Naslov izvornika Then She Was Gone

Lisa Jewell

A onda je
nestala

S engleskoga preveo
SAŠA DRACH

2
3
Za Lor

4
 PROLOG

T ih mjeseci prije nego što je nestala bilo je najbolje. Doista najbolje. Svaki trenutak
činio joj se kao da joj je poklonjen, kao da joj je netko govorio: Evo, ovo je još jedan
savršeni trenutak, uživaj, možeš li povjerovati da ti je ovako lijepo? Svakoga jutra kada
bi se približavala školskim vratima osjetila bi u trbuhu leptire i sve brže otkucaje srca,
radosna što će ga opet vidjeti. Škola više nije bila zatvor, bio je to užurbani, jakim
reflektorima osvijetljen filmski set, na kojem će se odigrati njezina ljubavna priča.
Ellie Mack nije mogla vjerovati daju je Theo Goodman pozvao da zajedno izađu.
Theo Goodman bio je najzgodniji dečko među jedanaestim razredima, nesumnjivo.
Tako je bilo i kad su bili u desetom razredu, i u devetom, i u osmom. U sedmom ne.
Nitko u sedmom razredu od dečki nije bio zgodan. Svi su bili nekako sićušni, još uvijek
bebani s velikim očima, u ogromnim cipelama i prevelikim vestama.
Theo Goodman nikada nije imao curu pa su svi mislili da je gej. Bio je jako lijep,
za dečka, i vrlo mršav. I, zapravo, vrlo, vrlo drag. Ellie je godinama sanjala o njemu, ne
obazirući se na to je li gej ili ne. Bila bi presretna i da samo budu prijatelji. Njegova je
mama bila vrlo mlada i lijepa i pratila ga je do škole svaki dan. Obično je nosila odjeću
za vježbanje, s kosom utegnutom u rep, a vodila je sa sobom i maloga bijelog psa
kojega bi Theo svaki put na rastanku podigao, poljubio u njuškicu i onda opet nježno
spustio na pločnik. Onda bi poljubio mamu i nestao kroz vrata školskog dvorišta. Nije
ga bilo briga je li to netko vidio ili nije. Nije se sramio ni svoje pudlice ni mame. Bio je
odviše siguran u sebe.
A onda je, jednog dana prošle godine, odmah nakon što su završili ljetni praznici,
iznenada s njom poveo nekakav razgovor. Samo tako. Bilo je to tijekom ručka, nešto
ju je pitao oko domaće zadaće, a Ellie, koja inače ništa ni o čemu nije znala, odmah
je shvatila da on nikako nije gej i da je s njom započeo taj razgovor jer mu se ona sviđa.
Bilo je to sasvim očito. I tako su, odjednom, postali dečko i cura. Mislila je da će to biti
puno složenije.
Ali onda je nešto pošlo krivo, neki mali pomak u vremenu i svega je nestalo. Ne
samo ta njihova ljubavna priča nego i sve ostalo. Nestala je njezina mladost. Život.
Ellie Mack. Sve je nestalo. Sve je zauvijek nestalo. Da je mogla prevrtjeti priču unatrag,
vidjela bi da je bilo znakova koji su je trebali upozoriti da se nešto sprema. Kad je sada
razmišljala o svemu tome, odjednom se sve činilo očito. Ali u ono doba, kad još ništa
ni o čemu nije znala, nije naslućivala da se išta sprema. Slijepa pri širom otvorenim
očima.

5
PRVI DIO

6
 1.

L aurel je sama otključala vrata kćerina stana i ušla. Unutra je bilo prilično mračno,
iako je vani bilo gotovo vedro. Prozor sprijeda bio je skoro sasvim zaklonjen
rascvjetanim grozdovima glicinije, dok je druga strana stana bilo gotovo sasvim u
sjeni šumarka na koji se kuća naslanjala.
Hanna je kupila taj stan sasvim impulzivno. Dobila je na poslu svoj prvi bonus i
željela ga je uložiti u nešto sigurno prije nego što novca nestane. Ljudi od kojih je
kupila stan ostavili su nešto vrlo lijepih komada, no ona nikada nije našla vremena da
sama još dokupi svog namještaja, pa je stan sada izgledao kao da je netko nakon
razvoda iz njega pobrao svoju polovicu stvari. A to što joj nije smetalo da joj mama
navraća u stan kad nje nema i da ga pospremi, samo je govorilo u prilog tomu da je taj
stan doživljavala tek kao nešto malo luksuzniji hotelski smještaj.
Laurel je pomela Hannin prljavi hodnik, ili zbog toga što je to bilo potrebno ili iz
navike, sve do kuhinje i onda tamo ispod sudopera uzela sredstva za čišćenje. Činilo
joj se da Hanna prošlu noć nije provela u stanu. U sudoperu nije bilo ostataka
pahuljica, ni mrljica mlijeka na radnoj plohi, niti je našla otvorenu maškaru ispod
ogledala za šminkanje. Laurel osjeti ledene žmarce kroz kralježnicu. Hanna uvijek
dolazi kući. Hanna nema kamo drugamo ići. Otišla je po torbu, izvadila mobitel i
drhtavim prstima jedva otkucala Hannin broj. Javila se automatska govorna pošta,
kao i uvijek kad je Hanna bila na poslu. Mobitel joj je ispao iz ruku, no srećom, udario
je o rub njezine cipele, pa se nije razbio.
Sranje, procijedi sebi u bradu, pokupi mobitel i tupo se zagleda u aparat. Sranje.
Nije imala koga nazvati. Koga da pita: Jeste li vidjeli Hannu? Znate li gdje je? Hannin
život naprosto nije bio takav. Nije imala nikakvih čvrstih veza. Sve je kod nje rasuto,
poput malih otoka u širokom moru, jedan ovdje, a drugi tko zna gdje.
Moguće je, pomisli Laurel, da je Hanna upoznala nekoga, ali to nije bilo baš
vjerojatno. Hanna nikad nije imala dečka, baš nikad. Hanna se odviše osjećala krivom
da bi imala dečka, jer njezina sestra nikad neće imati ni jednoga. Ista teorija mogla se
primijeniti i na ovaj njezin jadni stan, kao i na činjenicu da je odustala od društvenog
života.
Laurel je znala da pretjeruje, ali joj je istodobno prolazilo glavom da možda i nije
tako. Ako ste majka djeteta koje je izišlo iz kuće jednog jutra s naprtnjačom punom
knjiga da bi otišlo učiti u knjižnicu koja se nalazi udaljena petnaestak minuta hoda i
kad se nakon toga to dijete više ne vrati kući, onda je doista nakon toga nemoguće ne

7
pretjerati u reakciji. Stala je nasred kuhinje u stanu svoje kćeri i pomislila kako Hanna
možda sada leži negdje mrtva u nekom jarku, samo zato što u slivniku nije našla tanjur
s ostacima pahuljica. No s obzirom na njezino dosadašnje iskustvo, to je bila savršeno
normalna i razložna reakcija.
Upisala je naziv Hannine firme u internetsku tražilicu i potražila telefonski broj.
Operator ju je preusmjerio na Hannin kućni broj i Laurel je zadržala dah.
Ovdje Hanna Mack.
Evo je, to je glas njezine kćeri, odsječan i lišen svake osobnosti.
Laurel nije ništa rekla, samo je dodirom ekrana prekinula vezu i vratila mobitel
natrag u torbu. Otvorila je Hanninu perilicu posuđa i počela je prazniti.

8
 2.

K akav je život Laurel imala prije desetak godina, kad je još imala troje djece, a ne
samo dvoje? Je li se tada svakoga jutra budila osjećajući životnu radost? Baš i nije
bilo tako. Laurel je oduvijek bila tek napola zadovoljna. Našla bi razloga za
prigovaranje čak i kad bi se stvari sjajno razvijale, bila je u stanju sažeti i skratiti, na
najkraće, i najbolje vijesti i odmah prijeći na nešto što ju je jako brinulo. Svakoga se
jutra budila uvjerena da je loše spavala, čak i kad nije bilo tako, zabrinuta da joj je
stomak predebeo, kosa preduga ili prekratka, da joj je kuća prevelika ili premala, da
joj je bankovni račun tanak, da je njezin muž neradnik, da su djeca ili preglasna ili
pretiha, da će brzo otići od nje, ili pak da nikad neće otići od kuće. Probudila bi se i
odmah primijetila da su se bijele mačje dlake uhvatile za crnu suknju koju je ostavila
da visi preko stolice u spavaćoj sobi, ili bi primijetila da joj nema papuče, ili da su
Hannini podočnjaci duboki, ili da se nakupila ogromna hrpa odjeće koju već mjesec
dana želi odnijeti u kemijsku čistionicu, ili da se istanjila zidna tapeta u hodniku, ili da
se pojavio zreli prištić na Jakeovoj bradi, ili da smrdi mačja hrana koja je predugo bila
izvan hladnjaka, ili da kantu za smeće nitko ne prazni, nego da ga svi samo lijeno
tiskaju ne bi li još nešto stalo unutra.
Tako je ona nekoć gledala na svoj savršeni život, kao na niz neodrađenih poslova,
na nešto što je smrdjelo, na niz briga i neplaćenih računa.
A onda je jednog jutra njezina djevojčica, njezina najbolja djevojčica, njezina
najmlađa, njezina beba, jedina koja je razumije, otišla od kuće i više se nikada nije
vratila.
Kako se osjećala tih prvih najbolnijih sati? Što joj je tada prolazilo mozgom, srcem,
što je otjeralo sve one nevažne brige? Užas. Očaj. Bol. Strava. Agonija. Nemir. Strah.
Koliko god zvučale melodramatično, sve te riječi nisu dovoljne da opišu kako se tada
osjećala.
Vjerojatno je kod Thea, rekao je Paul. Zašto ne nazoveš njegovu mamu?
Ali ona je unaprijed znala da Ellie neće biti kod Thea. Zadnje riječi njezine kćeri
bile su:

Vraćam se na ručak. Je li ostalo lazanja?

Samo za jednoga.
Nemoj ih dati Hanni! Ni Jakeu! Obećaj!
Obećavam.
9
Nakon toga čula je kako su se ulazna vrata zalupila, osjetila je kako je u stanu jedna
osoba manje, morala je isprazniti perilicu za posuđe, nekoga nazvati, Paulu odnijeti u
gornju sobu lijek, jer se prehladio. Ta se prehlada tada činila najvažnijom stvari na
svijetu.
Paul se prehladio.
Komu to dan prije nije rekla? I to zakolutavši očima, s teškim uzdahom: Paul se
prehladio. Veliki je to teret. Taj moj život. Sažalite se nada mnom.
No ipak je nazvala Theovu mamu.
Ne, rekla joj je Becky Goodman. Nejako mi je žao. Theo je cijeli dan ovdje. Ellie
nismo ni vidjeli ni čuli. Ali, voljela bih da vam mogu nekako pomoći...
Poslijepodne je odmicalo i primicala se večer. Nazvala je sve Ellieine prijateljice
iz škole, otišla je i do knjižnice, gdje su joj dopustili da pregleda snimke kamera i da
se konačno uvjeri da taj dan uopće nije došla u knjižnicu. No kada je sunce počelo
zalaziti, kuća je počela tonuti u hladnu tamu koju su remetili tek povremeni odbljesci
dalekih munja na nebu. Tada ju je konačno posve preplavio užas svega onoga što je
proživljavala cijelog tog dana i pozvala je policiju.
Tada je prvi put zamrzila Paula, baš te večeri, kad je onako u pidžami, bos,
zaudarajući na znoj i posteljinu, samo neprestano šmrcao i onda ispuhivao nos, i to
strašno pištanje njegovih nosnica i disanje na usta, sve je to njezinu osjetljivom sluhu
zvučalo poput glasanja nekakva čudovišta.
Odjeni se, rekla mu je odsječno. Molim te.
Poslušao ju je, poput prestrašena djeteta, i nekoliko trenutaka poslije vratio se u
prizemlje, nakon što je navukao nekakvu odjeću za slobodno vrijeme, kratke sportske
hlačice i običnu, svijetlu majicu. Krivo. Sasvim, sasvim krivo.
I ispuši taj svoj nos, reče mu. Dobro ga ispuši, da ništa više ne ostane u njemu.
Ponovno ju je poslušao. Gledala ga je s nevjericom, gledala ga je kako od te
maramice pravi lopticu i onda polako s njom odlazi na drugi kraj kuhinje, da je baci u
smeće.
Uskoro je stigla policija.
I tada je sve počelo.
To što nikada nije okončano.
Povremeno se poslije pitala što bi bilo da Paul toga dana nije bio prehlađen, da je
odmah požurio kući s posla, onako pristojno odjeven, pun energije i brz, da je sjeo
odmah uz nju, daju je zagrlio, da nije samo onako duboko disao i šmrcao i bio toliko
prestrašen, bi li sve završilo drugačije? Ili ju je nešto drugo nagnalo da ga zamrzi?
Policija je otišla iz kuće oko pola devet. Hanna se pojavila na kuhinjskim vratima
odmah nakon toga.
Mama, obratila joj se, kao da se ispričava. Ja sam gladna.
10
 Oprosti, reče Laurel i svrne pogled prema satu na drugoj strani kuhinje. Isuse,
naravno, mora da premireš od gladi. Teško se osovila na noge i zabuljila u hladnjak,
zajedno sa svojom kćeri, da vidi čega ima.
Može ovo? reče Hanna i počne izvlačiti Tupperwareovu posudu u kojoj je bila
zadnja porcija lazanja.
Ne. Vratila je lazanje u hladnjak, malo preoštro. Hanna je pogleda.
Zašto ne?
Jednostavno ne, reče, ovaj put nešto mekše.
Servirala joj je zapečeni grah na prženom kruhu, sjela i gledala je kako jede.
Hanna. Njezino drugo dijete. Bila joj je najteža. Ona ju je najviše iscrpljivala. Ona je
bila ta s kojom ne bi htjela ostati na nekom pustom otoku. A onda joj glavom prođe
strašna pomisao, tako brzo, daju je jedva stigla registrirati.
Ako je netko trebao nestati, onda si to trebala biti ti, a Ellie je trebala sada jesti taj
prepečenac.
Tada nježno dlanom dotakne Hannin obraz i izađe iz kuhinje.

11
 3.

Ranije

O no što se ponajprije nije smjelo dogoditi bilo je to da Ellie dobije tu lošu ocjenu iz
matematike. Da je više radila, da je bila bistrija, da nije bila toliko umorna onoga
dana kada su pisali test, da nije bila toliko dekoncentrirana, da je manje zijevala, a više
mislila, da je dobila peticu, a ne četiri plus, sve se to ne bi dogodilo. Ali da se vratimo
još malo unatrag, prije tog lošeg testa iz matematike - da se nije zaljubila u Thea, da
se umjesto u njega zaljubila u nekog drugog dečka koji nije toliko dobar matematičar,
nekog dečka kojeg uopće nije briga kakvu će imati ocjenu iz matematike, nekog dečka
bez ikakvih ambicija, ili da se uopće nije ni u koga zaljubila, možda bi tada bila
zadovoljna i s tom četvorkom plus i onda ne bi tog popodneva izašla i moljakala mamu
da joj uzme instrukcije iz matematike.
Da, to je bilo to. To je bila prva karika u tom uzročno-posljedičnom lancu.
Dogodilo se to upravo tamo, u pola pet ili tako nekako, te srijede popodne, u siječnju.
Došla je tog dana kući vidno uzbuđena. Često je dolazila kući uzbuđena. No
planula bi iznenada. Čim bi ugledala mamu ili čula mamin glas, sasvim bi se
iracionalno počela ljutiti i onda bi na nju istresla sve ono što je čučalo u njoj cijeloga
dana u školi. U školi su je svi znali kao vrlo pristojnu, a s takvom reputacijom mora se
biti jako oprezan.
Profesor iz matematike je lud, reče i baci torbu na ormarić u predsoblju. Totalno
lud. Mrzim ga. No zapravo ga nije zamrzila. Zamrzila je sebe zbog neuspjeha. Ali to
nije bila u stanju izreći.
No njezina se mama javila iz kuhinje, pored sudopera. Što se dogodilo, ljubavi?
Pa, sada sam ti rekla! Nije još ništa rekla, ali nije bilo važno. Užasan je taj moj
profesor iz matematike. Neću položiti završne ispite. Potrebne su mi instrukcije.
Zbilja, trebaju mi instrukcije.
Dovukla se do kuhinje i dramatično zavalila na stolac.
Nemamo novca za instrukcije, reče mama. Zašto ne odeš na dodatne sate iz
matematike u školi?
To je bio taj drugi korak. Da nije bila toliko razmažena, da nije stalno očekivala od
mame da čarobnim štapićem riješi sve probleme umjesto nje same, da je bila bar malo
svjesna stvarne novčane situacije svojih roditelja, da je vodila računa o bilo čemu

12
drugome osim o sebi, razgovor bi završio na onome što je rečeno. Rekla bi: Dobro,
razumijem. Otići ću na dodatne sate.
Ali nije završilo na tome. Ona je samo navaljivala dalje. Ponudila se da će platiti
instrukcije svojim novcem. I navela je nekoliko primjera učenika iz njezina razreda
koji su puno siromašniji od njihove obitelji, a koji su uzimali instrukcije.
A da pitaš nekoga u školi? predloži mama. Da ti pomogne netko iz završnih
razreda? Netko tko bi to odradio za nekoliko funti i komad torte?
Što? Ni govora! O, Bože, to bi mi bilo užasno neugodno!
I tako se to nastavilo i otišlo u nepovrat. To joj je bila druga šansa da se spasi.
Propustili su priliku, a da nitko toga nije bilo svjestan.

13
 4.

O d onoga dana u svibnju 2005. kad se Ellie nije vratila kući, sve do prije nekoliko
minuta, nitko nije uspio pronaći nikakva traga o njoj, nikakva objašnjenja za
njezin nestanak. Baš ništa.
Zadnje što su vidjeli od Ellie bila je slika s kamere na ulici Stroud Green, u deset i
četrdeset tri, na kojoj je nakratko zastala da se pogleda u odrazu na automobilskom
staklu (neko vrijeme postojala je teorija da je zastala zato što je vidjela nekoga u
autu, ili da nešto kaže vozaču, no nakon što su ušli u trag i vozaču i automobilu,
uspostavilo se da je u to vrijeme bio negdje na dopustu i da je auto cijelo vrijeme bio
tamo parkiran). I to je bilo to. To je sve što je ostalo zabilježeno o njezinu kretanju.
Pretražili su sve kuće u najbližoj okolici, doveli sve poznate pedofile na
ispitivanje, uzeli snimke kamera iz svih trgovina po ulici Stroud Green, televizijski
emitirali javni apel Laurel i Paula koji je vidjelo oko osam milijuna ljudi, no nije se
pojavio nijedan trag koji bi ih poveo dalje od trenutka kad je potražila svoj odraz u
staklu u deset i četrdeset tri.
Ellie je na sebi imala običnu crnu majicu i traperice i to je policiji predstavljalo
dodatni problem. Kao i to što je onu svoju prelijepu, zlatnu kosu imala vezanu u rep. I
to što je imala na leđima tamnoplavi ruksak. I to što je na nogama imala obične bijele
tenisice kakvih ima u svakom supermarketu. Kao da je namjerno željela izgledati
neprimjetno.
Detektivi su zasukanih rukava pretraživali Ellieinu sobu puna četiri sata. Činilo se
da Ellie sa sobom nije ponijela ništa posebno.
Možda je ponijela nešto donjeg rublja, ali Laurel nikako nije mogla znati nedostaje
li nešto od toga iz njezinih ladica. Možda je ponijela nešto za presvlačenje, ali Ellie je,
kao i većina petnaestogodišnjakinja, imala previše odjeće da bi Laurel točno znala
čega je sve tu bilo. No njezina kasica prasica i dalje je bila puna novčanica od deset
funti koje je tamo gurala nakon svakog svog rođendana. Tamo je bila i njezina četkica
za zube i dezodorans. Ellie nikada nije otišla nekamo prespavati, a da ne ponese i
četkicu i dezodorans.
Nakon dvije godine praktički su obustavili potragu. Laurel je znala što oni misle.
Misle da je Ellie pobjegla od kuće.
No kako su mogli misliti da je pobjegla od kuće kad je nisu zabilježile kamere ni
na jednoj željezničkoj ili autobusnoj stanici, niti na drugim ulicama osim one na kojoj
je očito nestala? Odustajanje od daljnje potrage bilo je poražavajuće.

14
 No još ju je više porazilo to kako je na sve reagirao Paul.
To je, pretpostavljam, sada zaključeno.
Bio je to zadnji čavao koji je zakucan u lijes njihova braka.
Sve to vrijeme djeca su se snalazila, kako su znala, poput vagona na tračnicama,
pokušavajući se držati svojih obaveza. Hanna je maturirala s najvišim ocjenama. Jake
je diplomirao geodeziju na Sveučilištu West Country i položio ispit za ovlaštenog
geodeta. Paul je tražio načina da dobije promaknuće na poslu, kupovao si nova odijela,
stalno pričao da im treba bolji auto i pokazivao joj hotele i kojekakve destinacije na
internetu koje su nudile privlačne aranžmane za sljedeće ljeto. Paul nije bio loš čovjek.
Paul je bio dobar čovjek. Udala se ona za dobrog čovjeka, baš kao što je i oduvijek
željela. Ali to kako se nosio s tom strašnom prazninom koja je nastala u njihovu životu
nakon Ellieina nestanka pokazivalo je da nije bio svemu tome dorastao, nije bio
dovoljno jak - nije dovoljno skrenuo.
To razočaranje u njega bilo je tek mali dio svih onih strašnih osjećaja koji su je
obuzeli, tako da svega toga gotovo da nije bila ni svjesna. Kad se godinu dana poslije
odselio, nije joj to značilo ništa. Bio je to tek nevažan pomak u njezinu životu. Kad sada
sve to prizove, jedva da se ičega mogla sjetiti. Jedino čega se sjećala iz tog razdoblja
bila je nasušna potreba da se s potragom nastavi.
Možemo li još jednom obići sve kuće u okolici? predlagala je policiji. Prošlo je
godinu dana otkako smo to napravili. To je dosta vremena, možda iskrsne nešto što
nismo prije primijetili?
Detektivka se nasmiješila. Već smo razgovarali o tome, reče. Odlučeno je da to nije
najbolji način za iskorištavanje raspoloživih resursa. Ne ovoga trenutka. Možda za
godinu-dvije. Možda.
Ali onda su je odjednom ovoga siječnja, bez ikakva razloga, nazvali iz policije i
rekli joj da bi željeli ponovno proći kroz slučaj - sada, nakon deset godina. Da naprave
još jednu rekonstrukciju. Dogovoreno je da to naprave 26. svibnja. No ni tada se nisu
pojavile nove ideje ili novi dokazi.
Nikakvih promjena.
Sve do sada.
Detektivka pri telefonu zvučala je oprezno. Možda nije ništa, ali željeli bismo da
dođete.
Što ste pronašli? upitala je Laurel. Tijelo? Što je bilo?
Deset godina ništa se nije događalo. A sada evo nečega.
Zgrabila je torbicu i izašla iz kuće.

15
 5.

Ranije

P reporučio ju je netko iz ulice. Zvala se Noelle Donnelly. Ellie je ustala na zvrndanje

s ulaznih vrata i požurila hodnikom, no njezina je mama već otvorila. Tamo je
stajala nešto starija osoba, oko četrdeset godina, i govorila jakim irskim ili
škotskim naglaskom.
Ellie, pozvala ju je mama. Ellie, dođi i upoznaj se s Noelle. Žena svijetlocrvene
kose, u punđi koja je bila zategnuta ukosnicama, nasmiješila se prema Ellie. Dobar
dan, reče Noelle. Nadam se da ti je mozak u radnoj brzini.
Ellie nije bila sigurna šali li se ova ili ne, no ne uzvrati joj osmijehom, nego samo
kimnu.
Dobro, reče Noelle.
Odredili su jedan kut dnevne sobe za prvu Ellieinu lekciju, donijeli još jednu
stolnu lampu iz njezine sobe, maknuli sve nepotrebno, donijeli dvije čaše, vrč s vodom
i Ellieinu pernicu, s crno-crvenim pjegama.
Laurel je nestala u kuhinju da napravi Noelle šalicu čaja. Noelle zastade. Ugledala
je kućnog mačka koji se smjestio na klavirskom stolcu.
Veliki mačak, reče. Kako se zove?
Tedo, reče Ellie. Tedo Medo. Ali zovemo ga Tedo. Bilo je to prvo što je rekla Noelle.
To nikada neće zaboraviti.
Čini mi se da mi je jasno zašto ga tako zovete. Kosmat je kao pravi, veliki medvjed.
Je li joj se tada svidjela? Toga se nije mogla sjetiti. Osmjehnula joj se, pomilovala
svog mačka i stisnula njegovo meko krzno. Voljela je svog mačka i bilo joj je drago što
se tamo našao, kao neki tampon između nje i te neznanke.
Noelle Donnelly oko sebe je širila miris ulja za prženje i neoprane kose. Imala je
na sebi traperice i kockasti svijetlo smeđi džemper, ispod kojeg je provirivao Timexov
ručni sat. Na nogama je imala iznošene smeđe čizme, a naočale za čitanje visjele su
joj na zelenoj uzici oko vrata. Imala je prilično široka ramena, malo povijen vrat, kao
da se držala pogrbljeno, no vrlo vitke, duge noge. Izgledala je kao da je cijeli život
proboravila u nekoj prostoriji s preniskim stropom.
Da vidimo, reče Noelle, podigne naočale na nos i posegne u svoju smeđu kožnu
torbu. Ponijela sam sa sobom neke stare završne testove. Odmah ćemo početi s

16
jednim, da vidimo u čemu si dobra, a u čemu šepaš. Ali prije svega, možda da mi ti
sama kažeš, svojim riječima, što te najviše muči.
Tada je ušla mama, s velikom šalicom čaja i malo čokoladnih kolačića na tanjuriću
te sve tiho i brzo spustila na stol. Ponašala se kao da su Ellie i Noelle na nekom
ljubavnom ili tajnom sastanku. Ellie kao da joj je htjela reći: Mama, ostani. Ostani sa
mnom. Nisam još spremna da ostanem sama s ovom nepoznatom ženom.
Gledala je mamu u potiljak dok je ova brzo izlazila iz sobe i tiho zatvorila vrata za
sobom. Brava je sasvim tiho škljocnula, kao da se ispričava.
Noelle Donnelly okrene se prema Ellie i nasmiješi. Imala je vrlo sitne zube. Da
vidimo, reče i pomalo pridignu naočale, bliže očima. Gdje smo ono stali?

17
 6.

C ijeli joj je svijet izgledao zlokobno. Laurel je vozila brzo, no u granicama

dopuštenog, prema policijskoj postaji u Finsbury Parku. Ljudi su joj se na ulicama
činili opasnima, kao da se svaki od njih spremao počiniti neki težak zločin. Platnene
strehe koje su bridjele na vjetru podsjećale su je na krila ptica grabljivica, a
veliki reklamni panoi izgledali su joj kao da će se svakog trena strovaliti na cestu i
poklopiti je.
Navala adrenalina pobijedila je sav umor.
A Laurel se nije pošteno naspavala od 2005. godine.
Već sedam godina živjela je sama. Najprije u njihovoj obiteljskoj kući, a onda je
prije tri godine preselila u drugi stan, nakon što je otpala svaka nada da će se ikada
pomiriti s Paulom koji si je nekako uspio pronaći drugu ženu.
Ova ga je pozvala da žive zajedno i on je prihvatio. Nikad nije uspjela shvatiti kako
mu je sve to uspjelo. Kako je onako već sasvim propao uspio pronaći neki zdravi djelić
na samome sebi. Nije mu to zamjerala. Da je barem isto to mogla i sama napraviti.
Da je bar mogla spakirati nekoliko kovčega i oprostiti se s dosadašnjim životom,
poželjeti si sretnu budućnost. Da je mogla tiho zatvoriti ta vrata za sobom, da konačno
živne, da joj jutarnje sunce obasja lice, da se okrene prema svijetloj budućnosti koja
je samo čeka. Odmah bi to napravila da je mogla. Doista.
Jake i Hanna također su odselili, naravno. Brzo je do toga došlo, kao što se i bojala,
vjerojatnije i prije nego što bi otišli da im se život nije onako korjenito promijenio
prije deset godina. Neki njezini prijatelji imali su djecu istih godina kao i Jake i Hanna,
a koji su još uvijek živjeli u roditeljskom domu. Ti njezini prijatelji zbog toga su se
žalili, zbog praznih ambalaža sokova u hladnjaku, užasnih zvukova seksa koji dopiru
iz njihovih soba, pijanih povrataka iz noćnih klubova u četiri ujutro i psećeg laveža od
čega ne mogu više zaspati. A kako bi ona voljela da može čuti bilo koga od svoje djece
da bučno upada u kuću u rane jutarnje sate. Kako bi voljela da po kući ima njihova
prljavog suđa ili zgužvanih trenirki i gaća po podu. Ali ne, njezino dvoje djece nije
imalo potrebu vraćati se tamo odakle su jedva čekali da pobjegnu. Jake je živio u
Devonu s djevojkom koja se zove Blue, djevojkom koja ga ne pušta ni sekunde na miru
i stalno govori kako bi htjela imati djecu, iako su tek godinu dana zajedno. Hanna je
živjela relativno blizu Laurel, u svom malom, mračnom stanu, radila po četrnaest sati
na dan, čak i vikendima, i to u centru grada, sve samo radi veće zarade. Nijedno od
njih nije dočekalo ostvarenje svojih snova, no za čiju bi se djecu moglo reći da im je to
uspjelo? Sve one njihove nade i snovi, priče o balerinama i pop-zvijezdama,
18
pijanistima i znanstvenicima na pragu velikih otkrića - sve to završilo je u običnim
uredima.
Laurel je živjela u novogradnji u Barnetu, u dvoipolsobnom stanu, s balkonom
koji je bio dovoljno velik da na njemu drži nešto biljaka i stol sa stolcima, s novom,
blistavom crvenom kuhinjom i vlastitim parkirnim mjestom. Nije to bila ona vrsta
doma kakav je za sebe priželjkivala, ali do ovoga je lako došla i tu se osjećala sigurno.
Kako je provodila dane sada kada više nije bilo djece oko nje? Više ni mačak nije
bio s njom. A potrudio se i lijepo poživio, gotovo punih dvadeset jednu godinu. Laurel
je tri dana tjedno provodila na poslu. Zaposlila se u marketinškom odjelu šoping-
centra u Gugh Barnetu. Jednom tjedno odlazila je pospremiti Hannin stan, a ostatak
vremena radila je ono u što bi uspjela samu sebe uvjeriti da joj je važno. Kupovala je
po trgovačkim centrima nove biljke za balkon, posjećivala prijatelje do kojih joj više
nije bilo stalo, pila s njima kavu koja joj nije prijala i pričala o stvarima koje je nisu
zanimale. Jednom tjedno išla je na plivanje. Ne zato da održi kondiciju, nego zato što
je to radila oduvijek i nije uspjela naći dovoljno dobar razlog da i od toga odustane.
Zato joj i jest bilo čudno što je nakon toliko godina otišla iz kuće u takvoj žurbi, s
jasnim ciljem, da obavi nešto uistinu važno.
Očito su joj željeli nešto pokazati. Možda koju kost, djelić krvave tkanine,
fotografiju propalog leša koji je čamio negdje u nekoj pustopoljini. No nakon deset
godina činilo joj se da će konačno nešto doznati. Možda će joj pokazati neki dokaz da
joj je kći živa. Ili da je mrtva. Dušu joj je morilo uvjerenje da je posrijedi ono drugo.
Srce joj je snažno i brzo lupalo u grudima dok je vozila prema Finsbury Parku.

19
 7.

Ranije

E llie se instruktorica Noelle Donnelly postupno počela sviđati tijekom tih nekoliko
zimskih dolazaka. Nejako, ali malo da. Uglavnom je to bilo zato što joj je dobro
objašnjavala i što je Ellie sada već bila među najboljima u razredu, od kojih se
očekivalo da će dobiti i najbolje ocjene. No bilo je i drugih razloga. Često je Noelle
znala donositi Ellie kojekakve sitnice. Male naušnice iz trgovine bižuterijom, balzam
za usne s voćnim okusom ili neku baš jako zgodnu olovku. Za moju najbolju učenicu,
govorila je. Ako bi se Ellie pobunila, Noelle bi samo odmahnula rukom. Navratila sam
u Bent Cross, ma to je sitnica, doista, govorila je.
Uvijek bi je pitala i za Thea, kojeg je jednom nakratko srela prilikom trećeg posjeta
u kući. Kako je onaj tvoj zgodni momak? pitala bi, no ne nametljivo, baš kako treba.
Možda je tako ispadalo zbog tog njezina irskog naglaska, koji bi sve što je govorila
činio smješnijim nego što je uistinu bilo.
Dobro je, rekla bi Ellie, a Noelle bi se pomalo hladno osmjehnula i rekla: On je taj
koji mora paziti na tebe.
Završni ispiti polako su se približavali. Bio je već treći mjesec i Ellie je već počela
odbrojavati tjedne, a ne mjesece koji su je dijelili od ispita. Nalazila se tada s Noelle
svakog utorka poslijepodne i njezin je mozak postao brz. Sve je lakše prihvaćala
činjenice i pamtila formule. Njihove instrukcije sada su već bile uhodane, u
visokooktanskom ritmu. Zato je Ellie odmah primijetila da je došlo do promjene u
Noelleinu ponašanju, tog prvog utorka u ožujku.
Dobar dan, mlada damo, reče Noelle, stavi torbu na stol i otvori patentni zatvarač.
Kako si?
Dobro.
To mi je drago. Kako je prošla domaća zadaća?
Ellie joj gurne riješene zadatke preko stola, do mjesta gdje je Noelle sjedila.
Obično bi Noelle odmah izvadila naočale i pogledala zadaću, no danas je samo prstima
počela kuckati po papirima, sasvim odsutna. Bravo, reče. Ti si zaista dobra djevojka.
Ellie ju je samo gledala ispod oka, čekajući da instrukcije konačno počnu. No to se
nije dogodilo. Umjesto toga Noelle je i dalje buljila u njezinu zadaću, a zapravo u
prazno.

20
 Reci mi, Ellie, počne konačno, okrenuvši pogled prema njoj. Što je najgore što ti
se dogodilo u životu?
Ellie slegnu ramenima.
Što? nastavi Noelle. Je li ti uginuo hrčak? Ili nešto tako?
Nikad nisam imala hrčka.
Možda ti je najgore to što nisi nikad mogla imati hrčka? Ellie ponovno slegnu
ramenima. Nikad ga nisam ni željela.
Dobro, reci mi onda što si željela? Što si jako željela, a nisi nikad mogla dobiti?
Ellie je iz kuhinje čula televiziju, svoju majku koja je nešto radila, ali i sestru koja
je s nekim telefonski razgovarala. Njezina obitelj radila je što i inače, nitko nije morao
voditi ovako čudne razgovore o hrčcima, sa svojom instruktoricom iz matematike.
Nisam si nikad ništa posebno poželjela. Uobičajeno - stvari, više love, nešto za
oblačenje.
Nisi nikada poželjela psa?
Ne, nisam.
Noelle uzdahnu i privuče bliže Ellieinu zadaću. Dobro, znači da si ti vrlo sretna
djevojka. Zaista jesi. Nadam se da si svjesna koliko si sretna.
Ellie kimnu glavom.
Dobro da jesi. Jer, kad dođeš u moje godine, bit će puno stvari koje ćeš željeti i
činit će ti se da ih svi drugi imaju i da bi konačno morao doći red i na tebe. Možeš si
misliti. I onda ćeš vidjeti kako sve to oko tebe nestaje. I nećeš ništa moći promijeniti
vezano uz to. Baš ništa.
Nastupio je trenutak neugodne tišine, prije nego što je Noelle konačno nataknula
naočale i počela pregledavati prvu stranicu Ellieine zadaće. No dobro. Da vidim što je
moja najbolja učenica radila prošli tjedan.
Reci mi, Ellie, kakve su tvoje nade i snovi?
Ellie uzdahnu, ali u sebi. Noelle Donnelly opet je bila depresivna.
Nadam se da ću dobro proći na ovim završnim testovima, da ću položiti A-razinu
i onda upisati neki dobar fakultet.
Noelle otpuhne i preokrenu očima. Zašto ste svi vi, mladi ljudi, toliko opčinjeni
fakultetima? Kad sam ja upisala Trinity College, kao da su oko mene trubile fanfare!
Velike li sreće! Moja se mama hvalila na sve strane. Njezina jedinica! Upisala Trinity!
A vidi me sada. Ja sam najsiromašnija od svih ljudi koje poznajem. Ellie se samo
nasmiješi. Nije znala što da joj odgovori.
Postoje i važnije stvari od fakulteta, mala moja pametnjakovićko. Postoje stvari
koje su važnije od svjedodžbi i diploma. Meni svi ti papiri već idu na uši. A vidi me
sada. Ovdje sjedim s tobom, u tvojoj zgodnoj i toploj kući, pijem tvoj fini čaj Earl Grey,
plaćena da ti utuvim u glavu nešto malo od onoga što znam. A onda ću se vratiti kući,

21
 u svoje veliko ništa. Naglo se okrene i netremice pogleda Ellie. U ništa. Kunem ti se.
Onda uzdahnu, nasmiješi se, podigne naočale, odvrati pogled od Ellie i lekcija počne.
Poslije je Ellie otišla do majke u kuhinju. Mama, reče, htjela bih da stanemo s tim
instrukcijama.
Mama se okrenu i upitno je pogleda. Ozbiljno? Zašto?
Ellie nije znala treba li joj reći istinu. Mislila joj je reći: Ona me plaši i govori mi
čudne stvari, i ja zaista ne želim biti sama s njom svakog tjedna po jedan sat. Da joj je
barem rekla istinu. Da joj je rekla, možda bi majka nekako sve to riješila i onda bi sve
poslije ispalo drugačije. Ali iz nekog razloga nije to učinila. Možda je mislila da
bi majka rekla da su to glupi razlozi za prekid instrukcija, kad su se ispiti već počeli
približavati. Ili možda nije htjela dovesti Noelle u neugodnu situaciju, možda nije
htjela raditi scene. No koji god razlozi bili, rekla joj je sljedeće: Ja samo mislim da sam
s njom odradila koliko sam mogla. Imam sve testove za vježbu koje mi je dala. Sada
samo moram sve to proći. Tako ćemo uštedjeti novac. Nasmijala se slavodobitno i
čekala da čuje što će majka odgovoriti. Pa, to mi je nekako čudno, tako blizu ispita.
Znam, no mislim da ima i drugih stvari kojima bih se mogla pozabaviti, na primjer
geografijom. Zaista bih trebala malo više vremena odvojiti za geografiju.
To je bila stopostotna istina. Ellie je doista htjela najbolje ocjene iz svih predmeta.
Taj jedan sat tjedno ne bi ništa promijenio, ali ona se nasmiješi onako kako je mama
voljela i čekala da joj usliši molbu.
Draga moja, mislim da ti o tome odlučuješ, reče Laurel. Ellie kimne ohrabreno dok
su joj još uvijek u ušima odzvanjale Noelleine riječi, a oni je njezini mirisi podsjećali
na kuhanje i prljavu kosu, promjene raspoloženja i čudnovata, katkad i neprilična
pitanja koja bi joj se usjekla u mozak.
Jesi li sigurna? No, bilo bi odlično ako bismo se riješili tih dodatnih troškova, reče
njezina majka.
Točno tako. Odjednom je preplavi olakšanje. Točno tako.
Dobro, reče majka i otvori vrata hladnjaka, izvadi posudu s bolonjezom i zatvori
ih. Nazvat ču je sutra i otkazati.
Odlično, reče Ellie veselo, osjećajući kako popušta težina koja joj je pritiskala
dušu. Hvala ti.

22
 8.

U niformirani policajac koji je dočekao Laurel bio je mlad i uredan, no vlažnih

dlanova i pomalo uzrujan. Poveo ju je do sobe za razgovore. Hvala vam što ste
došli, reče, kao da je ona mogla birati hoće li doći ili ne. Žao mi je, danas sam
zauzeta, možda drugi tjedan?
Netko joj je skočio po čašu vode, a trenutak nakon toga vrata su se ponovno
otvorila i unutra je ušao Paul.
Paul, Bože, pa naravno. Uopće se nije sjetila Paula. Upao je u prostoriju, s tom
razbarušenom sijedom kosom, u zgužvanom odijelu, i onim mirisom koji se uvlači pod
kožu ljudima iz centra grada. Rukom je dotakao Lurelino rame kad je prošao pored
nje, ali ona se nije mogla prisiliti da se okrene prema njemu i odzdravi. Samo se
usrdno nasmiješila radi onih ljudi uokolo koji su ih promatrali.
Sjeo je na stolac pored nje i rukom, dok je sjedao, pridržao kravatu. Netko mu je
donio šalicu čaja iz aparata. Ljutio ju je taj čaj. Kao što ju je naljutio i sam Paul.
Radi se o jednoj lokaciji pored Dovera, reče detektiv koji se predstavio kao Dane.
Nečiji je terijer tamo tijekom šetnje iskopao ruksak pa su nas pozvali.
Ruksak. Laurel kimnu, sada već vrlo ljuta. Ruksak nije odmah značio da su našli i
tijelo.
Dane im približi neke fotografije formata 18 x 24, iz kartonske kuverte. Gurnuo ih
je preko stola prema Laurel i Paulu. Prepoznajete li možda neke od ovih stvari?
Laurel približi fotografije.
Bio je to Elliein ruksak, njezin ruksak. Ruksak koji je prebacila preko ramena kad
je otišla od kuće u knjižnicu. Koliko je godina prošlo od tada. Na ruksaku je bio mali,
crveni logo zbog kojega ih je policija i pozvala. Bio je to doista jedini detalj koji ih
je upućivao na Ellie, sudeći po onome što su znali da je imala na sebi onoga dana.
Na drugoj fotografiji vidjela se obična crna majica, rastegnuta, s uskom kragnom,
bez rukava. Na etiketi je pisalo New Look. Voljela ju je nositi djelomice uvučenu u
hlače, samo sprijeda.
Treći je predmet bio grudnjak. Sivi, uski grudnjak s crnim točkastim dezenom. Na
etiketi je pisalo Atmosphere.
Četvrti predmet bile su traperice. Iznošene, svijetloplave. Na etiketi je pisalo Top
Shop.
Peti je predmet bio par iznošenih, bijelih tenisica.

23
 Šesti je predmet bila obična, crna jakna s kapuljačom i bijelim vezicama. Na etiketi
je pisalo Next.
Sedmi predmet bili su ključevi od kuće. Privjesak je bila mala plastična sova, s
očima koje su svijetlile kad bi joj pritisnuli stomak.
Na osmoj slici vidjele su se knjige sa zadacima za vježbu i čitanke, zelene, prljave
i pljesnive.
Deveti je predmet bila pernica, ukrašena crnim i crvenim pjegicama, puna
olovaka i penkala.
Deseti je predmet bio tampon, zgužvan i prljav.
Jedanaesti je predmet bila mala kožna torbica s ljubičastim i crvenim ukrasima i
patentnim zatvaračem koji ju je otvarao s tri strane.
Dvanaesti predmet bio je mali laptop, koji je onako staromodan podsjećao na
leptira.
Zadnji predmet bila je putovnica.
Približila si je fotografiju. Paul se nagnuo prema njoj, pa je gurnula fotografiju
između njih.
Putovnica.
Ellie nije uzela putovnicu. Laurel je još uvijek imala Ellieinu putovnicu. S vremena
na vrijeme uzimala ju je iz kutije u kojoj je Ellie čuvala vrijedne stvari i gledala
sablasno lice svoje kćeri, misleći uvijek na mjesta na koja nikad nije otputovala.
Ali kad je bolje pogledala putovnicu, shvatila je. To nije bila Ellie.
Bila je to Hannina putovnica.
Ne razumijem, reče. Ovo je putovnica moje starije kćeri. Mislili smo da ju je
izgubila. Ali... i dalje je zurila u fotografiju, pipajući prstima po rubovima, ...evo je tu. U
Ellieinu ruksaku. Gdje ste sve ovo našli?
U pustari, u blizini šume, odgovori Dane. Nedaleko od luke u kojoj pristaju
trajekti. Po jednoj teoriji misle da je krenula u Europu, sudeći po putovnici.
Laurel osjeti navalu bijesa zbog svega što su mislili krivo. Tražili su i prije dokaze
koji bi potvrdili da je pobjegla od kuće. Ali, njezin ruksak, reče. Kako bi otišla s tako
malo stvari, s petnaest godina? A vi mi sada kažete da je s tim istim stvarima
možda imala namjeru napustiti zemlju? Meni to nema nikakva smisla.
Dane ju je gledao gotovo sa simpatijom. Analizirali smo odjeću. Postoje dokazi da
je prilično dugo nošena.
Laurel stegnu grudi pri pomisli na sliku svoje savršene kćeri koja je uvijek bila
besprijekorno čista, namirisana, a sada ovako zapuštena, da se vucara uokolo u istoj
odjeći, godinama. Dobro... pa gdje je ona? Gdje je Ellie?
Tražimo je.

24
 Osjetila je Paulov pogled, njegovu potrebu da nekako zajednički pokušaju shvatiti
sve ovo što su čuli. Ali ona nije mogla izdržati taj njegov pogled, nije mu bila u stanju
dati ni jedan jedini djelić sebe.
Znate, reče ona, nama su provalili u kuću nekoliko godina nakon Ellieina
nestanka. Tada sam i rekla policiji da mislim da je to bila Ellie. Po stvarima koje su
odnesene, u kuću se nije ušlo silom, imala sam osjećaj... Izvila se unazad i naslonila,
nesigurna u vlastite osjećaje. Mora da je tada uzela Hanninu putovnicu. Mora da je...
Tada se izgubila. Je li moguće da je sve to vrijeme policija bila u pravu? Da je ona
pobjegla od kuće? Da je svoj bijeg planirala?
Ali otkuda je bježala? I kamo? I zašto?
U tom su se trenutku otvorila vrata i unutra je ušao još jedan policajac. Prišao je
Daneu i nešto mu šapnuo na uho. Tad su obojica pogledali Laurel i Paula. Onda se
Dane uspravi u svom stolcu, popravi kravatu i obrati im se. Pronađeni su i ljudski
ostaci.
Laurel instinktivno dotakne Paulovu ruku.
Tako ga je stisnula da je imala osjećaj da su mu kosti popucale.

25
 9.

Ranije

Š
to ćemo raditi ovoga ljeta?
Theova glava bila je u Ellieinu krilu. Okrenuo se licem prema njoj i nasmiješio.
Ništa, reče on. Najbolje da ne radimo ništa.
Ellie odloži knjigu koju je čitala i spusti ruku na Theov obraz. Nema šanse, reče
ona. Željela bih da sve radimo. Htjela bih ići na paraglajding. Hoćemo? Idemo na
paraglajding?
Znači, tvoj je plan da ovog ljeta pogineš? nasmijao se Theo. Ti si tako čudna.
Ona ga nježno lupne po obrazu. Nisam čudna. Ali spremna sam da poletim.
Doslovno?
Da, doslovno. A mama mi kaže da možemo u bakinu kuću na nekoliko dana, ako
želimo.
Theo se zaprepasti. Ozbiljno, nas dvoje? Sami?
Možemo povesti i neke prijatelje.
Ili možda samo nas dvoje? On kimnu zaigrano, a Ellie se nasmije.
Da, mogli bismo tako.
Bila je nedjelja, poslijepodne, svibanj. Tjedan dana prije završnih ispita. Bili su u
Ellieinoj sobi i odmarali se od ponavljanja. Vani je sjalo sunce. Mačak Tedo Medo ležao
je pored njih, a u zraku se osjećao pelud i polet. Ellieina mama uvijek je govorila da je
mjesec svibanj nalik petku navečer, usred ljeta: sve što te očekuje je dobro, jasno i
bistro i samo te čeka da počneš živjeti. Ellie je osjećala zov koji je dopirao s druge
strane onog crnog tunela punog ispita. Osjećala je tople noći i duge dane, lakoću života
bez obaveza. Sjetila se tolikih stvari koje će raditi kad se završi ovo poglavlje njezina
života, koje će sve knjige pročitati, piknike koje će prirediti, što će si sve kupiti, kamo
će otputovati. Na jedan joj je tren sve to umalo oduzelo dah. Stomak joj se preokrenuo,
a srce počelo jače lupati.
Ne mogu dočekati, reče. Ne mogu dočekati da se sve ovo završi.

26
 10.

P olicijska istraga oko provale u Laurelinu kuću svih tih godina nije došla ni do čega.
Nisu pronašli u cijeloj kući nikakve otiske prstiju vrijedne pažnje, niti ikoga
sumnjiva na snimkama kamera tijekom ona dva sata što je Laurel izbivala iz kuće.
Nikoga tko je imalo sličio na Ellie, čak ni neku drugu tinejdžericu. Taj je lopov odnio
prastari laptop, stari Paulov mobitel, nešto malo gotovine iz ladice u kojoj je Laurel
držala donje rublje, nekoliko srebrnih secesijskih svijećnjaka koji su bili svadbeni
poklon prijatelja s kojima se više nije družila i torta koju je Hanna ispekla, dan prije, s
kuhinjskog stola na kojemu je čekala da je spreme u hladnjak.
Nije odneseno ništa od Laurelina nakita, među kojim je bilo i zaručničko i
vjenčano prstenje koje je prestala nositi nekoliko mjeseci prije i koje je stajalo na
ormariću u spavaćoj sobi. Nije nestao ni skupi MacBook koji je bio gotovo nov i puno
vrjedniji od onog starog laptopa koji je nestao. Nisu uzeli ni kreditne kartice koje
je Laurel držala u ladici u kuhinji, da ih joj ne ukradu na ulici.
Možda nisu imali vremena, rekao je jedan od policajaca koji su stigli desetak
minuta nakon što ih je pozvala. Ili su možda krali po narudžbi, znajući komu će sve to
prodati.
Ipak je to čudno, Laurel im je tada rekla, tjeskobno stežući ruke na prsima. Čini
mi se... Ne znam. Moja je kći nestala prije nekoliko godina. Pogledala ih je pravo u oči
i zadržala pogled. Ellie Mack? Sjećate se?
Oni su se samo pogledali.
Imam osjećaj da je to bila ona, reče, bez obzira na to koliko je to ludo zvučalo. Nije
ju bilo briga. Kad sam ušla u kuću, osjetila sam svoju kćer.
Ponovno su se pogledali. Jesu li nestale neke njezine stvari? Odmahnula je glavom
i slegla ramenima. Ne znam. Mislim da ne. Bila sam u njezinoj sobi. Sve mi se čini kao
i prije.
Nastupila je tišina, dok su policajci premještali vlastitu težinu s noge na nogu.
Nigdje ne vidimo razvaljenu bravu ili razbijeni prozor. Kako je provalnik ušao?
Laurel polagano žmirnu. Ne znam.
Jeste li ostavili koji prozor otvoren?
Ne, ja... Nikad joj to ne bi palo na pamet. Mislim da nisam.
Ostavljate li ključ nekomu?
Ne. Nikada.

27
 Ne ostavljate ključ susjedima? Ili prijateljima?
Ne. Ne. Jedini koji imaju ključ to smo mi. Ja, moj suprug i djeca.
No nakon što je ovo izgovorila, osjeti da joj srce brže lupa, da su joj se dlanovi
oznojili. Ellie, reče. Ellie je isto imala ključ. Kad je nestala. U svom ruksaku. Što ako
je...?
Svi su gledali u nju.
Što ako se vratila? Svejedno, gdje god da je bila? Možda je to bio potez očajnice?
To bi objasnilo zašto su nestale samo one stvari do kojih nam nije bilo stalo. Ona zna
da ja ne volim te svijećnjake. Uvijek sam govorila da ću ih jednog dana odnijeti i
prodati u nekoj staretinarnici, jer vjerojatno puno vrijede. I još ta torta!
Torta?
Da, na stolu je bila čokoladna torta. Napravila ju je moja kći. Moja druga kći. Hoću
reći, kakav to lopov krade tortu?
Možda je lopov bio gladan?
Ne, reče brzo Laurel, da osnaži svoju teoriju. Ne. Ellie. Ellie bi je uzela. Obožavala
je Hannine torte. Ništa joj nije bilo draže od toga, ona ih je... Tu stane. Bila je prebrza.
Imala je dojam da će tako otjerati od sebe ljude koji su došli da joj pomognu.
Od susjeda nitko nije vidio ništa neobično. Većina ih nije ni bila kod kuće u vrijeme
provale. Nijedna od stvari koja je ukradena iz kuće više se nigdje nije pojavila. I to je
bilo to. Opet nikakva traga. Još jedna nova otvorena rana Laurelina života.
Godinama se uglavnom zadržavala u blizini kuće, baš za slučaj da se Ellie vrati.
Godinama je svaki put kad bi došla kući njušila zrak nakon svojih kratkih izlazaka, ne
bi li osjetila miris svoje izgubljene kćeri. Upravo je tih godina izgubila doticaj sa
svojom ostalom djecom. Nije im više imala što dati, a oni su se umorili čekajući je da
se oporavi.
I onda je, prije tri godine, Laurel konačno odustala od čekanja da se Ellie vrati.
Prihvatila je da je to bila obična provala i da se mora pokrenuti, početi iznova svoj
život, negdje drugdje. Prije tri godine izašla je unatraške zadnji put iz sobe svoje
nestale kćeri i tako tiho zatvorila vrata za sobom daju je to umalo koštalo života.
Tri se godine trudila, koliko je mogla, što manje misliti o Ellie. Pokušala je usvojiti
nove navike, što je bilo teško, kao da se pokušavala naviknuti na luđačku košulju. Tri
je godine svoje ludilo držala u sebi, ne pričajući o tome ni s kim.
Ali sada se ludilo ponovno vratilo.

Ušla je u automobil koji je bio parkiran pored policijske stanice, ubacila u rikverc i
onda na trenutak zastala. Morala je svoje ludilo potisnuti, što dublje u sebe, koliko je
god to bilo moguće.
Ali onda se opet sjeti kostiju svoje kćeri koje je u tom trenu netko nepoznat, s
gumenim rukavicama, polagao u plastične vreće i onda je sve to provalilo iz nje, dok

28
je automobilski motor ravnomjerno radio, a ona svom snagom počela udarati
rukama po volanu.
Tada je ugledala Paula, s druge strane ulice, kako odlazi do svog automobila,
utučen, povijenih ramena. Vidjela je da ju je ugledao, kao i šok u njegovim očima kad
je shvatio njezin bijes. Krenuo je prema njoj, no ona je ponovno ubacila u rikverc i
odvezla se što je brže mogla.

29
 11.

Ranije

E llie nije previše razmišljala o Noelle Donnelly nakon posljednjih instrukcija.

Majka joj je govorila da to zapravo nije od nje bilo fer, da možda Noelle ne bi
pristala davati instrukcije da je znala da će joj Ellie ranije otkazati i da joj sada
vjerojatno neće biti lako naći nekog novog za to preostalo vrijeme i bla-bla-bla. Majka
joj je konačno prestala prigovarati kad je Ellie rekla da joj je sada žao.
Ma, nema veze, reče. Mislim da je ona tip koji se uvijek snađe. Bit će to sve u redu.
Sigurno će je angažirati neki uspaničeni roditelji koji su se na instrukcije odlučili u
posljednji trenutak. Ellie je to umirilo i sasvim je izbacila Noelle iz onog dijela mozga
koji se njom bavio stalno i sada. Sve je to prebacila u prošlo vrijeme.
Štoviše, trebalo joj je neko vrijeme da prepozna Noelle Donnelly kad ju je ugledala
malo dalje, na ulici, tog utorka ujutro, tijekom svibanjskih praznika. Baš je krenula u
knjižnicu. Njezinoj sestri u posjet je došla neka prijateljica koja se zaista jako smijala
i zaista bila glasna. A trebao joj je mir. I trebala joj je knjiga o popravnim domovima u
devetnaestom stoljeću.
Dakle, da se priča mogla odvrtjeti unatrag, mogla je sve svaliti na sestrinu
prijateljicu i njezin glasni smijeh, što se uopće našla tamo u tom trenutku, ali nije to
željela. Te igre, tko je kriv, znaju katkada biti zamorne. Od takvih igara lako se može i
izgubiti pamet... Sve te beskrajne mogućnosti, koje su od jednog mogle dovesti do
nečega drugog, vode na put s kojeg se teško vratiti.
Noelle je namjestila neki vrlo zbunjeni osmijeh za susret s Ellie. Ellie je trebalo
nekoliko sekundi da se pribere, da vrati u sjećanje sve što joj je trebalo da i sama
uzvrati smiješkom.
Moja najbolja učenica! reče Noelle.
Dobar dan!
Kako si?
Dobro, odlično! Matematika mi ide jako dobro.
Drago mi je. Imala je na sebi smećkasto zeleni, kišni kaput, usprkos prognozi koja
je obećavala toplo i suho vrijeme. Svoju crvenu kosu začešljala je i stegnula rožnatim
ukosnicama i makla je s lica. Na nogama je nosila jeftine, crne tenisice, a preko
ramena svijetlu platnenu torbu. Je li sve spremno za veliki dan?

30
 Sve je spremno, pretjerala je, ne želeći dati Noelle priliku da je ukori zato što je
odustala od daljih instrukcija.
U utorak, je li tako?
Da, u deset ujutro. A sljedeći je ispit tjedan dana poslije. Noelle kimnu, no i dalje
je netremice gledala Ellie. Znaš, reče, s drugim sam učenicima koristila neke druge
zadatke. I svi kažu da su im jako dobri. A ono što sam načula jest da se
prilično poklapaju s onime što se nalazi ove godine u testu. Ako hoćeš, mogu ti dati
jedan primjerak.
Ne, Ellie je vrisnula, ali duboko u sebi. Ne. Ne želim tvoje zadatke. Ali Ellie, ova
koja je stajala sada i tu, Ellie koja je htjela preko ljeta letjeti paraglajderom i izgubiti
nevinost, koja se spremala te večeri ići na pizzu i vidjeti sutra ujutro svog dečka, ta je
Ellie rekla: Dobro, Može. Možda mi pomogne.
Da vidimo, reče Noelle i dotakne prstom usnice. Mogla bih navratiti do tebe
večeras. Bit ću u blizini.
Odlično, reče Ellie. Da, to bi bilo izvrsno.
Ili... možda bi bilo još bolje, pogleda na sat i onda se nakratko osvrnu. Ja stanujem
baš ovdje. Pokazala je prema pokrajnjoj ulici. Doslovce četiri kuće niže. Hoćeš na
trenutak doći do mene? Treba ti za to dvije minute.
Velika je gužva bila tog četvrtka. Puno je ljudi bilo s obiju strana ulice. Ellie se
poslije sjetila njih, pitala se jesu li što primijetili, je li komu od njih ostalo nedirnuto
sjećanje o djevojci s ruksakom, u crnoj majici i trapericama, koja je razgovarala sa
ženom u smeđem kišnom kaputu, sa žutom, platnenom torbom na ramenu. Sjetila se
serije Crimewatch koja ovakve situacije ponavlja s glumcima. Tko bi mogao igrati nju?
Hanna, vjerojatno. Bile su već iste visine. A crvenokosa policajka utegla bi se u ružan,
zeleni kaput i pretvarala da je Noelle.
Jeste li bili tamo, pitao bi poslije Nick Robinson, gledajući netremice u kameru.
Tog jutra, u četvrtak, dvadeset šestoga svibnja? Jeste li vidjeli sredovječnu gospođu
crvene kose koja je razgovarala s Ellie Mack? Stajale su pred trgovinom Crvenog križa,
na ulici Stroud Green. Bilo je oko deset sati i četrdeset pet minuta. Možda se sjećate
kakvo je vrijeme bilo tog dana. Tog je dana Londonom bjesnjela oluja i tukle su munje.
Jeste li vidjeli ženu u zelenom kaputu koja je hodala s Ellie Mack prema ulici Harlow?
Tada bi se na ekranu pojavila snimka s ulične kamere na kojoj bi se vidjele Ellie i
Noelle kako šetaju po ulici Stroud Green, a Ellie bi, onako sitna i nježna, na zadnjem
skretanju u pokrajnju uličicu, prema svojoj neumitnoj sudbini, izgledala kao
potpuna naivka. Molim vas, rekao bi Nick, ako se sjećate bilo čega što se dogodilo tog
jutra, ako ste vidjeli Ellie Mack na ulici Harlow, molim vas da se javite.
Samo što tog jutra nitko nije vidio Ellie. Nitko nije vidio da je razgovarala s nekom
crvenokosom ženom. Nitko je nije vidio kako hoda prema ulici Harlow. Nitko nije
vidio Noelle Donnelly kako otključava vrata svoje zapuštene kuće ispred koje je

31
cvjetala trešnja, niti je čuo da govori Ellie: Hajde, dođi unutra. Nitko nije vidio Ellie
kako ulazi u kuću. Nitko nije čuo kako su se za njom zatvorila vrata.

32
 12.

B ilo je sunčano poslijepodne, pravo bablje ljeto, kad su Paul i Laurel pokopali ono
što je ostalo od njihove kćeri. Pokopali su njezine bedrene kosti, goljenice i dobar
dio lubanje.
Po forenzičkom izvještaju, njihovu kćer udarilo je neko vozilo, a onda je netko
njezino tijelo odvukao prilično daleko u šumu, iskopao plitak grob koji su onda
razvalile životinje i raznijele njezine kosti po šumi. Psi tragači danima su pretraživali
šumu oko mjesta gdje su pronađeni ostaci, ali bezuspješno.
Policija je pokušala u lokalnim automehaničarskim radionicama pronaći je li tko
u ono doba dopremio na popravak vozilo s tragovima udara u neko tijelo. Također su
razdijelili i letke da im se jave ljudi koji se sjećaju neke autostopistice ili neke djevojke
koja je sišla s autobusa, s tamnoplavim ruksakom. Provjerili su je li odsjela u nekom
hostelu ili kod nekoga privatno, je li je netko susreo, prepoznaje li netko njezino lice,
djevojku s fotografije kad je imala petnaest godina, kao i njezin računalno simulirani
lik, kao deset godina starije žene. Pokušali su preko fotografija ući u trag i
onim svijećnjacima. Je li ih netko vidio ili možda kupio? Nitko ništa nije znao. Nakon
dvanaest tjedana potrage, sve je opet utihnulo.
A sada je Ellie bila mrtva. Svake je nade nestalo. Laurel je ostala sama. Od njezine
obitelji nije ostalo ništa. Doslovno ništa.
I tako je bilo sve dok jednog dana, mjesec dana nakon Ellieina sprovoda, Laurel
nije upoznala Floyda.

33
DRUGI DIO

34
 13.

L aurel je dala mladoj djevojci koja joj je oprala kosu kovanicu od dvije funte. Hvala
ti, Dora, reče i lijepo joj se osmjehnu. Nakon toga dala je i frizerki novčanicu od pet
funti. Hvala ti, Tanja, jako si to lijepo napravila. Puno ti hvala.
Još se jednom prije izlaska pogledala u ogledalu koje se protezalo cijelim zidom.
Plava kosa sezala joj je do ramena, sva blistava i prpošna. Ta njezina kosa ni na koji
način nije odražavala kako se ona uistinu osjećala. Da je mogla nekomu u ulici Stroud
Green platiti osamdeset funti da ispolira i uljepša i njezin um, ne bi nimalo dvojila. I
dala bi puno više od pet funti napojnice.
Vani je puhalo. Jesenje poslijepodne. Imala je dojam da joj je kosa lagana poput
svile. Bilo je kasno, bila je gladna i odlučila je da ne može čekati do kuće, pa je ušla u
kavanu, ni tri kuće dalje od svoje frizerke i naručila si topli sendvič od sira i
beskofeinski kapučino. Jela je brzo, dok je sir curio sa strane i lijepio joj se za bradu.
Baš je papirnatom salvetom brisala bradu kad je u kavanu ušao neki muškarac.
Ni po čemu izuzetan, srednje visine i građe, oko pedeset godina. Kratke,
prorijeđene, tamne kose, sijedih pramenova oko sljepoočica. Imao je na sebi nekakve
nove traperice, lijepu košulju, na nogama cipele na vezivanje, a na nosu naočale
rožnatih okvira. Slično se odijevao kao i Paul. Kakvi god bili njezini osjećaji prema
Paulu - a ti osjećaji bili su strašno kontradiktorni - morala je priznati da je uvijek
izgledao dobro.
Ovaj se čas iznenadila koliko joj se i muškarac na vratima učinio privlačnim. Bilo
je u njemu nešto. Držao se skromno, ali - smije li to uopće spomenuti - u oku mu je
vidjela nešto vrlo živo. Gledala ga je kako stoji u redu na šanku i uočila još neke
pojedinosti. Nije imao trbuha, ali nije bio mišićav, njegovane ruke, a jedno uho bilo
mu je nešto isturenije od drugoga. Nije bio zgodan u tradicionalnom smislu te riječi,
ali odavao je dojam muškarca koji je odavna prihvatio svoja fizička ograničenja i
odlučio se baviti svojom osobnošću.
Naručio je tortu od mrkve i kavu. Po akcentu je bilo teško reći je li Amerikanac ili
neki stranac koji je engleski naučio od Amerikanaca. Sve to svoje donio je do stola
nadomak njezina. Laurel je stao dah. Činilo joj se da nije primijetio kako ga gleda, no
ipak je odabrao stol koji je njoj bio najbliži, iako je u kavani bilo puno drugih slobodnih
stolova. Uhvatila ju je panika. Pomisli da je možda podsvjesno, nenamjerno, privukla
njegovu pažnju. Nije željela njegovu pažnju. Nije željela ničiju pažnju.

35
 Nekoliko su trenutaka sjedili tako, stol do stola. On nije svrnuo pogled prema njoj,
nijednom, no Laurel je osjetila neko zračenje s njegove strane. Muškarac je prčkao po
svom pametnom telefonu. Laurel je završavala svoj sendvič od sira polako, u malim
zalogajima. No tada pomisli da joj se sve to pričinjavalo. Popila je kavu i odlučila
krenuti.
Imate vrlo lijepu kosu, odjednom je čula. Okrenula se, iznenađena njegovim
riječima: Oh.
Zaista je lijepa, ponovi on, a ona nesvjesno rukom promrsi kosu.
Upravo sam došla od frizera. Inače ne izgleda tako lijepo.
On se nasmiješi. Jeste li ikada probali ovdje tortu od mrkve?
Ona odmahnu glavom.
Jako je dobra torta. Hoćete li probati?
Ona se nervozno osmjehne. Ne, hvala, ja...
Evo, imam ovdje još jednu, čistu žličicu. Gurnu kolač prema njoj. Izvolite. Neću to
moći sam pojesti.
U tom trenutku jedna zraka sunca propara kavanom, jaka poput reflektorskog
snopa, dotakne se žličice i ova bijesnu. Tortu je i on jeo i u njoj su i tragovi njegove
vilice. Trenutak je bio začudno intiman. Laurel osjeti unutarnju potrebu da ustukne i
ode. Ali, gledajući srebrnkaste odbljeske sunca na žličici, osjeti u sebi i potrebu da se
počne otvarati. Kao da je osjetila neku vrstu nade.
Uzme žličicu i odlomi komadić torte s nedirnutog kraja kriške.

