Anatomija 1.

razred

1. GRAĐA ČOVJEKA

Anatomija čovjeka je znanost o građi ljudskog tijela. Čovjekovo tijelo čini mnoštvo
međusobno povezanih organa od kojih svaki ima specifičnu građu i funkciju pa
nekoliko njih tvori organski sustav. Čovjekovo tijelo možemo podijeliti na nekoliko
organskih sustava :
a. Sustav organa za pokretanja – lokomotorni sustav
b. Dišni sutav – respiracijski
c. Srčanožilni sustav – kardiovaskularni
d. Živčani sustav – nervni
e. Sustav mokraćnih i spolnih organa – urogenitalni
f. Sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem – endokrini
g. Limfni sustav.
Glavni dijelovi tijela su : glava, vrat,trup te donji i gornji udovi.

*Glava (lat. Caput) dijeli se na lubanju(cranium), lice(facies) a nastavlja se u

vrat(collum).
*Trup(truncus) dijeli se na prsni koš(thorax), trbuh(abdomen) i zdjelicu(pelvis).
Stražnju stranu trupa čine leđa(dorsum).

*Gornji udovi(membra superiore) počinju od ramena i pazušne jame(axila). Ruka

se dijeli na nadlakticu(brachium),lakat(cubitus),podlakticu(antebrachium) i
šaku(manus). Šaka se dijeli na zapešće(carpus), međupešće(metacarpus) i
prste(digiti manus).

*Donji udovi(membra inferiora) počinju od preponskog kožnog nabora bočnog

grebena te se dijele na kuk(coxa),bedro(femur),koljeno(genu)potkoljenicu(crus) i
stopalo(pes).Stopalo se dijeli na korijen stopala(tarsus),međustoplje(metatarsus) i
prste(digiti pedis).

2. RAVNI TIJELA

Omogućavaju prostorno određivanje položaja pojedinih tvorbi ili organa u tijelu. Tri
osnovne tjelesne ravnine međusobno su postavljene pod pravim kutom i to su:
a. Središnja(sagitalna,medijalna) ravnina – okomita je i usmjerena od prednje
strane prema stražnjoj. Dijeli tijelo na lijevu i desnu polovicu. Za tvorbu bliže
središnjoj ravnini kažemo da je smještena medijalno a za udaljenu tvorbu
kažemo da je smještena lateralno.
b. Čeona(frontalna) ravnina – prolazi okomito sredinom tijela s lijeva na desno
paralelno sa čelom i dijeli tijelo na prednji i stražnji dio. Tvorbe koje se nalaze
ispred čeone ravnine nose pridjev anterior(prednji) a one iza
posterior(stražnji).
c. Poprečna(transverzalna) ravnina – postavljena je vodoravno, usporedo s tlom
pri osnovnom anatomskom položaju. Dijeli tijelo na gornji i donji dio. Za
tvorbe iznad koristimo izraz superior a za one ispod inferior.

3. ĆELIJE

Ćelije su osnovne građevne jedinice tkiva koje grade različite organe i organske
sisteme. Složene su i raznolike, specijalizirane za posebne oblike opstanka. Ćelijski
svijet se dijeli na prokariote i eukariote. Nauka koja se bavi izučavanjem ćelija je
citologija.
*Prokarioti - su mali jednoćelijski organizmi obično manji od 1 mikrometra.
Jednostavnije su strukturne organizacije jer nemaju jedro niti ćelijske organele.
Nasljedne upute se nalaze unutar citoplazme u okrugloj strukturi-radi se zapravo
samo o jednoj kružnoj molekuli DNK. Tri su glavne skupine prokariota: bakterije,
mikroplazme i modrozelene alge.
*Eukarioti – ćelije eukariota mogu biti samostalni jednoćelijski organizmi(praživotinje
ameba, papučica, bičaši) ili tvore tkiva i sisteme organa, te čine višećelijski
organizam. Eukariotska ćelija ima jedro u kojoj se nalazi DNK pakirana u kromosome
i citoplazmu. Citoplazma sadrži različite organele: mitohondrije,ribosome,Golđijev
aparat,a okružena je ćelijskom membranom. U višećelijskom organizmu skupine
ćelije su specijalizirane za obavljanje određenih funkcija
(izlučivanje,upijanje,potpora,kontrakcija,provođenje impulsa), dok je u
jednoćelijskom organizmu samo jedna ćelija prilagođena izvršavanju svih potrebnih
funkcija.

4. Tkiva
Tkiva predstavljaju komplekse morfološki i fiziološki istovrsnih stanica zajedničkog
porijekla i određene i vrlo često specifične funkcije. Pored stanica, u sastav tkiva
ulazi i međustanična tvar u većim ili manjim količinama, a stvaraju je same stanice.
Izučavanjem tkiva bavi se posebna biološka znanstvena disciplina – histologija.
Pojedini dijelovi stanice jednostaničnih organizama mogu biti specijalizirani za
obavljanje određenih funkcija (organele).Zbog toga jednostanični organizmi mogu
obavljati sve osnovne životne funkcije kao i višestanični, tj. da funkcioniraju kao
jedinstveni organizmi.
Tijelo višestaničnih organizama je sastavljeno od velikog broja stanica, gdje su neke
stanice specijalizirane i diferencirane u pogledu građe i funkcije u okviru posebnih
tkiva.To je omogućilo bolje izvršavanje pojedinih radnji, a također je povećana
povezanost između raznih dijelova istog organizma, što znači bolje funkcioniranje
organizma kao cjeline. Zbog svega ovoga, čitava je evolucija išla putem sve veće
specijalizacije pojedinih dijelova tijela, a to je utjecalo na nastanak sve savršenijih
organizama.
• Epitelno tkivo - pokrovno, žljezdano i osjetno tkivo
• Vezivno tkivo - rahlo i gusto vezivno tkivo, potporno tkivo, krv, masno tkivo
• Mišićno tkivo
• Živčano tkivo - neuroni i glija stanice

5. Koštani sistem
Glavni tjelesni potporanj je kralježnica, po kojoj se velik dio pripadnika životinjskog
carstva naziva kralježnjacima (Vertebrata). Toj skupini pripada i razred sisavaca
(Mammalia), pa prema tome i čovjek.
Od gornjeg dijela kralježnice prema naprijed odlaze zavijeni koštani prutovi, rebra.
Rebra zajedno s prsnom kosti omeđuju prsni koš i štite organe koji se nalaze u
njemu. U donjem dijelu trupa križna kost i zdjelične kosti također omeđuju prostor u
kojem su zaštićeni zdjelični organi. Trbušni su organi u gornjem dijelu zaštićeni
rebrima, a u donjem zdjeličnim kostima. središnji živčani sustav osobito je dobro
zaštićen čvrstim koštanim oklopom, što ga čine kosti lubanje i kralježnica. Koštani
sustav omeđuje dvije cijevi, neuralnu i visceralnu. Neuralna je cijev gotovo potpuno
zatvorena i ima samo velik broj otvora kuda prolaze živci i krvne žile, dok je
visceralna cijev samo djelomice omeđena koštanom stijenkom, a djelomice
elastićnom mišićnom stijenkom. Na kralježnici balansira glava. Uz nju je izravno
vezan zdjelični obruč, s donjim udovima.
Rameni je obruč samo naslonjen lopaticama na rebra, a preko ključnih kostiju spaja
se u zglobu s prsnom kosti. Rameni obruč nosi gornje udove
Kost (Latinski: Os, Plural Ossa, grčki: Ost-, Oste- ili Osteo- od rijeći οστούν), ili
koštano tkivo je izuzetno čvrsto potporno tkivo koje gradi kostur svih kičmenjaka.
Svi kičmenjaci podupiru svoju tjelesnu strukturu kosturom.
Sve kosti u ljudskom tijelu (oko 206) zajedno čine ljudski kostur, a zajedno s
mišićima, kosti čine lokomotorni sistem.
Kosti mogu biti velike od nekoliko metara (rebra nekih dinosaurusa) do manje od
jednog milimetra.
Kosti su međusobno povezane pokretljivim zglobovima i mišićima tako da mogu
pokrenuti tijelo brzinom do 45 km/h. Kosti su čvrste i jake, šuplje unutrašnjosti,
stoga nisu teške te čine samo 14% naše ukupne tjelesne mase (lakše su od mišića).
Kosti nisu mrtve tvari u našem organizmu, pa se zato obnavljaju kad se prelome.
Kosti imaju više glavnih funkcija:
• Zaštita - Kosti štite unutrašnje organe kao što kosti lobanje štite mozak, a
prsni koš štiti srce i pluća.
• Podupiranje - Kosti čine kostur i tako drži organe na mjestu.
• Produkcija krvi - Koštana srž, koja se nalazi u dugim ili cjevastim kostima,
stvara krvne ćelije.
• Skladištenje minerala - U kostima se stvaraju rezerve minerala važnih za
tijelo, najviše kalcijum i fosfor.
• Kretanje - Kosti, mišići, zglobovi, ligamenti i drugi zajedno pokreću naše
tijelo. Ovo se izučava u biomehanici.
• Detoksifikacija - Koštano tkivo može da skladišti teške metale, vadeći ih iz
krvi i tako štiteći druge organe. Ovi otrovi se kasnije polako razgrađuju u
tijelu.
• Provođenje zvuka - Slušne kosti (čekić, uzengija i nakovanj) smješteni u
uhu provode zvučne talase, te su bitni za sluh.

