Musa Medijsko-Pravo Knjiga PDF

Ilija Musa
MEDIJSKO PRAVO
sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj
Nakladnik
Školska naklada d. o. o., Kralja Tomislava 1, Mostar
Za nakladnika
Slaven Pehar, dipl. ing.
Urednik
akademik Josip Muselimović
Recenzenti
dr. sc. Zoran Tomić, red. prof.
dr. sc. Vesna Kazazić, red. prof.
dr. sc. Iko Skoko, red. prof.
dr. sc. Đorđe Obradović, doc.
Lektura
dr. sc. Marija Musa, doc.
Ivona Baković, prof.
Martina Jukić, prof.
Grafička priprema i tisak

FRAM – ZIRAL, Mostar
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
34:659.3(497.6)
34:659.3(497.5)
MUSA, Ilija
Medijsko pravo : sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini i
Republici Hrvatskoj / Ilija Musa. - Mostar : Školska naklada, 2017. -
615 str. : ilustr. ; 23 cm
O autoru: str. 615. - Bibliografija: str. 585-601. - Registar.
ISBN 978-9958-774-11-9
COBISS.BH-ID 24076294
Ilija Musa
medijsko
pravo
sloboda izražavanja
u Bosni i Hercegovini
i Republici Hrvatskoj
Mostar, 2017.
Kazalo
Predgovor..................................................................................................................... 9
Uvod............................................................................................................................. 11
Povijesni pregled ljudskih prava i sloboda............................................. 15
Sloboda izražavanja u međunarodnim dokumentima......................... 21

Dokumenti Ujedinjenih naroda kojima se uređuje područje slobode
izražavanja................................................................................................................. 24
Vijeće Europe i sloboda izražavanja.................................................................... 32
Praksa Europskog suda za ljudska prava u postupcima protiv
Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine vezano za slobodu
izražavanja............................................................................................................ 56
Dokumenti Vijeća Europe kojima se uređuje područje medijskog
djelovanja................................................................................................................... 61
Europska konvencija o prekograničnoj televiziji........................................... 61
Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja............................................ 64
Rezolucija (74) 26 – O pravu na odgovor – položaj pojedinca u
odnosu na tisak.................................................................................................... 65
Preporuka br. R (91) 5 – O pravu na kratko izvješćivanje o
događajima od izuzetne važnosti u slučajevima kada su
isključiva prava za njihovo televizijsko emitiranje dobivena u
prekograničnom kontekstu................................................................................ 66
Preporuka br. R (94) 13 – O mjerama za promoviranje
transparentnosti medija..................................................................................... 67
Preporuka br. R (95) 1 – O mjerama protiv tonskog i
audiovizualnog piratstva.................................................................................... 69
Preporuka br. R (96) 4 – O zaštiti novinara u situacijama sukoba i
napetosti............................................................................................................... 69
Preporuka br. R (96) 10 – O jamstvu nezavisnosti javnog servisa
radiodifuzije.......................................................................................................... 70
Preporuka br. R (97) 19 – O prikazivanju nasilja u elektroničkim
medijima................................................................................................................ 71
Preporuka br. R (97) 20 – O govoru mržnje................................................... 72
Preporuka br. R (99) 15 – O mjerama u vezi s izvješćivanjem
medija o predizbornim kampanjama............................................................... 74
Preporuka br. R (2000) 7 – O pravu novinara da ne otkriju svoje
izvore informacija................................................................................................ 75
Deklaracija o slobodi političke debate u medijima....................................... 76
Preporuka br. R (2004) 16 – O pravu na odgovor u novom
medijskom okružju.............................................................................................. 77
5
Ilija Musa MEDIJSKO PRAVO
Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja u medijima u

okviru borbe protiv terorizma........................................................................... 78
Smjernice Odbora Vijeća ministara Europe o zaštiti slobode
izražavanja i informacija u kriznim situacijama............................................. 80
Deklaracija Vijeća ministara o zaštiti i promociji istraživačkog
novinarstva........................................................................................................... 81
Rezolucija 1636 (2008) – O indikatorima procjene medijskih
sloboda u demokratskim državama................................................................ 82
Preporuka 1878 (2009) – O financiranju javnih radiotelevizijskih
servisa.................................................................................................................... 85
Rezolucija 2001 (2014) – O nasilju u medijima i putem medija.................. 87
Sloboda izražavanja u medijima na prostoru Europske unije........................ 88
Djelovanje elektroničkih medija u Europskoj uniji......................................... 94
Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (2010/13/EU)................ 95
Sloboda izražavanja u međunarodnim dokumentima izvan Europe............ 98
Pravna standardizacija slobode izražavanja u medijima............. 101

Ustavni i zakonski okvir slobode izražavanja u Bosni i Hercegovini i
Republici Hrvatskoj................................................................................................ 105
Ustavni i zakonski okvir slobode izražavanja u Bosni i Hercegovini.......... 106
Uređenje područja elektroničkih medija u Bosni i Hercegovini................ 112
Ustavni i zakonski okvir slobode izražavanja u Republici Hrvatskoj.......... 114
Uređenje područja elektroničkih medija u Republici Hrvatskoj............... 116
Društvena odgovornost javnih medija.................................................... 119

Javni radiotelevizijski sustav Bosne i Hercegovine........................................ 126
Hrvatska radiotelevizija........................................................................................ 129
Cenzura........................................................................................................................ 133
Cenzura u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj..................................... 142
Zabrana govora mržnje.................................................................................... 147

Regulacija govora mržnje u Bosni i Hercegovini............................................. 156
Regulacija govora mržnje u Republici Hrvatskoj............................................ 159
Politička debata u medijima............................................................................. 163

Politička debata u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu..................... 166
Politička debata u zakonodavstvu Republike Hrvatske................................ 172
Medijsko djelovanje i zaštita maloljetnika.......................................... 175

Medijsko djelovanje i zaštita maloljetnika u Bosni i Hercegovini............... 180
Medijsko djelovanje i zaštita maloljetnika u Republici Hrvatskoj............... 187
Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima......................... 189
6
KAZALO
Pristup informacijama javnih tijela.......................................................... 193

Pristup informacijama javnih tijela u Bosni i Hercegovini............................ 204
Pristup informacijama javnih tijela u Republici Hrvatskoj............................ 211
Pravo na privatnost............................................................................................. 219

Pravo na privatnost u Bosni i Hercegovini........................................................ 231
Pravo na privatnost u Republici Hrvatskoj....................................................... 232
Zaštita ugleda i časti........................................................................................... 239

Djela protiv časti i ugleda u Bosni i Hercegovini............................................. 245
Djela protiv časti i ugleda u Republici Hrvatskoj............................................ 253
Pravo na ispravak i odgovor........................................................................... 259

Pravo na ispravak i odgovor u Bosni i Hercegovini........................................ 264
Pravo na ispravak i odgovor u Republici Hrvatskoj........................................ 268
Autorsko pravo....................................................................................................... 273
Medijska samoregulacija i novinarski kodeksi.................................... 283

Kodeksi međunarodnih novinarskih organizacija........................................... 289
Novinarski kodeksi u Bosni i Hercegovini......................................................... 291
Kodeks za tisak i online medije Bosne i Hercegovine................................ 291
Kodeks časti BH novinara................................................................................ 294
Novinarski kodeksi u Republici Hrvatskoj........................................................ 294
Kodeks časti hrvatskih novinara HND-a........................................................ 294
Statut Hrvatskoga društva katoličkih novinara........................................... 296
Statut i Programske osnove Hrvatskih novinara i publicista (HNiP)....... 296
Dodatci......................................................................................................................... 299
Pravni propisi u Bosni i Hercegovini.................................................................. 301
Pravni propisi u Republici Hrvatskoj.................................................................. 404
Literatura................................................................................................................................585
Pojmovno kazalo................................................................................................................ 603
O autoru..................................................................................................................................615
7
Predgovor
M edijsko pravo, interdisciplinarno pravno područje, temelji se na

slobodi izražavanja koja podrazumijeva pravo traženja, širenja i
primanja informacija u granicama prihvatljivim za pojedinca i društvenu
zajednicu. Mediji kao sredstva prijenosa informacija velikom broju ljudi u
određenome prostoru moraju imati zajamčeno pravo na slobodu izražava-
nja kojim se omogućuje sloboda djelovanja s ciljem ostvarivanja njihovih
funkcija čuvara demokracije, nadzornika društvenih kretanja i priopća-
vanja javnosti važnih informacija. Valjano propisana sloboda medija bit-
no pridonosi razvoju demokracije u svakom društvu pa tako i u društvima
u tranziciji. Da bi se ona ostvarila, nužno je osigurati učinkovita sredstva
nadzora primjene zajamčene slobode.
Knjiga Medijsko pravo – sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini i
Republici Hrvatskoj namijenjena je ponajprije studentima koji izučavaju
to područje ili neko srodno, a može poslužiti i kao pouzdan oslonac svim
pravnicima i medijskim djelatnicima koje zanima takva tematika. Pregle-
dom međunarodnih pravnih propisa, nacionalnih zakonodavstava i sudske
prakse te teorijskih postavki u područjima zaštite prava na privatnost, za-
štite dostojanstva, ugleda i časti, prava na ispravak i odgovor, autorskoga i
njemu srodnih prava, zabrane govora mržnje, omogućavanja političke de-
bate u medijima i području zaštite maloljetnika i njihovih interesa od štet-
nih medijskih utjecaja, pokriven je širok spektar medijskih prava i obveza,
čime se gradi okvir slobodnoga medijskog djelovanja koji uz pozitivnoprav-
ne propise Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske s područja medijske
legislative, priložene u vidu dodataka ovoj knjizi, čini cjelinu kojom je omo-
gućen sustavan pregled sadržaja tog dinamičnog i kompleksnog područja.
Poglavljima koja obrađuju pravnu standardizaciju slobode izražavanja
u medijima željelo se prikazati pozitivne strane i nedostatke legislativnih
rješenja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, ukazati na nepravilnu
primjenu legislative kao i pozitivne primjere primjene domaćih i među-
narodnih pravnih akata vezanih za tu problematiku, a sve to na temelju
relevantne znanstvene literature, pravnih akata, sudske prakse domaćih i
međunarodnih sudova te odabranih podataka prikupljenih za metodološki
utemeljen i dosljedan postupak istraživanja.
9
Temeljem obrađenih teorijskih postavki, pravnoga okvira i sudske prakse

izložene kroz studije slučaja, može se zaključiti kako su legislativna rješenja
kojima se uređuje sloboda izražavanja u medijima u Bosni i Hercegovini u
najvećoj mjeri, a u Republici Hrvatskoj u potpunosti, usklađena s pravnom
stečevinom Europske unije i drugih razvijenih demokratskih društava, dok
se istovremeno ukazuje na povremene propuste nižih sudskih instancija te
principijelnost i dosljednost viših sudova u kontekstu slobode izražavanja
u medijima.
Kako bi se to stanje unaprijedilo, bilo bi važno oblikovati cjelovitu i
usklađenu zakonsku regulativu medijskog djelovanja, koja bi obuhvaćala
i rad mrežnih medija i u Bosni i Hercegovini, čime bi se smanjili pritisci
na sve medije i osigurala funkcionalnost medija kao čuvara demokratskog
društva.
Autor
10
UVOD
Uvod
Slobodu izražavanja i njezin položaj u suvremenom društvu treba proma-

trati u procesu razvoja ljudskih prava i sloboda uopće. Zna se da zaštita
ljudskih prava i sloboda seže gotovo tisuću godina unatrag, stoga će se u
knjizi govoriti i o dokumentima koji su slobodom izražavanja medijskom
pravu dali temelje kao pravnoj kategoriji i osigurali mu tako važno mjesto
u suvremenom pravnom poretku. Bit će riječ o pozitivnopravnim aktima –
kako međunarodnim tako i onima Bosne i Hercegovine, njezinih entiteta,
Republike Hrvatske, ali i nekih europskih država, vezanim za problemati-
ku ljudskih prava, slobodu izražavanja, s posebnim naglaskom na slobodu
izražavanja u medijskom zakonodavstvu. Da bi se govorilo o medijskom
pravu, mora se utvrditi što je sloboda izražavanja kao temelj medijskog pra-
va i što su to mediji. Dakle: „Sloboda mišljenja i izražavanja misli – Usta-
vom... je zajamčena kao temelj demokratskog političkog sustava. Ustavna
garancija slobode mišljenja i izražavanja misli obuhvaća slobodu tiska i
drugih sredstava informiranja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno
osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.“1 Kako bi se ostvarila zajam-
čena razina te slobode u demokratskim je društvima cenzura zabranjena,
a novinari imaju slobodu pristupa informacijama i njihova priopćavanja
najširim društvenim skupinama. S ciljem sprječavanja zloporabe slobode
izražavanja određena su i stanovita ograničenja u vidu zaštite legitimnih
interesa drugih osoba, posebno u pogledu zaštite časti i ugleda, privatnosti,
ali i zaštite nacionalne sigurnosti, reda i mira te zabrane poticanja na rat,
nasilje, mržnju i bilo koji oblik nesnošljivosti. Ipak, ako se komu javnom
viješću povrijedi zajamčeno pravo, medijske su kuće dužne osigurati pravo
na ispravak i odgovor.
Sloboda medija težnja je svakog novinara i svake medijske kuće jer im
ona omogućava ulogu čuvara demokracije i promicatelja javne riječi. Toj
se težnji stoljećima suprotstavlja nastojanje povlaštenih centara moći, koji
svoje pozicije grade manipulacijama javnošću i ograničavanjem sloboda.
Sloboda tiska (engl. freedom of the press; njem. Pressefreiheit; fr. liberté
de la presse) osobno je i političko, ustavno pravo čovjeka u demokratskoj
državi čija evolucija i aktualni status odražavaju dosege prava i politike
1
Vidaković Mukić, M., Opći pravni rječnik, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 1062.
11
konkretnog društva. U suvremenom pravu sloboda tiska odnosi se na uku-

pan element slobode priopćavanja odnosno medija.2 Kako se navodi u Prav-
nom leksikonu, „mediji (engl. media; njem. Medien; fr. médias) su sredstva
kojima se ostvaruje informiranje javnosti: novina i drugoga tiska, radijskih
i televizijskih programa, programa novinskih agencija, elektroničkih
publikacija, teleteksta i ostalih oblika dnevnoga ili periodičnoga objavljivanja
urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa,
zvuka ili slike…“3 U Leksikonu mas-medija stoji sljedeće: „mediji masovnog
komuniciranja (mas-mediji) su mediji preko kojih se posreduju, u masov-
nim količinama, poruke i informacije, prema masovnoj publici. To je za-
pravo, anglicizam (mass) za način komunikacije s mnoštvom ljudi putem
medija za masovni prijenos poruka. Izraz koji označava sve što nosi difuziju
informacija da bi se taknuo što veći broj pojedinaca.“4 Danas se masovnim
medijima smatraju masovni tisak, radio, televizija, mrežni mediji, film, ra-
čunala i različite multimedijalne usluge pa i one na zahtjev. U francuskom
leksikonu Larousse masovni mediji se definiraju kao tehnički posrednici za
neprekidno rasprostiranje audiovizualnih, auditivnih i pisanih poruka.5
Imajući u vidu sve ove definicije slobode mišljenja i izražavanja misli,
slobode medija, masovnih medija i slobode tiska, možemo kazati da je slo-
boda izražavanja u medijima ustavom zajamčena sloboda traženja, prima-
nja i širenja informacija, misli, ideja i poruka putem kanala masovne ko-
munikacije, koja ima određena ograničenja u smislu zaštite prava i interesa
trećih osoba.
Ipak, valja definirati i sam pojam medijskog prava. Prema Fechneru6 me-
dijsko pravo nije strogo određeno pravno područje. Medijsko se pravo ra-
zvijalo i osamostaljivalo iz više pravnih grana. Ono je, sažeto rečeno, pravo
koje se odnosi na medije. Dijelom je više pravnih područja i zakona od kojih
su posebno važni građanski zakon, zakon o tisku i radioteleviziji, kazneni
zakon, zakon o autorskom pravu te zakon o telekomunikacijama. Pasch-
ke7 medijsko pravo definira kao splet više pravnih grana kojima se uređuju
2
Usp. Pezo, V. (ur.), Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.,
str. 1466.
3
Ibid, str. 708.
4
Tucaković, Š., Leksikon mas-medija, Prosperitet, Sarajevo, 2004., str. 194.
5
Ibid., str. 194.
6
Usp. Fechner, F., Medienrecht, Mohr Siebeck – UTB, Tübingen, 2010., str. 3.
7
Usp. Paschke, M., Medienrecht, Springer Verlag, Berlin – Heidelberg, 2009., str. 1–2.
12
UVOD
odnosi na posebnom polju prava masovne komunikacije. Pravne odredbe

medijskog prava nisu jednim zakonom obasizane, nego su sadržane u više
pravnih područja i više zakona.
Stoga možemo zaključiti kako je medijsko pravo interdisciplinarno
pravno područje kojim se skupom pravnih pravila uređuju odnosi na me-
dijskom tržištu, obveze i dužnosti medijskih kuća i djelatnika te djelovanje
medija u javnom interesu.
U knjizi će se sagledati na koji način osobe zaposlene u medijima mogu
doći do željenih informacija, odnosno, kako ostvaruju pravo na traženje
i primanje informacija. Obradit će se načini na koji se od tijela javne vla-
sti trebaju tražiti informacije, koji su rokovi do kojih određene institucije
moraju tražitelju informacije tu informaciju i dostaviti, a ako je pak nisu u
mogućnosti dostaviti, moraju navesti razloge zbog kojih to ne mogu učiniti.
Bit će riječ i o pravima osoba kojima su povrijeđeni ugled i čast, na koji
način mogu tražiti zaštitu i u kojim slučajevima će je dobiti, zatim će se
pojasniti zašto je pravo na privatnost jedno od najbitnijih čovjekovih pra-
va, što sve medijski djelatnici smiju objaviti o „poznatim“ osobama, koliko
mogu zadirati u njihovu privatnost te koje pojedinosti iz života tih osoba
ipak nije dopušteno medijski objavljivati.
Cenzura kao jedna od najvećih prijetnji slobodi izražavanja pravno je
regulirana u svim demokratskim društvima. U knjizi će se izložiti načini
zaštite od cenzure u pojedinim državama, navest će se slučajevi u kojima
je moguće cenzurirati određena izdanja zbog zaštite javnog reda i morala,
zaštite državne ili vojne tajne te o ostalim slučajevima kada je to pravno
dopušteno. Osim svega navedenog, prikazat će se i neki drugi vidovi i afir-
macije, ali i ograničenja slobode izražavanja. Iznijet će se i viđenja o pozi-
tivnim stranama, ali i o nedostatcima legislativnih rješenja na navedenim
prostorima. Analizirat će se odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Hrvatske, Zakona o slobo-
di pristupa informacijama Bosne i Hercegovine, Zakona o zaštiti od kleve-
te Federacije Bosne i Hercegovine, Zakona o medijima Republike Hrvatske,
Zakona o elektroničkim medijima Republike Hrvatske, Zakona o pravu na
pristup informacijama Republike Hrvatske i drugi pozitivnopravni propisi
kojima se uređuje djelovanje medija u Bosni i Hercegovini i Republici Hr-
vatskoj. Prikazat će se kakvo je stanje slobode izražavanja, kako sudovi štite
13
medijske djelatnike kao i to što sve medijski djelatnici čine, a ne bi smjeli
činiti te na koji se način građani mogu zaštiti od iznošenja informacija ko-
jima se narušavaju neka od njihovih ljudskih prava i sloboda. Posebno će se
prikazati važnost Europskoga suda za ljudska prava, sastav toga suda kao i
dijelovi pojedinih presuda vezanih za zaštitu slobode izražavanja u mediji-
ma, kako u Republici Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini.
14
1
Povijesni pregled
ljudskih prava i
sloboda
L judska prava i temeljne slobode svoje začetke imaju u Velikoj povelji slo-
boda (Magna carta libertatum) iz 1215. godine koja je rezultat uspješ-
nog završetka pobune engleskog plemstva protiv kraljeve apsolutističke
vlasti. Tim dokumentom jamče se određena prava visokog plemstva koja
su znatno umanjila kraljevski apsolutizam8, ali se njime ni na koji način ne
jamče prava ostalim građanima. Naizgled ništa bitno nije se promijenilo
u sustavu vlasti u tadašnjoj Engleskoj, ali je jako bitno što se tim aktom
ograničava vladarev apsolutizam, što se, zapravo, smatra temeljem engle-
skog parlamentarizma. Nepunih pet stoljeća nakon nastanka Velike povelje
sloboda, također u Engleskoj, donesen je Habeas corpus act9 (1679.), prvi
pravni akt koji jamči osobne slobode, zabranjuje nezakonito uhićenje, za-
branjuje zadržavanje u zatvoru bez bitnih dokaza o krivnji, štiti čovjeka
od maltretiranja u istrazi i iznuđenog priznanja te daje niz drugih proce-
sno-pravnih privilegija, a i sada je s određenim dopunama i izmjenama još
uvijek na snazi u Engleskoj. Danas vidimo da iz njega proizlaze najbitnija
načela anglosaksonskoga pravnog poretka koja su ugrađena kao ustavom
zajamčena prava i u pravni sustav Sjedinjenih Američkih Država.10
Parlamentarni sustav vlasti u Engleskoj ostvaren je Engleskom poveljom
prava (Bill of Rights) iz 1689., koja je najstariji akt kojim se jamči slobo-
da izražavanja. Naime, nakon završetka šezdesetogodišnje borbe protiv
kraljevskog apsolutizma i feudalaca, mlada engleska buržoazija ostvarila
je parlamentarni sustav vladanja. Engleska povelja prava sastoji se iz dva
dijela. Prvim se dijelom rehabilitacija katolicizma i uspostava apsolutizma
proglašavaju nezakonitima. Poveljom se navodi da parlamentarni izbori
moraju biti slobodni. Tako parlament biraju građani na slobodnim izbo-
rima i on postaje središnjim tijelom zakonodavne vlasti. Njom se jasno u
članku 9. kaže da se „osigurava sloboda govora i raspravljanja u Parlamentu,
i ta sloboda ne smije se priječiti ni dovoditi pred sud ili koje mjesto izvan
parlamenta.“11 Povelja je iznimno važna za razvoj slobode izražavanja jer se
njome prvi put u povijesti propisuje sloboda govora.
8
Usp. Hrženjak, J., Međunarodni i europski dokumenti o ljudskim pravima, Informator,
Zagreb 1992., str. 5.
9
Akt ima 20 članaka, a službeni naziv toga dokumenta je Akt o boljem osiguranju slobode
podanika i o sprječavanju zatvaranja preko mora.
10
Usp. Sali, S. – Terzić, Z., Međunarodni dokumenti o ljudskim pravima, Pravni centar,
Sarajevo, 1996., str. 23.
11
Sapunar, M. – Tomić, Z., Pravna standardizacija javnog komuniciranja, Sveučilište u
Mostaru – Sveučilište u Zagrebu, Mostar – Zagreb, 2002., str. 17.
17
Još jedan bitan dokument javlja se na anglosaksonskome pravnom po-

dručju – riječ je o Deklaraciji o nezavisnosti SAD-a (1776.), jednoglasno
usvojenoj na Drugom kontinentalnom kongresu gdje su bili okupljeni pred-
stavnici trinaest sjevernoameričkih engleskih kolonija, poslije prvih članica
SAD-a.12 Deklaracija propisuje pravo na slobodu, na život, pravo naroda
na slobodan izbor vlasti i još neke vrijednosti bitne za napredak ljudskih
sloboda.
Deklaracija utvrđuje sljedeće istine koje su „same po sebi jasne“:

♦ da su svi ljudi stvoreni jednaki;
♦ da su od Stvoritelja obdareni stanovitim neotuđivim pravima, među
kojima su život, sloboda i težnja za srećom;
♦ da se radi osiguranja tih prava među ljudima postavljaju vlade koje
svoju pravednu vlast izvode iz pristanka onih kojima vladaju;
♦ da je uvijek, kada jedan oblik vladavine šteti tim ciljevima, pravo na-
roda da promjeni ili ukloni i da postavi novu vladu koja će se temeljiti
na onim načelima i organizirati svoju vlast u onom obliku koji mu se
čini najpovoljnijim da ostvari svoju sigurnost i sreću.13
Ipak, sve do 1791. kada se donosi deset amandmana na Ustav SAD-a

iz 1787., poznatijih kao Bill of Rights, gdje se u prvom amandmanu ističe
da Kongres neće ograničavati slobodu govora ili tiska, u povijesti prava do
tada nikada nije tako izričito zaštićen institut slobode izražavanja. Naime,
virdžinijska Deklaracija prvi put spominje slobodu tiska kao samostalno
pravno načelo, ali upravo odredba prvog amandmana Ustava Sjedinjenih
Američkih Država označava slobodu izražavanja kao ustavnu kategoriju na
sljedeći način:
„Kongres neće donositi nikakav zakon koji bi se odnosio na posebna
priznanja ili zabranu neke vjere; Kongres isto tako neće moći ograničavati
12
Pravna enciklopedija, Zagreb, str. 214.
13
Cit. pr. Sapunar, M. – Tomić, Z., nav. dj., str. 17. Prema istome izvoru o Deklaraciji se još
navodi: „Deklaracija o nezavisnosti pretežno se zasniva na konceptu škole prirodnoga
prava, koja je polazila od ideje da za sve ljude i u svim vremenima važe određena opća
prava dana od prirode te da u određenim okolnostima postojeće pravo nije u skladu s
tim idealnim pravima. Budući da legitimitet vlasti počiva u narodu, u takvim okolnosti-
ma sam narod ima pravo na pobunu protiv tiranije i na odcjepljenje od države koja krši
prirodna prava.“
18
Povijesni pregled ljudskih prava i sloboda
slobodu govora ili tiska, kao ni prava građana da se javno okupljaju, a da ne

remete mir, niti da vladi podnosi žalbu za ispravljanje učinjenih nepravdi.“14
Godine 1789. donosi se prva europska, kontinentalna, deklaracija pra-
va Francuska deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Ona je donesena
pod utjecajem ideja prirodnog prava, a po ugledu na deklaracije koje su
pojedine države Sjedinjenih Američkih Država donijele nešto prije. Fran-
cuska deklaracija o pravima čovjeka i građanina jamči da nitko ne može
biti uznemirivan zbog svojih uvjerenja. Prema članku 11. Deklaracije jedno
je od najdragocjenijih prava čovjeka (…) slobodno govoriti, pisati i objavlji-
vati, ali je, u slučajevima predviđenim zakonom, odgovoran ako zloporabi
ove slobode.
I pruski Allgemeines Landrecht iz 1794., paragrafom 83. na sljedeći na-
čin štiti ljudska prava: „Opća prava čovjeka zasnivaju se na prirodnoj slo-
bodi – slijediti i promicati vlastitu dobrobit, s tim da se ne vrijeđaju prava
drugih.“15 Usporedimo li odredbe prvog amandmana na Ustav SAD-a i 11.
članak Francuske deklaracije o pravima čovjeka i građanina naći ćemo jako
slične metode zaštite ljudskih sloboda. Tako se Francuskom deklaracijom
jamči i slobodno izražavanje misli i uvjerenja, što je prema već spomenu-
tom 11. članku jedno od najdragocjenijih prava čovjeka, a prema Dekla-
raciji je, u slučaju zloporabe ovih sloboda, svaki prekršitelj i odgovoran.
Ova sloboda izražavanja misli i uvjerenja znači slobodu govora, pisanja i
objavljivanja. U prvom amandmanu na Ustav SAD-a stoji da Kongres neće
moći ograničiti slobodu govora ili tiska, a građanima jamči mogućnost da
podnesu žalbu za ispravljanje učinjenih nepravdi.
Današnja kodifikacija ljudskih prava, prije svega prava na slobodu izra-
žavanja, utemeljena je, svakako, na prije navedenim dokumentima, ali se
kroz povijest razvijala i kodificirala i u drugim, novijim pravnim aktima,
donesenim prije svega na međunarodnoj razini s obvezom dodatnog ra-
zvoja i na nacionalnim razinama, o kojima će se više govoriti u sljedećem
poglavlju.
14
Ljudska prava – priručnik za novinare, Media plan, Sarajevo, 2000., str. 59–60.
15
Dropulić, J., Pravo na privatni život i duševni integritet, Vizura, Zagreb, 2002., str. 28.
19
2
Sloboda izražavanja
u međunarodnim
dokumentima
S loboda izražavanja spada u prvu skupinu ljudskih prava, širu skupinu
građanskih i političkih prava. Naime, u tu skupinu prava, osim slobode
izražavanja svrstavamo i slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, pravo na
mirno okupljanje, zabranu zagovaranja rata i nacionalne, rasne ili vjerske
mržnje, pravo slobodnog udruživanja i pravo na sudjelovanje u vršenju jav-
nih službi, aktivno i pasivno biračko pravo, ali i dostupnost javnih službi
pod jednakim uvjetima. Sva ta prava zajamčena su brojnim međunarodnim
dokumentima čije su potpisnice i Bosna i Hercegovina i Republika Hrvat-
ska, koje slobodu izražavanja osim kroz zakonske i podzakonske akte štite i
usvajanjem i potpisivanjem mnogih međunarodnih konvencija, deklaracija,
paktova i drugih dokumenata kojima se uređuju prava i obveze svih osoba,
a posebno medijskih kuća, novinara, medijskih djelatnika, izdavača i ostalih
fizičkih i pravnih osoba koje su povezane s medijima. Republika Hrvatska
člankom 141. na sljedeći način regulira nadzakonsku snagu međunarodnih
ugovora: „Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s
Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog po-
retka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se
odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima
utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.“16
U Bosni i Hercegovini već u preambuli Ustava istaknuta su polazišna
načela prema kojima su u donošenju tog akta „…nadahnuti Općom dekla-
racijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o civilnim i poli-
tičkim pravima, odnosno o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima
i Deklaracijom o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim,
vjerskim i jezičnim manjinama, kao i drugim instrumentima o ljudskim
pravima.“17
Ipak, nadzakonska snaga Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda određena je člankom drugim, stavkom drugim Ustava
Bosne i Hercegovine – Ljudska prava i temeljne slobode, što se ističe na slje-
deći način: „U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i slobode
zajamčeni Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
16
Ustav Republike Hrvatske, čl. 141., Narodne novine Republike Hrvatske, 85/2010.
17
Ustav Bosne i Hercegovine, http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HER-
CEGOVINE_hrv.pdf (pristupljeno 11. travnja 2009.).
23
sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim dru-
gim zakonima.“18
Iako se zaštita ljudskih prava u svakodnevnom životu oslanja na prava
zaštićena unutrašnjim pravnim aktima, ipak nema nijednog područja druš-
tvenog života u kojem se državna legislativa ne oslanja na propise međuna-
rodnog prava jer jednostavno s njima mora biti usklađena, odnosno na njima
se mora temeljiti. Uređivanje odnosa u društvu aktima međunarodnog prava
najviše je prisutno na području ljudskih prava i temeljnih sloboda, ponajprije
zbog toga što međunarodni akti detaljno normiraju ljudska prava, ali i zbog
širine zaštite ljudskih prava predviđenih međunarodnim pravnim aktima.
Osobito su bitni međunarodni dokumenti koji štite slobodu izražavanja
i pristup informacijama Opća deklaracija o ljudskim pravima koju je Opća
skupština Ujedinjenih naroda usvojila 10. prosinca 1948. kao prilog Pove-
lji UN-a, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen u
UN-u 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu 23. ožujka 1976. i Europska
konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je počela vri-
jediti 3. rujna 1953.
Dokumenti Ujedinjenih naroda kojima se uređuje

područje slobode izražavanja
Ujedinjeni su narodi najveća međunarodna organizacija koja od 2011. ima

193 države članice. Ta je organizacija nastala ukidanjem Lige naroda, čiji je
nasljednik nakon Drugoga svjetskog rata na Konferenciji o uspostavi me-
đunarodne organizacije Ujedinjenih naroda, u San Franciscu 1945.
Ujedinjeni narodi (Ujedinjene nacije, engl. United Nations, fr. Nations
Unies; akronim UN) osnovani su zbog očuvanja svjetskog mira i sigurnosti,
rješavanja ekonomskih, društvenih i političkih problema međunarodnom
suradnjom te promicanjem poštovanja ljudskih prava. Sjedište je UN-a u
New Yorku, a regionalni uredi postoje u Ženevi, Beču i Nairobiju.19 Već
tijekom Drugoga svjetskog rata uvidjela se potreba za normiranjem zaštite
Ibid.
18
Usp. Ujedinjeni narodi, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=63043 (pristuplje-

19
no 13. lipnja 2016.).
24
Sloboda izražavanja u međunarodnim dokumentima
temeljnih ljudskih prava. Završetkom rata donesena je Povelja UN-a koja

je međunarodni ugovor ustavnoga karaktera čijim je potpisivanjem ute-
meljena ta organizacija i prema njoj djeluje. U Povelji su određeni kriteriji
članstva, ciljevi djelovanja, struktura tijela UN-a i njihov djelokrug. Njome
se člankom 1., stavkom 3., određuje da je jedna od svrha Organizacije Uje-
dinjenih naroda „ostvarivati međunarodnu suradnju rješavanjem međuna-
rodnih problema gospodarske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode
i razvijanjem i poticanjem poštovanja prava čovjeka i osnovnih sloboda za
sve, bez razlike rase, spola, jezika ili vjere.“20 Zbog ostvarivanja te suradnje
osnovana je Komisija za ljudska prava unutar Gospodarskog i socijalnog vi-
jeća. Zadaća Komisije bila je izrada Međunarodne povelje o ljudskim pravi-
ma. Izrada ove Povelje podijeljena je u tri dijela: „izradu Deklaracije, Pakta
i mjera implementacije“21.
Deklaracija je usvojena s 48 glasova, osam delegacija se suzdržalo od gla-
sovanja, dok niti jedna delegacija nije bila protiv. Jedna od delegacija koje su
se suzdržale od glasovanja bila je i delegacija FNR Jugoslavije koja je izrazila
nezadovoljstvo „individualističkim koncepcijama“ na kojima je Deklaracija
izrađena, „koje čovjeka promatraju kao izoliranog pojedinca, subjekta indivi-
dualnih prava kao takvih, nezavisno od svih drugih uvjeta u kojima živi…“22
Pa iako Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. nije pravno obvezujuća,
načela te Deklaracije ugrađena su u pravne akte svih država članica, pa tako i
u ustave u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, ali i u zakonske akte i u
praksu državnih tijela te su na taj način razvijani pravni sustavi, kako država
članica, tako i drugih međunarodnih organizacija.
Člankom 19. Deklaracija izričito štiti slobodu mišljenja i izražavanja:
„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje
20
Prijevod teksta Povelje Organizacije Ujedinjenih naroda vidi u: Hrženjak, J. (ur.), Među-
narodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima. Čovjek i njegove slobode u pravnoj
državi, Informator, Zagreb, 1992., str. 98–114.; Skok, D. (ur.), Ljudska prava. Osnovni
međunarodni dokumenti, Školske novine, Zagreb, 1990., str. 19–26.; cit. pr. Matulović,
M., Ljudska prava – Uvod u teoriju ljudskih prava, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb,
1996., str. 209.
21
Matulović, M., nav. dj., str. 210.
22
Stav delegacije FNRJ, Arhiv za pravne i društvene nauke (1/1949.), str. 126–131., cit. pr.
Matulović, M., nav. dj., str. 210.
25
slobodu izražavanja mišljenja, bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i

širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.“23
Iako su u Deklaraciji ljudska prava određena kao neotuđiva prava, čla-
nak. 29., stavak 2., navodi da se dopušta ograničavanje ovih prava u svrhu
osiguravanja dužnog priznavanja i poštovanja prava i sloboda drugih kao i
zadovoljenja pravednih zahtjeva moralnosti, javnog poretka i općeg blago-
stanja u demokratskom društvu.
Kako Deklaracija nije obvezujući pravni akt, Organizacija Ujedinjenih
naroda dalje je djelovala u pravcu stvaranja međunarodnog ugovora kojim
bi se države potpisnice obvezale na poštovanje i zaštitu ljudskih prava. Ova
razradba i dopuna odredbi Opće deklaracije o ljudskih pravima ostvarena
je između ostaloga Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pra-
vima koji je usvojen 1966., a na snagu stupio tek 1976. godine. Republika
Hrvatska mu je pristupila 8. listopada 1991., a Bosna i Hercegovina 1. rujna
1993. godine.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima pravno je obve-
zujući međunarodni ugovor kojim države potpisnice jamče svim osobama
koje borave na njezinu teritoriju poštovanje prava navedenih u Paktu. Pakt
sadrži dužu i određeniju listu građanskih, političkih i osobnih prava nego
Deklaracija. Kao i u Deklaraciji koja ne spominje izričito ograničenja slo-
bode izražavanja, i u Paktu se kaže da vršenje određenih prava za poslje-
dicu ima i određene dužnosti i odgovornosti. U ovom se ugovoru posebno
definira sloboda mišljenja (stavak 1.), a posebno sloboda izražavanja (stavak
2.). Članak 19. toga Pakta glasi:
1. „Nitko ne može biti uznemiravan radi svoga mišljenja.

2. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja; to pravo podrazumijeva
slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste,
bez obzira na granice i način priopćavanja, bilo usmeno, pismeno
putem tiska ili u formi umjetničkog djela ili bilo kojim drugim sred-
stvom, po vlastitom izboru.
3. Ostvarenje prava predviđenih stavkom 2. ovoga članka nosi sa sobom
posebne dužnosti i odgovornosti. Stoga se ono može podvrgnuti
23
Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a iz 1948., Narodne novine Republike Hrvatske
12/2009.
26
određenim ograničenjima, ali samo takvima koja su predviđena za-

konom i koja su prijeko potrebna radi:
a) poštovanja prava i ugleda drugih;
b) zaštite državne sigurnosti, javnog reda (ordre public), zdravlja ili
morala.“24
Prvim Fakultativnim protokolom koji je usvojen uz Međunarodni pakt o

građanskim i političkim pravima utemeljen je Odbor za ljudska prava (CCPR)
čija je zadaća štititi sva prava navedena u Paktu, na temelju predstavki koje
prima i razmatra ovaj Odbor. Kako je Odbor za ljudska prava neovisno tijelo
za nadzor poštivanja i primjene Pakta, njegovi članovi su osobe visokoga mo-
ralnog i etičkog ugleda, eksperti za ljudska prava, koji ne predstavljaju države
čiji su državljani, nego neovisno nadziru provedbu Pakta. Članovi se biraju
na razdoblje od četiri godine s popisa kandidata država članica.
„Komitet za ljudska prava ima nadležnost:

(1) da razmatra periodične izvještaje država stranaka Pakta o mjerama
koje su usvojile, radi ostvarivanja prava priznatih u Paktu, kao i o na-
pretku ostvarenom u uživanju prava; Komitet proučava te izvještaje i
upućuje državama strankama svoje vlastite izvještaje, kao i primjed-
be koje smatra potrebnim;
(2) da formulira i objavljuje svoje opće komentare pojedinih odredaba
Pakta i općih pitanja na koja Komitet u njihovoj primjeni i tumačenju
nailazi. Opći komentari su dopuna prakse Komiteta i sadrže važna
tumačenja sadržaja i domašaja normi predviđenih Paktom;
(3) da prima predstavke država članica koje smatraju da neka druga
država članica ne ispunjava obveze iz ugovora, ako su obje države
prihvatile nadležnost Komiteta po članu 41. Pakta. Saopćenja ovog
člana mogu se primati i razmatrati samo ako ih je podnijela država
ugovornica koja je dala izjavu o priznavanju nadležnosti Komiteta u
odnosu na sebe;
24
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966.,

https://pravosudje.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Pravo%20na%20pristup%20in-
formacijama/Zakoni%20i%20ostali%20propisi/UN%20konvencije/Medjunarodni_pak-
t_o_gradjanskim_i_politickim_pravima_HR.pdf (pristupljeno 12. studenoga 2016.).
27
(4) da razmatra predstavke pojedinaca koji smatraju da im je neka drža-

va, potpisnica Protokola prekršila neko pravo zajamčeno Paktom.“25
Postupak kojim Odbor za ljudska prava (CCPR) razmatra predstavke,

utvrđen je Poslovnikom tako da se predviđa osnivanje radnih skupina koje
razmatraju predstavke i Odboru donose preporuke o prihvatljivosti tih
predstavki. Uvjeti za prihvatljivost predstavki su:
♦♦ predstavke ne smiju biti anonimne;

♦♦ predstavke mogu biti samo protiv država koje su ratificirale Fakulta-
tivni protokol;
♦♦ kršenje za koje se predstavka šalje mora učiniti neko tijelo javne vlasti;
♦♦ podnositelj predstavke mora dokazati postojanje legitimnog interesa,
da je žrtva kršenja nekog prava, predstavke ne mogu podnositi nevla-
dine organizacije niti skupine pojedinaca (Društvo invalida protiv
Italije, Doc. A/39/40);
♦♦ predstavke se mogu odnositi samo na prava regulirana i zaštićena
Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima;
♦♦ predstavka se može podnijeti samo za kršenja prava koja su nastala
nakon što je država protiv koje je predstavka podnesena ratificirala
Pakt.26
Predstavke neće biti prihvaćene ako se utvrdi da nisu iscrpljena sva unu-
tarnja pravna sredstva (zloporaba prava na obraćanje međunarodnim tijeli-
ma) ili ako Odbor utvrdi da se problem iz predstavke već razmatra pred ne-
kim drugim međunarodnim tijelom. Postupak se pred Odborom nastavlja
ako se utvrdi da je predstavka prihvatljiva. Predstavka se šalje tuženoj državi
na odgovor u kojem država pojašnjava pitanje i mjere poduzete za poprav-
ljanje situacije, kao popis pravnih lijekova koji su stranci bili na raspolaga-
nju. Na ovaj odgovor podnositelj može dostaviti dokazna objašnjenja, ali
teret dokazivanja nije samo na podnositelju predstavke. Naime, praksom
Odbora je utvrđeno da, s obzirom na to da su države u boljem položaju,
teret dokazivanja pada i na njih. Nakon okončanja dokaznog postupka,
Odbor usvaja konstatacije (gledišta) koje imaju oblik presude i izražavaju
25
Kazazić, V., Međunarodni nadzor nad primjenom ljudskih prava, Pravni fakultet Sveuči-
lišta u Mostaru, Mostar, 2008., str. 51.
26
Usp. Poslovnik Odbora za ljudska prava, http://tbinternet.ohchr.org/_layouts/tre-
atybodyexternal/Download.aspx?symbolno=CCPR%2fC%2f3%2fREV.10&Lang=en
(pristupljeno 16. rujna 2016.).
28
stav Odbora o biti predstavke. Ove se konstatacije objavljuju u godišnjem

izvješću Odbora Općoj skupštini UN-a. Iako odluke Odbora nisu pravno
obvezujuće, dosadašnje iskustvo pokazuje da se ipak ne ignoriraju.27
Sukladno odredbama Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pra-
vima posebni izvjestitelj UN-a za slobodu izražavanja s predstavnicima OE-
SS-a i OAS-a objavio je 2003. godine Zajedničku deklaraciju u kojoj su odre-
đena načela u području regulacije radiodifuzije. Ta načela uključuju sljedeće:
♦♦ „sve javne vlasti s formalnim regulatornim ingerencijama nad medi-

jima trebaju biti zaštićene od miješanja, posebice ako je ono političke
ili ekonomske prirode, uključujući i imenovanje članova u transpa-
rentnom procesu koji omogućuje javno sudjelovanje i ne kontrolira
ga neka pojedinačna politička stranka;
♦♦ regulatorni sustavi trebaju uzimati u obzir temeljnu razliku između
radiodifuzije i tiska te interneta. Radijski i televizijski nakladnici ne
bi smjeli imati obvezu registracije kao uvjet za dozvolu za emitiranje.
Dodjeljivanje frekvencija treba se temeljiti na demokratskim kriteri-
jima i osigurati pravednu mogućnost pristupa.“28
Na takav se način normiranjem regulatornih sustava ukazuje na potrebu

razumijevanja vrlo posebnih karakteristika svakoga komunikacijskog me-
dija, čime se postiže veći pluralizam medija i mogućnost medija da izvje-
šćuju o događajima od posebne važnosti za javnost. Kako se pokazalo u
prijašnjim postupcima, pri izdavanju dozvola u nekim državama regulatori
su postavljali gotovo neostvarive zahtjeve za registraciju, čime su državna
tijela koja su kontrolirala određene političke opcije uspijevala ugušiti mo-
guće medijske objave o njihovu netransparentnom djelovanju.
Ujedinjeni su narodi formirali i niz specijalnih organizacija koje se bave
specifičnim područjima djelovanja. Jedna od takvih organizacija UN-a u
području kulture, socijalne politike i obrazovanja je UNESCO. Pod okriljem
ove organizacije prihvaćeno je nekoliko neobvezujućih deklaracija vezanih
za medije. Među najvažnijima je Sofijska deklaracija jer sadržava nekoliko
deklaratornih načela o medijskoj regulaciji i medijskim slobodama, među
kojima su i sljedeća:
Usp. Kazazić, V., nav. dj., str. 52–54.

27
Televizija u Europi, zakonodavstvo, javne politike i neovisnost, Institut Otvoreno društvo

28
– Hrvatska, Zagreb, 2005., str. 90.
29
„Sve države će omogućiti, ili pojačati tamo gdje već postoje, ustavna
jamstva o slobodi izražavanja i slobodi tiska te će revidirati ili ukinuti
one zakone, propise i mjere koje ograničavaju provedbu toga temelj-
nog prava. Također trebaju obratiti pozornost na to da osiguraju po-
štovanje tih jamstava. Tendencije da se granice ili zabrane postavljaju
izvan zakona, ograničavaju te slobode i nisu prihvatljive. (…)
Slobodan pristup informacijama u posjedu javnih vlasti mora biti za-
jamčen. Novinare se ne smije prisiljavati da otkriju izvore informaci-
ja. Adekvatna jamstva moraju biti prihvaćena. (…)
Prioritet treba biti preustroj radiotelevizija i novinskih agencija u dr-
žavnom vlasništvu te im se treba jamčiti novinarska i urednička neo-
visnost kao otvorenim javnim institucijama. (…)
Ako se osnivaju nadzorna regulatorna tijela u radiodifuziji, ona mo-
raju biti potpuno neovisna o vladi.“29
Iako ovaj dokument nema obvezujuću zakonsku snagu, s obzirom na to

da ga je prihvatila Opća konferencija UNESCO-a, dobio je veliku političku
težinu i na taj način omogućio veći stupanj slobode izražavanja u medijima.
Veliku važnost slobodi izražavanja u svome djelovanju daje i UNICEF,
Fond Ujedinjenih naroda za djecu, koji je 1994. ustanovio Institut za slobodu
izražavanja (FXI) čiji je cilj raditi na zaštiti i promicanju slobode izražavanja
i pristupa informacijama. Zadaće Instituta su poduzimanje aktivnosti lobira-
nja, obrazovanja, istraživanja, promidžbe i pomoći u slučajevima koji promi-
ču slobodu izražavanja i informiranja, a uz djelovanje na širok spektar me-
đunarodnih organizacija Institut djeluje i na lokalnoj razini u Južnoj Africi.
UNICEF-ova Konvencija o pravima djeteta, kao najvažniji međunarodni
dokument kojim se štite prava djeteta, donesena 1989. na Općoj skupštini
Ujedinjenih naroda, posebno se angažira u osiguranju slobode izražavanja
tako što u članku 13. navodi:
„1. Dijete ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo mora uključivati

slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste,
usmeno, pismeno ili tiskom, umjetničkim oblikom ili kojim drugim
sredstvom prema izboru djeteta i bez obzira na granice.
UNESCO, Declaration of Sofia, note 11, cit. pr., Televizija u Europi, zakonodavstvo, jav-
29
ne politike i neovisnost, Institut Otvoreno društvo – Hrvatska, Zagreb, 2005., str. 92.
30
2. Ostvarivanje ovoga prava može biti podvrgnuto samo onim ograni-

čenjima koja su propisana zakonom i koja su prijeko potrebna:
a) radi poštovanja prava i ugleda drugih ili
b) radi zaštite državne sigurnosti, javnog reda (ordre public), zdravlja
ili morala.“30
Upravo u kontekstu slobode izražavanja veliku važnost ima i primjena

članka 12. Konvencije o pravima djeteta kojom se države obvezuju na osigu-
ranje dječjih prava u pogledu oblikovanja i slobodnog iskazivanja mišljenja
o pitanjima koja se na djecu odnose pri čemu trebaju uvažavati mišljenje
djeteta u skladu s njegovom dobi i zrelošću. Zbog toga se navodi i nužnost
osiguranja mogućnosti saslušanja djece u sudskim i upravnim postupcima
koji se odnose na dijete. Mediji bi pri izvješćivanju o djeci i pri uključiva-
nju djece u medijska izvješća sukladno Konvenciji, morali voditi brigu o
najboljem interesu djeteta, zaštiti ih od svih oblika diskriminacije, osigura-
ti poštovanje njihovih stavova omogućavanjem participacije u medijskom
prostoru, i to na takav način koji neće ugroziti njihov razvoj i opstanak.
Takvim sustavom zaštite dječjeg prava na izražavanje mišljenja i njego-
vim praćenjem dobivaju se bitni pokazatelji o percepciji djece kao nositelja
prava u određenom društvu. Izbjegavanjem miješanja u dječju slobodu iz-
ražavanja, prije svega u pravo pristupa medijima i omogućavanje dijaloga
posebice u pitanjima uvelike važnima za djecu, države pokazuju kako pre-
poznaju djecu kao nositelje toga prava čime se jasno potiče i poduzimanje
akcija koje utječu na proces donošenja odluka bitnih za razvoj djece.
Općim komentarom broj 12 iz 2009. godine Odbor o pravima djeteta
UN-a vezano za primjenu Konvencije o pravima djeteta31 podsjeća države
stranke da su mediji važan promicatelj svijesti o pravu djeteta i da trebaju
pomoći djeci da izraze svoje mišljenje i pružiti im mogućnost za javno izra-
žavanje stavova. Takvim djelovanjem mediji pomažu uključivanje djece u
razvojne programe i stvaraju mogućnosti razvijanja medijskih inicijativa o
pravima djece.
30
Konvencija o pravima djeteta, članak 13., http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/mul-
tilateralni-odnosi0/multi-org-inicijative/ujedinjeni-narodi/konvencija-o-pravima-dje-
teta/ (pristupljeno 13. rujna 2015.).
31
Usp. Opći komentar br. 12 Odbora za prava djeteta UN-a, http://www2.ohchr.org/english/
bodies/crc/docs/AdvanceVersions/CRC-C-GC-12.pdf (pristupljeno 15. listopada 2016.).
31
Vijeće Europe i sloboda izražavanja
Vijeće Europe (engl. Council of Europe), regionalna međunarodna orga-

nizacija sa sjedištem u Strasbourgu, osnovana je 5. svibnja 1949. godine.
Utemeljenjem te organizacije deset zapadnoeuropskih država željelo je
potaknuti jedinstvo europskih naroda, zaštititi njihove zajedničke vrijed-
nosti te promicati kulturne, baštinske, društvene i ekonomske dosege. Vi-
jeće Europe koordinira aktivnosti zemalja članica u području podizanja
demokratskih standarda, u području zaštite temeljnih ljudskih prava, me-
dijskih sloboda, očuvanju kulturne baštine i europskog identiteta i ostalih
zajedničkih vrijednosti. Uz ove ciljeve „kao svrha Organizacije navedeno je
i raspravljanje o pitanjima od zajedničkog interesa država članica, posebice
na ekonomskom, socijalnom, kulturnom, znanstvenom polju, u pravnim i
upravnim pitanjima, kao i unaprjeđenju ljudskih prava i temeljnih sloboda
u državama članicama“32. Danas Vijeće Europe čini 47 država članica koje
pokrivaju gotovo cijelo područje Europe, ali i neke azijske države.
Vijeće Europe kreiralo je i usvojilo mnoge međunarodne ugovore, među
kojima je najvažnija Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temelj-
nih sloboda. Tom konvencijom određena je nadležnost za nadzor njezine
primjene u uspostavi Europskog suda za ljudska prava. Najvažnija tijela Vi-
jeća Europe su Odbor ministara, Parlamentarna skupština i Kongres lokal-
nih i regionalnih vlasti.
Upravo Vijeće Europe donijelo je u Europi zasigurno najvažniji međuna-
rodni dokument kojim se štiti sloboda izražavanja Europsku konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ta Konvencija donesena je 1950.,
a stupila je na snagu 1953. Republika Hrvatska ju je ratificirala 7. svibnja
1999., a stupila je na snagu 5. kolovoza iste godine, dok ju je Bosna i Her-
cegovina ratificirala 24. travnja, a počela vrijediti 12. srpnja 2002. godine.
Člankom 10. Konvencija štiti slobodu izražavanja na sljedeći način:
„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu

mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja
javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države
Lapaš, D., Pravo međunarodnih organizacija, Narodne novine, Zagreb, 2008., str. 230–
32
231.
32
da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radi-

ja ili televizije te kinematografsku djelatnost.
2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono
može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili ka-
znama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni
radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog
reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja
ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja oda-
vanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristra-
nosti sudbene vlasti.“33
Iako se prema članku 10. st. 2. Konvencije sloboda izražavanja u oprav-

danim situacijama može ograničiti, u tom je dokumentu člankom 17. odre-
đeno da države ipak nemaju mogućnost redukcije ljudskih prava ili sloboda
u mjeri koja bi bila suprotna Konvencijom predviđenim standardima, i to
na sljedeći način: „Ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uk-
ljučuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u
neku djelatnost ili da izvrši neki čin kojim bi smjerali na uništenje prava ili
sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri
nego što se u njoj predviđa.“34
Kako je mogućnost ograničenja prava i sloboda dopuštena zakonom,
Konvencijom se u članku 18. naglašava da se ta ograničenja neće „primjenji-
vati u druge svrhe, osim onih za koje su propisana.“35 Tom odredbom jasno
je ograničena mogućnost država da subjektivnim tumačenjem konvencij-
skih prava i sloboda uskrate mogućnost ostvarivanje bilo kojega od njih.
U kontekstu Europske konvencije mora se istaknuti da sloboda izraža-
vanja (čl. 10.) uz pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i
dopisivanja (čl. 8.), slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti (čl. 9.), slo-
bodu okupljanja i udruživanja (čl. 11.), slobodu kretanja (čl. 2. Protokola br.
4), prava na javnost suđenja (čl. 6. st. 1.) i zaštitu vlasništva (čl. 1. Protokola
br. 1.) spada u kvalificirana konvencijska prava. Kvalificiranim se pravima
33
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., https://www.
usud.hr/sites/default/files/doc/KONVENCIJA_ZA_ZASTITU_LJUDSKIH_PRAVA_I_
TEMELJNIH_SLOBODA_s_izmjenama_i_dopunama_iz_PROTOKOLA_br._14.pdf
(pristupljeno 12. studenoga 2008.).
34
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., članak 17.
35
Ibid., članak 18.
33
smatraju ona prava u koja se države smiju miješati, ali samo pod jasno pro-
pisanim uvjetima. Ta prava su strukturirana tako da se, uglavnom, u prvom
stavku priznaju prava, a u drugom stavku se propisuje da se mogu ogra-
ničiti domaćim zakonima kada je to nužno radi Konvencijom propisanih
ciljeva.36
„Test nužnosti u demokratskom društvu“ određuje u kojim se slučajevi-
ma država smije miješati u kvalificirana konvencijska prava, tako što odre-
đuje uvjete prema kojima je to ograničenje propisano na sljedeći način:
„a) propisano zakonom (prescribed by paw) ili u skladu sa zakonom (in

accordance with the law),
b) poduzeto radi zaštite dobara koja su u mjerodavnoj odredbi taksativ-
no navedena, i u tom slučaju imaju „legitiman cilj“ (legitimate aim),
c) „nužno u demokratskom društvu“ (necessary in a democratic society),
pri čemu „nužnost“ (necessity) implicira „prijeku društvenu potrebu“
(pressing social need).37
Osim što je Konvencijom najtemeljitije obrađena zaštita slobode izra-

žavanja, njome je „propisano i osnivanje Komisije za ljudska prava i Suda
za ljudska prava, kao posebnih organa ovlaštenih za nadzor provedbe kon-
vencijskih odredbi od strane država članica“38. Ovaj sud „ima sjedište u
Strasbourgu i kao tijelo samog Vijeća Europe ima funkciju sankcionirati
povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
na osnovi pritužbi oštećenih stranaka.“39 Osobita važnost Europskog suda
je u tome što je kao posebno i za domaće pravo supsidijarno tijelo Vijeća
Europe, osnovano „da bi se osiguralo štovanje obveza koje su visoke strane
ugovornice u Konvenciji i njezinim protokolima preuzele“40.
Spomenuta Europska komisija za ljudska prava, kojoj je zadaća bila po-
sredovanje među stranama u sporu s ciljem mirnog rješavanja, odnosno
prijateljskih nagodbi u slučajevima pritužbi za kršenje sloboda ili prava
36
Usp. Omejec, J., Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Eu-
ropskog suda za ljudska prava – Strasbourški acquis, Novi informator, Zagreb, 2014., str.
852.
37
Ibid.
38
Alaburić, V., Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava, Narodne
novine , Zagreb , 2002., str. 6.
39
Fink, U. – Cole, M. D. – Keber, T. O., Europäisches und Internationales Medienrecht, C.
F. Müller Verlag, Heidelberg, 2008., str. 13.
40
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., čl. 19.
34
navedenih Europskom konvencijom i njezinim protokolima država potpi-

snica, ukinuta je 1998. godine stupanjem na snagu Protokola 11., čime je
Europski sud za ljudska prava postao sastavnim dijelom Konvencije i koji je,
umjesto dotadašnjega povremenog zasjedanja, započeo sa stalnim radom.
Novi Europski sud za ljudska prava nastao je dodatnim Protokolom
br. 11 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Ovaj Protokol mora-
le su ratificirate sve države članice, a sud je nakon dostavljanja posljednje
isprave o ratifikaciji u listopadu 1997. godine prošao proces pripreme od
godinu dana u kojoj su izabrani suci. Suci su istodobno birali predsjednika
i dva potpredsjednika te donijeli novi pravilnik o postupku pred Europskim
sudom za ljudska prava. Stari Europski sud za ljudska prava prestao je s ra-
dom 31. listopada 1998. godine, dok je Komisija radila još godinu dana zbog
rješavanja zaostalih slučajeva, a novi Europski sud za ljudska prava otpočeo
je s radom 1. studenoga 1998. godine.
Prema novoj organizaciji Europski sud za ljudska prava postao je stal-
no tijelo Vijeća Europe. Suce, čiji je broj jednak broju država članica, na
mandat od šest godina bira Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Suci ne
predstavljaju pojedine države, nego su oni kao osobe članovi suda. Služba
im završava s navršenih 70 godina života, a određeno je i da se ne smiju ba-
viti djelatnošću koja je nespojiva s njihovom neovisnošću, nepristranošću
ili sa zahtjevima koje postavlja posao u punome radnom vremenu. Sud je
Pravilnikom suda podijeljen na četiri odjela. Unutar svih odjela formiraju
se odbori s po tri suca na razdoblje od godine dana. Ovi su odbori preuzeli
prijašnje obveze Komisije, naime oni su sada odgovorni za izbor slučajeva.
Vijeća od sedam sudaca formiraju se u svakome odjelu pri čemu vijeću u
svakom slučaju pripadaju predsjednik odjela i sudac kojeg je izabrala drža-
va članica, koja je ujedno i stranka u sporu. Ako ovaj drugi sudac nije član
vijeća, on u vijeću sjedi ex offo. Veliko vijeće sastoji se od 17 sudaca i bira
se na razdoblje od 3 godine. Pored članova po službenoj dužnosti – pred-
sjednika, potpredsjednika i predsjednika odjela – Veliko se vijeće formira
rotacijom dviju skupina, koje se mijenjaju nakon 9 mjeseci. Te skupine se
sastavljaju uzimajući u obzir zemljopisnu ujednačenost i odražavaju razli-
čite pravne tradicije.
Postupak pred sudom pokreće se tako da pojedinac, fizička ili pravna
osoba ili država članica, koji smatraju da im je povrijeđeno pravo zajam-
čeno Konvencijom, podnesu zahtjev Europskom sudu za ljudska prava. U
35
svom zahtjevu upućenom izravno Europskom sudu za ljudska prava navo-

de koje im je od prava navedenih u Konvenciji država članica povrijedila.
Rasprave kao i pisani akti koje stranke dostavljaju pred Sud javne su, osim
ako vijeće ili Veliko vijeće, zbog posebnih okolnosti slučaja, odluči drugači-
je. Uz mogućnost, koju im je Sud ostavio, da individualni podnositelji sami
podnesu zahtjev, preporuča se da ih zastupaju odvjetnici, a zastupanje od
strane odvjetnika je nužno na raspravama i nakon odluke o dopustivosti
zahtjeva u daljnji postupak (odluke o formalnoj ispravnosti zahtjeva). Iako
je dopušteno podnošenje zahtjeva na svim službenim jezicima država pot-
pisnica ugovora, nakon odluke o pripuštanju u daljnji postupak, mora se
primjenjivati jedan od službenih jezika Suda, francuski ili engleski, osim
ako predsjednik vijeća ili Velikog vijeća dopusti uporabu jezika tužitelja.
Formalno preispitivanje individualnog zahtjeva počinje tako što pred-
sjednik odjela kojemu je dodijeljen predmet, imenuje podnositelja izvješća.
Podnositelj izvješća, nakon prvog preispitivanja slučaja, odlučuje hoće li se
slučaj obraditi pred tročlanim odborom ili pred sudskim vijećem. Odbor
jednoglasno odlučuje o dopustivosti zahtjeva ili njegovu brisanju iz regi-
stra. Zahtjeve pojedinaca koji su dopušteni, izravno dostavlja vijeću kao
i sve zahtjeve država. Vijeće u pravilu odvojeno raspravlja o formalnoj is-
pravnosti i utemeljenosti zahtjeva. Ako se radi o složenom predmetu, osim
ako jedna od stranaka odbije upućivanje u roku od jednog mjeseca od ob-
znane namjere upućivanja, slučaj se u svakom stupnju postupka može upu-
titi Velikom vijeću. Takvi su slučajevi teško tumačenje Konvencije na pred-
metnom slučaju ili veliki rizik od odstupanja od prethodne prakse Suda.
Prvi dio postupka uglavnom se odvija pismeno, a odluke vijeća o formalnoj
ispravnosti zahtjeva moraju se objaviti i obrazložiti.
Kada se zahtjev pripusti u daljnji postupak, vijeće može strankama na-
ložiti dostavu dodatnoga dokaznog materijala i pisanih prikaza uključujući
tu i zahtjev tužitelja za pravednom odštetom te sudjelovanjem na javnoj
sudskoj raspravi u pitanju utemeljenosti slučaja. Rasprave o mirnoj nagod-
bi, koje su povjerljive, mogu se voditi tijekom trajanja postupka o utemelje-
nosti zahtjeva uz posredovanje kancelara.
Presude se donose većinom glasova vijeća. Svaki sudac koji je sudjelovao
u ispitivanju slučaja može dati jednostavnu izjavu da nije suglasan s presu-
dom ili može dodati posebni glas o suglasnosti ili nesuglasnosti s većinom.
Svaka stranka može tražiti upućivanje predmeta Velikome vijeću u roku od
36
tri mjeseca od presude vijeća, ukoliko predmet postavlja neko teško pitanje
tumačenja ili primjene Konvencije ili pak dalekosežno pitanje od općeg zna-
čenja. U ovakvim slučajevima odlučuje odbor od pet sudaca Velikoga vije-
ća. Odluke vijeća postaju pravomoćne nakon isteka tri mjeseca od presude,
ali i prije ako stranke izjave da ne namjeravaju uputiti slučaj pred Veliko
vijeće ili ako odbor Velikoga vijeća odbije zahtjev za upućivanje. Ako odbor
prihvati zahtjev, Veliko vijeće odlučuje o obliku presude većinom glasova
i njegove odluke su pravomoćne. Pravomoćne odluke su obvezujuće za
državu protiv koje je podnesena tužba. Nadzor nad provođenjem presuda
provodi Odbor ministara Vijeća Europe. Odbor ministara, također, može
zahtijevati od suda stručno mišljenje o pravnim pitanjima koja se tiču tu-
mačenja Konvencije i dodatnih protokola. Takva stručna mišljenja sastavlja
Veliko vijeće i ona se prihvaćaju većinom glasova. I ovdje svaki sudac može
stručnom mišljenju dodati poseban glas ili jednostavnu tvrdnju o uskraći-
vanju suglasnosti takvom stručnom mišljenju.41
Te promjene kojima je u Europski sud za ljudska prava imenovan po
jedan sudac iz svake države članice, povećale su učinkovitost suda, kako u
brzini rješavanja tako i u broju riješenih predmeta.
Osobito je bitno da se Europskom konvencijom državama potpisnicama
daju dvostruke obveze. Naime, države se obvezuju da one same ne krše
ljudska prava i slobode navedene u Europskoj konvenciji i da se same ne
miješaju u ta prava i slobode više nego što je neophodno u demokratskome
društvu (kao negativna obveza država na suzdržanost) te se obvezuju na
stvaranje zakonskih i drugih pretpostavki za neometano korištenje sloboda
i prava zajamčenih Europskom konvencijom i njihovu zaštitu, bilo od uple-
tanja države, bilo od nekih drugih privatnih subjekata.
41
Usp. Poslovnik Europskog suda za ljudska prava, Vijeće Europe, Strasbourg, 2011., www.
mprh.hr/lgs.axd?t=16&id=2212 (pristupljeno 2. srpnja 2011.).
37
Obrazac zahtjeva Europskog suda za ljudska prava
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
Praksa Europskog suda za ljudska prava vezana za slobodu izražavanja,

posebice u medijima, izvor je i domaćeg prava te je tako vrlo važna za slobo-
du medija i zaštitu slobode izražavanja u medijima i u Bosni i Hercegovini
i u Republici Hrvatskoj. Europski sud za ljudska prava u svome radu bavio
se mnoštvom predmeta kojima se tražila zaštita slobode izražavanja. Tako
je u razdoblju od 1959. do 2010. godine pred Europskim sudom za ljud-
ska prava utvrđeno 447 povreda članka 10. Europske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojim se štiti sloboda izražavanja. Sud je
slobodu izražavanja u svim tim postupcima razmatrao iz raznih kutova kao
što su sloboda izražavanja kao sloboda primanja, davanja i prenošenja ideja
i informacija; sloboda izražavanja kao sloboda sredstava komunikacije; slo-
boda izražavanja kao sloboda kritiziranja političara i političkih poteza; slo-
boda izražavanja kao sloboda objavljivanja tajnih informacija i sl.42 Tako se
prema presudama Europskog suda za ljudska prava u slučajevima: Leander
protiv Švedske jasno označava što je obuhvaćeno pravom na slobodu prima-
nja informacija; Müller i dr. protiv Švicarske navodi da sloboda izražavanja
uključuje i slobodu umjetničkog izražavanja – konkretno unutar slobo-
de primanja i davanja informacija i ideja – što omogućuje sudjelovanje u
javnoj razmjeni kulturnih, političkih i društvenih informacija i ideja svake
vrste; The Observer and Guardian Newspapers Ltd. protiv Velike Britanije
vidi kako se postupa s objavom tajnih podataka u medijima; News Verlag
GmbH & CoKG protiv Austrije određuje u kojim je slučajevima zabranjeno
objavljivanje fotografije osumnjičenika u medijima tijekom kaznenog po-
stupka; Özgür Gündem protiv Turske pokazuje kako određene mjere koje
poduzima država, konkretno pretres i uhićenja, kao i brojne tužbe i osu-
de u svezi s određenim izdanjima novina, koje su bile neproporcionalne i
neopravdane kao sredstvo ostvarivanja bilo kakva legitimnog cilja, mogu
dovesti do gašenja tiskovine; Bergens Tidende i dr. protiv Norveške podsjeća
na osnovnu funkciju tiska u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije
prekoračiti određene granice, posebno u vezi s ugledom i pravima drugih i
potrebom da se ne objavljuju povjerljive informacije, dužnost mu je pružiti
– u skladu s njegovim obavezama i odgovornošću – informacije i ideje o
pitanjima od javnog interesa; Castells protiv Španjolske ističe da je granica
dopuštene kritike prema vladi viša nego prema drugim institucijama, a u
presudi stoji da u demokratskom sustavu, djelovanje ili nedjelovanje vlade
Usp. Nadaždin Defterdarević, M., Pravo medija – nužnost ograničene slobode, Slovo,
42
Mostar, 2006., str. 134–151.
51
mora biti podložno detaljnoj analizi, ne samo zakonodavne ili pravosudne

vlasti, nego i tiska i javnog mnijenja.43
Iz prakse Europskog suda za ljudska prava može se iščitati „gruba hije-
rarhija vrijednosti kojoj služi članak 10., u različitom stupnju štiteći različite
kategorije izražavanja. Unutar te hijerarhije, komentiranje javnih događaja
od javnih osoba ili medija predstavlja najzaštićeniji oblik izražavanja, dok
su promidžbene poruke najmanje zaštićene“44. Jedna od važnijih presuda
vezanih za povredu ugleda i časti i kritiku javne osobe u praksi Europskog
suda za ljudska prava je u slučaju Lingens protiv Austrije pa će se stoga ovdje
navesti kao primjer.
Studija slučaja
Lingens protiv Austrije (Zahtjev broj 9815/82)
Novinar Lingens je u dva članka objavljena u časopisu Profil, 1975. go-

dine tadašnjega austrijskog kancelara Krieskog okarakterizirao kao ne-
moralnog i nečasnog što je Krieskom, navodno, uzrokovalo povredu
ugleda. Zbog povrede ugleda tadašnjeg kancelara, prema Kaznenom
zakonu Austrije, novinar Lingens kažnjen je novčanom kaznom u visini
od 15.000 ATS. Presuda Europskog suda za ljudska prava od 8. srpnja
1986., Series A No. 103. potvrđuje da je takvom presudom došlo do
povrede članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i te-
meljnih sloboda, tj. do povrede slobode izražavanja.
„Ta su načela (slobode izražavanja, op. a.) osobito važna kad se radi
o tisku. Iako tisak ne smije prekoračiti granice postavljene, inter alia,
radi ‘zaštite ugleda drugih’, on ipak ima obvezu širiti informacije i ideje
o političkim pitanjima kao i o drugim pitanjima od javnog interesa. I ne
samo da tisak ima zadaću širiti te informacije i ideje, nego ih, također, i
javnost ima pravo primati. Sud ne može prihvatiti mišljenje, izraženo u
43
Usp. Alaburić, V., Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava, Na-
rodne novine, Zagreb, 2002.
44
Gomein, D., Europska konvencija o ljudskim pravima, Naklada, Zadar, 2007., str. 168.
52
presudi Bečkog prizivnog suda, da je zadaća tiska (samo, op. prev.) širiti
informacije čije se tumačenje mora prvenstveno prepustiti čitatelju.
Sloboda tiska, osim toga, jedan je od najboljih načina upoznavanja
javnosti s idejama i stajalištima političkih vođa i oblikovanja mišljenja
o njima. Općenito gledano, sloboda političke rasprave u samoj je biti
pojma demokratskog društva čime odiše cijela Konvencija.
Granice dopuštene kritike otud su šire kad je u pitanju političar,
nego kad se radi o privatnoj osobi. Za razliku od ovoga drugog, prvi se
neizbježno i svjesno izlaže pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela,
kako od strane novinara, tako i od strane cjelokupne javnosti, te stoga
mora pokazati veći stupanj tolerancije. Nesumnjivo je da članak 10. st.
2. omogućava zaštitu ugleda drugih, tj. svih pojedinaca, i da se ta zaštita
proteže i na političare, čak i kada oni ne nastupaju kao privatne osobe.
Međutim, u takvim se slučajevima zahtjevi te zaštite moraju odmjeriti u
odnosu na interes otvorenog razmatranja političkih pitanja.
Podnositelj pritužbe osuđen je zato što je u vezi s g. Kreiskim, koji je
tada bio Savezni kancelar, upotrijebio određene izraze „najniži oportu-
nizam“ (the basest opportunism), „nemoralan“ (immoral) i „nedostojan“
(undignified) u dva članka objavljena 14. i 17. listopada 1975. u bečkom
časopisu Profil. Ti su se članci bavili političkim pitanjima od javnog in-
teresa u Austriji, pitanjima koja su pobudila mnoge žučne rasprave o
stajalištu Austrijanaca općenito – a posebice kancelara – prema nacio-
nalsocijalizmu i sudjelovanju bivših nacista u upravljanju zemljom.
Sadržaj i ton članaka bili su u cjelini prilično uravnoteženi, ali se čini-
lo vjerojatnim da će uporaba gore spomenutih izraza, nanijeti štetu ugle-
du g. Kreiskog. Međutim, kako je u pitanju bio g. Kreisky u svojstvu poli-
tičara, u obzir se mora uzeti pozadina tih članaka i okolnosti u kojima su
napisani. Oni su se pojavili ubrzo nakon općih izbora u listopadu 1975.
Mnogi su Austrijanci prethodno mislili da će stranka g. Kreiskog izgubiti
apsolutnu većinu i da će, kako bi mogla ostati na vlasti, morati koalirati
sa strankom g. Petera. Kad je nakon izbora g. Wiesenthal otkrio ponešto
o nacističkoj prošlosti g. Petera, kancelar je ustao u njegovu obranu i
napao njegova napadača (Wiesenthala, op. prev.) nazivajući njegove ak-
tivnosti „mafijaškim metodama“; uslijedila je oštra reakcija g. Lingensa.
53
Sporni se izrazi, stoga, moraju razmotriti na pozadini poslijeizborne

političke polemike, a kao što je Bečki prizivni sud spomenuo u svo-
joj presudi, u toj se borbi svaki od sudionika koristio oružjem kojim
je raspolagao; uporaba tog oružja uopće nije neuobičajena u žestokim
političkim okršajima.“
„Kao što je Vlada istaknula, sporni su članci bili u to vrijeme širo-
ko razglašeni; iako kazna nametnuta autoru nije ovoga, strogo govore-
ći, spriječila u izražavanju. Ta je kazna, ipak, prerasla u vrstu cenzure
(amount to a kind of censure) koja bi ga vjerojatno obeshrabrila u izra-
žavanju kritike takve vrste u budućnosti; delegat Komisije s pravom je
to naglasio. U kontekstu političke rasprave, vrlo je vjerojatno da bi takva
presuda odvratila novinara od sudjelovanja u javnoj raspravi o pitanjima
koja utječu na život zajednice. Samim time, sankcija poput ove (novča-
na, op. prev.) lako može onemogućiti tisak u obavljanju njegove zadaće
opskrbljivača informacijama i javnog psa čuvara (public watchdog).
Austrijski su se sudovi, ponajprije, posvetili utvrđivanju činjenice
o tome jesu li sporni odlomci teksta g. Lingensa bili objektivno difa-
matorni; i presudili da su neki upotrijebljeni izrazi – ‘najniži/najpodliji
oportunizam’, ‘nemoralno’ i ‘nedostojno’ doista bili difamatorni (tj. po-
dobni povrijediti ugled g. Kreiskog, op. prev.).
Tuženik se branio da su sporni izrazi njegovi vrijednosni sudovi, dio
njegove slobode izražavanja. Sud je, kao i Komisija, s time suglasan.
Podnositeljeva kritika bila je, zapravo, usmjerena protiv ponašanja g.
Kreiskog, koji je u to vrijeme bio Savezni kancelar. Ovdje nije bilo u
pitanju pravo g. Lingensa na širenje informacija, nego njegova sloboda
mišljenja i njegovo pravo na širenje ideja; unatoč tome, ograničenja pro-
pisana stavkom 2. članka 10. ostaju primjenjiva.
Nadležni su sudovi, nakon toga, utvrđivali da li je okrivljenik doka-
zao istinitost svojih tvrdnji, što je zahtijevao članak 111. stavak 3. Ka-
znenog zakona. Smatrali su, u biti, da su postojali različiti načini pro-
cjene ponašanja g. Kreiskog, i da se nije moglo logički dokazati da je
jedna interpretacija (ona g. Lingensa, op. prev.) ispravna u mjeri koja bi
isključivala sve druge; posljedično, podnositelj je proglašen krivim zbog
povrede ugleda (difamacije/klevete).
54
Po mišljenju Suda, moraju se pažljivo razlikovati činjenice i vrijed-

nosni sudovi. Postojanje činjenica može se dokazati, dok istinitost/toč-
nost vrijednosnih sudova ne podliježe dokazivanju. S time u vezi, Sud
primjećuje da su činjenice na kojima je g. Lingens utemeljio svoje vri-
jednosne sudove nesporne, kao što je to i njegova dobra vjera.
Prema stavku 3. članka 111. Kaznenog zakona, a u vezi sa stavkom 2.,
u slučajevima poput ovoga, novinari mogu izbjeći osudu za djela utvr-
đena stavkom 1., samo ako dokažu istinitost svojih tvrdnji.
Kad su u pitanju vrijednosni sudovi ovaj je zahtjev nemoguće ispu-
niti i on po sebi povrjeđuje slobodu izražavanja zajamčenu člankom 10.
Konvencije.
Bečki regionalni sud smatrao je da je takav teret dokazivanja poslje-
dica zakona, i da nije na sudovima nego na zakonodavcu učiniti zakon
blažim. U tom kontekstu, Sud (Europski, op. prev.) ističe da on ne mora
specificirati koja grana nacionalne vlasti je odgovorna za bilo koje krše-
nje Konvencije; jedino pitanje (o kojem Sud vodi računa, op. prev.) jest
međunarodna obveza države.
Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, proizlazi da miješanje u
slobodu izražavanja g. Lingensa nije bilo „neophodno u demokratskom
društvu… radi zaštite ugleda… drugih“; ono je bilo nerazmjerno legiti-
mnom cilju koji se štitio. Sukladno tome, radi se o povredi članka 10.
Konvencije. (...)
Zbog tih razloga, sud jednoglasno
1. utvrđuje da se radilo o povredi članka 10. Konvencije;
2. utvrđuje da je Republika Austrija dužna podnositelju isplatiti
284,538.60 ATS kao pravičnu naknadu.“45
45
Lingens protiv Austrije, cit. pr. Alaburić, V., Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda
za ljudska prava, Narodne novine, Zagreb, 2002., str. 114–116.
55
Praksa Europskog suda za ljudska prava u postupcima protiv

Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine vezano za slobodu
izražavanja
Praksa Europskog suda za ljudska prava predstavlja bitan pravni izvor i u
Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj, stoga je važno spomenuti i
postupke koji su se pred tim sudom vodili protiv tih država u svezi sa za-
štitom slobode izražavanja. Pred Europskim sudom za ljudska prava protiv
Bosne i Hercegovine pokrenuta su dva postupka. U oba je slučaja bila riječ
o pismima koja pošiljatelji nisu uputili medijima, ali je njihov sadržaj na-
knadno u medijima objavljen. U slučaju Simić protiv Bosne i Hercegovine
Sud je jednoglasno proglasio aplikaciju nedopuštenom, a u slučaju Medžlis
Islamske zajednice Brčko i dr. protiv Bosne i Hercegovine jednoglasno je Sud
aplikaciju proglasio dopuštenom, ali je sa četiri glasa za i tri protiv utvrdio
da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije. Protiv Republike Hrvatske
bilo je devet postupaka, od kojih su tek tri vezana za slobodu izražavanja
u medijskim objavama. Od ta tri slučaja jedanput je utvrđena povreda slo-
bode izražavanja prema članku 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda. Slučajevi koji su se vodili pred Europskim sudom
u pogledu zaštite slobode izražavanja vezani za medijske objave su Europa-
press holding d. o. o. protiv Hrvatske u kojem nije bilo povrede članka 10.
Konvencije; Balenović protiv Hrvatske u kojem je donesena odluka o nedo-
puštenosti zbog toga što je zahtjev očigledno neosnovan na temelju članka
35. stavka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobo-
da; te jedini slučaj u kojem je Republika Hrvatska u postupku vezanom za
zaštitu slobode izražavanja u medijima povrijedila članak 10. – Stojanović
protiv Hrvatske.
Studija slučaja
Stojanović protiv Hrvatske (Zahtjev broj 23160/09)
Podnositelj zahtjeva dao je intervju za tjednik Imperijal, a nakladnik je

objavio 4. travnja 1997. dva članka pod naslovom „Iznošenjem [H-ovih]
makinacija nisam podvalio H-u“ i „Dr. [I. V.] žestoko napao dr. J. S.“.
Na naslovnoj je stranici tjednika objavljen naslov: „Razotkrivši [H-ove]
56
makinacije nisam podvalio predsjedniku [T-u]“. Treći članak u Imperijalu

objavljen je 2. svibnja 1997. pod naslovom „Još jedan [H-ov] angažman“.
Prvi je članak sadržavao razgovor s podnositeljem zahtjeva u kojem
je on kritizirao politiku svog kolege iz iste vladajuće političke stranke,
H., g. A. H., koji je u to doba bio ministar zdravstva.
Drugi je članak sadržavao prepisku telefonskog razgovora podno-
sitelja zahtjeva i glavnog tajnika njegove stranke, dr. I. V. Autor članka
tvrdio je da je krišom čuo razgovor. Prema članku, dr. I. V. nazvao je
podnositelja zahtjeva iz sjedišta stranke kako bi proveo stranačku ste-
gu tako što je tražio od podnositelja zahtjeva da povuče neke izjave iz
prethodnog intervjua za isti časopis, te da se suzdrži od daljnjih javnih
kritika A. H. U članku se navodi da je podnositelj zahtjeva, među osta-
lim, rekao dr. I. V. sljedeće:
„...Ponašate se kao komunist: ‘Tko nije s nama, taj je protiv nas.’ (...)
Zašto se od javnosti krije da osim ministarske plaće, A. H. prima veliki
novac kao član još deset nadzornih odbora? (...) Osim toga, dobro se
sjećate njegove izjave kada je rekao da, dok je on ministar, Stojanović
neće postati profesor...“
U trećem se članku tvrdi da je A. H. član izvršnog odbora privatne
poliklinike, ujedno i prve zdravstvene ustanove u Hrvatskoj koja je do-
bila uređaj za MRI. Nadalje se navodi da je Ministarstvo zdravstva od-
bilo dodijeliti uporabnu dozvolu drugoj sličnoj ustanovi koja bi također
dobila isti uređaj te da je A. H. u svojoj ulozi ministra zdravstva time
iskoristio svoj politički položaj da bi spriječio konkurenciju.
Općinski sud donio je presudu djelomično usvojivši tužiteljev za-
htjev protiv trgovačkog društva izdavača. Prvenstveno je utvrdio da je
trgovačko društvo izdavača narušilo ugled A. H. objavljivanjem pred-
metnih triju članaka. Sud je stoga naložio trgovačkom društvu izdava-
ča da objavi presudu u svom tjedniku Imperijal, plati A. H. iznos od
70.000 HRK kao naknadu nematerijalne štete, zajedno sa zakonskom
zateznom kamatom.
S druge je strane odbio tužbu A. H. protiv podnositelja zahtjeva jer
nije dokazano da je podnositelj zahtjeva autorizirao objavljivanje prvog
i drugog članka. Budući da je treći članak napisao novinar Imperijala,
57
bilo je nedvojbeno da podnositelj zahtjeva nije mogao biti odgovoran

za njegov sadržaj.
Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:
„Tužiteljev zahtjev osnovan je u dijelu koji se tiče prvotuženika [tr-
govačkog društva izdavača] i u potpunosti neosnovan u pogledu dru-
gotuženika [podnositelja zahtjeva]. Nema sumnje da je [podnositelj
zahtjeva] dao intervju V. B., novinaru tjednika Imperijal, koji je 4. trav-
nja 1997. objavljen u 6. izdanju tog tjednika pod naslovom: Razotkrivši
[H-ove] makinacije nisam podvalio H-u. Također je neosporno da je u
tom intervjuu [podnositelj zahtjeva] predstavio svoje viđenje situacije
u hrvatskom zdravstvu pri čemu je istaknuo da nije riječ o napadu na
stranku (H.) i da osobno nema ništa protiv svog kolege A. H., no da se
ne slažu o konceptu i strategiji zdravstva. [Podnositelj zahtjeva] u svom
je iskazu naveo da nije autorizirao intervju iako stoji iza svake riječi u
njemu te da nije odabrao naslov i ne zna tko je to učinio. Dodao je da ri-
ječ ‘makinacije’ nije namjerno stavljena u naslov intervjua iz zlonamjer-
nosti i da se ne odnosi osobno na tužitelja s obzirom na to da to nije bila
svrha intervjua. U svojoj je tužbi tužitelj tvrdio da uvreda proizlazi iz
naslova intervjua, a ne njegova sadržaja. Prema iskazu autora tog članka
V. B. slijedi kako je on osmislio naslov na temelju riječi i tvrdnji koje je
[podnositelj zahtjeva] koristio tom prilikom i u njihovim raspravama o
situaciji u zdravstvu te da se [podnositelj zahtjeva] nije protivio naslovu
kada je o njemu telefonski obaviješten prije objavljivanja intervjua. U
ovom predmetu međutim nije riječ o autoriziranom intervjuu, a pogo-
tovo ne o autorizaciji njegova naslova jer [podnositelj zahtjeva] tvrdi da
nije autorizirao intervju, a prvi tuženik nije podnio dokaze o suprot-
nome. Iako novinar V. B. tvrdi da autorizacija postoji, on [sam] nije to
rekao sa sigurnošću kada je izjavio [u svom iskazu] da ‘intervju je bio
odobren koliko se ja sjećam’. Budući da za većinu ljudi riječ ‘makinacija’
ima negativni prizvuk jer je povezana sa spletkama, trikovima i lukavo-
sti, razumno je očekivati da je u tom pogledu tužitelj pretrpio duševnu
bol zbog povrede njegova ugleda i časti. Stoga je sud utvrdio da je prvi
tuženik odgovoran za štete. Također treba napomenuti da se uporaba
tako teške riječi, koja se očito koristi isključivo za senzacionalistički uči-
nak i za privlačenje čitatelja te se iz tih razloga nalazi na naslovnoj stra-
nici, ne može opravdati tvrdnjom da je riječ o autorovu vrijednosnom
58
sudu rada i karaktera tužitelja. To je dodatno potkrijepljeno činjenicom

da u samom tekstu intervjua nisu navedeni argumenti za to [viđenje].
Suprotno tome, [podnositelj zahtjeva] tvrdi da osobno nema ništa pro-
tiv svog kolege A. H., no da se ne slaže s njim o konceptu i strategiji
zdravstva. U svom je iskazu [podnositelj zahtjeva] također izjavio da taj
naslov ne predstavlja svrhu intervjua. Budući da [podnositelj zahtjeva]
nije odabrao naslov predmetnog intervjua niti je riječ ‘makinacija’ spo-
menuta u tekstu, budući da on nije autorizirao taj intervju i posebice ne
njegov naslov, budući da ne samo da nije dopustio autoru novinarskog
tumačenja telefonskog razgovora između njega i dr. I. V. njegovo objav-
ljivanje već je zapravo zabranio [objavljivanje], i budući da se predmetni
telefonski razgovor nije odvio na način na koji je objavljen [prikazan
u članku]..., tužiteljev zahtjev protiv [podnositelja zahtjeva] proglašen
je neosnovanim jer postupanje [podnositelja zahtjeva] nije dovelo do
objavljivanja izjava koje su naštetile časti i dostojanstvu tužitelja.
Iz navedenih razloga sud nije mogao prihvatiti iskaz svjedoka V.
B. koji je tvrdio da je intervju bio autoriziran kao točan jer [bi u tom
slučaju] prvi tuženik sigurno priložio dokaze o toj autorizaciji. [Sud]
također nije mogao [prihvatiti iskaz V. B. u dijelu u kojem je izjavio]
da je krišom čuo cijeli telefonski razgovor jer je bio uključen zvučnik i
da mu [podnositelj zahtjeva] nije zabranio objavljivanje tog razgovora.
[Razlog tome jest] činjenica da je svjedok I. B. posvjedočio da je nakon
razgovora vidio [podnositelja zahtjeva] kako se svađa s V. B. i govori mu
da ne objavljuje ništa dok ne dobije pismenu autorizaciju, a tu pismenu
autorizaciju prvi tuženik nije dostavio tijekom postupka.“
Nakon žalbe koju je uložio tužitelj 30. travnja 2002. Županijski sud
u Zagrebu potvrdio je prvostupanjsku presudu, ali je smanjio iznos na-
knade štete i troškova koje trgovačko društvo izdavača treba isplatiti A.
H. Međutim, ukinuo je prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi
na podnositelja zahtjeva, osobito njegove odgovornosti za prvi i drugi
članak, i vratio predmet na ponovni postupak.
Općinski sud u Zagrebu 21. svibnja 2003. donio je presudu kojom
nalaže podnositelju zahtjeva da plati A. H. 30.000 HRK kao naknadu
nematerijalne štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te troš-
kove postupka.
59
U prvom članku, zapravo intervjuu s podnositeljem zahtjeva, on je

kritizirao politiku A. H. koji je u to doba bio ministar zdravstva. U po-
gledu tog članka domaći su sudovi utvrdili da je podnositelj zahtjeva
(i trgovačko društvo izdavač solidarno) odgovoran za štetu samo zbog
uporabe riječi „makinacije“ kako bi se opisalo postupanje A. H. u na-
slovu članka. Točnije, sudovi su utvrdili da je podnositelj zahtjeva od-
govoran za narušavanje ugleda A. H. unatoč činjenici da nije uporabio
pobijani izraz u intervjuu i iako je bilo jasno da je naslov, za koji je is-
ključivo odgovoran glavni urednik, osmislio novinar koji je intervjuirao
podnositelja zahtjeva.
U pogledu drugog članka Sud je utvrdio da odgovornost podnosite-
lja zahtjeva nije prelazila njegove riječi i budući da je predmetna izjava
bila netočna i klevetnička, u pogledu te izjave Sud smatra da su razlozi
koje su naveli domaći sudovi za proglašavanje podnositelja zahtjeva od-
govornim (solidarno s trgovačkim društvom izdavača) za narušavanje
ugleda A. H. bili „relevantni i dostatni“ da bi opravdali miješanje u nje-
govu slobodu izražavanja.
Vezano za treći članak Sud ističe, da, budući da je odgovornost pod-
nositelja zahtjeva u pogledu njegove izjave da mu je A. H. prijetio da neće
postati profesor dok god je A. H. ministar, prelazila njegove riječi, on nije
imao obvezu poricanja i da je postojalo dovoljno činjenica koje bi ga na-
vele da vjeruje da mu je A. H. doista prijetio, u pogledu te izjave, Sud sma-
tra da se razlozi koje su naveli domaći sudovi za proglašavanje podnosi-
telja zahtjeva odgovornim (solidarno s trgovačkim društvom izdavačem)
za narušavanje ugleda A. H., ne mogu smatrati „relevantnim i dostatnim“
da bi opravdali miješanje u njegovu slobodu izražavanja.
Imajući u vidu navedeno u postupku pred Europskim sudom za ljud-
ska prava, utvrđeno je da je prigovor o slobodi izražavanja dopušten,
dok je ostatak zahtjeva nedopušten; te je presuđeno da je došlo do po-
vrede članka 10. Konvencije.
60
Dokumenti Vijeća Europe kojima se uređuje područje

medijskog djelovanja
Osim što Vijeće Europe kroz Europski sud za ljudska prava nadzire proved-
bu prava na slobodu izražavanja, ono se različitim pravnim instrumentima
brine o zaštiti prava i poboljšanju položaja medija u državama članicama.
Tako su neki od najbitnijih pravnih instrumenata Vijeća Europe vezanih za
medije: Europska konvencija o prekograničnoj televiziji, Deklaracija o slo-
bodi izražavanja i informiranja, Rezolucija (74) 26 – O pravu na odgovor
– položaj pojedinca u odnosu na tisak, Preporuka br. R (91) 5 – O pravu na
kratko izvješćivanje o događajima od izuzetne važnosti u slučajevima kada
su isključiva prava za njihovo televizijsko emitiranje dobivena u prekogra-
ničnom kontekstu, Preporuka br. R (94) 13 – O mjerama za promoviranje
transparentnosti medija, Preporuka br. R (95) 1 – O mjerama protiv tonskog
i audiovizualnog piratstva, Preporuka br. R (96) 4 – O zaštiti novinara u situ-
acijama sukoba i napetosti, Preporuka br. R (96) 10 – O jamstvu nezavisnosti
javnog servisa radiodifuzije, Preporuka br. R (97) 19 – O prikazivanju nasilja
u elektronskim medijima, Preporuka br. R (97) 20 – O govoru mržnje, Prepo-
ruka br. R (99) 15 – O mjerama u vezi s izvješćivanjem medija o predizbor-
nim kampanjama, Preporuka br. R (2000) 7 – O pravu novinara da ne otkriju
svoje izvore informacija, Preporuka br. R (2004) 16 – O pravu na odgovor
u novom medijskom okružju; Deklaracija o slobodi izražavanja i informi-
ranja u medijima u okviru borbe protiv terorizma; Rezolucija 1636 (2008)
– O indikatorima procjene medijskih sloboda u demokratskim državama;
Preporuka 1878 (2009) – O financiranju javnih radiotelevizijskih servisa;
Rezolucija 2001 (2014) – O nasilju u medijima i putem medija; Deklaracija
o slobodi političke debate u medijima, Smjernice Odbora Vijeća ministara
Europe o zaštiti slobode izražavanja i informacija u kriznim situacijama,
Deklaracija Vijeća ministara o zaštiti i promociji istraživačkog novinarstva.
Europska konvencija o prekograničnoj televiziji

Razvoj televizijskog tržišta, mogućnost suvremenog prijenosa audiovizualnih
sadržaja na prostoru više država i napredak u razvoju komunikacijskih teh-
nologija, potakli su države članice Vijeća Europe 1989. godine na donošenje
Europske konvencije o prekograničnoj televiziji (European convention on tran-
sfrontier television). Smatrajući da sloboda izražavanja i informiranja, kako
61
je utjelovljena člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda, čini jedno od bitnih načela demokratskog društva i jedan
od osnovnih uvjeta njegova napretka kao i razvitka svakoga ljudskog bića,
a uvjerene da neprekidni razvoj komunikacijske i informacijske tehnologije
treba služiti promicanju prava izražavanja, traženja, primanja i pružanja in-
formacija i ideja, kako se navodi u preambuli, države članice Vijeća Europe
usvojile su Europsku konvenciju o prekograničnoj televiziji46. Svrha Konvencije
je olakšanje i unaprjeđenje prijenosa televizijskih programa među državama
članicama, što se danas razvilo posebno u zaštiti europskih audiovizulanih
djela, bez obzira na programsku uslugu koju prenose, bilo preko kabla, tere-
strijalnog odašiljača ili satelita, a koja se može primati izravno ili neizravno,
u jednoj ili više drugih država stranaka. Na temelju te Konvencije razvija se i
legislativa Europske unije na osnovi koje je formiran i današnji okvir ostvaren
Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama (2010/13/EU) Europskog
parlamenta i Vijeća pa je i u njoj kao i u Konvenciji određeno da televizijske
kuće u skladu sa zahtjevima državnih regulatornih tijela trebaju objaviti bar
osnovne informacije o pružatelju usluge:
♦♦ „naziv ili oznaku pružatelja medijske usluge;

♦♦ adresu sjedišta i pravni položaj televizijske kuće;
♦♦ ime pravnog zastupnika;
♦♦ sastav kapitala, prirodu, namjenu i način financiranja programskih
usluga koje pruža ili namjerava pružiti televizijska kuća.“47
Želeći zaštititi osnovna ljudska prava trećih osoba, strankama se nalaže

da svi programi u pogledu njihova prikazivanja i sadržaja trebaju poštovati
dostojanstvo čovjeka i temeljna prava drugih te se ne smiju protiviti mora-
lu, veličati nasilje ili pogodovati poticanju rasne netrpeljivosti. Određuje se
i obveza televizijskih emitera da medijske sadržaje koji očigledno štete fi-
zičkom, duševnom ili moralnom razvoju djece i mladeži ne smiju emitirati
u vremenu u kojem bi ga oni mogli gledati. Posebnu važnost nosi odredba
prema kojoj televizijske vijesti moraju ohrabriti slobodno oblikovanje mi-
šljenja temeljeno na vijestima koje potpuno prikazuju činjenice i događaje.
Ta Konvencija u članku 8. prema izmjenama iz Protokola o izmjenama Eu-
ropske konvencije o prekograničnoj televiziji na sljedeći način omogućava
46
Usp. Europska konvencija o prekograničnoj televiziji, http://narodne-novine.nn.hr/clan-
ci/medunarodni/2001_10_11_101.html (pristupljeno 17. rujna 2011.).
47
Europska konvencija o prekograničnoj televiziji, članak 6., stavak 2.
62
pravo na odgovor osobama kojima je informacijom emitiranom u televizij-

skom programu načinjena šteta:
„1. Svaka stranka koja vrši prijenos mora voditi računa da će svaka fizič-
ka ili pravna osoba, bez obzira na nacionalnost ili mjesto boravka, imati pri-
liku ostvariti svoje pravo na odgovor ili potražiti drugi pravni ili administra-
tivni lijek vezan za programe koje emitira televizijska kuća. Posebice mora
voditi računa da vremenski okvir i drugi mehanizmi za ostvarivanje prava
na odgovor budu takvi da se spomenuto pravo može učinkovito ostvariti.
Takvo ostvarivanje ovog prava ili drugoga pravnog ili administrativnog lije-
ka mora se osigurati i u svezi s vremenskim okvirom i modalitetom.
2. U tu svrhu, ime programske usluge ili televizijske kuće odgovorne za
tu programsku uslugu mora biti sadržano u samoj programskoj usluzi, u
redovitim intervalima i na odgovarajuće načine.“48
Iznimno je važna mjera kojom se zabranjuje izbjegavanje televizijskih kuća,
kao nositelja prava prijenosa određenog događaja, da onemoguće drugim te-
levizijskim kućama informirati javnost o događaju od velikoga javnog interesa
zbog postojanja isključivog prava televizijske kuće na prijenos ili ponovni prije-
nos nekog događaja, što bi za posljedicu imalo da je većem dijelu javnosti, jedne
ili više stranaka, uskraćena mogućnost praćenja tog događaja na televiziji.
Konvencijom o prekograničnoj televiziji uređuju se kulturni ciljevi televi-
zijskih nakladnika. Između ostaloga vrlo je važna odredba kojom se nalaže
televizijskim kućama da za europska ostvarenja rezerviraju većinski omjer
njihova vremena prijenosa, izuzevši vrijeme određeno za vijesti, sportske
događaje, igre, oglašavanje i usluge teleteksta. Ta mjera se poslije razvija i u
aktima Europske unije te primjenjuje i u novim državama članicama čime se
pridonosi promociji zajedničkih vrijednosti europskih naroda, kulturnog bo-
gatstva, spomeničke baštine, kako materijalne tako i one nematerijalne te osi-
gurava razumijevanje i promiču mogućnosti izgradnje europskoga identiteta.
Pravilima o oglašavanju zabranjuju se oglasi koji zavaravaju ili štete in-
teresima potrošača. Posebno se mora voditi računa o oglasima upućenima
djeci da se izbjegne svako emitiranje koje bi im moglo štetiti, a cjelokupno
vrijeme oglašavanja ne bi smjelo prelaziti 15% ukupnoga dnevnog emiti-
ranja. Kako bi se zaštitile posebno ranjive skupine i javni interes općenito,
Ibid., članak 8.
48
63
određeno je da se programi vijesti, dokumentarni i vjerski programi kao i

dječji programi kraći od trideset minuta neće prekidati oglasima. Svi se oglasi
moraju primjereno najaviti, odvojiti od drugih programskih usluga optičkim
i akustičkim sredstvima i kao takvi jasno se moraju razlikovati od urednič-
ki obrađenih sadržaja. Na sličan se način određuje i prikazivanje sponzo-
riranih programa koji moraju i na početku i na kraju biti jasno označeni.
Ovom Konvencijom osnovan je Stalni odbor u kojem svaka država članica
ima jedan glas. Odbor je odgovoran za praćenje primjena Konvencije te daje
preporuke, tumači Konvenciju i predlaže njezine izmjene. Stranke međusob-
ne sporove rješavaju mirenjem ili arbitražom. U procesu mirenja stranke u
sporu stavljaju na raspolaganje Stalnom odboru sve informacije i olakšice po-
trebne za izvršenje njegovih funkcija u cilju mirenja te Odbor radi postizanja
zadovoljavajućeg rješenja u što kraćem roku o tom sporu izrađuje savjeto-
davno mišljenje.
Ako stranke spor ne riješe mirenjem, mogu sporazumno podnijeti za-
htjev za arbitražu. Ako ne postignu sporazum u roku od šest mjeseci nakon
prvog zahtjeva za pokretanje postupka mirenja, spor se može podnijeti na
arbitražu na zahtjev samo jedne stranke.49
Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja

Neprekidan razvoj informativnih i komunikacijskih tehnologija trebao bi slu-
žiti unaprjeđivanju prava izražavanja, traženja, primanja i priopćavanja in-
formacija i ideja, bez obzira na njihov izvor, a sve u cilju očuvanja načela istin-
ske demokracije, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava. Stoga je Odbor
ministara Vijeća Europe 29. travnja 1982. godine, imajući u vidu da je sloboda
izražavanja utkana u državnim ustavima i međunarodnim instrumentima, a
posebno zajamčena člankom 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima i član-
kom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, usvojio tu Deklaraciju.
Njome je državama članicama određeno da zbog razvoja masovnih me-
dija i informiranja uopće, ostvare sljedeće ciljeve:
„a. zaštitu prava svakog pojedinca, bez obzira na granice, da izrazi svoje
mišljenje, da traži i prima informacije i ideje iz bilo kojeg izvora, kao i
49
Usp. Europska konvencija o prekograničnoj televiziji.
64
da ih priopćava pod uvjetima navedenim u članku 10. Europske kon-

vencije o ljudskim pravima;
b. odsustvo cenzure ili bilo kakve samovoljne kontrole ili ograničavanja
aktivnosti sudionika u informativnom procesu, medijskog sadržaja ili
prenošenja i širenja informacija;
c. provedba otvorene informativne politike u javnom sektoru, uključu-
jući pristup informacijama kako bi se povećala sposobnost pojedinca
da razumije politička, društvena, ekonomska i kulturna pitanja i o
njima slobodno raspravlja;
d. postojanje velike raznolikosti nezavisnih i samostalnih medija, čime
se omogućava izražavanje različitih ideja i mišljenja;
e. dostupnost, pod razumnim uvjetima, odgovarajućih sredstava za
prenošenje i širenje informacija i ideja na domaćem i međunarod-
nom planu i pristup tim sredstvima;
f. unaprjeđenje međunarodne suradnje i pomoći putem javnih i pri-
vatnih kanala, s ciljem osiguranja slobodnog protoka informacija i
unaprjeđenja komunikacijske infrastrukture i ekspertize.“50
Države trebaju prema odredbama te Deklaracije surađivati u cilju omo-

gućavanja prava svakog pojedinca da ostvari slobodu izražavanja i infor-
miranja, ostvarivanja slobodnog protoka informacija poštujući različitost
mišljenja i uzajamnog razumijevanja.51
Rezolucija (74) 26
– O pravu na odgovor – položaj pojedinca u odnosu na tisak
Iako je sloboda izražavanja zajamčena, već znamo – člankom 10. Konvenci-
je – ona podrazumijeva i dužnosti i odgovornosti, posebno u vezi sa zašti-
tom ugleda ili prava drugih. Rezolucijom o pravu na odgovor pojedincu se
stavljaju na raspolaganje odgovarajuća sredstva zaštite od informacija koje
sadrže netočne informacije što se na njega odnose i osiguravaju mu se pravna
sredstva protiv objavljivanja informacija, a odnose se na činjenice i mišljenja
koja predstavljaju upletanje u njegov privatni život ili napad na njegovo do-
stojanstvo, čast ili ugled, a stavljene su na raspolaganje javnosti bilo putem
50
Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja, http://www.poverenik.rs/images/sto-
ries/Dokumentacija/55_ldok.pdf (pristupljeno 3. kolovoza 2010.).
51
Usp. ibid.
65
tiska, radija i televizije, bilo putem nekoga drugog javnog glasila. Državama
članicama preporuča se da osiguraju pojedincima o kojima je objavljena ne-
točna činjenica u bilo kojem mediju, pravo na ispravak informacije bez ne-
potrebnoga odlaganja te da im se, ako je to moguće, osigura jednaka važnost
koju je imala prvobitno objavljena informacija. U Rezoluciji se navodi da će u
slučajevima kada je riječ o informacijama koje se odnose na pojedince i koje
je objavio bilo koji medij, dotični pojedinac imati na raspolaganju učinkovito
pravno sredstvo protiv objavljivanja činjenica i mišljenja koji predstavljaju:
„I. uplitanje u privatni život, osim ako viši, legitimni javni interes to ne
opravdava, ako je pojedinac izričito ili prešutno odobrio objavljivanje
ili ako je objavljivanje u danim okolnostima u skladu s praksom koja
je općeprihvaćena i nije u suprotnosti sa zakonom;
II. napad na njegovo dostojanstvo, čast ili ugled, osim ako informacija
nije objavljena uz izričito ili prešutno odobrenje dotičnog pojedinca,
ili ako objavljivanje opravdava viši, legitimni javni interes i ako je riječ
o opravdanoj kritici zasnovanoj na točnim činjenicama.“52
Preporuka br. R (91) 5

– O pravu na kratko izvješćivanje o događajima od izuzetne
važnosti u slučajevima kada su isključiva prava za njihovo
televizijsko emitiranje dobivena u prekograničnom kontekstu
Ograničenje prava na informiranje svake televizijske organizacije, čak i
kada je ona vlasnik prava na prijenos određenih događaja, može biti pod-
ložno ograničenjima zbog emitiranja sažetaka. Ovi se sažetci prema Prepo-
ruci mogu praviti snimanjem signala primarne radiodifuzne organizacije,
na mjestu odvijanja događaja, a ako događaj traje više dana, sekundarne
televizijske organizacije imaju pravo raditi po najmanje jedno kratko iz-
vješće o svakome danu događaja, ali, ipak, izvješće ne smije biti duže od
vremena koje je potrebno da se o događaju iznesu sve relevantne činjenice.
Osobito je bitno da se kratka izvješća o događajima od posebnoga javnog
interesa koriste isključivo u informativnim emisijama redovitoga progra-
ma te da se ne smije prenositi prije emitiranja priloga o tome događaju na
primarnoj radiodifuznoj postaji. Ako je izvješće rađeno na osnovi signala
52
Usp. Rezolucija (74) 26 – O pravu na odgovor – položaj pojedinca u odnosu na tisak,

http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/cm/res(1974)026_EN.asp (pri-
stupljeno 3. veljače 2010.).
66
primarne radiodifuzne organizacije, treba prikazati logo primarne organi-

zacije ili navesti da je preko nje sadržaj preuzet. Nakon pravljenja izvješća,
sav materijal korišten za njegov nastanak treba uništiti, a prilog ne prikazi-
vati više puta ako nije u izravnoj vezi s događajem od javnog interesa. Ako
je sekundarnoj radiodifuznoj organizaciji omogućen izravan pristup mjestu
događaja, mogu im se naplatiti svi troškovi nastali njihovom prisutnošću,
ali im se materijali potrebni za kratka izvješća, koji su preuzeti od primar-
nih organizacija, ne smiju naplaćivati.53

– O mjerama za promoviranje transparentnosti medija
Kako koncentracija medija na nacionalnoj, ali i međunarodnoj razini, može
imati ne samo pozitivne, nego i štetne posljedice, države se članice ovom
Preporukom pozivaju da razmotre uključivanje u svoje nacionalno zako-
nodavstvo odredaba koje imaju za cilj promociju transparentnosti medija i
olakšanje razmjene informacija između država članica.
Tako države članice imaju pravo, pri registraciji davatelja medijskih
usluga, tražiti sljedeće podatke podijeljene u tri kategorije:
♦♦ prva kategorija: podatke o identitetu osoba ili tijela koja sudjeluju u

strukturi koja upravlja radom servisa i o prirodi i opsegu sudjelovanja
tih osoba ili tijela u toj strukturi;
♦♦ druga kategorija: podatke o prirodi i opsegu interesa koje osobe i ti-
jela imaju u drugim medijima ili poduzećima u području medija, pa
čak i u drugim gospodarskim sektorima;
♦♦ treća kategorija: podatke o drugim osobama ili tijelima koja bi mogla
vršiti bitan utjecaj na programsku politiku dotičnog servisa osigura-
vanjem određenih sredstava tom servisu ili osobama i tijelima uklju-
čenim u njegov rad, pri čemu priroda tih sredstava treba biti jasno
navedena u proceduri izdavanja dozvole za emitiranje.
Usp. Preporuka br. R (91) 5 – O pravu na kratko izvješćivanje o događajima od izuzetne

53
važnosti u slučajevima kada su isključiva prava za njihovo televizijsko emitiranje do-

bivena u prekograničnom kontekstu, https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraSer-
vlet?command=com.instranet.CmdBlobGet&InstranetImage=571825&SecMode=1&-
DocId=596324&Usage=2 (pristupljeno 2. veljače 2010.).
67
Ako dođe do promjena u upravljačkoj ili vlasničkoj strukturi davatelja

medijskih usluga, davatelj je dužan o tome obavijestiti mjerodavna tijela.
Za praćenje transparentnosti tiska omogućava se traženje podataka iz
pet kategorija:
♦♦ prva kategorija: podatci u vezi s identitetom osoba ili tijela koja sudje-
luju u izdavačkoj strukturi neke novinske publikacije, kao i u vezi s pri-
rodom i opsegom sudjelovanja tih osoba ili tijela u dotičnoj strukturi;
♦♦ druga kategorija: podatci u vezi s interesima koje izdavačka struktura
ili osoba ili tijela koja sudjeluju u njoj imaju u drugim medijima;
♦♦ treća kategorija: podatci u vezi s osobama ili tijelima koja nisu izravno
uključena u izdavačku strukturu, a koja bi mogla uvelike utjecati na
uređivačku orijentaciju publikacije ili publikacija kojima ona upravlja;
♦♦ četvrta kategorija: podatci o bilo kojim izjavama kojima se izlaže ure-
đivačka politika ili politička orijentacija listova i publikacija;
♦♦ peta kategorija: podatci u vezi s financijskim rezultatima izdavačke
strukture i distribucije njezine publikacije ili publikacija.
Pluralizam medija, to jest postojanje mnoštva nezavisnih i samostalnih

medija koji odražavaju najširu moguću raznovrsnost mišljenja i ideja, ne-
ophodni su za praktično ostvarivanje slobode mišljenja i izražavanja putem
medija koji osiguravaju jačanje i očuvanje političkog pluralizma. Za jačanje
pluralizma medija ove su mjere nužne da bi se onemogućilo određenim po-
jedincima ili skupinama nametanje vlastitih stavova ili informacija kojima
žele manipulirati s javnošću, a to bi bili u mogućnosti kada bi sudjelovali
u upravljačkim strukturama medija bez ograničenja medijskog vlasništva,
kako je propisano na ovaj način. Naime, kako globalne medijske kuće, bilo
zbog prodaje oglasnog prostora, bilo iz nekih drugih razloga, ovise o mul-
tinacionalnim kompanijama, postojala je prijetnja da će one baš u interesu
tih kompanija, pokušati manipulirati javnošću.54
Usp. Preporuka br. R (94) 13 – O mjerama za promoviranje transparentnosti medija,

54
https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?command=com.instranet.Cmd-
BlobGet&InstranetImage=534799&SecMode=1&DocId=515710&Usage=2 (pristuplje-
no 17. rujna 2010.).
68

– O mjerama protiv tonskog i audiovizualnog piratstva
Zbog porasta piratstva potaknutog kako tehničkim razvojem multimedija
i računalnih softvera koji olakšavaju reprodukciju visoke kvalitete, tako i
velikih ekonomskih i društvenih promjena, Vijeće je Europe u cilju zaštite
prava i interesa autora, proizvođača audiovizualnih djela, izvođača, proi-
zvođača fonograma i radiodifuznih organizacija, kao i profesija iz područ-
ja kulture i srodnih industrija i javnosti u cjelini, donijelo tu preporuku.
Njome se državama članicama preporučuje da intenziviraju akciju protiv
tonskog i audiovizualnog piratstva i osiguraju u tom cilju brzu i učinkoviti-
ju akciju na nacionalnoj i međunarodnoj razini protiv svih vidova tonskog
i audiovizualnog piratstva. Zbog sve većeg broja neovlaštenih snimanja,
multipliciranja i rasprodaje tonskog i audiovizualnog materijala načinjenog
piratskim djelovanjem, države gube velika sredstva koja bi se prikupila po-
rezima na legalne proizvode, a autori trpe štete zbog nemogućnosti naplate
autorskih prava. Stoga se preporučuje međunarodna suradnja i poboljšanje
praćenja i zaustavljanja piratskog djelovanja.55

– O zaštiti novinara u situacijama sukoba i napetosti
Naglašavajući da su sloboda medija i slobodno i neometano bavljenje novi-
narstvom od posebne važnosti u demokratskom društvu, naročito za infor-
miranje javnosti, za slobodno formiranje i izražavanje mišljenja i ideja i za
praćenje rada tijela vlasti te naglašavajući važnost uloge novinara, fotografa,
snimatelja i medija uopće u informiranju javnosti o kršenju domaćeg i me-
đunarodnoga prava i ljudskoj patnji u situacijama sukoba i napetosti, kao i
činjenicu da oni na taj način mogu pomoći u sprječavanju novih kršenja i
stradanja, Vijeće Europe donijelo je Preporuku o zaštiti novinara u situaci-
jama sukoba i napetosti. Njome se vladama država članica preporučuje da
u svojim postupcima i politici slijede osnovna načela zaštite novinara koji
rade u situacijama sukoba i napetosti i primjenjuju ih bez razlike na strane
dopisnike i domaće novinare i bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi te da
55
Usp. Preporuka br. R (95) 1 – O mjerama protiv tonskog i audiovizualnog piratstva,
http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/cm/rec(1995)001&expmem_
EN.asp (pristupljeno 3. veljače 2010.).
69
šire ovu Preporuku i posebno na nju skrenu pozornost medijskim organi-

zacijama, novinarima i profesionalnim organizacijama, kao i tijelima vlasti
i njihovim voditeljima, kako civilnim tako i vojnim.56

– O jamstvu nezavisnosti javnog servisa radiodifuzije
Ističući važnost poštovanja nezavisnosti medija, posebno od vladā u po-
gledu potrebe za velikim brojem neovisnih i samostalnih sredstava komu-
nikacije, koja omogućuju izražavanje raznolikosti ideja i mišljenja te po-
tvrđujući izuzetnu ulogu javnog servisa radiodifuzije kao ključnog faktora
pluralističkih komunikacija dostupnih svima na nacionalnoj i regionalnoj
razini na osnovi pružanja temeljnih programskih usluga obuhvaćenih in-
formativnim, obrazovnim, kulturnim i zabavnim program, Vijeće Europe
donijelo je Preporuku o jamstvu nezavisnosti javnog servisa radiodifuzije.
Državama članicama savjetuje se da nacionalnim zakonodavstvima i in-
strumentima koji reguliraju rad radiodifuznih organizacija javnog servisa
unesu odredbe koje jamče njihovu neovisnost. Pravnim se okvirom regu-
lacije radiodifuznih sustava treba jasno odrediti uređivačka nezavisnost i
institucionalna autonomija, posebno u područjima:
♦♦ programskih shema;
♦♦ koncepcije i proizvodnje programa;
♦♦ uređivanja i prezentacije vijesti i programa o aktualnim događajima;
♦♦ organizacije djelatnosti servisa;
♦♦ izboru, zapošljavanju i rukovođenju osobljem unutar servisa;
♦♦ kupovine, iznajmljivanja, prodaje i korištenja roba i usluga;
♦♦ upravljanja financijskim sredstvima;
♦♦ pregovaranja, pripreme i potpisivanja pravnih akata koji se odnose
na poslovanje servisa;
♦♦ zastupanja servisa u pravnim postupcima i prema trećim osobama.
Odredbe koje se odnose na odgovornost radiodifuznih organizacija

javnog servisa i njihovih statutarnih tijela i nadzor nad njima treba jasno
definirati unutar postojećega pravnog okvira te osigurati nepostojanje bilo
56
Usp. Preporuka br. R (96) 4 – O zaštiti novinara u situacijama sukoba i napetosti, http://
www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/cm/rec(1996)004_EN.asp (pristuplje-
no 3. veljače 2010.).
70
kojeg oblika cenzure, a nikakve a priori kontrole nad aktivnostima susta-

va neće vršiti pojedinci i tijela izvan radiodifuznih organizacija. Posebna
tijela koja će nadzirati rad radiodifuznih organizacija moraju osigurati da
neće dolaziti do političkih ili drugih pritisaka na djelatnike sustava, što će
se omogućiti otvorenim i pluralističkim načinom izbora članova nadzornih
tijela. Radiodifuzne organizacije javnog servisa prema Preporuci trebaju
omogućiti uvođenje novih komunikacijskih tehnologija kako bi na što bolji
način obavljali svoju zadaću javnog informiranja.57

– O prikazivanju nasilja u elektroničkim medijima
Podsjećajući da ostvarivanje slobode izražavanja podrazumijeva dužnosti i
odgovornosti koje medijski zaposlenici moraju imati na umu i da ono može
biti legitimno ograničeno kako bi se očuvala ravnoteža između ostvarivanja
te slobode i poštovanja drugih osnovnih prava, sloboda i interesa zaštićenih
Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, a zabrinuto zbog glo-
balnog porasta prikazivanja nasilja u elektroničkim medijima, zbog čega
to postaje važno društveno pitanje, Vijeće Europe usvojilo je Preporuku o
prikazivanju nasilja u elektroničkim medijima. Pozivaju se države članice
da skrenu pozornost profesionalnim krugovima u području elektroničkih
medija, regulatornim tijelima u tom području, obrazovnim krugovima i ši-
rokoj javnosti na opći okvir politike u tom području i da osiguraju svim
prikladnim sredstvima da se zainteresirane osobe i tijela upoznaju sa smjer-
nicama i da pokrenu opću raspravu o prikazivanju nasilja u medijima. Iako
sloboda izražavanja u biti uključuje pravo na objavljivanje i primanje infor-
macija i ideja koje predstavljaju prikazivanje nasilja, ipak, neki oblici bezra-
zložnog prikazivanja nasilja mogu biti legitimno podvrgnuti ograničenji-
ma, s obzirom na dužnosti i odgovornosti koje podrazumijeva ostvarivanje
slobode izražavanja, pod uvjetima da su ta upletanja u slobodu izražavanja
predviđena zakonom i neophodna u demokratskom društvu. To znači da
mjere poduzete protiv bezrazložnog prikazivanja nasilja u elektroničkim
medijima mogu legitimno težiti osiguravanju poštovanja ljudskog dosto-
janstva i zaštite ranjivih skupina kao što su djeca i adolescenti jer izlaganje
57
Usp. Preporuka br. R (96) 10 – O jamstvu nezavisnosti javnog servisa radiodifuzije,
http://www.ebu.ch/CMSimages/en/leg_ref_coe_r96_10_psb_110996_tcm6-4322.pdf
(pristupljeno 7. veljače 2010.).
71
takvom prikazivanju može imati negativne posljedice na fizički, psihički

ili moralni razvoj tih skupina. Odgovornost za prikazivanje sadržaja nasi-
lja leži na medijima koji ih prikazuju pa se preporučuje da se ovi sadržaji
unaprijed najave kao nasilni. Medijske kuće preko nadležnih tijela trebaju
odrediti interne smjernice za procjenu sadržaja i odgovarajuće mehanizme
kontrole sadržaja te moraju imati kontakte s nacionalnim regulacijskim ti-
jelima kako bi spriječili negativne učinke prikazivanja nasilja. Svakako valja
napomenuti da posebnu odgovornost o edukaciji djece i maloljetnika snose
roditelji i nastavnici koji ih trebaju poticati na razvijanje kritičke svijesti o
nasilju i koji im mogu ograničiti pristup prikazivanju nasilja. Država tako-
đer ima veliku odgovornost za nadzor prikazivanja nasilnih sadržaja. Ona
treba praktično primjenjivati odgovarajuće građanske, kaznene ili prekršaj-
ne sankcije kad odgovorni za sadržaj pribjegavaju bezrazložnom prikazi-
vanju nasilja koje ozbiljno vrijeđa ljudsko dostojanstvo ili koje, zbog svoje
neljudske ili degradirajuće prirode, negativno utječe na fizički, psihički ili
moralni razvoj djece i maloljetnika, ali i javnosti uopće.58

– O govoru mržnje
Načela ove Preporuke navode da posebnu odgovornost za sprječavanje go-
vora mržnje, govora čija je posljedica pravdanje, širenje ili poticanje rasne
mržnje, ksenofobije, antisemitizma i ostalih oblika diskriminacije ili mržnje
zasnovane na netoleranciji, posebno u medijima, imaju države članice, ti-
jela javne vlasti i javne institucije, koje takve izjave moraju javno osuditi i
zabraniti. Zadaća države je i stvaranje pravnog okvira kojim bi se onemo-
gućio govor mržnje, a tijelima javne vlasti olakšalo očuvanje ljudskog do-
stojanstva i zaštite ugleda ili prava drugih. S tim ciljem, vlade država članica
trebaju razmotriti načine i sredstva kako bi:
♦♦ „stimulirale i koordinirale istraživanje o efikasnosti postojećeg prav-

nog sustava i sudske i upravne prakse;
♦♦ preispitale postojeći pravni okvir kako bi osigurale da se on adekvatno
primjenjuje na različite nove medije i komunikacijske servise i mreže;
58
Usp. Preporuka br. R (97) 19 – O prikazivanju nasilja u elektroničkim medijima,

https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?command=com.instranet.Cmd-
BlobGet&InstranetImage=568198&SecMode=1&DocId=582650&Usage=2 (pristuplje-
72
♦♦ razvile usklađenu politiku kaznenog gonjenja zasnovanu na nacio-

nalnim smjernicama koje poštuju načela sadržana u ovoj preporuci;
♦♦ na listu mogućih kaznenih sankcija dodale nalog za obavljanje druš-
tveno korisnog rada;
♦♦ povećale mogućnosti za borbu protiv govora mržnje putem građan-
skoga prava dopuštajući zainteresiranim nevladinim organizacijama
da podnose građanske tužbe, osiguravajući odštetu žrtvama govora
mržnje i omogućavajući sudske odluke koje žrtvama daju pravo na
odgovor ili nalažu ispravak;
♦♦ upoznale javnost i medijske djelatnike s pravnim odredbama koje se
odnose na govor mržnje.“59
Kako ne bi došlo do upletanja u slobodu izražavanja u medijima, drža-

ve članice trebaju osigurati da ovo upletanje bude usko ograničeno i da se
primjenjuje na temelju objektivnih kriterija. Ova odredba je iznimno bitna
u slučajevima kada sloboda izražavanja mora pomiriti ideal slobode s po-
štovanjem ljudskog dostojanstva i zaštite ugleda i prava drugih osoba. Na-
cionalno zakonodavstvo i praksa u području govora mržnje trebaju uzeti u
obzir ulogu medija u prenošenju informacija i ideja koje izlažu, analiziraju
i razjašnjavaju te karakter konkretnih slučajeva govora mržnje i tu pojavu u
cjelini sagledavati i omogućiti javnosti primanje takvih informacija i ideja. U
tom cilju nacionalno zakonodavstvo i praksa trebaju napraviti jasnu razliku
između odgovornosti autora govora mržnje, s jedne strane, i odgovornosti
medija i medijskih djelatnika koji pridonose njegovom širenju u okviru svog
zadatka da prenose informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, s druge
strane. S tim u vezi nacionalno zakonodavstvo i praksa trebaju uzeti u obzir
činjenicu da je izvješćivanje o rasizmu, ksenofobiji, antisemitizmu ili drugim
oblicima netolerancije u potpunosti zaštićeno člankom 10., stavkom 1. Eu-
ropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i da se ono može ograničiti samo
pod uvjetima koji se mogu naći u stavku 2. Konvencije.60
59
Preporuka br. R (97) 20 – O govoru mržnje,

60
Ibid.
73

– O mjerama u vezi s izvješćivanjem medija o predizbornim
kampanjama
Izvješća o svim vrstama političkih izbora trebalo bi raditi na načelima pra-
vičnosti, uravnoteženosti i nepristranosti u izvješćivanju medija o prediz-
bornim kampanjama. Stav je Vijeća Europe prema Preporuci o mjerama u
vezi s izvješćivanjem medija o predizbornim kampanjama da se ta načela
također trebaju primjenjivati, tamo gdje je to prikladno, na izvješćivanje
medija o izborima koji se održavaju u inozemstvu, posebno kada se ti me-
diji obraćaju građanima zemlje u kojoj se izbori održavaju.
Državna kontrola ne smije se vršiti na uređivačku politiku tiskovina
kada ona izražava bilo kakve političke sklonosti. Međutim tiskovine koje
prihvate plaćene političke oglase u svojim publikacijama, trebaju osigurati
da svi politički kandidati i stranke koji zahtijevaju da kupe oglasni prostor,
budu tretirani ravnopravno i bez diskriminacije.
O predizbornim kampanjama radiodifuzne organizacije trebaju izvješći-
vati na pravičan, uravnotežen i nepristran način u svim programskim servisi-
ma radiodifuznih organizacija. Ta obveza treba se odnositi kako na radiodi-
fuzne organizacije javnog servisa tako i na privatne radiodifuzne organizacije
u njihovim zonama emitiranja programa. Ako to nije predviđeno samoregu-
lativom države članice, treba usvojiti mjere čijom primjenom javne i privatne
radiodifuzne organizacije u predizbornim razdobljima trebaju biti posebno
pravične, uravnotežene i nepristrane u svojim informativnim emisijama i vi-
jestima, uključujući i emisije posvećene diskusijama, kao što su intervjui ili
rasprave. Koliko god je bitno da mediji ne budu pretenciozni u svojim iz-
vješćima, toliko je bitno i da državne vlasti poduzmu odgovarajuće mjere u
cilju osiguranja učinkovite zaštite novinara i ostalih zaposlenih u medijima i
njihovih prostorija jer mediji imaju veću važnost za vrijeme izbora. Međutim
ta ih zaštita ne smije ometati u obavljanju njihova poziva.61
61
Usp. Preporuka br. R (99) 15 – O mjerama u vezi s izvješćivanjem medija o predizbor-
nim kampanjama, http://www.ebu.ch/departments/legal/pdf/leg_ref_coe_r99_15_ele-
ction_090999.pdf (pristupljeno 15. veljače 2011.).
74

– O pravu novinara da ne otkriju svoje izvore informacija
Prema ovoj Preporuci, nacionalnim zakonima i praksi država članica novi-
narima se mora osigurati eksplicitna i jasna zaštita prava kako ne bi otkrili
informacije o identitetu izvora u skladu s člankom 10. Konvencije za zaštitu
ljudskih prava. Ako neke osobe preko svojih profesionalnih veza s novina-
rima doznaju informacije koje bi mogle otkriti identitet izvora putem pri-
kupljanja, uredničke obrade ili objavljivanja informacija, uživaju istu zašti-
tu. Ako je pravo novinara da ne otkrije informacije ograničene stavkom 2.
članka 10. Konvencije, država članica mora utvrditi viši imperativ u javnom
interesu da se izvor otkrije:
„Otkrivanje informacije koja identificira izvor, treba smatrati nužnim

samo ako se na uvjerljiv način može utvrditi da:
♦♦ ne postoje razumne mjere koje su alternativa otkrivanju ili su ih
iscrpile osobe ili tijela vlasti koji traže njihovo otkrivanje,
♦♦ legitimni interes za otkrivanje očigledno odnosi prevagu nad jav-
nim interesom za neotkrivanje, imajući na umu:
a) da je dokazano postojanje višeg imperativa kad je riječ o nuž-
nosti otkrivanja,
b) da su okolnosti dovoljno bitne i ozbiljne prirode,
c) da se nužnost otkrivanja informacije smatra odgovorom na ne-
odložnu društvenu potrebu i
d) da zemlje članice uživaju izvjesnu slobodu u procjenjivanju te
potrebe, ali je ta sloboda podložna kontroli Europskog suda za
ljudska prava.“62
U sudskom postupku protiv novinara zbog navodne povrede časti ili
ugleda neke osobe, nadležno tijelo treba razmotriti, radi utvrđivanja isti-
nitosti ili neistinitosti tih tvrdnji, sve dokaze koji im stoje na raspolaganju
na osnovi nacionalnoga procesnog prava i ne treba u tom cilju zahtijevati
od novinara da otkrije informacije koje mogu ukazati na identitet izvora.63
62
Preporuka br. R (2000) 7 – O pravu novinara da ne otkriju svoje izvore informacija,

63
Usp. ibid.
75
Deklaracija o slobodi političke debate u medijima

Više od 50 godina nakon što je za potpisivanje država članica otvorena Kon-
vencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u cilju jačanja osnovnih
načela pluralističke demokracije, poštovanja ljudskih prava i vladavine za-
kona te potvrđujući osnovno pravo na slobodu izražavanja i informiranja,
zajamčeno člankom 10. Konvencije, ova Deklaracija iz 2005. godine čini
jedan od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta
za njegov napredak i za razvoj svakog pojedinca. Važnost slobode izraža-
vanja i informiranja, posebno putem slobodnih i nezavisnih medija, kao i
omogućavanje javnosti da bude informirana o pitanjima od javne važnosti i
da provodi javni nadzor nad javnim i političkim poslovima te da osigura od-
govornost i transparentnost i političkih tijela i javnih institucija, neka su od
osnovnih načela Deklaracije. Imamo li u vidu da neki domaći pravni sustavi
još uvijek daju pravne privilegije političkim osobama ili javnim službenici-
ma protiv prenošenja informacija i mišljenja o njima u medijima, što nije u
skladu s pravom na slobodu izražavanja i informiranja kao što je zajamče-
no člankom 10. Konvencije, jasno nam je da je ovakav dokument bio nužan
za omogućavanje političke demokracije i slobode političke rasprave. Ovaj
dokument omogućuje pravo medijima na prenošenje negativnih informa-
cija i kritičkih mišljenja o političkim osobama i javnim službenicima, kao i
pravo javnosti da ih sazna. Kako se u Deklaraciji navodi – država, vlada ili
bilo koja druga institucija izvršne, zakonodavne ili sudske vlasti, može biti
predmetom kritike u medijima. Zbog njihova dominantnoga položaja, ove
institucije ne bi trebale biti zaštićene kaznenim zakonom od klevetničkih
ili uvredljivih izjava. Ako ove institucije uživaju takvu zaštitu, ta zaštita bi
trebala biti primijenjena na restriktivan način izbjegavajući u bilo kakvim
okolnostima njezinu uporabu kako bi se ograničila sloboda kritiziranja, dok
osobe koje predstavljaju ove institucije i dalje ostaju zaštićene kao pojedinci.
Kako je propisano i člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava, po-
trebno je omogućiti slobodu izražavanja kroz humoristični i satirični žanr
do te mjere da se dopusti pretjerivanje, čak i provociranje, sve dok javnost
nije obmanuta o činjenicama. Privatni i obiteljski život političara ne smije se
ometati medijskim izvješćima pa se u članku 7. Deklaracije navodi:
„Privatni i obiteljski život političara i javnih službenika treba biti za-

štićen od medijskog izvještavanja prema Konvenciji. Ipak, informacija
o njihovu privatnom životu može biti iznesena kada je od velike javne
76
važnosti način na koji su obavljali ili obavljaju svoje funkcije nastojeći

da se izbjegne nepotrebna šteta za treće osobe. Kada političke ili jav-
ne osobe privlače pažnju javnosti na dijelove svog privatnog života,
mediji imaju pravo da te segmente izlože nadziranju.“64
Deklaracijom se političarima i javnim službenicima ostavlja pristup

samo istim pravnim lijekovima koje imaju i privatne osobe u slučaju po-
vrede njihovih prava od medija. Kazne moraju biti proporcionalne povredi
prava ili reputacije uzimajući u obzir sve moguće efektivne i adekvatne do-
brovoljne pravne radnje koje su ponudili mediji i prihvatile osobe koje su
u pitanju.