Zvao se Floyd. Floyd Dunn. Pružio joj je ruku i rekao: Drago mi je da smo se upoznali,
Laurel Mack. Stisak mu je bio čvrst i topao.
Odakle je taj vaš neobični naglasak? upita, privukavši stolac bliže njegovu stolu.
Osjetila je kako joj je ona zraka sunca ogrijala potiljak.
Ovako, reče on, brišući usta salvetom. Gotovo odasvuda. Moji su roditelji bili
ambiciozni Amerikanci koji su za poslovima putovali cijelim svijetom. Četiri godine
živjeli smo u Sjedinjenim Državama. Dvije u Kanadi. Godinu dana u Singapuru. Onda
tri u Engleskoj. Sada su se oni vratili u Sjedinjene Države, a ja sam odlučio ostati ovdje.
Znači, već ste dulje vremena ovdje?
Ovdje sam već, zakoluta očima, kao da broji godine, trideset sedam godina. Imam
britansku putovnicu. I djeca su mi Britanci. I bivša mi je žena Britanka. Slušam
Archerse. Sasvim sam se asimilirao.
Nasmiješio se, kao i ona.
Na trenutak se zamislila. Sjedila je u kavani usred poslijepodneva, razgovarala s
potpuno nepoznatim čovjekom i smijala se njegovim dosjetkama. Kako je do ovoga
došlo? Baš danas? Nakon svih onih stotina mračnih dana koji su prošli otkako je

36
nestala Ellie. Je li doista s time svršeno? Je li to sada doista bilo gotovo, nakon što je
pokopala vlastito dijete?
Živite li ovdje u blizini? upita je.
Ne, reče. Ne. Živim u Barnetu. Ali nekada sam živjela ovdje. Sve do prije nekoliko
godina. Ali još uvijek dolazim istoj frizerki. Glavom kimne prema lokalu nekoliko kuća
dalje. Jako me strah prepustiti svoju kosu nekomu drugomu, tako da dođem ovamo
svakog mjeseca.
Pa... reče i pogleda ponovno njezinu frizuru. Meni se čini da vam se to isplati.
Sve je to izgovorio s dozom flerta, pa se ona upita nije li u pitanju ipak neki čudak.
Ima li na njemu nešto čudno? Bilo što? Ili ona ne uspijeva vidjeti upozoravajuće
znakove? Hoće li je zgrabiti, silovati, napasti, istući? Je li lud?
Takva pitanja javljala su joj se u glavi sa svakime koga bi upoznala. Nikad nije bila
osoba od povjerenja, čak ni prije nego što joj je kći nestala, da bi, evo, deset godina
poslije pronašli njezine ostatke. Paul joj je uvijek govorio daju je dugo morao
osvajati. Nije se htjela udati za njega sve dok mali Jake nije prohodao. Bojala se da je
sve to bio samo njegov hir i da se on neće pojaviti pred matičarem. No sva ta pitanja
u posljednje je vrijeme sve češće postavljala. Znala je da ti se može dogoditi i ono za
što si uvjeren da je nemoguće.
No sada je gledala u tog muškarca, muškarca sivih očiju i meke kože, koji je nosio
vrlo lijepe cipele i nije na njemu mogla naći baš ništa loše. Osim činjenice da joj se
obratio. Hvala vam, odgovori mu na njegov kompliment. Tada izmakne stolac
unatrag, prema svom stolu, želeći krenuti, ali zapravo je priželjkivala da je zaustavi.
Morate ići? upita je.
Da, moram, reče ona pokušavajući smisliti kamo bi to morala. Moram se naći s
kćeri.
No nije se zapravo išla naći s kćeri. Nikada se ne nalaze.
Imate kćer?
Da. I sina.
Od svakog po jedno.
Da, reče ona i osjeti bol, sjetivši se nestale kćeri, bol koja ju je ujela za srce. Od
svakog po jedno.
Ja imam dvije kćeri.
Ona kimnu glavom i prebaci torbu preko ramena. Koliko su stare?
Starija ima dvadeseti jednu godinu, mlađa devet.
Živite li zajedno?
Mlađa živi sa mnom. Starija s mamom.
Aha.
Nasmiješio se. Komplicirano.

37
 Zar nije sve uvijek tako? reče ona i također se nasmiješi. Tada on otpara komadić
novina koje je netko ostavio na susjednom stolu i nađe penkalu u džepu kaputa.
Ovako. Bilo mi je vrlo ugodno porazgovarati s vama. Ali činilo mi se prekratko. Volio
bih vas pozvati na večeru. Napisao je svoj broj telefona na papiriću i gurnuo ga prema
njoj. Nazovite me.
Nazovite me.
Bio je vrlo siguran, jednostavan i izravan. Nije joj bilo jasno kako neko ljudsko
biće može biti ovakvo.
Uzela je papirić i stisnula ga dvama prstima. Dobro, reče. Možda vas nazovem.
Iz kavane je izašla brzo i nije se osvrnula.

Te večeri Laurel je napravila nešto što nije napravila nikada do tada. Otišla je do
Hanne, a da joj se prethodno nije najavila. A ona je, kad je vidjela mamu, bila prije
svega jako iznenađena, no malo i zabrinuta.
Mama?
Zdravo, ljubavi.
Hanna pogleda iza nje, kao da će ugledati neki razlog koji je mamu doveo k njoj.
Je li sve u redu?
Da, sve je u redu. Bila sam u prolazu, pa mi je palo na pamet da se nismo dugo
vidjele.
Pa, vidjele smo se u nedjelju.
Hanna je navratila do nje da joj donese svoj stari laptop, ali nije tada ni prekoračila
mamin kućni prag.
Da, znam. Ali nekako mi je to bilo malo.
Hanna premjesti težinu s jedne noge na drugu. Hoćeš ući?
Da, to bi bilo lijepo. Hvala ti.
Hanna je bila u trenirci i običnoj, uskoj majici na kojoj je sprijeda pisalo Cheri.
Hanni nikad nije bilo osobito stalo do oblačenja. Na posao je nosila crna odijela
Banana Republic, a kod kuće se odijevala sasvim ležerno. Laurel nije znala što nosi u
večernjim izlascima, jer nikada nisu nikamo zajedno izlazile.
Želiš li šalicu čaja?
Malo mi je kasno za čaj.
Hanna preokrenu očima. Nije imala strpljenja za Laureline priče o osjetljivosti na
kofein. Mislila je da ova sve to izmišlja.
Ja ću sebi napraviti kavu. Što da tebi ponudim?
Ništa, zaista. Hvala. Gledala je svoju kćer kako se mota po maloj kuhinji, kako
otvara i zatvara ormariće, jednostavno i bez riječi, i pitala se jesu li njih dvije ikada
bile bliske.
38
 Gdje si bila? upita Hanna.
Molim?
Rekla si da si bila u prolazu?
A, da. Bila sam kod frizera. Ponovno promrsi kosu. Imala je dojam kao da se oko
nje širi vidljiva, bijela laž.
Jako ti je lijepo.
Hvala, dušo.
Osjetila je pod prstima u džepu komadić papira na kojemu je bilo rukom napisano
Floyd i njegov telefonski broj. Dogodilo mi se danas nešto neobično, počne.
Hanna je pogleda prestrašeno. Tako bi je pogledala svaki put kad je htjela o
nečemu porazgovarati, kao da je od nečega strahovala, da će je uvući u nešto za što
nema dovoljno emocionalnog kapaciteta.
Jedan mi je muškarac dao broj svog mobitela. I pozvao me da iziđemo na večeru.
Onaj strah na Hanninu licu pretvori se u stravu i Laurel pade na pamet da nema toga
što ne bi dala da o ovome može porazgovarati s Ellie, a ne s Hannom. Ellie bi se
oduševila, priskočila do nje, čvrsto je zagrlila i rekla da je to sjajno, i super, i genijalno.
Ellie bi tako reagirala.
No, naravno da ga neću nazvati. Naravno da neću. Ali mi je dao misliti. O nama. O
svima nama. Kako svi samo plutamo, kao neki rasuti otoci.
Da, razumijem. Nije bilo ni trunke optužujućeg tona u Hanninu glasu.
Prošlo je tako puno vremena. A mi još uvijek nismo našli načina da se ponovno
okupimo kao obitelj. Kao da smo svi zaglibili. Ne možemo se maknuti od onog dana.
Pogledaj i samu sebe. Kad je to rekla, istog joj je trenutka bilo jasno da je rekla
nešto sasvim krivo.
Molim? Hanna sjedne i sklopi ruke. Što to govoriš o meni?
Pa, tebi ide jako dobro, to je po svemu vidljivo i jako sam ponosna na tebe, koliko
radiš i što si sve postigla. Ali zar nikad nemaš potrebu...? Nije li ti ikada palo na pamet
da svemu tome nedostaje još koja dimenzija? Hoću reći, pa ti čak nemaš ni kućnu
mačku.
Molim? Mačku? Ti to ozbiljno? Pa kako bih ja, do vraga, mogla držati mačku? Pa
mene nema po cijele dane kod kuće. Nikad ne bismo bile zajedno...
Laurel dodirnu rukom svoju kćer. Zaboravi mačku, reče. To sam samo navela kao
primjer. Hoću reći, ti toliko radiš, kao da u životu nemaš ništa drugo? Postoji li za tebe
išta drugo? Neki prijatelj? Muškarac?
Njezina kći polagano zažmiri i otvori oči. Zašto me pitaš za muškarce? Znaš da
nemam za to vremena. Nemam ni za što vremena. Nemam vremena ni za ovakve
razgovore.

39
 Laurel uzdahnu i rukom dotakne vlastiti potiljak. Primijetila sam, reče, u
posljednje vrijeme, kad sam dolazila pospremiti, da nekoliko puta nisi prespavala kod
kuće.
Hanna se zacrveni, a onda nakrivi lice. Aha, reče, pa si pomislila da sam našla
dečka?
Da, jesam. Palo mi je na pamet.
Hanna se nadmoćno nasmiješi. Ne, majko, reče. Nažalost, nisam. Nemam dečka.
Odem na neki tulum, malo se popije, pa ostanem spavati kod prijateljica. Slegne
ramenima i poče čistiti suhu kožu ispod noktiju.
Laurel zaškilji. Tulumi? Hanna na tulumima? Hannino ponašanje nije joj je bilo
uvjerljivo, ali nije htjela po tome čačkati. Nasmiješila se i rekla: Znači, tako.
Hanna se malo udobrovolji i nagne prema njoj. Još uvijek sam dovoljno mlada. Bit
će vremena za muškarce. Kao i za mačke. Ali sada još ne.
Ali što s nama, htjela ju je Laurel pitati, kad ćemo se početi drugačije ponašati? Kad
ćemo opet postati obitelj? Hoćemo li se ikada opet smijati i veseliti, a da pri tome ne
osjetimo da smo zbog nečega krivi?
Ali nije ju to pitala. Umjesto toga pružila je prema Hanni ruku preko stola. Znam,
dušo. Znam. Ja bih samo htjela da si ti sretna. Htjela bih da smo svi sretni. Željela bih...
Ti bi željela da nam se Ellie vrati.
Iznenađena, Laurel pogleda Hannu. Da, reče. Htjela bih da nam se vrati.
I ja, također, reče Hanna. Ali sada je jasno da se više ne može vratiti i da to moramo
prihvatiti.
Da, reče Laurel. Da, imaš sasvim pravo. Pod prstima ponovno opipa onaj papirić i
osjeti trnce kako joj gmižu kralježnicom.

40
 14.

Z dravo, ovdje Laurel. Laurel Mack. Vi ste, Floyde? Gospođo Mack?

Bilo je to ono transatlantičko razvlačenje u izgovoru, lijeno i suho.
Jeste li vi gospođa ili ne?
Ne.
Onda samo Laurel. Lijepo vas je čuti. Niste me mogli ljepše razveseliti.
Laurel se nasmiješi. Drago mi je.
Hoćemo li se dogovoriti za večeru?
Pa, da, mogli bismo. Osim, ako...
Nema ako. Jedino ako postoji neki baš poseban ako.
Sad se nasmijala. Ne, nema posebnih ako.
Onda, dobro, reče on. Možete li u petak, navečer? Mogu, reče ona, znajući da je
slobodna. Drago mi je. Hoćemo li u centar grada? Neki veliki restoran? Ili negdje blizu
mene? Ili blizu vas?
Neki veliki restoran zvuči mi dobro, reče ona, gotovo gubeći dah, kao da ide na
prvi spoj u životu.
Nadao sam se da ćete to reći. Volite tajvansku kuhinju?
Volim.
Onda prepustite sve meni, reče on. Rezervirat ću nam stol. Poslat ću vam poruku
s detaljima.
Uh, dobro. Vi ste...
Efikasni?
Da, efikasni ste. I...
Uzbudljivi?
Opet se nasmijala. Nisam to htjela reći.
Niste, ali je istina. Ja jesam takav. Stalno se zabavljam i upuštam u pustolovine.
Tako gradim život.
Baš ste smiješni.
Hvala vam.
Vidimo se u petak.
Vidimo se, reče on. Osim ako...

41
Laurel je uvijek pazila na svoj izgled. Čak i onih prestrašnih dana kad je Ellie nestala,
redovito se tuširala, pomno birala odjeću, skrivala podočnjake skupim kremama i
iščešljavala kosu dok ne bi dobila potreban sjaj. Tih je dana imala jedino samu sebe.
Oduvijek se voljela uređivati, ali dugo se nije potrudila da malo bolje izgleda.
Zapravo, time se prestala zamarati još 1985. godine, kad je počela živjeti s Paulom.
Zato je sada glupo gledala u vlastito lice u ogledalu i počela otvarati svoje torbice s
kozmetikom. Bila je nervozna, pa je na kapke najprije nanijela maskaru, umjesto
sjenila. Počela si je predbacivati, kako je mogla dopustiti da joj lice toliko ostari, što
više nije lijepa, što se nije rodila s genima Christy Turlington.
Iskreveljila se sama sebi i obrisala maškaru vlažnom maramicom. K vragu,
promumlja si u bradu. Sranje.
Iza nje, na krevetu, nalazila se cijela njezina garderoba. Bilo je neko neobično
vrijeme te večeri. Bilo je toplo, južina, ali najavljivali su i pljuskove i da će biti vjetra. I
dalje je bila lijepo građena - no sve što je od odjeće imala za izlaske kupila je nakon
što je ušla u četrdesete. Ili su se noge previsoko otkrivale, ili su dezeni bili suviše
cvjetni, ili su ruke bile previše ogoljene, ili predubok dekolte. Ništa od toga nije mogla
staviti na sebe. Na koncu se predala i obukla sivi kratki pulover dugih rukava te lagane
trapezaste crne hlače. Dosadno, ali primjereno.
Bilo je sedam i pet. Morala je izići iz kuće za deset minuta, da bi stigla na spoj s
Floydom na vrijeme. Brzo je završila šminku i na koncu nije bila sigurna je li svoj
izgled popravila ili pogoršala, no više nije bilo vremena.
Na izlaznim vratima zastane na tren. Na maloj polici držala je fotografije sve svoje
djece. Voljela ih je pri izlasku pozdraviti. Uzela je u ruke Ellieinu fotografiju. Tu je
imala petnaest godina, na listopadskim praznicima, prije nego što je nestala. Bili su u
Walesu, lice joj je bilo rumeno od morskoga zraka i loptanja na plaži, s bratom i
sestrom. Usta su joj bila širom otvorena, doslovce joj se moglo zagledati u grlo. Na
glavi je imala tamnožutu vunenu kapu, s velikom gombicom na vrhu. Ruke je sakrila
u rukavima prevelike jakne s kapuljačom.
Idem na spoj, Ellie, reče svojoj curi. Sa zgodnim muškarcem. Zove se Floyd. Mislim
da bi ti se svidio.
Palcem je pomilovala djevojčino nasmijano lice, sve do one velike gombice.
To je super, mama, čula ju je kako govori. Drago mi je radi tebe. Lijepo se zabavi!
Nastojat ću, odgovori u prazno. Nastojat ću.

Restoran koji je Floyd odabrao bio je sasvim primjeren za njihov prvi spoj. Diskretno
osvijetljen, zidova lakiranih u crne i zlatne nijanse, s tamnim namještajem i neobičnim
sjenilima na stolnim lampicama. Halogene lampe bile su zastrte perlama od
ametista. Kad je stigla, on je već bio tamo. Kasnila je dvije minute.

42
 Ona pomisli da on izgleda mlađe pri tom svjetlu, pa da je onda valjda tako i s njom.
To joj je dalo podstreka dok mu je prilazila. Pustila ga je da ustane i izljubi je u obraze.
Vrlo ste elegantni, reče on.
Hvala vam, reče ona. I vi, također.
Na sebi je imao crno-sivu pepita-košulju i crnu samtanu jaknu. Kosu kao da je
malo podšišao otkako su se prvi put vidjeli. Mirisao je na cedar i limetu.
Sviđa li vam se restoran? upita je, glumeći nesigurnost.
Naravno da mi se sviđa restoran, odgovori Laurel. Prekrasno je.
Sad mi je lakše, reče on, a ona se osmjehne.
Jeste li već bili ovdje? upita ga.
Jesam, ali samo na ručku. Uvijek sam htio doći navečer, kad je mračnije i tiše, i kad
su gosti otmjeniji.
Laurel odmjeri goste oko sebe. Većina ih je izgledala kao da su došli ravno s posla
ili možda na neki raniji dogovor. Nisu mi osobito otmjeni.
Da. Primijetio sam. Jako sam razočaran.
Ona se nasmiješi, a on joj doda jelovnik.
Jeste li gladni?
Umirem od gladi, reče ona. I to je bila istina. Cijeli je dan bila previše nervozna da
bi išta mogla pojesti. No sada, kad ga je vidjela, opet se sjetila zašto je onda poželjela
s njime podijeliti kolač i zašto se dogovorila da se nađu. Apetit joj se vratio.
Volite li jako začinjenu hranu?
Obožavam.
Pogledao ju je ozareno. Hvala Bogu. Ja doista volim samo one koji vole jake začine.
Drago mi je da smo dobro počeli.
Trebalo im je neko vrijeme da vrate poglede na jelovnik. Floyd je stalno nešto
zapitkivao. Jeste li zaposleni? Imate li braće? Sestara? U kakvu stanu živite? Imate li
neki hobi? Kućnog ljubimca? I onda, prije nego što su pića došla na stol, upita je:
Koliko su vam djeca stara?
Oh, reče i spusti salvetu u krilo. Dvadeset sedam i dvadeset devet godina.
Oho! reče i pogleda je iskosa. Ne izgledate mi dovoljno stari za djecu tih godina.
Mislio sam da bi najviše mogli biti tinejdžeri. Znala je da je to bila glupost. Kad izgubite
dijete, to vas poštara više nego da cijeli život pušite jednu za drugom na obali
pored mora. Još malo pa ču navršiti pedeset pet, reče, a tako i izgledam.
Ne, ne izgledate, suprotstavi se on. Ja sam mislio da imate četrdeset i koju. Izvrsno
izgledate.
Samo je slegnula ramenima. To joj je zvučalo neozbiljno.
Floyd se osmjehnu, izvadi naočale za čitanje iz unutarnjeg džepa svoje zgodne
jakne i natakne ih na nos. Hoćemo nešto naručiti? Pretjerali su s narudžbama. Stalno
43
su dolazila nova jela, obilnije porcije nego što su se nadali, tako da su veći dio večeri
proveli premještajući čaše, boce s vodom i mobitele, da oslobode mjesto na stolu. Je li
to sada sve, pitali su se stalno dok su jela dolazila. Nadajmo se da je ovo zadnje.
Počeli su s pivom, a onda prešli na bijelo vino.
Floyd je pričao o razvodu s majkom svoje najstarije kćeri. Zove se Sara Jade.
Ja sam htio da se zove Sara Jane, a moja je bivša htjela da se zove Jade. Napravili
smo zgodan, mali kompromis. Ja našu kćer zovem Šarah, a ona Jade. A ona prihvaća
ijedno i drugo. Slegnuo je ramenima. Kako god nazoveš svoje dijete, ono će poslije
ionako odlučiti po svome.
Kakva vam je kći?
Sara? Ona je.... prvi put Laurel je primijetila da mu je preko prirodno živahna lica
pala sjena. Ona je neobična. Ona je... Nedostajalo mu je pravih riječi. Najbolje će biti,
reče na kraju, da je upoznate.
Koliko se često viđate?
Prilično često, prilično. Ona još uvijek živi kod kuće, s mojom bivšom ženom. Njih
se dvije ne slažu baš najbolje, pa kod mene nađe sigurno utočište. Obično je kod mene
vikendom. A to je zbilja sjajno. Nasmiješio se vragolasto.
A vaša druga kći? Kako se ona zove?
Poppy. Lice mu se sasvim razvedri pri njezinu spomenu. Kakva je ona? Je li
drugačija od Sare-Jade?
Jako su različite, reče i teatralno spusti glavu. Doista jesu. Poppy je sjajna, znate,
briljantna je u matematici, ima sjajan smisao za humor, ali ne da se ni od koga
zavitlavati. S njom stalno moram biti oprezan. Stalno me podsjeća da sa mnom ništa
ni ne počinje ni ne završava. U stanju je mnome obrisati pod, na svaki način.
Oho. To mi zvuči sjajno! reče ona, pomislivši kako je to podsjeća na njezinu
izgubljenu kćer.
Da, ona je doista sjajna, reče on. Imali smo sreće.
Kako to da ona živi s vama?
To je malo složenija priča. Poppy i Sara Jade nemaju istu majku. Poppyina majka
i ja imali smo neobavezan odnos koji je nadmašio svoja ograničenja. Ako razumiješ
što ti hoću reći. Poppy nismo planirali. Daleko od toga. I neko smo vrijeme pokušali
živjeti zajedno, ali nikad nam to nije uspjelo. I onda, kad je Poppy navršila četiri
godine, ona je jednostavno nestala.
Nestala? Laurel osjeti kako joj je srce brže zakucalo kad je čula tu riječ. Ta je riječ
za nju nosila ogromno značenje.
Da. Ostavila mi je Poppy na vratima, pokupila sav novac s bankovnog računa,
odselila se iz svoje kuće i dala otkaz na poslu. Više je nikad nisam vidio. Podigao je
čašu s vinom i otpio lijep gutljaj, kao da čeka da Laurel nešto na to kaže.

44
 A ona je jednu ruku digla visoko na prsa. Odjednom osjeti kako sve to mora da je
sudbinski, taj susret s ovim neobično privlačnim muškarcem nije bio slučajan, kako je
mislila. Očito su jedno u drugome prepoznali neke zjapeće praznine, mjesta s kojih su
neke drage osobe nestale u dramatičnim i zagonetnim okolnostima.
Uh, reče ona. Jadna Poppy.
Floyd spusti pogled prema stolnjaku i prstima smota grudicu od riže. Baš tako,
reče. Baš tako.
Što mislite, što se s njom dogodilo?
S Poppyinom majkom? upita on. Kriste, nemam pojma. Ona je bila vrlo neobična
žena. Mogla je završiti bilo gdje, reče. Doslovno bilo gdje.
Laurel ga pogleda, prosuđujući hoće li njezino iduće pitanje biti prikladno. Jeste li
ikada pomislili da možda više nije živa?
On je pogleda namršteno i odmah joj je bilo jasno da je pretjerala. Tko bi to znao?
reče on. Tko bi to znao? A onda se opet pojavi onaj njegov osmijeh i razgovor se
nastavi. Naručili su još po jednu čašu vina i nastavili se zabavljati.

45
 15.

K ad je stigla kući, Laurel je odmah sjela za svoj laptop, uzela naočale za čitanje,
otvorila Googleovu tražilicu i upisala ime Floyd Dunn. Razgovarali su cijele večeri,
sve dok ih restoransko osoblje nije ljubazno obavijestilo da zatvaraju. Floyd je dao do
znanja da bi mogli i nastaviti druženje, da je član nekog kluba, negdje (Ništa otmjeno,
rekao je, samo nekoliko fotelja, šank i nekoliko starih prdonja koji tamo vole piti
konjak i gunđati), no Laurel nije htjela putovati do High Barneta nakon što podzemna
prestane voziti, pa su se oprostili na Piccadilly Circusu. Laurel je sjela u podzemnu,
pripita i nasmiješena te je gledala u vlastiti odraz u staklu sve dok nisu stigli do kraja
pruge Northern Line.
Sada je već bila u pidžami, s četkicom za zube u ustima. Odjeću koju je inače
odlagala na krevet samo je pobacala na naslonjač, a sva njezina šminka i dalje je bila
rasuta po komodi. Nije imala snage za te tričarije. Htjela je samo da se oko nje taj oblak
sreće ne raspline, da u tom oblaku ostane zajedno s Floydom cijelu noć, da joj
svakodnevni život ne pokvari taj ugođaj.
Za nekoliko sekundi Laurel je otkrila da Floyd nije samo matematičar, kako joj je
rekao tijekom večere, već i da je napisao nekoliko dobro primljenih knjiga o teoriji
brojeva i matematičkoj fizici.
Onda se prebacila na pretraživanje fotografija i nagledala se Floydovih portreta
iz raznih životnih faza i situacija. Na nekim je fotografijama bio primjetno mlađi, u
kasnim tridesetima, dulje kose, u košulji raskopčane dugmadi. Onda je tu bila i
fotografija koja ga prikazuje kao autora, fotografija s njegovih prvih nekoliko knjiga i
ta joj se nije dopala. S tim čovjekom koji je izgledao kao Open University predavač iz
ranili osamdesetih ne bi nikada podijelila kolač. Kasnije fotografije prikazivale su ga
uglavnom ovako kako je izgledao i sada, iako mu je kosa bila nešto gušća i tamnija i
nije bio tako dobro odjeven. No ipak, bio je to isti čovjek s kojim je večerala.
Htjela je o njemu saznati nešto više. Pokušala je zamisliti sebe u tom njegovu
fascinantnom svijetu. Htjela ga je ponovno vidjeti. I onda opet. A onda se sjetila svog
bivšeg muža, Paula, i te njegove Bonny i one svoje nijeme nevjerice kad joj je ispričao
da je pronašao novu ženu i da će početi živjeti zajedno. Tada nije mogla shvatiti kako
mu je to uspjelo, da ponovno osjeti leptire u trbuhu, da osmišljava planove za
budućnost, da se s nekim opet drži za ruku. Sada se to isto počelo događati i njoj i ona
iznenada osjeti potrebu da ga nazove.

46
 Paul, zamišljala se kako mu govori, upoznala sam predivnog tipa. Pametan je i
zabavan i na neki način jako seksi. Tada shvati da je to bilo prvi put da je s Paulom
poželjela razgovarati o nečemu drugome, ne samo o Ellie.

Sljedeći dan bio je agonija tišine.

Subotom se Laurel obično nalazila s prijateljicama, Jackie i Bel. Znale su se još iz
škole, iz Portsmoutha, i tamo su bile nerazdvojna trojka. Kad su sve tri, s dvadesetak
godina, netom preselile u London, našla se jednom s njima u nekom baru u Sohu i tada
su joj priznale da se vole i da će živjeti zajedno. Kad su već ušle u četrdesete, Bel je
rodila blizance, dva dječaka. Sada je tomu već jedanaest godina. Baš kad se Laurel
polako počela oslobađati najgorih roditeljskih obaveza, njih su dvije u to tek upale.
Svih tih godina otkako je Ellie nestala, njihov dom, pun pelena, plastičnih igračaka i
praznih čašica ljubičastih jogurta, bio je njezino glavno utočište.
Ovog vikenda nije ih bilo, odvele su dječake na ragbijaški turnir u Shopshire.
Polagano su prolazile minuta po minuta, a zrak je u stanu, oko nje, bio težak. Čula je
kako susjedi otvaraju vrata stanova, zovu djecu, pale automobile i šetaju pse, a sve je
to samo pojačavalo njezin osjećaj usamljenosti. Floyd se nije javljao, nije poslao čak ni
običan SMS, ona je već bila stara za sve to, puno prestara, pa je do navečer pokušala
sve to sasvim izbaciti iz glave. Sve je to bilo glupo. Bez ikakva smisla. Ona je bila
dobrano načeta, s užasno teškom problemima koje je vukla sa sobom, a Floyd je
svoj šarm očito rasipao na osvajanje žena za jednu noć. Vjerojatno bi tako, da želi,
mogao raditi svaki dan u tjednu. Sad vjerojatno sjedi u nekoj drugoj kavani i dijeli
tortu od mrkve s nekim drugim.
U nedjelju je Laurel odlučila posjetiti majku. Obično je odlazila do nje utorkom.
Posjećivala ju je svakoga tjedna i trudila se da ne bude razloga da to ne učini. Ali više
nije mogla izdržati sama kod kuće. Jednostavno nije više mogla.
Majka je bila u staračkom domu u Enfieldu, dvadesetak minuta vožnje od njezina
stana. Bila je to novosagrađena zgrada od crvene cigle i zatamnjenoga stakla, tako da
unutra nije mogao nitko izvana zavirivati i gledati što ga čeka. Mama Ruby
preživjela je tri moždana udara, bila napola slijepa, jedva govorila i teško je razumjela
što joj se govori. Bila je uza sve to i vrlo nesretna. Najčešće bi nastojala sjetiti se riječi
kojima bi pokušala reći da bi najradije umrla.
Kad je stigla do nje, oko pola jedanaest, mama je bila u sjedećem položaju. Pored
nje bio je pladanj sa zobenim keksima i čaša mlijeka. Kao da su joj četiri godine. Laurel
je dodirne, osjeti kako joj je ruka izborana i pomiluje ju. Pogledala ju je u oči i
pokušala, kao i uvijek, ugledati onu drugu osobu, onu koja ju je hvatala za ruku i nogu
i bacala u bazen kad je bila mala, koja je trčala za njom po plaži, plela joj pletenice i
pravila jaja na oko onako kako to rade Amerikanci, kao na televiziji. Majka je znala biti
neumorna. Njezina valovita kosa uvijek je bježala iz marama, šnala i ukosnica, a nosila
je uvijek niske pete, kako bi lakše trčala za autobusom, skakala preko zidova i lovila
lopove.
47
 Prvi je moždani udar doživjela četiri mjeseca nakon što je nestala Ellie i nikad se
više nije oporavila.
Prošlog sam tjedna bila na jednom spoju, Laurel reče majci. Majka kimnu glavom
i razvuče usta u osmijeh. Pokušala je nešto reći, ali nije se mogla sjetiti nijedne riječi.
Ffffffff-fffffff...
Znam, mama. Znam da ti je drago.
Fantastično! odjednom iz nje izleti.
Da, reče Laurel i široko se osmjehne. Jedino Što me sve to čini jako nervoznom,
ponašam se kao tinejdžerica. Stalno gledam u mobitel, čekam da me nazove. Strašno.
Mama se ponovno osmjehne, onoliko koliko su oštećenja u mozgu to mogla
dopustiti. Kkkkk... kako se zove?
Zove se Floyd. Floyd Dunn. Amerikanac, mojih godina. Zabavan i pametan,
zgodan. Ima dvije kćeri, jedna od njih živi s njime, druga je već odrasla.
Majka kimnu, još uvijek nasmiješena. Ti... ti...“
Laurel palcem dotakne majčinu ruku i nasmiješi se, ohrabrujući je.
Ti... ti... nazovi njega!
Laurel se nasmije. Ne mogu! Ne, doista. Ja sam njega nazvala prva. Ja sam odigrala
prvi potez. Sada je red na njemu.
Mama ponovno kimnu i nježno stisne Laurelinu ruku. Njezina majka obožavala je
Paula. Već joj je prvi dan rekla: Bravo, draga moja, našla si dobrog čovjeka. Budi dobra
prema njemu. Nemoj ga pustiti da ode. Laurel se samo vragolasto nasmiješila i rekla:
Vidjet ćemo. Jer Laurel nikad nije vjerovala u vječne ljubavi. Mama je normalno
prihvatila njihov razlaz, razumjela je što se dogodilo, jer istodobno je bila i romantična
i realna. U mnogočemu bila je to savršena kombinacija.
Majka izvuče ruku iz Laurelina stiska i posegnu za njezinom torbicom. Uvuče
ruku, izvadi mobitel i stavi joj ga u ruku.
Što? upita Laurel. Sada?
Mama kimnu.
Laurel uzdahnu i otipka nekoliko riječi mobitelom.
Smatrat ću te odgovornom, reče, malo u šali, no malo i ozbiljno, ako zbog ovoga
zažalim.
Tada stisnu gumbić za slanje, brzo zatvori mobitel i spremi ga u torbu. Prestravilo
ju je to što je upravo učinila. Sranje, reče, trljajući rukama lice. Kravo jedna reče mami,
ne mogu vjerovati na što si me natjerala!
Mama se nasmija. Iz njezina se grla oglasi oštar, hrapav pisak, no bio je to smijeh.
Prvi se put nasmijala nakon tko zna koliko vremena, pomisli Laurel.
Nakon nekoliko trenutaka Laurelin mobitel zazvoni. Bio je to on.

48
 16.

L aurel i Floyd drugi su se put našli na spoju u utorak. Ovaj put ostali su u kvartu.
Otišli su u eritrejski restoran blizu Floydova stana, gdje je Laurel oduvijek željela
otići, no Paul nije htio zato što su u izlogu imali izvješenu nisku higijensku oznaku,
samo tri zvjezdice, kao rezultat službene inspekcijske provjere.
Floyd se lijepo obukao. Tamnozelena majica s kragnom ispod crnog džempera i
traperice. Laurel je odjenula dugu, lanenu haljinu s naramenicama ispod koje je imala
bijelu pamučnu bluzu. Kosu je začešljala unazad, a dolje je navukla crne tajice i crne
čizme. Izgledala je kao neka trendi opatica. Nije bila svjesna, sve dok se nije našla s
Floydom, koliko se ozbiljno, štoviše, samostanski odjenula.
Izgledate predivno, reče on, očito ne primjećujući njezine odjevne probleme.
Imate više stila od mene. Osjećam se pored vas kao neka protuha.
Vi izgledate jako zgodno, reče ona i sjedne. Uvijek izgledate zgodno.
Iznenadilo ju je koliko se osjećala opuštenom. Nije bilo one nervoze koja ju je
mučila pri njihovu prvom susretu, prošloga tjedna. Restoran nije bi osobito otmjen i
bio je prilično jako osvijetljen, no nju sada nije više brinulo izgleda li staro ili ne.
Zagledala bi se u njegove ruke kad god bi ih pomakao, željela ih je zgrabiti u zraku
i privinuti ih svom licu. Pratila je i pokrete njegove glave, bore oko očiju kad bi se
nasmijao, ili pak ono malo malja koje su provirivale iz njegove ne do kraja zakopčane
majice.
Željela je, i to jako, seks s njim i ta ju je spoznaja šokirala. Na trenutak je odjednom
zamukla.
Je li sve u redu, Laurel? upita je, osjetivši njezinu nelagodu.
O, Bože, sve je u redu, odgovori mu i nasmiješi se, što je njemu vratilo sigurnost i
razgovor se nastavi.
Pristojno se obraćao konobarima koji su ga, čini se, dobro znali, nudili se da
donesu još ako nije bilo dosta i stalno nešto nudili.
Znate, reče ona, kidajući komadić kruha koji je umočila u umak od ovčetine, moj
me bivši muž ovamo nije vodio zbog onih oznaka o slaboj higijeni. Na trenutak osjeti
da to možda nije trebala reći, da Paula nije trebala tako olako minorizirati, pred
nepoznatim čovjekom. Moglo se o njemu reći i ljepših stvari.
Čujte, koliko je ovdje čisto ne znam, no ovdje se hranim godinama i nikad nisam
imao problema sa želucem. Ovi ljudi znaju što rade.

49
 Koliko dugo ovdje živite?
O, Bože, oduvijek. Otkako su se moji roditelji vratili u Sjedinjene Države. Ostavili
su mi lijepu svotu novca i rekli mi da je uložim u nešto sigurno. Našao sam ovu kuću
koja je bila podijeljena na sobičke, grozno. Isuse, kako neki ljudi žive. Crknuti štakori.
Začepljeni zahodi. Izmet po zidovima. Cijeli se strese. Ali ispalo je da bolje nisam
mogao odabrati. Ne možete vjerovati koliko ta ista kuća vrijedi danas.
Laurel mu je itekako vjerovala, jer je sama prodala kuću na Stroud Greenu prije
nekoliko godina. Razmišljate li vi o tome da biste se mogli vratiti u Sjedinjene Države?
On odmahnu glavom. Ne. Nikada se tamo nisam osjećao kao kod kuće. Nigdje mi
nije bilo tako dobro kao ovdje.
A vaši roditelji? Jesu li još uvijek živi?
Jesu. I više nego živi. Dobili su me kad su bili vrlo mladi, tako da su i sada vrlo
aktivni. A vaši? upita je. Jesu li vaši roditelji još uvijek s vama?
Ona odmahnu glavom. Tata je umro kad sam imala dvadeset šest godina. A mama
živi u staračkom domu i vrlo je slaba. Ne vjerujem da će još dugo. Tada se nasmiješi i
reče: Zapravo, ona mi je i rekla da vam se javim. Rekla mi je da je sjajno da smo se
upoznali. Doslovno mi je utrpala mobitel u ruku. To je nešto... reče i obori pogled u
krilo, ...nešto najljepše što je napravila u posljednjih deset godina. To je bilo toliko
majčinski da me dirnulo.
Tada se Floyd protegnu preko stola i svoje ruke položi na njezine. Gledao ju je tim
svojim sivim očima, dugo ju je gledao. Bog neka blagoslovi vašu majku, reče.
Ona ispreplete svoje prste s njegovima i blago ga stisnu. Dodir mu je bio i nježan
i čvrst, i strastan i blag. U tom je dodiru osjetila ono što se bojala da se više nikada
neće dogoditi, ono što je odavna zaboravila da je ikada bilo moguće. Prstima ju je
pomilovao po zapešću i osjetio njezinu žilu kucavicu, a ona osjeti nježne dlačice
njegovih ruku, duboko pod njegovim dugim vunenim rukavima. Kad je došla do
laktova, njegove ruke nađoše njezine, pa su se stisnuli preko stola u jednom dugom i
snažnom trenu, prije nego što su jedno drugo pustili i zatražili da plate.

Njegova kuća bila je sasvim nalik njezinoj staroj kući, samo tri ulice dalje od mjesta
gdje je nekad stanovala. Bila je to jedna od onih viktorijanskih kućica koja se
naslanjala na susjednu, s lijepom nadstrešnicom, trijemom i malim, zatvorenim
balkončićem. Lijepo popločana staza vodila je do ulaznih vrata, ukrašenih vitrajima
postrance, ali i iznad ulaza, radi svjetla. Prednji je vrt bio kvadratast, vrlo lijepo
uređen, s kantama za otpad na kotačićima, sa svake strane po jednom. Laurel je znala
kako će kuća izgledati iznutra prije nego što je Floyd stavio ključ u bravu. Znala je da
će biti u dlaku ista kao i njezina.
I da, tako i bi, baš kao što je znala da će biti. Hodnik s podnim pločicama koji je
vodio prema širokom stubištu, koje je vodilo na kat u velikom luku, ispred kojega je
velika drvena stepenica vodila dolje, u veliku, prostranu kuhinju i s vratima lijevo,

50
kroz koja je uočila police s knjigama, treptanje televizijskog ekrana i nekoliko golih,
prekriženih nogu. Gledala je kako su se prekrižene noge trgle i spustile na goli parket.
Tada se pojavilo lice. Malo, uzrujano lice, raščupane, skandinavski plave kose, s
grozdom naušnica i napadno plavo obojanim kapcima. Tata?
Glava se odmah povukla nazad kad je u hodniku spazila Laurel. Zdravo, dušo.
Floyd šapne Laurel da je to Sara Jade. Tek tada promoli glavu u prolaz, prema njoj.
Kako je bilo večeras?
Dobro. Glas Sare Jade bio je mek i dubok.
Kako je Poppy?
Bila je dobra.
Kad je legla?
Prije pola sata. Uranio si.
Laurel ugleda nježnu glavicu kako se ponovno nagnula prema njoj i onda opet
povukla.
Saro, reče Floyd, okrene se prema Laurel i posegne za njezinom rukom. Htio bih
te s nekim upoznati. Povuče tada Laurel prema vratima i gurnu je pred sebe. Ovo je
Laurel. Laurel, ovo je moja starija kći, Sara Jade.
Evo me, reče sitna djevojka u fotelji i počne se polako ustajati. Pruži Laurel svoju
ručicu, rukuje se i reče: Drago mi je. Nakon toga opet se zavali u fotelju i prekriži
nožice pod sobom, na kojima su se isticale plave vene.
Na sebi je imala preveliku majicu, a na nogama crne, meke tajce. Laurel primijeti
da je jako mršava i upita se je li u pitanju neki poremećaj u prehrani ili je tako građena.
Na televiziji se prikazivao reality-show o ljudima koji odlaze na sastanke s
nepoznatima u neki lijepi, jarko osvijetljen restoran. Na podu, pored njezinih nogu,
bio je prazan tanjur s ostacima kečapa i prazna limenka dijetnog soka. Na naslonu
fotelje ostala je zgužvana vrećica iz bara Galaxy. Laurel iz toga zaključi da nema
problema s prehranom i odmah si pokuša dočarati lik njezine majke koja mora da je
bila lepršava, vilinskog izgleda, s velikim očima i trapericama dječjeg broja. Osjeti
strašnu ljubomoru.
Dobro, reče Floyd. Mi ćemo biti u kuhinji. Hoćeš i ti šalicu čaja?
Sara Jade odmahne glavom, ali ništa ne izusti. Laurel krene za Floydom prema
kuhinji. Sve je izgledalo onako kako je i mislila. Kremasti kuhinjski elementi boje
svijetlog drva, s prevelikim ručkama, tamnozelena radna ploha i visoki stol u sredini
okružen stolcima. Za razliku od njezine stare kuhinje koja se širila u obliku slova L,
ova se protezala u dubinu, gdje je bio veliki stol okružen rustikalnim stolcima, s
gomilom novina i časopisa, dva laptopa, s ružičastim jaknicom preko naslona jednog
i muškim kaputom preko naslona drugog stolca.
Sjela je na visoki stolac i gledala ga kako joj priprema čaj od kamilice, a sebi filter-
kavu iz aparata. Zgodno ti izgleda kuća, reče.

51
 Hvala lijepo, odgovori on. Ipak, moram ti reći da je upravo tu gdje sada sjediš bilo
mjesto gdje je čovjek koji je živio u stražnjem dijelu kuće držao svoju noćnu posudu.
A to znam po tome što nam ju je ostavio. I to punu.
O, Bože! nasmija se. Pa to je odvratno.
Itekako.
Znate, vaša je kuća ista kao i moja stara kuća. U dlaku. Hoću reći, nije to ista kuća,
ali isti je raspored.
Sve ove ulice, reče on, sve ove kuće bile su nekoć vrlo moderne, sagrađene u isto
vrijeme, za ljude koji su radili u centru grada. Doda joj čaj i nasmiješi se. Čudno je to,
reče, kako se mislilo da će jednog dana budući nasljednici biti oduševljeni Barratovim
kućama i da će očajnički nastojati očuvati sjećanje na to graditeljsko razdoblje.
Nemojte samo dirati ove plastične štukature, neprocjenjive su.
Laurel se nasmiješi. Zamislite, ljudi koji su ovdje živjeli prije nas izbacili su iz stana
ugradbene ormare sa šiber-vratima i ogledalima!
Floyd se nasmija i pogleda je nježno. Prestane se smijati. Samo ju je gledao. Znaš,
nakon našeg prvog izlaska, potražio sam što ima o tebi na internetu.
Osmijeh se zaledi na Laurelinu licu.
Znam za Ellie.
Laurel uzme šalicu s obje ruke i otpije: Aha.
Znala si da ću to napraviti, zar ne?
Ona se tužno osmjehne. Ne znam, palo mi je na pamet. Rekla bih ti nešto o tome.
Ubrzo. Bila sam umalo spremna za to. Samo mi se činilo da naš prvi izlazak nije prava
prilika za takve razgovore.
I nije, reče on meko. Razumijem.
Vrtjela je šalicu u rukama, ne znajući kamo taj razgovor vodi.
Oprosti mi, molim te, reče, samo sam htio... nastavi, a onda teško uzdahne. Ne bih
mogao, ne mogu zamisliti. Zapravo, mogu zamisliti. Mogu to zamisliti jako dobro, ali
zato mi se to i čini tako teško. Nije da to što se meni čini ima ikakve veze, ali sama
pomisao na... tebe... i tvoju djevojčicu... to je... dobri Bože! Opet uzdahne. I htio sam ti
reći nešto o tome cijelu večer, jer mi se nije činilo pošteno samo tako sjediti i čavrljati
s tobom, kad znam što se dogodilo, a da ti toga ne možeš biti svjesna, i...
Ja sam blesava, reče ona. Trebala sam tako nešto pretpostaviti.
Nisi, reče on. Ja sam blesav. Trebao sam pričekati da mi ti sama sve ispričaš, kad
se osjetiš spremnom za to.
Laurel se nasmiješi, digne glavu prema Floydu i zagleda se u njegove snene oči.
Onda opet spusti pogled na njegove ruke, ruke koje su je tako zavodljivo milovale u
restoranu, ogleda se po njegovoj toploj, ugodnoj kući i reče: Sada sam spremna. Sada
mogu o svemu tome razgovarati.

52
 On posegnu rukom preko visokog kuhinjskoga stola i spusti joj ruku na rame. Ona
pognu glavu i dotakne njegovu ruku obrazom. Jesi li sigurna? Upita je.
Jesam, reče ona. Sigurna sam.

Bilo je već gotovo jedan poslije ponoći kad je Floyd konačno poveo Laurel
stepenicama na kat, do spavače sobe. Sara Jade uzela je taksi i vratila se svojoj kući.
Prije toga tiho je tati rekla laku noć, praveći se kao da ne zna da je tamo bila i Laurel.
Zidovi Floydove spavaće sobe bili su tamnocrveni, a na njima je bilo obješeno
nekoliko zanimljivih apstraktnih slika, ulja, za koje je rekao da ih je našao u podrumu
kuće dok ju je renovirao. Na neki su način ružne, ali mi se sviđaju. Drago mi je da sam
ih oslobodio iz mraka, pustio ih da dišu, da žive.
Gdje je Poppyina soba? prošaptala je.
Pokazao je glavom iza sebe. Neće ona ništa čuti. Spava kao zaklana.
Tada je povukao patentni zatvarač na leđima njezine haljine, dok je ona sukala
rukave njegova toplog, mekog džempera i učas su se našli u klupku isprepletnih
udova i odjeće. Usprkos tomu što je Laurel odavna mislila da je s njom i seksom
gotovo, pet minuta poslije vodili su ljubav. Ne samo da joj je to bio najbolji seks u
životu nego je cijelo vrijeme željela samo da se to još puno puta ponovi.
Zaspali su kad je tiha i siva zora počela rudjeti kroz procijepe na zastorima, jedno
drugomu u zagrljaju.

53
 17.

D obro jutro! Ti si Laurel?

Laurel se lagano trgnu. Bilo je deset sati, pa je mislila da je Floydova kći već
odavna trebala biti u školi. Da, reče, pokušavajući se što prirodnije osmjehnuti.
Da, ja sam Laurel. A jesi li ti možda Poppy?
Jesam. Ja sam Poppy, reče i osmjehne se prema Laurel, otkrivajući neravne zube i
jamicu na lijevom obrazu. Laurel se morala u tom trenutku pridržati za nešto, a
najbliže je bio dovratak. Čvrsto ga stegne, jer je na trenutak ostala bez teksta.
Da, reče konačno. Oprosti. Evo... Ali nije mogla završiti rečenicu. Nije mogla reći:
Pa ti izgledaš baš kao moja kći koja je davno nestala ...ta jamica, široko čelo, guste
trepavice, glava nakrenuta ustranu, kao da je baš nešto jako zamislila. Umjesto toga
reče nešto drugo. Podsjetila si me na nekoga. Oprosti! reče i odmah se glasno nasmija.
Laurel se nagledala djevojčica koje su sličile na Ellie otkako je ova nestala. Nikad
je nije prošla potreba da potrči ulicom i zazove kćerino ime, čak i da koju od tih
djevojčica i povuče za rame, kako se to inače vidi po filmovima. Osjetila bi tada
napetost u želucu, disanje bi joj se ubrzalo i pomislila bi da će u njezinu životu opet
zavladati olakšanje i radost. Ali uvijek je to trajalo vrlo kratko. Posljednji joj se put to
dogodilo prije više godina.
Poppy se nasmiješi i reče: Mogu li te nečim ponuditi? Kava? Čaj?
Oho, reče Laurel, ne očekujući da će devetogodišnja djevojčica biti tako
gostoljubiva. Da, molim te, kavu. Ako ima. Može?
Tada se osvrne da vidi gdje je Floyd. Obećao joj je da će se ubrzo i on spustiti u
prizemlje. No nije joj rekao da će tu biti i njegova kći.
Tata mi je rekao da si jako lijepa, reče Poppy okrenuvši joj leđa, dok je punila
vodom aparat za filter-kavu. I ima pravo.
Hvala ti, reče Laurel. Iako sam se tek probudila. Rukom si promrsi kosu koju je
njezin otac noćas prilično zamrsio. Imala je na sebi Floydovu majicu i znala je da širi
oko sebe ljubavne mirise.
Jesi li se lijepo provela sinoć? upita je Poppy, stavljajući kavu u aparat.
Da, lijepo smo se proveli.
Jeste li bili u eritrejskom restoranu?
Da.
To je moj najdraži restoran, reče. Moj me tata vodi tamo još otkako sam bila mala.

54
 Oho, reče Laurel. Znači da si se navikla na finu klopu.
Nema toga što ja ne jedem, odgovori Poppy. Osim suhih šljiva. Njih kao da je vrag
izmislio.
Poppy je na sebi imala laganu pamučnu haljinicu, na bijelo-plave pruge, ispod
vunene hulahupke i na nogama tamnoplave cipelice, s petom. Smeđa joj je kosa bila
začešljana unazad, s dvije crvene špange. Laurel pomisli da je možda i previše
otmjeno odjevena za djevojčicu svoje dobi.
Ne ideš danas u školu? upita je.
Ne. Nema škole. Ja nikad ne idem u školu.
Da? reče Laurel. Mislila sam da...
Moj tata mene poučava.
I stalno to radi?
Da. Stalno. Znaš, ja sam već čitala s tri godine. Počela sam rješavati jednostavne
matematičke zadatke s četiri. Nije bilo ni jedne normalne škole koja je mogla sa mnom
izdržati. Nasmijala se, zatreptala poput odrasle djevojke i stisnula prekidač aparata
za filter-kavu. Jesi li raspoložena za pahuljice s jogurtom? Ili možda tost?
Laurel se ponovno osvrnu. Nigdje nije bilo znaka da Floyd silazi. Znaš, reče, mogla
bih se nabrzinu otuširati, prije nego što nešto pojedemo. Malo sam... reče i složi
nekakvu grimasu. Brzo ću ja.
Naravno, reče Poppy. Odi se tušnuti. Kava će te čekati.
Laurel kimnu, osmjehne se i izađe iz kuhinje. Naletjela je na Floyda na
stepenicama. On je bio svjež, istuširan, vlažne kose začešljane unazad, upravo izbrijan,
bez tragova noćašnjih događanja. Rukom ju je obuhvatio oko struka i privio joj glavu
na rame.
Srela sam Poppy, reče ona tiho. Nisi mi rekao da ne ide u školu, da je ti poučavaš
kod kuće.
Nisam?
Nisi, reče i izmakne se još jednom naletu nježnosti. Idem se otuširati, reče. Ne
mogu tamo čavrljati s tvojom kćeri i mirisati kao neka raspuštenica koja je s njezinim
tatom vodila ljubav cijelu noć.
Floyd se nasmija. Divno mirišeš, reče i rukom joj pomiluje prepone. Nije znala da
li da se stisne uz njega ili da uzmakne.
Nemoj, reče zaljubljeno, a on se nasmija.
Što kažeš? upita on, na moju Poppy?
Dražesna je, reče. Sasvim sjajna.
Vidjelo se da mu je drago. Zar ne da jest? Nije li izvrsna? Nagnuo se prema njoj i
poljubio je u usne, a onda se spustio dalje stepenicama i otišao u kuhinju. Laurel je
čula kako je veselo pozdravio kćer, s Dobro jutro, sjajna moja curo, kako si mi ti?

55
 Laurel se nastavi penjati i uđe u kupaonicu svog ljubavnika. Dugo se tuširala,
osjećajući se nekako čudno, a da zapravo nije znala zašto.
Malo kasnije tog istog dana Laurel je otišla do Hannina stana da malo počisti.
Trideset funti bilo je zataknuto ispod vaze s cvijećem. Možda čudno, netko bi pomislio.
Ni Laurel nije mislila da je to što je kći plaća da joj očisti stan normalno, ali zar nije
svaka obitelj čudnovata na svoj način? Kako god, Laurel je svakog tjedna tih trideset
funti polagala na bankovni račun, da bi tim novcem jednog dana poklonima i izlascima
mogla ugađati svojoj još nerođenoj unučadi.
Pokupila je novčanice i spremila ih u novčanik. A onda je krenula u čišćenje stana
istodobno nastojeći o kćeri saznati što više, kao neka detektivka. Zainteresirala se
otkako je ustanovila da Hanna ne spava svaku noć kod kuće. Nisu joj bile
uvjerljive Hannine priče o kasnim izlascima i spavanju kod prijateljica, o tulumima i
ludim provodima. To nije bilo slično njezinoj kćeri, ne onako kako ju je ona poznavala.
Hanna se nikad nije voljela provoditi.
Posebno ju je iznenadilo to cvijeće. To nije bilo nešto na brzinu kupljeno u nekoj
robnoj kući, to je bio pravi buket, od ružinih pupoljaka, bijelog šlajera, plavih zumbula
i eukaliptusova lišća. Stabljike su još uvijek bile isprepletene po sredini, gdje su bile
zajedno stegnute vezicom.
U kuhinji je potražila sredstva za čišćenje i odmjerila radne površine, tražeći bilo
kakve tragove. Hanna ni prethodnu noć nije provela kod kuće. Ponovno u slivniku nije
bilo ni tanjura s ostatkom pahuljica ni tragova šminkanja. Problem je bio u tome,
Laurel je to shvaćala, što je, ako je postojao neki muškarac, Hanna sve vrijeme
provodila kod njega, tako da ovdje neće biti nikakvih dokaza o njegovu postojanju.
Uzdahnula je, sagnula se i zaljuljala kantu za smeće da izvadi vrećicu koja je bila
sasvim lagana, kao i inače, budući da Hanna zapravo tu jedva da je uopće živjela.
Stisnula je vrećicu kako bi je pri vrhu lakše zavezala u čvor, a onda primijeti zgužvan
celofan. Brzo posegnu rukom u vrećicu i shvati da se radi o omotu od buketa. Izvadi
ga van i razmota, nadajući se naći kakvu karticu koja je stigla s buketom. Kratka
poruka bila je ispisana cvjećarskim rukopisom:

Jedva čekam da se sutra vidimo. Molim te, nemoj kasniti!

Volim te, T.

Laurel zadrža na tren karticu između palca i kažiprsta te se zamisli. Nakon toga vrati
je u vrećicu i zaveže čvor. Evo, pomisli, nešto se ipak pomaklo. Hanna ima nekog
muškarca. Ali, zašto, pitala se, zašto joj ništa ne želi o tome reći?

56
 18.

L aurel nije vidjela Paula još od Ellieina ispraćaja. Stajali su tamo jedno pored
drugoga, a Paul ne samo da nije doveo svoju Bonnie nego nije čak ni pitao može li
je dovesti sa sobom.
Bio je on ipak čovjek na svom mjestu.
U svakom pogledu.
Tada ju je i pridržao kad je osjetila da joj noge popuštaju pri pogledu na lijes koji
je počeo zamicati za zastore, kad se odnekud čulo Keana kako pjeva Somewhere Only
We Know. Poslije toga otišli su do njezine mame i tamo joj je dodavao šalice čaja i
pomogao joj da se poslije vrati iz dvorišta u kuću, obećavši joj njezino omiljeno piće,
Baileys s ledom. Ostali su zajedno još sjediti nakon što su svi drugi otišli, igrali se
kockama leda u već praznim čašama i jedno drugo nastojali oraspoložiti. Laurel je bila
potpuno smetena, osjećaji su joj se miješali. Istodobno je imala dojam velikog
olakšanja i osjetila strašno novo breme. On nijednom nije pogledao na svoj mobitel,
niti se brinuo što će kasno doći kući, k Bonny. Od mame su otišli zajedno, oko deset
navečer, pokušavajući na ulici zaustaviti neki od minitaksija koji su prolazili. Pustila
ga je da je čvrsto zagrli, tako da je lice oslonila na njegove grudi, osjećajući onaj njegov
čisti, poznati miris, mekoću njegove košulje Jermyn Street i malo je nedostajalo da
digne lice prema njemu i poljubi ga.
Sutra ujutro probudila se s osjećajem da joj se cijeli svijet preokrenuo i posložio
nekako drugačije. Od tada ga nije nijedanput nazvala.
Sada je imala osjećaj da se sva ta nelagoda rasplinula, da ga je u stanju ponovno
vidjeti. Zato ga je nazvala kad se vratila iz Hannina stana.
Zdravo, Laurel, reče on ljubazno. Paul joj se uvijek obraćao ljubazno. To je bio
jedan od razloga zbog kojih ga je zamrzila tijekom svih onih godina otkako je Ellie bila
nestala. To kako se osmjehivao policiji, novinarima i znatiželjnim susjedima, kako
se obraćao ljudima, pružao prema njima obje ruke, čvrsto ih držeći u zagrljaju,
gledajući ih uvijek u oči. Uvijek je druge pitao o njihovu zdravlju, prikrivao vlastite
užase, nastojeći svaki put drugima pomoći da se bolje osjećaju. Ona je pak samu sebe
vidjela kao nekoga tko sam sebe davi vlastitim rukama, ostajući stalno sa sve manje
zraka. I tako dok ne umre.
Ali sada se taj njegov ton poklopio sa stanjem njezina uma. Sada ga je mogla
podnijeti tako uvijek raspoložena. Dragi, dragi Paul Mack. Tako drag čovjek.
Kako si? upita je.

57
 Dobro, hvala na pitanju, reče ona. A ti?
Dobro. Znaš mene.
Da, dobro ga je znala. Palo mi je na pamet, počela je, idući tjedan Hanna i ja imamo
rođendan, pa bismo možda mogli nešto zajedno organizirati. Što misliš?
Hanna je došla na svijet dvije minute poslije ponoći, na dan kad je Laurel navršila
dvadeset sedam godina. U obitelji se govorilo da se odlučila roditi na taj dan kako bi
zasjenila mamu.
Misliš, svi zajedno? Ti, ja i djeca?
Da, sva djeca i dovedi svoju ženu, ako želiš.
Odlično, može! Razveselio se poput dječaka kojemu je netko ponudio novi bicikl.
Mislim da je to odlična ideja. Pada u srijedu, zar ne?
Da. No nisam još pitala Hannu. Možda je zauzeta. No palo mi je na pamet, evo, sada
je prošlo godinu dana otkako smo našli Ellie i oprostili se s njom, nakon što smo tako
dugo bili razdvojeni, možda je sada došlo vrijeme da...
...da se ponovno nađemo zajedno, prekine je on. To je sjajna ideja. Jako mi se sviđa.
Razgovarat ću s Bonny.
Dobro, reče ona, no pričekaj da se najprije čujem s djecom. Znaš kako je to s njima,
toliko su zauzeti. Navijaj da mi uspije...
Da, hoću. Hvala ti, Laurel.
Nema na čemu.
Dugo nam je trebalo, zar ne?
Predugo.
Nedostajala si mi.
I ti meni, također. Paul...
Reci...
Zastala je na trenutak, progutala slinu i onda jedva jedvice nekako izgovorila ono
što nikad nije mislila da će mu reći. Oprosti.
Što da ti oprostim?
Ma, znaš, Paul. Nemoj se praviti da ne znaš. Bila sam grozna prema tebi. Znaš da
jesam.
Laurel, uzdahne Paul. Nikad ti nisi bila grozna.
Ne, reče ona. Bila sam gore nego grozna.
Ti si samo bila majka, Laurel. I to je sve.
I druge majke gube djecu, ali ne gube i muža.
Nisi ti mene izgubila, Laurel. I dalje sam tvoj. I uvijek ću biti.
Dobro, no to baš i nije sasvim istina, zar ne?

58
 On ponovno uzdahne. Istina je, reče. Uvijek ću biti tu, kao otac tvoje djece, kao
prijatelj, kao netko tko je s tobom puno toga proživio, netko tko te voli i brine za tebe.
Ne moramo biti vjenčani da bi to bilo tako. Neke su stvari veće od braka. I vrijede
zauvijek.
Sada Laurel uzdahne, a neobičan osmijeh zaigra joj oko usana. Hvala ti, Paul.
Hvala ti.
Trenutak poslije prekine vezu, no još je dugo držala slušalicu u ruci, raznježena,
gledajući pravo pred sebe, osjećajući spokoj za koji je mislila daju je zauvijek ostavio.

Hanna je zvučala ljutito kad ju je pitala za proslavu.

Kako to misliš da se svi nađemo? upita.
Mislim ja, ti, tata, Jake, Bonny i Blue.
O, Bože, promrmlja.
Laurel ostade mirna. Znala je da Hanna neće u prvi trenutak biti oduševljena. Kao
što si sama rekla, počne joj objašnjavati. Vrijeme je da se pokrenemo. Svi se polako
oporavljamo. Sve je to dio istog procesa.
Možda ti na to tako gledaš. Ti nisi nikad ni vidjela Bonny. Pa to će sve biti jako
neugodno.
Neće biti neugodno, jer tvoj otac i ja nećemo dopustiti da postane neugodno.
Pitala se kad je posljednji put izgovorila nešto slično. To tvoj otac i ja. Pa svi smo
odrasli ljudi, Hanna. To ti ne može biti izgovor. Sad ćeš navršiti dvadeset osam godina.
A ja sam još malo pa zrela za penziju. Pokopali smo Ellie. Tvoj otac živi s drugom
ženom. I voli je. Ja sam to prihvatila i smatrat ću je dijelom naše obitelji. Kao i Jakea i
Blue. I, naravno, tebe i...
Mene i?
Da, tebe i osobu koja ti je poslala ono prelijepo cvijeće.
Nastupi tišina. Kakvo cvijeće?
Onaj buket na tvom kuhinjskom stolu.
Nije to nikakav buket. To je samo cvijeće koje sam kupila sama sebi.
Laurel uzdahne. Dobro, reče poraženo, oprosti, pogriješila sam.
Molim te, prestani izmišljati neke moje veze, mama. Nemam nikakva dečka,
dobro?
Dobro. Da. Oprosti.
I doista mi se ne sviđa ideja o okupljanju te nekakve velike obitelji. To mi je sasvim
bizarno.
Jesi li slobodna taj dan?
Potrajala je pauze nakon koje je konačno rekla: Nisam.
Nisi slobodna?
59
 Nisam slobodna na sam svoj rođendan. Na naš rođendan. Ne. Ali mogla bih
sljedeći tjedan.
A što ćeš onda raditi na sam naš rođendan?
Ništa posebno, idem na piće poslije posla.
Laurel lagano trepne. Znala je da joj kći laže. Taj netko tko se skriva iza onog T
očito je nekamo vodi, no nije ništa rekla. Dobro, reče pristojno, može onda petak?
Može, reče Hanna. Može, ali bit će to katastrofa za koju ću te zavitlavati do kraja
života.
Laurel se nasmiješi.
Kao da bi to za nju bilo nešto novo.

Laurel se s Floydom dogovorila da se ponovno vide u četvrtak navečer. Ovaj put nije
bilo nikakve nervoze. Poslao joj je SMS već pola sata nakon što je otišla od njega. Ovo
je bio najbolji spoj na kojem sam ikada bio. I sviđaš se Poppy. Kad se možemo opet
vidjeti? Sutra?
SMS joj je stigao u trenutku kad je podzemna željeznica izletjela na dnevno svjetlo
kod East Finchleya. Usta su joj se razvukla u veliki osmijeh. Odmah mu je odgovorila:
Možda. Osim ako... :) Pitala ga je bi li došao k njoj na večeru. On joj je odgovorio da bi
ga to veselilo i da će zamoliti drugu kćer da kod njega prespava i pričuva Poppy.
I sada je kupovala za tu večeru, uznemirena i prestrašena svim silnim
mogućnostima koje ima pred sobom. Tako dugo sve je radila samo iz potrebe, u grču.
Jela je samo istu hranu koju je pripremala, od istih namirnica koje je kupovala na istim
mjestima. U tim svojim obrocima vodila je računa jedino o količini kalorija. Tristo za
doručak, četiristo za ručak i tristo za večeru. I još je malo preostalo za štangicu
čokolade ili pokoji keks na poslu i dvije čaše vina na kraju dana. Samo je tako gledala
na hranu, kao na zbroj kalorija.
Prestala je kuhati za Paula i djecu onog dana kad je Ellie nestala. Polako su trošili
zalihe iz hladnjaka, a nakon toga Paul i Hanna otišli su u supermarket i napunili
ogromna kolica novim zalihama - tijestom, ribljim konzervama, kobasicama,
smrznutim mesom - a Paul je, a da se o tome nije uopće razgovaralo, preuzeo
kuhanje. No on je, Bog ga poživio, bio grozan kuhar. Niti je imao ukusa niti je znao
izbalansirati obroke, no sve je to bila blaga hrana, pripremljena u najboljoj namjeri i
cijela je obitelj jela i nitko nije dobio rahitis ni umro od pothranjenosti, što je, zapravo,
jedino bilo važno, mislila je u sebi.
No sada je morala spremiti pravi obrok za svog novog muškarca. Muškarca s
kojim je spavala. Muškarca s kojim će opet spavati. Muškarca koji je svoju kćer vodio
u eritrejski restoran već u predškolskoj dobi. Bila je potpuno izbezumljena.
Dohvatila se isprintanog recepta Jamiea Olivera za nekakav rižoto.
Riža. To ne može biti teško.

