Handžar - Borbeni Put 13. SS Gorske Divizije

MARIO WERHAS – BOŽIDAR MIKULČIĆ
„HANDŽAR“
BORBENI PUT 13. SS GORSKE DIVIZIJE

MARIO WERHAS – BOŽIDAR MIKULČIĆ
„HANDŽAR“
BORBENI PUT 21. SS GORSKE DIVIZIJE „SKENDERBEG“

BORBENI PUT 23. SS GORSKE DIVIZIJA „KAMA“
Zagreb, 2018.
Nakladnik
Despot infinitus d. o. o.
Zagreb, Uskopska ulica 9
www.despot-infinitus.com
www.mojaknjizara.hr
Za nakladnika
Zvonimir Despot
Izvršni urednik
Danijel Tatić
Biblioteka
Svjetska povijest
Izvor fotografija
The National Archives and Records Administration (NARA), USA
Naslovnica, prijelom i priprema za tisak

Alan Prikratki – Despot infinitus d.o.o.
Tisak
Orka promet d.o.o.
Ivanec Bistranski, Stubička ul. 40/II
ISBN
CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
© Despot infinitus d. o. o., Zagreb, 2018.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati i na bilo koji način reproducirati bez pismenog
dopuštenja nakladnika.
SADRŽAJ
Borbeni put 13. SS gorske divizije Handžar.................................................................................... 7

Ustroj 13. SS gorske divizije Handžar............................................................................................. 25
Borbeni put 21. SS gorske divizije Skenderbeg.............................................................................. 30
Ustroj 21. SS gorske divizije Skenderbeg........................................................................................ 46
Tko je bio Gjergj Kastrioti Skanderbeg......................................................................................... 49
Borbeni put 23. SS oružane gorske divizije Kama....................................................................... 51
Foto album.......................................................................................................................................... 54
5
„Handžar“

HANDŽAR
1
U kasnu jesen 1940. godine Wehrmacht, na čelu sa svojim vrhovnim zapovjednikom Adolfom
Hitlerom, bio je u punom zamahu priprema za planirani pohod (Feldzug) na Sovjetski Savez
(glavnostožerni plan za navedeni pohod nosio je kodno ime Barbarosa). Prilikom planiranja po-
hoda na Sovjetski Savez posebna je pažnja posvećena južnom krilu, odnosno zemljama jugo-
istoka Europe. Njemačka diplomacija na čelu s ministrom vanjskih poslova Reicha Joachimom
von Ribbentropom do veljače 1941. postigla je da Kraljevina Mađarska, Kraljevina Rumunjska i
Carevina Bugarska pristupe Trojnom paktu. Nakon dovršetka spomenutoga, pod pritiskom nje-
mačke diplomacije našla se i Kraljevina Jugoslavija koja je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom
paktu. Samo dva dana kasnije, 27. ožujka, na poticaj britanske izvještajne službe u Beogradu
je izveden vojni puč te je formirana nova probritanska vlada koja je formalno izvijestila Njemački
Reich da ostaje vjerna potpisanom. Međutim, Hitler, iznerviran događajima u Beogradu, zapo-
vijeda izradu planova za napad na Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno proširenje već postojećih
planova za napad na Kraljevinu Grčku u kojoj se saveznička talijanska vojska našla u gotovo
bezizlaznoj situaciji suočena s neminovnim porazom.
U samo nekoliko dana njemački Glavni stožer vojske (Generalstab des Heeres) planira
i provodi najveću improvizaciju u svojoj povijesti. Čitava 2. vojska razmještena na području
Austrije i u Kraljevini Mađarskoj te orijentirana prema istoku, okreće u svega nekoliko dana
kompletan svoj raspored u smjeru juga. Istodobno se glavnina 12. vojske nalazila u pokretu
iz Rumunjske prema mjestima određenima za koncentraciju na području južne Bugarske, a
prema planu za napad na Kraljevinu Grčku. Navedeni pokret postrojbi 12. vojske odmah je za-
ustavljen te je dio snaga, koji se još uvijek nalazio na području Kraljevine Rumunjske, određen
za napad na Kraljevinu Jugoslaviju, kao i dio snaga s područja Carevine Bugarske. Paralelno
s navedenim dio zrakoplovnih postrojbi iz sastava 4. zrakoplovne flote Luftwaffe (čiji je zada-
tak bilo pružanje zračne podrške Vojnoj skupini Jug, odnosno njemačkome južnom krilu tije-
kom pohoda na Sovjetski Savez) izvršava koncentraciju zrakoplovnih postrojbi za predstojeći
napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Hitler službeno izvješćuje talijansku i mađarsku kraljevsku
vladu o predstojećem napadu te ih službeno poziva da se pridruže pohodu na Jugoslaviju.
Pohod na Kraljevinu Jugoslaviju započinje 6. travnja 1941., a velika improvizacija uspješno
je okončana samo 11 dana kasnije, 17. travnja, potpisivanjem akta o kapitulaciji predstavnika
kraljevske jugoslavenske vojske. Još tijekom završnih borbenih djelovanja Hitler donosi od-
luku o razbijanju Kraljevine Jugoslavije kao države. Hitler je Kraljevinu Jugoslaviju promatrao
7
Mario Werhas – Božidar Mikulčić
kao isključivi produkt mirovnog ugovora iz Versaillesa (kao uostalom i Čehoslovačku i Poljsku
koje je već dotada razbio kao države) te je odlučio da Hrvatska postane neovisna država u
svojim nacionalnim granicama. U međuvremenu, sedam dana prije kapitulacije kraljevske ju-
goslavenske vojske, 10. travnja 1941., domovinski dio ustaškog pokreta proglašava uspostavu
Nezavisne Države Hrvatske (NDH).
Državni vođa SS-a (Reichsführer-SS) Heinrich Himmler težio je ustrojavanju snažnoga i broj-
noga oružanog krila SS-a (Waffen-SS) čemu se snažno opirao vrh Wehrmachta. Da bi umirio
vojni vrh, Hitler je donio odluku da se postrojbe Waffen-SS-a mogu popunjavati isključivo dra-
govoljcima te da ukupna masa dragovoljaca ne može biti veća od jedan posto ukupnog broja
pripadnika Wehrmachta. U potrazi za dragovoljcima za daljnje povećanje postrojbi Waffen-SS-a
Himmler se prisjetio visoke borbene vrijednosti bošnjačkih pukovnija u sastavu austrougarske
vojske tijekom Prvoga svjetskog rata. O navedenom je prvi puta razgovarao s Hitlerom 6. prosin-
ca 1942., prilikom izvješćivanja o brojnosti Waffen-SS-a, istovremeno predlažući da se u sklopu
borbeno dokazane SS dragovoljačke gorske divizije Princ Eugen ustroji postrojba sastavljena
isključivo od Bošnjaka s područja Bosne (jačine ojačane pukovnije). Budući su u tom trenutku
tekle intenzivne pripreme za pothvat „Bijelo I.“, Hitler je konačnu odluku odgodio do okončanja
pothvata, posebno naglašavajući potrebu usuglašavanja svih aktivnosti oko ustrojavanja divizije
s njemačkim poslanstvom u Zagrebu i samom Vladom NDH. Hitler je konačno odobrenje za
postrojavanje bošnjačke SS divizije službeno dao 10. veljače 1943. godine.
Po proglašenju NDH čitavo područje Bosne i Hercegovine ušlo je u sastav iste. Ustaška
politička platforma, utemeljena na pravaškom učenju dr. Ante Starčevića, smatrala je područje
Bosne i Hercegovine integralnim dijelom hrvatskoga nacionalnog područja, a Bošnjake dijelom
hrvatskoga nacionalnog korpusa. Većina bošnjačkog stanovništva primila je uspostavu NDH
sa simpatijama, nadajući se poboljšanju svoga položaja s još vrlo živim sjećanjem na progon
čitavih bošnjačkih sela i ubojstva pojedinih Bošnjaka, pa i čitavih obitelji, od strane pripadnika
Vojske Kraljevine Srbije odmah po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine,
a koji se protegao sve do sredine 1920-ih godina. U prvim mjesecima postojanja NDH došlo je
do prvih organiziranih pokolja bošnjačkog stanovništva od strane pripadnika prijeratne četničke
poluvojne organizacije. Ubrzo su masovni pokolji Bošnjaka zahvatili čitavo područje Podrinja
i istočne Hercegovine iz kojeg je dio bošnjačkog stanovništva izbjegao većinom u Sarajevo i
Mostar. U navedenim područjima nalazile su se jake snage Talijanske vojske koja je sa svoje
strane, ignorirajući traženje Vlade NDH da interveniraju protiv četnika te zatvore granicu pre-
ma Crnoj Gori, pasivno promatrala navedene pokolje. Postrojbe NDH (Domobranstvo) bile su
slabe, kako brojčano, tako i materijalno, uglavnom raspoređene kao posade u gradovima, a
za svaki svoj pokret morale su tražiti odobrenje talijanske strane. S druge strane Talijani su a
priori zabranjivali ustrojavanje postrojbi Ustaške vojnice na ovom području. Jedinu koliko-toliko
učinkovitu obranu od četnika predstavljale su malobrojne postaje Oružništva NDH. Budući se
talijanska strana uglavnom nije miješala u rad Oružništva, isto je iskorišteno te je na području
8
„Handžar“
Podrinja, a pogotovo istočne Hercegovine, ustrojen čitav niz novih postaja Oružništva u kojima
su osim djelatnih oružnika bili angažirani i tzv. pomoćni oružnici, što je donekle povećalo broj
raspoloživih snaga za odgovor na četničke napade. Nadalje, oružničke postaje iskorištene su
kao stožeri oko kojih su ustrojene pojedine lokalne snage milicijskog tipa, od kojih su se tri po-
sebno istaknule u borbi protiv četnika, a poslije i partizanskih postrojbi: postrojba u Boraču (1200
ljudi pod zapovjedništvom oružničkog poručnika Šemse Šurhovića), postrojba u Šipovici/Kuli
Fazlagića (600 ljudi pod zapovjedništvom ustaškog natporučnika Čamila Krvavca) i postrojba
na području Gračanice (1000 ljudi pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ibrahima Pirića-Pja-
nića, poznata i pod nazivom Ibrahimova garda). Velik broj vojno sposobnih Bošnjaka izbjeglih
s područja Podrinja, a koji su došli na područje Sarajeva, dragovoljno se prijavio u tzv. Istočno
bosansku legiju, odnosno službeno Zapovjedništvo skupine ustaških satnija Sarajevo pod zapo-
vjedništvom ustaškog satnika, a potom promaknutog u ustaškog dopukovnika, Jure Francetića.
Navedena postrojba prerasla je sredinom rujna 1941. u Skupinu bojni Francetić (Crna legija)
sastava četiriju bojne popunjene 80 posto s Bošnjacima. Početkom sljedeće godine Francetić
će steći kultni status na području Podrinja i među tamošnjim Bošnjacima svojim pohodom na
Drinu u sklopu pothvata Trio (8. travnja 1942. Crna legija ulazi u Drinjaču, 9. travnja u Bratunac
i Srebrenicu da bi 10. travnja, na prvu godišnjicu proglašenja NDH, izbila na Drinu). Druga bitna
osoba na području istočne Bosne je Muhamed Hadžiefendić, bojnik Domobranstva NDH i 1941.
godine zapovjednik III. bojne 8. pješačke pukovnije u Tuzli. Uvidjevši nemogućnost obrane pod-
ručja istočne Bosne od četnika i partizana ograničenim snagama Domobranstva, Hadžiefendić
predlaže vojskovođi Slavku Kvaterniku (ministru domobranstva NDH) postrojavanje jedne po-
strojbe milicijskog tipa popunjene isključivo s domaćim Bošnjacima s područja istočne Bosne.
Nakon Kvaternikove suglasnosti bojnik Hadžiefendić ustrojava 22. prosinca 1941. Dobrovoljački
odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića, koji je od travnja 1942. preimenovan u Zdrug
dobrovoljačke legije Hadžiefendića te od svibnja 1942. postaje Domobranska dobrovoljačka
pukovnija (nazivana Muslimanskom legijom od strane partizana i četnika) jačine šest pješačkih
bojni sa stožerom u Tuzli. Budući su navedenu dragovoljačku pukovniju sačinjavali isključivo
Bošnjaci s područja istočne Bosne, od kojih je većina u svojim obiteljima imala stradalih tijekom
četničkog divljanja na području Podrinja 1941. godine, dolazak Hadžiefendićeve postrojbe na
područje Podrinja tijekom provedbe pothvata Trio u travnju 1942. dovodi do masovne odmazde
nad srpskim stanovništvom.
Osim vojnog segmenta, na području Bosne i Hercegovine nakon proglašenja NDH postaje
vrlo važan i politički segment. Među uglednim pripadnicima predratne Jugoslavenske musliman-
ske organizacije (najznačajnije i najutjecajnije političke organizacije Bošnjaka na području Kra-
ljevine Jugoslavije) dolazi do rascjepa na dvije struje. Prva u potpunosti podržava NDH i djelatno
se uključuje u uspostavu iste, dok druga struja (autonomistička) zauzima opozicijski stav prema
NDH, ali istovremeno traži oslonac u Njemačkom Reichu. Navedena druga politička struja težila
je da konceptom autonomne Bosne i Hercegovine istakne Bošnjake kao najznačajniji element
u istoj i pritom naglašavajući da Nijemci u njima imaju svojega povijesno pouzdanog saveznika.
9
Autonomistička struja bošnjačkih političara kao glavni cilj postavila je izdvajanje Bosne i Herce-
govine iz NDH te dobivanje za Bosnu i Hercegovinu statusa njemačkog protektorata. Navedeni
cilj podrazumijevao je postojanje političkog povjerenja Njemačkog Reicha u Bošnjake koji bi sa
svoje strane na čitavom području Bosne i Hercegovine preuzeli upravnu, sudsku i redarstvenu
vlast te radili u duhu odanosti prema ratnim ciljevima Njemačke. Krajem 1942. godine dolazi do
sve većeg distanciranja jednog dijela bošnjačkih političara od službene NDH. Sa svoje strane
vlasti NDH prebacuju tom dijelu bošnjačkih političara neaktivnost, nesposobnost i kalkulantsko
ponašanje, dok Nijemci s jedne strane u svojim izvješćima ističu pronjemačko raspoloženje
većine Bošnjaka, a s druge strane izbjegavaju jasno određenje prema bošnjačkim autonomistič-
kim težnjama jer bi isto dovelo do daljnjeg slabljenja NDH što nikako nije bio interes Njemač-
kog Reicha. Međutim i kod samih Nijemaca dolazi do formiranja dvaju stavova. Jedan je stav
Ministarstva vanjskih poslova Njemačkog Reicha, predstavljen u liku njemačkog veleposlanika
u NDH SA generala Siegfrieda Kaschea, koji je na crti bezrezervne podrške NDH kao lojalnom
savezniku. Drugi se stav formira krajem 1942. godine u vrhu SS-a, a zagovara ga sam Him-
mler, o potrebi maksimalnog iskorištavanja pronjemačkog raspoloženja većine Bošnjaka u cilju
ustrojavanja postrojbe sastavljene isključivo od Bošnjaka s ciljem učinkovitog smirivanja situa-
cije na području Bosne i Hercegovine. Njemački vojni zapovjednici na području NDH u svojim
prijedlozima za rješenje postojeće situacije dolaze do istog zaključka kao i Himmler, odnosno da
je većina Bošnjaka spremna boriti se u postrojbama pod direktnim zapovjedništvom njemačkih
zapovjednika te predlažu čim prije postrojavanje takvih postrojbi koje bi se potom obučile po
njemačkim načelima i zatim uporabile za borbena djelovanja protiv partizana. Iako je Hitler podr-
žavao stav da je NDH lojalan saveznik Njemačke te da treba izbjeći sve radnje koje bi dovele do
daljnjeg slabljenja i kompliciranja situacije u istoj, dao je, kao što je već spomenuto, 10. veljače
1943. odobrenje za službeni početak ustrojavanja jedne bošnjačke divizije Waffen-SS-a. U raz-
govore oko postrojavanja divizije uključuje se i SS general-poručnik (SS-Gruppenführer und Ge-
neralleutnant der Waffen-SS) Artur Phleps, zapovjednik SS dragovoljačke gorske divizije Princ
Eugen, kao najviši po činu pripadnik Waffen-SS-a na području NDH. Tako je Phleps 19. veljače
1943. vodio razgovor s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem te je nakon okončanja razgovora
izvijestio državnog vođu SS-a Himmlera: da Vlada NDH službeno pozdravlja ustrojavanje jedne
bošnjačke divizije za Waffen-SS, međutim, da je neposredno njemačko vrbovanje za popunu di-
vizije nepoželjno zbog unutarnjih i vanjskopolitičkih razloga. Nadalje, Pavelić predlaže: ustašku
diviziju, hrvatske odore, činove i hrvatski zapovjedni jezik, ustrojavanje divizije na području NDH
te odmah stavlja na raspolaganje 6000 dragovoljaca. Himmler je odgovorio Phlepsu da ostaje
pri prvotnoj ideji o ustrojavanju čiste divizije koja bi bila popunjena isključivo Bošnjacima.
Postrojavanje same divizije utemeljeno je njemačko-hrvatskim međudržavnim sporazu-
mom koji je potpisan 5. ožujka 1943. i u kojem je navedeno: postrojava se SS divizija Hrvatska
od muslimanskih i katoličkih Hrvata iz bosanskohercegovačkog prostora. Bošnjačka postroj-
ba bojnika Hadžiefendića stavlja se na raspolaganje za popunu divizije, a s hrvatske strane
stavljaju se na raspolaganje, prema mogućnosti, časnici i dočasnici koji govore njemački te
10
„Handžar“
časnici i dočasnici folksdojčeri. Vrbovanje za popunu divizije vršila su hrvatska službena tijela
u tijesnoj suradnji s opunomoćenim časnicima Waffen-SS-a. Za pripadnike hrvatske SS divi-
zije određene su standardne odore njemačke vojske koje su nosili i pripadnici Waffen-SS-a
(Feldgrau – sivozelene) s crnim okovratnikom (kao i kod drugih divizija Waffen-SS-a) na kojem
se nalazila oznaka divizije: stari bosanski grb (šaka koja drži arapsku vrstu noža – handžar)
te pored njega kukasti križ. Umjesto standardne kape njemačkih gorskih postrojbi za diviziju
je uveden fes u dvije inačice: ratni (sivozeleni s njemačkim grbom i mrtvačkom glavom SS-a
ispod njega) i svečani (crveni s identičnim oznakama). Nadalje, predviđeno je da pripadnici di-
vizije na gornjem dijelu lijevog rukava, kao uostalom i kod divizije Princ Eugen, nose službeni
grb NDH. Na temelju navedenog sporazuma Himmler je 13. ožujka 1943. zapovjedio postroja-
vanje Ustrojbenog stožera na čelu s SS pukovnikom Herbertom von Obwurzerom. Početkom
travnja 1943. kreću službena vrbovanja za pristupanje novoj diviziji Waffen-SS-a i već krajem
travnja 1943. javlja se 8000 dragovoljaca, da bi do kraja srpnja 1943. broj pripadnika divizije
narastao na 15.000 dragovoljaca (od toga oko 3000 Hrvata). Kao što je već navedeno, temelj
za postrojavanje SS gorske divizije Handžar činili su pripadnici Domobranske dobrovoljačke
pukovnije bojnika Hadžiefendića, a od 1. srpnja 1943. četiri stajaće djelatne bojne Ustaške
vojnice (XXIII., XXVIII., XXXVI. i XXXVIII.), popunjene većinom Bošnjacima, prelaze u sastav
Waffen-SS-a. Osim navedenoga, najveći dio pripadnika 9. pješačke pukovnije Domobranstva
NDH (popunjene Bošnjacima i razmještene na području Sokolac – Sarajevo – Vlasenica – Vi-
šegrad) stavlja se na raspolaganje za popunu divizije.
Veliki jeruzalemski muftija Amin el Huseini (koji se poslije britansko-sovjetske invazije na Iran
1941. godine sklanja u Rim, a 1942. godine dolazi u Berlin za ravnatelja Njemačko-arapskog
instituta) praktički od trenutka uspostave NDH traži od talijanskih i njemačkih službenih instanci
posredovanje kod Vlade NDH oko pitanja uvođenja muslimanske vjerske samouprave na po-
dručju NDH, a poslije četničkih zločina zagovara naoružavanje Bošnjaka. Od 30. ožujka do 14.
travnja 1943. veliki muftija el Huseini boravi u službenom posjetu NDH (prima ga i poglavnik
dr. Ante Pavelić) te osim Zagreba posjećuje Banju Luku i Sarajevo. Prilikom navedenih posjeta
susreće se sa svim uglednijim bošnjačkim političarima. Veliki muftija tijekom svoga boravka na
području Bosne i Hercegovine otvoreno zagovara pristupanje Bošnjaka u SS diviziju. Po svom
povratku u Berlin predlaže ustrojavanje tečaja za taborske imame (tabor-imami) koji su trebali
biti dodijeljeni svakoj postrojbi buduće divizije. Navedeni je prijedlog prihvaćen te je Glavni ured
SS-a (Hauptamt-SS) ustrojio isti u Babelsbergu (u blizini Potsdama) koji je potom pohađalo 18
budućih taborskih imama tijekom srpnja 1943. u trajanju od tri tjedna. Ovdje valja napomenuti
da divizije Waffen-SS-a, za razliku od divizija Wehrmachta (svaka divizija imala je katoličkog i
protestantskog svećenika), nisu u svom sastavu imale vojne svećenike. Međutim, Himmler je,
bez imalo krzmanja, dopustio da se u svakoj postrojbi buduće bošnjačke SS divizije instaliraju
tabor-imami. Za ovo je prije svega zaslužan Himmlerov stav da za razliku od kršćanstva koje
počiva na zasadama univerzalnog mira i praštanja, islam predstavlja borbenu religiju, a upravo
tabor-imami trebaju utjecati na moral i borbeni duh postrojbe.
11
Ministarstvo domobranstva NDH odredilo je lokacije za prikupljanje, postrojavanje i obuku

