvovanja i ubojstva također se oslobađa
mnogo energije. Oni koji ubijaju često padnu u trans. Takve su energije izvan materijalnog
svijeta, a poznaje ih svaka kultura. One nisu identične sa fizičkim energetskim poljima,
električnim i magnetskim koje poznajemo u fizici, nego su to spiritualne i eterične energije.
Svaka energija je hrana, zato svugdje gdje se ispoljavaju postoje vampiri koji je sišu i žive od
nje, jer ništa se ne gubi i nestane, samo što su to bića iz drugih sfera koja često imaju
sposobnost da ljude navode na takva djela kako bi se nahranili. Stoga je jako opasno za neuke
sljedbenike new age pokreta da ne nasjednu na negativne sugestije tih bića.

Po njihovim djelima takvi se loši entiteti znaju prepoznati, ali i po mirisu jer sve
što ima dobre vibracije miriše dobro, a ono što je štetno smrdi. Zato je bitan prirodni instinkt i
intuicija, onaj prvi dojam koji čovjeka ne prevari sve dok mu se ne uključi intelekt koji je
vođen klišejima naše civilizacije, kao na primjer “političkom korektnosti“ (koja u politici niti
ne postoj, ali je pojam izmišljen da bi se manipulirali ljudi) i onda ga zezne.

617
 Isto kao što različite životinje mogu živjeti u drvetu, ušara, rogljać, vjeverica i
djetlić, tako mogu i razna bestjelesna bića imati svoj stan u drvetu. Slično je i kod ljudi. U
ljudskome tijelu mogu se ugnijezditi demoni, duhovi i bogovi, duhovi koji poput muza daju
inspiraciju što je često kod umjetnika ali i kod luđaka. Mi imamo tijelo, duh i dušu, ali duh se
kod životinja nije potpuno razvio, on je još u duhovnom svijetu, i vodi životinje kroz instinkte
kako bi za život neophodne stvari neposredno znali, a da ih ne moraju učiti. Njih vodi njihov
arhetip, pa se zato i govori kod Indijanaca kako su životinje mudrije od ljudi jer su još
nepokvarene i direktno spojene sa duhom, pa zato postanu učitelji Indijancima i drugim
domorodačkim plemenima. Mi smo utjelovljeni duhovi, životinje utjelovljene duše a biljke su
utjelovljena eterična bića.

Suvremeni neošamanizam je dio moderne globalne „One World“ ideologije.

Plavi globus je za njih dragulj koji putuje kroz svemir i nešto poput vjere ili božanstva, ikona
nove svjetske religije. Mi svi sjedimo u istom čamcu, u svemirskom brodu koji lebdi u
beskonačnom univerzumu, kako to formulira Buckminster Fuller prorok globalizacije. On
poput mnogih „stručnih idiota“ smatra kako je naša zadaća da održavamo i upravljamo sa tim
svemirskim brodom kao sa nekom kompleksnom mašinom. Ali za šamanske narode i ljude
povezane prirodom to je slika totalne otuđenosti. Šaman, tradicionalni šaman stoji umom i
tijelom na zemlji, za njega je zemlja ogromna i beskonačna, njemu zemlja nije mala plava
točkica u svemiru. Zemlja je velika i ima ogromne površine, danas se ona smanjuje jer je
moderan svijet tako brz i zemlja postane manja. I taj plavi globus je jedan simbol otuđenosti,
jer šamana nosi majka zemlja i ona mu je sveta jer mu daje život. Zemlju, humus i bilje se
može uhvatiti i mirisati, to je miris života, a iznad nas je nebo sa vječnim zvijezdama koje
promatramo generacijama i generacijama, one su vječne praslike i naši pratioci. Postoji
podzemni svijet, svijet po kojem mi hodamo i nebo, to je šamanska slika svijeta koja je
lokalna, on ne razmišlja globalno jer živi i djeluje lokalno.

Mi gubimo naša neposredna čula i postanemo samo intelekti, spojeni na

usisavače energije kao što je internet i televizija; mi smo svugdje samo ne “ovdje i sada“. A to
ovdje i sada je mnogo važnije i više nego što nas uče škole i fakulteti. Svijet je mnogo veći
kada se širom otvore oči, jer se onda vidi da nije samo pun bića nego je i pun duša, a dušama
se može pristupiti jer one u zrcalu naše duše mogu poprimiti oblik. Mi možemo sa njima
komunicirati jer su jedna inteligencija u ovome svemiru-, to razumjeti, uvidjeti i prihvatiti je
šamanska svijest.

Iz te perspektive su neošamani koji jure avionima sa jednog kraja svijeta na

drugi, sa njihovim „One world, all is Love and Peace“ samo odsjaj i duh moderne civilizacije.
Oni pripadaju ideološkoj nadogradnji jednog svijeta gdje je globalni biznis glavni pokretač da
se beskrupulozno globalno osiguraju potrebne sirovine. Oni su jedna vrsta šećernog preljeva
„Mc Donaldiziranog svijeta“. Neošamanizam nije u skladu sa onim što poznaju domorodci,
jer su oni doista živjeli u prirodi, a nisu samo o njoj maštali.

618
 Mi gubimo fenomene i izgubimo se tako u plodovima naše mašte i hipotezama,
zato valja poznati čovjekov razvoj. Ljudskost i bratstvo poznaju i plemena lovaca i
sakupljača, i to čak bolje nego mi civilizirani ljudi. Njima je sasvim uobičajeno da susretnu
drugo pleme otvoreno i ljubazno jer su svi znatiželjni, a kod njih gotovo da i nije bilo ratnih
sukoba, jer ako im se nije svidjelo otišli su dalje. Ratovi su u velikom stilu počeli tek kada su
se ljudi negdje naselili i morali obraniti svoju zemlju jer su imali imovinu i skladišta hrane
koju su nakupili. Tako je društvo prisiljeno da zbog vlastitog opstanka postane hijerarhijsko i
specijalizirano. Nastali su profesionalni ratnici, vračevi i svećenici koji su sliku novog svijeta
obredima držali zajedno, postojali su obrtnici, obični radnici i najgore poslove obavljali su
zarobljenici koji su postali robovi. Tako je nastala civilizacija koja se ne temelji na onoj
izvornoj „ljudskosti“ naših dalekih predaka.

Domorodac koji još sada prelazi na neku od religija civiliziranog svijeta,

svejedno da li je to katoličanstvo ili islam, doživljava kako mu njegova priroda postane sve
više strana. On gubi i nije više u skladu sa domaćim brdima i šumama, nego se privikava na
neku daleku pustinju o kojoj mu pričaju nova religija i misionari koji se pak pozivaju na
knjigu koja je pisana u stranom nerazumljivom jeziku. Njegova se nova religija zasniva na
apstraktnoj vjeri umjesto da se temelji na vlastitim neposrednim iskustvima i vizijama. Tako
je i mnogo teže da moderan čovjek iz takve okoline nađe put natrag, pa postane šaman,
ukoliko mu život nije trnovit i nalik onome domorodaca, takvih ljudi je malo i njima nije stalo
do toga da se medijski eksponiraju.

619
 21. ŠUPLJA ZEMLJA

Nećemo se više pitati da li je Zemlja šuplja, jer snimci NASA satelita načinjeni
1968. pokazuju da je ona otvorena na Južnom i Sjevernom polu i da su ti otvori široki oko
2250 kilometara. Nećemo se niti pitati zašto se o tome ne priča kada pročitamo putopise koji
opisuju posjet i boravak u toj tajanstvenoj zemlji, i vidimo koje su sudbine snašle te ljude kad
su javno pričali o tome.

Tako su 1829. godine dvojica Skandinavaca, JAN i OLAF JANSEN, otac i sin,
pošli u ribarenje malim jedrenjakom i odjedrili su put Sjevernog mora iza 83. stupnja sjeverne
širine. Prošavši kroz neke uske prolaze između ledenih santi, zaplovili su po otvorenom moru
predivne tople klime, bujne vegetacije i jarko crvenog sunca. Poslije dužeg putovanja, stigli
su do jednog velikog fjorda, široke rijeke Hidekel, i zaplovili su njome ne znajući kuda ih
vodi taj put. Usput ih je sustigao mamutski brod pun ljudi i žene visokog rasta, čak preko tri
metra visine. Obojica su bili podignuti na nepoznati brod i sa njim su stigli u unutrašnjost
Zemlje. Došli su do grada Jehu, gdje su proveli godinu dana učeći jezik domorodaca, koji je
bio sličan sanskritu. Poslije godinu dana njihov učitelj Galdea poveo ih je u prijestolnicu ovog
podzemnog carstva da bi ih primio najviši svećenik. Taj glavni grad se zove Eden. Leži na
visokom platou unutarnjeg kontinenta, nekoliko tisuća metara iznad mora. Opkoljen je
velikim vrtom punim voćaka, drveća i bilja. Tu izviru četiri rijeke: Eufrat, Pizon, Gihon i
Hedekel. Zvali su ga „pupkom svijeta“, ili „kolijevkom čovječanstva“. Po dolasku u Eden bili
su odmah primljeni na razgovor kod najvišeg svećenika i vladara ovog podzemnog carstva.
Na njegov poziv odlučili su da ostanu još godinu dana da bi razgledali i ostale krajeve
podzemlja, pa da se tek onda vrate u Stockholm.

Saznali su da tu ljudi žive 800-900 godina, da u školu polaze sa 20 godina i da

se žene poslije navršene stote godine. Tu se uči muzika, jer je narod vrlo muzikalan, a pored
toga agrokultura, hortikultura, stočarstvo, tehnika i medicina. S obzirom da su ljudi visoki
preko tri metra, sve je za naše pojmove predimenzionirano. Zrno grožđa je veličine narandže,
a jabuka veličine glave. Pošto su u razgledavanju unutrašnjosti Zemlje proveli više od godinu
dana, odlučili su da se vrate kući. Pred polazak dobili su dobre mape unutrašnjih površina
kopna i mora, rijeka i gradova. Najprije su pošli prema sjeveru rijekom Hedekel, ali, kako je
na moru bjesnjela oluja, odlučili su se vratiti da prođu pored Delfa rijekom Gihon i izađu na
Južni pol. Putovali su veoma dugo.

Izašavši, opet su se provlačili kroz ledena brda i u jednoj snažnoj oluji jedrenjak
je bio razbijen i uvučen u vrtlog jednog velikog monolita od leda. Tom prilikom je poginuo
otac Jan, a sina Olafa Jansena opazio je škotski brod ‘Arlington’ i spasio ga. Kada je kapetanu
broda ispričao da dolazi iz unutrašnjosti Zemlje, ovaj je pomislio da je poludio i zatvorili su
ga u jednu bačvu.

620
 Kada je stigao u Stockholm i kada je ispričao vlastima sve o očevom i svom
putovanju u unutrašnjost Zemlje, bacili su ga u tamnicu da nikome to ne bi prenio. Tamo je
ležao 28 godina. Kada je dovršio 50 godina, izašao je iz tamnice. Bavio se opet ribolovom,
kupio neki brod i prešao u Ameriku. Pred smrt u 95. godini, otkrio je svoju tajnu Georgu
Emersonu i predao mu karte i crteže kako bi ovaj to mogao objaviti.

Svi istraživači koji su plovili put sjevera, poslije prelaska 82. paralele susretali
su se sa čudnim fenomenima, to jest, pojavama crvenog sunca, tople klime, ptica, insekata,
životinja… Tako je novinar Karl Hol, koji je pokušao stignuti do Sjevernog pola, pisao: „Sve
je toplije nego što se može očekivati. Nema ni snijega, ni leda. Kopno je puno života: divlje
patke, zečevi, vukovi, lisice, medvjedi, pingvini i mnogo drugih vrsta“.

Hol je zapisao da je sa jednog visokog brda gledao u daljinu i da je zapazio

gustu maglu, što je bio znak da je tamo voda. Amerikanac, Ken, koji je otkrio Humboltov
glečer i koji je istraživao Sjeverno polarno područje u periodu između 1833. i 1855. godine,
pisao je prije 150 godina: „Neke okolnosti pokazuju da tu postoji otvoreno Sjeverno more i da
često ima gustih magli, koje smo vidjeli tijekom zime.“

Norveški istraživač Nansen u svom dnevniku je također zapisao da je, prošavši

kroz ledene planine, isplovio na otvoreno more usprkos iščekivanju Sjevernog pola na kopnu.
Mada je bio kraj kolovoza, to more nije bilo zamrznuto.

Nansen je 1894. godine zapisao u dnevniku: „Danas smo vidjeli tragove lisica
na kopnu. Klima je vrlo blaga, gotovo da je previše toplo za spavanje. Osjećamo se kao kod
kuće“.

Ovaj isti istraživač pisao je o fenomenu sunca i o obojenom snijegu. Poslije

ispitivanja bilo je utvrđeno da crna boja potiče od vulkanskog kamenja a druge boje od
biljaka. Poznato je također da je u Sibiru otkriveno mnogo zamrznutih kostiju mamuta,
naročito na obalama Lene. Otkrivene su i kosti drugih životinja koje su naseljavale tople
krajeve – lavova, hijena, nilskih konja… Naučnici su ova otkrića objašnjavali pretpostavkom
da je tu nekada sigurno vladala suptropska klima i da je izmjenom polova došlo do promjene
klime, odnosno stradanja biljnog i životinjskog svijeta. Ali, najveći fenomen još nitko nije
objasnio, a to je: otkud tamo snijeg? Odakle dolaze ledene planine i na Sjevernom i na
Južnom polu? Nema odgovora ni u pogledu sljedećih fenomena:
- Slatka voda na površini mora
- Crvenkasto sunce, pogotovo nakon prelaska 80. paralele
- Nigdje nema ledene kape kao znaka Sjevernog pola
- Klima se mijenja i postaje sve toplije
- Čuveno sjeverno svjetlo „Aurora borealis“ je do sada neobjašnjeno
- Mnoštvo ptica leti u pravcu sjevera, a i mnoge životinje kreću se kopnom u sjeverne predjele
- Usput se vide nanosi drveća i bilja i nalaze se ostaci mamuta i drugih životinja

621
- Sjeverni ni Južni pol još nitko nije službeno preletio avionom, jer već pri preletu 75. paralele
kompas prestaje raditi

Međutim, desilo se čudo kada je američki admiral Richard Byrd 19. veljače
1947. pošao da preleti Sjeverni pol. Kada se približio već poznatoj magnetskoj granici u
pravcu polarnog mora, počeli su ludovati svi instrumenti. Također je i veza sa bazom bila
prekinuta. Tada je admiral preletio brdski masiv koji nikada do tada nije vidio. Zatim je
izronila dolina po kojoj se kretala neka životinja. On je uzeo dalekozor i vidio da je to –
mamut!?

U čudnom svijetu admiral Byrd je letio dalje sa čudnim osjećajem da ga nešto

vuče da leti i prolazi kroz neki otvor u unutrašnjost Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu
nisu radili. Osjećao je kao da ga netko prati i prizemljuje. Onda se uključio radio, sam od
sebe, i začuo se glas koji je na ne baš dobrom engleskom jeziku rekao: ‘Dobro došli u naše
područje. Vi ćete točno za sedam minuta sletjeti. Opustite se, vi ste u dobrim rukama’.

U svom dnevniku admiral Byrd je sve ovo opisao riječima: „Avion je bio pod
tuđom kontrolom i kretao se sam od sebe. Počeli smo sa spuštanjem. Avion je lagano zadrhtao
i utonuo u tlo kao da je vođen nekom nevidljivom rukom. U tom trenutku približava se
nekoliko ljudi našem avionu. Oni su visoki i plavokosi, govore engleski sa njemačkim
naglaskom. U daljini se vidi svijetleći grad, koji pulsira u svim duginim bojama. Jedan glas
zove me, po imenu i naređuje mi da otvorim vrata aviona. Ja slijedim tu zapovijed.

Od ovog trenutka prestanem voditi dnevnik direktno. Kasnije sve unosim iz

svog sjećanja. Sve izgleda kao nešto čudnovato i nevjerojatno. Moj radio telegrafista i ja
izlazimo iz aviona. Dočekuju nas vrlo prijateljski i prevoze nas malim transportnim uređajem
– nekom vrstom platforme bez kotača. Velikom brzinom krećemo se prema gradu koji bliješti.
Kako se približavamo, grad nam izgleda kao da je načinjen od neke kristalne mase. Uskoro
stojimo pred zgradom čija mi je arhitektura potpuno nepoznata. Sve kao da je iz naučno
fantastičnih filmova. U toj zgradi su nam dali toplo piće koje je ukusno i osvježavajuće od
bilo čega što sam dotad u životu probao. Zatim dolaze po mene i vode me. Penjemo se liftom,
a potom idemo hodnicima osvijetljenim ljubičastim svjetlom. Svjetlost dolazi iz samih zidova.
Stižemo do jednih vrata koja se automatski otvaraju. Čujem glas koji mi govori: „Ne bojte se,
Admirale, vi idete u audijenciju kod našeg Majstora…“

Admiralu Byrdu je nakon razgovora sa Majstorom objašnjeno da se mora vratiti

čim prije u svoj svijet, i prenijeti poruku američkoj vladi. On je izabran jer ima čvrst karakter,
u vanjskome svijetu velik ugled i krug utjecajnih prijatelja. Sama poruka sa upozorenjem je
bila mnogo godina do njegove smrti strogo čuvana tajna. A svoj dnevnik o tom događaju
pisao je u najvećoj tajnosti, jer se nadao kako će doći trenutak kada će ga moći objaviti jer mu
je američka vlada zabranila da o tome ikada priča. Majstor mu je rekao kako oni prate sve što
se kod nas događa, i ne sviđa im se što radimo tolike štete sa atomskom snagom koju smo tek
otkrili. A počeli smo i eksperimentirati sa drugim snagama koje nisu predviđene za nas.

622
Unutarnji svijet ne zanimaju naši ratovi i ne žele se u njih miješati, ali smo sada počeli
ugrožavati cijelu planetu i to ne mogu dopustiti. Byrd je imao zadatak da svijetu prenese da
postoji taj unutarnji svijet šuplje zemlje sa naprednom kulturom i nadmoćnim oružjem koji su
tisuće godina napredniji od nas. Dok smo mi dostigli točku sa koje više nema povratka,
imamo ljude koji bi prije uništili cijeli svijet nego da predaju svoju vlast. Taj tren su prošle od
II. Svjetskog rata dvije godine koliko su stanovnici šuplje zemlje pokušavali stupiti u kontakt
sa nama, ali svaki put smo mi odgovorili agresijom. Stari Majstor je nama predviđao uništenje
cijele civilizacije, kao već prije u davnina od kojeg se nismo 5 000 godina uspjeli oporaviti.
Kako vidi sve jasnije našu smrt, ako se nećemo urazumiti i prekinuti destruktivnim
djelovanjem, nekolicina nas možda će preživjeti taj požar i iz naših ruševina sagraditi novi
svijet, oni će pričati o našem legendarnom blagu i tražit će ga. Ali ono bude pohranjeno u
šupljoj zemlji i tek vraćeno na površinu kada mi doista budemo spremni za to. Nakon
povratka u Pentagon kada je Byrd prenio poruke Majstora, obaviješten je predsjednik Dwight
D. Eisenhower. Admiral je zadržan ukupno 7 sati i ispitan od liječnika i psihologa koji su mu
priredili pakao. Zatim je prisilno umirovljen i stavljen pod kontrolu, nakon što je morao
potpisati da neće nikome o onome pričati što se dogodilo kod tog znamenitog leta.

Neupitna je činjenica kako građevine postanu monumentalnije i veće čim dalje

idemo u prošlost. One najstarije su titanska izdanja, a spojevi toliko savršeni da se između
blokova od nekoliko stotina tona ne može progurati niti žilet za brijanje! Takva savršena
gradnja niti sadašnjom tehnologijom nije moguća, a bit će još dugo nedostižna. Ovo je
nepobitan dokaz kako je naša školska povijest pogrešna, ona nas laže da naša evolucija ide u
bolji smjer, dok nas arheološki nalazi uče sasvim suprotno, da zapravo sve više degradiramo.
Mnogi povijesni autoriteti nas ipak uvjeravaju kako zemlja u prastaro doba nije bila nagnuta
nego se vrtjela sasvim ravno, a ekvator je bio na istoj razini sa ekliptikom. Oni govore da se
zemlja u ono vrijeme okrenula oko sunca za točno 360 dana. Pod tim okolnostima nije
postojalo ljeto ili zima, jesen ili proljeće, svaki dan je bio jednak drugome. Kod ekvatora je
bilo uvijek vruće, a blizu polova uvijek hladno. Kod ekvatora je sunce izlazilo svako jutro
točno na istoku, diglo se u podne vertikalno na 90 stupnjeva u zenit, da bi točno u 6 navečer
na zapadu nestalo iza horizonta. Ovo vrijeme se moglo nazvati vječnim proljećem, u današnje
doba sličnom proljetnim ili jesenskim ekvinocijem kada dan i noć imaju istu dužinu. Takva
klima je pogodovala svemu i vladalo je čuveno „ZLATNO DOBA“. Energiju koju sada ptice i
ribe troše na svoja putovanja na mrjestilišta i gnjezdišta, ostala je na raspolaganju da se po
cijelu godinu mogu rađati mladi, a hrane je konstantno bilo u izobilju. Ljudi nisu trebali
graditi kuće niti sakupljati drva za ogrjev jer zime nije bilo. Spavali su vani na bujnoj
vegetaciji. A nije trebalo stvarati zalihe jer je sve bilje rodilo tijekom cijele godine, kako nam
to stare vedske predaje spominju. Po Platonovoj mitologiji postoji nada za nas, jer je povijest
poput kruga koji se stalno ponavlja i sve opet dolazi i prolazi. Današnje vrijeme „ŽELJEZNO
DOBA“, apsolutno je dno degradacije, smatrano je pokretačem iznenadnog povratka u
prvobitno zlatno doba. Slično starom satu kojeg treba opet navinuti jer je prošlo vrijeme,
počeo bi novi ciklus vremenskih doba od početka. Neki kršćanski ezoterici poput JEAN
PHAURE smatraju da jedan takav ciklus traje oko 64 000 godina, a njega slijede drugi kao što
on slijedi prethodne.
623
 Cilj mi je spomenuti razne teorije, priče i mitove koji mogu biti istiniti, možda
su pak samo legende, ali daju nadu i smiruju svaku nemirnu dušu koja je do sada mislila da
nema izlaza ili da je sve izgubljeno. Jer baš vjera u nešto i ljudski um koji je zaokupljen
maštanjem najlakše prebrodi i najteže situacije.

H.P.BLAVATSKY (1831.-1891.) i RENE GUENON (1886.-1951.) su

vjerojatno najmjerodavniji moderni ezoterici, a po njihovim istraživanjima i teorijama epohe
se dijele u 7 prarasa na 7 kontinenata.
1. Prvi kontinent MANVANTARA („neprolazna sveta zemlja“), nalazio se preko cijelog
Sjevernog pola. On je bio dom prve ljudske rase „koja nije imala tip niti boju kože, a bila je
jedva objektivna ali golema forma“. Prvi naši preci imali su eterična ali ne još fizička tijela
koja nije bilo moguće raniti niti ubiti. To je paralela onome na što misli PLATO kada
spominje besmrtnu rasu kojoj razmnožavanje nije potrebno.
2. Drugi kontinent protezao se od Sjevernog pola prema jugu i zapadu. Obuhvaćao je Baffin
Bay isto kao i jedan supkontinent u obliku potkove koji se nalazio gdje je sada Greenland i
sve do Kamtschatke. Na njemu su se pojavili monstruozni andogyni poluljudi, oni su
sastavljeni od prvih pokušaja materije da stvori ljudska tijela. Veći dio njih postao je žrtva
prve velike prirodne katastrofe kada su se Grenland i ostale „procvale“ zemlje pretvorile u
hiperboreiski Hades.
3. Treći kontinent zvan „LEMURIJA“, nalazio se između Indijskog Oceana i Australije.
Vrijeme treće rase smatra se po nekima i „ZLATNIM DOBOM“, kada su bogovi hodali na
zemlji i miješali se sa smrtnicima. Tu se pojavljuju prvi „pravi ljudi“ koji se rađaju od muških
i ženskih jedinki. Ovo razdoblje bilo je prije nekih 18 milijuna godina.
4. Lemurija bude uništena i preživjeli rađaju četvrtu rasu, čiji dom postane ATLANTIDA.
Rana plemena rascijepaju se na „Pravedne“ i „Nezasitne“. Kontinent im potone od stravične
katastrofe prouzrokovane ljudskom rukom, nakon nesretnih pokusa naprednim tehnologijama
neodgovornih znanstvenika prije oko 850 000 godina.
5. Bijelo-smeđa rasa, zvana ARIJEVCI pojavili su se u Aziji. Od tog vremena nastalo je
mnogo zemljanih masa koje su i potonule u koje spada i Atlantida kao fragment velikog
kontinenta koji je potonuo prije 12 000 godina.
6. i 7. Dvije daljnje rase će slijediti po tim ezotericima kada završi ova sadašnja Manvantara.
Skraćeno govori Blavatsky kako vjeruje u 7 kontinenata, od kojih je 4 prošlo i nestalo, da u 5.
sada živimo a da će se još 2 u budućnosti pojaviti.

Tako se tom teorijom odbacuje moderno učenje evolucijske teorije, i da je

čovjek nastao od majmunolikih predaka koji su se izborili u visine da dođu do sadašnjeg
stanja znanja. Naše podrijetlo je dapače božanstveno i postanak duhovan i nematerijalan, tek
kada i kako su ciklusi slijedili, ulazili smo potpuno u fizički svijet onakvi kakvi se sada u
njemu nalazimo. Ovdje se ne radi o „uzdizanju čovječanstva“ kako to DARWIN vidi, nego o
spuštanju koji prolazi kroz te pretpovijesne faze.

624
 Astronom i mistik JEAN-SYLVAIN BAILLY (1736.-1793.) je nakon svojih
istraživanja izjavio kako su stari Egipat, Chaldea, Kina i Indija bogati znanstvenim
spoznajama koje su polovična sjećanja krhotina jedne nadmoćne kulture iz davnina. Neobično
je da se čini kako su sve ljudske spoznaje došle sa sjevera zajedno sa SKITIMA koji su jedna
od najstarijih nacija. Oni su preci Kinezima, pa čak i Atlantima koji su stariji od Egipćana.
Dr. WILLIAM, F. WARREN preuzima teoriju o polarnom nastanku čovječanstva u svojoj
knjizi „Paradise Found“ izdanoj 1885. godine. Ta teza kaže kako se kolijevka ljudske rase, vrt
Eden sa primitivnom tradicijom nalazio kod Sjevernog pola, u jednoj zemlji koja je nestala u
biblijskom potopu. Sa njegovog gledišta su prvi ljudi bili najplemenitiji i najdugovječniji, tek
nakon potopa i ledenog doba su poprimili oslabjele oblike.

Po indijskim Vedama i istraživanju BAL GANGADHARA TILAKA, zadnji

vedski period je bio kada se zemlja nije još nagnula prije 6 500 godina. Nagnuće se pak u
drugim izvorima pripisuje razdoblju prije 10 000 godina, kada su slijedile druge katastrofe
onog doba koje su osim arijske uništile i druge civilizacije, one Atlantisa, Lemurije i Jezera
Gobi. Ledena doba su se pojavljivala ili iznenadno nestala u roku od dvadesetak godina, što je
potvrđeno kod proučavanja kod prolaza SAINT LAWRENCE. Protjerivanje stanovnika
Sjevernog pola od zahlađenja se poklapa sa pričama Platona o vremenu kada je nestala
Atlantida u vodama oceana. Najviše istraživača se slaže s time kako je biblijski potop bio 10
000 godina prije Krista. Valja spomenuti kako boja kože starih indijskih arijevaca nije bila
poput ove sadašnje Hindu-generacije smeđa u raznim tonovima, nego gotovo bijela sa
nježnim zlatnim tonovima. Blavatsky smatra da antropoidni majmuni nisu preci čovječanstva
nego produkt sodomije, koju je prakticirala treća rasa Lemurianci. Tako se i svakakva zla
prepisuju „Poluljudima“ gdje prevladavaju životinjske čudi i strasti. Po njoj je Arijevac
junačke i herojske naravi, ali nikada okrutan; okrutnost je tipična karakteristika miješane krvi.
Tragovi visokih kultura održali su se do propasti Atlantide oko 9 000. g. prije Krista na
obalama Antarktika. Oni su preživjeli u plavokosim i bradatim Eskimima, koje je danska
„Thule Expedicija“ vođena KNUDOM RASMUNSEN pronašla 1906-1907.godine.

JOERG LANZ VON LIEBENFELS (1874.-1954.), jedan od kumova THULE

Gesellschaft ide još dalje. On kaže da su nearijske rase proizvod sodomije ranih arijevaca
kada su napustili nordijski Raj. Lanz daje i nekoliko prijedloga kako postupati sa takvim
narodima koje je smatrao poluljudima: prisilno ih sterilizirati i kastrirati, deportirati za
Madagaskar, pretvoriti u robove, spaliti ih kao žrtve bogovima ili koristiti kao stoku za
prijevoz. Prije 100 godina ovakve izjave nisu bile nimalo neobične. To je bilo doba kada je
kukasti križ bio u rukama Ruske Carice, ne samo talisman, nego i tajni znak prepoznavanja
kod njezine korespondencije.

Dva imena se stalno ponavljaju kada proučavamo priče i teorije o sakrivenim

centrima moći ove planete, a to su AGARTHA i SHAMBALA. WILHELM LANDING ih
opisuje kao dva rivalizirajuća izvora okultnih sila: prva je dobra i idealistična, a druga loša i
materijalistička. JEAN-CLAUDE FRERES piše kako su se stanovnici Hiperboreje nakon što
je postala nenastanjiva naselili u mjesto koje je sada pokrito pustinjom Gobi, gdje su osnovali
625
grad Agarthu. Iz svih strana dolazili su ljudi u taj „CENTAR SVIJETA“, čija je sjajna
civilizacija postojala dvije tisuće godina. Zatim se pojavila iz nepoznatog razloga katastrofa:
površina regiona je uništena, ali Agartha je preživjela u podzemlju. To mjesto je privuklo
PITAGORASA, APOLLONIJA od TYANA i ISUSA, koji su tamo dobili upute od gospodara
svijeta. Arijski narod je pošao u dva smjera: jedna grupa krene da se vrati u hyperborejsku
domovinu i vrati izgubljene zemlje prema sjeverozapadu. Druga grupa pak krene prema jugu
do Himalaje, i osnuje drugi tajni centar u podzemnim špiljama. Po nekim izvorima Agarthu
mogu posjetiti samo izabrani koji su naučili odvojiti svoje astralno tijelo od fizičkog da bi
njime posjetili tu skrivenu zemlju na istoku, koja se nalazi duboko ispod zemlje. To je
podzemno carstvo visoko naprednih bića koja vladaju “VRIL- SNAGOM“. Oni će jednog
dana izaći iz svojih špilja da vladaju nama- nesumnjivo samo za naše dobro. Mnogi drže do
toga da jedna „dolazeća rasa“, nama tehnički superiornija, živi ispod zemlje, a ona ili njihov
vođa su stvarni vladari ove planete.

1922. godine poljski znanstvenik FERDINAND OSSEDOWSKY izdaje putopis

u kojem opisuje što je čuo od starosjedioca u Mongoliji. Oni su mu pričali o podzemnome
carstvu od osamsto milijuna stanovnika sa imenom „Agarthi“. Tamo vlada troslojni duhovni
autoritet imenom „Brahytma- KRALJ SVIJETA“. Knjiga mu završava crnom vizijom kako će
u 2029. godini izaći ljudi iz Agharthi iz svojih špilja i pojaviti se na površini zemlje.

1908. godine mlad dečko francusko-talijanskog porijekla MARIO FILLE na

brežuljcima Rima sretne jednog pustinjaka. Taj čovjek imenom PATER JULIAN predao je
Mariu jedan svežanj starih dokumenta, za koje mu je rekao da sadrže prastari orakel
numeroloških verbalnih operacija. Pošto su procedure bile komplicirane Fille nije 12 godina
mario o tome, sve dok nije upao u privatnu krizu. On je zatim slijedio upute kojih se još
sjećao, a po kojima je pitanje formulirao na talijanskom jeziku, dodao svoje ime i djevojačko
ime majke, sve preobratio u brojeve i njih matematički obradio. Na kraju te mnogo satne
procedure, došao je do brojeva koji bi kad bi se prebacili u slova dali temeljit i pravopisno
točan odgovor na postavljeno pitanje. Fille je bio začuđen, orakel je funkcionirao savršeno,
makar bi ponekad dobio odgovor na engleskom ili njemačkom jeziku. Zatim je držao svoje
obećanje da točan ključ tih operacija ne oda dalje kao što mu je to naredio Patar Julian. Jedno
od prvih pitanja postavljeno oraklu je glasilo: „Tko si ti?“ Odgovor je glasio „ORAKEL
ASTRALNE ENERGIJE“, tako je Fille zaključio da to nije neki kabalististični orakel ili I-
Ging, nego stvaran kanal za komunikaciju sa tajanstvenim centrom reda Rozenkrojcera u
Aziji, koji leži u Himalayi i vođen je od „TRI MUDRACA“ koji pak žive u Agarthi. Razlog
egzistencije tog centra je usmjeravanje spiritualnih aktivnosti na zemlji.

Drugi izvori kao knjiga AGARTHA iz 1951. autora DICKHOFFA daju nam
uvid u druge perspektive: „Prije nego je Agharta postala priznato sjedište budističkih Lama,
trebalo ju je očistiti od ZMIJA IZ VENERE, koje su se sakrivale u fizičkim ljudskim tijelima.
One su ih eonima opsjedale, i iz te utvrde širile svoju podmuklu i otrovnu propagandu kojom
su napadale mentalne sposobnosti STVORENJA SA MARSA, koja su se također principom
reinkarnacije poslužila ljudskim tijelima. Opisano je kako je naredio Veliki Lama da se očiste
626
500 Lama, koji su zatim napali utvrdu „Velikog gospodara Velikih Gospodara“, koji je sam
sebe proglasio „Kraljem svijeta“. Neki drugi izvori pišu o tajnim mjestima i ispod zemlje,
gdje se sakrivaju AGENTI sa VENERE, koji se još sada nalaze u nekom stanju zimskog sna i
tu čekaju svoje spasitelje sa Venere, sigurni u uspjeh kod istrebljenja čovječanstva. Ako je
KADATH jedan od namjerno zapuštenih gradova u Antartici, kojih je bilo u početku 7, a
priroda doista jednog dana potrga okove, onda će biti jasno o čemu govori RHANI
KHATANI (u ljudskom obliku inkarnirano biće sa Marsa) kada nas uvjerava da su tamo
slojevi i redovi grobova punih tih zmija, koje se nadaju oslobođenju koje bi im donio plin koji
ih kod hibernacije drži na životu. Kada se pronađu takve grobnice treba ih odmah uništiti,
prije nego ih puste na slobodu ljudski simpatizeri koji izvršavaju naredbe zmija. Prije
sedamdeset godina pojavio se tajnoviti HEFFERLING-MANUSKRIPT, koji opisuje centar
kulture zvane „GRAD DUGE“, koji se sada nalazi u rukama reinkarniranih potomaka prvih
kolonijalista iz svemira, koji su prije 2,5 milijuna godina tropski Antarktik preuredili u svoju
otadžbinu. Osim tog grada postoje još 6 koji su spojeni podzemnim tunelima oni nisu više u
funkciji, a protežu se ispod cijele planete.U njima su vozili čudni vlakovi brzinama do 2.000
milja na sat. Dok je grad duginih boja od svih strana zaštićen sa vrućim izvorima, da bi se
spriječilo njegovo pljačkanje, oko njega su dodatno podignuti ledeni zidovi visoki 10 000
stopa. LJUDI ZMIJE ili KROKODILI su kasniji uljezi sa planete Venere, neprijatelji
Marsovaca i ljudi, koji su nas natjerali prijetnjama i lukavstvom da ih obožavamo kao bogove.

Agarthin duplikat i smrtni neprijatelj ili njena suprotnost je CARSTVO

SHAMBHALA koje se ne može neposredno vidjeti ili posjetiti, osim ako čovjek nije sazreo
svojom karmom ili ima određene zasluge. Drugim riječima, osoba treba biti bogata zaslugama
da bi bila dostojna doći u Shambhalu. Kako Budizam ne ograniči reinkarnacije na tijelo od
mesa i krvi tj. materiju, sa fizičkog je gledišta život u svijetu bez materije poželjna opcija.
Agartha i Shambhala su za RUDOLFA STEINERA u njegovoj kozmologiji predstavljale
izvore zla, on nije volio tibetanske mudrosti. RAVENCROFT je također pisao kako se
svećenici Agarthe bave prvenstveno sa astralnim projekcijama i pokušavaju svim
civilizacijama svijeta podmetnuti lažne vođe. A adepti Shambhale pak pokušavaju održavati
ILUZIJU MATERIJALIZMA i svaku pozitivnu ljudsku aktivnost gurnuti u ponor neuspjeha.

Proučavanje tih starih spisa kao na primjer staroindijske BHAGAVADGITE

nam daje ne samo uvid u povijest kakvu su je vidjeli i doživjeli naši preci nego i dragocjene
druge informacije, pouke iz etike i o tome na kojoj intelektualnoj razini su bili drevni narodi.
Tako ona uči put djelovanja, da čovjek mora djelovati, ali ne za sebe nego za dobrobit cijelog
svijeta. Ali tražiti hvalu i slavu je krivi put, tako se na primjer nije kažnjavao ubojica tiranina i
tlačitelja ako nije za svoje djelo tražio priznanje i nagradu. Pogrešno bi bilo vjerovati, kako to
kaže dosad najznačajniji istraživač indijskih veda TILAK MAHARAJ, da su one najstarije,
jer su VEDE nesumnjivo nastale u jednoj kulturi, čiji su osnivači živjeli blizu polarnice, što
pak daje nov vjetar u leđa lobistima nedavno otkrivenih SLAVENSKO – ARIJSKIH VEDA.

OBITELJ ROERICH je od 1925.-1928. proputovala u ekspediciji Kinu,

Mongoliju i Tibet. George Roerich je bio kasnije profesor na veleučilištu Yale. Po njima je
627
Shamhhala sveto mjesto gdje se zemaljski svijet povezuje sa najvišim stanjima svijesti. Na
istoku se zna kako postoje Shambhale, jedna zemaljska i jedna nevidljiva. O lokaciji
zemaljske se mnogo diskutiralo, po određenim migovima to mjesto leži na krajnjem sjeveru,
a polarno svjetlo su zrake nevidljive Shambhale.

„PREKRASNA DOLINA“ Agharthe je pak dostupna kroz tunele Himalaje. Do

današnjeg dana bi tamo u špiljama centralne Azije živio narod Agarthi ili Chud. U cijeloj
ondašnjoj Aziji se pričalo o tom nestalom narodu koji je miroljubiv i visoko civiliziran morao
pobjeći u podzemlje kada je „BIJELI CAR“ upao sa svojim okrutnim hordama (Mongolima)
u region Altai. Sam Roerig je u Altai-brdima pronašao menhire i kamene krugove koji su bili
identični onima u Engleskoj i sjeverozapadnoj Francuskoj, a susreo je ljude koji su bili slični
Francuzima ili Španjolcima. Isto kao i Blavatski, Roerig u izvornoj tibetanskoj prebudističkoj
BOEN-PO-RELIGIJI vidi najgori oblik vračarstva i crne magije. Ali 1940. godine Roerig
najavljuje kako nam se u bližoj budućnosti približavaju energije kozmičke vatre zemlji, koje
će stvoriti mnoge nove preduvjete za život na ovoj planeti. 5. kolovoza 1927., dvadeset
godina prije nego se uopće počelo diskutirati o UFO fenomenima, Roerichova je grupa u
Kukunor-Distriktu postala svjedokom viđenja jedne takve letjelice. Oni je opisuju kao nešto
ovalno i ogromno koje poput sjajnog metala reflektira sunce, nevjerojatnom brzinom projuri
od sjevera prema jugu. Kada im je preletjela logor, letjelica je promijenila smjer od juga
prema sjeverozapadu, i svi su začuđeno gledali kako u intenzivno plavom nebu horizonta
nestaje. Lama koji je vodio tu grupu sretno je izjavio da je to dobar znak jer dokazuje kako su
pod zaštitom Rigden Jyepa.

Aleksandar Veliki, za vrijeme opsade Tira koja je trajala 10 mjeseci imao je

bliski susret u kojem se izvanzemaljci ili putnici kroz vrijeme nisu ponašali neutralno nego su
mu pomogli. Naime, zidine Tira bile su visoke 15 metara tako da ih Aleksandar nije mogao
333. godine prije naše ere razoriti. Kada je htio odustati desilo se nešto što je obje vojske
ostavilo u čudu. Pojavili su se ''leteći štitovi''. Iz jednog je bljesnula ''munja'' i razrušila zidove
Tira. Tir je pao. Ti ''leteći štitovi'' su letjeli sve dok Aleksandar ljut zbog tako duge opsade
nije posve opljačkao i zapalio Tir. Onda su tajanstveno nestali. A 30 000 stanovnika grada je
ubijeno ili prodano u roblje.

Zanimljiva je i jedna mongolska legenda koja govori o proročkom crnom

kamenu, kojeg je Kralj Svijeta poslao Dalai Lami,on je do prije nekih 500 godina bio čuvan u
Urgi (sada Ulaanbaatar, sadašnja mongolska prijestolnica). Kod njega se radi možda o istom
fragmentu koji se navodno nalazio u vlasništvu Kralja Salomona, Cara Akhbara, jednog
kineskog Cara i Tamerlana Velikog. Čini se kako je Shambhala sakriveni grad dobrote, do
kojeg se dolazi meditacijom, dok se pak govori o Agarthi radi se o fizičkom podzemnom
carstvu kojeg se trebamo bojati ako se njegovi stanovnici vrate na površinu.

Najvažnije je, čini se upoznati stvarnost intuicije i moć duha nad materijom, jer
samo čist duh pronađe Shabhalu i ne nasjedne sjajnoj i varljivoj Agharti. “Valja biti jako
oprezan, jer ono što se događa u podzemlju društva je vjerojatno mnogo snažnije i
628
djelotvornije od onog što se događa u intelektualnom prostoru. Mi smo uvjereni kako
intelektualci i znanstvenici određuju kako se živi. Ali naposljetku su intelektualci nešto poput
uljnog sloja na vodi, on sjaji malo zloćudan kao da je on sve, ali je tanak samo kao jedna
molekula. Ja vidim da idu neke stvari prema nama, ono što se događa u kulturnom podzemlju
i takozvanoj subkulturi je jako čudno“-pisao je Nijemac Hoerbiger.

BARTHOLOMAEUS ANGLICUS, redovnik iz 13. stoljeća je smatrao kako na

Sjevernom polu stoji CRNA STIJENA, koja ima obujam od nekoliko stotina milja. Ispod te
planine teče ocean nevjerojatnom brzinom kroz 4 kanala u suptropske regione i stvara golem
vir. Četiri ta kanala prolaze kroz BERINGOV PROLAZ, sa obje strane GREENLANDA i
istočno od SPITSBERGEN u otvoreno polarno more. Kod samog pola voda ulazi u taj golemi
vir koji je povuče u nepoznate šuplje dubine i vijugave kanale kroz unutrašnjost zemlje sve
dok opet ne izlazi u Južnom polu u otvoreno more. Kako su strujanja na jugu prema vani,
blokiraju istraživačima ulaz.

PIERRE –JEAN FABRES 1646. godine navodi kako su strujanja kod Sjevernog
Pola vrlo snažna, a klima tamo ljetna. On nam ukazuje kako je zemlja po njenoj konstrukciji i
ponašanju vrlo slična živom organizmu. A potop je nastao kada je više vode izašlo kroz
prolaz Južnog pola.

SIR EDMUND HALLEY (poznat po kometu koji je dobio njegovo ime) je tako
1692. godine pred „Philosophical Transaction“ kraljevskog društva objavio svoju hipotezu da
se zemlja sastoji od 3 koncentrične šuplje kugle, u čijem je centru vruća jezgra. Okretanje te
jezgre („Crno Sunce“) je razlog postojanja magnetskih polova.

Topograf GEORG BRAUN u svojim knjigama 1561. i 1581. godine smatra

kako je bog napravio zemaljski raj za ljude nedostupnim, tako što ga je smjestio u šuplju
zemlju ispod Sjevernog pola. U knjizi ICOSAMERON iz 1788. godine se opisuje jedan put
koji vodi u šuplju zemlju kroz labirint špilja blizu jezera Zirchnitz u Transilvaniji.
MEGAMIKROS su prastanovnici protukozmosa u šupljoj zemlji, oni iz tog štiva izlaze iz
svog carstva bez dna kroz tunele i sakupljaju se obučeni u crvene haljine u svojim
hramovima. Njihovi su bogovi GMAZOVI sa oštrim zubima i magnetskih pogleda.

10. 4. 1818. godine JOHN CLEVENS SYMMES iz Ohia,kapetan infanterije i

poznati istraživač u ondašnjim medijima, objavljuje kako svijetu daje do znanja da je Zemlja
šuplja i da je njena unutrašnja površina pogodna za stanovanje. Ujedno je tražio sponzore za
ekspediciju u šuplju zemlju, ali nitko se nije odazvao jer je John u medijima ismijavan. Inače
je smatrao da je Zemlja šuplja ljuska sa velikim rupama na polovima, na Sjevernome bi
promjer rupe po njemu bio 4 000 milja, a na Jugu 6 000 milja.

Tu ne smijemo zaboraviti jednog od naših najvećih vidovnjaka, proroka, mistika

i medij JAKOBA LORBERA (1800.-1864.), koji je rođen u današnjoj Sloveniji i bio poznati
austrijski muzičar i pisac sa preko 25 knjiga. On je sam sebe nazivao „BOŽJI PISAR“ i
629
pismeno je prenio ono što mu je naređeno da ljudima objavi. Tako su po njemu nebeska tijela
organska bića, Zemlja ima na Sjevernom polu usta u obliku lijevka koja su probavnim
traktom povezana sa organom za izlučivanje na Južnom polu, što je identično sa mnogim
drugim izvorima gdje se također priča o tome da je na sjeveru ulaz, a na jugu izlaz iz šuplje
zemlje.

JULES VERNE pionir znanstvene fantastike i čovjek koji je bio sam uvjeren da
će se prije ili kasnije njegova maštanja ostvariti, napisao je vjerojatno ne bez detaljnih
informacija o šupljoj zemlji 1864. svoje remek djelo „Put u središte Zemlje“. Sama priča i
pojedinosti iz nje daju naslutiti kako ovo nije plod maštanja niti fantastika, nego djelo koje se
temelji na insajderskim informacijama.

Zanimljiva je njemačka ekspedicija prema Antarktiku i zemlji Queen Maud

1938.-39. godine koja je iznenadno pronašla „zemlju u nizini, punu brežuljaka sa mnogo
jezera gdje nije bilo snijega niti leda“, a dala joj je ime NEUSCHWABENLAND. Tamo bi
gole stijene reflektirale svjetlost i toplinu sunca tako da potoci otopljenog leda teku prema
obali, a zemlja je bogata termalnim izvorima, vegetacijom i pravo carstvo iz bajke. U 5
godina je 3. REICH tamo navodno izgradio samoodrživu neosvojivu tvrđavu, koja je
naseljena sa nekoliko tisuća izabranih ljudi. Činjenica je kako je već na početku spomenut
ADMIRAL RICHARD BYRD vodio akciju „HIGH JUMP“, napad američke mornarice na
njemačku koloniju Neuschwabenland 1946/47. godine sa 4 700 ljudi, 13 brodova i nosača
aviona sa 200 letjelica. Već nakon mjesec dana i 4 nestala aviona pod misterioznim
okolnostima su Amerikanci iznenada pobjegli! Zatim je Admiral Byrd dao 5. ožujka, na putu
natrag intervju najvećim novinama Južne Amerike u kojem predlaže da Sjedinjene Američke
Države moraju računati sa invazijom neprijateljskih letjelica koje bi dolazile iz polarnih
krajeva, i mogle u tren oka proletjeti od jednog pola na drugi. Tu je i tražio da se ogradi cijeli
taj ledeni pojas i postave straže koje bi na vrijeme javile mogući napad nadmoćne vojske koje
se sadašnji svijet u slučaju rata ne bi mogao obraniti.

Do toga nije došlo, pa su Amerikanci pokušavali opet 1958. godine sa dvije

nuklearne bojne glave izbrisati njemačku bazu, ali opet bezuspješno. Zanimljivo je kako su
kod tog napada surađivali zajedno sa Rusima, sa kojima su se službeno nalazili u
„HLADNOM RATU“. Po protokolima „CRNOG SUNCA“ Nijemci su sa rasom ARIANNI
sklopili ugovor, kojim bi dobili zaštitu i slobodan ulaz u unutrašnjost zemlje, tehnologiju i
spiritualno znanje, ali to ne bi smjeli koristiti za napad nego samo za vlastitu obranu.

KUKASTI KRIŽ je gotovo univerzalan simbol i pojavljuje se od brončanog

doba gotovo svugdje na zemlji-on simbolizira sreću. Zanimljivo je da u Europi nestane od
srednjeg vijeka. Kako nije korišten u ikonografiji alkemije, kod Slobodnih Zidara i
Rozenkreucera nije korišten niti u Egiptu, kod Židova, Asiraca i Feničana. Ali je u staroj Kini
postojao „RED LIJEČNIKA RAZUMA“ ili „SLJEDBENICI MISTIČNOG KRIŽA“ koji su
djelovali prije budizma i u Indiji. Kukasti križ je i čarobni znak, bio je za vrijeme I. Svjetskog
rata simbol engleske „War Saving Scheme“, pojavljivao se na kuponima i poštanskim
630
markicama. Kukasti križ koji ima smjer prema lijevo predstavlja polarno kretanje Velikog
Medvjeda oko polarne zvijezde, dok onaj kukasti križ koji ide prema desno simbolizira
putanje Sunca tijekom dana. Kukasti križ je čini se najviše u raznim varijantama zastupljen u
slavenskoj mitologiji, on je ujedno i simbol harmonije jer ima krakove jednake dužine. Dok
kršćanski križ ima duži donji krak i sublimentarno šalje poruku koja lobira materijalizam,
koliko mu to uspijeva može potvrditi najbolje stanje našeg kršćanskog svijeta. Najvažnija je
činjenica kako nas razni izvori uvjeravaju da letjelice iz šuplje zemlje imaju na sebi oznake
koje su identične kukastom križu pa nam to daje dodatni poticaj razmišljanju...

Ovi nabrojani podaci o šupljoj zemlji su manje potraga za istinom, nego više
jedan pregled informacija o mogućoj pozadini ovog svijeta, što nam neke do sada
neobjašnjive stvari čini nakon ovih podataka logičnim. Samim time znanjem dobijemo neku
sigurnost da postoje negdje daleko ili skriveno baš tu oko nas moćni prijatelji. Pa nam se
samim time situacija koliko god izgledala beznadna ne čini takvom kao na prvi pogled, i sve
dobije ipak nekog smisla. Pa tako i istraživanja LOUISA MICHAELA zvanog i po njegovom
mjestu rođenja „de Figanieres“ (1816.-83.). On nam u svojim radovima prenosi informaciju
kako je Zemlja nastala od 4 razna planeta koji su bili u stanju propadanja i trebali postati 4
nova kontinenta. Ali jedan planet se nije htio uklopiti i odbijen je u svemir. Taj proces je po
njemu uzrokovao potop, jer su se vode polova prelile preko kontinenata i tako je nastalo
nagnuće ekliptike. Taj odbačeni planet je po njemu ništa drugo nego naš sadašnji MJESEC.

631
 Postoji nekoliko karata koje su navodno turski moreplovci precrtavali od starijih
karti iz vremena Atlantide. A na njma su detaljno ucrtana mjesta koja su nama do nedavno
bila nepoznata, jer je njihova izrada postala moguća tek nakon uvođenja satelitskih snimaka
zemlje. Tako je na primjer i nevjerojatan rad flamanskog geografa i kartografa Geraldusa
Mercatora iz 1569. godine, čija je karta tako točna i pouzdana da se koristi još danas nakon
450 godina! Na njoj se nalazi Arktika kao zemljana masa a ne plutajući kontinent od leda, što
je vrlo zanimljivo. U centru se pak nalazi čuveno „magnetsko brdo“ koje je navodno po
nekoliko izvora ulaz u šuplju zemlju.

632
 Zemlja ima oblik rotacijskog elipsoida, na polovima je 21 kilometar tanja nego
na ekvatoru. Kada se kugla promjera 12.742 km sa obje strane odreže za 10,5 km ostane rana
koja bi mogla odgovarati legendarnoj rupi u središte zemlje.

633
Evo još jednog šifriranog crteža energija koje putuju kroz šuplju zemlju:

Jedna od mnogih karata šuplje zemlje:

634
Ovo je druga verzija:

635
 22. VIZIJE BUDUĆNOSTI

Vidovnjaci iz različitih kulturnih sredina i povijesnih razdoblja predviđali su

početkom ovog milenija u srednjoj Europi jedan strašan ali kratak rat koji bi uništio najmanje
jednu trećinu ljudske populacije. Njega bi slijedio prirodan fenomen koji će donijeti
milijunsko stradanje po cijelome svijetu (druga trećina umire), nakon čega bi čovječanstvo
bilo tehnološki bačeno daleko unatrag. A neki su vidjeli kako bi zatim čak iz Njemačke ljudi
kao nekada u Ameriku odlazili u Rusiju kao kolonisti da se tamo nasele i pronađu svoju sreću.

Temeljni problem kojeg obrađuje ova knjiga nije preživljavanje pojedinca ili
grupe u prirodi nego kolektivno preživljavanje naše bijele rase na europskom kontinentu koja
je konfrontirana katastrofom globalnih razmjera.

Tu se radi o tome da se edukacijom kroz štivo minimaliziraju moguće štete i

prenese korisno znanje na pojedinca koji zatim vlastitim trudom usavrši sebe i postane
prenositelj znanja. O tome kako se pripremiti na nadolazeću katastrofu, kako je preživjeti,
sudjelovati na ponovnoj organizaciji novog i boljeg društva, makar će biti uništena sva
infrastruktura, neće biti goriva, struje niti pomoći „izvana“, a tehnologija će nam pasti na
razinu srednjeg vijeka ili kamenog doba.

Dobro je znati kako je u vrijeme velike svjetske krize 1929.-33. godine u

Americi, a vjerojatno i kod nas 10 % ljudske populacije živjelo u gradovima, ostalih 90 % na
selu je imalo samoodrživo gospodarstvo. U to doba je čak 7 000 000 ljudi u gradu umrlo od
posljedice gladi! Kada su nakon II. Svjetskog rata došle debele godine i blagostanje, IQ je
postao sve manji, ljudi postali sve gluplji a tehnologija sve pametnija, ljudska inteligencija je
globalno sve više u opadanju. Inteligentni ljudi imaju manje potomaka, to se počelo događati
kada je prirodna selekcija postala opuštenija jer su naši preci počeli živjeti u gradovima gdje
je osigurana opskrba hranom.

Sada smo pak došli do toga da čak 90 % ljudi živi u gradovima i tek pola onih
preostalih na selu ima mogućnosti prehraniti se svojim proizvodima, uzgojenom hranom i
životinjama. Dakle tek 5 % ili samo svaka 20-ta osoba može sada sama sebe prehraniti, ako
joj onih 19 ne ukradu hranu naravno, koju je nemoguće sačuvati 5-10 kilometara od glavnih
cesta jer će sve biti opljačkano, to su pouzdani podaci iz iskustva poslijeratne Njemačke.
Hiperinflacija i kolaps sadašnjeg gospodarstva bio bi ubojitiji od nuklearnog rata!- za kojeg je
John. F. Kenedy svojedobno rekao da bi bilo dovoljno samo nekoliko minuta stiskanja
gumbova, da se termonuklearnim bombama uništi svaki grad na planeti i nestane
čovječanstvo kakvo sada poznajemo. Preživjeli bi zavidjeli mrtvima i željeli da su oni među
njima, koliko će zatim biti život težak.

636
 Da je kolaps neizbježan potvrđuje činjenica, da je čovječanstvo doživjelo uvijek
raspad monetarnog sustava kada se počeo koristiti papirnati novac koji se nije bazirao na
vrijednosti i imao pokriće u zlatu. To nije ništa novo jer je zabilježeno u čak 2 navrata još
prije 5 000 godina u Staroj Kini. Samo dvije stvari su rezultat takvog kolapsa, jedno je
izravnanje svih bankovnih računa, dakle izgubimo sav naš novac i on postane bezvrijedan. A
druga je posljedica još gora, a to je rat da se njime prikrije kolaps gdje također novac postane
bezvrijedan! Pošto nismo sposobni preuzeti na sebe svu odgovornos,t i dalje prepuštamo
svoju sudbinu lobistima taj je kolaps neizbježan.

Zato je možda i vladama svijeta potreban III. Svjetski rat kako bi se zataškao
prirodan gospodarski kolaps koji već nekoliko godina kuca na naša vrata i mi ga odgađamo
čime ga samo jačamo. Jer samo tako ostaje narod vjeran i lojalan vlasti kada se kolaps
pripisuje ratu a ne nesposobnosti vladajućih organa. Najveća opasnost u tom scenariju nisu
rat, kolaps ili neke bolesti, nego gustoća stanovništva, pa čak lokalne krize postanu kobne jer
ima previše nepripremljenih i ovisnih ljudi. Ljudi ne moraju biti zli, ali oni će paničariti nakon
2 dana kada nestane hrane, vode i benzina i sve učiniti da se toga opet domognu. Bit će
opasno kretati se u potrazi za namirnicama, da čovjek ne postane žrtva drugih ljudi. Zatim će
masa iz urbanih sredina bježati na selo, već sada mnogi ljudi razmišljaju o tome i pripremaju
se često na krivi način. Kada deset osoba razmišlja o tome, od njih se samo jedan doista
priprema, a dođe li do nevolje svi će navaliti na zalihe tog jednog koje budu brzo nestale.
Činjenica je da krize dolaze uvijek baš onda kada se više ne sjećamo one zadnje, pa nas
uhvate zbunjene i nespremne!

Već sada imamo u Grčkoj i Španjolskoj tako izražene krize, da na primjer

zdravstvene institucije nemaju novaca niti za cjepiva. Opet se masovno pojavljuje difterija i
malarija, ali dnevni mediji i žuti tisak uporno šute o tome kako ne bi nastala panika drugdje
gdje se spremaju slični scenariji.

Ljudi su kratkovidni, oni vrlo brzo zaborave na prijetnje. Kada kratkoročno

postane bolje, uvjeravaju se da će tako i ostati. Kada inflacija malo stane, misle i lažu se da se
vraćaju odmah bolja vremena. Mi imamo probleme držati na oku dugoročne prijetnje, ako se
nešto ne dogodi u roku od godinu dana, brzo se priviknemo na prisustvo opasnosti koja samo
vreba svoju priliku. Ona nestane sa našeg vidnog polja, stoga je to i problem sa krivim
proročanstvima, ili određenih za neki fiksni datum koja se nisu ostvarila jer su bila prvobitno
neodređena, a mi imali potrebu odlučiti kada to mora biti pa im prilijepili neki datum.
Činjenica je da vidovnjaci u svojim vizijama vide događaje koje protumače po viđenim, jel
bio dan ili noć, u kojoj je fazi vegetacije bila priroda, koje je godišnje doba i slično, ali oni ne
vide u viziji koliko je sati, koja je godina i koji dan. Proročanstva imaju najveću prednost u
tome da nam daju nadu u budućnost i oslobode nas od straha jer nakon teških vremena uvijek
obećavaju sretan kraj.

Da bespovratno tonemo zajedno sa ovim svijetom možemo svakodnevno vidjeti

u dnevnom tisku i na krizi koja je sve teža a ne možemo baš ništa promijeniti, osim da damo

637
neka nas ta rijeka ponese sa sobom pa neka bude kako bude i nadati se da nam se posreći
negdje na obali isplivati i izvući živu glavu. Činjenica je, da smo ugurani protuustavno u
NATO savez bez referenduma, a u EU mimo volje naroda, jer pustiti u opticaj višak od 917
000 glasačkih listića kod izlaska manjeg od 50 % glasača nije nikako volja hrvatskog naroda,
nego je to gaženje hrvatskog suvereniteta i čin veleizdaje!

Čak je i sam Josef Staljin jednom izjavio: „Ljudi koji glasuju ne odlučuju ništa,
ljudi koji broje glasove odlučuju o svemu!“

Loše nam se piše, ne možemo si pomoći, nego samo nadati da nam se posreći
kada bude najgore da opazimo neku rupu u koju se možemo spasiti, kada sav ovaj svijet ode k
vragu kamo i pripada, jer slavi sotonu svojim bogom i uništenje nam je osigurano koje su naši
vladari tako željno očekivali. Ovo nije demokracija da većina bude terorizirana i žrtva
manjine, a oni koji su izabrani ne vladaju, nego vladaju oni iza zavjese koji nisu izabrani. Oni
smatraju svojom svetom zadaćom da ostvare drevna proročanstva, za njih bezuvjetni
kozmički plan koji je predodređen i njihova je sveta masonska dužnost ostvariti ga da mit
postane stvarnost. Pa se valja čim bolje o njima informirati kako bi imali veće šanse da nas
oni nespremne ne iznenade.

