NASLOV IZVORNIKA

Coffee Ga Samenai Uchini

Toshikazu Kawaguchi

Prije nego što se kava ohladi

S njemačkoga prevela
Branka Grubić

FB: DivanDan
Pogled unatrag otvara put pred nama
 Ljubavnici

A h, zar je već toliko sati? Oprosti, moram ići... promrmljao je muškarac

nerazgovijetno, ustao i uzeo torbu.
- Molim...? - rekla je žena. Zbunjeno ga je gledala. Nije izričito rekao:
Gotovo je. Ali ipak ju je zamolio za ozbiljan razgovor - nju, koja mu je već
dvije godine bila djevojkom. I sad joj je odjednom dao do znanja da je
prihvatio posao u Sjedinjenim Američkim Državama i da će otputovati za
nekoliko sati. I bez izgovorenih riječi znala je da ozbiljan razgovor vodi ka
prekidu. Sada je znala da se uzalud nadala nečemu kao »Hoćeš li se udati za
mene?«
- Što? - mrzovoljno je upitao muškarac, izbjegavajući njezin pogled.
- Zar ne zaslužujem ni objašnjenje? - uzvratila je onim optužujućim,
ljutitim tonom koji je muškarcu bio odbojan.
Kafić se nalazio u podrumu i nije imao prozore. Jedina rasvjeta bilo je
šest svjetiljki koje su visjele sa stropa te jedna zidna svjetiljka na ulazu. U
prostoriji su stoga uvijek prevladavali sjenoviti tonovi sepije. Nisi mogao
reći je li dan ili noć.
Doduše, na zidu su visjela tri velika, antikna sata, ali su oni pokazivali
različito vrijeme. Je li to bilo namjerno? Ili samo nisu bili ispravni? Gosti,
koji bi došli u kafić po prvi put, začudili bi se i bili su primorani pogledati
na vlastiti sat. To je učinio i taj čovjek. Dok je gledao na ručni sat, prstima je
trljao mjesto iznad desne obrve, a donju je usnu lagano izbacio van.
Žena je veoma ljutito reagirala na taj izraz lica. - Kakav je to pogled?
Jesam li sad ja ta koja pravi probleme? - odjednom je lanula.
- Ne, ja to ne mislim - zbunjeno je odgovorio.
- Jesi, jesi! - bila je ustrajna.
Muk.
 Donja usna mu je i dalje bila izbačena, izbjegavao je njezin prodoran
pogled i uskratio joj odgovor.
Muškarčevo pasivno ponašanje samo je još jače razljutilo ženu, pa je
rekla optužujućim tonom: - Dakle, onda ja to moram izgovoriti?
Uzela je svoju kavu koja se u međuvremenu ohladila. Imala je gorak
okus, više nije bila slatka i to joj je još više pokvarilo raspoloženje.
Muškarac je opet pogledao na sat i izračunao koliko mu je vremena
ostalo do ukrcavanja. Morao je odmah prekinuti. Ponovno je živčano trljao
obrvu.
Shvativši da je vrijeme očito njegova najveća briga, žena je još jače
pobješnjela. Uzrujano je odložila šalicu koja je tresnula na tanjurić.
Prepao se od prodornog zvuka. Prste je s obrve pomaknuo prema kosi,
već ju je htio čupati. No tada je duboko udahnuo, polako ponovno sjeo na
stolicu i pogledao je u oči. Odjednom više nije djelovao onako uzrujano kao
prije nekoliko trenutaka.
Muškarčevo se lice doista tako promijenilo da je žena ostala bez riječi.
Pogled joj je pao na njegove ruke, prekrižene na krilu.
Muškarac, koji je bio toliko zabrinut zbog vremena, nije čekao da ga
žena u njegovoj pratnji ponovno pogleda. - Slušaj... počeo je. To više nije
bilo nerazumljivo mrmljanje, sad je govorio jasno i glasno.
No tada ga je žena, čini se, htjela spriječiti da doista izgovori ono. -
Zašto jednostavno ne odeš?
Ona je i dalje gledala dolje. Objašnjenje koje je tražila još samo prije
nekoliko trenutaka, sada više nije željela čuti.
Muškarac je bio tako zbunjen da je sjedio mimo kao da je vrijeme stalo.
- Sad moraš ići, zar ne? - upitala je uvrijeđeno kao malo dijete.
Pogledao ju je smeteno kao da ne zna o čemu ona govori.
Ona je, čini se, shvatila da su njezine riječi zvučale djetinjasto i
neljubazno, odvratila je pogled od njega i ugrizla se za usnu.
 On je ustao bez riječi i obratio se posluzi za šankom. - Oprostite,
molim, htio bih platiti - rekao je. Namjeravao je uzeti račun koji su im
donijeli s pićem, ali žena ga je poklopila rukom.
- Ja ću još ostati...
- ... i zato ću ja platiti, htjela je nastaviti, ali onda je on izvukao račun
ispod njezine ruke te sa svojom torbom otišao na blagajnu.
- Zajedno, hvala.
- Ali ja sam rekla da ću ja to platiti.
Žena je ispružila ruku prema čovjeku.
No on ju nije ni pogledao, nego je izvadio iz novčanika novčanicu od
tisuću jena. - Zadržite ostatak - rekao je pružajući konobarici novac zajedno
s računom. Zatim je na trenutak tužno pogledao ženu i izašao iz kafića.

Ding, dong.

- ... i to je bilo prije tjedan dana - Fumiko Kiyokawa završila je svoju

priču. Gornji dio tijela tromo je spustila na stol poput balona iz kojeg je
izašao zrak. Nekako je uspjela ne proliti kavu koja je bila pred njom.
Konobar i gost za šankom, koji su šutke slušali Fumikinu priču, samo su
se pogledali. Žena je doista podrobno opisala što se prije tjedan dana
dogodilo u kafiću.
Prije nego što je završila školu, Fumiko je već govorila šest jezika.
Nakon što je otišla sa sveučilišta Waseda s najboljim ocjenama, počela je
raditi u jednoj medicinskoj informatičkoj tvrtki u Tokiju. U drugoj godini
rada u poduzeću dali su joj da upravlja mnogim važnim projektima. Bila je
pojam mudre žene koja je revno radila na svojoj karijeri.
Danas je nosila uobičajenu radnu odjeću, bijelu bluzu te crnu suknju i
kaputić, iz čega se moglo zaključiti da se vraća kući s posla.
 Njezina odjeća je, doduše, bila tipična za zaposlenicu u uredu, ali je
njezin izgled bio natprosječan. Imala je fine crte lica i male usne, lice joj je
bilo kao u pop-zvijezde. Poluduga crna kosa bila je tako sjajna da se činilo
kao da ima aureolu. Bilo je lako zamisliti i njezino tijelo ispod odjeće. To je
bila prekrasna žena koja je privlačila mnoge poglede, poput modela iz
časopisa tiskanog na papiru visokog sjaja.
Fumiko je bila spoj ljepote i inteligencije. Druga je stvar je li ona bila
svjesna toga.
Fumiko nije razmišljala o takvim stvarima/ živjela je samo za svoj
posao. No to nikako nije značilo da nije bila u vezama. Ali one joj nisu bile
važne koliko i posao. Fumiko je bila jako zadovoljna svojim radnim
mjestom. - Moj posao je moj dečko - govorila je, a odbila je već mnoge
muškarce, kao da otresa prašinu s rukava.
Čovjek se zvao Goro Katada. On je bio računalni tehničar te kao i
Fumiko radio u medicinskoj tvrtki koja nije bila tako velika. Bio je tri godine
mlađi od nje. Upoznali su se prije dvije godine preko jednog klijenta, na
čijem su projektu oboje radili. Točnije rečeno, bio joj je dečko.
Jer prije tjedan dana Goro ju je zamolio za ozbiljan razgovor. Na
sastanak je došla u otmjenom blijedoružičastom kostimu, laganom ogrtaču
bež boje i bijelim štiklama. U tome je sigurno pobudila poglede svih
muškaraca na putu do kafića. No takav izbor odjeće bio je neuobičajen za
Fumiko. Kao radoholičarka je prije veze s Gorom posjedovala samo odijela
s hlačama. Nosila ih je i na sastanke s Gorom - na koncu konca, najčešće su
se i sastajali nakon posla.
No kad je Goro nagovijestio »ozbiljan razgovor«, ona je mislila da je
riječ o nečem važnom pa je stoga, puna očekivanja, kupila novu odjeću.
Kad su stigli pred kafić, vidjeli su da je zatvoren zbog nepredviđenih
okolnosti. Veliko razočaranje za Fumiko i Goroa, budući da je taj kafić sa
svojim diskretnim kutovima za sjedenje bio idealan za povjerljiv razgovor.
Tražeći drugo prikladno mjesto, otkrili su mali natpis u jednoj mirnoj
sporednoj ulici. Kako se kafić nalazio u podrumu, nisu mogli zaviriti u njega,
no Fumiko je privuklo ime iz teksta pjesme koju je rado pjevala dok je bila
dijete. Odlučili su ući i vidjeti kako je unutra.
 Fumiko je već na ulazu požalila zbog svoje odluke. Prostor je bio manji
nego što su očekivali, a moglo se sjediti za šankom ili za stolovima. U kafiću
nije bilo mjesta za više od devetero gostiju, troje za šankom i šestero za
stolovima za dvije osobe.
»Ozbiljan razgovor«, koji je čekao Fumiko, morat će voditi tiho, tako
da ostali gosti ne čuju. Drugi nedostatak bilo je slabo svjetlo boje sepije iz
nekoliko svjetiljki - to uopće nije bilo po njezinu ukusu.
Mjesto za mutne poslove...
To je bio Fumikin prvi dojam o kafiću. Živčana i previše svjesna
okruženja, sjela je za slobodan stol. Osim njih, u kafiću je bilo još troje
gostiju i jedna konobarica.
Žena u bijeloj haljini kratkih rukava sjedila je za najudaljenijim stolom
u prostoriji i čitala knjigu. Za stolom kod ulaza sjedio je muškarac koji je
izgledao tupo; pred njim na stolu nalazio se otvoren časopis o putovanjima, a
on je zapisivao nešto u notes. Žena za šankom imala je na sebi kratku
svjetloružičastu jaknu i zelene tajice. Preko naslona njezine stolice bila je
prebačena jakna bez rukava kimono kroja. Kosa joj je bila namotana na
vikler. Iz nekog razloga samo je ona nakratko pogledala nove goste i pritom
se široko osmjehnula. Dok su Fumiko i Goro razgovarali, ona bi povremeno
uputila primjedbu konobarici za šankom i neuljudno se smijala.

Nakon što je poslušala Fumikino objašnjenje, žena za šankom je rekla: -

Razumijem...
Što uopće nije bilo tako, ali je mislila da je to primjeren odgovor. Ona
se zvala Yaeko Hirai, bila je stalan gost kafića i te je godine navršila trideset
godina. Držala je bar u blizini, a prije posla uvijek je navraćala na šalicu
kave. Danas je opet imala viklere u kosi, ali i prilično oskudan žuti top,
svjetlocrvenu mini-suknju i ljubičaste tajice. Sjedila je prekriženih nogu na
stolici za šankom i slušala Fumiko.
- To je bilo prije tjedan dana. Sjećate se, zar ne?
 Fumiko je ustala i pogledala konobaricu za šankom pravo u oči.
- Hmm... da? - ona je bezvoljno odgovorila izbjegavajući Fumikin
pogled.
Konobarica se zvala Kazu Tokita i bila je vlasnikova rođakinja.
Studirala je na umjetničkoj akademiji, a u kafiću je zarađivala malo novca.
Imala je lijepo lice, svijetlu kožu i uske bademaste oči, ali nije bila ništa
naročito. Imala je lice kojeg se već nakon nekoliko minuta više ne možeš
sjetiti. Ukratko, bila je neugledna i nije zračila ničim posebnim. Nije imala
ni mnogo prijatelja. Ne može se red da joj je to smetalo - međuljudski odnosi
su za Kazu bili naporni i zamorni.
- Dakle... što je s njim? Gdje je on sada? - upitala je žena s viklerima.
Igrala se šalicom u ruci i nije djelovala osobito zainteresirano.
- U Americi - odgovorila je Fumiko napuhavši obraze.
- Vaš se dečko, dakle, odlučio za posao? - Hirai je upitala kao usput.
Imala je dar da odmah prodre u bit stvari.
- Ne, to nije točno! - pobunila se Fumiko i otvorila od.
- Hm? Ali je ipak otišao u Ameriku, zar ne? - Hirai ju nije mogla pratiti.
- Zar niste razumjeli što sam rekla? - strogo je upitala Fumiko.
- Koji dio?
- Žena u meni htjela je povikati »Nemoj ići!«, ali sam bila previše
ponosna.
- Malo žena bi to priznalo! - Hirai se počela smijati, naslonila se,
izgubila ravnotežu i zamalo nije pala sa stolice.
Fumiko se nije obazirala na to. - Ali razumijete to, zar ne? - upitala je
konobaricu koja je tražila za što bi se uhvatila.
Ona se pak pretvarala kao da malo razmišlja. - Zapravo, vi kažete da
niste htjeli da on ode u Ameriku, je li to točno? - na kraju je iskreno upitala. I
konobarica je brzo prešla na stvar.
- Da, zapravo je tako... ali...
 - Vas je doista teško razumjeti - žena s viklerima veselo je odgovorila
na Fumikino zamuckivanje. Sama bi u takvim okolnostima sigurno briznula u
plač. - Nemoj ići! - vikala bi. To bi, naravno, bile krokodilske suze. Suze su
ženino oružje. Bar je tako mislila Hirai.
Fumiko se okrenula prema Kazu, konobarici. Njezine su oči blistale. -
Htjela bih da me vratite tjedan dana unatrag! - ozbiljno je zamolila.
Žena s viklerima prva je odgovorila na molbu koja je zvučala apsurdno.
- Želi se vratiti u prošlost, kaže... - rekla je konobarici podigavši obrve.
Ova je promrmljala osjećajući se nelagodno: - Doista...
Prije nekoliko godina kafić se donekle proslavio zahvaljujući jednoj
suvremenoj legendi. Govorilo se da može vratiti ljude u prošlost. Fumiko
takvo što nije zanimalo, pa je to potpuno zaboravila. Odlazak u kafić prije
tjedan dana bio je puka slučajnost. No sinoć je gledala emisiju na televiziji,
u kojoj je voditelj govorio o »suvremenim« legendama i onda se odjednom
sjetila kafića. Kafić koji vas vraća u prošlost. To je bilo sve čega se mogla
sjetiti, ali tu je rečenicu dobro zapamtila.
Ako otputujem u prošlost, možda ću moći sve ispraviti. Možda ću moći
još jednom razgovarati s Gorom. Ta joj se neostvariva želja stalno vrtjela
po glavi. A onda odjednom više nije mogla jasno razmišljati.
Sutradan ujutro otišla je bez doručka na posao. Nije se mogla
usredotočiti na ono što radi, samo je sjedila i brojala minute. Samo želim
biti sigurna. Fumiko je htjela to otkriti što prije - ni sekundu kasnije. Jedna
lakomislena pogreška nadovezivala se na drugu. Ona je bila tako vidno
rastresena da ju je jedan kolega pitao osjeća li se dobro. Navečer Fumiko
više uopće nije mogla razumno razmišljati.
Kako bi došla od tvrtke do kafića, Fumiko se morala voziti trideset
minuta podzemnom željeznicom. Posljednje metre je gotovo pretrčala. Bez
daha je uletjela u kafić i počela preklinjati Kazu, a da je prethodno nije ni
pozdravila: - Molim vas, pošaljite me natrag u prošlost!
Puna nade obratila se Kazu i Hirai, ali ju je reakcija dviju žena
obeshrabrila.
 Hirai je uzbuđenu ženu gledala s osmijehom od uha do uha, dok je
Kazuino lice ostalo bezizražajno kao da je to uopće ne zanima.
Bude li se ovdje doista moglo putovati u prošlost, kafić će sigurno
popucati po šavovima. No jedini su gosti bili žena u bijeloj haljini,
muškarac s časopisom o putovanjima te Hirai. Naravno, tu je bila i
konobarica Kazu - sve točno onako kao i prije tjedan dana.
- Ali ovdje je moguće vratiti se u prošlost, zar ne? - uplašeno je pitala
Fumiko.
Možda je trebala početi s tim pitanjem. No sad je za to bilo prekasno.
- Dakle, je li to moguće ili nije? - uporno je nastavila prodorno gledajući
Kazu za šankom.
Ova ni dalje nije htjela pogledati Fumiko. - Hmm... neodlučno je
izustila na kraju.
No Fumiko je to bilo dovoljno, oči su joj ponovno zablistale. Nije čula
da je rekla »Ne«. Odjednom je postala silno razdragana. - Molim vas,
pošaljite me natrag!
Molila je tako usrdno da se činilo kako će preskočiti šank.
- I što ćete onda učiniti? - hladno je upitala žena s viklerima između dva
gutljaja mlake kave.
- Ispravit ću sve - ozbiljno je odgovorila Fumiko.
- Razumijem... - odgovorila je žena i slegnula ramenima.
- Molim vas! - preklinjala je Fumiko povišenim glasom; riječi su
odzvanjale kafićem.
Pomisao da se uda za Goroa javila joj se tek nedavno. Te godine
navršila je dvadeset osam godina, a njezini roditelji, koji su živjeli u
Hakodateu, često su je ispitivali: - Zar još nisi upoznala nekog simpatičnog
muškarca?
U posljednje vrijeme njihova su pitanja postala sve dosadnija nakon što
se prošle godine udala njezina sestra koja je imala dvadeset pet godina.
Osim sestre, Fumiko je imala i dvadesetogodišnjeg brata koji se oženio
ženom iz mjesta, koja je neplanirano ostala trudna. Sada je još samo Fumiko
bila neudana.
Do sada se nije žurila s tim, no nakon vjenčanja mlađe sestre počela je
razmišljati malo drukčije. Čak je mogla zamisliti brak s Gorom.
Hirai je izvadila cigaretu iz torbice s uzorkom leopardova krzna. -
Možda bi joj trebala dobro objasniti? - rekla je poslovno dok je palila
cigaretu.
- Zacijelo bih trebala - bezizražajno je odgovorila Kaz u kad je obišla
šank i stala pred Fumiko. Suosjećajno ju je gledala, onako kao da želi utješiti
nekakvo dijete. - Dobro me slušajte, u redu?
- Kako molim? - Fumiko se ukočila.
- Točno je, možete se vratiti u prošlost. Ali...
- Ali?
- Ali nećete moći promijeniti sadašnjost, bez obzira koliko silno budete
to željeli učiniti.
Sadašnjost nećete moći promijeniti. Fumiko uopće nije bila
pripremljena za to i jedva je to mogla prihvatiti. - Kako molim? - ponovila je
bez razmišljanja.
Konobarica je mimo nastavila. - Čak i kad budete u prošlosti i svojem...
ah... prijatelju, koji je otišao u Ameriku, kažete što osjećate...
- Čak i ako mu kažem što osjećam?
- Nećete moći promijeniti sadašnjost.
- Doista neću moći?
Fumiko je poklopila uši jer nije htjela čuti istinu.
Ali Kazu se nije dala zbuniti. - Ništa neće promijeniti to što je otišao u
Ameriku.
Fumiko je počela drhtati cijelim tijelom, no konobarica je nastavila,
govoreći ljubazno ali neumoljivo.
 - Čak i ako otputujete u prošlost i otvorite mu srce i zamolite ga da ne
ide u Ameriku, to neće promijeniti sadašnjost.
Fumiko je grubo odgovorila na Kazuine teške riječi. - Ali nije li to bit
svega toga, zar ne? - rekla je glasno i izazovno.
- Smirite se... ne ubijajte glasnika - ubacila se žena s viklerima u kosi.
Povukla je dim cigarete te pokazala da nije previše iznenađena Fumikinim
ponašanjem.
- Zašto? - Fumiko je upitala konobaricu, a oči su je preklinjale da joj
odgovori.
- Zašto? To vam mogu reći - počela je Kazu. - Zato što je tako
propisano.
U filmu ili u romanu, u kojima je riječ o putovanju kroz vrijeme, obično
kažu: Ne čini u prošlosti ništa što može utjecati na sadašnjost. Na primjer,
spriječiti vlastiti roditelje da se upoznaju i vjenčaju značilo bi izbrisati
vlastito rođenje, a time i samoga sebe.
Tako je bilo u većini priča o putovanju kroz vrijeme koje je Fumiko
poznavala, pa je zbog toga vjerovala u zakon: Ako promijeniš prošlost,
promijenit će se i sadašnjost. Baš zbog toga htjela je još jedanput doživjeti
sastanak otprije tjedan dana i dati novi smjer događajima... no taj se san
upravo raspao.
Htjela je dobiti zadovoljavajuće objašnjenje za to nemoguće pravilo.
Ako se vratiš u prošlost, ne možeš učiniti ništa kako bi promijenio
sadašnjost. A Kazu je na to samo rekla: - Zato što je tako propisano.
Možda ni ona nije razumjela zašto je to tako. Njezino bezizražajno lice
ukazivalo je na to.
Činilo se da Hirai uživa u Fumikinoj bespomoćnosti. - Tja, nisi imala
sreće - rekla je i s užitkom otpuhnula dim cigarete. Tu primjedbu pripremila
je još dok je Fumiko pričala svoju priču i otada je čekala priliku da je izusti.
- Ali... zašto?
Fumiko kao da više nije imala ni trunku snage. Kad je bespomoćno
spustila glavu na stol, odjednom se nečeg sjetila. Jednom je u nekakvom
časopisu čitala članak o tom kafiću, a naslov je glasio Istina o »Kafiću za
putovanje kroz vrijeme« - suvremena legenda. To je bio glavni sadržaj.
Kafić se zvao Funiculi Funicula i proslavio se dugačkim redovima
gostiju koji su dolazili zbog čarobne stolice. No nisi mogao na to natjerati
nikoga tko se nije doista htio vratiti u prošlost. Razlog tomu bila su veoma
zahtjevna pravila kojih se trebalo pridržavati pri putovanju kroz vrijeme.
Prvo pravilo glasilo je: U prošlosti možeš sresti samo one ljude koji su
također bili u kafiću. Zbog toga je već mnogima bilo onemogućeno putovati
u prošlost. Drugo pravilo glasilo je: U prošlosti ne možeš učiniti ništa što
bi utjecalo na ishod priče u sadašnjosti. Vlasnike kafića pitali su što je
razlog tom pravilu, ali oni nisu mogli dati odgovor.
Budući da autor članka nije našao nikoga tko je uz pomoć čarolije još
jednom doživio ono što je prošlo, nije bilo jasno je li takvo što uopće
moguće. A kad bi i bilo, cijeli pothvat doima se besmislenim jer nisi mogao
utjecati na sadašnjost.
Članak je završio zaključkom da je ta suvremena legenda očaravajuća,
ali se ne može reći zašto je uopće nastala. Osim toga, bila su spomenuta još
neka pravila koja se moraju poštivati na putovanju kroz vrijeme, ali ih autor
nije obrazlagao.
Žena s uvojcima sjela je za stol nasuprot Fumiko i živahno joj objasnila
ostala pravila. Očajna žena i dalje je gornjim dijelom tijela gotovo ležala na
stolu, pogleda usmjerena u posudu sa šećerom (zašto kafić ne koristi kocke
šećera?) i pozorno slušala.
- Pravila nisu jedina stvar. Postoji samo jedno mjesto za sjedenje, s
kojeg možeš otputovati u prošlost. Dok ondje boraviš, ne smiješ ustati sa
stolice. Što je ono još bilo? - Hirai je upitala konobaricu, prstima
odbrojavajući pravila.
- Postoji vremensko ograničenje - odgovorila je Kazu te oborena
pogleda nastavila brisati čašu. Spomenula je to onako usput, kao da govori
sama sebi.
- Vremensko ograničenje? - ponovila je Fumiko i digla glavu.
Konobarica se blago nasmiješila i kimnula.
 Žena s viklerima udarila je o stol. - A unatoč tomu svi se žele vratiti u
prošlost, i nakon što su čuli pravila.
Činilo se da uživa u svemu tome, osobito promatrajući Fumiko. - Prošlo
je mnogo vremena otkad smo ovdje imali gosta kao što ste vi - nekoga tko je
bezuvjetno želio otputovati u prošlost.
- Hirai... - opomenula ju je konobarica.
- Život se čovjeku ne prikazuje na srebrnom pladnju. Jednostavno se
prepustite - izlanula je žena s viklerima i činilo se da hoće reći još nešto.
- Hirai... - ponovila je Kazu malo odlučnije.
- Ne... ne, trebali bismo to sada objasniti jednom zauvijek. Zar ne? Ha!
- Hirai se počela glasno smijati.
No Fumiko je bilo dosta svega. Ponovno je ostala bez snage pa je
spustila glavu na stol.
Tada se začuo glas.
- Mogu li dobiti još jednu kavu, molim? - rekao je muškarac koji je
sjedio kod ulaza i čitao časopis o putovanjima.
- Stiže - odgovorila je konobarica.

Ding, dong.

- Dobar dan.
Kazuin glas odjeknuo je kafićem.
Ušla je žena, na sebi je imala pletenu vestu bež boje, a ispod nje kratku
svjetloplavu haljinu, purpurno crvene tenisice i bijelu torbu. Imala je svijetlu
kožu i krupne oči koje su blistale kao u mlade djevojke.
- Zdravo, Kazu.
- Sestrice! Zdravo!
 Kei Tokita, koja je također ušla u kafić, zapravo je bila supruga njezina
bratića, ali Kazu ju je unatoč tomu zvala sestricom.
- Trešnje su zacijelo već ocvale - rekla je Kei smiješeći se i bez
žaljenja.
- Da, grane drveća već su sasvim gole - uljudno je odgovorila Kazu, ali
ta se uljudnost razlikovala od one kojom se obraćala gostima. Glas joj je
zvučao tiše i nježnije.
- Dobra večer - rekla je žena s viklerima, nakon što se vratila za šank;
očito se više nije imala volje smijati Fumikinom jadu. - Gdje si bila? -
upitala je.
- U bolnici.
- Zašto? Na rutinskom pregledu?
- Da.
- Malo si crvena u licu.
- Da, dobro mi je.
Kei je primijetila nepoznatu ženu koja dopola leži na stolu te nakrenula
glavu u znak pitanja. Konobarica je samo kratko kimnula, nakon čega je Kei
otišla iza šanka.

Ding, dong.

Odmah nakon što je Kei otišla u stražnju prostoriju, jedan je muškarac

provirio kroz ulazna vrata, pri čemu se morao sagnuti kako ne bi udario
glavom o dovratak. Preko kuharske odjeće, koja se sastojala od bijele
košulje i crnih hlača, nosio je laganu jaknu. U desnoj ruci zveckao mu je
veliki snop ključeva. Čovjek se zvao Nagare Tokita i bio je vlasnik kafića.
- Dobra večer - pozdravila ga je konobarica.
Nagare je kimnuo u znak pozdrava, a pogled iz njegovih uskih
bademastih očiju skrenuo je na muškarca s časopisom o putovanjima.
 Kazu je otišla u kuhinju po vrč za kavu i napuniti Hirainu šalicu koju je
šutke podigla, promatrajući pritom vlasnika kafića, poduprvši se laktom na
šank.
Vlasnik kafića zastao je pred gostom koji je bio zadubljen u svoj
časopis. - Fusagi - rekao je nježno.
Čovjek se u prvi mah nije osvrnuo na to, kao da nije čuo svoje ime.
Zatim je polako pogledao u Nagarea.
Ovaj je uljudno kimnuo i rekao: - Zdravo.
- Oh, zdravo - bezizražajno je odgovorio Fusagi, tako da se nije moglo
zaključiti je li prepoznao vlasnika kafića. Zatim se opet posvetio časopisu.
Nagare ga je promatrao još jedan trenutak, a onda je pozvao Kazu u
kuhinju.
- Što se dogodilo? - upitala je konobarica pojavivši se na kuhinjskim
vratima.
- Nazovi Kohtake, molim te.
Kazu ga je upitno pogledala.
- Ona ga je tražila - objasnio je vlasnik kafića, zatim je ponovno
pogledao Fusagija koji je i dalje čitao svoj časopis.
Tada je Kazu shvatila što joj je htio reći. - Oh... naravno - odgovorila
je. Nakon što je napunila Hirainu šalicu, izgubila se u stražnjoj prostoriji
kako bi obavila telefonski razgovor.
Vlasnik kafića je otišao iza šanka i uzeo čašu s police te usput ispod oka
pogledao Fumiko koja je i dalje dopola ležala na stolu. Iz hladnjaka ispod
šanka izvadio je pakiranje soka od naranče, napunio čašu i ispio je. Zatim je
otišao u kuhinju kako bi oprao čašu. Malo poslije čuo je kako netko lupka
noktima po šanku. Nagare je znatiželjno pogledao u kafić.
Žena s viklerima u kosi dala mu je znak prstima da dođe bliže, on ju je
poslušao i krenuo prema njoj, dok mu je s ruku još kapala voda. Nagnula se
prema njemu.
 - Kako je bilo? - upitala je šaptom, dok je vlasnik kafića tražio
kuhinjski papir.
- Hmm... samo je promrmljao. Možda je to bio odgovor na pitanje,
možda je samo bio frustriran zato što nije našao kuhinjski papir.
Žena s viklerima u kosi još je više spustila glas. - Kakvi su rezultati
testa?
Umjesto odgovora Nagare se počešao po nosu.
- Loši? - zabrinuto je upitala Hirai.
Vlasnik kafića nije promijenio izraz lica. - Na temelju nalaza odlučili su
da ne mora ostati u bolnici - rekao je na kraju tiho, kao da govori sam sebi.
Hirai je uzdahnula tako da se gotovo nije ni čulo. - Razumijem... - rekla
je te bacila pogled u stražnju prostoriju u kojoj se nalazila njegova žena.
Kei je rođena sa slabim srcem. Veći dio života provela je u bolnici, u
nekoliko navrata. No budući da je bila dobre i bezbrižne naravi, Kei se
smiješila i onda kad bi joj bilo loše. Hirai je to znala i zbog toga se
raspitivala kod Nagarea.
On je napokon našao kuhinjski papir i obrisao ruke. - Kako si ti, Hirai?
Sve u redu? - upitao je.
Hirai nije znala na što točno smjera, pa ga je pogledala razrogačenim
očima. - Na što misliš? - upitala je.
- Tvoja te sestra često posjećivala, zar ne?
- Ah. Da, jest - suzdržano je odgovorila Hirai lutajući pogledom po
kafiću.
- Tvoji su roditelji imali hotel, je li tako?
- Da, tako je.
Nagare nije o njoj znao mnogo, ali je čuo da je Hiraina sestra
upravljala hotelom, nakon što je Hirai otišla od kuće.
- Tvojoj je sestri to sigurno bilo teško, jer je bila sama.
- Nije, ona se dobro snalazi u tome. Posao joj leži.
 - Ipak...
- Otada je prošlo mnogo vremena. Ja se više ne mogu vratiti kući - oštro
ga je prekinula Hirai. Iz torbe s leopardovim uzorkom izvadila je veliki
novčanik. Bio je tako velik da je više nalikovao na rječnik nego na novčanik.
Užurbano je tražila sitan novac.
- Zašto ne?
- Čak i kad bih se vratila kući, ne bih bila od velike pomoći -
odgovorila je Hirai i nakrenula glavu usiljeno se osmjehnuvši.
- Ali...
Nagare je htio reći još nešto.
- Bilo kako bilo, hvala za kavu. Sad moram ići - kratko je obznanila
Hirai. Stavila je novac na šank, ustala i izašla iz kafića tako žurno kao da
bježi od razgovora.

Ding, dong.

Vlasnik kafića uzeo je kovanice i na tren pogledao ženu koja je napola

ležala na stolu, no činilo se da ga ne zanima. Prevrtao je kovanice u svojim
velikim dlanovima.
- Hej, braco... - Kazu je provirila glavom kroz kuhinjska vrata. Tako je
zvala Nagarea, iako joj je bio bratić.
- Što je?
- Sestrica te zove.
Vlasnik kafića još jednom je pogledao sve goste i rekao:
- Dolazim. Zatim je stavio kovanice Kazu u ruku.
- Kohtake je rekla da odmah dolazi - obavijestila ga je konobarica.
Nagare je kimnuo u znak odgovora na tu informaciju.
 - Pobrini se za kafić, u redu? - zamolio je Kazu i otišao u stražnju
prostoriju.
- Nema problema.
Jedini gosti i dalje su bili žena koja u bijeloj haljini, koja čita, Fumiko
koja je u očaju klonula nad stolom, te Fusagi koji je pravio bilješke te i dalje
čitao časopis o putovanjima, koji se otvoren nalazio pred njim na stolu.
Nakon što je konobarica stavila kovanice u blagajnu, maknula je Hirainu
šalicu. Jedan od tri stara sata na zidu zakucao je pet puta, duboki zvuk koji
odzvanja.
- Kavu, molim.
Čovjek s časopisom o putovanjima podigao je šalicu i zamolio da mu
natoče još jednu, nakon što je već popio dvije.
- Oprostite... odmah stiže! - doviknula je Kazu, primijetivši svoj
propust te odjurila u kuhinju. Vratila se sa staklenim vrčem punim kave.

- Čak i to bi bilo u redu - promrmljala je Fumiko u površinu stola.

Kazu ju je promatrala ispod oka dok je točila kavu čovjeku s časopisom
o putovanjima.
- Čak bih i s tim mogla živjeti.
Fumiko se odjednom uspravila na stolici. - U redu je, ako se ništa ne
promijeni. Sve može ostati tako kako je sada.
Naglo je ustala sa stolice i krenula prema Kazu, prišavši joj malo
preblizu. Konobarica je oprezno stavila kavu pred čovjeka i smrknula se,
odmaknuvši se za nekoliko koraka. - Da, molim? - službeno je upitala
Fumiko.
- Pošaljite me tjedan dana unatrag!
Činilo se da više nije imala nikakvih dvojba. U njezinu glasu nije bilo
ni traga nesigurnosti, to je prije bilo uzbuđenje zbog mogućnosti da još
jednom doživi prošlost. Nosnice su joj podrhtavale od žurbe.
 - Eh... - ali Fumikino zapovjedničko ponašanje izazivalo je u konobarici
nelagodu, pa je ona hitro potražila utočište iza šanka. - Ima još jedno važno
pravilo... - rekla je.
Fumiko je začuđeno digla obrve. - Kako, molim... ima još pravila? -
povikala je.
Možeš se sastati samo s onima koji su također bili u kafiću. Na
sadašnjost se ne smije utjecati. Samo s određene stotice možeš otputovati u
prošlost, i ne smiješ ustajati s nje. I, postoji vremensko ograničenje.
Fumiko je na prste nabrojila sva pravila i nakon svakog se sve više
uzrujavala.
- To je vjerojatno najproblematičnije.
Fumiko su i dosadašnja pravila dojadila. Spoznaja da postoji još jedno,
veoma problematično, umalo joj nije slomila srce. No ona se ugrizla za
usnu. - Ako je tako... zacijelo se ništa ne može promijeniti. Nastavite govoriti
- zatražila je, prekrižila ruke i kimnula Kazu kako bi naglasila svoju odluku.
Konobarica je udahnula kao da želi reći »Pa dobro« i odnijela stakleni
vrč natrag u kuhinju.
Fumiko je duboko udahnula ne bi li se smirila.
Njezina prava namjera bila je vratiti se u prošlost ne bi li Goroa nekako
odgovorila od odlaska u Ameriku. Ako mu prizna da ne želi da on ode u
inozemstvo, Goro to možda neće učiniti. Iako je to zapravo bila ucjena. Bude
li sve prošlo dobro, oni se na kraju možda neće ni rastati. U svakom slučaju,
u početku se htjela vratiti u prošlost kako bi utjecala na sadašnjost.
No, ako to ne bude bilo moguće, Goro će otići u Ameriku i rastati se od
nje - kao i do sada. Ipak, Fumiko je očajnički željela to učiniti - jednostavno
da još jednom doživi susret. Misli su joj se vrtjele još samo oko čistog čina
putovanja u prošlost, htjela je svakako vlastitim tijelom iskusiti taj
fantastičan fenomen. Nije znala je li to dobro ili loše. Možda je dobro, a
kako bi i moglo biti loše - uvjeravala se. Još jednom je duboko udahnula.
Gledala je ozbiljno poput optuženika koji čeka presudu.
- U prošlost se može putovati samo ako se sjedi na određenoj stolici u
ovom kafiću - dala je do znanja konobarica kad se vratila za šank.
 Fumiko je odmah odgovorila. - Da, znam to. Kamo trebam sjesti? -
upitala je razdražljivo i tako brzo pogledala uokolo po prostoriji da se
gotovo moglo čuti kako okreće glavu.
Kazu je pogledala prema ženi u bijeloj haljini.
Fumiko je pratila njezin pogled.
- To je ta stolica - tiho je rekla konobarica.
- Ova tu? Na kojoj sjedi ona žena? - šapćući je upitala Fumiko preko
šanka dok je Kazu i dalje gledala u ženu u bijeloj haljini.
- Da - odgovorila je.
Prije nego što je to izgovorila do kraja, Fumiko je već krenula prema
čarobnoj stolici.
Žena u bijeloj haljini djelovala je tako kao da joj sreća nikad nije bila
sklona. Njezina svijetla, gotovo prozirna koža, bila je prava suprotnost crnoj
kosi. Doduše, već je bilo proljeće, ali je još bilo prehladno za golu kožu.
Žena je ipak bila u kratkim rukavima, a činilo se da nema uza se ni jaknu.
Fumiko je imala osjećaj da s njom nešto nije u redu. No sad se nije mogla
baviti time. - Oprostite, molim vas, bi li vam smetalo kad bismo zamijenile
mjesta? - upitala je pokušavajući prikriti uzbuđenje. Zapravo je mislila da je
ljubazno zamolila ženu, ali ona uopće nije ništa čula. To je bilo čudno.
Rijetko kad je netko toliko zaokupljen knjigom da se potpuno isključi iz
okoline. Sigurno je i ovo takav slučaj. Pokušala je ponovno. - Halo? Čujete
li me?
Žena u bijeloj haljini nije odgovorila.
- Uzalud trošite vrijeme.
Fumiko se iznenadila kad je iza sebe čula Kazuin glas. Pitala se što li je
konobarica time htjela reći. Uzalud trošite vrijeme.
Ja sam samo htjela s njom zamijeniti mjesto. Zašto uzalud trošim
vrijeme? Zato što sam je uljudno pitala? Čekaj malo... zar postoji još
kakvo pravilo? Moram li se i njega pridržavati? Ako moram, onda hi mi
trebala reći nešto korisnije od toga da uzalud trošim vrijeme...
Fumiko je grozničavo razmišljala i na kraju nevino upitala: - Zašto?
 Konobarica je pogledala Fumiko u oči. - Zato što je ta žena... duh -
odgovorila je veoma ozbiljno. Nije zvučalo kao da laže.
Fumikine su se misli opet zbrkale.
Duh? Pravi duh koji uzdiše i odjekuje? Onaj koji ljeti boravi ispod
žalosne vrbe? Možda nisam dobro čula. Ali što je drugo mogla reći?
I ponovno je mogla svoju pomutnju izraziti samo jednom riječju. - Duh?
- Da.
- Šalite li se samnom?
- Ne, ozbiljno, ona je duh.
Fumiko je ostala bez riječi. I bila je sretna što ne mora razmišljati o
tome postoji li uopče takvo što. No nije joj ulazilo u glavu da je baš ta žena u
bijeloj haljini duh, jer je djelovala previše stvarno. - Slušajte, ja je sasvim
jasno...
- ... vidite - konobarica je dopunila rečenicu.
Fumiko je bila smetena. - Ali...
Bez razmišljanja ispružila je ruku. U trenutku kad je htjela taknuti ženu
po ramenu, Kazu je rekla: - Možete je dotaknuti.
Fumiko je stavila ruku na ženino rame ne bi li provjerila te riječi.
Osjetila je tkaninu haljine na mekanoj koži, ramenu kost ispod. Jednostavno
nije mogla vjerovati da je ta žena duh. Nježno je povukla ruku i zatim je
ponovno položila na ženino rame. Okrenula se prema konobarici kao da želi
reći: Ali ja je mogu dotaknuti, ona nije duh, to je ludost!
No Kazu je i dalje bila ozbiljna. - Ona je doista duh.
- Doista? Jeste li posve sigurni?
Fumiko je okrenula glavu i nepristojno pogledala u ženino široko lice.
- Jesam - odgovorila je konobarica veoma uvjerljivo.
- To je nemoguće. Ja jednostavno u to ne vjerujem.
 Fumiko nije mogla prihvatiti da je žena koja se nalazi pred njom duh.
Da je može vidjeti, ali ne i dotaknuti, onda bi to mogla bolje prihvatiti. No
nije bilo tako. Mogla je dodirnuti ženu, a ova je izgledala normalno. Za
naslov romana koji je čitala, Fumiko nije nikad čula, no to je bila obična
knjiga koja se mogla kupiti svugdje. Fumiko je smislila teoriju.
Zapravo se uopće ne možeš vratiti u prošlost. Ovaj kafić uopće nije
čaroban. To je samo smicalica kako bi se privukli gosti. Ipak moraš
pogledati brojna pravila koja predstavljaju prvu veliku prepreku i odvratiti
goste od želje da još jednom dozive ono što je prošlo. Bude li koji gost
uporan, tu je i druga prepreka. »Duh« služi za zastrašivanje. Žena u bijeloj
haljini samo se pretvara da je duh.
Fumiko se čvrsto držala svojega plana.
Ako je sve ovo laž, onda neka bude tako. Ali ja se time neću dati
zbuniti.
Uljudno se obratila ženi u bijeloj haljini. - Slušajte, to bi bilo samo
nakratko. Molim vas, možemo li zamijeniti mjesta?
Ali njezine riječi nisu doprle do žene koja je nastavila čitati ne
pomaknuvši se.
Fumiko se uzrujala što se žena ne obazire na nju. Odjednom ju je
uhvatila za nadlakticu.
- Prestanite! Ne smijete to činiti! - glasno ju je opomenula konobarica.
- Pogledajte me! Prestanite me ignorirati! - Fumiko je pokušala svom
snagom maknuti ženu sa stolice. A onda se nešto dogodilo...
Žena je odjednom otvorila oči i ljutito pogledala Fumiko.
Ona je odjednom osjetila kao da ima na sebi golemi teret, kao da je
netko bacio na nju desetke pokrivača. U kafiću se iznenada tako smračilo kao
da gori samo nekoliko svijeća. Prostorijom je odjeknuo vapaj koji je zvučao
kao da nije s ovoga svijeta.
Fumiko se skamenila. Pala je na koljena, tijelom prema naprijed. -
Upomoć! što se ovdje događa?
Bila je potpuno izbezumljena.
 Konobarica je samozadovoljno rekla tonom koji znači »Rekla sam
vam«: - Ona vas je proklela.
Fumiko nije shvaćala što je mislila pod tim. - Kako molim? - upitala je
uzdahnuvši.
Nije se mogla oduprijeti nevidljivoj sili koja ju je pritiskala i sad je
već ležala na podu. - Što se ovdje događa? Što se događa sa mnom?
- To je kletva... Niste joj dali mira i zato vas je proklela - objasnila joj
je konobarica, otišla u kuhinju i ostavila Fumiko da leži na podu.
Fumiko je čula Kazuine lagane korake, ali nju nije vidjela. Bila je tako
uplašena da je drhtala cijelim tijelom, kao da ju je netko polio ledenom
vodom. - Hej! Mislite li to ozbiljno? Pogledajte me! Što da radim?
Nije bilo odgovora. Fumiko je počela još jače drhtati.
Žena u bijeloj haljini i dalje je gledala Fumiko pogledom koji ulijeva
strah. Nije ju bilo moguće prepoznati.
- Upomoć! Pomozite mi! - povikala je Fumiko prema kuhinji.
Kazu se mirno vratila sa staklenim vrčem u ruci.
Fumiko je ponovno čula korake i pitala se što se to ovdje upravo
dogodilo - prvo pravila, zatim duh, a sad još i kletva. Sve je bilo silno
zastrašujuće i zbunjujuće.
Kazu joj nije davala do znanja hoće li joj pomoći ili neće. Fumiko je
već iz svega glasa htjela pozvati pomoć, ali onda...
- Želite li još malo kave? - Kazu je smireno upitala ženu.
Fumiko je kipjela od bijesa. Konobarica ne samo da se nije obazirala
na nju koja je bila u nevolji, nego je ženi u bijeloj haljini ponudila još kave.
Jasno su mi rekli da je ona duh i ja sam pogriješila što nisam povjerovala.
Također je nisam trebala uhvatiti za rame i pokušati zbaciti s čarobne
stolice. No unatoč mojim pozivima u pomoć, konobarica se nije obazirala
na mene, a sad još nudi kavu toj ženi! Ali duh ne pije kavu! Fumiko je samo
uspjela izustiti: - To je ipak šala, zar ne?
Tada je odjeknuo sablastan glas: - Da, naravno.
 Žena u bijeloj haljini progovorila je. Fumiko je odjednom osjetila kako
se oslobađa nepodnošljivog tereta.
- Aaah...
Kletva je bila ukinuta. Fumiko je lakše disala, uspravila se na koljena i
ljutito pogledala konobaricu.
Ona joj je hladno uzvratila pogled kao da time želi reći: Imate li što
reći? Istodobno je slegnula ramenima. Žena u bijeloj haljini pila je iz netom
napunjene šalice i ponovno se posvetila svojoj knjizi.
Kazu je vratila vrč za kavu u kuhinju kao da se ništa nije dogodilo.
Fumiko je opet ispružila ruku kako bi dodirnula rame žene koja je
ulijevala strah. Pod prstima je osjetila tijelo. Žena je ovdje. Ona postoji.
Fumiko i dalje nije bila u stanju shvatiti što se netom dogodilo. Sve je
doživjela na svojoj koži, to nije bilo upitno. Nevidljiva sila srušila ju je na
pod. Dok je pokušavala naći objašnjenja za sve to i shvatiti što se dogodilo,
tijelo joj je odgovorilo ubrzanim kolanjem krvi žilama. Ustala je i nesigurno
krenula prema šanku. Vrtjelo joj se u glavi. Kazu se u međuvremenu vratila iz
kuhinje.
Fumiko je i dalje bila zbunjena, pa je opet upitala konobaricu: - Je li
ona doista duh?
- Da - škrto je odgovorila.
Kazu je napunila posudu za šećer. Za Fumiko je to bilo prvo
zastrašujuće iskustvo, za konobaricu tek svakodnevna pojava - baš kao i
punjenje posude za šećer.
Dakle, upravo se dogodilo nešto nevjerojatno! - Fumiko je ponovno
pokušavala promisliti o svemu. Ako duh... i kletva... nisu bile samo
uobrazilja, onda bi i putovanje u prošlost moglo biti moguće!
Kletva je Fumiko pretvorila iz skeptika u vjernika. Bilo je moguće još
jednom doživjeti ono što je prošlo. No postojao je jedan problem.
Pravilo, da se to može učiniti samo ako sjediš na jednoj određenoj
stolici. Ali na toj stolici upravo sjedi drugi gost s kojim nije moguće
razgovarati. A kad sam pokušala silom sjesti na to mjesto, taj gost me
prokleo. Što ću sada?
- Morate čekati - objasnila je Kazu, kao da je pročitala Fumikine misli.
- Kako to mislite?
- Ona ide jedanput dnevno u zahod.
- Duh mora ići u zahod?
- Dok nje nema, vi možete sjesti onamo.
Kazu nije znala što bi odgovorila na Fumikino pitanje o tjelesnim
potrebama jednoga duha, pa je odlučila to zanemariti.
Fumiko je sumnjičavo gledala konobaricu, ali ova je samo kimnula.
Činilo se da je to jedino rješenje. Fumiko je duboko udahnula. Trenutak prije
još se očajnički hvatala za svaku slamku. Sad je imala jednu u ruci i neće je
više ispustiti. Jednom je čitala članak o nekom čovjeku koji je počeo sa
slamkom i završio kao milijunaš. Ako želi postati milijunašica sa slamkom,
mora ovu sačuvati.
- Dobro. Čekat ću!
- U redu. U svakom slučaju, trebali biste znati da ona ne razlikuje dan
od noći.
- Da ... dobro. Ipak ću čekati - rekla je Fumiko i očajnički se uhvatila za
slamku. - U koliko sati zatvarate?
- Otvoreno je do 20:00 sati. Ali možete ostati ovdje dokle bude
potrebno.
- Hvala!
Fumiko je sjela za srednji od tri stola, tako da može imati na oku ženu u
bijeloj haljini. Prekrižila je ruke na grudima i duboko disala kroz nos. -
Dobit ću to mjesto! - glasno je rekla, mrko gledajući ženu u bijelom. Žena je
mimo nastavila čitati knjigu.
Konobarica je tiho uzdahnula.
 Ding, dong.