– O pravu na odgovor u novom medijskom okružju
Razvoj medija, potaknut tehnološkim napretkom, nagnao je Vijeće Europe
u nakani zaštite osiguranih prava iz Rezolucije (74) 26 o pravu na odgovor u
tisku na proširenje zaštite tog prava u svim medijima. Stoga se u Preporuci
navodi da se termin mediji odnosi na „bilo koje sredstvo komunikacije za
periodično prenošenje redigiranih informacija javnosti, bilo da je na direk-
tnoj internetskoj vezi ili bez nje, kao što su novine, časopisi, radio, televizija
i informativne službe koje se zasnivaju na korištenju internetske mreže“.65
Vijeće Europe želi omogućiti svim osobama, kojima su medijskim infor-
macijama narušena osobna prava, pravo na odgovor ili sličnu mogućnost
zaštite povrijeđenog prava u razumno kratkom razdoblju. Prilikom objave
odgovora mediji bi trebali besplatno i bez odgađanja na jednakovrijednom
mjestu na kojem je objavljena štetna informacija objaviti i primljeni odgo-
vor kako bi se postiglo jednako djelovanje na javnost koja je primila i spor-
nu informaciju. Predviđenim izuzetcima od objave odgovora obuhvaćeni
su odgovori koji su neproporcionalno duži od informacije koja se ispravlja,
odgovori koji nisu vezani za informaciju koja je objavljena, ako se objavom
odgovora može izazvati odgovornost nakladnika ili urednika za bilo koje
kažnjivo djelo, odgovori na informacije prenesene s javnih sjednica i sl.
64
Deklaracija o slobodi političke debate u medijima, članak 7., http://www.cra.ba/bih/ak-
tuelnost.php?uid=1270642168&root=1254253123 (pristupljeno 9. veljače 2011.).
65
Zbornik pravnih instrumenata Saveta Evrope u vezi sa medijima, Savet Evrope, Beograd,
2006., str. 296.
77
Kako bi se ostvarilo pravo na odgovor, nacionalnim je zakonodavstvi-

ma ostavljena mogućnost uređenja predmetnog područja, a koja bi treba-
la propisivati mjesto objave informacija o kontaktima redakcije, razdoblje
u kojem je moguće tražiti objavu ispravaka te način objave poveznica iz-
među teksta kojim je povrijeđeno nečije pravo i odgovora u elektroničkim
publikacijama.
Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja u medijima u

okviru borbe protiv terorizma
Vrijednosti slobode izražavanja i informiranja kao temelji demokratskog
društva mogu bitno utjecati na podizanje razine razumijevanja i tolerancije
u globalnim okvirima, što je zajamčeno i Deklaracijom o slobodi izražava-
nja i informiranja iz 1982. godine pa Vijeće Europe stoga predlaže i kon-
kretne korake kojima bi se putem medija pridonijelo sprječavanju i borbi
protiv terorizma.
Imajući u vidu prije usvojene dokumente s područja zaštite slobode izra-
žavanja u medijima, osobito spomenutu Deklaraciju iz 1982., ali i Deklara-
ciju o zaštiti novinara u situacijama sukoba i nemira iz 1996. te preporuke
R (97) 20 o govoru mržnje, R (97) 21 o medijima i unaprjeđenju kulture to-
lerancije, R (2000) 7 o pravu novinara da ne otkrivaju svoje izvore informa-
cija i Rec (2003) 13 o pružanju informacija o kaznenim postupcima putem
medija, ovom se Deklaracijom 2005. godine države pozivaju da ne propisuju
nova ograničenja u medijskim objavama ako nisu nužna i proporcionalna
demokratskim ciljevima, da izvješćivanje o terorizmu ne izjednačavaju s
podrškom terorizmu, da novinarima osiguraju nesmetan pristup informa-
cijama i da im pružaju pravovremene informacije o optužbama vezanim za
terorizam kao i o načinu izvršenja presuda za djela terorizma, pri čemu se
treba brinuti da takva izvješća ne narušavaju prava osumnjičenika, optuže-
nika ili osuđenika na poštovanje privatnog života i drugih temeljnih prava.
Države bi trebale poduzeti odgovarajuće korake i u pravcu osigurava-
nja samostalnosti i neovisnosti uređivačke politike medija, pri čemu je vrlo
važno spriječiti sve oblike pritisaka na novinare.
Istovremeno se mediji i novinari pozivaju na razmatranje sugestija među
kojima su najvažnije:
78
♦♦ „da, kada je u pitanju terorizam, imaju na umu svoje posebne odgo-

vornosti kako ne bi doprinosili ciljevima terorista; posebno vodeći
brigu o tome da ne doprinose osjećaju straha koji mogu izazvati te-
roristički akti kao i da, posvećujući im nerazmjernu pažnju, ne daju
publicitet teroristima;
♦♦ da usvoje mjere za samostalno donošenje regulative, tamo gdje ne
postoje, ili da postojeće mjere prilagode potrebi davanja uspješnog
odgovora na etička pitanja koja mediji pokreću izvješćivanjem o te-
rorizmu kao i da ih provode;
♦♦ da se suzdrže od bilo kakve autocenzure koja bi za posljedicu imala
lišavanje javnosti informacija nužnih za formiranje mišljenja;
♦♦ da imaju na umu važnu ulogu koju mogu igrati u sprječavanju govora
mržnje i poticanju nasilja kao i u unaprjeđenju međusobnog razumi-
jevanja;
♦♦ da budu svjesni rizika da mediji i novinari mogu nenamjerno poslužiti
kao sredstvo za izražavanje rasističkih ili ksenofobnih osjećaja ili mržnje;
♦♦ da se, putem informacija koje šire, suzdrže od ugrožavanja sigurnosti
osoba i ugrožavanja provođenja antiterorističkih operacija ili sudskih
istraga u vezi s terorizmom;
♦♦ da poštuju dostojanstvo, sigurnost i anonimnost žrtava terorističkih
akata i njihovih obitelji, kao i njihovo pravo na poštovanje privatnog
života kako je to zajamčeno člankom 8. Europske konvencije...“66
Prilikom medijskog izvješćivanja medijske kuće i djelatnici morali bi

razlikovati osobe osumnjičene i osuđene za terorizam, posebice pri navo-
đenju skupina (nacionalnih, etičkih, vjerskih ili ideoloških) kojoj pripadaju
te osobe ili se smatra da pripadaju, pri čemu je nužno voditi brigu tijekom
izvješćivanja o skupini kojoj pripadaju, uvijek brinući o presumpciji nevi-
nosti osoba protiv kojih se postupak vodi.
Predloženo je i da se javnost uključi u pitanja vezana za takve teme po-
sebno putem analitičkih emisija, članaka i razgovora, zbog čega bi novi-
narske organizacije u skladu sa sugestijama predstavljenim Deklaracijom
trebale osigurati edukacije kojima bi novinari koji obrađuju teme terorizma
bili primjereno upoznati s povijesnim, kulturnim, vjerskim i geopolitičkim
kontekstom aktualnih događaja.
66
Zbornik pravnih instrumenata Saveta Evrope u vezi sa medijima, Savet Evrope, Beograd,
2006., str. 301–302.
79
Smjernice Odbora Vijeća ministara Europe o zaštiti slobode

izražavanja i informacija u kriznim situacijama
Znajući da su sloboda izražavanja i informiranja, kao i sloboda medija, od
vitalne važnosti za funkcioniranje istinskoga demokratskog društva, a zbog
činjenice da su krizne situacije, kao što su ratovi i teroristički napadi i dalje
jako rasprostranjene i da ozbiljno ugrožavaju ljudski život i slobodu, kao i
da vlade koje su zabrinute za opstanak društva mogu doći u iskušenja ista-
knuti određena ograničenja slobodi medija, Odbor Vijeća ministara donio
je ove Smjernice. Ovo je tijelo uvjereno da medijsko pokrivanje može biti
od velike važnosti u vrijeme kriznih situacija tako što će se omogućavati
protok točnih informacija, ali i da medijski profesionalci mogu dati pozi-
tivan prinos sprječavanju ili razrješavanju određenih kriznih situacija tako
što će se pridržavati najviših profesionalnih standarda i njegovati kulturu
tolerancije i razumijevanja među različitim skupinama. Državama članica-
ma Vijeća Europe određuje se obveza osiguravanja maksimalnog stupnja
zaštite sigurnosti medijskih profesionalaca, kako domaćih tako i stranih,
s tim da se ova obveza ne smije zlorabiti ograničavanjem prava medijskih
profesionalaca, kao npr. ograničenjem slobode kretanja i njihova pristupa
informacijama. Države trebaju tražiti od svih agencija da u cijelosti surađu-
ju s medijima i treba im se pružiti pristup svim relevantnim informacijama
kako bi mogli promovirati razumijevanje i učiniti sve napore za prestanak
krize. Međutim državna tijela ne smiju od medijskih djelatnika tražiti ustu-
panje informacija ili materijala kao što su zabilješke, fotografije, audiozapisi
ili videozapisi koji su prikupljeni u kontekstu pokrivanja kriznih situacija,
niti bi takav materijal smio biti zaplijenjen kako bi se koristio u pravnim
procedurama. Svaki izuzetak kod ovih načela bio bi protivan članku 10. Eu-
ropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i relevantnim slučajevima pred
Europskim sudom za ljudska prava, kao i postupcima zbog zaštite od kle-
vete kojima bi se medijski materijali plijenili i novinari zastrašivali te im se i
tako onemogućavalo izvješćivanje o događajima s kriznih područja.
Tako se u članku 21. navodi:
„Države članice trebale bi stalno težiti tome da održe povoljno

okruženje u skladu s europskim standardima u cilju funkcioniranja
neovisnih i profesionalnih medija, posebno u kriznim situacijama.
U tu svrhu, trebali bi se poduzeti posebni napori kako bi se podržala
80
uloga javnih medijskih servisa kao pouzdanog izvora informacija

i faktora za socijalne integracije i razumijevanje između različitih
društvenih skupina.“67
Tim se Smjernicama i medijskim djelatnicima nalaže da se pridržavaju naj-

većih profesionalnih i etičkih standarda kako bi se osigurao brz, točan i kvali-
tetan protok informacija kojima se ne bi vrijeđala prava drugih ljudi, posebice
njihova osjetljivost nastala strahom i neizvjesnošću zbog kriznih događaja.
Smjernicama se pozivaju nevladine organizacije da učine sve napore
kako bi se očuvala sloboda izražavanja i informiranja, a posebno da učine
dostupnima linije za pomoć i prijavu uznemiravanja novinara i drugih na-
vodnih vrsta nasilja nad slobodom izražavanja i informiranja.
Deklaracija Vijeća ministara o zaštiti i promociji istraživačkog

novinarstva
Prema toj Deklaraciji osnovna bi zadaća medija, kao javnog promatrača i
dijela sustava provjere i balansa u demokraciji, bila ozbiljno narušena bez
promoviranja istraživačkog novinarstva, koje pomaže da se istaknu pravne
ili etičke pogreške koje mogu biti namjerno prikrivene. Zbog toga treba
poticati rad istraživačkih novinara koji su uključeni u precizna, studiozna i
kritička izvješćivanja o posebnim pitanjima koja ozbiljno zabrinjavaju jav-
nost, a novinari rade posao koji često zahtijeva duga i teška istraživanja, sa-
kupljanje i analizu informacija, otkrivanje nepoznatih činjenica i potvrđiva-
nje pretpostavki. Međutim naglašava se i da novinari u obavljanju zadataka
istraživačkog novinarstva trebaju biti distancirani od sve češće novinarske
prakse koja uključuje zadiranje u privatne i obiteljske živote i njihovo izla-
ganje javnosti na takav način koji je u suprotnosti s člancima 8. i 10. Eu-
ropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Deklaracijom se države članice
pozivaju da „osiguraju slobodu kretanja medijskih profesionalaca i njihov
pristup informacijama u skladu sa standardima Vijeća Europe i omoguće
kritička i sveobuhvatna izvješćivanja u službi demokracije.“
Također se navodi da se treba izbjegavati praksu povećanja ograničenja
slobode izražavanja i informiranja u cilju zaštite javne sigurnosti i borbe
Smjernice Odbora Vijeća ministara Europe o zaštiti slobode izražavanja i informacija

67
u kriznim situacijama, članak 21., http://www.vzs.ba/index.php?option=com_conten-

t&view=article&id=491&Itemid=29 (pristupljeno 19. ožujka 2011.).
81
protiv terorizma, koja se u posljednje vrijeme počela sve više primjenjivati

kao i to da treba onemogućiti pokretanje parnica protiv medijskih profesio-
nalaca zbog objavljivanja informacija od javnog interesa, a koje vlast iz raznih
razloga želi skriti od javnosti. Zemlje članice pozivaju se da široko primjenjuju
ovu Deklaraciju i da na nju skrenu pozornost odgovarajućim vladinim tije-
lima, zakonodavcu i sudstvu kao i da omoguće da bude dostupna novinari-
ma, medijima i njihovim profesionalnim organizacijama, a medije, novinare
i njihove udruge poziva da ohrabruju i podržavaju istraživačko novinarstvo,
poštujući ljudska prava i primjenjujući najviše etičke standarde.68
Rezolucija 1636 (2008)

– O indikatorima procjene medijskih sloboda u demokratskim
državama
Uloga medija u oblikovanju javnog mnijenja nerazdvojno je vezana za sudje-
lovanje javnosti u procesu donošenja odluka u demokratskom društvu. Selek-
tivnost medija pri izboru tema izvješćivanja mora se prilagoditi zahtjevima
javnosti o mogućnosti slobodnog razmatranja različitih medijski predstavlje-
nih mišljenja i dobrog informiranja. Stoga je Parlamentarna skupština Vijeća
Europe usvojila Indikatore za procjenu medijskih sloboda kako bi se nadzirala
primjena standarda postavljenih člankom 10. Europske konvencije za zašti-
tu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ti indikatori nužni su kako bi države
članice mogle valjano komparirati i primjereno analizirati poštovanje načela
slobode izražavanja u medijskom prostoru, što bi trebalo omogućiti potpuno
sagledavanje nacionalnoga medijskog okružja i potaknuti identifikaciju pro-
blematičnih pitanja koja bi se poduzimanjem odgovarajućih mjera riješila za-
dovoljavajući demokratske standarde, pa se zbog toga i donose sljedeća načela:
♦♦ Pravo na slobodu izražavanja i informiranja u medijima mora biti

zajamčeno nacionalnim zakonima i ova prava moraju biti obvezu-
juća. Visok broj neriješenih sudskih slučajeva koji se odnose na ovo
pravo jedan je od pokazatelja problema u implementaciji nacionalnih
zakona o medijima, što opet zahtijeva reviziju zakona o medijima ili
reviziju primjene u praksi.
68
Usp. http://www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=493:dekla-
racija-vijea-ministara-o-zatiti-i-promociji-istraivakog-novinarstva&catid=26:preporu-
ke-vijea-evr (pristupljeno 2. ožujka 2011.).
82
♦♦ Državni dužnosnici ne bi smjeli biti zaštićeni od kritiziranja i napada

na višoj razini nego što su obični građani, na primjer kroz kaznene
zakone koji sadrže veće kazne. Novinari ne bi smjeli biti pritvarani
ili medijske kuće zatvarane zbog kritičkih komentara koje su uputili.
♦♦ Državne vlasti ne smiju stavljati pred novinare neodgovarajuće za-
htjeve prije nego oni počnu raditi.
♦♦ Političke stranke i kandidati moraju imati pošten i podjednak pristup
medijima. Njihov pristup medijima bit će ostvarivan tijekom održa-
vanja izbornih kampanja.
♦♦ Mediji moraju biti slobodni da sadržaj svojih izvješća objave na jezi-
ku koji oni izaberu.
♦♦ Mora se poštovati povjerljivost novinarskog izvora informacija.
♦♦ Prava ekskluzivnog izvješćivanja, koja se tiču pokrivanja glavnih do-
gađanja, a koji su od interesa za javnost, ne smiju se sukobiti s pra-
vom javnosti na slobodu informiranja.
♦♦ Zakoni o privatnosti i povjerljivosti podataka ne smiju nepotrebno
ograničavati pristup informacijama.
♦♦ Novinari trebaju imati odgovarajuće radne ugovore uz zadovoljava-
juću socijalnu zaštitu, kako ne bi dovodili u pitanje svoju nepristra-
nost i neovisnost.
♦♦ Uređivačka politika medijskih kuća mora biti samostalna i ne ovisiti
o vlasnicima medija tako što će se, na primjer dogovoriti s vlasnicima
medija o kodu provođenja uređivačke neovisnosti kako bi osigurali
upletanje vlasnika medija u dnevnu uređivačku politiku ili kompro-
mitirati nepristrano novinarstvo.
♦♦ Novinari moraju biti zaštićeni od fizičkih prijetnji ili napada zbog nji-
hova posla. Treba im se omogućiti policijska zaštita ako to novinari
kojima se prijeti zahtijevaju. Tužitelji i sudstvo moraju adekvatno i na
vrijeme raditi i rješavati slučajeve u kojima se prijetilo novinarima ili
su bili napadnuti.
♦♦ Regulatorne vlasti za elektroničke medije moraju djelovati na učin-
kovit način, kao na primjer kod izdavanja dozvola za emitiranje. Od
tiskanih medija i medija koji se baziraju na internetu ne bi se trebalo
zahtijevati posjedovanje državne licencije, koje su više od obične re-
gistracije poduzeća i porezne registracije.
♦♦ Mediji moraju imati pošten i jednak pristup distributivnim kanali-
ma i njihovoj tehničkoj infrastrukturi (radiofrekvencije, transmisijski
83
kablovi, sateliti) ili komercijalnoj (distributeri novina, poštanski ili

drugi servisi dostave).
♦♦ Država ne smije ograničiti pristup stranim tiskanim ili elektroničkim
medijima, uključujući i internet.
♦♦ Vlasnička struktura medija i ekonomski utjecaj na medije moraju
biti transparentni. Zakon mora djelovati protiv medijskih monopo-
la i dominantnih marketinških pozicija unutar medijskih kuća. Kao
dodatak trebale bi se poduzeti konkretne pozitivne akcije s ciljem
promocije medijskog pluralizma.
♦♦ Ako mediji prime izravne ili neizravne podrške, države moraju ove
medije tretirati na pošten i neutralan način.
♦♦ Javni elektronički mediji moraju u svojim dnevnim obvezama i ure-
đivačkom poslu biti zaštićeni od političkog upletanja. Osobe s jasnim
političkim profilacijama ne bi trebale biti na visokim menadžerskim
pozicijama.
♦♦ Javni elektronički mediji trebali bi unutar ustanova uspostaviti ko-
deks provođenja novinarskog posla i izdavačke neovisnosti o politič-
kim subjektima.
♦♦ Državne tvrtke ili tvrtke koje nadzire država ne bi smjele osnivati
privatne medije.
♦♦ Članovi vlade ne bi trebali izvršavati profesionalne medijske aktivnosti
dok su na svom radnom mjestu, u uredu.
♦♦ Vlada, Parlament i sudovi moraju biti otvoreni za medije na pošten i
jednak način.
♦♦ Trebao bi postojati sustav samoregulacije medija, uključujući i pravo
na repliku i ispravak ili dobrovoljnu ispriku novinara. Mediji bi treba-
li uspostaviti vlastita samoregulacijska tijela, kao što su povjerenstva
za žalbe ili ombudsmani, i odluke takvih tijela bi se trebale primijeni-
ti. Ovakve mjere trebale bi se pravno registrirati na sudu.
♦♦ Novinari bi trebali usvojiti profesionalne kodekse rada i oni bi se tre-
bali primjenjivati u potpunosti. Novinari bi trebali gledateljima ili čita-
teljima obznaniti bilo kakve političke ili financijske interese, kao i bilo
kakvu suradnju s državnim tijelima kao što je npr. vojno novinarstvo.
84
♦♦ Nacionalni parlamenti bi trebali raditi periodična izvješća o medij-

skim slobodama u njihovim zemljama, temeljene na navedenoj listi
načela i međusobno raspravljati o njima na europskoj razini.69
Preporuka 1878 (2009)

– O financiranju javnih radiotelevizijskih servisa
Javne radiotelevizijske postaje u Europi pod stalnim su pritiskom mnoštva
komercijalnih kanala što dovodi do financijskih poteškoća u njihovu djelo-
vanju. Zbog zahtjeva publike i javni mediji moraju podizati razinu medij-
skih sadržaja koje pružaju i prilagođavati se tehnološkim trendovima, što
zahtijeva i uvođenje nelinearnih sadržaja, tematskih kanala, interaktivnih
internetskih platformi kako bi osigurali dobivenu ulogu izvora nepristranih
informacija i različitih političkih gledišta. Zbog iznimne uloge javnih medi-
ja nužno je osigurati prihvaćene visoke standarde uredničke objektivnosti,
nepristranosti i neovisnosti o bilo kakvim političkim ili gospodarskim utje-
cajima te posebno skrbiti o proizvodnji programa visoke kvalitete kojima se
javnosti pruža besplatan kulturni i obrazovni program, osigurava informi-
ranje manjinskih skupina i osoba s posebnim potrebama. Ova se Preporuka
donosi kako bi se ukazalo na ulogu javnih medija kao pokretača društvenog
napretka, interkulturnog razumijevanja i društvene integracije kao i zaštit-
nika javnog interesa i demokracije.
Ovom Preporukom države se podsjećaju na standarde prihvaćene Re-
zolucijom iz 1994. o budućnosti javnih radiodifuzijskih usluga, pri čemu se
ističu sljedeći standardi:
♦♦ Jamstvo djelovanja barem jednog servisa koji objavljuje informativne,

obrazovne, kulturne i zabavne programe dostupne cjelokupnoj javno-
sti, s obvezom prijenosa tematskih sadržaja kada se za to ukaže potreba;
♦♦ Jasno definirana uloga, misija i odgovornosti javnih servisa s osigu-
ranom uređivačkom autonomijom o bilo kojoj vrsti političkog i eko-
nomskog pritiska;
69
Usp. Recommendations and resolutions adopted by the Parliamentary Assembly of the
Council of Europe in the field of media and information society, Councilof Europe, Stra-
sbourg, 2016., str. 131–133.
85
♦♦ Sigurnost izvora sredstava potrebnih za ispunjenje misije javnih RTV

servisa.70
Osim standarda predviđenih tom Rezolucijom Skupština podsjeća i na

standarde iz Rezolucije 1636 (2008) – O indikatorima za procjenu medij-
skih sloboda u demokratskim državama; Rezolucije 1855 (2009) – O regu-
laciji audiovizualnih medijskih usluga; Preporuke br. R (96) 10 – O jamstvu
neovisnosti javnih radiodifuzijskih usluga i dr., kojima se uređuju standardi
vezani za misiju, strukturu i financiranje javnih RTV servisa u Europi.
Kako bi se ostvarili predviđeni ciljevi, Skupština poziva parlamente dr-
žava članica da:
♦♦ osiguraju javnim RTV servisima stabilne dugoročne izvore financiranja

usklađene s Rezolucijom o budućnosti javnih radiodifuzijskih usluga;
♦♦ osiguraju primjerenu zaštitu uredničke i upravljačke neovisnosti jav-
nih emitera u skladu s Preporukom broj R (96) 10 o jamstvu neovi-
snosti javnih radiodifuzijskih usluga;
♦♦ osiguraju mogućnost nadzora nad djelovanjem javnih RTV servisa i
usklađenost usluga s interesom javnosti;
♦♦ osiguraju dodjelu odgovarajućega digitalnog radiofrekvencijskog spek-
tra za prijenos javnog RTV sadržaja;
♦♦ razmotre mogućnosti prinosa komercijalnih medija ispunjavanju
potreba javnosti putem specifičnih audiovizualnih djela, programa,
kanala ili usluga čime bi im se priskrbila javna financijska potpora;
♦♦ potpišu i ratificiraju Europsku konvenciju za zaštitu audiovizualne
baštine (ETS br. 183), ako to još nisu učinili, i da s ciljem očuvanja
kulturne baštine u skladu s tom Konvencijom propitaju mogućnosti
zaštite audiovizualne arhivske građe.71
Naglašava se i Akcijski plan o javnim medijima iz svibnja 2009. kojim

se nadležne ministre poziva da na nacionalnoj razini potvrde važnost jav-
nih servisa, potaknu, u skladu sa zahtjevima javnosti, uvođenje novih teh-
nologija u javne medijske usluge uključujući interaktivne usluge i usluge
dostupne na zahtjev na svim platformama, čime bi bile pristupačne cijeloj
70
Usp. Recommendations and resolutions adopted by the Parliamentary Assembly of the
Council of Europe in the field of media and information society, Councilof Europe, Stra-
sbourg, 2016., str. 139.
71
Ibid., str. 140.
86
populaciji, a posebno mladima te koordiniraju nacionalne politike javnih

RTV usluga putem redovitih ministarskih sastanaka i Upravnog odbora Vi-
jeća Europe za medije i nove komunikacijske usluge.
Kako bi preporuke zaživjele, od ministara se traži da upoznaju nadležna
regulatorna tijela država članica s njezinim sadržajem, da u koordinaciji
s Europskim audiovizualnim opservatorijem prikupe podatke o financira-
nju javnih radiotelevizijskih servisa i da s Europskom radiotelevizijskom
unijom (EBU) analiziraju mogućnosti prekogranične suradnje javnih radi-
otelevizijskih pružatelja usluga, posebice u pogledu zajedničke proizvodnje
audiovizualnih djela i korištenja arhivske građe.
Rezolucija 2001 (2014)

– O nasilju u medijima i putem medija
Demokratska društva svjesna negativnih posljedica medijskog nasilja i uloge
medija u svakodnevnom životu modernog čovjeka donose rezoluciju o me-
dijskom nasilju. Naime, brzim promjenama medijskog okružja uzrokovanog
napretkom tehnologije, posebice online medija konvergiranih s tradicional-
nim medijima, otvara se prostor novim vrstama medijski predstavljenog na-
silja. Postojeće medijske politike i legislativa u nekim državama nisu dorasle
izazovima prepoznavanja različitih oblika i utjecaja medijski prikazanoga na-
silja. Nasilje putem medija prema Rezoluciji može se manifestirati kao usme-
no nasilje, fizičko ili psihičko nasilje, uključujući i seksualno nasilje.
Kako su sve vrste takvog nasilja dostupne putem računalnih igara i online
alata (društvene mreže, chat sobe, tražilice, online trgovine i sl.), a pristupačne
su na svim platformama, nastaje velika opasnost da se maloljetnici identifici-
raju s akterima tih sadržaja te svako razmatranje o njemu zaslužuje posebnu
pozornost. Isto tako velika se pozornost posvećuje sprječavanju poticanja na
nasilje, što uključuje i prevenciju samoozljeđivanja i suicidalnih ponašanja.
Zaštita djece obveza je svih država članica kojima se s tim ciljem nalaže
nužnost uređenja načina prikazivanja medijskog nasilja i pristupa maloljet-
nika štetnim medijskim sadržajima pri čemu se naglašava i uloga roditelja
kako bi se maloljetnike zaštitilo od negativnih utjecaja takvih sadržaja.
S namjerom da se povede borba protiv nasilja u medijima, države i me-
dijske kuće pozivaju se na donošenje zakonskih zabrana poticanja nasilja
87
putem medija i izravne uporabe medijskog nasilja, posebice nasilja preko

interneta (cyberbullyinga). Nalaže se i zabrana proizvodnje, javnog prikazi-
vanja, prodaje ili posjedovanja medijskih sadržaja s prekomjernim (bezra-
zložnim) nasiljem kao i propisivanja pristupa medijskim sadržajima za koje
je vjerojatno da će narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj djece i ado-
lescenata te usvajanje zakonskih obveza označavanja proizvođača, stupnja,
vrste i količine nasilja u medijskom sadržaju. Treba omogućiti iskazivanje
prigovora na štetne medijske sadržaje mehanizmima koji uključuju i ocje-
njivanje sadržaja i pristup sadržajima te suradnju s policijskim tijelima u
slučajevima nezakonitih sadržaja. Proizvođači uređaja kojima se mogu
prenositi štetni sadržaji trebaju poticati ugradnju tehničke zaštite pristupa
štetnim sadržajima i u tu svrhu omogućiti besplatne priručnike i osvijestiti
roditeljima mogućnost filtriranja sadržaja i zaštite maloljetnika. Preporu-
ka je Skupštine da države osmisle i provode nacionalne programe jačanja
svijesti o utjecajima medijskog nasilja; da u suradnji s medijskim kućama
i profesionalcima i regulatornim tijelima razvijaju mjere zaštite od medij-
skog nasilja te prate primjenu tih mjera. Poseban je cilj spriječiti objavu,
distribuciju i proizvodnju sadržaja u kojima su djeca žrtve nasilja te osigu-
rati edukaciju o medijskom nasilju. Ti sadržaji moraju se uvesti u školske
nastavne planove i programe kao i sustav obrazovanja nastavnika.
Sloboda izražavanja u medijima na prostoru

Europske unije
Europska unija (engl. European Union, akronim EU) nadnacionalna je među-

vladina organizacija čiji temelji su uspostavljeni Europskom zajednicom za
ugljen i čelik u Parizu 1951. godine. Izražena želja za usklađivanjem gospo-
darskih politika i uspostavom zajedničkog tržišta potaknula je iste države (SR
Njemačku, Francusku, Italiju, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg) u Rimu
1957. na osnivanje Europske ekonomske zajednice s kojom se paralelno osni-
va i Europska zajednica za atomsku energiju kako bi se njezinim djelovanjem
uskladio razvoj i djelovanje nuklearnih programa. Te tri zajednice, Europska
zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska zajednica i Europska zajed-
nica za atomsku energiju 1965. u Bruxellesu ujedinjuju izvršna tijela sklopivši
Sporazum o sjedinjenju i od tada se nazivaju Europska zajednica.
88
Prihvaćajući poštovanje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i temeljnih sloboda, Europska je unija pokazala želju za očuvanjem vrijed-
nosti utemeljenih djelovanjem Vijeća Europe, posebice želju za očuvanjem
slobode, demokracije, poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vla-
davine prava.
Među ciljevima Europske unije ističu se:

„a) promicanje uravnotežena i održiva gospodarskog i socijalnog napret-
ka, posebice stvaranjem područja bez unutarnjih granica, jačanjem
gospodarske i socijalne kohezije i uspostavom ekonomske i monetar-
ne unije koja podrazumijeva uvođenje jedinstvene valute;
b) potvrda identiteta Unije na međunarodnoj sceni, posebice proved-
bom zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući moguću
uspostavu zajedničke obrambene politike;
c) jačanje i zaštita prava i interesa državljana država članica uvođenjem
državljanstva Unije te
d) uspostava uske suradnje u području unutarnjih poslova.“72
Temeljne institucije putem kojih Europska unija djeluje su:

♦♦ Europska komisija (European Commission)
♦♦ Vijeće Europske unije (Council of the European Union)
♦♦ Europsko vijeće (European Council)
♦♦ Europski parlament (European Parliament)
♦♦ Europski sud (European Court of Justice) i
♦♦ Revizorski sud (Court of Auditors).
U posljednje se vrijeme i akti Europske unije sve više unose u zakonodav-

stva Bosne i Hercegovine, a Republika Hrvatska koja je pristupila Europskoj
uniji sredinom 2013. godine u potpunosti je harmonizirala pravne norme s
normama Europske unije. Jedan od temeljnih pravnih tekstova Europske uni-
je kojim se štiti sloboda izražavanja u medijskom prostoru je Povelja o temelj-
nim pravima Europske unije koja u glavi III. Slobode, članak 11., Sloboda iz-
ražavanja i informiranja izričito štiti slobodu izražavanja i pluralizam medija:
72
Europska unija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18657 (pristupljeno
13. kolovoza 2016.).
89
„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobo-

du zadržavanja mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i
ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.
2. Sloboda i pluralizam medija moraju se poštovati.“73
Ipak, da bi se govorilo o uređenju medija na prostoru Europske unije,
potrebno je imati uvida u nadležnosti same Unije i njezinih članica, kao i u
njezinu hijerarhiju prava.
PODJELA NADLEŽNOSTI IZMEĐU EUROPSKE UNIJE

I NJEZINIH DRŽAVA ČLANICA74
EUROPSKA UNIJA NADLEŽNA JE ZA SLJEDEĆA PODRUČJA:
carinsku uniju; pravila tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu;

monetarnu politiku za države koje rabe euro; očuvanje morskih
bioloških resursa u okviru zajedničke ribarstvene politike; za-
jedničku trgovinsku politiku, sklapanje međunarodnog ugovora
kada je predviđen u zakonodavstvu EU-a.
EUROPSKA UNIJA I NJEZINE DRŽAVE ČLANICE DIJELE NADLEŽNOST ZA

SLJEDEĆA PODRUČJA:
jedinstveno tržište; aspekte socijalne politike definirane u Ugo-

voru iz Lisabona; ekonomsku i socijalnu kohezija; poljoprivredu i
ribarstvo, osim za očuvanje pomorskih bioloških resursa; okoliš;
zaštitu potrošača; promet; transeuropske mreže; energiju; stva-
ranje područja slobode i sigurnosti; aspekte zajedničkih sigur-
nosnih izazova u vezi s javnim zdravljem, u skladu s definicijom
iz Ugovora iz Lisabona; istraživanje, tehnološki razvoj i svemir;
razvojnu suradnju i humanitarnu pomoć.
PODRUČJA ZA KOJA SU ODGOVORNE DRŽAVE ČLANICE I U KOJIMA IM

EUROPSKA UNIJA MOŽE PRUŽATI POMOĆ ILI KOORDINIRATI NJIHOVE
AKTIVNOSTI:
zaštita i poboljšanje zdravlja ljudi; industrija; kultura; turizam; ob-

razovanje, strukovno usavršavanje, mladi i sport; civilna zaštita;
administrativna suradnja.
73
Povelje o temeljnim pravima Europske unije, http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/
LexUriServ.do?uri= OJ:C:2010:083:0389:0403:en:PDF (pristupljeno 3. svibnja 2011.).
74
Usp. Fontaine, P., Politika Europske unije – Europa u 12 lekcija, Europska komisija,
Bruxelles, 2014., str. 20.
90
U području kulture, posebno audiovizualne medijske industrije, Eu-

ropska unija razvija mnoge programe kojima se potiče realizacija suradnje
između producenata TV programa i filmova, marketinških djelatnika, na-
kladnika i kulturnih tijela iz različitih zemalja. Posljednji od takvih pro-
grama je „Kreativna Europa“ kojim se potiče proizvodnja više europskih
TV programa i filmova kako bi se postigla ravnoteža između europske i
američke audiovizualne proizvodnje.
Uzmemo li u obzir trenutni razvoj prava Europske unije, posebice prav-
nu stečevinu na području medija, vrlo je važno ustanoviti koji izvori čine
pravo Europske unije.
Primarno pravo čine:

♦♦ Osnivački ugovori
♦♦ Opća načela prava
Osnivačkim ugovorima definiraju se načela, institucionalni i pravni te-

melji Europske unije, njezini odnosi s državama članicama i međunarod-
nim organizacijama. Ugovorne odredbe uređuju prava i dužnosti i država
članica, ali i njihovih građana. U okviru Osnivačkih ugovora razlikuju se
tri vrste ugovora: originalni ugovor Europske unije i originalni ugovori za-
jednica (Ugovor o Europskoj zajednici za ugalj i čelik, Ugovor o Europskoj
ekonomskoj zajednici, Ugovor o Europskoj zajednici za atomsku energi-
ju), ugovori o izmjenama koji su unijeli velike institucionalne, procedural-
ne promjene i promjene politika u područjima odgovornosti tri zajednice
i Europske unije te ugovori o pristupanju novih država članica. Posebno
je bitan Ugovor o Europskoj uniji iz Maastrichta od 1992. godine kojim
je definirana današnja Europska unija, a uz njega posebnu važnost imaju i
ugovori iz Nice, kojim je 2000./2001. proglašena Povelja o temeljnim pravi-
ma Europske unije kao temeljni akt kojim se uređuju ljudska prava u samoj
Uniji, ali tada nije bila pravno obvezujuća što postaje ratifikacijom Ugovora
iz Lisabona 2009. godine kada je stupila na snagu. Ljudska prava su i do tada
bila temelji Europske unije pa ih je u praksi posebno štitio Europski sud, kao
opća načela prava EU-a. Ipak, stupanjem na snagu Povelje ljudska prava i
slobode postaju i službeno najvažnijim dijelom europskoga pravnog pore-
tka, a ona postaje pravno obvezujućom i kao takva čini mjerilo valjanosti
sekundarnog zakonodavstva Europske unije i nacionalne legislative.
91
Opća načela prava su „načela prihvaćena u svim pravnim sustavima svi-

jeta te su kao takva imanentna pravu uopće.“75 Danas opća načela prava
Europske unije čine pravne norme kojima se rješavaju nedoumice u sluča-
jevima u kojima ne postoje precizne i jasne pisane pravne odredbe. „Načela
se utvrđuju kroz praksu Suda Europske unije te spadaju, zajedno s pravnim
običajima i sporazumima među državama članicama, u sferu nepisanih
izvora prava.“76 Iako su nepisani izvori prava, zajedno s ugovorima čine pri-
marno pravo Europske unije i na samom su vrhu hijerarhije pravnih normi.
Sekundarno pravo Europske unije tvore:
♦♦ Uredbe
♦♦ Direktive ♦♦ Obvezujući akti
♦♦ Odluke
♦♦ Preporuke
♦♦ Neobvezujući akti
♦♦ Mišljenja
Uredbe su pravni akti opće primjene. „Svrha je uredbe unificirati prava dr-
žava članica. Zato se one u članicama primjenjuju izravno temeljem njihove
objave u Službenom listu EU-a, a državama je zabranjeno prenositi ih u naci-
onalno pravo.“77 Uredbe u cijelosti moraju poštovati sve osobe na koje se one
odnose od fizičkih i pravnih osoba, preko država članica EU-a, sve do samih
institucija EU-a. One su u cijelosti obvezujuće i neposredno se primjenjuju u
svim državama članicama prema datumu koji je u njima određen ili ako nije
određen, dvadesetog dana od objave u Službenom listu EU-a.
Direktive su u pogledu rezultata koji je potrebno postići obvezujući
pravni akti Europske unije za države članice kojima su upućene. Državama
članicama ostavlja se sloboda u izboru forme i metode kojom će ostvari-
ti rezultate pa se stoga nazivaju i smjernicama. „Svrha je direktiva pribli-
žiti prava država članica, za razliku od uredbi, kojima se pravo potpuno
ujednačuje.“78 Nacionalna provedba mjera (direktiva) ostvaruje se donoše-
njem akta o prijenosu u nacionalno zakonodavstvo čime se ono usklađuje
75
Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, str. 930.
76
Štingl, K., Opća načela prava u Europskoj uniji, http://www.iusinfo.hr/DailyContent/
Topical.aspx?id=19264 (pristupljeno 27. studenoga 2015.).
77
Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2007., str. 1703.
78
Ibid., str. 222.
92
s ciljevima utvrđenima u direktivi. Posljedice primjene direktive nastupaju

tek donošenjem akta o tom prijenosu. Direktive koje zajednički u postupku
odlučivanja donesu Europski parlament i Vijeće EU-a kao i direktive upu-
ćene svim državama članicama moraju se objaviti u službenim listovima, a
stupaju na snagu na dan koji je u njima određen ili dvadeseti dan od objav-
ljivanja. Države članice imaju slobodu u prenošenju direktiva što im omo-
gućuje uvažavanje nacionalnih posebnosti.
Iako direktive uglavnom nisu neposredno primjenjive, Sud Europske
unije odlučio je da u iznimnim slučajevima određene stavke direktive mogu
imati izravan učinak u državama članicama iako one nisu usvojile akt o pri-
jenosu i to u sljedećim slučajevima:
♦♦ prijenos u domaće zakonodavstvo nije izvršen ili nije proveden na

odgovarajući način;
♦♦ odredbe direktive zapovjednog su karaktera i dovoljno jasne i preci-
zne te
♦♦ odredbama direktive dodjeljuju se prava pojedincima.
Sudska praksa temelji se između ostaloga na razlozima učinkovitosti,

pravne zaštite i sankcioniranja povreda Ugovora. Prema sudskoj praksi
Suda pojedinac ima pravo zatražiti naknadu štete od države članice koja ne
poštuje pravo Unije. Kad se radi o direktivi koja nije prenesena ili nije pre-
nesena na adekvatan način, taj je zahtjev moguć u sljedećim slučajevima:
♦♦ svrha direktive je dodjeljivanje prava pojedincima;

♦♦ sadržaj tih prava može se utvrditi na osnovi odredbi direktive i kad
♦♦ postoji uzročna veza između kršenja obveze prijenosa direktive u na-
cionalno zakonodavstvo i gubitka ili štete koje su pretrpjele oštećene
strane.79
Odluke uređuju konkretne situacije vezane za fizičke ili pravne osobe ili
pak države članice pa su za njih u potpunosti obvezujuće. Odluke u kojima
je određeno kome su upućene obvezujuće su samo za te osobe ili države.
Pojedinac se može pozvati na prava koja proizlaze iz odluke koja je upućena
79
Usp. Izvori i područje primjene prava Europske unije, http://www.europarl.europa.eu/
atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.2.1.html (pristupljeno 17. studenoga
2015.).
93
državi članici samo ako je ta država donijela akt o prijenosu. Odluke mogu
biti izravno primjenjive pod istim uvjetima kao i direktive.
Preporuke i mišljenja kao neobvezujući pravni akti Europske unije oso-
bama na koje su upućene ne daju nikakva prava i ne određuju nikakve ob-
veze. Ipak, bitne su zbog toga što se mogu primjenjivati kao smjernice za
tumačenje određenih pravnih normi Europske unije.
Djelovanje elektroničkih medija u Europskoj uniji

U Europskoj su uniji prvi ozbiljni pomaci u vezi s regulacijom medijskih
sadržaja učinjeni početkom osamdesetih godina, a ti su koraci potaknuti
sve većim trgovačkim deficitom u trgovini audiovizualnim medijskim sadr-
žajima sa Sjedinjenim Američkim Državama. Na početku se Europska unija
usredotočila na kabelsku i satelitsku televiziju, a sada su aktivnosti regula-
cije audiovizualnog sektora usmjerene na tri glavna područja:
„1. uspostavljanje europskoga mehanizma potpore radiodifuzijskim

medijima;
2. obranu europskih kulturnih interesa u kontekstu šire međunarodne
rasprave, na primjer u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO-u);
3. uspostavljanje regulatornog okvira koji bi omogućio jedinstveno
unutarnje europsko tržište.“80
Europska unija regulira obveze medijskih nakladnika, načine oglašava-

nja, zaštitu demokratskih vrijednosti ali i zaštitu ranjivih skupina. U skla-
du s Preporukom Vijeća o zaštiti maloljetnika i ljudskoga dostojanstva, sve
industrije i stranke na koje se to odnosi potiču se na suradnju u donošenju
kodeksa ponašanja u sektorima radiodifuzije i interneta. Naime, prema
Preporuci države članice pozvane su stvoriti ozračje povjerenja koje će pro-
micati razvoj audiovizualne i informacijske industrije, a mogu se poduzi-
mati sljedeće mjere kako bi se stvorilo takvo ozračje povjerenja:
♦♦ Treba promovirati dobrovoljno osnivanje nacionalnog okvira za za-

štitu maloljetnika i ljudskog dostojanstva. To uključuje poticanje su-
djelovanja relevantnih stranaka (korisnika, potrošača, poduzetnika i
Televizija u Europi, zakonodavstvo, javne politike i neovisnost, Institut Otvoreno društvo

80
– Hrvatska, Zagreb, 2005., str. 85.
94
javne vlasti) u osnivanju, provedbi i procjeni nacionalnih mjera koje

su poduzete na ovom području te uspostavljanje nacionalnog okvi-
ra za samoregulaciju operatera online usluga;
♦♦ Treba poticati radiodifuzne organizacije da predlažu nove načine za-
štite maloljetnika i informiranja gledatelja;
♦♦ Treba poticati borbu protiv ilegalnih sadržaja na online uslugama
koje uzrokuju povrede ljudskog dostojanstva, pospješiti transnaci-
onalnu suradnju u ovom području kako bi se ostvarile nacionalne
mjere zaštite od ovih pojava;
♦♦ Treba promovirati akcije kojima bi se omogućilo maloljetnicima da
odgovorno koriste online audiovizualne i informacijske usluge, oso-
bito treba podizati razinu svijesti roditelja, nastavnika i učitelja o
moguće štetnim sadržajima novih informacijskih usluga i načinima
na koji oni mogu biti štetni za maloljetnike.
Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (2010/13/EU)

Iznimno važan akt kojim se reguliraju prava i obveze na području audiovi-
zualnih medijskih sadržaja je Direktiva o audiovizualnim medijskim uslu-
gama (2010/13/EU)81 Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010.
godine. Taj je dokument donesen zbog koordinacije određenih odredbi
propisanih zakonom, propisom ili upravnim postupkom u državama čla-
nicama u vezi s obavljanjem audiovizualnih medijskih usluga. Naime, Di-
rektiva uspostavlja pravne, regulatorne i administrativne odredbe koje se
odnose na pružanje i distribuciju audiovizualnih medijskih usluga, a pri-
mjenjuje se kada:
♦♦ se sjedište davatelja usluge i uredništva audiovizualnoga medijskog

davatelja usluge nalazi u istoj državi članici;
♦♦ se sjedište davatelja usluge i uredništva audiovizualnoga medijskog
davatelja usluge nalaze u različitim državama članicama;
♦♦ pružatelj usluga ima sjedište u državi članici, a odluke o audiovizual-
nim medijskim uslugama uzimaju se u trećoj državi;
♦♦ davatelj usluga koristi satelitski up-link koji se nalazi u državi članici;
♦♦ davatelj usluga koristi satelitski kapacitet koji se emitira u državi članici.
81
Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (2010/13/EU), http://eur-lex.europa.
eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32010L0013&from=HR (pristupljeno
11. srpnja 2015.).
95
Tom je Direktivom bitno nadograđena Direktiva Televizija bez granica,

usvojena 1989. s izmjenama i dopunama iz 1997. godine, a cilj je Direk-
tive o audiovizualnim medijskim uslugama 2010/13/EU postići moderan,
fleksibilan i pojednostavljen okvir u objavljivanju audiovizualnih medijskih
sadržaja.
Zanimljivo je vidjeti na koji je način u Godišnjem izvješću o provedbi
Povelje o temeljnim pravima Europske unije za 2010. godinu, opisan slučaj
kojim Rumunjsko vrhovno vijeće obrane medije označava kao sigurnosnu
prijetnju i opasnost za Rumunjsku jer potiču kampanju širenja lažnih infor-
macija o aktivnostima državnih institucija.
Europska komisija o ovome je slučaju rekla da je ona u okviru svo-
jih nadležnosti u potpunosti posvećena osiguravanju i promicanju pošto-
vanja slobode izražavanja, a da i države članice moraju postupati u skladu
sa zakonodavstvom EU-a i da nacionalne vlasti moraju osigurati potpuno
poštovanje temeljnih prava.82
Među posebno bitna područja koja uređuje Direktiva spada područje
obveza pružatelja medijskih usluga kojim se u članku 5. određuje da pruža-
telji audiovizualnih medijskih usluga objavljuju najmanje sljedeće podatke
kojima bi se identificirali:
♦♦ naziv pružatelja medijske usluge;

♦♦ adresu na kojoj pružatelj medijske usluge ima poslovni nastan;
♦♦ pojedinosti o pružatelju medijske usluge uključujući adresu elektro-
ničke pošte ili internetsku stranicu koje mu omogućuju brz kontakt
na izravan i učinkovit način;
♦♦ gdje je primjenjivo, nadležna upravna ili nadzorna tijela.
Direktivom se osigurava pravo na odgovor ili jednakovrijedne pravne

lijekove ako neka osoba smatra da joj je emitiranom informacijom povrije-
đeno neko pravo, a vrlo je važno što se predviđa suradnja između regula-
tornih tijela kako bi se države međusobno pomagale u provedbi odredaba
Direktive.
2010 Report on the Application of the EU Charter of Fundamental Rights, http://ec.eu-

82
ropa.eu/justice/ policies/rights/docs/report_EU_charter_FR_2010_en.pdf (pristupljeno

29. travnja 2011.).
96
Oglašavanje je podvrgnuto detaljnoj regulaciji u Direktivi o audiovizual-

nim medijskim uslugama 2010/13/EU kao i u prijašnjoj Direktivi Televizija
bez granica, međutim u ovoj se Direktivi uređuje područje komercijalnih
komunikacija u vidu programa pod pokroviteljstvom, teletrgovine i prikri-
venog oglašavanja (plasmana proizvoda) vrlo detaljno zbog čega i u nacio-
nalnim zakonodavstvima, radiotelevizijske organizacije prihvaćaju i dodat-
ne kodekse ponašanja o standardima oglašavanja alkoholnih pića, lijekova,
ali i duhanskih proizvoda i ostalih proizvoda štetnih za maloljetnike.
Zaštita maloljetnika osigurava se tako što su države dužne poduzeti
mjere na temelju čega medijske kuće programe koji mogu ozbiljno naštetiti
fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju maloljetnika, posebno progra-
me koji sadrže pornografiju ili neopravdano nasilje, emitiraju u posebno
odabranom vremenu kada maloljetnici uobičajeno neće moći pratiti te sa-
držaje, a prethodno ih moraju zvučno upozoriti i tijekom cijelog vremena
emitiranja označiti.
Nelinearne (TV) usluge

Linearne (TV) usluge
(na zahtjev)
Sadržaji koji mogu ozbiljno ..neće biti uključeni u bilo …bit će dostupni na takav
ugroziti maloljetnike … koji program. način koji osigurava da ma-
Članak 27. (1) loljetnici inače neće čuti ili
vidjeti takve audiovizualne
medijske usluge.
Članak 12.
Sadržaji koji će vjerojatno ..bit će osigurani odabirom Nema ograničenja!
štetiti maloljetnicima.. vremena emitiranja ili bilo
kojom tehničkom mjerom
(npr. šifriranje), da malol-
jetnici u području prijenosa
neće normalno čuti ili vi-
djeti takve programe.
Članak 27. (2), (3)
Kako bi se osigurala mogućnost javnog informiranja o vrlo bitnim druš-

tvenim događajima, odredbama članka 14. državama je omogućeno podu-
zimanje mjera kojima bi se bez obzira na isključiva prava medijske kuće
omogućilo da važan dio javnosti prati bitne događaje tako što država sa-
stavlja „popis određenih događaja, na nacionalnoj ili nenacionalnoj razini,
za koje smatra da su od velike važnosti za društvo. Čini to pravodobno na
97
jasan i transparentan način. Pritom dotična država članica također odre-

đuje trebaju li ti događaji biti dostupni putem sveukupnog ili djelomičnog
prijenosa uživo ili prema potrebi zbog objektivnih razloga od javnog intere-
sa, putem sveukupnog ili djelomičnog odgođenog izvješćivanja.“83 Također,
se osigurava i pravo na kratka izvješća televizijskim kućama za bitne javne
događaje kako bi se javnost potpuno i pravovremeno o njima informirala.
Promicanje je europskih i nezavisnih medijskih djela Direktivom osi-
gurano zbog odgovornosti medija za informiranje, obrazovanje, kulturu i
zabavu, tako što se za europska djela osigurava većina vremena emitiranja,
dok se za nezavisne produkcije osigurava minimalno 10% vremena emiti-
ranja u koje nisu uključeni programi vijesti, sportskih događaja, igara, ogla-
šavanja, teleteksta i sl.

izvan Europe
Izvan europskoga pravnog sustava važnu ulogu u zaštiti slobode izraža-

vanja imaju Interamerička komisija za ljudska prava i Afrička komisija za
ljudska prava i prava naroda. Interamerička komisija za ljudska prava usvo-
jila je na 108. redovitom zasjedanju Interameričku deklaraciju o načelima
slobode izražavanja. U ovoj se Deklaraciji podsjeća da je sloboda izraža-
vanja temeljno pravo priznato u američkoj Deklaraciji o pravima i dužno-
stima čovjeka i Američkoj konvenciji o ljudskim pravima, Općoj deklaraciji
o ljudskim pravima, Rezoluciji 59 (1) Opće skupštine Ujedinjenih naroda,
Rezoluciji 104, usvojenoj na Općoj konferenciji Organizacije Ujedinjenih
naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), u Međunarodnom
paktu o građanskim i političkim pravima kao i u drugim međunarodnim
dokumentima i nacionalnim ustavima; posebno se ističe da je sloboda tiska
najvažnije sredstvo kojim se ostvaruje sloboda izražavanja, ali i nezamjenjiv
instrument zaštite demokracije. U Deklaraciji se među načelima navodi i
omogućavanje pristupa svim informacijama pod kontrolom tijela javne vla-
sti – svim osobama na jednak način, svim se ljudima mora osigurati pra-
vo na iznošenje, primanje i traženje informacija, misli, ideja i stavova bez
diskriminacije temeljene na boji kože, spolu, vjeri i sl. Iznimno je važno za
Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama, čl. 14.

83
98
slobodu izražavanja u medijima načelo 6. Interameričke deklaracije o nače-

lima slobode izražavanja koje navodi: „Svaka osoba ima pravo na komuni-
kaciju svojih misli i ideja na bilo koji način i u bilo kojem obliku. Obvezno
članstvo ili zahtijevanje određene stručne spreme za bavljenje novinar-
stvom predstavlja nezakonito ograničenje slobode izražavanja. Novinarske
aktivnosti moraju biti uređene etičkim standardima koji ni u kojem sluča-
ju ne bi smjeli biti nametnuti od strane države.“84 Deklaracijom se također
zabranjuje cenzura i svaki oblik neovlaštenog miješanja država u slobodu
izražavanja. Određuje se i zabrana medijskih monopola i transparentna
kontrola vlasništva, a javnim osobama se ne jamči razina zaštite osobnosti
kao drugim osobama. Posebno se ističe da sredstva javnog komuniciranja
imaju pravo obavljati svoju ulogu na neovisan način. Svi pritisci na novinare
i druge društvene komunikatore kojima se ograničava širenje informacija,
nespojivi su sa slobodom izražavanja.
Afrička komisija za ljudska prava i prava naroda, na 32. sjednici održa-
noj 2002. godine, usvojila je Deklaraciju o načelima slobode izražavanja u
Africi. Osim što svim osobama jamči nesmetanu slobodu izražavanja, ovaj
dokument navodi da je „sloboda izražavanja i informiranja, uključujući i
pravo na traženje, primanje i širenje informacija i ideja, bilo usmeno, pi-
smeno ili u tiskanom obliku, u obliku umjetnosti ili kroz bilo koji drugi
oblik komunikacije, uključujući i prekograničnu komunikaciju, temeljno
i neotuđivo ljudsko pravo i neizostavan dio demokracije“85. Sloboda izra-
žavanja nameće obvezu vlasti da poduzmu pozitivne mjere za promicanje
različitosti koje uključuju, između ostalog, dostupnost i promicanje infor-
macija i ideja koje one kontroliraju; pluralistički pristup medijima i drugim
sredstvima komunikacije uključujući pristup ranjivih ili marginaliziranih
skupina, kao što su žene, djeca i izbjeglice kao i manjinske jezične i kultur-
ne skupine; promicanje i zaštitu afričkih jezika i putem medija u lokalnim
zajednicama, kao i promicanje uporabe lokalnih jezika u javnim poslovi-
ma, uključujući i sudove. Deklaracija državama nalaže poticanje raznoli-
kih programa emitiranja, posebice u nezavisnom privatnom sektoru te na-
glašava da državni monopol nad emitiranjem nije kompatibilan s pravom
na slobodu izražavanja. Uređuje se i rad regulatornih tijela na taj način da
84
Interamerička deklaracija o načelima slobode izražavanja, http://www.iachr.org/decla-
ration.htm (pristupljeno 9. veljače 2011.).
85
Deklaraciju o načelima slobode izražavanja u Africi, http://www.misa.org/broadca-
sting/DeclarationinAfrica.pdf (pristupljeno 9. veljače 2011.).
99
se određuje da svako javno tijelo koje ima ovlasti u području emitiranja
ili telekomunikacijskih propisa, treba biti neovisno i adekvatno zaštićeno
od vanjskih utjecaja, posebice političke i ekonomske prirode. Izbor osoba
na funkcije u regulatornim tijelima treba biti transparentan i otvoren, bez
upletanja države ili bilo koje političke stranke, a uz maksimalni angažman
građanskog društva. Sustav registracije tiskanih medija ne smije nametati
ograničenja prava na slobodu izražavanja. Tiskani mediji posebno trebaju
biti zaštićeni od neovlaštenog upletanja vlasti u uređivačku politiku. Prema
ovom aktu država treba učiniti veće napore kako bi se povećao opseg cir-
kulacije tiskanih medija, osobito u ruralnim zajednicama. Vlasnici medija
i medijski profesionalci moraju biti ohrabreni da provode uredničku neo-
visnost kako bi se spriječilo nepropisne komercijalne utjecaje na medijske
sadržaje. Iznimno je važno što se ovom Deklaracijom osigurava neometana
organizacija medijskih profesionalaca u strukovne udruge i sindikate, čime
se osigurava nemogućnost političkih, korporativnih i ostalih utjecaja na nji-
hov rad i slobodu širenja informacija od bitne važnosti za javnost.
100
3
Pravna standardizacija
slobode izražavanja u
medijima
102
M eđunarodni sustav zaštite prava na slobodu izražavanja u medijima
temelji se na zabrani cenzure kao najgorem obliku ograničavanja
slobode izražavanja, na osiguravanju pristupa medija svim osobama pod
jednakim uvjetima, kao što su slučajevi izbornih kampanja u kojima svim
akterima treba osigurati da ravnopravno predstave svoje izborne programe;
na ograničavanju dostupnosti sadržaja koji mogu štetiti maloljetnicima; na
ograničavanju dostupnosti sadržaja kojima se narušava javni red i mir, mo-
ral i zdravlje te državna stabilnost; na pravu na slobodan pristup informa-
cijama koje kontroliraju tijela javne vlasti; na pravu osoba, koje smatraju
da im je informacijom objavljenom u medijima načinjena šteta, da traže
ispravak štetne informacije ili odgovor na tu informaciju i na pravu na pri-
vatnost, kako „običnih ljudi“, tako i javnih osoba.
Posebno su bitne mogućnosti ograničavanja slobode izražavanja i me-
dijskog objavljivanja s ciljem zaštite osobnih prava pojedinaca koje su sud-
skom praksom razvijenih europskih država i Europskog suda za ljudska
prava definirale sljedeće pravne standarde u medijskom izvješćivanju:
♦♦ Sloboda izražavanja ideja i informacija o političkim i drugim važnim

javnim pitanjima nužna je za razvoj demokracije. Mediji kao nadzor-
nici javne vlasti i sukreatori javnog mnijenja moraju imati slobodu
djelovanja čime se održavaju temelji suvremene demokracije i potiče
njezin razvoj.
♦♦ Dopuštena kritika političara i drugih javnih osoba bitno je šira u od-
nosu na kritiku privatnih osoba. Javno i političko djelovanje osobama
donosi posebna prava zbog kojih te osobe imaju i posebne dužnosti
prema društvu i zajednici u kojoj djeluju. Odlukom na bavljenje jav-
nim poslovima pojedinac pristaje na izlaganje kritičkom sudu javno-
sti svakoga svog postupka.
♦♦ Provokativnost izjava javnih osoba zahtijeva još veću provokativnost
javnosti na tu izjavu. Vlastitim odabirom načina komunikacije s jav-
nošću javna osoba određuje dopušteni način komunikacije javnosti s
tom osobom.
♦♦ Javne osobe imaju uže područje zaštite privatnosti od privatnih oso-
ba. Sve informacije vezane za posao javne osobe mediji i druge jav-
nosti imaju pravo propitivati. Osobe koje svojim djelovanjem potiču
indiskreciju ne mogu zahtijevati zaštitu privatnosti.
103
♦♦ Istinitost vrijednosnih sudova se ne dokazuje. Pravo javnosti na slo-

bodu izražavanja, traženja, širenja i primanja ideja i informacija ima
prednost u odnosu na zahtjev za dokazivanje istinitosti mišljenja ko-
jima se povrjeđuje nečiji ugled i čast.86
U sljedećim će se poglavljima prikazati sustav rada i važnost masov-

nih medija za razvoj demokratskog društva s posebnim naglaskom na jav-
ne medije koji imaju posebne društvene zadaće. Pojasnit će se koji su sve
oblici cenzure i kako cenzura može utjecati na djelovanje medija. Vidjet
će se i koji su načini kojima se ograničava pristup određenim sadržajima
štetnim za maloljetnike i zašto je potrebno osigurati ograničenje pristupa
štetnim sadržajima kao i načine kojima različita zakonodavstva osiguravaju
mogućnost pristupa medijima svim zainteresiranim osobama pod jedna-
kim uvjetima. Osobito je zanimljivo kako države na različite načine osigu-
ravaju pristup informacijama pod kontrolom tijela javne vlasti. Naime, za
razliku od starijih propisa kojima je pristup informacijama pod nadzorom
tijela javne vlasti jednostavnije omogućavan novinarima i medijima, danas
je način pristupa informacijama jednak za sve osobe, što pokazuje da je
transparentnost rada tijela javne vlasti postala standard u demokratskim
državama. Veliku i pozitivnu ulogu u ograničavanju slobode izražavanja u
medijima imaju pravo na ispravak i odgovor. Posebno bitno područje ko-
jim se sloboda izražavanja dovodi u sukob s pravima trećih osoba su pravo
zaštite privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. Njima se novinarima name-
ću obveze višestrukog provjeravanja informacija prije objave, ali se odre-
đuje i mogućnost sankcioniranja ako novinari informacije ne provjere ili
namjerno povrijede dostojanstvo, ugled, čast ili privatnost neke osobe. Na
koji je način sloboda izražavanja zaštićena i koja su opravdana ograničenja
ove slobode u zemljama zapadne demokracije prikazat će se kroz sljedeća
poglavlja.
Društvena odgovornost medija, koja je nužna za doprinos medija ra-
zvoju demokratskih društava, svoje korijene nalazi u liberalnom društvu.
Upravo to polazište društvene odgovornosti sugerira kako bi država treba-
la posustati u postavljanju bilo kakvih ograničenja medijskom djelovanju.
Ipak, država je dužna štititi najviše vrijednosti, stoga i ističe nužna ogra-
ničenja, međutim u određenim segmentima djelovanja i uređenja odnosa
86
Usp. Alaburić, V., Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava, Na-
rodne novine, Zagreb, 2002.
104
Pravna standardizacija slobode izražavanja u medijima
s društvenom zajednicom mediji imaju mogućnost stvaranja samostalnog

okvira. Postavlja se pitanje na koji način obuzdati moć medija i na koji joj
način postaviti granice. Tako se došlo do rješenja da se neka ograničenja,
ako ih već moramo imati izvan onih nužnih, trebaju predložiti od onih na
koje će se i primjenjivati. Neki autori smatraju općeprihvaćenim „mišljenje
da je medije najučinkovitije ostaviti samoregulaciji. Samoregulacija medija
opće je prihvaćen način kojim se uređuju odnosi u novinarstvu i masov-
nim medijima.“87 Kako je novinarstvo otvorena profesija, profesija u kojoj su
otvorena mnoga pitanja vezana za stjecanje potrebnih znanja i vještina, pa
ni zakonska rješenja ne definiraju tko se može baviti tom profesijom, osta-
vila se mogućnost da se osobe koje se bave tim zanimanjem organiziraju i
samostalno urede odnose u području kojim se bave.
Ustavni i zakonski okvir slobode izražavanja u Bosni i

Hercegovini i Republici Hrvatskoj
Medijska funkcija nadzora društvenih kretanja ponekad se zloporabi tako da

se medijskim izvješćima narušavaju prava trećih osoba. U želji obuzdavanja
moći medija došlo se do rješenja kojim bi medijski djelatnici potpomognuti
pojedincima koji se bave zaštitom ljudskih prava samoregulacijom rješava-
li problematična pitanja. Ideja o samoregulaciji podrazumijeva minimalno
upletanje vlasti, zapravo se vlast područjem slobodom izražavanja u mediji-
ma treba baviti samo u smislu stvaranja uvjeta za njihovo normalno funkcio-
niranje. Naravno, znamo da postavlja i određene obveze i ograničenja u ovoj
djelatnosti, pa će se u ovoj knjizi prikazati koji je okvir za rad medija stvoren
u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj i na koji je način zaštićena slo-
boda izražavanja i koje su mogućnosti ograničavanja te slobode.
Opća deklaracija o ljudskim pravima88, Međunarodni pakt o građan-
skim i političkim pravima89 kao i Europska konvencija za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda90, čije su odredbe vezane za slobodu izražavanja
87
Malović, S., „Samoregulacija: Čarobni štapić ili uzaludni trud?“, Medianali, 6/2009., Sve-
učilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 2009., str. 227.
88
Prilog Povelji UN-a, usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948.
89
Usvojen u Ujedinjenim narodima 16. prosinca 1966., stupio na snagu 23. ožujka 1976.
90
Europska je konvencija stupila na snagu 3. rujna 1953., Republika Hrvatska ju je ratifici-
rala 5. studenog 1997. godine, a Bosna i Hercegovina 24. travnja 2002.
105
već obrađivane u prethodnim poglavljima, čine temelj medijskih zakono-

davstava svih demokratskih država, što je slučaj i u Bosni i Hercegovini i
Republici Hrvatskoj.
Tako su i u Bosni i Hercegovini91 i u Republici Hrvatskoj92 odredbe iz
ovih međunarodnih dokumenata ugrađene i u ustavne i zakonske akte koji
reguliraju rad medija. Naime, u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj
kao članicama Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, OESS-a i drugih me-
đunarodnih organizacija, Opća deklaracija UN-a o ljudskim pravima, Eu-
ropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i drugi
međunarodni dokumenti i ugovori poput Europske konvencije o prekogra-
ničnoj televiziji Vijeća Europe, čije su potpisnice i ove države, čine dio unu-
tarnjega pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona.
Ustavni i zakonski okvir slobode izražavanja u

Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini rad medija reguliran je ustavima Bosne i Hercegovi-

ne, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske kao i sljedećim za-
konima: Zakonom o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine93,
Zakonom o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine94, Zakonom o
zaštiti od klevete Republike Srpske, Zakonom o zaštiti od klevete Distrikta
Brčko, Zakonom o komunikacijama Bosne i Hercegovine95, Zakonom o jav-
nom radiotelevizijskom sustavu Bosne i Hercegovine96, Zakonom o javnom
servisu radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine, Zakonom o radiote-
leviziji Republike Srpske, Zakonom o slobodi pristupa informacijama Fe-
deracije Bosne i Hercegovine, Zakonom o slobodi pristupa informacijama
Republike Srpske, Zakonom o slobodi pristupa informacijama Distrikta
Brčko, dijelom Zakona o obveznim odnosima, ali i Izbornog zakona Bosne i
91
Aneks IV. Daytonskog mirovnog sporazuma.
92
Ustav RH, čl. 140, Nadzakonska snaga međunarodnih ugovora, www.nn.hr (pristupljeno
21. travnja 2009.).
93
Zakon o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj
45/06, 102/09, 62/11, 100/13
94
Zakon o zaštiti od klevete Federacije BiH, Službene novine Federacije BiH, 19/03, 73/05.
95
Zakon o komunikacijama Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine,
broj: 31/03, 75/06, 32/10.
96
Zakon o javnom RTV sustavu BiH, Službeni glasnik BiH, broj 78/05, 35/09, 32/10, 51/15.
106
Hercegovine, poglavlje 16., Mediji u izbornoj kampanji. Uz navedene zako-

ne sloboda izražavanja, kroz zakone o javnom informiranju (priopćavanju),
uređena je na području Republike Srpske i županijskim zakonima unutar
Federacije BiH jer su prema daytonskom uređenju Bosne i Hercegovine
upravo županije nadležne za uređenje područja medijskog djelovanja. Po-
sebno zanimljivim područjem pokazalo se područje medijske legislative na
županijskoj razini u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, dvije županije
uopće nisu usvajale propise kojima bi se uredilo područje medijskog djelo-
vanja, tri županije s većinskim hrvatskim stanovništvom (Hercegbosanska,
Zapadnohercegovačka i Posavska) krajem devedesetih godina donijele su
zakone o javnom informiranju kao i županije s većinskim bošnjačkim sta-
novništvom. Međutim, Sarajevska županija 2009. godine povlači sa snage
Zakon o medijima jer smatra da se usvajanjem Zakona o slobodi pristupa
informacijama i Zakona o zaštiti od klevete na višim razinama uredilo po-
dručje medijskog djelovanja. Tu valja istaknuti da županijski zakoni koji-
ma se uređuje područje medija ipak posebno uređuju medijsku djelatnost
određujući obveze medijskih nakladnika i djelatnika, dok se zakonima o
kleveti i pristupu informacijama uređuju specifična područja koja nisu is-
ključivo vezana za medijsko djelovanje.
Ipak, kako bi se razumjela bosanskohercegovačka legislativa, pregled
normi kojima je uređeno djelovanje medija obradit će se pregledom odred-
bi Zakona o javnom priopćavanju Županije Posavske97 koji je gotovo isto-
vjetan tekstu usvojenih zakona Hercegbosanske i Zapadnohercegovačke
županije, s tim da se tim zakonom dodatno propisuje uspostava Vijeća jav-
nog priopćavanja čija je zadaća, prema članku 40., pratiti stanje u novin-
sko-nakladničkoj, radiodifuznoj kao i drugim djelatnostima priopćavanja i
predlaganje mjera zaštite i unaprjeđenja slobode javnog priopćavanja.
Kako bi se moglo usporediti legislativu Bosne i Hercegovine s legislati-
vom Republike Hrvatske u području medijske slobode izražavanja, obradit
će se i podzakonski propisi Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i
Hercegovine98 kojima se uređuje područje elektroničkih medija.
97
Zakon o javnom priopćavanju Županije Posavske, Narodne novine Županije Posavske,
broj 1/96.
98
Kodeks o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija i Kodeks o
komercijalnim komunikacijama, Službeni glasnik BiH, broj 03/16.
107
U sljedećim poglavljima obradit će se različita područja slobode izraža-

vanja kao i njezinih opravdanih ograničenja, zakonskim rješenjima na razi-
ni Bosne i Hercegovine, ako postoje, a gdje nema državnih zakona obradit
će se zakoni Federacije Bosne i Hercegovine vezani za tu tematiku, a u po-
sebnim područjima i županijski zakoni kojima se uređuju medijske djelat-
nosti te podzakonski propisi Regulatorne agencije za komunikacije Bosne
i Hercegovine.
U ovom će poglavlju posebno do izražaja doći državno ustrojstvo Bosne
i Hercegovine, uređeno Daytonskim mirovnim ugovorom, prema kojem je
država triju konstitutivnih naroda i ostalih građana sastavljena od dva en-
titeta i Distrikta Brčko. Jedan od entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine,
podijeljen je u 10 županija, dok drugi, Republika Srpska, funkcionira kao
jedinstveno administrativno-pravno područje. Takvim državnim ustroj-
stvom u Bosni i Hercegovini na snazi je 14 ustava, pa će se područje slobo-
de izražavanja u ustavnim rješenjima obraditi kroz ustave države, entiteta
i nekih županija.
U Ustavu Bosne i Hercegovine, članku 2. Ljudska prava i temeljne slo-
bode navodi se:
„1. Ljudska prava – Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurat će najviši

stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
U tu svrhu formirana je Komisija za ljudska prava za Bosnu i Herce-
govinu, kako to predviđa Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma.
2. Međunarodni standardi – U Bosni i Hercegovini izravno se primje-
njuju prava i slobode zajamčeni Europskom konvencijom za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi
akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
3. Popis prava – Sve osobe na području Bosne i Hercegovine uživaju
ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2., što uklju-
čuje: (…) h) slobodu izražavanja…“99
Već u preambuli stoji da građani Bosne i Hercegovine utvrđuju Ustav

nadahnuti Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim pak-
tovima o civilnim i političkim pravima, odnosno o gospodarskim, socijal-
nim i kulturnim pravima i Deklaracijom o pravima osoba koje pripadaju
99
Ustav Bosne i Hercegovine, čl. 2., http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_
HERCEGOVINE _hrv.pdf (pristupljeno 20. travnja 2009.).
108
nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama kao i drugim in-

strumentima zaštite ljudskih prava. S obzirom na to da smo već prije vidjeli
kojim se instrumentima u ovim međunarodnim dokumentima štiti sloboda
izražavanja, možemo zaključiti da je ustavni okvir slobode izražavanja u
Bosni i Hercegovini na vrlo visokoj razini i u smislu zaštite slobode medij-
skog djelovanja. Posebno je važno da i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
u poglavlju 2. Ljudska prava i temeljne slobode ističe da se načela, prava i
sloboda utvrđena u članku 2. Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju na
cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, a da se sljedeće odredbe, među koji-
ma su temeljne slobode, odnose na Federaciju Bosne i Hercegovine:
„Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno pri-

znatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Do-
datku ovoga Ustava. Osobito:
(1) Sve osobe na području Federacije uživaju sljedeća prava … g) na
privatnost; … l) na temeljne slobode: slobodu govora i tiska; slobodu
mišljenja; savjesti i uvjerenja; slobodu vjere, uključujući privatni i jav-
ni vjerski obred; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja…“100
Zaštitom temeljnih sloboda, među kojima su u tom Ustavu sloboda go-

vora i tiska, određuje se i važnost medija u pravnom sustavu Federacije
Bosne i Hercegovine, čime se medijima daje posebna uloga u očuvanju de-
mokracije i nadzoru nad djelovanjem javnih tijela.
Ustavom Republike Srpske, uz odredbu članka 25. kojim se jamči slobo-
da javnog izražavanja mišljenja, normira se i sloboda medija kako je nave-
deno člankom 26.:
„Zajamčena je sloboda tiska i drugih sredstava javnog priopćavanja.

Slobodno je osnivanje novinskih i izdavačkih poduzeća, izdavanje
novina i javno priopćavanje drugim sredstvima u skladu sa zakonom.
Cenzura tiska i drugih vidova javnog priopćavanja je zabranjena.
Sredstva javnog priopćavanja dužna su pravodobno, istinito i objek-
tivno obavješćivati javnost.
100
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 2., http://www.ustavnisudfbih.ba/hr/dokumen-
ti/ustav_precisceni_tekst.pdf (pristupljeno 20. travnja 2009.).
109
Jamči se pravo na ispravak neistinitog obavješćivanja kojim se po-

vrjeđuje nečije pravo ili na zakonu zasnovani interes kao i pravo na
naknadu štete nastale po toj osnovi.“101
Takvim sustavom ustavnog propisivanja slobode tiska i drugih sredstava

javnog informiranja sloboda izražavanja u medijskom je području jasno za-
štićena, a navedena su i prava i obveze medijskih kuća i djelatnika, čime je
ovo ustavno rješenje u Bosni i Hercegovini najtemeljitije obradilo područje
medijskih prava i sloboda. Vezano za slobodu medija i izražavanja bitan je
i članak 13. Ustava Republike Srpske kojim se privatnost jamči na sljedeći
način: „Ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekova pri-
vatnost, osobni i obiteljski život su nepovredivi.“102
Poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Republike
Srpske dopunjeno je člankom 49., Amandmanom LVII., čije odredbe glase:
„U slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava
Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju se one odredbe
koje su za pojedinca povoljnije. Odredbe… Ustava o pravima i slobodama
ostvarit će se u skladu s odgovarajućim odredbama članaka 8. do 11. Europ-
ske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“103
I takav način pozivanja na Europsku konvenciju kazuje da Bosna i Her-
cegovina i oba njezina entiteta u svojim pravnim aktima potpuno osigura-
vaju prava i slobode zajamčene u svim međunarodnim ugovorima i demo-
kratskim društvima. U ustavima županija Federacije Bosne i Hercegovine
uglavnom se navodi da će sudovi i druga tijela županijske vlasti primjenji-
vati i poštovati prava i slobode predviđene u aktima navedenim u Ustavu
i Aneksu na Ustav Federacije. Ustav Hercegovačko-neretvanske županije u
glavi II. Ljudska prava i temeljne slobode, kroz članak 9., stavak 1., određuje
ostvarivanje ovlasti iz djelokruga Županije tako da Županija: „a) poduzima
sve potrebne mjere zaštite ljudskih i nacionalnih prava i sloboda utvrđenih
Ustavom Federacije i predviđenim instrumentima Ustava Federacije i dje-
luje u skladu s Ustavom Federacije i ovim Ustavom.“104
101
Ustav Republike Srpske, čl. 26.
102
Ibid., članak 13.
103
Ibid., članak 49.
104
Ustav Hercegovačko-neretvanske županije, čl. 9., st. 1., https://www.vlada-hnz-k.ba/hr/
ustav/ustav-hn%C5%BE (pristupljeno 12. ožujka 2016.).
110
Dok se člankom 11. propisuje da: „Sudovi i druga tijela županijske vlasti
primjenjuju i poštuju prava i slobode predviđene u aktima navedenim u
Ustavu i Aneksu na Ustav Federacije.“105
Ustavom Sarajevske županije, u glavi II. Zaštita ljudskih prava i sloboda,
člankom 7., utvrđuju se ljudska prava i slobode, a člankom 8. propisuje se
zaštita ljudskih prava na sljedeći način:
„Članak 7.
Na području Županije osigurava se puna zaštita ljudskih prava i slo-
boda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Federacije,
kao i u instrumentima danim u Aneksu Ustava Federacije.
Skupština ili bilo koje drugo tijelo Županije ne mogu reducirati ljud-
ska prava i slobode utvrđene aktima iz prethodnog stavka. Oni su
dužni u donošenju propisa i u njihovoj primjeni posebno voditi raču-
na o efektima koje ti propisi imaju ili mogu imati u području ljudskih
prava i sloboda.
Članak 8.
Skupština će osigurati donošenje takvih propisa kojima će se u pr-
vom redu zaštititi utvrđena ljudska prava i slobode te uvesti učinko-
vit instrumenti te zaštite.
Tijela vlasti u Županiji prilikom izvršavanja propisa obavezna su one-
mogućiti svako narušavanje ljudskih prava i sloboda te poduzimati
sve potrebne mjere iz svoje nadležnosti radi njihove potpune zaštite.
Ovo se posebno odnosi na policijske snage koje će učinkovitim, pre-
ventivnim i operativnim radom osigurati punu osobnu i imovinsku
zaštitu svakog građanina.“106
Osnivanju Komisije za ljudska prava iz članka 9. prišlo se zbog zaštite

ljudskih prava i sloboda i kontrole rada svih županijskih tijela vlasti, a Usta-
vom se u 10. članku uređuje i suradnja s ombudsmanom i međunarodnim
organizacijama, čime se želi postići potpuna transparentnost tijela javne
vlasti u zaštiti ljudskih prava i sloboda.
Ibid., članak 11.

105
Ustav Sarajevske županije, članci 7. i 8., http://vlada.ks.gov.ba/ustav-kantona-sarajevo

106
(pristupljeno 17. ožujka 2016.).
111
Kako u Bosni i Hercegovini nema Zakona o medijima na razini države,

tek je nominalno na snazi Zakon o javnom informiranju SR Bosne i Herce-
govine, a kako su na snazi zakoni o javnom informiranju Republike Srpske
i nekih županija u Federaciji Bosne i Hercegovine, određena područja ure-
đenja medijskog djelovanja obradit će se Zakonom o javnom priopćavanju
Županije Posavske, a s obzirom na razvoj medija i tehnološki napredak, po-
dručje elektroničkih medija sustavnije će se obraditi aktima Regulatorne
agencije za komunikacije BiH, ponajviše Kodeksom o audiovizualnim me-
dijskim uslugama i medijskim uslugama radija.
Uređenje područja elektroničkih medija u Bosni i Hercegovini

Područje elektroničkih medija, s aspekta radijskog i televizijskog odašilja-
nja medijskih sadržaja, jedino je medijsko područje u Bosni i Hercegovini
koje je uređeno u skladu s razvojem tehnologije i dostignućima suvreme-
nog informiranja. To područje djelovanja elektroničkih medija podzakon-
skim aktima uređuje i nadzire Regulatorna agencija za komunikacije BiH
osnovana Zakonom o komunikacijama BiH. Tim se zakonom uređuje polo-
žaj Agencije, određuju tijela Agencije, a posebno se definiraju odnosi među
sektorima i ovlasti Agencije.
Područje komunikacija, za čije je funkcioniranje posebno bitna sloboda
izražavanja u Bosni i Hercegovini, i uspostava i rad Regulatorne agencije
za komunikacije Bosne i Hercegovine regulirani su Zakonom o komunika-
cijama Bosne i Hercegovine, u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, koji
predviđa uspostavu i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komuni-
kacijskih sredstava. Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emi-
tiranje (uključujući kabelsku televiziju) i usluge i sredstva koja su s tim u
svezi. Tim se zakonom određuje i djelokrug institucija Bosne i Hercegovine
u području komunikacija. U svrhu provedbe ustavnih odredaba u području
komunikacija, Vijeće ministara mjerodavno je za kreiranje politike, a Agen-
cija je mjerodavna za reguliranje područja komunikacija. Agencija je funk-
cionalno neovisna i neprofitna institucija koja obavlja svoje zadaće u skladu
s ciljevima i regulatornim načelima među kojima su najbitnija načela zašti-
te slobode izražavanja i raznolikosti mišljenja, poštovanja općeprihvaćenih
standarda ponašanja, nediskriminacije, pravičnosti, točnosti i nepristrano-
sti. Kako se zakonom određuje, regulatorna načela emitiranja obuhvaćaju:
112
„a) zaštitu slobode izražavanja i raznolikosti mišljenja poštujući općepri-

hvaćene standarde ponašanja, nediskriminacije, pravičnosti, točnosti
i nepristranosti;
b) razvoj profesionalnih i održivih komercijalnih i javnih emitera u na-
mjeri da se uspostavi odgovarajuća ravnoteža između njih;
c) odvojenost emitera od političke kontrole i manipulacije, u cilju jača-
nja demokratskih načela i uspostavljanja tržišne ekonomije;
d) dodjeljivanje dozvole na osnovi procedura kojim se osiguravaju od-
govarajući profesionalni standardi programskih sadržaja, tehničkog
rada i financiranje;
e) oglašavanje putem emitera uređuje se u skladu s najboljom europ-
skom praksom.“107
Tijela Agencije su Vijeće Agencije i generalni direktor, a zakonom se isti-

če kako se ni Vijeće ministara ni ministri, kao ni neka druga osoba, neće ni
na koji način miješati u donošenje odluka Agencije u pojedinačnim sluča-
jevima.108 U članku 37. zakona navode se neke od dužnosti Agencije kao
što su proglašavanje pravila u području emitiranja i telekomunikacija i osi-
guranje njihova poštovanja, postavljanje zahtjeva za objavljivanjem i do-
stavljanjem informacija, koje su potrebne za propisno vršenje regulatornih
obveza. U cilju osiguranja poštovanja kodeksa rada i pravila, Agencija ima
izvršne ovlasti u skladu s europskom regulatornom praksom. U slučaju da
neka telekomunikacijska ili emiterska mreža radi bez dozvole ili pruža us-
luge bez dozvole, to je tijelo ovlašteno poduzeti sve potrebne korake u cilju
obustave takva rada.
Agencija je ovlaštena primjenjivati izvršne mjere razmjerno prekršajima
prema članku 46. Zakona o komunikacijama, a te mjere mogu biti:
♦♦ usmena ili pismena upozorenja;

♦♦ inspekcijski pregled sredstava za koje je izdana dozvola;
♦♦ novčano kažnjavanje koje u slučaju namjerne povrede ili povrede iz
nehata pojedinih odredbi zakona ili uvjeta koji se navode u izdanoj
dozvoli ili kodeksima rada i pravilima Agencije, neće biti veće od
150.000 KM, a u slučaju da se povrede ponove, izrečena novčana ka-
zna ne smije biti veća od 300.000 KM.
Zakon o komunikacijama BiH, članak 4.

107
Usp. Zakon o komunikacijama BiH.

108
113
♦♦ također, može izdati nalog za obustavu emitiranja ili pružanja javnih

telekomunikacijskih usluga na razdoblje kraće od tri mjeseca, ali i
oduzeti dozvolu.
Tako Agencija uz donošenje podzakonskih akata kojima se regulira po-

dručje elektroničkih medija, njihovu primjenu nadzire i određuje sankcije
u slučaju kršenja odredbi Kodeksa, pa zbog toga izrađuje pregled povreda i
odgovarajućih kazni, koji usvaja Vijeće ministara.
Ustavni i zakonski okvir slobode izražavanja u

Republici Hrvatskoj
Spomenutim i obrađenim međunarodnim aktima uređuje se područje slo-

bode izražavanja i u Republici Hrvatskoj, međutim „ostvarivanje slobode
izražavanja danas je gotovo nezamislivo i neostvarivo bez slobode medi-
ja“109. U Republici Hrvatskoj, osim Ustavom, sloboda izražavanja u mediji-
ma štiti se i sljedećim zakonskim propisima: Zakonom o medijima110, Zako-
nom o elektroničkim medijima111, Zakonom o HRT-u112, Zakonom o Hini113 i
Zakonom o pravu na pristup informacijama114. Ti zakoni daju pravni okvir
za djelovanje medija i osoba koje rade u medijima jamčeći im punu slobodu
izražavanja, ali i ukazujući im na određena ograničenja i razloge tih ograni-
čenja. Osim navedenim zakonskim rješenjima, rad medija i medijskih dje-
latnika jednim se dijelom uređuje i Kaznenim zakonom i Zakonom o zaštiti
tržišnog natjecanja, ali i nekim drugim zakonima te podzakonskim aktima
Vijeća za elektroničke medije Republike Hrvatske.
Ustav Republike Hrvatske u glavi III., Zaštita ljudskih prava i temeljnih
sloboda, određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neo-
visno o rasi, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, ali i društvenom
položaju ili nekim drugim osobinama te da su svi jednaki pred zakonom.
109
Antolović, J. (ur.), Medijsko zakonodavstvo Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Re-
publike Hrvatske, Zagreb, 2003., str. 16.
110
Zakon o medijima RH, Narodne novine, broj 59/04, 84/11 i 81/13.
111
Zakon o elektroničkim medijima RH, Narodne novine, broj 153/09, 84/11, 94/13 i
136/13.
112
Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, Narodne novine, broj 137/10, 76/12 i78/16.
113
Zakon o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji, Narodne novine, broj 25/03.
114
Zakon o pravu na pristup informacijama RH, Narodne novine, broj 25/13 i 85/15.
114
Posebno se u članku 15. pripadnicima nacionalnih manjina jamči sloboda

izražavanja nacionalne pripadnosti, uporabe vlastitog jezika i pisma te kul-
turna autonomija kojom se u skladu s međunarodnim standardima posred-
no pruža mogućnost uspostave vlastitih medijskih kuća.
Člankom 16. određeno je da se prava i slobode mogu ograničavati samo
zakonom, a svaki se slučaj posebno razmatra razmjerno potrebi u određe-
noj prilici kako bi se zaštitili prava i slobode drugih ljudi, pravni poredak,
javni moral i zdravlje.
Za razliku od odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, članak 38. Ustava
Republike Hrvatske temeljito razrađuje slobodu izražavanja i medijskog
djelovanja:
„Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih
sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno
osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještava-
nja i pristupa informaciji.
Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vla-
sti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna
naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna
u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrije-
đeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.“115
Hrvatskim se Ustavom određuje i zabrana poticanja na nasilje i nesno-

šljivost, čime se sprječava i govor mržnje u medijima, pa je takvim odred-
bama Ustav obradio široko područje medijskog djelovanja, a postupkom
pristupanja Europskoj uniji, harmonizacijom pravnog sustava uređeno je i
medijsko zakonodavstvo, što područje javnog informiranja u Republici Hr-
vatskoj čini znatno uređenijim u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
115
Ustav Republike Hrvatske, članak 38., http://narodne-ovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/
full/2010_07_85_2422.html (pristupljeno 15. ožujka 2016.).
115
Uređenje područja elektroničkih medija u Republici Hrvatskoj

Tijelo koje obavlja nadzor nad sadržajima elektroničkih medija ustanovlje-
no je Zakonom o elektroničkim medijima, članak 66., kojim se utemeljuje
Agencija za elektroničke medije. Tijela Agencije su ravnatelj Agencije i Vi-
jeće za elektroničke medije.Vijeće obavlja sljedeće poslove:
„…provodi postupak dodjele koncesija sukladno Zakonu o elektro-

ničkim medijima, donosi odluku o oduzimanju koncesija u sluča-
jevima predviđenim Zakonom o elektroničkim medijima, donosi
podzakonske akte na temelju Zakona o elektroničkim medijima, (…)
osigurava nadzor nad provedbom odredbi o programskim načelima
i obvezama utvrđenim Zakonom o elektroničkim medijima, provo-
di postupak utvrđivanja nepoštovanja ili kršenja odredbi Zakona o
elektroničkim medijima, razmatra pritužbe građana na postupanje
nakladnika u provedbi zakona, te poduzima mjere sukladno Zakonu
o elektroničkim medijima, potiče samoregulaciju i koregulaciju radi
provedbe Zakona (…) obavlja i druge poslove propisane Zakonom o
elektroničkim medijima.“116
Izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima provedeni

su zahtjevi koje je Europska komisija postavila pred hrvatske pregovarače
tijekom procesa pristupanja Europskoj uniji, pa je na taj način Republika
Hrvatska potpuno harmonizirala legislativu u području audiovizualnih
medijskih usluga s pravnom stečevinom Europske unije.
Područje zaštite tržišnog natjecanja koje je iznimno važno za osigurava-
nje medijske uloge korektiva javnog djelovanja u Republici Hrvatskoj, ure-
đeno je na temelju Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja117 kojim je postavlje-
na zadaća prava i politike zaštite tržišnog natjecanja. Cilj je zaštite tržišnog
natjecanja spriječiti postupke na tržištu kojima bi se određene poduzetnike
stavljalo u neopravdano povoljniji položaj u odnosu na njihove konkurente,
čime bi se ugrozilo zdravo tržišno natjecanje među njima. Postavljanjem
okvira tržišnog natjecanja ograničile bi se negativne posljedice kako za re-
cipijente medijskih sadržaja tako i za korisnike i potrošače ostalih roba i
usluga na tržištu, čime bi se pozitivno utjecalo na razvoj tržišnog natjecanja
116
Statut Agencije za elektroničke medije, čl. 17, str. 4–5., www.e-mediji.hr (pristupljeno 12.
svibnja 2011.).
117
Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, Narodne novine, 79/09 i 80/13.
116
i rast konkurentnosti u svim sferama gospodarstva. Ovdje je bitno reći da

je jednim dijelom zaštita tržišnog natjecanja u području medija uređena
i Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima, s tim da je
u tim propisima izričito utvrđeno da se i u tom području na nakladnike i
distributere medija, primjenjuju opći propisi o zaštiti tržišnog natjecanja:
„Slijedom toga, zaštita tržišnog natjecanja na tržištu medija proteže se na
sva tri temeljna segmenta prava tržišnog natjecanja: sprječavanje kartelnih
djelovanja, sprječavanje zlouporaba vladajućeg položaja na tržištu i kontro-
lu koncentracija poduzetnika.“118
www.aztn.hr/uploads/documents/o_nama/strucni_clanci/mladen_cerovac/3_mc.pdf
118
(pristupljeno 12. travnja 2011.).
117
4
Društvena
odgovornost
javnih medija
120
K ako bi se na primjeren način ukazalo na važnost medija u očuvanju
društvenih vrijednosti, potrebno je najprije definirati sam pojam. Me-
diji, odnosno masovni mediji (engl. mass media), prema Hrvatskoj enci-
klopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža predstavljaju „sredstva
masovnog priopćivanja, skupni naziv za komunikacijska sredstva, sredstva
javnoga priopćivanja i ustanove koje djeluju na velik broj čitatelja, slušatelja
i gledatelja. Razlikuju se prema tipu: knjiga, tisak (novine), film, televizija,
radio, nosači zvuka i slike (video, CD, DVD); razini i dosegu: lokalni, naci-
onalni, međunarodni; obliku vlasništva: privatni, javni, državni, komunal-
ni ili asocijativni; programu i načinu privrjeđivanja (ponajviše kod radija
i televizije): javni ili komercijalni.“119 U ovoj knjizi ipak ćemo se voditi de-
finicijom Zakona o medijima Republike Hrvatske kojim se pod medijima
podrazumijevaju „novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, pro-
grami novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici
dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih
sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike.“120 Prema toj definiciji
masovnim se medijima određuju samo oni mediji kojima se obavlja javno
informiranje, pa će se u tom kontekstu obraditi i područje slobode izraža-
vanja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj.
Iako bitno utječu na društvene odnose, procese u društvenoj zajednici, a
oblikuju i društveno prihvatljiva ponašanja, što se i u relevantnim zakonima
navodi, masovni mediji „nisu knjige, udžbenici, bilteni, katalozi ili drugi no-
sitelji objavljivanja informacija koji su namijenjeni isključivo obrazovnom,
znanstvenom i kulturnom procesu, oglašavanju, poslovnoj komunikaciji,
radu trgovačkih društava, zavoda i ustanova, udruga, političkih stranaka,
vjerskih i ostalih organizacija, (...) plakati, letci, prospekti i transparenti te
videostranice bez žive slike i druge besplatne obavijesti.“121
Sredstva masovne komunikacije imaju odrednice koje dijele poput po-
ruka, uglavnom jednosmjerne komunikacije, koje su potencijalno dostupne
svima, strukturi recipijenata medijskih sadržaja koji čine heterogenu, ano-
nimnu i prostorno raspršenu publiku.122 Upravo ta prostorna raspršenost,
119
Mediji, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=39312 (pristupljeno 22. ožujka
2015.).
120
Zakon o medijima Republike Hrvatske, čl. 2., st. 1.
121
Ibid.
122
Usp. Leksikon radija i televizije, Hrvatska radiotelevizija i Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.,
str. 313.
121
anonimnost i heterogenost publike pridonose njezinoj različitoj recepciji i

dekodiranju medijskih sadržaja uvjetovanih utjecajem društvene okoline,
ali i selektivnosti primljenih medijskih sadržaja.
Prema Peruško „masovni mediji su institucije koje zadovoljavaju potre-
bu društva za javnom komunikacijom u kojoj mogu sudjelovati svi pripad-
nici društva. Masovni mediji su istovremeno komunikacijski oblici/proi-
zvodi, institucije i kulturne formacije.“123
Kao komunikacijski proizvod medijska informacija može se reproduci-
rati prema zahtjevu recipijenta toga sadržaja, nosačem informacije može
biti bilo koji masovni medij i tu informaciju potencijalno prenosi svim za-
interesiranim osobama. Mediji kao institucije djeluju svojom uredničkom
politikom i distribuiranim medijskim sadržajima na razvoj društva, kulture
i ponašanje pojedinaca i društvenih skupina, što bitno djeluje i na politič-
ka i na opća društvena kretanja. Isto tako društvena okolina, dostignuta
kulturna razina, a i političke institucije direktno djeluju na razvoj medija i
medijskih sustava kao kulturnih formacija.
Da bi mediji na određenom prostoru činili kulturnu formaciju – me-
dijski sustav, potrebno je organizirati i medijsku politiku na tom području.
Medijska politika sadrži niz bitnih elemenata koji snažno utječu na funkcije
medija. Uz zakonodavstvo kojim se uređuje medijsko područje, veliku važ-
nost imaju i institucije koje nadziru provođenje tih zakonskih rješenja, ali i
instrumenti potpore razvoju medija. U kreiranju medijske politike obično
se vodi posebna briga o ulozi medija na razvoj društva kao i o definira-
nju ciljeva, mjera i aktivnosti koje država poduzima kako bi mediji zauzeli
društvenu ulogu koja se od njih očekuje.
U demokratskim društvima mediji imaju uloge:

♦♦ čuvara demokratskih vrijednosti;
♦♦ odabira dnevnog reda bitnih tema kao i
♦♦ regulacije tema koje ulaze u javni prostor prema društvenoj važnosti
koju imaju.
Važnost medija u suvremenom društvu očituje se kroz ostvarivanje nji-

hovih temeljnih funkcija. Prema B. McNairu masovni mediji obavljaju pet
funkcija:
Peruško, Z. (ur.), Uvod u medije, Naklada Jesenski i Turk i HSD, Zagreb, 2011., str. 15.
123
122
Društvena odgovornost javnih medija
♦♦ „Mediji moraju informirati građane o onome što se oko njih događa.

♦♦ Mediji moraju obrazovati u pogledu smisla i značenja činjenica.
♦♦ Mediji moraju pružiti platformu za javni politički diskurs, koja će
olakšati oblikovanje javnog mišljenja i pružiti javnosti povratne in-
formacije o tome mišljenju, jer je ono iz nje i došlo. To mora uključiti
osiguranje prostora za izražavanje neslaganja.
♦♦ Mediji moraju dati publicitet državnim i političkim institucijama.
♦♦ Mediji u demokratskom društvu služe kao kanal za zagovaranje po-
litičkih stajališta.“124
Kako bi objasnili odnos medija prema društvu i prinos masovne komu-

nikacije razvoju društva, Lazarsfeld i Merton 1948. godine definiraju slje-
deće medijske funkcije: „(1.) mediji povećavaju ugled i autoritete pojedina-
ca ili skupina time što legitimiraju njihov status (status conferral function),
(2.) pojačavaju socijalne norme (ethicizing function), a u nekim uvjetima
djeluju i disfunkcionalno, tako što (3.) mogu izazvati nesudjelovanje i pa-
sivnost (narcotization)“.125
Harold Lasswell svojim istraživanjima predstavlja tri glavne medijske
funkcije:
♦♦ nadzor nad okolinom;

♦♦ usklađivanje ponašanja različitih dijelova društva prema okolini i
♦♦ prijenos kulturnog i društvenog nasljeđa.
U taj katalog medijskih funkcija Wright dodaje i funkciju zabave, a danas

se najčešće upravo ove četiri funkcije nazivaju osnovnim medijskim funkci-
jama, uz pojavljivanje pete, McQuailove, mobilizacijske funkcije, kao funk-
cije medija u političkim, tržišnim, gospodarskim i drugim kampanjama.126
Obavljajući svoje funkcije, mediji i medijski obrađeni sadržaji stvaraju
brojne učinke. Prema Kuncziku i Zipfelu127 postoje dvije vrste dugoročnih
medijskih učinaka: posljedica pojedinačnog sadržaja i kumulativni učinci
124
McNair, B., Uvod u političku komunikaciju, FPZ, Zagreb, 2003., str. 27–28., cit. pr. To-
mić, Z., Osnove političkog komuniciranja, Synopsis – KAIROS, Mostar, 2012., str. 39.
125
Kunczik, M. – Zipfel, A., Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, FES, Zagreb,
2006., str. 37.
126
Usp. Bogdanić, A., Razmatranje novinarskog diskursa i teorije medija, Komunikološki
koledž u Banjoj Luci, Banja Luka, 2016., str. 94–95.
127
Usp. Kunczik, M. – Zipfel, A., Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, FES, Za-
greb, 2006., str. 190–191.
123
različitih sadržaja, koji se pojačavaju ili međusobno kompenziraju. Promo-

tri li se utjecaji medijskih objava na razini stavova, prema Kunczik i Zi-
pfel, razlikuju se kognitivni (znanje i stavovi), afektivni (osjećaji) i konativni
(ponašanje) učinci. Navedena tri elementa ujedno čine i stavove, što znači
da promjena jednog elementa utječe i na promjenu drugog. Na taj način
mediji izravno djeluju na društvena kretanja, posebice kroz izbor političkih
predstavnika, stoga je jako bitno omogućiti slobodu izražavanja, osobito
u medijskoj djelatnosti, kako bi sve sfere javnosti na temelju tih medijskih
objava, mogle oblikovati valjane stavove o pojedincima ili političkim skupi-
nama koje će birati u zakonodavna i izvršna tijela.
Prema karakterizaciji učinaka koje mediji imaju, Stuart Price razlikuje
socijalizaciju, društvenu kontrolu, određivanje agende, moralnu paniku,
promjenu stava i promjenu ponašanja. Socijalizacija se događa u obliku
medijskog djelovanja na stvaranje društvenog okvira u kojem će društvo
prihvatiti pojedinca. Društvena kontrola odnosi se na temeljnu ulogu me-
dija prema kojoj mediji nadziru društvena kretanja i osiguravaju nadzor
nad radom javnih tijela, pojedinaca i skupina koje obavljaju poslove koji su
javnosti bitni. Određivanje agende bitno je jer se izborom tema izvješćiva-
nja pažnja javnosti usmjerava na određene vijesti, a mediji imaju moguć-
nost samostalnog izbora vijesti i tema o kojima će izvješćivati pa tako bitno
utječu na društvena kretanja i usmjeravaju pažnju javnosti na određena pi-
tanja prema vlastitim kriterijima. Moralna panika predstavlja učinak koji
se javlja ako mediji nekog pojedinca ili skupinu prikazuju kao društveno
opasne do te mjere da postaju „dežurni krivac“. Promjena stava vezana je
za mogućnost medija da putem medijskih sadržaja koje objavljuje uvjer-
ljivim porukama dâ okvir u kojem će pojedinac doći do novih spoznaja i
promijeniti svoje dotadašnje djelovanje, a promjena ponašanja se javlja kao
posljedica izravnog izlaganja medijskom utjecaju.128
U nastojanju da ostvarivanje medijskih učinaka pridonosi razvoju druš-
tva UNESCO je izložio indikatore medijskog razvoja kojima je definirao
ključne preduvjete za demokratski prinos medija.129 Ti indikatori su:
Usp. Price, S., Izučavanje medija, Clio, Beograd, 2011., 561–562.

128
Usp. Peruško, Z. et al., Hrvatski medijski sustav – prema UNESCO-ovim indikatorima

129
medijskog razvoja, FPZ, Zagreb, 2011., str. 19.
124
♦♦ neovisnost medija
♦♦ pristup publike medijima
♦♦ sloboda izražavanja
♦♦ pluralizam i raznolikost medija (i sadržaja)
♦♦ stručna osposobljenost medijskih djelatnika i
♦♦ infrastrukturni kapaciteti, tj. tehnološki razvoj.
U Republici Hrvatskoj procesom pristupanja Europskoj uniji popravljala

se slika medijskog razvoja prema kojoj su mijenjani i Zakon o medijima i
Zakon o elektroničkim medijima, a i Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji čime
se olakšala urednička neovisnost medija, osigurali visoki standardi pristupa
medijima i sloboda izražavanja te kroz sustav djelovanja Vijeća za elektro-
ničke medije i Fonda za poticanje pluralizma omogućilo raznolikost medija
i medijskih sadržaja.
Za Bosnu i Hercegovinu mnogi od tih preduvjeta nisu osigurani. Ra-
zvidno je da u određenim segmentima, posebice sastavnica javnog RTV su-
stava na entitetskoj razini u BiH, ne postoji neovisnost ni u kadrovskoj ni u
uredničkoj politici. Jasno je da hrvatska javnost nije jednakopravna ostalim
javnostima u Bosni i Hercegovini u području medija zbog nemogućnosti
uspostave radiotelevizijskog kanala kojim bi se ostvario, na njima prihvat-
ljiv način, pristup javnom RTV sustavu. Imajući u vidu tu činjenicu, očito
je i da sloboda izražavanja nije omogućena na propisanoj razini, kao i da
pluralizam i raznolikost medija (i sadržaja) te stručna osposobljenost me-
dijskih djelatnika ne odgovara zahtjevima razvoja medija u demokratskom
društvu. Ipak, trenutno loše stanje u postupku digitalizacije, pruža moguć-
nost uspostave javnog RTV servisa kojim bi se zadovoljile potrebe Hrvata
u BiH izgradnjom infrastrukturnih kapaciteta predviđenih tim procesom.
Čini se da medijska politika Bosne i Hercegovine ne postoji. Naime, već
je rečeno kakav je odnos Javnog RTV sustava prema javnosti na jednoj stra-
ni, a na drugoj strani su komercijalni mediji zbog neučinkovite regulacije i
nemogućnosti medijskih djelatnika da primjereno zaštite svoja prava često
pod utjecajem vlasničkih struktura. Zbog nepostojanja općega medijskog
zakonodavstva i u području medija Bosna i Hercegovina pokazuje disfunk-
cionalnost, stoga i osnovna svrha medijskog djelovanja – djelovanja u jav-
nom interesu – dolazi u pitanje.
125
Javni radiotelevizijski sustav Bosne i Hercegovine
Medijsko djelovanje, posebice elektroničkih medija, i u Bosni i Hercegovi-

ni oslonjeno je na standarde razvijenih europskih država i Europske unije.
Europsko zakonodavstvo veliku pozornost poklanja zaštiti rada javnih me-
dija kao promicatelja europskih kulturnih vrijednosti. Upravo zbog zaštite
kulturnih vrijednosti i prinosa medija razvoju društva u Europi je stvoreno
suglasje svih društvenih sfera o potrebi postojanja javnih RTV servisa koji
zajedno s komercijalnim medijima čine tzv. europski dualni radiodifuzni
sustav. Većina teoretičara medija slaže se da su javni mediji u Europi gotovo
jednako važni u prijenosu društvenog nasljeđa kao i obrazovne, kulturne i
povijesne institucije.130
Javni radiotelevizijski sustav Bosne i Hercegovine utemeljen je poseb-
nim Zakonom131 kojim je predviđeno funkcioniranje sustava kroz sljedeće
sastavnice:
1. Radiotelevizija Bosne i Hercegovine (BHRT)

2. Radiotelevizija Federacije Bosne i Hercegovine (RTVFBiH)
3. Radiotelevizija Republike Srpske (RTRS)
4. Korporacija javnih RTV servisa BiH.
Odnosi triju javnih RTV servisa i zajedničkoga pravnog subjekta unutar

tog sustava kao i njihova djelatnost i organizacija uređeni su tim zakonom.
Iako zakon predviđa djelovanje sustava putem triju radiotelevizijskih servi-
sa, njihovi međusobni odnosi predviđeni Zakonom nikada se nisu ostvarili.
Naime, Korporacija javnih RTV servisa Bosne i Hercegovine ni do danas
nije uspostavljena, a ni tim ni nekim drugim zakonom nisu predviđene
sankcije za neuspostavljanje Korporacije. To tijelo prema članku 12. Zako-
na predstavlja zajedničku upravljačku strukturu između javnih RTV servisa
s jednakim pravima i obvezama prema trima javnim RTV servisima koji je
uspostavljaju. Neke od obveza Korporacije u ime svih triju servisa trebale
su biti uvođenje novih tehnologija, prije svega provedba procesa digitaliza-
cije za koju je krajnji rok prošao u lipnju 2015. godine, a prema procjenama
130
Usp. Tomić, Z. – Musa, I. – Vasilj, M., Mediji na hrvatskom jeziku u BiH kao afirma-
cija europskih vrijednosti, u: Zbornik radova sa Znanstveno-stručnog skupa s međuna-
rodnim sudjelovanjem „Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti?“,
Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Neum, 2017., str. 49–64.
131
Zakon stupio na snagu 5. listopada 2005., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 92/05.
126
neće biti dovršen ni u 2017. godini, prodaja televizijskih, radijskih i multi-

medijalnih oglasa; pružanje pravnih usluga; osiguravanje uporabe tehnič-
kih, kadrovskih i financijskih resursa; upravljanje i omogućavanje uporabe
arhivskih materijala; razvoj strategije multimedijalnih usluga; uspostava
međunarodnih veza i nabava stranih programa; usklađivanje rada regional-
nih informativno-tehničkih centara i podrška u prikupljanju sadržaja infor-
mativnih emisija; pružanje usluga prijenosa za javne RTV servise te uskla-
đivanje i upravljanje tehničkim resursima, imovinom i infrastrukturom.
Javni RTV servisi samostalni su u obavljanju djelatnosti, imaju uređi-
vačku nezavisnost i institucionalnu autonomiju, osobito u područjima kao
što su:
„a) utvrđivanje programske sheme

b) koncepcija i produkcija programa
c) uređivanje i prezentiranje vijesti i informativnog programa
d) upravljanje i raspolaganje imovinom
e) zapošljavanje, prava i obveze zaposlenih
f ) uređivanje djelatnosti i unutarnje organizacije
g) priprema i izvršenje proračuna
h) pregovori, pripreme i potpisivanje pravnih akata u vezi s funkcionira-
njem servisa
i) predstavljanje javnih RTV servisa u pravnim postupcima
j) kupovina, iznajmljivanje, prodaja i korištenje robe i usluga.“132
Takve odredbe Zakona omogućuju javnim servisima da obavljaju te-

meljne poslove bez upletanja tijela vlasti, što im daje mogućnost da imaju
potpunu slobodu izražavanja i da plasmanom raznovrsnih i vjerodostoj-
nih informacija istinito informiraju javnost o političkim, gospodarskim,
socijalnim, zdravstvenim, kulturnim, obrazovnim, znanstvenim i inim do-
gađajima, da potiču demokratske procese, osiguravaju odgovarajuću za-
stupljenost nepristranih vijesti i programa o aktualnim događajima, u svim
terminima emitiranja, informativnog, kulturno-umjetničkog, obrazovnog,
dječjeg, sportskog i zabavnog programa te da programi najviše kvalitete
budu dostupni javnosti u Bosni i Hercegovini.
Zakon o javnom RTV sustavu Bosne i Hercegovine, članak 4.

132
127
Javni RTV servisi prema Zakonu dužni su osigurati raznovrstan i iz-

balansiran radijski i televizijski program koji ispunjava visoke etičke stan-
darde i standarde kvalitete te promoviraju demokratske slobode. Programi
RTV servisa uključuju informacije, kulturu, obrazovanje, zabavu i sport. U
proizvodnji vlastitog programa i programa u koprodukciji javni RTV servisi
trebali su osigurati ravnopravnu zastupljenost sadržaja koji odgovaraju tra-
dicijskoj baštini svih triju naroda i primjerenu zastupljenost ostalih građa-
na Bosne i Hercegovine. Posebno važna za slobodu izražavanja je odredba
Zakona kojom se kaže da će program koji proizvode i uređuju javni RTV
servisi biti neovisan o stavovima državnih tijela, političkih stranaka i drugih
interesnih skupina kao i mogućnost slobodnog pristupa sjednicama Par-
lamenta i obveza informiranja javnosti o radu državnih institucija čime se
omogućuje veliki utjecaj na jačanje demokracije u Bosni i Hercegovini.
Prema Europskoj konvenciji o prekograničnoj televiziji, Zakonom se Jav-
nim RTV servisima propisuje obveza osiguravanja većine svog vremena
emitiranja europskim sadržajima te najmanje 40% vremena emitiranja za
domaći program svih žanrova, osim vijesti i sportskog programa, pri čemu
se još, kroz vanjsku produkciju kupnjom, osigurava minimalno 10% pro-
grama neovisnih producenata ili komercijalnih radiotelevizijskih postaja.
Zakon zabranjuje da se u programima potiče i širi nacionalna, rasna ili
vjerska mržnja i netrpeljivost, antisemitizam i ksenofobija te diskrimina-
cija i neprijateljstvo prema pojedincima ili skupinama zbog njihova podri-
jetla, boje kože, političkog uvjerenja, religije, zdravstvenog stanja, spola,
seksualnih ili drugih uvjerenja ili osobina. Također je zabranjeno emitirati
programski sadržaj koji očigledno šteti fizičkom, duševnom ili moralnom
razvoju djece i mladeži kada će ga oni, zbog vremena prijenosa, vjerojatno
gledati, a emitiranje takva sadržaja može uslijediti tek nakon jasnog zvuč-
nog i slikovnog signala. Zakon zabranjuje i emitiranja svih materijala za
koje se može opravdano pretpostaviti da su lažni ili na temelju zdravog ra-
zuma i rutinskom provjerom to i utvrditi. Otkrivanje izvora informacije i
spoznajnih činjenica novinaru može naložiti samo sud, u slučaju kada je to
nužno radi sprječavanja nastanka teških kaznenih djela, dok je ta moguć-
nost u svim drugim slučajevima zabranjena.
Pravo na odgovor zajamčeno je čl. 37., na način da se osobama čijim je
pravnim interesima nanesena šteta, čiji su čast i ugled povrijeđeni navo-
dima emitiranim u radijskom ili televizijskom programu jednog od javnih
128
RTV servisa, daje pravo na odgovor u roku od 15 dana od dana emitira-

nja. Propisuje se obveza podnošenja zahtjeva za odgovor u pisanoj formi,
svedenog na činjenice, a potpisat će ga zainteresirana strana ili njezin prav-
ni zastupnik. Ako se prigovor odnosi na dnevni informativni program, jav-
ni RTV servisi dužni su besplatno emitirati odgovor najkasnije u roku od
tri dana od dana prijema prigovora, na način i u vremenu davanja obavijesti
na koje se odgovor odnosi. Ako se prigovor odnosi na periodične emisije,
odgovor se mora besplatno emitirati u prvoj sljedećoj emisiji. Javni RTV
servisi imaju pravo izmijeniti sadržaj odgovora ako su u njemu navedene
uvrede, pridržavajući se sadržajne cjeline odgovora. Odgovor se, također,
može skratiti ili odbiti njegova objava ako nije u vezi s emitiranim navodi-
ma. Zakonom se propisuje i dužnost čuvanja objavljenih sadržaja u sluča-
jevima sudskih postupaka vezanih za programe za koje je tražena objava
odgovora. Postupak i pravila koja vrijede za objavu odgovora u cijelosti se
odnose i na objavu ispravaka.
Hrvatska radiotelevizija
Indikatori medijskog razvoja u Republici Hrvatskoj, koja je i članica Europ-

ske unije, pokazuju znatno bolje rezultate, posebice u pogledu javnih medija.
Naime, Hrvatskoj radioteleviziji izborom tijela omogućena je urednička ne-
ovisnost, a rad Programskog vijeća osigurava i nadzor rada kakav u Bosni i
Hercegovini još uvijek nije omogućen. Sam pristup programskim sadržajima
osiguran je prema međunarodnim standardima i svim pripadnicima nacio-
nalnih manjina, a sloboda izražavanja jasno je zajamčena kako Ustavom tako
i Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji133. Pluralizam i raznolikost medija, po-
sebice u području elektroničkih medija osigurava se mjerama sprječavanja
medijskog monopola, pri čemu se vrlo važnim pokazalo i poticanje razvoja
lokalnih i regionalnih medijskih kuća putem Fonda za poticanje pluralizma i
raznovrsnosti elektroničkih medija čiji se proračun ostvaruje od 3% prihoda
ostvarenih pristojbom HRT-a. Naime, Fond potiče proizvodnju i objavljiva-
nje audiovizualnih i radijskih programa i sadržaja na lokalnoj i regionalnoj ra-
zini, ali i neprofitnih nakladnika i pružatelja medijskih usluga i elektroničkih
Zakon o HRT-u na snazi je od 8. prosinca 2010., Narodne novine, br. 137/2010.

133
129
publikacija koji svojim sadržajima unaprjeđuju medijski pluralizam i objav-

ljuju sadržaje koji su bitni za specifične skupine medijskih recipijenata.
Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji uređuje područje djelovanja, način
ustrojstva, oblike funkcioniranja i samog financiranja javnoga radiotelevi-
zijskog sustava u Republici Hrvatskoj. Taj zakon sadrži usklađenja s prav-
nom stečevinom Europske unije, posebice s Direktivom Vijeća Europe
89/552/EEC, Direktivama Vijeća Europe i Europskog parlamenta 97/36/
EC i 2007/65/EC te Priopćenjem Europske komisije o primjeni pravila o dr-
žavnim potporama za javne radiofuzijske usluge 2009/C 257/01.
Člankom 3. navodi se da je djelatnost HRT-a proizvodnja i emitiranje
radijskoga i televizijskoga programa te glazbena proizvodnja. Hrvatski radio
i Hrvatska televizija, kao posebne komponente javne radiotelevizije, dužni
su trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno informirati javnost o
činjenicama, događajima i pojavama u zemlji i inozemstvu od javnog inte-
resa, nepristrano obrađivati politička, gospodarska, socijalna, zdravstvena,
kulturna, obrazovna, znanstvena, ekološka i druga pitanja, omogućujući
ravnopravno sučeljavanje stajališta različitih izvora te poštovati i poticati
pluralizam političkih, religijskih, svjetonazorskih i drugih ideja i omogući-
ti javnosti da bude upoznata s tim idejama.134 Člancima 5. do 9. navode se
programska načela prema kojima je HRT, u programima koje emitira, du-
žan zadovoljiti interese javnosti na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.
Za razliku od komercijalnih televizija, HRT, prema čl. 9., treba informirati i
obrazovati o očuvanju kulturne i prirodne baštine, o zaštiti prirode, okoliša
i ljudskog zdravlja te promicati pravo građana na zdrav okoliš, proizvoditi,
suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene ostvarivanju ljudskih pra-
va, ravnopravnosti i političkih prava građana te unaprjeđivanju pravne i so-
cijalne države te civilnog društva, kao i objektivno izvješćivati i ukazivati na
kršenje ljudskih prava ranjivih skupina. Posebno je bitna odredba čl. 10. pre-
ma kojoj je HRT dužan osigurati da europska djela čine većinski udio njego-
va godišnjeg vremena objavljivanja, a najmanje 40% tih djela mora emitirati
izvorno na hrvatskom jeziku na svakom općem televizijskom programskom
kanalu HRT-a. Obvezuje se kao javni radiotelevizijski servis na promicanje
društvenih vrijednosti i interesa, uvažavanje interesa javnosti kojoj je odgo-
voran za svoje djelovanje. U svom djelovanju HRT je samostalan. Samostal-
nost HRT-a ostvaruje se samostalnim obavljanjem djelatnosti, programskom
Usp. Zakon o HRT-u, čl. 7.

134
130
i uredničkom samostalnošću HRT-a, a naročito u planiranju i proizvodnji

programa te utvrđivanju programske sheme. Samostalnost HRT-a ogleda se
i u pravu da:
♦♦ prema nadležnosti svojih tijela uređuje, u skladu s odredbama ovoga

Zakona, svoje unutarnje ustrojstvo i način rada,
♦♦ općim aktima uređuje pitanja zapošljavanja radnika te njihova prava
i dužnosti u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Tijela HRT-a su prema čl. 18. Uprava HRT-a, Nadzorni odbor HRT-a i
Programsko vijeće HRT-a. Ovim se Zakonom usklađuje i način financiranja
HRT-a u skladu s praksom u Europskoj uniji, pa svatko tko ima u vlasništvu
ili posjedu radijski i televizijski prijamnik, odnosno drugi uređaj za prijam
radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske
koje je pokriveno prijenosnim signalom, dužan je HRT-u plaćati mjesečnu
pristojbu koja neće iznositi više od 1,5% prosječne neto mjesečne plaće za-
poslenih u Republici Hrvatskoj. Nadzor nad radom HRT-a obavlja Vijeće za
elektroničke medije kao nezavisno regulatorno tijelo. Zakonom se također
određuje da će se HRT kazniti ako ne postigne opseg udjela europskih djela
od 40% ili obavi oglašavanje u trajanju duljem od 9 minuta u jednom satu
emitiranja programa, dok u razdoblju od 18 do 22 sata oglašavanje ne smije
premašiti 4 minute u jednom satu emitiranja programa te objavi promidž-
benu poruku u kojoj se pojavljuju novinari, urednici i druge osobe koje se
pojavljuju u emisijama informativnog programa.
131
5
Cenzura
134
S obzirom na to da su temeljna načela medijskog djelovanja osigurana
institutom slobode izražavanja, nužno je posebno pojasniti i određene
pojmove kojima se sloboda izražavanja ograničava. Naime, u svakodnev-
nom djelovanju i medijske kuće i novinari kao djelatnici tih medijskih kuća
često se susreću kako s opravdanim tako i s neopravdanim ograničenjima
slobode izražavanja.
Što je cenzura, koji su utjecaji cenzuriranja na slobodu izražavanja, slobo-
du govora i slobodu medija uopće, a time i na razvoj demokracije u društvu te
kako je regulirana cenzura u međunarodnim okvirima, ali i u okvirima Bosne
i Hercegovine i Republike Hrvatske, prikazat će se u ovom poglavlju.
Cenzura ima više značenja među kojima je, prema uvriježenom mišlje-
nju, najprimjerenije ono koje kaže da „cenzura označuje praksu prethod-
nog ispitivanja, ograničavanja i zabranjivanja javnih radnji, izražavanja mi-
šljenja i umjetničkih izvedbi. U tom smislu cenzura može biti:
♦♦ preventivna, koju koristi država;

♦♦ represivna, koju koriste sudovi;
♦♦ indirektna, preko odgovornih i autonomnih tijela ili preko privatnih
tužbi za klevetu;
♦♦ samocenzura (autocenzura), kada autor odlučuje da ne objavi ono što
je već napisao.“135
U Leksikonu mas-medija definira se na sljedeći način: „Cenzura (lat.

censura, ‘kontrola’, ‘nadgledanje’) je naziv za instituciju kontrole i onemo-
gućavanja objavljivanja za vlast nepoželjnih sadržaja u medijima masovnog
komuniciranja, u književnim ostvarenjima i filmu.“136
Da bi se analizirale ove definicije pojma cenzure, potrebno je izvršiti
uvid i u ustavna i zakonska rješenja te načine na koje pojedine države re-
guliraju cenzuru. Neki autori kažu kako „nema više države koja će priznati
cenzuru, ali ni države koja nije razradila sto i jedan način kako će ušutkati
novinske redakcije i novinare, kako će ih usmjeravati ili kažnjavati.“137.
135
136
Tucaković, Š., Leksikon mas-medija, Prosperitet, Sarajevo, 2004., str. 47.
137
Grbelja, J., Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945 – 1990., Naklada Jurčić, Zagreb, 1998.,
str. 39.
135
U tom kontekstu nužno je spomenuti i same početke cenzuriranja. Nai-

me, prvim pravim cenzorima smatraju se katolički biskupi. Tako je „Bulom
pape Leona X. iz 1115. godine utvrđeno da se u katoličkim zemljama mogu
tiskati samo one knjige s čijim se sadržajem prethodno usuglasi, od pape,
određeni cenzor.“138 Posebno rigoroznom cenzura postaje u 16. stoljeću
kada se Bulom pape Aleksandra VI. (1501.) uvode posebne mjere protiv
neodobrenih publikacija, ali i odlukom pape Pavla VI. (1589.) koji u Indeks
Librorum Prohibitorum uvodi oštre mjere protiv prekršitelja cenzure. U 16.
stoljeću cenzurom se smatra postupak pregleda rukopisa, od strane vlasti,
prije njegova objavljivanja. Engleski vladar Henrich VIII. 1529. godine usta-
novljava cenzuru i popis zabranjenih knjiga, a „španjolski kralj Filip II. go-
dine 1571. objavio je Popis knjiga koje treba počistiti, poznati Index Expur-
gatorius librorum“.139 U Francuskoj je zanimljiva naredba koju je Francois
I. izdao 1538. godine i kojom se svaka knjiga tiskana u Francuskoj mora
predati kraljevskoj knjižnici, a sve to kako bi se mogla utvrditi moguća od-
govornost za određena djela počinjena tiskanjem tih knjiga.
Nakon što je Gutenberg izumio tiskarski stroj, za vladajuće strukture u
samoj Njemačkoj, ali i u crkvenim krugovima, nastaju veliki problemi. Nai-
me, postojala je izgledna opasnost da bi tiskana riječ uz dobro organiziranu
distribuciju mogla nanijeti veliku štetu tadašnjim vođama ako se novinari-
ma ne bi uveo određeni nadzor jer „odgovor na problematičnu učinkovitost
novina jednostavno je morala biti cenzura“140. Tako je u Njemačkoj 1515.
naređeno da „crkva prethodno cenzurira sve spise koji su se odnosili na
vjeru, a 1529. carskom odredbom iz Speyera državna je cenzura postala
carskim zakonom“141. Slično je stanje s obzirom na cenzuru u tom vremenu
bilo i u ostalim europskim zemljama. Danas, kada je cenzura zabranjena u
svim demokratskim državama, nailazimo na brojne pozitivne pravne akte
kojima se cenzura zabranjuje.
Kao primjeri ustavā kojima se zabranjuje cenzura mogu se navesti i ustav
SR Njemačke i Republike Italije. Njemačkim se Ustavom, u članku 5. koji
se odnosi na „Slobodu mišljenja i medija; slobodu umjetnosti i znanosti“
ovako navodi:
138
Tucaković, Š., Leksikon mas-medija, Prosperitet, Sarajevo, 2004., str. 47–48.
139
Mostaru i Sveučilište u Zagrebu, Mostar – Zagreb, 2002., str. 48.
140
Bauer, H., Sloboda medija i javno mnijenje, Panliber, Osijek – Zagreb – Split, 1997., str. 8.
141
Ibid., str. 8.
136
Cenzura
„(1) Svatko ima pravo svoje mišljenje riječju, pismom i slikom slobod-
no izražavati te ga širiti i neometano se služiti svim općeprisutnim
izvorima. Sloboda tiska i izvješćivanja putem radija i filma je zajam-
čena. Cenzura ne postoji.
(2) Ova su prava ograničena propisima općih zakona, zakonskim
odredbama o zaštiti mladeži, ali i pravom na osobnu čast.“142
I talijanski Ustav jednoznačno određuje da mediji ne smiju biti podvrg-

nuti bilo kojim oblicima cenzure.
Člankom 3. Islamske povelje o masovnim medijima novinarima se pak
cenzura i slične mogućnosti ograničavanja slobodnog izražavanja, postav-
ljaju kao obveza ako je neko objavljivanje protivno javnom moralu ili pravi-
lima pristojnog ponašanja na sljedeći način:
„Islamski ljudi u medijima trebaju cenzurirati sav emitirani ili objav-

ljeni materijal da bi zaštitili od utjecaja koji su štetni za islamski
karakter i islamske vrijednosti i da bi zaustavili sve opasnosti… ne
prepuštati se cinizmu, klevetanju, izazivanju ‘fitne’… suzdržavati se
od emitiranja ili objavljivanja svega što je protivno javnom moralu…
to također znači da svako gledanje kroz prste kada je u pitanju zlo-
čin, nasilje, samoubojstvo ili sve što izaziva strah ili raspaljuje niske
strasti, bilo neposredno ili posredno, treba strogo izbjegavati… Tre-
ba strogo sprječavati emitiranje ili objavljivanje komercijalnih oglasa
koji su protivni moralu.“143
Kako se u Bosni i Hercegovini kao pozitivnopravni propis navodi Europ-

ska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. i uz nju
popratni protokoli, a i Republika Hrvatska je kao i većina ostalih europskih
zemlja potpisnica istog, potrebno je dodatno pojasniti na koji se način ona
određuje prema cenzuri. Europska konvencija člankom 10. ne sprječava dr-
žave potpisnice da za obavljanje radijskih, televizijskih i filmskih djelatnosti
ne traže određene dozvole. Isto tako ona definira i posebne uvjete u kojima
postoji mogućnost ograničavanja slobodnog izražavanja misli, stavova, ide-
ja i sl., a to su:
142
Detterbeck, S., Basistexte Öffentliches Recht, Deutscher Taschenbuch Verlag, München,
2005., str. 7.
143
Islamska povelja o masovnim medijima, članak 3., cit. pr., Nikšić, S. – Davičo, A., Etika
novinarstva, CPM, Beograd, 2004., str. 16.
137
♦♦ opasnost za državnu sigurnost i teritorijalnu cjelovitost;

♦♦ sprječavanje zločina ili nereda;
♦♦ očuvanje javnog reda i mira, zaštite zdravlja i morala;
♦♦ zaštita ugleda i prava drugih;
♦♦ zaštita povjerljivih informacija te
♦♦ očuvanje autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.
Osim navedenih ograničenja na temelju članka 10. Europske konvencije
sve države koriste i mogućnost ograničenja prije samog objavljivanja in-
formacija. Ta ograničenja prije javnog objavljivanja informacija nazivamo
prethodnom cenzurom. „Po međunarodnom pravu, prethodno ograničenje
se ocjenjuje neprihvatljivim osim u izuzetnim okolnostima. Prema nacio-
nalnom zakonodavstvu, ova ograničenja se mogu nametnuti u skladu sa
skraćenim postupkom koji traži manje dokaza o potrebi takvog ograniče-
nja, ali se u nekim traže čvršći dokazi da bi se ograničio iskaz prije objave
spram onih za kaznu nakon objave.“144
Načini na koje se očituje prethodna cenzura su sljedeći:

♦♦ uvođenje carina i ostalih prekograničnih kontrola ako se želi zabrani-
ti ulazak određenih informacija u državu;
♦♦ uvođenje posebnih uvjeta za dobivanje dozvola za izlazak novina i
novinarima za bavljenje novinarskom profesijom.
Međutim, uvođenje prekograničnih kontrola svakako bi značilo i ome-

tanje protoka informacija i mišljenja kojima je po europskim propisima za-
jamčena sloboda protoka.
Da bi opravdale ograničenja slobode protoka informacija, pojedine se
vlade služe izgovorima poput nepotrebnog uznemiravanja koje bi izazva-
le određene informacije. Američko zakonodavstvo, na primjer, nalaže da
stranka koja traži prethodna ograničenja na medijska objavljivanja, ispuni
sljedeće uvjete:
♦♦ objavljivanje za koje se traži ograničenje mora predstavljati nedvoj-

benu prijetnju da će doći do neposredne i nepopravljive povrede go-
tovo nepovredivog prava;
Alaburić, V., (ur.), Priručnik o slobodi javne riječi, Artcle 19 i Press data, Zagreb, 1998.,
144
str. 245.
138
Cenzura
♦♦ mora se dokazati da će prethodno ograničenje biti učinkovito te

♦♦ pokazati da ne postoje manje represivne mjere koje bi otklonile mo-
guću opasnost.
Bitno je navesti i to da Europski sud za ljudska prava do sada nije imao

ni jedan predmet vezan za uvjete koji su potrebni za dobivanje dozvole za
izlazak tiskovina. Ta činjenica nam govori da je ova mjera, iako nije ekspli-
citno zabranjeno tražiti posebne uvjete za dozvole izlaska tiskovina, uki-
nuta u svim zemljama članicama Vijeća Europe, što je jako bitan preduvjet
nestanku cenzure i slobodi izražavanja kao jednoj od temeljnih vrijednosti
suvremenog društva. Države su u mogućnosti uvesti i posebne poreze na
tiskovine kao i pristojbe za registraciju medijskih djelatnosti, no ti pore-
zi i pristojbe nikako ne smiju utjecati na slobodu širenja informacija i ne
smiju biti skloni jednima, a protivni drugim medijskim kućama.145 Ako bi
se razmišljalo o zaplijeni nekih medijskih materijala zbog carinskih i pre-
kograničnih kontrola, treba imati na umu da je Europskom konvencijom
zajamčen slobodan protok informacija i mišljenja „bez obzira na granice“.
Naravno, ova se odredba ne primjenjuje ako:
♦♦ zaplijenjeni materijal narušava demokratski poredak,

♦♦ sadržava govor mržnje,
♦♦ narušava međunarodne odnose i tome slično.
Tako je u slučaju pred Europskim sudom za ljudska prava u predmetu

koji se odnosio na životne uvjete ciparskih Grka, država koja je podnosi-
telj predstavke, osporila zabranu uvoza listova na grčkom jeziku i cenzuru
nekih udžbenika za osnovnu školu. Što se tiče prve tvrdnje, Komisija je za-
ključila da nije prekršen članak 10. Konvencije jer nije dokazano postojanje
takvih ograničenja.
Ipak, u pogledu druge tvrdnje, Komisija je zaključila da je bilo kršenja
članka 10. jer nije dokazano da su mjere cenzure bile neophodne u demo-
kratskom društvu. Komisija je čak zaključila da je praktično nemoguće za-
misliti okolnosti pod kojima bi udžbenici iz matematike, prirodnih znano-
sti i kršćanskog vjeronauka mogli predstavljati prijetnju za javni red.146
Usp. ibid., str. 253.

145
Usp. Sudska praksa u svezi s člankom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, Vijeće
146
Europe i Sprint, Beograd, 2002., str. 47–48.
139
Osim Europske konvencije i Rezolucija (74) 26 Vijeća Europe, o pravu na

odgovor – položaj pojedinca u odnosu na tisak iz 1974. godine, navodi da se
ni jedno od načela Rezolucije ne može tumačiti tako da opravdava cenzuru.
U Deklaraciji o slobodi izražavanja i informiranja iz 1982. godine kaže se
kako države članice Vijeća Europe među ciljevima u području informiranja
i masovnih medija koje žele ostvariti, ubrajaju i odsustvo cenzure ili bilo
kakve samovoljne kontrole ili ograničavanja aktivnosti sudionika u infor-
mativnom procesu, medijskog sadržaja ili prenošenja i širenja informacija.
U Smjernicama za jamstvo nezavisnosti javnog servisa radiodifuzije koji je
Aneks Preporuke br. R (96) 10 Vijeća Europe stoji da programske aktivnosti
radiodifuznih organizacija javnog servisa neće biti podložne nikakvu obli-
ku cenzure te da nikakvu a priori kontrolu nad aktivnostima radiodifuznih
organizacija javnog servisa neće vršiti pojedinci ili tijela koja su izvan tih
organizacija, osim u posebnim slučajevima koji su propisani zakonom.
Ograničenja koja se odnose na vrijeme, mjesto i način, primjenjuju se
najčešće na govor koji poziva na neko ponašanje (primjerice, javni skupovi).
Ovakva se ograničenja gotovo uvijek koriste da bi se izbjeglo izricanje iska-
za s kojima se vlast ne slaže ili koji su upućeni izravno protiv vlasti. U razli-
čitim državama ova ograničenja su različito normirana. Tako u Njemačkoj
nalazimo odluku Ustavnog suda koja kaže da „dozvole za demonstracije ne
smiju nametati ograničenja koja su nerazmjerna cilju dozvole“147, a u Nizo-
zemskoj se vrijeme, mjesto i način komuniciranja mogu samo djelomično
ograničiti, tj. može se samo ograničiti do stupnja koji je nužan i ne može se
u potpunosti zabraniti.
U literaturi se često navodi da u Europi trenutno postoje sljedeći oblici
cenzure:
♦♦ Potpuna zabrana djela – u skladu sa sudskim odlukama pojedina se

djela zbog svojih sadržaja mogu ukloniti iz knjižnica i može se zabra-
niti njihova daljnja distribucija.
♦♦ Zabrana pojedinih stranica u djelu ili pojedinih odlomaka – ako je
sudskim odlukama utvrđeno da određeni dio teksta vrijeđa stranke,
taj se dio teksta u tisku zatamnjuje.
♦♦ Indeksiranje – odobravanje publikacija za tisak i određivanje na koji
se način djela mogu distribuirati.
Ibid., str. 261.

147
140
Cenzura
♦♦ Retuširanje i zumiranje – obradom fotografija izdavači mogu odre-

đene sadržaje prikriti i na taj način ublažiti ili izbjeći mogućnost da
djelo bude predmet sudskog spora.
♦♦ Prethodna cenzura i autocenzura – autori i izdavači bez upletanja
države sami cenzuriraju svoje radove da bi izbjegli eventualne sudske
sporove i moguću ekonomsku štetu ako bi djelo indeksiranjem izgu-
bilo mogućnost potpuno javne prodaje i reklamiranja.
Svi ovi oblici cenzure mogu se osporavati na nacionalnoj i međunarod-

noj razini. Smatra se da je za osporavanje cenzure pred nacionalnim su-
dovima jako bitno poznavanje međunarodnog prava koje je u domaćem
zakonodavstvu primjenjivo. Pred nacionalnim se sudovima međunarodno
pravo može primjenjivati na tri načina:
a) kao ugovorno pravo

b) kao običajno pravo i
c) kao pomoć u stvaranju nacionalnog prava.
Primjena ugovornog prava pred nacionalnim sudovima značila bi da je

država potpisnica nekoga međunarodnog akta kojim se štiti sloboda izra-
žavanja, a kako su međunarodni ugovori obično nadzakonskoga pravnog
statusa, može se tražiti izravna primjena ugovora. U drugom bi se slučaju
od suda mogla zatražiti primjena Opće deklaracije o ljudskim pravima, a
to bi bio ili odraz međunarodnoga običajnog prava ili „mjerodavno tuma-
čenje klauzula Povelje Ujedinjenih naroda koje se odnose na ljudska pra-
va“148. Treći oblik primjene međunarodnog prava kao pomoći u stvaranju
nacionalnog prava posebno je zanimljiv u državama u kojima se nacionalni
ustav, kao u Bosni i Hercegovini, oblikuje prema nekom međunarodnom
instrumentu, a da je pritom ta država potpisnica nekog ugovora o ljudskim
pravima. Pri osporavanju cenzure pred nacionalnim zakonodavstvom od-
vjetnik se mora izjasniti ulaže li zahtjev za osporavanje prema međuna-
rodnom pravu ili pak iznosi međunarodnu normu kao primjer poželjnom
tumačenju nacionalnog prava. Osim pred nacionalnim sudovima, zaštita
svih ljudskih prava, pa tako i osporavanje cenzure, može se tražiti pred me-
đunarodnim tijelima od kojih su najvažniji Odbor UN-a za ljudska prava,
Europska komisija i Europski sud za ljudska prava.
Ibid., str. 269.

148
141
Cenzura u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj
Stanje slobode govora, posebno slobode medija, do osamostaljenja Bosne i

Hercegovine i Republike Hrvatske bilo je znatno teže pa se i cenzura, iako
deklarativno zabranjena, vrlo često pojavljivala:
„U proteklim desetljećima problema zapravo ‘nije bilo’ – politička

(partijska) stega jedina je određivala ravnotežu između slobode me-
dija i zadiranja u prava pojedinaca. Medijski djelatnici su bili ‘druš-
tveno-politički radnici’ koji su dozirano uživali neke medijske slobo-
de i isto tako – pretežito na znak politike – napadali ili branili nekog
pojedinca. Na javnoj sceni medijsko pravo nije postojalo, a nije bilo
ni potrebno. Svi ‘demoni’ bili su čvrsto zatvoreni u Pandorinoj kutiji
koju je držala Partija. To je stanje prividno djelovalo gotovo idilično.
Po zakonima prirode, međutim, to nije moglo dugo trajati, a za to je
plaćena i dosta visoka cijena (niske kvalitete medija, neproduktivnost
nakladničkih kuća, nužnost pokrivanja tih gubitaka iz državnog pro-
računa, niska tiraža zbog nezainteresiranosti čitatelja za takve medije
i sl.). Bilo je, dakako, i vrlo lijepih i časnih iznimaka, ali tu su bili u
pitanju samo pojedinačno vrijedni djelatnici – novinari koji nisu bili
produkt sustava, i u pravilu su tome sustavu smetali.“149
Spomenu li se samo ubojstva Stjepana Radića i Pavla Basaričeka 1928.

godine, nakon kojih se donose naredbe „da se o događajima u skupštini ne
smije pisati razdražljivo; da se mora uspostaviti stroža cenzura tiska; da tre-
ba zabraniti dijeljenje pojedinih brojeva časopisa...; da hitno treba dostaviti
izvješća o cenzuri pojedinih novina, da drugo izdanje cenzuriranih novina
ne smije izaći s bijelim prostorom...“150, postaje vrlo razvidno na koji je način
regulirano područje medijskog djelovanja i kakav je bio odnos prema cenzuri.
Sličan oblik nadzora medija nastavlja se i u Drugom svjetskom ratu. Na-
ime, Državni izvještajni i promidžbeni ured (DIPU) imao je ovlasti za nad-
zor tiskovnih izdanja, pa su objavili 17 točaka o kontroli tiska. U nekim se
od tih točaka navode sljedeće:
149
Radolović, A., Odnos prava osobnosti i medijskog prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sve-
učilišta u Rijeci v. 28, br. 1,(2007), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2007., str. 3.
150
Grbelja, J. Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945 – 1990., Naklada Jurčić i Okel, Zagreb,
1998., str. 59.
142
Cenzura
„(...) da u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova i s Ustaškom

nadzornom službom vrši cenzuru svih časopisa, novina i tiskopisa,
koji izlaze na području NDH i koji se unose iz inozemstva...; da pro-
pisuje mjere za sprječavanje širenja zabranjenih tiskopisa; da izdaju
dozvole za obavljanje poslova urednika i izdavača povremenih tisko-
pisa...; da daje pobude za uređenje tiska, novinstva, krugovala, sliko-
pisa, nakladnog i oglasnog posla putem zakona.“151
Odredbama Zakona o štampi iz 1945. godine zajamčena je sloboda tiska

tako što je u članku 1. navedeno: „U Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji
štampa je slobodna. Nitko ne može biti spriječen u slobodnom izražavanju
svojih misli putem štampe, osim u slučajevima koje ovaj zakon predviđa.“
Iako ovim zakonom nije ostavljeno mjesto cenzuri, država je tada imala
razgranatu mrežu zabrana i kontrola. Tako se već 1945. u Privremenom
uputstvu o istražnom postupku tijela Odjeljenja zaštite naroda (OZNA),
objavljuje koje su zabranjene teme za novinare. Nerijetko je novinarima
zabranjivano doživotno pravo na rad u struci. Tome svjedoči i Udbin Spi-
sak novinara kojima je zauvijek oduzeto pravo pisanja u štampi zbog toga
što su „pisali, govorili, lektorirali, korigirali, karikirali ili fotografirali u raz-
doblju od 1941–1945.“152 Budući da vidimo kako je cenzura bila prisutna u
svim medijima nakon Prvog svjetskog rata, u razdoblju između svjetskih
ratova, pa sve do propasti Druge Jugoslavije, trenutna nam legislativa i u
Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj daje pravo vjerovati da je cen-
zura uistinu iskorijenjena iz svih oblika medijskog zakonodavstva.
Ustavna i zakonska rješenja kojima je uređena sloboda izražavanja u
medijima u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj temeljito su uskla-
đena s normativnim aktima kojima se ova sloboda štiti u razvijenim de-
mokratskim društvima. Tako već razmatrajući ustavna rješenja nakon de-
mokratskih promjena (čl. 38.) Ustava Republike Hrvatske kao i (čl. 2. h)
Ustava Bosne i Hercegovine, nalazimo zaštitu slobode izražavanja u me-
dijima. Republika Hrvatska ovim člankom, stavkom 2. i 3. zabranjuje cen-
zuru i na izričit način štiti slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja,
slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog
priopćavanja, a novinarima je zajamčena sloboda izvješćivanja i pristupa
151
Spomenica prve godišnjice NDH, Zagreb, 1942., str. 38., cit. pr., Grbelja, J., Cenzura u
hrvatskom novinstvu 1945 – 1990., Naklada Jurčić i Okel, Zagreb, 1998., str. 63–64.
152
Grbelja, J., nav. dj., str. 81.
143
informacijama. I ustavi bosanskohercegovačkih entiteta na visokoj razini

štite slobodu izražavanja, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine preuzima-
jući međunarodne dokumente, a Ustav Republike Srpske posebno štiti slo-
bodu javnog izražavanja u članku 25. , dok u članku 26. štiti slobodu tiska i
drugih sredstava javnog informiranja, a posebno je bitan stavak 3. tog član-
ka kojim se izričito navodi kako je „cenzura tiska i drugih vidova javnog
priopćavanja zabranjena“153. Ipak, spomenuto mnoštvo zakona kojima se
uređuje medijsko djelovanje na razini županije, donosi različito reguliranje
medijskih sloboda i odsustvo cenzure na prostorima županija u Federaciji
Bosne i Hercegovine. Zakon o javnom priopćavanju Županije Posavske kao
i ostali zakoni s područja županija u kojima su Hrvati većinski stanovnici
u članku 3. jamči slobodu javnog priopćavanja informacija, dok u članku 4.
ne zabranjuje izravno cenzuru, nego ističe kako „nitko nema pravo prisilom
ili zlouporabom položaja utjecati na sadržaj i tijek javnoga priopćavanja,
ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu javnoga pri-
općavanja“154. U Zakonu o javnom informiranju Zeničko-dobojske županije,
također se izravno ne zabranjuje cenzura, ali se odredbama članka 2. odre-
đuje da sloboda javnog informiranja obuhvaća slobodu izražavanja misli,
slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i širenja informacija, kao
i slobodu distribucije medijskih sadržaja i programa te slobodu osnivanja
medijskih kuća čime je razvidno da se onemogućuje cenzura.
I Zakonom o medijima Republike Hrvatske jamči se sloboda izražavanja
i sloboda medija pri čemu se jasno određuje što podrazumijeva sloboda
medija u članku 3. st. 2. navodeći:
„... slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu pri-

kupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u ci-
lju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu
protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvje-
renja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uva-
žavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva, slobodu
osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informira-
nja, tiskanja i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozem-
stva, proizvodnju i objavljivanje radijskog i televizijskog programa
Ustav Republike Srpske, članak 26., st. 3.