Jeste li znali kako su prebjegli ruski general Jan Sejna i Major Anatoliy Golitsyn
još početkom 80. godina tvrdili kako Sovjetski savez planira kontroliran kolaps Waršavskog
pakta, da pokrene nepovoljno razoružanje NATO pakta, kako bi zatim vojno dominirao
cijelim euroazijskim kontinentom?

Carl von Clausewitz je jednom rekao:

„Rat je samo nastavak politike sa drugim sredstvima, a politika je tek nastavak gospodarstva
sa drugim sredstvima!“

Stvari se možda nisu baš onako odvijale kako su bile predviđene, niti sve
postignuto u zadanome roku, ali sada smo svjedoci već dvadesetogodišnje provokacije
Amerikanaca i NATO saveza koji lažnim dokazima uvjeravaju cijeli svijet kako su oni
globalna policija koja se bori protiv navodnog terorizma. Njihovi napadi na njima „opasne
terorističke zemlje“, zapravo naftne zemlje koje ugrožavaju „petrodolar“ ili žele uvesti zlatnu
valutu, i uništenje istih jer su planirale prodaju svoje nafte za druge valute što bi dovelo do
kolapsa dolara i svjetskog monetarnog sustava. Lagalo se da Irak ima kemijsko oružje, a čini
se da je i napad 9/11 bilo „posao iznutra“ i Amerikanci ubili 3 000 svojih ljudi da imaju
povod za novi rat. Jednako kao što je HITLER dao 1933. godine spaliti svoj parlament i za to
optužio svoje političke protivnike. Ili Amerikanci lažirali incident u zaljevu Tonkin, da bi
Amerika ušla u Vijetnamski rat kada su vlada i njezini mediji objavili tu vijest o napadu na
američke brodove. Premda je Vijetnamski rat donio 50 000 žrtava sa američke i milijune
žrtava sa vijetnamske strane, incident koji je prethodio tome nije se nikada desio. NATO
zajedno sa SAD-om sustavno provocira Rusiju i Kinu, stvaraju se krizna područja da dođe do
novog svjetskog rata i čak lobira da bi takav rat mogao spasiti posrnulu svjetsku ekonomiju!
638
Sve te strane imaju iste nalogodavce koji nakon globalnog rata planiraju uspostavu NOVOG
SVJETSKOG POREDKA,da se napokon stvori jedna svjetska vlada, jedan novi Babilon, a
zna se kako to uvijek završava...

U kršćanskoj vjeri je Lucifer najsjajniji od svih anđela, ali i najveći laskavi

manipulator. Kod Germana je to Loki ili Slavena Črnbog, uvijek je taj lik više slatkorječiv
spletkar nego stvarni borac. On zna da je pero oštrije od mača, a njegov jezik mu je najjače
oružje. Tako da nas sadašnje strategije manipulacije ne trebaju iznenaditi koliko su
prepredene, kada znamo tko ih je osmislio. Obični smrtnici ih kao takve uglavnom niti ne
prepoznaju koliko su savršeno zakamuflirane. Prihvatimo li prastare mitove kao stvarnost,
onda je Sotona uvijek bio drugi do Boga, njegova bivša desna ruka. Tako da je on gotovo
jednako sposoban kao i stvoritelj i pozitivne stvarajuće sile, pa kao razoritelj ima gotovo
neograničeno znanje i moć.

Štovatelji tih sila u masonskim i iluminatskim ložama dobe na poklon tajno

znanje koje im donosi moć nad ostalim ljudima. Oni na primjer kako bi nas manipulirali
preusmjeravaju našu pažnju sa važnih problema na nevažne. Prezaposle nas poplavom
nebitnih informacija, kako mi ne bi imali vremena kritično razmišljati, steći osnovna znanja i
razumjeti ovaj svijet. Oni sami stvaraju probleme kao 9/11 da bi ljudi na njih reagirali, i zatim
nude rješenja kojima će porobiti čovječanstvo. Izazivaju teror i nasilje pod krinkom lažnih
neprijatelja da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode ili ekonomsku krizu, kako bi se
zatim opravdao rat ili rušenje socijalne države.

Da promjene ne bi izazvale u narodu otpor, one se uvode postepeno i polako,

godinama ili desetljećima, gotovo neprimjetno. Ljudi se priviknu na njih i često do kraja kad
je već prekasno niti ne shvate što ih je snašlo. To je princip „kuhane žabe“; žaba će pokušati
iskočiti iz lonca u kojem je vruća voda, ali kada se ona stavi u lonac hladne vode pa on se
polako ugrije, žaba se privikne, ne izađe i ugine kuhana!

Kako bi se javnost pripremila za nepopularne promjene, one se najavljuju

mnogo ranije unaprijed nego ih se uvede. Ljudi tako ne osjete svu težinu promjena jer se
prethodno privikavaju na samu ideju promjene. Osim toga zajednička nada u „bolju
budućnost“ olakšava njihovo prihvaćanje. Manipulatori se masi odraslih ili pojedincu
obraćaju kao da govore djeci i tako potiskuju njihovu kritičnu svijest, a ujedno jače djeluju na
njihovu podsvijest koju tako programiraju.

Zlouporabom snažnih emocija onemogućavaju nam pristup mehanizmima

razumnog prosuđivanja. Kritičnu svijest zamjenjuju emotivni impulsi kao bijes ili strah. Tako
se manipulacijom podsvijesti usade u ljude ideje, želje, brige i nade, ili pak izazove određeno
ponašanje u siromašnim slojevima koji su najbrojnije biračko tijelo. Takvim ljudima se od
početka onemogući pristup mehanizmima razumijevanja manipulacije njihovim bezuvjetnim
pristankom, Crkva je tu najbolji primjer manipulacije masa kroz 18 stoljeća njenog
postojanja.

639
 Jedna od sada najpopularnijih strategija je veličanje gluposti, javnost se uvjeri
da je u modi biti glup, trčati za loptom ili se žrtvovati za nekakve trendove ili fetiše, biti neuk,
vulgaran i asocijalan. Istovremeno se izaziva otpor prema tradicijskim i obiteljskim
vrijednostima, kulturi, nauci i moralu.

Zatim se čovjeka uvjeri da je samo i isključivo on kriv i odgovoran za opću

nesreću, uslijed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda. Takav
nesiguran i podcijenjen pojedinac opterećen krivnjom odustaje od traženja pravih uzroka svog
položaja i pobune protiv ekonomskog sistema. Najveća nesreća ovog doba je tu i zlouporaba
znanja. Brz razvoj nauke zadnjih 60 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i
vladajuće elite koja ga posjeduje i koristi. „Izabrani i prosvijetljeni“, zaslugom biologije,
neurobiologije i praktične psihologije, imaju pristup naprednom znanju o čovjeku na fizičkom
i psihičkom planu, a to besramno zloupotrjebljavaju.

Pali anđeli su bogovi novog svjetskog poretka, oni su preoteli preko svojih sluga
generacije lopova naš financijski sistem. Dok obični ljudi sve teže i duže rade za sve manju
plaću, njih se pretvara u robove, lopovi u srcu financijskog sistema manipuliraju našim
najvrjednijim resursima, vodom, hranom, energijom i zlatom. Neosporiva činjenica je da
svega čega se dotakne „civilizacija“ podliježe ubrzanom propadanju a razlog tome je samo
neutaživa glad i bezgranična pohlepa financijskih, farmaceutskih i ostalih industrija za
novcem kojeg stvara energija, a ona nastaje uništavanjem okoline. Ne samo novac nego i
njegovu vrijednost te krvopije i paraziti izsišu u globalnoj zavjeri koja se ne može zaustaviti.
Takozvani programi štednje nisu potrebni, financijska patnja i siromaštvo su umjetno stvoreni
jer nema nestašice. Mi smo zapravo žrtve pljačke nezamislivih razmjera, a hranjeni smo
lažima, toliko velikim da teroriziraju čitavo čovječanstvo. Istina je da postoji nezamislivo
izobilje i za svakoga od nas ima više nego dovoljno.

Prije 60 godina se produktivnost toliko povećavala, da se predvidjelo da će sada

cijela velika obitelj ugodno živjeti sa plaćom jedne jedine osobe, koja bi radila tek 10 sati na
tjedan. Ljudi su se već pitali što ćemo raditi u naše slobodno vrijeme, neće li nam biti onda
dosadno?

Što se sada dogodilo sa tim snom? Ljudi su bili u pravu, ono što se prije radilo
čitav tjedan, mi sada možemo izraditi u 10 sati. Imamo tehnologije koje tisuću puta
multipliciraju našu snagu, i sve povežu načinima o kojima ljudi ne bi prije ni sanjali. Mi smo
sada sto puta bogatiji nego u 50.-tim godinama. Toliko je bogatstvo stvoreno, da više nitko
sada živ ne bi trebao do kraja života raditi. Jedini razlog zašto mi to ne znamo je da to
bogatstvo isiše kriminalni stalež koji nas pljačka kroz globalne koncerne i kooperacije. Oni
dižu umjetno cijene i smanjuju nam plaće, time nam kradu plodove naše produktivnosti. Gdje
je prije čitava obitelj ugodno živjela sa novcem kojeg je zaradio otac, rade sada oba roditelja
čak dva posla i moraju osam puta više proizvesti kako bi uspjeli preživjeti. Ljude se plaši
kolapsom velikih banaka, ali kada bi one kolabirale, odjednom bi se ljudima vratila
osmerostruka kupovna moć njihovog novca. Ovo stanje se ne može promijeniti, ne mogu ga

640
mijenjati bespomoćne žrtve kojima je oduzeta sva volja i snaga za otporom. Mi nismo spretni
kreatori niti složni da stvorimo onakvu budućnost kakvu želimo, nju može stvoriti samo veća
sila ako pomete ovu prljavštinu i stvori nakon „deratizacije“ mjesto za novi početak. Zato se
ne valja bojati i očajavati kada dođe do velikih uništenja jer su one neophodno i korisno
čišćenje i osvježavanje današnjih loših prilika.

Rusi su ojačali i ne valja ih podcijeniti, nakon svih tih podnijetih provokacija

razumljivo je da bi jednog dana Rusija doista mogla poći u ofenzivu da nadoknadi zadnjih 20
godina mirovanja. One „male okršaje“ sa do 100 000 mrtvih da niti ne spomenemo, o kojima
mi je pričao jedan oficir bivše istočnonjemačke vojske. On je rekao da je kod Rusa manevar
poput rata, ne štedi se na ničemu i koristi se bojna municija. Ljudi su kod njih potrošna roba,
kod manevra se računa tako sa barem 5 % mrtvih i ranjenih, što je kod njih sasvim
uobičajeno! Čuo je i za neki sukob između Kineza i Rusa oko nekog otoka na granici gdje
obje sile patroliraju, tamo je došlo do tučnjave koja je prerasla u pucnjavu i zatim su se obje
strane tek tako da pokažu svoju snagu sukobile i poginulo je u nekoliko dana desetke tisuća
vojnika. To nije nigdje objavljeno da se nadalje glumi kako su te zemlje u prijateljskim
odnosima. Za poginule ljude nije nikog briga, ionako ima „previše ljudi“ u Rusiji a kamoli u
Kini, pa se to kod njih niti ne primijeti kada pogine koja hiljadarka.

Činjenica je da su još u današnje vrijeme u slovačkom gradu Martin ostale

„zaboravljene“ ruske kratko dometne rakete SS-23 (dometa do 500 km). Njih Amerikanci
zovu „SS Sotona“, jer su izgrađene za nuklearne 100 kt bojne glave. A svaka ima
šesterostruku snagu bombe koja je bačena na Hirošimu i Nagasaki!

Na drugoj strani su pak od 1950. godine osnovane tajne NATO armije koje bi u
slučaju ruskog napada djelovale kao gerila, saboteri i koristile tehniku partizanskog ratovanja.
U nekoliko navrata je tako u Njemačkoj pronađeno nekoliko velikih tajnih skladišta
diverzantskih eksploziva i oružja. Tek 1990. godine je u Italiji procurila informacija da postoji
kod njih jedna takva paramilitarna vojska kodnim imenom „GLADIO“. Zatim je otkriven
cijeli lanac takvih „Stay-behind“ jedinica još u Belgiji, Njemačkoj, Grčkoj, Danskoj i
Švicarskoj. Sve su navodno otpuštene u istoj 1990. godini kada je priznato njihovo postojanje.
Činjenica je da te jedinice u hladnome ratu nisu mirovale, u nekoliko navrata su počinile u
vlastitoj domovini podmukle bombaške napade koji bi se zatim pripisali neprijatelju,
uglavnom komunističkim partijama u vlastitoj zemlji. Tako je u eksploziji kod Bologne 1980.
godine ubijeno 85 ljudi! Tu nisu niti njemački agenti bili mnogo bolji, njima se pripisuje
eksplozija bombe iste godine na Oktoberfestu gdje je ubijeno 13 ljudi i ranjeno dodatnih 211
posjetitelja!

Poanta svega toga je da se čak u mirnodopskim godinama nije štedjelo životima

nedužnih ljudi, neprijateljskih pa čak niti vlastitih ako se time došlo do neke koristi. Kada
ljudi opravdaju svako sredstvo u ratu protiv zla, onda se brzo njihova dobra namjera više ne
može razlikovati od zla kojeg namjeravaju uništiti!

641
 Sada globalna umreženost i internet stvaraju neslućene mogućnosti i scenarije.
Iz bilo kojeg kuta planete gdje postoji pristup internetu, svaka tajna služba ili talentirani haker
može isključiti u Njemačkoj u zimi elektranu da se smrzava milijunski grad, reprogramirati u
Australiji crkvena zvona ili mijenjati u američkom zatvoru temperaturu soba ili grijanja u
ćelijama. Tu su neslućene mogućnosti kontrole stanovništva i sistem špijunaže, ako već
civilnom verzijom Google earth možemo svakome pogledati u dvorište, kakve tek
sposobnosti imaju vojni sateliti. Informacije su kapital budućnosti, njima se predviđaju
potencijali za neke revolucije, manipuliraju mase, ugušuju pobune, vrši industrijska špijunaža
i mnogo toga više. Svaka tajna služba želi svojoj domovini priskrbjeti nadmoć pred
susjedima, a pogotovo pred neprijateljem. Mi se nalazimo u nevidljivom ratu gdje je cyber
špijunaža svakodnevna, a uništavanje osjetljive infrastrukture i preuzimanje kompjuterskih
sistema su dio toga. U Rusiji i Kini je zabilježeno u zadnje vrijeme nekoliko takvih napada na
banke, bolnice i hidroelektrane. Cilj je totalni nadzor u ratu za podatke, a alati su i prometne
kamere, one lovne u šumama, naši GPS uređaji i mi sami koji po društvenim mrežama
objavljujemo rado sve svoje i tuđe tajne i intimne informacije. Internet postane tako i preko
agenata provokatora zamka za nevine, a taj rat ugrožava slobodu svakog pojedinca. U slučaju
napada ruske vojske sasvim je realni cyber napad koji ne samo da je demonstracija moći i
zastrašivanja, nego preko noći doista sasvim paralizira Europsku Uniju, kontinent ili globalno
zamrzne infrastrukturu kako bi se u „blitzkrieg“ taktici ušlo čim dublje u neprijateljski
prostor. Zastrašujuće je i novo oružje koje imamo priliku vidjeti na internetu, od borbenih
robota koji kao u „Terminatoru“ mogu ubijati ljude, pa sve do špijunskih drona u obliku ptica
koje mogu pucati i ispuštati bombe. One ne stvaraju buku jer ne koriste motore propelerima
nego nečujno mašu krilima kao prave ptice! Iznad 100 metara visine više ih se kao umjetne
ptice ne može prepoznati, pogotovo kada koriste termičke struje i kruže na nebu.

Sam scenarij mogućeg III. Svjetskog rata zapisan je samo u njemačkom

govornom području u više od 350 proročanstva kroz nekoliko stoljeća. U bliskoj budućnosti
možemo u Europi ukoliko se ona ostvare, računati prvo ozbiljnim gospodarskim krizama,
kolapsom eura i nemirima sličnim građanskim ratovima.

U Francuskoj i Italiji se očekuju revolucije u kojima bi Papa morao bježati iz

RIMA, a po 3. čuvanoj tajni od Fatime,Papa će čak i u bijegu od vojske biti ubijen. Zatim bi
iznenada istog ljeta ruska vojska napala iz tri smjera zapadnu Europu i pokušala se probiti sve
do Njemačke i Atlantika.

Na današnji dan 1.10.2014. javljaju sve novine kako prvi put ruska vojska
bombradira u Siriji položaje islamske države. Prije nekoliko dana je ruska vojska ušla u Siriju
zajedno sa kineskom vojskom, scenarij koji je prije nekoliko mjeseci bio nezamisljiv! Tu se
sjetim odmah jednog proročanstva, u kojem Kinezi kao saveznici Rusa njima zabodu nož u
leža i odjednom ih napadnu kada ruska vojska bude u Europi potučena. Kinezi bi tenkovima
pomogli Njemcima u Bavarskoj što niti samim Njemcima nebi bilo drago!

642
643
644
645
646
647
648
649
 Najpoznatiji od svih njemačkih vidovnjaka je ALOIS IRLMEIER kojeg su ljudi
mogli uživo slušati još do 1959. godine. On je kao običan čovjek, brđanin,svoje vizije prenio
jednostavnim jezikom svima onima koje je to zanimalo. Govorio je da bude odlučujuća iskra
za III. svjetski rat bačena u bure baruta na Balkanu. On je vidio „Velikog“ (vođu, nadajmo se
da to ne bude mađarski predsjednik Orban) da će pasti i pored njega je ležao krvavi bodež.
Ratu će prethoditi u Bavarskoj rodno ljeto sa mnogo voća i žitarica, ljudi će imati pune
podrume vina i rakije, a kasnije će požaliti što to nije obična voda koliko budu žedni. U to
vrijeme ne bude se na cesti moglo razlikovati što je muško i što žensko, a djecu će oblačiti
kao male majmune. Napad Rusa dolazi brzo iz smjera izlazećeg sunca, seljaci sjede u
krčmama i kartaju se, a strani vojnici gledaju unutra kroz prozore i vrata. Mrka crna vojska
dolazi sa istoka i sve se događa jako brzo. Sa „zlatnog grada“ (češki Prag) dolazi vojska, prva
„glista“ (kolona) ide sa „plave vode“ (Dunava), sjeverozapadno do švicarske granice. Do
Regensburga su srušeni svi mostovi, ali južno od „plave vode“ ne dolaze u Bavarsku. Onda
ide sve jako ubrzano, velike vojske uđu sa istoka u Beograd i produlje dalje prema Italiji.
Zatim jurišaju tri tenkovske vojske sjeverno od Dunava munjevito kroz Njemačku prema
rijeci Rheini, sve bez upozorenja. To bude toliko iznenadilo ljude koji će u divljoj panici
bježati prema zapadu. Mnogi auti će zakrčiti ceste, da su barem doma ostali ili krenuli
sporednim cestama. Jer ono što bude na autoputovima tenkovima prepreka, to će nemilosrdno
pregaziti. Od velikog Frankfurta (Frankfurt am Main) nije gotovo ništa ostalo! “To ne bude
dugo trajalo, vidim tri crte-tri dana, tri tjedna, tri mjeseca, ne znam točno ali dugo ne bude
potrajalo!“-rekao je Irlmeier.

Zanimljivo je kako je ruski starac VLADIMIR ŠUMOV prorekao da će se

Rusija zaratiti sa Njemačkom, ali i sa Kinom. “Rat sa Njemačkom, počet će preko Srbije...“
On je također rekao da će sve biti u ognju, veliki ruski gradovi također, ali Rusija kao takva
će preživjeti.

Starac Matfej Vresfenski je u svojim proročanstvima govorio da će razlog III.

svjetskog rata biti Srbija i on će započeti u Jugoslaviji. Sve u svemu se može nagađati kako
bude kod nekog važnog sastanka triju svjetskih vođa jedan od njih ubijen, što bi se onda
službeno uzelo za povod za III. svjetski rat. To bude baš onda kada se bude navečer
najglasnije govorilo o miru, a ujutro će već ruski tenkovi stajati na Rheini!

Rijeka Rhein bude puna leševa, a po gradovima bi osvajači postavljali strojeve

za odrubljivanje glave, koje redovito premještaju koliko su ulice ljepljive i kliske od svježe
krvi. Irlmeier dodaje kako ruske mongolske čete rade svakakve grozote i vrše najgadniju
sodomiju nad pučanstvom. Ali ga ne šokira to, koliko dragovoljno sudjelovanje žrtava u tome
jer su same po svojoj prirodi sklone bludničenju.

Neću obraditi cijeli slijed događaja jer u tom trenutku nama to više ne bi bilo
bitno pošto nam ne bi više stizale informacije iz drugih zemalja. Bitno za naš region je
informacija da bi južni napad Rusa od BEOGRADA krenuo „po novim cestama“, tj. autoputu
bratstva i jedinstva prema Zagrebu i tenkovi bi gazili sve pred sobom! Što je važno znati da

650
nikome ne padne na pamet da bježi po autocestama nego treba koristiti sporedne putove i
izbjegavati čvorišta i veća naselja.

Sjetite se samo slika kada su srpski tenkovi na nekih 5 kilometara dužine

pregazili kolonu izbjeglica u Oluji 1995. godine. U paničnom strahu su gazili vlastite ljude
samo da se domognu bosanske granice ispred Dvora na Uni. Na cesti se stvorio čep u koloni
civilnih izbjeglica i tko se nije uspio maknuti tenkovima je pregažen. Ispod gusjenica tenkova
su zgnječeni ljudi, konji, zaprege i kola...

Ujutro bi oklopnjaci bili već u središtu Njemačke, a od Beograda do ZAGREBA

potrebno je tenkovima najviše 4 sata jer bi napad bio iznenadan i neočekivan. Kod Zagreba se
odvojila vojska da se u sjeveru preko Varaždina spoji sa svojim snagama u Mađarskoj i
glavnina dalje preko Rijeke ili Slovenije i Austrije kreće za Italiju. Ne smijemo niti zaboraviti
kako ruska vojska raspolaže sa najmanje 4 desantnih padobranskih divizija koje imaju u
svome sastavu tenkove tipa BMD, oni se lakoćom prebace transportnim avionima na bilo koji
dio planete. Time se može i objasniti nekoliko vizija gdje se u Bavarskoj iznenada pojave
ruski tenkovi pred krčmama i tek onda ljudi shvate kako ih je iznenadio rat. Starije inačice tih
tenkova postižu brzinu od 70 km/h i domet od 500 km, spuštaju se padobranom na zemlju i
mogu uz 2 vojnika posade transportirati još petoricu. Sve u svemu Rusi imaju daleko više
elitnih padobranaca nego Hrvatska ima vojnika i policajaca zajedno!

Osvajači bi oduzeli svu hranu, a zatim unovačili sve mlado i staro što može
nositi pušku, tko ne ide bude na licu mjesta ubijen. NATO po tim vizijama ne bi bio
kratkoročno u stanju organizirati obranu, ali bi koristeći posebno oružje postavio sa svojim
avionima „ŽUTU CRTU od Praga do Baltičkog mora“. To bi Ruse odvojilo od opskrbe i za 3
mjeseca bi se njihove snage istrošile ili povukle. Tko bi pokušao proći „žutu crtu smrti“ umro
bi i leš bi mu pocrnio od tajanstvene prašine.

Neki Srbi su me kritizirali, da se oni ne moraju ničega bojati jer su im Rusi

braća, ali neka se samo sjete kakvi su bili ruski saveznici u II. Svjetskom ratu, koji su čak u
tijeku bitke znali silovati zgodne partizanke. To je naravno zataškano makar se TITO žalio
STALJINU, ali je valjalo održati dobre međunarodne odnose. Drugdje su gori slučajevi nakon
ruskog „oslobođenja“ 1945. godine evidentirani. Tako je u Budimpešti kod „oslobođenja 45.“
silovano najmanje 50 000 žena. Drugi podaci su zastrašujući i pričaju o 10 000 do 200 000
silovanja, to je preko 10 % ondašnje ženske populacije, a ako se odbiju starije i ružne žene,
vjerojatno preko 50 % žena od 15 do 50 godina. U Njemačkoj je bilo još gore, broj silovanih
Njemica je bio negdje od 2 do 5 milijuna. Zatim je zabilježeno preko 2 milijuna abortusa, a da
ne govorimo o iživljavanjima nad maloljetnicama. Silovana je i buduća žena kancelara
Helmutha Kohla (počinila je samoubojstvo u poznoj dobi).

Važan faktor su i dezerteri, strani i naši koji se budu sakrivali upravo tamo gdje
bi se mi rado maknuli od opasnosti. Oni budu spremni na sve, jer bi ih ionako streljali njihovi
ljudi, a kamoli naši zbog počinjenih zlodjela, tako da oni nemaju ništa za izgubiti. A valja se

651
prisjetiti kako se u ratu tek grdo postupalo sa zarobljenicima, mnogi su oštrojeni i odrezana su
im jaja, pa su se pitali ako bi preživjeli taj tretman da li nije možda bolje biti odmah ubijen!
Nitko više ne zna da se u ratove išlo na početku uvijek dragovoljno, vojska te uzme sa sobom
i više se ne vratiš do kraja rata, ako ga preživiš naravno. Ako pak želiš prije doma te streljaju,
sada si njihov i oni gospodare sa tobom! Važno je maknuti se od divljih krvoločnih horda sa
istoka, bile to „izbjeglice“ sada kod invazije i islamizacije Europe ili u vihoru 3. svjetskog rata
neprijateljske vojske. Da li budemo u stanju obraniti se ovisi samo od nas samih. Sustavno
smo od veleizdajničke vlasti i neprijatelja manipulirani zadnjih godina kada nam se nametnuo
sodomizam, pacifizam i pederluk, oduzeta nam je moć rasuđivanja zajedno sa borbenim
duhom čitave nacije. Da ga i imamo, sada nam i najbolje oružje ne znači ništa ako nemamo
muda koristiti ga!

„Tolerancija i apatija su zadnje vrline umirućeg društva!“

Aristotel

Umrijeti moramo svakako, ali nam se pruža mogućnost umrijeti herojski i

časno, ili „samo umrijeti“! Prisjetimo se samo 10 000 mrtvih veterana koji su počinili
samoubojstvo nakon rata ne vidjevši nikakvu iskru bolje budućnosti, jer im je oduzeta svaka
nada u bolje sutra. Njih su društvo i vlast tjerale u samoubojstvo koje je ravno veleizdaji, jer
su neprijatelju učinili uslugu, umjesto da sa sobom uzmu po kojeg dušmana i tako jedan po
jedan spase domovinu od propasti koja nas je snašla. Oni su oslijepljeni i nisu vidjeli
neprijatelja, nitko im nije otvorio oči niti su se oni trudili razmišljati kritično. Ako oni nisu, ja
jesam i smatram to svojom misijom koja mi je određena da je ispunim, jer me sudbina
ostavila na životu. Nakon objave ove knjige mogu odahnuti jer sam se napokon odužio svim
mrtvim suborcima koji više ne mogu stvarati pa sam ja stvarao umjesto njih i u njihovo ime.

Treba dodati i civilne žrtve, čiji postotak rapidno raste sa tehnološkim

napretkom i suvremenim oružjem što bi trebalo biti upravo suprotno! Imamo kako nas mediji
uvjeravaju samo „kirurški precizno i čisto oružje koje donosi narodima mir, demokraciju i
slobodu“, ali sve je više civilnih žrtava, nedužnih ljudi, staraca, žena i djece. U I. Svjetskom
ratu je na 9 vojnika poginuo jedan civil, u II. na 6 vojnika poginulo 4 civila, a sada u
Afganistanu pogine na jednog vojnika čak 9 civila, u 100 godina se u ratu omjer preokrenuo
na štetu civilnog stanovništva! Valja i spomenuti kako je u I. Svjetskom ratu duplo više civila
poginulo od gladi nego u II. Svjetskom ratu od bombardiranja. Sjetimo se samo psihopata i
sadista u našim redovima koji su za vrijeme rata činili sranja i grozote, a gledalo im se kroz
prste jer su bili potrebni na prvoj crti. Rusi bi kao i svi drugi slali u prve redove onaj narod
bez kojeg se lako može, a to su narodi sa Azije, oni sigurno ne bi kao što mnogi misle u
Srbima vidjeli svoju braću nego i na njima iskaljivali svoj bijes koji je namijenjen bijelim
Rusima koji ih koriste kao topovsko meso.

Pa da su okupatori i najbolji, preuzeti će ti kuću i možeš biti sretan ako smiješ

spavati u štaglju na sijenu. Uzet će ti urod, poklat kokoši i svinje pa nemaš što za jesti, niti
gdje pripremati hranu, u najmanju ruku ispadnu kao nepozvani turisti koji ne plate svoj

652
smještaj i ostanu predugo. A u najgorem slučaju ispadnu kao najgora noćna mora i molit ćeš
ih da te odmah ubiju da ti tako skrate muke.

Ne valja tu niti Ruse prikazati kao izvor svega zla, njihov napad bi više djelovao
kao jedan očajnički čin. Od silnih provokacija pretrpljenih od Amerike i NATO-a, oni bi bili
stjerani u kut i napadom pokrenuli obranu vlastite domovine. Jer uvijek strada upravo onaj
teren gdje se vode ratovi, pa bi se Rusi tako štitili od predstojećeg napada neprijatelja i
nespremni riskirali napasti Europu što bi bilo vidljivo već za tjedan dana njihove ofenzive.

Kinezi ne bi poštivali dogovor sa Rusima o nenapadanju i napali bi oslabljenu

rusku vojsku sa druge strane u Sibiru. U toj situaciji Rusi započnu ciljanim nuklearnim
udarima na europske i američke gradove, tu bi trebalo izbjegavati sve JADRANSKE
GRADOVE zbog visokih poplavnih valova nakon atomskih eksplozija na SJEVERU
JADRANA iznad mora, koje bi izazvale i do 100m visoke tsunamije. Susjedna MAĐARSKA
bi pretrpjela uništenje BUDIMPEŠTE, pukla bi tamo i zemljina kora, a za sobom ostavila 100
km dugačak i 700 m širok usjek, Prag zajedno sa njegovom okolicom bi isto nestao sa lica
zemlje.

Zatim bi pučanstvo u Rusiji nakon preko 7 000 000 mrtvih vojnika u svojim
redovima revoltiralo i ubilo svoje vladare, nakon čega bi nastao sveopći kaos. Ali, kako su
zapisali vidovnjaci, komet ili kakvo drugo nebesko tijelo bude vođeno od božje ruke i pogodit
će zemlju.

Od udara dolazi do globalnih zemljotresa, puknuća zemljine kore i vulkanskih

erupcija. Otrovni oblaci plinova i prašine bi preko noći ubili milijune ljudi, a nastao bi
trodnevni mrak u kojem bi stradala još jednom jedna trećina čovječanstva. Rusija bi gotovo
sva izgorjela i mnoge nacije bi nestale. Taj mrak bi u ENGLESKOJ potrajao čak 5 dana, a
zatim bi vjetrovi odnijeli otrovne plinove prema istoku. Nakon toga ne bi bilo radijacije, niti
nuklearne zime, započelo bi vrijeme mira i lokalnih zajednica, a tehnologija bi odgovarala
kasnom srednjem vijeku.

Globalna komunikacija, prometne veze i primarne industrije nestale bi jer više

nema naftnih derivata, struje, vlakova, auta, telefona i interneta, nema supermarketa niti
gradskih vodovoda, niti građevinskih materijala, osim onih iz ruševina koje su jednom bile
gradovi.

Ali sada nastaje nova seljačka kultura, svaki preživjeli uzme onoliko zemlje
koliko smatra da može svojom snagom obrađivati, a klima postane znatno ugodnija. Nikome
nije stalo do toga da vlada, jer se svi trude oko izgradnje novih naselja.

Tu smatram da sam odgonetnuo misterij o tome, da se najčešće spominje da preživi čak jedna
trečina čovječanstva što nema logike sve dok se ne sjetimo „čovječanstva u šupljoj zemlji“!
Jer bi sa njima preostalo sveukupno jedne trečine ljudi,ako bi na površini kod nas preživjeli
čovjek doista nekoliko sati morao hodati da sretne drugu sretnu dušu.
653
 Sada je dobro znati kako zemljotrese može izazvati i atomska eksplozija, pa nije
dobro boraviti u ruševinama, a drugi potres se može pojaviti još 48 sati nakon prvog. U
nekoliko izvora se spominju i pomicanja tektonskih ploča, tako da bi podzemna skloništa
(zapravo čitavi gradovi kojih je u samoj Rusiji i SAD nekoliko stotina) koja se užurbano
grade u zadnjih desetljeća i mogu navodno spasiti 1-2 % čovječanstva, lako postala masovne
grobnice izabranih ljudi.

Kiše mogu od vulkanskih plinova stvoriti nagrizajuće kapi, pa treba nositi

zaštitnu odjeću koja se može brzo odbaciti sa sebe, a bojni otrovi ako nema vjetra ostaju
danima u nižim mjestima jer su svi teži od zraka.

Radijacija ostaje u lisnatom povrću, mlijeku, divljači i gljivama, ptice su

posebno opasne ali se njihova jaja smiju jesti, iznutrice i meso oko kosti se ne smiju
konzumirati. Isto tako treba izbjegavati velike ljudske mase i okupljanja, a pogotovo crkve i
samostane na romanskome tlu jer će one postati mete revolucionarnog terora!

Kod velikih eksplozija u svojoj blizini treba odmah otvoriti usta da se izjednači
tlak i nama ne popucaju bubnjići, dobro je i disati kroz vodom, mokraćom ili octom navlaženu
maramicu ako ima znakova prisustva ABC oružja. Filteri plinskih maski od JNA na primjer se
zapune već nakon 2 sata pa je dobro imati rezervne. Kada bi postojala samo opasnost od
požara imali bi šansu preživjeti da se zakopamo u zemlju ili pijesak i dozvolimo tako da vatra
prijeđe preko nas. Ne smijemo tu nikada zaboraviti ako smo sigurni u skloništu, da je bolje ne
jesti ako nemamo zalihe vode za nekoliko dana. Bolje je biti gladan nego žedan, jer
probavljanje hrane traži dodatnu vodu i brže ćemo potrošiti naše zalihe.

Prozore treba iz unutrašnje strane tj. boravka polijepiti prozirnim ljepljivim

trakama da krhotine ne ulete u prostoriju.

Dobro je brojiti sekunde između atomskog bljeska i buke eksplozije. Ako nakon
2 minute ne čujemo eksploziju, nulta je točka udaljena od nas preko 60 kilometara. Metoda
kao kod groma nije točna jer je udarni val na početku brži od brzine zvuka. Mnogi ljudi
vjeruju da bi zemlja bila zatrovana još 40 godina nakon nekog globalnog atomskog rata. Ali
to nije istina, atomska eksplozija nije isto kao kada se rastali reaktor atomske centrale, jer u
centrali opasno zrače razni teški izotopi još nekoliko stotina godina. Jedna hidrogenska bomba
je mnogo čišća, jer se gama zračenje ishlapi već za jednog do 3 dana. Niti jedna vojska ne želi
osvojiti trajno ozračeno područje, a i da je u pitanju uništenje reaktora možemo najbolje učiti
od Tschernobyla. Tamo je sada još prisutno i do 1 000 puta veće zračenje od dozvoljenog, ali
kada se pogleda na tamošnju prirodu nema vidljive štete. Životinje su vidno zdrave, nema
malformacija jer takve jedinke u ranoj dobi uginu i prežive samo one normalne, što ne znači
da je populacija desetkovana, dapače sve vrvi od zdravog života! Zato ne treba očajavati, jer
se priroda uvijek snađe i nema straha kada smo spremni prihvatiti njene zakone. Jer mi sami
sebi zbog našeg neprirodnog ponašanja kojem dajemo imena kao „humanizam i

654
civiliziranost“ stvaramo probleme, za koje onda krivimo sudbinu, vragove, božju kaznu i
druge izvore, a najmanje naš idiotizam, glupost i bahatost.

Kad smo zatrpani i izgubili orijentir, valja iz usta pustiti pljuvačku da padne
prema dolje i kopati u suprotni smjer. Upaljačem možemo locirati zračna strujanja da bi ih
slijedili prema izlazu. Ista se tehnika koristi i kada nas u brdima zatrpa snježna lavina. Tu ne
smijemo zaboraviti kako se ne treba bojati da ćemo se smrznuti ako preko zime nećemo ložiti
vatru. Ja znam iz osobnog iskustva kako čovjek preživi bez problema cijelu zimu, samo ako
ima dovoljno pokrivača i hrane. Oko 10 godina nisam imao drva da si ložim peć u potkrovlju,
niti novaca da ga kupim. Sa toplom odjećom se čovjek privikne na zimu i postane otporniji,
ali se odmah razboli kada ulazi u tople prostorije gdje ima mnogo ljudi i toplina pogoduje
patogenim klicama.

Nekoliko vidovnjaka spominje glasove koje bi ljudi čuli vani u tri dana mraka,
ali vani ih ćekaju otrovni plinovi koji znače trenutnu smrt. Ni u kojem slučaju se ne smije
odgovoriti ili vjerovati tim glasovima!

Znanstvenici smatraju da su to halucinacije zbog manjka kisika. Vojni stručnjaci

su pak sigurni da se radi o mamcima, vojnim robotima i snimkama ljudskog glasa, koji
zapomažu, snimke vapaja, zapomaganje djece i žena koji se plaču i drugim trikovima koji bi
ljude izmamili iz njihovih skrovišta.

PREDZNAKOM III. SVJETSKOG RATA smatra se prethodna iznenađujuće

blaga zima i rodna godina sa mnogo žita i voća,vina i rakije što je upravo ova 2015.-2016.!

Velečasni otac Pio upozorio je da 3 dana mraka dolaze u Italiju u jednoj vrlo
mrzloj i vjetrovitoj noći, a Marie-Julie Jahenny napisala da to u Francuskoj bude bistra zimska
noć.

Dogodi li se taj rat za kojeg su si svi složni da bude brz i silovit, trajao bi 3
tjedna ili 3 mjeseci ali nikako 3 godine. Problem je kod vizija da se one mogu odrediti samo
po analizi viđenog i nema točno određenog termina, svakako će se desiti pomrčina u toj prvoj
godini i moramo biti spremni već u listopadu makar je studeni najvjerojatniji termin te „božje
kazne“.

Na nekim mjestima bi se dalo preživjeti u kućama sa dobrom izolacijom

prozora, ali sjeverno od Dunava se ne smije tjedan dana napustiti skloništa, jer dođe do trajnih
oštećenja zdravlja. Preko 50 izvora i svi čuveni europski vidovnjaci spominju ta 3 dana mraka
prije opasnosti atomske eskalacije (da je zaustavi) gdje se bude spustila gusta prašina koja
razara pluća sa neba na zemlju od koje nakon nekoliko trenutaka nastupa smrt. I Islamski
HADITH, koji je skup izjava i djela proroka MUHAMEDA spominje ta 3 dana. Ali tu je
dodano da će nakon mraka sunce izlaziti na suprotnoj strani, što se može objasniti samo
izmjenom polova ili preokretanjem tektonskih ploča. Tko nakon toga izađe živ iz skloništa, a
još k tome pronađe kakvu zalutalu kravu, objesit će joj oko vrata zlatni lanac i zvono koliko
655
mu bude vrijedila jer bude najsretniji na svijetu. Jer krava bude imala vrijednost, a zlato više
neće!

U Engleskoj bi pomrčina po JAHENNY trajala čak 7 dana. A sama pomrčina od

3 dana se u Bibliji spominje čak na 7 mjesta!

Nikako se ne smije iz znatiželje gledati kroz prozor kojeg je najbolje zalijepiti

iznutra sa crnim papirom inače kako kaže PIO nastupa trenutačna smrt.

U prostorije sa ljudima ne valja uzimati niti životinje, jer ovo je božji sud, „i one
dobrog duha ne budu taknute nevoljom, nego sklonjene na sigurno. A sedmog dana nakon
pomrčine, upit će zemlja pepeo sa neba i pojavit će se neviđena plodnost kakvu ljudi još nisu
vidjeli, niti je pamte.“

U skloništima mazanje zidova sa gašenim vapnom smanjuje razinu ugljičnog

monoksida i omogućuje duže disanje zraka u zatvorenim prostorijama, dobro je unijeti još
koju kantu ili vreću vapna kojom se posipa dno prostorije bude li disanje otežano.

Prvi simptomi trovanja monoksidom su glavobolja, mučnina, crvene usne (kod

manjka kisika plave usne), umor i slabost, a slični su onima kod gripe.

Osim svijeća po vizijama neće gorjeti nikakva vatra, a ljudi neće moći jesti niti
spavati, pa valja računati sa histerijom, agresijom i panikom!

Prosječno udišemo 20 litara zraka u minuti, što je jedan kubični metar u 50

minuta. U idealnim uvjetima kada je osoba zdrava i miruje a ne pali vatru, potrebno joj je
između 17 i 26 kubičnih metara zraka da preživi 3 dana.

Ispuštanje čistog kisika nije dovoljno jer se ugljikov dioksid mora kemijski
vezati da bi spriječili trovanje. Po osobi je u tri dana potrebno dodati najmanje 1 200 litara
kisika. Jedna boca od 50 litara sa 200 bara pritiska sadrži oko 10 000 litara kisika i dovoljna je
za malu obitelj, uzimajući naravno u obzir već postojeći kisik u prostoriji. Svakako je
potrebno osjetljivim barometrom kontrolirati pritisak u prostoriji, slab pritisak je povoljan jer
sprječava da u prostorije ulaze štetni plinovi izvana.

Općenito pravilo je: imamo li dovoljno kisika možemo pola metra iznad sebe još
zapaliti svijeću, ako se ona ne može upaliti je kisika premalo!

Vidovnjak KUGELBEER upozorava ljude da će „gromovi“ ulaziti u kuće, i ne

smije se sa nikim pričati koji je vani, jer je to zamka!

Nakon katastrofe se smatraju sigurnima samo konzerve,sve ono što nije

lemljeno je kontaminirano (to važi i za staklenke), SEPP WUDY preporučuje konzumaciju

656
plodova TRNJINE. Ukupno valja računati sa 3 ratnih mjeseci rata, i dodatnih 6-12 mjeseci
gladi ako nemamo dovoljno spremljenih zaliha hrane!

Američki MORMONI koriste vlastiti program i smatraju da je po osobi i godini

potrebno uskladištiti 170 kg žita u zrnu jer brašno za mjesec dana izgubi na kvaliteti, 45 kg
šećera ili meda, 45 kg mlijeka u prahu i 6 kg soli, ne zaboravivši da je mjesečno svakome
potrebno i 100 litara pitke vode!

Pošto su svi informanti prilično pobožne i čvrste vjere, savjetuju nas da u sebi ne
dajemo mjesto sumnji oko našeg spasa. Čim jača je vjera u boga, toliko je snažniji spasonosni
bedem oko nas, a valja moliti krunicu i zapaliti samo blagoslovljene svijeće jer druge neće
gorjeti u pomrčini. Tu valja spomenuti priču o časnim sestrama koje su u času eksplozija
atomskih bombi u Japanu bile blizu eksplozije i čudom su ostale neozlijeđene. Smatra se da
čovjek kroz molitvu stvara posebnu vibraciju koja mu daje imunitet od radijacije, što je u
takvim prilikama dobro znati!

Nekima se ovo neće svidjeti jer su ateisti, ali i ja sam ispisan iz crkve pa ne
znam moliti krunicu koju niti nemam a i da hoću, čak se niti prekrižiti ne znam. Ali ako će
preživjeti sami neki bogomoljci onda mi ni do života pored njih nije stalo, pa nije onda niti
šteta poginuti.

MITAR TARABIĆ (1829.-1899.) Izjavio je da bude mnogo hrane u gradovima i

selima, ali sve otrovano. Mnogi gladni će to jesti i odmah umrijeti, ali oni koji budu postili će
na kraju opstati. Samo oni koji bježe i sakriju se u planinama, naći će utočište i biti spašeni,
živjet će nakon toga u izobilju, sreći i ljubavi, jer više ne bude ratova. Srbi se po njemu ne bi
borili u tom ratu, ali bi drugi voditi bitke u zraku iznad njihovih glava. Zapaljeni ljudi će
padati s neba iznad Srpske Požege. Jao onim vojskama koje lete preko neba! Bolje bude
onima koji se bore na zemlji i na vodi. Znanstvenici će izmisliti neobične topovske kugle,
koje ne ubijaju nego bacaju čaroliju na sve što živi i uspavaju ih da se ne bore, a kasnije će se
bez posljedica probuditi. Samo jedna zemlja na kraju svijeta, okružena velikim morem,
“velika kao naša Europa“, živjet će u miru dok rat traje, bez ikakvih problema (Australija,
Južna Amerika?)

STARI JASPER je prorekao u 18. stoljeću da je kraj blizu kada se muško i

žensko bude jednako oblačilo, a ne budu se mogli niti svojim ponašanjem raspoznati. Ljudi
budu začarani malim crnim kutijama, sa okruglim gumbovima. U njima je sva zabava i znanje
svijeta, to čini ljude sretnima, ali to nije prava sreća jer ih čini glupim i praznim. Rekao bih da
je riječ o MOBITELU, i da ga je čovjek prije 300 godina dobro prepoznao u svojoj viziji.
Nakon kolapsa društva zbog gubitka lojalnosti, korupcije i zlobe, dolazi iznenada rat. Tko se
uspije sakriti tek prvih nekoliko dana bude nakon toga siguran. Sve će neprijatelj oduzeti, a
pola svijeta bude u ratu. Tek nekoliko Rusa se bude uspjelo vratiti doma, gdje im žene budu
prisiljene raditi na polju, jer zemlja bude izgubila strašno mnogo stanovništva. Na sedam žena

657
dođe jedan muškarac, a da se čuje božja riječ treba čak 7 sati hodati do veće skupine ljudi i
njihove crkve.

Zanimljiva su i proročanstva BREZINOG STABLA, koja su se prenosila iz usta

do usta stoljećima: „Bitke bude kakvu svijet nije još vidio do sada! Započet će kod brezine
šume blizu Bodberga u Westfaliji i trajati tri čitava dana, gdje se budu borili hodajući po krvi.
Njemačkoj je suđeno da opet igra ključnu ulogu u 3. svjetskom ratu, kao i u prijašnja dva.“

Najviše vidovnjaka je složno oko toga da treba bježati odmah u planine kad se
pojave Rusi, tamo treba iskopati rupu (najbolje ispod vapnenastih stijena) iznad 400 m
nadmorske visine da se izbjegnu moguće poplave, jer u brda neprijatelj ne ide, a tu treba
sakriti hranu i napraviti si mjesto za spavanje. A najbitnija je pitka voda, jer mnogi će u
klijetima imati vino i rakiju ali vode neće biti! U planinama treba naravno paziti da to ne bude
na nestabilnome tlu jer nas nakon pomicanja tla i zemljotresa može zasipati lavina zemlje ili
kamenja ako se pojave klizišta!

Kada uzmemo za primjer Kalničko gorje ljudi bi se vjerojatno sakrivali u svojim

klijetima kao na brežuljcima Ludbreških Vinograda. Još uvijek su starim ljudima u sjećanju
priče iz II. Svjetskog rata, partizanskih fora i kako su se ljudi spašavali u nepreglednom
šumskom terenu. Ali sada zaboravljaju napredak vojne tehnologije, prije nije bilo helikoptera
i termovizijskih kamera koji nas imaju noću kao na dlanu. Sjećam se kako su se pojavili
transportni helikopteri Mi 8 u bosanskim brdima tako iznenada da nismo na bunkeru niti stigli
dohvatiti i repetirati puške. Čuje se helikopter ali to je uglavnom jeka sa drugih brda, kada
nisko leti iznad šume jako se teško locira, a ima pilota koji su u stanju izvesti nevjerojatne
vratolomije. Osim Rusa, i hrvatska vojska ima transportne helikoptere Mil Mi-17. To čudo
postiže brzinu i do 250 km/h, a brzina penjanja mu je 8 m/sek. Sa svake strane može imati 3
nosača sa po 32 nenavođene rakete zrak-zemlja kalibra 57 mm, to su ukupno 192 rakete po
letjelici od kojih svaka raznese klijet i čini ju više nenastanjivom. Oko klijeti su uvjek
vinogradi ili kakva livada gdje iz helikoptera može iskočiti i do 32 vojnika. Ako pak rakete
nisu dovoljne posada nam može baciti jednu od dvije 500 kg teških bombi na vinski podrum i
raskoliti ga sa cijelim brežuljkom kao jabuku. Tako da skloništa naših bogataša nisu sigurna
jer su to velika i lako iz zraka uočljiva šminkerska zdanja. Inače svaki od tih transportnih
helikoptera u svom standardnom naoružanju ima jednu tešku strojnicu kalibra 12.7 mm sa 700
metaka, automatski bacač granata 30 mm i dva laka PK 7,62 mm mitraljeza (M 84) opće
namjene (univerzalni mitraljez). Jedna takva eskadrila u samo jednom danu lako uništi sve
klijeti, sela i zdanja po brdima sjeverozapadne Hrvatske, zatim je dovoljno nekoliko
helikoptera za patroliranje kako bi se održala kontrola nad terenom. Tu nije pametno
partizansko ratovanje, niti pucanje po njima, ako se i sruši koji od njih, lako se pojavi jurišni
borbeni Mil Mi-28. Taj juri po nebu i do 362 km/h, brzina penjanja mu je 14 m/sek, a oklop
mu izdrži paljbu do kalibra 12,7 mm tako da se protiv njega nema gotovo nikakve šanse
klasičnim pješačkim naoružanjem.

658
 Rat kao takav nije ništa drugo nego prirodno, aktivno i dinamično stanje ovog
svijeta. Ovo mirnodopsko stanje je umjetno i neprirodno usporeno u životinjskom svijetu jer
je rat svakodnevan, samo se moramo ogledati oko sebe, promatrati pčele u košnici ili
mravinjak u šumi. Sve je to preslika našeg svijeta u malome, samo ljudi pokušavaju umjetno
stvoriti i produljiti njima ugodno stanje, ali i u miru postoji patnja, nesreće, bol i smrt. Zato
valja razumjeti prirodu ovog svijeta kako bi se pomirili sa stvarnosti i uspjeli kvalitetnije
živjeti ovaj nama sada dani život!

VERONIKA LUEKEN (Bayside) nas upozorava da ne diramo nakon 3 dana

mraka crne leševe jer je kontakt preko naše kože otrovan i smrtonosan! Zatim dolazi zima i
glad, povremeni pljačkaši se mogu pojaviti niotkuda, a najveća brzina putovanja bude ona
koliko brzo jašemo konja ili vozimo bicikl, budemo li jedno i drugo još posjedovali...

Leševi, pepeo i sloj prašine koja pokrije zemlju su jako važan čimbenik jer se ne
zna koliko debeo bude taj sloj. Ako ga pokrije još i snijeg pa sve zajedno stvori kakvu lužinu
koja nagrize metale možemo do alata i nama vrijednih stvari tek za nekoliko mjeseci kada se
rastopi snijeg ako ih uopće pronađemo zakopane. Znam iz osobnog iskustva da je nemoguće
pronaći džepni nož koji padne u snijeg, a kamoli druge stvari kada su pokopane. Zato bude
jako važno spremiti važne vrtlarske alate i sve ostalo u natkrivenim prostorijama.

Kada vlada glad i zakon jačeg, pljačkaši postanu najjača sila i dođe vrijeme
vukova, onda mora i dobar čovjek biti loš kako bi se suprotstavio zlu i činio dobro. Ljudi sada
ne razumiju vukove i ne znaju da je vuk vuku najveći neprijatelj. Najviše vukova strada
zapravo od svoje vrste. Nema dovoljno životnog prostora i plijena se najslabiji i mladi otjeraju
iz čopora da sami sebi nađu teren, ali često naiđu na strani čopor koji ih ubije i pojede. Imao
sam dobrog prijatelja u zatvoru, on je bio u mladosti tjelohranitelj francuskog predsjednika
Charles de Gaullea, uzgajao je njemačke ovčare i obožavao filmove Clint Eastwooda. Jednog
dana je dobio na poklon mlado žensko štene vuka iz Mađarske, oni su žućkaste boje jer im je
to odlična kamuflaža u stepi, prijatelj tako othranio vuka i namjeravao ga pariti sa psima.
Kada je vučica narasla jednog je dana nestala njegova najbolja kuja inaće vođa pasjeg čopora,
od nje je ostalo samo zubalo. Vučica ju je ubila i natjerala ostale pse da pojedu ovčarku kako
bi priznali njen autoritet alfaženke. Od tog dana je moj prijatelj nosio uvijek sa sobom veliki
bowie nož da ubije vučicu ako bi ga pokušala napasti. Konstantno je morao dokazivati svoju
nadmoć i često se sa njom boriti kada je mislila da joj se pruža prilika preuzeti vodstvo.
Jednog dana je on tako šetao vučicu koja je nosila brnjicu po Zagrebu, navečer ga napao neki
pijanac zašto „tako grubo postupa sa psom“. Kako je moj prijatelj pao i ispustio iz ruke uzicu,
vučica se oslobodila i napala pijanca. Jednim skokom ga je srušila i svojim kanđama mu
skinula lice sa glave! Kod obdukcije su se kirurzi čudili kako je to moguće, to u životu nisu
vidjeli, moj prijatelj je tako za ubojstvo dobio 8 godina zatvora...

Ovo je samo podsjetnik kakva je vučja narav, a ona je upravo baš onakva kakva
mora biti da bi vukovima osigurala preživljavanje u prirodi. Nakon kolapsa sve do uspostave

659
novog reda koji se bazira na proizvodnji dovoljno hrane, možemo očekivati surovo „vučje
vrijeme“,a to treba podnijeti i preživjeti.

Zanimljiv je podatak kako u vizijama poslijeratnog društva nema invalida i

bolesnih ljudi, zato se postavlja pitanje jel bi se doista događala čudesna ozdravljenja ili bi to
bio rezultat prirodne selekcije. No svi se slažu da nakon te katastrofe dolazi 1 000 godina mira
i ljubavi, a prvo bi vladalo 3 careva istodobno zajedno Europom koja bi postala savez
germanskih i slavenskih naroda. Dvojica Nijemaca, jedan od njih nazvan sijedim mudracem
je 1940. godine bio još dječak, a treći vladar po njima dolazi iz zemalja bivše Austro- ugarske
monarhije.Klima bi se promijenila, u Njemačkoj bi bilo toplije i rasle bi čak masline, pa se tu
postavlja pitanje nije li to naznaka da je doista pred nama okretanje magnetskih polova zemlje
o čemu se sada već mnogo piše...?

NOSTRADAMUS (1503.-1566.godine) francuski liječnik i prorok, njegova

knjiga „Proročanstva“ izdana je u milijune primjeraka i danas je najpoznatija knjiga
proročanstava ikad tiskana. U svojim šifriranim proročanstvima piše o zamjeni polova i
ljuljanju tektonskih ploča svakih 4 000 godina. Po njemu budu sadašnji ljudi sa svojim
poremećenim socijalnim ponašanjem imali velike probleme da zajedno prežive jednu takvu
situaciju. Za njega je ludo vjerovati kako bi nakon katastrofe pojedinci mogli sami preživjeti,
preživjet će velike obitelji i plemenske zajednice. Jedino one mogu doista osigurati
preživljavanje čovječanstva. One moraju već sada ući u proces pripreme, da ljudi svoje
socijalno ponašanje dovedu opet u red, i u njima zagospodari moralna čistoća. Inače bude sve
ono nečisto u čovjeku, što je spremio negdje duboko u sebi isplivalo na površinu i uništilo u
tom trenutku cijelu njegovu zajednicu. Takve socijalne probleme treba sada razgraditi i
osloboditi se od njih, kako bi svaki od nas bio sposoban opet živjeti u grupi. U ovo današnje
vrijeme je gotovo nemoguće da ljudi žive u velikim obiteljima, a suvremeno društvo čak
javno ismijava takve ljude. Ujedno Nostradamus savjetuje da se moramo duhovno i moralno
ojačati, jer ako to ne učinimo možemo poludjeti u kaosu jer nismo dovoljno čvrsti. Zamislite
si samo situaciju kada se nekome dogodi nesreća. Tko to doživi zna da u trenutku nesreće
stoji totalno nepripremljen i nesposoban za djelovanje. U šoku je, tako da ponekad i danima
ne može pravilno, logično reagirati i razumno djelovati. U takvu situaciju šoka, upast će
milijuni i milijarde ljudi odjednom sasvim iznenada.

Tu nam Nostradamus daje i detaljne upute kako je važno probuditi se, odbaciti
pospanost, tromost i površnost. Valja vježbati u grupama i učvrstiti vještine koje budu kasnije
od koristi i neophodne za preživljavanje. Činjenica je, kada nestane globalno struje da bi već
nakon 15 minuta započela pljačka, jer nema nadzornih kamera, ne rade telefoni kojima bi se
mogla pozvati policija i sve padne u destruktivan kaos. Tu se spominje i reinkarnacija kao
stvarnost a ne fikcija, kod preuzimanja te istine se promjeni stanje uma čovjeka i on uđe u
sasvim novi prostor, on doživljava život i smrt sasvim drugačije. Probuđeni zna „sada dolazi
moja smrt“, i on ju može promatrati, zna da će mu duša preživjeti i biti svjesna svega toga, jer

660
svijest ostaje i možemo se svjesno opet reinkarnirati. A to kada su opet bolji uvjeti života,
nastanu povoljnije šanse i prilike da se taj prosvjetljeni čovjek opet svjesno reinkarnira. Ne
namjerom nego sviješću, a to je velika razlika. Svaka osoba ima mogućnost da dođe do
svijesti i da se probudi u novom životu kako bi preživjela vlastitu smrt. To je sasvim drugačiji
prostor naše svijesti gdje se svjestan nalazi-uđe, smrt možda jest bolna ali postane epizoda u
vječnom životu duše. Ta perspektiva je posebno važna kod ljudi koji lako padnu u paniku i
boje se smrti.

To su sretne vijesti jer daju čovjeku nadu, kao i ostale Nostradamusove poruke u
kojima se govori o boljem svijetu nakon ovog, sadašnjeg kojeg smo tehnološkim napretkom
uništili i zatrovali. Na sve to mi, pogotovo ja i ti, kao pojedinac ne možemo utjecati, ali se
možemo pripremiti na kolaps. Nostradamus spominje uništavanje velikih lučkih gradova i
kako je jedan od zamjena polova prije 12 500 godina uništio čovječanstvo toliko da su
netragom nestale sve ondašnje civilizacije. Navodno je uvod u nadolazeću zamjenu polova
započeo sa pomrčinom sunca 1999. godine, i bio je startni signal za pokretanje katastrofe. Taj
događaj zamjene polova se opisuje u bibliji kao “kada budu arkanđeli Mihael i Gabriel
zamijenili svoja mjesta“.

A i Perzijanci su znali za prastari ritam od 12 500 godina koji svaki puta stvori
potpuni kaos na zemlji. Mi smo ga navodno zaboravili ali egipatska Sfinga koja ima svrhu
sata okrenuta je prema 4 stražarskim zvijezdama, kada se njen pogled sasvim poklopi sa
jednom od njih vrijeme promjene je blizu. Tu valja spomenuti Katare i njihovog zadnjeg
Biskupa WILHELMA BELIBASTE kojeg je uhapsila inkvizicija i spalila na lomači 1321.
godine. Katari su bili vjerski pokret s dualističkim kršćanskim i gnostičkim i heretičnim
elementima. Širio se Europom između 11. i 14. stoljeća. Pokretu su se pridružile i osobe iz
dijelova današnje Italije, Njemačke, Francuske i Španjolske. Kada je pokret postao ozbiljna
konkurencija katoličkoj crkvi, ona ga proklela i ekskomunicirala da bi zatim sve pristaše
proganjala i spaljivala kao heretike. Katari su posjedovali osim svojih silnih utvrda, raznih
bogatstava i stara tajna znanja kojih se crkva htjela domoći. Na lomači je Biskup Belibaste
pred svoj kraj izjavio kako će svijet i zemlja za 700 godina opet zazeleniti i procvati. Sada za
koju godinu je točno 700 godina nakon njegove smrti, a zemlja da bi zazelenila mora prvo biti
spaljena kako bi se njegovo proročanstvo doista ostvarilo.

Analizirajući povijest zadnjih 100 godina valja napomenuti kako je Engleska

bila prisiljena pokrenuti I. svjetski rat. Njemačka je namjeravala zajedno sa Rusijom izgraditi
željezničku liniju BERLIN-BAGDAD, njome bi Engleska izgubila svoju vodeću trgovačku
ulogu koju ne bi mogao spasiti ni Sueski kanal koji je izgrađen 40 godina prije toga. Potreban
je bio rat koji će spriječiti izgradnju te pruge, a kada je nakon 5 godina rata bilo neodlučno tko
će pobijediti, umiješali su se Židovi. Oni su tražili od Engleske vlade Palestinu ako joj
osiguraju pobjedu i obećali su preko svog tiska uvući Ameriku i Kanadu u rat. Tamo su za 6
mjeseci preko svojih medija izmanipulirali ljude kojima prije nije bilo do borbe, da se sami
jave ginuti na tuđem kontinentu za strane interese. Rat je dobiven i Židovi su nakon gotovo 2
000 godina dobili svoju zemlju natrag da se tamo nasele. Ali gotovo svi koji su dolazili opet

661
su se vraćali, jer naviknuti na bogatstvo i komfor civilizacije, nisu vidjeli razloga zašto da žive
siromašno u neprijateljskom kamenjaru.