- Dobar dan, dobro došli! - pozdravila je Kazu na uobičajen način.

Na vratima je stajala žena u ranim četrdesetim godinama.
- Kohtake, zdravo!
Žena je nosila pletenu vestu mornarsko plave boje preko radne odjeće
medicinske sestre i jednostavnu torbu prebačenu preko ramena. Disala je
pomalo teško, kao da je trčala, i držala je ruku na grudima. - Hvala ti što si
nazvala - brzo je rekla.
Kazu je kimnula, nasmiješila se i nestala u kuhinji.
Kohtake je otišla do stola kod ulaza i stala pokraj čovjeka s časopisom
o putovanjima. Činilo se da ju on uopće nije primijetio.
- Fusagi - nježno je rekla žena u odori medicinske sestre, kao da se
obraća djetetu.
Čovjek u prvi mah nije reagirao, ali kad ju je opazio, uputio joj je
prazan pogled. - Kohtake - promrmljao je nakon što ju je prepoznao. No i
dalje je djelovao odsutno.
- Da, ja sam - izražajno je odgovorila žena.
- Što radiš ovdje?
- Upravo imam pauzu pa sam htjela popiti šalicu kave.
- Oh... onda dobro - odgovorio je Fusagi.
Ponovno je usmjerio pogled prema časopisu. Kohtake ga nije ispuštala
iz vida dok je sjedala na stolicu nasuprot njemu. Fusagi je nesmetano listao
svoj časopis.
- Čula sam da si često ovdje u posljednje vrijeme - rekla je Kohtake,
pogledavši svaki kutak kafića kao gost koji je prvi put ovdje.
- Da - šturo je odgovorio Fusagi.
- Znači, sviđa ti se ovdje?
 - Oh... ne osobito.
Blagi osmijeh oko njegovih usana govorio je nešto sasvim drugo. Ovdje
mu se sviđalo.
- Čekam - šaptom je rekao Kohtake.
- Što? - upitala je.
Fusagi se okrenuo i pogledao prema mjestu na kojem je sjedila žena u
bijeloj haljini. - Da ona napokon ustane - odgovorio joj je zacakljenih očiju.
Fumiko nije svjesno slušala njihov razgovor, ali kafić je bio veoma
skučen. Fusagijeve riječi nisu joj mogle promaći.
- Molim? - povikala je zapanjena time što i taj tihi čovjek čeka da žena
u haljini napokon ode u zahod kako bi se mogao vratiti u prošlost. Pridigla
se.
Fusagi se nije obazirao na taj povik, ali Kohtake se nakratko okrenula
prema nepoznatoj ženi. - Doista? – upitala je.
- Da - kratko je odgovorio Fusagi i otpio gutljaj kave. Molim te, nisu
mi potrebni suparnici, očajnički je pomislila Fumiko. No shvatila je da je u
lošijem položaju, ukoliko oboje imaju isti plan. Čovjek s časopisom već je
bio ovdje kad je Fumiko ušla u kafić. Stoga bi on bio prvi na redu. Naravno,
ona ne bi bila tako neuljudna da ide preko reda. Žena u bijeloj haljini išla je
u zahod samo jednom dnevno, pa je tako samo jednom dnevno bilo moguće
sjesti na čarobnu stolicu. Ipak, Fumiko je htjela odmah otputovati u prošlost.
Nije mogla podnijeti pomisao da mora čekati još jedan dan.
Nije mogla sakriti uzrujanost zbog tih neočekivanih okolnosti. Nagnula
se na stranu i naćulila uši kako bi se uvjerila da Fusagi doista želi sjesti na
čarobnu stolicu.
- Jesi li danas sjedio na stolici?
- Ne, nisam danas.
- Nije bilo prilike?
- Da... ne.
Fumikina strahovanja još su se povećala. Načinila je grimasu.
 - Fusagi, što ćeš raditi kad se vratiš u prošlost?
Drugo tumačenje nije bilo moguće - čovjek s časopisom doista je čekao
da žena u bijeloj haljini ode u zahod. Ta spoznaja bila je težak udarac za
Fumiko. Razočaranje se ocrtavalo na njezinu licu, ponovno je pala na stol.
Koban razgovor se nastavio.
- Bi li htio nešto popraviti?
- Eh... pa sada... - Fusagi je razmišljao jedan trenutak. - To je moja tajna
- napokon je rekao, cereći se samodopadno, djetinjasto.
- Tvoja tajna?
- Da.
Unatoč tim oskudnim informacijama Kohtake se nasmiješila kao da je
dobila željeni odgovor. Zatim je pogledala ženu u bijeloj haljini. - Ali čini se
da ona danas neće ići u zahod, zar ne?
Fumiko nije očekivala da će to čuti. - Što? Naglo je podigla glavu. Je li
moguće da žena uopće ne ustane? Kazu je rekla da ona to čini uvijek...
Rekla je da uvijek jednom dnevno ide u zahod. No prema Kohtakeinim
riječima žena u bijeloj haljini možda je već bih ondje. Ne, nemoguće.
Fumiko se molila da to ne bude istina i sa strahom je čekala sljedeće
Fusagijeve riječi.
- Možda je to točno - rekao je Fusagi, djelujući kao da je spreman
prihvatiti tu mogućnost.
Nikako! Fumiko je otvorila usta kao da će povikati, ali nije mogla
ispustiti ni glasa. Zašto žena u bijeloj haljini nije išla u zahod? Što je znala
ta Kohtake? Fumiko je željela dobiti odgovore i to odmah. No osjećala je da
ne smije prekinuti razgovor. Znala je tumačiti situacije, a sada je Kohtakeino
tijelo slalo jasnu poruku: Mani se toga! Doduše, nije bilo posve jasno čega,
no ovdje se očito događalo nešto u što se nitko sa strane nije smio umiješati.
Zato se Fumiko povukla.
Tada je žena u radnoj odjeći medicinske sestre odjednom rekla, nježno i
sugestivno: - Kako bi bilo da odete?
- Što?
 Odjednom je sve izgledalo sasvim drukčije. Neovisno o tomu je li žena
u bijeloj haljini već bila u zahodu, Fumiko bi se bar riješila suparnika kad bi
on otišao iz kafića.
Kad je Kohtake dala naslutiti da žena u bijeloj haljini danas možda više
neće uopće ustati, Fusagi se jednostavno složio s tim. Možda je ona u pravu.
On je rekao možda. A mogao je reći i: Svejedno. Čekat ću. Fumiko bi se
svakako strpjela. Svu svoju pozornost usmjerila je na Fusagijev odgovor i
pokušala obuzdati svoje nestrpljenje. Činilo se da se sva pretvorila u uho.
On je pogledao prema ženi u bijeloj haljini i razmišljao jedan trenutak.
- Da, u redu - rekao je na kraju.
Jednostavan i jasan iskaz. Fumikino je uzbuđenje raslo, a srce joj je
kucalo sve brže.
- Dobro, onda idemo kad popiješ kavu - rekla je Kohtake pogledavši u
polupraznu šalicu.
Ali Fusagi je, nakon što je donio odluku, izgleda htio odmah krenuti. -
Ne, u redu je. Kava se ionako ohladila - rekao je, dok je nespretno trpao u
torbu časopis, kao i notes i olovku, te ustao. Zatim je odjenuo mekanu jaknu,
onakvu kakvu obično nose građevinski radnici, i otišao na blagajnu.
Konobarica je u istom trenutku došla iz kuhinje, a Fusagi joj je dao račun. -
Što sam dužan? - upitao je.
Kazu je tipkala iznos velikim tipkama staromodne blagajne, a Fusagi je
odjednom počeo užurbano pipati džepove na jakni i hlačama. - Čudno. Gdje
mi je novčanik? - mrmljao je. Izgleda da je došao u kafić bez novčanika.
Nakon što je još jednom sve pretražio bez uspjeha, gotovo je zaplakao.
Tada je Kohtake izvadila novčanik iz svoje torbice i pružila ga
Fusagiju: - Evo.
Bilo je to izlizani muški novčanik od kože, na preklapanje. Bio je
izobličen, očito zbog hrpe računa koje je držao u njemu. Fusagi je zastao i
pogledao novčanik. Izgleda da se nije pitao treba li ga uzeti, nego je
djelovao veoma zbunjeno. Na koncu ga je uzeo. - Koliko vam dugujem? -
upitao je tražeći sitniš.
Kohtake je šutke stajala iza njega.
 - 380 jena.
Fusagi je izvadio kovanicu i dao je konobarici.
- Hvala, to je 500 jena... Uzela je novac i utipkala iznos u blagajnu.
Kling, klang... zatim je izvadila ostatak. - Vraćam 120 jena.
Konobarica je pažljivo stavila novac i račun čovjeku u ruku.
- Hvala za kavu - rekao je Fusagi i prebacio novac u novčanik.
Novčanik je zatim stavio u džep i pohitao prema vratima; Kohtake, ženu u
radnoj odjeći medicinske sestre, očito je zaboravio.

Ding, dong.

No njegovo ponašanje njoj nije smetalo. - Hvala - rekla je samo i pošla

za Fusagijem.

Ding, dong.

- Ovo sada bilo je malo čudno... promrmljala je Fumiko.

Kazu je očistila stol za kojim je sjedio smušeni čovjek te otišla u
kuhinju.
Fumiko je bila veoma uzrujana zbog iznenadne pojave suparnika, no
sada se osjećala pobjednički. Dobro... otišao je. Sada samo još moram
čekati da žena oslobodi mjesto. Budući da kafić nije imao prozore, a tri su
sata na zidu pokazivala različito vrijeme i gosti više nisu ulazili ni izlazili,
Fumiko je izgubila svaki osjećaj za vrijeme.
Bila je umorna i u sebi je ponovila pravila za putovanje u prošlost.
Možeš ponovno susresti samo one ljude koji su bili u kafiću. Fumikin
posljednji razgovor s Gorom odigrao se ovdje. Bez obzira na to što činiš u
prošlosti, ne možeš utjecati na sadašnjost. Drugim riječima, čak i ako se
Fumiko vrati u onaj dan prije jednog tjedna i zamoli Goroa da ne ide u
Ameriku, on će to ipak učiniti. Fumiko nije shvaćala smisao tog pravila i
ponovno se uzrujala. Na koncu se pomirila s tim i prihvatila je pravila. Ako
se želiš vratiti u prošlost, moraš sjediti baš na toj stolici. Na kojoj je
sjedila žena u bijeloj haljini. Ako pokušaš silom sjesti na tu stolicu, bit ćeš
proklet. Dok boraviš u prošlosti, ne smiješ ustajati sa stolice. Iz nekog se
razloga, dakle, u prošlosti ne može ići u zahod. I postoji vremensko
ograničenje. Fumiko je shvatila da još ne zna što se pod tim misli, koliko je
vremena u pitanju. Neprestano je razmišljala o tim pravilima i kolebala se
između pomisli kako je to putovanje u prošlost bilo besmisleno i
primamljive pomisli kako bi mogla voditi razgovor s Gorom i reći mu sve
što joj leži na srcu - to nikomu ne bi moglo naškoditi kad se time ionako ne
može promijeniti sadašnjost. Fumiko je razmišljala o svemu tome sve dok
nije zaspala za stolom.

Gorove snove o budućnosti Fumiko je prvi put čula kad ga je

nagovorila na njihov treći sastanak. Goro je bio strastveni ljubitelj
računalnih igara. Najviše je volio igrice pod imenom MMORPG (Massive
Multiplayer Online Role Playing Games), koje su se igrale na osobnom
računalu. Njegov ujak bio je jedan od autora igre Arm of Magic, omiljene u
djelom svijetu. Taj ujak je imao veliki utjecaj na Goroa, od samog njegovog
djetinjstva. Goro je sanjao o tome kako će jednoga dana raditi u tvrtki koja je
proizvodila te igrice, TIP-G.
Za prijavljivanje na natječaj bile su potrebne dvije stvari: najmanje pet
godina radnog iskustva u zanimanju sistemskog inženjera u medicinskoj
industriji i već načinjena, dosad neobjavljena igrica. U medicinskoj
industriji ljudski životi ovise o stabilnosti sustava, a pogreške se ne praštaju.
U industriji igara, naprotiv, pogreške se mogu ukloniti i nakon objavljivanja.
Tvrtka TIP-G bila je drukčija. Zapošljavala je samo ljude s iskustvom u
medicinskoj industriji kako bi bila sigurna da kod nje rade najbolji
programeri. Kad je Goro pričao Fumiko o tome, ona je to doživjela kao
prekrasan san za budućnost. Ali tada još nije znala da se glavno sjedište
tvrtke TIP-G nalazi u Americi.
 Na njihovom sedmom sastanku Fumiko je već čekala Goroa na
dogovorenom mjestu, kad su dva muškarca htjela započeti s njom razgovor.
Dobro su izgledali, ali Fumiko nije bila zainteresirana. Često joj se događalo
da joj se obraćaju nepoznati muškarci, pa je smislila strategiju kako bi ih
mogla držati podalje od sebe. U tom trenutku stigao je i Goro i činilo se da
osjeća nelagodu. Fumiko je odmah pohitala k njemu, no muškarci su to
popratili ružnim primjedbama i pitali Fumiko zašto je s tim
dosadnjakovićem. Morala ih je, dakle, suočiti.
Goro je pognuo glavu i šutio. Fumiko je pogledala dvojicu muškaraca
pravo u oči i rekla na engleskom: - Vi ne znate kako je on šarmantan.
Zatim na ruskom: - U svojem poslu obavlja najteže zadaće.
Zatim na francuskom: - Ima ogromne mentalne sposobnosti.
Zatim na grčkom: - Ono što je nemoguće u stanju je učiniti mogućim.
Zatim na talijanskom: - Osim toga, znam koliko je truda uložio u
stjecanje tih sposobnosti.
Zatim na španjolskom: - Šarmantniji je od svakog drugog muškarca
kojeg poznajem.
Na kraju je rekla na japanskom: - Ako ste vas dvojica razumjeli što sam
rekla, onda možemo nastaviti razgovarati.
Muškarci su ostali bez riječi i stajali su kao ukopani. Zatim su se
pogledali i brzo se udaljili.
Fumiko se nacerila od uha do uha i rekla Gorou na portugalskom: - Ti
si, naravno, razumio sve što sam rekla.
Goro je kimnuo. Bio je strašno dirnut.
Na njihovom desetom sastanku priznao joj je da još nikad nije bio u
vezi sa ženom.
- Onda sam ja prva žena s kojom misliš ozbiljno - radosno je
odgovorila Fumiko. To je bilo prvi put da je govorila o nečemu čvrstom
među njima, a Goro je razrogačio oči čuvši te novosti.
Moglo bi se reći da je to bio početak njihove veze.
 Žena u bijeloj haljini odjednom je zaklopila knjigu i glasno uzdahnula.
Nakon što je izvadila bijeli rupčić iz bijele ručne torbice, polako je ustala i
krenula prema zahodu.
Fumiko je u tom trenutku još spavala i nije primijetila da je žena otišla
sa svojeg mjesta. Kazu je došla iz stražnje prostorije. Još je na sebi imala
radnu odjeću, bijelu bluzu i crnu kravatu, prsluk i crne hlače te pregaču. Dok
je čistila stol žene u bijeloj haljini, doviknula je Fumiko: - Oprostite!
Probudite se, molim vas!
- Hm? Što? Da? - iznenađeno je rekla Fumiko i uspravila se. Na brzinu
se osvrnula po prostoriji, a onda je primijetila što se promijenilo ispred nje.
Žena u bijeloj haljini više nije bila ondje.
- Oh...
- Čarobno je mjesto sada slobodno. Želite li sjesti onamo?
- Naravno! - odmah je rekla Fumiko. Hitro je skočila i krenula prema
stolici koja će je vratiti u prošlost. Izgledala je sasvim obično. Dok ju je
gledala s velikom željom, srce joj je počelo brže kucati. Napokon, nakon
tolikih pravila i kletve ključ povratka u prošlost bio joj je nadomak ruke.
- Dobro, vratite me točno tjedan dana unatrag.
Fumiko je duboko udahnula, natjeravši srce da se smiri i oprezno se
ugurala između stolice i stola. Mislila je da će se, čim sjedne, vratiti tjedan
dana natrag u prošlost. Bila je neizmjerno uzbuđena i napeta. Fumiko je tako
naglo sjela da umalo nije odskočila sa sjedala. - U redu, tjedan dana natrag,
molim! - povikala je. Puna iščekivanja, osvrnula se. Nije imala pojma koliko
je sati, ali nešto je ipak bilo drukčije. Fumiko se zdvojno osvrtala u potrazi
za znakom da se vratila u trenutak prije tjedan dana. No ništa se nije
promijenilo. Goro bi zapravo trebao biti ovdje - ali ga nije nigdje vidjela...
- Ja sam i dalje u sadašnjosti, zar ne? - promrmljala je. Nije se nalazila
u prošlosti. Nadam se da nije bilo pogrešno vjerovati u tu glupost.
Upravo kad je Fumiko vidljivo počela gubiti strpljenje, pred njom se
pojavila Kazu sa srebrnim vrčem i bijelom šalicom za kavu na srebrnom
pladnju.
 - Ja sam još ovdje! - ljutito je rekla Fumiko.
Kazuino lice bilo je bezizražajno kao i uvijek. - Ima još jedno pravilo -
smireno je rekla.
Kvragu! Još jedno. Dakle, nije bilo dovoljno sjediti na stolici kako bi
se moglo putovati kroz vrijeme.
Fumiko je bilo dosta novih pravila. - Još jedno? - ogorčeno je upitala.
No istodobno joj je i laknulo jer joj se prošlost i dalje činila dostižnom.
Kazu joj je smireno i potpuno nezainteresirano za Fumikine osjećaje
rekla što će biti dalje. - Odmah ću vam uliti kavu - rekla je i stavila šalicu s
pladnja pred Fumiko na stol.
- Kavu? Zašto?
- Vaše vrijeme u prošlosti počinje teći u trenutku kad vam natočim kavu.
Kazu se nije obazirala na pitanje, što je Fumiko bilo malo neobično, no
ipak joj je davalo nekakvu nadu.
- Morate se vratiti u sadašnjost prije nego što se kava ohladi.
Odmah je izgubila svaki osjećaj sigurnosti.
- Molim? Tako brzo?
- Zadnje i najvažnije pravilo...
Nikad kraja tomu. Fumiko bi najradije ustala i otišla. - Previše
pravila... - promrmljala je i posegnula za šalicom kave pred sobom, koja je
bila prazna i neugledna. Ipak je ostavljala dojam da je hladnija od običnog
porculana.
- Slušate li? - upitala je Kazu. - Kad budete u prošlosti, morate popiti
kavu prije nego što se ohladi.
- Ah, zapravo uopće ne volim kavu.
Kazu je razrogačila oči i približila glavu na nekoliko centimetara od
Fumikina nosa. - Ovo pravilo morate svakako poštivati - tiho je rekla.
- Doista?
 - Ne budete li to učinili, dogodit će vam se nešto strašno...
- A što to? - upitala je Fumiko s očitom nelagodom. Zapravo je
očekivala takvo što. Putovanje u prošlost značilo je kršenje prirodnih
zakona. Naravno, to nije bilo bezopasno. Ali nije mogla shvatiti da joj je
Kazu to rekla tek sada. Upravo se između nje i njezina cilja otvorio ogroman
ponor. Ne, neće se pokolebati, sad je već otišla predaleko. Fumiko je
bojažljivo pogledala Kazu u oči. - Što... što će se dogoditi u protivnom?
- Ne popijete li kavu prije nego što se ohladi...
- Da... što onda?
- Onda ćete vi biti sljedeći duh na ovoj stolici.
Nešto je sijevnulo u Fumikinoj glavi. - Stvarno?
- Žena koje je do malo prije ovdje sjedila...
- ... prekršila je to pravilo?
- Da. Sastala se sa svojim pokojnim suprugom. Vjerojatno nije vodila
računa o vremenu. Kad je to shvatila, kava joj se već ohladila.
- I onda je postala duhom?
- Da - ravnodušno je odgovorila Kazu.
Opasnosti su veće nego što sam očekivala, pomislila je Fumiko. Toliko
teških pravila koja se moraju poštivati. Naiđeš na gosta i onda on na tebe
baci kletvu, to je bilo neobično. Ipak, previše je toga bilo na kocki.
Dobro, ja se, doduše, mogu vratiti u prošlost, ali moram popiti kavu
prije nego što se ohladi. Nemam pojma koliko treba vremena da se ohladi
šalica kave. U svakom slučaju, to neće trajati dugo. Ipak, dovoljno dugo
da bih pila kavu, pa makar ona imala i odvratan okus. Zbog toga, dakle, ne
moram biti zabrinuta. Ali ako je ne popijem i pretvorim se u duha... to bi
bilo kobno. No ako sada pretpostavimo da svojim odlaskom u prošlost neću
promijeniti sadašnjost, bez obzira koliko to budem pokušavala učiniti, tu
ne postoji nikakva opasnost. Čini se da ne postoje nikakve prednosti, ali ni
nedostaci.
Osim opasnosti da se pretvorim u duha, naravno.
 Fumiko više nije bila onako odlučna. Bila je zabrinuta zbog mnogih
stvari, ali najveći joj je strah bio da će kava koju joj je Kazu upravo htjela
natočiti, imati odvratan okus. Što ako je paprena? Što ako je začinjena
wasabijem? Kako ću popiti punu šalicu?
Fumiko je osjetila da postaje paranoična, pa je odmahnula glavom kako
bi otjerala nadolazeći strah. - Dobro. Dakle, samo moram popiti kavu prije
nego što se ohladi, je li tako?
- Da.
Fumiko je donijela odluku. Ili, bolje rečeno, njezina je tvrdoglavost
prevladala.
Kazu je nezainteresirano stajala pokraj stola. Fumiko je pomislila kako
konobarica ne bi drukčije reagirala da je ona rekla: - Oprostite, ali ja to ne
mogu.
Fumiko je na tren zaklopila oči, stisnula šake na krilu i duboko udahnula
kroz nos, nastojeći se usredotočiti. - Spremna sam - napokon je rekla i
pogledala Kazu u oči. - Molim vas, natočite mi kavu - odlučno je zamolila.
Konobarica je samo kimnula te desnom rukom uzela srebrni vrč s
pladnja. Suzdržano je pogledala Fumiko. - Ne zaboravite... - malo je zastala
- popijte kavu prije nego što se ohladi.
Zatim je polako ulila kavu u šalicu. Držanje joj je bilo neusiljeno, a
njezini gipki i prekrasni pokreti imali su u sebi nešto što je Fumiko navelo da
pomisli na jednu prastaru ceremoniju.
Kad se iz šalice počela dizati svjetlucava para, sve oko stola počelo se
okretati i magliti i miješati s uskovitlanim dimom. Fumiko se uplašila i
zažmirila je. Osjećaj da se i sama vrti i raspada kao para koja izlazi postajao
je sve jači. Čvršće je stisnula šake. Nastavi li se ovako, neću biti ni u
prošlosti ni u sadašnjosti, nego ću jednostavno nestati u oblaku dima.
Potpuno obuzeta strahom, sjetila se svojeg prvog susreta s Gorom.
 U proljeće prije dvije godine Fumiko je upoznala Goroa. Tada je imala
dvadeset šest godina, a on dvadeset tri. U to vrijeme radila je kod jednoga
klijenta, a Goroa je njegova tvrtka poslala u isto poduzeće. Fumiko je bila
voditeljica projekta i bila je odgovorna za sve vanjske suradnike.
Nikad se nije ustručavala kritizirati, kad je mislila da je to nužno, pa ni
starije kolege. Katkad bi čak dolazilo do svađe. No nju nitko nikad nije
kritizirao. Uvijek je bila iskrena i izravna i svi su cijenili njezino zalaganje u
poslu.
Iako je Goro bio tri godine mlađi od Fumiko, djelovao je starije od nje,
najmanje tri godine. Također je izgledao mnogo stariji nego što je bio. U
početku se Fumiko osjećala mlađom i odnosila se prema njemu s
poštovanjem. Goro je, doduše, bio najmlađi u timu, ali i najkompetentniji.
Bio je prvoklasni inženjer koji je mirno obavljao svoj posao, a i Fumiko ga
je smatrala pouzdanim.
Jedan od Fumikinih projekata bio je pred završetkom, no tada su otkrili
ozbiljnu pogrešku u računalnom programu, bug. U programima za medicinske
sustave i najmanja je pogreška bila veoma važna. Zato nisu mogli klijentu
isporučiti program. Pronaći uzroke jednoj takvoj pogrešci i otkloniti ih može
biti jednako teško kao i ukloniti kap tinte koja je pala u bazen dugačak
dvadeset pet metara. Našli su se pred teškom i zastrašujućom zadaćom za
koju, osim toga, uopće nisu imali vremena.
Budući da je ona bila voditeljica projekta, snosila je odgovornost za
ispunjenje ugovornih obveza. Imali su samo još tjedan dana vremena do
dogovorene isporuke. A opća je procjena bila da će im za popravak
programa trebati najmanje mjesec dana i svi su se složili s tim da neće moći
ispoštovati taj rok. Čak je Fumiko mislila da će morati ponuditi ostavku.
Usred te gužve Goro je jednostavno nestao ne rekavši nikome gdje će biti, a
nije bio ni dostupan na telefonu. Naravno, počele su kolati priče, i ubrzo su
svi počeli strahovati da je Goro na neki način odgovoran za taj bug.
Vjerovali su da se on srami izaći pred njih.
Naravno, nije bilo nikakvog stvarnog uporišta za mišljenje kako je Goro
kriv. No ako projekt bude uzrokom velikih gubitaka, bilo je praktično imati
krivca pri ruci. A budući da je Goro nestao, odmah je postao krivcem pa ga
je sumnjičila čak i Fumiko. Četvrti dan iznenada se ponovno pojavio na
poslu te objavio da je pronašao pogrešku.
Nije se brijao, a nije baš ni lijepo mirisao, ali mu to nitko nije
predbacio. Izgledao je veoma iscrpljeno, vjerojatno nije ni spavao. Svi
članovi tima, uključujući Fumiko, bili su mišljenja da je zadatak pretežak, pa
su odustali. Goro je, naprotiv, sam riješio problem. On je doista bio čudo od
čovjeka. Zbog neopravdane odsutnosti i nedostupnosti ogriješio se, doduše,
o osnovna pravila timskog rada, ali je pokazao veću predanost poslu od svih
ostalih i uspio je kao programer kad su svi drugi zakazali.
Nakon što je Fumiko Gorou izrazila svoju duboku zahvalnost i ispričala
se što je samo i na tren povjerovala da je on kriv za pogrešku, on se samo
nasmiješio, dok je Fumiko pred njim pognula glavu.
- Dugujete mi kavu - rekao je.
U tom se trenutku Fumiko zaljubila u njega.
Nakon uspješnog završetka projekta bili su zaposleni u različitim
poduzećima i Fumiko je rijetko viđala Goroa. No preuzela je inicijativu i
dogovarala se s njim za sastanke na različitim mjestima, svaki put s izlikom
da ga želi pozvati na kavu.
Goro je bio čovjek koji je tiho i ustrajno radio određeni posao i nije ga
ispuštao iz vida. Fumiko je prvi put čula da TIP-G, tvrtka koja je razvila
MMORPG, ima sjedište u Americi, kad ju je Goro posjetio kod kuće.
Primijetila je kako strastveno govori o tome kako će jednog dana raditi za
TIP-G, pa je bila zabrinuta. Ako se taj san ostvari, hoće li se on odlučiti za
to ili za mene? Ne, ne smijem tako razmišljati, to se ne može uspoređivati.
Ipak...
S vremenom je ipak shvatila kako bi je teško pogodilo kad bi ga
izgubila, pa je stalno mislila o tome. Vrijeme je prolazilo i tog je proljeća
Goro napokon dobio ponudu da radi u tvrtki TIP-G. Njegov se san ostvario.
Fumikina zabrinutost bila je opravdana. Goro se odlučio za Ameriku.
Izabrao je svoj san. Prije tjedan dana Fumiko je to doznala. U ovom kafiću.
Otvorila je oči. Osjećala se omamljeno, kao da se probudila iz sna.
 Polako se prestala osjećati kao duh koji se poput pare diže u visine i
ponovno je počela osjećati ruke i noge. Fumiko se panično dodirivala po
cijelom tijelu i po licu kako bi se uvjerila da je to ona. Tada je primijetila
muškarca koji je začuđeno promatrao kako se ona ponaša.
To je bio Goro, ako se nije varala. Goro, koji je zapravo trebao biti u
Americi. Tu, pred njezinim očima. Fumiko je shvatila da se doista nalazi u
prošlosti, točno tjedan dana prije. Odmah je shvatila zašto se on čudi. Kafić
je izgledao isto onako kakvim ga je pamtila.
Čovjek s časopisom sjedio je za stolom kod ulaznih vrata, Hirai s
viklerima u kosi za šankom, gdje je stajala i Kazu. A za stolom, za kojim su
njih dvoje tada sjedili, sad je sjedio Goro. No nešto je bilo drukčije - mjesto
na kojem je sjedila Fumiko.
Prije tjedan dana sjedila je točno nasuprot Gorou. No sad je sjedila na
čarobnoj stolici, i dalje nasuprot Gorou, ali jedan stol dalje. On je tako
daleko. No nije udaljenost bila jedini razlog zašto se osjećala tako
neprirodno. Gotov zbunjeni izraz lica bio je potpuno opravdan.
Ona nije mogla otići sa svojeg mjesta. Tako je glasilo jedno od pravila.
Ali što ako on pita zašto ja sjedim ovdje? Što ću mu tada reći? Fumiko je
progutala slinu pri toj pomisli.
- Nebesa, zar već ima toliko sati? Oprosti, molim te, moram ići... -
odjednom je rekao Goro.
On je možda djelovao smeteno zato što vidi Fumiko za stolom dalje od
njegova, ali je izgovorio iste riječi kao i prije tjedan dana. To je sigurno još
jedno od neizrečenih pravila za putovanje u prošlost. Gorove riječi zapravo
su govorile Fumiko u koji je trenutak njihova razgovora doputovala.
- U redu je. Više nemaš vremena, zar ne?
- Molim?
- Oprosti...
 Govorili su jedno mimo drugoga i razgovor nije vodio ničemu. Iako je
sad znala u koji se trenutak vratila, Fumiko i dalje nije znala što joj je činiti -
na koncu konca, sada je prvi put bila u prošlosti.
- Molim?
Ne bi li se smirila, otpila je gutljaj kave, promatrajući Goroa preko
ruba šalice. O, ne! Kava je već mlaka! Ubrzo će se ohladiti!
Obuzela ju je panika. Pri toj temperaturi mogla bi je odmah popiti. To
je bio neočekivani udarac. Ljutito je pogledala Kazu. Mrzila je to
bezizražajno konobaričino lice. No to nije bilo sve.
- Uh... kako je gorka.
Kava je bila čak gorča nego što je očekivala. Nikad nije pila tako
odvratnu kavu.
Goro je djelovao zbunjeno nakon Fumikine neobične primjedbe.
Protrljao je mjesto iznad svoje desne obrve i pogledao na sat. Žurilo mu se.
Fumiko je to shvatila. Ni ona više nije imala mnogo vremena. - Ah...
moram ti reći nešto važno - brzo je izgovorila. Zagrabila je šećer iz posude
na stolu i stavila ga u kavu. Dodala je još malo mlijeka i zatim živčano
miješala kavu žlicom tako da se čulo kako udara o porculan.
- Što? - upitao je Goro smrknuvši se.
Fumiko nije bila sigurna je li to učinio zato što je stavila u kavu previše
šećera ili zato što baš sad nije želio razgovarati ni o čemu važnom.
- Mislim... govorit ću o tome razumno.
Goro je opet pogledao na sat.
- Čekaj malo...
Fumiko je pila svoju zaslađenu kavu i dobroćudno kimala glavom.
Zapravo uopće nije voljela kavu; pila ju je tek otkako je upoznala Goroa i
pozivala ga na kavu. Prizor, gdje kao mrziteljica kave čini svoje piće
podnošljivijim dodajući mu žlice i žlice šećera te mlijeko, polučio je
iskrivljeni osmijeh na Gorovu licu.
 - Trenutak, ovo je ozbiljna situacija, a ti se smješkaš zato što ja pijem
kavu...
- Ne, ne činim to.
- O da! Ne možeš poreći. Vidim te.
Ali onda se odmah pokajala što je skrenula razgovor na nešto drugo.
Toliko se trudila oko povratka u prošlost, a sad se sve odvijalo gotovo isto
kao i prije tjedan dana. Opet ga je tjerala od sebe svojim djetinjastim
brbljanjem.
Goro je ustao, djelujući uznemireno. Doviknuo je Kazu koja je bila za
šankom: - Oprostite, molim vas, ja bih platio.
Zatim je uzeo račun.
Fumiko je znala da će Goro, ne bude li odmah nešto poduzela, platiti i
otići iz kafića.
- Čekaj!
- Ne, pusti, ja ću platiti.
- Nisam to htjela reći.
- Molim?
Nemoj otići.
- Zašto nisi sa mnom razgovarao o tome?
Ne želim da ideš.
- Pa, to je...
- Znam koliko ti znači tvoj posao... zapravo nemam ništa protiv toga što
želiš ići u Ameriku...
Mislila sam da ćemo zauvijek ostati zajedno.
- Ali barem...
Ili sam samo ja to mislila?
- Bilo bi mi drago da si sa mnom razgovarao o tome... nije lijepo samo
tako donijeti odluku o nečemu, a da prije toga ne razgovaramo.
 Ja sam te doista...
- To je jednostavno... znaš.
... voljela.
- Imam osjećaj da sam isključena. I što sam zapravo htjela reći...
Iako to neće ništa promijeniti.
- Samo sam to htjela reći.
Fumiko je zapravo htjela govoriti iskreno - to ionako ne bi ništa
promijenilo u sadašnjosti. No nije mogla. Kad bi mu rekla, doživjela bi to
kao poraz. Mrzila bi samu sebe kad bi ga pitala primjerice »Za što se
odlučuješ - za posao ili za mene?« Za Fumiko je posao uvijek bio na prvom
mjestu sve dok nije upoznala Goroa. Zato nikako nije htjela postaviti to
pitanje. Osim toga, nije htjela zvučati kao tipična žena, osobito ne pred
svojim tri godine mlađim dečkom. I ona je imala svoj ponos. Možda je čak
bila i zavidna što ju je prestigao u karijeri. Dakle, nije mu rekla ništa od
onoga što je htjela red. Svejedno... ionako je prekasno.
- Dobro, onda idi... Svejedno je. Ništa što kažem neće te moći odvratiti
od tvojih planova.
Fumiko je odlučno ispila kavu.
Kad je šalica bila prazna, ponovno joj se vratila ošamućenost. Opet se
sve oko nje vrtjelo i maglilo.
Zašto sam zapravo putovala u prošlost?
Fumiko je grozničavo razmišljala.
- Ja sam uvijek mislio... - iznenada je rekao Goro... da nisam onaj pravi
za tebe.
Fumiko nije znala zašto je to odjednom rekao.
- Kad bi me pozvala na kavu - nastavio je Goro - svaki put sam. si
govorio kako se ne smijem zaljubiti u tebe.
- Molim?
- Zbog ovog ovdje...
 Goro je prstima zagladio kosu koju je inače češljao tako da mu prekriva
desnu stranu čela. Na vidjelo je izašao veliki ožiljak od opekotine, koji mu
se protezao od desne obrve do desnog uha. - Prije nego što sam te upoznao,
uvijek sam mislio da sam odbojan ženama i nisam mogao ni razgovarati s
njima.
- Ja...
- Čak i kad smo se već redovito sastajali...
- Meni to uopće nije smetalo! - viknula je Fumiko, ali ona se već
sjedinila s parom i njezine riječi više nisu dopirale do Goroa.
- Mislio sam samo da je pitanje vremena kad ćeš potražiti drugog,
zgodnijeg muškarca.
Nikako! Kako uopće možeš to pomisliti?
- Uvijek sam vjerovao...
Nikad!
Gorovo priznanje bio je za Fumiko veliki šok. Nikad prije nije to rekao.
No sada sve ima smisla. Što je više voljela Goroa, što je više razmišljala o
udaji, to je snažnije osjećala neku nevidljivu granicu. Kad ga je pitala voli li
je, on bi kimnuo, ali nikad nije rekao da i on nju voli. Kad su zajedno hodali
ulicom, Goro je nesigurno gledao u tlo i trljao desnu obrvu. Također je
primijetio da drugi muškarci na ulici često zure u njegov djevojku.
Ali to mu nije moglo toliko smetati.
Fumiko se odmah pokajala zbog svojih misli. Za nju je to možda bila
sitnica, ali za njega ipak dugogodišnja, bolna priča.
Nisam imala pojma da to tako doživljava.
Fumiko je gubila svijest, osjećala se ošamućeno i gotovo bestjelesno.
Goro je uzeo račun i s torbom u ruci otišao do šanka.
Ništa se u budućnosti neće promijeniti. Dobro je što se ništa neće
promijeniti. Donio je ispravnu odluku. Slijediti svoj san važnije mu je od
mene. Zacijelo moram odustati od Goroa. Pustit ću ga da ode i poželjeti
mu sreću iz svega srca.
 Fumiko je polako sklopila svoje zakrvavljene oči kad...
- Tri godine.
Goro je govorio okrenuvši joj leđa.
- Molim te, čekaj tri godine, Tada ću se vratiti. Obećavam ti.
Glas kao da je dolazio iz velike daljine, ali kafić je bio malen. I u
svojem trenutnom plinovitom stanju Fumiko je jasno čula njegove riječi.
- Kad se vratim... Goro se po starom običaju dodirnuo iznad desne
obrve i rekao još nešto što Fumiko nije razumjela.
- Kako je to bilo? Što?
U tom trenutku kao da ju je netko odvukao iz kafića.
Vidjela je još samo Gorovo lice kad je izlazio iz kafića i još se
jedanput okrenuo. Smiješio se neodoljivo, kao onda kad je rekao: - Dugujete
mi kavu.