153
Zakon o javnom priopćavanju Županije Posavske, članak 4.

154
144
Cenzura
kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara

i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke.“155
Prema tom zakonu slobodu medija moguće je ograničiti samo u sluča-

jevima „kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi intere-
sa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnoga reda i mira,
sprječavanja nereda ili kažnjivih djela, zaštite zdravlja i morala, zaštite ugle-
da ili prava drugih, sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi
očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti samo na način propisan
zakonom.“156 Imajući u vidu da su zakoni kojima se ovo područje uređuje u
županijama Federacije BiH s hrvatskom većinom nastali prema tada važe-
ćem Zakonu o javnom priopćavanju Republike Hrvatske, očekivano se i u
Zakonu o medijima RH nalazi stavka kojom se na istovjetan način kao i u
navedenim županijskim zakonima u BiH zabranjuje nezakonito ograniča-
vanje slobode medija.
Zakonom o elektroničkim medijima Republike Hrvatske u općim se na-
čelima iz članka 3. stavka 2., navodi: „Nijedna odredba ovoga Zakona ne
može se tumačiti na način da daje pravo na cenzuru ili ograničenje prava
slobode govora i izražavanja misli.“157, čime se jasno zabranjuje cenzura i
afirmira ustavom zajamčeno pravo slobode medija.
155
Zakon o medijima RH, čl. 3. st.2.
156
Ibid., čl. 3. st. 3.
157
Zakon o elektroničkim medijima RH, čl. 3. st. 2.
145
6
Zabrana
govora mržnje
148
Z emlje jugoistočne Europe u procesu liberalizacije medijskog tržišta po-
stupno su uređivale sustav nadzora i regulacije medijskih sadržaja. Sam
postupak demokratizacije uz integraciju slobode izražavanja u sustav me-
dijskog izvješćivanja, doživljavao je i zloporabe ove slobode, posebno u vidu
narušavanja prava i interesa trećih osoba, objavama koje sadrže elemente
govora mržnje. U ovom se poglavlju obrađuje razvoj regulacije govora mr-
žnje u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, način kao i oblici govora
mržnje koji se pojavljuju, uz sankcije koje su predviđene za takve medij-
ske objave. Posebna pozornost posvetit će se usklađivanju propisa i načina
rada regulatornih tijela s područja elektroničkih medija u tim državama sa
standardima predviđenima međunarodnim dokumentima, prije svega do-
kumentima Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i Europske unije.
S obzirom na složenu strukturu Bosne i Hercegovine i specifičnu medij-
sku politiku države u kojoj u nekim područjima ne postoje zakoni kojima
se uređuje rad medija, kao i način uređenja Regulatorne agencije za komu-
nikacije, posebno će se ukazati na nužnost ograničenja govora mržnje u
elektroničkim medijima u Bosni i Hercegovini.
Govor mržnje zabranjen je međunarodnim aktima kojima se uređuje
sloboda izražavanja u medijima, a kojima su potpisnice i Bosna i Hercego-
vina i Republika Hrvatska kao članice Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe.
Upravo zato kao osnovnu definiciju govora mržnje navest ćemo onu iz Pre-
poruke br. R (97) 20 – O govoru mržnje, u kojoj stoji:
„Govor mržnje podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire,

raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antise-
mitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključu-
jući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i
etnocentrizma te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama,
migrantima i osobama imigrantskog podrijetla.“158
Uz navedenu definiciju iz Preporuke o govoru mržnje Vijeća Europe, jav-

lja se u pravnoj teoriji i niz drugih različitih definicija kojima se određuje
to područje. Ipak, pri samoj raščlambi termina koji se definira, treba poja-
sniti da u toj sintagmi riječ govor podrazumijeva sve oblike izražavanja, od
158
Preporuka br. R (97) 20 – O govoru mržnje,

149
verbalnog izražavanja koje podrazumijeva pisano i usmeno izražavanje do

neverbalnog koje podrazumijeva simbole, geste, crteže, slike i sl.
Jednu od cjelovitijih definicija govora mržnje nudi Alaburić koja ističe
da je govor mržnje kolokvijalan izraz za: „određene vrste napadačkog govo-
ra kojima se šire i opravdavaju mržnja, nesnošljivost i predrasude te poziva
i potiče na nasilje ili diskriminaciju protiv određenih ‘ranjivih’, i u pravi-
lu historijski viktimiziranih/diskriminiranih, grupa i njihovih pripadnika,
koji se mogu identificirati po rasi, nacionalnom ili etničkom podrijetlu, boji
kože, vjeroispovijedi, spolu, seksualnoj orijentaciji ili nekim drugim (sku-
pnim) značajkama.“159
Pri određivanju intenziteta govora mržnje Matsuda utvrđuje tri njegove
temeljne značajke:
♦♦ prvo, mora se raditi o poruci o rasnoj inferiornosti (racial inferiority);

♦♦ drugo, poruka mora biti usmjerena protiv određene historijski potla-
čene skupine (historically oppressed group) i
♦♦ treće, poruka mora biti proganjalačka (persecutory), mrzilačka (hate-
ful) i ponižavajuća (degrading).160
Iako omogućava maksimalnu razinu zaštite slobode izražavanja, Eu-

ropska konvencija u stavku 2., članka 10. određuje i ograničenja slobode
izražavanja zbog zaštite prava i interesa drugih, ali i zaštite demokratskog
društva i javnog reda i mira s ciljem sprječavanja nereda i zločina, što re-
zultira zabranom govora mržnje, koji se određuje u članku 14. Europske
konvencije kroz zabranu diskriminacije na sljedeći način: „Uživanje prava i
sloboda predviđenih ovom se Konvencijom osigurava bez diskriminacije po
bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, po-
litičko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom
nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.“161
159
Alaburić, V., Ograničavanje govora mržnje u demokratskom društvu – teorijski, zakono-
davni i praktički aspekti, Hrvatska pravna revija, Zagreb, 2003., str. 62–72.
160
Usp. Matsuda, M. J., Public Response to Racist Speech: Considering the Victim’s Story, u
knjizi: Matsuda, M. J. et al., Words that Wound: Critical Race Theory, Assaultive Speech
and the First Amendment, Boulder, Westview Press, 1993., str. 23., cit. pr. Alaburić, V.,
Ograničavanje govora mržnje u demokratskom društvu – teorijski, zakonodavni i prak-
tički aspekti, Hrvatska pravna revija, Zagreb, 2003., str. 62–72.
161
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 14.
150
Zabrana govora mržnje
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima člankom 20.,

stavkom 2., također određuje dužnost država da zakonom zabrane „svaki
poziv na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koji predstavlja poticanje na
diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje“162.
Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije
UN-a iz 1966.163 veliku važnost daje sankcioniranju govora mržnje kroz ka-
zneno zakonodavstvo, čime državama ne nalaže samo da se zabrani govor
mržnje, nego i da ga na taj način sankcioniraju. Tim se dokumentom u članku
7. nalaže državama poduzimanje djelotvornih mjera i na polju informacija s
ciljem borbe protiv predrasuda koje vode diskriminaciji, a kako bi se potaklo
razumijevanje i prijateljstvo među narodima, rasama i etničkim skupinama.
I Europska unija Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama
propisuje zabranu govora mržnje tako što „države članice na odgovarajuće
načine osiguravaju da audiovizualne medijske usluge koje pružaju pruža-
telji medijske usluge u njihovoj nadležnosti ne sadrže bilo kakvo poticanje
mržnje na temelju rase, spola, religije ili nacionalnosti.“164
U slučajevima sprječavanja govora mržnje važnu ulogu ima praksa Eu-
ropskog suda za ljudska prava koja je i izvorom prava u zemljama članicama
Vijeća Europe. Upravo stoga kroz sljedeću će se studiju slučaja ukazati na
potrebu medijskih kuća da u vrijeme trenutnog stupnja tehnološkog razvoja
veliku pozornost posvete brizi o korisničkim objavama na njihovim mrežnim
stranicama.
162
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, članak 20., stavak 2.
163
Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije UN-a, http://
www.pariter.hr/wp-content/uploads/2014/10/medjunarodna_konvencija_o_ukidanju_
svih_oblika_rasne_diskriminacije.pdf (pristupljeno 10. rujna 2015.).
164
Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama, članak 6.
151
Studija slučaja
Delfi AS protiv Estonije (Zahtjev broj 64569/09)165
Podnositelj je zahtjeva tvrtka koja upravlja jednim od najvećih novin-

skih portala u Estoniji. U siječnju 2006. godine na novinskom portalu
objavljen je članak o trajektnoj kompaniji, u kojem je bila riječ o pro-
mjeni određenih trajektnih linija prema nekim otocima. Čitatelji su
ispod članka mogli pisati komentare vidljive svima. Mnogi su čitatelji
ostavili vrlo uvredljive i prijeteće komentare u odnosnu na kompaniju i
njezina vlasnika.
Na zahtjev odvjetnika kompanije, Delfi je nakon otprilike šest tje-
dana uklonio uvredljive komentare. Slijedom tužbe koju je vlasnik tra-
jektne kompanije podnio protiv Delfija, estonski je sud utvrdio da su
komentari ispod članka bili uvredljivi, a da je Delfi za njih odgovoran te
dosudio tužitelju iznos naknade štete u protuvrijednosti od 320 eura.
Vrhovni sud odbio je Delfijevu žalbu. Naime, budući da je utvrdio
kako je Delfi imao kontrolu nad objavom komentara, nije prihvatio Del-
fijeve argumente da je njegova uloga pružatelja informacijskih usluga i
pohrane bila isključio tehnička, pasivna i neutralna. No, Delfi ne samo
da nije spriječio objavu uvredljivih i prijetećih komentara, već ih nije
niti samoinicijativno uklonio.
Već prije objave spornih komentara, vodila se javna rasprava o pora-
stu govora mržnje na internetu u Estoniji, pri čemu se Delfi navodio kao
izvor brutalnog izrugivanja. U povodu takve rasprave, ministar pravo-
suđa naveo je kako žrtve uvrede mogu podnijeti tužbe za naknadu štete
protiv Delfija.
Delfi je podnio zahtjev Sudu tvrdeći da je došlo do povrede prava
na slobodu izražavanja. Presudom vijeća od 10. listopada 2013. godi-
ne, Sud je utvrdio da podnositelju nije povrijeđeno pravo iz članka 10.
Konvencije. Slijedom podnositeljeva zahtjeva, predmet je upućen na
razmatranje Velikom vijeću Suda.
Uz dopuštenje Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska

165
prava kao nositelja prava na prijevod sažetka s mrežne stranice http://hudoc.echr.coe.

int/eng.
152
Ocjena Velikoga vijeća

Sud je istaknuo da postoje suprotstavljene stvarnosti između pogod-
nosti interneta, kao platforme koja omogućuje slobodu izražavanja
zaštićenu člankom 10. Konvencije i opasnosti kojih je nositelj, u vidu
mogućnosti da govor mržnje i poticanje na nasilje budu prošireni širom
svijeta u nekoliko sekundi, uz mogućnost da ostanu trajno zabilježeni
(suprotno članku 8. Konvencije). Ovo je prvi slučaj u kojem je Sud ispi-
tivao predmet u kojem se ove stvarnosti sukobljavaju. Pritom je ograni-
čio svoje ispitivanje na prirodu tvrtke podnositelja i na prirodu spornih
komentara.
Sud je prihvatio stajalište estonskih sudova da postoji razlika izme-
đu portala i tradicionalnih izdavača tiskanih medija, pa se prema tome
razlikuju i njihova prava i obveze. Nadalje, prihvatio je i zaključak do-
maćih sudova da su komentari prerasli u govor mržnje i poticanje na
nasilje, što je suprotno zakonu. Stoga, u ovom je predmetu riječ o pravi-
ma i dužnostima internetskih novinskih portala, koji, radi stjecanja do-
biti, omogućavaju objavljivanje komentara na objavljeni sadržaj. Neki
su komentari predstavljali govor mržnje i pozivanje na nasilje, čime su
povrijeđena prava osobnosti drugih osoba.
Sud je naglasio da u ovom predmetu nisu razmatrani drugi forumi
na internetu na kojima se mogu ostavljati korisnički komentari, poput
foruma za raspravljanje, oglasnih ploča (bulletin board) na kojima kori-
snici mogu slobodno razmjenjivati ideje o bilo kojoj temi bez prijedloga
upravitelja foruma. Nisu razmatrane ni socijalne mreže gdje pružatelj
usluge nije ponudio nikakav sadržaj ili gdje je pružatelj usluga privatna
osoba koja vodi internetsku stranicu ili blog kao hobi.
Među stankama nije bilo sporno da je došlo do miješanja u pravo na
slobodu izražavanja, niti da je ograničenje imalo legitiman cilj zaštite
prava i ugleda drugih. Sporna je bila primjena materijalnog prava jer
je podnositelj smatrao kako je trebalo biti primijenjeno europsko pra-
vo koje se odnosi na pružatelje internetskih usluga. Međutim, Sud se
složio s domaćim sudovima da se europsko zakonodavstvo na koje se
pozivao podnositelj, primjenjuje samo na tehničke, automatske i pa-
sivne aktivnosti, dok su podnositeljeve aktivnosti predstavljale više od
pružanja posredničke usluge.
153
Osim toga, Sud je smatrao da je Delfi, kao profesionalni izdavač koji

objavljuje na jednom od najvećih novinskih portala u Estoniji, trebao i
mogao ocijeniti rizike povezane sa svojim aktivnostima te da je razu-
mno mogao predvidjeti posljedice koje te aktivnosti mogu imati. Stoga
je Sud zaključio kako je miješanje u pravo na slobodu izražavanja bilo u
skladu sa zakonom.
U pogledu pitanja je li miješanje u pravo na slobodu izražavanja bilo
nužno u demokratskom društvu, Sud je naglasio da govor mržnje izražen
u komentarima korisnika, ne uživa zaštitu članka 10. Konvencije. No, u
ovom je predmetu Sud bio pozvan ocijeniti jesu li domaći sudovi, time što
su utvrdili podnositeljevu odgovornost za komentare korisnika, povrije-
dili pravo na dijeljenje informacija, zajamčeno člankom 10. Konvencije.
Sud je razmatrao četiri ključna aspekta: kontekst u kojem su komen-
tari napisani, odgovornost autora komentara kao alternativa podnosite-
ljevoj odgovornosti, koraci koje je podnositelj poduzeo radi otklanjanja
komentara i posljedice domaćeg postupka za Delfi.
Sud je pridao veliku pozornost činjenici da su komentari bili ekstre-
mni, ali i činjenici da je Delfi profesionalno vođeni novinski portal ko-
jem je bilo u cilju privući što više komentara na objavljene članke jer
je od toga imao financijsku korist. Sami autori komentara nisu mogli
izmijeniti ili izbrisati svoje komentare, već je to mogao samo Delfi, pa ni
iz tog razloga nije prihvaćen argument podnositelja da je njegova uloga
bila ograničena samo na tehničko, pasivno pružanje usluge.
U ovom slučaju podnositelj nije osigurao realnu mogućnost da au-
tori komentara za njih odgovaraju, jer je omogućio čitateljima da objav-
ljuju komentare na članke bez prethodne registracije, odnosno nije us-
postavio instrumente pomoću kojih bi se identificirali autori komentara
protiv kojih bi žrtva govora mržnje mogla podnijeti tužbu.
Treće, koraci koje je poduzeo Delfi radi uklanjanja komentara nisu
bili dovoljni. Mehanizmi koje je Delfi imao za filtriranje i uklanjanje
govora mržnje i poticanja na nasilje zakazali su zbog čega su komentari
bili vidljivi idućih šest tjedana. Sud je smatrao kako podnositeljeva ob-
veza da bez odgode ukloni komentare sa stranice, bez posebnog zahtje-
va žrtve ili trećih osoba, nije bila neproporcionalna imajući u vidu da je
154
veliki komercijalni portal poput Delfija imao dovoljno mogućnosti da

nadzire njihov sadržaj.
Konačno, Sud je zaključio kako posljedice domaćeg postupka za
podnositelja nisu bile velike – morao je platiti 320 eura, što za takav
portal nije velik iznos. Popularnost portala nije pala, naprotiv, broj ko-
mentara je porastao. Omogućeno je registrirano komentiranje, iako se
i dalje većinom koristi mogućnost anonimnih komentara, ali sada po-
stoji i tim moderatora.
Imajući u vidu navedeno, Veliko vijeće suda presudilo je da je utvrđi-
vanje podnositeljeve odgovornosti od strane estonskih sudova bilo op-
ravdano i proporcionalno ograničenje slobode izražavanja portala zbog
čega nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.
Nacionalna zakonodavstva europskih država također reguliraju govor

mržnje. Velika Britanija u Zakonu o javnom redu iz 1986. godine u glavi
5., članak 19., navodi da je „osoba koja koristi opasne, nasilne ili uvredlji-
ve riječi i ponašanje ili prikazuje bilo koji pisani materijal koji je prijeteći,
uvredljiv ili nasilan, kriva za kazneno djelo ako: (a) namjerava na taj način
pobuditi rasnu mržnju; (b) ili je, s obzirom na sve okolnosti, vjerojatno da
će se pobuditi rasna mržnja“166.
U Francuskoj se Zakonom o slobodi tiska iz 1881. jamči sloboda medi-
ja, uz nekoliko zabrana među kojima je i zabrana poticanja drugih na dis-
kriminaciju, mržnju ili povredu osobe ili skupine, iz članka 24., „temeljem
pripadnosti ili nepripadnosti skupini, kako u stvarnosti tako i u fantaziji,
na temelju etničke, nacionalne, rasne, religijske i spolne pripadnosti“167, a
člancima 32. i 33. zabranjuje se vrijeđanje osobe ili skupine iz istih razloga.
Nizozemskim kaznenim zakonom u članku 137c određeno je da će se
„svaka osoba koja u javnosti, bilo usmenim, pisanim ili slikovnim putem na-
mjerno uvrijedi drugoga zbog rase, vjere ili uvjerenja, heteroseksualne ili
166
Zakon o javnom redu Velike Britanije, članak 19., https://www.publications.parliament.
uk/pa/ld200203/ldselect/ldrelof/95/2061205.htm (pristupljeno 22. siječnja 2017.).
167
Francuski Zakon o slobodi tiska iz 1881., https://www.legifrance.gouv.fr/affichTexte.
do?cidTexte=LEGITEXT000006070722&dateTexte=20170407 (pristupljeno 22. siječnja
2017.).
155
homoseksualne orijentacije ili njegovih fizičkih ili mentalnih poteškoća, kazniti

kaznom zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom od treće kategorije.“168
Regulacija govora mržnje u Bosni i Hercegovini
S obzirom na izravnu primjenu Europske konvencije za zaštitu ljudskih

prava i temeljnih sloboda, može se očekivati visoka razina zaštite ljudskih
prava i sloboda u Bosni i Hercegovini, pa onda i zabrana govora mržnje,
posebno u sadržajima objava medijskih kuća. Ako se promatra pozitivno
pravno uređenje, posebno akti Regulatorne agencije za komunikacije BiH,
vidljivo je da su standardi predviđeni međunarodnim dokumentima pro-
pisani na odgovarajući način. Sukladno Europskoj konvenciji, Kodeksom o
audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regula-
torne agencije za komunikacije BiH, određeno je odredbama članka 4. da:
„Audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija neće po-

nižavati, zastrašivati ili poticati na mržnju, nasilje ili diskriminaciju
protiv osobe ili skupine na temelju spola, rase, etničke pripadnosti,
nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, posebnih potreba,
dobi, seksualne orijentacije, društvenog podrijetla ili na temelju bilo
koje druge okolnosti koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj
osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje
na ravnopravnoj osnovi, njezinih prava i sloboda.“169
Tim se Kodeksom na sljedećim stavcima tog članka kaže kako pružatelji

elektroničkih medijskih usluga neće stvarati rizik od poticanja na mržnju
niti pružati programske sadržaje koje publika može tumačiti kao poticanje
na mržnju, a predviđene su iznimke kojima se znanstveni, autorski i doku-
mentarni uradci kao i objektivna novinarska izvješća o spornim temama
objavljuju, ali bez namjere poticanja mržnje ili kao kritika govora mržnje.
Kodeks o komercijalnim komunikacijama BiH u općim načelima, članak
3., st. 4. određuje kako komercijalne komunikacije neće dovoditi u pitanje
poštovanje ljudskog dostojanstva niti poticati na mržnju. I Zakon o javnom
168
Nizozemski kazneni zakon, članak 137c, http://www.ejtn.eu/PageFiles/6533/2014%20se-
minars/Omsenie/WetboekvanStrafrecht_ENG_PV.pdf (pristupljeno 22. siječnja 2017.).
169
Kodeks o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, članak 4.
156
radiotelevizijskom sustavu Bosne i Hercegovine u članku 28., st. 1. – pro-

gramske zabrane, propisuje kako je u programima zabranjeno poticati i
širiti nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost., a odredbama iz
poglavlja Načela marketinškog oglašavanja u članku 30., stavak 6. navodi se
da „televizijsko reklamiranje i teleshopping neće: (...) b) imati diskriminacij-
skih sadržaja na temelju rase, spola i nacionalnosti“170.
Vrste sankcija koje su propisane za govor mržnje u elektroničkim medi-
jima variraju do države do države. Tako se u Bosni i Hercegovini predviđaju
za govor mržnje usmena ili pismena upozorenja; novčane kazne do 150.000
KM; obustava emitiranja (privremena) i oduzimanje dozvole za emitiranje.
Usprkos određenim kaznama, primjena tih propisa, posebice Kodeksa
Regulatorne agencije za komunikacije, često se krši. Više je primjera koji
mogu ilustrirati kako elektronički mediji objavljuju sadržaje koji šire govor
mržnje. Jedan od njih je primjer MTV Igman kojemu je RAK izrekao pi-
smeno upozorenje.
Primjer
MTV IGMAN – Defter Hefte s Fatmirom Alispahićem,

od 24. svibnja 2015.
Regulatorna agencija za komunikacije u predmetnom slučaju utvrdi-

la je kršenja odredbi članka 3. stavka 3. – Osnovni principi Kodeksa i
MTV-u Igman izrekla pismeno upozorenje.
Sporni je programski sadržaj glasio:
„17. maj se obilježava kao Svjetski dan borbe protiv homofobije i
transfobije. Sad vi mislite mnogi, kakva homofobija, transfobija, isto k’o
neka kad bi rek’o naučna grana u građevinskoj industriji. Kakva homo-
fobija? Znači, to je borba protiv ovih što su protiv pedera, da kažemo
narodnim jezikom homofobija. Ima ta transfobija, to su ovi što se oblače
u muško-žensko, on je muško obuče se u žensko, ona žensko obuče se u
Zakon o javnom RTV sustavu BiH, čl. 30., st. 6.

170
157
muško, to je to – trans. K’o u transu, nešto. Dakle, radi se o tome da su

pederi bili bolest do ‘93. godine, više nisu bolest, sad su zdravi.“
Prilikom nadzora nad sadržajem, RAK je utvrdio da MTV Igman
nije pokazao profesionalnu odgovornost u realizaciji programskog sa-
držaja, a da emitirani sadržaj ima komentare kojima se može potaknuti
na diskriminaciju pripadnika LGBT zajednice.
Nove tehnološke mogućnosti, interaktivne platforme kao i dvosmjer-

nost komunikacije, olakšavaju, uz mogućnost anonimnosti gledatelja koji
komuniciraju telefonima s medijskim kućama, činjenje djela kojima se na-
rušavaju prava drugih osoba i na temelju nacionalnosti, vjere, spolnosti ili
drugih karakteristika.
Primjer
Nadzorom sadržaja TV OBN – emisija Mimohod i Telering, od 30. ko-

lovoza 2008. i 18. rujna 2008., Regulatorna agencija za komunikacije
utvrdila je da je došlo do kršenja članka 4. – Govor mržnje, Kodeksa
o emitiranju RTV programa, zbog čega je televizijskoj postaji izrečena
financijska kazna u iznosu od 30 000 KM.
Predmet ispitivanja mogućeg kršenja Kodeksa bio je isključivo sadr-
žaj objavljenih SMS poruka, putem programskih sadržaja nakladnika
emisije Mimohod, a objavljene su, između ostalih, i sljedeće tekstualne
poruke gledatelja:
♦♦ Hajmo svi navijači u boj protiv pedera.

♦♦ Čekam tu paradu da budem u prvim redovima da vas pucammmm!
Mnogi će nastradati!
♦♦ Horde zla će vam suditi. Radujemo se tom danu više nego Bajramu!
Mimo, pazi da ti sin u kuću ne dovede zeta!
♦♦ Evo šanse da se svi ujedinimo i slupamo ove bolesnike. Smrt pederima.
♦♦ Bit će gusto, bit će šutanja, bit će šutanja, smrt nastranima, sloboda
narodu.
♦♦ Sarajlije protjerajte tu gamad!!! Pozdrav iz Banja Luke.
158
Realizacija obiju emisija, u pogledu koncepcije programa, formira-

nja tematike i načina vođenja emisije i razgovora s gostima u studiju,
bila je u skladu s odredbama Kodeksa o emitiranju RTV programa, pa
samim tim nije bila predmet razmatranja Agencije, ali je nakladnik mo-
rao posvetiti pozornost objavljenim porukama kako bi ograničio objavu
sadržaja kojim se poticalo na mržnju.
Iako broj prijavljenih slučajeva govora mržnje u elektroničkim mediji-

ma u Bosni i Hercegovini nije tako velik, u posljednje vrijeme eskalira na
online portalima i društvenim mrežama, pa bi se moglo zaključiti kako ta-
kav doista djelotvoran zakonski okvir s područja elektroničkih medija, valja
primijeniti i u području novih medijskih tehnologija, čime bi se onemogu-
ćilo narušavanje prava i interesa osjetljivih skupina poticanjem na mržnju
usmjerenu protiv njih.
Zakonom o javnom RTV sustavu Bosne i Hercegovine područje pro-
gramskih zabrana iz članka 28. predviđa zabranu prijenosa sadržaja kojima
se potiče i širi nacionalna, rasna ili vjerska mržnja i netrpeljivost, antisemi-
tizam i ksenofobija ili bilo koji oblik diskriminacije ili neprijateljstva prema
pojedincima ili skupinama zbog njihova podrijetla, boje kože, političkoga
uvjerenja, vjere, zdravstvenoga stanja, spola, seksualnih ili drugih određe-
nja ili osobina.
Regulacija govora mržnje u Republici Hrvatskoj
Kako bi spriječila govor mržnje u skladu s propisanim međunarodnim stan-

dardima, Republika Hrvatska Ustavom propisuje zabranu i kažnjavanje
„svih oblika pozivanja ili poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu,
rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.“171 Usto i Kaznenim
zakonom, članak 325., sankcionira javno poticanje na mržnju kao i svaki
takav pokušaj, a određuje da javno potiče na mržnju onaj tko: „putem tiska,
radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi
način... javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se
poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku
Ustav Republike Hrvatske, čl. 37.

171
159
skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, po-
drijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invalidi-
teta ili kakvih drugih osobina“172, za što je propisana kazna do tri godine za-
tvora. Taj zakon i strože inkriminira posebno opasne oblike govora mržnje:
izravno i javno poticanje na genocid, čl. 88. st. 3., izravno i javno poticanje
na zločin agresije čl. 89. st. 3. te javno poticanje na terorizam, čl. 99.
Mnoštvom prekršajnih zakona uređeno je područja govora mržnje, a
posebno su bitne odredbe Zakona o sprječavanju nereda na športskim na-
tjecanjima, Zakona o suzbijanju diskriminacije, Zakon o prekršajima protiv
javnog reda i mira i Zakona o javnom okupljanju.173
U medijskom se pak zakonodavstvu zabrana govora mržnje regulira Za-
konom o medijima članak 3., st. 4. koji određuje da je zabranjeno preno-
šenjem programskih sadržaja u medijima poticati ili veličati nacionalnu,
rasnu, vjersku, spolnu ili drugu neravnopravnost ili neravnopravnost na
temelju spolne orijentacije kao i ideološke i državne tvorevine nastale na
takvim osnovama te izazivati... neprijateljstvo ili nesnošljivost. Na sličan se
način i Zakonom o elektroničkim medijima u članku 12. stavak 2. navodi:
„U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno

poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na
osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere,
političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla,
imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog polo-
žaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, inva-
liditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne
orijentacije te antisemitizma i ksenofobije, ideje fašističkih, naciona-
lističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.“174
Uz tu odredbu člankom 77. st. 1. i 2. propisana je mogućnost poduzima-

nja mjera privremenog ograničavanja prenošenja audiovizualnih medijskih
usluga iz drugih država putem odluka Vijeća za elektroničke medije kada
172
Kazneni zakon Republike Hrvatske, čl. 325., Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15,
61/15.
173
Usp. Munivrana Vajda, M. – Šurina Marton, A., Gdje prestaju granice slobode izražava-
nja, a počinje govor mržnje? Analiza hrvatskog zakonodavstva i prakse u svjetlu europ-
skih pravnih standarda, u:Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 23, No. 2,
2016., Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu, Zagreb, 2016., str. 435–467.
174
Zakon o elektroničkim medijima, čl. 12., st. 2.
160
medijske usluge televizije „koje dolazi iz druge zemlje članice Europske uni-
je očito, ozbiljno i teško krši odredbe članka 26. stavka 2. ili 3. ovoga Zakona
i/ili televizijsko emitiranje potiče mržnju na osnovi rase, spola, vjere ili na-
cionalnosti“175. Takve mjere obustave prijenosa medijskih usluga odnose se
i na audiovizualne medijske usluge na zahtjev ako su one potrebne, između
ostaloga, i zbog borbe „protiv svakog raspirivanja mržnje na temelju rase,
spola, vjere ili nacionalnosti te povrede ljudskog dostojanstva pojedinca“.176
U Hrvatskoj je do 2013. bilo moguće i novčano kažnjavanje, ali od tada
postoji samo mogućnost privremenog ili trajnog oduzimanja koncesije.
Studija slučaja
Trodnevno oduzimanje koncesije Z1 televiziji177
Zbog velikog broja zaprimljenih pritužbi, Vijeće za elektroničke medije

obavilo je nadzor nad televizijskom emisiji „Markov trg“, koja je 19. si-
ječnja 2016. emitirana na Z1 televiziji. Sporni dio emisije bila je odjava u
kojoj je voditelj izrekao u kontekstu Srpske pravoslavne crkve niz spor-
nih termina među kojima i sljedeće: „upozoravam Zagrepčane koji se
kreću Cvjetnim trgom, osobito majke s djecom... pripazite kad prolazite
pored crkve tamo Preobraženja svetog da ne bi netko s nožem istrčao i
obavio svoj krvavi četnički pir.“
Prema zahtjevu Vijeća, nakladnik se očitovao, ne spominjući istup
voditelja, o tome da je u međuvremenu pokrenut postupak prekida
ugovora s vanjskom produkcijom koja proizvodi emisiju „Markov trg“,
da nije emitirana repriza emisije od 19. siječnja te se u više navrata –
zbog onoga što je izrekao voditelj – nakladnik ispričao gledateljima,
što je Vijeće prema izvješću uzelo u obzir kod izricanja visine sankcije.
Naime, u slučajevima govora mržnje, kao što je u knjizi već rečeno, Za-
kon o elektroničkim medijima upućuje samo i isključivo na jednu vrstu
175
Zakon o elektroničkim medijima, čl. 77., st. 2.
176
Ibid., st. 3.
177
Odluka o privremenom oduzimanju koncesije Z1 televizija d.o.o., http://www.e-mediji.
hr (pristupljeno 25. siječnja 2016.).
161
kazne za televiziju i radio – privremeno ili trajno oduzimanje koncesije
nakladniku.
U Odluci Vijeća za elektroničke medije stoji kako nisu ulazili ni u
kakve ideološke procjene ili procjenjivanje same tematike emisije, ali je
neprijeporno utvrđeno da je navedenom izjavom voditelj emisije „Mar-
kov trg“ prekršio zakonske odredbe i prekoračio prihvatljivi diskurs u
javnom prostoru.
Vijeće je svjesno da je oduzimanje koncesije stroga mjera, međutim
smatraju kako su u ovakvim slučajevima mogućnosti Vijeća ograničene
tek na izbor između trajnog i privremenog oduzimanja jer je zakonoda-
vac tako propisao Zakonom o elektroničkim medijima.
Ipak, u javnosti se stvorila žučna rasprava o tome je li privremena
mjera oduzimanja koncesije na tri dana bila ispravna. Naime, jedan dio
javnosti smatrao je da se s obzirom na ponašanje nakladnika, isprike i
prekidanje odnosa s proizvođačem emisije mogla izreći i kraća mjera
oduzimanja koncesije na sat vremena, dok drugi dio javnosti smatra da
je izrečena kazna zadovoljavajuća.
162
7
Politička debata
u medijima
164
P oseban vid afirmacije slobode izražavanja u medijima predstavlja slobo-
da političke debate tijekom izborne kampanje. Moguća se opasnost od
ograničenja slobode izražavanja očituje tako da se u određenim medijima,
najčešće javnima, nekim osobama omogućava prisutnost u medijima, dok se
drugim osobama uskraćuje mogućnost da se pojave u njima na jednak način
na koji je to dopušteno drugima. Međutim, nije obveza medija da budu do-
stupni svima, nego da budu svima dostupni pod jednakim uvjetima. Najbolji
primjer za pojašnjenje ograničenja dostupnosti medija, mogla bi biti izborna
kampanja. Naime, o ograničenju dostupnosti medija radilo bi se u slučaju
da se jednoj stranci ili kandidatu ne dopusti sudjelovanje u programu neko-
ga medijskog nakladnika, odnosno prisutnost u medijima, dok bi se medij-
ska prisutnost drugim kandidatima ili strankama omogućila. U presudama
Europskog suda za ljudska prava nalazi se jedna zanimljiva presuda. Naime,
time što je odbijena molba da se emitira jedan politički program na BBA –
Radiotelevizija Belizea, prema mišljenju suca Moe, „prekršeno je molitelje-
vo pravo, na slobodu izražavanja i na zaštitu od diskriminacije.“178 A kao što
neki autori navode, „samo kad postoji ‘opća suglasnost mišljenja’, opozicija
nema pravo na odgovor.“179 Tom presudom Europski je sud zaključio da se
moralo osigurati jednako trajanje televizijskih emisija političarima suprotnih
mišljenja. Kako znademo da sloboda medija proizlazi iz ljudskih sloboda i
prava, treba se osigurati opće pravo uporabe radija i televizije, a novine se
trebaju uređivati na temelju novinarskih načela i etike, te ne bi smjelo biti
nikakvog upletanja države u uređivačku politiku. Posebno je to tako jer „ova
načela određuju objavljivanje svih pažnje vrijednih događaja, bez obzira na
izvor informacija. To je minimum prihvatljivoga u državnim medijima, tisku
ili drugome, a javnost može lako prosuditi rade li mediji prema osnovnim
novinarskim načelima i etici ili je njihov rad u suprotnosti s tim načelima.“180
Kako je navedeno i u Deklaraciji o slobodi političke debate u medijima,
jedna od važnijih zadaća medija je da omogući informiranje o bitnim druš-
tvenim pitanjima uključujući i suprotstavljene stavove o pitanjima od javne
važnosti. Mediji takvim izvješćivanjem, uz izbor tema izvješćivanja, uklju-
čuju i recipijente medijskih sadržaja u javni nadzor nad javnim i političkim
178
BBA vs. Courtenay and Hoare, 1986., http://www.humanrights-observatory.net (pri-
stupljeno 11. ožujka 2011.).
179
Priručnik o slobodi javne riječi, Article XIX i Press data, Zagreb, 1998., str. 120.
180
Mostaru – Sveučilište u Zagrebu, Mostar – Zagreb, 2002., str. 52.
165
poslovima. Medijskim propitivanjem rada javnih tijela, prije svega politič-

kih organizacija, potiče se njihova odgovornost i transparentnosti, ali i re-
akcija javnosti na moguća negativna kretanja tih struktura.
„Pristranost čini problemom zamisao da se mediji mogu, ako iskriv-

ljuju sliku svijeta, iskriviti i izokrenuti demokratski proces. Ako me-
diji sustavno promiču neke interese i krivo obavještavaju građanstvo,
demokratski proces neće djelovati učinkovito. U prepoznavanju pri-
stranosti, kritičari medija izražavaju strah da krivo predstavljanje ili
naklonost jednoj strani imaju važne posljedice na način na koji ljudi
razmišljaju o sebi, na način na koji drugi razmišljaju o njima, na ishod
političkih procesa i na demokratsku praksu.“181
Danas, srećom, možemo reći da se u svim demokratskim državama,

pa tako i u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bar prema pozitiv-
nopravnim propisima, ne provodi ograničenje dostupnosti medijima tije-
kom izbornih kampanja te da se ni jednoj skupni ne daje sustavna prednost
pred drugom skupinom, a informacije koje su dostupne građanima, uglav-
nom su točne i nepristrane. Na taj se način osiguravaju načela političke jed-
nakosti i odgovornosti koja omogućuju da građani na temelju više oprečnih
izjava procijene koja je ispravna i da sami donesu sud o određenoj pojavi.
Međutim, iako u Bosni i Hercegovini postoji regulativni okvir djelovanja
medija u izbornim kampanjama, kada se jasno određuje mogućnost pristupa
kandidata i političkih organizacija u medijskim sadržajima, izvan izbornih
kampanja javlja se nezadovoljstvo dijela javnosti, prije svega medijskim sadr-
žajima koje objavljuju sastavnice Javnog RTV sustava Bosne i Hercegovine.
Politička debata u bosanskohercegovačkom

zakonodavstvu
Prema Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine – poglavlje „Mediji u izbor-

noj kampanji“ navodi se kako će mediji u Bosni i Hercegovini pravedno,
profesionalno i stručno pratiti izborne aktivnosti uz dosljedno poštovanje
novinarskoga kodeksa te općeprihvaćenih demokratskih načela i pravila,
Street, J., Masovni mediji, politika i demokracija, Fakultet političkih znanosti, Zagreb,
181
2003., str. 16.
166
Politička debata u medijima
posebno osnovnog načela slobode izražavanja. Veliku pozornost posvećuje

se izvješćivanju elektroničkih medija, tako se u čl. 16.4. navodi da će elek-
tronički mediji „posebno voditi računa o tome da se načela uravnoteženo-
sti, poštenja i nepristranosti poštuju u informativnim emisijama, pogotovo
u emisijama aktualnih vijesti, zatim u intervjuima te u raspravama o aktual-
nim političkim temama, poput okruglih stolova i slično, koje tematski nisu
u izravnoj vezi s izbornim aktivnostima političkih subjekata, ali bi mogle
imati utjecaj na raspoloženje birača.“
Onemogućava se povlašten položaj bilo kojoj političkoj opciji u sadrža-
jima koji će se emitirati tijekom predizbornog razdoblja. Dopušta se objava
istraživanja javnog mišljenja, ali samo pod uvjetom da se javnost informira
o naručitelju istraživanja, instituciji koja je provela istraživanje, o ispitnom
uzorku i razdoblju u kojem je istraživanje provedeno, a rezultati telefonske
ankete i ankete na ulici neće biti predstavljeni kao siguran i autentičan stav
određene društvene skupine, što je medij koji provodi anketu i objavljuje re-
zultate, dužan posebno naglasiti. Zakon donosi i zabranu novinarima i vodi-
teljima da se u redovitim i posebnim emisijama izjašnjavaju o stranačkoj pri-
padnosti ili naklonosti. Određuje se da vrijeme izborne šutnje počinje 24 sata
prije otvaranja birališta te se zabranjuje objavljivanje izbornih anketa. Tim
se Zakonom određuje i da se plaćeno političko oglašavanje dopušta samo 30
dana prije održavanja izbora pod jednakim uvjetima za sve političke subjekte,
a politički subjekti svoje primjedbe na sadržaj u tiskanim medijima u vezi s
praćenjem izborne kampanje upućuju Vijeću za tisak. Osobito se naglašava
da mediji trebaju pratiti izborni proces profesionalno, pravedno i stručno vo-
deći posebno pozornost o poštovanju novinarskih kodeksa.
Imajući u vidu pluralnost bosanskohercegovačog društva, međunacio-
nalne tenzije i nedavne ratne sukobe, posebno je zabrinjavajuće pojavlji-
vanje ranjivih društvenih skupina i zloporaba maloljetnika u predizbor-
nom razdoblju u programima koji su izravno vezani za političko područje
djelovanja.
167
Studija slučaja
TV Sarajevo – Dnevnik od 19. rujna 2008.

U okviru informativnog programa Dnevnik, 19. rujna 2008. godine
s početkom u 18:30 sati, TV Kantona Sarajevo emitirao je prilog koji
govori o slučaju djevojčice Dž. Đ., koja boluje od rijetke i teške kožne
bolesti. Regulatorna agencija za komunikacije (Agencija) po službenoj
dužnosti pokrenula je postupak ispitivanja mogućeg kršenja Kodeksa o
emitiranju RTV programa (Kodeks). Agencija je 16. rujna 2008. uputila
dopis TV Kantona Sarajevo u kojem je zatražila snimke prijepornog
programa. Snimke iz kojih je razvidno da je predmetni program emiti-
ran, TV Sarajevo dostavlja, pa se analizom utvrđuje kako se prilog od-
nosi na navedenu djevojčicu.
Prilog je najavljen uvodnim riječima spikerice informativnog pro-
grama: „Zbog nemara ljekara u bolnici u F. početkom rata, Dž. Đ. obo-
ljela je od rijetkog kožnog oboljenja. Ova jedna od prvih žrtva f. genoci-
da danas živi sa svojom bolešću, samo zato što se zove Dž.“
Prilog je prezentiran na sljedeći način:
REPORTER: Dž. Đ. imala je nesreću da se rodi u F. početkom 1992.
godine. Rođena prijevremeno, ratne strahote dočekala je u inkubatoru f.
bolnice, čija je većina ljekara bila zaokupljena učešćem u genocidu nad f.
B. Previsoka temperatura u inkubatoru i nedovoljan dotok kisika oštetili
su ćelije, zbog čega Dž. danas boluje od rijetkog kožnog oboljenja.
A. Đ.: Po mojim mišljenjima i po svim, u ono vrijeme dok sam išla da
je vidim dok je bila u inkubatoru, da jeste.
REPORTER: Doktori danas kažu da je oboljenje nasljedno, dok nala-
zi kod roditelja nisu pokazali prisustvo bolesti. Za Dž. liječenje potrebne
su, po Dž. zdravlje opasne i vrlo skupe tablete, neatrogazon, kao i poseb-
ne kreme.
A. Đ.: Ona svakodnevno mora da se maže, svaki dan treba terapija
za mazanje. Kupanje, na primjer ne može se izvršiti da se ona ne nama-
že i to ide pretežno Eucerin 10% ili 5%. Jedna bočica Eucerina od 250 ml
je 27 maraka, a njoj jedna ne može biti da se namaže kompletna.
168
REPORTER: Dž. je 1998. godine nekoliko mjeseci boravila u Americi,

gdje se je njeno stanje poboljšalo. Zbog nemogućnosti ostanka u SAD, Dž.
se vratila u BiH gdje se bolest kože ponovo vratila. Odlazak u Ameriku,
svakodnevno kupanje u moru i sunce lijek su za ovu petnaestogodišnja-
kinju. Ulaznu vizu za Ameriku po drugi put nisu uspjeli dobiti.
A. Đ.: Dva puta sam ja uplaćivala i vizu i sve i dobila sam odbijenicu.
Imala sam i garantno pismo od američke porodice. Imam, i sad čuvam,
garantno pismo od doktora koji je pristao godinu dana besplatno da
liječi Dž. Međutim, dobili smo i nakon toga odbijenicu.
DŽ. Đ.: Prije svega da mi spadne sve ovo. To je jedna želja, da se očisti
i da bude normalno. To je spalo sve samo kad smo bili u Americi, nikako
više nije htjelo da spadne.
REPORTER: Bi li voljela opet otići u Ameriku?
DŽ. Đ.: Pa bih, normalno, bih.
REPORTER: Dž. roditelji su nezaposleni. Žive od očevog povremenog
angažmana te od 180 maraka dodatka za tuđu njegu i pomoć. Druge
pomoći nema, a lijekovi i kreme za Dž., ma koliko skupi, moraju se naći.
Kažu da je svaka pomoć dobrodošla.
Akcija Agencije
Dana 3. listopada 2008. godine, Agencija je po analizi programa tražila
od postaje pismeno očitovanje – navode o mogućem kršenju relevan-
tnih odredbi Kodeksa, članak 6. Pravičnost i nepristranost i članak 13.
Sudjelovanje djece i maloljetnika u programu te članak 16. Zaštita pri-
vatnosti, opći principi.
U svom odgovoru na navode o mogućem kršenju relevantnih odred-
bi Kodeksa, dostavljenom Agenciji, postaja navodi da je prilog o djevoj-
čici Dž. Đ. imao „samo jedan osnovni cilj – animiranje gledateljstva za
pomoć ovoj djevojčici.“ Postaja objašnjava da je „na osnovu izjava Dž.
majke u najavi priloga parafrazirano ono što je nekoliko puta u svojoj
priči ponavljala, da je Dž. bila žrtva samo zbog imena. Ovo je potkrije-
pila svjedočenjem o položaju jednog naroda na početku rata u F., kada
je ubijen veliki broj njih, a na tisuće protjerano. Dž. majka nam je o
169
tome svjedočila puno više, ali smatrali smo da su te činjenice općepo-

znate i zbog toga sve parafrazirali u samo jednoj rečenici, a zatim pri-
log koncipirali na takav način da ispunimo naš primarni cilj, kako bi se
ovoj unesrećenoj djevojčici pomoglo. Dakle, iznesene su samo činjenice
bez bilo kakvog komentara. Stoga mislimo da je naš prilog bio točan,
pravičan i istinit i njegov jedini i osnovni cilj je pokušaj pružanja po-
moći djevojčici. Desetine telefonskih poziva nakon emitiranog priloga i
pomoć koju su naši gledatelji uputili porodici Đ., pokazatelj su da smo
emitiranjem priloga ispunili cilj zbog kojeg smo i obradili ovu temu.
Program nije vrijeđao ničije osjećaje, niti je bio konotiran bilo kakvim
političkim zaključcima.“
Međutim, suprotno tvrdnjama postaje, u samoj najavi priloga iznese-
na je konstatacija o bolesti djevojčice Dž. Đ. s komentarom, koji je spiker
verbalno, ali i s vidljivim izrazom neverbalne komunikacije, prezentirao
tako da se gledateljstvu unaprijed daje zaključak o razlogu zbog kojeg je
djevojčica bolesna: „Zbog nemara ljekara u bolnici u F. početkom rata,
Dž. Đ. oboljela je od rijetkog kožnog oboljenja. Ova jedna od prvih žrtva
f. genocida danas živi sa svojom bolešću, samo zato što se zove Dž.“
Prema postavljenim standardima koji se tiču prezentacije vijesti, a
imajući u vidu osnovni cilj pružanja objektivne i izbalansirane informa-
cije javnosti, način prezentacije vijesti mora biti ograničen na nepristra-
no iznošenje informacija, bez iznošenja osobnih stavova, bilo verbal-
nom bilo neverbalnom komunikacijom. Već u samoj najavi priloga, TV
Sarajevo nije pokazao tu odgovornost da javnosti omogući da formira
svoje mišljenje o temi i da ni na koji način ne utječe na slobodno obli-
kovanje javnog mnijenja. Samo objašnjenje postaje da se radi o „opće-
poznatim činjenicama koje su parafrazirane u jednoj rečenici“, dodatno
ukazuje na zaključak Agencije da se postaja nije vodila normama pra-
vičnog i nepristranog izvješćivanja, potkrijepljenog činjenicama, već je
na samom početku priloga iskazala tendencioznost u izvješćivanju o
okolnostima koje su u slučaju djevojčice Dž. Đ. prisutne, ali je ostatak
priloga ukazao na to da one možda nisu bile i presudne. U prilog ovoj
tvrdnji Agencije, govori i činjenica da je reporter u jednom dijelu prilo-
ga rekao: „Doktori danas kažu da je oboljenje nasljedno, dok nalazi kod
roditelja nisu pokazali prisutnost bolesti“, čime se sam jasno stavio u
170
ulogu medicinskog stručnjaka koji dovodi u pitanje tvrdnje liječnika o

tome da je bolest nasljedna.
Na temelju analize priloga, Agencija smatra da je ovakvim emitira-
njem programa došlo do kršenja članka 3., stavka 10. Opći principi, Ko-
deksa o emitiranju RTV programa.
Iako je postaja u svom odgovoru navela da je prilog imao za cilj po-
moći djevojčici, Agencija smatra da je način na koji je postaja realizirala
prilog, pogotovo imajući u vidu osobni, politički intoniran, komentar
reportera, u kojem se navodi: „Rođena prijevremeno, ratne strahote do-
čekala je u inkubatoru f. bolnice, čija je većina ljekara bila zaokupljena
učešćem u genocidu nad f. B.“, nije zadovoljio svoju osnovu svrhu.
Ne miješajući se u način odabira tematike i realizacije u okvirima
uređivačke politike svake postaje, Agencija naglašava da se ni u jed-
nom dijelu emitiranog priloga nije pružila informacija gledateljima o
načinu pružanja pomoći ovoj djevojčici. Naglasak na molbi za pomoć
djevojčici uporabom ideološki ostrašćenih komentara spikera i repor-
tera, u konačnici je poprimio sasvim drugu, političku konotaciju, čime
je postaja dozvolila da u prilogu, bez obzira na njegovu inicijalnu svrhu,
prevlada jedno mišljenje, što je dovelo do neobjektivnog i jednostranog
prikaza obrađene teme. Kombinatorika komentara i teme priloga i na-
čin na koji je prezentiran, dovodi do zaključka da je postaja zloporabila
medijski prostor i ispolitizirala jednu tragičnu priču, čiji je cilj, kako se
tvrdi, bio humanitarnog karaktera. U tom kontekstu zaključeno je i da
je sudjelovanje bolesne djevojčice u prilogu zloporabljeno, odnosno da
nije posvećeno njezinoj dobrobiti i dostojanstvu, s obzirom na konačan
sadržaj emitiranog priloga.
U predmetnom slučaju utvrđeno je kršenje članka 6. Pravičnost i ne-
pristranost i članka 13. Sudjelovanje djece i maloljetnika u programima.
Agencija je zaključila da ipak nije došlo do kršenja članka 16. Zaštita
privatnosti – Opći principi Kodeksa. Iako postaja nije dostavila pisme-
no odobrenje roditelja, činjenica da su majka i dijete zajedno sudjelovali
u programu, može se promatrati u kontekstu odobrenja.
Na temelju utvrđenoga kršenja, izrečena je novčana kazna u iznosu
od 1000 KM.
171
Politička debata u zakonodavstvu Republike Hrvatske
Medijska prezentacija izbornih kandidata i politička debata kao oblik javne

komunikacije jednim je dijelom u Republici Hrvatskoj uređena Zakonom o
izboru predsjednika Republike Hrvatske tako što od dana kad Izborna komi-
sija Republike Hrvatske objavi listu kandidata pa do 24 sata prije dana izbora,
svi kandidati za predsjednika Republike Hrvatske imaju pod jednakim uvje-
tima pravo na iznošenje i obrazlaganje svojih izbornih programa te izbornu
promidžbu; HRT-u se nalaže da u razdoblju izborne promidžbe, u okviru svo-
jih radijskih i televizijskih programa, omogući svakom kandidatu za predsjed-
nika Republike da u jednakom vremenu izloži svoj izborni program. Na sli-
čan se način dostupnost medija, člankom 27. Zakona o izborima zastupnika
u Hrvatski sabor u vrijeme izborne promidžbe, omogućuje svim političkim
strankama koje su predložile kandidacijske liste, i to da pod jednakim uvjeti-
ma ostvare pravo na iznošenje i obrazlaganje svojih izbornih programa te iz-
bornu promidžbu. Pritom se obvezuju sredstva javnog priopćavanja da omo-
guće ova prava svim strankama i kandidatima koji se kandidiraju na izborima.
Posebnu vrijednost u uređenju tog područja imaju Pravila o postupa-
nju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u Republici Hrvatskoj
tijekom izborne promidžbe iz 2014. godine kojima se uređuje predstavljanje
kandidata za parlamentarne izbore, izbore za predsjednika Republike Hr-
vatske kao i za izbore zastupnika Republike Hrvatske u Europski parlament.
Pravilnikom se osigurava predstavljanje kandidata i kandidacijskih lîstā
prijavljenih za izbore u programima elektroničkih medija s nacionalnom
koncesijom, pri čemu se jamče načela slobode izražavanja, novinarske neo-
visnosti, profesionalnosti i stručnosti, a sve s ciljem zaštite interesa javnosti.
Uz odredbe prema kojima su svi nakladnici dužni osigurati primjeren prostor
za predstavljanje političkih programa izbornih kandidata, posebna se obveza
određuje Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji koji su dužni osigurati mini-
malno pet minuta za predstavljanje programa svih izbornih sudionika.
Zabrana sudjelovanja novinara u izbornoj promidžbi propisana je kako
bi se izbjegla manipulacija recipijentima medijskih sadržaja i izbjeglo njiho-
vo dovođenje u zabludu, odredbama točke g), članka 8. koji navodi:
„Novinari i voditelji nakladnika ne smiju u redovitim i posebnim

emisijama iz glave II. ovih Pravila iznositi svoju eventualnu stranačku
172
pripadnost ili političko opredjeljenje. Oni novinari i voditelji naklad-

nika koji su kandidati na izbornim listama ne smiju tijekom izborne
promidžbe obavljati svoje redovite poslove kod nakladnika.
Novinarima koji sudjeluju u izbornoj promidžbi zabranjeno je tije-
kom izborne promidžbe obavljati novinarsku djelatnost, a ako imaju
vlasničke udjele u nekoj od agencija koja radi za pojedinu stranku ili
listu, dužni su o tome u pisanom obliku obavijestiti svog urednika.“182
Nakladnicima se ostavlja mogućnost organizacije sučeljavanja prema

internim pravilima koja moraju biti javno objavljena u roku od sedam dana
od dana raspisivanja izbora. Televizijski nakladnici mogu jednom tijekom
izborne kampanje organizirati sučeljavanja kandidata koje su prijavljeni
politički subjekti istaknuli kao kandidata za predsjednika Vlade Republike
Hrvatske, a preuzimanje zvučnog sadržaja sučeljavanja dopušteno je radij-
skim nakladnicima i ostalim televizijskim nakladnicima u roku od 24 sata
od trenutka emitiranja.
Posebno je uređeno objavljivanje ispitivanja javnog mnijenja pri čemu
se javnost treba jasno i nedvosmisleno obavijestiti (na temelju članka 4.) o
sljedećem:
♦♦ tko je naručio ili platio istraživanje;

♦♦ koja je organizacija provela istraživanje;
♦♦ na kojem je uzorku ispitivanje obavljeno i o samoj metodologiji pro-
vedbe istraživanja s mogućim odstupanjem i
♦♦ u kojem je razdoblju istraživanje provedeno.
Plaćeno oglašavanje izborne promidžbe obrađeno je člankom 16. kojim

se navodi da će nakladnici omogućiti „pod jednakim uvjetima, svim su-
dionicima u izborima objavljivanje plaćenih oglasa izborne promidžbe u
trajanju do dvije minute. Sadržaj oglasa izborne promidžbe mora biti usko
vezan uz političke programe sudionika u izborima.“183 Ipak, člankom 17. na-
kladnicima je omogućeno odbiti emitiranje izbornih promidžbenih oglasa
pod sljedećim uvjetima:
182
Pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u Republici Hrvat-
skoj tijekom izborne promidžbe, točka g), članak 8., http://narodne-novine.nn.hr/clanci/
sluzbeni/full/2014_10_118_2222.html (pristupljeno 23. ožujka 2016.).
183
Ibid., članak 16., stavak 1.
173
♦♦ ako narudžbu nije podnijela za to ovlaštena osoba;
♦♦ ako oglašavanje nije naručeno ili oglas nije dostavljen najmanje 24
sata prije emitiranja;
♦♦ ako oglas ne udovoljava tehničkim i profesionalnim standardima na-
kladnika;
♦♦ ako sadržaj oglasa ili neki njegov dio ima elemente protivne Ustavu i
zakonima Republike Hrvatske.
174
8
Medijsko djelovanje i
zaštita maloljetnika
176
O graničenje dostupnosti medija može biti nužno zbog zaštite morala i
zdravlja te zaštite maloljetnika. U Europskoj uniji strogo je utvrđena
granica emitiranja određenih sadržaja s obzirom na starost gledatelja. U
članku 27. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama EU-a navodi se
da će države članice poduzeti sve korake kako bi se osiguralo da televizij-
ski nakladnici u njihovoj nadležnosti ne emitiraju bilo kakve programe koji
mogu ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, a
posebno će biti zabranjeni programski sadržaji koji uključuju pornografiju
ili bezrazložno nasilje. Te mjere moraju se proširiti i na programe za koje
je vjerojatno da će ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika,
osim tamo gdje je osigurano, odabirom vremena emitiranja ili nekim teh-
ničkim mjerama, da maloljetnici u području prijenosa neće uobičajeno čuti
ili vidjeti takve emisije. Kada se takvi programi emitiraju u nekodiranom
obliku, moraju se osigurati prethodna akustična upozorenja ili prikaz odre-
đenih vizualnih simbola tijekom njihova trajanja.184
Zelena knjiga o zaštiti maloljetnika i ljudskog dostojanstva u audiovizu-
alnim i informacijskim uslugama identificira i analizira one dijelove razvoja
audiovizualnih i informacijskih usluga koji mogu dovesti do ugrožavanja
ljudskog dostojanstva i zaštite maloljetnika. U Zelenoj se knjizi naglašava
razlika između dječje pornografije koja je protuzakonita i podliježe kazne-
nom progonu i pornografije za odrasle koja nije protuzakonita, ali pristup
takvim sadržajima može imati štetne posljedice na psihički i moralni razvoj
djece. Također, gledanje programa koji su dostupni na zahtjev ili se plaćaju
po pregledu, za razliku od standardnih programa koji su gledatelji mogli
gledati, povećava mogućnost pristupa štetnim sadržajima. Razvoj novih
usluga zahtijeva fleksibilno okružje, posebno u smislu regulacije. Naime,
online uslugama medijsko tržište ostaje sve manje nacionalno, a postaje
svakim trenutkom sve više globalno. Funkcionalna analiza karakteristika
svakoga novog tipa usluge potrebna je kako bi se utvrdila nova rješenja.
Svaki novi rizik koji je inherentan u prirodi novih usluga, mora se pažljivo
ocijeniti. Pažnja koju traže nove audiovizualne i informacijske usluge po
načinu i režimu reguliranja često nije u samom sadržaju usluga koje se pri-
kazuju, nego u karakteristikama sredstava prijenosa usluga koji se znatno
razlikuju od tradicionalnih medija.
184
Usp. http://ec.europa.eu/avpolicy/reg/tvwf/protection/index_en.htm (pristupljeno 7.
travnja 2011.).
177
Drugo poglavlje Zelene knjige navodi da su sva prava iz Europske kon-

vencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u nju integrirana kao
opća pravna načela Zajednice. Iako je navedeno da se sloboda izražavanja
može ograničiti zbog zaštite zdravlja i morala ili prevencije kriminala, bitno
je da Europski sud za ljudska prava inzistira na načelu razmjernosti. Ipak,
postavlja se pitanje što se može učiniti sa sadržajima koji su štetni za malo-
ljetnike, a nisu nužno nezakoniti. Neke države načela zaštite maloljetnika
reguliraju općim aktima bez obzira o kojim se medijima radi, dok druge
države reguliraju štetne programe za svaki pojedini medij posebno. Nova
tehnološka rješenja omogućuju bolju zaštitu maloljetnika kroz povećanje
roditeljske kontrole preko V-čipa za televiziju, kao i (PICS-a) za internet-
ske medije. U svakom slučaju označivanje potencijalno štetnih materijala
kojima pristup moraju odobriti roditelji, bitno je pridonijelo zaštiti malo-
ljetnika te omogućilo da se sadržaji koji mogu štetiti maloljetnicima, a nisu
nezakoniti, ipak mogu jednostavnije distribuirati odraslima.
U praksi Sjedinjenih Američkih Država već 1966. godine u slučaju Roth
protiv Sjedinjenih Američkih Država, Visoki nacionalni sud u svojoj odluci
navodi da se usko područje eksplicitnoga seksualnog govora naziva „raz-
vratnost“ i da nije zaštićeno Prvim amandmanom kojim se jamče sloboda
govora i medija. Vrhovni sud SAD-a je poslije prema tome slučaju objavio
Roth – Memoires test kojim se određuje što je razvratan sadržaj, a sastoji se
od tri dijela:
♦♦ Prvi dio: Dominantna tema materijala kao cjeline mora biti seks.

♦♦ Drugi dio: Sud mora utvrditi je li materijal očito uvredljiv prema
suvremenim standardima zajednice koji se odnose na opis ili pri-
kaz seksualnih pitanja.
♦♦ Treći dio: Prije nego što se bilo što okarakterizira kao razvratno,
mora se vidjeti narušavaju li se njime društvene vrijednosti.
Ovaj je test bitan jer se, među ostalim, i na taj način provjerava koji
sadržaji nisu pogodni za javno prikazivanje, a i distribucija takvih djela je
podložnija ograničenjima, za razliku od onih djela koja su prikladna za sve
osobe.
Prema Federalnoj komunikacijskoj agenciji svako emitiranje razvratnih
(opscenih) programa, u bilo koje vrijeme u televizijskim programima, krše-
nje je saveznog zakona kao i emitiranje nepristojnih sadržaja u vrijeme kada
178
Medijsko djelovanje i zaštita maloljetnika
maloljetnici mogu pratiti emitiranje. Tako „u SAD-u sve ono što se smatra
opscenim ne spada pod zaštitu prvog amandmana, čak i materijal koji se ne
smatra opscenim, a koji prikazuje seksualnost, može biti zabranjen zbog za-
štite interesa djece.“185 Kongres je Federalnoj komunikacijskoj agenciji dao
odgovornost za provedbu zakona i ovlasti za novčano kažnjavanje, oduzima-
nje dozvola i odbijanje ponovnih zahtjeva za dodjelu licencija za sve one emi-
tere koji krše zakon u odredbama vezanim za ovu problematiku. Zanimljivo
je da se odgovornim osobama, u emiterima koji prikažu takav sadržaj, ako
budu osuđeni na Saveznom sudu, uz novčane, mogu izreći i zatvorske ka-
zne do dvije godine. Uza sve to, Agencija prije svega pazi na provedbu Prvog
amandmana kojim se zabranjuje cenzura i miješanje u slobodu govora javnim
emiterima, što se vidi i po odbijanju pritužbi u kojima je dio emitiranja na koji
se žalba odnosi zanemariv u odnosu na ukupni sadržaj programa.186
Dva su aspekta koja Federalna komunikacijska agencija zahtijeva za
dječje televizijske programe u SAD-u:
♦♦ ograničenje reklamiranja tijekom programa namijenjenih djeci;

♦♦ zahtjevi koji se moraju provoditi u pogledu dječjih programa.
Oglašavanje tijekom emitiranja programa namijenjenih djeci do 12 go-

dina i mlađoj u SAD-u je ograničeno na maksimalno 10,5 minuta u sat vre-
mena programa vikendom i 12 minuta u sat vremena programa radnim
danima.
Prema Aktu o dječjem televizijskom programu iz 1990., izmijenjenom
1996. godine, emiteri televizijskog programa moraju za djecu ispod 16 go-
dina emitirati „informacijski i edukacijski program“ od najmanje tri sata
tjedno uz sljedeće pretpostavke:
♦♦ da je programski sadržaj dug najmanje 30 minuta;

♦♦ da se prikazuje između 7 i 22 sata;
♦♦ da takvi sadržaji ne zauzimaju više od 10 posto redovitoga tjednog
programa.
185
Nadaždin Defterdarević, M., Pravo medija – nužnost ograničene slobode, Slovo, Mostar,
2006., str. 114.
186
Usp. Razvratni, nepristojni i prosti programi, http://www.fcc.gov/encyclopedia/obsceni-
ty-indecency-and-profanity (pristupljeno 30. siječnja 2011.).
179

u Bosni i Hercegovini
Trenutnim stupnjem razvoja medijskih tehnologija povećava se moguć-

nost bitnog utjecaja medija na formiranje mladih osoba. Posebno bitnim
područjem, na kojem je potrebno ograničiti medijske slobode zbog zaštite
javnog morala, zdravlja i razine privatnosti pokazalo se područje zaštite
maloljetnika od štetnih medijskih sadržaja, ali i zaštite maloljetnika kao
sudionika programskih sadržaja. Pored odredaba kojima strukovne novi-
narske udruge vlastitim kodeksima i Kodeksom za tiskane i online medije
Vijeća za tiskane i online medije kao samoregulacijskog tijela za ta područja
medijskog djelovanja u Bosni i Hercegovini uređuju zaštitu maloljetnika,
nadzor na području elektroničkih medija obavlja Regulatorna agencija za
komunikacije BiH. Ta agencija (RAK) donosi podzakonske akte kojima ure-
đuje rad elektroničkih medija, obavlja nadzor medijskih sadržaja i izriče ka-
zne za eventualna kršenja podzakonskih propisa iz svoga djelokruga rada.
Donošenjem Kodeksa o audiovizualnim medijskim uslugama i medij-
skim uslugama radija Regulatorna agencija za komunikacije BiH jamči vrlo
visoku razinu zaštite maloljetnika u programskim sadržajima elektroničkih
medija. Pružateljima medijskih usluga člankom 15. nalaže se posebna za-
štita maloljetnih i ranjivih osoba pri izvješćivanju o sudskim postupcima
bilo da su maloljetnici u njih uključeni kao žrtve, svjedoci, članovi obitelji
žrtava, svjedoka, osumnjičenih, optuženih i osuđenih osoba ili su sami
osumnjičeni, optuženi ili osuđeni. Također se, člankom 21., nakladnicima
posebna pozornost usmjerava na to da pri objavljivanju informacija obra-
te pozornost mogu li informacije objavljene u njihovu mediju u kombina-
ciji s informacijama objavljenim drugdje, dovesti do otkrivanja identiteta
maloljetnika.
Posebna pozornost posvećuje se zaštiti privatnosti maloljetnika čak
i u slučajevima kada se radi o informacijama od javnog interesa. Naime,
osobni podatci i informacije kojima bi se mogao otkriti identitet osobe, kao
i informacije o obiteljskim prilikama i obiteljskim odnosima ne smiju se
iznositi prema odredbama Kodeksa u slučajevima kada bi objavljivanje ta-
kvih informacija moglo ugroziti dobrobit i dostojanstvo maloljetne osobe.
U slučajevima informiranja javnosti o teškom položaju maloljetnika, koje-
mu je cilj osigurati pomoć osobi o kojoj se informacije iznose, nakladnik je
180
dužan jasno naznačiti kako se može uputiti pomoć ugroženoj osobi, a izjave
od maloljetnika u takvim i sličnim uvjetima ne mogu se uzimati bez pisane
suglasnosti zakonskog skrbnika.
Zaštita maloljetnika temeljito je obrađena trećim dijelom Kodeksa kroz
koji se sadržaji pružatelja medijskih usluga ograničavaju kako bi se zaštiti-
li interesi maloljetnika. Uporaba duhana i duhanskih proizvoda, alkohola
i opojnih droga u programima ne bi se smjela prikazivati, osim u medij-
skim sadržajima kojima se ukazuje na njihovu štetnost zdravlju. Upravo
zbog mogućih štetnih, imitativnih, ponašanja maloljetnika, ograničava se
i objavljivanje sadržaja u programima sa zastupljenim oblicima nasilja ili
opasnih ponašanja, namijenjenim prvenstveno maloljetnicima, a koje bi
maloljetnici lako mogli oponašati. Programi takvog sadržaja mogu se pri-
kazivati samo u prilikama u kojima su usmjereni na isticanje štetnosti na-
vedenih ponašanja.
Kako bi se sadržaji medijskih pružatelja usluga dodatno uredili, u njima
je zabranjena bilo kakva zloporaba maloljetnika i njihovo sudjelovanje u
programima uvjetovano je prethodnim ishodovanjem suglasnosti skrbnika.
Naravno, u slučajevima kada su maloljetnici dio pejzaža, kada predstavljaju
publiku, kada su slučajni prolaznici, a ne sudjeluju izravno u programu ili
snimke služe za ilustraciju, a ne ugrožavaju dostojanstvo djeteta, mogu biti
prikazani u sadržajima medijskih nakladnika bez suglasnosti staratelja.
Pružatelji medijskih sadržaja koji emitiraju programe u kojima malo-
ljetnici izravno sudjeluju, bez obzira na to je li sâm maloljetnik pristao su-
djelovati u programu ili je njegov skrbnik suglasan sa sudjelovanjem, mo-
raju voditi računa o najboljem interesu maloljetnika i osigurati da im takvo
sudjelovanje u medijskim sadržajima ne uzrokuje strah i uznemirenosti,
da ni na koji način ne narušava njihov tjelesni, psihički i emotivni razvoj i
dostojanstvo.
Medijski nakladnici ni na kakav način neće tražiti i objavljivati mišljenje
maloljetnika vezano za njihove obiteljske prilike ili teme koje su izvan do-
meta njihova rasuđivanja, a svim pružateljima medijskih usluga zabranjeno
je maloljetnike koristiti u političke svrhe.
Uz sudjelovanje maloljetnika u programima pružatelja medijskih usluga,
kroz elektroničke medije iznimno je važno zaštititi maloljetnike od nepri-
mjerenih i štetnih medijskih sadržaja tako da se osigura da ne mogu pratiti
181
medijske sadržaje koji im škode bez prethodnog upozorenja. Stoga se pru-

žateljima medijskih usluga nalaže odredbama članka 22. Kodeksa da kate-
goriziraju sadržaje koje pružaju. U trećem stavku navedenog članka stoji:
„Pružatelj medijske usluge, pri kategorizaciji sadržaja, treba obratiti

pažnju na moguće etičke i druge društvene posljedice prikazivanja
tih sadržaja, pri čemu posebno trebaju uzeti u obzir sljedeće:
a) jesu li nasilje, posljedice nasilja ili ponašanje koje se može lako

oponašati i koje može biti štetno za zdravlje i sigurnost ljudi po-
zitivno vrjednovani, odnosno prikazani kao društveno prihvatljivi
ili sugerirani kao način rješavanja konflikata/problema;
b) jesu li maloljetnici prikazani kao objekti/žrtve nasilja;
c) stupanj realističnosti prikaza scena nasilja, posljedica nasilja ili
ponašanja koje se može lako oponašati i koje može biti štetno za
zdravlje i sigurnost ljudi;
d) učestalost, slikovitost i detaljan prikaz scena nasilja, seksualnih
aktivnosti, neprimjerenog jezika, sugestivnih oblika ponašanja
koje se može lako oponašati i koje može biti štetno za zdravlje i
sigurnost ljudi;
e) radi li se o prikazu ponašanja uvredljivog za ljudsko dostojanstvo;
f ) učestalost, intenzitet i trajanje krupnih kadrova i/ili detaljnih ver-
balnih, grafičkih i/ili tekstualnih opisa brutalnosti i vulgarnosti;
g) prateće estetske efekte (glazba, maske, šminka, itd.) koji mogu
djelovati uznemiravajuće ili stvarati strah kod publike;
h) kontekst i/ili programski žanr u kojem se sadržaji prikazuju.“187
Prema odredbama Kodeksa, sukladno Direktivi EU-a, sadržaji koji bi

mogli ozbiljno narušiti tjelesni, psihički ili moralni razvoj maloljetnika
mogu se emitirati samo u medijskim uslugama na zahtjev ako postoji teh-
nička zaštita i ako su izdvojeni kao poseban dio kataloga medijskih usluga.
S ciljem zaštite tjelesnog, psihičkog i moralnog razvoja maloljetnika,
određeno je da sadržaji za koje je vjerojatno da bi ih mogli ugroziti (sadržaji
koji uključuju scene grubog nasilja, seksa, vulgarne izraze i prizore ili scene
zloporabe alkohola i opojnih droga), moraju biti osigurani ili tehničkom
Kodeks o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, čl. 22., st. 3.
187
182
zaštitom ili odgovarajućim rasporedom i oznakama medijskih sadržaja koje

su navedene u članku 25., stavku 2. kako slijedi:
„Grafičke oznake se odnose na sljedeće kategorije sadržaja i primje-

njuju se kako slijedi:
a) Kategorija 12+: sadržaji koji nisu namijenjeni maloljetnicima
mlađim od 12 godina prikazivat će se između 20:00 i 6:00 sati,
uključujući, ali ne ograničavajući se na sljedeće:
1) na sadržaje u kojima se povremeno prikazuju scene nasilja i
posljedice tog nasilja, bez prikazivanja detaljnih scena, a koje
imaju jako uredničko / umjetničko opravdanje;
2) na sadržaje u kojima se prikazuje prirodna nagost bez seksu-
alnog konteksta te scene seksualne aktivnosti koje su kratke i
prikazane na diskretan način;
3) na sadržaje u kojima su povremeno zastupljene blage psovke
koje su opravdane kontekstom.
b) Kategorija 16+: sadržaji koji nisu namijenjeni maloljetnicima
mlađima od 16 godina prikazivat će se između 22:00 i 6:00 sati,
1) na sadržaje u kojima se povremeno prikazuju scene umjerenog
nasilja i posljedice tog nasilja, uključujući i detaljno prikaziva-
nje povreda, ozbiljnih rana i krvi, posebno ako je takvo nasilje
predstavljeno kao prihvatljivo i ako se može lako oponašati;
2) na sadržaje u kojima se prikazuju nagost i seksualnost, bez ek-
splicitnog prikazivanja spolnih organa i seksualnog odnosa, a
koji su opravdani kontekstom i čija primarna namjena nije po-
dizanje seksualnog uzbuđenja ili stimulacija publike;
3) na umjerenu uporabu neprimjerenog jezika sa šalama i izrazi-
ma čija je namjera provociranje i uznemiravanje te umjereno
korištenje vulgarnih izraza i psovki.
c) Kategorija 18+: sadržaji koji nisu namijenjeni maloljetnicima
mlađim od 18 godina prikazivat će se između 24:00 i 6:00 sati,
1) na prikaze teškog nasilja i teških i zastrašujućih posljedica na-
silja i eksplicitan prikaz scena seksualnog nasilja;
183
2) na detaljne prikaze seksualnih aktivnosti u sadržajima čija pri-

marna namjera nije podizanje seksualnog uzbuđenja ili stimu-
lacija publike;
3) na sadržaje čija je primarna namjera podizanje seksualnog uz-
buđenja ili stimulacija publike, a koji prikazuju nagost u zavod-
ljivim, provokativnim seksualnim položajima bez eksplicitnog
prikazivanja spolnih organa tijekom seksualnog odnosa;
4) na sadržaje u kojima se često koriste najgrublje psovke i vul-
garni izrazi.“188
Sukladno odredbama Kodeksa svi ovi sadržaji mogu se prikazivati vre-

menski neograničeno u uslugama na zahtjev, ali ih treba primjereno grafički
označiti, osim sadržaja iz kategorije 18+, koje se može prikazivati vremen-
ski neograničeno ili uz tehničku zaštitu ili u razdoblju od 24:00 do 6:00 sati.
U najavama takvih sadržaja potrebno je grafički označiti kategoriju sadržaja
i ne prikazivati opise i scene koji bi mogli štetiti maloljetnicima.
Kodeksom o komercijalnim komunikacijama Regulatorna agencija za
komunikacije BiH, također, određuje na koji se način komercijalni sadržaji
trebaju oblikovati kako bi se zaštitili interesi djece i mladeži. Tako se već
u definicijama navodi da „Komercijalne komunikacije namijenjene malo-
ljetnicima označavaju poruke kojima se preporučuje proizvod, odnosno
usluga, koje prema vrsti, prirodi, obliku, kvaliteti i drugim svojstvima, sa-
mostalno ili uz pomoć drugih, isključivo ili pretežno koriste maloljetnici.“189
Ipak, tim Kodeksom ne uređuje se samo sadržaj medijskih komercijalnih
objava namijenjenih maloljetnicima, nego i sadržaj drugih komercijalnih
objava, pri čemu se posebna briga vodi o interesima maloljetnika. Stoga se
oglašavanje alkoholnih pića ne smije posebno usmjeravati na maloljetnike
i pritom ne smiju u takvu sadržaju sudjelovati maloljetnici, niti osobe koje
tako izgledaju bez obzira na dob.
Kao i u Kodeksu o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim
uslugama radija, ovaj Kodeks određuje da se zabranjuju medijski sadrža-
ji koji potiču maloljetnike na ponašanja kojima se može ugroziti njihovo
zdravlje, psihički i moralni razvoj. Posebno je važan članak 6., stavak 3. koji
Ibid., članak 25., st. 2.

188
Kodeks o komercijalnim komunikacijama BiH, članak 2.

189
184
određuje ograničenja slobode izražavanja u komercijalnim komunikacija-

ma namijenjenim maloljetnicima na sljedeći način:
„Komercijalne komunikacije namijenjene maloljetnicima neće:

a) sadržavati neistinite podatke o proizvodu ili usluzi, osobito u po-
gledu stvarne veličine, vrijednosti, prirode, trajnosti, brzine, boje
i drugih svojstava;
b) uz podatak o cijeni, sadržavati i vrijednosni sud o cijeni, a prije
svega fraze kao što su: ‘samo’, ‘sitnica’, ‘u bescjenje’, ‘povoljno’ i sl.;
c) preporučivati proizvod ili uslugu koja im nije namijenjena;
d) preporučivati lijekove, medicinske tretmane, pomagala i sredstva,
uključujući i medicinske ustanove, sredstva za regulaciju tjelesne
težine, sredstva za paljenje, zapaljive materije i druga opasna sred-
stva, prenositi religijske poruke te sadržavati erotske sadržaje;
e) sadržavati prikaz maloljetnika u opasnoj situaciji, kao što je pe-
njanje na neosigurane objekte, ulazak u nepoznate prostorije, raz-
govor s nepoznatim ljudima, korištenje šibica, upaljača, benzina,
lijekova i električnih uređaja u kućanstvu i sl., osim ako se takvim
komercijalnim komunikacijama ne prenosi upozorenje na opa-
snost za zdravlje i sigurnost maloljetnika;
f ) sadržavati prikaz nasilja, uključujući i scene nasilja između animi-
ranih likova, lutaka i sl.;
g) sadržavati poruke kojima se sugerira da se korištenjem proizvoda
ili usluga stječu pojačane tjelesne, intelektualne ili druge društve-
ne sposobnosti;
h) sadržavati poruke koje izravno potiču maloljetnike na kupovinu
ili unajmljivanje proizvoda ili usluga, iskorištavajući njihovo ne-
iskustvo ili lakovjernost;
i) izravno poticati maloljetnike da nagovore svoje roditelje ili druge
osobe na kupovinu proizvoda ili usluga koje se promiču;
j) iskorištavati posebno povjerenje koje maloljetnici imaju u rodite-
lje, skrbnike, druge zakonski odgovorne osobe, nastavnike ili dru-
ge osobe;
k) upućivati na društvenu diskriminaciju zbog tjelesnog izgleda
ili drugih estetskih kategorija ili uspjeha temeljenog na gubitku
težine.“190
Ibid., čl. 6., st. 3.

190
185
U komercijalnim komunikacijama koje se prikazuju kao rezultat crtanja,

izrade, sklapanja i modeliranja, sposobnost za ostvarenje ovog rezultata od-
govarat će prosječnoj sposobnosti maloljetnika kojima su komercijalne ko-
munikacije namijenjene uz navođenje njihove dobi.
Studija slučaja
TV Vogošća – film Nepovratno
Televizija Vogošća emitirala je 24. siječnja 2009. godine u razdoblju od

12:10 do 13:15 francuski igrani film Nepovratno (Irreversible). Na teme-
lju prigovora gledatelja, Regulatorna agencija za komunikacije (Agen-
cija) po službenoj dužnosti pokrenula je postupak ispitivanja mogućeg
kršenja Kodeksa o emitiranju RTV programa (tada važeći kodeks kojim
se uređivalo područje elektroničkih medija).
Prilikom analize emitiranog programa (filma) Agencija se nije upu-
štala u procjenu umjetničkog integriteta samog filmskog uratka, nego
je samo nadzirala poštovanje odredbi Kodeksa. Kako bi valjano obavi-
la nadzor prema prijavi, naglasak je stavljen na devetominutnu scenu
u kojoj je eksplicitno pokazan čin nasilnog općenja, prepun brutalnog
seksualnog nasilja, čiji intenzitet je pojačan uporabom scenskih efekata.
U zatraženom izjašnjenju koje je TV Vogošća uz snimke programa
dostavila Agenciji, navodi se da je nakon uočenih vrlo neprimjerenih
scena za taj termin prekinuto emitiranje filma oko 13:15 sati. Nakon
konzultacija direktora i v. d. glavnog i odgovornog urednika, kako TV
postaja objašnjava, utvrđeno je da film nije adekvatno pregledan prije
emitiranja i da nažalost film u najvećem dijelu nije pogodan za emitira-
nje u dnevnom terminu. „Potpuno smo svjesni težine načinjenog pro-
pusta. Već smo poduzeli niz mjera i aktivnosti da se spomenuti nemili
događaj više nikad ne ponovi“, stoji u dopisu postaje nastavljajući kako
su poduzete destimulativne mjere protiv v. d. glavnog i odgovornog
urednika zbog načinjenoga propusta.
Imajući u vidu navedeno, Agencija je TV Vogošći uputila pi-

smo navoda da se izjasni o mogućem kršenju članka 8 (1), Nasilje i
186
opasno ponašanje i članka 12 Osnovni principi (dio treći – zaštita djece

i maloljetnika).
Dakle, imajući u vidu da je film emitiran u dnevnom terminu od
12:10, dostupnom pažnji djece i maloljetnika, s dijelom u kojem su pri-
kazane eksplicitne scene silovanja, fizičkog nasilja i brutalnosti, Agenci-
ja je zaključila da se emitiranje predmetnog programa izravno kosi s re-
levantnim odredbama Kodeksa o emitiranju RTV programa u pogledu
osnovnih načela zaštite maloljetnika kao i s odredbom koja se odnosi
na prezentaciju nasilja i opasnog ponašanja u programima. Spomenute
odredbe Kodeksa vrlo su jasno definirane u smislu da u pružanju svojih
usluga RTV postaje moraju poduzeti sve razumne mjere da djecu i ma-
loljetnike, kao osjetljive društvene kategorije, zaštite od neprimjerenih
sadržaja. Naime, sadržaji koji su na raspolaganju ovoj osjetljivoj skupini,
trebaju održavati pozitivne vrijednosti. U takvim programima medijske
kuće moraju pokazati svijest o odgovornosti i utjecaju koji imaju na tu
društvenu kategoriju. U ovom slučaju utvrđeno je da je emitiranjem
predmetnog sadržaja postaja propustila postupiti u skladu s temeljnim
normama profesionalnog novinarstva koje se tiču odgovornosti prema
publici, posebno prema djeci i maloljetnicima, čime je prekršen članak
8. Nasilje i opasno ponašanje i članak 12. Osnovni principi (poglavlje o
zaštiti djece i maloljetnika), na temelju čega je izrečena mjera pismenog
upozorenja.

u Republici Hrvatskoj
Veliku važnost zaštiti maloljetnika u medijskom zakonodavstvu Republika

Hrvatska daje Zakonom o medijima, a još sadržajnije i Zakonom o elektro-
ničkim medijima. U uređenju medijskog djelovanja važnu ulogu ima Agen-
cija za elektroničke medije koja uz nadzor provedbe Zakona o elektroničkim
medijima, na sličan način kao Regulatorna agencija za komunikacije u Bo-
sni i Hercegovini, uređuju i obveze elektroničkih medija u pogledu zaštite
maloljetnika od štetnih medijskih sadržaja. Zaštita maloljetnika posebno je
uređena Pravilnikom o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima.191 Uz
Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, Narodne novine, br. 28/2015.

191
187
zakonske akte i akte Agencije i propisi strukovnih udruga određuju dužnost

zaštite maloljetnika od štetnih sadržaja, posebno vodeći brigu o medijskom
izvješćivanju u kojem su maloljetnici sudionici priloga.
Temeljnim pravnim aktom medijskog zakonodavstva Republike Hrvat-
ske Zakonom o medijima određeno je da su mediji dužni poštovati privat-
nost, dostojanstvo, ugled i čast građana, osobito djece, mladeži i obitelji bez
obzira na spol i spolno opredjeljenje. U skladu s tom odredbom zabranjuje
se i svako otkrivanje identiteta djeteta ako mu se na taj način može pričiniti
bilo kakva šteta. U pogledu sprječavanja dovođenja u zabludu maloljetnih
recipijenata medijskih sadržaja određeno je kako sponzorirani programi
pri objavljivanju moraju biti jasno označeni imenom sponzora ili njegovim
znakom. Također je i objavljivanje oglasa regulirano člankom 20. Zakona
o medijima tako da se, između ostaloga, zaštite i interesi ranjivih skupina,
posebno djece, pa je navedeno kako oglas mora biti jasno označen i vidljivo
odijeljen od drugih programskih sadržaja te da ne smije biti takav da kod
gledatelja, slušatelja ili čitatelja izazove dojam kao da je riječ o program-
skom sadržaju medija.
Zakonom o elektroničkim medijima uređuju se prava, obveze i odgovor-
nosti pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost pružanja televizijskih
i radijskih usluga, medijskih usluga na zahtjev, ali i usluga elektroničkih pu-
blikacija putem elektroničkih komunikacijskih mreža. I u tom se Zakonu
kaže da se na odnose uređene tim Zakonom primjenjuje Europska konven-
cija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Prema Zakonu „djelatnost objavljivanja audiovizualnog i radijskog pro-
grama od interesa je za Republiku Hrvatsku kada se programi odnose na:
(...) djecu i mlade ili su namijenjeni djeci i mladima; (...) zaštitu prirode,
okoliša i ljudskog zdravlja; poticanje medijske pismenosti.“192
Upravo zbog zaštite zdravlja, prije svega djece i mladih, nije dopušten ni-
kakav oblik audiovizualnih komercijalnih komunikacija koje promiču ciga-
rete i druge duhanske proizvode, alkoholna pića koja su usmjerena na ma-
loljetnike te nisu dopuštene komercijalne usluge koje promiču medicinske
proizvode i pružanje zdravstvenih usluga, koji su dostupni samo na recept.
Isto tako Zakonom se ograničavaju komercijalne usluge u pogledu dječjih
programa koji sadržavaju ili su popraćeni neprimjerenom audiovizualnom
Zakon o elektroničkim medijima RH., članak 9.

192
188
komercijalnom komunikacijom u vezi s hranom i pićima koja sadrže hra-

njive tvari i sastojke s prehrambenim ili fiziološkim učinkom, a posebno
onih kao što su masnoća, transmasne kiseline, sol/natrij i šećeri, čija se pre-
tjerana uporaba u općoj prehrani ne preporučuje, a propisana su člankom
16., stavak 9.
Sukladno Europskoj direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama,
Zakonom je između ostalog, propisano da audiovizualne ili radijske pro-
grame, za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni ili moralni
razvoj maloljetnika, nije dopušteno objavljivati, osim kada je od nakladnika
televizije ili radija osigurano, odabirom vremena emitiranja ili nekom teh-
ničkom mjerom, da maloljetnici u području prijenosa neće u uobičajenim
okolnostima čuti ili vidjeti takve programe. Ako se takvi programi emitiraju
u nekodiranom obliku, nakladnik je obvezan osigurati da im prethodi zvuč-
no upozorenje ili da ih je moguće prepoznati pomoću vizualnih simbola za
cijelo vrijeme njihova trajanja.
Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima

Pravilnik donesen u skladu sa Zakonom o elektroničkim medijima, pred-
stavlja bitan instrument zaštite maloljetnika kojim se uređuje obveza po-
stupanja nakladnika u slučaju emitiranja programskih sadržaja za koje
je moguće ili vjerojatno da će škoditi razvoju djece i maloljetnika, a koji
se emitiraju u nekodiranom obliku. Pod programskim sadržajima koji bi
mogli ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika na temelju
Pravilnika podrazumijevaju se sve vrste programskih sadržaja s prizorima
pretjeranoga verbalnog ili fizičkog nasilja, seksa i seksualnog iskorištavanja,
vulgarnih izraza i prizora, prizora zloporabe duhana, alkohola, opijata, koc-
kanja i klađenja kao i drugih prizora za koje je vjerojatno da bi mogli ugro-
ziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika. Takvi programi neće se
smatrati štetnima ako se prikazuju na primjeren i sadržajno opravdan način
i kada služe kao ilustracije u obradbi obrazovnih, odgojnih, znanstvenih i
informativnih sadržaja kao i u dokumentarnim edukativnim programima.
Dužnost je nakladnika da takve sadržaje označi vizualnim simbolima
tijekom cijelog njihova emitiranja. Vizualnim simbolima pomoću kojih je
moguće prepoznati takve programske sadržaje smatramo pisano upozore-
nje prije samoga početka emitiranja i vizualni znak tijekom cijelog trajanja.
189
Vizualni simboli koji se prikazuju tijekom cijelog emitiranja sadržaja

potencijalno štetnog za maloljetnike odnose se na sljedeće kategorije pro-
gramskih sadržaja i primjenjuju se u skladu s načinom navedenim u članku
9. Pravilnika:
„1. Kategorija 18
Ovakvi programi namijenjeni su za gledatelje starije od 18 godina i
ne smiju se prikazivati u vremenu od 7:00 do 23:00 sata.
Pružatelj medijske usluge dužan je osigurati da je ovakve programe
za cijelo vrijeme njihova trajanja moguće prepoznati pomoću oznake:
Proziran krug s upisanom crvenom brojkom 18
2. Kategorija 15
Ovakvi programi namijenjeni su za gledatelje starije od 15 godina i
ne smiju se prikazivati u vremenu od 7:00 do 20:00 sati.
Proziran krug s upisanom narančastom brojkom 15
3. Kategorija 12
Proziran krug s upisanom zelenom brojkom 12.
Pružatelj medijske usluge obvezan je osigurati da programima koji
nisu primjeren za osobe mlađe od 12 godina prethodi zvučno upozo-
renje koje podrazumijeva izgovaranje: ‘Program koji slijedi nije pri-
mjeren za osobe mlađe od 12 godina’“193.
Nakladnicima se ostavlja mogućnost da sami određuju označavanje pro-

gramskih sadržaja, ali im se i preporuča da koriste kategorizaciju Hrvatskog
audiovizualnog centra, a Agencija za elektroničke medije će redovito pratiti
jesu li nakladnici na odgovarajući način označili programske sadržaje.
Ni sadržaji pružatelja elektroničkih publikacija ne smiju ugrožavati fi-
zički, mentalni ni moralni razvoj maloljetnika pa se i tim nakladnicima
određuje obveza osiguravanja standarda prema kojima trebaju objaviti
upozorenje da moguće štetan sadržaj nije primjeren osobama mlađim od
Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, članak 9.

193
190
18 godina, a na naslovnici ne smiju objavljivati slike ili sadržaje koji mogu

naštetiti razvoju maloljetnika.
Maloljetnike je bitno zaštititi i od štetnih sadržaja komercijalnih komu-
nikacija zbog čega se onemogućuje njihovo izravno poticanje na kupnju ili
najam proizvoda i usluga, a zabranjeno je i korištenje poznatih osoba u ko-
mercijalnim oblicima komunikacije vezane za hranu i pića čija se pretjerana
uporaba u općoj prehrani ne preporuča.
Pravilnikom se sustavno obrađuje područje nagradnih natjecanja i su-
djelovanje maloljetnika u programu. Isto tako vrlo je važno istaknuti kako
je Pravilnikom u članku 23. odgovornost za primjenu u njemu propisanih
odredbi, odgovoran pružatelj medijske usluge, ali i da krajnja odgovornost
za sadržaje koje maloljetnici prate putem elektroničkih medija, ipak počiva
na roditeljima i starateljima.
Iznimna je važnost posvećena zaštiti maloljetnika koji su sudionici iz-
vješća o nasilju ili kao žrtve ili kao svjedoci ili kao počinitelji i njihov se
identitet mora zaštititi kako tonski tako i vizualno, ali i na druge načine
kako bi ostali potpuno anonimni.
Ipak, u programskim sadržajima u kojima se maloljetnici pojavljuju,
mora se ishoditi pristanak skrbnika, a neovisno o pristanku roditelja, stara-
telja ili skrbnika za sudjelovanje u emisijama, prema članku 7. Pravilnika,
maloljetnike se ne smije po bilo kojoj osnovi vrijeđati ili omalovažavati.
Studija slučaja
Big Brother nakladnika RTL Hrvatska d. o. o.
Vijeće za elektroničke medije Republike Hrvatske, na sjednici održa-

noj 14. rujna 2015. godine, donijelo je odluku o izdavanju prekršajnog
naloga nakladniku RTL Hrvatska d. o. o. zbog emitiranja programskog
sadržaja pod nazivom Big Brother.
Prema većem broju pritužbi na emisiju Big Brother koju je prikazi-
vala medijska kuća RTL Hrvatska d. o. o., Vijeće za elektroničke medije
191
provelo je nadzor nad sadržajem navedene emisije i zatražilo očitovanje
nakladnika.
Navedena emisija emitirana je 6. i 8. rujna 2015. godine s početkom
u 21:00 sat, a na temelju izvršenog nadzora nad emitiranim programom
Big Brother utvrđeno je kršenje članka 26. stavka 1. alineje 3. i stavka
3. istoga članka Zakona o elektroničkim medijima koji navode kako u
audiovizualnim ili radijskim programima nije dopušteno na bilo koji
način poticati, promicati i veličati nasilje i kriminal te poticati građane,
a posebice djecu i mladež, na uporabu duhanskih proizvoda, alkohola
ili droga. Pritom nisu dopušteni ni audiovizualni ili radijski programi
koji mogu ozbiljno narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj malo-
ljetnika, posebno oni koji uključuju pornografiju ili bezrazložno nasilje,
dok je sve programske sadržaje za koje je vjerojatno da bi mogli narušiti
fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika zabranjeno objavljivati,
osim kada je od nakladnika osigurano, odabirom vremena emitiranja
ili bilo kojom tehničkom mjerom, da maloljetnici u području prijeno-
sa obično neće čuti ili gledati takve programe. Ako se takvi programi
emitiraju u nekodiranom obliku, nakladnik je obvezan osigurati da im
prethodi zvučno upozorenje ili da ih je moguće prepoznati s pomoću
vizualnih simbola za cijelo vrijeme njihova trajanja.
Zbog navedenog je nakladniku RTL Hrvatska d. o. o. kao pravnoj
osobi izdan prekršajni nalog u iznosu od 100.000,00 kuna te odgovor-
nim osobama u iznosu od 10.000,00 kuna, a nakladnik je pomakao ter-
min emitiranja spornog programa u vrijeme od 22:45 sati.
192
9
Pristup informacijama
javnih tijela
194
I ako se tek u posljednjih pedesetak godina sustavno uređuje, pravo na
pristup informacijama svoje začetke ima u Zakonu o slobodi informacija
Kraljevine Švedske iz 1766. godine. Taj je zakon sve do polovine prošloga
stoljeća bio jedinstven akt te vrste kako u Europi tako i u svijetu. Zakonom o
slobodi informacija Kraljevine Švedske kraljevi su podanici (porezni obve-
znici) imali mogućnost znati troši li se novac – kako je kralj jamčio – racio-
nalno i namjenski. U saveznoj državi Wisconsinu u Sjedinjenim Američkim
Državama 1849. usvojen je Open Records Law, akt kojim se osigurava pri-
stup sjednicama i podatcima državnih vlasti. „Ovaj je akt 1917. izmijenjen
tako da je omogućen pristup informacijama kojima raspolažu tijela gradske
vlasti, okruga, škola, lokalne zajednice i sl., te gotovo nepromijenjen ostaje
na snazi čak do 1981. godine.“194
Ipak potpuni razvoj i primjenu prava na pristup informacijama vežemo
za pedesete godine 20. stoljeća kada se u Finskoj donosi zakon koji regu-
lira ovo područje, a SAD 1966. godine usvaja Zakon o slobodi informacija
(Freedom of Information Act) koji je dopunjen 1974. i 1976. Američkim se
zakonom određuje da bilo koja osoba, pravna ili fizička, ima pravo na pri-
stup svim „agencijskim dosjeima“. Naravno da među te dosjee kojima je
pristup slobodan, ne spadaju i dosjei koji se navode u devet iznimki Akta o
slobodi informacija.
Europske države šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća
pravo na pristup informacijama, kojima raspolažu tijela javne vlasti, poči-
nju regulirati zakonskim aktima, a neke države poput Švedske, Portugala,
Španjolske, Austrije i dr., područje prava na pristup informacijama uvode
u ustavom zajamčena prava. Nakon Maastrichtskog ugovora i Europska je
unija donijela propise o pristupu informacijama koje su pod kontrolom ti-
jela Unije. Tako su Vijeće ministara (Odlukom 93/731 o javnom pristupu
dokumentima Vijeća) i Europska komisija (Odlukom 94/90 o javnom pri-
stupu dokumentima Komisije) donijeli odluke kojima je učinjen prvi korak
u omogućavanju pristupa informacijama koje nadzire Europska unija.
Uredbom (EZ) br. 1049/2001. Europskog parlamenta i Vijeća od 30.
svibnja 2001. koja se odnosi na javni pristup dokumentima Europskoga par-
lamenta, Komisije i Vijeća, učinjen je znatan napredak u postupku omogu-
ćavanja pristupa informacijama Europske unije. Iznimno je važan članak 2.
194
Usp. http://www.rcfp.org/ogg/item.php?t=short&state=WI&level=F1 (pristupljeno 27.
travnja 2011.).
195
Uredbe koji navodi da: „Svaki građanin Unije i svaka fizička i pravna osoba
koja boravi ili je registrirala ured u državi članici ima pravo na pristup do-
kumentima institucija, sukladno načelima, uvjetima i ograničenjima utvr-
đenim ovom Uredbom.“195
Ta Uredba omogućuje tijelima Unije i svim pravnim i fizičkim osobama
koje nisu prijavljene u Europskoj uniji pristup informacijama kao i osoba-
ma s područja Unije. Također se određuju i neke iznimke prava na pristup
informacijama, i to ako informacije ugrožavaju privatnost pojedinca, po-
sebno u slučajevima kada se štite osobni podatci, ako informacije mogu
ugroziti javnu sigurnost, međunarodne odnose, financijsku, monetarnu i
gospodarsku politiku Europske zajednice ili bilo koje od država članica.
U sljedećim tablicama prikazani su podatci o broju objavljenih referenci i
datoteka za 2011., 2013. i 2015. godinu na internetskoj stranici EUROPARL
kojima raspolaže Europski parlament kao zakonodavno tijelo Europske unije.
Grafikon 1
Na mrežnim stranicama javnog registra Europskog parlamenta izravno

je dostupno čak oko 95% dokumenata te institucije196. Valja naglasiti da se
dokumenti koji nisu objavljeni na mrežnim stranicama mogu dobiti putem
195
Uredba (EZ) br. 1049/2001. Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2., www.europarl.europa.
eu/RegData/ PDF/ r1049_en.pdf (pristupljeno 19. lipnja 2011.).
196
http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/20150201PVL00050/Transparen-
tnost (pristupljeno 3. siječnja 2017.).
196
Pristup informacijama javnih tijela
zahtjeva, popunjavanjem obrasca na mrežnim stranicama ili elektroničkom

poštom na poseban zahtjev.
Broj podataka koji se zatraži putem elektroničke pošte ili obrasca za za-
htjev pristupa dokumentima Parlamenta, govori o transparentnosti rada Eu-
ropskog parlamenta. Pregledom iz sljedeće tablice vidljiv je broj zahtjeva u
navedenom obliku za 2011., 2013. i 2015. godinu, s tim da se u statističke po-
datke, zbog postavljene metodologije, nisu ubrojili dokumenti koje su stranke
tražile kao „sve dokumente vezane za“ određenu temu ili „sve dokumente koji
sadrže informacije o“ određenoj temi ili koji obuhvaćaju neko razdoblje.197
Grafikon 2
U 2015. godini gotovo 25% zahtjeva odnosilo se na pristup svim doku-

mentima povezanim s određenom temom ili svim dokumentima koji sadr-
že informacije o određenoj temi, što je gotovo tri puta više takvih zahtjeva
nego u ranijoj godini. Pri tom valja naglasiti da je od 444 zahtjeva pristigla
elektroničkim putem Parlament obradio 322 zahtjeva za specificirane do-
kumente, 112 zahtjeva za pristup neodređenom broju dokumenata i 10 za
pristup dokumentima o međuinstitucijskim savjetovanjima u okviru „me-
moranduma o razumijevanju“. U pogledu odobravanja pristupa informaci-
jama Europski je parlament u 400 slučajeva odobrio pristup dokumentima,
od čega u četiri slučaja djelomičan pristup dokumentima. Za 40 odbijenih
zahtjeva odbijenice su se odnosile na dokumente vezane za zastupnike, u
Javni pristup dokumentima 2015., Europski parlament, http://www.europarl.europa.eu/

197
atyourservice/hr/20150201PVL00050/Transparentnost (pristupljeno 3. siječnja 2017.).
197
dva slučaja na dokumente vezane za financiranje političkih stranaka, a u

ostala dva slučaja na pregovore koji su se trebali održati o Uredbi o jedin-
stvenom telekomunikacijskom tržištu.
Tako visok broj odbijenih zahtjeva vezan je za odbijanje 31 zahtjeva no-
vinara kojima je tražen pristup svim popratnim dokumentima vezanim s
rashodom zastupnika u njihovim zahtjevima za naknade.
Uz prije spomenute moguće razloge uskraćenja pristupa informacijama,
prema stavku 2. članka 4. Uredbe 1049/2001, institucije mogu uskratiti pri-
stup dokumentima i kada bi se njihovim otkrivanjem ugrozilo zaštitu:
♦♦ komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektu-

alno vlasništvo,
♦♦ sudskog postupka i pravnog savjetovanja,
♦♦ svrhe inspekcija, istraga i revizija, osim ako za njegovo otkrivanje po-
stoji prevladavajući javni interes.
Predviđena su i izuzeća u slučajevima kada se traži pristup dokumenti-

ma koje institucija sastavlja za internu uporabu ili ih je institucija primila, a
da o njima nije odlučivala te kada bi se njihovim otkrivanjem ozbiljno ugro-
zio proces odlučivanja osim kada postoji prevladavajući interes javnosti.
Pristup dokumentu koji je sastavila institucija za internu uporabu ili koji
je institucija zaprimila, a koji se odnosi na pitanje o kojem nije odlučivala,
odbija se kad bi njegovo otkrivanje ozbiljno ugrozilo proces odlučivanja insti-
tucije, osim ako za njegovo otkrivanje ne postoji prevladavajući javni interes.
Pristup dokumentu koji sadrži mišljenja za internu uporabu kao dio ra-
sprava i preliminarnih konzultacija u dotičnoj instituciji odbija se čak i na-
kon što je odluka donesena, ako njegovo otkrivanje može ozbiljno ugroziti
proces odlučivanja institucije, osim ako za njegovo otkrivanje ne postoji
prevladavajući javni interes.
U smislu medijskog objavljivanja vrlo je važno da u slučajevima kojima se
izuzećem odbija pristup samo dijelu dokumenta, ostali dio se treba objaviti.
198
Od svih zahtjeva koji potpadaju pod provjeru prema članku 4. Uredbe198

odobrava se gotovo uvijek pristup za njih oko 90%, čime se jasno pokazuje
transparentnost ne samo Europskog parlamenta nego i ostalih institucija
Europske unije u kojima je vrlo slično stanje u svezi s pravom na pristup
informacijama. Ipak, stopa odobravanja pristupa dokumentima koji prije
nisu objavljivani nešto je niža pa u 2015. godini iznosi oko 60% odobrenih
pristupa dokumentima.
Iz naprijed pobrojenih podataka koji govore da se omogući pristup go-
tovo 90% podataka koji zahtijevaju provjeru prema članku 4. Uredbe o jav-
nom pristupu dokumentima Europskoga parlamenta, Komisije i Vijeća, dâ
se zaključiti da je provedba ove Uredbe potpuna i da je transparentnost rada
tijela Europske unije na jako visokoj razini. Čak i ako jedan dio dokumenta
podliježe izuzetku od davanja informacije, ostatak dokumenta mora se uči-
niti dostupnim javnosti.
Tijela Europske unije brinu se i o skupinama koje su posebno zainteresi-
rane za rad tih tijela i pristup dokumentima koja ta tijela sačinjavaju, pa je
zanimljivo vidjeti koje su profesije, uz novinare koji čine 12,50% podnosi-
telja zahtijeva, aktivno pratile rad Europskog parlamenta u 2015., što će se
vizualizirati kroz sljedeći grafikon.
198
Ibid; čl. 4.

Članak 4. Uredbe glasi:

Institucije će odbiti pristup dokumentu čije otkrivanje može ugroziti zaštitu:

(A) javnog interesa u pogledu:

- javne sigurnosti

- obrambenih i vojnih pitanja

- međunarodnih odnosa

- financijske, monetarne i ekonomske politike u Zajednici ili država članica

(B) privatnosti i integriteta pojedinca, osobito u skladu s propisima Zajednice o zaštiti
osobnih podataka.
199
Grafikon 3
Da je praksa odobravanja pristupa informacijama bila važna i u država-

ma članicama Europske unije, kao i u drugim demokratskim državama čak
i prije donošenja ove Uredbe, pokazuje i sljedeći podatak:
„Međunarodna nevladina organizacija Article 19. sa sjedištem u

Londonu godine 1993. objavila je istraživanje o pravu na slobodu
izražavanja i informiranja u 11 zemalja, i to: Australiji, Austriji, Ka-
nadi, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Španjolskoj,
Švedskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u. Deset od navedenih zemalja jam-
či pravo na pristup informacijama, dok je u Nizozemskoj, Austriji
i Švedskoj to ustavno pravo. U nekolicini zemalja (SAD, Njemačka,
Španjolska…) podrazumijeva se pravo na pristup informacijama i
ono se kasnije razrađuje u zakonima i drugim propisima. Posebne
zakone koji osiguravaju pravo na pristup informacijama imaju Fran-
cuska i Norveška. Jedina, pak, zemlja koja nema opće zakonodavstvo
o pristupu vladinim informacijama je Velika Britanija. Javnost sud-
skog postupka također je načelo slobode pristupa informacijama koje
se poštuje u većini demokratskih zemalja.“199
Informacijska sloboda – kao ljudsko pravo – primarno djeluje kao obra-

na od državnih ograničenja i prepreka. Aktivna sloboda pristupa informa-
cijama prema presudama Europskog suda za ljudska prava, temeljenim
na članku 10., stavak 2., Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
Tomić, Z. – Sapunar, M. – Juka, S. – Jurilj, M., Javno komuniciranje – pravo i etika, Sve-
199
učilište u Mostaru, Mostar, 2007., str. 90.
200
temeljnih sloboda, koji ističe ograničenja slobode izražavanja, dobiva pre-

vagu nad ovim ograničenjima kada se procjeni da je javni interes veći od
prava koje se štiti.
Praksa Europskog suda za ljudska prava jasno govori da se sloboda izra-
žavanja u znatnoj mjeri temelji i na slobodi traženja i primanja informacija.
Ističući važnost tiska i slobodu pristupa informacijama, Sud naglašava: „Ne
samo da je zadaća tiska da širi takvu informaciju i mišljenje o stvarima od
javnog interesa: javnost također ima pravo da je primi. (…) Pravo na pri-
manje informacija u osnovi zabranjuje vladi da onemogući osobi primanje
informacije koju joj drugi žele ili su voljni priopćiti.“200
U odlukama Suda također nalazimo i zaključak kako je propust države
da objavi informacije o teškim onečišćenjima prirode, čin povrede njezinih
pozitivnih obveza kojima jamči poštovanje privatnog i obiteljskog života,
što je zaštićeno člankom 8. Konvencije i Preporukom (2002)2 o pristupu
službenim dokumentima, o kojima je Odbor ministara Vijeća Europe kazao
da države moraju učiniti maksimalne napore kako bi osigurale dostupnost
informacija koje se nalaze u službenim dokumentima. Ipak, „Sud je utvrdio
da nacionalni zakoni koji uređuju razotkrivanje osjetljivih informacija…
moraju postaviti stroge kriterije, posebno kada je sporno pitanje – ograni-
čenje slobode tiska u pitanjima od bitnog javnog interesa. To također po-
tvrđuje priznanje da su takve zabrane, čak i kad su privremene, ozbiljne u
slučaju robe koja je pokvarljiva kao što i vijesti mogu biti pokvarljive.“201
U slučaju Guerra i drugi protiv Italije, koji se vodio vezano za informa-
cije o zaštiti okoliša u području na kojem je radila kemijska industrija, a u
blizini su stanovali aplikanti, Europski sud navodi da je vladama zabranjeno
ograničavanje slobode primanja informacija ako neke osobe žele podijeliti
informacije s drugima, ali da to ne može značiti obvezu da država prikuplja
i širi informacije po željama drugih, u ovom slučaju aplikanata.202
Međunarodni centar protiv cenzure Article 19. u suradnji s Centrom za
primijenjene pravne studije Sveučilišta u Johanessburgu organizirao je 1.
listopada 1995. godine skup stručnjaka iz područja međunarodnog prava,
200
Priručnik o slobodi javne riječi, Article 19 i Press data, Zagreb, 1998., str. 146.
201
Medijsko zakonodavstvo Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske,
Zagreb, 2003., str. 63.
202
Usp. Guerra and Others vs. Italy, No. 14967/89, http://www.hrcr.org/safrica/environ-
mental/guerra_italy.html (pristupljeno 11. prosinca 2010.).
201
ljudskih prava i nacionalne sigurnosti na temu Načela nacionalne sigurno-

sti, sloboda izražavanja i pristup informacijama. Na ovom su skupu i usvo-
jena načela koja uvažavaju i odredbe Međunarodnog pakta o građanskim
i političkim pravima i Pariške minimalne standarde o normama koje se
odnose na ljudska prava u izvanrednim situacijama, a temelje se na stan-
dardima zaštite temeljnih ljudskih prava, međunarodnom i regionalnom
pravu te praksi pojedinih država, kao i na općim međunarodnim pravnim
načelima. Jedno je od načela i sljedeće: „Država ne može kategorički uskra-
titi pristup svim informacijama koje se odnose na nacionalnu sigurnost,
već zakonom mora odrediti samo one specifične i sužene kategorije koje je
nužno povući kako bi se zaštitio legitimni interes nacionalne sigurnosti.“203
Među dokumentima Vijeća Europe vezanim za slobodu pristupa infor-
macijama posebno bitno mjesto zauzima Preporuka br. R (91) 5 Vijeća mi-
nistara državama članicama o pravu na kratko izvješćivanje o događajima
od posebne važnosti u slučajevima kada su isključiva prava za njihovo te-
levizijsko emitiranje dobivena u prekograničnom kontekstu od 11. travnja
1991. godine.
Podsjećajući da članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnov-
nih sloboda utvrđuje slobodu izražavanja i slobodu primanja i prenošenja
informacija, ali i ukazujući na članak 9. Europske konvencije o prekogranič-
noj televiziji koji uređuje pristup javnosti događajima od posebne važnosti,
navodi se da će „svaka strana razmotriti zakonske mjere da bi se izbjeglo
da se pravo javnosti na informacije ugrozi uslijed isključivog prava radi-
odifuzne organizacije na emitiranje ili reemitiranje, u okviru značenja iz
članka 3., događaja od velikog javnog interesa, što istovremeno ima za po-
sljedicu da je veliki dio javnosti u jednoj ili više drugih strana ugovornica
lišen prilike da prati taj događaj preko televizije“204. Ta je Preporuka osobito
važna jer se u današnje vrijeme, kada je televizija jedan od glavnih izvora
informacija, njome regulira prenošenje informacija od posebne važnosti za
javnost, i to na taj način da se ostvarivanje isključivih televizijskih prava
za prijenose ograničava jednim dijelom zbog omogućavanja informiranja
cjelokupne javnosti o događaju za čiji prijenos isključiva prava ima jedna
radiodifuzna organizacija. Uvid u događaje od posebne važnosti za javnost
Milinković, B., Medijske slobode, prava i ograničenja, Medija centar, Beograd, 1996., str. 68.
203
Cit. pr. Zbornik pravnih instrumenata Saveta Evrope u vezi sa medijima, Savet Evrope i
204
Sprint, Beograd, 2002., str. 13.
202
sekundarne radiodifuzne organizacije mogu praviti samo u vidu kratkih iz-

vješća i pritom moraju voditi računa da se ta izvješća objavljuju samo u re-
dovitim informativnim emisijama, da se izvješće ne prikazuje prije nego što
je primarna radiodifuzna organizacija prikazala taj program te treba paziti
da se izvješće ne koristi u sljedećim programima koji nisu izravno vezani
za sadržaj izvješća, a sav originalni materijal korišten za pravljenje izvješća
treba uništiti.
Preporuka br. (2003)13, o medijskoj distribuciji informacija vezanih za
kaznene postupke Vijeća Europe, usvojena je na 848. sastanku zamjenika
ministara. Preporuka se donosi:
„imajući u vidu mogućnost sukoba interesa koje štite članci 6., 8. i 10.
Konvencije i potrebu osiguravanja ravnoteže između tih prava pre-
ma okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, kao i kontrolnu ulogu
Europskog suda za ljudska prava u garantiranju poštovanja obaveza
ugovorenih Konvencijom… i u želji da promovira jasnu debatu o za-
štiti prava i interesa u okviru medijskog izvješćivanja o kaznenim po-
stupcima, kao i da potiče pozitivnu praksu u Evropi, omogućavajući
pristup medija kaznenim postupcima.“205
Naime, prema aneksu Preporuke br. (2003)13, javnost treba biti obavi-
ještena putem medija o aktivnostima sudskih vlasti i policijskih službi na
taj način da se novinarima omogući slobodno izvješćivanje i komentiranje
sudskoga i kaznenoga pravnog sustava; kad sudske vlasti i policijske službe
same odluče da informiraju medije, one te informacije moraju pružiti bez
diskriminacije te medijima trebaju priopćavati samo potvrđene informa-
cije i one informacije koje se zasnivaju na razumnim pretpostavkama. A
medijima treba omogućiti i kontakt sa zatvorenicima ako to ne bi ometalo
provođenje pravde, prava zatvorenika ili sigurnost u zatvorima.
Sve te međunarodne odredbe, odluke Europskoga suda, nacionalna rje-
šenja vezana za slobodu pristupa informacijama kao i zakonska rješenja Re-
publike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pokazuju koliku važnost sloboda
pristupa informacijama ima na razvoj medija, slobodu izražavanja i današ-
nji društveni život uopće. Kao što možemo vidjeti iz pregleda legislative,
Preporuka br. (2003)13 – O medijskoj distribuciji informacija vezanih za kaznene po-

205
stupke, Vijeće Europe, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/translati-

ons/montenegrin/Rec(2003)013_mn.pdf (pristupljeno 13. travnja 2011.).
203
te slobode su i na našim prostorima zaštićene u skladu s međunarodnim

standardima, no ipak neka izvješća raznih nevladinih organizacija bude
sumnju da je provedba ovih zakona doista na razini na kojoj je u razvijenim
demokratskim državama.
U starijim izvješćima Hrvatskoga helsinškog odbora navodi se da po-
stoje indicije kako su pojedini slučajevi proglašavanja određenih podataka
tajnima, prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, bili samo
forma za prikrivanje zlouporaba vlasti jer po sadržaju ti podatci nisu odgo-
varali podatcima koji se mogu proglasiti tajnima. Također su česti i istupi
novinara u kojima se govori o tome kako javna tijela u nekim općinama
Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine daju podatke koji su ili
netočni ili nepotpuni. Iz svega ovdje navedenoga možemo zaključiti da će,
osim usvajanja zakonskih rješenja, državne vlasti morati poraditi i na njiho-
voj provedbi, ali i na učinkovitom sankcioniranju prekršitelja ovih zakona.
Pristup informacijama javnih tijela u Bosni i Hercegovini
Pristup informacijama predstavlja važan aspekt u ostvarivanju transparen-

tnosti postupanja, što je važan mehanizam kako za prevenciju nezakoni-
tosti, promociju kvalitativne i kvantitativne učinkovitosti sustava tako i za
ostvarenje istinske demokratičnosti, tj. informiranoga odlučivanja. Okvir
pristupa informacijama koji se temelji na činjenici da sve što nije izrijekom
isključeno, treba biti dostupno javnosti, posebice putem medija, pretpo-
stavljanje javnoga interesa partikularnom, kao i jasno obrazlaganje odluči-
vanja javne vlasti, usmjereno je prema tome da građani doista mogu nadzi-
rati vlasti, ali i imati utemeljen osjećaj da su vlast i uprava njihove i da sve
što čine sredstvima prikupljenim njihovim porezima i doprinosima, čine
radi njih.
„Sloboda informirati se, jednako kao i sloboda informirati druge, važi

za svaku vrstu informacije, bez obzira na sadržaj i svojstva iskaza. Da-
kle masovnim medijima je slobodno primanje, traženje i prikupljanje
informacija kakvoga god sadržaja one bile, i bez obzira na njihova
svojstva (bilo da su to činjenični iskazi, vrijednosni iskazi ili mješo-
viti; vijesti, komentari ili mišljenja; bilo da predstavljaju obavijesti,
obrazovanje ili zabavu; komercijalne ili nekomercijalne; riječi, pismo,
204
slika; bez obzira na vrijednost iskaza). (…) Masovnim medijima je

slobodno primanje, traženje i prikupljanje iskaza i iz drugih masov-
nih medija, koji god ovi bili – tisak, radio, televizija, internet i dr.“206
Zakonodavstvo kojim se dopušta pravo na pristup informacijama pod

kontrolom tijela javne vlasti u Bosni i Hercegovini potpuno je prilagođeno
propisima međunarodnih organizacija koje se bave ovom problematikom.
Već od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća pristup informa-
cijama pod nadzorom tijela javne vlasti jamči se prije svega novinarima i
medijskim kućama. Tako se Zakonom o javnom priopćavanju Županije Po-
savske, člankom 5., propisuje pravo na pristup informacijama tijela javne
vlasti na sljedeći način: „Informacije u posjedu tijela zakonodavne, izvršne
i sudbene vlasti i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti te tijela i jedinica
lokalne samouprave i uprave (u daljnjem tekstu: tijela javne vlasti) dostu-
pne su novinarima pod jednakim uvjetima, u skladu s propisima o radu tih
tijela.“207 Tim se zakonom propisuje i dužnost davanja informacija u primje-
renom roku te mogućnost iznimaka dostupnosti informacija „kada je radi
zaštite javnih interesa zakonom ili drugim propisom utvrđena vojnom ili
državnom tajnom“208. Već tada je predviđena obveza obrazlaganja razloga
zbog kojih se informacija ne može priopćiti javnosti na što je novinarima
ostavljena mogućnost ulaganja žalbe.
Prihvaćanjem visokih demokratskih standarda Zakonom o slobodi pri-
stupa informacijama, ostavljen je vrlo uzak prostor ograničenjima pristupa
podatcima, tako da se zakonski svim zainteresiranim osobama omogućava
prilično jednostavan pristup traženim informacijama. Iako je okvir prava
na pristup informacijama ovako kvalitetan, u praksi Bosne i Hercegovine
čest je slučaj da tijela javne vlasti ne postupaju s aktima kojima se omogu-
ćava pristup informacijama. Prema istraživanju koje je 2005. i 2006. radio
Centar za slobodan pristup informacijama BiH, tražeći od različitih insti-
tucija vlasti na svim razinama da im dostave određene informacije, dobila
se sljedeća slika o provođenju Zakona o slobodi pristupa informacijama.
206
Vodinelić, V. V., Pravo masmedija, Fakultet za poslovno pravo u Beogradu, Beograd,
2003., str. 37.
207
Zakon o javnom priopćavanju Županije Posavske, čl. 5., st.1.
208
Ibid, st. 3.
205
Grafikon 4
Razlog takvu stanju u pristupu informacijama vjerojatno leži i u činjeni-

ci da brojne institucije, iako im je prema Zakonu to obveza, još uvijek nisu
imenovale službenike za informiranje niti su izdale vodiče i indeks registre
o podatcima kojima se može pristupiti, tako da se, ustvari, u nekim ustano-
vama i ne zna tko bi trebao odgovoriti na zahtjev za pristup informacijama.
Kako bi se područje slobode pristupa informacijama u Bosni i Hercego-
vini valjano obradilo, potrebno je ući u sam sadržaj Zakona.
Zakonom o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini, koji je
gotovo istovjetan sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama u Federaci-
ji BiH i Zakonom o slobodi pristupa informacijama Republike Srpske, nala-
že se da se informacije koje su pod kontrolom javnoga tijela što prije iznesu
u javnost. Tako članak 2. tog Zakona glasi: „Odredbe ovoga zakona tumače
se tako da se u najvećoj mjeri i bez odgađanja olakša i potakne priopćavanje
informacija pod kontrolom javnoga tijela uz najnižu prihvatljivu cijenu.“209
Cilj je ovoga Zakona ustanoviti da informacije pod kontrolom javnoga tijela
predstavljaju javno dobro od vrijednosti i da javni pristup ovim informaci-
jama promovira veću transparentnost i odgovornost tih javnih tijela kao i
da su te informacije nužne za demokratski proces.
Informacije koje nadležno javno tijelo prema ovom Zakonu može uskra-
titi u Bosni i Hercegovini su informacije čijim se otkrivanjem može očeki-
vati izazivanje znatne štete legitimnim ciljevima:
♦♦ vanjske politike, sigurnosti i obrane, zaštite javne sigurnosti,

♦♦ interesa monetarne politike,
Zakon o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine, čl. 2.

209
206
♦♦ sprječavanja i otkrivanja kriminala,

♦♦ zaštite procesa donošenja odluka javnoga tijela u davanju mišljenja,
savjeta ili preporuka od strane javnoga tijela, a koje ne obuhvaćaju
činjenične, statističke, znanstvene ili tehničke informacije.
Zato „odluka da se nametnu pravna ograničenja slobodi izražavanja u

medijima, opravdanje za sebe može naći jedino ako je ograničenje koje se
nameće pretpostavka i nužnost zaštite nekog drugog jednako važnog prava
koje bi bez te mjere bilo ugroženo ili u neposrednoj opasnosti“210.
Zakon također navodi mogućnost izuzetka objavljivanja povjerljivih ko-
mercijalnih informacija trećih osoba koje objavu mogu spriječiti tako da
navedu razloge koji im objavom informacije mogu nanijeti štetu, a zbog
kojih javno tijelo ne bi trebalo objaviti informaciju.
I objava informacija o privatnosti trećih osoba također spada u informa-
cije kojima je ograničen pristup ovim Zakonom ako se utvrdi da te informa-
cije uključuju osobne interese vezane za privatnost te osobe.
Ipak, sve prije navedene informacije mogu se obznaniti javnosti ako je
objavljivanje informacija opravdano javnim interesom, s tim da javno tijelo
koje raspolaže informacijom prethodno treba procijeniti svaku korist i sva-
ku štetu koje mogu proisteći iz objavljivanja takvih informacija. I u slučaju
da je dio informacije određen kao izuzetak, javno je tijelo dužno izdvojiti
takav dio, a ostatak informacije, ako se njime bitno ne mijenja sadržaj, do-
staviti tražitelju informacije.
Odredbama Zakona na razini države, kao i zakona u Republici Srpskoj i
u Federaciji Bosne i Hercegovine, javno je tijelo dužno odrediti „službenika
za informiranje“, a podatke o njemu mora poslati uredu ombudsmana.
Zakonom se javnim tijelima nalaže i objava:

♦♦ vodiča za pristup informacijama, kojim se omogućuje nesmetan po-
stupak pristupa informacijama pod kontrolom javnoga tijela, i koji
upućuje podnositelja na postupak podnošenja zahtjeva, sadrži uzo-
rak zahtjeva za pristup informacijama, podatke o troškovima umno-
Nadaždin Defterdarević, M., Pravo medija – nužnost ograničene slobode, Slovo, Mostar,
210
2006., str. 84.
207
žavanja, pristupu pravnom lijeku i bitnim rokovima vezanim za pri-

mjenu Zakona;
♦♦ indeks registra vrsta informacija koje su pod kontrolom javnoga tijela
s navedenim oblikom u kojem su informacije na raspolaganju, kao i
podatke o tome gdje se može pristupiti tim informacijama;
♦♦ statističkih podataka, po tromjesečnom prikazu, koji se odnose na
broj primljenih zahtjeva, vrstu traženih informacija, utvrđene izuzet-
ke, kao i odluke koje se donesu u tijeku postupka te konačne odluke;
♦♦ godišnjeg izvješća u kojem se detaljno navode funkcije, politika, po-
slovi i organizacijska struktura i financijski poslovi javnoga tijela.
Vodič se dostavlja ombudsmanu, svakoj općinskoj i pravnoj knjižnici u

Federaciji i, ako je moguće, objavljuje se na internetu i dostupan je na za-
htjev, a njegov sastavni dio uglavnom je i indeks registar informacija pod
nadzorom javnoga tijela. Određen je i rok od 15 dana u kojem je javno tijelo
dužno dostaviti traženu informaciju osobi koja je tu informaciju zahtijeva-
la, a takav je rok ostavljen i u ostalim zemljama središnje i istočne Europe.
Zanimljivo je da se u Poljskoj obično „zahtjevu za stavljanje dokumenata na
uvid udovoljava odmah“211, pa se i u Bosni i Hercegovini može očekivati da
će ti standardi u pravu na pristup informacijama uskoro postati uobičajeni.
Statistički podatci, kako tromjesečni tako i godišnji, dostupni su na
zahtjev, a dostavljaju se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i
ombudsmanu.
Zakonom je propisan i postupak traženja informacija pod nadzorom
javnih tijela. Određeno je da zahtjev za pristup informacijama mora:
♦♦ biti u pisanoj formi, napisan na jednom od službenih jezika Bosne i

Hercegovine;
♦♦ sadržavati dovoljno podataka o prirodi i/ili sadržaju informacija;
♦♦ sadržavati ime podnositelja zahtjeva s adresom.
Nadaždin Defterdarević, M., Pravo na informaciju u društvima u tranziciji s posebnim

211
osvrtom na države nastale na prostoru bivše Jugoslavije, Pravni fakultet Univerziteta

Džemal Bijedić u Mostaru, Mostar, 2004., str. 51.
208
Primjer zahtjeva za pristup informacijama
Tiskanica za podnošenje zahtjeva za pristup informacijama
____________________
Ime i prezime
______________________
Adresa
USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Ulica reisa Džemaludina Čauševića 6/3
71 000 Sarajevo
n/r generalnog tajnika
Predmet: Pristup informaciji sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacijama

u BiH
Na temelju Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini tražim

da mi se omogući pristup informaciji:
________________________________________________________________
___________________________________________________________
________________________________________________________________
________________________________________________________________
________________________________________________________________
________________________________________________________________
(Navesti točno koju informaciju tražite i opisati je što je moguće preciznije.)
________________
nadnevak _______________________
potpis podnositelja zahtjeva
Kada javno tijelo odobri pristup informacijama, rješenjem obavještava

podnositelja zahtjeva o sljedećim mogućnostima pristupa informacijama:
♦♦ o mogućnosti osobnoga pristupa informacijama u prostorijama nad-

ležnoga javnog tijela;
209
♦♦ o mogućnosti umnožavanja, troškovima i roku umnožavanja u sluča-

ju informacija za koje je potrebna dugotrajnija obrada, a koji je pri-
hvatljiv i javnom tijelu i podnositelju zahtjeva;
♦♦ prilaže se kopija tražene informacije kada ona ne obuhvaća više od
20 stranica teksta.
U slučaju odbijanja zahtjeva za pristup informacijama nadležno javno

tijelo rješenjem obavještava podnositelja:
♦♦ o zakonskom temelju za status izuzeća informacije;

♦♦ o pouci o pravnom lijeku koja, uz adresu tijela kojem se podnosi žal-
ba, sadrži i rok i troškove žalbe te sadrži uputu o pravu obraćanja
ombudsmanu.
Tim se Zakonom ombudsmanu Bosne i Hercegovine daju ovlasti da raz-

matra sastavljanje i dostavljanje informacija, kao što su vodiči i opće prepo-
ruke koje se odnose na provođenje i primjenu toga Zakona te da predlaže
upute o primjeni Zakona svim nadležnim ministarstvima unutar Bosne i
Hercegovine.
Predviđene su i sankcije za javna tijela u slučaju kršenja zakona u visini
od 1.000 do 15.000 KM, a za odgovorne osobe u javnom tijelu od 1.000 do
10.000 KM.
Ipak, primjena Zakona o slobodi pristupa informacijama još uvijek nije
potpuno zaživjela. Brojni su slučajevi u kojima javna tijela nisu imenovala
službenika za informiranje, a nisu objavili ni vodiče za pristup informacija-
ma ni indeks registar informacija pod njihovim nadzorom. Čest je slučaj da
na zahtjeve za pristup informacijama ne odgovaraju propisanim aktom –
rješenjem, nego dostavljaju odgovor, dopis ili neki sličan dokument u kojem
se ne navodi ni obrazloženje ni uputa o pravnom lijeku.
Upravo iz takvih primjera vidljivo je da javna tijela, iako su to po zakonu
dužna, ne poduzimaju sve potrebne mjere kako bi pomogle zainteresira-
nim osobama u pristupu informacijama, pa se često događa da javna tijela
koja nisu u posjedu traženih informacija obavještavaju podnositelja o tome
da traženu informaciju nemaju, umjesto da zahtjev za pristup informaciji
proslijede nadležnom javnom tijelu. Uz to javna tijela znaju od podnositelja
tražiti dopunu zahtjeva kako bi naveli svrhu njegova podnošenja, što ne bi
smjela, a ne bi smjela ispitivati niti razloge opravdanosti zahtjeva.
210
Dakle, iako normativni okvir zadovoljava visoke standarde javnosti rada

javnih tijela i omogućava zainteresiranim osobama pristup traženim infor-
macijama, trenutna primjena Zakona o slobodi pristupa informacijama nije
na zadovoljavajućoj razini, stoga bi valjalo pristupiti dodatnim izmjenama
zakonodavstva, prije svega u vidu uvođenja institucije poput Povjerenika
za informiranje u Republici Hrvatskoj, kako bi se institucionalno nadzirala
primjena prava na pristup informacijama i na taj način štitilo, pratilo i pro-
micalo to demokratsko pravo.

u Republici Hrvatskoj
Važnost prava na pristup informacijama odavno je već prepoznata i u Re-

publici Hrvatskoj. Vrlo važna izmjena Ustava Republike Hrvatske dogodila
se 2010. godine kada se kroz odredbu članka 38. stavka 4. sloboda pristupa
informacijama jamči na sljedeći način: „Jamči se pravo na pristup informa-
cijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup infor-
macijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom
pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a pro-
pisuju se zakonom.“212
Zakonski okvir mijenjan je više puta, a posljednjim Zakonom o pravu na
pristup informacijama to je područje iznimno uspješno uređeno. Naime,
prije je stanje bilo zabrinjavajuće, što se vidi i prema istraživanju GONG-a
u Republici Hrvatskoj iz 2009. godine na 142 tijela javne vlasti koje prika-
zuje tadašnje stanje u tom području.
Ustav Republike Hrvatske, čl. 38., st. 4.

212
211
Grafikon 5
Zbog takva stanja primjene prava na pristup informacijama pod kontro-

lom javnih institucija, Republika je Hrvatska morala doraditi, odnosno do-
nijeti novi zakon. Naime, tadašnja mogućnost dobivanja informacija putem
upravnih sporova bila je jako neučinkovita, tako da su osobe zainteresirane
za određene informacije ili gubile interes za te informacije zbog dugotraj-
nosti upravnih sporova ili uopće zbog spoznaje o njihovu trajanju i nisu
pokretale upravni spor.
Zakonom o pravu na pristup informacijama iz 2003. godine prvi je put u
Republici Hrvatskoj uređeno pravo na pristup informacijama pod kontro-
lom tijela javne vlasti, način na koji se informacije mogu tražiti te postupak
na koji tijelo javne vlasti treba ispuniti zahtjev za određenom informacijom.
Cilj toga Zakona bio je omogućiti i osigurati ostvarivanje prava na pristup
informacijama fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti
djelovanja tijela javne vlasti, u skladu s tim i drugim zakonima.
Zakon o pravu na pristup informacijama iz 2013. koji je dopunjen i iz-
mijenjen 2015. godine, u potpunosti je usklađen s pravnom stečevinom
Europske unije, posebice s Direktivom 2003/98/EZ o ponovnoj uporabi
212
informacija javnoga sektora, Uredbom 1049/2001 o javnom pristupu doku-

mentima Europskoga parlamenta, Vijeća i Komisije i Direktivom 2013/37/
EU o izmjeni Direktive 2003/98/EZ o ponovnoj uporabi informacija javno-
ga sektora.
Tim se Zakonom omogućava pravo pristupa informacijama i njihova
ponovna uporaba kroz otvorenost i javnost rada tijela javne vlasti. Ovlašte-
nici prava na pristup informacijama sve su domaće i strane pravne i fizič-
ke osobe, a, prema Zakonu, informaciju predstavlja svaki podatak u obliku
dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan
(napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili
neki drugi zapis).
Za razliku od srodnih zakona u Bosni i Hercegovini, ovaj Zakon pred-
viđa obvezu javnih tijela da objavljuju informacije na internetskim strani-
cama kako bi one bile lako pretražive i u obliku koji bi osigurao njihovu
strojnu čitljivost. Tako su javna tijela u Republici Hrvatskoj dužna objavlji-
vati legislativu s područja njihova djelokruga, godišnje planove, programe
i strategije, registre i baze podataka, informacije o javnim uslugama koje
javno tijelo pruža, obavijesti o raspisanim natječajima, zaključke sa službe-
nih sjednica te obavijesti o načinu i uvjetima ostvarivanja prava na pristup
informacijama s odgovorima na najčešće postavljena pitanja i sl. Uz to su
javna tijela, kako bi se omogućio lakši pristup informacijama, dužna do-
stavljati informacije i u Središnji katalog službenih dokumenata.
Vrlo je bitna odredba kojom su javna tijela dužna provoditi savjetovanja
s javnošću pri donošenju zakonskih i podzakonskih akata, kao i pri dono-
šenju ostalih akata kojima se utječe na interese građana, preko središnjega
državnog internetskog portala za savjetovanje s javnošću.
Utemeljenjem institucije Povjerenika za informiranje Republika Hrvat-
ska nastoji štititi, pratiti i promicati pravo na pristup informacijama i pravo
na ponovnu uporabu informacija u skladu s ustavnim odredbama. Djelo-
krug Povjerenika i inspektora iz njegova ureda obuhvaća, između ostaloga,
i sljedeće poslove:
♦♦ drugostupanjskoga tijela u rješavanju žalbi o ostvarivanju prava na

pristup informacijama i prava na ponovnu uporabu informacija;
♦♦ nadzora i provođenja inspekcijskoga nadzora nad provedbom Zakona;
213
♦♦ informiranja javnosti o ostvarivanju prava korisnika na pristup infor-

macijama i ponovnu uporabu informacija;
♦♦ predlaganja mjera za stručno osposobljavanje i usavršavanje službe-
nika za informiranje;
♦♦ podnošenje izvješća o provedbi Zakona Hrvatskome saboru;
♦♦ izvješćivanje Europske komisije o dostupnosti informacija za ponov-
nu uporabu, svake tri godine;
♦♦ podnošenja optužnih prijedloga i izdavanja prekršajnih naloga za
prekršaje navedene u Zakonu o pravu na pristup informacijama.
Tijela javne vlasti imaju obvezu odrediti službenika za informiranje koji

redovito objavljuje informacije, rješava pojedinačne zahtjeve za pristup
informacijama, osigurava pomoć tražiteljima informacija i brine se o na-
činu obrade, razvrstavanja, čuvanja i objavljivanja informacija iz područja
djelovanja tijela javne vlasti. Pored imenovanja službenika za informiranje,
javna tijela vode i službeni upisnik o zahtjevima, postupcima i odlukama o
ostvarivanju prava na pristup informacijama.
Izuzetci od prava na pristup informacijama propisani su u slučajevima
prethodnih i kaznenih postupaka za njihova trajanja, a moguće je ograničiti
pristup informacijama:
♦♦ ako je informacija klasificirana stupnjem tajnosti;

♦♦ ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna;
♦♦ ako je informacija porezna tajna;
♦♦ ako je informacija zaštićena kao osobni podatak;
♦♦ ako je informacija zaštićena kao intelektualno vlasništvo;
♦♦ ako je pristup informaciji ograničen u skladu s međunarodnim ugo-
vorima.
Predviđeni su izuzetci i u slučajevima kada postoji sumnja da bi objav-

ljivanje informacije negativno utjecalo na tijek sudskoga, upravnoga ili ne-
koga drugog pravnog postupka ili izvršenje sudske odluke i kazne te u slu-
čajevima kada objavljivanje informacije, prije dovršetka procesa donošenja,
negativno utječe na donošenje propisa i drugih akata.
Tijela javne vlasti prilikom odlučivanja o izuzetcima od prava na pristup
informacijama, dužna su provesti test razmjernosti, vodeći u svakom po-
jedinačnom slučaju brigu o tome bi li omogućavanjem pristupa traženoj
214
informaciji prevladala potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes.