buduće SS divizije (Zagreb, Zemun, Sarajevo i Slavonski Brod). Ustrojstveni stožer SS divizije
po obilasku navedenih lokacija zaključio je kako u istima nema dovoljno mjesta za sve drago-
voljce, a budući je gotovo čitavo područje NDH bilo zahvaćeno borbenim djelovanjima, nije bilo
moguće osigurati učinkovitu obuku SS divizije bez uznemiravanja od strane partizanskih snaga.
Na temelju iznesenoga Rukovodeći ured SS-a (Führungshauptamt-SS – u čijem je djelokrugu
rada, između ostaloga, bilo i postrojavanje i provedba obuke novih postrojbi Waffen-SS-a) dono-
si odluku 6. lipnja 1943. o upućivanju čitave SS divizije na jug Francuske u cilju dovršetka obuke
u miru. Nijemci koji su dobro poznavali prilike, a pogotovo mentalitet bošnjačkih dragovoljaca
(dio njemačkoga konzularnog osoblja u Sarajevu te jedan dio zapovjednika postrojbi njemačke
vojske koji su duže vrijeme proveli u borbama na području Bosne) smatrali su da je izrazito loša
mjera micati bosanske dragovoljce iz njihova zavičaja u trenutku kada su se odvijale danonoćne
i ogorčene borbe s partizanskim snagama te da će to imati izrazito nepovoljan učinak na moral
bosanskih dragovoljaca. Međutim, s druge strane izbor juga Francuske za dovršetak obuke di-
vizije bio je logičan, budući je navedeno područje po svojoj konfiguraciji terena dosta nalikovalo
na teren u Bosni i Hercegovini te je zbog toga bilo idealno za dovršetak specijalističke obuke u
gorskom ratovanju. Zapovjednik Vojnog područja južne Francuske (Befehlshaber Heeresgebiet
Südfrankreich), general-poručnik Heinrich Niehoff odredio je za smještaj SS divizije područje
šest francuskih departmana: Puy de Dome, Cantal, Haute Loire, Aveyron, Lozere i Correze.
Osim što je područje navedenih šest departmana bilo idealno za provedbu gorske obuke, ono
je bilo i prilično mirno. Na čitavom spomenutom području djelovalo je tek nekoliko nepovezanih
skupina francuskog pokreta otpora (famoznog Resistance), koji svoje djelovanje protiv okupa-
cijskih njemačkih snaga (i lokalnih sigurnosnih snaga francuske vlade iz Vichyja – redarstva
i oružništva) iscrpljuje u sabotažama (presijecanju brzojavnih linija, postavljanju prepreka na
prometnicama i manjih sabotaža u tvornicama), organizaciji štrajkova i prikupljanju podataka za
savezničke izvještajne službe. Ovdje treba navesti, za usporedbu, da dok francuski pokret otpo-
ra vrši navedena djelovanja, istodobno, na području NDH su u tijeku veliki protupartizanski pot-
hvati (Bijelo i Crno) za provedbu kojih je angažirano više desetaka tisuća njemačkih i talijanskih
vojnika te vojnika NDH. Dana 9. kolovoza 1943. za zapovjednika Hrvatske SS dragovoljačke
gorske divizije (Kroatische SS-Freiwilligen-Gebirgs-Division) službeno je imenovan SS-Ober-
führer Karl-Gustav Sauberzweig (SS pukovnik Herbert von Obwurzer nikada nije imenovan za
zapovjednika divizije, nego je obnašao dužnost zapovjednika ustrojbenog stožera divizije).
Upravo tijekom boravka Hrvatske SS dragovoljačke gorske divizije na području juga Francu-
ske dolazi do izbijanja pobune u Hrvatskoj SS dragovoljačkoj gorskoj opkoparskoj bojni, koja je
bila smještena u gradu Villefrancheu de Rouergeu, 16. i 17. rujna 1943. godine. Uzroci, tijek i
posljedice navedene pobune potanko su već opisani u magazinu Vojna povijest (rujna i listopa-
da 2013.) te se ovdje nećemo zadržavati na opisu navedene pobune. Međutim, sjena pobune
pratit će diviziju tijekom čitavog njenog postojanja. Poslije navedenoga nemilog događaja divi-
zija dobiva zapovijed o svom premještanju na vojno vježbalište Neuhammer u Njemačkoj gdje
12
„Handžar“
je trebala dovršiti svoju obuku. Navedeni premještaj započinje 1. listopada 1943. godine. Za
vrijeme svoga boravka na vojnom vježbalištu Neuhammer divizija dobiva popunu u vidu mladih
dočasnika i časnika Waffen-SS-a (najviše iz sastava SS redarstvene divizije i SS gorske divizije
Sjever te iz SS divizija: Leibstandarte Adolf Hitler, Das Reich i Wiking), što u samu diviziju unosi
novi duh te novi elan u provedbi obuke (izuzev navedene popune u dočasnicima i časnicima
divizija dobiva i popunu od 1000 novih dragovoljaca s područja Bosne). Istoga dana kada zapo-
činje premještaj divizije na područje Njemačkog Reicha, 1. listopada 1943., zapovjednik divizije
Karl-Gustav Sauberzweig promaknut je u čin SS general-bojnika i general-bojnika Waffen-SS-a
(SS-Brigadeführer und Generalmajor der Waffen-SS).
Do 30. studenoga 1943. pripadnici divizije završavaju s temeljnom gorskom obukom, a po-
tom započinje obuka po desetinama koja traje idućih mjesec dana. Početkom siječnja 1944.
divizija započinje provedbu obuke po vodovima i satnijama koja je okončana do početka veljače
1944. godine. U međuvremenu, 22. listopada 1943., prema zapovijedi državnog vođe SS-a
Himmlera, sve divizije Waffen-SS-a dobivaju svoje brojčane oznake. Tako dosadašnja Hrvatska
SS dragovoljačka gorska divizija postaje 13. SS dragovoljačka bosanskohercegovačka gorska
divizija (Hrvatska) – 13. SS-Frewilligen bosnisch-herzegowinischen Gebirgs-Division (Kroatien).
Tijekom provedbe obuke na vojnom vježbalištu u Neuhammeru 13. SS dragovoljačku gorsku di-
viziju posjećuje dva puta i državni vođa SS-a Heinrich Himmler osobno (prvi puta 21. studenoga
1943. i drugi puta 11. i 12. siječnja 1944. godine). Osim Himmlera diviziju u dva navrata u traja-
nju po tri dana posjećuje i veliki muftija el Husseini. Nakon posjeta diviziji veliki muftija el Husse-
ini upućuje zamolbu za pomoć obiteljima dragovoljaca u Bosni direktno Himmleru. Kao odgovor
na navedenu zamolbu Himmler u svojstvu državnog vođe SS-a i ministra unutarnjih poslova
Njemačkog Reicha donira 100.000 reichsmaraka za pomoć obiteljima dragovoljaca. Istodobno
na poticaj Himmlera Ministarstvo gospodarstva Njemačkog Reicha donira veliku količinu odjeće
koja se preko islamske karitativne organizacije Merhamed distribuira obiteljima dragovoljaca na
području Bosne i Hercegovine.
Tijekom 24. i 25. siječnja 1944. čitava 13. SS dragovoljačka gorska divizija provodi posljednju
zajedničku vježbu te narednih dana stiže preostali dio naoružanja i vojne opreme za kompleti-
ranje popune divizije. Dana 1. veljače 1944. divizija započinje pripreme za svoj put natrag na
područje NDH. Bez obzira na navedene popune u vojnicima, dočasnicima i časnicima diviziji je
još uvijek nedostajalo časnika (ustroj je predviđao 671 časnika, a u diviziji ih je bilo 1. veljače
1944. 377 na raspolaganju), a još veći problem predstavljao je nedostatak dočasnika (od predvi-
đenih 3091 u diviziji ih je 1. veljače 1944. bilo na raspolaganju njih 2078). Jedino je broj vojnika
bio nešto veći od onoga predviđenog ustrojem (18.563 vojnika prema ustroju, a u diviziji je 1.
veljače 1944. bilo 18.697 vojnika). Ukupno je 13. SS dragovoljačka gorska divizija 1. veljače
1944. brojila 21.152 pripadnika.
Nakon pomnih priprema pokret divizije prema domovini započeo je 15. veljače 1944. tzv.
brzinom šest (Tempo 6), odnosno što je značilo brzinom od šest željezničkih kompozicija
13
dnevno (ukupno su za prebacivanje čitave divizije bile angažirane 93 željezničke kompozicije).

Za mjesto prikupljanja divizije na području NDH određen je Srijem, a sam put željeznicom od
Neuhammera do Srijema trajao je šest dana. Prvi borbeni zadatak imala je II. bojna 28. SS dra-
govoljačke gorsko-lovačke pukovnije u okolici Svete Klare kod Zagreba kada je navedena bojna
zbog dojave o partizanskoj zasjedi iskrcana s vlaka te potom sudjelovala u pretraživanju terena
bez borbenog dodira s partizanskim postrojbama. Nakon navedenog zadatka bojna je ukrcana
natrag u svoj vlak te je produžila put prema predviđenom mjestu razmještaja. Do 25. veljače
1944. čitava divizija pristiže na predviđeno mjesto razmještaja Vinkovci – Županja – Šid, a sam
stožer divizije smješta se u Vinkovcima. Dva dana prije završetka premještanja, 23. veljače,
zapovjednik divizije SS general-bojnik Sauberzweig odlazi u Mostar na prijavak kod svoga prvo-
nadređenog zapovjednika SS generala Artura Phlepsa (zapovjednik V. SS gorskog zbora, čiji se
stožer tada nalazio u Mostaru). Zapovjednik divizije Sauberzweig izvješćuje zapovjednika zbora
Phlepsa da je moral u diviziji odličan te da je divizija opremljena najboljim njemačkim oružjem i
vojnom opremom te kao takva u potpunosti spremna za izvršavanje borbenih zadataka. Tijekom
navedenog sastanka Sauberzweig dobiva prvi zadatak koji se sastojao u provedbi pothvata či-
šćenja od partizanskih postrojbi šumskog područja uz rijeku Bosut.
Nakon povratka u stožer 13. SS dragovoljačke gorske divizije u Vinkovcima zapovjednik
divizije SS general-bojnik Sauberzweig zajedno sa svojim stožerom razrađuje plan za protu-
partizanski pothvat Putokaz (Wegweiser) s ciljem izvršenja dobivenog zadatka. Za izvođenje
planiranog pothvata stožer divizije ustrojava četiri borbene skupine:
3. SS dragovoljačka gorska izvidnička bojna (ojačana dvjema pješačkim satnijama iz sa-
1
stava 40. lovačke pukovnije 42. lovačke divizije, III. sklopom 13. SS dragovoljačke gorske
topničke pukovnije, jednim vodom jurišnih topova iz sastava 105. SS bitnice jurišnih topova,
jednim protuzrakoplovnim vodom iz sastava 13. SS dragovoljačke gorske topničke pukovnije
i 1. bitnicom 13. SS dragovoljačkoga protuoklopnog sklopa),
7. SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (ojačana I. sklopom 13. SS dragovoljačke
2
gorske topničke pukovnije, 1. satnijom 13. SS dragovoljačke gorske opkoparske bojne, 1. i 3.
bitnicom 13. SS dragovoljačkoga protuzrakoplovnog sklopa te 808. bojnom za osiguranje),
8. SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (ojačana II. sklopom 13. SS dragovoljačke
2
gorske topničke pukovnije) i
0. lovačka pukovnija (iz sastava 42. lovačke divizije ojačana 142. opkoparskom bojnom iz
4
sastava iste lovačke divizije).
Prvo borbeno djelovanje 13. SS dragovoljačke gorske divizije na području NDH započinje 10.
ožujka 1944. napredovanjem 13. SS dragovoljačke gorske izvidničke bojne u smjeru Račinovaca,
dok je u smjeru Strašinaca napredovala 28. SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija. Istovre-
meno je započelo i napredovanje 27. SS dragovoljačke gorsko-lovačke pukovnije u smjeru Batro-
vaca, dok je 40. lovačka pukovnija osiguravala prometnicu Otok – Nijemci. Kao posebna pomoć
14
„Handžar“
u cilju sprečavanja mogućega partizanskog pokušaja prijelaza Save, upućen je riječni monitor Bo-
sna (iz sastava riječne flotile Hrvatskih oružanih snaga) koji je vršio zadatak ophodnje rijeke Save
na području izvođenje pothvata. Već prvoga dana pothvata 28. SS pukovnija zauzima Strašince,
Soljane i Vrbanju te potom nastavlja nastupanje sjeverno od Vrbanje gdje uspostavlja dodir s 13.
SS izvidničkom bojnom koja je zauzela Račinovce. Istovremeno 27. SS pukovnija ulazi u Batrovce
i odmah potom u Morović te do večeri uspijeva ući u Srijemsku Raču. Idućeg dana, 11. ožujka, sve
borbene skupine nastavljaju svoje napredovanje s ciljem sabijanja partizanskih snaga na područje
između Save – Bosuta – kanala Studva. Posljednjeg dana pothvata Putokaz, 12. ožujka 1944.,
borbene skupine 13. SS dragovoljačke gorske divizije nastavljaju s potiskivanjem partizanskih po-
strojbi koje tijekom noći s 12./13. ožujka uspijevaju prijeći rijeku Savu. Iako je sam pothvat ostvario
zacrtani cilj čišćenja područja rijeke Bosuta od partizanskih postrojbi, ipak nije ispunjen i temeljni
cilj pothvata, odnosno potpuno uništenje partizanskih postrojbi na navedenom području. Tijekom
posljednjeg dana provedbe pothvata Putokaz dogodio se i jedan incident. Nastupajući dijelovi
27. SS dragovoljačke gorsko-lovačke pukovnije ulaze 12. ožujka u selo Bijela Crkva naseljeno
srpskim stanovništvom te utvrđuju da su svi stanovnici sela pobijeni, a sam zločin pripisan je par-
tizanskim postrojbama u povlačenju. U poslijeratnoj jugoslavenskoj vojnopovijesnoj literaturi za
navedeni zločin prozvani su pripadnici 13. SS dragovoljačke gorske izvidničke bojne, koji su nešto
prije ulaska dijelova 27. SS dragovoljačke gorsko-lovačke pukovnije u svom napredovanju prošli
kroz navedeno selo. Po okončanju pothvata Putokaz sve postrojbe iz sastava divizije vratile su se
na prijašnja područja razmještaja u trokutu Vinkovci – Šid – Županja.
Sada je nastupio trenutak koji su željno iščekivali svi dragovoljci u 13. SS dragovoljačkoj
bosansko-hercegovačkoj gorskoj diviziji (Hrvatskoj) – prijelaz rijeke Save i ulazak na područje
Bosne. Sam prijelaz nosio je naziv pothvat Sava i započeo je 15. ožujka 1944. s težištem prijela-
za kod Brčkog. Bosanska strana Save bila je zaposjednuta od strane partizanskih postrojbi tako
da je prijelaz divizijskih pukovnija kod Brčkog bio podržan jakom topničkom vatrom čitave 13.
SS dragovoljačke topničke pukovnije. Odmah po uspješnom prijelazu Save 27. SS pukovnija
nastavlja s potiskivanjem partizanskih postrojbi u smjeru Bijeljine koju uspijeva zauzeti do večeri
16. ožujka. S druge strane 28. SS pukovnija potpomognuta 13. SS izvidničkom bojnom nakon
uspješnog prijelaza Save nailazi na jak otpor partizanskih snaga koje potiskuje te 17. ožujka
izbija na Majevicu. Sljedećeg dana, 18. ožujka, 28. SS pukovnija izložena je jakom protuudaru
partizanskih snaga koji uspijeva zaustaviti te zadržati dostignute položaje na Majevici (promet-
nica Čelić – Lopare). Do 20. ožujka 1944. čitava divizija izvršava prijelaz Save, a sam divizijski
stožer smješta se u Brčkom čime je službeno okončan pothvat Sava.
Iduća tri tjedna, djelomično i zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, divizija je provela na ranije do-
stignutim položajima. Međutim, stožer divizije nije mirovao, nego je razrađivao novi protupartizan-
ski pothvat pod nazivom Uskrsno jaje (Osterei). Početkom travnja 1944. nastupilo je poboljšanje
vremena te je planirani pothvat Uskrsno jaje započeo u ranim jutarnjim satima 12. travnja 1944.
godine. Prva je u nastupanje krenula 27. SS pukovnija koja je do jutra sljedećeg dana uspjela,
15
unatoč snažnom otporu partizanskih postrojbi, zauzeti rudnik Ugljevik. Istodobno u nastupanje
kreće i 28. SS pukovnija koja nakon teških borbi i uz osjetne gubitke uspijeva izbiti na visove
Majevice te potom zauzeti Priboj. U međuvremenu, tijekom izvođenja samoga pothvata u stožer
divizije stiže zapovijed državnog vođe SS-a Himmlera 17. travnja 1944. o izdvajanju I. bojne 28.
SS dragovoljačke gorsko-lovačke pukovnije (koja je bila popunjena albanskim dragovoljcima)
te njenom upućivanju u Prištinu, gdje će biti temelj za postrojavanje nove divizije Waffen-SS-a
(21. SS dragovoljačke gorske divizije Skenderbeg). Ljudstvo za popunu i postrojavanje nove I.
bojne 28. SS gorske pukovnije nalazilo se već na obuci na području Brčkoga tako da je odmah
izvršena zamjena ljudstva. Bez obzira na navedeno stožer divizije nastavio je s provedbom pot-
hvata Uskrsno jaje prema planu. Do 17. travnja 1944. 13. SS izvidnička bojna uspijeva prodrijeti
u Srebrenik te potom odmah nastavlja svoje napredovanje prema Gradačcu i rijeci Bosni gdje
uspostavlja dodir s 1. gorskim zdrugom Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Pothvat Uskrsno jaje
službeno je okončan 20. travnja 1944. godine. Iako sam pothvat nije bio velik, postigao je izvr-
stan uspjeh i odlično je djelovao na moral dragovoljaca Bošnjaka u diviziji.
Nakon okončanja protupartizanskih pothvata Putokaz i Uskrsno jaje 13. SS dragovoljačka
bosansko-hercegovačka gorska divizija (Hrvatska) držala je pod svojim nadzorom relativno ve-
liko područje sjeveroistočne Bosne. Budući je navedeno područje bilo pod nadzorom partizana
duže vrijeme, na njemu više nije bilo nikakvih upravnih tijela NDH. Da bi premostio razdoblje do
uspostave uprave NDH na divizijskom području odgovornosti, zapovjednik divizije, SS gene-
ral-bojnik Sauberzweig obraća se za pomoć izravno Himmleru. Državni vođa SS-a zapovijeda
ustrojavanje SS i redarstvenog ustrojbenog stožera (SS und Polizei Organisations Stab) sa
zadatkom ustrojavanja uprave i obnove gospodarstva tijekom prijelaznog razdoblja do uspo-
stave tijela vlasti NDH. Za zapovjednika navedenog stožera imenovan je SS general-bojnik dr.
Richard Wagner, a sam stožer dijelio se na četiri odjela: 1. za obnovu (sa sljedećim zadacima:
ustrojavanja lokalne milicije – Ortswehr, obnova rada lokalnih tijela uprave, novačenje drago-
voljaca za diviziju i lokalnu miliciju, praćenje pokreta izbjeglica i ustrojavanje radne službe za
provedbu koje je postrojena graditeljska bojna Kama – Baubataillon Kama jačine dvije satnije),
2. poljodjelski (sa zadatkom obnove rada na poljodjelskim površinama), 3. za javne poslove
(sa zadatkom rješavanja pitanja: popravka škola i njihova rada, sirotišta, izbjegličkih logora,
popravka prometnica i mostova te ponovnog stavljanja u pogon rudnika ugljena u Ugljeviku i
rudnika soli kod Tuzle) i 4. financijsko-upravni (sa zadatkom rješavanja pitanja financija i unutar-
nje uprave u stožeru). Navedeno je izazvalo zlu krv između NDH (koja je smatrala da navedeno
znači stvaranje posebne SS države na području NDH te time derogiranje njezine suverenosti) i
SS-a što je prema SS generalu Gottlobu Bergeru (načelniku Glavnog ureda SS-a) imalo ozbiljne
posljedice na neuspjeh u pokušaju postrojavanja druge divizije Waffen-SS-a na području NDH
toga ljeta. Tijekom svoga djelovanja SS i redarstveni ustrojbeni stožer uspio je osigurati 3675
novih dragovoljaca za diviziju i 2724 dragovoljca za popunu lokalnih milicijskih dragovoljačkih
postrojbi.
16
„Handžar“
Za vrijeme trajanja pothvata Uskrsno jaje stožer V. SS gorskog zbora na čelu sa svojim zapo-
vjednikom, SS generalom Phlepsom planirao je veliki protupartizanski pothvat Svibanjsko drvce
(Maibaum) s ciljem uništenja partizanskih postrojbi u istočnoj Bosni. U provedbi navedenog po-
thvata predviđeno je sudjelovanje cijele 13. SS dragovoljačke bosansko-hercegovačke gorske
divizije (Hrvatske) čiji je stožer za sudjelovanje u pothvatu ustrojio tri borbene skupine:
orbena skupina Hampel (ojačana 27. SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija sa zadat-
b
kom zauzimanja Zvornika te potom uspostave zaprečne crte duž rijeke Drine s ciljem spreča-
vanja partizanskih postrojbi u pokušaju prijelaza iste),
orbena skupina Raithel (ojačana 28. SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija sa zadat-
b
kom zauzimanja Tuzle te potom izbijanja na rijeku Spreču, a potom po prijelazu rijeke Spreče
daljnji prodor u smjeru Vlasenice i Kladnja) i
orbena skupina Kuhler (ojačana 13. SS dragovoljačka izvidnička bojna sa zadatkom osigu-
b
ranja krila na području Srebrenika).
U smjeru prodora borbenih skupina divizije s područja Sokolca i Rogatice prodirale su prema
sjeveru snage 7. SS dragovoljačke gorske divizije Princ Eugen te postrojbe HOS-a. Zadatak
navedenih postrojbi bio je potisnuti partizanske snage u smjeru sjevera i potom ih nabaciti na
napredujuće borbene skupine 13. SS divizije, čime bi se partizanske postrojbe našle u klinču,
što bi u konačnici dovelo do njihova razbijanja, a potom i uništenja. U cilju što boljeg vođenja
svojih borbenih skupina Sauberzweig je stožer divizije iz Brčkog premjestio skoro na prvu crtu
bojišta u Simin Han. Pothvat započinje napadnim pokretom borbene skupine Raithel 23. travnja
1944., koja do ponoći istoga dana uspijeva ući u Tuzlu te u rano jutro idućeg dana (24. travnja
1944.) nastavlja svoje napredovanje prometnicom Živinice – Kladanj i do noći se uspijeva probiti
do Stupara. Borbena skupina Hampel kreće u napad 25. travnja 1944. te do pada noći istoga
dana uspijeva zauzeti Zvornik. Istoga dana svoje napredovanje nastavlja i borbena skupina Ra-
ithel (ojačana 27. SS pukovnija) koja do 27. travnja uspijeva zauzeti Vlasenicu i Kladanj. Budući
je borbena skupina Raithel u potpunosti ispunila planom predviđene zadatke, iz stožera divizije
dobiva zapovijed o skretanju svoga daljnjeg napredovanja prema istoku s ciljem prijelaza rijeke
Drinjače. Međutim, zbog topljenja snijega rijeka Drinjača je nabujala i borbena skupina Raithel,
s priručnim sredstvima koje je imala na raspolaganju, nije mogla izvršiti zapovijed o prijelazu
rijeke. Stožer divizije potom zapovijeda borbenoj skupini Raithel da produži svoje napredovanje
preko planine Javor u smjeru Han Pijeska. Do pada mraka 28. travnja 1944. borbena skupina
Raithel uspijeva potisnuti partizanske snage te potom zauzeti Han Pijesak, gdje hvata borbeni
dodir s napredujućim postrojbama iz sastava 7. SS dragovoljačke gorske divizije Princ Eugen.
U međuvremenu, postrojba iz sastava borbene skupine Raithel (I. bojna 28. SS pukovnije) u
Vlasenici našla se pod udarom dviju partizanskih divizija, dok se i sam stožer borbene skupine
Raithel (stožer 28. SS pukovnije i jedna satnija iz sastava pukovnije) našao u okruženju partiza-
na kod Šekovića (tijekom svoga pokreta prema Han Pijesku). Stožer divizije zapovijeda II. bojni
17
28. SS pukovnije hitan pokret iz Kladnja prema Vlasenici sa zadatkom deblokade I. bojne. Do
ponoći 28. travnja 1944. II. bojna 28. SS pukovnije uspijeva deblokirati I. bojnu iste pukovnije,
a potom žurno kreće prema Šekovićima gdje stiže u rano jutro 29. travnja i odmah, bez ikakva
predaha, stupa u boj. Boj za Šekoviće vodio se čitavog 29. travnja i okončan je tek 30. travnja
prijepodne zauzimanjem Šekovića od strane II. bojne 28. SS pukovnije i oslobađanjem iz par-
tizanskog okruženja stožera borbene skupine Raithel. Dvodnevni boj u Šekovićima skupo je
stajao II. bojnu 28. SS pukovnije koja je po okončanju navedenog boja bila gotovo desetkovana.
Da bi se popravila situacija kod Šekovića, stožer divizije upućuje na to područje borbenu sku-
pinu Kuhler čiji dolazak 1. svibnja 1944. stabilizira situaciju. U međuvremenu, borbena skupina
Hampel uspješno vrši zaprečavanje rijeke Drine te sprečava svaki pokušaj prijelaza partizanskih
postrojbi preko iste u Srbiju. Dana 1. svibnja 1944. službeno je završen pothvat Svibanjsko drv-
ce koji je ocijenjen kao uspješan (tijekom provedbe pothvata partizanske postrojbe pretrpjele su
gubitak od 956 partizana, a još dodatnih 96 je zarobljeno). Stožer V. SS gorskog zbora zapovi-
jeda 6. svibnja 1944. 13. SS dragovoljačkoj bosansko-hercegovačkoj gorskoj diviziji (Hrvatska)
povratak na ranije mjesto razmještaja na područje između rijeka: Bosne (na zapadu) – Save (na
sjeveru) – Spreče (na jugu) – Drine (na istoku).
Iako je divizija na navedenom području svoga razmještaja uspijevala održavati red i mir, ipak
je postojalo jedno područje koje je predstavljalo stalnu prijetnju diviziji – planina Majevica na ko-
joj su se nalazile jake partizanske snage. Stožer divizije odlučuje jednom zauvijek ukloniti opa-
snost koja je dolazila s Majevice. Za provedbu plana čišćenja planine Majevice od partizanskih
postrojbi isplaniran je pothvat Đurđevak (Maiglöckchen). Da bi osigurao uspjeh planiranog pot-
hvata, stožer divizije 16. svibnja 1944. sklapa sporazum o zajedničkoj suradnji s ciljem uništenja
partizanskih postrojbi sa zapovjednikom četničkoga Majevičkog korpusa Radivojem Kerovićem.
Čitava divizija kreće u provedbu operacije Đurđevak 17. svibnja 1944. godine. Idućeg dana,
18. svibnja, zatvoreno je okruženje oko partizanskih snaga na Majevici s težištem napada na
smjeru Stolica. Tijekom noći s 18. na 19. svibnja većina partizanskih postrojbi uspijeva se probiti
iz okruženja na Majevici u smjeru juga. Po okončanju pothvata Đurđevak 27. SS dragovoljačka
gorsko-lovačka pukovnija razmješta se na području Zvornika, dok se 28. SS dragovoljačka gor-
sko-lovačka pukovnija razmješta na području Srebrenika.
Osim spomenute četničke postrojbe, na području sjeveroistočne Bosne djelovala je i po-
strojba pod nazivom Zeleni kadar pod zapovjedništvom Nešada Topčića, a sama postrojba bila
je milicijskog tipa vezana uz pojedina naselja većinski naseljena Bošnjacima. Stožer divizije
procijenio je navedenu postrojbu kao nepouzdanu te da će se većina pripadnika Zelenog kadra
prikloniti partizanskim postrojbama, što se u konačnici pokazalo kao točno. Izuzev spomenuto-
ga četničkoga Majevičkog korpusa, na području sjeveroistočne Bosne djelovale su još tri veće
četničke postrojbe (četnički Posavski, Tuzlanski i Zvornički korpus), ukupno oko 13.000 četnika.
Stožer divizije pratio je razmještaj i pokrete četničkih postrojbi, iako s većinom četničkih postroj-
bi nije imao nikakve dogovore o međusobnoj suradnji. Pojedini zapovjednici četničkih postrojbi
18
„Handžar“
ponekad bi se pojavljivali u pojedinim stožerima postrojbi 13. SS dragovoljačke gorske divizije te