Kad je došla k sebi, Fumiko je i dalje sjedila na čarobnoj stolici, ali je

bila sama u kafiću. Osjećala se kao da je sanjala, no šalica za kavu ispred
nje bila je prazna. U ustima je imala okus slatkoga.
U tom trenutku žena u bijeloj haljini vratila se iz zahoda. Kad je vidjela
Fumiko kako sjedi na njezinom mjestu, nijemo joj je prišla.
- Makni se - rekla je tiho, ali sablasno odlučno.
Fumiko se uplašila. - Žao mi je - promucala je i ustala.
I dalje je imala osjećaj kao da sanja. Je li se doista vratila u prošlost?
To nije utjecalo na sadašnjost, zbog čega je, dakle, bilo normalno da
sve izgleda kao i prije. Iz kuhinje se širio miris kuhane kave. Fumiko je
vidjela kako Kazu ulazi u dio kafića za goste noseći pladanj sa svježom
kavom.
Konobarica je prošla pokraj nje kao da se ništa nije dogodilo. Pokupila
je Fumikinu praznu šalicu i stavila svježu kavu pred ženu u bijeloj haljini.
 Kad se vraćala za šank, upitala je kao usput: - Kako je bilo?
Nakon tih riječi Fumiko je napokon bila sigurna da je doista bila u
prošlosti. Vratila se u dan prije jednoga tjedna. No ako je doista bilo tako...
- Razmišljala sam.
- Da?
- To ne utječe na sadašnjost, zar ne?
- Točno.
- Ali što je s onim što će se dogoditi kasnije?
- Na što mislite?
- Što će biti sa svim onim što će se dogoditi od sada? Što je s
budućnošću?
Kazu je pogledala Fumiko u oči. - Pa, budući da budućnost još nije
nastupila, na vama je da... - rekla je i tada se prvi put nasmiješila.
Fumikine su oči zablistale.
Kazu je stajala kod blagajne i tiho rekla: - Kava plus dodatak na noćni
rad, to je 420 jena, molim.
Fumiko je kimnula i prišla šanku. Osjećala se poletno. Nakon što je
platila 420 jena, pogledala je konobaricu u oči. - Hvala - rekla je i duboko
se naklonila.
Posljednji put se polako osvrnula po prostoriji, ponovno se naklonivši,
samom kafiću. Zatim je radosno izašla van.

Ding, dong.

Kazu je na blagajni ravnodušno utipkala iznos kao da se nije dogodilo

ništa vrijedno spomena. Žena u bijeloj haljini blago se nasmiješila kad je tih
zatvorila knjigu. Roman pod naslovom Ljubavnici.
 Bračni par

K afić postoji od 1874. godine, dakle više od 140 godina.

U ono vrijeme ljudi su za rasvjetu još koristili uljne svjetiljke.
Tijekom godina ponešto se obnovilo, ali današnje uređenje najvećim dijelom
odgovara onom prvotnom. Kad se kafić otvarao, vjerojatno je bio uređen
veoma moderno. Kafići su u Japanu postali općepoznati tek 1888. godine,
punih četrnaest godina kasnije.
Kava je stigla u Japan već u sedamnaestom stoljeću za vladavine
razdoblja Edo. Ljudi u početku nisu bili oduševljeni kavom koja je tada bila
samo crna, gorka voda i nisu je pili iz užitka.
Nakon uvođenja električne struje kafić je uljne svjetiljke zamijenio
električnom rasvjetom, ali klima uređaj bi narušio njegov šarm. Stoga kafić
ni danas nije klimatiziran.
No svake godine neizbježno dolazi ljeto. Kad temperatura danju iznosi
više od trideset stupnjeva, u prostoriji, čak i u onoj u podrumu, moralo bi biti
prevruće. Kafić je, doduše, imao stropni ventilator s velikim krilima (koji je
vjerojatno bio naknadno ugrađen), no on nije donosio svježinu, nego je samo
malo pospješio kruženje zraka.
Ipak, u kafiću je nekim čudom čak i usred ljeta bilo ugodno hladno.
Zašto? Nitko osim vlasnika ne zna razlog tomu, a vjerojatno ga nikad nitko
neće ni doznati.
Bilo je to jednog popodneva početkom ljeta, ali je već bilo veoma
vruće. U kafiću za šankom sjedila je mlada žena i nešto marljivo pisala.
Pokraj nje nalazila se ledena kava u kojoj su se otapale kocke leda. Žena je
bila odjevena u skladu s temperaturom zraka, imala je na sebi bijelu majicu s
volanima, sivu, usku suknju i sandale s remenčićima. Leđa je držala
uspravno, a olovka je letjela po papiru za pisma boje trešnjina cvijeta.
 Iza šanka stajala je vitka žena blijede puti i gledala je blistavim očima.
Zvala se Kei Tokita i bila je supruga vlasnika kafića. Očito ju je zanimalo
što ona žena piše. Kei bi s vremena na vrijeme s dječjom očaranošću potajno
pogledala na šank.
Osim žene koja je pisala pismo, jedini gosti u kafiću bili su žena u
bijeloj haljini na čarobnoj stolici i muškarac po imenu Fusagi koji je pak
sjedio za stolom kod ulaza. I danas je pred njim otvoren časopis.
Žena koja je pisala pismo duboko je udahnula. Kei je učinila isto.
- Oprostite, molim vas, što sam tako dugo bila ovdje - rekla je žena i
stavila pismo u omotnicu.
- Ne, to uopće nije bilo dugo - odgovorila je Kei i nakratko pogledala
njezine noge.
- Biste li mogli proslijediti pismo mojoj sestri?
Žena je držala omotnicu objema rukama i uljudno je pružila Kai. Zvala
se Kumiko Hirai i bila je mlađa sestra Yaeko Hirai, stalne gošće u kafiću.
- Pa, koliko poznajem vašu sestru... Žena vlasnika kafića zastala je i
ugrizla se za usnu.
Kumi je upitno nakrenula glavu. Kei se samo ljubazno nasmiješila.
- Dobro... dat ću joj ga - rekla je napokon i pogledala pismo koje je Kei
i dalje držala u rukama.
Kei je oklijevala. - Znam da ga ona vjerojatno neće pročitati. No ipak
bi mi bilo jako važno... - rekla je na kraju i duboko sagnula glavu.
- Naravno da ću joj predati pismo - svečano je rekla Kei, kao da su joj
povjerili nekakvu nadasve važnu zadaću.
Uzela je pismo objema rukama i uz uljudni naklon, a Kumi se okrenula
prema blagajni.
- Koliko vam dugujem? - upitala je i pružila Kei račun.
Žena vlasnika kafića oprezno je stavila pismo na šank, zatim je uzela
račun i počela tipkati.
 Blagajna u kafiću bila je vjerojatno najstariji primjerak u Japanu, koji
je još bio u upotrebi, iako nije od samog početka bila dio opreme. Tipke su
bile slične onima s početka razdoblja Showa, oko 1925. godine. Blagajna je
bila masivna, što je trebalo onemogućiti krađu. Samo je okvir bio težak
sigurno četrdeset kilograma. Tipke su glasno odzvanjale kad bi ih se
pritisnulo.
- Kavu i tost, rižu s curryjem, miješani parfait...
Kling, kling, kling, kling. Kei je ritmički unosila iznose pojedinih
narudžba. - Sladoled, pizza-tost...
Izgleda da je Kumi pojela mnogo toga, sve stavke uopće nisu stale na
jedan račun, pa je Kei unijela iznose s drugog računa. - Curry-riža, shake od
banane, odrezak s curryjem... Zapravo nije trebala čitati svaku stavku, ali
Kei je to rado činila. Nalikovala je na dijete koje se lijepo zabavlja sa
svojom igračkom.
- Zatim ste imali valjuške s gorgonzolom. Tijesto s piletinom i umak
perilla...
- Baš sam puno pojela, zar ne? - rekla je Kumi. Možda je osjećala
nelagodu što je cijeli kafić čuo njezine narudžbe. Molim vas, ne morate sve
glasno pročitati, možda je htjela reći.
- Da, tako zvuči - netko je rekao. Fusagi ih je očito slušao, iako je i
dalje čitao svoj časopis.
Kei se nije obazirala na njega, ali Kumine su se uši zacrvenjele. -
Koliko vam dugujem? - pitala je, ali žena za blagajnom još nije bila gotova.
- Dakle, da vidimo... jedan miješani sendvič, onigiri na roštilju, još
jedna riža s curryjem i... eh... ledena kava. Sve skupa 10230 jena.
Kei se nasmiješila, a njezine okrugle, blistave oči zračile su
ljubaznošću.
- Evo, molim.
Kumi je brzo izvadila dvije novčanice iz novčanika i dala ih Kei, koja
ih je profesionalno izbrojala.
- 11000 jena... - rekla je i unijela iznos u blagajnu.
 Kumi je čekala pognute glave.
Kling, Mang. Otvorila se ladica s novcem i Kumi je izvadila ostatak. - I
vraćam 770 jena.
Sa smiješkom je gošći vratila novac.
Kumi je uljudno zahvalila. - Hvala. Bilo je ukusno.
Zatim joj se, izgleda, žurilo, možda zato što je cijeli kafić čuo njezin
dugi popis narudžba. No upravo kad je krenula van, Kei joj je nešto
doviknula.
- Ah... još samo trenutak - rekla je.
- Hm? - Kumi je zastala i pogledala prema blagajni.
- Što se tiče vaše sestre... Trebam li joj još nešto reći?
Kei je podigla ruke u znak pitanja.
- Ne, u redu je. Sve sam joj napisala u pismu - odgovorila je Kumi ne
oklijevajući.
- Da, tako sam i mislila.
Na Keinu licu bilo je vidljivo blago razočaranje.
Kumi se nasmiješila i nakratko zastala, možda je bila dirnuta Keinom
brigom.
- Nešto biste joj ipak mogli reći...
- Da, naravno.
Keino se lice ponovno razvedrilo.
- Recite joj da se majka i otac više ne ljute.
- Majka i otac se više ne ljute - ponovila je Kei.
- Da. Kazite joj to, molim vas.
Keine su oči živahno zasjale. Kimnula je dva puta. - Da, hoču - radosno
je odgovorila.
 Kumi se osvrnula po kafiću i još se jednom uljudno naklonila Kei prije
nego što je izašla.

Ding, dong.

Supruga vlasnika kafića ispratila ju je do izlaza kako bi se uvjerila da

je njezina gošća doista otišla. Zatim se okrenula na petama prema blagajni i
upitala: - Jesi li se posvađala s roditeljima?
Ispod šanka odjednom se začuo hrapav glas.
- Oni su me odbacili - rekla je Hirai, koja je polako ustala.
- Čula si ono, zar ne?
- Što sam čula?
- Da se tvoji otac i majka više ne ljute.
- To ću povjerovati tek kad vidim...
Nakon dugog čučanja ispod šanka Hirai je bila pogrbljena poput starice
i jedva se izvukla. U kosi je, kao i uvijek, imala viklere, a nosila je košuljicu
s uzorkom leopardova krzna, ružičastu usku suknju i sandale za plažu.
- Tvoja sestra djeluje veoma simpatično.
Hirai je lagano slegnula ramenima. - Vjerojatno je ljubazna prema
svima osim prema meni, da.
Sjela je na mjesto na kojem je sjedila Kumi, izvadila cigaretu iz torbice
s uzorkom leopardova krzna i zapalila je. Oblak dima digao se u zrak. Hirai
je pogledala za njom, a po izrazu lica vidjelo se da je povrijeđena. Činilo se
da su joj misli odlutale veoma daleko.
Kei je otišla za šank i pitala: - Želiš li razgovarati o tome?
Hirai je otpuhnula još jedan oblačič dima. - Ona me mrzi - na kraju je
promrmljala.
- Kako to misliš? - upitala je Kei i razrogačila oči.
 - Nije htjela to preuzeti?
- Što? - Kei je nagnula glavu u stranu, no nije bila sigurna da zna o čemu
to njezina prijateljica govori.
- Hotel...
Hiraina obitelj vodila je ugledan, prvorazredni hotel u Senadiju u
okrugu Miyagi. Hirai ga je, po želji svojih roditelja, trebala preuzeti, no
prije trinaest godina posvadila se s njima, zbog čega je odgovornost
prebačena na Kumi. Njezini su roditelji bili dobra zdravlja, ali nisu više bili
mladi, pa je Kumi mnoge njihove poslove već preuzela na sebe. Otkako je
službeno postala vlasnicom hotela, redovito je putovala u Tokio kako bi
posjetila sestru i pokušala je nagovoriti da se vrati kući.
- Stalno joj govorim da se neću vratiti kući. No ona mi ne da mira.
Hirai je micala prste kao da nešto broji. - Malo je reći da je bila uporna
- ogorčeno je rekla na kraju.
- Ali ti se ne moraš zato skrivati pred njom...
- Ne želim ga vidjeti.
- Što?
- Njezino lice.
Nakrenula je glavu u znak pitanja.
- Vidim joj to po licu. Zbog mene ona sad ima hotel kojim nije želja
upravljati. Želi da dođem kući kako bi ona mogla biti slobodna.
- Ne shvaćam kako se to može vidjeti na licu - sumnjičavo je primijetila
Kei.
Hirai je dovoljno dobro poznavala prijateljicu kako bi znala da ona sve
shvaća doslovno i mnogo toga doista ne može zamisliti.
- Hoću reći - objasnila je - da se zbog nje osjećam pod pritiskom.
Smrknuta čela otpuhnula je još jedan oblak dima.
Supruga vlasnika kafića zamišljeno je njihala glavom.
 - Ah, zar već ima toliko sati? - iznenađeno je rekla Hirai. Na brzinu je
ugasila cigaretu u pepeljari. - Moram otvoriti bar.
Ustala je i oprezno se protegnula. - Osjetiš u leđima kad tri sata sjediš
na mjestu.
Hirai se udarila po trtici i klepećući sandalama odjurila prema vratima.
- Čekaj! Pismo! - Kei se odjednom sjetila Kumine molbe, savjesno je
uzela pismo i htjela ga dati Hirai.
- Baci ga - odgovorila je Hirai i prezirno odmahnula desnom rukom.
Čak nije ni pogledala omotnicu.
- Nećeš ga pročitati?
- Mogu zamisliti što piše u njemu. Doista mi je teško, ovako samoj...
dođi kući, molim te... sve ćeš mučiti... Tako nešto.
Dok je govorila, Hirai je izvadila novčanik iz torbice s uzorkom
leopardova krzna, koji je bio debeo poput kakvog rječnika. Stavila je novac
za kavu na šank i rekla: - Vidimo se.
Zatim je žurno otišla iz kafića.

Ding, dong.

- Jednostavno ga ne mogu baciti.

Gledajući Kumino pismo, Kei nije mogla prikriti dvojbu u kojoj se
nalazi.

Ding, dong.

Kei je i dalje stajala nepomično, kad se oglasilo zvono na vratima i u

kafić je ušla mlada žena te sjela na Hiraino mjesto za šankom. Kazu Tokita
bila je sestrična Nagarea Tokite, Keinog supruga. Studirala je na umjetničkoj
akademiji, a kad nije imala predavanja, posluživala je u kafiću.
 Kazu i Nagare bili su u nabavci zaliha za kafić. U objema rukama nosila
je različite vrećice, a ključevi od auta visjeli su joj s privjeska nataknutog na
prstenjak. Bila je ležerno odjevena, u traperice i majicu, sasvim drukčije od
njezine radne odjeće s kravatom i pregačom.
- Dobro došla natrag - rekla je Kei toplo se nasmiješivši. U ruci je i
dalje držala pismo.
- Oprosti što nas nije bilo tako dugo.
- Nema problema, nije bilo puno posla.
- Odmah ću se presvući.
Kazu je pokazivala više emocija kad nije bila u službi. Isplazila je
prijateljici jezik, u šali, i otišla u stražnju prostoriju.
Kei je i dalje držala pismo.
- Gdje je moj prokleti muž? - povikala je prema stražnjoj sobi, držeći
ulaz na oku. Kazu i Nagare uvijek su išli zajedno u kupnju. Ne zbog velikih
količina robe koju su trebali dovesti, nego zato što je Nagare uvijek tražio
najbolje sastojke i pritom često potrošio previše novca. Kazuina zadaća bila
je obuzdavati ga dok je kupovao. Dok su bili u kupnji, Kazu se sama brinula
o kafiću. Nagare se znao živcirati kad nije mogao dobiti željene sastojke, pa
bi otišao piti u bar.
- Rekao je da će vjerojatno zakasniti - doviknula je Kazu iz stražnje
sobe.
- Kladim se da opet negdje pije.
Konobarica je izvirila kroz vrata i rekla kao da se ispričava: - Sad ću ja
preuzeti.
- Nebesa, taj čovjek! - povikala je Kei! Njezine su okrugle oči bile još
veće sada kad je napuhala obraze. S pismom u ruci otišla je u stražnju sobu.
Jedini gosti bili su žena u bijeloj haljini, koja je mimo čitala svoj
roman, i Fusagi. Unatoč ljetnim temperaturama oboje su pili kavu. Za to su
postojala dva razloga: prvo, dolijevali su im je besplatno, a drugo, oboma je
bilo svejedno što je kava vruća, jer je u kafiću uvijek bilo hladno i često su
ovdje sjedili veoma dugo.
Kazu se ubrzo vratila u svojoj uobičajenoj radnoj odjeći. Ljeto je tek
počelo, ali današnja temperatura iznosila je više od trideset stupnjeva.
Trčala je samo nekih sto metara od parkirališta do kafića, ali se još znojila.
Oštro je ispustila zrak i rupčićem obrisala čelo.
- Ah, oprostite... - rekao je Fusagi i podigao glavu.
- Da? - brzo je upitala Kazu.
- Mogu li dobiti još kave?
- Naravno.
I u radnoj odjeći odgovarala je jednako bezbrižno kao i kad je bila u
trapericama i majici.
Fusagi je pogledom pratio konobaricu. Uvijek je sjedio na istom mjestu.
Kad bi neki drugi gost sjeo na to mjesto, on bi radije otišao nego sjeo za
drugi stol. Nije dolazio svaki dan, nego samo dva ili tri puta tjedno, često
poslije ručka. Otvorio bi svoj časopis o putovanjima, pomno ga čitao i
povremeno nešto bilježio. Obično bi ostao toliko dugo dok ne pročita
časopis. Naručivao je samo kavu.
Kava koja se poslužuje u kafićima, općenito se naziva mokom, a kuha se
od veoma aromatičnih zrna iz Etiopije. No ne vole je svi - neki je drže
nevjerojatno ukusnom, a drugima smetaju gorčina ploda i prenaglašeni okusi.
Nagare je bio dosljedan u tome da se u kafiću poslužuje samo moka. Fusagi
ju je ipak volio, a kafić Funiculi Funicula bio mu je ugodno okruženje gdje je
mogao opušteno čitati svoj časopis.
Kazu se vratila iz kuhinje sa staklenim vrčem i ulila Fusagiju kavu. U tu
svrhu podigla je šalicu zajedno s tanjurićem. Čovjek bi obično nastavio čitati
svoj časopis, ali danas je izgledao nekako zbunjeno.
Kazu je njegovo neobično ponašanje protumačila tako kao da je možda
htio naručiti nešto drugo, pa ga je upitala smiješeći se: - Imate li još kakvu
želju?
 Fusagi se uljudno nasmiješio, izgledajući pomalo smušeno. - Jeste li vi
nova konobarica? - upitao je.
Kazu nije promijenila izraz lica dok je preda nj stavljala napunjenu
šalicu. Samo je nešto promrmljala.
- Ah, doista? - odvratio je Fusagi pomalo posramljeno. Istodobno se
činio zadovoljnim što je »novoj« konobarici dao do znanja da je stalan gost.
Spustio je glavu i ponovno se posvetio svojem časopisu.
Kazu je nastavila raditi i kao obično nije dopuštala da se na njoj išta
primijeti. Nije bilo puno posla. Trebala je još samo obrisati nekoliko
opranih čaša i tanjura i staviti ih na policu. Dok je stajala za šankom,
započela je razgovor s čovjekom za stolom pokraj ulaza. Kafić je bio tako
malen da nije morala ni glasnije govoriti.
- Dolazite li često ovamo?
Fusagi je podigao glavu u znak pitanja. - Da... - odgovorio je polako.
Kazu se nije dala zbuniti. - Poznajete li dobro kafić? Znate li za
suvremenu legendu?
- Da, znam sve o tome.
- I o čarobnoj stolici?
- Da.
- Došli ste kako biste otputovali u prošlost?
- Da, ja sam taj - rekao je Fusagi bez oklijevanja.
Kazu je nakratko predahnula, a zatim ga je upitala:
- Što biste htjeli raditi u prošlosti?
Odmah je primijetila da je to pitanje bilo previše nametljivo i shvatila
je da ga inače ne bi nikad postavila. - Oprostite, ovo je bilo od mene jako
neuljudno - povukla se i nagnula glavu. Zatim se ponovno posvetila svojim
čašama.
Fusagi je promatrao Kazu, uzeo je svoju torbu s patentnim zatvaračem i
izvadio iz nje jednostavnu smeđu omotnicu za koju se činilo kao da ju je već
dugo nosio sa sobom. Na njoj nije bilo adrese, ali je izgledala kao pismo.
Fusagi ga je nježno držao objema rukama, podigao do grudi kako bi ga
Kazu mogla vidjeti te se nakašljao.
Ona je digla glavu i upitala: - Što je to?
- Za moju suprugu... - tiho je rekao Fusagi. - To je za moju suprugu...
- Je li to pismo?
- Da.
- Za vašu suprugu?
- Da. Nisam joj ga uspio dati.
- Dakle, vi se želite vratiti u onaj dan kad ste joj htjeli dati pismo?
- Da, tako je - bez oklijevanja je odgovorio Fusagi.
- A gdje je vaša supruga sada?
Čovjek je nerazgovijetno odgovorio: - Ah...
Kazu ga je gledala čekajući odgovor.
- Ne znam - rekao je gotovo nečujno i počešao se po glavi. Nakon što je
shvatio da ne zna gdje mu je žena, crte njegova lica postale su izraženije.
Kazu je čekala.
Zatim je nastavio kao da se ispričava: - Hm, ali ja sam imao suprugu.
Zvala se... - Fusagi se kucnuo prstom po glavi. - Hm? Čudno.
Nagnuo je glavu u stranu. - Kako se ono zvala?
Zašutio je. Uzrujao se.
Kei se u međuvremenu vratila iz stražnje sobe. Djelovala je potišteno,
možda zato što je čula razgovor.
- To je doista čudno. Žao mi je... - rekao je Fusagi i usiljeno se
nasmiješio.
Na Kazuinu se licu pokazala mješavina emocija - nije bilo onog
njezinog uobičajenog odmaka, ali ni dubokog suosjećanja.
 - Ne brinite - rekla je.

Ding, dong.

Konobarica je pogledala prema ulazu. - Ah - tiho je rekla ugledavši

poznato lice.
Kohtake je radila kao medicinska sestra u bolnici i očito se sad vraćala
kući. Umjesto radne odjeće medicinske sestre, u kojoj je u kafiću često
provodila svoj dnevni odmor, danas je nosila maslinastozelenu tuniku i
poluduge mornarsko plave hlače. Preko ramena prebacila je crnu torbicu.
Ljubičastim rupčićem brisala je znoj s čela. Kohtake je pozdravila Kei i
Kazu te krenula prema stolu kod ulaza.
- Zdravo, Fusagi, i ti si opet tu - rekla je.
Čovjek je digao glavu kad je čuo svoje ime. Zbunjeno je pogledao ženu
pred sobom, ali brzo je ponovno spustio pogled na stol.
Kohtake je osjećala da mu nešto leži na srcu. Činilo se da mu nije bilo
dobro.
- Fusagi, je li sve u redu? - oprezno je upitala.
Podigao je glavu i pogledao Kohtake. - Žao mi je... poznajemo li se mi?
- upitao je ispričavajući se.
Kohtakein osmijeh je iščeznuo. U ledenoj tišini ljubičasti joj je rupčić
iskliznuo iz ruke.
Fusagi je u mlađoj dobi obolio od Alzheimerove bolesti i postupno je
gubio pamćenje. Bolest izaziva brzu razgradnju živčanih stanica u mozgu.
Inteligencija oboljele osobe opada, a ličnost se mijenja. Jedan od
najizraženijih znakova Alzheimera u ranim godinama djelomično je
pogoršanje funkcija mozga. Oboljeli nešto zaboravljaju, a nešto ne. Fusagi je
zaboravio mnogo toga, osobito novije događaje, no istodobno je njegov
zahtjevan karakter postao blaži.
 U ovom trenutku sjetio se da je imao ženu, ali nije znao da je to
Kohtake, koja je upravo stajala pred njim.
- Ah... zapravo ne - tiho je rekla, odmaknuvši se unatrag prvo za jedan
korak, a zatim za dva. Konobarica Kazu nijemo je promatrala prijateljicu,
dok je Kei, blijeda lica, zurila u pod. Kohtake se polako okrenula i zatim
sjela za šank, na mjesto koje je bilo najudaljenije od njezinog supruga.
Tek tada je primijetila da je izgubila rupčić. Odlučila je ne obazirati se
na to i pretvarati se da nije njezin. No Fusagi je ugledao komad tkanine
pokraj svojih nogu i podigao ga. Promatrao ga je nekoliko trenutaka, zatim je
ustao i krenuo prema Kohtake.
- Oprostite, u posljednje vrijeme jako zaboravljam - rekao je i naklonio
se. Kohtake ga nije gledala.
- Nije važno - kratko je odgovorila. Drhtavom rukom uzela je rupčić.
Fusagi je ponovno nakrenuo glavu i zbunjeno se vratio na svoje mjesto.
Sjeo je, ali se nije mogao opustiti. Prelistao je nekoliko stranica časopisa i
počešao se po glavi. Zatim je uzeo šalicu i otpio gutljaj kave. Kazu mu je
upravo natočila svježu, ali...
- Prokleta kava opet je hladna - odjednom je promrmljao Fusagi.
- Želite li još jednu šalicu? - upitala je Kazu.
No Fusagi je naglo ustao. - Moram ići - brzo je rekao, zaklopio časopis
i spakirao svoje stvari.
Kohtake je i dalje gledala u pod, u rukama na krilu držeći rupčić.
Fusagi je otišao do blagajne i konobarici dao račun. - Koliko vam
dugujem?
- 380 jena, molim - rekla je Kazu, pogledavši Kohtake iskosa. Zatim je
ukucala iznos.
- 380 jena... Fusagi je izvadio novčanicu iz iznošenog muškog
novčanika. - Evo, molim, 1000 jena - rekao je te dao novac konobarici.
- Primila 1000 jena - odgovorila je Kazu, uzela novac i ukucala iznos u
blagajnu. Fusagi je povremeno pogledavao Kohtake, kao da se osvrće po
kafiću dok čeka ostatak novca.
- I vraćam 620 jena.
Fusagi je brzo ispružio ruku i uzeo novac. - Hvala za kavu - rekao je
kao da se ispričava te brzo izašao iz kafića.

Ding, dong.

- Hvala, do sljedećeg puta.

Nelagodna šutnja zavladala je u prostoriji. Samo je žena u bijeloj
haljini mimo čitala knjigu ne obazirući se na ono što se događa oko nje. Nije
bilo glazbe, čulo se kucanje satova te kako žena-duh s vremena na vrijeme
okreće stranicu.
Kazu je prva prekinula ledeni muk. - Kohtake... - rekla je ženi za
šankom, ali nije znala što bi još mogla dodati, a da bude primjereno, pa je
bespomoćno zašutjela.
- U redu je. Pripremila sam se psihički za današnji dan.
Kohtake se nasmiješila dvjema ženama. - Ne brinite.
No muk je ponovno zavladao prostorijom, a ona je pogledala u pod, ne
mogavši podnijeti sumorno ozračje.
Kohtake je svojim dvjema prijateljicama već objasnila sve o
Fusagijevoj bolesti. I Nagare i Hirai su znali za to. Očekivala je da će njezin
muž jednoga dana zaboraviti tko je ona. Bila je spremna na to. Kad kucne
čas, mislila je, ja ću se, kao medicinska sestra, brinuti o njemu. Na kraju
krajeva, to je moj poziv, ja to znam. U međuvremenu su je Kazu i Kei
oslovljavali djevojačkim imenom Kohtake kad je bila u kafiću, kako ne bi
zbunile Fusagija. Prije su je zvali Fusagi.
Alzheimer u mlađoj dobi razvija se kod svakog oboljelog drukčije i
ovisi o nekoliko čimbenika kao što su starosna dob, spol, uzrok oboljenja i
liječenje. Fusagijevo stanje razmjerno se brzo pogoršavalo.
 Kohtake je i dalje bila u šoku zbog toga što ju je suprug zaboravio.
Pokušavala se pribrati dok su svi ostali bili utučeni. Okrenula se prema Kei,
koja je otišla u kuhinju i sad se vratila s malom bocom sakea u ruci. - Dar
jednoga gosta - rekla je stavljajući je na stol. - Želi li netko nešto popiti? -
rekla je sa smiješkom u očima koje su još bile crvene od suza. Na naljepnici
na boci pisalo je »Sedam sreća«.
Keina spontana odluka prekinula je tužno ozračje i opustila napetost
među trima ženama. Kohtake je rijetko kad pila alkohol, no ovaj put joj se to
činilo primjerenim.
- Dobro, ali samo jedno piće... - rekla je.
Više od svega bila je zahvalna što se raspoloženje u kafiću promijenilo.
Kohtake je znala da Kei katkad djeluje impulzivno, ali nikad ne bi pomislila
da će u situaciji poput ove zadržati svoj neobuzdani smisao za šalu. Hirai je
često isticala Kein dar da »živi sretno«.
Samo je još supruga vlasnika kafića bila potištena, ali sada je pogledala
Kohtake svojim krupnim, okruglim očima. Pogled u te oči bio je neobično
umirujući.
- Pogledat ću mogu li naći što za grickanje - rekla je Kazu i otišla u
kuhinju.
- Hoćemo li zagrijati sake?
- Ne, nije potrebno.
- Dobro, onda ćemo ga piti ovakvog.
Kei je spretno uklonila čep i natočila sake u tri male čaše, koje je
pripremila. Kohtake se osjećala pomalo čudno što pije alkohol, pa se počela
nervozno smijati. Kei je stavila punu čašu pred Kohtake.
- Hvala - odgovorila je Kohtake uz usiljeni osmijeh.
Kazu se vratila sa staklenkom ukiseljenih krastavaca.
- Nažalost, nisam našla ništa drugo...
- Oh, mljac! - rekla je Kei kad je konobarica stavila na stol zdjelicu i
istresla krastavce u nju. Zatim je stavila na stol i tri male vilice. Kei je rekla:
- Ja nikad ne pijem alkohol - te donijela sok od naranče iz hladnjaka ispod
šanka i natočila si čašu do ruba. Kohtake se suzdržala od smijeha i uzela
svoju čašu.
Nijedna od triju žena nije se posvetila svom piću. Kei uopće nije pila
alkohol, premda je predložila da piju sake. Naziv na boci, »Sedam sreća«,
očito je trebao poručiti da, ako piješ sake, možeš postići sedam različitih
oblika sreće. »Sedam sreća« bio je proziran, bezbojan, prvoklasan sake,
iako su trima ženama promakli ledeni ton i voćna aroma. Bio je pitak i
izazivao osjećaj ugode kao što je obećavao natpis na naljepnici.

Kad je Kohtake udahnula slatki miris alkohola, sjetila se svojeg prvog

posjeta kafiću prije petnaest godina.
Tada je Japan zahvatio ljetni val vrućine. Svaki se dan na televiziji
raspravljalo o neobičnom vremenu i o klimatskim promjenama. Fusagi je
uzeo slobodan dan pa su otišli zajedno u kupnju. Bilo je strašno vruće i
Fusagi je predložio da se negdje malo rashlade. Dali su se u potragu za
nekakvim kafićem, ali to je palo na pamet i mnogim drugim ljudima, tako da
je sve bilo prepuno.
Slučajno su otkrili mali kafić u jednoj sporednoj uličici. Kafić se zvao
Funiculi Funicula. Kohtake se sjećala pjesme pod tim imenom. Nije ju dugo
čula, ali još je dobro znala melodiju. Ta pjesma prvotno je imala zadaću
potaknuti ljude da se voze žičarom na Vezuv. Pomisao na vruću, užarenu lavu
činila je taj težak ljetni dan još nepodnošljivijim, a na Kohtakeinu čelu
skupljale su se kapi znoja. Kad su gurnuli teška drvena vrata i ušli, u kafiću
je bilo iznenađujuće hladno i svježe. Zvuk zvona također je bio utješan. U
kafiću su bila samo tri stola s po dva mjesta te šank s tri stolice, a jedini gost
bila je žena u bijeloj haljini na drugom kraju prostorije. Imali su sreću i
pronašli pravu oazu.
Fusagi je rekao: - Kakvo olakšanje - i sjeo za stol kod ulaza. Odmah je
naručio ledenu kavu od žene s blistavim očima koja im je donijela čaše s
hladnom vodom. Kohtake je također naručila ledenu kavu i sjela nasuprot
suprugu. Fusagiju to očito nije bilo po volji, pa je ustao i sjeo za šank.
Kohtake to nije povrijedilo, ponašanje njezina supruga bilo joj je poznato.
Samo je mislila kako je lijepo što su pronašli takav ugodan kafić u blizini
bolnice u kojoj je radila.
Debeli stupovi i masivne stropne grede bili su obojeni sjajnom
kestenasto smeđom bojom. Na zidu su visjela tri velika sata. Kohtake se nije
baš razumjela u antikvitete, ali je vidjela da su satovi bili stari. Zidovi su
bili svjetlosmeđi s prekrasnom patinom u obliku zagonetnih mrlja koje su se
nakupile tijekom godina. Prigušena rasvjeta obojila je kafić bojom sepije i
naglašavala ugodno retro ozračje.
U kafiću je bilo hladno, ali nigdje se nije vidio klima uređaj. Stropni
ventilator s drvenim krilima vrtio se polako, no to je bilo sve. Kohtake se
čudila što je u kafiću tako hladno, pa je pitala Kei i Nagarea zašto je tako.
Nije dobila zadovoljavajući odgovor, oboje su samo rekli: - Tako je
oduvijek.
Kohtake se sviđala atmosfera kafića, a Kei i ostali bili su joj veoma
simpatični. Stoga joj je prešlo u naviku da za dnevnog odmora na poslu
odlazi onamo.

- Živ... - Kazu je htjela reći »Živjeli«, ali je zastala i načinila grimasu

kao da je nešto uprskala. - Zapravo, nemamo razloga za slavlje, zar ne?
- Ah, ne smijemo se previše žalostiti - mrzovoljno je rekla Kei.
Okrenula se prema Kohtake i suosjećajno se nasmiješila.
Kohtake je podigla čašu prema Kazu, koja se odmah ispričala.
- Ne, ne, u redu je. - Kohtake se nasmiješila bodreći ih i nazdravila s
konobaricom.
Ugodan zvuk - neočekivan i svečan - odjeknuo je prostorijom.
Kohtake je otpila gutljaj sakea »Sedam sreća«. Blaga slatkoća proširila
joj se u ustima. - Prije pola godine počeo me zvati djevojačkim prezimenom
- tiho je rekla. - Bolest napreduje, polako, ali postojano. Gubitak pamćenja,
poznavanja mene.
 Kohtake se tiho smijala. - Psihički sam se pripremila na to, znate -
nastavila je.
Keine oči opet su se zacrvenjele.
- U redu je... doista - brzo je dodala Kohtake rukom dala znak da se
smiri. - Na koncu konca, ja sam medicinska sestra. Čak i ako iz njegovog
pamćenja bude izbrisano moje postojanje kao njegove supruge, ja ću kao
medicinska sestra uvijek ostati dijelom njegovog života. Uvijek ću biti tu za
njega.
Kohtake je pokušavala zvučati samouvjereno kako bi smirila svoje
prijateljice. No mislila je ozbiljno. Prvo se samo pretvarala da je hrabra, ali
sad je i sama vjerovala u to. Uvijek mogu biti tu za njega, jer sam
medicinska sestra.
Kazu se igrala svojom čašom i tupo zurila u nju.
Jedna suza s Keina obraza pala je na šank.
Kap.
Žena u bijeloj haljini sklopila je knjigu.
Kohtake s okrenula i vidjela kako žena-duh stavlja knjigu na stol, vadi
džepni sat iz bijele torbice i ustaje. Zatim je bešumno otišla u zahod. Da nisu
čule kako je sklopila knjigu, ne bi uopće primijetile da je ustala.
Kohtake je pogledom pratila ženu u bijeloj haljini Kei ju je samo
nakratko pogledala, a Kazu je otpila gutljaj sakea. Obje su to viđale svaki
dan.
- To me podsjeća na nešto... pitam se zašto bi se Fusagi htio vratiti u
prošlost - tiho je rekla Kohtake i zagledala se u čarobnu stolicu. Naravno,
znala je o čemu je riječ.
Prije nego što je obolio od Alzheimerove bolesti, Fusagi nikad nije
vjerovao u takve priče. Kad bi Kohtake bezbrižno govorila o glasinama kako
se u kafiću možeš vratiti u prošlost, on bi rekao da su to gluposti. On nije
vjerovao u duhove ni u natprirodne pojave. No otkako je počeo gubiti
pamćenje, donedavna sumnjičavi Fusagi dolazio bi u kafić i čekao da žena u
bijeloj haljini ustane sa svojega mjesta. Kad je Kohtake doznala za to, nije
mogla vjerovati. Promjene ličnosti su u svakom slučaju simptomi
Alzheimerove bolesti i kako je bolest napredovala, tako je njezin suprug
polako postajao veoma odsutna osoba. S obzirom na okolnosti, uopće nije
bilo čudno što je sad vjerovao u neke druge stvari. Ali zašto se htio vratio
vratiti u prošlost?
Kohtake je svakako htjela doznati razlog. Nekoliko puta ga je to pitala,
ali on joj nije nikad odgovorio, samo bi rekao: - To je tajna.
- On ti želi dati pismo - objasnila joj je Kazu kao da je mogla čitati
njezine misli.
- Meni?
- Da.
- Pismo?
- Fusagi je rekao da je to nešto što ti nikad nije uspio dati.
Kohtake je zanijemjela, a onda je polako odgovorila: - Shvaćam...
Kazuino lice na tren je poprimilo izraz nesigurnosti. Njezina je
prijateljica na te riječi reagirala neočekivano suzdržano. Je li bilo
neprimjereno spomenuti pismo?
No Kohtakein kratki odgovor nije imao veze s Kazu. Bila je zbunjena
jer je se činjenica da joj je Fusagi napisao pismo učinila veoma čudnom.
Uostalom, njezin suprug nije znao baš dobro čitati ni pisati.