60
 Kupila je paprike, luk, piletinu i ljutu kobasicu. Ali mučili su je zapravo neki drugi
dijelovi večere. Grickalice, aperitiv, slatko, koje vino? Nije imala pojma. Nakrcala je
košaricu u trgovini nekim neobičnim, gotovim brusketama, ali i još nekim
slanim čipsom, za svaki slučaj. Onda je još uzela tarama-salatu, humus i tzatziki, no
poslije je sve vratila jer je shvatila da to nikako ne ide uz američku večeru. Ali što
zapravo ide uz američku večeru? Što to grickaju svi oni ljudi u New Orleansu prije
glavnog jela? Ništa joj nije padalo na pamet, pa je uzela neku teksaško-meksičku
mješavinu grickalica i sosova koji su izgledali kao da bi ih rado kupio neki student za
svoj kućni tulum. Za desert se dobro osigurala. Paul je pravi Amerikanac, pa je uzela
tortu od sira, od one vrste kakva se pravi u New Yorku, no budući da je i anglofil, uzela
je i slatki puding od karamela. Ali što ako se toliko najede da ne bude raspoložen za
puding? Što ako mu se ne svidi puding? Kupila je čokoladice After Eight s okusom
mentola dok joj je na pameti bio razgovor u kojem se može pojaviti rečenica: Niste
Englez ako nikada niste probali After Eight. Nakon toga sve je platila, ubacila stvari u
prtljažnik automobila i konačno odahnula.
Sljedeće što je morala savladati bio je izgled njezina stana. Bio je to pristojan stan,
niti neuredan niti pretjerano uredan. Zapravo, bilo je dovoljno u desetak minuta
pobrisati prašinu i baciti smeće da bi stan izgledao savršeno pristojno za goste. No
ono Što ju je brinulo bila je odsutnost osobnoga šarma. Njezin je stan bio lijep, ali nije
imao duše. Blistav, nov, niskoga stropa, malih prozora, bez ičega izrazito dopadljiva.
Djeci je dopustila da odnesu što god žele iz staroga stana, a puno je toga darovala i u
dobrotvorne svrhe. Sa sobom je ponijela ono najnužnije. Sada joj je bilo žao. Kao da je
mislila da će se ovdje zadržati samo nakratko, kao da je mislila da će se postupno
raspadati sve dok od nje ne preostane baš ništa.
Okupala se, depilirala i namazala kremom. Odlučila je kuhati u pidžami da ne
uništi odjeću i onda shvatila da je cijeli taj proces sjeckanja, vaganja i odmjeravanja, a
onda kušanja i miješanja bio ugodniji od onoga što je očekivala i pamtila otprije.
Nekada je kuhala svaki dan i kuhala je raznovrsne, ukusne, zdrave obroke. Svaki dan.
Ponekad je kuhala i dvaput dnevno. Kuhala je za svoju obitelj, da pokaže koliko je voli,
da svi budu zdravi. A onda je njezina kći nestala. Od nje je ostala samo hrpa kostiju, a
tijelo o kojemu se Laurel brinula gotovo punih šesnaest godina rastrgale su i razvukle
po šumi divlje životinje. Sve se to dogodilo usprkos tomu što joj je Laurel skuhala svu
onu divnu hranu.
Dakle, doista. Kakva je sve to imalo smisla?
Sada se prisjetila svega toga. No sjetila se i da kuhanje ne godi samo onomu tko
jede, nego godi i onomu koji kuha.
U sedam se sati odjenula - crnu bluzu bez rukava i žarko crvenu suknju - a na noge
je navukla crvene cipele s visokom petom. Znala je da neće ići nikamo i da neće u njima
hodati. U sedam sati i petnaest minuta oglasio se njezin mobitel - poruka.
Katastrofa. SJ nije došla. Mogu ili doći s Poppy ili da sve skupa odgodimo. Ti odluci.

61
 Duboko je uzdahnula i zamislila se. Zapravo, zašto ne? Zašto ne bi provela večer
s Floydom i njegovom kćeri? Zašto ne bi iskoristila priliku da je bolje upozna? I u tom
slučaju neće morati mijenjati plahte.
Nasmiješila se i uzvratila porukom: Molim te, dođi s Poppy. Bit će mi drago.
Floyd joj je odmah odgovorio.
To je super. Hvala ti. Zna biti opsesivna s obzirom na tuđe fotografije. Ako imaš
izloženu neku fotografiju Ellie, možda bi bilo najbolje da je skloniš. Nisam joj ništa
pričao o Ellie, čini mi se da je najbolje da o tome ništa ne zna. Nadam se da je to ok. :)

62
 19.

P oppy je nosila crnu plišanu haljinu koja je sezala do koljena, s tamnocrvenom

jaknicom i crvenim cipelicama s masnicama, tako da se Laurel ponovno učini da
je djevojčica vrlo neobično odjevena. Nekako je izgledala starmalo, nedostajalo je
tu malo majčinske ruke. No to je zaboravila i odmah uvela Floyda i Poppy u dnevnu
sobu, gdje su gorjele svijeće i bacale razigrane sjene po zidovima, a stol bio pun zdjela
s grickalicama i umacima teks-meks. Tiha glazba činila je oštre bridove nevelike
prostorije mekšima, a boca ohlađenog šampanjca odmarala se uz čaše koje su se
presijavale pod svjetlom svijeća.
Kakav zgodan stan, reče Floyd, dodajući joj bocu vina i gurkajući Poppy da joj
uruči buketić ljiljana koji je stiskala u ruci otkako su stigli.
Dobar je, reče Laurel. Služi svrsi.
Poppy se na tren ogleda oko sebe, zadržavajući se na obiteljskim fotografijama
koje su visjele uz prozore i na kredencu. Je li ovo tvoja kći? upita, pokazujući na
Flanninu fotografiju kad je imala šest ili sedam godina.
Da, reče Laurel. To je Hanna. Ali ona više nije ovako mala. Sljedeći će tjedan
navršiti dvadeset osam godina.
A ovo je tvoj sin?
Da. To je Jake. On je najstariji. On će u siječnju navršiti trideset.
Zgodan je na slici, reče ona. Je li i inače zgodan?
Laurel stavi vino u hladnjak i okrene se prema Poppy. Da, jako je zgodan. Nažalost,
rijetko ga viđam u posljednje vrijeme. Živi u Devonu.
Ima neku curu?
Ima curu koja se zove Blue i žive zajedno u jednoj slatkoj kući, s vrtom u kojem
drže piliće. On je geometar, a za nju ne znam što točno radi. Nešto vezano uz šivanje,
čini mi se.
Pričaš o njoj kao da ti se baš ne sviđa.
Laurel i Floyd razmijene poglede. Ona je čekala da Paul malo prikoči Poppy,
zauzda je, ali on to nije učinio. Jednostavno je čekao da vidi dokle će se razvijati cijela
situacija.
Jedva da je uopće znam, reče Laurel, pokušavajući to reći što jednostavnije. Čini
mi se da je ona sasvim u redu, iako možda previše voli držati sve pod kontrolom, reče

63
i slegnu ramenima. Jake je odrastao čovjek. Ako njemu odgovara da ga druga
osoba drži pod kontrolom, onda je to njegova stvar.
Pozvala ih je da sjednu i probaju grickalice. Floyd sjedne, no Poppy je i dalje
nastavila istraživati po kući. Imaš li negdje sliku svog supruga? upita.
Misliš, mog bivšeg supruga, ispravi je Laurel. Ne, nemam je izloženu, ali imam je
negdje, sigurna sam.
Kako se zove?
Paul.
Poppy kimnu glavom. I, kakav je?
Laurel se osmjehnu prema Floydu, u nadi da će je spasiti, ali činilo se da njega
zanima odgovor jednako koliko i njegovu kćer.
Kakav je Paul? ponovi.
Zapravo, vrlo zlatan. On je vrlo drag čovjek. Vrlo blag, nježan, pomalo šašav.
Zašto ste se onda rastali?
Aha. To ju je zapravo zanimalo. Baš je bila bedasta. Kako nije odmah naslutila
kamo to vodi. Floyd joj i dalje nije priskakao u pomoć. Samo je umakao čipseve u
sosove i grickao.
Pa, ovaj, promijenili smo se. Počele su nas zanimati različite stvari. Djeca su nam
odrasla i otišla od kuće i shvatili smo da ostatak života ne želimo provesti zajedno.
Je li se on ponovno oženio?
Ne. Ali ima djevojku. Žive zajedno.
Je li ona zgodna? Sviđa li ti se?
Nisam je nikad upoznala. Ali moja djeca jesu. I njima se svidjela.
Poppy se konačno time zadovoljila i sjela pored tate koji ju je uhvatio za koljeno i
nakratko stisnuo, kao da joj je htio reći: Bravo, odlično si je preslušala. Onda se nagnuo
preko niskog stola i dotakao grlić boce šampanjca. Da otvorim?
Da, molim te. Kako ste došli? Sami ste se dovezli?
Ne, došli smo podzemnom. Imaš još jednu čašu?
Na trenutak se zbunila i onda shvatila da tu još jednu čašu traži za Poppy. Oprosti,
reče Laurel. Nije mi palo na pamet. To tako rade Francuzi, zar ne?
Što to rade Francuzi? upita Poppy.
Njihova djeca piju, objasni Laurel. To uglavnom nije običaj u drugim zemljama.
Samo šampanjac, doda Floyd. I samo jedan gutljaj, u ovako izuzetnim prilikama.
Laurel natoči šampanjca, nakon čega svi nazdrave najprije jedni drugima, a onda
i SJ što se nije pojavila i tako Poppy pružila priliku da odjene svoju lijepu haljinu i
ostane budna do kasno.

64
 Haljina ti je doista prekrasna, reče Laurel, osjetivši priliku da joj se malo približi.
Tko ti pomaže u kupovini?
Tata, odgovori Poppy. Uglavnom kupujemo putem interneta. Ali ponekad odemo
i na Oxford Street.
I koja ti je tamo omiljena trgovina odjećom?
Pa, nemam neku omiljenu. Marks & Spencer doista je dobra trgovina, čini mi se,
ali mi uvijek odemo i u John Lewis.
A H&M?
Ja nisam prava osoba za tu odjeću, reče Poppy. Traperice, hudice i slično. Ja volim
izgledati... profinjenije.
Floyd je ponovno počeše po koljenu i stisnu kao da je još jednom htio reći: To je
moja cura.
Dakle, reče Laurel, pričaj mi, kako je to kad se ide u školu u vlastitoj kući. Kako to
funkcionira?
Sve je isto kao u pravoj školi, odgovori Poppy. Sjedim i učim. A kad sam sve
naučila, onda se odmaram.
Koliko sati učiš dnevno?
Dva ili tri sata, reče Poppy. Zapravo, dva ili tri sata s tatom. No on također mora
raditi. Ostalo vrijeme učim sama.
Ne osjećaš li se usamljeno? Zar ne bi htjela da oko tebe ima i druge djece?
Ne, reče Poppy i odmahne glavom. Ne, ne, nikada.
Poppy zapravo ima četrdeset godina, reče Floyd ponosno. Znaš, sjećaš se, kad
dođeš u četrdesete i odjednom ti više nije stalo do cijele hrpe kojekakvih gluposti koje
su ti do tada bile važne. Poppy je to već dosegnula.
Kad sam sa svojim vršnjacima, obično mi se čini kao da su svi oni potpuno ludi. I
to obično ne prođe dobro. Ne sviđam im se. Poppy slegne ramenima, nasmije se i
otpije gutljaj šampanjca.
Laurel samo kimnu glavom. Bilo joj je jasno kako tu djevojčicu opsjednutu samom
sobom doživljavaju druga djeca. Ali, Laurel nije bila sigurna da to baš mora biti tako.
Nije vjerovala da Poppy ne bi mogla naučiti kako se družiti sa svojim vršnjacima.
Da ne preokreće oči pred njima kad vidi kako se ponašaju i da se od njih ne
otuđuje. Ona ne shvaća, mislila si je Laurel, ona ne zna da djeca inače drugačije
odrastaju. Da to što nosi lakirane cipelice na petu i prevrće očima kad vidi vršnjake
ne znači da je odrasla, nego da ju je sasvim mimoišlo postupno, normalno odrastanje.
Ovom djetetu, osjeti iznenada Laurel, tako snažno da ju je steglo u grlu, treba
majka. A i toj majci, također shvati, treba dijete. Poppy je bila jako slična Ellie. Linije
tog njezina lijepog lica, zapravo cijele glave, i uši, i kako su joj se usta micala, njezine
pune usne, sve to kao da je bilo geometrijski sukladno.

65
 Bile su joj očite i njihove razlike. Poppy je imala gušće trepavice, izduženiji vrat,
imala je drugačiji razdjeljak i kosu smeđu, ali drugačije nijanse. Dok je Ellie imala oči
boje lješnjaka, Poppy je imala tamnije, bliže boji crne čokolade. Nisu bile jako slične,
ali bilo je dodirnih točaka, nečega što ju je i uznemirilo i privlačilo, neka sličnost koja
joj nije davala mira.
Možda bismo ti i ja jedanput mogle zajedno obići trgovine? predloži Laurel vedro.
Jedan dan? Što misliš?
Poppy pogleda tatu, da vidi odobrava li on to, a onda se okrenu prema Laurel. Jako
bih to voljela. Da, svakako!

U petak je Laurel otišla na posao. Radila je ponedjeljkom, utorkom i petkom u

trgovačkom centru u svom susjedstvu. Bila je marketinški koordinator. Bio je to
bezvezan posao, posao za majke s djecom, da im popuni vrijeme, a opet, moglo se
nešto i zaraditi, da si kupi nešto garderobe i slične sitnice. Odlazila je tamo na posao,
smješkala se, telefonirala, pisala mejlove i sastančila o koječemu te bila plaćena da se
za sve to, kao, brine. No nakon što bi otišla kući, tih bi se obaveza sjetila tek kad bi
ponovno ušla u svoj ured.
Ipak, bilo joj je drago što je došla tog dana na posao. Bilo joj je drago što su oko
nje bili poznati ljudi, kojima se dopadala i koji su je poznavali, makar i samo površno.
Uznemirila ju je neobična prethodna večer. Kad se ujutro probudila, činilo joj se kao
da je sve to sanjala. Jutro nakon odlaska gostiju vlastiti joj se stan činio čudnim, kao
da nije njezin. Jastuci na sofi nisu bili složeni kao inače, Poppy je u pokušaju da joj
pomogne u pospremanju mnogo toga vratila na krivo mjesto, hrana nije bila u
hladnjaku raspoređena kao inače, a suđe koje se sušilo na radnoj plohi sjetilo ju je da
je Poppy inzistirala da sama sve to opere, iako joj je Laurel govorila da ne mora, jer da
bi ionako sve to obavio stroj za pranje posuđa. ljiljani koji su ostali na stolu u
blagovaonici širili su oko sebe neobičan miris, a Floyd je u hodniku zaboravio svoj šal.
Bio je to meki, sivi šal marke Ted Baker koji je padao s vješalice, poput pramena
teškoga, tamnog dima.
Bilo joj je drago što je imala razloga izići iz stana, da se odmakne od onoga što se
tamo događalo prethodne večeri. Ali i nakon što je na poslu upalila računalo i usula
zaslađivače u kavu te preslušala poruke na telefonskoj sekretarici, sve joj je ono i dalje
bilo u glavi, poput mračnoga eha. Nešto nije bilo u redu. Nešto što je imalo veze s
Floydom i Poppy. I tog nečega nije se mogla osloboditi. Poppy je svakako bila
neobično dijete koje je bilo i šarmantno naivno i na neobičan način opsjednuto samo
sobom. Bila je bistrija nego što bi trebalo, ali istodobno i ne tako pametna kako misli
da jest.
A Floyd, koji je sve ono vrijeme što su bili zajedno nasamo bio doslovno savršen,
jučer, u društvu svoje kćeri, postao je nešto složeniji. Laurel konačno odluči
porazgovarati s Helen, kolegicom s posla, o svemu tome što ju je mučilo.

66
 Bilo je to kao kad se s nekim hoćeš naći na piću, počela je, a onda on sa sobom
nenajavljeno dovede curu ili ženu, pa ti se onda učini kao da postaješ u tom trokutu
suvišna.
Cijela je večer zapravo bila predstava Floyda i Poppy u kojoj je Poppy bila
zvijezda, dok je Laurel predstavljala pasivnu publiku. Floyd i Poppy imali su isti
osjećaj za humor, pa su nizali viceve jedan za drugim. Floyd je neprestano gledao
samo u to svoje napredno dijete, blistajući od čuđenja i ponosa. Nije se razgovaralo ni
o čemu, a da Poppy nije o tome izrazila svoje mišljenje i nije se dogodilo nijednom da
se Laurel osjetila važnijom, posebnijom ili zanimljivijom od nje.
Kad je oko ponoći zatvorila vrata za njima, osjetila se iscijeđenom i pomalo
ošamućenom.
Meni to izgleda kao da mala ima klasični sindrom kćeri jedinice, reče Ellie, svodeći
problem na gabarite koje može riješiti zdrava pamet. Osim toga, zar nemaju i inače
očevi i kćeri takvu vrstu odnosa? Tatine djevojčice. Takve se obične pretvore u
žene koje s muškarcima mogu biti samo prijateljice.
Laurel kimne zahvalno. Da, to već ima više smisla. I ona se već nagledala sličnih
veza očeva i kćeri. Ali to nije bio slučaj u njihovoj obitelji. Ellie je i mamina i tatina, dok
je Hanna uvijek bila samostalna. Možda se ona svemu tomu čudi zbog svega onoga
što je i inače muči, a što zapravo nema veze s Floydom i Poppy. Jer, Poppy jest bila
zabavna, iako u svemu tome i malo nespretna, koliko god da je Floyd bio divan, pažljiv
i obziran otac.
Kad je u pet i trideset došlo vrijeme da ode iz ureda, sjela je u podzemnoj garaži
u svoj auto sasvim bistra i pribrana.
Nije mogla dočekati da ponovno vidi Floyda.

Cijeli sljedeći vikend Laurel i Floyd proveli su zajedno. Nije to tako bilo planirano, ali
činilo se kao da ni u jednom trenutku nije imalo smisla da ode iz njegove kuće. U petak
navečer zajedno su večerali, u subotu ujutro zajedno kasno doručkovali, onda
popodne zajedno s Poppy otišli u kino i usput u M&S, da njoj kupe čisto rublje i četkicu
za zube, nakon čega su, navečer, u kineskom restoranu uzeli hranu za van. U nedjelju
su lagano ručali u kavani na uglu prije nego što se Laurel konačno uspjela odvojiti i
vratiti navečer kući, da se spremi za posao u ponedjeljak.
U uredu se Laurel osjećala kao da je promijenila kožu, kao da se ponovno rodila i
imala je potrebu to drugima objaviti.
Nazvala je Hannu.
Što kažeš na to da... malo je zastala neodlučno. Da pozovem svog novog dečka na
našu rođendansku zabavu?
Uslijedila je tišina koja je bila mračna i teška.

67
 Laurel odmah uskoči. Nemam ništa protiv čak i ako kažeš ne. Razumijem te. Samo
sam pomislila, da bih mogla, uza sve drugo što se događa. U duhu smjelih promjena?
Tišina se nastavila, sve dublja i mračnija.
Imaš nekoga? konačno upita Hanna. Otkada ti to imaš nekoga?
Sjećaš se onog muškarca kojega sam ti spominjala? Zove se Floyd.
Da, znam da si nekog spomenula, odgovori. Samo nisam shvatila da on ima
ozbiljan status.
Da, možda bi i shvatila da se koji put javiš na mobitel.
Hanna uzdahnu. Laurel uzdahnu također, shvativši da je upravo napravila ono što
je sama sebi obećala da neće nikada napraviti. Kada su joj djeca još bila mala, njezina
majka povremeno joj je znala prigovarati da se rijetko javlja i rijetko navraća, što je
kod nje rađalo grižnjom savjesti. Nikad neću opterećivati osjećajem krivnje svoju djecu
kad odrastu, zaklela se sama sebi. Nikad od njih neću očekivati više od onoga što su sami
spremni dati.
Oprosti, reče Laurel. Nisam ti mislila prigovarati. Samo, da, sve se to dogodilo jako
brzo. Upoznala sam i njegovu djecu. I prespavala kod njega. Puno smo razgovarali.
Cijeli sam vikend provela s njima. Samo sam... Odjednom stane, shvativši da je sve to
zapravo bilo smiješno. No, zaboravila sam ti to spomenuti. Hoću reći, nisam još
pozvala Floyda da dođe na rođendan, niti znam bi li on uopće htio doći. Vjerojatno bi
si radije pojeo noge. Zaboravi da sam te išta pitala.
Nakon toga ponovno nastupi tišina. Ali ovaj je put bilo manje neugodno. Nema
veze, napravi kako želiš, reče Hanna. Pozovi ga. Nemam ništa protiv. Ionako će sve to
skupa biti neugodno, zašto onda ne bismo obavili odjednom sve skupa.

Floyd je pristao doći. Naravno da je Floyd pristao. Floyd joj je jasno dao do znanja
nakon njihova drugoga spoja da mu je stalo do njihove veze i da ne kani igrati nikakve
igrice niti je zavitlavati.
Bilo bi mi drago da dođem, rekao joj je. Naravno, ako tvoja obitelj nema ništa
protiv.
Paul nije imao ništa protiv. Iako je bio prilično iznenađen. Ni Jake nije imao ništa
protiv. Nitko nije zbog toga skakao od sreće, ali nitko nije rekao ni da to nije pametno.
A Poppy? upita Laurel. Bi li i ona htjela doći na rođendan?
Nadala se da će odgovor biti ne.
Bit će joj jako drago, odgovori Floyd. Stalno govori kako bi htjela upoznati tvoju
djecu.
Bit će tamo i moj bivši muž i njegova nova djevojka.
Sve bi ih htjela upoznati.
Sve. Bit će to velik zalogaj.

68
 Rezervirala je stol za osmero u restoranu u Islingtonu, legendarnome,
razvikanom restoranu u nekoj uskoj uličici nadomak Upper Streeta.
Mora da je poludjela, mislila je za sebe. Mora da je sasvim izgubila pamet.

69
 20.

N a sam svoj rođendan Laurel je primila veliki buket ljubičastih zumbula i lovora
od Floyda. Paul je uvijek volio stavljati lovor u bukete koje joj je poklanjao. Ali to
joj nije pokvarilo zadovoljstvo, bila je sretna što je Paul bio tako pažljiv. To što ju je to
podsjetilo na bivšeg muža nije bilo ništa strašno.
Poslije ju je Floyd odveo u bar Champagne & Fromage, u Covent Gardenu, gdje je
sve što se služilo bilo u skladu s nazivom. Cijele večeri Laurel je zirkala oko sebe, u
nadi da će negdje ugledati Hannu koja joj je rekla da će izići van, u grad, s
prijateljima kad ju je Laurel pitala što će raditi za rođendan. No Hanne nije bilo nigdje,
tako da je misterij o muškarcu s inicijalom T i dalje bio aktualan.
Kad je tvoj rođendan? upita Laurel Floyda, zarezujući nožem pecivo.
Trideset prvoga srpnja, odgovori on. Otprilike.
Otprilike?
On slegnu ramenima i osmjehne se. Stvari su bile prilično kaotične kad sam se
rodio.
Doista?
Da. Mojim roditeljima nije bilo lako. Preko trnja do zvijezda.
A pod trnjem podrazumijevaš...
On malo stisnu oči i ona začu njegov kratki uzdah. Moja je mama imala četrnaest
godina kad sam se rodio. A tata šesnaest. Nitko nije htio ni čuti za njih. Neko vrijeme
bili smo beskućnici.
Rodio sam se u javnom zahodu, koliko znam. U parku. Onda su me odnijeli u
bolnicu... i ostavili tamo.
Laurel prestade disati.
Odjenuli su me u plavu odjeću, stavili mi čiste pelene i ogrnuli u dekicu. Usto sam
imao meku kapicu i rukavice. Strpali su me u kutiju s jastukom i na papir napisali moje
ime, s porukom: Ovo je Floyd, molim vas da se pobrinute za njega. Tri dana poslije
roditelji su se vratili po mene. Tada sam već bio smješten u prihvatilište, po hitnom
postupku, i ostavljenu bebu nisu ni po koju cijenu htjeli vratiti u ruke paru odrpanih
tinejdžera koji se ni sami nisu mogli uzdržavati. Trebalo im je skoro godinu dana da
me dobiju natrag. Čini mi se da je ta borba za mene ojačala u mojim roditeljima i sve
druge ambicije.
Kako si saznao za sve to? Oni su ti to sami ispričali?

70
 Da. Dragi Bože, stalno su mi to ponavljali. Kad god bih se prema njima ružno
ponio, oni bi mi to gurnuli pod nos. Trebali smo te ostaviti u sirotištu. No, mogli bismo
te vratiti tamo. Hoćemo li? Jedan mišić na Floydovu obrazu nakratko se zategnu.
Sjećaš li se ti tog najranijeg razdoblja? upita ga Laurel. Bilo čega?
Baš ničega, odgovori on. Prvo čega se sjećam bilo je kad mi je tata donio kući
plastični automobil koji je imao i ključ za paljenje, reče i pokaže rukom kako se ključ
okretao. Tada bi se čulo nešto kao da se upravo pali motor. I sjećam se kako sam znao
sjediti u tom autu po sat vremena, čak i dulje, i cijelo vrijeme paliti auto okrećući ključ.
Imao sam tada oko četiri godine, a živjeli smo u nekom stanu u Bostonu, s balkonom
s kojeg se pružao pogled na cijeli grad, na sva ta svjetla i na ocean. Zapravo se ne
sjećam ničega ružnog. Uopće.
Znaš, počne ona, nisam do sada u svom životu srela nikoga osim tebe tko ne zna
kad je rođen.
Floyd se nasmiješi. Ni ja.
Laurel se osvrnu oko sebe. Toliko se dugo pričalo samo o njoj. Ona je bila ta žena
čija je kći nestala, ta koja je održala press-konferenciju, ona iz novina, žena koja je
morala pokopati tek dio ostataka svoje kćeri. No sada je ovdje, pored nje, bio čovjek s
također strašnim iskustvom. Koliko još ima oko nje takvih strašnih priča, pitala se. I
koliko je takvih sudbina bilo oko nje, a da ih nije primjećivala, onako obuzeta sama
sobom?
Čini mi se da su tvoji roditelji bili nevjerojatni, reče Laurel.
Floyd trepnu i tužno se osmjehne. Da, na neki su način bili nevjerojatni, svakako,
reče. Ali bilo je nečega ledenog u tome što je govorio, nečega tužnog i mračnog, o čemu
nije želio ništa reći. Što se nje tiče, nije joj to bilo važno. Shvaćala je da se ne može baš
o svemu razgovarati. Niti se sve može podijeliti s drugima.

Vratili su se kod Floyda na večeru. Sara Jade opet je bila sklupčana u velikom
naslonjaču, s laptopom u krilu i slušalicama na ušima. Lagano se trgla kad su ona i
Floyd ušli u sobu.
Sretan rođendan, prošapta Sara Jade. Jeste li se dobro zabavili?
Laurel se iznenadi ovom neočekivanu uvodu.
Jesmo, reče. Hvala ti, lijepo smo se zabavili.
Floyd stisnu Laurel za rame i reče: Idem samo skočiti do toaleta, odmah se
vraćam. Laurel shvati da se namjerno povukao, nadajući se da će se Laurel i Sara Jade
možda malo ipak zbližiti.
Malo sam se nacvrcala, reče Sari Jade. Bili smo u onom restoranu sa šampanjcem
i sirevima, no popili smo više nego što smo pojeli.
Sara Jade nesigurno se osmjehnu. Koliko vam je godina? upita. Ako vam nije
nezgodno što to pitam.

71
 Ne, nema veze. Nikad mi nisu bili jasni ti ljudi koji su se stidjeli svojih godina. Kao
da je to neka sramota. Meni je pedeset pet, reče. I još nekoliko sati više od toga.
Sara Jade kimnu.
Hoćeš li ovdje prespavati? upita Laurel.
Neću, reče Sara Jade. Ne. Mislim da ću otići kući na spavanje, u svoj krevet. Sutra
ujutro radim.
Aha, reče Laurel. A čime se baviš?
Svime i svačime. Čuvam djecu. Šetam pse. Spustila je ekran laptopa i ispružila
noge koje su bile prekrižene. Sutra idem pozirati. Bit ću model na nekom satu crtanja.
Oho? Hoćeš li biti odjevena ili?
Razodjevena, reče Sara Jade. Kao što ste vi rekli da nema nikakva srama ako se
ostari, tako ja mislim da nema nikakva srama ni ako se netko razodjene do gola. Usput,
ako ljudi kažu da se ne bi smjelo zabranjivati burku na plažama, onda ne bi
trebalo zabranjivati ni potpunu golotinju, reče. Jer, tko može odlučiti koji bi dio tijela
smio ili ne bi smio biti viđen u javnosti? Ako kažemo da jedna žena legalno može
pokrivati grudi i genitalije, kako onda možemo drugoj ženi zabranjivati da pokriva
noge ili ruke? Hoću reći, kakva to ima smisla?
Laurel kimnu i nasmije se. Imaš pravo, reče. Nisam o tome razmišljala na taj način.
Ne, reče Sara Jade. Nitko danas ni o čemu ne razmišlja kako bi trebalo. Svi samo
vjeruju u ono što im Twitter govori da vjeruju. Sve je to propaganda, bez obzira na to
koliko se zaodijeva u liberalna gledišta. Mi smo nacija ovaca.
Laurel se iznenada osjeti jako pijanom i jedva se otrgla iskušenju da kaže
beeeeeee. Umjesto toga samo zamišljeno kimnu. Ona jedva da je poslušala ikoga što
misli u posljednjih deset godina. Nije ona nikakva ovca.
Vaša je kći Ellie Mack, reče Sara Jade, kao da je čitala Laureline misli.
Da, odgovori Laurel, iznenađeno. Je li ti otac rekao?
Ne, reče. Potražila sam vas na internetu. Pročitala sam sve o tome što sam našla.
Doista jako, jako tužna priča.
Da, složi se Laurel. Vrlo tužna.
Bila je jako lijepa.
Hvala. Da, bila je lijepa.
Bila je prilično slična Poppy, zar ne?
Laurel se odjednom razbistri i pribere. Ne, mislim da ne sliči, reče gotovo se
braneći. Hoću reći, možda joj je bila malo slična u dijelu oko usta, ali mnogi ljudi
nalikuju jedni drugima, zar ne?
Da, ogovori Sara Jade. Nalikuju.

72
 21.

L aurel sljedećega dana posjeti svoju majku. Prošlog je četvrtka, kad ju je posjetila,
bila nešto življa i zanimala se za Laurelinu novu vezu. Kad je čvrsto uhvatila
Laureline ruke, njezine su se crne oči ovlažile. Ni riječi o smrti. I nije gledala u prazno.
Laurel se nadala da će je i danas naći u sličnom raspoloženju.
Ali te radosti kao da je nestalo od njezina posljednjeg posjeta. Ponovno joj se
učinila potištenom i odsutnom. Mislim da mi više nije preostalo puno vremena, bile
su njezine prve riječi koje je uputila Laurel. Izgovorila je te riječi sasvim ravno, bez
pauze i ikakve nedoumice.
Laurel brzo sjedne pored nje. Mama, mislila sam da se osjećaš bolje, reče.
Bolje, reče njezina mama. I onda kimnu glavom. Bolje.
Zašto onda opet govoriš o umiranju?
Zato što..., reče mama i stisnu si koščatim prstima ključnu kost. Zato što sam...
stara.
Laurel se osmjehne. Da, reče. Jesi stara. Ali u tebi još ima života.
Njezina majka samo odmahnu glavom. Ne. Ne. Nema života. A ti, ti si... sretna.
Napokon.
Laurel kratku uzdahnu. Osjetila je pravo značenje ovih maminih riječi. Hoćeš reći
da si ovdje do sada bila samo radi mene? upita je, osjećajući kako joj naviru suze.
Da. Za te... te.. Tebe. Da.
I sada, kad sam sretna, ti si spremna da odeš?
Široki se osmijeh ozari majčinim licem. Da, da, reče i čvrsto stisnu Laurelinu ruku.
Teška suza otkotrlja se niz Laurelin obraz. Ali, mama, ti mi još trebaš.
Ne, reče majka. Više ti ne trebam. Ellie su pronašli. Ti si sretna. A ja..., reče majka
i tucne po svojoj ključnoj kosti. Ja idem.
Laurel obriše suzu nadlanicom i teško izmami osmijeh. To je tvoj život, mama,
reče. Ja te ne mogu spriječiti da odeš, ako ti to hoćeš.
Ne, reče njezina mama. To više nitko ne može.

Tog poslijepodneva Laurel je povela Poppy u kupovinu. Padala je kiša, pa je predložila

da odu u Bent Cross umjesto na Oxford Street.

73
 Poppy ju je dočekala na ulaznim vratima. Na sebi je imala neke obične hlače,
pulover na kopčanje, zelen poput žada i kišni kaput s cvjetnim uzorkom. Od kose je
isplela dvije pletenice koje su joj se spuštale do ramena. Uhvatila je Laurel ispod ruke
i onda su zajedno, po jakoj kiši, potrčale preko ulice do auta. Laurel spusti prozor i
maline Floydu koji je stajao na dovratku, u čarapama, i mahao prema njima.
Kako si? upita je Laurel i nakratko prema njoj skrene pogled, dok se uključivala u
promet.
Jako sam uzbuđena, reče.
Dobro, reče.
A kako si ti?
Pa, i ja sam valjda dobro. Nije mi bilo lako nakon onoga sinoć.
Previše šampanjca?
Laurel se osmjehne. Da. Previše šampanjca. A premalo sna.
Dobro, reče Poppy, pomilovavši Laurel po ruci. Pa, ipak je to jučer bio tvoj
rođendan.
Tako je.
Kiša je jako padala, pa Laurel upali svjetla i okrene brisače na najjaču brzinu.
Što si radila jutros? upita je Poppy nehajno, onako kako je Laurel već prihvatila.
Pa, počne, bila sam u posjetu mami.
Ti imaš mamu?
Da, naravno! Pa, svi imaju mame.
Ja nemam.
Pa, možda nije u tvojoj blizini. Ona je negdje drugdje, hoću reći, postoji.
Ono što ne vidimo, to ne postoji.
To nije istina.
To je itekako istina.
Laurel pogleda svoju suputnicu. A što ćemo onda reći za New York? Ja ga ne vidim.
Ni ti ga ne vidiš. Znači li to da taj grad ne postoji?
To se ne računa. New York možemo vidjeti putem tisuća internetskih kamera
svakoga trenutka, ako to želimo. Možemo i nazvati nekoga u New York i zamoliti ga
da nam pošalje fotografiju. Alija svoju mamu ne mogu naći na internetu, ni na
fotografijama, ne mogu je nazvati, ne mogu čak ni otići na njezin grob. Jer moja mama
ne postoji.
Laurel osta zatečena. Udahne nekoliko puta, a onda nastavi. Bi li ti željela da ona
bude stvarna? Nedosta je li ti?
Ne. Nikada ne mislim na nju.
Ali ona je bila tvoja mama. Normalno je da katkad misliš na nju.

74
 Ne. Nikada. Mrzila sam je.
Laurel kratko odmjeri Poppy prije nego što vrati pogled na cestu. Zašto si je
mrzila?
Jer je ona mrzila mene. Bila je grozna i ružna i nije ju bilo briga za mene.
Nije mogla biti baš tako ružna kad je dobila ovako lijepu kćer kao što si ti.
Nije uopće sličila na mene. Bila je užasna. To je sve čega se sjećam. Užasna! I
smrdjela je po čipsu.
Po čipsu?
Da, njezina kosa...., reče Poppy i zagleda se kroz prednje automobilsko staklo po
kojemu su klizile kapi kiše. Imala je crvenu kosu koja je smrdjela po čipsu.
Laurel nije znala što da joj odgovori. Ta užasna žena masne kose bila je tako jako
daleko od bilo koje slike majke kakvu je ona mogla zamisliti za ovu toliko
samouvjerenu, zrelu i bistru djevojčicu. A da ne govorimo da je nije mogla zamisliti
kao nekoga u koga bi se Floyd mogao zaljubiti. Ali onda se sjeti fotografija koje je
pronašla na internetu na kojima je Floyd bio mlađi i nije izgledao tako dobro, a onda
se sjeti i da svatko ima svoje godine u kojima najljepše sazri. Očito je bilo da Floyd nije
nikad bolje izgledao nego sada. A tko zna, možda mu je prije život bio puno teži.
Što misliš, je li tvoj tata sada sretniji nego prije, Poppy?
Bilo je to nevažno pitanje, ali Laurel je htjela čuti odgovor. Floyda je znala tek
nekoliko tjedana. On je bio čovjek o kojemu nije znala gotovo ništa, koji je samo ušetao
u kavanu i odjednom promijenio njezin život. Htjela je puno toga saznati od nekoga
tko ga je dobro i dugo poznavao.
No nije dobila ono čemu se nadala. Umjesto da je na neki način umiri, Poppy je
bila neodređena. Kakve veze s time ima sreća? Vidi, mi smo se sada ovdje našli, a da
tome nema apsolutno nikakva razloga. To ti je jasno, zar ne? Ljudi pokušavaju
odgonetnuti neki viši smisao, neko tajno značenje onoga što se događa, kao da sve to
nešto znači. A ne znači. Mi smo samo gomila čudaka. I to je to. Gomila glupih,
nedosljednih čudaka. Ne moramo biti sretni. Ne moramo biti ni normalni. Ne moramo
čak biti ni živi. Ne moramo, ako to ne želimo. Možemo raditi što god nas je volja, sve
dok ne činimo nešto loše nekomu drugomu.
Laurel glasno uzdahnu. Oho, reče, pa ti si dotjerala cijeli filozofski sustav.
Nije to filozofija, nego život, reče Poppy. Kad jednom naučiš promatrati svijet, kad
prestaneš u svemu tome tražiti smisla, onda postane zasljepljujuće očito.
Laurel brzo svrnu pogled prema Poppy. Ti si vrlo neobična djevojčica, znaš to?
Da, reče Poppy sigurno. Znam.
U trgovačkom su centru odmah ušli u restoran Nando. Laurel je preskočila ručak
nakon posjeta majci i sad je umirala od gladi.
Kako se slažeš s mamom Sare Jade? upita Laurel dok su sjedile i čekale da im
donesu hranu.

75
 S Kate?
Tako se njezina mama zove?
Da. Kate Virtue. Vrlo je draga. Sviđa mi se. Nije baš jako bistra, ali je ljubazna i
dobra.
A Sara Jade? Kako se slažete?
Tako. Hoću reći, vrlo smo različite.
Kako to misliš? upita Laurel, misleći u sebi kako su obje neobične, ali svaka na
svoj način.
Pa, ona je povučena, a ja sam otvorena. Ona lijepo crta. Ja sam dobra u matematici.
Nju sve brine. Mene ništa ne brine. Ona nema smisla za humor. Ja se jako volim šaliti.
Ona nije baš bliska s tatom. Ja sam jako bliska s njim, reče Poppy i nasmiješi se.
A što misliš, zastoje to tako?
Poppy slegnu ramenima. Čini mi se da sam ja sličnija njemu. Samo zato.
Prestale su razgovarati kad im je stigla hrana. Laurel ju je pogledala na trenutak,
primijetivši kako se usredotočila na bocu kečapa, kako je nemreškala čelo i u taj se
trenutak sjetila jednog trenutka iz svoje davne prošlosti. Bila je na ovom istom mjestu,
ali s Ellie. Nije znala gdje su se u tom trenutku nalazili Jake i Hanna, možda je Ellie
imala slobodan dan od škole? Ona je sjedila ovdje i Ellie je sjedila tamo, i sve je bilo
isto kao sada, ali potpuno drugačije. U glavi joj se zavrti na trenutak i ona se uhvati za
rub stola, duboko uzdahnu i pribere se. Žmirnu očima i pogleda prema Poppy. Poppy
je ponovno bila pred njom. Da, Poppy. Ne Ellie.
Poppy nije primijetila taj kratki trenutak u kojem se Laurel zamislila i odlutala.
Lupila je bocom kečapa da istrese nešto sosa i onda nabila natrag poklopac.
Zaista se veselim što ću sutra upoznati tvoju obitelj, reče Poppy. Misliš li da ću im
se dopasti?
Laurel trepnu. Čudi me da ti je stalo do toga, reče suho. Ma, i nije mi stalo, odgovori
Poppy. Samo me zanimalo tvoje mišljenje. Kad nekoga nešto doista brine ili kad je u
pitanju puka znatiželja, to su dvije vrlo različite stvari.
Istina, reče Laurel i osmjehne se. Da. Svidjet ćeš im se. Bit ćeš tamo pravo
osvježenje.
Dobro, reče Poppy. Drago mi je. Volim provoditi vrijeme s obiteljima drugih ljudi.
Ponekad poželim...
Laurel joj uputi upitan pogled.
Ma, ništa, reče Poppy. Ništa.

Laurel nakon toga odvede Poppy u trgovinu New Look. Nakon toga u Gap. Pa u H&M,
Zaru, Top Shop i onda u Miss Selfridge. No Poppy nije htjela uzeti ništa pomodno.

76
Konačno su se našli na odjelu dječje odjeće, u trgovini John Lewis, gdje je Poppy odmah
krenula prema nizu kratkih haljinica na vješalicama, s printanim uzorkom.
Evo, reče. To mi se sviđa.
Pa, zar nemaš već jednu takvu haljinicu? upita Laurel, misleći na ono što je nosila
prošlog vikenda.
Da, odgovori Poppy skidajući haljinicu s vješalice. Imam jednu ovakvu. Ali ova ima
drugačiji dezen. Pogledaj. Izvuče drugu haljinicu s vješalice. Ovu nemam.
Laurel uzdahnu i opipa kakvoću haljinice. Vrlo je lijepa, reče, ali mislila sam da
ćemo, možda, naći nešto što malo odudara od tvog uobičajenog stila.
Sada Poppy uzdahnu. Tužno pogleda prvo haljinu, a onda Laurel. Da, doista smo
tako nešto rekli.
Laurel kimnu glavom.
Ali sve one stvari u drugim trgovinama. Sve je to tako jeftino i otrcano.
Ali ti si mlada i prava je čar upravo u tome što si mlada. Možeš nositi što god hoćeš
i na tebi će sve izgledati predivno. I to podrapano i jeftino izgleda sjajno na mladima.
A ove sve otmjenije stvari nosit ćeš kad dođeš u moje godine. Hajde, reče. Da
još jednom obiđemo H&M? Meni za ljubav?
Poppy kimnu glavom. Može, reče. Hajdemo.
Odabrale su izdizajnirane tajice, meku majicu dugih rukava otvorenu oko vrata,
najobičniju tanku majicu s kratkim rukavima, a sprijeda nacrtanim brkovima, lijepu
sivu, laganu večernju haljinicu s podsuknjom i jednu haljinu do poda.
Laurel je stajala pored odjeljka za presvlačenje, kao što je to već činila puno puta
u životu i čekala da se zavjesa ukloni. Tada se pojavi Poppy, ozbiljna i nesigurna u
tajicama i laganoj majici. Izgledam grozno, reče.
Ne, reče Laurel i odmah rukama namjesti tajice kako bi malo centrirala struk, da
sjednu kako treba. Evo, ovako. Onda ukloni masnice s Poppyinih pletenica, oslobodi
ih i pusti da joj se sada valovita kosa raspe po ramenima.
Evo, vidiš, reče opet. Izgledaš izvrsno. Izgledaš kao...
Laurel se naglo zaustavi, okrene i rukom zatvori još otvorena usta. Tada shvati
što je napravila. Odjenula je ovo dijete baš kao svoju pokojnu kćer. A rezultat koji je
stajao pred njom bio je krajnje uznemirujući.
Izgledaš prekrasno, reče na kraju, dok joj je glas još malo podrhtavao. Ali, ako se
u tome ne osjećaš ugodno, nema veze. Vratit ćemo se do John Lewisa. Naći ćemo ti
tamo neku haljinu. Dođi...
Samo što Poppy nije čula što joj je Laurel predlagala. Stajala je pred ogledalom,
okrenuvši se najprije ne jednu, a onda i na drugu stranu i nije se prestala gledati.
Rukama je opipala strukturu tajica i poigrala se rukavima majice. Onda se namjestila
u nekoliko manekenskih poza. Zapravo, reče, ovo mi se sasvim dopada. Možemo to
ipak uzeti?

77
 Laurel kimnu. Da, naravno da ćemo uzeti. Sigurno?
Sasvim sigurno, reče. Htjela bih biti malo drugačija. Bit će to baš zabavno.
Da, reče Laurel. Bit će ti zabavno.
Možda bi se i ti mogla malo drugačije odjenuti?
Kako drugačije?
Pa, ti uvijek imaš na sebi nešto sivo ili crno. Sve što nosiš izgleda kao da je neka
uniforma. Možda da ti nađemo nešto življe?
Življe?
Da. Neke jače boje, nešto sa čipkom ili cvjetnim uzorkom. Nešto baš jako lijepo.
Laurel se nasmiješi. I meni je samoj pala na pamet ista stvar.

78
 22.

U petak navečer Laurel se odvezla do Hannina stana, odakle su se spremale uzeti

zajedno Uber do restorana na Islingtonu. Oho! reče Hanna kad joj je Laurel
pozvonila. Mama, pa izgledaš prekrasno!
Laurel napravi okret u svojoj novoj haljini. Bila je to crna haljina s orijentalnim
dezenom. Vezivala se oko vrata, s ukrasnom dugmadi sprijeda, od svile. Hvala ti, reče.
Ellie mi je pomogla da je odaberem.
Nastane odjednom duboka šutnja.
Oh, reče Laurel, jesam li ja to rekla Ellie?
Da, jesi.
Mislila sam na Poppy. Oprosti. Te kupovine s mlađarijom ponekad me zbune.
Očito, reče Hanna.
I ti izgledaš jako lijepo, reče Laurel brzo, u nastojanju da se ona njezina zabuna
što prije zaboravi. Jesi li išla frizeru?
Da, dala sam da mi malo skrate i da mi malo uviju lokne, još u srijedu.
Očito je to bila priprema za romantičnu večer koju si provela s onim T, nema
sumnje, mislila si je Laurel, ali nije ništa rekla. Jako lijepo. Sviđa mi se ta duljina kose.
Sjele su obje na stražnje sjedalo malog taksija i onda se povezle u tišini. Uvijek je
tako bilo s Hannom. Ona je rijetko imala potrebu za razgovorom. Laurel je dugo
trebalo da odagna uvjerenje da je to bilo zato što je loša majka.
Ispred restorana Laurel duboko uzdahne. Došle su dvije minute prerano, a ona
nije imala pojma što je čeka unutra, tko bi već mogao sjediti za stolom. Mogao je to
biti bilo tko, odnosno svaka je kombinacija bila moguća. Najgore bi joj bilo da su to
eventualno bili Paul, Bonny, Floyd i Poppy. Osjetila je svrab na koži već i pri samoj
pomisli na takvo što. Nadala se da će ona sama prva dočekati Floyda.
No kad su ih poveli do njihova stola, u prostoriji od staklenih zidova, sasvim
straga, vidjela je da tamo sjede samo Floyd i Poppy te odahne.
Floyd ustane da ih obje dočeka. Izgledao je te večeri nevjerojatno privlačno. Imao
je na sebi tamnoplavo odijelo i tanku, crnu kravatu, a svoju prosijedu kosu zalizao je
unatrag uz pomoć nekog preparata. A Poppy je izgledala osvježavajuće u svojoj novoj
haljinici preko koje je navukla onu šašavu majicu i obula crne kožnate čizme na
vezivanje. Izgledaju odlično, pomisli Laurel, izgledaju poput nas.
Strašno mi je drago, reče Floyd s iskreno, pružajući ruku Hanni.

79
 Hanna mu pruži ruku. I meni također.
Tada uskoči Poppy. Ti si tako lijepa, reče Hanni. Jako sam sretna što smo se
upoznali.
Hanna se zarumeni na tako naglo izrečen kompliment i samo promrmlja nešto u
bradu, što Laurel nije uspjela razumjeti.
Nakon toga sjeli su na svoja mjesta, da bi se opet svi digli kad su stigli Paul, Bonny,
Jake i Blue. Laurel stisnu šake i namjesti osmijeh na lice. I jedno i drugo dijete rekli su
joj da ne brine, da je Bonny draga, da će joj se dopasti, ali ipak je to bio težak trenutak,
pogotovo stoga što je Laurel tu dovela i svog novoga dragog. Znala je da to dodatno
usložnjuje situaciju i nakratko pomisli da će se naprosto raspasti i rasuti po podu.
No spasili su je upravo ti ljudi koji su stigli. Bonny je krenula pravo prema Laurel,
pogledala je ravno u oči, stisnula joj ruke i zagrlila je, tako da je osjetila njezino
susretljivo tijelo koje je mirisalo na ljubice i puder. Konačno, doista je bilo vrijeme,
reče glasom iz kojeg se čulo da se dovoljno naplakala i izmučila.
Floyd je za to vrijeme našao put ravno do Paula, da mu stisne ruku i da mu kaže
kako mu je drago što su se upoznali. Na trenutak im je obojici bilo gotovo smiješno
kad su shvatili da su se obukli gotovo identično. Štoviše, ustanovili su da su doista
navukli iste čarape, marke Paul Smith.
Pogledajte nas, reče Paul, stisnuvši se uz Floyda. Kao blizanci.
Laurel pomisli kako ovaj težak susret starih ili bivših partnera s novima i svom
tom djecom nije mogao početi bolje.
Sjela je između Bonny i Floyda. Paul je sjeo pored Bonny, ali s druge strane, Hanna
na čelo stola, a Jake, Poppy i Blue s onu stranu stola. Blue je izgledala kao da joj se sve
to gadilo. Laurel nije mogla ni zamisliti što je sve Jake morao proći da je privoli da
dođe. Da se pitalo Blue, oni nikad ne bi napuštali svoju kuću.
Ali Blue je bila zasad jedina koja je pokazivala takvo raspoloženje. Laurel je
osmotrila stol i činilo joj se da zasad nije moglo poći bolje. Gledano sa strane, nitko ne
bi mogao ni pomisliti koliko je ovo bio čudnovat skup. Čak se i Hanna smješkala dok
je čavrljala s tatom i otvarala poklon koji joj je donio.
Konobar je donio dvije boce šampanjca, kako je prije dogovoreno, i svima napunio
čaše. Činilo se da bi se netko trebao ustati i nazdraviti ženama koje su slavile
rođendan, ali nije bilo baš sasvim jasno tko bi to trebao biti. Da nije bilo Floyda, to bi
sigurno bio Paul, kao bivši muž jedne i otac druge. Ali s Floydovom nazočnošću to nije
bilo sasvim jasno, pa je ta nedoumica sve više rasla, dok se iznenada i sasvim
neočekivano na noge nije osovila Poppy.
Dopola napunjenu čašu uzela je obadvjema rukama i pogledom prešla preko
cijelog stola, preko svih prisutnih, a da nije ni trepnula. Ja poznajem Laurel svega
nekoliko tjedana, počela je, savršenom dikcijom i sasvim uravnoteženo. Ali u ovo malo
vremena upoznala sam je dovoljno dobro da mi je postala draga i dobra prijateljica.
Vrlo je iskrena i darežljiva i čini mi se da smo i moj otac i ja sretni što smo je upoznali.

80
A sada vidim da je ona i puno više od toga, sada kad sam upoznala i njezinu obitelj.
Znam da je za ovo možda rano, ali čini mi se da osjećam koliko se međusobno volite i
osjećam se počašćeno što sam među vama. Živjela Laurel! reče Poppy i digne čašu. I
živjela Hanna. Živjele naše sretne obitelji! Nastala je kratka tišina u kojoj su očito svi
postali svjesni i koliko je neobično točno i pametno Poppy sve to izgovorila, i
ironiju njezine opaske o sretnim obiteljima, da bi onda svi podigli čaše i uglas
izgovorili: Za Hannu i Laurel, sretan rođendan!
Paul je uhvatio Laurelin pogled s druge strane stola i upitno joj mignuo, no ona
mu se samo nasmiješila. Iako je bila začuđena isto koliko i on, osjetila je snažnu
lojalnost prema Poppy. Ona je još tako mala. I nema majku. I ne ide u školu. Ona još
ništa ne zna.
Bonny se okrenu prema Laurel kad su svi spustili čaše. Nadam se da znate kako
sam već dugo željela da se ovako nešto dogodi. Bonny je imala nepravilno lice. Široka
usta koja su se nekako istodobno micala na sve strane, rupicu na nosu koji je bio
malo zaobljena, jedna joj je obrva bila malo poviše od druge, imala je i neki mali
ožiljak na bradi, no sve skupa nekako je dobro funkcioniralo. Laurel shvati da je vrlo
lijepa.
Da, reče Laurel. Znam. Žao mi je što to nisam mogla napraviti prije. To nikada nije
imalo veze s vama. Kunem vam se. Bonny položi svoje ruke na njezine. Nokti su joj bili
kratki, no nalakirani u crveno. Naravno, znala sam. A i Paul je o vama uvijek govorio
vrlo lijepo i s velikim uvažavanjem. Dobro sam vas razumjela. A razumijem vas i sada.
Važno je da sada ponovno počnete živjeti, a jasno mi je da to prije niste mogli. Postoji
pravo vrijeme za sve stvari u životu. Zar ne?
Laurel kimnu, osmjehne se i pomisli: Pa, možda i nije tako. Možda, na primjer,
nikad nije pravo vrijeme da se izgubi dijete. Ali nije to izgovorila, jer je ova draga žena
dala sve od sebe i znala je da je ovo bio važan razgovor. Možda će upravo ovo što sada
izgovore biti temelj njihova budućeg odnosa, možda i za cijeli život.
Paul se nagnuo preko stola i pružio Laurel lijepo zamotan poklon. Sretan
rođendan, reče.
Paul, reče Laurel, nisi trebao. Ovo je...
Sitnica, zaista.
Mogu li odmah otvoriti?
On slegnu ramenima. Da, zašto ne?
Ona razmota papir i pojavi se knjiga. Češljugar, roman Donne Tartt.
Nadam se da nisi čitala?
Nisam, reče, okrenuvši knjigu da vidi što piše na zadnjim koricama. Nije pročitala
deset godina nijednu knjigu.
Oh, ova je knjiga briljantna, reče Poppy.
Oho? reče Paul. Čitala si je?

81
 Jesam, odgovori Poppy. Čitam barem dvije knjige tjedno.
Bravo, reče Paul. I svidjela ti se?
Jako. Poppy uzme knjigu objema rukama i lagano je pogladi po hrptu. Radi se o
dječaku koji ode u muzej sa svojom mamom i onda ona strada od bombe. On tada
ukrade jednu malu sliku, usred tog nastalog kaosa, i onda ostatak života provede
krijući je od ostatka svijeta. Događa se u New Yorku.
Zvuci savršeno.
Poppy kimnu glavom. Doista i jest. Lice joj se vidno razvedrilo kad je govorila o
knjizi.
Moram reci, nastavi Laurel, da si za djevojčicu koja misli da je čovječanstvo tek
dosadna greška prirode pokazala veliko zanimanje za romane. Što inače voliš čitati
od beletristike?
Poppy ponovno dodirnu knjigu objema rukama. Volim romane jer je to jedino što
je na ovom svijetu stvarno, reče. Sve ostalo samo je san.
Laurel i Paul nasmiješe se i kimnu. Onda se okrenu jedno prema drugomu i
razmijene poglede. U toj razmjeni pogleda osjetio se stanovit nemir.
Ellie je znala čitati po dvije knjige tjedno i oni su je tada znali zadirkivati da ne
diže nos iz knjiga. Ellie je znala govoriti: Kad čitam knjigu, čini mi se da je upravo to
pravi život, a kad je odložim, imam osjećam da se vraćam u san.
Laurel dohvati svoju čašu sa šampanjcem i digne je prema Poppy. U to ime, Poppy,
reče. Popijmo u to ime.

Večer je bila ugodna. Pun pogodak. Poppy je malo pretjerivala u komunikaciji, ali kako
je bila upadljivo najmlađa za stolom, a svima je bilo stalo do toga da konverzacija ne
zamre, nitko se na to nije obazirao.
Divne li djevojčice, prošapta Paul na uho Laurel kad su svi zajedno krenuli iz
restorana oko jedanaest navečer. Ne podsjeća li te na neki čudan način na...
Laurel je znala što će reći, prije nego što je on stigao išta izustiti. Da, reče. Na neki
način, doista podsjeća.
Ono što je govorila o knjizi. O stvarnosti i snovima. Odmahne glavom u čudu.
Znam. Znam. Čudno.
I sliči pomalo na nju, također?
Pomalo, složi se Laurel. Da.
Čudno je, reče on skidajući kaput s vješalice, da si se našla u vrlo sličnoj obitelji.
Molim?
I on pomalo sliči na mene, zar ne?
Njegov ton nije bio optužujući, ali Laurel problijedi.
Pa, baš i ne, reče ona. Ne, samo kosa. I možda, kako je odjeven.
82
 Paul ju je pogledao dobronamjerno, shvativši da je prešao granicu, jednu od
mnogih koje je tako dobro poznavao. Da, reče. Istina. I sviđa mi se, doda suglasno. Čini
mi se kao neki dobar čovjek.
Vidjet ćemo, doda ona oštro. Još je rano, zar ne?
Da, nasmije se. Naravno. Ima još dosta vremena da se otkrije da je zapravo
psihopat. Puno vremena.
Nasmijala se. Lijepo je bilo razgovarati s nekim tko te poznaje bolje od bilo koga
drugog na svijetu. Bilo je lijepo porazgovarati s Paulom.
Znaš, nastavi on, znaš li ti da si ovo sve zaslužila? I znaš da je to sada sve u redu?
Ona slegnu ramenima, osjećajući kako joj se vrelina penje kroz sinuse. Možda
jesam, jedva tiho progovori. Možda.

83
 23.

S ljedećeg jutra Laurel se krenula izvlačiti iz Floydova kreveta, u osam. On

promrmlja nešto, pokrene se i pogleda na budilicu koja je bila do uzglavka. Vrati
se, promrmlja, bacajući ruku na drugu stranu kreveta. Vikend je, još je rano.
Moram kući, reče ona, hvatajući ga za ruku koja je bila ispružena po zgužvanoj
plahti.
Ne moraš.
Ona se nasmija. Moram! Rekla sam ti, sjeti se. Idem na ručak kod prijateljice.
On odglumi poraz i baci se natrag na jastuk. Samo si me iskoristila za seks i
odbacila, reče. Samo da provjeriš koliko mi je stalo.
Mogu li se poslije vratiti? upita ga. Ako u tvom srcu, nakon ovog razočaranja, još
bude malo mjesta za mene.
Prebacio se onako gol preko kreveta i uhvatio Laurel za ruku, privukao je ustima
i izljubio joj svaki prst. Jako bih, jako volio da se poslije vratiš, reče milujući njezinom
bradu na kojoj su tek probile dlačice. Jako sam se približio onoj zoni u kojoj neću moći
bez tebe. Zaista sam jako, jako blizu. Zvuči li to očajnički? Odgovor na ovo pitanje bio
je sasvim očekivan, no ona ga nije uspjela sročiti dovoljno brzo, pa je nastala kratka,
ali iznenadna tišina.
O, Bože, reče on. Jesam li rekao nešto krivo? Jesam li prekršio neko pravilo o
vezama koje nisam znao?
Ne, reče Laurel, privuče njegovu ruku ustima i snažno je poljubi. Samo što sam ja
veliki cinik kad je u pitanju ljubav. Ja sve to osjećam, ali ne mogu izgovoriti. I želim
neke stvari i onda ih isto tako i ne želim. Ja sam...
Pomalo bedasta?
Da, nasmiješi se Laurel s olakšanjem. Da. Upravo to. Ali nemam ništa protiv toga
da ne možeš živjeti bez mene.
Onda ćemo lako, reče on. Ja ću samo strpljivo čekati da mi se vratiš i nadati se da
ni ti, kad konačno dođeš, nećeš više moći živjeti bez mene.
Ona se nasmija i izvuče ruku iz njegova stiska.
Vidiš, nastavi on, ti si sada izvukla svoju ruku iz moje. Hoće li to tako biti zauvijek
među nama? Da ćeš ti izvlačiti svoju ruku iz moje? Da ćeš zatvarati vrata za sobom, a
da se prije toga ne osvrneš? Da ćeš prva prekidati vezu na telefonu? Da ćeš uvijek

84
prva odlaziti? Da će uvijek tvoja biti zadnja? Da ću ja ostati u krevetu iza tebe, a da se
ti budiš prva?
Možda, reče ona. Čini mi se da kod mene tako nekako stvari što je.
Onda ću ja zgrabiti sve što uspijem, reče on, prevrne se na svoju stranu kreveta i
ponovno se pokrije poplunom. Sve što uspijem.
U prizemlju je sve još bilo tiho, a jutarnje se sunce tek počelo probijati. Laurel
samo proviri kroz kuhinjska vrata, no Poppy nije bila tamo. Ušla je u kuhinju gdje su
se još uvijek vidjeh tragovi stopala na mekome podu od jučer i stavila vodu za čaj. S
druge strane kuhinjskog prozora, na zidu u vrtu, sjedila je mačka i gledala je. Na pultu
je pronašla štrucu bijeloga kruha, zapravo njegovu preostalu polovicu. Odrezala je
jednu krišku i potražila u hladnjaku maslaca. Unutra je našla dokaze o načinu života
Floyda i Poppy kad nje nema u kući. Bilo je tu ostataka dopola pojedenih obroka,
posuda od aluminijske folije s gotovom hranom, donesenom odnekuda, otvorenih
paketića šunke, sira, paštete i šalica s jogurtom. Uzela je maslaca i debelo ga namazala
na kruh. Onda si je napravila veliku šalicu čaja i odnijela ga do stola pored prozora,
zajedno s namazanim kruhom. Sada je u miru promislila o onome što je Floyd
izgovorio. Na neki je način nešto tako očekivala. Što je tražila, to je i dobila, no sada ju
je to ipak zabrinulo. Nije mogla prestati misliti o tome.
Zašto, pitala se, zašto on mene želi? Što je on to ugledao kad je ušao u onu kavanu
prošlog mjeseca, što mu se to toliko svidjelo? I zašto ne može živjeti bez mene?
Uostalom, što to uopće znači? Kad su joj djeca još bila mala, znala su ponekad reći: Što
bi bilo da ja umrem?. Ona bi odgovarala: Onda bih i ja umrla jer ne bih mogla živjeti
bez tebe. A onda je njezino dijete doista umrlo i ona je otkrila, nekako, nevjerojatno,
da ipak može dalje živjeti bez tog djeteta, da se budi svakog jutra i tako već stotinu
dana, tisuću dana, tri tisuće dana i da, eto, ipak može živjeti bez tog svog djeteta.
Dakle, možda joj je Floyd želio reći da mu se čini kako njegov život nema taj viši
smisao bez nje. Ako je to mislio, onda bi i ona, možda, mogla reći da se osjeća vrlo
slično. Paul joj nikada nije rekao ništa slično. On bi rekao, ono jednostavno, ja te volim,
i time bi izrekao svu dubinu svojih osjećaja. No i tada ga je pustila da trpi nekoliko
mjeseci prije nego što mu je na isti način uzvratila.
Očistila je mrvice s tanjura u kantu za otpatke, stavila lončić u slivnik te uzela
torbicu i kaput. Cipele je pronašla u hodniku. Jučerašnje cipele, s visokim potpeticama.
Dok ih je navlačila, pomisli da je jučer sa sobom trebala ponijeti još jedne, bez peta. I
kad se već spremila izaći, sjeti se torbe s rođendanskim darovima što ju je ostavila u
kuhinji, Paulove knjige, ogrlice koju je dobila od Jakea i Blue te bočice svog najdražeg
parfema koju je dobila od Flamie. Kad se vratila u hodnik, ugledala je nekoga s druge
strane ulaznih vrata. Tada se začuo pomak metalnog otvora kroz koji je
ubačeno pregršt pisama u poštanski sandučić postavljen na samim vratima. Uzela je
pristigla pisma i ostavila ih na ormariću.

85
 Prije nego što je izašla međutim pogled joj zastane na pismu što je ostalo na
samom vrhu hrpe. Izgledalo je službeno, vrlo vjerojatno nešto vezano uz novčane
obaveze. Bila je to odeblja koverta formata A4.
Noelle Donnelly, pisalo je.
Ovo joj je ime odnekuda bilo poznato.
Na trenutak se zapita zašto bi pošta adresirana na sasvim nepoznatu osobu bila
baš ovamo dostavljena. Tada shvati. Pa, naravno. Noelle Donnelly mora da je bila
Poppyina mama.
Iz vrta pred kućom ugledala je Floyda koji je stajao na prozoru spavaće sobe,
obješenih usta na licu koje je izgledalo tužno. Ruke je oslonio o staklo. Ona mu se
osmjehnu, na što i on uzvrati osmijehom, pošalje joj poljubac, dahom zamagli prozor
i nacrta na njemu srce.
Paul je bio u pravu, pomisli. Zaslužila je da joj se sve ovo sada događa. Samo još
mora raditi na sebi, da u sve to počne i vjerovati.

***

Laurel je nadobivala još darova, kod Jackie i Bel. Blizanci su joj izradili kutiju s
čokoladnim bombonima, od kojih su neki bili malo ljepše oblikovani od drugih, a
Jackie i Bel poklonile su joj plaćeni boravak u toplicama u Hadley Woodu. I ispekle su
joj tortu, prvu tortu koju je dobila za svoj rođendan. Bila je to njezina omiljena,
Viktorijina torta. Puhnula je svjećice i smijala se dok su joj blizanci pjevali Happy
Birthday. Popila je čašu šampanjca i ispričala svojim prijateljicama kako je provela
prethodnu večer, a ove su je uzbuđeno slušale. Rekle su joj da sva blista, da joj je
kosa prekrasna, da joj se oči cakle, da nikad nije bila ljepša. Rekle su joj da će ih
pozvati sljedećeg tjedna na večeru, nju i Floyda, možda i Poppy, da jedva čekaju da
upoznaju tog muškarca koji je uspio njihovu prijateljicu vratiti u život.
Svo to vrijeme Laurel je mislila da joj se sve to činilo kao uobičajeno subotnje
popodne kod Jackie i Bel, ali istodobno joj je sve to izgledalo i malo drugačije. Bilo je
to zato što je prvi put, nakon tko zna koliko godina, imala dojam da osjeti neku
energiju oko sebe, energiju koja nije njezina, ali koju jasno osjeti. I ta ju je energija
tjerala da se pokrene, tako da je umjesto daljeg čavrljanja nakon čaja i torte, što im je
inače bio običaj, u pet sati uzela torbu, zahvalila se i najavila da ide. Njezine prijateljice
obodrile su je čvrstim stiskom ruku u hodniku, kao da su s njom dijelile taj osjećaj, da
su se neke stvari promijenile, kao što se sve bilo promijenilo i onda, prije puno godina,
kad su joj Jackie i Bel rekle da se vole, kao što se sve promijenilo i kad je Ellie nestala,
kao i kad su rodili blizanci, kao i onda kad ju je napustio Paul. Osjećaji su se uzburkali,
no potrebe i prioriteti su se promijenili i Laurel je bilo jasno da joj ove subote više
neće toliko trebati kao do sada.
Sjela je u svoj auto i odvezla se što je brže mogla natrag do Floydove kuće.