tražili pomoć u streljivu ili zdravstvenom materijalu. Tijekom boravka na području sjeveroistočne
Bosne u 13. SS dragovoljačkoj gorskoj diviziji dolazi do pojave samovoljnog napuštanja postroj-
be (dezertiranja). Od ožujka do kraja svibnja 1944. diviziju su samovoljno napustili: devetorica
folksdojčera, 43 Hrvata i 146 Bošnjaka. Međutim, s druge strane u diviziju kao dragovoljac
dolazi Halid Komić, bivši partizanski zapovjednik 8. krajiške brigade, čiji je prijelaz iz partizana
u redove SS divizije iskorišten u promidžbenu svrhu prilikom vrbovanja novih dragovoljaca za
popunu divizije. Stožer divizije oštro je kažnjavao sve pojave pljačkanja, neizvršavanja zapo-
vijedi i sve ostale povrede vojničke stege te je u sklopu divizije postrojena kažnjenička satnija
(Strafkompanie) pod zapovjedništvom bivšega ustaškog časnika, a sada SS poručnika Slavka
Oresića. Od 1. lipnja 1944. divizija po posljednji puta u svojoj povijesti mijenja ime i službeno po-
staje: 13. oružana gorska divizija SS-a Handžar (hrvatska br. 1) – 13. Waffen-Gebirgs-Division
der SS Handschar (kroatisches Nr. 1).
Početkom lipnja 1944. stožer 13. SS gorske divizije Handžar prima sve više izvješća o pripre-
mi partizanske ofenzive s ciljem zauzimanja Majevice, Posavine i Semberije. Da bi parirao par-
tizanskoj ofenzivi, zapovjednik divizije, SS general-bojnik Sauberzweig zapovijeda pokretanje
pothvata Puni mjesec (Vollmond) 6. lipnja 1944., radi suzbijanja partizanskog napada udarom
sa sjevera i zapada te s konačnim ciljem odbacivanja partizanskih postrojbi na Drinu. U skladu s
planiranim pothvatom 27. SS gorsko-lovačka pukovnija zauzima očekujući položaj na području
Rožanj – Stolice, dok 28. SS gorsko-lovačka pukovnija razmješta svoje snage na očekujućem
položaju na području Priboja. Boj započinje 8. lipnja 1944. napadom partizanskih snaga na I.
bojnu 28. SS pukovnije razmještenu na visovima jugozapadno od Priboja. Partizani izvode si-
loviti napad na položaje I. bojne koja uspijeva odbiti sve napade, uz ogromne vlastite gubitke,
do kasne večeri 8. lipnja kada su njeni položaji pregaženi. Stožer divizije upoznat s kritičnom
situacijom šalje u pomoć II. bojnu 28. SS pukovnije koja kreće odmah s područja Srebrenika
prema Loparama. Međutim, partizanski napad nastavlja se istom žestinom i potom pogađa 7.
bitnicu 13. SS topničke pukovnije koja je nakon četiri sata ogorčenih borbi u potpunosti razbije-
na. Preživjeli iz I. bojne 28. SS pukovnije i 7. bitnice 13. SS topničke pukovnije tijekom 9. lipnja
uspijevaju dostići prvu crtu divizije na cesti Čelići – Lopare. U ranim jutarnjim satima II. bojna 28.
SS pukovnije dolazi u Lopare i odmah započinje napad na partizanske snage u napredovanju.
Nakon teških borbi za svaku uzvisinu tek 10. lipnja u predvečerje II. bojna 28. SS pukovnije
uspijeva zaustaviti partizanski napad. Do podneva 13. lipnja 1944. 28. SS pukovnija uspijeva
izbiti na položaje koje je držala uoči početka partizanskog napada 8. lipnja. Za razliku od 28. SS
pukovnije, njezina sestrinska 27. SS pukovnija spremno dočekuje partizanski napad koji odbija
te zadržava svoje položaje, a potom kreće u napad te potiskuje partizanske snage preko rijeke
Spreče do 12. lipnja čime je okončan pothvat Puni mjesec. Iako partizanskim snagama nije
uspjelo prodrijeti u zaštićenu zonu divizije između rijeka Bosne – Save – Spreče – Drine, ipak su
gubici divizije tijekom pothvata Puni mjesec bili znatni: 205 poginulih, 528 ranjenih i 89 nestalih
(I. bojna 28. SS pukovnije reducirana je na svega 180 vojnika). Tijekom navedenog pothvata
19
zarobljeno je 1246 partizana i civila (od kojih i šest zrakoplovaca američkog zrakoplovstva), a
prema poslijeratnoj jugoslavenskoj literaturi pripadnici divizije optuženi su za masakr njih 500
u šumama južno od Save i još 40 u Brčkom. Ostatak zarobljenika predan je vlastima NDH u
Vinkovcima.
Nekoliko dana po okončanju pothvata Puni mjesec, 19. lipnja 1944. u stožeru divizije u Brč-
kom održana je mala svečanost povodom predaje zapovjedništva nad divizijom. SS general-boj-
nik Karl-Gustav Sauberzweig imenovan je za zapovjednika novopostrojenoga IX. SS gorskog
zbora (hrvatskog) – IX. Waffen-Gebirgs-Korps der SS (kroatisches), a 21. lipnja promaknut je u
čin SS general-poručnika (SS-Gruppenführer und Generalleutnant der Waffen-SS). Za novog
zapovjednika divizije imenovan je SS pukovnik Desiderius Hampel. Novi zapovjednik divizije (do
imenovanja za zapovjednika divizije bio je zapovjednik 27. SS pukovnije) Desiderius Hampel bio
je rođeni Siščanin (rođen 20. siječnja 1895. u Sisku), koji je prije početka Prvoga svjetskog rata
završio vojnu školu u Karlovcu, a kraj rata dočekao je u činu natporučnika. Između dvaju ratova
Hampel studira šumarstvo u Münchenu (1925. – 1928.), a 1937. godine odlazi u Mađarsku i po-
staje djelatni časnik mađarske vojske u kojoj ostaje do 1941. godine, kada se nakon proglašenja
NDH prijavljuje za službu u Domobranstvu. Nakon primitka u Domobranstvo NDH dodijeljen
mu je čin bojnika. Hampel u Domobranstvu ostaje do svibnja 1942. kada prelazi u Waffen-SS
na poziv Phlepsa. Hampel je izuzev materinjega njemačkog jezika izvrsno govorio i mađarski i
hrvatski. Znanje hrvatskog jezika bila je prednost novoga zapovjednika koji se svojim podređe-
nim vojnicima obraćao na njihovu jeziku. Hampel je nakon rata uspio bijegom iz zarobljeničkog
logora izbjeći izručenje u Jugoslaviju i živio je u Grazu do smrti 1981. godine.
Iako u zaštićenoj zoni divizije nije bilo partizanskih snaga, one su stalno djelovale u okolici,
tako su partizani 23. lipnja 1944. napali Prnjavor, ali je napad odbijen. Novopostrojena III. boj-
na 28. SS pukovnije imala je vatreno krštenje 26. lipnja kod Maglaja, a 13. SS izvidnička bojna
i 13. SS protuoklopni sklop angažirani su na deblokadi posade HOS-a u Derventi 29. lipnja
1944. godine. Mjesec lipanj završio je partizanskim napadom na Šekoviće (30. lipnja) koji je
odbila II. bojna 28. SS pukovnije. Partizanske snage pokušale su kod Srijemske Rače prijeći
rijeku Savu noću 1. na 2. srpnja 1944., ali su spremno dočekane te je pokušaj propao. Dana
7. srpnja 1944. partizani napadaju Strašince te na poziv u pomoć reagira stožer divizije i upu-
ćuje dvije satnije iz sastava 13. SS opkoparske bojne koje u jurišnim opkoparskim čamcima
prelaze Savu te potom potiskuju partizanske snage dublje u bosutske šume nakon kratkog, ali
žestokog boja. Nekoliko dana kasnije, 10. srpnja II. bojna 28. SS pukovnije pomaže u odbija-
nju partizanskog napada na Doboj.
Na temelju izvješća Ic časnika divizije (izvještajni časnik, SS satnik Franz Wegemann) za-
povjednik divizije Hampel upoznat je s postojanjem partizanskog uzletišta kod sela Osmaci
(smještenog 26 km jugoistočno od Tuzle). Preko navedenog uzletišta partizanske snage su
primale savezničku vojnu opremu te evakuirali svoje ranjene. Za uništenje uzletišta isplani-
ran je pothvat Muholovka (Fliegenfänger) koji je trebala izvršiti 28. SS pukovnija uz podršku
20
„Handžar“
četničkih postrojbi. Sam pothvat započinje 14. srpnja, a već idućeg dana zauzeto je uzletište
koje je potom uništeno. U međuvremenu je zapovjedništvo 2. oklopne vojske (Panzer-Armee-
oberkommando 2) pokrenulo veliki protupartizanski pothvat Ruža (Rose) s ciljem sprečavanja
pokreta velikih partizanskih snaga s područja srednje Bosne prema Srbiji. Kao dio navedenog
pothvata stožer 13. oružane gorske divizije SS-a Handžar (hrvatska br. 1) planira manji pothvat
pod imenom Divlja ruža (Heiderose) s ciljem uništenja partizanskih položaja sjeverozapadno od
Šekovića. Planirani pothvat započinje 17. srpnja 1944., a u njemu sudjeluju I. i III. bojna 27. SS
pukovnije te I. i III. bojna 28. SS pukovnije te kao dodatna podrška jedna bojna iz sastava 7. SS
dragovoljačke gorske divizije Princ Eugen. Borbe s partizanskim snagama na području Šeko-
vića trajale su do 23. srpnja te su okončane odbacivanjem partizanskih snaga sa spomenutog
područja. Samo šest dana kasnije, 29. srpnja III. bojna 28. SS pukovnije ponovno je borbeno
angažirana kao pomoć posadi Kladnja koja se nalazila u partizanskom okruženju. Idućeg dana
III. bojna uspijeva deblokirati posadu Kladnja. Tijekom svih navedenih borbenih djelovanja divi-
zije u srpnju 1944. ista je imala gubitak od 89 poginulih i 181 ranjenog vojnika.
Prvoga tjedna u kolovozu 1944. započinje novi veliki protupartizanski pothvat 2. oklopne
vojske s istim ciljem kao i prethodni, odnosno sprečavanje prodora jakih partizanskih snaga
iz Bosne preko rijeke Drine u Srbiju (pothvat Rübezahl, dok se pothvat V. SS gorskog zbora,
odnosno bosanski dio pothvata zvao Mljeveno meso – Hackfleisch). Za provedbu navedenog
pothvata u Bosni stožer V. SS gorskog zbora planirao je uporabu snaga 13. SS divizije Handžar,
i to: 28. SS pukovnije sa zadatkom napada jugoistočno u smjeru Olova (I. bojna) te južno i jugo-
zapadno u smjeru Kladnja (III. bojna), dok je 27. SS pukovnija trebala napadati iz smjera Šeko-
vića prema jugu. Sam pothvat započinje 4. kolovoza 1944. napadom snaga iz sastava 28. SS
pukovnije u smjeru Olova. Druga pukovnija divizije (27. SS pukovnija) istoga dana kreće u pla-
nirano napredovanje, međutim, nailazi na jake partizanske snage kod Vlasenice koje su i same
krenule u napadna djelovanja te dolazi do boja u susretu. Navedeni boj onemogućio je daljnje
napredovanje 27. SS pukovnije te time nije zatvorena prometnica Vlasenica – Han Pijesak, što
partizanske snage odmah iskorištavaju za svoj pokret prema istoku. Ostatak partizanskih snaga
uspio se povući preko Goražda prema jugu. Navedenim nije spriječen partizanski pokret prema
Srbiji, nego je samo odgođen. Tijekom ostatka kolovoza 1944. postrojbe divizije svakodnevno
sudjeluju u borbenim djelovanjima s manjim partizanskim postrojbama koje se nastoje infiltrirati
u područje zaštićene zone. Krajem kolovoza stožeru divizije postaje jasna činjenica da postrojbe
divizije više ne mogu podnijeti stalne pokrete praćene borbenim djelovanjima, što je kontinuira-
no trajalo tijekom cijelog ljeta 1944., te da diviziji neophodno treba toliko potreban odmor.
Međutim, divizija neće dobiti priliku za toliko potreban odmor jer partizanske snage 4. rujna
1944. pokreću veliki napad na području Majevice, Posavine i Semberije. Borbena djelovanja za-
počinju partizanskim napadom na Srebrenik 4. rujna u ranim jutarnjim satima. Teški boj trajao je
iduća dva dana i u jednom trenutku prijetila je opasnost od partizanskog okruženja II. bojne 28.
SS pukovnije, ali je bojna uspjela zadržati svoje položaje. Divizijski zapovjednik Hampel hitno
21
upućuje 3. satniju 13. SS opkoparske bojne kao pomoć u Srebrenik. Po dolasku navedene po-
strojbe u Srebrenik ojačana II. bojna 28. SS pukovnije 6. rujna kreće u protunapad te potiskuje
partizanske snage prema jugu. Međutim, partizanske snage nakon povlačenje ponovno kreću u
napad što prisiljava Hampela da u pomoć pošalje i I. bojnu 28. SS pukovnije čiji dolazak stabilizira
situaciju. Dana 6. rujna postrojbe divizije prvi puta vode borbe i s bivšim saveznicima – četničkim
postrojbama koje napadaju isključivo pozadinske dijelove divizije (opskrbne kolone), ali bez većeg
uspjeha. U međuvremenu, 8. rujna partizanske snage napadaju položaje II. bojne 27. SS pukovni-
je zapadno od Zvornika, Nakon jednodnevnih borbi partizanski napad je odbijen. Izvan zaštićene
zone divizije partizanske snage uspjele su do 17. rujna 1944. pod svoj nadzor staviti čitavo pod-
ručje istočne Bosne, uključujući i Tuzlu.
Tijekom druge polovine rujna 1944. u 13. SS diviziji Handžar dolazi do prvih pojava dezintegra-
cije uzrokovanih samovoljnim napuštanjem postrojbi (dezertiranjem). Razlozi za navedeno ležali
su u općem negativnom razvoju ratne situacije za Njemački Reich te u širenju glasina da će se
njemačke postrojbe povući s područja NDH. U razdoblju od 20. rujna do 1. listopada 1944. diviziju
samovoljno napušta 2000 dragovoljaca Bošnjaka (brojno stanje njemačkog osoblja u diviziji 1.
listopada 1944. bilo je: 279 časnika, 1611 dočasnika i 4125 vojnika, odnosno 6015 pripadnika divi-
zije). U međuvremenu, partizanske snage nastavljaju s pritiskom na zaštićenu zonu divizije napa-
dom 3. listopada 1944. na logističku bazu divizije (jačine satnije) smještenu u predgrađu Bijeljine
koja je ubrzo stavljena u okruženje. Odmah reagira 13. SS izvidnička bojna (koja je razmještena
u Bijeljini) i kreće u pomoć okruženoj postrojbi. Nakon teških borbi i velikih gubitaka 13. SS izvid-
ničke bojne razbijeno je okruženje, ali je situacija konačno stabilizirana tek dolaskom III. bojne 27.
SS pukovnije i 3. bitnice 13. SS topničke pukovnije 5. listopada.
Situacija na susjednom području preko Drine u Srbiji rapidno se pogoršavala napredovanjem
partizanskih i sovjetskih postrojbi. Zapovjedništvo Vojne skupine F izdaje zapovijed o uspostavi
odsudne obrane na crti Kraljevo – Užice. U međuvremenu, pritisak na zaštićenu zonu 13. oružane
gorske divizije SS-a Handžar (hrvatske br. 1) postaje sve jači, a unutarnje stanje u diviziji pogor-
šavaju sve učestalije pojave samovoljnog napuštanja postrojbi. Zapovjedništvo Vojne skupine F,
uz suglasnost državnog vođe SS-a Himmlera, donosi odluku o premještanju divizije (16. listopada
1944.) iz postojeće zaštićene zone (međuriječje Bosna – Sava – Sprača – Drina) na šire područje
Zagreba. Za osiguranje vitalnog mostobrana kod Brčkog iz sastava divizija na tom području osta-
ju: 28. SS pukovnija, I. bojna 27. SS pukovnije i III. sklop 13. SS topničke pukovnije. Odmah nakon
početka pokreta dolazi do masovnoga samovoljnog napuštanja postrojbi, tako samo u jednom
danu iz 27. SS pukovnije dezertira 642 Bošnjaka, a isto se nastavlja i kod postrojbi angažiranih
na osiguranju mostobrana kod Brčkog (samo tijekom 17. listopada zabilježeno je 161 samovoljno
napuštanje postrojbe). U Cerni 21. listopada 1944. 101 Bošnjak iz sastava divizijske satnije za
osiguranje na čelu s divizijskim imamom Abdulahom Muhasilovićem napušta svojevoljno divizi-
ju. Divizija završava svoj premještaj 28. listopada 1944. te biva razmještena na području: Dugo
Selo – Ivanić Grad – Kloštar Ivanić – Kutina – Novska sa zadatkom osiguranja željezničke pruge.
22
„Handžar“
Situaciju donekle popravlja dolazak popune iz raspuštene 23. oružane gorske divizije SS-a Kama
(hrvatska br. 2) 31. listopada.
Zapovjedništvo Vojne skupine F, ponovno uz dopuštenje Himmlera, zapovijeda 25. listopada
1944. početak pothvata Jesenje lišće (Herbstlaub), odnosno razoružanje nepouzdanog ljudstva
13. oružane gorske divizije SS-a Handžar (hrvatske br. 1). Razoružanje nepouzdanih Bošnjaka
započinje u postrojbama divizije angažiranima na mostobranu kod Brčkog gdje je u jednom danu
razoružano 1100 vojnika bez ijednog incidenta (od razoružanih vojnika postrojene su dvije radne
bojne). Na navedenom području razmještaja divizije 2300 Bošnjaka proglašeno je nepouzdanim
te su potom razoružani. Samovoljno napuštanje postrojbi i razoružanje nepouzdanih vojnika dra-
stično su promijenili etničku sliku divizije. Na početku svog postrojavanja divizija je bila 95 posto
popunjena Bošnjacima i Hrvatima, a početkom studenoga 1944. odnos između Nijemaca i Boš-
njaka bio je 1:1. Za zapovjednika divizije Desideriusa Hampela ipak je 9. studenoga 1944. stigla
mala utjeha u njegovu promaknuću u SS-Oberführera.
Postrojbe iz sastava 13. oružane gorske divizije SS-a Handžar (hrvatske br. 1) koje su još uvi-
jek bile angažirane na mostobranu kod Brčkog, dobivaju zapovijed (7. studenoga 1944. godine)
o postrojavanju borbene skupine Hanke (I. bojna 27. SS pukovnije, I. i II. bojna 28. SS pukovnije,
III. sklop 13. SS topničke pukovnije i 1. satnija 13. SS opkoparske bojne, pod zapovjedništvom SS
bojnika Hansa Hankea, zapovjednika 28. SS pukovnije) te njenom hitnom upućivanju na područje
Batine. Borbena skupina Hanke stiže na područje Batine 14. studenoga. Idućeg dana u sastav
borbene skupine Hanke dolazi i 13. SS izvidnička bojna koja je od 9. studenoga bila razmještena
na području Apatina. Teške borbe na mostobranu trajale su do 21. studenoga kada je borbena
skupina Hanke prisiljena na povlačenje prema jugu (od početnih 1200 vojnika borbene skupine
Hanke do 23. studenoga ostalo je njih svega 200). U međuvremenu, sve postrojbe divizije razmje-
štene duž željezničke pruge od Ivanić Grada do Novske prikupljaju se na području Ivanić Grada
te 25. studenoga 1944. započinje njihov premještaj željeznicom preko Osijeka u Siklos gdje divi-
zija stiže 27. studenoga. Potom je divizija premještena u Barcz kamo dolazi 2. prosinca gdje se u
njen sastav vraćaju ostaci borbene skupine Hanke. U Barczu divizija dobiva popunu u različitim
njemačkim obučnim i doknadnim bojnama te II. bojnu mađarske pješake pukovnije Bakony, 218.
mađarsku tvrđavsku bojnu teških strojnica i 1011. mađarsku tvrđavsku pješačku bojnu,.
Početkom prosinca 1944. divizija se nalazila razmještena na području Barcz – Berzence –
Haromfa sa sjedištem stožera u Nagykanizsi (dio postava Margareta – Margarethestellung). Na
navedenoj obrambenoj crti divizija odbija nekoliko sovjetskih napada: 7. prosinca, 12./13. prosinca
1944. te 1. i 11. siječnja i potom 25. veljače 1945. godine. U međuvremenu je zapovjednik divizije
Desiderius Hampel promaknut 30. siječnja 1945. u čin SS general-bojnika (SS-Brigadeführer und
Generalmajor der Waffen-SS). Divizija se nalazila na postavu Margareta sve do 30. ožujka 1945.
kada pred nezadrživim pritiskom sovjetskih postrojbi započinje svoje povlačenje prema zapadu
na novi postav Dorotea (Dorotheastellung) na području grada Bajca. Međutim, navedeni postav
ubrzo je savladan od strane sovjetskih postrojbi te se divizija povlači na zapadnu obalu rijeke Mure
23
na području Nagykanizse. Budući se sovjetsko napredovanje nastavlja, ostaci divizije povlače se

