Pepelj

Oboljela ena nekog bogatog ovjeka, pa

kad je osjetila da joj se pribliava smrt, pozvala
svoju jedinicu ker k postelji te joj rekla: - Drago
dijete, budi edna i dobra, pa e ti uvijek dobro biti.
Ja u s neba gledati na tebe i bit u uza te.
To rekavi, zaklopila mati oi i umrla.
Djevojka je svaki dan ila na majin grob i
plakala, bila edna i dobra. Kad je dola zima ,
pokrije snijeg bijelom plahticom majin grob.
U proljee sunce opet sinulo, a otac se oenio
drugom enom.

Druga je ena dovela u

kuu dvije keri, naoko lijepe i
bijele, ali rune i crne u srcu.
Doe muno vrijeme za
pastorku.
Zar e ova glupa guska
sjediti s nama u sobi! Tko hoe
kruac jesti, treba ga i
zasluiti; van sa sluavkom!
navale sestre, uzmu joj njezine
lijepe haljine, obuku joj sivi
stari haljetak
i dadu drvene cipele.
Gle ohole princeze,
kako se dotjerala!
rugale joj se one pa je
u kuhinju otjerale.

U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teke

poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru loiti,
kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj zadavale
svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi graak i leu u
pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uveer
klonula od rada, morala bi lei u pepeo kraj ognjita,
jer ne imae postelje. Kako je zbog toga uvijek bila
prana i prljava, nazvae je Pepeljugom.

Jednoga se dana otac

spremao na sajam.
Zapita obje pastorke,
to ele da im kupi.
Lijepih haljina
odgovori jedna.
Bisera i dragog kamenja
ree druga.
A to e ti, Pepeljugo?
zapita otac.
Otkinite, oe, prvu
granicu, to vam
dodirne eir, kad se
budete vraali. Nju mi
donesite.

Otac kupi objema pastorkama

lijepe haljine, bisera i dragog
kamenja, a kad je vraajui se kui
jahao kroz umarak, okrzne ga
lijeskova granica i zbaci mu eir.
On otkine granicu i ponese je sa
sobom. Kad je stigao kui, dade
pastorkama, to su zaeljele,
a Pepeljugi lijeskovu granicu.
Pepeljuga mu zahvali, otie na
majin grob i zasadi granicu, a pri
tom je toliko plakala da ju je
suzama zalila. Granica je rasla
i u lijepo se drvce razrasla.
Pepeljuga je svaki dan tri put
ila na grob. Plakala je i molila, a
svaki bi put na drvce sjela bijela
ptiica, pa kad bi imala kakvu elju,
dobacila bi joj ptiica ba ono,
to je Pepeljuga upravo eljela.

Jednoga dana kralj priredi

sveanost i na nju pozve sve djevojke
kraljevstva. Njegov sin trebao je izabrati
zarunicu.
Kad su to sestre ule, veoma se obraduju,
zovnu Pepeljugu i narede joj:
Poeljaj nas, oisti nam cipele,
mi emo u kraljevske dvore na svadbu.

Pepeljuga gorko zaplae,

i ona bi rado na ples,
pa zamoli maehu da je pusti.
- Kako e na bal tako pranjava i prljava?
Nema ni haljine, ni cipela, a htjela bi plesati!

Kad je djevojka stala plakati, maeha e:

Ako mi otrijebi iz pepela dvije pune zdjele
graka za jedan sat, onda moe ii.
A u sebi pomisli: To nikako nee moi.
Kada je maeha sasula dvije zdjele
graka u pepeo, izie djevojka na stranja
vrata u vrt i zovne:
Oj, vi pitome golubice, grlice i sve ptiice
pod nebom, doite i pomozite mi trijebiti:
Dobre u loni,
Loe u elui!

Na to, kroz kuhinjski prozor

doleprae sve ptiice pod nebom
te se skupie oko pepela.

Kimahu glavicama i kljucahu:

kljuc, kljuc, te sva dobra zrnaca otrijebe u zdjelu.

Prije nego to je prolo pola sata,

djevojka odnese zdjelu maehi.
Mislila je sva radosna da e smjeti na bal.
No maeha se usprotivi:
Nita ti ne pomae. Ne e
s nama, jer nema haljine
i ne zna plesati. Mi bismo
se tebe morale stidjeti.
Okrene joj lea
i pohita sa svojim
gizdavim kerima na bal.

Kad nikoga ne
bijae kod kue,
otie Pepeljuga na
grob svoje majke
pod lijeskovo drvo i
zaplae.
U to se stvori vila i
ree: Ne plai, ve
mi donesi jednu
bundevu i dovedi
svoje prijatelje,
kuhinjske miie.

Mahnu vila
arobnim tapiem.
Od bundeve stvori
koiju, a od miia
koijaa i konje.

Jo jednom zamahne i Pepeljuga bi u predivnoj

plesnoj haljini.
Koija pojuri, a vila dovikne Pepeljugi:
- U pono arolija nestaje!

Njezine je polusestre i maeha ne

prepoznae, ve miljahu, da je neka
kraljevska ki tako lijepa, tako lijepo
odjevena.

Kraljevi prie k njoj, uzme je za ruku i stane plesati,

i to samo s njome.
Nikako je ne putae, a kad bi tkogod doao po nju, rekao bi:
- Ovo je moja plesaica.

Pepeljuga i kraljevi
dugo plesae, a kad
zvono pone obijati
pono, Pepeljuga se
istrgne i pobjee.
Tako bjeei, izgubi
staklenu cipelicu.

Ni jedna druga ne
moe postati moja
ena,
do li one kojoj
pristaje ova staklena
cipelica! ree
kraljevi svom ocu.

Sutradan, kralj poalje svoje podanike

da diljem itavog kraljevstva trae
djevojku kojoj pristaje staklena
cipelica. Nakon nekoliko dana
pristigoe i pred Pepeljuginu kuu.
Maeha otjera Pepeljugu u kuhinju i
zakljua je, a svoje keri odjene u
prekrasne haljine.
Prvoj je cipelica bila prevelika.
- Koliko god se trudila, stalno joj je
ispadala.
Drugoj je pak bila premala, gurala je
nogu i gurala, ali nije uspjela.

Za to vrijeme Pepeljugini
prijatelji, kuhinjski miii,
traili su klju i otkljuali
Pepeljugu. Stigla je taman
kad su kraljevi glasnici
htjeli otii, uvidjevi da tu
nema djevojke koju trae.

Obula je cipelicu koja je

stajala kao salivena,
a onda donijela i drugu,
koju je uvala sakrivenu
iza ognjita.
U to stie i kraljevi.
Zadivljeno je pogleda u
lice i prepozna svoju
djevojku, to je s njim
plesala i vikne:
- Ovo je prava zarunica!

Maeha se i obje polusestre uplae i poblijede

od bijesa.
A kraljevi se vine s Pepeljugom na konja i
odjae u dvorac.

Kraljevstvo jo nije vidjelo takvo

velianstveno svadbeno slavlje, koje je
trajalo danima.

Pepeljuga i njen kraljevi ivjeli su sretni

do kraja ivota.

S. Orlovi