PRAVO NA PRISTUP

INFORMACIJAMA
 DEFINICIJA I ZAKONSKA OSNOVA PRAVA
NA PRISTUP INFORMACIJAMA
◦Što je zapravo pravo na pristup informacijama? Osnovno
ljudsko pravo zaštićeno zakonima, tj. Ustavom RH,
Konvencijom o pristupu informacijama, Europskom
konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, međunarodnim
ugovorima i Zakonom o pravu na pristup informacijama.
Definicija prava na pristup informacijama glasi:
„Pravo na pristup informacijama obuhvaća pravo korisnika na
traženje i dobivanje informacije kao i obvezu tijela javne vlasti
da omogući pristup zatraženoj informaciji, odnosno da
objavljuje informacije neovisno o postavljenom zahtjevu kada
takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene zakonom ili
drugim propisom.
◦Načela na kojima se ovo pravo temelji su načela javnosti,
pravodobnosti, točnosti informacije, jednakosti, načelo
raspolaganja informacijom i slobodan pristup uz ograničenja
propisana zakonom.
◦ Ovaj zakon daje svim osobama (fizičkim, pravnim, domaćim,
stranim), pod istim uvjetima, na isti način pravo na pristup
informacijama, ali i obvezuje tijela javne vlasti da objavljuju
točne informacije na internetu.
◦Osim toga, na zahtjev, trebaju dostaviti tražene informacije,
odnosno zakonski su obvezni omogućiti pristup informaciji.
◦Nakon podnošenja zahtjeva za dobivanjem informacije, tijelo
javne vlasti treba u roku od 15 dana odlučiti o zahtjevu. Korisnik,
kada dobije informaciju, može ju koristiti i u komercijalne i
nekomercijalne svrhe (ali naravno, u skladu sa Zakonom).
 Povijesni razvoj zakona koji štite pravo
slobodnog pristupa informacijama

◦Prvi zakon o pravu na pristup informacijama je švedski Zakon o

slobodi tiska iz 1766. godine.
◦Velik doprinos dali su Ujedinjeni narodi poticanjem izrade tih
zakona, te su početkom devedesetih godina 20. stoljeća
trinaest zemalja u svijetu prihvatile takav zakon.
◦Što se tiče zemalja iz regije, Bosna i Hercegovina je prednjačila
sa donošenjem zakona 2000.godine, slijedile su ju Hrvatska i
Slovenija 2004., te Crna Gora 2005. godine.
◦Kada govorimo o ljudskom pravu na slobodu izražavanja, važno
je spomenuti dokumenat koji ju podržava : Opću deklaraciju UN-
a o ljudskim pravima, u kojoj u članu 19. piše:
◦ „svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo
obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka
te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem
bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice.
◦Važnost slobode izražavanja ustanovljena je i u Europskoj
konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u članku
10., a glasi:
◦ „Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća
slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja
bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.
◦Iako Ustavom BiH u katalogu ljudskih prava nije izričito
garantirano i pravo na slobodan pristup informacijama, ovo
pravo se na indirektan način izvodi iz Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda za koju je sam Ustav
definirao da se kao takva direktno primjenjuje u BiH i ima
prednost u odnosu na sve druge zakone.

◦Tek 2000. godine je došlo do mogućnosti da građani i

građanke praktično primjene ovo pravo. Bosna i Hercegovina
kao demokratska zemlja koja teži ka članstvu u Evropskoj uniji
prva je država u regiji koja je 2000. godine dobila Zakon o
slobodi pristupa informacijama.
◦Prema ovom Zakonu, svako fizičko i pravno lice ima pravo
pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a
svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve
informacije.
◦ Informacija u tom smislu je svaki materijal kojim se prenose
činjenice, mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaj, uključujući
svaku kopiju ili njen dio, bez obzira na oblik ili karakteristike,
kao i na to kada je sačinjena, a pod javnim organom se
podrazumijeva svaki organ u Bosni i Hercegovini, i to: izvršni
organ, zakonodavni organ, sudski organ, organ koji obavlja
javnu funkciju, a imenovan je ili ustanovljen u skladu sa
zakonom, bilo koji drugi upravni organ i pravni subjekt koji je u
vlasništvu ili kojeg kontrolira javni organ.
◦Jedna od najvažnijih razlika između spomenutih zakona u BiH i
Hrvatskoj je ta što zakon u Hrvatskoj javnim organima nameće
takozvani proaktivni pristup u pružanju informacija. Razlika se
odnosi na način ostvarivanja prava na slobodan pristup
informacijama.
◦U BiH javni organi su dužni pružiti informaciju jedino u slučaju
podnošenja zahtjeva, dok zakon koji tretira ovo pravo u
Hrvatskoj nalaže javnim organima obvezu da omoguće pristup
informacijama pravovremenim objavljivanjem informacija o
svome radu na primjeren i dostupan način, odnosno na
internetskim stranicama tijela javne vlasti ili u javnom glasilu i
Centralnom katalogu službenih dokumenata RH.
 PRAVO NA PRISTUP INFORMACIJAMA U
SUVREMENOM INFORMACIJSKOM DRUŠTVU
◦ U suvremenom, informacijskom društvu informacije postaju temeljem
javnog informiranja, sastavnog dijela demokratskih i političkih procesa.
Informacije postaju važan element slobode i prava na širenje informacija.
◦ postupkom širenja informacija, njihovog tiskanja, objavljivanja ili emitiranja
u medijima podliježe njihovom pogrešnom interpretiranju. Sam Ustav
Republike jamči pravo na ispravak svakomu kome je javnom viješću
povrijeđeno Ustavom i Zakonom utvrđeno pravo (Ustava RH čl. 38.).
◦ U Republici Hrvatskoj informiranje se ostvaruje putem medija koji su
podložni nacionalnom zakonodavstvu, odnosno Zakonu o medijima.
◦Ostvarivanje tog prava zahtijeva, slobodu tiska i drugih sredstava
javnog informiranja, slobodno osnivanje svih ustanova javnog
informiranja, zabranu cenzure i pravo novinara na slobodu
izvještavanja i pristupa informaciji.
◦U RH jamči se sloboda izražavanja i sloboda medija koja obuhvaća
osobito slobodu izražavanja misli, prikupljanja, istraživanja,
objavljivanja i širenja informacija, tiskanja i raspačavanja tiska,
protoka informacija, otvorenost medija, pluralizam i raznovrsnost
medija, dostupnost javnim informacijama, proizvodnju i emitiranje
radijskog i televizijskog programa, slobodu osnivanja pravnih osoba
za obavljanje djelatnosti javnog informiranja.
◦No, sloboda informiranja može dovesti do objavljivanja neistinitih i
uvredljivih informacija kao i prouzročiti povredu privatnosti.
Razlikovanje pojmova osobnog podatka i prava
na privatnost

◦ Osobni podatak predstavlja svaka informacija koja se odnosi na

identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati
odnosno, osoba čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, posebno
na osnovi jednog ili više obilježja specifičnih za njezin fizički, psihološki,
mentalni, gospodarski, kulturni ili socijalni identitet.
◦ Pravo na privatnost Predstavlja elementarno čovjekovo pravo, kako
međunarodno, tako i ustavno pravo javno-pravnog značaja te osobno pravo
civilno-pravnog značaja kao jedan od nezamjenjivih elemenata čovjekovog
postojanja koji štiti čovjeka od prekomjernog posezanja državne vlasti,
javnosti i drugih pojedinaca u pojedinčevu odlučujuću duševnu, prostornu i
informacijsku privatnost.