6. Zglobovi ( šta je zglob, diskusi, kako se dijele prema pokretljivosti )

Zglob je mjesto spajanja dvije ili više kosti.
Zglobni sistem (Juncturae ili systema articulare) čine zglobovi i njima pridružene
kosti i sveze.
Uzdužni prikaz zgloba
Građa i podjela spojeva između kostiju: Juncturae ossium, spojevi među kostima,
dijele se u dvije osnovne grupe prema tkivu koje spaja kosti:
• Synarthrosis (sinartroza) je nepokretni koštani spoj, koji može biti vezivni
(junctura fibrosa), hrskavični (junctura cartilaginea), i koštani (junctura
ossea).
• Junctura synovialis (articulatio ili diarthrosis, diartroza) je pokretni
koštani spoj, tj. zglob pravom smislu.
Zglobovi laktova, prstiju i koljena omogućuju kostima pomicanje naprijed natrag, ali
ne i ustranu. Zglobovi ramena i kukova osim pomicanja naprijed natrag omogućuju i
pomicanje ustranu.
Upala zgloba se zove artritis.
7. Nervni sistem ( 12 kranijalnih nerava, kako se zovu i koje su im pojedine
funkcije )
Nervni sistem je pojam koji u cjelosti opisuje sve nervne ćelije u jednom organizmu i
pojašnjava njihov raspored i međusobne veze. Nervni sistem je organski sistem viših
živih bića ćiji je zadatak prikupljanje informacija o okolini i organizmu, njihova
obrada kao i optimalna reakcija organizma na te iste.
Kranijalni živci polaze iz dijelova centralnog nervnog sistema koji (skoro u cijelosti)
isključuju kičmenu moždinu i kroz neki od otvora na lubanji izlaze na površinu tijela
dajući odgovarajuće grane. Funkcionalno, sadrže sve tipove nervnih vlakana (opšta i
specijalna): motorna, senzibilna i visceralna. Označavaju se rednim brojevima
gledano s prednjeg dijela lobanje natrag (od rostralno prema kaudalno).
• 1 - nn. olfactorii (njušnji živci, za čulo mirisa)
• 2 - n. opticus (vidni živac)
• 3 - n. oculomotorius (za mišiće očne jabučice i refleks zjenice)
• 4 - n. trochlearis (pokretač mišića očne jabučice)
• 5 - n. trigeminus (za mišiće "žvakače" - lat. mm. masticatorii i osjete sa
većeg dijela lica, usta i zuba)
• 6 - n. abducens (inervira m. rectus lateralis očne jabučice)
• 7 - n. facialis (živac lica - mišići "facijalne ekspresije" tj. "mimični" mišići,
pljuvačne žlijezde, suzna žlijedza)
• 8 - n. statoacusticus ili n. vestibulocochlearis (tzv. slušni živac, za čulo sluha
i ravnotežu)
• 9 - n. glossopharyngeus (za mišiće jezika i ždrijela, važan kod refleksa
gutanja, čulo okusa)
• 10 - n. vagus (mnogobrojne uloge u invervaciji organa i pojedinih mišića, te
dijelom čula okusa, glavni oponent simpatičkom sistemu)
• 11 - n. accessorius (inervira velike mišiće leđa m. trapezius et
sternocleidomastoideus, isključivo motorni)
• 12 - n. hypoglossus (za mišiće jezika)

8. Mozak - veliki mozak, kako je podijeljen, režnji

- mali mozak
- tentorium cerebella
- tri moždane ovojnice
- funkcija kičmene moždine
Mozak je najznačajniji dio nervnog sistema. Smješten je u lobanjskoj čahuri i
obavijem moždanim opnama: tvrdom, paučinastom i mekom. Težina mozga odraslog
čovjeka pretežno iznosi 1.350 g, ali intelektualne sposobnosti čovjeka nisu
srazmjerne težini i veličini mozga. Osnovni dijelovi mozga su: produžena kičmena
moždina, varolijev most, hipofiza, moždana greda, mali mozak, srednji mozak,
međumozak i veliki mozak.
Produžena moždina, varolijev most i srednji mozak zajednički se nazivaju moždano
stablo. Centralni kanal kičmene moždine se nastavlja u mozgu, ali se proširuje i
obrazuje četiri šupljine-moždane komore, koje su ispunjene likvorom.
Veliki mozak
Sastoji se od dvije hemisfere (polutke) koje su međusobno spojene poprečnim
živčanim vlaknima. Možemo razlikovati četiri dijela (režnja) velikog mozga. Čelni,
zatiljni, tjemeni i sljepoočni režanj. Desna polutka uglavnom je povezana s osjetnim i
izvršnim organima u lijevoj polovini tijela, a lijeva s osjetnim i izvršnim organima u
desnoj polovini tijela.
Koru velikog mozga čini tanki sloj tijela živčanih stanica. Ispod nje nalaze se snopovi
živčanih vlakana i niz nakupina tijela živčanih stanica. Funkcijski ga možemo
podijeliti na senzoričko, motoričko i asocijativno područje.
Živčani impulsi iz osjetilnih organa stižu u senozričko područje te nastaju osjeti koji
se nadalje formiraju u složenije doživljaje koje nazivamo percepcijom i omogućuju
nam spoznaju onog što se događa oko nas.
Područja odgovorna za obradu informacija primljenih preko receptora za dodir,
toplinu i bol nalaze se u tjemenom režnju, za vid u zatiljnom, a za sluh u
sljepoočnom režnju.
Živčani impulsi iz motoričkog područja u čelnom režnju odlaze u mišiće te
omogućavaju voljne pokrete.
Asocijativno područje smješteno je u čelnom režnju (područje opće integracije),
te na granici između tjemenog, zatiljnog i sljepoočnog režnja (zona
prepokrivanja). Funkcija asociativnih područja pokriva cijeli niz složenih procesa
poput učenja, mišljenja i pamćenja.
Asocijativno područje u čelnom režnu kontrolira cjelokupno ponašanje pojedinca.
U zoni prepokrivanja objedinjuju se informacije obrađene u pojedinačnim sentoričkim
područjima i omogućava se njihovo pamćenje. Zona prepokrivanja osim toga
kontrolira i orijentaciju u prostoru.
Mali mozak ili cerebelum je smješten u zadnjoj lubanjskoj jami, potpuno odvojen
od donje plohe velikog mozga duplikture dure mater cerebri. Ispod i sprijeda
odvojen je od zadnjeg dijela ponsa četvrtom klijetkom, a od produžene moždine
proširenjem subarahnoidalnog prostora velikom cisternom (cisterna magna).
Na malom mozgu se razlikuju razvojni (stariji) i mlađi dio. Siva masa nalazi se na
površini kao kora cortex cerebri. Bijela masa smještena je u unutrašnjosti kao
medularno tijelo corpus modulare.
Sastoji se od neparnog središnjeg dijela koji se naziva vermis i dviju cerebelarnih
hemisfera. Sa moždanim deblom je povezan sa cerebelarnim pedunkulima i to
gornjim (brachium conjuctivum), srednjim (brachium pontis) i donjim (corpus
restiforme).
Funkcijski se razlikuju tri dijela: vestibulocerebelum (povezuje mali mozak sa
vestibularnim sistemom), spinocerebelum koji je bitan za hod i stajanje te šalje
modulirajuće impulse u nucleus ruber te cerebrocerebelum kojemu cortex velikog
mozga šalje informacije o planiranoj motoričkoj radnji koju on modulira.
Mali mozak služi za održavanje ravnoteže i orijentacije u prostoru, i upravlja
tonusom muskulature. Mali mozak omogućuje pravilno, meko i svrhovito izvođenje
kretnji.
Najbolje je razvijen kod onih sisavaca koje imaju izuzetne fizičke sposobnosti (trkači,
plivači, letači).
Tentorium cerebelli ili cerebralnu tentorium ( latinski : "šator od malog mozga
") je proširenje tvrde moždane ovojnice, koji dijeli mali mozak od slabije dijela
occipital režnjeva .
tri moždane ovojnice:
• lat. dura mater - tvrda mozgovnica - je vanjska ovojnica građena od gustog
vezivnog tkiva, a sastoji se od dva međusobno spojena lista. Vanjski list je
ujedno i periost kosti glave. Dura mater sadrži velike venske kanale (sinuse) u
kojima se prikuplja venska krv i otječe prema srcu. Podvostručenja dure
mater čine pregrade koje nepotpuno odjeljuju lubanjsku šupljinu (npr. lat.
falx cerebri, lat. tentorium cerebelli).
• lat. arachnoidea mater - paučinasta mozgovnica - je srednja ovojnica,
izgleda paučine (tako je i dobila ime), sastoji se od vezivnog tkiva, svojim
vlaknima povezuje vanjsku sa unutarnjom ovojnicom
• lat. pia mater - nježna (meka) mozgovnica - koja se prislanja na površinu
struktura središnjeg živčanog sustava i za razliku od ostalih mozgovnica
svojim tijekom prati površinu mozga (presvlači sve izbočine i uvlači se u sve
brazde).
Moždane ovojnice se mogu podijeliti i na samo dvije ovojnice:
• vanjska ili tvrda ovojnica, lat. pachymeninx (dura mater)
• unutarnja ili meka ovojnica, lat. leptomeninx (pia mater i arachnoidea
mater - arahnoidea je povezna sa pijom pučinastim nitima pa se smatra samo
izdancima pia mater)
Između ovojnica se nalaze prostori:
• subarahnoidalni prostor (lat. spatium subarachnoideum) je prostor između
arahnoideje i pije mater, i u normalnim uvjetima njime protječe
cerebrospinalna tekućina (mozgovnomoždinska tekućina - lat. liquor
cerebrospinalis).
• u normalnim uvjetima dura mater je pričvršćena uz kosti lubanje i kralješke
sa jedne strane, a sa druge povezna je sa paučinastom ovojnicom. Ako usljed
nekih uzroka slojevi se odvoje može nastati subduralni prostor između dure i
paučinaste ovojnice ili epiduralni prostor između kosti i dure mater
Upala mozgovnih ovojnica se naziva meningitis, a tumor meningeom. Između
ovojnice može doći do nakupljanja tekućine npr. krvi, tako da razlikujemo:
• epiduralni hematom - nakupina krvi između kost i dure
• subduralni hematom - nakupina krvi između dure i paučinaste ovojnice
• subarahnoidalno krvarenje - krvarenje unutar paučinaste ovojnice
Kičmena moždina (lat. Medula spinalis) pruža od prvog kičmenog pršljena, atlasa
do donjeg ruba drugog lumbalnog pršljena. Ona prenosi informacije od mozga preko
zivaca ostalim organima i djelovima tjela.U kičmenoj moždini su smješteni razni
centri. Posebno važni su:
• centar za regulaciju mokrenja
• centar za regulaciju defekacije (stolice)
• vegetativni centri
• centri spinalnih refleksa