potom na tzv. državni obrambeni postav (Reichsschutzstellung) u okolici Ptuja (njemački Pettau)
6. travnja 1945. godine. Ovdje divizija dobiva svoju zadnju popunu koja se sastojala od nekoliko
pješačkih bojni posljednje obrane (Volkssturm) i jedne pješačke satnije popunjene Talijanima (jači-
ne 165 vojnika). U tom trenutku u diviziji se nalaze: Nijemci s područja Reicha (Reichsdeutscheri),
folksdojčeri, Bošnjaci, Mađari, Hrvati i Talijani. Na navedenom postavu divizija odbija više pokuša-
ja proboja istoga od strane sovjetskih postrojbi: 7., 9., 11., 13., 15., 16. i 19. travnja 1945. godine.
Dana 19. travnja 1945. predstavlja posljednji dan borbenog djelovanja divizije. Na položajima kod
Ptuja divizija ostaje do 5. svibnja, a potom se povlači na postav Uršula (Ursulastellung) na područ-
ju Kellersdorfa gdje se divizija razmješta do 7. svibnja. Idućeg dana, 8. svibnja 1945. pripadnici
divizije putem radija saznaju za kapitulaciju Njemačkog Reicha. Divizijski zapovjednik SS gene-
ral-bojnik Desiderius Hampel razrješava preostale dragovoljce Bošnjake njihove vojne prisege pa
se većina njih odlučuje na povratak u domovinu i ubrzo se predaje jugoslavenskim postrojbama
(prema nepotvrđenim podacima objavljenima u njemačkoj literaturi nakon Drugoga svjetskog rata
1400 bivših pripadnika SS divizije Handžar strijeljano je 22. travnja 1945. godine). Ostatak divizije
povlači se dalje prema zapadu i 11. svibnja 1945. predaje se britanskim postrojbama kod Twim-
berga. Do 15. svibnja bivši pripadnici divizije premješteni su u veliki zarobljenički logor u Riminiju.
Jedan dio preostalih Bošnjaka odlučio se za povratak u Jugoslaviju, dok je veći dio zatražio politič-
ki azil u zemljama Bliskoga istoka. Dio bivših pripadnika divizije ponovno je sudjelovao u borbenim
djelovanjima na strani Palestinaca u ratu protiv Države Izrael 1948. godine.
Britanske su vlasti na temelju traženja jugoslavenske strane, zbog optužbe za počinjene ratne
zločine, izručile 38 osoba (bivših dočasnika i časnika u 13. SS diviziji Handžar) koje su potom pre-
bačene u Sarajevo gdje im je suđeno u kolovozu 1947. godine. Od navedenih 38 osoba, deset je
osuđeno na smrtnu kaznu (izvršena 17. srpnja 1948. strijeljanjem), dok je preostalih 28 osuđeno
na vremenske kazne zatvora od pet godina do doživotne kazne. Međutim, do 1952. godine svi
osuđeni na vremenske kazne zatvora pušteni su na slobodu (jedan osuđenik je preminuo u zatvo-
ru). Svih 38 optuženih dočasnika i časnika bili su Nijemci.
Tijekom postojanja divizije petorica njezinih pripadnika odlikovani su prestižnim odličjem Vi-
teškog križa za hrabrost u boju: Desiderius Hampel (zapovjednik divizije), Hans Hanke (zapo-
vjednik 28. SS pukovnije), Helmut Kinz (zapovjednik 13. SS izvidničke bojne), Karl Liecke (za-
povjednik 27. SS pukovnije) i Albert Stenwedel (zapovjednik II. bojne 27. SS pukovnije). Iduća
petorica časnika odlikovana su Zlatnim njemačkim križem: Hans Hanke, Hans König (zapovjed-
nik I. bojne 28. SS pukovnije), Emil Kuhler (zapovjednik 13. SS izvidničke bojne), Karl Liecke i
Hermann Schifferdecker (zapovjednik I. bojne 27. SS pukovnije), dok je jedan časnik odlikovan
Srebrnim njemačkim križem: Karl Wambsganss (pobočnik zapovjednika divizije). Na kraju treba
naglasiti da je divizija tijekom svoga jednoipolgodišnjega ratnog puta pretrpjela gubitak od 40
poginulih časnika, što jasno govori o silini i intenzitetu borbenih djelovanja 13. oružane gorske
divizije SS-a Handžar (hrvatske br. 1).
24
„Handžar“
USTROJ 13. SS GORSKE DIVIZIJE

HANDŽAR
2
Hrvatska SS dragovoljačka divizija – Kroatische SS-Freiwilligen-Division
od 1. ožujka 1943. do 2. srpnja 1943.
Hrvatska SS dragovoljačka gorska divizija – Kroatische SS-Freiwilligen-Gebirgs-Division
od 2. srpnja 1943. do 22. listopada 1943.
3. SS dragovoljačka bosanskohercegovačka gorska divizija (Hrvatska) – 13. SS-Freiwilligen
1
bosnisch-herzegowinischen Gebirgs-Division (Kroatien)
od 22. listopada 1943. do 1. lipnja 1944.

3. oružana gorska divizija SS-a Handžar – 13. Waffen-Gebirg-Division der SS „Hands-
1
char“ (kroatisches Nr. 1)
- od 1. lipnja 1944. do 8. svibnja 1945.
Zapovjednik: SS pukovnik Herbert von Obwurzer (9. 3. – 1. 8. 1943.) – ustrojbeni stožer
SS-general-bojnik Karl-Gustav Sauberzweig (1. 8. 1943. – 1. 6. 1944.)
SS-general-bojnik Desiderius Hampel (1. 6. 1944. – 8. 5. 1945.)
Načelnik stožera: SS bojnik Erich Braun (9. 3. 1943. – 6. 6. 1944.)
SS bojnik Hans Einer (6. 6. – 1. 7. 1944.)
SS bojnik Johann Petersen (1. 7. – 1. 8. 1944.)
SS bojnik Otto Reuter (1. 8. 1944. – 5. 1. 1945.)
SS bojnik Bernhard-Siegfried Sander (5. 1. – 28. 2. 1945.)
SS bojnik Rudolf Hamm (28. 2. – 24. 3. 1945.)
SS bojnik Bernhard-Siegfried Sander (24. 3. – 8. 5. 1945.)
Divizijski imam: Abdulah Muhasilović (9. 3. 1943. – 21. 10. 1944.)
Halim Malkoč (21. 10. 1944. – 8. 5. 1945.)
25
. hrvatska SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

1
gen-Gebirgs-Jäger-Regiment 1) od 22. listopada 1943. 27. SS dragovoljačka gorsko-lo-
vačka pukovnija (hrvatska br. 1) – (SS-Freiwilligen-Gebirgs-Jäger-Regiment 27 (kroa-
tische Nr. 1)) od 1. lipnja 1944. 27. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (hrvatska br.
1) – Waffen-Gebirgs-Jäger Regiment 27 der SS (kroatisches Nr. 1)
/stožer pukovnije, stožerna satnija, I. gorsko-lovačka bojna (stožer bojne, 1. – 4. satnija), II.
gorsko-lovačka bojna (stožer bojne, 5 – 8. satnija), III. gorsko-lovačka bojna (stožer bojne,
9. – 12. satnija), IV. gorsko-lovačka bojna (stožer bojne, 13. – 16. satnija), 17. topnička satnija
i 18. protuoklopna satnija)/
Zapovjednik: SS pukovnik Huber Mathias (9. 3. – 28. 9. 1943.)
SS pukovnik Desiderius Hampel (28. 9. 1943. – 19. 6. 1944.)
SS potpukovnik Peter Hermann (19. 6. – 1. 8. 1944.)
SS bojnik Sepp Syr (1. 8. – 1. 9. 1944.)
SS bojnik Friedrich-Karl Scanzoni (1. 9. – 1. 10. 1944.)
SS potpukovnik Anton Holzinger (1. 10. – 24. 11. 1944.)
SS bojnik Karl Liecke (24. 11. 1944. – 1. 3. 1945.)
SS bojnik Karl Fischer (1. 3. – 8. 5. 1945.)
Pukovnijski imam: Hasan Bajraktarević
. hrvatska SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

2
gen-Gebirgs-Jäger-Regiment 2) od 22. listopada 1943. 28. SS dragovoljačka gorsko-lo-
vačka pukovnija (hrvatska br. 2) – (SS-Freiwilligen-Gebirgs-Jäger-Regiment 28 (kroa-
tische Nr. 2)) od 1. lipnja 1944. 28. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (hrvatska br.
2) – Waffen-Gebirgs-Jäger Regiment 28 der SS (kroatisches Nr. 2)
9. – 12. satnija), 13. topnička satnija i 14. protuoklopna satnija)/
Zapovjednik: SS pukovnik Franz Mathais (9. 3. – 1. 12. 1943.)
SS pukovnik Helmuth Raithel (1. 12. 1943. – 6. 6. 1944.)
SS potpukovnik Hans Hanke (6. 6. 1944. – 8. 5. 1945.)
Pukovnijski imam: Husejin Džozo, a poslije Ahmed Skaka
26
„Handžar“
rvatska SS dragovoljačka gorska topnička pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

H
gen-Gebirgs-Artillerie-Regiment) od 22. listopada 1943. 13. SS dragovoljačka gorska
topnička pukovnija (SS-Freiwilligen-Gebirgs-Artillerie-Regiment 13) od 1. lipnja 1944.
13. SS gorska topnička pukovnija (SS Gebirgs-Artillerie-Regiment 13)
/stožer pukovnije, stožerna bitnica, I. topnički sklop (stožer sklopa, stožerni vod, 1. – 3. laka
topnička bitnica topova 105 mm), II. topnički sklop (stožer sklopa, stožerni vod, 4. – 6. laka
topnička bitnica topova 105 mm), III. topnički sklop (stožer sklopa, stožerni vod, 7. – 9. laka
topnička bitnica topova 105 mm) i IV. topnički sklop (stožer sklopa, stožerni vod, 10. – 12.
teška topnička bitnica topova 150 mm), ukupno: 36 topova 105 mm i 12 topova 150 mm/
Zapovjednik: SS bojnik Alexander von Gyurcsy (9. 3. – 5. 10. 1943.)
SS pukovnik Ernst Schmedding (5. 10. 1943. – 19. 6. 1944.)
SS bojnik Alexander von Gyurcsy (19. 6. – 1. 7. 1944.)
SS bojnik Adolf Mayer (1. 7. – 1. 8. 1944.)
SS bojnik Franz Meldsdörfer (1. 8. 1944. – 8. 5. 1945.)
Pukovnijski imam: Haris Korkut, a poslije Mustafa Hadžimulić
rvatska SS dragovoljačka gorska bojna dojavništva (Kroatisches SS-Freiwilligen-Ge-

H
birgs-Nachrichten-Abteilung) od 22. listopada 1943. 13. SS dragovoljačka gorska boj-
na dojavništva (SS-Freiwilligen-Gebirgs-Nachrichten-Abteilung 13) od 1. lipnja 1944.
13. SS gorska bojna dojavništva (SS Gebirgs-Nachrichten-Abteilung 13)
/stožer bojne, 1. satnija – žičane veze i 2. satnija – bežične veze/
Zapovjednik: SS bojnik Hans Hanke (9. 3. 1943. – 1. 3. 1944.)
SS bojnik Bruno Buschenhagen (1. 3. – 5. 11. 1944.)
SS satnik Rudolf Rühmer (5. 11. 1944. – 8. 5. 1945.)
rvatska SS dragovoljačka gorska opkoparska bojna (Kroatisches SS-Freiwilligen-Ge-

H
birgs-Pionier-Bataillon) od 22. listopada 1943. 13. SS dragovoljačka gorska opkopar-
ska bojna (SS-Freiwilligen-Gebirgs-Pionier-Bataillon 13) od 1. lipnja 1944. 13. SS gor-
ska opkoparska bojna (SS Gebirgs-Pionier-Bataillon 13)
/stožer bojne, 1. – 3. opkoparska satnija, mostovna kolona/
Zapovjednik: SS potpukovnik Oskar Kirchbaum (9. 3. – 17. 9. 1943.)
SS bojnik Heinz Knoll (17. 9. 1943. – 30. 3. 1945.)
SS potpukovnik Hans Amtmann (30. 3. – 8. 5. 1945.)
Imam bojne: Halim Malkoč
27
rvatski SS dragovoljački protuzračni sklop (Kroatisches SS-Freiwilligen-Flak-Abteilung)

H
od 22. listopada 1942. 13. SS dragovoljački protuzračni sklop (SS-Freiwilligen-Flak-Abte-
ilung 13) od 1. lipnja 1944. 13. SS protuzračni sklop (SS Flak-Abteilung 13)
/stožer sklopa, 1. i 2. bitnica protuzračnih topova 20 mm i 3. bitnica protuzračnih topova 37 mm/
Zapovjednik: SS natporučnik Husejin Biščević (9. 3. 1943. – 1. 3. 1944.)
SS satnik Max Daumer (1. 3. 1944. – 8. 5. 1945.)
Imam sklopa: Džamal Ibrahimović
rvatski SS dragovoljački protuoklopni sklop (Kroatisches SS-Freiwilligen-Panzerjä-

H
ger-Abteilung) od 22. listopada 1943. 13. SS dragovoljački protuoklopni sklop (SS-Fre-
iwilligen-Panzerjäger-Abteilung 13) od 1. lipnja 1944. 13. SS protuoklopni sklop (SS
Panzerjäger-Abteilung 13)
/stožer sklopa, stožerni vod, 1. – 3. protuoklopna bitnica i 4. protuzračna bitnica, ukupno: 12
protuoklopnih topova i četiri protuzračna topa/
Zapovjednik: SS bojnik Gerhard Dierich (9. 3. 1943. – 8. 5. 1945.)
Imam sklopa: Kasim Mašić
rvatska SS dragovoljačka gorska izvidnička bojna (Kroatisches SS-Freiwilligen-Gebi-

H
rgs-Aufklärungs-Abteilung) od 22. listopada 1943. 13. SS dragovoljačka gorska izvid-
nička bojna (SS-Freiwilligen-Gebirgs-Aufklärungs-Abteilung 13) od 1. lipnja 1944. 13.
SS gorska izvidnička bojna (SS Gebirgs-Aufklärungs-Abteilung 13)
/stožer bojne, 1., 2. i 3. izvidnička gorska satnija/
Zapovjednik: SS bojnik Emil Kuhler (9. 3. 1943. – 1. 8. 1944.)
SS satnik Walter Lüth (1. 8. – 1. 9. 1944.)
SS satnik Heinrich Brichze (1. 9. – 3. 10. 1944.)
SS bojnik Helmut Kinz (3. 10. 1944. – 8. 5. 1945.)
Imam bojne: Salih Šabanović
28
„Handžar“
rvatska SS dragovoljačka gorska doknadna i obučna bojna (Kroatisches SS-Freiwi-

H
lligen-Gebirgs-Ersatz-und Ausbildungs Batallion) od 22. listopada 1943. 13. SS dra-
govoljačka gorska doknadna i obučna bojna (SS-Freiwilligen-Gebirgs-Ersatz-und
Ausbildungs Batallion 13) od 1. lipnja 1944. 13. SS poljska doknadna bojna (SS Felder-
satz-Bataillon 13)
/stožer bojne, 1. i 2. doknadna satnija te 3. i 4. obučna satnija/
Zapovjednik: SS satnik Hermann Schifferdecker (9. 3. 1943. – 17. 2. 1945.)
SS satnik Walter Lüth (17. 2. – 8. 5. 1945.)
29

SKENDERBEG
3
Interes Njemačke za Albaniju, prvenstveno u političkom i gospodarskom smislu, ima svoje
korijene u godinama neposredno prije izbijanja Prvoga svjetskog rata. U vrijeme Prvoga bal-
kanskog rata Prizrenska liga 28. studenoga 1912. saziva svoju skupštinu u Valoni koja potom
proglašava odcjepljenje od Osmanskog Carstva te neovisnost Albanije 4. prosinca 1912. (alban-
ska inteligencija i predstavnici begovskih obitelji, pod sve većim pritiskom Osmanskog Carstva i
teritorijalnih pretenzija susjednih naroda, svoje napore za rješenje albanskog pitanja kanalizirali
su kroz stvaranje jedne opće albanske političke organizacije koje je formirana 10. lipnja 1878.
u Prizrenu te je postala poznata pod nazivom Prizrenska liga, odnosno u suvremenoj historio-
grafiji poznata je pod nazivom Prva prizrenska liga). Proglašenje neovisnosti odmah su podr-
žale Kraljevina Italija i Austro-Ugarska Monarhija. Na konferenciji veleposlanika pet velikih sila
(Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Italije, Njemačke i Austro-Ugarske) u Londonu odlučeno
je o priznanju albanske neovisnosti 20. prosinca 1912., a 29. srpnja 1913. na novoj konferenciji
predstavnika velikih sila odlučeno je da Albanija bude nasljedna kneževina, a za kneza je iza-
bran njemački princ Wilhelm zu Wied koji je 7. ožujka 1914. došao u svoju kneževinu. Njemačko
Carstvo pokazuje sve veći politički interes za spomenuto područje, a upravo je izbor princa iz
njemačke plemićke kuće zu Wied imao za cilj stavljanje novoproglašene kneževine Albanije pod
jaki njemački utjecaj. Kneževina Albanija za Njemačko je Carstvo bila interesantna prvenstveno
u strateškom pogledu svoga smještaja na ulazu u Jadransko more. Neposredno uoči početka
Prvoga svjetskog rata (u lipnju 1914.) na području Kneževine Albanije dolazi do velikog ustanka
seljaka koji je ugušen tek nakon nekoliko mjeseci angažiranjem međunarodnih snaga (Albansko
međunarodno oružništvo). Veliki ustanak seljaka te početak Prvoga svjetskog rata dovodi do
političke krize u zemlji koja je okončana odlaskom kneza zu Wieda iz Albanije (iako formalno
ostaje suveren zemlje) te proglašenjem neutralnosti.
Odmah po izbijanju Prvoga svjetskog rata vojska Kraljevine Grčke zauzela je područje Korče,
dok je vojska Kraljevine Italije zauzela otok Sazan, a potom i Valonu te nastavila napredovanje u
smjeru Janjine bez obzira na proglašenu albansku neutralnost. Na temelju Londonskog ugovo-
ra Albanija je postala dio interesne sfere Kraljevine Italije. Tijekom 1915. – 1916. godine preko
područja Albanije povlači se srpska vojska, a za njom dolazi vojska Austro-Ugarske Monarhije
koja okupira sjevernu i srednju Albaniju (dio postrojbi iz sastava bugarske vojske nalazio se na
području srednje Albanije), dok se na području južne Albanije od obale Jonskog mora do jezera
Ohrid uspostavlja dio Solunskog bojišta. Nakon provedenog zaposjedanja većeg dijela Albanije
30
„Handžar“
došlo je do mimoilaženja između stavova austrougarskoga Glavnog stožera carske i kraljevske