Fusagi je odrastao u jednom zaostalom gradiću ü siromašnoj obitelji.

Njegova obitelj trgovala je morskom travom i svi su morali pomagati. Zbog
toga Fusagi nije napredovao u školi, svladao je samo japansko slogovno
pismo Hiragana i oko stotinu znakova Kanji - otprilike ono što djeca nauče u
prvim godinama školovanja.
Njih su se dvoje upoznali preko zajedničkih prijatelja, Kohtake je imala
dvadeset jednu godinu, a Fusagi dvadeset šest. Tada još nije bilo mobitela,
pa su komunicirali preko fiksne mreže i pisama. Fusagi je htio postati vrtlar i
živio je ondje gdje je radio.
Kohtake se počela školovati za medicinsku sestru, što je još više
ograničilo njihove mogućnosti da se vide. Stoga su si slali pisma.
Kohtake je pisala o svemu, mnogo je govorila o sebi, osim toga i o
događajima iz škole za medicinske sestre, o tome što je čitala i kako je
zamišljala budućnost. Pisala je o svojoj svakodnevici, ali i o važnim
vijestima. Usto je opisivala svoje osjećaje i reakdje. Katkad su njezina
pisma imala deset stranica.
Fusagijevi odgovori su, naprotiv, uvijek bili veoma kratki. Katkad bi joj
poslao samo jedan redak poput »Hvala ti za zanimljivo pismo« ili »Znam što
misliš«. Kohtake je u početku mislila da je on jako zaposlen i nema vremena
za opširne odgovore, ali Fusagi je uvijek odgovarao takvim kratkim
rečenicama. Zbog toga je mislila da nije baš previše zainteresiran za nju.
Napisala mu je da se, ako ga ona ne zanima, ne mora truditi odgovarati na
pisma i da se ona više nikad neće javiti, ne bude li joj odgovorio.
Obično bi Kohtake dobila odgovor za tjedan dana, ali taj put već
mjesec dana nije bilo pisma. To ju je zaprepastilo. Iako su Fusagijeva pisma
bila sve kraća, ona nikad nije imala dojam da joj piše samo zato što se
osjeća obveznim. Naprotiv, on joj se uvijek činio otvorenim i iskrenim. Zbog
toga nije potpuno odustala. Nakon što mu je dala ultimatum, čekala je još dva
i pol mjeseca.
Onda je iznenada stiglo pismo od Fusagija u kojem je opet stajala samo
jedna rečenica: »Hoćeš li se udati za mene?«
Tih nekoliko riječi dirnulo ju je u srce kao ništa prije toga. Ipak joj je
bilo teško primjereno odgovoriti na pismo u kojoj joj se Fusagi tako otvorio.
Na kraju mu je samo napisala: Da, hoću.
Kohtake je tek poslije doznala da njezin suprug ne zna dobro ni čitati ni
pisati. Pitala ga je kako je uopće mogao pročitati njezina duga pisma. Očito
ih je samo proletio, otprilike shvativši što piše u njima i zatim sastavio
donekle dobar odgovor. No, kad je dobio posljednje pismo, imao je osjećaj
da je propustio nešto važno. Čitao ga je od riječi do riječi i morao je mnoge
ljude zamoliti za pomoć - zato je prošlo tako mnogo dok nije odgovorio.
 Činilo se da Kohtake ni dalje ne može vjerovati.
- To je bila smeđa omotnica, otprilike ove veličine - rekla je Kazu,
pokazujući obris u zraku.
- Doista?
Od Fusagija se moglo očekivati da stavi pismo u smeđu omotnicu, no
Kohtake i dalje nije shvaćala koji je smisao svega toga.
- Možda je u pitanju ljubavno pismo? - nagađala je Kei nevino
gledajući svojim blistavim očima.
Kohtake se bolno nasmiješila. - Ne, sigurno nije - rekla je i odmahnula
rukom.
- Ali što ćeš učiniti ako je to ipak ljubavno pismo? - upitala je Kazu
suzdržano se nasmiješivši. Obično se nije miješala u život drugih ljudi, ali je
možda mogla tom teorijom rastjerati potištenost koja je i dalje bila u zraku.
Kohtake je htjela promijeniti temu, pa je na kraju prihvatila teoriju
drugih dviju žena koje nisu znale da Fusagi nije baš najbolje znao čitati i
pisati. - Mislim da bih ga htjela pročitati - rekla je kroz smijeh.
To nije bila laž. Ako se u omotnici doista krije ljubavno pismo koje je
napisao Fusagi, onda će ga, naravno, htjeti pročitati.
- Zašto se ne vratiš i ne pitaš ga? - predložila je Kei.
- Molim?
Kohtake je zbunjeno pogledala suprugu vlasnika kafića.
Kazu je brzo odložila čašu na šank. - Sestrice, misliš li ozbiljno? -
upitala je i nagnula se sasvim blizu bratićeve supruge.
- Neka ga pročita - Kei je bila ustrajna.
- Kei, mila, čekaj malo... - rekla je Kohtake, namjeravajući zaustaviti
prijateljicu, no bilo je prekasno. Kei je teško disala i nije se obazirala na
Kohtakeine pokušaje da joj utuvi u glavu svoju ideju. - Ako ti je suprug
doista napisao ljubavno pismo, onda ga moraš dobiti!
Kei je bila potpuno uvjerena u to da je Fusagi napisao ljubavno pismo. I
nitko je nije mogao razuvjeriti. Kohtake je dovoljno dugo poznavala svoju
prijateljicu.
Konobarica Kazu nije izgledala osobito sretno zbog razvoja stvari, ali
je samo uzdahnula i nasmiješila se.
Kohtake je ponovno pogledala mjesto na kojem je obično sjedila žena u
bijeloj haljini.
Čula je što se priča o tome. Znala je i za sva dosadna pravila kojih se
moraš pridržavati želiš li otputovati u prošlost i dosad se ni jedan jedini put
nije poigrala mišlju da to i sama pokuša. Čak nije bila sigurna je li glasina
uopće istinita. Ukoliko je ipak moguće putovati u prošlost, sad je došao
trenutak u kojem ju je to zanimalo. Svakako je htjela znati što se nalazi u
smeđoj omotnici. Ako je Kazu bila u pravu i ako se mogla vratiti u onaj dan
kad joj je Fusagi htio dati pismo, onda je postojala nekakva mogućnost da ga
doista dobije.
No imala je i neke dvojbe. Sada, kad je znala da se Fusagi želi vratiti u
prošlost kako bi joj dao pismo, je li bilo ispravno sastati se s njim kako bi ga
primila? Kohtake se dvoumila jer joj se činilo nekako nepoštenim da na taj
način dođe do pisma. Duboko je udahnula i razmislila o svojem sadašnjem
položaju.
Sjetila se pravila da povratak u prošlost neće promijeniti sadašnjost,
bez obzira koliko to pokušavaš učiniti. To je značilo da se ništa neće
promijeniti, ako i dobije pismo.
Kohtake je još jedanput pitala Kazu o tome.
- Ništa se neće promijeniti - ona je odmah potvrdila.
Kohtakeino srce se stisnulo. Čak i ako zaroni u prošlost i uzme pismo,
Fusagi će i dalje željeti vratiti u prošlost kako bi joj dao pismo.
Ispila je čašu »Sedam sreća« i postala još odlučnija. Snažno je
izdahnula i spustila čašu na šank. - Tako je... tako je - tiho je rekla. - Ako je
to doista ljubavno pismo za mene, neće biti problem, ako ga pročitam, zar
ne?
Kohtake je zatomila osjećaje krivnje zato što je pismo svjesno nazvala
ljubavnim.
Kei je kimnula i naiskap popila sok od naranče kako bi pokazala da je
solidarna s prijateljicom. Nosnice su joj se napuhale od uzbuđenja.
Kazu je tiho odložila čašu na šank i otišla u kuhinju.
Kohtake je prišla čarobnoj stolici koja navodno može čovjeka vratiti u
prošlost. Krv joj je strujala žilama kad je oprezno sjela. Sve stolice u kafiću
izgledale se kao antikviteti, elegantnih linija, zaobljenih nogu. Sjedalo i
naslon bili su presvučeni tkaninom boje mahovine. Odjednom je stolice
vidjela u novom svjetlu, primijetivši da sve izgledaju kao nove. Ne samo to,
cijeli je kafić blistao od čistoće. Ako je bio otvoren u razdoblju Meiji, sada
je već postojao više od sto godina. No to se na njemu uopće nije vidjelo.
Kohtake je uzdahnula diveći se. Znala je da netko iz dana u dan mora
čistiti kafić kako bi ga zadržao u tom besprijekornom stanju. Bacila je pogled
u stranu i ugledala Kazu koja joj se tiho pridružila i koja je djelovala malo
preplašeno. U rukama je imala srebrni pladanj na kojem se nalazila bijela
šalica za kavu kao i mali srebrni vrč umjesto uobičajenog staklenog, iz kojeg
je posluživala goste.
Kohtakeino srce je preskočilo kad je vidjela kako je Kazu prekrasna.
Nije se ponašala kao djevojčica i izgledala je otmjeno i strašno ozbiljno.
- Ti znaš pravila, zar ne? - pitala je kao usput, ali s odmakom.
Kohtake je brzo u glavi ponovila uvjete koje je trebalo ispuniti za
povratak u prošlost.
Prvo pravilo glasilo je da se u prošlosti mogu sastati samo oni ljudi
koji su bili u tom kafiću. Shvaćam... čak kad bi i svi u zemlji znali za ovaj
kafić, putovanje u prošlost bi za njih bilo besmisleno jer bi teško mogli
naći nekoga tko je bio ovdje, pomislila je Kohtake. Meni, srećom, to
pravilo nije nikakva prepreka jer Fusagi je ovdje bio mnogo puta.
 Drugo pravilo glasilo je da se sadašnjost ne može promijeniti, bez
obzira na to koliko puta pokušavali to učiniti. Kohtake je već bila načisto s
tim. Čak ako se i vrati u prošlost kako bi primila pismo, to ne bi ništa
promijenilo u sadašnjosti. Naravno, to se nije odnosilo samo na pismo. U
slučaju da se pronađe kakav revolucionarni lijek za Alzheimerovu bolest i
nekako vrati u prošlost kako bi se Fusagi liječio, njegovo se stanje ne bi
promijenilo. To je pravilo doista bilo nemilosrdno.
Treće pravilo glasilo je da na putovanju u prošlost moraš sjediti na
stolici na kojoj obično sjedi žena u bijeloj haljini. Kohtake je čula da ta žena
obično ide jedanput dnevno u zahod. No nitko nije mogao predvidjeti kada
će to učiniti. Bila je prava slučajnost da je žena-duh ustala baš u tom
trenutku. To je bila savršena prilika za Kohtake. Nije znala je li to bilo
točno, ali čula je da ćeš biti proklet, ako ženu u bijeloj haljini želiš silom
maknuti s njezine stolice. Slučajno ili ne, ali Kohtake je odahnula.
No bilo je još zamršenih pravila.
Četvrto pravilo glasilo je da ne smiješ ustati sa stolice dok se nalaziš u
prošlosti. Doduše, možeš ustati, ali ćeš se u tom slučaju odmah vratiti u
sadašnjost. Budući da se kafić nalazio u podrumu, tu nije bilo signala
mobilne mreže. Zato nije bilo moguće otputovati u prošlost i nazvati
mobitelom nekoga tko se ne nalazi u kafiću. Ne smjeti napustiti mjesto
značilo je, naravno, i ne moći izaći van.
Kohtake je čula da se kafić prije nekoliko godina proslavio kao
suvremena legenda i da su mnogi već došli ovamo kako bi se vratili u
prošlost. Nije čudo što su gosti prestali dolaziti, pomislila je Kohtake, kad
ima tako mnogo pravila.

Kohtake je odjednom primijetila da Kazu šutke čeka njezin odgovor. -

Moram popiti kavu prije nego što se ohladi, zar ne? - upitala je.
- Da.
- Još nešto?
 Nije se mogla sjetiti ostalih pravila. Samo je još htjela znati kako će se
vratiti u pravi dan i pravi trenutak.
- Moraš točno zamisliti dan koji želiš još jednom proživjeti - dodala je
Kazu kao da je pročitala Kohtakeine misli.
Točno zamisliti, to je bila prilično nejasna uputa.
- Kako to misliš?
- Zamisli jedan od onih dana kad te Fusagi još poznavao... onaj dan kad
je donio pismo u kafić i htio ti ga dati.
Kohtake je ponovila upute kako bi stvorila jasnu sliku.
- Jedan od onih dana kad me se još sjećao... pismo... dan kad je bio
ovdje u kafiću.
Dan kad je Fusagi još poznavao svoju ženu - to nije bilo lako, no onda
se sjetila jednog ljetnog dana prije tri godine kad Fusagi još nije imao
simptome Alzheimerove bolesti.
Dan kad joj je Fusagi htio dati pismo - to je već bilo teže. Pa ona ga
nikad nije dobila, kako bi onda to znala? No bilo bi besmisleno vratiti se u
trenutak kad on još nije ni napisao pismo. Kohtake je odlučila da će
jednostavno zamisliti kako Fusagi sastavlja pismo.
I dan kad je donio pismo u kafić - to je bilo važno. Bude li mogla
otputovati u prošlost, a on ne donese pismo, sve će biti uzalud. Srećom, znala
je da Fusagi obično sve važne stvari stavlja u crnu torbu koju uvijek nosi sa
sobom. Ako je u pitanju bilo ljubavno pismo, njezin suprug ga nikad ne bi tek
tako ostavio kod kuće. Nosio bi ga sa sobom u torbi kako ga Kohtake ne bi
mogla naći.
Ona nije znala kojeg joj je on dana htio dati pismo, ali je znala da je
torba dobar trag. Kohtake je zamislila sliku Fusagija kako nosi torbu.
- Jesi li spremna? - smireno je upitala Kazu.
- Još samo trenutak.
Kohtake je udahnula i još jedanput zamislila sve važne slike. - Dan kad
me još poznavao... pismo... dan kad je bio ovdje u kafiću... - tiho je govorila
za sebe.
Dosta oklijevanja. - Spremna sam - objavila je i pogledala Kazu u oči.
Konobarica je kimnula, stavila pred prijateljicu praznu šalicu kave i
desnom rukom pažljivo uzela srebrni vrč s pladnja. Pokreti su joj bili kao u
balerine, dražesni, učinkoviti i prekrasni.
- Samo nemoj zaboraviti... - Kazu je pogledala Kohtake duboko u oči i
šapnula: - Popij kavu prije nego što se ohladi.
Tihe riječi odjeknule su kafićem. Kohtake je osjetila napetost u zraku.
Konobarica je svečano počela ulijevati kavu. Tanak mlaz tekućine crne
kao katran potekao je iz uskog otvora srebrnog vrča, ne proizvodeći nikakav
zvuk, za razliku od onoga kad se ulijeva iz vrča s većim otvorom. Polako i
potpuno bešumno napunila se bijela šalica za kavu.
Kohtake nikad prije nije vidjela takvu šalicu. Bila je malo manja od
onih koje je poznavala iz drugih kafića. Čvrsta, a ujedno veoma elegantna.
Vjerojatno je onda i kava nešto posebno.
Iz šalice je počela izlaziti para. U tom trenutku sve je oko Kohtake
zatitralo i počelo se magliti. Sve joj je to izgledalo kao iluzija. Sjetila se
čaše sa sakeom »Sedam sreća« koji je pila. Možda su to posljedice
alkohola?
Ne, ovo ovdje bilo je sasvim drukčije i nekako zastrašujuće. Tijelo joj
je drhtalo i ujedno se gubilo. Stopila se s parom koja je izlazila iz kave, a
sve ostalo kao da je krenulo unatrag. Kohtake je sklopila oči ne bi li se
usredotočila. Ako sad doista putuje u prošlost, htjela je biti za to spremna.

Prva promjena koju je Kohtake primijetila na suprugu bilo je nešto što

je on rekao. Te posebne večeri ona je upravo pripremila večeru i čekala ga.
Fusagi je bio vrtlar. Njegov posao nije obuhvaćao samo rezanje cvijeća i
listića, nego je bio odgovoran i za to da se vrt optički savršeno slaže s
kućom. Nije smio biti previše šaren, ali ni bezbojan. - Čarobna riječ glasi
sklad - govorio bi Fusagi. S radom je počinjao rano ujutro i bio bi gotov tek
o zalasku sunca. Obično bi se poslije toga odmah vratio kući. Kad Kohtake
nije bila u noćnoj smjeni, čekala bi ga s večerom. Ali te večeri vrijeme je
prolazilo, a Fusagi se još nije vratio kući. Kohtake je to bilo veoma
neobično, no mislila je da otišao na piće s kolegama.
Fusagi je na kraju došao kući dva sata kasnije nego inače. Uvijek je tri
puta zvonio na vratima. Ding, dong... ding, dong... ding, dong. Tako je
Kohtake znala da je to on. No zvono se te večeri nije oglasilo. Umjesto toga
Kohtake je čula kako se okreće ručka na vratima i zatim riječi: - To sam ja.
Sva u panici pohitala je prema vratima i otvorila ih. Pomislila je da je
Fusagi ozlijeđen pa zato ne zvoni. No pred njom je stajao njezin suprug i
izgledao kao i uvijek. Na sebi je imao jednostavnu sivu vrtlarsku pregaču i
uske hlače mornarsko plave boje. Skinuo je s ramena torbu s alatom i
zbunjeno rekao: - Zalutao sam.
To je bilo krajem ljeta prije dvije godine.

Kohtake je kao medicinska sestra poznavala početne simptome niza

bolesti. Ovo ovdje bilo je ozbiljno, njezin suprug nije samo jednostavno
nešto zaboravio, bila je sigurna u to. Ubrzo je zaboravljao je li obavio neki
zadatak ili nije. Kako je bolest napredovala, budio bi se noću i rekao: -
Zaboravio sam obaviti nešto važno.
Kad bi se to dogodilo, Kohtake mu nije proturječila, nego se
usredotočila na to da ga smiri i uvjeri kako će se oni za to pobrinuti sutradan
ujutro.
Kohtake je čak iza Fusagijevih leđa potražila i liječnika. Pokušavala je
učiniti sve ne bi li se bar usporio razvoj bolesti.
No on je svakim danom se više zaboravljao.
Fusagi je volio putovati. Uopće mu nije bilo do samih putovanja, nego
do toga da može posjetiti strane vrtove. Kohtake je uvijek uzimala godišnji
odmor tako da mogu putovati zajedno. Fusagi se žalio zbog toga i rekao da će
putovati kako bi se usavršio u struci, ali Kohtake se nije na to obazirala.
Njezin je suprug provodio godišnje odmore smrknuta čela, ali ona je znala
da on tako izgleda kad radi nešto što mu se sviđa.
Čak i kad je bolest uznapredovala, Fusagi nije prestao putovati. Ali
uvijek je išao na ista mjesta.
Nakon nekog vremena bolest se nepovoljno odrazila na njihov
zajednički život. Fusagi je često zaboravio da je nešto kupio. Sve češće bi
pitao: - Tko je to kupio? - i onda bi do kraja dana bio loše volje. Sve češće
više ne bi dolazio kući u njihov zajednički stan u koji su se uselili nakon
vjenčanja, a policija je redovito nazivala Kohtake. Prije otprilike šest
mjeseci počeo ju je zvati djevojačkim prezimenom.

Kad je vrtoglavi osjećaj drhtanja i treperenja jenjao, Kohtake je

otvorila oči. Vidjela je stropni ventilator koji se polako okretao... svoje
ruke... i noge. Više se nije sastojala od pare.
No nije znala je li se doista vratila u prošlost. Kafić nije imao prozore.
Rasvjeta je i dalje bila prigušena, prostor utonuo u svjetlucavu boju sepije.
Čovjek je morao pogledati na sat kako bi znao je li dan ili noć. Tri stara sata,
koja su ulijevala povjerenje, visjela su na zidu, ali kazaljke su pokazivale
različita vremena.
Ali nešto je ipak bilo drukčije. Kazu, koja je malo prije ulila kavu,
izgubila se. Nije nigdje mogla vidjeti ni Kei. Kohtake se pokušavala smiriti,
ali joj je srce kucalo sve brže. Još jednom se osvrnula po kafiću.
- Ovdje nema nikoga - potišteno je promrmljala. Pa ona je otputovala u
prošlost ne bi li se sastala s Fusagijem, i njegova ju je odsutnost jako
razočarala.
Ukočenim pogledom promatrala je ventilator na stropu i razmišljala.
Velika šteta, ali možda je tako bilo bolje. Na neki način je odahnula.
Naravno, htjela je pročitati pismo. No osjećala se krivom što mu se, tako
reći, htjela prikrasti. Fusagi bi se sigurno naljutio kad bi znao što je učinila
ne bi li pročitala pismo.
 To ionako ne bi promijenilo ništa u sadašnjosti. Ne bi bilo važno i da je
ostvarila cilj. Kad bi se Fusagijevo stanje moglo popraviti ako ona pročita
pismo, onda bi to učinila, naravno... dala bi život za to. No pismo nije imalo
utjecaja na Fusagijevu bolest. Ne bi moglo promijeniti činjenicu da je
zaboravio svoju suprugu.
Kohtake je promišljala o svojoj dvojbi. Malo prije Fusagi ju je šokirao
kad je pitao: - Oprostite... poznajemo li se mi?
To je bilo loše. Znala je da će doći taj trenutak, ali ju je ipak potreslo.
Zato je sad bila ovdje.
Kohtake se polako smirila.
Ako je ovo prošlost, onda joj ona ne može pružiti ništa korisno. Trebala
bih se vratiti u sadašnjost. Čak i ako sam za Fusagija stranac, ipak ga
mogu njegovati. To je napokon moje zanimanje. Moram učiniti ono čime
mu najbolje mogu pomoći, prisjetila se svoje odluke.
- Ionako sumnjam da je to ljubavno pismo - promrmljala je i uzela
šalicu s kavom.

Ding, dong.

Netko je ušao u kafić. Za to je bilo potrebno sići u podrum stubištem na

čijem su se podnožju nalazila teška drvena vrata visine dva metra. Kad bi
netko otvorio ta vrata, začulo bi se zvono: ding, dong. Ipak, ne bi se odmah
vidjelo tko dolazi, budući da je još trebalo prijeći dio zemljanog poda. Od
oglašavanja zvona i ulaska gosta u kafić prošlo bi nekoliko sekunda.
Stoga Kohtake nije odmah znala tko će joj se pridružiti. Nagare? Ili
Kei? Kohtake je osjećala sve veću napetost, srce joj je udaralo o grudni koš.
Takvo što se nije doživljavalo svaki dan, nego samo jedanput u životu. Ako
je to Kei, ona će me sigurno ispitivati. Kazu će me, naprotiv, samo
poslužiti kao svakoga gosta... to bi me sigurno razočaralo.
Kohtake je u glavi prevrtjela nekoliko scenarija. No nije došla ni jedna
od tih dviju žena, nego se na vratima odjednom pojavio Fusagi.
 - Oh - radosno je rekla Kohtake. Njegov neočekivani dolazak ju je
iznenadio, iako je to zapravo bio razlog njezina pothvata.
Fusagi je na sebi imao polo majicu mornarsko plave boje i hlače do
koljena, bež boje. To je bila njegova uobičajena odjeća u slobodno vrijeme.
Vani je sigurno vruće jer se rashlađivao mašući crnom torbom.
Kohtake je nepomično sjedila na stolici. Fusagi je stajao na ulazu i
promatrao ženu neobično nježnim pogledom.
- Zdravo - na kraju je rekla Kohtake.
Nije znala kako da izloži ono radi čega je došla. Fusagi je nikad prije
nije tako gledao. Ni otkako su se upoznali, a osobito ne otkako su se vjenčali.
To joj je godilo, ali ju je istodobno i zbunjivalo.
Dozvala je u sjećanje mutnu sliku od prije tri godine, ali nije znala
može li provjeriti je li se doista vratila tri godine unatrag. Možda joj se
potkrala još kakva pogreška, i samo je broj tri bio važan. Možda se vratila
samo tri dana u prošlost.
Baš kad je pomislila da je njezino razmišljanje pogrešno, Fusagi je
rekao kao usput: - O, zdravo... nisam te tu očekivao.
Govorio je kao i prije, prije nego što se razbolio. - Čekao sam kod
kuće, ali ti nisi došla... - dodao je.
Zatim je skrenuo pogled. Kašljao je, bio je živčan, smrknuo se, kao da
mu je nešto izazivalo nelagodu.
- Dakle, to si doista ti?
- Hm?
- Ti znaš tko sam ja?
Fusagi je uzrujano pogledao suprugu.
Kohtake se nije šalila, naravno, ali morala je biti sigurna. Bilo je očito
da se vratila u prošlost, ali u koji trenutak? Prije početka Fusagijeve
Alzheimerove bolesti? Ili poslije toga?
- Samo reci moje ime - zamolila ga je.
 - Hoćeš li već jednom prestati tjerati šalu sa mnom? - uzrujano je
odgovorio.
Iako joj time nije odgovorio na molbu, Kohtake je odahnula i
nasmiješila se.
- Da. U redu je... - uzvratila je lagano kimnuvši.
Taj kratki dijalog bio je odgovor na Kohtakeina pitanja. Bilo je sigurno
da se vratila u prošlost. Muškarac pred njom bio je onaj Fusagi koji se još
nije razbolio, koji još nije izgubio pamćenje. Nasmiješila se kad je bez
potrebe promiješala kavu.
Fusagi je sa zanimanjem promatrao neobično ponašanje svoje supruge.
- Ti si danas nekako čudna - rekao je i osvrnuo se po kafiću kao da je
tek tada primijetio da su sami u prostoriji.
- Nagare, jesi li tu? - povikao je prema kuhinji.
Kako nije dobio odgovor, otišao je iza šanka, klepećući svojim
tradicionalnim sandalama. Zavirio je u stražnju prostoriju, ali ona je bila
prazna.
Kohtake je počela kašljati ne bi li pobudila Fusagijevu pozornost. On ju
je nervozno pogledao.
- Što je?
- Zašto tu sjediš?
- Zašto ne? Što bi me moglo odvratiti od toga?
- Zašto ne sjedneš ovamo? Da, baš tu?
Kohtake je lupnula po stolu, dajući mu znak da sjedne na prazno mjesto
nasuprot njoj.
On je načinio grimasu i rekao: - Ne, ne mogu.
- Ma hajde... zašto ne možeš? - tužno je upitala Kohtake.
- Stariji bračni par koji sjedi tako zajedno... ne - odgovorio je Fusagi
pomalo ljutito. Brazde između njegovih obrva produbile su se. Odbio je
njezin prijedlog, doduše, ali kad bi tako namrštio čelo, obično mu se nešto
sviđalo.
Kohtake je predobro znala da on time prikriva svoju zbunjenost.
- To je točno, mi smo bračni par... - smiješeći je potvrdila da je u
pravu. Bila je tako sretna što iz Fusagijevih usta čuje riječi »bračni par«.
- Uh. Ne budi tako romantična.
Sve što je Fusagi sad govorio, izazivalo je u njoj nostalgične
uspomene... i sreću. Odlutavši u mislima, Kohtake je srknula kavu. - Oh -
rekla je shvativši koliko se kava već ohladila. Više nije imala mnogo
vremena. Morala je brzo učiniti ono zbog čega je došla, prije nego što se
kava sasvim ohladi.
- Slušaj, moram te nešto pitati.
- Što?
- Ima li tu nešto... što mi želiš dati?
Kohtakeino srce počelo je brže kucati. Ako je Fusagi napisao pismo
prije nego što se razbolio, onda bi to moglo biti ljubavno pismo. Apsolutno
nemoguće, rekla je sama sebi. Ako ipak... Htjela ga je pročitati jer je znala
da se sadašnjost ionako neće promijeniti.
- Što?
- Otprilike ove veličine - Kohtake je u zraku nacrtala obris pisma,
onako kako joj je pokazala Kazu.
Fusagi je prestrašeno pogledao suprugu, gotovo se skamenivši. O, ne,
uprskala sam, pomislila je Kohtake vidjevši izraz njegova lica. Sjetila se da
se jednom već dogodilo nešto slično, nedugo nakon njihova vjenčanja.
Fusagi je kupio Kohtake dar za rođendan. Dan prije rođendana ona ga je
slučajno otkrila među njegovim stvarima. Budući da nikad do tog dana nije
dobila od njega dar, bila je presretna zato što joj je nešto pripremio. Kad je
njezin suprug sutradan poslije posla došao kući, Kohtake je bila tako
uzbuđena zbog dara da ga je pitala: - Imaš li za mene nešto posebno?
 Nakon tih riječi zavladala je tišina. - Ne, ništa - rekao je. Sutradan je
našla dar u kanti za otpatke. Bila je to ljubičasta marama.
Kohtake je imala osjećaj da je ponovno načinila istu pogrešku. Fusagi
je mrzio kad bi mu drugi rekli neka učini nešto što je i sam namjeravao
učiniti. Sada se Kohtake bojala da joj neće dati pismo, ako ga ima kod sebe -
osobito ako je u pitanju ljubavno pismo. Pokajala se zbog svoje
nepromišljenosti, budući da joj je vrijeme bilo na izmaku. Fusagi je i dalje
izgledao prestrašeno. Kohtake se nasmiješila.
- Žao mi je, to nije bilo ništa. Zaboravi, molim te - rekla je bezbrižno.
Zatim je počela govoriti o svakodnevnim stvarima kako bi mu dala do znanja
da joj je doista svejedno.
- Hej, mislila sam da bismo večeras mogli napraviti sukiyaki - rekla je
na kraju. To je bilo Fusagijevo omiljeno jelo. Obično bi mu to popravilo
raspoloženje.
Kohtake je polako uzela šalicu i dlanovima provjerila toplinu. Kava još
nije bila hladna. Još je imala vremena. Odlučila je uživati s Fusagijem u tim
dragocjenim trenucima. Htjela je zaboraviti ljubavno pismo. Sudeći prema
njegovom ponašanju, on joj je doista napisao pismo. Da nije, onda bi
progunđao umjesto odgovora: - O čemu to govoriš, kvragu?
Ne bude li joj ništa palo na um, on će na kraju baciti to pismo. Odlučila
je promijeniti strategiju i pokušati razvedriti Fusagija kako ne bi ponovila
ono što se dogodilo za njezin rođendan.
Kohtake je pogledala supruga. Lice mu je i dalje bilo ozbiljno. No
uvijek je bilo takvo. Zacijelo ne bi trebala misliti, morala bi samo reći
sukiyaki i odmah bi mu se popravilo raspoloženje. To je bio njezin suprug
prije nego što je obolio od Alzheimera. Voljela je čak i njegovo smrknuto
lice. Kohtake je u tom trenutku bila doista sretna. No krivo je procijenila
situaciju.
- Oh, shvaćam... znam što se događa - zamišljeno je rekao Fusagi. Ustao
je s mjesta za šankom i krenuo prema njoj.
- Hm? Što misliš? - upitala je Kohtake i pogledala supruga koji je
ljutito zurio u nju. - Što je? - povikala je. Nikad prije nije vidjela takvog
Fusagija.
- Ti si otputovala u prošlost. Je li tako?
- Molim?
To je zvučalo glupo. No on je bio u pravu - ona je zaista otišla iz
sadašnjosti.
- Ah, slušaj.
Kohtake se grozničavo pitala postoji li pravilo koje kaže da u prošlosti
ne smiješ priznati da si se vratio. No takvog pravila nije bilo.
- Čekaj, mogu ti objasniti...
- Smiješno mi je što sjediš na tom mjestu.
- Da... samo.
- To znači da znaš za moju bolest.
Kohtakeino srce brže je zakucalo. Mislila je da je otputovala u vrijeme
dok se još nije razbolio, no nije bila pravu. Fusagi koji je stajao pred njom,
znao je za svoju bolest.
Po njegovoj odjeći vidjelo se da je bilo ljeto. To je značilo da se
vratila dvije godine u prošlost - kad je Fusagi sve češće znao zalutati i kad
su se pojavili prvi znakovi. Nije mogla proteći samo jedna godina jer onda
njihov razgovor ne bi imao smisla.
Ona je mislila da se vratila tri godine unatrag. No zapravo se nalazila u
trenutku koji je ispunjavao sva tri uvjeta: dan kad ju Fusagi još nije
zaboravio... dan kad je mislio kako će joj dati pismo... dan kad je donio
pismo u kafić. Prije tri godine Fusagi još uopće nije napisao pismo, znači da
se vratila samo dvije godine unatrag.
Ako je napisao pismo tek nakon što mu je utvrđena bolest, onda to
zapravo nije moglo biti ljubavno pismo. Fusagi koji je sada bio tu znao je za
svoju bolest, pa joj je vjerojatno i pisao o tome. I to što se zgranuo kad je
spomenula pismo, išlo je u prilog njezinoj teoriji.
- Ti znaš, zar ne? - nasrtljivo je upitao Fusagi, ne očekujući odgovor.
 Kohtake se pribrala.
Što god sad učinila, to neće promijeniti sadašnjost. Ali moglo bi
uznemiriti Fusagija. Ja nikad ne bih otputovala u prošlost, da sam mogla
samo naslutiti da se to može dogoditi. Strašno mi je neugodno što sam se
dala namamiti ljubavnim pismom. No sad nije trenutak za prepuštanje
osjećaju krivnje. Njezin je suprug zašutio.
- Najdraži... - iznenada je rekla Kohtake Fusagiju koji je izgledao
potišteno.
Nikad ga još nije vidjela tako utučenog. To ju je pogodilo u srce. Fusagi
se odjednom okrenuo i otišao na mjesto za šankom gdje je prije sjedio. Uzeo
je crnu torbu, koju je prethodno odložio, izvadio smeđu omotnicu i vratio se
Kohtake. Sada je djelovao zbunjeno.
Fusagi je počeo tiho govoriti i bilo ga je teško razumjeti.
- >Ti<, koja živiš u tom vremenu, ne znaš da sam bolestan...
Možda je mislio tako. Ali >ja< već znam, a on će doznati ubrzo.
- Samo ne znam kako bih ti to rekao...
Fusagi je podigao smeđu omotnicu uvis. Očito je pismom htio suprugu
obavijestiti o tome da ima Alzheimerovu bolest.
Ali ja ga ne moram pročitati, ja to već znam. Imalo bi više smisla da
mi ga je dao u prošlosti. >Ja<, kojemu Fusagi ne može dati pismo. No
vjerojatno je u redu, ako ga umjesto toga da meni. Eto, takva je situacija.
Kohtake je odlučila vratiti se u sadašnjost. Nije htjela razgovarati s
njim o bolesti. Najgore što bi se moglo dogoditi bilo je da Fusagi želi nešto
doznati o svojoj bolesti. Tko zna kako bi primio vijest da mu se stanje jako
pogoršava.
Kava se već toliko ohladila da ju je mogla popiti odjednom.
- Kava se ne smije ohladiti... - rekla je i podigla šalicu do usta.
- Ja te zaboravljam, dakle? - tiho je rekao Fusagi i spustio pogled.
Te su riječi duboko pogodile Kohtake. Više nije znala ni zašto drži
šalicu na ustima.
 Zaboraviti mene?
Sa strahom je pogledala supruga i primijetila kako je silno izgubljen.
Nije mogla vjerovati da bi Fusagi ikad mogao tako izgledati. Nije znala što
bi rekla, nije ga mogla ni pogledati u oči, pa je skrenula pogled u stranu.
No time je odgovorila na njegovo pitanje.
Fusagi je promatrao kako se Kohtake bori u sebi. - Shvaćam. Toga sam
se bojao - rekao je i tužno spustio glavu tako duboko da se činilo kako će mu
se slomiti vrat.
Kohtakeine oči napunile su se suzama. Otkako mu je otkrivena
Alzheimerova bolest, svaki dan se borio protiv straha da će izgubiti
pamćenje. Ona, kao njegova supruga, nije primijetila da je on potpuno sam s
tim osjećajima i mislima. A kad je doznao da se ona vratila u prošlost, prvo
je htio znati hoće li on zaboraviti nju, svoju suprugu. Kohtake je to otkriće
bilo prekrasno, ali ujedno i potresno.
No ipak joj je dalo snagu da suznim očima pogleda Fusagija.
Nasmiješila se tako da su se suze mogle protumačiti kao radosnice.
- Tvoje će se stanje popraviti, znaš li?
Sada je trenutak da nastupi kao snažna medicinska sestra.
- Tvoje buduće >ja< reklo mi je...
Bez obzira na on što kažem, u sadašnjosti se ništa neće promijeniti.
- ... da te često obuzima strah. Što onda ako lažem? Ako mogu ublažiti
njegov strah, makar i privremeno, onda je bilo vrijedno toga...
Kohtake je silno željela da on povjeruje u njezinu laž. Sve bi učinila za
to. Grlo joj se stegnulo, suze potekle niz obraze. No i dalje se ozareno
smiješila te nastavila.
- Sve će biti dobro.
Sve će biti dobro!
- Ubrzo će ti krenuti nabolje.
- Ubrzo će ti biti bolje!
 - Nemoj biti zabrinut.
Ubrzo će ti biti bolje... doista!
Svu svoju snagu uložila je u te riječi. To za nju nisu bile laži. Čak i ako
je zaboravio tko je ona. Čak ako i ne može ništa promijeniti u sadašnjosti.
Fusagi je gledao supruzi u oči, a ona mu je uzvratila pogled, dok su joj suze i
dalje tekle niz obraze. Fusagi je izgledao sretno.
- Oh, doista? - tiho je upitao.
- Da - potvrdila je Kohtake, odlučno kimnuvši glavom.
Fusagi ju je gledao prisno i s ljubavlju. Zatim je pogledao smeđu
omotnicu u svojim rukama, polako krenuo prema Kohtake te joj prišao
sasvim blizu.
- Evo - rekao je. Poput sramežljivog djeteta, htio joj je predati pismo.
Kohtake ga je pokušala odgurnuti. - Ali uskoro će ti krenuti nabolje -
rekla je.
- Onda ga možeš baciti - rekao je Fusagi i htio joj silom staviti pismo u
ruke. Nije govorio na uobičajen, mrzovoljan način. Glas mu je bio mnogo
mekši nego prije, pa je Kohtake imala osjećaj da joj je nešto promaklo.
Fusagi joj je opet pružio pismo i ona ga je ovaj put uzela, drhtavim
rukama. Nije znala točno što on hoće reći.
- Pij kavu. Ohladit će se - rekao je. Očito je poznavao pravila. Osmijeh
mu je bio beskrajno nježan.
Kohtake je kimnula gotovo neprimjetno. Šutke je uzela šalicu. Više nije
imala što reći.
Kad je Kohtake prstima čvrsto obujmila porculan, Fusagi se okrenuo.
Činilo se da se njihovo vrijeme kao bračnog para bliži kraju. Kohtake
je opet plakala.
- Najdraži... - povikala je bez razmišljanja. Fusagi se okrenuo. Ramena
su mu lagano podrhtavala. Kohtake je jednim gutljajem ispila kavu. Ne od
straha da bi se mogla ohladiti, nego iz poštovanja prema suprugu koji se
okrenuo kako bi se ona mogla brzo i sigurno vratiti u sadašnjost. Takav je on
bio čovjek, ljubazan i obziran.
- Ljubljeni moj...
Kohtake je ponovno zadrhtala i zatreperila. Stavila je šalicu na tanjurić.
Kad je povukla ruku, pretvorila se u paru. Bilo je vrijeme za povratak u
sadašnjost. Taj kratki trenutak u kojem su još jednom bili pravi bračni par,
sada je istekao. Odjednom se Fusagi okrenuo, možda zbog zvuka koji je
nastao kad je stavila šalicu na tanjurić. Nije znala kako mu je ona izgledala,
ali činilo se da on nju vidi. Kad joj se svijest polako pomiješala s parom,
Fusagijeve su se usne počele micati.
Ako je dobro čula, rekao je: - Hvala.
Kohtake se sjedinila s parom i bila je na putu iz prošlosti u sadašnjost.
Sve se oko nje zamaglilo. Kohtake nije mogla obuzdati suze. Odjednom je
vidjela kako su se pred njom pojavile Kazu i Kei. Ponovno je bila u
sadašnjosti - u onom danu kad ju je suprug potpuno zaboravio. Kad je Kei
pogledala Kohtake, izraz zabrinutosti pojavio joj se na licu.
- Pismo? - upitala je, namjerno ne rekavši >ljubavno pismo<.
Kohtakein pogled pao je na smeđu omotnicu. Polako je izvukla papir iz
omotnice.
Pismo je bilo napisano jednostavnim fonetskim slovima koja su
izgledala kao vijugavi crvi. To je nedvojbeno bio Fusagijev rukopis. Dok je
Kohtake čitala riječi, držala je desni dlan na ustima kako bi obuzdala
jecanje.
- Kohtake... jesi li dobro? - zabrinuto je upitala Kazu.
Kohtake je slegnula ramenima i počela sve glasnije plakati. Kazu i Kei
bespomoćno su gledale prijateljicu. Nakon nekog vremena Kohtake je dala
konobarici komad papira.
Ona je upitno pogledala Kei koja je stajala za šankom, ne znajući treba
li doista pročitati pismo. Supruga vlasnika kafića ozbiljno je kimnula.
Kazu je još jednom pogledala Kohtake koja je bila oblivena suzama te
počela čitati.
 Ti si medicinska sestra, dakle, vjerojatno si već primijetila. Imam
bolest zbog koje gubim pamćenje.
Vjerujem da ćeš isključiti svoje osjećaje kad ja izgubim pamćenje i da
ćeš se moći brinuti o meni kao stručna medicinska sestra. I da ćeš to moći
činiti bez obzira na to što budem radio i govorio - čak i kad zaboravim tko
si.
Zbog toga te molim da ne zaboraviš jedno. Ti si moja supruga, a kad
ti život kao moje supruge postane pretežak, onda me ostavi, molim te.
Ne moraš ostati uza me ni kao njegovateljica. Kad ti više ne budem
mogao biti suprug, napusti me. Samo te molim da učiniš sve što možeš
učiniti kao moja supruga. Napokon, mi smo i dalje muž i žena. Čak i kad
izgubim pamćenje, htio bih i dalje biti tvoj muž. Ne mogu podnijeti
pomisao da si sa mnom samo iz suosjećanja.
Ništa od ovoga ne mogu tu reći u lice, zato sam napisao ovo pismo.
Kad je Kazu pročitala pismo, druge su dvije žene pogledale u strop i
briznule u glasan plač. Kohtake je shvaćala zašto je Fusagi dao pismo njoj,
supruzi iz budućnosti. Znao je što će Kohtake učiniti nakon što dozna za
njegovu bolest. A kad je došla iz budućnosti, bilo mu je jasno da će se kao
medicinska sestra doista brinuti o njemu.
Unatoč silnom strahu od gubljenja pamćenja, Fusagi se nadao da će
Kohtake i dalje ostati njegovom ženom. Volio ju je svim srcem.
Otkako je počeo gubiti pamćenje, čitao je časopis o putovanjima i
zapisivao nešto i s tim je bio zadovoljan. Kohtake je jednom pogledala što
on to piše. Zapisivao je imena mjesta u koja bi putovao kako bi posjetio
tamošnje vrtove. Kohtake je prvo mislila da je to sve ono što je preostalo od
njegove ljubavi prema vrtlarstvu. No onda se sjetila da je ta mjesta posjetio
zajedno s njom. Tek poslije shvatila je da se on tako hvata zadnjih uspomena
na svoju suprugu koja mu sve više izmiče.
Naravno, Kohtake nije imala osjećaj da je pogriješila time što se kao
medicinska sestra brinula o njemu. Mislila je da je tako najbolje. A ni Fusagi
nije napisao pismo u namjeri da okrivi Kohtake. Mislila je kako on zna da
mu je ona lagala da će mu se stanje popraviti, ali on je želio vjerovati u tu
laž. Inače joj sigurno ne bi zahvalio.
Nakon što su Kohtake prestale teći suze, žena u bijeloj haljini vratila se
iz zahoda, stala pred Kohtake i tiho rekla: - Bježi odavde!
- Naravno - odgovorila je Kohtake, brzo ustala i oslobodila stolicu
ženi-duhu.
Ona se pojavila u pravom trenutku, jer se upravo tada promijenilo
Kohtakeino raspoloženje. Očima nabreklim od suza pogledala je Kazu i Kei i
mahnula pismom koje je Kazu malo prije pročitala.
- Tu je, dakle - rekla je smiješeći se.
Kei je kimnula, i dalje gorko plačući.
- Što sam to učinila? - promrmljala je Kohtake i odjednom razočarano
pogledala pismo.
- Kohtake - rekla je Kei šmrcajući i zabrinuto pogledala prijateljicu.
Ona je brižno presavila pismo i ponovno ga stavila u omotnicu. - Idem
kući - odlučno je rekla.
Kazu je kimnula, dok je supruga vlasnika kafića i dalje jecala. Kohtake
ju je promatrala. Nasmiješila se pri pomisli da je Kei u međuvremenu
sigurno dehidrirala, a zatim je polako izdahnula. Više nije izgledala
izgubljeno, nego osnaženo. Izvadila je novčanik iz torbice i dala Kazu 380
jena u kovanicama.
- Hvala - rekla je i nasmiješila se.
Konobarica se također nasmiješila. Kohtake je kratko kimnula i brzo
krenula prema izlazu. Svakako je željela vidjeti supruga.
Izašla je iz Kafića, ali se odjednom vratila. Kazu i Kei su je upitno
pogledale.
- Još nešto - rekla je. - Neka me od sutra više nitko ne zove djevojačkim
imenom, dobro?
Nasmiješila se od uha do uha.
 U početku je je sama molila da je zovu prijašnjim imenom Tada ju je
Fusagi počeo oslovljavati kao Kohtake i nije ga htjela zbunjivati. No sada se
više nije trebala obazirati na to.
Kei se nasmiješila i širom otvorila oči. - Dobro, slažem se - rekla je
sva sretna.
- Reci to i ostalima - zamolila je Kohtake, mahnula i izašla iz kafića, ne
čekajući odgovor.