Mišićno tkivo
Mišićno tkivo se sastoji od ćelija, mišićnih vlakana, koje imaju sposobnost
kontrakcije. Ta se sposobnost zasniva na prisustvu kontraktilnih vlakana, miofibrila,
koja su izgrađena od proteina aktina i miozina. Aktin i miozin izgrađuju niti diobenog
vretena za vrijeme diobe stanice. Mišić se kontrahuje kao odgovor na nadražaj koji je
do njega dospjeo određenim nervom. U svaku mišićnu ćeliju ulazi jedno nervno
vlakno i mjesto njihovog povezivanja naziva se motorna ploča (periferna sinapsa).
Nadražaj se sa nerva na mišić prenosi pomoću hemijskih medijatora. Prema građi i
načinu rada, kod kičmenjaka se razlikuju tri tipa mišićnog tkiva:
• glatki mišići
• poprečno-prugasti mišići
• srčani mišić

Poprečno - prugasti mišići

Poprečno - prugasti (skeletni) mišići su vezani za kosti i daju oblik telu. Njihove ćelije
su izduženog oblika i bez nastavaka, imaju više jedara koja su smeštena periferno –
ispod ćelijske membrane . Spadaju u najkrupnije ćelije u telu (do 4 cm kod čoveka) i
sačinjavaju oko 40% ukupne telesne težine. Membrana ovih mišićnih ćelija naziva se
sarkolema. Karakteristična poprečna-prugavost ogleda se u naizjmeničnim tamnim i
svijetlim trakama, što potiče od građe samih miofibrila. Miofibrili su izgrađeni od
tankih aktinskih i debelih miozinskih vlakana. Tamnu prugu grade aktin i miozin, a
svijetlu samo aktin. Sredinom svijetle pruge pruža se jedna tamna linija nazvana Z-
linija . Skeletni mišići su inervisani perifernim nervnim sistemom tako da rade pod
uticajem naše volje i u toku rada se zamaraju. Osnovna funkcija ovih mišića je
kretanje i proizvodnja tjelesne toplote. Njihova mišićna vlakna su grupisana u
snopiće koji su obavijeni vezivnom opnom. Više snopića udruženo je u veće snopove,
koji su grupisani i povezani zajedničkom vezivnom opnom gradeći mišić.

Glatki mišići
Glatki (visceralni) mišići izgrađuju zidove cjevastih organa i organa sa šupljinama
(crijeva, želudac, mokraćna bešika, krvni sudovi, materica i dr.). Sastoje se od većeg
broja vretenastih ćelija koje imaju obično jedno jedro u centru ćelije. Аktin i miozin
su u njima grupisani u snopove tako da nema poprečne-prugavosti . Inervisani su
autonomnim nervnim sistemom tako da rade van uticaja naše volje. Inervacija je
dvojna, što znači da je svaki mišić u vezi i sa simpatikusom i sa parasimpatikusom
čime se postiže regulacija rada organa (ako simpatikus npr. ubrzava rad nekog
organa , onda će parasimpatikus delovati suprotno). Kontrakcije glatkih mišića su
spore, duže traju i ne dolazi do zamaranja.

Srčani mišić
Srčani mišić je po strukturi sličan poprečno-prugastim mišićima, a po funkciji je
sličniji glatkim mišićima. On je poprečno-prugast, ali je specijalno građen kao
fiziološki sincicijum. Ćelije su skraćeno - vretenastog oblika i imaju nastavke preko
kojih se povezuju čime obrazuju sincicijum, što omogućava nesmetano prenošenje
nadražaja kroz srčani mišić. Kontrakcije srčane muskulature su brze, ritmičke i
automatske. Postoje dve vrste mišićnih ćelija u srcu: * jedne, tipične mišićne ćelije
koje grade pretkomore i komore srca i * druge, Purkinjeove ćelije, koje grade tzv.
automatski sistem srca
Ramena kost (lat. humerus) ili nadlaktična kost je duga kost koja seže od
ramena do lakta. Na ramenoj kosti razlikujemo: gornji (proksimalni) kraj, trup
ramene kosti (lat. corpus humeri) i donji (distalni) kraj.
Gornji kraj ramene kosti je uzglobljena sa lopaticom u ramenom
zglobu (lat. articulatio humeri), a donji kraj s palčanom kosti i lakatnom kosti u
zglobu lakta (lat. articulatio cubiti).
Gornji kraj
Gornji kraj ramene kosti sastoji se od glave ramene kosti (lat. caput humeri),
velike kvrge (lat. tuberculum majus) i male kvrge (lat. tuberculum minus). Ispod
svakih od kvrga spuštaju se grebeni: crista tuberculi minoris (lat.) i crista
tuberculi majoris (lat.). Između grebena nalazi se žlijeb, sulcus
intertubercularis (lat.). Ispod grebena nalazi se kirurški vrat ramene
kosti (lat. collum chirurgicum) (mjesto gdje najčešće nastaju prijelomi ramene
kosti).

Trup
Na trupu ramene kosti nalazimo tri ploštine:
• prednja lateralna ploština ramene kosti (lat. facies anterior lateralis)
• prednja medijalna ploština ramene kosti (lat. facies anterior medialis)
• stražnja ploština ramene kosti (lat. facies posterior)
Na prednjoj lateralnoj ploštini nalazi se hrapavost, tuberositas deltoidea (lat.).
Stražnja ploština sadrži žlijeb, sulcus nervi radialis (lat.).

Donji kraj
Na donjem kraju nalazi se srednji dio sa zglobnim tijelima, zglavak ramene
kosti (lat. condylus humeri), te medijalni nadzglavak ramene
kosti (lat. epiconylus medialis) i lateralni nadzglavak ramene
kosti (lat. epiconylus lateralis).
Zglavak čine glavica ramene kosti (lat. capitulum humeri) i valjak ramene
kosti (lat. trochlea humeri). Glavica služi kao zglob sa palčanom kosti, a valjak sa
lakatnom kosti.
Na prednjoj strani zglavka nalaze se vjenčana jamica (lat. fossa coronoidea) i
palčana jamica (lat. fossa radialis), a na stražnjoj fossa olecrani (lat.).
Na stražnjoj strani medijalnog nadzglavka nalazi se žlijeb,sulcus nervi ulnaris(lat.).
Za ramenu kost se hvataju ( polaze s nje) mišići:
• deltoidni mišić hvata se za hrapavost (tuberositas deltoidea (lat.))
• veliki prsni mišić, veliki obli mišić i najširi leđni mišić, hvataju se za gornji kraj
ramene kosti
• nadlaktični mišić i nadlaktičnopalčani mišić polaze, a kljunastonadlaktični mišić
hvata se za ramenu kost
• troglavi nadlaktični mišić (dvije glave) i lakatni mišić polaze sa ramene kosti
•
Bedrena kost (lat. femur) natkoljenična kost je najduža i najjača kost u
ljudskom tijelu. Femur je jedina kost u natkoljenici i nalazi se između zgloba
kuka (lat. articulatio coxae) i koljenog zgloba (lat. articulatio genus).
Bedrena kost se sastoji od:
• gornjeg kraja kojeg čine glava bedrene kosti (lat. caput femoris), veliki
obrtač (lat. trochanter major) i mali obrtač (lat. trochanter minor).
• vrat bedrene kosti (lat. collum femoris) spaja trup (lat. corpus femoris) sa
gornjim dijelom bedrene kosti
• donji kraj bedrene kosti je splošten i deblji je nego gornji, a završava
medijalnim zaglavkom (lat. condylus medialis) i lateralnim
 zaglavkom (lat. condylus lateralis) između kojih se straga nalazi
međuzglavčana jama (lat. fossa intercondylaris).
Sa bedrene kosti polaze: trbušasti mišić lista (lat. musculus gastrocnemius) i tri
glave četveroglavog bedrenog mišića (vastus lateralis (lat. ), vastus
medialis (lat. ), vastus intermedius (lat. )).
Za bedrenu se kost hvataju:
• mišić natezač široke fascije (lat. musculus tensor fasciae latae)
• srednji stražnjični mišić (lat. musculus gluteus medius)
• najmanji stražnjični mišić (lat. musculus gluteus minimus)
• najveći stražnjični mišić (lat. musculus gluteus maximus)
• bočnoslabinski mišić (lat. musculus iliopsoas)