U prilikama kada prevlada javni interes, javna su tijela dužna objaviti in-
formaciju, a kada se odrede i ograničenja koja ne obuhvaćaju cijelu infor-
maciju, tijela javne vlasti trebaju objaviti ostatak informacije kojim se ne
narušava neki od zaštićenih interesa.
Predviđeni načini ostvarivanja prava na pristup informacijama uz pra-
vodobno objavljivanje informacija koja nadziru tijela javne vlasti na inter-
netskim stranicama, putem Središnjeg kataloga službenih dokumenata ili
javnim glasilima su i omogućavanje pristupa informacijama podnositeljima
zahtjeva, na njima prihvatljiv način, u jednom od sljedećih oblika:
♦♦ neposrednim davanjem informacije,

♦♦ davanjem informacije pisanim putem,
♦♦ uvidom u dokumente i izradom preslika dokumenata koji sadrže tra-
ženu informaciju,
♦♦ dostavljanjem preslika dokumenta koji sadrži traženu informaciju,
♦♦ na drugi način koji je prikladan za ostvarivanje prava na pristup in-
formaciji.
Zahtjev se u Republici Hrvatskoj može podnijeti usmenim ili pisanim

putem. Kada se podnosi osobno ili telefonom, sastavlja se službena bilješ-
ka, a kada se podnosi putem elektroničke pošte, smatra se da je podnesen
pisani zahtjev. Pri podnošenju zahtjeva ne treba navoditi razloge njegova
podnošenja niti se treba pozivati na odredbe Zakona o pravu na pristup
informacijama.
Zahtjev podnesen u pisanom obliku sadrži:

♦♦ naziv i sjedište tijela javne vlasti kojem se zahtjev podnosi,
♦♦ podatke koji su važni za prepoznavanje tražene informacije,
♦♦ ime, prezime i adresu fizičke osobe podnositelja zahtjeva ili tvrtke,
odnosno naziv pravne osobe i njezino sjedište.
215
Primjer zahtjeva za pristup informacijama
Tijela javne vlasti dužna su na uredno podnesene zahtjeve odgovoriti

u roku od 15 dana, a u slučajevima kada javno tijelo ne nadzire traženu
informaciju, dužno je u roku od osam dana zahtjev proslijediti nadležnom
javnom tijelu, pri čemu o prosljeđivanju zahtjeva informira podnositelja.
216
Tijela javne vlasti ne donose rješenje o zahtjevu kada se omogući pristup

informaciji, kada je informacija javno objavljena, kada postoji obveza čuva-
nja tajnosti informacije i sl., nego podnositelja obavještava pisanim putem,
dok rješenjem odbija zahtjev ako postoji zakonom predviđeno ograniče-
nje pristupa informaciji, ako se traži podatak koji se ne smatra informaci-
jom te ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jedno-
ga ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zlorabi pravo na pristup
informacijama.
Žalba protiv rješenja tijela javne vlasti izjavljuje se Povjereniku u roku
od 15 dana od dostave rješenja, a Povjerenik u roku od 30 dana donosi
rješenje. Protiv drugostupanjskoga Povjerenikova rješenja moguće je po-
krenuti upravni spor.
U medijskom djelovanju Zakon o pravu na pristup informacijama Re-
publike Hrvatske donosi bitne odredbe o pravu na ponovnu uporabu in-
formacija kako u nekomercijalne tako i u komercijalne svrhe, pri čemu se
informacije čine dostupnima svim zainteresiranim osobama pod jedna-
kim uvjetima. Za ponovnu uporabu podataka ne naplaćuje se naknada za
objavljivanje informacija na internetskim stranicama, dok se mogu naplatiti
stvarni materijalni troškovi nastali zbog reprodukcije, davanja na uporabu
i dostave informacija.
Prekršajnim odredbama predviđeno je novčano kažnjavanje odgovor-
nih osoba u tijelu javne vlasti ako ne postupaju u skladu s Povjerenikovim
odlukama, fizičkih osoba koje učine nedostupnim dokument koji sadrži in-
formaciju u namjeri da onemogući ostvarivanje prava na pristup informa-
cijama, kao i fizičkih i pravnih osoba koje rabe informaciju protivno objav-
ljenim uvjetima za ponovnu uporabu informacija.
217
10
Pravo na
privatnost
220
P ravo na privatnost predstavlja širok pojam kojim se štiti više čovjekovih
prava vezanih za osobnost. To se pravo sastoji od niza prava kao što
su pravo na život, uz zaštitu privatnoga života, obiteljskoga života i prava
na dom, zaštita časti i ugleda, neotkrivanje sramotnih činjenica, zaštita fi-
zičkoga i moralnoga integriteta osobe, zaštita od objavljivanja informacija
koje pojedinac dobiva ili daje u povjerenju, pravo na tajnost dopisivanja, ali
i zaštitu od objavljivanja privatnih fotografija bez prethodnoga odobrenja i
tome slično. Zaštitu prava privatnosti jamči i Deklaracija o sredstvima jav-
noga priopćavanja i ljudskim pravima koju je Vijeće Europe usvojilo 1970.
zajedno s Rezolucijom 428, a Deklaracija je i sastavni dio pravnoga poretka
Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Jedna od potpunijih definicija privatnosti glasi:
„Pojam privatnosti obuhvaća nekoliko sfera čovjekova života, odno-

sno, podatke o njima:
- intimnu sferu, u koju, načelno, nitko drugi nema pristupa pa to
vrijedi i za podatke o njoj;
- privatnu sferu, koju dijeli s obitelji, ukućanima, liječnikom, odvjet-
nikom i sl., ali se podatci te sfere ne smiju, načelno, bez posebnoga
odobrenja onoga o čijoj se privatnosti radi, dijeliti trećim osobama;
- privatno-javnu sferu, koja se odnosi na privatni život, ali koji se
odvija na javnim mjestima te podatci iz te sfere nisu tajni, no ne
smije ih se koristiti preko granice u kojoj bi se neka osoba isticala
s obzirom na druge koji su u javnosti.“213
Sadržaj je toga prava da „svaka osoba ima glede vlastitog osobnog i obi-
teljskog života pravo na privatnost. Sadržaj mu se sastoji od dvije neraz-
dvojne komponente. Prva je ovlast da se svoj osobni i obiteljski život vodi
privatno, dakle zasebno, a druga – da svakoga isključi od neovlaštenog za-
diranja u nj.“214
Za osobe koje se bave javnim poslovima ili one koje samim svojim po-
našanjem izazivaju povećan interes javnosti, takva zaštita privatnosti nije u
potpunosti primjenjiva. Naime, oni imaju i javnu sferu života koja je vezana
za njihov posao tako da u toj sferi nemaju pravo na privatnost, ali u svim
drugim sferama uživaju zaštitu privatnosti kao i druge osobe.
213
Gavella, N., Osobna prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000., str. 217.
214
221
Prve naznake prava na osobnost nalazimo u Mishni, zborniku židovskih

zakona koji datira s početka 3. stoljeća. U njemu se na sljedeći način osoba
štiti od neovlaštenoga zadiranja u njegovu privatnost i dom: „Ako čovjek
gradi zid koji ga štiti od pogleda njegova susjeda, on ne smije biti manje od
četiri lakta viši ili niži od susjednog prozora.“215 U Rimu se namjerno pod-
cjenjivanje nečije osobnosti, odnosno uvredu priznavalo riječju infamia, a
u Grčkoj se riječju contumelia određuje povreda tuđe osobnosti bilo uvre-
dom, klevetom ili psovkom. Najveći pomak u zaštiti prava na privatnost
napravili su američki profesori Louis D. Brandies i Samuel D. Waren svojim
člankom iz 1890. kojim kritiziraju tadašnji žuti tisak zbog iznošenja činje-
nica kojima se zadire u tuđu privatnost. U tekstu se iznose sljedeća viđenja:
“Tisak u svakom smjeru prelazi očigledne granice pristojnosti i uljud-

nosti. Ogovaranje nije više samo zabava dokonih i zlonamjernih, ono
je postalo unosan zanat koji se vješto i drsko koristi. Kako bi zabavi-
li dokone, stupci se pune tračevima do kojih je moguće doći jedino
nedopuštenim ometanjem obiteljskih krugova. Pod blagotvornim
utjecajem kulture, pojedinac je postao osjetljiv na publicitet, pa su
mu tako samoća i osobnost daleko važniji nego prije. Međutim, zbog
narušavanja njegove osobnosti do koje dolazi zahvaljujući modernim
dostignućima i izumima, on je izložen duševnoj boli i nevoljama koji
su daleko jači od same fizičke povrede.“216
Dugo je bilo dvojbeno imaju li uz fizičke osobe i pravne osobe pravo

na privatnost s obzirom na to da pravne osobe nemaju svojstva ljudskih
bića. U posljednje se vrijeme došlo do zaključka da su pravne osobe nosite-
lji prava na privatnost s obzirom na to da imaju pravo na bankovnu tajnu,
na odvjetničku tajnu i tome slično, ali u onoj mjeri u kojoj to nije suprotno
činjenici da nisu biološka bića.
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda član-
kom 8. jamči pravo na privatni život na sljedeći način:
215
The Oxford Dictionary of the Christian Church, Oxford University Press, London, 1974.,
str. 921.
216
Brandies, L. D. – Waren, S. D. „The Right to Privacy“, Harward Law Rewiew, Vol. 4, 1890.,
str. 193., cit. pr.: http://faculty.uml.edu/sgallagher/Brandeisprivacy.htm (pristupljeno 23.
ožujka 2016.).
222
Pravo na privatnost
„Svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života,

doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog
prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu
nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospo-
darske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi
zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“217
Isto pravo štiti se i Općom deklaracijom o ljudskim pravima, njezinim

12. člankom koji kaže da se nitko ne smije izvrgnuti samovoljnom miješa-
nju u privatni život. Također i Međunarodni pakt o građanskim i političkim
pravima u članku 17. nalaže da se nitko ne smije miješati u nečiji (tuđi)
život, obitelj, dopisivanje niti biti podvrgnut napadima na njegovu čast i
ugled, a svakome jamči zakonsku zaštitu od takvog ponašanja.
Vrhovni sud SAD-a, što je vidljivo i iz njegovih presuda, priznaje četiri
vrste privatnost:
„a) pravo da ne bude prikazan u lažnom svjetlu objavljivanjem lažnih

činjenica;
b) pravo da ne dopusti da mu se ime i slika koriste za komercijalne svrhe;
c) pravo na publicitet osobi čije ime ima komercijalnu vrijednost;
d) pravo da izbjegne objavljivanje intimnih detalja“218.
Njemačkim građanskim zakonikom postavljena je parcijalna zaštita pra-

va osobnosti tako da je člankom 823. uređena zaštita časti, života, tijela,
zdravlja i slobode, a s obzirom na to da se u ovom članku nigdje ne spomi-
nje zaštita privatnosti u članku 826. koji općenito govori o naknadi štete
prema osnovi krivnje, može se štititi i privatna sfera života osobe. Zbog ta-
kve „manjkavosti“ BGB-a u pogledu zaštite privatnosti, na Danu njemačkih
pravnika, održanom u Düsseldorfu 1957., posebna je tema rasprave bila za-
štita prava privatnosti. Na tome se savjetovanju čak i radilo na Nacrtu Za-
kona o zaštiti osobe i časti, a predložena je i dopuna članka 847. BGB-a koja
je glasila: „Povrijeđeni u svojoj osobi može, zbog štete koja nije imovinska,
zahtijevati primjereno obeštećenje u novcu, uključivo i zadovoljenje zbog
pretrpljene nepravde.“219 S obzirom na to da ovaj Zakon nikad nije usvojen,
217
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 8.
218
Mostaru i Sveučilište u Zagrebu, Mostar – Zagreb, 2002., str. 62.
219
Dropulić, J., Pravo na privatni život i duševni integritet, Vizura, Zagreb, 2002., str. 64.
223
morat će se njemačku pravnu standardizaciju u pogledu zaštite prava na

privatnost ocijeniti na sudskoj praksi, odnosno presudama u slučajevima
zaštite prava na privatnost. Jedna od poznatijih presuda Saveznoga suda
je ona u slučaju u kojem je tužiteljica bila princeza Carolina od Monaka.
Naime, jedan je njemački časopis iznio niz neistinitih senzacija u vezi s pri-
vatnim životom i zdravljem tužiteljice te joj je dosuđena novčana naknada
koja je obuhvatila i dobit časopisa stečenu povredom prava privatnosti. U
Njemačkoj su pravnoj praksi i teoriji kao što vidimo na prethodnom sluča-
ju, iako se radi o javnoj osobi, neki dijelovi privatnosti posebno zaštićeni.
Određeni autori poput H. Hubmanna prave razliku između privatne i tajne
sfere života. Po njegovu mišljenju tajnom se sferom života smatraju činjeni-
ce iz intimnih i usko obiteljskih relacija, a
„u privatnu sferu spada zaštita opće slike u javnosti o nekoj osobi

i njegovu karakteru. Tajna sfera obuhvaća one činjenice koje osobe
žele zadržati u tajnosti, samo za sebe ili u određenom krugu oso-
ba. Za razliku od privatne sfere o kojoj se povreda vrši plasiranjem
netočnih i neistinitih činjenica o nekoj osobi, kod tajne sfere nedo-
pušteno je već i samo saznanje takvih činjenica s obzirom da nisu
namijenjene javnosti. Povreda tajne sfere vrši se praćenjem, tajnim
snimanjem i objavljivanjem intimnih zapisa.“220
Takva podjela vrlo je bitna u pogledu odnosa medija i zaštite privatnosti

jer kazuje koliko je zapravo povreda tajne sfere života teži oblik povrede pri-
vatnosti te i sam pronalazak takvih činjenica uglavnom se događa radnjom
nekoga nelegalnog djela. S obzirom na to da njemački pravni sustav institu-
tom općeg prava ličnosti regulira i pravo na privatni život, a imajući u vidu
sudsku praksu, ali i same zakonske akte koji to područje reguliraju, dolazi se
do zaključka da se u Njemačkoj zapravo štiti tajnost privatnoga života.
Za razliku od prije spomenutoga njemačkog pravnog sustava koji ne po-
znaje pravo privatnosti kao posebno, subjektivno pravo, talijanski pravni
sustav ga označava terminom diritto alla riservatezza i odbacujući teoriju o
općem pravu ličnosti, daje mu jako bitno mjesto u svom pravnom sustavu.
Iako u Italiji nema posebnih zakonskih akata koji se bave pravom privat-
nosti, ono je jako dobro zaštićeno Ustavom Republike Italije, čl. 2., Zakon
o autorskom pravu, čl. 93 – 95 kojim se štiti tajnost pisma i zaštita vlastite
Ibid. str. 67.

220
224
Pravo na privatnost
slike i Građanskim zakonom (Codice civili) kojim su uspostavljeni temelji

praktične zaštite prava privatnosti. U primjerima iz talijanske sudske prak-
se vezane za medijska objavljivanja koja se odnose na privatnost javnih oso-
ba, nalaze se presude koje poznate osobe stavljaju čak u povoljniji položaj
nego druge osobe. U presudi Žalbenoga suda u Torinu, u predmetu u kojem
je glumica Gina Lollobrigida zbog objavljivanja njezinih slika, bez njezine
suglasnosti, tužila jednoga talijanskog izdavača – stoji da je tužbeni zahtjev
zbog povrede prava na privatnost usvojen jer su slike objavljene na takav
način koji nije koristan za društvo. Prema toj i ostalim presudama vezanim
za zaštitu prava privatnosti vidi se da zbog nedostatka zakonskih odredbi
o pravu privatnosti, talijansko pravosuđe svoje presude temelji na Ustavu i
međunarodnim aktima vezanim za tu tematiku.
U presudama Europskoga suda za ljudska prava česta je povreda privatno-
sti koja se temelji na prisluškivanju telefona i neovlaštenom nadzoru doma.
Jedan je od poznatijih i slučaj Europskoga suda za ljudska prava, Huvig
protiv Francuske iz 1990. U tom slučaju tužitelj je tužbu podnio na temelju
povrede članka 8. Konvencije. Naime, protiv njega se u Francuskoj vodio
postupak zbog izbjegavanja plaćanja poreza i nedostataka u vođenju po-
slovnih knjiga te mu je temeljem sudskoga naloga pretražena kuća i poslov-
ne prostorije, a potom su mu i telefonski razgovori nadgledani i zapisivani.
Sud je utvrdio povredu članka 8., pa je u presudi navedeno da u zemljama
potpisnicama Konvencije moraju postojati precizne odredbe u vezi s pro-
vedbom pretresa, praćenja i prisluškivanja telefonskih razgovora, a takva
odredba ne postoji u francuskom pravu.
Iako je povreda privatnosti često vezana i uz povredu časti i ugleda, svaka
je osoba i u slučajevima kada netko zadire u njezin privatni život, ovlaštena
zabraniti takvo djelovanje. Naime, svatko je ovlašten zabraniti objavljivanje
podataka o sebi. Čak i onda ako su ti podatci pozitivni, njihovo objavljivanje
može se smatrati napadom na pravo privatnosti, npr.: „Slavna glumica još
je 1955. g. uspjela putem francuskoga suda spriječiti objavljivanje knjige o
svojem životu (svojih navodnih memoara), neovisno o tome je li se i koliko
njima diralo u njezinu čast i ugled. U mnogim će slučajevima te dvije po-
vrede osobnih dobara koincidirati, ali i bez toga osoba je ovlaštena isključiti
tuđa zadiranja u svoju privatnost i štititi je od povreda.“221 I u slučajevima
221
Gavella, N., Osobna prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000., str. 219.
225
prava na tajnost osobnoga i obiteljskoga života, svaka je osoba ovlaštena

isključiti bilo kakvo neugodo iznošenje informacija o sebi, njihovo priku-
pljanje, širenje i objavljivanje. Čak i kad osoba nekome povjeri određenu in-
formaciju o svome privatnom životu, taj nije ovlašten prenositi informacije
koje su mu priopćene. Također, ako bi netko čuo kako neka osoba na svima
dostupnom mjestu, npr. u restoranu, nekome priopćava podatke iz svoga
privatnog života, premda za njega ono što je „slučajno“ čuo, ne bi bila tajna,
on ipak nema ovlasti te informacije neovlašteno objaviti.
Prema praksi Europskoga suda za ljudska prava, interes javnosti ne može
uvijek imati prvenstvo pred pravima drugih osoba. Pri ocjenjivanju moguć-
nosti ostvarivanja slobode izražavanja, mediji ipak moraju obratiti pozor-
nost na moguće narušavanje privatnosti osobe o kojoj informiraju javnost.
Studija slučaja
Von Hannover protiv Njemačke

(Zahtjev broj 59320/00 )222
Podnositeljica zahtjeva je Caroline von Hannover, najstarija kći princa

Rainiera III. od Monaka. Njezina službena rezidencija je u Monaku, ali
većinu vremena živi u Parizu. Kao član obitelji princa Rainiera, podno-
siteljica zahtjeva je predsjednica određenih humanitarnih i kulturnih za-
klada te predstavlja vladajuću obitelj na nekim događajima. Međutim, ona
ne obnaša ni jednu funkciju za državu Monako ni za njezine institucije.
Njemački časopisi Bunte, Freizeit Revue i Neue Post, objavili su ne-
koliko fotografija podnositeljice zahtjeva (radi se o tri serije spornih
fotografija objavljenih u razdoblju od 1993. do 1997. godine). Te fo-
tografije su prikazivale podnositeljicu zahtjeva: u društvu s glumcem
Vincentom Lindonom u zadnjem dijelu dvorišta jednoga restorana, dok
sjedi na konju, s njezinom djecom (Pierre, Andrea, Charlotte), u ku-
povini s tjelohraniteljem, u društvu s princem Ernstom Augustom von

222

int/eng.
226
Pravo na privatnost
Hannoverom na sajmu konja, odnosno dok igraju tenis te podnosite-

ljicu u Monte Carlo Beach Clubu, obučenu u kupaći kostim i omotanu
ručnikom, kako se spotiče na nešto i pada na tlo.
Podnositeljica zahtjeva je pred općinskim sudom u Hamburgu za-
tražila zabranu objavljivanja spornih fotografija jer je time povrijeđeno
njezino pravo na zaštitu osobnih prava i njezino pravo na zaštitu pri-
vatnoga života. Općinski je sud uvažio njezin zahtjev samo u odnosu
na daljnju distribuciju časopisa u Francuskoj. U odnosu na distribuciju
časopisa u Njemačkoj sud je ponovio da se na taj slučaj primjenjuje nje-
mačko pravo, prema kojem podnositeljica zahtjeva, kao istaknuta pred-
stavnica modernoga društva par excellence, mora tolerirati tu vrstu pu-
bliciteta. Nadalje, sud smatra da podnositeljica zahtjeva nije dokazala
legitimni interes koji bi opravdao zabranu daljnje publikacije te da su
sve fotografije snimljene isključivo na javnim mjestima.
Podnositeljica zahtjeva žalila se na presudu žalbenom sudu u Ham-
burgu, koji je potvrdio odluku općinskoga suda. Na tu presudu žalila
se Saveznom sudu pravde, koji je djelomično usvojio njezin zahtjev, u
odnosu na zabranu daljnje publikacije fotografija na kojima se nalazi u
društvu Vincenta Lindona, uz obrazloženje da je zaštita privatnosti osi-
gurana i izvan nečijeg doma, ako se osoba nalazi na osamljenom mjestu
– daleko od očiju javnosti... Ostatak zahtjeva je odbijen.
Žalbu na ovu presudu podnositeljica je uputila Saveznom ustavnom
sudu, koji je djelomično usvojio njezin zahtjev, u odnosu na zabranu
daljnje publikacije fotografija na kojima se nalaze ona i njezina djeca.
U zahtjevu koji je uputila Europskom sudu za ljudska prava podnosite-
ljica tvrdi da su odluke njemačkih sudova povrijedile njezino pravo na po-
štovanje privatnoga i obiteljskoga života, zajamčeno člankom 8. Konvencije.
Odluka suda
Europski sud za ljudska prava presudio je da je došlo do povrede članka

8. Konvencije u odnosu na dio podnositeljičinoga zahtjeva koji se odnosi
na fotografije i popratne članke objavljene u časopisu Bunte (dok sjedi
na konju, u kupovini, s Vincentom Lindonom u restoranu, u vožnji na
227
biciklu, u kupovini s tjelohraniteljem, na skijanju u Austriji, s princem

Ernstom Augustom von Hannoverom i sama dok napušta rezidenciju
u Parizu, s princem Ernstom Augustom von Hannoverom dok igraju
tenis, odnosno dok spuštaju svoje bicikle) te na fotografije i popratne
članke objavljene u časopisu Neue Post (podnositeljica kako se spotiče u
Monte Carlo Beach Clubu).
U ostalom dijelu zahtjeva podnositeljice Sud je ponovio svoju odlu-
ku iz Odluke o dopuštenosti od 8. srpnja 2003. godine.
Obrazloženje
Sud smatra da objavljivanje fotografija podnositeljice zahtjeva, putem

raznih njemačkih časopisa, i to onih na kojima je sama ili s drugim oso-
bama, spada u domenu njezina privatnoga života. Međutim, iako pravo
na slobodu izražavanja također obuhvaća objavljivanje fotografija, to je
područje u kojem je zaštita prava i ugleda drugih od posebne važnosti.
Ovaj slučaj se ne odnosi na širenje nekih ideja, nego slika koje sadrže
vrlo osobne ili čak intimne informacije o pojedincu.
Sud smatra da je u traženju ravnoteže između zaštite privatnoga ži-
vota i slobode izražavanja odlučujući faktor učinak koji objavljene foto-
grafije i članci imaju u stvaranju mišljenja od interesa javnosti. Razlika
je između iznošenja podataka o jednom političaru čije mišljenje može
imati utjecaja na mišljenje javnosti i iznošenja pojedinosti iz privatnoga
života osobe koja ne obnaša ni jednu službenu funkciju. Dakle, u ovom
slučaju fotografije nisu imale takav učinak s obzirom da podnositeljica
zahtjeva ne obnaša ni jednu službenu funkciju, a fotografije i popratni
članci se isključivo odnose na pojedinosti iz njezina privatnoga života.
Nadalje, Sud smatra da javnost nema legitimni interes da zna gdje
se podnositeljica zahtjeva nalazi i kako se obično ponaša u svom pri-
vatnom životu, pa i onda kad se pojavljuje na mjestima koje se ne mogu
uvijek opisati kao osamljena i usprkos činjenici da je ona jako dobro po-
znata u javnosti. Kad bi takav interes i postojao, kao što postoji poslov-
ni interes časopisa da objavljuju fotografije i popratne članke, u ovom
slučaju ti interesi moraju popustiti pred pravom podnositeljice zahtjeva
na djelotvornu zaštitu njezina privatnog života.
228
Pravo na privatnost
Na kraju, po mišljenju Suda, kriteriji ustanovljeni pred domaćim su-

dovima nisu bili dovoljni u osiguranju djelotvorne zaštite privatnoga
života podnositeljice zahtjeva, stoga ona i dalje treba imati „legitimna
očekivanja“ u zaštiti i poštovanju njezina privatnoga života.
Uzimajući sve navedeno u obzir, Sud smatra da njemački sudovi nisu
postigli poštenu ravnotežu između zaštite privatnoga života i slobode
izražavanja.
Kako bi se utvrdila povreda prava privatnosti neke osobe objavom se

moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti:
♦♦ nastanak štete
♦♦ prepoznatljivost subjekta informacije
♦♦ osobna pogođenost subjekta informacije i
♦♦ neproporcionalnost informacije.
Objava mora biti takva da se njezinim neovlaštenim objavljivanjem

može očekivati nastanak štete osobi o čijoj se privatnosti informacija izno-
si. Informacije koje najčešće izazivaju štetu privatnim interesima subjekta
vezane su za objavu podataka iz privatnoga života, slikovnih zapisa neke
osobe, nečijih tonskih zapisa ili pak pisanih materijala.
Kako bi se ostvarila prepoznatljivost subjekta informacije, nije potrebno
da cjelokupna publika veže informaciju s nekom osobom. Dovoljno je da
samo jedan dio publike može zaključiti o kojoj se osobi radi ili na temelju
objave imena, inicijala i dobi, adrese, pozicije osobe u nekoj organizaci-
ji, snimke lika, za osobu karakterističnoga govora ili nekih drugih osobina
koje tu osobu jasno određuju.
Osobna pogođenost vezana je za svojstva koja osoba dijeli s većom ili
manjom skupinom na temelju čega iz konteksta objave može biti jasno da
se radi upravo o toj osobi, a odnosi se jednako i na fizičke i na pravne osobe.
Određen stupanj pretjerivanja i provociranja (optužbom uzvratiti na
optužbu – posebno u stanju izazvanosti) može biti dopušten, ali ipak ako
se o određenoj temi može izvješćivati bez isticanja bilo koje osobe, kada
se potreba izvješćivanja javnosti zadovoljava samim izvješćem o nekoj po-
javi, bez posebnoga značenja njezinih aktera, nije dopušteno identificira-
ti subjekt informacije. Često identifikacijom subjekta informacija postaje
229
neproporcionalna, pa je posebno bitno paziti da maloljetnici ostanu anoni-

mni u svim prilikama kada se na bilo koji drugi način javnost može upozna-
ti s predmetnom temom izvješća.
Bez straha za nastanak povrede privatnosti mogu se objaviti sljedeće
informacije vezane za bilo koju osobu:
♦♦ kada je osoba prikazana kao dio pejzaža;

♦♦ kada je osoba prikazana kao dio javnoga skupa;
♦♦ kada je objavljivanje potrebno zbog upozorenja na opasnost;
♦♦ kada je objava potrebna u interesu pravosuđa;
♦♦ kada se objavljuju informacije s javne debate;
♦♦ kada je objava u interesu znanosti, obrazovanja ili umjetnosti;
♦♦ kada se osoba nije protivila pribavljanju materijala za objavu;
♦♦ kada je osoba dala povod za objavljivanje.
U posljednje su vrijeme česti slučajevi odavanja profesionalnih tajni ko-

jima se zadire u privatnost određenih osoba. Zakonom o zaštiti tajnosti
podataka svećenici, odvjetnici, zdravstveni i socijalni djelatnici i druge služ-
bene osobe kojima u obavljanju njihove dužnosti određene osobe povjere
tajne iz svoga privatnog života, dužne su čuvati te tajne od svih ostalih pa
čak i od javnih vlasti. U suprotnome, dakle ako bi povrijedili dužnost ču-
vanja profesionalne tajne i iznijeli povjerljive podatke u javnost, učinili bi
povredu prava na privatnost, a ujedno i povredu profesionalnih standarda.
Jedan takav slučaj je i onaj iz Republike Hrvatske u kojem je odvjetnik Mari-
nović iznio podatke o privatnom životu svoje klijentice te je zbog toga sus-
pendiran u obavljanju svoje profesije. Za razliku od odvjetničke tajne koja
je i pravo i dužnost baš kao i javnobilježnička tajna, poznajemo i novinarsku
tajnu koja postoji samo kao pravo novinara. Tu novinarsku tajnu poštuje
čak i Zakon o kaznenom postupku prema kojemu novinari nisu dužni dati
informacije o izvorima obavijesti i podataka do kojih su došli u obavljanju
svoga zanimanja i koje su koristili prilikom obavljanja svoga posla, osim u
slučajevima u kojima se vodi kazneni postupak zbog kaznenih djela protiv
časti i ugleda počinjenih putem sredstava javnoga priopćavanja.
Posebnu važnost u zaštiti prava na privatnost ima i Deklaracija o sred-
stvima javnoga priopćavanja i ljudskim pravima koja je u Republici Hr-
vatskoj usvojena Zaključcima o prihvaćanju akata Vijeća Europe o slobodi
izražavanja i informiranja. Ta Deklaracija sadrži i odredbu prema kojoj
230
Pravo na privatnost
nacionalna zakonodavstva, pa tako i hrvatsko, moraju sadržavati norme

koje jamče pravo na privatnost, kao i to da moraju predviđati pravo na po-
kretanje postupka sudske zaštite prava privatnosti.
Pravo na privatnost u Bosni i Hercegovini
Pravo na privatnost štiti se katalogom prava Ustava Bosne i Hercegovine

po istom načelu kao i sloboda izražavanja izravnom primjenom Europske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine privatnost se štiti na sljedeći način:
„Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno pri-

znatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Do-
datku ovoga ustava. Osobito:
(1) Sve osobe unutar područja Federacije uživaju sljedeća prava… g)
na privatnost; (…) l) na temeljne slobode: slobodu govora i tiska; slo-
bodu mišljenja; savjesti i uvjerenja; slobodu vjere, uključujući privat-
ni i javni vjerski obred; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja…“223
Ustav Republike Srpske člankom 13. privatnost jamči na sljedeći način:

„Ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekova privatnost,
osobni i obiteljski život su nepovredivi.“224
Zakon o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine uređuje
područje zaštite privatnosti tako što određuje da objava informacija o pri-
vatnosti trećih osoba također spada u informacije kojima je ograničen pri-
stup ovim Zakonom. Ipak, ako je to opravdano javnim interesom, navedene
informacije se mogu obznaniti javnosti, s tim da javno tijelo koje raspolaže
informacijom prethodno treba procijeniti svaku korist i svaku štetu koje
mogu proisteći iz objavljivanja takvih informacija.
Zaštita privatnosti zajamčena je i županijskim zakonima koji navode da su
javna glasila dužna poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana,
a poglavito djece, mladeži i obitelji. Zakon o javnom priopćavanju Županije
Posavske, članak 6. određuje područje zaštite privatnosti navodeći da:
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 2.

223
Ustav Republike Srpske, čl. 13.

224
231
„Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda

i časti. Javne osobe imaju pravo na zaštitu privatnosti, osim u slu-
čajevima koji su u svezi s njihovim javnim životom. Ne može se na
jednaka prava glede zaštite privatnosti pozivati osoba koja svojim
izjavama, ponašanjem i drugim djelima u svezi s njezinim osobnim
ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti.“225
Taj Zakon u slučaju objave informacija kojima se šteti privatnosti, osob-

nom ili obiteljskom životu prema članku 24. obvezuje nakladnika da nado-
knadi nematerijalnu štetu izazvanu objavom takve informacije.
Pravo na privatnost u Republici Hrvatskoj
Osim Ustavom, sloboda i tajnost dopisivanja zajamčene su i posebno zašti-

ćene još i Zakonom o pošti, Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji i Zakonom
o telekomunikacijama. I Kaznenim zakonom je kažnjivo iznošenje osobnih i
obiteljskih prilika, uporaba osobnih podataka, povreda tajnosti pisma i dru-
gih pošiljaka, neovlašteno snimanje i prisluškivanje, neovlašteno otkrivanje
profesionalne tajne, povreda tajnosti postupka, odavanje službene tajne i
tome slično. Iako ova djela nisu kriminalizirana samo da bi se štitila privat-
nost, njihova kriminaliziranost bitno pridonosi očuvanju prava privatnosti.
Kako se u ovoj knjizi primarno govori o medijskim slobodama i njezinim
ograničenjima, pokazat će se i na koji način mediji najčešće narušavaju pra-
vo privatnosti. Znamo da se i međunarodnim i nacionalnim pravnim aktima
štite i sloboda izražavanja i informiranja, ali i pravo na privatnost. S obzirom
na to da mediji žele dobiti što više informacija kojima bi zadovoljili interes
javnosti, često se dovedu u iskušenje da zađu duboko u nečiju privatnost te
na taj način u javnost iznesu podatke koji bi trebali ostati osobna tajna nekoga
pojedinca. S druge strane, ako i dobiju neke podatke za koje je javnost zainte-
resirana, iz bojazni da bi ta informacija mogla izazvati povredu nečije privat-
nosti, ipak ih neće objaviti. Zakonom o medijima Republike Hrvatske dobro
je definirano do koje granice u objavljivanju informacija o nečijoj privatnosti,
sredstva javnoga priopćavanja mogu ići, a da pritom ne ugroze nečije pravo
na privatnost. Tako npr. u člancima 7. i 8. Zakona o medijima stoji:
Zakon o javnom priopćavanju Županije Posavske, čl. 6.

225
232
Pravo na privatnost
„Članak 7.
(1) Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda
i časti.
(2) Osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu
privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili
dužnosti koju osoba obavlja.
(3) Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi
s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozor-
nost javnosti, ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti
kao drugi građani.
Članak 8.
Nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informaci-
je prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u od-
nosu na djelatnost novinara ili na informaciju.“226
Prema Zakonu o medijima mediji su dužni poštovati privatnost, dostojan-
stvo, ugled i čast građana, osobito djece, mladeži i obitelji bez obzira na spol
i spolno opredjeljenje. U skladu s tom odredbom, zabranjuje se i svako otkri-
vanje identiteta djeteta ako mu se na taj način može učiniti bilo kakva šteta.
Kao što je već rečeno, važno je naglasiti kako svako nastojanje da se
prikupe i objave informacije o nekoj osobi, ne narušava nužno i pravo na
njezinu privatnost, a posebice je osjetljivo govoriti o privatnosti javnih oso-
ba. Te će osobe zbog svoga položaja u javnosti morati trpjeti nešto veće
zadiranje u svoju privatnost, ako je ono opravdano, s obzirom na povećan
interes javnosti za njihov privatan život. Tako je u interesu javnosti da se
objave npr. informacije kojima se pokazuje privatan život nekoga političara
i njegov karakter, čime se može pomoći javnosti kod izbora u odluci hoće li
glasovati za njega ili ne. Na drugoj strani senzacionalističke informacije iz
njegova privatnoga života, koje nisu od posebne važnosti za javnost, ne bi
se smjele objavljivati u sredstvima javnoga priopćavanja.
Zakon o medijima Republike Hrvatske, čl. 7. i 8.

226
233
Studija slučaja
Axel Springer AG (No. 2) protiv Njemačke

(Zahtjev br. 48311/10)227
Podnositelj zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava je trgo-

vačko društvo koje izdaje časopis Bild.
Dana 9. prosinca 2005. godine objavljeno je kako je Gerhard Schrö-
der imenovan predsjednikom Nadzornoga odbora njemačko-ruskoga
konzorcija Konsortium Nordeurpäische Gaspipline (NEGP). Gerhard
Schröder je prethodno bio na funkciji kancelara SR Njemačke, no na-
kon gubitka na prijevremenim parlamentarnim izborima, navedenu
funkciju je prestao obavljati.
Svrha konzorcija koji je vodila ruska kompanija Gazprom bila je iz-
gradnja plinovoda. Dana 11. travnja 2005. godine, potpisan je sporazum
o izgradnji plinovoda u prisutnosti tadašnjeg njemačkoga kancelara
Gerharda Schrödera i ruskoga predsjednika Vladimira Putina. Ugovor
o izgradnji plinovoda potpisan je 8. rujna 2005. godine, također u nji-
hovoj prisutnosti i to deset dana prije prijevremenih parlamentarnih
izbora u SR Njemačkoj.
Dana 12. prosinca 2005. godine, objavljen je časopis Bild na čijoj
naslovnici je stajalo: Koliko, zapravo, zarađuje od izgradnje plinovoda?
Schröder mora otkriti svoju rusku plaću.
Časopis je objavljen nakon što je zamjenik predsjednika Parlamen-
tarne skupštine Liberalne demokratske stranke izrazio sumnju kako su
prijevremeni izbori raspisani jer je Gerhard Schröder odlučio napustiti
premijersku funkciju radi prihvaćanja unosnijeg radnoga mjesta u kon-
zorciju. Gerhard Schröder je od nadležnoga suda u Hamburgu zatražio
zabranu svake buduće objave časopisa Bild u dijelu koji se odnosi na na-
vedeni naslov. Nadležni sud zabranio je daljnju objavu časopisa Bild u
spornom dijelu.

227

int/eng.
234
Pravo na privatnost
Podnositelj je u svom zahtjevu prigovarao kako je zbog zabrane objav-

ljivanja časopisa Bild došlo do povrede prava na slobodu izražavanja.
Ocjena suda
Sud je primijetio kako članak objavljen u časopisu Bild nije sadržavao

detalje iz privatnoga života Gerharda Schrödera u svrhu zadovoljenja
interesa javnosti, već se odnosio na obavljanje njegove premijerske
funkcije i kontroverznoga imenovanja na mjesto predsjednika nadzor-
noga odbora rusko-njemačkoga konzorcija nakon gubitka na parla-
mentarnim izborima.
Njemački su sudovi ustanovili da iako Schröder nije bio osumnjičen
da je počinio kažnjivo djelo, u članku su izražene ozbiljne i uvredljive
sumnje protiv njega. Bez obzira na to što se članak odnosio na temu od
javnoga interesa, sudovi su kritizirali nedostatak objektivnosti i balansa
jer se časopis prethodno nije konzultirao s Gerhardom Schröderom ni
članom njegova tima.
Časopis Bild je u članku iznio stavove Thielea, predsjednika Par-
lamentarne skupine Liberalne demokratske stranke. Sud je zaključio
kako je njegova izjava o razlozima koji su doveli do prijevremenih izbo-
ra više predstavljala njegov vrijednosni sud, a ne činjenice koje su bile
podložne dokazivanju.
Sud je primijetio kako je drugostupanjski sud, za razliku od prvostu-
panjskoga, uzeo u obzir kako postoji dovoljno činjenica koje ukazuju na
sumnju glede Schröderova postupanja. Međutim, drugostupanjski sud
je kritizirao časopis zbog spominjanja samo onih dokaza koji idu u pri-
log navodnom Schröderovu protuzakonitom postupanju, a da pritom
nije ispitao i drugu stranu. Drugostupanjski je sud ukazao kako časopis
prije objavljivanja spornoga članka nije proveo istraživanje kojim bi se
razjasnilo činjenično stanje, niti se konzultirao sa Schröderom.
Sud je ustanovio kako su sporna pitanja na naslovnici časopisa Bild
bila političke prirode i od interesa za širu javnost te nisu optužila Schrö-
dera da je počinio kažnjivo djelo. Sud se složio sa stavom drugostupanj-
skoga suda prema kojemu su pitanja Thielea mogla proizaći iz različitih
235
činjenica te kako je odluka o imenovanju Schrödera predsjednikom nad-

zornoga odbora konzorcija javno medijski popraćena te se o njoj rasprav-
ljalo i u parlamentu. Thiele nije bio jedini koji je komentirao spornu situ-
aciju, već su svoje komentare dali i političari iz drugih političkih stranaka.
Sud se nije složio sa stavom njemačkih sudova prema kojemu je čla-
nak trebao sadržavati i dio koji bi išao u Schröderov prilog. Budući da
je bivši premijer obavljao jednu od najviših državnih dužnosti u SR Nje-
mačkoj, trebao je pokazati veći stupanj tolerancije na kritiku od obič-
noga građanina.
Sud je ustanovio kako su sporni komentari proizašli iz izjave po-
litičara, člana jedne od njemačkih parlamentarnih stranaka. Naglasio
je kako je uloga medija u priopćavanju informacija i ideja koje su od
interesa za javnost, i to sukladno svojim obvezama i odgovornosti koju
imaju. Sloboda izražavanja na političkoj sceni iznimno je važna, a upra-
vo mediji imaju ključnu ulogu u obavještavanju javnosti o političkim
zbivanjima. Kažnjavanje novinara koji je objavio izjavu određene osobe,
može ozbiljno ugroziti prinos koji mediji imaju u raspravama od javno-
ga interesa. Sud je mišljenja kako novinari ne mogu svaki put provjera-
vati osnovanost izjave koju je jedan političar dao o drugom političaru,
ako je takva izjava dio javne rasprave političke prirode.
Sud je mišljenja kako je zabrana objavljivanja spornoga članka u ča-
sopisu Bild mogla ugroziti pravo na slobodu izražavanja. Zaključio je
kako časopis Bild u konkretnom slučaju nije prekoračio granice novi-
narske slobode. Njemački sudovi nisu dokazali kako je zaštita ugleda
bivšeg premijera bila važnija od zaštite podnositeljeva prava na slobodu
govora te promoviranja toga prava u službi javnoga interesa.
Slijedom navedenoga, Sud je ustanovio kako je došlo do povrede čl.
10. Konvencije.
Pravična naknada
41.338,25 EUR na ime troškova postupka.
236
Pravo na privatnost
Ako sredstvo javnoga priopćavanja ipak povrijedi privatnost neke oso-

be, njoj ostaje pravo sudskim putem tražiti zaštitu i prestanak radnje kojom
joj se pravo privatnosti povrijedilo – bilo kvazinegatorijskim zahtjevom,
zahtjevom za naknadu imovinske štete, ali i zahtjevom za popravljanje ne-
imovinske štete. U vezi s naknadom neimovinske štete situacija je znatno
drukčija kada se radi o tužbi za povredu privatnosti, ako se pritom ne radi o
povredi časti i ugleda. Naime, u tom slučaju tužitelj nema pravo na objavu
ispravka i odgovora te objavu presude, s tim da mu ostaje pravo na obja-
vu isprike. Novčanu satisfakciju dobio bi samo zbog nanesenih duševnih i
tjelesnih boli ili straha jačeg intenziteta i duljeg trajanja koje je ta informa-
cija izazvala. Ako je objavom informacije za sredstvo javnoga informiranja
nastala znatna dobit, tužitelj može tražiti da se u njegovu imovinu prenese
ono što je bez pravne osnove ušlo u imovinu sredstva javnoga priopćavanja.
237
11
Zaštita
ugleda i časti
240
J edno od ograničenja slobode izražavanja s kojim se mediji često susreću,
zasigurno je područje u kojim se medijskim izvješćivanjem može narušiti
dostojanstvo, ugled i čast neke osobe. Pravo na čast i ugled su nemateri-
jalne vrijednosti svojstvene svakoj fizičkoj i pravnoj osobi. Prema takvom
shvaćanju
„čast i ugled dva su aspekta jedinstvenoga zaštićenog dobra. Čast je

skup nematerijalnih vrijednosti koje pripadaju svakom ljudskom biću
u društvenoj zajednici... Ugled je skup nematerijalnih vrijednosti koje
osoba tijekom života svojim ponašanjem i radom stječe u zajednici.
Kako su čast i ugled vrijednosti elementarnih dobara osoba, radnje
usmjerene na njihovo skraćivanje ili smanjivanje mogu prouzročiti
različita kaznena djela, najčešće protiv časti i ugleda...“228
Ljudsko dostojanstvo je „unutrašnja a ujedno i društvena vrijednost čovje-

ka kao takvoga, koja proizlazi odatle što je svaki pojedini čovjek samosvojno
ljudsko biće, što je vrijednost po sebi.“229 Važno je naglasiti da u pogledu zašti-
te dostojanstva, ugleda i časti, pravna znanost različito tretira fizičke i pravne
osobe. „Za razliku od ljudskoga dostojanstva koje pripada samo fizičkim oso-
bama, prava na čast i ugled pripadaju i pravnim osobama.“230
Sukladno navedenim definicijama dostojanstva, časti i ugleda, može se
zaključiti da su djela učinjena protiv tih vrijednosti, djela usmjerena protiv
elementarnih ljudskih prava kojima se negiraju ljudske kvalitete. Njima se
obično umanjuje mogućnost nesmetanoga obavljanja temeljnih ljudskih
funkcija, pa je njihova važnost u državama u kojima su regulirana kaznenim
zakonodavstvom, iako spadaju u lakša kaznena djela, vrlo istaknuta.
Djela protiv časti i ugleda često se dijele na uvredu i klevetu. Kada se
ta djela učine dostupnima većem broju ljudi, bilo putem medija, javnoga
skupa ili pred više osoba, smatraju se kvalificiranim djelima. Sama uvreda u
objektivnom smislu, predstavlja namjerno omalovažavanje, prijezir, psovku
ili nepoštovanje druge osobe, dok u subjektivnom smislu predstavlja na-
mjeru vrijeđanja.
228
229
Ibid., str. 249.
230
Ibid., str. 1220.
241
Razlikuju se tri vrste uvrede:

♦♦ uvreda riječima (verbalna iniuria) koja se očituje u pisanim ili izgo-
vorenim riječima koje su pogrdne ili se njima izražavaju psovke;
♦♦ uvreda znacima (simbolična iniuria) predstavljena je zvukovima,
znakovima, simbolima, crtežima ili drugim simbolima koji omalova-
žavaju određenu osobu;
♦♦ uvreda djelima (realna iniuria) tjelesna je radnja kojom se osoba
omalovažava djelovanjem na njezino tijelo.231
Radi li se o uvredi, prosuđuje se po objektivnim kriterijima. Naime,

uvreda mora biti upućena određenoj osobi koja se može identificirati bilo
da je ta osoba prisutna ili ne ili pak direktno upućena toj osobi bez obzira je
li još netko prisutan u tom trenutku (za razliku od klevete). Sudovi u sluča-
jevima uvrede „uzimaju u obzir sve okolnosti konkretnoga slučaja, osobito
javno mnijenje, zatim običaje sredine u kojoj se djelo dogodilo“232.
Kleveta je djelo kojim se čak i jednokratnim iznošenjem ili prenošenjem
nečega neistinitog može štetiti nečijoj časti ili ugledu. Tvrdnja se iznosi
kada je počinitelj njezin izvor, a prenosi kada je počinitelj, saznavši tvrdnju
od drugoga, dalje iznosi. Da bi se radilo o kleveti, tvrdnja treba biti iznesena
trećoj osobi, treba biti neistinita i njome treba biti nanesena šteta.233 Odre-
đujući tko je pasivni subjekt djela protiv časti i ugleda, vidjet će se da je to
svaki čovjek i svaka zaštićena organizacija.
Ipak, vodeći računa o važnosti slobode izražavanja za razvoj demokrat-
skoga društva u kojem mediji imaju važnu ulogu nadzora javne vlasti i bit-
noga činitelja u kreiranju javnoga mnijenja, valja spomenuti standarde koji
su nastali praksom Europskoga suda za ljudska prava i nacionalnih sudova
razvijenih demokratskih država. Prema tim standardima:
♦♦ sloboda izražavanja o bitnim društvenim pitanjima mora biti zajam-

čena;
231
Usp. Vidaković Mukić, M. (ur.), Opći pravni leksikon, Narodne novine, Zagreb, 2006., str.
1264.
232
Badrov, S., „Kaznena djela protiv časti i ugleda u hrvatskom kaznenom pravu“, u: Prav-
nik, časopis za pravna i društvena pitanja, Vol. 41, No. 84, Udruga pravnika – Pravni
fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 64.
233
Usp. Vidaković Mukić, M. (ur.), nav. dj., str. 411.
242
Zaštita ugleda i časti
♦♦ političari i druge javne osobe moraju trpjeti viši stupanj kritike i pro-
pitivanja njihova djelovanja u odnosu na druge (privatne) osobe;
♦♦ provokativan način komunikacije javnih osoba prema javnosti uzro-
kuje nužnost još provokativnijeg oblika komunikacije javnosti prema
toj osobi;
♦♦ pravo javnosti na slobodu informiranja prioritetnije je od prava na
dokazivanje istinitost vrijednosnih sudova i mišljenja.
U skladu s tim standardima je i praksa sudova u Sjedinjenim Američkim

Državama koja kazuje da je za javne osobe, koje se spore s medijima zbog
djela u kojima je satirom moguće povrijeđena njihova čast i ugled, potrebno
dokazati sljedeće:
♦♦ da se „parodijom i satirom iznose tvrdnje, a ne mišljenje;

♦♦ da je objava lažni iskaz o činjenicama;
♦♦ da je osoba koja je nacrtala crtani film ili pisala članak, znala da je
informacija lažna, odnosno da izložena objava iskazuje bezobzirnu
nebrigu za istinu ili da se radi o lažnom materijalu. Drugim riječi-
ma, treba dokazati namjeru povrede osobnosti drugoga.“234
Prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, članak

17., nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnim ili nezakonitim napadima
na svoju čast ili ugled, a u članku 19. se kaže da ostvarenje prava na slobodu
izražavanja nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti te se stoga ono
može podvrgnuti određenim ograničenjima, ali samo takvima koja su pred-
viđena zakonom i koja su prijeko potrebna, između ostaloga, i radi pošto-
vanja ugleda drugih. Također se Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda, sloboda izražavanja može ograničiti radi zaštite
prava i ugleda drugih.
Djela protiv časti i ugleda različito su normirana u europskim državama.
U nekim državama ta djela su normirana kaznenim zakonodavstvom, dok
su u drugima dekriminalizirana, ali su ostavljena učinkovita pravna sred-
stva u građanskom zakonodavstvu kojima se štite dostojanstvo, ugled i čast
osobe. Velika Britanija je prvi put dekriminalizirala klevetu 2009. godine
usvajanjem Zakona o kleveti za prostor Engleske, Walesa i Sjeverne Irske.
Ipak, već 2013. donesen je novi Zakon o kleveti kojim se povrede ugleda
Pember, D. R. – Calvert, C., Mass Media Law, McGraw-Hill Higher Education, New
234
York, 2008., str. 201.
243
osoba koje se bave javnom djelatnošću ili „profitabilnim djelatnostima“, ne

smatra „ozbiljnom povredom ugleda“ sve dok nije izvjesno da će povrijeđe-
noj osobi izazvati velike financijske gubitke.235
Belgija djela protiv časti i ugleda normira kaznenim zakonodavstvom
i dijeli ih u sljedeće kategorije: „uvreda, uvreda i kleveta, zlonamjerno ot-
krivanje informacija i zlonamjerno gonjenje i klevetničke tvrdnje protiv
nadređenog.“236 Belgijskim se zakonodavstvom predviđa i mogućnost ka-
znenoga gonjenja za uvrede prema određenim skupinama zbog njihova
položaja, a za narušavanje ugleda države predviđena je sankcija do dvije
godine zatvora.
Građanskim zakonom Rumunjske za djela klevete i uvrede tužbe se po-
dižu u građanskoj parnici od 2006. godine kada su ta djela dekriminali-
zirana. I Cipar je navedena djela dekriminalizirao 2003. godine, dok je u
pogledu uvrede iznesene za strane državnike i Nacionalnu gardu propisana
mogućnost kaznene odgovornosti. U Srbiji se djela klevete i uvrede različito
tretiraju. Dok je kleveta dekriminalizirana, za uvredu je predviđena kazne-
na odgovornost koja predviđa novčane kazne i kazne zatvora. Slovensko
zakonodavstvo za djela uvrede propisuje kaznenu odgovornost i predviđa
novčane ili zatvorske kazne do tri mjeseca, a za klevetu novčanu kaznu ili
kaznu zatvora do šest mjeseci.237
Ustavom Republike Hrvatske, člankom 35., svakome se jamči štovanje i
pravna zaštita ugleda i časti, a Ustavom Bosne i Hercegovine kaže se da će i
Bosna i Hercegovina i oba njezina entiteta osigurati najviši stupanj među-
narodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa se na taj način štiti
i od povrede ugleda i časti.
U praksi Europskoga suda vidljivo je da se za djela povrede ugleda i časti
u kojima su oštećenici predstavnici vlade, predstavnici vladajućih državnih
struktura i uopće političari i druge javne osobe čije djelovanje je potrebno
preispitivati u javnom interesu, ne primjenjuje sudska zaštita jednako kao za
druge građane. Jedan od takvih slučajeva je i Castells protiv Španjolske u ko-
jemu je 1979. godine senator u španjolskim parlamentu Castells, zbog objav-
ljivanja članka kojim je optužio vladu da nije poduzela odgovarajuće mjere
235
Usp. Zakonodavno uređenje pitanja klevete: iskustva nekoliko evropskih država, Skupšti-
na Crne Gore, Podgorica, 2014.
236
Ibid., str. 9.
237
Usp. ibid.
244
kako bi se istražili i kaznili odgovorni za ubojstva Baskijaca koje su ubile ili

napale neke oružane skupne. Pritom je ustvrdio da i vlada dijeli kaznenu od-
govornost s tim skupinama zbog nepoduzimanja mjera, zbog čega je bio op-
tužen i osuđen na zatvorsku kaznu i zabranu obnašanja javnih dužnosti zbog
uvrede vlade. U presudi Europskoga suda navodi se da je sloboda izražavanja
„važna za svakoga, a posebno za izabrane predstavnike naroda…

Prema tome, upletanje u slobodu izražavanja oporbenog člana par-
lamenta, kao u ovom slučaju, traži od Suda iznimnu pažnju. Granice
dopustive kritike su šire kada se ta kritika odnosi na vladu, nego onda
kada se odnosi na privatnog građanina ili čak političara. U demo-
kratskim sustavu postupci i propusti vlade moraju se podvrći većoj
kontroli, ne samo zakonodavnih i sudbenih vlasti, već također i tiska
i javnog mnijenja.“238
Razlike u pogledu tretiranja djela protiv časti i ugleda u legislativi Bosne

i Hercegovine i Republike Hrvatske vrlo su velike. Bosna i Hercegovina je
među prvim zemljama u regiji 2002. godine dekriminalizirala klevetu Za-
konom o zaštiti od klevete.239 Osim Bosne i Hercegovine u skupinu zemalja
koje su potpuno dekriminalizirale klevetu spadaju Ukrajina (2001.) i Gru-
zija (2004.), koja ima slična rješenja kao i Bosna i Hercegovina.240 Republika
Hrvatska još uvijek djela protiv časti i ugleda može sankcionirati i odredba-
ma Kaznenoga zakona, ali i građanskom parnicom u postupcima naknade
nematerijalne štete.
Djela protiv časti i ugleda u Bosni i Hercegovini
Zakonom o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine određuje se

da je kleveta „radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe izno-
šenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem te
fizičke ili pravne osobe trećoj osobi“.241
238
Priručnik o slobodi javne riječi, Artcle 19 i Press data, Zagreb, 1998., str. 187.
239
Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine proglašen je 1. studenoga
2002. godine, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, 19/03.
240
Usp. Halilović, M., Kleveta u europskim zakonima: Najviše štite kraljeve, ali ponegdje i
naciju i zastavu, www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/kleveta-u-evropskim-zakonima-naj-
vise-stite-kraljeve-ali-ponegdje-i-naciju-i-zastavu (pristupljeno 13. prosinca 2010.).
241
Zakon o zaštiti od klevete FBiH, čl. 4.
245
Već sama odredba klevete u tom Zakonu često nailazi na kritiku u smi-
slu pojmovnoga određenja klevete. Naime, iako sudska praksa sasvim jasno
razumije značenje, prema nekim tumačenjima iz definicije bi se moglo za-
ključiti kako postoje neistinite činjenice, a to nije moguće. Prema definiciji
Rječnika hrvatskoga jezika činjenica je ono što je iskustvom potvrđeno da
postoji ili da se događa (nepobitna činjenica). Zbog jasnijeg razumijevanja
dalje će se u ovoj knjizi za pojam neistinite činjenice koristiti sintagma ne-
istinita informacija.
Zakonom se osigurava da se pravom na slobodu izražavanja štiti sadržaj
izražavanja kao i način na koji je iznesen sadržaj, a ne primjenjuje se samo na
izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražava-
nja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Također, Zakon će se tumačiti
tako da se njegovom primjenom u najvećoj mjeri osigura sloboda izražavanja.
Takvo nastojanje propisano zakonom potvrđuje i sudska praksa bosan-
skohercegovačkih sudova. U tom kontekstu ako se sagleda odnos činjenica
i vrijednosnih sudova, posebice u satiričnim medijskim objavama, zanimlji-
va je Odluka o meritumu AP 787/04 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od
20. prosinca 2005. godine.
Studija slučaja
Slobodna Bosna – satirična medijska objava
U odluci je Ustavni sud BiH utvrdio kako u presudama nižih sudova

nisu pravilno primijenjeni pozitivnopravni propisi pa su poništili njiho-
ve presude vezane za tekst u tjedniku Slobodna Bosna od 24. listopada
2002. godine u kojem je objavljen članak pod naslovom „Tko su R. me-
dijski snajperisti“. Tekst se odnosi na određene novinare zaposlene u
dnevnom listu A. Relevantni dio prijepornoga teksta glasi: „A. D. prefe-
rira vojne kadrove, za razliku od I. Ć., kojoj su draži policajci. No i jedna
i druga donose korist gazdi R., koji ih ponekad počasti (zajedničkim)
kupanjem u bazenu. Zahvaljujući čvrstim vezama D. u Federalnom mi-
nistarstvu obrane, R. može biti siguran da će njegova zgrada ostati ne-
taknuta, iako je sagrađena na atomskom skloništu, dok „ležeći policajci“
246
iz KMUP-a imaju čvrst stav glede I. Ć. jamčeći da nitko neće počistiti

vozila načičkana ispred zgrade A.
U konkretnom slučaju, Županijski je sud odlučio kako su se ispunili
uvjeti da se neke formulacije iz prijepornoga članka mogu smatrati kleve-
tom. Prema njegovoj presudi navodi apelanata objavljeni u prijepornom
članku, prema kojima tužiteljica preferira vojne kadrove te da donosi ko-
rist gazdi R., koji je zbog toga počasti zajedničkim kupanjem u bazenu,
imaju prvenstveno uvredljiv karakter. Međutim, Županijski je sud sma-
trao da formulacija iz prijepornoga teksta: „zahvaljujući čvrstim vezama
D. u Federalnom ministarstvu obrane R. može biti siguran da će njegova
zgrada ostati netaknuta, iako je sagrađena na atomskom skloništu“ pred-
stavlja iznošenje činjenica koje, ovako prezentirane, „sugeriraju“ da tu-
žiteljica uz pomoć svojih kontakata u Federalnom ministarstvu obrane
„može“ isposlovati povoljan tretman neke treće osobe, za koji se „može
pretpostaviti“ da je u neskladu s važećim zakonima. To je činjenična kon-
statacija čija se istinitost ili neistinitost može ustvrditi. Takva se formula-
cija ne može smatrati „mišljenjem“ ili „satirom“. Županijski je sud nagla-
sio kako iz utvrđenoga činjeničnog stanja očito proizlazi da su apelanti
namjerno ili iz nepozornosti iznosili činjenice koje zadiru u privatni život
tužiteljice, a da pri tome i sami ne utvrde jesu li te činjenice istinite. Zbog
toga, po mišljenu Županijskoga suda, postoji odgovornost apelanata za
nastanak nematerijalne štete izazvane klevetanjem tužiteljice.
Iz navedenoga proizlazi da redoviti sudovi u konkretnom sluča-
ju nisu napravili distinkciju između informacije (činjenice) i mišljenja
(vrijednosne ocjene). Sasvim oprečno, redoviti su sudovi vrijednosne
sudove iz prijepornoga teksta interpretirali kao činjenice, te ustvrdili
odgovornost apelanata zbog klevete. Redoviti sudovi upravo naglaša-
vaju da prijeporno izražavanje predstavlja „negativan vrijednosni sud o
tužiteljici i napad na njezinu čast“ i da se njime „iznose negativne vri-
jednosti o ličnosti“. Takvi zaključci, u smislu sankcioniranja onoga što
je napisano u konkretnom slučaju, apsolutno su oprečni standardima
koje propisuju članak 10. Europske konvencije i članak 7. stavak 1. točka
a) Zakona o zaštiti od klevete, s obzirom da ne postoji odgovornost za
klevetu ako neko izražava svoje mišljenje ili daje vrijednosni sud o ne-
komu. Ako su riječi iz prijepornoga teksta neugodne za tužiteljice, ipak
to ne može ograničiti pravo na slobodu izražavanja apelanata, koju im
247
daju standardi iz članka 10. Europske konvencije i članka 2. stavak 1. toč-

ka b) Zakona o zaštiti od klevete, prema kojima apelanti imaju pravo na
izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, posebice kada
se uzme u obzir da su pisali o pitanjima koja su od interesa za javnost,
tj. o odnosima u jednim dnevnim novinama, koje bez dvojbe vrše važan
utjecaj na pitanja od političkoga ili javnoga interesa.
Osim toga, Ustavni sud naglašava kako su redoviti sudovi zanemarili
doista satirične, odnosno šaljive karakteristike prijepornoga teksta te da
nisu imali u vidu odredbe članka 5. Deklaracije o slobodi političke de-
bate u medijima, koje, kod takve vrste tekstova, dopuštaju veći stupanj
pretjerivanja čak i provociranja. Napominje se da spomenuta deklara-
cija nema obligacijski karakter, međutim, Bosna i Hercegovina, kao čla-
nica Vijeća Europe, ne može zanemariti preporuke koje se tiču slobode
medija, odnosno slobode političke debate u medijima, koje je donijelo
Vijeće ministara Vijeća Europe. Napominje se da prijeporni tekst govori
o novinarima uposlenim u jednim dnevnim novinama kao i odnosima u
tim dnevnim novinama. Prema mišljenju Ustavnoga suda, takva tema-
tika je od posebne važnosti za javnost koja ima pravo biti obaviještena
o tome, s obzirom da dnevne novine moraju imati „značajan utjecaj na
pitanja od političkog ili javnog interesa“ kao i da se novinari uposleni
u njima imaju smatrati javnim osobama koje, također, „vrše značajan
utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa“. Stoga, čak i da su u
prijepornom tekstu bile iznesene činjenice, stupanj tolerancije u sve-
zi dokazivanja istinitosti ili neistinitosti takvih činjenica, morao bi biti
veći od uobičajenoga, odnosno moralo bi se dokazivati da su neistinite
činjenice iznesene namjerno ili iz nepozornosti.
Na temelju prakse Europskoga suda za ljudska prava u slučajevima:
The Observer and Guardian od 26. studenoga 1991.; Handyside protiv
UK od 7. prosinca 1976.; Castells protiv Španjolske od 23. travnja 1992;
Lingens protiv Austrije od 8. srpnja 1986.; Dalban protiv Rumunjske od
28. rujna 1999.; Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda od 25. lipnja 1992.;
Tolstoy Miloslavski protiv UK od 13. srpnja 1995., a primjenom propisa
Bosne i Hercegovine Ustavni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju
redoviti sudovi izašli izvan dozvoljenoga stupnja slobodne procjene kada
su zaključili da prijeporni tekst predstavlja iznošenje činjenica, iako on u
cijelosti izražava vrijednosne sudove apelanata, čime je došlo do povrede
248
načela proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja

slobode medija i ugleda javne ličnosti, u ovom slučaju novinara. S ob-
zirom na sve okolnosti ovoga slučaja Ustavni sud misli da nije postoja-
la „žurna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničavanje u
ostvarivanju prava na slobodu izražavanja apelanata. Stoga Ustavni sud
smatra da je došlo do povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.
(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 1. Europske konvencije.
Dio o odgovornosti za klevetu toga Zakona iz članka 6. predviđa odre-

đena ograničenja slobode izražavanja i navodi tko je sve odgovoran za štetu
načinjenu klevetom određujući da je za klevetu odgovorna svaka osoba koja
prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem
neistinite informacije, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj
osobi. U slučajevima kvalificirane klevete – putem medija odgovorni su:
♦♦ autor
♦♦ odgovorni urednik
♦♦ izdavač i
♦♦ osoba koja je na drugi način obavljala nadzor nad sadržajem.
Predviđeno je da se izražavanje neistinitih informacija vezanih za pod-

ručje političkoga ili javnoga interesa sankcionira ako je štetnik znao da je
izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.242
Izuzetci od odgovornosti za klevetu predviđeni su u sljedećim slučajevima:
♦♦ kada je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u biti

istinito, a neistinito samo u nebitnim elementima;
♦♦ kada je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili prenositi izražavanje
ili je iznosio odnosno prenosio izražavanje u tijeku zakonodavnoga,
sudskoga ili upravnoga postupka te
♦♦ kada je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.
Zakonom se određuje i da je oštećeni dužan učiniti sve kako bi ublažio

povećanje štete, a to se posebno odnosi na činjenicu da od štetnika tra-
ži ispravak izjave kojom je šteta nanesena. Zakon nalaže i da naknada za
Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine, čl.6.

242
249
klevetu treba biti razmjerna nanesenoj šteti ugledu oštećenoga i određuje

se isključivo radi naknade štete.
Tako je i Europski sud za ljudska prava u jednoj od svojih presuda naveo
„da pojedinci imaju široka prava kritizirati političke vođe, javne dužnosni-
ke, vlade i državne institucije i da zbog toga mogu biti kažnjeni samo onda
ako je njihova kritika činjenično lažna ili pretjerano uvredljiva. Čak i kada
prekorače zakonom dopuštene granice govora, svaka kazna mora biti raz-
mjerna uvredi.“243
Prilikom određivanja naknade, sud je dužan cijeniti sve okolnosti slu-
čaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete,
kao što su objavljivanje ispravka i opoziv izražavanja neistinite činjenice ili
isprika kao i činjenicu da bi prevelik iznos dodijeljene štete mogao dovesti
do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika. Kao otegotna okolnost
mogla bi biti činjenica da je štetnik stekao veću novčanu korist iznošenjem
ili prenošenjem toga izražavanja. Zahtjevi za naknadu štete podnose se op-
ćinskim sudovima u roku od tri mjeseca od dana kada oštećeni sazna za
izražavanje neistinite činjenice i identitet štetnika, a taj rok ne može biti
duži od jedne godine. Postupci po tužbama za naknadu štete nastale kleve-
tom iznesenom u sredstvima javnoga priopćavanja smatraju se hitnima, što
znači da su sudovi dužni postupiti po tužbi u roku od trideset dana od dana
prijema tužbe. Na činjenice koje su vezane za povredu ugleda i časti, a nisu
definirane ovim zakonom, primjenjuje se Zakon o parničnom postupku Fe-
deracije Bosne i Hercegovine.
Na tom je tragu i Odluka o meritumu AP 1005/04 Ustavnog suda Bosne
i Hercegovine od 2. prosinca 2005. godine prema kojoj su niži sudovi pravil-
nom primjenom pozitivnopravnih propisa držeći se prakse Ustavnoga suda u
slučajevima: U 62/01 od 5. travnja 2002. g.; AP 352/04 od 23. ožujka 2005. g.;
AP 612/04 od 30. studenoga 2004. g.; kao i prakse Europskoga suda za ljudska
prava vezane za slobodu izražavanja dosudili odštetu za pretrpljenu klevetu
osobi koja je u trenutku nastanka štete bila ministar. U političkom magazinu
„60 minuta“ RTV F., kao nakladnik i D. K., B. H. i M. T. kao urednici i novina-
ri, objavili su da je oštećeni (u to vrijeme je obnašao dužnost županijskoga mi-
nistra za industriju, energetiku i rudarstvo) odbio ponudu od 20.000.000 KM
za pokretanje proizvodnje u „Polihemu“, da se njegova samovolja najbolje
243
Usp. Sapunar, M. – Tomić, Z., nav. dj., str. 57.
250
ogleda na primjeru Rudnika krečnjaka „Vijenac“, gdje donosi odluku, odno-

sno procjenu da Rudnik košta gotovo 20.000.000 KM, da je odbio ponudu od
5.000.000 KM i prihvatio ponudu za prodaju Rudnika od 1.000.000 KM, uz
konstataciju da je to uradio zbog vlastita interesa. Tužitelj je naveo da ni autor
upitnoga priloga ni urednik emisije od resornoga ministra i najmjerodavni-
jega za stanje u gospodarstvu, nisu uzeli nikakvu izjavu, niti su odgovorili na
brojne zahtjeve za ispravak neistinitoga izražavanja.
Sud je pri određivanju naknade štete uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj,
u vrijeme iznošenja upitnoga izražavanja, bio ministar i da se to izražavanje
odnosilo na njegovo obnašanje dužnosti ministra, tj. javne funkcije gdje je
potreban veći stupanj tolerancije za javnu kritiku. Međutim, prema ocjeni
suda, tuženi su neobjektivnim izvješćivanjem prekršili granice dopuštene
kritike i povrijedili tužiteljev ugled. Uz to, tuženi nisu poduzeli adekvatne
mjere da ublaže štetu nanesenu tužiteljevu ugledu prouzročenu iznoše-
njem neistinitih činjenica. Odlučujući o troškovima parničnoga postupka,
s obzirom na tužiteljev uspjeh u parnici, sud je, prema odredbi članka 386.
stavak 2. Zakona o parničnome postupku, odlučio da svaka strana podmiri
svoje troškove parničnoga postupka.
Prema navedenom, ograničenje slobode izražavanja apelanata ne teme-
lji se na osnovi iznesenih „vrijednosnih ocjena“, već na osnovi utvrđenoga
neistinitog izražavanja činjenica. Dakle, u pobijanim presudama niži su-
dovi su napravili potrebitu distinkciju između činjenica i mišljenja. Osim
toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužitelj, u vrijeme objavljivanja
upitnoga priloga, obnašao javnu funkciju i, u svezi s time, njegovu obvezu
tolerancije. Međutim, ocjenjujući sve okolnosti, zaključili su da se radi o
takvom slučaju iznošenja neistinitih činjenica da je prekoračena dopušte-
na granica i potrebita tolerancija od tužitelja, odnosno da je učinjeno dje-
lo klevete i nanesena šteta tužiteljevu ugledu. Ustavni sud smatra da, iako
se može prihvatiti postojanje legitimnoga cilja, kad je riječ o biti spornoga
priloga jer se radilo o pitanju koje je važno za javnost, ipak, nije postojala
iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori u potvrđivanje či-
njenica ni u naknadno ublažavanje štetnih posljedica omogućavanjem tuži-
telju da na isti način demantira iznesene neistinite činjenice, pa se apelanti
moraju smatrati odgovornima za iznošenje i prenošenje neistinitoga izra-
žavanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje
pitanja o stanju u gospodarstvu ne može se braniti iznošenjem nepobitno
251
neistinitih informacija koje predstavljaju napad na tužiteljev ugled i koje se,

zbog toga, ne mogu smatrati kritikom tužitelja koju je ovaj dužan tolerirati
s obzirom na funkciju koju je obnašao. Prema tomu, u pobijanim presu-
dama, prema načelu proporcionalnosti, uspostavljena je ravnoteža između
slobode medija i prava dužnosnika u izvršnoj vlasti na ugled. Također, ima-
jući u vidu sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem pobijanih presu-
da ocijenili da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno
ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
Nakon gotovo petnaest godina od proglašavanja Zakona, možemo za-
ključiti da taj Zakon, iako mu je to bio cilj, nije smanjio broj tužbi protiv
medijskih kuća i novinara, nego se broj tužbi čak povećao. Naime, novinare
ne tuže više uglavnom političari, sada je postalo uobičajeno da se novinari
međusobno tuže za klevetu. Iako Zakon svojim nazivom kazuje da je za
zaštitu od klevete, novinarima omogućuje da se na sudu mogu lako obra-
niti i u slučaju da se naknadno potvrdi da je objavljeni prilog zasnovan na
neistinitim činjenicama, i to pod uvjetom da mogu dokazati da su prije i
nakon objavljivanja, postupali s dobrim namjerama i u potpunosti u skladu
s profesionalnim kodeksom.244 Premda je mogućnost obrane od tužbe tako
velika, moguće visoke novčane odštete za one novinare koji su tuženi, a
ipak izgube spor, „prema specijalnom izveštaju Federalnoga Ombudsmana,
imaju snažan efekt u smislu samocenzure u medijima.“245
Zakon o obveznim odnosima pod nematerijalnom štetom podrazumije-
va i psihičke boli nastale štetnim medijskim objavama pa predviđa isplatu
nematerijalne štete ako se duševne boli manifestiraju kao smetnje i straho-
vi u svakodnevnom životu i kada jačina i trajanje tih smetnji opravdavaju
isplatu naknade. Člankom 200. navodi se sljedeće:
„Za pretrpljene fizičke boli, za pretrpljene duševne boli zbog umanje-

nja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili
prava osobnosti, smrti bliske osobe kao i za strah sud će, ako nađe da
okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje
244
Usp. Halilović, M., Kako se u BiH primjenjuje novi Zakon o zaštiti od klevete: novinare
tuže političari ali i – novinari!, www.mediaonline.ba/../pdf.asp?. (pristupljeno 13. siječ-
nja 2011.).
245
Babić, D., (ur.), Pregled medijskog zakonodavstva u zemljama jugoistočne Europe, Media
Plan Institut – IREX Media, Sarajevo, 2005., str. 12.
252
to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od na-

knade materijalne štete kao i u njezinom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao
i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđe-
nog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne
pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društve-
nom svrhom.“246
Zaštita dostojanstva, ugleda i časti propisana je i županijskim zakono-

davstvom tako što su mediji dužni poštovati ugled i čast, a u slučajevima
narušavanja tih prava moraju objaviti ispravak štetne informacije i nakna-
diti nastalu nematerijalnu štetu.
Djela protiv časti i ugleda u Republici Hrvatskoj
Kazneni zakon Republike Hrvatske247 prepoznaje kaznena djela uvrede,

teškog sramoćenja i klevete kao Kaznena djela protiv časti i ugleda (glava
XV.). Za ta kaznena djela, za razliku od prethodnoga kaznenog zakona koji
je među sankcijama predviđao i zatvorske kazne, određuje novčane sank-
cije za počinitelje. Uvredu prema tom Zakonu (članak 147.) čini onaj tko
uvrijedi drugoga uz predviđenu sankcija do devedeset dnevnih dohodaka,
dok se za kvalificirano djelo predviđa sankcija do sto osamdeset dnevnih
dohodaka. U slučaju retorzije, kada uvrijeđeni uzvrati uvredu, određeno
je da sud može oba počinitelja osloboditi od kazne. U tom smislu važno je
naglasiti da počinitelj uvrede mora biti svjestan svoje izjave, znaka ili djela
kao uvredljivog sadržaja, te da izjava koju netko smatra uvredljivom mora
biti ozbiljna.248
Novije kazneno djelo protiv časti i ugleda predstavlja djelo teškoga sra-
moćenja. Teško sramoćenje (članak 148.) čini onaj tko „pred drugim za ne-
koga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti
ili ugledu“, za što se kažnjava novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih
246
Zakon o obveznim odnosima, članak 200., Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89 i
57/89; Službeni list RBiH, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i Službene novine Federacije BiH, br.
29/03 i 42/11.
247
Kazneni zakon Republike Hrvatske, Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15, 61/15.
248
Usp. Badrov, S., nav. dj.
253
dohodaka. Dakle, da bi se radilo o teškom sramoćenju, nužno je kumulativ-

no ispunjenje uvjeta sadržanih u izjavi, tj. da netko pred drugim, iznese ili
pronese činjeničnu tvrdnju, koja može škoditi časti ili ugledu.
Predviđena su i isključenja protupravnosti, odnosno izuzetci od odgo-
vornosti za djela uvrede i teškoga sramoćenja u slučajevima kada je počini-
telj obilježja tih djela ostvario na sljedeći način:
♦♦ u znanstvenom, stručnom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj

informaciji
♦♦ u obavljanju dužnosti propisane zakonom, političke ili druge javne
dužnosti
♦♦ u novinarskom poslu ili obrani nekoga prava kada je to učinio u jav-
nom interesu ili iz nekoga drugog opravdanog razloga.249
Zbog navedenih izuzetaka za javne informacije iznesene u obavljanju

novinarskoga posla, medijski djelatnici ne trebaju strepiti od sankcija ako
su prenijeli informaciji u javnom interesu.
Klevetu u Republici Hrvatskoj čini onaj koji „pred drugim za nekoga izne-
se ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti
ili ugledu, znajući da je neistinita“.250 Određena je novčana kazna do tristo
šezdeset dnevnih dohodaka, a u slučajevima počinjenja djela putem medija,
računalnoga sustava ili mreže, na javnom skupu ili na neki drugi način kojim
se čini pristupačnim većem broju ljudi do petsto dnevnih dohodaka.
Prema toj definiciji jasno je da se kao i kod klevete u Bosni i Hercegovini
odgovara samo za činjenične tvrdnje, a ne za vrijednosne sudove i mišljenja
kojima se nekoga može uznemiriti.
Kod pitanja koji su iznosi dosuđene odštete pravični za pretrpljene du-
ševne boli, ilustrativna je sentenca Županijskoga suda u Varaždinu od 18.
kolovoza 2009. godine kojom je ukazano na to da sama manifestacija du-
ševnih bolova kod svake osobe ne mora biti ista.
Naime, na sazvanoj konferenciji za medije, pred većim brojem ljudi,
znajući da će njegove izjave biti prenesene u tiskovinama, imputirajući tu-
žitelju nezakonite, kriminalne radnje i licemjerno postupanje usmjereno
Usp. Kazneni zakon Republike Hrvatske, pročišćeni tekst zakona, čl. 148.
249
Kazneni zakon Republike Hrvatske, pročišćeni tekst zakona, čl. 149.

250
254
isključivo na pribavljanje osobne imovinske koristi itd., a sve u cilju dis-

kvalifikacije tužitelja kao osobe i člana političke stranke čiji je programski
temelj u svojoj osnovi usmjeren na promicanje osnovnih kršćanskih i tradi-
cionalnih životnih vrijednosti, tuženi je povrijedio tužiteljevo dostojanstvo,
čast i ugled.
Prvostupanjski je sud detaljnom i sveobuhvatnom ocjenom svih prove-
denih dokaza, rukovodeći se ponajprije nalazom i mišljenjem psihijatrij-
skoga vještaka kojega i po ocjeni Županijskoga suda potvrđuje sam iskaz tu-
žitelja, pravilno zaključio da je tužitelj čovjek osebujne naravi, da su njegove
reakcije atipične i odudaraju od reakcija prosječnoga čovjeka, da njegove
najizrazitije karakterne osobine – upornost, ustrajnost i nepokolebljivost,
uz njegov ogroman afektivno-emocionalni angažman, izravno determini-
raju i način njegove borbe protiv štetnih posljedica uzrokovanih tuženiko-
vim predmetnim, uvredljivim i klevetničkim tvrdnjama.
Pored činjenice što su izneseni uvredljivi i klevetnički navodi nedvoj-
beno objektivno podobni da kod prosječnoga čovjeka uzrokuju povredu
ugleda i časti, dakle dovedu do trpljenja duševnih boli kao manifestacije po-
vrede osobnoga ugleda i osobne časti čovjeka, tužitelju koji je svoje duševne
boli kao unutarnju manifestaciju osjećaja povrede ugleda i časti iskazivao
afektivnim djelovanjem, borbom, novinskim polemikama i pokretanjem
sudskih postupaka protiv tuženika, sve u nastojanju iznalaženja vida satis-
fakcije narušenih osobnih vrijednosti, pripada pravo na satisfakciju zbog
navedenoga, unatoč tomu što tužitelj duševne boli manifestira suprotno
očekivanom i uobičajenom postupanju većine ljudi u istovjetnoj ili srodnoj
životnoj situaciji.
Naime, povreda dostojanstva, časti i drugih zaštićenih prava osobe, sa-
držana je u osobnom osjećaju vlastite vrijednosti, poštovanja i uvažavanja
kod drugih u društvu, dok o postojanju duševnih bolova (kao svojevrsno-
ga unutarnjeg subjektivnog fenomena koji se zbiva u osobnoj sferi ošteće-
nikove osobnosti) sud odlučuje na temelju ocjene objektivnih okolnosti u
svakom konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir općeprihvaćene moralne
vrijednosti i karakterne osobine određene osobe – i kao člana određene
društvene sredine, pa dosuda pravične naknade mora biti opravdana kako
s aspekta pojedinoga oštećenika, tako i s aspekta društvene sredine u kojoj
živi.
255
Progon kaznenih djela protiv časti i ugleda pokreće se po privatnoj tuž-

bi, a za medijske djelatnike i slobodu izražavanja u medijima osobito je va-
žan članak 151. kojim se određuje da sudsku presudu kojom je proglašen
krivim, počinitelj kaznenoga djela protiv časti i ugleda počinjenih putem
tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže ili drugog sredstva jav-
nog priopćavanja, mora o svom trošku u cijelosti ili djelomično objaviti na
zahtjev oštećenika. Sud u presudi određuje način objave pazeći da se, kad
god je to moguće, presuda objavi u istom sredstvu javnoga priopćavanja u
kojem je djelo počinjeno.
Hrvatski sudovi posebno paze na zaštitu ugleda i časti maloljetnika, sto-
ga je sljedeća studija slučaja bitna kako bi se uočilo na koji se način smije
izvješćivati i o kaznenim djelima u koje su maloljetnici uključeni kao žrtve.
Studija slučaja
Zaštita ugleda, časti i privatnosti maloljetnika
Kako je važna zaštita identiteta maloljetnika u medijskim izvješćima

prokazat će se na temelju presude Vrhovnoga suda Republike Hrvat-
ske. Ovaj je sud potvrdio presude nižih sudova u predmetu maloljetne
D. M.-R. iz V., zastupane po majci M. R., protiv tuženika G. S. d. d. O.,
nakladnika dnevnih novina.251 U sporu pred nižim sudovima presuđe-
no je da je tuženik objavom spornoga teksta izazvao nastanak povrede
ugleda i časti tužiteljice. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu
štete za duševne bolove i strah koje je pretrpjela zbog toga što je tuženik
u dnevnim novinama G. S. od 20. veljače 2003. objavio članak pod na-
slovom „Izvanraspravno vijeće O. županijskog suda produžilo boravak
supružnicima S. i V. M. i Z.“ Objavljen je podatak da su te osobe u stan
dovodile djecu, između ostalih i trinaesogodišnju djevojčicu, poluse-
stru osumnjičene V. M. (tužiteljicu u ovom sporu), davali im heroin i
ecstasy te ih seksualno iskorištavali. Objavljena je i fotografija zgrade u
kojoj se to događalo. Ti podatci su prema utvrđenju sudova nižeg stup-
nja bili dovoljni za sredinu u kojoj se tužiteljica kreće da bez posebnoga
Odluka broj: Rev 634/07-2 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2007.
251
256
napora prepozna da je riječ o tužiteljici, pa je tuženik na taj način povri-

jedio privatnost tužiteljice.
Utvrđeno je (vještačenjem po vještaku psihijatru) da je otkrivanje
identiteta tužiteljice bilo za nju veliko posttraumatsko iskustvo koje joj
je donijelo niz neugodnosti u okolini – susjedstvu i školi. Objava član-
ka je kod tužiteljice izazvala osjećaj poniženosti, osramoćenosti, izlo-
ženosti javnom ruglu i odbačenosti od okoline, što ima za posljedicu
trajnu duševnu bol. Objavljivanje novinskoga članka u različitim no-
vinama predstavlja posebni traumatski događaj tako da je ponovljeno
objavljivanje imalo za posljedicu kulminaciju smetnji i izazivanje još
težeg poremećaja. Tužiteljica je pretrpjela i strah (srednjeg intenziteta u
trajanju od dva tjedna) da će u sredini u kojoj živi biti izvrgnuta ruglu,
ponižavana i ismijavana što se i dogodilo. Tužiteljica je na tretmanu kod
psihijatra, a prema nalazu psihijatrice Lj. D. iz Poliklinike..., u kojoj se
liječi, kod tužiteljice je dijagnosticiran PTSP uz naglašenu depresivnost.
Na dan objavljivanja članka naklada tih novina iznosila je 9.746 pri-
mjeraka, a radi se o novinama koje u lokalnim razmjerima čita veliki
broj čitatelja.
Pravilno su sudovi nižeg stupnja postupili kada su prihvatili tužbeni
zahtjev. Prema odredbi čl. 13. st. 2. ZJP javna glasila dužna su poštovati
privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a poglavito djece, mlade-
ži i obitelji. Utvrđeno je da tuženik u konkretnom slučaju nije poštovao
privatnost, dostojanstvo, ugled i čast maloljetne tužiteljice. Objavio je
podatke o privatnosti djevojčice od svega 13 godina što je kod nje iza-
zvalo trajnu duševnu bol.
Na temelju činjenice da je jedno javno glasilo ili više njih povrije-
dilo privatnost, dostojanstvo, ugled i čast određene osobe, ne može se
izvoditi zaključak da onda to mogu bez ikakve odgovornosti činiti i sva
druga javna glasila. Tuženik navodi da je on eventualno počinio štetu
zajedno s dnevnim novinama J. L. i V. L., kao pravnim osobama koje
su zajedno s tuženikom radile neovisno jedna od druge, pa je sud bio
dužan utvrditi koliki je stupanj odgovornosti svakoga od nakladnika,
odnosno obrazložiti da nije bilo moguće utvrditi njihove udjele u uzro-
kovanju štete, ako to uistinu nije bilo moguće.
257
Protupravno ponašanje jedne osobe ne isključuje protupravnost
radnji druge osobe. Utvrđeno je vještačenjem da je svaki objavljeni čla-
nak u različitim novinama predstavljao poseban (sam za sebe) traumat-
ski događaj za tužiteljicu. Sudovi nižeg stupnja imali su na umu i činje-
nicu da su G. S. lokalne novine, koje se čitaju u velikom broju upravo u
sredini u kojoj tužiteljica živi i u kojoj se kreće.
U skladu sa svime navedenim, Sud odbija reviziju i smatra da do-
suđeni iznos od 120.000,00 kn za pretrpljene duševne boli i za strah,
predstavlja i prema pravnom shvaćanju ovog suda pravičnu novčanu
naknadu, a posebno s obzirom na kriterije iz čl. 22. st. 7. ZJP i čl. 200.
ZOO, koje su sudovi nižeg stupnja primijenili, uzimajući u obzir sve
okolnosti konkretnoga slučaja, posebno činjenicu da je tužiteljica u vri-
jeme objave članka imala svega 13 godina i da je kod nje objava članka
izazvala osjećaj poniženosti, osramoćenosti, izloženosti ruglu i odbače-
nosti od sredine u kojoj živi, a što se zaista i dogodilo.
Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, već i samim procesom

pristupanja, kazneno zakonodavstvo je u pogledu slobode izražavanja na-
pravilo bitne korake u omogućavanju slobodnoga rada medija. Naime, iako
kleveta nije dekriminalizirana, pregledom kaznenoga zakonodavstva jasno
je da socijalna osjetljivost koja je omogućena izricanjem kazni izraženih
putem dnevnih dohodaka, pozitivno utječe i na medijske djelatnike čime se
omogućava sustav javnoga informiranja koji će poticati propitivanje tema
od velikoga javnog interesa i poticati demokratske procese.
258
12
Pravo na
ispravak i odgovor
260
J ednu od najvažnijih konvencija koja se tiče novinarstva – Konvenciju o
međunarodnom pravu na ispravak, Opća skupština Ujedinjenih naroda
prihvatila je na svome sedmom zasjedanju, 26. prosinca 1952. godine. Iako
ta Konvencija nije pravno obvezujuća, njome se učinio veliki korak u zaštiti
prava privatnosti, dostojanstva kao i u zaštiti od uvrede. Naime, Konvenci-
jom je predviđeno „da ugovorna država koja smatra da su novinska izvješća
prenesena iz jedne u drugu državu putem dopisnika ili novinskih agencija
lažna, može podnijeti svoje viđenje činjenica (tzv. komunike) unutar zema-
lja u kojima su takva izvješća bili objavljeni. Bilo koja vlada koja primi takvo
izvješće (komunike) treba ga dostaviti novinarskim poduzećima koji rade
na njezinu teritoriju.“252
U modernom medijskom zakonodavstvu uvriježeno je mišljenje da pra-
vo na ispravak i odgovor predstavlja svojevrsni kompromis između prava
na slobodu medija i prava na zaštitu privatnosti, dostojanstva i zaštitu od
klevete i uvrede. Novije odredbe europskih zakona vezanih za definiranje
ove problematike, nekadašnje široko pravo na odgovor i ispravak, suzile
su danas samo na pravo odgovora za informacije koje su suštinski lažne i
štetne. Ovim novinama postiglo se dosta slobodnije medijsko prikazivanje
određenih činjenica bez bojazni da će se odgovarati za moguća „sporna“
kritička mišljenja. Francuska je jedna od rijetkih zemalja koja poznaje pravo
odgovora na uvredljive izjave, bile one istinite ili ne, dok npr. Velika Brita-
nija ili Švedska uopće ne poznaju institut prava na odgovor. Tako „pregle-
di zakona i prakse u europskim zemljama koje je sastavio Article19 i Me-
đunarodna novinarska federacija (IFJ), ukazuju na to da, premda u nekim
zemljama zakonska prava na odgovor mogu biti djelotvorna, a da nemaju
nerazmjerno nepovoljan učinak na slobodu tiska, u mnogim su drugim ze-
mljama nedjelotvorna i prave medijske poteškoće.“253
Pravo na odgovor i pravo na ispravak omogućuje pojedincima da im se u
tisku, na radiju ili televiziji objavi odgovor na netočne podatke ili uvredljiva
mišljenja ili oboje zajedno:
♦♦ Pravo na ispravak najčešće se definira kao dužnost medija na objav-

ljivanje ispravka objavljene netočne informacije kojom je učinjena
Sapunar, M. – Tomić, Z., nav. dj., str. 53.

252
Priručnik o slobodi javne riječi, str. 122.

253
261
povreda dostojanstva, ugleda, časti, drugoga prava ili interesa fizičke

ili pravne osobe.
♦♦ Pravo na odgovor obvezuje medije da objave odgovor kojim je zbog
nepotpunih činjenica oštećena fizička ili pravna osoba, ako se tim
odgovorom bitno dopunjuju činjenice iz objavljene informacije u
pogledu istinitosti i objektivnosti.
Smjernicama za dobru novinarsku praksu Finsko udruženje novinara

regulira pravo na odgovor (članak 18.) na sljedeći način: „Netočne se infor-
macije moraju ispraviti bez odgode bilo na inicijativu novinara ili na osnovi
molbe osobe koja je u pitanju“.254 Netko tko je ozbiljno iskritiziran, stoji u
članku 19., mora dobiti pravo na odgovor ako ima osnove za odgovor na
objavljeno. Sama razlika u stavovima, stoji dalje u Smjernicama, ne daje
nužno pravo na odgovor. „Ako je molba za pravo na odgovor utemeljena,
odgovor mora bez odgađanja biti objavljen u obliku koji želi osoba koja
odgovara i na takav način da onaj tko je prethodno pročitao original, može
lako uočiti i odgovor.“255
Članak 10. Europske konvencije ne daje izričito zakonsko pravo na od-
govor, niti unaprijed isključuje da to države članice učine. Europska unija
nema sporazum o pravu na odgovor, ali je Vijeće Europe 1989. godine pri-
hvatilo uputu koja je obvezala članice da ih provedu što žurnije. Međutim,
Europskom konvencijom o televiziji bez granica, u članku 23. normira se
pravo na odgovor:
„Ne dovodeći u pitanje druge civilne, administrativne ili kaznene odredbe
koje su usvojile države članice, svaka fizička i pravna osoba, bez obzira na
nacionalnost, čija su legitimna prava, a posebno što se tiče časti i ugleda, bila
povrijeđena kao posljedica netočnog navoda tijekom televizijskog programa,
mora imati pravo na odgovor ili odgovarajuće mjere.“256 Konvencijom se na-
laže da pravo na odgovor ili odgovarajuće mjere objavljuju sve organizacije
televizijske radiodifuzije koje spadaju pod nadležnost zemlje članice.
Američka konvencija o ljudskim pravima, koju je ratificiralo 25 zema-
lja (ali ne SAD i Kanada) izričito pruža pravo na odgovor. U članku 14.
257
254
Članak 18. Finskog novinarskog udruženja pod nazivom „Smjernice za dobru novinar-
sku praksu“.
255
Malović, S. – Sherry, R. – Vilović, G., Etika novinarstva, Izvori, Zagreb 1998., str. 199.
256
Sapunar, M., Osnove znanosti o novinarstvu, Naprijed, Zagreb, 2000., str. 346.
257
Konvencija je potpisana 31. prosinca 1994. godine.
262
Pravo na ispravak i odgovor
kaže se da je Međuamerički sud dao savjetodavno mišljenje da su države

dužne osigurati pravo odgovora „zakonom“, premda se to može izvesti pri-
hvaćanjem zakona ili drugim „djelotvornim mjerama.“
Pravo na odgovor ili na ispravak, koje treba imati svatko tko je povrije-
đen netočnim ili uvredljivim izjavama priopćenim u javnosti, faktički pred-
stavlja proširenje slobode izražavanja oštećene osobe. Pravo na odgovor
nije isključivo osobno pravo oštećene osobe, već je i važan činitelj sadr-
žajne razmjene mišljenja, koja je jedan od osnovnih ciljeva zaštite slobode
izražavanja.
Europske zemlje dijele se na one koje propisuju zakonsko pravo na od-
govor (Austrija, Belgija, Cipar, Danska, Finska, Njemačka, Grčka, Italija,
Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Španjolska i Švicarska) i one
koje to ne čine (Irska, Švedska i Velika Britanija). Zemlje koje propisuju pra-
vo na odgovor dijele se na one gdje se zakonsko pravo uspješno primjenjuje
(u Francuskoj, Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Španjolskoj) i na one u
kojima ima problema oko provedbe zakona (Austrija, Belgija, Cipar, Grčka,
Italija, Luksemburg, Portugal, Švicarska) te one u kojima je to pravo uređe-
no i mimo zakona ili se samoregulaciji daje prednost pred zakonom (Finska,
Norveška): „U zemljama u kojima postoji zakonsko pravo na odgovor novine
moraju objaviti odgovor u obliku pisma čitatelja. U većini zemlja se nameću
dodatni zahtjevi, na primjer da odgovor ne smije uključivati reklamu, da se
mora ograničiti na činjenične tvrdnje, da ne smije biti klevetnički i/ili na neki
drugi način nezakonit ili uvredljiv po novinarov integritet“.258
Iznimno je razvijen institut prava na odgovor u Francuskoj, gdje pravo
na odgovor pripada svakoj osobi, fizičkoj ili pravnoj, koja je spomenuta ili
na koju se u članku sasvim jasno cilja; zanimljivo je da nije bitno je li čla-
nak točan ili nije, klevetnički ili ne. To pravo je jedno od temeljnih prava
pojedinca i njime se može koristiti samo osoba koje se članak tiče. Dnevne
su novine dužne objaviti odgovor u roku od tri dana, a časopisi ga moraju
objaviti u sljedećem broju. Iako se zakon čini dosta strogim, on je općepri-
hvaćen. Da bi se odgovor objavio, od oštećene se osobe traži da ga dostavi
uredniku. Većina zemalja određuje i vremenski rok do kada se može dosta-
viti odgovor, kao npr. Njemačka do nekoliko mjeseci, Norveška do jedne
godine.
Priručnik o slobodi javne riječi, str. 126.

258
263
Oštećena strana, u većini zemalja koje priznaju pravo na odgovor, može

zatražiti sudsku zaštitu ako joj novine odbiju objaviti odgovor. Takav propis
je na snazi u Francuskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Španjolskoj i dr. U Francu-
skoj čak postoji ubrzani sudski postupak koji je brži u vremenu predizborne
kampanje. U nekim zemljama, poput Austrije, novine koje odbiju objaviti
odgovor za koji sudovi kasnije odluče da je opravdan, mogu biti prisiljene
platiti veliku kaznu.
Kao što se vidi kroz nacionalno zakonodavstvo europskih zemalja ne po-
stoji sistematizirana i ujednačena zaštita osobnih prava u medijima. Zbog
toga se posljednjih godina o ovom pitanju sve više raspravlja. Velike nov-
čane odštete učinile su medije opreznijim kada izvješćuju o osobama.259
Međutim, nisu u pitanju samo osobe, nego i nadoknada štete u slučaju po-
slovanja tvrtke. Dobar primjer je njemački list Fokus koji je objavio da je
poznata hamburška banka pred propašću. Serija sudskih procesa koja je
uslijedila stigla je do njemačkoga Saveznog suda. Iz te presude proizišla su
načela kako se novinari moraju ponašati u odnosu na glasine i sumnjive
informacije:
♦♦ „Kompanije moraju prihvatiti javnu kritiku svoga ekonomskog sta-

nja, ukoliko se sumnja da postoji opasnost za potrošače, pa i u slu-
čaju da to rizično za njihovo poslovanje i da može oštetiti poslovne
interese. Granice su dane preko odgovornosti za svjesno i pogrešno
prikazivanje stvari i pružanje deformirane slike.
♦♦ Zahtjevi za provjerom i utvrđivanjem istine rastu s povećanjem obuj-
ma nanijete štete. Novinari se zato moraju ozbiljno potruditi da do-
kažu iznijete stavove.
♦♦ Istraživanja moraju biti dokumentirana i dokaziva.“260
Pravo na ispravak i odgovor u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini pravo na ispravak i odgovor osiguravaju Ustavi Fe-

deracije BiH i Republike Srpske te ustavi županija. Ovo pravo zajamčeno
je i Zakonom o zaštiti od klevete, Zakonom o Javnom radiotelevizijskom
sustavu BiH, ali i Zakonom o obveznim odnosima Bosne i Hercegovine koji
Usp. Ruβ-Mohl, S., Novinarstvo, Clio, Beograd, 2005., str. 274.

259
Ruβ-Mohl, S., nav. dj., str. 274–275.

260
264
navodi da Sud može narediti povlačenje izjave kojom je šteta pričinjena ili
na trošak štetnika objaviti presudu ili ispravak. Pravo na ispravak i odgovor
u tiskanim i mrežnim izdanjima ostavljeno je samoregulaciji koju provodi
Vijeće za tisak i online medije Bosne i Hercegovine. Zadaće su ovoga Vije-
ća da kao medijator posreduje između čitatelja i tiskovnih i online medija,
nadgleda primjenu Kodeksa za tisak i online medije, unaprjeđuje profesi-
onalne standarde, štiti javnost od neprofesionalnoga novinskog izvješćiva-
nja, ali i štiti tiskovne i online medije od političkih, ekonomskih i drugih
pritisaka koji ugrožavaju slobodu informiranja i slobodu medija.
Već Ustav Republike Srpske određuje da se svima povrijeđenima nekom
informacijom jamči pravo na ispravak neistinitoga informiranja kojim se
povrjeđuje nečije pravo ili na zakonu zasnovani interes te se osigurava pra-
vo na naknadu štete nastale na toj osnovi.
U Zakonu o javnom priopćavanju Županije Posavske u glavi šestoj ure-
đuje se područje objave priopćenja i ispravaka. Tako se u članku 31. propi-
suje obveza novina, radijskih i televizijskih postaja te drugih povremenih
izdanja za objavom ispravka objavljene informacije, a to pravo pripada svim
fizičkim i pravnim osobama čije su dostojanstvo, čast i ugled ili neko drugo
pravo i interes umanjeni objavom nepotpune ili netočne informacije.
Pri podnošenju zahtjeva po tom Zakonu podnositelj ispravka dužan je
navesti podatke o informaciji čiji se sadržaj ispravlja. Dostavljeni ispravak
medijska je kuća dužna objaviti „bez izmjena i dopuna u prvom sljedećem
broju novina ili drugoga povremenog izdanja, na istome mjestu, istom ve-
ličinom slova i teksta kojima je objavljena informacija na koju se ispravak
odnosi, odnosno u prvoj sljedećoj emisiji radija ili televizije koja odgova-
ra mjestu, vremenu i načinu objavljivanja informacije.“261 Ako se bilo koji
dio ispravka mijenja, može se objaviti isključivo uz pristanak podnositelja
ispravka.
Tim zakonom određuje se u članku 34. da glavni urednik može odbiti
zahtjev za ispravak:
♦♦ ako je informacija istinita;

♦♦ ako podnositelj ispravka nije naveo, a nije očito na koju se informa-
ciju ispravak odnosi;
Zakon o javnom priopćavanju Županije Posavske, čl. 35.

261
265
♦♦ ako ispravak nije potpisala ovlaštena osoba;

♦♦ ako je ispravak podnesen nakon 30 dana od dana objavljivanja infor-
macije na koju se ispravak odnosi;
♦♦ ako je druga ovlaštena osoba prije podnijela ispravak istoga sadržaja
na istu informaciju, koji nije objavljen, a spor pred sudom radi objav-
ljivanja toga ispravka nije dovršen;
♦♦ ako je objavljen ispravak istoga sadržaja na istu informaciju koji je
podnijela druga ovlaštena osoba;
♦♦ ako bi objavljivanje ispravka prouzročilo odgovornost nakladnika za
štetu;
♦♦ ako je ispravak duži od informacije na koju se odnosi, a podnositelj
ispravka nije pristao da se skrati u roku od tri dana od dana kada je
glavni urednik predložio skraćivanje;
♦♦ ako postoji koja od pretpostavki za oslobađanje nakladnika od odgo-
vornosti za naknadu štete.
Zakon o javnom informiranju Unsko-sanske županije u glavi osmoj ure-

đuje područje objavljivanja ispravaka člankom 30. određujući dužnost gla-
sila da bez naknade objave ispravke objavljenih netočnih ili nepotpunih in-
formacija kojima je načinjena povreda dostojanstva, ugleda, časti ili nekoga
drugog prava ili interesa treće osobe. Tim zakonom se obrađuje područje
podnošenja zahtjeva za objavljivanje ispravaka, obveze glasila u postupku
objave ispravaka, mogućnosti podnošenja tužbe protiv glavnoga urednika u
slučaju kada odbije objaviti ispravak te slučajeve u kojim glasilo nije dužno
objaviti ispravak. Objavljivanje odgovora uređeno je odredbama iz glave 9.,
članka 36. prema kojem je određena dužnost glasila za objavu odgovora na
informacije kojima je učinjena povreda prava ili interesa pojedinaca, ako se
tim odgovorom bitno dopunjuju činjenice iz objavljene informacije u po-
gledu istinitosti i objektivnosti, dok se za ostale obveze glasila u pogledu
objave odgovora primjenjuju odredbe zakona vezane za objavu ispravka.
Zakonom o zaštiti od klevete u članku 8. određuje se da je oštećeni dužan
učiniti sve kako bi ublažio povećanje štete, a to se posebno odnosi na činje-
nicu da od štetnika traži ispravak izjave kojom je šteta nanesena.
Zakonom o obveznim odnosima također se uređuje pravo na ispravak i
odgovor i to na sljedeći način: „U slučaju povrede osobnih prava sud može
narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, ili
266
narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo
čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.“262
Kao što je već rečeno u poglavlju kojim se obrađuje važnost javnih RTV
servisa Zakonom o Javnom radiotelevizijskom sustavu Bosne i Hercegovine
pravo na odgovor zajamčeno je čl. 37. tako što se osobama koje se smatraju
povrijeđenima određenom informacijom iznesenom u programskim sa-
držajima nekog od servisa pruža mogućnost zahtijevanja objave odgovora
ako podnese zahtjev u roku od 15 dana od dana emitiranja.
Zahtijevani odgovor objavljuje se besplatno najkasnije u roku od tri
dana od dana prijema prigovora, na način i u vremenu davanja obavijesti
na koje se odgovor odnosi. Ako se prigovor odnosi na periodične emisije,
odgovor se mora besplatno emitirati u prvoj sljedećoj emisiji. Javnim ser-
visima omogućena je izmjena sadržaja odgovora ako su u njemu navedene
uvrede ostavljajući kontekst dobivenog odgovora nepromijenjenim. Odgo-
vor se može odbiti ili skratiti ako djelomično ili potpuno nije vezan s emi-
tiranim sadržajem. Ako javni RTV servis ne objavi odgovor ili to ne učini
na odgovarajući način, tražitelj može u roku od osam dana od dana isteka
roka za objavljivanje podnijeti prigovor upravnom odboru odgovarajućega
javnog RTV servisa, a ako nije zadovoljan odlukom upravnoga odbora, ima
pravo tražiti sudsku zaštitu parničnim postupkom. Bitno je istaknuti da je
pravo na odgovor dostupno samo u onim slučajevima u kojima su narušena
prava pojedinaca, uključujući ona iz Zakona o zaštiti od klevete. Ista pravila
postupka vrijede i za ispravak pogrešno navedenih činjenica kao kod prava
na odgovor. Tim aktom, člankom 39.263, određuje se dužnost čuvanja snimki
od najmanje šest tjedana od dana emitiranja, čime se omogućuje provjera
sadržaja kojima je eventualno došlo do povrede prava iz Zakona o zaštiti
od klevete ili Zakona o komunikacijama Bosne i Hercegovine čiju provedbu
nadzire Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine.
Posebno važan dokument kojim se osigurava pravo na ispravak i odgo-
vor na području elektroničkih medija je Kodeks o audiovizualnim medij-
skim uslugama i medijskim uslugama radija u kojem se pravo na odgovor
(članak 6.) osigurava svim fizičkim i pravnim osobama koje smatraju da
im je u programu audiovizualnih medija povrijeđeno neko pravo ili inte-
res. Određuje se postupak dostave odgovora u roku od 14 dana od objave
Zakon o obveznim odnosima, članak 199.
262
Zakon o Javnom radiotelevizijskom sustavu Bosne i Hercegovine.

263
267
štetne informacije pružatelju medijske usluge u pisanoj formi putem pošte,

telefaksa ili elektroničke pošte. Odgovor treba sadržavati referencu na za-
htjev za objavu odgovora/ispravka u samom naslovu, biti obrazložen i pot-
pisan, a mora se ograničiti na ispravak navoda iz programa čijim se emitira-
njem povrijedilo pravo te osobe. Dužnost medijske kuće je objaviti odgovor
u prvom sljedećem izdanju programa u kojem je objavljena informacija
na čiji se sadržaj dostavlja odgovor ili ispravak. Ako se pak informacija iz
objektivnih razloga ne može objaviti na taj način, objavljuje se u vremenski
najbližem i tematski najsrodnijem programskom sadržaju toga nakladnika.
Nakladnici ne smiju objavljivanje odgovora dodatno komentirati i odgo-
varati na njih, a posebice ako se objavljuju u programima informativno-po-
litičke prirode. Ostavljena je mogućnost nakladnicima da prema stavku 5.,
članka 6. odbiju objavu odgovora po sljedećim uvjetima:
♦♦ ako odgovor predstavlja ili je u vezi s protupravnom radnjom;

♦♦ ako odgovor otvara mogućnost pokretanja građanske parnice protiv
onoga kome je podnesen zahtjev za odgovor;
♦♦ ako bi objava odgovora predstavljala kršenje odredbi Kodeksa.
U slučajevima odbijanja objave odgovora obveza je pružatelja medij-

ske usluge pisanim putem obavijestiti podnositelja o razlozima odbijanja
odgovora.
Pravo na ispravak i odgovor u Republici Hrvatskoj
Svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvr-

đeno pravo, Ustav Republike Hrvatske člankom 38. stavak 5. jamči pravo
na ispravak. Na temelju te ustavne odredbe razvija se pravo na ispravak i
odgovor i Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima. Pra-
vo na ispravak i odgovor regulira se šestim poglavljem Zakona o mediji-
ma pod nazivom Objavljivanje ispravaka i odgovora u kojem se propisuju
obveze nakladnika i urednika, rokovi traženja te posljedice neobjavljivanja
odgovora i ispravaka. S obzirom na to da je putem više pravnih akata ovo
pravo zajamčeno, može se reći da se na svim medijskim poljima nakladnici
i urednici moraju držati visokih etičkih i moralnih načela i moraju osigurati
ispravak netočnih informacija, ako već dođe do njihove objave.
268
Zakonom o medijima iz 2004. uređuju se pretpostavke za ostvarivanje

načela slobode medija, prava novinara i drugih sudionika u javnom in-
formiranju, na slobodu izvješćivanja i dostupnost javnim informacijama,
prava i obveze nakladnika, javnost vlasništva, ostvarivanje prava na ispra-
vak i odgovor, način obavljanja distribucije tiska, način zaštite tržišnoga
natjecanja te prava i obveze drugih pravnih i fizičkih osoba koje djeluju na
području javnoga informiranja. U tome se Zakonu navodi da će se odredbe
Zakona primjenjivati i tumačiti sukladno Europskoj konvenciji za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe i Direktivi 2006/123/EZ
Europskoga parlamenta i Vijeća o uslugama na unutarnjem tržištu.
Pravo na ispravak objavljene informacije uređeno je čl. 40. u kojem se
navodi da se ispravak objavljene informacije traži od glavnoga urednika u
roku od 30 dana od objave informacije, a pod pojmom ispravka ne misli se
samo na ispravak netočnih navoda ili tvrdnji u objavljenoj informaciji, nego
i objavljivanje činjenica i okolnosti kojima se bitno dopunjuju navodi u tek-
stu za koji se traži ispravak. Određen je postupak zahtijevanja ispravka u
pisanom obliku, koji se upućuje glavnom uredniku, a mora biti obrazložen,
potpisan i sadržavati podatke o podnositelju zahtjeva.
Ispravak se objavljuje bez izmjena na istom ili jednakovrijednom mjestu
objave štetne informacije, a i način na koji se objavljuje mora biti isti ili isto-
vjetan kao način objave informacije na koju se ispravak odnosi. Zakonom
je određeno da se ispravak ne smije objavljivati u reagiranjima ili pismima
čitatelja, a podnositelj se zahtjeva za ispravak mora brinuti o tome da ispra-
vak ne smije biti nerazmjerno dulji od same štetne informacije. Ispravak
se objavljuje u prvom sljedećem izdanju, a ako stigne kasno, onda u dru-
gom izdanju nakon dostavljanja zahtjeva. Temeljni medijski zakon odre-
đuje objavu ispravaka i u elektroničkim medijima tako što za ispravke koji
se objavljuju u programima nakladnika radija i televizije nalaže čitanje, u
pisanom obliku pristiglih ispravaka, u istom programu i vremenu emiti-
ranja u kojem je objavljena informacija koja se ispravlja ili pak u progra-
mu iste vrste i gledanosti. U slučaju kada zainteresirana strana obavijesti
medijskoga nakladnika, u roku od osam dana, da će zahtijevati ispravak
informacije, određeno je da će nakladnik čuvati presliku sporne informa-
cije do objavljivanja ispravka ili pak do okončanja sudskoga postupka koji
se vodi zbog te informacije. Za razliku od bosanskohercegovačkih propi-
sa kojima se ne spominje područje internetskih portala i njihove dužnosti
269
objavljivanja ispravaka netočnih informacija, Republika Hrvatska određuje

dužnost elektroničkih publikacija za povezivanje linkovima ispravka i in-
formacije na koju se on odnosi. Uz to Zakon o medijima daje ovlasti Vijeću
za elektroničke medije za propisivanje pravila kojima se ostvaruje pravo na
ispravak u programima radija i televizije.
Glavni je urednik dužan objaviti ispravak, osim u slučajevima:

♦♦ „kada se traženi ispravak ne odnosi na informaciju na koju se poziva
zainteresirana osoba;
♦♦ kada u traženom ispravku nisu navedene činjenice niti okolnosti u
vezi s navodima o informaciji;
♦♦ kada bi objava ispravka bila u suprotnosti sa zakonom i dobrim obi-
čajima;
♦♦ kada zahtjev za objavu ispravka nije potpisao podnositelj zahtjeva,
odnosno ovlaštena osoba državnoga tijela ili pravne osobe;
♦♦ kada je traženi ispravak nerazmjerno duži od informacije u kojoj su
navodi radi kojih se ispravak traži, odnosno od dijela informacije na
koji se neposredno odnosi, osim ako se ispravak odnosi na klevetnič-
ke ili uvredljive navode;
♦♦ kada bi objavljivanje ispravaka prouzročilo odgovornost nakladnika
za štetu;
♦♦ kada je ispravak napisan na jeziku koji nije istovjetan jeziku na kojem
je objavljena osporavana informacija,
♦♦ kada je zahtjev za ispravak informacije podnesen nakon proteka roka
iz članka 40. stavak 2. ovoga Zakona,
♦♦ kada se radi o znanstvenoj ili umjetničkoj kritici, izuzev ispravaka
netočnih podataka ili uvredljivih navoda;
♦♦ kada je druga ovlaštena osoba na istu informaciju ranije podnijela
ispravak istoga sadržaja;
♦♦ kada je zahtjev za objavu ispravka istoga sadržaja kao i zahtjev za
ispravak povodom kojega se vodi spor pred sudom zbog odbijanja ili
neodgovarajućeg načina objave ispravka.“264
U slučaju da se ispravak ne objavi, ili se objavi na način koji nije sukladan

zakonu, oštećeni može u roku od 30 dana podnijeti tužbu. Sporovi o objavi
ispravaka rješavaju se po hitnom postupku tako da se prvo ročište održava
Zakon o medijima, čl. 42., st. 4.

264
270
u roku od osam dana od prijema tužbe, a pokretanje kaznenoga postupka

radi djela počinjenoga spornom informacijom ne obustavlja postupak ve-
zan za ispravak informacije.
Zakonom se obrađuje i pravo na odgovor na objavljenu informaciju, za
koje tako stoji da se odgovorom smatra tekst ili poruka istovjetne prirode i
duljine kao i objavljena informacija, a odredbe Zakona o medijima kojima
se uređuju mogućnosti odbijanja objave odgovora kao i mogućnosti pokre-
tanja sudske zaštite za ostvarivanje prava na odgovor istovjetne su kao i za
ostvarivanje prava na ispravak.265
Zakonom o elektroničkim medijima Republike Hrvatske u članku 2., sta-
vak 3., propisano je da se za programe nakladnika radija, televizije i elek-
troničkih publikacija, u koje se svrstava i Hrvatska radiotelevizija, pravo na
ispravak i odgovor uređuje sukladno odredbama Zakona o medijima.
Usp. ibid., čl. 56.

265
271
13
Autorsko
pravo
274
A utorsko je djelo prema Pravnom leksikonu „intelektualna (duhovna)
tvorevina s književnog, znanstvenog i umjetničkog područja izraže-
na jezikom, zvukom, pokretima ili oblicima.“266 Među autorskim djelima
navode se i jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni programi);
glazbena djela s riječima ili bez riječi; dramska i koreografska djela; djela
likovne umjetnosti (slike, grafike, kipovi) bez obzira od kojeg su materijala
napravljena; arhitektonska djela; djela primijenjenih umjetnosti i industrij-
skoga dizajna; fotografije i njima slična djela; audiovizualna djela; prikazi
znanstvene ili tehničke prirode poput crteža, planova, skica i sl.267
U skladu s definicijom autorskoga djela, autorsko pravo je skup pravnih
pravila kojim se uređuju pravni odnosi u pogledu intelektualnih ostvarenja
s književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja. Sadržaj autorskoga
prava u angloameričkom sustavu određen je tako da su točno određene
ovlasti autora, takve sustave naziva se copyright sustavima. U kontinental-
nom, europskom, pravnom sustavu autorskim pravom smatra se potpuna
pravna ovlast na uporabu djela.
To pravo je, prema europskome pravnom sustavu, najveća privatnoprav-
na vlast apsolutnoga djelovanja koja nositelja autorskoga prava ovlašćuje da
ima privatnu vlast nad autorskim djelom i da svakoga spriječi u zadiranju u
autorsko pravo. Njime se štite moralni i imovinski interesi autora vezani za
njegovo djelo. Imovinskopravna komponenta podrazumijeva ekonomska
prava koja obuhvaćaju prava na umnožavanje, emitiranje, javno izvođenje,
obradu, prijevod, javno prikazivanje, distribuciju itd., a moralna prava po-
drazumijevaju autorovo pravo da zabrani bilo kakvo deformiranje ili modi-
ficiranje njegova rada koje bi moglo utjecati na njegovu čast ili reputaciju.
Bitno je istaknuti da se ideje, postupci, metode rada i sl. ne mogu zaštiti-
ti dok se ne materijaliziraju. Sam oblik materijalizacije nije definiran, pa se
pod materijalizacijom smatraju i usmena predavanja, izvedba glazbenoga
djela i slično. Osim te skupine autorskim se pravom ne štite ni zakono-
davni ni sudski ni upravni tekstovi i njihove zbirke koje su objavljene radi
službenoga informiranja javnosti, kao ni dnevne novosti i druge vijesti koje
smatramo običnim informacijama te vlastita imena.
Pezo, V. (ur.), Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007., str. 58.
266
Usp. Vidaković Mukić, M., Opći pravni rječnik, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 42.
267
275
Ipak, zbirke dokumenata, sudskih odluka ili zbirke slične građe, koje same
po sebi ne predstavljaju zaštićena autorska djela, predstavljaju djela koja se
štite autorskim pravom ako te zbirke, s obzirom na izbor ili raspored i način
izlaganja građe, predstavljaju samostalne individualne duhovne tvorevine.
U filmskoj se umjetnosti autorima djela smatraju scenarist, redatelj i
glavni snimatelj, a autorom animiranoga filma smatra se i glavni crtač. Ako
se radi o mjuziklu ili nekom sličnom djelu u kojem glazba predstavlja bitan
element, onda je i autor glazbe suautorom filmskoga djela. Ipak, prinose
u djelu imaju i kostimografi i scenografi koji ugovorno svoje prinose defi-
niraju s proizvođačima filma. U modernim je zakonodavstvima praksa da
autori filmskoga djela imaju isključivo pravo snimanja, reprodukcije, distri-
bucije, javnoga prikazivanja, prijevoda i prerade.
Kako su u Bosni i Hercegovini područja autorskoga i srodnih mu prava
gotovo identično obrađena kao u Republici Hrvatskoj, tako će i u ovoj knjizi
pregled uređenja autorskoga i srodnih prava vezanih za medijske djelatno-
sti biti prikazan kroz najvažnije odredbe tih zakonodavstava u predmet-
nom području.
U Bosni i Hercegovini područje autorskih i njemu bliskih prava uređeno
je Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH268, a u Republici
Hrvatskoj, istoimenim, Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima269.
Tim zakonima se poimenično navodi što se sve smatra autorskim djelom.
Prema hrvatskom zakonu jezična se djela dijele na pisana i govorna djela te
računalne programe, dok bosanskohercegovački zakon ta djela detaljnije
raščlanjuje na sljedeći način:
♦♦ pisana djela (književni tekstovi, studije, priručnici, članci i ostali na-

pisi, kao i računalni programi);
♦♦ govorna djela (govori, predavanja, propovijedi i druga djela iste naravi).
Uz pisana djela zakonima se u autorska djela pribrajaju i:

a) dramska, dramsko-glazbena i lutkarska djela;
b) koreografska i pantomimska djela;
c) glazbena djela s riječima ili bez riječi;
Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, Službeni glasnik BiH, broj 63/10.
268
Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske, Narodne novine,

269
167/2003, 79/2007, 80/2011, 141/2013, 127/2014.
276
Autorsko pravo
d) audiovizualna djela (filmska djela i djela stvorena na način sličan

filmskom stvaranju);
e) djela likovnih umjetnosti (crteži, slike, grafike, kipovi i druga djela
iste naravi);
f ) djela arhitekture (skice, planovi, nacrti i izgrađeni objekti);
g) djela svih grana primijenjenih umjetnosti, grafičkoga i industrijskoga
oblikovanja;
h) fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom,
i) kartografska djela;
j) prezentacije znanstvene, obrazovne ili tehničke naravi (tehničke ski-
ce, planovi, grafikoni, formulari, ekspertize, nalazi vještaka, prezen-
tacije u plastičnom obliku i druga djela iste naravi).
Određeno je da se „autorskim djelom smatraju i zbirke autorskih djela,

kao što su: enciklopedije, zbornici, antologije, glazbene zbirke, fotografske
zbirke i sl., kao i baze podataka bilo da su čitljive strojno ili u drugom obli-
ku, koje, s obzirom na izbor ili raspored građe, predstavljaju samostalne
individualne duhovne tvorevine.“270
Prijevodi, prilagodbe, glazbene obrade i druge prerade autorskoga djela,
koje su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, zaštiće-
ne su kao samostalna autorska djela.
Hrvatskim zakonom nešto je temeljitije obrađeno područje izuzetaka
od zaštite autorskih prava tako što se navodi da su predmetom autorskoga
prava izražaji, a ne ideje, postupci, metode rada ili matematički koncepti
kao takvi te da se autorskim pravom ne štite:
♦♦ otkrića, službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i sud-

stva (zakoni, uredbe, odluke, izvješća, zapisnici, sudske odluke, stan-
dardi i sl.) i druga službena djela, kao i njihove zbirke, koja su objav-
ljena radi službenog informiranja javnosti;
♦♦ dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih
informacija te
♦♦ narodne književne i umjetničke tvorevine u izvornom obliku nisu
predmetom autorskoga prava, ali se za njihovo priopćavanje javnosti
plaća naknada kao za priopćavanje javnosti zaštićenih autorskih dje-
Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, čl. 6.