Ding, dong.

- U redu... - rekla je Kazu više za sebe i otišla do blagajne spremiti

novac.
Kei je pokupila Kohtakeinu šalicu i otišla u kuhinju. Htjela je donijeti
svježu kavu ženi u bijeloj haljini. Zvuk tipki na blagajni odjeknuo je praznim
kafićem. Stropni ventilator polako se vrtio. Kei se vratila i stavila svježu
kavu pred ženu u bijeloj haljini. - Sretni smo što ste i ovog ljeta s nama -
šapnula je. Žena-duh nije odgovorila nego je nastavila čitati. Kei je stavila
ruku na trbuh i nasmiješila se.
Ljeto je upravo počelo.
 Sestre

J edna je djevojka spokojno sjedila na čarobnoj stolici. Bila je u

tinejdžerskim godinama i imala je velike, lijepe oči. Nosila je pulover s
rolkragnom bež boje i kariranu mini suknju, crvene hulahupke i smeđe
čizmice s kopčama. Duffle kaput bio je prebačen preko naslona njezine
stolice. Pokušavala se prikazati odraslom, ali je imala pomalo djetinji izraz
lica. Kosa joj je bila dugačka do brade. Nije bila našminkana, ali je imala
prirodno duge trepavice koje su naglašavale njezine lijepe crte lica. Iako je
došla iz budućnosti, izgledala je kao da pripada u sadašnjost. Kad bar ne bi
bilo tog glupog pravila da se ne smiješ maknuti s mjesta kad jednom stigneš u
prošlost. Bio je početak kolovoza, a njezina odjeća ni u kojem slučaju nije
bila ljetna.
Još se nije znalo s kim se htjela sastati. U tom trenutku u kafiću osim nje
nalazio se još samo Nagare Tokita, vlasnik. Čovjek uskih očiju bio je u
radnoj odjeći kuhara i stajao je iza šanka.
No izgleda da on nije bio taj s kojim se djevojka željela sastati. Iako joj
je pogled bio usmjeren prema Nagareu, ona nije pokazivala nikakve emocije.
Da se htjela sastati s njim, sigurno bi se ponašala drukčije - ovako se činilo
da ga uopće ne primjećuje. Nagare nije djelovao kao da ima previše posla.
Samo je stajao prekriženih ruku.
Vlasnik kafića bio je visok, snažan muškarac. Svaka djevojka, svaka
druga žena vjerojatno bi se nelagodno osjećala kad bi bila sama s njim u
ovom malom kafiću. No smireno djevojčino lice odavalo je da se ona ne
osjeća tako.
Šutjeli su i jedno i drugo. Djevojka nije radila ništa, nego bi samo
povremeno bacila pogled na jedan od zidnih satova, kao da mora voditi
računa o vremenu.
 Nagare je odjednom osjetio trzaj u nosu, a desno oko mu se širom
otvorilo. Zatim se čulo nekakvo pištanje. Pećnica je javljala da je jelo
gotovo. Nagare je otišao u kuhinju i ondje nešto užurbano pripremao.
Djevojka ga nije ni pogledala. Otpila je gutljaj kave. Kimnula je kao da
hoće reći: - Da. Kava je sigurno još bila topla jer je, sudeći po izrazu lica, i
dalje bila opuštena.
Nagare je došao iz kuhinje noseći pladanj s tostom, maslacem, salatom i
voćnim jogurtom. Maslac je bio domaći - njegov specijalitet. Bio je tako
dobar da je žena s viklerima u kosi, Yaeko Hirai, došla s plastičnom kutijom
kako bi ga kupila.
Nagare je volio promatrati goste dok su uživali u njegovom maslacu.
No problem je bio u tome što je za izrađivanje maslaca koristio samo
najskuplje sastojke, a gostima ga je posluživao besplatno. Nagare nije
naplaćivao priloge, jako je držao do toga. No taj ga je visoki standard ipak
koštao.
Nagare je stajao ispred djevojke, i dalje s pladnjem u rukama. Njegovo
veliko tijelo tako blizu njezina stola vjerojatno je na mladu ženu djelovalo
poput golemog zida. Pogledao ju je.
- S kim se želite sastati? - odmah je prešao na stvar.
Djevojka je opušteno pogledala diva pred sobom. Nagare je navikao da
njegova visina izaziva iznenađenje i prestrašenost kod ljudi koji ga nisu
poznavali. Sada mu je bilo malo čudno što je taj učinak izostao.
- Molim? - upitao je.
Djevojka se počela izvlačiti. - Ni s kim posebno - rekla je i otpila još
jedan gutljaj kave. Ponašala se kao da uopće ne vidi muškarca koji je stajao
pred njom.
Vlasnik kafića nagnuo je glavu u stranu, oprezno stavio pladanj na stol i
zatim se vratio na svoje mjesto iza šanka. Djevojci kao da to nije bilo po
volji.
- Ah, oprostite... - doviknula je Nagareu.
- O čemu je riječ?
 - Ja ovo nisam naručila - zbunjeno je rekla djevojka i pokazala na tost.
- To kuća časti - ljubazno je odgovorio.
Djevojka je s nevjericom zurila u besplatnu hranu. Nagare je spustio
ruke i podbočio se o šank. - Vi ste se potrudili doputovati ovamo iz
budućnosti. Ja ne mogu mladu ženu poput vas jednostavno pustiti natrag, a da
joj ne poslužim nešto za jelo - objasnio je, vjerojatno očekujući da će mu
zahvaliti. No djevojka ga je samo pogledala, nije se čak ni nasmiješila.
- Je li vam to problem? - upitao je, blago uzrujan.
- Nije... hvala. Rado ću to pojesti.
- Lijepo.
- Zašto ne?
Djevojka je namazala maslac na tost i odgrizla jedan zalogaj. Očito je
bila gladna, a način na koji je jela bio je prekrasan. Nagare je čekao njezinu
reakciju. Ljudi su većinom govorili kako im je maslac ukusan. No ona je jela
tost potpuno ravnodušno, zatim se posvetila salati i na kraju voćnom jogurtu.
Djevojka je zatim sklopila ruke u znak zahvale za jelo, ali nije ništa
rekla. Nagare je bio jako razočaran.

Ding, dong.

Kazu je ušla u kafić i bratiću dala svežanj ključeva.

- Ja sam... - počela je, ali je zastala usred rečenice kad je ugledala
djevojku na čarobnoj stolici.
- Zdravo - Nagare ju je pozdravio i spremio ključeve.
Nije rekao ono uobičajeno: - Zdravo, dobrodošla natrag.
Kazu ga je uhvatila za ručni zglob i šapnula: - Tko je to?
- Upravo to pokušavam otkriti - odgovorio je.
Kazu obično nije previše zanimalo tko sjedi na stolici.
 Kad bi se netko pojavio, odmah je znala da je osoba došla iz budućnosti
kako bi se sastala s nekim. Nije se miješala u to. No na toj stolici još nikad
nije sjedila jedna tako mlada, lijepa djevojka. Kazu ju je neskriveno
odmjeravala.
To nije ostalo neprimijećeno.
- Zdravo! - doviknula je djevojka ljubazno se nasmiješivši. Nagare je
trznuo lijevom obrvom u znak nezadovoljstva što se dosad gotovo uopće nije
obazirala na njega.
- Želite li se ovdje sastati s kim?
- Da... nadam se - odgovorila je djevojka.
Nagare je stisnuo usne. I on je malo prije postavio isto pitanje, ali nije
dobio odgovor. Uistinu je bio ljutit. - Ali ovdje još nema nikoga, zar ne? -
rekao je neljubazno i okrenuo se.
S kim li se htjela sastati? - pitala se Kazu lupkajući se kažiprstom po
bradi. - Hm? Sigurno ne s njim? Pokazala je prstom na Nagarea koji je osim
nje i djevojke bio jedini prisutan.
Nagare je pokazao na sebe.
- Sa mnom? - upitao je. Zatim je prekrižio ruke i promrmljao nešto
nerazumljivo sebi u bradu, kao da ponavlja sve što se dogodilo otkako je
došla ta djevojka.
Ona se ovdje pojavila prije otprilike deset minuta. Kei je imala zakazan
pregled u ginekološkoj klinici, a Kazu ju je odvezla onamo. Najčešće je
Nagare vozio suprugu na liječničke kontrolne preglede, no ovaj put je bilo
drukčije.
Nagareu je ginekološka klinika bila utočište za žene u kojem muškarci
nemaju što tražiti. Zato je sam vodio brigu o kafiću.
Je li ona namjerno izabrala vrijeme kad radim sam?
Pri toj pomisli Nagareu se popravilo raspoloženje.
Možda je do sada jednostavno bila zbunjena.
 Pogladio se po bradi i kimnuo kao da to odjednom ima nekakvog
smisla. Izašao je ispred šanka i sjeo na stolicu nasuprot djevojci.
Ona ga je tupo gledala.
Nagare se iznenada nasmiješio od uha do uha.
Ako se iza njezine ravnodušnosti prema meni krije sramežljivost, onda
bih trebao pokušati biti srdačniji.
Naslonio se laktima na stol i opušteno se nagnuo naprijed. - Dakle, jeste
li se doista htjeli sastati sa mnom? - upitao je mladu ženu.
- Nisam uopće.
- Možda ipak jeste?
Ili
- Nisam.
- Doista niste?
- Ne!
Djevojka je bila veoma određena. Kazu je pratila razgovor i došla do
jedinog smislenog zaključka. - Dobro, onda to zacijelo moramo isključiti -
rekla je rođaku.
Nagare je opet bio duboko razočaran. - Onda dobro... dakle, to nisam ja
- mrzovoljno je rekao vraćajući se za šank.
Djevojci je sve to bilo zabavno pa se glasno nasmijala.

Ding, dong.

Kad se oglasilo zvono, djevojka je pogledala na srednji zidni sat, jedini

od triju satova koji je pokazivao točno vrijeme. Ostali su ili kasnili ili išli
naprijed. To je sigurno znala. Neprestano je držala ulaz na oku.
Trenutak poslije Kei je ušla u kafić i rekla: - Hvala, draga Kazu.
 Na sebi je imala haljinu tirkizne boje i sandale s remenčićima i
rashlađivala se mašući slamnatim šeširom. Ona je, doduše, otišla iz kafića
zajedno s Kazu, ali je, s obzirom na vrećicu koju je držala u ruci, vjerojatno
bila u supermarketu. Kei je djelovala bezbrižno. Uvijek je bila šarmantna,
nikad sramežljiva, čak je ni najneugodniji gosti nisu uspjeli uznemiriti, a
prema strancima, koji nisu govorili japanski, bila je uvijek ljubazna i
otvorena.
Kad je Kei ugledala djevojku na čarobnoj stolici, rekla je: - Zdravo,
dobro došli!
Nasmiješila se vedrije nego obično, a i glas joj je bio viši.
Djevojka se uspravila i blago nagnula glavu naprijed, ne ispuštajući Kei
iz vida.
Ona se ponovno nasmiješila i krenula prema stražnjim vratima.
- Kako je bilo? - Nagare je upitao suprugu. Ona i Kazu bile su u
ginekološkoj klinici i htio je doznati kakvi su nalazi. Kei je potapšala svoj
trbuh, koji je još bio ravan, pokazala znak mira i nasmiješila se.
- Ah... znači, dobro - rekao je Nagare.
Stisnuo je kapke i dvaput kratko kimnuo. Nije mogao pokazati radost, pa
je njegova supruga, koja je to znala, bila zadovoljna njegovim odgovorom.
Djevojka na stolici pozorno je pratila razgovor. Kei izgleda nije
primijetila kako je mlada žena promatra te je krenula u stražnju sobu.
Kao na nekakav nijemi znak, djevojka je neočekivano povikala: -
Oprostite, molim vas...
Kei je zastala i automatski odgovorila: - Da?
Okrenula se i pogledala djevojku svojim okruglim, blistavim očima.
Djevojka je sramežljivo skrenula pogled i počela se nemirno vrtjeti na
stolici.
- Što je? - upitala je Kei.
Djevojka je podigla glavu i činilo se da doista nešto želi. Smiješila se
iskreno i ljubazno. Više nije bilo one ravnodušnosti koju je pokazivala prema
Nagareu.
- Ah... samo...
- Da? O čemu je riječ?
- Voljela bih fotografirati nas dvije.
Kei je iznenađeno trepnula. - Nas dvije? - ponovila je.
- Da - odlučno je odgovorila djevojka.
Nagare se umiješao.
- S njom? - upitao je pokazujući na Kei.
- Da - radosno je potvrdila djevojka.
- Hoćete reći da ste došli zbog nje?
- Da - odmah je odgovorila na Kazuino pitanje.
Keine su oči zasjale nakon iznenadnog priznanja nepoznate djevojke.
Supruga vlasnika kafića po prirodi nije bila sumnjičava ni oprezna prema
nepoznatim ljudima. Stoga je odmah, ne pitajući tko je uopće ta djevojka i
zašto želi snimiti fotografiju, rekla: - Oh, doista? Mogu li prije toga
provjeriti šminku?
Iz torbe je izvadila torbicu s kozmetikom i počela popravljati šminku.
- Ah, vrijeme prolazi - nervozno je rekla djevojka.
- Ah, da... naravno.
Kei je napokon poznavala pravila te je, rumenih obraza, zatvorila
torbicu sa šminkom.
Onaj, tko se želi fotografirati s nekim, obično stane ili sjedne pokraj te
osobe. No u ovom slučaju djevojku je u tome sprečavalo pravilo da ne smije
ustati s čarobne stolice. Kei je dala Kazu plastičnu vrećicu i slamnati šešir i
stala pokraj djevojke.
- Gdje je vaša kamera? - upitala je Kazu. Djevojka joj je gurnula aparat
na sredinu stola.
 - Kako? Je li to doista kamera? - iznenađeno je upitala, dok je Kazu
uzela aparat i razgledala ga.
Njezino je divljenje bilo opravdano jer kamera nije bila veća od
posjetnice. Veoma tanka i prozirna, izgledala je kao plastična kartica.
- Tako je tanka!
Kei je bila očarana, uzela ju je iz Kazuine ruke i okretala je u rukama.
- Moramo se požuriti. Vrijeme samo što nije isteklo... - djevojka je
smireno rekla Kei.
- Da, naravno, žao mi je - odgovorila je ona, spustila ramena i ponovno
stala pokraj djevojke.
- Dobro, idemo...
- Dobro.
Kazu je usmjerila kameru na dvije žene. Činilo se da nije bilo teško
rukovati njome. Kazu je samo pritisnula krug koji se pojavio na zaslonu.

Klik.

- Hej, kad ćeš snimiti fotografiju?

Dok je Kai još cupkala kosu i poravnavala šiške, Kazu je već snimila
fotografiju i vratila kameru djevojci.
- Već si snimila? Kada?
Za razliku od djevojke i konobarice, Kei je imala puno pitanja i bila je
zbunjena.
- Hvala lijepa - rekla je djevojka i odmah ispila kavu.
- Molim? Još samo trenutak - rekla je Kei, no posjetitelj iz budućnosti
već se pretvorio u paru. Kad se para digla do stropa, ispod nje se pojavila
žena u bijeloj haljini, kao u kakvom filmskom triku.
 Svi troje bili su naviknuti na tu pojavu, no da ju je vidio netko drugi,
veoma bi se iznenadio. Kad bi koji gost slučajno bio svjedokom putovanja
kroz vrijeme, rekli bi mu da je to trik. Ako bi gost tada pitao vlasnika kafića
što stoji iza toga, on mu to, naravno, ne bi mogao objasniti.
Žena u bijeloj haljini spokojno je kao i uvijek čitala roman, kao da se
nije ništa dogodilo. Ali kad je ugledala pladanj, desnom ga je rukom gurnula
od sebe kao da želi reći: Ovo možete ponijeti!
Kei je odnijela pladanj na šank, gdje ga je Nagare uzeo te spuštene
glave otišao u kuhinju.
- Tko je to bio? - promrmljala je, uzela vrećicu za kupnju i slamnati
šešir te otišla u stražnju prostoriju.
Kazu je i dalje zurila u čarobnu stolicu na kojoj je sjedila žena u bijeloj
haljini. Izgleda da ju je nešto mučilo.
Po prvi put je netko došao iz budućnosti kako bi se sastao s nekim od
njih troje, s Nagareom, Kei ili Kazu. No ipak nije imalo nikakvog smisla
putovati u prošlost samo zbog vlasnika kafića koji su uvijek bili ondje.
A ipak, djevojka se željela sastati s Kei.
Kazu nikad nije propitivala zašto netko putuje u prošlost. Čak kad bi,
primjerice, kakav ubojica krenuo na putovanje u prošlost, ona bi imala dobar
razlog da ga ostavi na miru: naime, zbog pravila da se putovanjem u prošlost
ne može promijeniti sadašnjost. To je pravilo bilo nezaobilazno. Niz
različitih događaja uvijek će se pobrinuti za to da sadašnjost ostane
nepromijenjena. Evo jednog primjera: Muškarac dolazi iz prošlosti s
pištoljem i gost zadobije po život opasnu prostrijelnu ranu. U tom je slučaju
nevažno je li ranjavanje bilo planirano ili slučajno. Žrtva je, doduše, imala
nesreću, no ako je još bila živa u budućnosti, neće umrijeti čak da je bila
pogođena i u srce.
Tako glasi pravilo.
Kazu, ili bilo tko drugi tko je bio tu, nazvala bi hitnu pomoć i policiju.
Vozilo prve pomoći odmah bi krenulo prema kafiću, ne bi ga nitko
zaustavljao u prometu i odvezlo bi pacijenta u bolnicu u najkraćem mogućem
vremenu i najkraćim putem. Liječnici bi možda rekli: - Ne znamo hoće li
preživjeti - no onda bi toga dana sigurno ondje bio kakav svjetski poznat
kardiokirurg koji bi operirao pacijenta. Čak kad bi ranjena osoba imala
rijetku krvnu grupu, u bolnici bi bilo zaliha baš te krvi. Operacijski tim bio
izvrstan, operacija bi protekla uspješno. Kirurg bi poslije možda rekao da su
kola hitne pomoći stigla minutu kasnije ili da je zrno ušlo za milimetar dalje
u lijevu stranu, čovjeku ne bi bilo spasa. Cijeli tim bi rekao da je pravo čudo
što je pacijent preživio. No ne bi bilo tako, zbog pravila. Pravilo propisuje
da ustrijeljeni mora preživjeti.
Zato je Kazu bilo potpuno svejedno tko je iz budućnosti i zašto došao u
posjet Jer je sve, što ta osoba čini, nedjelotvorno.

- Možeš li ovo uzeti, molim te? - doviknuo je Nagare iz kuhinje.

Konobarica se okrenula i na vratima kuhinje ugledala vlasnika kafića
koji je u ruci držao pladanj sa svježe skuhanom kavom za ženu-duha. Kazu je
uzela pladanj i odnijela ga ženi.
Prije nego što ga je stavila na stol, pomislila je: Zašto je došla
djevojka iz budućnosti? Ako je to bilo zbog fotografije sa sestricom, mogla
ju je imati i bez putovanja u prošlost.

Ding, dong.

- Dobar dan, dobro došli! - rekao je Nagare. Kazu se pribrala i

poslužila kavu ženi u bijeloj haljini.
Imam osjećaj da mi je promaklo nešto važno.
Nakratko je odmahnula glavom ne bi li otjerala tu pomisao.
- Zdravo.
Kohtake je ušla u kafić, očito se vraćajući kući s posla. Na sebi je imala
polo majicu boje limete, bijelu suknju i cme štikle. Preko ramena nosila je
torbu za kupnju.
 - Zdravo, Kohtake - pozdravio ju je Nagare.
Kad je čula svoje djevojačko ime, okrenula se na petama kao da će
odmah otići.
- Ah, oprosti... gospođo Fusagi - ispravio se Nagare.
Već su prošla tri dana otkako je Kohtake putovala u prošlost i ondje
dobila pismo od supruga. Otada je Kohtake svima zabranjivala da je
oslovljavaju djevojačkim imenom. Tražila je da je zovu »gospođa Fusagi«.
Kohtake je objesila torbu na naslon stolice i rekla: - Kavu, molim!
- Ali, naravno - odgovorio je Nagare i otišao i otišao u kuhinju.
Kohtake se osvrnula po praznom kafiću, izravnala ramena i duboko
udahnula. Planirala je kako će poslije otići kući s Fusagijem, pa je bila malo
razočarana što on nije ondje.
Kazu, koja je sa smiješkom pratila razgovor između Kohtake i Nagarea,
napokon je ženi u bijeloj haljini poslužila kavu.
- Sad se idem odmoriti - objavila je i otišla u stražnju sobu. Nagare nije
odgovorio, a Kohtake je rekla »U redu« i mahnula joj.
Bili su prvi dani kolovoza, veoma topli. No ona je čak i sad pila vruću
kavu. Voljela je miris svježe skuhane kave. Ledena kava nije joj pružala isti
užitak. Nagare joj je uvijek osobno pripremao kavu.
Obično je kuhao kavu uvijek u istoj posudi tako da je vrelu vodu ulio u
staklenu posudu koju je zagrijavao grijačem, tako da je voda prelazila u
drugu staklenu posudu i ondje se miješala s mljevenom kavom. Hladeći se,
gotova se kava kroz filter cijedila u donji dio posude. No kad ju je kuhao za
Kohtake i ostale stalne goste, koristio je filter koji bi napunio mljevenom
kavom i prelio je kipućom vodom koju je sam zagrijao. Nagare je vjerovao
da se na taj način može bolje utjecati na okus kave, već prema načinu
prelijevanja kipućom vodom i njezinoj temperaturi. Budući da u kafiću nije
bilo glazbe, čulo se kako kava polako kaplje u vrč. Kohtake se tada uvijek
zadovoljno smiješila. Slušanje ju je veselilo jednako kao i ispijanje kave.
Jednom je Kei nehotice koristila aparat za kavu koji je imao samo jednu
tipku za određivanje različitih okusa. Budući da nije znala dobro kuhati kavu,
radije se oslanjala na uređaj. Zbog toga su neki od stalnih gostiju naručivali
kavu samo kad je Nagare bio ondje. Kava je, napokon, uvijek imala istu
cijenu, bez obzira na to tko bi je skuhao. Kazu je obično pripremala kavu sa
sifonom, iako to nije činila zbog okusa, nego zato što joj se sviđalo kako se
vruća voda diže kroz klip. Osim toga, ručno kuhanje kave oduzimalo joj je
previše vremena.
Kohtake je, naravno, dobivala kavu od Nagarea. Zatvorila bi oči i
duboko udahnula miris tekućine iz koje je izlazila para. To je bio njezin
trenutak sreće.
Nagare je tražio da se kava uvijek priprema od zrna moka kave. Moka
kava ima izvrstan okus kojeg se ljubitelji kave poput Kohtake nikad ne mogu
zasititi. Drugima pak smeta njezina gorčina. Moka kavu stoga ljudi vole ili ne
podnose. Kava bira goste, moglo bi se reći. Nagare je sa zadovoljstvom
gledao kako njegovi gosti uživaju u njegovoj kavi, kao i u njegovom maslacu.
Oči bi mu se tada još jače suzile.

Hirai, žena s viklerima, držala je bar u susjedstvu kafića.

U baru je bio samo jedan šank sa šest stolica i ondje je uvijek bilo živo.
Hirai ga je otvarala navečer, uvijek u drugo vrijeme, ovisno o raspoloženju,
ali svaki dan, tijekom cijele godine. Od otvorenja bar nije bio zatvoren ni
jednu večer. Često su gosti čekali pred vratima dok ga Hirai ne otvori.
Katkad bi se u njemu naguralo i po deset gostiju, šestero na stolicama, ostali
su morali stajati.
Nisu samo muškarci dolazili u taj bar, nego i žene. Hirai bi svojom
otvorenošću i izravnošću često gostima povrijedila ponos, no ona nikad nije
imala zle namjere, pa joj tako nitko nije dugo ni zamjerao jer su se kod nje
svi osjećali dobro. Imala je dar da može sve reći i da joj nitko ne zamjeri.
Odijevala se upadljivo i bilo joj je svejedno što drugi ljudi misle o tome. No
držala je do pravila lijepog ponašanja. Slušala je sve što bi joj tko pričao,
ali kad bi mislila da gost nije u pravu, čak i kad je bila riječ o nekoj osobi na
visokom društvenom položaju, ona bi mu to rekla jasno i glasno. Neki su
gosti bili široke ruke, ali Hirai je primala novac samo za naručeno piće.
Neki su vjerovali da će skupim darovima moći dobiti Hirainu naklonost, no
ona ih nije nikad primala. Bilo je čak i muškaraca koji su joj nudili kuću ili
stan, Mercedes ili Ferrari, dijamante ili drugi nakit, ali je Hirai uvijek sve
odbijala riječima: - Ne zanima me.
Čak je i Kohtake povremeno odlazila u bar svoje prijateljice, u kojem
je svaki put mogla provesti zabavnu večer.
No sada je bar, koji je inače svih dana u tjednu bio pun gostiju, već
dvije večeri uzastopce bio zatvoren. Nitko nije znao razlog, pa se Kohtake
zabrinula.
Kad je priopćila Nagareu što je primijetila, on se jako uozbiljio.
- Što se dogodilo? - zapanjeno je upitala Kohtake.
- Njezina sestra... imala je prometnu nesreću - tiho je rekao vlasnik
kafića.
- O, ne!
- Zato je otputovala kući.
- Strašno. - Kohtake je spustila pogled na kavu crnu poput katrana.
Poznavala je Kumi jer je ona često dolazila u grad posjetiti sestru Hirai koja
je prekinula sve veze s obitelji. Kumi je pokušavala nagovoriti Hirai da se
vrati kući. Posljednjih godina Hirai nije više htjela ni vidjeti mlađu sestru,
ali Kumi je ustrajno dolazila jedanput mjesečno u Tokio. Prije tri dana bila
je u kafiću kako bi se sastala s Hirai. Nesreća se dogodila kad se vraćala
kući.
Kumin mali auto sudario se s kamionom koji je dolazio iz suprotnog
smjera i čiji je vozač vjerojatno zaspao. Odmah su je odvezli u bolnicu, ali
je putem preminula.
- Kakve strašne vijesti. - Kohtake je bila potresena.
Kava joj se počela hladiti. Nagare je stajao prekriženih ruku i gledao u
pod.
Hirai mu je poslala e-mail na mobitel. Vjerojatno bi se radije obratila
Kei, ali ona nije imala telefon. U e-mailu je Hirai navela nekoliko
pojedinosti nesreće i spomenula da će bar biti neko vrijeme zatvoren.
Djelovala je nezainteresirano, kao da govori o nekom drugom.
Kei je odgovorila preko Nagareova mobitela i pitala je kako se osjeća,
ali joj se prijateljica više nije javila. Njezina obitelj posjedovala je stari,
tradicionalni hotel na plaži Sendaija, najvećega grada prefekture Miyagi.
Hotel se zvao Takakurä, što znači »riznica«.
Sendai je omiljena turistička destinacija, poznata po slikovitom
festivalu Tanabata. Svečanosti u Sendaiju ponajprije su poznate po običaju
sasakazari kad ljudi na bambusova stabla visoka oko deset metara vješaju
pet velikih papirnatih kugli sa šarenim zmijama od papira. Ljudi napisu svoje
želje na komad papira i pričvrste ga za bambusove grančice. Šarene
papirnate vrpce, papirnata kimona i ždralove izrađene tehnikom origamija
turisti kupuju kao srećonoše i blagoslove za svoje poslove.
Festival Tanabata u Sendaiju održava se uvijek od šestog do osmog
kolovoza, neovisno, o kojim je danima u tjednu riječ. Zbog toga će se za
nekoliko dana početi ukrašavati dio grada oko glavnog kolodvora. Taj
događaj svake godine privuče više od dva milijuna turista u tri dana. Festival
Tanabata značio je i veliki promet za hotel Takakura, do kojeg se od glavnog
kolodvora moglo doći taksijem za desetak minuta.

Ding, dong.

- Dobar dan, dobro došli! - veselo je uskliknuo Nagare. Upravo je ušao

jedan gost kako bi trgnuo kafić iz učmalosti.
Kad je Kohtake čula zvono, malo se opustila. Na kraju je uzela šalicu.
Kava je bila mlaka.
- Zdravo, dobar dan! - rekla je Kei kad je izašla iz stražnje sobe, s
pregačom, oko vrata. No nitko nije ušao u kafić, iako je općenito trebalo
proći malo vremena dok uđeš sa stubišta kroz teška drvena vrata i prođeš
kroz predvorje s glinenim podom. Tek tada zapravo uđeš u kafić. Stoga se
nakon oglašavanja zvona nije odmah znalo tko će ući u kafić.
 Nitko se još nije pojavio. U trenutku kad je Nagare nakrenuo glavu u
znak pitanja, začuo se poznat glas.
- Nagare! Kei! Halo? Trebam sol! Donesite mi sol!
- Hirai, jesi li to ti?
Čak ako je već i prošla sahrana, nitko nije očekivao da će se ona tako
brzo vratiti. Kei je s nevjericom pogledala supruga širom otvorenih očiju.
Nagare je izgledao kao da je omamljen. Upravo je on priopćio Hirai strašnu
vijest i vjerojatno je bio zbunjen Hirainim uobičajenim pretjerivanjem.
Možda je tražila sol kako bi očistila dušu, no to je prije zvučalo kao
očajnički zov majke koja je upravo skuhala večeru.
- Dođite već jednom!
Glas joj je zvučao senzualno, zavodnički.
- Trenutak!
Nagare se napokon pokrenuo, donio iz kuhinje malu čašu soli i pohitao
prema ulazu, iza kojega se vjerojatno nalazila Hirai u svojoj uobičajenoj
napadnoj odjeći. Kohtake je pomislila kako je ponašanje njezine prijateljice
neobično. Je li njezina sestra doista bila mrtva? Ona i Kei izmijenile su
poglede i činilo se da supruga vlasnika kafića misli to isto.
- Tako sam iscrpljena - oglasila se Hirai nakon što je napokon ušla u
kafić.
Hodala je kao i uvijek, no nije nosila uobičajenu crvenu ili ružičastu
odjeću, nego je bila u crnom. Kosa joj nije kao obično bila namotana na
viklere, nego spletena u čvrsti čvor na zatiljku. Izgledala je sasvim drukčije.
Sjela je na stolicu za srednjim stolom i digla desnu ruku. - Žao mi je ako vas
ometam, ali mogu li dobiti čašu vode? - upitala je Kei.
- Naravno - odgovorila je Kei i pohitala u kuhinju.
- Uf... - uzdahnula je Hirai i ispružila ruke i noge preda se. Crna joj se
torbica njihala na desnoj ruci. Nagare, koji je i dalje u ruci držao sol, i
Kohtake za šankom pogledali su Hirai kao da je poludjela. Kei se vratila s
čašom vode.
- Hvala.
 Hirai je stavila torbicu na stol, uzela čašu i, na Keino zaprepaštenje,
ispila je naiskap. Zatim je umorno uzdahnula. - Još jednu, molim - rekla je i
pružila čašu Kei. Ona je ponovno otišla u kuhinju, a Hirai je, uzdišud,
obrisala znoj s čela.
Nagare ju je promatrao. - Hirai... - rekao je oklijevajući.
- Što?
- Kako izlaziš na kraj s tim?
- S čim?
- Kako da kažem... događajem?
- Molim?
- Moja iskrena sućut.
Budući da se Hirai ponašala veoma neobično za osobu koja tuguje,
Nagare nije nalazio prave riječi.
Kohtake je također ostala bez riječi i samo je šutke sagnula glavu.
- Misliš na Kumi?
- Da, naravno.
- Pa, to je doista došlo neočekivano. Velika nesreća, moglo bi se reći...
- odgovorila je Hirai i slegnula ramenima.
Kei se vratila s čašom vode i pružila je Hirai. Djelovala je zabrinuto
zbog prijateljičina ponašanja, pa je zbunjeno pognula glavu.
- Žao mi je. Hvala.
I tu je čašu Hirai ispila naiskap. - Kazu da je imala strašnu nesreću jer
se našla na pogrešnom mjestu - hladno je rekla Hirai.
Zvučalo je kao da govori o nekom nepoznatom. Bora između
Kohtakeinih obrva produbila se kad se nagnula naprijed i pitala: - Je li to
bilo danas?
- Što je bilo danas?
 - Pogreb, naravno - nestrpljivo je rekla medicinska sestra kojoj je
Hiraino ponašanje vidljivo smetalo.
- Da. Gledajte.
Hirai je ustala i okrenula se oko svoje osi. - Pristaje li mi ovo, što
mislite? Djelujem li u tome nekako ozbiljnije?
Ponosno je pozirala poput manekenke. Njezina je sestra netom umrla, a
ona se ponašala tako bezosjećajno.
Kohtake se uzrujala i ljutito upitala: - Zašto si, zaboga, već došla
ovamo?
Po licu joj se moglo vidjeti da bi najradije dodala još nešto kao Ne
misliš li da bi trebala imati malo više poštovanja prema sestri?
Hirai se prestala ponašati kao model i sjela je na stolicu. Digla je ruke i
rekla kao da je znala što Kohtake misli: - Ne, nije tako. Ja moram misliti na
bar.
- Ali ipak...
- Ma pusti to.
Hirai je iz crne torbice izvadila cigaretu.
- Znači, ti si sada dobro? - upitao je Nagare vrteći čašu soli u ruci.
- Kako to misliš? - upitala je vlasnica bara izbjegavajući odgovor te s
cigaretom u ustima pogledala u torbicu, vjerojatno u potrazi za upaljačem.
Nagare je izvadio iz džepa svoj upaljač i dao joj ga. - Tvoji su roditelji
zacijelo veoma potreseni smrću tvoje sestre. Ne bi li bilo bolje da si još
neko vrijeme ostala kod njih?
Hirai je uzela upaljač i zapalila cigaretu. - Naravno, u normalnim
okolnostima bih to učinila.
Cigareta se zažarila i ona ju je otresla u pepeljaru. Dim se vinuo u zrak
i razišao se. - Ali za mene nema mjesta - rekla je bezizražajno. Nagare i
Kohtake zbunjeno su pogledali prijateljicu.
Hirai je dodala: - Nisam mogla ostati ondje.
 - Zašto? - zabrinuto je upitala Kei.
- Nesreća se dogodila kad se ona vraćala od mene. Zato roditelji mene
smatraju odgovornom, naravno - nastavila je Hirai.
- Ali, kako mogu?
Kei se tako zaprepastila da su joj usta ostala otvorena.
Hirai je otpuhnula oblačić dima. - Eto, tako. A na neki su način čak i u
pravu - promrmljala je. - Ona je tako često dolazila u Tokio, a ja sam je
svaki put odbila.
Još samo prije tri dana Kei je pomogla prijateljici da se sakrije od
sestre Kumi. Sada se kajala zbog toga.
Hirai je nastavila govoriti, ne primijetivši Keinu reakciju. - Moji
roditelji ne žele razgovarati sa mnom.
Osmijeh s njezina lica iščezao je. - Ne žele progovoriti ni jednu jedinu
riječ.