Rebra
Čovjek, bez obzira na spol, ima 12 pari rebara (odnosno 24 rebra). Prvih je sedam
hrskavično povezano s prsnom kosti (lat. sternum). Naredna tri para, poznata kao
"lažna rebra", dijele hrskavičnu vezu sa prsnom kosti. Zadnja se dva para nazivaju
tekuća ili kralježna rebra (lat. costae fluitantes) jer su vezana samo za kralježnicu,
a ne za sternum ili hrskavicu sternuma.
Prsna kost (lat. sternum) plosnata je kost u obliku mača. Sastoji se od tri dijela:
• drška prsne kosti (lat. manubrium sterni)
• trupa prsne kosti (lat. corpus sterni)
• vrška prsne kosti (lat. processus xyphoideus).
Vršak je najmanji dio sternuma i može biti različitih oblika. U djetinjstvu je građen od
hrskavice, a okošta do 40 god. života. Gornji dio prsne kosti je urezan i taj urezani
dio se zove incisura iugularis, a može se napipati kao udubljenje ili iugulum.
1. Čula i njihova podjela

Čula kod ljudi i životinja predstavljaju kognitivni način opažanja ili percepcije sebe i
svoje okoline. Pojednostavljeno jedno čulo predstavlja sposobnost jedne osobe da
opazi vanjsko draženje ili stimulaciju. Trenutno ne postoji usaglašena definicija među
neurolozima šta je tačno jedno čulo tako da tačan broj čula nije usaglašen. Prema
Aristotelovoj definiciji postavljenoj 3. vijeku p.n.e. postoji pet čula:dodir, miris, okus,
sluh i vid.

Čovek je taj koji je uspeo da na osnovu čula postane ono što jeste. Gotovo je
nezamisliv život bez jednog od njih. Čovek ima mogućost da kvalitativno razlikuje
komponente bilo koje sredine. Iz tog razloga veliki broj informacija biće sporedan
(periferan) za konkretno težište interesovanja. Pojedinac može, u izvesnoj meri, da
vrši selekciju informacija, ali se on sa druge strane uvek bavi njihovom celinom. Iako
veliki broj tih sporednih informacija ne dospeva do svesti, kasnije njihov uticaj može
biti važan. Iako se u opažanju sredine javlja delovanje i uticaj jednog čula na drugo,
naše trenutno opažanje je pod uticajem samo jednog čula. Neki snažni stimulus
može specifično da uobliči viđenje neke sredine, ali za većinu ljudi, sredina emituje
razne informacije koje se prenose istovremeno preko svih čula.

ČULO VIDA
Oko

Čulom vida čovek prima više od 80 % utisaka iz spoljašnje sredine.Oko je organ koji
sadrži fotoreceptore, čulne celije koje primaju svetlosne draži. To omogućava
viđenje. Oči su parni organi čula vida i nalaze se u sklopu lica. Čine ih pomoćni i
glavni delovi. Pomoćni delovi su: obrve, trepavice, očni kapci, suzne žlezde, vežnjača
i očni mišići. Obrve sprečavaju slivanje znoja sa čela u oči. Očni kapci štite oko od
različitih uticaja. Oni su spolja pokriveni kožom, a unutra su obloženi sluzokožom. Na
njihovom sloju se nalaze trepavice. Suzne žlezde luče sluz. Smeštene su u spoljnim
gornjim uglovima očnih duplji. Suze spiraju prednju površinu očne jabučice i slivaju
se u unutrašnji ugao otvora kapaka, odakle suzno-nosnim kanalom dospevaju u
nosnu duplju. Očni mišići pokreću očne jabučice u svim pravcima, i to obe u istom
smeru istovremeno. Ima ih šest pari. Njihovom rad kontrolišu moždani nervi.
Glavni delovi oka su:očna jabučica, očni nerv i centar čula vida. Očna jabučica je
smeštena u očnoj duplji i u njoj se nalaze čulne ćelije, prijemnici svetlosnih draži.
Očni nerv prenosi svetlosne nadražaje u centar za vid koji se nalazi u potiljačnom
delu mozga. U njemu nastaje osećaj vida. Očna jabučica je složene gradje....

ČULO SLUHA
Uho
Uho je osetljiv i nezamjenjiv instrument, koji igra važnu ulogu u radu organizma.
Naše uši su odgovorne za raspoznavanje i sakupljanje zvukova i prenosa zvučnog
signala u mozak.
Uho sadrži približno četiri hiljade pora i nekoliko hiljada živčanih završetka. Živci se
protežu po celom telu, povezujući organe, kosti i mišiće. Uz pomoć živaca po telu se
raznosi suptilna životna energija. U uhu se nalaze polukružni kanali, utriculus i
succulus - glavni organi, odgovorni za ravnotežu i orijentaciju. Postoji tri polukružna
kanala: dva određuju vertikalna kretanja tela, kao što su pad i skakanje, a treći
horizontalna, na primer, okretanje. Utriculus šalje u mozak informaciju o kretanju i
detektira početak i kraj kretanja.
Uloga uha kao organa čula sluha nije samo da registruje zvuke, već i da ih lokalizuje
(uloga u orijentaciji). Uvo može registrovati lokaciju odakle zvuk dolazi. Uvo koje je
okrenuto izvoru zvuka registruje zvuk ranije od onog na suprotnoj strani, odnosno
čuje ga glasnije. Ove razlike u čujnosti se prerađuju u mozgu i dobijaju se
informacije o lokaciji sa koje dolazi zvuk. Međutim za određivanje tačne lokacije
zvuka čoveku nije dovoljno samo čulo sluha, već i čulo vida. Kod drugih životinja,
npr. slepih miševa i delfina, dovoljno je samo čulo sluha da bi tačno registrovali
izvor. Oni zapravo vide zvukom. Ove životinje emituju ultrazvučne signale, koji se
odbijaju od okolnih objekata. Odbijene signale registruju vrlo osetljivim čulom sluha.
Na slušnom principu rade sonari i radari.....

ČULO MIRISA
Čulo mirisa je istovremeno veoma jednostavno i veoma kompleksno čulo. Naime,
ono je jednostavno jer je u procesu detekcije mirisa uključen jedan manji broj ćelija,
njih oko 10^7. Ove ćelije smeštene su pri vrhu nazalne šupljine, u gornjem delu
nosne sluzokože, na površini od svega oko 5 cm2 (kod mačaka ta površina iznosi čak
oko 25 cm2). One su dalje povezane sinapsama (veze pomoću kojih ćelije nervnog
sistema signaliraju jedna drugoj) sa korom velikog mozga.

Ćelije čula mirisa na svojoj površini imaju tzv. receptore (kompleks protein-lipid),
kompleksne tvorevine koje direktno stupaju u interakciju sa mirisnim molekulima.
Kada molekul udahnutog mirisa dospe do receptorskog kompleksa, on svojim 3D
oblikom i raspodelom elektronske gustine dovodi do konformacionih promena
molekula receptorskog proteina. Ova promena oblika receptorskog proteina dovodi
do pokretanja niza biohemijskih procesa, pri čemu se stvara nervni impuls. Osećaj
mirisa nastaje kada nervni impuls nervnim vlaknima stigne do mozga. Tačan način
(mehanizam) na koji receptorske ćelije interaguju sa mirisnim molekulima još uvek
je nedovoljno ispitan i relativno malo poznat, ali postoje izvesne korelacije između
strukture (oblika) molekula i osećaja mirisa koje izaziva....

ČULO UKUSA
Jezik

Jezik (kao dio probavnog sustava) je mišić koji se nalazi na dnu usne šupljine a služi
za prevrtanje hrane (dok je zubi žvaču), gutanje, ukus i govor. Jezik ima svoj prednji
i zadnji deo. Prednji je ovaj slobodni koji nam služi za govor, okretanje hrane,
sisanje... Zadnji deo zovemo korenom jezika. Ako dodirujemo ovaj prednji deo
jezika, nema nikakvih posledica, ali ako dotaknemo zadnji, refleksno dobijemo nagon
za povraćanje. Takva pojava uzrokovana je inervacijskim područjima jezika....

2. Srce, građa, aorta, krvne žile i građa

Srce je mišić. Predstavlja sistem sastavljen od dvije serijski povezane pumpe, jedna
pumpa krv kroz pluća dok druga pumpa krv u sva druga tkiva. Pumpa krv samo u
jednom smjeru.
Srce (miokard) je izvana obavijeno tankom fibroznom membranom, srčanom kesom
(perikard) dok je iznutra obloženo slojem endotelnih ćelija koje čine unutrašnjost
(endokard).
U funkcionalnom smislu ima lijevu i desnu komoru (ventrikul), a svakoj komori je
pridodata po jedna pojačivačka pumpa, lijeva i desna pretkomora (atrijum). Atrijumi
se kontrahuju prije ventrikula.
Provodni sistem srca čine sinoatrijalni SA čvor, internodalni putevi atrioventrikularni
AV čvor i Hisov snop.
Prosječno ljudsko srce je teško 200-425 grama i za vrijeme jednog ljudskog života
napravi oko 3,5 biliona otkucaja ili 100.000 otkucaja dnevno. U jednom danu kroz
ljudsko srce protiče 7571 litara krvi.