Njihovi vrhovni vođe su ih odlučili kazniti, trebala im je „božja kazna“ i stvoren

je Hitler, bez njega europski Židovi koji su bili bogati ne bi nikada napustili svoje domove i
bježali tražiti svoj spas u Palestini. Za Nijemce je Hitler bio nešto poput prevaranta, dao im je
nakratko malo da bi im na kraju uzeo sve. Lagao im i onda ih iznevjerio, obećao novu zemlju,
a kasnije su protjerani i sa one zemlje gdje su živjeli nekoliko stotina godina prije II. svjetskog
rata, kao na primjer Donauschwaben u Vojvodini koji su tu došli nakon povlačenja Turaka u
centar Osmanskog carstva. Hitler kao agent Masona nije počinio samoubojstvo, nego je živio
do svoje prirodne smrti u Argentini. To objašnjava i misterije oko njegovog nasljednika
Rudolfa Hessa koji mu je slijepo vjerovao i naivno završio u klopci Engleza koji su ga u
dubokoj starosti ubili u njegovoj ćeliji jer je bio preopasan na slobodi, kada su Rusi odlučili
pustiti ga. Tako su Židovi u dva navrata u svijetskim ratovima žrtvovali cijelu europsku
generaciju za svoje ciljeve. Stvarnost je oduvjek bila drugačija nego nas ući povjest,pa kako
da na primjer objasni ovu sliku engleskih simpatizera nacističke njemačke u sadašnjem
Izraelu?

Sve to što nas je sputavalo da se germanska i slavenska rasa napokon spoji i

stvori mirnu Europu, neće na kraju uspjeti spriječiti nas, i taj nama suđeni mir je neizbježan.
Invazija Muslimana je tek dugo očekivan neuspjeli zadnji pokušaj neprijatelja da nas istrijebi.
Ali nama ide u korist, jer ta napast odvoji kukolj od žita, a stradanje bude najveće u
krugovima naših lakovjernih naivnih pacifista, glavnih krivaca koji su uopće omogućili da se
nešto takvo dogodi!

662
To barem kažu svi mistici i izvori koji pričaju o III. svjetskom ratu, tako da je to ono svijetlo u
mračnome tunelu kroz koji prolazimo, koje nam daje nadu u bolje sutra. Sutra u kojem ne
bude poreza i nameta, nitko više neće htjeti vladati drugima jer bude zauzet obnovom. A budu
nam opet dostupne visoke tehnologije kada se stanje stabilizira, dolazi do procvata društva i
kulture, i nestane opasnosti da bi se one kao sada zloupotrebljavale.

Jedno proročanstvo iz 1828. godine govori kako se neće stišati jeka urlika „SVE
JE IZGUBLJENO!“ Već se bude čuo novi: „SVE JE SPAŠENO!“ Toliko bude zaokret brz u
zadnjem velikome ratu!

Invaziju Muslimana u Europi također ne valja prihvatiti kao konačno stanje jer
je prolazno, ako se vjeruje Monahu RUDOLFU GILTHIERU, koji je 1765. imao viziju kako
krščanski „Princ sa istoka“ (Putin iz Rusije?) razbije kraljevstvo Muhameda u Europi i uvede
krajni mir.

Prije toga je SVETI FRANCISCO DE PAOLA (1416-1507) pričao o ratniku

utemeljitelju novog vjerskog reda, drugačijeg od svih ostalih do sada koji bude podijeljen u 3
skupine, vitezove ratnike pravednike, lutajuće svećenike i učitelje, i hospitalce liječnike koji
budu novi stupovi društva. To bude posljedni vjerski red crkve, ali će učiniti više dobrog za
naš svijet nego sve druge vjerske ustanove prije njega! Uništit će SEKTU MUHAMEDA,
iskorijeniti sve tirane i krivovjerce. On će dovesti svijet u bogato i napredno duhovno stanje,
bit će jedno stado i jedan pastir koji bude vladao do kraja vremena. “Jedan pastir do kraja
vremena“ ne zvuči suludo, jer poznamo sličan živ primjer, a to je tibetanski DALAJ LAMA.
Nakon smrti jednog dalaj lame, visoki redovnici kreću u potragu za djetetom koje će
proglasiti idućom inkarnacijom linije dalaj lama, otkrivaju ga po tome što dijete prepoznaje
predmete koji su pripadali umrlom dalaj lami kao svoje. Dijete za koje nađu da je
novoutjelovljeni dalaj lama tada odvode u Lhasu, budistički sveti grad i povijesno sjedište
duhovnog vođe Tibetanaca gdje ga do odrasle dobi poučavaju ostali visoki lame, potraga za
novim lamom obično traje nekoliko godina a mjesto gdje ga treba potražiti se lamama javi u
snu.

Dalje Francisco govori o tome kako bude na zemlji 12 kraljeva, jedan car i jedan
papa, bogate gospode bude tek nekoliko, ali svi budu sveci! Prvi članovi ovog svetog reda
moraju biti rodom iz grada gdje je obilje nepravde, grijeha i zla. Oni se budu preobratili iz zlih
u dobre i postali najvjerniji sluge velikog vođe ratnika. Taj bude prvorođenac, djetinjstvo
proveo kao u samostanu ali u mladosti postati velik griješnik, zatim će se preobratiti pa mu
nakon iskrene i teške pokore budu grijesi oprošteni i on postane velik svetac. Razorit će
MUHAMEDOVU SEKTU i ostale nevjernike, uništit i zbrisat sa zemlje sva krivovjerja i
tiranije svijeta. Reformirati crkvu božju pomoću svojih sljedbenika, najboljih ljudi na zemlji u
svetosti svog duha, borbi, znanju, i svakoj krijeposti, što je na volju Svevišnjeg. Ti sveti ljudi
moraju po ovome proročanstvu očistiti zemlju od nebrojnih zlikovaca sijući smrt među njih!

663
 Razumno je da sada već vlada panika među ljudima koji opažaju promjene koje
se događaju zadnjih nekoliko godina, a budućnost ne sluti na dobro. Sve valja gledati kroz
veće vremensko razdoblje, pa odjednom sve više ne izgleda toliko tmurno!

Po teoriji katastrofe na otoku TOBA u SUMATRI, gdje je došlo do erupcije

supervulkana je nakon nje prije 75 000 godina preživjelo na svijetu tek tisuću do 10 000 ljudi!
Prije 10 tisuća godina je sveokupna ljudska populacija narasla na 5-10 miliona, zatim dolazi
neolitska revolucija i ljudi od lovaca i sakupljača postanu stočari i ratari. Kod prelaska iz
starog u novi vijek ljudi su se namnožili na 200-400 milijuna, a od toga je 18 % bijelih
Europljana. Rimsko carstvo ima tako u 14. godini nakon Krista 54 milijuna stanovnika, od
toga su 23 miljuna Europljani. Nakon raspada Rimskog carstva i loših uvjeta života živi u
Europi tek 18 milijuna ljudi. U srednjem vijeku je to već 42 milijuna, a na cijelom svijetu ima
310 milijuna ljudi, tako da živi u Europi 13 % sveukupne populacije, a u Indiji je čak 30 %
svih ljudi!

Maksimum Europe sa 24 % je 1900. godine, a minimum je izbrojen 2014.

godine sa 10 %, kada nas je čak 750 000 000 ljudi što je najveći broj ikada i 10 puta više
nego prije 1 000 godina!

Tu odmah padne na um da bijeli čovjek ne izumire, ako se vjeruje u staru vjeru,

jer ako i preživi svaki 10. čovjek ima dovoljno fizičkih tijela za sve duše naših predaka koji se
mogu najkvalitenije inkarnirati i ne moraju dijeliti na mnogo tijela, koja ispadnu manje
kvalitetni ljudi kakve sada susrećemo na svakom koraku.

O budućnosti naroda ne treba brinut jer se populacija brzo obnavlja, a tu se valja

prisjetiti proročanstva kako nakon 3. Svjetskog rata bude toliko malo muškaraca preživjelo da
će se 7 žena za jednog trgati! Ali slijedi dobro i radosno vrijeme, a ljudi brzo zaborave loša
vremena kakva god iza njih teška bila.

Sa druge strane pak valja znati da ovi podaci mogu biti netočni jer nam Židovi
pišu historiju, vode školski sistem i otpuštaju iskrene istražitelje, arheologe i historičare, istina
o našoj povijesti je po mnogim istražiteljima „ZABRANJENE POVIJESTI“ sasvim
drugačija!

Teorija Tobe je po njima napisana da bi se biblijskom Noi i kasnije Abrahamu

dala naučna podrška, da čovječanstvo vjeruje da smo mi potomci tih Židova. Zatim se smatra
kako je bilo više od 18 % bijelih ljudi na svijetu i oni tako rašireni po cijeloj planeti, osim
Europe da smo zaposjedali Sjevernu Afriku iznad Sahare, Bliski Istok, Sjevernu Aziju, Sibir
do Pacifika, a Kineza je bilo tek šačicu jada dolje kod korejskog zaljeva. I sada iznenađenje,
bijeli čovjek je kolonizirao Sjevernu i Južnu Ameriku. Sjevernu Ameriku nastanili su preko
leda kromanjonci iz Francuske i Španjolske. A Južnu Ameriku preci sadašnjih ljudi iz Baskije
u Španjolskoj koji su došli iz područja sadašnjih Berbera preko Kanarskih otoka i Azora, tamo
još sada postoje piramide na Azorima sagrađene od bijelih crvenokosih ljudi.

664
 Azorski plato je vjerojatno Platonova „ATLANTIDA“, potopljena krajem
ledenog doba, a pradomovina je po nekim teorijama Kelta. Kelti su bili i SPARTANCI,
naravno i ZLATOKOSA HELENA zbog koje je razorena Troja. Bjegunci iz Troje pobjegli su
brodovima i nastanili se zapadnije gdje su po legendama osnovali Rimsko carstvo i Kartagu.
Bogovi starih Grka su bili plavokosi, ako sada pogledamo na šta liče Grci vidljiva je
nepovratna bastardizacija koja sa sobom nosi nepovratni kolaps te civilizacije.

Piramide, koje su navodno gradili Inke, Maje i Azteci, izgradio je bijeli čovjek,
te ljude mongolski indijanci (Maje), nazivali su „Chachapoyas-LJUDI IZ OBLAKA“. Ali
kada su se namnožili Mongoli koji su došli preko Beringovog Zaljeva, sve su starosjedioce
pobili. Činjenica je da se zabranjuje istraživanje kostura sa karakteristikama kaukazoida, koji
su nasuprot peruanske obale izgradili kipove na Uskrsnim Otocima.

Bijeli ljudi takozvani Toharci, imali su vlast u cijeloj Aziji do Pacifika, sve dok
se Mongoli nisu namnožili i sve ih istrijebili, osim onih koji su uspjeli pobjeći u Sjevernu
Indiju gdje stvaraju veliku civilizaciju. Činjenica je da su prije 2 400 godina gotovo svi
najveći Arhati, učenici Gautame BUDDHE, bili kao i on Indijci i Arijevci, a ne Mongoli,
naročito oni koji su emigrirali prije 2 600 godina na Tibet! Najveće piramide nalaze se
zamaskirane u Centralnoj Kini, vlast ih negira jer se u njima kriju mumificirana tijela
crvenokosih vladara. A „VELIK KINESKI ZID“ nije po nekim povijesničarima služio da
Kinu štiti od Mongola, nego da bijele ljude na drugoj strani štiti od kineza a izgradila ga je
bijela rasa.

„U čitavoj povijesti ovog svijeta, samo je bijeli čovjek stvarao civilizaciju,

nauku i prosperitet. Nijedna druga rasa samostalno nije izumila niti kotač!“

Tone Partljić

Dokazano je kako je sve svjetske civilizacije stvorio BIJELI ČOVJEK, koje se

pak sada pripisuju drugim rasama, onima koje same nisu stvorile nikada ništa. Uvijek se
događa isto, dođu bijeli ljudi, stvore veliku civilizaciju, a zatim se ušulja pohlepna crna ili
žuta kopilad sa svih strana i brojčano nadmoćni zauzmu civilizaciju pa ona zatim propada.
Razlog sa istim posljedicama je miješanje sa svojim robovima što se na primjer dogodilo u
Egiptu, a događa se sada u Europi i Americi. Velika američka i europska civilizacija
napadnuta je rasnim miješanjem i invazijom „skakavaca“. U Europi, samim centrom bijele
rase, već je 50 % ljudi mongrelizirano i tu se želi zadati posljedni udarac bijelom čovjeku!

Zapitam se jesu li civilizacije doista pozitivne, jer nužno dolazi do ideokracije,

uništi se prirodna selekcija i lagodan život pogoduje intelektualnoj lijenosti i nekritičnom
komforu. Nije li bolje za čovjeka živjeti na stupnju lovca i sakupljača koji je dio prirode, a ne
da on sam sebe postavi na tron gospodara svijeta? Civilizacije su uvijek leglo parazita koji u
malome društvu budu odmah prepoznati i protjerani prije nego počine kakvu znatnu štetu,
zato nije nužno napredak, blagostanje i lagodan život idealizirati kao nešto pozitivno.

665
 Uzaludna su po meni sva tisućljetna nastojanja Židova i Masona da kao
zapisano u PROTOKOLIMA SIONSKIH MUDRACA svojim zavjerama zavladaju svijetom.
Taj rukopis potječe inače sa Prvog cionističkog kongresa održanog 1897. U Baselu. Nakon što
su Protokoli prvi puta tiskani 1903. U Rusiji i doživjeli ogroman interes, jedino je negiranje
kroz židovski tisak i proglašenje istih krivotvorinama bio odgovor spletkara. U mnogim
zemljama su Protokoli zabranjeni a njihovo posjedovanje i čitanje bilo je kažnjivo, samo da se
ne dozna istina.

Pa dovoljno je upoznati TALMUD da bi se razumjela ogavna narav te ljudske

kuge. Talmud je najsvetija knjiga Židova, ona je zapravo zbirka rasprava o židovskom pravu,
etici i običajima, temeljna knjiga je židovske religije, pa evo nekoliko njegovih citata gdje se
ne-Židovi nazivaju Goyi- u prijevodu „stoka“:

„Ako Židov pronađe predmet izgubljen od strane ne-Židova, ne treba mu biti vraćen.“ (Baba
Mazia 24a)

„Ako ne-Židov udari Židova, isti mora biti smaknut!“(Sanhedrin 58b)

„Ako Židov ubije ne-Židova, neće biti smrtne kazne.“(Sanhedrin 57b)

„Što Židov ukrade od ne-Židova, to može zadržati.“(Sanhedrin 57a)

„Sva ne-Židovska djeca su životinje.“(Yebamoth 98a)

„Ako jedeš sa ne-Židovom, to je isto kao da jedeš sa psom.“(Tospoth,Yebanoth 84b)

„Ne-Židovi nisu ljudi, oni su zvijeri.“ (Baba Mezia114b.)

„Čak i najbolji ne-Židovi, svi moraju biti ubijeni.“ (Soferim 15)

„Ne spašavaj ne-Židova od smrtne opasnosti. Ne pokazuj mu milost.“(Hikkoth Akum X1)

„Seksualni odnos između ne-Židova je isto kao seksualni odnos između životinje.“(Sanhedrin
74b)

„Kada dođe spasitelj (Mesija), svaki Židov će imati 2 800 robova.“(Simeon Haddarsen,fol.56-
D)

„Istrebljenje Kršćana je nužna žrtva.“(Zohar Shemoth)

„Jahve je stvorio ne-Židove u ljudskom obliku samo da Židova ne bi služile zvijeri. Stoga je
ne-Židov životinja u ljudskom obliku i osuđen da služi Židovu danju i noću.“(Midrash
Talpioth,p.225-l)

666
„Židovu je zabranjeno da pije iz čaše vina koju je dirao ne-Židov zato što je dodir učinio vino
nečistim.“(Schulehan Aruch,Johre Deah,122)

„Komuniciranje sa ne-Židovom oko naših religijskih veza bi bilo jednako kao ubojstvo svih
Židova, jer kada bi ne-Židovi znali što činimo njima, oni bi nas otvoreno pobili.“(Libbre
David 37)

„Židov može ne-Židovki raditi što želi. Može je tretirati kao što tretira komad
mesa.“(Hadarine,20,B;Schulchan Aruch,Choszen Hamiszpat 348)

„Židov smije obesčastiti, ali ne smije oženiti ne-Židovku.“(Gad.Shas,2:2)

„Molitva ili blagoslov koja bi se trebala izreći od Židova svaki dan: Hvala bogu što me nije
stvorio kao ne-Židova, ženu ili roba.“(Hilkkoth Akum X1)

„Židov bi se trebao i morao lažno zakleti kada bi ga ne-Židov pitao dali naše knjige sadrže
išta protiv njih.“(Szaloth-Utszabot,Knjiga Jore Dia 17 )

Ovakva bolesna religija može samo stvarati izopačene umove, a oni već 2 000
godina borave između nas poput parazita.

„KAD SPOMINJEMO ŽIDOVE, NISU TU SAMO ONI KRIVCI, ZAŠTO SU NEKI ZLI,
IMA TU PUNO RAZLOGA… ALI EVO JEDAN, PROČITAJTE: Što je to obrezivanje?
Zašto Židovima vrše obrezivanje osmog dana nakon rođenja? Zašto baš osmog, a ne petog, ne
stotog, ne tisućitog? Na istoku neki narodi vrše obrezivanje dječacima u 12 – 14 godini, kad
se mladić potpuno formirao i stupa u period spolnog života. U tom obredu se može vidjeti
medicinski razlog. Zašto Židovima vrše obrezivanje tako rano, osmog dana nakon rođenja?
Dijete se tek rodilo, tek se uklapa u svijet oko sebe, trudi se da se u njemu adaptira i prilagodi.
I odjednom u tom odgovornom periodu sa njim vrše nekakve krvave i bolne manipulacije,

667
remeteći prirodni tijek razvoja djeteta, rušeći ono što su priroda i Bogovi dali djetetu. Čak
mačići nakon rođenja odmah ne vide i otvore oči tek za 10 – 14 dana. U čemu je stvar? Stvar
je u okultnim znanjima, kojima vladaju Leviti i njihovi gospodari, koji sami sebi ne vrše
obrezivanja. Stvar je u tome što se u tom periodu, tijekom prvih 14 dana, otvaraju čakre
čovjeka, spremišta ljudske duše, to jest čovjek se oblikuje kao biće slično bogu i uspostavlja
se veza čovjeka sa svemirom, odakle on može dalje crpiti nova znanja o dobru i zlu i
dopunske snage. Tijekom prvih osam dana kod čovjeka se uspijevaju otvoriti samo tri donje
čakre: Muladhara, Svadhistana, Manipura. Sve gornje čakre, počevši od srčane, ostaju kod
obrezanog Židova nerazvijene. To jest, obrezani Židov – to je polučovjek, čovjek sa
urezanom dušom i sa oštećenim radom mozga. Eto što rade Leviti – sluge sotone. Upravo
time, pod rukovodstvom Mojsija i okultista, oni su se bavili u Sinajskoj pustinji. Uz pomoć
obrezivanja Leviti prave od Židova konačne biorobote, koji dalje ne podliježu
reprogramiranju. Biorobote, koji dalje nisu sposobni shvatiti, što je dobro, a što zlo. Leviti
prekidaju mogućnost veze Židova s višim kozmičkim silama (Bogovima), ukopavaju ih i
prave od njih poslušno oruđe svoje volje. Obrezivanje kod smjene pokoljenja vodi genetskim
promjenama. Pogledajte vjernog Židova. Što označava crna kapica na tjemenu, koju on stalno
nosi? Kakav je to simbol? Vrlo jak simbol. Stvar je u tome, što je za vezu s kozmičkim silama
odgovorna najviša sedma čakra čovjeka – Sahasrara. Ona se nalazi upravo na tjemenu. I ona
je kod obrezanog Židova zatvorena. On je odsječen od svemira. Primijetimo, usput, da je kod
katoličkog pape kapica bijela. On sebi ne vrši obrezivanje, kao i Leviti – najviša kasta koja
upravlja Židovima. Do čega dovodi nerazvijenost gornjih čakri? Nerazvijenost Sahasrare
dovodi ne samo do odsijecanja od svemira. Ona remeti normalni rad mozga. Pravi od čovjeka
fanatika i dogmatika. Ako pokušate porazgovarati sa obrezanim Židovom o opće filozofskim
temama, sudarit ćete se sa takvim fanatizmom, da ćete vidjeti da se pred vama čak ne nalazi
biorobot, već čisti zombi. Čakra trećeg oka kod suvremenih Europljana uopće nije razvijena,
zato njena nerazvijenost ništa ne mijenja. Atlantiđani su pomoću nje mogli vidjeti čak kroz
zidove. Sada je to dano samo izabranima. Jedna od glavnih čakri čovjeka je – srčana čakra
(Anahata). Nju osjećaju praktički svi normalni ljudi. Mnoge i veoma važne stvari čovjek
osjeća srčanom čakrom, ili, kako se obično kaže, srcem. Ne ušima i očima, već srcem. Ono
može osjećati nesreću, preživljavati, patiti, osjećati grižnju savjesti, stidjeti se, bojati se,
voljeti, mrziti, suosjećati, žaliti, ono osjeća dobro i zlo. I svoju dušu normalni ljudi realno
osjećaju (a ne vjeruju u nju) makar kroz tu čakru. Bez razvijenosti srčane čakre čovjek nije
punovrijedan, već je tvrd i bez srca. Obrezani Židovi su svi takvi. I ako obrezanom pričate o
osjećajima te vrste, on Vas neće razumjeti. I smatrat će Vas luđakom i licemjerom. Isto kao da
pričate daltonistu o zelenoj, crvenoj i žutoj boji. On Vas jednostavno ne razumije. On nema te
raznobojne osjećaje. Ako je za normalnog čovjeka laž neugodna sama po sebi, kod obrezanog
Židova laž ne izaziva nikakve emocije, to je jednostavno sredstvo koje daje ili ne daje efekt u
konkretnoj situaciji. I ništa više od toga. Obrezanom Židovu Vi ne možete objasniti da su svi
algoritmi židovskog ponašanja, počevši od Talmuda, Biblije, Sionskih protokola i Katehizisa
u SSSR-u, - sotonistički algoritmi, algoritmi zla i nepravednosti. Obrezani su van općih
spoznaja dobra i zla. Za njih je jedinstveni kriterij dobra i zla – osobna praktična korist. Sve
što im je osobno korisno – to je dobro, što im je štetno – to je zlo. I ništa drugo za njih ne
postoji. Takve su ih napravili još u Sinajskoj pustinji prije mnogo tisuća godina. Njihov
668
gospodar (sotona) u toj pustinji je nedvosmisleno izjavio: »Samo djeci Židova, koja su ovdje
sa mnom, koja ne znaju što je dobro, što zlo, svima maloljetnima, koji ništa ne mogu smisliti,
dat ću novu zemlju« (Knjiga Brojeva 14:23). »A ostali će lutati u pustinji 40 godina, dok
njihova tijela ne istrunu u pustinji« (Knjiga Brojeva 14:32-33).

Napisao: Neven Malivu

Jedan od glavnih spletkara je RICHARD COUDENHOVE KALERGI, sin

austrijskog diplomata Židova i majke Japanke. Godine 1922. Osnovao je „PANEUROPSKI
POKRET“ u Beču sa ciljem stvoriti NOVI SVJETSKI POREDAK pod vodstvom
SAD-a. Pokret je za vrijeme 2. Svjetskog rata stavljen na čekanje, zatim je vlada SAD-a preko
CIA dovršila projekt. U svojoj knjizi „Praktični idealizam“, opisuje Kalergi stanovnike
„njegove“ buduće „Sjedinjene Europske Države“, a to neće biti ljudi iz Starog kontinenta,
nego proizvodi miješanje rasa. On jasno kaže da narode Europe trebali križati s Azijatima i
obojenih rasa, stvarajući multinacionalnu stado bez kvalitete koje lako kontrolira vladajuća
elita. To se sada tiho i pametno sakriva iza multikulturalne propagande koja taj fenomen
prikazuje kao spontan i neizbježan, a time se namjerno dugoročno planira uništiti lice
kontinenta. Mješanac nema nacionalnu, povijesnu i kulturnu koheziju, a sa takvim ljudima bi
bio postignut genocid starosjedilačkih naroda Europe, čemu je preduvjet masovna imigracija i
fuzija sa zemljama trećeg svijeta. Ovo su sada vodeča načela i službena politika vlade
Europske Unije, potiću se međurasni brakovi a istodobno odriće nacionalni, rasni i kulturni
identitet, dok se u drugu ruku bijelcima oduzima volja za reprodukcijom.

Potomci miješanih brakova ne mogu ugostiti velike duše jer im je tijelo i dom
duše neskladno, precima ne odgovara novi dom i ne žele se inkarnirati u lošem tijelu koje nije
po njihovoj mjeri. Činjenice to potvrđuju, nema iznimnih ili velikih ljudi među mješanaca! To
je vrlo važna stvar koja ih čini lako manipulirajučom stokom, bez ikakvog poriva da čini
nešto posebno ili korisno jer im fali taj temelj pohranjen u čistoj rasi. Kasta mješanaca ili
idiota se ne sjeća djela svojih predaka, zato jer ih nije bilo ili jer je izbrisan zapis mješanjem.
Čist potomak bilo koje kaste se uvijek sjeća i ima talenat svojih predaka, jer oni djeluju kroz
njega, zato je od pamtivijeka bilo uvijek važno da se slični spajaju sa sličnima a to je
osiguralo opstanak plemena.

„Germanski duh, je duh slobode!“ –Rekao je Georg Friedrich Hegel 1770-1831

Mješanjem Germana i drugih robovskih rasa izgubi se ta težnja za slobodom,

stvaranjem i općoj kulturi, potomke „polurobove“ privlači lakše i udobnije, puzanje umjesto
pogubne borbe za slobodu.

Tu se javlja MONGRELIZACIJA, činjenica je da se civilizacije ne stvaraju

same, nego ih stvara genetski zapis. Kada se ta genetika miješa, ona nužno gubi kvalitetu i
postane prosječna. A kada nestane tih arhitekata civilizacije, sve se nepovratno ruši! To je
evolucijska borba, tu je Kromanjonac izgubio bitku protiv svog najvećeg protivnika
Neandertalca! Objasnio mi je to jednom moj tetak generalmajor slovenske vojske. Dodao je i
669
da Ženska u sebi nema prirodne plemenitosti morala, moral je po njemu sociološka kategorija
i društvena prisila. Žene su po njemu prirodno nimfomanke, to im je u prirodi. I ako im to
društvo dopusti, ako se desi raspad moralnih i društvenih normi, ženske uništavaju muškarce.
Tu se dakle ne treba ljutiti na ženske, nego na muškarce koji su im to dopustili! Svijest o
kolektivnoj pripadnosti je slabije razvijena kod ženskog spola! To je sada začaran krug jer
koliko se ženama dalo slobode, toliko su one postale raskalašene i više nisu vlastitim
muškarcima atraktivne, jer muškarci ne vide razlog zašto da se za njih bore, pošto to u
njihovim očima nisu svojim ponašanjem zaslužile.

Zanimljiv slučaj iz germanske mitologije je LOKI, on je sin divova ali se Odin

njemu smilovao i prisvojio ga, uzeo k sebi u dom bogova gdje ga odgoji kao vlastitog sina. Na
vlastitu štetu naravno, jer Loki postane bog i počinitelj svih trikova i spletki, zao je i pokvaren
ali lijep i umiljat. Može promjeniti svoj spol i oblik, a svi potomci su mu čudovišta i
neprijatelji bogova! Taj mit bi trebao biti učitelj današnjim ljudima da ne prisvajaju djecu
nepoznatih roditelja stranih rasa, ali na žalost više nitko ne shvaća stare sage ozbiljnim niti
poučnim…

Krv nije voda i vuk ne mijenja svoju ćud, ali zlo nije loše nego ima u svemu
svoju korisnu ulogu. Jednako kao što rat osvježi svijet poput ljetnog pljuska koji opere
prašinu, i zrak koji je bio mutan postane odjednom bistar i čist. Tako da ne valja sada kukati
što smo upravo u ovom trenutku rođeni. Jer je to velika čast sudjelovati u borbi za slobodu i
spas našeg naroda. Islamska invazija se ne događa zbog nas, nego idiokracije većeg djela
našeg društva. Invazija je vjetar koji će odvojiti kukolj od žita, i na sebe privući lošu karmu
koju bi inače mi morali nositi da smo nasilno odvajali tu ranu našeg društva nazvanu
pacifizam i humanost.

Važno je prepoznati pravila igre kako ovaj svijet doista funkcionira. Paraziti
Židovi ne mogu vladati tamo gdje nema razvijene globalne infrastrukture, ona bude uništena u
ratu i život se opet vrati na regionalnu razinu gdje jedan čovjek pozna drugog, a poštenje i
vlastita riječ vrijedi kao najveće jamstvo. “NOVI SVIJETSKI POREDAK“ je neostvariva
utopija, „KULA BABILONSKA“ koju je nemoguće dovršiti! A svi oni koji sada tome teže
postat će žrtve vlastitog bluda!

Kada sve izmakne kontroli to nije naš poraz, nego početak naše pobjede,
jednako kao povik u najvećem razaranju 3. Svjetskog rata: „SVE JE IZGUBLJENO!“ I
odmah kada mu nije ni jeka utihnula: „SVE JE SPAŠENO!“

670
 23. VLASTITA ISKUSTVA

Najbolji učitelj je vlastita povijest i ona svojih predaka jer se često ponavlja ako
nismo bili dovoljno pametni da iz nje učimo. Nedavno mi je brat spomenuo kako je
zanimljivo, da koliko znamo nije nitko od naših predaka umro nasilnom smrću, a imali su svi
muški poprilično pustolovne živote.

Prvi naši preci iz obitelji Kapusta (staroslavenski „kupus“) spominju se u našem

selu tek 1659. godine. Samo je sjećanje na „hudog“ Vinceka Kapuste ostalo starima u
pamčenju, on je bio mojoj baki nešto kao svetac makar je bio najveći nasilnik u kraju. Ali
jedino svoju ženu taj nije tukao, sve druge ljude bi gadno izmrcvario, bili oni krivi ili nevini.
Jednom je tako dolutala tuđa kobila u vinograd i počela se pasti na njegovoj livadi. Vincek je
uzeo iz džepa svoj nož i rasporio bređu kobilu da je ždrijebe ispalo iz nje. Ipak su mu vlasti
napokon stale na kraj, vezan je pred crkvom u Svetom Đurđu gdje je kažnjen sa 25 udaraca u
kladama. Uvijek kad bi kao mali napravili neko sranje stari su kao opravdanje rekli „to je
Vincekova krv! “-Samo da se v njega ne vrgnu jer budu kada narastu sve pobili..!

Kada je nastala NDH djed mi je, pošto mu je otac bio Slovenac (Slovenija ušla
kao nova pokrajina u 3. Reich), odmah postao „Volksdeutscher“ i kao čistokrvni arijevac
unovačen je u Gestapo. Imao je već u Kraljevini Jugoslaviji neki vojni čin i zatim je poslan u
austrijski grad Stockerau na obuku i usavršavanje. Djedu se to strašno svidjelo,bio je jako
ponosan na svoju službu gdje je dva puta na tjedan morao po pravilniku k frizeru da mu
napravi frizuru, jer je morao kao predstavnik Reicha izgledati besprijekorno.

Njegov mlađi brat Valent ušao je u "7. SS-Freiwilligen-Division Prinz Eugen"

(7. SS-dobrovoljačka-divizija Princ Eugen) koju je Waffen SS-a formirala u ožujku 1942. od
folksdojčera (etničkih Nijemaca). Ne znam u kojoj je postrojbi bio ranjen u Staljingradu, ali je
imao sreću da je avionom prebačen iz okruženja, vjerojatno je bio onda u sastavu 369.
“VRAŽJE DIVIZIJE“. Poznato je da je krajem 1942. divizija imala 12 000 vojnika. U sastavu
divizije bilo je i nešto preživjelih pripadnika 369. pukovnije koji su izbjegli zarobljavanje kod
Staljingrada. Pripadnici divizije su bili poznati i kao legionari, jer se hrvatske postrojbe u
njemačkoj vojsci nazivalo i legijama. Bitka za Staljingrad (23. Kolovoza 1942. - 2. veljače
1943.) bila je jedna od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu i jedna od najkrvavijih u
ljudskoj povijesti, procjene se kreću od 700 000 pa sve do 2 milijuna poginulih vojnika i
civila. Više od 11 000 njemačkih i drugih vojnika (Talijana, Rumunja i Hrvata) odbilo je
položiti oružje i predati se, vjerujući da je bolje boriti se do smrti, nego polako umirati u
sovjetskim logorima. Te su snage nastavile s otporom do početka ožujka 1943. Prema
sovjetskim obavještajnim dokumentima, 2 418 njih je poginulo, a 8 646 je zarobljeno.
Zarobljeni vojnici, već oslabljeni bolestima, glađu i nedovoljnom medicinskom skrbi za
vrijeme okruženja, razaslani su u radne logore po cijelom Sovjetskom Savezu (većinom u

671
Sibir) gdje veliki dio umire od hladnoće, iscrpljenosti i slabe prehrane, a postoje i izvještaji o
kanibalizmu. Dio zarobljenika Sovjeti zadržavaju u Staljingradu radi pomaganja u
raskrčivanju i obnovi grada. U ožujku 1943. 40 000 njih sahranjeno je u masovnoj grobnici.
Umrli su od epidemije tifusa, ukupno je oko 5 000 zarobljenika (od 90 000 zarobljenih, dakle
svaki osamnaesti) preživjelo i zadnji su se vratili kući tek 1955. godine nakon 12 godina
raznih tortura. Legenda kaže kako su se Hrvati zadnji predali, ali to zabunom jer su Rusi
mislili cijelo vrijeme da se u tom skloništu nalaze vukovi koji zavijaju pa nisu ulazili, ali je to
bila pjesma Hercegovaca gajdaša.

O stricu su svi pričali kako je bio dobar čovjek, i pravi atleta, znao je bez naleta
preskočiti ogradu višu od svoje glave. Hvalili su ga i da je izabran među najboljima koje je
Pavelić imao da uhvati TITA, ali su stari zataškali da to nisu bili „najbolji “ nego kažnjenici.
Njima je pružena prilika da budu pušteni iz zatvora i vraćeni im svi činovi ako sudjeluju kod
operacije „ROESSELSPRUNG“. Stric se našao u vojnom zatvoru jer je odbio zapovijed da
strelja neke domaće partizane, tako je ucijenjen i bio prisiljen pristati na padobransku obuku.
DESANT NA DRVAR – „Operacija Konjički skok“ (Roesselsprung) je bila njemačka akcija
u svibnju i lipnju 1944. čiji je cilj bio da se zarobi Josip Broz Tito i da se ukloni vodstvo
partizanskog pokreta u Jugoslaviji. Izbor snaga za desant pao je na 500. Padobranski SS
bataljon, jedinicu sastavljenu od kažnjenika. Njemački gubici su bili 789 ubijenih, 929
ranjenih i 57 nestalih. Nijemci su gubitke partizana procijenili na 6 240 mrtvih zajedno sa
zarobljenima, uključujući i mnogo civilnih žrtava. Stric je imao sreću da je preživio kao jedan
od 54 rijetkih, opkoljen na groblju i nije čak niti bio ranje, dok je preko 150 njegovih suboraca
padobranaca poginulo u toj akciji. Nakon rata je završio u ruskom pa zatim u
jugoslavenskom logoru, ali ga je žena otkupila sa svim kravama koje su imali i stric se
polumrtav od komunističke torture vratio doma.

Djed je bolje prošao, bio je šminker i jednom je čak na putu doma iz Koprivnice
razoružan od domaćih partizana kada su mu iznenada prislonili klip kukuruza na leđa i
oduzeli mu „šarca“ MG 42. Čini se da je pušten da bi im kao „Gestapovac“ činio usluge da se
oduži. Činjenica je da je kod povlačenja Nijemaca iz Varaždina dobio naredbu da pokupi iz
zatvora sve uhapšene partizane i ubije ih kod Drave. Među njima su bili i neki važni vođe, oni
mu obećali kako će ga štititi i spasiti ga nakon rata ako ih pusti na slobodu, djed ih je
oslobodio i nakon izgubljenog rata partizani i komunisti ga nisu dirali. U ono vrijeme je
čovjekova riječ mnogo značila, svejedno jel to bila riječ neprijatelja, ona je bila i ateistima iz
partizanskih redova svetinja.

Ne smije se zaboraviti kako su Nijemci kod povlačenja svima obećali kako je to

samo taktično povlačenje, svi su vjerovali u pobjedu tajnog oružja “GEHEIMWAFFE“ koje
će rat u zadnji čas preokrenuti u korist Njemačke. I djed je vjerovao da će se Nijemci vratiti za
koju godinu, bio je prevaren kao milijuni drugih kojima se srušio svijet kada su prekasno
uvidjeli da su na strani gubitnika i čeka ih grozna odmazda. Još desetak godina nakon rata tata
je sa djedom kada su u šumu pošli po drva svugdje nailazio na kosture masovnih grobnica po
Kalniku, pravili su se kao da ih ne vide i pošli dalje svojim putem.

672
 Inače mi je djed (po ocu) bio iz obrtničke postolarske obitelji koja je bila
najbogatija u selu, a bavili su se i trgovinom vina i drva. Kuća im je imala čak „više prozora
od župnog dvora“, a djed čim je ušao u njemačku vojsku ukrao betonske cijevi i doma u
dvorištu dao iskopati prvi privatni bunar, do onda je postojao samo onaj u centru sela gdje su
svi uzimali vodu. Baka je bila također dijete postolara iz drugog sela, roditelji su joj dali da
bira, da se uda ili skoči i utopi se u Dravi. Njena obitelj je bila isto bogata, nekoliko stričeva
slalo je novac iz Amerike i oni su prije toga regulirali rukavac Drave, napravili kanal i
izgradili kovačnicu koja je radila poput mlina na snagu vode. Pradjed je izučio svoj zanat u
Budimu, glavnom gradu Mađarske, a u ono doba su se ženili samo socijalno jednaki.

Djedov brat je nakon rata i svih tih grozota imao problema sa srcem. Dokrajčila
ga je vlastita žena kada su bili siromašni i ona posudila „da se ne osramoti“ u selu njima
ogromnu svotu novca koju je poklonila svome bratu kod svadbe. Stric je prije smrti tražio
oprost od djede da može u miru umrijeti, i priznao mu kako je kada je djed bio na fronti ševio
njegovu ženu, tj. moju baku. Od tog trenutka su svi složni da je djed poludio, skroz je
skrenuo, više nije ukrašavao konja i kočiju svake nedjelje prije odlaska u crkvu, zgadio mu se
obiteljski život, počeo je piti, kartati se, trošiti novac na seoske kurve i postao je nasilan. Kada
se sa bakom rastavio to je bila nečuvena sramota, i jedini slučaj za koji se znalo u našem
kraju. Baka je bila razmažena, a u novom se domu jako škrtarilo samo da se prikupi novac za
kupnju novih oranica. Ljudima je prije bilo najvažnije imati čim više zemlje. Zemlja je bila
hrana i život jer nije bilo drugih prihoda, tek jedan ili dva službenika je bilo u selu, a svi drugi
su bili uz svoj domaći obrt ako ga je tko imao, i zemljoradnici. Baka je često bježala u
Beograd gdje je htjela postati glumica. Tek sa 50 godina je podmitila doktore da dobije vizu
za inozemstvo i pošla raditi u Austriju, a zatim u Njemačku. Tu je postala žrtva kada se
upustila u SEKTU IVANOVACA, fratri su ju redovito pljačkali i oduzimali novac. Iz toga su
je izvukli JEHOVINI SVJEDOCI i ona je promijenila vjeru koju je dovela doma i zarazila
cijeli naš kraj, a kuća njene sestre postala je njihov „hram božjeg kraljevstva“. Jehovini
svjedoci su sredili baki odličan posao u Hoechst Werke, bivšem IG Farben, koji je prije toga u
koncentracijskim logorima radio eksperimente na ljudima. Baka je tu stavljala epruvete u stroj
za pranje i u međuvremenu čitala Bibliju, šef joj je bio također jehovin svjedok pa se to
toleriralo. Nakon već desetak godina „rada“, baka odlazi u njemačku penziju koju će koristiti
narednih 30 godina. Imala je veliku penziju, ogromnu; čak jer je primala bonuse pošto je
sudjelovala tek kao čistačica u nekim uspješnim eksperimentima koji su Hoechst donijeli
veliku dobit. Sjećam se da je donirala 1/3 svoje penzije svaki mjesec vjeri, a imala je čin
„stare pionirke“. Jedina je bila osoba u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koja je smatrala za sebe da je
„izabrana“ da nakon smrti bude anđeo i među 10 000 sluga božjih na nebu. To su joj mnogi
zamjerili koji su znali za njenog grešnog života. Kod pokopa joj je čak starješina jehovinih
svjedoka, naš susjed kojeg je baka zajedno sa njegovom obitelji preobratila, ukrao njenu novu
Bibliju. Nju je baka čuvala tridesetak godina da bude sa njom pokopana. Uzeo je novu Bibliju
iz lijesa i baki gurnuo u ruke svoj stari,isšarani i potrgani primjerak, smatravši da je i ta dobra
da se pokopa, a bio bi „grijeh“ da se uništi tako skupa i nova Biblija jer baki ionako više neće
trebati.

673
 Kad su djed i baka priredili teti crkvenu svadbu gdje se sviralo „Ustani bane
Hrvatska te zove“, je djed zbog toga neko vrijeme završio u zatvoru, drugi puta je morao u
zatvor jer ga je prijavio vlastiti zet kada je ukrao veću količinu kokoši. Onda je pokušao svoju
sreću u Zagrebu, ali su tamo već mjesni razbijači i mangupi podijelili teren i bilo je više
problema s konkurencijom nego koristi, a tučnjave i okršaji svakodnevni, pa su se svi moji
opet vratili natrag u selo. Inače je spomenuti zet poseban slučaj, kada je oženio tetu platio je
doktora da mu napiše kako je srčani bolesnik i ne smije teško raditi niti se uznemiravati. Na
taj račun nije u životu ništa radio i sve je morala obavljati teta koja se ubijala od posla, dok se
on kao „bolesnik“ samo izležavao pred televizorom.

Djed je poslije imao sreće i povukao veze, pa je 60-tih, kada se radila podravska
magistrala između Koprivnice i Varaždina, postao kooperant i osiguravao šljunak za cestu. Tu
se silno obogatio i postao među 3 najbogatija čovjeka u regiji. Kupovao je bezvrijedne
neplodne šljunkovite zemlje u blizini magistrale i tu organizirao vađenje šljunka koji se onda
još vadio ručno lopatom. Usput se šljunak i prodavao svima koji su ga trebali i dnevno bi se
zarađivale velike svote koje su se isplaćivale radnicima na ruke. Sve novce je djed razbacao
na lažne prijatelje, lake žene i karte, ženio se još dva puta, napravio mnogo djece, a pogotovo
vanbračne i umro na kraju kao sirotinja.

Sjećam se da je bolovao od Alzheimerove bolesti i stalno je nosio sunčane

naočale da mu se ne vide krvave oči jer je bio zaražen sifilisom, a mi klinci smo se divili
njegovim tetovažama. Sav je bio išaran golim ženama, tetovažama još iz vojske Kraljevine
Jugoslavije, njemačke vojske, i valjda zatvorskima, za nas je djelovao kao neki stari gusar koji
je oplovio svih 7 oceana i opljačkao više brodova nego smo mi opustošili tuđih trešnji. Kada
djed više nije mogao hodati, sramio se koristiti štap, rađe je gurao uz sebe svoj bicikl da se to
ne primijeti ali je još uvijek bio strah i trepet kraja, svi su ga se bojali, pa čak i žene u selu.
Sve su znale kako je nadprosječno obdaren, to je rado u javno volio ženama pokazati, one
znatiželjne su zatim vrišteći pobjegle. Sjećam se da me djed ko malog uvijek bodrio i natjecali
smo se u pišanju tko će dalje, ali ne znam više jel imao doista alatku „ko juneću potkoljenicu“
kako se u selu pričalo. Činjenica je da je do kasne starosti imao ulogu „selskog pastuha“,
muškarci bi ga u mraku navečer pokupili i doveli doma svojim pohotnim ženama koje nisu
mogli zadovoljiti. Deda je odlično obavio svoj „posao“, uvjek bio spreman i voljan, a u
današnje vrijeme bi zasigurno postao globalno poznata pornozvijezda. Mi klinci nismo o tome
prije ništa znali, ali se čudili kada bi se on tiho u sebi znao smješkati ili prasnuti u smijeh jer
se valjda prisjetio neke soćne anegdote iz svog burnog života, a znao je obraditi čak 3
generacije žena u istome domu istodobno...

Drugi djed je pak uvijek bio miran i šaljiv ali strogi cjepidlaka, majstor austro-
ugarske škole gdje je sve moralo imati svoj red i disciplinu, po noći se moralo znati gdje se
koji alat nalazi da ga se može dopipati u mraku. Njegovi roditelji su kao pošli u Zagreb gdje je
pradjed inače sin grofovog kolara, a sam vrsni stolar prvo hodao od stana do stana nudeći
svoje usluge, popravljao vrata i prozore pa tako preživljavao. Nekako je došao tako do Židova
koji su njega zaposlili u svome restoranu da bude domar i brine se za vinski podrum, a baka je

674
radila tamo u kuhinji. Već nakon nekoliko godina su uštedjeli toliko novaca da se vrate natrag
u Ludbreg i kupe cijeli mali brežuljak u Ludbreškim Vinogradima na Črnoglavcu. Tu je djed
napravio kuću i stolarsku radionu, a imao je odlične preporuke iz Zagreba koje su mu otvorile
sva vrata u lokalnoj židovskoj zajednici. Radio je stolariju za sinagogu i svašta za bogate
Židove u gradu, koji su odlično plaćali, jedan trgovac je čak naručio drvenog konja za
ljuljanje u prirodnoj veličini kojeg je potajno da mu se drugi ne rugaju „jahao“ na svome
tavanu. Pradjed je i mog djeda ubacio u posao, kao dječak ga je slao sa noževima Rabbiju da
za njega i uz njegove upute kolje stoku i onda nareže na komade. Čudi me da su oni kao
nežidovi klali Židovima krave jer je njima hrana morala biti „košer“, kasnije mi je zagrebački
Rabin rekao da smo možda i mi Židovi ali, prije bih rekao da Židovi u Ludbregu nisu bili
toliko ortodoksni nego liberalnih shvačanja. U Kraljevini Jugoslaviji i prije nje u Austro-
Ugarskoj se dalo odlično živjeti od vlastitog stručnog rada. Komunisti su po pradjedu sve
upropastili i on ih nije volio. U odličnim je odnosima bio sa Vlahima, pravoslavcima iz
Kalničkih sela, boljim čak nego sa vlastitim Hrvatima, Srbi su ga također voljeli i zvali
„Majstor Ivo“. Kad bi Vlahinje pošle sa brda u grad, na pola puta prva kuća je bi bila od
djeda. Tu su već čekale naručene istokarene drvene pipe za bačve. Usput ih je djed počastio
hladnim gemištom i često su mlade snahe plaćale njegov rad u „naturi“, tako im je novac
ostao da si u Ludbregu kupe kakav novi rubac. Takve su se stvari dale uvijek dogovoriti na
obostrano zadovoljstvo, a i bilo je za Vlahe od koristi kad bi se u selu rodilo kakvo talentirano
dijete za stolariju jer su imali najviše drva. U to vrijeme je bilo uobičajeno da izolirani brdski
seljaci mijenjaju svoju djecu sa nama iz ravnice, ili to barem pokušaju. Mog oca su isto htjeli
mijenjati za čak i većeg dječaka jer im se sviđao pošto je bio crn i imao srpsko ime Branko.
To mu je ime dao djed jer su svi dječaci u selu bili Ivek, Francek ili Štefek, pa kad bi djed
viknuo „Branko“, bi se znalo koji mora doći doma jer je bio jedini. Prije su se ljudi miješali
da ima manje retardiranih, krala su se čak i djeca ako neki par nije mogao imati djecu jer je to
bila velika sramota i nesreća pošto se ne bi nitko za njih brinuo kada ostare. Bogatašima su
sluškinje rodile djecu i onda bi ih često snašla neka nesreća sa smrtnim ishodom da se to
zataška, nije ni bilo ništa neobično da se spajaju nove obitelji od ljudi kojima je umro partner
a oni su imali već djecu, jer su često ljudi umirali.

Da pradjedu ustaše ne spale dom i radionu, jer su ga već htjeli proglasiti

prijateljem partizana, djed je sa 13 godina morao u ustašku mladež. Jako mu se svidio red i
disciplina u obuci, zatim je bio kod vodiča pasa i u posadi protuavionskog topa koji je štitio
Ludbreg. Jednom su srušili i engleski avion koji je pao u Selnik, odmah su jurili do njega i
pošli ga pljačkati. U njemu je bilo hrane za partizane, zapovjednik topa je dječacima naredio
da si natrpaju torbe sa nekim smeđim tablicama, djed je onda prvi puta vidio čokoladu. Zatim
su pobjegli od aviona prije nego bi stigli „Crnci“ iz Koprivnice. Crnci su bili pripadnici
CRNE LEGIJE elitne postrojbe Ustaške vojnice, zapovjednik Crne legije je bio Jure
Francetić, a zamjenik mu je bio Rafael Boban. Legija je bila poznata po uspješnim ali i
nemilosrdnim borbama protiv partizana i četnika na prostoru NDH. Njih naši domači ljudi
nisu voljeli i nazivali ih turcima jer su to bili uglavnom Hercegovci, koji su izgledali i doista
se tako nekulturno ponašali kao Turci.

675
676
677
 Kada su se ustaške snage povlačile prema Austriji djed je morao sa njima da ne
bude kao dezerter od „Crnaca“ streljan, imao je 16 godina i zapovjednik ga je slao sa torbom
punom novaca po selima da kupi za vojsku sve što su ljudi bili spremni za te sada bezvrijedne
kune prodati. Tu mu se zgadio novac kada je vidio da je to tek bezvrijedan papir za koji su se
do toga mnogi tako jako mučili. Čak je zamalo i ubijen zbog tog novca od vlastitih suboraca
koji su se olakomili, ali ih u zadnji tren zarobili partizani i tako mu ne znajući spasili život.
Onda je završio u Bleiburgu i kolonom smrti u križnom putu tjeran natrag prema doma. Kada
je došao gdje sada u Ludbregu stoji benzinska crpka INE, skinuo je usred puta pred stražom
svoje hlaće i gaće da sere, oni su ga stjerali u grm da tamo to obavi. Prevario ih je i nestao u
koritu potoka kojeg je pratio uzvodno, gore na brdu se pritajio doma na tavanu sa bratićem,
koji je isto kidnuo straži kod Globočeca. Glavni partizan iz tog sela,neki rođak ih je štitio i
brzo se zaboravilo da su bili u ustašama.

Zanimljivo je da su se spasili uglavnom oni koji nisu slijepo vjerovali svojim

nadređenima niti u božju pravdu i snagu vjere, nego baš oni koji bi kritično i logično
razmišljali, vjerovali samo u sebe i imali hrabrost riskirati na vlastitu sreću. Dedi istraživački
duh nije niti nakon toga dao mira, pa je rastavljao avionske bombe da iskoristi metale, radio je
i zviždaljke od protuavionskih zrna. Još danas stric čuva jednu praznu bombu od nekih 50 kila
i sjeća se kako je i on htio sebi napraviti jednu „fućkicu“, ali je uzeo krivo zrno, eksplozivno
koje je stavio u peć da iz bakrene košuljice iscuri olovo, zrno je detoniralo i razneslo peć. Taj
put je dobio skoro onoliko batina kao kada je isti dan podrapao nove hlače jer je pokušao biti
kao Tarzan kojeg je vidio u filmu. Stric je inače naš „obiteljski Židov“, Dalmatinci su ga u
mladosti zarazili trgovinom i on je postao gori od njih. Sjećam se kako je prije stalno švercao
sa krznom, imao je i veze u Rusiji, mjesni komunisti su plaćali jugoslavenskim zlatom za koje
je kupovao njihovim ženama i ljubavnicama tamo krznene bunde. I vlastitu rodbinu bi još i
sada prije smrti rado preveslao. Živi sa drugom ženom sam u ogromnoj trokatnici koja je
trebala biti krčma, napokon pred smrti tek uvidi da je cijeli svoj život jurio nepotrebno
bogatstvo ali je prekasno.

Djed je zatim nakon rata pošao u jugoslavensku vojsku i tamo postao šofer.
Doma je oženio kćer mjesnog odbornika sela iz kojeg je došao pradjed i tako tajio sve do
1991. da je bio u ustaškoj mladeži i sudionik križnog puta. Do onda smo mislili da je djed
kukavica jer je izbjegavao sve nevolje, bio je čak član komunističke partije ali je izbačen iz
nje nakon crkvene svadbe. Jednom je i nekoj curi dao utočište koju je proganjao pijani
silajđija, kada ga nije pustio da uđe u kuću i siluje curu, taj mu iznenada zabio nož u prsa.
Djed mu je oprostio i nije ga tužio, nije htio biti upadljiv vlastima, i dosta mu je bilo valjda
krvi još od rata, ali je do smrti čuvao svoj mali ustaški bodež koji se lako dao gurnuti u čizmu
ili rukav, a imao je u svojoj radioni cijelo skladište raznih eksploziva i otrova. U životu nije
ništa gradio i sve je trošio na hranu i ugodan život, nije ništa uštedio ali svima je pomagao,
znao je živjeti i dobro se provesti. Uvijek smo imali pune škrinje mesa, najbolje besplatne
junetine koju je redovito doma vozio u tačkama. Kuća mu je bila odmah do bivšeg grofovog
kombinata gdje su se tovile krave, kad bi koja „slomila nogu“ trebala se samo ostaviti njena
koža kao dokaz da nije ukradena i prodana. Djed je nakon stražara bio prvi kod životinje i
678
mesarski je obradio, zatim bi se dijelili sa veterinarom koji je potvrdio „nesreću“ i sve je bilo
u najboljem redu. Svima je bilo dobro i nitko nije radio probleme jer je imao koristi, u
svakome selu je djed stao kod krčme jer mu je netko mahao neka dođe na gemišt, što je u
današnje vrijeme nezamislivo. Doma je imao malu radionu i ljudima brusio noževe, krpao
kotlove i popravljao svašta. Gdje god bi rekao da mi je djed Kelemen (a po njima je i jedno
selo u okolici dobilo ime kada su se naselili iz Mađarske prije nekoliko stotina godina), ljudi
bi me počastili jer je i njima već nešto popravio, ili im je moja baka nešto sašila.

Baka je doma imala svoju šivaću radnju i davala je poduke curama kako se kroji
i šiva, sjećam se i njenog oca koji me vodio sa sobom u iskopavanje ljekovitog bilja. Taj je
bio lažov i veseljak, opsjednut jeftinim romanima, več je kao dječak završio u zatvoru jer je
popu krao vino. Baka je uvijek dodala da je pradjed samo čuvao stražu i bio najmlađi dok su
stariji dečki pljačkali popa. U ratu je djed bio u domobranima i onda su ga zarobili partizani
koji su ih odveli sa sobom na Kalnik. Tu je pobrao upalu pluća i ostavljen je da umre, ali
njega i još dvojicu spasio neki seljak koji je došao pljačkati partizansku bolnicu i sakupljati
preostali krumpir kada su se oni povukli prema Koprivnici. Odnekud je dolutala krava sa
teletom, tele su ubili i kravu dojili, a iskuhavali da dobiju sol slanu vodu sa izvora kod Slanja.
Djed je bio sav pun uši, sakrivao se po grobnicama i bolovao od reume, tko zna kako je
proveo ostatak rata, mora da je bio ipak u partizanima borac a ne samo zarobljenik jer je
kasnije postavljen za starješinu sela.

Moj otac je kao dječak bio življe dijete, kad je zajahao mlado ždrijebe ono je
pojurilo i on se vratom zakačio za uže za sušenje rublja, pao je na glavu i bio u nesvijesti, to
su uvijek svi smatrali razlogom što ga je tako teško podnijeti. Još kao dječak bi istrčao na
ulicu i derao se neka svi čuju „da doma ne dobije za jesti“. Djedu je krao na šljunčari sita i
kotače za tačke koje je prodavao pod staro željezo da ima novaca za kartanje, radio je tako
ogromnu štetu za dođe do male koristi.C ijela proizvodnja je uz to stajala tjednima dok nisu
stigla nova sita i kotači iz Zagreba ili čak Beograda! Kačio ga je onaj poslijeratni zakon da
„djeca neprijatelja“ ne smiju izučiti bilo kakav zanat i to tata smatrao dobrim izgovorom zašto
je bio očajan đak, kada je 3 godine ponavljao 5. razred odustao je od škole. Doma to ionako
nije bilo bitno jer je bio dobar radnik i samo to je djedu bilo važno, on ga je i spašavao da ga
milicija ne uhapsi i strpa u popravni dom. Tata se svugdje tukao, krao i radio štetu, to mu je
bilo strašno smiješno, stalno su ga ganjali lovci jer je svakodnevno bio u krivolovu i izigravao
nekog sebi zadanog junaka, strašno je bio opsjednut Spartancima i radio same nevolje. Sve je
eskaliralo kada je prijatelju posudio pušku, a taj se upucao u nogu i priznao miliciji odakle mu
je. Odmah je „Moko“ kidnuo u Rijeku i potpisao da ide raditi u Australiju kako bi dobio
besplatnu kartu i tako izbjegao kaznu.

U Australiji je bilo mnogo posla za sezonske radnike, a i naši ljudi rado su

prihvaćali sumnjive poslove, od lova na klokane, dingose i aligatore, pa sve do ubijanja
Aboridžina koji su smetali bogatim farmerima. Postojao je još „fair fight“ gdje je civil mogao
čak šerifa legalno izazvati na dvoboj šakanjem, a svima je bilo dostupno oružje i jeftina
municija u ogromnim količinama. Našim budalama je bilo posebno veselje ubijati iz veselja

679
tisuće papiga, koje su oni žedne čekali na izvorima vode u pustinji, jedinim u krugu od stotinu
kilometara. Čuo sam priče kako su idioti ispucali tisuće metaka na dan i pobili brda ptica,
svaki put kad bi se jato vraćalo do vode šalili su se da idu „ruski avioni“. Ono što bi naši ljudi
zaradili na sumnjiv ili čak pošten način su često zakartali. Jednom je otac čak u kartanju
operušao Hrvata za kojeg je kasnije doznao da je to bio Rafael Boban ustaški pukovnik i
general Hrvatskih oružanih snaga u NDH. Boban je vrbovao za VIJETNAMSKI RAT mlade
Hrvate da se bore kao plaćenici za Amerikance, ionako su često za novac tu i tamo pobili koje
pleme starosjedioca pa im nije bilo teško pristati na takve poslove. Jel mi je otac bio u
Vijetnamu nije nikada priznao, ali se vratio za one prilike bogat natrag u bivšu Jugoslaviju,
otkud mu je bio novac je tajna koju je ponio sa sobom u grob.

Inače je Boban dobio od Amerikanaca čin oficira i stvarao jedinice od Hrvata

„boraca protiv komunizma“. Ustaška emigracija je u Buenos Airesu donijela odluku da svoje
ljudstvo stavi na raspolaganje Amerikancima, u prvom redu se tu mislilo na ustašku djecu
koja su služila vojsku u Argentini, Paragvaju i na Čileu. Dobar dio njih je završio i vojne
akademije, neki od njih su bili piloti i veoma potrebni američkoj vojsci. U jednoj vijetnamskoj
bazi „Džungli na asfaltu“ formirana je i eskadrila koja se zvala „Jasenovac“. Jedan od
najpoznatijih Hrvata koji se navodno borio u vijetnamskom ratu bio je Gojko Šušak, kasniji
ministar odbrane Republike Hrvatske.

Opet doma nakon 4 godine odsustva nije stari prestao raditi probleme ali je i
odjednom sagradio sebi kuću, koju je financirala uglavnom baka. Sada je bio još više pun
sebe, tukao se i provocirao ljude gdje je god stigao, kupovao i razbijao motore kod potjere
milicije po oranicama i djecu milicajaca bacao u vodu kad bi se usudili pecati u šljunčari koju
je iskopao.

