XVIII

Mali princ propješači pustinju i susrete samo jedan cvijet. Cvijet sa tri latice,
sasvim neugledan cvijet... - Dobar dan - reče mali princ. - Dobar dan - reče cvijet. -
Gdje se nalaze ljudi? - učtivo upita mali princ. Cvijet je jednog dana vidio kako
prolazi karavan: - Ljudi? Ima ih, ja mislim, šest ili sedam. Vidio sam ih prije mnogo
godina. Ali nikad se ne zna gdje ih možeš naći. Vjetar ih nosi. Nemaju korijen, i to
im jako smeta. - Zbogom - učini mali princ. - Zbogom - reče cvijet.

XIX

Mali princ se uspeo na jednu visoku planinu. Jedine planine koje je ikad upoznao
bila su ona tri vulkana koji su mu dopirali do koljena. A ugašeni vulkan mu je služio
kao klupica. "S jedne tako visoke planine", reče on u sebi, "obuhvatiću jednim
pogledom svu planetu i sve ljude..." Ali vidio je samo oštre šiljke litica. - Dobar dan
- reče on za svaki slučaj. - Dobar dan... Dobar dan.... Dobar dan.... - odgovori
odjek. - Ko ste vi? - upita mali princ. - Ko ste vi?... Ko ste vi?... Ko ste vi?... -
odgovori odjek. - Budite mi prijatelji, sâm sam - reče on. "Sâm sam... Sâm sam...
Sâm sam... - odgovori odjek. "Da čudne li planete", pomisli mali princ. "Sva je
suha, sva je šiljasta i sva slana. A ljudi nemaju mašte. Ponavljaju ono što im se
kaže... A ja sam kod kuće imao cvijet... uvijek je prvi govorio..."

XX

Ali, dogodi se da mali princ, pošto je dugo hodio kroz pijesak, stijenje i snijeg, otkri
na kraju krajeva jedan put. A svi putevi vode ka ljudima: - Dobar dan - reče on. Bila
je to jedna bašča puna rascvjetanih ruža. - Dobar dan - rekoše ruže. Mali princ ih
je posmatrao. Sve su bile slične njegovom cvijetu. - Ko ste vi? - upita ih on,
zaprepašten. - Mi smo ruže - rekoše one. - Ah! - učini mali princ... Osjećao se vrlo
nesretan. Njegov cvijet mu je ispričao da je bio jedini svoje vrste u čitavom svijetu.
A eto, bilo ih je pet hiljada, sve jednakih, u jednoj jedinoj bašči! "Dobro bi se
uvrijedio", reče on u sebi, "kad bi ovo vidio... Strašno bi kašljao i pravio bi se da
umire, kako bi izbjegao da bude smiješan. A ja bih bio prisiljen da se pravim kao
da ga njegujem, jer, ako to ne bih uradio, on bi se zaista prepustio smrti, kako bi
mene ponizio..." Zatim on još reče, u sebi: "Vjerovao sam da sam bogat, da imam
jedinstven cvijet, a ono - obična ruža. To i moja tri vulkana, koji mi dopiru do
koljena i od kojih je jedan možda zauvijek ugašen, to me ne čini baš velikim
princem." I legavši u travu, on zaplaka.