vojske na čelu s generalom Conradom von Hötzendorfom i austrougarskog Ministarstva vanj-
skih poslova na čelu s ministrom Ištvanom grofom Burianom oko budućnosti područja Albanije.
Dok se grof Burian zalagao za obnovu albanske neovisnosti pod protektoratom Austro-Ugarske,
general von Hötzendorf je s druge strane predlagao da se sjeverna i srednja Albanija priključe
Austro-Ugarskoj, dok se južna Albanija trebala prepustiti Kraljevini Grčkoj.
Tijekom navedenog vremena u Njemačkoj su se oblikovale čak tri struje oko pitanja buduć-
nosti Albanije. Tako je načelnik njemačkoga Glavnog stožera carske vojske, general Erich von
Falkenhayn smatrao da Albaniju treba sjediniti s Crnom Gorom te umanjenom srbijanskom dr-
žavom pod crnogorskom kraljevskom dinastijom Petrovića. S druge strane, njemačko Ministar-
stvo vanjskih poslova nije bilo za obnavljanje albanske neovisnosti jer je smatralo da bi svaka
neovisna albanska država bila suviše slaba da se suprotstavi talijanskim pretenzijama te bi
prije ili kasnije Kraljevina Italija nametnula Albaniji svoj protektorat i stoga je zagovaralo podjelu
Albanije između Austro-Ugarske i Grčke, pa čak i da se dio sjeverne Albanije da umanjenoj sr-
bijanskoj državi čime bi ona dobila izlaz na Jadransko more. Treću struju zagovarali su većinom
njemački intelektualni krugovi i dio visokog plemstva, a odnosila se na obnovu vlasti kneza zu
Wieda, odnosno njegov povratak u Tiranu i ponovno preuzimanje vlasti (u tom trenutku sam
princ i albanski knez Wilhelm zu Wied nalazio se kao njemački časnik u činu pukovnika anga-
žiran na Istočnom bojištu pod pseudonimom grof Kruja što je bilo derivacija imena albanskog
grada Krujë).
Sredinom svibnja 1917. dolazi do potiskivanja postrojbi austrougarske vojske od strane tali-
janskih i francuskih snaga te lipnja 1917. talijanski general Giovani Ferero proglašava obnovu
neovisnosti Albanije pod talijanskim protektoratom. Krajem Prvoga svjetskog rata na području
Albanije nalaze se francuske, talijanske, grčke i srpske snage. U svibnju 1920. 7000 albanskih
ustanika uspijeva zaustaviti grčke snage u pokušaju okupacije područja Korče po odlasku fran-
cuskih snaga. Tijekom lipnja iste godine, pod pritiskom albanskih ustanika, talijanske snage
prisiljene su napustiti područje cijele Albanije osim otoka Sazana. Potom su albanski ustanci,
krajem ljeta 1920., napali snage Kraljevstva SHS na području Albanije, a sukobi su potrajali sve
do prosinca 1921. kada je vlada Kraljevstva SHS pod pritiskom velikih sila (konferencija vele-
poslanika Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Italije i Japana) prisiljena povući svoje snage na
granicu iz 1913. godine. Albanija je potom ponovno priznata kao neovisna država.
U međuvremenu u samoj Albaniji prisutna su stalna politička previranja koja koristi Ahmet-beg
Zogu te 5. prosinca 1922. preuzima vlast. Dio demokratske inteligencije odmah se suprotstavlja
diktatorskoj vlasti Zogua te uspijeva dio stanovništva podići na ustanak i prisiljavaju Zogua da
u lipnju 1924., s dijelom pristalica, potraži sigurnost pod okriljem Kraljevstva SHS. Po odlasku
Zogua u Tirani je formirana demokratska vlada na čelu s Fanom Nolijem. Međutim, već u pro-
sincu iste godine Ahmet-beg Zogu vraća se u Albaniju (uz pomoć vlade Kraljevstva SHS i obil-
no financiranje velikih sila) te ponovno preuzima vlast i 22. siječnja 1925. proglašava Albaniju
31
republikom, a sebe predsjednikom iste (iako knez zu Wied nije bio u Albaniji od 1914. godine,
sve obveze vezane uz kneževsku titulu obavljalo je Regentsko vijeće do proglašenje republi-
ke). Albanski parlament proglasio je 1. rujna 1928. Kraljevinu Albaniju, a Ahmeta-bega Zogua
kraljem Albanaca pod imenom Ahmed I. (ili kako se volio nazivati Skenderbeg III., dok je titulu
Skenderbega II. kratko nosio njemački princ i albanski knez Wilhelm zu Wied).
Tijekom 20-ih i početkom 30-ih godina 20. stoljeća Njemačka Albaniji općenito pridaje malo
pažnje. Dolaskom Adolfa Hitlera i nacističke stranke na vlast u Njemačkoj u siječnju 1933. te
u prvim godinama nacističke vlasti u Njemačkoj, službena njemačka vanjska politika prema
Albaniji ostaje nepromijenjena. Službeni stav Njemačke oko neimanja političkih i gospodarskih
interesa prema Albaniji potvrđen je i nakon potpisivanja Listopadskog protokola 1936. godine
(navedeni Protokol u svom govoru u Milanu 2. studenoga 1936. talijanski vođa Benito Musso-
lini nazvao je Osovinom pod kojim će ostati zapamćen). Potpisivanjem navedenog Protokola
te stvaranjem Osovine Berlin – Rim započela je uska suradnja između Njemačke i Italije, a u
samom Protokolu Njemačka je Italiji priznala pravo dominacije na čitavom Sredozemlju, a time i
na Jadranskom moru. U međuvremenu, tijekom 20-ih i do sredine 30-ih godina 20. stoljeća Kra-
ljevina Italija izvršila je punu političku, gospodarsku i vojnu (putem vojnih savjetnika pri svakoj
albanskoj postrojbi) penetraciju na područje Albanije.
U njemačko-talijanskome zajedničkom stavu u odnosu prema Albaniji dolazi do poremećaja
nakon njemačkog priključenja Austrije (ožujka 1938.). Dio albanske političke elite u razgovorima
s njemačkim veleposlanikom u Tirani Eberhardom von Pannwitzom izražava želju da njemačka
preuzme i baštinu Austro-Ugarske Monarhije u odnosu prema Albaniji (usko povezivanje Nje-
mačke i Albanije) kako bi se na taj način Albanija otela sve jačem talijanskom pritisku. Na prote-
ste talijanskog ministra vanjskih poslova, grofa Cianoa s njemačke strane stigla su uvjeravanja
o čvrstini Osovine Berlin – Rim te da službena Njemačka nema nikakvih interesa koji bi išli mimo
interesa Italije vezanih uz područje Kraljevine Albanije.
Nakon potpisivanja Münchenskog sporazuma (29. rujna 1938.), kojim je okončana Sudetska
kriza i koji je Mussolini smatrao svojim velikim vanjsko-političkim postignućem, ubrzo je već
sredinom ožujka 1939. stiglo razočaranje za Mussolinija budući je Hitler odlučio pripojiti ostatak
Češke Njemačkom Reichu (dok je Slovačka proglašena neovisnom državom), a da pritom uop-
će o tome nije prethodno izvijestio svoga saveznika. Kao odgovor na navedenu njemačku akciju
Mussolini je zapovjedio intenziviranje svih aktivnosti (političkih i vojnih) za konačnu invaziju na
Albaniju. Albanski kralj Ahmed I. upozoren je na navedene talijanske planove te je albanski ve-
leposlanik u Berlinu, na kraljev zahtjev, zatražio službeni njemački stav u slučaju invazije na Al-
baniju. Službeni njemački odgovor bio je kratak: Njemačka nema nikakvih interesa na Jadranu.
Ovim odgovorom bila je zapečaćena sudbina Albanije. Talijanska invazija na Albaniju započela
je 7. travnja 1939. i okončana je do 12. travnja. Albanski kralj Ahmed I. sa suprugom, mađar-
skom kneginjom Geraldinom Appony te tek rođenim sinom Lekom napušta Albaniju i sklanja se
u susjednu Kraljevinu Grčku.
32
„Handžar“
Dan prije formalnog okončanja vojnog djelovanja, 12. travnja 1939., sastaje se albanski par-
lament koji proglašava odluku o svrgavanju kralja Ahmeda I. te albansku krunu službeno nudi
talijanskom kralju Vittoriju Emanueleu III. Talijanski kralj prihvaća ponuđenu albansku krunu,
a sama svečanost krunjenja održana je 16. travnja 1939. čime je stvorena personalna unija
između Italije i Albanije (posebnim zakonima ustanovljena je i porezna, carinska te novčana
unija između Italije i Albanije). Istoga dana Benito Mussolini proglašava stvaranje talijanskog
imperija. Kralj Vittorio Emanuele III. imenuje za vicekralja (Luogotenente del Re) Albanije bivšeg
veleposlanika Kraljevine Italije u Albaniji Francesca Jacomonija di San Savina, koji na dužnost
stupa 22. travnja 1939. i na njoj ostaje do 18. ožujka 1943., kada ga zamjenjuje general Alberto
Pariani (koji je od 1927. do 1933. godine bio vojni izaslanik Italije, a potom i zapovjednik talijan-
ske vojne misije u Albaniji). Pariani ostaje na navedenoj dužnosti do kapitulacije Italije u rujnu
1943. godine.
U Mussolinijevim planovima za ostvarenje dominacije na Sredozemlju Albanija je trebala
poslužiti kao uporište za daljnje talijansko širenje prema području jugoistoka Europe, i to pr-
venstveno prema Kraljevini Grčkoj te Kraljevini Jugoslaviji. Navedeni plan Mussolini je poku-
šao ostvariti napadom na Grčku 28. listopada 1940. godine. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo
oružanih snaga (Stato Maggiore Generale – STAMAGE, obično nazivano Comando Supremo)
donosi procjenu da će grčka vojska nakon kratkog otpora kapitulirati pred brojčano nadmoćnijim
talijanskim snagama. Mussoliniju je osim daljnje teritorijalne ekspanzije trebala i jedna pobje-
da kako bi dokazao partneru u Osovini (Hitleru) da je doličan saveznik. Osobno je Mussolini
bio duboko frustriran nizom njemačkih pobjeda, pogotovo nakon što je u samo dva svibanjska
tjedna 1940. Wehrmachtu pošlo za rukom gotovo nešto nezamislivo, baciti na koljena, kako se
smatralo dotada, najjaču kopnenu silu svijeta, Francusku.
Mussolini je samu invaziju na Grčku pripremao u strogoj tajnosti od svoga saveznika Hitlera
čime je htio pokazati da i dalje ima samostalnost u odlučivanju. Međutim, ubrzo se pokazalo
da je svojim napadom na Grčku uspio samo iznenaditi osobno Hitlera koji je već bio duboko
uronio u planiranje pohoda protiv Sovjetskog Saveza. Poslije prvih uspjeha talijanskih postrojbi
na novom bojištu njihovo napredovanje je zaustavljeno te su uslijedili teški porazi. Predstavnik
njemačkoga Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta pri talijanskom Vrhovnom zapovjedništvu
oružanih snaga, general-bojnik Enno von Rintelen izvijestio je početkom studenoga 1940. da je
talijanska invazija na Grčku u potpunosti propala te je izrazio bojazan za opći položaj talijanskih
postrojbi u slučaju grčkog protunapada. Predviđanja generala von Rintelena pokazala su se kao
točna te je grčka vojska sredinom studenoga pokrenula veliku ofenzivu koja je završila odbaci-
vanjem talijanskih snaga s područja Grčke te ulazak grčkih snaga na područje Albanije. Osim
navedenoga, talijanske postrojbe pretrpjele su i strašne gubitke u ljudstvu i tehnici. Kao poseban
dodatak čitavoj, sada već prilično kompliciranoj situaciji, dolazi do razmještanja britanskih snaga
na području Grčke. U dosegu britanskih bombardera razmještenih u Grčkoj našla su se i naftna
polja na području Rumunjske. Napad na naftne izvore u Rumunjskoj ne samo da bi poremetio
33
njemačku opskrbu gorivom, nego bi imao i nesagledive posljedice za planirani pohod protiv So-
vjetskog Saveza. Uz sve navedeno Hitler je sve više strahovao od nekoga novoga Solunskog
bojišta. Uz sve navedeno položaj Italije komplicirali su i teški porazi u sjevernoj Africi.
Da bi jednom za uvijek riješio situaciju na jugoistoku Europe i time osigurao stabilnost na
južnom boku uoči planiranog pohoda protiv Sovjetskog Saveza, Hitler zapovijeda provedbu pla-
na Marita, odnosno njemačke intervencije protiv Grčke. Međutim, zbog dolaska zime planirana
njemačka intervencija prolongirana je za proljeće 1941. godine. Međutim, prvih dana prosinca
1940. započinje nova grčka ofenziva tijekom koje grčke postrojbe silovito napreduju u smjeru
luke Valone (koja je bila od strateškog interesa za talijanske oružane snage budući je kroz nju
išla glavnina dopreme pojačanja u ljudstvu i tehnici). Talijanski vojni i politički vrh zahvatila je pa-
nika te je tražena hitna pomoć od Njemačke. Hitler je ponovno otklonio mogućnost intervencije,
ali je obećao upućivanje transportnih zrakoplova Luftwaffe s ciljem ubrzanja slanja talijanskih
pojačanja, što je i učinjeno u roku samo dva dana. Budući da u to vrijeme još uvijek nije bilo
moguće upućivanje njemačkih postrojbi preko Bugarske (s Carevinom Bugarskom još uvijek su
trajali pregovori o njezinu pristupanju Trojnom paktu), Hitler je zapovjedio Vrhovnom zapovjed-
ništvu Wehrmachta razmatranje plana o upućivanju dviju oklopnih divizija izravno u Albaniju
preko luke Drač. Hitler je prije svega želio konkretne informacije o stanju na bojištu u Albaniji
te je prije donošenja bilo kakve konkretne odluke o upućivanju postrojbi, zapovjedio generalu
von Rintelenu obilazak bojišta u Albaniji i potom hitno dostavljanje izvješća. Iz von Rintelenova
izvješća može se iščitati da su Talijani nerado tražili pomoć jer su se bojali jačanja njemačkog
utjecaja u Albaniji. Uz navedeno von Rintelen je istaknuo da talijanske postrojbe nemaju nika-
kve pričuve (ni u namirnicama ni u streljivu) te da je došlo do potpunog sloma sustava opskrbe
postrojbi zahvaljujući potpunom kaosu koji je vladao u lukama Valona i Drač. Grčka vojska po-
novno je napala 10. siječnja 1941. i nakon teških borbi te krajnjim naporima Talijani su uspjeli
spriječiti proboj prve crte bojišta. Njemački general von Rintelen, kojega je grčki napad zatekao
na području Albanije, odmah je javio Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta svoju procjenu da
se talijanska vojska može održati na postojećim položajima, ali da nije sposobna provesti nika-
kva ofenzivna djelovanja.
U međuvremenu, 9. siječnja 1941. Hitler je u Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta sazvao
sastanak s temom angažmana njemačkih postrojbi u Albaniji. Na sastanku je zaključeno da u
Albaniju otputuje radna skupina njemačkih časnika sa zadatkom ispitivanja stanja na bojištu
(kao dopuna izvješću generala von Rintelena) te da ispita mogućnosti smještaja njemačkih po-
strojbi u Albaniji. Usporedo s navedenim Hitler je zapovjedio pripremu triju divizija (jedne gorske,
jedne motorizirane i jedne oklopne) za moguće prebacivanje preko Italije na područje Albanije
(Unternehmen Cyklamen – pothvat Ciklama). Već 14. siječnja 1941. na područje Albanije stiže
njemačka radna skupina predvođena pukovnikom Ferdinandom Jodlom (načelnikom stožera
XXXXIX. gorskog zbora) u čijoj su pratnji bila još četvorica časnika. Na prijevoju Brenner održan
je 19. i 20. siječnja 1941. sastanak između Hitlera i Mussolinija na kojem je potonji zahvalio na
34
„Handžar“
njemačkoj pomoći koja je zbog stabilizacije bojišta postala izlišna. Hitler je ovo prihvatio te je iz-
dao zapovijed Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta o odgodi pothvata Ciklama uz opasku da
postrojbe predviđene za provedbu pothvata ostanu u stanju borbene spremnosti do donošenja
konačne odluke.
Talijanska vojska započela je novu ofenzivu protiv grčkih snaga 9. ožujka 1941., ali je ista
već poslije nekoliko dana borbenih djelovanja zaustavljena te su talijanske snage odbačene na
početne položaje. Zajedno sa spomenutim istodobnim porazima talijanske vojske u sjevernoj
Africi, sve navedeno djelovalo je porazno na moral i držanje talijanskih postrojbi, a i na sam
ugled Kraljevine Italije kao vojne sile. Položaj talijanske vojske u Albaniji, doslovno u posljednji
trenutak, spasila je njemačka intervencija protiv Kraljevine Grčke i Kraljevine Jugoslavije počet-
kom travnja 1941. godine.
Nakon okončanja borbenih djelovanja protiv Grčke i Jugoslavije glavnu riječ u podjeli osvo-
jenih područja vodila je Njemačka. Neuspjesi talijanskih snaga u ratu protiv Grčke te na boji-
štu sjeverne Afrike utjecali su na položaj Italije kao podređenog partnera Njemačke u Osovini.
Iako je Njemačka područje jugoistoka Europe službeno priznala kao talijansku sferu utjecaja,
istodobno je iskoristila svoju vojnu prisutnost na spomenutom području radi osiguranja svojih
prvenstveno gospodarskih interesa. Kraljevina Italija na ruševinama Jugoslavije u travnju 1941.
proklamirala je stvaranje Velike Albanije. Vittorio Emanuele III. kao albanski kralj izdao je 3.
svibnja 1941. kraljevski dekret kojim se području dotadašnje Kraljevine Albanije pripajaju pod-
ručja: Ulcinj, Tuzi, Plav, Gusinj i Rožaje (jugoistočni dio Crne Gore), gotovo cijelo Kosovo (izuzev
okruga Kosovska Mitrovica s rudnicima u Trepči) te zapadni dio Makedonije (kotarevi: Tetovo,
Gostivar, Kičevo, Debar i Struga). Posebnim dekretom od 17. svibnja 1941. stvorena je Velika
Albanija koja je obuhvatila područje Albanije s dodatkom svih navedenih područja. Navedena
situacija ostaje nepromijenjena sve do početka rujna 1943. godine.
Nakon uspješnog iskrcavanja Saveznika na Siciliju (srpanj 1943.), talijanski fašistički režim
ulazi u sve dublju krizu, koja je u svojoj konačnici upućivala na skoro ispadanje Kraljevine Italije
iz Osovine. S druge strane, približavanje Istočnog bojišta području jugoistočne Europe, za nje-
mačko Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta navedeno područje postaje od iznimne važnosti,
kao spona između novoga bojišta na području Italije i južnog krila Istočnog bojišta. Mogućnost
kapitulacije Kraljevine Italije zahtijevala je brzo reagiranje Vrhovnog zapovjedništva Wehrmach-
ta. U tom trenutku šest talijanskih zborova s 19 divizija bilo je razmješteno duž hrvatske, crno-
gorske, albanske i grčke obale, a koji su u trenutku talijanske kapitulacije mogli Saveznicima po-
služiti kao inicijalne snage za stvaranje mostobrana na jugoistoku Europe. Opći plan postupanja
prema talijanskim oružanim snagama (razoružanje i internacija) te preuzimanje područja koja
je pod okupacijom držala talijanska vojska dobio je naziv pothvat Osovina, a iz ovoga općeg
pothvata izveden je i pothvat Konstantin koji se odnosio na razoružanje talijanskih postrojbi i za-
uzimanje područja pod talijanskom okupacijom na jugoistoku Europe (NDH, Crna Gora, Albanija
i Grčka).
35
Na temelju Hitlerove Upute za vođenje rata br. 48, Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta 8.
kolovoza 1943. izdalo je zapovijed o novome zapovjednom ustroju na jugoistoku Europe te po-
četak djelovanja po novom ustroju za 26. kolovoza. Prema navedenome novom ustroju u Beo-
gradu je ustrojeno Zapovjedništvo Wehrmachta Jugoistok na čije čelo dolazi general-feldmaršal
Maximilian Freiherr von Weichs zur Glon. Ovo zapovjedništvo ujedno postaje i zapovjedništvo
novopostrojene Vojne skupine F sa zadacima: usklađivanja borbenih djelovanja protiv različitih
partizanskih snaga na području jugoistočne Europe, osiguranja (kada za to dođe vrijeme) ra-
zoružanja talijanskih oružanih snaga na području jugoistoka i zauzimanje područja koja su bila
pod talijanskom okupacijom s glavnim ciljem izbijanja na obale i zaposjedanje istih. U vremenu
od 23. do 25. kolovoza 1943. s Istočnog je bojišta u Kragujevac, a od 2. rujna u Vrnjačku Banju
premješteno zapovjedništvo 2. oklopne vojske i podčinjeno Vojnoj skupini F. Pri preuzimanju
zapovjedništva nad 2. oklopnom vojskom, general pješaštva dr. Lothar Rendulic dobio je osob-
no od vrhovnog zapovjednika Wehrmachta Adolfa Hitlera zadatak da angažiranjem svih raspo-
loživih snaga, njemačkih i njihovih saveznika, razbije i uništi partizanske pokrete na području
jugoistoka Europe, potom, u slučaju kapitulacije Italije brzim prodorom prema obali razoruža
talijanske snage, zaposjedne obalu i ustroji učinkovitu obranu iste. Postojeća Vojna skupina E
pod zapovjedništvom general-pukovnika Luftwaffe Alexandera Löhra ograničila je svoje djelo-
vanje samo na područje Grčke te je stavljena pod zapovjedništvo zapovjednika Wehrmachta
Jugoistok (Vojne skupine F).
Za provedbu navedenog zadatka za područje Albanije postrojen je XXI. gorski zbor (postro-
jen 12. kolovoza 1943. od dijela zapovjedništva njemačkoga vojnog zapovjednika Srbije) s po-
dčinjenima: 100. i 118. lovačkom i 297. pješačkom divizijom, pod zapovjedništvom generala
topništva Paula Badera, sa stožerom zbora u Kosovskoj Mitrovici. Zadatak XXI. gorskog zbora
bio je da u slučaju kapitulacije Italije sa 100. lovačkom divizijom izvrši prodor u talijansko oku-
pacijsko područje i zaposjedne područje Drač – Valona te istodobno sa 118. lovačkom divizijom
izvrši prodor prema obali i zaposjedne područje od Skadra do Kotora, a 297. pješačku diviziju
ostavi u pričuvi za mogući daljnji angažman na području Albanije ili Crne Gore.
S obzirom na raspoložive snage, koje su pretežno bile u stalnome borbenom djelovanju pro-
tiv partizana i s obzirom da su njemačke postrojbe oskudijevale u motorizaciji, general Rendulic
zapovjedio je divizijama orijentiranim prema obali postrojavanje i držanje u spremnosti moto-
riziranih prodornih skupina, koje će se u slučaju talijanske kapitulacije brzo probiti do najvećih
gradova na obali. Kada se probiju do navedenih gradova, motorizirane prodorne skupine imale
su zadatak razoružati talijanske postrojbe i onemogućiti stvaranje organiziranog otpora njemač-
koj okupaciji, a najvažnije spriječiti partizanske snage na području NDH, Crne Gore i Albanije
zarobljavanje talijanskog naoružanja i vojne opreme. S istim ciljem ustrojen je početkom kolo-
voza 1943. i upućen u Albaniju njemački Zrakoplovni pothvatni stožer (Luftwaffe-Einsatzstab
Albanien) sa zrakoplovnim i protuzračnim osobljem. Stožer je rasporedio svoje osoblje u zračne
luke Skadar, Berat, Valona, Devoli i Šiljak. Nijemci su stalno nastojali da u obalni pojas Albanije
36
„Handžar“
ubace, pod bilo kojom izlikom, što više svojih postrojbi, koje bi u slučaju kapitulacije Italije mogle
odmah zaposjesti vitalne obalne obrambene položaje. Međutim, Talijani su se sa svoje strane
odupirali provođenju ovih njemačkih planova i tek su pod pritiskom ratnih događanja pristali da
Nijemci prebace u spomenute zračne luke po jednu satniju. Prvih dana rujna Nijemci su dobili
dozvolu talijanskoga Vrhovnog zapovjedništva oružanih snaga da svoja osiguranja u zračnim
lukama u Albaniji mogu pojačati do jačine jedne bojne. Za provedbu navedenoga iz sastava 100.
lovačke divizije određene su dvije bojne. Navedena divizija otprije je bila u laganom pokretu pre-
ma Albaniji i krajem kolovoza dostigla je crtu Bitolj – Ohrid. Unatoč iskazanom otporu Talijana,
zapovjednik njemačkih oružanih snaga na jugoistoku Europe, general-feldmaršal von Weichs
zapovjedio je 4. rujna 1943. svim podređenim postrojbama da se više ne obaziru na talijanske
prigovore, nego da se postrojbe razmještene u zračnim lukama i na uzletištima na talijanskome
okupacijskom području odmah pojačaju do jačine bojne. Tri dana kasnije, 7. rujna, von Weichs
zapovijeda generalu Rendulicu poduzimanje mjera kako bi se u slučaju provedbe plana Kon-
stantin moglo za osiguranje zračnih luka u Albaniji angažirati i albanske dragovoljce.
Istoga dana (8. rujna 1943.) kada je priopćena vijest o potpisivanju sporazuma o primirju
između Saveznika i Kraljevine Italije, Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta izdaje šifru Achse
(Osovina) i pokreće provedbu plana Konstantin. U Zapovijedi br. 1. za provedbu plana Konstan-
tin, stožera 2. oklopne vojske, u prvoj se točki navodi: Vlada Trećega Reicha obećala je Albaniji
obnovu pune državne neovisnosti. Temelj njemačke promidžbe bilo je isticanje nazočnosti nje-
mačkih vojnih postrojbi isključivo iz vojnih razloga (radi sprečavanja savezničkog iskrcavanja)
i da Njemački Reich nema nikakvih teritorijalnih zahtjeva na području jugoistočne Europe. Na-
dalje, isticana je zasluga Njemačkog Reicha pri konstituiranju neovisne Albanije i pomoći u uje-
dinjavanju Albanaca (stvaranje Velike Albanije od Albanije, Kosova i zapadne Makedonije). Isto
tako isticana je talijanska nesposobnost da zaštiti Albance od rastuće komunističke opasnosti.
Posebno jaka promidžba usmjerena je prema području Skadar – Kosovo te su na tom području
angažirane i dvije posebne promidžbene postrojbe (svaka jačine satnije) ustrojene od Albanaca
sa spomenutog područja (postrojene tijekom kolovoza 1943. u Zemunu i Kosovskoj Mitrovici).
Odmah po primitku šifre Konstantin (8. rujna 1943.) na područje Velike Albanije započinju
prodirati postrojbe XXI. gorskog zbora. Postrojbe pod zapovjedništvom XXI. gorskog zbora 14.
rujna 1943. ulaze u Tiranu gdje zarobljavaju kompletne stožere talijanske Vojne skupine Istok
na čelu s general-pukovnikom Carlom Rossijem i stožer 9. vojske na čelu s generalom Renzom
Dalmazzom te vicekralja Albanije, general-pukovnika Alberta Parianija. Albanska vlada odmah
je imenovala general-bojnika Gustava von Myrdacza (bivšeg načelnika Glavnog stožera alban-
ske vojske do travnja 1939.) za časnika za vezu kod stožera XXI. gorskog zbora.
Vittorio Emanuele III. istoga dana kada je objavljena vijest o talijanskoj kapitulaciji odrekao
se prava na albansku krunu. U Tirani je 13. rujna 1943. formiran Nacionalni albanski komitet na
čijem se čelu nalazio Bedri-beg Pejani, dok je potpredsjednik komiteta bio Xhafer Deva. Nacio-
nalni albanski komitet nakon samo jednog dana svoga djelovanja, 14. rujna, mijenja ime u Vlada
37
Velike Albanije, a za predsjednika vlade dolazi Midhat-beg Frashëri, kojega ubrzo zamjenjuje
Rexhep Mitrovica. Ministarstvo unutarnjih poslova preuzima Xhafer Deva, dok je za zapovjedni-
ka sigurnosnih snaga (vojska i oružništvo) imenovan general-bojnik Prenk Previsi. Vlada saziva
16. listopada 1943. Nacionalnu skupštinu koja donosi odluku o promjeni imena Velika Albanija u
Kraljevina Albanija (Mbretnija Shqiptare) te 20. listopada 1943. o formiranju Regentskog vijeća.
Od 16. do 19. rujna 1943. u Prizrenu je formirana Druga prizrenska liga (predsjednik Lige: Be-
dri-beg Pejani, predsjednik Središnjeg odbora lige: Rexhep Mitrovica), koja je trebala nastaviti
raditi na programu zacrtanom prilikom osnivanja Prve prizrenske lige. Ubrzo su na području čita-
ve Velike Albanije formirani okružni, kotarski, općinski i seoski odbori Druge prizrenske lige te je
ustrojeno Opće zapovjedništvo Druge prizrenske lige, koje je trebalo provesti obuku svih vojnih
obveznika do 60 godina starosti. Središnji odbor Lige ustrojio je sredinom 1944. Povjerenstvo
nacionalne mladeži za obranu Albanije.
Dana 3. listopada 1943. u Tiranu dolazi stožer njemačkoga opunomoćenog generala u Al-