270
277
la. Naknada je prihod državnoga proračuna i koristi se za unaprjeđe-

nje odgovarajućeg stvaralaštva s odgovarajućeg područja.
Uz te iznimke bosanskohercegovački zakon ne štiti ni političke govore
ni govore održane tijekom sudskih rasprava.
Osoba koja je stvorila djelo smatra se autorom, a zakoni definiraju i da
u slučajevima kada dva ili više autora sastave svoja djela zbog zajedničkoga
korištenja svaki od njih zadržava autorsko pravo u svome dijelu. Odnose u
pogledu zajedničkih djela autori ugovorno uređuju. U prilikama kada au-
tori zajedničkim radom stvore djela koja se ne mogu koristiti samostalno,
zakoni predviđaju suautorstvo kojim se određuje zajedničko autorsko pra-
vo na tim djelima razmjerno broju autora cijeloga djela.
Pri javnom korištenju nečijeg autorskoga djela korisnik je dužan označi-
ti autora. Autor prema tim zakonima ima pravo usprotiviti se deformiranju
i bilo kakvoj izmjeni svoga djela i bilo kojoj njegovoj uporabi kojom bi se
ugrozila njegova čast ili ugled.
U pogledu medijskoga djelovanja iznimno važno područje uređeno tim
zakonima je radiodifuzijsko emitiranje. U odredbama Zakona Republike Hr-
vatske to je područje uređeno člankom 27., a u Bosni i Hercegovini člankom
29. kojima se takvim oblikom priopćavanja autorskoga djela javnosti smatra
isključivo pravo prijenosa pomoću radijskih i televizijskih signala bežično ili
putem žice, što uključuje satelitski, mikrovalni i kablovski sustav prijenosa.
Područje javnoga priopćavanja radiodifuzijskim emitiranjem podrazumijeva
priopćavanje djela putem zvučnika, ekrana ili sličnoga tehničkog uređaja.
Kako bi se javnost informirala putem tiska, radija ili televizije, uz nazna-
čavanje izvora i autora, dopuštena je mogućnost:
♦♦ reprodukcije autorskoga djela koje se pojavljuje kao sastavni dio te-

kućeg događaja o kojem se informira javnost;
♦♦ pripreme i reprodukcije kratkoga izvatka ili sažetka kao i fotografije
iz pojedinih objavljenih novinskih i drugih sličnih članaka u pregle-
dima tiska;
♦♦ reprodukcije javnih govora;
♦♦ slobodnoga korištenja dnevnih informacija i vijesti koje imaju narav
novinskoga izvješća, ali i
♦♦ prerade toga djela u parodiju ili karikaturu uz navođenje djela i autora.
278
Autorsko pravo
Prilikom nasljeđivanja autorskoga i njemu srodnih prava, veliku važnost

ima trajanje subjektivnoga autorskog prava. Imovinskopravna komponenta
nasljediva je bez posebnih ograničenja, osim vremenskoga. U Bosni i Her-
cegovini, Republici Hrvatskoj i većini europskih zemalja to pravo traje za
života autora i 70 godina nakon njegove smrti, a ako se radi o djelu skupine
autora, rok je od smrti autora koji posljednji premine. „Kod anonimnih i
psudonimnih djela rok zaštite je 70 godina od objavljivanja djela. Ako se u
međuvremenu utvrdi identitet autora, na računanje rokova se primjenjuje
opće pravilo.“271 Osobnopravna komponenta načelno je nasljediva, ali ne
uvijek u punom sadržaju jer općenito nije dopušteno mijenjati ni dopunja-
vati djelo.
Audiovizualna djela prema zakonima o autorskom pravu su kinemato-
grafski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni i kratki glazbeni video-
filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama koje u slijedu daju do-
jam pokreta, sa zvukom ili bez zvuka, bez obzira na vrstu nosača na kojemu
su fiksirana. Osobe koje se smatraju suautorima te vrste djela su:
♦♦ glavni redatelj
♦♦ autor scenarija
♦♦ autor dijaloga
♦♦ glavni snimatelj
♦♦ skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu te
♦♦ kada je crtež ili animacija bitan dio djela glavni crtač, odnosno glavni
animator.
Zakonski propisi u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj u prava

srodna autorskom pravu ubrajaju:
♦♦ pravo umjetnika izvođača

♦♦ pravo proizvođača fonograma
♦♦ pravo filmskih producenata
♦♦ pravo organizacija za radiofuziju
♦♦ pravo nakladnika na njihovim izdanjima
♦♦ pravo proizvođača baza podataka i dr.
Marković, S. M., Pravo intelektualne svojine, Magistrat i Pravni fakultet Univerziteta u

271
Sarajevu, Sarajevo, 2007., str. 78.
279
Razlika između autorskoga i autorskom pravu srodnih prava je u no-

sitelju i predmetu prava. Dok je kod autorskoga prava objekt autorskoga
prava autorsko djelo, predmet zaštite prava umjetnika izvođača je izvedba
i to živa izvedba ili fiksirana (snimljena) izvedba, odnosno fonogram ili vi-
deogram kao predmet zaštite kod prava proizvođača fonograma odnosno
prava filmskih producenata. Postoje i razlike u trajanju prava jer je trajanje
prava izvođača ograničeno na 50 godina od izvedbe.
Isječci iz autorskih i srodnih djela također su pravno regulirani. Za
korištenje npr. postojećega domaćega ili stranoga glazbenog djela tako da
ga se „inkorporira“, odnosno sinkronizira u audio/vizualno djelo, potrebno
je imati dopuštenje autora glazbenoga djela. I u tom slučaju autoru pripada
autorsko pravo, a praksa ga je nazvala sinkronizacijskim autorskim pravom.
Svaki autor i drugi nositelj autorskoga prava na glazbeno ili neko drugo
djelo može uskratiti svoj pristanak da mu djelo bude sinkronizirano u neko
drugo audio/vizualno djelo i nije dužan navesti razloge takve svoje odluke.
Jednako tako, kada dade dopuštenje za sinkronizaciju uz uvjet plaćanja au-
torske naknade, nije dužan niti obrazložiti iznos naknade za koji smatra da
mu za takav oblik korištenja njegova djela pripada.
Organizacije za kolektivno upravljanje autorskim i srodnim pravi-
ma su važna veza između stvaratelja i korisnika autorskih djela (kao što
su radiopostaje) zato što one osiguravaju da vlasnici prava, stvaratelji pri-
me naknadu za korištenje njihovih djela, a da korisnici djelo mogu legalno
koristiti.
Kolektivno ostvarivanje autorskoga i srodnih prava odnosi se na ostva-
rivanje tih prava za više autorskih djela većeg broja autora zajedno, posred-
stvom pravnih osoba specijaliziranih samo za tu djelatnost koja ispunjavaju
sve uvjete propisane zakonom i koja imaju dozvolu Instituta za intelektu-
alno vlasništvo BiH ako djeluju u Bosni i Hercegovini ili Državnoga zavo-
da za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske ako djeluje u Republici
Hrvatskoj.
To znači da je obavljanje poslova kolektivnoga ostvarivanja autorskoga
i srodnih prava moguće samo ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
♦♦ da je pravna osoba specijalizirana samo za tu djelatnost;

♦♦ da ispunjava sve uvjete propisane zakonom i
♦♦ da je za te poslove dobila dozvolu nadležnoga tijela.
280
Autorsko pravo
S obzirom na to da ovu organizaciju osnivaju autori, kolektivna organi-

zacija je u mandatnom odnosu s autorima i sve poslove obavlja u svoje ime,
a za njihov račun i u njihovu korist, što je jedna od najbitnijih karakteristika
cijelog sustava kolektivnog ostvarivanja prava. Načelno u jednoj državi ko-
lektivno zastupanje prava za sve pripadnike jedne skupine nositelja prava
obavlja jedna udruga koja osigurava prava ne samo domaćih, nego i svih
stranih nositelja prava. Stoga predmet zaštite obično nisu pojedinačna djela
nego cjelokupni svjetski repertoar.
Djelovanjem organizacija za kolektivno upravljanje najčešće se štite slje-
deća prava:
♦♦ pravo na javno izvođenje (glazba koja se izvodi ili svira uživo ili u
diskotekama, restoranima i drugim javnim mjestima);
♦♦ pravo na emitiranje (uživo i snimljene izvedbe na radiju i TV);
♦♦ prava na mehaničku reprodukciju glazbenih djela (umnožavanje dje-
la na CD-u, audiokasete, minidiskete ili druge forme snimaka);
♦♦ prava na izvedbe dramskih djela (kazališni komadi);
♦♦ prava na reprografsko umnožavanje pisanih i glazbenih djela (foto-
kopiranje);
♦♦ srodna prava (prava izvođača i proizvođača fonograma da dobiju na-
knadu za prenošenje snimljenih fonograma).
Iako je dugo vremena u Bosni i Hercegovini djelovalo više organizacija

za kolektivno zastupanje prava na području glazbene industrije, danas je je-
dina organizacija koja zastupa prava autora glazbenih djela AMUS (Asoci-
jacija skladatelja – glazbenih stvaratelja). Iako je osnovana još 1946. godine,
tijekom rata i netom poslije njega nije djelovala. U postratnom razdoblju
Udruga je nastavila svoj rad i upisana je u registar udruga Ministarstva prav-
de Bosne i Hercegovine. Na Općoj skupštini Europske asocijacije skladate-
lja ECSA koncem 2014. godine AMUS je primljen u članstvo te asocijacije.
Osim AMUS-a koji zastupa prava autora glazbenih djela, u Bosni i Her-
cegovini još djeluju sljedeće organizacije za kolektivno ostvarivanje autor-
skoga i srodnih prava:
♦♦ Asocijacija izvođača i svirača – za ostvarivanje prava izvođača glaz-

benih djela;
281
♦♦ Udruga za zaštitu proizvođača fonograma Fonogram – za ostvariva-
nje prava proizvođača fonograma;
♦♦ Udruga filmske industrije UFI – za ostvarivanje prava na naknadu za
kabelsko reemitiranje audiovizualnih djela.272
U Republici Hrvatskoj dozvolu za kolektivno zastupanje autorskih i

srodnih prava imaju sljedeće organizacije:
♦♦ Hrvatsko društvo skladatelja HDS ZAMP – za ostvarivanje autorskih

glazbenih prava;
♦♦ Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava HUZIP – za kolektivno-
ga ostvarivanje prava izvođača;
♦♦ Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih
prava ZAPRAF – za kolektivno ostvarivanje prava proizvođača fo-
nograma;
♦♦ Društvo hrvatskih filmskih redatelja DHFR – za kolektivno ostvari-
vanja autorskih prava u audiovizualnim djelima i prava filmskih re-
datelja;
♦♦ Udruga za zaštitu prava nakladnika ZANA – za kolektivno ostva-
rivanje prava nakladnika na naknadu za reproduciranje za privatno
korištenje;
♦♦ Društvo hrvatskih književnika DHK – za kolektivno ostvarivanje
prava na javnu posudbu, obavlja djelatnost kolektivnoga ostvariva-
nja prava autora na naknadu za reproduciranje za privatno korištenje
(reprografiju);
♦♦ Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava DZNAP – za kolek-
tivno ostvarivanje prava novinara u press-clipping servisima i inter-
netskim portalima i
♦♦ Hrvatska udruga za zaštitu prava likovnih umjetnika Ars Croatica –
za kolektivno ostvarivanje prava naslijeđena pri preprodaji likovnoga
djela.273
272
Usp. Institut za intelektualno vlasništvo BiH, http://www.ipr.gov.ba/hr/stranica/kolek-
tivne-organizacije-hr (pristupljeno 19. kolovoza 2016.).
273
Usp. Državni zavod za intelektualno vlasništvo RH, http://www.dziv.hr/hr/intelektual-
no-vlasnistvo/autorsko-pravo/ostvarivanje/kolektivno/ (pristupljeno 19. kolovoza 2016.).
282
14
Medijska
samoregulacija i
novinarski kodeksi
284
K ako bi se izbjeglo državno miješanje u područje medijskoga izvješći-
vanja, prihvaćena je zamisao o samoregulaciji područja medijskog
djelovanja. Medijska samoregulacija pokazatelj je razvoja demokracije što
potvrđuju medijski djelatnici na skandinavskome području koji već 1916.,
zbog zabrinutosti za stanje profesije u Švedskoj, osnivaju prvo vijeće novi-
nara. Finska, Norveška i Danska, slijedeći primjer Švedske, uskoro i same
osnivaju tijela za samoregulaciju novinstva. Ipak, najstarijim etičkim ko-
deksom smatra se Povelja francuskih novinara iz 1918. godine, koja je 1938.
izmijenjena. Kodeks švedskih novinara usvojen je 1923. godine kad i prvi
američki kodeks profesionalne udruge novinara The American Society of
Newspaper Editors, a odredbe su ovoga Kodeksa preuzete i usvojene u naj-
većem američkom novinarskom društvu Society of Proffesional Journalist
– Sigma Delta Chi, 1926. godine.
Djelovanje je profesionalnih novinarskih udruga, samoregulacija medija
i općenito uređenje odnosa između medija i drugih organizacija, posebno
na europskome tlu, vrlo raznoliko. U nekim zemljama, kao što je Ujedinje-
no Kraljevstvo, samoregulacija je medija na razini medijskih kuća i vlasnika
tih medija, u Norveškoj je na primjer 1997. ukinuto zakonom uspostavljeno
tijelo Povjerenstvo za pritužbe na rad emitera i ovo je područje potpuno
prepušteno samoregulaciji Vijeća novinara Norveške. Talijanski je primjer
specifičan zbog toga što se u svijetu medija pri samome spomenu samo-
regulacije pomišlja na isključenje svakoga zakonskog uređenja, međutim,
talijansko je Nacionalno vijeće novinara osnovano zakonom, a njegove čla-
nove biraju sami novinari, tako da ono objedinjuje i načelo zakonskoga ure-
đenja, ali i samoregulacije. U ovo Vijeće, kao i Njemačko i Austrijsko vijeće
novinara, ulaze samo predstavnici medijskih organizacija. Za razliku od
ovoga načina biranja vijeća kakvo je u Europi, Australija je uvela potpuno
drukčiji sustav. „Stvaranje Vijeća je zahtijevalo ujednačen broj predstavni-
ka novinara, izdavača i javnosti, s nezavisnim predsjedavajućim. Novinari
uglavnom teže upravo ovakvim trojnim dogovorima, kao i modelu socijal-
nog partnerstva, koje se sastoji od:
♦♦ predstavnika izdavača (možda i drugih medija)

♦♦ novinara i
♦♦ javnosti (javnoga mnijenja)“.274
Lilić, S. (ur.), Sloboda i odgovornost: očuvanje slobode izražavanja putem medijske samo-
274
regulacije, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd, 2005., str. 31.
285
Udruge i novinarska vijeća osnivačkim aktima – statutima, kodeksima

novinarske etike određuju norme ponašanja, izvješćivanja i ophođenja no-
vinara s građanima i dužnosnicima. Određuju obveze i dužnosti novinara,
medijskih kuća i samih novinarskih udruga vezano za informiranje o do-
gađajima bitnim za javnost. Sva ta vijeća i udruge novinara donose svo-
je kodekse. Tako je istraživanje iz 1995. godine obavljeno na Sveučilištu u
Tampareu u koje je bilo uključeno 26 zemalja, članica ili promatrača u Vi-
jeću Europe i razmatrano je 28 kodeksa novinarstva, pokazalo da postoje
četiri tipa subjekata koji su donijeli kodekse novinarske etike. „Najviše su
zastupljeni novinari i novinarska udruženja; vijeća za tisak; zatim zajedno
su kodeks usvojili novinari, njihove udruge i udruge izdavača (vlasnika) ti-
ska i na kraju novinari, njihove udruge i država. Ovaj slučaj je najrjeđi i on
je zabilježen samo u Danskoj.“275
Kodeksom profesionalnoga postupanja britanska udruga novinara po-
sebno ističe da je dužnost novinara obavljati svoj posao po najvišim profe-
sionalnim i etičkim standardima i osigurati da informacije koje budu širili
budu poštene i točne.
Sindikat je novinara Francuske usvojio načela da novinar preuzima od-
govornost za sve što napiše, novinar ocjenjuje da su klevete, neutemeljene
optužbe, preinake dokumenata, iskrivljavanje činjenica i laž najozbiljnija
povreda profesionalnoga postupanja, da će prihvaćati samo zadaće primje-
rene profesionalnomu dostojanstvu, da neće potpisivati reklamne tekstove,
da će čuvati profesionalnu tajnu, da neće zlorabiti slobodu tiska u profita-
bilne svrhe i sl.
Njemački je Presserat 2006. godine u Berlinu, u povodu pedesete obljet-
nice postojanja, predstavio novelirani Kodeks novinarstva. Ovim se doku-
mentom određuju pravila za fer novinarstvo, ukazuje se i na činjenicu da
sve što je dopušteno zakonom ne mora nužno biti i moralno, a novinari se
obvezuju poštovati istinu i ljudsko dostojanstvo, na temeljita istraživanja,
jasno razgraničavanje između uredničkih i plaćenih (oglasnih) tekstova,
poštovanje privatnosti te izbjegavanje nepotrebnoga prikazivanja nasilja.
U susjednim zemljama još je 2003. godine Crna Gora osnovala No-
vinarsko samoregulacijsko tijelo s ciljem unaprjeđenja slobode javnoga
Tomić, Z. i dr., Javno komuniciranje – pravo i etika, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2007.,
275
str. 145–146.
286
Medijska samoregulacija i novinarski kodeksi
izražavanja, zaštite prava građana i izgradnje uzajamnoga povjerenja izme-

đu novinara – medija i javnosti. Novinarsko samuregulacijsko tijelo Crne
Gore organizirano je tako da njegov Upravni odbor čine predstavnici novi-
narskih udruga, a Vijeće Novinarskoga samoregulacijskog tijela za monito-
ring i žalbe čine predstavnici novinarskih udruženja i medija. S obzirom na
to da se u početku nije dovoljno prepoznavao rad ovoga tijela, 2006. godine
pristupilo se rekonstrukciji Novinarskoga samoregulacijskog tijela čije je
novo Vijeće vršilo:
„...monitoring medija i povremene žalbe te na osnovu toga upozora-

valo redakcije i novinare kada su i čime prekršili Kodeks. Društvena
realnost, krupne odluke u povišenim emocijama (referendum o neza-
visnosti Crne Gore 21. svibnja 2006.) opredijelile su Vijeće NST-a da
prvenstveno analizira rad najutjecajnijih medija, s akcentom na teže
prekršaje Kodeksa, kao što su: govor mržnje, širenje vjerske i nacional-
ne netrpeljivosti i prenošenje neistina. Ključni stavovi i ocjene priop-
ćavani su javnosti povremeno, a mnogo češće, članovi Vijeća, nasto-
jali su da u izravnim razgovorima s urednicima i direktorima razjasne
grešku i potiču odgovornost da se ne ponovi. To je bio netransparen-
tan, ali vrlo koristan utjecaj Vijeća NST-a, posebno ako se ima u vidu
predreferendumski ambijent i očigledna pristranost – svrstavanje
medija i novinara na pristalice i protivnike nezavisnosti Crne Gore.“276
Do određenih poteškoća u radu Novinarskoga samoregulacijskog tijela

dolazi 2010. godine, tako da se trenutno traže načini za reorganizaciju ili
uspostavljanje novoga novinarskog regulatornog tijela.
U Srbiji je potrebu osnivanja Vijeća za tisak potvrdila Studija izvodivo-
sti „Uspostavljanje samoregulatornog tela – saveta za štampane medije u
Srbiji“ urađena 2007. godine za NUNS uz pomoć Misije OESS-a u Srbiji.
Istraživanje je obuhvatilo glavne i odgovorne urednike i poslovodstva de-
vetnaest tiskanih medija (trinaest dnevnika i šest tjednika) i predstavnike
udruženja novinara. Vijeće za tisak Srbije osnovano je početkom 2010. go-
dine, tri godine nakon usvajanja Kodeksa novinara Srbije. Kodeks su usvojili
Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Udruženje novinara Srbije
Kodeks novinara i samoregulacija, Novinarsko samoregulatorno tijelo, Podgorica, 2009.,

276
str. 15.
287
(UNS), koji su zajedno s poslovnim udruženjima Asocijacija medija i Lokal

pres osnivači Vijeća. Sljedeću su ciljevi Vijeća za tisak Srbije:
♦♦ praćenje poštovanja Kodeksa novinara Srbije u tiskanim medijima i

rješavanje predstavki pojedinaca i institucija povodom konkretnih
sadržaja tiskanih medija;
♦♦ medijacija među oštećenim pojedincima, institucijama i redakcijama
i iznošenje javnih opomena u slučajevima kada je konstatirano krše-
nje etičkih standarda utvrđenih Kodeksom novinara Srbije;
♦♦ edukacija za postupanje u skladu s Kodeksom novinara Srbije i jača-
nje ugleda medija;
♦♦ objavljivanje mišljenja, odluka u tiskanim medijima i na mrežne stra-
nice Vijeća za tisak;
♦♦ Komisija za žalbe prima i odlučuje o prigovorima čitatelja na nepro-
fesionalne, netočne i neetičke sadržaje objavljene u tiskanim medi-
jima kojima su prekršene odredbe Kodeksa, u roku od 45 dana od
podnošenja prigovora.277
Zanimljivo je da je Hrvatska uz Francusku, Sloveniju, Mađarsku, Tur-

sku i dr., jedna od država koja nema vijeće za tisak kao samoregulacijsko
tijelo koje bi odlučivalo o prigovorima čitatelja na neprofesionalne sadrža-
je objavljene u tisku. Iako još nije uspostavljeno samoregulacijsko tijelo za
medije, u Hrvatskoj se još od 2004. godine poduzimaju razne aktivnosti za
uspostavu takva tijela. Najbliže se osnivanju samoregulacijskoga tijela za
medije u Hrvatskoj došlo 2006. godine na konferenciji koju su zajednički
organizirali Međunarodni centar za obrazovanje novinara uime Hrvatsko-
ga novinarskog društva i Fondacija „Konrad Adenauer“.
„U aktivnosti organizacije skupa, također su se uključili Misija OS-

CE-a – Delegacija u Hrvatskoj te Institut Otvoreno društvo u Hr-
vatskoj. Treba istaknuti da su u radu konferencije sudjelovali pred-
stavnici gotovo svih hrvatskih nakladnika i medijskih vlasnika te
urednici i novinari. Ugledni televizijski novinar i urednik Geza Stan-
tić, tada i u funkciji glasnogovornika tadašnjeg saziva Vijeća za me-
dije HHO-a, vodio je koncipiranje cjelokupnog elaborata o Hrvat-
skom vijeću za medije ‘koje bi djelotvorno pridonijelo unapređenju
Usp. Savet za štampu, www.nuns.rs/admin/download/files/Savet%20za%20stampu.do-

277
c?id=68 (pristupljeno 22. lipnja 2011.).
288
profesionalno-etičke kvalitete medijske produkcije i autonomnoj do-

gradnji temeljnih institucija sektora javnog informiranja’.“278
Međutim, iako su na ovoj konferenciji prihvaćene brojne preporuke,

a nakon održavanja konferencije i Skupština je Hrvatskoga novinarskog
društva na svome 47. zasjedanju prihvatila inicijativu za formiranje Hrvat-
skoga vijeća za medije, do formiranja ovoga tijela još uvijek nije došlo.
U SAD-u su i elektronički mediji u dijelu oglašavanja prepušteni samo-
regulaciji što je pokazalo da takav oblik regulacije prikazivanja medijskih
sadržaja pridonosi zaštiti javnosti od sadržaja čijim bi prikazivanjem gleda-
telji bili obmanuti ili na neki drugi način oštećeni. U SAD-u se „odbijaju svi
oglasi kojima se promiču ilegalne usluge koje sadrže tvrdnje kojima se čini
prijevara, koje nisu potkrijepljene valjanim dokazima ili neopravdano blati
konkurencija.“279 Takva praksa, iako se pokazala jako dobrom, još uvijek nije
prihvaćena u Europi. Naime, elektronički su mediji, posebice u području
oglašavanja, prepušteni odlukama regulatornih tijela tržišnoga natjecanja
tako da ni samo medijsko zakonodavstvo ne regulira potpuno to područje.
Kodeksi međunarodnih novinarskih organizacija
Osim što kodeksi etike novinarstva određuju prava novinara, oni se u još
većoj mjeri bave dužnostima novinara. Ovaj je oblik normiranja dužnosti
novinara proistekao iz činjenice da su novinari „psi čuvari demokracije“ i da
kao takvi moraju imati točno propisane norme djelovanja.
Iznimno je važan dokument Deklaracija o načelima ponašanja novi-
nara koju je Međunarodna federacija novinara usvojila 1954. godine na
kongresu u Bordeauxu, a dopunjena je 1986. godine u Helsinkiju. Izme-
đu ostalih, članovi Međunarodne federacije novinara su i Udruga hrvat-
skih novinara u Bosni i Hercegovini, Udruga novinara Republike Srpske i
Udruga BH novinara, kao i Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novina-
ra Hrvatske. Ovom se međunarodnom Deklaracijom određuju standardi
278
Vilović, G., „Veliki napori, slabi rezultati“, u: Medianali, No. 6., Sveučilište u Dubrovniku,
Dubrovnik, 2009., str. 236.
279
Pember, D. R. – Calvert, C., Mass media law, McGraw-Hill Higher Education, New
York, 2008., str. 549.
289
profesionalnoga ponašanja novinara u traganju, širenju i komentiranju vi-

jesti i informacija te u događajima koje opisuju.
U Deklaraciji se navodi da su temeljne dužnosti novinara odgovornost
prema istini i pravu javnosti da zna istinu. U ispunjavanju odgovornosti pre-
ma istini, novinar će uvijek braniti načela slobode. Novinar treba koristiti
samo poštene metode u prikupljanju informacija, fotografija i dokumenata,
a dužnost je novinara uvijek izvješćivati u skladu s činjenicama poznatoga
izvora i voditi računa o profesionalnoj tajni prema svim izvorima institucija
koji su dani u povjerenju.
Jedan od najvažnijih dokumenata kojim se normiraju prava novinara je
Münchenska deklaracija iz 1971. godine pod nazivom Nezavisnost profesi-
onalnog dostojanstva. Posebno je važno poglavlje „Deklaracija o dužnosti-
ma“ koje na sljedeći način regulira prava novinara u potrazi za informacija-
ma u izvješćivanju pri komentiranju događaja:
♦♦ Novinari zahtijevaju pravo na slobodan pristup svim izvorima infor-

macija i pravo da slobodno ispituju sve činjenice koje uvjetuju javni
život.
♦♦ Novinar ima pravo odbiti poslušnost svakomu nalogu koji bi bio u
suprotnosti s općom linijom koja vrijedi u njegovu poduzeću i sa za-
datcima opisanim u njegovu radnom ugovoru, kao i svaku poslušnost
koja tim ugovorom nije izravno predviđena.
♦♦ Novinar ne može biti prisiljen uraditi neki profesionalni akt i izražavati
mišljenje koje bi bilo u suprotnosti s njegovom savješću i uvjerenjima.
♦♦ Novinarski sastav mora biti obvezno informiran o svakoj važnijoj od-
luci koja bi mogla utjecati na život poduzeća.
♦♦ U skladu sa svojim položajem i odgovornošću, novinar ima pravo ne
samo na ono što mu jamči kolektivni ugovor, nego i na osobni ugovor
kojim mu se osigurava materijalna i moralna sigurnost kao i naknada
koja odgovara njegovoj društvenoj ulozi i koja mu jamči ekonomsku
nezavisnost.
290
Novinarski kodeksi u Bosni i Hercegovini
Kodeks za tisak i online medije Bosne i Hercegovine

Bosanskohercegovačko samoregulacijsko tijelo za tiskane i online medije
koje uređuje profesionalne standarde na području tih medija je Vijeće za ti-
skane i online medije Bosne i Hercegovine kao jedno od rijetkih tijela u BiH,
djeluje na području cijele države, na području oba entiteta – Federacije BiH
i Republike Srpske. To je samoregulacijsko tijelo 1999. godine usvojilo Ko-
deks za tisak BiH.
Kodeks za tisak i online medije Bosne i Hercegovine, koji je usvojen u
Vijeću za tisak i online medije BiH, u travnju 1999. godine s prvobitnim na-
zivom Kodeks za tisak, posljednjim dopunama i izmjenama iz 2006. godine
dobiva oblik i naziv kakav ima i danas. Članice Vijeća su: Udruga „BH no-
vinari“, Društvo novinara Bosne i Hercegovine, Udruga hrvatskih novinara
u Bosni i Hercegovini i Udruženje novinara Republike Srpske. Uspostavlja-
njem Vijeća članovi najvažnijih novinarskih udruga odredili su sustav sa-
moregulacije koji će se smatrati moralno obvezujućim za novinare, uredni-
ke, vlasnike i izdavače novina i periodičnih izdanja. Kodeks sadrži osnovna
načela Memoranduma o razumijevanju koji su potpisali Nezavisna unija
profesionalnih novinara BiH, Savez novinara Bosne i Hercegovine, Nezavi-
sno udruženje novinara Republike Srpske, Udruženje novinara Republike
Srpske i Sindikati profesionalnih novinara Federacije Bosne i Hercegovine,
a koji je prihvatila i Udruga hrvatskih novinara u Bosni i Hercegovini.
Od 2000. do 2006. godine Vijeće je za tisak bilo registrirano samo u Fe-
deraciji BiH s pravom djelovanja u cijeloj zemlji. Prvi su osnivači Vijeća za
tisak bile udruge novinara u Bosni i Hercegovini, dok novinski izdavači nisu
bili dijelom tadašnjega Vijeća za tisak. Osnivanjem ovoga tijela i uvođenjem
sustava samoregulacije, Bosna i Hercegovina prva je zemlja u ovome dije-
lu Europe koja je uspješno formirala Vijeće za tisak, prihvaćajući osnovna
načela samoregulacije tiskanih medija. Taj je izrazito važan profesionalni
pomak za tiskane medije u BiH uslijedio nakon što su novinarske udruge u
BiH usvojile jedinstveni Kodeks za tisak BiH i u nedostatku pozitivnoprav-
nih propisa na razini države i jednoga entiteta pokušali urediti područje
medijskoga izvješćivanja.
291
Kodeks na sljedeći način normira dužnosti i prava novinara:

♦♦ Dužnost novinara i izdavača je poštovati potrebe građana za kori-
snim, blagovremenim i relevantnim informacijama, kao i braniti na-
čela slobode informiranja i pravo na pravedan komentar i kritičko
novinarstvo.
♦♦ Tisak će štititi prava pojedinca, dok će u isto vrijeme podržavati pra-
vo na informaciju koja služi javnomu interesu.
♦♦ Tiskani će se mediji pridržavati standarda ljudskih prava definiranih u
međunarodnim i bosanskohercegovačkim aktima o ljudskim pravima.
♦♦ Najvažnija je odgovornost novinara i urednika osigurati da njihov
rad bude usmjeren prema poštovanju istine, kao i pravu javnosti da
sazna istinu.
♦♦ Novinari će u svakome trenutku obavljati svoj posao u duhu praved-
nosti, istinitosti i pristojnosti pri sakupljanju informacija, izvješćiva-
nju i predstavljanju mišljenja.
♦♦ Plagijati, krivotvorine, namjerno prikrivanje važnih činjenica, pri-
manje mita ili usluga koje bi utjecale na rad izvjestitelja ili urednika
najteži su moralni prekršaji u ovoj profesiji.
♦♦ Novine i periodična izdanja neće objavljivati netočne i neistinite ma-
terijale u vidu fotografija, tekstova ili drugih materijala.
♦♦ Novinska izdanja ne smiju prikrivati i/ili zadržavati bilo kakve važne
informacije čije bi objavljivanje moglo materijalno utjecati na tuma-
čenje objavljenoga izvješća i razumijevanje recipijenata.
♦♦ Novinari i njihove publikacije imaju profesionalnu obvezu blagovre-
meno ispraviti bilo koju objavljenu informaciju za koju se utvrdi da je
netočna. Isprika i/ili ispravak bit će istaknuto objavljeni.
♦♦ Neetički je krivo predstavljati nečiji identitet ili namjeru i koristiti
se prijevarama da bi se došlo do informacije za objavljivanje, osim
u ekstremnim okolnostima i u zakonitoj formi kada bi objavljivanje
informacije dobivene na takav način jasno služilo javnom interesu.
♦♦ Tisak će izbjegavati upletanje u nečiji privatni život, osim ako takva
upletanja nisu potrebna u interesu javnosti.
♦♦ U tretiranju djece i maloljetnika novinari su dužni krajnje obazrivo
postupati, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta,
polazeći od interesa djeteta.
292
♦♦ Novine i periodična izdanja ne smiju ni pod kakvim okolnostima

identificirati djecu mlađu od 15 godina koja su umiješana u kriminal-
ne slučajeve kao svjedoci ili optuženi.
♦♦ Reklame, političke reklame i sponzorirani članci i dodatci moraju biti
razdvojeni od uredničkoga sadržaja i jasno označeni kao ono što jesu.
♦♦ Kad god je to moguće, novinari se trebaju oslanjati na otvorene, iden-
tificirane izvore informacija. Takvi izvori trebaju biti pretpostavljeni
anonimnim izvorima, čije poštenje i točnost javnost ne može ocijeniti.
♦♦ Novinari, međutim, imaju obvezu štititi identitet onih koji daju infor-
macije u povjerenju, bez obzira na to jesu li te osobe izričito zahtije-
vale povjerljivost.
♦♦ Interes javnosti, u značenju ovoga Kodeksa, definiran je kao postu-
pak i/ili informacija kojima je namjera pomoći javnosti u donošenju
osobnoga mišljenja i odluka o pitanjima i događajima, uključujući i
napore otkrivanja kaznenoga djela ili prekršaja te spriječiti zavođenje
javnosti nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije.
Vijeće za tisak u BiH punopravni je član Alijanse neovisnih Vijeća za

tisak Europe – AIPCE (Alliance of Independent Press Councils of Europe).
To tijelo pružanjem mogućnosti građanima da se ulaganjem prigovora na
netočne, neprofesionalne ili nepotpuno objavljene informacije u tiskanim
medijima žale na sadržaj i način objavljivanja informacija, kojima se šteti
njihovim pravima na čast, ugled i privatnost, uvelike utječe na jačanje ci-
vilnoga društva i demokracije uopće. Iako u skladu sa standardima medij-
ske samoregulacije, Vijeće za tisak ne može novčano kazniti, suspendirati
ili zatvoriti medijske kuće, ima mogućnost sporove između javnosti i tiska
rješavati koristeći se isključivo novinarskim sredstvima, kao što su: pravo
na odgovor, objavljivanje ispravke, isprike i demantija, a njegove su predno-
sti brzina i učinkovitost djelovanja, kao i pružanje besplatnih usluga pod-
nositeljima žalbi. Takvim djelovanjem Vijeće za tisak smanjuje pritiske na
rad sudova kad se krše medijske slobode, tako da samo ozbiljniji slučajevi
kršenja dospijevaju na sudove prema Zakonima o zaštiti od klevete koji se
provode u oba entiteta Bosne i Hercegovine.
293
Kodeks časti BH novinara

Kodeks je usvojen na skupštini Udruge 2004. godine. Ističe se da je pravo na
informaciju, slobodu izražavanja i kritiku jedno od osnovnih prava svakoga
ljudskog bića, pa iz toga prava javnosti da upoznaje činjenice i mišljenja,
proizlaze obveze i prava novinara. Novinarima se daje dužnost braniti ljud-
ska prava, dostojanstvo i slobodu, uvažavati pluralizam ideja i mišljenja,
pridonositi jačanju pravne države i kao demokratski dio javnosti sudjelovati
u kontroli nad djelovanjem vlasti i politike, a nalaže im se i pridržavanje Us-
tava i pozitivnih zakona Bosne i Hercegovine, Statuta i akata Međunarodne
federacije novinara (IFJ) kao i akata Vijeća Europe o slobodi izražavanja i
informiranja i ljudskim pravima. Novinari se trebaju pridržavati i Kodeksa
za tisak i pravila i propisa Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) u
Bosni i Hercegovini te Statuta i drugih akata Udruge BH novinari.
Novinar je dužan štititi neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na
informaciju, pa će ako radi u skladu s ovim Kodeksom uživati podršku svo-
jega uredništva i svoje profesionalne novinarske i sindikalne organizacije.
Novinarski kodeksi u Republici Hrvatskoj
Kodeks časti hrvatskih novinara HND-a

Ovaj je Kodeks na snagu stupio 27. studenoga 2009. u Opatiji, danom usva-
janja na 50. skupštini Hrvatskoga novinarskog društva. Kodeksom se utvr-
đuju načela novinarske struke te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo
javnosti na informaciju. Polazeći od načela da su u demokratskome druš-
tvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita
i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću,
zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitoga i
kritičkoga stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profe-
sionalnome radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnoga mnijenja
i kolektivnome rasuđivanju o temama od javnoga interesa. U Kodeksu se,
između ostaloga, navodi i da novinar ima pravo i dužnost odbiti radni za-
datak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinar-
skoga posla. Tako u članku 6. ističe kako je novinar dužan poštovati etičke
standarde:
294
„U svim novinarskim prilozima, pa tako i u komentarima i polemika-

ma, novinar je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te
uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osoba ili skupina s kojima pole-
mizira. Kada izvještava o temama o kojima postoje različita relevan-
tna stajališta, a posebice kada se iznose optužujući navodi, novinar
nastoji sva ta stajališta predstaviti javnosti.“280
Određuje se i pravo slobodnoga istraživanja svih činjenica od javnoga in-

teresa, kao i pravo pristupa svim izvorima informacija, a ako se novinarima
uskrati pristup informacijama, oni mogu o tome obavijestiti javnost. Plaća-
nje ili izvršenje bilo kakve protuusluge za dobivanje informacije dopušteno
je jedino ako je to jedini način da se pribavi informacija od iznimnoga jav-
nog interesa. Novinaru se ostavlja mogućnost neotkrivanja izvora, ali je on
sam odgovaran za objavljene informacije. Zabranjuje mu se bilo kakav oblik
poticanja na diskriminaciju i nalaže obveza zaštite djece i maloljetnika:
„Novinar ne smije otkriti identitet djeteta ili maloljetnika uključenog

u slučajeve seksualnog zlostavljanja ili bilo kojeg drugog oblika nasilja
ili kaznenog djela, bez obzira je li dijete ili maloljetnik svjedok, žrtva,
osumnjičenik ili okrivljenik. Medijski prilozi o takvim slučajevima ne
smiju omogućiti identifikaciju djeteta ili maloljetnika. Identitet dje-
teta ili maloljetnika dopušteno je otkriti samo iznimno, kada je to u
javnom interesu i ne ugrožava dobrobit djeteta ili maloljetnika, te uz
pristanak roditelja ili skrbnika djeteta ili maloljetnika, ili kada to radi
dobrobiti djeteta traže državna tijela.“281
Također se zabranjuje intervjuiranje i fotografiranje djece mlađe od 14

godina bez njihova pristanka i nazočnosti roditelja ili druge odgovorne oso-
be. Ako takav pristanak i postoji, nedopustivo je intervjuiranje ili fotografi-
ranje djeteta kojim bi mogla biti ugrožena njegova dobrobit.
Novinarima se ograničava mogućnost bavljenja poslovima koji bi mo-
gli ugroziti njegovu neovisnost, objektivnost i samostalnost prosuđivanja,
narušavajući njegov novinarski dignitet. Novinar ne smije prihvatiti daro-
ve, usluge, nagrade, plaćena putovanja, dodatno zapošljavanje, rad u poli-
tici i druge pogodnosti koje bi mogle umanjiti ili dovesti u pitanje njegovu
280
Kodeks časti hrvatskih novinara, čl. 6., http://hnd.hr/hr/dokumenti/ (pristupljeno 15.
listopada 2010.).
281
Ibid., čl. 20.
295
vjerodostojnost, kao i vjerodostojnost novinarske profesije, i treba izbjega-

vati i sve druge situacije koje mogu stvoriti dojam o njegovoj pristranosti.
Kodeksom hrvatskih novinara određuje se i odgovornost urednika za
cjelokupnu tekstualnu, vizualnu i zvukovnu opremu novinarskoga priloga,
a posebno se zabranjuju prikriveno oglašavanje i promidžbeni novinarski
prilozi. Nedopušteno je i prepletanje i povezivanje novinarskih priloga i
oglasa te se određuje da se oglasi, kao i sve plaćene informacije, moraju
jasno i nedvojbeno razlikovati od novinarskih priloga.
Statut Hrvatskoga društva katoličkih novinara

Ovaj Statut navodi ciljeve i djelatnosti Hrvatskoga društva katoličkih novi-
nara gdje između ostaloga stoji da će Društvo:
♦♦ zastupati kršćanska načela u svome informativnom djelovanju;

♦♦ promicati stručno usavršavanje svojih članova;
♦♦ promicati i štititi strukovna i ljudska prava članova u crkvenoj i druš-
tvenoj zajednici;
♦♦ zalagati se za širenje informativnoga prostora i njegovanje informa-
tivne kulture i etike;
♦♦ promicati suradnju među novinarima u javnim glasilima;
♦♦ surađivati s odgovarajućim društvima, organizacijama i ustanovama
u zemlji i inozemstvu,
a ove će ciljeve ostvarivati organiziranjem tečajeva, savjetovanja, preda-

vanja, seminara, kongresa, tribina, radionica, škola i sličnih stručnih sku-
pova o problemima novinarstva i javnoga komuniciranja, te će poticati i
stvarno pomagati studente i mlade stručnjake da se bave novinarstvom i
proučavanjem fenomena javnoga komuniciranja u društvu.
Statut i Programske osnove Hrvatskih novinara i publicista

(HNiP)
Hrvatski novinari i publicisti kao udruga nastala s ciljem unaprjeđenja kva-
litete i etike profesionalnog novinarstva, kao i svakog drugog oblika javnog
dijaloga i priopćavanja osnovana je u srpnju 2015. godine zbog, kako se
u Statutu navodi, promicanja temeljnih vrijednosti demokratskog društva,
296
promicanja uljudbenog političkog i socijalnog dijaloga, promicanja mira i

društvene tolerancije kao optimalnog okvira za ostvarivanje temeljnih ljud-
skih prava i sloboda.
HNiP Statutom određuje kako su mu ciljevi djelovanja:

♦♦ ostvarivanje prava svih društvenih skupina i pojedinaca na slobodu
izražavanja bez ideoloških, političkih ili komercijalno nametnutih
ograničenja, bilo cenzurom bilo onemogućavanjem pristupa javnosti;
♦♦ promicanje novinarskog obrazovanja, stručnosti i etičnosti u svim
sferama procesa izvješćivanja;
♦♦ javno ukazivanje na prikrivenu propagandu, bilo političko – ideološ-
ku bilo tržišnu;
♦♦ podizanje opće kvalitete medija;
♦♦ ukazivanje na štetne utjecaje centara moći na djelovanje medija i me-
dijsko zakonodavstvo;
♦♦ zaštita radnih, socijalnih i materijalnih prava novinara i publicista;
♦♦ povećanje društvenog ugleda novinara i publicista.282
Posebnu važnost za djelovanje društva imaju programske osnove HNIP-a

kojima se kao najveći problemi novinarske i publicističke profesije pokazuju:
♦♦ deprofesionalizacija novinarstva;
♦♦ pad povjerenja u medijske sadržaje i novinare kao posrednike infor-
macija;
♦♦ odmicanje od istinitosti i objektivnost u medijima;
♦♦ prikrivena propaganda i reklamiranje u medijima;
♦♦ socijalna, radno-pravna i materijalna prava novinara;
♦♦ zakonodavni okvir;
♦♦ reguliranje novinarskih pravila na internetu;
♦♦ stručno usavršavanje članova društva.283
U pogledu promicanja visokih etičkih standarda novinarske profesije

i rješavanja navedenih problema HNiP je Programskim osnovama odre-
dio kako će o izazovima i problemima hrvatskoga medijskog prostora
282
Usp. Statut udruge Hrvatski novinari i publicisti, čl. 10., http://hnip.hr/2017/05/04/sta-
tut-hnip-a/ (pristupljeno 7. svibnja 2017.).
283
Usp. Programske osnove HNiP-a, http://hnip.hr/wp-content/uploads/2017/04/Program-
ske_osnove_HNiPa.pdf (pristupljeno 7. svibnja 2017.).
297
raspravljati i na izvršnim tijelima, ali i na Etičkom forumu, Odboru za me-
dijsko zakonodavstvo i nadzor poštivanja zakonitosti u medijima, Internet-
skom forumu i Odboru za medijsko obrazovanje.
298
Dodatci
300
Pravni propisi u Bosni i Hercegovini
ZAKON O SLOBODI PRISTUPA INFORMACIJAMA U
BOSNI I HERCEGOVINI
(Pročišćeni tekst, „Službeni glasnik BiH“, broj 45/06, 102/09, 62/11, 100/13)
ODJELJAK I: UVODNE ODREDBE
Članak 1.
Cilj
a) ustanoviti da informacije pod nadzorom javnoga tijela predstavlja-
ju javno dobro od vrijednosti i da javni pristup ovim informacijama
promovira veću transparentnost i odgovornost tih javnih tijela te da
su ove informacije neophodne za demokratski proces,
b) ustanoviti da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo pristupa ovim
informacijama u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s javnim interesom
te da javna tijela imaju odgovarajuću obvezu da objave informacije, i
c) omogućiti svakoj fizičkoj osobi da zatraži izmjenu i daje komentar na
svoje osobne informacije pod nadzorom javnoga tijela.
Članak 2.
Tumačenje
Ovaj se Zakon tumači s ciljem olakšavanja i promoviranja u najvećoj
mjeri i bez odlaganja objavljivanja informacija pod nadzorom javnoga tijela
po najnižoj prihvatljivoj cijeni.
Članak 3.
Definicije
1. Pojmovi korišteni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a) informacija je svaki materijal kojim se prenose činjenice, mišljenja,
podatci ili bilo koji drugi sadržaj, uključujući svaku kopiju ili njezin
dio, bez obzira na oblik ili karakteristike, kao i na to kada je sačinjena
i kako je klasificirana,
b) javno tijelo je svako tijelo u Bosni i Hercegovini, i to:
301
♦♦ izvršno tijelo
♦♦ zakonodavno tijelo
♦♦ sudsko tijelo
♦♦ tijelo koji obavlja javnu funkciju, a imenovano je ili ustanovljeno
u skladu sa zakonom
♦♦ bilo koje drugo upravno tijelo
♦♦ pravni subjekt koji je u vlasništvu ili koji kontrolira javno tijelo
c) kontrola znači ili raspolaganje informacijama ili kontrola slobode
pristupa informacijama,
d) osobna informacija je svaka informacija koja se odnosi na fizički su-
bjekt koji se može neposredno ili posredno identificirati s činjenica-
ma, naročito uključujući: identifikacijski broj, fizički, mentalni, pri-
vredni, etnički, vjerski, kulturni ili socijalni identitet te osobe,
e) nadležno javno tijelo je javno tijelo koje ima nadzor nad traženom in-
formacijom, a to je javno tijelo koje je sačinilo informaciju ili za koje
je sačinjena informacija. Ako se javno tijelo koje je sačinilo informa-
ciju ili za koje je sačinjena informacija ne može utvrditi, onda je nad-
ležno ono javno tijelo čija je funkcija najbliža traženoj informaciji.
ODJELJAK II: PRISTUP INFORMACIJAMA
Članak 4.
Pravo pristupa
Svaka fizička i pravna osoba ima pravo pristupa informacijama koje su
pod nadzorom javnoga tijela, a svako javno tijelo ima odgovarajuću obvezu
objaviti takve informacije. Ovo pravo pristupa podliježe samo formalnim
radnjama i ograničenjima kako je utvrđeno u ovom Zakonu.
Članak 5.
Utvrđivanje izuzetka
1. Na temelju ispitivanja svakoga pojedinačnog slučaja, izuzetak od objav-
ljivanja tražene informacije utvrđuje se samo u slučajevima kada nadležno
javno tijelo:
a) utvrdi izuzetak u smislu članka 6., 7. ili 8. za cijelu informaciju ili dio
informacije, i
302
DODAtCI
b) odredi, nakon obavljenoga ispitivanja javnoga interesa u smislu član-

ka 9., da objavljivanje informacije nije od javnog interesa.
Članak 6.
Izuzeci u vezi s funkcijama javnih tijela
1. Nadležno javno tijelo može utvrditi izuzetak u slučajevima kada se otkri-
vanjem informacije osnovano može očekivati izazivanje značajne štete po
legitimne ciljeve sljedećih kategorija u Bosni i Hercegovini:
a) vanjska politika, interesi obrane i sigurnosti, kao i zaštita javne
sigurnosti,
b) interesi monetarne politike,
c) sprječavanje kriminala i svako otkrivanje kriminala, i
d) zaštita procesa donošenja odluke od strane javnoga tijela u davanju
mišljenja, savjeta ili preporuka od strane javnoga tijela, zaposlene
osobe u javnom tijelu, ili svake osobe koja vrši aktivnosti za ili u ime
javnoga tijela, a ne obuhvaća činjenične, statističke, naučne ili tehnič-
ke informacije.
Članak 7.
Izuzetak u vezi s povjerljivim komercijalnim informacijama
Kada nadležno javno tijelo opravdano utvrdi da zahtjev za pristup infor-
macijama uključuje povjerljive komercijalne interese treće strane, nadlež-
no javno tijelo će dopisom po hitnom postupku obavijestiti treću stranu o
pojedinostima zahtjeva. U dopisu se informira treća strana o neposrednom
objavljivanju informacija ukoliko treća strana, u roku od 15 dana od pri-
jema tog dopisa, ne odgovori u pisanoj formi da takve informacije smatra
povjerljivim i navede razloge za štetu koja bi proistekla iz objavljivanja in-
formacija. Nakon prijema takvoga odgovora, nadležno javno tijelo će utvr-
diti izuzetak.
Članak 8.
Izuzetak kod zaštite privatnosti
Nadležno javno tijelo će utvrditi izuzetak kada opravdano utvrdi da tra-
žene informacije uključuju osobne interese koje se odnose na privatnost
trećega lica.
303
Članak 9.
Ispitivanje javnoga interesa
1. Nadležno javno tijelo će objaviti traženu informaciju, bez obzira na utvr-
đeni izuzetak u smislu članka 6., 7. ili 8., ako je to opravdano javnim intere-
som, i uzeti u obzir svaku korist i svaku štetu koje mogu proisteći iz toga.
2. U donošenju odluke je li objavljivanje informacija opravdano javnim in-
teresom, nadležno javno tijelo će razmotriti okolnosti kao što su, ali nisu
ograničene na, svako nepoštivanje zakonske obveze, postojanje bilo kakvo-
ga prijestupa, sudsku pogrešku, zloupotrebu vlasti ili nemar u obavljanju
službene dužnosti, neovlašteno korištenje javnih fondova, ili opasnost po
zdravlje ili sigurnost pojedinca, javnosti ili okoline.
3. Ako je utvrđeno da je objavljivanje traženih informacija, koje je nadležno
javno tijelo utvrdilo kao izuzetak u smislu članka 7. ili 8., u javnom interesu,
nadležno javno tijelo će rješenjem obavijestiti treću stranu da će informacije
biti objavljene po isteku roka od 15 dana od dana prijema toga dopisa. Treća
strana će biti obaviještena rješenjem o pravu žalbe nadležnom tijelu kome
žalba treba biti podnesena, uz neophodne informacije u vezi s obraćanjem
takvom tijelu, kao i krajnji rok i troškove za podnošenje žalbe. Treća strana
će također rješenjem biti obaviještena o pravu obraćanja ombudsmanu, a ovo
rješenje će sadržavati sve neophodne informacije za obraćanje ovom uredu.
Članak 10.
Razdvajanje informacija na dijelove
Ako je dio traženih informacija utvrđen kao izuzetak, nadležno javno
tijelo izdvojit će takav dio i objaviti ostatak informacija, osim ako uslijed
ovog razdvajanja informacije nisu postale nerazumljive.
ODJELJAK III: POSTUPAK PRISTUPA INFORMACIJAMA
Članak 11.
Podnošenje zahtjeva
1. Zahtjevi za pristup informacijama podnose se onom javnom tijelu za koji
podnositelj zahtjeva smatra da ima nadležnost.
2. Zahtjev za pristup informaciji mora:
304
DODAtCI
a) biti u pisanoj formi, napisan na jednom od službenih jezika Bosne i

Hercegovine,
b) sadržavati dovoljno podataka o prirodi i/ili sadržaju informacija kako
bi se omogućilo da javno tijelo provede redovne aktivnosti u cilju
pronalaženja zahtijevanih informacija, i
c) uključiti ime podnositelja zahtjeva, kao i adresu podnositelja zahtjeva.
3. Zahtjev za pristup osobnoj informaciji mora, pored ispunjavanja uvjeta
iz stavka 2., biti sačinjen samo od strane fizičke osobe na koju se isti odnosi,
ili od strane zakonskog zastupnika podnositelja zahtjeva ili od osobe koju
je podnositelj zahtjeva ovlastio u pisanoj formi za pristup informaciji. Ako
je zahtjev sačinjen od strane osobe na koju se odnosi, ova osoba će potpisati
zahtjev i pokazati svoj zakonom utvrđen osobni dokument s fotografijom.
Ako je zahtjev sačinjen od strane zakonskog zastupnika podnositelja za-
htjeva ili osobe koje je ovlaštena za pristup informaciji, ta će osoba potpisati
zahtjev, pokazati svoj zakonom utvrđen osobni dokument s fotografijom,
dokaz o zakonskom zastupanju ili punomoć, kao i kopiju zakonom utvrđe-
nog osobnog dokumenta podnositelja zahtjeva.
4. Javno tijelo neće ispitivati niti zahtijevati razloge opravdanosti zahtjeva.
Članak 12.
1. Ako javno tijelo nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu zbog nedostatka
formalnih uvjeta koji su predviđeni člankom 11. stavka 2. i 3. ovog Zakona,
ono će, što je prije moguće, ali najkasnije osam dana od dana prijema za-
htjeva, pisanim putem obavijestiti podnositelja zahtjeva kada je takvo oba-
vještenje moguće, da zahtjev ne može biti obrađen iz navedenog razloga.
Navedeni zaključak sadrži pouku o pravu na žalbu, naziv i adresu tijela ko-
jem se žalba podnosi, rok i troškove za podnošenje žalbe, te upute o pravu
obraćanja ombudsmanu s naznakom neophodnih podataka za kontaktira-
nje ombudsmana.
2. Za zahtjeve koji nisu u skladu s člankom 11. stavkom 2. točkom b) ovog
Zakona, obavještenje iz stavka 1. ovog članka također će sadržavati sva spe-
cifična pitanja koja mogu razjasniti zahtjev, kao i kopiju Vodiča, u smislu
članka 20. točke a) ovog Zakona.
3. Zaključkom iz st. 1. i 2. ovog članka obavještava se podnositelj zahtjeva
da se njegov preinačeni zahtjev smatra novim zahtjevom.
305
Članak 13.
Određivanje nadležnog javnog tijela
1. Ako javno tijelo koje primi zahtjev nije nadležno javno tijelo, ono će, što
je prije moguće, ali najkasnije osam dana od dana prijema zahtjeva, prosli-
jediti zahtjev nadležnom javnom tijelu i dopisom o tome obavijestiti pod-
nositelja zahtjeva. Zahtjev se ne prosljeđuje ako se u navedenom vremen-
skom razdoblju utvrdi da je tražena informacija pod nadzorom javnog tijela
koje je primilo zahtjev, a nadležno javno tijelo, nakon što je obaviješteno o
pojedinostima ovog zahtjeva, nema prigovora da javno tijelo koje je primilo
zahtjev obradi takav zahtjev. Javno tijelo koje je primilo zahtjev smatra se
nadležnim javnim tijelom i obrađuje zahtjev u smislu članka 14.
2. Ako se ne može utvrditi sjedište nadležnog javnog tijela, a u slučaju kada
javno tijelo koje primi zahtjev ima kontrolu nad traženom informacijom,
javno tijelo koje je primilo zahtjev smatra se nadležnim javnim tijelom. Ako
se ne može utvrditi sjedište nadležnog javnog tijela, a u slučaju kada javno
tijelo koje je primilo zahtjev nema kontrolu nad traženom informacijom,
javno tijelo koje je primilo zahtjev će u vremenskom razdoblju utvrđenom
u stavku 1. dopisom obavijestiti podnositelja zahtjeva da zahtjev ne može
biti obrađen iz ovog razloga.
Članak 14.
Postupanje nadležnog javnog tijela po prijemu zahtjeva
1. Po prijemu zahtjeva za pristup informaciji nadležno javno tijelo podu-
zima sve potrebne mjere da prikupi zahtijevane informacije i razmotri sve
činjenice i okolnosti koje su značajne za obradu zahtjeva.
2. Ako se odobri pristup informaciji, u cijelosti ili djelomično, nadležno jav-
no tijelo rješenjem o tome obavještava podnositelja zahtjeva. Dopisom se:
a) obavještava podnositelj zahtjeva o mogućnosti osobnog pristupa in-
formacijama u prostorijama nadležnog javnog tijela, i/ili
b) obavještava podnositelj zahtjeva o mogućnosti umnožavanja, troško-
vima umnožavanja te da se umnožavanje podnositelju zahtjeva osi-
gurava nakon izvršene uplate. Kada je umnožavanje informacije slo-
ženo ili dugotrajno, umnožavanje se osigurava podnositelju zahtjeva
u vrijeme koje je prihvatljivo i za podnositelja zahtjeva i za nadležno
javno tijelo, ili
306
DODAtCI
c) prilaže kopija tražene informacije kada se ista osigurava besplatno, u

smislu članka 16. ovog Zakona.
3. Ako se odbije pristup informaciji, u cijelosti ili djelomično, nadležno jav-
no tijelo rješenjem o tome informira podnositelja zahtjeva. Navedeno rje-
šenje sadrži:
a) zakonski temelj za status izuzeća informacije u smislu ovog zakona,
uključujući sva materijalna pitanja koja su važna za donošenje rješe-
nja, te uzimanje u obzir faktora javnog interesa,
b) pouku o pravu na žalbu, adresu tijela kojem se žalba podnosi, rok i
troškove za podnošenje žalbe te upute o pravu obraćanja ombudsma-
nu, s naznakom neophodnih podataka za kontaktiranje ombudsmana.
4. Žalba protiv rješenja iz stavka 3. ovog članka podnosi se rukovoditelju
nadležnog drugostupanjskog javnog tijela.
5. Rješenja predviđena stavkom 2. i 3. ovog članka bit će upućena podno-
sitelju zahtjeva u što kraćem roku, a najkasnije u roku od 15 dana od dana
prijema zahtjeva. Za zahtjeve koji se obrađuju u smislu članka 7. i/ili članka
9. stavka 3. ovaj rok od 15 dana produžava se za vremensko razdoblje utvr-
đeno u tim člancima. Podnositelj zahtjeva će dopisom, a po hitnom postup-
ku, biti obaviješten o produžetku roka, kao i o razlozima tog produženja.
Članak 15.
Jezik na kojem su informacije dostupne
1. Pristup informaciji bit će osiguran na jednom od službenih jezika u Bo-
sni i Hercegovini, kao i na originalnom jeziku koji je različit od jednog od
službenih jezika u Bosni i Hercegovini, ako je to moguće i razumno učiniti.
2. Nadležno javno tijelo nije dužno prevoditi zahtijevanu informaciju s jed-
nog na drugi službeni jezik u Bosni i Hercegovini.
Članak 16.
Troškovi umnožavanja
Nadležno javno tijelo ne naplaćuje naknade ili takse za podnošenje zahtjeva
ili za pisane obavijesti u smislu ovog Zakona. Cijene se određuju samo za
usluge umnožavanja, a utvrđuje ih Vijeće ministara u svojoj odluci koja se
donese u smislu ovog Zakona. Prvih 20 stranica ne naplaćuje se za standar-
dnu veličinu kopija.
307
ODJELJAK IV: OSOBNE INFORMACIJE
Članak 17.
Pravo na izmjenu i/ili davanje komentara na osobne informacije
1. Svaka osoba ima pravo osigurati da njezine osobne informacije koje su
pod nadzorom javnog tijela budu točne ili, u odnosu na svrhu prikuplja-
nja ili korištenja informacija, da budu aktualne, kompletne, relevantne za
zakonsku namjenu zbog koje su pohranjene, te da na bilo koji drugi način
nisu pogrešne.
2. Nakon odobravanja pristupa osobnim informacijama, podnositelj za-
htjeva može postupiti u smislu stavka 1. tako što podnosi:
a) zahtjev za izmjenu. Zahtjev za izmjenu može se odbaciti samo ako
nadležno javno tijelo opravdano utvrdi da informacije na koje se za-
htjev odnosi ispunjavaju uvjete iz stavka 1. Ako je zahtjev odbačen,
nadležno javno tijelo rješenjem o tome obavještava podnositelja za-
htjeva, a ovo rješenje mora ispunjavati uvjete utvrđene u članku 14.,
st. 3., točkom b) ovog Zakona, i/ili
b) komentar koji se dodaje na osobne informacije. Komentar mora pot-
pisati podnositelj zahtjeva, te se mora odnositi na informacije na koje
se dodaje. Nadležno javno tijelo što je moguće prije, a najkasnije 15
dana od dana prijema komentara, dopisom obavještava podnositelja
zahtjeva da je takav komentar dodan informacijama.
ODJELJAK V: ODGOVORNOSTI JAVNIH TIJELA
Članak 18.
Dužnost pomaganja
Javno tijelo poduzima sve potrebne mjere pomoći svakom fizičkom ili prav-
nom licu koje traži ostvarenje bilo kojeg prava u smislu ovog Zakona.
Članak 19.
Službenik za informiranje
Svako javno tijelo imenuje službenika za informiranje koji obrađu-
je zahtjeve sačinjene u skladu s ovim Zakonom. Nakon imenovanja
308
DODAtCI
službenika za informiranje, njegovo ime i podatci za kontaktiranje dostav-

ljaju se ombudsmanu.
Članak 20.
Obveze objavljivanja i dostavljanja
1. Svako javno tijelo objavljuje i dostavlja:
a) Vodič kojim se svakoj osobi omogućava pristup informacijama pod
nadzorom javnog tijela uključujući, ali nije ograničeno na, informa-
cije potrebne za obraćanje javnom tijelu i njegovom službeniku za
informiranje, bitne elemente postupka podnošenja zahtjeva, zajed-
no s uzorkom zahtjeva u pisanoj formi, informacije o kategorijama
izuzetaka, postupku pristupa informacijama, troškovima umnožava-
nja, pristupu pravnom lijeku, i svim bitnim rokovima. Vodič također
upućuje na indeks registar, kako je utvrđeno u stavku 1. točka b) ovog
članka, kao i na način pristupa registru. Vodič se dostavlja ombud-
smanu, svakoj javnoj i pravnoj knjižnici u Bosni i Hercegovini i, kada
je moguće putem interneta, a dostupan je na zahtjev. Ovaj Vodič je
besplatan.
b) Indeks registar je vrsta informacija koje su pod nadzorom javnog tije-
la, oblik u kojem su informacije na raspolaganju, kao i podatci o tome
gdje se može pristupiti tim informacijama. Ovaj indeks registar se
stavlja na raspolaganje u smislu obveze o dostavljanju, kako je utvr-
đeno u stavku 1. točka a) ovog članka.
c) Statističke podatke po tromjesečnom prikazu koji se odnose, ali nisu
ograničene na broj primljenih zahtjeva, vrstu traženih informacija,
utvrđene izuzetke, kao i odluke koje se donesu u tijeku postupka, te
konačne odluke. Ovi statistički podatci se dostavljaju Parlamentar-
noj skupštini Bosne i Hercegovine i ombudsmanu, a dostupne su na
zahtjev.
d) Godišnje izvješće u kojem se detaljno navode funkcije, politika, po-
slovi i organizacijska struktura te financijski poslovi javnog tijela, što
uključuje, ali nije ograničeno na njegov predloženi proračun i godiš-
nje financijsko izvješće koje sadrži detalje o ostvarenim prihodima i
rashodima u prethodnoj godini. Ovo izvješće se podnosi Parlamen-
tarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i dostupno je na zahtjev.
309
ODJELJAK VI: Ombudsman za ljudska prava

Bosne i Hercegovine
Članak 21.
Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine
Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine obavljat će svoje funkci-
je u smislu ovog Zakona, a u skladu s njegovim mandatom i odgovornosti-
ma, kako je utvrđeno člankom II., 1. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksom
6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i u skladu
sa svim kasnije donesenim propisima koji reguliraju njegovu nadležnost i
odgovornosti.
Članak 22.
Aktivnosti ombudsmana
1. U obavljanju funkcija u smislu ovog Zakona, ombudsman za ljudska pra-
va Bosne i Hercegovine može inter alia razmatrati:
a) sačinjavanje i dostavljanje informacija, kao što su vodiči i opće pre-
poruke koje se odnose na provođenje i primjenu ovog zakona,
b) uključivanje u godišnje izvješće posebnog dijela koji se odnosi na nje-
gove aktivnosti u smislu ovog zakona, i
c) predlaganje uputa o primjeni ovog zakona svim nadležnim ministar-
stvima unutar Bosne i Hercegovine.
ODJELJAK VII. KAZNENE ODREDBE
Članak 22a
Novčane kazne za prekršaje
1. Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 15.000 KM kaznit će se za
prekršaj nadležno javno tijelo ako:
a) ne poduzme sve redovne mjere da prikupi zahtijevane informacije
(članak 14. stavak 1.),
b) ne donese rješenje kojim obavještava podnositelja zahtjeva da je odo-
bren pristup informaciji (članak 14. stavak 2. točka a), b) i c)),
310
DODAtCI
c) ne donese rješenje kojim obavještava podnositelja zahtjeva da je od-

bijen pristup informaciji (članak 14. stavak 3. točka a) i b)),
d) prekrši rok iz članka 14. stavak 4. ovog Zakona,
e) naplaćuje naknadu ili taksu za podnošenje zahtjeva ili za pisana oba-
vještenja (članak 16.),
f ) ne imenuje službenika za informiranje i ne dostavi ombudsmanu ime
i podatke za kontaktiranje službenika za informiranje (članak 19.),
g) ne dostavlja Vodič kojim se svakoj osobi omogućava pristup infor-
macijama pod nadzorom javnog tijela, zajedno s uzorkom zahtjeva u
pisanoj formi (članak 20. točka a)),
h) ne dostavlja Indeks registar vrsta informacija koje su pod nadzorom
javnog tijela, oblik u kojem su informacije na raspolaganju, kao i po-
datke o tome gdje se može pristupiti tim informacijama (članak 20.
točka b)),
i) ne dostavlja Parlamentarnoj skupštini BiH i ombudsmanu, kao i na
zahtjev, statističke podatke po tromjesečnom prikazu koji se odnose,
ali nisu ograničeni na broj primljenih zahtjeva, vrstu traženih infor-
macija, utvrđene izuzetke, kao i odluke koje se donesu u tijeku po-
stupka, te konačne odluke (članak 20. točka c)),
j) jednom godišnje ne dostavlja izvješće Parlamentarnoj skupštini BiH
(članak 20. točka d)),
k) ne pruži pomoć kako je utvrđeno člankom 24. ovog zakona.
2. Za prekršaje iz stavka 1. od točke a) do k) ovog članka kaznit će se odgo-
vorna osoba u javnom tijelu novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do
10.000 KM.
ODJELJAK VIIa: Nadzor nad provođenjem Zakona o slobodi

pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini
Članak 22b
Inspekcijski nadzor
(1) Inspekcijski nadzor nad provođenjem ovog zakona vrši Upravni inspek-
torat Ministarstva pravde BiH.
311
(2) Svaka fizička ili pravna osoba kao podnositelj zahtjeva ima pravo podni-
jeti zahtjev, odnosno obratiti se usmeno ili pisanim aktom upravnoj inspek-
ciji radi zaštite prava na slobodan pristup informacijama kada mu javno
tijelo onemogućava ostvarivanje prava utvrđenih ovim zakonom.
(3) Upravni inspektor dužan je sačiniti zapisnik o izvršenom inspekcijskom
nadzoru koji sadrži utvrđeno činjenično stanje kao i nepravilnosti u radu
javnog tijela.
(4) U slučaju da upravni inspektor utvrdi da je povrijeđen zakon, dužan je
donijeti rješenje i njime narediti rukovoditelju javnog tijela poduzimanje
radnje da se određeni nedostatci otklone u određenom roku.
(5) Primjerak rješenja upravni inspektor dostavlja i podnositelju zahtjeva.
(6) Ako u određenom roku rukovoditelj javnog tijela ne postupi po nalogu
upravnog inspektora, upravni inspektor dužan je, u skladu sa svojim ovla-
stima, po službenoj dužnosti pokrenuti prekršajni postupak.
ODJELJAK VIII ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 24.
Suradnja
1. Svako javno tijelo u Bosni i Hercegovini dužno je pružiti pomoć javnim
tijelima u entitetima kada primjena odgovarajućih zakona o slobodi pristu-
pa informacijama zahtijeva njihovu suradnju.
2. Javna tijela entiteta, županija i općina dužna su pružiti pomoć javnim
tijelima u Bosni i Hercegovini kada primjena odgovarajućih zakona o pri-
stupu informacijama zahtijeva njihovu suradnju.
Članak 25.
Odgovornost za primjenu Zakona
1. Vijeće ministara poduzima sve odgovarajuće mjere, uključujući, ali bez
ograničenja na donošenje odluka, radi osiguranja propisnog i učinkovitog
provođenja ovog Zakona.
312
DODAtCI
2. Vijeće ministara će, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu

ovog Zakona, donijeti odluku kojom se reguliraju troškovi umnožavanja u
smislu članka 16. te potpisati zajednički dogovor s vladama entiteta u cilju
primjene članka 24.
Članak 26.
Odnos prema drugim zakonima
1. S ciljem provođenja ovog Zakona, opća zajednička načela zakona kojima
se regulira područje uprave, kao što su zakoni o upravi i zakoni o uprav-
nim postupcima Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i
Republike Srpske primjenjuju se sve dok ista pitanja nisu regulirana ovim
zakonom.
2. Ovim se zakonom ne umanjuju prava i obveze osoba koja se odnose na
pristup informacijama, kako je regulirano Zakonima o sudskom postup-
ku, uključujući dokazni postupak, u skladu sa zakonima koji se odnose na
profesionalne povlastice utvrđene zakonom, ili u skladu sa Zakonima o ad-
ministrativnim taksama, uključujući takse za pribavljanje originalne doku-
mentacije, a izuzimajući takse za podnošenje zahtjeva ili donošenja odluke.
Ovim zakonom ne umanjuju se prava osoba koja se odnose na podnošenje
žalbe u upravnom postupku i prava na razmatranje predmeta pred sudom.
3. Svako kršenje ovog Zakona podliježe sankcijama u skladu s Kaznenim
zakonima, Zakonima o prekršajima i Zakonima iz područja uprave, i u skla-
du s drugim zakonima koji su važeći na teritoriju Bosne i Hercegovine.
4. Zakonski akti koji se usvoje nakon ovog Zakona, a čija svrha nije iz-
mjena ovog Zakona, neće ograničiti prava i obveze koje su utvrđene ovim
Zakonom.
Članak 27.
Prijelazne odredbe
1. U tijeku prva tri mjeseca nakon stupanja na snagu ovog Zakona, javno
tijelo može zahtijevati produženje rokova predviđenih čl. 12. i 14.4. za 15
dana. Ako je takvo produženje zahtijevano, javno tijelo koje traži produ-
ženje o tome dopisom obavještava podnositelja zahtjeva i zainteresirane
strane u okviru prvobitno određenih rokova.
313
2. Svako javno tijelo u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog
Zakona dužno je primijeniti članak 20. a) i b).
Članak 28.
Stupanje na snagu
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana nakon objavljivanja u „Službenom
glasniku BiH“.
314
DODAtCI
ZAKON
O JAVNOM RADIOTELEVIZIJSKOM SUSTAVU
BOSNE I HERCEGOVINE
(Pročišćeni tekst, „Službeni glasnik BiH“, broj 78/05, 35/09, 32/10, 51/15)
Članak 1.
Predmet Zakona
(1) Ovim se Zakonom uređuju: Javni radio-televizijski sustav u Bosni i Her-
cegovini (u daljnjem tekstu: JRTS Bosne i Hercegovine) i odnosi triju javnih
RTV servisa i zajedničkoga pravnoga subjekta unutar toga sustava, kao i
njegova djelatnost i organizacija.
(2) U sklopu JRTS Bosne i Hercegovine realizirat će se načela i obveze pred-
viđeni ovim Zakonom i drugim valjanim zakonima u području javnoga
emitiranja.
U smislu ovoga Zakona:
Članak 2.
Definicije
Marketinško oglašavanje je svaki plaćeni, slično naknađeni ili samopro-
motivni javni oglas, uključujući sponzoriranje, u svrhu promoviranja pro-
daje, kupnje ili iznajmljivanja proizvoda ili usluga, promoviranja ideje ili
cilja ili uzrokovanja nekog drugog željenoga učinka od oglašivača ili samo-
ga servisa.
Netoprihod od marketinškog oglašavanja je ukupni prihod ostvaren na
temelju prodaje radio, televizijskog i multimedijalnog marketinškog oglaša-
vanja, umanjen za dogovorenu proviziju koja pripada korporaciji u sklopu
koje se nalazi prodajna kuća.
Javni RTV servis je fizička ili pravna osoba s uredničkom odgovornošću za
pripremu usluge radio, televizijskog i multimedijalnog programa namije-
njenog emitiranju za javnost ili prijenosu programa za treće osobe u smislu
Zakona.
Europski programi su kreativni programi čiju proizvodnju ili koprodukci-
ju vode europske fizičke ili pravne osobe.
315
Sponzoriranje je sudjelovanje fizičke ili pravne osobe koja nije uključena

u djelatnosti emitiranja ili u proizvodnju audiovizualnih djela, u izravnom
ili neizravnom financiranju programa, u svrhu promocije njihovoga imena,
zaštitnoga znaka, djelatnosti ili dostignuća. Emitiranje je početna emisija
putem zemaljskoga, kablovskoga ili satelitskoga predajnika, u kodiranom ili
dekodiranom obliku, radio ili televizijske usluge namijenjene javnosti.
Virtualno marketinško oglašavanje je uporaba elektroničkih sustava koji
djelomično mijenjaju televizijski signal tako što se u televizijsku sliku do-
daje marketing oglas koji u stvarnosti ne postoji na mjestu s kojeg se signal
prenosi.
Reemitiranje je vremenski odgođena emisija putem zemaljskoga, kablov-
skoga i satelitskoga predajnika, u kodiranom ili dekodiranom obliku, radio
ili televizijske usluge namijenjene javnosti.
Teleshopping obuhvaća teleshopping spotove kojima se putem emisije
televizijskih signala obavlja prodaja određenih proizvoda, nabava robe ili
usluga, nekretnina, prava i obveza uz određenu naknadu.
RTV pristojba je pristojba za posjedovanje radio ili TV prijamnika u ku-
ćanstvu i kod pravne osobe.
Dozvola Sustava obuhvaća pojedinačne dozvole tri javna RTV servisa.
Članak 3.
Opće odredbe
(1) Sustav javnoga emitiranja u Bosni i Hercegovini čine:
a) Radio-televizija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BHRT) kao
Javni RTV servis Bosne i Hercegovine,
b) Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
RTFBiH) kao Javni RTV servis Federacije Bosne i Hercegovine,
c) Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RTRS) kao Jav-
ni RTV servis Republike Srpske,
d) Korporacija javnih RTV servisa Bosne i Hercegovine (u daljnjem tek-
stu: Korporacija).
(2) Zakoni o BHRT, RTFBiH i RTRS bit će usklađeni s odredbama ovoga
Zakona.
316
DODAtCI
(3) Promet robe i usluga između članova sustava ne podliježe porezu na

promet.
Članak 4.
Samostalnost javnih RTV servisa
Javni RTV servisi samostalni su u obavljanju djelatnosti, imaju uređivačku
neovisnost i institucijsku autonomiju, naročito u područjima kao što su:
a) utvrđivanje programske sheme,
b) koncepcija i produkcija programa,
c) uređivanje i prezentiranje vijesti i informativnoga programa,
d) upravljanje i raspolaganje imovinom,
e) zapošljavanje i prava i obveze zaposlenika,
f) uređivanje djelatnosti i unutarnje organizacije,
g) priprema i izvršenje proračuna,
h) pregovori, pripreme i potpisivanje pravnih akata u vezi s funkcionira-
njem servisa,
i) predstavljanje javnih RTV servisa u pravnim postupcima,
j) kupnja, iznajmljivanje, prodaja i uporaba robe i usluga.
Članak 5.
Zadatak javnih RTV servisa
Temeljni zadatak javnih RTV servisa jest da plasmanom raznovrsnih i vje-
rodostojnih informacija istinito informiraju javnost o političkim, gospo-
darskim, socijalnim, zdravstvenim, kulturnim, obrazovnim, znanstvenim,
vjerskim, ekološkim, sportskim i drugim događajima, potiču demokratske
procese, osiguraju odgovarajuću zastupljenost nepristranih vijesti i progra-
ma o aktualnim događanjima, u udarno vrijeme i u drugo vrijeme, informa-
tivnog, kulturno-umjetničkog, obrazovnog, dječjeg, sportskog i zabavnog
programa, te da programi najviše kvalitete budu dostupni javnosti u Bosni
i Hercegovini.
Članak 6.
Odnosi unutar JRTS-a Bosne i Hercegovine
(1) Odnosi između javnih RTV servisa reguliraju se ovim Zakonom.
(2) Javni RTV servisi obvezni su registrirati Korporaciju na državnoj razini.
317
(3) Korporacija u ime sva tri javna RTV servisa:

a) prodaje televizijske, radio i multimedijalne oglase,
b) razvija i koordinira pravnu regulativu i pružanje pravnih usluga jav-
nim RTV servisima,
c) promovira i koordinira tehnički razvoj i uvođenje novih tehnologija,
d) osigurava zajedničku uporabu tehničkih, financijskih i kadrovskih
resursa,
e) izrađuje strategiju za multimedijalne usluge javnih RTV servisa,
f) omogućuje zajedničku uporabu i upravljanje arhivskom građom, su-
kladno programskim potrebama javnih RTV servisa, i prodaju nji-
hove uporabe trećim stranama u ime javnih RTV servisa. Prihod od
prodaje arhivske građe pripada javnim RTV servisima,
g) uspostavlja interne i vanjske veze,
h) nabavlja inozemne programe,
i) uspostavlja međunarodne veze,
j) pruža administrativnu i drugu potporu upravnim tijelima,
k) naručuje ispitivanje javnoga mnijenja i medijskoga tržišta,
l) prodaje televizijske, radio i multimedijalne marketinške usluge,
m) usklađuje resurse za sakupljanje sadržaja informativnih emisija, uk-
ljučujući regionalne informativno-tehničke centre,
n) usklađuje politiku i strategiju u upravljanju ljudskim resursima javnih
RTV servisa,
o) usklađuje poslovne i razvojne planove, financijsko poslovanje i po-
stupke unutarnje revizije,
p) omogućuje zajedničku godišnju financijsku reviziju,
r) pruža usluge prijenosa za javne RTV servise,
s) usklađuje uporabu i upravljanje tehničkim resursima, imovinom i in-
frastrukturom informacijske tehnologije.
Članak 7.
Odbor JRTS-a Bosne i Hercegovine
(1) Ovim se Zakonom uspostavlja Odbor JRTS-a Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Odbor Sustava). Radi racionalnijeg i učinkovitijeg funkci-
oniranja JRTS Bosne i Hercegovine, potiče i usmjerava izvršenje obveza iz
članka 6. ovoga Zakona putem Korporacije.
318
DODAtCI
(2) Odbor Sustava sastoji se od 12 članova. Odbor Sustava čine svi članovi
upravnih odbora javnih RTV servisa (po četiri člana iz svakoga javnog RTV
servisa), koji su članovi Odbora Sustava po službenoj dužnosti.
(3) Odborom Sustava predsjedava predsjedatelj Upravnoga odbora Javnoga
RTV servisa Bosne i Hercegovine.
(4) Javni RTV servisi podjednako će osigurati sredstva za financiranje rada
Odbora Sustava.
(5) Pri odabiru i imenovanju generalnog ravnatelja Korporacije i odobra-
vanju imenovanja osoba koje su izravno odgovorne generalnom ravnatelju
Korporacije promicat će se ravnopravna zastupljenost obaju spolova su-
kladno zakonu, te će postotak sudjelovanja spolova u Poslovodnom odboru
Korporacije u pravilu odražavati ravnopravnu zastupljenost spolova. Dis-
kriminacija na temelju spola je zabranjena.
Članak 8.
Djelokrug Odbora Sustava
(1) Odbor Sustava ima sljedeća područja djelovanja glede JRTS-a Bosne i
Hercegovine:
a) utvrđuje usuglašen prijedlog RTV pristojbe,
b) prati naplatu RTV pristojbe,
c) donosi programski kodeks za cijeli sustav, uključujući i zaštitu jezika,
pisma, kulture i tradicije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine,
sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine,
d) koordinira usklađenje programskih shema putem suradnje upravnih
tijela i vodstava javnih RTV servisa,
e) koordinira između javnih RTV servisa u sustavu,
f) ostvaruje koordinaciju o svim ostalim pitanjima iz članka 6. ovoga
Zakona.
(2) Odbor Sustava ima ulogu nadzornoga tijela Korporacije i, između osta-
loga, ima sljedeća područja djelovanja i dužnosti glede zajedničkog prav-
nog subjekta – Korporacije:
a) imenuje i razrješuje glavnoga ravnatelja Korporacije,
b) odobrava imenovanje osoba koje su izravno odgovorne glavnome
ravnatelju Korporacije,
c) usvaja Statut Korporacije,
319
d) odobrava strategiju i politiku poslovanja Korporacije sukladno ovo-

me Zakonu i dozvoli Sustava,
e) osigurava izvršenje valjanih uvjeta dozvole koju je izdala Regulator-
na agencija za komunikacije BiH (u daljnjem tekstu: Regulatorna
agencija),
f ) odobrava rashode dispozicije i investicije sukladno Statutu,
g) odobrava godišnji financijski plan i proračun Korporacije,
h) usvaja izvješće o financijskom poslovanju,
i) radi u najboljem interesu Korporacije kada kao nadzorno tijelo Kor-
poracije donosi odluke.
(3) Odbor Sustava može pravovaljano odlučivati ako sjednici nazoči naj-
manje sedam članova (kvorum) iz sva tri javna RTV servisa. Odbor Sustava
odluke donosi većinom glasova nazočnih članova. U slučaju jednakoga bro-
ja glasova, odlučujući glas je glas predsjedatelja Odbora Sustava.
(4) Odbor Sustava sastaje se najmanje jedanput mjesečno, mijenjajući mje-
sto održavanja sjednica između sjedišta javnih RTV servisa.
Članak 9.
Frekvencije
(1) Regulatorna agencija dodjeljuje frekvencije javnim RTV servisima za
jednu televizijsku i dvije radiopostaje za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine,
za dvije televizijske i dvije radiopostaje za teritorij određenoga entiteta, po
cijenama koje utvrdi Regulatorna agencija. Dodijeljene frekvencije moraju
biti dostatne kako bi se osiguralo: da što veći broj stanovnika Bosne i Her-
cegovine može imati nesmetani prijam BHRT programa, da što veći broj
stanovnika u Federaciji Bosne i Hercegovine može imati nesmetani prijam
RTF BiH programa, te da što veći broj stanovnika u Republici Srpskoj može
imati nesmetani prijam RTRS programa u mjeri u kojoj je to praktično
izvodivo.
(2) Vijeće ministara BiH ima pravo pokrenuti postupak osnivanja novoga
RTV kanala unutar Sustava, nakon konzultiranja s Regulativnom agenci-
jom i Odborom Sustava. Vijeće ministara BiH razmotrit će inicijative na-
kon izradbe neovisne, transparentne i opsežne analize koja obuhvaća: pro-
gram, spektar, tehničke, financijske i druge informacije kojima se opravdava
osnutak novoga kanala.
320
DODAtCI
Članak 10.
Dozvola
(1) Regulatorna agencija izdat će dozvole kojima će javnim RTV servisima
omogućiti da djeluju sukladno ovome Zakonu. Javni RTV servisi neće po-
četi raditi prije nego što im Regulatorna agencija izda dozvolu.
(2) Regulatorna agencija utvrđuje posebne i komplementarne dozvole za
javne RTV servise, sukladno članku 9. ovoga Zakona, koje čine dozvolu Su-
stava (u daljnjem tekstu: za Sustav „dozvola Sustava“, za pojedinačne javne
RTV servise „dozvola“).
(3) Svaka dozvola Sustava izdaje se na razdoblje od pet godina i podliježe
svim sankcijama za kršenje uvjeta, pojedinačnih dozvola i dozvole Sustava
od javnih RTV servisa.
(4) Dozvolom Sustava utvrđuje se komplementarni set obveza za tri javna
RTV servisa i obuhvaća sljedeće:
a) pokrivenost prijenosom i frekventne opsege za javne RTV servise,
b) konkretne programske okvire za svaku uslugu koju pružaju javni
RTV servisi, koji su nužni kako bi se ispoštovala programska načela,
c) rokove za nužne programske planove i druga izvješća i informacije
koje Regulatorna agencija može tražiti,
d) podatke o dodanim kodeksima i smjernicama Regulatorne agencije,
koje se konkretno primjenjuju za javne RTV servise,
e) dozvola Sustava, također, precizira sankcije za kršenje uvjeta iz do-
zvole Sustava.
Članak 11.
Načini prijenosa programa
(1) Javni RTV servisi imaju pravo prenositi program putem zemaljske mre-
že, satelita, kabla, interneta ili drugih tehničkih sredstava. Oni mogu pruža-
ti usluge teleteksta i uključiti se u svako novo polje odašiljačke tehnologije
ili servisa u najširem smislu riječi.
(2) Bez obzira na metodu prijenosa programa, javni RTV servisi moraju
osigurati da njihove radio i televizijske usluge budu dostupne auditoriju,
kao što je navedeno u dozvoli Sustava i u članku 9. ovoga Zakona.
321
Članak 12.
Korporacija
(1) Korporacija je zajednička upravljačka struktura između javnih RTV
servisa s jednakim pravima i obvezama prema sva tri javna RTV servisa
(BHRT, RTFBiH i RTRS).
(2) Tri javna RTV servisa ovim Zakonom uspostavljaju Korporaciju.
(3) Korporacija ima obvezu uvoditi nove tehnologije u dogovoru sa sva tri
javna RTV servisa.
(4) Korporacija ima organizacijske jedinice u Sarajevu, Banjoj Luci i u
Mostaru.
Članak 13.
Ciljevi, djelatnost i sjedište
(1) Ovim se Zakonom osniva Korporacija.
(2) Korporacija je odgovorna:
a) za rad prijenosne mreže, njezino upravljanje i održavanje,
b) za međunarodno predstavljanje javnih RTV servisa,
c) za prava u vezi s inozemnim programom,
d) za upravljanje imovinom i tehničkim resursima, sukladno članku 8.
stavka 3. ovoga Zakona,
e) za upravljanje oglašavanjem – prodajnom kućom,
f ) za usklađivanje sustava, politike i procedure između tri javna RTV
servisa, kako je definirano člankom 6. ovoga Zakona.
(3) Sjedište Korporacije je u sjedištu BHRT-a.
(4) Tijela Korporacije su Poslovodni odbor i Upravni odbor.
(5) Odbor Sustava istodobno je i Upravni odbor Korporacije.
(6) Radom Korporacije upravlja glavni ravnatelj i ravnatelji sektora Korpo-
racije. Glavni ravnatelj i ravnatelji sektora Korporacije zajedno čine Poslo-
vodni odbor Korporacije.
322
DODAtCI
Članak 14.
Financiranje
(1) Troškove Korporacije kao pravnoga subjekta podmiruju javni RTV ser-
visi na temelju uporabe definirane ugovorom. Korporacija može ostvariti
dodatni prihod i iz drugih izvora, kao što su učinkovita uporaba emisijske
infrastrukture i njezino komercijalno iznajmljivanje, sukladno Statutu.
(2) Radi učinkovitog planiranja resursa, u pripremi godišnjega proračuna
moraju se utvrditi minimalne očekivane uporabe korporacijskih resursa,
opreme i usluga od sva tri javna RTV servisa za predstojeću godinu, kao
i dogovoreni troškovi u vezi s tim, kako to utvrde glavni ravnatelji javnih
RTV servisa s glavnim ravnateljem Korporacije.
(3) Ukoliko javni RTV servisi imaju dodatne zahtjeve prema Korporaciji,
onda se ta pitanja reguliraju dodatnim ugovorom o pružanju usluga i pre-
ma odgovarajućim cijenama na mjesečnoj osnovi. Troškovi prodaje marke-
tinškog oglašavanja podmiruju se zadržavanjem fiksnih postotaka od uku-
pnog prihoda koji prodajna kuća u sklopu Korporacije ostvari za javne RTV
servise na temelju marketinškog oglašavanja.
(4) Po usvajanju proračuna od Odbora Sustava, javni RTV servisi bez kaš-
njenja i posredovanja prenose dogovoreni mjesečni doprinos Korporaciji.
Glavni ravnatelj Korporacije priprema financijski plan za sljedeću godinu,
koji dostavlja Odboru Sustava najkasnije do 1. studenoga tekuće godine.
(5) Glavni ravnatelj Korporacije dostavlja izvješće o poslovanju za prethod-
nu godinu Odboru Sustava najkasnije do 28. veljače svake godine.
(6) U svakoj financijskoj godini Korporacija mora osigurati da ukupni ras-
hodi budu pokriveni ukupnim prihodima.
Članak 15.
Glavni ravnatelj
(1) Područja djelovanja glavnoga ravnatelja su sljedeća:
a) upravlja radom Korporacije,
b) odgovara za zakonitost rada,
c) odgovara za provedbu odluka Odbora Sustava,
d) odgovara za razvojnu strategiju i politiku poslovanja,
323
e) uspostavlja suradnju i koordinaciju s glavnim ravnateljima javnih

RTV servisa,
f ) odobrava rashode, dispozicije ili investicije, sukladno Statutu,
g) zaključuje sporazume i ugovore, sukladno Statutu,
h) osigurava izradbu godišnjeg financijskog plana i proračuna u surad-
nji s glavnim ravnateljima javnih RTV servisa,
i) zapošljava i upravlja Poslovodnim odborom sukladno Statutu i osta-
lim općim aktima Korporacije,
j) odgovara za ispunjenje valjanih uvjeta dozvole Sustava,
k) dogovara godišnju poslovnu reviziju Korporacije od neovisne revi-
zorske institucije,
l) glavnoga ravnatelja imenuje Odbor Sustava na temelju javnoga natje-
čaja na način određen člankom 8. ovoga Zakona,
lj) mandat glavnoga ravnatelja traje pet godina i može se obnoviti samo
jednom,
m) glavni ravnatelj mora biti osoba koja je državljanin BiH i ispunjava
uvjete predviđene Statutom,
n) predsjednik Odbora Sustava i ravnatelj Korporacije ne mogu biti iz
reda istoga konstitutivnog naroda,
nj) glavni ravnatelj utvrdit će organizaciju Korporacije kojom se omogu-
ćuje učinkovito izvršenje uloge i odgovornosti Korporacije, kako je
utvrđeno ovim Zakonom.
(2) Glavni ravnatelj ne može obnašati nikakvu izvršnu, zakonodavnu ili
sudbenu dužnost ni na jednoj razini vlasti u Bosni i Hercegovini i ne može
biti vlasnikom, odnosno suvlasnikom poduzeća koja obavljaju djelatnost
radio ili televizijskog emitiranja niti na drugi način biti angažiran u nekoj
djelatnosti koja može dovesti do sukoba interesa.
(3) Ako u postupku upošljavanja u Korporaciji dva ili više kandidata po-
djednako ispunjavaju tražene uvjete, generalni ravnatelj dat će prednost
kandidatu manje zastupljenog spola. Na poslovima istog stupnja složenosti
spolovi trebaju biti ravnopravno zastupljeni.
Članak 16.
Pravila Regulatorne agencije
Javni RTV servisi dužni su poštivati pravila i propise Regulatorne agen-
cije, ukoliko oni nisu u suprotnosti s ovim Zakonom. Javni RTV servisi
324
DODAtCI
podliježu svim postojećim sankcijama za neispunjavanje pravila i propisa

Regulatorne agencije, osim suspenzije i gašenja. Regulatorna agencija od
javnih RTV servisa naplaćuje odgovarajuću administrativnu naknadu na
ime troškova izdavanja dozvole, sukladno valjanim propisima.
Članak 17.
Pristojba za posjedovanje prijamnika
(1) Svako kućanstvo i pravna osoba na teritoriju Bosne i Hercegovine koji
posjeduju radio ili televizijski prijamnik dužni su plaćati mjesečnu pristoj-
bu za posjedovanje toga prijamnika (u daljnjem tekstu: RTV pristojba), pod
uvjetima određenim ovim Zakonom.
(2) Prihod od RTV pristojbi može se koristiti samo za financiranje osnovne
djelatnosti javnih RTV servisa.
(3) Prihod od RTV pristojbi ne podliježe poreznim obvezama.
Članak 17a
Oslobađanje obveze plaćanja RTV pristojbe za slijepe i gluhe osobe
(1) Obveze plaćanja RTV pristojbe iz članka 17. stavak 1. ovoga Zakona
oslobađaju se vlasnici prijamnika koji su trajno izgubili vid ili sluh i žive
sami u kućanstvu ili sa skrbnikom.
(2) Pravo na oslobađanje obveze plaćanja RTV pristojbe iz članka 17. stavka
1. ovoga Zakona ostvaruje se na temelju potvrde ustanove mjerodavne za
poslove mirovinskog i invalidskog osiguranja.
(3) Vijeće ministara BiH dužno je osigurati sredstva u proračunu institucija
Bosne i Hercegovine u visini iznosa umanjenih prihoda Javnog RTV susta-
va BiH nastalih oslobađanjem plaćanja RTV pristojbe vlasnika prijamnika
iz stavka 1. ovoga članka. Sredstva za naknadu prihoda Javnom RTV susta-
vu BiH uplaćivat će se na jedinstveni račun sukladno članku 23. stavak 1.
ovoga Zakona.
Članak 18.
Način naplate
(1) Način naplate RTV pristojbe određuje i uspostavlja Odbor Sustava.
325
(2) Organizacijske jedinice zadužene za pristojbu svih triju javnih RTV ser-
visa prate naplatu RTV pristojbe i o tome obavještavaju Odbor Sustava.
(3) Naplatu RTV pristojbe mogu obavljati javni RTV servisi putem vlastitih
službi ili taj posao na ugovornoj osnovi povjeriti drugim pravnim osobama
(javna poduzeća, agencije i sl.).
(4) BHRT naplaćuje RTV pristojbe na teritoriju Brčko Distrikta BiH,
RTFBiH na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i RTRS na teritoriju
Republike Srpske. Naplaćena RTV pristojba raspoređuje se sukladno član-
ku 23. ovoga Zakona.
(5) U svim ugovorima koji se odnose na sakupljanje RTV pristojbe iz stavka
3. ovoga članka svaki javni RTV servis bit će ugovornom stranom.
Članak 19.
Pretpostavka o posjedovanju
(1) Smatra se da jedna osoba u svakome kućanstvu i svaka registrirana
pravna osoba u Bosni i Hercegovini imaju radio ili televizijski prijamnik.
(2) Pretpostavka iz stavka 1. ovoga članka može se osporiti pismenom izja-
vom nositelja kućanstva, odnosno osobe ovlaštene za zastupanje pravne
osobe.
(3) Pismena izjava dostavlja se javnim RTV servisima i istodobno podrazu-
mijeva pristanak da ovlašteni predstavnik javnih RTV servisa provede iz-
ravnu kontrolu točnosti navoda iz izjave. U slučaju nedopuštanja izravnog
kontroliranja, pismena izjava ne proizvodi pravno djelovanje.
Članak 20.
Broj prijamnika
(1) Svako kućanstvo dužno je plaćati RTV pristojbu za samo jedan prija-
mnik, bez obzira na njihov ukupan broj u kućanstvu. Samo jedan član ku-
ćanstva može biti evidentiran kao obveznik plaćanja RTV pristojbe.
(2) Svaka pravna osoba, osim onih navedenih u stavku 3. ovoga članka, duž-
na je plaćati RTV pristojbu za svaki prijamnik koji posjeduje.
(3) Javne zdravstvene ustanove, javne obrazovne ustanove, ustanove za
socijalnu potporu, radiotelevizijske postaje i pravne osobe koje se bave
326
DODAtCI
proizvodnjom, servisiranjem, instaliranjem, prodajom ili iznajmljivanjem

radio ili televizijskih prijamnika plaćaju jednu pristojbu po ustanovi, pro-
davaonici, odnosno poslovnici ili ispostavi.
Članak 21.
Obveza prijave prijamnika
(1) Svako kućanstvo ili pravna osoba dužni su javnom RTV servisu prijaviti
nabavku radio ili televizijskog prijamnika u roku od 30 dana, ako se tom
nabavkom za njega stvara obveza plaćanja RTV pristojbe utvrđene ovim
Zakonom.
(2) Svaki pretplatnik dužan je prijaviti javnom RTV servisu promjenu adre-
se stanovanja, odnosno sjedišta pravne osobe.
(3) Obveza plaćanja RTV pristojbe nastaje od prvoga dana sljedećega mje-
seca od dana nabavke radio ili televizijskog prijamnika.
Članak 22.
Visina RTV pristojbe
(1) Najkasnije šest mjeseci prije datuma isteka valjane dozvole Sustava Re-
gulatorna agencija razmatra i Parlamentarnoj skupštini BiH dostavlja pri-
jedlog o iznosu RTV pristojbe. Regulatorna agencija neće razmatrati iznos
RTV pristojbe više od jedanput svakih pet godina, osim ukoliko Odbor Su-
stava ne dovede u pitanje iznos RTV pristojbe, sukladno stavku 3. ovoga
članka.
(2) Parlamentarna skupština BiH odlučuje o iznosu RTV pristojbe u roku
od 30 dana od dana podnošenja prijedloga Regulatorne agencije. Visina
RTV pristojbe iz prethodne godine vrijedi do stupanja na snagu nove odlu-
ke o RTV pristojbi.
(3) Odbor Sustava može Regulatornoj agenciji dostaviti novi prijedlog izno-
sa buduće RTV pristojbe. Takav prijedlog može dostaviti jedanput svakih
pet godina, osim u iznimnim prilikama koje dovode u pitanje funkcionira-
nje JRTS Bosne i Hercegovine.
(4) Visina RTV pristojbe svake će se godine uskladiti sa službenom stopom
inflacije u Bosni i Hercegovini.
327
Članak 23.
Raspodjela RTV pristojbe
(1) RTV pristojba u Bosni i Hercegovini naplaćuje se na teritoriju entiteta i
Brčko Distrikta BiH, s tim što se uplaćuje na jedinstveni račun.
(2) Ukupni netodohodak od prodaje marketinškog oglašavanja također se
uplaćuje na jedinstveni račun.
(3) Članovi Odbora Sustava su vjerovnici i izvršitelji navedenog jedinstve-
nog računa i odgovorni su za nadzor nad postupkom naplate.
(4) RTFBiH pripada 25% netoprihoda od marketinškog oglašavanja i
25% od ukupnoga iznosa RTV pristojbe naplaćene na teritoriju Bosne i
Hercegovine.
(5) RTRS pripada 25% netoprihoda od marketinškog oglašavanja i 25% od
ukupnoga iznosa RTV pristojbe naplaćene na teritoriju Bosne i Hercegovine.
(6) BHRT pripada 50% netoprihoda od marketinškog oglašavanja i 50% od
ukupnoga iznosa RTV pristojbe naplaćene na teritoriju Bosne i Hercegovine.
(7) Ovi omjeri raspodjele primjenjuju se bez obzira na način sakupljanja.
(8) Organizacije koje naplaćuju RTV pristojbu i obavljaju marketinško ogla-
šavanje u ime javnih RTV servisa dužne su uplatiti naplaćeni iznos RTV
pristojbe i netoprihod od marketinškog oglašavanja na jedinstveni račun
bez odgode.
(9) Raspodjela sredstava javnim RTV servisima s jedinstvenog računa pro-
vodit će se odmah.
Članak 24.
Nadzor nad naplatom
(1) Svakom javnom RTV servisu mora biti omogućeno da u svakom trenut-
ku ima izravan uvid u naplatu i raspodjelu RTV pristojbe.
(2) Obvezan je godišnji nadzor nad naplatom RTV pristojbe od neovisne
revizorske institucije, kojim se utvrđuju iznos i stupanj naplate te pravilnost
raspodjele sakupljenih sredstava.
328
DODAtCI
Članak 25.
Vjerodostojna isprava
Računi ili izvadci iz poslovnih knjiga javnih RTV servisa glede tražbina
RTV pristojbe predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu Zakona o ovrš-
nom postupku.
Članak 26.
Programska načela
(1) Program javnih RTV servisa služi interesu javnosti i mora biti sukladan
profesionalnim standardima i propisima i pravilima Regulatorne agencije.
Javni RTV servisi dužni su osigurati raznovrstan i izbalansiran radijski i
televizijski program koji ispunjava visoke etičke standarde i standarde kva-
litete, poštivanja ljudskoga života, dostojanstva i fizičkog integriteta osobe,
te promoviranja demokratskih sloboda, društvene pravde i međunarodno-
ga razumijevanja i mira.
(2) Program javnih RTV servisa uključuje: informacije, kulturu, obrazova-
nje, zabavu i sport.
(3) Program javnih RTV servisa uvažavat će nacionalne, regionalne, tradi-
cijske, vjerske, kulturne, jezične i druge karakteristike konstitutivnih na-
roda i svih građana Bosne i Hercegovine. Program javnih RTV servisa ta-
kođer će afirmirati kulturne i druge potrebe nacionalnih manjina u Bosni i
Hercegovini.
(4) Programi javnih RTV servisa uvažavat će prava konstitutivnih naroda i
ostalih i bit će uređivani jednakopravno na tri službena jezika i dva pisma.
(5) U proizvodnji vlastitoga programa i programa u koprodukciji javni RTV
servisi osigurat će jednakopravnu zastupljenost sadržaja koji odgovaraju
tradicijskoj baštini svih triju naroda i odgovarajuću zastupljenost ostalih.
(6) Javni RTV servisi proizvodit će i uređivati programe sukladno najvišim
profesionalnim kriterijima uz poštivanje umjetničkih i stvaralačkih slobo-
da, neovisno o stavovima državnih tijela, političkih stranaka i drugih inte-
resnih skupina.
(7) Javni RTV servisi imaju pravo, sukladno svojim uređivačkim smjernica-
ma, prenositi sjednice ili dijelove sjednica parlamenata. Javni RTV servisi
imaju obvezu na drugi pogodan način informirati javnost o parlamentarnim
329
aktivnostima. U tu svrhu javni RTV servisi imaju slobodan pristup sjedni-

cama parlamenata.
(8) Javni RTV servisi dužni su parlamentima i javnosti predstaviti svoje go-
dišnje planove programa i izvješća o realizaciji tih planova. Svaka osoba
ima pravo predati javnim RTV servisima prigovore i prijedloge koji se od-
nose na njihov program.
(9) Jednom godišnje javni RTV servisi Parlamentarnoj skupštini BiH, Parla-
mentu FBiH, odnosno Narodnoj skupštini RS-a dostavit će izvješće o svo-
jim aktivnostima, uključujući i financijsko izvješće, zajedno s izvješćem o
reviziji financijskoga poslovanja.
Članak 27.
Ostvarivanje programskih načela
(1) U ostvarivanju temeljnih programskih načela javni RTV servisi naročito
će:
a) istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno informirati javnost o po-
litičkim, ekonomskim, obrazovnim, znanstvenim, vjerskim, kultur-
nim, sportskim i drugim događanjima u zemlji i svijetu,
b) osigurati otvorenu i slobodnu raspravu o pitanjima od javnoga inte-
resa, vodeći računa o zastupljenosti svih interesa i ukusa,
c) poštivati i poticati pluralizam političkih, vjerskih i drugih ideja,
d) sva politička, ekonomska, obrazovna, znanstvena, religijska, kultur-
na i druga pitanja tretirati nepristrano, omogućujući jednakopravno
sučeljavanje različitih gledišta s ciljem jačanja demokratskoga duha,
međusobnoga razumijevanja i tolerancije,
e) njegovati i razvijati sve oblike stvaralaštva koji doprinose razvoju kul-
ture, umjetnosti i zabave,
f ) pridonositi poštivanju i promociji temeljnih ljudskih prava i sloboda,
demokratskih vrijednosti i institucija te unapređenju kulture javnoga
dijaloga,
g) poštivati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast čovjeka te temeljna
prava drugih, a posebice djece i mladeži,
h) javni RTV servisi dužni su prilagoditi praćenje informativnog, kul-
turnog, obrazovnoga i zabavnog programa potrebama osoba ošteće-
nog sluha i drugim osobama s posebnim potrebama,
330
DODAtCI
i) prilagoditi programske sadržaje i uređivačku politiku potrebama

ravnopravne prisutnosti i ravnopravne zastupljenosti interesa obaju
spolova u medijima.
(2) Vijesti moraju biti nepristrane, neovisne i točne. Prije objave, s razu-
mnom pozornošću, ovisno o okolnostima, moraju se provjeriti sadržaj,
podrijetlo i istinitost informativnoga materijala predviđenog za vijesti. Ko-
mentari moraju biti na jasan način odvojeni od vijesti.
Članak 28.
Programske zabrane
(1) U programima je zabranjeno:
a) poticati i širiti nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost,
antisemitizam i ksenofobiju, te poticati na diskriminaciju i neprija-
teljstvo prema pojedincima ili skupinama zbog njihova podrijetla,
boje kože, političkoga uvjerenja, vjere, zdravstvenoga stanja, spola,
seksualnih ili drugih određenja ili osobina,
b) objavljivati priloge nemoralnoga sadržaja,
c) objavljivati priloge pornografskoga sadržaja,
d) na bilo koji način poticati i veličati nasilje i kriminal, te poticati gra-
đane, a posebice djecu i mladež, na uporabu duhanskih proizvoda,
alkohola ili droge,
e) bez znanja gledatelja, odnosno slušatelja, uporabom nekog tehničko-
ga sredstva prenositi određene poruke ili utjecati na gledatelje, odno-
sno slušatelje, a da oni toga nisu svjesni,
f ) emitirati u programskoj shemi programski sadržaj koji bjelodano šte-
ti tjelesnom, duševnom ili moralnom razvoju djece i mladeži kada će
ga oni, zbog vremena prijenosa, vjerojatno gledati. Emitiranje takvo-
ga sadržaja mora biti najavljeno jasnim upozorenjem. Zabranjeno je
emitiranje programa koji mogu ozbiljno ugroziti tjelesni, mentalni ili
moralni razvoj maloljetnika, posebice programa koji sadržavaju por-
nografiju i nepotrebno nasilje,
g) emitirati programske sadržaje ili objavljivati priloge kojima se spolovi
predstavljaju na stereotipan i uvrjedljiv ili na ponižavajući način.
331
(2) Javni RTV servisi neće kršiti opće kulturne standarde doličnosti i uljud-
nosti u svojem programskom sadržaju i terminima emitiranja, a posebnu
pozornost posvetit će zaštiti psiho-fizičkoga razvoja djece.
(3) Javni RTV servisi ne smiju emitirati bilo kakav materijal za koji znaju
da je lažan, ili su mogli utvrditi da je lažan na temelju zdravoga razuma ili
rutinskom provjerom, ili postoji opravdana osnova za pretpostavku da je
lažan.
Članak 29.
Zastupljenost programa
(1) Javni RTV servisi osigurat će, gdje god je to moguće i uporabljujući od-
govarajuća sredstva, da postaje rezerviraju većinu svojega vremena u eteru
za europske sadržaje, ne računajući vrijeme određeno za vijesti, sportske
događaje, zabavu, oglašavanje i usluge teleteksta i teleshoppinga.
(2) Javni RTV servisi rezervirat će najmanje 40% vremena emitiranja za do-
maći program svih žanrova, osim vijesti i sportskoga programa.
(3) Najmanje 10% vremena emitiranja, izuzimajući informativne emisije,
sportski program i marketing oglase, javni RTV servisi moraju naručiti od
neovisnih producenata i/ili komercijalnih radiotelevizijskih postaja.
(4) Postotke iz st. 2. i 3. ovoga članka javni RTV servisi dužni su dosegnuti u
roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
(5) Produkcija programa svih žanrova za BHRT bit će jednako raspoređena
između tri organizacijske jedinice.
Članak 30.
Načela marketinškog oglašavanja
(1) Marketing oglas mora biti jasno prepoznatljiv kao takav i uočljivo odvo-
jen od drugih programskih sadržaja putem vizualnih i akustičnih sadržaja.
(2) Osobe ili organizacije koje marketinški oglašavaju ne mogu utjecati na
koncept programa, sadržaj ili uređivačku politiku javnih RTV servisa.
(3) Javni RTV servisi imaju pravo odbiti emitiranje marketing oglasa čiji
je sadržaj suprotan programskim načelima utvrđenim ovim Zakonom, te
drugim pravilima i propisima za javno oglašavanje.
332
DODAtCI
(4) Osobe koje redovito prezentiraju vijesti i informativne programe ne

mogu sudjelovati u procesu pripreme, proizvodnje i emitiranju marketing
oglasa.
(5) Prikriveno i neizravno marketinško oglašavanje nije dopušteno.
(6) Televizijsko reklamiranje i teleshopping neće:
a) ugrožavati poštivanje ljudskog digniteta,
b) imati diskriminacijskih sadržaja po osnovi rase, spola i nacionalnosti,
c) biti uvredljivi za vjeru i politička uvjerenja,
d) poticati radnje koje mogu ugroziti zdravlje i sigurnost,
e) poticati radnje koje mogu ugroziti zaštitu okoliša.
(7) Televizijsko reklamiranje ne smije biti uzrokom moralne i tjelesne štete
za maloljetnike a, također, ne smije izravno poticati maloljetnike da kupuju
proizvode i usluge iskorištavajući njihovo neiskustvo i lakovjernost.
(8) Televizijsko reklamiranje i teleshopping alkoholnih pića ne smije biti
izravno usmjereno maloljetnicima, ne smije stvarati dojam da konzumi-
ranje poboljšava tjelesne aktivnosti, da doprinosi socijalnom i seksualnom
uspjehu, rješavanju osobnih problema ili da ima ljekovita svojstva.
Članak 31.
Trajanje marketinškog oglašavanja
(1) Trajanje marketinških oglasa i drugih plaćenih poruka, kao i njihova
redistribucija u udarnom terminu, ne može biti dulje od trajanja koje je
odredilo Vijeće Regulatorne agencije.
(2) Udarni termin za javne RTV servise je vrijeme između 17:30 sati i 22:30
sati. Regulatorna agencija u sklopu svoga djelokruga utvrdit će dužinu re-
klamnog prostora i odrediti pravilan tretman korisnika dozvola u komplet-
nom sektoru emitiranja.
(3) Vijeće Regulatorne agencije odredit će maksimalni i minimalni omjer
trajanja emitiranoga dnevnog oglašavanja i teleshoppinga, sukladno europ-
skim standardima, vodeći računa o konkurentnosti (financijskoj održivosti)
javnih RTV servisa na tržištu.
333
Članak 32.
Oglašavanje u izbornoj kampanji
(1) Nije dopušteno emitiranje promidžbenih poruka političkih stranaka i
kandidata, osim u razdobljima trajanja službene predizborne kampanje,
sukladno Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine i prema propisima i pravi-
lima Izbornoga povjerenstva BiH.
(2) Tijekom predizborne kampanje javni RTV servisi dužni su političkim
strankama i kandidatima omogućiti predstavljanje svojih izbornih progra-
ma pod jednakim uvjetima. Radio i televizija moraju ustupiti dio svoga pro-
gramskog vremena za prezentiranje kandidata, političkih stranaka i njiho-
vih programa bez naplate troškova.
Članak 33.
Virtualno marketinško oglašavanje
(1) Virtualno marketinško oglašavanje dopušteno je pod uvjetom da je or-
ganizator priredbe ili događaja dao prethodnu suglasnost i da su televizijski
gledatelji obaviješteni o virtualnom marketinškom oglašavanju u konkret-
nom slučaju.
(2) Virtualni marketinški oglas može se umetati samo na mjestima koja se
inače koriste za marketinško oglašavanje, ali ne smije biti uočljiviji od mar-
ketinškog oglasa koji se nalaze na tim mjestima niti se smije pojavljivati na
osobama ili na njihovoj odjeći ili opremi.
Članak 34.
Sponzoriranje
(1) Zabranjeno je sponzoriranje vijesti i informativnih programa.
(2) Svi sponzorirani programi moraju biti jasno prepoznatljivi kao takvi.
(3) Zabranjen je bilo kakav utjecaj sponzora na sadržaj programa.
(4) Regulatorna agencija može zabraniti javnim RTV servisima emitiranje
sponzoriranih programa ukoliko ne ispunjavaju pravila i propise iz dozvole.
(5) Javni RTV servisi ne mogu prihvatiti sponzoriranje programa od kom-
panija koje se bave proizvodnjom ili prodajom cigareta i ostalih duhanskih
proizvoda.
334
DODAtCI
(6) Javni RTV servisi ne mogu prihvatiti sponzoriranje programa od kom-

panija koje se bave proizvodnjom ili prodajom medicinskih proizvoda ili
sredstava za liječenje, ali mogu promovirati ime ili imidž kompanije, ne
promovirajući specifičnosti medicinskih proizvoda ili tretmana koji su do-
stupni samo na temelju liječničkoga recepta.
Članak 35.
Zaštita intelektualnog vlasništva
Javni RTV servisi dužni su osigurati potpunu primjenu zakona kojima
se uređuje zaštita autorskih i srodnih prava i intelektualnoga vlasništva i
u tome se pridržavati najviših međunarodnih standarda. Javni RTV servi-
si obvezni su na ime naknada autorskih i srodnih prava odrediti godišnji
proračun.
Članak 36.
Emitiranje za treće osobe
(1) Javni RTV servisi bez odgode i naplate emitirat će obavijesti tijela vlasti
čija je objava žurna, kao što su obavijesti o opasnosti po život i zdravlje, o
ugrožavanju imovine, sigurnosti, i javnog reda i mira.
(2) Javni RTV servisi nisu odgovorni za sadržaj obavijesti iz stavka 1. ovoga
članka.
(3) Detalji u vezi s emitiranjem za ostale treće osobe utvrđuju se statutima
javnih RTV servisa.
Članak 37.
Pravo na odgovor
(1) Osobe čijim je pravnim interesima nanesena šteta, čiji su čast i ugled
povrijeđeni navodima emitiranim u radio ili televizijskom programu jed-
noga od javnih RTV servisa imaju pravo na odgovor u roku od 15 dana od
dana emitiranja.
(2) Odgovor se podnosi odgovarajućem javnom RTV servisu u pisanom
obliku i sveden je na činjenice. Odgovor mora potpisati zainteresirana stra-
na ili njezin zastupnik.
335
(3) Javni RTV servisi imaju pravo ukloniti uvredljive ili kriminalne sadržaje
iz odgovora, pridržavajući se sadržajne cjeline odgovora, te skratiti ili odbiti
objaviti odgovor ako nije u vezi s emitiranim navodima.
(4) Ako se prigovor odnosi na dnevnoinformativni program, javni RTV ser-
visi dužni su besplatno emitirati odgovor najkasnije u roku od tri dana od
dana prijama prigovora, na način i u vremenu davanja obavijesti na koji se
odgovor odnosi. Ako se prigovor odnosi na periodične emisije, odgovor se
mora besplatno emitirati u prvoj sljedećoj emisiji.
(5) Ako javni RTV servis ne objavi odgovor ili to ne učini na odgovarajući
način, osoba iz stavka 1. ovoga članka može u roku od osam dana od dana
isteka roka za objavu podnijeti prigovor upravnom odboru odgovarajućeg
javnog RTV servisa.
(6) Ako podnositelj prigovora nije zadovoljan odlukom upravnoga odbora,
ima pravo tražiti sudsku zaštitu u parničnom postupku u roku od 15 dana
od dana primitka pismene odluke, odnosno u roku od 30 dana od dana
podnošenja prigovora, ako odluka nije donesena ili mu nije dostavljena.
(7) Javni RTV servisi mogu odbiti emitiranje odgovora ako podnositelj za-
htjeva nema pravni interes za objavu odgovora ili ako zahtjev za odgovor
nije pravodobno podnesen.
(8) Javni RTV servisi imaju pravo odbiti emitiranje prigovora ako odgovor
premašuje dužinu izvornog materijala, kada nije u vezi s izvornim materi-
jalom i kada se smatra suprotnim pravu zaštićenih trećih osoba.
(9) Pravo na odgovor dostupan je samo u onim slučajevima u kojima su
narušena prava pojedinaca, uključujući ona iz Zakona o kleveti.
Članak 38.
Ispravci
Na zahtjev za ispravak pogrešno navedenih činjenica primjenjuje se isti
postupak kao kod prava na odgovor.
Članak 39.
Dužnost čuvanja snimki
(1) Javni RTV servisi dužni su organizirati čuvanje i obradu svih audiovizu-
alnih snimki uporabljenih u programu.
336
DODAtCI
(2) Snimke svih emisija moraju se čuvati najmanje šest tjedana od dana
emitiranja.
(3) U slučaju da Regulatorna agencija zatraži snimku ili u slučaju pokretanja
sudskog ili drugog spora, javni RTV servisi dužni su čuvati snimke za traže-
no razdoblje, odnosno do donošenja konačne odluke.
Članak 40.
Povjerljivost izvora
(1) Zajamčena je povjerljivost izvora informacije.
(2) Otkrivanje izvora informacije i saznatih činjenica novinaru može nalo-
žiti samo sud, u slučaju kada je to nužno radi sprječavanja nastanka teških
kaznenih djela.
Članak 41.
Pristup i emitiranje događaja
(1) Javni RTV servisi imat će pristup javnim kulturnim, sportskim i drugim
događajima radi informiranja najšire javnosti. Izvješće koje se besplatno
prenosi ne smije trajati dulje nego što je potrebno za informiranje javnosti
o događaju, u smislu vijesti.
(2) Javni RTV servisi imaju pravo, u sklopu svog redovitog informativnog
programa, besplatno navoditi programe drugih RTV servisa, ako je riječ o
događajima iz stavka 1. ovoga članka. Trajanje navoda ne smije biti dulje od
90 sekunda, a izvor navoda mora biti jasno priopćen.
(3) Pravo iz stavka 2. ovoga članka, pod jednakim uvjetima, imaju i sve ra-
diotelevizijske postaje glede programa javnih RTV servisa.
Članak 42.
Prijelazne odredbe
(1) Konstituirajuća sjednica Odbora Sustava bit će sazvana u roku od 15
dana od imenovanja dovoljnoga broja članova upravnih odbora javnih RTV
servisa kako bi se imao kvorum Odbora Sustava. Do uspostave Odbora Su-
stava i pojedinačnih odbora javnih RTV servisa postojeći upravni odbori
obavljat će svoju dužnost.
337
(2) Statut Korporacije odobrava Odbor Sustava u roku od 30 dana od dana

održavanja prve sjednice.
(3) Korporacija će biti registrirana prema Zakonu o registraciji pravnih

osoba čiji su osnivač institucije BiH (Zakon o registraciji „Službeni glasnik
BiH“, broj 37/03) u roku od 45 dana od konstituirajuće sjednice.
(4) RTV pristojbu naplaćuju operateri telekoma, zaključno s 26.10.2015.

godine.
(5) Operatori TELEKOM-a pri sakupljanju RTV pristojbe uložit će iste na-
pore kao pri naplaćivanju vlastitih tražbina.
(6) Nakon uspostave Korporacije sva radna mjesta bit će otvorena i po-
punjena putem pravednog i transparentnog procesa zapošljavanja pre-
ko javnoga oglasa u sva tri javna RTV servisa. Svi kandidati izabrani na
nove položaje moraju ispunjavati uvjete iz opisa radnih mjesta koje donosi
Upravni odbor JRTS-a Bosne i Hercegovine. Na pravni položaj zaposlenih
u Korporaciji, uvjete za zaključenje ugovora o radu, plaće i druga primanja
primjenjuju se opći propisi o radu i Statut.
(7) Za vrijeme trajanja prve dozvole, javni RTV servisi i Korporacija moraju
izmiriti sve dospjele obveze, uključujući neisplaćene plaće, poreze, dopri-
nose u vezi sa zapošljavanjem i sve dospjele obveze po osnovi komercijalnih
i drugih zajmova, kao i obveze prema dobavljačima.
(8) Obrazac za distribuciju prihoda od marketing oglasa i RTV pristojbe,

preciziran člankom 23. ovoga Zakona, počinje se primjenjivati prvoga dana
mjeseca koji nastupa nakon stupanja na snagu ovoga Zakona.
Članak 43.
Kaznene odredbe
(1) Fizičkoj osobi koja ne ispuni obveze propisane st. 1. i 2. članka 21. ovoga
Zakona ili koja dade lažnu izjavu, koristeći se pravom iz članka 19. stavak
2. ovoga Zakona, bit će za prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 100
KM do 300 KM.
(2) Fizičkoj osobi koja ne ispuni obveze propisane st. 1. i 2. članka 21. ovoga
Zakona ili koja dade lažnu izjavu, koristeći se pravom iz članka 19. stavak 2.
338
DODAtCI
ovoga Zakona, bit će za prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000

KM do 3.000 KM, a odgovornoj osobi u toj pravnoj osobi novčana kazna u
iznosu od 200 KM do 500KM.
(3) Fizičkoj osobi koja ne ispuni obvezu plaćanja navedenu u članku 20.
stavak 1. ovoga Zakona bit će u prekršajnom postupku izrečena novčana
kazna u iznosu od 100 KM do 300 KM.
(4) Pravnoj osobi koja ne ispuni obvezu plaćanja navedenu u članku 20.
stavak 2. ovoga Zakona u prekršajnom postupku bit će izrečena novčana
kazna u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM, a odgovornoj osobi u toj pravnoj
osobi novčana kazna u iznosu od 200 KM do 5.000 KM.
Članak 44.
Odgovarajući zakoni i propisi na državnoj i entitetskoj razini koji se od-
nose na JRTS Bosne i Hercegovine i javne RTV servise moraju se usugla-
siti s odredbama ovoga Zakona u roku od 60 dana od njegova stupanja na
snagu.
Članak 44a
Uporaba jezika
(1) Izrazi napisani samo u muškom rodu podjednako se odnose na muški i
ženski rod.
(2) U označavanju funkcija, zvanja i naslova rabit će se rodno senzitivan
jezik.
Članak 45.
Stupanje na snagu i objava
Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u „Službenom
glasniku BiH“, a bit će objavljen i u službenim glasilima entiteta i Brčko
Distrikta BiH.
339
ZAKON O ZAŠTITI OD KLEVETE

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
(Pročišćeni tekst, „Službene novine Federacije BiH“, 19/03, 73/05)
Članak 1.
Cilj zakona
Ovim Zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu
ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ne-
istinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.
Članak 2.
Principi koji se ostvaruju zakonom
Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovoga Zakona želi se po-
stići da:
♦♦ pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne
i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda („Službeni glasnik BiH“, broj 6/99) predstavlja je-
dan od bitnih temelja demokratskog društva, posebno kada se radi o
pitanjima od političkog i javnog interesa,
♦♦ pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na
koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se sma-
traju pohvalnima ili neuvredljivima, nego i na izražavanja koja mogu
uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti,
♦♦ sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom
procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti.
Članak 3.
Tumačenje
Ovaj Zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u
najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Članak 4.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu
Nazivi koji se koriste u ovom Zakonu imaju sljedeća značenja:
340
DODAtCI
a) materijal – bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili

prenošenja,
b) javno tijelo – tijelo odnosno pravna osoba u Federaciji Bosne i Her-
cegovine (u daljem tekstu: Federacija) i to:
♦♦ tijelo zakonodavne vlasti
♦♦ tijelo izvršne vlasti
♦♦ tijelo sudske vlasti
♦♦ tijelo uprave
♦♦ pravna osoba s javnim ovlastima koja je osnovana u skladu sa za-
konom
♦♦ pravna osoba koja je u vlasništvu ili pod nadzorom Federacije, žu-
panije, općine ili grada ili nad čijim radom javno tijelo vrši nadzor
c) javni službenik – svaka osoba koja je zaposlena u javnom tijelu,
d) kleveta – radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe izno-
šenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificira-
njem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.
Članak 5.
Okvir djelovanja zakona
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete,
bez obzira kako je zahtjev označen.
(2) Javnom tijelu nije dopušteno podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog
klevete.
(3) Javni službenik može privatno i isključivo u osobnom svojstvu podnijeti
zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
Članak 6.
Odgovornost za klevetu
(1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe izno-
šenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu
pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su au-
tor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način obavljala
nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
341
(3) Osoba iz stavka 1. i 2. ovog članka (u daljem tekstu: štetnik) odgovorna

je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili prenijela izražavanje
neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog
ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili
prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je
nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je
oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju
u javnom tijelu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj
na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik
prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog Zakona, pod uvje-
tom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Članak 7.
Izuzetci od odgovornosti
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u biti
istinito, a netočno samo u nebitnim elementima,
b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili prenosi izražavanje ili je
iznosio odnosno prenosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sud-
skog ili upravnog postupka,
c) ako je iznošenje odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1.
ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
♦♦ način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja,
♦♦ prirodu i stupanj prouzrokovane štete,
♦♦ dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesio-
nalnih standarda,
♦♦ pristanak oštećenog,
♦♦ vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili
preneseno,
♦♦ činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i točnu informaciju o
izražavanju drugih lica, te
342
DODAtCI
♦♦ odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od

političkog ili javnog značaja.
Članak 8.
Obveza ublažavanja štete
Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu
izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za
ispravku tog izražavanja.
Članak 9.
Zaštita povjerljivih izvora
(1) Novinari i druga fizička osoba koja je redovno ili profesionalno uklju-
čena u novinarsku djelatnost traženja, primanja ili priopćavanja informa-
cija javnosti, koja je dobila informaciju iz povjerljivog izvora, ima pravo ne
otkriti identitet tog izvora. Ovo pravo uključuje i pravo neotkrivanja bilo
kojeg dokumenta ili činjenice koji bi mogli razotkriti identitet izvora, a na-
ročito usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronički materijal. Pravo na
neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ni pod kakvim okolnostima
ograničeno u postupku koji se vodi u smislu ovog Zakona.
(2) Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora ima i svaka druga fi-
zička osoba koja sudjeluje u postupku u smislu ovog Zakona, a koja kao re-
zultat svog profesionalnog odnosa s novinarom ili drugom osobom u smi-
slu stavka 1. ovog članka, sazna identitet povjerljivog izvora informacija.
Članak 10.
Odšteta
(1) Odšteta treba biti razmjerna nanesenoj šteti ugleda oštećenog i odre-
đuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je
dužan cijeniti sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo
štetnik radi ublažavanja štete, kao što su: objavljivanje ispravka i opoziva-
nje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao
novčanu korist iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu
je li iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća
ili stečaja štetnika.
343
(2) Sudska mjera o zabrani ili ograničavanju iznošenja ili prenošenja izraža-
vanja neistinite činjenice nije dopuštena prije objavljivanja tog izražavanja.
(3) Privremena sudska mjera o zabrani prenošenja ili daljnjeg prenošenja
izražavanja neistinite činjenice može se odrediti samo ako oštećeni s naj-
većom sigurnošću može učiniti vjerojatnim da je to izražavanje prouzroko-
valo štetu njegovom ugledu i da će oštećeni trpjeti nepopravljivu štetu kao
rezultat prenošenja ili daljnjeg prenošenja tog izražavanja. Stalna sudska
mjera o zabrani prenošenja ili daljnjeg prenošenja izražavanja neistinite či-
njenice može se odnositi samo na određeno izražavanje za koje je utvrđeno
da je klevetničko i na određenu osobu za koju je utvrđeno da je odgovorna
za iznošenje ili prenošenje tog izražavanja.
Članak 11.
Mirenje stranaka
Čim sud procijeni da su se stekli uvjeti, ispitat će mogućnost mirenja
stranaka.
Članak 12.
Rokovi zastarjelosti
(1) Rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u smislu ovog Zakona
iznosi tri (3) mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili je trebao saznati za
izražavanje neistinite činjenice i za identitet štetnika i taj se rok ni u kojem
slučaju ne može produžiti nakon isteka jedne (1) godine od dana kada je to
izražavanje izneseno trećoj osobi.
(2) Ako oštećeni umre nakon početka, ali prije okončanja postupka, njegov
nasljednik prvog reda može nastaviti postupak u ime umrlog ako podnese
zahtjev sudu u roku od tri (3) mjeseca od dana smrti oštećenog i izjavi da
želi nastaviti postupak.
Članak 13.
Nadležni sud
Za zahtjev za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog in-
formiranja nadležan je Općinski sud.
344
DODAtCI
Članak 14.
Učinkovitost sudske zaštite
(1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvi-
ma javnog informiranja smatra se hitnim.
(2) Sud je dužan postupiti po tužbi za naknadu štete zbog klevete iznesene
u sredstvima javnog informiranja u roku od trideset (30) dana od dana pri-
jema tužbe u nadležni sud.
Članak 15.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom, primjenjuju se od-
govarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obvezni odnosi, Zakona o
parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 42/98 i 3/99) i
zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Članak 16.
Prijelazne odredbe
(1) Obustavljaju se svi kazneni postupci započeti prema Glavi XX, Kaznena
djela protiv časti i ugleda (čl. od 213. do 220.) Kaznenog zakona Federacije
Bosne i Hercegovine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Danom stupanja na snagu ovog zakona obustavlja se izvršenje kaznenih
sankcija koje su izrečene pravomoćnom presudom za kaznena djela iz gore
spomenutih članaka Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
(3) Oštećeni ima pravo u roku od tri (3) mjeseca od dana obustavljanja ka-
znenog postupka iz stavka 1. ovog članka, odnosno od dana obustavljanja
izvršenja kaznenih sankcija iz stavka 2. ovog članka, podnijeti zahtjev za
naknadu štete u smislu ovog zakona, ako taj zahtjev ispunjava uvjete propi-
sane ovim zakonom.
(4) Parnični postupak koji se odnosi na pitanja uređena ovim Zakonom,
koji je pokrenut i nije pravomoćno okončan do dana stupanja na snagu
ovog Zakona, nastavit će se u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vri-
jeme pokretanja postupka, ako to nije na štetu tuženog.
(5) Postupak u predmetima koji se odnose na postupanja uređena ovim Za-
konom u kojima je stvarna nadležnost izmijenjena, a koji je pokrenut do
345
dana stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se pred sudom nadležnim

prema odredbi članka 13. ovog Zakona.
(6) Predmeti iz stavka 5. ovog članka dostavit će se nadležnom sudu u roku
od 15 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Članak 17.
Stupanje na snagu
Ovaj Zakon stupa na snagu sljedeći dan nakon objavljivanja u „Službenim
novinama Federacije BiH“.
346
DODAtCI
ZAKON O JAVNOM PRIOPĆAVANJU

(Pročišćeni tekst, „Narodne novine Županije Posavske“, 1/96)
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Sadržaj
Ovim Zakonom uređuju se pretpostavke za ostvarivanje načela slobo-
de tiska i drugih sredstava informiranja, pravo novinara i drugih sudionika
u javnome priopćavanju na slobodu izvješćivanja i pristupa informaciji i
druga prava ovih osoba, te njihova odgovornost za objavljene informacije,
naknade štete učinjene objavljenom informacijom, objavljivanje priopće-
nja, ispravka informacije kao i druga pitanja od značaja za djelatnost javnog
priopćavanja na području Županije Posavske.
Članak 2.
Određenje pojmova
Djelatnost javnoga priopćavanja u smislu ovoga Zakona su djelatno-
sti izdavanja novina i drugih povremenih izdanja, djelatnosti proizvodnje i
emitiranja radijskog i televizijskog programa i djelatnost novinskih agencija.
Javno priopćavanje ostvaruje se posredstvom javnih glasila.
Javna glasila su tisak, radio, televizija, programi novinskih agencija i
druga javna glasila te elektronički mediji.
Tisak su novine i druga povremena izdanja koja izlaze u razmacima od
najviše šest mjeseci, a u nakladi većoj od 500 primjeraka.
Tiskano djelo čija je naklada manja od 500 primjeraka, a izlazi povre-
meno, smatrat će se tiskom ako je namijenjeno raspačavanju.
Druga javna glasila su plakati, letci, slikovni prikazi s tekstom ili bez
njega i druga izdanja umnožena bilo kojim mehaničkim, kemijskim ili elek-
troničkim postupkom, filmovi, videokasete, nosači zvuka i druga glasila
koja sadrže obavijesti o nekom događaju, pojavi, predmetu ili djelatnosti.
Intervju je razgovor i izjava u pisanome ili usmenome obliku, namije-
njen objavljivanju u javnome glasilu.
Autorizacija je odobrenje za objavljivanje dano u pisanome obliku ili u
usmenome obliku, ako postoji tonski zapis o usmenoj autorizaciji.
347
Informacija je podatak, tekst, fotografija, crtež, karikatura, film, usme-

no izvješće ili drugi prilog objavljen u javnom glasilu.
Privatnost je osobni i obiteljski život. Pravo na poštivanje privatnosti
podrazumijeva, prije svega, pravo na život po vlastitom izboru i opredje-
ljenju. Odnosi se na privatni, obiteljski i kućni život, fizički i moralni inte-
gritet, čast i ugled, na neobjavljivanje nepotrebnih i neugodnih podataka
i neovlašteno objavljivanje privatnih fotografija, na zaštitu od špijunaže i
neopravdanih ili neprihvatljivih indiskrecija, na zaštitu od zlonamjernoga
korištenja privatnih razgovora, na zaštitu od širenja informacija priopćenih
ili primljenih od pojedinaca u povjerenju.
Nakladnik je fizička ili pravna osoba koja izdaje javno glasilo.
Novinski nakladnik je fizička ili pravna osoba koja izdaje tisak.
Članak 3.
Sloboda javnoga priopćavanja
Jamči se sloboda javnog priopćavanja.
Sloboda javnog priopćavanja obuhvaća osobito slobodu izražavanja
misli, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i širenja informacija,
slobodu tiskanja i raspačavanja tiska i drugih javnih glasila, te proizvodnje
i emitiranja radijskog i televizijskog programa, slobodu primanja ideja i in-
formacija, kao i slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti
javnoga priopćavanja.
Članak 4.
Zabrana ograničavanja slobode javnoga priopćavanja
Nitko nema pravo prisilom ili zlouporabom položaja utjecati na sadržaj
i tijek javnog priopćavanja, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograniča-
vati slobodu javnog priopćavanja.
O povredama slobode javnoga priopćavanja odlučuje sud.
Članak 5.
Dostupnost izvorima informacija
Informacije u posjedu tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti i prav-
nih osoba koje imaju javne ovlasti te tijela i jedinica lokalne samouprave i
uprave (u daljnjem tekstu: tijela javne vlasti) dostupne su novinarima pod
jednakim uvjetima, u skladu s propisima o radu tih tijela.
348
DODAtCI
Ovlaštena osoba u tijelu javne vlasti dužna je u primjerenom roku novi-

narima dati informacije iz djelokruga toga tijela.
Ovlaštena osoba u tijelu javne vlasti neće dati informaciju koja je radi
zaštite javnih interesa zakonom ili drugim propisom utvrđena državnom ili
vojnom tajnom.
Ako odbije dati informaciju, ovlaštena osoba u tijelu javne vlasti mora
pismeno ili usmeno obrazložiti razloge odbijanja.
U slučaju iz stavka 4. ovoga članka novinar ima pravo podijeliti žalbu
tijela određenom posebnim zakonom.
Ovlaštena osoba u tijelu javne vlasti odgovorna je za točnost i potpunost
danih informacija.
Članak 6.
Zaštita privatnosti
Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.
Javne osobe imaju pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji
su u vezi s njihovim javnim životom.
Ne može se na jednaka prava glede zaštite privatnosti pozivati osoba
koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osob-
nim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti.
Članak 7.
Obveze Županije
Županija će poticati raznovrsnost tiska, radija, televizije i drugih javnih
glasila.
Odluke o novčanoj pomoći tisku, radiju, televiziji i drugim javnim glasi-
lima radi ostvarenja zadaće iz stavka 1. ovog članka su javne.
Članak 8.
Nadzor
Nadzor nad provođenjem ovog Zakona obavlja Ministarstvo prosvjete,
znanosti, kulture i sporta Županije Posavske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).
Članak 9.
Registracija
Javna glasila upisuju se u Registar javnih glasila koji vodi Ministarstvo.
349
Javna glasila koja su utemeljena i upisana u Registre prije stupanja na sna-

gu ovog Zakona, dužna su u roku od 90 dana stupanja na snagu ovog Zako-
na uskladiti svoje opće akte s odredbama ovog Zakona, te izvršiti registra-
ciju u skladu s odredbama ovog Zakona u Registar koji vodi Ministarstvo.
U slučaju da u roku iz prethodnog stavka javna glasila ne ispune obveze
propisane u prethodnom stavku, Ministarstvo će donijeti rješenje o zabrani
daljeg izlaženja javnog glasila, odnosno emitiranja programa.
Bliže propise o postupku utvrđivanja uvjeta, sadržaja i načina vođenja
Registra javnih glasila donosi ministar prosvjete, znanosti, kulture i sporta
(u daljem tekstu: ministar).
II. PRAVA I OBVEZE NOVINARA
Članak 10.
Statut javnoga glasila
Odnosi između novinara, glavnoga urednika i nakladnika te njihova
međusobna prava i obveze utvrđuju se statutom pravne osobe koja obavlja
djelatnost javnog priopćavanja.
Statutom se utvrđuje osobito način sudjelovanja novinara u postupku
imenovanja i razrješenja glavnog urednika te sloboda rada i odgovornost
novinara.
Statut donose nakladnik i predstavnik novinara uz prethodnu sugla-
snost većine ukupnog broja novinara javnog glasila. Novinari biraju svojeg
predstavnika većinom glasova.
Ako nakladnik i predstavnik novinara ne potpišu statut u roku od šest
mjeseci od početka izdavanja, odnosno rada javnoga glasila, nakladnik i
predstavnik novinara mogu zatražiti da statut donese arbitražna komisija.
Ministar će donijeti pravilnik kojim će utvrditi sastav i postupak arbitra-
že iz stavka 4. ovoga članka.
Članak 11.
Pravo novinara na izražavanje stajališta
Novinar ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama,
osobama, predmetima i djelatnostima.
350
DODAtCI
Novinaru ne može prestati radni odnos, smanjiti plaća ili izmijeniti po-
ložaj u uredništvu zbog iznošenja stajališta u skladu sa stavkom 1. ovoga
članka.
Članak 12.
Pravo novinara da odbije izvršiti nalog
Novinar ima pravo odbiti napisati, odnosno pripremiti, ili sudjelovati u
oblikovanju priloga čiji se sadržaj protivi pravilima novinarskog zanimanja
i etike.
Stavak 1. ovoga članka ne odnosi se na tehničko-redaktorsku obradu
priloga.
Ako novinar odbije izvršiti nalog jer bi izvršavanjem naloga kršio pravila
novinarskoga zanimanja, poslodavac mu ne može dati otkaz, umanjiti pla-
ću ili izmijeniti položaj u uredništvu.
Članak 13.
Zaštita ugleda autora
Prilog čiji je smisao promijenjen u postupku uredničke obrade ne smije
se objaviti pod imenom autora bez njegova pristanka.
Za prilog objavljen suprotno stavku 1. ovoga članka odgovara glavni
urednik.
Ako je prilogom objavljenim suprotno stavku 2. ovoga članka povrije-
đen ugled autora, autor može zahtijevati naknadu štete.
Stavak 1. ovoga članka vrijedi i za pseudonim kojim se služi autor.
Članak 14.
Zaštita izvora informacije
Novinar nije dužan tijelu javne vlasti dati podatke o izvoru objavljene
informacije ili informacije koju namjerava objaviti.
Pravo novinara iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na urednike, tiskare,
autore knjiga i autore objavljenih priloga koji nisu novinari.
351
III. OBVEZE JAVNIH GLASILA
Članak 15.
Obveze objavljivanja točnih, cjelovitih i pravodobnih informacija
Javna glasila dužna su objavljivati točne, cjelovite i pravodobne informa-
cije, poštujući pravo javnosti da bude upoznata o događajima, pojavama,
osobama, predmetima ili djelatnostima, kao i druga pravila novinarskoga
zanimanja i etike.
Javna glasila dužna su poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast
građana, a poglavito djece, mladeži i obitelji.
Zabranjeno je objavljivati informacije prikupljene na nezakonit način
(prislušnim uređajima, skrivenim kamerama, krađom, protupravnom upo-
rabom sredstava automatske obrade podataka i sl.) te informacije koje su
zakonom određene državnom ili vojnom om.
Članak 16.
Glavni urednik
Novine i druga povremena izdanja, radijske i televizijske postaje te pro-
grami novinskih agencija moraju imati glavnog urednika.
Glavni urednik odgovoran je, u skladu sa zakonom, za sve objavljene
informacije.
Odgovornost glavnog urednika iz stavka 2. ovog članka odnosi se i na
uredničku obradu objavljene informacije (izbor naslova, podnaslova, teksta
ispod fotografije i sl.)
Članak 17.
Uvjeti za imenovanje glavnoga urednika
Glavnim urednikom može biti imenovana osoba koja ima visoku struč-
nu spremu te najmanje 5 godina radnog iskustva, kao i druge uvjete utvr-
đene Statutom.
Dužnost glavnog urednika ne može obnašati osoba koja ima imunitet po
bilo kojem temelju.
352
DODAtCI
Članak 18.
Naznaka izvora informacije koja se prenosi
Uz informaciju koja se prenese iz drugih domaćih i inozemnih javnih
glasila mora biti naznačeno glasilo iz kojeg se informacija prenosi.
Članak 19.
Zabrana izlaganja pornografskog tiska
Zabranjena je promidžba i javno izlaganje tiskovina s naslovnicama por-
nografskog sadržaja.
Tiskovine s naslovnicama pornografskog sadržaja koje se javno izla-
žu oduzet će se bez naknade na temelju rješenja Ministarstva unutarnjih
poslova.
Zabrana iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na prodaju u specijalizi-
ranim prodavaonicama s robom pornografskog sadržaja.
Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka može se pokrenuti upravni spor.
Zabranjena je promidžba cigareta, duhanskih prerađevina i alkoholnih
pića u javnim glasilima.
Zabrana iz prethodnog stavka ne odnosi se na pivo.
IV. OBVEZE NAKLADNIKA
Članak 20.
Prijava tiska
Nakladnik je dužan prije početka izdavanja novina ili drugoga javnoga
glasila prijaviti te novine ili pak drugo javno glasilo županijskom tijelu koje
obavlja upravne poslove iz područja javnog priopćavanja.
Prijava novina ili drugog javnog glasila treba sadržavati ove podatke:
1. Tvrtku i sjedište, odnosno ime, prezime i prebivalište nakladnika,
2. Naziv novina ili drugog javnog glasila,
3. Sadržajnu posebnost (politika, gospodarstvo, kultura, sport i dr.),
4. Jezik, pismo i periodiku izdavanja,
5. Planiranu prosječnu nakladu,
6. Tvrtku i sjedište, odnosno ime, prezime i prebivalište tiskare,
7. Ime, prezime i prebivalište glavnog urednika.
353
Prijavi iz stavka 2. ovoga članka prilaže se izvadak iz sudskog registra

nakladnika.
Ministarstvo ne smije odbiti izdati nakladniku Rješenje o prijavi novina
ili drugoga javnoga glasila ako prijava sadrži sve podatke iz stavka 2. ovoga
članka.
Ministarstvo je dužno Rješenje iz stavka 4. ovoga Zakona izdati u roku
od tri dana od dana primitka prijave, ako prijava sadrži sve podatke iz stav-
ka 2. ovoga članka, ili u istom roku pozvati nakladnika da prijavu dopuni.
Ako Ministarstvo ne postupi sukladno stavku 5. ovoga članka, smatra se
da je izdano Rješenje o prijavi novina ili drugoga javnoga glasila.
Nakladnik je dužan Ministarstvu prijaviti svaku promjenu podataka na-
vedenih u prijavi novina ili drugoga javnoga glasila u roku od osam dana od
dana nastanka promjene.
Nakladnik je dužan obavijestiti Ministarstvo o odluci o prestanku izda-
vanja novina ili drugoga javnoga glasila 30 dana prije prestanka izdavanja
tih novina, odnosno drugoga javnoga glasila.
Ako u razdoblju dužem od šest mjeseci od dana podnošenja prijave, od-
nosno od dana izdavanja posljednjega broja, nakladnik ne izda novi broj
novina ili drugoga javnoga glasila, smatrat će se da je odustao od izdavanja
tih novina ili drugoga javnoga glasila.
Obveze nakladnika iz ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju i na
programe novinskih agencija.
Članak 21.
Javnost vlasništva
Pravne osobe koje obavljaju djelatnost javnoga priopćavanja dužne su
početkom svake kalendarske godine Ministarstvu dostaviti podatke o tvrtki
i sjedištu, odnosno imenu, prezimenu i prebivalištu osoba koje drže deset i
više postotaka dionica ili udjela u toj osobi, s podatkom o postotku dionica
ili udjela.
Ministarstvo podatke iz stavka 1. ovoga članka objavljuje u službenom
županijskom glasilu.
354
DODAtCI
Članak 22.
Impresum
Na svakom primjerku tiska moraju biti otisnuti: tvrtka i sjedište, odno-
sno ime, prezime i prebivalište novinskog nakladnika, ime i prezime direk-
tora novinskog nakladnika i glavnoga urednika, tvrtka i sjedište, odnosno
ime, prezime i prebivalište tiskara te mjesto i datum tiskanja.
Na svakome primjerku drugoga tiskanoga javnoga glasila moraju biti
otisnuti: tvrtka i sjedište, odnosno ime, prezime i prebivalište nakladnika i
tiskara, ili pravne ili fizičke osobe koja je tiskovinu izdala i umnožila nekim
drugim mehaničkim, kemijskim, elektroničkim ili drugim postupkom, visi-
na naklade i datum tiskanja.
Članak 23.
Obveze dostavljanja tiska
Tiskar, odnosno nakladnik ako tisak, tiskano djelo i druga javna glasila,
nisu tiskana na području Federacije Bosne i Hercegovine, dužan je četiri
primjerka tiska, tiskanog djela i drugog javnog glasila, dostaviti Ministar-
stvu i knjižnici.
V. ODGOVORNOST ZA ŠTETU
Članak 24.
Odgovornost za štetu
Nakladnik koji informacijom objavljenom u javnome glasilu prouzroči
drugome štetu dužan ju je nadoknaditi.
Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja
(materijala šteta) te nanošenje drugome fizičkoga ili psihičkoga bola ili stra-
ha (nematerijalna šteta).
Materijalna šteta nadoknađuje se uspostavom stanja koje je bilo prije
nego što je šteta nastala, odnosno isplatom naknade u novcu ako uspostava
prijašnjeg stanja nije moguća ili ne otklanja štetu potpuno, sukladno općim
propisima obveznoga prava.
Nematerijalna šteta nadoknađuje se ispravljanjem netočne informa-
cije objavljivanjem ispravka informacije i isprikom te isplatom pravične
355
novčane naknade za pretrpjele bolove i strah ako jakost i trajanje bolova i

straha to opravdavaju, sukladno općim propisima obveznog prava.
Nematerijalnu štetu dužan je nadoknaditi nakladnik koji informacijom
o osobnom ili obiteljskom životu ili nekom drugom informacijom objavlje-
nom u javnom glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje
drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe.
Ako osoba na koju se informacija odnosi nije živa, sud može dosuditi
naknadu štete djeci, posvojeniku, bračnom drugu ili roditeljima za njihove
duševne bolove i strah, braći i sestrama, ako je između njih i umrloga po-
stojala trajnija životna zajednica.
Pri odlučivanju o visini naknade nematerijalne štete sud će voditi računa
o stupnju odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenog dobra i jakosti
pretrpjele boli ili straha, području koje svojim programom pokriva radijska
ili televizijska postaja koja je objavila informaciju kojom je šteta učinjena,
nastojanju nakladnika da drugim sredstvima naknadi učinjenu štetu te dru-
gim okolnostima slučaja ako ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s nje-
zinom prirodom i društvenom svrhom.
Članak 25.
Oslobođenje nakladnika od odgovornosti na naknadu
Nakladnik se oslobađa odgovornosti za naknadu štete:
1. ako je informacija kojom je šteta učinjena točno i potpuno izvješće
s rasprave na sjednici tijela javne vlasti ili javnome skupu, ili je pre-
nesena iz isprave pribavljene od tijela javne vlasti, a njezin smisao
promijenjen uredničkom obradom,
2. ako je informacija kojom je šteta učinjena autorizirani intervju,
3. ako se informacija kojom je šteta učinjena temelji na istinitim či-
njenicama, ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog
povjerovati da su istinite i poduzeo sve potrebite mjere za provje-
ru njihove istinitosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za
objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri,
4. ako je informacija kojom je šteta učinjena fotografija oštećenika sni-
mljena na javnome mjestu ili fotografija oštećenika snimljena uz nje-
govo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio
objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskori-
štavanje djela,
356
DODAtCI
5. ako je informacija kojom je šteta učinjena istinita, a iz okolnosti slu-

čaja proizlazi da je novinar sa sigurnošću mogao zaključiti da se ošte-
ćenik slaže s njezinim objavljivanjem,
6. ako se sporne informacije odnose na vrijednosne sudove autora čije
je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako su te informacije dane u
dobroj vjeri.
Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu iz članka 22. ovoga Zako-
na dokazuje tužitelj, a postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovor-
nosti za štetu iz stavka 1. ovoga članka, dokazuje tuženik.
Ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvre-
de ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika
i glavnoga urednika javnog glasila, ako nisu postupili u dobroj namjeri.
Stavak 1. ovoga članka ne odnosi se na osobne podatke tajnosti koji su
propisani zakonom, informacije o maloljetnim osobama te informacije pri-
kupljene na nezakonit način.
Članak 26.
Sud općemjesnoga djelokruga
U sporovima zbog naknade štete tužba se može podnijeti sudu općemje-
snoga djelokruga, sudu na čijem području tužitelj ima sjedište, prebivalište
ili boravište ili sudu na čijem je području štetna radnja učinjena.
Članak 27.
Odgovornost izvora informacije za štetu
Ako je izvor informacije kojom je učinjena šteta iz članka 22. ovoga Za-
kona novinska agencija, drugo javno glasilo ili tijelo javne vlasti, a smisao
dobivene informacije nije promijenjen uredničkom obradom, za štetu su
solidarno odgovorni nakladnik i izvor informacije.
Nakladnik ima pravo od izvora informacije zahtijevati naknadu isplaće-
noga iznosa.
Pravo iz stavka 2. ovoga članka zastarijeva u roku od šest mjeseci od
dana isplaćene naknade štete.
357
Članak 28.
Odgovornost autora i glavnoga urednika za naknadu
isplaćenoga iznosa
Ako je štetu iz članka 24. ovoga Zakona autor informacije ili glavni ured-
nik prouzročio namjerno ili zbog grube nepažnje, nakladnik ima pravo od
autora, odnosno glavnoga urednika zahtijevati naknadu isplaćenoga iznosa.
Pravo iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od šest mjeseci od
dana isplaćene naknade štete.
Članak 29.
Obveza objave presude
Nakladnik je dužan dobivenu pravomoćnu presudu kojom je osuđen na
naknadu štete objaviti u prvom sljedećem broju novina ili druge povreme-
ne tiskovine, odnosno u prvoj emisiji radija ili televizije, bez komentara.
VI. OBJAVLJIVANJE PRIOPĆENJA I ISPRAVAKA
Članak 30.
Objavljivanje priopćenja
Novine i druga povremena izdanja te radijske i televizijske postaje ob-
vezne su na zahtjev tijela javne vlasti objaviti, bez naknade, priopćenje o
izvanrednim okolnostima, a osobito o opasnostima za život i zdravlje ljudi,
sigurnost zemlje, javni red i mir.
Obveza iz stavka 1. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuje i na pro-
grame novinskih agencija.
Članak 31.
Objavljivanje ispravaka
Novine i druga povremena izdanja te radijske i televizijske postaje duž-
ne su objaviti ispravak objavljene informacije.
Pravo na objavljivanje ispravka informacije ima fizička ili pravna oso-
ba čije je dostojanstvo, ugled i čast, neko drugo pravo i interes povrijeđe-
no netočnom ili nepotpunom informacijom, a ako su ta prava i interesi
358
DODAtCI
povrijeđeni uvredljivom informacijom fizička ili pravna osoba ima pravo

odgovora na objavljenu uvredljivu informaciju.
Ako je osoba na koju se odnosi informacija umrla, pravo na objavljiva-
nje ispravka i pravo odgovora imaju njezina djeca, posvojenik, bračni drug,
roditelji, braća i sestre ili pravna osoba ukoliko se informacija odnosi na
djelatnost pokojnika u vezi s tom pravnom osobom.
Članak 32.
Čuvanje tonskih videozapisa
Radijske i televizijske postaje dužne su čuvati tonske i videozapise su-
kladno odredbama posebnog zakona.
Članak 33.
Obveza podnositelja ispravka
Podnositelj ispravka dužan je u ispravku navesti podatke o informaciji
na koju se ispravak odnosi.
Članak 34.
Kad glavni urednik nije dužan objaviti ispravak
Glavni urednik nije dužan objaviti ispravak informacije:
1. ako je informacija istinita,
2. ako podnositelj ispravka nije naveo, a nije očito na koju se informaci-
ju ispravak odnosi,
3. ako ispravak nije potpisala ovlaštena osoba,
4. ako je ispravak podnesen nakon 30 dana od dana objavljivanja infor-
macije na koju se ispravak odnosi,
5. ako je druga ovlaštena osoba ranije podnijela ispravak istoga sadržaja
na istu informaciju koji nije objavljen, a spor pred sudom radi objav-
ljivanja toga ispravka nije dovršen,
6. ako je objavljen ispravak istoga sadržaja na istu informaciju koji je
podnijela druga ovlaštena osoba,
7. ako bi objavljivanje ispravka prouzročilo odgovornost nakladnika za
štetu,
8. ako je ispravak duži od informacije na koju se odnosi, a podnositelj
ispravka nije pristao da se skrati u roku od tri dana od dana kada je
glavni urednik predložio skraćivanje,
359
9. ako postoji koja od pretpostavki za oslobađanje nakladnika od odgo-

vornosti za naknadu štete iz članka 23. ovoga Zakona.
Članak 35.
Način i rokovi objavljivanja ispravka
Ako ne postoji razlog da se odbije objavljivanje, ispravak se mora obja-
viti bez izmjena i dopuna u prvom sljedećem broju novina ili drugog po-
vremenog izdanja, na istome mjestu, istom veličinom slova i teksta kojima
je objavljena informacija na koju se ispravak odnosi, odnosno u prvoj slje-
dećoj emisiji radija ili televizije koja odgovara mjestu, vremenu i načinu
objavljivanja informacije.
Ispravak se može objaviti u izmijenjenom obliku samo ako na to pristane
podnositelj ispravka.
Nije dopušteno istodobno objaviti komentar ispravka.
Članak 36.
Tužba radi objavljivanja ispravka
Ako glavni urednik odbije objaviti ispravak ili ga ne objavi na način i u
roku iz članka 35. ovoga Zakona, podnositelj ispravka ima pravo podnijeti
tužbu protiv glavnoga urednika radi objavljivanja ispravka.
Članak 37.
Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na ispravak informacije odgova-
rajuće se primjenjuju i na pravo odgovora na uvredljivu informaciju.
VII. VIJEĆE JAVNOG PRIOPĆAVANJA
Članak 38.
U svrhu zaštite slobode javnoga priopćavanja i prava javnosti na točnu,
uravnoteženu i potpunu informaciju utemeljuje se Vijeće javnog priopćava-
nja (u daljnjem tekstu: Vijeće).
Nositelj inicijative za utemeljenje Vijeća je Ministarstvo.
360
DODAtCI
Članak 39.
Vijeće čini 7 članova. Po jednog člana Vijeća imenuju: Udruga novinara,
KDB „Preporod“, Matica Hrvatska, HKD „Napredak“, Skupština Županije,
Odvjetnička komora i Ministarstvo.
Članak 40.
Vijeće razmatra:
♦♦ prigovore građana i pravnih osoba na informacije tiska i drugih sred-
stava javnog priopćavanja,
♦♦ prigovore novinara i nakladnika na postupke tijela javne vlasti,
♦♦ prigovore novinara, urednika i sindikata novinara na postupke vla-
snika tiska ili drugoga sredstva javnog priopćavanja glede slobode
izražavanja i priopćavanja.
Vijeće prati stanje u novinsko-nakladničkoj, radiodifuznoj i drugim dje-
latnostima priopćavanja, te predlaže mjere zaštite i unapređenja slobode
javnog priopćavanja.
Članak 41.
Ovlašteno tijelo javne vlasti dužno je na prijedlog Vijeća razmotriti pri-
jeporno pitanje i zauzeti stajalište o njemu.
Tisak i druga sredstva javnog priopćavanja su dužna, bez naknade, obja-
viti stav Vijeća o pitanjima u vezi s njihovim radom.
Članak 42.
Rad Vijeća uređuje se poslovnikom.
Vijeće pravovaljano odlučuje ako je sjednicama nazočno više od polovi-
ce članova. Odluke se donose većinom glasova.
Članak 43.
Uvjete za rad Vijeća osigurava Ministarstvo.
361
VIII. KAZNENE ODREDBE
Članak 44.
Novčanom kaznom od 2.000 do 5.000 DEM, plativo u protuvrijednosti u
važećoj valuti po srednjem tečaju, kaznit će se za prekršaj u svojstvu pravne
osobe:
1. Nakladnik koji promiče tiskovinu s naslovnicom pornografskoga
sadržaja, te druga osoba koja javno izloži tiskovinu s naslovnicom
pornografskoga sadržaja (članak 19. stavak 1.), ili ako promiče rekla-
mu cigareta, duhanskih prerađevina ili alkoholnog pića (članak 19.
stavak 5.),
2. Nakladnik koji prije početka izdavanja novina ili drugoga javnoga
glasila ne prijavi te novine ili drugo javno glasilo Ministarstvu (članak
20.),
3. Novinski nakladnik, odnosno nakladnik neke druge tiskovine, koji
na svakom primjerku novina ili druge tiskovine ne otisne impresum
(članak 22.),
4. Nakladnik koji na zahtjev javne vlasti ne objavi bez naknade priopće-
nje o izvanrednim okolnostima (članak 30.),
5. Nakladnik koji u prvom sljedećem broju novina ili drugog povreme-
nog izdanja, odnosno u prvoj sljedećoj emisiji radija ili televizije ne
objavi bez komentara cijelu pravomoćnu presudu kojom je osuđen
na naknadu štete (članak 29.).
Za prekršaje iz stavka 1. ovog članka kaznit će se glavni urednik, odno-
sno odgovorna osoba u pravnoj osobi, novčanom kaznom od 500 do 2.000
DEM, plativo u protuvrijednosti u važećoj valuti po srednjem tečaju.
Za prekršaje iz stavka 1. ovog članka kaznit će se nakladnik – fizička
osoba novčanom kaznom od 500 do 2.000 DEM, plativo u protuvrijednosti
u važećoj valuti po srednjem tečaju.
Novčanom kaznom od 300 do 1.000 DEM, plativo u protuvrijednosti u
važećoj valuti po srednjem tečaju, kaznit će se za prekršaj odgovorna osoba
u tijelu javne vlasti koja novinaru uskrati informaciju iz djelokruga toga
tijela (članak 5. stavak 2.), te odgovorna osoba u radijskoj ili televizijskoj
postaji koja ne sačuva tonski ili videozapis u roku propisanom posebnim
zakonom (članak 32.).
362
DODAtCI
Novčanom kaznom od 500 do 2.000 DEM, plativo u protuvrijednosti u

važećoj valuti po srednjem tečaju, kaznit će se za prekršaj glavni urednik ako
uredničkom obradom teksta, a poglavito naslovom bitno promijeni sadržaj ili
smisao informacije objavljene u javnom glasilu (članak 16. stavak 3.).
Članak 45.
Novčanom kaznom od 2.000 do 5.000 DEM, plativo u protuvrijednosti u
važećoj valuti po srednjem tečaju, kaznit će se za prekršaj u svojstvu pravne
osobe:
1. Nakladnik koji uz informaciju prenesenu iz drugih domaćih i inoze-
mnih javnih glasila ne naznači izvor (članak 18.),
2. Novinski nakladnik koji u Ministarstvu ne prijavi promjenu podataka
navedenih u prijavi novina ili drugoga javnog glasila u roku od 8 dana
od dana nastanka promjene (članak 20. stavak 7.),
3. Pravna osoba djelatnosti javnoga priopćavanja koja početkom kalen-
darske godine ne objavi izvješće o osobama koje drže 10 i više posto-
taka dionica ili udjela u društvu (članak 21.).
Za prekršaj iz stavka 1. točka 1. i 2. ovog članka kaznit će se novčanom
kaznom u iznosu od 500 do 2.000 DEM, plativo u protuvrijednosti u važe-
ćoj valuti po srednjem tečaju, nakladnik – fizička osoba.
Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom od
500 do 1.500 DEM, plativo u protuvrijednosti u važećoj valuti po srednjem
tečaju, odgovorna osoba.
IX. PRIJELAZNE I ZAKLJUČNE ODREDBE
Članak 46.
Supsidijarna primjena ovoga Zakona na određena javna glasila
Odredbe ovoga Zakona odnose se na radio, televiziju i programe stranih
novinskih agencija ako posebnim zakonom za ova javna glasila nije druga-
čije propisano.
363
Članak 47.
Upis inozemnih predstavništva
Ministarstvo vodi zapisnik i obavlja sve poslove u vezi s upisom, odno-
sno brisanjem upisa inozemnih dopisništava, stalnih inozemnih dopisnika i
stalnih službenika inozemnih dopisništava, propisanih posebnim zakonom.
Članak 48.
Rok za donošenje statuta
Postojeća javna glasila obvezna su u roku od 6 mjeseci od dana stupanja
na snagu ovoga Zakona donijeti statut iz članka 10. ovoga Zakona.
Ako nakladnik i predstavnik novinara postojećih glasila ne potpišu sta-
tut u roku iz stavka 1. ovoga članka, nakladnik i predstavnik novinara mogu
zatražiti da statut donese arbitraža iz članka 10. stavka 4. ovoga Zakona.
Ministar će u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona
donijeti pravilnik iz članka 10. stavka 5. ovoga Zakona.
Članak 49.
Primjena ovoga Zakona u parnicama koje su u tijeku
Odredbe ovoga Zakona o odgovornosti nakladnika za štetu i o objavlji-
vanju ispravka informacije primjenjuju se i na slučajeve u kojima do dana
stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena pravomoćna presuda.
Članak 50.
Stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaje se primjenjivati Zakon o jav-
nom informiranju („Narodni list HR HB“, broj 18/95).
Članak 51.
Stupanje na snagu ovoga Zakona
Ovaj Zakon stupa na snagu osmi dan od dana objave u „Narodnim no-
vinama Županije Posavske“.
364
DODAtCI
KODEKS O AUDIOVIZUALNIM MEDIJSKIM USLUGAMA I