Anatomija srca
Srce ima 4 šupljine: dvije pretkomore i dvije komore. U medicini se često koristi
izraz "desno" i "lijevo" srce. Desno srce je desna pretkomora i komora; u desnu
pretkomoru dolazi venska krv iz tijela koja se kroz desnu komoru pumpa u pluća. Krv
iz desnog srca u pluća vodi plućna arterija (u njoj se nalazi venska krv, a zove se
arterija zato jer je pravilo da su svi krvni sudovi koji idu od srca prema periferiji
"arterije").
U plućima se iz krvi izdvaja ugljen dioksidom, a krv se snabdjeva kiseonikom. Takva
pročišćena krv je sad arterijska te iz pluća dolazi u lijevu pretkomoru plućnim
venama (iako sadrže arterijsku krv zovu se vene jer dolaze s periferije u srce). Iz
lijeve pretkomore arterijska krv dalje ide u lijevu komoru pa u arteriju "aortu" koja je
nosi u cijelo tijelo. Budući da lijevo srce pumpa arterijsku krv u cijelo tijelo (a desno
srce vensku krv samo u pluća), u lijevom srcu su pritisci tri puta veći i njegovi zidovi
su deblji i jači.
Latinski naziv za pretkomoru je atrium (atrijum), komora je ventriculus
(ventrikul), a "zid" koji dijeli desno i lijevo srce (srčana pregrada) naziva se septum.
Zbog postojanja septuma nema kontakta između dvije pretkomore i dvije komore,
inače bi došlo do miješanja venske i arterijske krvi. Između pretkomore i komore se
nalazi suženje (ventil ili lat. valvula) sa zaliscima (zalistak se na latinskom jeziku
zove cuspis). Zalisci sprječavaju vraćanje krvi iz komore u pretkomoru. U desnom
srcu se nalaze tri takva zaliska pa se valvula naziva "trikuspidalna valvula" ili valvula
s tri kuspisa. U lijevom srcu su između pretkomore i komore dva zaliska pa je to
bikuspidalna (ili mitralna jer liči na biskupovu mitru) valvula. Zalisci se također
nalaze na izlazu iz komora u plućnu arteriju i aortu. Ako se zbog bilo kojeg razloga
krv vraća nazad kroz valvulu u pretkomoru to se naziva insuficijencija valvule. Riječ
insuficijencija dolazi od latinske riječi za "nedovoljno". Dakle, valvula je nedovoljno
funkcionalna da bi spriječila vraćanje krvi natrag.
Ukoliko zbog poremećaja srce treba obaviti veći rad nego što je normalno, srčani
zidovi se zadebljavaju. Dvije faze rada srca su sistola i dijastola. Sistola je
ispumpavanje, a dijastola punjenje krvlju.
Aorta je početna tjelesna arterija. Dobiva krv izravno iz lijeve srčane klijetke preko
srčanog zaliska. Kada krv otiđe iz arterije, njihov promjer postane mnogo manji, tj.
dođe na razinu arteriola. Arteriola opskrbljuje kapilare, a kapilara se odmah potom
ispražnjava u još manju krvnu žilu.

Krvne žile su dio krvožilnog sustava čija je funkcija prenošenje krvi kroz tijelo.
Najvažnije krvne žile su arterije, koje odnose krv iz srca i vene koje ju donose
prema srcu.

Sve krvne žile u osnovi imaju istu građu. Iznutra su presvučene endotelijem koji je
okružen subtelijem, veznim tkivom. Oko njega nalazi se sloj vaskularnog glatkog
mišićnog tkiva, koje je visoko razvijeno kod arterija. Na kraju se nalazi daljnji sloj
povezivnog tkiva poznat kao tunica adventitia (ili samo adventitia) koji sadrži živce
koji opskrbljuju mišićni sloj, kao i kapilare u većim krvnim žilama.
Kapilare su građene od nešto više od sloja endotelija i rijetkog povezivnog tkiva.
Kad se krvne žile spoje kako bi formirale područje raspršene vaskularne opskrbe, to
se zove anastamozija. Anastamozije omogućuju kritične alternative protoka krvi kako
bi lakše tekla u slučaju blokada.
Od kraja do kraja, kad bi se rastegnule i spojile sve krvne žile prosječnog odraslog
čovjeka bile bi dugačke oko 100 000 km, što je jednako 2,5 zemljina ekvatora.

Vrste
Postoje razne vrste krvnih žila:
1. Arterije
2. Aorta (najveća arterija, odnosi krv iz srca)
 3. Grane aorte, kao što je karotidna arterija, subklavialna arterija, cealialna
arterija, mesenteričke arterije, bubrežna arterija i arterija ilijaka.
4. Arteriole
5. Kapilare (najmanje krvne žile)
6. Venule
7. Vene
8. Velike sakupljajuće žile, kao što su subklavialna vena, jugularna vena,
bubrežna vena i vena ilijaka
9. Šuplje vene (Venae cavae) - dvije najveće vene koje donose krv u srce
Grubo grupirano, krvne žile se dijele na arterijske i venske, određene time kreće li se
njihova krv prema ili od srca. Naziv "arterijska krv" se, međutim, koristi za krv
bogatu kisikom, iako plućna arterija prenosi "vensku krv" a krv u plućnoj veni je, s
druge strane, bogata kisikom.

3.Hipertenzija i puls
Hipertenzija (HTN), povišeni krvni tlak, ili arterijska hipertenzija (ponegdje se
naziva i hipertonija), jest kronična bolest pri kojoj je krvni tlak u arterijama
povišen. Uslijed ovog povišenja, a kako bi se održao normalni protok krvi kroz krvne
žile, potreban je snažniji rad srca. Prilikom mjerenja vrijednosti krvnog tlaka, mjeri
se sistolički i dijastolički tlak, a koji se razlikuju po tome da li se srčani mišić stišće
(kontrahira), što se naziva sistola, ili opušta između dvije kontrakcije, što se naziva
dijastola. Normalne vrijednosti sistoličkog (gornjeg, tzv. srčanog) krvnog tlaka u
mirovanju nalaze se u rasponu od 100–140 mmHg dok se vrijednosti dijastoličkog
(donjeg) krvnog tlaka kreću u rasponu od 60–90 mmHg. Hipertenzijom se smatra
stanje kod kojega su vrijednosti krvnog tlaka trajno na razini od/iznad
140/90 mmHg.
Pojam hipertenzija u se najčešće koristi kada se govori o arterijskoj hipei, stanje
povišenog krvnog tlaka u arterijama sustavnog krvotoka, zbog učestalosti bolesti u
populaciji, iako hipertenzija može označavati i npr. povišenje krvnog tlaka u plućnom
krvotoku, tada se takvo stanje naziva plućna hipertenzija ili u sustavu portalnog
krvotoka, što se naziva portalna hipertenzija.
Hipertenzija se dijeli na primarnu (esencijalnu) hipertenziju i sekundarnu
hipertenziju. U "primarnu hipertenziju" spada oko 90–95% slučajeva, što znači da je
do povišenja krvnog tlaka došlo bez jasne podležeće bolesti. Preostalih 5–10%
slučajeva, koji nastaju kao posljedica bolesti bubrega, arterija, srca ili endokrinog
sustava smatra se sekundarnom hipertenzijom.
Hipertenzija predstavlja glavni čimbenik rizika za razvoj moždanog udara, infarkta
miokarda (srčanog udara), zatajenja srca, aneurizme arterija (na pr.aneurizme
aorte) i nekih oblika kroničnog oštećenja bubrega. Čak je i umjereno povišenje
krvnog tlaka povezano sa skraćenim očekivanim trajanjem života. Promjene u načinu
prehrane i načinu života mogu pomoći pri nadzoru nad vrijednostima krvnog tlaka i
umanjiti opasnost od s njime povezanih komplikacija. Međutim, u bolesnika kod kojih
su navedene promjene neučinkovite ili nedovoljne, potrebno je liječenje lijekovima.
Hipertenzija se rijetko očituje simptomima, te se obično otkriva pomoću probira, ili
kad bolesnik zatraži pomoć zbog neke druge zdravstvene tegobe. Neki ljudi s
povišenim krvnim tlakom opisuju glavobolju (osobito u području zatiljka, i u
jutarnjim satima), kao i omaglicu, vrtoglavicu, tinitus (zujanje ili šum u ušima),
promjene vida ili sinkopu (iznenadnu nesvjesticu).
Prilikom tjelesnog pregleda, na hipertenziju se može posumnjati zbog nalaza
hipertenzivne retinopatije otkrivene pregledom očnog fundusa, odnosno očne
pozadine pomoću oftalmoskopa.Izraženost promjena hipertenzivne retinopatije se
stupnjuje od I do IV, premda uz slabije razvijene promjene razlučivanje ovih
stupnjeva može biti otežano. Oftalmoskopski nalaz također može ukazivati na duljinu
trajanja hipertenzije u bolesnika.
Pulsom se nazivaju vidljivi i opipljivi ritmični udari koji odgovaraju otkucajima srca;
najbolje se osećaju kada se lako pritisne prstom arterija* na korenu šake. Kad je
lekar došao da pregleda Ivanku, koja je ležala u postelji sa visokom temperaturom,
prvo što je učinio bilo je da je uhvati za zglavak leve šake. Neko vreme je ćutao,
očiju prikovanih za sekundaru svog ručnog časovnika. Merio je Ivanki puls. Puls
odgovara ritmičkom širenju arterije na zglobu šake, izazvanom svakim otkucajem
srca. Broj otkucaja zavisi od životnog doba: kod desetogodišnjeg zdravog deteta on
iznosi 85 do 90 udara u minutu, dok je kod odrasle osobe samo 72 do 85. Kod
bolesnika koji ima groznicu srce kuca brže, pa se može izbrojati i do 150 otkucaja u
minutu. Spor ,ubrzan, slab, isprekidan ili nepravilan puls može za lekara da bude
jedan od znakova na osnovu kojih ocenjuje bolesnikovo stanje.