baniji (Deutsche Bevollmächtigte General in Albanien), generala topništva Theodora Geiba (1.
lipnja 1944. navedeno mjesto opunomoćenog generala preuzima general-poručnik Otto Gull-
mann). Njemački opunomoćeni general imao je zadatak predstavljanja Wehrmachta u svim pita-
njima koja su se ticala vojne suradnje te pomoći oko ustrojavanja nove albanske vojske. Stožeru
opunomoćenog generala dodijeljen je jedan mali upravni stožer (na čelu s višim vojnoupravnim
savjetnikom dr. Siegfriedom Westphalom) sa zadatkom koordinacije djelovanja između njemač-
kih postrojbi i albanskih civilnih ustanova. Točno mjesec dana kasnije, 3. studenoga 1943., u
Tiranu dolazi i opunomoćenik državnog vođe SS-a (Beauftragte des Reichsführer-SS) SS ge-
neral-bojnik Josef Fitzthum koji u biti obavlja poslove višeg SS i redarstvenog vođe (zapovijeda-
nje njemačkim sigurnosnim službama i redarstvom) na dodijeljenom području. Iz obzira prema
albanskoj vladi navedeno mjesto dobilo je naziv opunomoćenik kako bi se naglasilo da područje
Velike Albanije od strane Nijemaca nije smatrano okupiranim područjem, nego savezničkom
državom. Bojnik Zaštitnog redarstva (Schutzpolizei) Hans Spruny dobio je zadatak preustroja
albanskog oružništva koje je dotada djelovalo pod zapovjedništvom talijanskih karabinjera.
Zapovjednik 2. oklopne vojske, general dr. Rendulic nije za područje Albanije mogao izdvojiti
dodatne snage osim već spomenutih postrojbi XXI. gorskog zbora. Većina njemačkih postrojbi
bila je razmještena duž albanske obale, dok je unutrašnjost ostala relativno slabo zaposjednu-
ta. Međutim, upravo su područja unutrašnjosti Albanije, Kosovo i zapadna Makedonija postali
poprišta stalnih sukoba s albanskim i jugoslavenskim partizanskim postrojbama. Zapovjednik
Wehrmachta Jugoistok, feldmaršal von Weichs razmatrao je mogućnost uporabe bugarskih po-
strojbi za zadatke osiguranja unutrašnjosti, međutim, iz političkih razloga (nesuglasice između
Kraljevine Albanije i Carevine Bugarske oko granice u zapadnoj Makedoniji) ova je solucija
odbačena. Jedino rješenje navedenog problema bio je veći angažman albanskih sigurnosnih
snaga (vojske, oružništva i redarstva). Iz navedenog razloga njemački opunomoćeni general u
Albaniji, general Geib, zajedno sa svojim stožerom, radio je na preustroju postojećih albanskih
38
„Handžar“
postrojbi vojske s ciljem postrojavanja četiriju lovačkih pukovnija (svaka pukovnija trebala je
imati 2000 vojnika). Bojnik Zaštitnog redarstva Spruny pomagao je u preustroju albanskog oruž-
ništva te postrojavanju pomoćnog oružništva. Albanski ministar unutarnjih poslova Xhafer Deva
posebno se angažirao na ustrojavanju teritorijalnih dragovoljačkih milicijskih postrojbi. Navede-
ne teritorijalne albanske milicijske postrojbe bile su najbrojnije i najbolje ustrojene na području
Kosova što je Devi trebalo poslužiti kao ogledni primjer i za ostala područja Kraljevine Albanije
(najpouzdanija postrojba milicije bila je Dragovoljačka milicijska pukovnija Kosovo jačine 1200
ljudi, koja je angažirana u protupartizanskim akcijama na cijelom području Kraljevine Albanije).
Početkom rujna 1943. imenovan je Hermann Neubacher za posebnog opunomoćenika nje-
mačkog Ministarstva vanjskih poslova za jugoistok Europe (u zoni odgovornosti Neubachera
bile su Srbija, Crna Gora, Kraljevina Albanija i Grčka). Jedan od glavnih zadataka Neubachera
bilo je objedinjavanje zajedničkog djelovanja svih pronjemačkih snaga u njegovoj zoni odgo-
vornosti na političkom i vojnom angažmanu protiv pokreta otpora, osobito onih s komunističkim
predznakom. U trenutku imenovanja Neubachera na njegovu dužnost na području Kosova tra-
jala je kampanja za prikupljanje dragovoljaca za popunu SS divizije Handžar. Neubacher se
odmah suprotstavio navedenoj kampanji te je tražio preko Ministarstva vanjskih poslova njezino
obustavljanje. Poslije intervencije Ministarstva vanjskih poslova kod državnog vođe SS-a Him-
mlera kampanja vrbovanja za SS diviziju Handžar na Kosovu je zaustavljena. Međutim, u sasta-
vu SS divizije Handžar, koja se tada nalazila na obuci na području južne Francuske, nalazilo se
oko 1000 dragovoljaca Albanaca te je Neubacher tražio upućivanje tih dragovoljaca na područje
Kraljevine Albanije. Himmler je odbio ovo traženje uz obrazloženje da vojnici nisu do kraja za-
vršili obuku te da u diviziji ne postoji nijedna postrojba popunjena isključivo s Albancima, nego
su oni razmješteni u svim postrojbama unutar divizije te bi njihovo izdvajanje narušilo koheziju
same divizije.
U međuvremenu je na području Sandžaka i Kosovske Mitrovice započela djelatnost Doknad-
nog zapovjedništva Waffen-SS-a Jugoistok (Ersatzkommando Südost der Waffen-SS) na vrbo-
vanju dragovoljaca za popunu lokalnih dragovoljačkih postrojbi (dragovoljački odredi Sandžak
i Kosovo). SS potpukovnik Ernst Letsch (zapovjednik Doknadnog zapovjedništva Waffen-SS-a
Jugoistok) izvijestio je krajem listopada 1943. SS generala Gottloba Bergera (ravnatelja Glav-
nog ureda SS-a) da je prikupio oko 8000 muslimanskih (s područja Sandžaka) i albanskih (s
područja Kosovske Mitrovice) dragovoljaca koji su naoružani zaplijenjenim talijanskim naoruža-
njem te tražio upućivanje 12 SS časnika, 100 SS dočasnika i 200 SS vojnika koji će poslužiti kao
osnova za provedbu obuke i zapovijedanja navedenim odredima.
Potaknut navedenim SS general Berger službeno je zatražio od Himmlera dozvolu za po-
strojavanje jedne divizije Waffen-SS-a sastavljene od albanskih dragovoljaca jačine od 15.000
do 19.000 ljudi. I sam posebni opunomoćenik Neubacher podupro je prijedlog SS generala
Bergera za postrojavanje albanske SS dragovoljačke divizije uz ogradu da diviziju po okončanju
postrojavanja treba angažirati isključivo na području Kraljevine Albanije. S druge strane i sam je
39
Himmler ublažio svoj stav oko izdvajanja dragovoljaca Albanaca iz sastava SS divizije Handžar
te je zapovjedio da svi Albanci u navedenoj diviziji budu svrstani u jednu postrojbu. Neubacher
je prije svega želio iskoristiti navedenu postrojbu u promidžbene svrhe prilikom vrbovanja za
albansku SS diviziju tako što bi navedena postrojba izvršila mimohod kroz sve veće albanske
gradove. Isto tako Neubacher je tražio od Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta puštanje svih
ratnih zarobljenika Albanaca, kako zarobljenih tijekom Travanjskog rata 1941. godine, tako i
onih zarobljenih u Italiji u rujnu 1943. (prema podacima dostavljenima Neubacheru, od strane
Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta, u pitanju je bilo oko 4000 ratnih zarobljenika). Neubac-
her je smatrao da bi navedeno puštanje ratnih zarobljenika bio dobar promidžbeni potez te je uz
spomenuto bio uvjeren da će se i dio bivših ratnih zarobljenika javiti kao dragovoljci za popunu
planirane SS divizije.
Na sastanku između Hitlera i Himmlera, održanoga 12. veljače 1944., potonji je iznio prijedlog
za postrojavanje SS divizije popunjene albanskim dragovoljcima. Hitler se složio s navedenim
prijedlogom, a Himmler je odmah potom zapovjedio SS generalima Gottlobu Bergeru (ravnatelju
Glavnog ureda SS-a) i Hansu Jüttneru (ravnatelju Rukovodećega glavnog ureda) započinjanje
s pripremama za postrojavanje divizije. Himmler je zatražio od Hitlera i suglasnost za puštanje
albanskih ratnih zarobljenika s čim se Hitler složio te je potom zapovjedio Vrhovnom zapovjed-
ništvu Wehrmachta provedbu navedenoga. Zapovijed za puštanje na slobodu Albanaca ratnih
zarobljenika službeno je izdana 22. ožujka 1944. od strane Vrhovnog zapovjedništva Wehrma-
chta.
Budući su Albanci s Kosova prednjačili u broju angažiranih vojnika i milicijskih dragovoljaca
(od četiriju albanske lovačke pukovnije regularne vojske Kraljevine Albanije 1. i 4. bile su popu-
njene vojnicima s Kosova, a i već ranije spomenuta najveća i najbolja dragovoljačka milicijska
postrojba bila je popunjena dragovoljcima s Kosova), SS generali Berger i Jüttner odlučili su da
se prilikom provedbe akcije prikupljanja dragovoljaca za diviziju težište stavi na dragovoljce s
Kosova, odnosno s područja Peć – Priština – Prizren. I sam Neubacher je sa svoje strane podr-
žao navedeni stav. Angažman oko postrojavanja dragovoljačke SS albanske divizije službeno je
podržalo Regentsko vijeće i Vlada Kraljevine Albanije.
Za razliku od vrbovanja dragovoljaca za 13. SS gorsku dragovoljačku diviziju Handžar, gdje
je tijekom navedene akcije prikupljanja dragovoljaca islam igrao važnu ulogu, u slučaju vrbo-
vanja albanskih dragovoljaca islam nije bio presudan čimbenik. Dapače, u budućoj albanskoj
SS diviziji nije bilo predviđeno angažiranje imama u postrojbama divizije. Isto tako službeni
predstavnici Kraljevine Albanije odlučno su se usprotivili njemačkom prijedlogu da pripadnici
albanske SS divizije nose fes (po ugledu na pripadnike SS divizije Handžar) tvrdeći da bi to
bila uvreda za albanske nacionalne osjećaje, budući većinu Albanaca fes asocira na osmansku
vlast. Neubacher, kao vrsni poznavatelj mentaliteta kosovskih Albanaca, savjetovao je stavljanje
težišta promidžbe na nacionalne osjećaje i simbole uz obveznu suglasnost lokalnih plemenskih
vođa i glava obitelji. Nadalje, Neubacher je zamolio SS generala Bergera da se postrojavanje i
40
„Handžar“
obuka divizije izvode na Kosovu zbog vezanosti dragovoljaca za svoj kraj s čime se Berger i slo-
žio. Na tragu prethodnog dogovoreno je da nakon okončanja postrojavanja albanske SS drago-
voljačke divizije ista bude pod zapovjedništvom XXI. gorskog zbora. Prilikom posjete albanskog
ministra vanjskih poslova Vehbi-beg Frashërija Berlinu, početkom travnja 1944., s istim su raz-
govarali SS generali Berger i Jüttner oko planova za osiguranje zakonske podloge za provedbu
novačenja godišta 1920. – 1924. te potom stavljanje novaka na raspolaganje za ustrojavanje
SS postrojbi. Službeni predstavnici SS-a računali su na 50.000 albanskih novaka od kojih je
bio cilj postrojiti albanski SS gorski zbor jačine dviju SS gorskih divizija. Odluka o postrojavanju
gorskih postrojbi donesena je na temelju prijavka SS generala Arthura Phlepsa, zapovjednika V.
SS gorskog zbora (angažiranoga na području NDH u protupartizanskim borbenim djelovanjima)
koji je posebno istaknuo dokazanu borbenu vrijednost I. bojne 27. SS gorsko-lovačke pukovnije
13. SS gorske divizije Handžar popunjene albanskim dragovoljcima. Budući da je konfiguracija
terena Kosova i Albanije bila slična onome na kojem je bila angažirana navedena bojna te je i
oblik borbenog angažmana bio isti (protupartizansko djelovanje) odlučeno je u Rukovodećem
glavnom uredu SS-a da buduća divizija Skenderbeg bude gorska divizija čiji će pripadnici osim
obuke u gorskom ratovanju proći i posebnu obuku u protupartizanskom ratovanju.
Rukovodeći glavni ured SS-a 1. svibnja 1944. zapovijeda postrojavanje Oružane gorske divi-
zije SS-a Skenderbeg (albanske br. 1) – Waffen-Gebirgs-Division SS Skanderbeg (albanisches
Nr. 1). Na temelju zapovijedi Himmlera od 26. kolovoza 1944. ime divizije je promijenjeno u 21.
SS oružana gorska divizija SS-a Skenderbeg (albanska br. 1) – 21. SS-Waffen-Gebirgs-Divisi-
on der SS Skanderbeg (albanisches Nr. 1). Već 7. svibnja 1944. na velikoj svečanosti u Tirani
postrojena je I. bojna 27. SS gorsko-lovačke pukovnije (jačine 1000 vojnika) te je predstavljena
kao jezgra za postrojavanje albanske SS dragovoljačke divizije Skenderbeg. Istodobno je or-
ganiziran i svečani dolazak prvih oslobođenih ratnih zarobljenika iz Njemačke. Stožer Oružane
gorske divizije SS-a Skenderbeg smješten je u Prizrenu, a za zapovjednika divizije imenovan je
SS pukovnik August Schmidthuber (do navedenog imenovanja zapovjednik 14. SS gorsko-lo-
vačke pukovnije 7. SS dragovoljačke gorske divizije Princ Eugen) koji je ubrzo po preuzimanju
dužnosti zapovjednika divizije promaknut u čin SS-Oberführera.
Osobiti angažman prilikom prikupljanja dragovoljaca za popunu divizije iskazao je Bedri-beg
Pejani (predsjednik Druge prizrenske lige) i Središnji odbor Lige pozivajući svoje okružne, ko-
tarske, općinske i seoske odbore da se aktivno uključe u promidžbu za pristupanje dragovoljaca
u diviziju. Osim tijela Druge prizrenske lige u promidžbu se osobno uključio i ministar unutar-
njih poslova Kraljevine Albanije Xhafer Deva koji je svoje djelovanje na vrbovanju dragovoljaca
usmjerio prema Kosovu i svojoj rodnoj Kosovskoj Mitrovici, što je izazvalo oštre proteste vlade
Milana Nedića.
Svi pripadnici SS divizije Skenderbeg prema svojim vojnim sposobnostima svrstani su u pet
skupina: prvu je činilo njemačko temeljno osoblje (Stammpersonal, uglavnom zapovjednici i sto-
žerni časnici te većina dočasnika), drugu su skupinu činili bivši pripadnici SS divizije Handžar,
41
treću su skupinu sačinjavali bivši ratni zarobljenici koji su prošli vojnu obuku u vojsci Kraljevine
Jugoslavije, četvrta skupina bili su novi dragovoljci bez vojne obuke, dok su petu skupinu činili
bivši pripadnici albanske dragovoljačke milicije koji su posjedovali ograničene vojne sposobno-
sti, međutim, s druge strane imali su veliko iskustvo u protupartizanskom djelovanju.
Ustrojem divizije, propisanim od strane Rukovodećeg glavnog ureda SS-a 1. svibnja 1944.,
predviđeno je da divizija ima ukupno 19.039 pripadnika od toga: 491 časnika, 2737 dočasnika
i 15.811 vojnika te 2782 dragovoljna pomoćnika (Hilfswillige, koji u načelu nisu bili naoružani).
Tijekom cijelog svibnja, lipnja i srpnja 1944. trajalo je promidžbeno djelovanje za pristupanje
dragovoljaca u redove SS divizije Skenderbeg. Do 1. kolovoza 1944. prijavilo se 11.398 drago-
voljaca od kojih je 9275 proglašeno sposobnim za obavljanje vojne službe (od navedene brojke
kasnije su otpala još 824 dragovoljca uglavnom zbog starosti). Istodobno s trajanjem promidž-
bene kampanje, tijekom ljeta 1944. godine izvođena je obuka primljenih dragovoljaca, i to prvo
u temeljnoj pješačkoj obuci te potom u specijalističkim obukama za gorsko ratovanje i protuparti-
zanskom borbenom djelovanju. Zapovjednik divizije izvijestio je 28. kolovoza 1944. Rukovodeći
glavni ured SS-a o brojnom stanju 21. SS gorske divizije Skenderbeg koja je u tom trenutku
imala: 106 časnika, 394 dočasnika i 7951 vojnika te 12 dragovoljnih pomoćnika, odnosno uku-
pno 8451 pripadnika. U međuvremenu zbog općeg lošeg razvoja situacije za Njemački Reich
na svim bojištima te sve učestalijim glasinama o izglednom povlačenju njemačkih postrojbi s
područja Kraljevine Albanije (Hitler je 3. listopada 1944. zapovjedio general-pukovniku Luftwaffe
Alexanderu Löhru, zapovjedniku Vojne skupine E, početak povlačenja s područja Grčke), dolazi
do pojave masovnog dezertiranja albanskih dragovoljaca iz redova divizije. Tako je tijekom ruj-
na 1944. iz divizije dezertiralo 3425 dragovoljaca, dok su iduća 373 otpuštena. SS-Oberführer
Schmidthuber, zapovjednik divizije, sačinio je 1. listopada 1944. novo izvješće o brojnom stanju
divizije za Rukovodeći glavni ured SS-a iz kojega je vidljivo daljnje slabljenje divizije. Dana 1.
listopada 1944. 21. SS gorska divizija Skenderbeg imala je: 86 časnika, 467 dočasnika (od kojih
38 Albanaca) i 887 vojnika (od kojih 499 Albanaca) te 3504 nova albanska dragovoljca što je
ukupno iznosilo 4944 pripadnika.
Prvi borbeni zadatak SS divizija Skenderbeg dobiva još tijekom svoga postrojavanja 15. lip-
nja 1944., a odnosio se na osiguranje glavnih cestovnih i željezničkih prometnica na Kosovu,
odnosno u trokutu Peć – Priština – Prizren. Početkom srpnja 1944. zadatak osiguranja proširen
je i na zrakoplovna uzletišta: Priština, Peć, Đakovica, Prizren, Tetovo i Struga. Tijekom srpnja
1944. nastavljeno je daljnje proširivanje zadataka osiguranja za SS diviziju Skenderbeg koja je
sada dobila i zadatak osiguranja, za njemačku industriju od strateške važnosti, rudnika kroma
u Đakovici i Kukešu. Odmah potom divizija je nakratko preuzela i zadatke osiguranja naftnog
polja u Devoliju te tvornice cementa u Skadru. Prvo pravo borbeno djelovanje SS gorska divizija
Skenderbeg, odnosno bojna koja je premještena iz 13. SS gorske divizije Handžar, imala je 26.
lipnja 1944. tijekom provedbe pothvata Lipanjska buba (Junikäfer). Cilj pothvata bilo je odbaci-
vanje partizanskih snaga iz područja Kepenika te osiguranje navedenog područja (na području
42
„Handžar“
Kepenika nalazilo se nekoliko kopova rude kroma). Nakon jednodnevnih borbenih djelovanja
partizanske su snage odbačene u smjeru kosovsko-crnogorske granice. Sljedeći protuparti-
zanski pothvat SS gorske divizije Skenderbeg započeo je 11. srpnja 1944. godine. Navedeni
pothvat nosio je kodni naziv Oko sokolovo (Falkenauge), a cilj je bio čišćenje šireg područja
Debra od partizanskih snaga. Tijekom provedbe pothvata Oko sokolovo po prvi puta u borbenim
djelovanjima sudjeluju albanski dragovoljci koji su upravo završili obuku. Divizija je za provedbu
navedenog pothvata stožeru XXI. gorskog zbora stavila na raspolaganje dvije bojne koje su for-
mirale Borbenu skupinu Sjever sa zadatkom prodora iz smjera Debra u smjeru Kukësa. Tijekom
13. srpnja, nakon dva dana teških borbi, postrojbe iz sastava SS gorske divizije Skenderbeg
ulaze u Kukës. Nakon okončanja pothvata zapovjednik divizije SS-Oberführer Schmidthuber u
izvješću o samom pothvatu izrazio je zadovoljstvo držanjem albanskih dragovoljaca u borbi što
je za većinu dragovoljaca bilo vatreno krštenje.
Stožer V. SS gorskog zbora planirao je u razdoblju od 18. do 28. srpnja 1944. provedbu
pothvata Drznik (Draufgänger) s ciljem uništenja partizanskih snaga u području Berana (Crna
Gora). Cilj pothvata bilo je razbijanje jakih partizanskih snaga (tri divizije) u dolini rijeke Lima.
Zadatak SS divizije Skenderbeg, odnosno njezine 51. SS gorsko-lovačke pukovnije, bio je pro-
dor iz smjera Peći do crte Andrijevica – Murina i potom držanje dostignutih položaja s ciljem
sprečavanja prodora partizanskih snaga na područje Kosova. Ključni položaj za održanje na-
vedenog položaja bio je prijevoj Čakor. Nakon teških borbi dijelovi 51. SS gorsko-lovačke pu-
kovnije odbačeni su s prijevoja i tek nakon dva dana borbi uspjeli su ponovno zauzeti i osigurati
prijevoj Čakor. U završnom izvješću o pothvatu Drznik Schmidthuber je istaknuo nekoliko bitnih
činjenica: albanski dragovoljci pod zapovjedništvom svojih dočasnika (osobito dočasnika bivše
vojske Kraljevine Jugoslavije) nisu iskazali borbenost i elastičnost prilikom borbenih djelovanja
kao njihovi suborci koji su se nalazili pod zapovjedništvom njemačkih dočasnika. Općenito drža-
nje albanskih dragovoljaca tijekom borbe pod zapovjedništvom njemačkih dočasnika ocijenjeno
je kao vrlo dobro. Nadalje, Schmidthuber je istaknuo da je držanje albanskih dragovoljaca pod
zapovjedništvom dočasnika Albanaca bivših pripadnika SS divizije Handžar također bilo zado-
voljavajuće. Međutim, osjetne gubitke tijekom provedbe pothvata pretrpjela je III. bojna (166 po-
ginulih od toga 14 Nijemaca i 152 Albanca te 92 ranjena od toga 20 Nijemaca i 72 Albanca) 51.
SS gorsko-lovačke pukovnije što je uzrokovalo prvu pojavu masovnog dezertiranja (iz sastava
III. bojne nakon okončanja pothvata dezertiralo je oko 400 albanskih dragovoljaca). Kao od-
mazda zbog spomenutih velikih gubitaka pripadnici 51. SS gorsko-lovačke pukovnije 28. srpnja
1944. spalili su selo Velika pri čemu je ubijeno 428 civila.
Nešto manje od mjesec dana nakon okončanja pothvata Drznik stožer XXI. gorskog zbora
17. kolovoza 1944. pokreće pothvat Lov na lisice (Fuchsjagd) s ciljem razbijanja partizanskih
postrojbi na području između Albanije i Kosova (sjever Albanije i jug Kosova). Njemačke snage
više nisu bile dovoljno snažne da bi mogle za cilj pothvata imati okruženje i potom uništenje
okruženih partizanskih postrojbi, nego je glavni cilj pothvata bio što je više moguće tijekom
43
borbenih djelovanja oslabiti partizanske postrojbe. Za navedeni pothvat stožer SS divizije Sken-
derbeg izdvojio je tri satnije iz I. bojne 51. SS gorsko-lovačke pukovnije (koje su ušle u sastav
Borbene skupine Istok 297. divizijske streljačke bojne 297. pješačke divizije). Zadatak spome-
nute borbene skupine bilo je držanje zaprečne crte Prizren – Kukës. Ubrzo je uslijedio novi veći
okršaj, 21. i 22. kolovoza 1944., kada je odbijen jaki partizanski napad (oko 1000 partizana) na
rudnik Đakovicu koji je ponovljen 28. i 29. kolovoza ponovno bez uspjeha za partizanske snage.
Posljednji veliki pothvat u kojem je sudjelovala 21. SS gorska divizija Skenderbeg na Kosovu bio
je pothvat Rübezahl čije je težište bilo razbijanje partizanskih postrojbi na crnogorsko-albanskoj
granici. U navedenom pothvatu sudjelovala je I. bojna 51. SS gorsko-lovačke pukovnije sa za-
datkom osiguranja prometnice Prizren – Peć – Andrijevica. Ostale postrojbe iz sastava divizije
imale su zadatak osiguranja prometnica Peć – Podgorica i Prizren – Skadar.
Sredinom kolovoza 1944. zapovjednik Wehrmachta Jugoistok feldmaršal von Weichs za-
povjedio je razradu planova za slučaj da Carevina Bugarska napusti Osovinu pod pritiskom
napredovanja sovjetskih snaga u Rumunjskoj. Spomenuti planovi bili su zgotovljeni do 28. kolo-
voza 1944. pod kodnim imenom Vjerolomnost (Treuebruch). Glavni cilj plana bilo je zauzimanje
i osiguranje područja Skoplja, odnosno prometnice u Vardarskoj dolini koja je trebala poslužiti
kao glavni smjer za izvlačenje postrojbi Vojne skupine E s područja Grčke preko Makedonije
u južnu Srbiju. U sklopu navedenog plana 21. SS gorska divizija Skenderbeg imala je zadatak
osiguranja željezničke pruge Ferizaj (Uroševac) – Kačanik – Skoplje. Zapovijed za pokretanje
akcije po planu Vjerolomnost izdana je od strane feldmaršala von Weichsa 8. rujna 1944. go-
dine. Istodobno je na lijevom krilu divizije iz smjera Berana uslijedio jak partizanski napad na
prijevoj Čakor koje su držali ostaci III. bojne 51. SS gorsko-lovačke pukovnije. Položaj je održan
intervencijom snaga albanske oružničke škole iz smjera Morine i skupine albanske milicije iz
Peći. Posljednje veliko borbeno djelovanje SS divizije Skenderbeg na Kosovu zbilo se 11. rujna
1944. kada je uslijedio napad 1500 partizana na grad Đakovicu. Pripadnici SS gorske divizije
Skenderbeg, odnosno 21. SS izvidničke bojne razmještene u samom gradu, odbili su nakon dva
dana teških borbi partizanski napad.
U drugoj polovini rujna 1944. dolazi do masovnog dezertiranja albanskih dragovoljaca, i to
iz triju glavnih razloga: prvi je bio prodor sovjetskih snaga u Rumunjsku i Bugarsku što je defi-
nitivno označilo skoro povlačenje njemačkih snaga s područja Grčke te potom i Albanije, drugi
razlog bila je 15. rujna 1944. proklamirana amnestija Josipa Broza Tita za sve pripadnike ko-
laboracionističkih postrojbi ako odmah napuste iste, a treći razlog bio je ultimatum albanskoga
komunističkog vodstva na čelu s Enverom Hoxhom koje je dalo rok od 15 dana, počevši od 22.
rujna 1944., svim pripadnicima albanskih kolaboracionističkih postrojbi da prijeđu bez kazne u
redove partizanskih snaga. Za one Albance koji i dalje, poslije isteka navedenog roka, ostanu
u njemačkoj službi, komunističko vodstvo zaprijetilo je primjenom tradicionalne albanske krvne
osvete koja se odnosila i na članove obitelji. Neposredna posljedica navedenoga bilo je dezer-
tiranje 908 Albanaca (od ukupno 964) iz I. bojne 50. SS gorsko-lovačke pukovnije (razmještene
44
„Handžar“
na području Gostivar – Tetovo), čime je ona praktički prestala postojati (ukupno je od 1. svibnja
do 1. listopada 1944. u diviziji službeno evidentirano 3425 slučajeva dezertiranja). Da bi se
donekle stabilizirala situacija, u diviziju je premješteno 697 vojnika iz 13. SS gorske divizije Han-
džar. Međutim, dezertiranja albanskih pripadnika divizije se nastavljaju i stožer divizije donosi
odluku o raspuštanju 50. SS gorsko-lovačke pukovnije.
General-pukovnik Luftwaffe Alexander Löhr (zapovjednik Vojne skupine E) zapovjedio je 24.
listopada 1944. otpuštanje svih preostalih Albanaca iz 21. oružane gorske divizije SS-a Sken-
derbeg te preustroj ostatka divizije u pukovnijsku borbenu skupinu Skenderbeg jačine triju gor-
skih bojni, izvidničku bojnu i topnički sklop. U pukovnijskoj borbenoj skupini Skenderbeg ostalo
je 3000 vojnika njemačkoga temeljnog osoblja te je pridodano još 4000 pripadnika Njemačke
ratne mornarice koji su bili prije toga razmješteni na brodovima i obalnim topničkim bitnicama
u Grčkoj. Za zapovjednika pukovnijske borbene skupine Skenderbeg imenovan je 2. studenog
1944. SS-potpukovnik Alfred Graf. Dan prije, 1. studenoga 1944., Rukovodeći glavni ured SS-a
izdao je zapovijed kojom je službeno ugašena 21. SS oružana gorska divizija SS-a Skenderbeg
(albanska br. 1). Novoustrojena pukovnijska borbena skupina Skenderbeg razmještena je na
području Đakovica – Peć – Prizren gdje ostaje do 10. studenoga 1944. kada se povlači smjerom
Peć – Andrijevica – Berane te preko Bijelog Polja i Uvca za Bosnu. Cijela pukovnijska borbena
skupina Skenderbeg prikupila se 2. prosinca 1944. na području Zvornika.
Na temelju zapovijedi Rukovodećega glavnog ureda SS-a od 7. prosinca 1944. pukovnijska
borbena skupina Skenderbeg preustrojena je u novu 14. SS gorsku-lovačku pukovniju Skender-
beg (davanjem pukovniji počasnog imena Skenderbeg željela se sačuvati vojna tradicija i spo-
men na bivšu diviziju) u sastavu 7. SS dragovoljačke gorske divizije Princ Eugen, a od ostatka
postojećih 13. SS i 14. SS gorsko-lovačke pukovnije postrojena je nova 13. SS gorsko-lovačka
pukovnija Arthur Phleps. Pripadnici Njemačke ratne mornarice koji su dotada bili angažirani u
sklopu pukovnijske borbene skupine Skenderbeg izdvojeni su prije navedenog preustroja te
upućeni na područje Njemačke.
45
USTROJ 21. SS GORSKE DIVIZIJE