86
Ono pismo još je uvijek bilo na istom mjestu kad je ušla u kuću, no netko je prekrižio
adresu i napisao na koverti: Vratite pošiljatelju/nije poznata na ovoj adresi.
No ime joj se opet odnekud učini poznato.
Noelle Donnelly. Noelle Donnelly.
Otkuda zna to ime?
Kako je bilo na ručku? upita Floyd.
Lijepo, reče ona. Baš lijepo. Vidi. Pokaza mu tada kutiju s domaćim čokoladnim
bombonima. Ovo su mi napravih njihovi blizanci. Zar nije slatko? Pozvali su nas na
ručak sljedeći vikend, da dođemo zajedno. Bi li išao sa mnom?
Vrlo rado, reče on i objesi na vješalicu najprije njezin kaput, a onda i šal.
Poppy je žurno sišla stepenicama čim je čula da se Laurel vratila i zagrlila je.
Oho, reče Laurel. Baš lijepo od tebe.
Nedostajala si mi cijelo dopodne, reče Poppy. Mislila sam da ćeš biti ovdje.
Oprosti, reče joj Laurel. Morala sam žurno do svoje kuće i onda na jedan ručak.
Floyd otvori bocu vina u kuhinji, natoči Laurel veliku čašu i ostavi je na
kuhinjskom pultu, dok ne dođe.
Čudno, reče Laurel odsutno, sjedajući na visoki stolac. Čini mi se da znam nekoga
tko je živio u ovoj kući.
On vrati bocu vina u hladnjak i okrene se prema njoj. Ozbiljno?
Da. Vidjela sam ono pismo koje vam je stiglo, tamo na komodi. Na ime Noelle
Donnelly. I ne mogu se nikako sjetiti odakle znam to ime, ali ipak mi je poznato. Tada
nastavi opreznije. Mislila sam da se tako možda zove Poppyina mama.
Floyd se ne pomaknu. Okrenuo se nakon kratke stanke. Pa, reče, zapravo, njezina
se mama tako i zove.
Laurel zastane. Sjetila se kako je Poppy opisala maminu kosu, onaj smrad masti.
Je li ona Irkinja? upita.
Da. Noelle je bila Irkinja.
Laurel se zagledala u čašu, u nejasne odraze halogenih svjetala na površini
šampanjca. Bilo je tu još nečega osim tog podsvjesnog osjećaja. Nešto vezano uz to
ime, boju kose i taj irski naglasak - ona tu ženu zna. Zna tko je ona.
Je li ona imala i druge djece? upita. Možda starije djece? Možda ju je znala iz škole.
Ne, samo Poppy.
Je li radila negdje u blizini? U kvartu?
Pa, zapravo jest, reče Floyd. Držala je instrukcije, matematiku. Mislim da je
pomagala najviše djeci iz ovog kvarta.

87
 Pa, da, reče Laurel. Naravno, to je to. Ona mora da je držala instrukcije i Ellie.
Barem neko kraće vrijeme. Prije nego što je... Riječi su joj zamrle.
Dakle, reče Floyd, To je izvanredna koincidencija! Zaista jest. Zamisli koliko smo
bili blizu da se i prije upoznamo.
Da, reče Laurel, čvrsto držeći čašu. Može se doista reći da je ovo neobično.

Poslije je to spomenula Hanni, kad su se čuli telefonom, u ponedjeljak. Sjeti se, reče
Laurel, Ellie je imala instrukcije, one godine kad je nestala.
Ne sjećam se, reče Hanna.
Ma moraš se sjećati. Bila je to jedna Irkinja - visoka, crvene kose? Dolazila je
utorkom poslijepodne.
Nisam sigurna.
Instrukcije iz matematike. Iz matematike!
Nasta kratka tišina, a onda se oglasi Hanna. Da, da. Sjećam se. Ellie ju je mrzila.
Laurel se nervozno osmjehnu. Ne, reče. Nije ju mrzila. Bila joj je izvrsna. Spašavala
ju je.
Ne bih rekla, doda Hanna. Sjećam se da mi je govorila da je čudna i da je se boji.
Zato je i htjela prestati s tim instrukcijama.
Ali... počne opet Laurel, pa zastane da prizove svoja sjećanja. Meni nije govorila
ništa o tome. Rekla mi je da joj treba više vremena za druge predmete. Ili nešto slično.
Dobro, no menije rekla da joj se ne sviđa i da joj je jako čudna. U Hanninu se glasu
čulo neko zadovoljstvo. Ona i Laurel uvijek su se borile za Ellieinu pažnju.
U svakom slučaju, reče Laurel, nije li to neobično? Baš je malen ovaj svijet.
Izgovarala je klišeje koji baš i nisu odgovarali pravoj mjeri njezine uznemirenosti.
Otkako se otkrilo da je Noelle Donnelly Poppyina majka, Laurel se prisjećala sve više
pojedinosti vezanih uz nju. Da je bila malo pogurena, da se oko njezine jakne širio
ustajali miris, njezinih cipela s gumenim đonom koje su škripale kad je hodala
njihovim kamenim hodnikom, njezine nervozne nadmoći, lijepe crvene kose koju nije
iščešljavala, nego je zatezala unazad kopčama i špangama. Nije nikako mogla povezati
tu ženu s Floydom, koji možda i nije bio klasično lijep muškarac, ali je imao stila i bio
uvijek dotjeran, ispeglan i čist. Kako su oni naletjeli jedno na drugo? Kako su uspjeli
ostati zajedno? Gdje su se upoznali? Što su našli zajedničko? I kako su, to ju je najviše
mučilo, zajedno odlučili imati dijete?
No ništa od ovoga nije rekla Hanni. Samo je uzdahnula. Nije više imala volje za
razmišljanje. Izgubila je snagu i volju. Kako ti je bilo u petak navečer? upita. Bilo je
zabavno, zar ne?
Da. Da. Bilo je dobro. Zapravo, sasvim ugodno. Da smo se svi, onako, našli zajedno.
Hvala ti.

88
 Na čemu?
Na tome što si se potrudila oko toga. Što ti je uopće to palo na pamet. Što si bila
prva u našoj obitelji koja je nakon Ellieina nestanka odlučila napraviti nešto hrabro.
Hvala ti, reče Laurel iznenađeno. Ali, ja mislim da na svemu tome treba zahvaliti
Floydu. On je taj koji mi je usadio hrabrost. On je bio taj koji me potakao na promjene.
Ne, reče Hanna. Ti si se sama promijenila. Inače ne bi otišla na spoj s njim. Zaista
sam zadovoljna tobom, mama. Zaista jesam. Zaslužila si biti sretna.
Je li ti se svidio?
Floyd?
Da.
Svidio mi se, reče Hanna. Da, čini mi se da je u redu.
Kad ovakva rečenica dođe od Hanne, to je uvijek velika pohvala.

89
 24.

L aurel i Floyd nisu se našli te večeri. No on ju je nazvao u sedam, baš onako kako je
i obećao. Laurel iznenadi to što ju je to lagano zasmetalo.
Nazvat ću te u sedam, rekao joj je. I evo, nazvao je u sedam. Mislila je da bi joj
možda bilo drago da je nekoliko trenutaka uživala u neizvjesnosti. Nekoliko se
sekundi poigravala idejom da se ne javi na telefon, ali onda shvati što čini. Evo, opet
je krenula raditi isto, udaljavati se. Zato i nisu izdržali, ona i Paul, ono razdoblje nakon
Ellieina nestanka. Ona je sama bila kriva za to, ona nikad nije bila spremna do kraja se
prepustiti vezi s njime, nije pristajala na njegovu toliko veliku ljubav prema njoj, koja
nikad nije došla u pitanje. Ona je bila ta koja se osjećala sputano zbog svih tih njegovih
snažnih osjećaja.
Zdravo, reče veselo. Kako si?
Jako dobro. Osim ovog strašnog osjećaja praznine u mom srcu na mjestu gdje bi
ti ovog trenutka trebala biti.
Prestani, reče u šali, praveći se kao da je ozbiljna.
Zar ti nemaš prazninu u srcu, Laurel?
Nemam, reče ona, ali mi nedostaješ.
Onda dobro, reče Floyd. Što se spremaš raditi?
Spremam se popiti čašu vina.
Jesi li odjevena?
Jesam. Ali sam u papučama.
U papučama, dobro. Što još imaš na sebi?
Široki džemper.
Oho, široki džemper. A reci mi, koliko je točno širok taj tvoj džemper?
Ogroman je. Divovski. I rukavi su mu dulji od ruku. I ima jednu rupu, na šavu.
Oho, iznošen pulover?
Jako iznošen. Užasno, nasmijala se.
Nemoj stati, našali se on. Pričaj mi još o tom svom ogromnom, iznošenom
puloveru!
Ona se ponovno nasmija i pogleda na mobitel, jer je čula da ima i drugi poziv. Bio
je to Jake, odnosno njegov broj. A Jake je zove samo srijedom, pa je odmah osjetila

90
potrebu da se javi. Floyde, reče, moram se javiti na drugi poziv. Nazovem te odmah
poslije. Jake me pokušava dobiti.
Brzo, brzo, reci mi koje je boje? Reci mi da je smeđi, molim te.
Nije, nego je crn, reče ona. A sada idem. Nazovem te poslije.
Jake, reče nakon što je prebacila poziv.
Ne, reče ženski glas. Nije Jake, nego Blue.
Oho, reče Laurel. Zdravo, je li sve u redu? Je li Jake dobro?
Ne, Jake je dobro. Evo, sjedi pored mene.
Laurelino srce počne se smirivati dok je sjedala na sofu. Reci, onda, Blue, što ima
novo?
Gledajte, reče Blue, s ovim se borim već cijeli vikend. Ne mogu misliti ni o čemu
drugome. Vaš novi momak...
Laurel osjeti kako joj se puls ponovno ubrzava.
Ja vam imam, kako se to kaže, šesto čulo. Taj vaš momak... nešto nije u redu s
njegovom aurom. Tamna je.
Molim? reče Laurel i odmahnu glavom, kao da je htjela nešto izbaciti iz uha.
Znate, ja imam taj dar, da mogu prodrijeti u ljudsku nutrinu. Kroz zidove njihove
više svijesti, u njihovu podsvijest. Oprostite, ali onog trenutka kad sam sjela i ugledala
ga, onog trenutka kad smo razmijenili poglede, meni je odmah bilo jasno.
Što ti je bilo jasno?
Da on nešto skriva. Znam da nas dvije nismo baš bliske, Laurel, i znam da sam ja
uglavnom kriva za to, zato što se toliko čuvam od drugih ljudi, ali stalo mi je do vas, vi
ste majka čovjeka kojega volim i željela bih da se ne nađete u nekoj opasnosti. Laurel
pričeka koji tren prije nego što je odlučila progovoriti. A tada njezin ton nije bio baš
pristojan, štoviše, samo se nasmijala. Ovo ti je dobar štos, reče. Možeš li mi dati malo
Jakea, molim te?
Jake misli isto što i ja, reče Blue. O tome razgovaramo cijeli vikend. On se sasvim
slaže sa mnom. On...
Molim te, samo mi ga daj na telefon, Blue. Odmah.
Čula je kako je Blue odložila slušalicu i onda glas svog sina. Zdravo, mama.
Jake, reče Laurel. O čemu se radi. Kakvo je ovo sranje?
Ne znam. Samo...
Samo što, Jake? Što?
Ne mogu ti to objasniti. Sve ti je Blue sama rekla.
Molim te, Jake. Poznajem te ja ipak malo bolje. Ti nisi kao ona. To nisi ti. Ti nemaš
to... šesto čulo. Ti nikad nisi mogao primijetiti da se sviđaš nekoj djevojci. Ti jedini u
cijeloj obitelji nisi primijetio kad je baka Deirde počela gubiti pamet. Nikad nisi mogao
čitati druge ljude. Nemoj mi to prodavati. Što se događa?
91
 Ništa, mama. Imamo samo neki loš predosjećaj vezano uz njega. Tog Floyda, ili
kako se već zove.
Ne! odsiječe Laurel. Blue ima loš predosjećaj vezano uz njega. A ti si samo od nje
pokupio taj osjećaj, što god da ti je ona rekla, jer ti nju u svemu slušaš.
Jake utihnu, a Laurel zastane na tren. Ona nije nikada, koliko god da su Jake i Blue
bili zajedno, izrazila nikakvo negodovanje oko disfunkcionalne dinamike njihova
odnosa.
Mama..., počeo je Jake cviliti, a Laurel doista više nije bila u stanju slušati svog
odraslog sina kako cvili, ne sada, ne kad joj je napokon sve krenulo kako treba, kad je
konačno, konačno sretna.
Ne, Jake. Oprosti, žao mi je. Ja znam da je ona tvoja djevojka i da je ona centar tvog
svemira i znam da je doista jako voliš. I da je ona tvoje čvrsto uporište. Ali ja sam tako
dugo bila potištena i slomljena i konačno mi se dogodilo nešto lijepo, nešto posebno,
i ne želim da mi ni ti ni tvoja udarena djevojka govorite da to nije za mene dobro. Tati
se svidio i Hanni se svidio, i to je više nego što meni treba.
Žao mi je, mama, reče Jake.
Još je uvijek čula cvilež u njegovu glasu i nije to više mogla slušati, pa mu je rekla
vrlo tiho: Idem sada, Jake. Prekidam. Reci Blue da znam da ona misli sve najbolje, ali
da više ne želim slušati te njezine sumanute teorije.
Kad je prekinula vezu i dalje se tresla i osjetila je mučninu. Dohvatila je čašu s
vinom i otpila veliki gutljaj. Trebala je nazvati Floyda, ali sada nije mogla. Što da mu
kaže? Djevojka moga sina kaže mi da joj se čini da ti imaš tamnu auru, pa sam ja sada
odviše uznemirena da bih se dalje šalila s tobom o iznošenom puloveru?
Zato je umjesto toga sjedila sat vremena i polako pila svoje vino, sve dok joj se
ruke nisu prestale tresti, kako bi mogla poslati Floydu SMS. Oprosti, razgovor s Jakeom
dugo je potrajao, a sada sam umorna i idem u krevet. Odjenut ću meku, sivu pidžamu.
Relativno staru.
Odgovorio je već nakon nekoliko sekundi. Sa svim ovim moći ću pothranjivati
vlastite misli cijelu noć. Lijepo spavaj, ti, savršena ženo. Čujemo se sutra.
Ona isključi mobitel, upali televiziju, nađe nešto bezvezno za gledanje i natoči si
još jednu čašu vina. Sljedećih je sat vremena sjedila tako, nastojeći zaboraviti sve što
ju je mučilo, sve dok je slatki osjećaj obamrlosti nije počeo pritiskati, poput teškog
oblaka. A onda, kad više nije zaista ništa osjećala, prebacila se u krevet.

Sljedeće večeri Laurel se iznenadila kad je u Floydovoj kuhinji zatekla Saru Jade. Hej,
reče Laurel. Nisam očekivala da ću te tu naći.
Sara Jade stajala je pored slivnika, s velikom čašom vode u ruci. I nisam trebala
biti tu, reče. Mama i ja jako smo se posvađale sinoć. Slegnu ramenima, osloni se
lijevom nogom o desnu, a onda desnom o lijevu. Imala je na sebi crnu čipkastu bluzu,

92
crnu trenirku i srebrne tenisice. Cijeli niz resica i prstenja visio je s njezinih ušiju, tako
da je Laurel podsjetila na one vile iz knjiga koje je čitala djeci kad su bili jako mali. Ta
jedna vila zvala se Srebrenka. Imala je srebrnu kosu i srebrne usne i uvijek je na sebi
nosila crno. Bila je to tužna vila, lišena spola, puna tajni.
Floyd je stigao nakon Laurel i uzdahnuo. Da budem iskren, reče, kao da je Laurel
nešto rekla. Prošlo je dosta vremena otkako su se Kate i Sara Jade posvađale.
Nismo se posvadile, odsiječe Sara Jade.
Dobro, porječkale.
Oko čega? upita Laurel. Hoću reći, ne moraš mi ništa reći, ali...
Sara Jade zagledala se u pod. Ne sviđa joj se moj novi dečko, reče.
Floyd proizvede neki zvuk iza Laurel i ona se okrenu prema njemu.
On ima četrdeset devet godina, reče Sara Jade.
Floyd proizvede još jedan zvuk i onda skrene pogled sa Sare Jade na Laurel, pa
natrag.
I oženjen je, reče Sara Jade. Dobro, kao da je oženjen. U nekoj je jako dugoj vezi.
Aha, reče Laurel, požalivši što je išta pitala.
I ima četvero djece. Najmlađem je osam godina.
Aha, reče Laurel još jednom.
Rekao sam joj kad je zvala da dođe, da ovdje neće čuti ništa što izmiče procjeni
uobičajenih pravila ljudske pristojnosti.
Ne, reče Laurel. Ne, ali ja... Pokušala je nešto reći, ali nije uspjela. Nikako nije znala
kamo bi svrnula pogled.
Tada Sara Jade zaplače i izjuri van iz sobe, držeći se svojim slabašnim rukama za
prsa.
Laurel s vrata svrne pogled na Floyda, pa natrag.
Pođi za njom, ako hoćeš, reče joj, polako i mirno. Ja sam joj rekao sve što sam
imao.
Laurel odvrati pogled od Floyda, prema hodniku. Sara Jade je nježne naravi, kao
Hanna, iako Hanna nikada ne zaplače. Ponekad se znalo učiniti da bi Hanna mogla
zaplakati, ali njezine bi oči uvijek ostale suhe. Nedostajale su joj te prilike kad ju je
mogla zagrliti i umiriti. Dakle, upravo te majčinske potrebe natjerale su je da izađe iz
kuhinje i ode u hodnik gdje je Sara Jade već uzimala kaput s vješalice i glasno ridala.
Sara, počne Laurel. Dođi sa mnom u sobu. Dođi da razgovaramo.
O čemu da razgovaramo? zavapila je. Ja sam grozna i nemoralna, nema se tu što
reći.
Zapravo, počne Laurel i uzdahne. To uopće nije istina. Dođi i sjedi malo sa mnom,
molim te.

93
 Sara Jade vrati kaput na vješalicu i krene za Laurel. U primaćoj sobi sklupčala se
u naslonjaču i okrenula sa svojim zaplakanim očima prema Laurel.
Laurel sjede s druge strane stola. I ja sam jednom imala vezu s oženjenim
muškarcem. I bila sam jako mlada.
Sara Jade samo ju je gledala.
Da budem iskrena, on nije imao djece. I bio je oženjen samo godinu dana. Naša je
veza trajala dvije godine. To se događalo dok sam bila na faksu.
Je li on bio tamo profesor?
Ne, nije bio profesor, nego jedan prijatelj.
I što se onda dogodilo? Je li on napustio svoju ženu radi tebe? Laurel se osmjehne.
Ne, nije. Ja sam otišla s tog fakulteta i prebacila se u London. Mislili smo da ne možemo
živjeti jedno bez drugog i da će te naše romanse i sastajanja po provincijskim hotelima
trajati dovijeka. Naravno, nakon šest tjedana sve se to ispuhalo. No on se razišao sa
svojom ženom iste te godine. Prerano su se oženili. Svi smo bili tada premladi. Znaš li
ti da svi dijelovi mozga koji su uključeni u donošenje odluka nisu kod ljudskog bića
razvijeni do dvadeset pete godine života?
Sara Jade slegnu ramenima.
O kome se radi? upita Laurel.
On vodi tečaj slikanja, reče Sara Jade. Na umjetničkoj akademiji gdje ja poziram.
Koliko to već traje?
Sara Jade zabije bradu među grudi i promrmlja: Nekoliko mjeseci.
I koliko se često viđate?
Skoro svaki dan.
Gdje?
Na poslu, u njegovu uredu. Sara opet slegnu ramenima. Ponekad i kod njegova
brata, kada ovaj ode na put.
Je li te ikada vodio nekamo, na piće ili na večeru?
Sara Jade odmahne glavom i otrgne končić sa svoje trenirke. Znači, samo seks?
Sara Jade naglo digne glavu. Ne! vikne. Ne! To je puno više od toga! Mi stalno
razgovaramo. I on me crta. Ja sam njegova...
Muza?
Da, ja sam njegova muza.
Laurel uzdahnu. Klišeji su se nizali jedan za drugim.
Sara Jade, počne ona oprezno. Ti si jako lijepa djevojka.
Mhm.
Ti si jako lijepa i sasvim posebna. Taj muškarac - kako se on zove?
Smion.

94
 Simon ima jako dobar ukus. On jako dobro vidi ljepotu kad mu se ukaže pred njim.
I sigurna sam da je on neki sjajan tip.
Jest, reče Sara Jade. Zaista je sjajan.
Naravno. Pa, ti ne bi bila s njime da nije. Je li ti rekao da ima namjeru ostaviti svoju
ženu?
Nisu oženjeni, ali žive zajedno.
Svejedno. Imaju djecu, dijele isti dom. Je li ti ikada obećavao da će ih napustiti radi
tebe?
Sara Jade odmahnu glavom.
Bi li ti željela da on to učini?
Sara Jade kimnu glavom, a onda odmahne. Ne. Očito. Hoću reći, ta njegova djeca,
posebno onaj mali. I sama sam to prošla, znam kako to izgleda.
Koliko si ti imala godina kad su ti se roditelji rastali?
Šest, reče Sara Jade. Isto koliko sada ima Simonov sin. Zato...
Znači, ti ne bi htjela da ih napusti radi tebe?
Ne. Iako si zamišljam kako bi to bilo lijepo, samo da to nikoga ne povrijedi.
Ali, što ako to ona otkrije? Ta njegova nevjenčana žena? Što kad ona to otkrije? I
onda ona njega odluči napustiti?
Ona neće ništa otkriti.
Kako znaš?
Znam, zato što smo diskretni.
Sara Jade, mi živimo u modernom svijetu. Danas više nema privatnosti. Svi znaju
sve. I tako je stalno. Hoću reći, ti si puno o meni saznala na internetu odmah nakon
što smo se upoznali.
I saznala si sve o Ellie. Netko, bilo tko, na kraju će otkriti Što se događa i taj netko
reći će to Simonovoj ženi i onda će se sve raspasti. U nepovrat. A jedini način da se
spriječi da se to ne dogodi jest da se ti makneš. Da to prekineš.
Sara Jade šmrcnu i zaveže čvorić na uzici od trenirke.
Voliš ga?
Da.
Voliš li ga toliko da bi mogla povrijediti druge koji to nisu zaslužili?
Što očekujete da vam na ovo odgovorim?
To je teško pitanje, ali moraš si na to odgovoriti. Možda ne sada, ali tijekom idućih
nekoliko sati ili dana moraš. I ne moram ti govoriti da ćeš za deset godina, kad se svega
ovoga sjetiš, misliti, ta gdje mi je bila pamet. Znaš, sjećam se kad sam ja imala dvadeset
jednu godinu i mislila da sam jaka osobnost, da sam čvrsta kao stijena i da svoje
stavove neću nikad mijenjati. Danas znam da je to moje ja vrlo nestalno i vrlo

95
promjenjivo. Stoga, što god mislila sada, sve je to jako podložno promjeni. Ali ono što
će se dogoditi toj obitelji, ako se sazna za nevjeru njihova oca, te će posljedice biti
trajne. Ta se šteta više neće moći popraviti.
Teške su suze krenule iz očiju Sare Jade i zakotrljale joj se niz obraze. Laurel se
učini kao da joj je kimnula glavom, ali nije bila sigurna.
Zašto ste se vi i vaš muž rastali?
Zbog Ellie. Zato što sam ja mislila da on nije oko toga dovoljno patio. Zato što me
pokušavao uvjeriti da će sve ipak na kraju biti u redu, a ja nisam htjela da išta bude u
redu.
Jesu li vaša djeca patila zato što ste se rastali? Mrze li vas zbog toga?
Ovo pitanje iznenadi Laurel. Nije ju pitala jesu li je onda mrzila njezina djeca, nego
mrze li je još uvijek zbog toga. Sjetila se prethodne noći i onog groznog razgovora s
Blue i Jakeom. Sjetila se i Hanne i kako ova ne želi imati posla s njom, osim
najosnovnijeg kontakta. Njezina djeca držala su je na velikoj udaljenosti od sebe. Ona
je oduvijek mislila da je tomu bio kriv Elliein nestanak, jer su oboje tada bili u
osjetljivoj dobi. Sama se rastava zbila toliko polako da je bilo teško reći kada je sve to
okončano. Nije pamtila nikakve suze, nije pamtila da su djeca zbog toga patila, nije
pamtila da je ičija patnja zbog toga postala većom.
Ne znam, odgovori. Možda. Ali mi smo tada već bili obitelj koja se raspala.
Sara Jade kimnu. Tada ispruži noge, sjedne uspravno u svom naslonjaču i započne
s Laurel sasvim drugačiji razgovor. Pročitala sam puno toga o tome. O Ellie. Na
internetu.
Ma nemoj?
Da. Hoću reći, bila sam još jako mala 2005. godine, pa nisam nikad prije čula za
slučaj Ellie Mack. A sada, sada mi je nekako čudno da ste vi ovdje, u kući mog tate, a
da su se te strahote dogodile vama, strahote koje se nikad nikomu ne dogode. I ja
mislim... Tada zastane. Mislite li vi da je ona tada sama pobjegla od kuće?
Laurel je imala osjećaj kao daju je netko snažno gurnuo unatrag kad je čula ovo
pitanje. Toliko joj je to bilo neočekivano.
Ne, reče tiho. Mislim da nije. Alija sam njezina majka. Ja sam je poznavala. Ja sam
znala što je ona željela i što ju je veselilo. I ja znam da nije bila previše ustrašena radi
završnih ispita. Dakle, ja ne vjerujem da je pobjegla. Ali, moram to prihvatiti, jer svi
dokazi idu upravo tome u prilog.
Mislite na provalu?
Da, mislim na provalu. Iako, ja ne mislim da je to bila provala. Ona je imala ključ.
Samo je došla pokupiti neke stvari. I to je sve.
Ali... ona torba. Zar si nikad niste postavljali pitanja oko one torbe?
Torbe?

96
 Mislim na Elliein ruksak. Onaj koji su pronašli u šumi. Zar ne mislite da bi, što ja
znam, nakon svih tih godina, u tom ruksaku ona trebala imati i neke druge stvari? A
ne samo one s kojima je pobjegla od kuće?
Laurel osjeti hladne trnce. Sjetila se svih onih sati koje je provela postavljajući si
stalno to isto pitanje. Na koncu se pomirila s teorijom da je Ellie namjerno zadržala
stvari koje je ponijela od kuće kao neku vrstu svoje zaštite. Iz istog razloga zbog
kojega je Laurel ostavila Ellieinu sobu nedirnutom, baš onakvom kakva je bila na dan
njezina nestanka.
I znate, doda Sara Jade, ima još nešto, nešto vrlo čudno, vezano uz Poppyinu
mamu. Tada zastane, jer su obje čule kako se otvaraju vrata. Bio je to Floyd. Nosio je
dvije velike šalice čaja i zahvalno pogledao Laurel.
Izvolite, reče i stavi šalice na stol, a onda sjedne do Laurel. Čaj za medicinske
potrebe. Za istrošene nerve. Je li sve u redu?
Laurel dotaknu Floydovu nogu i reče: Baš smo lijepo porazgovarale.
Da, složi se Sara Jade. Lijep razgovor. Sad moram o svemu tome razmisliti.
Laurel i Sara Jade razmijene poglede. Počele su i drugi razgovor koji je tek trebalo
dovršiti. Ali, to će pričekati drugu priliku.

97
 25.

S ljedećeg jutra Laurel se probudila kasno, nakon vrlo uznemirujućih snova. Trebalo
joj je malo vremena da shvati gdje je. Sve to oko nje bilo je povezano s onim što je
sanjala. Ali onda shvati da je u Floydovu krevetu, da je srijeda i već gotovo devet sati
i da bi doista morala krenuti kući.
Otuširala se, odjenula i zatekla Floyda i Poppy u kuhinji za stolom, kako doručkuju
i zajedno čitaju novine.
Dobro jutro, reče Floyd. Nisam te htio buditi, vrlo si lijepo spavala.
Dobro jutro. Valjda mi je trebalo malo više sna. Dobro jutro, Poppy.
Dobro jutro, Laurel.
Ona je bila u svojoj klasičnoj odjeći. Ružičaste hlače i crna polo-majica. Kosu je
stegla iznad uha, s dvije špange.
Evo, napravit ću ti doručak, reče Floyd i skoči na noge. Zapravo, idem polako kući,
a ostavit ću vas dvoje ovdje. Moram se malo sabrati, prije nego što odem do Hanne.
Floyd ju je ispratio na vratima s dugim poljupcem i prijedlogom da se vrati do
njega navečer. Priredit ću ti nešto jako fino, reče. Voliš li teletinu?
Volim teletinu.
Odlično, reče. Vidimo se.
Laurel se iznenadi olakšanjem koje je osjetila nakon što je sjela u auto i upalila
motor. Mislila je da će je Floyd nagovarati da ostane duže, da će joj tovariti grižnju
savjesti radi odlaska i bila je sretna što se to nije dogodilo. No sada je imala osjećaj
kao da joj je uspjelo pobjeći. Nakon što je otkrila da je Poppyina mama
držala instrukcije Ellie iz matematike, nakon što je od Hanne čula da se Ellie bojala
Noelle Donnelly i mislila da je uvrnuta te nakon razgovora sa Sarom Jade, osjećala se
nemirno i nesigurno. Poželjela je malo biti kod kuće, sama u svom vlastitom prostoru.
Htjela je raditi nešto drugo, ono što nije jako, jako dugo radila.
Skuhala si je veliku šalicu čaja i sjela u gostinjsku sobu. Sjela je na rub kreveta i
privukla bliže sebi veliku, kartonsku kutiju. Bila je to kutija s Ellieinim stvarima.
Sjećala se kako ju je napunila kad je odlazila iz stare kuće. Bila je tada potpuno
otupjela i iscrpljena te joj je trebao cijeli dan da to napravi. Pažljivo je sve to
pregledala, opipala, omirisala i spremila. Pročitala je tada i Ellieine dnevnike. Bili su
to sporadični ulomci, koje je zapisivala godinama, no budući da uglavnom nije bilježila
datume, bilo je teško odgonetati o čemu je pisala. Nešto je Laurel preskakala, a jednu

98
je bilježnicu i bacila od sebe nakon što je pročitala kako je Ellie rukom zadovoljila
Thea.
Ništa nije našla u tim dnevnicima, a da bi ukazivalo na neki tajni život, neko tajno
prijateljstvo, bilo kakvu natruhu nezadovoljstva. I od tada ih nije ni pogledala.
Ipak, neke od dnevnika sada je ponovno izvukla, tražeći razdoblje koje je
prethodilo njezinu nestanku. Bili su to nejasni zapisi. Crteži, škrabotine, neke zadaće
i ispravci, neki datumi i brojevi i popisi stvari koje je trebalo kupiti na Oxford Streetu.

Neki dobar ovlaživač

Knjige: Okajanje, Lijepe kosti
Sportske čarape
Rođendansku čestitku za tatu :)

Bilo je tu i otisaka usana, mrlja od tinte i šarenili naljepnica. A između svega toga škrti
zapisi onoga što se događalo iz dana u dan. A tih dana, prije nego što je pobjegla,
postojale su samo dvije stvari u njezinu svijetu - Theo i popravni ispiti. Theo i
ispiti. Theo i ispiti.
Laurel pažljivo pogleda jedan zapis, vjerojatno iz siječnja. Ellie je jadikovala oko
testa iz matematike. Dobila je četvorku, a htjela je peticu. Theo je dobio peticu. Laurel
uzdahne. Ellie se stalno uspoređivala s Theom, kao da je on jedini bio mjerilo svega.
Moram mamu moliti za instrukcije, napisala je. Nadam se da će pristati. Užasna
sam iz matematike...
A onda, nekoliko dana poslije: Došla je instruktorica! Malo je čudna, ali dobro
objašnjava. Jedva čekam matematiku!
Laurel okrenu nekoliko stranica, sve brže i brže. Tražila je nešto, a nije znala što.
Nešto što će povezati sve one djeliće njezina sna, s onim što je doista saznala u
nekoliko posljednjih dana.

Instruktorica je bila danas. Točno sam riješila 97% testa koji mi je dala.
Poklonila mi je set balzama za usne. Lijepo od nje!
Instruktorica danas u pet popodne. Donijela mi je mirišljavu olovku. Draga
je!
Instruktorica u pet popodne. Rekla mi je da sam najbolja učenica koju je
ikad imala. Naravno!
Instruktorica u pet popodne. Malo je bila čudna danas, zapitkivala me
neobične stvari, kao, što hoću od života. Čini mi se da je u krizi srednjih godina!
Instruktorica u pet popodne. Riješila sam test 100%! 100%!!!!!
Instruktorica mi kaže da sam genijalka. Ima 100% pravo!

99
 Instruktorica u pet popodne. Mislim da mi je ovoga dosta. Počela me zaista
ponekad plašiti. Tako je napeta. I ima neki čudan miris. Moram reći mami da joj
otkaže. Mogu ja to raditi i sama. Ne treba mi tu neka odbačena, ljubomorna
luđakinja.

Nakon ovog unosa više nije bilo nigdje ni spomena instruktorice. Ellie je pisala o svom
životu. Veselila se ljetu koje je iščekuje. Ništa više.
No Laurel prstom označi ono mjesto gdje je zadnji put spomenula instruktoricu
kao odbačenu, ljubomornu luđakinju. Što joj je to značilo? Laurel pomisli da to
označava ženu koja se vjerojatno ne može pomiriti s prekidom neke prošle veze, ženu
koja možda tog muškarca još i proganja. Činilo joj se da Ellie nije na to mislila. Ali, ako
nije na to, na što je mislila? Je li Noelle možda bila fiksirana na Ellie? Opsjednuta
njome? Možda joj je Ellie fizički bila privlačna? Je li je možda pokušala dirati? Ili je
možda bila ljubomorna na nju, na njezinu mladost, ljepotu i neupitnu inteligenciju?
Možda ju je omalovažavala i na taj joj način kvarila raspoloženje? Ali, čak i da je bilo
što od toga bilo točno, što to onda znači?
Čvrsto je zažmirila i stisnula obje šake. Bilo je tu nečega, ali nije shvaćala čega.
Tama koja ju iznenada obuze tada se povuče i život joj se ponovno vrati u
normalu. Polako je vratila Ellieine dnevnike natrag u kutiju kamo spadaju i gurnula je
pod krevet.
Pričaj mi malo o Noelle, rekla je Floydu tijekom večere.
Primijetila je da mu se mišić na obrazu trznuo, no nakon kraće pauze i tišine on
reče: O, Bože, baš moram?
Oprosti. Znam da ti ona nije najomiljenija na svijetu, no jako sam znatiželjna.
Odložila je pribor za jelo na tanjur i podigla vinsku čašu. Pogledala sam Ellieine stare
dnevnike danas. Htjela sam vidjeti što je pisala o Noelle. I nazvala ju je... odbačenom,
ljubomornom luđakinjom.
Ha, to puno govori. Ona je bila vrlo zahtjevna žena. Vrlo žestoka.
Kako ste se upoznali?
Hm. Progutao je gutljaj vina i spustio čašu. Ovako. Nije mi ovo drago što ćeš čuti,
ali ona je bila moja obožavateljica.
Obožavateljica? Ti imaš obožavateljice?
Možda bi ih bilo poštenije nazvati mojim strasnim čitateljicama. Zaljubljenicama
u matematiku. Tako nekako.
Nisam imala pojma, reče Laurel, naslonivši se. Nisam bila svjesna kolika mi je
konkurencija, našali se.
Ne boj se, ti su dani odavna prošli. To mi je uspjelo samo s jednom knjigom. To je
ta knjiga koja plaća račune, kako je ja zovem. Matematika za početnike, moglo bi se
reći, samo što tada nismo htjeli biti do kraja iskreni. S tom sam se knjigom zaigrao i

100
tako se stvorio taj klub obožavateljica, ponešto drugačijih, matematikom opsjednutih
žena. To, inače, uopće nije bio moj stil. Vrlo sam se brzo vratio teškim temama i
knjigama koje više nitko s romantičnim nagonima nije htio ni pipnuti.
Dakle, Noelle je bila jedna od tih grupisica?
Da, moglo bi se reći. A ja sam se upravo tada rastao sa Sarinom majkom i bio sam
usamljen, a ona je bila pomalo luckasta, dovoljno odlučna i ja sam joj se prepustio.
Proveli smo nekoliko godina zajedno, prilično opušteno. No bila je poput pijavice.
Nisam je se mogao riješiti, a onda je ostala i u drugom stanju.
S tobom?
Floyd uzdahnu i skrene pogled preko ramena. Nije odgovorio na ovo pitanje. Nije
mi se čak ni posebno sviđala. Samo sam bio... Samo sam htio prema njoj biti pristojan.
Pretpostavljam. Laurel se škrto osmjehne. Nikad u svom životu nije napravila ništa
samo zato da bude pristojna. Ali, znala je otprilike o čemu se radi. Paul je bio takav,
on se mogao ponijeti protivno svim svojim porivima i osjećajima samo da bi nekomu
ugodio, pa makar samo na pet minuta.
I tako je se više nisi mogao riješiti.
Da. Baš tako. Poigravao se prstima po rubu čaše, udubivši se u misli.
I tko je odlučio prekinuti, na kraju?
Ja. I tada je nastupilo razdoblje njezine luđačke ljubomore. Ona nije se mogla
odvojiti od mene bez borbe. Bilo je tada zaista teških noći. I onda je jednog dana
konačno rekla da joj je dosta, ostavila mi Poppy pred vratima i nestala s lica zemlje.
Slegnu ramenima. Tužno, doista, reče. Doista tužno. Tužna žena. Tužna priča.
Raspoloženje za stolom sada se jako pokvarilo i postalo je pomalo neugodno.
Oprosti, reče Laurel. Nisam te htjela rastužiti. Samo mi je, malo... bila neobična ta
veza. Samo to. To između tebe i mene. I Ellie. Samo sam htjela to malo razjasniti.
On kimnu glavom. Razumijem, reče. Sasvim mi je jasno. A, naravno, menije teško
prije svega radi Poppy, zato što ju je tako ostavila. Nijedno dijete ne želi se osjetiti
ostavljenim, čak i ako tom djetetu i nije osobito stalo do te osobe koja ga je napustila.
Ali sada Poppy ima tebe, reče i malo se razvedri. Ti djeluješ doista ljekovito. Na sve
nas. Živjela! Podigne čašu prema njoj i kucnu baš u trenutku kad su im se pogledi
susreli.
Ona se ponovno usredotoči na meso u tanjuru, na svijetloružičasto meso zaklanog
teleta. Zarežala ga je nožem, a sok boje vina razli se po tanjuru.
Shvati da je izgubila apetit, a nije znala zbog čega.

100
 26.

S ljedećeg dana Laurel parkira svoj automobil u višekatnoj garaži na Kings Crossu i
krene prema Umjetničkoj akademiji St. Martin’s na trgu Granary. Floyd joj je rekao
da Sara Jade tamo radi, kad ga je to usput pitala, tijekom doručka.
Dan je bio običan, siv, uljepšan tek božićnim, svjetlima i ukrasima u svakom
izlogu. Trg Granary bio je širok i tih kad je stigla, rastjeravši omanje jato golubova.
Tek je nekoliko ljudi stajalo vani, oni najhrabriji koji su pušili uz jutarnju kavu.
Na porti je pitala za Saru Jade. Rekli su joj da Sara radi sve do ručka, pa je sjela u
restoran u susjedstvu i pojela svoj drugi doručak tog dana. Nakon toga popila je još
dvije kave, a onda i čaj od mente, prije nego što se oko dvanaest i trideset vratila da je
pričeka ispred zgrade.
Sara Jade konačno se pojavila u deset minuta poslije jedan. Nosila je veliki,
ružičasti kaput od lažnoga krzna i čizme koje su izgledale kao da su joj prevelike.
Iznenadila se kad je vidjela Laurel.
Hej, reče. Zdravo.
Zdravo. Oprosti što sam se pojavila ovako, bez najave. Samo sam htjela... Jesi li
gladna? Mogu li te povesti na ručak?
Sara Jade pogleda na sat, a onda prema nebu. Trebala sam..., ali brzo stane. Može,
reče. Baš fino. Hvala ti.
Otišle su u gostionicu s druge strane ceste. Bio je to novouređeni lokal s velikim
izlozima s obiju strana kroz koje se pružao lijep pogled na trg i kanal. Unutra je sve
vrvjelo od poslovnih ljudi u odijelima i studenata. Naručile su slanu riblju pogaču,
mineralnu vodu i košaricu s kruhom dok čekaju jelo.
Kako si? upita je Laurel.
Dobro sam.
Kako je bilo na poslu?
Dobro, malo hladno.
Da, ovo nije najbolje vrijeme u godini ako se skidaš do gola.
Mislite, poziram.
Da, naravno. Koliko ima polaznika koji te crtaju?
Danas ih je bilo dvanaestak. Ali ponekad ih zna biti trideset ili četrdeset.
O čemu razmišljaš dok tako poziraš, satima, u istom položaji

101
 Sara Jade slegnu ramenima. Ni o čemu, zapravo. O tome što moram napraviti kod
kuće. O nekim stvarima koje sam napravila, o tome gdje sam bila. Ponekad se tako
samo opustim i pustim misli da vrludaju od jednog mjesta do drugoga. Tako se
odjednom sjetim nečega čega se nisam sjetila godinama. Na primjer jednog bara u koji
sam odlazila u svojoj staroj srednjoj školi ili jednog restorana u Pragu u kojem sam
bila s osamnaest godina. Ili željezničke pruge po kojoj sam voljela šetati kad sam
posjećivala djeda i baku, mirisa poljskog bilja... Otkinula je komadić kruha i stavila ga
u usta. One ptice, kako ih zovu? Šumski golubovi. Neobično se glasaju. Nasmiješi se.
To bude zabavno.
A onda se odjednom sjetiš da sjediš sasvim gola ispred grupe nepoznatih ljudi?
Sara Jade je pogleda, kao da je ne razumije. Usta su joj se otvorila kao da će nešto
reći, a onda se opet stisnu. Laurel se sjeti kako joj je Poppy govorila da nema smisla
za humor.
Onda, jesi li ga vidjela danas? Simona?
Sara Jade razdraženo pogleda lijevo, pa desno i podigne ruku, kao znak
upozorenja.
Oprosti, reče Laurel, nisam dovoljno diskretna. Da budem iskrena, nisam te zato
došla vidjeti. Htjela sam... stane i prekriži noge, nastaviti ono što smo pričali neku
večer. O Ellie...
Da. Oprostite mi zbog toga. Nisam pokazala dovoljno razumijevanja. Ponekad
znam biti takva.
Ne, doista nije važno. Nije mi to smetalo. Nije to bilo ništa o čemu već prije nisam
razmišljala. Kunem ti se da ne postoji nijedan aspekt cijele te priče o kojem nisam već
milijun puta razmišljala. Uključujući i ruksak. Ali, ti si htjela još nešto reći, te večeri, o
Poppyinoj mami. O Noelle.
Sara Jade pogleda je odozdo, kroz svoje guste trepavice, a onda opet spusti pogled.
Da, istina, reče.
Dakle? ohrabri je Laurel. O čemu se radilo? Što si mi to htjela reći?
Ništa osobito. Samo da je bila prilično neobična. Zapravo, vrlo čudna, gotovo luda.
Znaš, reče Laurel, sinoć sam opet čitala Ellieine dnevnike.
I tamo je pisala o Poppyinoj mami. Zvala ju je odbačenom, ljubomornom
luđakinjom. Pisala je i da joj je Noelle znala donositi darove i da joj je govorila da je
njezina najbolja učenica. I to me sada opet malo potaklo na razmišljanje... Borila se
sama sa sobom da nastavi govoriti. Jesi li ti imala uopće neka posla s njom?
Zapravo i nisam. Znala sam često dolaziti i biti s tatom, kad sam bila manja, i
ponekad je znala biti tamo, ali ne uvijek, no činilo mi se da me nije podnosila.
Kako to misliš da te nije podnosila?
Znaš, po tome kako je komentirala moje ponašanje. Tu se nije mogla kontrolirati.
Govorila bi mi da bi za takvo ponašanje u njezinoj obitelji dobila remenom batina i

102
bila puna masnica. A onog časa kad bi tata izišao iz sobe, ona bi me sasvim
ignorirala, kao da me nema. Nazivala me djevojčica. I govorila bi mi: Hoće li djevojčica
biti tamo? ili Kad će djevojčica poći kući?. Tako me tretirala. Bila je grozna.
Oh, Bože, pa to je bilo strašno. Pa mora da si se prestravila kad je ostala trudna.
Puno sam tada plakala.
Nimalo me ne čudi.
Konobar im je donio jelo pa su se malo razmaknule. Zahvalile su mu, a onda se
opet pogledale.
Kako si se osjećala kad se Poppy rodila?
Sara Jade uzme pribor za jelo i razreze riblju pogaču po sredini. Iznutra se dignu
para. Tada ponovno spusti pribor i slegnu ramenima. Bilo mi je, ne znam... svejedno.
Imala sam dvanaest godina, a ona je bila mala beba.
Ali kako je rasla, razvijala se i njezina osobnost. Jesi li joj bila bliska?
Na neki način. Možda. Nisam je baš puno viđala, ispočetka, jer nisam htjela
dolaziti.
Jesi li bila ljubomorna? upita Laurel.
Ma, ne, reče Sara Jade sigurno. Bila sam prevelika da bih bila ljubomorna. Nisam
je htjela viđati jer nisam vjerovala... Nisam vjerovala da je ona stvarna.
Laurel ju je gledala, očekujući da još nešto kaže.
Teško mi je to objasniti, ali ja sam mislila da je ta beba robot. Ili vanzemaljac.
Nisam vjerovala da ju je doista Neolle rodila. Bojala sam je se. Tjerala mi je strah u
kosti.
Pa to je bila prilično neobična reakcija, reče Laurel.
Da, prilično čudna.
Što misliš, što te natjeralo na takvu reakciju?
Sara Jade uzme ponovno nož. Dogodilo se bilo nešto..., počne, ali onda zastane.
Nešto?
Da. Bio je to samo jedan trenutak. I do dana današnjega nisam sigurna jesam lija
to izmislila ili nisam. Bila sam vrlo čudno dijete. Tu se nasmije, zajedljivo. I još sam
uvijek takva. Svjesna sam toga. Imam posebnu pomoć u školi, dio vremena, upravo
zbog svojih emocionalnih problema. Ranije sam znala imati luđačke ispade. Ili bih
odjednom počela plakati. A to, ta stvar, dogodila se kad je meni bilo baš najgore, kad
me mučio pubertet, hormoni, imala sam osjećaj da nigdje ne pripadam, a usto se još
uvijek nisam pomirila s rastavom roditelja. Sa mnom tada nije bilo lako. Nisam bila
dijete iz snova. Da budem iskrena, stalno sam stvarala nekakve probleme. I usred
svega toga mislim da sam ugledala nešto vrlo čudno. Odloži tada pažljivo nož na stol
i pogleda pravo u Laurel. U jednom sam. se trenutku zagledala kroz prozor
tatine spavaće sobe i ugledala Noelle koja je tada bila osam mjeseci trudna. Sara Jade

103
malo zastane. Bila je potpuno gola, no nije imala trudničkog trbuha. Bila je sasvim
gola, a nigdje trbuha, ponovi.
Ne znam što sam ja to doista vidjela. Nikad to nisam uspjela shvatiti do kraja. Ne
znam jesam li ja to bila samo šašava klinka koja nije htjela prihvatiti da se rađa drugo
malo dijete ili je to doista bilo tako. Ali, kad je to dijete rođeno, tri tjedna poslije,
bila sam prestravljena. Nisam je htjela doći vidjeti sve dok nije gotovo navršila godinu
dana.
Laurel ne pomaknu ni najmanji mišić otkako je Sara Jade završila.
Jesi li to rekla tati?
Ona odmahnu glavom.
Jesi li rekla nekomu drugomu?
Rekla sam mami.
I što ti je ona rekla?
Rekla mi je da prestanem govoriti gluposti.
Gdje je beba rođena?
Ne znam. Nisam se to nikada upitala.
Laurel sklopi oči i odjednom joj se pred očima pojavi lice Noelle Donnelly, sasvim
jasno i točno, kao da ju je jučer vidjela.

104
TREĆI DIO

105
 27.

S ada je na mene red, zar ne?

Dobro onda. Dobro.
Hoćemo li to raditi kao na sastanku liječenih alkoholičara? Ja se zovem Noelle
Donnelly i napravila sam nešto jako ružno.
Ne kanim tražiti nikakva opravdanja, ali imala sam teško djetinjstvo. Imala sam
dva starija brata. I dva mlađa brata. I sestru koja je umrla kad joj je bilo samo osam
godina. Moji otac i majka nijednom svom djetetu nisu mogli dopustiti da nešto ne
može postići. Bili su uvjereni da svako dijete može odrastati kako god želi, ali da pri
tome ne može imati svoju volju. Nisu bili jako religiozni, što je bilo čudno s obzirom
na vrijeme i mjesto. U crkvi su nedjeljom imali priliku upoznati drugu djecu i uvjeriti
se kako su ona puno bolja od njihove vlastite. U Bibliji je bilo korisnih citata koje su
uspijevali koristiti za povremeno provođenje terora. Svi smo mi vjerovali u nebo i
pakao, ako već nismo vjerovali ni u što drugo. A seks je bio ono što rade samo odurni
ljudi, bez obzira na to jesu li vjenčani ili ne. Nikad nitko od nas nije pitao kako smo
nastali, zamišljali smo to kao neku vrstu bezgrešnoga začeća, kroz zid od cigle. Jer
moji su roditelji spavali u odvojenim sobama.
Živjeli smo u vili, na brdu, s deset soba, a posvuda oko nas bile su ovce. Do škole
je trebalo prehodati nekoliko kilometara, najprije nizbrdo, a onda i uzbrdo. Moji
roditelji uzimali su ponekad i siročad, kad su bile neke krizne situacije. Ta bi djeca
dolazila mutna pogleda, u sitne sate, tako da su mnogo te djece oni znali smještati u
prostoriji koja je funkcionirala kao prihvatilište, u podrumu. Taj smo podrum zvali
sirotište i davno nakon što su ta djeca prestala dolaziti. Nisu oni svi bili loši, ali neki
zaista jesu.
Mi smo bili poznati kao pametna obitelj. Znate onu obitelj? Pa, svi znamo tu
obitelj. Po cijeloj je kući bilo klavira. I nevjerojatno mnogo knjiga. Djeca ili su dobivala
petice ili su bila propaliteti. Samo se o tome razgovaralo. O akademskom uspjehu. Moj
je otac bio profesor matematike. Moja je majka pisala knjige o povijesti medicine. Svi
smo išli u najbolje škole, i tamo se trudili i radili više od drugih, i stalno smo osvajali
nagrade, medalje, stipendije i pokale. Kunem vam se da nismo za druge ostavljali
ništa.
Dobro, ja sam bila dovoljno pametna da sam mogla držati taj korak. Ali nije mi
išlo u korist što sam bila: a) srednje dijete, b) žensko i c) nisam bila ona koja je umrla,
Michaela. Ja nisam bila ona. Michaela je bila ljepša od mene, ljupkija i, naravno,

106
pametnija. I usto, nije više bila živa. Pomislili biste da sam zbog toga svojoj majci i
svom ocu bila miljenica. Evo, barem imamo našu dragu Noelle. Ali nije bilo tako.
Michaela je umrla od raka. Svi smo mislili da je stradala od prehlade. Bili smo u
krivu.
U svakom slučaju, ja sam bila manje čvrsto građena, manje pametna i nisam bila
mrtva, s četvoricom grozne braće i mamom i tatom koji su me više odmjeravali nego
što su me voljeli.
No išlo mi je dobro. Išla sam na Trinity College, diplomirala matematiku i
doktorirala na primijenjenoj matematici. Nakon faksa ubrzo sam se preselila u
London i tamo mi je neko vrijeme bilo odlično. Bila sam ona pametna Noelle, a ne
jedna od onih Donnellyevih. Okušala sam se u novčanim ulaganjima, misleći da bih
htjela biti bogata i imati neki lijepi automobil i stan s velikom terasom. Ali to nije bilo
za mene i svi su drugi uvidjeli da to nije za mene, pa sam se maknula prije nego što
sam zaradila dovoljno da kupim skuter, a kamoli automobil.
Kad se sada prisjetim tog doba, mislim da mi je išlo dobro. Bila sam tako mlada i
tako priprosta, nikoga nisam poznavala, a ipak sam se našla u žarištu metropole, gdje
sam iznajmila sobu u finom kvartu, Holland Parku, da ne bude zabune. Nisam tada
znala koliko sam visoko postavila ljestvicu, smjestivši se u tom dijelu grada. Mislila
sam da svi koji iz Irske dođu u London žive po ulicama u kojima kuće nalikuju velikim
svadbenim tortama. Nisam tada znala da postoje i bijedni kvartovi, kao Walthamstow.
I bila sam zgodna, znate, kad se sada prisjetim, gotovo kao manekenka. Lijepo lice,
nisam imala baš velike grudi, ali duge noge, i kovrčavu kosu, i velike, blistave oči.
Nitko mi nikad nije rekao da sam zgodna, istina, nijednom, no ne znam zašto.
Zaposlila sam se u nekom pomodnom časopisu na neko vrijeme. Radila sam u
odjelu za financije i bila sam tamo doslovno neprimjetna, pune tri godine. Onda sam
postala višak i morala sam se iseliti iz svoje male sobe u Holland Parku, oprostiti se
sa širokim ulicama, mesnicom u kojoj se prodavala hrana iz organskog uzgoja prije
nego što su ljudi uopće znali što organski znači, kao i s trgovinom delicijama koja je
nudila i juhu od jastoga u konzervi, kao i sa samim parkom i njegovim stablima
naranči i cvjetnjacima. Tada sam otkrila da postoje i dijelovi grada kao što je
Walthamstow: poštanski broj E17, male smeđe kuće, krcate praonice, neugledni uredi
i velike stambene zgrade.
Odlučila sam tamo naći posao kao profesorica.
Ne znam što je ušlo u mene. Već sam samoj sebi dokazala da ne mogu privući
pažnju, da nisam osoba koju zamjećuju. Ne znam kako sam mislila da ću moći držati
pod kontrolom razred od trideset nemogućih tinejdžera koji o matematici počinju
razgovor jedino s ja ovo ne razumijem.
Dobila sam posao, ali nikad nisam dobila svoj vlastiti razred. Izgubila sam živce.
Počele su me hvatati mučnine već pri samoj pomisli na posao. Tako sam, kad sam
navršila trideset, stavila oglas u lokalne novine i počela davati instrukcije. Bila sam

107
jako dobra i sve te brižne mame brzo su proširile glas o meni. Kao da se radilo o
dobrom restoranu. Dobro mi je krenulo i uspjela sam se maknuti iz male sobe u
Walthamstowu i kupiti si kuću na Stroud Greenu, gdje su nekretnine ipak bile nešto
malo veće. I to je bilo to. Tako se nastavilo dulje vrijeme. I da, u to sam vrijeme još
uvijek bila djevica.
Ozbiljno.
Imala sam neko vrijeme dečka, još u Irskoj, od četrnaeste do petnaeste godine.
Zvao se Tony. Tada smo se samo ljubili i mazili, a mislila sam da će ostalo doći s
vremenom. No, to se nikad nije dogodilo.
A onda sam pročitala u nekom novinskom podlisku o obrazovanju da je izašla
zanimljiva knjiga. Bila je to knjiga za one kojima matematika ne ide. Vjerujte mi, svijet
je pun ljudi koji misle da ne mogu savladati matematiku, što ja doduše teško mogu
razumjeti, doista ne mogu. Kako ljudi savladaju ulazak u prostoriju punu ljudi i nađu
temu za razgovor s bilo kime, a ne mogu shvatiti odnose među brojevima? To meni
nema nikakva smisla. U svakom slučaju, ne mogu se sjetiti naziva knjige. Možda se
zvala Za loše matematičare. Da, baš se tako zvala: Za loše matematičare. Kupila sam je
i pročitala. Otvorila mi je oči i počela sam puno drugačije razmišljati o mnogim
stvarima. No, bila je i zabavna. Ja inače nisam baš puno čitala, ali na ovo sam naletjela
u novinama, tako da me jako iznenadilo što je u knjizi o matematici bilo puno humora.
Ali doista je bila zabavna. Jako zabavna. Unutra je bila i fotografija nekog muškarca
koji je djelovao usamljeno, s nasmijanim licem i gustom, crnom kosom.
Bila je to tvoja fotografija.
Nikad nisam bila neki veliki poklonik bilo čega prije nego što sam pročitala tvoju
knjigu. Voljela sam gledati neke televizijske emisije, posebno Brookside, gledala sam
cijelu seriju, do zadnje epizode. I uvijek me veselilo kad bi se na radiju pojavila grupa
Take That, iako me više zanimala klasična glazba. Dobro, naravno da sam se kroz sve
te godine i puno puta zaljubila. Zaista puno puta, ali ovo je bilo drugačije.
Ti si bio drugačiji.
Sjećaš li se kad smo se prvi put sreli? Znam da se sjećaš. Potpisivao si knjige na
štandu svog izdavača, na nekom sajmu gdje se promovirala znanost. Išla sam tamo
svake godine. Držanje instrukcija vodi u izolaciju i samoću, pa je važno povremeno se
uključivati u nove trendove, znati što se novo događa. Ne možeš stalno nuditi nešto
prastaro, pogotovo kad se radi o mamama iz sjevernog Londona. Stalno moraš pratiti
trendove.
No išla sam tamo najviše radi tebe, znala sam da ćeš biti tamo. Posebno sam se
potrudila. Ispod kratke suknje navukla sam tajce, a boju ruža za usne odabrala sam
tako da se istaknu moja žarko crvenu kosa i plave oči. Imala sam četrdeset jednu
godinu. Bili su to zadnji dani moje mladosti. Dobro, možda nisam više uopće bila
mlada. Ali da, još uvijek sam bila djevica.

108
 Ti si sjedio na visokom stolcu, za visokim stolom, ispred tebe je bila nevelika hrpa
tvojih knjiga. Nije bilo nikoga oko tebe, nije bilo reda u kojem je trebalo čekati, tek
mali natpis iza tebe na kojem je pisalo: Floyd Dunn potpisivat će primjerke svoje
knjige Za loše matematičare, danas, od jedan do tri poslijepodne. Odmah pored
natpisa bila je i tvoja fotografija, ista ona kao u knjizi u koju sam zurila sve te silne
sate, pokušavajući zapamtiti kako ti točno pada kosa oko ušiju, na kojoj su ti usta
namještena u dostojanstven osmijeh.
Gledala sam malo fotografiju, malo tebe. Bio si mršaviji nego što sam te zamišljala.
Očekivala sam da ćeš imati trbuščić, možda. Ne znam zašto.
Dobar dan! rekao si mi kad sam ti prišla, kao da te netko upravo uključio u struju
i okrenuo prekidač. Dobar dan! Nisi mogao znati koliko sam bila uzbuđena. Nisi
mogao znati, a ja sam se trudila izgledati opušteno.
Zdravo, odgovorila sam ti, čvrsto držeći primjerak tvoje knjige objema rukama. Ja
već imam svoj primjerak knjige. Možete li mi je ipak potpisati?
Mogla sam ti tada reći da sam je pročitala trideset puta. Mogla sam ti reći i da me
tvoja knjiga više nasmijala taj tjedan dok sam je čitala nego što sam se smijala cijelih
godinu dana prije toga. Mogla sam ti reći da si me potpuno osvojio. No, htjela sam
da me doživiš kao nekoga tko ti je ravnopravan. Zato sam odlučila biti jednostavna.
Ovo mi je bila vrlo korisna knjiga. Ja držim instrukcije iz matematike.
Hvala, rekao si, Drago mi je da to čujem. Uzeo si knjigu od mene i zadržao trenutak
olovku na prvoj strani. Da vam je potpišem?
Da, molim vas, rekoh. Za Noelle.
Noelle, rekao si. To je jako lijepo ime. Jeste li se rodili oko Božića?
Da, 24. prosinca.
Kao najljepši božićni poklon, zar ne?
Ne, odgovorila sam. Mislim da ne. Mislim da sam svima drugima zapravo
pokvarila Božić.
Ti si se tada nasmijao. Nisam te do tada zamišljala kako se smiješ. Na onoj
fotografiji izgledao si kao da se ne znaš opušteno nasmijati. Ali, ne, ti si se prelijepo i
glasno smijao, široko otvorenih usta i zabacio glavu unazad. I to mi se jako svidjelo.
Nešto si napisao iza moga imena, jako sam htjela vidjeti što, no nisam opet htjela
da se vidi koliko mi je bilo stalo.
Vi ste Amerikanac, rekoh.
Do neke mjere, rekao si. A vi ste Irkinja?
Da, u mjeri koliko je to uopće moguće.
Svidjela ti se moja mala šala i ponovno si se nasmijao. Činilo mi se kao da me netko
miluje iznutra, baršunastim rukavicama, dok sam te slušala.
Gdje ste rođeni?

109
 Pored Dublina, odgovorila sam ti. Grofovija Wicklow. Tamo ima jako puno ovaca.
Nasmijao si se po treći put, a ja sam se osjećala ohrabrenom, kao nikad u životu.
Osvrnula sam se da vidim čeka li još netko u redu iza mene, dok razgovaramo, ali i
dalje sam te imala samo za sebe. Jeste li ovdje ponovno sutra? upitala sam.
Ne, ne. Idemo vlakom natrag, u London, odmah nakon ovoga. Ostalo mi je do tada,
oh, tada si pogledao na svoj sat, otprilike, dva sata. Morao bih ovo uskoro početi
pospremati.
Jeste li potpisali puno knjiga?
Da, na stotine. Kliknuo si penkalom i osmjehnuo mi se iz profila. Šalim se, rekao
si. Dvadesetak.
Velik ste put prevalili da potpišete dvadesetak knjiga. Mažem se s vama.
Dobro, rekoh. Pustit ću vas da odete. Nadam se da ćete lijepo putovati do
Londona. Gdje živite?
U sjevernom Londonu.
Oho, rekoh, kao da glumim za Oscara. I ja također.
Ma nemojte? A gdje točno?
Stroud Green.
To je čista koincidencija. I ja, također.
Molim? Živite na Stroud Greenu? Pa nisam imala pojma. Nisam si mislila da je tako
nešto moguće.
Da! Ulica Latymer. Znate li gdje je to?
Znam, rekoh, osjećajući kako veselje iz mene kipi i na oči, i na uši, i na nos. Znam
tu ulicu. Stanujem nekoliko ulica dalje.
Vidi, vidi. Možda nam se onda putevi ponovno sretnu?
Da, rekoh, kao da bi to bilo ništa više nego zabavna koincidencija, a ne kulminacija
svih mojih nada i snova. Možda se sretnemo.
I dva tjedna poslije to se i dogodilo.

110
 28.

K ad bi netko rekao da sam te uhodila, to bi bilo možda pretjerano. Živjeli smo jedno
od drugoga na manje od sto metara. No istina je bila da sam izlazila malo češće
nego što sam prije običavala. Razveselilo bi me kad bih vidjela da je staklenka mlijeka
u hladnjaku gotovo prazna. Odlično, moram ponovno u trgovinu na uglu. A kad bih
shvatila nakon povratka kući da nisam kupila novine, to ne bi bio nikakav problem.
Obukla bih kaput, vratila se natrag na glavnu ulicu i dobro gledala oko sebe i lijevo i
desno, ne bih li te ugledala. Sve što bi mi dalo razloga da prijeđem cijelu ulicu Latymer
bilo mi je posebno drago.
I onda, jedne večeri, eto te, u minimarketu, u plavoj kišnoj jakni i trapericama, s
bocom crna vina koja ti je visjela iz ruke, proučavao si ponudu pahuljica, za doručak.
Floyd Dunn, rekoh.
Okrenuo si se i odmah si me se sjetio. Znala sam da jesi. Nisam to bila očekivala.
Nitko se mene odmah ne sjeti. Ali ti si se osmjehnuo i rekao mi: Pa mi se znamo. Vi ste
bili na sajmu znanosti.
Jesam. I zovem se Noelle.
Pružila sam ti ruku i ti si je stisnuo.
Noelle. Naravno. Neželjeni božićni poklon. Kako ste?
Zaista odlično, a vi?
Umjerenije odlično, ako je to moguće.
Moguće je, rekoh. Puno je nijansi odličnog.
Tada je nastupila kratka pauza, sjećam se. Bilo je to pomalo čudno, ali ja to ne
mogu dobro procijeniti, jer mi je cijeli život do tada bio uglavnom neugodan. Ali ti si
uskočio i spasio trenutak i tada mi je postalo jasno.
Rekao si - i to neću nikada zaboraviti, jer mi je to bilo jako važno - rekao si: Ne
mogu se odlučiti koje pahuljice da kupim.
Ovo možda ne zvuči osobito, ali meni je bilo važno to što ta rečenica nije
sadržavala. Nije bila negativna. Nisi pri tome pogledao na sat, ni rekao: oho, vrijeme
je, morao bih poći. Ta rečenica nije dala naslutiti ni da se previše petljam u tvoj život
ni da te ometam u onome što si planirao. Bio je to poziv na razgovor.
I naravno, pomogla sam ti da se odlučiš. Rižine pahuljice, rekoh. Ove su izvrsne,
ali pet minuta poslije opet si gladan. Jako su napuhane...
Nasmiješio si se. Svidio mi se onaj zub koji ti je izrastao malo ukrivo.