4. Krvna grupa, RH faktor

Krvna grupa je nasljedna i nepromjenljiva karakteristika ljudi. Naročito je važno
poznavati krvnu grupu pri transfuziji krvi, jer ukoliko se radi o A ili B krvnoj grupi, i
ta krv koja se daje nema iste antigene kao i crvene krvne stanice osobe koja je
prima, antitijela u krvi od osobe koja prima tu transfuziju će primljenu krv prepoznati
kao stranu, te će napasti i uništiti crvene krvne stanice te primljene krvi, a ta
reakcija može imati vrlo ozbiljne zdravstvene posljedice, a može čak i osobu dovesti
do smrti! Zbog toga je važno poznavati krvne grupe po tzv. ABO sistemu gdje
postoje 4 krvne grupe:
• krvna grupa A
• krvna grupa B
• krvna grupa AB
• krvna grupa 0 (nulta)
Treba napomenuti da iako se sistem zove "ABO", zadnja grupa nije slovo O, nego
brojka 0 (nula).
U eritrocitima krvne grupe 0 nema nikakvog faktora koji bi razarao tuđu krv, pa ljudi
te grupe mogu davati krv svim ostalim grupama. Te osobe su univerzalni davaoci
krvi, ali mogu primiti krv samo od svoje krvne grupe tj. krvne grupe 0. Suprotno
njima u eritricotima krvne grupe AB postoje faktori i A i B koje razara krv drugih
grupa. Takve osobe mogu dobiti krv od svakog, a mogu dati krv samo osobi iste
krvne grupe tj. krvne grupe AB i oni su univerzalni primaoci. Krvna grupa 0 naziva se
i univerzalnim davateljem zbog toga što nema ni a ni B bjelančevine na
površinisvojih eritrocita ta krv neće izazvati krvne reakcije u krvi bilo koje krvne
grupe. Za razliku od toga krvna grupa AB naziva se univerzalnim primateljem jer ima
obje vrste bjelančevina na membrani eritrocita pa ni protiv jedne neće reagirati.
REZUS FAKTOR (Rh~faktor) Drugi je sustav krvnih grupa. To je također nasljedno
obilježje krvi koje potječe od posebne bjelančevine, nazvane rezus faktorom. Osoba
koja ima tu bjelančevinu je Rh~pozitivna (+), a za onu koja nema kažemo da je
rh~negativna (-).
KRVA GRUPA BJELANČEVINE NA POVRŠINI ERITROCITA PROTUTJELA
0 NEMA anti A i anti B
A bjelančevina A anti B
B bjelančevina B anti A
AB bjelančevine A i B nema protutjela
5. Respiratorni organi- građa i uloga ( alveola, pluća, vitalni kapacitet )
Dišni sustav jest sustav organa koji služi za izmjenu plinova. Kod četveronožnih
životinja, dišni sustav koristi tube, kao što su bronhiji, kako bi unio kisik u pluća,
gdje se događa izmjena plinova. Tjelesna dijafragma ošit steže pluća kako bi zrak
ulazio i izlazio. S raznim vrstama organizama otkrivene su i razne vrste dišnih
sustava pa tako i drveće ima svoj respiracijski sustav.

Dišni sustav kod ljudi

Kod ljudi i drugih sisavaca, dišni se sustav sastoji od dišnih puteva, pluća i dišnih
mišića koji kretanjem stežu dišne organe kako bi zrak ulazio i izlazio iz sustava. U
dišnom sustavu, pomoću pluća, izmjenjuju se molekule kisika i ugljikovog dioksida
pomoću difuzije, između zraka i krvotoka. Tako se u krvotoku, uz oksidaciju krvi
uklanja i CO2 i ostali metabolički otpadni plinovi zajedno s njim izlaze iz krvotoka u
atmosferu.

Anatomija dišnog sustava

Dišni sustav
Organe za disanje čine: nosna šupljina, usta, ždrijelo, grkljan i dušnik koji se dijeli u
dvije dušnice i pluća. Strujanjem kroz nosne šupljine, zrak se u sluznici pročišćava od
prašine te se vlaži i zagrijava do uobičajene tjelesne temperature, dok disanje na
usta može uzrokovati upalu grla. Pročišćavanje se vrši u svim gornjim dijelovima
dišnog sustava sve do pluća. Pročišćeni zrak odlazi u ždrijelo prema grkljanu. Na
početku grkljana nalazi se grkljanski poklopčić (epiglotis). On kao poklopac na
raskrsnici otvara put prema dušniku dok dišemo, a zatvara ga kad prolazi hrana.

Dušnik
Dušnik je građen od hrskavičnih prstenova što omogućava neprekidno strujanje
zraka. Dušnik se dijeli u dvije dušnice. One se u plućima granaju na sve manje i
tanje ogranke i završavaju u sitnim plućnim mjehurićima. Svaki mjehurić obavijen je
gustom mrežom krvnih žilica. Ispunjeni su zrakom, to plućima daje spužvast izgled.
Dušnik je oko 10 cm duga i 1,5 cm široka cijev, učvršćena hrskavičnim prstenovima,
koji joj daju čvrstoću. Grana se u dvije dušnice koje ulaze u pluća, gdje se granaju u
dva glavna bronha, a bronhije se u plućima dalje granaju u bronhiole. Unutrašnji dio
dušnika čine dva tipa stanica. Jedne stanice izlučuju sluz, koja hvata čestice prašine i
bakterije. Druge stanice imaju sitne dlačice koje se pomiču tako da sluz prenose
prema grlu, gdje je progutamo i probavimo.

Pluća

Pluća (lat. pulmones) glavni su organ dišnoga sustava u kopnenih kralježnjaka,

nekih riba i nekih puževa (u puževa su primitivna pluća). U sisavaca su pluća
smještena u prsnoj šupljini zajedno sa srcem. Osnovna funkcija pluća jest prijenos
kisika iz atmosfere u krvotok, te izdavanje ugljikova dioksida iz krvotoka u Zemljinu
atmosferu. Ta izmjena plinova odvija se u posebnim tankim mjehurićima koje se
nazivaju alveolama. Naime prilikom udisaja zrak koji udišemo ulazi kroz nos (i/ili
usta) u ždrijelo, zatim u grkljan, te u dušnik. Dušnik se dijeli u glavni lijevi i desni
bronh (lijeva i desna dušnica), a zatim u sve manje bronhiole pa do alveolarnih
vodova (ductuli alveolares) i na kraju alveola, kroz čiju stijenku se vrši izmjena
plinova.
Smatra se da su se pluća kopnenih kralježnjaka tijekom evolucije razvila iz ribljeg
mjehura. U prilog takvomu razvoju pluća govore ribe dvodihalice. Neki
beskralježnjaci (neki paučnjaci, rak Birgus latro) razvili su organ za disanje na kopnu
koji je po funkciji jednak plućima, ali je iz druge osnove.