Hirai je za Kuminu smrt doznala od glavne konobarice koja je već

godinama radila u hotelu. Već dugo nije prihvaćala pozive iz hotela,
roditeljske kuće ili od zaposlenika. No iz nekog razloga - možda igrom
sudbine - Hirai je prije dva dana odgovorila na poziv kad se rano ujutro na
njezinom mobitelu pojavio broj glavne konobarice. - Shvaćam - kratko je
odgovorila na riječi koje je konobarica izgovorila kroz suze. Zatim je uzela
novčanik i odvezla se taksijem svojoj obitelji.
Vozač taksija tvrdio je da je prije bio zabavljač i svojevoljno je
pokazao Hirai što zna. Njegove su priče srećom bile doista zabavne, pa se
Hirai ubrzo previjala od smijeha na stražnjem sjedalu, dok su joj suze tekle
niz obraze. Na kraju se taksi zaustavio pred hotelom Takakura, kućom
njezinih roditelja.
Vremenski su bili udaljeni od Tokija pet sati, dan još nije bio na
izmaku, vožnja je stajala 150000 jena, ali kad je Hirai bivšem zabavljaču
platila gotovinom, on je rekao da je okrugli iznos u redu te otišao dobro
raspoložen.
Izašavši iz taksija, vidjela je da na nogama još ima kućne papuče, a u
kosi viklere. Bila je samo u spavaćici, a vruće jutarnje sunce neumoljivo ju
je grijalo. Kad joj je izbio znoj, pomislila je kako bi bilo dobro da ima
rupčić. Pošljunčanom stazom krenula je prema roditeljskoj kući koja se
nalazila iza hotela. Bila je to tradicionalna zgrada koja se nije promijenila
otkako je izgrađena zajedno s hotelom.
Kroz velika, natkrivena vrata došla je do ulaza. Posljednji put je bila tu
prije trinaest godina, ali sve je bilo kao i prije. Ovdje vrijeme stoji. Hirai je
pokušala otvoriti klizna vrata koja nisu bila zaključana i mogla su se
pomaknuti, premda su zapinjala. Ušla je u hladnu kuću, naježivši se.
Hodnikom je otišla do dnevne sobe koja je bila u mraku i prazna. To je bilo
uobičajeno. Prostorije u starim japanskim kućama često su bile mračne, ali
Hirai se ipak osjećala nelagodno. Osim njezinih koraka nije se čulo ništa
drugo. Obiteljski žrtvenik nalazio se na kraju hodnika.
Stražnja vrata koja su vodila na verandu bila su otvorena. Ondje je
sjedio Hirain otac Yasuo, pogleda uprta u zeleni vrt.
Kumi je ležala ispred vratnog otvora, odjevena u bijelo. Iznad nje visio
je ružičasti kimono koji je nosila kao upraviteljica hotela. Yasuo je sjedio uz
nju vjerojatno već dulje vrijeme jer je u ruci držao bijelu maramu kojom se
obično prekriva pokojnikovo lice. Njezina majka Michiko nije bila ondje.
Hitai je izašla van i sjela pokraj mrtve sestre. Kumino lice bilo je tako
smireno kao da spava. Kad joj je Hirai nježno dodimula obraz, u sebi je
rekla »Hvala Bogu«. Da je Kumino lice bilo iznakaženo, onda bi je umotali
kao mumiju i položili u lijes. Hirai je sigurno o tome razmišljala dok je
promatrala svoju lijepu sestru. To ju je mučilo otkako je doznala za sudar s
kamionom. Njezin otac Yasuo i dalje je gledao u vrt.
- Oče - usiljeno je rekla Hirai iza njegovih leđa.
To je bila prva riječ koju mu je uputila nakon trinaest godina.
Ali Yasuo nije odgovorio, nije se ni okrenuo, nego je samo udahnuo
kroz nos. Hirai je još malo sjedila pokraj sestre, zatim je ustala i polako
izašla iz sobe.
Otišla je u grad gdje su se ljudi užurbano pripremali za svečanost
Tanabata. U kućnim papučama, spavaćici i s viklerima u kosi Hirai je hodala
gradom Sendai sve dok nije pao mrak. Kupila je odjeću za pogreb i uzela
sobu u jednom hotelu.
Sutradan, na sahrani, vidjela je kako je njezina majka ostala pribrana,
dok joj je otac briznuo u plač. Hirai nije sjedila s obitelji, nego s ostalim
tugujućima. Jedanput joj se pogled susreo s Michikinim, ali nisu razgovarale.
Sahrana je prošla mimo. Hirai je donijela mirisne štapiće, ali se onda
povukla, a da prethodno nije ni s kim razgovarala.

Cigareta joj je gotovo dogorjela, pepeo je nečujno pao na stol. Hirai je

tupo gledala. - Tako je bilo - rekla je i ugasila cigaretu.
Nagare je pognuo glavu. Kohtake je držala šalicu u ruci i šutjela. Keino
je lice zračilo suosjećajnošću.
Hirai je promatrala prijatelje i uzdisala. - Ja se ne znam dobro nositi s
tim ozbiljnim stvarima - uzrujano je povikala na kraju.
- Hirai... - rekla je Kei, ali ju je ona prekinula mahnuvši rukom.
Vlasnica bara brzo je nastavila pričati kad je vidjela da Kei želi još
nešto reći. - Možda se to ne vidi, ali ja sam doista duboko potresena i
strašno žalosna. No sve će to proći kad se priberem, zar ne?
Govorila je kao da želi smiriti dijete koje plače. Ona je bila takva -
uvijek smirena i pribrana. Kei bi na njezinu mjestu plakala danima. Kohtake
bi se pridržavala vremena žalovanja, oplakala bi pokojnicu i, ponašala bi se
čedno. Ali Hirai je bila drukčija.
- Ja tugujem kako ja hoću. Nisam poput ostalih - rekla je, ustala i uzela
svoju crnu torbicu. - To je tako - rekla je i krenula prema izlazu.
- A zašto si onda došla u kafić? - tiho je upitao Nagare, više kao za
sebe.
 Hirai je stala kao ukopana.
- Zašto si prvo došla ovamo, a ne u svoj bar? - upitao je izravno, ali se
nije okrenuo prema njoj.
Nakon nekoliko trenutaka odgovorila je: - Uhvatio si me.
Okrenula se, vrativši se na svoje mjesto i ponovno sjela.
Nagare je bez riječi zurio u sol u svojim rukama.
- Evo - rekla je supruga vlasnika kafića, koja je nakratko nestala i
vratila se k Hirai s omotnicom u ruci. - Još ga imam.
- Nisi ga bacila?
Hirai je odmah prepoznala pismo, to je sigurno bilo ono koje je Kumi
napisala prije tri dana u kafiću. Kei ga je trebala baciti prije nego što ga itko
pročita. Hiraina je ruka zadrhtala dok je primala pismo. Posljednje pismo
koje je napisala njezina sestra prije smrti.
- Nisam ni sanjala da ću ti ga predati u ovakvim okolnostima - rekla je
Kei, sagnuvši glavu kao da se ispričava.
- Ne, naravno. Hvala ti - odgovorila je Hirai. Iz otvorene omotnice
izvadila je dvostruko preklopljen list papira.
Sadržaj je bio isti kao i svi prethodni koji su je uzrujali, ali ovaj put joj
je iz oka kapnula jedna jedina suza. - Nisam ni razgovarala s njom, a sad je
mrtva - rekla je šmrcajući. - Ona je bila jedina koja nije odustala od mene.
Stalno je dolazila u Tokio ne bi li me vidjela.
Kad je Kumi prvi put došla u glavni grad, imala je osamnaest godina, a
Hirai dvadeset četiri. Ona je tada još bila dražesna mlađa sestra koja joj se
povremeno javljala, roditeljima iza leđa. Mlađa sestra, u svakom trenutku
spremna pružiti pomoć. Još je išla u školu i usput pomagala u hotelu. Kad je
Hirai otišla, roditelji su sva svoja očekivanja prebacili na Kumi. Dok još
nije bila ni punoljetna, postala je voditeljicom starog hotela Takakura. Kumi
je već tada pokušavala vratiti stariju sestru u obitelj. Unatoč svojim brojnim
obvezama u hotelu, svaka dva mjeseca našla je vremena za odlazak u Tokio i
susret s Hirai. No nakon nekog vremena počela se osjećati kao da je pod
pritiskom i to ju je ljutilo. Posljednje dvije godine Hirai je izbjegavala
sestru. Pri zadnjem posjetu sakrila se u kafić, a pismo je htjela badti. Sada ga
je stavila natrag u omotnicu i dala Kei.
- Pravila su mi poznata. Sadašnjost se ne mijenja ma koliko se to
pokušavalo učiniti u prošlosti. Potpuno sam svjesna toga.
Zatim je dodala: - Vratite me u onaj dan.
Zavladao je muk.
- Molim vas!
Hiraino lice bilo je veoma ozbiljno. Pognula je glavu.
Nagare je još jače stisnuo oči kad je vidio kako se Hirai duboko
naklonila. Očito se željela vratiti tri dana u prošlost, u onaj trenutak kad je
Kumi bila u kafiću. Kei i Kohtake bez daha su čekale vlasnikov odgovor.
Sablasna tišina spustila se na kafić. Samo je žena u bijeloj haljini i dalje
mimo čitala svoj roman.

Klik.

Zvuk koji je Nagare proizveo odlažući čašu sa solju odjeknuo je

prostorijom. On se zatim okrenuo i otišao u stražnju sobu.
Hirai je digla glavu i duboko udahnula.
Iz stražnje se sobe čulo kako Nagare tiho doziva konobaricu Kazu.
- Ali Hirai...
- Da, znam.
Hirai je prekinula Kohtake usred rečenice kako ne bi čula što ova želi
reći. Ustala je i krenula prema ženi u bijeloj haljini. - Ah, kao što sam već
rekla ostalima... mogu li sjesti na ovu stolicu, molim vas?
- Hirai! - panično je preklinjala Kei.
- Biste li to učinili za mene? Molim vas!
 Hirai se nije obazirala na prijateljicu. Sklopila je ruke kao da se moli.
To joj nikako nije pristajalo, no ona je bila ozbiljna.
Žena u bijeloj haljini nije ni trepnula i to je naljutilo Hirai. - Hej!
Čujete li me? Nemojte me samo tako odbaciti! Zašto ne smijem sjesti na ovo
mjesto?
Stavila je ruku na ženino rame.
- Ne, Hirai, pusti to, ti to ne smiješ!
- Molim?
Hirai nije poslušala Keino upozorenje. Ženu u bijeloj haljini snažno je
povukla za ruku.
- Hirai, prestani - vikala je Kei.
U tom je trenutku žena-duh širom otvorila oči i ljutito pogledala Hirai.
Hirai kao da je odjednom na sebi imala nevjerojatno težak teret, gravitacija
je bila jača nego obično.
Svjetlo u kafiću počelo je iznenada treperiti kao svijeće na vjetru, a
prostorom se prolomio sablasni jauk iz nepoznatog izvora.
Hirai je pala na koljena, više se nije mogla ni pomaknuti. - Što... što se
ovdje događa?
- Trebala si me slušati - predbacila joj je Kei i dramatično uzdahnula.
Pravila koja su vrijedila za čarobnu stolicu Hirai je poznavala, ali nije
ništa znala o kletvi. Znanje je crpila iz razgovora s gostima koji su htjeli
putovati u prošlost, ali su najčešće odustali od te namjere, čim su čuli za
glupa pravila.
- Ona je demon... vještica! - povikala je Hirai.
- Ne, ona je samo gost - Kei je mimo odgovorila Hirai koja je besramno
psovala s poda, što je, naravno, bilo beskorisno.
- Oh! - uskliknula je Kazu koja je došla iz stražnje sobe i jednim
pogledom obuhvatila sve što se upravo dogodilo. Brzo je otišla u kuhinju i
vratila se s vrčem kave te pohitala prema ženi u bijeloj haljini.
 - Želite li još kave? - upitala je.
- Da, molim - odgovorila je žena u bijeloj haljini i kletva je nestala.
Nekim čudom samo je Kazu bila u stanju to učiniti: Kei i Nagare bili su
nemoćni. Kad je kletva bila poništena, Hirai je ubrzo krenulo nabolje. Teško
dišući obratila se Kazu. - Molim te, mila, pomozi mi. Reci joj da ustane.
- Samo mimo, dobro znam što upravo proživljavaš.
- Možeš li, dakle, učiniti nešto za mene ili ne možeš?
Kazu je pogledala vrč za kavu u svojim rukama i razmislila. - Ne znam
hoće li to uspjeti - rekla je na kraju.
Hirai je bila tako očajna da bi pokušala sve učiniti. - Svejedno! Molim
te, učini nešto! - zamolila je i podigla sklopljene ruke.
- Dobro, pokušat ću.
Kazu je prišla ženi u bijeloj haljini, a Kei i Hirai su je pozorno pratile
pogledom. - Želite li još kave? - upitala je, iako je šalica na stolu još bila
puna.
Hirai i Kei nagnule su glave u stranu, pitajući se što konobarica
namjerava učiniti.
Tada je žena u bijeloj haljini odgovorila i zahvalila. Ispila je kavu koju
joj je Kazu malo prije ulila i čekala da joj konobarica ulije drugu kako bi
mogla u miru nastaviti čitati svoju knjigu.
A Kazu je opet rekla: - Želite li još malo kave?
Žena-duh još nije stigla otpiti ni gutljaj iz netom napunjene šalice, no
ipak je opet odgovorila: - Da, molim - i ispraznila šalicu.
- Tko bi mislio - rekla je Kohtake odostrag kad je shvatila što Kazu
smjera: Pokušala je što prije osloboditi čarobnu stolicu za Hirai.
Kazu je nastavila provoditi svoj neobičan plan. Neprestano je ispitivala
ženu u bijeloj haljini želi li još kave, a ona je pak potvrdno odgovarala i
šalica se iznova punila.
 Nakon nekog vremena činilo se da je ženi u bijeloj haljini to počelo
stvarati probleme, pa je sad ispijala kavu u nekoliko gutljaja, a ne odjednom.
Na kraju je popila sedam šalica.
- Čini se da joj nije dobro. Zašto jednostavno ne odbije? - upitala je
Kohtake sa šanka, iskreno suosjećajući sa ženom-duhom.
- Ona to ne može - šapnula je Kei.
- Zašto ne?
- Takvo je pravilo.
- Doista?
Kohtake se iznenadila kad je doznala da nisu samo gosti, koji žele
otputovati u prošlost, ti koji se moraju pridržavati pravila. Sa zanimanjem je
gledala što će se sljedeće dogoditi. Kazu je upravo točila osmu kavu i
napunila je šalicu do ruba. Žena u bijeloj haljini trgnula se, ali Kazu je bila
neumoljiva.
- Želite li još kave?
Nakon devete šalice žena u bijeloj haljini odjednom je ustala.
- Ustala je! - uzbuđeno je povikala Kohtake.
- Moram... - promrmljala je žena u bijeloj haljini ljutito pogledavši
Kazu te krenula prema zahodu.
Mali pritisak bio je nužan, ali stolica je sada bila slobodna.
- Hvala - rekla je Hirai nakon što se uspravila. Činilo se da se njezina
napetost proširila po cijelom kafiću. Duboko je udahnula i polako izdahnula,
te oprezno sjela na čarobnu stolicu. Zatim je sklopila oči.

Kumi je još kao mala djevojčica posvuda pratila stariju sestru i stalno
je dozivala.
U starom hotelu Takakura uvijek je bilo živo, bez obzira na godišnje
doba. Michiko je počela raditi ubrzo nakon Kumina rođenja, pa je
šestogodišnja Hirai morala često paziti na djetešce. Kad je Kumi krenula u
školu, Hirai bi je nosila na ramenima. Učitelji u seoskoj školi bili su puni
razumijevanja. Kad bi Kumi plakala u školi, dopuštali su Hirai da je tješi.
Ona je bila pouzdana starija sestra koja se savjesno brinula o maloj
djevojčici.
Roditelji su polagali veliku nadu u Hirai koja je bila društvena i draga
po prirodi. Ona će jednoga dana postati istaknutom vlasnicom hotela. No
roditelji su samo dijelom otkrili Hirain karakter, nisu prepoznali njezino
slobodoumlje. Hirai se nije obazirala na ono što drugi o njoj misle. Stoga je
i mogla nositi Kumi na ramenima u školi, što se kosilo s običajima. Ona nije
dugo razmišljala o tome, jednostavno je to učinila. Svemu je pristupala na
svoj način. I na kraju je baš njezina slobodoumnost dovela do toga da
roditeljima nije ispunila želju da jednoga dana preuzme hotel.
Ona nije mrzila ni roditelje ni hotel. Samo je htjela biti slobodna. Hirai
je s osamnaest godina otišla od kuće; Kumi je tada imala dvanaest godina.
Bijes roditelja bio je jednako velik kao i njihovo očekivanje da Hirai
jednoga dana preuzme hotel, pa su prekinuli sve veze s kćeri. Hirain odlazak
nije pogodio samo roditelje, nego i Kumi.
No ona je već sigurno naslućivala da će njezina starija sestra napustiti
obitelj. Nije plakala ni jadikovala, samo je promrmljala: - Ona je tako
sebična - dok je čitala pismo koje joj je Hirai ostavila.
Noseći srebrni pladanj, Kazu je prišla stolu na kojem su se nalazili
bijela šalica i srebrni vrč. Izraz njezina lica bio je svečan i suzdržan. Rekla
je: - Znaš li pravila?
- Da.
Prvo: Možeš se sastati samo s osobom koja je bila u kafiću. Kad je
Hirai posljednji put vidjela sestru, to je bilo ovdje u kafiću, iako se ona
skrila. No Kumi je bila ovdje.
Drugo: U prošlosti ne možeš učiniti ništa što bi promijenilo prošlost.
Dakle, kad bi se Hirai vratila u taj određeni dan i rekla Kumi da se ne vraća
autom u Sendai, ipak bi sve bilo u skladu s pravilom. Kumi bi ipak izgubila
život u prometnoj nesreći. Ako se Hirai vrati u prošlost, to će joj biti najteže.
No za početak neće misliti na to.
 Treće: U prošlost možeš otputovati samo ako sjediš na određenom
mjestu. Hirai se već nalazila na čarobnoj stolici.
Četvrto: Ne smiješ ustati.
Peto: Boravak u prošlosti traje od posluživanja kave pa sve dok se ona
gotovo ne ohladi. To je veoma kratko vrijeme. No bude li Hirai mogla još
jednom vidjeti sestru, ispoštovat će i to pravilo.
Hirai je kimnula i pribrala se.
Kazu je smireno nastavila: - Onaj tko se vrati u prošlost kako bi se
susreo s umrlom osobom, mogao bi toliko biti preplavljen emocijama da se
neće stići ni oprostiti na vrijeme. Zato moraš uzeti ovo ovdje.
Kazu je stavila u šalicu nešto nalik na štapić za miješanje pića. Bilo je
dugačko desetak centimetara i na prvi pogled je izgledalo kao žlica.
- Što je to?
- Oglasi se kad se kava ohladi. Dakle, znaš, kad čuješ zvuk...
- Da, jasno mi je.
Kazu je ozbiljno pogledala prijateljicu.
- Sve sam razumjela - potvrdila je Hirai. Ipak ju je brinulo to što joj
nije bilo sasvim jasno kad se točno mora vratiti. Prije nego što se kava
ohladi - to je bilo prilično neodređeno. Možda će samo misliti da se kava
ohladila, a zapravo bi imala još vremena. Ili će misliti da je tekućina još
dovoljno topla pa će stoga predugo ostati u prošlosti. S nekom vrstom
budilice to bi se dalo mnogo lakše odrediti i Hirai bi se oslobodila straha.
Ona se htjela vratiti u prošlost kako bi se ispričala. Kumi je tako često
dolazila k njoj u Tokio, a to je nju, kao stariju sestru, samo opterećivalo. I
neovisno o tome što se loše odnosila prema Kumi, tu je još bila i činjenica
da je Kumi umjesto nje preuzela hotel.
Kad je Hirai otišla od kuće, a obitelj prekinula vezu s njom, Kumi je
automatski postala nasljednica svojih roditelja i nije ni pod koju cijenu htjela
iznevjeriti njihova očekivanja.
 Ali što ako je Kumi imala sasvim druge planove koji su joj zbog toga
propali?
Ako je Hirai svojim egoizmom uništila Kumin san, to bi mogao biti
odgovor na pitanje zašto ju je mlađa sestra neprestano molila da se vrati kući
- kako bi i ona imala mogućnost ostvariti svoj san.
Ako je Hirai svoju slobodu ostvarila na Kumin račun, onda bi bilo
logično da joj je ona to predbacivala. Hirai sada nije ni na koji način mogla
ublažiti osjećaj krivnje.
Zato se htjela ispričati. Ako već ne može promijeniti sadašnjost, onda
bar može reći: - Molim te, oprosti svojoj sebičnoj sestri. Žao mi je.
Hirai je pogledala Kazu u oči i odlučno kimnula.
Konobarica je stavila šalicu na stol, desnom rukom uzela srebrni vrč s
pladnja i pogledala prijateljicu blago nakrenuvši glavu. Takva je bila
ceremonija, kao sa svakim gostom na čarobnoj stolici.
- Samo ne zaboravi - šapnula je Kazu - popiti kavu prije nego što se
ohladi.
Polako je točila u šalicu vruću tekućinu koja je bešumno, u tankom
crnom mlazu izlazila iz malog otvora na srebrnom vrču.
Hirai je nestrpljivo promatrala kako se šalica puni. Svakako se htjela
vratiti u prošlost i sastati s mlađom sestrom kako bi joj se ispričala. No kava
će se odmah početi hladiti - vrijeme je bilo dragocjeno i bilo ga je malo.
Para je izlazila iz netom pripremljenog napitka i Hirai se zavrtjelo u
glavi. Sve se počelo okretati, ona se sjedinila s parom koja ju je upila i
osjetila je kako se diže uvis. Iako je to doživjela prvi put, nije se bojala.
Nestrpljenje je nestalo, zatvorila je oči.

Prije sedam godina Hirai je prvi put došla u kafić. Tada je imala
dvadeset četiri godine i već je tri mjeseca držala bar. Jedne nedjelje ujesen
prošetala je po susjedstvu i pritom otkrila kafić. Osim žene u bijeloj haljini
kratkih rukava ona je bila jedini gost. Zahladilo je, mnogi su ljudi već nosili
šalove, a u odjeći s kratkim rukavima sigurno je bilo hladno i u kafiću,
pomislila je Hirai i sjela za šank.
Nije vidjela nikog od osoblja. Kad je ušla u kafić, a zvono se oglasilo,
nitko je nije pozdravio. Očito nisu mnogo držali do gostiju, ali se Hirai baš
to svidjelo. Odlučila je čekati još neko vrijeme. Možda nisu čuli zvono?
Zanimalo ju je je li to bila iznimka ili pravilo. Činilo se da ni žena u bijeloj
haljini nije primijetila Hirai i mimo je nastavila čitati knjigu. Možda je kafić
zapravo bio zatvoren? Nakon pet minuta ponovno se oglasilo zvono i ušla je
djevojčica tinejdžerske dobi. Usput je rekla »Zdravo, dobar dan« i otišla u
stražnju prostoriju. Hirai je bila očarana. Pronašla je kafić u kojem se
osoblje nije klanjalo gostima do poda. To je bila sloboda. Nisi mogao znati
kad će te poslužiti. Hirai je voljela takve kafiće, to je bilo sasvim drukčije
od starog, uvijek istog, predvidivog načina ophođenja. Zapalila je cigaretu i
opušteno čekala.
Dok je pušila drugu cigaretu, iz stražnje sobe izašla je žena u pletenoj
vesti bež boje, dugačkoj bijeloj suknji i pregači boje crnog vina. Imala je
krupne, okrugle oči.
Mlada djevojka vjerojatno joj je rekla da je došao gost, no čini se da se
ženi nije žurilo. Napunila je čašu vodom i stavila je pred Hirai. »Dobra dan,
dobro došli« - rekla je smiješeći se. Gost koji želi srdačno ophođenje,
sigurno je pomislila da bi se bar mogla ispričati zbog kašnjenja. No Hirai to
nije željela. Žena se također nije ponašala kao da je učinila nešto loše, nego
se ljubazno smiješila. Hirai nije još nikad srela tako nesputanu ženu koja je
na svoj način obavljala posao. Odmah je zavoljela konobaricu. Geslo joj je
bilo: Ne budi previše ljubazan.
Otada je svaki dan dolazila u kafić Funiculi Funicula. A te zime doznala
je da je to kafić koji te može vratiti u prošlost. Naime, bilo joj je čudno što
žena u bijeloj haljini uvijek nosi kratke rukave. Kad je pitala Kei o tome, ona
joj je ispričala ženinu priču i rekla kako se na čarobnoj stolici može
otputovati u prošlost.
Hirai je odgovorila nešto neodređeno, priča joj nije djelovala
vjerodostojno. No nije mislila ni da bi joj Kei lagala, pa je jednostavno
odustala od razgovora o tome. Nakon otprilike šest mjeseci kafić je postao
donekle slavan kad se počela širiti suvremena legenda o putovanju kroz
vrijeme.
Sama Hirai nikad se nije odvažila vratiti u prošlost. Živjela je svoj
život u traci za pretjecanje i nikad se ni zbog čega nije kajala. I kakvog bi to
uopće imalo smisla, mislila je, kad ionako ne možeš utjecati na sadašnjost?
Sve dok njezina sestra nije poginula u prometnoj nesreći.

Hirai je polako počela osjećati vlastito tijelo kad je poznati glas

iznenada izgovorio njezino ime. Otvorila je oči i vidjela kako je Kei u
pregači boje crnog vina gleda svojim krupnim, okruglim očima. Fusagi je
sjedio na svojem uobičajenom mjestu pokraj ulaza i čitao časopis. Sve je
bilo onako kako je Hirai pamtila. Vratila se u zadnji dan života svoje sestre.
Srce joj je snažno kucalo, morala se smiriti. Bila je toliko napeta da joj
je prijetila opasnost od gubitka i ono malo pribranosti koja joj je još ostala.
Pomislila je kako su joj oči crvene i natečene od suza, a lice podbuhlo. Nije
htjela takva izaći pred sestru. Hirai je stavila ruku na srce i polako disala.
Tada je pozdravila Kei koja je širom otvorenih očiju još stajala za
šankom. - Zdravo.
Vlasnica kafića se iznenadila što na čarobnoj stolici sjedi netko iz
budućnosti koga je poznavala. Automatski je počela razgovarati s Hirai kao
sa strankinjom.
- Ti dolaziš iz budućnosti?
- Da.
- Doista? Zašto?
Kei iz prošlosti nije imala pojma što se dogodilo, pa je to pitala sasvim
nevino.
- Htjela bih se sastati sa sestrom.
Hirai nije mogla lagati. Čvrsto je uhvatila pismo koje joj je bilo na
krilu.
 - S onom koja te stalno pokušava nagovoriti da dođeš kući ?
- Baš s tom.
- O, pa to je iznenađenje! Zar nećeš pokušati izbjeći je, kao i uvijek?
- Danas ne. Ovaj put ću se sastati s njom.
Hirai se svim silama trudila djelovati bezbrižno, no smijeh joj nije
dopirao do očiju. Nije znala ni kamo bi usmjerila pogled. Bude li Kei bolje
pogledala, odmah će primijetiti da nešto nije u redu; ona je bila tankoćutna
osoba.
- Zar se nešto dogodilo? - upitala je šaptom.
Hirai u prvi mah nije ni pisnula, a onda je odgovorila glasom koji je
zvučao umjetno: - Oh, ne, otkud ti to?
Voda teče od gore prema dolje, tako želi zakon gravitacije. I osjećaji
podliježu nekoj vrsti gravitacije. U prisutnost osobe prema kojoj osjećaš
prisnost i s kojom dijeliš emocije, teško je lagati. Istina uvijek želi izaći na
vidjelo. Osobito ako pokušavaš prikriti tugu ili povrijeđenost. Pred
strancima ili površnim poznanicima mnogo je lakše skriti tugu. Kei je za
Hirai bila osoba od povjerenja kojoj je mogla sve reći. Emocionalna
gravitacija je stoga bila vrlo jaka. Kei je imala razumijevanja za sve, mogla
je oprostiti Hirai ma što joj rekla. Jedna jedina prijateljičina ljubazna riječ
imala je beskrajnu snagu i pomogla je Hirai da se oslobodi napetosti.
U tom trenutku Kei je trebala ljubazno reći samo još nešto i istina bi
provalila iz Hirai. Supruga vlasnika kafića zabrinuto je pogledala
prijateljicu, Hirai je to osjetila pa je zbog toga skrenula pogled. Kei je izašla
iza šanka baš kad se oglasilo zvono.

Ding, dong.

- Dobar dan, dobro došli! - rekla je Kei i zastala ne bi li vidjela tko će

ući kafić.
 Hirai je odmah znala da je to Kumi. Kazaljke na srednjem satu
pokazivale su tri sata popodne i to je bilo točno vrijeme. U tri sata njezina je
mlađa sestra za svojeg posljednjeg posjeta prije smrti ušla u kafić.
Hirai se toga dana sakrila iza šanka budući da u kafiću nije bilo druge
mogućnosti. Postojao je samo jedan ulaz u podrum, preko stubišta. Hirai bi
svraćala uvijek nakon ručka, naručila kavu, razgovarala s Kei i zatim se
vratila na posao. Toga dana htjela je malo ranije otvoriti bar. Sjećala se kako
je pogledala na srednji sat koji je pokazivao tri sata. Malo rano, pomislila
je, ali mogla je to vrijeme iskoristiti za pripremu nekoliko sendviča. Već je
platila i upravo je htjela otići iz kafića, ruka joj je već bila na kvaki. Tada je
s vrha stubišta čula glas svoje sestre Kumi koja je, silazeći, s nekim
telefonski razgovarala.
Hirai se uplašila i uspjela se sakriti iza šanka, kad se oglasilo zvono.
Dok je bila sagnuta, kako bi izbjegla susret, Hirai je na tren ispod oka
pogledala sestru.

Sada je Hirai sjedila na čarobnoj stolici i čekala Kumi. Bila je svjesna

toga da nema pojma što će njezina sestra imati na sebi. Čak ni Kumino lice
nije vidjela u posljednje dvije godine. Tako ju je dosljedno izbjegavala da
se sada duboko kajala. Bol u grudima bio je sve jači dok se prisjećala
mnogih odvratnih načina na koje je izbjegavala Kumi.
No sada nije smjela plakati. Još nikad nije plakala pred mlađom
sestrom. Ona bi odmah znala da nešto nije u redu kad bi Hirai došla pred nju
suznih očiju. No bila joj je potrebna silna snaga da se ne slomi na čarobnoj
stolici. Najradije se ne bi obazirala na drugo pravilo i rekla bi: - Imat ćeš
automobilsku nesreću, putuj vlakom!
Ili: - Nemoj danas ići kući!
No tada bi postala glasnikom smrti i duboko pogodila Kruni. To je
morala izbjeći pod svaku djenu. Ni u kojem slučaju nije htjela zadati Kumi
još veću bol. Duboko je udahnula ne bi li smirila svoje uzburkane osjećaje.
- Sestro!
 Kad je čula taj glas, Hirai je preskočilo srce. Kumin glas, za koji je
mislila da ga više nikad neće čuti. Polako je otvorila oči i ugledala mlađu
sestru kako stoji na ulazu iznenađeno je gledajući.
- Zdravo.
Hirai je digla ruku, mahnula i nasmiješila se od uha do uha. On je
nastojala izgledati radosno, ali je i dalje lijevom rukom stiskala pismo na
krilu.
Kumi nije ništa rekla.
Hirai je razumjela Kuminu pomutnju. Pred sestrom nikad prije nije
skrivala svoje protivljenje da se sastane s njom. Uvijek joj je davala do
znanja da je se želi što prije riješiti. Ali ovaj put je bilo drukčije. Pogledala
je Kumi u oči i nasmiješila se, a prije je uvijek izbjegavala njezin pogled.
- Ti si tako čudna. Što je to danas s tobom?
- Kako to misliš?
- Mislim... nijednom za svih ovih godina nisi me dočekala tako srdačno.
- Doista?
- Naravno, dobro se sjećam.
- Oh, Kumi, žao mi je zbog toga - žalosno je rekla Hirai.
Kumi je prilazila polako, kao da se tek mora naviknuti na sestrino
drukčije ponašanje. Pritom je rekla Kei koja je stajala za šankom: - Naručila
bih kavu, tost i zatim curry rižu te miješani parfait.
- Stiže odmah - odgovorila je Kei i dobacila pogled Hirai. Odahnula je
vidjevši da je njezina prijateljica opet pri sebi te otišla u kuhinju.
- Slobodno mogu sjesti ovdje? - oprezno je upitala Kumi, prinoseći
drugu stolicu.
- Naravno - odgovorila je Hirai sa smiješkom na usnama.
Kumi se također smiješila te sjela nasuprot sestri.
Neko vrijeme obje su šutjele i samo su se gledale. Kumi se nemirno
meškoljila na stolici. Hirai je samo bila sretna što može pogledati sestru u
oči.
Kumi joj je napokon uzvratila pogled i tiho rekla: - Danas je nekako
drukčije, u svakom slučaju.
- Po čemu to zaključuješ?
- Po tome što radimo nešto što nikad prije nismo - sjedimo zajedno i
gledamo jedna drugu.
- Zar nismo to nikad činile?
- Hajde, hajde. Kad sam posljednji put stajala pred tvojim vratima, nisi
me htjela pustiti unutra. Prije toga si pobjegla od mene, pa sam morala trčati
za tobom. A još prije si prešla na drugu stranu ulice kako se ne bi susrela sa
mnom. A još prije...
- Da, to uopće nije bilo lijepo od mene - Hirai se složila s njom.
Znala je da je Kumi u pravu. Pretvarala se da nije kod kuće, iako je u
stanu bilo upaljeno svjetlo. Pretvarala se da je pijana i da ne prepoznaje
vlastitu sestru. Nikad nije čitala Kumina pisma, nego ih je odmah bacala.
Čak i njezino zadnje pismo. Bila je grozna starija sestra.
- No, sada si tu.
- Žao mi je, Kumi, uistinu mi je žao.
Hirai je isplazila jezik ne bi li podigla raspoloženje.
Kumi je bila vidno zbunjena. Hirai se ponašala sasvim drukčije nego
inače. - Reci mi istinu, što se dogodilo? - upitala je.
- Hm? Na što misliš?
- Ponašaš se tako čudno.
- Ah, doista?
- Zar se nešto dogodilo?
- Ne, nije ništa - nevino je rekla Hirai, nadajući se da je uvjerila Kumi.
Zbog načina na koji ju je sestra gledala imala je osjećaj da se sama nalazi na
pragu smrti, poput nekoga iz dirljive televizijske drame tko u posljednjim
satima života odjednom postaje svjestan sebe. Umalo joj nisu suze navrle na
oči kad je shvatila strašnu ironiju. Neće ona umrijeti. Kad se činilo da će je
svladati emocije, Hirai je skrenula pogled prema dolje.
- Evo, molim lijepo.
Kei je došla s kavom u pravi tren.
- Hvala lijepa - rekla je Kumi i uljudno kimnula.
- Nema na čemu - odgovorila je supruga vlasnika kafića i stavila kavu
na stol. Zatim se blago naklonila i vratila za šank.
Razgovor je zapeo. Hirai nije mogla ništa reći. Otkako je njezina sestra
došla u kafić, samo ju je htjela uhvatiti za ruku i preklinjati da ne umre.
Šutnja joj je iscrpila svu snagu.
Na koncu se Kumi ponovno uznemirila i vrtjela na stolici. U krilu je
imala blok papira za pisma, neprestano pogledavajući na zidni sat.
Hirai je znala što ona proživljava. Kumi je smišljala riječi kojima će
zamoliti sestru da se vrati kući. To je bilo nešto što je Hirai godinama
odlučno odbijala. I svaki put bi njezino ponašanje bilo odbojnije i hladnije.
Kumi nikad nije odustala, bez obzira na to koliko puta ju je Hirai odbila, i
nikad se nije zadovoljila odgovorom »ne«, to ju je svaki put zaboljelo i
rastužilo.
Hirai je zamišljala kako je Kumi svaki put strašno patila i to joj je
slamalo srce. Njezina je sestrica tako dugo morala trpjeti te osjećaje. I sada
je računala na to da će je Hirai opet odbiti i bila je obeshrabrena. No ipak je
uspijevala ponovno navesti Hirai na razgovor, nikad ne bi odustala.
Kumi je na kraju podigla glavu i pogledala stariju sestru s puno
povjerenja: Hirai ju je gledala u oči. Kumi je upravo htjela nešto reći, ali ju
je Hirai preduhitrila.
- Dobro, vratit ću se kući.
Vidno zbunjena, Kumi je odgovorila: - Molim?
Hirai je blago i jasno ponovila: - Dobro, vratit ću se kući. Nemam ništa
protiv toga da se vratim u Takakuru.
 Kumi i dalje nije vjerovala svojim ušima. - Doista? - bojažljivo je
upitala.
- Ali sigurno znaš da neću biti od velike koristi?
- Ne brini zbog toga! Brzo ćeš sve naučiti. Majka i otac će biti jako
sretni!
- Doista?
- Naravno.
Kumi je naglasila svoj odgovor snažno kimnuvši glavom. Lice joj se
zarumenjelo i briznula je u plač.
- Što je? - uzbuđeno je upitala Hirai, iako je znala što je bio razlog
Kuminim suzama. Ako se vrati u Takakuru, njezina će mlađa sestra biti
slobodna. Njezini dugogodišnji pokušaji nagovaranja Hirai napokon su se
pokazali uspješnima. Nije čudo što je bila tako sretna. No Hirai je bila
iznenađena snagom Kuminih suza.
- To mi je oduvijek bio san - tiho je rekla Kumi dok su joj suze kapale
na stol.
Hiraino srce snažno je lupalo u grudima. Njezina je sestra, dakle,
također imala snove. I ona ih je htjela ostvariti. Hiraina sebičnost
onemogućila joj je nešto što joj je bilo toliko važno da sada gorko plače.
Hirai je htjela znati u čemu je to spriječila Kumi, pa je pitala: - Što je
bio tvoj san?
Kumi ju je pogledala očima crvenim od suza i duboko udahnula. - Voditi
hotel zajedno s tobom.
Hirai nikad nije vidjela sestru tako sretnu. Prisjetila se što je prije tri
dana rekla Kei.
- Ona me mrzi,
- Ona ga nije željela preuzeti.
- Stalno joj govorim da se neću vratiti. Ali ona mi ne da mira.
Pretjerala bih kad bih rekla da je uporna.
 - Ne želim ga vidjeti.
- Vidim joj na licu. Zbog mene ona sad ima hotel, kojim ne želi
upravljati. Želi da dođem kući kako bi ona mogla biti slobodna.
- Osjećam da vrši pritisak na mene.
- Baci pismo.
- Mogu misliti što piše u njemu. Uistinu je teško, ovako sama... molim
te, dođi kući... sve ćeš naučiti.
Sve je to Hirai rekla. No nije bila u pravu, Kumi je nije mrzila. Također
se nije željela riješiti hotela. Nije htjela svoju slobodu, nije okrivila Hirai,
nego je samo željela zajedno sa starijom sestrom voditi obiteljski posao. To
joj je bio veliki san, koji se nije promijenio. Sada je sva u suzama sjedila
pred svojom sestrom, koju je voljela iznad svega i koju je na sve moguće
načine pokušavala vratiti kući. Dok su roditelji odbacili Hirai, Kumi nije
gubila nadu da će se njezina sestra vratiti. Bila je tako slatka. Kao onda kad
je pratila Hirai u stopu i neprestano je zvala. Njezina ljubav prema Kumi
bila je jača nego ikad prije.
No sad je njezina sestrica, koju je voljela više od svega, bila mrtva.
Hirai je djelovala kao da će je preplaviti osjećaj krivnje. Nemoj
umrijeti! Ne želim da umreš!
- Kumi - tiho je rekla. Htjela je pod svaku cijenu spriječiti sestrinu
smrt, iako to nije mogla.
Ona je, pak, izgleda, nije čula, nego je rekla: - Čekaj malo, moram na
brzinu u zahod kako bih popravila šminku.
Zatim je ustala i krenula.
- Kumi! - povikala je Hirai za njom.
Kumi je naglo zastala i prestrašeno se okrenula.
Hirai odjednom više nije znala što je htjela reći. Ništa neće promijeniti
sadašnjost. Baš ništa.
- Ah, ništa, u redu je. Oprosti.
 Ne idi! Nemoj umrijeti! Žao mi je! Oprosti mi, molim te! Da nisi zbog
mene doputovala u Tokio, sada bi bila živa!
Htjela je reći mnogo toga, ispričati se za mnoge stvari. Za svoju
sebičnost, za to što je otišla od kuće i ostavila Kumi da se brine o
roditeljima i preuzme hotel. Nije ni pomišljala kako je to njezinoj obitelji
moralo biti teško, nikad nije mislila o tome što se krije iza Kuminih posjeta
unatoč njenim mnogim obvezama u hotelu. Sada vidim da si patila zbog
mene, zbog svoje starije sestre. Strašno mi je žao. No nije mogla sve svoje
osjećaje pretočiti u riječi. Zapravo, nikad nije shvaćala pravo stanje stvari.
No što bi sada trebala reći? Što bi htjela reći?
Kumi je nježno pogledala sestru i strpljivo čekala da čuje što joj je
htjela reći. Shvatila je da Hirai nešto leži na srcu.
Kako me samo lijepo gledaš, a ja sam se posljednjih godina tako loše
odnosila prema tebi. Sve ove godine čekala si me i uvijek si me voljela.
Uvijek si željela da zajedno vodimo hotel. Nikad nisi odustala. Ali ja...
Hirai se izgubila u mislima i osjećajima i na kraju je uspjela izustiti
samo jednu jedinu riječ: - Hvala.
Nije znala može li joj prenijeti sve svoje emocije, ali je u to uložila
svoju cijelu dušu.
Kumi je prvo djelovala iznenađeno, ali onda se nasmijala od uha do
uha. - Danas si doista čudna.
- Da, moguće je.
S posljednjim ostacima snage Hirai se veselo nasmiješila.
Kumi ju je pogledala sva sretna i otišla u zahod.
Kumi!
Hirai je gledala za sestrom, a suze su joj zamaglile pogled. Nije se više
mogla suzdržati. No nije ni trepnula, nego je čekala da Kumi za sobom
zatvori vrata zahoda. Hirai je tek tada pognula glavu, a suze su joj padale po
stolu. Tugovala je iz dubine duše. Najradije bi glasno vikala i plakala, ali
onda bi je Kumi čula. Hirai je stavila ruku na usta kako ne bi zvala pokojnu
sestru, i nijemo je plakala trzajući ramenima.
 Kei je zabrinuto doviknula iz kuhinje: - Je li sve u redu, Hirai?
Bip, bip, bip.
Zvuk je dolazio iz Hiraine šalice i upozoravao ju je da se kava ohladila.
- Oh, ne! Znak!
Kei je odmah znala što se događa jer se taj signal oglašavao samo kad
bi se netko u prošlosti sastao s umrlom osobom. A Hirai se htjela sastati s
Kumi...
O, Bože, njezina draga sestrica.
Kei je dobacila pogled Hirai i prestrašeno promrmljala: - Molim te, ne
daj da se to dogodi.
Hirai je pogledala prijateljicu i tužno kimnula.
Kei ju je upozorila: - Vrijeme...
- Znam.
Hirai je uzela šalicu. - Moram odmah popiti, zar ne?
Žena vlasnika kafića duboko je uzdahnula. Uzdah koji je obuhvaćao svu
bol i tugu u njezinu srcu. - Tako bih voljela samo još jednom vidjeti njezino
lice. Ali onda se ne bih mogla vratiti.
Drhtavim rukama prinijela je šalicu usnama. Sad je morala popiti kavu.
Suze su joj tekle niz obraze. Zašto se to moralo dogoditi? Zašto je morala
umrijeti? Zašto nisam prije rekla da ću se vratiti obitelji?
- Ne, ne mogu piti.
Hirai je odložila šalicu, ostala je bez snage. Nije imala pojma što je
htjela i zašto je otputovala u prošlost. Znala je samo da voli sestru više od
ikoga i da je ona sad mrtva.
Ako sad popijem kavu, nikad je više neću vidjeti. Iako sam je napokon
uspjela nasmijati. To više nikad neće biti moguće. Znala je da ne može piti
kavu dok gleda Kumi u lice.
- Hirai!
 - Ne mogu je piti.
Kei je razumjela koliko je njezinoj prijateljici to teško. Ugrizla se za
usne i rekla drhtavim glasom: - Upravo si obećala sestri, zar ne?
Hirai je zažmirila i u mislima ponovno vidjela Kumin osmijeh.
- Obećala si joj da ćeš se vratiti i s njom voditi hotel.
Hirai je zamišljala živu Kumi te kako se njih dvije pune poleta brinu o
obiteljskom poslu. Zatim je ponovno čula zvono mobitela kad je rano ujutro
nazvala glavna konobarica.
- Ali ona...
Hirai je vidjela sestru kako leži na verandi. Kao da spava. No ona je
bila mrtva. Što će raditi kad se vrati u sadašnjost? Nije vidjela nikakav
razuman razlog za povratak.
Kei je također plakala, ali je rekla s takvom odlučnošću kakvu Hirai
nije kod nje nikad vidjela: - To znači da se svakako moraš vratiti. Sada je to
važnije nego ikad.
Zašto?
- Koliko bi tvoja sestra bila tužna kad bi znala da si joj to obećala samo
zato da ju usrećiš u zadnjim trenucima njezina života. Bila bi jako tužna, ne
misliš li tako?
Da! Kei je u pravu. Kumi mi je rekla, da je sanjala o tome kako će
raditi sa mnom i ja sam joj to obećala. Rekla sam da ću se vratiti kući.
Nikad prije nisam vidjela da je moja sestra tako sretna. Ne mogu se
pretvarati da nisam vidjela kako je ozarena. Ne mogu je ponovno
razočarati. Moram se vratiti u sadašnjost. Moram otići u Sendai, k svojoj
obitelji. Bez obzira na to što je Kumi sada mrtva, ja sam joj to obećala dok
je još bila živa. Moram se pobrinuti da njezin osmijeh ne bude uzaludan.
Hirai je ponovno uzela šalicu. Ali...
Želim još jednom vidjeti njezino lice.
To joj je bila najveća želja. Ali onda neće popiti kavu i završiti kao
duh, Hirai je bila toga svjesna. A ipak nije mogla staviti usne na rub šalice.
 Klik.