MEDIJSKIM USLUGAMA RADIJA
(„Službeni glasnik BiH“, broj 3/16)
DIO PRVI – PREDMET I DEFINICIJE
Članak 1.
Predmet
Ovim kodeksom uređuju se osnovna načela programskih sadržaja au-
diovizualnih medijskih usluga i medijskih usluga radija u Bosni i Herce-
govini, sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine, Zakonu o komunikacijama,
Direktivi Europske unije o audiovizualnim medijskim uslugama i drugim
pozitivnopravnim domaćim i međunarodnim dokumentima.
Članak 2.
Definicije
U svrhu tumačenja ovog kodeksa, koristit će se sljedeće definicije:
Agencija označava Regulatornu agenciju za komunikacije Bosne i
Hercegovine.
Audiovizualna medijska usluga označava uslugu definiranu čl. 57. i
58. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica
i njihovih država članica, s jedne strane, i Bosne i Hercegovine, s druge
strane („Službeni glasnik BiH“, broj 10/08), čija je osnovna namjena pru-
žanje programa u cilju informiranja, razonode ili obrazovanja šire javno-
sti putem elektroničkih komunikacijskih mreža, a koja je pod uredničkom
odgovornošću pružatelja ove medijske usluge. U audiovizualnu medijsku
uslugu ubrajaju se televizijsko emitiranje, audiovizualna medijska usluga
na zahtjev (video na zahtjev) i/ili audiovizualne komercijalne komunikacije.
Audiovizualna medijska usluga na zahtjev (video na zahtjev) ozna-
čava nelinearnu audiovizualnu medijsku uslugu koju pruža pružatelj ove
medijske usluge u svrhu gledanja programa u trenutku koji odabere kori-
snik ove usluge i na osnovu osobnog izbora korisnika ove usluge iz kataloga
programa sačinjenog od strane pružatelja ove medijske usluge.
365
Audiovizualni program označava redoslijed pokretnih slika sa zvukom

ili bez zvuka, koji predstavlja zasebni element u programskoj shemi uspo-
stavljenoj od strane pružatelja audiovizualne medijske usluge, a čiji oblik i
sadržaj je usporediv s oblikom i sadržajem televizijskog emitiranja.
Televizijsko emitiranje označava linearnu audiovizualnu medijsku
uslugu pruženu u svrhu gledanja programa na osnovu programske sheme.
Medijska usluga radija označava uslugu čija je osnovna namjena pru-
žanje programa u cilju informiranja, razonode ili obrazovanja šire javnosti
putem elektroničkih komunikacijskih mreža, a koja je pod uredničkom od-
govornošću pružatelja ove medijske usluge. U medijsku uslugu radija ubra-
jaju se radijsko emitiranje, medijska usluga radija na zahtjev i/ili komerci-
jalne komunikacije na radiju.
Medijska usluga radija na zahtjev označava nelinearnu medijsku uslu-
gu radija koju pruža pružatelj ove medijske usluge u svrhu slušanja progra-
ma u trenutku koji odabere korisnik ove usluge i na osnovu osobnog izbora
korisnika ove usluge iz kataloga programa sačinjenog od strane pružatelja
ove medijske usluge.
Radijski program označava redoslijed zvučnih i govornih sadržaja koji
predstavlja zasebni element u programskoj shemi uspostavljenoj od strane
pružatelja medijske usluge radijskog emitiranja.
Radijsko emitiranje označava linearnu medijsku uslugu radija pruženu
u svrhu slušanja programa na osnovu programske sheme.
Komercijalne komunikacije označavaju audiovizualne komercijalne
komunikacije i komercijalne komunikacije na radiju.
Audiovizualne komercijalne komunikacije označavaju vizualne pri-
kaze, sa zvukom ili bez zvuka, koji imaju za cilj promicati, izravno ili ne-
izravno, proizvode, usluge ili imidž fizičke ili pravne osobe koja se bavi
ekonomskom aktivnošću. Takvi vizualni prikazi prate ili su uključeni u
program u zamjenu za novčanu naknadu ili sličnu protuuslugu ili u svrhu
samopromidžbe. Oblici audiovizualnih komercijalnih komunikacija uklju-
čuju, između ostalog, televizijsko oglašavanje, sponzorstvo, teletrgovinu i
plasman proizvoda.
Komercijalne komunikacije na radiju označavaju zvučne i govorne sa-
držaje koji imaju za cilj promicati, izravno ili neizravno, proizvode, usluge
ili imidž fizičke ili pravne osobe koja se bavi ekonomskom aktivnošću. Ta-
kvi sadržaji prate ili su uključeni u program u zamjenu za novčanu nakna-
du ili sličnu protuuslugu, ili u svrhu samopromidžbe. Oblici komercijalnih
366
DODAtCI
komunikacija na radiju uključuju, između ostalog, oglašavanje, sponzor-

stvo, teletrgovinu i plasman proizvoda.
Pružatelj medijskih usluga označava fizičku ili pravnu osobu koja sno-
si uredničku odgovornost za odabir audiovizualnog ili radijskog sadržaja,
način tijelizacije i prezentacije tog sadržaja.
Televizijska postaja označava pružatelja medijske usluge televizijskog
emitiranja.
Radiopostaja označava pružatelja medijske usluge radijskog emitiranja.
Urednička odgovornost označava provođenje djelotvorne kontrole
nad odabirom, tijelizacijom i prezentacijom audiovizualnog ili radijskog
sadržaja, bilo u obliku kronološkog rasporeda, ako se radi o televizijskom
ili radijskom emitiranju, ili u obliku kataloga, ako se radi o medijskoj usluzi
na zahtjev.
Reemitirani program označava program koji jedan pružatelj medijske
usluge emitira, a drugi pružatelj medijske usluge ga, u isto vrijeme, u cijelo-
sti preuzima u svrhu emitiranja.
Javni interes označava interes javnosti da raspolaže informacijama o
pitanjima i događajima od općeg društvenog značaja, uključujući, ali ne
ograničavajući se na zaštitu javnog zdravlja i sigurnosti, otkrivanje ili objav-
ljivanje kaznenih djela, sprječavanje obmanjivanja javnosti, razotkrivanje
nekompetentnosti ili korupcije u javnoj službi i sl.
Pristojnost označava standarde ponašanja i govora koji se smatraju pri-
hvatljivim u kontekstu prosječnog gledatelja ili slušatelja.
Ranjiva osoba označava socijalno i/ili zdravstveno insuficijentnu oso-
bu, uključujući, između ostalog, osobe s poteškoćama u učenju, zdravstve-
no-mentalnim problemima, psihičkim oboljenjima ili osobe koje pate od
gubitka pamćenja, bolesne osobe, osobe koje su preživjele traumu, žrtve
nasilja i obitelji nestalih.
Maloljetnik je osoba mlađa od 18 godina.
Mlađi punoljetnik je osoba između 18. i 21. godine.
Reality program označava televizijski žanr, obično bez detaljno razra-
đenog scenarija, u kojem se prikazuje život skupine sudionika u izoliranom
prostoru koji se stalno nalaze u kadru videokamere i u zoni mikrofona, a
koji pokušavaju pobijediti i osvojiti nagradu.
Pseudoreality program označava program koji prikazuje određe-
ne autentične ili izmišljene životne situacije, čiji je fokus na dramatizaciji
i konfliktima prema unaprijed utvrđenom scenariju, npr. rekonstrukcije
367
događaja koje mogu uključivati, ali nisu ograničene na bračne prevare, ka-
znena djela, teške životne situacije i sl.
Paranormalna pojava označava fenomen izvan ranga normalnih doživ-
ljaja koji se mogu znanstveno dokazati.
Parapsihologija označava pseudoznanost koja se bavi znanstveno ne-
objašnjivim pojavama i obuhvaća područje izvan medicinsko-psihološke
stvarnosti koje nije znanstveno dokazivo.
Alternativna medicina označava one komplementarne i alternativne
metode i postupke dijagnostike, liječenja i rehabilitacije koje su na odgo-
varajući način regulirane primjenjivim propisima iz područja zdravstvene
zaštite.
Nadriliječništvo označava bavljenje liječenjem ili bilo kojom drugom
zdravstvenom djelatnošću bez posjedovanja propisane stručne spreme.
Prozelitizam označava nastojanje da se izravno pridobivaju ili pozivaju
gledatelji/slušatelji da pristupe nekoj crkvi ili vjerskoj zajednici.
Pornografski sadržaj označava sadržaj s detaljnim prikazima seksual-
nih aktivnosti čija je primarna namjera podizanje seksualnog uzbuđenja ili
stimulacija publike eksplicitnim prikazivanjem scena seksa, uključujući pe-
netraciju te scena spolnih tijela tijekom seksualnog odnosa.
DIO DRUGI – OPĆA PROGRAMSKA NAČELA
Članak 3.
Osnovna načela
(1) U audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija po-
štivat će se ljudsko dostojanstvo i osnovna prava drugih te će se ohrabrivati
slobodno oblikovanje mišljenja.
(2) Pružatelj medijske usluge u svojim sadržajima osigurat će poštivanje
etničkih, kulturnih i vjerskih razlika u Bosni i Hercegovini.
(3) Pružatelj medijske usluge neće pružati sadržaje koji uključuju bilo ka-
kvu diskriminaciju ili predrasude na osnovu spola, rase, etničke pripad-
nosti, nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, posebnih potreba,
dobi, seksualne orijentacije, društvenog podrijetla, kao i svaki drugi sadržaj
koji ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava
368
DODAtCI
priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, njezinih pra-

va i sloboda.
(4) Pružatelj medijske usluge slobodan je u kreiranju i uređivanju svojih sa-
držaja uz poštivanje profesionalnih i općeprihvaćenih vrijednosnih i etičkih
standarda.
(5) Pružatelj medijske usluge će osigurati da se općeprihvaćeni standardi
pristojnosti primjenjuju u audiovizualnim i radijskim programima.
(6) Audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija neće ni na
koji način zloupotrijebiti i/ili manipulirati sujevjerjem, strahovima ili la-
kovjernošću pojedinaca ili javnosti, niti će poticati na potencijalno štetna
ponašanja.
(7) Pružatelj medijske usluge odgovoran je za sve sadržaje bez obzira na
njihov izvor, kao i za profesionalne aktivnosti koje poduzimaju njegovi za-
posleni. Ovi sadržaji obuhvaćaju vlastiti, kupljeni/nabavljeni, reemitirani i
razmijenjeni program, najave programa, SMS i druge poruke publike, kao i
komercijalne komunikacije.
(8) Pružatelj medijske usluge posvetit će posebnu pažnju tretmanu ranjivih
osoba koje se pojavljuju u njegovim sadržajima.
(9) Audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija neće prenositi
jasan i neposredan rizik od uzrokovanja negativnih posljedica koje uklju-
čuju, ali se ne ograničavaju na smrt, povrede, štetu nanesenu imovini ili
drugu vrstu nasilja, ili ometanje policijskih aktivnosti i medicinskih usluga
ili aktivnosti drugih službi za održavanje javnog reda i sigurnosti.
Članak 4.
Govor mržnje
(1) Audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija neće ponižava-
ti, zastrašivati ili poticati na mržnju, nasilje ili diskriminaciju protiv osobe
ili skupine na osnovu spola, rase, etničke pripadnosti, nacionalnosti, vjere
ili uvjerenja, invalidnosti, posebnih potreba, dobi, seksualne orijentacije,
društvenog podrijetla ili na osnovu bilo koje druge okolnosti koja ima za
svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje,
uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, njezinih prava i sloboda.
369
(2) Audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija neće stvarati ja-
san i neposredan rizik od poticanja mržnje, nasilja ili diskriminacije protiv
osobe ili skupine po osnovama iz stavka 1. ovog članka, ili koji od strane
publike može biti protumačen kao poticanje na mržnju, nasilje, nered i ne-
mire, ili koji bi mogao izazvati ili poticati kaznena djela.
(3) Iznimka od st. 1. i 2. ovog članka su audiovizualne medijske usluge i me-
dijske usluge radija koje su dio znanstvenog, autorskog ili dokumentarnog
rada i/ili predstavljaju dio objektivnog novinarskog izvješćivanja i objav-
ljene su bez namjere da se potiču radnje navedene u st. 1. i 2. ovog članka,
odnosno s namjerom da se kritički ukaže na takve radnje.
Članak 5.
Pravičnost i nepristranost
(1) Audiovizualnim i radijskim programima osigurat će se točnost iznese-
nih informacija u svim programima, a posebno u informativno-političkim
i programima o tekućim događajima. Sve uočene pogreške bit će blagovre-
meno ispravljene.
(2) Audiovizualnim i radijskim programima osigurat će se da svi program-
ski sadržaji, a naročito informativno-politički i programi o tekućim doga-
đajima, budu pravični, nepristrani i izbalansirani. Pravičnost, nepristranost
i izbalansiranost postižu se objavljivanjem svih suprotstavljenih stavova,
bilo u istom programu ili u nizu drugih programa koji predstavljaju cjelinu
u obradi određene tematike.
(3) Audiovizualnim i radijskim programima neće se tendenciozno promica-
ti interesi jednog političkog subjekta ili bilo koje skupine ili pojedinca, niti
će se dopustiti da prevlada jedno mišljenje ili stajalište kada se radi o kon-
troverznim političkim, gospodarskim i drugim temama od javnog interesa.
(4) Voditelji i reporteri, autori programa, moderatori u informativno-poli-
tičkim i programima o tekućim događajima, te debatnim programima i ra-
spravama mogu izraziti osobna mišljenja i stajališta u vezi s kontroverznim
političkim, gospodarskim i drugim temama od javnog interesa. Ove osobe,
međutim, neće koristiti prednost stalnog pojavljivanja u programima da bi
promicale vlastite stavove i mišljenja na način na koji bi se mogla narušiti
neophodna nepristranost i izbalansiranost. Osobni stavovi i mišljenja ovih
370
DODAtCI
osoba bit će jasno naznačeni, kako bi ih publika mogla jasno prepoznati kao
takve.
(5) Spiker i/ili voditelj programa vijesti ograničit će se na nepristrano pre-
nošenje informacija bez iznošenja osobnih stavova, bilo verbalnom ili ne-
verbalnom komunikacijom.
(6) Komentar će uvijek biti jasno odvojen od vijesti.
(7) Audiovizualnim i radijskim programima osigurat će se pravičan tretman
pojedinaca i tijelizacija.
(8) Kada se u audiovizualnim i radijskim programima iznose navodi o ne-
kompetentnosti pojedinaca ili tijelizacija, ili ako sadrže negativne konotaci-
je na račun bilo kojeg pojedinca ili tijelizacije, odnosno njihovih postupaka,
onima čije se ime spominje pružit će se prilika da sudjeluju u danom pro-
gramu ili da komentiraju navode. Ukoliko ti pojedinci ili tijelizacije odbiju
sudjelovanje u programu ili davanje izjave, službenim zabilješkama doku-
mentirat će se svaki kontakt ili pokušaj kontakta s njima, a iste će biti ar-
hivirane u razdoblju od šest tjedana od dana emitiranja programa na koji
se odnose. Ova se obveza ne odnosi na emitiranje informacija koje uslijed
hitnosti i/ili javnog interesa ne trpe odlaganje, kada će se s tim pojedincima
ili tijelizacijama stupiti u kontakt čim to okolnosti budu dopuštale.
Članak 6.
Pravo na odgovor
(1) Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo podnijeti zahtjev za objavu od-
govora na informaciju objavljenu u audiovizualnom ili radijskom programu
kojim su bila povrijeđena njezina prava ili interesi.
(2) Odgovor će biti dostavljen pružatelju medijske usluge u pisanoj formi
putem pošte, telefaksa ili elektroničke pošte u roku od 14 dana od objave
informacije. Odgovor će biti naslovljen na pružatelja medijske usluge koji
je emitirao predmetni program, imat će u naslovu referencu na zahtjev za
objavu odgovora/ispravke, bit će obrazložen i potpisan od strane fizičke ili
pravne osobe na koje se odnosi objavljena informacija, te će biti ograničen
na ispravke navoda iz objavljenog programa.
(3) Odgovor ili dio odgovora koji se odnosi na ispravljanje netočnih ili ne-
potpunih informacija bit će objavljen u prvom narednom izdanju programa
371
u kojem je objavljena informacija na koju se daje odgovor. Ukoliko to nije

moguće, odgovor će biti objavljen u vremenski najbližem i tematski naj-
srodnijem programu.
(4) Objava odgovora ili dijela odgovora neće biti popraćena protuodgovo-
rom ili dodatnim komentarom, pogotovo ako je riječ o informativno-poli-
tičkim programima. Ovo ograničenje se ne odnosi na pripremu i objavljiva-
nje dodatnih informacija u vezi s temom na koju se odgovor odnosi, s tim
da te informacije neće ugroziti samu svrhu odgovora.
(5) Izuzetno od stavka 3. ovog članka, objava odgovora može se odbiti u
sljedećim slučajevima:
♦♦ ukoliko odgovor predstavlja ili je u vezi s protupravnom radnjom,
♦♦ ukoliko odgovor otvara mogućnost pokretanja građanske parnice
protiv onog kome je podnesen zahtjev za odgovor,
♦♦ ukoliko bi objava odgovora predstavljala kršenje odredbi ovog ko-
deksa.
(6) Pružatelj medijske usluge će, u slučaju odbijanja objave odgovora, pi-
smeno obavijestiti podnositelja zahtjeva o razlozima takve odluke.
Članak 7.
Lažni ili zavaravajući audiovizualni i radijski programi
(1) Audiovizualni i radijski programi neće nuditi bilo kakav sadržaj za koji
se zna ili se može utvrditi da je lažan ili zavaravajući na osnovu zdravog
razuma ili rutinskom provjerom, ili za koji postoji opravdana pretpostavka
da je lažan ili zavaravajući.
(2) Ako se za audiovizualni i radijski program naknadno ispostavi da je la-
žan ili zavaravajući, objavit će se ispravka u najkraćem roku.
Članak 8.
Nasilje i druga štetna ponašanja
(1) Prikazivanje scena nasilja i posljedica nasilja, nasilnog ponašanja, te
zvučni ili vizualni opisi nasilja bit će opravdani kontekstom i neće se pretje-
rano naglašavati u sadržajima pružatelja medijskih usluga.
(2) U sadržajima pružatelja medijskih usluga neće se, uzimajući u obzir
kontekst, poticati, ohrabrivati ili veličati nasilje, antisocijalno ponašanje,
372
DODAtCI
ponašanje koje je štetno za zdravlje ili sigurnost, a naročito ukoliko se pu-

blika ohrabruje u oponašanju takvog ponašanja.
(3) Prilikom prikazivanja rekonstrukcije kaznenih djela, nasilja i drugog
štetnog ponašanja, pružatelj medijske usluge osigurat će vizualno upozore-
nje da se radi o rekonstrukciji tijekom cijelog trajanja takvog sadržaja.
(4) Zloupotreba alkohola i opojnih droga neće ni na koji način biti pred-
stavljena kao prihvatljivo ponašanje, niti će se ohrabrivati ili opravdavati u
sadržajima pružatelja medijske usluge.
Članak 9.
Upozorenja za publiku
Audiovizualni i radijski programi, uključujući i priloge u informativ-
no-političkim i programima o tekućim događajima koji mogu uznemiriti
publiku (npr. scene nasilja, posljedica nasilja ili prirodnih katastrofa, snim-
ci žrtava nesreće, prizora nakon nesreće i sl.), najavit će se odgovarajućim
upozorenjem.
Članak 10.
Reality programi i pseudoreality programi
Reality programi i pseduoreality programi bit će emitirani samo u raz-
doblju između 24:00 i 06:00 sati. Ovo ograničenje ne primjenjuje se na sadr-
žaje koji se prikazuju uz tehničku zaštitu, kao ni na audiovizualne medijske
usluge na zahtjev.
Članak 11.
Prozelitizam
Audiovizualni i radijski programi neće vršiti utjecaj na publiku da pri-
stupi određenoj crkvi ili vjerskoj zajednici ili da promijeni svoju vjeru.
Članak 12.
Paranormalne i parapsihološke pojave
(1) Svi sadržaji koji se bave paranormalnim i parapsihološkim pojavama bit
će posebno izbalansirani u smislu poredbe znanstvenih i izvanznanstvenih
postavki vezanih za ove fenomene.
373
(2) Svi sadržaji koji se bave promidžbom paranormalnih i parapsiholoških

pojava i sličnih pojava kao metode rješavanja zdravstvenih i drugih životnih
problema, naročito oni u kojima se daju individualni savjeti publici, bit će
emitirani samo u razdoblju između 24:00 i 06:00 sati. Ova ograničenja se
ne primjenjuju na sadržaje koji se prikazuju uz tehničku zaštitu, kao ni na
medijske usluge na zahtjev.
Članak 13.
Alternativna medicina
Svi sadržaji koji se bave alternativnom medicinom sadržavat će jasne i
nedvosmislene naznake da se radi o načinima liječenja koji nisu zasnovani
na važećoj medicinskoj doktrini, te neće takve načine liječenja propagirati
kao jedine ili najbolje. U ovim sadržajima poželjno je osigurati mišljenje ili
sudjelovanje ovlaštenog stručnjaka iz područja medicine.
Članak 14.
Nadriliječništvo
Neće se pružati sadržaji koji se bave nadriliječništvom, osim ukoliko se
ne ukazuje na štetne posljedice istog.
Članak 15.
Izvješćivanje o sudskim procesima
(1) Pružatelj medijske usluge će objektivno i točno izvješćivati o sudskim
procesima. Ovo izvješćivanje podrazumijeva i objavljivanje informacija o
sudskim i tužiteljskim odlukama, uključujući oslobađajuće presude, odluke
o neprovođenju istrage i obustave istrage.
(2) Pružatelj medijske usluge će poštivati pretpostavku nevinosti do dono-
šenja pravomoćne sudske odluke.
(3) Pružatelj medijske usluge će, tijekom trajanja sudskog postupka, pošti-
vati pravo na privatnost svih osoba uključenih u taj postupak u bilo kojem
svojstvu. Posebna zaštita će biti pružena maloljetnim i drugim ranjivim
osobama, kao i žrtvama, svjedocima i obiteljima žrtava, svjedoka, osumnji-
čenih, optuženih i osuđenih osoba.
(4) U slučajevima u kojima su primjenjive zakonske zabrane ili ograniče-
nja otkrivanja identiteta svjedoka, pružatelj medijske usluge će naročito
374
DODAtCI
obratiti pažnju da ne objavljuje informacije koje bi mogle otkriti ili uputiti

na trag koji bi mogao dovesti do identifikacije svjedoka. Također, posebna
pažnja će se obratiti pri objavljivanju informacija koje bi, u kombinaciji s
informacijama objavljenim drugdje, mogle dovesti do otkrivanja identiteta
svjedoka.
(5) Identitet žrtava seksualnih napada neće biti otkriven izravno, niti ne-
izravno objavljivanjem materijala koji bi mogli dovesti do otkrivanja iden-
titeta takvih žrtava, osim ukoliko žrtve same ne pristanu ili u slučaju pret-
hodno pribavljenog odobrenja nadležnog tijela.
(6) Prilikom izvješćivanja iz sudnica ili snimanja u sudnicama koje je pret-
hodno dopustilo nadležno tijelo moraju se poštivati odredbe st. 1. do 5.
ovog članka.
Članak 16.
Sudjelovanje publike u audiovizualnim i radijskim programima
(1) Audiovizualni i radijski programi u kojima publika ima mogućnost su-
djelovanja putem pozivanja, slanja poruka, te korištenjem drugih načina
komunikacije, sadržavat će jasne informacije i uvjete za sudjelovanje u
istim.
(2) Ukoliko se sudjelovanje publike u audiovizualnim i radijskim programi-
ma ostvaruje putem usluge dodatne vrijednosti, gledatelju/slušatelju koji
sudjeluje u programu, uključujući gledatelje/slušatelje na čekanju, naplatit
će se cijena po pozivu, a ne po vremenu trajanja poziva.
(3) Broj putem kojeg se ostvaruje sudjelovanje publike i cijena usluge, uklju-
čujući cijenu PDV-a i druge podatke u vezi s pozivanjem, bit će jasno ista-
knuti na zaslonu na način da veličina istaknute cijene usluge, uključujući
cijenu PDV-a i druge podatke u vezi s pozivanjem, neće biti manja od 2/3
veličine istaknutog broja.
(4) Ukoliko audiovizualni i radijski programi ne podrazumijevaju izravno
uključenje gledatelja/slušatelja, nego druge oblike sudjelovanja putem po-
zivanja istaknutog broja na zaslonu, naplatit će se cijena po pozivu, a ne po
vremenu trajanja poziva.
(5) Na početku programa u kojima se publici pruža mogućnost ostvari-
vanja novčanih dobitaka, nagrada ili usluga kroz natjecanja, objavit će se
375
nedvosmislena pravila o sadržaju, te novčanim dobitcima, robama, pravi-

ma ili uslugama koje se mogu ostvariti.
(6) Audiovizualni i radijski programi neće obmanjivati publiku netočnosti-
ma, dvosmislenostima, pretjerivanjima, nerealnim produžavanjem ili od-
gađanjem pružanja odgovora ili na bilo koji drugi način prikrivati pravu
prirodu ovih sadržaja.
(7) Nagradna pitanja ili zadatci u ovakvim programima neće biti takvi da
je nemoguće ili krajnje nerealno očekivati da ciljana publika na njih može
odgovoriti.
(8) U audiovizualnim i radijskim programima koji uključuju glasanje pu-
blike, sudjelovanje u anketama i sl., svaki put će se kod objave rezultata
objaviti i ukupan broj pristiglih glasova.
Članak 17.
(1) Svako narušavanje privatnosti bit će opravdano dokazivim javnim inte-
resom, a naročito kada se radi o maloljetnicima i osobama koje ne obavljaju
javne funkcije i inače nisu eksponirane u javnosti. Objavljivanje činjenica
iz privatnog života pojedinca bez njegova znanja i suglasnosti moguće je
samo u slučaju javnog interesa.
(2) Informacije kojima se otkriva lokacija privatnog posjeda osobe ili nje-
zine obitelji neće biti objavljene bez dopuštenja te osobe ili njezine obitelji,
osim u slučaju javnog interesa.
(3) Kod prikazivanja scena nasilja, posljedica nasilja ili prirodnih katastrofa,
nastojat će se napraviti ravnoteža između informiranja javnosti i pokaziva-
nja suosjećanja i rizika od senzacionalizma koji bi izazvao bol ili mogućnost
neopravdanog narušavanja privatnosti.
(4) Ukoliko se u informativnim sadržajima izvješćuje o nesrećama ili obi-
teljskim tragedijama, poštivat će se pravo na privatnost žrtava i drugih oso-
ba koje su pogođene tim događajima. Ovo se odnosi na sadržaje u kojima
se izravno izvješćuje o događaju, kao i sadržaje u kojima se ovaj događaj
naknadno spominje.
(5) Osobe u stanju boli ili šoka neće biti izložene pritisku davanja intervjua
ili sudjelovanja u sadržajima pružatelja medijske usluge.
376
DODAtCI
(6) Identitet i osobni podatci maloljetnika, te pojedinosti iz privatnog živo-

ta i obiteljskih odnosa, neće se objavljivati u slučajevima u kojima bi objav-
ljivanje ovih informacija dovelo do ugrožavanja dobrobiti i dostojanstva
maloljetnika.
(7) Maloljetnici i ranjive osobe koje nisu u stanju skrbiti same o sebi neće
biti ispitivane bez pisanog odobrenja roditelja, skrbnika ili druge osobe koja
ima zakonsku odgovornost za njih. U sadržajima u kojima se ukazuje na
njihov težak položaj, a čiji je prvenstveni cilj animiranje javnosti u svrhu
osiguranja pomoći, bit će jasno naznačen način na koji se pomoć može
uputiti. Njihov identitet i osobni podatci neće biti otkriveni u slučajevima
kada postoji opravdana sumnja da bi objavljivanje ovih informacija moglo
dovesti do ugrožavanja njihove dobrobiti i dostojanstva.
(8) Snimci telefonskih razgovora pružatelja medijske usluge s pojedincima
u audiovizualnim i radijskim programima objavljivat će se uz prethodno
odobrenje sugovornika koji će biti upoznat s razlozima poziva i obaviješten
da se razgovor snima, osim u slučaju javnog interesa.
(9) Za prikazivanje snimaka slučajnih prolaznika, odnosno anonimnih oso-
ba, a iz kojih se jasno vidi da su slučajno snimljeni, nije potrebna suglasnost
tih osoba.
(10) Ukoliko se na javnim mjestima snimaju i kontaktiraju slučajni prola-
znici u uličnim anketama, „skrivenim kamerama“ i slično, bit će prikazani
snimci samo onih osoba koje su dale svoju suglasnost.
Članak 18.
Označavanje repriza, snimaka i arhivskog materijala
(1) Reprize programa i snimke sportskih prijenosa označit će se kao takve
tijekom cjelokupnog trajanja.
(2) Reprize koje u sebi sadrže elemente interakcije s gledateljima/slušate-
ljima (reality show i druga natjecanja s pozivom na glasanje, interaktivni
kvizovi, rasprava o političkim i/ili društvenim temama i sl.) bit će označene
kao takve tijekom cjelokupnog trajanja.
(3) Arhivski materijali označit će se kao takvi tijekom cjelokupnog trajanja,
osim u slučajevima kada se koriste arhivski materijali u svrhu ilustrativnih
prikaza.
377
(4) Reprize, snimke i arhivski materijal u radijskim programima bit će ozna-

čeni na početku, nakon svakog reklamnog bloka, te na kraju programa na
odgovarajući način.
DIO TREĆI – ZAŠTITA MALOLJETNIKA
Članak 19.
Sadržaji pružatelja medijskih usluga namijenjeni maloljetnicima
(1) Konzumacija duhana i duhanskih proizvoda, alkohola i opojnih droga
neće biti prikazivana u sadržajima prvenstveno namijenjenim maloljetnici-
ma, osim ukoliko se takvim sadržajima ne ukazuje na njezinu štetnost.
(2) Svi oblici nasilja ili opasnog ponašanja koje bi maloljetnici lako mogli
oponašati neće biti prikazivani u sadržajima prvenstveno namijenjenim
maloljetnicima, osim ukoliko se takvim sadržajima ne ukazuje na njihovu
štetnost.
Članak 20.
Sudjelovanje maloljetnika u sadržajima pružatelja medijskih usluga
(1) Zabranjena je svaka zloporaba maloljetnika u sadržajima pružatelja me-

dijskih usluga.
(2) Bilo kakvo sudjelovanje maloljetnika u sadržajima uvjetovano je dava-
njem prethodne suglasnosti roditelja, skrbnika ili drugih osoba zakonski
odgovornih za maloljetnika. Ova se odredba ne odnosi na slučajeve kada
maloljetnici isključivo predstavljaju publiku koja ne sudjeluje izravno u
programskom sadržaju, na snimljene materijale koji služe za ilustraciju, a
pri tome ne ugrožavaju dostojanstvo maloljetnika, kao što su npr. kolektivni
snimci početka školske godine, snimci maloljetnika kao slučajnih prolazni-
ka i sl.
(3) Nagrade koje se dodjeljuju maloljetnicima odgovarat će njihovom
uzrastu.
(4) Izravno sudjelovanje maloljetnika u sadržajima ni na koji način im neće
prouzročiti uznemirenost ili strah, niti će im narušiti tjelesni, psihički i
378
DODAtCI
emotivni razvoj i dostojanstvo, neovisno o tome je li sam maloljetnik, ili nje-

gov roditelj ili skrbnik ili druga zakonski odgovorna osoba, dala suglasnost.
(5) Pružatelj medijske usluge neće od maloljetnika tražiti mišljenje vezano
za privatna obiteljska pitanja, niti o temama koje mogu biti izvan domena
njihova rasuđivanja.
(6) Zabranjeno je korištenje maloljetnika u političke svrhe.
Članak 21.
Izvješćivanje o kaznenim djelima/postupcima
u koje su umiješani maloljetnici
(1) Ne smiju se objavljivati imena i drugi podatci koji otkrivaju identitet
maloljetnika umiješanih u kaznena djela/postupke, u svim fazama postup-
ka. U slučajevima u kojima su primjenjive zakonske zabrane ili ograničenja
otkrivanja identiteta maloljetnika, pružatelj medijske usluge naročito će
obratiti pažnju da ne objavljuje informacije koje bi mogle otkriti ili uputiti
na trag koji bi mogao dovesti do identifikacije maloljetnika koji bi mogli
biti uključeni kao žrtve, svjedoci, osumnjičeni ili na drugi način umiješani
u istragu ili sudski postupak u vezi s kaznenim djelom. Također, posebna
pažnja obratit će se pri objavljivanju informacija koje bi, u kombinaciji s
informacijama objavljenim drugdje, mogle dovesti do otkrivanja identiteta
maloljetnika.
(2) Neće se objavljivati informacije o tijeku kaznenog postupka protiv ma-
loljetnika, o odluci donesenoj u tom postupku, niti će se vršiti audio ili vi-
deosnimanje tijeka tog postupka.
(3) Pravomoćna sudska odluka u postupku protiv maloljetnika ili mlađeg
punoljetnika može se objaviti, ali bez navođenja njegovih osobnih podataka
ili podataka na osnovu kojih se može utvrditi njegov identitet. Naprijed na-
vedeno primijenit će se i ukoliko se radi o kaznenim djelima učinjenim na
štetu maloljetnika, kao i u slučajevima kada su maloljetnici svjedoci.
(4) Pri objavljivanju informacija u vezi s kaznenim djelima/postupcima,
pružatelj medijske usluge obratit će posebnu pažnju na ranjivi položaj ma-
loljetne osobe koja je uključena u slučaj kao žrtva ili svjedok. Ovo se naro-
čito odnosi na objavljivanje imena, adrese stanovanja, fotografije ili video-
zapisa dotične osobe, škole koju pohađa ili radnog mjesta.
379
(5) Posebna pažnja posvetit će se zaštiti identiteta maloljetnika na bilo koji

način umiješanih u seksualno nasilje. U svim takvim slučajevima informa-
cije o identitetu mogu se objavljivati samo po prethodno pribavljenom odo-
brenju nadležnog tijela.
Članak 22.
Obveza zaštite maloljetnika i kategorizacije sadržaja
(1) Pružatelj medijske usluge osigurat će zaštitu maloljetnika od potencijal-
no neprimjerenih i štetnih sadržaja.
(2) Pružatelj medijske usluge odgovoran je za kategorizaciju svih sadržaja
koje pruža.
(3) Pružatelj medijske usluge, pri kategorizaciji sadržaja, treba obratiti pa-
žnju na moguće etičke i druge društvene posljedice prikazivanja tih sadrža-
ja, pri čemu posebno trebaju uzeti u obzir sljedeće:
♦♦ jesu li nasilje, posljedice nasilja ili ponašanje koje se može lako opo-
našati i koje može biti štetno za zdravlje i sigurnost ljudi pozitivno
vrednovani, odnosno prikazani kao društveno prihvatljivi ili predlo-
ženi kao način rješavanja konflikata/problema,
♦♦ jesu li maloljetnici prikazani kao objekti/žrtve nasilja,
♦♦ stupanj realističnosti prikaza scena nasilja, posljedica nasilja ili pona-
šanja koje se može lako oponašati i koje može biti štetno za zdravlje
i sigurnost ljudi,
♦♦ učestalost, slikovitost i detaljan prikaz scena nasilja, seksualnih ak-
tivnosti, neprimjerenog jezika, sugestivnih oblika ponašanja koje se
može lako oponašati i koje može biti štetno za zdravlje i sigurnost
ljudi,
♦♦ radi li se o prikazu ponašanja uvredljivog za ljudsko dostojanstvo,
♦♦ učestalost i intenzitet i trajanje krupnih kadrova i/ili detaljnih verbal-
nih, grafičkih i/ili tekstualnih opisa brutalnosti i vulgarnosti,
♦♦ prateće estetske efekte (glazba, maske, šminka itd.) koji mogu djelo-
vati uznemiravajuće ili stvarati strah kod publike,
♦♦ kontekst i/ili programski žanr u kojem se sadržaji prikazuju.
380
DODAtCI
Članak 23.
Sadržaji koji bi mogli ozbiljno narušiti tjelesni, psihički ili moralni
razvoj maloljetnika
(1) Sadržaji koji bi mogli ozbiljno narušiti tjelesni, psihički ili moralni razvoj
maloljetnika neće biti prikazivani u audiovizualnim i radijskim programi-
ma. Ovi sadržaji uključuju, ali se ne ograničavaju na prikazivanje brutalnog
i ekstremnog nasilja koje nije opravdano kontekstom, pornografske sadrža-
je s elementima nasilja ili ekstremnih seksualnih fetiša i sl.
(2) U medijskim uslugama na zahtjev, sadržaji iz stavka 1. ovog članka
mogu se prikazivati ukoliko postoji tehnička zaštita i ukoliko su izdvojeni
od ostalih sadržaja kao poseban dio kataloga.
Članak 24.
Sadržaji za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti tjelesni, psihički ili
moralni razvoj maloljetnika
(1) Pružatelj medijske usluge osigurat će zaštitu maloljetnika od sadržaja
za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti njihov tjelesni, psihički ili moral-
ni razvoj, bilo tehničkom zaštitom ili odgovarajućim rasporedom i ozna-
čavanjem sadržaja. Ovi sadržaji uključuju, ali se ne ograničavaju na scene
grubog nasilja, seksa, vulgarne izraze i prizore ili scene zloporabe alkoho-
la i opojnih droga. Ova se obveza ne odnosi na informativno-političke i
programe o tekućim događajima, a na koje se primjenjuje članak 9. ovog
kodeksa.
(2) Zabranjeno je prikazivanje pornografskog sadržaja bez tehničke zaštite.
Pored toga, u medijskim uslugama na zahtjev pornografski će sadržaj biti
izdvojen od ostalih sadržaja kao poseban dio kataloga.
Članak 25.
Raspored i označavanje sadržaja u svrhu zaštite maloljetnika
(1) Sadržaji za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti tjelesni, psihički ili
moralni razvoj maloljetnika, koji se prikazuju bez tehničke zaštite, bit će
označeni odgovarajućom grafičkom oznakom koja će biti jasno istaknuta
na zaslonu tijekom cijelog njihovog trajanja.
(2) Grafičke oznake odnose se na sljedeće kategorije sadržaja i primjenjuju
se kako slijedi:
381
a) Kategorija 12+: sadržaji koji nisu namijenjeni maloljetnicima ispod

12 godina prikazivat će se između 20:00 i 06:00 sati, uključujući, ali
ne ograničavajući se na:
♦♦ sadržaje u kojima se povremeno prikazuju scene nasilja i posljedi-
ce tog nasilja, bez prikazivanja detaljnih scena istog, a koje imaju
jako uredničko/umjetničko opravdanje,
♦♦ sadržaje u kojima se prikazuje prirodna nagost bez seksualnog
konteksta, te scene seksualne aktivnosti koje su kratke i prikazane
na diskretan način,
♦♦ sadržaje u kojima su povremeno zastupljene blage psovke koje su
opravdane kontekstom.
b) Kategorija 16+: sadržaji koji nisu namijenjeni maloljetnicima ispod
♦♦ sadržaje u kojima se povremeno prikazuju scene umjerenog nasi-
lja i posljedice tog nasilja, uključujući i detaljno prikazivanje po-
vreda, ozbiljnih rana i krvi, posebno ukoliko je takvo nasilje pred-
stavljeno kao prihvatljivo i ukoliko se može lako oponašati,
♦♦ sadržaje u kojima se prikazuju nagost i seksualnost bez ekspli-
citnog prikazivanja spolnih tijela i seksualnog odnosa, a koji su
opravdani kontekstom i čija primarna namjena nije podizanje
seksualnog uzbuđenja ili stimulacija publike,
♦♦ umjerenu uporabu neprimjerenog jezika sa šalama i izrazima čija
je namjera provociranje i uznemiravanje, te umjereno korištenje
vulgarnih izraza i psovki.
c) Kategorija 18+: sadržaji koji nisu namijenjeni maloljetnicima ispod
♦♦ prikaze teškog nasilja i teških i zastrašujućih posljedica nasilja i
eksplicitan prikaz scena seksualnog nasilja,
♦♦ detaljne prikaze seksualnih aktivnosti u sadržajima čija primarna
namjera nije podizanje seksualnog uzbuđenja ili stimulacija pu-
blike,
♦♦ sadržaje čija je primarna namjera podizanje seksualnog uzbuđe-
nja ili stimulacija publike, a koji prikazuju nagost u zavodljivim,
provokativnim seksualnim položajima bez eksplicitnog prikaziva-
nja spolnih tijela tijekom seksualnog odnosa,
382
DODAtCI
♦♦ sadržaje u kojima se često koriste najgrublje psovke i vulgarni

izrazi.
(3) Sadržaji koji ne sadrže elemente koji bi mogli narušiti tjelesni, psihički
ili moralni razvoj maloljetnika mogu se prikazivati bez vremenskog ograni-
čenja i ne označavaju se grafičkim oznakama.
(4) Sadržaji iz stavka 2. ovog članka u medijskim se uslugama na zahtjev
mogu prikazivati bez vremenskog ograničenja, uz obvezu postavljanja gra-
fičkih oznaka u katalogu ponuđenih sadržaja. Iznimka su sadržaji koji spa-
daju u kategoriju 18+, koji mogu biti prikazivani bez vremenskog ograniče-
nja samo ukoliko postoji tehnička zaštita. U suprotnom, ovi sadržaji bit će
prikazivani između 24:00 i 06:00 sati.
(5) Najave sadržaja iz stavka 2. ovog članka neće uključivati opise i scene
za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti tjelesni, psihički ili moralni razvoj
maloljetnika. Najave ovih sadržaja sadržavat će grafičku oznaku koja odre-
đuje kategoriju u koju takav sadržaj spada.
(6) Ovaj se članak odnosi i na sadržaje pružatelja medijske usluge radija, s
tim što se označavanje sadržaja sukladno navedenoj kategorizaciji vrši po-
moću odgovarajućeg zvučnog upozorenja na početku i nakon svake stanke
u takvom sadržaju.
DIO ČETVRTI – PRIMJENA
Članak 26.
Primjena
Na medijske usluge na zahtjev ne primijenjuju se odredbe čl. 5. do 7., 10.,
12. stavak 2., 16. i 18. ovog kodeksa.
383
DIO PETI – SANKCIJE
Članak 27.
Sankcije
Svako nepoštivanje ili kršenje odredbi ovog kodeksa rezultirat će izrica-
njem odgovarajućih sankcija, sukladno Zakonu o komunikacijama i propi-
som donesenim temeljem tog zakona.
DIO ŠESTI – ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 28.
Poštivanje ostalih propisa
(1) Ništa u odredbama ovog kodeksa ne isključuje obvezu pružatelja medij-
ske usluge u pridržavanju drugih relevantnih zakona i propisa.
(2) Sve imenice napisane u jednom gramatičkom rodu i koje se odnose na
osobe, a koriste se u ovom kodeksu, odnose se na pripadnike oba spola.
Članak 29.
Prestanak važenja propisa
(1) Danom stupanja na snagu ovog kodeksa prestaje važiti Kodeks o au-
diovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija („Službeni
glasnik BiH“, br. 98/11 i 78/13).
(2) Svi slučajevi, odnosno postupci koji do dana stupanja na snagu ovog
kodeksa nisu pravomoćno okončani, završit će se po odredbama Kodeksa
o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija koji je
bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
Članak 30.
Stupanje na snagu
Ovaj kodeks stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Služ-
benom glasniku BiH“.
384
DODAtCI
KODEKS O KOMERCIJALNIM KOMUNIKACIJAMA

(„Službeni glasnik BiH“, broj 03/16)
DIO PRVI – PREDMET I DEFINICIJE
Članak 1.
Predmet
(1) Ovim kodeksom uređuju se osnovna načela:
♦♦ audiovizualnih komercijalnih komunikacija u programskim sadrža-
jima svih pružatelja audiovizualnih medijskih usluga u Bosni i Her-
cegovini,
♦♦ komercijalnih komunikacija u medijskim uslugama radija u Bosni i
Hercegovini.
(2) Ovaj kodeks ne uređuje pitanja političkog oglašavanja na koja se pri-
mjenuju odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, propisi koje usvaja
Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine, kao i drugi propisi
koji se odnose na ovu oblast.
Članak 2.
Definicije
U svrhu tumačenja ovog kodeksa koristit će se sljedeće definicije:
Agencija označava Regulatornu agenciju za komunikacije Bosne i
Hercegovine.
Audiovizualna medijska usluga označava uslugu definiranu čl. 57. i
58. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica
i njihovih država članica s jedne strane i Bosne i Hercegovine s druge stra-
ne („Službeni glasnik BiH“, broj 10/08), čija je osnovna namjena pružanje
programa u cilju informiranja, razonode ili obrazovanja šire javnosti putem
elektroničkih komunikacijskih mreža, a koja je pod uredničkom odgovor-
nošću pružatelja ove medijske usluge. U audiovizualnu medijsku uslugu
ubrajaju se televizijsko emitiranje, audiovizualna medijska usluga na za-
htjev (video na zahtjev) i/ili audiovizualne komercijalne komunikacije kako
su definirane ovim kodeksom.
385
Audiovizualna medijska usluga na zahtjev (video na zahtjev) ozna-

čava nelinearnu audiovizualnu medijsku uslugu koju pruža pružatelj ove
medijske usluge u svrhu gledanja programa u trenutku koji odabere kori-
snik ove usluge i na osnovu osobnog izbora korisnika ove usluge iz kataloga
programa sačinjenog od strane pružatelja ove medijske usluge.
Audiovizualni program označava redoslijed pokretnih slika sa ili bez
zvuka, koji predstavlja zasebni element u programskoj shemi uspostavlje-
noj od strane pružatelja audiovizualne medijske usluge, a čiji je oblik i sadr-
žaj usporediv s oblikom i sadržajem televizijskog emitiranja.
Televizijsko emitiranje označava linearnu audiovizualnu medijsku
uslugu pruženu u svrhu gledanja programa na osnovu programske sheme.
Medijska usluga radija označava uslugu čija je osnovna namjena pru-
žanje programa u cilju informiranja, razonode ili obrazovanja šire javnosti
putem elektroničkih komunikacijskih mreža, a koja je pod uredničkom od-
govornošću pružatelja ove medijske usluge. U medijsku uslugu radija ubra-
jaju se radijsko emitiranje, medijska usluga radija na zahtjev i/ili komerci-
jalne komunikacije na radiju.
Medijska usluga radija na zahtjev označava nelinearnu medijsku uslu-
gu radija koju pruža pružatelj ove medijske usluge u svrhu slušanja progra-
ma u trenutku koji odabere korisnik ove usluge i na osnovu osobnog izbora
korisnika ove usluge iz kataloga programa sačinjenog od strane pružatelja
ove medijske usluge.
Radijski program označava redoslijed zvučnih i govornih sadržaja koji
predstavlja zasebni element u programskoj shemi uspostavljenoj od strane
pružatelja medijske usluge radijskog emitiranja.
Radijsko emitiranje označava linearnu medijsku uslugu radija pruženu
u svrhu slušanja programa na osnovu programske sheme.
Urednička odgovornost označava provođenje djelotvorne kontrole
nad odabirom, tijelizacijom i prezentacijom audiovizualnog ili radijskog
sadržaja, bilo u obliku kronološkog rasporeda, ako se radi o televizijskom
ili radijskom emitiranju, ili u obliku kataloga, ako se radi o medijskoj usluzi
na zahtjev.
Pružatelj medijskih usluga označava fizičku ili pravnu osobu koja sno-
si uredničku odgovornost za odabir audiovizualnog ili radijskog sadržaja,
način tijelizacije i prezentacije tog sadržaja.
Televizijska postaja označava pružatelja medijske usluge televizijskog
emitiranja.
386
DODAtCI
Radiopostaja označava pružatelja medijske usluge radijskog emitiranja.

Komercijalne komunikacije označavaju audiovizualne komercijalne
komunikacije i komercijalne komunikacije na radiju.
Audiovizualne komercijalne komunikacije označavaju vizualne pri-
kaze sa ili bez zvuka koji imaju za cilj promicati, izravno ili neizravno, pro-
izvode, usluge ili imidž fizičke ili pravne osobe koja se bavi ekonomskom
aktivnošću. Takvi vizualni prikazi prate ili su uključeni u program u zamje-
nu za novčanu naknadu ili sličnu protuuslugu ili u svrhu samopromidžbe.
Oblici audiovizualnih komercijalnih komunikacija uključuju, između osta-
log, televizijsko oglašavanje, sponzorstvo, teletrgovinu i plasman proizvoda.
Komercijalne komunikacije na radiju označavaju zvučne i govorne sa-
držaje koji imaju za cilj promicati, izravno ili neizravno, proizvode, usluge
ili imidž fizičke ili pravne osobe koja se bavi ekonomskom aktivnošću. Ta-
kvi sadržaji prate ili su uključeni u program u zamjenu za novčanu naknadu
ili sličnu protuuslugu ili u svrhu samopromidžbe. Oblici komercijalnih ko-
munikacija na radiju uključuju, između ostalog, oglašavanje, sponzorstvo,
teletrgovinu i plasman proizvoda.
Oglašavanje označava bilo kakav oblik priopćenja u vezi s trgovinom,
djelatnošću, obrtom ili strukom, a koje se emitira u cilju unapređenja po-
nude dobara ili usluga, uključujući nepokretnu imovinu, te prava i obveze
javne ili privatne pravne ili fizičke osobe, u zamjenu za novčanu naknadu
odnosno sličnu protuuslugu, ili u svrhu samopromidžbe.
Oglašivač je javna ili privatna pravna ili fizička osoba koja naruči ogla-
šavanje s namjerom da time promiče svoje proizvode, usluge, nekretnine,
prava i obveze, te unaprijedi pravni promet istih, odnosno s namjerom da
promiče svoje ime, ličnost, ideje i aktivnosti i time pridobije poslovne par-
tnere ili osigura ugled.
Prikrivene komercijalne komunikacije označavaju predstavljanje, ri-
ječima, zvukom ili slikom, proizvoda, usluga, imena, robne marke ili ak-
tivnosti proizvođača proizvoda ili pružatelja usluge u programima, koje
pružatelj medijskih usluga koristi u svrhu oglašavanja, s namjerom navo-
đenja javnosti u stjecanju krive slike o prirodi tog predstavljanja bez obzira
na to je li ovo predstavljanje izvršeno u zamjenu za novčanu naknadu ili
sličnu protuuslugu. Namjera takvog predstavljanja smatrat će se posebno
istaknutom ukoliko je izvršena u zamjenu za novčanu naknadu ili sličnu
protuuslugu.
387
Obmanjujuće komercijalne komunikacije označavaju svaku komer-

cijalnu komunikaciju koja na bilo koji način, uključujući i predstavljanje,
dovodi u zabludu ili bi mogla dovesti u zabludu osobe kojima je namijenje-
na ili do kojih dopire, te koja zbog svoje obmanjujuće prirode može utjecati
na njihovo ekonomsko ponašanje ili koja, zbog istih razloga, šteti ili može
naštetiti konkurentu.
Uspoređujuće komercijalne komunikacije označavaju svaku komer-
cijalnu komunikaciju koja eksplicitno ili neeksplicitno identificira konku-
renta, odnosno proizvode ili usluge koje on nudi.
Virtualno oglašavanje označava tehniku oglašavanja kojom se u pro-
gramu koji se emitira mijenja postojeći oglas, a koji je u obliku reklamnih
panoa i sl., ili dodaje novi oglas na mjestu na kojem u stvarnom programu
isti ne postoji, tako da virtualno oglašavanje djeluje kao sastavni dio origi-
nalnog prijenosa programa.
Oglašavanje na dijelu zaslona označava oglašavanje koje se prikazuje
istovremeno ili paralelno s uredničkim sadržajem.
Telepromidžba odnosno radiopromidžba označava oblik oglašavanja
tijekom prijenosa programa pri čemu se pravi stanka u dotadašnjem tijeku
uredničkog sadržaja, a voditelj preuzima ulogu prezentera određenih pro-
izvoda ili usluga.
Sponzorstvo označava sudjelovanje javne ili privatne pravne ili fizičke
osobe koja se ne bavi pružanjem audiovizualnih medijskih usluga ili me-
dijskih usluga radija, odnosno proizvodnjom audio ili audiovizualnih djela,
u financiranju audiovizualnih medijskih usluga ili medijskih usluga radija,
odnosno programa s ciljem promicanja svog imena, robne marke, imidža,
aktivnosti ili proizvoda.
Sponzor označava svaku javnu ili privatnu pravnu ili fizičku osobu koja
sudjeluje u financiranju audiovizualnih medijskih usluga ili medijskih uslu-
ga radija, odnosno programa s ciljem promicanja svog imena, robne marke,
imidža, aktivnosti ili proizvoda.
Sponzorirani program označava program čije troškove produkcije i/ili
prijenosa djelomično ili u cjelini snosi sponzor s ciljem promicanja vlasti-
tog ili tuđeg imena, robne marke, imidža, aktivnosti, proizvoda ili drugog
izravnog ili neizravnog komercijalnog interesa.
Teletrgovina označava izravnu ponudu koja se objavljuje javnosti u svr-
hu nabavke roba ili usluga, uključujući i nepokretnu imovinu te prava i ob-
veze, u zamjenu za novčanu naknadu.
388
DODAtCI
Plasman proizvoda označava bilo koji oblik audiovizualne komercijal-

ne komunikacije ili komercijalne komunikacije u medijskim uslugama ra-
dija koji sadrži ili u kojem se poziva na proizvod, uslugu ili robnu marku,
a koji se prikazuje u okviru programa u zamjenu za novčanu naknadu ili
sličnu protuuslugu.
Komercijalne komunikacije namijenjene maloljetnicima označavaju
poruke kojima se preporučuje proizvod, odnosno usluga, koje prema vrsti,
prirodi, obliku, kvaliteti i drugim svojstvima, samostalno ili uz pomoć dru-
gih, isključivo ili pretežno koriste maloljetnici.
Maloljetnik je osoba mlađa od 18 godina.
Program o tekućim događajima označava program koji sadrži objaš-
njenja i analize tekućih događaja i aktualnih tema i događaja, uključujući
programe koji se bave političkim ili gospodarskim kontroverzama, kao i
pitanjima tekućih javnih poslova ili javne politike.
Vjerski program označava program koji se u cijelosti ili najvećim dije-
lom bavi pitanjima religije.
Javne radijske i televizijske postaje označavaju radijske i televizijske
postaje koje su kao takve definirane Pravilom 77/2015 o pružanju audiovi-
zualnih medijskih usluga i Pravilom 76/2015 o pružanju medijskih usluga
radija.
Javni RTV servisi su Javni radio-televizijski servis Bosne i Hercegovine,
Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i Radio-televizija Republi-
ke Srpske.
Pristojnost označava standarde ponašanja i govora koji se smatraju pri-
hvatljivim u kontekstu prosječnog gledatelja ili slušatelja.
Lijekovi i medicinska sredstva označavaju one lijekove i medicinska
sredstva koji su registrirani u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva Bo-
sne i Hercegovine.
Paranormalna pojava označava fenomen izvan ranga normalnih doživ-
ljaja koji se mogu znanstveno dokazati.
Parapsihologija označava pseudoznanost koja se bavi znanstveno ne-
objašnjivim pojavama i obuhvaća područje izvan medicinsko-psihološke
stvarnosti koje nije znanstveno dokazivo.
Alternativna medicina označava one komplementarne i alternativne
metode i postupke dijagnostike, liječenja i rehabilitacije koje su na odgo-
varajući način regulirane primjenjivim propisima iz oblasti zdravstvene
zaštite.
389
Nadriliječništvo označava bavljenje liječenjem ili bilo kojom drugom

zdravstvenom djelatnošću bez posjedovanja propisane stručne spreme.
DIO DRUGI – KOMERCIJALNE KOMUNIKACIJE
Članak 3.
Opća načela komercijalnih komunikacija
(1) Komercijalne komunikacije bit će odmah prepoznatljive kao takve.
(2) Prikrivene i obmanjujuće komercijalne komunikacije su zabranjene.
(3) U komercijalnim komunikacijama neće se koristiti tehnike djelovanja
na podsvijest.
(4) Komercijalne komunikacije neće:
♦♦ dovoditi u pitanje poštivanje ljudskog dostojanstva,
♦♦ ponižavati, zastrašivati ili poticati na mržnju, nasilje ili diskrimina-
ciju protiv osobe ili skupine na osnovi spola, rase, etničke pripadno-
sti, nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, posebnih potreba,
dobi, seksualne orijentacije, društvenog podrijetla ili na osnovi bilo
koje druge okolnosti koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj
osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje
na ravnopravnoj osnovi, njezinih prava i sloboda,
♦♦ biti uvredljive ili u suprotnosti s općeprihvaćenim standardima pri-
stojnosti,
♦♦ poticati ponašanje koje je štetno za zdravlje ili sigurnost,
♦♦ poticati ponašanje koje je štetno za okoliš.
(5) Zabranjene su komercijalne komunikacije kojima se prikazuje bezra-
zložna uporaba sile ili prijetnja uporabom sile.
(6) Oglašivač ili sponzor ni pod kojim okolnostima neće vršiti utjecaj na sa-
držaj audiovizualnih medijskih usluga ili medijskih usluga radija, odnosno
programa, kao ni na raspored televizijskog ili radijskog programskog sadr-
žaja, na način da djeluje na uredničku odgovornost i neovisnost pružatelja
medijskih usluga.
(7) Osobe koje redovito nastupaju u audiovizualnim programima vijesti
ili audiovizualnim programima o tekućim događajima neće sudjelovati
390
DODAtCI
vizualno niti govorom u televizijskom oglašavanju i teletrgovini, kao ni u

oglašavanju i teletrgovini u programima radija.
(8) Komercijalne komunikacije poštovat će načela poštene konkurencije,
općeprihvaćena u poslovanju te neće štetiti interesima potrošača.
(9) Audiovizualne komercijalne komunikacije koje oglašavaju proizvode ili
usluge koje se mogu dobiti putem pozivanja telefonskih brojeva s dodat-
nom vrijednošću sadržavat će jasnu i vidljivu oznaku cijene takvog poziva,
uključujući cijenu PDV-a i druge podatke vezane za pozivanje, na način da
veličina istaknute cijene poziva, uključujući cijenu PDV-a i druge podatke
vezane za pozivanje, ne smije biti manja od 2/3 veličine istaknutog telefon-
skog broja.
(10) Komercijalne komunikacije neće ni na koji način zlorabiti i/ili manipu-
lirati sujevjerjem, strahovima ili lakovjernošću pojedinaca ili javnosti, niti
će poticati na potencijalno štetna ponašanja.
(11) Komercijalne komunikacije neće promicati nadriliječništvo, kao ni us-
luge u vezi s nadriliječništvom.
(12) Komercijalne komunikacije koje izravno ili neizravno upućuju na ero-
tiku ili pornografiju (hot-line, oglašavanje i teletrgovina tiska, filmova i slič-
no) emitirat će se samo u razdoblju između 24:00 i 06:00 sati. Ovo se ogra-
ničenje ne primjenjuje na sadržaje koji se prikazuju uz tehničku zaštitu, kao
ni na medijske usluge na zahtjev.
(13) Komercijalne komunikacije koje na bilo koji način promiču paranor-
malne pojave i parapsihologiju, kao i sve usluge u vezi s navedenim emiti-
rat će se samo u razdoblju između 24:00 i 06:00 sati. Ovo ograničenje ne
primjenjuje se na sadržaje koji se prikazuju uz tehničku zaštitu, kao ni na
Članak 4.
Poredba i tvrdnje o cijenama
(1) Poredbene komercijalne komunikacije dopuštene su u interesu zdra-
ve konkurencije i informiranja javnosti pod uvjetom da se poštuje načelo
poštene konkurencije, da se poredba odnosi na proizvode i usluge koje za-
dovoljavaju iste potrebe ili su namijenjene za istu svrhu te da primijenjena
poredba gledatelje/slušatelje ne navodi na krivi zaključak.
391
(2) Komercijalne komunikacije neće diskreditirati i/ili omalovažavati kon-

kurenta, njegov proizvod ili uslugu, zaštitni znak ili druge prepoznatljive
oznake, niti će konkurentske proizvode ili usluge predstavljati kao imitaciju
ili reprodukciju.
(3) Stvarne i usporedne cijene odgovarat će stanju u vrijeme emitiranja.
Članak 5.
Komercijalne komunikacije određenih proizvoda i usluga
(1) Zabranjen je svaki oblik komercijalnih komunikacija koje se odnose na
cigarete i druge duhanske proizvode, oružje, streljiva i pirotehnička sred-
stva, te opojne droge.
(2) Komercijalne komunikacije koje se odnose na alkoholna pića svih vrsta
neće:
♦♦ biti posebno usmjerene na maloljetnike, a osobe koje se u ovim ko-
mercijalnim komunikacijama dovode u vezu s konzumiranjem alko-
holnih pića neće biti niti će izgledati kao maloljetnici,
♦♦ povezivati konzumiranje alkohola s poboljšanjem tjelesnih sposob-
nosti ili upravljanjem motornim vozilom,
♦♦ tvrditi da alkohol ima ljekovita svojstva, da je stimulans, sedativ ili
sredstvo za rješavanje osobnih problema,
♦♦ ohrabrivati neumjerenu konzumaciju alkohola ili prikazivati apsti-
nenciju ili umjerenost u negativnom svjetlu,
♦♦ isticati visok sadržaj alkohola kao pozitivno svojstvo alkoholnog pića,
♦♦ stvarati dojam da konzumacija alkohola doprinosi društvenom ili
seksualnom uspjehu.
(3) Nisu dopuštene komercijalne komunikacije za lijekove, medicinska
sredstva i medicinske tretmane koji su dostupni isključivo na liječnički re-
cept ili uputnicu.
(4) Komercijalne komunikacije za sve druge lijekove, medicinska sredstva,
medicinske tretmane i dodatke prehrani moraju biti jasno prepoznatljive
kao takve, moraju biti poštene, istinite i podložne provjeri te biti sukladne
pravilima o zaštiti pojedinca od štetnih posljedica.
(5) Komercijalne komunikacije za zdravstvene ustanove, odnosno privat-
ne prakse, uključujući i one koje pružaju usluge alternativne medicine, sa-
državat će isključivo naziv zdravstvene ustanove, odnosno naziv privatne
392
DODAtCI
prakse, sjedište, djelatnosti koje su utvrđene rješenjem o ispunjavanju uvje-

ta za obavljanje zdravstvene djelatnosti, kao i radno vrijeme i kontaktne
podatke.
(6) Teletrgovina za lijekove, medicinska sredstva i medicinske tretmane nije
dopuštena.
Članak 6.
Komercijalne komunikacije i maloljetnici
(1) Zabranjene su komercijalne komunikacije koje potiču ponašanje koje bi
moglo ugroziti zdravlje, psihički i/ili moralni razvoj maloljetnika.
(2) Komercijalne komunikacije namijenjene maloljetnicima ili koje uklju-
čuju maloljetnike izbjegavat će sve što bi moglo ugroziti njihove interese i
imat će obzira prema njihovoj posebnoj osjetljivosti.
(3) Komercijalne komunikacije namijenjene maloljetnicima neće:
♦♦ sadržavati neistinite podatke o proizvodu ili usluzi, naročito u po-
gledu stvarne veličine, vrijednosti, prirode, trajnosti, brzine, boje i
drugih svojstava,
♦♦ uz podatak o cijeni, sadržavati i vrijednosni sud o cijeni, a naročito
fraze kao što su: „samo“, „sitnica“, „u bescijenje“, „povoljno“ i sl.,
♦♦ preporučivati proizvod ili uslugu koja im nije namijenjena,
♦♦ preporučivati lijekove, medicinske tretmane, pomagala i sredstva,
uključujući i medicinske ustanove, sredstva za regulaciju tjelesne te-
žine, sredstva za paljenje, zapaljive materije i druga opasna sredstva,
prenositi religijske poruke, te sadržavati erotske sadržaje,
♦♦ sadržavati prikaz maloljetnika u opasnoj situaciji, kao što je penja-
nje na neosigurane objekte, ulazak u nepoznate prostorije, razgovor
s nepoznatim ljudima, korištenje šibica, upaljača, benzina, lijekova i
električnih uređaja u kućanstvu i sl., osim ako se takvim komercijal-
nim komunikacijama ne prenosi upozorenje na opasnost po zdravlje
i sigurnost maloljetnika,
♦♦ sadržavati prikaz nasilja, uključujući i scene nasilja između animira-
nih likova, lutaka i sl.,
♦♦ sadržavati poruke kojima se sugerira da se korištenjem proizvoda ili
usluga stječu pojačane tjelesne, intelektualne ili druge društvene spo-
sobnosti,
393
♦♦ sadržavati poruke koje izravno potiču maloljetnike na kupovinu ili

unajmljivanje proizvoda ili usluga, iskorištavajući njihovo neiskustvo
ili lakovjernost,
♦♦ izravno poticati maloljetnike da nagovore svoje roditelje ili druge
osobe na kupovinu proizvoda ili usluga koje se promiču,
♦♦ iskorištavati posebno povjerenje koje maloljetnici imaju u roditelje,
skrbnike, druge zakonski odgovorne osobe, nastavnike ili druge oso-
be,
♦♦ upućivati na društvenu diskriminaciju zbog tjelesnog izgleda ili dru-
gih estetskih kategorija ili uspjeha temeljenog na gubitku težine.
(4) Ako se u komercijalnim komunikacijama prikazuje rezultat crtanja,
izrade, sklapanja i modeliranja, sposobnost za ostvarenje ovog rezultata
odgovarat će prosječnoj sposobnosti maloljetnika kojima su komercijalne
komunikacije namijenjene. U takvim komercijalnim komunikacijama na-
vest će se uzrast maloljetnika kojem su namijenjene.
Članak 7.
Jačina zvuka komercijalnih komunikacija
Jačina zvuka komercijalnih komunikacija bit će ista kao jačina zvuka
ostalih programskih sadržaja.
DIO TREĆI – TELEVIZIJSKO OGLAŠAVANJE I TELETRGOVINA
Članak 8.
Raspored televizijskog oglašavanja i teletrgovine
(1) Televizijsko oglašavanje i teletrgovina bit će prepoznatljivi kao takvi i
razlikovati se od uredničkog sadržaja. Televizijsko oglašavanje i teletrgo-
vina jasno će se odvojiti od drugih dijelova programa putem optičkih i/ili
akustičkih i/ili prostornih sredstava.
(2) Televizijsko oglašavanje i teletrgovina emitirat će se u blokovima, osim
u slučajevima predviđenim ovim kodeksom. Televizijsko oglašavanje ili te-
letrgovina emitirat će se između programa ili unutar programa tako da in-
tegritet programa i prava nositelja vlasničkih prava ne budu narušeni, uzi-
majući u obzir prirodne stanke u programu, te trajanje i prirodu programa.
394
DODAtCI
(3) Pojedinačni spotovi za televizijsko oglašavanje i spotovi za teletrgovinu

su iznimka. Iznimku iz ove odredbe predstavljaju pojedinačni spotovi za
televizijsko oglašavanje i spotovi za teletrgovinu za vrijeme prijenosa sport-
skih događaja i drugih događaja uživo.
(4) Prikazivanje filmova snimljenih za televiziju (isključujući serije, serijale
i dokumentarne programe) i kinematografskih djela može se prekidati tele-
vizijskim oglašavanjem i/ili teletrgovinom jednom za svaki cjelokupni blok
u trajanju od 30 minuta.
(5) Programi vijesti i programi za djecu, ako traju 30 minuta ili manje, neće
se prekidati televizijskim oglašavanjem i/ili teletrgovinom. Ukoliko je nji-
hovo trajanje duže od 30 minuta, primjenjivat će se odredbe iz stavka 4.
ovog članka. Televizijsko oglašavanje i teletrgovina neće se emitirati tije-
kom prijenosa vjerskih službi.
(6) Oglašavanje alkoholnih pića, piva, lijekova, medicinskih tretmana, po-
magala i sredstava, uključujući i dodatke prehrani, medicinske ustanove,
sredstva za reguliranje tjelesne težine, sredstva za paljenje, zapaljive mate-
rije i druga opasna sredstva, vjerske poruke i igre na sreću neće se emitirati
15 minuta prije, tijekom i 15 minuta nakon dječjeg programa.
Članak 9.
Trajanje televizijskog oglašavanja i teletrgovine
(1) Trajanje televizijskog oglašavanja i teletrgovine, uključujući oglašavanje
na dijelu zaslona i telepromidžbu, za privatne televizijske postaje iznosit će
najviše 12 minuta po satu, uz iznimku izloga za teletrgovinu.
(2) Trajanje televizijskog oglašavanja i teletrgovine, uključujući oglašavanje
na dijelu zaslona i telepromidžbu, za javne televizijske postaje iznosit će
najviše četiri minute po satu, uz iznimku izloga za teletrgovinu.
(3) Odredbe iz st. 1. i 2. ovog članka ne primjenjuju se na:
♦♦ najave pružatelja audiovizualnih medijskih usluga u vezi s vlastitim
programima i uslugama, kao i sporednim proizvodima i uslugama
neposredno proizišlim iz tih programa i usluga, najava sponzorstva i
plasmana proizvoda,
♦♦ najave pružatelja audiovizualnih medijskih usluga u vezi s njegovim
drugim audiovizualnim medijskim uslugama ili audiovizualnim me-
dijskim uslugama povezane pravne osobe,
395
♦♦ oglase u interesu javnosti i pozive na humanitarne akcije, ukoliko se

emitiraju besplatno.
(4) Za obračun trajanja televizijskog oglašavanja i teletrgovine računa se
razdoblje od 60 minuta, a koji počinje u prvoj minuti i traje do isteka 60.
minute jednog sata.
(5) Izlozi namijenjeni za teletrgovinu bit će jasno određeni kao takvi po-
moću optičkih i akustičkih sredstava na početku i na kraju izloga, te bez
prekida trajati najmanje 15 minuta. Maksimalno će biti osam takvih izloga
dnevno. Njihovo sveukupno trajanje neće iznositi više od tri sata dnevno.
Članak 10.
Oglašavanje na dijelu zaslona, telepromidžba i virtualno oglašavanje
(1) Oglašavanje na dijelu zaslona neće biti pretjerano na način koji bi gleda-
teljima onemogućavao nesmetano praćenje uredničkog sadržaja, te se neće
koristiti u dječjim, vjerskim i informativno-političkim programima i pro-
gramima o tekućim događajima.
(2) Telepromidžba se neće koristiti u dječjim, vjerskim i informativno-poli-
tičkim programima i programima o tekućim događajima.
(3) Na oglašavanje na dijelu zaslona i telepromidžbu primjenjuju se članci
ovog kodeksa koji se odnose na raspored i trajanje televizijskog oglašavanja
i teletrgovine.
(4) Virtualno oglašavanje dopušteno je samo u prijenosima sportskih do-
gađaja i pod uvjetom da je tijelizator sportskog događaja dao prethodnu
suglasnost i da su gledatelji obaviješteni o virtualnom oglašavanju u kon-
kretnom slučaju. Virtualni oglas prikazivat će se samo na mjestima koja se
inače koriste za oglašavanje, ali neće biti uočljiviji od oglasa koji se nalaze
na tim mjestima, niti će se pojavljivati na licima ili na odjeći ili opremi te
neće narušiti integritet programa i prava nositelja vlasničkih prava.
Članak 11.
Televizijski kanali za teletrgovinu i samopromidžbu
Odredbe ovog kodeksa primjenjivat će se i na televizijske kanale nami-
jenjene isključivo oglašavanju i teletrgovini, kao i na televizijske kanale na-
mijenjene isključivo samopromidžbi. Na ove kanale neće se primjenjivati
396
DODAtCI
članci ovog kodeksa koji se odnose na raspored i trajanje televizijskog ogla-

šavanja i teletrgovine.
DIO ČETVRTI – OGLAŠAVANJE I TELETRGOVINA U

PROGRAMIMA RADIJA
Članak 12.
Raspored oglašavanja i teletrgovine u programima radija
(1) Oglašavanje i teletrgovina u programima radija bit će prepoznatljivi kao
takvi i razlikovati se od uredničkog sadržaja. Oglašavanje i teletrgovina u
programima radija jasno će se odvojiti od drugih dijelova programa putem
akustičkih sredstava.
(2) Oglašavanje i teletrgovina u programima radija emitirat će se u bloko-
vima, osim u slučajevima predviđenim ovim kodeksom. Oglašavanje i te-
letrgovina u programima radija emitirat će se između programa ili unutar
programa tako da integritet programa i prava nositelja vlasničkih prava ne
budu narušeni, uzimajući u obzir prirodne stanke u programu, te trajanje i
prirodu programa.
(3) Oglašavanje i teletrgovina neće se emitirati u programima vijesti.
(4) Oglašavanje alkoholnih pića, piva, lijekova, medicinskih tretmana, po-
magala i sredstava, uključujući i dodatke prehrani, medicinske ustanove,
sredstva za reguliranje tjelesne težine, sredstva za paljenje, zapaljive mate-
rije i druga opasna sredstva, vjerske poruke i igre na sreću neće se emitirati
15 minuta prije, tijekom i 15 minuta nakon dječjeg programa.
Članak 13.
Trajanje oglašavanja i teletrgovine u programima radija
(1) Trajanje oglašavanja i teletrgovine u programima radija, uključujući
radiopromidžbu, za privatne radiopostaje iznosit će najviše 12 minuta po
satu, uz iznimku izloga za teletrgovinu. U radijskim programima privatnih
postaja dopušteno je vršiti slobodnu preraspodjelu vremena za oglašava-
nje, ali tako da ukupan udio oglašavanja ne pređe 20% dnevnog emitiranog
programa.
397
(2) Trajanje oglašavanja i teletrgovine, uključujući radiopromidžbu, za jav-

ne radiopostaje iznosit će najviše šest minuta po satu, uz iznimku izloga za
teletrgovinu.
(3) Odredbe iz st. 1. i 2. ovog članka ne primjenjuju se na:
♦♦ najave pružatelja medijskih usluga radija u vezi s vlastitim programi-
ma i uslugama, kao i sporednim proizvodima i uslugama neposredno
proizišlim iz tih programa i usluga, najava sponzorstva i plasmana
proizvoda,
♦♦ najave pružatelja medijskih usluga radija u vezi s njegovim drugim
medijskim uslugama ili medijskim uslugama povezane pravne osobe,
♦♦ oglase u interesu javnosti i pozive na humanitarne akcije, ukoliko se
emitiraju besplatno.
(4) Izlozi namijenjeni za teletrgovinu bit će jasno određeni kao takvi pomo-
ću akustičkih sredstava na početku i na kraju izloga, te bez prekida trajati
najmanje 15 minuta. Maksimalno će biti osam takvih izloga dnevno. Njiho-
vo sveukupno trajanje neće iznositi više od tri sata dnevno.
Članak 14.
Radiopromidžba
Radiopromidžba neće se koristiti u dječjim, vjerskim i informativno-po-
litičkim programima i programima o tekućim događajima. Na radiopro-
midžbu primjenjuju se članci ovog kodeksa koji se odnose na raspored i
trajanje oglašavanja i teletrgovine u programima radija.
Članak 15.
Radijski kanali za teletrgovinu i samopromidžbu
Odredbe ovog kodeksa primjenjivat će se i na radijske kanale namijenje-
ne isključivo oglašavanju i teletrgovini, kao i na radijske kanale namijenjene
isključivo samopromidžbi. Na ove kanale neće se primjenjivati članci ovog
kodeksa koji se odnose na raspored i trajanje oglašavanja i teletrgovine u
programima radija.
398
DODAtCI
DIO PETI – SPONZORSTVO
Članak 16.
Opća načela u vezi sa sponzorstvom
(1) Sponzor ni pod kojim okolnostima neće vršiti utjecaj na sadržaj spon-
zoriranih audiovizualnih medijskih usluga ili medijskih usluga radija, od-
nosno programa, kao ni na raspored sponzoriranih televizijskih ili radijskih
programa, na način da djeluje na uredničku odgovornost i neovisnost pru-
žatelja medijskih usluga.
(2) Gledatelji će biti jasno upoznati s postojanjem ugovora o sponzorstvu.
Sponzorirani program bit će jasno označen kao takav imenom, logom i/ili
drugim simbolom sponzora, kao što su njegov proizvod ili usluga ili nje-
gov prepoznatljivi znak, na odgovarajući način na početku, tijekom i/ili na
kraju programa. Oznaka sponzorstva neće se neopravdano isticati i bit će
ograničena na kratku i neutralnu identifikaciju sponzora, te neće sadržavati
dodatne informacije o sponzoru ili promidžbeno upućivati na proizvod ili
uslugu sponzora.
(3) Sponzorirane audiovizualne medijske usluge ili medijske usluge radija,
odnosno programi, neće izravno podsticati na kupovinu ili unajmljivanje
proizvoda ili usluga sponzora ili neke treće strane, a posebno putem pro-
midžbenog upućivanja na proizvod ili uslugu.
(4) Uredničku kontrolu sponzoriranih programa u cijelosti vrši pružatelj
medijskih usluga.
Članak 17.
Zabranjeno sponzoriranje
(1) Audiovizualne medijske usluge ili medijske usluge radija, kao ni progra-
me, neće sponzorirati javne ili privatne pravne ili fizičke osobe čija je glav-
na aktivnost proizvodnja ili prodaja cigareta i drugih duhanskih proizvoda,
oružja, streljiva i pirotehničkih sredstava, te opojnih droga.
(2) Javne ili privatne pravne ili fizičke osobe koja se bave, između ostalog,
proizvodnjom ili prodajom lijekova i medicinskih sredstava, te pružanjem
medicinskih tretmana, mogu sponzorirati audiovizualne medijske usluge
ili medijske usluge radija, odnosno programe, promičući svoje ime, zaštitni
399
znak, imidž ili djelatnost, ali ne i lijekove, medicinska sredstva i medicinske

tretmane dostupne isključivo na liječnički recept ili uputnicu.
(3) Nije dopušteno sponzoriranje vijesti i programa o tekućim događajima.
DIO ŠESTI – PLASMAN PROIZVODA
Članak 18.
Opća načela u vezi s plasmanom proizvoda
(1) Plasman proizvoda je zabranjen, osim u:
♦♦ kinematografskim djelima, filmovima i serijama napravljenim za au-
diovizualne medijske usluge i medijske usluge radija, sportskim pro-
gramima i programima lake zabave. Ova iznimka se ne odnosi na
dječje i vjerske programe iz pobrojanih kategorija,
♦♦ slučajevima kada se pružatelju audiovizualne medijske usluge ili me-
dijske usluge radija ne nudi novčana naknada, već mu se određene
robe ili usluge, kao što su produkcijski rekviziti ili nagrade, pružaju
besplatno u zamjenu za njihovo prikazivanje u programu.
(2) Plasmanom proizvoda u smislu stavka 1. točke b) ovog članka smatra
se uključivanje u audiovizualni i radijski program svake robe i usluge, bez
obzira na njezinu vrijednost.
(3) Programi koji sadrže plasman proizvoda ispunjavat će sljedeće uvjete:
♦♦ ni pod kojim okolnostima neće se vršiti utjecaj na sadržaj te, u slučaju
televizijskog i radijskog emitiranja, na raspored programa, na način
da se djeluje na uredničku odgovornost i neovisnost pružatelja au-
diovizualnih medijskih usluga i medijskih usluga radija,
♦♦ neće izravno poticati na kupovinu ili unajmljivanje proizvoda ili
usluga, posebno putem promidžbenog upućivanja na taj proizvod ili
uslugu,
♦♦ dotični proizvod ili usluga neće se neopravdano isticati.
(4) Nije dopušten plasman sljedećih proizvoda i usluga:
♦♦ cigareta i drugih duhanskih proizvoda, oružja, streljiva i pirotehnič-
kih sredstava, te opojnih droga,
♦♦ lijekova, medicinskih sredstava i medicinskih tretmana koji su dostu-
pni isključivo na liječnički recept ili uputnicu.
400
DODAtCI
Članak 19.
Označavanje plasmana proizvoda
(1) Gledatelji/slušatelji će biti jasno informirani da se u audiovizualnom i
radijskom programu koristi plasman proizvoda.
(2) Audiovizualni program koji sadrži plasman proizvoda bit će označen
putem postavljanja vizualnog simbola kako ne bi došlo do zbunjivanja gle-
datelja. Vizualni simbol postavit će se u donjem desnom kutu zaslona i sa-
državat će krug s upisanim tiskanim slovima PP, te će se zadržati na zaslonu
najmanje 30 sekundi na početku i na kraju programa, te nakon svake stanke
za reklame.
(3) Pored označavanja plasmana proizvoda vizualnim simbolom, emitirat
će se i tekstualno obavještenje na početku programa sljedećeg sadržaja:
„Ovaj program sadrži plasman proizvoda“.
(4) Radijski program koji sadrži plasman proizvoda bit će označen putem
zvučne obavijesti kako ne bi došlo do zbunjivanja slušatelja. U radijskim
programima koji sadrže plasman proizvoda zvučno obavještenje sa sljede-
ćim sadržajem: „Ovaj program sadrži plasman proizvoda.“ emitirat će se na
početku i na kraju programa, te nakon svake stanke za reklame.
(5) Odredbe ovog članka se ne odnose na programe koji nisu bili proizve-
deni niti naručeni od strane samog pružatelja audiovizualne medijske uslu-
ge i medijske usluge radija ili poduzeća koje je povezano s njim.
DIO SEDMI – JAVNI RTV SERVISI
Članak 20.
Javni RTV servisi
Trajanje oglašavanja i teletrgovine za javne RTV servise iznosit će najvi-
še šest minuta po satu u televizijskim i u radijskim programima.
401
DIO OSMI – PRIMJENA
Članak 21.
Primjena
(1) Na audiovizualne medijske usluge na zahtjev se ne primjenjuju odredbe
čl. 3. st. 7, 9, 12 i 13, 4. st. 3, 8., 9., 10. st. 1 do 3, 12. do 15., 19. st. 4 i 20. ovog
kodeksa.
(2) Na medijske usluge radija na zahtjev se ne primjenjuju odredbe čl. 3. st.
7, 9, 12 i 13, 4. st. 3, 8. do 14., 19. st. 2 i 3 i 20. ovog kodeksa.
DIO DEVETI – SANKCIJE
Članak 22.
Sankcije
Svako nepoštivanje ili kršenje odredbi ovog kodeksa rezultirat će izrica-
njem odgovarajućih sankcija, sukladno Zakonu o komunikacijama i propi-
som donesenim temeljem tog zakona.
DIO DESETI – ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 23.
Poštivanje drugih propisa
(1) Ništa u odredbama ovog kodeksa ne isključuje obvezu pružatelja medij-
ske usluge u pridržavanju drugih relevantnih zakona i propisa.
(2) Sve imenice napisane u jednom gramatičkom rodu i koje se odnose na
osobe, a koriste se u ovom kodeksu, odnose se na pripadnike oba spola.
Članak 24.
Prestanak važenja propisa
(1) Danom stupanja na snagu ovog kodeksa prestaje važiti Kodeks o komer-
cijalnim komunikacijama („Službeni glasnik BiH“, br. 98/11, 94/12, 78/13 i
30/14).
402
DODAtCI
(2) Svi slučajevi, odnosno postupci koji do dana stupanja na snagu ovog kodek-
sa nisu pravosnažno okončani završit će se po odredbama Kodeksa o komer-
cijalnim komunikacijama koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
Članak 25.
Stupanje na snagu
Ovaj kodeks stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Služ-
benom glasniku BiH“.
403
Pravni propisi u Republici Hrvatskoj

ZAKON O MEDIJIMA
(Pročišćeni tekst, „Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13)
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
(1) Ovim se Zakonom uređuju pretpostavke za ostvarivanje načela slobo-
de medija, prava novinara i drugih sudionika u javnom informiranju na
slobodu izvješćivanja i dostupnost javnim informacijama, prava i obveze
nakladnika, javnost vlasništva, ostvarivanje prava na ispravak i odgovor, na-
čin obavljanja distribucije tiska, način zaštite tržišnog natjecanja, te prava
i obveze drugih pravnih i fizičkih osoba koje djeluju na području javnog
informiranja.
(2) Odredbe ovoga Zakona primjenjivat će se i tumačiti sukladno Europskoj
konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Članak 1.a
Ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu s Direktivom 2006/123/EZ
Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutar-
njem tržištu (SL L 376, 27.12.2006.).
Članak 2.
U smislu ovoga Zakona pojedini pojmovi imaju sljedeća značenja:
Mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi
novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnev-
nog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadr-
žaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike. Mediji nisu knjige, udžbenici,
bilteni, katalozi ili drugi nositelji objavljivanja informacija koji su namije-
njeni isključivo obrazovnom, znanstvenom i kulturnom procesu, oglašava-
nju, poslovnoj komunikaciji, radu trgovačkih društava, zavoda i ustanova,
udruga, političkih stranaka, vjerskih i ostalih organizacija, školska glasila,
„Narodne novine“ Republike Hrvatske, službena glasila jedinica lokalne i
područne (regionalne) samouprave i ostala službena priopćenja, plakati,
404
DODAtCI
letci, prospekti i transparenti, te video stranice bez žive slike i druge be-
splatne obavijesti, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.
Javno informiranje jest ono informiranje koje se ostvaruje posred-
stvom medija.
Programski sadržaji medija (u daljnjem tekstu: programski sadržaji)
su informacije svih vrsta (vijesti, mišljenja, obavijesti, poruke i ostale in-
formacije) te autorska djela koja se objavljuju putem medija u svrhu oba-
vješćivanja, te zadovoljavanja kulturnih, znanstvenih, obrazovnih i ostalih
potreba javnosti.
Programske osnove medija su odabrani programski sadržaji (opći ili
specijalizirani) što ih pri pokretanju medija utvrđuje i objavljuje nakladnik.
Nakladnik medija (u daljnjem tekstu: nakladnik) je svaka fizička ili
pravna osoba koja putem medija objavljuje programske sadržaje i sudje-
luje u javnom informiranju, bez obzira na tehnička sredstva preko kojih se
njegovi urednički oblikovani programski sadržaji objavljuju, prenose ili su
dostupni javnosti.
Novinski nakladnik je fizička ili pravna osoba koja objavljuje program-
ske sadržaje putem tiska.
Novinar je fizička osoba koja se bavi prikupljanjem, obradom, obliko-
vanjem ili razvrstavanjem informacija za objavu putem medija, te je za-
poslena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku
djelatnost kao samostalno zanimanje, u skladu sa zakonom.
Glavni urednik je novinar ovlašten za uređivanje medija kojeg imenu-
je nakladnik na način propisan zakonom. U elektroničkim medijima glav-
nim urednikom smatra se direktor programa ukoliko glavni urednik nije
imenovan.
Samoregulacijski akti su pravila novinarske struke i etike, statut medi-
ja, kao i drugi akti kojima se utvrđuju strukovna i druga pravila ponašanja
ili uređuju odnosi u medijskoj djelatnosti, a koje samostalno utvrđuju na-
kladnici, novinari i njihove udruge.
Tisak su novine i druga povremena izdanja koja izlaze u razmacima od
najviše šest mjeseci, a u nakladi većoj od 500 primjeraka. Tiskano djelo koje
izlazi povremeno u nakladi manjoj od 500 primjeraka smatrat će se tiskom
ako je namijenjeno raspačavanju.
Općeinformativni tisak je onaj koji skupno objavljuje programske
sadržaje namijenjene kontinuiranom informiranju javnosti o aktualnom
405
društvenom, osobito političkom, gospodarskom, socijalnom, kulturnom

životu i drugim zbivanjima u Hrvatskoj i svijetu.
Informacija je podatak, tekst, fotografija, crtež, karikatura, film, usme-
no izvješće, vrijednosni sud ili drugi prilog objavljen u mediju.
Javna informacija je svaka informacija u posjedu tijela izvršne, zakono-
davne i sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) sa-
mouprave, kao i drugih pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju javnu službu
ili dužnost, a koja se odnosi na njihov rad i djelovanje.
Intervju je razgovor i izjava u pisanom ili usmenom obliku, namijenjen
objavljivanju u mediju.
Autorizacija je potvrda autentičnosti izjave ili razgovora namijenjenog
objavljivanju dana u pisanom ili usmenom obliku ako postoji tonski zapis o
usmenoj autorizaciji.
Privatnost razumijeva osobni i obiteljski život, a prije svega pravo na
život po vlastitom izboru i opredjeljenju. Nadležno ministarstvo je Mini-
starstvo kulture.
II. OPĆA NAČELA
Članak 3.
Sloboda medija
(1) Jamči se sloboda izražavanja i sloboda medija.
(2) Sloboda medija obuhvaća osobito: slobodu izražavanja mišljenja, neo-
visnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačava-
nja informacija u cilju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost me-
dija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja,
uvjerenja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uvaža-
vanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva, slobodu osniva-
nja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informiranja, tiskanja
i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozemstva, proizvodnju i
objavljivanje radijskog i televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih
medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sa-
držaja u skladu s pravilima struke.
(3) Slobode medija dopušteno je ograničiti samo kada je i koliko je to nužno
u demokratskom društvu radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne
406
DODAtCI
cjelovitosti ili javnoga reda i mira, sprječavanja nereda ili kažnjivih djela,
zaštite zdravlja i morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja odava-
njapovjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sud-
bene vlasti samo na način propisan zakonom.
(4) Zabranjeno je prenošenjem programskih sadržaja u medijima poticati
ili veličati nacionalnu, rasnu, vjersku, spolnu ili drugu neravnopravnost ili
neravnopravnost na temelju spolne orijentacije, kao i ideološke i državne
tvorevine nastale na takvim osnovama, te izazivati nacionalno, rasno, vjer-
sko, spolno ili drugo neprijateljstvo ili nesnošljivost, neprijateljstvo ili ne-
snošljivost na temelju spolne orijentacije, poticati nasilje i rat.
Članak 4.
(1) Nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na pro-
gramski sadržaj medija, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati
slobodu medija.
(2) O povredama slobode izražavanja i slobode medija odlučuje sud.
Članak 5.
Obveze države radi poticanja pluralizma i raznovrsnosti medija
(1) Republika Hrvatska potiče i štiti pluralizam i raznovrsnost medija na
način propisan zakonom.
(2) Poticat će se proizvodnja i objavljivanje programskih sadržaja koji se
odnose na:
♦♦ ostvarivanje prava na javno informiranje i na obaviještenost svih dr-
žavljana Republike Hrvatske,
♦♦ ostvarivanje prava na javno informiranje i na obaviještenost svih Hr-
vata izvan granica Republike Hrvatske,
♦♦ ostvarivanje prava na javno informiranje i na obaviještenost pripad-
nika nacionalnih manjina u RepubliciHrvatskoj,
♦♦ informiranje javnosti o nacionalnim manjinama i pitanjima ostvari-
vanja manjinskih prava u Republici Hrvatskoj, te poticanje toleranci-
je i kulture dijaloga,
♦♦ ostvarivanje ljudskih prava građana i uređivanje pravne i socijalne
države, te promicanje razvoja svijesti o ravnopravnosti žena i muš-
karaca,
407
♦♦ očuvanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta,

♦♦ poticanje kulturnog i umjetničkog stvaralaštva,
♦♦ razvoj obrazovanja, znanosti i umjetnosti,
♦♦ zaštitu prirode, okoliša i ljudskoga zdravlja,
♦♦ medije namijenjene informiranju osoba s posebnim potrebama,
♦♦ pokretanje novih tiskanih medija, osobito lokalnih i neprofitnih me-
dija, te medija nevladinih udruga.
(3) Odluke o državnim potporama radi ostvarivanja zadaća iz stavka 1.
ovoga članka su javne i donose se sukladno posebnom zakonu. Ministar
nadležnog ministarstva propisat će pravilnikom uvjete, kriterije i postu-
pak provođenja redovnoga godišnjega javnog natječaja za dodjelu državnih
potpora iz sredstava državnog proračuna.
Članak 6.
Dostupnost javnim informacijama
(1) U cilju objave informacija putem medija tijela izvršne, zakonodavne i
sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samoupra-
ve, kao i ostale pravne i fizičke osobe koje obavljaju javnu službu i/ili duž-
nost dužni su davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanji-
ma iz svoga djelokruga.
(2) Informacije u posjedu osoba iz stavka 1. ovoga članka dostupne su novi-
narima pod jednakim uvjetima.
(3) Čelnik tijela ili pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka dužan je sukladno
zakonu urediti način davanja informacija za javnost te odrediti osobu koja
osigurava dostupnost javnim informacijama sukladno ovom i posebnom
zakonu.
(4) Čelnik tijela ili osobe iz stavka 1. ovoga članka i osoba iz stavka 3. ovoga
članka dužna je u primjerenom roku dati novinarima zatražene informaci-
je, te odgovara za točnost danih informacija.
(5) Osoba iz stavka 3. ovoga članka može uskratiti davanje informacije kada:
♦♦ su tražene informacije radi zaštite javnog interesa na propisan način
određene kao državna ili vojna tajna,
♦♦ bi objavljivanje predstavljalo povredu tajnosti osobnih podataka su-
kladno zakonu, osim ako se njihovom objavom može spriječiti iz-
408
DODAtCI
vršenje težega kaznenog djela ili spriječiti neposredna opasnost za

život ljudi i njihovu imovinu.
(6) U slučaju iz stavka 5. ovoga članka odgovorna osoba mora pisano obra-
zložiti razloge uskrate informacije u roku od tri radna dana od dana zapri-
manja pisanog zahtjeva.
(7)U slučaju uskraćivanja javne informacije novinar ima pravo podnijeti
tužbu zbognezakonite radnje nadležnom sudu. O tužbi nadležni sud odlu-
čuje u hitnom postupku poposebnom zakonu, tijekom kojega će preispitati
razloge za uskraćivanje javne informacije. Ako sud utvrdi da ne postoji ra-
zlog za uskratu informacije propisan ovim Zakonom, ukinut će odluku o
uskrati informacije i naložiti davanje tražene informacije.
Članak 7.
(1) Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i
časti.
(2) Osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privat-
nosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju
osoba obavlja.
(3) Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s nje-
zinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne
može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani.
Članak 8.
Nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije
prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na
djelatnost novinara ili na informaciju.
409
III. PRAVA I OBVEZE NAKLADNIKA
Članak 9.
Nakladnik
(1) Nakladnik je obvezan obavljati djelatnost na području javnog informira-
nja u skladu s odredbama ovoga i posebnoga zakona.
(2) Nakladnik obavljajući svoju djelatnost može izrađivati, odnosno proi-
zvoditi programske sadržaje i za drugog nakladnika ili tehničkog prijeno-
snika programskih sadržaja.
Članak10.
Pravna ili fizička osoba koja nije upisala djelatnost nakladnika u sudski
ili drugi registar sukladno ovom ili posebnom zakonu ne smatra se naklad-
nikom u smislu ovoga Zakona.
Članak 11.
(1) Novinski nakladnik može se u Republici Hrvatskoj osnovati i upisati
u sudski ili drugi odgovarajući registar kao pravna ili fizička osoba ako uz
uvjete propisane zakonom ima sjedište i uredništvo u Republici Hrvatskoj.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, novinski nakladnik sa sje-
dištem u drugoj državi članici Europske unije ili drugoj državi ugovornici
Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru može trajno obavljati dje-
latnost novinskog nakladnika u Republici Hrvatskoj ako se upiše u sudski ili
drugi odgovarajući registar i ima uredništvo u Republici Hrvatskoj.
(3) Novinski nakladnik sa sjedištem u drugoj državi članici Europske uni-
je ili drugoj državi ugovornici Ugovora o Europskom gospodarskom pro-
storu može obavljati djelatnost novinskog nakladnika u Republici Hrvat-
skoj na privremenoj ili povremenoj osnovi sukladno odredbama Zakona o
uslugama.
Članak 12.
Prijava tiska
(1) Novinski nakladnik prijavljuje izdavanje tiska u Upisnik koji se vodi pri
Hrvatskoj gospodarskoj komori.
410
DODAtCI
(2) Prijava iz stavka 1. ovoga članka treba sadržavati ove podatke:

♦♦ tvrtku i sjedište, odnosno ime, prezime i prebivalište nakladnika te
ime i prezime odgovorne osobe nakladnika,
♦♦ naziv novina ili drugoga tiska,
♦♦ jezik, pismo i periodičnost izdavanja,
♦♦ planiranu prosječnu nakladu,
♦♦ tvrtku i sjedište, odnosno ime, prezime i prebivalište tiskara,
♦♦ ime, prezime i prebivalište glavnoga urednika,
♦♦ podatke o strukturi vlasništva u skladu s ovim Zakonom.
(3) Prijavi iz stavka 1. ovoga članka prilaže se izvadak iz sudskoga ili drugog
registra, a pravne i fizičke osobe koje će djelatnost nakladnika obavljati na
neprofitan način prilažu i akt kojim je to određeno.
(4) U Upisnik iz stavka 1. ovoga članka prijavljuju se i pravne osobe koje
obavljaju djelatnost distribucije tiska. Prijava treba sadržavati tvrtku i sjedi-
šte pravne osobe te ime i prezime odgovorne osobe. Prijavi se prilaže izva-
dak iz sudskog registra i Opći uvjeti distribucije tiska iz članka 38. ovoga
Zakona.
(5) Hrvatska gospodarska komora ne smije odbiti izdavanje potvrde o prija-
vi ako prijava sadrži sve podatke iz stavka 2., 3. i/ili 4. ovoga članka.
(6) Hrvatska gospodarska komora dužna je potvrdu iz stavka 5. ovoga član-
ka izdati u roku od tri radna dana od dana primitka prijave, ako prijava
sadrži sve podatke iz stavka 2. i/ili 4. ovoga članka, ili u istom roku pozvati
nakladnika da prijavu dopuni.
(7) Ako Hrvatska gospodarska komora ne postupi sukladno stavku 6. ovoga
članka, smatra se da je izdana potvrda o prijavi tiska.
(8) Nakladnik je dužan u Upisnik prijaviti svaku promjenu podataka nave-
denih u prijavi. Nakladnik je dužan Hrvatsku gospodarsku komoru obavi-
jestiti o odluci o prestanku izdavanja tiska najkasnije na dan objave posljed-
njeg izdanja (broja) toga tiska.
(9) Ako u razdoblju duljem od šest mjeseci od dana podnošenja prijave,
odnosno od dana izdavanja posljednjega izdanja, nakladnik ne izda novo
izdanje, smatrat će se da je odustao od izdavanja tog tiska.
(10) Obveze nakladnika iz ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju i na
programe novinskih agencija.
411
Članak 13.
Informacije o nakladniku i mediju od interesa za javnost
(1) Javnost ima pravo na informacije o poslovanju nakladnika.
(2) Pravo javnosti iz stavka 1. ovoga članka ograničeno je objavljivanjem
informacija o nakladniku i mediju propisanih zakonom.
Članak 14.
(1) Nakladnik samostalno utvrđuje programsku osnovu medija.
(2) Nakladnik je obvezan putem medija najmanje jednom u svakoj kalen-
darskoj godini obavijestiti javnost o vlasničkoj strukturi, poslovnim rezulta-
tima, prosječnoj nakladi, odnosno prosječnoj slušanosti ili gledanosti.
(3) Prije promjene ili bitne dopune programske osnove nakladnik je dužan
pribaviti mišljenje uredništva.
Članak 15.
(1) Nakladnik je dužan na vidnom mjestu svakoga pojedinog nositelja pro-
gramskog sadržaja (npr. primjerak tiska, televizijska emisija) osigurati obja-
vu sljedećih podataka:
♦♦ tvrtku i sjedište, odnosno ime i prezime i prebivalište nakladnika,
♦♦ ime i prezime glavnog urednika, odnosno odgovornih urednika, te
imena i prezimena urednika pojedinih programskih grupa, u skladu
s unutarnjom organizacijom uredništva,
♦♦ ime i prezime, odnosno tvrtku i sjedište tiskare i datum tiska ili pre-
tiska, te broj tiskanih primjeraka kada se radi o tiskovnom mediju,
♦♦ nadnevak produkcije (mjesec i godina) kad se radi o radijskom i tele-
vizijskom programu.
(2) Obveza iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na nakladnike elektroničkih
medija tako da se podatci objavljuju na početku i na kraju radijskih i tele-
vizijskih programa, odnosno od ponoći do jedan sat ukoliko se program
objavljuje neprekidno, te na odgovarajući način kod urednički oblikovanih
elektroničkih publikacija.
(3) Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na nositelje program-
skih sadržaja koji se u Republici Hrvatskoj izrađuju ili umnažaju za stranog
naručitelja te su namijenjeni prijenosu izvan područja Republike Hrvatske.
412
DODAtCI
(4) Naziv, odnosno zaštitni znak (logotip) radijskog i televizijskog programa

mora se objaviti najmanje jedanput u svakom satu objavljivanja programa.
Članak 16.
Medijska načela i obveze
(1) Mediji su dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana,
a osobito djece, mladeži i obitelji bez obzira na spol i spolno opredjeljenje.
Zabranjuje se objavljivanje informacija kojima se otkriva identitet djeteta,
ukoliko se time ugrožava dobrobit djeteta.
(2) Mediji su dužni poštovati pravo na zaštitu identiteta svjedoka i ošteće-
nika kaznenih djela, i bez njihova znanja i pristanka ne smiju otkriti njihov
identitet.
Članak 17.
Nakladnik objavljuje na odgovarajućim mjestima svakoga programskog
sadržaja sljedeće podatke:
♦♦ ime i prezime autora objavljenog priloga, osim ako se autor tome
protivi,
♦♦ ime i prezime osobe, odnosno tvrtku nositelja autorskih prava glede
objavljenih programskih sadržaja, osim u tiskovnim medijima i radij-
skim programima,
♦♦ naziv pravne, odnosno ime i prezime fizičke osobe koja čuva kori-
šteno kulturno dobro ili arhivsko gradivo, odnosno odgovarajuću re-
produkciju,
♦♦ naziv medija iz kojega je preuzet programski prilog ili isječak iz pro-
gramskog priloga, osim ako je međusobnim ugovorom određeno
drugačije.
Članak 18.
Uz informacije koje se prenose iz drugih domaćih i inozemnih medija
mora biti naznačen medij iz kojega se informacija prenosi.
Članak 19.
(1) U slučaju ratnoga stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedin-
stvenosti Republike Hrvatske, te velikih prirodnih nepogoda nakladnik je
413
obvezan na zahtjev nadležnoga državnog tijela objaviti bez naknade progla-

se, kao i službena priopćenja nadležnih državnih tijela.
(2) U slučaju tehničko-tehnoloških i ekoloških nesreća i epidemija kad po-
stoji opasnost za život i zdravlje ljudi, sigurnost zemlje, te javni red i mir,
nakladnik je obvezan na zahtjev nadležnoga državnog tijela objaviti bez na-
knade proglase, kao i službena priopćenja nadležnih državnih tijela.
(3) Zahtjev iz stavka 1. i 2. ovoga članka podnosi se u pisanom obliku i
mora sadržavati podatke koji dokazuju njegovu autentičnost i pravnu
utemeljenost.
Članak 20.
Oglašavanje
(1) Oglas je plaćena obavijest čiju objavu naruči pravna ili fizička osoba s
namjerom da time pospješi pravni promet proizvoda, usluga, nekretnina,
prava ili obveza, pridobije poslovne partnere ili u javnosti ostvari ugled ili
dobro ime. Oglašavanje se obavlja uz novčanu ili drugu naknadu ili u svrhu
samopromidžbe. Oglas mora biti jasno označen kao takav i vidljivo odije-
ljen od drugih programskih sadržaja. Oglas ne smije biti takav da kod gle-
datelja, slušatelja ili čitatelja izazove dojam kao da je riječ o programskom
sadržaju medija.
(2) Oglašavanjem se ne smatraju:
♦♦ izjave nakladnika u vezi s njegovim programskim sadržajima i spo-
rednim proizvodima koji proizlaze iz programa,
♦♦ besplatne najave izvođenja javnih radova i usluga te dobrotvornih
aktivnosti,
♦♦ besplatno prezentiranje umjetničkih djela.
(3) Besplatno oglašavanje mora biti posebno označeno.
(4) Nije dopušteno prikriveno i prijevarno oglašavanje. Prikrivenim ogla-
šavanjem smatrat će se svaka novinarska forma (pisani tekst, fotografija,
slika, crtež i dr.) koja je na bilo koji način plaćena, a nije jasno označena kao
oglašavanje.
(5) Sponzorirani programski sadržaji moraju pri objavljivanju biti jasno
označeni kao takvi imenom sponzora ili njegovim znakom.
(6) Za sadržaj oglasnih poruka odgovoran je isključivo oglašivač.
414
DODAtCI
(7) Nije dopušteno oglašavanje oružja i streljiva, pirotehničkih sredstava,

duhana i duhanskih proizvoda, lijekova i medicinskih postupaka koji su do-
stupni jedino na liječnički recept, te droge, alkohola i alkoholnih pića, osim
ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
(8) Nije dopušteno oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na
uvredljiv ili ponižavajući način, s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje.
Članak 21.
Odgovornost za štetu
(1) Nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugo-
me štetu dužan ju je nadoknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim
Zakonom.
(2) Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja
(materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha
(nematerijalna šteta).
(3) Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi
o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
(4) Nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta
učinjena:
♦♦ vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili
sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) sa-
mouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakono-
davne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen urednič-
kom obradom,
♦♦ objavljena unutar autoriziranog intervjua,
♦♦ utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor
imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve po-
trebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano
zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u do-
broj vjeri,
♦♦ fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija
oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja,
a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo au-
tora fotografije na iskorištavanje djela,
415
♦♦ točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri za-

ključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem,
♦♦ proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u jav-
nom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.
(5) Stavak 4. ovoga članka ne odnosi se na osobne podatke kojih je tajnost
propisana zakonom, na informacije o maloljetnim osobama, te informacije
prikupljene na nezakonit način.
(6) Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok po-
stojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4.
ovoga članka dokazuje tuženik.
(7) Ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne
uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost na-
kladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.
Članak 22.
(1) Nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka in-
formacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim pro-
pisima obveznog prava.
(2) Pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propi-
sima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika
objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada
ispravak nije moguć.
Članak 23.
Tužba za naknadu štete može se podnijeti najkasnije u roku od tri mje-
seca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.
Članak 24.
Glavni urednik
(1) Novine i druga povremena izdanja, radijske i televizijske postaje, te pro-
grami novinskih agencija moraju imati glavnog urednika kojeg imenuje i
razrješava nakladnik u skladu sa zakonom i statutom. Prije imenovanja ili
razrješenja glavnog urednika nakladnik mora pribaviti mišljenje uredniš-
tva, ako statutom medija nije drugačije određeno.
416
DODAtCI
(2) Glavni urednik odgovoran je, u skladu sa zakonom, za sve objavljene in-
formacije. Odgovornost glavnog urednika odnosi se i na uredničku obradu
objavljene informacije (izbor naslova, podnaslova, teksta ispod fotografije
i slično).
Članak 25.
(1) Za glavnog urednika može biti imenovana osoba koja ispunjava opće
uvjete propisane zakonom i statutom medija.
(2) Glavnim urednikom ne može biti imenovana osoba koja uživa imunitet
od kaznene odgovornosti.
IV. PRAVA I OBVEZE NOVINARA
Članak 26.
Statut medija
(1) Odnosi između nakladnika, glavnog urednika i novinara te njihova me-
đusobna prava i obveze utvrđuju se statutom medija.
(2) Statut medija je samoregulativni akt kojim se osobito utvrđuje način su-
djelovanja novinara u postupku imenovanja i razrješenja glavnog urednika,
sloboda rada i odgovornost novinara, te uvjeti i postupak po kojem glavni
urednik i urednici imaju pravo na ostavku uz pravičnu otpremninu u slu-
čajevima takve promjene u vlasničkoj ili upravljačkoj strukturi medija koja
dovodi do bitne promjene u programskoj osnovi ili programskom sadržaju
toga medija (tzv. klauzula savjesti).
(3) Statut medija donose nakladnik i predstavnik novinara uz prethodnu
suglasnost većine ukupnoga broja novinara medija. Novinari biraju svoga
predstavnika većinom glasova.
(4) Ako nakladnik i predstavnik novinara statut medija ne donesu u roku od
šest mjeseci od početka rada medija, statut će na zahtjev predstavnika no-
vinara, u roku od tri mjeseca od dana primitka zahtjeva, donijeti arbitraža
sastavljena od jednakog broja zastupljenih predstavnika udruga nakladnika
i novinarskih udruga.
417
(5) Nakladnik je dužan sa svakom osobom od koje naručuje novinarski pri-

log prethodno zaključiti ugovor u skladu s propisima i statutom medija.
Ugovorom se uređuju i autorska prava vezana za novinarski prilog.
(6) Novinarskim prilogom iz stavka 5. ovoga članka smatraju se objavljeni
pisani, izgovoreni, slikovni, ili online: izvještaj, vijest, komentar (bilješka ili
osvrt, društvena kronika, članak, recenzija), kritika, karikatura, esej, inter-
vju, reportaža (putopis, crtica, featrue – fičer), te naslovi i najave. Novinar-
skim prilogom smatraju se i specijalistički poslovi i žanrovi kao što su re-
daktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.
(7) Nakladnik je dužan voditi posebnu evidenciju o ugovorima iz stavka 5.
ovoga članka.
Članak 27.
Pravo novinara na izražavanje stajališta
(1) Novinar ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama,
osobama, predmetima i djelatnostima.
(2) Novinaru se ne može otkazati ugovor o radu, umanjiti plaća ili izmijeniti
položaj u uredništvu, odnosno umanjiti ili obustaviti od isplate ugovorena
naknada ili njezin dio zbog iznošenja stajališta.
(3) Ako novinar u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju
da je otkaz ugovora o radu, umanjenje plaće ili izmijenjen položaj u ured-
ništvu, odnosno umanjenje ili obustavljanje od naplate ugovorene naknade
posljedica izražavanja stajališta iz stavka 1. ovoga članka, teret dokazivanja
je na nakladniku.
Članak 28.
Pravo novinara da odbije izvršiti nalog
(1) Novinar ima pravo odbiti pripremiti, napisati ili sudjelovati u oblikova-
nju priloga čiji se sadržaj protivi pravilima novinarske struke i etike, o čemu
se pisano očituje glavnom uredniku.
(2) Ako novinar odbije izvršiti nalog jer bi izvršenjem naloga prekršio pra-
vila novinarske struke, poslodavac mu ne može otkazati ugovor o radu,
umanjiti plaću ili izmijeniti položaj u uredništvu.
418
DODAtCI
(3) Ako novinar u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju
da je otkaz ugovora o radu, umanjenje plaće ili izmijenjen položaj u ured-
ništvu posljedica odbijanja izvršenja naloga iz stavka 1. ovoga članka, teret
dokazivanja je na nakladniku.
Članak 29.
Zaštita ugleda autora
(1) Programski sadržaj u kojem je smisao promijenjen u postupku urednič-
ke obrade ne smije se objaviti pod imenom autora bez njegova pristanka.
(2) Za programski sadržaj objavljen suprotno stavku 1. ovoga članka odgo-
vara glavni urednik.
(3) Ako je programskim sadržajem objavljenim suprotno stavku 1. ovoga
članka povrijeđen ugled autora, autor može zahtijevati naknadu štete.
Članak 30.
Zaštita izvora informacije
(1) Novinar nije dužan dati podatke o izvoru objavljene informacije ili in-
formacije koju namjerava objaviti.
(2) Pravo novinara iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na glavnog uredni-
ka, urednike i autore objavljenih priloga koji nisu novinari.
(3) S podatkom o neimenovanom izvoru informacije novinar je prije objav-
ljivanja dužanu poznati glavnog urednika na način utvrđen statutom me-
dija. U tom se slučaju sve odredbe o zaštiti izvora informacije primjenjuju
i na glavnog urednika.
(4) Državno odvjetništvo može, kada je to ograničenje nužno radi interesa
nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja, podnije-
ti nadležnom sudu zahtjev da naloži novinaru da iznese podatke o izvoru
objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti.
(5) Sud može naložiti novinaruda iznese podatke o izvoru objavljene infor-
macije ili informacije koju namjerava objaviti, ako je to nužno radi zaštite
javnog interesa, a radi se o naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima i
neprijeporno je utvrđeno:
419
♦♦ da ne postoji razumna alternativna mjera otkrivanju podataka o izvo-

ru informacije ili da je tijelo iz stavka 4. ovoga članka koje traži obja-
vu podataka o izvoru informacije tu mjeru već iskoristilo i
♦♦ da na zakonu osnovani interes javnosti za otkrivanje podataka o izvo-
ru informacije jasno prevladava nad interesom zaštite izvora infor-
macije.
(6) Sud će, cijeneći okolnosti slučaja, isključiti javnost u tijeku postupka
iznošenja podataka te upozoriti prisutne osobe da su dužni kao tajnu čuvati
sve što su u postupku saznali, kao i na posljedice odavanja tajne.
V. JAVNOST VLASNIŠTVA
Članak 31.
Transparentnost vlasničke strukture
Dionice nakladnika koji obavlja djelatnost javnog informiranja moraju
glasiti na ime.
Članak 32.
(1) Nakladnici su dužni do 31. siječnja svake kalendarske godine Hrvatskoj
gospodarskoj komori dostaviti podatke o tvrtki i sjedištu, odnosno imenu i
prezimenu te prebivalištu svih pravnih i fizičkih osoba koje su neposredno
ili posredno imatelji dionica ili udjela u toj pravnoj osobi s podatkom o po-
stotku dionica ili udjela.
(2) Svaki je nakladnik dužan u roku iz stavka 1. ovoga članka dostaviti Hr-
vatskoj gospodarskoj komori ovjerene preslike isprava o stjecanju dionica
ili udjela u tom nakladniku tijekom prethodne godine. Isprave o stjecanju
ne dostavljaju se za dionice i udjele do 1% vrijednosti kapitala.
(3) Za osobe iz stavka 1. ovoga članka nakladnici su dužni dostaviti podat-
ke o tome drže li te osobe za sebe ili drugoga dionice i/ili udjele u drugim
poduzetnicima na koje se primjenjuje ovaj Zakon i podatke o tome jesu li
te osobe članovi uprave, nadzornih odbora ili upravnih vijeća u poduzetni-
cima na koje se primjenjuje ovaj Zakon.
420
DODAtCI
(4) Nakladniku koji ne izvrši obvezu iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka Hrvat-
ska gospodarska komora uputit će pisano upozorenje s navođenjem mogu-
ćih sankcija za neizvršenje obveze.
(5) Podatke iz stavka 1. ovoga članka nakladnik je obvezan objaviti u „Na-
rodnim novinama“ do 28. veljače svake kalendarske godine. Podatci o dio-
ničarima i nositeljima udjela do 1% vrijednosti kapitala objavljuju se zbirno.
(6) Zabranjuje se prikrivanje vlasničke strukture nakladnika ili vlasništva
stjecatelja dionica ili udjela u pravnoj osobi nakladnika bilo kojim pravnim
poslom. Pravni poslovi kojima se prikriva vlasnička struktura nakladnika ili
vlasništvo stjecatelja dionica ili udjela u nakladniku su ništetni.
Članak 33.
Udjeli stranih osoba
Odredbe o ograničenju vlasništva utvrđene zakonom primjenjuju se i
na strane pravne i fizičke osobe bez obzira na to u kojoj državi imaju svoje
sjedište, odnosno prebivalište, osim ako je zakonom određeno drugačije.
Članak 34.
Dostava izvještaja o poslovanju medija
(1) Nakladnici su dužni do 30. travnja svake godine Hrvatskoj gospodarskoj
komori dostaviti izvještaj o financijskom poslovanju za prethodnu godinu,
koje sadrži podatke o prihodu i tržišnom udjelu koji su ostvarili na tržištu
čitatelja i/ili gledatelja i/ili slušatelja, te podatke o prihodu i tržišnom udje-
lu koje su ostvarili na tržištu oglašavanja, kao i podatke o oglašivačima ili
marketinškim agencijama putem kojih je ostvareno više od 10% godišnjega
marketinškog prihoda nakladnika.
(2) Tvrtke za distribuciju medija dužne su Hrvatskoj gospodarskoj komo-
ridostaviti podatke o ugovorima o distribuciji s nakladnicima i opće uvjete
poslovanja koji se odnose na distribuciju programa elektroničkih medija i
općeinformativnog tiska čija prodana naklada prelazi tri tisuće primjeraka,
ako se taj tisak prodaje na tržištu više gradova ili županija, odnosno ako
prelazi tisuću primjeraka kada se radi o tisku na lokalnom tržištu.
(3) Podatke o ostvarenom ukupnom prihodu i prosječno prodanoj nakladi
odnosno prosječnoj slušanosti ili gledanosti u protekloj godini, nakladnik
je obvezan objaviti u svom mediju do 30. travnja svake kalendarske godine.
421
Članak 35.
Zaštita tržišnog natjecanja
Na nakladnike, pravne osobe koje obavljaju poslove distribucije medija,
kao i na druge pravne osobe koje obavljaju poslove u vezi s javnim informi-
ranjem primjenjuju se propisi o zaštiti tržišnog natjecanja.
Članak 36.
(1) Nakladnici sudionici koncentracija poduzetnika obvezni su podnijeti
prijavu namjere provedbe koncentracije u obliku i na način utvrđen propi-
sima o zaštiti tržišnog natjecanja.
(2) Obveza podnošenja prijave nastaje neovisno o tome jesu li u konkret-

nom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 22. stavka 4. Zakona o zaštiti tržišnog
natjecanja.
(3) Prijava iz stavka 1. ovoga članka podnosi se Agenciji za zaštitu tržišnog

natjecanja.
(4) Koncentraciju poduzetnika prijavljenu u skladu s odredbama ovoga

članka, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ocjenjivat će sukladno pro-
pisima o zaštiti tržišnog natjecanja.
Članak 37.
(1) Nedopuštena je svaka koncentracija poduzetnika na tržištu naklade op-
ćeinformativnih dnevnika odnosno na tržištu općeinformativnih tjednika
kojom bi tržišni udjel sudionika konkretne koncentracije poduzetnika na
tržištu nakon njene provedbe prelazio 40% ukupno prodane naklade opće-
informativnih dnevnika odnosno tjednika u Republici Hrvatskoj.
(2) Nakladnik s nedopuštenom koncentracijom iz stavka 1. ovoga članka ne
može stjecati dionice ili udjele u nakladniku općeinformativnog dnevnika
odnosno tjednika.
422
DODAtCI
Članak 38.
Distribucija tiska
(1) Distributeri tiska obvezni su utvrditi i objaviti na uobičajeni način Opće
uvjete za distribuciju tiska te ne smiju odbiti distribuciju tiska drugog na-
kladnika koji to zatraži i izjavi da prihvaća objavljene Opće uvjete.
(2) Distributer tiska ima pravo odbiti distribuciju medija bez impresuma.
Preuzimanjem u distribuciju medija koji ne sadrži impresum distributer uz
nakladnika toga medija preuzima odgovornost za informacije objavljene u
tom mediju.
(3) Distributeri – kolporteri mogu na ulici prodavati samo tisak. Ostale uv-
jete prodaje putem kolportera, kao što su vrijeme i lokacije kolporterske
prodaje tiska, propisat će gradsko, odnosno općinsko vijeće, u skladu sa
zakonom.
(4) Distributeri tiska dužni su do 30. travnja svake godine Hrvatskoj gos-
podarskoj komori dostaviti izvješće o financijskom poslovanju ostvarenom
distribucijom tiska za prethodnu godinu, te podatke o broju prodanih pri-
mjeraka pojedinog tiska putem njegove distributivne mreže ili ugovora o
maloprodaji.
Članak 39.
(1) Zabranjeno je javno izlaganje i oglašavanje tiskovina s naslovnicom por-
nografskog sadržaja. Ova se zabrana ne odnosi na prodaju pornografskih
tiskovina u posebnim prodavaonicama.
(2) Tiskovina pornografskog sadržaja mora imati vidno upozorenje da sadr-
ži pornografiju, kao i upozorenje da je njezina distribucija zabranjena ma-
loljetnim osobama.
VI. OBJAVLJIVANJE ISPRAVAKA I ODGOVORA
Članak 40.
Pravo na ispravak objavljene informacije
(1) Svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi
ispravak objavljene informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili
423
interesi. Pravo na ispravak imaju i pravne osobe i druge organizacije i tijela,

ako su informacijom bila povrijeđena njihova prava i interesi. Svrha ispra-
vaka je ispravljanje netočne ili nepotpune informacije.
(2) Objava ispravka može se zahtijevati u roku od 30 dana od objave
informacije.
(3) Zahtjev za ispravak podnosi se glavnom uredniku u pisanoj formi. Za-
htjev mora biti obrazložen i potpisan od strane podnositelja, te sadržavati
sve potrebne podatke o podnositelju i njegovoj adresi.
(4) Pod pojmom ispravak ne misli se samo na ispravak u užem smislu, od-
nosno ispravljanje pogrešnih tvrdnji ili netočnih navoda u objavljenoj infor-
maciji, već i na iznošenje činjenica i okolnosti kojima povrijeđeni pobija ili s
namjerom pobijanja bitno dopunjuje navode u objavljenom tekstu.
(5) Znanstvena ili umjetnička kritika ne daje pravo na ispravak osim ako se
njima ne ispravljaju netočni ili uvredljivi navodi.
(6) Ne može se zahtijevati ispravak ako je medij do dana podnošenja zahtje-
va za ispravak već sam objavio ispravak iste informacije. Ako podnositelj
zahtjeva za ispravak smatra da medij nije na odgovarajući način objavio
ispravak, može zahtijevati ostvarenje svoga prava sukladno ovom Zakonu.
(7) Ako je osoba na koju se odnosi informacija umrla, pravo na objavljivanje
ispravka i pravo odgovora imaju njezina djeca, posvojenici, bračni drug, ro-
ditelji, posvojitelji, braća i sestre, ili pravna osoba ako se informacija odnosi
na djelatnost pokojnika u vezi s tom pravnom osobom.
Članak 41.
(1) Ispravak se mora objaviti bez promjena i dopuna na istom ili istovrijed-
nom mjestu programskog prostora i na isti ili istovrijedan način na koji je
bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi. Ispravak ne smije biti
nerazmjerno dulji od informacije, odnosno od dijela informacije na koji se
odnosi. Ispravak se može objaviti u izmijenjenom obliku samo ako na to
pristane podnositelj zahtjeva. Ispravak se mora objaviti na način da je iz na-
slova vidljivo da se radi o ispravku. Ispravak se bez suglasnosti podnositelja
zahtjeva ne smije objaviti među reagiranjima ili pismima čitatelja, odnosno
gledatelja ili slušatelja.
424
DODAtCI
(2) U programima radija i televizije ispravak se daje u pisanom obliku te

se objavljuje čitanjem u istom programu i terminu u kojem je objavljena
informacija na koju se ispravak odnosi ili u istoj vrsti programa istovjetne
gledanosti.
(3) Vijeće za elektroničke medije propisat će pravila za ostvarivanje prava
na ispravak u programima radija i televizije na način koji odgovara prirodi
tih medija, ali tako da se u najvećoj mogućoj mjeri poštuju odredbe o pravu
na ispravak i odgovor propisane ovim Zakonom.
(4) U elektroničkim publikacijama ispravak i informacija na koju se odnosi
označit će se i povezati linkom.
Članak 42.
(1) Tko zahtijeva objavu ispravka, mora jasno navesti informaciju odnosno
podatak na koju se ispravak odnosi i nadnevak njezine objave.
(2) Ispravak mora biti objavljen u prvom, a ako stigne prekasno, u drugom
izdanju, odnosno programskom sadržaju medija nakon primitka ispravka.
U vrijeme izborne promidžbe ispravak mora biti objavljen u prvom izdanju,
odnosno programskom sadržaju medija nakon primitka ispravka.
(3) U istom izdanju, odnosno programskom sadržaju medija ne može se
zajedno s ispravkom objaviti i komentar tog ispravka ili odgovor na ispra-
vak. Na komentar ispravka ili odgovora na ispravak primjenjuju se odredbe
ovoga Zakona o pravu na ispravak.
(4) Glavni urednik dužan je objaviti ispravak, izuzev ako:
♦♦ se traženi ispravak ne odnosi na informaciju na koju se poziva zain-
teresirana osoba,
♦♦ u traženom ispravku nisu navedene činjenice niti okolnosti u vezi s
navodima o informaciji,
♦♦ bi objava ispravka bila u suprotnosti sa zakonom i dobrim običajima,
♦♦ zahtjev za objavu ispravka nije potpisao podnositelj zahtjeva, odno-
sno ovlaštena osoba državnog tijela ili pravne osobe,
♦♦ je traženi ispravak nerazmjerno duži od informacije u kojoj su navodi
radi kojih se ispravak traži, odnosno od dijela informacije na koji se
neposredno odnosi, osim ako se ispravak odnosi na klevetničke ili
uvredljive navode,
425
♦♦ bi objavljivanje ispravaka prouzročilo odgovornost nakladnika za

štetu,
♦♦ je ispravak napisan na jeziku koji nije istovjetan jeziku na kojem je
objavljena osporavana informacija,
♦♦ je zahtjev za ispravak informacije podnesen nakon proteka roka iz
članka 40. stavak 2. ovoga Zakona,
♦♦ se radi o znanstvenoj ili umjetničkoj kritici, izuzev ispravaka netoč-
nih podataka ili uvredljivih navoda,
♦♦ je druga ovlaštena osoba na istu informaciju ranije podnijela ispravak
istoga sadržaja,
♦♦ je zahtjev za objavu ispravka istoga sadržaja kao i zahtjev za ispravak
povodom kojega se vodi spor pred sudom zbog odbijanja ili neodgo-
varajućeg načina objave ispravka.
(5) Glavni urednik dužan je u slučaju iz stavka 4. ovoga članka pisano obavi-
jestiti tražitelja o razlozima neobjavljivanja ispravaka, a u roku propisanom
za objavu ispravka.
Članak 43.
(1) Nakladnik je dužan čuvati zapise svih objavljenih programskih sadržaja
najmanje 60 dana od njihove objave te za zainteresiranu osobu na njezin
trošak osigurati odgovarajuću presliku pojedinog zapisa i to najkasnije u
roku od tri dana od primitka pisanog zahtjeva zainteresirane osobe.
(2) Preslika iz stavka 1. ovoga članka dostavlja se zainteresiranoj osobi
isključivo za osobnu upotrebu. Nije dopušteno umnožavanje niti javno
objavljivanje preslike, bez suglasnosti nakladnika osim u okviru sudskog
postupka.
(3) U slučaju da nakladnik nije sačuvao zapis iz stavka 1. ovoga članka sma-
tra se da je objavio informaciju za koju se zahtijeva ispravak.
Članak 44.
Ako zainteresirana osoba u roku od osam dana od objave informacije
pisano obavijesti da će zahtijevati objavu ispravka, glavni urednik dužan je
čuvati presliku informacije na koji se zahtjev za ispravak odnosi sve dok se
traženi ispravak ne objavi, odnosno ne dovrši sudski postupak koji se vodi
426
DODAtCI
u vezi s objavom sporne informacije, odnosno dok ne proteknu zakonom

propisani rokovi za ostvarivanje prava na ispravak ili sudsku zaštitu.
Članak 45.
Objava ispravka može se zahtijevati i kada je informacija bila objavlje-
na putem medija koji je u međuvremenu prestao djelovati. Podnositelj za-
htjeva za ispravak može od ondašnjeg nakladnika, odnosno od njegovoga
pravnog slijednika zahtijevati da na svoj trošak osigura objavu ispravka u
određenom drugom mediju koji je po opsegu i kvaliteti prenošenja sadržaja
programa usporediv s prvim.
Članak 46.
(1) Ako glavni urednik ne objavi ispravak u roku i na način određen za-
konom, podnositelj zahtjeva za ispravak ima pravo podnijeti tužbu protiv
glavnog urednika kod općinskog suda na čijem se području nalazi sjedište,
odnosno stalno prebivalište nakladnika medija putem kojega je bila objav-
ljena informacija na koju se ispravak odnosi.
(2) Tužba se može podnijeti najkasnije u roku od 30 dana od proteka roka
za objavu ispravka, odnosno od dana kada je ispravak bio objavljen na način
koji nije bio sukladan Zakonu.
Članak 47.
(1) Sudski sporovi o objavi ispravka rješavaju se po hitnom postupku.
(2) U sporovima za objavu ispravka prvo ročište glavne rasprave mora se
održati u roku od 8 dana od dana zaprimanja tužbe u sudu.
(3) Tuženik je dužan odgovoriti na tužbu najkasnije na glavnoj raspravi.
(4) U pozivu za prvo ročište sud mora upozoriti tužitelja da će se u slučaju
njegova nedolaska na ročište tužba smatrati povučenom, a tuženika da se
presuda može donijeti i u njegovoj odsutnosti.
Članak 48.
(1)Rasprava o tužbi za objavu ispravka je ograničena na raspravljanje i do-
kazivanje činjenica u pogledu tuženikove dužnosti objave ispravka.
(2) Tuženiku je, kao razlog neobjavljivanja ispravka, dopušteno doka-
zivati točnost činjenica iz objavljene informacije, osim ako je spornom
427
informacijom povrijeđeno pravo na privatnost, zaštićeno na način utvr-

đen zakonom ili ako se sporna informacija poziva na činjenice obuhvaćene
amnestijom, sudskom rehabilitacijom ili revizijom presude.
(3) U sporovima radi objave ispravka sud će odbiti tužbeni zahtjev ako utvr-
di da nije povrijeđeno pravo ili interes tužitelja ili je utvrđeno da postoji
kakva druga okolnost zbog koje prema zakonu ne postoji obveza objave
ispravka.
Članak 49.
Pokretanjem kaznenog postupka radi djela počinjenog objavom in-
formacije na koju se odnosi ispravak, ne prekida se postupak za objavu
ispravka.
Članak 50.
Ako se nakon što je podnesena tužba za objavu ispravka promijeni glav-
ni urednik medija, tužitelj može do kraja glavne rasprave preinačiti tužbeni
zahtjev i umjesto prvobitnog tuženika tužiti novoga glavnog urednika. Za
takvu promjenu tužbenog zahtjeva nije potrebna suglasnost prvobitnog tu-
ženika niti novoga glavnog urednika.
Članak 51.
(1) Sud je dužan donijeti presudu odmah po zaključenju glavne rasprave.
(2) Ovjereni prijepis presude sud dostavlja strankama najkasnije u roku od
tri dana od dana donošenja presude.
(3) Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, nalaže presudom tuženiku da je dužan
objaviti ispravak u roku i na način određen ovim Zakonom.
(4) Glavni urednik je dužan u objavi ispravka navesti da se radi o objavi na
temelju presude i citirati izreku presude.
Članak 52.
(1) Protiv presude prvostupanjskog suda stranke mogu u roku od tri dana
od primitka presude podnijeti žalbu nadležnom županijskom sudu.
428
DODAtCI
(2) Žalba se ne dostavlja protivnoj stranci na odgovor. Pravovremenu i do-

puštenu žalbu prvostupanjski sud dostavlja sa svim spisima županijskom
sudu u roku od dva dana od primitka žalbe.
(3) Županijski sud je dužan odlučiti o žalbi u roku od tri dana od dana pri-
mitka žalbe.
(4) Protiv presude županijskog suda dopuštena je revizija.
Članak 53.
Ovjereni prijepis pravomoćne presude kojom je sud naložio objavu
ispravka sud dostavlja odmah glavnom uredniku medija putem kojeg je po-
trebno objaviti ispravak.
Članak 54.
Ako se nakon pravomoćnosti presude kojom se nalaže objava ispravka
promijeni glavni urednik medija, presudom utvrđena dužnost objavljivanja
ispravka prelazi na novoga glavnog urednika.
Članak 55.
(1) Svaka osoba imenovana u medijima povodom kaznene prijave, istražnog
zahtjeva, pokretanja istražnog ili kaznenog postupka ima pravo u roku od
tri mjeseca od donošenja odluke o odbacivanju kaznene prijave ili odbijanja
istražnog zahtjeva, odnosno pravomoćnog rješenja o obustavi postupka ili
pravomoćne oslobađajuće presude zahtijevati od nakladnika objavljivanje
informacije o tome.
(2) Na objavljivanje informacije iz stavka 1. ovoga članka shodno se pri-
mjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na objavljivanje ispravka
informacije.
Članak 56.
Pravo na odgovor na objavljenu informaciju
(1) Zainteresirana fizička ili pravna osoba ima pravo podnijeti zahtjev glav-
nom uredniku da besplatno objavi njegov odgovor na objavljenu informa-
ciju, u kojoj je spomenuto njezino ime, odnosno naziv ili je na neki drugi
način s njom u izravnoj vezi.
429
(2) Pod odgovorom iz stavka 1. ovoga članka smatra se tekst ili poruka isto-
vjetne prirode i duljine kao i objavljena informacija.
(3) U odgovoru se navodima pogodnim za dokazivanje poriču u biti ili
bitno nadopunjuju sporni navodi o činjenicama i podatcima u objavljenoj
informaciji.
Članak 57.
(1) Odgovor se mora objaviti bez izmjena ili dopuna izuzev pravopisnih
ispravaka.
(2) Glavni urednik ima pravo od autora prije objave zatražiti skraćivanje
odgovora.
(3) Na odgovor se primjenjuju odredbe članka 42. ovoga Zakona, te glavni
urednik može odbiti objavu sadržajno jednakih odgovora nakon što je već
jednom isti objavio.
(4) Glavni urednik može odbiti objavu odgovora i u slučaju ako se u od-
govoru navode očigledno netočni podatci ili tvrdnje i drugi navodi koji su
nedvojbeno nepodobni za dokazivanje.
(5) Ako su prema mišljenju glavnog urednika samo neki podatci ili tvrdnje
netočni ili nepodobni za dokazivanje, glavni urednik ne smije odbiti objavu
bez prethodnog poziva podnositelju zahtjeva za odgovor da te podatke i
tvrdnje izuzme iz odgovora.
Članak 58.
U postupku sudske zaštite u pogledu ostvarivanja prava na odgovor na
odgovarajući način primjenjuju se odredbe ovoga Zakona koje se odnose
na postupak ostvarivanja prava na ispravak.
VII. PREKRŠAJNE ODREDBE
Članak 59.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 100.000,00 do 1.000.000,00 kuna kaznit
će se za prekršaj pravna ili fizička osoba koja:
430
DODAtCI
1. obavlja djelatnost nakladnika, a nije upisana u sudski ili drugi odgo-

varajući registar sukladno članku 11. stavcima 1. i 2. ovoga Zakona,
2. u kalendarskoj godini ne obavijesti javnost o informacijama sukladno
članku 14. stavku 2. ovoga Zakona,
3. na zahtjev državnih tijela ne objavi bez naknade priopćenje iz članka
19. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona,
4. obavi oglašavanje protivno odredbi članka 20. stavaka 1., 3., 4., 5., 7. i
8. ovoga Zakona,
5. izda dionice koje ne glase na ime suprotno članku 31. ovoga Zakona,
6. niti nakon 15 dana od dana primitka upozorenja iz članka 32. stavka
4. ovoga Zakona, Hrvatskoj gospodarskoj komori ne dostavi podatke
i ovjerene preslike isprava iz članka 32. stavka 1., 2. i 3. ovoga Zakona,
7. ne objavi podatke iz članka 32. stavka 5. ovoga Zakona u „Narodnim
novinama“,
8. prikrije vlasničku strukturu nakladnika ili vlasništvo stjecatelja dio-
nica ili udjela u pravnoj osobi nakladnika suprotno zabrani iz članka
32. stavka 6. ovoga Zakona,
9. ne dostavi do 30. travnja svake godine Hrvatskoj gospodarskoj ko-
mori izvješća i podatke sukladno članku 34. stavku 1. i 2. ovoga Za-
kona ili ne objavi do 30. travnja svake kalendarske godine podatke u
svom mediju sukladno članku 34. stavku 3. ovoga Zakona,
10. ne podnese prijavu namjere provedbe koncentracije poduzetnika iz
članka 36. stavka 1. ovoga Zakona,
11. stječe dionice ili udjele u nakladniku općeinformativnog dnevnika,
odnosno tjednika suprotno članku 37. stavku 2. ovoga Zakona,
12. ne utvrdi i ne objavi Opće uvjete za distribuciju tiska ili odbije preu-
zeti u distribuciju tisak protivno članku 38. stavku 1. ovoga Zakona,
13. nakladnik koji objavom programskog sadržaja povrijedi prava djece i
mladeži iz članka 16. stavka 1. ovoga Zakona.
(2) Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i odgovorna osoba
u pravnoj osobi novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00
kuna.
(3) Ako prekršaj iz stavka 1. ovoga članka počini fizička osoba obrtnik i tr-
govac pojedinac, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 do
100.000,00 kuna.
431
(4) Ako prekršaj iz stavka 1. točke 1. ovoga članka počini fizička osoba,
kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna.
Članak 60.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna kaznit će
se za prekršaj pravna osoba:
1. novinski nakladnik koji na svakome primjerku novina ili druge ti-
skovine ne otisne impresum, sukladno članku 15. stavku 1. ovoga
Zakona,
2. nakladnik koji s osobom od koje naručuje novinarski prilog ne za-
ključi ugovor sukladno članku 26. stavku 5. ovoga Zakona,
3. nakladnik koji novinaru otkaže ugovor o radu, umanji plaću, odno-
sno ugovorenu naknadu ili izmijeni položaj u uredništvu suprotno
članku 27. stavku 2. i članku 28. stavku 2. ovoga Zakona,
4. koja organizira distribuciju tiska putem kolportera suprotno članku
38. stavku 3. ovoga Zakona,
5. koja javno izlaže i oglašava tiskovine pornografskog sadržaja suprot-
no članku 39. stavcima 1. i 2. ovoga Zakona,
6. nakladnik koji ne sačuva zapise svih objavljenih programskih sadrža-
ja u propisanom roku, sukladno članku 43. stavku 1. ovoga Zakona.
(2) Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i odgovorna osoba u
pravnoj osobi novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna.
(3) Ako prekršaj iz stavka 1. ovoga članka počini fizička osoba obrtnik i
trgovac pojedinac, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00
do 50.000,00 kuna.
Članak 61.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 60.000,00 kuna kaznit će se
za prekršaj pravna osoba:
1. novinski nakladnik koji ne prijavi novine ili drugi tisak Hrvatskoj
gospodarskoj komori, sukladno članku 12. stavku 1. ovoga Zakona,
2. distributer tiska koji ne podnese prijavu iz članka 12. stavka 4. ovoga
Zakona ili istoj ne priloži propisane priloge,
3. novinski nakladnik, odnosno distributer tiska koji Hrvatskoj gospo-
darskoj komori ne prijavi promjenu podataka navedenih u prijavi
432
DODAtCI
novina u roku od osam dana od dana nastanka promjene, sukladno