Anatomija pluća čovjeka

1. dušnik; 2. plućne vene; 3. plućne arterija;4. alveolarni vodovi; 5. alveole; 7.
bronhioli; 8. tercijarni bronhi; 9. sekundarni bronhi; 10. primarni bronhi; 11. grkljan
Pluća se nalaze unutar prsne šupljine, zauzimajući njezin najveći dio. Zaštićena su
rebrima. Sastoje se od lijevog (lat. pulmo sinister) i desnog (lat. pulmo dexter)
plućnog krila. Lijevo plućno krilo ima dva, a desno tri režnja (lat. lobus) koji se dalje
dijele u režnjiće (lat. lobulus). Izvana su pluća obavijena opnom koja se naziva
pleura (porebrica). Unutarnji dio te opne, koji prekriva plućna krila, zove se
visceralna pleura (poplućnica), a vanjski dio koji oblaže stijenku prsnog koša jest
parijetalna pleura. Pluća su donjim dijelom naslonjena na ošit - mišićnu pregradu
koja se nalazi između prsne i trbušne šupljine.
Dušnice ili bronhi (lat. bronchus) nastaju na donjem kraju dušnika (lat. trachea) koji
se podijeli na lijevi glavni bronh koji vodi u lijevo plućno krilo i desni glavni bronh koji
vodi u desno plućno krilo. Svaki glavni bronh ulazi u plućno krilo, gdje se dalje grana
u lobarne bronhe (bronhi 2. reda). Glavni lijevi bronh dijeli se u dva lobarna bronha,
a desni glavni bronh u tri lobarna bronha, svaki za jedan režanj. Dalje se svaki
lobarni bronh unutar svoga režnja dijeli u segmentalne bronhe (bronhi 2. režnja),
koji se dalje dijele u bronhe 3. reda, od kojih nastaju bronhiole (lat. bronchioli), te
dalje terminalne bronhiole (lat. bronchioli terminales). Bronhioli se razlikuju od
bronha po tome što ne sadrže sadrže hrskavice i žlijezde u svojim stijenkama.
Daljnjim grananjem bronhiola dolazi se do duktalnih vodova (lat. ductuli alveolares)
čije se stijenke sastoje od alveola. Osnovna građevna jedinica pluća jest acinus, u
koji ulazi po jedan terminalni bronhiol koji se dalje grana u manje segmente s
alveolama. U alveolama se odvija izmjena plinova. Svaki plućni režnjić (lat. lobulus)
sastoji se od 15-ak acinusa.
Kapacitet pluca je vitalni kapacitet+rezidualni volumen(ona kolicina plina koja ostane
u disnim putovima nakon max izdisaja) vitalni kapacitet je moguce povecati ali u
mladosti i razvitku , poslije teže u prosjeku iznosi 4,6l a moj je 6,3l zahvaljujuci
plivanju.
6. Dijelovi i funkcija želuca ; jetra
U anatomiji, želudac je organ koji služi za probavu hrane. Nalazi se između jednjaka
i tankog crijeva, odnosno dvanaestnika.
Kod ljudi želudac je nalik na vrećicu u probavnom sustavu. Sastoji se od tri dijela:
ulaznog dijela (kardija), tijela želuca (fundus) i izlaznog dijela (pilorus). U stijenci se
nalaze tri sloja glatkih mišića (uzdužni, kružni i kosi) koji se stežu i tako melju hranu.
U stjenci su i brojne žlijezde koje izlučuju probavne sokove i sluz. Želudac stvara
želučane tekućine kojima razgrađuje hranu i pretvara ju u kašastu smjesu. Želučani
sokovi su enzim pepsin, klorovodična kiselina (HCl) i sluz. Enzim pepsin (kojeg luče
želučane glavne stanice) služi za degradaciju bjelančevina u peptide, klorovodična
kiselina razgrađuje masti, a želučana sluz ju razrijeđuje kako ne bi oštetila stijenku
želuca.
Nakon probave u želucu, hrana putuje u tanko crijevo (dvanaesnik).
Nalik je na vrećicu u probavnoj cijevi, kapaciteta oko 1200-1500cm3. Dužina želuca
je oko 25cm, a širina iznosi 10-20cm. Sastoji se iz dva dijela:
• Horizontalni ili pilorični dio (parspylorica) koji označava granicu prema
duodenumu
• Tijelo želuca (corpus ventriculi) ili kardijalni dio koji označava granicu gdje
jednjak prelazi u želudac
Zid želuca se sastoji iz tri sloja:
• serozni omotač (tunica serosa)
• mišični omotač (tunica muscularis)
• sluzokožni omotač (tunica mucosa)
Jetra je organ kod sisara, uključujući i čovjeka. Ovaj organ igra veliku ulogu u
metabolizmu, te ima veliki broj funkcija u tijelu, a neke od važnijih su čuvanje
glikogena, sinteza plazma proteina, te detoksifikacija lijekova. Jetra također
proizvodi žuč, koja je veoma bitna u probavi. Medicinski termini, koji se odnose na
jetru, počinju sa hepato- ili hepatički od grčke riječi za jetru - hepar.

Anatomija Jetre
Jetra je teška obično 1200-1600 grama, a sastoji se od 2 režnja (lat. lobus), od kojih
je desni oko 6 puta veći od lijevog. Desni režanj je gornjom granicom u visini petog
rebra, a donji rub je na desnoj strani ispod prsnog koša. Lijevi režanj ide koso i
svojim vrhom dotiče lijevu stanu dijafragme.
Gornja strana jetre (lat. facies diaphragmatica hepatis) jeste konveksna i naliježe uz
ošit i prednji trbušni zid. Pokrivena je peritoneumom i pričvršćena za ošit i prednji
trbušni zid srpastom vezom (lat. ligamentum falciforme hepatis).
U svojoj donjoj, slobodnom rubu ona sadrži oblu svezu jetre (lat. ligamentum teres
hepatis), zaostatak pupčane vene (lat. vena umbilicalis). Njena dva lista se
razdvajaju kod stražnjeg ruba jetre i nastavljaju gornji list vjenačne vene (lat.
ligamentum coronarium hepatis).
Donja strana (lat. facies visceralis hepatis) jeste konkavna i spušta se koso prema
dolje i u desno i naliježe najprije na jednjak i prednju stranu želuca, a zatim na
gornji dio duodenuma, na desni kut debelog crijeva, na desni bubreg i na desnu
nadbubrežnu žlijezdu. Na donjoj strani jetre nalaze se tri žlijeba, jedan poprečni i
dva sagitalna, koji skupa oblikuju slovo H. Poprečni žlijeb predstavlja hilus ili portu
jetre (porta hepatis), kroz koji prolaze krvne žile, živci i žučni kanali. Lijevi sagitalni
žlijeb je u vidu duboke pukotine, (lat. fissura sagittalis sinistra), koja u svom
prednjem dijelu sadrži lig. teres hepatis, a u svom zadnjem dijelu lig. venosum. U
prednji dio desnog žlijeba naliježe žučni mjehur, koja odgovara udubini (lat. fossa
vesicae fallae).

Funkcija jetre
Najveća je žlijezda u ljudskom organizmu, a služi za skladištenje hranjivih tvari te
neutraliziranje štetnih.
Jetra ima vrlo važnu ulogu u nizu metaboličkih, kako kataboličkih tako i anaboličkih
procesa, pa se stoga naziva „centralnom laboratorijom“ organizma. U noj se odvija
veliki dio metabolizma ugljikohidrata, lipida, proteina i drugih dušikovih tvari. U jetri
se također vrši proces detoksikacije, konjugacije i esterifikacije. Metaboličke funkcije
vrše se u parenhimatoznim stanicama, hepatocitima, dok su Kupfferove stanice dio
retikuloendotelnog sistema i imaju sposobnost fagocitiranja. Danas je već poznato i
koje subcelularne organele vrše pojedine od navedenih funkcija.
Mitohondriji sadrže enzime potrebne u metaboličkim reakcijama ugljikohidrata,
proteina i lipida. U njima se odvijaju procesi oksidativne fosforilacije i stvaranja
energetskih bogati spojeva ATP. Ribosomi sadrže ribonukleinsku kiselinu RNK i tu se
vrši proces sinteze proteina i proces konjugacije. U grubim i glatkim membranama
endoplazmatskog retikuluma i ribosomima aktiviraju se aminokiseline za sintezu
proteina, vrši se sinteza kolesterola, konjugacija bilirubina i detoksikacija lijekova i
drugih tvari, dok se transport i sekrecija bilirubina pripisuje golgijevom aparatu.
Lizosomi sadrže razne enzime, npr. kisele hidrolaze, proteaze, a neki od njih
sudjeluju u metabolizmu žučnih boja, željeza i bakra.

7. Žlijezdani dio ( hormoni i uloga, štitna žlijezda, gušterača i funkcija )

Hormoni su kemijski "glasnici" koji u tijelu prenose poruke od jedne stanice do
druge, posebnim oblikom kemijskog djelovanja. Stanica koju aktivira hormon je
ciljna stanica. Hormoni po sastavu mogu biti steroidi, prostaglandini, amini, peptidi i
proteini. Hormoni kruže krvlju i dolaze u dodir gotovo sa svim stanicama.
Oni su zaslužni za regulaciju raznih fizioloških procesa poput metabolizma, rasta i
razvoja, a djeluju i na raspoloženje (npr.: stres). Dio medicine koji se time bavi je
endokrinologija, iz grane interne medicine.
Žlijezde su skupine stanica koje izlučuju kemijske tvari, a mogu biti žlijezde s
vanjskim i unutarnjim lučenjem.
Hormone luče žlijezde s unutarnjim lučenjem: hipofiza, štitna i doštitne žlijezde,
prsna, nadbubrežne žlijezde, gušterača, muške spolne žlijezde (sjemenici) i ženske
spolne žlijezde (jajnici).
Najvažnija žlijezda s unutarnjim lučenjem je hipofiza i ona je smještena u bazi
mozga, tik ispod hipotalamusa.Hipofiza luči mnoge hormone i upravlja radom drugih
žlijezda, primjerice štitnjače, kore nadbubrežne žlijezde, jajnika i sjemenik.
Mozak nadzire rad žlijezda usklađujući njihovu tijesnu međusobnu suradnju u lučenju
hormona. Na taj način održavaju zdravlje organizma.
Štitna žlijezda (štitnjača, lat. glandula thyreoidea), endokrina žlijezda, nalazi se
na prednjoj strani vrata, ispod grkljana. Leptirastog je oblika, sliči na slovo H sa
stanjenim prednjim dijelom, isthmus, koji leži ispred dušnika, i dva režnja, koji leže
postranično uz dušnik i grkljan. Štitasta žlijezda je teška tridesetak grama.
Glavni hormoni štitaste žlijezde su- tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Pod nadzorom
hipofize (hormon - TSH) i hipotalamusa (hormon - TRH) štitasta žlijezda izlučuje T4
uz autoregulaciju pa se izlučivanje aktivira čim se smanji razina tog hormona u krvi.
T3 i T4 reguliraju intenzitet metabolizma u tijelu. Pri manjku hormona bazalni se
metabolizam smanjuje 40%.
Uz ta dva hormona štitasta žlijezda izlučuje i kalcitonin, hormon koji sudjeluje u
regulaciji koncentracije kalcijevih iona u tjelesnim tekućinama.
Za sintezu hormona štitaste žlijezde potreban je jod. Jod dobivamo uglavnom iz
hrane. Dovoljna količina joda je oko 50 mg godišnje.
Ako štitna žlijezda izlučuje premalo hormona, inhibicija hipofize i hipotalamusa bit će
smanjena pa će se poticanje štitaste žlijezde povećati. To se, na primjer, događa u
slučajevima gušavosti kojoj je uzrok nedostatka joda u hrani. U takvim okolnostima
štitasta žlijezda ne može proizvoditi dostatnu količinu hormona pa hipofiza izlučuje
mnogo TSH, a tkivo se štitaste žlijezde znatno povećava.
Gušterača (pankreas) je žlijezda smještena ispod želuca, posebna po tome što ima
vanjsko i unutarnje lučenje:
• unutarnjim (endokrinim) lučenjem u krv luči hormone inzulin, glukagon
koji reguliraju razinu šećera u krv, te somatostatin i pankreatični polipeptid.
• vanjskim (egzokrinim) lučenjem ona lučeći enzime amilazu i lipazu (koji
uglavnom služe za otapanje masti), sudjeluje u kemijskoj razgradnji hrane do
molekula koje se mogu upiti u krv.