Nedugo nakon toga u Jugoslaviji se pojavi BUGOJANSKA GRUPA, to je

neformalni naziv hrvatske paravojne grupe koja se probila na područje Jugoslavije 20. lipnja
1972. Poslana od strane hrvatske nacionalističke emigracije, cilj grupe bio je vršenje
terorističkih akcija radi pokretanja gerilskog rata za rušenje Jugoslavije i obnovu NDH.
Bugojansku grupu je organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija
koja je bila osnovana 1961. u Australiji i koja je djelovala i u Europi, te SAD-u. Osnovni cilj
HRB-a je bilo rušenje SFR Jugoslavije dizanjem ustanka Hrvata i obnova nezavisne države
Hrvatske. Nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1971. godine, HRB je bilo u uvjerenju da je u
Hrvatskoj bila povoljna klima da se pokrene oružani ustanak. Nakon kratke pripreme, HRB je
organiziralo ljudstvo, oružje i novčanu podršku da pošalje inicijalnu grupu od dvadeset
pripadnika, koja je imala zadatak pokrenuti ustanak. Većina terorista je došla iz Australije,
dok je vojna oprema bila nabavljena u Njemačkoj. Grupa se sastojala od devetnaest članova.
Dvadeseti član je trebao biti navodno Blaž Kraljević, koji je prilikom odlaska iz Australije
spriječen od strane australske tajne policije.

Kada se po cijeloj Jugoslaviji digne uzbuna, sretnu neke vlaške žene duboko u
šumi dvojicu mladih neobrijanih i naoružanih muškaraca koji se sakrivaju u šatoru. Ubrzo

680
budu opkoljeni od satnije specijalaca i predaju se. To je „Mokica i Cicika“, moj otac i njegov
bratić sin od padobranca koji je lovio TITA. On odmah prizna da je nagovorio mog starog da
nestanu na nekoliko dana u šumi jer je pozvan na svadbu a nije imao novaca da kupi dar, udbi
je odmah jasno da to nisu nikakvi teroristi i pušta ih se na slobodu kada je plaćena kazna za
ilegalne puške i krivolov. Kad su oboje bili mali u selu je gostovao putujući cirkus, i jedan
klaun vidio te dječake pa im se rugao da su smiješni kao njegovi kolege „Moko i Cico“. Drugi
klinci su to čuli i tako im je ostao nadimak. Djed je odmah postao „Stari Moko“, a i ja sam
sada pobrao taj nadimak po kojem nas svi tu poznaju.

Opet na cesti sa svojim motorom, kožnom kaubojskom jaknom sa resicama od

klokanove kože, stari je upecao mamu, maloljetnu klinku, jedinicu koja je dobila od svoje tete
motor na poklon i glumi frajericu. To zapravo i nije bila prava teta, nego udovica kočijaša
grofa Draškovića, muža joj je ubio konj a četvero djece je umrlo još u školskoj dobi. Ona nam
nije bila nikakva rodbina, a djed i baka su se doselili k njoj da se brinu za nju do smrti, a za
uzvrat bi naslijedili njenu kuću i imovinu. Tako smo došli do „Tete“ koja je mamu i nas
zavoljela kao da smo njezina djeca. Teta bi nam dala i zadnji novčić svoje penzije, znala je
sve o coprnicama u selu, o svetom Iliji gromovniku koji juri kočijom po nebu kada grmi
(germanski bog Thor) i djelovala je kao da je došla iz nekog prastarog keltskog plemena
lovaca na glave. Žena je mnogo toga prošla u životu, a takva lojalnost se više ne susreće u
modernim ljudima. Prije bi umrla na mukama nego da nekoga koga voli izda, a nagledala se
ona u svojih 90 godina smrti u čak 3 rata, čim bi ju netko više napadao ona bi bila čvršća i
nepokolebljiva.

Djedovi su se poznavali od prije. Majčin otac je poznavao kao mladi ustaša

gestapovca koji je bi bog i batina u gradu, pa mu je dao svoju maloljetnu kćer za snahu da
pođe sa njegovim sinom u Njemačku makar nije još niti završila srednju školu i prekinula
školovanje. Postoji i druga verzija stare Tete koja govori o tome kako je stari velikim
revolverom u čizmi (a doista ga je imao) oteo mamu pod prijetnjom ako ne ide sa njim da će
pobiti sve i na kraju sebe, a nije htio da mama završi srednju školu da ne bude „pametnija“ od
njega koji se hvalio da ima „5 fakulteta“, a jedva je završio 5 razreda osnovne škole.

Tako sam rođen zatim ja u Njemačkoj i ubrzo poslan doma k djedu i baki jer se
roditelji nisu znali brinuti o meni, ili jer otac nije podnio moje plakanje i prijetio kak me bude
bijesan ako opet zaplačem bacio kroz prozor!

Na selu sam ostao 3 godine, o meni se brinula uglavnom moja „Biba“ nekakva
žuta kuja koja me pratila uz svaki korak i pazila me, Teta me preuzela isto kao svoje dijete, a
djed i baka obavili su sve ostalo. Nisam im bio po volji, nisam ispao po njihovim planovima
jer su mamu htjeli udati za nekog advokata koji je bio zaljubljen u nju, a ona je pošla za
najveću barabu. Bio sam sretan na selu dok me djed i baka nisu izdali i „riješili“ se mene
nakon 3 godine. Djed me prijevarom odnio nekakvim čudnim crnim ljudima u dalekoj
„Menjačkoj“ i tamo me ostavio luđacima koji su se svaki dan svađali (a toga nije nikada bilo
kod djeda i bake) i objasnio mi da su mi to roditelji. Otac je zaluđen Bruce Leeom odmah

681
počeo da me sa tri i pol godina svakodnevno po 5 sati vježba borilačke vještine, a mama tukla
kod učenja čitanja i pisanja. Upao sam u pakao, jedine riječi tih psihopata su bile: „Mi smo te
napravili, mi te i smijemo ubiti!“

Jednog dana su mama i baka jehovka pošle u šoping ostavivši me starome na

čuvanju, on me je tako dugo tukao to prijepodne dok nisam sa 4 godine 40 japanskih imena
judo bacanja od žutog do crnog pojasa naučio napamet. Stari se time strašno ponosio i
hvalisao pred svojim prijateljima u klubu, a ja od batina nisam mogao tjedan dana sjesti niti
ležati na leđima. Dobio bih i batine kada je došao netko k nama u posjetu a ja bi uzeo od njega
slatkiše ili čokoladu, poklone nisam smio od nikoga uzimati „da ne budem kao druga djeca
koja samo čekaju da im netko pokloni čokoladu.“ Šamari bi padali i ako bi koristio „pederske
riječi“ kao torbica, kruhek, mamica ili slično, zapravo bi me stari tukao kada sam bio dobar i
bilo mu je drago kada bi napravio nešto loše.

Pošto sam znao već u predškolskoj dobi čitati, pisati i računati, roditelji su me
godinu dana prije upisali u školu, a to u Jugoslaviji u koju su se namjeravali vratiti. To mi je
donijelo same nevolje, jer kada si godinu dana mlađi od drugih i zaostaješ zbog toga razvojem
ti to stvara samo probleme. Dobio sam i brata koji je točno 5 godina i jedan dan mlađi od
mene, u školi nije bilo problema, rado sam bio mali pionir i prošao razred sa četvorkom. Onda
je u praznicima došao otac i poludio jer nisam godinu dana vježbao borilačke vještine, a
napraviti špagu je njemu bio vrhunac postojanja. Sa sobom je doveo prijatelje i šefa sa posla,
da se hvališe kakav je on „junak“ u selu. U Njemačkoj je radio inače kao kuferaš u Sheraton
Hotelu, a mama 2 godine kao sobarica. Često bi me uzeli sa sobom na posao i pustili da
šećem po hotelu. Tako su i drugi radnici svoju djecu prošvercali jer ih nije imao tko doma
paziti, a znali su nas i zatvoriti u prazne hotelske sobe. Tu se od malena naučiš na svakakve
ljude iz svih zemalja svijeta, i možeš učiti promatrajući ih.

Sjećam se samo da su jedne noći doma svi pobjegli. Otac, njegovi kolege i šef,
svi su zbrisali preko granice i ostavili rasplakanu mamu, mene i jednu godinu starog brata.
Nakon toga je stigla milicija i mamu cijelu večer ispitivala u kuhinji. Kroz stakla vrata sam
vidio da samo pričaju. Bili su dvojica i maštao sam da jednome izvučem pištolj iz futrole pa
ih pobijem kao Boško Buha švabe.

Tek kasnije sam doznao kako je stari „da ispadne faca“, obećao kolegama da
budu pekli srnu kako bi ih počastio, nije htio ispasti papak da ju kupi nego je htio pokazati da
je on glavni i može si ju ubiti kada god poželi. Tako je mobilizirao svoje prijatelje, mjesne
seoske mangupe, podijelio im svoje puške i oni su krenuli u krivolov. Kada su ubili srnu,
slučajno je naišao lugar kojeg su svladali i vezali za stolicu u nekoj klijeti. Malo je nedostajalo
da ga jedan od njih ne ubije kada je izgubio živce. Stari je rekao ekipi da se rasprše i
izbjegavajući ceste pođu preko polja kući kao da se nije ništa dogodilo. Ali nisu ga slušali,
kada su se razišli lugar se oslobodio i obavijestio miliciju, koja je glupane pokupila na
autobusnoj stanici gdje su odmah sve priznali i prebacili krivnju na starog koji je već
pobjegao preko granice.

682
 Da se sve riješi na obostrano zadovoljstvo, starome je ponuđeno da neće u
zatvor ako milicija zadrži dragocjene puške i jednu dobije lugar na poklon, platila bi se srna
lovačkome društvu i neka kazna u markama. Ali je sve pošlo po zlu kada se mama povjerila
tatinome bratiću kojeg je on smatrao kao svog brata. Pitala ga je za savjet što da učini,
inspektor joj je kod ispitivanja obećao da neće otac u zatvor ako mu ona dođe druge večeri u
mraku do njegovog auta na rubu sela, i molila je strica da to zadrži za sebe, jer i sam zna kako
je otac ludo ljubomoran. Stric Cico je oduvijek mrzio oca ali je imao koristi od bogate naivne
budale dok je on uvijek bio siromašan, a sada mu se pružila prilika da mu napokon zabije nož
u leđa pa je on to iskoristio. Majka nije otišla na sastanak, ali Cico je sve starome cinkao i
valjda još nešto dodao. Kada smo se i mi vratili u Njemačku, opet je nastao pakao, stari
uvjeren u ludoj ljubomori da ga je žena prevarila mučio je mamu i tjerao da jede sirov luk i
sol, pije rakiju, broji slova u novinama i godinama ju svakodnevno mučio i tukao. On je tužio
preko advokata tog inspektora za „silovanje“ i vrijeđao komunističku vlast, pa se zbog toga
nije usudio vratiti natrag u Jugoslaviju. Sve je to prikazao kao neko domoljublje i da su ga
nevinog proglasili ustašom. Tako je 15 godina bio u egzilu i doma se vratio tek 1995. godine,
kada se više nije bojao udbe. U Njemačkoj su nas često pratile sumnjive osobe, vani bi stajali
pod prozorom ili zvali na telefon a da se ne jave. Oko starog su bili stalno neki idioti koji su
sebe proglasili ustašama, a pijanima znali drugi idioti koji su sebe proglasili četnicima
iščupati kliještama ili kombinirkama brkove ili im slomiti ruku ili nogu.

U 2. razredu osnovne škole u Njemačkoj pokrajini Hessen raspisan je natječaj za

najbolje crteže i izjave kako si djeca zamišljaju idealne praznike. Tu sam bio među prvim
nagrađenima i moj rad je izašao u novinama. Nacrtao sam drveće i životinje, napisao kako tu
mora biti životinja sa kojima se može igrati, drveće za penjanje i voće koje se može jesti.
Ispalo je kao da to piše neki mali domorodac a ne neko dijete iz grada.

Slomio sam si i ja nogu kada su mi se djeca rugala da nemam petlje skočiti sa

balkona jednog kazališta, i da će mojoj tajnoj simpatiji Alice Schreiner reći kakva sam
kukavica. Skočio sam i pobrao triješćani lom obadviju kosti potkoljenice. Nakon mjesec dana
u bolnici i 2 operacije zaostao sam u školi baš na kraju godine koja je odlučivala u koju ćemo
školu dalje. Mogao sam birati da ponovim razred ili idem dalje u najlošiju školu, pošto je
mojima doma bila sramota da ponavljam razred, izabrao sam ono drugo. Moja simpatija je
naravno pošla u gimnaziju, bila je najpametnija u razredu, svirala je frulu i plesala balet. Kad
si klinac i pola svog života nesretno zaljubljen to ti puno znači, a pogotovo kad si strašno
sramežljiv jer te doma vrijeđaju da te nikada neće niti jedna cura htjeti jer si debeo i ružan.
Onda je tu bio još i mali brat kojeg su roditelji huškali na mene, a on je već po vlastitoj prirodi
bio nepodnošljiv, nije još niti prohodao a već mi se 3 puta iza leđa došuljao i raznim
predmetima razbio glavu. Vani me ucjenjivao da moram za njega curicama srušiti snjegoviće
inače će reći mami i tati da mi se sviđaju. Od brata su roditelji uspjeli napraviti čudovište,
pravu noćnu moru. Kada se moja simpatija preselila i navodno otišla živjeti k ocu u Ameriku
mislio sam da je to zbog mene jer sam u svakoj slobodnoj minuti znao vrebati ispod njene
kuće samo da je vidim. Sreo sam je nakon dvije godine slučajno, prepoznao ju samo po njenoj

683
mami, Alice je izgledala kao narkomanka i srušio mi se svijet, nakon toga se više nisam
mogao zaljubiti.

Kvart gdje smo živjeli je bio radnički getto, klinci prepušteni sami sebi i jedina
razonoda je bila „scheisse bauen“ (raditi sranja). Loviti i tući slabije od sebe i paziti da te ne
uhvate i tuku jači, krasti po samoposlugama, minirati petardama poštanske sandučiće ili
zapaliti velike kante smeća sa starim papirom, ali nikada se nismo drogirali kao drugi, nego
radili svojevrsna sranja po kojima smo bili poznati. Provalili u noći u ZOO da ukrademo
pitome tvorove sa kojima smo po parkovima lovili divlje kuniće, postavljali smo mreže u
jezeru usred grada i tako lovili šarane ili zračnim pištoljem ubijali sve živo od mačaka do
golubova i „gasili“ ciljanim pogotkom noćnu rasvjetu čitave ulice. U noći smo znali rastaliti u
cijelome kvartu plastične automate sa žvakačama, onda kada su na njih ugrađene metalne
rešetke cijele bi automate u zimi kada je plastika bila tvrda i lako pucala raznijeli sa velikim
petardama pa uzeli žvakaće i novac. Manje nam je bilo do žvaka nego do uzbuđenja. I strašno
smo se ponosili kada bi se nagrada na naše glave dizala nakon svake akcije. Jer idoli su nam
bili Bud Spencer i Terence Hill, a doma nismo imali uzore nego samo traume. Ali drugima
nije bilo puno bolje, naši zapušteni vršnjaci prepušteni sami sebi i televiziji često su si umislili
da su super junaci i da mogu letjeti pa su skakali sa nebodera u smrt, ili samo pošli iz dosade
na pruge da gađaju teretne vlakove sa novim autima iz tvornice Opel. Tko je razbio više
prozora je bio pobjednik, tako je i poginuo Domagoj, stajao je na drugoj pruzi i nije čuo brzi
vlak koji je dojurio i raznio ga na komade.

U školi su nas ljevičarski učitelji huškali na njemački narod, kod izbora sam
dobio za svaki razbijeni plakat desničarske stranke jednu dobru ocjenu u predmetu po želji.
Tko je učinio kakvo zlo starim Nijemcima postao je heroj ulice, tako sam i ja jednom upucao
plinskim pištoljem starijeg čovjeka koji nas je tjerao kad smo radili opet neku štetu. Znao se
tako naći jedan Španjolac koji je uzeo reket za stolni tenis i provalio u veliki kavez gdje je
Nijemac uzgajao kanarince. Kako su prestrašene ptice letjele amo tamo, on ih je udarao
reketom kao da su ping-pong loptice, nama svima je to bilo strašno smiješno kada je pobio
nekoliko stotina ptica.

Doma su uz svakodnevni petosatni trening borilačkih vještina padale stalno

batine, čak je i stari davao većoj djeci novac da nas tuku kako bi vidio hoćemo li ispravno
koristiti tehnike koje nas je naučio. Majku smo neko vrijeme smjeli zvati samo „Majmun“
inače bi kao i ona dobili batine. Jednog jutra nas je prvi puta u životu otac poljubio i onda
nestao k ljubavnici u Mexico. Bili smo sretni što smo ga se riješili, osim mame, ona nas je
tukla da moramo pisati pisma toj ženi da nam vrati oca, i tjerala nas je da postanemo Jehovini
svjedoci, čak nas je ispisala i iz crkve. Kada je Meksikanka opljačkala starog i on se vratio
doma cvileći kao šugavo pseto da mu oprostimo, drugi dan smo opet svi dobili batine. Jednom
se čak tako opio sa svojim prijateljima samoprozvanim velikim ustašama u našem vrtu pokraj
šume, da smo se brat i ja morali kako bi ih zabavljali mačevati sa oštrim mačetama koje je
donio iz Mexica. Pošto nisu imale križnicu oštrice bi stalno kliznule jedna uzduž druge i brat
si porezao prst. On je imao 9 godina a ja 14, stari je uzeo bratu mačetu i navalio na mene da

684
pokaže „kako se to radi“. Brzo su mi bile obje ruke krvave od rana i kidnuo sam u šumu da
spasim živu glavu. Nisam znao da je mama već prije mene pobjegla sa bratom i pozvala
policiju, a ja sam sada odlučio da se više ne vratim, napravim si neko sklonište u šumi i tu
ostanem živjeti. Sjetio sam se da mi je djed rekao da je kod rana najbolje staviti si narandžasto
žuti sok jedne biljke na rane pa sam to i učinio. Nisam znao da je to RUSA (Chelidonium
majus) čiji se sok zove i „zmijino mlijeko“, čisti krv i djeluje kao sedativ. ALBERT VELIKI
(njemački filozof, teolog, svetac, crkveni naučnjak i ratisbonski biskup), je prije 800 godina
tvrdio da "ako se nosi rusa sa srcem krtice, nadvladat će se neprijatelji i riješiti svi problemi"!

Ožiljci tih rana se još danas vide, a kada sam djedu rekao da mi je pomogao
njegov savjet začuđeno me gledao i rekao da on to ne zna i nije mi to od njega.

U šumi me policija pronašla i sa mamom i bratom sam odveden u „sigurnu

kuću“, otac je prošao sa time da je lagao kako je sve bila samo „šala“ i ne smiju ga protjerati u
Jugoslaviju jer ga tamo čeka smrt, mami lagao nakon tjedan dana da će se popraviti, mi se
vratili i opet drugi dan dobili sve one batine koje smo propustili. Najviše batina je bilo uvijek
kada smo se vratili sa godišnjeg odmora iz Jugoslavije kamo smo išli jednom godišnje,
naravno bez oca koji se bojao doći i bio zavidan što mi dolazimo doma.Valja dodati kako
nakon sranja kod krivolova 5 godina nismo smjeli ići doma, jer je to stari zabranio.Meni je to
strašno falilo, da tako dugo ne vidim dedu, baku i tetu, znao sam satima plakati i onda se
gušiti, brat i ja smo počeli mucati i pobrali svakakve grde komplekse.

Stari nije nikad pospremao i naišli bi kod povratka totalni kaos u stanu, ali
prvo bi se on nažderao šunke, kobasica i rakije a onda po cijelu noć znao mamu tući i silovati.
Zato smo se uvijek plakali kada smo morali natrag u Njemačku, jer najljepše mi je bilo poći
sam u dravsku prašumu na ribolov. Djed mi je samo jednom pokazao put i rekao da me nije
šteta ako se izgubim, ako sam se vrgel u njega sam ću po sebi pronaći put doma kao i njegovi
psi koje je doma dresirao. Izabrao je od štenaca uvijek onog koji je imao petu vučju kanđu i
na nepcu neparan broj valova, jer takvi su psi po njemu imali poseban dar za orijentaciju. U
ono vrijeme prije izgradnje najvećeg akumulacijskog jezera u Jugoslaviji, Dubravskog jezera,
šuma je još bila čarobna. Potoci i kanali koji su tekli kroz prašumu bili su puni riba makar su
ih svi ljudi lovili i sa mrežama. Preko tih kanala se prolazilo preko divovskih stabala koje je
vjetar srušio preko vode. Cijeli dan sam znao u bistroj vodi promatrati ribe, koja bi mi se
svidjela njoj bi bacio glistu pred usta i ulovio je. Vode su bile bistre i pune riba kao neki
divovski akvarij. U šumi su se stalno čuli glasovi, ljudi su dizali mreže podigače, tražili gljive
ili samo išli u krivolov, jedan drugog nije cinkao i ulov se često dijelio po selu, a da milicija
koja je samo patrolirala po krčmama nije imala pojma. Ekipa od desetak ljudi je brzo
pronađena, utovarila se prikolica na traktoru i mi smo krenuli na Dravu. Ja kao najmlađi sam
morao u vodu i vući za sobom mrežu zapletaču. Kod dijeljenja je najveću ribu “dobila
mreža“, zatim se išlo od najstarijeg do najmlađeg i opet od mreže pa nadalje sve dok se sve
ribe nisu podijelile, a svaki je znao dobiti najmanje pola vreće od umjetnog gnojiva i zatim ga
je doma čekalo neugodno čišćenje svih tih riba.

685
 U Njemačkoj sam također pecao ribe u smrdljivoj smeđoj Maini. Jednom mi
prišla naša nova učiteljica koja je zapravo bila još studentica. Rekla je da mi zavidi kako mi je
lijepo u životu i kako mogu uživati u njemu. Bila je darkerica i Židovka kojoj je valjda
dojadio život bez problema jer ih po meni nije imala. Ali joj je jednog dana došla ideja da
ostavi „neki znak za sobom, jer ne želi biti na teret svijetu kojeg uništavamo“, tako je Kafka
pošla na centralno groblje, na židovskom se djelu kanistrom benzina zalila i zapalila. Koža joj
je kako je pisalo u novinama 80 % izgorjela ali je imala snažno srce i bila je još živa kada je
prebačena u bolnicu. Tamo je uspjela još bolničarke u bijelom pitati jesu li anđeli, mislila je
da je došla u nebo i onda je umrla.

Nakon osnovne škole sam htio postati puškar, i pronašao jedinu trgovinu oružja
sa servisom u pokrajini Hessen koja je uzimala šegrte, bila je tek 10 km udaljena od našeg
stana. Tu sam pohađao još u osnovnoj školi trotjednu praksu i zatim hodao pomagati preko
praznika, plaću sam dobivao u municiji koju sam morao ispucati na streljani što mi se strašno
svidjelo. Ali kada sam se htio upisati jedino mjesto je bilo već popunjeno, pa sam izabrao
najsličniji zanat, onaj alatničara.

Kada je u Hrvatskoj izbio Domovinski rat, htio sam pobjeći od doma i

sudjelovati u borbi. Pravog vatrenog oružja nije bilo, a znao sam da ga mogu kupiti čak još
maloljetan u Švicarskoj. Ionako sam se odlično snalazio po tim krugovima i već sa petnaest
godina su mi svi prodavali oružje za odrasle. Od zračnih pušaka u koje bi stavljao jače
opruge, plinske pištolje koje smo preuređivali ili kubure na crni barut, brat mi je tako zamalo
poginuo kada je pištolj zatajio i on htio pogledati sa svojih 11 godina u cijev pa si zamalo
raznio nos. Tako sam odlučio opljačkati banku, ukrao neki stari bicikl koji je u gradu najbolji
za bijeg i krenuo preobučen u odjeću koju nisam nikada nosio, sunčanim naočalima i kapom
da sa plinskim pištoljem u drugome kvartu, gdje me nitko ne pozna dođem do novaca za
vojno naoružanje. Sve je neslavno završilo još ispred banke kada me jedan dječak prepoznao i
pitao „Bambi jesu li sada maškare!?!“ Bambi su mi podvalili kao nadimak još prije u školi
stariji dječaci, ali me nije toliko smetalo kada je moj idol Bud Spencer u jednome filmu imao
isti nadimak!

Propala je tako prva i zadnja pljačka banke i ja morao obećati roditeljima da

prvo završim srednju školu, a onda slobodno idem u rat. Tako sam se naivan počeo sam
pripremati za taj dan kada napokon mogu postati „pravi muž“ i činiti na bojištu junačka djela.
Inspiriran od djeda, njegovih vršnjaka i njihovih ratnih priča, uglavnom laži i izmišljotina,
nije bilo teško napraviti si krivu sliku, a koliko je to tek naivnih mladića odvelo u sigurnu
smrt!

Stari je osnovao i vodio (desetak godina) u kvartu klub borilačkih vještina, bio
je u pionirima KENJUKATE petoboja koji je osnovao WOLFGANG SCHUETTE 1973.
godine. Trenirali smo i JUDO, a KICK-BOX je kod nas vodio svjetski prvak iz Argentine
GABRIEL DAMM. Još nakon 15 godina vježbanja, uspješno sam sabotirao da položim u
bilo kojoj disciplini crni pojas jer sam mrzio to vježbanje iz dna duše. Ali kod natjecanja to

686
nije išlo. Ako nismo bili uvijek među prvima, doma je bio još gori pakao. Odjednom smo bili
kopilad, morali smo napustiti dom i bili smo bezvrijedni škart za starog. U klub su se učlanili
najgori razbijači i kriminalci sa ulice, imali smo i Mudžahedine iz Afganistana koji su lovili
dilere drogama da ih ubiju zbog love, i svakakve luđake koji bi odmah već nakon treninga
udarili i opljačkali neku bakicu na cesti ili Nijemcu uzeli nove cipele ili skupu jaknu. Svi su se
mogli upisati a bitni su bili samo sportski rezultati, tako da smo činili samo zlo jer smo
obučavali najgori šljam sa ulice da bude još efikasniji. To nam se vratilo kada je u Jugoslaviji
počeo Domovinski rat između katolika Hrvata i Bosanaca Muslimana, odjednom smo bili na
meti Turaka i počeli su problemi. U međuvremenu smo brat i ja uvidjeli da nije ispravno kao
ostali stranci napadati domaćine jer se tako ne uzvraća gostoprimstvo. Ionako smo mi
djelovali uglavnom po šumama dok bi ostali stranci terorizirali kvartove. Htjeli smo poći u rat
i jedva smo čekali da postanemo punoljetni. Mene je kačila četverogodišnja srednja škola pa
smo se sami pripremali za rat koliko smo to mogli i znali. Spavali bi preko vikenda u šumi,
organizirali nekoliko dana preživljavanja u planinama i igrali po Europi u Gotcha klubu
Rhein/Main zvanom RANGERS.

Novac nam nije bio problem, raznašali smo novine, ja sam dobivao naknadu kao
svi učenici srednjih škola od tisuću maraka mjesečno. A i radio sam kod oca koji je imao
kuferaški obrt „Porter Service“ na Aerodromu u Frankfurtu. Tu se dalo u sezoni u jedno
popodne zaraditi i po 500 maraka, svaki dan bi se dijelili svi koji su bili u smjeni sa novcem,
pa smo odlično zarađivali i stalno imali love.

Pošto nas je majka oblačila kao jehovine svjedoke a mi to nismo bili, vršnjaci su
nam se rugali i nismo imali cure. Tako smo iz znatiželje još kao maloljetni pobrali svoja prva
iskustva u Njemačkoj legalnoj organiziranoj prostituciji. Ta bezdušna okolina nas je samo još
više ubila u pojam, znao sam svaku kurvu ali mi se sve to zgadilo. Najviše kada sam nakon
obavljenog „transfera“ pitao jednu prostitutku kako joj je ime i ona se rasplakala, jer sam
skužio da to radi protiv svoje volje i ja sam djelomično kriv za to jer plaćam te usluge koje
drže taj obrt na životu.

Više nisam vidio smisao u životu, znao sam da moramo uskoro zatvoriti obrt na
aerodromu jer je uprava skužila kako dobro zarađujemo i neki nas je Židov izbacio iz posla
.Nakon srednje škole će se srušiti i fabrika gdje idem na praksu pa sve odlazi k vragu, jedini
smisao je bio poći u rat, jer tamo ne bi bilo šteta da poginem jer sam bio prevelika kukavica
da se sam ubijem. Kako smo doznali je hrvatska vojska imala lošu obuku i naoružanje, a imali
smo kao prijatelja jednoga starog zaštitara na aerodromu koji je bio u Legiji stranaca. On nam
predložio da odemo u Legiju stranaca barem na obuku prije nego idemo u rat. Ne bi se trebali
brinuti jer takve kao nas tamo uzimaju odmah sa poljupcem. U Hrvatskoj nam je susjed bio u
ratu, on je inače prisvojen od naših susjeda velikih komunista koji nisu mogli imati djecu. Kao
dvadesetogodišnjak u svojim buntovničkim godinama je prešao u „ustaše“ samo da si šokira
stare roditelje. Apsurd je bio time još veći što je rodom Srbin, majka ga je rodila potajno kao
kopile i onda ostavila da ga se riješi na mravinjaku u šumi da ga pojedu mravi. Netko je čuo
plač bebe pa je spašen, to je bilo u Jugoslaviji u novinama i tako su ga naši susjedi prisvojili

687
kao svoje dijete. Imao sam novaca a dečkima na fronti je svašta trebalo, pa sam nosio doma u
Hrvatsku noćne optike ruske vojske koje sam kupovao na buvjaku u Frankfurtu od Poljaka,
skupe noževe i pancirke koje bi mijenjao za oružje da ga imamo kada bi se sami uključili u
rat. Nisam znao da sve to dobivam po lihvarskim cijenama a susjed je sve pobrao u skladištu
badava, po metku je računao i do 10 maraka. Da to ne mogu sakrivati od 13 godine starog
brata je bilo jasno, i on je htio oružje, ali ja susjedu rekao da mu ne prodaje ništa kako mali ne
bi poginuo ili to u Njemačkoj prodavao dalje u školi. Ali mu je prodao ipak za 500 maraka
pola kile plastičnog eksploziva i nekoliko elektrodetonatora.

Da bude sranje još gore, kao pripadnik HOS-a nas je uvjeravao kako ćemo
postati heroji ako u Njemačkoj dignemo ustanak da se Nijemci napokon probude i otresu sa
sebe okove u koje su ih Židovi stavili, da se stvori se opet 3. REICH zajedno sa Hrvatskom.
Bit ćemo heroji i ući u povijest ako imamo dovoljno petlje djelovati, tako nas je i obučavao na
eksplozivima, minama i zajedno sa nama upucavao oružje koje bi mi trebali ponijeti u
Njemačku. Nisam znao da nam je i slao pisma sa uputama jer su ih naši roditelji prije nas
pobrali i pročitali što u njima piše.

Susjedove fantazije se nisu dale ostvariti, praktički ne bi bile izvedive jer

onoliko ljudi da pobijem, toliko municije ne bi ni mogao nositi. Kružio sam jednom i
biciklom oko srpskih prosvjednika koji su demonstrirali protiv Hrvata. Ali nisam imao petlje
zapaliti fitilj na cijev-bombi punjenom sa crnim barutom kojeg sam izvadio iz neaktivirane
pirotehnike nakon nove godine da to bacim na njih.

Stanje je postalo sve gore, i u kvartu su se nudile za 150 maraka nagazne mine i
ručne bombe koje su došle iz Bosne, svi su bili naoružani i samo da nije puklo i sve u kaosu
izmaklu kontroli. Situacija je eskalirala kada je banda od pripadnika našeg kluba naredila curi
mog najboljeg prijatelja Poljaka koja je konobarila na jednoj zabavi na otvorenome,da im
mora predati sav novac iz kase. Frend i ja smo je branili i onda je vođa bande neki „Ali
ubojica“ (zaklao je nekog u Turskoj i pobjegao u Njemačku) mene zvao na dvoboj. Turaka je
bilo preko desetak,pa mi se činilo bolje izabrati manje zlo i tući se sa jednim nego sa svima. U
mračnoj šumi sam ga tri puta srušio ali ga nisam stigao dokrajčiti kako se je vrpoljio, a krug
oko nas se zatvorio i svi su me počeli cipelariti. Morao sam odmah ustati da netko ne izvadi
nož i počne bosti, odjednom je netko digao ruku i upucao me u lice plinskim pištoljem s
metkom punjenim suzavcem . Zatim je prijatelj počeo pucati na Turce i oni se razbježali.

Na poslu i u školi sam imao probleme sa ljevičarskim anarhistima koji me nisu

mogli smisliti, a i sa jednim Hrvatom iz Osijeka i Muslimanom iz Bosne koji su tek došli u
Njemačku kao izbjeglice. Na njih se nisam obazirao jer niti jezik nisu dobro znali ali rado su
prevarili svakog kojeg bi sreli, pogotovo kad bi im posudio novac jer im se smilovao. Oni su
me uzeli na zub kada su Hrvati u firmi sakupljali donacije za Hrvatsku i ja donirao američke
pancirke. Jednog dana sam više iz šale nego protesta napisao „Arijevski IQ test“, gdje je
trebalo prekrižiti točne odgovore, jer su se slični testovi i koristili kod maturalnog ispita. Taj
moj test je postao pravi hit i drugi su ga kopirali, pa dijelili dalje jer su ga svi htjeli imati.

688
Dvije izbjegličke gnjide su isto došle do primjerka i na osnovi toga kod direktora u firmi i
školi se žalili da sam nacista, rasista i fašista. Prijatelji su me upozoravali da mi se nešto kuha,
ali sam podcijenio dva došljaka koji su došli tražeći milost i spas tamo gdje sam ja rođen i
nisam vjerovao da će ih itko uzeti za ozbiljno, a kamoli da će mi uništiti svojim lažima
maturu. Ali u komunističkom sindikatu punome ljevičarskih anarhista našli su plodno tlo.
Dobio sam priliku osjetiti na sebi ono što su navodno osjetili na svojoj koži Židovi koje su
progonili nacisti u II. svjetskom ratu. U 4. godini, 6 tjedana prije mature za alatničara sam
izbačen bez prava na žalbu prvo iz srednje škole i isti dan iz firme gdje sam imao 3 dana u
tjednu praksu. Morao sam pobrati sve svoje stvari i predati iskaznice, bio mi je i zabranjen
ulazak u školu i firmu, ali sam smio u drugoj školu položiti ispit,do onda neka se sam snađem
kako znam dok su ostali imali organizirane svakodnevne pripreme.

Odmah sam zamolio jednog prijatelja da nazove policiju i javi im gdje izbjeglice
(inače reperi) u firmi sakrivaju droge kojima su dilali, policija je uskoro preokrenula na glavu
cijelu firmu. Istodobno je banda u kvartu započela lov i hajku na mene, kada su u tramvaju
opkolili mog brata i namjeravali ga izbosti noževima kojima su mu već mahali oko glave,
upucao sam trojicu plinskim pištoljem i ljudi mi u tramvaju čak pljeskali. Osjećao sam se kao
da činim pravu stvar i čistim ulicu i kvart od gamadi, znao sam da neću moći još dugo
izdržati, ali sam se nadao da preživim do mature i onda odem u Hrvatsku u rat, no stanje je
postalo gore, i okršaji gotovo svakodnevni. Sve je eskaliralo dok smo brat i ja odlučili da
ćemo pobiti čim više neprijatelja prije nego oni nas ubiju, sve je prešlo granicu i sada više nije
bilo povratka. Izabrali smo kriva sredstva i loš način da mijenjamo svijet, po nama na bolje, u
kojem bi vrijedilo živjeti i za njega poginuti.

Jednog jutra sam vidio da nam u hodniku stoje policajci u civilu, pitao sam još
brata jel išta napisao u svoj dnevnik, ali on rekao da nije pa sam mislio da je sve u redu.
Učiteljica u školi mi je brata prijavila da je sklon nacionalsocijalizmu i sakuplja oznake iz II.
svjetskog rata. Slijedila je premetačina gdje je policija pobrala cijelu njegovu zbirku a i
njegov dnevnik. Kad su otišli pitao sam ga opet jel išta napisao u svoj dnevnik, i tek mi je
onda priznao kako je da ispadne jednog dana pred svojom djecom heroj napisao da ćemo
dignut u zrak nekoliko neprijateljskih muslimanskih i židovskih aviona, minirati i zapaliti
židovski starački dom i još slična maštanja. Uz to je imao u dnevniku i slike oružja,
eksploziva, mina i raketnih bacača „Zolja“ koje nam je susjed prodao, a ja sam kao kuferaš
mogao doista bez ikakve kontrole prenijeti takvu napravu u bilo koji avion. Znao sam da smo
gotovi ako policija samo prolista dnevnik i poveže detalje, odmah bi nas opkolila
antiteroristička jedinica, najebali bi kao nitko do tada zbog hvalisanja četrnaestogodišnjaka
koji se sramio što se zove David i tražio da ga svi zovemo „Dolfek“ ( hrv. Adolf). Mami smo
lagali da idemo u kino i uzeli svoje putovnice, u džepu sam imao tek 150 maraka, ali svaka
minuta je bila važna, odmah smo morali pobjeći, napustiti stan i udaljiti se. Kupili smo dvije
karte za vlak do Strassburga da se prijavimo u Legiji stranaca i nestanemo na 5 godina dok se
prašina ne slegne. To nam je preporučio naš stari prijatelj zaštitar Brandel još i prije. Legija je
po njemu bila najbolje mjesto da novim identitetom spasimo sjebani život. Za zadnje marke

689
smo si kupili nešto za jesti, tako da nam nije ostalo više ništa novaca jer smo sve brzopletno
potrošili.

Strašno moćan je to osjećaj kada si sjebeš život i ideš u nepoznato da vidiš kamo
će te sudbina nositi. U vojarnu Legije stranaca sam samo ja mogao ući i potpisati petogodišnji
ugovor na stranom jeziku, a brat je bio premlad. Dao sam mu zlatnik „Golden Eagle“ od 5
dolara u zlatu koji je vrijedio preko 500 maraka da ga negdje proda i za novac sebe spasi u
Hrvatskoj. Rekao sam mu ako ga uhvati policija neka kaže kako sam ja za sve kriv, tako da
završi školovanje a ja ću se već snaći, pa se vidimo za točno 5 godina kada bude sve
zaboravljeno. Brat mi je obećao da će me slušati i mi smo se pozdravili kao da nam je to
zadnji put, ja sam prošao prve testove i onda nakon nekoliko dana pošao transportom dalje za
Marsej u glavni prihvatni centar, baš je bio Božić i sve je malo duže trajalo. U Marseju sam
nakon nekoliko dana izbačen iz Legije bez objašnjenja, kod povratka civilnih stvari mi nisu
vratili moje čarape niti skupi ručno rađeni Chris Reeve nož. Gurnuli su mi kartu za vlak u
ruke do Strassburga i izbacili sa hrpom jadnika na željezničkom kolodvoru. Jedan mi je dao
nešto sitnog novca da nazovem doma u Njemačku, mama se javila i plakala, mali brat me nije
slušao, vratio se doma gdje ga je policija uhapsila i negdje ga muče u zatvoru na brdima,jer im
je prijetio da ću ga osloboditi i njih sve pobiti. Policija i novinari su u kući i svi me traže, a
čak su se i raspitivali za mene u Irskoj gdje je otac imao kuću da se ne bi sakrivao kod IRA.
Lagao sam na telefonu da ostajem u Legiji i da se vidimo za 5 godina. U jednom kiosku ukrao
sam auto kartu Italije da znam koji putevi vode iz Francuske i idu dalje prema Hrvatskoj.
Udaljio sam se od ostalih izbačenih iz Legije jer su me dva Albanca čudno gledala kao da bi
me rado ubili zbog novih čizama. Pa sam odlučio da ću se pješke probiti do Hrvatske jer bi to
policija najmanje od mene očekivala. Oni će me čekati u zasjedi kod Strassburga, Legija bude
imala čiste ruke jer me nisu predali policiji, ali su im dali samo mig gdje da me poberu. Nitko
ne bi bio toliko lud da po zimi pješke bez čarapa prođe preko 1 000 km, a nema novaca niti
hrane. Odrezao sam si rukave od košulje i njima omotao noge, pobrao PVC bocu iz smeća i
napunio vodom pa krenuo prema istoku uz obalu Mediterana. Znao sam da mogu u 11 sati
proći do 100 km, ali mi je trebalo do doma čak 18 dana u kojima sam izgubio 22 kile, gotovo
sam umro na putu od hladnoće, gladi i iscrpljenosti. U Italiji kod Genove su mi noge već bile
tako izranjavane da nisam mogao više hodati pa ukrao stari bicikl kojeg je u Rijeci jedan
čovjek na silu kupio od mene, gurnuo mi 30 maraka u ruke i odnio ga.To me spasilo jer je bilo
dovoljno da kupim kartu za vlak do Varaždina i nešto za jelo. U vlaku sam sreo i neke
mladiće koji su se vraćali sa bojišta, na jednome se vidjelo da je prolupao, gledao u prazninu a
oko vrata mu je na špagici visjelo nekoliko ljudskih ušiju koje je odrezao sa leševa i uzeo si ih
doma kao trofej.

Prije toga sam u podne kada je završila tržnica,dao za sanduk trulih jabuka koje
je prodavač sa tržnice htio baciti u kontejner srebrni upaljač od Gestapo vrijedan preko 200
maraka. Taj je tražio je od mene 10 000 dinara koje naravno nisam imao, a ja lagao da mi
jabuke trebaju za moje zećeve koliko me bilo sram priznati da sam gladan. Granice sam
prošao lako, iz Francuske u Italiju pretrčao tunel, u susret mi je trčalo dvadesetak crnih
Afrikanaca, Azilanti koji su bježali u Francusku. Kad sam izašao iz brda čuo sam pucnjeve, a
690
to je bio vatromet za Novu Godinu. U Sloveniju nisam mogao ući jer nisam imao novaca, a
bez nekoliko stotina maraka me nisu htjeli pustiti unutra. Imao sam sreću da se izgrađuje uz
granični prijelaz jedan novi trag, a baš na vrući asfalt koji se dimio radnici bacali sitno
kamenje. Tu sam biciklom projurio neprimjetno kroz njih i ušao u Sloveniju, iz koje me pak
naši Hrvati nisu htjeli pustiti u domovinu, morao sam im lagati da sam opljačkan i vraćam se
doma, a srećom nije za mnom bila još raspisana međunarodna tjeralica.

U Rijeci sam se htio prijaviti u vojsku da odem u rat, ionako nisam imao više što
za izgubiti. Bolje da ja poginem nego netko tko ima ženu i djecu. Ali u vojarni nije bilo više
zapovjednika, došao sam u petak popodne, mogao sam ga čekati do ponedjeljka ili krenuti
biciklom da prođem cijelu Hrvatsku kako bi došao doma na sjever. Ali me spasila iznenadna
prodaja bicikla, zapravo su me stalno spašavale nekakve čudne slučajnosti,imao sam dojam
kako mi pomažu nekakvi nepoznati prijatelji koji me prate u oblacima na nebu. U Alpama me
iznenadila noć u totalno mračnoj borovoj šumi, no ipak sam opazio pred sobom nešto što je
bilo mračnije od tog mraka. Kada sam prišao vidio sam da su to vrata neke šumarske kolibe,
unutra je bila peć na drva, jedan stolac sa samo 3 noge i snopovi tankog granja. Naložio sam
peć sa prije ukradenim upaljećem i sjeo oprezno na stolac pokraj nje da se grijem. Odmah sam
zaspao, a peć se brzo ugasla jer su grane izgorjele, onda sam se od hladnoće počeo tresti i pao
sa stolice. Pa opet zapalio peć, padao, ložio peć i sve tako do jutra kada se nije razdanilo. Tek
sam onda vidio kako su sa obadvije strane ceste ponori u koje sam mogao u noći pasti i ubiti
se, ali me nešto vodilo do tih vrata i spasilo.

U Varaždinu su me stigavši sa vlakom podrapanog, prljavog i jadnog, ismijavali

u zapovjedništvu 7. Gardijske Brigade „Puma“. Čak su me optužili da sam možda srpski
špijun, ipak su uzeli moje podatke i obećali javiti se, a ja morao opet još 30 kilometara
pješačiti do kuće djeda i bake u Velikom Bukovcu. Oni pak nisu niti znali što se dogodilo.
Tjedan dana sam si liječio rane sa bakinim čajem od gospine trave i gutao u sebe prepečenu
slaninu sa trajbanim jajima. Onda sam dobio poziv od vojske iz Varaždina, morao obečati da
nikome o tome ne pričam, neka se čim prije javim u Tomislavgrad kod generala Željka
Glasnovića jer me tamo trebaju, i neka mi je sretno! Tamo sam pošao sada sa nešto novaca
autobusom, nisam ni znao gdje se točno nalazi Split, a da je mjesto gdje se moram javiti u
Hercegovini sam znao još manje. Ali čuo kako će se uskoro cijela južna Hrvatska u okruženju
pretvoriti u ogroman Staljingrad, da je opkoljena i neprijatelj bi probio koridor kod Obrovca
pa došao do mora. U Tomislavgradu me u zapovjedništvu nisu htjeli unovačiti, rečeno mi je
da im to savjest ne dopušta, ali neka čekam kada se vrati taj ludi general koji je došao iz
Legije jer on o svemu odlučuje. Ima on svoj Vod Stranaca, sve neki plaćenici a nitko ne zna
hrvatski, pa ako znam njemački i engleski a ne bojim se njih, dobro bi im došao kod povratka
sa diverzija, jer je zbog neznanja jezika problem da ih ne ubiju naši ljudi na položaju. Niti
jedan Hrvat ne želi k njima jer se pijani često ubijaju međusobno, a nedavno su usred grada
izrešetali rafalom jednog svog samo da mu preotmu privatni terenac. Tuđman je te dane
objavio kako nema stranaca u Hrvatskoj vojsci, pa su svi poslani u Tomislavgrad da potpišu
trogodišnje ugovore, nakon kojih bi dobili ako prežive hrvatsko državljanstvo, stanove i

691
penzije. Od stotinu stranaca je ostalo tek tridesetak koji su prihvatili te uvjete, među njima i ja
kojeg su prekrstili u „WIESEL“-lasica jer sam uspio pobjeći policiji.

Taj nadimak i čin „Gefreiter“ (kojeg je imao i Hitler u 1.svjetskom ratu) mi je

dao Fred jedan američki oficir naš zapovjednik voda, on je pijan rado dijelio ostalim plavim
momcima srebrne prstene sa kukastim križevima, da bi ih onda ljubio. Najveći nacista kojeg
sam u životu upoznao je bio gadna pederčina, drugi je pak bio crnac iz Švedske, kojeg su svi
trpjeli samo na prvoj crti, svaki od ostalih je bio beznadni slučaj za sebe, a ja najgori od njih.
Ubrzo mi se vratila snaga, pa sam bio svakog jutra prvi koji je predvodio savladavanje
poligona, imao sam i jedini pištolj kojeg sam zamijenio za svoju putovnicu sa dozvolom
neograničenog boravka u Njemačkoj. Dobio sam zadatak da budem partner dozapovjedniku
voda stranaca koji je bio ujedno i vođa jedinice za napad na neprijateljske bunkere, dok bi
druga polovica voda bili podrška. Ne samo da sam dobio drugu najopasniju zadaću u brigadi,
nego su me i zadužili da se nakon napada vratim i svakom mrtvom i ranjenom neprijatelju
ispalim 2 metka u glavu. Srećom je došlo do primirja i nismo morali razbiti neprijateljski
obruč oko Viteza. Na jednome terenu kod Gornjeg Vakufa nam je čovjek stao na nagaznu
minu i izgubio donji dio noge, privezali smo ga da ne iskrvari i odnijeli u prvu kuću da tu
dočeka hitnu. Navečer smo dobili posjetu neke babe čija je bila ta kuća, ona je sada bila
izbjeglica u Njemačkoj. Molila nas je i plakala se da joj čuvamo imanje kako joj kuću
Muslimani nebi digli i zrak, došlo je naređenje da se povučemo pa se ona bojala za svoje
imanje da bude spaljeno ili minirano. Izvadila je novčanik i gurala nam šaku sitnih željeznih
maraka u ruke kao mito da joj čuvamo kuću, a kada je vidjela krv na tepihu poludjela je i
tjerala nas van iz svoje kuće. Onda sam se ozbiljno pitao gdje sam ja to zabludio, na prvoj
sam crti mjesec dana i riskiram svoj život za istu svotu novaca koju bi zaradio u šali kao
kuferaš u jedno popodne. Kad je pak bila plaća plaćenici bi se opijali i međusobno ubijali u
deliriju, nastale su svađe jer bi se američki marinci hvalisali kako su bolji od legionara, ili
netko nekome opsovao majku, htio pokazati da pijan može iz ručne bombe izvaditi i vratiti
osigurač, ili su se tukli iz nostalgije za svojom domovinom. Ovo je bio pakao, a svi su mene
gledali kao da sam glavni vrag, lošiji od njih jer me traži interpol, a ja se nisam sa nikim kačio
i osjećao sam se kao neka dadilja u dječjem vrtiću. Susreli smo tu i razne samoprozvane
mesije, luđake i mistike koji se uvijek pojavljuju kada tanka crta dijeli život od smrti i ljudi se
hvataju za svaku slamčicu nade.

Neki plaćenici nisu niti stigli živi do nas, nego su zalutali u muslimanskim
selima tu su se valjda ne poznajući prilike hvalili kako će u ratu ubijati Turce. Ljudi su ih
opili, sjekirom odrubili glavu i ruke pa ih nekoliko kilometara dalje bacili u jarak. Tek po
tetovažama na tijelu smo prepoznali da su naši. Bilo je i plaćenika koji su se upucavali
Hrvaticama i svašta im obećavali. Jedan od njih bio je kriminalac „Schubi“. On ih je slao u
Njemačku k svojem prijatelju koji je imao bordel i prisiljavao naivne cure na prostituciju, za
svaku je Schubi dobio određenu svotu novca. Najveći dio plaćenika su bili Nijemci koji su
tugovali za starim vremenima, a među njima je bilo mnogo agenata obavještajne službe. Kada
sam se ja pojavio na ratištu a oni su to javili u bazu, odmah su u Njemačkoj drugačije gledali
na mog brata. Više nismo bili klinci koji su se htjeli igrati rata nego stvarna opasnost i brat je
692
prebačen iz zatvora za maloljetnike u onaj najstroži za teroriste. Mene je agent „Michael
Baertz“ pokušavao nagovoriti da ubijem drugog Nijemca kojeg je optužio da je agent,da sam
ga slušao bi odgovarao odmah za ubojstvo, ujedno je pravi agent razglasio među plaćenicima
da je nagrada na moju glavu 20 000 maraka. Sada sam morao još i paziti da od svojih ljudi ne
poberem metak jer bi morao u Hrvatsku u bolnicu gdje me već tražila policija, a na graničnim
prijelazima bila je moja tjeralica. Tako sam 1994. godine postao jedan od 5 najtraženijih
bjegunaca Interpola. Činilo mi se kako mi je suđeno da poginem nizašto u ovome ratu i tako
se zataška cijela stvar. Jedan mjesec smo proveli u okruženju iznad Konjica, u brdima iznad
nas bili su Srbi a dolje sve do Jablanice Mudžahedini. Nenaoružani smo morali ući u enklavu
uz pratnju Unprofora, a pokraj ulice su nam kod dolaska prijetili ludi bradonje sa RPG-7 da će
nas u autobusu raznijeti. Na dan polaska smo dobili plaću, a druga bi nas čekala ako se
vratimo živi za mjesec dana, u okruženju nije bilo ničega za kupiti, novac je bio dobar samo
za guzicu obrisati. Onda nakon 3 tjedna nesnosnih vrućina stigao je kamion sa hladnim
limenkama pive. Za cijelu mjesečnu plaću smo mogli kupiti tek 5 limenki pive. Jedna limenka
je koštala 100 maraka, onoliko koliko je koštao kod Srba jedan novi novcati pištolj „Tetejac“
M57. Za pola sata je kamiončić bio prazan, a vozač bogatiji za 300 000 maraka!

Taj teren je bio posebno naporan. Pola ljudi nije izdržalo pritisak i prolupalo,
bili su uvjereni da vide patuljke ili što drugo, boravili smo u kućama gdje su stanari prije pola
godine od Muslimana pobijeni, zidovi su bili poškropljeni njihovom krvlju i na pećima su
stajali lonci sa okamenjenom hranom koju su u tom trenutku sebi pripremali. Naš zapovjednik
voda, jedan ludi Talijan koji je ubio u Legiji svog zapovjednika i upravo se sakrivao kod nas
zbog jednog drugog ubojstva, tjerao je sve u svakodnevne noćne manevre, a tko pri tome ne
bi tri puta uronio u septičku jamu punu govana toga je obečao ubiti.

Zanimljivo je bilo kako nam se srušio svijet nakon primirja, odjednom se u

nama pojavila ogromna praznina, beznadna situacija, samoubojstva su postala češća i borci se
nisu snalazili u tome šoku. Jednak je to osjećaj kao kod civila koji doznaju da je počeo rat, a
vjerovali su da će mir vječno potrajati. Sada su odjednom dolazili sami ljudski krpelji,uhljebi i
paraziti, najgora bagra se kao luda ubacivala u vojsku. Svi oni koji su se prije bojali poginuti
sada su glumili najveće heroje, a nas se pokušalo izbaciti da se oni dočepaju naših mjesta.

Jednog dana se u vojarni pojavio neki generalov prijatelj, vojni savjetnik iz

Engleske. Moj prijatelj Nijemac koji je bio prije toga u splitskoj 9. bojni HOS-a ga je odmah
prepoznao, taj je prodao Srbima imena hosovaca koji su na svoju ruku osvojili i pobili cijelo
selo četnika, a Srbi imena javno proglasili na radiju. Mi smo oboje pošli u Split do našeg
prijatelja Irca gdje smo znali prespavati kada bi pošli nakon plaće par dana na odmor da
izbjegnemo pucnjave i obračune u vodu. Legendarni THOMAS CROWLEY nam je dao
pismo za generala Željka Glasnovića u kojem je pisalo da drži kod sebe savjetnika koji je
izdajica i špijun srba, a taj nam se šepurio sa ERO oko vrata po vojarni i glumio facu. Thomas
je inače pod sumnjivim okolnostima poginuo 10. lipnja 1995. godine, kao najbolji stručnjak
za eksplozive i eksplozivne zamke kojeg sam poznao, a navodno je naišao na vlastitu minu.
Kao pripadnik 114. brigade HV-a je stekao čin bojnika hrvatske vojske i vodio je kampove za

693
uvježbavanje vojske. Svi koji su ga poznali su složni kako je Englezima bio živ kao vojno lice
sa pristupom u skladišta eksploziva preopasan i trn u oku, zato su ga oni navodno ubili tako
da izgleda kao nesreća. Ja sam pak dobio privremene iskaznice na jedno hercegovačko i jedno
njemačko ime da se mogu kretati i po Hrvatskoj ukoliko ne bi priznao svoj pravi identitet.

U Čapljini smo ušli u sastav 1. gardijske brigade Ante Bruno Bušić. Svi su nas
zvali „Teroristi“, naš General nije ništa poduzeo kada smo predali pismo iz Zapovjedništva
HOS-a, čak smo se bojali da će nas koji smo odali tu tajnu ubiti jer smo čuli svakakve priče
da Šušak i Tuđman ubijaju HOS-ovce po Bosni. Na našu prisegu brigade je trebao doći
Tuđman, meni je jedinome oduzeta platnena oznaka brigade, nju je dobio jedan dečko koji je
došao tek prije nekoliko dana iz Austrije. Pa sam kao jedini morao „čuvati spavaonu“
zaključan u njoj sve dok nije lažni Hrvat Tuđman nestao helikopterom sa manifestacije.
Možda se tko bojao da bi mogao ja nadobudan tu izdajicu koji je postao predsjednik ubiti, ali
mi je postalo sada nakon te uvrede jasno da ovdje nemam što tražiti, niti razloga ginuti za ovaj
ološ. Ovo sve što mi je bilo na početku svetinja pretvorilo se u najgoru noćnu moru iz koje
sam se htio probuditi. Pa sjećao sam se još Tuđmana kako je došao na početku rata u
Frankfurt tražiti novac od nas iz dijaspore, gurali smo mu novac u vreće samo neka ga uzme i
odnese u Hrvatsku, a sam nije imao što obući i neki mu čovjek dao svoje odijelo da izgleda
donekle pristojno. Zatim je kružila priča da je dao ubiti TOMISLAVA IVČIĆA koji je javno
progovorio i pitao gdje su ti silni novci završili, koje smo mi dali za Hrvatsku, a ne za
Tuđmanove privatne tajne račune. Ivčić inače 1990. godine postaje članom Hrvatske
demokratske zajednice, za koju se u veljači 1993. i kandidirao za zastupničko mjesto u
Hrvatskom saboru koje na izborima i osvaja. Nekoliko tjedana prije stupanja na navedenu
dužnost i kratko nakon intervjua u tjedniku "Globus", pogiba u „prometnoj nesreći“ u
Zagrebu.

Pred nama je bilo osvajanje i oslobađanje Kupresa. Računalo se da ćemo svi

izginuti jer smo mi trebali prvi napasti dobro utvrđene neprijateljske položaje. Manevri sa
bojnom municijom su bili sve češći, a kod jednog me netko iza mene upucao u guzicu.
Pogodio me u sklapajuću klopatu koju je zrno probilo, nisam u akciji od uzbuđenja osjećao
ništa ali kasnije sam vidio da imam malu ranu koja krvari i mjesecima se gnojila sve dok mi u
zatvorskoj bolnici nisu izvadili komad metala. Vlastiti ljudi su me očito htjeli podmuklo ubiti!
Ako ne uspiju, poginuo bi vjerojatno za nekoliko mjeseci u Kupresu, pa je valjalo pronaći
neki izlaz iz te beznadne situacije, ipak mi nije bilo do ovakve „pasje smrti “ gdje umreš
nizašto. Srećom sam došao do pravnog savjeta, kao Hrvata me Hrvatska ne bi isporučila
drugoj državi nego sudila po njihovoj optužbi i ja bi morao odslužiti kaznu u domovini. Bio
sam u ratu svjedok ubojstava za koje nije nitko kažnjeno gonjen, sve se zataškalo, a najveća
kazna za vojna lica je iznosila onda 3 mjeseci disciplinskog vojnog zatvora, pa mi nije bilo
jasno zašto se još skrivam. Koliko sam puta tek morao k sutkinji u Mostar da poberem strance
iz zatvora. Šokiralo me kako je sve to jednostavno kada si na vlasti, svi te slušaju i ti si poput
boga. Jedan poziv kod suda i već su naši kriminalci bili na slobodi i opet u vojarni, neki su
doista zaslužili da ih se strijelja ali im se gledalo kroz prste. Kada ti prijatelj odmah pred
tobom bude ubijen od nadrogirane budale koja se glupira, a metak je mogao jednako tako tebe
694
ubiti, nije ti svejedno. A pogotovo kada ima kod ulazne rane na glavi crnilo od barutnih
plinova i zapovjednik mu uz lijes majci priloži pismo kako je hrabro poginuo u borbi za
slobodu Hrvatske, i „da ga je u akciji pogodio neprijateljski snajper.“...

Moj partner u akciji Ron, dozapovjednik voda Rus iz Kanade koji je bio
godinama u Legiji, Rodeziji, Burmi, opljačkao banku i tko zna gdje je sve 18 godina ratovao,
a doma ostavio ženu i malu kćer da „samo na kratko ode na kiosk po šibice“ i nikada se nije
vratio, poginuo je za godinu dana onako kao što je najmanje očekivao. Nekome se zamjerio u
životu, a taj je poslao plaćenog ubojicu da se infiltrira u naš vod plaćenika, baš kada je Ron u
krevetu spavaonice u vojarni čitao romane svog omiljenog pisca Andy McNaba sa kojim je
navodno bio ratovao u Iraku, izrešetan je pred svima rafalom iz automatske puške. Jedan
metak je dobio i u ispruženu ruku kako je htio svog ubojicu zaustaviti, a taj nije nikad
pronađen ili uhvaćen i sve se zataškalo kao uvijek u tom obrtu, gdje je sasvim normalno da se
i bez razloga ljudi na smrt potuku i kasnije akceptiraju objašnjenja kako su slučajno pali kod
spavanja sa gornjeg kreveta.

Istina je kako čovjeku prije smrti ili kada dođe u beznadnu situaciju da misli
kako će umrijeti, prolazi pred očima cijeli njegov život kao da je neki kratki film. Znam to iz
vlastitog iskustva. Najsnažniji je bio taj doživljaj kada je puklo drvo na koje sam se popeo
iznad našeg bunkera da promatram neprijatelje. Rafal je izrešetao stablo i ono je puklo,
zajedno sa mnom je palo nekih 6-8 metara u ponor gdje je bilo minsko polje, ostali presječeni
trupci su kao šiljci ostali viriti iz zemlje. Nije mi preostalo ništa drugo nego da u letu ispružim
ruke pred sebe da se možda odbacim ili gurnem od tih šiljaka da me ne probodu. U letu mi je
u toj sekundi cijeli život prošao kao film pred očima, ali nisam umro nego nekako pao na
krošnju drveta koja je inače letjela iza mene u ponor. Tu ti se čini kao da ovaj život nije onaj
istinski nego samo nešto poput holograma. Mi smo mnogo više od ovoga što sada
doživljavamo ali smo ograničeni sposobnostima ovog tijela. Mi smo kao lutkari u kazalištu
lutaka, izaberemo si jednu lutku da glumimo taj lik, ali ovo ovdje je mnogo realističnije, jer
mi ne samo da glumimo taj lik nego sasvim uđemo u tu lutku i zaboravimo tko doista jesmo
tako da je igra čim realističnija, sve dok predstava ne završi a to je onda naša fizička smrt.
Kada nam nije do kraja igre, nekim čudom preživimo i najnevjerojatnije nesreće, ali to smo si
sami dali priliku da još malo ostanemo u toj ulozi i uživamo biti taj lik koji smo odabrali
predstavljati.