Vrata zahoda su se otvorila. U tom trenutku Hirai je instinktivno popila

kavu naiskap. Nije više smjela oklijevati sve dok se Kumi nalazi iza
zahodskih vrata. To joj je bila posljednja prilika i razum je prevladao. Sve
oko Hirai u tom se trenu počelo okretati, vrtoglavica se vratila i ona se opet
sjedinila s parom koja ju je okruživala. Pomirila se s tim da više nikad neće
vidjeti Kumi. No u tom je trenutku njezina sestra izašla iz zahoda.
Kumi!
Kumi, koja se polako gubila u magli, obratila se Kei za šankom: -
Oprostite, znate li slučajno gdje je moja sestra?
Kei se nasmiješila i rekla: - Nažalost, ona je morala iznenada otići.
Kumi je bila veoma razočarana. Napokon se sastala sa starijom
sestrom, a onda je ona morala otići navrat-nanos. Doduše, obećala je da će
se vratiti kući, no sastanak je bio tako kratak da je Kumi sada, naravno, bila
zabrinuta i tužna. Uzdahnula je spustivši ramena.
Kei je stoga brzo rekla: - Ne morate se bojati! Vaša je sestra rekla da će
održati obećanje.
Zatim je namignula Hirai, pretvorenu u dim.
Kei, ti si me spasila! Hvala ti!
Dirnuta Keinom pomoći, Hirai je ponovno počela plakati.
Kumi je šutjela neko vrijeme, a zatim rekla neodoljivo se osmjehnuvši:
- Doista? To je lijepo! Onda idem kući.
Uljudno se naklonila i dobro raspoložena izašla iz kafića.
Kumi!
Njezina se sestra nasmiješila kad je čula da Hirai želi održati obećanje.
Hirai je sve još jednom proživjela kao na ubrzanom snimku. Više nije mogla
prestati plakati.
 Odjednom je primijetila da se žena u bijeloj haljini vratila iz zahoda.
Tu su bili i Kazu, Nagare, Kohtake i Kei. Hirai je ponovno bila u sadašnjosti
- u sadašnjost bez svoje sestrice.
Žena u bijeloj haljini nije se obazirala na Hiraine suzne oči. - Makni se!
- ljutito je rekla.
- Naravno - rekla je Hirai i požurila se ustati s čarobne stolice.
Žena-duh sjela je, gurnula šalicu u stranu i mimo nastavila čitati knjigu.
Hirai je uzaludno pokušavala dovesti u red svoje uplakano lice i glasno
je uzdisala. - Ne znam hoće li me roditelji primiti raširenih mku. I nemam
pojma o poslu koji me ondje čeka - rekla je pogledavši Kumino zadnje
pismo. - No povratak zapravo ne bi trebao biti problem, zar ne?
Hirai se očito htjela odmah vratiti u Sendai, odustati od bara i sve
ostaviti za sobom. Za Hirai je bilo tipično da donosi odluke ne razmišljajući
o njihovim posljedicama. Sada je donijela odluku, po izrazu njezina lica nije
se u to moglo sumnjati.
Kei je kimnula. - Sve će biti dobro - rekla je veselo. Nije pitala Hirai
što se dogodilo u prošlosti. Nije ni morala.
Hirai je uzela 380 jena, dala ih Nagareu i dobro raspoložena izašla iz
kafića.

Ding, dong.

Kei je rekla šaptom: - Onda, nije li to bilo prekrasno?

Dok je Nagare stavljao novac za kavu u blagajnu, zamišljeno je gledao
svoju suprugu koja se gladila po trbuhu. Može li ona odustati?
Zvuk zvona odjekivao je kafićem.
 Majka i dijete

K ad se pojavljuje u haiku poeziji, cvrčak higurashi izaziva pomisao na

jesen. Na njegov spomen vidimo sliku gdje cvrči na kraju ljeta. No pjesma
tog kukca može se čuti već početkom ljeta. Glasanje cvrčaka abura i minmim
dočaravaju žarko sunce, vruće dane sredine ljeta, dok pjesma cvrčka
higurashi dočarava večer i kasno ljeto. Pri zalasku sunca, u sumrak, kad se
higurashi javi svojom kana kana kana pjesmom, čovjeka obuzima sjeta i
želja za odlaskom kući.
U gradu se cvrčak higurashi čuje veoma rijetko, jer za razliku od agure
i minmina on voli sjenovita mjesta poput onih u šumi ili među čempresima,
daleko od sunca. U blizini kafića živio je jedan higurashi cvrčak. Početkom
zalaska sunca zacvrčao bi kam lama kam i njegova bi pjesma zatim polako
utihnula. Katkad bi se čula i kafiću, u podrumu, ali samo ako se pomno sluša.
Bio je kolovoz, najtopliji dan u godini. Abura cvrčci glasno su pjevali
vani svoje je je je. U kafiću je bilo prohladno i bez klima uređaja, pa i u
takve dane. Kažu je na Nagareovom mobitelu čitala Hirain e-mail.
»Već sam dva tjedna u Takakuri. Moram mnogo toga naučiti. Svaki
dan samo Sto ne zaplačem. Uistinu je teško.«
- O da, dobro će se napatiti.
Kohtake i Nagare pozorno su slušali što im je konobarica govorila.
Budući da ni Kazu ni Kei nisu imale vlastite mobitele, svi e-mailovi za kafić
stizali su na Nagareov uređaj. Kazu nije imala mobitel zato što je imala
poteškoće u odnosima s ljudima pa bi joj mobiteli i ostali uređaji za
komunikaciju bili samo na teret. Kei je otkazala ugovor kad se udala za
Nagarea. - Bračnom paru dovoljan je jedan mobitel - rekla je. Hirai je,
naprotiv, imala tri mobitela, koji su služili u različite svrhe. Jedan je bio za
goste, jedan za privatne razgovore, a jedan za obitelj. Na ovom posljednjem
bili su pohranjeni samo brojevi njezinih roditelja i sestre Kumi. Premda
nitko u kafiću to nije znao, nedavno je dodala još dva telefonska broja: broj
kafića te Nagareov broj.
Kazu je nastavila čitati:
»Moj odnos s roditeljima i dalje je pomalo napet, ali ipak osjećam da
je moja odluka o povratku kući bila ispravna. Ako želimo iskazati čast
Kumi, onda bismo trebali nastojati voditi život koji neće biti obilježen
nesrećom i jadikovanjem. Vi vjerojatno nikad ne biste ni pomislili da ja
mogu biti tako ozbiljna.
Bilo kako bilo, ja sam sretna, meni je dobro. Budete li imali
mogućnosti, posjetite me. Iako je najljepše vrijeme već prošlo. Najtoplije
Vam preporučujem Tanabata festival. Pozdravite sve.
Yacko Hirai.«
Nagare je stajao na kuhinjskim vratima i slušao, prekriživši ruke na
grudima i stisnuvši oči jače nego inače. Vjerojatno je bio radostan, iako se to
kod njega nikad nije točno znalo.
- Nije li to lijepo? - rekla je Kohtake sretno se smiješeći. Sjedila je za
šankom, u radnoj odjeći medicinske sestre: očito je upravo imala pauzu. -
Hej, pogledajte sliku - rekla je Kazu i pokazala Kohtake fotografiju koja je
stigla uz e-mail.
Medicinska sestra uzela je mobitel u ruku kako bi mogla bolje vidjeti
sliku.
- Jao, izgleda baš profesionalno - rekla je pomalo iznenađeno.
- Zar ne? - složila se Kazu smiješeći se.
Hirai je stajala ispred hotela, kosa joj je bila povezana u čvor; na sebi
je imala ružičasti kimono koji je značio da je ona vlasnica Takakure.
- Izgleda sretno.
- Da, točno.
Hirai se bezbrižno smiješila. Pisala je da su odnosi između nje i
roditelja i dalje malo napeti, ali Yasuo i Michiko - njezini otac i majka -
stajali su pokraj nje.
 - Sigurno je i Kumi sretna - promrmljao je Nagare koji je odostrag
bacio pogled na sliku.
- Da, sigurno jest - rekla je Kohtake. Kazu, koja je stajala pokraj nje,
potvrdno je kimnula. Izraz lica nije joj bio onako hladan i ozbiljan kao kad
izvodi ritual povratka u prošlost, nego srdačan i opušten.
- Uostalom - rekla je Kohtake kad je vratila mobitel i okrenula se prema
ženi u bijeloj haljini.
- Što ona radi ondje? - upitala je, ali misleći na Fumiko Kiyokawu koja
je sjedila za stolom žene-duha. Fumiko je u proljeće ove godine putovala u
prošlost, a vlasnici kafića zapamtili su je kao primjer suvremene poslovne
žene. Danas je vjerojatno bila na dopustu, jer nosila je crnu majicu s tričetvrt
rukavima, bijele rastezljive hlače i sandale.
Fumiko se nije obazirala na ostale prisutne dok su razgovarali o Hirai,
nego je gledala u ženu u bijeloj haljini. Nitko nije znao kakve su joj bile
namjere.
- I ja se to pitam - rekla je Kazu.
Od proljeća Fumiko je povremeno dolazila u kafić i svaki put bi sjela
nasuprot ženi-duhu. Odjednom je okrenula glavu prema Kazu i rekla: -
Oprostite, molim vas.
- Da?
- Nešto me muči.
- Što?
- Ta putovanja kroz vrijeme... može li se zapravo otići i u budućnost?
- U budućnost?
- Da, baš tako.
To je pobudilo i Kohtakeinu znatiželju. - I mene bi to zanimalo.
- Zar ne? - potvrdila je Fumiko. - Putovanje u prošlost je vremenski
skok, pa sam mislila da je ono moguće i u drugom smjeru - nastavila je
Fumiko.
 Kohtake je kimnula.
- Dakle - je li moguće? - upitala je žena puna iščekivanja, znatiželjno
otvorivši oči.
- Da, naravno da se može putovati i u budućnost - ravnodušno je
odgovorila Kazu.
- Doista?
Fumiko je od uzbuđenja udarila o stol i prolila kavu žene u bijeloj
haljini, koja je na to ljutito trznula obrvama. Fumiko je panično brisala kavu
ubrusom. Nije htjela da ju ponovno prokunu.
- Jao! - povikala je Kohtake.
Kazu je promatrala dvije žene koje je tako zanimala budućnost. - No to
nitko ne čini - hladno je dodala.
- Hm? - Fumiko je bila iznenađena. - A zašto ne?
Ona sigurno nije bila jedina osoba koja je razmišljala o tome kako će
posjetiti budućnost. To je htjela izraziti na taj način. Činilo se da Kohtake
želi postaviti isto pitanje. Širom otvorenih očiju prodorno je gledala Kazu,
koja je opet gledala Nagarea koji je okrenuo glavu prema Fumiko.
- Pa dobro... koliko godina želite otići u budućnost?
Pitanje je djelovalo neobično, ali Fumiko se očito pripremila za to. -
Tri godine od sada! - odmah je odgovorila i malo se zarumenjela.
- Želite li se sastati sa svojim prijateljem? - smireno je upitala Kazu.
- Pa - da. Je li to problem?
Fumiko je neprijateljski izbacila donju vilicu, ali joj je lice još jače
pocrvenjelo.
Nagare se ubacio u razgovor. - To nije ništa zbog čega biste se morali
sramiti.
- Uopće se ne sramim! - odgovorila je Fumiko. No Nagare ju je
pogodio u živac pa su se on i medicinska sestra pogledali i nasmiješili.
 Kazu, naprotiv, nije bila raspoložena za šalu, odmjeravala je Fumiko
svojim bezizražajnim pogledom, što je ovoj bio znak za uzbunu.
- To nije moguće? - tiho je upitala.
- Pa, načelno je moguće, nije riječ o tome - hladno je nastavila Kazu.
- Ali?
- Kako znate da će on za tri godine doći u kafić?
Fumiko ju je razdražljivo pogledala.
- Zar ne shvaćate? - upitala je Kazu još jednom. - Oh!
Fumiko je odjednom shvatila što konobarica misli. Kako je mogla biti
sigurna da će Goro za točno tri godine biti ovdje u kafiću?
- To je ono odlučujuće.
- Ono što je prošlo, prošlo je, a trenutak se može izabrati ciljano. No...
- Budućnost je sasvim nepoznata - rekla je Kohtake i pljesnula rukama
kao u kakvom televizijskom kvizu.
- Naravno da možete otputovati u dan koji želite, ali ne možete znati
hoće li i osoba s kojom se želite sastati biti ondje.
Sudeći po izrazu Kazuina izmučena lica, sigurno su se već mnogi to
pitali.
- Ako se, dakle, ne nadate čudu, vrlo je mala mogućnost da ćete se u
budućnosti sastati s osobom u trenutku koji ste sami izabrali - dodao je
Nagare, kao da svaki dan objašnjava to pitanje. Stisnuvši oči, dobacio je
Fumiko pogled koji je govori: Razumijete li što želim time reći?
- To bi, dakle, bilo gubljenje vremena?
- Točno.
- Razumijem... S obzirom na činjenicu koliko je njezin motiv bio
površan, Fumiko bi vjerojatno trebala biti posramljenija. No nužnost
poštivanja pravila u kafiću toliko ju je dojmila da joj uopće nije palo na
pamet dovesti u pitanje Kazuin odgovor.
 Pomislila je: Ako se vratiš u prošlost, ne možeš mijenjati sadašnjost.
Odlazak u budućnost je rasipanje vremena. Baš praktično. Sad shvaćam
zašto je u novinskom članku pisalo da je putovanje kroz vrijeme
»besmisleno«.
Ali neće ona tako lako odustati. Nagare je još jače stisnuo kapke i
upitno je pogledao. - A što želite doznati? Želite li biti sigurni da ćete tada
biti u braku? - zadirkivao ju je.
- Ne, uopće ne.
- Ha! Znao sam.
- Ne, rekla sam vam da nije riječ o tome.
Ali što je više poricala, to su joj manje vjerovali.
Na nesreću, postojalo je još jedno pravilo koje je onemogućavalo
njezino putovanje u budućnost: Svatko smije samo jedanput sjesti na čarobnu
stolicu. Svatko dobiva samo jednu priliku.
Ali ja mislim da bi bilo jednostavnije kad to ne bismo rekli Fumiko,
pomislila je Kazu, promatrajući ženu. U svakom slučaju ne iz sažaljenja,
nego zato što bi ona tražila nedvosmisleno objašnjenje toga pravila. A ja se
ne želim upuštati u to, dodala je u sebi.

Ding, dong.

- Dobar dan, dobro došli!

Fusagi je ušao u kafić. Na sebi je imao mornarski plavu polo majicu,
hlače bež boje i tradicionalne sandale. Preko ramena je nosio torbu. U ruci je
držao mali bijeli ručnik kojim si je brisao znoj s čela, toga najtoplijeg dana u
godini.
- Fusagi! - povikao je Nagare umjesto uobičajenog pozdrava.
Čovjek je u prvi mah djelovao pomalo zbunjeno, ali je ipak kratko
kimnuo i sjeo na svoje uobičajeno mjesto za stolom pokraj ulaza.
 Kohtake mu je prišla iza leđa, prekriženih ruku, i rekla nasmiješivši se:
- Zdravo, najdraži!
Više ga nije zvala imenom kao prije.
- Žao mi je, ali poznajemo li se mi?
- Ja sam tvoja supruga, mili.
- Supruga? Ja sam oženjen?
- Da.
- To je šala. Zar ne?
- Nije, ja sam doista tvoja supruga.
Kohtake je bez oklijevanja sjela pokraj supruga, koji je izgledao kao da
ne zna kako bi se ponašao prema ženi koja ga je tako prisno oslovila.
- Više bih volio da ne sjednete ovamo - rekao je zatim.
- Oh, to je sasvim u redu. Pa ja sam tvoja žena.
- Ne, to nije u redu, ja vas uopće ne poznajem.
- Onda me moraš upoznati. Započnimo s tim odmah.
- Što mislite reći?
- To zvuči kao prosidba, zar ne?
Dok je Fusagi s prezirom gledao ženu pred sobom, Kohtake se samo
smiješila. Vidno uzrujan, zamolio je za pomoć konobaricu Kazu koja mu je
upravo donijela čašu vode. - Ah, možete li mi pomoći oko te žene?
Stranac bi u ovom slučaju vidio sasvim običan, opušteni par. No tko je
poznavao Fusagija, slutio bi kako se Fusagi u tom trenutku osjeća nelagodno.
Izgleda kao da je doista pod stresom - rekla je Kazu, nasmiješila se i
time stala na njegovu stranu.
- Doista? Pa dobro.
- Možda bismo ga za danas trebali ostaviti na miru - dobacio je Nagare
sa šanka.
 Takav razgovor bračnog para nije bio ništa novo. Fusagi bi nekim
danima odlučno pobijao riječi svoje supruge da su u braku, a nekim bi
danima samo rekao »Oh, doista?« i prihvatio to kao činjenicu. Još prije dva
dana sjedili su jedno nasuprot drugome i sasvim normalno razgovarali.
Fusagi je rado pričao o svojim putovanjima, a Kohtake je odgovarala sa
smiješkom da je i ona bila na ovom ili onom mjestu, pa bi se iz toga razvio
živahan razgovor u kojem je medicinska sestra očito uživala.
- Da, vjerojatno. Nastavit ću razgovarati s njim kad se vratimo kući -
rekla je Nagareu i ponovno sjela na svoje mjesto za šankom.
- Ali čini se da si baš sretna - primijetio je vlasnik kafića.
- Da, jesam na neki način - radosno je odgovorila Kohtake.
Fusagi je unatoč ugodnoj temperaturi u kafiću i dalje brisao ručnikom
znoj s lica.
Naručio je kavu, iz torbe izvadio časopis o putovanjima i raširio ga na
stolu.
- Stiže odmah - odvratila je Kazu sa smiješkom i otišla u kuhinju.
Kohtake je podbočila glavu rukama i promatrala supruga koji se
potpuno usredotočio na svoj časopis. Nagare je mljeo kavu mlincem
staromodnog izgleda i gledao bračni par.
Fumiko nije ispuštala iz vida ženu u bijeloj haljini, koja je kao i uvijek
čitala knjigu, ne zanimajući se za ono što se oko nje događa. Kad se
prostorijom proširio miris netom samljevene kave, Kei je izašla iz stražnje
sobe. Ugledavši je, Nagare je prekinuo svoj posao.
- O, Bože - povikala je Kohtake vidjevši Keino blijedo, gotovo
plavkasto lice. Supruga vlasnika kafića izgledala je slabo, jedva se držala na
nogama.
- Jesi li dobro? - zaprepašteno je upitao Nagare. Lice mu je djelovalo
kao da u njemu nema ni kapi krvi.
- Sestrice, trebala bi leći - doviknula je Kazu iz kuhinje.
 - Ne, dobro mi je, ne brinite - odgovorila je Kei, pokušavajući svom
snagom prikriti zdravstvene tegobe, ali joj to nije pošlo za rukom.
- Ti zaista ne izgledaš dobro - rekla je Kohtake koja je ustala i pozorno
promatrala Kei. - Trebala bi leći.
Ali Kei je odmahnula glavom. - Ne, dobro mi je, uistinu - bila je uporna
te dvama prstima pokazala znak mira. No vidjelo se da joj je bilo loše.
Kei je došla na svijet slaba srca. Liječnici su joj zabranili naporne
tjelesne aktivnosti zbog čega u školi nije nikad smjela sudjelovati u
sportskim igrama i sličnim događajima. Unatoč tomu, bila je živahna, vesela
djevojčica koja je uživala u životu. Imala je dar da bude sretna, često je
govorila Hirai. Ako mi nisu dopuštene naporne tjelesne aktivnosti, onda ću
se pridržavati toga. Tako je razmišljala Kei.
Umjesto da za sportskih priredaba sjedi po strani i gleda, netko od
njezinih prijatelja iz razreda gurao ju je u kolicima pokraj trkačke staze dok
su drugi trčali. Naravno, nisu imali nikakvog izgleda za pobjedu, ali su
davali sve od sebe i djelovali veoma razočarano zato što nisu pobijedili. Na
plesnim priredbama svojeg razreda jednostavno bi se zadovoljila laganim
plesnim koracima. Obično ljudi nisu voljeli one koji se nisu ponašali u
skladu s društvenim normama, ali kod Kei to nije bio slučaj. Svi su je
voljeli. Ona je tako djelovala na ljude. Ipak, unatoč snažnoj volji i karakteru,
srce ju je često ostavljalo na cjedilu. Kei je često morala ići u bolnicu na
liječenje, iako ne zadugo. Ondje je i upoznala Nagarea.
Kei je tada imala sedamnaest godina i pohađala drugi razred srednje
škole. U bolnici je morala ležati u krevetu i provodila je vrijeme u razgovoru
s onima koji bi je posjetili i s medicinskim sestrama. Također je voljela
gledati kroz prozor. Tako je jednog dana primijetila muškarca u vrtu bolnice,
koji je bio u zavojima od glave do pete.
Nije ga mogla prestati gledati. Osim što je bio sav u zavojima, bio je i
veoma visok. Kad bi pokraj njega prošla djevojčica iz osnovne škole,
izgledala bi sićušno. To je sigurno bilo pomalo neuljudno, ali Kei je u
mislima čovjeku dala ime Mumija i mogla ga je cijeli dan promatrati, a da
joj ne dosadi.
 Jedna joj je sestra rekla da je taj čovjek stradao u prometnoj nesreći.
Vozio je preko križanja kad su se ispred njega sudarili automobil i kamion.
On je izbjegao sudar, ali ga je kamion vukao još dvadeset metara i na kraju
ga zavitlao u jedan izlog. Auto gotovo uopće nije bio oštećen, vozačima se
nije dogodilo ništa, ali kamion je naletio na nogostup i prevrnuo se. Na
sreću, nitko od prolaznika nije stradao. Nagare je ostao na životu
zahvaljujući svojoj krupnoj građi, čak je sam ustao nakon sudara. Bio je
obliven krvlju, zadobio mnogo ozljeda, ali je prvo oteturao do prevrnutog
kamiona i povikao: - Sve u redu?
Benzin je curio iz vozila, vozač je bio bez svijesti. Nagare ga je
izvukao iz kabine i bez poteškoća nosio na ramenima dok nije zamolio
jednog prolaznika da pozove hitnu pomoć. Kad je stiglo vozilo prve pomoći,
odmah su povezli i golemog čovjeka. Tijelo mu je bilo puno dubokih ozljeda,
koža oguljena na mnogim mjestima, ali mu nijedna kost nije bila slomljena.
Nakon što je Kei čula Mumijinu priču, bila je još očaranija tim
čovjekom. Ubrzo se zaljubila u njega, prvi put u životu. Jednog dana odlučila
je upoznati se s njim. Kad je stajala pred njim, bio je još veći nego što je
očekivala, poput zida. - Mislim da ste vi čovjek za kojeg se želim udati -
rekla je otvoreno i nimalo zbunjeno. To su bile njezine prve riječi upućeni
čovjeku-mumiji.
On ju je pogledao i pitao se što da joj odgovori. Na kraju je rekao: - U
tom slučaju biste radili u kafiću.
Otada su se sastajali redovito, a nakon tri godine, kad su Nagareu bile
dvadeset tri godine, a Kei dvadeset, sklopili su brak.
Kei je otišla iza šanka i počela brisati posuđe i slagati ga na policu, kao
i uvijek. Iz kuhinje se čulo žuborenje i klokotanje sifona. Kohtake je
zabrinuto gledala prijateljicu, ali Kazu je otišla u kuhinju, a Nagare je
nastavio mljeti kavu kao da je sve u redu. Samo je žena u bijeloj haljini iz
neobjašnjivih razloga pozorno gledala Kei.
- Hm - rekla je Kohtake kad je iznenada čaša pala na pod. Iskliznula je
Kei iz ruke.
- Sestrice? Je li sve u redu?
 Konobarica je uzbuđeno izletjela iz kuhinje.
- Žao mi je - rekla je Kei i pokupila krhotine.
- Pusti to, sestrice, ja ću - rekla je Kazu i brzo pridržala sestričnu kojoj
umalo nisu popustila koljena.
Nagare je nijemo promatrao što se događa.
Kohtake je prvi put vidjela Kei u tako ozbiljnom stanju. Kao
medicinska sestra svaki dan je brinula o bolesnim ljudima, no kad je vidjela
kako joj je prijateljica loše, problijedjela je.
- Kei, mila - zaprepašteno je promrmljala.
I Fumiko je pitala kako je Kei, na što je čak i Fusagi digao glavu i
rekao: - Žao mi je.
- Mislim da bi Kei trebala ići u bolnicu - rekla je Kohtake.
- Ne, bit će joj dobro, ne bojte se.
- Ali ja doista mislim...
No Kei je samo odmahnula glavom, iako je teško disala i grudi su joj se
s naporom nadimale i spuštale. Činilo se da joj je lošije nego što sama želi
priznati.
Nagare je i dalje šutio i smrknuto gledao suprugu.
Ona je duboko udahnula. - Mislim da bih trebala leći - rekla je i krenula
prema stražnjoj sobi. Nagareov izraz lica uvjerio ju je da njezin izgled
izaziva zabrinutost.
- Kazu, pobrini se za kafić, molim te - zamolio ju je Nagare i otišao za
ženom u stražnju sobu.
- Hoću, naravno - odsutno je odgovorila konobarica.
- Htio bih popiti kavu.
- Oprosti, stiže odmah.
Fusagi je očigledno shvatio ozbiljnost situacije i držao se po strani, ali
sad je ipak naručio još jednu kavu i time trgnuo Kazu iz njezinih misli.
Doista je potpuno zaboravila Fusagija.
Tmurno raspoloženje u kafiću toga se dana više nije popravilo.

Otkako je Kei saznala da je trudna, razgovarala je s djetetom u trbuhu,

iako je to nakon tek četiri tjedna bilo još daleko od djeteta. No Kei to nije
smetalo. Ujutro bi pozdravila dijete, predstavila bi mu Nagarea kao »tatu« i
pričala mu o dnevnim događanjima. Kei je voljela te razgovore.
- Vidiš? To je tvoj tata!
- Moj tata?
- Da!
- Kako je velik!
- Da, ali on nema samo veliko tijelo, nego i veliko srce. On je drag
otac, pun ljubavi.
- Oh, ne mogu dočekati da ga upoznam.
- Tata i mama također ne mogu dočekati da te upoznaju, zlato moje!
Kei je u tim razgovorima, naravno, igrala obje uloge. Nažalost, njezino
se zdravstveno stanje pogoršavalo s napredovanjem trudnoće. Nakon pet
tjedana u maternici se stvorila ovojnica oko embrija koji je bio velik od
jedan do dva milimetra. Tada su se već mogli čuti otkucaji srca, a djetetovi
su se organi razvijali velikom brzinom. Nazirali su se oči, uši i usta, gradila
crijeva, pluća, gušterača, cerebralni živčani sustav i aorta, te ruke i noge. No
Kei je morala platiti cijenu za prirodan razvoj fetusa.
Imala je napadaj vrućine i osjećala se kao da ima groznicu. Hormoni,
koji su tijelu bili potrebni za izgradnju placente, izazivali su joj umor i
vrtoglavicu. Raspoloženje joj se stalno mijenjalo. Katkad ju je obuzimao
strašan nemir i dobila bi napade bijesa ili bi postala depresivna. A
promijenio joj se i osjet okusa.
No ni jedan jedini put nije se žalila na svoje tegobe. Uslijed dugih
boravaka u bolnici već od ranog djetinjstva Kei se nikad nije žalila na
tjelesne simptome.
Stanje joj se, međutim, u posljednjim danima naglo pogoršalo. Prije dva
dana Nagare je razgovarao s Keinim liječnikom o njezinoj trudnoći i on je
rekao: - Iskreno, srce vaše supruge možda nije dovoljno snažno za rađanje.
Jutarnja mučnina pojavit će se oko šestog tjedna. Bude li jaka, ona će morati
u bolnicu. Ako se odluči za dijete, treba znati da postoje veoma mali izgledi
da prežive i ona i dijete. A ako i prežive, to će prekomjerno opteretiti
njezino tijelo i skratiti joj životni vijek.
Zatim je još dodao:
- Pobačaji se obično obavljaju između šestog i dvanaestog tjedna
trudnoće. U slučaju vaše žene, ukoliko se odluči za to, trebalo bi to učiniti
što prije, kako bismo bili sigurno da će preživjeti.
Nakon razgovora Nagare je sve ispričao ženi, ali ona je samo kimnula i
rekla: - Znam.

Nakon zatvaranja kafića Nagare je sjedio sam za šankom. Samo su

zidne svjetiljke osvjetljavale prostoriju. Na šanku je stajalo nekoliko malih
ždralova koje je izradio od papirnatih ubrusa. Jedini zvuk bilo je kucanje
satova na zidu. Jedino kretanje u prostoriji dolazilo je od Nagareovih ruku.

Ding, dong.

Iako se oglasilo zvono, Nagare nije podigao glavu. Mirno je stavio

sljedećeg papirnatog ždrala uz ostale kad je u kafić ušla Kohtake. Bila je
zabrinuta za Kei pa je nakon noćne smjene u bolnici ponovno navratila.
Nagare je zurio u papirnate ždralove i lagano kimnuo. Kohtake je
zastala na ulazu.
- Kako je Kei? - upitala je. Znala je za trudnoću. Ali nikad ne bi
pomislila da bi se zbog toga moglo tako brzo pogoršati prijateljičino
zdravstveno stanje. Bila je strašno zabrinuta.
 Nagare je uzeo nov ubrus i počeo ga presavijati. Zatim je rekao: - Ona
će to već nekako prebroditi.
Kohtake mu se pridružila za šankom. Između njih bila je jedna prazna
stolica.
Nagare se počešao po vrhu nosa. - Žao mi je što vam zadajemo toliko
briga - rekao je i dobacio medicinskoj sestri pogled pun isprike.
- Nemoj time razbijati glavu. No ne bi li ona trebala biti u bolnici?
- To sam joj i ja rekao, ali ona me ne želi poslušati.
- Da, ali...
Nagare je dovršio ždrala i zagledao se u njega. - Ja sam bio protiv toga
da Kei zadrži dijete - rekao je veoma tiho. - Ali ona se ne da odgovoriti.
Blago se nasmiješio Kohtake i ponovno spustio pogled.
Nagare je rekao da je bio »protiv toga«, da Kei zadrži dijete, više od
toga nije mogao učiniti. Nije mogao reći: - Pobaci ga. Ili: - Volio bih da ga
rodiš.
Nije se mogao odlučiti ni za koga od njih dvoje.
Kohtake nije znala što bi rekla. Pogledala je ventilator koji se polako
vrtio na stropu. - To je jako teško - napokon je izustila.
- Kako je ona? - upitao je Nagare.
Kazu je bez riječi pogledala prema stražnjoj sobi iz koje je upravo
polako dolazila Kei. Još je bila blijeda i hodala je pomalo nesigurno, no u
usporedbi s onim popodne, izgleda da joj je bilo mnogo bolje?
Otišla je za šank i pogledala supruga koji je pak i dalje buljio u
papirnate ždralove. Tišina je bivala sve nelagodnija. Kohtake se osjećala
kao paralizirana.
Kazu je odjednom otišla u kuhinju i počela kuhati kavu. Stavila je filter
u lijevak i ulila vruću vodu u spremnik. U tišini se dobro čulo što upravo
radi. Vruća voda je ubrzo počela kuhati i para se digla u lijevak. Nakon
nekoliko minuta prostorijom se proširio miris svježe skuhane kave. Nagare
je digao glavu.
 - Žao mi je - promrmljala je Kei.
- Zbog čega? - upitao je njezin suprug i ponovno se zagledao u
ždralove.
- Sutra ću zatražiti uputnicu za bolnicu.
Kei je svaku riječ izgovorila tako kao da se želi pomiriti s nečim protiv
čega se još mora boriti. - Kad jednom budem u bolnici, možda se više nikad
neću vratiti kući. Jednostavno nisam mogla donijeti takvu odluku...
- Razumijem - rekao je Nagare stisnuvši šake.
Kei je podigla glavu i krupnim se očima zagledala u prazno. - Ali ne
mogu ni ovako nastaviti - nastavila je i briznula u plač.
Nagare je slušao bez riječi.
- Moje tijelo više ne može ovo izdržati.
Kei je položila ruke na trbuh, na kojem se još nije vidjelo da je trudna. -
Donošenje ovog djeteta na svijet iscrpit će svu moju snagu - rekla je žalosno.
Ona je najbolje poznavala svoje tijelo. - Zbog toga...
Nagare je pozorno pogledao ženu i odgovorio: - U redu.
- Kei, mila... - Kohtake je sad prvi put doživjela da joj je prijateljica
tako uznemirena. Kao medicinska sestra znala je za opasnost kojoj se žena
bolesna srca izlaže trudnoćom. Tijelo joj je već sada bilo slabo, a jutarnje
mučnine još nisu ni počele. Da se odlučila za pobačaj, nitko joj to ne bi
zamjerio. No ona je odlučila roditi dijete.
- Ali ja se jako bojim - tiho je rekla Kei drhtavim glasom. - Pitam se
hoće li moje dijete biti sretno.
Blago je spustila ruku na trbuh. - Hoće li moje malo biti usamljeno?
Hoće li plakati zbog toga?
Kei je kao i uvijek govorila djetetu u trbuhu. - Možda te samo mogu
donijeti na svijet, zlato moje. Hoćeš li mi moći oprostiti?
Kei je osluškivala, ali nije dobila odgovor.
Suze su joj se kotrljale niz obraze.
 - Bojim se. Plaši me pomisao da neću moći biti ovdje za svoje dijete -
rekla je pogledavši Nagarea. - Ne znam što da radim. Moje dijete treba biti
sretno. Kako jedna obična želja može biti tako zastrašujuća? - povikala je
plačući.
Nagare je nijemo gledao u papirnate ždralove.

Klap.