111
 Jako su napuhane, ponovio si. Baš ste smiješni.
Nisam. Mi smo vam Irkinje takve.
Istina, reče on. Imate urođen talent kad se radi o humoru. Onda si se okrenuo opet
prema pahuljicama. Radi se o sedmogodišnjoj djevojčici, čija je mama opsjednuta
zdravom prehranom, tako da ne smije biti šećera. Koje bi ti odabrala?
Sedmogodišnja djevojčica? U tvojoj biografiji nije bila spomenuta sedmogodišnja
djevojčica. Govorite li to o svojoj kćeri?
Da. Zove se Sara. Njezina majka i ja nedavno smo se razveli, tako da sam sada tata
samo preko vikenda. Zato si ne smijem dopustiti pogrešku. Moja žena i ovako misli da
ću je negdje zaboraviti ili joj strpati ruku u mikser. Tako se ponaša.
Onda uzmite Weetabix, te pahuljice imaju u sebi najmanje šećera.
Lice ti se opustilo i ponovno si se osmjehnuo. Vidite, rekao si mi, znao sam da se
razumijete u te stvari, znao sam. Imate li i vi djece?
Ne. Nijedno.
Tada si me pogledao i mislim da si se dvoumio da li da me nešto pitaš ili da nešto
kažeš, nešto sasvim određeno.
Ja sam se pravila da me to nije briga, što god to bilo, a ti si odlučio da to nešto ipak
nećeš reći. Vidjela sam da si doslovce progutao te riječi i zadržao ih za sebe. Dobro,
bili ste mi od velike pomoći, hvala vam, Noelle.
Uzeo si Weetabix s police i to je bilo to.
Ali bilo je to dovoljno da smo se, kad sam sljedeći put naletjela na tebe, imali na
što nadovezati. Taj smo put malo proćaskali o vremenu. Sljedeći smo put malo
porazgovarali o namjerama vlade da unište škole, o čemu smo oboje čitali tog jutra u
novinama. Bilo je to četvrti put da smo sreli u mjesec dana nakon sajma i onda si me
pitao: Jeste li ikada bili u eritrejskom restoranu, odmah pored podzemne?
Mislim da nisam.
Sjajno. Ja tamo odlazim već godinama. Morali biste jednom otići tamo, zapravo...
I tako se to konačno dogodilo, poziv na večeru.
Da, Floyde, tvoj poziv na večeru. Znam da ćeš ovo probati izokrenuti, promijeniti,
kao što si pokušavao promijeniti i sve drugo, ali i ti znaš i ja znam da si ti ovo počeo.
Ti si me vidio, Floyde. Ti si me vidio i poželio. Ti si mene pozvao na večeru. I došao si
na tu večeru točno, na vrijeme i vrlo lijepo odjeven. Nisi me tada pogledao i rekao: Ovo
je bio jedan veliki nesporazum, niti si pobjegao. Nasmiješio si mi se kad si ušao, stao,
uhvatio me za ramena i dodirnuli smo se obrazima. Izgledate jako lijepo, rekao si mi
tada i čekao dok ne sjednem prije nego što si i sam sjeo. I cijelo vrijeme gledao si me
u oči.
Jesi. Upravo si to radio.

112
 I onda opet poslije to si bio ti. Ti si me telefonski zvao nekoliko dana poslije.
(Dovoljno da se malo oznojim, dovoljno da razmišljam o tome da li da ja možda ipak
tebe prva nazovem, ali ipak nisam. Nisam te nazvala) I pozvao si me u svoju kuću.
Da, pozvao si me.
Tvoj je cilj te večeri bio jasan. Htio si me jebati. I to je bilo u redu, jer i ja sam htjela
da me ti pojebeš. Bilo mi je sasvim svejedno što večera nije bila osobita. Što je bilo?
Neko tijesto, čini mi se, s nekom vrstom kupovnoga umaka, za što ti je trebalo oko
pet minuta pripreme. Ali, vino je bilo dobro, koliko se sjećam. I sat poslije završili smo
na tvojoj sofi, gdje si mi počeo skidati odjeću i sav si se zadihao kad sam ti rekla:
Vjerovao ili ne, ali ja sam još uvijek djevica, vjerojatno zadnja na svijetu. I bio si vrlo
nježan sa mnom. Nisi se nasmijao, niti rekao nešto kao: Ti mora da se šališ. Nisi ni
uzdahnuo, niti mi rekao da odem kući. Bio si dobar. Dugo si me milovao dok se nisam
sasvim opustila, a onda si opet bio nježan i strpljiv. No ipak je boljelo. Doista jest. Ali,
to sam i očekivala, uostalom, ni ti nisi najveći na svijetu, ako razumiješ što ti hoću reći.
Prošlo je to jako dobro.
I odmah sam znala. Znala sam od tog trenutka nadalje da smo ti i ja zajedno bili
samo radi seksa. I što se mene tiče, to je bilo u redu.
Ali nakon nekoliko mjeseci navikla sam se na tebe, navikla sam se na tvoje jastuke
i tvoje pahuljice i tvoj miris prije tuširanja, na tvoje ime na svom mobitelu, kad si mi
slao poruke ili me nazivao. Bio si velik dio mojega života, oko trideset posto, ako
ćemo u brojkama. I oko trideset posto od onih trideset posto bio je seks. Ostalo sam
vrijeme ili pričala s tobom koješta, u krevetu, ili sam osluškivala kako se tuširaš, ili
sam te gledala kako kuhaš, ili sam te gledala kako jedeš, ili sam sjedila s tobom na
krevetu i gledala televiziju. Povremeno smo i nešto pojeli, prošetali se katkad
po parku i dogovarali sljedeće susrete. To je jako puno vremena za dvoje ljudi u vezi
koja se bazira samo na seksu. Puno smo vremena provodili zajedno i izvan kreveta.
Dovoljno da se među nama stvori veza. Nisam ti nikad rekla da te volim. Niti si ti ikada
meni rekao da me voliš. Neki bi ljudi rekli da je to bila osnova iz koje se ništa dalje nije
moglo izroditi. Ali, ja se s time ne slažem.
Uopće se s time ne slažem.

113
 29.

P rvi sam put srela Saru Jade kad smo ti i ja bili zajedno već godinu dana. Do tada je
ona provodila kod tebe svaki drugi vikend, pa ti je bilo lako držati nas na distanci
jednu od druge. Ali onda se tvoja bivša žena zaposlila i odjednom je počela
ostavljati Saru kod tebe u bilo koje doba, često gotovo i bez najave, pa tako i onda kad
bi me ti već prije pozvao da prespavam kod tebe.
Govorio si mi i prije da je ona teško dijete, da je loše reagirala na vašu rastavu,
tako si rekao. A ja, kako sam ti već rekla, nikad nisam voljela mlade cure. One ponekad
vole gledati poprijeko, kao da su im srca puna mržnje.
A Sara Jade, ona je jedva nalikovala na ljudsko biće. Imala je tako tanku i blijedu
kožu da su joj se vidjele žile. I onda ta bijela kosa. Ne plava, nego bijela, kao kod
starijih, sijedih žena. I bila je nekako sitna. Više je izgledala kao da ima pet, a ne osam
godina.
Pokušala sam biti pristojna s njom. Zaista jesam. Znaš da jesam. Pa, bio si tamo,
sjećaš se?
O, ti si sigurno Sara Jade. Drago mi je. Pružila sam joj ruku, uvijek to činim s malom
djecom, jer kod njih nikad ne znaš žele li da netko stariji obrati malo pažnje na njih ili
ne. Neka te djeca pokušaju naći pogledom, kao da hoće reći: Pogledaj me, reci mi
da sam zanimljiva, reci mi da sam bolja od druge djece. Druga djeca samo gledaju kako
da se maknu što prije. Tako mi se rukovanje učinilo dobrim kompromisom između
toga da ih gnjavim ili da ih ignoriram. Ponekad sam tako otkrila da sam bila prva koja
im je uopće u životu pružila ruku, a to im onda ipak bude nešto posebno.
Sara Jade nije uhvatila pruženu ruku. Okrenula se i istrčala plačući iz sobe.
Isuse Bože.
Ti si potrčao za njom i čula sam vaše glasove i stajala dalje tamo u hodniku,
osjećajući težinu ruke koju sam bila ispružila.
Osjećala sam se kao neko čudovište. Sjećam se kako sam se odmjerila u ogledalu
koje je visjelo tamo na zidu, iznad stola, odmah pored vrata. Tada sam počela
promatrati samu sebe sa simpatijom. Usmjerila sam se na pozitivno, a ne na
negativno. Ako me čovjek poput tebe želio dodirnuti i držati u naručju, onda mora da
ipak nisam toliko strašna. Ali ono lice u ogledalu, tog dana, dok si ti tješio svoje
uplakano dijete iza zatvorenih vrata, tamo negdje, to nije bilo lice koje sam ja željela
gledati. Vidjela sam bore oko svojih očiju, vidjela sam kako mi visi koža na licu i oko

114
brade, vidjela sam kosu koja je padala ravno, poput slapa, kako je izrasla i
bila preduga u odnosu na moje lice. Nisam bila lijepa. Nisam.
Tvoja me kći na to podsjetila.
Nakon toga bilo mi je doista teško da je zavolim.
Nakon toga, neko dulje vrijeme, bilo mi je dosta teško i da samu sebe podnesem.

Nisam to trebala shvatiti tako osobno, to mi je sada jasno. Sara Jade bila je vrlo napeto
dijete, plašila se koječega, ne samo neke tamo žene koja je stajala u njezinu hodniku.
Ali ipak sam to doživjela sasvim osobno i više se nisam mogla natjerati da prema
tom djetetu ikada budem dobra. Da budemo iskreni, ona je i tebi bila teška. Bila je vrlo
povučena i sklona vrlo teškim izljevima bijesa. Ako se to moglo tako nazvati. Da sam
drugačije odgojena, bila bih sklona povjerovati da ju je bio opsjeo sam đavo. Bacala
je stvari, razbijala, urlala, da te hoće ubiti, zaklati te, odsjeći ti glavu nožem. Mrzila te,
o Bože, kako te mrzila. A znala je biti i sasvim regresivna i zahtjevna, tjerala te da
budeš s njom i na zahodu, jer ju je bilo i tamo strah biti sama, tjerala te da budeš ispred
njezine sobe i pjevaš joj neku određenu pjesmu, dok ne zaspi, a to je ponekad znalo
potrajati i po pola sata.
Dosta smo razgovarali o njoj tijekom tih mjeseci, šaputali noću, na jastuku, pitali
se što napraviti i kako izaći s njom na kraj. Ja nisam znala što bih. Nisam ništa znala o
maloj djeci. Imala sam stotine nećakinja i nećaka kod kuće, ali nisam nijedno od te
djece nikad vidjela. Nisu me nimalo zanimali. Ipak, uspijevala sam ti nešto reći. A da
ode psihijatru, predložila sam ti. Jesi li razmišljao o tome?
Ali ne, Kate, ta savršena mala Kate, ta najgora bivša žena na svijetu (oprosti,
Floyde, ali bila je zaista grozna, i ti i ja znamo da je bila takva, s tim svojim uvijek
uspuhanim glasom, treptanjem i čuđenjem. Kad bi joj rekao što sve Sara Jade izvodi,
ona bi samo rekla: Jadna moja mala slatkica, mora da te tata opet puno mučio,
Isuse, htjela sam je zaklati), ali ne, Kate nije htjela ni čuti. Jela je previše slatkog, Nije
dovoljno spavala, Gadan tjedan u školi, bla, bla, bla. Nije mogla prihvatiti da joj je
vlastito dijete bilo pravi pravcati sociopat.
Trebala sam biti upornija. I trebala sam biti bolja prema njoj. Ako sam i za što
kriva, onda zbog toga jesam. Ja sam je okrenula protiv tebe. Jesam. Nas dvoje smo je
demonizirali. Spojio nas je taj zajednički osjećaj poraza, zajednički osjećaj nemoći. A
to udaljavanje od nje približavalo te meni. A ja sam postala pojam normale. Pojam
razuma. I to sam prihvatila. U potpunosti.
Floyde Dunn, ti si bio taj i nemoj mi govoriti da nisi. Pogledaj me u oči. Hajde. Reci
mi da to nisi ti prvi rekao. Okrenuo si se prema meni jedne noći, u krevetu, nakon što
smo vodili ljubav, uhvatio si me za obje ruke i rekao mi: Kad bismo, možda, ti i ja imali
dijete, možda bi me ono voljelo.

115
 30.

L aurel je vozila iz King’s Crossa ravno prema Hanninu stanu gdje se prihvatila
čišćenja marljivije nego ikada do tada. A kad više nije bilo ništa za čišćenje, otišla
je u ono strašno Hannino stražnje dvorište, gdje je sve izgledalo kao da se tamo
godinama nije boravilo. Sve je podrezala jakim škarama, tako da su iza nje ostali samo
potamnjele sakate nasade i prljav, hrđav roštilj, koji Hanna nije nikad koristila. Budući
da nikad nije nosila zaštitne rukavice, Laureline su ruke poslije svega toga bila
izranjavane i suhe, ali nije ju bilo briga. Utrljala je u ruke neku Hanninu kremu i
uživala tih nekoliko trenutka koliko je koži trebalo da je upije.
Nije bilo cvijeća. Ali, iskreno, Laurel više nije zanimao tajni ljubavni život njezine
kćeri. Neka ima tajni život, ako to želi. Bilo joj je svejedno, radi li se o muškarcu ili ženi,
nekom starijem muškarcu ili nekoj sasvim mladoj djevojci, pa neka se radi i o
dvjema ženama sa psom. Nije ju bilo briga. Neka radi što želi. Hanna će joj već reći kad
bude za to bila spremna.
Sve one stvari što su joj se prethodnoga dana činile važnima danas nisu više uopće
bile važne. Željela je jedino razmrsiti taj veliki čvor, od svih tih novih, isprepletenih
informacija, koje su joj sada sasvim blokirale mozak. Sve je to bilo užasno zapetljano,
a ona je bila sigurna da sve to ima neko značenje, ali je istodobno sve to bilo i
nevjerojatno i toliko bizarno, da nije znala odakle početi.
Uzela je Hanninih trideset funti, spremila ih u svoju torbicu, zaključala na izlasku
njezin stan, vratila se u auto i brzo odvezla kući.
Kad je u internetsku tražilicu upisala Noelle Donnelly, nije našla ništa osobito. Bilo
je po svijetu puno osoba koje su se zvale Noelle Donnelly, Laurel je mislila, čak ako je
ona možda i namjerno zbrisala odavde i pojavila se kao psihijatrica u Chicagu, da to ne
bi onda oglašavala preko interneta. Onda je upisala u tražilici Noelle Donnelly,
instrukcije iz matematike. Tu je bilo nekih rezultata, nekoliko popisa na portalima pod
nazivom mojeinstrukcije.com ili najbolji-instruktori.com. No na svim tim popisima nije
bilo nikakvih novijih unosa.
Nakon toga potražila je Noelle Donnelly, Irska. I tako je našla puno osoba s tim
prezimenom, ali nijedna nije bila Noelle. Na kraju je još potražila nestala Noelle
Donnelly. Ni tu nije imala sreće. Nije našla baš ništa.
Zatvorila je svoje prijenosno računalo i počešala se po zapešću. Pokušala se sjetiti
tko joj je prvi preporučio Noelle. Bila je to neka susjeda. Sjećala se njezina lica. Sjećala
se i njezinih pasa, para irskih setera koji su uvijek skakali na nju i ostavljali

116
tragove blatnjavih šapa na njezinim trapericama. Ali nije se mogla sjetiti njezina
imena. Otišla je do garderobe u gostinjskoj sobi i izvadila kutiju sa stvarima iz starog
stana, koju nije otpakirala još od selidbe. Ovdje se nadala pronaći svoj stari adresar u
koji je upisivala sve telefonske brojeve, ne želeći ih upisivati u mobitel.
Našla je adresar, tek nakon što je dopola raskopala kutiju i onda prelistala
stranice, iznenađena brojem ljudi koje je nekoć znala, a kojih se više nikada ne sjeti.
Susie. Ili Sally. Ili Sandy. Toliko ih ima. Okretala je stranice sve brže. I onda je
odjednom zastala. Naletjela je na ružičastu naljepnicu, na stranici pod slovom S. Bio
je to njezin rukopis, ispisan nabrzinu. I onda se sjetila. Bila je to Sally. Sjetila se daju je
nazvala jednog jutra i rekla joj: Ellie želi instrukcije. Ti si imala neku dobru
profesoricu, zar ne? Možeš mi dati njezin broj? Brzo ga je zapisala na naljepnicu i
zalijepila je u adresar. Hvala, Sal, ti si najbolja. Vidimo se! Sjetila se i laveža njezinih
pasa iz pozadine.
Odluči nazvati taj broj. Nevjerojatno, ali netko se odmah javio. Bio je to neki
mladić koji je govorio irskim naglaskom.
Dobar dan, reče Laurel. Oprostite na smetnji. Tražim nekoga tko je nekad bio na
ovom broju. Noelle Donnelly?
A, da, znam, reče mladić. Noelle je moja teta. Ali nitko ne znamo kamo se odselila.
Laurel na sekundu nije mogla ništa izustiti. Očekivala je da će naići na nekog tko
ništa ne zna. Nekoga tko nije nikad čuo za Noelle Donnelly. A naletjela je na njezina
rođaka.
Aha, reče. Dobro. Da. Ona je nestala, zar ne?
Tako kažu, reče mladić, Tako sam ja čuo.
Pitam se... počne Laurel, sprijateljila sam se s njezinom kćeri i njezinim bivšim
mužem. A ima nekoliko stvari... Nije znala kako to reći. Ima nekih stvari koje mi nisu
jasne. To, kako je ona nestala. Mogu li doći do vas, da se vidimo?
A tko ste vi?
Ja sam Poppyina prijateljica.
Da, razumijem. Prijateljica njezine kćeri. Moja baka ponekad je spomene.
Tada nastane kratka tišina, a Laurel se pitala je li to značilo da je pozvana da dođe,
ali onda je čula: Da, naravno, zašto ne? Ulica Harlow, broj dvanaest, odmah pored ulice
Stroud Green.
Odmah? upita. Mogu li doći odmah?
Možete, reče on. Ja se zovem Joshua, da se i ja predstavim, Joshua Donnelly.
A ja sam Laurel Meck, reče ona. Bit ću kod vas za pola sata.

Do ulice Harlow moralo se skrenuti s glavne ceste, u onom dijelu koji je Laurel dobro
poznavala još od vremena kad je Ellie nestala i kad je toliko puta gledala snimke

117
nadzornih kamera na televizijskim vijestima. To je bilo točno prekoputa onog mjesta
gdje je bio parkiran auto, onaj na čijim je prozorima Ellie gledala svoj odraz.
Broj dvanaest bio je blizu skretanja. Bila je to mala kuća, u nizu drugih takvih
malih kuća, s malom trešnjom u prednjem dvorištu. Kuća je bila u lošem stanju.
Izgledala je gotovo kao da u njoj nitko ne živi.
Joshua Donnelly širom je otvorio vrata i uklonio se ustranu. Izvolite ući, Laura,
reče. Uđite.
Točnije, zovem se Laurel, reče.
Dobro, izvolite, reče i zatvori vrata za njom. Bio je to nizak i živahan mladić,
odjeven u preveliku trenirku i crveno-bijeli nogometni dres. Vrlo kratke kose, s
jednom izbrijanom linijom po tjemenu, umjesto razdjeljka; imao je privlačno lice,
gotovo lijepo, s vrlo dugim trepavicama.
Oprostite mi na neredu koji ovdje vlada, reče, vodeći je prema nevelikoj, prednjoj
sobi. Tu živimo samo moj brat i ja, a mi nismo baš kućni tipovi.
U sobi su bile dvije smeđe sofe i još dosta sitnog namještaja od svijetlog, lakirana
drva. Na zidovima je bilo obješeno dosta reprodukcija moderne umjetnosti. Pored
stražnjih vrata, a preko naslona od stolaca sušila se odjeća. Posvuda je bilo prljavih
lončića i hrpe koječega što je valjda služilo učenju. Ali sve skupa i nije bilo toliko
strašno.
Znači, vi ste sinovi Noelleina...
Njezina mlađeg brata. Da. Bilo ih je četiri. Četiri brata. I dvije sestre, no jedna je
sestra umrla kad je bila mala. Ostala je samo Noelle i Bog dragi zna što se s njom
dogodilo. Maknuo je neke udžbenike sa sofe i dlanom počistio mrvice na pod,
pokazujući Laurel gdje da sjedne. Mogu li vas s nečim ponuditi? Čaj? Sok?
Ona sjede. Ne, hvala, nisam žedna, hvala vam.
Sigurno? Nije mi nikakav problem.
Sigurno. Hvala vam.
On oslobodi sada mjesto za sebe na drugoj sofi i sjedne, širom raširi koljena, dok
mu je jedna noga lupkala po podu.
Vi ste naslijedili ovu kuću od Noelle? upita.
Ne, ne bismo mogli reći da smo je naslijedili. To je naprosto obiteljsko vlasništvo.
To je kao neki naš mali privatni hotel, za bilo koga iz obitelji tko se mora smjestiti
negdje u Londonu. Sad smo tu Sammy i ja, moj mlađi brat.
Koliko ste dugo već tu?
Od desetog mjeseca. Ja sam se tada upisao na Sveučilište Goldsmiths, tako da ću
biti ovdje nekoliko godina. No bilo je tu i drugih prije mene. Hoću reći, ima nas
trinaestero bratića i sestrični. Ne smijemo ovdje ništa mijenjati ili baciti, razumijete?
Moramo paziti da sve ostane ovako kako jest. Manje-više.
Za svaki slučaj? Mislite, ako se vrati?
118
 Da, naravno. U slučaju da se vrati. Upravo tako.
I mislite da će se vratiti?
On slegnu ramenima. To je dobro pitanje. Znate, ja je nikad nisam upoznao.
Zapravo, nitko od nas djece nije ju upoznao. Ona je bila kao neki dub u obitelji. Čuli
smo štošta o njoj, da si je kupila neku kuću, da se spetljala s nekim poznatim piscem,
da čeka dijete, štošta. Ali nikada je nitko od nas nije upoznao. Zar to nije čudno? On je
pogleda i razvuče usta u osmijeh.
Laurel se složi s njime. Da, reče, da, vrlo čudno.
Ogledala se po sobi. Police od jelova drva bile su pune knjiga, a one slike po
zidovima prilično su izblijedjele. Znači, nastavi ona, ovaj namještaj i knjige, sve je to
Noelleino?
Da, da. Sve. Hoću reći, i gore, na katu, u ormarima su još uvijek njezine stvari.
Ozbiljno. I njezino rublje i koješta drugo.
I ništa od toga nitko nije spakirao i odnio? Sve je ostalo tu?
Da. Tako se čini.
Laurel osjeti potrebu da odmah otrči stepenicama na kat i sve to isprevrće, da
otvori svaku ladicu i pročita pomno svaki papirić koji nađe. Ali, zašto? pomisli. Nije ni
sama znala što bi to htjela pronaći.
Što vi mislite da se dogodilo vašoj teti? upita mladića.
Nemam pojma. Hoću reći, trebala je doći u Irsku, tako mi je rečeno. Neke je stvari
uzela - putovnicu, kartice, kofer, neke fotografije. Ona je očito otišla nekamo. Ali, gdje
god da se uputila, izgleda kao da tamo nije stigla. Granicu nije prešla s
putovnicom. Također, godinama nije upotrijebila ni jednu svoju karticu. On raširi
ruke u nedoumici i onda ih spusti na koljena. Jako čudno.
Znate, reče Laurel nehajno, i moja je kći nestala.
Da? Joshua se nagnu naprijed, očito zainteresiran.
Da, nestala je 2005. godine. A zadnji put kad je moja kći viđena živa bilo je tamo,
reče i pokaže prema ulici Stroud Green. Tamo. Prekoputa Crvenoga križa. Vidjelo se
na sigurnosnim kamerama.
On zaškilji gledajući prema njoj. Neko su vrijeme sjedili u tišini.
Laurel se pitala koliko dugo može sve to govoriti pred ovim mladićem prije nego
što se počne braniti. A Poppy? upita ga. Vaša nećakinja, jeste li nju upoznali?
Ne, nije ju nitko od nas nikada vidio. Ona je jedina naša rođakinja koju nitko nije
upoznao. Što je sramota, jer ja imam još jednu nećakinju njezinih godina, Claru, koja
je jako zabavna i bistra. Njih dvije sigurno bi se dobro slagale. Ali, taj tip, taj pisac...
Floyd?
Da, on. On se drži podalje i voli da je ona stalno s njime. Nije htio ni čuti kad smo
mu predložili da pomognemo oko Poppy. Mislim da je jedan od mojih stričeva bio kod

119
njega, znate, nakon što je Noelle nestala i pokušao uspostaviti s njime kontakt,
reče, no odmahnu glavom. Bio je dosta grub sa stricem, jasno je dao do znanja da ne
želi imati nikakva posla s nama.
Laurel se zapita zna li Poppy uopće da postoji ta njezina irska strana obitelji.
Kako ste ih vi upoznali, Poppy i Floyda? upita Joshua.
Pa, ovaj... ja sam u vezi s Floydom, ozbiljnoj vezi.
Aha, iznenadi se mladić.
A što je najčudnije, Noelle je davala instrukcije mojoj kćeri Ellie. Štoviše, davala
joj je instrukcije baš onih nekoliko tjedana prije nego što je nestala.
Molim? Ovdje? reče mladić i pokaže oko sebe.
Ne. Noelle je dolazila k nama u kuću. Nekoliko ulica odavde.
Tako znači, reče.
Laurel ga je neko vrijeme promatrala, nadajući se da će joj nekako pomoći da
razriješi tu zavrzlamu koja ju je toliko mučila.
Dakle, vi mislite da se tu nešto moralo dogoditi? reče napokon. Je li to ono što
želite reći?
Ne znam, reče Laurel. Zaista ne znam.
Doista je sve to prilično čudno, reče on. To vam moram priznati. On spusti laktove
na koljena i na trenutak se zagleda u pod. Dali ste mi misliti, mozak mi radi tika-taka,
reče i provrti prstom po sljepoočnici. Vama se dogodio veliki misterij i nama se
dogodio veliki misterij i vi mislite da su ta dva misterija povezana?
Jeste li ikada pregledali Noelleine stvari? upita. Njezine privatne stvari? Dnevnike
i slično?
Ne, nisam nikada. Ali ima nešto... Tada zastane. Ima nešto, vrlo neobično, što
nikada nismo razriješili do kraja. On pogleda prema vratima i onda vrati pogled
prema njoj. Hoćete da vam to pokažem? reče i uzdahne.
Što da mi pokažete?
Morat ćete imati povjerenja u mene, jer se ne poznajemo. Ja bih mogao biti bilo
tko.
Kako to mislite?
Pa to što vam hoću pokazati je u podrumu.
Što to?
Ta neobična stvar. To što smo pronašli. U podrumu.
Laurel osjeti navalu adrenalina. Dobro odmjeri mladića lijepa lica koji je sjedio
nasuprot njoj.
Sasvim razumijem ako ne želite poći dolje. Ne bih ni ja na vašem mjestu.
Vjerojatno smo se nagledali previše filmova strave i užasa, znate, onih filmova sa
scenom tijekom koje svi misle: nemoj ići u podrum, budalo jedna!?
120
 Tu se on nasmiješi i doista nitko nije mogao izgledati ljepše od ovog mladića iz
Irske koji je došao ovamo na studij.
Mogu vam ja to opisati, ako želite. Ili mogu otići dolje i snimiti svojim mobitelom?
Mislite li da je to bolja ideja?
Ona se nasmiješi. U redu je. Rado ću sama pogledati.
Pošaljite nekom SMS, reče on, još uvijek je gledajući uznemireno. Pošaljite nekom
SMS i napišite gdje ste. To bih ja napravio. Ona se nasmije. Samo vi meni to pokažite,
reče.

U podrum se išlo kroz vrata iz kuhinje. Joshua je uzeo baterijsku svjetiljku iz ladice i
poveo je dolje po drvenim stepenicama. Na dnu stepeništa bila su druga vrata. On ih
otvori i uđe u malu prostoriju, svu obloženu grubim, ali lakiranim drvom, baš kao
što je bilo i u dnevnoj sobi i kuhinji u prizemlju. Visoko na zidu bio je mali prozor kroz
koji su se vidjele grančice trešnjina drveta, iz dvorišta pred kućom. Uz mali krevet,
razvučen za spavanje, bio je televizor i još jedan stolac. I uz to cijela hrpa nečega što
je nalikovalo kavezima za hrčke, nabacanih jedan na drugoga, s druge strane stola, uz
onaj dalji zid.
Joshua prijeđe preko njih nekoliko puta snopom svjetla svoje baterije. Bilo je
otprilike dvadesetak hrčaka u njima, kad su tu došli moji stričevi. I svi su već pocrkali,
znate, ležali su onako s nogama u zraku. Tada i sam pokuša prikazati crknutog hrčka
s nogama u zraku. Neki od njih međusobno su se izjeli. Nismo uspjeh shvatiti što se tu
događalo. Pomislili smo da ih je možda uzgajala pa prodavala svojim učenicima. Ali za
to nije bilo nigdje nikakve potvrde. Ali opet, zašto je imala u podrumu te životinjice? U
svom vlastitu podrumu? I onda ih ostavila da onako pomru?
Laurel pogleda kaveze i slegnu ramenima. A onda se ponovno osvrnu oko sebe.
Usprkos tomu što je prostorija bila obložena drvom tople boje, nekako se činila
prazna i hladna. No bilo je tu još nečega, nečega jezovitog u zraku, što ju je činilo vrlo
nervoznom.
Što mislite, čemu je služila ova prostorija? upita ga, pregledavajući brave na
vratima. Bilo ih je tri. Nakon toga ponovno pogleda kroz prozor, one gole grančice
drveta, razvučeni krevet, priređen za spavanje i televizor.
Možda gostinska soba.
Ne izgleda baš privlačno.
Ne. Čini mi se da nije imala puno gostiju. Po onome što se zna o njoj, nije bila baš
društvena.
Dakle, zašto bi onda držala krevet za razvlačenje ovdje dolje?
I televizor? I zašto je pustila sve one životinjice da pomru?

121
 Rekoh vam. Rekoh vam da je to jako čudno. Da budem iskren, čini mi se da je moja
teta bila više nego čudna osoba. Možda se nikad nije oporavila nakon što je onako
mala izgubila sestru.
Laurel ponovno osjeti jezu. Sjetila se Hanne koja je izgubila Ellie. Sjetila se
Hannina mračnog stana, bez imalo duše. Sjetila se kako nema nimalo smisla za humor,
kako jedva ikoga zagrli. Osjeti kako je hvata panika da će njezina kći završiti kao
Noelle Donnelly, uzgajati hrčke, a onda odjednom nestati. I kako iza nje neće ostati
ničega osim nejasnih sjena. I dok su je tako morile misli, krajičkom oka ugleda nešto
ispod kreveta. Bilo je to nešto sitno, plastično. Sagnu se i podigne to nešto. Bio je to
balzam za usne, s ružičasto-zelenim poklopcem, okusa lubenice.
Okrenu balzam za usne na dlanu i spremi ga u džep. Iz nekog je razloga osjećala
da ga mora uzeti.

Laureline ruke drhtale su dok je držala volan, vozeći se prema kući. I dalje je osjetila
težak miris podruma u kući Noelle Donnelly, miris vlažnog drva i natrulog tepiha.
Stalno je i dalje vidjela pred sobom onaj ružni rasklopljeni krevet, hrpu kaveza za
hrčke i visoko na zidu onaj prljavi prozor.
Kad je stigla kući, otišla je u onu svoju sobu za goste i izvadila ispod kreveta još
jednom onu Ellieinu kutiju. Prekopala je među olovkama i značkama, ukosnicama i
prstenjem. Ellieina četkica za zube bila je u svojoj kutijici, zajedno s elastičnim
flasterima, prstenjem za ključeve i kremama za lice. I onda je, između svega toga,
pronašla nekoliko balzama za usne, točnije tri. Jedan je imao okus papaje, jedan okus
manga i jedan dinje. Tada izvadi iz džepa balzam za usne s okusom lubenice koji je
pronašla u Noelleinu podrumu i stavi ga pored ostalih balzama za usne.
Sva četiri balzama za usne bila su iste marke, iz iste serije.

122
 31.

D a, istina je da sam ti rekla da i dalje uzimam pilule, kad to više i nije bila istina. Da
budem iskrena, mislila sam da sam ionako već prestara, pa nisam očekivala da ću
zatrudnjeti već dva mjeseca nakon što smo prestali koristiti prezervative. U to se
doba po novinama stalno pisalo da se ženi jajnici sasuše već nakon trideset petog
rođendana, tako da sam, doista, kad mi je menstruacija malo kasnila, pomislila da
ulazim u menopauzu. Tek kad sam shvatila da su mi traperice postale malo preuske,
odlučila sam to provjeriti. Kupila sam test i kad su se pojavile pozitivne
ružičaste linije, samo sam ostala sjediti na zahodu u svojoj kući i rasplakala se, jer sam
odjednom shvatila da zapravo više ne želim imati dijete. Odjednom sam shvatila koliki
sam idiot bila i budala. Kako da odgajam dijete, bez ikakva materinskog instinkta, s
licem kojega se bebe plaše? I kako sam mogla znati da bi ti uopće mogao poželjeti još
jedno dijete? Da, ti si rekao ono što si rekao, ali ja nisam imala pojma kako ćeš ti
reagirati. Nisam.
Ali kad sam ti rekla, ti si bio sretan. Odnosno, nisi bio nesretan. Dobro, dobro, rekao
si, dogodilo se. A onda si me pitao: Želiš li zadržati dijete?, kao da se radilo o ogrlici
koju sam si kupila i koju još uvijek mogu vratiti u trgovinu. Rekoh: Da, naravno da
želim zadržati dijete. To je naše dijete. I ti si kimnuo potvrdno. I to je bilo to. Osim što
si još dodao: Alija te ne mogu pozvati k sebi, da zajedno živimo, toga si svjesna, zar ne?
To me jako zaboljelo, ali nisam htjela pokazati. Samo sam rekla: Naravno da ne
možeš. Kao da mi takvo što nikad nije ni palo na pamet. Da budem iskrena, mislila sam
da ćeš promijeniti mišljenje kad se beba rodi. Tako da ti nisam nikad rekla što o svemu
tome mislim, da mislim kako nisam u stanju sama odgojiti dijete.
Propustila sam dvije menstruacije, ali nisam bila sigurna koliko sam dugo trudna.
Otišao si sa mnom na ultrazvuk. Sjećam se tog dana, držao si me za ruku u čekaonici.
Oboje smo bili prilično nervozni, nema sumnje, ali i uzbuđeni. To je bio jedan od onih
dana u životu kad ti se čini da si stigao do raskrižja od kojega dalje nastavljaš novim
putem, na neko sasvim novo putovanje, već spakiranih kufera, u strahu, ali i s velikim
očekivanjima. Taj dan činio mi se tako neokaljan, sasvim različit od onih koji su mu
prethodili, kao početak onoga što tek dalje slijedi. Nikada ni s jednim ljudskim bićem
nisam osjetila toliku bliskost kao tada s tobom, Floyde. Nikada.
I onda smo se našli pred ekranom na kojem se pojavio onaj punoglavac i osjetila
sam kako si mi stisnuo ruku, od silnoga ushita. U taj si trenutak bio sretan. Jesi, Floyde,
bio si.

123
 Ali nije se ništa čulo. Ništa. To mi je bila prva trudnoća. Mislila sam da srce još nije
formirano. Ili da moje srce održava dijete na životu, kad je još tako malo. Nisam znala
da se već i tada - s deset tjedana, kako reče liječnica - mora čuti kako srce kuca. Kako
sam to mogla znati? Ali ti si pogledao liječnicu kad je, uozbiljivši se, počela pomicati
sondu po mom trbuhu. Rekao si: Ima li nekih problema?, a ona je rekla: Samo ne
uspijevam ćuti otkucaje srca.
Tada sam i ja shvatila. Shvatila sam da se nešto moralo čuti. A nije se čulo ništa.
Tada si izvukao svoju ruku iz moje.
Uzdahnuo si.
No to nije bio uzdah tuge. Nije bio čak ni uzdah razočaranja. Bio je to uzdah kao
da ti je bilo dosadno. Uzdahnuo si i rekao: Ni ovo nisi mogla napraviti kako treba, zar
ne?
Taj uzdah, to mi je bilo gore od toga što sam izgubila bebu, to me doslovno ubilo.

Nakon toga jasno si mi dao do znanja da to može biti naša šansa da se lijepo raziđemo,
bez ikakvih zlih misli. Ali nisi bio dovoljno odlučan da to samo tako okončaš i ja sam
to iskoristila. I dalje sam te se držala, da, priznajem. Iskoristila sam tvoju
gostoljubivost. Sto posto sam opet bila ona ista kao i prije nego što sam
zatrudnjela. Dolazila sam u tvoju kuću kad god si me pozvao na seks. Čak sam se i
uselila u tvoju kuću na tri mjeseca, dok su radnici rješavali probleme s vlagom kod
mene. Znala sam da me nisi htio tamo. Koliko će to još trajati?, pitao si. Građevinski
radovi. Jesu li ti rekli do kada?
Tako da sam znala da se ništa nije zapravo promijenilo, niti sam se pretvarala da
polažem neko pravo na tebe i tvoje vrijeme, samo zato što je moja maternica na neko
vrijeme ugostila tvog punoglavca.
A tamo je bila i ona tvoja nemoguća kći, Sara Jade, koja te jednako i mrzila i
trebala, koja te zbunjivala i uznemiravala, udarala te i pljuvala po tebi, a onda nakon
toga ne bi htjela sići pola sata iz tvog krila, iako bi ti morao obaviti neke važne stvari.
A tu je bila i moja maternica u kojoj se nakratko i neočekivano pojavio život, u kojoj je
za mene i dalje odjekivalo bešumno kucanje srca našeg mrtvog djeteta. Nikako to sve
nisam uspijevala pomiriti.
Ti si se vratio kondomima, jer se meni, to je bilo jasno, nije moglo vjerovati.
Pokazao si da ne želiš dijete i ja sam to morala prihvatiti.
I doista sam se to trudila prihvatiti, Floyde. Doista jesam. Dvije sam se godine
trudila. Navršila sam četrdeset tri godine. Nakon toga i četrdeset četiri. I onda si ti
počeo riskirati, misleći, vjerojatno, da ja više nemam jajašaca. Jedne si noći ostao bez
kurtona i rekao si: Nema veze, izvadit ću na vrijeme.
Očito nisi izvadio dovoljno brzo i sve nam se ono dogodilo još jednom. Nisam
dobila mengu, napravila sam test i pojavile su se dvije ružičaste linije. Tri sam dana
imala osjećaj da me nosi veliki val, da mi sunce grije lice, da mi vjetar mrsi kosu, da mi
124
anđeli sviraju na harfama, gdje god da sam krenula. Naručila sam se na ultrazvuk, ali
ovaj ti put nisam ništa rekla. Nisam mogla ponovno sjediti u tišini, pa čuti uzdah i
osjetiti kako mi puštaš ruku. No i prije nego što sam stigla do klinike i ova je tvoja
beba umrla i izašla iz mene. Krvarenje nije bilo obilno. Da nisam napravila test na
trudnoću, mislila bih da je to bila samo malo jača menstruacija.
Otkazala sam dolazak k liječniku.
I nikad ti nisam rekla ni riječi o drugom punoglavcu.
A upravo tog dana sam, Floyde, prvi put otišla u kuću Ellie Mack. Istoga tog dana
kad je u meni umrla beba. Morala sam se smješkati i glumiti dobru prijateljicu i sjediti
u sobi s razmaženom, lijepom djevojkom ijednom velikom mačkom, okružena
kojekakvim nevažnim sitnicama iz obiteljskog života, fotografijama i tek izuvenim
cipelama nasred sobe, petparačkim bestselerima džepnog formata i namještajem
kupljenim u Habitatu, nesumnjivo. I tamo sam morala davati instrukcije toj
razmaženoj djevojci koja je bila prepametna za svoje godine i koja je već znala sve
što treba znati, dok sam ja zapravo samo željela negdje plakati na miru i nekomu reći:
Danas sam izgubila još jedno dijete!
Ali nisam. Ne. Popila sam šalicu finoga čaja što mi ga je skuhala njezina mama, iz
lončića na kojemu je pisalo Opusti se i pospremi moju kuhinju. Čak sam i pojela fine
čokoladne kekse koje je napravio sam princ Charles. Dala sam njezinoj kćeri jako
dobre instrukcije. Dobro sam se naradila za svojih trideset pet funti.

Kad sam otišla iz kuće Ellie Mack te večeri, bila sam mirna. Hodala sam tih nekoliko
ulica do kuće, a bila je hladna, vjetrovita večer, zrakom su letjeli komadićci inja koji
su mi se zabadali u ruke. Hodala sam polako, uživajući u mraku i vlastitoj boli. I
dok sam hodala, u menije nešto raslo, bila sam sve sigurnija da je sve to bilo nekako
povezano, i ta moja beba koju sam izgubila i ta razmažena djevojka, to se stopilo, kao
da je jedno balansiralo drugo.
Kad sam došla kući, nisam te nazvala, pa čak ni otvorila svoj telefon da vidim jesi
li me zvao. Gledala sam televiziju i rezala nokte na nogama. Popila sam čašu vina.
Dugo sam se kupala u kadi. Oplahivala sam vodom međunožje, da sperem i zadnje
tragove tvog djeteta.
A onda sam se sjetila one djevojke, Ellie Mack, njezine pameti, ljepote, kose koju
je tako nemarno skupljala u punđu, kako je te svoje noge s čarapicama podvlačila pod
sebe, dok je sjedila, kako je uvlačila ruke u preduge rukave, kako je mirisala na jabuke
i zubnu pastu, na opranu kosu. Bila je to djevojka koja je bila željna učenja, nježna,
savršena. Imala je neku auru, kao da je iz nje svijetlilo. Kladim se da nikad svojim
roditeljima nije rekla da ih mrzi, kladim se da nikad nije pljuvala niti bacala hranu po
sobi.
Bila je doista draga, vrlo, vrlo draga i oštroumna.
Moram priznati, postala sam njome prilično opsjednuta.

125
 32.

P oslije, tog istog dana, Laurel je posjetila svoju majku Ruby.

Još uvijek si ovdje? upita je, stavljajući torbicu na pod, da skine kaput.
Ruby uzdahne: Iz... iz... izgleda da, da, da jesam.
Laurel se nasmiješi i uhvati je za ruku. Nazdravili smo ti u petak, reče, Na proslavi
rođendana. Svima si nam jako nedostajala.
Ruby prevrnu očima, kao da hoće reći, mogu si misliti.
Doista. A nećeš mi vjerovati, ali upoznala sam konačno i Bonny!
Ruby razrogači oči i pokrije rukom usta. Oholio!
Da. I jako je draga. Znala sam da će biti takva nekakva osoba. I punašna je.
Debela?
Laurel se nasmije. Ne, nije debela, samo je malo bujnija. Ruby pogleda svoje male
grudi, iste kakve je naslijedila i njezina kći te se obje nasmiju.
Tvoj de... de... čko? Sve u... u... redu?
Da, odgovori Laurel spremnije nego što je to uistinu osjećala. Majci je bilo drago i
to joj je njezin mizerni život činilo sretnijim. Da, sretna sam. Jako nam je lijepo.
Vidjela je da se majka sprema nešto upitati, pa je sama brzo nastavila razgovor.
Upitala ju je kako se osjeća, ima li apetita, je li joj se možda javio onaj njezin beznadni
brat koji je otišao u Dubai istog dana kad je majka preselila u starački dom.
Više se nećemo vidjeti, reče majka, kad je Laurel obukla kaput.
Laurel svrne pogled prema njoj i onda joj se zagleda duboko u oči. Tada se prigne,
zagrli je i šapne joj na uho. Vidimo se sljedeći tjedan, mama. No ako se ne vidimo, onda
znaj da si bila najbolja mama na svijetu i da sam ja imala veliku sreću što smo tako
dugo mogli biti zajedno. Divim ti se. I ja i svi mi. Nisi nam mogla biti bolja mama.
Dobro?
Osjeti kako je mama kimnula glavom i dodir njezine meke kose na obrazu. Da,
reče majka, da, da, da.
Laurel otare suze s obraza i navuče osmijeh na lice prije nego što je ustala iz
zagrljaja.
Zbogom, mama, reče. Jako te volim.
I ja, ja tebe, ta... ta... kođer.

126
 Laurel stane na dovratku na tren i pogleda majku, nastojeći upamtiti njezin izgled
i taj poseban osjećaj o njezinu postojanju na ovom svijetu. Nakon toga sjela je u svoj
auto i ostala još malo tako na parkiralištu. Kratko se isplakala, a onda samu sebe
uvjerila da prestane. Obično to što netko želi umrijeti ne znači da će se to i ostvariti.
Iako je imala osjećaj da je u ovom oproštaju bilo još nečega. A taj je osjećaj dolazio iz
njezine nutrine, s istog mjesta odakle bi joj došlo da će sresti neku staru prijateljicu
koju sekundu prije nego što se to uistinu dogodi. Onaj osjećaj koji navijesti oluju prije
nego što odjekne prvi grom, onaj osjećaj koji tjera ostarjele pse da se povuku u neki
mračni kutak kuće i tamo skončaju.
Uzela je mobitel iz torbe i neko vrijeme gledala u njega. Htjela je nekoga nazvati.
Nekoga tko je poznaje bolje od ikoga drugog.
Umalo je nazvala Paula. Ali se predomislila.

127
 33.

I prije su mi se sviđale djevojke. Bilo je zgodnih djevojaka i u novinama u kojima sam

radila. Jako, jako, jako zgodnih. Sve sam ih mrzila, doista. Ali istodobno sam htjela
biti kao one, posebno one koje su bile zabavne. Ne one koje su se držale kao da su
nedodirljive. One su bile slične meni, ali s boljim genima. Ali one koje su bile zabavne,
koje su bile privlačne, koje bi se zahvalile kad bi im netko pridržao vrata ili one koje
su pravile kojekakve grimase kad bi imale problema sa svojim izdacima. Bože, njih
sam baš željela. Ne seksualno. Željela sam znati kako je to biti takav, kako se žena
osjeća kad hoda ulicom i zna da je na njoj sve besprijekorno, da im se sunce presijava
u kosi, da im se svuda otvaraju sva vrata, da se muškarci za njima okreću, da zabave
počne tek onog časa kad one stignu.
Ja sam bila nedruštvena i to ustrajno. Činilo mi se sigurnim da budem
neprimjetna. Nitko od mene nije ništa očekivao, a nakon osamnaest godina koje sam
provela u roditeljskoj kući, osjetila sam veliko olakšanje kad više nitko od mene nije
tražio da nešto postignem ili postanem. Taj je osjećaj bio neodređen. Sjedne
sam strane htjela biti poput tih uspješnih cura, a s druge strane imala sam osjećala da
sam im superiorna.
A Ellie Mack bila je vjerojatno najsavršenija od svib tih uspješnih cura koje sam
ikada srela.
Pokazalo se da je bila zaljubljena. Imala je tog dečka, Thea. Jednom sam ga srela.
I on je bio sjajan, također. Sladak, jako sladak i jako zgodan, van svake kategorije.
Čvrsto mi je stegnuo ruku i pogledao me oštro u oči, a ja sam tada pomislila, zamisli
kakvu bi djecu ovo dvoje zaljubljenih ptičica mogli napraviti, to bi moralo biti
spektakularno.
Možda mi je tada sinula ta ideja, kad sada bolje razmislim.
Ali i ti si bio kriv za to. Kad si mi ispustio ruku i onako uzdahnuo. Ti i ono tvoje:
Ali ja te ne mogu pozvati k sebi, da zajedno živimo, toga si svjesna, zar ne? Ti i ona tvoja
mala djevojčica koja ti je sjedila u krilu, s rukom oko tvog vrata, koja je buljakala u
mene tim svojim svijetlim očima, kao da je pobjegla iz nekog horor-filma, kao da je
bila duh neke djevojčice koju sam upravo ja usmrtila.
Jedino što mi se lijepo događalo u tom strašnom razdoblju bilo je sve vezano uz
tu Ellie Mack. Donosila sam joj razne poklone. Govorila sam joj da je briljantna. Pričala
sam joj o nekim stvarima iz svog života, a ona meni o svojim stvarima. Njezina majka

128
bila je draga. Činilo mi se da sam joj se dopala. Davala mi je čaj svaki put iz iste šalice.
Tako sam stekla dojam da je ta šalica postala moja. I keksi su im uvijek bili fini.
Ta njihova kuća bila je poput ptičjega gnijezda, izvana neprivlačna, iznutra
ugodna. Ja, Ellie, mačka i cijela njihova obitelj oko nas, čaj, keksi i umirujuća količina
brojeva na papirima između nas. Voljela sam ta naša poslijepodneva utorkom. Tih
nekoliko tjedana dijelile su nas samo te brojke. Već sam tada znala da se ne bih trebala
previše baviti sobom.
Zamišljala sam Ellie i sebe kako se vozimo vlakom na njezin ispit, gdje ona postiže
sjajan rezultat. Vidjela sam se kako stojim na ulazu u njezinu kuću u kolovozu, s
malom bocom šampanjca i možda jednim sjajnim balonom, kako mi se ona baca oko
vrata, dok zahvalna mama stoji iza nje, nasmiješena, čekajući da me i sama zagrli i
izrazi svoju zahvalnost. O, Noelle, ne bismo uspjeli bez vas. Izvolite, uđite, moramo
ovomu nazdraviti.
I tada se dogodio taj telefonski poziv. Ta draga mama baš i nije bila toliko draga.
O, Bože, više se i ne sjećam što mi je tada rekla. Zapravo, nisam je pažljivo slušala.
Jedino mi je u glavi bilo, ne, ne, ne. Nemojte mi uzeti moje utorke. Samo ne moje
utorke. Bila sam vrlo hladna s njom, gotovo osorna. Rekla sam da mi je to sada jako
nezgodno. Iako me to potpuno sjebalo. Potpuno me sjebalo.
Nakon razgovora bacila sam telefon i počela vrištati.
Sjetila sam se svih lijepih stvari koje sam napravila za Ellie. Svih poklona koje sam
joj odnijela. Posebne testove koja sam joj pripremila i isprintala. Desetak dodatnih
minuta koje sam znala ostajati, nakon isteka instrukcija, ako nam je išlo jako dobro.
Sve sam to još jednom proživjela.
Tako je to trajalo tjedan ili dva, a onda sam upala u fazu nostalgije. Govorila sam
samoj sebi da je prije sve bilo bolje, to kad sam svakog utorka odlazila do Ellie Mack.
I moj je odnos s tobom bio prije bolji, i instrukcije su bolje išle, cijeli je moj život bio
bolji. I tada mi pade na pamet, kad bih je samo mogla vidjeti, samo da joj vidim lice,
možda mi bude ipak malo bolje, kao što je bilo prije.
Postoji prava riječ za ono što sam odlučila. A ta je riječ zasjeda. Znala sam u koju
školu Ellie ide, naravno da sam znala. Zapravo, to nije bilo daleko od moje kuće, tako
da mi nije bilo teško proći onuda ujutro oko devet ili popodne oko pola četiri. Viđala
sam je kako prolazi, sa svojim dečkom koji bi je obgrlio oko ramena, toliko su sijali od
sreće da ne znam kako su uopće vidjeli kamo idu. Bila je to tinejdžerska romansa
kakvu nisi nikad vidio ni na filmu, a bili su stvarni.
Onda je došlo polugodište i ja više nisam znala kamo će ona poslije. Tako sam joj
se morala malo više približiti. Nije to bilo lako, jer puno sam radila s drugim učenicima
i dolazila redovito k tebi, da udovoljim tvojim seksualnim prohtjevima, kako i priliči
pravoj curi. No uspjela sam saznati da puno vremena provodi u knjižnici i da prolazi
mojom ulicom kad ide onamo, pa sam je gledala kroz izlog kavane na samom uglu
moje ulice, točno kad je prolazila. Tako sam, kad god sam bila slobodna, bila tamo,

129
u kavani na uglu, i čekala da bijesnu slapovi te njezine zlatne kose. I da znaš, Floyde,
kunem ti se da je to bilo jedino što sam tada željela. Samo sam je htjela gledati.
Ali, iz nekog razloga, tog sam se dana ustala sa svog stolca. Stajala je između dva
parkirana automobila i htjela prijeći cestu. Njezina plava kosa bila je vezana u rep i
nekako skrivena u kapuljači, na leđima, a ja sam htjela... kunem se, samo sam željela
da me vidi, da me zamijeti. A kad sam još prišla, bilo mi je kao da me netko udario u
trbuh. Isuse Bože, nije me prepoznala. Barem ne u prvi trenutak. Gledala sam je kako
prevrće po sjećanjima, kao da joj se pred očima nižu sličice nalik onima iz nekadašnjih
vrtuljaka, da bi mi se na kraju vrlo pristojno nasmiješila. Ali, bilo je kasno. Ona je
sasvim zaboravila da sam ja ikada postojala.
Da je ona samo mogla znati, Floyde, da je ona samo mogla znati koliko mi je to
trebalo, možda se ništa od svega onoga poslije ne bi dogodilo. Ellie Mack jednostavno
bi produljila dalje u knjižnicu, prosjedila sve svoje završne ispita, udala bi se za Thea
i nastavila živjeti svoj život.
Ali, nažalost, nije ispalo tako.

130
 34.

U petak navečer Poppy je poslužila jelo za Floyda i Laurel.

Zapalila je svijeće, umotala bocu vina lijepim ubrusom i nalila im čaše, držeći
bocu za dno, poput izvježbanog konobara koji toči someljeu. Nije jela s njima, jer
bi to narušilo ulogu koju je te večeri imala, tako da se zadržala na pristojnoj
udaljenosti, redila im stol između pojedinih sljedova i zapitkivala je li im hrana
ukusna. Kosu je vezala u punđu, puno formalnije nego što je inače imala običaj, a oko
struka vezala je kuhinjsku pregaču, nalik onim konobarskima. Izgledala je vrlo
odraslo. I jako je bila lijepa. Sličila je na Ellie više nego ikada. Laurel se jedva
suzdržavala da ne brizne u plač.
Te je noći ponovno vodila ljubav s Floydom.
Možda je u krivu, poslije si je mislila Laurel, dok je ležala u njegovu naručju.
Možda je Noelle sama sebi kupila onaj balzam za usne s okusom voća. Možda je cijela
njezina kuća bila puna voćnih balzama za usne. Činjenica da Poppy toliko sliči na Ellie
također nije ništa značila. Ljudi često nalikuju jedni na druge. To je naprosto tako. A
možda je Sara Jade samo umislila da Noelle nije imala trudnički trbuh.
A taj čovjek, muškarac ovdje pored nje, sa svojim zgodnim džemperima i nježnim
dodirom, ovaj muškarac koji joj je slao smajliće SMS-ovima i koji ne može živjeti bez
nje, zašto bi on nju pozvao u svoj život da je na bilo koji način bio povezan s
nestankom Ellie? Sve to nikako nije imalo smisla.
Zaspala je na njegovoj ruci, zagrlivši ga, osjećajući se sigurno.
Volim te, Laurel Mack, učini joj se da ga je čula kako joj šapće usred noći. Jako te
volim.

No ranija nesigurnost ujutro se opet vratila. Laurel je prva ustala i osluhnula kako
kuća lagano škripi, kao što sve te viktorijanske kuće škripe. Kuhinja je bila obasjana
hladnim jutarnjim svjetlom, a sinoćnje svijeće i glazba u pozadini bili su tek daleko
sjećanje. Brzo je napravila dvije šalice kave i odnijela ih na kat, u toplo gnijezdo
Floydove spavaće sobe.
Moram danas ići nekamo, reče on.
Nekamo? reče ona. To mi zvuči tajanstveno.
On se nasmiješi i privuče je k sebi. Sjeli su jedno prema drugom, na krevetu,
isprepletenih nogu. Doista, reče, moram se naći sa svojim financijskim savjetnikom.

131
 U subotu?
On slegnu ramenima. Uvijek se viđamo subotom. Ne znam zašto. Ali neće me biti
samo nekoliko sati. Mislio sam da bi ti mogla ostati ovdje s Poppy, dok mene nema.
Vrlo rado, reče ona, nakon čega su popili kavu. Čuli su Poppy, najprije da je ustala,
onda kako se približava stepenicama i na kraju kako kuca na vrata njihove spavaće
sobe. Laurel stegne malo jače Floydovu pidžamu preko svojih grudi, a Floyd je pozove
da uđe. Poppy utrči i skoči među njih, pravo u plahte, još zgužvane od seksa, a onda i
na jastuk koji je Laurel prošle noći stiskala i uranjala glavu u njega.
Poppy nasloni glavu na Floydovo rame, a onda napipa Laurelinu ruku i stisne je.
Laurel se nije osjećala dobro, onako bez grudnjaka, prije nego što se stigla otuširati,
držeći za ruku tu malu djevojčicu, usred ljubavnog gnijezda dvoje odraslih ljudi.
Idem malo kasnije van. Laurel će ostati s tobom, reče Floyd.
Super, reče Poppy. Možemo nekamo otići?
Poppy nasloni sada glavu na Laurelino rame, a ona kimne glavom. Da, mogle
bismo, reče i poljubi Poppy u kosu, onako kako je ljubila i svu svoju djecu kad su bila
mala. I tada osjeti miris njezina tjemena, njezine kose, miris koji je vrati unazad - bio
je to miris Ellie.
Idemo na kolače, reče, s jasnom idejom u koju kavanu da odu. Lijepo ćemo se
zabaviti.
Kavana se nalazila na uglu ulice u kojoj je stanovala Noelle. Laurel ju je primijetila
kad je na tom istom mjestu bila u utorak. Kavana se zvala Corner’s Cafe i tamo je bila
oduvijek. Bila je sigurna da je tamo jednom odvela svoju djecu na čaj, kad su bili još
jako mali, ili nakon tečaja plivanja ili nakon zubara.
Poppy je uzela kolač od oraha s javorovim sirupom, a Laurel štangicu od žitarica,
a obje su popile čaj. Laurel je nervozno gledala Poppy. Bila je svjesna da je stravično
prekoračila granice dopustivog kad je Floydu iza leđa zamolila njegovu kćer da joj
pomogne pronaći neke odgovore. To se kosilo s njezinim osjećam za lojalnost Floydu.
Jesi li ikada bila ovdje? počne Laurel.
Poppy se ogleda oko sebe, preko velike šalice čaja. Mislim da nisam.
Znaš, reče joj Laurel pažljivo, ti si nekada živjela u onoj ulici, reče i pokaže preko
ramena.
Ozbiljno?
Da, sa svojom mamom.
Poppy je pogleda. Kako ti to znaš?
Laurel se nasmiješi oprezno. To je jako duga priča. Kakav ti je kolač?
Izvrstan, reče Poppy. Hoćeš probati?

132
 Da, reče Laurel. Zašto ne? Hvala. Uzela je komadić koji joj je Poppy otkinula. Znaš,
nastavi oprezno, Bila sam tamo u toj vašoj kući neki dan, reče i namignu u smjeru
Noelleine kuće.
Gdje?
U kući u kojoj si ti nekad živjela. Htjela sam porazgovarati s tvojim... Zabubnja
nekoliko puta prstima po vratu ispod brade, praveći se da mora razmisliti. Mislim da
je on tvoj bratić.
Moj bratić? Alija nemam bratića.
Ipak, mislim da imaš. Imaš ih jako puno. I uglavnom svi žive u Irskoj.
Ne, ne žive. Pogleda prkosno prema Laurel. Kunem ti se, ja nemam nikakvih
rođaka.
Ali to sigurno nije istina, reče Laurel. Dva tvoja bratića žive sada u kući tvoje
majke, eno, tamo. Zovu se Joshua i Sam. I obojica su vrlo mladi. Joshua studira povijest
i vrlo je zlatan. Svidio bi ti se.
Poppy je dalje gledala u nju. Zašto si išla razgovarati s njima?
Ma, ništa važno. Koincidencija. Ispalo je da... Laurel udahnu i nasilu se nasmiješi.
Da sam ja poznavala tvoju mamu, prije puno, puno vremena. I kad mi je tvoj tata rekao
da je ona nestala, to je u meni pobudilo znatiželju. Zato sam je nazvala na onaj
njezin stari broj i javio mi se taj zgodni dečko i pozvao me da dođem na čaj. Ni on ne
zna kamo je nestala tvoja mama. On samo pazi na kuću dok nje nema.
Poppy se strese. Ne želim da mi se ona vrati.
Ne, reče Laurel. Ne. Znam da ne želiš. Ali Joshua mi je rekao, sada malo razvedri
svoj osmijeh, da ti imaš i drugih bratića i sestrični, svoje dobi. Jedna od njih zove se
Clara. Rekao mi je da je zabavna i pametna i da bi ti se svidjela.
Clara? reče Poppy, šireći oči. Tako se zove moja sestrična?
Tako se čini, reče Laurel. I svi u obitelji tvoje mame kažu da je ona bila malo čudna.
Da je imala sestru koja je umrla kao mala. I daju je to jako pogodilo. No čini se da je
ostatak obitelji sasvim u redu.
Umrla joj je sestra? ponovi Poppy zamišljeno. To je jako tužno.
Znam, odgovori Laurel. Jako tužno.
Ali zato nije morala biti tako grozna mama.
Ne, složi se Laurel. Za to nema isprike.
Laurel je neko vrijeme pustila da tišina učini svoje, da Poppy shvati sve to što je
čula.
Kako si rekla da se on zove?
Joshua.
To je lijepo ime.
Da, vrlo lijepo ime.

133
 Potom ponovno uslijedi tišina. Laurel se bavila svojom štangicom od žitarica dok
joj je srce kucalo ubrzano. Od nervoze nije znala što bi. Imam njegov broj, reče nakon
nekoliko trenutaka. Mogu ga nazvati. Možda je kod kuće? Da odemo do njega
i pozdravimo se?
Poppy je pogleda i reče: Što misliš, da tata ne bi imao ništa protiv?
Ne znam, odgovori Laurel. Misliš li ti da bi on imao nešto protiv?
Poppy slegnu ramenima. Možda, ali... Lice joj se uozbilji. ... možda mu to i ne
moram reći, zar ne? Ni on meni ne govori sve što radi.
Ne bih htjela da ja budem ta koja te nagovorila da lažeš svom tati, Poppy.
Ali ja mu neću ništa slagati. Samo ću mu reći da smo otišle na čaj. A to jest istina.
Da, to jest istina.
A on onda neće upitati: A jeste li još nešto radile? Zar ne?
Vrlo vjerojatno neće.
A možda taj moj bratić i ne bude kod kuće.
Možda ga ne bude. Ali možemo ga prvo nazvati, za svaki slučaj. Hoćemo tako?
Poppy kimnu, samo jednom.
Laurel otipka broj i nazove.

Kad su se približili ulazu u kuću, Poppy ipak uspori korak.

A da ipak ne idemo? upita.
Ne moramo. Može i tako.
Ali prije nego što su se uspjele predomisliti, ulazna se vrata otvore i pojavi se
Josbua, u hudici i trapericama, te uz njega još jedan mladić, u fluorescentno zelenoj
majici. O, Bože, Poppy! Poppy! govorila su obojica. Dođi! Dođi, dosta je bilo skrivanja.
O, Bože, evo nam naše male Poppy! Djevojčica se okrenu nakratko prema Laurel koja
joj se nasmiješi, da je obodri. Nakon toga obje su ušle u kuću na valu gotovo manične
gostoljubivosti i oduševljenja.
Dakle, reče Josbua, s rukama u džepovima, tapkajući u mjestu, sav sretan. Dakle,
ti si ta Poppy. Sjedi, Poppy. I vi, Laurel, sjedite, molim vas. Jeste li za čaj, kavu? Bilo
što?
Poppy sjedne pristojno i odmahne glavom. Ne, hvala vam, reče. Upravo smo
popile čaj i pojele kolač. Sam i Joshua pogledaju se i kimnu glavama.
Engleska sestrična! reče Joshua. Konačno imamo i jednu englesku sestričnu. Do
sada smo imali jednog bratića Kanađanina, dvoje Amerikanaca i jednog njemačkog
bratića. I sada, konačno, imamo i jednu Engleskinju u obitelji. Da te vidimo. Vidim na
tebi neke crte tvoje bake.
Poppy se nasmiješi stidljivo, pomalo zatečena.
Znači, ovo je bila tvoja kuća? Je li tako?
134
 Možda, odgovori ona, ogledajući se oko sebe. Ne sjećam se.
Moramo ti je malo pokazati, što kažeš? Bi li htjela?
Poppy ponovno pogleda Laurel koja kimne glavom i onda krene za Joshuom i
Samom po kući. Isprava je Poppy bila neobično tiha i samo zavirivala kroz dovratke.
Joshua otvori vrata na vrhu stepeništa. Ovo mora da je bila tvoja soba. Pogledaj,
tapete su još uvijek na zidovima.
Poppy zastane na tren na pragu, a onda uđe, širom otvorenih očiju, i rukama
počne pipati tapete. Bile su svijetlosive, s uzorkom ružičastih zečeka i zelenih
kornjačica koji su se utrkivali. Kornjačice su nosile znojnike, a zečeki sprinterice.
Sjećam se ovih tapeta, reče Poppy ne mogavši doći do daha. Zečeki. I kornjačice.
Sjećam ih se kako se utrkuju po noći. Gledala sam ih i kad bih zažmirila, oni bi počeli
trčati. Na stotine njih. U mojim snovima. Sjećam se. Doista se sjećam.
Hoćeš vidjeti još nešto? upita Joshua, pogledavši značajno Poppy. Ima još jedna
soba dolje, u podrumu. Ne znam sjećaš li se i nje.
Tiho su sišli u prizemlje, a onda se, kroz kuhinju, spustili prema u podrumu.
Poppy stane na dovratku i uhvati se rukom za vanjski dio vrata. Ne želim ići tamo
unutra, reče, i dalje se čvrsto držeći.
Ne boj se, sve je u redu, reče Joshua. Pa to je samo soba.
Ali... ali... Oči su joj se razrogačile, a disanje postalo glasnije. Ne smijem tamo ući.
Mama mi je zabranila da tamo ulazim. Laurel joj blago dodirnu rame. Ovo je
zanimljivo sjećanje. Što misliš, zašto ti je to rekla?
Ne znam, reče Poppy, odjednom na rubu suza. Ne znam. Samo se sjećam da je
dolje bilo nekakvo čudovište. Veliko, strašno čudovište Ali to nema smisla, zar ne?
Tamo sigurno nije bilo nikakva čudovišta.
Jesi li imala kakvih kućnih ljubimaca? upita je Laurel. Kad si bila mala. Jesi li imala
hrčka?
Poppy polako odmahne glavom i krene natrag, najprije do kuhinje, a onda i dalje,
prema izlaznim vratima.

135
 35.

L aurel je vratila Poppy doma nakon posjeta Noelleinoj kući.