Problem je bio samo što gotovo nikada nisam bio sam, za jednog od moja 2
najbolja prijatelja sam sumnjao da je agent a za drugog nisam znao, oni bi sigurno pokušavali
sve spriječiti da ne ostanem u Hrvatskoj nego završim u rukama Nijemaca. Čak su me i
nagovarali da odemo zajedno na neki vojni sajam u Mađarskoj, pa mi je to bilo jako sumnjivo
i više nikome nisam mogao vjerovati.

695
696
697
 Nakon jednog terena i plaće, baš nakon mog 20-tog rođendana opet smo krenuli
busom iz Međugorja za Split. Nisam htio platiti kartu jer je bilo uobičajeno da vojska ne plaća
a i Nijemcima je bilo drago da ne troše novac, ali su se busne linije privatizirale pa su
698
prijevoznici htjeli i od nas novaca. Baš na prijelazu granice kod Vrgovca, vozač me pozvao
van i molio me da ne pravim više probleme jer onda i drugi ljudi neće htjeti plaćati karte. Tu
mi je prišao carinik i zamolio me da idem sa njime u kontejner, pokazao mi na zidu
međunarodne tjeralice Interpola među kojima je bila i moja, pa me pitao jesam li to ja. Mogao
sam mu reći da nisam i pokazati jednu od mojih iskaznica na druga imena pa bi pošao dalje.
Ali mi je ovo bila odlična prilika i priznao sam da sam to ja na slici, koja je bila tek neka
nejasna crno bijela fotokopija. Nijemci su bili bolje preplašeni od mene i donijeli su mi torbu,
pa otišli busom dalje. Na tjeralici je pisalo da sam terorista, mnogostruki ubojica i bombaš, pa
je graničare zanimalo zbog čega me to njemačke vlasti ganjaju. Kada su čuli da sam malo
razrijedio Turce toliko su me častili kavom, sokovima i sendvičima da ih nisam ni mogao sve
pojesti. Bilo je vruće preko +40 u hladu, a ja sam imao na sebi raskopčanu košulju, nitko me
nije pretresao, a kada je došla civilna policija i stavila mi lisice oni su mislili da su me
graničari pretresli. Tako sam došao u Split na glavnu policiju, tu je bilo natezanja jer nitko
nije znao točno zakon, a ja sam ih uvjeravao da me smiju isporučiti samo ako me nitko ne
može prepoznati i identificirati od moje rodbine kao hrvatskog državljanina u roku od 24 sata,
a rodbina mi je na drugom kraju Hrvatske u Ludbregu. Polako sam počeo sumnjati u
ispravnost moje odluke, cijelu sam noć bio vezan u policijskoj stanici lisicama sa šipkom
metalnog stola pa sam počeo razmišljati o bijegu. Sa spajalicom koju sam pobrao još u
kontejneru na carini sam si otvorio lisice. Kao alatničar znao sam da između zubi mora biti
zraka da mogu preskakivati kod zatvaranja, tu sam gurnuo žicu spajalice i otvorio lisice,
popeo sa na stol i gledao kroz otvoreni prozor koliko je metara do dolje. Prostorije su bile
visoke, mi na drugome katu,vani je asfalt, nije mi se riskiralo skakati pa sam se opet privezao
i glumio da spavam. Nisam znao da me odnekud policajci promatraju, došao je jedan sadista i
napao me da priznam kako sam otvorio lisice. Pravio sam se glup i odgovarao neodređeno,
zašto bi bio zavezan ako sam ih navodno otvorio, probao bih i foru sa lažnim plačem, ali
plakati još od malena ne mogu pa ne bi djelovalo. Policajac je izvadio pendrek i prijetio,
mahao po zraku ali nije udario, do sada mi je bilo žao pucati po svojim ljudima, ali ovaj nije
znao da imam ispod košulje leđnu futrolu sa pištoljem i ispod drugog pazuha mi je još visjela
jedna ručna bomba. Nitko me nije pretresao, a zašto da ih predam dok nisam siguran da me
neće isporučiti Nijemcima koji bi me doživotno zatvorili kao opasnost za poredak njihove još
okupirane države. Čuo sam da je u međuvremenu i neka neonacistička grupa napisala pjesmu
o dva brata Hrvata, a time se mislilo na mene i brata koji smo ušli u legendu.

Srećom sam prebačen u Varaždin gdje mi je došao djed i potvrdio da sam to ja i

hrvatski državljanin, da je prošlo još 2 sata naši bi me nadobudni policajci izručili i ja bi se
morao raznijeti bombom da Njemcima živ ne dođem u ruke, sada sam im tek predao pištolj i
bombu koja mi je visjela ispod pazuha. Nijemci su bili uvjereni kako budem ipak izručen, a
kada sam svu krivnju preuzeo na sebe, brat mi je pušten iz zatvora i odmah je došao doma u
Hrvatsku. Tu sam tražio da mi obeća kako više neće natrag za Njemačku. Opet me nije slušao,
pošao je sa roditeljima natrag jer nije mogao bez Mc Donaldsa i kina, u Austriji je već na
granici uhapšen i osuđen u Njemačkoj na 4 godine zatvora, kada mene Nijemci nisu mogli
dočepati. To je bratu čak i pomoglo da završi školu i zanat, pa je zatvor njemu donio samo
korist, čak je i tražio veću kaznu kako bi završio neki fakultet ali su ga šokirani suci protjerali.
699
 Od početka je htio naš otac da susjed odgovara što je nama maloljetnicima
prodavao oružje i eksplozive. Za to je kao dokaz imao njegova pisma i oružje koje je bilo
sakriveno u kući. On bi kao hrvatski časnik završio u zatvoru a mi bi dobili uvjetne kazne, ali
ja ga nisam htio cinkati jer sam to smatrao nečasnim i ponosio se time da preuzmem sve na
sebe. Nisam naravno dobio obećana 3 mjeseca disciplinskog zatvora, nego mi je suđeno
nakon preko godinu dana istrage po njemačkoj optužnici za ono što se moglo dogoditi ali nije,
srećom su odbačene i lažne optužbe koje su podmukli Nijemci ugurali u dokumentaciju. Ipak
je član zakona bio onaj sadašnji koji iznosi do 40 godina zatvora, dobio sam kaznu ispod
minimalne, osuđen na 6 godina ali nakon žalbe iz Njemačke sam dobio ukupno 8 godina
zatvora u Lepoglavi.

Još u istrazi mi je dojadilo izležavati se, nekako mi je došao strah da ću ovaj rat
ipak propustiti pa sam razmišljao o bijegu. Napravio sa nožićem grickalice i telefonskom
karticom pištolj od velikog sapuna za veš i paste za cipele, od soli i brašna izmijesio tijesto a
iz njega, prstena sa tuš kabine i poklopca konzerve ručnu bombu. Mjesecima sam kod
vještačenja neprimjetno na kantini kupovao „rendžer“ šibice koje se mogu trenjem svugdje
zapaliti, glavice sam umočio u vodi i ulio smjesu u kalup nalik sapunu. Njega prokrijumčario
iz Remetinca u istragu da imam eksploziv ako zatreba raznijeti vrata kod bijega, ali kod jedne
šetnje je nastala uzbuna i gusti dim je izlazio iz naše sobe. Policija nam je bez našeg prisustva
napravila ilegalnu premetačinu. Kako je eksploziv bio sakriven sa unutrašnje strane limenog
ormara, policajac ga je dohvatio i potegnuo ali i tako trenjem zapalio sebi prste i meni cipele
u ormaru, morao sam blefirati da nemam pojma i policija mi je kupila nove cipele, pištolj i
lažnu ručnu bombu su mi oduzeli, sigurno me cinkao netko od cimera. U sobi dimenzija 4
puta 3 metra je bilo ugurano čak 12 kreveta sa jednako toliko ljudi, 4 puta po 3 jedan iznad
drugog, a mnogi cimeri su pušili i po 3 kutije cigareta na dan pa je bilo bolje pobjeći i
poginuti na 1. crti nego se tu ugušiti.Do prenatrpanosti je došlo zbog uhapšenih četnika nakon
Bljeska i Oluje, smješteni su odvojeno od nas,a nas se naguralo pa mnogi to nisu podnijeli.
Jedan od njih je bio dečko iz Ludbrega koji se objesio od jada u zahodu, a dva tjedna nakon
njega i čovjek iz Varaždina koji ga je pronašao mrtvog gdje visi.

Kada smo stigli nas pedesetak sa blindiranim kamionom u Lepoglavu na

izdržavanje kazne, tamo je bila gusta magla, sve je zidano od crvene opeke i podsjećalo me na
KZ Auschwitz, kojeg sam posjetio 2 godine prije toga. Činilo se kao da idemo na strijeljanje,
neki su jecali ili se plakali od jada, tu smo zatvoreni svi u jednoj velikoj sobi koja je imala na
podu postavljene madrace. Nas pedesetak je spavalo jedan uz drugi na golim madracima po
kojima su srali prije toga golubovi, bio je jedan prozor razbijen pa su tu ulazili i spavali na
rešetkama. Zatim smo od straže dobili upute o novom kućnom redu, neće nam se uzimati
žilete niti vezice za cipele, rezati si žile ili objesiti se je dozvoljeno, nitko nas neće sprječavati
u tome. Odmah na početku je jedan od nas izdvojen i pravosudni policajci takozvani „šefovi“
su ga pred nama pretukli i iscipelaril, kako bi nas druge preplašili i lakše kontrolirali. Ali tu su
uzeli onog koji je bio sirotinja, slab i nije imao obitelji koja bi se mogla osvetiti. U grupi prije
nas je zapovjednik straže još osobno tukao ljude i jednog Šiptara nogom udario u glavu,

700
čovjek je tražio da ga odvedu k doktoru, ali ga nisu htjeli voditi pa je umro od izljeva krvi u
mozak, a krivac je za „kaznu“ dobio premještaj u Zagreb na bolje radno mjesto.

Ni sam ne znam što mi je došlo, jednostavno sam učinio ono što mi je bilo
najdraže, uhvatio mladog goluba, očerupao ga, a pošto nisam imao noža zubima sam mu
odgrizao glavu, noge i rasporio ga da mu izvadim iznutrice. Uzeo sam džezvu za kavu i stavio
ga na rešo kuhati, zatim pošao opet do vode da si operem ruke i krvavo lice. Kad sam se
vratio u boravak, on je sav mirisao po kuhanom golubu, a njega polu sirovog su već pojeli
gladni Cigani. Ćato, neki ljigavi peder je već otrčao k stražarima žaliti se kako sam mu
upropastio džezvu i želi da mu kupim novu. Tek drugi dan me zvala psihologica k sebi i pitala
kako mi je ovdje, odgovorio sam joj da je dobro, bolje nego kod kuće. Kad me je onda pitala
što želim odgovorio sam „ono što mi daju“. Tako sam očekivao samnicu, a dobio sam nakon
karantene smještaj u novom renoviranome odjelu i posao u pogonskoj bravariji. Lopovi su
pak čuli priču koju im je prenio Ćato „da zubima koljem golubove i pijem im krv“, kako sam
psihopata i uništio njegovu džezvicu, zatim me nitko nije dirao niti provocirao.

Osnovno je pravilo, da je uvijek bolje biti u većem zatvoru nego manjem, jer u
većem ima više mogućnosti da nađeš za sebe neko mirno mjesto gdje ti je dobro. Odmah se u
pogonu uhvati za metlu i tačke koje ne ispuštaj iz ruke. Tu najduže opstaneš, sve vidiš a
praveći se glup dobiješ sve informacije da najkomotnije preživiš robiju. K tome kao i u vojsci
si budi dobar sa kuharom i lječnikom, pa ti ništa neće faliti. A uvijek valja biti samotnjak,
nikada se ne petljati sa čoporom, biti samo svoj i ne cinkati, jer će te onda svi cijeniti i
respektirati. Ja sam sam sebi stvorio svojevrsnu izolaciju i sebe reprogramirao, da se riješim
sramežljivosti dopisivao sam se sa curama. Uvijek bi odgovorio na dvadesetak oglasa iz
nekog omladinskog časopisa, svaka 3. cura bi mi odgovorila kada bi pročitala da sam u
zatvoru, a od tih opet tek svaka 3.-4. pisala dalje kada je čula da nisam neki bogati kriminalac.
Konstantno sam tako održavao veze sa 4-6 prijateljica, da se previše na jednu od njih ne
vežem i patim kada ona prekine sa dopisivanjem. A i bratu sam pisao dva puta na tjedan duga
pisma, kao i on meni. Fora je u tome da se sva pisma čitaju, i indirektno pisanim manipuliraju
referenti koji to čitaju, jedan drugome priča o neobičnim zatvorenicima i brzo svi znaju za
tebe. Oni pak vjeruju da ti to ne znaš, i prodaju ti često neke fore koje odmah prokužiš, ali tu
oni određuju pravila igre kojih se moraš držati. Nije istina da u logorima smrti nastradaju oni
koji se pritaje i sakriju u masi. Ta taktika je dobra samo kada namjeravaš pobjeći jer neće
straža brzo skužiti da te nema. Ali kada ne namjeravaš pobjeći ili ne možeš, najbolje je da te
svi poznaju jer će im biti žao ako te više ne bude.

Tako je jednog dana moja referentica skupila svu hrabrost i ponudila mi da

mogu koristiti godišnji odmor od 6 tjedana u dva komada kod kuće ako joj napišem kako sam
uspio pješke iz Francuske doći doma. Poanta zatvora je da moraš odslužiti kaznu ali da ju
olakšaš sebi i drugima, na početku ti nitko ne vjeruje, moraš ih sve uvjeriti da nećeš pobjeći,
napraviti kakve probleme ili se vani opiti, to zna potrajati čak godinu ili dvije, a kada su
sigurni u tebe ti čak i vjeruju na riječ.

701
 Kada sam predao putopis od nekih 60 stranica, referentica se izborila za mene
da mogu izlaziti van zida na radne akcije, i doista sa još 6 godina do kraja kazne sam mogao
dva puta po 3 tjedna provesti doma. Kada su to drugi „lopovi“ čuli mislili su da sam platio
neko veliko mito, imao sam sreću da nisam pobrao iza leđa nož u rebra od mojih ljubomornih
cimera ili susjeda iz drugihh čelija..

Sada se i otac vratio u Hrvatsku, donio je sa sobom oko 200 000 maraka
ušteđevine i još 60 000 irskih funti koje je dobio kada je u Irskoj prodao svoje zemljište i
kuću. Godinama je znao odlaziti tamo u lov na kuniće a susjedi mu bili bivši kolege sa posla
koji su otišli u penziju.Dovoljno je bilo imati 10 tisuća funti u mjesnoj banci i već bi se dobila
dozvola za lovačko oružje, čak malokalibarske puške sa prigušivačem su se mogle tamo
legalno kupiti.A mnogi su odlazili tamo da u samo dva dana naprave kapetansku dozvolu za
jahtu ili gliser.

Stari nakon 15 godina odsustva nije znao koliko se toga promijenilo, mislio je
da su mu svi prijatelji, njima je na vjeru posuđivao velike svote novaca, redovito sve častio
pićem i pečenim odojcima, pa se novac jednostavno rastopio. Prve godine je znao viđati
tragove u snijegu oko imanja, gdje ga je susjed čekao u zasjedi da ga ubije Škorpijunom M84
sa prigušivačem, jer mu je otac prijetio da će mu potrgati ruke i noge jer smo mi u zatvoru a
on na slobodi. Susjed je nagovarao i jednog prijatelja sa ratišta da mi ubije oca, taj pak je sa
drugim u vrijeme rata razoružao cijelu policijsku postaju u Ludbregu jer su ih na dopustu
zajebavali. Onda su pošli zoljom dignuti u zrak kuću nekog Srbina ali su se zabunili i pogodili
krivu kuću. Srećom raketa nije detonirala jer je bilo preblizu, ali su ljudi bili u toj sobi čiji je
zid probila i zaustavila se u dnevnom boravku gdje su baš gledali televiziju. Taj je ocu kojeg
je smatrao velikim ustašom priznao da ga susjed vrbuje. Jednog dana je zatim rekao ženi da
ide ubiti psa, ona mu nije uspjela niti odgovoriti da je psa ubio još jučer, već si je on pred
njom pucao u glavu i srušio se mrtav u hodniku.

Tko govori kako nije istina da je u ratu, ne samo u ovome Domovinskome pola
ljudi poginulo ili ranjeno od vlastitog oružja ili „prijateljske vatre“, taj nema pojma ili laže. I
meni su ginuli ljudi zbog nemara, zajebancije, glupiranja, u trijeznom, pijanome ili
nadrogiranome stanju. Sve se to zataškalo, kao i samoubojstva. Sada su često budale vojni
ratni invalidi ili pali borci, a isto su se tako mogli i doma ubiti da nije ni bilo rata. U Drugom
svjetskom ratu su postojale čak tako tužne pjesme, nakon kojih bi se njemački vojnici
masovno ubijali. Poljaci su znali često svirati te pjesme koje su bile inače dobrim razlogom
zabranjene.

Tako je naš susjed, inače snajperista sa stažom od oko 100 ubijenih dočekao
vojnu penziju, kao instruktor za Hrvatsku Vojsku prije polaska na razne misije u sklopu
Unprofora. Kada sam ga opet prvi puta nakon zatvora sreo, predložio sam mu prestrašenome
da se ne ubijamo, jer nema smisla raditi opet sranja, neka zaboravimo što je bilo i da mi više
ne laže kako mi je htio pomoći i doći u posjetu jer to više nije bilo bitno. Ipak mi je bilo krivo
da je pobrao oružje koje nam je prodao za oko 10 tisuća maraka i navodno vratio natrag u

702
vojarnu, kada se mjesečno u zatvoru ubijaš od posla za pišljivih 150 kuna i ne ide ti staž svaka
je kuna dragocjena. Pa za 100 kuna bi te tamo netko ubio, a ionako je kod 1 000 zatvorenika
gotovo svaki mjesec bilo nekoliko mrtvih, od samoubojstva, ubojstva ili bi se dogodile
nekakve čudne „nesreće“. Nekoliko puta sam i sudjelovao kod pogreba na zatvorskom groblju
onih koji nisu imali obitelji pa su tu pokopani na račun države. Znao sam iz rata predobro
kako je teško nositi mrtvaca, pa kada ti se čini da nosiš lijes koji je gotovo prazan kako je
lagan, a u njemu bi trebao biti „lopov“ od preko sto kila si misliš svoje, i ništa ne pitaš da ne
budeš sljedeći koji bude možda prodan pod „rezervne dijelove“ ili medicinskom fakultetu da
studenti imaju što za sjeckati.

U zatvoru sam bio najpodrapaniji i valjda najprljaviji, ali to sa razlogom.

Potisnuo sam godinama svoje ambicije, da se akumuliraju i imam veći potencijal kada dođem
skroz na slobodu. Napisao sam usput 2 knjige koje nisam mogao izdati jer bi kao „negativac“
loše utjecao na čitatelje. Pisao sam i hrvatskome timu za pustolovne utrke Ecco Challenge, jer
mi je trebao njihov odgovor da mi se dozvoli vježbanje u zatvoru, tako sam imao mogućnost
da dva puta na tjedan trčim 50 krugova oko nogometnog igrališta što je ukupno 20 km u
komadu.

Jednog godišnjeg odmora sam umjesto doma pošao nakon točno 5 godina u
Hercegovinu da posjetim svoje suborce, ili one koji su možda bili još živi. Ujedno sam se
nadao da si riješim i status branitelja kojeg nisam imao jer mi zapovjednik, sada već general
Pukovnik nije htio priznati da sam ratovao kod njega 7 mjeseci na prvoj crti. U Čapljini je
sada bio centar za obuku, a plaćenici su se nalazili u Drvaru do kojeg nije bilo veze pa sam
pošao potražiti u Splitu preživjele HOS-ovce. Marija, mama jednog dečka više nije imala svoj
krojački obrt, ali kada sam pitao za nju ljudi su mi rekli gdje je mogu pronaći. Pitao sam je za
sina kojeg sam poznavao kao vrsnog športaša, a ona mi je rekla kroz plač da je mrtav, postao
je ovisnik, morao je tijekom Oluje čuvati negdje kod Knina apoteku u koju je navodno
provalio. Ujutro su ga pronašli mrtvog od predoziranja. Ona je smatrala kako je to laž i
sigurno je ubijen jer je previše znao. Žena se skroz promijenila, postala je ohola i odnekud je
nastao jaz između sjevera i juga koji u ratu nije postojao. Onda sam se dogovorio sa Joškom
Božićem koji je bio isto u toj jedinici HOS-a, njemu sam pisao iz zatvora ali sam zatajio da
sam na robiji. On je bio u hrvatskoj reprezentaciji Ecco Chalenga. Joško je kasnio skoro jedan
sat i očito mu se nije svidjelo što sam bio kod Marije jer je njenog sina smatrao izdajicom. On
me poveo u neki zabačeni kafić u kojem su bili sami bodybilderi, činilo mi se da je kafić u
sklopu nekog takvog kluba. Kad smo sjedili, prišao nam je jedan visoki bucmasti dečko, imao
je šljivu na oku, očito ga je netko pretukao, znao sam ga iz zatvora, bio je neki sitni diler i
sada me htio pozdraviti da možda nažica koje pivo. Bilo me sram da Joško ne skuži kako sam
došao iz zatvora, ali nisam mogao zatajiti da malog dilera ne poznam. Taj je pak odmah svima
rekao kako sam super i kako sam stražarima znao u inat za Božić pripremiti mačka kojeg su
pojeli umjesto zeca, dok sam morao mijenjati kuhara koji je bio na odmoru. Kako sam šutio
kada su oni u sobi organizirali kasino i kamatarili i nisam ih cinkao. Zašto i bi, jer je bolje
imati u sobi bogatu ekipu koja često počasti nego neke siromašne koji te stalno nešto žicaju.
Odmah je Joško dao znak cijeloj ekipi u kafiću da je sve u redu, oni su vjerovali zbog pisma
703
iz Lepoglave da sam ja neki agent Interpola koji ga želi namamiti u zamku da ga hapsimo. Uz
sebe je imao i pištolj kalibra kratki 9 mm sa prigušivačem, a negdje na brodici me čekala
vreća cementa da mi zabetoniraju noge i potope u moru. Mali diler mi je ne znajući spasio
život, bez njega ne bi luđacima mogao objasniti da nisam policajac!

704
705
706
707
708
709
710
711
712
713
714
 Sve je to bilo zbog onog sela kojeg su napali i njihovih imena koje je Englez
prodao Srbima. Priča bi bila gotova da nisam Joška sreo opet za točno 5 godina, čekao je kao
član gorske službe spašavanja sa ekipom pred kućom gdje je bio inače smještaj za nas
sezonske radnike Nacionalnog Parka Paklenica. Bilo je oko 3 sata u noći, a ja sam se vraćao
sa ostvima iz noćnog ribolova, nismo spomenuli da se poznajemo ali je meni bila njegova
začuđena faca jako smiješna. Ekipa gorske službe iz Varaždina je bila još budna pa smo vani
sjeli za stol. Odmah je počelo podjebavanje i vrijeđanje koja je rasa bolja, jel visoki i vitki
Dalmatinci ili mi niski iz sjevera sa kratkim nogama, tko je od nas izabran narod a tko škart.
Jaz između juga i sjevera je postao tako dubok, kao da nismo nikada dijelili iste bunkere. Čuo
sam kako je Joško poginuo godinu dana nakon toga zajedno sa ženom na motoru. Nadživio
sam ga sada gotovo za 10 godina, a bilo je 99. već gotovo sigurno da će me potopiti možda
čak i živog sa betonskim čizmama na dnu mora.

I roditelji nam nisu dali mnogo šanse da živi izađemo iz zatvora. Digli su ruke
od nas i „osigurali“ se svježim potomstvom. Nisam ni znao da mi je mama trudna jer su oni to
tajili, samo mi je donijela na posjeti u zatvor malu tek rođenu sestru i rekla da se zove
Kristina. Do onda sam se uvijek nadao kao klinac da su me zamijenili u rodilištu, kako će
jednog dana doći moji pravi roditelji neki plavi Nijemci da me uzmu napokon k sebi, ali sada
kada je sestra bila slična meni morao sam priznati da smo si ipak rodbina.

Pred kraj zatvora sam skužio da dobro rezbarim pa sam si pripremao teren,
izradio nekoliko skulptura kojima sam odmah primljen u svijet umjetnika. A doma na
godišnjem odmoru od trupca najveće vrbe izrezbario štuku od 4 m dužine, potopili smo je u
ribnjaku i odglumili sa mrežama i harpunama kako je živa ulovljena. Slike sa pričom su
objavile Varaždinske vijesti kao šalu za 1. travanj i odmah sam postao poznat u ribičkim
krugovima čak van granica Hrvatske. Uspjela mi je fora sa „gerila marketingom“, čak mi se i
Guinnessova knjiga rekorda javila da im pošaljem sve službene podatke kako je to najveća
štuka na svijetu koja je izrezbarena iz jednog komada drveta. Uz to sam je trebao izlagati na
Međunarodnome sajmu lova i ribolova u Varaždinu, a za to sam dobio čak dodatni nagradni
godišnji odmor od direktora zatvora.

Inače smo od povratka u Hrvatsku trebali od Ceste Varaždin preuzeti natrag

zemljišta koja je naš djed ostavio nakon vađenja šljunka i ona bila prepuštena sama sebi.
Preuzeli smo samo jednu parcelu od 6 hektara u komadu a ostale dali prijatelju da napravi
neki seoski turizam. Sve su to u tih 30 godina nebrige postale divlje deponije smeća u koje je
cijelo selo bacalo sve od uginulih svinja do olupina auta, a o otrovima da ne pričam. Prvih
godina je otac plaćao bagere svojim novcem da to saniraju, ali je prvo trebalo posjeći šikare
da mogu do vode, a i boriti se protiv sela i čak vlasti da ljudi dalje ne voze smeće i sadržaje
septičkih jama na naše zemljište. Još u osnovnoj školi sam kopao sebi u vrtu ribnjak, i u
školskom dvorištu sudjelovao aktivno u izgradnji ribnjaka sa biotopom. Bio sam lud za
stručnom literaturom i onom o prirodi, makar su mi se doma često zbog tih „gluposti“ rugali.
U zadnjem razredu osnovne škole sam dobio čak prvu nagradu kod državnog natjecanja, a
tema sastava je bila kako napraviti samoodrživ prirodni biotop.

715
 Doma smo uspjeli dobiti ruševine starog župnog dvora, sve zajedno nekih 80
kamiona šutovine. Otac, brat i ja smo ručno odvajali cijele cigle, a ostatak tačkama vozili do
smetlišta da zatrpamo sve i zasadimo na tome šumu. Nakon 10 godina smetlište se više nije
prepoznalo, sve je postao park pun životinja i raznog rijetkog bilja koje je ovdje pronašlo
svoje utočište u oazi okruženoj sterilnim oranicama. Nastanio sam školjke i ribe u vode,
nekoliko vrsta puževa i neotrovnih zmija, močvarne kornjače i obogatio sve sa desetak vrsta
gljiva. Inače sam imao čast da sretnem, uhvatim i pustim doma jednu od tri odrasle albino
zmije koje su ikada zabilježene divlje u Europi. Znao sam kada sam tu Bijelicu ili Eskulapovu
zmiju (Elaphe longissima ili Zamenis longissimus), inače najveću europsku zmiju vidio, da je
rijetka ali tek moj frend inače glavni stručnjak za zmije u ZOO-u u Zagrebu mi je rekao
koliko je taj pronalazak značajan, a dobro da sam ju slikao prije puštanja da mi ljudi vjeruju i
ne misle kako lažem jer mi općenito ne vjeruju kada govorim istinu.

Opet na slobodi sam se iskušavao u umjetničkim vodama, vjerovao sam ako

budem radio za neku nisku satnicu da će mi se pružiti prilika da pokažem što mogu izraditi, i
kako uspjeh neće nedostajati. Prvo sam dobio priliku od mljekara Antuna Bohneca, jednog od
najbogatijih ljudi Ludbrega, da nešto napravim od ogromnog hrasta iz ledenog doba koji je
izvučen iz rijeke Drave. Izmislio sam tehniku hladnog kovanja i rezbarenja nehrđajućeg čelika
da se naprave „vječni“ reljefi, pa sam na tri ploče od ukupno jednog kvadratnog metra ukovao
57 životinja i 14 ljudi. Kada sam pričao o tome ljudima koji rade sa inoxom nisu mi vjerovali,
jer to po njima nije moguće i nisu niti htjeli pogledati moj rad. U trupac sam sebe, brata i oca
uklesao kao svece, a u temelj zabetonirao vremensku kapsulu sa zanimljivim sadržajem. Frka
je ispala kada su se jalni akademski kipari počeli žaliti zašto radim ogroman totem usred
centra grada, a i biskup se žalio zašto je moj rad viši od crkvenog kipeca. Onda kada su si
nalogodavac i ostali bogataši, uglavnom ratni profiteri, umislili da bi im čak i badava radio u
meni se ugasila i nestala ljubav prema kiparstvu od njihovog silnog omalovažavanja. U to
vrijeme me povremeno konobarenje spašavalo da imam barem nešto novaca, a stalno su me
roditelji namjeravali izbaciti iz kuće jer im nisam mogao baš svaki mjesec dati 1 000 kuna
koliko su od mene tražili za stanarinu u njihovoj kući..

Izradio sam u međuvremenu jednog ogromnog medvjeda iz panja fosilnog

hrasta i jednu skulpturu ptice grabljivice sa plijenom koju je htio poznati sokolar Emilio
Menđušić za svoj Sokolarski centar u Šibeniku. Dogovorili smo se za razmjenu, njemu
skulptura,a meni tri njegova petodnevna tečaja sokolarstva koje si inače ne bih mogao
priuštiti. Tako sam onda počeo sa sokolarenjem, a usput sličnom kompenzacijom došao sam
do inozemnog stručnog sokolarskog štiva u vrijednosti od tisuću eura.

Kako sam bio često u medijima opazio me kiropraktičar dr. Anto Pavlović, i
zatražio protuuslugu, jer navodno mi je telepatskim putem izliječio reumu kada sam bio u
zatvoru. Pa bih mu se morao odužiti time da ga pratim u Rijeku kao tjelohranitelj 4 dana na
snimanje uživo erotske emisije „Lizalica“ Marije Štrajh. Sve je bilo plaćeno pa sam naravno
rado pristao. Odmah je bila uočljiva Pavlovićeva opsjednutost, nadčovječna energija i
agresija. On je klasičan primjer opsjednutosti demonom koji preko tog tijela domaćina žudi za

716
moći. Drugog čovjeka bi taj onda svim mogućim forama nagovarao da mu bude sljedbenik,
laskao, i obećavao ono što smatra da bi on htio. Zračenje mu je strašno negativno, a priče koje
prodaje luđe od njega samog. Htio me upoznati sa inkarnacijom Majke Božje, prodavao mi
fore da je Isus, jedan od vrhovnih nebeskih vojskovođa i slične budalaštine. Kada jednom
čovjeka uvjeri ili ga slomi, to besramno iskoristi. Ali kada mu demon tijelo preoptereti,
odjednom se gasi i treba mu pola dana da se napuni životnom energijom kako bi došao k sebi.
Tako je stao autom navečer na rubu viadukta autoceste iznenada kod našeg povratka doma,
padao je snijeg, vidljivost je bila minimalna i on je odjednom počeo hrkati. Jedino mi je stigao
reći „da prima poruku svog nebeskog vođe“ i tako utonuo u dubok san iz kojeg ga nisam
mogao probuditi sve do jutra. Dosta mi je bilo tih avantura i ovo mi je bila dobra životna
škola, ali žalio sam sve one koje je preveslao obećavajući im zdravlje i bogatstvo, a oni su mu
postali pokorni robovi.

Da dođem do novaca jedne sam godine othranio i izdresirao odjednom 16 sivih

vrana i svraka. Smatrao sam ih odličnima kao pomagače kod razminiranja područja koje je
beznadno obraslo vegetacijom. Tu bi te pametne ptice bile savršene. Na kraju sam ih morao
prodavati po 200 kuna kao kućne ljubimce, a svaki dan sam ih 2 mjeseca hranio sa 3 kile
mesa, uglavnom malim ribicama koje sam lovio mrežom.

U to vrijeme smo još legalno zamkama lovili svoje lovne ptice, i ja tako došao
do svojih jastrebova za lov, imao sam i jednu posebnu vranu imenom Loki za koju sam se
jako vezao. U noći mi je neki glas u snu rekao „Loki je mrtav“, ujutro sam vranu pronašao
doista mrtvu u zamci za štakore. Onda mi se probudio interes za nadnaravno. Majka je imala
često vizije, i vidjela bi plavkasta svijetla, a mi smo joj se rugali da je to od silnih batina koje
je primila pa fantazira. Ali to je imala već od malena, ne samo da je ona svašta viđala, već su
svi stari ljudi prije imali neki susret sa nadnaravnim entitetima, bili to duhovi umrlih ili
posvećari, mraki i mokoći.

Kada sam pitao za posao u jednoj velikoj pilani, čijeg sam vlasnika poznavao i
nudio mu da izradim neku skulpturu koju bi stavio pred upravnu zgradu, odmah sam pozvan
na posao. Dođem ja tako sa mojim alatima i nacrtima na posao, a oni mene zaposle kao
pomoćnog radnika na rezanju debelih panjeva! Trebao mi je novac pa sam stisnuo zube i u
smjeni, sam oko 40 tona sirovih komada bukve sortirao ručno na palete kako su izlazili iz
stroja za piljenje. Tri mjeseca sam izdržao i onda pronašao posao u jednoj firmi kao
mehaničar na održavanju. Samo poslovođa i ja smo bili muškarci a sve ostalo preko 600 žena.

717
718
719
720
 Ostali mehaničari su imali po nekoliko ljubavnica, samo se ja nisam sa niti
jednom petljao jer me nije niti jedna dirnula u dušu, a bio sam već 13-tu godinu bez sexa.
Mnogi bi se sramili to priznati, moj djed se hvalisao kako je kao Gestapovac spavao sa
721
ženama iz cijele Europe, a otac kako je u Sheraton hotelu ševio žene iz cijelog svijeta pa me
nisu mučili takvi kompleksi da bi se morao dokazivati. Ipak mi se činilo da moram biti lud što
ne iskoristim niti jednu priliku koja mi se pružala, a bilo mi je i žao cura. Žene vole da ih se
voli, a mene je sjebao rat u kojem sam emocionalno otupio da ne prolupam kao drugi. Više
nisam mogao mrziti niti voljeti, postao sam emocionalno hendikepiran. Pristao sam tako ipak
poći sa jednom „starom curom“ mojih godina zajedno kod godišnjeg odmora na more. U
međuvremenu sam posudio, jer drugi sokolari nisu htjeli, svog jastreba etno pjevaču Žigi iz
Međimurja kod snimanja novog spota „Daj mi bože oči sokolove“. Kada sam trebao završiti
boravak na Viru, Žiga me obečao pokupiti kod Masleničkog mosta da idem na njegov trošak
nastupati zajedno na Etno Festival u Neumu gdje bi on pjevao pjesmu na pozornici i držao
mog jastreba na ruci. Tako da sam imao sa sobom jastreba i bicikla, sa curom nisam imao
mnogo toga zajedničkog, pa sam da joj ne smeta moje hrkanje pošao jedne noći tih 80 km
biciklom i sa pticom razgledavati Nacionalni Park Paklenica, popeo se do planinarskog doma
i doklačio natrag na Vir. U Paklenici su mi prilazili turisti da se slikaju sa jastrebom, a došao
je i jedan Varaždinac koji je tamo radio kao ornitolog. Pohvalio se kako su od Svjetske banke
dobili donaciju od 100 000 dolara za povrat supova, no on ima teorijsko znanje ali treba
nekoga sa praksom da se druge godine pokrene nešto u tom smjeru. Makar to bude tek neko
prihvatilište za grabljivice, kakav tečaj ili predavanje sa živim pticama, nudio mi je stalno
radno mjesto pa sam rado pristao, jer ovo mi se činilo kao prilika života. I nastup na Etno
Festivalu u Neumu je bio odličan, super su nas ugostili i napokon sam imao priliku vidjeti
kakav je to jadan život estradnih umjetnika. Sami sebe lažu da im je super, a krpaju kraj s
krajem, jedan je drugome zavidan da bi ga u žlici vode utopio a glumataju kako su si najbolji
prijatelji.

Ubrzo sam u firmi dobio otkaz, bio sam toliko naivan da curama sa posla
posuđujem svoje knjige o filozofiji, a u svaku napišem svoje ime „da ih lakše vraćaju“. Dečko
te cure je vidio ime i ljubomoran misleći da ju ševim sa još 2 prijatelja čekao pred firmom da
me pretuku. Ali taj dan sam slučajno bio slobodan i u vinogradu upravo bio počašćen kod
policajca međaša sa njegovim vinom. U taj tren me zvao ljut dečko i prijetio preko telefona
kako će me rasporiti i oguliti kao svinju. Objasnio sam mu da se tako ne izražava jer uz mene
sluša policajac što pričamo i da nemam živaca za te njegove gluposti. Taj je pak pomislio da
drugi dan dolazi policija u firmu, i svojoj curi naredio da laže kako dolazi policija jer sam ja
nju na poslu uhvatio za guzicu, pa da se tako oni izvuku iz situacije. Policije naravno nije bilo,
ali ta je cura rekla šefu da dolazi, on je to javio u Austriju i oni su mu naredili da mi uruči
odmah otkaza ako dođe policija jer je to loše za ugled firme. Kada nije došlo do nikakve frke
ta je glupača udaljena na plaćen godišnji odmor da se odmori mjesec dana od pretrpljenih
„duševnih boli“, a mene je direktor tjerao da potpišem pred otkaznu opomenu. Nisam se dao
ucijeniti, niti sam potpisao takvu glupost pa dobio otkaz!

Sada je trebalo 9 mjeseci prebroditi do posla u Nacionalnom parku, ali sam se

slučajno zaposlio u jednome pogonu MTČ-a. Plaća koja nam se obećala je bila dobra, ali smo
kao početnici na održavanju primili tek 30 % obećanog novca i firma je bila u raspadanju.

722
 Preko zime sam izradio velike pano ploče sa raznom sokolarskom opremom,
iskrojio 4 različite kapice i vabila za 200 polaznika tečajeva izrade sokolarske opreme,
pribavio alate, šablone i pomagala da mogu osposobiti grupe od do 10 ljudi. Preko proljeća
zadržao sve male grabljivice koje su mi ljudi nosili, neke izdresirao a druge pak mislio pustiti
u Nacionalnom parku da ga obogate. Tako sam donio sa sobom preko dvadesetak ptica,
jastreba, sokolove, razne vrste sova, vrane, svrake i jednu pitomu kunu. Ali direktora parka sa
kojim sam se dogovarao za posao povukao je k sebi ministar Kalmeta. Nova direktorica nije
željela moj program i nisam dobio na korištenje kao obećano praznu mjesnu školu nego sve
trebao održavati na otvorenome. Već prvog dana su mi mještani ubili mog lovnog jastreba,
kod naleta jakog vjetra bure rastrgale su mu se vezice, čistačica uprave parka ga je ganjala i
tjerala sa metlom, da bi ga u selu neki nadobudan mještanin ubio. Sam bez ikakve pomoći
sam morao odraditi svakodnevno dvije smjene, a kod pauze su dolazila domaća djeca raditi
štetu na nezaštićenoj opremi i pticama, dosta je ukradeno a i nekoliko malih ptica su zgazili.
Napokon sam mogao stvari zatvoriti u prostoriji starog mlina. Jednog dana kod spremanja
stvari, u mlinu se začuo zvuk kao kada bi dijete stavilo cvrčka u kutiju šibica i ona bi zujala.
Htio sam ga osloboditi, ali nisam pronašao izvor zvuka koji je dolazio iz zida, tražio sam sa
svih strana, zujalo je ali nisam znao otkud. Dva sata nakon toga je helikopter donio u grad
mrtvo tijelo čovjeka čiji je bio taj mlin, a poginuo je baš u to vrijeme kada sam čuo zujanje.
Čovjek je bio u ratu i točno je znao što su „zvončići“ kazetne bombe, ipak ih je pobrao na
planini u uvjerenju da 15 godina nakon rata više nisu opasne. Eksplodirali su, izrešetali njega,
magarca i još jednog čovjeka koji je preživio, pa sam bio uvjeren da je to zujanje bio njegov
duh koji je htio nešto još prenijeti ali se nismo razumjeli. Inače su se nakon smrti suboraca na
ratištu također događale neobične stvari, pogotovo ako su poginuli iznenada i nisu se uspjeli
oprostiti od prijatelja. Odjednom se tako pojavio nakon smrti jednog Danca veliki crni pas.
On i njegovi prijatelji su inače vjerovali u staru vjeru Germana i njihove Bogove. Svi su bili
uvjereni da se u tijelu psa došao njihov prijatelj od malih dana od njih oprostiti, isti dan je pas
nestao jednako tako kao i što se pojavio na bunkerima.

U Paklenici sam vodio predavanja o grabljivicama, vodio tečajeve spašavanja i

izradu sokolarske opreme i ljude educirao o grabljivicama. Sve je to bilo popraćeno u svim
medijima, čak sam morao nastupati s razbijenom i unakaženom glavom jer me nitko nije
mogao mijenjati. Večer prije toga sam se biciklom vozio prema kući gdje je bio smještaj i u
mraku upao na biciklističkoj stazi u svježe izbetoniranu septičku jamu koju se nije nitko sjetio
pokriti daskama ili je obilježiti. Udarac licem u rub betonskog zida me unakazio i jedva sam
kroz krv pronašao put do hitne pomoći. Nisam znao da je Parku bilo stalo samo do medijskog
pokrića da bi se zataškalo gdje je završio novac za supove, a kada je taj moj novi program koji
je prikazan kao Parkov prošao na televiziji više nisam bio potreban.

Sa sobom sam donio 6 000 jednodnevnih pilića koje mi je donirala veterinarska

stanica u Đurđevcu kao hranu za grabljivice. Njih sam čuvao u škrinji zamrznute, a ključ do te
prostorije sam imao navodno samo ja. Jednog dana sam vidio da je škrinja iskopčana i sve mi
se topi a moglo se zasmrdjeti, što bi na mah uništilo moj cijeli projekt jer ne bi imao čime
hraniti ptice. Svi su me uvjeravali da si samo umišljam kako je to netko učinio, ali kada sam
723
tu slučajno ostavio svoju pitomu kunu i ona je stvarala u kavezu buku pa su je maknuli,
kolege su se sami odali. Stalni radni odnos ne bi dobio, a da bi ga i dobio morao bi stanovati
preko zime po strašnoj buri u nekoj staroj kamp kućici. Sve više mi se činilo da moram odatle
nestati ako želim spasiti živu glavu. Doznao sam i da je bilo tu previše zataškanih kriminalnih
radnji. Jedan od djelatnika dobio je posao u zamjenu da sprječava vojnog ratnog invalida kao
njegov bivši zapovjednik da ne ubije brata bivšeg direktora. Taj je nadrogiran upucao tog
čovjeka i napravio od njega doživotnog bogalja. Svakodnevno sam imao i probleme sa
mjesnom bandom starijih maloljetnika, čuo sam i glasine kako im je obećan posao u parku
ako protjeraju „ptičara“(mene), a oni su mi se rugali kako su mi ubili baš oni nekoliko ptica
igrajući sa njima „nogomet“. Nisam se upuštao u nikakve sukobe jer bi cijelo selo navalilo na
mene, a bili su i naoružani pa bi ponekad ispucali, navečer iz dosade, koji rafal u zrak da plaše
turiste. Kada je prošla sezona, proglasili su me Srbinom. Istina je da mi je daljnji rođak bio
prije penzije milicajac u Paklenici i on je mami rekao da su tamo užasni ljudi, lako planu i
histerični su, a kada nemaju kojeg stranca kao metu, međusobno se kolju. To je valjda tako
zbog njihove grozne klime i bure koja negativno djeluje na temperament mještana,a velik je
broj mještana šiptarske krvi.

Jedne večeri su mi klinci htjeli na rivi baciti bicikl u vodu. Kako sam ga snažno
okrenuo i povukao k sebi, jedan od njih je pao u vodu a drugi su pobjegli u prvi kafić. Ovaj u
vodi je vrištao da se utapa i ne zna plivati, lagao je a imao je malu ribaricu sa kojom je
svakodnevno pošao na more, no ipak sam ga izvukao iz vode na suho. Ali sada je poludio od
bijesa, navalili su i ostali sa pojačanjem iz kafića, čupali metalne kante za smeće sa obale i
aluminijskim stolicama me gađali. Mogao sam samo blokirati, a kada sam pošao prema rulji,
razbježali su se da bi opet navalili kada sam se okrenuo. Nisam smio nikoga udariti jer bi me
cijeli grad linčovao, jedva sam se s biciklom maknuo i onda me odjednom popustio šok i više
nisam mogao hodati, nego se polako sjedeći na biciklu samo odguravao da dođem do
smještaja. Tamo je bila i Gorska služba spašavanja iz Varaždina, svi su bili u panici jer su me
mještani tražili, došli su motorima naoružani letvama i kolcima da me linčuju. Sa svakog sam
žbunja mogao očekivati nekog luđaka, sada su me svi „prijatelji“ izbjegavali da i oni ne
postanu uz mene žrtve bijesne rulje. U ponedjeljak sam morao k direktorici koja mi je ionako
cijelo vrijeme podmuklo zabijala noževe u leđa od samog početka. Rekla je da moram
napustiti Nacionalni park i u zatvor „jer si je mali kod pada u vodu slomio prst.“ Nije mi bilo
jasno kako je onda mogao čupati kante za smeće i gađati me. Trebao mi je kamion da sve
moje životinje i opremu utovarim i spasim, a i zaštitim od rulje koju je očito ona nahuškala.
Jedan je razlog bio što je njen muž imao privatni hotel a ja sam se sprijateljio sa njegovom
konkurencijom, čovjekom koji je slao svoje goste k meni na predavanje, a drugo jer je mrzila
„ptičurine“ i željela je reklamirati drugi projekt, podzemne Titove bunkere.

Istog dana na radnome mjestu u odori djelatnika parka kada sam preživjelim
životinjama davao svježu vodu, čuo sam kako ulaze u park motoristi, a još su mi kolege
obećale da neće puštati rulju koja me želi napasti. Stigao sam skočiti na betonski krov mlina i
vidio da trči onaj koji je navodno imao slomljen prst sa kamenjem veličine pola cigle prema
meni da me kamenuje. Oni ostali su motorima čekali kod ceste i držali stražu. Skinuo sam
724
jaknu i rastegnuo između dvije ruke pa tako blokirao kamenje koje je doletjelo sa nekih 10
metara. Zvao sam i kolege da protjeraju te svoje rođake jer udariti ovog luđaka nisam smio,
ako i pipneš jednog od njih svi navale oružjem na tebe. Nekako me nezgodno pogodio kamen
u lijevi palac i slomio ga. To mi je tek na hitnoj objasnio doktor, a on je odmah slučaj prijavio
policiji. Sljedeći dan je bilo u vijestima kako je kamenovan djelatnik Nacionalnog parka od
nepoznatog počinitelja, a još sam policiji rekao imena triju napadača da ih oni malo ohlade.
Opet su mi prijatelji javili kako se isti klipani naoružani letvama šuljaju po isušenom potoku
do mog radnog mjesta da me iznenada napadnu nespremnog s leđa, prekipjelo mi je pa sam
zvao novinarku Slobodne Dalmacije i rekao imena počinitelja, kakav mi ovdje cirkus direktor
i direktorica u parku priređuju. Prije toga je bivši direktor dao meni prenijeti, a nije mi se ni
htio osobno javiti kako ne smijem davati nikakve izjave u javnosti. On je inače svojim
„zaslugama“ i prijateljstvom sa ministrom Kalmetom dobio posao državnog tajnika. Prije toga
su bili upleteni zajedno u neki kriminal oko privatizacije Hotela Alan, u čiju sam ja septičku
jamu biciklom upao i gotovo se ubio.

Novinarka je bila preškrta da plati ulaznicu pa nije makla oznaku „Press“ sa

auta, a kolege na porti su odmah javili direktorici da su mediji kod mene. Srećom ju nisu stigli
zaustaviti,a ja sam sljedeće jutro očekivao članak u novinama nakon kojeg bi me i sama
direktorica kamenovala. Ona nije još znala što bude ali mi je jurišala sa osiguranjem parka
moju radionu i zaprijetila kako će mi osobno pobacati „ptičurine“ u more ako ne nestanem do
jutra. Srećom mi je stizao kamion iz Zagreba i ja sam se spasio prije članka u novinama.
Klincima je kamenovanje mene od strane suda oprošteno, ali su me lažno optužili za napad i
sudac Bitanga (nomen est omen) u Zadru me po nalogu HDZ-mafije kaznio sa godinu dana
zatvora. Novinarka da ne izgubi posao me također optužila da sam imao u radionici bijesnu
kunu koja ju je navodno ugrizla. Dva tjedna sam morao hodati sa kunom u veterinarsku
stanicu da oni dokažu kako kuna nije bijesna, a zatim me gadura optužila za pretrpjeli strah jer
je navodno to vrijeme živjela u strahu da će umrijeti i njena kći ostati siroče.

Poanta priče je da je ovo iskustvo bilo korisno, makar sam dobio otkaz na
bolovanju, nevin osuđen na godinu dana zatvora i pobrao mnogo problema. Dobio sam priliku
da se sam uvjerim kako državna služba nije za prave ljude, nego one sumnjivog morala
pogodnih sistemu kako god pokvaren on bio. Ne mogu više cijeniti državne tajnike, ministre i
sve ostale političare, a i ne dojme me se više nikakvi Nacionalni parkovi. Jedino što sam čuo
kao “ispriku“ od mog šefa Varaždinca koji me ostavio tamo na milost i nemilost mještana,
maknuo se on kada su me linčovali i pobjegao u razgledavanje Nacionalnih parkova Italije, je
bila kritika da sam si sam kriv „jer ne znam sa ljudima“!

Doma sam bio opet bez novaca, ali kako sam u Paklenici uzimao piliće iz
škrinje da hranim ptice, u škrinju sam vraćao morske plodove. Morao sam se sam hraniti, a
pošto sam lud za morskim plodovima, sve znanje gutao u sebe, pa noćima sa bonacom znao
od Seline do Masleničkog mosta proći plićake i ostvima loviti grmalje, sipe, ribe i sve što je
bilo jestivo. Inače sam i ronio pa vadio školjke i priljepke, ostvima lovio hobotnice i drhtulje.
Svaki dan sam si pripremao u Paklenici neku ribu i doma donio preko sto kila tih morskih

725
plodova, tako da smo imali godinu dana za jesti gotovo svaki treći dan neki rižoto ili brudet
pa je barem bilo hrane. Tu me nakon skidanja gipsa sa ruke opet nagovorio Mario Sokolić da
mu se pridružim kod snimanja njegovog filma „Priče iz davnina“.

Zaposlio sam se u najvećoj svjetskoj firmi za umjetničku bravariju na svijetu, u

hrvatskome pogonu gdje su iz rumunjske ljevaonice dolazili elementi da ih mi spajamo i
Talijani ih prodaju kao talijanski dizajn. Radio sam pola godine na unikatima i morao
svakodnevno putovati ukupno 3 sata biciklom na posao i natrag. Plaća je bila minimalna na
račun i onda dodatak koliko se vlasnicima dalo platiti na ruku, bili su to bratići od Žige ali to
nije značilo da bi me i dobro platili za moj rad. Čak su mi pribavili i rabljeni auto kojeg sam
morao otplaćivati svaki mjesec, pa kad bi dao mami tisuću kuna, platio ratu za auto i benzin,
jedva bi mi ostalo nešto za gablec. Jedno jutro u pola 6 na putu na posao, bio je 10. mjesec i
led na kolniku, u zavoju kod ulaza u Prelog izgubio sam kontrolu i udario prednjim dijelom u
zid kuće. Auto je imao totalku a ja bio dužan odraditi ga još nekoliko mjeseci, pa tako opet
klačio po jesenskim kišama satima biciklom na posao. Čovjek kojem sam se zabušio u zid
kuće se nekoliko mjeseci kasnije objesio jer više nije vidio smisla u životu, a na poslu je imao
isto neke probleme. Policija je zataškala da je bio led na cesti a zimska služba je zakazala, ja
tako morao platiti još kaznu od visine mjesečne plaće. Na jednome od 3 računa je čak
„zabunom“ bila dodana jedna nula previše. Dobro da sam temeljito pročitao rješenje kazne
inače bi me pravosuđe prevarilo. Ovu nesreću sam doživljavao kao usmjerenje na pravi put,
osjećao sam se kao da tratim svoje vrijeme u toj firmi i samo takva nesreća me mogla
potaknuti da reorganiziram svoj život.

U slobodno vrijeme sam se uključio u viteške turnire, počeo se baviti

eksperimentalnom arheologijom i izrađivao razne mačeve, oružje, opremu i odjeću,
sudjelovao u svakoj manifestaciji i dresirao mlade divlje životinje.

Kada sam otplatio auto, pronašao sam bolje plaćen i bliži posao, kao alatničara
koji zna raditi na nekoliko strojeva koristili su me kao univerzalnu zamjenu, pa mi nije baš
bilo lako. K tome je to bila firma puna „Mađarona“ Međimuraca koji mrze Hrvate. Po njima
bi nas trebalo sve pobiti i Međimurje opet priključiti Mađarskoj. Imali su me za budalu,
iživljavali su se na nama sa druge obale Drave, ugovori su bili tek na mjesec dana i prije
svakog potpisivanja je trebalo trpjeti razne ucjene. Čak su me zvali nedjeljom na posao i to
namjerno sa viteškog turnira, gdje sam morao pijan 3 sata autom voziti da u firmi glodam 5
minuta neki mali utor, kojeg je mogao napraviti i prvi susjed, ali da nisam pristao ne bi mi
produljili ugovor. To je bio pogon bivšeg Končara koji se proširio. Trebalo je očistiti
„štakornjake“, ono što je bilo između mašina i ormara a tu se nakupilo svega i svačeg u
zadnjih 50 godina, sve je to trebalo baciti. Pravio sam se glup i poslovođe su me zadužili za to
što nitko nije htio raditi. Opazio sam da je tu bilo punih kanti strugotina od bakra i mesinga
vrijednih nekoliko tisuća kuna koje su se mogle odmah prodati kao sekundarne sirovine. A
bilo je ploča svakakvih debljina od istih materijala koji su navukli na sebe toliko prašine da su
izgledali kao da je to šperploča. Kada netko cijeli svoj život radi u takvoj firmi, on izgubi
osjećaj za vrijednost sirovina, pa nitko nije bio svjestan vrijednosti toga. Sve vrijedno sam

726
utovario na jednu paletu, i dao firmi za zamjenu uz blagoslov direktora nekoliko vreća starih
krpa za čišćenje strojeva. Viljuškar mi je to doveo iz pogona na parking i ja sam sve lijepo
utovario u auto, strugotine sam prodao i kupio profesionalne alate, a materijale u pločama
ostavio da imam do kraja života sirovine za izradu raznih križnica noževa i sablji. Redovito
sam i prekopao otpadne kontejnere i vadio iz njih bačene ležajeve jer je to najbolji čelik za
kovanje noževa i reznih alata.

727
728
729
730
731
732
 Jednog dana me poslovođa poslao po prazne boce da u njih stavimo emulziju i
tako hladimo svrdla kod bušenja velikih rupa. Boce su bile iza hrpe staklenih U profila od
nekoliko metara dužine koji su tek naslonjeni na zid kod renoviranja pogona. Kako sam vadio
bocu, prolazio je viljuškar i od vibracije je pukao prvi profil i iza njega lančano svi ispod
njega. Tako su kliznuli komadi jedan po drugome i popadali na mene. U palcu mi je ostao
zaboden veliki komad stakla i cijela mi je glava bila izrezana, krv je tekla po meni i mislio
sam da su rane na glavi opasnije, ali palac je najgore prošao, u trosatnoj operaciji u Čakovcu
je ipak spašen kada su opet spojene sve tetive. Kod povratka nakon krpanja u bolnici, staklo je
nestalo i svi su lagali kako sam došao krvav na posao i da nisu ništa vidjeli bojeći se otkaza.
Nisam tako imao pravo na tromjesečno bolovanje koliko su trajale terapije i ugovor mi nije
produljen da firma na meni uštedi novac. Nakon liječenja mi je opet ponuđen posao ali po
nepovoljnijim uvjetima. Bio sam naivan i tražio svoju pravdu preko firme koja profesionalno
traži odštete. Fora je u tome da je njima bitan samo slučaj, da se oni potajno nagode sa
poslodavcem kako ga neće tužili ako plati ucijenjeni novac, a radnik koji je žrtva ne dobije
ništa osim izgovora „da se tužba ne isplati“.Zatim mi je direktor firme, inače predsjednik
industrijske komore, obećao da neću više nigdje u Međimurju dobiti posao!

Kod manifestacije „Ribiči svome gradu“, prišao mi je jedan čovjek vidjevši

moje radove, jadao se kako ima firmu za odvoz otpada i žao mu je što mora svaki petak
odvesti iz centra za reciklažu nekoliko kamiona često i skroz nove vojne opreme i obuće na
smetište.Tjedan dana prije toga je morao zakopati dva i pol kamiona novih novcatih kožnih
remena JNA! Znao sam da bi mi ta količina bila dovoljna da od prodaje tih remena financiram
svoj život do smrti, i molio sam ga da mi javi kada bude opet u Virju vozio tu robu. Morao
sam mu pokloniti jedan luk, vozače počastiti hladnim sokovima i curama u skladištu poslati
dvije velike čokolade Riki sa rižom. Sve je bilo prešano u kockaste bale od jednog kubičnog
metra, težine od oko pola tone. Kad bi kliještama precvikali žicu, sve bi razletjelo. Svega je
bilo, od novih časničkih odora, opasača, futrola za pištolje, do deka, vreća za spavanje i
čizama. Ponekad bi brat i ja samo oznake i našivke izrezali jer nismo mogli toliko voziti.
Svaki petak je došlo i do tridesetak bala, cijeli dan smo imali posla samo da to pregledamo,a
na smetlištu su navalili i Cigani. Onda je to doznao jedan hrvatski branitelj koji je proveo rat u
zapovjedništvu na sigurnome, ali primao penziju od tisuću eura, dobio vojni stan na poklon i
auto, a tržio uz to i vojnu robu zajedno sa ženom na internetu. Tu je zatim uskočio i jedan
policajac koji je također meni nezaposlenome bio spreman uzeti kruh iz usta, i oni su prvi
pokušavali pobrati najbolju robu i nama skroz onemogućiti da dođemo do stvari. Često smo
doznali da idu kamioni u isti tren, pa je policajac jurio u službenome vozilu sa upaljenom
rotirkom, a mi iza njega jer preteći ga nismo smjeli, makar smo znali zbog čega juri. Policajac
je postao na kraju tako pohlepan i lakoman za novcem, da je javno prodavao kolekcionarima
po 150 kuna i službene policijske značke svojih kolega koji su penzionirani.

Kada je propala i ta zarada, iznenada mi se pojavio Knjaz sa RTL televizije.

Htio je angažirati moju vranu „KRO“ koju sam naučio govoriti oko 10 riječi, da bude u
njegovom novom serijalu „NAJVEĆI HRVATSKI MISTERIJ“ suvoditelj emisije. Snimali
smo pilot emisiju i sklopili ugovor gdje moram i ja glumiti uz vranu i plaćat će mi se tisuću
733
kuna po danu snimanja. To je bila svota koju sam tražio misleći kako nebudu pristali, jer
poznavajući več televiziju mi baš i nije bilo drago raditi sa njima, ali su oni ipak pristali na
moj zahtjev. U planu je bilo 14 emisija a svaka se snimala najmanje 2 dana. Nekoliko dana
prije početka snimanja vrana je nestala iz kaveza, sama je otvorila dvoja vrata i „pobjegla u
život“. Kako nije znala kao divlje ptice kružiti nije imala orijentaciju, pa se negdje izgubila.
Srušio mi se svijet, moram sam na dogovoreno snimanje a vrane nema, niti ne znam gdje se
nalazi. Za dva dana sam je 10 km dalje u trećem selu pronašao, srećom ju pitomu nije nitko
ubio. Bila je gladna i žedna, prepoznala je moj auto i odmah mi doletjela na ruku da je
nahranim i tako ja spasio nju i ona mene. Snimali smo u godinu dana cijeli serijal sa poznatim
ljudima iz estrade i ja uspio upoznati svijet iza kamere koji me se nije uopće dojmio. Tek sam
sada skužio koliko je svijet onih iskrivljen koji vjeruju ono što vide na televiziji i imaju
nekakve „medijske ličnosti“ za svoje idole.