Anatomija gušterače
U probavnom sustavu, gušterača se nalazi ispod želuca i pored prvog dijela tankog
crijeva, duodenuma. Kod čovjeka dugačka je od 15 do 25 cm. Gušterača nije dio
probavne cijevi već njezini enzimi ulaze u probavnu cijev sa strane, kroz otvor papilu
vateri zajedno sa probavljenom hranom iz želuca. Svojim položajem u zatonu
dvanaestopalačnog crijeva oblikuje glavu (caput), slijede tijelo (corpus), te rep
(cauda).
Tvore je dvije vrste tkiva: egzokrino žljezdano i nakupine alfa i beta stanica koje
oblikuju langerhansove otočiće (insulae pancreatice).

8. Spolne žlijezde
Spolni sustav je sustav organa unutar organizma koji služe u svrhu razmnožavanja.
Za razliku od ostalih sustava organa, organi spolnog sustav se znatno razlikuje među
različitim spolovima iste vrste. Spolni sustav čovjeka uključuje vanjske spolne organe
i unutarnje spolne organe. Ostale skupine kralježnjaka imaju velike sličnosti u građi
spolnog sustavu koji se uglavnom sastoji od spolnih žlijezda, različitih vodova i
otvora. Međutim, postoje znatne različitosti u fizičkim prilagodbama kao i
strategijama razmnožavanja unutar svake grupe kralješnjaka.

Muški spolni sustav

Organi muškog spolnog sustav su sjemenik (lat. testis), pasjemenik (lat.
epididymis), sjemenovod (lat. ductus deferens), sjemeni mjehurići (lat.
vesiculae seminales), mlaznični vod (lat. ductus ejaculatorius), predstojna
žlijezda (lat. prostata), gomoljno-crijevne žlijezde (lat. glandulae bulbo-
urethrales) i muški spolni ud (lat. penis). Sjemenici, pasjemenici,
sjemenovodi, sjemeni mjehurići i mlazični vodovi su parni organi smješteni u
zdjelici.
Ženski spolni sustav
Organi ženskog spolnog sustav su jajnik (lat. ovarium), jajovod (lat. tuba uterina),
maternica (lat. uterus), rodnica (lat. vagina), stidnica (lat. vulva). Jajnici i jajovodi
su parni organi smješteni u zdjelici.
9. Urogenitalni sistem ( put kako mokraća ide ) bubreg ( nefson )
Bubrezi su parni organi koji se nalaze ispod dijafragme s obje strane kralježnice. Po
obliku su slični zrnu graha, s udubljenim stranama okrenutim prema kralježnici.
Veličina bubrega u čovjeka je 11x6x2,5 cm, a masa oko 150 g. Krvlju su snabdjeveni
bubrežnom arterijom, a venska krv se odvodi bubrežnom venom. U uzdužnom
presjeku bubreg ima tri sloja:
• omotač nalazi se izvana i sastoji se od vezivnog i masnog tkiva;
• kora nalazi se ispod omotača; u njoj se nalaze Malpigijeva telašca i početni
dijelovi bubrežnih kanalića;
• srž nalazi se u središnjem dijelu; njezina središnjalna šupljina naziva se
bubrežna zdjelica; u nju se slijevaju bubrežni kanalići.
Osnovna morfološka i funkcionalna jedinica bubrega je nefron. Nalazi se u bubrežnoj
kori i srži i bubreg ih sadrži oko jedan milijun.
Iz bubrežne zdjelice urin prolazi kroz mokraćovod do mokraćnog mjehura. Mokraćni
mjehur je šuplji organ, kruškolikog oblika na čijem donjem dijelu izlazi mokraćna
cijev. Njegova je uloga privremeno skladištenje mokraće.
Nefron je osnovna jedinica za pročišćavanje krvi u bubregu. Svaki bubreg ima 1 do
4 milijuna nefrona. Sastoji se od bubrežnog tjelešca, kanalića, Henleove petlje i
sabirnih cjevčica. Kanalići se nalaze u bubrežnoj srži. Sabirne cjevčice i cijevi
skupljaju mokraću nastalu u nefronima i odvode je u bubrežnu nakapnicu. Nefron
zajedno sa sabirnom cjevčicom čini mokraćni kanalić.

10. Genitalni organi ( maternica i prostata )

Spolnim organima nazivamo one dijelove anatomije čovjeka (i anatomije drugih
živih bića) koji su uključeni/koji se koriste pri razmnožavanju i time sačinjavaju
reproduktivni sustav kompleksnih organizama:
• kod muškaraca: testisi, penis, prepucij, mošnje, prostata
• kod žena: jajnici, klitoris, vagina, velike i male usne, Bartholinijeve žlijezde,
maternica
Termin genitalije rabi se vanjski (vidljivi) dio spolnih organa: za penis i mošnje kod
muškaraca, odnosno za velike i male usne te klitoris u žena.
Prostata (grč. prostátēs) ili predstojna žlijezda, je muška spolna žlijezda koja se
nalazi između mokraćnog mjehura i ravnog crijeva (lat. rectum), a okružuje
mokraćnu cijev koja provodi mokraću iz mjehura kroz penis.
Oblikom podsijeća na kesten. Sastoji se od glatkih mišićnih stanica i žlijezdanog
epitelnog tkiva, okruženog gustom fibroznom kapsulom. Žlijezdano tkivo proizvodi
mliječnu tekućinu, sjemenu plazmu.
U njoj se nalaze mnoge aktivne tvari koje čija je svrha da štite spermije, održavajući
ih pokretnima i omogućuje im preživljavanje.
Pri rođenju, prostata je velika otprilike kao zrno graha. Raste lagano do puberteta,
kada se naglo poveća, postižući svoju normalnu veličinu i oblik. Normalna prostata
odraslog muškarca teži oko 20 grama, a promjera je tri i pol centimetra. Tu veličinu
zadržava do sredine četrdesetih godina života, kada se ponovno počne povećavati
zbog umnožavanja stanica, koje se naziva adenom, benigna hiperplazija ili
doborćudno povećanje prostate.
Maternica (lat. uterus) organ je ženskog spolnog sustava čovjeka, koji se nalazi u
zdjelici iza mokraćnog mjehura i ispred debelog crijeva. Maternica je, osim kod
čovjeka, spolni organ i u većine ženskih jedinki sisavaca. Glavna funkcija maternice
je prehrana i zaštita ploda.
Maternica je kruškoliki organ, koji je okrenut vrhom prema dolje. U tijelu maternice
nalazi trokutasta šupljina, materište (lat. cavum uteri). Ta šupljina postoji kod žena
koje su rodile, dok se kod nerotkinja stijenke maternice priljubljene.
Dijelovi maternice su, tijelo maternice (lat. corpus uteri) i vrat maternice (lat. cervix
uteri). Između trupa i vrata nalazi se suženi dio (lat. isthmus), koji anatomski
pripada trupu maternice, a funkcionalno vratu (kod poroda donji uterini segment
isthmusa ima važnu ulogu). Dno maternice (lat. fundus uteri) je dio tijela maternice
koji se nalazi izbočen iznad hvatišta jajovoda za maternicu. Rogovi maternice su
dijelovi maternice na koje se vežu jajovodi.
Maternice je duga 7,5 cm (4 cm trup, 0,5 cm suženi dio, 3 cm vrat), a teška 40 do
60 grama, kod odrasle žene.
Vrat maternice dijelimo na dio koji se nalazi u rodnici (lat. portio vaginalis cervicis) i
dio izvan (lat. pars supravaginalis cervicis). Porcija se nalazi otprilike 1 cm u rodnici,
dok je ostatak dug otprilike 2 cm.