članku 12. stavku 8. ovoga Zakona,
4. nakladnik koji uz informaciju prenesenu iz drugih domaćih i inoze-
mnih medija ne naznači izvor, sukladno članku 18. ovoga Zakona.
trgovac pojedinac, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do
30.000,00 kuna.
Članak 62.
Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 do 40.000,00 kuna kaznit će se
za prekršaj fizička osoba:
1. ovlaštena osoba u tijelu ili osobi koja novinaru uskrati informaciju
iz djelokruga toga tijela suprotno članku 6. stavcima 2. i 4. ovoga
Zakona,
2. glavni urednik koji dozvoli objavu podataka koji mogu otkriti identi-
tet svjedoka ili oštećenika kaznenog djela, suprotno članku 16. stav-
cima 1. i 2. ovoga Zakona,
3. glavni urednik ako uredničkom obradom teksta, a osobito naslovom
bitno promijeni sadržaj ili smisao informacije objavljene u javnome
glasilu, suprotno članku 24. stavku 2. ovoga Zakona,
4. glavni urednik koji pisano ne obavijesti tražitelja o razlozima neo-
bjavljivanja ispravka, sukladno članku 42. stavku 5. ovoga Zakona,
5. osoba koja umnoži ili javno objavi presliku zapisa suprotno zabrani iz
članka 43. stavka 2. ovoga Zakona, bez suglasnosti nakladnika,
6. glavni urednik koji na temelju pravomoćne presude ne objavi ispra-
vak informacije ili ga ne objavi na propisani način, sukladno članku
51. stavku 4. ovoga Zakona.
433
VIII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 63.
Odredbe ovoga Zakona na odgovarajući se način primjenjuju na pro-
grame inozemnih novinskih agencija ako posebnim zakonom nije drugačije
propisano.
Članak 64.
Nakladnici su dužni u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu
ovoga Zakona uskladiti svoj rad, poslovanje i opće akte s odredbama ovoga
Zakona.
Članak 65.
Vijeće za elektroničke medije dužno je u roku od 90 dana od dana stu-
panja na snagu ovoga Zakona donijeti pravila iz članka 41. stavka 3. ovoga
Zakona.
Članak 66.
Ministarstvo vanjskih poslova vodi upisnik i obavlja sve poslove u vezi
s upisom, odnosno brisanjem upisa inozemnih dopisništava, stalnih ino-
zemnih dopisnika i stalnih službenika inozemnih dopisništava, propisanih
posebnim zakonom.
Članak 67.
(1) Pravilnik iz članka 5. stavka 3. ovoga Zakona ministar je dužan donijeti
u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
(2) Sredstva za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija za obveze pro-
pisane člankom 5. ovoga Zakona osigurat će se u državnom proračunu.
Članak 68.
(1) Nadležno ministarstvo predat će Hrvatskoj gospodarskoj komori Upi-
snik prijave tiska u roku od trideset dana od dana stupanja na snagu ovoga
Zakona.
(2) Do primopredaje Upisnika iz stavka 1. ovoga članka, nadležno ministar-
stvo dužno je zaprimati i rješavati prijave tiska.
434
DODAtCI
Članak 69.
Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o jav-
nom priopćavanju („Narodne novine“, br. 83/96., 105/97., 143/98., 20/00.
i 96/01.).
Članak 70.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim
novinama“.
435
ZAKON O ELEKTRONIČKIM MEDIJIMA

(Pročišćeni tekst, „Narodne novine“,
broj 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13 – Ispravak)
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Ovim se Zakonom uređuju prava, obveze i odgovornosti pravnih i fizič-
kih osoba koje obavljaju djelatnost pružanja audio i audiovizualnih medij-
skih usluga i usluga elektroničkih publikacija putem elektroničkih komu-
nikacijskih mreža te interes Republike Hrvatske u području elektroničkih
medija.
Članak 1.a
Ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa sljedećim aktima Europ-
ske unije:
♦♦ Direktiva 2010/13/EU Europskoga parlamenta i Vijeća od 10. ožujka
2010. o usklađivanju određenih odredbi propisanih zakonima i dru-
gim propisima u državama članicama glede pružanja audio-vizualnih
medijskih usluga (SL L 95, 15. 4. 2010.)
♦♦ Ispravak Direktive 2010/13/EU Europskoga parlamenta i Vijeća od
10. ožujka 2010. o usklađivanju određenih odredbi propisanih za-
konima i drugim propisima u državama članicama glede pružanja
audiovizualnih medijskih usluga (SL L 95, 15. 4. 2010.) (SL L 263, 6.
10. 2010.)
♦♦ Direktiva 2007/65/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. prosin-
ca 2007. o izmjeni Direktive Vijeća 89/552/EEZ o usklađivanju odre-
đenih odredbi propisanih zakonima i drugim propisima u državama
članicama glede obavljanja djelatnosti televizijskog emitiranja (SL L
332, 18. 12. 2007.)
♦♦ Direktiva 2006/114/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 12. pro-
sinca 2006. o zavaravajućem i usporednom oglašavanju (kodificirana
verzija) (SL L 376, 27. 12. 2006.);
436
DODAtCI
♦♦ Direktiva 98/84/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 20. studenoga

1998. o pravnoj zaštiti usluga koje se temelje na uvjetovanom pristu-
pu i usluga koje pružaju uvjetovani pristup (SL L 320, 28. 11. 1998.)
♦♦ Direktiva Europskoga parlamenta i Vijeća, 97/36/EZ, od 30. lipnja
1997. o izmjeni Direktive Vijeća o usklađivanju određenih odred-
bi propisanih zakonima i drugim propisima u državama članicama
glede obavljanja djelatnosti televizijskog emitiranja (SL L 202, 30. 7.
1997.)
♦♦ Direktiva Vijeća 89/552/EEZ od 3. listopada 1989. o usklađivanju
određenih odredbi propisanih zakonima i drugim propisima u drža-
vama članicama glede obavljanja djelatnosti televizijskog emitiranja
(SL L 298, 17. 10. 1989.).
Članak 2.
(1) U smislu ovoga Zakona pojedini pojmovi imaju sljedeća značenja:
1. elektronički mediji: audiovizualni programi, radijski programi i
elektroničke publikacije.
2. elektroničke publikacije: urednički oblikovani programski sa-
držaji koji se objavljuju dnevno ili periodično putem interneta od
strane pružatelja elektroničkih publikacija u svrhu javnog informi-
ranja i obrazovanja.
3. audiovizualna medijska usluga: usluga definirana člankom 56.
i 57. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike
Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica, za koju
uredničku odgovornost ima pružatelj medijskih usluga te čija je
osnovna namjena emitiranje programa za informiranje, zabavu ili
obrazovanje opće javnosti putem elektroničkih komunikacijskih
mreža u smislu odredaba Zakona o elektroničkim komunikacija-
ma. Takva audiovizualna medijska usluga je televizijsko emitiranje
ili audiovizualna medijska usluga na zahtjev i/ili audiovizualna ko-
mercijalna komunikacija, kako su definirani ovim Zakonom.
4. audiovizualni program: niz pokretnih slika sa ili bez zvuka koji
tvori pojedinačnu stavku u rasporedu ili katalogu koji je izradio
pružatelj medijskih usluga i čiji je oblik i sadržaj usporediv s obli-
kom i sadržajem televizijskog emitiranja. Primjeri programa uklju-
čuju cjelovečernje igrane filmove, sportske događaje, situacijske
komedije, dokumentarne filmove, dječje programe i izvorne drame.
437
5. opći televizijski ili radijski programski kanal: kanal raznovrsnog

sadržaja koji ima programsku osnovu sastavljenu većinom od in-
formativnog, obrazovnog, kulturnog i zabavnog programa suklad-
no članku 23. stavku 1. i 2. ovoga Zakona.
6. specijalizirani televizijski ili radijski programski kanal: kanal
koji ima programsku osnovu koja sadržava shemu programa od
kojih su više od 70% istovrsni programi sukladno članku 23. stavku
3. ovoga Zakona.
7. urednička odgovornost: primjena učinkovite kontrole nad oda-
birom programa i njihovom organizacijom u kronološki raspored
programa, kada se radi o televizijskom odnosno radijskom progra-
mu, ili u katalog programa, kada je riječ o audio i audiovizualnim
medijskim uslugama na zahtjev. Urednička odgovornost ne uklju-
čuje nužno pravnu odgovornost za sadržaj ili pružene usluge, osim
ako ovim Zakonom ili posebnim zakonom nije drugačije određeno.
8. pružatelj medijskih usluga: fizička ili pravna osoba koja ima ured-
ničku odgovornost za odabir audio i audiovizualnog sadržaja audio
i audiovizualne medijske usluge te koja određuje način na koji je
ona organizirana.
9. nakladnik televizije: pružatelj medijskih usluga televizijskog
emitiranja.
10. nakladnik radija: pružatelj medijskih usluga radijskog emitiranja.
11. medijska usluga televizije ili televizijsko emitiranje (tj. linear-
na audiovizualna medijska usluga): audiovizualna medijska usluga
koju pruža pružatelj medijskih usluga za istodobno gledanje pro-
grama na osnovi rasporeda programa.
12. audiovizualna medijska usluga na zahtjev (tj. nelinearna au-
diovizualna medijska usluga): audiovizualna medijska usluga koju
pruža pružatelj medijskih usluga za gledanje programa u trenutku
koji odabere korisnik na svoj individualni zahtjev na osnovi katalo-
ga programa koji odabire pružatelj medijskih usluga.
13. audiovizualna medijska usluga približnog videa na zahtjev:
audiovizualna medijska usluga koju osigurava pružatelj medijskih
usluga za gledanje programa koji odabere korisnik na svoj indivi-
dualni zahtjev, a na osnovi rasporeda programa.
14. audiovizualna komercijalna komunikacija: slike sa ili bez zvuka
koje su oblikovane za izravno ili neizravno promicanje roba, usluga
438
DODAtCI
ili ugleda fizičke ili pravne osobe koja se bavi gospodarskom djelat-
nošću. Takve slike prate ili su uključene u program uz plaćanje ili
sličnu naknadu ili u svrhu samopromidžbe. Oblici audiovizualne
komercijalne komunikacije uključuju, između ostalog, televizijsko
oglašavanje, sponzorstvo, teletrgovinu i plasman proizvoda.
15. oglašavanje: svaki oblik oglasa emitiran u zamjenu za plaćanje ili
za sličnu naknadu ili emitiranje u svrhu samopromidžbe od strane
javnog ili privatnog poduzeća ili fizičke osobe u vezi s trgovinom,
poslovanjem, obrtništvom ili strukom kako bi se promicala nabava
roba ili usluga, uključujući nepokretnu imovinu, prava i obveze, u
zamjenu za plaćanje.
16. prikrivena audiovizualna komercijalna komunikacija: predstav-
ljanje robe, usluga, naziva, zaštitnog znaka ili djelatnosti proizvo-
đača roba ili pružatelja usluga u programima u obliku riječi ili slika
kada je namjera pružatelja medijskih usluga da takvo predstavljanje
služi za oglašavanje i može zavarati javnost u vezi s njegovom pri-
rodom. Takvo se predstavljanje smatra namjernim posebno ako je
izvršeno u zamjenu za plaćanje ili sličnu naknadu.
17. zavaravajuće oglašavanje: bilo koje oglašavanje koje na bilo koji
način, uključujući njegovo predstavljanje, dovodi u zabludu ili je
vjerojatno da će dovesti u zabludu osobe kojima je upućeno ili do
kojih dopire pa je vjerojatno da će zbog toga utjecati na njihovo
ekonomsko ponašanje, odnosno da zbog toga povređuje ili je vje-
rojatno da će povrijediti konkurente.
18. usporedno oglašavanje: bilo koje oglašavanje koje izravno ili ne-
izravno upućuje na konkurenta, odnosno koje izravno ili neizravno
upućuje na robu ili usluge konkurenta.
19. sponzorstvo: svaki doprinos javnih ili privatnih poduzeća ili fizič-
kih osoba, koje nisu uključene u pružanje audiovizualnih medijskih
usluga ili proizvodnju audiovizualnih djela, financiranju audiovi-
zualnih medijskih usluga ili programa u svrhu promicanja njihova
imena, zaštitnog znaka, ugleda, djelatnosti ili proizvoda.
20. teletrgovina: izravna ponuda koja se emitira javnosti u svrhu naba-
ve roba ili usluga, uključujući nepokretnu imovinu te prava i obve-
ze, u zamjenu za plaćanje.
21. plasman proizvoda: svaki oblik audiovizualne komercijalne
komunikacije koja uključuje ili upućuje na proizvod, uslugu ili
439
pripadajući zaštitni znak tako da se isti prikazuje u programu, u

zamjenu za plaćanje ili sličnu naknadu.
22. medijska usluga radija: početni prijenos i/ili objavljivanje radij-
skih programa namijenjenih javnosti, žičnim ili bežičnim putem,
uključujući i satelitski prijenos, u kodiranom ili nekodiranom obli-
ku. Ovim pojmom obuhvaćeni su i oblici međusobnog posredo-
vanja ili razmjene radijskih programa između pojedinih pružatelja
medijskih usluga radija u svrhu njihova priopćavanja javnosti.
23. medijska usluga radija na zahtjev: medijska usluga radija koju
osigurava pružatelj medijskih usluga za slušanje programa u tre-
nutku koji odabere korisnik na svoj individualni zahtjev na osnovi
kataloga programa koji odabire pružatelj medijskih usluga.
24. radijski program: urednički oblikovane zvukovne i govorne infor-
macije svih vrsta (vijesti, mišljenja, obavijesti, poruke i druge in-
formacije) te autorska djela koja se objavljuju putem radija u svrhu
obavješćivanja i zadovoljavanja kulturnih, obrazovnih i ostalih po-
treba te javne komunikacije.
24.a neprofitni proizvođač audiovizualnoga i/ili radijskog progra-
ma: proizvođač audiovizualnoga i/ili radijskog programa koji ispu-
njava uvjete propisane člankom 48. ovoga Zakona.
25. zaštićena usluga: medijska usluga televizije i radija te druga audio-
vizualna medijska usluga, kao i usluga informacijskog društva koja
se pruža uz naknadu i na temelju uvjetovanog pristupa, ili pružanje
uvjetovanog pristupa prethodno navedenim uslugama kao usluge
po sebi. Pod uslugom informacijskog društva smatra se svaka uslu-
ga informacijskog društva koja se uobičajeno pruža uz naknadu, na
daljinu te elektroničkim putem na pojedinačni zahtjev primatelja
usluge.
26. uvjetovani pristup: bilo koja tehnička mjera i/ili aranžman koji
omogućuje pristup zaštićenoj usluzi u razumljivom obliku uz uvjet
prethodnog individualnog odobrenja pružatelja te usluge.
27. sredstvo uvjetovanog pristupa: bilo kakva oprema, računalni
program i/ili aranžman koji je namijenjen ili prilagođen da omogu-
ći pristup zaštićenoj usluzi u razumljivom obliku.
28. nedopušteno sredstvo: bilo kakva oprema, računalni program i/
ili aranžman koji je namijenjen ili prilagođen da omogući pristup
440
DODAtCI
u razumljivom obliku zaštićenoj usluzi bez prethodnog odobrenja

davatelja usluge.
28.a poduzeće: fizička ili pravna osoba koja, bez obzira na pravni status,
obavlja gospodarsku djelatnost.
29. nadležno ministarstvo: ministarstvo koje je nadležno za poslove u
području elektroničkih medija.
30. ministar: ministar nadležnog ministarstva.
(2) Pojmovi: autor, programske usluge, kabelska televizija, radio, digitalni
radio, radijska frekvencija, koncesionar, televizija, digitalna televizija, tele-
vizijski prijenos, multipleks, kao i drugi pojmovi iz područja elektroničkih
komunikacija imaju značenje utvrđeno propisima kojima se uređuju autor-
ska i srodna prava, koncesije te elektroničke komunikacije.
(3) Pravo na ispravak objavljene informacije ili na odgovor na objavljenu
informaciju ostvaruje se sukladno Zakonu o medijima.
(4) Na odnose uređene ovim Zakonom primjenjuje se Europska konvencija
o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
(5) Odredbe ovoga Zakona odnose se i na Hrvatsku radioteleviziju ako po-
sebnim zakonom nije drugačije uređeno.
II. OPĆA NAČELA
Članak 3.
(1) Jamči se sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih
medija.
(2) Nijedna odredba ovoga Zakona ne može se tumačiti na način da daje
pravo na cenzuru ili ograničenje prava slobode govora i izražavanja misli.
Članak 4.
(1) Pružatelji medijskih usluga dužni su objavljivati program na hrvatskom
jeziku i latiničnom pismu ili u prijevodu na hrvatski jezik, sukladno odred-
bama ovoga Zakona.
441
(2) Pružatelji medijskih usluga mogu promicati i stvaralaštvo na narječji-

ma hrvatskog jezika, što se smatra ispunjavanjem obveze iz stavka 1. ovoga
članka.
(3) Uporaba hrvatskoga jezika nije obvezna:
♦♦ ako se objavljuju filmovi i druga audio i audiovizualna djela u izvor-
nom obliku,
♦♦ ako se objavljuju glazbena djela s tekstom koji je djelomice ili u cije-
losti na stranom jeziku,
♦♦ ako su programi djelomice ili u cijelosti namijenjeni učenju stranog
jezika i pisma.
(4) Uporaba hrvatskoga jezika nije obvezna u programima namijenjenim
pripadnicima nacionalnih manjina u skladu s Ustavnim zakonom o pravi-
ma nacionalnih manjina.
(5) Iznimno od odredbe iz stavka 1. ovoga članka, pružatelji medijskih uslu-

ga mogu objavljivati informativni program i uslužne informacije za potrebe
stranih gostiju na jezicima prema zastupljenosti stranih gostiju na području
njihove koncesije.
Članak 5.
(1) Djelatnost pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga, kao i
usluga elektroničkih publikacija, prema ovom Zakonu i posebnim zakoni-
ma, obavlja pružatelj medijskih usluga upisan u sudski ili drugi propisani
registar u Republici Hrvatskoj te ako uz opće uvjete ima sjedište i uredniš-
tvo u Republici Hrvatskoj.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, pružatelj elektroničkih pu-
blikacija sa sjedištem u drugoj državi članici Europske unije ili drugoj drža-
vi ugovornici Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru može trajno
obavljati djelatnost pružanja usluga elektroničkih publikacija u Republici
Hrvatskoj ako se upiše u sudski ili drugi odgovarajući registar i ima ured-
ništvo u Republici Hrvatskoj.
(3) Pružatelj elektroničkih publikacija sa sjedištem u drugoj državi članici
Europske unije ili drugoj državi ugovornici Ugovora o Europskom gospo-
darskom prostoru može obavljati djelatnost pružanja usluga elektroničkih
442
DODAtCI
publikacija u Republici Hrvatskoj na privremenoj ili povremenoj osnovi su-

kladno odredbama Zakona o uslugama.
Članak 6.
(1) Pružatelji audiovizualnih medijskih usluga unutar su nadležnosti Repu-
blike Hrvatske ako imaju poslovni nastan na njezinom području ili ako se
prema stavku 7. ovoga članka predmnijeva da su unutar nadležnosti Repu-
blike Hrvatske.
(2) Kada pružatelj audiovizualnih medijskih usluga ima sjedište u Republici
Hrvatskoj i u njoj se donose uredničke odluke o audiovizualnoj medijskoj
usluzi, predmnijeva se da ima poslovni nastan u Republici Hrvatskoj.
(3) Ako pružatelj audiovizualnih medijskih usluga ima svoje sjedište u Re-
publici Hrvatskoj, a uredničke odluke o audiovizualnoj medijskoj usluzi do-
nose se u drugoj državi članici Europske unije, odnosno ako on ima svoje
sjedište u drugoj državi članici Europske unije, a uredničke odluke o audio-
vizualnoj medijskoj usluzi se donose u Republici Hrvatskoj, za pružatelja
audiovizualnih medijskih usluga predmnijeva se da ima poslovni nastan u
Republici Hrvatskoj pod uvjetom da u Republici Hrvatskoj djeluje značajan
dio radne snage uključene u obavljanje djelatnosti pružanja audiovizualnih
medijskih usluga.
(4) Ako u slučaju iz stavka 3. ovoga članka značajan dio radne snage uklju-
čene u obavljanje djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga dje-
luje u Republici Hrvatskoj i drugoj državi članici Europske unije, predmni-
jeva se da pružatelj audiovizualnih medijskih usluga ima poslovni nastan u
Republici Hrvatskoj ako u njoj ima svoje sjedište.
(5) Ako u slučaju iz stavka 3. ovoga članka značajan dio radne snage uklju-
čene u obavljanje djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga ne
djeluje niti u Republici Hrvatskoj niti u drugoj državi članici Europske uni-
je, predmnijeva se da pružatelj audiovizualnih medijskih usluga ima po-
slovni nastan u Republici Hrvatskoj ako je u njoj započeo svoju djelatnost
u skladu sa zakonodavstvom Republike Hrvatske, pod uvjetom da održava
stabilnu i učinkovitu povezanost s hrvatskim gospodarstvom.
(6) Kada pružatelj audiovizualnih medijskih usluga ima svoje sjedište u Re-
publici Hrvatskoj, a odluke o audiovizualnoj medijskoj usluzi se donose u
državi koja nije članica Europske unije, ili obrnuto, predmnijeva se da ima
443
poslovni nastan u Republici Hrvatskoj pod uvjetom da značajan dio radne

snage uključene u obavljanje djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih
usluga djeluje u Republici Hrvatskoj.
(7) Za pružatelje audiovizualnih medijskih usluga na koje se ne mogu pri-
mijeniti odredbe stavka 1. do 6. ovoga članka, predmnijeva se da su unutar
nadležnosti Republike Hrvatske ako:
♦♦ upotrebljavaju satelitsku uzlaznu vezu koja je smještena u Republici
Hrvatskoj,
♦♦ ne upotrebljavaju satelitsku uzlaznu vezu kojoj je zemaljska odaši-
ljačka postaja smještena u Republici Hrvatskoj, a upotrebljavaju sate-
litske kapacitete koji pripadaju Republici Hrvatskoj.
(8) Ako se prema stavku 2. do 7. ovoga članka ne može utvrditi potpada
li pružatelj audiovizualnih medijskih usluga unutar nadležnosti Republike
Hrvatske ili druge države članice Europske unije, pružatelj audiovizualnih
medijskih usluga potpada unutar nadležnosti one države članice u kojoj
ima poslovni nastan u smislu značenja članka 48. do 50. Sporazuma o sta-
bilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica
i njihovih država članica.
Članak 7.
(1) Pružatelj medijskih usluga u skladu s ovim Zakonom samostalno
oblikuje programsku osnovu medija i snosi odgovornost za objavljivanje
programa.
(2) Djelatnost pružatelja medijskih usluga može obuhvaćati proizvodnju
programa.
Članak 8.
Republika Hrvatska osigurava slobodu prijenosa i prijama audio i audio-
vizualnih medijskih usluga iz država članica Europske unije i drugih europ-
skih država članica Europske konvencije o prekograničnoj televiziji Vijeća
Europe, a može u pojedinim slučajevima ograničiti slobodu objavljivanja
tih usluga samo u skladu s međunarodnim ugovorima i ovim Zakonom.
444
DODAtCI
Članak 9.
Djelatnost objavljivanja audiovizualnog i radijskog programa od interesa
je za Republiku Hrvatsku kada se programi odnose na:
♦♦ ostvarivanje prava na javno informiranje i na obaviještenost svih gra-
đana Republike Hrvatske, pripadnika hrvatskih nacionalnih manjina
i zajednica u inozemstvu, te ostvarivanje prava nacionalnih manjina
u Republici Hrvatskoj,
♦♦ ostvarivanje ljudskih prava i političkih prava građana te unapređiva-
nje pravne i socijalne države te civilnog društva,
♦♦ djecu i mlade ili su namijenjeni djeci i mladima,
♦♦ osobe s invaliditetom i posebnim potrebama,
♦♦ ostvarivanje ravnopravnosti muškaraca i žena,
♦♦ očuvanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta,
♦♦ poticanje kulturnog i umjetničkog stvaralaštva,
♦♦ kulturu javnog dijaloga,
♦♦ razvoj obrazovanja, znanosti, umjetnosti i sporta,
♦♦ zaštitu prirode, okoliša i ljudskog zdravlja,
♦♦ poticanje medijske pismenosti.
Članak 10.
(1) Pojedina pitanja mogu se u skladu s odredbama ovoga Zakona urediti
koregulacijom ili samoregulacijom radi ujednačavanja njihove primjene u
praksi. Navedeno uređenje mora biti općenito prihvaćeno od glavnih inte-
resnih skupina u Republici Hrvatskoj, odobreno od strane Vijeća za elek-
troničke medije te osiguravati učinkovitu provedbu utvrđenih odredbi.
(2) Vijeće za elektroničke medije objavit će na svojoj internetskoj stranici
akte koji su prihvaćeni sukladno stavku 1. ovoga članka.
III. AUDIO I AUDIOVIZUALNE MEDIJSKE USLUGE
Članak 11.
Opće odredbe
Pružatelji audiovizualnih medijskih usluga dužni su primateljima us-
luge omogućiti jednostavan, izravan i stalan pristup najmanje sljedećim
informacijama:
445
♦♦ nazivu pružatelja medijskih usluga,

♦♦ adresi na kojoj pružatelj medijskih usluga ima poslovni nastan,
♦♦ detaljnim podatcima o pružatelju medijskih usluga, uključujući adre-
su njegove elektroničke pošte ili internetsku stranicu, što omogućava
brže, izravno i učinkovito stupanje u kontakt s njime, te
♦♦ nadležnim regulatornim i/ili nadzornim tijelima.
Članak 12.
(1) Nisu dopuštene audio i/ili audiovizualne medijske usluge koje ugrožava-
ju ustavni poredak i nacionalnu sigurnost.
(2) U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poti-
cati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase
ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog
uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u
sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa,
dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identi-
teta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje
fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.
(3) Nije dopušteno objavljivanje informacije kojom se otkriva identitet dje-
teta do 18 godine života uključenog u slučajeve bilo kojeg oblika nasilja,
bez obzira je li svjedok, žrtva ili počinitelj ili je dijete pokušalo ili izvršilo
samoubojstvo, a niti iznositi pojedinosti iz djetetovih obiteljskih odnosa i
privatnog života.
Članak 13.
(1) Pružatelji audiovizualnih medijskih usluga ne smiju prenositi kinema-
tografska djela izvan razdoblja utvrđenih dogovorom s nositeljima prava.
(2) Nagradna natjecanja (kvizove, pitalice i sl.) ili različite oblike nagradnog
sudjelovanja gledatelja ili slušatelja u audiovizualnom ili radijskom progra-
mu, pružatelj medijskih usluga obvezan je provoditi pravično uz objavu
nedvosmislenih pravila o tim sadržajima te javno obećanoj nagradi.
(3) Uvjete za pružanje audio i audiovizualnih medijskih usluga koje uklju-
čuju sadržaje iz stavka 2. ovoga članka pobliže uređuje Vijeće za elektronič-
ke medije pravilnikom iz članka 26. stavka 4. ovoga Zakona.
446
DODAtCI
Članak 14.
Vijeće za elektroničke medije poticat će pružatelje audiovizualnih me-
dijskih usluga da svoje usluge postupno učine dostupnima osobama s ošte-
ćenjem sluha ili vida.
Članak 15.
(1) U slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedin-
stvenosti Republike Hrvatske, kao i u slučaju velikih prirodnih nepogoda,
tehničko-tehnoloških i ekoloških nesreća i epidemija, pružatelj medijskih
usluga obvezan je na zahtjev nadležnoga državnog tijela objaviti bez na-
knade proglase, kao i službena priopćenja nadležnih državnih tijela kada
postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, sigurnost zemlje te javni red i mir.
(2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se u pisanom obliku i mora
sadržavati podatke koji dokazuju ovlast za podnošenje zahtjeva i pravnu
utemeljenost zahtjeva.
Članak 16.
(1) Audiovizualna komercijalna komunikacija mora biti odmah prepoznat-
ljiva kao takva.
(2) Nisu dopuštene prikrivene audiovizualne komercijalne komunikacije.
(3) Audiovizualna komercijalna komunikacija ne smije koristiti podsvjesne
tehnike.
(4) Audiovizualne komercijalne komunikacije ne smiju:
♦♦ dovoditi u pitanje poštivanje ljudskog dostojanstva,
♦♦ uključivati ili promicati bilo kakvu diskriminaciju na temelju spola,
rase, etničkog podrijetla, nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invalid-
nosti, dobi ili spolne orijentacije,
♦♦ poticati ponašanje koje je štetno za zdravlje ili sigurnost,
♦♦ poticati ponašanje koje uvelike šteti zaštiti okoliša.
(5) Nisu dopušteni svi oblici audiovizualnih komercijalnih komunikacija
koje promiču cigarete i druge duhanske proizvode.
(6) Audiovizualne komercijalne komunikacije koje promiču alkoholna pića
ne smiju biti posebno usmjerene na maloljetnike i ne smiju poticati na ne-
umjerenu konzumaciju takvih pića.
447
(7) Nisu dopuštene audiovizualne komercijalne komunikacije koje promiču

lijekove i liječenje, koji su dostupni samo na liječnički recept.
(8) Audiovizualne komercijalne komunikacije ne smiju:
♦♦ prouzročiti moralnu ili fizičku štetu maloljetnicima,
♦♦ izravno poticati maloljetnike na kupnju ili unajmljivanje proizvoda ili
usluge, iskorištavajući njihovo neiskustvo ili lakovjernost,
♦♦ izravno poticati maloljetnike na uvjeravanje njihovih roditelja ili dru-
gih na kupnju robe ili usluga koje se oglašavaju,
♦♦ iskorištavati posebno povjerenje koje maloljetnici imaju u roditelje,
učitelje ili druge osobe, ili
♦♦ neopravdano pokazivati maloljetnike u opasnim prilikama.
(9) Pružatelji medijskih usluga mogu u skladu sa člankom 10. ovoga Zakona
utvrditi pravila ponašanja u pogledu dječjih programa koji sadržavaju ili
su popraćeni neprimjerenom audiovizualnom komercijalnom komunika-
cijom u vezi s hranom i pićima koji sadrže hranjive tvari i sastojke s pre-
hrambenim ili fiziološkim učinkom, a posebno onih kao što su masnoća,
transmasne kiseline, sol/natrij i šećeri, čija se pretjerana uporaba u općoj
prehrani ne preporučuje.
(10) Vijeće za elektroničke medije objavit će na svojoj internetskoj stranici
pravila ponašanja koja su prihvaćena sukladno stavku 9. ovoga članka.
Članak 17.
(1) Sponzorirane audiovizualne medijske usluge i programi moraju zadovo-
ljavati sljedeće uvjete:
♦♦ ni u kakvim se okolnostima na njihov sadržaj i, u slučaju televizijskog
emitiranja, na njihov raspored, ne smije utjecati na način da se djeluje
na odgovornost i uredničku neovisnost pružatelja medijskih usluga,
♦♦ ne smiju izravno poticati na kupnju ili najam roba ili usluga, osobito
posebnim promotivnim upućivanjem na tu robu i usluge,
♦♦ gledatelje se mora jasno obavijestiti o postojanju sporazuma o spon-
zorstvu,
♦♦ sponzorirani programi moraju jasno biti određeni kao takvi imenom,
znakom tvrtke i/ili drugim simbolom sponzora, kao što je primjerice
upućivanje na njegov/e proizvod/e ili njegovu/njegove uslugu/usluge
ili njegov prepoznatljivi znak na primjeren način za programe na po-
četku, tijekom i/ili na kraju programa.
448
DODAtCI
(2) Audiovizualne medijske usluge ili programe ne smiju sponzorirati po-

duzeća čija je glavna djelatnost proizvodnja ili prodaja cigareta i drugih du-
hanskih proizvoda.
(3) Kad su audiovizualne medijske usluge ili programi sponzorirani od stra-
ne poduzeća čije djelatnosti uključuju proizvodnju ili prodaju lijekova i lije-
čenje, može se promicati ime ili ugled tog poduzeća, ali se ne smije promi-
cati određene lijekove ili liječenje dostupne isključivo na liječnički recept.
(4) Vijesti i programi o tekućim događajima ne smiju biti sponzorirani.
(5) Nije dopušteno prikazivanje znaka tvrtke sponzora tijekom dječjih pro-
grama i vjerskih programa.
(6) Odredbe ovoga članka na odgovarajući način se primjenjuju i na medij-
ske usluge radija.
Članak 18.
(1) Nije dopušten plasman proizvoda.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, plasman proizvoda dopu-
šten je u:
♦♦ kinematografskim djelima, filmovima i serijama napravljenima za
audiovizualne medijske usluge, u sportskim programima i programi-
ma lagane zabave, ali uz iznimku dječjih programa, ili
♦♦ slučajevima kada nema plaćanja pružatelju medijskih usluga, ali
određene robe ili usluge, kao što su proizvodni rekviziti i nagrade,
pružaju mu se besplatno u cilju njihovog uključivanja u audiovizualni
program.
(3) Plasiranjem roba ili usluga u smislu stavka 2. podstavka 2. ovoga članka
smatra se uključivanje u audiovizualni program isključivo robe ili usluge
koja ima značajnu vrijednost. Vijeće za elektroničke medije pravilnikom će
urediti način određivanja značajne vrijednosti roba ili usluga koje se plasi-
raju uzimajući u obzir da se vrijednost određuje u odnosu na visinu sred-
stava proizvodnje ili troškova plaćenih za plasiranje roba ili usluga u ovaj
program.
(4) Audiovizualni programi koji sadrže plasman proizvoda moraju ispunja-
vati sve sljedeće uvjete:
449
♦♦ ni u kojem slučaju se na njihov sadržaj i, u slučaju televizijskog emi-

tiranja, na njihov raspored, ne smije utjecati na način da se djeluje
na odgovornost i uredničku neovisnost pružatelja medijskih usluga,
♦♦ ne smiju izravno poticati na kupnju ili najam roba ili usluga, osobito
posebnim promotivnim upućivanjem na tu robu ili usluge,
♦♦ ne smiju neprilično isticati dotični proizvod,
♦♦ gledatelje se mora jasno obavijestiti o postojanju plasmana proizvo-
da,
♦♦ biti primjereno određeni na početku i na kraju audiovizualnog pro-
grama te kada se audiovizualni program nastavi nakon stanke za
oglašavanje, kako ne bi došlo do zbunjivanja gledatelja.
(5) Iznimno se odredbe stavka 4. podstavka 4. i 5. ovoga članka ne primje-
njuju u slučaju kada audiovizualni program koji sadrži plasman proizvoda
ne proizvodi niti naručuje sam pružatelj medijskih usluga ili poduzeće po-
vezano s pružateljem medijskih usluga.
(6) U svakom slučaju audiovizualni programi ne smiju uključivati plasman
sljedećih proizvoda:
♦♦ duhanskih proizvoda ili cigareta ili plasman proizvoda poduzeća čija
je glavna djelatnost proizvodnja ili prodaja cigareta i drugih duhan-
skih proizvoda, ili
♦♦ posebnih lijekova ili liječenja dostupnih samo na liječnički recept.
(7) Odredbe ovoga članka primjenjuju se samo na programe proizvedene
nakon 19. prosinca 2009.
Članak 19.
Audio i audiovizualne medijske usluge na zahtjev
(1) Djelatnost pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga na za-
htjev može obavljati pravna ili fizička osoba koja ispunjava uvjete iz članka
5. ili 6. ovoga Zakona i ima dopuštenje Vijeća za elektroničke medije za
obavljanje ove djelatnosti (u daljnjem tekstu: pružatelj medijskih usluga na
zahtjev).
(2) Dopuštenje iz stavka 1. ovoga članka, Vijeće za elektroničke medije daje
na temelju zahtjeva pružatelja medijskih usluga na zahtjev koji je ostva-
rio tehničke uvjete za prijenos audiovizualnog i/ili radijskog programa i
450
DODAtCI
programske osnove koja sadrži programsko usmjerenje pružatelja medij-

skih usluga na zahtjev (opće ili specijalizirano).
(3) Prije donošenja odluke o davanju dopuštenja, Vijeće za elektroničke me-
dije je ovlašteno s regulatornim tijelima drugih država članica Europske
unije razmijeniti informacije o pružatelju medijskih usluga na zahtjev ako
se djelatnost iz stavka 1. ovoga članka odnosi i na druge države članice Eu-
ropske unije.
(4) Vijeće za elektroničke medije dužno je donijeti odluku o davanju ili
uskraćivanju dopuštenja iz stavka 1. ovoga članka žurno, a najkasnije u roku
od 30 dana od prijama urednog zahtjeva.
(5) Na temelju odluke o davanju dopuštenja iz stavka 1. ovoga članka pru-
žatelj medijskih usluga na zahtjev upisuje se u Upisnik koji vodi Vijeće za
elektroničke medije.
(6) Vijeće za elektroničke medije će po službenoj dužnosti donijeti odluku
o prestanku važenja dopuštenja iz stavka 1. ovoga članka i brisati pružatelja
medijskih usluga iz Upisnika u sljedećim slučajevima:
♦♦ ako pružatelj medijskih usluga u pisanom obliku izvijesti Vijeće za
elektroničke medije o prestanku obavljanja djelatnosti,
♦♦ ako pružatelj medijskih usluga prekine obavljati djelatnost u raz-
doblju duljem od godine dana,
♦♦ ako pružatelj medijskih usluga više ne ispunjava tehničke uvjete pri-
jenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa,
♦♦ ako je pružatelju medijskih usluga pravomoćnom odlukom suda za-
branjeno obavljanje upisane djelatnosti te
♦♦ nakon prestanka pravne osobe pružatelja medijskih usluga ili pre-
stanka obrta.
(7) Dopuštenje za obavljanje djelatnosti pružanja audio i/ili audiovizualnih
medijskih usluga na zahtjev može se prenijeti na drugu osobu zajedno s
imovinom, pravima i obvezama prijeko potrebnim za neprekinuti nasta-
vak ostvarivanja dopuštenja, uz prethodno pribavljenu suglasnost Vijeća za
elektroničke medije.
(8) Popis pružatelja medijskih usluga iz stavka 1. ovoga članka Vijeće za
elektroničke medije objavljuje na internetskoj stranici Vijeća.
451
(9) Sadržaj i način vođenja Upisnika iz stavka 5. ovoga članka propisuje

Vijeće za elektroničke medije pravilnikom iz članka 75. stavka 6. ovoga
Zakona.
Članak 20.
(1) Audiovizualne medijske usluge na zahtjev koje mogu ozbiljno narušiti
fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika dostupne su isključivo na
način koji osigurava da maloljetnici obično neće čuti ili gledati te audiovi-
zualne medijske usluge na zahtjev.
(2) Vijeće za elektroničke medije propisat će pravilnikom iz članka 26. stav-
ka 4. ovoga Zakona odgovarajuće mjere za postupanje pružatelja medijskih
usluga iz stavka 1. ovoga članka.
Članak 21.
(1) Pružatelji audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev moraju nastojati
da njihove audiovizualne medijske usluge na zahtjev promiču proizvodnju
i pristup europskim djelima, gdje je to izvedivo te uz pomoć odgovarajućih
sredstava.
(2) Promicanje djela iz stavka 1. ovoga članka može se odnositi, između
ostalog, na financijski doprinos koji usluge iz stavka 1. ovoga članka ostva-
ruju za proizvodnju i stjecanje prava nad europskim djelima ili na udjel i/
ili isticanje europskih djela u katalogu programa koji nude audiovizualne
(3) Pružatelji audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev dužni su ostvari-
vati i povećavati financijski doprinos ili udio i/ili isticanje europskih djela
u katalogu programa u smislu stavka 2. ovoga članka sukladno kriterijima i
načinu koji pravilnikom iz članka 42. stavka 2. ovoga Zakona utvrdi Vijeće
za elektroničke medije.
(4) Vijeće za elektroničke medije ovlašteno je zatražiti od pružatelja au-
diovizualnih medijskih usluga na zahtjev podatke o provedbi stavka 1. i 2.
ovoga članka.
(5) Vijeće za elektroničke medije dužno je izvijestiti Europsku komisiju o
provedbi stavka 1. i 2. ovoga članka najkasnije do 19. prosinca 2011. te sva-
ke četiri godine nakon toga.
452
DODAtCI
Članak 22.
Medijske usluge televizije i radija
Uvjeti za pružanje medijskih usluga televizije i radija
(1) Djelatnost pružanja medijskih usluga televizije i/ili radija može obavljati
pravna i fizička osoba (u daljnjem tekstu: nakladnik televizije i/ili radija)
koja je upisana u sudski ili drugi propisani registar u Republici Hrvatskoj
u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisom, a koja je dobila koncesi-
ju te sklopila ugovor o koncesiji u skladu s ovim Zakonom i Zakonom o
koncesijama.
(2) Za obavljanje djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka pored općih i pro-
gramskih uvjeta propisanih ovim Zakonom, nakladnik televizije i/ili radija
mora ispuniti posebne tehničke, prostorne, financijske i kadrovske uvjete.
(3) Uvjete iz stavka 2. ovoga članka i način utvrđivanja uvjeta pravilnikom
propisuje Vijeće za elektroničke medije, uz prethodno mišljenje Hrvatske
agencije za poštu i elektroničke komunikacije o tehničkim i prostornim
uvjetima.
Članak 23.
Programska načela i obveze
(1) Programska osnova općeg televizijskog ili radijskoga programskog ka-
nala mora sadržavati programsku shemu kojom se određuje:
♦♦ vrsta audiovizualnog ili radijskog programa, odnosno njihovo razvr-
stavanje u pojedine skupine,
♦♦ predviđeni kvantitativni razmjer između pojedinih skupina sadržaja,
♦♦ predviđeni maksimalni opseg oglasnih sadržaja,
♦♦ predviđeni opseg vlastitih i udio hrvatskih audio i audiovizualnih
djela,
♦♦ vrijeme objavljivanja.
(2) Nakladnik televizije programskom osnovom iz stavka 1. ovoga članka
utvrđuje udio europskih djela iz članka 41. i 42. ovoga Zakona i audiovizu-
alnih djela neovisnih proizvođača iz članka 43. i 44. ovoga Zakona.
(3) Programska osnova specijaliziranog televizijskog ili radijskog program-
skog kanala mora sadržavati programsku shemu kojom se određuje:
453
♦♦ vrsta audiovizualnog ili radijskog programa, od kojih više od 70%

moraju biti istovrsni programi,
♦♦ predviđeni kvantitativni razmjer između pojedinih skupina sadržaja,
♦♦ predviđeni maksimalni opseg oglasnih sadržaja,
♦♦ predviđeni opseg vlastitih i udio hrvatskih audio i audiovizualnih
djela,
♦♦ omjer europskih djela iz članka 41. i 42. ovoga Zakona, audiovizu-
alnih djela neovisnih proizvođača iz članka 43. i 44. ovoga Zakona i
drugih djela za nakladnike specijaliziranog televizijskog programa,
♦♦ vrijeme objavljivanja.
(4) Za promjenu ili dopunu programske osnove iz stavka 1. i 3. ovoga članka
nakladnik televizije i/ili radija dužan je pribaviti prethodno mišljenje ured-
ništva koje čine glavni urednik i urednici pojedinih audiovizualnih ili radij-
skih programa. Mišljenje uredništva utvrđuje se većinom glasova.
(5) Za promjenu, odnosno dopunu programske osnove iz stavka 1. i 3. ovoga
članka koja se odnosi na više od 10% njezinog sadržaja na temelju kojeg je
dana koncesija, nakladnik televizije i/ili radija mora pribaviti prethodnu su-
glasnost Vijeća za elektroničke medije. Uz zahtjev za prethodnu suglasnost
nakladnik televizije i/ili radija prilaže mišljenje iz stavka 4. ovoga članka.
(6) Programska osnova je prilog i čini sastavni dio ugovora o radu između
nakladnika televizije i/ili radija i urednika, odnosno novinara. Posebna pra-
va urednika i novinara koja nastaju zbog promjena ili dopuna programske
osnove uređuju se dodatkom ugovoru o radu.
(7) Programska osnova nakladnika televizije i/ili radija na temelju koje je
dana koncesija kao i njezine izmjene su javne i objavljuju se na internetskoj
stranici Vijeća za elektroničke medije.
Članak 24.
Audiovizualni ili radijski programi trebaju osobito:
♦♦ objavljivati istinite informacije, poštovati ljudsko dostojanstvo i ljud-
ska prava i temeljne slobode te pridonositi poštivanju tuđih mišljenja
i uvjerenja,
♦♦ pridonositi slobodnom oblikovanju mišljenja, svestranom i objek-
tivnom informiranju slušatelja i gledatelja, kao i njihovoj izobrazbi
i zabavi,
454
DODAtCI
♦♦ promicati hrvatske kulturne stečevine i poticati slušatelje i gledatelje

na sudjelovanje u kulturnom životu,
♦♦ promicati međunarodno razumijevanje i osjećaj javnosti za pravdu,
braniti demokratske slobode, služiti zaštiti okoliša, boriti se za rav-
nopravnost žena i muškaraca,
♦♦ promicati razumijevanje za pripadnike nacionalnih manjina.
Članak 25.
(1) Audiovizualni ili radijski programi moraju udovoljiti sljedećim kriterijima:
♦♦ događaji se moraju vjerno prikazati, a različiti pristupi i mišljenja
moraju biti primjereno zastupljeni,
♦♦ vijesti moraju istinito i korektno predočiti činjenice i događaje, mo-
raju biti nepristrane i profesionalno korektne te moraju poticati slo-
bodno oblikovanje mišljenja,
♦♦ mišljenja i komentari moraju biti lako prepoznatljivi kao mišljenje ili
komentar te mora biti razvidno čije se mišljenje ili komentar objav-
ljuje.
(2) Nakladnik televizije i/ili radija je obvezan u audiovizualnom ili radij-
skom programu promicati nepristranost, poštujući razlike u mišljenjima
o političkim ili gospodarskim pitanjima ili u svezi s trenutačnom javnom
politikom.
(3) U proizvodnji i objavljivanju audiovizualnih ili radijskih programa naklad-
nik televizije i/ili radija mora poštivati autorska prava i srodna prava te je
dužan pribaviti odobrenje ovlaštene udruge za kolektivno ostvarivanje prava.
Članak 26.
(1) U audiovizualnim ili radijskim programima nije dopušteno:
♦♦ objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka,
♦♦ objavljivati priloge osobito nemoralnog i pornografskog sadržaja,
♦♦ na bilo koji način poticati, promicati i veličati nasilje i kriminal te
poticati građane, a posebice djecu i mladež, na uporabu duhanskih
proizvoda, alkohola ili droga.
(2) Nisu dopušteni audiovizualni ili radijski programi koji mogu ozbiljno
narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, posebno oni koji
uključuju pornografiju ili bezrazložno nasilje.
455
(3) Audiovizualne ili radijske programe za koje je vjerojatno da bi mogli na-

rušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika nije dopušteno objav-
ljivati, osim kada je od nakladnika televizije ili radija osigurano, odabirom
vremena emitiranja ili bilo kojom tehničkom mjerom, da maloljetnici u po-
dručju prijenosa neće, obično, čuti ili gledati takve programe. Ako se takvi
programi emitiraju u nekodiranom obliku, nakladnik je obvezan osigurati
da im prethodi zvučno upozorenje ili da ih je moguće prepoznati s pomoću
vizualnih simbola za cijelo vrijeme njihova trajanja.
(4) Vijeće za elektroničke medije propisat će pravilnikom tehničke mjere i
način postupanja nakladnika televizije i/ili radija u slučaju iz stavka 2. i 3.
ovoga članka.
Članak 27.
(1) Nakladnik televizije i/ili radija mora voditi očevidnik o objavljenom au-
diovizualnom ili radijskom programu i mora čuvati snimke cjelovito objav-
ljenoga programa najmanje 90 dana od objavljivanja, a u slučaju prigovora
ili spora, snimku spornog sadržaja dužan je čuvati do okončanja spora.
(2) Nakladnik televizije i/ili radija iz stavka 1. ovoga članka dužan je na
zahtjev Vijeća za elektroničke medije bez odgode dostaviti snimku objav-
ljenog audiovizualnog ili radijskog programa.
(3) Način vođenja očevidnika iz stavka 1. ovoga članka te kvalitetu snimke
propisuje Vijeće za elektroničke medije pravilnikom iz članka 22. stavka 3.
ovoga Zakona.
Članak 28.
Državna tijela i njihovi predstavnici te sindikati i različite interesne sku-
pine ne smiju utjecati na nakladnika televizije i/ili radija glede stvaranja
audiovizualnog ili radijskog programa.
Članak 29.
Oglašavanje
(1) Oglašavanje i teletrgovina moraju biti lako prepoznatljivi i razlikovati
se od uredničkog sadržaja. Ne dovodeći u pitanje uporabu novih tehnika
oglašavanja, oglašavanje i teletrgovina moraju se jasno odvojiti od drugih
dijelova programa putem optičkih i/ili akustičkih i/ili prostornih sredstava.
456
DODAtCI
(2) Pojedinačni kratki televizijski oglasi i kratki oglasi za teletrgovinu, osim

u prijenosu sportskih događaja, iznimka su.
(3) Usporedno oglašavanje dopušteno je samo uz ispunjenje pretpostavki iz
Zakona o nedopuštenom oglašavanju.
Članak 30.
(1) U oglašavanju i teletrgovini namijenjenim maloljetnicima ili koje koriste
maloljetnike, izbjegavat će se sve što bi moglo nauditi njihovim interesima
imajući obzira prema njihovoj posebnoj osjetljivosti i podložnosti te se ne
smije prouzročiti moralna ili fizička šteta maloljetnicima.
(2) Nije dopušteno oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na
uvredljiv ili ponižavajući način, s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje.
(3) Nije dopušteno oglašavanje političkih stranaka, koalicija i nezavisnih
zastupnika predstavničkih tijela, osim za vrijeme izborne promidžbe su-
kladno posebnom zakonu.
Članak 31.
(1) Nije dopušteno oglašavanje i teletrgovina oružja, streljiva i pirotehnič-
kih sredstava, duhana i duhanskih proizvoda te droge.
(2) Oglašavanje lijekova i medicinskih proizvoda mora odgovarati uvjetima
propisanim Zakonom o lijekovima, Zakonom o medicinskim proizvodima
i podzakonskim aktima donesenim na temelju tih Zakona te odredbama
ovoga Zakona.
(3) Nije dopuštena teletrgovina lijekova, medicinskih proizvoda i liječenja.
(4) Nije dopušteno oglašavanje i teletrgovina alkohola i alkoholnih pića,
osim ako Zakonom o hrani i podzakonskim propisima donesenim na te-
melju toga Zakona nije drugačije propisano.
(5) Oglašavanje i teletrgovina alkohola i alkoholnih pića iz stavka 4. ovoga
članka mora udovoljavati sljedećim pravilima:
♦♦ ne smiju biti usmjereni posebno na maloljetnike ili, posebice, prika-
zivati maloljetnike koji konzumiraju takva pića,
♦♦ ne smiju povezivati konzumiranje alkohola s poboljšanim fizičkim
stanjem ili vožnjom,
457
♦♦ ne smiju stvarati dojam da potrošnja alkohola pridonosi socijalnom

ili seksualnom uspjehu,
♦♦ ne smiju tvrditi da alkohol ima ljekovita svojstva ili da je stimulans,
sedativ ili sredstvo za rješavanje osobnih konflikata,
♦♦ ne smiju poticati neumjerenu potrošnju alkohola ili prikazivati apsti-
nenciju ili umjerenost u negativnom smislu,
♦♦ ne smiju stavljati naglasak na visok sadržaj alkohola kao pozitivno
svojstvo pića.
Članak 32.
(1) Trajanje kratkih televizijskih oglasa i kratkih oglasa za teletrgovinu unu-
tar pojedinog sata, uz izuzeće za televizijske programske kanale koji su is-
ključivo posvećeni oglašavanju i teletrgovini te za televizijske programske
kanale koji su isključivo posvećeni samopromidžbi iz članka 34. stavka 2.
ovoga Zakona, ne smije prijeći 12 minuta.
(2) Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na najave nakladni-
ka televizije vezane uz vlastite programe i sporedne proizvode neposredno
proizišle iz tih programa, najave sponzorstava i plasman proizvoda.
(3) Oglašavanje i teletrgovina u audiovizualnom programu umetat će se iz-
među programa. Oglašavanje i teletrgovina mogu se umetati i za vrijeme
audiovizualnog programa ali tako da integritet programa i prava nositelja
prava ne budu oštećeni, uzimajući u obzir prirodne stanke u programu kao
i trajanje i značaj programa.
(4) Prijenos filmova snimljenih za televiziju (isključujući serije, serijale i
dokumentarne emisije), kinematografskih djela i vijesti može se prekidati
oglašavanjem i/ili teletrgovinom jednom u svakom predviđenom razdoblju
od 30 minuta.
(5) Oglašavanje i teletrgovina neće se umetati u prijenos vjerskih službi.
(6) Programi za djecu, ako su kraći od 30 minuta, neće se prekidati kratkim
televizijskim oglasima i/ili kratkim oglasima za teletrgovinu. Programi za
djecu mogu se prekinuti oglašavanjem i/ili teletrgovinom jednom za svako
predviđeno razdoblje od najmanje 30 minuta, pod uvjetom da je predviđe-
no trajanje programa dulje od 30 minuta.
(7) Odredbe ovoga članka ne odnose se na oglašavanje u radijskim programima.
458
DODAtCI
Članak 33.
(1) Tijela državne uprave kao i pravne osobe u pretežitom vlasništvu Re-
publike Hrvatske dužne su 15% godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi
svojih usluga ili aktivnosti utrošiti na oglašavanje u audiovizualnim ili ra-
dijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija.
(2) Tijela državne uprave kao i pravne osobe u pretežitom vlasništvu Repu-
blike Hrvatske dužni su do 31. ožujka svake kalendarske godine izvijestiti
Vijeće za elektroničke medije o obavljenom oglašavanju sukladno stavku 1.
ovoga članka.
Članak 34.
(1) Izlozi namijenjeni za teletrgovinu moraju biti jasno određeni kao takvi
pomoću optičkih i akustičkih sredstava i bez prekida trajati najmanje 15
minuta.
(2) Odredbe ovoga Zakona odgovarajuće se primjenjuju na televizijske pro-
gramske kanale koji su isključivo posvećeni oglašavanju i teletrgovini te na
televizijske programske kanale koji su isključivo posvećeni samopromidžbi,
osim odredbi članka 32. stavka 3., 4., 5. i 6. te članka 42. i 44. ovoga Zakona.
Članak 35.
Sponzorstvo
Političke stranke i koalicije ne smiju biti sponzori audiovizualnog ili ra-
dijskog programa osim u vrijeme izborne promidžbe sukladno posebnom
zakonu.
Članak 36.
Vrijeme objavljivanja
(1) Svi audiovizualni ili radijski programi koji se objavljuju putem radijskog
ili televizijskog emitiranja svakog dana od 0 do 24 sata ulaze u dnevno vri-
jeme objavljivanja, osim kada je ovim Zakonom drugačije propisano.
(2) Godišnje vrijeme objavljivanja prema ovom Zakonu obuhvaća sve au-
diovizualne ili radijske programe koji se objave od 1. siječnja do 31. prosin-
ca pojedine godine, osim programa koji su ovim Zakonom od toga izuzeti.
459
(3) Nakladnik radija na državnoj i regionalnoj razini te na razini županije i

Grada Zagreba mora objavljivati najmanje 12 sati radijskog programa dnev-
no, a nakladnik radija na nižoj razini od razine županije mora objavljivati
najmanje 6 sati radijskog programa dnevno, osim ako ugovorom o koncesiji
nije utvrđeno dulje vrijeme trajanja programa.
(4) Nakladnik televizije na državnoj i regionalnoj razini te na razini žu-
panija i Grada Zagreba mora objavljivati najmanje 6 sati audiovizualnog
programa dnevno, a nakladnik televizije na nižoj razini od razine županije
mora objavljivati najmanje 3 sata audiovizualnog programa dnevno, osim
ako ugovorom o koncesiji nije utvrđeno dulje vrijeme trajanja programa.
(5) Nakladnik televizije i/ili radija na regionalnoj razini mora najmanje 10%
ukupnoga tjednog audiovizualnog i/ili radijskog programa posvetiti pri-
općavanju vijesti i obavijesti na području koncesije, osim ako ugovorom
o koncesiji nije utvrđeno dulje vrijeme posvećeno priopćavanju vijesti i
obavijesti.
(6) Nakladnik televizije i/ili radija na lokalnoj razini mora najmanje 10%
ukupnoga tjednog audiovizualnog i/ili radijskog programa posvetiti priop-
ćavanju lokalnih vijesti i obavijesti na području koncesije, osim ako ugovo-
rom o koncesiji nije utvrđeno dulje vrijeme posvećeno priopćavanju lokal-
nih vijesti i obavijesti.
(7) Nakladnik televizije i/ili radija na državnoj i regionalnoj razini mora
dnevno objavljivati informativni program u trajanju od najmanje 30 minuta
u okviru kojega najmanje jednu informativnu emisiju u trajanju od najma-
nje 20 minuta, osim ako ugovorom o koncesiji nije utvrđeno dulje vrijeme
trajanja programa, odnosno informativne emisije.
(8) U vrijeme izborne promidžbe nakladnik televizije i/ili radija mora omo-
gućiti svim političkim strankama promidžbu pod jednakim uvjetima su-
kladno izbornim propisima i uputama nadležnog tijela koje nadzire ili pro-
vodi izbore.
(9) Odredbe stavka 5., 6. i 7. ovoga članka ne odnose se na nakladnika spe-
cijaliziranog televizijskog i/ili radijskog programskog kanala.
460
DODAtCI
Članak 37.
Vlastita proizvodnja
(1) Vlastitom proizvodnjom smatraju se informativne, kulturno-umjetnič-
ke, glazbene, sportske i druge emisije te drugi izvorno proizvedeni audiovi-
zualni i/ili radijski programi čiji je proizvođač nakladnik televizije i/ili radi-
ja ili su proizvedeni po njegovoj narudžbi i za njegov račun.
(2) Ako je pri izradi audiovizualnog i/ili radijskog programa sudjelovalo
više nakladnika televizije i/ili radija s ulogom, u vlastitu proizvodnju, sva-
kome se ubraja dio razmjeran ulogu.
(3) U vlastitu proizvodnju ubrajaju se i premijera i prva repriza hrvatskih
audiovizualnih djela.
(4) U vlastitu proizvodnju radijskog programa u skladu s odredbama članka
38. ovoga Zakona ubraja se i objavljivanje hrvatske glazbe.
(5) Oglasi, uključivo s radijskom i televizijskom prodajom te naplatne oba-
vijesti ne smatraju se audiovizualnim i/ili radijskim programima nastalim u
vlastitoj proizvodnji.
(6) Vijeće za elektroničke medije pravilnikom propisuje detaljnija mjerila
za određivanje audiovizualnih ili radijskih programa koji se smatraju vlasti-
tom proizvodnjom.
Članak 38.
(1) Udio vlastite proizvodnje mora iznositi najmanje 20% dnevnog vreme-
na objavljivanja svakoga audiovizualnog programa nakladnika televizije, a
od toga najmanje 50% između 16 i 22 sata, osim ako ovim Zakonom nije
određeno drugačije.
(2) Udio vlastite proizvodnje mora iznositi najmanje 30% dnevnog vremena
objavljivanja svakoga radijskog programa nakladnika radija, osim ako ovim
Zakonom nije određeno drugačije.
(3) Repriziranje radijske ili televizijske emisije mora biti jasno označeno
u skladu s tehničkim mogućnostima. U udio iz stavka 1. i 2. ovoga članka
može se ubrojiti samo prva repriza emisije.
461
(4) Način označavanja repriza emisija iz stavka 3. ovoga članka pobliže ure-
đuje Vijeće za elektroničke medije pravilnikom iz članka 26. stavka 4. ovoga
Zakona.
(5) Odredbe ovoga članka ne odnose se na nakladnika specijaliziranog tele-
vizijskog i/ili radijskog programskog kanala.
Članak 39.
(1) Hrvatska glazba mora činiti najmanje 20% dnevnog objavljivanja glaz-
benog programa predviđenog programskom shemom radijskog programa.
(2) U udio iz članka 38. stavka 2. ovoga Zakona može se ubrojiti najviše 20%
vremena dnevnog objavljivanja u kojem se izvodi hrvatska glazba.
(3) Odredbe ovoga članka ne odnose se na nakladnika specijaliziranog ra-
dijskog programskog kanala.
Članak 40.
Hrvatska audiovizualna djela
(1) Hrvatska audiovizualna djela prema ovom Zakonu su djela izvorno pro-
izvedena na hrvatskom jeziku ili djela namijenjena nacionalnim manjinama
na njihovim jezicima, kao i djela hrvatske kulturne baštine.
(2) Audiovizualna djela iz stavka 1. ovoga članka su samo ona djela koja se
izražavaju slikama koje u slijedu daju dojam pokreta izražena kao individu-
alne intelektualne tvorevine, kao što su filmovi i drame, kulturno-umjetnič-
ke i zabavne serije, dokumentarna, obrazovna i druga audiovizualna djela.
(3) Vijeće za elektroničke medije će pravilnikom propisati detaljnija mje-
rila za određivanje programa koji se smatraju hrvatskim audiovizualnim
djelima.
Članak 41.
Europska djela
(1) Europska djela u smislu ovoga Zakona su:
♦♦ djela koja potječu iz država članica Europske unije,
♦♦ djela koja potječu iz europskih država članica Europske konvencije o
prekograničnoj televiziji te ispunjavaju uvjete propisane stavkom 3.
ovoga članka,
462
DODAtCI
♦♦ djela koja su proizvedena u koprodukciji u okviru sporazuma koji se

odnose na audiovizualni sektor i koji su sklopljeni između Europske
unije i trećih zemalja i koja ispunjavaju uvjete definirane u svakom
od tih sporazuma.
(2) Odredbe stavka 1. podstavka 2. i 3. ovoga članka odnose se samo na dr-
žave u kojima audiovizualna djela koja potječu iz država članica Europske
unije nisu predmet diskriminacijskih mjera.
(3) Djela iz stavka 1. podstavka 1. i 2. ovoga članka su ona koja su ostvarili
pretežito autori i radnici s prebivalištem u državi ili državama iz stavka 1.
podstavka 1. i 2. ovoga članka ako udovoljavaju jednom od sljedećih uvjeta:
♦♦ ako proizvođači tih djela imaju poslovni nastan u jednoj ili više nave-
denih država, ili
♦♦ ako je pojedino djelo nastalo pod nadzorom i stvarnom kontrolom
jednoga ili više proizvođača koji imaju poslovni nastan u jednoj ili
više navedenih država, ili
♦♦ ako je doprinos koproducenata iz navedenih država prevladavajući u
odnosu na ukupne troškove koprodukcije, a koprodukciju ne kontro-
lira jedan ili više proizvođača s poslovnim nastanom izvan navedenih
država.
(4) Djela koja se ne smatraju europskim djelima u smislu stavka 1. ovoga
članka, a nastala su u okviru bilateralnih koprodukcijskih ugovora sklo-
pljenih između država članica Europske unije i trećih država, smatrat će
se europskim djelima ako većinski dio ukupnih troškova proizvodnje snose
koproducenti iz Europske unije, a proizvodnju ne nadzire jedan ili više pro-
izvođača s poslovnim nastanom izvan područja država članica Europske
unije.
Članak 42.
(1) Nakladnik televizije mora nastojati da europska djela čine većinski udio
njegovoga godišnjeg vremena objavljivanja.
(2) Nakladnik televizije koji ne postigne opseg udjela europskih djela iz
stavka 1. ovoga članka mora svake godine povećati udio tih djela u odno-
su na prošlu godinu sukladno kriterijima i načinu utvrđenom pravilnikom
koji donosi Vijeće za elektroničke medije, uzimajući u obzir njegove obveze
463
informativnoga, obrazovnog, kulturnog i zabavnog značaja prema svojim

gledateljima, a pri tome je najmanji početni opseg 20%.
(3) U godišnje vrijeme objavljivanja iz ovoga članka ne ubraja se vrijeme na-
mijenjeno vijestima, sportskim događajima, igrama, oglašavanju, uslugama
teleteksta i teletrgovini.
(4) U opseg udjela europskih djela ubrajaju se audiovizualna djela vlastite
proizvodnje i hrvatska audiovizualna djela.
(5) Odredbe prethodnih stavaka ne primjenjuju se na nakladnika televizije
koji ima koncesiju lokalne razine i nije povezan u nacionalnu mrežu.
provedbi stavka 1. do 4. ovoga članka najkasnije do 3. listopada 2011. te
svake dvije godine nakon toga.
Članak 43.
Audiovizualna djela neovisnih proizvođača
(1) Neovisni proizvođač audiovizualnih djela (u daljnjem tekstu: neovisni
proizvođač) je pravna ili fizička osoba koja ispunjava sljedeće uvjete:
♦♦ da je registrirana za obavljanje djelatnosti proizvodnje audiovizual-
nih djela i ima sjedište u Republici Hrvatskoj ili u jednoj od država
članica Europske unije,
♦♦ da nije uključena u organizacijsku strukturu nakladnika televizije,
♦♦ da nakladnik televizije može imati najviše 25% udjela kapitala u pro-
izvođaču ili upravljačkih odnosno glasačkih prava,
♦♦ da po narudžbi pojedinog nakladnika televizije ostvaruje najviše po-
lovicu svoje godišnje proizvodnje.
(2) Neovisni proizvođač je i pravna ili fizička osoba koja je registrirana za
obavljanje djelatnosti proizvodnje audiovizualnih djela, a ima sjedište u jed-
noj od trećih država, ako europska djela čine većinski udio njegove audio-
vizualne proizvodnje u zadnje tri godine i uz to ispunjava uvjete iz stavka 1.
podstavka 2. i 3. ovoga članka.
(3) Neovisni proizvođač ne može biti pravna ili fizička osoba čiji prosječni
udio financijskih sredstava za pokriće ukupnih troškova proizvodnje, od-
nosno koprodukcije u kojima je sudjelovao u posljednje tri godine, ne pre-
lazi 10%.
464
DODAtCI
Članak 44.
(1) Nakladnik televizije mora nastojati osigurati da udio europskih djela
neovisnih proizvođača u godišnjem audiovizualnom programu iznosi naj-
manje 10% vremena.
(2) Nakladnik televizije koji ne postigne opseg udjela audiovizualnih djela
neovisnih proizvođača iz stavka 1. ovoga članka mora svake godine pove-
ćavati udio tih djela sukladno kriterijima i načinu utvrđenom pravilnikom
koji donosi Vijeće za elektroničke medije, uzimajući u obzir njegove obveze
informativnoga, obrazovnog, kulturnog i zabavnog značaja prema svojim
gledateljima.
(3) Najmanje polovica djela iz ovoga članka mora biti proizvedena u po-
sljednjih pet godina.
(4) U godišnje vrijeme objavljivanja iz ovoga članka ne ubraja se vrijeme na-
mijenjeno vijestima, sportskim događajima, igrama, oglašavanju, uslugama
teleteksta i teletrgovini.
(5) Odredbe prethodnih stavaka ne odnose se na nakladnika televizije koji
ima koncesiju lokalne razine i nije povezan u nacionalnu mrežu.
provedbi stavka 1. do 4. ovoga članka najkasnije do 3. listopada 2011. te
svake dvije godine nakon toga.
Članak 45.
Pravo na kratku informaciju
(1) Za potrebe kratkih vijesti svaki nakladnik televizije i/ili radija s poslov-
nim nastanom u Europskoj uniji ima pod jednakim uvjetima pravo na pri-
stup događajima od velikog interesa za javnost koje na osnovi isključivih
prava prenose nakladnici televizije i/ili radija koji su unutar nadležnosti
Republike Hrvatske.
(2) Ako je nakladnik televizije i/ili radija osnovan u Republici Hrvatskoj
ostvario isključiva prava na događaj od velikog interesa za javnost, drugi
nakladnik televizije i/ili radija s poslovnim nastanom u Republici Hrvatskoj
može tražiti pristup navedenom događaju od tog nakladnika televizije i/ili
radija. Svi nakladnici televizije i/ili radija imaju pravo na pristup događaji-
ma od značajnog interesa za javnost pod jednakim uvjetima.
465
(3) Vijeće za elektroničke medije osigurava pristup događajima iz stavka

1. i 2. ovoga članka na način da nakladniku televizije i/ili radija dopusti
slobodan odabir kratkih isječaka iz prijenosnog signala drugog nakladnika
televizije i/ili radija uz označavanje najmanje njihovog izvora, osim ako to
nije moguće iz praktičnih razloga. Način osiguranja pristupa prijenosnom
signalu propisuje Vijeće za elektroničke medije pravilnikom, uz prethodno
mišljenje Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije.
(4) Nakladnik televizije i/ili radija može, prije i umjesto pristupa prijeno-
snom signalu u smislu stavka 3. ovoga članka, ostvariti pristup događajima
iz stavka 1. i 2. ovoga članka i pristupom mjestu takvih događaja radi sni-
manja kratkog isječka ili korištenjem snimljenog materijala drugog naklad-
nika televizije i/ili radija koji ima isključiva prava na prijenos događaja od
velikog interesa za javnost.
(5) Kratki isječci koriste se isključivo za programe općih vijesti, a u audio-
vizualnim medijskim uslugama na zahtjev mogu se koristiti samo ako isti
pružatelj medijskih usluga nudi isti program uz vremensku odgodu.
(6) Kratkom informacijom prema ovom članku smatra se obavijest u traja-
nju najviše minutu i pol koja se objavljuje u sklopu programa općih vijesti.
(7) Nakladnik televizije i/ili radija koji prenosi događaj od velikog interesa
za javnost smije od drugog nakladnika televizije i/ili radija kao naknadu tra-
žiti samo plaćanje stvarnih troškova koji nastanu radi izvršavanja te obveze
nakladnika. Predviđena naknada ne smije premašivati dodatne troškove
izravno nastale omogućavanjem pristupa.
(8) Pravo na kratku informaciju mora se izvršiti na način da se ne prekida
tijek događaja.
(9) Kada se događaj od značajnog interesa za javnost sastoji od više orga-
nizacijski samostalnih zbivanja, svako se samostalno zbivanje u pogledu
ostvarivanja prava na kratku informaciju smatra događajem od velikog in-
teresa za javnost.
(10) Kada događaj od velikog interesa za javnost traje dva ili više dana, na-
kladnik televizije i/ili radija ima pravo svaki dan proizvesti jednu kratku
informaciju o tom događaju.
(11) Nakladnik televizije i/ili radija koji je iskoristio pravo na kratku infor-
maciju mora omogućiti jednokratno korištenje snimke drugom nakladniku
466
DODAtCI
televizije i/ili radija koji događaj nije mogao snimiti, te ima pravo za to tra-
žiti naknadu razmjernog dijela stvarnih troškova te navođenje svojeg ime-
na, odnosno tvrtke na objavi.
(12) Pravo na kratku informaciju može se u skladu sa člankom 10. ovoga
Zakona utvrditi i u pogledu pristupa događajima od velikog interesa za jav-
nost koji se ne prenose na osnovi isključivih prava.
Članak 46.
Pravo javnosti na praćenje događaja od velike važnosti za društvo
(1) Nakladnik televizije ne smije na temelju dobivenih isključivih prava
emitirati događaje za koje se smatra da su od velike važnosti za društvo, na
način kojim bi znatnom dijelu javnosti u Republici Hrvatskoj uskratio mo-
gućnost praćenja takvih događaja putem izravnog prijenosa ili odgođenog
prijenosa na televiziji slobodnog pristupa.
(2) Vijeće za elektroničke medije utvrđuje popis događaja iz stavka 1. ovoga
članka, bilo nacionalnih ili stranih, za koje smatra da su od velike važnosti
za društvo, te određuje trebaju li ti događaji biti u cijelosti ili djelomično do-
stupni za izravan prijenos ili, gdje je to neophodno ili primjereno u javnom
interesu iz objektivnih razloga, u cijelosti ili djelomično odgođeni prijenos.
(3) Vijeće za elektroničke medije dužno je o popisu iz stavka 2. ovoga član-
ka i drugim mjerama koje je poduzelo ili namjerava poduzimati odmah
obavijestiti Europsku komisiju koja provodi postupak utvrđivanja njihove
usklađenosti s pravom Europske unije i priopćavanja ostalim državama čla-
nicama Europske unije. Obavijest o utvrđenom popisu i mjerama Vijeće za
elektroničke medije dostavit će i državama potpisnicama međunarodnih
ugovora koji obvezuju Republiku Hrvatsku.
(4) Nakladnici televizije unutar nadležnosti Republike Hrvatske ne smiju
koristiti isključiva prava koja su kupili nakon stupanja na snagu ovoga Za-
kona, na način da znatnom dijelu javnosti u drugoj državi članici Europske
unije ili državi potpisnici međunarodnog ugovora koji obvezuje Republiku
Hrvatsku uskrate mogućnost praćenja događaja koji su od velike važnosti
za društvo sukladno njezinom nacionalnom zakonodavstvu, a koje je ona
odredila za cjelovit ili djelomičan izravan prijenos ili, gdje je to neophodno
ili primjereno u javnom interesu iz objektivnih razloga, cjelovit ili djelomi-
čan odgođeni prijenos na televiziji slobodnog pristupa.
467
(5) Suprotno je ovome Zakonu ako događaj iz stavka 1. ovoga članka na

temelju dobivenih isključivih prava prenosi nakladnik televizije čiji audiovi-
zualni program može pratiti manje od 60% stanovništva Republike Hrvat-
ske ili je za praćenje toga programa potrebno dodatno plaćanje (naplatna
TV), osim pristojbe propisane Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji.
Članak 47.
Povezivanje audiovizualnih i radijskih programa u mreže
(1) Nakladnici televizije i/ili radija mogu se uz prethodnu suglasnost Vijeća
za elektroničke medije programski povezivati u regionalne ili nacionalne
mreže, s regionalnim i širim pokrivanjem područja, pod sljedećim uvjetima:
♦♦ da povezani nakladnici televizije i/ili radija posebnim aktom ime-
nuju odgovornog urednika zajedničkog programa koji odgovara za
prenošenje audiovizualnog i/ili radijskog programa u skladu s ovim
Zakonom, a akt o imenovanju dostave Vijeću za elektroničke medije
15 dana prije početka objavljivanja zajedničkog audiovizualnog i/ili
radijskog programa,
♦♦ da svaki od povezanih nakladnika objavljuje na području za koje mu
je bila dana radijska koncesija najmanje dva sata radijskog programa
vlastite proizvodnje dnevno u vremenu između 7 i 22 sata,
♦♦ da je zajednička vlastita proizvodnja povezanih nakladnika televizije
i/ili radija na hrvatskom jeziku, u koju se ne uračunava program iz
prethodnog podstavka, te da dnevno iznosi najmanje 25% audiovizu-
alnog i/ili radijskog programa koji se objavljuju putem mreže,
♦♦ da povezani nakladnici televizije i/ili radija oblikuju zajedničku pro-
gramsku osnovu i pisani akt o načinu izvršavanja programske osnove
te oba dokumenta dostave Vijeću za elektroničke medije radi pribav-
ljanja prethodne suglasnosti.
(2) Nacionalna mreža programa je audiovizualni ili radijski program iz ovo-
ga članka koji je dostupan za više od 60% stanovništva Republike Hrvatske.
Regionalna mreža programa je audiovizualni ili radijski program iz ovoga
članka koji je dostupan za više od 70% stanovništva regije.
(3) Regionalna ili nacionalna mreža iz ovoga članka u pogledu programskih
zahtjeva i ograničenja iz ovoga Zakona smatra se kao jedinstveni audiovi-
zualni ili radijski program.
468
DODAtCI
Članak 48.
Neprofitni pružatelji medijskih usluga i elektroničkih publikacija te
neprofitni proizvođači audiovizualnih i/ili radijskih programa
(1) Neprofitni pružatelji medijskih usluga mogu biti neprofitni nakladni-
ci televizije i/ili radija te neprofitni pružatelji medijskih usluga iz članaka
19. i 79. ovoga Zakona. Neprofitni pružatelji medijskih usluga, neprofitni
pružatelji elektroničkih publikacija i neprofitni proizvođači audiovizual-
nih i/ili radijskih programa mogu biti ustanove, vijeća i udruge nacional-
nih manjina, obrazovne ustanove, zdravstvene ustanove te druge ustanove,
vjerske zajednice, studentske udruge, školske udruge, udruge građana te
druge nevladine udruge s pravnom osobnošću, kao i neprofitne zadruge
posvećene zadovoljavanju informativnih, obrazovnih, znanstvenih, struč-
nih, umjetničkih, kulturnih, vjerskih i drugih potreba javnosti.
(2) Dobit od djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka neprofitni pružatelji me-
dijskih usluga, neprofitni pružatelji elektroničkih publikacija i neprofitni
proizvođači audiovizualnih i/ili radijskih programa smiju koristiti samo za
unapređenje i razvoj vlastite djelatnosti.
(3) Plaće radnika i naknade članovima tijela upravljanja i nadzora neprofit-
nih pružatelja medijskih usluga, neprofitnih pružatelja elektroničkih publi-
kacija i neprofitnih proizvođača audiovizualnih i/ili radijskih programa ne
mogu premašiti iznos dobiven umnoškom najvećega koeficijenta složenosti
poslova za radna mjesta I. vrste i osnovice za izračun plaće sukladno za-
konu kojim se uređuju plaće u javnim službama i podzakonskom propisu
kojim se utvrđuju koeficijenti složenosti poslova za područje kulture.
(4) Status neprofitnoga pružatelja medijskih usluga u skladu s ovim Zako-
nom odlukom utvrđuje Vijeće za elektroničke medije pri davanju konce-
sije ili dopuštenja za obavljanje djelatnosti. Za vrijeme trajanja ugovora o
koncesiji ili dopuštenja za obavljanje djelatnosti ne može se mijenjati status
neprofitnoga pružatelja medijskih usluga.
(5) Neprofitne pružatelje elektroničkih publikacija i neprofitne proizvođa-
če audiovizualnoga i/ili radijskog programa Vijeće za elektroničke medije
na njihov zahtjev upisuje u Upisnik iz članka 75. stavka 6. ovoga Zakona.
Neprofitni pružatelj elektroničkih publikacija, odnosno neprofitni proizvo-
đač audiovizualnoga i/ili radijskog programa ne može se brisati iz Upisnika
dok se ne opravdaju dodijeljena sredstva iz Fonda za poticanje pluralizma i
469
raznovrsnosti elektroničkih medija, odnosno ne izvrši povrat dodijeljenih

sredstava sukladno odluci Vijeća za elektroničke medije.
(6) Detaljne kriterije upisa u Upisnik neprofitnoga pružatelja elektronič-
kih publikacija te neprofitnoga proizvođača audiovizualnoga i/ili radijskog
programa u skladu s ovim Zakonom utvrđuje Vijeće za elektroničke medije
pravilnikom iz članka 75. stavka 6. ovoga Zakona.
(7) Neprofitni pružatelj medijskih usluga može objavljivati promidžbene
poruke u trajanju do tri minute u jednome satu.
(8) Na neprofitne pružatelje elektroničkih publikacija na odgovarajući se
način primjenjuju i odredbe članaka 16. do 18. i 29. do 32., te članka 35.
ovoga Zakona.
Članak 49.
(1) Obrazovne ustanove, studentske udruge i školske udruge s pravnom
osobnošću mogu biti nakladnici audiovizualnog i/ili radijskog programa
ako programe proizvode i objavljuju pretežito učenici, odnosno studenti,
a namijenjeni su školskoj, odnosno studentskoj javnosti, te ako djelatnost
obavljaju kao neprofitni audiovizualni i/ili radijski program.
(2) Programi nakladnika iz stavka 1. ovoga članka su informacije svih vrsta i
autorska djela kojima je svrha obavještavanje te zadovoljavanje obrazovnih,
znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih i drugih potreba djece i mla-
dih, studentske i šire javnosti.
(3) Status nakladnika iz stavka 1. ovoga članka, u skladu s ovim Zakonom,
odlukom utvrđuje Vijeće za elektroničke medije pri davanju, odnosno odu-
zimanju koncesije.
IV. ZAŠTIĆENE USLUGE
Članak 50.
(1) Zabranjeno je izrađivanje, proizvodnja, uvoz, distribucija, prodaja, da-
vanje u najam, zakup ili posjedovanje nedopuštenih sredstava koja omogu-
ćuju pristup zaštićenoj usluzi za komercijalne svrhe.
470
DODAtCI
(2) Zabranjeno je instaliranje, održavanje ili zamjena sredstava iz stavka 1.

ovoga članka za komercijalne svrhe.
(3) Zabranjene su komercijalne komunikacije koje promoviraju nedopušte-
na sredstva, kao i plasiranje ili oglašavanje takvih sredstava.
(4) Zabranjeno je privatno posjedovanje nedopuštenih sredstava koja omo-
gućuju pristup zaštićenoj usluzi.
Članak 50.a
Ne dovodeći u pitanje provedbu odredbe članka 77. ovoga Zakona, nije
dopušteno ograničavati pružanje zaštićenih usluga, ili pratećih usluga, koje
potječu iz druge države članice Europske unije te ograničavati slobodu pro-
meta sredstava uvjetovanoga pristupa.
Članak 51.
(1) Pružatelju zaštićene usluge osigurava se sudska zaštita.
(2) Pružatelj zaštićene usluge može protiv povreditelja prava ostvariti prav-
nu zaštitu i naknadu štete prema općim pravilima o naknadi štete.
Članak 51.a
Nadzor nad provedbom odredbi članka 50. ovoga Zakona, pored Vijeća
za elektroničke medije, provode u okviru svojega djelokruga gospodarski
inspektori Državnog inspektorata i inspektori elektroničkih komunikacija
Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije.
V. ZAŠTITA PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI

ELEKTRONIČKIH MEDIJA
Članak 52.
Javnost vlasništva
(1) Pružatelji medijskih usluga dužni su do 31. siječnja svake kalendarske
godine Vijeću za elektroničke medije dostaviti podatke o pravnoj osobi i
sjedištu, odnosno imenu i prezimenu te prebivalištu svih pravnih i fizičkih
osoba koje su neposredno ili posredno postale imatelji dionica ili udjela u
tom pružatelju medijskih usluga, s podatkom o postotku dionica ili udjela.
471
(2) Pružatelji medijskih usluga dužni su u roku iz stavka 1. ovoga članka

dostaviti Vijeću za elektroničke medije ovjerene preslike isprava o stjeca-
nju dionica ili udjela u tom pružatelju medijskih usluga tijekom prethodne
godine. Isprave o stjecanju ne dostavljaju se za dionice i udjele do 1% vri-
jednosti kapitala.
(3) Pružatelju medijskih usluga koji ne izvrši obvezu iz stavka 1. i 2. ovoga
članka Vijeće za elektroničke medije uputit će pisano upozorenje s obrazlo-
ženjem mogućih sankcija za neizvršenje obveze.
(4) Podatke iz stavka 1. ovoga članka pružatelj medijskih usluga je obvezan
objaviti u „Narodnim novinama“. Podatci o dioničarima i nositeljima udjela
do 1% vrijednosti kapitala objavljuju se zbirno.
(5) Zabranjuje se prikrivanje vlasničke strukture pružatelja medijskih uslu-
ga ili vlasništva stjecatelja dionica ili udjela u pružatelju medijskih uslu-
ga bilo kojim pravnim poslom. Pravni poslovi kojima se prikriva vlasnička
struktura pružatelja medijskih usluga ili vlasništvo stjecatelja dionica ili
udjela u pružatelju medijskih usluga su ništetni.
Podatke iz stavka 1. ovoga članka pružatelj medijskih usluga je obvezan
objaviti u „Narodnim novinama“. Podatci o dioničarima i nositeljima udjela
do 1% vrijednosti kapitala objavljuju se zbirno.
Članak 53.
Povezane osobe
(1) Povezane osobe u smislu ovoga Zakona su osobe koje su međusobno
povezane upravljanjem, kapitalom ili na drugi način koji im omogućuje da
zajednički oblikuju poslovnu politiku, posluju usklađeno s namjerom po-
stizanja zajedničkih ciljeva, odnosno tako da jedna osoba ima mogućnost
usmjeravati drugu ili na bitan način utjecati na nju u odlučivanju o finan-
ciranju i poslovanju, odnosno odlučivanju o programskoj osnovi medija.
(2) Povezanim osobama smatraju se osobe povezane:
♦♦ krvnim srodstvom kao članovi uže obitelji (roditelji, djeca, braća i
sestre, posvojitelji i posvojenici),
♦♦ brakom ili izvanbračnom zajednicom,
♦♦ po tazbini kao članovi uže obitelji bračnog druga,
472
DODAtCI
♦♦ kao imatelji ukupnog poslovnog udjela, dionica, odnosno drugih pra-

va na temelju kojih sudjeluju u upravljanju druge osobe najmanje sa
25% glasačkih prava,
♦♦ na način da kod obje osobe, ista osoba ima ukupni poslovni udjel,
dionice odnosno druga prava na temelju kojih sudjeluje u upravljanju
svake od njih s najmanje 25% glasačkih prava,
♦♦ marketinškim ili drugim ugovorom, kada kroz tromjesečno ili dulje
razdoblje u jednoj godini ostvaruju više od 30% prihoda od oglaša-
vanja,
♦♦ kao povezana društva u smislu Zakona o trgovačkim društvima,
♦♦ na način da su članovi uprave ili nadzornoga odbora u društvu u ko-
jem obavljaju ovu dužnost i osobe koje se smatraju povezanim s čel-
nicima uprave ili nadzornoga odbora toga društva na način utvrđen
u ovom stavku.
Članak 54.
Ograničenje koncentracije
Nedopuštenom koncentracijom u području medija u smislu ovoga Za-
kona smatra se ako:
♦♦ nakladnik televizije i/ili radija koji ima koncesiju na državnoj razini i
ima udio u kapitalu drugog nakladnika koji ima istu takvu koncesiju
ili koncesiju na regionalnoj, županijskoj, gradskoj ili općinskoj razini,
s više od 25%, i obrnuto,
♦♦ nakladnik televizije i/ili radija koji ima koncesiju na državnoj razini i
ima udio u kapitalu nakladnika koji izdaje dnevne novine koje se ti-
skaju u više od 3.000 primjeraka, s udjelom većim od 10%, i obrnuto,
♦♦ nakladnik televizije i/ili radija koji ima koncesiju na državnoj razini
i ima udio u kapitalu pravne osobe koja obavlja djelatnost novinske
agencije, s udjelom većim od 10%, i obrnuto,
♦♦ nakladnik televizije i/ili radija koji ima koncesiju na državnoj razini
i istodobno izdaje dnevne novine koje se tiskaju u nakladi većoj od
3.000 primjeraka,
♦♦ nakladnik televizije i/ili radija koji ima koncesiju lokalne ili regional-
ne razine pokrivanja i ima udio u kapitalu drugoga takvog nakladnika
regionalne ili lokalne razine pokrivanja na istom području sa više od
30%,
473
♦♦ nakladnik televizije i/ili radija koji ima koncesiju regionalne ili lo-
kalne razine pokrivanja i istodobno, u istom ili susjednom području,
izdaje dnevne novine lokalnog značenja,
♦♦ pružatelj medijskih usluga iz članka 79. ovoga Zakona istodobno iz-
daje dnevne novine koje se tiskaju u nakladi većoj od 3.000 primje-
raka,
♦♦ pružatelj medijskih usluga iz članka 79. ovoga Zakona ima udio u ka-
pitalu nakladnika koji izdaje dnevne novine koje se tiskaju u više od
3.000 primjeraka, s udjelom većim od 10%, i obrnuto.
Članak 55.
Smatra se da postoji nedopuštena koncentracija u području medija i u
slučajevima iz članka 54. ovoga Zakona ako u kapitalu drugog nakladnika
televizije i/ili radija, novinskog nakladnika dnevnog tiska ili novinske agen-
cije ima udjel iznad utvrđene visine kapitala, fizička ili pravna osoba koja
je osnivač nakladnika televizije i/ili radija ili pružatelja medijskih usluga
iz članka 79. ovoga Zakona, odnosno osnivač, ili s njim povezane osobe u
smislu članka 53. ovoga Zakona.
Članak 56.
(1) Vijeće za elektroničke medije neće dati koncesiju najpovoljnijem ponu-
ditelju odabranom u provedenom postupku davanja koncesije ako se utvrdi
da bi davanjem koncesije nastala nedopuštena koncentracija u smislu ovo-
ga Zakona.
(2) Svaki podnositelj ponude na objavljenu obavijest o namjeri davanja kon-
cesije dužan je uz ponudu dostaviti ovjerenu izjavu da se eventualnim do-
bivanjem koncesije ne ostvaruje nedopuštena koncentracija u smislu ovoga
Zakona.
(3) Pružatelj medijskih usluga iz članka 79. ovoga Zakona dužan je uz za-
htjev za izdavanje dopuštenja za satelitski, internetski, kabelski i drugi oblik
prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa dostaviti izjavu da se da-
vanjem ovoga dopuštenja ne ostvaruje nedopuštena koncentracija u smislu
ovoga Zakona.
474
DODAtCI
Članak 57.
(1) Svaku promjenu vlasničke strukture nakladnik televizije i/ili radija i
pružatelj medijskih usluga iz članka 79. ovoga Zakona mora pisanim putem
prijaviti Vijeću za elektroničke medije.
(2) Ako Vijeće za elektroničke medije utvrdi da je nastalim promjenama
vlasničke strukture ostvarena nedopuštena koncentracija u području medi-
ja, naložit će nakladniku televizije i/ili radija i pružatelju medijskih usluga
iz članka 79. ovoga Zakona da u određenom roku uskladi svoju vlasničku
strukturu na način koji nije u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.
(3) Ako nakladnik televizije i/ili radija ne postupi u skladu s nalogom Vijeća
za elektroničke medije, primijenit će se odredbe ovoga Zakona o prestanku
važenja koncesije prije isteka roka na koji je dana, a odluku o oduzimanju
koncesije donosi Vijeće za elektroničke medije.
(4) Ako pružatelj medijskih usluga iz članka 79. ovoga Zakona ne postupi u
skladu s nalogom Vijeća za elektroničke medije, primjenjivat će se odredbe
ovoga Zakona o prestanku važenja dopuštenja za satelitski, internetski, ka-
belski i drugi oblik prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa.
Članak 58.
(1) Domaća pravna osoba kojoj su osnivači i strane pravne osobe registri-
rane u zemljama u kojima prema propisima tih zemalja nije dopušteno ili
nije moguće utvrditi podrijetlo osnivačkog kapitala, ne može sudjelovati u
postupku davanja koncesije sukladno ovom Zakonu.
(2) Ako se naknadno utvrdi da je jedan od osnivača nakladnika televizije i/
ili radija kojemu je dana koncesija strana pravna osoba iz stavka 1. ovoga
članka, primijenit će se odredbe članka 57. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.
Članak 59.
(1) Pojedini nakladnik može obavljati samo medijsku uslugu televizije ili
samo medijsku uslugu radija.
(2) Odredba prethodnog stavka ne primjenjuje se ako nakladnik pribavi
odobrenje Vijeća za elektroničke medije na temelju ovoga Zakona, a u slu-
čaju kada medijske usluge televizije i radija ne obavlja na istom području.
475
Članak 60.
(1) Pravna osoba čija je djelatnost prikupljanje, oblikovanje i posredovanje
oglasa, kao i fizička ili pravna osoba te skupina povezanih osoba, koja u
kapitalu, odnosno imovini te vrste ima više od 10% vlasničkog udjela ili više
od 10% upravljačkih, odnosno glasačkih prava, ne može biti nakladnik tele-
vizije i/ili radija i/ili osnivač nakladnika televizije, odnosno radija, niti može
imati vlasništvo dionica ili udjele u kapitalu nakladnika televizije i/ili radija.
(2) Ako Vijeće za elektroničke medije utvrdi da je nastala nedopuštena pro-
mjena vlasničke strukture iz stavka 1. ovoga članka, naložit će nakladniku
televizije i/ili radija da u određenom roku uskladi svoju vlasničku strukturu
na način koji nije u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.
(3) Ako nakladnik televizije i/ili radija ne postupi u skladu s nalogom Vijeća
za elektroničke medije, primijenit će se odredbe ovoga Zakona o prestanku
važenja koncesije prije isteka roka na koji je dana, a odluku o oduzimanju
koncesije donosi Vijeće za elektroničke medije.
Članak 61.
Operator koji obavlja djelatnost prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog
programa ne može biti nakladnik televizije i/ili radija te pružatelj medijskih
usluga iz članka 79. ovoga Zakona.
Članak 62.
Odredbe o vlasništvu i koncentraciji primjenjuju se i na strane pravne i
fizičke osobe bez obzira na to u kojoj državi imaju svoje sjedište, odnosno
stalno prebivalište, osim ako je ovim Zakonom drugačije određeno.
Članak 63.
Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
(1) Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti (u daljnjem tekstu: Fond)
je Fond Agencije za elektroničke medije.
(2) Izvor financijskih sredstava Fonda su sredstva osigurana odredbama
ovoga Zakona i Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji.
476
DODAtCI
Članak 64.
Sredstvima Fonda poticat će se proizvodnja i objavljivanje audiovizu-
alnih i radijskih programa i sadržaja nakladnika televizije i/ili radija na
lokalnoj i regionalnoj razini, neprofitnih nakladnika televizije i/ili radija,
neprofitnih pružatelja medijskih usluga iz članaka 19. i 79. ovoga Zakona,
neprofitnih pružatelja elektroničkih publikacija, neprofitnih proizvođača
audiovizualnih i/ili radijskih programa, koji su od javnog interesa i osobito
su važni za:
♦♦ ostvarivanje prava građana na javno informiranje,
♦♦ poticanje kulturne raznolikosti i njegovanje baštine,
♦♦ razvoj odgoja i obrazovanja,
♦♦ razvoj znanosti,
♦♦ razvoj umjetnosti,
♦♦ poticanje stvaralaštva na narječjima hrvatskoga jezika,
♦♦ poticanje posebnih kulturnih projekata i manifestacija,
♦♦ nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj,
♦♦ poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših
vrednota ustavnoga poretka,
♦♦ poticanje svijesti o ravnopravnosti rodnih identiteta i spolnoj orijen-
taciji,
♦♦ poticanje kvalitetnih programa za djecu i mlade kojima je cilj promi-
canje njihove dobrobiti,
♦♦ podizanje svijesti javnosti o sposobnostima i doprinosu osoba s in-
validitetom, kao i promicanje i poštovanje njihovih prava i dostojan-
stva, uključujući borbu protiv stereotipa, predrasuda i štetnih postu-
paka prema osobama s invaliditetom,
♦♦ povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata,
♦♦ razvoj i poticanje programa medijske pismenosti,
♦♦ zaštitu okoliša,
♦♦ promociju zdravlja i poticanje zdravstvene kulture.
(2) Sredstvima Fonda poticat će se i zapošljavanje visokoobrazovanih
stručnih radnika u nakladnicima televizije i/ili radija na lokalnoj i regio-
nalnoj razini, neprofitnim nakladnicima televizije i/ili radija, neprofitnim
pružateljima medijskih usluga iz članaka 19. i 79. ovoga Zakona, neprofit-
nim pružateljima elektroničkih publikacija te neprofitnim proizvođačima
477
audiovizualnih i/ili radijskih programa koje je izravno povezano s proi-

zvodnjom programa i sadržaja iz stavka 1. ovoga članka.
(3) Kriteriji za dodjelu sredstava Fonda su:
♦♦ značenje audiovizualnog i/ili radijskog programa, odnosno sadržaja
elektroničke publikacije za ostvarivanje ciljeva iz stavaka 1. i 2. ovoga
članka,
♦♦ kvaliteta i sadržajna inovativnost ponuđenog audiovizualnog i/ili ra-
dijskog programa, odnosno sadržaja elektroničke publikacije,
♦♦ interes za opći, odnosno lokalni ili regionalni kulturni razvitak,
♦♦ dostupnost programa i sadržaja osobama s invaliditetom,
♦♦ drugi kriteriji koje utvrdi Vijeće za elektroničke medije pravilnikom
iz stavka 5. ovoga članka, u skladu s člankom 10. ovoga Zakona.
(4) Sredstva Fonda ne mogu se dodjeljivati nakladnicima televizije i/ili ra-
dija, neprofitnim pružateljima medijskih usluga iz članaka 19. i 79. ovoga
Zakona te neprofitnim pružateljima elektroničkih publikacija kojima je Vi-
jeće za elektroničke medije izreklo opomenu u prethodnih 12 mjeseci i/ili
onima koji su u prethodnih 12 mjeseci prekršajno kažnjeni na temelju pra-
vomoćne sudske odluke zbog kršenja odredbi ovoga Zakona, kao ni onima
koji nemaju statut medija.
(5) Na temelju kriterija iz stavka 3. ovoga članka Vijeće za elektroničke
medije pravilnikom, uz prethodno mišljenje nadležnoga ministarstva, pro-
pisuje način i postupak provedbe javnoga natječaja za sufinanciranje au-
diovizualnih i radijskih programa te sadržaja elektroničkih publikacija iz
sredstava Fonda, omjere raspoređivanja sredstava Fonda između pojedinih
vrsta korisnika sredstava iz stavka 1. ovoga članka, praćenje trošenja sred-
stava i ostvarenje programa i sadržaja za koje su dodijeljena. Popis korisni-
ka sredstava, programa i sadržaja za koje su sredstva dodijeljena i izvješća o
njihovu ostvarenju objavljuju se na mrežnoj stranici Vijeća za elektroničke
medije.
(6) Odluku o dodjeli sredstava Fonda donosi Vijeće za elektroničke medije.
(7) Vijeće za elektroničke medije ovlašteno je angažirati stručne vredno-
vatelje radi pomoći prilikom ocjenjivanja prijava na javni natječaj za ras-
podjelu sredstava Fonda. Za stručne vrednovatelje mogu se angažirati
osobe iz reda javnih djelatnika koje su medijski stručnjaci i stručnjaci za
audiovizualne djelatnosti, ugledni intelektualci, priznati umjetnici i ostali
478
DODAtCI
javni djelatnici koji su se istaknuli zalaganjem za razvitak civilnoga društva,

obranu ljudskih prava i sloboda, promicanje kulture, znanosti i umjetnosti,
kao i zaštitu slobode medija i izražavanja. Djelokrug i način rada stručnih
vrednovatelja propisuje Vijeće za elektroničke medije pravilnikom iz stavka
5. ovoga članka.
VI. ZAŠTITA TRŽIŠNOG NATJECANJA NA TRŽIŠTU

ELEKTRONIČKIH MEDIJA
Članak 65.
(1) Na pružatelje medijskih usluga primjenjuju se propisi o zaštiti tržišnog
natjecanja.
(2) Na sve pojedinačne potpore i programe koji sadrže potpore iz ovoga
Zakona primjenjuju se propisi o državnim potporama.
VII. AGENCIJA ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE I VIJEĆE ZA

ELEKTRONIČKE MEDIJE
Članak 66.
Agencija za elektroničke medije
(1) Agencija za elektroničke medije (u daljnjem tekstu: Agencija) je samo-
stalna i nezavisna pravna osoba s javnim ovlastima upisana u sudski regi-
star. Sjedište Agencije je u Zagrebu.
(2) Agencija donosi statut koji potvrđuje Hrvatski sabor.
(3) Tijela Agencije su ravnatelj Agencije i Vijeće za elektroničke medije (u
daljnjem tekstu: Vijeće).
(4) Ravnatelj Agencije zastupa, predstavlja i rukovodi Agencijom te je od-
govoran za rad stručnih službi Agencije. Predsjednik Vijeća je ravnatelj
Agencije.
(5) U rukovođenju Agencijom ravnatelj Agencije organizira i vodi rad i po-
slovanje Agencije.
479
(6) Za ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa na zaposlenike Agen-

cije primjenjuju se opći propisi o radu. Plaće ravnatelja Agencije i članova
Vijeća utvrđuje Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.
(7) Sredstva za rad Agencije, uključujući sredstva za plaće ravnatelja Agen-
cije i članova Vijeća, osiguravaju se u skladu s godišnjim financijskim pla-
nom Agencije iz iznosa od 0,5% od ukupnoga godišnjeg brutoprihoda koji
su u prethodnoj godini ostvarili pružatelji medijskih usluga obavljanjem
djelatnosti pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev
iz članka 19. ovoga Zakona, djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije
i/ili radija iz članka 22. i 79. ovoga Zakona te djelatnosti pružanja usluga
elektroničkih publikacija iz članka 80. ovoga Zakona.
(8) Neutrošena sredstva iz stavka 7. ovoga članka po završnom računu
mogu se upotrijebiti za dugoročne projekte Agencije.
(9) Ravnatelj Agencije podnosi godišnje izvješće o radu Agencije Hrvat-
skom saboru, koje je sastavni dio izvješća o radu Vijeća.
Članak 67.
Vijeće za elektroničke medije
(1) Vijeće upravlja Agencijom te obavlja zadaće regulatornog tijela u po-
dručju elektroničkih medija. Vijeće u svojem radu ima ovlasti upravnog vi-
jeća u smislu Zakona o ustanovama. Predsjednik Vijeća potpisuje odluke
Vijeća.
(2) Predsjednik i članovi Vijeća obavljaju svoju dužnost profesionalno kao
zaposlenici Agencije s punim radnim vremenom.
(3) Vijeće objavljuje godišnje izvješće o svom radu i podnosi ga Hrvatskom
saboru.
Članak 68.
(1) Vijeće ima sedam članova od kojih je jedan predsjednik Vijeća.
(2) Predsjednika i ostale članove Vijeća imenuje i razrješava Hrvatski sabor
na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. U postupku predlaganja članova
Vijeća Vlada Republike Hrvatske objavljuje javni poziv za predlaganje kan-
didata za članove Vijeća.
480
DODAtCI
(3) Predsjednik i članovi Vijeća imenuju se na razdoblje od pet godina te

mogu biti ponovo imenovani.
(4) Zamjenika predsjednika Vijeća, na prijedlog predsjednika Vijeća, bira
Vijeće većinom glasova.
(5) Članovi Vijeća mogu biti samo državljani Republike Hrvatske koji imaju
stručno znanje, sposobnosti i iskustvo u djelatnosti radija ili televizije, ili u
izdavačkoj, kulturnoj ili sličnoj djelatnosti.
(6) Članovi Vijeća trebaju biti javni djelatnici koji su se u javnom životu
istaknuli zalaganjem za poštivanje demokratskih načela i vladavinu prava,
izgradnju i unapređenje najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hr-
vatske, razvitak civilnog društva, obranu ljudskih prava i sloboda, kao i za
zaštitu slobode izražavanja.
(7) Član Vijeća ne može biti državni dužnosnik, dužnosnik u izvršnoj ili
sudbenoj vlasti, kao ni dužnosnik političke stranke.
(8) Članovi Vijeća ne smiju biti vlasnici, dioničari ili imatelji udjela, članovi
uprava, nadzornih odbora ili članovi upravnih vijeća i drugih odgovaraju-
ćih tijela upravljanja, direktori, ravnatelji ili drugi voditelji poslovanja prav-
nih osoba na koje se primjenjuju odredbe ovoga Zakona, a odnose se na
audio i audiovizualne medijske usluge te mrežne operatore.
(9) Članovi Vijeća ne mogu biti zaposlenici ili u ugovornom ili nekom dru-
gom odnosu u bilo kojoj pravnoj osobi ili službi koja je u vezi s audio i au-
diovizualnim medijskim uslugama te mrežnim operatorima, kao ni osobe
koje obavljaju poslove zbog kojih bi moglo doći do sukoba interesa.
(10) Članovi Vijeća ne smiju od pružatelja medijskih usluga primati darove,
prihvaćati usluge, niti stupati u odnose koji ih dovode u sukob interesa u
odnosu na zadaće propisane ovim Zakonom.
(11) Hrvatski sabor može razriješiti predsjednika, odnosno člana Vijeća
prije isteka mandata na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, u slučaju:
♦♦ ako podnese zahtjev za razrješenje,
♦♦ ako se utvrdi da je prigodom predlaganja za člana Vijeća iznio o sebi
neistinite podatke ili je propustio iznijeti podatke o okolnostima bit-
nim za utvrđivanje prijedloga,
♦♦ teže povrijedi dužnosti utvrđene Statutom Agencije,
481
♦♦ nemogućnosti urednog obavljanja dužnosti dulje od šest mjeseci ne-

prekinuto,
♦♦ trajnog gubitka sposobnosti obavljanja dužnosti,
♦♦ ako se steknu okolnosti propisane stavkom 7., 8., 9. i 10. ovoga članka,
♦♦ ako je pravomoćno osuđen za počinjeno kazneno djelo,
♦♦ neispunjavanja ciljeva i zadaća utvrđenih godišnjim programom rada
Agencije.
(12) O postojanju razloga za razrješenje predsjednika odnosno člana Vijeća
prije isteka mandata, Vijeće je obvezno izvijestiti Vladu Republike Hrvat-
ske. Prije donošenja odluke o razrješenju, predsjedniku odnosno članu Vi-
jeća mora se omogućiti izjašnjavanje o razlozima razrješenja.
(13) Predsjednik, zamjenik predsjednika i član Vijeća ne može se u raz-
doblju od godine dana od dana razrješenja s dužnosti imenovati za člana
uprave, nadzornog odbora ili upravnog vijeća u pravnim osobama na koje
se primjenjuju odredbe ovoga Zakona.
(14) Predsjednik, zamjenik predsjednika i članovi Vijeća, nakon razrješenja
s dužnosti u slučaju iz stavka 11. podstavka 4., 5. i 8. ovoga članka pa sve
do početka ostvarivanja plaće po drugoj osnovi ili do ostvarivanja prava
na mirovinu u skladu s općim propisima, a najdulje godinu dana od dana
razrješenja s dužnosti, imaju pravo na naknadu u visini posljednje plaće
isplaćene u mjesecu prije razrješenja s dužnosti.
Članak 69.
(1) Vijeće:
♦♦ provodi postupak davanja koncesije sukladno ovom Zakonu, Zakonu
o koncesijama i pravilniku iz članka 73. stavka 3. ovoga Zakona,
♦♦ sklapa ugovor o koncesiji s najpovoljnijim ponuditeljem sukladno
ovom Zakonu,
♦♦ donosi odluku o oduzimanju koncesije i dopuštenja u slučajevima
predviđenim ovim Zakonom,
♦♦ poduzima odgovarajuće mjere radi privremenog ograničenja slobode
prenošenja audiovizualnih usluga iz drugih država sukladno članku
77. ovoga Zakona,
♦♦ provodi postupak davanja dopuštenja za obavljanje djelatnosti pru-
žanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev te za sa-
482
DODAtCI
telitski, internetski, kabelski i drugi oblik prijenosa audiovizualnog i/

ili radijskog programa,
♦♦ izriče opomene u slučaju nepoštivanja odredbi ovoga Zakona i pod-
zakonskih akata i/ili podnosi optužne prijedloge sukladno prekršaj-
nim odredbama ovoga Zakona i Prekršajnog zakona,
♦♦ donosi propise za čije je donošenje ovlašten ovim Zakonom,
♦♦ donosi poslovnik o svom radu,
♦♦ vodi upisnike pružatelja medijskih usluga,
♦♦ daje odobrenje iz članka 59. stavka 2. ovoga Zakona,
♦♦ provodi odredbe ovoga Zakona koje se odnose na zaštitu pluralizma
i raznovrsnosti elektroničkih medija,
♦♦ osigurava nadzor nad provedbom odredbi o programskim načelima i
obvezama utvrđenim ovim i posebnim zakonom, osim elektroničkih
publikacija, te donosi godišnji plan nadzora (monitoringa),
♦♦ osigurava nadzor nad audiovizualnim i radijskim programima koji se
emitiraju putem satelitskog, internetskog, kabelskog i drugog dopu-
štenog oblika prijenosa,
♦♦ osigurava nadzor namjenskog korištenja sredstava Fonda sukladno
članku 64. ovoga Zakona,
♦♦ provodi postupak utvrđivanja nepoštivanja ili kršenja odredbi ovoga
Zakona,
♦♦ razmatra pritužbe građana na postupanje pružatelja medijskih uslu-
ga u provedbi zakona, te poduzima mjere sukladno ovom Zakonu,
♦♦ donosi preporuke vezane uz provedbu ovoga Zakona,
♦♦ potiče samoregulaciju i koregulaciju radi provedbe ovoga Zakona,
♦♦ surađuje sa regulatornim tijelima drugih država i/ili Europskom ko-
misijom u razmjeni informacija radi provedbe ovoga Zakona, napose
odredbi članka 6., članka 19. stavka 3., članka 73. stavka 6., članka 77.
i članka 79. stavka 3. ovoga Zakona,
♦♦ podnosi izvješća Hrvatskom saboru i drugim nadležnim tijelima, su-
kladno ovom Zakonu i drugim propisima,
♦♦ podnosi izvješća Europskoj komisiji, sukladno ovom Zakonu i dru-
gim propisima,
♦♦ potiče medijsku pismenost,
♦♦ organizira javna savjetovanja i stručne skupove te provodi istraživa-
nja u vezi s pojedinim pitanjima iz područja elektroničkih medija,
483
♦♦ donosi godišnji program rada Agencije te

♦♦ obavlja i druge poslove propisane ovim i posebnim zakonom te Sta-
tutom Agencije.
(2) Regulatorni i drugi poslovi iz stavka 1. podstavka 1. do 18. ovoga članka
su poslovi iz područja javnih ovlasti Agencije koje obavlja Vijeće.
Članak 70.
(1) Vijeće donosi odluke većinom glasova svih članova Vijeća. Način i po-
stupak donošenja odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja i oduzima-
nju koncesije Vijeće utvrđuje svojim poslovnikom. Odluka Vijeća o odabiru
najpovoljnijeg ponuditelja i oduzimanju koncesije objavljuje se u „Narod-
nim novinama“.
(2) Administrativne, stručne i tehničke poslove za Vijeće obavlja Agencija,
dok tehničke i stručne poslove iz područja elektroničkih komunikacija za
Vijeće obavlja Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije.
(3) Agencija obvezno ima stručnu službu za nadzor (monitoring) i redovito
praćenje pridržavanja odredbi ovoga Zakona.
Članak 71.
Protiv odluka Vijeća žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni
spor tužbom pred nadležnim upravnim sudom.
Članak 72.
Vijeće provodi pripremne radnje za davanje koncesije sukladno Zakonu
o koncesijama.
Članak 73.
Postupak davanja koncesije za pružanje medijskih usluga
televizije i radija
(1) Vijeće objavljuje obavijest o namjeri davanja koncesija za obavljanje dje-
latnosti pružanja medijskih usluga televizije i radija na tehničkoj podlozi
koju utvrđuje Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije u
skladu s propisima o elektroničkim komunikacijama.
484
DODAtCI
(2) Obavijest iz stavka 1. ovoga članka objavljuje se za slobodnu radijsku

frekvenciju ili više radijskih frekvencija koje čine zasebnu koncesiju, odno-
sno kod digitalnog radija i televizije za slobodni prijenosni kapacitet zaseb-
nog radijskog ili televizijskog programskog kanala unutar multipleksa.
(3) Postupak davanja koncesije i sadržaj obavijesti iz stavka 1. ovoga članka
propisuje Vijeće pravilnikom.
(4) Kriteriji za davanje koncesije za obavljanje djelatnosti pružanja medij-
skih usluga televizije i radija jesu:
♦♦ programski uvjeti sukladno ovom Zakonu, a napose količina vlastite
proizvodnje, europskih audiovizualnih djela i djela neovisnih proi-
zvođača,
♦♦ vrijeme objavljivanja,
♦♦ kvaliteta i raznovrsnost audiovizualnih i/ili radijskih programa,
♦♦ posebni tehnički, financijski (visina sredstava i financijska jamstva) i
kadrovski uvjeti,
♦♦ poštivanje odredbi ovoga Zakona i propisa kojima se uređuju pore-
zne i druge obveze pravnih subjekata prema državnom proračunu i
proračunu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te
pravnim osobama u njihovom vlasništvu.
(5) Ponuda na temelju obavijesti iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati
dokaze o ispunjavanju uvjeta propisanih obaviješću, programsku osnovu
sukladno ovom Zakonu, podatke o strukturi vlasništva pravne osobe koja
podnosi ponudu, osobne podatke o tvrtki i sjedištu, odnosno imenu, pre-
zimenu i prebivalištu osoba koje neposredno ili posredno, preko drugih
pravnih osoba, imaju dionice ili udjele u toj pravnoj osobi, kao i podatke o
postotku tih dionica ili udjela. Ponuda mora sadržavati podatke o financij-
skoj sposobnosti ponuđača za obavljanje djelatnosti nakladnika televizije i/
ili radija.
(6) Prije donošenja odluke o davanju koncesije, Vijeće je ovlašteno sa regu-
latornim tijelima drugih država članica Europske unije razmijeniti informa-
cije o najpovoljnijem ponuditelju ako će se djelatnost pružanja medijskih
usluga televizije i radija odnositi i na druge države članice Europske unije.
(7) Odluku o davanju koncesije donosi Vijeće nakon provedenog postupka
nadmetanja iz stavka 1. ovoga članka i provedenog postupka utvrđivanja
uvjeta za davanje koncesije.
485
(8) Odluka iz stavka 7. ovoga članka mora sadržavati:

♦♦ naziv davatelja koncesije,
♦♦ broj odluke i datum donošenja odluke,
♦♦ naziv odabranog najpovoljnijeg ponuditelja,
♦♦ osnovna prava i obveze davatelja koncesije i koncesionara,
♦♦ obvezu koncesionara da najkasnije do polovice roka na koji mu je
dana koncesija započne s radom na svim dodijeljenim radijskim fre-
kvencijama,
♦♦ vrstu i predmet koncesije,
♦♦ prirodu i opseg te mjesto, odnosno područje obavljanja djelatnosti
koncesije,
♦♦ rok na koji se daje koncesija,
♦♦ posebne uvjete kojima tijekom trajanja koncesije mora udovoljavati
odabrani najpovoljniji ponuditelj,
♦♦ iznos naknade za koncesiju ili osnovu za utvrđivanje iznosa naknade
za koncesiju koju će koncesionar plaćati,
♦♦ rok u kojem je odabrani najpovoljniji ponuditelj obvezan sklopiti
ugovor o koncesiji s davateljem koncesije, te posljedice nepoštivanja
roka za potpisivanje ugovora o koncesiji,
♦♦ obrazloženje razloga za odabir najpovoljnijeg ponuditelja,
♦♦ uputu o pravnom lijeku,
♦♦ potpis odgovorne osobe i pečat davatelja koncesije.
(9) Odluka o davanju koncesije može sadržavati i druge odgovarajuće po-
datke u skladu s dokumentacijom za nadmetanje, podnesenom ponudom
te odredbama ovoga Zakona, Zakona o koncesijama i pravilnika iz stavka
3. ovoga članka.
Članak 74.
(1) Pravo obavljanja djelatnosti pružanja medijskih usluga nakladnika tele-
vizije i/ili radija stječe se na temelju odluke o davanju koncesije i potpisanog
ugovora o koncesiji.
(2) Na temelju odluke o davanju koncesije Vijeće potpisuje s najpovoljnijim
ponuditeljem ugovor o koncesiji.
(3) Ugovor o koncesiji, osim uvjeta bitnih za ostvarivanje koncesije, mora
sadržavati programsku osnovu i druge uvjete iz ponude za dobivanje
koncesije.
486
DODAtCI
(4) Ako u roku utvrđenom u odluci iz stavka 2. ovoga članka najpovoljniji

ponuditelj ne potpiše ugovor o koncesiji koji je sastavljen u pisanom obliku
u skladu s dokumentacijom za nadmetanje, svim podatcima iz obavijesti
o namjeri davanja koncesije, odabranom ponudom te odlukom o davanju
koncesije, Vijeće će poništiti odluku o davanju koncesije, a ponuditelj nema
pravo na naknadu štete.
(5) Nije dopušteno prenošenje koncesije za obavljanje djelatnosti pružanja
medijskih usluga televizije i radija na drugu osobu.
Članak 75.
(1) Područje koncesije može biti na državnoj, regionalnoj, županijskoj,
gradskoj, općinskoj ili na drugoj razini utvrđenoj posebnim propisom.
(2) Područje koncesije na državnoj razini mora obuhvatiti najmanje 60%
stanovništva Republike Hrvatske, a na regionalnoj razini najmanje 70% sta-
novništva regije.
(3) Koncesija se daje na vrijeme koje ne može biti dulje od petnaest niti
kraće od osam godina. Kriterije za utvrđivanje vremena trajanja koncesije
propisuje Vijeće pravilnikom iz članka 73. stavka 3. ovoga Zakona.
(4) Za koncesiju se plaća naknada. Naknada za koncesiju uplaćuje se u ko-
rist državnog proračuna.
(5) Visinu i način plaćanja naknade za koncesiju propisuje Vijeće, kao i vi-
sinu i način plaćanja naknade za dokumentaciju za nadmetanje i ponudu
podnesenu na temelju obavijesti o namjeri davanja koncesije.
(6) Koncesija za obavljanje djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije
i/ili radija upisuje se u Upisnik koji vodi Vijeće i Registar koncesija koji vodi
Ministarstvo financija. Sadržaj i način vođenja Upisnika propisuje Vijeće
pravilnikom.
Članak 76.
(1) Vijeće će donijeti odluku o privremenom ili trajnom oduzimanju konce-
sije ili dopuštenja pružatelju medijskih usluga ako utvrdi:
1. da je koncesija dana na temelju netočno iskazanih podataka važnih
za donošenje odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja,
487
2. da nakladnik televizije i/ili radija nije počeo ostvarivati koncesiju u

roku određenom ugovorom o koncesiji ili ne poštuje tehničke uvjete
iz ugovora o koncesiji dulje od mjesec dana od početka ostvarivanja
koncesije, odnosno prekine ostvarivati koncesiju dulje od 48 sati,
3. da pružatelj medijskih usluga i nakon treće opomene Vijeća, koje je
ono izreklo u prethodnih 12 mjeseci, postupa suprotno odredbama
ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona ili ugo-
vora o koncesiji,
4. da nakladnik televizije i/ili radija više ne ispunjava uvjete za obavlja-
nje djelatnosti iz članka 22. ovoga Zakona,
5. da pružatelj medijskih usluga objavljuje audiovizualne ili radijske
programe suprotno članku 12. i/ili 20. i/ili 26. ovoga Zakona,
6. da se pružatelj medijskih usluga ni nakon primitka opomene Vijeća
ne pridržava najmanje 90% programske osnove,
7. da se pružatelj medijskih usluga ni nakon primitka opomene Vijeća
ne pridržava utvrđenog vremena objavljivanja iz članka 36. stavka 3.
i/ili 4. i/ili 5. i/ili 6. i/ili 7. ovoga Zakona,
8. da je pružatelj medijskih usluga onemogućio drugom pružatelju me-
dijskih usluga ostvarivanje prava na kratku informaciju u skladu sa
člankom 45. stavkom 3. ovoga Zakona suprotno nalogu Vijeća,
9. da pružatelj medijskih usluga nije platio naknadu za koncesiju više od
2 puta uzastopno ili općenito neuredno plaća naknadu za koncesiju,
10. da pružatelj medijskih usluga nije ni nakon primitka opomene Vi-
jeća, u određenom roku dostavio podatke o promjeni podataka iz
11. postojanje nedopuštene koncentracije utvrđene ovim Zakonom,
12. da pružatelj medijskih usluga ni nakon opomene Vijeća nije u odre-
đenom roku pribavio odobrenje od ovlaštene udruge za kolektivno
ostvarivanje autorskih i srodnih prava,
13. da je pružatelj medijskih usluga prenio koncesiju na drugu osobu su-
protno članku 74. stavku 5. ovoga Zakona,
14. da je pružatelj medijskih usluga prenio dopuštenje na drugu osobu
suprotno članku 19. stavku 7. i članku 79. stavku 7. ovoga Zakona,
15. da pružatelj medijskih usluga unatoč odluci Vijeća o mjerama radi
privremenog ograničenja slobode prenošenja audiovizualnih me-
dijskih usluga iz druge države objavljuje audiovizualne programe iz
članka 77. ovoga Zakona.
488
DODAtCI
(2) Koncesija prestaje u sljedećim slučajevima:

1. istekom vremena na koje je dana,
2. ako se pružatelj medijskih usluga odrekne koncesije,
3. prestankom pravne osobe pružatelja medijskih usluga ili prestankom
obrta,
4. ako je pružatelju medijskih usluga pravomoćnom odlukom suda za-
branjeno obavljanje djelatnosti za koju je koncesija dana,
5. sporazumnim raskidom ugovora o koncesiji,
6. trajnim oduzimanjem koncesije.
(3) Ugovor o koncesiji prestaje važiti danom dostave pružatelju medijskih
usluga odluke o oduzimanju koncesije odnosno danom prestanka koncesije.
Članak 77.
(1) Iznimno od odredbe članka 8. ovoga Zakona, Vijeće može poduzeti od-
govarajuće mjere radi privremenog ograničenja slobode prenošenja audio-
vizualnih medijskih usluga iz drugih država, u slučaju kada je Republika
Hrvatska ovlaštena privremeno odstupiti od obveze osiguranja slobode
prijama audiovizualnih medijskih usluga i ponovnog prijenosa na svojem
području, ako su ispunjeni uvjeti propisani stavkom 2., 3. i 4. ovoga članka.
(2) Mjere iz stavka 1. ovoga članka poduzet će se u odnosu na audiovizualne
medijske usluge televizije ako:
♦♦ televizijsko emitiranje koje dolazi iz druge zemlje članice Europske
unije očito, ozbiljno i teško krši odredbe članka 26. stavka 2. ili 3. ovo-
ga Zakona i/ili televizijsko emitiranje potiče mržnju na osnovi rase,
spola, vjere ili nacionalnosti,
♦♦ je u prethodnih 12 mjeseci nakladnik televizije postupio u smislu
prethodnog podstavka najmanje dva puta,
♦♦ je Republika Hrvatska pisano obavijestila nakladnika televizije i Eu-
ropsku komisiju o navodnim povredama iz ovoga članka i o mjerama
koje će poduzeti ako se takve povrede ponove,
♦♦ konzultacije s državom članicom Europske unije koja obavlja prije-
nos i Europskom komisijom nisu pridonijele prijateljskoj nagodbi u
roku od 15 dana od dana obavijesti iz prethodnog podstavka, a na-
stavljeno je s navedenim povredama.
(3) Mjere iz stavka 1. ovoga članka poduzet će se u odnosu na audiovizualne
medijske usluge na zahtjev ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:
489
♦♦ mjere su potrebne zbog jednog od sljedećih razloga: javne politike,

posebno sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela,
uključujući zaštitu maloljetnika i borbu protiv svakog raspirivanja
mržnje na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti te povrede ljud-
skog dostojanstva pojedinca; zaštite javnog zdravlja; javne sigurnosti,
uključujući zaštitu nacionalne sigurnosti i obrane; te zaštitu potroša-
ča uključujući ulagače,
♦♦ mjere se poduzimaju protiv audiovizualne medijske usluge na zahtjev
koja dovodi u pitanje ciljeve iz stavka 3. podstavka 1. ovoga članka ili
predstavlja ozbiljan ili značajan rizik da će ti ciljevi biti dovedeni u
pitanje,
♦♦ mjere su primjerene ciljevima iz stavka 3. podstavka 1. ovoga članka,
♦♦ Republika Hrvatska je prije poduzimanja predmetnih mjera, ne do-
vodeći u pitanje sudske postupke, uključujući prethodne postupke
i radnje poduzete u okviru kaznene istrage, zatražila od države čla-
nice unutar čije se nadležnosti pružatelj medijskih usluga nalazi da
poduzme mjere koje ta država članica nije poduzela ili one nisu bile
odgovarajuće,
♦♦ Republika Hrvatska obavijestila je Europsku komisiju i državu čla-
nicu unutar čije se nadležnosti pružatelj medijskih usluga nalazi o
namjeri poduzimanja mjera.
(4) U hitnim slučajevima Republika Hrvatska može odstupiti od uvjeta na-
vedenih u stavku 3. podstavku 4. i 5. ovoga članka te je u tim slučajevima
dužna u što kraćem roku obavijestiti o poduzetim mjerama Europsku ko-
misiju i državu članicu unutar čije se nadležnosti pružatelj medijskih usluga
nalazi, navodeći razloge zbog kojih smatra da se radi o hitnom slučaju.
(5) Vijeće će odmah prekinuti primjenu mjera iz stavka 1. ovoga članka,
ako Europska komisija utvrdi da one nisu u skladu s propisima Europske
zajednice.
Članak 78.
(1) Vijeće može na zahtjev nakladnika televizije i/ili radija donijeti odluku
o ponovnom davanju koncesije za sljedeće razdoblje, uz objavu obavijesti o
namjeri davanja koncesije, ako nakladnik televizije i/ili radija pruža usluge
u skladu s ovim Zakonom, drugim propisima i ugovorom o koncesiji te is-
punjava kriterije propisane pravilnikom iz stavka 4. ovoga članka.
490
DODAtCI
(2) Zahtjev za ponovno davanje koncesije nakladnik televizije i/ili radija

mora podnijeti Vijeću najmanje 6 mjeseci prije isteka trajanja koncesije.
(3) Na temelju odluke Vijeća iz stavka 1. ovoga članka potpisuje se ugovor
o koncesiji.
(4) Kriterije za donošenje odluke iz stavka 1. ovoga članka propisuje Vijeće
pravilnikom iz članka 73. stavka 3. ovoga Zakona.
Članak 79.
Postupak davanja dopuštenja za satelitski, internetski, kabelski i
drugi oblik prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa
(1) Vijeće daje pružatelju medijskih usluga iz članka 5. ili 6. ovoga Zakona,
koji nije dobio koncesiju u smislu članka 74. ovoga Zakona i nije pružatelj
medijskih usluga na zahtjev u smislu članka 19. ovoga Zakona, dopuštenje
za satelitski, internetski, kabelski prijenos i druge dopuštene oblike prijeno-
sa audiovizualnog i/ili radijskog programa.
(2) Dopuštenje se daje na temelju zahtjeva pružatelja medijskih usluga koji
je ostvario tehničke uvjete za prijenos programa i uvjete iz članka 23. ovoga
Zakona.
(3) Prije donošenja odluke o davanju dopuštenja, Vijeće je ovlašteno sa re-
gulatornim tijelima drugih država članica Europske unije razmijeniti infor-
macije o pružatelju medijskih usluga ako se prijenos programa iz stavka 1.
ovoga članka odnosi i na druge države članice Europske unije.
(4) Vijeće je dužno donijeti odluku o davanju i uskraćivanju dopuštenja iz
stavka 1. ovoga članka žurno, a najkasnije u roku od 30 dana od prijama
urednog zahtjeva.
(5) Na temelju odluke o davanju dopuštenja iz stavka 1. ovoga članka pru-
žatelj medijskih usluga upisuje se u Upisnik koji vodi Vijeće.
(6) Vijeće će po službenoj dužnosti donijeti odluku o prestanku važenja
dopuštenja iz stavka 1. ovoga članka i brisati pružatelja medijskih usluga iz
Upisnika u sljedećim slučajevima:
♦♦ ako pružatelj medijskih usluga u pisanom obliku izvijesti Vijeće o
prestanku obavljanja djelatnosti,
♦♦ ako pružatelj medijskih usluga prekine obavljati djelatnost na raz-
doblje dulje od godine dana,
491
♦♦ ako pružatelj medijskih usluga više ne ispunjava tehničke uvjete pri-

jenosa audiovizualnih i radijskih programa,
♦♦ ako je pružatelju medijskih usluga pravomoćnom odlukom suda za-
branjeno obavljanje upisane djelatnosti,
♦♦ nakon prestanka pravne osobe pružatelja medijskih usluga ili pre-
stanka obrta,
♦♦ ako je ostvarena nedopuštena koncentracija medija propisana ovim
Zakonom.
(7) Dopuštenje za satelitski, internetski, kabelski i drugi oblik prijenosa au-
diovizualnih i radijskih programa može se prenijeti na drugu osobu zajedno
s imovinom, pravima i obvezama prijeko potrebnim za neprekinuti nasta-
vak ostvarivanja dopuštenja, uz prethodno pribavljenu suglasnost Vijeća.
(8) Popis pružatelja medijskih usluga iz stavka 1. ovoga članka Vijeće objav-
ljuje na internetskoj stranici Vijeća.
(9) Sadržaj i način vođenja Upisnika iz stavka 5. ovoga članka propisuje
Vijeće pravilnikom iz članka 75. stavka 6. ovoga Zakona.
(10) Na audio i audiovizualne usluge iz stavka 1. ovoga članka primjenjuju
se također odredbe članka 23. do 46. ovoga Zakona.
VIII. ELEKTRONIČKE PUBLIKACIJE
Članak 80.
(1) Na elektroničke publikacije na odgovarajući se način primjenjuju odred-
be iz članka 12., 15., 26. i 27. ovoga Zakona.
(2) Fizička i pravna osoba mora prije prve objave elektroničke publikacije
podnijeti prijavu za upis u Upisnik pružatelja elektroničkih publikacija koji
vodi Vijeće.
(3) Sadržaj prijave te sadržaj i način vođenja Upisnika iz stavka 2. ovoga
članka propisuje Vijeće pravilnikom iz članka 75. stavka 6. ovoga Zakona.
492
DODAtCI
IX. ZABRANA I PRESTANAK OBAVLJANJA DJELATNOSTI
Članak 81.
(1) Fizička ili pravna osoba ne smije objavljivati audiovizualne i/ili radijske
programe ako ne ispunjava uvjete iz ovoga Zakona.
(2) Vijeće može osobi iz stavka 1. ovoga članka zabraniti obavljanje dje-
latnosti pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga te pokrenuti
postupak pred nadležnim tijelom radi privremenog oduzimanja uređaja za
rad, proizvoda i materijala koji je upotrebljavan za obavljanje djelatnosti.
X. PREKRŠAJNE ODREDBE
Članak 82.
će se za prekršaj pravna osoba koja:
1. obavlja djelatnost pružanja audio ili audiovizualnih medijskih usluga
odnosno pružanja usluga elektroničkih publikacija, a nije kao pru-
žatelj medijskih usluga odnosno pružatelj elektroničkih publikacija
upisana u sudski ili drugi propisani registar, te ne udovoljava drugim
uvjetima iz ovoga Zakona,
2. objavi audio i/ili audiovizualne medijske usluge suprotno zabrani iz
3. ne objavi bez naknade na zahtjev nadležnoga državnog tijela nužnu
obavijest iz članka 15. stavka 1. ovoga Zakona,
4. objavi audiovizualnu komercijalnu komunikaciju suprotno članku
16. stavcima 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. ovoga Zakona,
5. objavi sponzorirane audiovizualne medijske usluge i programe su-
protno zabrani iz članka 17. stavka 2., 3., 4. i 5. ovoga Zakona,
6. objavi plasman proizvoda suprotno odredbama članka 18. stavka 2.,
4. i 6. ovoga Zakona,
7. obavlja djelatnost pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih uslu-
ga na zahtjev bez dopuštenja iz članka 19. stavku 1. ovoga Zakona ili
suprotno izdanom dopuštenju,
8. obavi prijenos dopuštenja na drugu osobu suprotno odredbi članka
19. stavka 7. ovoga Zakona
493
9. obavlja djelatnost pružanja audiovizualnih medijskih usluga na za-

htjev koje mogu ozbiljno narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj
maloljetnika protivno odredbi članka 20. stavka 1. ovoga Zakona,
10. promijeni, odnosno dopuni programsku osnovu za više od 10% nje-
zinog sadržaja protivno odredbi članka 23. stavka 5. ovoga Zakona,
11. objavi programe koji ne udovoljavaju propisanim kriterijima iz član-
ka 25. stavka 1. ovoga Zakona, ili u objavi sadržaja radijskog i tele-
vizijskog programa ne postupi prema odredbi članka 25. stavka 2.
ovoga Zakona,
12. objavi program suprotno zabrani iz članka 26. stavaka 1., 2. i 3. ovoga
Zakona,
13. obavi usporedno oglašavanje suprotno članku 29. stavku 3. ovoga
Zakona,
14. obavi oglašavanje i teletrgovinu a ne postupi prema odredbi članka
29. stavka 1. i 2. ovoga Zakona ili postupi suprotno odredbi članka 30.
ovoga Zakona,
15. obavi oglašavanje i teletrgovinu suprotno odredbi članka 31. ovoga
Zakona,
16. obavi oglašavanje i teletrgovinu u trajanju duljem od propisanog u
članku 32. stavku 1. ovoga Zakona ili obavi oglašavanje i teletrgovinu
suprotno odredbama članka 32. stavka 3., 4., 5. i 6. ovoga Zakona,
17. emitira izloge namijenjene teletrgovini u trajanju kraćem od propi-
sanog u članku 34. stavku 1. ovoga Zakona ili obavlja oglašavanje ili
teletrgovinu preko programa koji su isključivo posvećeni teletrgovini
ili samopromidžbi suprotno članku 34. stavku 2. ovoga Zakona,
18. objavi sponzorirani program suprotno odredbi članka 35. ovoga
Zakona,
19. ne izvrši obveze objavljivanja programa u propisanom vremenu iz
članka 36. stavka 3., 4., 5., 6., 7. i 8. ovoga Zakona,
20. ne izvrši obvezu o propisanom udjelu vlastite proizvodnje iz članka
38. stavka 1. ili 2. ovoga Zakona,
21. ne postigne opseg udjela europskih audiovizualnih djela iz članka 42.
stavaka 1. i 2. ovoga Zakona,
22. ne postigne opseg udjela audiovizualnih djela neovisnih proizvođača
iz članka 44. stavaka 1., 2. i 3. ovoga Zakona,
23. ne pruži pravo na kratku informaciju sukladno članku 45. stavku 1.,
2., 3., 9. i 10. ovoga Zakona,
494
DODAtCI
24. pruži pravo na kratku informaciju suprotno odredbama članka 45.