Kako sam počeo istraživati nadnaravne pojave, zanimao me keltski mit i

vjerovanje da na grobnim humcima nekadašnjih Skita, čovjek ako sam na Noć vještica
Samwhain prespava, ima priliku vidjeti da se te noći pred njime otvore vrata u onaj drugi
svijet. Samo su se najhrabriji u keltskim sagama usudili prenoćiti na tumulima, a ujutro bi se
probudili ludi od viđenoga, ili kao inicirani Druidi ili Bardi. Doista se događaju na takvim
mjestima neobične stvari, ali samo vidoviti ljudi mogu doista potpuno opaziti te pojave koje
se tamo manifestiraju. Ja nisam bio te sreće, tek sam uspio mirisati da je nešto baš ispred
mene ali to nisam vidio, duhovi se najlakše manifestiraju preko mirisa, zatim zvuka i tek
najsnažniji mogu plazmom stvoriti vidljivi oblik. Protumačio sam to kao nekog šamana koji
su inače tu vršili svoje obrede a imali su sposobnost svojim astralnim tijelom putovati kroz
vrijeme i prostor. Možda je on na tom grobu velikog vojskovođe vršio kakve zaštitne obrede i
putovao kroz vrijeme da vidi što se bude sve događalo na tome mjestu. Ovaj miris je možda
bio susret sa šamanom koji je tu boravio prije 2 800 godina. Ja sam te noći bio obučen i
naoružan odjećom i opremom izrađenom po uzorcima nađenim na tom području iz te kulture.
Pekao sam si kokoš na logorskoj vatri i počastio se sa dvije litre najbolje medovine mog
prijatelja medičara Kundije. Bojao se jedino da me neki lovac iz sela ne opazi i pomisli da
sam neki duh, pa me još preplašen ustrijeli…

U to doba sam već godinama bio barem jednom na mjesec na televiziji ili sa
svojim avanturama i projektima u novinama. Sada kada je izašao članak sa noćenja na grobu
na koji se ni mještani ne usude nogom po danu kročiti, javljale su mi se razne osobe da vršim
nad njima egzorcizam o kojem nisam naravno imao pojma, ali tu nije bila u pitanju neka
demonska sila, nego kako sam kod tih ljudi opazio duševna bolest. Ipak me uspio nagovoriti
Ivek Vrček iz Kaniže sela na Ivanečkom gorju da noćimo 21.12. kada su negativne sile
najjače na „Vražjem Stolcu“. Ta dva kamena su po predaji mještana prastaro keltsko svetište
gdje je redovito vršeno žrtvovanje ljudi. Zatim je tu izgrađena kršćanska kapelica i sam pop je
prodao dušu demonima pa žrtvovao malu djecu. Ljudi su ga tu uhvatili u zasjedi kada je pošao
u lov i odrubili mu glavu. Sada se čuju tu noću koraci, dahtanje i lavež lovnih pasa. Nekog
speleologa koji se kladio da će tu provesti noć je navodno za rame uhvatila hladna ruka i on si
je u bijegu nizbrdo slomio nogu. Vrček je brzo nestao, pobjegao je i mene ostavio samog do
734
jutra da uživam u ugođaju. Tek doma sam skužio kako mi se čini da me nešto ljulja, pogotovo
druge noći u krevetu, ali sam to ignorirao jer nije bilo tako strašno. Onda sam tek doznao da je
i Vrček imao istih problema, ali mu živci to nisu podnijeli, pokupila ga je hitna i proveo je
više od mjesec dana vezan za krevet u zatvorenom odjelu psihijatrije u Varaždinu kako mi se
kasnije jadao. Tek sam na fotografijama vidio uzrok svega. Čini se kako je tu bio poltergeist
na djelu i užas tog mjesta stvorio sliku tih emocija, nešto kao fantoma ili elementala koji živi i
hrani se od straha ljudi koje plaši da bi se održavao na životu. Na slici je poprimio maglenasti
oblik, makar onda nije bilo magle niti dima iznad naših uljenica kojeg bi mi golim okom
opazili. U Vrčeku je pronašao laku žrtvu, samo oko njega se vidi to stvorenje i djeluje kao da
ga pokušava progutati. Sasvim drugi izgled je imao duh kojeg je u podrumu jednog zagorskog
dvorca poslikala jedna varaždinska ekipa. Oni su se glupirali i bezveze slikali u mraku, i tek
doma su skužili kako su uspjeli uhvatiti iza jedne cure kamerom neko biće u mraku koje ih je
slijedilo.

Sa bratovim detektorom za metale smo istraživali Vražji Stolac na kojima

podivlja kompas i visak, zemlja je odmah iznad tla sterilna i nema u njoj metala. Ali pola
metra iznad tla su elektromagnetska polja toliko snažna da detektor pokazuje u zraku
prisustvo zlata, srebra i drugih metala, on doslovce podivlja. Brat mi je nakon zatvora, pošto
je naša teta bila udovica grofovog kočijaša, dobio posao domara i čuvara dvorca grofa
Draškovića u Velikom Bukovcu. Naš tetak je zajedno sa slugom, nakon grofovog bijega u
Drugom svjetskom ratu u Austriju, preko 200 kila srebra u bešteku i ostalim suđem zakopao
da ga spasi u parku oko dvorca. Tetak je umro kada ga je konj kopitom udario u glavu, ali je
sluga naš susjed prije smrti dao upute gdje je srebro zakopano. Tako smo za Grofa i obećanu
nagradu tražili izgubljeno blago, ali nažalost bez uspjeha.

Moj brat je postao polako jedan od najpoznatijih stručnjaka i kolekcionara

militarije II. svjetskog rata, isplatilo mu se ustrajati u tome, makar su mu se svi kao klincu
rugali što sakuplja hrđave šljemove njemačke vojske. Sada ga je svaki ozbiljan kolekcionar na
cijelome svijetu poznaje, barem jednom je nešto od njega kupio ili ga pitao za savjet. Brat ima
nevjerojatno oko za starinu i tamo gdje drugi prolaze i ne zapažaju antikvitete on iščupa
nevjerojatne dragocjenosti. Uspjehom dolazi i tuđa zavist koju treba trpjeti. Jednom je bratu
čak pokucao hrvatski FBI za starine na vrata jer ga je konkurencija optužila da doma izrađuje
najbolje replike starih odlikovanja u ovom dijelu Europe. Kada u podrumu nije bilo strojeva i
preša od nekoliko tona, ispričali su se i kaznili jalne kolekcionare zbog lažne dojave.

Prečesto smo se naslušali raznih hvalisanja ljudi koji su vjerovali kako imaju
strašno vrijedne stvari a onda je ispalo da to ništa ne vrijedi. Tako smo doznali da neki djed
prodaje staru sablju za tisuću kuna. Vjerovali smo da je to opet lažna informacija ali pošli to
ipak vidjeti. Ispostavilo se kako je to unikatna bogato ukrašena, posrebrena i pozlaćena sablja
posebno rađena za baruna Pavla Raucha. On je bio pristaša unionista koji su htjeli vratiti
feudalno uređenje i zagovarali su bezuvjetnu uniju sa Ugarskom. Od 1908. do 1910. Bio je
hrvatski ban kao i prije toga njegov otac. Banovao je tijekom Aneksijske krize i
Veleizdajničkog procesa, potaknutog velikosrpskom agitacijom u Hrvatskoj. Budući da je

735
kralj Franjo Josip I. raspustio Sabor, Rauch je vladao gotovo samostalno, iako nije bio osobito
popularan. Sukobljavao se s Hrvatsko-srpskom koalicijom, želeći je udaljiti od Beograda. Taj
djed je bio prvi susjed odmah do dvorca Baruna Raucha u Martijancu, hvalisao se kako je
branio i hranio zadnje žene koje su bile članice barunove obitelji od partizanskog terora, a one
bi mu u znak zahvalnosti poklonile tu sablju koju želi prodati. Odjednom nije više htio tisuću
kuna nego deset tisuća, i zatim deset tisuća eura, jer je osjetio da bi se mogla prodati, a prije
toga u komunizmu se bojao jer je bilo ilegalno. Mi smo se dogovorili za proviziju i pronašli
dva odlična kupca. Jedan je bio vlasnik globalno poznate firme koja radi najbolje vojne
šljemove, a drugi vlasnik najveće mljekare i fabrike sokova u bivšoj Jugoslaviji. Oni su toliko
zagrizli za sablju da su kao početne cijene nudili svote veće od sto tisuća eura. Sa sabljom je
trebalo samo još poći u Zagreb na ekspertizu da se dokaže njena autentičnost i potvrdi da
doista pripada djedu.

Odjednom se djed uplašio, nije nas više htio vidjeti, nije htio da netko drugi
osim njega ima korist od te sablje i lagao je kako ju je dao prerezati na tri djela i iz nje
napraviti noževe za svinjokolju. Tek sada smo doznali kako je djed kao momak zapravo
pljačkao žene koje su iz dvorca protjerane u konjušnicu gdje su živjele. Udarao im je noću po
vratima i plašio ih, da bi se ljestvama popeo na njihov tavan i krao banove dragocjenosti koje
su tamo sakrivale. Djed je već u Jugoslaviji bio u zatvoru kada je pokušavao prodati banovu
skupocjenu odjeću, i sada je do svoje starosti sakrivao tu sablju.

Njegov zet, jedan bivši vojni policajac, je sablju zatim prodao bez ekspertize za
7 tisuća eura na Njuškalu nekom kolekcionaru iz Mađarske. Čak je nama prijetio jer mu
nismo htjeli reći koji su bili kupci koji su bili spremni platiti deseterostruko veće cijene jer
nam je djed lagao ,pa nismo htjeli uvući te ugledne ljude u kriminal. Čovjek je zatim umro od
srčanog udara u najboljim godinama, da bi mu žena, djedova kći, uzela u kuću jednu osobu
koja je drogama, prvenstveno Muharama (Amanita muscaria) aktivirala svoju vidovitost i u
svrhu magijskih moći sklopila savez sa bićima iz drugih sfera. To je ekipa bivših ludbreških
narkomana koji prakticiraju „hod moći“. Oni doista znaju kada se o njima priča i okruženi su
raznim duhovima koje čovjek osjeća kada je u njihovoj blizini. Ali takve ljude se može samo
žaliti jer više nisu svoji, oni su žrtvovali svoju samostalnost na račun nekakvih nadnaravnih
moći i dužni su nakon svoje smrti odraditi svu tu korist dobivenu sada u životu. Slično je i sa
gatarama uglavnom izbjeglicama iz muslimanskog i pravoslavnog svijeta, koje obilno
prakticiraju svoje djelatnosti i dobro od toga žive. One nemaju skrupule ljudima koji plate
seansu reći bolnu istinu ili strašnu sudbinu, time dobro zarađuju, a već su kod nas takve
mnoge mušterije gurnule u ludilo, samoubojstvo ili im uništile obitelji.

Negdje u isto vrijeme sam doznao da u Hrvatskoj postoji „Survival -pokret“.

Tako sam među trojice prvih napravio svoj ispit za instruktora preživljavanja. Baza je bila u
Puli a teren uglavnom na Učki. Jednom smo vodili trojicu Zagrepčanaca na Učku da ih
educiramo preko vikenda, spavali smo u jednoj špilji u kojoj su se prije sakrivali partizani i u
njoj se mogla ložiti vatra. U noći sam morao na pišanje, upalio u vreći za spavanje ležeći na
leđima čeonu lampu i iznad sebe na plafonu špilje opazio nekakvo mršavo sivo humanoidno

736
stvorenje. Gledalo je u mene kao što to čini zec u noći na cesti kada ga pogodi far od auta,
djelovalo je začuđeno, bezopasno i podsjećalo me na Golluma iz „Gospodara prstenova“.
Nisam niti došao skroz k sebi i tek nakon pišanja vani skužio da sam upravo vidio jednog
„Sivog – The Grey“, koji je valjda bio samo zato vidljiv jer se mogao manifestirati u njemu
pogodnoj okolini, vlažnoj špilji punoj dima. Na godišnjoj skupštini udruge u Zagrebu osnivač
je tražio od mene u ime pola članova da im se javno ispričam jer bi inače zbog mene napustili
udrugu. Po njima sam bio kriv što sam istesao na susretu jedan luk da ljudima pokažem kako
se to radi. Time sam u njihovim očima nepotrebno nanio bol živom organizmu i čak „ubio
živo drvo“, na što naravno nisam pristao i napustio ekipu nazvanu „EXTREME SURVIVE“
gdje mi uz takve „tratinčice“ nije bilo mjesto.

Tako sam sa bratom osnovao Udrugu W. H. Fenix, (Wiesel & Habicht naši
nadimci iz rata, lasica & jastreb), prioritet je bio istražiti potencijal neposredne okoline.
Istraživali smo povijest, lokalitete i sve ono što nas okružuje, a ljudi nisu u stanju opaziti
kvalitete i vrijednosti koje su nam odmah ispred nosa. Istodobno me uveo u planinarenje
legenda kalničkog gorja Jembrek, i znanstvenik istraživač planina sjeverozapadne hrvatske i
pisac stručne literature Šincek, a zajedno sa međimurskim planinarima koji su bili
najzaslužniji, “Židovom starijim i mlađim, Đurom i Erikom“ smo kod zajedničkih avantura
pronašli desetak novih neistraženih špilja.

Moj prijatelj arheolog Bekić, kasnije direktor podvodne arheologije za ovaj dio
Balkana, me uveo u tajne istraživanja povijesti, zajedno smo iskopali tri lokalitete na
domaćem terenu. Tu sam počeo izrađivati tehnikama eksperimentalne arheologije
profesionalniju opremu, sašio sam si jednu mongolsku jurtu za stanovanje i dovršio svoj
majstorski rad- jednu dvoručnu renesansnu sablju sa flamberge oštricom. Materijal mi je
poklonio prijatelj Ivan Žegrec, zadnji kovač mačeva iz Bedekovčine. On mi je i čelik u svojoj
peći propisno zakalio.

Zatim sam zasadio preko 50 kila sjemenki ginka koje sam pobrao u gradskome
parku Varaždina na obroncima kalničkog gorja. Ginko bi po nekim stručnjacima mogao
spasiti čovječanstvo od gladi, i jedino je poznato drvo koje preživi atomsku eksploziju, pa je
cijela akcija obogaćivanja domaće flore imala smisao ako dolazi do kakve apokalipse.

Zadnjih nekoliko godina sam organizirao besplatne tečajeve tesanja lukova,

petodnevnog preživljavanja u prirodi i prikupio svu dostupnu literaturu vezano uz
preživljavanje. A sve to sam testirao u praksi na sebi, pa je sada došlo vrijeme da se ta
iskustva u ovoj knjizi prenesu dalje, jer tek kada nešto osjetiš na vlastitoj koži doista znaš
prenjeti iskustvo dalje na one koji to još nisu. Pokrenuo sam i projekt „Podravska Pračka“ (sa
tvrdo Č -„jer je u Podravini sve tvrdo“), kao član udruge oživjele povijesti „Anno Domini“,
koja ima najveći broj starih zanata u Europi i organizator je Renesansnog Festivala najveće
takve manifestacije na ovom dijelu kontinenta. U 7 godina sam tako oživio kroz preko 20
manifestacija godišnje diljem Hrvatske interes za praćke i ljude potaknuo na praćkanje.
Ukupno je preko 20 000 praćki pronašlo svoje strijelce i opet gotovo zaboravljena praćka

737
doživjela je svoju renesansu, postala trend i brend Podravine. Turistička zajednica grada
Koprivnice i grad Koprivnica dodijelili su mi na temelju toga priznanje i novčanu nagradu za
razvoj i promidžbu turizma u 2012. godini.

738
739
740
741
742
743
744
745
 Kao dječak sam se uvijek u osnovnoj školi radovao posjeti prirodno-povijesnog
muzeja Senckenberg, jednog od najvećih na svijetu koji se nalazi u Frankfurtu am Main. Sada
već godinama zauzvrat šaljem zanimljive i možda još nepoznate vrste kukaca i drugih uzoraka
njihovoj bazi podataka. Možda se među njima nađe kakav koji će proslaviti kalničko gorje ili
prašume uz Dravu.

Sada dok sam još zdrav i snaga mi nije počela još zbog starosti popuštati,
izgradio sam sebi tajnu grobnicu dostojnu drevnim kraljevima i vojskovođama, svejedno
budem li tamo pokopan ili ne. Jer sam tu i na nekoliko lokacija zakopao vremenske kapsule
koje budu možda jednog dana pronađene. Cilj svega toga je da budući naraštaji imaju razloga
ponositi se svojim precima, a ne da se srame ovih vlada koji su sada upropastili narod i
domovinu.

Moja filozofija je očekivati uvijek najbolje ali biti spreman na najgore, i

djelovati svakog dana na najproduktivniji način. Jer jednog dana ćeš se probuditi i više neće
biti vremena da uradiš stvari koje si oduvijek želio uraditi. Uradi ih zato sada dok još možeš,
jer sutra bi moglo biti već prekasno. Nisam htio biti jedan od onih staraca koji se kaju prije
smrti kako nisu živjeli svoj život nego su ga tratili čineći uvijek ono što nisu htjeli a drugi su
to od njih očekivali. Ili se jadaju kako su imali priliku, talent ili šansu ali im je falila hrabrost
da pokušaju svoju sreću. A istodobno bio samokritičan, sam se stalno pitao da nisam možda
jedan od onih umišljenih idiota koji zapravo i nemaju nikakve talente, ali si umišljaju kako su
genijalni. Ipak su mnoge stvari ispale sasvim drugačije i neočekivane.

Pošto sam nakupio previše lošeg iskustva u životu i ne volim da mi se javljaju

neki nadobudni, koji bi voljeli da im dam savjete kako da uđu u Legiju stranaca ili u kakve
druge plaćenike.

Mogu samo reći ne ubijajte, a pogotovo ne iživljavajte se nad svojim žrtvama, to je i za vaše
dobro. Nisam upoznao još nekog tko bi podnio takvo opterećenje. Na kraju ubojica sam sebe
izjeda, prolupa i naštetiti si. Valja tu malo proučiti „Partizansku bolest“ i svima bude jasno o
čemu govorim. Ali druga je prića kada iz afekta nekoga ubije braneći sebe ili nekog svog,
onda osjeća kako je postupao ispravno i iskreno se osjeća dobro.

Prvo sam se čudio koji kurac nose novi "ratnici" na slikama sunčane naočale i
fantomke ili marame preko usta. U boju je bitno da očima vidiš svaku sitnicu i najmanje
odstupanje u bojama. A fantomka i marama samo smeta, to sve šteti više nego koristi, a sve
moderne postrojbe se time ukrašavaju. Sada skužim tek foru, sve su to ljudski hibridi, nisu sa
sela gdje se od malena privikavaš na smrt ili ubijanje i krv, makar to bila kokoš ili zec kojeg
ubiješ i oguliš. Ovo su sve mlitavci naviknuti na videoigrice koji sa sunčanim naočalama ili
fantomkom dobiju dojam da svijet gdje moraju ubiti ili budu ubijeni nije realan, jer bi od
realnosti poludjeli pošto se sa njom ne mogu nositi. Ovako iza maske se osjećaju kao da su
opet u nekoj videoigrici, da to nije stvarnost i lakše mogu podnijeti rat... Iza maske su i

746
sposobni biti neljudski, činiti zločine koje inače ne bi u svoje pravo ime imali petlje činiti, ali
maskirani mogu i realizirati sva svoja skrivena maštanja svejedno kako ona izopačena bila!

Ovo pišem jer nam čini se opet kuca rat na vrata, zato nemojte ni nasjesti raznim
macho vođama. Sada, kao mladići, možda u njima vidite neke uzore, ali za tridesetak godina
ako preživite nećete se za takvima niti ogledati. I moj otac je kao mladić sve tukao i prsio se,
ljudi su ga se bojali kao bijesnog psa, mami je upropastio život a nama djetinjstvo, šepurio se
da je nekakav Spartanac i Samurai pa tako liječio svoje komplekse čineći zlo svima oko sebe,
ali vrijeme mijenja odnos snaga. Sada je jadni slabi starac kojeg se nitko više ne boji, a on od
jada koristi policiju za teror i sve oko sebe lažno prijavljuje, a takve jadnike može čovjek
samo sažalijevati. Kada ljudi cijeli svoj život budu od koristi i čine dobro, svi ih poštuju
svejedno jesu li kao starci slabi ili snažni. A kada se maltretira malo štene ispast će od njega
bijesan pas kada naraste. Jednako je i sa ljudima, to valja imati uvijek pred očima.

Ja sam u zatvoru maštao da si nađem neku dobru curu i napravim desetak divlje
djece da se veselo igraju na mome imanju u prirodi, a sve je došlo skroz drugačije. Zvale su
me čak cure iz snova na kavu, ali baš onda nisam imao niti novaca za kavu platiti i sramio
sam se poći, nadao sam se da će mi se ista prilika ponoviti kada ne budem više siromašan, ali
sam se prevario. Obogatio se nisam, nego samo ostario, a te cure su se odavno udale. Nemam
sada djecu, pa čak ni vanbračnu, i tješim se time da ni divlje životinje ne stvaraju potomke
kada im ne odgovaraju uvjeti jer ne žele da stavljaju u ovakav svijet ta mala stvorenja. Istina
je da sam se petljao i sa raznim manekenkama i jednom admiralovom kći koja je živjela samo
od cigareta i alkohola, a nije propustila niti jednu crkvenu misu. Manekenke su me često zvale
kada bi ostale bez benzina jer su bile još siromašnije od mene. Kada gledaš u žene i
namjeravaš izabrati onakvu kakvu bi kćer htio imati,onda ne budeš kao ja nikada zadovoljan
viđenim.

Možda je nekome ovo bilo dosadno čitati, ali se iz tuđih grešaka može najbolje
učiti da se izbjegnu slične nevolje. Ovakve knjige trebaju pisati ljudi koji su sami prošli
svakakve apokalipse u životu, a ne oni koji maštaju o avanturama, a nisu se u životu još vruće
vode napili. To je kao kada pišu ljubavne romane stare jumferice, i druge djevice začaraju
svojim fantazijama. To ispadne uvijek neki bestseller jer je previše takvih jadnih cura na
ovome svijetu, ali u pravoj ljubavi to štivo neće biti od nikakve koristi.

„Kad Nebo namjerava nekome povjeriti veliku dužnost, najprije vježba njegov
duh patnjama, a tetive i kosti teškim radom, izlaže njegovo tijelo gladi i podvrgava ga
krajnjem siromaštvu i ometa njegove pothvate. Na sve te načine Nebo potiče čovjekov duh,
očvršćuje njegovu prirodu i nadoknađuje njegove nedostatke. Hrabar je čin prezreti smrt, ali
kada je život strašniji od smrti, najveća je hrabrost usuditi se živjeti. Ratnik koji nikada nije
umro, sklon je bijegu ili skrivanju u odlučujućim trenucima. Onoga koji je umro i u dubini
osjeća bivše fizičke smrti, nikakva koplja niti strijele ne mogu probosti jer je svjestan da mu je
duh besmrtan!“ – Samurajski citat iz Bushida

747
 Znajte da za pedesetak godina, ako i ne bude nikakve apokalipse, ne bude više
nikome bitno kakav smo auto imali, kako smo namjestili kuću, jesmo li se moderno se oblačili
ili imali novaca. Bit će jedino bitno kakav smo svijet za sobom ostavili, jesmo li dobro prema
njemu postupali ili ga uništili jer smo ga posudili od naših starih a moramo ga vratiti našim
mladima.

A za kraj se držite ove izreke: Idite putem koji vam ja pokazujem, ali ne slijedite
mene na mome putu.

Jer je razlika između majstora i početnika ta, da majstor ima iza sebe više
padova i neuspjeha, nego je početnik spreman da ikada pokuša.

Evo baš sada kada je ¼ ove knjige lektorirana, stigla mi je optužnica i presuda
Općinskog suda u Varaždinu. Zamjenica općinske državne odvjetnice Biserka Kelemenić,
optužila me, a sudac Dejan Repić osudio zbog navodnog „Javnog poticanja na nasilje i
mržnju“, na 3 mjeseci zatvora, ukoliko u godinu dana ne počinim isto kazneno djelo. Kod
referenduma „U ime obitelji“, komentirao sam javno sa vizijom Jakoba Lorbera zvanog
„Božji pisar“, o sudbini pedera i lezbaći. Zatim me sodomisti anonimno prijavili policiji i ja u
2 navrata morao dati svoj iskaz. Uz upozorenje ukoliko se ne odazovem da budem prisilno
doveden, sam popustio prijetnji i ucijeni policije,-zadnje karike zločinačko/veleizdajničke
organizacije. Svaki puta sam se sjetio lica mrtvih suboraca i oni bi mi opet poginuli pred
očima za ovo što smo dobili kao domovinu, gdje manjina neprirodnih bolesnika terorizira
većinu što nije nikakva demokracija nego sotonistička diktatura. A varaždinski općinski sud
počinio je veleizdaju kao produžena ruka tih neprijatelja zdravog razuma, etike, prirode i
čovječanstva. Žalio bih se ja na presudu, ali onda bih morao na sudsku raspravu sa
odvjetnikom, tko zna kako bi opet dušmani interpretirali moje izjave meni na štetu i sebi na
korist. Moje mišljenje ne bi izašlo iz sudnice, ali knjigom bude dostupno sada svima i više se
ne može moj glas ušutkati utamničenjem, jer se bude širio dalje poput jeke u planinama. Da
sam ostao nijem, bio bih kriv za suučesništvo, ali sada sam ispunio svoju građansku dužnost i
čiste sam savjesti. Zato se neću žaliti kod neprijatelja koji je ujedno tužioc i sudac jer bi time
ujedno riskirao objavu ove knjige, što je sada važnije od svega. Istinom se pobjeđuje zlo, a
ono što su sutkinja i sudac učinili meni su zapravo učinili sebi. Jednog dana kada se
zločincima bude sudilo za veleizdaju, optužba i osuda mene je dokaz njihove krivnje. To bude
vrijeme kada će se izjava „pa radio sam samo svoj posao“ smatrati najtežom otežavajućom
okolnosti, jer je dokaz da ta osoba nema vlastiti identitet, što je preduvjet da bude korisni dio
ljudske zajednice a kamoli „čovjek“.

Vrijeme je sada takvo da pola ljudi ne živi svoje živote jer su na antidepresivima
i funkcioniraju tek u polusnu. Lijekovi za smirenje sprječavaju narod da se pobuni, jer bi već
davno rulja na ulici pokrenula revoluciju. Ovo što je sada legalno kao razne seksualne
nastranosti, sodomija i protuprirodni blud, je preslika ovog liberalnog vremena i društva. Onaj
tko protiv toga javno progovori bude utamničen i prisilno trovan na psihijatrijama kao poznati
političar, pisac, intelektualac, borac za istinu i pravdu Marko Francišković .

748
749
750
751
 „Legalno ne znači da je i nužno moralno, ali liberalnom mozgu je to teško
shvatiti. U srži liberalizma je razmaženo nesretno derište, takvo razmaženo derište je
nezadovoljno, zahtjevno, nedisciplinirano, despotsko i beskorisno. Jer liberalizam je filozofija
slinastih derišta!“ P.J.O Rouge

Moram dodati kako je prošlo godinu dana otkada sam ovo štivo napisao i mnogo
se toga promjenilo. Sestra srednjoškolka, upoznala je preko Facebooka malog hohštaplera iz
Argentine, koji je svašta obećavao ali nije čovjek od riječi. I roditelji su ga zavoljeli radujući
se njegovim obećanjima o lagodnom životu misleći da je bogat. Odjednom sam ja postao
smetnja u kući i oni su me odlučili izbaciti. Ali je otac u međuvremenu umro nakon 3 mjeseca
patnje u plućnoj bolnici, sve zbog vlastite krivnje i idiotizma. Godinu dana prije toga se
probudio iz nesvjesti, mislio je da je pao sa štaglja i koze su skakale po njemu, nije htio k
doktoru kojeg se bojao jednako kao i inekcije. Povraćao je što je znak potresa mozga i
mjesecima je imao krvave oči, skroz se posušio jer nije znao da mu se od siline udarca kod
pada na prsni koš komad pluća odvojio i počelo u njemu trunuti. To bi prije stari ljudi zvali
„sušica“, mišična masa mu je sasvim nestala i onda se pojavila katastrofalna poplava gdje je
pokupio neku bakterijsku infekciju i više mu nije bilo spasa. Prekasno je ipak pošao k doktoru
i poslan je odmah u bolnicu iz koje se vratio u lijesu. Još jedan sat prije smrti je maltretirao
svog cimera, drago mi je što sam ga posjetio taj tren, ali nije ni onda pričao sa mnom kao niti
zadnjih 7 godina koliko me je najviše mrzio. I ja sam u isto vrijeme obolio na pluća i bio
mjesec dana na bolovanju, čini se da mi stanje nije previše dobro i da bi se u zimi moglo opet
pogoršati.

Imao sam novaca za registraciju starog auta ali majka doma nije mogla do očeve
penzije pa sam joj dao novac i zaposlio se. Tako odbacio i život po sajmovima jer je prodaju
uništio novi zakon o fiskalizaciji. Tu valja spomenuti i pljačku čitavog naroda u
„Legalizaciji“, sve ljude je vlada ucjenila da moraju platiti porez i svakakve namete za ono što
su gradili zadnjih 50 godina. Nitko se nije pobunio i narod je šutke prihvatio pljačku kroz
ucjenu, ovo je nečuveno i jedino je slučaj poslijeratne Njemačke sličan ovome kriminalu!
Tada su ljudi morali „legalizirati“ svoje domove i čak uzimati kredite da bi otplatili vlastiti
dom koji je do onda bio njihov!

Zadnja nada mi je bila firma gdje me sigurno ne bi zaposlili, ali ja sam tamo
ipak tražio posao. Naš susjed radi u njoj tridesetak godina, moj otac ga je matretirao čitavo
vrijeme, pa čak i zvao u firmu gdje ga je cinkao „da radi pod fuš“ na bolovanju i optužio ga da
krade na poslu. Ipak sam dobio posao, direktor mi je rekao kako i njega nitko ne voli a pola
firme se žalilo i tražilo od njega da me ne zaposli, ali baš zbog toga će me uzeti na probu! Nije
mi čak bilo mrsko potpisati ugovor za pomoćnog radnika koliko mi je novac trebao, za
lektoriranje ove knjige štedio sam novac čak pola godine. A onda je došla ostavinska
rasprava, sestra i majka su se pojavile sa čak dvije krivotvorene očeve oporuke, a prije toga
prodale su sve očevo što se dalo, od naših ovaca pa do zlatnika. Najviše me šokiralo da su one
namjeravale uzeti sve, a ja i brat da ne dobijemo ništa! Uz to su me htjele izbaciti iz „njihove
kuće“ i useliti malog Argentinca. Taj je opet došao na mjesec dana i odjednom se pojavio kod

752
nas u domu, majka i sestra su mi sve tajile, pa čak i nisu htjele priznati da preko 10 godina
plaćam njima stanarinu. Kada ti najbliži zabodu nož u leđa sruši ti se cijeli svijet i odjednom
počneš sve analizirati drugim očima. Odjednom sam skužio da mi majka ima u životu tek
dvije godine radnog staža, koristila je sve moguće socijalne pomoći, otac je također od
dolaska u Hrvatsku 20 godina bio na teretu socijala jer je platio da dobije lažnu invalidsku
penziju. Počeo sam se sramiti svoje obitelji koja kao što se čini nikada i nije bila moja obitelj,
pogotovo me potreslo kada su mi se sestra i majka rugale da sam kriminalac, pa gurale
papiriće porukama da sam kažnjavan javnom bilježniku na raspravi o nasljedstvu da me
razbaštini.

Opet mi se pojavljuju problemi sa plućima, pa možda neću niti ja dugo poživjeti,

ali je to dobar poticaj objaviti ovakvu knjigu, jer koga da se bojim ako je smrt blizu? Tko bi
drugi ako ne budem ja objavio ovakvu knjigu, još ju nitko do sada nije napisao a toliko nam je
baš u ovome trenutku potrebna sve više, jer je situacija sve gora u Europi. Život bez svrhe
nema svrhu!

Ne smijemo za ovo stanje kriviti dušmane, nego nas same, krivica je naša jer se
ne borimo nego neprijateljima široko otvaramo naše kapije. A imamo izbor da ostanemo dalje
dio problema i bude nam kratkoročno dobro, ili da napokon postanemo dio rješenja, stisnemo
nakratko zube i dugoročno spasimo situaciju. Jedini spas nam je da postanemo opet ratoborni
i krvoločni jer se klin samo klinom izbije. A zadnja nada su naši „spavači“, rođeni heroji koji
to niti možda sami ne znaju, oni ne aktiviraju sebe sami nego to čine sudbonosni događaji i
pravo vrijeme, koje stvori od njih ono zbog čega su sada u ovaj svijet rođeni!

Neka nam uzor bude keltski ratnik koji se ranjen priveže za drvo da pogine u
daljnjoj borbi uspravno. Ili jedan slavan indijanski ratnik koji ranjen nije htio da ga se polegne
na krevet neprijatelja nego je želio ostati ležati i umrijeti na zemlji svojih predaka. Sada se
idealisti i domoljubi prikažu kao idioti, kako nas drugi ljudi, ona masa pokorenih ne bi
slijedila i oslobodila se svojih okova. Naš narod nestat će jer se ne budu rodili naši potomci-
duše naših predaka, njemačka riječ za narod „Volk“ dolazi od „folgen“-slijediti, ona označava
sljedbenike koji nas prate, a samo takvi su dostojni nazivati se našim narodom. Čega da se
ovdje bojimo kada nas svakako čeka smrt, ali pruža nam se mogućnost izbora da „samo
umremo“ ili da umremo časno i živimo dalje u legendama o nama. Ovaj život je ionako kratka
avantura, a naše je kraljevstvo sa onog svijeta gdje nas čekaju u dvorima junaka naši suborci i
sada nas promatraju, jesmo li dostojni njihovog prijateljstva ili to više nismo. Znam da me
mnogi šmokljani ne smatraju živom legendom nego egocentričnim luđakom koji samo želi
biti u centru pažnje, to možda zato jer sam jedan od zadnjih takvih, svi ostali su gotovo
izumrijeli. Trebaju nam živi heroji kao Ankica Lepej, Vesna Balenović ili Marko
Francišković, bez obzira na posljedice makar oni bili i mučenici. Oni daju snagu i motivaciju
ljudima oko sebe, zato i ja djelujem onako kako mogu i skromne mogućnosti mi to dopuštaju.
Ali nisam niti do gležnja onima koje sam poznavao kao mali dječak, to su bile karizmatične
pojave kojima nisam niti do koljena. Oni su stvorili nas i sve ono što mi sada ugrožavamo,
jedina nam je nada podrška tih junaka da preokrenemo sudbinu u našu korist i spasimo narod

753
od nestanka. Junaci trebaju tijela za inkarnaciju, a oni ne odustaju, njihova nam je podrška iz
onog svijeta sigurna. Ja sam običan crv ispod velikog neba, ne mogu podići veliki kamen. Ali
inspiriran duhovima naših predaka mogu djelovati ovom knjigom neizmjerno moćnije i
pomicati brda, jer smo mi um a ne materija, um djeluje na materiju a ne obrnuto! Bude li ova
knjiga pronašla svoje ljubitelje, makar bio jedan od drugog udaljen 7 sati hoda, a svi ostali je
demonizirali moje životno djelo je uspjelo. To je udaljenost iz proročanstva između onih koji
budu preživjeli 3. svjetski rat, kada je učenik spreman pojavi se učitelj a ova knjiga to doista
jest. Tako da je velika vjerojatnost da bude velik broj čitatelja među preživjelima i oni će kroz
informacije iz knjige stvoriti novo društvo i bolji svijet.

Zato nije bitno preživimo li kolaps ili ne, nego je važno stvoriti preduvjete da
preživjelima bude lakše, ne samo opstati nego i sagraditi porušeno. Nama je suđeno načiniti
taj odlučujući prvi korak a ostalima nastaviti put. Zato ne valja odustati jer sada sve ovisi
samo o nama samima!

Ima nade za gotovo svakoga, prvo treba promijeniti svoje navike i ustrajati u
tome da one postanu vlastiti karakter. A može se početi malim jednostavnim stvarima koje su
ujedno i formula za sreću! Zato pričaj smireno, diši duboko, radi strpljivo, jedi umjereno,
spavaj dovoljno, želi realno, voli beskrajno, misli kreativno, zarađuj pošteno i troši pametno!
Samo dvije stvari nas definiraju, naše strpljenje kada nemamo ništa i naš stav kada imamo
sve!

Djed Markovčić Ivan lijevo na slici sa svojim bratićem na obuci u Stockerau:

754
 Djed Kelemen Franjo koji je pobjegao sa križnog puta i drugi djed
„Gestapovac“ koji nosi sunčane naočale da mu se ne vide krvave oči od sifilisa:

Otac u Australiji gdje je iz zafrkancije ubijao papigice:

755
 Ja sa djedom kada me odveo nepoznatim ljudima u „menjačku“ (Njemačku), i
rekao mi da su mi to roditelji gdje me ostavio:

Otac, brat i ja:

756
Od malena baždaren da odem živjeti u šumu:

Alice Schreiner (u sredini) moja prva ljubav i tajna simpatija:

757
Upucavanje novih pušaka i obuka u močvari prije rata:

758
Brat sa 13 godina, snajperskom zračnom puškom i ručnim bombama:

Michael Baertz njemački agent BND-a i izdajica, koji se ubacio u naš Vod Stranaca
„International Group“ 1994. u Hercegovini. Taj je dao na sudu u Njemačkoj protiv mog brata
iskaz kako sam ja sposoban učiniti svašta i od mene se može još mnogo toga očekivati ako me
ne uspiju doživotno zatvoriti:

759
Ja sa sestrom kod zatvorskog godišnjeg odmora:

Moj medvjed od 2 metra visine kojeg sam izrezbario od crnog fosilnog hrasta:

760
Grupna slika preživjelih plaćenika 15 godina nakon rata (ja imam gips na ruci nakon nesreće
u firmi kada sam gotovo ostao bez palca):

Dva mala sokola koje sam doveo sa sobom u Nacionalni park:

761
Moj program u NP Paklenici:

762
763
U parku sa mojim škanjcem:

Mlada pitoma kuna:

764
Spašena beba vjeverice:

Sa snimanja 14 epizoda „Najveći hrvatski misterij“ za RTL, sa Knjazom i Bakom Slavicom:

765
766
 „LOV NA DUHOVE“(početak istraživanja nadnaravnog): Čujemo u mraku
pucanje grana i korake oko nas, glasno dahtanje i lavež pasa, ali ničega nema koliko got
tražili! Za svaki slučaj imamo kao zaštitu 5 kg soli protiv coprnica kod sebe. U noći se 2 puta
sama po sebi isprazni jedna od 4 zdjelica sa gvercom kod istočne strane žrtvenika! Tek doma
na fotkama se vide čudni oblici od dima, a na brdu uopće nije bilo magle!!! Ovdje kao da
neko čudovište straga želi uhvatiti Vrčeka za rame i raljama mu otkinuti glavu! Vrček je drugi
dan odveden na psihijatriju u Varaždin gdje je proveo oko mjesec dana:

Ovo je najbolja fotka duha, ili materijalizirane larve koju smo uspjeli snimati na
Vražjem Stolcu. Dolje desno se može prepoznati nešto poput lubanje od magle, a okolo se
mogu razabrati još neki oblici slični raljama i lubanjama:

767
 Mali uljez iz Argentine kojeg je sestra srednjoškolka dovukla k nama, i sa
roditeljima htjela mene zbog njega izbaciti iz kuće. Tu se slika sa gljivama koje sam donio taj
dan iz šume, u Argentini navodno nema gljiva, a niti šuma kao kod nas.

768
 24. PRIPREMA

Temeljna izjava mnogih proroka iz raznih religija i kultura je upozorenje kako

će nas negdje oko početka novog tisućljeća u srednjoj Europi snaći strašan ali kratak rat.
Kojeg slijedi prirodna katastrofa globalnih razmjera, smrt milijuna ljudi, po nekima i 2/3
pučanstva, a čovječanstvo će tehnološki biti bačeno daleko unatrag na razinu kasnog srednjeg
vijeka. Osnovni problem nije preživljavanje pojedinca ili male grupe ljudi u divljini, nego
kolektivno preživljavanje stanovništva koje je konfrontirano sa katastrofom globalnih
dimenzija. Važno je kako se pojedini čovjek kao dio cjeline može pripremiti da preživi, da bi
zatim mogao kao koristan član društva sudjelovati u obnovi. Koja bude posebno mukotrpna
nakon uništenja infrastrukture, bez goriva, struje i primarne industrije, a ne bude niti pomoći
„iz inozemstva“, jer bude to stanje globalne naravi.

Svjetska recesija, raspad ekonomije i monetarnog sustava je po mišljenju

stručnjaka samo pitanje vremena. Debele godine su iza nas, koliko god katastrofu odgađamo
ona samo skuplja snage i pogodit će nas još žešće. Valja si zamisliti svijet bez komunikacija,
Interneta i mobilnih telefona naravno, prometnih mreža, vlakova, auta, supermarketa,
vodovoda, građevinskih materijala. Gradovi su samo ruševine a, na selu nastaje nova seljačka
kultura.

Ljudi koji već jesu na selu će se lakše snaći i manja će im biti promjena nego
onima koji su u gradu i nemaju ništa. Godinama bude možda jedina trgovina ona robne
zamjene, onih stvari koje su najpotrebnije, budu li uopće dostupni. Lakše se obrađuje
poljoprivredno gospodarstvo kada je u njemu više ljudi, time mislim na sposobne ljude a ne
krpelje, ali korisnih, marljivih, spretnih, talentiranih i vrijednih je ljudi sada sve manje. Bolje
je biti sam ili sa malobrojnim istomišljenicima nego se pridružiti raznim fanaticima i
sektašima. Tu valja i spomenuti kako treba pogotovo u romanskom području izbjegavati sve
crkvene ustanove i samostane. Jer po mnogim vizijama, crkve i ljudi koji tamo traže spas biti
će poželjne mete napada revolucionarnih terorista, antife i zaluđenih Muslimana.

Da bi zemlja prihvatila novo sjeme, treba polje preorati. Oranje uništi stare
biljke, a baca gliste, kukce i mikroorganizme u kaos. Ono što je za njih oranje, za nas ljude je
jedna globalna katastrofa koja bi stvorila uvjete za novo sjeme ljudi i drugu šansu da živimo u
boljem skladu sa prirodom. Pa zbog toga ne valja očajavati jer svako zlo, kako žestoko i bilo
ima i svoj pozitivan karakter.

Nakon crasha više ništa neće biti kao prije, a samo preživljavanje je lakše kada
smo se prije toga pripremili za najgore. Zato priprema sada ima najviši prioritet i treba je
temeljito i savjesno izvršiti jer svaka i najmanja greška može biti pogubna. Koliko bude sada
truda uloženo, toliko bude kad nas snađe nevolja lakše preživjeti. To nije samo kopanje nekog
bunkera, kupovanje i skladištenje skupe hrane i opreme, nego to može ostvariti i onaj tko

769
nema novaca. Pa sada sebe educira preko knjiga u knjižnici i kroz internet gdje su nam
dostupne gotovo sve informacije. Tu ima gljivarskih priručnika i enciklopedija jestivog i
ljekovitog bilja, a zatim se nakon teorije ode u prirodu i istražuju se njene tajne i skrivena
blaga. Jer koliko bude sada naš napor u pripremi za nadolazeći kolaps temeljit, toliko ćemo
lakše podnijeti svaku kriznu situaciju, što ne valja dovoljno često ponavljati!

Inače su knjige o preživljavanju uglavnom vojni priručnici, napisani da se

vojnik lakše probije do svojih jedinica ili dočeka da ga se spasi. Oni su idealna hrana za
egocentričnog modernog čovjeka koji misli samo na sebe a izgubio je osjećaj za obitelj,
zajednicu, pleme, rod i naciju. Tu postoji cijelo tržište bazirano na fobijama i fetišizmu koje
nema veze sa preživljavanjem nakon ozbiljne apokalipse, jer može samo kratkotrajno spasiti
čovjeka. Ono je koncipirano da ne traje, nego proizvode konstantno treba mijenjati novijim i
boljim modelima. Tako ljudi sebe lažu i uvjeravaju da su spremni i opet izgrađuju svoju
sigurnost na kobnoj sofisticiranoj tehnologiji, a ne na znanju i prirodnim vještinama naših
predaka.

Ipak ne valja baš sve odbaciti,dobro je imati solarni punjać baterija,da barem tih
nekoliko godina njegovog trajanja imamo baterije za svjetiljke, motorole i ona najvažnija
pomagala na struju bez kojih gotovo da i „ne možemo.“

Na pisanje ove knjige me tjerao osjećaj da ljudima valja prenijeti barem ovu
trunku informacija kojom raspolažem. Sve u želji da postoji neki temelj sa kojeg se može
lakše izgraditi novo i bolje društvo, a prenijetim znanjem minimalizirati šteta i patnja kod
privikavanja na novi svijet. Jer mi ne smijemo zaboraviti da se nalazimo u neprirodnoj
situaciji, nismo evoluirali u svijetu u kojem danas živimo, i sami smo postali udomaćene
životinje. Ljudi, čak i kad su ukorijenjeni u naprednom kulturnom okolišu, ipak ostaju vrsta
životinje, a to nam daje nadu da nije sve izgubljeno negativnom selekcijom zadnjih 300
godina. Tko posjeduje zanatski talent i ima zlatne ruke, a može iz mnogih sirovina i otpada
izraditi korisne stvari, neće se jadati zbog ekonomskih nevolja. Svaki „Surviver“ mora postati
770
multitalent, a istodobno biti u nečemu specijalista, jer to je najbolja strategija preživljavanja
nadolazećih desetljeća!

Ne preživi najjači niti najpametniji, nego onaj koji je sposoban prilagoditi se situaciji.
Charles Darwin

Hoće li se ovaj sistem urušiti brzo ili podmuklo, to nitko ne zna. Ali da će se
urušiti je sigurno, a na kraju krajeva je za svaku uništenje civilizacije kriv samo čovjek jer je
stvorio umjetni sistem koji nije bio u skladu sa prirodom. Uvijek se na vrhuncu neke imperije
pojavi kritična masa štetočina koja sve sruši, kao kod izgradnje babilonske kule kada je
civilizacija bila najjača pomiješali su se jezici. Ili se u Atlantidi nakupilo toliko opasne
tehnologije i neodgovornih znanstvenika da su si sami svojim eksperimentima uništili
kontinent. Svi čije su imperije pale, nikada nisu shvatili zašto im se to dogodilo baš kada su
bili najmoćniji i najpametniji. Odgovor je,jer više nisu bili najsnažniji niti najmudriji pošto je
u blagostanju sve degeneriralo.

Pitam se ima li većih zločinaca od lažnih proroka i vođa koji u nevolji niču iz
zemlje kao gljive nakon kiše. Nisu to samo politički i religijski vođe, nego i oni iz raznih
udruga za preživljavanje, zdrave hrane, prijatelja vanzemaljaca i drugih alternativaca. Oni na
primjer ljude uvjeravaju da je moguće već sada prije kolapsa izaći iz sistema i živjeti sretno
bez novaca. Lijepa i primamljiva je ta ideja koja zavede barem u mašti mnoge lepršave
sanjare, ali je sasvim sigurno smrtonosna, jer kada čovjek odbaci i više ne prizna sistem bude
brzo ubijen. Legitimira li ga samo policija, a on nema osobnu iskaznicu, biti će uhapšen jer uz
to nema ni novaca da plati kaznu. Pokuša li onda ne pristati privođenju i bježi, zasigurno će
biti teško ranjen ili čak ubijen jer si vlast uzima pravo da puca na takve „bespravne osobe“.
To je tako globalno na cijelome svijetu, jer smo svi umreženi i više nema oaza netaknute
prirode. Ovo sve se može dogoditi i za nekoliko sati otkad smo odbacili naše legitimacije i
novac, a poklapa se previše negativnih slučajnosti.

Alternativci i vegetarijanci vjeruju svojim fantazijama i nemoguće ih je uvjeriti

da su u krivu jer doživljavaju prirodu onako kakva je u njihovim snovima a ne kakva doista
jest, ali stvarna priroda je mjerilo svega. Istodobno nas, ljude sa sela, takvi smatraju zaostalim
seljačinama i neukima, a ne znaju da je čovjek na selu najbliži prirodi i upućen u njene
zakone. Razuman čovjek se takvim alternativcima i anarhistima ne može načuditi. Za njega su
poput bića sa druge planete,vanzemaljci, a ne sa ove naše zemlje. Ali urazumiti ih je
nemoguće, kao i slijepcu objasniti boje jer ih on ne vidi. Dobar primjer toga koliko je
moderan čovjek neuk nam daju na moru strani turisti. O buri nisu uglavnom niti čuli, a da
može tu biti drugačije nego onih 3 sunčanih mjeseci turističke sezone ne mogu vjerovati.To
svjedoče zgodne Čehinje koje se znaju brzopletno u sezoni udati za nekog domačeg mangupa
i onda ostalih 8 mjeseci se preklinju kako su mogle biti tako glupe i gdje su to završile. Ili
turisti koji su uvjereni da se ovdje može preživjeti samo sa vrećom za spavanje i cijelu se
godinu prehraniti divljim smokvama, a druge bisere da ni ne spominjem.

771
772
773
774
775
776
 Ovo je globalna pojava, da ljudi nisu svjesni svoje okoline, ne znaju prepoznati
svoj habitat, niti pravilno i razumno odlučivati. U ekstremnim situacijama svaka mala sitnica
može biti smrtonosna, a kamoli ovakve ozbiljne greške. Ljudi ginu, zbog sada banalnih stvari,
koje onda odlučuju o životu i smrti. Cijeli svijet se okrene naopačke, nešto kao boca vode što
je nama sada nešto bezvrijedno može čovjeka u frci spasiti ili ubiti i dostići cijenu kile zlata.
A stvarno mjerilo vašeg bogatstva leži u tome, koliko bi vrijedili kada bi izgubili sav svoj
novac!

„Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti

shvaćanje jednog naroda, da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno
izvitopere. Takav poremećen narod ne može više razlikovati ne samo dobro od zla, nego i
opću korist od očigledne štete!“ -Ivo Andrić

„Vi najefikasnije pomažete zlu sistemu izvršavajući njegove zakone i uredbe.

Zao sistem nikada ne zaslužuje takvu odanost. Odanost njemu znači sudjelovanje u zlu. Dobra
osoba će se cijelom svom dušom oduprijeti zlu sistemu.“ -M.K.Gandhi

„Kod intelegentnih ljudi uglavnom postoji sklonost da ne vjeruju u ono što

vjeruju mase, i najčešće ih to stavi na nišan.“ -Charles Bukowski

Ali kada se nezadovoljni ljudi odluče na otpor, smisle teoriju nekog njima
idealnog društva za koje su spremni umrijeti. Kako se formira ćelija dolaze novi ljudi kojima
više nije do tih ciljeva, dolaze krpelji, pohlepni i egocentrični manijaci koji vide svoju šansu
da zgrabe moć i vodstvo nad naivnim ljudima koji su spremni za svoje ideale žrtvovati se.Pa
zatim i sve brzo krene u krivi smjer, kada se takvima nametnu masoni ili bankari koji ih onda
upravljaju po vlastitim planovima. Zato pametan čovjek bira samoću i ne privlače ga čopori,
krda i mase koje na kraju slijepo slijede lažne pastire i daju se od njih voditi u klaonice Ovaj
novi svjetski poredak uništava i eliminira identitet ljudi i njihovu jedinstvenost, oni sebe
doživljavaju kao jednu brojku u moru brojeva. Gubi se smisao postojanja i neovisnost, mladi
ljudi nezreli da prepoznaju svoju jedinstvenost upuštaju se u buntovničke kontragrupe koje je
sistem namjerno stvorio da se tu saberu odmetnici, ne znajući da je to tek jedna druga strana
iste medalje.“Jer lijevo i desno krilo pripadaju jednoj te istoj ptici“. To može biti vojska ili
kakva partija, ili pak militantna jedinica koju je sustav također umjetno stvorio da igra ulogu
neprijatelja u igrokazu „dobar i loš policajac“. Pa već kada moramo ubiti neku životinju, žao
nam je i osjećamo se loše, kao i kada pretučemo nekoga koji je to na početku možda i
zavrijedio, zakon empatije nam vraća te emocije koje smo učinili drugome. Kako je onda tek
loš osjećaj kada se ubije čovjek ili više njih. Ali to ne uči vlada svoju vojsku, nego ih kasnije
zatvara u psihijatrije kada se ne mogu nositi sa svojim počinjenim djelima. Zato je
univerzalno pravo da ako činimo zlo da se osjećamo loše, a činimo li dobro da nam je lijepo.

Uvijek se prikažu posljedice i bolest, a gotovo nikada uzročnici koji su doveli do

toga. Čovjek traži neki smisao a umjesto nje nađe još veću besmislenost. Tako pogotovo

777
vojnici koji su vidjeli mnogo smrti znaju kako je lako umrijeti, to je brzo i jednostavno. Pa im
je zato toliko bliska smrt kada više ne vide smisao u ovome životu i onda dignu ruku na sebe.
Obavili su prljav posao za sistem i reciklirali sami sebe, sada je na redu nova generacija, i
zčarani krug počinje ispočetka...

Zato valja zapamtiti da je tajna dugog života smisao i vrlina, a ne novac koji je
lažan Bog i visoko obrazovanje koje je uspješno ponavljanje lažnih informacija, i sve zajedno
služenje sistemu kojem uistinu nije ni stalo do nas. Ali uvijek ostanite „Apocaloptimisti“, to
su oni koji znaju kako će sve poći k vragu, ali su uvjereni kako će na kraju za njih sve ispasti
dobro.

Kada se i izbjegavaju mamci sa kojima je zaluđena masa, velika je opasnost za

čovjeka da ga ne zavedu destruktivne sile koje svugdje vrebaju njegov potencijal i pokušaju
ga unovačiti u svoje redove. Čovjek pun dobrih ideala može biti zaveden i lako skrenuti sa
svog puta u želji da napravi dobru stvar. On u zabludi da spašava čovječanstvo sa krivim
sredstvima i na loš način, može biti djelotvorniji u stvaranju zla od svih vragova i demona
zajedno. Jer najveći zločini se nisu nikada događali iz zlobe, nego iz posluha kada su se
slušala naređenja koja su navodno bila nužno zlo kako bi se spasilo dobro. Tek nakon izvedbe
čovjek shvati da je bio u zabludi ali je onda već prekasno. Zato je velika odgovornost i
ponekad prokletstvo biti više čovjek od drugih, vođa ili šaman, jer su oni zbog svoje snage
reinkarnirani u uloge koje su najteže. Čim je čovjekov duh veći, njegov je zadatak ovdje teži.
Važno je što nama govori naš unutarnji glas, kakav je osjećaj kod toga, jel se osjećamo
ugodno ili ne, jer je to često najtočniji putokaz.

Pobjednik svake bitke je onaj koji u njoj ne sudjeluje. Zato je najbolje izbjeći
svaki sukob ako je to moguće i povući se na sigurno. Kao već spomenuto, napušteni vojni
objekti nisu sigurni, ne samo zato što se u njima možemo ugušiti jer su pokradeni ventilacijski
uređaji nego i zbog drugih razloga. Najbolje opcije su prirodne špilje u vapnencu, koje su
nažalost gotovo sve zatrpane, pa je najsigurnije vlastitim rukama iskopati sklonište ili špilju
na lokaciji koja je samo nama poznata. Najveći problem je buka kod kopanja; struganje
ašovom po kamenu i udaranje čekićem po stijenama koje se čuje kilometrima, ako se radi
negdje na vrhu planine gdje obično i znaju biti te špilje. Jednako je sa tesanjem drveta i
pucanjem stabla kada se ruši, a da ne spominjem rad sa motornom pilom koji će za sat
vremena namamiti inspektore šumarije svejedno koliko odbačena ta lokacija bila. Galama i
govor su jednako štetni, a kada sklonište više nije tajno postane bezvrijedno, i sav trud je
bačen u vjetar!

Već sada valja na raznim lokacijama imati prigodna spremna skloništa, u kojima
je već po mogućnosti spremljena hrana, neki izvor u blizini i sve nas čeka da nam ništa ne
treba,makar se mi do tamo goli i bosi probili. Tko nema te mogućnosti mora znati gdje se
nalaze po šumama i izvan naselja napuštene kuće. Postoje čak i cijela sela gdje nitko ne živi a
u njima ima svega, od toplih deka, sjekire, noža i ostalih stvari koje su ljudima tamo trebale i
služile kod preživljavanja.

778
 Nikada se ne zna kada nas nevolja snađe. Zato je važno uvijek raditi zalihe
hrane kojoj nije potrebna struja, jer po ljeti kada je nestane, sve se smrznuto pokvari. A valja i
imati hranu koja se može jesti bez naknadne termičke obrade, jer tko zna hoćemo li imati
prilike ložiti vatru pogotovo ako se nalazimo u urbanim sredinama gdje nas dim vatre može
odati. Zato je dobro sve ono što se može, da se ukiseli, zasoli i suši, a da se to onda bez
problema jede zatim sirovo i da je lako za transportirati. U gradovima sa centralnim grijanjem
je jako velik problem da ljudi nemaju dovoljno pokrivača kada nestane grijanja i oni se onda
smrzavaju ako u zimi nemaju gdje nabaviti dodatne deke. Poanta priče je da smo nakupili
previše silnih nepotrebnih bogatstva koje ne možemo uzeti sa sobom u grob, niti ponijeti kada
se moramo spašavati kod neke katastrofe. Sami smo se svojom pohlepom zapleli u zamku
blagostanja, a nismo se trebali truditi da postanemo uspješni nego da budemo samo korisni.
Sve stvari treba uvijek moralno i logički preispitati, a to je stvar koju smo odgojem zaboravili,
jer moderno društvo za nas odlučuje i ne dopušta nam čak da se brinemo a kamoli da
razmišljamo.

Činjenica je da se upravo sada granice zatvore, Hrvatska ne bi imala hrane niti

za 15 dana! To važi za najbolji dio godine, za kasno ljeto i jesen kada je berba u tijeku. Da se
granice zatvore u zimi, istog dana u dućanima ne bi imali ništa više za kupiti. Niti mogućnost
nešto ukrasti na polju, nego bi ljudi bili prisiljeni poći u pljačku. Najbolje organizirani su tu
naši Cigani, po novome nazvani „Romi“. Jedno takvo naselje je složno, ima iskustvo u
timskom radu i kriminalnim radnjama, oni se ne boje i tijela su im snažna, naviknuta na
međusobne sukobe i borbe. Oni su motorizirani, imaju kamione u koje mnogo stane, a
potencijal im je tolik da u jednome danu mogu počistiti cijelo selo jer lakoćom u sat vremena
mobiliziraju nekoliko stotina, pa čak i tisuću svojih ljudi da krenu u pljačku. Nedostatak im je
što nemaju inovativan duh, kratkovidnost, i euforija nakon uspjeha preraste u opijanje i kaos
koji ga slijedi jer kada im je dobro nisu više složni. Kada nema zakona, vlada zakon jačeg, a
moderni ljudi nisu složni, boje se riskirati i prije će pobjeći ostavivši sve za sobom nego da se
bore. Ovo me sve podsjeća na seobu naroda, gdje se sirotinja skupila i krenula vođena željom
da pljačka u bogatije krajeve. To je dio naše prirode, povijest se stalno ponavlja i to je sasvim
normalna pojava.

Jedan dobar službeni pas zlata vrijedi, pogotovo ako se sa njime radi i on zna
kako se treba vladati u prirodi i opasnosti. Pa nisu badava Hitler, Tito i mnogi drugi
vojskovođe uz sebe imali jednog vjernog njemačkog ovčara. I sa ljudima je jednako, čovjek
će ostarjeti i potrebni su mu potomci kada ne bude više penzije i socijalnih službi. Zato valja
imati uz sebe sposobne, vrijedne i plodne ljude, što sada možda okrutno zvuči ali još okrutnija
je priroda sa „bezvrijednim narodom“ kako su ga stari ljudi zvali, jer ona ne tolerira
nesposobne. Kod Indijanaca na primjer, ako starac ili starica nisu imali potomke ili su im
možda poginuli, a nije ih imao više tko braniti ili se za njih brinuti. Podijelili bi svu imovinu
onima koji su bili najbliži i sami svoj šator rasporili u komade, da to drugi za njih ne moraju
činiti. Zatim bi otišli u divljinu da umru jer ih nitko drugi nije htio uzeti k sebi na svoje
ognjište da mu bude na teret. Sada se svaki pita „što država može učiniti za mene“, a prije je
oduvijek važilo pravilo „kako mogu biti od koristi za pleme“, pa ako je njima „bolje bez mene
779
nego sa mnom“, čovjek je pošao da izabere neku korisnu smrt. Što može biti napad na
neprijatelja ili žrtvovanje sebe u nekoj opasnoj radnji koja donosi zajednici korist.
– „Živjeti za ništa,ili umrijeti za nešto.“ Je stvar vlastitog izbora.