SKENDERBEG
4
ružana gorska divizija SS Skenderbeg (albanska br. 1) – Waffen-Gebirgs-Division SS
O
Skanderbeg (albanisches Nr. 1)
- od 1. 5. do 26. 8. 1944.
1. oružana gorska divizija SS-a Skenderbeg (albanska br. 1) – 21. Waffen-Gebirgs-Di-

2
vision der SS Skanderbeg (albanisches Nr. 1)
- od 26. 8. do 1. 11. 1944.
Zapovjednik: SS-Oberführer August Schmidthuber (1. 5. – 1. 11. 1944.)
Načelnik stožera: o. d. SS natporučnik Josef Krah (1. 5. – 1. 8. 1944.)
SS satnik Georg Berger (1. 8. – 1. 11. 1944.)
0. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (albanska br. 1) – Waffen-Gebirgs-Jä-

5
ger-Regiment der SS 50 (albanisches Nr. 1)
9. – 12. satnija), 13. topnička satnija i 14. protuoklopna satnija)/
Zapovjednik: SS potpukovnik Peter Ott (1. 5. – 1. 7. 1944.)
SS potpukovnik Jakob Hauser (1. 7. – 1. 11. 1944.)
1. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (albanska br. 2) – Waffen-Gebirgs-Jä-

5
ger-Regiment der SS 51 (albanisches Nr. 2)
/stožer pukovnije, stožerna satnija i I. gorsko-lovačka bojna (stožer bojne, 1. – 4. satnija)/
Zapovjednik: SS potpukovnik Hans Wollf (1. 5. – 1. 7. 1944.)
SS bojnik Friedrich Keidel (1. 7. – 1. 11. 1944.)
46
„Handžar“
21. oružana topnička pukovnija SS-a – Waffen-Artillerie-Regiment der SS 21

/stožer pukovnije, stožerna bitnica i I. topnički sklop (stožer sklopa, stožerni vod, 1. – 3. laka
topnička bitnica topova 105 mm), ukupno: četiri topa 105 mm/
Zapovjednik: SS bojnik Adolf Wunder (1. s5. – 1. 11. 1944.)
1. oružana gorska bojna dojavništva SS-a – Waffen-Gebirgs-Nachrichten-Abteilung

2
der SS 21
/stožer bojne i 1. satnija dojavništva/
Zapovjednik: SS satnik Wilhelm Wiersch (1. 5. – 1. 11. 1944.)
21. oružana gorska bojna opkopara SS-a – Waffen-Gebirgs-Pionier-Bataillon der SS 21

/stožer bojne i 1. opkoparska satnija/
Zapovjednik: SS satnik Gerhard Peters (1. 5. – 1. 11. 1944.)
21. oružani protuoklopni sklop SS-a – Waffen-Panzerjäger-Abteilung der SS 21

/stožer sklopa, stožerni vod, 1. – 3. protuoklopna bitnica i 4. protuzračna bitnica, ukupno: 12
protuoklopnih topova i četiri protuzračna topa/
Zapovjednik: SS bojnik Fritz Bauer (1. 5. – 26. 7. 1944.)
SS bojnik Michael Broser (26. 7. – 1. 11. 1944.)
1. oružana gorska izvidnička bojna SS-a – Waffen-Gebirgs-Aufklärungs-Abteilung

2
der SS 21
/stožer bojne, 1. i 2. izvidnička gorska satnija/
Zapovjednik: SS bojnik Heinz Köhler (1. 5. – 1. 11. 1944.)
21. opskrbna bojna SS-a – Versorgungs-Abteilung der SS 21

/stožer bojne, 1. pekarska i 2. mesarska satnija te ured za opskrbu/
Zapovjednik: SS satnik Werner Schröder (1. 5. – 1. 11. 1944.)
47
21. zdravstvena bojna SS-a – Sanitäts-Abteilung der SS 21

/stožer bojne, 1. i 2. zdravstvena satnija te poljska vojna bolnica/
Zapovjednik: SS potpukovnik dr. Robert Schrader (1. 5. – 31. 7. 1944.)
SS potpukovnik dr. Alfred Marthum (31. 7. – 1. 11. 1944.)
21. gospodarska bojna SS-a – Wirtschafts-Abteilung der SS 21 (postrojena u Njemačkoj)

/stožer bojne, 1. i 2. gospodarska satnija/
Zapovjednik: SS satnik Hermann Talbot von Pistor (1. 5. – 1. 11. 1944.)
21. veterinarska satnija SS-a – Veterinär-Kompanie der SS 21

/1. i 2. veterinarski vod/
Zapovjednik: SS natporučnik Hans Weidl (1. 5. – 1. 11. 1944.)
48
„Handžar“
TKO JE BIO GJERGJ KASTRIOTI

SKANDERBEG
5
Poznat u Hrvata kao Juraj Kastriotić Skenderbeg, (Kruja, 1405. – Lezha, hrv. Lješ, 17.
siječnja 1468.), povijesni je nadimak albanskoga vojskovođe Gjergja Kastriotija (Gjergj Ka-
strioti Skënderbeu), koji je postao narodni junak braneći svoj zavičaj od Osmanskog Carstva.
U povijesnim izvorima Skenderbegovo se ime pojavljuje u različitim oblicima, kao Georgius
Castriotus Scanderbegh ili Zorzi Castrioti. Njegovo prezime također se javlja u više različitih
oblika: Castrioti, Kastrioti, Kastriot, Kastriota, Castriota, Castriottis ili Castriot.
Skenderbeg potiče iz plemićke obitelji Kastriota koja je od sredine 14. do sredine 15. stolje-
ća imala pod svojom vlašću središnju Albaniju i istočnu Makedoniju. Skenderbeg 1420. godine
odlazi u Adrijanopolj gdje do 1423. godine prolazi vojničku obuku te potom ratuje u osmanskoj
vojsci kao časnik.
Kada je regent Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva Janos Hunyadi porazio vojsku Osmanskog
Carstva kod Niša 1443. godine, Skenderbeg je napustio istu i vratio se u svoj zavičaj. Ubrzo
je preuzeo nadzor nad Krujom iz koje je vodio borbu protiv Osmanskog Carstva sljedećih 25
godina. Pod pokroviteljstvom Mletačke Republike Skenderbeg je imenovan za zapovjednika
vojnog saveza plemića iz sjeverne Albanije i Zete u okviru Lješke lige u ožujku 1444. godine.
Osmansko je Carstvo od 1443. do 1478. godine četiri puta bezuspješno pokušavalo osvo-
jiti Kruju. Tijekom dvaju ratnih pohoda sultan je osobno vodio vojsku. Tako je 1450. godine
osmanska vojska bezuspješno opsjedala Kruju, ali se sultan Murat II. na kraju morao povući
bez pobjede. Skenderbeg se 1457. godine povlači u planine pred osmanskom vojskom koja
je prodrla preko Albanije u Zetu. Kruja je bez uspjeha ponovno pod opsadom 1466. i 1467.
godine.
Katolička crkva je glorificirala Skenderbegov otpor Osmanskom Carstvu, a papa mu je
dodijelio titulu Athleta Christi (Branitelj Krista). Skenderbeg je u Kruji odolijevao Osmanskom
Carstvu sve do 1468. godine kada je obolio od malarije te umro 17. siječnja 1468. u Lješu.
Albanci su u njegovu čast grad na Kosovu nazvali Skenderaj.
Opjevan je u narodnim pjesmama i prikazan u književnosti kao lik romantičnog borca za
slobodu. Pored narodnih epskih pjesnika i nekoliko europskih umjetnika u njegovu je liku
pronašlo inspiraciju, tako je Antonio Vivaldi napisao operu Skenderbeg. Velik dio svoje knjige
Razgovor ugodni naroda slovinskoga Skenderbegu je posvetio i hrvatski književnik fra Andrija
49
Kačić-Miošić, koji opisuje život Skenderbega kroz pjesme. Snimljeno je i nekoliko filmova od
kojih je svjetski poznat albansko-sovjetski film Veliki ratnik Skenderbeg, koji je bio pobjednik
filmskog festivala u Cannesu 1954. godine.
Među Hrvatima s području Rame postoji narodna priča o tome da Juraj Kastriotić vodi svoje
podrijetlo s toga prostora.
50
„Handžar“
BORBENI PUT 23. SS ORUŽANE GORSKE

DIVIZIJE KAMA
6
Državni vođa SS-a (Reichsführer-SS) Heinrich Himmler primio je 10. svibnja 1944. SS gene-
rala Arthura Phlepsa (zapovjednika V. SS dragovoljačkoga gorskog zbora) koji je došao s ciljem
da upozna Himmlera, iz prve ruke, sa stanjem na području NDH. Himmler je tijekom razgovora
upoznao Phlepsa sa svojim planovima oko postrojavanja novih divizija Waffen-SS-a na području
jugoistoka Europe. Temeljna Himmlerova zamisao bilo je postrojavanje dvaju gorskih zborova, a
svaki od navedenih zborova imao bi po dvije gorske divizije. Jedan od navedenih gorskih zborova
(IX.) trebalo je biti postrojen na području NDH, dok bi drugi zbor bio postrojen na području Velike
Albanije. Svaka od četiriju gorskih divizija trebala je imati jačinu od 10.000 do 12.000 vojnika, dok
bi postojeća 7. SS gorska dragovoljačka divizija Princ Eugen ostala izvan sastava obaju zborova
kao posebna postrojba za provedbu najsloženijih zadataka. Kako je Himmler zaključio, time bi na
području jugoistoka Europe djelovala jedna posebna vojska Waffen-SS-a jačine pet gorskih divizi-
ja. Predstavljeni Himmlerov plan trebao se oživotvoriti do kraja 1944. godine.
Himmler se našao jedan korak bliže ostvarenju svoga plana 28. svibnja 1944. kada se Hitler
složio s planom postrojavanja još jedne SS divizije na području NDH. Rukovodeći ured SS-a (u
čijem djelokrugu rada je, između ostaloga, bilo i ustrojavanje novih postrojbi Waffen-SS-a) izdao je
zapovijed 17. lipnja 1944. o postrojavanju ustrojbenog stožera IX. oružanog SS gorskog zbora (hr-
vatskog) i ustrojbenog stožera nove SS gorske divizije koja je trebala biti postrojena na području
NDH (koja je dobila privremeno ime Hrvatska – Kroatien). Na temelju navedene zapovijedi od 17.
lipnja 1944. u Brčkom je 19. lipnja održana skromna svečanost na kojoj je izvršena primopredaja
zapovjednih dužnosti. Tako je dotadašnji zapovjednik 13. SS gorske divizije Handžar, SS general
Karl-Gustav Sauberzweig imenovan za zapovjednika IX. SS gorskog zbora, dok je dotadašnji za-
povjednik 28. SS gorsko-lovačke pukovnije 13. SS gorske divizije Handžar, SS pukovnik Helmut
Raithel imenovan za zapovjednika 23. SS gorske divizije Kama.
Samo nekoliko dana kasnije, 24. lipnja 1944., Rukovodeći ured SS-a izdao je novu zapovijed
kojom se određuje za mjesto postrojavanja 23. oružane gorske divizije SS-a Kama (2. hrvatske)
te IX. oružanoga SS gorskog zbora (hrvatskog) područje južne Bačke. Istom zapovijedi odre-
đeno je da se iz sastava 13. SS gorske divizije Handžar izdvoji: 54 časnika, 187 dočasnika i
1137 vojnika koji su trebali biti jezgra za postrojavanje nove divizije (navedeni časnici, dočasnici
i vojnici okupljeni su u Bošnjacima te otuda prebačeni na područje Bačke). Za popunu divizije
upućeno je s područja Slavonije 500 vojnih obveznika folksdojčera (uglavnom mladića od 16 do
18 godina).
51
Ravnatelj Glavnog ureda SS-a (SS Hauptamt, u čijoj je nadležnosti bila popuna postrojbi
Waffen-SS-a stranim dragovoljcima), SS general Gottlob Berger doputovao je u Zagreb 13.
kolovoza 1944. te održao sastanak s vrhom NDH predvođenim poglavnikom dr. Antom Pave-
lićem u Novim Dvorima. Berger je za popunu divizije tražio 10.000 vojnih obveznika i drago-
voljaca isključivo državljana NDH muslimanske vjeroispovijesti (1926. i 1927. godište), dok je
ostatak do punog sastava divizije (2000 vojnika) trebao bio osiguran iz sastava 13. SS gorske
divizije Handžar. Iznimka je napravljena jedino u slučaju pripadnika Poglavnikova tjelesnog
zdruga i pripadnika Ustaške vojnice čiji su pripadnici muslimanske vjeroispovijesti bili izuzeti
od upućivanja u diviziju. Pavelić je otklonio postavljeni zahtjev jer NDH u tom trenutku nije
imala na raspolaganju toliki broj (10.000) vojnih obveznika muslimanske vjeroispovijesti. Kao
kompromis dogovoreno je da se u diviziju mogu primati dragovoljci državljani NDH katoličke
vjeroispovijesti. Nadalje je dogovoreno da vojni obveznici za popunu nove SS divizije budu
stavljeni na raspolaganje do 15. rujna 1944. godine.
SS pukovnik Helmut Raithel pristupio je odmah zadatku postrojavanja divizijskih postrojbi
te je ubrzo postrojen stožer divizije te potom stožeri i po jedna satnija, odnosno bitnica: 55. SS
gorsko-lovačke pukovnije (zapovjednik: SS bojnik Karl Praefcke, koja je trebala imati tri gor-
sko-lovačke bojne), 56. SS gorsko-lovačke pukovnije (zapovjednik: SS bojnik Josef Syr, ta-
kođer predviđene jačine triju gorsko-lovačkih bojni) i 23. SS topničke pukovnije (zapovjednik:
SS bojnik Carl Dehnen, a potom SS potpukovnik Hans Zeysing, topnička pukovnija trebala je
imati dva topnička sklopa). Nakon postrojavanja navedenih postrojbi SS pukovnik Raithel za-
povjedio je postrojavanje za daljnje divizijske postrojbe: 23. SS izvidničku bojnu (zapovjednik:
SS bojnik Ludwig Zeitz), 23. SS protuoklopni sklop (zapovjednik: Albert Landwehr), 23. opko-
prasku bojnu (zapovjednik: SS bojnik Otto Hermann), 23. bojnu dojavništva (zapovjednik: SS
satnik Paul Barton,a potom SS satnik Albert Reimann), 23. SS opskrbnu bojnu (zapovjednik:
SS satnik Wilhelm Morisse) i 23. SS zdravstvenu bojnu (zapovjednik: SS bojnik dr. Karl Matz,
a potom SS bojnik dr. Karl Becker).
Međutim, tijekom kolovoza 1944. proces dezintegracije zahvatio je matičnu diviziju (13.
SS gorsku diviziju Handžar) što se odrazilo na priljev dragovoljaca za popunu 23. SS gorske
divizije Kama s područja sigurnosnog područja pod faktičkom upravom 13. SS gorske divizije
Handžar (područje sjeveroistočne Bosne, odnosno područje omeđeno rijekama Savom, Bo-
snom i Drinom). Sredinom rujna 1944. SS pukovnik Raithel imao je na raspolaganju nešto više
od 2000 vojnika od planiranih 12.000.
Rukovodeći ured SS-a izdao je 24. rujna 1944. zapovijed o zaustavljanju daljnjih zadataka
na postrojavanju 23. SS gorske divizije Kama te je od postojećih vojnika ustrojena Borbena
skupina Raithel koja je potom upućena za popunu 13. SS gorske divizije Handžar. Prema istoj
zapovijedi čitavo njemačko osoblje (časnici, dočasnici i vojnici) koje je bilo angažirano u pro-
vedbi postrojavanja 23. SS gorske divizije Kama izdvojeno je iz Borbene skupine Raithel te je od
navedenog osoblja ustrojena postrojba za novu diviziju Waffen-SS-a – 31. SS grenadirsku diviziju
52
„Handžar“
(nazivanu i Bačka). Posljednja zapovijed vezana uz 23. SS gorsku diviziju Kama izdana je od
strane Rukovodećeg ureda SS-a 1. listopada 1944. kada je divizija i službeno ugašena. Broj
23 dodijeljen je potom 23. SS dragovoljačkoj oklopno-grenadirskoj diviziji Nizozemska.
53
FOTO ALBUM
54
U gradu Sisku, listopada 1943., pripadnici Njemačkog
redarstva u Hrvatskoj postavljaju plakat kojim se poziva
dragovoljce neka pristupe u Hrvatsku dragovoljačku
gorsku SS diviziju ili postrojbama Njemačkog redarstva
u Hrvatskoj.
55
Druga verzija plakata koji poziva dragovoljce u redove nove gorske SS divizije. Plakat je snimljen negdje na području
Sarajeva u ljeto 1943. godine.
56
Novačenje dragovoljaca u buduću 13. SS diviziju na području Sarajeva.
Do prosinca 1943. diviziji je pristupilo oko 20.000 dragovoljaca. Od
toga su oko 14 posto (2800 pripadnika) bili katolici. Samo novačenje
dovelo je do trzavica između hrvatskih vlasti i Nijemaca. Naime,
iako je hrvatska vlada izdala dozvolu za otpust oko 3000 pripadnika
hrvatskih postrojbi, kako bi se mogli priključiti novoj SS diviziji, neki su
samovoljno napuštali hrvatske postrojbe i prijavili se u 13. SS diviziju.
Neke od njih hrvatske su vlasti uhitile i poslale pred vojne sudove,
što je dovelo do glasnih protesta s njemačke strane te se situacija
naposljetku izgladila.
57
58
59
Sredinom svibnja 1943. prvi dragovoljci
pristižu u Zagreb i Zemun. Tamo
prolaze zdravstveni pregled, a oni koji
su zadovoljili standarde zadužuju odore
i opremu. Na fotografijama možemo
vidjeti preuzimanje nove odore jednog od
dragovoljaca u prihvatnom centru.
60
Postolarska radionica u jednom od prihvatnih centara za novopridošle
pripadnike 13. SS divizije. Obzirom da je nova divizija prema svojoj
namjeni bila gorska, njezini su pripadnici dobivali specijalne planinske
cipele koje su imale posebna metalna pojačanja na potplatima i
rubovima te su na taj način prilagođene uvjetima planinske klime i
terena. Specifičnosti ove obuće jasno možemo vidjeti na ovim trima
fotografijama.
61
Nadnarednik (SS-Oberscharführer) na glavi nosi borbeni sivozeleni fes s orlom Reicha u inačici oružanog SS-a i mrtvačkom
glavom, standardnom oznakom SS postrojbi, ispod njega.
62
63
Pripadnici 28. pukovnije gorskih lovaca oružanog SS-a (Waffen-Gebirgsjäger regiment der SS 28) postrojeni na vježbalištu
Centra za obuku u mjestu Neuhammer am Queis u listopadu 1943. godine. Na ovim se fotografijama ističe kako su mnogi
vojnici izrazito mladi.
64
65
Na ovim trima fotografijama vidimo satnika (SS-
Hauptsturmführera) Huseina Džozu, pukovnijskog imama
28. pukovnije gorskih lovaca oružanog SS-a (Waffen-
Gebirgsjäger regiment der SS 28) te pomoćnika glavnog
imama 13. SS divizije Abdulaha Muhasilovića. Osim vjerskog
obrazovanja vojnika on je vodio i obuku ostalih imama.
Naime, svaka bojna u sastavu 13. SS divizije imala je svoga
taborskog imama (Tabor-imami), koji su tijekom srpnja 1943.
prošli tečaj u trajanju od tri tjedna u mjestu Babelsberg pored
Potsdama.
66
67
68
69
Nekoliko prizora zgrada i vojarni u Centru za obuku Neuhammer am Queis u Donjoj Šleskoj (danas Świętoszóv u Poljskoj).
Ovdje je 13. SS divizija prebačena nakon pobune opkoparske bojne (Pionier Bataillon), tada smještene na jugu Francuske
u gradiću Villefranche de Rouerge. U Neuhammer divizija pristiže tijekom listopada 1943. gdje završava sa svojom obukom.
70
Krajem studenoga 1943. pripadnike 13. SS divizije u Neuhammeru posjetio je
veliki jeruzalemski muftija Haj Amin al Husseini. Pozdravlja ga zapovjednik divizije,
general-bojnik (SS-Brigadeführer) Karl-Gustaf Sauberzweig i zapovjednici svih
bojni iz sastava divizije.
71
Veliki muftija al Husseini rukuje se s pobočnikom
divizije, bojnikom (SS-Sturmbannführer)
Götzom Berns von Rautenfeldom.
Veliki jeruzalemski muftija i zapovjednik 13. SS divizije,