Neko su vrijeme hodale u tišini. Laurel nikada nije vidjela Poppy tako šutljivu.
Jesi li dobro? upita je dok su na križanju čekale da se promijeni svjetlo na
semaforu.
Nisam dobro, odgovori Poppy. Čudno se osjećam.
Zašto nisi dobro?
Ne znam, reče Poppy i slegnu ramenima. Sjetila sam se stvari za koje nisam ni
znala da ih pamtim otprije. I sjetila sam se mame nakon zaista puno vremena. I taj
susret s bratićima za koje nisam ni znala da postoje. Sve je to bilo malo previše za
mene.
Da, reče Laurel i pomiluje Poppy po glavi. Da, svakako je to bilo previše za tebe.
Laurel proguta knedlu u grlu. Pokušavala se i dalje koncentrirati. Po svemu
ovome što je do sada čula, čini se da su ono čudovište u Noelleinu podrumu bili oni
crknuti brčci, a ne Ellie. Morala si je nekako dokazati da je to bilo tako, odnosno
pronaći neke dokaze ako nije. Bilo je nužno da ostane pribrana.
Floyd je bio kod kuće kad su stigli. Poppy je odmah počela brbljati o kolaču i čaju
i onda je brzo nestala u svoju sobu, prije nego što je Floyd stigne išta dalje pitati.
Laurel je gledala Floyda kako rasprema vrećice s kojima se vratio iz kupovine. Na
trenutak, kad se protegnuo do ormara postavljena visoko da spremi kutiju vrećica za
čaj, košulja mu se digla iz hlača i koža oko struka kratko je bljesnula. To je ponovno
vrati vremenski unatrag, kao što joj se to dogodilo i tjedan dana prije, kad je bila u
kupovini s Poppy. Sad je imala dojam da stoji u svojoj kuhinji u Stroud Greenu. Da
pred njom stoji Paul. Ima na sebi istu košulju, koja mu se također malo izvukla iz
hlača. I on je također spremao vrećice s čajem u ormar, okrenuo se licem prema njoj i
nasmiješio. Na trenutak su se te dvije situacije u njezinu umu stopile i dva su
muškarca postala jedan.
Jesi ti dobro? upita je Floyd.
One protrese glavom i razbistri se. Da, reče. Jesam, dobro sam.
Učinilo mi se da si odlutala mislima nekamo daleko.
Ona se nasmiješi, najiskrenije što je mogla, ali bojala se da to nije izgledalo sasvim
uvjerljivo. Znala je da mora reći nešto vezano uz taj posjet Noelleinoj kući s Poppy, ali
nije znala kako. A nije ga mogla ni pitati sve ono što ju je zanimalo: Jesi li ti znao da

136
Sara Jade tvrdi da je vidjela Noelle u osmom mjesecu trudnoću golu i da ova nije imala
trbuha ? Zar doista nikad nisi poželio saznati što se dogodilo s Noelle? Zar je nisi htio
pronaći? Zar se nikada nisi upitao što je sve u toj njezinoj priči bilo čudno? Jer, ako ga to
pita, onda je znala da će sve ono što je bilo između njih nestati i da će njihov odnos
krenuti sasvim iznova, poput svježeg komada gline koji tek treba oblikovati dok se
vrti na kolu. Lijepo joj je bilo to što su već izgradili između sebe i jako se trudila da sve
tako ostane, a sada je toliko toga svemu tomu prijetilo.
Reci, počela je, skrenuvši razgovor za stotinu osamdeset stupnjeva, vraćajući se
na intimne priče iz prošloga života. Pričaj mi o svom prvom braku. Kako je to prošlo?
Kako ste se ti i Kate upoznali?
On se nasmiješi, onako kako je i pretpostavljala da će to napraviti, i ispripovijeda
joj priču o prelijepoj mladoj djevojci na autobusnoj stanici koja je bila sasvim izvan
njegova domašaja u svakom pogledu, o šarmantnom razgovoru i pozivu na tulum za
koji se ispostavilo da je bio raveparty na zapuštenom automobilskom parkiralištu, o
noći punoj neonskih svjetala, rekreativnih droga, punog mjeseca, o noći jednog
krznenog kaputa. U jednom se trenu Laurel prestane zanimati za detalje i usredotoči
na osjećaj ljubomore koji je buknuo negdje u njoj, na tešku, očajnu bol koja ju
je probadala, koja ju je ustrašila i obespokojila te je na koncu natjerala da prestane
zapitkivati.

Sljedećeg jutra Laurel odluči otići. Floyd ju je nagovarao da ostane, dovodeći je u

iskušenje pozivom na nedjeljno gastronomsko okupljanje u lokalnoj kavani i poslije
na šetnju uz rijeku, ali njezine su misli bile negdje drugdje. Više nije mogla misliti
usredotočiti na njihovu romansu. Trebalo joj je da bude malo sama.
Dan prije parkirala je u susjednoj ulici, jer kod Floyda nije bilo mjesta. Da bi stigla
do automobila, morala se vratiti skroz na glavnu ulicu, a onda opet lijevo. Putem je na
samom uglu primijetila muškarca koji je stajao ispred manjeg supermarketa. Na uzici
je imao vezana maloga, crnog psa. Bio je visok, star oko dvadeset i nešto godina, kako
je pretpostavljala. Imao je na sebi dugu jaknu s kapuljačom, podstavljenu krznom,
crne traperice i tenisice. Jako je dobro izgledao, onako dugih nogu, bio je jako uočljiv.
Ali, onako ga gledajući, Laurel shvati da ga nije zamijetila samo zato što dobro izgleda.
Shvatila je da ga poznaje i trebalo joj je nekoliko sekundi da ga smjesti prije nego što
je osvijestila o kome se radi. Bio je to Theo. Theo Goodman. Elliein dečko.
Vidjela ga je nakratko na Ellieinu sprovodu u listopadu. Bio je negdje otraga i
razgovarao s Ellieinim školskim prijateljima. Bio je blijed i shrvan od boli. Sjetila se
da ju je iznenadilo što nije došao do nje tog dana, da joj nije izrazio sućut, da je
jednostavno nestao.
Palo joj je na pamet da ode preko ceste i pozdravi ga, ali nije sada mogla
razgovarati ni o čemu, pa je odlučila produljiti dalje. I umalo je skrenula za ugao kad
je primijetila neku mladu ženu koja je izlazila iz supermarketa, s dvije velike vreće
namirnica. Bila je to visoka plavuša, u sličnom kaputu, širokoj trenirci i crnim Ugg-
137
čizmama. Na glavi je imala zelenu vunenu kapicu s coflekom, a lice razvučeno u široki
osmijeh. Jednu je vrećicu dodala Theu i onda zastala, da pomiluje malog psa koji je bio
sretan što je vidi. Tek su tada produljili svojim putem. Sretni mladi par sa
svojim psom. Tek tada Laurel shvati koga je upravo vidjela.
Onaj ju je osmijeh zbunio.
Hannu nije vidjela da se smije tako dugo da je umalo zaboravila kako to izgleda.

138
ČETVRTI DIO

139
 36.

Ranije

K uća Noelle Donnelly bila je mala i uredna i uvijek je mirisala na nju.

Donijet ću ti sok, reče Noelle u predsoblju. Uđi i sjedi. Pokazala joj je prema
maloj prednjoj sobi.
Ellie zaviri kroz vrata i onda se pristojno nasmiješi. Mislim da nije pametno da
ostanem, reče. Imam puno toga što još moram napraviti.
Glupost, reče Noelle. Možeš sjesti dvije minute. Samo trenutak, da se oslobodim
ovih stvari. Možemo nakratko sjesti i nešto popiti. Jesi za naranču ili sok od bazge?
Ellie se ukočeno nasmiješi. Sok od bazge, reče. Lijepo molim. Hvala.
Noelle se pomalo čudno nasmiješi. Dobro, reče. Sok od bazge. Naravno. Sad ću ja
odmah. Samo sjedi.
Ellie zastane u dnevnoj sobi i smjesti se na najudaljeniji kraj smeđega kožnog
kauča. Soba je cijela bila puna lončanica i mirisala po zemlji i vlazi. Zid oko kamina bio
je sav u goloj cigli, s policama na kojima je stajalo suho cvijeće i životinjice od terakote
koje su izgledale kao da ih je Noelle izradila sama. Na stropu je bio papirnati luster, a
na prozorima su bile drvene, venecijanske škure na kojima je nedostajala jedna
letvica. Upravo kroz taj procijep vidjela se rascvjetala trešnja i sunce koje je vani sijalo.
Ellie se zagledala kroz taj otvor u škurama, zamišljajući svijet tamo, s one strane zida
sobe Noelle Donnelly.
Evo, izvoli, reče Noelle, donoseći čašu soka pred Ellie.
Sok je dobro izgledao. Lijepa, čista čaša, sa zelenkastim ukrasima. Bila je žedna.
Noelle ju je gledala kako podiže čašu i ispija je. Hvala vam, reče Ellie i spusti praznu
čašu.
Noelle pogleda najprije čašu, a potom Ellie. Draga djevojko, drago mi je da si kod
mene. Sada, malo pričekaj da ti donesem one testove. Vraćam se za sekundu.
Izašla je iz sobe i Ellie začuje kako se penje uza stepenice teškim koracima. Kao
mali slon, kako je znala Ellieina mama govoriti.
Tump, tump, tump, tump...
Izgubila je svijest prije nego što se Noelle vratila.

140
Ellie je nešto čula, kao da je zaškripalo neko drvo. Ljuljanje stolca. Nakon toga i
disanje.
Jesi li se probudila? upita Noelle odnekuda iz mraka. Slušaj me. Moram ti se
ispričati. Dogodilo se nešto strašno. Napravila sam ti nešto strašno. Zapravo,
neoprostivo. Ali nadam se da ćeš shvatiti, s vremenom. Nadam se da ćeš me razumjeti.
S vremenom.
Ellie se htjela pokrenuti, ali nije uspjela.
Ubrzo će to proći. Nadam se da hoće, nasmije se Noelle. Na internetu sam pročitala
da drži od tri do dvanaest sati. Sada je već prošlo tih dvanaest. Ponovno se nasmije, a
Ellie pomisli da to znači da je jedanaest navečer. Da je nije bilo kod kuće od
deset ujutro. Mama.
Sada je već uspijevala otvoriti oči i razgledati po prostoriji. Kroz uski prozorski
otvor visoko gore na drvom obloženom zidu vidjela je vani hladnu mjesečinu, iza
zavjese umivaonik i zahodsku školjku, nekoliko praznih polica na zidu, mali ormar. A
ispred zatvorenih vrata vidjela je obrise Noelle Donnelly, prekriženih nogu, kako drži
ruke u krilu.
Ellie pokuša podignuti glavu. Ovaj put uspjela ju je pomaknuti za koji milimetar.
Evo, ide polako, reče Noelle. Oporavljaš se. Odlično. Ja ču sjediti ovdje još malo, a
kad i ti uspiješ sjesti, dat ću ti da nešto pojedeš. Nisi ni ručala, ni večerala, pa mora da
si jako gladna. Što bi željela? Možda sendvič? Imam fine šunke. Napravit ču ti sendvič.
Tada ustane i uzme šalicu sa stola pored kreveta. Izvoli. Primakla je slamku prema
Ellieinim ustima. Popij malo vode. Mora da su ti usta suha.
Ellie povuče kroz slamku i osjeti kako joj se mlaka voda razlijeva po suhom jeziku
i nepcu.
Moja mama, jedva je procijedila. Moja mama.
Da. No ne moraš se brinuti za mamu. Ona vjerojatno misli da se negdje ljubiš s
onim svojim dečkom. Večer je jako lijepa. Kao i jučer. Ljeto je, jedna od onih večeri
kakve želimo da potraju vječno.
Ne, reče Ellie kroz poderano grlo. Uplašit će se za mene. Moja mama.
I tada Ellie osjeti, kao da ju je igla probola kroz srce, onu ljubav o kojoj joj je mama
uvijek govorila. Nećeš razumjeti koliko te volim sve dok i sama ne postaneš ne majka.
Ali sada je to osjetila i ta bol u njezinu srcu bila je za majkom, koja je, bila je
sigurna, sada plakala i bila zabrinuta i osjećala da gubi razlog za život. Nije to mogla
podnijeti. Doista nije.
Naravno da se neće bojati za tebe. Ne budi šašava. Daj da sada vidimo možeš li
sjesti. Možeš li micati prste? A na nogama? Ruke? Bravo. Dobra cura. Odlično ti ide.
Noelle Donnelly obgrli je rukama oko struka i nježno pridigne na krevetu, pa je
sada vidjela više oko sebe. Shvatila je da se nalazi u podrumskoj prostoriji koja je cijela
bila obložena svijetložutim jelovim drvom.

141
 Gdje sam ja to?
U podrumu. No to zvuči gore nego što zapravo jest. To je moja soba za goste. Iako,
zapravo, ovdje nisam nikada imala goste. Ovdje sam držala stvari koje mi ne trebaju,
znaš, ono, koješta, ali budući da sam znala da ćeš doći, sve sam to počistila i odnijela
u Crveni križ. Tako da smo ovdje sve sveli na minimalno. Popravi jastuk Ellie pod
glavom i nastavi. Namjesti se. Idem ti ja sada po sendvič. Ti se samo još odmori. Ali
nemoj se dizati. Mogla bi pasti s kreveta i ozlijediti se, ovako još mamurna.
Nasmiješila joj se popustljivo, poput bolničke sestre. Budi dobra, reče i rukom
Ellie promrsi kosu. Budi dobra.
Nakon toga okrene se i izađe iz prostorije.
Ellie je čula kako je brava jednom kliknula. Onda još jednom. I onda još jednom.

Ellie nije pojela svoj sendvič. Iako ju je bolio prazan stomak, nije uopće bila gladna.
Noelle tiho maknu sendvič i reče: Dobro, ujutro ćeš već biti gladna. Onda ćemo
pokušati ponovno, može?
Nakon toga prijateljski pogleda Ellie. Jako sam počašćena što te imam ovdje, reče.
A sada, lijepo spavaj i vidimo se sutra ujutro.
Ja hoću ići kući! Ellie vikne kad joj je Noelle okrenula leđa. Ja doista hoću kući!
Noelle joj ništa ne odgovori. Tri brave ponovno kliknu, a prostorija se zamrači.

142
 37.

Ranije

S unce je rano izašlo. Ellie uzme stolac na kojem je Noelle sjedila ranije večeri i
približi ga pod prozor. Popne se na njega i proviri kroz mutno staklo. Vidjela je
busen trave, zid od cigle obojen u svijetložuto, mali oblačić ružičastog cvata trešnje i
plavo nebo. I ništa više. Istoga je trenutka shvatila da će je tamo vidjeti jedino netko
tko će je tražiti, pa je na prljavom prozoru odmah napisala Pomoć i Ellie. Stajala je tako
na stolcu dulje od sata, s licem uza staklo. Jer, sigurno ju je netko tražio. Sigurno.
Kad je čula da se brave na vratima otvaraju, skočila je sa stolca i zgrabila ga
objema rukama. Kad je ugledala Noelle u njezinoj zelenoj majici i ispranim
trapericama, preplavi je strava i gnjev te snažno zamahnu stolcem prema njoj. Stolac
promaši Noelleinu glavu, no ona ga zgrabi prije nego što ju je Ellie uspjela njime
pogoditi i baci ga na drugi kraj prostorije. Ellie tada skoči na nju, dohvati je s leđa i
rukama zgrabi za vrat te pokuša njezinom glavom udariti o drveni zid. Međutim
Noelle se pokazala jačom nego što se činilo. Odbacila je Ellie unatrag, do zida, i tamo
je stisnula tako da nije mogla doći do zraka, sve dok nije pala na pod.
Ne možeš se tako ponašati, reče Noelle nakon toga, spustivši Ellie na kauč
naopačke, vezujući joj noge i ruke plastičnim omčama. U ovome smo zajedno, ti i ja.
Moramo raditi kao tim. Ne bih te željela ovako vezivati, kao da si neka kriminalka.
Zaista ne bih. Željela bih ti ugađati, puno toga lijepoga želim podijeliti s tobom, da nam
bude ljepše. A sve to neće biti moguće ako se ti budeš ovako ponašala.
Ellie se borila da se oslobodi spona, udarala nogama o rub kreveta, vikala i lupala,
dok je Noelle mirno stajala i gledala je, lagano odmahujući glavom. Dobro, dobro,
dobro, reče. To ovako neće ići. Što se dulje budeš tako ponašala, to će poslije biti gore
i samo ćeš ovdje ostati dulje.
Ellie se smiri na ove riječi. Dakle predviđen je i svršetak ovoga. Noelle je
predvidjela neki svršetak. Mišići joj se opuste i polako joj se disanje smiri.
Dobra moja cura, reče Noelle. Dobra cura. Ako se budeš ovako dobro ponašala
cijeli dan, donijet ću ti tvoj prvi poklon. Što kažeš?
Ellie kimnu glavom dok su joj se suze kotrljale niz obraze.
Poklon je bila tabla čokolade. Velika tabla. Pojela ju je u pet minuta.

143
Ellie se prisjeti onoga što je ovomu prethodilo. Sjeti se da je jela prepečeni kruh i
pekmez, vikala na Elannu da je krava što joj je pojela zadnju vrećicu krekera koju je
Ellie čuvala za sebe. Sjetila se kako je u svoju torbu htjela utrpati knjige, krekere i
bananu. Sjetila se tate koji nije otišao na posao, jer je bio prehlađen i koji joj je sa
stepenica, onako u pidžami, dobacio: Poslije ću s tobom pogledati matematiku, ako
hoćeš. I sjetila se kako se nasmiješila tati i rekla: Može. Vidimo se.
Sjetila se kako je otišla od kuće, a da se nije osvrnula ni pogledala je.
Sjetila se svoje kuće.
I zaplakala.

144
 38.

Ranije

P rošla je još jedna noć. Bila je subota ujutro i Ellie se sjeti da bi sutra trebala dobiti
menstruaciju.
Dobro jutro, draga djevojko, reče Noelle, brzo zaključavajući vrata nakon što je
unišla. Stajala je s rukama na bokovima, pažljivo gledajući Ellie ukočenim osmijehom.
Ellie skoči na noge, a Noelle ustukne i prekriži ruke na prsima. No dobro, reče.
Sjeti se što smo se jučer dogovorili. Ne želimo se svaditi.
Neću ti ništa, reče Ellie. Samo ti moram nešto reći. Nešto važno. Trebat će mi
ručnici. Ili nešto takvo. Sutra mi treba početi menstruacija.
Sutra? upita Noelle sumnjičavo.
Da. A imam obilne menstruacije. Jako obilne. Trebat će mi toga dosta.
Noelle uzdahne kao da je Ellie upravo baš sada, namjerno, smislila imati
menstruaciju, kad se našla zarobljena ovdje u podrumu. Ima li neka marka tampona
koju uvijek uzimaš?
Ne, reče Ellie. Svaki će tampon biti dobar, sve dok je jedan od onih koji mogu jako
puno upiti.
Dobro, reče Noelle. Donijet ću ti. A trebat će ti i čistoga rublja, dezodorans i te
stvarčice.
Da, reče Ellie. To bi bilo super. Nakon toga sjedne na krevet, s rukama pod
stražnjicom, pogleda prema Noelle i upita je: Zašto sam ja ovdje?
Noelle se nasmiješi. Stvari tako stoje, počne ona, da ja imam jedan plan. Izvrstan
plan. Samo čekam da se poklopi nekoliko stvari. Rukama je opisala neki imaginarni
predmet, kao da ga sprema u nešto i nasmijala se. Dakle, samo moraš biti strpljiva
i sve će ti se razjasniti. Dok je govorila, oči su joj bljesnule. Ellie ju je poželjela ugristi.
Ima li što o tome na vijestima? upita Ellie.
Mislim da ima. Nisam baš jako to pratila. Noelle slegnu ramenima odmahujući kao
da nikoga na svijetu ne može zanimati što je nestala neka tinejdžerka.
U svakom slučaju, ja sad moram otići u kupovinu, da ti donesem sve te tvoje
stvarčice. Kriste, bankrotirat ću radi tebe, mlada damo, znaš da hoću!

145
 Okrenula se da ode, no prije toga ipak se još jednom obrati Ellie. Imam za tebe
sjajno iznenađenje. Poslije. Zaista sjajno iznenađenje. Samo čekaj. Na kraju ćeš me
zavoljeti.
Otišla je u jako dobrom raspoloženju.
Ellie je ostala gledati u vrata i osluškivala sve tri brave, pa Noelleine teške korake
uz stepenice: tump, tump, tump.
Ponovno uzme stolac, stavi ga pod prozor i stane na njega, podigavši se na nožne
prste.
Čekala je dok nije čula da su se zalupila vrata od kuće i onda počne udarati po
staklu, tako jako da su je počele boljeti ruke. Lupala je, lupala i vikala. Upomoć,
upomoć! Nakon toga lupala je o zidove sobe, zidove koje je ova kuća dijelila sa
susjedima. Susjedi bi mogli čuti ako je netko od njih u svom podrumu, ako bi netko
sišao potražiti baterije ili možda bocu vina.
Ellie je udarala po zidovima i prozorskom staklu više od sat vremena. Kad je čula
Noelle da se vraća iz trgovine, ruke su joj bile crne i natečene.

Jesi li spremna?
Ellie sjedne uspravno kad je čula glas žene koja ju je zatočila s druge strane
zaključanih vrata.
Jesam, odgovori.
Sjediš li na krevetu? Kao dobra djevojčica?
Da.
Onda dobro. Evo me, ulazim i imam za tebe najljepše iznenađenje. Sada ćeš me
zavoljeti.
Ellie opet sjedne na vlastite ruke, zagleda se u vrata i zadrži dah.
Ta-daf.
Ellie je trebao trenutak-dva da shvati što je to bilo pred njom. Bila je to mala
plastična kutijica s metalnim preklopom, ružičastoga donjeg dijela, bijela odozgo, s
ručkom. U drugoj je ruci Noelle držala kartonsku kutiju, od one vrste u kakvim se
obično nosi salata koja se kupuje u trgovinama zdravom hranom.
Noelle odnese plastičnu kutiju na stol u drugom kraju prostorije i onda se vrati
do nje s kartonskom kutijom. Sjedne do Ellie na krevet i otvori kutiju iz koje odjednom
provali snažan miris zemlje, izmeta i suhe slame. Noelle razmaknu slamicu i reče:
Pogledaj ih. Samo ih pogledaj!
A tamo su provirivale dvije sićušne životinjice i zurile u Ellie. Imale su krzno boje
meda, s crnim sitnim očicama. Bila su to dvije njuškice s vrlo uznemirenim, sitnim
brčićima.

146
 Hrčkići! reče Noelle pobjedonosno. Vidi! Rekla si mi da si oduvijek željela hrčke!
Sjećaš se? Zato sam ti ih nabavila. Nisu li najslađi na svijetu? Pogledaj te njihove slatke
male njuškice. Vidi!
Ellie kimnu glavom. Nije imala pojma kako da reagira. Baš joj ništa nije padalo na
pamet. Nije joj nikad rekla da si je željela hrčke. Zapravo, rekla joj je da si hrčke baš
nikada nije željela. Nikako nije mogla shvatiti zašto joj je Noelle donijela hrčke.
Vidi! reče Noelle, stavljajući kutiju s kavezom na stol te pažljivo otvori vratašca.
Stavimo ih ovdje. Mora da im je dozlogrdilo da su tako stiješnjeni u toj kutiji. I, moj
Bože, to uopće nije jeftino. Same životinjice gotovo su besplatne, ali kavez i sva ta
oprema! To je skupo.
Uzela je jednog hrčka iz kutije i pažljivo ga spustila u kavez. Nakon toga to je isto
napravila i s drugim. Sada im moraš nadjenuti neka imena, Ellie. Hajde. Pogledaj ih i
nađi im neka zgodna imena. Iako nisam sigurna kako ih razlikovati jednog od
drugog, da budem sasvim iskrena. Isti su. Dođi ovamo, dođi.
Ellie slegnu ramenima.
Ajde, ajde, Ellie, obodri je Noelle. Čini se kao da uopće nisi sretna. Mislila sam da
ćeš skakati od sreće, kad ih vidiš.
Kako možeš očekivati od mene da budem sretna oko bilo čega kad mi radiš to što
mi radiš?
Noelle je mirno smiri. Pa dobro, nije to tako strašno. Znaš, Ellie, moglo je to biti i
puno gore. Zamisli da sam muško. Da sam neki ogroman, znojav muškarac koji ti silazi
ovdje dolje i radi ti tko zna što iz sata u sat. Mogla sam te i držati zavezanu, po cijeli
dan. Ili u nekom sanduku, ispod svog kreveta. Bože, čitala sam jednom neku takvu
knjigu. Neki bračni par ugrabio je neku djevojku na cesti i držao je pod svojim
krevetom dvadeset godina. Dobri Bože. Zamisli. Blago se dodirne po vratu. Ne, tebi je
ovdje dobro, draga, reče i okrene se prema kavezu. A sada će ti biti još bolje. Hajde da
damo neka imena ovim malim čudovištima. Hajde, dodir
Glas joj tada izgubi raniju pjevnost i otvrdne.
Ellie zaviri u kavez i zagleda se u dva mala paperjasta stvorenja. Nije ju uopće bilo
briga. Neka se zovu Prvi i Drugi. Neka se zovu A i B.
Hajde. Daj mi dva lijepa ženska imena ili ću ti ih oduzeti i baciti ih u zahod.
Ellie osjeti da ponovno gubi dah, no pokuša razbistriti glavu. Pusti da joj se misli
slobodno razmašu, da dopru do nekih davnih trenutaka i da se tamo za nešto vežu.
Tako su je misli odvele do jedne lutke. Imala je ružičastu kosu, laganu ljetnu haljinu i
ružičaste, platnene čizmice.
Trudy, reče.
Aha! reče Noelle i zabaci glavu unazad. Jako mi se sviđa.

147
 Bila je jedna djevojčica u vrtiću, tako, tako lijepa. Sve su druge djevojčice kružile
oko nje i pokušavale dodirivati njezinu svijetlo-plavu kosu, samo da se s njome
sprijatelje. Ellie se nije toga sjetila godinama. Zvala se Amy.
Amy, reče bez daha.
Noelle se oduševi. Oho, oho, pa to je super. Trudy i Amy. Savršeno. Dobra moja
cura! Tako, ja ću i dalje nabavljati sve što ti bude trebalo, i slamu, i igračke, i razne
grickalice i što god budeš htjela. Tvoj će posao biti da na njih paziš. Morat ćeš paziti
da budu čisti, morat ćeš ih voljeti i hraniti, reče i nasmije se. Kao što ja ugađam tebi.
Razumiješ? Ja pazim da si i ti čista i sita. A ti paziš da su oni čisti i siti. Tako ovdje
imamo jedan lijepi krug brige i pažnje.
Noelle tada stavi ruku Ellie na glavu i pomiluje je. O, mila moja. Tu ti se već malo
zamastilo. Izgleda da ti treba šampon, reče, odmakne ruku i uzdahne. Mislim da ovdje
negdje imam onaj nastavak za tuširanje, ono što se stavi na slavinu da se može
prati kosa. Vidjet ću gdje je.
Znaš, Noelle, nedostaju mi oni testovi u školi.
Noelle kimnu suosjećano. Znam, draga djevojko, znam. To nije najbolje vremenski
palo, žao mi je radi toga. Ali, znaš, ostaje ti da probaš sljedeće godine.
Sljedeće godine. Ellie se uhvati za tu ideju. Zamislila se, sljedeće godine, u svojoj
kući, kako sjedi na svom krevetu, prekriženih nogu, osluškuje što radi obitelj,
kojekakve kućne zvukove koji se čuju kroz zidove i podove te gleda kako sunce
obasjava ukrase njezina omiljenog jastuka. Bit će godinu dana starija, ali bit će kod
kuće.
Znam, počne Noelle. U današnjim je novinama bilo nešto napisano. O tebi. I znaš
li što kažu, Ellie? upita i sažalno pogleda Ellie. Kažu da si vjerojatno pobjegla od kuće.
Da nisi mogla prihvatiti da bi možda mogla pasti na ispitima zato što si od onih koji
teže samo savršenstvu. Kažu da si pobjegla od kuće jer si bila u stresu i da su ti
popustili živci.
Ellie osjeti navalu bijesa koji joj je počeo stezati želudac. Polako je počela shvaćati
što je to značilo. Nitko je nije vidio da je hodala ulicom Stroud Green s Noelle
Donnellly. Nitko neće istražiti nijedan trag koji je imao veze s Noelle Donnelly. Svi su
se bavili samo tim glupim teorijama jer nisu imali ništa drugo. Ali... počne. Ali to nije
istina! Ja sam uživala na tim ispitima. Ja uopće nisam bila u stresu.
Znam, znam, znam. Znam dobro koliko si ti dobra učenica. Ali očito te drugi ne
poznaju tako dobro kao ja.
Tko je to rekao? Tko je rekao da sam bila pod stresom?
Čini mi se, tvoja majka. Da, bila je to tvoja majka.
Ellie osjeti navalu srdžbe, bijesa i boli kako joj ispunja grudi. Kako je njezina
majka mogla pomisliti da bi ona pobjegla? Njezina vlastita majka? Njezina majka koja
ju je poznavala i voljela više od bilo koga? Kako je mogla pomisliti da bi ona napravila
takvo što?
148
 Nemoj previše misliti o tome, draga djevojko. Najbolje ti je da se posvetiš ovim
malima, reče i pokaza na kavez. Drage male Trudy i Amy. One će ti pomoći da na to ne
misliš, uvjeravam te. Noelle tada ode u potragu za nastavkom za tuširanje i cijela
prostorija utihne. Čulo se jedino kako se Noelle penjala stepenicama. Trenutak poslije
tišinu prekine škripa metalnog obruča iz kaveza s hrčcima. Ellie se baci na krevet i
rukama začepi uši.

149
 39.

D obro, jasno je da sam malo morala i planirati. Bilo je nekih stvari o kojima sam
morala misliti unaprijed. Za početak sam pospremila tu podrumsku prostoriju.
Morala sam se uvjeriti da će dolje biti sigurno za nju, nikakvih oštrih predmeta i
sličnih stvari. I kupila sam joj finih sokova, jer sam znala kakva su oni bili obitelj. Znala
sam da jedu samo organske stvari, znala sam da će ona očekivati nešto fino ili da će
samo popiti jedan gutljaj, a drugo ostaviti. Kao i Sara Jade. To je ta generacija koja oko
svega sitničari. Tako da sam joj nabavila sok od bazge i slične stvari. I, naravno, trebali
su mi lijekovi, no to je bilo lako. I prije sam dobivala recepte za preparate za spavanje,
tako da sam se samo morala pojaviti u ljekarni, malo zapuštena izgleda i požaliti se na
nesanicu. Puno vam hvala, doktore Khan.
Dakle bilo je planiranja. Ali, iskreno, kad se sada svega toga sjetim, ne mogu
vjerovati da sam to izvela, ne mogu vjerovati da sam to mogla. Pogotovo to da sam
bila nasilna. O, moj Bože, to nasilje! Skoro sam zadavila tu jadnicu. Stezala sam joj vrat
obadvjema rukama, doista je mogla umrijeti!
Ali, sve u svemu, kako je vrijeme prolazilo, mislim da smo se nas dvije lijepo
družile, ja i Ellie, nakon što je shvatila da smo nas dvije bile ekipa, kad je shvatila da
joj ne želim ništa nažao i da je sa mnom sigurna.
A onaj potez sa životinjicama bio je maestralan, čini mi se. O, Bože, kako ih je
voljela. One su joj dale smisao života. Nešto za što se mogla brinuti. Lijepo je postupala
s njima, baš majčinski i pažljivo, onako kako sam i računala. Bilo mi je tako drago
gledati je. Kako li ih je ono nazvala, ono prvo dvoje? Ne sjećam se. No ispalo je da nisu
obadvije bile ženke. Ne, nisu. Tako da ih je poslije bilo puno više, toliko da ih je bilo
nemoguće sve pratiti. Ona je međutim znala njihova imena. Čak i kad su ih kavezi
bili puni. Svakoga je znala po imenu. Bila je nevjerojatna. Zato i nije čudo što sam bila
toliko opsjednuta njome. Zato i nije čudno to što sam napravila, zar ne?
I da, sasvim mi je bilo jasno što činim. Naravno da mi je bilo jasno. Imala sam cijeli,
smioni plan.
Jednostavno sam to morala izvesti.

150
 40.

Ranije

D ani su izgubili svoju strukturu, svoje trajanje, početke i svršetke. Isprva je bila
svjesna da vrijeme prolazi, točno je znala koliko je sati i dana prošlo. Znala je kad
je bio petak. I kad je bila subota. I znala je da je tog ponedjeljka trebala polagati
povijest i španjolski. Da je u utorak trebala polagati prvi ispit iz matematike. I sljedeći
vikend još je uvijek sve znala. Bio je to drugi ponedjeljak. Već je bila kod mene
jedanaest dana. A onda i dvanaest dana. Onda i trinaest. Bio je to njezin šesnaesti
rođendan. A nije rekla Noelle ni riječi.
Nakon četrnaest dana prestala je brojati. Tada je pitala Noelle: Koji je danas dan?
A Noelle je rekla: Danas je petak.
A koji je datum?
Danas je deseti. Ja mislim. Iako bi mogao biti i deveti. A mogao bi biti i četvrtak. Ja
sam ti šašava, nisam sigurna.
I tako se izgubila, nije više uspijevala baratati vremenom. To se izgubilo u
nepovrat.
Noelle joj je i dalje kupovala poklone. Voćne štangice, krafne sa šećernim
preljevom. Paketić malih gumica u obliku olovaka. Ruž za usne sa sjajilom.
Donosila je neke sitnice i za hrčke. Vrećice sa slamom, male igračke te razne
grickalice i kekse. Bebice, zvala ih je. Kako su nam bebice danas? Onda bi izvadila
jednog brčka iz kaveza, držala ga u šaci, kažiprstom ga lupkala po glavi i glasno ga
cmakala. Pa, ti si najljepše malo stvorenje koje sam ikada vidjela. Nakon toga hrčku bi
nešto i otpjevala.
Još uvijek međutim Noelle Donnelly nije rekla Ellie zašto je tamo drži, niti kada će
je pustiti. Stalno ju je iznova mučila time kako ima savršeni plan kako će sve biti super,
samo čekaj, pa ćeš vidjeti.
Ellie je još uvijek imala dojam da u utrobi ima živu ranu, na mjestu gdje je živjela
uspomena na njezinu mamu. Stalno je mislila o svojoj majci koja je kod kuće, kako
pretražuje njezine stvari, kako leži na krevetu i licem pritišće Elliein jastuk, kako
kruži praznim kolicima po supermarketu, u mračnom raspoloženju, stalno se pitajući
zašto je njezina savršena kći - jer Laurel je oduvijek jasno davala Ellie do znanja da je
takvom smatra - zašto je otišla, zašto ih je napustila.

151
 Sjetila bi se i Hanne, također, svoje uvijek ljutite starije sestre, koja joj je
pokušavala nešto oduzeti od njezina uspjeha, uvijek nastojeći umanjiti Ellieinu slavu
i dosege otrovnim komentarima koji nikada nisu zapravo odražavali ono što misli.
Kako li se ona osjećala sada, kad Ellie više nije bilo i kad se više nije imala s kime
nadmudrivati, kao da su i dalje mala djeca. Mora da joj je bilo teško. Mora da je sebe
krivila zbog nečega. Ellie je toliko htjela probiti zidove kuće u kojoj se našla i otići k
svojoj kući, zagrliti sestru i čvrsto je tako držati i reći joj: Znam ja da me ti voliš.
Dobro to znam. Molim te, nemoj sebe kriviti ni za što.
A njezin otac? Nikako nije mogla razmišljati o ocu. Svaki put kad bi ga se sjetila,
vidjela bi ga u kućnom ogrtaču, s kosom još kuštravom poslije spavanja. Vidjela bi
njegovu meku, tek izraslu jutarnju bradu, bose noge, kako uzima lonac u kojem je
kuhao kavu s kuhinjske police. Jedino je tako njezin otac postojao za nju, jedino u tom
kućnom ogrtaču. A Jake, njega je vidjela kao slobodu uma, vidjela ga je kao dječaka, u
vrtu, kako igra nogomet, kako nemarno hoda prema školi u svom prevelikom
puloveru, s ogromnom školskom torbom kako mu visi s njegova još sitnog tijela, kako
hvata korak s prijateljima koji hodaju ispred njega.
Bilo je čudno koliko je malo Ellie razmišljala o Theu tijekom tih prvih dana
zatočeništva. Prije nego što ju je Noelle ugrabila, razmišljala je o njemu doslovno svaki
trenutak, svakoga Božjeg dana. Ali sada je njezina obitelj zauzela prvo mjesto.
Nedostajao joj je Theo, ali obitelj joj je bila potrebnija. Bolno potrebnija. Toliko je to
bilo bolno da se znala sklupčati, rukama držati čvrsto za trbuh i plakati za njima.
Ellieini dani bili su sve dulji i dulji. Svaki joj se sat činio kao da ima dvadeset četiri
sata. Svaka minuta bila je sve dulja. Mrak je u to doba godine padao kasno, sunce je
rano izlazilo, a ono vrijeme između ispunjao je koloplet čudnih snova i noćnih mora,
zgužvane plahte i znojem natopljeni jastuci.
Hoću ići kući, rekla je Ellie jednog jutra, kad joj je ova donijela doručak.
Znam da bi ti to htjela, znam. Noelle stisne Ellie za rame. I žao mi je zbog toga.
Doista mi je žao. Pokušavam sve ovo izvesti što ljepše, koliko god mogu. Vidiš i sama
koliko se trudim. Koliko novca trošim na sve ovo? Znaš, na sebi štedim da bih tebi
nabavila sve što ti treba.
Ali, ako me pustiš da se vratim kući, onda ti neću biti nikakav teret. Mogla bih otići
kamo god želiš, a ja nikada nikomu neću reći da si to bila ti. Ja bih samo bila jako sretna
da se vratim kući, samo mi je do toga stalo. Ne bih ništa govorila ni policiji, ni...
Tada osjeti udarac.
Noelle je imala tešku ruku. Odalamila ju je vrlo snažno, po obrazu.
Dosta je bilo, reče ozbiljnim glasom. Dosta. Nema kuće dok ti ja to ne dopustim.
Moraš prestati o tome govoriti. Jesi li razumjela?
Ellie se držala rukom za obraz, hladeći rukom mjesto po kojem ju je Noelle
udarila. Samo je kimnula glavom.
Dobra moja cura.

152
Noelle izađe van te večeri i Ellie se probudi u mraku, zbunjena zvukom teških koraka
koji su se spuštali u podrum.
Jesam li te probudila?
Noelle uđe u prostoriju. Prije nego što je zatvorila vrata i zaključala ih, lagano se
zaljuljala na dovratku.
Ellie sjedne uspravno, osjetivši kako joj srce snažno lupa. Noelle je čudno
izgledala. Bila je jako našminkana, no nešto od te šminke se razmazalo. Na jednom je
oku bilo više sjenila nego na drugom. Na obrazuje imala neki čudan, taman trag. No
bila je odjevena vrlo otmjeno. Crna bluza, crne hlače i neke cipele na visoku petu. Na
jedno uho objesila je veliku zlatnu naušnicu.
Oprosti, reče, naginjući se prema Ellie. Nisam bila svjesna koliko je već kasno.
Morala sam nešto popiti, a ti znaš kako vrijeme proleti kad popiješ nekoliko piva.
Ellie odmahnu glavom.
Ne, reče Noelle, smjestivši se na jednu stranu Ellieina kreveta. Naravno da ne
znaš. Ti si još mala.
Nasmiješi se, a Ellie ugleda crnu mrlju na njezinim zubima.
Dakle, reče, nećeš me pitati gdje sam bila?
Ellie slegnu ramenima.
Bila sam u stanu svog dečka, reče. Jesam li ti rekla da i ja imam dečka?
Ne.
Kladim se da ne možeš vjerovati, zar ne? Stara, dosadna Noelle, instruktorica
matematike. Da, ona ima dečka. Hoću reći, nije zgodan kao onaj tvoj. Nije. Alije dobar
prema meni. Najpametnije ljudsko biće koje sam ikad upoznala. Nemam pojma
što vidi u meni, naravno.
Izgledaš jako lijepo večeras, reče Ellie poslušno, nakon što ju je onako prije opalila
po obrazu.
Noelle je pogleda. O, dušo draga. Ne izgledam. Ali hvala ti.
Ellie se nasilu nasmiješi.
No, reci, kako je tebi bilo večeras?
Ellie slegnu ramenima i reče: Dobro.
Noelle se ogleda po sobi i uzdahne. Mislila sam ti možda nabaviti televizor i DVD-
player. Danas se te stvari mogu naći u jednom komadu, za male novce. To znači da
neko vrijeme neće biti drugih poklona, ali bolje to nego da stalno buljiš u ova četiri
zida. Što kažeš?
Ellie žmirnu. DVD-i. Filmovi. Dokumentarni. Da, molim vas, može.
A neke knjige? Bi li htjela čitati?
Da. Rado. Voljela bih neke knjige.
153
 Noelle joj se nasmiješi prijateljski. Onda knjige stižu, reče. Donijet ću ti neke
knjige kojih ima u trgovini Crvenog križa. I neke filmove. Napravit ćemo da ti tu bude
lijepo. Kao da si kod kuće. Baš tako.
Nakon toga skoči na noge, osvrne se svisoka na Ellie i reče: Sve se polako slaže.
Osjećam da je tako. Sve se slaže. Samo još malo pričekaj.
Ellie ju je gledala kako se nespretno ljulja, s ključem prema vratima. U trenu osjeti
da je sada slaba. I prije joj je padalo na pamet da je zaskoči. Sad bi se mogla baciti na
nju, udariti je ovako pijanu, lupiti joj glavom o zid, jednom, dvaput, triput, oteti joj
ključ, strpati ga u bravu, okrenuti, otvoriti vrata, istrčati i pobjeći. Ali dok su joj te misli
polako navirale, vrata se otvore, Noelle Donnelly već je bila na pragu i onda konačno
zatvorila vrata za sobom i nestala.
Mama, Ellie prošapće u vlastite dlanove. Mama.
Ellie nikad nije mogla saznati što se dogodilo poslije te noći. Mogla je samo
nagađati, shodno tomu što se dogodilo poslije, ali stvarne činjenice, pojedinosti, znala
je samo jedna osoba, a ona joj to nije htjela reći.
Noelle je sišla k njoj u šest sati s večerom. Donijela joj je pohane pileće odreske i
pečene krumpiriće, s malo graška i kukuruza, kao prilogom. Na pladnju je bila i velika
krafna s kremastim punjenjem, mala zdjelica sa želeom i čaša kole s kriškom
limuna. Noelle je za nju kuhala kao da ima pet godina. Ellie se zaželjela sušija, kozica
s češnjakom i riže iz simpatičnog kineskog restorana iz susjedstva.
Te večeri Noelle je ostala malo dulje. Donijela je Ellie novu knjigu i neki fini
šampon za kosu. Činilo se da je bila dobro raspoložena.
Kakva ti je bila večera? upitala je.
Fina, hvala.
Imaš sreće, reče Noelle. U tvojim godinama možeš jesti koliko hoćeš, a da se ne
udebljaš ni grama.
Ali ti si vrlo vitka.
Jesam, ali to je zato što gotovo ništa ne jedem. Nakon što sam navršila četrdeset,
joj, rukom napravi krug oko usta, to je bio za mene šok. Više nisam smjela jesti krafne.
A kako više stariš, to je sve gore. Ako ovako nastavim, s pedeset ću živjeti od vode
i zraka.
Koliko sada imaš godina?
Previše, reče. Puno previše. Imam četrdeset pet. Što jako čudno zvuči, sasvim
sigurno.
Nije to tako puno.
Lijepo od tebe što mi to kažeš, ali ja svejedno jesam stara. Pogotovo kad se radi o
određenim stvarima.
Ellie kimnu glavom. Nije znala što bi te određene stvari trebale biti, no nije ni
namjeravala ništa pitati.

154
 Dakle, jako je lijepo imati nekoga mlađeg, komu možeš kuhati. Mogu kupovati sve
te fine stvari po trgovinama umjesto da ih samo gledam. Nasmiješila se i otkrila svoje
sitne zube od kojih je zadrhtala Ellieina duša.
I to je bilo to.
Obrisi Noelle Donnelly počeli su blijedjeti i drhtati, zidovi podrumske sobe
potamnjeli su i počeli se raspadati. U toj kratkoj sekundi postojali su samo ti Noelleini
zubi u moru tame, poput neidentificiranog letećeg objekta na noćnom nebu.
Nakon toga došlo je jutro. Iako je sve izgledalo normalno, Ellie je znala da više nije
normalno i da se nešto dogodilo.

155
 41.

Ranije

L jeto je sporo prošlo i ništa se nije promijenilo. Noći su postale dulje, temperatura
je pala za pet stupnjeva. Noelle je kupila Ellie prugastu vestu s kapuljačom. Lišće
koje je primjećivala iz podrumskog prozora i dalje je bilo zeleno. Stigao je, mislila
je Ellie, rujan. Možda početak listopada. Noelle joj nije htjela reći.
O, draga moja, ti to ne moraš znati. Tebi to više ne treba. Nimalo ti ne treba.
A onda, jednog jutra, dok je ležala na krevetu, Ellie osjeti nešto vrlo čudno. Neki
pomak, kao da se nešto u njoj pokrenulo, kao da ju je netko tko leži ispod kreveta
dodirnuo po leđima. U tom strašnom času Ellie pomisli da je legla na hrčka i brzo
skoči na noge. Ali ne, ispod nje nije bilo ničega.
Sjela je polako na rub kreveta i čekala hoće li se to što je osjetila ponoviti. Nije se
ponovilo, pa ponovno spusti leđa na krevet. No kad je legla, osjetila je istu stvar
ponovno. Ovaj joj je put bilo jasno odakle joj taj osjet. Nešto se događalo u njezinoj
utrobi. Protrljala je trbuh nekoliko puta, pokušavajući smiriti to što se događalo.
Konačno je to prestalo i utroba joj se smiri. No već te večeri, istoga dana, Ellie je
potpuno zaboravila sve izvanjske podražaje, potpuno zaokupljena sobom, imala je
osjećaj da više nije sama.

156
 42.

M ogao bi se sjetiti koje smo večeri začeli dijete. Bilo je to one noći kad sam došla
kod tebe lijepo uređena, u satenskoj bluzi i visokim petama, one noći kad smo
popili dvije boce crnog vina i kad smo se seksali tri puta.
Mislila sam da će to biti projekt na dulje staze. Imala sam dovoljno plastičnih
posudica u hladnjaku, da tako kažem. Ali ispalo je da mi sve to nije trebalo. Pratila sam
Ellieine ovulacije nekoliko mjeseci, pazeći da redovito mijenja uloške i tampone, tako
da sam točno znala koliko i kada krvari. I tako mi je uspjelo odmah, isprve. Uvijek sam
imala spremne i tampone i ručnike, čekajući da ih Ellie zatraži. Ali, dva tjedna su
prošla, pa tri i onda četiri. Kad joj je postalo zlo svakog jutra, sve mi je bilo jasno.
Čekala sam da Ellie uđe u četvrti ili peti mjesec i tek sam ti onda rekla za bebu.
Odgađala sam to koliko god sam mogla, kako bi razdoblje pretvaranja bilo što kraće,
jer, kako je to, naravno, bila tvoja beba, morala sam te uvjeriti da sam trudna. A da bi
ti mislio da sam ja trudna, morala sam tako i izgledati. A ako sam se namjeravala
pretvarati da sam trudna, onda je to značilo da smo morali prestati sa seksom. I tako
smo prestali sa seksom, ali se sjećam da smo izvodili kojekakve druge stvari, jer sam
te morala zadržati, sada više nego ikada. Morala sam te zadržati.
Rekoh ti da sam bila sama na ultrazvuku i to te pogodilo, sjećaš li se? Ne bih mogla
podnijeti da ponovno izgubim bebu. Ne bih mogla podnijeti da te ponovno iznevjerim.
Bio si drag tada, iako mi je bilo jasno da nisi svim srcem bio za to. To mi je bilo jasno,
jer bez seksa, bez intimnosti zajedničkog dijeljenja kreveta, bez dodirivanja, bez svih
onih boca vina koje smo zajedno popili i izležavanja u krevetu subotom ujutro, ja
nisam bila ono što si ti želio od života. Ta beba nije ti ništa značila. To mi je bilo
jasno. Osjećala sam, na neki način, da si se nadao da će mi ta beba biti neka vrsta
utjehe i da ću s njom nekamo nestati. Da ću se pokunjeno nekamo povući, poput neke
stare lavice, koja se zadovolji komadom tvrde kože upravo zaklane životinje. Nikad
nismo bili jako bliski, ne na način kako to doživljavaju drugi ljudi. Sve ono što nas je
držalo zajedno počelo se osipati, kao kad se žbuka počne sušiti među ciglama. Osjećala
sam kako smo sve dalje i nisam imala pojma što da poduzmem.
Jedina nada bila mi je da ćeš se zaljubiti u tu bebu kad se rodi, da nećeš moći živjeti
bez nje i da će nas to vezati zauvijek. Zauvijek.

157
 43.

Ranije

T rbuh joj je, onako nadut poput lopte za pilates, bio išaran plavičastim žilama, a po
cijeloj njegovoj dužini protegla se duga, tamna crta. Ponekad joj se činilo da vidi
jasne obrise male nogice kako pritišće njezinu, poput papira, tanku kožu, laktove i
koljena, a jednom joj se učini da je vidjela i obris uha. Beba je u njoj rasla, okretala se,
plesala i udarala je nogicama. Ta joj je beba pritiskala i pluća i jednjak, a onda bi se
opet okrenula i pritiskala joj mjehur i crijeva.
Noelle joj je donijela knjige o trudnoći i lijekove za reguliranje probave,
inkontinencije i bolova u leđima. Kupila joj je i poseban jastuk, u obliku banane, da bi
noću držala koljena razdvojenima. Ellie je zavoljela taj jastuk. Imala je osjećaj kao da
je to bio netko živ. Ponekad bi se stisnula uz njega ili ga privila na obraz. Noelle joj je
kupila i knjigu imena za bebe i znala je sjesti uz nju i čitati joj. Kupila je i stetoskop, pa
su zajedno slušale otkucaje bebina srca. Noelle je voljela rukom opipavati Elliein
trbuh i govoriti joj što osjeća pod prstima. A, da, beba se pokrenula. Rodit će se
prije nego što se okrenemo.
Ellie je posumnjala da je trudna nekoliko tjedana nakon što je prvi put osjetila
neki pomak u trbuhu. Nije mogla odrediti točno u kojem trenutku, ali nekako joj je to
iz dana u dana postajalo sve jasnije. Tako se jednog poslijepodneva zagledala u Noelle
i pokušavala smisliti kako da je to pita, iako istodobno i nije željela znati odgovor.
Konačno je ipak rekla: Nešto mi se miče u trbuhu. Plašim se.
Noelle odlazi šalicu s čajem i nasmiješi joj se. Nemaš se čega plašiti, draga moja.
Ne, ne, ne. Unutra je jedna mala beba, i to je sve.
Ellie pogleda u svoj trbuh i onda odsutno doda: Tako sam i mislila, ali nije mi jasno
kako?
To ti je malo čudo, eto, to, Ellie. A sada si ga postala svjesna. Sada znaš zašto sam
baš tebe odabrala. Zato jer nisam sama mogla imati bebu i onda mi je Bog ukazao na
tebe! Da si toliko posebna! Da ćeš upravo ti nositi moju bebu! Noelle se zanijela u
svom oduševljenju i počela rukama pljeskati ispred Ellieina srca. Vidi, reče, pogledaj
se. Bezgrešno začeće. Beba koju ti je poslao sam Duh Sveti. Čudo.
Ali ti ne vjeruješ u Boga.
Noelle joj se brzo približi, a Ellie je već bila prekrupna da bi se uspjela izmaknuti.
Pljus.
158
 Noelle ju je udarila pravo u potiljak i nakon toga odmah izašla iz sobe i zaključala
sve brave.

Sljedećih je tjedana Noelle odbijala odgovoriti Ellie kako je zatrudnjela. Samo se

smješkala i govorila o čudu, upadala Ellie u sobu i donosila sićušna odijelca za bebe iz
Asde i male štrikane papučice iz trgovine Crvenog križa, pletenu ljuljačku za spavanje
s malim bijelim madracem i sjenilo, malu knjigu s pamučnim koricama koja bi
zaškripala, zazvonila ili zazvečala kad bi se okrenule stranice. Kupila je i divnu kremu
za Ellieine natekle noge i pjevala uspavanke njezinu trbuhu.
A onda se jednog dana na proljeće Ellie probudila u neobičnom raspoloženju.
Loše je spavala, nije se mogla namjestiti tako da joj dijete ne tiska neki dio utrobe. A
u onim trenucima kad je uspjela zaspati, sanjala je jasno i šokantno. U tim snovima
rodila je malog psića, bez dlaka i sasvim mršavog. Psić je brzo narastao u ogromnog
psa, nekakvu paklenu psinu iskešenih zubi i crvenih očiju. Pas ju je mrzio i skakao na
vrata njezine sobe, režeći i zavijajući dok je čekao da Noelle otključa, tako da je može
napasti. Budila se triput iz tog sna, sva u znoju i gotovo bez daha. A svaki put kad bi
opet zaspala, psina bi je čekala s druge strane zaključanih vrata.
To jutro jedva je dočekala da dođe Noelle. Noć joj je bila duga, gotovo beskrajna.
Poželjela je da neko ljudsko biće odagna te strašne prikaze koje su je opsjedale. Ali
Noelle se nije pojavila ni u vrijeme doručka ni u vrijeme ručka. Svakom sljedećom
minutom Ellie je bila sve više nervozna i ustrašena. Kad je na koncu navečer čula
Noellein ključ u bravi, bila je spremna baciti se na nju i zagrliti je.
No čim su se vrata otvorila i kad je vidjela izraz na Noelleinu licu, Ellie se povukla
u meko gnijezdo svog kreveta.
Evo ti, reče Noelle, bacivši joj nekoliko vrećica čokoladnih i drugih pahuljica na
stolić pored kreveta. Nisam imala vremena za kuhanje.
Ellie sjedne, prekriži noge i rukama obujmi svoj veliki trbuh, gledajući iznenađeno
i ustrašeno u Noelle.
Prestani me gledati tim svojim velikim, smeđim očima. Nisam baš raspoložena.
Samo jedi.
Ovo baš nije sada hrana za mene, odvrati joj tiho. Noelle je doista nastojala davati
Ellie puno povrća i voća otkako je zatrudnjela.
Nemoj me zajebavati, promrmlja Noelle. Jedan ovakav obrok neće ubiti ni tebe ni
bebu. Zavalila se u stolac isijavajući srdžbu.
Ellie pričeka nekoliko minuta prije nego što joj se ponovno obrati. Gdje si bila?
upita je, otvarajući paketić pahuljica Wotsits. To se tebe ne tiče.
Zabrinula sam se, odvrati. Hoću reći, palo mi je na pamet, što ako se tebi nešto
dogodi kad tako nekamo odeš? Ako ti se dogodi neka nesreća ili ako se razboliš? Što
će onda biti sa mnom?

159
 Neće se meni ništa dogoditi. Ne govori gluposti.
Neće, ali može se svašta dogoditi. Možeš negdje udariti glavom i zaboraviti gdje
stanuješ. A ja bih ovdje ostala zaključana s bebom u trbuhu, nitko ne bi znao da smo
tu i obje bismo ovdje umrle.
Slušaj me, reče Noelle ljutito, neću ja nigdje udariti glavom. A ako mi se nešto i
dogodi, onda ću nekomu reći gdje si. Dobro? Ellie vidje da Noelle gubi strpljenje, da
treba što prije prekinuti razgovor i nastaviti s jelom u tišini. Iako, ono što je upravo
rekla, da bi nekoga ipak obavijestila da je ona ovdje, to je za nju bilo nešto novo,
transcendentno i nevjerojatno uzbudljivo. Nije se mogla praviti da to nije čula.
Bi li zaista nekomu rekla? upita je gotovo bez daha. Naravno da bih. Pa ne bih te
valjda ovdje ostavila da umreš?
Ali, što bi sa..., reče, no sljedećih nekoliko riječi pažljivo je odmjerila. Zar se ne bi
zabrinula? Da bi mogla doći i policija? Da bi te mogli uhapsiti ili nešto tako?
Daj prestani cmizdriti, dijete. Prestani. Prestani s tim glupostima. Danas sam se
nagutala dovoljno sranja za cijeli život. Ne trebaš mi ti još sada dodavati. Tu sam te
razmazila i toliko se o tebi brinula, a ti samo sjediš na toj svojoj debeloj guzici i
zamaraš se bezvezarijama. Ja sam morala prestati živjeti radi tebe i te tvoje bebe. A
sada prestani cmizdriti i pusti mene da brinem o svemu. Boga mu miloga.
Ellie kimnu i nastavi buljiti u narančasti poklopac paketića s grickalicama dok su
joj se oči punile suzama.
Ove životinje smrde, usput budi rečeno, zareži Noelle, kimajući glavom u smjeru
gdje su bili smješteni kavezi s brčcima. Ili ih počisti ili ću ih sve pobacati u zahod.
Nakon toga je nestala, a Ellie je ostala sama. Kroz prozor je gledala kako jaki vjetar
trese krošnje bez lišća, nalik razbarušenim kosama. Jela je svoje pahuljice i molila
Boga da neki autobus udari Noelle Donnelly kad sljedeći put ode do trgovine, molila
da završi u bolnici i tamo bude dovoljno dugo da kaže nekomu da kod kuće, u svom
podrumu, ima zaključanu djevojku u čijoj utrobi raste dijete začeto čistim čudom.
Noelle više nije bila toliko uzbuđena oko djeteta. Što je Ellie bila krupnija, to je
Noelle bila sve manje za nju zainteresirana. Prestala joj je donositi darove, prestala je
i predlagati joj imena, nije više donosila mala odijelca za spavanje niti nježno pipala
trbuh da osjeti u kojem je dijete položaju. I dalje je dolazila triput dnevno posjećivati
Ellie i donositi joj hranu, ali to više nije bila zdrava hrana, ono što bebe moraju jesti u
prvim mjesecima života, nije to više bilo ni kuhano povrće ni nešpricane rajčice ili
krastavci, nego kojekakva pržena hrana raznih nijansi bijelih, smećkastih i katkad
narančastih boja. Ipak, često je ostajala porazgovarati s njom.
Ponekad su ti razgovori bili sasvim obični, ponekad je otkrivala važne informacije
- kakvo je vrijeme vani, na primjer, iz čega se moglo zaključiti da slijedi promjena
godišnjeg doba, ili je po povećanom broju instrukcija Ellie mogla pretpostaviti da se
približava doba školskih testova za djecu koja žive u izvanjskome svijetu. Ponekad su
ti razgovori bili katarza za Noelle, kad se rješavala nekih svojih velikih opterećenja.

160
Ellie se ispočetka plašila tih njezinih promjena raspoloženja, jer nikad nije znala koja
će Noelle osvanuti na njezinim vratima. No s vremenom joj se razvio instinkt za
Noelleina psihička stanja, tako da je stjecala unaprijed dojam kako će razgovor teći i
prije nego što bi Noelle otvorila vrata. Znala je to već iz ritma njezinih koraka po
drvenim stepenicama, po zvuku brave i brzini kojom se ključ okretao, kao i po tome
kako joj je kosa skrivala lice, po tonu kojim je disala dok je sricala prve riječi kojima
bi je pozdravila.
Danas je odmah znala da je Noelle u raspoloženju samosažalijevanja.
Tap, tap, tap, čulo se udaranje njezinih cipela broj 39, dok se spuštala drvenim
stepenicama.
Uzdah se čuo prije nego što je stavila ključ u bravu.
Vrata su se polako otvarala i zaškripala.
Nakon toga još je jednom uzdahnula kad je za sobom zatvorila vrata.
Evo, reče donoseći Ellie njezin ručak. Dvije kriške bijelog prepečenca ispod graha
iz limenke s malim kobasicama, kao flis-papir tanka, zarolana palačinka s čokoladom,
gazirani sok i zdjelica voćnog želea.
Ellie je sjedila mirno i uzela pladanj od Noelle. Hvala.
Počela je jesti u tišini, svjesna da Noelle pored nje mrzovoljno o nečemu razmišlja.
Konačno, nakon što je još jednom duboko uzdahnula, počela je mrmljati. Pitam
se, Ellie, o čemu se zapravo ovdje radi. Ti ne?
Ellie se zagleda u nju, a onda vrati pogled na grah na svom prepečencu. Već je
dobro znala da Noelle ne očekuje od ovakvih pitanja nikakav odgovor. I znala je da je
njezina uloga tek da bude tu gdje jest i mirno je sluša.
Sve to što radimo svaki dan. Taj napor koji ulažemo da se dižemo iz prokletog
kreveta svakog jutra. Da svaki bogovetni dan radimo iste stvari. Da pristavljamo vodu
za čaj... Rukama je petljala po zraku kao da drži čajnik. Biramo što ćemo odjenuti,
češljamo kosu, kuhamo, čistimo nakon jela, bacamo smeće, javljamo se na telefone,
peremo rublje, spremamo to rublje, smješkamo se kojekakvim kretenima, svakoga
dana, svaki put iznova i od toga se ne može pobjeći. Hoću reći, lako je shvatiti zašto
neki ljudi odluče živjeti na ulici, zar ne? Ponekad ih sretnem, te beskućnike, vidim ih
opružene na svojim kartonskim ležajevima, s prljavim, starim pokrivačima, s bocom
neke žestice, i zavidim im, doista. Oni nemaju nikakve odgovornosti, ni prema komu,
ni za što.
I znaš što? Mora da sam sasvim luda kad mislim da sve ovo mogu izvesti, reče i
rukom pokaže po sobi, prema Ellie, njezinu trbuhu i prema hrčcima u krletkama. Sve
je više usta koja treba nahraniti, više poslova koje treba obaviti, treba sve više novca
da se poplaća sve ono što nam treba i što se mora oprati, skuhati, spremiti i baciti.
Zbilja ne znam kako sam ja to mislila, doista ne znam. Ponovno duboko uzdahnu i
osovi se na noge. Spremala se otići, no onda se okrene i pogleda Ellie s dozom
znatiželje. Jesi li ti dobro? To pitanje zvučalo je kao da se radi o zaključku.
161
Noelle doista nije očekivala nikakav odgovor. Nije željela čuti da je Ellie jedva išta
spavala posljednjih dana jer joj je po noći suviše neudobno. Nije htjela čuti da Ellie
boli zub niti da više nema čistoga rublja i da pere svoje gaćice na ruke, u slivniku, da
joj treba novi grudnjak, jer su joj grudi narasle poput lubenica ili da joj
nedostaje mama toliko da joj se čini da u sebi gori i da ima osjećaj da osjeti miris
približavanja ljeta, da ima osjećaj da su dani sve dulji i da je zaplakala kad se sjetila
mirisa pokošene trave, i roštilja u stražnjem dvorištu, i brata na trampolinu i svoje
mačke koja se proteže baš tamo gdje pada svjetlo po drvenim daskama na podu. Nije
htjela čuti ni da Ellie više ni sama nije znala tko je, a kamo li kako je. Da joj se ponekad
činilo kao da je zavoljela i Noelle. Da je ponekad poželjela da zagrli Noelle i nježno je
zaljulja, kao bebu, ili da je katkad poželjela tu Noelle zaklati i stati iznad nje te gledati
kako joj lipće krv, polako, predivno, kako se slijeva niz njezine prste, kako gubi snagu
i nakraju umire.
Ellie je znala što je štokholmski sindrom. Čitala je o slučaju Patty Hearst. Znala je
što se događa onima koji u zatočeništvu provedu dulje razdoblje. Znala je da su njezini
osjećaji normalni. Ali znala je također i da se ne smije prepustiti osjećaju
privlačnosti prema Noelle. U onim trenucima kad je žudjela za njezinom pažnjom ili
odobravanjem, znala je da ne smije dopustiti tim osjećajima da prevladaju. Znala je
da se mora držati onih poriva koji su željeli njezinu smrt. To su bili jaki i zdravi porivi.
Ti porivi trebali su joj pomoći da jednog dana pobjegne s tog mjesta.

162
 44.

E llie je bila u osmom mjesecu trudnoće kad si ti odlučio da je kraj. Ili, drugim
riječima, ja sam bila u osmom mjesecu trudnoće.
Čini mi se da bi za bebu bilo najbolje da sada između nas povučemo crtu.
Ti prokleta svinjo. Tada si rekao da je naš odnos išao određenim putem i da si htio
imati aktivnu ulogu u bebinu životu, ali da misliš da bi bilo bolje da nastavimo naš
zajednički život odvojeno. Da bismo trebali naučiti kako da budemo razdvojeni
prije nego što se beba rodi.
Kako da budemo razdvojeni? Što ti je to uopće značilo, Floyde? Mislim da ni ti nisi,
zapravo, znao što, da budem iskrena. Mislim da si ti već bio bolestan, zato što već jako
dugo nismo imali seksualnih odnosa, mislim da si zapravo htio pojebati
nekoga drugog. Eto, to ja mislim.
Odlučila sam da neću moliti. Niti išta zahtijevati. Jer sam još uvijek imala jak adut.
Bebu. Bila sam jako mirna, sjećaš se? Otišla sam gore u tvoju sobu i spakirala sve svoje
stvari koje sam tamo prebacila tijekom tih nekoliko godina. Četkicu za zube,
dezodorans, četku za kosu, rezervne gaćice. Takve stvari. Strpala sam to u putnu torbu
i sve mi je to izgledalo otužno, onako na hrpi, kad sam se u to zagledala. Nosila sam na
sebi tvoju majicu, puno preveliku za mene, dovoljnu da pokrije moj lažni trbuh.
Razmišljala sam i tome da je ukradem, ali mi je onda palo na pamet da će puno jači
učinak biti ako je samo prebacim preko kreveta, da je vidiš kad odeš spavati i onda,
možda, pomisliš: O, Noelle, što sam to napravio? Kad sam izašla iz sobe, ona tvoja
strašna kći stajala je na hodniku i gledala me onako kako samo ona zna, onim
svojim očima iz filmova strave. Ma, jebi se, pomislila sam kad sam prošla pored nje.
Jebi se.
Jer znala sam što imam u svom podrumu. I znala sam da je to što imam bolje od
nje. I da će, ako je bolje od nje, to moje pomoći da svi opet budemo zajedno.
Nisam izgubila nadu.

163
 45.