U teškim životnim uvjetima zajednica opstane samo tako, i svako zabušavanje i

lažna humanost se skupo plaća. Došli smo do takvog stanja, koje je toliko uobičajeno,
„moderno i napredno“, a uistinu je nastrano, bolesno, dekadentno, destruktivno, besmisleno i
licemjerno. Da je čovjeku potrebno mnogo mašte, znanja i hrabrosti, kako bi opet doznao što
je prirodno zdravo i normalno

Ne volim ljude, ali mi je stalo do čovječanstva onakvog kakvo bi volio da opet

bude. Zato sam odlučio napisati ovu knjigu, da njome prenosim svoje 3 desetljeća sakupljeno
znanje. Jer znanje umire i nestane ako se ne prenaša dalje. Pravo znanje se dijeli i ne čuva
ljubomorno samo za sebe. Izjave kao: „Ja to znam, a nebum ti rekel!“ mogu prolaziti sada, ali
u ekstremnoj situaciji se kažnjavaju smrću, pa takav jedan gad bude linčovan kao primjer
drugima, kako oni ne bi dolazili na slične ideje, sve dok se u nekoliko generacija skroz ne
iskorijene slične misli. Zato neka to bude savjet takvim mrcinama da za svoje dobro
promijene asocijalne stavove čim prije, jer priroda ne prizna isprike i kajanje, a još manje zna
biti sa škartom milostiva.

Današnji ideal ljepote je visok i vitak muškarac, ali takvi imaju uglavnom slabu
kičmu i konstrukciju. Mogu opstati samo u kršu i gdje nema guste vegetacije. Kod probijanja
kroz naše prašume sjeverozapadne Hrvatske se brzo umore, a ne mogu ni nositi terete
pogrbljeni, jer im je to zbog njihove visine mnogo teže. Ako 90 % naše plodne zemlje zaraste
u šikaru, najlakše će biti malim ljudima, nama „Pigmejcima“ od 1,5-1,7 m visine, jer smo i po
konstrukciji tijela nalik Neandertalcima i konstruirani za težak rad. Tko je ikad nosio na
leđima nekoliko kilometara ubijenog srndaća i njime se probijao kroz vegetaciju, ispod i
preko srušenih stabala zna o čemu pričam. To je isto kao razlika između Vijetconga koji su se
nečujno kretali po džungli i zdepastih Amerikanaca iz gradova koji nisu poznavali prirodu
doma, a kamoli na drugom kraju planete. Moderan čovjek nije naviknut hodati po travi, a
kamoli gdje su grane, kamenje i rupe nevidljive ispod vegetacije. Nekako me nespretni
„metrosexualci“ koji se boje stati ulaštenim cipelama na rosnu travu podsjećaju na Mongole
sa njihovim kratkim grbavim nogicama, koje su zakržljale od života na konju, gdje on postane
jedno biće sa tom životinjom, ali na zemlji je gotovo bespomoćan. I sam gornji dio tijela je
inače kod tih naroda zakržljao od intenzivnog pucanja i natezanja teških lukova koji su postali
njihova produljena ruka. Sablje gotovo i da nisu koristili, jer bi i u bliskoj borbi poput
revolveraša na nekoliko metara bili sposobni, prije nego neprijatelj izvadi oštricu iz korica,
brzi kao munja ispaliti smrtonosne strijele. Sa konja se dalo i odlično loviti jer se divljač ne
boji jahača kada je na konju i lako je prići toliko blizu plijenu da se pruža odlična prilika za
siguran smrtonosni pogodak. Mi smo tu kao jastrebovi - svete ptice šumskih ljudi, dok su
Mongoli nalik sokolu koji treba prostranstva i ne ulazi u šumu, on je sveta ptica istočnih
plemena. A krađa tih grabljivica kojima su se svi koristili koji su držali do svog plemenitog

780
podrijetla, se još do srednjeg vijeka kažnjavala smrću, jednako kao i krađa konja ili košnice
pčelama.

Ne smijemo si dopustiti mržnju koja će nas navesti na nepromišljene postupke,

na agresiju na mnogo jaču silu, gdje možemo poginuti ili zakonom „akcije i reakcije“
pokrenuti na nas hajku ili osvetu jer svaka akcija stvara reakciju. Valja biti neprimjetan,
nevidljiv i izbjegavati sukobe. Ako pak nemamo drugog izlaza, valja udariti žestoko i bez
milosti kao divlja životinja koja je stjerana u kut, jer ponekad i bijesni miš zna mačku otjerati
u bijeg kada ju ugrize za njušku. Ali neka to bude tako da sami izaberemo mjesto, vrijeme i
imamo prednost iznenađenja, jer svaka prednost može odlučiti o uspjehu ili smrti, i vlastito
ranjavanje se može smatrati nepovoljnim ishodom čak ako je bitka i dobivena.

Da pobijediš svaku bitku moraš se boriti kao da si već mrtav.

-Myamoto Musashi

U bitci bez straha, bez sumnje i bez milosti, to je jedino ispravan stav.
-Moko

Strah je put prema tamnoj strani. Strah vodi do ljutnje – ljutnja do mržnje, a
mržnja do patnje. -Yoda

U rat pođu ljudi zaneseni euforijom. Tek kada krenu nepovratno u klaonicu
skuže da su prevareni ali je već prekasno. Prije bitke ti svašta prođe kroz glavu kada pomisliš
na neprijatelja, a kada ga sretneš oko u oko čini ti se kao da u njemu vidiš samog sebe.
Osjećaš se kao neki pas kojeg sadistični gazda tjera u borbu i bodri ga jer se kladio na njega i
očekuje zaradu nakon pobjede, a za psa mu nije stalo. On samo time liječi svoje komplekse
manje vrijednosti, zato su često u ratu zapovjednici oni ljudi koji su moralne nakaze, jer samo
takav može tjerati cijelu generaciju mladih ljudi u smrt.

Budite sretni ako vas napadaju i kada imate neprijatelje, jer je to dokaz da
negdje ima i vaših prijatelja koji su snažniji od dušmana. Svijet ne može postojati bez
stvaranja i uništenja. Kad bi stvaranje prevagnulo, bio bi prenatrpan i ljudi više ne bi imali što
graditi. A da prevladava uništenje, ne bi bilo ničega i nestalo bi života, zato ne može jedno
bez drugog i to treba poštivati kako bi razumjeli ovaj svijet i bili spokojni u njemu. Valja biti
zahvalan i na svijetu koji je sada možda loš, jer se lakše iskristalizira ono što je u njemu
uistinu dobro i zdravo.

Po meni ne treba na primjer osuditi nadmoć i agresiju pedera i lezbaći na

normalne ljude, i dopustiti tu agresiju manjine nad većinom koje je suprotno demokraciji, sve
je to dobro za čovječanstvo jer se takve osobe više ne moraju skrivati i mogu javno priznati
svoje opredjeljenje. To do sada nije bilo moguće pa su se takve spodobe da se izbjegne
sramota u obitelji prikrivale, ženile i udavale, stvarale potomke i svoje gene prenašale dalje.
Par od dvije jedinke istog spola ne može imati biološke potomke, i nakon nekoliko generacija
više ne bi postojalo ništa drugo osim pravih žena i muškaraca jer bi samo oni mogli stvarati
781
djecu svojih normalnih osobina. Zato nisam neprijatelj pedera i lezbaći, jer razmišljam
dugoročno i drago mi je kamo to sve vodi. Jer zakon je stvoren zbog čovjeka a ne zbog
zakona, a čovjek je stvoren od majke i oca, a ne oca i oca ili majke i majke.

Budimo sretni kada nas napadaju i čine nam nepravdu svakakve spodobe, jer
možda jednog dana dođu isti do nas tražiti pomoć, a ne možemo ili smijemo im onda pomoći,
jer biti loš prema dobrome je jednako loše kao i biti dobar prema zlim. Onda nećemo imati
moralne dvojbe i grižnju savjesti ako im ne pomognemo, a svima se niti ne može pomoći.
Spašavati sve ljude i htjeti im pomoći je kao kada u proljeće sakupljamo sve male životinje
koje su odbačene, da ih hranimo i onda se čudimo i tugujemo kako nastradaju i ugibaju, jer
smo postupali protiv prirode koja odredi da od svega mladog prve godine ugine oko 60 %
kako bi ostala populacija vrste bila zdrava. Tako i pravi iscjelitelji prvo ispitaju svaku bolest
pacijenta i traže dopuštenje njegove karme da ga izliječi, jer ako mu je sudbina odredila tu
bolest, a vidovnjak ga izliječi, čovjeka će snaći još teža bolest jer mu je preko karme suđeno
da kroz tu bolest nešto nauči.

Sva naša sadašnja prijateljstva temelje se uglavnom na komunikaciji preko

interneta, mobilne telefonije i cestovnim prometom kojem krstare vozila sa mikročipovima.
Prve susjede ne poznamo, ne volimo ili ne trpimo, a to će nam se jednog dana grdo osvetiti.
Jer mi u krizi ne trebamo površne „prijatelje“ sa drugih kontinenata ili stranih država. Pa čak i
oni 100 km udaljeni od nas postat će beskorisni. U nevoljama budu opet potrebni oni prvi
odmah do nas, a i mi njima, pa zato valja biti sa njima u dobrim odnosima, ne sada nego
uvijek. Jer kada realno analiziramo situaciju nisu nam niti nekakvi neprijatelji iz daljine
opasni, nego imamo objektivno gledano više štete od domaćih ljudi. Zato valja prvo dovesti u
obitelji sve u red, zatim možemo razmišljati o lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i globalnoj
razini. Prijatelje koje imamo na poslu imamo samo zbog posla jer nas on povezuje. Kada
njega više ne bude, vjerojatno se nećemo sa tim ljudima više niti družiti. Ta šokantna spoznaja
najgore pogodi ljude kojima se na poslu uruči otkaz, odjednom izgube uz posao i sve svoje
prijatelje i tek onda shvate koliko krhak im je bio njihov svijet, kada su bili u zabludi da je
posao najvažnija stvar u njihovom životu.

Zato je bitno ono što čovjek od sebe napravi, pravo znanje koje ima, a ne titule
koje nosi. To su naše osobine koje smo stekli kroz posao i trud, jer je čovjek biće koje svoj
cilj u sebi samome nosi. A nitko ne može reći koji je cilj njegovog života, jer ga sam mora
prvo pronaći. Krivo je nekome reći ili za njega odlučiti koji je njegov cilj, jer ga samo on sam
može stvoriti i slijediti. Mi ne živimo da bismo stvarali novac i sakupljali bogatstvo, mi
živimo da bi se ovdje mogli sresti i živjeti zajedno, da činimo smislene i značajne radnje u
pogledu na druge ljude. Zato se iskažite kao svoje istinsko „Ja“ a ne manekeni nekih klišeja,
ne budite vješalice dizajnerske robe nego sami svoja marka i unikat.

Ako i teorije urote nisu realne, ali ljudska pohlepa je svakodnevna pojava i
pokretač svakakvih urota, velikih i malih, tako da je irealno vjerovati da urote ne postoje.
Jedini problem spletkara je da im često ne ide sve po planu, pa i kada lovac ima na sigurnoj

782
udaljenosti zeca na nišanu, neće ga uvijek pogoditi jer se u praksi događaju često takve
slučajnosti o kojima teoretičari ne mogu niti sanjati.

Ne valja sada vjerovati niti prehrambenoj mafiji kako šumski plodovi nisu
zdravi jer su navodno zagađeni. Svejedno je jel doista Chemtrailovi truju prirodu, uvijek će
najsnažnija biljka, koja je uspjela u sebi stvoriti imunitet protiv tih otrova izrasti zdrava i biti
za nas ljekovita, preko nje ćemo se programirati da postanemo i mi otporni. Jer smo mi ono
što jedemo i preko hrane uzimamo u sebe ne samo hranjive tvari nego i antitijela.
Tako je i bila fora kako su šumske gljive ozračene i radioaktivne. Pa sada 30 godina nakon
nesreće u Černobilu tamo je nastao raj, gljiva ima masovno, a životinje su sve zdrave i bez
hendikepa od zračenja, jer imaju jak imunitet prema radijaciji. Danas sam u Plodinama
izračunao kako je cijena jedne kile sušenih vrganja 1000 kn, kila mrkih trubača 800 kn, a kila
sušenih smrčaka čak 4 000 kn što je jedna dobra mjesečna plaća, a ja sam ih znao deset kila
svježih koliko je potrebno za kilu suhih ubrati u dravskoj šumi za jedan dan! Sve se to prodaje
u paketićima od 15-20 g, kao delikatese koje si ljudi više ne mogu priuštiti, a zabranjeno ih je
po novim zakonima ubrati u šumi kao što su to naši stari činili od pamtivijeka. Ali to u dućanu
su gljive iz uzgoja, izrasle u umjetnom okruženju, kao što su i pilići iz farme odrasli u
neprirodnim uvjetima. Sve to nema u sebi antitijela i pretvori nas u iste hibride koji mogu
opstati samo u umjetnoj okolini, tako nas sve to kroz hranu čini bolesnima i alergičnima čim
izađemo u prirodu koja je okrutna i ne podnosi ništa bolesno i slabo! Jednako štetna je i hrana
koja raste na drugim kontinentima i tamo bude baždarena na druge vibracije, ona prenosi
emocije jada i bijede ljudi koji je uberu ili je silovana jer je ubrana prerano i nezrelo, da bi
umjetno sazrjela dok dolazi do nas, ta hrana je pravi otrov za naše tijelo i dušu.

Sa druge strane pak, ljudi oko sebe često imaju ljekovitu i zdravu hranu, ali ju ne
jedu pa se razbole. Ponekad naberu i posuše čajeve, skladište ih ali ne piju jer imaju „boljih
kupljenih“ gaziranih pića koja su im draža. Zato treba u sebi usaditi te pozitivne navike, jer
samo one nas mogu spasiti i ključ su za pravilan i zdrav život. Ako su našim razmaženim
nepcima te namirnice i mrske, valja se postepeno na njih privikavati. Činjenica je kako čovjek
koji se privikne na prirodnu hranu koja je siromašna solima, šećerom i mastima, također
smatra ovu suvremenu hranu odbojnom, jer je sve u navikama.

Što se tiče hrane, postoje kod nas ogromni peradarnici i farme. Nakon nekog
kolapsa će nestati hrana za toliko životinja i zasigurno će ih odjednom ili u kratkom roku na
stotinu tisuća uginuti. To je ogromna količina i teško da se bude pronašao način da se to
iskoristi, zato treba imati već sada poznanstva u takvim farmama i znati način kako iskoristiti
to meso. Pa makar bilo to samo uzimanje pilećih prsa i konzervacija soljenjem i dimljenjem.
Tako je vrlo važno i znati tko u našoj okolini drži konje, pčele, ovce i koze. Prijateljstvo sa
takvim ljudima može donijeti samo koristi.

Svaki put kada idete van, vodite o tome dnevnik kada ste kakvo jestivo bilje ili
gljive gdje koliko pronašli. Jesu li ptice radile gnijezda, izlazile li mlade iz njih, jesu li jata
riba plivala uzvodno na mrjestilišta, jel breza puštala sokove ili je bilo što drugo važno za

783
nabavu hrane u prirodi. Tako da imate svoj prirodni dnevnik koji je usklađen na ritmove u
vašoj okolini. Znamo li što je čime povezano kad je koji dan ili kakvo vrijeme u godini, u
slučaju glada u prirodi imamo informaciju kada bude opet gdje hrane i koliko moramo
izdržati, što je jako važno za moral. Pokušajte biti neko vrijeme gladni i žedni, iskusite taj
osjećaj, i znat ćete prije drugih što ih čeka, na što je čovjek sve spreman da dođe do vode i
hrane. Ja osobno ne izlazim nikud bez džepnog noža, a nogom ne kročim u prirodu bez
barem jedne male vojne torbe „pederuše“, u kojoj je boca sa vodom i nekoliko vrećica da
stavim u njih ono što nađem u prirodi i želim ponijeti doma. Za daljnje ekspedicije je tu
košara za gljive i ruksak, jer za sat-dva može čovjek u prirodi ako ima izvježbano i iskusno
oko lako ubrati toliko plodova da ih ne može više nositi u rukama.

Najbolje je biti sa svima u dobrim odnosima i poznati mjesne glavešine šumara,

lovočuvara, svih lokalnih moćnika i vođa stranaka, ali nikako biti nečiji član i izabrati nečiju
stranu. Uvijek treba čuvati neovisnost i biti samo svoj. A dođemo li ikad u kakvu škakljivu
situaciju pa imamo frku sa njihovim sljedbenicima, možemo se uvijek opozvati na naše
poznanstvo i tako izvučemo u najboljem slučaju glavu iz omče. To može biti na primjer da
nažicamo u upravi šumarije direktorske karte državnih parcela pa će nam auto u šumi
izbjegavati šumarski radnici kada beremo bez dozvole gljive jer vide da imamo unutra karte
koje niti njima nisu dostupne. Ili ako koristimo inače zatvorene sporedne ceste koje su
dozvoljene samo stanarima, pa nas zaustavi policija i želi nas kazniti. A mi telefonom
nazovemo odmah načelnika te općine i obavijestimo ga da idemo upravo k njemu, a tu nas
„neki nadobudni biseri“ zadržavaju. Blefiranje može čovjeka spasiti iz najbezizlaznijih
situacija, ali uvijek je jako važno imati čim bolje moguće pokriće.

Biciklom se može najbolje istražiti teren, dobije se kondicija, osjećaj za daljinu i

prijevoz/težinu robe, jer nakon nekog kolapsa bicikl možda bude jedino prijevozno sredstvo.
3-5 godina traje glavno učenje bilja, gljiva i površno istraživanje polja i šuma oko nas, da se
dobije nekakva prva slika situacije i naših mogućnosti, a učenje može potrajati cijelog života
jer uvijek nešto novo opazimo, doznamo i uvidimo koliko doista malo znamo.

Ja osobno znam možda više nego mnogi, ali uistinu znam premalo. Imao bih
grdih problema preživjeti u prirodi, a možda mi to niti ne bi uspjelo. Tako da mi je teško
gledati na druge ljude kojima bude neusporedivo teže opstati. Prepuštam ih njihovoj vlastitoj
sudbini, jer bi sa njima samo uzalud tratio svoje vrijeme. Izabrati manju štetu tj. samoću
umjesto smrti znači izabrati korist, a i ovako kao samotnjak sam korisniji. Odem li samo u
Ludbreg i gledam oko sebe ne mogu satima pronaći neku u apokalipsi osobu korisnih osobina
koja bi mogla opstati. Što će nekome onda znanje kojim sada radi u banci ili u zavodu za
zapošljavanje, koga će zaštitari čuvati i konobari posluživati, što trgovci prodavati ili kome
komunalci naplaćivati parking. Zamisliš se u situaciju nekog kolapsa i vidiš oko sebe samo
žive mrtvace, to je jako ružan osjećaj, to je prokletstvo znanja i viđenja svijeta oko sebe iz
realne perspektive.

784
 Sa drugog gledišta pak prosječan čovjek nije ni svjestan okoline koja ga
okružuje, bogatstva prirode i svojih mogućnosti. Tek nakon kolapsa će prepoznati da je kao
novorođenče koje je tek došlo na svijet i neće znati što da radi i kako da si organizira novi
život. Krivi izbor je najpogubnije što mu se može desiti, zato je sada toliko važno pripremiti
se, kada imamo toliko mogućnosti za učenjem i nismo u žurbi jer ne gladujemo i imamo
vremena. Ne valja imati samo plan B, nego cijelu paletu različitih planova, ovisno o situaciji
koja nas može snaći. U fleksibilnosti je spas, a ne u krutim planovima koji možda na kraju ne
budu ostvarivi ili nam sve propadne jer se desila sasvim drugi scenarij.

Najvažnije je zdravlje i neovisnost, jer kada to imamo, nitko nas ne može

ucijeniti da radimo za njega ono što inače ne bi htjeli. Samo slobodan čovjek se može
čovjekom zvati, sve ostalo su robovi, tirani ili ovisnici.

Nemojte sada koristiti GPS uređaje i postati ovisnici tehnologije koja vas
zaglupljuje. Oštrite svoja čula, vježbajte svoj mozak, osjećaj za prostor i sposobnost
orijentacije. Za to su na početku dobre karte i kompas, kasnije sjene i putanje sunca kada nije
oblačno. Hodajte poprijeko terena a ne samo po putovima, da bi kasnije dobili sposobnost da
se svugdje možete pojaviti iznenada i neočekivano pa tako izbjegnete moguće zamke, zasjede
i blokade, postavljene nadzorne kamere i ostale nevolje.

Društvo sjedi na vrhu tankog leda, ono što se naziva "odglumljena pristojnost",
ispod kojeg se razvija sveprisutni potencijal društvenog kaosa: krađe, ubojstva i nasilje.
Naivni ljudi koji su odrasli u blagostanju i dobroti, ne mogu si niti zamisliti kakvih sve
licemjernih ljudi ima oko njih, sve dok isti ljudi ne pokažu svoja prava lica koja će naivne
šokirati i srušit njihov svijet kao kulu od karata. Jer vrijednost neke osobe bude onakva.kakva
je kada ta osoba više nema novaca.

Ova knjiga neka bude putokaz i usmjerenje da znamo pravilno vidjeti,

povezivati i prepoznati našu okolinu iz gledišta ove sada moje perspektive. Jer najveće je
možda zlo u čovječjem životu kada smo slijepi i ne prepoznamo svoje prilike, a jednako
štetno je kada ih ne iskoristimo, jer one se nikada više ne vraćaju. Prepoznati znači imati
znanja i znati sve informacije povezati u korisnu cjelinu. A kada više znaš o svojoj
neposrednoj okolini, domovini, naciji i narodu, znaš sve više cijeniti i voljeti. Zato je
zaglupljivanje, dezinformiranje i omalovažavanje, sredstvo neprijatelja da nas lakše pokori.
Treba vidjeti svijet kakav je doista, da je povijest izvrnuta, religija sistem kontrole, novac
obmana i dug fikcija. Mediji su manipulacija, vlada kooperacija i sistem je laž, zato se
napokon probudite!

Za sve nevolje koje bi nas mogle snaći, i opasnosti na rubu smrti moramo biti
životu zahvalni. Priroda nas podaruje inicijacijama kakve su bile našim starima tisućama
godina uobičajene. Tek kada ih preživimo smo potpuni ljudi i dostojni nogama kročiti po ovoj
zemlji. Tko je mio duhovima predaka i prirode, taj se ne mora ničega bojati jer će mu pomoći
i u najgoroj nevolji. Nikada ne bi smjeli prestati pokušavati poboljšati svoje vještine, odnosno

785
nikada ne bi smjeli biti zadovoljni postignutim. Nekadašnji ljudi su bili programirani da teško
rade, ali da vrlo skromno žive. Ljude treba suditi po njihovom karakteru, a ne kao sada po
materijalnom imetku. Čim je osoba prije bila marljivija i čim je teže radila, imala je veće
duševno, emocionalno i intelektualno zadovoljstvo, a to je ono najvažnije u životu. Zato ne
valja tugovati ako nam je život težak, jer bude teže onima kojima je život sada lak a postane
onda težak, nego nama koje je život od malena izbrusio.

Jedan od savjeta je i da ne pijete smrdljivu vodu iz vodovoda, nego si redovito

vozite vodu iz nekog dobrog izvora u blizini. Ne da je to samo zdravije, nego odmah dobijete
osjećaj za vrijednost vode i logistiku. Sve to se mora usaditi i ukorijeniti u podsvijest da se
instinktivno pravilno postupa bez razmišljanja. Jer kada nastane kolaps imati ćemo hrpu
važnijih briga, pa da još na to ne moramo misliti.

Nakon neke katastrofe neće biti nove odjeće možda godinama, i mi ćemo biti
prisiljeni nositi našu staru ili onu koju nađemo. Zato valja odmah sa mrtvih skidati odjeću i
cipele dok se nisu još zasmrdili, dok nisu puni crva i dok mrtvačka kiselina nije uništila sve
oko sebe.

Najgore je ne znati dali se čovjek treba boriti ili odustati. Šta ako digne ruke od
onog što vrijedi, a što ako se bori za pogrešno? Zato znajte ako je oprez na početku, a
strpljenje na kraju, pogreška će se izbjeći!

Ali ne smijemo zaboraviti da ovaj život nije vječan, a smrt je sigurna kojoj se ne
može izbjeći. Jedina nam je sloboda da možemo odlučiti prepustiti se sudbini i možda
umrijeti u starosti u mukama, ili poginuti mlad u nekom junačkome poduhvatu. Naša smrt je
samo naša kao što je to i sudbina. Što je sudbina važnija, njena cijena je veća. Što je veća
magija (keltski „spel“) utkana u naš život toliko veću cijenu moramo često platiti.

Umiranje je vrlo intimna stvar. Vidio sam već mnoge meni bliske osobe koje su
prelazile preko tog praga. Nitko nije kod umiranja spominjao da ponosno gine za domovinu ili
zato da nekim strancima donosi „slobodu i demokraciju“. Više mi se činilo da im u očima
piše: „Koji kurac mi je ovo sve trebalo!?!“ Ljudi su se u zadnjim trenucima činili prevarenim,
kao da žale za time što nisu spremni na odlazak. Ali da smo pak realni i cijeli svoj život
spremni svaki tren umrijeti ne bi mogli živjeti onako kao što živimo sada sakupljajući
nepotrebnu imovinu...

Zamislite si sada, da vam je ovo vaš zadnji trenutak u životu, i odjednom ćete
shvatiti koliko ste ganjali bezvrijedne stvari, i njima davali tolik značaj kojeg doista ne
zaslužuju. Žrtvovati se za obitelj ili voljene je nešto sasvim normalno. Ali totalitarna društva
manipuliraju naivne mase pjesmama i zakletvama, gdje pojedinci čak sami traže „svoje pravo
da se žrtvuju za voljenog vođu i partiju“. Partiju kojoj je važnije sve drugo nego vlastiti narod,
a kamoli pojedinac koji je njoj samo jedan broj potrošne robe.

U novije vrijeme nas David Icke upozorava: „Ne sudjelujte u neredima,- to je

upravo ono što elita želi!“
786
 Tu osnovnu filozofiju je moguće primijeniti bilo gdje, pa tako i u Hrvatskoj, jer
mu je poruka univerzalna i globalna. Ljudi po njemu nisu svjesni u kojoj su mjeri
izmanipulirani, pa čak kada na ulice izlaze sa punim pravom, kao ovih dana gotovo svugdje
na svijetu, jer su rezignirani, nezadovoljni i imaju svako pravo protestirati. Nažalost, čak su
tada instrument viših ciljeva struktura za koje obični ljudi nisu svjesni niti da postoje, a
kamoli da mogu proniknuti u njihove perverzne motive. Pred nama je, prema Davidovim
istraživanjima, planirani globalni ekonomski raspad. Sudjelujemo li u neredima koji su
potaknuti od agenata provokatora koji su u brojnim nevladinim udrugama koje nekim čudom
primaju za svoje aktivnosti silne novce iz inozemstva, uletjet ćemo u golemu zamku koja nam
je postavljena. Vlastima treba izgovor da uvedu totalnu policijsku državu diljem svijeta, ona
se daleko unaprijed priprema za predstojeći „rat“ tijekom kojeg očekuju masovne prosvjede i
ulične nerede, nakon financijskog kolapsa za čiji su dolazak ljudi iz sjene odavno znali jer su
ga planirali i sami izveli, sve u cilju stvaranja novog svjetskog poretka i novog Babilona.
“Neprijateljske skupine“, o kojima govore dokumenti, bit će svi oni koji se budu
suprotstavljali policijsko/vojnoj diktaturi na bilo koji način, čak i verbalno (kontrola interneta
i Facebook profila).

Martin Luther King je briljantno objasnio izazivanje nereda: „Ograničenje

nereda, osim moralnih pitanja, u tome je što oni ne mogu pobijediti i njihovi sudionici to
znaju. Zato izazivanje nereda nije revolucionarno, već reakciono jer traži poraz. Oni uključuju
emocionalnu katarzu, ali ju mora pratiti osjećaj uzaludnosti!“

Tu dodaje David Icke: „Tjelesni život nije važan u usporedbi s onim što je
ispravno, jer smo mi vječna Svijest koja ima iluzorna iskustva, a najveća je iluzija smrt.
Mnogo bih radije umro “prerano“ radeći ono za što znam da je ispravno nego u strahu
proživio još nekoliko iluzornih godina kao rob tiranije!“

Imam prijatelja koji je u domovinskom ratu prije dvadeset godina sa još

nekoliko suboraca završio zarobljen u ničijoj zemlji između neprijateljskih crta negdje u
Bosni. Oni su uspjeli preživjeti preko godinu dana u napuštenim selima sakrivajući se, sve
dok teren nije došao opet u Hrvatske ruke. Znači da je preživljavanje moguće na duge staze i
u gotovo nemogućim uvjetima. Mi smo potomci naših žilavih predaka i sami ne znamo koje
sve snage i sposobnosti snivaju u nama, ali one ne dolaze sada do izražaja jer nam nisu još
potrebne.

Ako je smisao života osobni rast i stvaralaštvo koje nas oplemenjuje, a

sotonizam sve ono što nas sputava od toga i navede na to da ne živimo svoj život i tratimo ga
uzalud. Onda ne valja živjeti život onakav kakav se od nas traži svejedno kakvim nas
kaznama sistem pokušava silovati još u školskoj dobi, da ponavljamo ono što ne smatramo
ispravnim samo da bi dobili bolje ocjene ili pohvale. Da kasnije prodamo dušu vragu zbog
partijske podobnosti, političke korektnosti, povišice, nekih činova ili koje druge sotonske
nagrade. Jer u životu svaki čovjek igra sam svoju "utakmicu", a kad umire prepušten je sam
sebi, napušten od partije, ideologije i šefova kojima se cijeli svoj bijedni život uvlačio u
guzicu. Jer nije živio svoj život nego onaj kakav su drugi od njega očekivali, jer su i sami bili
787
žrtve takvog mentaliteta, a svaki tuđi neposluh doživljavali kao uvredu samog sebe jer nisu
imali kao drugi hrabrosti oduprijeti se. Ljudi inače ne vole da im se govori neugodna istina,
draža im je ušećerena laž, i svakome budu zabili nož u leđa koji ih probudi iz tog slatkog sna i
povrati u realnost.

Ovo što ja sada ovdje radim ne preporučujem drugima jer donosi samo
probleme kada se preispituje sistem i kada se drugim osobama otvaraju oči. Ako i uspijem
ovo sve objaviti, možda se zabrani ova knjiga, ali si uzimam slobodu da otvoreno pišem o
ovim temama.Velika je vjerojatnost da poginem u vihoru kaosa, ali ovom knjigom ostane
moje znanje sačuvano i dostupno svima željnim znanja. Ljudima kojima padne ovo štivo u
ruke, dajem savjet da drže svoje znanje dobiveno iz ovog u tajnosti. Budite neprimjetni, širite
svoje znanje ali ne bacajte bisere pred svinje jer će ih zgaziti i vas napadati, a to vam smanjuje
šanse kod preživljavanja već prije pojave samog kolapsa.

Kada doista nastupa ono što najmanje priželjkujemo, a to je da uspijemo spasiti

živu glavu u divljini i ostavimo sav prijašnji život iza sebe, preporučujem da se čim prije
ubere gljiva „PURANOV REP“, i iskuha se od nje snažan čaj koji u najkraćem roku osnaži
oslabljeli imunitet od šoka i digne raspoloženje kod depresije. Dodatno se može pojesti i
sirovi komad gaveza veličine malog prsta koji resetira naš um i pročisti ga od štetnih i
nepotrebnih misli. Puranov rep je antidepresiv, on stvara u nama euforiju i daje nam snagu,
što je protuteža panici i šoku koji nas može inače ubiti. Jer kada se sruši oko nas svijet kakvog
smo do tada poznavali, valja vidjeti neiskrivljenu sliku realnosti i sačuvati bistar um. U
takvim situacijama se tijelo u snu samo regenerira, ne trebamo se plašiti strašnih noćnih mora
jer njima naša podsvijest razgrađuje negativne misli dana, kada se nakon njih probudimo
lakše podnosimo novi dan. Snovi mogu biti i jako pozitivni da nas u snu osvježe, naš um
uvijek najbolje zna kako da podnese svaku situaciju. Valja dodati da več nestanak struje u
kišnim danima rezultira dnevnim mrakom makar imamo velike prozore, što baci pogotovo
meteoropate u grdu depresiju. Kada se napravi sklonište ili tabor, jako je važno imati i uz
njega dovoljno velik natkriven prostor. U prirodi nemamo više zaštitu naše kuće, i
nemilosrdno smo prepušteni elementarnim silama. Nekoliko dana neprekidne kiše nećemo
lako podnijeti u vreći za spavanje, u rupi ili malome šatoru. Treba izlaziti van, ne samo da bi
se obavljala nužda nego i drugi poslovi. Da se izbjegne depresija od dosade koja je već u
mnogim slučajevima završila samoubojstvom, treba uvijek pripremiti nekoliko poslova koji
mogu potrajati nekoliko dana, da smo zauzeti njima a ne destruktivnim mislima. To može biti
na primjer tesanje luka i izrada strijela, jedna vreća bukovih sjemenki koje treba očistiti,
prepržiti i spremiti, ili pletenje mreža i izrada zamki, zato treba sve potrebno pripremiti u
sunčanim danima. Kada smo prisiljeni kretati se po kiši, ne smijemo se odmarati mokri, stalno
treba biti u pokretu jer samo tako možemo izbjeći prehladu, upalu pluća, i ponekad smrt od
smrzavanja. Osobno sam tako nekoliko dana proveo u pokretu vozeći bicikl i nakon toga
nisam imao nikakve štetne posljedice. Kada je loše vrijeme mračnije je i dani su kraći, zato se
treba nečim iscrpjeti kako bi uspjeli prespavati mrki dio dana bez štetnih depresija, koje su
sada čak vrlo raširene u suvremenom svijetu.

788
 Činjenica je kako je depresija sada druga najčešća bolest u Europi. Oko 20 %
oboljelih od depresije pokušava izvršiti samoubojstvo, jer oni ne shvaćaju da žive, nego samo
ubijaju svoju dosadu a to ih čini nesretnima. Vjera da nismo nemoćni i imamo moć nad
svojom sudbinom u svojim rukama, da napravimo najbolje od situacije jer smo kroz ovu
knjigu educirani najbolje moguće, je najbolji lijek protiv depresije. Svijet u kojem živimo nije
ništa drugo nego refleksija onog što vjerujemo. Snaga da budemo sretni, da liječimo naše
nesreće i pronađemo mir, nalazi se nigdje drugdje nego u nama samima. Prvi korak neka bude
da si svaku večer prije spavanja odredimo raspored za drugi dan, da ga najkorisnije moguće
provodimo, jer onda znamo da nismo uzalud živjeli i možemo spokojno zaspati jer smo
napravili najbolje od te situacije i nemamo si što predbacivati, a to je već ono što uzme svakoj
depresiji vjetar iz njenih jedra.

Ne prestanite učiti od naših najpametnijih umova, čitajte njihove citate i koristite

ih u praksi, jer su oni baš zbog vas i napisani:

Ako želite razumjeti Univerzum, razmišljajte o energiji, frekvenciji i vibraciji…

Moj mozak je samo prijemnik, a postoji srž odakle mi dobivamo znanje, snagu i inspiraciju…
Ja nisam pronikao u tu jezgru, ali znam da postoji – kazao je Tesla.

Kao što zvuk stvara vibracije i oblikuje materiju, ugodna glazba stvara u vodi
kod smrzavanja pravilne kristale a neharmonična kaos. Kada djeljuje toliko snažno na vodu, a
mi se sastojimo sami do 70% od vode, ima vibracija velik utjecaj i na nas. Zato je korisno da
se okružimo kao prvo harmonijom koja je temelj svih djelovanja. To ne mora biti bacanje
novaca na najmoderniju skupu muzičku liniju i kolekciju ploča klasične glazbe. Idite u
prirodu i baždarite se šumom lišća, pjevom ptica i zujanjem kukaca, svježim zrakom u
plućima, jutarnjom rosom koja se isparava i diže mirise nakon što sunčane zrake probiju
maglu. Ona je vaša i nitko vam je ne može ukrasti, preoteti ili prisvojiti za sebe. Šuma je
natopljena krvlju vaših predaka koji su se u njoj borili, svejedno jel kao partizani ili ustaše,
Kelti, Slaveni ili Rimljani. Tu su ostavljali svoje kosti i šuma je izrasla iz njih, pa je stoga
sveta jer je meso vaših pradjedova. Ako je izdate i prepustite dušmanu, niste dostojni nje, niti
pomoći vaših predaka. Oni će se sramiti vas i odreći se takvih sramotnih potomaka, proklet će
vas umjesto da u borbi za pravicu imate njihov blagoslov.

I vile će vam putove pomiješati ako im se zamjerite, ali kada vas zavole sami po
sebi ćete pronaći skrovita mjesta, jer nas one tamo vode. Tako da onaj tko nije povezan sa
ovom zemljom i njenim entitetima, vidljivim i nevidljivim, pa čak još i lobira kolonizaciju
svemira nije zaslužio da živi na ovoj planeti i treba ga protjerati!

Stavite se uvijek u situaciju neke životinje, najbolje domaće, i onda analizirajte

kako se sa njom gospodari, jer smo i mi poput životinja kojima netko upravlja. Klanje kokoši
u peradarniku nije ništa drugo od naših ratova, samo što smo mi tu ujedno žrtva i mesar. Zato
promatrajte kada su životinje spremne za klanje ili voće za berbu, a berba je uvijek u
najpovoljnijem trenutku, onda kada se najlakše ubere najviše. Stoga su velika okupljanja,

789
ovisnost o vodi, hrani ili smještaju kritični čimbenici koje svaki mudar čovjek izbjegava. Jer
on zna da se mreže uvijek bacaju gdje je najveće jato riba, a ne isplati bacati na neku
usamljenu ribicu oko koje su koraljni grebeni.

Biti gospodar situacije ne znači samo da ih se zna prepoznati, nego ih trebamo i

svjesno stvarati!

Razmislite gdje provodite najviše svog vremena, jednu trećinu dana spavate,
drugu trećinu ste na poslu, a vjerojatnost da vas uhvati kolaps upravo tamo gdje se najčešće
nalazite je očigledna. K tome ne zaboravite na dostupnost svog auta i da svugdje imate
spremljenu opremu za preživljavanje. Po mogućnosti i oružje koje mora biti dostupno
najkasnije za pola sata, a najbolje odmah ako dođe do frke. Uzimanjem sudbine u svoje ruke, i
preokrenuti svoju slabost u korist stvorili smo si preduvjete za uspješno daljnje djelovanje.
Kao slabost izgleda na prvi pogled naša samoća, jer kada nas iznenada snađe frka nemamo
podršku, ali je lakše probiti se sam do sigurnog područja nego u grupi. Tu valja već sada
usaditi u svoje navike ispravno taktično ponašanje, kretati se tako da smo manja meta i imamo
sve pod kontrolom, vidimo a ne budemo viđeni i opažamo na vrijeme svaku priliku za bijeg i
prednost u borbi.

Evo još jednog savjeta, dolazi li do napada Rusa i rat traje gotovo 3 mjeseci, a
pred nama je kolaps elektrike i 3 dana mraka. Po svim predajama taj mrak počinje navečer
kada smo več u nekoj kući na sigurnome i mi tek ujutro opazimo da sunce ne izlazi. Satovi
više ne rade niti svjetiljke, nastataje panika i strah, jer tri dana i noći čekati a da se nezna
koliko je vrijemena prošlo je gadna stvar. Zato preporučujem da se još prije mraka pripreme
boce sa vodom i jedan rezervni ćep sa rupicom, koji služi kao „vodeni pješćani sat“. Kroz
rupu neka curi voda u drugu posudu, a mi čujemo kapi i kada prestane jer je boca prazna, pa
znamo koliko je vremena prošlo ako smo prije to vrijeme mjerili. Tom tehnikom možemo sebi
olakšati čekanje dok se ne razdani, smanjiti paniku i strah, što je ljudima velika pomoć u
gotovo beznadnoj situaciji.

Nevjerojatno je koliko bezvrijednih grmova ili drveća imamo zasađeno oko

naših domova, a da ne spomenem travnate površine. Sve je to gubitak vrijednog prostora, a
koliko bi tek bilo koristi od lijeske ili kakvih voćaka, pa barem za životinje, jer hrana privlači
život koji je usput melem za našu dušu. Zato valja stalno saditi svuda kuda prolazimo sve i
svašta ali da je jestivo ili ljekovito ,i pobrati sjeme gdje nam god dođe u ruke. Pa ljudi bacaju
koštice od trešnji, jabuka, marelica i mnogo toga drugoga u kante za smeće, a moglo bi se
baciti jednako tako i u prirodu da izraste makar „divljak“ koji bude svojim malim plodovima
hrana životinjama.Tu valja dodati da osim cijepljenja divljaka i njihova česta ( 3-5 puta)
sadnja na drugo mjesto povoljno djeljuje na kasniji plod i on izraste mnogo veći. U parkovima
gradova i bolnica ima svake jeseni na stotine kila besplatne sjemenske robe, od žirova,
kestena, koštica ginka ili drugog sjemenja. Sa time se mogu lako zasaditi čitave šume.
Svejedno je čija je neka šuma, jel privatna ili državna, i kako se ta država sada zove, jer mi
udišemo svi taj zrak koji šuma stvara bez razlike tko smo mi. Ali nas poveže sa njom naše

790
djelo i angažman, koji preraste u poštovanje i ljubav prema prirodi, a onda ju nama ne može
nitko više ukrasti ili nas uvjeriti kako moramo njemu plaćati porez na sunčanu svijetlost, pitku
vodu ili čist zrak, jer je sve to naše i bogom dano.

Priroda je mjerilo svega, tamo nema lijevo ili desno, ima samo sposobnih koji
prežive, što je hrana drugim oblicima života ili škart pa bude reciklirano. Kad bi čovječanstvo
bilo oslobođeno tehnologije i prirodna selekcija bi našu rasu opet dovela u red, ne bi ni znali
za ono o čemu sada raspravljamo jer ne bi niti postojalo drugo stanje od prirodnog... A da
priroda na kraju uvijek pobjedi nam daje u ovim teškim trenucima najveću nadu izdržati do
skore apokalipse!

Sada postoji velik otpor protiv čipiranja novorođene djece i odraslih, koji me
podsjeća na početno protivljenje Amerikanaca 1916. da sudjeluju u Europi u I. svjetskom ratu
koji je bio do onda neodlučan. Zatim su se pojavili u engleskoj kraljevskoj kući američki
Židovi i zatražili kao nagradu Palestinu ako Engleska pobijedi u ratu. U roku od pola godine
su nakon sklopljenog sporazuma Židovi preko svojih medija preokrenuli propagandom
mišljenje Amerikanaca i Kanađana pa oni puni euforije krenuli dragovoljno u napad na
Njemačku i Austro-Ugarsku. Tako je stvorena židovska država na temeljima 114 000 mrtvih
Amerikanaca, i Njemačka je postala žrtva nakon uspjelog vojnog pohoda kojoj su zabili
ranjenoj nož u leđa. Za one koji vladaju svijetom je ljudska patnja poželjna, pa čak im je i
afrodizijak u njihovoj sadističkoj euforiji.

Povijest se stalno ponavlja, čipiranje postane možda uskoro moderno i oni koji
se budu protivili ili pokušali ga izbjeći biti će ubijeni. Pa nije se drugačije niti postupalo sa
zatvorenicima u koncentracijskim logorima u ratu i poslje njega, koje nije imala samo
nacistička Njemačka, nego i komunistička Rusija i Kina, a da ne spominjem i druge države.
Naše je tijelo biološko računalo i preko čipiranja se izvana preuzimaju i manipuliraju naši
tjelesni elektrokemijski sustavi, kako bi nas se mentalno, emocionalno i fizički nadziralo.
Ujedno nas se može bilo kada i bilo gdje locirati, pronaći i po potrebi eliminirati drogama ili
jednostavno preko mikročipa ugasiti-ubiti. Mikročipom nas se može natjerati da imamo razne
emocije od euforije pa sve do bijesa i destruktivne depresije. Jednako tako može i čip
prepoznati i javiti naše prirodne emocije i prijaviti nas nadzornim organima kada imamo
„nedopuštene“osjećaje i misli. Čipovi nas mogu zatim kažnjavati mučenjem, izazivati bolne
grčeve mišića ili čak izazvati srčani udar. Tako bi mi mogli u najgorem slučaju postati
poslušni roboti koji izvršavaju naredbe svojih operatera. Oni nas mogu natjerati da se
razmnožavamo ili ne, da budemo u ratu za interese gospodara agresivni ili pak pasivni.
Mikročip je daljinski upravljač i žig zvijeri koji preotme naše fizičko tijelo i učini nas gluhe
za informacije, savjete i opomene iz drugih sfera jer nam ujedno prekine i vezu sa
nadnaravnim i duhovnim svijetom. Zato je čipiranje jednako smrtnoj kazni i na sve načine
treba izbjegavati žigosanje jer je gore nego sama smrt!

Dužničko ropstvo je naša gorka svakodnevnica, ne samo da se broj robova u

Hrvatskoj procjenjuje na preko 15 000, uglavnom je to među Ciganima i Šiptarima uobičajena

791
pojava. Nego je svako dijete koje se rodi kroz „javni dug“-dug države, već zaduženo sa oko
70 000,00 kuna, to odrasli čovjek ne može zaraditi u 2 godine. A javni dug zaposlenog iznosi
čak 190 000,00 kuna, on bi trebao najmanje 5 godina raditi bez plaće da stranim lihvarima
plati ono što su naši loši vladari sebi pokrali! Tu treba onda još i dodati takozvane privatne
dugove, zbog kojih svaka deseta osoba ima zablokiran račun i ovrhu nad vratom. Ali činjenica
je da MI NE DUGUJEMO NIŠTA, baš suprotno država i lihvari duguju nama! Toliko nam je
civilizacija napredna da bi mi trebali raditi tek nekoliko sati kako bi svojim radom stvorili
vrijednosti kojima bi mogli ugodno živjeti mjesec dana. Socijalna država je najveća prijevara
u povijesti čovječanstva. Ona se temelji samo na formuli, kada uzimaš uzimaj mnogo i tiho, a
kada daješ daj malo i glasno. K tome svaka država preživljava na nasilju kojeg održava lanac
poslušnosti. Čak 150 milijuna ljudi je ubijeno na svijetu od vlada ludih želje za moći u zadnjih
100 godina. Taj osvjedočeni pokolj u samo jednom stoljeću je samo pripremna faza glavnog
plana novog svjetskog poretka, koji nas želi ubiti ili porobiti u bliskoj budućnosti. Ispravan
stav da nikome nismo ništa dužni, da nećemo igrati po njihovim pravilima, niti prihvatiti laži
neprijatelja su temeljni stav za spas čovječanstva.

Ne zaboravite kako su današnje vlade sve protunarodne, postoje lijeve i desne

stranke a lijevo i desno krilo su krila jedne te iste ptice. Lažu nas prije izbora i onda se ne drže
obećanja, zatim biramo drugu stranku koja obeća sve raditi bolje i mi iz lošeg upadamo samo
u gore. Ali zaboravljamo da je narod taj koji bira te veleizdajnike i sam je suučesnik u
kriminalu, jer to čini redovito i nikako da se urazumi ili vidi neku alternativu. Ako ne
sudjelujemo u toj farsi i ne prihvaćamo njihovu igru nismo krivi jer ne podržavamo
demokraciju. Pravu prirodu demokracije, znali su mudraci još prije 2 500 godina, SOKRAT
veli o demokraciji:

„Demokracija će platiti zato što će pokušati da odgovara svima. Siromasi će htjeti imetak
bogatih. A demokracija će im to dati. Mladići će htjeti da budu uvažavani kao stari, žene će
htjeti da budu kao muškarci, stranci će htjeti pravo starosjedioca. A demokracija će im to dati.
Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati. A kada
lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci žele moć,
nastane gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije!“

Negativne posljedice ovog života van prirode u civilizaciji osjećam čak i ja na

sebi makar sam gotovo svakodnevno vani. Svaki put kada uđem u šumu mi se čini kako imam
pred očima neki veo, neku mliječnu zavjesu, ali to su samo mlohavi očni mišići koji se ne
koriste. Uobičajena je ta pojava kod našeg svakodnevnog gledanja u civilizaciji, koje je
površno a ne detaljno. Tek nakon nekih pola sata se vid baždari i zumira svaku sitnicu u šumi
kako bi se doista mogli „budni“ kretati po prirodi. To valja vježbati, ljudi koji nisu često u
šumi ili uopće ne hodaju po prirodi se brzo umore ne samo fizički nego i umno. Nisu
naviknuti da im mozak u trenutku obradi i pogleda sve te dojmove i opažanja jer su to milijuni
informacija. Memorija im se optereti, jer ne znaju brisati nevažno i ostaviti korisno u svome
mozgu, to ih zbuni i preoptereti jer su programirani na svakodnevno vegetiranje poput
zombija. A najgori su slučajevi oni koji buljeći u monitor sa slušalicama u ušima trate svoj

792
život, a da ne opažaju niti svoju neposrednu okolinu. Takvi nisu sposobni snalaziti se i
preživjeti niti u urbanoj realnosti. Naše oči i mozak su poput mišića koje treba vježbati
jednako kao i naše tijelo da ne zakržlja.

793
 Vježbati treba sada po mogućnosti i dobrog službenog psa, jer on bude najbolje
društvo ako se trebano sami evakuirati u planine. A sa prijateljima treba dogovoriti tajne
parole i znakove, da možemo njima komunicirati a da nas neupučeni ne razumiju što je vrlo
važna prednost. Kao sklonište se izabere područje blizu pitke vode, koje je bogato hranom.
Logično je da se ne lovi u neposrednoj blizinii tabora nego odlazi na lovne pohode. Čuvaju se
životinje blizu logora, ako se razbolimo da ne trebamo daleko hodati u lov. Jasno je, da ne
samo zbog toga upucavamo vatreno oružje nekoliko kilometara dalje i zaštitimo točan položaj
skrovišta.

Tako je važan i neprekidan inovativni duh da njime poboljšamo svoju situaciju.

Tako je na primjer izum stremena na kojim su jahači mogli nasloniti nogama svoju cijeli
težinu i postati jahači kopljanici omogućio ALEKSANDRU VELIKOME kralju malene
Makedonije da porazi i osvoji gotovo čitav poznati ondašnji svijet. Tako je i pojava konja na
američki kontinent i pokušaj indijanaca da jašu stvorio od nekih inače zabačenih plemena
vojne velesile. Kada su stigli konji, kretanje u lovu i selidba je postala mnogo brža,a upotrebni
predmeti veći.

Činjenica je da prije samo 50-60 godina nije bilo mladih školaraca koji nisu
znali upaliti vatru od mokrog granja ili pronaći smještaj da prenoće u prirodi. Sada je stanje
takvo da gore ni ne može biti. Djeci su roditelji postali najveći neprijatelji zbog enormne
roditeljske brige, djeca odrastu u sterilnoj tvrđavi, daleko od svega normalnog za tu dob.
Djeca su u prirodi vidno ukočena i nesigurna jer im roditelji usade u glavu čudnu listu
opasnosti koje su irealne. O međusobnoj komunikaciji niti da ne pričamo, ona ne postoji a
dominiraju mobiteli i igrice koje ih otuđuju od stvarnosti. Kada sam pošao sa mladim
članovima udruge u šumu nisam mogao ništa raditi jer bi cijelo vrijeme morao na svakoga
paziti da nešto za sobom ne ostavi,jer onda se cijela grupa mora vraćati i tražiti izgubljeni
mobitel ili nož. Najšokantnije je bilo da su čak i osobe starije od dvadeset godina izgubile na
dan po 4 puta svoj mobitel ili skužile tek nakon pola dana ili 10 km dalje kako su izgubile ili
negdje ostavile svoj nož. Kad bi organizirao neko druženje djeca nisu ni znala što su im
roditelji stavili u ruksak jer nisu sudjelovala u pakiranju, a unutra je bilo uglavnom samo
nezdravih grickalica, toalet papir su zaboravljali kao i rezervne čarape. Imali su sa sobom
razne slatke sokiće, ali ne i neku bocu sa vodom koja se može opet napuniti, ako su imali nož
bio je tup ili neko kinesko smeće. Ovi stariji su bili natovareni alkoholom i nisu shvatili kako
priroda nije jedna ogromna pepeljara u koju se samo tako bacaju opušci.

Sada je na žalost stvorena generacija koja se ne zaprlja, ne smoći se na kiši i ne

osjeti glad, žeđ ili hladnoću, ne nabodu se na trnje i opeku na vatri, ne porežu i ne dobivaju
žuljeve, ne znaju osušiti cipele niti sami zapaliti vatru. Ne znaju se ni zaštititi od kiše ili
pronaći vodu, na vatri pripremiti neku hranu, pa čak ni naoštriti štap za pečenje slanine!

Ja nemam živaca za to, pa to valja prepustiti svakom pojedincu da doma uči

svoje potomke da postanu ljudi, a ne nekakvi bezvrijedni hibridi. Jer dijete koje to nije
doživjelo nema kvalitetan uvod u samostalan život. Djeca čak ni ne znaju da si napune

794
redovno čuturicu kada prolaze pokraj potoka, ili skinu oznojenu odjeću prije spavanja u
prirodi. Nažalost ovo ne važi samo za djecu nego i za odrasle, koji ne znaju čemu služi nož u
prirodi, oni misle da se veže za štap da bude koplje, a koliko puta je u prirodi koplje uopće
doista potrebno. Problem je što više i nema mladih ljudi u zabačenim selima, a baš mladi ljudi
bi trebali osigurati našu budućnost. Prije su djeca boravila svaki slobodan trenutak u prirodi i
nisu je doživljavala kao nešto opasno ili neprijateljsko, nego su prirodu voljela i poznavala.
Udaljavanje od prirode je postalo sa vremenom u zadnjih 50 godina sve veće, pa je tako
nastala generacija roditelja koja je izgubila osjećaj za prirodu, pa ga ne mogu tako razviti ni
njeni potomci. Problem je ne samo to da se sada rađaju idioti, nego je i moderno biti idiot.
Sada se ne mogu načuditi kada organiziram neku radionicu, a polaznici me pogledaju velikim
očima i pokušaju prodati foru koja im je valjda do sada uvijek upalila, pa se jadaju da nešto ne
znaju, ne mogu ili da im se jednostavno neda, takvi očekuju da će to netko za njih učiniti.
Prije 30 godina je bila sramota uzeti te izraze uopće u usta, izustiti takvo što bi osobu odmah
izopćilo kao „šmokljana“iz društva, svi su se trudili da ih se ne proglasi nesposobnima, a
nadam se da će se ta vremena čim prije opet vratiti!

Jedina utjeha je činjenica da ljudi vrlo lako uče i okolina ih preoblikuje

pozitivno ili negativno. Tako je kod nekih indijanskih plemena od pamtivijeka bio zadatak
samo žena da postave šator, dok muškarci kad bi čak htjeli i potrudili se nisu ga znali
postaviti. Mozak im od ranog djetinjstva nije znao obaviti takvu radnju i oni se nisu tu
snalazili. Već nakon jedne generacije kada ih je bijeli čovjek strpao u rezervate i svi su od
malena morali obavljati „muške i ženske“ poslove, kod mladih je nestao taj „hendikep“!

Ali ta je univerzalnost i uništila savršenstvo do kojeg su došli u poslovima

prijašnjih generacija i izgubilo se to specifično znanje. Njihove žene su znale na primjer prije,
isplesti od trave tako fine košare koje su bile čak vodonepropusne da se u njima mogla
kilometrima nositi voda. Kada su njih zamjenile metalnim i drvenim posudama i kasnije
plastikom to je znanje sasvim nestalo.

Tu ne smijem propustiti spomenuti Queswachaka zadnji funkcionalni viseći

most Inke u Peru, dugačak je 28 m i širok 1,20 m, on se svake godine nov isplete od trave.
Most postoji u ovome obliku više od 500 godina i visi 30 m iznad rijeke Apurimac, u
izgradnji u lipnju sudjeluje preko 700 ljudi. Mjesecima prije, žene sakupljaju travu i pletu
užad, tajna je u tome da se izaberu samo najbolje slamčice, namaču se u vodi i po njima udara
da omekšaju, važno je i da se pravilno prepletu, onda užad postane posebno čvrsta. Posao
muškaraca je onaj opasni, da se stari most odreže i nov izgradi za 3 dana. Još nitko nije
poginuo sa gotovog mosta nego samo kod njegove izgradnje, zato čitavo vrijeme šamani vrše
obrede zaštite i ženama je pristup zabranjen.

795
 Upravo je izašla vijest kako je u Koprivnici pronađena kod građevinskih radova
drvena cesta iz 1356. godine, nalaz je jedinstven u Hrvatskoj. To je dvostruki red položenih
tesanih hrastovih trupaca dužine oko 4 m, sa srednjom uzdužnom gredom koja fiksira trupce
da ne kliznu na stranu. Odmah se sjetih keltskih ulica koje su prethodile rimskim kamenim, ta
gradnja je sa tom tehnologijom dakle bila najbolja opcija. Preduvjet su naravno bujne
hrastove šume kojih na žalost više nemamo.

Ljubav su svi odrasli od davnina vodili po cijele noći, ne kao mi sada jednom na tjedan,
mjesec ili u godinu dana. Mi sada kupujemo skupe kondome i žene nam se truju
kontracepcijskim pilulama, a naši stari su to riješili elegantno ispiranjem vagine mješavinom
maslinovog ulja i limunovog soka. Zanimljivi su putopisi istraživača sa sjevernog pola, ne
zato što su im Eskimi nudili da spavaju sa njihovim ženama, nego je fascinantno kako su im
žene šivale odjeću bez da uzimaju mjere sa muškaraca, one su to radile od oka i savršeno sve
obavile. Ne da su sašile samo svojim muževima savršenu odjeću, nego i Europljanima koji su
imali sasvim drugačije mjere i proporcije.

Mi sada na selu barem djelomično još osjećamo i živimo normalan život u

skladu sa našim ulogama. Muškarac je onaj koji brani usjeve od divljih svinja i kolje stoku,
ubija štetočine i od malena lovi vrane i kune koje kradu jaja, lisice i jastrebove da ne pojedu
perad i lopove koji noću dolaze u smočnice. Žene pak još kao curice uče brinuti se za vrt i
kokoši, kuhati i prati, pronaći i pobrati jaja, podojiti kozu ili kravu i nahraniti svinje. Ta
podjela je prirodna kao i magnetizam, ovaj svijet ne bi mogao postojati da nema razlike
između + i – pola, muškarci ubijaju a žene rađaju, ne samo kod ljudi nego i kod većine drugih
bića koja su slična nama.Zato valja od malena djecu priviknuti na svoju ulogu da ju čim prije
uspiju savladati i usavršiti.

796
 Sada u svijetu blagostanja za preživljavanje nije bitno znanje i sposobnost, a
kamoli zdravlje i vještina. Javlja se čudno ponašanje ljudi kod izbora životnih partnera,
uočljiv je porast simpatizma za hendikepirane osobe. One koje prije ne bi bile radno sposobne
ili bi bile znatno ograničene u svojoj efikasnosti, imaju sada jednake i čak bolje šanse stvarati
potomke nego zdravi ljudi. Kada se upita njihove partnere zašto su ih izabrali, uvijek
odgovaraju jer im je bilo žao njih što imaju taj hendikep ili invalidnost. Moderno milosrđe je
tako poprimilo destruktivne oblike, prirodnjacima i domorodačkim plemenima sasvim
nepoznata i strana ponašanja su naša svakodnevnica.

Vjera u reinkarnaciju, u ponovno rođenje u istoj obitelji, više nije prisutna u

nama, narodi koji ne cijene kult predaka imaju lošu demografsku sliku, to je činjenica. A
zašto je to tako, lako bi nam objasnili naši druidi ili šamani da ih još imamo. Ne da se
miješamo samo sa ljudima drugih pokrajina ili država, nego je postalo i moderno miješanje
između raznih rasa. U potomcima tih ljudi se ne mogu a i ne žele nastaniti duhovi njihovih
predaka, ne sviđa im se to nepotpuno i izmiješano tijelo u kojem nisu opet oni stari. Zato
vidoviti ljudi zagovaraju rasnu čistoću, da se dalje ne ošteti ravnoteža između ovog i
onostranog svijeta jer je to naša sigurna smrt, kada izgubimo svoj identitet izgubimo, svoje
mjesto na ovome svijetu i dvorima naših predaka. Tu valja i upozoriti da nije dobro davati
djeci židovskih imena iz biblije, jer „Nomen est omen!“ Jer bi se več od rođenja tako djete
zarazilo lošim osobinama!