Žena u bijeloj haljini, zaklopila je knjigu koju još nije pročitala do

kraja. Između stranica bio je zataknut bijeli označivač s crvenom vrpcom.
Kei je okrenula glavu čuvši taj zvuk i pogledala ženu-duha koja ju je gledala
i pritom jednom polako namignula kao da time želi nešto reći. Zatim je
polako ustala sa svojeg mjesta te, prošavši pokraj Nagarea i Kohtake ušla u
zahod kao da ju je usisala neka sila.
Čarobna stolica bila je slobodna.
Kei je krenula prema njoj kao da je vodi neka nevidljiva ruka te zastala
ispred nje.
- Kazu, hoćeš li, molim te, skuhati kavu? - doviknula joj je slabim
glasom.
Konobarica je promolila glavu kroz kuhinjska vrata i ugledala Kei pred
čarobnom stolicom, ali nije shvatila što njezina prijateljica namjerava
učiniti.
Nagare se okrenuo i rekao: - Hajde, ne misliš valjda ozbiljno?
Kazu je primijetila da nema žene u bijeloj haljini i prisjetila se
razgovora s Fumiko Kiyokawa o tome može li se putovati u budućnost.
Fumikine namjere bile su jasne. Ona je htjela znati hoće li se Goro nakon tri
godine vratiti iz Amerike i hoće li se oni tada vjenčati. Kazu je rekla da je
putovanje u budućnost »moguće«, ali da to nitko ne čini.
Da, to je doista bilo moguće, ali nitko nije mogao jamčiti da ćeš ondje
sresti onoga koga želiš. Nitko ne zna kako će izgledati budućnost. Zbog kave
koja se brzo hladi izgledi su bili jako mali.
 Nitko se nije odvažio putovati u budućnost jer je to bilo besmisleno. No
Kei je baš to htjela učiniti.
- Samo bih bacila jedan pogled.
- Trenutak...
- Kad bih samo na trenutak mogla vidjeti svoje dijete, to bi mi bilo
dovoljno.
- Želiš li doista otputovati u budućnost? - upitao je Nagare grublje nego
inače.
- Samo mi ta mogućnost preostaje.
- Ali ne znaš hoćeš li ondje sresti svoje dijete.
Kei nije odgovorila.
- Kakvog onda to ima smisla kad ga ionako nećeš vidjeti?
- Znam, ali... - Kei je molećivo pogledala Nagarea, koji je pak odlučno
odgovorio: - Ne.
Okrenuo se i zašutio.
Nagare nije još nikad tako odlučno odbacio nešto što je Kei htjela
učiniti. Obično je veoma poštovao njezinu upornost. Nikad se nije
suprotstavio nečemu što je ona željela. No ovom se usprotivio.
Nije samo sumnjao u to da će Kei vidjeti svoje dijete, nego se i bojao
da će se, bude li u budućnosti vidjela da njezino dijete uopće ne postoji,
slomiti i to će joj oduzeti zadnju snagu. Toga se on bojao.
Kei je stajala pred čarobnom stolicom, slaba, očajna, ali snažne volje.
Neće odustati od plana. Neće se maknuti od stolice.
- Moraš odlučiti koliko godina unaprijed želiš otputovati - iznenada je
rekla Kazu. Stala je pokraj Kei i pokupila šalicu žene u bijeloj haljini. -
Koliko godina? U koji mjesec, koji dan, koji sat?
Prodorno je pogledala Kei i kratko kimnula.
- Kazu! - uzrujano je povikao Nagare, ali ona nije ni trepnula.
Konobarica je rekla ne promijenivši izraz lica: - Sjećat ću se toga i pobrinuti
se za to da se sastanete...
- Kazu, mila...
Konobarica je obećala Kei da će se pobrinuti za to da Keino dijete
bude u kafiću u trenutku u budućnosti koji ona izabere. - Budi bez brige.
Kei je kimnula i pogledala prijateljicu u oči.
Kazu je osjetila da se Keino zdravstveno stanje nije tako brzo
pogoršalo samo zbog trudnoće, nego i zbog stresa koji je izazvala sama ta
situacija. Kei se nije bojala smrti, nego toga što neće moći biti uz svoje
dijete. Taj strah i tuga toliko su joj legli na srce da je izgubila svu tjelesnu
snagu. I što je bivala slabija, to je imala više razloga za zabrinutost.
Negativne misli pogoršavaju bolest, moglo bi se reći. Kazu se bojala da će
Kei, bude li nastavila ovako, sve više slabiti tijekom trudnoće i da će na
kraju umrijeti i majka i dijete.
U Keinim se očima pojavio tračak nade.
Mogu vidjeti svoje dijete.
Nada koja brzo nestaje. Pogledala je supruga za šankom, a pogledi su
im se sreli.
Na kraju je Nagare uzdahnuo i okrenuo se. - Radi što hoćeš - rekao je i
okrenuo stolicu tako da je sjedio okrenut leđima prema kafiću.
- Hvala - odgovorila je Kei. Zatim je duboko udahnula i polako sjela na
čarobnu stolicu.
Kohtake je držala ruke kao da se moli, a Nagare je nijemo gledao
papirnate ždralove na šanku.
Kei je primijetila da je to prvi put kako se Kazu usprotivila Nagareovoj
volji. Izvan kafića, među nepoznatima, osjećala se nelagodno. Pohađala je
umjetničku akademiju, ali Kei ju nikad nije vidjela ni s kim tko bi joj mogao
biti prijatelj ili prijateljica. Obično je uvijek bila sama. Nakon predavanja
pomagala je u kafiću, zatim bi odlazila u svoju sobu i posvetila se slikama.
Crtala je u stilu hiperrealizma, koristila samo olovke i stvarala djela koja su
izgledala tako realistično, kao da je riječ o fotografijama. Crtala je samo ono
što je vidjela svojim očima, nije stavljala na papir ništa izmišljeno. Ljudi ne
vide i ne čuju stvari tako objektivno kako im se čini. Na vizualne i slušne
informacije koje duh prima utječu iskustva, misli, okolnosti, naklonosti,
predrasude, predodžbe, znanje, vlastito poimanje i mnoge druge stvari. Crtež
nagog muškarca, koji je načinio Pablo Picasso kad mu je bilo osam godina,
izvrstan je. Slika katoličkog obreda pri večernjem objedu, koju je naslikao
kao četrnaestogodišnjak, realistična je. Nakon samoubojstva svojeg
najboljeg prijatelja slikao je samo u plavim tonovima, što je poznato kao
Plavo razdoblje. Pod utjecajem nove ljubavi slikao je šarena i svijetla djela
Ružičastog razdoblja. Afrički kipovi nadahnuli su ga za kubizam. Zatim se
okrenuo neoklasicizmu, nadrealizmu i na kraju stvorio slavna djela kao što su
Žena koja plače i Guemica.
Ta djela odražavaju svijet kakav je Picasso vidio svojim očima i ono
što je njegovo Ja stvorilo iz toga. Kazu nije nikada do sada kritizirala
mišljenja ili ponašanja drugih ljudi, kao što nikad nije u slike unosila sebe.
Svoje je misli i osjećaje uvijek držala podalje. To je bio njezin način
življenja i tako se ponašala prema drugima. Njezina suzdržanost prema
gostima koji su se htjeli vratiti u prošlost, bila je način da kaže: Mene se ne
tiče što je razlog putovanju u prošlost. Ali sad je bilo drukčije. Kazu je
dala obećanje. Podržavala je Kei u njezinoj namjeri da otputuje u budućnost.
Njezino je ponašanje izravno utjecalo na Keinu budućnost. Sigurno je za
takvo ponašanje, za nju neobično, imala razloge koji su ljudima sa strane bili
nepoznati.
- Sestrice... Kei je otvorila oči kad je čula Kazuin glas. Konobarica je
stajala pokraj stola držeći u rukama srebrni pladanj s bijelom šalicom za
kavu i malim srebrnim vrčem.
- Jesi li dobro?
- Jesam, sve je u redu.
Kei je ispravila ramena, a Kazu je šutke stavila pred nju šalicu.
Koliko godina u budućnost?
Pitanje je postavila u sebi i pritom blago nakrenula glavu.
Kei je razmišljala nekoliko trenutaka. - Dobro, 27. kolovoza za deset
godina - rekla je.
 Kazu se nasmiješila kad je čula datum. - Dobro.
27. kolovoza bio je Kein rođendan. Datum koji neće zaboraviti ni Kazu
ni Nagare.
- U koliko sati?
- U petnaest sati - odmah je odgovorila Kei.
- Za deset godina, 27. kolovoza, u petnaest sati.
- Da, molim - odgovorila je Kei smiješeći se.
Kazu je kimnula i uhvatila ručku srebrnog vrča. - Dobro - rekla je
mirno.
Kei je pogledala supruga. - Vidimo se - radosno je povikala. Nagare se
nije okrenuo, samo je rekao: - Da, dobro.
Kazu je držala vrč iznad šalice i šapnula: - Popij kavu prije nego što se
ohladi.
Riječi su odjeknule utihnulim kafićem u kojem se osjećala napetost.
Kava je curila u šalicu uskim, crnim mlazom iz malog otvora na vrču i
polako je punila. Kazuin pogled cijelo je vrijeme bio usmjeren na Kei. Kad
je šalica bila puna, konobarica se ljubazno nasmiješila kao da želi reći:
Pobrinut ću se da se nađete.
Svjetlucava para uzdizala se iznad šalice i Kei je imala osjećaj kao da
se sjedinila s njom. Tijelo joj je bilo lagano poput oblaka i sve se oko nje
počelo okretati i magliti.
Obično bi to sve promatrala krupnim blistavim očima poput djeteta na
vrtuljku. No Kei sada nije bila raspoložena za to. Kazu se suprotstavila
Nagareu kako bi njoj ispunila želju. Kei je sada nestrpljivo čekala da se
nađe sa svojim djetetom. Prepustila se svjetlucavoj vrtoglavici prisjećajući
se vlastitog djetinjstva.
Njezin otac Michinori Matsuzawa također je imao slabo srce. Kad je
išla u treći razred, srušio se na poslu te umro nakon godinu dana. Posljednju
godinu života proveo je pretežno u bolnici.
 Ona je bila živahno, veselo dijete, uvijek nasmiješena, ali je ujedno
bila i osjetljiva i nervozna. Očeva smrt teško ju je pogodila. Ona je taj
osjećaj nazvala »crnom kutijom« iz koje ne možeš više nikad izaći nakon što
uđeš u nju. Njezin je otac bio zarobljen ondje - na strašno osamljenom
mjestu. Noću Kei nije mogla spavati kad je mislila na oca, a ubrzo se više
nije mogla ni smiješiti.
Njezina majka Tomako sasvim je drukčije prihvatila suprugovu smrt,
više se uopće nije mogla prestati smijati. A zapravo nikad nije bila vesela
osoba. Ona i Michinori bili su posve običan, dosadan bračni par. Na
pogrebu je Tomako još i plakala, ali otada se smijala više nego ikad prije.
Kei uopće nije shvaćala majčino ponašanje i pitala ju je zašto ona nije
žalosna. - Zašto si tako sretna sad kad je tata mrtav?
Tomako, koja je znala da je smrt za Kei mračna, crna kutija, odgovorila
je: - Kad bi nas tvoj otac sad mogao vidjeti iz te kutije, što bi mislio?
Tomako, koja je voljela svojega supruga, pokušala je primjereno
odgovoriti na Keino optužujuće pitanje: - Tvoj otac nije želio ući u tu kutiju,
za to je postojao razlog. Morao je ući u nju. Kad bi tvoj otac vidio da svaki
dan plačeš, kako bi se osjećao? Ja mislim da bi bio tužan. H znaš koliko te
otac silno volio. Ne misliš li da bi mu bilo teško što je netko koga voli tako
nesretan? Trebaš se smijati svaki dan kako bi se i tvoj otac mogao smijati u
svojoj kutiji. Ako smo mi vesele, onda će i on biti veseo.
Slušajući to objašnjenje, Kei je plakala.
I Tomakine oči bile su vlažne od suza koje je susprezala još od
pogreba, kad je svoju kćer čvrsto privila uza se.
Ja ću biti sljedeća koja mora otići u kutiju...
Kei je sad prvi put shvatila kako je njezinom ocu moralo biti teško.
Srce joj se zgrčilo pri pomisli koliko je Michinori morao biti očajan znajući
da su mu dani odbrojeni i da mora napustiti obitelj.
Shvativši očeve osjećaje, Kei je mogla odvagnuti i pravu veličinu
majčinih riječi koje su mogle proisteći samo iz duboke ljubavi i velikog
razumijevanja za njezinog supruga.
 Nakon nekog vremena njezino je okruženje postalo bistrije i jasnije. Iz
pare se oblikovalo Keino tijelo. Uz Kazuinu pomoć stigla je u budućnost
kakva će biti za deset godina. Oprezno se osvrnula po lokalu.
Debeli stupovi i masivne stropne grede boje kestena. Na zidu su visjela
tri velika sata. Zidovi su bili oličeni u svjetlosmeđe, prošarani prekrasnom
patinom zagonetnih mrlja koje su se nataložile tijekom više od sto godina.
Cijeli kafić bio je uronjen u svjetlo boje sepije, zbog čega nije bilo moguće
odrediti točno doba dana. Staromodno ozračje imalo je u sebi nešto
umirujuće. Na stropu se nalazio drveni ventilator koji se okretao polako i
bešumno. Ni po čemu se nije moglo vidjeti da se Kei nalazi u budućnosti
nakon deset godina.
Kalendar pokraj blagajne doista je pokazivao datum 27. kolovoza.
Kazu, Nagare i Kohtake nisu bili ondje.
Iznenadila se vidjevši kako za šankom stoji muškarac i gleda je. Na sebi
je imao bijelu košulju, crni prsluk i leptir-mašnu i bio kratko ošišan. Očito je
radio ovdje. Stajao je za šankom i ravnodušno se odnosio prema Keinom
iznenadnom pojavljivanju na čarobnoj stolici, dakle, sigurno je znao o čemu
je riječ.
Muškarac ju je gledao bez riječi i ponašao se prema gostu koji putuje
kroz vrijeme tako suzdržano kao što se i očekuje od zaposlenika kafića.
Nakon nekoliko trenutaka obrisao je čašu koju je držao u ruci. Bio je srednje
visine i prosječne građe, u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim godinama.
Izgledao je kao običan konobar. Nije bio osobito ljubazan, a od njegove
desne obrve protezao se do desnog uha veliki ožiljak od opekotine što je
djelovalo pomalo zastrašujuće.
- Ah, oprostite, molim vas...
U uobičajenim okolnostima Kei se ne bi zamarala time djeluje li neka
osoba odsutno ili ne, započinjala bi razgovor sa svakim koga bi tek upoznala
i prema svakom se odnosila kao prema starom prijatelju. No u tom trenutku
osjećala se nesigurnom i zbunjenom. Govorila je polako, kao da se mora
služiti stranim jezikom.
- Gdje je vlasnik?
- Vlasnik?
- Kafića - je li ovdje?
Čovjek za šankom stavio je obrisanu čašu na policu. - Onda zacijelo
tražite mene - rekao je.
- Molim?
- Oprostite, što ste rekli?
- Vi ste vlasnik?
- Da.
- Ovoga kafića?
- Da.
- Uistinu?
- Da.
To ne može biti istina.
Kei je bila zaprepaštena. Naslonila se na stolici.
Čovjek je bio zbunjen njezinim ponašanjem, izašao je pred šank. - U
čemu je zapravo problem?
Bio je vidno smeten. Možda je prvi put doživio da se netko tako ponaša
čuvši da je on vlasnik kafića. No Kei se zaprepastila preko svake mjere,
njezino ponašanje bilo je dramatično.
Kei je grozničavo pokušavala shvatiti situaciju.
Što se dogodilo za posljednjih deset godina? Nije to mogla zamisliti.
Toliko toga je imala pitati čovjeka koji se nalazio pred njom, ali nije mogla
izustiti ništa suvislo, a vrijeme je neumoljivo prolazilo. Kava će se uskoro
ohladiti, njezino putovanje u budućnost bit će uzaludno.
Kei se pribrala i pogledala muškarca koji ju je zabrinuto promatrao.
 Moram se smiriti...
- Ah...
- Da?
- Što je s prijašnjim vlasnikom?
- Na koga mislite?
- Pa znate... jako visok čovjek, uske oči.
- Oh, Nagare!
- Tako je.
Čovjek je poznavao Nagarea. Kei se radoznalo nagnula naprijed.
- On je sada na Hokaidu.
- Na Hokaidu?
- Da.
Kei je iznenađeno trepnula, nije mogla vjerovati.
- Uistinu?
- Da.
Zavrtjelo joj se u glavi, više joj ništa nije bilo jasno. Ništa nije bilo
onako kako je ona zamišljala. Nagare nije nikad spominjao Hokaido.
- Ali zašto?
- To vam ne mogu red - odgovorio je čovjek te nervozno protrljao
mjesto iznad desne obrve.
Kei je bila sva izvan sebe. Ništa nije malo smisla.
- Jeste li htjeli vidjeti Nagarea? - zaključio je čovjek ne bez razloga, ali
ipak pogrešno.
Osjećaj bespomoćnosti umalo nije potpuno svladao Kei. Razumno
gledanje na stvari nikad joj nije bilo jača strana. Odluke je uvijek donosila
intuitivno. Stoga nije razumjela ovu situaciju i nije znala kako bi je mogla
shvatiti. Samo je mislila da će, otputuje li u budućnost, vidjeti svoje dijete.
Kad je već počela gubiti nadu, čovjek je iznenada rekao:
- Ah, onda se sigurno želite nad s Kazu?
- Ha! - povikala je Kei dobivši novu snagu. Kako je samo to mogla
zaboraviti? Čovjeka je pitala samo za vlasnika i pritom zanemarila nešto
veoma važno. Kazu ju je podržala u namjeri da otputuje u budućnost i dala
joj obećanje. To što je Nagare bio u Hokaidu uopće nije bilo važno. Dok je
Kazu ovdje, sve će biti dobro. Kei je pokušala obuzdati svoje uzbuđenje.
- Da, točno! - rekla je.
- Molim?
- Kazu, je li ona ovdje?
Da je čovjek stajao bliže, uhvatila bi ga za ovratnik košulje.
Vidjevši koliko je napeta, naglo je ustuknuo za nekoliko koraka.
- Je li ona sada ovdje ili nije?
- Slušajte...
Čovjek je pogledao u stranu, Keino neuljudno pitanje mu je zasmetalo. -
Kazu je... također na Hokaidu - oprezno je dovršio rečenicu.
Znači tako stvari stoje...
Sva su njezina očekivanja pala u vodu. - Oh, ne, zar ni Kazu nije ovdje?
Čovjek je zabrinuto pogledao Kei koja je, tako se činilo, ostala bez
trunke snage. - Nije vam dobro? - upitao je.
Kei ga je pogledala kao da želi reći: Zar se to ne vidi? No on ipak nije
znao u kakvoj se situaciji ona nalazi, pa je potišteno odgovorila: - Sve je u
redu, hvala.
Čovjek je zbunjeno nakrenuo glavu i otišao natrag za šank. Kei je
protrljala trbuh.
Ne znam zašto, ali ako su oboje na Hokaidu, onda je sigurno i dijete s
njima. Dakle, neću ga moći vidjeti.
 Kei je spustila ramena, bila je obeshrabrena. To je od samog početka
bila igra na sreću. Ako je sreća bila na njezinoj strani, onda će se oni sastati.
Kei je to znala. Kad bi bilo tako jednostavno nalaziti se s ljudima u
budućnosti, onda bi mnogi ljudi to pokušavali učiniti. Da su, primjerice,
Fumiko Kiyokawa i Goro obećali jedno drugom da će se za tri godine sastati
u kafiću, onda bi se to i ostvarilo. No Goro bi morao održati obećanje, a bilo
je mnogo razloga zbog kojih to možda nije bilo moguće. Možda je zapeo u
koloni ili su ceste bile zatvorene pa nije mogao proći. Netko ga je mogao
zaustaviti i upitati za put ili je sam mogao zalutati. Možda je bilo nevrijeme
ili kakva prirodna nepogoda. Možda je zaspao ili zamijenio vrijeme. Drugim
riječima, budućnost je bila neizvjesna.
Bez obzira na razlog Nagareova i Kazuina boravka na Hokaidu, takvo
što se moglo dogoditi. Hokaido je bio udaljen oko tisuću kilometara, ali ako
bi otišli samo jednu željezničku postaju dalje, ne bi se mogli na vrijeme
vratiti u kafić, prije nego što se kava ohladi.
Kad se Kei vrati u prošlost - u svoju sadašnjost - njihov boravak na
Hokaidu ne bi ništa promijenio. Ona je znala pravila. Izgubila je. To je bilo
tako jednostavno. Nakon što je razmislila o svemu, uzela je šalicu i otpila
jedan gutljaj. Kava je još bila gotovo vruća, Kei se mogla brzo prilagoditi
novim okolnostima; imala je dar da živi sretno, kao što je Hirai često
govorila. Njezini usponi i padovi mogli su biti iznimno veliki, ali nikad nisu
trajali predugo. Bilo je strašno što se neće sastati sa svojim djetetom, ali se
nije pokajala. Dala je sve od sebe kako bi ostvarila želju i sad se nalazila u
budućnosti. Nije se ljutila na Kazu i Nagarea. Njih su dvoje sigurno imali
dobar razlog što nisu ovdje. I oni su sigurno dali sve od sebe da se nađu s
njom. Dali su mi obećanje prije nekoliko minuta, ali sada je već prošlo
deset godina. Ne može se ništa učiniti. Kad se vratim u sadašnjost, mogu
uvijek reći da smo se sastali.

Ding, dong.

Upravo kad je htjela promiješati šećer u šalici, začulo se zvono i ona je

iz navike povikala: - Halo, dobar dan!
 No čovjek ju je preduhitrio.
- Dobar dan, dobro došli!
Kei se ugrizla za usne i pogledala prema ulazu.
- Oh, to si ti - rekao je čovjek.
- Zdravo, da, vratila sam se - odgovorila je djevojka tinejdžerske dobi.
Možda je imala četrnaest ili petnaest godina i nosila je ljetnu odjeću; široki,
gornji dio od lagane tkanine s dugim rukavima, traperice do koljena i
sandale. Kosa joj je bila uredno počešljana u konjski red i pričvršćena
crvenom kopčom.
Ah, to je ona djevojka otprije.
Kei ju je odmah prepoznala. Ona je došla iz budućnosti i zamolila je da
se zajedno fotografiraju. Toga dana nosila je zimsku odjeću, a kosa joj je
bila kratka, no Kei se dobro sjećala njezinih krupnih lijepih očiju,
I tako se susrećemo, dakle...
Kei je kimnula i prekrižila ruke. U ono vrijeme mislila je kako je čudno
kad te posjeti netko koga ne poznaš, ali sad je sve imalo smisla.
- Mi smo se fotografirale, zar ne? - upitala je djevojku koja je i dalje
stajala na ulazu.
Činilo se da ona ne zna što Kei govori, pa je oprezno upitala: -
Oprostite, o čemu govorite?
Kei je shvatila da je pogriješila. Djevojka će tek otputovati u prošlost,
pa zato nije mogla početi razgovor spominjanjem fotografije.
- Ah, zaboravi, zabunila sam se - rekla je Kei i nasmiješila se. Djevojka
je uljudno kimnula, ali je brzo otišla u stražnju sobu.
Laknulo mi je.
Kei je stavila ruku na grudi i široko se osmjehnula. Sada se osjećala
mnogo opuštenije. Otputovala je u budućnost samo kako bi doznala da Kazu i
Nagare uopće nisu tu, a umjesto njih tu je muškarac koga nije poznavala.
Tištala ju je pomisao kako će se morati vratiti kući, a da nije ostvarila plan.
No onda se pojavila djevojka.
 Kei je prislonila šalicu uz obraz, a kava je još bila topla.
Moramo se sprijateljiti prije nego što se kava ohladi.
Kei se obradovala pri pomisli na susret dviju osoba između kojih je
stajalo deset godina.
Djevojka se vratila s pregačom boje crnog vina u ruci.
To je bila moja pregača!
Nije zaboravila prvotnu namjeru, ali nikad nije dugo razmišljala o
stvarima koje su se pokazale nemogućima. Odjednom je promijenila plan da
se sprijatelji s tom zanimljivom djevojkom.
Čovjek je provirio iz kuhinje i rekao: - Danas ne moraš pomagati.
Imamo samo jednoga gosta.
Ali djevojka je bez riječi stala za šank, na što se muškarac povukao u
kuhinju. Djevojka je počela spretno brisati površinu šanka.
Hej! Pogledaj me!
Kei je ispružila vrat kako bi svratila na sebe djevojčinu pozornost, ali
ona je nije ni pogledala. No to nije smanjilo Keino oduševljenje.
Ako ona ovdje pomaže, možda je vlasnikova kći?
U stražnjoj sobi zazvonio je telefon.
- Ja sam...
Kei je morala potisnuti jak nagon da odgovori na poziv. Prošlo je već
deset godina, ali je zvuk telefona bio isti.
Oprez. Ovo je bilo blizu.
Umalo nije prekršila pravilo da ne smije ustati s čarobne stolice. Ako to
učiniš, odmah ćeš se vratiti u sadašnjost. Zbunjujuće pravilo, ako se ne
objasni dobro, ali Kei ga je dovoljno dobro poznavala.
Čovjek je došao iz kuhinje i rekao: - Ja ću se pobrinuti za to - i nestao u
stražnjoj sobi. Kei je pretjerano naglašenim pokretom obrisala čelo i
odahnula. Čovjekov glas dopirao je iz stražnje sobe.
 - Da, halo? Oh, bok. Da, ona je tu. Dobro. Čekaj malo, dat ću joj
telefon.
Čovjek je došao iz stražnje sobe i donio Kei telefon.
- Za vas - rekao je i dao joj aparat.
- Za mene?
- Nagare je.
- Je li?
- Rekao je da želi razgovarati s vama.
Kei je uzela čovjeku telefon iz ruke i počela tako glasno razgovarati da
je odjekivalo po cijelom kafiću. - Halo! Zašto si u Hokaidu? Možeš li mi
objasniti što se događa?
Čovjek je bespomoćno nagnuo glavu u stranu i vratio se u kuhinju.
- Halo?
Djevojka se nije obazirala na Kei, nego je nastavila raditi za šankom.
- Kako je to bilo? Nemaš vremena? Ja sam ta koja nema vremena.
Kava se nemilosrdno nastavila hladiti. - Kako, molim? Ne čujem te
dobro. Što?
Kei je pritisnula telefon na lijevo uho, a rukom prekrila desno. Na
drugom kraju žice bilo je strašno bučno, tako da gotovo ništa nije mogla
razumjeti.
- Što? Tinejdžerica?
Kei je tako slabo čula Nagarea da joj je on sve morao ponavljati.
- Da, ona je ovdje. Bila je u kafiću prija dva tjedna, došla je iz
budućnosti kako bi se fotografirala sa mnom.
Kei je pogledala djevojku. Da, da. Što je s njom?
Djevojka je prekinula posao i djelovalo je napeto i živčano.
Zašto?
 No morala se usredotočiti na važan razgovor s Nagareom. - Rekla sam
ti da te jedva čujem, Molim? Djevojka?
Naša kći?
U tom trenutku počeo je otkucavati srednji zidni sat. Deset puta.
Tada je Kei shvatila. Nije bilo petnaest sati, nego deset dopodne.
Smiješak joj je nestao s lica.
- U redu... dobro - odgovorila je slabim glasom. Okončala je razgovor i
stavila telefon na stol.
Toliko se radovala što će razgovarati s djevojkom, ali sad je bila
blijeda i shrvana, više nije bilo onog radosnog iščekivanja kao prije
razgovora. Djevojka je djelovala veoma uplašeno. Kei je lagano obuhvatila
šalicu. Kava je još bila topla. Još je imala vremena. Tada je ponovno
pogledala djevojku.
Moje dijete.
Spoznaja da se nalazi u istoj prostoriji s kćeri pogodila ju je kao grom
iz vedra neba. Telefonski razgovor bio je naporan zbog smetnji na vezi, ali
Nagare joj je ispričao otprilike sljedeće: '
Htjela si otputovati deset godina u budućnost, ali nešto je iskrsnulo,
tako da je prošlo petnaest godina. Umjesto u »petnaest sati za deset
godina« do toga je došlo u »deset sati za petnaest godina«. Mi smo to
doznali kad si se vratila iz budućnosti. Trenutačno smo, nažalost, u
Hokaidu, nemam vremena za daljnja objašnjenja. Djevojka je naša kći.
Više nemaš puno vremena, dakle, pogledaj našu gotovo odraslu, zdravu i
dobro odgojenu kćer i idi kući.
Zatim je jednostavno prekinuo razgovor kako bi Kei ostalo još dovoljno
vremena. No ona je ostala bez riječi i odjednom više nije znala kako bi
razgovarala s djevojkom. Osim panike i pomutnje činilo se da će je obuzeti i
tuga.
Djevojka je očito znala da je Kei njezina majka. A ona je mislila da je
to kći nekih drugih ljudi. Ovaj obrat bio je prevelik. Kei se do sada nije
obazirala na kucanje satova na zidu, ali sada ga je odjednom doživljavala
pretjerano glasnim. - tik-tak, kava se hladi - kao da su govorili. Odjednom
više nije bilo vremena. Djevojčino mrzovoljno lice bilo je odgovor na Keino
neizgovoreno pitanje. Možeš li mi oprostiti što sam te uspjela samo donijeti
na svijet? Kei je osjetila težinu na srcu.
- Kako se zoveš? - upitala je.
Djevojka je samo šutke spustila glavu, što je Kei protumačila kao
osudu. Žalosno je pogledala površinu stola.
Ali onda je djevojka odgovorila. - Miki - rekla je jedva čujno.
Kei je imala tako mnogo pitanja. No s obzirom na Mikin slabi glas
imala je dojam da njezina kći nerado razgovara s njom.
Zato je samo rekla: - Miki, to je lijepo ime.
Njezina ju je kći samo nijemo pogledala i zatim iznenada otišla u
stražnju sobu. Kei je to shvatila kao odbijanje.
- Miki, jesi li dobro? - upitao je čovjek iz kuhinje, ali djevojka se ni na
njega nije obazirala.

Ding, dong.

- Dobar dan, dobro došli!

U kafić je ušla žena, odjevena u bluzu kratkih rukava, crne hlače i
pregaču boje crnog vina.
Vjerojatno je trčala po vrućini jer je ostala bez daha i jako se znojila.
Kei ju je prepoznala i po prvi put je imala osjećaj da je doista prošlo
petnaest godina. Fumiko Kiyokawa upravo je došla u kafić, žena koju je Kei
prije nekoliko trenutaka pitala osjeća li se dobro. U ono vrijeme Fumiko je
bila vitka, a sad nešto punija.
Primijetila je da nema Miki te upitala čovjeka gdje je djevojka. Ona je
sigurno znala da će Kei doći danas. Čovjek je i dalje bio zbunjen
događajima i samo je rekao: - Ona je u stražnjoj sobi.
 - Zašto? - upitala je Fumiko te dlanom udarila u šank.
- Ah, molim?
Čovjek je nervozno trljao mjesto iznad desne obrve, ne shvaćajući zašto
mu se žena tako obraća.
- Ne mogu vjerovati... - Fumiko je uzdahnula i pogledala čovjeka. No
nije okrivljavala njega, nego sebe, zato što je zakasnila na tako važan
događaj.
- Vi se, dakle, brinete o kafiću? - tiho je upitala Kei.
- Da, točno - odgovorila je Fumiko i pogledala Kei.
- Jeste li razgovarali s Miki?
Kei nije znala što bi odgovorila.
Pogledala je dolje. Nije izustila ni riječi.
- Jeste li razgovarali otvoreno s njom? - uporno je nastavila Fumiko.
- Ne znam - nesigurno je odgovorila Kei.
- Dovest ću je.
- Ne, u redu je! - rekla je Kei glasnije i odlučnije. Fumiko je već gotovo
bila u stražnjoj sobi.
- Zašto to kažete?
- Dovoljno mi je - rekla je Kei teška srca. - Bar smo jedna drugoj
vidjele lice.
- Ah, nemojte.
- Ona nije ostavljala dojam da me želi vidjeti.
- Ali naravno da želi! - povikala je Fumiko. - Miki vas doista želi
vidjeti. Dugo se radovala tom danu.
- Ja samo mislim da sam razlog za njezinu tugu.
- Naravno, imala je i tužnih razdoblja.
- To sam i mislila.
 Kei je uzela šalicu i to nije promaklo Fumiko.
- Zar se sad želite samo tako vratiti i sve ostaviti tako kako jest? -
upitala je. Bila je svjesna kako očito nije osobito dobra u tome da nagovori
Kei da ostane.
- Biste li joj, molim vas, mogli reći da mi je žao... Fumiko se odjednom
jako uozbiljila. - Mislim da niste u pravu. Možda se kajete što ste rodili
Miki? Zar ne shvaćate da to djeluje tako kao da ste pogriješili što ste je
rodili, ako se ispričavate?
Ali ja je još nisam rodila. Ipak, čvrsto sam odlučila da hoću. Kei je
odmahnula glavom.
Budući da je Kei i dalje šutjela, Fumiko je rekla: - Dovest ću Miki.
Zatim je, ne oklijevajući, otišla u stražnju sobu. Između ostalog i zato što je
vrijeme isticalo.
- Hej, Fumiko.
Muškarac je krenuo za ženom.
Što ću sad?
Kei je zurila u šalicu kavu ispred sebe,.
Fumiko je u pravu. No to mi samo odmaže jer ne znam što trebam reći.
Miki je došla iz stražnje sobe. Fumiko je išla iza nje, položivši ruke na
ramena djevojke koja je gledala u pod.
- Dođi, zlato, nemoj propustiti ovaj trenutak - rekla je Fumiko.
Miki...
Kei je htjela izgovoriti kćerino ime, ali nije izustila ni glasa.
- Dakle...
Fumiko je maknula ruke s Mikinih ramena, na brzinu pogledala Kei i
ponovno otišla u stražnju sobu.
Miki je i dalje gledala u pod.
Moram nešto reći.
 Kei je maknula ruku sa šalice i duboko udahnula.
- Dakle... jesi li dobro? - upitala je na kraju.
Miki je podigla glavu i pogledala majku. Zatim je tiho odgovorila:
- Da.
- Pomažeš ovdje?
- Da.
Jednosložni odgovori obeshrabrili su Kei, pa nije znala što bi još rekla.
- Dakle, Nagare i Kazu su u Hokaidu?
- Da.
Miki je i dalje izbjegavala Kein pogled, a glas joj je sa svakim
odgovorom bio tiši. Činilo se da ne želi govoriti ni o čemu određenom.
Kei je pitala, ne razmišljajući: - Zašto si ostala ovdje?
Hopla.
Kei se odmah pokajala zbog tog pitanja. Željela je da Mikin odgovor
glasi: - Zato što sam se htjela sastati s tobom!
Zbog toga joj je i uputila to pomalo grubo pitanje. Zbunjeno je
pogledala dolje.
No onda je Miki rekla: - Dakle... ja kuham kavu za goste na čarobnoj
stolici.
- Kavu?
- Da, kao što je to prije radila Kazu.
- Oh.
- Sada je to moj posao.
- Doista?
- Da.
Ali onda Miki više nije znala što bi još rekla, pa je pogledala u pod. A
Kei je ostala bez riječi, ali ju je svakako htjela još nešto pitati.
 Jedino što sam mogla učiniti za tebe bilo je to da te donesem na
svijet. Možeš li mi to oprostiti?
No kako je mogla očekivati da joj kći oprosti? Bila je odgovorna za
toliko mnogo tuge. Mikin odgovor pokazao joj je koliko je sebično postupila
kad je poželjela vidjeti kćer.
Bolje bi bilo da sam ostala u sadašnjosti.
Kei nije mogla pogledati kćer, pa je umjesto toga zurila u kavu pred
sobom. Površina kave vibrirala je gotovo neprimjetno. Više nije ni izlazila
para. Ubrzo će morati krenuti.
Zbog čega sam došla ovamo? Kakav smisao sam vidjela u putovanju u
budućnost? Sve se čini tako besmislenim. Samo sam Miki nanijela još više
boli. Kad se vratim u prošlost, Mikina se tuga neće promijeniti, bez obzira
na moje pokušaje. Tu se ništa ne može promijeniti. Samo se vidi na
Kohtake, koja je putovala u prošlost, da se Fusagijevo stanje nije ni malo
promijenilo. Ni Hirai nije mogla spriječiti da njezina sestra umre.
Kohtakein suprug Fusagi imao je Alzheimerovu bolest. Tijekom
posljednjih godina sve više je gubio pamćenje i na kraju je zvao Kohtake
njezinim djevojačkim prezimenom. Posljednjih mjeseci potpuno je zaboravio
tko je on sam. Kohtake je odlučila da će se kao medicinska sestra brinuti o
njemu, ali onda je doznala iz jednog pisma, koje joj suprug nikad nije dao,
zašto je otputovala u prošlost kako bi dobila pismo.
Hirai se vratila u prošlost kako bi se našla sa sestrom koja je izgubila
život u prometnoj nesreći. Kumi je često posjećivala Hirai u Tokiju ne bi li
je nagovorila da se vrati obitelji. No onda je Kumi umrla, a da prije toga nije
uvjerila sestru u ono što je htjela. Za posljednjeg posjeta gradu, nakon kojeg
je poginula, vraćajući se kući, Hirai se skrivala od svoje sestre.
Kohtake je dobila svoje pismo, Hirai je uspjela još jednom razgovarati
sa sestrom. Iako nije bilo lijeka za Fusagijevu bolest, kao što ni Hirai više
nikad neće vidjeti sestru.
Meni je isto tako. Ne mogu promijeniti ništa u ovih petnaest godina u
kojima je Miki bila tužna.
 Njezina se želja da otputuje u budućnost, doduše, ispunila, ali to joj nije
bila nikakva utjeha. Naprotiv.
- Kava se ne smije ohladiti - rekla je stoga i uzela šalicu u ruku.
Moram krenuti.
Odjednom je čula korake, a kad je podigla glavu, ugledala je Miki kako
stoji ispred stola. Ponovno je odložila šalicu i pogledala kćer.
Miki.
Nije znala zašto joj je Miki iznenada prišla, ali nije mogla svrnuti
pogled s djevojke. Miki je stajala tako blizu nje da bi se mogle dodirnuti.
Miki je duboko udahnula. - Malo prije... - rekla je drhtavim glasom.
- Da?
- Kad si rekla da te ne želim vidjeti... to nije točno. Kei je pozorno
slušala, zaboravljajući sve oko sebe.
- Uvijek sam mislila, ako se doista nađemo, da ću htjeti razgovarati s
tobom.
I Kei je imala mnogo pitanja.
- Ali kad smo se vidjele, više nisam znala što sam htjela reći.
I Kei su nedostajale riječi. Bojala se onoga što je Miki vjerojatno
osjećala prema njoj. Nije mogla izraziti svoje osjećaje.
- I da, bilo je dana kad sam bila tužna.
Kei je bila sigurna u to. Pomisao kako je njezina kći bila usamljena,
razdirala joj je srce.
Ja ti ne mogu olakšati te tužne dane.
- Ali... - Miki se stidljivo nasmiješila i prišla joj bliže.
- Uistinu sam sretna što mi te život darovao.
Bilo je potrebno imati hrabrosti da bi se moglo reći takvo što. Miki je
nedvojbeno morala skupiti svu svoju hrabrost kako bi pokazala svoje
osjećaje majci koju je netom upoznala. Glas joj je bio nesiguran, ali to je
samo dokazivalo koliko je iskreno mislila ono što je rekla.
Ali...
Suze su navrle u Keine oči i potekle niz obraze.
Ipak, donijeti te na svijet jedino je što mogu učiniti za tebe.
I Miki je počela plakati, ali se i smiješila, brišući rukama suze s obraza.
- Mama - rekla je uzrujano i nemirno, jedva ju je bilo moguće razumjeti,
ali Kei je to čula sasvim jasno. Miki ju je nazvala majkom.
Ali ja ti ipak nisam dala ništa.
Kei je prekrila lice rukama. Ramena su joj se trzala dok je plakala.
- Mama.
Kad je čula kćerin glas, Kei se odjednom sjetila da je vrijeme pri kraju.
Digla je glavu i nasmiješila se Miki s puno ljubavi.
- Hvala - rekla je njezina kći uz neodoljivi osmijeh. - Hvala ti što si me
rodila. Hvala.
Miki je pogledala majku i prstima pokazala znak mira.
- Miki...
- Mama...
Kei je bila presretna što je majka toga djeteta. Ona nije bila bilo koja
majka - nego majka djevojke koja je upravo stajala pred njom. Kei nije
mogla suspregnuti suze.
Sad napokon shvaćam.
Kohtake nije mogla promijeniti sadašnjost, ali je molila da je više ne
zovu djevojačkim prezimenom i promijenila je odnos prema Fusagiju. Htjela
je i dalje biti njegovom suprugom, iako mu je nestala iz sjećanja. Hirai je
napustila bar koji je uspješno poslovao i vratila se obitelji. Dok se mirila s
roditeljima, naučila je iz temelja kako se upravlja tradicionalnim hotelom.
Sadašnjost ostaje nepromijenjena.
 Fusagijevo se stanje nije popravljalo, naprotiv, ali Kohtake je opet
mogla uživati u razgovorima s njim. Hiraina sestra je i dalje bila mrtva, ali
Hirai je djelovala sretno na slici s roditeljima, koju je poslala.
Ništa se nije promijenilo - ali te su dvije osobe sada drukčije.
Kohtake i Hirai vratile su se u sadašnjost i svojim životima dale novi
smjer. Kohtake je ponovno osvojila svoje mjesto kao Fusagijeva supruga, a
Hirai je ostvarila san svoje sestre Kumi da preuzme upravljanje hotelom.
Odlaskom u prošlost obje su iznova oblikovale osobnu budućnost.
Kei je polako zatvorila oči.
Toliko sam bila zaokupljena stvarima koje nisam mogla promijeniti da
sam zaboravila ono najvažnije.
Fumiko je već petnaest godina bila uz Miki, kao i Nagare, njezin otac,
koji ju je odgajao s velikom ljubavlju. Kazu je bila Miki kao starija sestra i
zamjena za majku. Kei je shvatila da njezina kći nema majku, ali zato ima
oko sebe toliko drugih ljudi koji su je pratili petnaest godina i brinuli o tome
da joj bude dobro.
Hvala što imaš mogućnost odrastati sretno i zdravo. Već me samo to
čini sretnom. Samo sam ti to htjela reći.
- Miki...
Kei je sa suzama u očima pogledala kćer i uputila joj smiješak koji je
dolazio iz srca. - Hvala ti što si mi ukazala čast da te mogu donijeti na svijet.

Kad se Kei vratila u sadašnjost, i dalje je plakala, ali svi su shvatili da

su to suze radosnice. Nagare je odahnuo, a Kohtake je također počela
plakati. Kazu se, naprotiv, smiješila tako ljubazno kao da je već sve to znala.
- Dobro došla kući - rekla je.
Sutradan je Kei otišla u bolnicu. U proljeće sljedeće godine na svijet je
došla zdrava, sretna djevojčica.
 U članku o suvremenoj legendi pisalo je: - Bez obzira putujemo li u
prošlost ili budućnost, sadašnjost ostaje nepromijenjena - u čemu je, dakle,
smisao te čarobne stolice?
No Kazu i danas vjeruje da se nešto može promijeniti, bez obzira na
teret koji je na nama u sadašnjosti. Samo se moramo odvažiti. Ako stolica to
postiže, onda svakako ima smisla.
To se po njoj nije moglo vidjeti, nego je to govorila samo svojim
bezizražajnim crtama lica: - Ispijte kavu prije nego što se ohladi.