general-bojnik (SS-Brigadeführer) Karl-Gustaf Sauberzweig.
72
Veliki jeruzalemski muftija prima prijavak i obilazi svečani postroj divizije. Potom prati svečani
mimohod jedne od stožernih satnija koji je upriličen njemu u čast. U neposrednoj blizini al
Husseinija čitavo vrijeme nalaze se zapovjednik divizije Sauberzweig i zapovjednik Centra za
obuku Neuhammer am Queis, pukovnik (Oberst) Runnebaum.
73
74
Veliki muftija al Husseini sa svojom pratnjom i u društvu zapovjednika divizije odlazi na svečani ručak.
75
Službeno prvi zapovjednik 13. SS divizije, general-bojnik (SS-Brigadeführer) Karl-Gustaf Sauberzweig imenovan je na
tu funkciju 9. lipnja 1943., do toga dana pukovnik (SS-Standartenführer) Herbert von Obwurzer bio je imenovan samo
za zapovjednika ustrojbenog stožera buduće divizije.
76
Svečani ručak upriličen u čast velikog muftije al Husseinija. S njegove lijeve strane sjedi zapovjednik divizije Sauberzweig,
a s desne strane satnik (SS-Hauptsturmführer) Husein Džozo, pomoćnik glavnog imama 13. SS divizije.
77
78
Veliki jeruzalemski muftija u posjetu 13. SS diviziji zadržao
se tri dana pa je tom prilikom nazočio i praktičnim vježbama
postrojbi na samom poligonu.
79
Vojnici iz II. bojne 28. pukovnije gorskih lovaca oružanog SS-a (II. Abteilung Waffen-Gebirgsjäger regiment der SS 28),
demonstracija gađanja puškom Karabiner 98k kalibra 7,92 milimetra. Ova puška bila je standardno naoružanje njemačkih
postrojbi u Drugome svjetskom ratu. Jedna streljačka satnija (Kompanie) bila je osnovna pješačka postrojba u sklopu
13. SS divizije. Brojila je od 170 do 200 vojnika, 141 borca i između 30 i 60 vojnika pomoćnih službi (kuhari, vozači, a
gorske postrojbe imale su vodiče tovarnih konja ili mazgi itd.). Borbeni dio satnije bio je naoružan u prosjeku s 87 pušaka
Karabiner 98k.
80
81
Demonstracija uspostave veze putem poljskog telefona.
Veliki muftija al Husseini sa zanimanjem je pratio vježbe topničkog

gađanja uz stručna objašnjenja časnika 13. SS divizije. U vrijeme
Prvoga svjetskog rata i sam je bio topnički časnik vojske Turskog
Carstva.
82
83
84
85
Veliki muftija al Husseini porazgovarao je i s mladim vojnicima iz 13. SS gorske topničke pukovnije (Gebirgs-Artillerie-
Regiment 13). Nakon pobune u Villefrancheu gotovo su svi katolici odstranjeni iz 13. SS divizije i oni su uglavnom
uvršteni u postrojbe Njemačkog redarstva u Hrvatskoj. Stoga su vojnici 13. SS divizije listom bili muslimani, dok su
dočasnici i pogotovo časnici većinom bili Nijemci.
86
Usprkos tome što su dobivali najkvalitetniju opremu i najbolje naoružanje, većina topništva oružanog SS-a do kraja rata
ovisila je o transportu pomoću konjskih zaprega. To je na neki način bila dobrodošla praksa zbog kronične nestašice
goriva koja je opterećivala njemačku vojsku gotovo tijekom čitavoga Drugoga svjetskog rata. U prvim trima bojnama 13.
SS gorske topničke pukovnije (SS-Gebirgs-Artillerie-Regiment 13) topove su vukli konji, dok je samo četvrta bojna bila
motorizirana.
Posada lake haubice kalibra 75 mm koja je kod njemačkih postrojbi nosila oznaku leFK 18 (leichte Feldkanone 18).
Haubica je imala elevaciju cijevi od -5˚ do +45˚ s traverzom od 30˚. Granatu težine 5,83 kg mogla je ispaliti na
maksimalnu udaljenost od 9425 metara.
87
88
89
Veliki muftija i njegova pratnja promatraju užurbanu posadu teške haubice 15 cm Kanone 39. Ova je haubica proizvedena
u Kruppovim tvornicama za potrebe turske vojske krajem 1930-ih godina. Prema traženju turskih naručitelja morala je imati
traverzu od 360˚ jer je trebala imati dvostruku namjenu – za naoružanje bitnica obalne obrane te za kopnenu vojsku. Ovo
oružje njemačka je vojska procijenila nepraktičnim (proizvedeno ih je samo 40) te su ubrzo dodijeljene postrojbama na
obuci, a neke su postale dio tzv. Atlantskog bedema kao obalne bitnice. Haubica je imala elevaciju od -4˚do + 45˚ i, kako
je već spomenuto, traverzu od 360˚. Granatu težine 43 kg mogla je dobaciti do udaljenosti od 24700 metara.
90
91
Veliki muftija obilazi postroj 13. SS gorske opkoparske bojne (Gebirgs-Pionier- Bataillon 13).
92
93
Pripadnici 13. SS gorske opkoparske bojne (Gebirgs-Pionier- Bataillon 13) demonstriraju svoje vještine visokom gostu.
94
Al Husseini i njegova pratnja zaustavili su se kod dviju
protutenkovskih mina tipa Tellermine 35. Ova mina težila je
9,1 kg i u svome metalnom kućištu sadržavala je punjenje
eksploziva od 5,5 kg TNT. Detonator se mogao podesiti na
težinu pritiska od 90 do 180 kilograma.
95
Opkopari su demonstrirali i napuhavanje gumenog
čamca kojim su se ove specijalizirane postrojbe koristile
za prebacivanje vojnika preko vodenih prepreka.
96
Al Husseini razgovara uz pomoć prevoditelja s mladim opkoparom,
što pažljivo prati satnik (SS-Hauptsturmführer) Husein Džozo,
pomoćnik glavnog imama 13. SS divizije. Na desnom rukavu vidi se
prišiven znak s runolistom (Edelweiss), oznaka njemačkih gorskih
postrojbi, koji od listopada 1943. postaje i službena oznaka gorskih
postrojbi SS-a.
Priliku pokazati svoje vještine dobili su i vojnici iz 13. SS gorske bojne

dojavništva (SS Gebirgs-Nachrichten-Abteilung 13).
97
Od susnježice koja je počela padati vojnici su se zaštitili prikrivnim šatorskim krilima
(Zeltbahn) s uzorkom hrastova lišća (Eichenlaubmuster) koji je korišten u dvjema
inačicama (proljetna – zelene nijanse i jesenska – smeđe nijanse) u razdoblju između
1943. i 1945. godine. Već od 1935. godine SS je počeo razvijati razne prikrivne uzorke
za šatorska krila i odore koje je dizajnirao prof. Johann Georg Otto Schick.
98
99
Posada minobacača 8 cm sGrw 34 (8-cm
schwere Granatwerfer 34) sastavlja oružje
i postavlja ga u paljbeni položaj. Ovo
je oružje ulijevalo strah svojom velikom
preciznošću i brzinom paljbe, no od
svoje posade zahtijevalo je visok stupanj
održavanja i pažljivu uporabu, osobito pri
transportu. Minobacač je bio kalibra 81,4
mm, težina sastavljenog oružja iznosila je
56,7 kilograma. Cijev dužine 1,14 m imala
je elevaciju od +40˚ do +90˚. Minu težine
3,5 kg mogao je izbaciti na maksimalnu
udaljenost od 2400 metara.
100
101
Veliki jeruzalemski muftija u otvorenome terenskom automobilu Deimler-Benz G5 napušta poligon u Centru za obuku
Neuhammer.
Državni vođa SS-a Heinrich Himmler posjetio je 21. studenoga 1943. pripadnike 13. SS divizije na vojnom vježbalištu u
mjestu Neuhammer am Queis.
102
103
104
105
Najmlađi pripadnik 13. SS divizije posebno je
privukao Himmlerovu pažnju.
106
Državni vođa SS-a (Reichsführer-SS) H. Himller promatra demonstraciju posade protutenkovskog topa 7,5 cm Pak 40 (7,5
cm Panzerabwehrkanone 40). Ovaj top bio je standardno njemačko protutenkovsko oružje tijekom Drugoga svjetskog rata.
Kalibra 75 mm imao je elevaciju od -5˚ do +22˚, uz traverzu od 45˚. Ispaljivao je protuoklopne granate težine 4,1 kg i 6,8 kg
te eksplozivne granate od 5,74 kilograma. Oklop debljine 98 mm mogao je probiti protuoklopnom granatom na udaljenosti
od 2000 m, dok je eksplozivnu granatu mogao ispaliti na maksimalnu udaljenost od 7680 metara.
Pripadnici 14. protutenkovske satnije rukuju s lakim protutenkovskim topom kalibra 37 mm Pak 35/36 (3,7cm –
Panzerabwhrkanone 35/36). Ovaj je top imao elevaciju od -8˚ do +25˚ i traverzu od 59˚. Protuoklopnom granatom mogao
je probiti oklop debljine 38 mm položen pod kutom od 30˚ na udaljenosti od 365 m, dok je eksplozivnu granatu težine 0,625
kg mogao ispaliti na udaljenost od 7000 metara.
107
108
H. Himmler sa zanimanjem promatra pokaznu vježbu posade teške haubice kalibra 150 mm iz sastava 13. SS gorske
topničke pukovnije (SS-Gebirgs-Artillerie-Regiment 13). Ova pukovnija imala je četiri sklopa, svaki s po tri bitnice. Svaka
bitnica raspolagala je četirima haubicama od 105 ili 150 milimetara.
109
Posada postavlja 37 mm protuzrakoplovni top Flak 37 (3,7 cm
Fliegerabwehrkanone 37) u paljbeni položaj. Ovaj automatski top imao
je elevaciju od -8˚ do +85˚ s traverzom od 360˚ i brzinom paljbe od 160
granata u minuti. Efikasno je mogao djelovati do visine od 4800 metara.
Protuzrakoplovni sklop 13. SS divizije (SS Flak – Abteilung 13) raspolagao
je četirima bitnicama; 1. i 2. bitnica bile su naoružane protuzrakoplovnim
topovima od 20 mm, a 3. bitnica raspolagale je ovim topovima od 37
milimetara.
S desne strane H. Himmlera nalazi se satnik (SS-Hauptsturmführer)

Gerhard Dierich, zapovjednik 14. protutenkovske satnije, a slijeva
je general-bojnik (SS-Brigadeführer) Hermann Fegelein, nekadašnji
zapovjednik 9. SS konjaničke divizije Florian Geyer, sada Himmlerov
časnik za vezu s A. Hitlerom.
110
H. Himmler osobno se obraća satniku (SS-Hauptsturmführeru) Gerhardu Dierichu
pred zapovjednikom 13. SS divizije, SS general-bojnikom (SS-Brigadeführerom) Karl-
Gustafom Sauberzweigom.
Posada pred H. Himmlerom postavlja 81 mm minobacač Granatwerfer Grw. 34 u paljbeni

položaj. Posadu su činila šestorica vojnika: zapovjednik posade koji je bio zadužen za
ciljničku spravu, prvi član posade koji je nosio cijev oružja te njegova dvojica pomoćnika
koji su nosili dvonožac i postolje i još dvojica vojnika koji su nosili streljivo.
111
Na fotografiji krajnje desno nalazi se bojnik (SS-Sturmbannführer) Emil Kuhler, zapovjednik izvidničke bojne (Aufklärungs-
Abteilung) 13. SS divizije, do njega stoji također bojnik (SS-Sturmbannführer) Erich Braun, načelnik stožera divizije.
Himmleru slijeva stoji zapovjednik divizije, general-bojnik (SS-Brigadeführer) Karl-Gustaf Sauberzweig, a odmah iza njega
stoji pobočnik divizije, bojnik (SS-Sturmbannführer) Götz Berns von Rautenfeld.
112
113
114
U prvom planu uz H. Himmlera i zapovjednika 13. SS divizije K. G. Sauberzweiga krajnje desno stoji
pukovnik (SS-Standartenführer) Desiderius Hampel, u to vrijeme zapovjednik 27. pukovnije gorskih
lovaca oružanog SS-a (Waffen – Gebirgs-jäger regiment der SS 27), koji će nakon 1. lipnja 1944, tada
u činu general-bojnika (SS- Brigadenführer), preuzeti zapovijedanje 13. SS divizijom.
115
H. Himmler u razgovoru s običnim vojnicima.
Stožerni narednik (SS-Hauptscharführer); na okovratniku s

njegove desne strane možemo vidjeti službenu oznaku 13. SS
divizije – stari bosanski grb sa šakom koja drži orijentalni nož
handžar kojem je ispod njega dodan kukasti križ, dok je s lijeve
strane okovratnika oznaka čina.
116
117
Vojnici 13. SS gorske opkoparske bojne (Gebirgs-Pionier- Bataillon 13) kojima je
uža specijalnost postavljanje pontonskih mostova demonstrirali su svoju vještinu na
zadovoljstvo državnog vođe SS-a (Reichsführer-SS).
118
119
120
Njemački ratni izvjestitelj Georg Westermann, koji u
ljeto 1943. prati novačenje u buduću 13. SS diviziju,
napravio je nekoliko fotografija na ulicama Sarajeva,
očito fasciniran spojem i isprepletanjem orijenta i
zapada, osmanske i europske kulture.
121
122
123
124
125
Nakon pobune u Villefrancheu vojnici katolici izdvojeni su iz redova 13. SS divizije i većina ih
je ušla u sastav Njemačkog redarstva u Hrvatskoj. Na ovim fotografijama vidimo obuku jedne
takve postrojbe u Sarajevu. Novaci su odjeveni u bijele, dvodijelne radne odore, a na kapama
kao i rukavu stražara koji je u službenoj odori može se vidjeti policijska oznaka – njemački orao
na vijencu od hrastova lišća. Također se može primijetiti kako novaci vježbaju sa zastarjelim
naoružanjem koje najvjerojatnije potječe iz zaliha vojske Kraljevine Jugoslavije.
126
127
128
129
130
Predsjednik Druge prizrenske lige Bedri-beg Pejani i brigadni general (SS-Oberführer) August Schmidhuber,
zapovjednik 21. oružane gorske divizije SS-a Skenderbeg (albanska br. 1), Waffen-Gebirgs-Division der SS
Skenderbeg (albanische Nr. 1)
Dana 7. svibnja 1944. zapovjednik 21. SS divizije

Skenderbeg, brigadni general (SS-Oberführer) August
Schmidhuber ispred hotela Skenderbeg u Prištini (Kosovo)
poziva na pristupanje diviziji okupljene Albance koji su bili
zarobljeni kao vojnici vojske Kraljevine Jugoslavije. 131
Brigadni general (SS-Oberführer)
August Schmidhuber i osobno
je pristupio među okupljene
Albance i porazgovarao s njima
putem prevoditelja. Kako su ti
ljudi okupljeni na ovom skupu
neposredno nakon puštanja
iz njemačkog zarobljeništva u
kojem su proveli tri godine, na
njima možemo vidjeti odore
jugoslavenske vojske.
132
133
Pristupanje albanskih dragovoljaca komisiji za novačenje. Prostorija u kojoj se provodi
novačenje brižljivo je dekorirana. Tako na zidu iza članova komisije možemo vidjeti
njemačku i albansku zastavu te zastavu SS-a i slike Adolfa Hitlera i Skenderbega.
134
Nakon prijave dragovoljci su morali pristupiti liječničkom pregledu; uz SS liječničku komisiju možemo vidjeti osobu u
civilu koja je očito prevoditelj.
135
Nakon što su prošli na liječničkom pregledu dragovoljci su bili evidentirani i službeno
su postali novaci 21. oružane gorske divizije SS-a Skenderbeg (albanska br. 1),
Waffen-Gebirgs-Division der SS Skenderbeg (albanische Nr. 1).
136
General-pukovnik (SS-Obergruppenführer) Arthur Phleps, zapovjednik V. SS dragovoljačkoga gorskog zbora
(V. SS-Freiwillingen-Gebirgskorps) sa stožernim časnicima novoustrojene 21. SS divizije Skenderbeg.
137
138

Handžar - Borbeni Put 13. SS Gorske Divizije

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Handžar - Borbeni Put 13. SS Gorske Divizije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MARIO WERHAS – BOŽIDAR MIKULČIĆ

BORBENI PUT 13. SS GORSKE DIVIZIJE

BORBENI PUT 21. SS GORSKE DIVIZIJE „SKENDERBEG“

Naslovnica, prijelom i priprema za tisak

© Despot infinitus d. o. o., Zagreb, 2018.

Borbeni put 13. SS gorske divizije Handžar.................................................................................... 7

BORBENI PUT 13. SS GORSKE DIVIZIJE

Ministarstvo domobranstva NDH odredilo je lokacije za prikupljanje, postrojavanje i obuku

dnevno (ukupno su za prebacivanje čitave divizije bile angažirane 93 željezničke kompozicije).

ponekad bi se pojavljivali u pojedinim stožerima postrojbi 13. SS dragovoljačke gorske divizije te

na području Nagykanizse. Budući se sovjetsko napredovanje nastavlja, ostaci divizije povlače se

USTROJ 13. SS GORSKE DIVIZIJE

 . hrvatska SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

 . hrvatska SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

 rvatska SS dragovoljačka gorska topnička pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

 rvatska SS dragovoljačka gorska bojna dojavništva (Kroatisches SS-Freiwilligen-Ge-

 rvatska SS dragovoljačka gorska opkoparska bojna (Kroatisches SS-Freiwilligen-Ge-

 rvatski SS dragovoljački protuzračni sklop (Kroatisches SS-Freiwilligen-Flak-Abteilung)

 rvatski SS dragovoljački protuoklopni sklop (Kroatisches SS-Freiwilligen-Panzerjä-

 rvatska SS dragovoljačka gorska izvidnička bojna (Kroatisches SS-Freiwilligen-Gebi-

 rvatska SS dragovoljačka gorska doknadna i obučna bojna (Kroatisches SS-Freiwi-

BORBENI PUT 21. SS GORSKE DIVIZIJE

došlo je do mimoilaženja između stavova austrougarskoga Glavnog stožera carske i kraljevske

USTROJ 21. SS GORSKE DIVIZIJE

 1. oružana gorska divizija SS-a Skenderbeg (albanska br. 1) – 21. Waffen-Gebirgs-Di-

 0. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (albanska br. 1) – Waffen-Gebirgs-Jä-

 1. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (albanska br. 2) – Waffen-Gebirgs-Jä-

21. oružana topnička pukovnija SS-a – Waffen-Artillerie-Regiment der SS 21

 1. oružana gorska bojna dojavništva SS-a – Waffen-Gebirgs-Nachrichten-Abteilung

21. oružana gorska bojna opkopara SS-a – Waffen-Gebirgs-Pionier-Bataillon der SS 21

21. oružani protuoklopni sklop SS-a – Waffen-Panzerjäger-Abteilung der SS 21

 1. oružana gorska izvidnička bojna SS-a – Waffen-Gebirgs-Aufklärungs-Abteilung

21. opskrbna bojna SS-a – Versorgungs-Abteilung der SS 21

21. zdravstvena bojna SS-a – Sanitäts-Abteilung der SS 21

21. gospodarska bojna SS-a – Wirtschafts-Abteilung der SS 21 (postrojena u Njemačkoj)

21. veterinarska satnija SS-a – Veterinär-Kompanie der SS 21

TKO JE BIO GJERGJ KASTRIOTI

BORBENI PUT 23. SS ORUŽANE GORSKE

Veliki jeruzalemski muftija i zapovjednik 13. SS divizije,

Veliki muftija al Husseini sa zanimanjem je pratio vježbe topničkog

Priliku pokazati svoje vještine dobili su i vojnici iz 13. SS gorske bojne

S desne strane H. Himmlera nalazi se satnik (SS-Hauptsturmführer)

Posada pred H. Himmlerom postavlja 81 mm minobacač Granatwerfer Grw. 34 u paljbeni

Stožerni narednik (SS-Hauptscharführer); na okovratniku s

Dana 7. svibnja 1944. zapovjednik 21. SS divizije

You might also like

. hrvatska SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

. hrvatska SS dragovoljačka gorsko-lovačka pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

rvatska SS dragovoljačka gorska topnička pukovnija (Kroatisches SS-Freiwilli-

rvatska SS dragovoljačka gorska bojna dojavništva (Kroatisches SS-Freiwilligen-Ge-

rvatska SS dragovoljačka gorska opkoparska bojna (Kroatisches SS-Freiwilligen-Ge-

rvatski SS dragovoljački protuzračni sklop (Kroatisches SS-Freiwilligen-Flak-Abteilung)

rvatski SS dragovoljački protuoklopni sklop (Kroatisches SS-Freiwilligen-Panzerjä-

rvatska SS dragovoljačka gorska izvidnička bojna (Kroatisches SS-Freiwilligen-Gebi-

rvatska SS dragovoljačka gorska doknadna i obučna bojna (Kroatisches SS-Freiwi-

1. oružana gorska divizija SS-a Skenderbeg (albanska br. 1) – 21. Waffen-Gebirgs-Di-

0. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (albanska br. 1) – Waffen-Gebirgs-Jä-

1. oružana gorsko-lovačka pukovnija SS-a (albanska br. 2) – Waffen-Gebirgs-Jä-

1. oružana gorska bojna dojavništva SS-a – Waffen-Gebirgs-Nachrichten-Abteilung

1. oružana gorska izvidnička bojna SS-a – Waffen-Gebirgs-Aufklärungs-Abteilung