A vi koji se ipak trudite zdravo odgojiti svoju djecu, zapamtite si da i pored svih
igračaka koje kupujete, vaše dijete najviše voli prirodu! I od svega što mu dajete, ono će
jedino pamtiti zajedničke izlete! Sada nam duša gladuje, jer je naš ispravni životni modus
lutati i skitati se kao lovci i sakupljači prirodom. Ako to ne činimo jer smo se odvojili od
svojih korijena, postanemo sve nesretniji i depresivniji. Koliko nas osjeća još pravi dan i noć,
godišnja doba i prirodne cikluse? Umjesto da se koncentriramo na ono što nam je rođenjem
dano i besplatno, postali smo najgladnija generacija u povijesti za nepotrebnim stvarima, a
umjetno stvorena energija i elektricitet je puls naše civilizacije. K tome se i svijet preokrenuo
jer stvari više nisu ono kako se dalje nazivaju, i mnoge stvari se više ne mogu zvati svojim
pravim imenom jer ne ispunjavaju zadanu svrhu. Čak su riječi preokrenute i dobile suprotna
značenja, rat se navodno vodi zbog mira, utamničenje naziva spašavanje, lijekovi čine ljude
bolesnima i moralne su se vrijednosti negdje izgubile u povijesti.

Jučer mi je došao jedan kupac u posjetu, prodajem sitnice preko interneta da

imam nezaposlen barem toliko novaca da platim račun za internet, natankam auto, dam mami
novac za kuhinju i da plati režije. Čovjek ima skup služben auto i mjesečnu plaću od 9 tisuća
kuna, a žena mu je pravnica. Veli on meni začuđenome da sam brend, da nemam ni pojma
koliko bogatih menadžera uči od mojih postova na internetu i cijeni moje savjete, a grade si
velike bunkere i skloništa po Zagorju, Medvednici i Žumberaku. Svi pričaju o meni ali se
mene i boje jer su čuli o meni još iz rata, legenda sam ali o tome ništa ne znam.

797
 Siromašan sam a ne bi se sa njima mijenjao, dovoljno mi je imati tek toliko
novaca da preživim i mogu svaki dan izaći u prirodu. To je veća korist nego da sam bogat kao
oni, jer oni ulaganjem u velebna zdanja samo sebe označavaju kao ciljeve. Što će meni bunker
pun hrane i oružja, sa ljudima koji mogu preživjeti samo uz te zalihe. Oružje mi ne treba, sam
si ga napravim, dovoljan mi je luk, i ruksak sa nekim potrepštinama koje mogu nositi na
leđima do prve šume. I sada učim svaki dan nešto novo, a to znanje je mnogo važnije od
novaca. Kada nemaš kredite niti minus na banci u ovo vrijeme si bogatiji od većine ljudi,
makar imaš u novčaniku tek 20 kuna za koje si u pekari možeš kupiti vreću starog kruha i
imati tjedan dana što za jesti.

U kriznim situacijama je najvažnije odmah na početku izbjeći nesporazume jer

oni su najsmrtonosniji kada zavlada bonton kod kojeg se prvo zapuca i onda pita, a kada je za
vlastiti život bolje jednom zapucati više nego manje. Zato može spasiti vlastiti život pozdrav
„Mir s tobom!“ Koliko god on sada glupo zvučao ali on rastereti napetu situaciju, smanji
strah na suprotnoj strani i manja je opasnost da netko živčan zapuca. Jako su škakljivi susreti
sa nepoznatim ljudima, ali zato su onda srdačniji pozdravi kada obje strane uvide da se ne
moraju bojati. Sa druge pak strane ne valja biti previše naivan, jer često se susreću i negativni
likovi koji hladnokrvno analiziraju situaciju, a ubit i opljačkat će svakoga tko se nije u stanju
braniti. Naivnost je mnogo puta misionare i pustolove koštala života kada su nenaoružani
prilazili pobunjeničkim plemenima i onda bili ubijeni jer nisu mogli pružiti otpor. Običaj je
tako u pustinjama sjeverne Afrike da domaći ljudi pucaju rafale u zrak kada u daljini opaze
strance. Po njihovoj logici će neprijatelj bježati, a samo dobar čovjek čekati da mu se
naoružani približe jer se nebi smio ničega bojati. Ako neka budala iz civiliziranog svijeta
počne panično bježati, svakako će ga domaći ljudi dostići i ubiti rafalom u leđa prije nego
skuže da su pogriješili i ubili turistu koji nije poznavao mjesne običaje. Ionako takvi narodi ne
cijene i nemaju milosti sa kukavicama, a lako im je jedan leš više ili manje negdje zakopati da
ih tragovi više ne podsjećaju na taj nesporazum.

„Naopako je to kako smo osjetljivi na sitnice, a ravnodušni prema važnim stvarima."

-Blaise Pascal

U mirnodopskom stanju je uobičajeno da najteži krvni delikti nastaju zbog

sitnica. Ubojstva se događaju najčešće zbog gluposti i nebitnih stvari, onih koje se moglo
prešutjeti ili izbjeći. Ljudi se općenito ne upuštaju u zločine ne zato što ih nebi ponekad rado
učinili, nego jer se boje kazne. Taj strah od kazne je odlučujući pa je sada tako mirno, kada ne
bi postojala policija, sudovi i kazne, zločince bi mogao odbiti samo strah od jače ili moćnije
osobe koja bi mogla uzvratiti agresiju ili se braniti. Sva bića ove planete su oportunisti, i
iskoristit će svoju priliku ako im se pruži, a to sve ovisi o okolini u kojoj se nađu.

Neki dan mi je jedan od mojih informanata doigrao nešto prikladnog štiva, i to

podatke iz „Kolbrinske biblije“. Kolbrinski rukopisi se nazivaju paralelnom Biblijom, a kao i
Knjiga Enokova (Svici s Mrtvog mora) izostavljen je iz Starog Zavjeta. Kolbrinsku bibliju

798
sačuvali su Kaldejci a spisi su spašeni prije nego što je u 12. st. izgorio samostan u
Glastonburyju, u Škotskoj, odakle je prenesena na Novi Zeland.

Izresci iz nje samo potvrđuju već nabrojene savjete

„… zato što se nisi miješao s opakima, bit ćeš odvojen i nećeš nestati. Napusti svoje boravište
i imetak jer sat usuda je tu; nema ni zlata ni blaga koje te može otkupiti.“

„Noa je počeo graditi svoju arku kad je vidio nepravilnu Mjesečevu orbitu i
crvenu prašinu. Među ljudima koji su ušli s njim, dvojica su razumjela putove Sunca i
Mjeseca, godine i godišnja doba. Jedan je bio iz kamenoloma, jedan je znao raditi cigle, a
drugi sjekire i oružje. Jedan je svirao glazbene instrumente, jedan drugi je pravio kruh, jedan
pak umio izrađivati posuđe, a drugi uzgajati vrt, i jedan rezbariti u drvu i kamenu. Jedan je
pak znao praviti krovove, jedan je umio obrađivati drvo, a drugi praviti sir i maslac. Jedan je
uzgajao stabla i biljke, jedan je pravio plugove, jedan tkao odjeću i pravio boje, a jedan je
umio spravljati pivo. Jedan je sjekao i rezao stabla, drugi izrađivao kola, jedan opet umio
plesati, dok je drugi znao umijeće pisanja, i drugi građenja kuće i rad s kožom. Bio je jedan
vješt u radu s cedrom i vrbinim drvetom jer bio je lovac; jedan je znao lukave igre i cirkuse jer
taj je bio promatrač. Zatim je tu bio inspektor za vodu i zidove, te sudac i zapovjednik
muškaraca.“

„To je tako opisano u drevnim zapisima od kojih je malo preostalo. U podne je

bilo jednako mračno kao da je noć. … Doći će, sigurno, taj dan, a čovjek u skladu sa svojom
prirodom neće biti pripremljen.“

„Zemlja se preokrenula poput gline na lončarskom kolu. … Ljudi su izgubili

pamet i poludjeli. U velikoj noći Uništavateljevog gnjeva, kad je njegov užas bio na vrhuncu,
bila je tuča od kamenja. … Stanovi ljudi srušili su se na one unutar. … hramovi i palače
plemenitih izbačeni su iz temelja. Čak je Veliki, prvorođeni od Faraona, poginuo zajedno s
Visokorođenim usred užasa pljuštećeg kamenja. Devet dana trajao je mrak i pomicanja, dok je
vihor bjesnio kao nikad prije.“

„Neki čudni ljudi ustali su protiv Egipta, a nitko nije stao u obranu jer nije bilo
ni snage ni hrabrosti. Napadači su … došli … jer je gnjev Neba opustošio njihove zemlje. …
Oni su porobili sve koji su ostali, stare, mlade muškarce i dječake. Tlačili su ljude, a posebno
su uživali u sakaćenju i mučenju. Faraon se prestao nadati i pobjegao u divljinu … On je
dobro proživio među pješčanim lutalicama, i pisao knjige. Dobra vremena su se ponovno
vratila i brodovi su zaplovili uzvodno. Zrak se pročistio, … a zemlja se ponovno ispunila
stvarima što rastu.“

Posljednji tjedni, jedan segment iz "Kolbrinske biblije":

799
 "Ljudi će poludjeti i bježati. Čut će se trube i bojni poklič Uništavatelja, tražit će
sklonište u pukotinama zemlje. Užas će izjesti njihova srca, a njihova će hrabrost isteći iz njih
kao iz puknutog vrča. Oni će biti pojedeni u plamenima srdžbe i prožeti dahom Uništavatelja.
Tako je bilo u danima srdžbe nebeske, koji su prošli, i tako će biti u danima usuda kad se on
ponovno vrati. Vrijeme njegova dolaska i odlaska poznato je mudrima. To su znakovi i
vremena koja se prethoditi povratku Uništavatelja: … Onda će se tresti nebesa, a zemlja će se
pokrenuti, ljudi će se tresti u strahu dok užas bude hodao s njima, pojavit će se vjesnik usuda.
Doći će tiho, poput lopova u grobnicu, ljudi neće znati što znače, ljudi će biti prevareni, sat
Uništavatelja je na dohvat. … Preživjet će neustrašivi, oni velikog srca neće propasti u
uništenju."

Neki ljudi kojima sam dao da bace pogled na ovu knjigu kritizirali su me da ovo
štivo nema početak, zaplet i rasplet događaja, kako nema nikakav kraj i ne razumiju tko bi
ovo uopće čitao. Trebao sam im valjda prvo objasniti kako ovo nije nikakav roman, nego je
sama knjiga jedan veliki uvod u zaplet koji je stvarna apokalipsa u životu svakog čitatelja.
Njegov izbor, ponašanje i daljnji postupci budu nastavili „pisati“ tu njegovu knjigu života
dalje i on je kovač vlastite sudbine koja može imati sretan kraj, možda završi kao tragedija ali
najviše bih volio da bude komedija i ljudi ne izgube niti u najgorim trenucima svoj humor. Još
jednom ponavljam da svaki piše svoju knjigu sam, akteri su mu neposredna okolina, da se
fokusira na nju a ne na ono daleko gdje neće možda nikada stupiti vlastitim nogama.

Ima li boljeg svršetka knjige sa temom kao ova koju sam dovršio točno na svoj
41. rođendan, od starokeltskog blagoslova dostojnog legendarnih druida i čuvenih barda?

„Neka imaš uvijek uz sebe prijatelje,koji ti daju povjerenje, kada u tebi nestane
svjetla i snage.

Neka ti sva neba budu plava, neka ti se ostvare svi snovi, da ti svi prijatelji budu
pravi prijatelji i neka budu svi dobrodošli. Neka ti sve dane ispuni sreća i smijeh, danas i
zauvijek.

Da ti svaki dar bogova raste sa tobom, i posluži onima donijeti radost koji te
vole. Da imaš uvijek prijatelja koji je dostojan tog imena, kome možeš vjerovati, koji ti
pomaže, kada si tužan, koji sa tobom prkosi svim svakodnevnim olujama. I još nešto ti želim:
Da u svakom trenu sreće i boli osjećaš blizinu boga- To je moja želja za tebe, i za sve, koji te
vole. To je moja želja za tebe-danas i za sve dane.

Neka bog na putu, kojeg misliš kročiti ide pred tobom. To je moja želja za tvoj
put života. Neka staneš u svijetle tragove sreće i slijediš ih na cijelome putu.

Da ti put dođe ljubazno u susret. Da ti vjetar bude uvijek u leđima i osnaži te

uspravnog. Da sunce toplo sije na tvoje lice i kiša nježno na tvoja polja padne. Sve do kraja
neka te bog drži u miru u svojoj ruci i na tvome jastuku miruje. Putovi neka te vode uvijek

800
uzbrdo, a ljubazno vrijeme neka prati svaki tvoj korak. Neka budeš već odavno u nebu, kada
vrag opazi da te na zemlji više nema.

Neka ti je blagoslovljen svaki korak i tlo ispod noge. Imaj tople riječi u hladnoj
večeri. Pun mjesec u mrkloj noći, i ugodan put koji te doma vodi. Neka ti posao bude veselje,
a neka ti vrijedna ruka ne bude manje spora kada ti netko svoju pruži i tvoju pomoć traži.
Kada se spotakneš od teškog posla neka zemlja zapleše da ti povrati ravnotežu.

Neka imaš uvijek posla, za tvoje ruke da stvaraju. Da imaš uvijek novca u
džepu, zlatnika ili dva. Neka ti u srcu bude mira jer znaš kako se nakon svake kiše pojavi
duga.

Zelenilo livade neka ti oči veseli, a plavetnilo neba prekrije tugu, nježnost
nadolazeće noći neka čini sve tvoje tmurne misli nevidljivim.

Da ti bunar nikada ne presuši, da ti krava ne prestaje dati mlijeka, da izvori

tvojih dobrih djela prema drugima nikada ne presuše.

Da ti se kapi kiše nježno na glavu spuste, a mekani vjetar tvoju dušu oživi. Neka
ti nježno sunce srce osvijetli, da napori dana lagano na tebi leže. Da prvi zraci sunca oči
najtužnije osobe koje poznaš razvesele. Neka tvoja prva riječ iz tvojih usta danas, smijeh na
oči najtužnijeg čovjeka kojeg sretneš donese.“

Naši mladenački manevri po Taunusu, vježbe i pripreme za rat:

801
802
803
804
 20. godišnjica naših manevara i preživljavanja u prirodi, brat i ja već u srednjim
godinama, ja debeo a brat ćelav:

Nekoliko tisuća crnih borova i malih tisa koje sam uz razno drugo bilje i drveće
kasnije zasadio po bivšem smetlištu, a sjemenke pobrao po parkovima:

805
 Oko 50 kg sjemenki ginka koje sam zasadio 2013. po kalničkom gorju kada sam
doznao da bi ginko mogao čovječanstvo spasiti nakon nekog atomskog rata, jer je otporan na
zračenje:

806
 POPIS LITERATURE
A

ALLES UEBER SURVIVAL Jan Boger,PIETSCH VERLAG STUTTGART 1991.

AMTLICHES UNTERRICHTSBUCH UEBER ERSTE HILFE,Dr.med.Richard Krueger SS-

Standartenfuehrer,Oberfeldarzt d.R. 17.Auflage,Verlag des Deutschen Roten kreuzes Berlin
1942.

ANIMALS,TRACKS,TRAILS & SIGNS,Hamlyn Guide 1995.

ARBEITSFELDER DER ANTHROPOSOPHIE MEDIZIN UND PAEDAGOGIK Rudolf

Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH 1985.

ARKTOS Joscelyn Godwin,ARES VERLAG 1996.

AUF DER FAUST Karl Dorschner,2002.

BUSHIDO,KODEKS SAMURAJA Inazo Nitobe,biblioteka QUANTUM 2007.

BEIZJAGD IN VOLLENDUNG Hal Webster & James Enderson,Peter N.Klueh 2003.

CELTIC ALPHABETS Aidan Meehan,Thames & Hudson 1997.

DABAR U HRVATSKOJ Marijan Grubešić,Kerschoffset Zagreb 2008.

DABROVA PRIČA,Josip HORVAT Majzek,Čakovec 2014.

DAS CHRISTENTUM ALS MYSTISCHE TATSACHE UND DIE MYSTERIEN DES

ALTERTUMS Rudolf Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH 1985.

DAS FALLENBUCH Harry Frank,Verlag Paul Parey 1984.

DAS FALLENSTELLEN Hilmar Wichmann,Paul Parey Verlag 1986.

807
DAS PRAKTISCHE SURVIVAL MAGAZIN 1-15,Survival Press

DAS TAGEBUCH DES ADMIRAL BYRD,Michaelis Verlag 2005.

DER KUENSTLERISCHE IMPULS RUDOLF STEINERS – BUEHNENKUNST UND

EURYTHMIE Rudolf Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH 1985.

DER SCHLUESSEL ZUR WAHREN KABBALAH Franz Bardon, Verlag Dieter

Rueggeberg 1977.

DER MAURER Arthur Altmann,R.Herroses Verlag 1943.

DER WEG ZUM WAHREN ADEPTEN Franz Bardon,Verlag Dieter Rueggeberg 2008.

DIE BEIZVOEGEL-EIN ARABISCHES FALKNEREIBUCH DES 8.JAHRHUNDERTS Al

Gitrif,Georg Olms Verlag 1988

DIE BIBEL DES TRADITIONELLEN BOGENBAUS Band 1-4,Verlag Angelika Hoernig

DIE EULEN EUROPAS Mebs-Scherzinger,Franckh-Kosmos Verlags-GmbH & Co 2000.

DIE GEHEIMWISSENSCHAFT IM UMRIS Rudolf Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag

GmbH 1985.

DIE KERNPUNKTE DER SOZIALEN FRAGE IN DEN LEBENSNOTWENDIGKEITEN

DER GEGENWART UND ZUKUNFT Rudolf Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH
1985.

DIE MYSTIK IM AUFGANGE DES NEUZEITLICHEN GEISTESLEBENS UND IHR

VERHAELTNIS ZUR MODERNEN WELTANSCHAUUNG Rudolf Steiner,Fischer
Taschenbuch Verlag GmbH 1985.

DIE PHILOSOPHIE DER FREIHEIT Rudolf Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH

1985.

DIE PRAXIS DER MAGISCHEN EVOKATION Franz Bardon,Hermann Bauer Verlag

1956.

DIE HEILIGE PFEIFE Schwarzer Hirsch,Lamuv Verlag 1982.

DIE SCHMERZVERHUETUNG,Survival Press

DOMAĆE KOBASICE Dr.sc.Željko Pavičić,Gospodarski list d.d.2004.g

DRVEĆE I GRMLJE Godetov vodić,NAKNADA C

DUŠA INDIJANACA C.A.EASTMAN,Forada d.o.o. 2005.

808
E

EIN BEIZVOGEL FUERS GEBUESCH Jack Mavrogordato,Verlag Peter N. Klueh 2001.

EINFAELLE STATT ABFAELL:WIR BAUEN EIN LEHM-FACHWERKHAUS Antje

Ohlhoff,PACKPAPIER VERLAG 2001.

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA Daniel Goleman,Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Zagreb 1997.

ENCIKLOPEDIJA SAMONIKLOG JESTIVOG BILJA Ljubiša Grlić ,SVEUČILIŠNA

KNJIŽNICA RIJEKA 2005.

ERINNERUNGEN AN FRANZ BARDON Dr.Lumir Bardon/Dr.M.K.,Verlag Dieter

Rueggeberg 1992.

ESSBARE WILDPFLANZEN Steffen Guido Fleischhauer,Juergen Guthmann,Roland

Spiegelberger.AT VERLAG 2011.

FALCONRY EQUIPMENT Bryan Kimsey and Jim Hodge,1992.

FALLENBAU UND FALLENFANG E.Bruett,Landbuch-Verlag GmbH Hannover 1981.

FEJSIJADA I ODISEJA Marko I.Franciškovic,Vlastita naknada autora,Zagreb 2015.g

FRABATO Franz Bardon, Verlag Dieter Rueggeberg 1979.

FRAGEN AN MEISTER ARION(FRANZ BARDON),Rueggeberg-Verlag 1997.

GLAS TIŠINE-PRAKTIČNI OKULTIZAM H.P.Blavatsky,CID-Nova 2002.

GLJIVE Romano Božac,ŠKOLSKA KNJIGA-ZAGREB 2007.

GLJIVE,VODIČ ZA PREPOZNAVANJE Matija Josipović,LEO-COMMERCE 2012.

GREIFVOEGEL Krankheiten-Haltung-Zucht Manfred Heidenreich,Blackwell Wissenschafts-

Verlag Berlin – Wien 1996.

GU Naturfuehrer HEILPFLANZEN Dieter Podlech,Graefe und Unzer Verlag 1991.

GU Naturfuehrer SAEUGEVOEGEL Helga Hofmann,Graefe und Unzer Verlag 1988.

809
GU Naturfuehrer VOEGEL Nicolai Singer/Wothe,Graefe und Unzer Verlag 1990.

HEXENMEDIZIN Claudia Mueller-Eberling Christian Raetsch Wolf-Dieter Storl,AT

VERLAG 2011.

ICH RUFE MEIN VOLK Schwarzer Hirsch,Lamuv Verlag 1992.

IM MITTELPUNKT DER MENSCH Rudolf Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH

1985.

INTELIGENCIJA PASA Stanley Coren,PRIMULA d.o.o.1996.

IZVORNA MUDROST Robert Wolff,MARJAN TISAK 2005.

INŽINJERIJSKI PRIRUČNIK Vojna štamparija Beograd 1971.

JAPANSKI SAMURAJSKI KODEKS Boye Lafayette De Mente,Mozaik Knjiga 2008.

JELEN-LOV NA JELENSKU DIVLJAČ Vladimir Dimitrijević, STANEK d.o.o.

Varaždin,2008.

KAD LASTE NISKO LETE Milan Sijerković,Školska knjiga d.d. 2008.

KADA SLONOVI PLAČU Jeffrey Moussaieff Masson i Susan Mc Carthy,ALGORITAM

2004.

KELTI Juliette Wood,Planeta Marketing Institucional SA,2008.

KELTSKI HOROSKOP Neal Gallagher ,“CID-NOVA“ Zagreb 2008.

KLEINE CHIRURGIE DER ZAEHNE,Survival Press

KNJIGA PET PRSTENOVA Mijamoto Musaši,Mozaik Knjiga 2008.

810
KNJIGA ŽIVOTNIH ZAKONA John Marks Templeton,MOZAIK KNJIGA 1999.

KONFUCIJE – IZREKE,Zrinski d.d.,Čakovec 2006.

KRAEUTER UND WILDFRUECHTE Mannfried Pahlow,GU Kompass 1991.

KULTURGESCHICHTE DER INDIANER NORDAMERIKAS Hans Laeng,Lamuv Verlag

1993.

LEXIKON DES UEBERLEBENS Karl Leopold von Lichtenfels,ANACONDA GmbH 2005.

LIJEČENJE ŽITARICAMA S.K.Vanjkevič,Begen d.o.o.

LOV NA DIVLJE SVINJE Edgar Boehm,STANEK d.o.o. VARAŽDIN

LOVSTVO Fran Žav.Kesterčanek,Zagreb 1896.

LOVSTVO Zvonko Mustapić,Tiskara“VARTEKS“Varaždin 2004.

MEIN LEBENSGANG Rudolf Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH 1985.

METODIČKI PRIRUČNIK ZA INŽINJERSKU OBUKU,Uprava Inžinjerije,VOJNA

ŠTAMPARIJA BEOGRAD 1985.

METODIKA OBUKE VOJNIKA U PROTIVNUKLEARNOM,PROTIVHEMIJSKOM I

PROTIVBIOLOŠKOM OBEZBEĐENJU,VOJNOIZDAVAČKI ZAVOD,Beograd 1973.

MILITAERISCHER NAHKAMPF Thilo Klatt,Karl Heinz Dissberger Verlag 1990.

MISLI Marko Aurelie,Forada d.o.o. 2004.

MITOLOGIJA KELTA Charles Squire,“CID-NOVA“ 2005

MJESEČEV KALENDAR Adriano Del Fabro,LEO COMMERCE 2004.

MOĆ I ZNANJE DREVNIH LIJEČNIKA Juergen Thorwald,AUGUST CESAREC

ZAGREB 1991.

MUDROST INDIJANACA,NOVA AKROPOLA,Forada d.o.o. 2004.

MUDROST I SUDBINA Maurice Maeterlinck,ZAGREB IZDANJA „GRIČA“ 1918.

811
MUNICIJA DEO1 KNJIGA 1,SAVEZNI SEKRETARIJAT ZA NARODNU ODBRANU
1974.

NA PRAGU ETERIČKOGA SVIJETA J.Arthur Findlay,ZAGREB 1935.

NATURRITUALE Wolf-Dieter Storl,AT VERLAG 2012.

NAVY SURVIVAL HANDBUCH Bernard Robin,PIETSCH VERLAG 1988.

ODBRANA I ZAŠTITA,Školska knjiga Zagreb 1972.

OKULTIZAM I ESOTERIKA Milan Marjanović,IZDANJE „VID“ Zagreb 1923.

POVIJEST HRVATA Ferdo Kišić,MARJAN TISAK

POVIJEST LUDBREŠKOG KRAJA 1+2,Marija Winter

PFLANZEN DER KELTEN Wolf-Dieter Storl,AT VERLAG 2009.

PREDAVANJA IZ MUNICIJE Dragi Dimtrijević dipl.maš.inž.,TŠC 1977.

PRIRUČNIK ZA KOŽARSTVO H.Gnamm,INDUSTRIJSKA KNJIGA BEOGRAD 1949.

PRIRUČNIK ZA GLJIVARE Matija Josipović,LEO-COMMERCE d.o.o. 2011.

PRIRUČNIK za obuku jedinica civilne zaštite opće namjene,“NARODNA ARMIJA“

BEOGRAD,1973.godine

PRIRUČNIK ZA REZERVNE OFICIRE POZADINSKIH SLUŽBI KoV,SAVEZNI

SEKRETARIJAT ZA NARODNU OBRANU 1981.

PRIRUČNIK za vojnika PEŠADIJE,Centralna biblioteka JNA 1990.

PRIRUČNIK za vojnika ABHO, Vojnoizdavački zavod,VOJNA ŠTAMPARIJA BEOGRAD

1983.

812
PTICE HRVATSKE I EUROPE –COLINSOV DŽEPNI VODIĆ,Hrvatsko ornitološko
društvo 1999.

POZNAVANJE KOŽE Dr.Vinko Esih,NAKLADA STRUČNIH KNJIGA,ZAGREB 1944.

RAPTORS OF THE WORLD,James Ferguson-Lees and David A.Christie,CHRISTOPHER

HELM LONDON 2001.

RATNICI NA RAZMEĐU ISTOKA I ZAPADA,ARHEOLOŠKI MUZEJ u

ZAGREBU,2004.

RUČNA BUSOLA,RUČNI DVOGLED I KURVIMETAR ,Vojna štamparija Beograd 1969.

RUNE Viktoria Faust,BIBLIOTEKA PRORICANJA 2003.

SAMOODRŽIVO DOMAČINSTVO A&G Bridgewater,LEO-commerce 2008.

SAS SURVIVAL HANDBOOK John „Lofty“Wiseman,Harper Collins Publishers 2003.

SCHAMANENTUM Wolf-Dieter Storl,AURUM 2011.

SCHWARZPULVER FUER SURVIVAL BAND 1 Manuel Baetz,Survival Press 2005.

SPUREN UND FAEHRTEN UNSERER TIERE Angelika Lang,BLV Naturfuehrer 1991.

SRNJAK – LOV NA SRNEĆU DIVLJAČ Gert G.von Harling,STANEK d.o.o. Varaždin

2008.

STARA VJERA SRBA I HRVATA Natko Nodilo,LOGOS Split 1981.

STREIFZUEGE AM RANDE MIDGARDS Wolf-Dieter Storl, KOHA-Verlag GmbH

Burgrain 2010.

SWORDS AND SABRES Harvey J S Withers,Anness Publishing Ltd 2010.

813
T

TASCHENBUCH FUER DAS MILITAERISCHE BERGSTEIGEN Oberkommando des

Heeres 1943,Karl-Heinz Dissberger Verlag 1991.

TAO TE CHING Lao Tzu,Biblioteka QANTUM 2002.

TERRA-X,VON DEN STEPPEN DER MONGOLEN ZU DEN INSELN UEBER DEM

REGENWALD, Hans Helmut Hillrichs,Goldmann Verlag 1991.

THE COMPLETE ILLUSTRATED HANDBOOK OF SURVIVAL,Hermes House 2011.

TRADICIJA ČAROBNJAŠTVA Nigel Havens,NOVA ARKA Zagreb 1995.

TRAITE DE FAUCONNERIE H.Schlegel und A.H.Verster v.Wulverhorst,Peter N.Klueh

1999.

UBOJITE OŠTRICE ,Muzeji Hrvatskog zagorja 2003.

UEBER DIE KUNST MIT VOEGELN ZU JAGEN Kaiser Friedrich 2.,Verlag Peter Klueh
2001.

UEBER MEDIZINZAUBER UND HEILKUNST IM LEBEN DER VOELKER Georg

Buschan,OSWALD ARNOLD VERLAG BERLIN 1941.

UEBERLEBEN IN NATUR UND UMWELT Heinz Volz,Walhalla und Praetoria Verlag

1991.

UEBERLEBENS TRAINING W.R von Rhamm,PIETSCH VERLAG 1989.

ULTIMATE SAS SURVIVAL John“Lofty“Wisemann,Harper Collins Publishers Ltd.2009.

UMIJEĆE RATOVANJA Sun Tzu,Planetopija 2007.

UNSERE WURZELN ENTDECKEN Wolf-Dieter Storl,AURUM 2009.

UPUTSTVO O PRIPREMANJU JELA U JNA Vojna štamparija Split 1983.

UPUTSTVO ZA PRIPREMANJE-KUVANJE HRANE I IZRADU SUVIH

IMPROVIZOVANIH OBROKA U RATU Vojna štamparija Beograd 1970.

US*ARMY SURVIVAL HANDBUCH,Paul Pietsch Verlag 1990.

UZGOJ PUŽEVA B.Volčević,dipl.ing. POLJOPRIVREDNA BIBLIOTEKA 2005.

814
W

WALDLAEUFER-TRICKS Kai Sackmann,Books on Demand GmbH 2008.

WALDLAEUFER-WISSEN Kai Sackmann, Books on Demand GmbH 2012.

WEAPON,A VISUAL HISTORY OF ARMS AND ARMOUR Richard Holmes,Dorling

Kindersley Limited Foreword 2006.

WERWOLF,WINKE FUER JAGDEINHEITEN 1945. Karl-Heinz Dissberger Verlag 1992.

WIE ERLANGT MAN ERKENNTNISSE DER HOEHEREN WELTEN? Rudolf

Steiner,Fischer Taschenbuch Verlag GmbH 1985.

WIKINZI Tony Allan, Planeta Marketing Institucional SA,2008.

ZAPISI O LUDBREŠKOJ PODRAVINI Franjo Novak,Biblioteka Hrvatska povjesnica 2001.

815
ZAVRŠNA RIJEČ

Evo došlo je vrijeme završetka, mnogi su mi rekli : „Ta knjiga ti je samoubojstvo. Ak to

objaviš, budu te strelili!“

A ja njima,ako ja to ne napišem, tko bude drugi, a zašto već i nije?

Tu je razlika izmedju „Nadčovjeka“ (Uebermensch) i svih ostalih čovjekolikih spodoba.

Svakog dana umre u Hrvatskoj 36 ljudi samo od raka, od 1998.-2010. godine umrlo je 24 000
branitelja, a preko 100 branitelja godišnje počini samoubojstvo, time ne samo da ne postignu
ništa nego čine uslugu našim neprijateljima. Oni su sami izvršili ono što ne bi uspjela niti
jedna sadašnja neprijateljska tajna služba!

Da bi svi ti ljudi umrli sa svrhom i razlogom, u borbi za narod, ne bi mi nikada bili u okovima
kao što smo upravo sada. Valjda ljudi ne znaju kako su naši stari Slaveni vjerovali da onaj
koji umre kao rob se takav i opet rodi, pa su rado ginuli u borbi kao slobodni ljudi nego
prihvatili okove. Zato je pisana i ova knjiga da nas vraća k našim korijenima i uspostavi
natrag vezu između nas i naših predaka. Proć od judokršćanskog zločinačkog mentaliteta gdje
je priroda „zla i božja kazna, treba je pokoriti, uništiti i istrijebiti, jer je čovjek iznad svega“,
svejedno kakvog ga je majka hendikepiranog rodila. No činjenica je sasvim druga, priroda je
mjerilo svega, zakonodavac koji regulira da bude sve u skladu, naša tijela su dio nje i ona je
dio nas.

Tu se sjetite kako smo si sami čuvari tradicije i samo o nama ovisi naš opstanak, a uzora ne
manjka! Pogledajte si samo ove ratnike plemena Hevrusa, potomke križara koji su prije 900
godina prošli kroz Gruziju i tu se naselili. Izolirani visoko u brdima, uspjeli su zadržati do
prije 100 godina svoju čistoću jer su izbjegli kontakt sa civilizacijom i tako zaustavili vrijeme.
Obratite samo pažnju na njihovo „glasačko pravo“, hladno oružje koje imaju ponosni
opasano. Posjedovanje oružja da se ne zaboravi, je graničnik između slobodnog čovjeka i roba
još od Starog Rima!

816
Kada je kao sada opasnost pred vratima, priroda aktivira „spavače“ i u muškarcima probudi
borce da obrane domovinu. Svaki borac mora sam prepoznati svoje vrline i prilike da
najefikasnije po vlastitim nahođenjima koristi svoje vještine. Takav narod ne može niti jedan
neprijatelj pokoriti, jer ne može predvidjeti njegove poteze, niti prepoznati mu slabu točku.
Nemojte sudjelovati u 3.svjetskom bratoubilačkom ratu Germana i Slavena, jer on služi da se
međusobno istrijebimo. Infiltrirajte se u „Zeleni kadar“, nestanite sa doline jada u divljinu
brda i nepristupačnu prirodu, ali branite domovinu od divljih Muslimanskih horada i

817
islamizacije Europe partizanskom borbom kao pravi domaći „Vukodlaci“ (njem.plan obrane
„Werwolf“).

Ovo je knjiga za akciju a ne za sanjarenje. Pero je oštrije od mača, i siguran sam da bude
udarila kao gromovi i munje Perunove u temelj kule babilonske naših neprijatelja. Evo
odabrao sam savršen trenutak da aktualniji ne može biti, ali da knjiga projuri internetom cijeli
svijet i ljudi je stignu pročitati i isprintati prije nego dođe do kolapsa i nestanka struje u 3 dana
mraka. Ali da bude prekasno da neprijatelj zaustavi širenje i pohapsi sve pristaše prije početka
3.svjetskog rata. Izabrao sam proljetni ekvinocij 2016. godine, kada počne svjetlo nadjačati
tamu i postane sve jače, jer je to idealno vrijeme da se širi ovo „znanje svjetlosti“, gdje sam na
kraju iznenada možda ispao kao neki misionar ili prorok stare vjere.

1529. godine krene pisar Lazarus Gitschner kako bi na čarobnom brdu Untersberg, gdje je
jedan od tajnih ulaza u ŠUPLJU ZEMLJU, prepisao čudnovati srebrni natpis:
„S.V.R.G.E.T.S.A.T.U.M “, na kamenoj ploči koja je dan prije pronađena. Odjednom se
niotkuda pojavi tajanstven svećenik i odvede ga u utrobu brda da mu pokaže budućnost kakvu
je upravo mi sada imamo, Lazarus mora držati viđeno 35 godina u tajnosti i zatim umre.
Natpis „Surget satum“znači „proklijat će ono što je zasijano!“

Kako je to Bardon demonstrirao na svojim predstavama, je gotovo nemoguće izbjeći svoju

intimnu sudbinu, pa je dakle jasno da je nemoguće izbjeći kolektivnu sudbinu koja je
unaprijed određena čovječanstvu. Zašto da se onda i bojimo kada je ishod unaprijed izrežiran i
pobjeda je po svim prorocima naša, bitno je samo dobro odigrati vlastitu ulogu. Borba je
kontraproduktivna jer nas želi odvući u mračnu stranu, da nas tamo zdrobi mlin karme,
umjesto sudjelovanja u besmislenom stvaranju muke valja stvaralački djelovati. Kada znamo
da se vraćamo tehnološki natrag za 300 godina, treba spasiti zaboravljeno znanje tog doba, tu
možemo uspješno djelovati jer nas sudbina/scenarij u tome ne spriječava.

Koja je moja korist ako dam da svi čitaju i djele besplatno moj rad od nekoliko godina? Tko
razmišlja na keltski način i onaj starovjeraca se to ne pita. Jer stvaram sebi odlične preduvjete
za sljedeću inkarnaciju, kreiram si moj budući svijet već sada. A kada zlo zavlada zemljom,
odluče najbolji sa onog svijeta reinkarnirati se da spase svijet kako ne bi nebo palo na glavu
budalama koje su skrivile taj nered. Od rođenja osoba zna koja joj je uloga ovdje i sada, za
818
koji je zadatak programirana, ja nisam još znao izgovoriti svoje ime i već sve uvjeravao: „Oba
bu to sožil“ (Robert bude to popravio!) Uz to je išla naravno i privlačnost kršenja zabrana kao
guranje prstića u utičnicu jer je struja opasna, pa me zanimalo kak doista pecka...
Darujem vam znanje, ono koje je meni nedostajalo u mladim danima, zato sam i objavio
koliko je ono važno i može osobu promjeniti, nadajući se da budem time i vas promjenio
nabolje. Čitajte i djelite ovo štivo dalje, ali tek na papiru ima svoju vrijednost da se ne izgubi i
nestane kada više nebude interneta niti električnih uređaja. Tko ovo komercijalizira neka ga
snađu najgore moje kletve jer se znanje ne smije tajiti niti prodavati! Moram priznati da je i
meni ovih godina pisanja godilo povećanje znanja i dublji uvid u tajne našeg postojanja.
Jednu tako ozbiljnu temu kao opstanak starosjedilačke rase na njezinom kontinentu mora
odraditi onaj koji je upoznat sa srži svih problema. Kao što jedino onaj koji je i sam bio izvor
zla može postati njegov djelotvoran protuotrov, velika mi je čast da je taj zadatak zapao mene
jer su sve nedaće odjednom dobile svoj smisao. Vjerovanjem u vlastitu reinkarnaciju, rođenje
boljeg društva nakon smrti ovog dekadentnog daje nam vjeru, snagu i duševni mir u
nadolazećem kaosu destrukcije koja je neophodna u tom procesu. Zato nemojte meni ništa
zahvaliti jer sam činio samo svoju dužnost, sakupio pa spojio sve po meni vrijedne podatke u
jednu korisnu cijelinu da tako ovdje ostanu sačuvani.

Čovjek samo na početku kod rođenja i na kraju kada umire osjeća stvarnost postojanja i
istinsku samoću. Između toga u iluziji okružen zaluđenom i hipnotiziranom masom, to ne
opaža jer su mu misli zaokupljene nebitnim podražajima i objektima. Njihova je svrha
zamagliti mu um i usporiti osobni rast.Tek spoznaja sebe, svoje svrhe i zadatka kojeg smo
izabrali izvršiti ovdje, daje životu smisao i vrijednost življenja. Ništa ne donesemo sa sobom,
niti išta uzimamo sa sobom jer je sve ovdje tek iluzija koju smo si kreirali u stvarnosti onog
svijeta i odlučili sudjelovati sada u ovoj predstavi.

Možda ovo štivo neće koristiti Vama sada živima, nego onima preživjelima tek iza vas. Ali
kada nađu knjigu preživjet će ljudi lakše kroz ove savjete i informacije, a Vama je siguran
dostojan pokop iz zahvalnosti. Činjenica je, da jedan narod ovim znanjem postane nepobjediv,
ovo štivo ima potencijal postati sveta knjiga plemenskih stariješina i temelj renesanse stare
vjere.
Dođe li do sukoba BJEŽITE,SAKRIJTE SE,I NAORUŽAJTE SE!

819
Braniti mlade, žene i stare ima smisla, ali braniti slabe i one koji se boriti ne žele, je suludo jer
oni to ne zaslužuju. Takvima je zlo pomagati, jer oni ne znaju drugačije nego Vam u trenutku
vaše nepažnje zabiti nož u leđa. Dakle onome čemu je suđena propast je zlo pomagati, a
priroda neka vam bude vodilja.

Prijestupna je godina, a stari ljudi me uvjeravaju da je to loš omen i često sada počinju ratovi.
U što me uvjerio i novogodišnji program ruske televizije kada sam analizirao lica na
počasnim stolovima ljudi koji vladaju tom zemljom. Oni su me podsjetili na ruske oligarhe
kakve sam upoznao na ekskluzivnim proslavama na Jadranu. Tu nas je osiguranje upozorilo
da ne smijemo te „ljude“ gledati u oči, oni to ne mogu podnijeti i boje se da ih ne začaramo ili
bacimo kakvu kletvu na njih. Ja bi prije rekao da se boje da ne opazimo crnilo njihovih duša,
zato žalim ruski narod i sa grdim slutnjama gledam na proročanstva o ruskom napadau
Europe kao istinitim prognozama. Ali se tu i spominje ustanak naroda koji pobije svoje
vladare da bi se oslobodio tih napasti.
Kritičarima velim: „Tko ste Vi da mi sudite, jer svako sam sebi sudi. Piše plan svog života i
pobrinut je za svoj napredak. A opraštajući drugima opraštaš sam sebi!“

Zato neka opet iz „Centra svijeta“ krene iskra nade, jer je Ludbreg bio i izborna jedinica
velikana hrvatske povjesti Stjepana Radića koji je upravo zbog svoje veličine ubijen u
atentatu jer je smetao neprijateljima. Kritiziram komunizam, fašizam i krščanstvo kao mnogi,
ali sam jedini koji nudi alternativu! Ne zaboravite kako su Tito (Židov pravim imenom Josef
Ambroz) i Pavelić bili britanski agenti, Englezi su skrivili tragediju kod Bleiburga, a oba
zločinca su bili u istoj masonskoj loži kao i Hitler (pravim prezimenom Schicklgruber).
Pavelić je dao ubiti Jure Frančetića a Tito Lolu Ribara, ni lažni Hrvat, Židov Kazar Tuđman
nije štedio ubijanjem istinskih domoljuba. Sjetimo se samo ubijenog Ivčića koji je zapitao
gdje su torbe sa novcem kojeg smo mi iz dijaspore dali Tuđmanu za oružje u ratu. Pa ubijenih
vitezova HOSa od Blaža Kraljevića pa nadalje! Ne klanjajte se svojim krvnicima jer ubijate
njihove žrtve ponovo! Ne gledajte ih kao svoje bogove, svece ili očeve domovine jer oni to
nikada nisu bili, i zaslužuju jedino Vaš prezir. Pogotovo britanski špijun, sada „blaženi“
Alojzije Stepinac koji se pod imenom Viktor u 1. Svjetskom ratu borio protiv Hrvata.

Svi smo mi „Bušići“, samo ga trebate u sebi probuditi, ako je on odavno već mrtav ga treba
našim djelima opet oživiti jer mu je duh još uvijek u nama. Patriotizam ne traži nikakvu
820
vjernost prema vladi, nego vjernost prema principima slobode. A duh slobode je duh bijelog
čovjeka!
Mogao sam nizašto poginuti u napadu na neki bezimeni neprijateljski bunker, gdje bi me
mladog i naivnog uvjerili ili natjerali da odem ubiti čovjeka koji puca jer brani samo svoj
život. Da se pobijemo nizašto, za metar neke neplodne zemlje. Zato kada se borite neka to
bude vaša borba a ne tuđa, da znate zbog čega ginete i sa dobrim razlogom napuštate ovaj
svijet.

Domovinski rat je bio zamka i produkt UDBE da se uhvate veliki domoljubi svih sukobljenih
nacija, i tu međusobno pobiju dok se resursi i bogatstva bivše države iza njihovih leđa
pokradu. Ujedno su se istrijebili svi potencijalni buntovnici, a kriv sam i za mongrelizaciju
Zagreba gdje se sada više ne koristi kajkavska riječ. A onaj čija mu je urođena, ne može dobiti
niti posao u službi javnog prijevoza!

Napisao sam knjigu, da bude suprotna onima koje je mrljio krivotvoritelj Tuđman da
zamaskira svoju protuhrvatsku prošlost, štampanje je plaćala država, a on je zatim preko žene
Ankice (bivši kadrovnik u generalštabu JNA u Beogradu) „Majke djece Hrvatske“ još i krao
donacije koje su ljudi poklanjali za ratnu siročad! Tim novcem je sam od sebe kupovao te
knjige koje nitko nije htio niti čitati! Za njega smo bili „Stoka sitnog zuba“, ali naš novac mu
nije smrdio! Ne smijem sada niti zaboraviti aktualnu „Legalizaciju“, ljudi moraju državi
platiti da zadrže vlastitu imovinu ili im se kuća ruši na njihov trošak!

Za novac su naši uhlebljeni veleizdajnici vragu dušu prodali, što je gadno istinskom bijelom
čovjeku, jer on po staroj vjeri ne daje prednost prolaznim nad vječnim. Jer ako želiš prolazno,
pa to dobiješ, onda to postaje izvor tuge jer ćeš se morati rastati s tim. Dakle bilo bi bolje da
ga nisi dobio, jer je tuga za rastankom od ovosvijetskih stvari veća od tuge koja postoji ako ih
nisi dobio. Ne treba vam ništa osim ovog znanja u knjizi da preživite najavljene grozote u 3-4
mjeseci 3.svjetskog rata. Valja se samo maknuti u samoću planina i sakriti, a zatim kada sve
prođe ostane sve što vam treba u zapuštenim naseljima.

Ne očajavajte kada ste okruženi samim neprijateljima, jer ako ste još živi, prevagnula je strana
sa vašim prijateljima na onome svijetu. A zahvalan treba čovjek biti kada mu se čini zlo, jer
ga tuđa zloća oslobađa obaveze biti milostiv i pomoći neprijatelju koji bude zapeo u nevolji.
821
Istodobno nestane teret sa savjesti jer nema grižnje zbog pogibelje zlih kojoj ne mogu izbjeći.
Nemojte očajavati pred oholim neprijateljima, to su tek njihovi zadnji trzajevi, a oni ne znaju
da su već mrtvi. Ono što oni u neznanju čine vama, čine zapravo sebi. Najveće su oni žrtve
prijevare, jer su dušu prodali tek za kratku nezaslužnu korist, a uskoro gube sve i dolazi
naplata kredita. Tu se valja sjetiti da je Lucifer, najsjajniji i najljepši među anđelima, on je
otac obmane i prijevare. Jadni su i oni koje prisiljava glumiti „Branitelje“, jer drugačije ne
mogu opravdati zašto žive kao krpelji već 20 godina na račun znoja marljivih ljudi. Pošten
čovjek radi i ubija se poslom za djelić onog šta oni rasipavaju, a mrsko je svakom istinskom
ratniku biti na teret društva kao sadašnji „Branitelji“.
Ovo nije poziv na borbu jer je prekasno, vrijeme je sada za spašavanje svega što će zatrebati
nakon neizbježnog kolapsa. Neka vas vodi vaš urođeni instinkt i uzemljuje sa prirodom jer je
on prava vodilja koja aktivira sakrivene mehanizme samoobrane. Zato budite svoji a ne tuđi,
pratite svoju radoznalost i to strastveno. Budite ustrajni i fokusirajte se na sadašnjost. Mašta je
važnija od znanja, a vizualizacija dragocjen dar našeg uma. Svi mi griješimo ali se zbog toga
ne odustaje nego pokuša drugi način kako doći do cilja. Nije u životu bitno postati uspješan a
kamoli bogat ili slavan, važnije je biti od koristi. Informacije nisu znanje, jedini izvor vašeg
znanja je iskustvo. Informacije se ne pamte, one se spajaju u cjelinu. A najvažnije je naučiti
pravila igre i zaigrati bolje od bilo kog drugog!

„Niti jedno društvo ne želi da postanete mudri. To se protivi ulaganju svih društava. Ako su
ljudi mudri, ne mogu biti eksploatirani, ako su inteligentni ne mogu biti pokoreni, ne mogu
biti primoreni živjeti mehanički život – kao roboti. Oni će braniti svoju individualnost, širit će
miris pobune oko sebe, Htjeti će živjeti u slobodi. Sloboda dolazi s mudrošću – istinski, oni su
neodvojivi, a niti jedno društvo ne želi slobodne ljude: komunističko, fašističko,
kapitalističko, hindu, muslimansko, kršćansko, niti jedno društvo ne želi da ljudi koriste
vlastitu inteligenciju, jer kad ju počnu koristiti, postaju opasni za establišment, za ljude koji su
na vlasti, opasni za imućne, opasni za svaku vrstu ugnjetavanja, eksploatacije, zabrana; opasni
po crkve, opasni po države, opasni po nacije. Zapravo mudar čovjek je vatra, živi plamen. On
će radije umrijeti, nego biti rob. Smrt mu neće biti bitna, ali on ne može prodati svoj život
svakakvim glupostima, glupim ljudima. On im ne može služiti. Stoga su vas kroz drušva
vijekove, snabdjevala lažnim saznanjima. To je glavna uloga škola, koledža, univerziteta...
Oni ne služe vama, oni služe prošlosti, interesnim grupama. Naravno, oni vam napumpavaju
ego sve više, daju vam sve više titula. Vaše ime postaje sve duže, ali samo ime – vi postajete
822
sve kraći, do stupnja kada postajete samo diplome, a čovjek nestane. Prvo čovjek nosi
diplome, a onda diplome nose čovjeka. Čovjek je već dugo mrtav, nije moguće postati mudar
studirajući. Mudrost traži potpuno drugačiji pristup, dijametralno različit pristup. Znanje je
stvar uma, mudrost je znanje bez uma.“ – Osho

Ništa nije slučajno, jer slučajnosti ne postoje, one su unaprijed određene, a naš je zadatak da
izvršimo našu misiju koju smo si izabrali ili smo za nju preodređeni u ovoj inkarnaciji.
Jednako kao i runa Yngvi XX u čijem je znaku pisana ova knjiga, runa nastaje kada spojim
svoja dva nadimka Wiesel (njem.lasica) iz rata i Moko, kojeg nosim u selu u 3. generaciji, a
asocira na mitskog gospodara močvare Mokoća koji vlada vodama Drave i Mure.“Nomen est
omen“, a runa Yngvi XX koja predstavlja ime najsnažnijeg božanstva germanskih
plemena,znači : „U tebi leži nacrt stvaranja, sjeme i klica vatre inspiracije koju treba hraniti
neprekidnim učenjem. Duhovno je ispunjenje u životu u sada i ovdje. Runa daje po starom
vjerovanju u najtežim trenucima snagu i iskru vatre stvaranja, pomoć je kod rađanja i čini
zemlju opet plodnom. Ta vatra može godinama snivati u čovjeku, ali kada bude probuđena se
više ne može ugasiti, ona aktivira duboko u nama potencijale koji nam omogućuju ekstremna
postignuća! Jer čovjeka spaja kroz realnu prirodu opet sa njegovom spiritualnom prirodom, i
uzemljuje ga. Transformira ga u sakrivenom kao klicu iz sjemena i vraća kao biljku natrag na
površinu, simbol je povratka sa novom snagom ili u novom obliku!“ – „Iz Gandalfa Sivog
izraste kroz runu Yngvi i vrati se natrag u Svijet Gandalf Bijeli“, moćniji od svih! To je i
razlog zašto se u ovoj knjizi toliko puta pojavi ta runa, kao subliminalna poruka,da svojim
djelovanjem pozitivno utječe na čitatelja i postane mu u neku ruku „Sveto pismo.“ Ova je
knjiga „Čarobni napitak keltskih Druida“, ona um bijelog čovjeka učini nepobjedivim,
razbistri ga zamagljenog, kako bi iz na prvi pogled bezizlazne situacije preokrenuo bitku u
svoju pobjedu.

Ujedno Yngvi simbolizira i dva najvažnija zakona hermetike, da je ono što je gore jednako
onome što je dolje, ili kako su makrokosmos/svemir i mikrokosmos/čovjek jedno te isto i u
njima vladaju jednaki zakoni.

Svi smo mi braća i vrijeme je da se pomirimo jer samo nas sloga može spasiti, neka opet
germanska i slavenska plemena budu jedno. Vrijeme vapi za istinskim uzorima, a oni su već
tu samo treba otpuhnuti prašinu sa njih!
823
Tu je na primjer „Meister KRABAT der gute sorbische Zauberer“, junak čarobnjak iz
najljepših njemačkih bajki, Krabat znači Hrvat, a Sorbi su Srbi koji su se naselili prije 1600
godina na istoku Njemačke.

On u bajkama, vladara „Augusta Snažnog“ spasi da ga Turci ne otruju, seljacima učini tlo
plodnim i isušuje im močvare, nakon smrti se pretvori u bijelog labuda i nestane na nebu.
Povijesna pozadina tog mita je stvaran događaj, kada vladar Johann Georg 3. kod povratka iz
rata sa Turcima 1691. dovede sa sobom konjanika imenom Johannes Schadowitz (Ivan
Šadović) i pokloni mu iz znaka zahvalnosti, jer mu je spasio život imanje ispred ulaza u grad
Hoyerswerda. Konjanički pukovnik iz daleke čudnovate Hrvatske je ljudima djelovao čarobno
i oni su osmislili o njemu najljepše bajke, a upravo kroz njih djeca dobiju najvrijednije pouke
za budući život.
Usput je to i priča o skladnom suživotu Hrvata sa Srbima kojeg obožavaju, a oni su pak
starosjedioci uz još 20 slavenskih plemena u današnjoj Njemačkoj. Tih Lužičkih Srba ima
sada u samom Lausitzu još preko 60 000. To je dokaz o skladnom suživotu Germana i
Slavena uz ostale autohtone europske narode, čija je idila u zadnjih stotinu godina od
neprijatelja koji nas je posvađao da lakše sa nama vlada narušena i cilj je ove knjige to
popravit. Pisao sam u slavenskom jeziku jer je on najbrojniji materinski europskih naroda, a iz
proročanstva doznajemo da se budu narodi iz razrušene Njemačke selili u plodne zemlje
sadašnje Rusije gdje je preko polovica sveukupne najplodnije zemlje svijeta nazvane crnica.
Ona nastaje pod utjecajem stepske i kontinentalne klime koji stvara taj humus, pa se budu
ljudi selili na ta područja gdje se također govori slavenskim jezikom. Nakon svega tko preživi
apokalipsu, radovat će se drugom čovjeku i nazivat ga bratom, jedino bitno bude opet kao
nekad, koliko je netko koristan za društvo, a ne kako izgleda ili od kuda dolazi.

Tu treba dodati i moj pogled na razlog zbog čega u legendama nije dovršena kula babilonska.
Službeno je bog dao da jedan čovjek drugog više ne razumije stvorivši sve te jezike koje sada
imamo. Po mojem viđenju je samo jako napredna civilizacija mogla započeti tako kolosalan
projekat, civilizacija blagostanja koja degenerira nakon nekoliko generacija kroz idiokraciju.
Tako djelo koje je započeo složan narod ne može biti završeno jer više nema sloge i svaki
pojedinac „stvori svoj jezik“/mentalitet, radi što želi ne mareći za drugog i nastaje totalni
kaos. A to upravo doživljavamo sada, u demokraciji svako ima jednako pravo glasa, svejedno

824
koliko glup, pametan ili lud bio, ne poštuju se više nikakvi autoriteti i neibježan je kolaps
takve civilizacije.

Sajam knjiga INTERLIBER na velesajmu u Zagrebu 2015.godine. Tu prvi puta sretnem

najvećeg borca za ljudska prava u Hrvata, predsjednika Udruge Pravednik, legendarnog
Marka Franciškovića. On predstavlja javnosti svoju novu knjigu koju mi je jednu dao i na
poklon. U njoj opisuje kako je nevin proglašen paranoidnim shizofrenikom i prisilno
hospitaliziran na čak 9 mjeseci u ludnicu na trovanje, nakon što se je posvađao sa ministrom
policije Rankom Ostojićem. Istim onim koji je našim novcem poreznih obveznika
prekrijumčario kroz Hrvatsku preko 1 000 000 lažnih izbjeglica da unište Europu.
Francišković je Ostojiću poručio da će ga objesiti na banderu zajedno s ostalim
veleizdajnicima, okarakterizirao ga kao kriminalca i britanskog agenta, te nastranog lažova,
kojeg seksualno privlače dječaci. Ovdje držim u rukama njegovu knjigu „fejsijada i odiseja“,
dok on ima moj fascikl sa ilustracijama za ovu knjigu. Komentar mu je bio da treba knjigu
pod hitno završiti i objaviti jer svaki hrvatski dom mora imati jedan primjerak da spasimo
domovinu od istrebljenja!

Inače imam uvijek probleme zbog svog neobičnog života biti prihvaćen ozbiljno, jer kada
govorim istinu, prosti ljudi misle da sam lud ili lažem, morao bih lagati ili mnogo tajiti da

825
budem njima „normalan.“ Iz tog razloga je ispalo „Vlastita iskustva“ toliko opširno, jer takvo
štivo ima vjerodostojnost tek kada o tome piše netko iz struke, a usput trebaš i dokazati svoju
stručnost.
Sa druge strane pak te pola obitelji gleda sa visine kao nekog kriminalca, a zaboravi da si iz
zatvora izašao još prije 16 godina i ne prizna ti da si bio dragovoljac u ratu, druga polovica ti
se ruga da si sirotinja, luđak ili u najboljem slučaju idiot ili propalica kojeg je pregazilo
vrijeme. A oni najbliži te iskreno žale, smatravši te retardiranim sanjarom, sa inteligencijom
djeteta od 10 godina, zapuštenikom bez žene i djece, bez auta i novaca koji u životu nije ništa
napravio ili postigao. Čak i nećake ne puštaju k tebi da zbog „strica Indijanca ne podivljaju!“
A ti vjeruješ u sebe i samo nastaviš dalje pisati knjigu, za koju mnogi vjeruju da niti ne postoji
drugdje nego tek u tvojoj fantaziji. Ali ovo štivo je poput sjemena, koje proklije kada naiđe na
plodno tlo, zato ga treba dijeliti besplatno po Europi da onaj koji je spreman i traži učitelja, ga
u ovome pronađe. Jer mu je spas time siguran nakon apokalipse na tlu njegovih predaka, a
prije toga digne sposobnost samoobrane europskih naroda na nedostižnu razinu jer ojača
temelj društva, a to je svaki vrijedan pojedinac kojeg po njegovim radničkim rukama
prepoznate. Ako pak i širenje ovog znanja bude zabranjeno ne može vas ništa strašiti, sjetite
se kako je prirodno da se sije novo i staro onda napušta ovu pozornicu. Biljke i kukci, a i
mnogo toga više kada ispusti iz sebe sjeme ugine jer je nakon obavljenog posla smrt nagrada
a ne kazna. Ispunjena je svrha njihovog života i mogu se vratiti natrag na onaj svijet. To ne
može biti loše, jer bi onda i ovaj svijet bio loš, a da nije tako ne bi oni to radili.
Priroda ne voli da se krše njeni zakoni i narušava kosmički red univerzuma, nemojte se zato
prateći suvremenu modu sramotiti pred dušama vaših predaka, jer će vam oni srameći se vaše
gluposti to zamjeriti. Što ispadne nesavršeno, bolesno i nesposobno za život, bude reciklirano,
samo tako je život moguć. Grijeh i idiotizam je davati prednost najlošijem pred najboljem, a
upravo je to postao trend u bolesnome suvremenom društvu gdje se želi izjednačiti, i čak
uzdići bolest iznad zdravlja!

Škartu nije mjesto u šumi jer mu je ona neprijateljski raspoložena, a meni se gadi taj
protuprirodni blud protiv zdravog razuma kojeg susretnem svugdje oko sebe.

To je tako jer svijetom vladaju živi mrtvaci, a ne kao kod Kelta ljudi bez greške i mane, gdje
nitko drugi ne može biti prihvaćen kao vođa ako nije prvi a ne zadnji. Za sada povijest ne zna
za goreg sotonizma od ovog sadašnjeg društva. Nigdje nije spomenuta civilizacija gdje bi zli
826
bolesni vladari vadili srca iz zdravih mladih ljudi kako bi sebi produljili život. Sada to zvuči
nevjerovatno, ali to čitamo javno u vijestima i nitko ne shvaća stvarnost jer je hipnotiziran
manipulacijom medija. Neki dan se tako najbogatiji čovjek svijeta David Rockefeller hvalisao
kako namjerava živjeti 200 godina i sada si je dao sa 99 godina usaditi novo, već 7. srce!
Njegovo srce je stalo prije 40 godina pa mijenja po želji tuđa srca. Bilo bi naivno povjerovati
da si on sam ne izabere čije srce želi i kada, pa tako budu ubijeni zdravi ljudi da bi tome
Židovu odgađali smrt dok on usput ubija milijune ljudi. On je najstariji živući predvodnik
obitelji koja javno priznaje da financira projekte za kontrolu stanovništva putem masovnog
cijepljenja koje je sadržavalo toksične dodatke koji uzrokuju neplodnost i sterilitet kod žene i
muškaraca, te spontane pobačaje kod žena. Uz to financiraju našim novcem kojeg prijevarom
crpe, kontrolu uma i sve organizacije koje brinu o širenju zla i grijeha u društvu. Manijak
David vjeruje kako je veći od boga, a to mu uvjerenje daje njegovo masonsko božanstvo
demon Ball!

Ovo je trebalo dodati, za preživjele apokalipse da se sjete zašto je došlo do toga. A sada
pokrenite lavinu nekontroliranog djeljenja ovog štiva da vidim jel uspjelo moje najveće djelo
guerilla marketinga za spas bijelog čovjeka u Europi!...

Autor

827