O vako, ne bih mogla reći da je porod prošao onako kako to stoji u knjigama. Ne. Ne
bih mogla. Pročitala sam o porodu kod kuće sve što se o tome moglo naći i nije
bilo ničega za što nisam bila spremna. Čak i za doista ozbiljne teškoće zbog
kojih bismo morali otići u bolnicu (imala sam za taj slučaj već pripremljenu cijelu
priču, o tome da dovodim svoju očajnu nećakinju koja se sramila svojima u Irskoj išta
reći, ostalo je bilo jasno). No do toga nije došlo. Izvadila sam bebu iz tebe bez ikakve
potrebe za liječničkom pomoći. Nije to bilo baš nešto ugodno. Daleko od toga, ali beba
je izašla, i to živa. Disala je. Na koncu konca, to je jedino bilo važno.
Bila je to slatka beba, s gustom smeđom kosicom. Mala, crvena ustašca. Pustila
sam djevojku da joj sama odabere ime. Nakon svega što je prošla, barem sam joj to
mogla dopustiti.
A ona je izabrala: Poppy.
Meni bi bilo draže neko klasičnije ime. Možda Helen ili Louise. Ali, evo. Ne može
uvijek biti ni po mome.
Prvih sam dana ostavila dijete s njom. Uostalom, tada i nije bilo nečega što sam
mogla napraviti. A kad je beba navršila dva tjedna starosti, odnijela sam je na
pedijatrijsku kliniku, gdje su je izvagali i pregledali, uveli u sustav, kako bi počela
stvarno postojati i prestala biti samo mala utvara iz mog podruma.
Morala sam tada odgovoriti na puno neobičnih pitanja, ali sam se dobro
pripremila. Govorila sam da nisam znala da sam trudna, da sam mislila da mi je
nastupila menopauza, da sam se vrlo malo deformirala, da sam rodila kod kuće, uz
pomoć svog partnera, i da se sve dogodilo jako brzo, da nije bilo vremena da
pozovemo hitnu pomoć, da se beba odjednom stvorila vani, tako da uopće ni nismo
otišli do bolnice. I da nismo obavili Apgar-test. Rekla sam im da sam bila prenervozna
da bih nosila dijete bilo kamo van kuće i da mi se činilo da za to nema potrebe dok je
dijete dobro. Nakon toga morala sam odslušati njihove savjete i prekoravanja. Tada
sam im rekla da mi je jako i iskreno žao, no da sam unatrag nekoliko mjeseci još bila
djevica (to sam sve izgovorila svojim najtvrđim irskim naglaskom), da sam živjela
izvan svijeta i da puno toga još ne znam.
Nakon toga oni su samo uzdisali, čudili se i puno toga o meni zapisali, vjerojatno
nešto kao: možda luda, treba paziti na nju. Ali nakon toga dali su mi sve papire koji su
mi trebali, da mogu bebi srediti dokumente u gradskoj vijećnici, i naručili me da
ponovno dođem za pet tjedana na postnatalni pregled. (Nisam otišla, ali da jesam,

164
mora da bi bili prilično impresionirani mojim oporavkom.) Također su mi rekli da će
me patronažna sestra posjetiti krajem tog istog tjedna. Kad je ta patronažna sestra
došla, pravila sam se da me nema kod kuće i sakrila se u zadnjoj sobi, dok je ona
pokušavala proviriti u kuću kroz otvor za poštu. Došla je i nekoliko dana poslije i
dozivala me cijelu vječnosti, no na kraju je odustala. Nakon toga poslušno sam nosila
bebu liječniku, kad god je trebalo. Vodila sam je na sva cijepljenja, vaganja i
preglede. Odradila sam ono minimalno što je trebalo, samo da mi ne prave probleme.
Odradila sam i razgovor sa socijalnom radnicom i provukla se. Sve skupa, zapravo, i
nije bilo tako lako.
U međuvremenu djevojka nije bila baš dobro. Ja sam mislila da sam za nju učinila
sve najbolje. I jesam, ali nizala se jadna nedaća za drugom. Prvo je dobila infekciju,
tamo dolje. To je nekako prošlo samo od sebe, ali onda joj se inficirala jedna dojka, ili
je to barem bila moja teorija. Čitala sam nešto o tome na internetu. Rekla sam joj da
mora hraniti bebu na drugu stranu grudi, hraniti, hraniti i hraniti. A ona je najprije
bila vrlo vruća, a poslije vrlo hladna. Davala sam joj lijekove koje sam mogla kupiti, ali
ništa nije pomagalo. Izgubila je zanimanje za bebu, pa sam bebu ja morala dalje
hraniti. Djevojka je nakon toga i sama prestala jesti i samo je dozivala mamu, po cijeli
cjelcati dan. Nije prestajala. Ni dan ni noć. Više to nisam mogla izdržati.
A onda, kad je beba imala oko pet mjeseci, jednog sam dana zatvorila vrata od
podruma i neko dulje vrijeme nisam išla tamo dolje.

165
 46.

Joshua je dao Laurel telefon svojih djeda i bake u Dublinu, Henrya i Brede Donnelly.
Oboje su bili živi i još nisu bili u mirovini.
Oni su sjajni, reče joj Joshua. Doista sjajni. Ali i zastrašujući. Ne bih se htio s njima
svaditi. Ali sjajni ljudi. Njih su dvoje kao neka sila prirode.
Laurel ih je nazvala one nedjelje kad se vratila kući od Floyda. Neka žena javila se
na telefon i rekla halo tako glasno da se Laurel trgla.
Dobar dan. Je li to gospođa Donnelly?
Pri telefonu.
Breda Donnelly?
Da, ja sam.
Oprostite što smetam nedjeljom, nadam se da ne večerate.
Ne, ne. Ne večeramo. Recite, kako vam mogu pomoći?
Upravo sam upoznala vašeg unuka, Joshuu.
A, mladi Josh. Kako je on?
Dobro, baš dobro. Posjetila sam ga u kući vaše kćeri. U Noelleinoj kući.
Tada nastane kratka tišina, koju prekine Breda Donnelly. Recite, s kime pričam?
Niste se predstavili.
Oprostite. Da. Ja se zovem Laurel Mack. Moja kći bila je učenica vaše kćeri. Prije
nekih deset godina. A nekim neobičnim slijedom koincidencija moj trenutni dečko je
Noellein bivši partner, Floyd Dunn. Znate ga? On je Poppyin otac.
Opet je nastupila tišina, a Laurel je zadržala dah.
Napokon se opet oglasi Breda. Daaa? otežući taj samoglasnik kao da želi reći da
joj treba još informacija, prije nego što sama išta dalje kaže.
Laurel uzdahne. Gledajte, reče, ne znam zašto vas zovem, ali reći ću vam da je
moja kći nestala vrlo brzo nakon što je prestala uzimati instrukcije kod Noelle. I
nestala je u blizini njezine kuće. A onda je i Noelle nestala, nekoliko godina poslije.
I?
Pa, željela sam vam postaviti nekoliko pitanja vezano uz Noelle. Što vi mislite da
joj se dogodilo?
Breda Donnelly opet uzdahne. Jeste li sigurni da ne radite za neke novine?

166
 Kunem vam se. Možete provjeriti moje ime na internetu. Zovem se Laurel Mack.
Ili potražite na priču o mojoj kćeri. Ellie Mack. Sve ćete naći. Kunem se.
Ona se trebala vratiti kući.
Laurel se trgnu. Molim?
Noelle se tog tjedna trebala vratiti kući. Sa svojom malom djevojčicom.
Aha, reče Laurel. Nisam odmah shvatila. Floyd mi je samo rekao da je nestala. Nije
spominjao da se htjela vratiti u Irsku.
Gledajte, možda mu jednostavno to nije rekla. Ali spremala se doći. To novine nije
zanimalo, kao ni policiju. Sredovječna žena. Usamljenica. Njezin bivši izjavio je da je
bila mentalno nestabilna. Rekla sam im da se spremala vratiti kući, ali oni su držali
da to nije bilo važno. Možda su bili u pravu.
A rekla vam je da bi došla zajedno s kćeri?
Da. Zajedno s kćeri. S Poppy. I htjeli su ovdje ostati. U našoj kući. I svi smo je čekali.
Pripremili smo im i krevete, a maloj smo kupili velikog plišanog medu, jogurta i
sokove. A onda je ona iznenada ostavila dijete ocu, spakirala svoje kofere i nestala.
Zapravo, i nismo bili jako iznenađeni. No činilo nam se nevjerojatno da je rodila, a
kamoli da je to dijete mogla sama podizati.
Dakle, vi mislite da se predomislila? Da je htjela početi ispočetka, s vama i Poppy,
a da se onda svega toga uplašila i predomislila u posljednji trenutak?
Zapravo, da, tako nam se činilo.
A što mislite, gdje bi ona sada mogla biti, gospođo Donnelly? Oprostite mi što to
ovako izravno pitam.
O, Bože, pa, da budem iskrena, rekla bih da više nije živa. Laurel zastane da do
kraja shvati što je to Breda upravo izgovorila.
Kad ste posljednji put vidjeli Noelle, gospođo Donnelly?
Tisuću devetsto osamdeset četvrte.
Laurel ponovno zašuti.
Došla je kući nekoliko tjedana nakon što je doktorirala. Nakon toga otišla je u
London. Tada smo je posljednji put vidjeli. Njezina braća pokušala su je posjetiti kad
su bili u Londonu, ali ona ih je uvijek držala na distanci. Uvijek je nalazila neke
isprike da se ne vide. Nismo nikad dobivali od nje ni božićne ni rođendanske čestitke.
No mi smo joj pisali, znala je što se događa, dobivala je vijesti o nećacima i
nećakinjama i koješta drugo. Ali ona nikad nije pisala. Njoj, uistinu, uopće nije bilo
stalo do nas. Ni do koga od nas. Nakraju, više ni nama nije bilo stalo do toga što
se događa s njom.

167
 47.

P rvi sam ti put donijela bebu da je vidiš kad je navršila šest mjeseci. Odjenula sam
je u najljepše odijelce, u dugu štrikanu vesticu, na kopčanje, s krznenim
ovratnikom. Bila je na rasprodaji u Monsoonu. I suknjicu. I cipele! Sve za bebu! Sasvim
smiješno. A i ta beba bila je nešto najljepše što si ikad vidio i ja sam htjela da doista u
tebi pobudi život.
Onoga dana kad sam je donijela k tebi bila sam jako uzbuđena. I nazvala sam te
da te upozorim da ću doći. Htjela sam da nam prirediš dobrodošlicu, da me ponudiš
šalicom čaja, prijateljski, da budeš spreman.
To jutro bilo je sunčano, dan koji je obećavao, činilo mi se. Ti si nam otvorio vrata
u nekom groznom džemperu. Žao mi je, ali zaista je bio grozan. Nikad se nisi baš lijepo
odijevao, tu smo bili slični, ali, doista, ovo je bilo baš gore nego inače. Mora da je to bio
božićni poklon od one tvoje strašne kćeri.
Nisi me ni pogledao. Tvoj se pogled odmah prikovao uz bebu u autosjedalici koju
sam držala u ruci. Promatrala sam tvoje lice, vidjela kako je gutaš, tu debeljuškastu,
tamnokosu grudicu od djeteta, zlataste puti, koja se toliko razlikovala od onoga
tvog koščatog, jadnog djeteta kojega ti je rodila ona tvoja bivša žena. Nasmiješio si se.
I onda se, hvala dragome Bogu, to dijete i tebi nasmiješilo. Ispružila je onu svoju
nožicu prema tebi i zagugutala, kao da je znala što radi. Kao da je sve to planirala
napraviti baš u taj presudni trenutak.
Uveo si nas u kuću. Stavila sam sjedalicu na pod u onoj tvojoj zgodnoj kuhinji i
ogledala se. Istoga sam se trenutka u posvećenosti i privlačnosti tvog osobnog
prostora osjećala bolje. Neobično je bilo to da sam tada osjetila da još više pripadam
svemu tome nego onda dok smo bili zajedno. Skuhao si mi čaja, baš onako kako sam se
nadala da ćeš to napraviti. Dodao si mi šalicu, sagnuo se u čučanj, pored sjedalice s
djetetom, pogledao me i upitao: Mogu li? Rekla sam: Da, naravno. Konačno, to je tvoja
kći. Oslobodio si je pojaseva i ona se odmah protegla onim svojim malim nožicama i
pružila prema tebi ruke. Polako si je i sigurno podigao i prinio je k sebi. Možda ti se
činilo da je mlađa nego što je bila, jer je nisi vidio kad se rodila. No ona ti je sama
pokazala da je već porasla i tada ti se okrenula u rukama, rukom ti dotakla obraz i
onda pogladila tragove brade na tvom licu. Ti si počeo praviti grimase, a ona se počela
smijati.
Oho? rekao si. Predivna je.
Ja sam prilično pristrana, naravno...

168
 I sada joj je šest mjeseci, zar ne?
Da. Šest mjeseci bit će u utorak.
Poppy. Baš zgodno ime.
Da, jest, rekoh. I jako joj dobro pristaje, čini mi se.
Da, složio si se. Zaista joj pristaje.
Tada si onako jako napuhao obraze i ona te pogledala zadivljeno.
I kako se snalaziš? upitao si. Kako ti je s njom?
Pa..., počela sam, s glupavim smiješkom na licu, ne misleći spominjati beskrajne,
strašne noći, kad sam odlazila do njezine sobe dva, tri, četiri puta, s beskonačnim
bočicama mlijeka. Nisam ti spomenula ni koliko sam je puta ostavljala u kolijevci dok
sam sjedila u kuhinji s radiom, pojačanim na najglasnije, samo da ne bih čula njezin
plač. I sasvim ti sigurno nisam htjela spominjati koliko sam ozbiljno razmišljala da je
naprosto ostavim na stepenicama pred nekom bolnicom, baš onako kako su tebe
ostavili tvoji roditelji. Bilo mi je predivno, rekla sam veselo. S njom je sve kao u snu.
Po cijele noći spava. Smješka se i jede. I, iskreno, Floyde, zaista ne znam zašto sve ovo
nisam napravila davno prije. Zaista ne znam.
Dopalo ti se to što sam ti odgovorila, vidjela sam. Vjerojatno si me u toj svojoj glavi
zacementirao kao nekakvu strašnu, ostarjelu ženu koja nije prije imala pojma o seksu
i kojoj si ti bio premija. A onda sam. se odjednom našla u tvojoj kuhinji, izgledala sam
dobro (bila sam kod frizera da mi kosu vrate u moju originalnu, crvenu boju; bilo je
to prvi put nakon dvadeset godina da sam od frizera tražila išta drugo osim kraćenja),
usto sam došla s tom predivnom bebom koju sam očito obožavala baš kao i svaka
druga normalna žena. Osjetila sam tada, doista jesam, da si me ponovno procjenjivao
i preispitivao svoje dosadašnje predrasude o meni. Osjetila sam da opet imamo neku
šansu.
Ostala sam sat i pol vremena i onda otišla (izmislila sam da idem kod prijateljice
na večeru), a ti si me ispratio ispred kuće i pridržavao mi bebu u nosilici. Inzistirao si
da vežeš sjedalicu na stražnje sjedište. Gledala sam te kako prilagođavaš vezice na
sjedalici i provjeravaš nije li pojas prečvrsto stiskao njezine male, debeljuškaste
ručice.
Baj, baj, lijepa moja Poppy, rekao si i poljubio vrhove prstiju kojima si je dotakao
po obrazu. Nadam se da ćemo se opet brzo vidjeti.
Ja sam se samo zagonetno nasmiješila i odvezla, ostavljajući te tamo nasred ceste,
a da zapravo ne znaš na čemu si.
Jer, ja sam te upravo takva htjela.

169
 48.

B onny je u ponedjeljak nazvala Laurel na posao. Laurel odmah prepozna njezin

glas koji kao da je dopirao izdaleka. Dogovarali smo nešto, počne. Oko Božića.
Laurel se nije mogla prisiliti da o tome počne misliti, iako je do Božića ostalo
manje od tjedan dana i posvuda je bilo puno svjetlucavih ukrasa i glazbe, tako da su
čak i u obližnjoj vodoinstalaterskoj trgovini stavili žaruljice u izlog. A ona na to još nije
bila spremna.
Dakle, počela je Bonny. Nažalost, na Božić smo kod moje maćehe, ona ima
osamdeset četiri godine, tako da je preslaba da dođe k nama u London, pa ćemo se mi
odvesti do Oxforda. Zato sam mislila da se svi možemo okupiti ovdje kod nas, na
Badnjak. Možemo tu podijeliti poklone, igrati se i praviti koktele i sve što hoćete.
Ovdje ima mjesta za koliko god hoćeš ljudi, za djecu, za sve koji dođu kao pratioci itd.
I ti možeš dovesti onoga svog zgodnog muškarca i njegovu dražesnu kćer. Tada malo
zastane. Laurel je čula kako se malo zakašljala hvatajući dah. Što kažeš? Laurel
dotakne prstima vlastitu ključnu kost.
Jesi li zvala Jakea? upita nakon malo stanke.
Da. Jesam. To je rekla sasvim konačno, što je Laurel govorilo da su Paul i Bonny
sada svjesni nezgodne situacije.
I dolaze li oni?
Rekao je da dolaze.
A Hanna?
I ona je rekla da dolazi.
Laurel nešto stegne u želucu. Hannu je počela drugačije doživljavati. Više to nije
bila ledena princeza koja se nikad nije mogla opustiti, nego živa žena koja se bacila u
naručje tuđem dečku, a da pri tome nije mislila ni na koga drugog osim na sebe.
Laurel više nije znala što da misli o svojoj kćeri.
U redu, reče nakon podulje pauze. To mi zvuči jako dobro. Pitat ću Floyda. Mislim
da mi je rekao da on i Poppy obično ostaju kod kuće na Badnjak, ali sigurna sam da ih
mogu nagovoriti. Mogu ti se javiti poslije? Da, naravno! Molim te. Ali bolje što prije,
ako ti nije teško. Morat ću napraviti narudžbu za Waitrose najkasnije do sutra.
Narudžba iz Waitrosea. Laurel se nije mogla sjetiti da je ikada naručila hranu ili
piće iz te otmjene trgovine.
Odložila je telefon i uzdahnula.

170
Te večeri, kod Floyda, Laurel ga je pitala kako je Poppy reagirala kad ju je Noelle
ostavila pred njegovim vratima i nekamo nestala. Je li bila sretna? upita ga. Je li bila
tužna? Je li joj nedostajala mama? Kako je to izgledalo?
Pa, prije svega, odgovori on, izgledala je strašno. Bila je pretila, nikomu nije
dopuštala da je počešlja, ni okupa, ni opere zube. Sva je bila zapuštena. I zato ju je
Noelle zapravo i ostavila kod mene. Imala je tu svoju savršenu malu bebu i onda ju je
potpuno upropastila, jer nije znala kako se roditelj mora ponašati. Nakon četiri
godine stvorila je nekakvo malo čudovište.
Ali ne, nastavi on, Poppy nije bila tužna. Poppy je bilo drago biti tu sa mnom. Kad
je bila sa mnom, ponašala se pristojno. Nije imala nikakvih ispada. Nije ni tražila da
stalno jede čokoladu. Mirno je znala sjediti i pričati i dobro je učila i čitala. A nakon
što ju je Noelle ostavila, bila je tu sretna. Zaista sretna. I, naravno, reče i slegnu
ramenima, nitko od nas nije znao da je više nikada nećemo vidjeti, nakon što ju je
ostavila kod mene. Mislili smo da će se vratiti. A kad je postalo jasno da se neće vratiti,
Poppy i ja već smo bili dobra ekipa. Ja uistinu mislim da nije patila zbog toga što se
Noelle izgubila iz njezina života. Tada pogleda Laurel. Mislim da je to za nju bio Božji
blagoslov. Laurel digne glavu prema Floydu, a onda brzo makne pogled. Jedna misao
jurne joj kroz glavu, tako brza i tako neugodna, da je nije mogla zadržati.

Poppy je stajala na vrbu stepenica. Držala se za rukohvat, glave nakrivljene ustranu,

njišući kosom naprijed-natrag.
Laurel, reče glasnim šaptom. Brzo, popni se!
Laurel je pogleda smeteno i reče: Evo me.
Dođi gore. Brzo! Poppy je povuče za ruku u svoju sobu.
Laurel nije nikada prije bila u njezinoj sobi.
Bio je to sobičak bijelo obojanih zidova koji je gledao prema vrtu. Imala je unutra
krevet s baldahinom, bijelim zavjesama i s bijelim prekrivačem. I zavjese na
prozorima također su bile bijele, ali s lijepim, sivim prugama. Pored kreveta, na
noćnom ormariću, bila je kromirana svjetiljka, na bijeloj polici sve je bilo puno
romana.
Oho, reče Laurel kad je unišla. Tvoja soba zaista je minimalistička.
Da, odgovori Poppy. Sviđa mi se što je sve tu jednostavno. Sjedi, reče, izvlačeći
bijeli drveni radni stolac. Pogledaj. Stigao je moj božićni poklon za tatu. Reci mi kako
ti se sviđa?
Otvori tada vrata bijeloga garderobnog ormara i izvadi kutiju koja je stigla s
Amazona.
Tada izvadi veliki lončić na kojem je pisalo nepodnošljivi ovisnik o dobroj kavi.
Jako dobro, reče Laurel. Sigurno će mu se svidjeti.

171
 Ali on je baš taj tip, zar ne? Zbilja je smiješan s tom svojom kavom. Znaš da on
uvijek mora imati nešto posebno, inače će radije piti vodu. Kaže da ta njegova kava
raste u Etiopiji i da se natapa anđeoskim suzama...
Laurel se nasmiješi. Da, reče. Mnogi ljudi danas imaju pomalo čudne prohtjeve
oko kave. Ja sama teško to razlikujem, a jednako je tako i s vinima. Sve to meni ima
isti ukus, osim ako nije baš pokvareno, reče dok je pregledavala detalje po njezinoj
sobi. Odjednom stane i prinese ruku grudima.
Poppy, reče Laurel, skoči na noge i napravi nekoliko koraka po sobi. Odakle ti oni
svijećnjaci?
Poppy pogleda najgornju policu za knjige, na kojoj su stajala dva nezgrapna,
geometrijski oblikovana, srebrna svijećnjaka.
Ne znam, reče Poppy. Tu su oduvijek.
Laurel dohvati jedan i podigne ga. Bio joj je vrlo težak u ruci, baš kao što je i znala
da će biti. Jer to su bili njezini svijećnjaci, svijećnjaci koji su bili odneseni u onoj provali
četiri godine nakon što je Ellie nestala, svijećnjaci za koje je bila sigurna da ih je uzela
Ellie.
Zapravo mi se i ne sviđaju, reče Poppy. Mislim da su bili mamini. Možeš ih uzeti,
ako hoćeš.
Ne, reče Laurel, vraćajući svijećnjak na policu. Osjetila je kako joj se uzburkalo u
želucu. Ne, oni su tvoji. Zadrži ih.

172
 49.

Ranije

E llie je ležala u krevetu. Na mjesečini je izgledala voštano plava. Krošnja je vani

šuštala na oštrom povjetarcu, dok su se grančice lomile i krčkale, tako da se činilo
kao da se izdaleka čuje neki vatromet. Pokušala je dići noge iz kreveta, ali bila je
preslaba. Nije se više mogla sjetiti kad je zadnji puta jela. Prije šest dana? Možda
sedam?
Bila je već gotovo u deliriju, ali još uvijek joj je, na nekoj već podsvjesnoj,
zastrašujućoj razini, bilo jasno da je ostavljena. Čula je da njezina beba gore, iznad nje,
u prizemlju, zaplače s vremena na vrijeme i tada bi joj se strašna bol iz srca razmiljela
po cijelome tijelu. Ali više nije imala snage ni da vikne, a kamoli volje da dalje živi. U
glavi joj je pulsirala bol, što je stvaralo čudnovate slike, prikaze, poput prizora koji se
usred mraka vide kada samo bljesne svjetlo. Vidjela je svoju majku kako namače
vrećicu za čaj u šalici. Vidjela je oca kako zakapča svoju jaknu. Vidjela je Thea kako
baca loptu svom malom bijelom psu. Vidjela je Noelle kako pregledava njezinu zadaću
i popravlja naočale na nosu. Vidjela je kuću koju su jednog ljeta iznajmili na otoku
Wright. Vidjela je svijetlosmeđeg ponija u polju, nadomak dvorišta, i jeo im je
jabuke iz ruke. Vidjela je Poppy, kako leži na leđima na Ellieinu krevetu i širi svoja
mala, crvena usta u obliku slova O. Vidjela je Hannu kako maše glavom lijevo-desno
dok joj se kosa vezana u rep vrti oko glave kao propeler. Vidjela je svoj vlastiti
sprovod. Vidjela je majku kako plače. I oca kako plače. Vidjela je crkotine hrčaka
rasute po njezinu lijesu umjesto grumenja zemlje.
Vidjela se kako lebdi iznad vlastita lijesa.
Vidjela se kako lebdi sve više i više. Vidjela je ispod sebe svoju sobu. Svoj kauč.
Zgužvane, neoprane plahte, pokrivač svezan u čvor. Plastične kaveze pune lešina.
Kantu za smeće pretrpanu praznim paketićima pojedenih grickalica. Začepljenu
zahodsku školjku osutu smeđim mrljama, punu hrđe i bakterija.
Prekrižila je ruke na prsima.
Sklopila je oči.
Prepustila se lebdjenju koje ju je nosilo sve više i više, sve dok nije osjetila kako
dodiruje oblake, sve dok nije osjetila majčine ruke kako je grle i njezin dah na svom
obrazu.

173
 50.

K ad je Poppy bila stara dvije ili tri godine, odlučila sam staviti kuću u prodaju. Ti si
mi davao nešto novca tu i tamo, za nju, no ja sam bila preponosna da tražim više.
Uostalom, nikad se nije radilo o novcu. Ali bila sam siromašna tada, Floyde.
Doista siromašna. Mogla sam raditi samo kad je Poppy bila kod tebe, a ona je bila kod
tebe samo djelomice. Zato sam se odlučila riješiti viškova. Nije nam trebala tako velika
kuća na tri etaže. Dovoljan nam je bio mali stan.
Ali onda sam se, naravno, sjetila da to ne mogu izvesti.
Ona djevojka. Ona prokleta djevojka.
U nekom je trenutku umrla. Ne znam točno kada. Ali tako je bilo najbolje. Da, tako
je bilo najbolje. Sudeći po novinama, prestali su je tražiti. To mi je govorilo da su mislili
da je pobjegla od kuće. Tako sam ja odlučila da to tako izvedem.

Zadržala sam torbu koju je nosila kad je došla do mene. To pokazuje, zar ne, da sam
je ja gotovo pa namjeravala pustiti u nekom trenutku, da nisam baš bila sasvim loša.
Uzela sam joj ključeve iz torbe i kad sam vidjela da je njezina mama otišla iz kuće s
opremom za plivanje, ušla sam u kuću sa stražnje strane i uzela neke stvari koje bi
djevojka uzela da se spremala napustiti zemlju. Uzela sam staro prijenosno računalo,
nešto novca i nekoliko svijećnjaka koje bi možda mogla prodati. Uvijek su mi se sviđali
ti svijećnjaci - stajali su na klaviru pored stola za kojim smo radili. Jednom sam im se
naglas divila, a djevojka je onda rekla da ih mora jednom odnijeti u staretinarnicu na
procjenu.
I uzela sam kolač. Sjetila sam se da nam je ljubazna majka jednom donijela dvije
kriške još toplog kolača od čokolade umjesto keksa i da je djevojka tada pitala: Je li to
Hannin kolač? A majka je odgovorila: Da, baš ga je napravila. I tada se djevojka
okrenula prema meni i rekla: Moja sestra peče najbolje kolače na svijetu. Nećeš nikad
nigdje pojesti bolji čokoladni kolač od ovog. Ne mogu reći da se baš sjećam tog kolača,
je li bio ili nije bio najbolji na svijetu, ali sjećam se njezina lica kad mi je to govorila i
sjaja njezinih očiju u tom iščekivanju i onda velikog užitka dok je jela.
Čudno je to bilo, jer kad sam se pokušavala sjetiti onih dana dok sam joj davala
instrukcije, činilo mi se kao da sam sve to sanjala, jer se na kraju svega toga uopće
nisam mogla sjetiti što sam ja to vidjela u njoj. Uopće.
Ona je, uostalom, bila samo jedna obična djevojka.

174
Posvuda sam tražila njezinu putovnicu. Ta putovnica bila bi ključ svega. Ali nisam je
nikako mogla naći. I onda mi je pala na pamet briljantna ideja. Jednom sam vidjela
njezinu sestru, dok sam promatrala njihovu kuću i vidjela da su te dvije djevojke bile
jako slične. Zato sam otišla u sobu njezine sestre i začas našla njezinu putovnicu.
Stavila sam je u veliku torbu, zajedno s računalom, svijećnjacima i kolačem u
plastičnoj kutiji, i deset minuta poslije već sam bila u svojoj kući.
Teško mi je govoriti o tome što je slijedilo, jer je za sve to bila potrebna određena
doza barbarizma, da budem iskrena. Nekoliko godina prije, kad je smrad iz podruma
postao problematičan (posjetili su me i susjedi, vrlo brzo nakon što je umrla i pitali o
čemu se radi, no ja sam im rekla da je u pitanju kanalizacija), premjestila sam djevojku
na tavan, u kutiju za pokrivače. Kad je Poppy ostala kod tebe na spavanju, prenijela
sam je u prtljažnik svog automobila, zajedno s njezinim ruksakom u koji sam spakirala
staru odjeću i putovnicu i odvezla sve to usred noći do Dovera. Tamo sam pronašla
neku cestu na kojoj nije bilo nikoga, daleko, usred ničega i tamo njezine kosti rasula
po cesti, prešla autom preko njih i onda ih spustila u neki jarak, ostavila ruksak pored
nje, prekrila sve to s nešto lišća i blata i vrlo brzo otišla. Ostatak njezinih kostiju
odnijela sam na općinsko odlagalište otpada nekoliko kilometara dalje.
Mislila sam da će je gotovo odmah pronaći. Doista se nisam potrudila da je ikako
sakrijem. Željela sam da je nađu. Jako sam to željela. A na nekoj podsvjesnoj razini
htjela sam da i mene otkriju. Nisam se sjetila forenzike, nisam mislila o vlaknima,
tragovima guma i sličnom. No prošlo je više mjeseci i činilo se kao da se to sve nije
nikada ni dogodilo. Činilo se da sam se izvukla.
Tada je tržište nekretnina u Londonu počelo padati i odlučila sam da ipak neću
prodati kuću. Moj život počeo se vraćati u normalu.

Dobro, kažem normalu, ali dobri Bože, što ima normalno u životu s malim djetetom?
A to dijete bilo je svijet za sebe. Čudovište. Sve što je tražila, danju i noću, bio je šećer.
Šećer na pahuljicama, šećer na voću, Nutella na svemu drugome što je htjela jesti.
Nije htjela navečer ići u krevet, a u vrtiću je bila zla prema drugoj djeci. Udarala ih je
šakama i saplitala. Stalno su me zvali na razgovore. A kad sam je dovodila k tebi, bila
je kao anđeo. Savršena. Tatice ovo, tatice ono, i isprva mi se to sviđalo, jer sam se
nadala da ćemo se tako ponovno zbližiti i u tom smislu to je bilo dobro. Ali onda sam
shvatila da vas dvoje postajete neki tim koji se odmiče od mene. Bilo je to kao sa
Sarom Jade, sve iznova. Ona bi sjedila u tvom krilu i igrala se tvojom kosom, i gledala
prema meni kao da sam joj ja jedno ništa. I manje od toga.
Kad bih dolazila u tvoju kuću po nju nakon što bi ponekad provela tamo i cijeli
dan, ona bi se sakrila iza tvojih nogu. Ili bi se sakrila negdje po kući, u neku sobu
odakle nije htjela izaći.
Ne idem nikamo, rekla bi. Ostajem ovdje!

175
 Ponekad sam si mislila, do vraga, jebite se oboje, i ostavila bih je i onda bi vas
dvoje ostali u tvojoj simpatičnoj kući i zajedno radili zgodne stvari. Ona je jela sve što
bi joj ti dao. Kad bi došla natrag kući, pričala mi je o pečenom povrću iz woka, o
hruskavim prženim ribicama i gulašima iz afričkog restorana. U tvojoj kući nije bilo
šećera, ni nezdrave, brze brane, ni glupavih knjižica, ni jeftinih elektroničkih igračaka
koje proizvode one zvukove što ostavljaju traga na psihu cijeli život. Ništa od onoga
čime sam je ja pokušavala zabaviti i ušutkati. Samo lijepe slikovnice, glazba i odlasci
u park.
A onda si jednog dana, sjetit ćeš se tog dana, Floyde, jer je to bilo jako važno, ti
meni rekao da razmišljaš o tome da počneš sam kod kuće podučavati Poppy, umjesto
da ide u školu. Ja sam netom prije toga ispunila formulare da ona krene u lokalnu
osnovnu školu. Ali to očito nije bilo dovoljno dobro, ništa nije bilo dovoljno dobro za
tvoju toliko vrijednu Poppy. Osim tebe, Floyde. Osim tebe.
Moja mala ja.
Tako si je znao zvati.
Kao da ja nisam imala baš nikakve veze s tim djetetom. I kao da je samo dijete koje
ti je bilo slično u svakom pogledu bilo jedino vrijedno tolike ljubavi.
U svakom slučaju, rekao si: Vrlo je bistra. Doista jako bistra. Ne bi me iznenadilo
da ima kvocijent inteligencije oko sto. Mislim da u običnoj školi ne bi znali što da rade
s njom. Ali, ako ja kod kuće prolazim s njom školske programe, onda ima smisla
da počne i živjeti kod mene za stalno.
I da znaš, ti si mislio da će meni laknuti. Da ću ja reći: Odlično, izvrsno, ovo će mi
skinuti sve breme s leđa. Znao si koliko mi je bilo teško s njome kod moje kuće. Znao si
koliko smo se svadili. I negdje, duboko u sebi, znao si da ja nisam rođena da budem
dobra majka, da to nije bilo za mene.
Ali nisi znao što sam ja sve mogla napraviti da ti dobiješ to dijete. Nisi imao pojma.
Nisi imao pojma da ja i nisam imala svoj život, ne u pravom smislu te riječi. I da sam
jedina ja bila ta koja je otvorila tebi taj put, Floyde. A kad preuzmeš puno
skrbništvo nad Poppy, što će meni preostati? Više nisi imao nikakva razloga da me
dalje viđaš. Više me nisi morao trpjeti.
Nisam ti mogla dopustiti da mi uzmeš Poppy. Ona je bila jedina koja me mogla
približiti tebi.
Počeli smo o svemu tome razgovarati kao odrasli ljudi, no razgovor smo završili
u velikoj vatri.
Znala sam da ti nećeš popustiti. I nekoliko tjedana poslije ti si odredio trenutak za
napad.
Nisam mogla nikamo ići s tim djetetom. Bilo mi je neugodno s njom na javnim
mjestima. U trgovinama je stalno tražila da joj nešto kupim. Sve je htjela. I ako joj to
ne bih kupila, onda sam bila grozna, strašna i onda bi počela vrištati kao luda. Tako
sam stekla naviku da sve svoje poslove obavljam dok je ona u vrtiću. Ali

176
tog poslijepodneva sjetila sam se nemam kečapa - ne za mene, ne, ja sam mogla bez
kečapa, a da ne dobijem epileptični napad, ali milostiva nije mogla. Tako sam je
ostavila. Nije me bilo deset minuta. Možda petnaest.
Ona se tada popela na radnu ploču u kuhinji jer je tražila nešto za jelo - naravno,
jer mogla bi umrijeti da nešto ne pojede deset minuta - i onda je pala i udarila glavom
o rub kuhinjskog elementa, posjekla se i bilo je malo krvi. Ja sam nazvala hitnu i rekli
su mi što da napravim i da je dovedem ako bude potrebno. Sve sam napravila kako
treba, sve. Ponijela sam se kao pravi roditelj. Ali, naravno, sljedeći put kad ste se vidjeli
ona je imala modricu na oku i bila sva ugruvana, i mama je otišla i ostavila me, i ja sam
bila gladna i samo sam htjela pahuljice i bla-bla-bla. A ti si se okrenuo prema meni i
rekao: Sada je bilo dosta, Noelle. Dosta.
Znala sam što hoćeš reći i znala sam da će se to i dogoditi. I tada sam donijela
odluku. Ja i Poppy. Pobjeći ćemo. A ako nas budeš htio vratiti, najprije ćeš nas morati
pronaći.

Sve sam isplanirala. Odvest ću svoju dragu djevojčicu smeđih očiju u Irsku. Moja
majka i otac bit će oduševljeni. Sva će moja braća reći: Pogledajte to dijete, pa zar to
nije najljepša Donnelly cura svoje generacije? I nakon nekoliko tjedana planirala sam
ti reći gdje smo, i onda bi ti sjeo na prvi avion za Dublin i vidio me tamo u
onom svijetlom zelenilu otoka Emeralda, gdje bih bila sa svojom obitelji, s našim
djetetom rumenih obraza poput crvenih ruža i ja bih te odvela da vidiš savršenu malu
seosku školu koju smo svi pohađali kad smo bili mali i ti bi tamo upoznao moju majku
i oca, najpametnije ljude koje sam ikada vidjela, i moju toliko pametnu braću i onda bi
vidio njihove police u toj velikoj viktorijanskoj kući, koje se svijaju pod knjigama,
trofejima i medaljama i onda bi shvatio da je to mjesto najbolje za moje dijete, da se
nalazi na najboljem mjestu na svijetu i da je od tamo ne bi mogao uzeti, ne kad bi je
vidio tako sretnu i tako lijepo smještenu, sa svim tim rođacima oko nje, ovcama,
morem i divnim, čistim zrakom pašnjaka.
U toj fantaziji i ti bi odlučio ostati. Iznajmio bi si malu kućicu i onda bi nas, kad bi
vidio koliko smo sretni i koliko je sve savršeno, zamolio da se preselimo kod tebe. I
tako bismo nastavili živjeti. Sve troje zajedno. Savršena obitelj.

177
 51.

G dje je Poppy nabavila one svijećnjake? One srebrne koji stoje u njezinoj sobi?
Floyd je pogleda preko novina. Bio je utorak, ujutro, i upravo su doručkovali.
Laurel je umalo sinoć otišla kući. Umalo je izmislila ispriku da je boli glava i da bi
htjela spavati u svom krevetu. No nešto ju je zadržalo, obećanje da će zajedno popiti
bocu vina i onih nekoliko pitanja za Poppy na koje nije dobila odgovor. Oni secesijski
svijećnjaci?
Da, oni na njezinim policama.
Našao sam ih kod Noelle kad sam otišao do nje po Poppyine stvari. Zgodni su, zar
ne? Ona zadrži dah i onda se utegnuto nasmiješi. I sama sam imala par takvih
svijećnjaka, reče. Istih takvih.
Pitao sam jesu li možda vrijedni. Zato sam ih i uzeo. A to mi je bilo čudno, jer
Noelle doslovno nije imala ništa. Sve te njezine stvari, sami dronjci. A ovo je bilo kod
nje. Čini mi se da su to pravi secesijski komadi. Htio sam ih dati na procjenu, ali nekako
mi je izmaklo.
Laurel se i dalje smješkala. Onaj par koji sam ja imala definitivno je bio prilično
vrijedan. Neki prijatelji su nam to kupili, kao svadbeni poklon, rekli su mi da su to
kupili na nekoj aukciji. Ti naši prijatelji bili su jako bogati i rekli su nam da ih
osiguramo, ali nismo to nikad napravili.
Na tome je stala, da vidi što će dalje Floyd reći.
Onda je možda tako, reče on i kratko se osmjehne. Možda je onda Noelle ipak
ostavila i nešto vrijedno svojoj Poppy.
Ali, što je bilo s kućom? Zar kuća sada ne pripada Poppy? Pravno gledano?
Noelleina kuća? Ne, to nije bila njezina kuća. Bila je iznajmljena.
Jesi li siguran, mislila sam... Tu se Laurel ponovno zaustavi. Ona ne bi trebala ništa
znati o Noelleinoj kući. Ne znam, pretpostavljala sam da je bila njezina. A što je s
Noelleinom obitelji? Jesi li se ikada upoznao s njima? Jesu li oni ikada vidjeli Poppy?
Ne, reče Floyd. Noelle nije imala obitelj. Odnosno, nije mi ništa govorila o svojoj
obitelji. Možda nisu bili bliski. Moguće je i da više nisu živi. A možda je imala i desetero
braće i sestara. Ja nemam pojma, uzdahne. Ništa me ne bi iznenadilo kad je u pitanju
ta žena. Ništa.
Laurel kimnu, polako probavljajući Floydove laži. Kad si otišao u njezinu kuću da
uzmeš stvari za Poppy, kako je to izgledalo? Zgodno?

178
 Floyd lagano slegnu ramenima. Otužno, reče. Baš otužno. Hladno, bez ičega,
neudobno. Poppyina soba izgledala je kao cigansko sirotište. Imala je neke čudne
tapete. Sve je bilo obojano u ružičasto. A, moj Bože, Laurel, najgore od svega, najgora
stvar od svega...
Tada im se susretnu pogledi, a on obliže usne. Nikad to nisam nikomu rekao, jer
je to bilo toliko strašno, i bolesno, i... Ponovno otrese ramenima, ...poremećeno. U svom
podrumu držala je gomilu hrčaka, ili skočimiša, ili što ja znam čega. Bog zna. Možda
i miševa. U krletkama koje su bile naslagane jedna na drugu. Bilo ih je dvadesetak ili
desetak u svakoj krleci. I svi su bili pocrkali. Taj miris. Isuse Bože. Pokušao je
žmirkanjem odagnati to sjećanje. Hoću reći, ozbiljno, kakva to žena, kakvo to ljudsko
biće...
Laurel otrese glavom širom otvorenih očiju, kao da je u čudu. Pa to je strašno,
reče. Zaista strašno.
Floyd uzdahne. Jadna, bolesna žena reče. Jadnica.
Čini se da je jedina dobra stvar koju je ikada napravila bila ta što je rodila Poppy.
On je odmjeri i onda spusti pogled u krilo. Pogled mu se smrači i odluta. Da, reče,
izgleda da je baš bilo tako.

179
 52.

B ila sam jako ljubazna prema tebi onih dana nakon naše velike svađe. Govorila sam
ti sve što si htio čuti, da je Poppy bolje kod tebe, pretvarala se da ću o svemu
razmisliti i govorila ti da u tome vidim neke prednosti. No sve vrijeme mukotrpno
sam pripremala naš bijeg.
Bio je na tebe red da kod tebe prenoći i ja sam tada spakirala sve naše torbe za
put do Dublina i napunila automobil benzinom, da ne bismo morali nigdje stati. Moja
nas je majka očekivala u devet ujutro na trajektu sljedećeg dana. Mislila sam da sam
sve to jako dobro smislila, doista jesam.
Ali podcijenila sam te. Ti si shvatio što se događa. Kad sam te večeri došla po
Poppy, nje nije bilo. Odveo si je u neku drugu kuću. Bio si spreman za mene.
Uđi, rekao si. Molim te, moramo porazgovarati.
Jesi li ikada čuo strasnijih riječi koje se mogu izgovoriti engleskim jezikom?
Posjeo si me u kuhinju. Sjela sam na istu stolicu na kojoj sam sjedila i onog divnog
dana kad sam prvi ti prvi put dovela Poppy, da je vidiš. Sjećam se da me tada tvoja
kuhinja naprosto opčinila. Ali tog predvečerja u toj istoj tvojoj kuhinji prepuklo mi je
srce. Znala sam što ćeš izgovoriti. Znala sam.
Razmišljao sam, rekao si, o Poppy. O tome što se nastojimo dogovoriti. O tome što
slijedi. I to dalje ovako više ne može. I da budem grubo, sasvim grubo iskren s tobom,
Noelle, ja se bojim za nju kad je s tobom. Mislim da...
I tada si to izgovorio. Baš tada.
Mislim da je ti truješ.
Da je trujem.
Dobri Bože.
Govorim o svemu, ne samo o poduci kod kuće. O svemu. Znaš li ti da te Poppy
mrzi? To mi je rekla. Ne jednom. Ne samo onda kad se posvadite. Vrlo često. Ona te se
boji. One ne može... tada si me pogledao, dok ti se u očima vidjela krivnja. Ona ne
podnosi tvoj miris. To mi je rekla. I da... to nije normalno, Noelle. Jedno dijete ne bi
trebalo razlikovati svoj vlastiti miris od majčina. Ne u ovoj fazi života. Za mene to
znači da među vama nema nikakve povezanosti. Da se ne možete vezati jedno uz
drugo. Razgovarao sam s jednom socijalnom radnicom o tome Što mogu napraviti
i ona mi je rekla da bih trebao skloniti Poppy dok nas dvoje to ne riješimo. Tako da će
nekoliko dana biti kod nekih mojih prijatelja.

180
 Prijatelja? upitala sam te cinično. Kojih prijatelja. Ti nemaš nikakvih prijatelja.
Nije važno kod kojih prijatelja. Ali doista, oko ovoga moramo postići neki
dogovor, ljudski, prije nego što se Poppy vrati kući. Zato te molim, Noelle, kao
Poppyinu majku, bi li mogla...
Ovdje si birao riječi, koliko se sjećam.
Možeš li je prepustiti meni? Molim te. I dalje bi je viđala. Ali to bi se događalo pod
nadzorom. I to bi se moralo odvijati ovdje. I moralo bi biti u skladu s načinom na koji
kanim ovdje obrazovati Poppy.
I ja sam nakon toga tražila prave riječi. Nisi ti toga puno rekao, iako je bilo prilično
gadno, no strašan je bio ton kojim si to govorio. Tu nije bilo mjesta za neki Oprosti,
jako mi je žao, Noelle, ali morao sam tvoje dijete odvesti nekim stranim ljudima i sada
te molim da lijepo odavde odjebeš. Iz svega toga, kako si ti sve to izgovorio, nije se čulo
ništa osim razuma.
Na koncu sam ja rekla: Ne. Ne, Floyde. Neću ti to dopustiti. Hoću svoje dijete
natrag. I to odmah natrag. Ti na to nemaš pravo. Nikakvo pravo. Ona je moje dijete i...
Tada si podigao ruku i rekao: Da. Znam. Ali, Noelle, ti moraš prihvatiti da nisi
dovoljno jaka da budeš majka. Pogledaj kako je odgajaš. Jede lošu hranu, po cijele
dane gleda televiziju i uz to gotovo da nema nikakva fizičkog dodira s tobom. A da ne
govorim o tome da je ostavljaš samu kod kuće. To graniči sa zlostavljanjem i tako će
točno to protumačiti socijalni radnici. S tobom nije sve u redu, u glavi, Noelle. Ti nisi
dobro. Ti se ne možeš skrbiti o djetetu.
I to je bilo to. To je bio trenutak koji je bio presudan. U mojoj se glavi sve raspalo.
Vidjela sam kosti one djevojke kako leže preda mnom na cesti u mraku, pored Dovera,
svjetla automobilskih farova koja su obasjavala ono što je od njih ostalo, vidjela sam
svoju nogu koja pritišće papučicu za gas. Sjetila sam se na što sam sve bila spremna,
samo da dođem do tebe. Nikad nisam željela to prokleto dijete. Htjela sam samo tebe.
I pogledala sam te, razumno i hladno, i znala sam da me mrziš i da bi htio da sam već
otišla i htjela sam te nekako povrijediti, htjela sam te doista povrijediti, pa sam ti
rekla: Kako si ti tako siguran da je to tvoje dijete, Floyde? Jesi li se ikada upitao zašto
gotovo uopće ne sliči ni na tebe ni na mene? Na tvom se licu pojavila strava, kad sam
ti se počela otvarati, prava strava.
Ona ne pripada ni tebi, ni meni, Floyde, rekoh, osjećajući kako značenje tih riječi
unosi bol u tvoje srce. Ja sam je napravila za tebe, u utrobi druge žene, s tuđom
spermom.
Te su riječi izletjele sasvim nekontrolirano iz mene. Više nisam imala što za
izgubiti. Ona je frankenštajnsko čudovište, Floyde, to dijete koje toliko voliš. Ona je
jedva ljudsko biće.
Noelle, ja neću...
Prekinula sam te, toliko sam bila očajna da sam htjela odgovoriti na tvoja pitanja
prije nego što ih izgovoriš. Toliko sam očajno željela uspostaviti ravnotežu. Bebu je za

181
mene rodila djevojka koja se zove Ellie. Ja nikad nisam bila trudna, ti glupi idiote. Kako
si uopće mogao misliti da sam trudna, ti tako veliki, briljantni ume? Ellie je rodila
bebu. Ona je bila njezina majka. A otac je bio neki nepoznati čovjek kojega sam
pronašla na internetu, da prodaju spermu, za pedeset funti.
Daj budi ozbiljan, Floyde. Zar si doista mislio da je ovo dijete tvoje? Ovo predivno,
veličanstveno biće? Da je to moglo nastati od tvojih umornih, starih gena? Ne, Floyde.
Poppyin je otac mladić, doktorand. Na internetu sam o njemu našla da još nema
ni trideset godina, da je visok metar osamdeset, zelenih očiju i crne kose. Kad sam ga
birala, imala sam na umu Ellieina dečka. Zamišljala sam Thea. I onda sam došla k tebi
u onoj satenskoj bluzi, visokim petama i zavela te onako kako sam bila sigurna da
ćeš pamtiti. Cijela je ta stvar bila čista prevara, Floyde. I ti si nasjeo, ti govno jedno,
bez duše i bez muda. Nasjeo si.
Pa, možeš si je zadržati, ti ništarijo. Zadrži je i plaćaj sve za nju, no do kraja života
bit ćeš svjestan da ona nije ništa drugo nego jedna obična vreća tuđih stanica i tuđeg
DNK-a. Neka vam je sretno i jednome i drugome.
Već sam uhvatila torbu za remen. Bilo je gotovo. Svršeno. U glavi mi je hučalo, i
tuklo, i vrtjelo mi se toliko brzinom da sam jedva bila svjesna kako se zovem. Ali, bila
sam euforična.
Tad sam vidjela kako je u tebi pobješnjela oluja, kako ti je lice promijenilo boju,
više nisi bio siv, nego zajapureno crven. Skočio si na noge i onda se bacio svom
težinom preko stola na mene. Objema si me rukama zgrabio za vrat i prevalio stolac s
kojim sam tresnula o pod. Udarila sam glavom i pomislila da me hoćeš ubiti, Bože,
doista jesam.

182
 53.

N adala se da će potajice negdje ugledati Thea i Hannu kako zajedno odlaze na

posao. No bio je mrak i tišina. Barem si je sada mogla predočiti gdje njezina kći
provodi vrijeme. U krevetu s Theom Goodmanom.
Theo je sada bio profesor u školi. Hanna joj je to rekla, baš smiješno, prije otprilike
godinu dana. Da je naletjela na njega negdje ili tako nešto. Laurel se više nije mogla
sjetiti pojedinosti. Mora da je to tada počelo, pretpostavi.
Laurel je tim preokretom i razvojem stvari bila sasvim prestravljena.
Theo je bio Elliein. On je pripadao njoj i ona njemu. Bili su potpuno posvećeni
jedno drugomu. I sada ju je on prevario s Hannom. Toliko ju je to čudilo da se pitala
što Theo vidi u Hanni, ako je usporedi s Ellie. U nizu svojih iracionalnih misli,
pretpostavila je da bi Hanna Theu mogla biti tek utjeha.
Ali onda se opet sjeti blondine koja je izašla iz supermarketa one nedjelje, one
nasmijane djevojke zlatne kose, koja nimalo nije sličila onoj uvijek ozbiljnoj osobi koja
je dočekivala Laurel na vratima svoga stana, s vremena na vrijeme, onog utegnutog
djeteta koje se nikada nije nasmijalo na neku njezinu šalu, one umorne mlade
žene koja bi uvijek teško uzdahnula na telefon kad bi čula mamin glas.
Tada joj prvi put padne na pamet da Hanna možda i nije tako neizlječivo nesretna.
Da je ona možda jednostavno ne voli.
Poslijepodne je nazvala Paula. Bio je na poslu i čula je oko njega ugodne šumove
koji su ukazivali na normalan slijedi stvari.
Čuj me, reče, mogu te nešto pitati, oko Hanne?
Nakon kraće stanke i tišine, Paul je rekao: Da.
On zna, pomisli Laurel, on to već zna.
Je li ti ona rekla nešto o svom dečku?
Opet je uslijedila pauza. Da, rekla mi je.
Laurel uzdahne. Koliko dugo ti to već znaš?
Već nekoliko mjeseci.
I ti znaš tko je njezin dečko?
Da, znam.
I ona te zamolila da mi to ne kažeš?
Da, tako nekako.

183
 Sada Laurel napravi pauzu. Paul, reče nakon malo oklijevanja, misliš li ti da Hanna
mene mrzi?
Molim? Ne. Naravno da te ne mrzi. Hanna nikoga ne mrzi. Zašto to misliš?
Pa zato što je ona, kad god smo zajedno, tako nabrušena. I hladna. Uvijek sam
mislila da je to zato što je imala smetnje u odrastanju, što je izgubila Ellie kad je bila
nadomak da i sama sazrije i odraste. Ali nekidan sam je vidjela s Theom. Bila je
raspoložena i sretna. Izgledala je kao neka sasvim druga osoba.
Da, možda zato jer je ludo zaljubljena, u to nema sumnje.
Ali kad je s tobom i s Bonny, kakva je onda? Je li vesela? Je li zabavna?
Da, rekao bih da jest. Uglavnom.
Dakle, u pravu sam. Radi se o meni. Ne može me smisliti.
Siguran sam da to nije istina.
Istina je, Paul. Nisi nikad bio prisutan. Nisi nikad vidio kakva je sa mnom kad smo
same. Ponaša se kao da me... nema. U njoj ne bude nikakvih osjećaja. Samo taj prazni
pogled. Što sam joj ja napravila, Paul? U čemu sam pogriješila?
Čula je kako je Paul duboko uzdahnuo. Ni u čemu, reče. Nisi pogriješila, ali, rekao
bih, da ona nije izgubila samo Ellie. Izgubila je i tebe.
Mene?
Da. Tebe. Ti si se izgubila. Prestala si kuhati. Prestala si biti naša mama.
Znam, Paul! Znam da jesam! Ali ispričala sam se Hanni milijun puta zato što sam
bila takva. Što misliš, zašto idem k njoj svakog tjedna i čistim joj stan? Zaista se trudim,
Paul. Stalno se trudim, ali nema nikakve promjene.
Laurel, reče on pažljivo. Čini mi se da Hanna čeka da joj oprostiš?
Što da joj oprostim?
Nastupi dugi trenutak tišine, nakon kojeg Paul konačno odgovori.
Čeka da joj oprostiš što nije kao Ellie.

Paulove riječi oslobodile su cijeli niz misli i osjećaja kojih Laurel nije bila ni svjesna,
jer su bile toliko duboko potisnute. Iznenada se sjeti onih minuta i sati kad je Ellie
nestala, sjeti se koliko je bila razočarana što je ostala satna s Hannom, što nije htjela
jesti njezine lazanje jer ih je do tada u njihovoj kući radila samo Ellie, Ellie koja je puno
toga u njihovoj obitelji radila najbolje. Svi su se oni trudili privući Ellieinu pažnju, svi
su željeli da ih ona obasja tom svojom pažnjom. A kad je toga svjetla nestalo, oni su se
svi razbježali i nestali, baš kao što bi se planeti raspršili da se ugasi Sunce.
I da, Laurel nikad nije prihvatila Hannu kao moguću utjehu. To je bila istina.
Rezultat toga bio je ono što je i zaslužila. Upravo ovakav odnos. No dobro, sad kad je
to osvijestila, može na tome poraditi, pa možda stvari krenu nabolje.

184
 Laurel nazove Hannu. Dobila je njezinu telefonsku sekretaricu, kako što je i
pretpostavila da će se dogoditi. Ali ovo nije moglo čekati neki drugi trenutak. Morala
joj je sve reći taj trenutak.
Draga moja, reče Laurel, samo sam ti htjela reći da se silno ponosim tobom. Ti si
najbolja djevojka na svijetu i jako sam sretna što te imam. I htjela sam ti reći da mi je
žao, da mi je jako žao ako sam ikad išta napravila što te nagnalo da misliš da mi ti
nisi najvažnija na svijetu i da mogu živjeti bez tebe. Tu malo zastane da uhvati daha. I
htjela sam ti reći da sam te vidjela neki dan s Theom, i to mi je bilo prekrasno, i mislim
da je on jedan jako, jako sretan čovjek. Doista jako sretan. I htjela sam ti reći da mi
je žao da ti to već prije nisam rekla, i da te jako volim, i da se vidimo na Badnjak. Puno
te volim. Zdravo.
Tada prekine vezu i odloži telefon na kuhinjskom pultu. Osjetila je veliki val
olakšanja, kao da se lišila velikog bremena kojega do tada nije ni bila svjesna.

185
 54.

K ad je Laurel stigla do Floydove kuće te večeri, osjećala se laganije, bila je na neki

način svjesnija što se oko nje događa. I tada je prvi put primijetila da u kući, iako
je do Božića ostalo samo tri dana, još nisu postavili bor. Zapravo, nigdje još nije
bilo nijednog ukrasa.
Zar vi ne stavljate bor za Božić? upita Floyda kad joj je pomagao skinuti kaput u
predvorju.
Kako to misliš stavljamo?
Mislim, kitite li bor za Božić?
Ne, reče on. Znali smo to raditi, ali zadnjih godina nismo. Ali možemo okititi bor
ako želiš. Bi li htjela? Odmah ću otići i donijeti ga.
Laurel se nasmije. Mislila sam da bi to više veselilo Poppy, reče.
Pops, vikne on prema stepenicama. Bi li htjela da okitimo bor za Božić?
Čuli su je kako se ushodala i brzo se pojavila na vrhu stepeništa. Da, da, molim
vas!
Onda dogovoreno, reče Floyd. Ja idem sada van, kao pravi otac, i vratit ću se kući
s najljepšim borom kojeg ste ikad vidjeti. Hoćeš ići sa mnom, Pops?
Da! Samo da navučem cipele.
Trebat će nam i lampice, reče Laurel. I kuglice. Imate nešto od toga?
Da, da, imamo. Na tavanu. Uvijek smo kitili bor dok su Kate i Sara Jade živjele
ovdje. Gore ima nekoliko kutija tih stvari. Donijet ću to dolje.
Krenuo je stepenicama, grabeći po dvije odjednom, i vratio se nakon nekoliko
minuta s dvije velike papirnate vreće pune ukrasa za bor. Nakon toga Poppy i on otišli
su do auta i nestali zajedno, u tamnoj noći. Laurel se ogledala oko sebe i shvatila da se
prvi put našla sama u Floydovoj kući.
Upalila je televizor i pronašla satelitski kanal na kojem su puštali božićne pjesme.
Nakon toga izvadila je neke stvari iz vreća. Ništa osobito, tako ih je mogla opisati.
Izguljene, plastične kuglice, pleteni sob s tri noge, džemper s velikom, kitnjastom
pahuljom snijega na prednjici, drveni vojnici ukočena izraza lica, hrpica pomalo
neobičnih šumskih nimfi sa špičastim šeširićima i uvrnutim vrhovima cipela.
Sve je to vratila u vreće i izvadila ukrasne lampice. Bila su dva seta, jedan s
raznobojnim i drugi samo s bijelim lampicama. Bijele su proradile kad ih je uključila
u struju, one raznobojne nisu. Pretražila je ladice u kuhinji, tražeći rezervni osigurač,

186
a onda i ladice pod stolom u hodniku. Meniji restorana s dostavom, parkirne karte,
rezervni ključevi, zarolane vreće za smeće. Nigdje osigurača.
Nakon toga spazi vrata Floydove radne sobe. To je bilo mjesto gdje su Floyd i
Poppy zajedno učili, gdje je on pisao svoje knjige i druge radove. U njezinoj kući, koja
je bila gotovo ista kao i ova, oni su probili prednji zid da bi primaći prostor bio
dvostruko veći, no kod Floyda su ostavili te dvije sobe kakve su i bile još u
viktorijansko doba. Nikad još nije ušla u tu Floydovu radnu sobu, samo je nekoliko
puta bacila pogled dok je on ulazio ili izlazio iz nje. Imala je osjećaj, i to prilično snažan
osjećaj, iako nije znala zašto, da Floydu ne bi bilo drago da uđe u njegovu radnu sobu,
bez dopuštenja, tako da je na trenutak zastala. Spustila je polako ruku na kvaku,
uvjeravajući se da je to samo još jedna obična soba u kući, da Floyd ne može živjeti
bez nje i da ona može ući u tu radnu sobu i potražiti osigurače.
Stisnula je kvaku.
Vrata su se otvorila.
Floydova radna soba bila je lijepo namještena i ugodna. Podovi su bili pokriveni
izgaženim tepisima. Namještaj je bio solidan, no star. Dvije kromirane stolne svjetiljke
izvijenih vratova, jedna sa zelenim, druga sa bijelim sjenilom. Laptop je na stolu
bio otvoren i na njemu su se izmjenjivali pejzaži. Brzo je počela pretraživati ladice.
Olovke, bilježnice, kovanice iz stranih zemalja, računalni diskovi, CD-i,
memorijski stikovi, sve je bilo smješteno u odgovarajućim odjeljcima. Nakon toga
otišla je do drugog stola, onog koji je bio postavljen do stražnjeg prozora koji je gledao
na dvorište. Ovdje su ladice bile zaključane. Uzdahne i odsutno preleti pogledom po
hrpama papira koje su bile naslagane po stolu. Više nije tražila samo osigurače, toga
je postala svjesna. Tražila je nešto što će joj pomoći da se oslobodi tog neobičnog
osjećaja koji ju je gušio posljednjih nekoliko dana.
I odjednom naleti na to što je tražila. Bila je to hrpica novinskih isječaka, iz onog
vremena kad se preko televizijske emisije Crimewatch obratila gledateljstvu. Bilo je
to 26. svibnja. Vidjela je svoju fotografiju, s Paulom i Ellie. Tu je bio i intervju koji je
dala Guardianu te intervju koji su ona i Paul dali nekim lokalnim novinama. Sjetila se
Floyda kad joj je u svojoj kuhinji stidljivo priznao da je tražio što ima o njoj po
internetu. No evo, šest mjeseci prije, prije nego što su se uopće upoznali, on je rezao i
sakupljao novinske članke o Ellieinu nestanku. Vratila je isječke natrag u hrpu kad je
čula da se pred kućom zatvaraju vrata automobila i brzo izašla iz Floydove radne
sobe.
Floyd i Poppy stigli su već idućeg trenutka. Donijeli su bor visok vise od dva metra.
Evo, reče Floyd, rumenih obraza, dok je pokušavao unijeti bor u kuću. Balansirao
ga je uspravno, da se Laurel može nadiviti njegovoj visini. Hoće li ovaj bor odgovarati
tvojim očekivanjima?
Oho! reče Laurel, stisnuvši se uza zid, dok se Floyd probijao s borom kroz
predsoblje, sve do dnevne sobe. To je drvo i pol. Trebat će nam još lampica!

187
 Ta-da! vikne Poppy i pojavi se iza njega, noseći vrećice iz dućana DIY, pune
lampica za bor.
Izvrsno, reče Laurel. Ti si mislila na sve.
Na televiziji je i dalje bio upaljen program s božićnim pjesmama. Jona Lewie
upravo je pjevala Stop the Cavalry.
Floyd je skidao mrežu oko bora i svi su zajedno gledali kako se grane počinju
oslobađati i opuštati. Floyd je bio neobično uzbuđen zbog bora. Hej! reče, okrenuvši
se prema Poppy i Laurel. Dobro izgleda, zar ne? Jesam li dobro odabrao?
Obje su ga uvjerile da je bor izvrstan, a onda su ga počele kititi, dok je Floyd otišao
u kuhinju prirediti večeru.
Znači, prije se niste zamarali s kićenjem borova? upita Laurel.
Ne, reče Poppy. Zapravo, ne znam zašto. Možda mi naprosto nismo obitelj koja
toliko drži do Božića.
A Sara Jade i njezina mama? Kite li one bor?
Da! reče Poppy i oči joj se ozare. Kate je luda za Božićem. Opsesivno obožava sve
vezano uz to. Njihova kuća tada izgleda kao da je s neke božićne čestitke. Tada se malo
primiri. Zapravo, poprilično pretjeruju, završi.
Meni to zvuči sjajno.
Poppy se nasmiješi. Hoće li biti bor i kod Bonny? Na Badnjak?
Bože, pa naravno. Sigurna sam. I to vjerojatno vrlo veliki bor. Poppy se sada
veselo nasmije. Ne mogu dočekati, reče. Bit će zabavno da konačno jednom imamo
pravi Božić.
Što ste vi radili inače za Božić?
Ništa osobito. Pojeli bi nešto, otvorili poklone, a onda pogledali neki film.
Samo vas dvoje?
Poppy kimnu.
Niste se viđali s obitelji?
Mi nemamo obitelj.
Ali imate Saru Jade.
Da, ali samo nju. Mislila sam na veliku obitelj, kao što je ti imaš. Ponekad poželim...
počne Poppy, zagleda se prema vratima dnevne sobe i malo spusti glas. Jako volim biti
s tatom, ali ponekad poželim da nas je više.
Više?
Poppy slegnu ramenima. Da bude ovdje više ljudi, mislim. Da bude malo življe.
Poslije su se odmakli od bora, baš kad je na televiziji počeo film Bajka u New
Yorku. Bor je bio cijeli okićen i Laurel je upalila sve lampice.

188
 Tada je došao i Floyd. Moje da, reče, zagrlivši ih obje, svaku s jednom rukom. Ovo
je veliki trijumf. Apsolutni trijumf. Tada isključi sva druga svjetla u sobi i okrene se
prema okićenom boru. Oho! Pa pogledajte kako je lijep!
Njih troje stajali su tako neko vrijeme, u pozadini se čulo kako sviraju Poguesi,
dok su se lampice polako palile i gasile. Floydova je ruka otežala na Laurelinu ramenu
i ona osjeti kako on pomalo drhti. Pogledala ga je i vidjela da plače. Jedna suza
skotrljala mu se niz obraz i kroz nju se odrazilo tisuću malih božićnih lampica. On
obriše suzu i okrene se prema Laurel.
Hvala ti, reče. Nisam znao da ču se toliko razveseliti Božiću ove godine, reče,
nagne se i poljubi je u čelo. Ti, reče, ti si zaslužna što je sve ovako savršeno. Volim te,
Laurel. Jako te volim.
Ona ga je gledala iznenađeno. Nije da to nije nikad čula od njega, ali nikad to nije
rekao pred Poppy.
Brzo spusti pogled da vidi kako je Poppy reagirala. A ona se samo smiješila i
gledala Laurel, u tom trenutku vidljivo sretna. Nije imala pojma koliko je sve to bilo
teško Laurel. Oboje su je gledali i čekali da im nešto uzvrati. Bio je Božić, oko njih tama
i iz nekog razloga Laurel osjeti da to mora učiniti, da je to jako važno, iako nije znala
zašto. Nasmiješi se i reče: I ja vas oboje volim.
Poppy privuče Laurel u zagrljaj, a Floyd im se pridruži. Držali su se tako nekoliko
trenutaka, sve troje, stopljenih, vrelih dahova koji su se susreli u zajedničkom
zagrljaju. Kad su se razdvojili, Floyd se nasmiješi Laurel i reče: Evo, to je sve što sam
si ja želio za Božić. To je sve. I točka.
Laurel se nasmiješi malo nasilu. Sjetila se onih novinskih isječaka na Floydovu
radnom stolu. Sjetila se i one torte od mrkve koju su podijelili onog dana u onoj
kavani, pored njezine frizerke, one sigurnosti s kojom je ušao i našao način da dođe
do nje. A onda se sjeti i telefonskog razgovora s Blue.
Tvoj dragi. Nešto je s njegovom aurom pogrešno. Mračna je.
I ona je sama to osjetila katkada. Sasvim oštro i jasno.
Ti nisi onakav kakvim se predstavljaš, odjednom pomisli. Ti nešto kriješ.

189
 55.

M ajka joj je još uvijek bila živa kad je Laurel navratila da je vidi sljedećeg dana, na
putu prema poslu.
Još si ovdje? upita, privlačeći stolac bliže do majke.
Majka zakoluta očima.
Ti znaš da je u petak Božić, reče Laurel. Ne možeš samo tako nestati i umrijeti te
nam svima upropastiti Božić. Znaš što? Ako si namjeravala umrijeti, trebala si to
napraviti prošli tjedan. Majka se nasmije. A sljedeći tjedan?
Može, reče Laurel sa smiješkom. Sljedeći je tjedan u redu. Tada će biti mirnije.
Organizirali smo veliku proslavu na Badnjak. Kod Paula i Bonny. I Hanna će doći.
I Jake. I moj novi dragi. I njegova kćer. Voljela bih da i ti budeš tamo.
Ne, hvala, reče majka, a Laurel se nasmije.
Dobro, reče. Ti sama najbolje znaš.
Kako je tvoj novi dra-dra-dra-dragi?
Onaj osmijeh zaledi se na Laurelinu licu. Nije znala što da odgovori, pa se samo
nasmiješi i reče: Predivan je. Sve je super. No tek nakon što je izrekla ove riječi, osjeti
koliko nisu istinite. I majka je to također osjetila. Super? ponovi zabrinuto. Da, reče
Laurel. Super.
Majka kimnu glavom, no samo jednom.
Dobro, ako ti tako kažeš, reče. Ako ti tako kažeš.
Laurel je nazvala Jakea čim je otišla iz majčina umirovljeničkog doma.
On se odmah javio, nakon što je zazvonilo tek dvaput. Reci, mama, reče
zabrinutim tonom.
Sve je u redu, reče ona. Ništa ozbiljno, samo sam te htjela pozdraviti.
Jako mi je žao, mama, reče on odmah. Žao mi je zbog onoga što smo ti rekli Blue i
ja. To nije bilo u redu od nas.
Nema veze, Jake, zaista. Ja sam prenaglo reagirala. Čini mi se da sam bila šokirana
samom činjenicom da sam se našla u vezi s nekim nakon toliko dugo vremena. Željela
sam da to sve bude savršeno. Znaš što hoću reći. A, naravno, ništa ne može biti
savršeno, zar ne?
Ne, ne može, reče Jake, želeći još toliko toga reći, ali nije mogao. Ne može. To je
istina.

190
 Vidimo se sutra? upita ga. Kod Bonny?
Da, reče on. Doći ćemo.
Znate da će doći i Floyd? Neće vam to smetati?
Neće nam smetati, reče malo presigurno, osjeti Laurel. Ne, sve će biti u redu.
Ona uzdahne, da konačno zausti ono zbog čega ga je nazvala. Je li Blue negdje
tamo? upita. Mogu li s njom malo porazgovarati?
Da, reče Jake. Tu je. Nećeš valjda...
Neću. Rekla sam ti. Što je bilo, bilo je. Htjela bih je samo nešto pitati.
Dobro.
Čula ga je kako doziva Blue, koja je odmah došla do telefona. Zdravo Laurel, kako
ste?
Dobro sam, hvala na pitanju, Blue. Kako si ti?
Pa, znate, ima puno posla. Kao i inače.
Nastupi mala pauza, a onda se oglasi Laurel. Čuj me, Blue, htjela sam ti se ispričati
zbog onoga kako sam reagirala posljednji put kad smo razgovarali. Mislim da sam
pretjerala.
Gotovo da je mogla čuti kako je Blue slegnula ramenima. Nema veze.
Ne, zaista. Žao mi je. Bila sam, onako, ne znam. Zapravo sam samo htjela od tebe
čuti malo više o tome što si osjetila kad si ga prvi put srela.
I vi to osjetite, zar ne?
Laurel problijedi i prinese ruku do vrata. Osjeti da ju je prozrela. Ne, reče, samo
sam...
Blue je prekine. Onako je bilo kako sam vam rekla. Ja vidim aure. Ako sami niste
nikada vidjeli nečiju auru, onda vjerojatno mislite da su to gluposti. I to mi je jasno.
Ali ja ih vidim i tu mi naprosto morate vjerovati, ako hoćete čuti što mislim o tome.
Vjerujem ti, reče Laurel. Zanima me što misliš.
Blue uzdahne i nastavi, sigurna u ono što govori. Floyd ima neobične boje u svojoj
auri. Puno je tu tamnih, vrlo tamnih boja. Vidjela sam tamnozelenu boju koja navodi
na nedostatak pouzdanja i nekakvu ozlojeđenost. I tamnocrvenu koja
nagovještava srdžbu. I tamnoružičastu koja sugerira nezrelost i neiskrenost. Ali to je
jako daleko od onoga kako se on predstavlja svima oko sebe. Taj raskorak između
izgleda njegove aure i načina na koji on sebe predstavlja naprosto je zapanjujuć. Kao
da ljudima nudi baš to što oni žele. I dobro pripremi svoju ulogu. I to kako se
odnosi prema svojoj kćeri. Sve to nije baš najprimjerenije. Stalno je nadgleda, znate li
vi to? Gotovo da joj određuje kako da se ponaša, čini se kao da se i ona pretvara,
također, a on uvijek bude blizu, da je ispravi ako u bilo čemu pogriješi, da je zaustavi,
da ga slučajno ne razotkrije. Ne mislim da... Tu zastane. Ne čini mi se da on uopće nju

191
voli. Ne na onaj način kako to vrijedi za nas. Čini mi se kako on nju treba, da ga ona
čini humanim. Ona kao da je njegova sjena.
Laurel kimnu i promrmlja nešto potvrdno, iako još nije do kraja shvatila što je to
sve Blue htjela reći.
Ali, ono što si rekla, o tome da je on opasan, što si mislila pod time?
Mislila sam, nastavi Blue, da je on čovjek koji ne može voljeti, ali ima očajničku
potrebu da njega vole i to je opasno. Mislim da je Floyd opasan jer se pretvara da je
netko drugi, samo zato da bi se vama dopao.
Laurel zadrhti na ove njezine riječi. Bile su sasvim u skladu s onime što je osjetila
dan prije, stojeći pored božićnog drveta.
A što je s Poppy? reče. Kakva je njezina aura?
Njezina aura, počne Blue, je poput duge. Poppy ima sve. Ali ona se mora odvojiti
od svog oca prije nego što on počne gasiti te njezine boje.
Aja?
Nastupi dulja stanka.
Vaša aura toliko je izblijedjela da se boje jedva vide.

192
 56.

K ad je Laurel stigla u ured, shvatila je da je bila jedina koja nije na sebi imala
božićni pulover.
Je li netko najavio da se danas moramo ovako odjenuti?
Jest, reče Helen, koja je na sebi imala pulover s upletenim svjetlećim lampicama,
a umjesto naušnica dvije ukrasne kuglice. Prošli tjedan. Mora da ti je u inboksu.
Laurel uzdahnu. Mora da jest, pomisli. I mora da je tu poruku i pročitala, a onda
je naprosto smjestila u neki daleki kutak zaborava.
Izvoli. Helen joj dobaci malo šljokica. Raspi malo toga po kosi.
Laurel izmiješa šljokice, pospe ih po glavi i nasmiješi se. Hvala ti.

Znala je da se tog dana u trgovačkom centru puno pjevalo. Imala je dojam da čuje te
grupice pjevača i ovdje, na poslu. Pjevali su Narodi nam se... Uprava je uložila dosta
novca u nabavu mesnih pita koje su stigle oko pet poslijepodne. Nakon toga slijedili
su i Djed Mraz i šeri.
Nije mogla dočekati da krene kući.
Na putu do automobila navratila je u Waitrose i kupila dvije boce šampanjca, dvije
mirisne svijeće i dvije kutije čokoladnih bombona. Navečer je mislila odrediti komu
će dati koji poklon, kad ih bude zamatala.
Tog dana gledala je ljude oko sebe gdje god bi se našla i pokušavala ugledati
njihove aure, onako kako ih vidi Blue. Kad je tog jutra razgovarala s Blue, sve joj je
vjerovala. Da, mislila je tada, to sve itekako ima smisla. Naravno da Floyd ima tamne
aure. Ta, naravno da se pretvara da je netko drugi.
Ali kako je vrijeme odmicalo, ona i dalje nije vidjela ničiju auru. Floyd joj je stalno
slao mobitelom neke šaljive poruke, sa sličicama Djeda Mraza i božikovine. Repertoar
božićnih pjesama sve ju je više obuzimao, a šeri joj je otupio granice razuma, tako da
je zveckala škarama po ukrasnom papiru u svojoj dnevnoj sobi, gledala odsjaj
susjedovih ukrasnih lampica na svojim prozorima i sve joj se to učini i bizarno i
strašno.
Zaista je ta Blue neobična djevojka, mislila je, gaseći svjetla. Nakon toga skinula
se i otresla konfete iz kose. Doista je to jedna jako čudna djevojka.

193
 57.

L aurel je na sam Badnjak ustala kasno. Dobila je dvije poruke mobitelom od Floyda.
U jednoj ju je pitao koje poklone da donese kod Paula i Bonny, a u drugoj ju je
upitao što da odjene. Odgovorila mu je vrlo kratko. Donesi sira. Što smrdljivije, to bolje.
I odjeni neki lijepi, božićni pulover. Ja ću odjenuti zeleni.
Odmah joj je odgovorio. Dakle, zeleni sir i smrdljivi pulover. Dogovoreno.
Jako duhovito, odgovori Laurel i ode pod tuš.
Kad je izišla iz kupaonice, čekala ju je sljedeća poruka. Možeš li najprije doći ovdje,
do mene? Imam i za tebe poklon, ali je prevelik da ga ponesem tamo na zabavu.
Osjeti navalu straha. Nije joj bilo drago što se toliko uzbudio oko tog njezina
poklona. Nikad nije bila poklonica velikih gesti. Ali, više od svega bila joj je čudna ta
promjena plana, u posljednji trenutak. Ponovno se sjeti što joj je rekla Blue, da je
čovjek koji sam nije u stanju voljeti, nego umjesto toga samo ima očajničku potrebu
da njega vole - opasan. Sjeti se tada i Floydovih laži o Noelle Donnelly, o njezinoj kući,
kao i o njezinoj obitelji. Sjeti se ravnog Noelleina trbuha u osmom mjesecu trudnoće i
sjeti se balzama za usne u podrumu Noelle Donnelly. Sjeti se i novinskih isječaka
u Floydovoj radnoj sobi i svjećica u Poppyinoj sobi i tada joj posta jasno da je Floyd
vodi svojoj kući iz nekog sasvim posebnog razloga. Odlučila je poslati SMS-poruke
Paulu i Hanni.
Idem do Floyda na putu do Bonny, ali neću kasniti. Ako budem kasnila, odmah me
nazovite. Ako se ne javim na telefon, pošaljite nekoga po mene. Bit ću u ulici Latymer,
N4, na broju 18. Sve ću vam poslije objasniti.
Tek tada pošalje poruku i Floydu.
OK, napisa, nema problema. Dolazim odmah nakon što se spremim.
Fantastično, odgovori on. Vidimo se brzo.
Nakrcala je auto lijepo zamotanim darovima i šampanjcem te krenula prema
Floydovoj kući. Bilo je jedanaest sati, dopodne.
Tada joj stiže poruka od Flanne.
Mama?
Nije joj odgovorila.
Promet je bio gust i spor. Ljudi su izlazili iz kina kod Fligh Barneta, trgovine po
glavnim ulicama bile su pune kupaca, a jedan patnički sob u Flighgateu bio je opkoljen

194
djecom koja su ga milovala, dok ih je neki svjetleći Djed Mraz pokušavao dovesti u
red.
Kad se približila Stroud Greenu, Laurel osjeti kako joj se grlo steže. Svako križanje
i svaka trgovina podsjećali su je na prijašnje Božiće. Kako su zajednički izlazili na
pizzu na Badnjak, kako bi svake godine rezervirali isti stol. Kako je u posljednji
trenutak trčala u trgovinu po još ukrasnog papira za zamatanje. Kako su odlazili u
onaj mali park, na kraju ulice, s djecom, nakon ručka, da se malo istrče. Kako su na
vratima susjeda ostavljali čestitke tek drugo jutro, na sam Božić.
Sve te božićne gužve, sve te sjajne proslave, sve to bila je davna prošlost, od koje
nije ostao ni prah ni pepeo.
Skrenula je u Floydovu ulicu i ugasila motor.
Tada na trenutak ostane sjediti u autu, osjećajući kako se zrak oko nje hladi nakon
što je ugasila grijanje. Vjetar je povijao gole grane u krošnjama stabala s druge strane
ceste. Čekala je da se osjeti dovoljno spremnom za susret s Floydom.
Pet minuta poslije duboko je udahnula i krenula prema njegovim vratima.

195
PETI DIO

196
 58.

L aurel Mack.
Moj Bože, kakva je to žena.
Čudesno lijepa.
Nisam mogao vjerovati da mi je ta žena dopustila da je dotaknem. Da je došla u
moju kuću. U moj krevet.
Mirisala je poput hotela s pet zvjezdica. Njezina kosa pod mojim se prstima uvijala
poput najfinije svile. Koža joj je bila glatka i blistava pod svakim svjetlom. Kad bi nam
se usne dotaknule, imala je okus hladnih zimskih jutara. Privijala je snažno moju
glavu prema svojoj i svojim lijepim rukama mrsila mi kosu. Smijala se na moje šale.
Smješkala se kad bih izgovorio njezino ime. Provela je cijeli jedan vikend u mojoj kući.
I onda još jedan. Pričala je o meni svojoj umirućoj majci. Pozvala me na proslavu
rođendana s cijelom svojom obitelji. Tražila je njihovo odobrenje i dobila ga. Vodila je
moju kćer po trgovinama. Hvatala me za stražnjicu kad bismo se mimoišli na
stepenicama. Budila se s glavom na mojim prsima, i oblačila moju odjeću, i bosa
hodala po mojoj kući, i pila kavu iz mojih šalica, i parkirala auto pred mojom kućom, i
stalno mi se iznova vraćala, i svaki je put bila sve ljepša i bolja kad bih je vidio, i stalno
sam se pitao kako je moguće da takva žena želi biti s nekim kao što sam ja.
Ali evo, danas je Badnjak i ja sjedim u svojoj dnevnoj sobi, u svom puloveru Paul
Smith i u hlačama koje su mi malo pretijesne. Poppy je u svojoj sobi, zamata darove i
bira što će obući. Laurel je parkirala auto pred kućom i vidim je s prozora da je
ozbiljna, vidim to po tome kako joj se stisnula čeljust, po tome kako trepće, da nekako
smogne snagu da još jednom dođe do mene. Jer, ja sada znam da i ona sve zna.
Zna da ja nisam onakav kakvim sam joj se predstavio. Zazvonilo je na vratima.
Idem otvoriti.

197
 59.

F loyd je dočekao Laurel i izljubio je u oba obraza. Ona se vedro nasmiješi. Izgledaš
jako dobro, reče, baš u božićnom stilu. I doista je bilo tako. Bio je zgodan i veseo.
Dobro mu je stajao taj zeleni pulover. Ali u grudima joj je srce tuklo tako da je
jedva disala.
I ti izgledaš prekrasno, kao i uvijek. Sviđa mi se tvoj kaput.
Hvala ti. Laurel rukom pogladi glatki baršun i još se jednom nasilu osmjehne. Gdje
je Poppy?
Gore, reče Floyd. Zamata poklon za tebe.
Draga cura.
Uđi, reče i uvede je u kuhinju. Dođi. Imam ovdje bocu rashlađenog šampanjca. Da
napravim koktel? Može Buck’s Fizz?
Laurel kimnu. Jedno piče malo će je opustiti.
I Floyd je bio napet, primijetila je. Nije bio onako prirodno razdragan, kao inače.
Pažljivo ga je promatrala kako joj priprema piće. Najprije je pogledao jesu li čaše čiste,
izvadio ih iz ormara, i tek onda u njih natočio. Najprije šampanjac, a onda i sok od
naranče. Pazila je da ga ni u jednom trenutku ne izgubi iz vida. Podigao je čašu da
nazdrave.
Za tebe, reče Floyd. Za tebe, ovakvu predivnu kakva jesi. Ti si najčudesnija osoba,
čini mi se, koju sam ikada upoznao. Sretan sam što te mogu smatrati sebi bliskom.
Živjela, Laurel Mack, živjela ti meni.
Laurel se jedva osmjehne. Osjetila je da bi nekako trebala uzvratiti, ali nije se
mogla sjetiti kako. Živio i ti meni. I ti si prilično zgodan momak. Zvučalo je to prilično
jadno.
Pogleda prema gore i upita: Kad će Poppy sići? U glasu joj se osjeti napetost.
Floyd joj se osmjehne. Sad će, reče jednostavno. Svaki trenutak.
Izvoli, reče ona i uruči mu vrećicu s poklonom. Mogu ti ovo i sada dati. Da ne
nosim do Bonny.
On raspakira ogledalo za brijanje i nakon toga odradi sve kako je trebalo - i ono
što je trebalo reći i kako to pokazati. Nakon toga okrene se prema njoj, priđe joj i zagrli
je. Ona osjeti navalu adrenalina i da joj je stao dah. Bila je spremna da ga odgurne i
pobjegne. Nije joj bilo jasno kako joj je dodir tog čovjeka bio toliko ugodan. Sada
prema njemu nije osjećala ništa osim straha.

198
 Izvoli, reče i uruči joj omotnicu. Otvori najprije ovo. Idem samo skočiti do auta, da
ti donesem i drugi poklon.
Aha, reče ona. Dobro.
Floyd se zaustavi na vratima i pogleda je. Na usnama mu zaigra osmijeh.
Vidimo se, reče.
Čula je kako su se ulazna vrata otvorila i zatvorila.
Kad je Floyd izišao, kuća ostade u potpunoj tišini.
Laurel skrene pogled na kovertu koja je bila pred njom i otvori je.
Sprijeda je bila slika golubice. Bio je to prilično neobičan motiv za Božić.
U čestitki je bilo i pismo. Laurel ga počne čitati:

Draga Laurel,
Imam osjećaj da si me se zasitila. Imam osjećaj da si shvatila ono što i mnoge
žene prije tebe. Da ja nisam čovjek za vas.
To je u redu. Jer i ja sam shvatio da te nisam vrijedan. I da te moram pustiti
da odeš od mene. A prije nego što se rastanemo, moram se riješiti velikog tereta
koji me muči i otkriti ti strašnu, nezamislivu tajnu. Kod mene je nešto što pripada
tebi. Nitko mi to nije poklonio, štoviše, do toga je svega došlo slijedom
prestrašnih događaja. Moraš znati da je taj dragulj koji sam dobio bio grozno
zlostavljan pet godina, a da sam ja sljedećih pet godina prema tom dragulju bio
vrlo nježan i pažljiv. Nastojao sam tom dragulju omogući da zablista u punome
sjaju.
Sada je vrijeme da se taj dragulj vrati tebi. Drago mi je što smo proveli neko
vrijeme zajedno. Mogla si me upoznati i vidjeti da nisam čudovište, nego sasvim
običan čovjek. Čovjek koji je zaslužio tvoju ljubav. Nema veze što je sve to trajalo
jedva četiri tjedna. Bilo je to čudesno iskustvo, nakon toliko godina emocionalnog
ništavila. Bilo mi je to dragocjeno iskustvo. Jako sam ti na tome zahvalan. Drago
mi je da si imala priliku upoznati me, vidjeti me kao čovjeka kojem se može
pokloniti povjerenje i kojem si se mogla sasvim prepustiti.
Vrata su moje radne sobe otvorena. Na desktopu mog računala ostavio sam
ti videoporuku. Jednostavno ćeš je pokrenuti i tamo će ti sve biti rečeno.

Zauvijek tvoj, s puno ljubavi,

Floyd Dunn

Laurel ostavi pisamce na stolu i pogleda kroz kuhinjska vrata. Polako se osovi na noge
i krenu prema Floydovoj radnoj sobi. Sjela je za Floydov stol i pomakla mišem. Čim ga

199
je dotakla, upali se računalo i tamo ju je čekao Floyd, u istom onom puloveru koji je
nosio tog dana, ali s izrazom lica koji je odavao tešku bol. Kliknula je mišem da čuje
njegovu ispovijest.

200
 60.

L aurel, toliko ima toga što ti moram reći. Ali, prije svega ovo:
Kad sam onaj dan, u studenom, ušao u onu kavanu i kad sam sjeo za susjedni stol,
do tvoga, kad sam ti rekao da imaš lijepu frizuru i ponudio ti da podijelimo kolač,
nisam te imao namjeru zavoditi. Bila si previše lijepa i previše fina, a ja nikad tako
nešto ne bih mogao planirati.
Sve što se događalo nakon tog našeg susreta bilo je za mene sasvim neočekivano,
i kako sada vidim, grozno, grozno sebično od mene.
Početkom ove godine vrtio sam televizijske kanale kako bih pogledao vijesti i
naletio na najavu emisije koja je bila poslije na programu - Crimewatch. Nije to tip
emisije koji ja inače gledam, uopće. Ali najavili su da će prikazati rekonstrukciju
nestanka djevojke po imenu Ellie Mack i onda pokazali njezinu sliku. Meni je gotovo
stalo srce. Nestala djevojka izgledala je isto kao Poppy. Samo starija od nje. Ali
izgledale su sasvim isto.
Zato sam pričekao i pogledao cijelu emisiju.
Ima već deset godina kako je petnaestogodišnja Ellie Mack, iz sjevernog Londona,
otišla u knjižnicu i nestala bez traga, rekao je spiker. Ellie je bila popularna, dobra u
školi, u sretnoj vezi sa svojim dečkom više od osam mjeseci, a bila je omiljena i
u vlastitoj obitelji. Po onome što su o njoj rekli njezini profesori, na predstojećim
ispitima spremala se nanizati najbolje ocjene i pohvale. Čini se da nije bilo nijednog
razloga zašto bi ova uvijek nasmijana, privlačna djevojka pobjegla od kuće tog
četvrtka, da se više nikad ne vrati.
Prvi put obratili smo se gledateljstvu tražeći svjedoka Ellieina nestanka još 2005.
godine. To je bilo bezuspješno. Danas, nakon deset godina, i dalje se Ellie nigdje nije
pojavila, no nije se nigdje pojavio ni ikakav dokaz da je bila oteta, pa smo odlučili
napraviti ovu rekonstrukciju. Ipak, najprije ćemo predstaviti Ellieine roditelje, Laurel
i Paula Macka, da nam najprije oni nešto kažu o kćeri koju nisu vidjeli dugih deset
godina.
Nakon toga uslijedila je snimka dvoje umornih ljudi koji su sjedili jedno pored
drugoga, u vrlo lijepo uređenoj kuhinji. Ona je imala bujnu, plavu kosu, boje vanilije,
začešljanu unazad sjedne strane. Na sebi je imala crnu majicu s kragnom, zasukanih
rukava, neki jednostavan sat, bez nakita. On je bio običan gradski momak, u
svijetloplavoj košulji, s otkopčanim gornjim gumbom, gustom, sijedom kosom i

201
mekim, punašnim licem koje je vjerojatno odlazilo dvaput tjedno kod brijača u ulicu
Jermyn.
Bili ste to ti i Paul.
Ti si prva govorila, nekomu tko je stajao pored kamere, tko se nije pojavio u
prilogu. Glas ti je bio ozbiljan i zreo, kao kod onih što čitaju vijesti, i na tebi se jasno
primjećivalo široko čelo kakve imaju i Ellie i Poppy. Jasno sam vidio da ste vas tri
povezane. Bilo je to zapanjujuće. Govorila si o tome kako je tvoja kći bila sjajna, da
je bila zanesena i puna velikih planova, da se voljela smijati i sanjariti, o lazanjama
koje te molila da joj sačuvaš za ručak, kad se vrati kući. Dok si govorila, pogled ti je
postajao staklast. Stezala si sama sebi prstima zapešća, a vidjelo se da imaš lijepe
ruke, duge, elegantne, vrlo ženstvene.
Nakon tebe govorio je Paul. Ne bih htio biti nepristojan, ali odmah se vidjelo da je
prilično neozbiljan. Nije on mislio ništa loše, ali nije uspio reći ništa suvislo. I vidjelo
se da više ne živite zajedno. Tvoje držanje bilo je nedvosmisleno. On je govorio o tome
kako je bio jako vezan uz svoju kćer - uz svu svoju djecu, brzo je dodao - kako je ona
uvijek bila kao otvorena knjiga, kako je uvijek sve govorila svojim roditeljima, da nije
imala nikakvih tajni.
I njegov je pogled postao staklast, a tebe je samo jednom kratko pogledao. On se
i dalje nadao, očajnički, to se vidjelo, da će naći neku utjehu, ali to se nije dogodilo.
Dok je govorio, na ekranu su se nizale Ellieine slike, kao djeteta ispod plastičnog
tobogana, na stražnjem dijelu glisera, s tatom koji ju je zagrlio dok joj je kosa vijorila
na vjetru, pa jedna božićna, s nekim smiješnim šeširom, u restoranu s rukom oko neke
starije žene koja je izgledala kao da bi joj mogla biti baka.
Djevojka je izgledala toliko živo da naprosto nije bilo moguće da je mrtva,
pomislio sam. Čak i na onim pomalo izblijedjelim fotografijama, vidio se dobro njezin
karakter, ta njezina dobroćudnost. No uvjerio sam se da sve to mora da je
koincidencija. Ništa više od toga. Da se radilo od mladoj curi čije ime nije bilo
nimalo neobično, koja je nestala godinu dana prije nego što se Poppy rodila, ali koja
joj je nevjerojatno sličila.
Onda je razgovor s vama završio i nastavilo se s rekonstrukcijom.
I tada sam sve shvatio, svi djelići mozaika savršeno su se uklopili i bilo mi je jasno
da to nije mogla biti samo koincidencija. Lokacija - High Road, kavana na križanju s
ulicom u kojoj je živjela Noelle, s onom trgovinom Crvenog križa u kojoj je kupovala
svoju groznu odjeću. Kamera je tada pokazala cijelu ulicu, tako da sam čak u daljini
vidio i ono trešnjino drvo u cvatu, ispred njezine kuće. Cijeli sam se naježio.
Jer, mora ti biti jasno, Noelle mi je jednom usred neke ljutnje rekla da ona nije
Poppyina prava majka, da je djevojka po imenu Ellie rodila bebu za nju. U taj trenutak
nisam bio siguran govori li to iz nje ludilo ili bi to možda ipak moglo biti istina. Nikad
je nisam vidio golu dok je bila trudna. Nije mi dala da je u to vrijeme ni dirnem. Tada
mi se to nije činilo jako čudno i nisam tomu pridavao puno važnosti.

202
 Neko sam vrijeme čak mislio da se možda radilo o nekoj poluizmišljenoj Ellie,
nekoj očajnici, na drogama, nekoj sasvim izgubljenoj curi koju je Noelle negdje
pokupila s ulice i dala joj nešto novca da rodi dijete za nju, kao da je njezino. Ali tada,
na televizijskom ekranu, vidio sam da se radilo o prelijepoj djevojci pred kojom je bio
cijeli život, koja je nestala s lica zemlje, a koja je posljednji put viđena u blizini
Noelleine kuće.
To nije bilo dijete koje bi napustilo svoju obitelj, svog dečka i odreklo se
budućnosti, samo zato da nekoj stranoj osobi rodi dijete. I to me sjetilo onih dana
nakon Noelleina nestanka, kad sam jednom otišao do njezine kuće, da pokupim
Poppyine stvari. Sjetio sam se i te čudne prostorije u podrumu koju sam ti spominjao,
u kojoj nije bilo ničega nego neki stari, prljavi kauč, hrpa crknutih hrčaka, televizor s
ugrađenim videouređajem i tri brave na vratima.
Tada mi je postalo jasno da je Noelle mogla biti osoba koja je otela to dijete.
I odmah sam znao što moram poduzeti.

203
 61.

Z naš, Laurel, cijeli svoj život uvijek sam se želio osjećati kao svi drugi ljudi. No
stalno sam se selio iz jedne zemlje do druge, u nove škole, u kojima sam sretao svu
tu djecu koja su odrastala zajedno, čiji su se roditelji zajedno nalazili vikendima i pili
vino, sva ta opuštena djeca, s uigranim dosjetkama, svojim podrumskim igraonicama
i nadimcima. A ja sam ih samo gledao, i čudio se, i pitao se kako bih ja mogao postati
takav? Kako se to može postići? Nikad nisam nigdje bio dovoljno dugo da steknem
neki nadimak. Bio sam samo onaj novi. A to što sam bio doslovno genijalan, nije mi
nimalo pomoglo. Nitko ne voli pretjerano pametne dečke. Ta moja pamet samo me još
više osamila.
A nisam baš ni izgledao osobito dobro. Nisu mi ni sportovi baš išli, niti su me
zanimali. I naravno, imao sam te svoje roditelje koji su mislili da ništa nije pretjerano
žrtvovati kad je u pitanju bila njihova poslovna karijera. Njima nikada nije postalo
jasno da djeca vole provoditi vrijeme sa svojim roditeljima. Oni su mi samo nabacivali
nove aktivnosti, misleći da ću, dok sam god nečime zaposlen, sigurno biti sretan.
No jednom sam konačno dospio i u jednu dobru školu, u nekom gradu u
Njemačkoj. Ta mi se škola svidjela. Bila je to međunarodna škola, s djecom iz cijeloga
svijeta. Puno učenika uopće nije znalo engleski. I bilo je to vrlo živo mjesto, djeca su
stalno dolazila i odlazila. Tako sam odjednom imao neku prednost. Znao sam dobro
engleski. I bio sam tamo gotovo četiri godine, od jedanaeste do četrnaeste godine.
Pojavio sam se tamo kao jedan od najmlađih, a na kraju sam bio jedan od najstarijih.
To je bilo dobro. U formativnim godinama. Jako sam se promijenio. Dočekivao sam
tamo nove đake koji su dolazili, sasvim mlade, iz drugih zemalja, od malih Korejaca ili
Indijaca do Nigerijaca, koji su se svi borili s jezikom, borili da prevladaju doživljaj
kulturnog šoka. Tada sam shvatio da sam kao i drugi, normalan.
Imao sam tamo i curu. Mathildu. Francuskinju. Bila je prilično lijepa. Poljubili smo
se nekoliko puta i tada sam, da me roditelji nisu ponovno zgrabili za vrat i odvukli
dalje do nekog drugog mjesta, imao sve šanse da se razvijem u normalnog čovjeka,
čestitog, s dušom.
Kako god bilo, ne čini mi se da sam ikada ikoga doista volio sve dok nije došla
Poppy.
No čak i sada nisam siguran da je to uopće prava riječ.
Uostalom, ne znam s čime bih mogao usporediti te svoje osjeća je prema njoj.

204
Pitaš se zašto nisam odmah otišao na policiju nakon što sam vidio Ellieinu sliku u
Crimewatchu? Sigurno bi to najprije htjela znati, zar ne? Doista, to je jako dobro
pitanje.
Prije svega, u tom trenutku nisam znao je li Ellie još živa ili ne. Nisam znao ni
koliko je dugo boravila u Noelleinu podrumu, ako je uopće ikada bila tamo. Prema
onome što sam čuo u televizijskoj emisiji, postojala je mogućnost da je ona doista bila
u toj kući četiri godine nakon što je nestala i uzela si nešto novca i vrijednih stvari.
Dakle, Ellie je mogla biti bilo gdje i nigdje.
No nije me to jedino priječilo da ne odem odmah na policiju i kažem im što znam.
Vidiš, ono što me najviše brinulo bilo je kako bi se mene moglo povezati s tim
scenarijem. Još jedna stvar koja me brinula bilo je to što mi je Noelle, onda kad mi je
rekla da ona nije njezina majka, rekla i da ja nisam njezin otac. Rekla mi je da je beba
začeta spermom koju je kupila na internetu. To sam gotovo prečuo, zaboravio i
spremio negdje duboko u svom sjećanju, zajedno s drugim glupostima koje sam
nastojao zaboraviti u pokušaju da sve to opovrgnem. Poppy je bila, doslovce, Laurel,
doslovce, jedina dobra stvar koja mi se ikada dogodila u životu. Ona je bila moj ponos
i moja radost. Ona je bila moj raison d’etre. Znaš kakav je bio moj odnos sa Sarom Jade.
Znaš koliko me mrzila kad je bila dijete, pljuvala mi u lice, grizla me i grebala.
Tada sam mislio da to tako mora biti. Mislio sam da sam zaslužio takvo dijete. A onda
se u mom životu pojavila Poppy koja je bila toliko posebna, i bistra, i obožavala me.
Prvi put u svom životu imao sam nešto lijepo i dragocjeno, nešto što nema nitko drugi,
nitko drugi na svijetu. I mislio sam, ako ostanem bez nje, da moj život više neće imati
nikakva smisla.
Ali nakon gledanja Crimewatcha, shvatio sam da, ako se uspostavi da je ona moje
dijete i da ako kažem policiji sve što znam, neće biti tog policajca na svijetu, ni suca,
ni porotnika, koji će povjerovati u priču da je Ellie oplođena mojom spermom,
bez moga znanja ili dopuštenja. To bi bio moj kraj, ako ni zbog čega drugog, onda zbog
suučesništva. I proglasili bi me krivim zbog silovanja maloljetne osobe. Maloljetnice
koju nisam nikad vidio ni upoznao.
Međutim ni u tome nisam bio dosljedan. Nisam odradio DNK-test koji bi
genetskom vezom pokazao je li Poppy moja kći ili nije, što bi me eventualno
oslobodilo svake krivnje. Tada bih mirno mogao otići na policiju. No nisam još bio
tada na to spreman, Laurel. Žao mi je.

Ubrzo nakon što sam vidio taj Crimewatch, pročitao sam razgovor s tobom koji je
izišao u Guardianu. U tim novinama tvoja je životna priča iznesena vrlo uvjerljivo.
Tada si rekla, da to ponovim:
Najgore od svega je to što ne znam što se dogodilo. To što se nikada nije ništa
otkrilo. Ne mogu prestati misliti na nešto drugo dok ne saznam što se s njom dogodilo.
To je kao da koračate kroz gusto blato. Vidim nešto daleko na horizontu, ali nikako do
toga ne mogu doći. To je kao da sam živa sahranjena.
205
 A onda su se nakon mjesec dana pojavili novinski naslovi: Pronađeni Ellieini
ostaci. Nešto se konačno otkrilo. Došao sam na sprovod, ali sam ostao na pristojnoj
udaljenosti. Ipak, vidio sam da su ti noge klecale dok ti je muž pomagao da uđeš u
krematorij i vidio sam da su ti noge klecale i kad si izlazila. To otkriće očito te
nije dovelo ni do čega osim do kovčega punog njezinih kostiju. Tada mi je postalo
jasno da ti ja mogu dati nešto što će te izvući iz tog gliba u kojem si zaglavila i uputiti
te na novi put. Shvatio sam da ti mogu dati Poppy.

206
 62.

P ostao sam opsjednut tobom, Laurel. Pretraživao sam na internetu sve tekstove
koje sam mogao naći o tebi, tražio fotografije i isječke s novinske konferencije
koju ste održali dan nakon što je Ellie nestala. Ti si bila tako otmjena žena, uvijek
jezgrovita i jasna, bez nepotrebnih riječi, bez emocionalnih ispada, s tim svojim
lijepim rukama koje si tako neobično držala, oštro podrezanom kosom, u biranoj
odjeći, bez čipki, dugmadi i ikakvih ukrasa. Čak si i u oblačenju bila suzdržana.
Gledajući tebe i Paul mi je postao sve bliži. Te njegove košulje koje su izgledale
konvencionalno, na prvi pogled, sve dok nisam primijetio da je s unutrašnje strane
njegove kragne bilo ispisano Liberty, a na manžetama male pseće glavice. Te njegove
pomalo neobične naočale rožnatih okvira. I te svilene čarape koje su se katkad
otkrivale, s geometrijskim uzorkom koje je nosio u svojim finim, skupocjenim
cipelama.
Kad sam dalje istraživao, pokazalo se da se oblačio uglavnom kod Paula Smitha i
Teda Bakera. Tako sam i sam počeo pomalo kupovati tamo pokoje svilene čarape ili
maramicu. A onda sam se uputio kod brijača i ja na pravo brijanje. Nikad prije nisam
se tako obrijao. Zapravo, brijao sam se vrlo rijetko. Puštao sam da mi brada raste sve
dok me ne bi lice počelo svrbjeti, a onda bih ga sastrugao običnom britvicom, pri čemu
bih se i nekoliko puta posjekao, a onda pustio da brada opet tako raste. Kupovanje
odjeće za mene je bilo nešto čemu se nimalo nisam veselio. Obično sam
odlazio dvaput godišnje u M&S. Sad sam počeo uživati u kupovini po buticima za
gospodu. Sviđalo mi se kako mi pomažu te utegnute i mršave prodavačice te me
upućuju u pravom smjeru. Onda sam se i pošteno ošišao, našao neke preparate koji
su mi povećali volumen kose, kupio nekoliko naočala s običnim, prozirnim staklima i
rožnatim okvirima i moja je transformacija bila potpuna.
Bio je to postupan proces, trajao je nekoliko mjeseci. Nije da sam se samo pojavio
jedan dan s potpuno novim izgledom, kao u onim groznim televizijskim emisijama.
Mislim da nitko od ljudi koje redovito viđam nije ništa primijetio.
Samo sam ti se htio predstaviti tako da ti se svidim. Samo to. Da ti se učini da
bismo mogli biti bliski. Da ti se učini da sam ja osoba s kojom bi mogla podijeliti krišku
kolača. Htio sam da se sprijateljimo, ali i da se sprijateljite ti i Poppy. Jer tada sam već
odradio DNK-test i znao sam da Poppy nije moje dijete i da ti si ti jedina osoba na
svijetu kojoj ona uistinu pripada.
Nisam očekivao da ćemo se dopasti jedno drugomu. Nisam očekivao da ćeš
zavlačiti prste u rukav mog pulovera po restoranima, da ćemo onako puni žudnje
207
brzati stepenicama kod mene na kat, do spavaće sobe, da ćeš se sljedećeg jutra
probuditi s glavom na mom ramenu. Žene poput tebe ne vole muškarce poput mene.
I ja...
Ne. Nemam ja nikakva opravdanja. Nikakva. Iskoristio sam situaciju. To je sasvim
jasno.
Ali drago mi je da ste se ti i Poppy dobro upoznale, u relativno normalnim
okolnostima, a ne tijekom neke policijske akcije, ne u nekom uredu socijalnih radnika,
pod neonskim svjetlom. Upoznali ste se kao baka i unuka, kako treba, za doručkom,
na obiteljskom ručku. Nadam se da će se sljedećih dana Poppy bezbolno asimilirati u
obitelj Mack. Dao sam joj malo nagovijestiti trunke istine. A tebi prepuštam da odlučiš
koliko joj još istine treba reći. I zapamti, ova kuća i sve što je u njoj pripada Poppy.
Ona će imati dovoljno novca da se sama počne probijati kroz život.
To me sada dovodi do zadnjeg i na neki način najvažnijeg razloga koji mi je branio
da se odmah obratim policiji još onda, u svibnju ove godine. Kad pogledaš kroz prozor
u dvorište, primijetit ćeš da u vrtu postoji jedna mala gredica koja je nešto novija
i malo viša od ostalih. Vidiš je? Sasvim straga? Iskopao sam je početkom studenog,
malo prije nego Što smo se upoznali.
Tamo se nalazi Noelle Donnelly.
Prije toga bila je u zamrzivaču u mom podrumu. Tamo sam je smjestio one večeri
kad mi je ispričala sve o Ellie. One večeri kad mi je rekla da Poppy nije moja kći.
Nisam je htio ubiti, Laurel, kunem ti se. Sve se to dogodilo slučajno. Nasrnuo sam
na nju, htio sam je preplašiti, htio sam je i udariti. Hoću reći, možeš si zamisliti, kako
sam se osjećao, s tom ženom, tom zlom ženom, u mojoj kuhinji, koja mi je čupala srce
iz grudi. Da si bila na mom mjestu, i ti bi je poželjela udariti. Znam da bi. Ali nisam je
htio ubiti. Njezin je stolac odletio i udarila je glavom o pod i...
U svakom slučaju, ti sama odluči hoćeš li sve ovo reći policiji. Ili Poppy. Ali nisam
mogao otići, a da sve ovo nekomu ne kažem. Znam da ćeš ti, što god odlučila, postupiti
kako treba.
Molim te, Laurel, oprosti. Oprosti mi za sve. Oprosti mi što sam se upoznao s
Noelle, što sam joj dopustio da uđe u moj život. Oprosti mi što je nisam malo više
propitivao dok je bila trudna, što je nisam pitao ništa vezano uz onaj njezin podrum,
što nisam otišao odmah na policiju kad sam posumnjao tko bi mogla biti Poppyina
mama, oprosti mi što sam se zaljubio u tebe i što sam ti oduzeo ovih nekoliko
posljednjih tjedana života. Nije bilo na meni da ti ih oduzmem. Molim te, oprosti.
Novi je put ravno pred tobom, Laurel. Kreni sada tim putem i povedi Poppy sa
sobom.

208
 63.

T u se snimka zaustavila. Tišina još jednom zavlada cijelom kućom. Laurel brzo
pogleda kroz prozor i uvjeri se da Floydova automobila više nema, baš kao ni
njega. Vratila se u Floydovu radnu sobu i zagledala se u strop. Osjetila je da iz nje
navire neki glas koji ju je gušio. Njezina beba. Njezina draga djevojčica. Nije se
vucarala po Engleskoj s ruksakom na leđima, nego je bila zaključana u podrumu
Noelle Donnelly, dok je u njoj raslo dijete. Za Noelle. Koliko li je tamo provela
vremena? Kako se ponašala prema njoj? Kako je umrla? I kako je moguće da Laurel
nije znala da se to događa? Koliko je puta prošla pored te kuće, gdje joj je uvijek pogled
privukla ona trešnja u ljubičastom cvatu? Trešnja koja je rasla ispred Noelleina
podrumskog prozora! Koliko je puta prošla na samo nekoliko metara od svoje kćeri,
a da nije osjetila ništa, nikakvo šesto čulo nije joj reklo da joj je kći u blizini.
Od bijesa joj navru suze i ona počne lupati po Floydovu radnome stolu, sve dok je
šake nisu počele boljeti. I upravo je ponovno htjela zaurlati kad začuje da se iza nje
otvaraju vrata. Vrata se tek odškrinu i pojavi se Poppy. Na sebi je imala onaj puloverić
i haljinicu koju joj je Laurel kupila u H&M-u, na onoj njihovoj zajedničkoj ekspediciji
po trgovinama. U jednoj je ruci držala četku, a drugom pridržavala kosu koju je
upravo htjela raščešljati.
Pokušavam si napraviti rep, reče Poppy, prilazeći Laurel. Onako visok, da mogu
mahati njime. Ali ne mogu ga dovoljno dignuti. I nikako se ne mogu gore iščešljati
dovoljno ravno.
Laurel se nasmiješi i ustane sa svog stolca. Dođi, reče i okrene se prema Poppy.
Sjedi ovdje. Da vidimo o čemu se radi. Dosta dugo nisam nekomu pravila visoki rep.
Poppy sjedne i doda Laurel kopču za kosu i četku. Laurel je počne iščešljavati i
odmah osjeti kako se prisjeća davno uvježbanih pokreta. Koliko li je puta ujutro
napravila repove svojim kćerima? Tada shvati da ti dani nisu više samo davna
prošlost. Učini joj se kao da je ponovno postala majka. Nešto toplo i divno otvori joj se
u grudima, poput rascvala cvijeta.
Gdje je tata? upita Poppy.
Tate nema, reče Laurel oprezno. Morao je nekamo otići. Poppy kimnu glavom. Ima
li to neke veze s onime što mi je pričao sinoć?
Što ti je rekao sinoć?
Rekao mi je da Noelle nije bila moja mama. Rekao mi je da je tvoja kći bila moja
mama. Poppy se okrenu odjednom i Laurel opazi da su joj oči crvene i natečene.

209
Pomisli da je sigurno plakala tiho u svojoj sobi. Je li to istina? Jesi li ti zaista moja
baka? Laurel načas zastane i proguta. Bi li željela da je to istina? Poppy kimne glavom.
Da, to je istina. Tvoja mama zvala se Ellie. I ona je bila moja kći. I bila je najdivnija,
najpametnija, najsavršenija cura na svijetu. A ti si, Poppy, ista ona.
Poppy neko vrijeme nije ništa govorila, a onda se ponovno okrenu prema Laurel.
U očima joj se vidio strah. Je li ona umrla?
Laurel kimne.
Je li i moj tata umro?
Tvoj tata?
Moj pravi tata.
Misliš....
Čovjek koji je napravio bebu s Ellie. Ne ovaj tata koji me odgojio i brinuo o meni.
To ti je tata rekao?
Da, to mi je rekao. Rekao mi je da i ne zna tko je moj pravi tata. Rekao mi je da to
nitko ne zna. Čak ni ti.
Laurel ponovno skrene pažnju na Poppyinu kosu. Zategne je visoko, koliko je
mogla, i onda je omota elastičnom vrpcom, triput. Ne znam je li tvoj pravi tata živ,
Poppy. Mislim da to nikada nećemo saznati.
Poppy je neko vrijeme šutjela, a onda se oglasi. Jesi li gotova?
Jesam, reče Laurel. Gotovo.
Poppy sklizne sa stolca i priđe do ogledala na zidu u hodniku, ispred Floydove
radne sobe. Dodirne si lagano prstima kosu, gledajući svoj odraz. Jesam li joj slična?
upita.
Da. Jako si joj slična.
Poppy okrene leđa svom odrazu, onda se opet okrene prema ogledalu, malo
podignute brade. Je li ona bila lijepa?
Bila je jako lijepa.
Je li bila lijepa kao Hanna?
Laurel htjede reći: Ma, bila je ona puno ljepša od Hanne, ali se zaustavi. Da, reče.
Bila je lijepa kao Hanna.
Poppy je bila zadovoljna tim odgovorom.
Idemo li svejedno na proslavu Badnjaka? upita.
Bi li htjela da idemo? upita je Laurel.
Da. Htjela bih vidjeti cijelu svoju obitelj reče. Htjela bih vidjeti svoju pravu obitelj.
Onda je jasno da idemo.
Laurel?
Molim, dušo.

210
 Hoće li se tata vratiti?
Ne znam. Zaista ne znam.
Poppy spusti pogled prema cipelama, a onda opet digne glavu prema Laurel. Oči
joj se napuniše suzama, odjednom nestade njezine mirnoće i Poppy počne plakati.
Zadrhti ramenima i rukama čvrsto pritisnu oči.
Laurel je zagrli, čvrsto stisne i poljubi u kosu, osjećajući kako je prožima ljubav
prema tom djetetu, poput naleta veličanstvene ljetne oluje.

211
 64.

I mam i putovnicu i svoj mali pištolj. Imam rezervnu odjeću u torbi i napunjen
mobitel. Moj je plan da se maknem što dalje od sjevernog Londona i da si onda ili
ispalim metak u glavu ili napustim zemlju. Vidjet ću što ću učiniti kada za to dođe
vrijeme. U ovom trenutku ne znam što je gore, da li da svojoj kćeri samo slomim srce
ili i daj oj slomim srce i da usto provedem ostatak života u skrivanju ili zatvoru. Plan
B barem ne uključuje sprovod.
I tako sam konačno razriješio sva ta tvoja sranja, Noelle. Dok ovo govorim (ili
mislim, ili pišem, ili što god već radim), u svakom slučaju obraćam se mrtvoj osobi.
Laurel se već predstavila svojoj novoj unuci, i one će zajedno otići na svečani božićni
ručak u Belsize Park, i sve će biti ukrašeno raznobojnim lampicama, i vidim ta njihova
lica, Noelle, kad krenu zajedno u šetnju, njih dvije, onako odlučne i pametne, kad sve
te lampice počnu oko njih budu treptati. Zamisli si taj prizor.
Volio bih da to mogu sam vidjeti.
Ali odrekao sam se te mogućnosti kad sam se odlučio da udovoljim. sebi, a ne
Laurel.
Nisam više u Londonu, Noelle. Krenuo sam na zapad. Da, evo upravo sam u
Sloughu. I dobro se osjećam. Zapravo, osjećam se izvrsno. Konačno sam te se riješio,
kao da sam odbacio svoju staru kožu.
Osjetim pištolj u svojoj torbi Sainsbury koja je na suvozačkom sjedalu. Osjetim
njegove tvrde bridove, osjetim hladnoću metala kroz plastificirano platno. Zamišljam
si cijev pištolja koji sam si snažno gurnuo u usta, osjetim tvrdoću obarača na
kažiprstu. Dan je vedar i čist. Zamišljam kako sam sišao s glavne ceste i nekoliko sati
vozio do nekog mračnog, pospanog sela u Cornwallu, gdje nalazim neko prenoćište ili
spavam u autu. Sutradan ću se probuditi i bit će Božić. Cijeli će svijet utihnuti, kao i
svakog Božića, sva ti graja nestat će iza milijun zatvorenih vrata. Gdje da ja
pođem? Gdje ću ja biti? A dan poslije? A dan nakon toga?
Osjećam se pročišćeno, kao nov. Upravo sam napravio najbolju i najvažniju stvar
u svom životu. Želim li biti ovdje kad sve to osvane u novinama? Ozbiljno? Isuse, samo
zamisli te strašne fotografe koji bi počeli slagati slike nas dvoje. Čak bi i oni
serijski ubojice Fred i Rose West izgledali kao davno potrošena roba, kao Brangelina,
u usporedbi s nama.
Prošao sam i Glastonbury Tor. Sunce je počelo zapadati i nebo je postalo biserno
sivo. Zlatne zrake sunca odbijaju se o stijene, a poneki turisti čine tek tanane siluete.

212
Silazim s ceste M5 i na sljedećem križanju vraćam se do jedne stjenovite uzvisine.
Nalazim drugu cestu koja vodi preko polja. Odavde mogu gledati zalaz, vidjeti kamene
gromade Glastonburya što se sužavaju i rastu kako se mijenja svjetlo. I onda se opet
sjetim tebe i sebe, kako ćemo vječno biti povezani, kako će se naša lica pojavljivati
zajedno na naslovnim stranicama tko zna koliko godina i znam da ne želim biti ovdje
kad se to počne događati. Mislim na Poppy, na njezino hrabro lice i govorim joj istinu
o njoj. Mislim na tu njezinu čvrstu bradicu kako drhti dok je obuzimaju emocije. Kako
se oslanja na naslon svog stolca i jedva primjetno kima glavom dok u sebi upija riječi
koje nijedna devetogodišnja djevojčica na svijetu ne bi smjela čuti. Mislim si o tome
kako će naučiti živjeti bez mene i znam da će joj to uspjeti. Mislim na svoje roditelje u
Washingtonu, kako oboje stisnutih usana ništa ne govore, ali misle isto: Trebali smo
ga ostaviti u onom sirotištu. I znam da je ovo moj posljednji zalaz sunca, ovaj, ovdje,
upravo sada, na Badnjak, kad se na obzoru prelamaju razuzdani, grimizni i zlatni
platneni jezici. I znam da su ovo moji posljednji trenuci.
I to je u redu.
To je sasvim u redu.
Posežem u plastičnu torbu i vadim pištolj.

213
 65.

Osam mjeseci poslije

T heo i Hanna hodali su držeći se ispod lukova bijelih ruža i šlajera. Oko njihovih
glava letjele su konfete pastelnih boja, dok je odnekud, preko užurbanih ulica
Finsbury Parka dopirala zvonjava crkvenih zvona. Na trenutak se sunce probilo kroz
naslage oblaka koje su zastrle nebo još od ranoga jutra.
Laurel je držala Poppy za ruku i gledala tek vjenčani par kako se na ulici, pred
crkvom, grli s prijateljima i čestitarima. Hanna je bila u bijelom, a njezina kosa sva je
sjajila od blještavih ukosnica. Cijela je blistala od sreće. Njezin je muž stajao pored nje,
zgodan i siguran u sebe, držeći ruku na njezinu potiljku, dok mu je lice sjalo od
ponosa.
Kako je uopće mogla pomisliti da bi Theo mogao Hannu smatrati tek utjehom?
Kako joj je moglo tako nešto pasti na pamet?
Vrlo brzo cijela se svadbena povorka, njih tridesetak, ukrcala na autobus
Routemaster. Poppy je sjela Laurel u krilo, i dalje čvrsto držeći buket koji je bila
zadužena donijeti u crkvu. Laurel ju je obujmila oko struka i pridržala je kad je
autobus krenuo. Poppy je zove mami. Ne baka, ne mama, ne Laurel, nego mami.
Poppy je najhrabrija i najpametnija djevojčica na svijetu. Isplakala se kad je bilo
vrijeme plakanja, a snažna je kad je vrijeme da bude čvrsta. Floyd joj je jako
nedostajao, sjetila bi ga se svakoga dana. No ipak, bila je i vedra i vesela, poput sunca
u čijem se domašaju nalazila cijela obitelj. Uglavnom su je svi smatrali čudom od
djeteta.
U autobusu je vladalo dobro i bezbrižno raspoloženje. Bonny i Paul sjedili su
zajedno u prednjem dijelu autobusa, pri čemu je njezin ekstravagantni šešir gotovo
sasvim skrivao pogled kroz prednje staklo. Iza njih sjedili su Jake i Blue. Blue je u krilu
držala torbu u kojoj je bio maleni psić. Zovu ga Prsan, iako vjerojatno neće narasti više
od zeca. Ona i Jake stalno skaču oko njega kao da se radi o tek rođenom djetetu, još
otkako su stigli prethodnu noć iz Devona.
Na sjedalu do Laurel bila je Sara Jade. Poppy je molila da i nju pozovu, iako ona
nikada prije nije upoznala ni Hannu ni Thea. Poppy je znala da Sara Jade nije njezina
prava sestra, ali željela je da i ona bude dio njihove zajedničke obitelji. Sara Jade
izgledala je, kao i uvijek, vrlo neobično, u kratkoj, srebrnoj jaknici i bezobličnoj
ružičastoj haljini. Došla je s nekim tko se zove Tom i tko je možda njezin dečko, a

214
možda i nije. Predstavila ga je kao svog prijatelja. Jacqui i Bel sjedile su prekoputa
Laurel, svaka s po jednim blizancem u krilu. Dječaci su bili tek nešto malo stariji od
Poppy i Laurel je s veseljem otkrila da su njih tri, kao najbolje prijateljice, ponovno
imale nešto zajedničko što ih je dodatno povezalo.
Na sjedalu desno od Laurel bili su Theovi roditelji. Gospodin Goodman izgledao
je vremešno, no Becky Goodman i dalje je izgledala nemoguće mladoliko. Laurel
primijeti da joj je koža zategnuta od brade prema ušima, no tu je informaciju
zadovoljno zadržala za sebe.
Ostatak društva bile su Hannine prijateljice iz školskih dana, Paulov otac i
nekoliko nepoznatih dvadesetogodišnjakinja u tijesnim cipelama i s previše šminke,
vjerojatno Theove prijateljice ili Hannine kolegice s posla.
No bilo je tamo, kao i na svakom vjenčanju, i onih koji nisu bili prisutni, duhova i
sjena.
Laurelina majka Ruby konačno je preminula osam mjeseci prije. Ali prije nego što
se to dogodilo, uspjela je upoznati malu Poppy. Uhvatila ju je za ruku i rekla: Znala
sam, znala sam da mora postojati neki viši razlog što sam još uvijek ovdje. Znala sam.
Njezina njegovateljica fotografirala ih je zajedno, sve tri. Trebalo ih je biti četiri,
dakako, ali i tri su bolje od dvije. Baka Ruby umrla je tjedan dana poslije.
Nije s njima bio ni onaj Laurelin beznadni brat. On je došao iz Dubaija na majčin
sprovod u siječnju i nije si mogao organizirati još jedno putovanje u istoj godini.
I, naravno, nije bilo ni Ellie.
Laurel nije Poppy rekla cijelu istinu o Ellie. Rekla joj je da je Ellie pobjegla od kuće
i da je negdje doživjela prometnu nesreću, nakon koje su je ostavili u nekoj šumi, a da
je prije toga negdje rodila bebu i ostavila je Floydu kad se više nije mogla brinuti za
nju.
Nije rekla Poppy ni za leš u Floydovu vrtu. Spakirala joj je malu torbicu i dovela je
u svoj stan u Barnetu, na nekoliko dana, kad je u Floydovu vrtu podignut veliki
plastični šator, oko onih gredica, i kad su iznad kuće letjeli helikopteri. Što se tiče
samog Floyda, Laurel je rekla Poppy da je počinio samoubojstvo jer se osjećao krivim
što se pretvarao da je njezin otac. Poppy se tada uspjela suzdržati da ne zaplače, vrlo
hrabro, kako to samo ona zna. Nije mi to važno, rekla je. Jer on je bio meni zaista jako,
jako dobar tata. Nije se imao zašto osjećati krivim. Nije bilo potrebe da umre.
Ne, nije, rekla je i Laurel, brišući palcem suzu koja se Poppy ipak skotrljala niz
obraz i onda je zaljuljala u zagrljaju. Nije bilo potrebe.
Autobus se zaustavio ispred restorana, pored kanala, gdje su Theo i Hanna
organizirali proslavu vjenčanja. Društvo se iskrcalo i polako dotjeralo suknje i
zakopčalo sakoe. Pazilo se i na frizure jer je prijetio oštar vjetar koji je dolazio s vode.
Prišao joj je Paul. Jesi dobro? upita je, dodirnuvši rukav njezina kaputića.
Laurel kimnu. I bila je dobro. Život joj se razvedrio iz više razloga. Ponovno je bila
u ulozi majke u svojoj pedeset petoj godini. Svakog jutra pripremala je užinu za školu

215
i bilježila školske obaveze u svom dnevniku. Dvaput dnevno išla je do škole i ponovno
brinula o nekome, kao što je to činila gotovo cijelog svog života. I dalje je, naravno,
bila traumatizirana otkrićem onoga što se događalo s Ellie posljednjih mjeseci njezina
života. Bilo je noći kad bi zaklopila oči i sama se našla u onom podrumu, u zamci,
okružena onim zidovima obloženima drvom, buljeći u prozor kroz koji nitko nije ništa
mogao vidjeti. Ali i te noćne more polako su se prorijedile.
Njezina kći bila je mrtva i njezina majka bila je mrtva. Njezin muž živio je sa ženom
koja je bila ljepša i draža od nje na sto načina. Ali i to joj je bilo u redu. Zaista. Jer je
imala Hannu i Jakea i sada uz njih još i Thea i Poppy. I njezin odnos sa Sarom Jade
lijepo se razvio i ojačao tijekom onih mjeseci nakon Floydove smrti. Viđala ju je
redovito i zbog Poppy, ali i zbog sebe. Sara Jade na neki ju je način podsjećala na to
kakva je i sama nekoć bila, a to što je prepoznala željela joj je pomoći da ne izgubi.
Hanna je sada živjela s Theom. Iznajmili su neki jadni stan kod Woodside Parka i
Laurel više nije morala odlaziti do nje, da joj počisti. Sva ona dinamika njihova odnosa
potpuno se promijenila. Postale su dobre prijateljice. Nakon cijelog tog užasa s
Ellieinim nestankom najbolja stvar koja je iz toga proizašla bile su Hanna i Poppy.
Poppy je obožavala Hannu, a Hanna je jako zavoljela Poppy. Postale su nerazdvojne.
Laurel uhvati Hannin pogled s druge strane dvorane, dok su promatrali gdje tko
sjedi. Ona se nasmiješi, a Hanna joj mahne i pošalje poljubac. Njezina prekrasna kći.
Njezina najljepša cura.
Laurel uhvati poljubac i privije ga na srce.

216
 EPILOG

J edna žena držala je u ruci komadić papira i već sasvim očajna gledala kroz staklenu
pregradu u policajku koja je tamo sjedila. Rečeno joj je da će netko doći do nje za
koji trenutak, no već je tako sjedila gotovo pola sata, a doista je već morala ići, da ne
dobije kaznu za parkiranje, ali i da se ne otope oni komadi smrznutih pilećih prsa koje
je ostavila u prtljažniku.
Oprostite, reče poslije. Doista mi je žao, ali istječe mi karta za parkiranje i moram
ići. Mogu li vam samo ovo ostaviti? reče, držeći u ruci komadić papira.
Policajka najprije pogleda nju, pa onaj komadić papira, a onda opet u nju. Molim?
reče, kao da je nikad prije nije vidjela i kao da joj ona već nije spomenula taj komad
papira.
Ovo pismo, reče žena, doista se trudeći da ne izgubi strpljenje. Ovo sam pismo
našla u knjizi koju sam dobila u trgovini Crvenog križa.
Dobro, reče policajka. Može, dajte mi to pismo.
Žena doda pismo policajki. Gledala ju je kako čita i kako se izraz njezina lica počeo
mijenjati, od dosade do pune pažnje, pa tuge i na koncu pravog šoka. Oprostite, reče
policajka, recite mi još jednom gdje ste ovo našli?
Rekoh vam, reče žena, sada već gotovo sasvim na granici strpljenja. Kupila sam tu
knjigu prošli mjesec u trgovini Crvenog križa u ulici Stroud Green. Maeve Binchy. I
upravo sam sinoć dovršila čitanje kad je ovo pismo ispalo iz knjige. To je ona, zar
ne? To je ona jadna djevojka. Ona koja je rodila u onom podrumu?
Policajka dignu pogled i žena shvati da su joj se oči ovlažile od suza. Da, reče. To
je bila ona.
Tada su obje ponovno pogledale pismo i tiho ga zajedno pročitale. Jako sitna slova
protezala su se od jedne do druge strane na tom malom komadiću papira, pa je bilo
teško čitati:

Ja se zovem Ellie Mack.

Imam sedamnaest godina. Noelle Donnelly dovela me u svoju kuću 26.

svibnja 2005. i drži me u svom podrumu već oko godinu i pol dana. Ovdje sam i
rodila. Ne znam tko je otac djeteta i sasvim sam sigurna da sam još uvijek djevica.
Ime je mog djeteta Poppy. Rodila se u travnju 2006. Ne znam gdje je ona sada ni

217
tko se o njoj brine, ali, molim vas, pokušajte je pronaći. Pronađite je i pobrinute
se za nju i recite joj da je volim. Recite joj da sam se brinula o njoj koliko god sam
mogla i da je ona najbolja beba na svijetu. I, molim vas, recite mojoj obitelji da
ste pronašli ovu poruku. Moja se mama zove Laurel Mack, moj se tata zove Paul,
i imam brata koji se zove Jake i sestru Hannu. Svima njima htjela bih reći da mi je
žao, i da ih volim najviše na svijetu, i da se nitko od njih ne mora osjećati krivim
što mi se ovo dogodilo, jer sam dovoljno hrabra, pametna i jaka.

Vaša Ellie Mack

218
 NAPOMENE

Z avršila sam s pisanjem ove knjige u prosincu 2016. Nakon toga pročitala sam je i
bilo mi je jasno da je ili sjajno bizarna ili samo bizarna. Nisam više bila objektivna
i odnijela sam je svojoj urednici, a da nisam imala pojma kakva će biti njezina reakcija.
Nekoliko dana poslije ona me nazvala i zamolila da se nađemo, da ima radikalan
prijedlog. Tada mi je postalo jasno da je moja knjiga bila samo bizarna.
Rekla mi je da su ona i još jedna urednica dugo razgovarale o mojoj knjizi,
pokušavajući naći pravu ravnotežu među svim tim mojim bizarnostima. I došle su do
nečega. Njezin prijedlog uistinu je bio radikalan.
Da, da, naravno. To je sjajno, vi ste sjajne, hvala vam, odgovorila sam joj.
Zato se još jednom želim zahvaliti Selini Walker i Violi Hayden što su imale
strpljenja i zajedno prošle kroz ovu moju gomilu bizarnosti, i u svojim razgovorima
shvatile što se sve moralo promijeniti, i onda mi rekle i kako da to učinim. Obično se
misli da su pisci osjetljivi na ono što napisu, da misle da nitko drugi ne zna bolje od
njih kako bi to trebalo izgledati. Ali dovoljno pametan pisac zna da to nije istina.
Ponekad sam pisac ne može naći pravo rješenje, ponekad se urednici doista dosjete
genijalnog rješenja. To je bio slučaj s ovom knjigom. Zato vam još jednom hvala. Jako
sam vam zahvalna.
I hvala, naravno, svima drugima u izdavačkoj kući Arrow: Susani Sandon, Genni
Bareham, Celeste Ward-Best, Aslanu Byrneu i svima drugima u izdavačkom timu.
Hvala i mojoj agentici Jonny Geller što je toliko navijala za ovu knjigu. I hvala
cijelom timu tvrtke Curtis Brown što me podržava i pomaže mi u poslu. Sjajni ste.
Hvala i mom izdavaču u Sjedinjenim Državama, gdje sam također sve vise
prisutna. Hvala Judith Curr, Sari Cantin, Ariele Fredman, Lisi Sciambri i Haley Weaver.
Veselim se što ćemo se ove godine konačno i vidjeti!
I hvala Debri Schneider, mojoj američkoj agentici. Jako si se zalagala za mene, a
da se nismo nikad uopće imali priliku pošteno upoznati! Ne mogu dočekati da se
konačno vidimo ovoga ljeta. Iako ću tada morati pred tobom skinuti sve svoje maske!
Hvala i svim mojim drugim inozemnim izdavačima. Drago mi je da je došlo do
toliko različitih izdanja i prijevoda po cijelom svijetu. Posebno hvala Piji Printz u
Švedskoj, ne samo zato što je omogućila da se tamo objavi moja knjiga nego i zato što
me uvela u svoj svijet, povela na večeru i držala budnom puno dulje nego što inače
ostajem budna. Hvala i Anni, Fridi i Christofferu. Obožavam vas.

219
 Hvala i svim knjižarama i bibliotekarima, i svima onima koji kupuju knjige, i svima
onima koji pomažu da moje knjige stignu do čitatelja. I hvala svima vama koji na
svojim blogovima pišete o knjigama. Hvala vam na svim recenzijama, postovima,
fotografijama i tweetovima.

220