25. koristi pravo na kratku informaciju suprotno odredbi članka 45. stav-
ka 5., 8. i 11. ovoga Zakona,
26. prenese događaj od velike važnosti za javnost Republike Hrvatske
ili druge države članice Europske unije ili države članice međuna-
rodnog ugovora koji obvezuje Republiku Hrvatsku protivno odredbi
članka 46. stavka 1. ili 4. ovoga Zakona,
27. obavi povezivanje televizijskih i radijskih programa u mreže suprot-
no odredbi članka 47. stavka 1. podstavka 1., 2. i 3. ovoga Zakona,
28. ne objavi udio vlastite proizvodnje propisan za pružatelja medijskih
usluga neprofitne televizije i/ili radija prema članku 48. stavku 1.
ovoga Zakona ili objavi promidžbene poruke u trajanju duljem od
propisanog u članku 48. stavku 6. ovoga Zakona,
29. ne izvrši obvezu dostave podataka o imateljima dionica i udjela pre-
ma članku 52. stavku 1. ovoga Zakona nakon upozorenja Vijeća ili ne
dostavi ovjerene preslike isprava o stjecanju dionica ili udjela u pru-
žatelju medijskih usluga prema članku 52. stavku 2. ovoga Zakona ili
ne objavi podatke iz članka 52. stavka 4. ovoga Zakona u „Narodnim
novinama“,
30. 29.a prikrije vlasničku strukturu pružatelja medijskih usluga ili vla-
sništvo stjecatelja dionica ili udjela u pružatelju medijskih usluga su-
protno zabrani iz članka 52. stavka 5. ovoga Zakona,
31. ostvari nedopuštenu koncentraciju suprotno odredbi članka 54. i/ili
55. ovoga Zakona,
32. ne prijavi promjenu vlasničke strukture prema odredbi članka 57.
33. obavi prijenos koncesije na drugu osobu suprotno odredbi članka 74.
34. obavlja satelitski, internetski, kabelski ili drugi oblik prijenosa audio-
vizualnog i/ili radijskog programa bez dopuštenja iz članka 79. ovoga
Zakona ili suprotno izdanom dopuštenju,
35. obavi prijenos dopuštenja na drugu osobu suprotno odredbi članka
79. stavka 7. ovoga Zakona.
495
(3) Ako prekršaj iz stavka 1. ovoga članka počini fizička osoba obrtnika i
do 100.000,00 kuna.
(4) Ako prekršaj iz stavka 1. točke 1. ovoga članka počini fizička osoba,
kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna.
(5) Imovinska korist ostvarena prekršajem oduzet će se.
Članak 83.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna kaznit će
se za prekršaj pravna osoba koja:
1. objavi audiovizualni ili radijski program koji sadrži nagradna natjeca-
nja ili različite oblike nagradnog sudjelovanja gledatelja ili slušatelja
suprotno članku 13. stavku 2. i 3. ovoga Zakona,
2. objavi sponzorirane audiovizualne medijske usluge i programe koji
ne ispunjavaju uvjete iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona,
3. ne označi reprizu radijske ili televizijske emisije sukladno članku 38.
stavku 3. ovoga Zakona i/ili ne označi reprizu radijske ili televizijske
emisije na način propisan pravilnikom iz članka 38. stavka 4. ovoga
Zakona,
4. postupi u pogledu korištenja dobiti od djelatnosti suprotno članku
48. stavku 2. ovoga Zakona,
5. postupi u pogledu uređaja odnosno sredstava koji omogućavaju
slobodan pristup zaštićenim uslugama suprotno članku 50. ovoga
Zakona,
6. sudjeluje u postupku davanja koncesije suprotno odredbi članka 58.
7. postane nakladnik televizije i/ili radija i/ili osnivač nakladnika tele-
vizije i /ili radija, odnosno stekne više od 10% vlasništva dionica ili
udjela ili upravljačkih, odnosno glasačkih prava, u kapitalu nakladni-
ka televizije i/ili radija suprotno članku 60. stavku 1. ovoga Zakona,
8. ne izvrši obvezu podnošenja prijave za upis u Upisnik pružatelja us-
luge elektroničkih publikacija iz članka 80. stavka 2. ovoga Zakona.
496
DODAtCI
do 50.000,00 kuna.
(4) Ako prekršaj iz stavka 1. točke 5. ovoga članka počini fizička osoba, ka-
znit će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 40.000,00 kuna.
(5) Predmeti koji su nastali počinjenjem prekršaja iz stavka 1. točke 5. ovo-
ga članka oduzet će se i uništiti, a predmeti koji su bili namijenjeni ili kori-
šteni za počinjenje prekršaja iz stavka 1. točke 5. ovoga članka oduzet će se.
(6) Pravnoj osobi, fizičkoj osobi te fizičkoj osobi obrtniku i osobi koja obav-
lja drugu samostalnu djelatnost, koja prekršaje iz stavka 1. točke 5. ovoga
članka počini u obavljanju djelatnosti može se izreći zaštitna mjera zabrane
obavljanja djelatnosti ili dijelova djelatnosti u trajanju do jedne godine ako
je počinjeni prekršaj naročito težak zbog načina izvršenja, posljedica djela,
povrata počinitelja ili drugih okolnosti počinjenog prekršaja koje ga čine
naročito teškim.
(7) Imovinska korist ostvarena prekršajem oduzet će se.
XI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 84.
(1) Pružatelji medijskih usluga dužni su u roku od 6 mjeseci od dana stu-
panja na snagu ovoga Zakona uskladiti svoj rad, poslovanje i opće akte s
odredbama ovoga Zakona.
(2) Smatra se da pružatelji medijskih usluga iz članka 19. i 79. ovoga Zakona
koji su započeli obavljati djelatnost prije stupanja na snagu ovoga Zakona
imaju dopuštenje za obavljanje djelatnosti u smislu ovoga Zakona, ako u
roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnesu Vijeću
za elektroničke medije uredan zahtjev za izdavanje dopuštenja iz članka 19.
i 79. ovoga Zakona.
Članak 85.
Postupci započeti prema odredbama Zakona o elektroničkim medijima
(„Narodne novine“, br. 122/03., 79/07., 32/08. i 65/09.) do dana stupanja na
497
snagu ovoga Zakona dovršit će se prema odredbama toga Zakona i propisa

donesenih na temelju toga Zakona.
Članak 86.
Članovi Vijeća za elektroničke medije, predsjednik Vijeća i ravnatelj
Agencije za elektroničke medije nastavljaju s radom i nakon stupanja na
snagu ovoga Zakona, do isteka vremena na koje su imenovani, odnosno
do imenovanja novih članova Vijeća u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Članak 87.
Obvezuje se Agencija za elektroničke medije da u roku od 90 dana od
dana stupanja na snagu ovoga Zakona uskladi Statut Agencije s njegovim
odredbama i podnese ga Hrvatskom saboru na potvrđivanje.
Članak 88.
(1) Vijeće za elektroničke medije u roku od 90 dana od dana stupanja na
snagu ovoga Zakona donijet će propise na temelju ovlasti utvrđenih ovim
Zakonom.
(2) Do stupanja na snagu propisa iz stavka 1. ovoga članka, u dijelu u kojem
nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona, primjenjivat će se:
♦♦ Pravilnik o visini i načinu plaćanja naknade za koncesiju za obavljanje
djelatnosti radija i/ili televizije kao i visini i načinu plaćanja naknade
za natječajnu dokumentaciju i ponudu na javni natječaj („Narodne
novine“, br. 28/06.),
♦♦ Pravilnik o sadržaju i postupku javnog natječaja za davanje koncesija
za obavljanje djelatnosti radija i/ili televizije („Narodne novine“, br.
98/07. i 105/07.),
♦♦ Pravilnik o posebnim tehničkim, prostornim, financijskim i kadrov-
skim uvjetima za obavljanje djelatnosti radija i televizije („Narodne
novine“, br. 111/07.),
♦♦ Pravilnik o načinu i postupku provedbe javnog natječaja za sufinan-
ciranje programskih sadržaja iz sredstava Fonda za poticanje plura-
lizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, kriterijima za raspo-
djelu sredstava te načinu praćenja trošenja sredstava i ostvarivanja
programskih sadržaja za koje su dodijeljena („Narodne novine“, br.
07/08. i 11/08.),
498
DODAtCI
♦♦ Pravilnik o kriterijima i načinu povećanja opsega udjela europskih

audiovizualnih djela („Narodne novine“, br. 47/08.),
♦♦ Pravilnik o kriterijima i načinu povećanja opsega udjela europskih
audiovizualnih djela neovisnih proizvođača („Narodne novine“, br.
47/08.),
♦♦ Pravila za ostvarivanje prava na ispravak u programima radija i tele-
vizije („Narodne novine“, br. 139/05),
♦♦ Popis značajnih događaja („Narodne novine“, br. 47/08.),
♦♦ Pravilnik o načinu postupanja nakladnika televizijske djelatnosti radi
zaštite maloljetnika („Narodne novine“, br. 130/08.).
Članak 89.
(1) Danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji na određiva-
nje usluga navedenih u pojmu audiovizualna medijska usluga u članku 2.
stavku 1. točki 3. ovoga Zakona primjenjuju se članci 56. i 57. Ugovora o
funkcioniranju Europske unije umjesto odredbi članka 56. i 57. Sporazuma
o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih za-
jednica i njihovih država članica.
(2) Danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji na utvrđivanje
potpada li pružatelj audiovizualnih medijskih usluga unutar nadležnosti
Republike Hrvatske ili druge države članice Europske unije u smislu članka
6. stavka 8. ovoga Zakona primjenjuju se članci 49. do 55. Ugovora o funk-
cioniranju Europske unije umjesto odredaba članka 48. do 50. Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajed-
nica i njihovih država članica.
Članak 90.
Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o elek-
troničkim medijima („Narodne novine“, br. 122/03., 79/07., 32/08. i 65/09.).
Članak 91.
novinama“.
499
ZAKON O PRAVU NA PRISTUP INFORMACIJAMA

(Pročišćeni tekst, „Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15)
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
(1) Ovim se Zakonom uređuje pravo na pristup informacijama i ponovnu
uporabu informacija koje posjeduju tijela javne vlasti, propisuju se načela,
ograničenja, postupak i način ostvarivanja i olakšavanja pristupa i ponovne
uporabe informacija, djelokrug, način rada i uvjeti za imenovanje i razrje-
šenje Povjerenika za informiranje te inspekcijski nadzor nad provedbom
ovoga Zakona.
(2) Ovim se Zakonom uređuju i druge obveze tijela javne vlasti te prekršaj-
ne odredbe vezane za ostvarivanje prava na pristup informacijama.
(3) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na stranke u sudskim, uprav-
nim i drugim na zakonu utemeljenim postupcima, kojima je dostupnost
informacija iz tih postupaka utvrđena propisom.
(4) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na informacije za koje postoji
obveza čuvanja tajnosti, sukladno zakonu koji uređuje sigurnosno-obavje-
štajni sustav Republike Hrvatske.
(5) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na informacije koje predstav-
ljaju klasificirane informacije čiji su vlasnici međunarodne organizacije ili
druge države, te klasificirane informacije tijela javne vlasti koje nastaju ili se
razmjenjuju u okviru suradnje s međunarodnim organizacijama ili drugim
državama.
Usklađenost s propisima Europske unije
Članak 2.
Ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa sljedećim aktima Europ-
ske unije:
500
DODAtCI
♦♦ Direktiva 2003/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. stude-

nog 2003. o ponovnoj uporabi informacija javnog sektora (SL L 345,
17. 11. 2003.),
♦♦ Uredba 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja
2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vije-
ća i Komisije (SL L 145, 31. 5. 2001.),
♦♦ Direktiva 2013/37/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja
2013. o izmjeni Direktive 2003/98/EZ o ponovnoj uporabi informa-
cija javnog sektora (SL L 175, 27. 6. 2013.).
Članak 3.
Cilj
Cilj ovog Zakona je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republi-
ke Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu
uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i jav-
nosti djelovanja tijela javne vlasti.
Članak 4.
Rodna neutralnost izraza
Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu i propisima koji se donose na te-
melju njega, a koji imaju rodno značenje, bez obzira na to jesu li korišteni u
muškom ili ženskom rodu, obuhvaćaju na jednak način muški i ženski rod.
Članak 5.
Pojmovi
Pojedini izrazi u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:
1. Korisnik prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu in-
formacija (u daljnjem tekstu: korisnik) je svaka domaća ili strana fizička i
pravna osoba.
2. Tijela javne vlasti, u smislu ovoga Zakona, su tijela državne uprave,
druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave,
pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je
osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne)
samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje
se temeljem posebnoga propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz držav-
nog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne)
501
samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja, i sl.), kao i tr-

govačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne
(regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.
3. Informacija je svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku
dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan
(napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili
neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima
ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organi-
zacijom i radom tijela javne vlasti.
4. Međunarodna informacija je ona informacija koju je Republici Hr-
vatskoj ustupila strana država ili međunarodna organizacija s kojom Repu-
blika Hrvatska surađuje ili joj je član.
5. Pravo na pristup informacijama obuhvaća pravo korisnika na tra-
ženje i dobivanje informacije kao i obvezu tijela javne vlasti da omogući
pristup zatraženoj informaciji, odnosno da objavljuje informacije neovisno
o postavljenom zahtjevu kada takvo objavljivanje proizlazi iz obveze odre-
đene zakonom ili drugim propisom.
6. Ponovna uporaba znači uporabu informacija tijela javne vlasti od
strane fizičkih ili pravnih osoba, u komercijalnu ili nekomercijalnu svrhu
različitu od izvorne svrhe za koju su informacije nastale, a koja se ostvaruje
u okviru zakonom ili drugim propisom određenog djelokruga ili posla koji
se uobičajeno smatra javnim poslom. Razmjena informacija između tijela
javne vlasti radi obavljanja poslova iz njihova djelokruga ne predstavlja po-
novnu uporabu.
7. Test razmjernosti i javnog interesa je procjena razmjernosti između
razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te
omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.
8. Vlasnik informacije je tijelo javne vlasti u okviru čijeg djelokruga
je nastala informacija klasificirana stupnjem tajnosti odnosno tijelo druge
države ili međunarodna organizacija u okviru čijeg djelokruga je nastala
međunarodna informacija.
9. Središnji katalog službenih dokumenata Republike Hrvatske je na
internetu javno dostupan alat koji korisnicima kroz puni tekst i/ili uređeni
skup metapodataka omogućuje trajni pristup dokumentima pohranjenim u
bazi elektroničkih dokumenata i/ili fizičkim zbirkama.
10. Strojno čitljiv oblik je oblik datoteke strukturiran tako da ga pro-
gramska aplikacija može lako identificirati, prepoznati i iz njega izdvojiti
502
DODAtCI
određene podatke, uključujući pojedinačne podatke i njihovu unutarnju

strukturu.
11. Otvoreni oblik je oblik datoteke koji je neovisan o korištenoj platfor-
mi i dostupan javnosti bez ograničenja koja bi priječila ponovnu uporabu.
12. Otvoreni standard je u pisanom obliku utvrđen standard s detalj-
nim specifikacijama preduvjeta za osiguravanje interoperabilnosti softvera.
13. Portal otvorenih podataka je podatkovni čvor koji služi za priku-
pljanje, kategorizaciju i distribuciju otvorenih podataka javnog sektora.
Portal predstavlja svojevrsni katalog metapodataka koji omogućava lakše
pretraživanje otvorenih podataka.
14. Metapodatci su podatci o podatcima, odnosno podatci koji opisuju
karakteristike nekog izvora. Oni mogu opisivati jedan podatak, cijelu sku-
pinu podataka ili samo neki dio cjeline.
15. Odgovorna osoba u smislu ovoga Zakona je osoba u tijelu javne
vlasti čije je činjenje ili nečinjenje dovelo do povrede Zakona.
II. NAČELA
Članak 6.
Načelo javnosti i slobodnog pristupa
Informacije su dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj
osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.
Članak 7.
Načelo pravodobnosti, potpunosti i točnosti informacija
Informacije koje tijela javne vlasti objavljuju odnosno daju moraju biti
pravodobne, potpune i točne.
Članak 8.
Načelo jednakosti
(1) Pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada
svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima. Korisnici su
ravnopravni u njegovu ostvarivanju.
503
(2) Tijela javne vlasti ne smiju staviti korisnike u neravnopravan položaj, a

osobito na način da se pojedinim korisnicima informacija pruža prije nego
ostalima ili na način kojim im se posebno pogoduje.
Članak 9.
Načelo raspolaganja informacijom
Korisnik koji raspolaže informacijom sukladno ovom Zakonu, ima pra-
vo tu informaciju javno iznositi.
Članak 9.a
Načelo međusobnog poštovanja i suradnje
Odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje se na suradnji i pružanju po-
moći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.
III. OBVEZE TIJELA JAVNE VLASTI
Članak 10.
Objavljivanje informacija
(1) Tijela javne vlasti obvezna su na internetskim stranicama na lako pretra-
živ način i u strojno čitljivom obliku objavljivati:
1. zakone i ostale propise koji se odnose na njihovo područje rada,
2. opće akte i odluke koje donose, kojima se utječe na interese korisni-
ka, s razlozima za njihovo donošenje,
3. nacrte zakona i drugih propisa te općih akata za koje se provodi po-
stupak savjetovanja s javnošću, u skladu s člankom 11. ovoga Zakona,
4. godišnje planove, programe, strategije, upute, izvješća o radu, finan-
cijska izvješća i druge odgovarajuće dokumente koji se odnose na po-
dručje rada tijela javne vlasti,
5. registre i baze podataka ili informacije o registrima i bazama podata-
ka iz njihove nadležnosti i načinu pristupa i ponovne uporabe,
6. informacije o javnim uslugama koje tijelo javne vlasti pruža, na vidlji-
vu mjestu, uz poveznicu na one koje pruža elektroničkim putem,
7. podatke o izvoru financiranja, proračun, financijski plan ili drugi od-
govarajući dokument kojim se utvrđuju prihodi i rashodi tijela javne
504
DODAtCI
vlasti te podatke i izvješća o izvršenju proračuna, financijskog plana

ili drugog odgovarajućeg dokumenta,
8. informacije o dodijeljenim bespovratnim sredstvima, sponzorstvi-
ma, donacijama ili drugim pomoćima, uključujući popis korisnika i
visinu iznosa,
9. informacije o postupcima javne nabave, dokumentaciju potrebnu za
nadmetanje, informacije o izvršavanju ugovora i druge informacije
za koje postoji obveza objavljivanja sukladno zakonu kojim se uređu-
je javna nabava,
10. obavijesti o raspisanim natječajima, dokumentaciju potrebnu za su-
djelovanje u natječajnom postupku te obavijest o ishodu natječajnog
postupka,
11. informacije o unutarnjem ustrojstvu tijela javne vlasti, s imenima čel-
nika tijela i voditelja ustrojstvenih jedinica i njihovim podatcima za
kontakt,
12. zaključke sa službenih sjednica tijela javne vlasti i službene doku-
mente usvojene na tim sjednicama te informacije o radu formalnih
radnih tijela iz njihove nadležnosti na kojima se odlučuje o pravima i
interesima korisnika,
13. obavijest o načinu i uvjetima ostvarivanja prava na pristup informa-
cijama i ponovnu uporabu informacija na vidljivu mjestu, s podatci-
ma za kontakt službenika za informiranje, potrebnim obrascima ili
poveznicama na obrasce te visinom naknade za pristup informaci-
jama i ponovnu uporabu informacija, sukladno kriterijima iz članka
19. stavka 3. ovoga Zakona,
14. odgovore na najčešće postavljena pitanja, o načinu podnošenja upita
građana i medija, kao i ostale informacije (vijesti, priopćenja za jav-
nost, podatci o aktivnostima), u svrhu informiranja javnosti o svom
radu i ostvarivanju njihovih prava i izvršavanju obveza.
(2) Odredbe ovoga članka ne primjenjuju se na informacije za koje postoje
ograničenja prava na pristup prema odredbama ovoga Zakona.
505
Članak 10.a
Dostavljanje dokumenata u Središnji katalog službenih dokumenata
Republike Hrvatske
(1) Tijela državne uprave i druga državna tijela, pravne osobe koje Republi-
ka Hrvatska zakonom ili podzakonskim propisom osniva ili čije osnivanje
zakonom izričito predviđa te jedinice lokalne i područne (regionalne) sa-
mouprave, dužne su dokumente iz članka 10. stavka 1. točaka 2. i 4. ovoga
Zakona u elektroničkom obliku dostavljati u Središnji katalog službenih do-
kumenata Republike Hrvatske radi njihove trajne dostupnosti.
(2) Poslove vođenja i održavanja Središnjeg kataloga službenih dokumenata
Republike Hrvatske obavlja Digitalni informacijsko-dokumentacijski ured
Vlade Republike Hrvatske.
(3) Način ustrojavanja i vođenja Središnjeg kataloga službenih dokumenata
Republike Hrvatske propisat će pravilnikom ministar nadležan za poslove
uprave.
Članak 11.
Objavljivanje dokumenata u svrhu savjetovanja s javnošću
(1) Tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne
(regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima dužne su pro-
voditi savjetovanje s javnošću pri donošenju zakona i podzakonskih pro-
pisa, a pri donošenju općih akata odnosno drugih strateških ili planskih
dokumenta kad se njima utječe na interese građana i pravnih osoba.
(2) Savjetovanje s javnošću tijela državne uprave provode preko središnjeg
državnog internetskog portala za savjetovanja s javnošću, a druga državna
tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe
s javnim ovlastima preko internetske stranice ili preko središnjeg državnog
internetskog portala za savjetovanje s javnošću, objavom nacrta propisa,
općeg akta odnosno drugog dokumenta, s obrazloženjem razloga i ciljeva
koji se žele postići donošenjem propisa, akta ili drugog dokumenta te pozi-
vom javnosti da dostavi svoje prijedloge i mišljenja.
(3) Tijela javne vlasti iz stavka 1. ovoga članka dužna su provesti savjetova-
nje s javnošću u pravilu u trajanju od 30 dana, osim u slučajevima kad se
savjetovanje provodi sukladno propisu kojim se uređuje postupak procjene
učinaka propisa.
506
DODAtCI
(4) Po isteku roka za dostavu mišljenja i prijedloga tijelo javne vlasti dužno
je izraditi i objaviti na središnjem državnom internetskom portalu za sa-
vjetovanje s javnošću odnosno internetskoj stranici izvješće o savjetovanju
s javnošću, koje sadrži zaprimljene prijedloge i primjedbe te očitovanja s
razlozima za neprihvaćanje pojedinih prijedloga i primjedbi. Izvješće o sa-
vjetovanju s javnošću nositelj izrade nacrta obvezno dostavlja tijelu koje
usvaja ili donosi propis, opći akt ili dokument.
(5) Tijela javne vlasti dužna su donijeti i na svojoj internetskoj stranici obja-
viti plan savjetovanja s javnošću za kalendarsku godinu najkasnije do isteka
prethodne kalendarske godine. O izmjenama plana savjetovanja tijelo javne
vlasti dužno je istim putem izvijestiti javnost.
(6) Plan savjetovanja s javnošću sadrži naziv propisa, općeg akta ili doku-
menta za koji se provodi savjetovanje, očekivano vrijeme njegova dono-
šenja ili usvajanja, okvirno vrijeme provedbe internetskog savjetovanja te
druge predviđene načine na koje se namjerava provesti savjetovanje, kao
što su javne rasprave, distribucija nacrta propisa zainteresiranoj javnosti
elektroničkom poštom, sudjelovanje u radnim skupinama i drugo.
(7) Nakon provedenog savjetovanja dokumentaciju koja nastaje u postupku
savjetovanja s javnošću, bilo u elektroničkom obliku bilo na papiru, tijelo
javne vlasti dužno je čuvati u skladu s propisima o arhivskom gradivu.
Članak 12.
Javnost rada
(1) Tijela javne vlasti obvezna su javnost informirati o:
♦♦ dnevnom redu zasjedanja ili sjednica službenih tijela i vremenu nji-
hova održavanja, načinu rada i mogućnostima neposrednog uvida u
njihov rad,
♦♦ broju osoba kojima se može istodobno osigurati neposredan uvid u
rad tijela javne vlasti pri čemu se mora voditi računa o redoslijedu
prijavljivanja.
(2) Tijela javne vlasti nisu dužna osigurati neposredan uvid u svoj rad kada
se radi o pitanjima u kojima se po zakonu javnost mora isključiti, odnosno
ako se radi o informacijama za koje postoje ograničenja prava na pristup
prema odredbama ovog Zakona.
507
Članak 13.
Službenik za informiranje
(1) Tijelo javne vlasti obvezno je radi osiguravanja prava na pristup infor-
macijama donijeti odluku kojom će odrediti posebnu službenu osobu mje-
rodavnu za rješavanje ostvarivanja prava na pristup informacijama (u dalj-
njem tekstu: službenik za informiranje).
(2) Tijelo javne vlasti obvezno je upoznati javnost sa službenim podatcima
o službeniku za informiranje.
(3) Službenik za informiranje:
♦♦ obavlja poslove redovitog objavljivanja informacija, sukladno unu-
tarnjem ustroju tijela javne vlasti, kao i rješavanja pojedinačnih za-
htjeva za pristup informacijama i ponovne uporabe informacija,
♦♦ unapređuje način obrade, razvrstavanja, čuvanja i objavljivanja infor-
macija koje su sadržane u službenim dokumentima koji se odnose na
rad tijela javne vlasti,
♦♦ osigurava neophodnu pomoć podnositeljima zahtjeva u vezi s ostva-
rivanjem prava utvrđenih ovim Zakonom.
(4) Tijelo javne vlasti dužno je o odluci o određivanju službenika za infor-
miranje izvijestiti Povjerenika u roku od mjesec dana od donošenja odluke
o određivanju službenika za informiranje.
(5) Povjerenik vodi Registar službenika za informiranje.
Članak 14.
Službeni upisnik
(1) Tijelo javne vlasti dužno je voditi poseban službeni upisnik o zahtjevi-
ma, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama
i ponovnu uporabu informacija, u skladu s odredbama ovog Zakona.
(2) Ustroj, sadržaj i način vođenja službenog upisnika propisat će pravilni-
kom ministar nadležan za poslove opće uprave.
508
DODAtCI
IV. OGRANIČENJA PRAVA NA PRISTUP INFORMACIJAMA
Članak 15.
Ograničenja i njihovo trajanje
(1) Tijela javne vlasti ograničit će pristup informacijama koje se tiču svih
postupaka koje vode nadležna tijela u prethodnom i kaznenom postupku
za vrijeme trajanja tih postupaka.
(2) Tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji:
♦♦ ako je informacija klasificirana stupnjem tajnosti, sukladno zakonu
kojim se uređuje tajnost podataka,
♦♦ ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu,
♦♦ ako je informacija porezna tajna, sukladno zakonu,
♦♦ ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje za-
štite osobnih podataka,
♦♦ ako je informacija zaštićena propisima kojima se uređuje pravo in-
telektualnog vlasništva, osim u slučaju izričitoga pisanog pristanka
nositelja prava,
♦♦ ako je pristup informaciji ograničen sukladno međunarodnim ugo-
vorima ili se radi o informaciji nastaloj u postupku sklapanja ili pri-
stupanja međunarodnim ugovorima ili pregovora s drugim državama
ili međunarodnim organizacijama, do završetka postupka, ili se radi
o informaciji nastaloj u području održavanja diplomatskih odnosa;
♦♦ u ostalim slučajevima utvrđenim zakonom.
(3) Tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako postoje osno-
ve sumnje da bi njezino objavljivanje:
♦♦ onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog,
upravnog ili drugog pravno uređenog postupka, izvršenje sudske od-
luke ili kazne;
♦♦ onemogućilo rad tijela koja obavljaju upravni nadzor, inspekcijski
nadzor, odnosno nadzor zakonitosti.
(4) Tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je:
♦♦ informacija u postupku izrade unutar jednog ili među više tijela jav-
ne vlasti, a njezino bi objavljivanje prije dovršetka izrade cjelovite i
konačne informacije moglo ozbiljno narušiti proces njezine izrade;
509
♦♦ informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa i

drugih akata te u razmjeni stavova i mišljenja unutar jednog ili među
više tijela javne vlasti, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do po-
grešnog tumačenja sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja
propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova.
(5) Ako tražena informacija sadrži i podatak koji podliježe ograničenju
iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, preostali dijelovi informacije učinit će se
dostupnim.
(6) Informacije kojima se ograničava pravo na pristup zbog razloga navede-
nih u stavku 2. točki 5. ovoga članka postaju dostupne javnosti kad to odre-
di onaj kome bi objavljivanjem informacije mogla biti prouzročena šteta, ali
najduže u roku od 20 godina od dana kad je informacija nastala, osim ako
zakonom ili drugim propisom nije određen duži rok.
(7) Informacije iz stavka 2. i 3. ovoga članka postaju dostupne javnosti na-
kon što prestanu razlozi na temelju kojih je tijelo javne vlasti ograničilo
pravo na pristup informaciji.
(8) Pristup informaciji iz stavka 4. točke 1. ovoga članka može se ograničiti i
nakon što je informacija dovršena, osobito ako bi ta objava ozbiljno narušila
proces odlučivanja i izražavanja mišljenja ili dovela do pogrešnog tumače-
nja sadržaja informacije, osim ako postoji prevladavajući javni interes za
objavu informacije.
Članak 16.
Test razmjernosti i javnog interesa
(1) Tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup in-
formaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4.
ovoga Zakona, dužno je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti
i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog
Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu
sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i jav-
nog interesa.
(2) Kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti
dužno je utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite
nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. ovog Zakona,
da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom
510
DODAtCI
slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite

prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu
na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
(3) Informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne su javnosti i bez
provođenja postupka iz stavka 1. ovog članka, osim ako informacija pred-
stavlja klasificirani podatak.
V. POSTUPOVNE ODREDBE
Članak 17.
Načini ostvarivanja prava na pristup informacijama
(1) Tijela javne vlasti obvezna su omogućiti pristup informacijama:
a) pravodobnim objavljivanjem informacija o svome radu na primjeren
i dostupan način, odnosno na internetskim stranicama tijela javne
vlasti ili u javnom glasilu i Središnjem katalogu službenih dokume-
nata Republike Hrvatske, radi informiranja javnosti,
b) davanjem informacije korisniku koji je podnio zahtjev na jedan od
sljedećih načina:
♦♦ neposrednim davanjem informacije,
♦♦ davanjem informacije pisanim putem,
♦♦ uvidom u dokumente i izradom preslika dokumenata koji sadrže
traženu informaciju,
♦♦ dostavljanjem preslika dokumenta koji sadrži traženu informaci-
ju,
♦♦ na drugi način koji je prikladan za ostvarivanje prava na pristup
informaciji.
(2) Korisnik može u zahtjevu za pristup informaciji naznačiti prikladan na-
čin dobivanja informacije, a ako ne naznači, informacija će se dostaviti na
način na koji je podnesen zahtjev, odnosno na najekonomičniji način.
Članak 18.
Zahtjev
(1) Korisnik ostvaruje pravo na pristup informaciji podnošenjem usmenog
ili pisanog zahtjeva nadležnom tijelu.
511
(2) Ako je zahtjev podnesen usmeno ili putem telefona, sastavit će se služ-
bena bilješka, a ako je podnesen putem elektroničke komunikacije, smatrat
će se da je podnesen pisani zahtjev.
(3) Pisani zahtjev sadrži: naziv i sjedište tijela javne vlasti kojem se zahtjev
podnosi, podatke koji su važni za prepoznavanje tražene informacije, ime i
prezime i adresu fizičke osobe podnositelja zahtjeva, tvrtku, odnosno naziv
pravne osobe i njezino sjedište.
(4) Podnositelj zahtjeva nije obvezan navesti razloge zbog kojih traži pri-
stup informaciji, niti je obvezan pozvati se na primjenu ovog Zakona.
(5) Ne smatra se zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cje-
lokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog
prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao
ni stvaranje nove informacije.
Članak 19.
Naknada za pristup informacijama
(1) Na pristup informacijama u postupcima pred tijelima javne vlasti ne
plaćaju se upravne i sudske pristojbe.
(2) Tijelo javne vlasti ima pravo tražiti od korisnika naknadu stvarnih ma-
terijalnih troškova koji nastanu pružanjem informacije, sukladno članku
17. ovog Zakona, kao i na naknadu troškova dostave tražene informacije.
Na zahtjev korisnika tijelo javne vlasti dužno je dostaviti način izračuna
naknade.
(3) Kriterije za određivanje visine naknade i način naplate naknade iz stav-
ka 2. ovog članka, propisat će Povjerenik.
(4) Prihodi od naknada ostvarenih na temelju stavka 2. ovog članka, prihodi
su tijela javne vlasti.
Članak 20.
Rokovi
(1) Na temelju zahtjeva za pristup informaciji tijelo javne vlasti će odlučiti
najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.
512
DODAtCI
(2) U slučaju nepotpunog ili nerazumljivog zahtjeva tijelo javne vlasti će

bez odgode pozvati podnositelja zahtjeva da ga ispravi u roku od pet dana
od dana zaprimanja poziva za ispravak. Ako podnositelj zahtjeva ne ispra-
vi zahtjev na odgovarajući način, a na temelju dostavljenog se ne može sa
sigurnošću utvrditi o kojoj se traženoj informaciji radi, tijelo javne vlasti
odbacit će zahtjev rješenjem.
Članak 21.
Ustupanje zahtjeva
(1) Ako tijelo javne vlasti ne posjeduje informaciju, a ima saznanja o tijelu
koje je posjeduje, dužno je, bez odgode, a najkasnije u roku od osam dana
od zaprimanja zahtjeva, ustupiti zahtjev tome tijelu, a o čemu će obavijestiti
podnositelja. Rokovi ostvarivanja prava na pristup informaciji računaju se
od dana kada je nadležno tijelo javne vlasti zaprimilo ustupljeni zahtjev.
(2) Ako tijelo javne vlasti zaprimi zahtjev za pristup informaciji iz članka
15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, a nije njezin vlasnik, dužno je bez od-
gode, a najkasnije u roku od osam dana od zaprimanja zahtjeva, ustupiti
zahtjev vlasniku informacije, o čemu će obavijestiti podnositelja.
(3) Ako tijelo javne vlasti zaprimi zahtjev za pristup međunarodnoj infor-
maciji, dužno je bez odgode, a najkasnije u roku od osam dana od zaprima-
nja zahtjeva, ustupiti isti vlasniku informacije, o čemu će obavijestiti pod-
nositelja. Iznimno, tijelo javne vlasti postupit će po zaprimljenom zahtjevu
za pristup međunarodnoj informaciji, ako je iz same informacije nedvojbe-
no vidljivo da je ona namijenjena neposrednoj objavi.
Članak 22.
Produženje rokova
(1) Rokovi za ostvarivanje prava na pristup informaciji mogu se produžiti
za 15 dana, računajući od dana kad je tijelo javne vlasti trebalo odlučiti o
zahtjevu za pristup informaciji:
♦♦ ako se informacija mora tražiti izvan sjedišta tijela javne vlasti,
♦♦ ako se jednim zahtjevom traži veći broj različitih informacija,
♦♦ ako je to nužno da bi se osigurala potpunost i točnost tražene infor-
macije,
513
♦♦ ako je dužno provesti test razmjernosti i javnog interesa, sukladno

odredbama ovog Zakona.
(2) O produženju rokova tijelo javne vlasti će bez odgode, a najkasnije u
roku od osam dana, od dana zaprimanja urednog zahtjeva obavijestiti pod-
nositelja zahtjeva i navesti razloge zbog kojih je taj rok produžen.
Članak 23.
Rješavanje o zahtjevu
(1) Tijelo javne vlasti ne donosi rješenje o zahtjevu:
♦♦ kad korisniku omogućuje pristup traženoj informaciji,
♦♦ kad obavještava korisnika da je istu informaciju već dobio, a nije pro-
tekao rok od 90 dana od podnošenja prethodnog zahtjeva,
♦♦ kad obavještava korisnika da je informacija javno objavljena,
♦♦ kad obavještava korisnika da mu je kao stranki u postupku dostu-
pnost informacija iz sudskih, upravnih i drugih na zakonu utemelje-
nih postupaka propisom utvrđena,
♦♦ kad obavještava korisnika da za informaciju postoji obveza zaštite
odnosno čuvanja njezine tajnosti, sukladno članku 1. stavku 4. i 5.
ovog Zakona.
♦♦ kad obavještava korisnika da se podnesak ne smatra zahtjevom u
smislu članka 18. stavka 5. ovoga Zakona, pri čemu je dužno uputiti
korisnika na način ostvarivanja njegova traženja.
(2) O postojanju razloga koji su utvrđeni stavkom 1. točkom 2., 3., 4. i 5.
ovog članka tijelo javne vlasti obvezno je, bez odgode, obavijestiti podnosi-
telja zahtjeva pisanim putem.
(3) Tijelo javne vlasti donosi rješenje kad korisniku omogućuje pristup tra-
ženoj informaciji, primjenom odredbe članka 16. stavka 1. ovog Zakona.
(4) Tijelo javne vlasti rješenjem će odbaciti zahtjev ako ne posjeduje infor-
maciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.
(5) Tijelo javne vlasti rješenjem će odbiti zahtjev:
♦♦ ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavku 1. ovog Zakona,
♦♦ ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi
s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona,
♦♦ ako utvrdi da nema osnove za dopunu ili ispravak dane informacije iz
članka 24. ovog Zakona,
514
DODAtCI
♦♦ ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu

članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.
♦♦ ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog
ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pra-
vo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva
za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži
velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funk-
cioniranja tijela javne vlasti.
Članak 24.
Dopuna i ispravak informacije
(1) Ako korisnik smatra da informacija pružena na temelju zahtjeva nije
točna ili potpuna, može zahtijevati njezin ispravak, odnosno dopunu u
roku od 15 dana od dana dobivanja informacije.
(2) Tijelo javne vlasti obvezno je odlučiti o zahtjevu za dopunu, odnosno
ispravak informacije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva, su-
kladno odredbama članka 23. ovog Zakona.
Članak 25.
Žalba
(1) Protiv rješenja tijela javne vlasti može se izjaviti žalba Povjereniku u
roku od 15 dana od dana dostave rješenja.
(2) Žalba se može izjaviti i kad tijelo javne vlasti, u propisanom roku, ne
odluči o zahtjevu podnositelja.
(3) Povjerenik je dužan rješenje o žalbi donijeti i dostaviti stranki, putem
prvostupanjskog tijela, najkasnije u roku od 30 dana od dana predaje ured-
ne žalbe.
(4) Tijela javne vlasti dužna su Povjereniku u postupku po žalbi protiv rje-
šenja o ograničenju informacija iz članka 15. stavka 2. i 3. ovog Zakona,
omogućiti uvid u informacije koje su predmet postupka. Za informacije iz
članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, Povjerenik će zatražiti mišljenje
Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, sukladno zakonu kojim se uređuje
tajnost podataka.
515
(5) Kad Povjerenik u postupku rješavanja po žalbi treba ispitati pravilnost

provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, odnosno provesti test
razmjernosti i javnog interesa, rješenje o žalbi dužan je donijeti i dostaviti
stranci, putem prvostupanjskog tijela, najkasnije u roku od 60 dana od dana
predaje uredne žalbe.
(6) Kad Povjerenik, za informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Za-
kona, traži mišljenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je rješe-
nje donijeti i dostaviti stranki, putem prvostupanjskog tijela, najkasnije u
roku od 90 dana od dana predaje uredne žalbe.
(7) Kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem naložiti tijelu
javne vlasti da korisniku omogući pristup traženoj informaciji, odnosno da
odluči o zahtjevu korisnika te odrediti primjeren rok u kojem je dužno to
učiniti.
(8) Smatrat će se da je tijelo javne vlasti onemogućilo ili ograničilo pristup
informacijama korisniku ako ne postupi po odluci Povjerenika iz stavka 7.
ovoga članka ili to ne učini u roku koji je odredio Povjerenik.
Članak 26.
Upravni spor
(1) Protiv rješenja Povjerenika žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti
upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Visoki
upravni sud Republike Hrvatske mora donijeti odluku o tužbi u roku od
90 dana. Tužba ima odgodni učinak ako je rješenjem omogućen pristup
informaciji.
(2) Upravni spor protiv rješenja iz stavka 1. ovog članka može pokrenuti i
tijelo javne vlasti koje je donijelo prvostupanjsko rješenje.
(3) U postupku po tužbi, tijela javne vlasti dužna su Visokom upravnom
sudu Republike Hrvatske omogućiti uvid u informacije iz članka 15. stavka
2., 3. i 4. ovog Zakona, koje su predmet postupka.
516
DODAtCI
VI. PONOVNA UPORABA INFORMACIJA
Članak 27.
Pravo na ponovnu uporabu informacija
(1) Svaki korisnik ima pravo na ponovnu uporabu informacija u komercijal-
ne ili nekomercijalne svrhe, u skladu s odredbama ovoga Zakona.
(2) U svrhu ponovne uporabe tijela javne vlasti nemaju obvezu informaciju
izraditi, prilagođavati ili izdvajati dijelove informacija ako to zahtijeva ne-
razmjeran utrošak vremena ili sredstava, niti se od tijela javne vlasti može
zahtijevati da nastavi ažurirati, nadograđivati i pohranjivati informacije u
svrhu ponovne uporabe.
(3) Na pitanja koja nisu posebno uređena ovom glavom primjenjuju se na
odgovarajući način ostale odredbe ovoga Zakona.
Članak 28.
Praktična rješenja za ponovnu uporabu informacija
(1) U svrhu poticanja i olakšavanja ponovne uporabe informacija tijela jav-
ne vlasti dužna su na lako pretraživ način objaviti informacije dostupne za
ponovnu uporabu, zajedno s metapodatcima, u strojno čitljivom i otvore-
nom obliku, u skladu s otvorenim standardima.
(2) Preko portala otvorenih podataka koji vodi i održava Digitalni informa-
cijsko-dokumentacijski ured Vlade Republike Hrvatske osigurava se popis
informacija dostupnih za ponovnu uporabu zajedno s metapodatcima, koji
su objavljeni u skladu sa stavkom 1. ovoga članka.
(3) Odredba stavka 2. ovoga članka ne isključuje uspostavljanje i održavanje
posebnih portala kojima se omogućava ponovna uporaba posebnih vrsta
informacija, osobito kada se radi o knjižnicama, muzejima i arhivima.
(4) U svrhu poticanja i olakšavanja ponovne uporabe informacija knjižnice,
uključujući knjižnice ustanova visokog obrazovanja, muzeji i arhivi dužni
su na način propisan u stavku 1. ovog članka objaviti informacije na kojima
imaju prava intelektualnog vlasništva.
(5) Kada je to moguće i prikladno, omogućit će se međujezično traženje
dokumenata.
517
Članak 29.
Zahtjev za ponovnu uporabu informacija
(1) U zahtjevu za ponovnu uporabu informacija podnositelj zahtjeva mora,
osim podataka iz članka 18. stavka 3. ovoga Zakona, navesti informacije
koje želi ponovno upotrijebiti, oblik i način na koji želi primiti sadržaj tra-
ženih informacija, kao i svrhu korištenja informacija (komercijalna ili ne-
komercijalna svrha).
(2) Tijelo javne vlasti odlučit će o zahtjevu za ponovnu uporabu informacija
rješenjem u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Rješe-
nje obvezno sadrži vrstu dozvole kojom se utvrđuju uvjeti uporabe te visinu
i način izračuna troškova.
(3) Tijelo javne vlasti postupat će po zahtjevu za ponovnu uporabu infor-
macija putem sredstava elektroničke komunikacije, kad god je to moguće i
prikladno.
Članak 30.
Rješavanje o zahtjevu za ponovnu uporabu informacija
(1) Tijelo javne vlasti rješenjem će odbiti zahtjev za ponovnu uporabu in-
formacija ako se zahtjev odnosi na:
♦♦ informacije iz članka 15. stavaka 1., 2., 3. i 4. ovoga Zakona,
♦♦ povjerljive statističke informacije, sukladno zakonu,
♦♦ informacije za koje korisnik treba dokazati postojanje pravnog inte-
resa,
♦♦ dijelove informacije koji sadrže samo logotipe, grbove ili oznake,
♦♦ informacije koje su u posjedu tijela koja pružaju javne usluge radija,
televizije i elektroničkih medija,
♦♦ informacije koje su u posjedu obrazovnih i znanstvenoistraživačkih
ustanova, uključujući organizacije osnovane u svrhu prijenosa rezul-
tata istraživanja, škole i ustanove visokog obrazovanja, osim knjižni-
ca ustanova visokog obrazovanja,
♦♦ informacije koje posjeduju ustanove u kulturi, osim knjižnica, mu-
zeja i arhiva,
♦♦ informacije koje se ne prikupljaju u svrhu obavljanja javnog posla.
(2) Protiv rješenja o ponovnoj uporabi informacija može se izjaviti žalba
Povjereniku u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Protiv rješenja
518
DODAtCI
Povjerenika žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor pred
Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.
(3) Ako tijelo javne vlasti odbije zahtjev za ponovnu uporabu zbog zaštite
prava intelektualnog vlasništva, dužno je obavijestiti podnositelja o nosite-
lju prava intelektualnog vlasništva, ako je poznat, odnosno o nositelju licen-
cije od kojeg je tijelo javne vlasti dobilo odnosnu informaciju.
Članak 31.
Uvjeti za ponovnu uporabu informacija
(1) Tijelo javne vlasti korisniku daje podatke za ponovnu uporabu bez ogra-
ničenja, za slobodnu uporabu i u otvorenom formatu.
(2) U opravdanim slučajevima tijelo javne vlasti može odrediti uvjete za po-
novnu uporabu. U slučaju određivanja uvjeta za ponovnu uporabu njihov
sadržaj i primjena ne smiju neopravdano ograničavati mogućnost ponovne
uporabe, niti se smiju koristiti kako bi se ograničilo tržišno natjecanje.
(3) Uvjeti za ponovnu uporabu informacija ne smiju biti diskriminirajući za
iste ili slične vrste informacija, odnosno za komercijalnu ili nekomercijalnu
uporabu.
(4) Na tijelo javne vlasti koje ponovno koristi svoje informacije kao osnovu
za komercijalne aktivnosti koje ne spadaju u djelokrug njegovih javnih po-
slova primjenjuju se isti uvjeti kao za druge korisnike.
(5) Vrste i sadržaj dozvola kojima se utvrđuju uvjeti ponovne uporabe, u
skladu sa standardnim otvorenim dozvolama, pravilnikom uređuje mini-
star nadležan za poslove uprave.
(6) Tijelo javne vlasti dužno je na svojoj internetskoj stranici objaviti do-
zvole kojima se određuju uvjeti ponovne uporabe ili poveznice na takve
dozvole, u skladu sa standardnim otvorenim dozvolama.
Članak 32.
Naknada za ponovnu uporabu informacija
(1) Tijelo javne vlasti ne naplaćuje naknadu za ponovnu uporabu informa-
cija kad informacije objavljuje na službenim internetskim stranicama.
519
(2) Tijelo javne vlasti može korisniku naplatiti stvarne materijalne troškove
ponovne uporabe informacija nastale zbog reprodukcije, davanja na upora-
bu i dostave informacija, u skladu s kriterijima iz članka 19. stavka 3. ovoga
Zakona.
(3) Iznimno, tijelo javne vlasti može korisniku naplatiti troškove uz troško-
ve iz stavka 2. ovoga članka ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:
♦♦ tijelo javne vlasti pretežito se financira iz vlastitih prihoda ili
♦♦ korisnik zahtijeva informacije kojima tijelo javne vlasti osigurava
odgovarajuće prihode kojim pokriva troškove njihova prikupljanja,
izrade, reprodukcije i objave.
(4) U slučajevima iz stavka 3. ovoga članka tijelo javne vlasti odredit će na-
knadu za ponovnu uporabu u skladu s objektivnim, jasnim i provjerljivim
kriterijima za izračun troškova ponovne uporabe informacija koje utvrđu-
je uredbom Vlada Republike Hrvatske. Troškovi se izračunavaju u skladu
s računovodstvenim pravilima koja se primjenjuju na dotična tijela javne
vlasti.
(5) Ukupan godišnji prihod tijela javne vlasti iz stavka 3. ovoga članka ostva-
ren po osnovi naknade troškova temeljem stavka 4. ovoga članka ne smije
prelaziti troškove prikupljanja, izrade, reprodukcije i pružanja informacije,
uključujući razuman povrat ulaganja. Tijelo javne vlasti dužno je revidirati
način izračuna naknade troškova na godišnjoj razini.
(6) Tijela javne vlasti dužna su na svojim internetskim stranicama informi-
rati korisnike o kriterijima za naplatu troškova iz članka 19. stavka 3. ovoga
Zakona, kriterijima i načinu izračuna troškova iz stavka 4. ovoga članka te
o stvarno naplaćenom iznosu troškova ponovne uporabe informacija na
godišnjoj razini.
Članak 33.
Naknada za ponovnu uporabu informacija knjižnica, muzeja i arhiva
(1) Knjižnice, uključujući knjižnice ustanova visokog obrazovanja, muzeji
i arhivi mogu korisniku naplatiti trošak uz trošak iz članka 32. stavka 2.
ovoga Zakona u skladu s objektivnim, jasnim i provjerljivim kriterijima za
izračun troškova ponovne uporabe informacija. Troškovi se izračunavaju u
skladu s računovodstvenim pravilima koja se primjenjuju na dotična tijela
javne vlasti.
520
DODAtCI
(2) Ukupni godišnji prihod knjižnica, uključujući knjižnice ustanova vi-

sokog obrazovanja, muzeja i arhiva ostvaren po osnovi naknade troškova
temeljem stavka 1. ovoga članka ne smije prelaziti troškove prikupljanja,
izrade, reprodukcije, širenja, očuvanja i prava na otpis, uključujući razu-
man povrat ulaganja. Tijelo javne vlasti dužno je revidirati način izračuna
naknade troškova na godišnjoj razini.
(3) Knjižnice, uključujući knjižnice ustanova visokog obrazovanja, muzeji i
arhivi dužni su na svojim internetskim stranicama informirati korisnike o
kriterijima za naplatu troškova iz članka 19. stavka 3. ovoga Zakona i kri-
terijima o načinu izračuna troškova iz stavka 1. ovoga članka te o stvarno
naplaćenom iznosu troškova ponovne uporabe informacija na godišnjoj
razini.
Članak 34.
Zabrana diskriminacije i isključiva prava
(1) Ponovna uporaba informacija dopuštena je i dostupna svim podnosi-
teljima zahtjeva uz istu naknadu i pod istim uvjetima. Broj podnositelja
zahtjeva kojima tijelo odobrava pravo na ponovnu uporabu informacija nije
ograničen. Tijelo ne može ugovorom ili drugim sporazumom ili odlukom
odobriti podnositelju zahtjeva takvu ponovnu uporabu informacija koja bi
spriječila ponovnu uporabu tih informacija od strane drugih korisnika.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, tijelo javne vlasti može odobriti is-
ključivo pravo na ponovnu uporabu informacija ako je to prijeko potrebno
za pružanje javne usluge ili drugih usluga u javnom interesu. Opravdanost
razloga za odobrenje takvog isključivog prava podliježe redovitoj provjeri
Povjerenika i provjerava se najmanje svake tri godine, osim kad se radi o
digitalizaciji informacija u području kulture.
(3) Povjerenik vodi javno dostupnu evidenciju o svim odobrenim isklju-
čivim pravima. Odluke ili ugovori kojima se odobrava isključivo pravo na
ponovnu uporabu informacija dostavljaju se Povjereniku u roku od 15 dana
od dana donošenja, odnosno sklapanja ugovora.
(4) Kada se isključivo pravo na ponovnu uporabu povjerava u svrhu digita-
lizacije informacija u području kulture, vrijeme na koje se sklapa ugovor u
pravilu ne smije prijeći 10 godina. Ako se ugovor sklapa na vrijeme dulje od
10 godina, opravdanost razloga za dodjelu isključivog prava i produljenje
521
vremenskog važenja ugovora Povjerenik razmatra u jedanaestoj godini te

zatim svakih sedam godina.
(5) U slučaju isključivog prava iz stavka 4. ovoga članka ugovorom se ob-
vezno mora predvidjeti osiguravanje besplatnog primjerka digitaliziranih
informacija iz područja kulture, a koji je dostupan za ponovnu uporabu
nakon isteka vremena na koje je dodijeljeno isključivo pravo.
(6) Važeći ugovori i odluke o isključivim pravima, osim ako se odnose na
digitalizaciju informacija u području kulture, moraju se objaviti na inter-
netskim stranicama tijela javne vlasti po stupanju na snagu ovoga Zakona.
(7) Sadržaj i način vođenja evidencije isključivih prava za ponovnu upora-
bu iz stavka 4. ovoga članka propisat će pravilnikom ministar nadležan za
poslove uprave.
VII. POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
Članak 35.
Povjerenik za informiranje
(1) Povjerenik štiti, prati i promiče pravo na pristup informacijama i pravo
na ponovnu uporabu informacija.
(2) Povjerenik ne može biti pozvan na odgovornost, pritvoren ili kažnjen za
izraženo mišljenju i poduzete radnje u okviru svog djelokruga rada, osim
ako se radi o kršenju zakona od strane Povjerenika koje predstavlja kazneno
djelo.
(3) Povjerenik:
♦♦ obavlja poslove drugostupanjskog tijela u rješavanju žalbi o ostvari-
vanju prava na pristup informacijama i prava na ponovnu uporabu
informacija,
♦♦ obavlja nadzor i provodi inspekcijski nadzor nad provedbom ovoga
Zakona,
♦♦ prati provedbu ovoga Zakona i propisa kojima se uređuje pravo na
pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija te izvješćuje
javnost o njihovoj provedbi,
522
DODAtCI
♦♦ predlaže tijelima javne vlasti poduzimanje mjera radi unapređivanja

ostvarivanja prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu in-
formacija, uređenog ovim Zakonom,
♦♦ informira javnost o ostvarivanju prava korisnika na pristup informa-
cijama i ponovnu uporabu informacija,
♦♦ predlaže mjere za stručno osposobljavanje i usavršavanje službenika
za informiranje u tijelima javne vlasti i upoznavanje s njihovim obve-
zama u vezi s primjenom ovoga Zakona,
♦♦ inicira donošenje ili izmjene propisa radi provedbe i unapređenja
prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija,
♦♦ podnosi Hrvatskome saboru izvješće o provedbi ovoga Zakona i dru-
ga izvješća kad ocijeni da je to potrebno,
♦♦ svake tri godine izvješćuje Europsku komisiju o dostupnosti infor-
macija za ponovnu uporabu, a osobito o uvjetima korištenja, isključi-
vim pravima, naplati troškova te postupanju po pravnim lijekovima.
Izvješće se objavljuje na internetskoj stranici Povjerenika,
♦♦ sudjeluje u radu radnih tijela Hrvatskoga sabora i prisustvuje sjedni-
cama Hrvatskoga sabora kad su na dnevnom redu pitanja iz njegova
djelokruga,
♦♦ podnosi optužni prijedlog i izdaje prekršajni nalog za utvrđene pre-
kršaje.
(4) Za pristup i rad s klasificiranim podatcima Povjerenik i državni službe-
nici u Uredu, moraju ispunjavati uvjete propisane posebnim zakonom, te su
dužni čuvati, sukladno zakonu kojim se uređuje tajnost podataka, sve osob-
ne i druge povjerljive podatke koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti.
Članak 36.
Izbor Povjerenika
(1) Povjerenika bira Hrvatski sabor na vrijeme od pet godina uz mogućnost
ponovnog izbora.
(2) Najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata Povjerenika, odnosno
najkasnije 30 dana nakon prestanka dužnosti iz drugih razloga, Odbor za
Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora objavljuje javni poziv
za dostavu kandidatura za izbor Povjerenika.
523
(3) Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora uz

prethodno pribavljeno mišljenje Odbora za informiranje, informatizaciju
i medije Hrvatskoga sabora, utvrđuje prijedlog najmanje dvaju kandidata
za Povjerenika na temelju pristiglih prijava iz javnog poziva te ga upućuje
Hrvatskom saboru.
(4) Povjerenik je u svom radu samostalan i neovisan, te je za svoj rad odgo-
voran Hrvatskom saboru.
Članak 37.
Uvjeti za izbor Povjerenika
(1) Za Povjerenika može biti izabrana osoba koja ispunjava sljedeće uvjete:
♦♦ hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Republike Hrvat-
ske,
♦♦ završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrira-
ni preddiplomski i diplomski sveučilišni studij pravne ili društvene
struke,
♦♦ najmanje 10 godina radnog iskustva u struci,
♦♦ istaknuti stručnjak s priznatim etičkim i profesionalnim ugledom i
iskustvom iz područja zaštite i unapređenja ljudskih prava, slobode
medija i razvoja demokracije,
♦♦ koja nije osuđivana i protiv koje se ne vodi kazneni postupak za ka-
znena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti,
♦♦ koja nije član političke stranke.
(2) Na Povjerenika se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o
obvezama i pravima državnih dužnosnika.
(3) Povjerenik ima pravo na plaću u visini plaće potpredsjednika radnih
tijela Hrvatskoga sabora.
Članak 38.
Razrješenje Povjerenika
(1) Hrvatski sabor razriješit će dužnosti Povjerenika prije isteka vremena
na koje je izabran:
♦♦ ako to sam zatraži,
♦♦ ako nastupe okolnosti zbog kojih više ne ispunjava uvjete za izbor iz
članka 37. ovog Zakona,
524
DODAtCI
♦♦ ako je spriječen obavljati dužnost u razdoblju duljem od šest mjeseci,

♦♦ ako ne obavlja dužnost sukladno ovom Zakonu.
(2) Postupak za razrješenje Povjerenika pokreće Odbor za Ustav, Poslovnik
i politički sustav Hrvatskoga sabora.
(3) Povjerenika razrješuje Hrvatski sabor uz prethodno mišljenje Odbora
za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora.
Članak 39.
Ustroj Ureda povjerenika
(1) Povjerenik ima Ured povjerenika kao stručnu službu.
(2) U Uredu povjerenika ustrojavaju se unutarnje ustrojstvene jedinice za
pojedina područja rada, u skladu s vrstom posla.
(3) Na zaposlene u Uredu povjerenika primjenjuju se odredbe Zakona o
državnim službenicima.
(4) Povjerenik ima položaj čelnika tijela u odnosu na zaposlene u Uredu
povjerenika.
(5) Unutarnje ustrojstvo Ureda povjerenika uređuje se Poslovnikom.
(6) Sjedište Ureda povjerenika je u Zagrebu.
(7) Sredstva za rad Ureda povjerenika osiguravaju se u državnom proraču-
nu Republike Hrvatske.
Članak 40.
Poslovnik Povjerenika i Pravilnik o unutarnjem redu
(1) Povjerenik donosi Poslovnik koji potvrđuje Hrvatski sabor. Poslovnik se
objavljuje u „Narodnim novinama“.
(2) Poslovnikom se uređuje unutarnje ustrojstvo, način rada Povjerenika,
način planiranja i obavljanja poslova te druga pitanja od važnosti za obav-
ljanje poslova Povjerenika.
(3) Povjerenik donosi Pravilnik o unutarnjem redu kojim se uređuje broj
državnih službenika potrebnih za obavljanje poslova s naznakom njihovih
osnovnih poslova i zadaća i stručnih uvjeta potrebnih za njihovo obavljanje,
njihove ovlasti i odgovornosti te druga pitanja od značaja za rad Povjerenika.
525
VIII. NADZOR
Članak 41.
Nadzor nad provedbom Zakona
Nadzor nad provedbom ovog Zakona obavlja Povjerenik.
Članak 42.
Inspekcijski nadzor
(1) Inspekcijski nadzor nad provedbom ovog Zakona obavljaju inspektori i
drugi ovlašteni službenici Ureda povjerenika (u daljnjem tekstu: inspektori).
(2) Inspektori moraju ispunjavati sljedeće stručne uvjete: završen diplomski
sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij, pravne struke ili
neke druge struke društvenog smjera, tri godine radnog iskustva na poslo-
vima provedbe zakona ili nadzora nad provedbom zakona i drugih propisa
i položen državni stručni ispit.
Članak 43.
Inspekcijski nadzor obavlja se povodom zaprimljenih predstavki kori-
snika prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija, na
prijedlog treće strane ili po službenoj dužnosti.
Članak 44.
(1) Inspektor je samostalan u radu.
(2) Nitko ne smije korištenjem službenog položaja ili na drugi način one-
mogućavati ili ometati inspektora u obavljanju nadzora i poduzimanju mje-
ra i radnji za koje je ovlašten.
Članak 45.
Poslovi inspektora
(1) U obavljanju inspekcijskog nadzora nad primjenom ovoga Zakona in-
spektori nadziru osobito:
♦♦ objavljuje li tijelo javne vlasti informacije sukladno članku 10. stavku
1. ovoga Zakona,
♦♦ provodi li tijelo javne vlasti savjetovanje s javnošću sukladno članku
11. ovoga Zakona,
526
DODAtCI
♦♦ osigurava li tijelo javne vlasti javnost rada sukladno članku 12. stavku
1. ovoga Zakona,
♦♦ je li u tijelu javne vlasti određen službenik za informiranje i postupa li
službenik za informiranje u skladu s ovlastima propisanim Zakonom,
♦♦ vodi li tijelo javne vlasti poseban službeni upisnik o zahtjevima, po-
stupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama
i ponovnu uporabu informacija,
♦♦ pravilnost primjene odredbi Zakona povodom zahtjeva za pristup
informacijama i zahtjeva za ponovnu uporabu informacija,
♦♦ poduzimanje ostalih radnji povodom zaprimljenih zahtjeva za pri-
stup informacijama i zahtjeva za ponovnu uporabu,
♦♦ objavljuje li tijelo javne vlasti informacije o naplati troškova za pri-
stup i ponovnu uporabu informacija te uvjete za ponovnu uporabu
informacija,
♦♦ dostavlja li tijelo javne vlasti izvješće sukladno članku 60. ovoga Za-
kona.
(2) U obavljanju inspekcijskog nadzora, inspektori imaju pravo zahtijevati
i dobiti od tijela javne vlasti sve informacije koje su predmet postupka, u
skladu s ovim Zakonom.
(3) Predmetom inspekcijskog nadzora ne mogu biti informacije iz članka 1.
stavka 4. i 5. ovog Zakona.
Članak 46.
Način rada inspektora
Inspekcijski nadzor provodi se kao:
1. neposredni inspekcijski nadzor, izravnim uvidom u podatke i doku-
mentaciju nadziranog tijela javne vlasti te uvjete i način rada nadzi-
ranog tijela javne vlasti;
2. posredni inspekcijski nadzor, izravnim uvidom u dostavljene podat-
ke i dokumentaciju.
Članak 47.
(1) Inspektor je dužan o provedbi neposrednoga inspekcijskog nadzora
obavijestiti čelnika tijela javne vlasti u kojem će se provesti inspekcijski
nadzor (u daljnjem tekstu: čelnik nadziranog tijela), najkasnije tri dana pri-
je početka nadzora.
527
(2) Iznimno od stavka 1. ovog članka, inspektor može obaviti inspek-

cijski nadzor bez prethodne najave u slučaju postojanja razloga za hitno
postupanje.
(3) Čelnik nadziranog tijela javne vlasti dužan je omogućiti nesmetanu pro-
vedbu inspekcijskog nadzora, što uključuje osiguranje radnog prostora za
provedbu nadzora, korištenje tehničkih pomagala, podataka i dokumenta-
cije koji su predmet nadzora.
(4) Inspektor može po potrebi u okviru provedbe nadzora uzimati izjave
čelnika nadziranih tijela javne vlasti ili drugih službenika.
Članak 48.
(1) Inspektor u provedbi posrednoga inspekcijskog nadzora ovlašten je pi-
sano zatražiti dostavu dokumentacije te za dostavu iste odrediti primjereni
rok.
(2) Čelnik nadziranog tijela javne vlasti ili druga ovlaštena osoba dužna je
postupiti po traženju inspektora, kao i osigurati dostavu potpunih i točnih
podataka, a u slučaju nemogućnosti postupanja, pisano, bez odgađanja, do-
staviti očitovanje.
Članak 49.
(1) Nakon provedenoga inspekcijskog nadzora, inspektor sastavlja zapisnik
o utvrđenim nezakonitostima, nepravilnostima i nedostacima.
(2) Zapisnik o inspekcijskom nadzoru iz stavka 1. ovog članka (u daljnjem
tekstu: zapisnik) mora sadržavati:
♦♦ činjenično stanje te povrede zakona i drugih propisa, nepravilnosti i
nedostatke u radu,
♦♦ ocjenu stanja,
♦♦ mjere kojima se naređuje otklanjanje utvrđenih nezakonitosti, te rok
za izvršenje naređenih mjera,
♦♦ prijedloge za uklanjanje utvrđenih nepravilnosti i nedostataka u radu,
♦♦ obvezu izvješćivanja inspektora o poduzetim mjerama,
♦♦ pouku o pravu na prigovor.
(3) Inspektor je dužan, ovisno o prirodi naređenih mjera, odrediti primje-
ren rok za izvršenje istih.
528
DODAtCI
(4) Ako se prilikom provedbe inspekcijskog nadzora ne utvrde nezakonito-

sti, nepravilnosti ili nedostaci u radu, o toj činjenici pisano će se obavijestiti
čelnik nadziranog tijela javne vlasti.
Članak 50.
Prava i dužnosti inspektora
Inspektor zapisnikom može izreći sljedeće mjere:
♦♦ narediti poduzimanje odgovarajućih mjera radi otklanjanja utvrđe-
nih povreda ovog Zakona i drugih propisa, nepravilnosti i nedostata-
ka u radu nadziranog tijela javne vlasti,
♦♦ zabraniti obavljanje radnji koje su poduzimane protivno ovom Zako-
nu ili drugim propisima,
♦♦ predložiti poduzimanje mjera u cilju otklanjanja nepravilnosti ili ne-
dostataka u radu,
♦♦ predložiti poduzimanje mjera s ciljem unapređenja rada nadziranog
tijela javne vlasti.
Članak 51.
(1) Zapisnik se dostavlja čelniku nadziranog tijela javne vlasti.
(2) Zapisnik se može dostaviti i tijelu kojem, na temelju propisa o ustroj-
stvu državne uprave, odnosno lokalne i područne (regionalne) samouprave,
nadzirano tijelo neposredno odgovara za rad.
Članak 52.
Prigovor na zapisnik
(1) Protiv zapisnika čelnik nadziranog tijela javne vlasti može podnijeti pri-
govor u roku od osam dana od dana primitka zapisnika.
(2) Prigovorom se može pobijati zapisnik zbog:
♦♦ nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne pri-
mjene propisa i na temelju toga izrečene mjere,
♦♦ prekoračenja ovlasti u provedbi inspekcijskog nadzora od strane in-
spektora.
♦♦ Povodom prigovora donosi se odluka o prigovoru na zapisnik (u dalj-
njem tekstu: odluka).
♦♦ Odluka iz stavka 3. ovog članka Zakona nije upravni akt.
529
Članak 53.
(1) Odluka se mora donijeti u roku od 30 dana od primitka prigovora.
(2) Prigovor odgađa obvezu postupanja po izrečenim mjerama do zaprima-
nja odluke.
Članak 54.
Postupanje po prigovoru
(1) Prigovor podnesen protiv zapisnika inspektora, iz razloga navedenih u
članku 52. stavku 2. točki 1. ovog Zakona razmatra inspektor koji je obavio
nadzor i izradio zapisnik. U slučaju osnovanosti prigovora inspektor će iz-
mijeniti zapisnik u smislu navoda iz prigovora.
(2) Ako inspektor prigovor ocijeni u cijelosti ili djelomično neosnovanim,
prigovor će, uz očitovanje, dostaviti Povjereniku na odlučivanje.
(3) Povjerenik će preispitati prigovor i očitovanje, te je ovlašten:
♦♦ ukinuti ili izmijeniti izrečenu mjeru, ako su navodi iz prigovora osno-
vani,
♦♦ odbiti prigovor.
Članak 55.
(1) O prigovoru na zapisnik podnesenom iz razloga propisanih člankom 52.
stavkom 2. točkom 2. ovog Zakona odlučuje Povjerenik.
(2) U postupanju po prigovoru Povjerenik je ovlašten:
♦♦ ukinuti izrečenu mjeru, ako je inspektor izrekao istu izvan zakonskih
ovlasti,
♦♦ odbiti prigovor.
Članak 56.
Kontrola izvršenja mjera iz zapisnika
(1) Čelnik nadziranog tijela javne vlasti dužan je izvršiti izrečene mjere u
roku koji je određen zapisnikom.
(2) Čelnik nadziranog tijela javne vlasti dužan je u roku od 15 dana od iste-
ka roka za poduzimanje zapisnikom izrečenih mjera dostaviti inspektoru
izvješće i dokaze o izvršenju mjera.
530
DODAtCI
Članak 57.
(1) Kontrolu izvršenja izrečenih mjera inspektor obavlja u pravilu posred-
no, pribavljanjem izvješća i dokaza o provedbi mjera.
(2) Kontrola izvršenja izrečenih mjera može se obaviti i neposrednim kon-
trolnim inspekcijskim nadzorom, ako to zahtijeva priroda radnji koje se
u izvršenju mjera trebaju poduzeti, odnosno kada potrebu neposrednoga
kontrolnog nadzora zbog nedostataka u izvješću utvrdi inspektor.
Članak 58.
Povjerenik je obvezan u slučaju neizvršenja mjere od strane nadziranog
tijela javne vlasti, izrečene radi uklanjanja nezakonitosti, izvijestiti:
1) Vladu Republike Hrvatske, ako mjere nisu izvršene od strane središ-
njih tijela državne uprave čiji čelnik neposredno odgovara Vladi Republike
Hrvatske,
2) središnje tijelo državne uprave koje provodi nadzor nad radom državne
upravne organizacije, sukladno zakonu,
3) središnje tijelo državne uprave nadležno za sustav i ustrojstvo državne
uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave, ako mjere nisu izvrše-
ne od strane ureda državne uprave u županiji, odnosno tijela jedinica lokal-
ne i područne (regionalne) samouprave.
4) osnivača tijela javne vlasti.
Članak 59.
Postupanje po predstavkama
(1) Inspektori postupaju po predstavkama na rad tijela javne vlasti vezano
uz primjenu ovog Zakona.
(2) Inspektor je dužan razmotriti podnesenu predstavku.
(3) Ako po razmatranju predstavke inspektor ocijeni navode iznesene u
predstavci osnovanim, uz traženje izvješća ovlašten je uputiti upozorenje
radi hitnog uklanjanja mogućih nezakonitosti.
(4) Ako se u postupanju po predstavci utvrdi da su činjenice izložene u
predstavci točne, a otklanjanje nezakonitosti ili nepravilnosti zahtijeva
531
izricanje mjere, inspektor će po službenoj dužnosti provesti inspekcijski

nadzor, na način i sukladno ovlastima iz ovog Zakona.
(5) Inspektor je dužan pisanim putem obavijestiti podnositelja predstavke o
utvrđenim činjenicama, odnosno poduzetim mjerama povodom predstav-
ke. Obavijest nije upravni akt.
IX. IZVJEŠĆIVANJE
Članak 60.
Izvješća
(1) Sva tijela javne vlasti dužna su surađivati s Povjerenikom.
(2) Tijela javne vlasti dužna su Povjereniku dostaviti izvješće o provedbi
ovog Zakona za prethodnu godinu najkasnije do 31. siječnja tekuće godine.
(3) Povjerenik do 31. prosinca tekuće godine određuje i na internetskim
stanicama Povjerenika objavljuje sadržaj izvješća iz stavka 2. ovoga članka
i način njegove dostave.
(4) Povjerenik podnosi Hrvatskome saboru izvješće o provedbi ovoga Za-
kona najkasnije do 31. ožujka tekuće godine za prethodnu godinu.
(5) Sastavni dio izvješća iz stavka 4. ovoga članka čine analiza i ocjena
ostvarivanja prava na pristup informacijama i ponovne uporabe informaci-
ja u tijelima javne vlasti, podatci i analize o žalbenim predmetima, inspek-
cijskom nadzoru i počinjenim prekršajima zbog povrede prava na pristup
informacijama i ponovnu uporabu informacija, te prijedlozi za otklanjanje
nedostataka i nepravilnosti.
X. PREKRŠAJNE ODREDBE
Članak 61.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 5000,00 do 20.000,00 kuna kaznit će se
za prekršaj odgovorna osoba u tijelu javne vlasti koja ne postupi u skladu s
odlukom Povjerenika iz članka 25. stavka 7. ovoga Zakona ili ne postupi u
roku koji je određen odlukom Povjerenika.
532
DODAtCI
(2) Novčanom kaznom od 5000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekr-

šaj fizička osoba koja ošteti, uništi, sakrije ili na drugi način učini nedostu-
pnim dokument koji sadrži informaciju u namjeri da onemogući ostvariva-
nje prava na pristup informacijama.
(3) Novčanom kaznom u iznosu od 1000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se
fizička osoba, odnosno novčanom kaznom od 2000,00 do 100.000,00 kuna
pravna osoba koja upotrijebi informacije protivno objavljenim uvjetima za
ponovnu uporabu informacija iz članka 31. ovoga Zakona.
Članak 62.
Novčanom kaznom u iznosu od 2000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se
za prekršaj odgovorna osoba u tijelu javne vlasti ako:
♦♦ ne postupi po nalogu Povjerenika,
♦♦ ne omogući Povjereniku uvid u informacije koje su predmet postup-
ka, ne dostavi tražene podatke ili dostavi nepotpune odnosno netoč-
ne podatke,
♦♦ onemogući inspektoru nesmetano obavljanje nadzora,
♦♦ u zapisnikom određenom roku ne otkloni nezakonitosti, nepravilno-
sti i nedostatke utvrđene zapisnikom.
Članak 63.
Potpuno ispunjenje obveze
Tijelo javne vlasti obvezno je korisniku omogućiti ostvarivanje prava na
pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija i osim izricanja pre-
kršajnih sankcija, u slučaju utvrđene odgovornosti na temelju neopravdane
uskrate ili ograničenja ostvarivanja prava na pristup informacijama i po-
novnu uporabu informacija.
XI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 64.
(1) Pravilnike iz članka 10. stavka 3., članka 14. i članka 34. stavka 3. ovog
Zakona ministar nadležan za poslove opće uprave donijet će najkasnije u
roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
533
(2) Povjerenik će utvrditi kriterije za određivanje visine naknade iz članka

19. stavka 3. ovog Zakona u roku od 90 dana od dana izbora Povjerenika.
Članak 65.
Tijela javne vlasti osigurat će organizacijske, materijalne, tehničke i dru-
ge uvjete za provođenje odredbi ovog Zakona u roku od 90 dana od dana
stupanja na snagu ovog Zakona.
Članak 66.
(1) Agencija za zaštitu osobnih podataka obavljat će poslove neovisnog dr-
žavnog tijela za zaštitu prava na pristup informacijama do izbora Povjere-
nika za informiranje.
(2) Danom izbora Povjerenika, Ured povjerenika preuzet će poslove i zapo-
slenike Odjela za pravo na pristup informacijama Agencije za zaštitu osob-
nih podataka, opremu, pismohranu i drugu dokumentaciju, sredstva za rad,
financijska sredstva, prava i obveze, razmjerno preuzetim poslovima.
Članak 67.
Izbor Povjerenika
U roku od osam dana od stupanja na snagu ovog Zakona Odbor za
Ustav, Poslovnik i politički sustav pokrenut će postupak izbora Povjerenika.
Članak 68.
(1) Povjerenik će najkasnije u roku od 60 dana od dana izbora podnije-
ti na potvrdu Hrvatskome saboru Poslovnik izrađen na temelju odredaba
ovoga Zakona i posebnog zakona kojima se uređuju pitanja iz nadležnosti
Povjerenika.
(2) Povjerenik će donijeti Pravilnik o unutarnjem redu najkasnije u roku od
30 dana od stupanja na snagu Poslovnika iz stavka 1. ovoga članka.
Članak 69.
(1) Postupci započeti do stupanja na snagu ovog Zakona nastavit će se i
dovršiti prema odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama („Na-
rodne novine“, br. 172/03., 144/10., 37/11. i 77/11.).
534
DODAtCI
(2) Pravilnik o ustroju, sadržaju i načinu vođenja službenog upisnika

o ostvarivanju prava na pristup informacijama („Narodne novine“, br.
137/04.) ostaje na snazi do stupanja na snagu pravilnika iz članka 14. stavka
2. ovog Zakona.
(3) Kriteriji za određivanje visine naknade iz članka 19. stavka 2. Zakona
o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, br. 172/03., 144/10.,
37/11. i 77/11.) ostaju na snazi do stupanja na snagu kriterija za određiva-
nje visine naknade i načina naplate naknade iz članka 19. stavka 3. ovog
Zakona.
Članak 70.
Danom izbora Povjerenika zaposlenici Odjela za pravo na pristup in-
formacijama Agencije za zaštitu osobnih podataka preuzimaju se u Ured
povjerenika i nastavljaju obavljati poslove na kojima su zatečeni na dan
stupanja na snagu ovog Zakona, zadržavaju pravo na plaću te druga pra-
va iz radnog odnosa do donošenja rješenja o rasporedu na radna mjesta,
sukladno stručnoj spremi, stručnom znanju, vještinama, sposobnostima,
dotadašnjem radnom iskustvu i rezultatima u radu na temelju Pravilnika o
unutarnjem redu Povjerenika.
Članak 71.
Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o pravu na pri-
stup informacijama („Narodne novine“, br. 172/03., 144/10., 37/11. i 77/11.).
Članak 72.
novinama“.
535
ZAKON O HRVATSKOJ RADIOTELEVIZIJI

(Pročišćeni tekst, „Narodne novine“, broj 137/10, 76/12 i78/16)
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
(1) Hrvatska radiotelevizija je pravna osoba koja ima status javne ustanove
čija se djelatnost, funkcija i sadržaj javnih usluga, financiranje, upravljanje,
nadzor i način rada uređuju ovim Zakonom i propisima donesenim na te-
melju njega.
(2) Osnivač javne ustanove iz stavka 1. ovoga članka je Republika Hrvatska,
a osnivačka prava ostvaruje Vlada Republike Hrvatske.
(3) Hrvatska radiotelevizija obavlja djelatnost pružanja javnih radiodifuzij-
skih usluga te joj Republika Hrvatska za to osigurava samostalno i neovisno
financiranje sukladno ovom Zakonu i pravilima o državnim potporama za
javne radiodifuzijske usluge.
(4) U obavljanju svoje djelatnosti, Hrvatska radiotelevizija je neovisna o
bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih
interesa.
(5) Na Hrvatsku radioteleviziju primjenjuju se odredbe Zakona o elektro-
ničkim medijima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Članak 2.
(1) Naziv javne ustanove je Hrvatska radiotelevizija.
(2) Skraćeni naziv Hrvatske radiotelevizije je HRT.
(3) Hrvatska radiotelevizija za radijske i televizijske programske kanale iz
članka 3. ovoga Zakona koristi nazive: Hrvatski radio i Hrvatska televizija,
te skraćene nazive HRA i HTV.
(4) Hrvatska radiotelevizija za obavljanje djelatnosti javnog izvođenja i sni-
manja glazbe iz članka 3. ovoga Zakona koristi nazive: Simfonijski orkestar
HRT-a, Jazz orkestar HRT-a (Veliki orkestar HRT-a), Tamburaški orkestar
HRT-a i Zbor HRT-a.
536
DODAtCI
(5) Sjedište Hrvatske radiotelevizije (u daljnjem tekstu: HRT) je u Zagrebu.
Članak 3.
(1) Djelatnost HRT-a je proizvodnja radijskog, audiovizualnog i multime-
dijskog programa, glazbena proizvodnja, pružanje audio i audiovizualnih
medijskih usluga, multimedijskih usluga i usluga elektroničkih publikacija
kao javnih usluga.
(2) Djelatnost iz stavka 1. ovoga članka HRT ostvaruje:
♦♦ emitiranjem triju radijskih programskih kanala na državnoj razini u
zemaljskoj radiodifuziji,
♦♦ emitiranjem osam radijskih programskih kanala na županijskoj ili re-
gionalnoj razini u zemaljskoj radiodifuziji,
♦♦ emitiranjem dvaju općih televizijskih programskih kanala na držav-
noj razini u zemaljskoj radiodifuziji,
♦♦ emitiranjem dvaju specijaliziranih televizijskih programskih kanala
na državnoj razini u digitalnoj radiodifuziji vrsta kojih se utvrđuje
Ugovorom,
♦♦ proizvodnjom i objavljivanjem pisanih, audio i audiovizualnih sadr-
žaja na internetskim portalima općeg ili specijaliziranog karaktera,
♦♦ javnim izvođenjem i snimanjem glazbenih sadržaja osobito s pod-
ručja simfonijske, zborske, narodne, jazz i zabavne glazbe, te organi-
ziranjem priredbi i koncerata, posebice nacionalne glazbene baštine i
suvremenih djela hrvatskih skladatelja i umjetnika izvođača,
♦♦ proizvodnjom drugih programskih servisa (proizvodnja internetskih
stranica, teleteksta i slično) u skladu s ovim Zakonom i Ugovorom iz
članka 13. ovoga Zakona.
(3) HRT može proizvoditi i druge radijske, audiovizualne i multimedijske
programe te ih objavljivati u zemaljskim i satelitskim mrežama, putem in-
terneta, kabela ili drugog dopuštenog oblika prijenosa, te pružati kao au-
dio i audiovizualne medijske usluge na zahtjev, u skladu s ovim Zakonom i
Ugovorom iz članka 13. ovoga Zakona.
(4) Za svaki programski kanal iz stavka 2. i 3. ovoga članka i prijenos pro-
grama putem satelita, interneta, kabela ili drugog dopuštenog oblika prije-
nosa utvrđuje se programska osnova koja je sastavni dio Ugovora iz članka
13. ovoga Zakona.
537
(5) HRT je dužan u ostvarivanju radijskog i audiovizualnog programa osi-

guravati programe o regionalnim posebnostima. Programi od regionalnog
interesa mogu se usporedno objavljivati unutar jedne elektroničke komuni-
kacijske mreže na državnoj razini.
Članak 4.
(1) Osim javnih usluga iz članka 3. ovoga Zakona, HRT obavlja i komerci-
jalne djelatnosti:
♦♦ prodaju prostora za objavljivanje namijenjenog za promidžbene po-
ruke i druge audiovizualne komercijalne komunikacije,
♦♦ prodaju radijskog, audiovizualnog i multimedijskog programa,
♦♦ naplatu ulaznica za javno izvođenje i snimanje glazbenih sadržaja i
druge javne priredbe koje nisu sastavni dio javnih usluga, te prodaju
glazbenih usluga,
♦♦ tržišne programske usluge, uključujući interaktivne programske usluge,
♦♦ pružanje tehničkih usluga i elektroničkih komunikacijskih usluga
koje nisu sastavni dio javnih usluga,
♦♦ proizvodnju i prodaju nosača zvuka i slike,
♦♦ upotrebu arhivske građe, koja nije sastavni dio javnih usluga,
♦♦ iznajmljivanje proizvodnih i drugih kapaciteta.
(2) Pored djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka HRT može obavljati i druge
djelatnosti koje služe obavljanju djelatnosti upisane u sudski registar, ako se
one u manjem opsegu ili uobičajeno obavljaju uz upisanu djelatnost (pru-
žanje intelektualnih usluga, izdavačka djelatnost i sl.).
(3) Obavljanje djelatnosti iz stavka 1. i 2. ovoga članka HRT mora na od-
govarajući način razdvojiti od djelatnosti pružanja usluga koje su kao javne
usluge HRT-u povjerene u skladu s ovim Zakonom. U tu svrhu HRT može
uz prethodnu suglasnost osnivača, osnivati pravne osobe za obavljanje di-
jela ili svih djelatnosti iz stavka 1. i 2. ovoga članka.
(4) HRT će utvrditi i objaviti način utvrđivanja cijene i druge uvjete upora-
be arhivske građe.
538
DODAtCI
II. PROGRAMSKA NAČELA
Članak 5.
HRT u svojim programima mora zadovoljiti interese javnosti na držav-
noj, regionalnoj i lokalnoj razini te osigurati odgovarajuću zastupljenost
informativnoga, umjetničkog, kulturnog, obrazovnog, dječjeg, zabavnog,
sportskog i drugog sadržaja sukladno ovom Zakonu.
Članak 6.
(1) U ostvarivanju programa, HRT je dužan:
♦♦ promicati nacionalne interese, pridonositi poštivanju i promicanju
temeljnih ljudskih prava i sloboda, domoljublju, toleranciji, razumi-
jevanju i poštivanju različitosti, demokratskih vrednota i institucija,
civilnog društva, te unapređenju kulture javnoga dijaloga,
♦♦ poštivati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast čovjeka i temeljna pra-
va i slobode drugih, a osobito djece i mladih, kao i starijih i nemoćnih
osoba.
(2) HRT je dužan postupno učiniti dostupnim svoje audiovizualne medij-
ske usluge osobama s oštećenjem sluha i vida.
Članak 7.
(1) HRT je dužan:
♦♦ trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno informirati jav-
nost o činjenicama, događajima i pojavama u zemlji i inozemstvu od
javnog interesa,
♦♦ poštivati i poticati pluralizam političkih, religijskih, svjetonazorskih
i drugih ideja te omogućiti javnosti da bude upoznata s tim idejama;
HRT ne smije u svojim programima zastupati stajališta ili interese
pojedine političke stranke, kao ni bilo koja druga pojedinačna poli-
tička, religijska, svjetonazorska i druga stajališta ili interese,
♦♦ nepristrano obrađivati politička, gospodarska, socijalna, religijska,
zdravstvena, kulturna, obrazovna, znanstvena, ekološka i druga pita-
nja, omogućujući ravnopravno sučeljavanje stajališta različitih izvora,
♦♦ u stvaralačkim procesima uvažavati kriterije izvrsnosti, stručnosti,
kulturne vrijednosti i profesionalne kompetentnosti u smislu dose-
gnutih nacionalnih i europskih standarda, poticati medijsko-stvara-
539
lačku inovativnost i inventivnost te jamčiti angažman najboljih krea-

tivnih stvaratelja, stručnjaka i autora,
♦♦ prije objavljivanja provjeriti izvor i sadržaj informacija, u skladu s
priznatim profesionalnim standardima neovisnog novinarstva,
♦♦ odjeljivati informacije i komentare te jasno označavati komentare
kao osobno mišljenje autora.
(2) U programima HRT-a moraju se poštivati najviša stručna mjerila i etič-
ka načela te profesionalno priznati standardi neovisnog novinarstva.
Članak 8.
(1) HRT je dužan u programima služiti se hrvatskim jezikom i latiničnim
pismom ako ovim ili drugim zakonom nije određeno drugačije.
(2) HRT je dužan promicati i stvaralaštvo na narječjima hrvatskoga jezika.
(3) Uporaba hrvatskoga jezika nije obvezna:
♦♦ ako se objavljuju filmovi i druga audio i audiovizualna djela u izvor-
nom obliku,
♦♦ ako se objavljuju glazbena djela s tekstom koji je djelomice ili u cije-
losti pisan na stranome jeziku ili pismu,
♦♦ ako su programi djelomice ili u cijelosti namijenjeni učenju stranih
jezika i pisama,
♦♦ ako su programi djelomice ili u cijelosti namijenjeni stranim držav-
ljanima ili iseljeništvu koje te programe ne može pratiti na hrvatskom
jeziku,
♦♦ ako se u programima, radi vjerodostojnosti informacije, objavljuju
dijelovi ili cijeli dokumenti ili izjave u izvornom obliku.
(4) Uporaba hrvatskoga jezika nije obvezna u programima namijenjenima
informiranju pripadnika nacionalnih manjina sukladno Ustavnom zakonu
o pravima nacionalnih manjina.
540
DODAtCI
III. DEFINICIJA SADRŽAJA I FUNKCIJE JAVNIH USLUGA
Članak 9.
(1) Javne usluge HRT-a u smislu ovoga Zakona sadrže programske obveze
HRT-a koje ispunjavaju demokratske, socijalne i kulturne potrebe hrvat-
skog društva, jamče pluralizam, uključujući kulturnu i jezičnu raznolikost.
(2) U provedbi stavka 1. ovoga članka HRT će osobito:
♦♦ informirati javnost o političkim, gospodarskim, socijalnim, zdrav-
stvenim, kulturnim, obrazovnim, znanstvenim, religijskim, ekološ-
kim, sportskim i drugim događajima i pojavama u zemlji i inozem-
stvu te osigurati otvorenu i slobodnu raspravu o svim pitanjima od
javnog interesa,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati igrana, dokumentarna i dru-
ga audiovizualna djela, kao i raznovrsna glazbena te radijska djela,
pridonositi razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave, osobito s
namjerom očuvanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta,
♦♦ razvijati raznovrsnu proizvodnju audiovizualnih, glazbenih i radij-
skih djela HRT-a angažirajući najbolje kreativne potencijale sredine,
prateći razvoj medija i potrebe javnosti, s osobitom važnošću među-
narodne afirmacije ove proizvodnje pomoću međunarodnih kopro-
dukcija, razmjene, prodaje i festivalske promocije,
♦♦ proizvoditi i objavljivati programe namijenjene odgoju i obrazovanju
djece, mladih i odraslih te znanstvene programe,
♦♦ proizvoditi i objavljivati programe namijenjene informiranju pripad-
nika hrvatskoga naroda izvan Republike Hrvatske, kao i programe
namijenjene javnosti u Republici Hrvatskoj koji se odnose na život,
događaje i probleme Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene infor-
miranju pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj na
jezicima nacionalnih manjina, uključujući i programe za djecu na je-
zicima nacionalnih manjina,
♦♦ prilagođavati, proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe o
osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju te poticati pre-
vođenje programa na hrvatski znakovni jezik,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene ostva-
rivanju ravnopravnosti muškaraca i žena,
541
♦♦ informirati i obrazovati o očuvanju kulturne i prirodne baštine, o za-

štiti prirode, okoliša i ljudskog zdravlja te promicati pravo građana
na zdrav okoliš,
♦♦ informirati i obrazovati o demokraciji, civilnom društvu i kulturi jav-
nog dijaloga i pridonositi suzbijanju diskriminacije na svakoj osnovi
u skladu s Ustavom i propisima,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe kojima se promi-
če zdravlje, kao i aktivnosti za prevenciju, očuvanje i unapređenje
zdravlja kao opće društvene vrijednosti,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene očuva-
nju digniteta i vrijednosti Domovinskog rata
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene različi-
tim dobnim skupinama djece, od predškolske i rane školske dobi do
adolescentske dobi, prilagođene njihovim potrebama i usmjerene na
promicanje njihove dobrobiti,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe iz područja religij-
ske kulture te unapređivati razumijevanje između religija i vjerskih
zajednica,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene ostva-
rivanju ljudskih prava, ravnopravnosti i političkih prava građana te
unapređivanju pravne i socijalne države te civilnog društva, kao i
objektivnom izvješćivanju i ukazivanju na kršenje ljudskih prava ra-
njivih skupina,
♦♦ prilagođavati, proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe na-
mijenjene osobama treće životne dobi,
♦♦ prenositi sportske događaje u zemlji i inozemstvu kada sudjeluju hr-
vatski nacionalni timovi ili sportaši, te manje zastupljene sportove
odnosno sportske događaje koji su od interesa za javnost,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe zabavnoga sadržaja,
♦♦ proizvoditi i/ili objavljivati programe koji se odnose na poticanje po-
duzetništva i gospodarstva,
♦♦ proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe od nacionalnog in-
teresa namijenjene prevenciji kriminaliteta, društveno neprihvatlji-
vih i rizičnih ponašanja te promicanju sigurnosti u zajednici,
♦♦ proizvoditi i objavljivati programe županijskoga, regionalnog i lokal-
nog značaja,
542
DODAtCI
♦♦ kroz programe poticati umjetničku, tehničku i svaku drugu kreativ-

nost,
♦♦ kroz programe poticati sportske i rekreativne aktivnosti.
(3) HRT može u skladu s ovim Zakonom i Ugovorom iz članka 13. ovoga
Zakona obavljati prijenos sportskih događaja premijskog sadržaja koji su
od interesa za javnost, pri čemu prijenos ovih događaja ne smije prelaziti
10% ukupnog godišnjeg vremena objavljivanja u kojem se sport smatra di-
jelom raznolikog i uravnoteženog programskog sadržaja, a u slučaju kada
nije pokrenut specijalizirani televizijski programski kanal iz stavka 4. ovoga
članka.
(4) Ako HRT pokrene specijalizirani sportski televizijski programski kanal
u skladu s ovim Zakonom i Ugovorom iz članka 13. ovoga Zakona, on ne
smije obuhvaćati prijenos sportskih događaja premijskog sadržaja, već is-
ključivo prijenos manje zastupljenih sportova koji su od interesa za javnost,
kao i informiranje o sportu i sportskim događajima te promociju sporta i
promociju sporta osoba s invaliditetom.
(5) HRT je dužan:
♦♦ njegovati, poticati, proizvoditi, razvijati i/ili suproizvoditi različite
oblike domaćeg audio i audiovizualnog te multimedijalnog stvara-
laštva koji pridonose razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave;
širiti znanja o audiovizualnoj kulturi i baštini i pridonositi međuna-
rodnom predstavljanju hrvatskoga kulturnog identiteta,
♦♦ proizvoditi i objavljivati programe igranih, dokumentarnih, animi-
ranih i srodnih audiovizualnih djela, uključujući i ona namijenjena
djeci, te poticati razvoj sektora nezavisne produkcije audio i video
sadržaja,
♦♦ osiguravati visoke standarde u području audio i audiovizualnog stva-
ralaštva,
♦♦ poticati medijsku pismenost.
Članak 10.
(1) HRT je dužan osigurati da europska djela čine većinski udio njegovoga
godišnjeg vremena objavljivanja.
543
(2) HRT je dužan najmanje 40% djela iz stavka 1. ovoga članka emitirati
izvorno na hrvatskom jeziku na svakom općem televizijskom program-
skom kanalu HRT-a.
Članak 11.
(1) Najmanje 15% svojeg godišnjeg programskog proračuna, HRT je dužan
osigurati za nabavu europskih djela neovisnih proizvođača, od čega polo-
vina tih sredstava mora biti namijenjena za djela proizvedena izvorno na
hrvatskom jeziku.
(2) Mjerila i postupak za odabir programa iz stavka 1. ovoga članka utvr-
đuju se općim uvjetima poslovanja HRT-a koji se objavljuju na internetskoj
stranici HRT-a.
(3) Izvješće o provedbi odredbe stavka 1. ovoga članka Glavni ravnatelj
HRT-a dostavlja Programskom vijeću HRT-a i Vijeću za elektroničke medi-
je najkasnije do 31. ožujka za prethodnu godinu.
Članak 12.
Hrvatska glazba mora činiti najmanje 40% korištenoga cjelokupnog
glazbenog sadržaja. Hrvatsku glazbu predstavlja glazba hrvatskih glazbenih
autora i/ili glazbenih izvođača.
Članak 13.
(1) Programske obveze HRT-a iz članka 9., 10., 11. i 12. ovoga Zakona te
iznos i izvor sredstava za njihovo financiranje utvrđuju se Ugovorom izme-
đu HRT-a i Vlade Republike Hrvatske, koji sadrži vrstu, opseg i sadržaj svih
javnih usluga koje HRT pruža prema ovom Zakonu. Ugovor se sklapa na
razdoblje od pet godina s početkom važenja od 1. siječnja.
(2) Iznos javne naknade za obavljanje djelatnosti pružanja javnih usluga iz
stavka 1. ovoga članka utvrđen Ugovorom ne smije prelaziti netotroško-
ve obavljanja te djelatnosti, uzimajući u obzir druge izravne ili neizravne
prihode proizašle iz obavljanja te djelatnosti. Pri utvrđivanju netotroškova
obavljanja djelatnosti pružanja javnih usluga uzima se u obzir netokorist
svih komercijalnih djelatnosti vezanih uz tu djelatnost.
544
DODAtCI
(3) HRT mora izraditi prijedlog programskih obveza HRT-a iz članka 9.,
10., 11. i 12. ovoga Zakona te o njemu provesti javnu raspravu u trajanju
od 45 dana kako bi se javnost očitovala o tome ispunjavaju li predložene
programske obveze ovim Zakonom propisane kriterije. Javna rasprava odr-
žava se interaktivnim komuniciranjem putem internetske stranice HRT-a,
programa HRT-a, okruglih stolova i dr. Način utvrđivanja sadržaja i tek-
sta programskih obveza HRT-a i održavanja javne rasprave HRT-a pobli-
že uređuje općim aktom Programsko vijeće HRT-a na prijedlog Glavnog
ravnatelja HRT-a, uz odobrenje Vijeća za elektroničke medije. Provedbu
javne rasprave prati Povjerenstvo u koje dva člana imenuje Glavni ravnatelj
HRT-a, a dva člana Vlada Republike Hrvatske. Administrativne i tehničke
poslove za Povjerenstvo obavljaju stručne službe HRT-a.
(4) Prijedlog Ugovora iz stavka 1. ovoga članka HRT je dužan dostaviti Vla-
di Republike Hrvatske najkasnije 6 mjeseci prije isteka važenja Ugovora
kojim se utvrđuju programske obveze HRT-a i iznos sredstava za njihovo
financiranje. Na pregovore o sadržaju i sklapanju Ugovora primjenjuju se
propisi kojima se uređuju obvezni odnosi. Ugovor mora biti potpisan do 1.
listopada za sljedeće razdoblje.
(5) Ako jedna ili obje ugovorne strane ne potpišu Ugovor iz stavka 1. ovoga
članka do roka propisanog stavkom 4. ovoga članka, odredbe prijedloga
Ugovora koji je dostavljen Vladi Republike Hrvatske primjenjivat će se do
njegova potpisivanja kao samoregulativni akt HRT-a, ali isključivo u dijelu
koji nije suprotan pravilima o državnim potporama za javne radiodifuzijske
usluge.
(6) HRT je obvezan na temelju Ugovora iz stavka 1. ovoga članka izraditi i
donijeti svake godine za sljedeću godinu program rada i financijski plan u
kojem će se utvrditi aktivnosti i programske obveze te potrebna financijska
sredstva, i to najkasnije do kraja prosinca tekuće godine za sljedeću godinu.
(7) Ugovor iz stavka 1. ovoga članka može se izmijeniti na temelju prijedlo-
ga HRT-a ili Vlade Republike Hrvatske. Ako se Ugovor mijenja u pogledu
programskih obveza HRT-a potrebno je provesti postupak u skladu sa stav-
kom 3. ovoga članka.
(8) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka uređuje se postupak utvrđiva-
nja izmjena i dopuna Ugovora koje predlaže HRT zbog nepredviđenih
545
programskih i financijskih događaja, a zbog kojih nije potrebno provoditi

postupak iz stavka 3. ovoga članka.
(9) HRT će objaviti na svojoj internetskoj stranici Ugovor iz stavka 1. ovoga
članka, kao i godišnji program rada i financijski plan.
(10) Vijeće za elektroničke medije daje odobrenje na samoregulativni akt
iz stavka 5. ovoga članka u dijelu koji nije suprotan pravilima o državnim
potporama za javne radiodifuzijske usluge.
(11) Vijeće za elektroničke medije na temelju Ugovora iz stavka 1. ovoga
članka ili samoregulativnog akta iz stavka 5. ovoga članka daje dopuštenje
HRT-u za pokretanje novog radijskog ili televizijskog programskog kanala,
odnosno za obavljanje djelatnosti pružanja audio i audiovizualnih medij-
skih usluga na zahtjev te dopuštenje za satelitski, internetski, kabelski i dru-
gi oblik prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa.
Članak 14.
(1) Ugovor iz članka 13. stavka 1. ovoga Zakona sadrži kvalitativno izra-
žene zahtjeve za javne usluge koje je HRT obvezan pružati u ugovornom
razdoblju, a uređuje osobito radijske i televizijske programske kanale koje
HRT emitira, njihovu vrstu, svrhu i programsku osnovu, broj, vrstu i sa-
držaj internetskih stranica i portala HRT-a, te uvjete za pružanje drugih
javnih usluga uzimajući u obzir potrebe javnosti i tehnološki razvoj elek-
troničkih medija.
(2) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se osobito programske ob-
veze navedene u članku 8., 9., 10., 11. i 12. ovoga Zakona te dodatne obve-
ze u odnosu na međunarodne sadržaje; sadržaje namijenjene nacionalnim
manjinama i manjinskim skupinama; zaštitu i očuvanje audio i audiovizual-
ne građe; dijalog s javnošću i jačanje svijesti o javnim vrijednostima; obveze
informiranja u hitnim situacijama.
(3) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka uređuje se glazbena proizvodnja
HRT-a, pitanja tehnološkog razvoja javne radiotelevizije, financiranja stra-
teških projekata i drugih ulaganja, kao i mjerila i postupak za provedbu
testa javne vrijednosti javnih usluga te uvrštavanje sportskih događaja u
programe HRT-a.
546
DODAtCI
(4) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka uređuju se onlineusluge koje is-

punjavaju kriterije iz članka 9. stavka 1. ovoga Zakona, a smatra se da te
kriterije ne zadovoljavaju komercijalne online usluge kao što su glazbeni to-
novi za zvonjenje mobitela, e-čestitke, dogovaranje sastanaka i pronalaže-
nje partnera, oglašavanje za prodaju nekretnina i zapošljavanje, razvrstana
kazala, imenici i izrada pretraživača (osim za vlastitu ponudu), SMS usluge
(osim onih koje se odnose na vlastitu ponudu i usluge informiranja), koc-
kanje i klađenje, e-bankarstvo, ponude erotskih sadržaja, osiguranje pri-
stupa, online aukcije (osim nekomercijalnih aukcija koje imaju neprofitnu
svrhu), distribucija IT programa (osim onih potrebnih za vlastitu ponudu),
elektronička izmjena platformi za fotografije, glazbu, video, kompjutorske
programe i sl., oglašavanje za treće osobe (osim za pravne osobe kojim je
HRT osnivač).
(5) Ako se u skladu sa stavkom 4. ovoga članka na internetskom portalu
HRT-a daje pregled dnevnih vijesti drugih nakladnika medija on ne smije
prelaziti opseg skraćenog pregleda objavljenog u dnevnim novinama i osta-
lim časopisima.
(6) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka uređuje se financiranje javnih uslu-
ga HRT-a po godinama i izvorima, s prikazom troškova po godinama i vr-
stama, te ovlasti i obveze tijela HRT-a u odnosu na upravljanje cjelokupnim
sredstvima predviđenim za provedbu Ugovora, kao i izvješćivanje o pro-
vedbi Ugovora.
(7) Odredbe Ugovora iz stavka 1. ovoga članka moraju biti sastavljene u
skladu sa pravilima o državnim potporama za javne radiodifuzijske usluge.
Odredbe Ugovora koje su suprotne navedenim pravilima ništetne su i ne
utječu na valjanost drugih njegovih odredbi.
(8) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka mogu se urediti programske obveze
i dugoročni projekti koji će trajati dulje od razdoblja na koji se sklapa Ugo-
vor, ako je to prema prirodi posla nužno.
Članak 15.
(1) HRT može na temelju Ugovora iz članka 13. stavka 1. ovoga Zakona
uvoditi značajno nove audiovizualne usluge samo ako je njihov sveuku-
pni utjecaj na tržište opravdan dodanom vrijednošću u smislu ispunjava-
nja demokratskih, socijalnih i kulturnih potreba društva. Značajno novom
547
audiovizualnom uslugom u smislu ovoga Zakona smatra se usluga koja će

se pružati prvi put, a bitno se razlikuje od usluga koje HRT pruža u vrijeme
provođenja postupka iz stavka 2. ovoga članka u pogledu njezina sadržaja,
oblika tehničke upotrebljivosti, pristupa i značajno drugačije skupine ko-
risnika kojima je namijenjena, a trošak njezina pružanja (proizvodnja ili
nabava programa) veći je od 2% godišnjeg proračuna HRT-a namijenjenog
pružanju javnih usluga prema ovom Zakonu. Postojeća audiovizualna uslu-
ga HRT-a smatrat će se značajno novom audiovizualnom uslugom ako je
značajno izmijenjena i tako izmijenjena predstavlja bitno drugačiju uslugu
u pogledu njezina sadržaja, oblika tehničke upotrebljivosti, pristupa i zna-
čajno drugačije skupine korisnika kojima je namijenjena, a trošak njezina
pružanja (proizvodnja ili nabava programa) veći je od 2% godišnjeg prora-
čuna HRT-a namijenjenog pružanju javnih usluga prema ovom Zakonu.
(2) Ako se Ugovorom iz članka 13. stavka 1. ovoga Zakona uvodi značajno
nova audiovizualna usluga ili više takvih usluga potrebno je, osim kriterija
iz članka 9. ovoga Zakona, uzeti u obzir mogući utjecaj tih usluga na tržiš-
ne uvjete i tržišno natjecanje. Prijedlog za uvođenje značajno nove audio-
vizualne usluge ili više takvih usluga mora sadržavati točan opis usluga i
opravdanost njihova uvođenja, naznaku skupine korisnika na koje se poje-
dina usluga odnosi, opis načina financiranja i ocjenu mogućeg utjecaja na
konkurentnost na mjerodavnom tržištu te mogućnost pružanja raznoliko-
sti ponude za korisnike. O uvođenju značajno nove audiovizualne usluge ili
značajne izmjene postojećih usluga sve zainteresirane strane trebaju imati
priliku izložiti svoje stavove tijekom javne rasprave koja se provodi u skladu
sa člankom 13. stavkom 3. ovoga Zakona.
(3) Nakon provedene javne rasprave iz stavka 2. ovoga članka, prijedlog
za uvođenje značajno nove audiovizualne usluge ili više takvih usluga, sve
prijedloge i primjedbe koje HRT zaprimi tijekom javne rasprave zajedno
s mišljenjem Programskog vijeća HRT-a, Glavni ravnatelj HRT-a dužna
je dostaviti državnom tijelu nadležnom za zaštitu tržišnog natjecanja radi
ocjene utjecaja značajno nove audiovizualne usluge ili više takvih usluga na
tržišne uvjete i tržišno natjecanje.
(4) Sve prijedloge i primjedbe koje HRT zaprimi tijekom javne rasprave,
mišljenje Programskog vijeća HRT-a i državnog tijela nadležnog za zaštitu
tržišnog natjecanja iz stavka 3. ovoga članka, Glavni ravnatelj HRT-a duž-
na je dostaviti Vijeću za elektroničke medije koje javno objavljuje rezultat
548
DODAtCI
javne rasprave, njegovu ocjenu, kao i osnove za donošenje određenih od-

luka, te utvrđuje jesu li se ispunili svi uvjeti propisani ovim Zakonom za
uvođenje značajno nove audiovizualne usluge ili više takvih usluga.
IV. JAVNOST I SAMOSTALNOST RADA
Članak 16.
(1) U svom djelovanju HRT promiče javne vrijednosti i interese, uvažava
interese javnosti te za svoje djelovanje odgovara javnosti.
(2) Odgovornost HRT-a javnosti, kao i utjecaj javnosti na njegovo djelova-
nje ostvaruje se osobito:
♦♦ postupkom izbora i imenovanja članova Programskog vijeća HRT-a,
javnim radom i zadaćom Programskog vijeća HRT-a da zastupa i štiti
interese slušatelja, gledatelja i korisnika drugih javnih usluga,
♦♦ obvezom HRT-a da pravodobno i istinito obavještava javnost o obav-
ljanju svoje djelatnosti kao i dužnosti da korisnike svojih usluga na
pogodan način obavještava o uvjetima i načinu pružanja svojih uslu-
ga te o drugim pitanjima od važnosti za obavljanje poslova za koje je
osnovan,
♦♦ radom Nadzornog odbora HRT-a koji nadzorom osigurava uprav-
ljanje sredstvima za rad HRT-a s pažnjom dobrog gospodarstvenika,
♦♦ kvalitetnim pružanjem javnih usluga HRT-a koje su utvrđene na te-
melju javne rasprave i provedenog testa javne vrijednosti,
♦♦ sklapanjem Ugovora iz članka 13. ovoga Zakona i njegovim javnim
objavljivanjem.
Članak 17.
(1) U svom djelovanju HRT je samostalan.
(2) Samostalnost HRT-a ostvaruje se samostalnim obavljanjem djelatnosti
te kroz programsku i uredničku samostalnost HRT-a, a naročito u planira-
nju i proizvodnji programa te utvrđivanju programske sheme.
(3) Samostalnost HRT-a ostvaruje se neovisnim i stabilnim financiranjem
djelatnosti pružanja javnih usluga.
(4) Samostalnost HRT-a ogleda se i u pravu da:
549
♦♦ prema nadležnosti svojih tijela uređuje, sukladno odredbama ovoga

Zakona, svoje unutarnje ustrojstvo i način rada,
♦♦ općim aktima uređuje pitanja zapošljavanja radnika te njihova prava
i dužnosti u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
V. TIJELA HRT-a
Članak 18.
Tijela HRT-a su: Glavni ravnatelj HRT-a, Ravnateljstvo HRT-a, Nadzor-
ni odbor HRT-a i Programsko vijeće HRT-a.
Članak 19.
Glavni ravnatelj HRT-a
HRT-om upravlja Glavni ravnatelj HRT-a, sukladno ovome Zakonu i
Statutu HRT-a.
Članak 19.a
(1) Glavni ravnatelj HRT-a predstavlja i zastupa HRT i odgovoran je za za-
konitost poslovanja HRT-a, za uspješno ostvarivanje djelatnosti HRT-a, za
financijsko poslovanje HRT-a i ostvarivanje programskih načela HRT-a iz
članka 5. do 8. ovoga Zakona. Glavni ravnatelj HRT-a odgovoran je da rad i
poslovanje HRT-a budu ostvareni sukladno ovome Zakonu, Statutu HRT-a
i drugim propisima. Glavni ravnatelj HRT-a odgovoran je za svoj rad Nad-
zornom odboru HRT-a.
(2) Glavni ravnatelj HRT-a donosi odluke o poslovanju HRT-a, ako ovim
Zakonom i Statutom HRT-a nije određeno da odluke donosi neko drugo
tijelo HRT-a, obavlja druge poslove predviđene ovim Zakonom i Statutom
HRT-a te donosi odluke potrebne za ostvarivanje odgovornosti za djelova-
nje HRT-a iz stavka 1. ovoga članka.
(3) Glavnog ravnatelja HRT-a imenuje i razrješava Hrvatski sabor. Jav-
ni natječaj za imenovanje Glavnog ravnatelja HRT-a objavljuje Nad-
zorni odbor HRT-a, koji zaprima ponude i, uz mišljenje ispunjava-
ju li podnositelji ponude uvjete propisane ovim Zakonom i Statutom
HRT-a i jesu li pravovremene, upućuje ponude Odboru za informiranje,
550
DODAtCI
informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora. Odbor, nakon što s kandidatima

koji ispunjavaju uvjete predviđene Zakonom i Statutom HRT-a obavi raz-
govor, podnosi Hrvatskome saboru prijedlog za imenovanje Glavnog rav-
natelja HRT-a. Hrvatski sabor imenuje Glavnog ravnatelja HRT-a većinom
glasova svih zastupnika u Hrvatskome saboru na mandat od pet godina.
(4) U slučaju prestanka mandata Glavnog ravnatelja HRT-a, Hrvatski sabor
će do izbora novog Glavnog ravnatelja HRT-a imenovati vršitelja dužnosti
Glavnog ravnatelja HRT-a, najdulje na rok od godinu dana. Javni natječaj za
imenovanje Glavnog ravnatelja HRT-a objavit će se roku od mjesec dana od
dana imenovanja vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a, osim ako je
u tijeku provedba već objavljenog javnog natječaja u smislu stavka 3. ovoga
članka.
(5) Glavni ravnatelj HRT-a imenovat će za svojeg zamjenika jednog od čla-
nova Ravnateljstva HRT-a. Statutom HRT-a uređuju se ovlasti zamjenika
Glavnog ravnatelja HRT-a.
(6) Glavni ravnatelj HRT-a jedanput godišnje podnosi izvješće Hrvatskome
saboru o radu HRT-a, uz prethodno pribavljeno mišljenje Nadzornog od-
bora HRT-a i Programskog vijeća HRT-a.
Članak 20.
(1) Za Glavnog ravnatelja HRT-a može biti imenovana osoba koja je hr-
vatski državljanin, ima završen sveučilišni diplomski studij ili s njim izjed-
načeni studij, aktivno znanje najmanje jednoga svjetskog jezika (obvezno
engleskog jezika), ima najmanje deset godina iskustva na odgovornim po-
slovima u medijima ili drugim poslovnim sustavima, poznavanje medijskog
zakonodavstva i novih informacijskih tehnologija te druge uvjete propisane
Statutom HRT-a.
(2) Kandidati za Glavnog ravnatelja HRT-a obvezno, pored dokaza da is-
punjavaju uvjete propisane ovim Zakonom i Statutom HRT-a, dostavljaju
program rada i upravljanja HRT-om za predstojeće mandatno razdoblje. U
svrhu izrade programa rada i upravljanja HRT-om, nakon objave javnog na-
tječaja, omogućit će se zainteresiranim osobama uvid u izvješća koja tijela
HRT-a dostavljaju Hrvatskome saboru.
551
(3) Položaj Glavnog ravnatelja HRT-a i glavnih urednika na HRT-u nespojiv

je s dužnošću u tijelima državne vlasti, tijelima jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave te tijelima političkih stranaka.
(4) Na osobe iz stavka 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju odredbe
članka 25. stavaka 5. i 6. ovoga Zakona.
(5) Prije imenovanja glavnih urednika na HRT-u zatražit će se savjetodavno
mišljenje novinara i drugih zaposlenika koji kreativno sudjeluju u stvaranju
programa o tome mogu li kandidati za izbor uspješno obavljati dužnost za
koju se natječu ili za koju ih se predlaže.
(6) Tijelo nadležno za izbor razriješit će dužnosti osobu iz stavka 3. ovoga
članka:
♦♦ ako ta osoba podnese ostavku,
♦♦ ako nadležno tijelo za izbor ili Nadzorni odbor HRT-a utvrdi da
ta osoba ne obavlja dužnost sukladno ovome Zakonu i/ili Statutu
HRT-a,
♦♦ ako je svojim nesavjesnim radom dovela do materijalne štete za HRT
ili prouzročila probleme u financijskom poslovanju,
♦♦ ako ne postupi po zakonitoj odluci Nadzornog odbora HRT-a,
♦♦ ako ne izvršava godišnji program HRT-a,
♦♦ ako ne izvršava Ugovor iz članka 13. ovoga Zakona,
♦♦ u drugim slučajevima predviđenim zakonom i Statutom HRT-a.
(7) Postupak za razrješenje Glavnog ravnatelja HRT-a pokreće Nadzorni
odbor HRT-a, a prijedlog za razrješenje podnosi Odbor za informiranje, in-
formatizaciju i medije Hrvatskoga sabora. Glavni ravnatelj HRT-a pokreće
postupak za razrješenje ostalih osoba iz stavka 3. ovoga članka.
Članak 21.
(1) Glavni ravnatelj HRT-a:
♦♦ upravlja te vodi poslovanje HRT-a,
♦♦ odlučuje o raspolaganju imovinom HRT-a sukladno Statutu HRT-a,
♦♦ predlaže Nadzornom odboru HRT-a Statut HRT-a koji potvrđuje
Hrvatski sabor
♦♦ donosi opće akte HRT-a, osim onih koje donosi Ravnateljstvo HRT-a,
♦♦ Programsko vijeće HRT-a i Nadzorni odbor HRT-a,
♦♦ predlaže Nadzornom odboru HRT-a program rada HRT-a,
552
DODAtCI
♦♦ utvrđuje, nakon provedene javne rasprave i pribavljenih mišljenja

Programsko
♦♦ vijeća HRT-a i Nadzornog odbora HRT-a, prijedlog Ugovora iz član-
ka 13. ovoga Zakona koji dostavlja Vladi Republike Hrvatske,
♦♦ predlaže financijski plan HRT-a te njegovu promjenu,
♦♦ predlaže završni račun HRT-a,
♦♦ odgovoran je za izradu akata i materijala potrebnih za rad Program-
skog vijeća HRT-a i Nadzornog odbora HRT-a,
♦♦ na temelju provedenog javnog natječaja, uz prethodno pribavljeno
mišljenje novinara i drugih zaposlenika iz članka 20. stavka 5. ovoga
Zakona, imenuje i razrješava glavne urednike na HRT-u,
♦♦ na temelju provedenog javnog natječaja, na prijedlog glavnog ured-
nika na HRT-u, imenuje i razrješava urednike pojedinih programa
sukladno Statutu HRT-a,
♦♦ najmanje jedanput godišnje ili na zahtjev podnosi izvješće i Nadzor-
nom odboru HRT-a i Programskom vijeću HRT-a,
♦♦ obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom i Statutom HRT-a.
(2) Ako se pri izradi godišnjih ili drugih financijskih izvješća ili inače usta-
novi da u HRT-u postoji gubitak, Glavni ravnatelj HRT-a mora odmah, a
najkasnije u roku od osam dana, o tome izvijestiti Ravnateljstvo HRT-a,
Programsko vijeće HRT-a, Nadzorni odbor HRT-a i osnivača.
Članak 21.a
Ravnateljstvo HRT-a
(1) Ravnateljstvo HRT-a čine Glavni ravnatelj HRT-a i ravnatelji ustrojbe-
nih jedinica HRT-a utvrđeni Statutom HRT-a.
(2) Radom Ravnateljstva HRT-a rukovodi Glavni ravnatelj HRT-a.
(3) Djelokrug rada Ravnateljstva HRT-a, njegove zadaće te druga pitanja
vezana za rad Ravnateljstva HRT-a propisuju se Statutom HRT-a.
Članak 22.
Nadzorni odbor HRT-a
(1) Nadzorni odbor HRT-a ima pet članova. Četiri člana Nadzornog od-
bora HRT-a imenuje i razrješava Hrvatski sabor većinom glasova svih za-
stupnika na temelju javnog natječaja koji provodi Odbor za informiranje,
553
informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora koji Hrvatskome saboru pred-

laže izbor članova. Jedan član Nadzornog odbora HRT-a je predstavnik
radnika koji se imenuje i razrješava sukladno ovom Zakonu i Zakonu o
radu. Članovi Nadzornog odbora HRT-a između sebe biraju predsjednika i
zamjenika predsjednika Nadzornog odbora HRT-a. Mandat članova Nad-
zornog odbora HRT-a traje četiri godine.
(2) Za člana Nadzornog odbora HRT-a može biti imenovana osoba koja
je hrvatski državljanin, ima završen sveučilišni diplomski studij ili s njim
izjednačeni studij, aktivno znanje najmanje jednoga svjetskog jezika te naj-
manje 10 godina radnog iskustva. Na članove Nadzornog odbora HRT-a
primjenjuju se odredbe članka 20. stavka 3. i 4. ovoga Zakona. Pri izboru
članova Nadzornog odbora HRT-a vodit će se računa o tome da barem po
jedan član bude iz financijske i pravne struke te da većina članova Nadzor-
nog odbora HRT-a ima radnog iskustva s područja medija.
(3) Izbor članova Nadzornog odbora HRT-a provest će se, u pravilu, tako
da novi članovi Nadzornog odbora HRT-a budu izabrani najmanje 30 dana
prije isteka mandata članova Nadzornog odbora HRT-a.
(4) Nadzorni odbor HRT-a može se konstituirati kad je imenovana većina
članova Nadzornog odbora HRT-a.
(5) Predsjednik i članovi Nadzornog odbora HRT-a imaju pravo na nagradu
za svoj rad sukladno Statutu HRT-a.
(6) U radu Nadzornog odbora HRT-a mogu sudjelovati bez prava glasa
Glavni ravnatelj HRT-a te druge osobe koje pozove predsjednik Nadzornog
odbora HRT-a.
(7) Poslove unutarnje revizije, administrativne i druge stručne poslove za
potrebe Nadzornog odbora HRT-a obavljaju stručne službe ustrojene Sta-
tutom HRT-a.
(8) Član Nadzornog odbora HRT-a razriješit će se prije isteka mandata u
slučaju:
♦♦ ako svojim djelovanjem postupa protivno zakonu i drugim propisima
kojima se uređuje obavljanje djelatnosti HRT-a,
♦♦ ako neopravdano ne prisustvuje na više od dvije sjednice Nadzornog
odbora HRT-a za redom, ili u razdoblju od godinu dana,
554
DODAtCI
♦♦ ako svojim zahtjevima nastoji utjecati na objavljivanje određenih

programa,
♦♦ ako postupa suprotno općim aktima HRT-a,
♦♦ ako svojim djelovanjem ili ponašanjem narušava ugled HRT-a.
Članak 23.
(1) Nadzorni odbor HRT-a:
♦♦ na prijedlog Glavnog ravnatelja HRT-a donosi Statut HRT-a uz po-
tvrdu Hrvatskoga sabora,
♦♦ nadzire poslovanje HRT-a i usklađenost poslovanja sa zakonima te
provedbu odredaba ovoga Zakona koje se odnose na zakonito kori-
štenje sredstava pristojbe i drugih prihoda,
♦♦ pokreće postupak za razrješenje Glavnog ravnatelja HRT-a, ako je
ispunjen neki od uvjeta propisan člankom 20. stavkom 6. ovoga Za-
kona,
♦♦ na prijedlog Glavnog ravnatelja HRT-a donosi program rada HRT-a,
po prethodno pribavljenom mišljenju Programskog vijeća HRT-a,
♦♦ daje mišljenje na prijedlog Ugovora iz članka 13. ovoga Zakona koji
nakon završetka javne rasprave utvrdi Glavni ravnatelj HRT-a,
♦♦ prihvaća financijski plan i njegov rebalans te završni račun HRT-a,
♦♦ daje suglasnost na raspolaganje nekretninama i imovinom HRT-a za
iznose iznad vrijednosti utvrđene Statutom HRT-a,
♦♦ daje prethodnu suglasnost za sklapanje ugovora o zajmu ili kreditu
preko određene vrijednosti, sukladno Statutu HRT-a,
♦♦ daje suglasnost na davanje punomoći za zastupanje HRT-a osobama
koje na temelju ovog Zakona nisu ovlaštene zastupati HRT,
♦♦ daje prethodnu suglasnost na odluku o donošenju općeg akta o fi-
nancijskom poslovanju HRT-a te općeg akta o plaćama i drugim
materijalnim pravima radnika HRT-a te naknadama za rad vanjskih
suradnika HRT-a,
♦♦ utvrđuje dopuštenu financijsku pričuvu u skladu sa člankom 39. stav-
kom 3. ovoga Zakona,
♦♦ utvrđuje visinu pristojbe u skladu sa člankom 35. stavkom 2. ovoga
Zakona,
♦♦ donosi poslovnik o svojem radu,
♦♦ obavlja i druge poslove utvrđene ovim Zakonom i Statutom HRT-a.
555
(2) Kada je ovim Zakonom ili Statutom HRT-a određeno da se određene

odluke ili akti donose uz mišljenje ili suglasnost Nadzornog odbora HRT-a,
a Nadzorni odbor HRT-a se ne očituje u roku od 30 dana od dana traženja,
smatra se da je dano pozitivno mišljenje, odnosno da je dana suglasnost.
(3) Nadzorni odbor HRT-a može pregledati i ispitivati poslovne knjige i
dokumentaciju HRT-a, blagajnu, vrijednosne papire i druge stvari, a u tu
svrhu može koristiti pojedine svoje članove ili vanjske stručnjake. Nadzorni
odbor HRT-a daje nalog revizoru za ispitivanje godišnjih financijskih izvje-
šća HRT-a.
(4) Nadzorni odbor HRT-a ima pravo i dužnost u slučaju utvrđenih nepra-
vilnosti naložiti Ravnateljstvu HRT-a da nepravilnosti ispravi.
(5) Nadzorni odbor HRT-a podnosi najmanje jednom godišnje izvješće
Hrvatskome saboru o svom radu i provedbi nadzora zakonitosti rada i fi-
nancijskog poslovanja HRT-a. Nadzorni odbor HRT-a podnosi i izvješće
o provedenom nadzoru iz stavka 1. podstavka 2. ovoga članka Vijeću za
elektroničke medije i Programskom vijeću HRT-a.
Članak 24.
Programsko vijeće HRT-a
(1) Programsko vijeće HRT-a (u daljnjem tekstu: Vijeće HRT-a) zastupa i
štiti interes javnosti provođenjem nadzora programa i unaprjeđenjem ra-
dijskog i audiovizualnog programa, te drugih audio i audiovizualnih te mul-
timedijskih usluga.
(2) Vijeće HRT-a ima 11 članova.
Članak 25.
(1) Hrvatski sabor bira i razrješava devet članova Vijeća HRT-a. Izbor čla-
nova Vijeća HRT-a Hrvatski sabor obavlja na temelju javnog poziva koji
objavljuje i provodi Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvat-
skoga sabora. Dva člana Vijeća HRT-a biraju i razrješavaju novinari i drugi
zaposlenici HRT-a koji kreativno sudjeluju u stvaranju programa HRT-a na
način predviđen ovim Zakonom i Statutom HRT-a.
(2) Postupak izbora pokreće se utvrđivanjem kriterija i javnim pozivom
Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora koji se
556
DODAtCI
objavljuje najmanje 90 dana prije isteka mandata članovima Vijeća HRT-a.

Javnim pozivom pozivaju se institucije, udruge i građani da podnesu obra-
zložene prijedloge o kandidatima za članove Vijeća HRT-a. Rok za podno-
šenje prijedloga ne može biti kraći od 15 dana ni dulji od 30 dana od dana
objave javnog poziva. Prijedlozi obvezno sadrže izjavu predloženika da nije
u sukobu interesa u smislu odredbi ovoga Zakona ovjerenu od strane jav-
nog bilježnika.
(3) Postupak raspisivanja javnog poziva i utvrđivanja kriterija provodi Od-
bor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora.
(4) Za članove Vijeća HRT-a biraju se osobe koje su hrvatski državljani s
prebivalištem u Republici Hrvatskoj, koje su medijski stručnjaci i stručnjaci
za audiovizualne djelatnosti, ugledni intelektualci, priznati umjetnici, struč-
njaci i ostali javni djelatnici koji su se u javnom životu istaknuli zalaganjem
za poštivanje demokratskih načela i vladavinu prava, izgradnju i unapređe-
nje najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, razvitak civil-
nog društva, obranu ljudskih prava i sloboda, promicanje kulture, znanosti
i umjetnosti, kao i zaštitu slobode medija i izražavanja. Pri izboru članova
Vijeća HRT-a vodit će se računa o svjetonazorskom i drugom pluralizmu
hrvatskog društva.
(5) Članovi Vijeća HRT-a ne mogu biti državni dužnosnici niti osobe koje
obnašaju dužnosti u tijelima političkih stranaka ili tijelima jedinica lokalne
i područne (regionalne) samouprave.
(6) Članovi Vijeća HRT-a ne mogu biti osobe koje su u radnom odnosu ili
obavljaju bilo koje druge poslove u konkurentskim pravnim osobama, od-
nosno pravnim osobama koje obavljaju djelatnost proizvodnje, pružanja i/
ili prijenosa audio i audiovizualnih medijskih usluga, multimedijskih sadr-
žaja i usluga elektroničkih publikacija niti članovi njihovih uprava, uprav-
nih vijeća ili nadzornih odbora, te ne mogu biti vlasnici, dioničari ili ima-
telji udjela u tim pravnim osobama, kao niti obavljati druge poslove zbog
kojih bi mogle doći u sukob interesa.
(7) Članovi Vijeća HRT-a, osim članova Vijeća HRT-a iz redova zaposlenika
HRT-a, za vrijeme trajanja mandata ne smiju biti ni u kakvom financijskom
i/ili poslovnom odnosu s HRT-om niti od HRT-a stjecati bilo kakve prihode
niti posredovati prigodom sklapanja poslova HRT-a s trećim osobama.
557
(8) Po zaključenju natječaja, Odbor će razmotriti sve podnesene prijedloge

za članove Vijeća HRT-a te listu kandidata koji ispunjavaju uvjete propisane
ovim Zakonom proslijediti Hrvatskome saboru. Hrvatski sabor glasuje po-
jedinačno o svim predloženicima koji ispunjavaju uvjete za izbor i odluku
o izboru donosi većinom glasova svih zastupnika. Izabrani su oni kandidati
koji dobiju najveći broj glasova zastupnika u Hrvatskome saboru. Ako po-
jedini ili svi kandidati dobiju jednak broj glasova zastupnika u Hrvatskome
saboru, ponovit će se glasovanje dok se ne izaberu članovi Vijeća HRT-a.
(9) Vijeće HRT-a može se konstituirati kad je imenovana većina članova

Vijeća HRT-a.
Članak 26.
(1) Vijeće HRT-a:
♦♦ prati provedbu programskih načela i obveza utvrđenih zakonom i
Ugovorom iz članka 13. ovoga Zakona te u slučaju njihova nepošti-
vanja pisano upozorava Ravnateljstvo HRT-a i glavne urednike na
HRT-u, a upozorenje dostavlja na znanje Nadzornom odboru HRT-a,
♦♦ uređuje način utvrđivanja sadržaja i teksta programskih obveza
HRT-a iz članka 13. stavka 3. ovoga Zakona i održavanja javne ra-
sprave HRT-a na prijedlog Ravnateljstva HRT-a, uz odobrenje Vijeća
za elektroničke medije,
♦♦ daje mišljenje na prijedlog programa rada HRT-a,
♦♦ daje mišljenje na prijedlog Ugovora iz članka 13. ovoga Zakona koji
nakon završetka javne rasprave utvrdi Glavni ravnatelj HRT-a,
♦♦ imenuje povjerenika za korisnike usluga HRT-a,
♦♦ obavlja i druge poslove sukladno Zakonu i Statutu HRT-a.
(2) Kada je ovim Zakonom ili Statutom HRT-a propisano da se određeni
akt može usvojiti ili utvrditi nakon pribavljenog mišljenja Vijeća HRT-a, a
Vijeće HRT-a se ne očituje u roku od 30 dana od dana traženja, smatra se
da je dano pozitivno mišljenje.
(3) U cilju osiguravanja autonomnosti uredničkog i novinarskog rada, Vije-
će HRT-a ne smije pregledavati ili slušati pojedine emisije ili druge dijelove
programa prije nego su objavljeni, te ne može donositi odluke i stavove o
njihovu objavljivanju.
558
DODAtCI
(4) Vijeće HRT-a sastaje se u pravilu jednom svaka tri mjeseca, a najmanje
jedanput godišnje podnosi izvješće Hrvatskome saboru o svom radu i o
provedbi programskih načela i obveza HRT-a utvrđenih zakonom i Ugovo-
rom iz članka 13. ovoga Zakona.
(5) Izvješće Vijeća HRT-a iz stavka 4. ovoga članka objavljuje se na internet-
skim stranicama HRT-a, a po potrebi i na drugi prikladan način.
(6) Administrativne i druge stručne poslove za potrebe Vijeća HRT-a obav-
lja stručna služba ustrojena Statutom HRT-a.
Članak 27.
(1) Član Vijeća HRT-a razriješit će se prije isteka mandata:
♦♦ ako je imenovan za člana Vijeća HRT-a na temelju davanja netočnih
podataka i prešućivanja važnih okolnosti, suprotno odredbama član-
ka 25. stavka 5. do 7. ovoga Zakona,
♦♦ ako za vrijeme trajanja mandata nastupe okolnosti iz članka 25. stav-
ka 5. do 7. ovoga Zakona,
♦♦ ako svojim djelovanjem postupa protivno zakonu i drugim propisima
kojima se uređuje obavljanje djelatnosti HRT-a,
♦♦ ako neopravdano ne prisustvuje sjednicama Vijeća HRT-a u raz-
doblju duljem od šest mjeseci,
♦♦ ako izvan propisanog načina rada Vijeća HRT-a svojim zahtjevima
nastoji utjecati na objavljivanje određenih programa,
♦♦ ako postupa suprotno općim aktima HRT-a,
♦♦ ako svojim djelovanjem ili ponašanjem narušava ugled HRT-a.
(2) Postupak za prestanak mandata članu Vijeća HRT-a u slučaju iz stavka
1. ovoga članka pokreće Vijeće HRT-a ili Nadzorni odbor HRT-a, a odluku
o prestanku mandata donosi Hrvatski sabor, odnosno novinari ili drugi za-
poslenici HRT-a iz članka 25. stavka 1. ovoga Zakona.
(3) U slučaju prestanka mandata članu Vijeća HRT-a iz stavka 1. ovoga
članka, provest će se postupak izbora člana Vijeća HRT-a na način propisan
ovim Zakonom za preostali dio mandata.
Članak 28.
(1) Rad Vijeća HRT-a je javan.
559
(2) Vijeće HRT-a imenuje i razrješava predsjednika Vijeća HRT-a.

(3) Mandat predsjednika i članova Vijeća HRT-a traje četiri godine, tako da
se svake dvije godine imenuje polovina članova Vijeća HRT-a.
(4) Ista osoba može biti najviše dva puta izabrana za člana Vijeća HRT-a.
Članak 29.
(1) Predsjednik i članovi Vijeća HRT-a imaju pravo na godišnju naknadu za
svoj rad koja se utvrđuje Statutom HRT-a sukladno odluci Vlade Republike
Hrvatske o visini naknade članovima nadzornih odbora, upravnih vijeća i
drugih tijela upravljanja ustanova kojima je osnivač Republika Hrvatska.
(2) Članovi Vijeća HRT-a s prebivalištem izvan Zagreba imaju pravo na na-
knadu putnih troškova i troškova smještaja kada prisustvuju sjednicama
Vijeća HRT-a.
Članak 30.
Vijeće HRT-a pravovaljano donosi odluke većinom glasova ukupnog bro-
ja članova Vijeća HRT-a, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Članak 31.
(1) Sjednicama Vijeća HRT-a prisustvuju bez prava odlučivanja Glavni rav-
natelj HRT-a, predsjednik Nadzornog odbora HRT-a, glavni urednici na
HRT-u te druge osobe na poziv predsjednika Vijeća HRT-a.
(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka dužne su na zahtjev Vijeća HRT-a da-
vati informacije, objašnjenja i stručna obrazloženja o pitanjima koja su na
dnevnom redu.
Članak 32.
(1) Vijeće HRT-a imenuje povjerenika za korisnike usluga HRT-a koji je
zadužen za razmatranje pritužbi i prijedloga gledatelja, slušatelja i drugih
korisnika usluga HRT-a. Povjerenik dva puta godišnje podnosi izvješće Vi-
jeću HRT-a koje je dužno o tome raspravljati na prvoj sljedećoj sjednici.
(2) Za povjerenika iz stavka 1. ovoga članka može biti imenovana osoba
koja udovoljava uvjetima za izbor člana Vijeća HRT-a. Povjerenik se ime-
nuje na vrijeme od četiri godine, a ista osoba može biti najviše dva puta
560
DODAtCI
imenovana za povjerenika. Povjerenik ne može biti član Vijeća HRT-a i

Nadzornog odbora HRT-a.
(3) Vijeće HRT-a donosi opći akt kojim uređuje postupak imenovanja, dje-
lokrug i naknadu za rad povjerenika iz stavka 1. ovoga članka.
VI. SREDSTVA ZA RAD
Članak 33.
(1) Djelatnost HRT-a financira se javnim i komercijalnim prihodima su-
kladno ovom Zakonu.
(2) Sredstva mjesečne pristojbe su sredstva državne potpore koja se koriste
sukladno pravilima o državnim potporama za javne radiodifuzijske usluge.
(3) Sredstva za rad HRT-a čine imovinu HRT-a, a obuhvaćaju sredstva ste-
čena pružanjem usluga i prodajom proizvoda ili pribavljena iz drugih izvo-
ra, nekretnine i pokretnine, prava intelektualnog vlasništva, prava organi-
zacija za radiodifuziju te druga imovinska prava.
(4) HRT ne može bez suglasnosti Nadzornog odbora HRT-a steći, opteretiti
ili otuđiti nekretninu.
Članak 34.
(1) Svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik,
odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa (u
daljnjem tekstu: prijamnik) na području Republike Hrvatske koje je pokri-
veno prijenosnim signalom, dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu
utvrđenu člankom 35. stavkom 2. ovoga Zakona, osim ako ovim Zakonom
nije drugačije određeno.
(2) Kućanstva koja u vlasništvu ili posjedu imaju dva ili više prijamnika pla-
ćaju mjesečnu pristojbu utvrđenu člankom 35. stavkom 2. ovoga Zakona
kao da imaju jedan prijamnik.
(3) Fizičke osobe koje ne plaćaju mjesečnu pristojbu i nisu članovi kućan-
stva koje plaća mjesečnu pristojbu, dužne su plaćati pristojbu za prijamnik
u motornom vozilu registriranom na njihovo ime.
561
(4) Pravne osobe, udruge bez pravne osobnosti, obrtnici i druge fizičke oso-
be koje obavljaju samostalnu djelatnost plaćaju mjesečnu pristojbu na svaki
prijamnik u iznosu utvrđenom člankom 35. stavkom 2. ovoga Zakona, osim
ako zakonom nije drugačije određeno.
(5) Osoba koja ima u vlasništvu ili posjedu prijamnik, a nije član kućanstva
koje plaća mjesečnu pristojbu u skladu s ovim Zakonom, obvezna je HRT-u
prijaviti prijamnik najkasnije u roku od 30 dana od dana nabave prijamni-
ka ili registracije motornog vozila s ugrađenim prijamnikom, a promjenu
adrese, mjesta stanovanja ili sjedišta najkasnije u roku od 15 dana od dana
promjene.
(6) Kućanstvom se u smislu ovoga Zakona smatra svaka obiteljska ili druga
zajednica osoba koje zajedno stanuju i zajednički troše svoje prihode za
podmirenje osnovnih životnih potreba (stanovanja, prehrane i sl.).
(7) HRT vodi evidenciju obveznika mjesečne pristojbe u Republici Hr-
vatskoj. Na vođenje i korištenje evidencije primjenjuju se propisi o zaštiti
osobnih podataka.
(8) Iznimno od odredbe stavka 4. ovoga članka pravne i fizičke osobe koje
obavljaju ugostiteljsku djelatnost sukladno posebnom zakonu plaćanjem
mjesečne pristojbe utvrđene člankom 35. stavkom 2. ovoga Zakona za jedan
prijamnik u ugostiteljskom objektu stječu pravo korištenja triju dodatnih
prijamnika u istom ugostiteljskom objektu bez plaćanja mjesečne pristojbe.
Članak 35.
(1) Visina mjesečne pristojbe iznosi najviše 1,5% prosječne neto mjesečne
plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za
prethodnu godinu.
(2) Visinu mjesečne pristojbe za svaku godinu utvrđuje svojom odlukom
Nadzorni odbor HRT-a uz prethodno odobrenje Vijeća za elektroničke me-
dije da je pristojba u skladu s Ugovorom iz članka 13. ovoga Zakona. Ovom
odlukom mogu se utvrditi i povlastice za određene kategorije obveznika
plaćanja.
(3) Od mjesečno ukupno prikupljenih sredstava na ime pristojbe, HRT je
obvezan 3% uplatiti Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektro-
ničkih medija.
562
DODAtCI
(4) Iz dijela ukupnoga godišnjeg brutoprihoda HRT izdvaja sredstva u ko-

rist Hrvatskog audiovizualnog centra sukladno posebnom zakonu. U dio
ukupnoga godišnjeg brutoprihoda HRT-a iz kojega se izdvajaju sredstva u
korist Hrvatskog audiovizualnog centra ubrajaju se javni i komercijalni pri-
hodi HRT-a u smislu članka 38. ovoga Zakona ostvareni izravno i neizravno
obavljanjem djelatnosti iz članka 3. ovoga Zakona, i to proizvodnjom au-
diovizualnog i multimedijskog programa, pružanjem audiovizualnih me-
dijskih usluga, multimedijskih usluga i usluga elektroničkih publikacija kao
javnih usluga.
Članak 36.
(1) Osoba iz članka 34. stavka 1. ovoga Zakona ne plaća mjesečnu pristojbu
ako odjavi prijamnik. Način odjave prijamnika i kontrole plaćanja mjesečne
pristojbe utvrđuje HRT svojom odlukom.
(2) Osobe iz članka 34. stavka 4. ovoga Zakona oslobođene su obveze pla-
ćanja mjesečne pristojbe za druge uređaje za prijam radijskog ili audiovi-
zualnog programa (računala, prijenosni komunikacijski uređaji i sl.) koji
služe isključivo u svrhu obavljanja djelatnosti kao i nakladnici radija i tele-
vizije za prijamnike koji im isključivo služe za kontrolu vlastitog emitiranog
programa.
(3) Predškolske ustanove, osnovne i srednje škole oslobođene su obveze
plaćanja mjesečne pristojbe za prijamnike koji im služe u svrhu obavljanja
djelatnosti.
Članak 37.
(1) Trajanje promidžbenih poruka u svakom programu HRT-a u radij-
skim programskim kanalima ne smije biti dulje od 9 minuta u jednom satu
programa.
(2) Trajanje promidžbenih poruka u svakom programu HRT-a u općim te-
levizijskim programskim kanalima ne smije biti dulje od 9 minuta u jednom
satu programa, dok u vremenu od 18 do 22 sata ne smije biti dulje od 4
minute u jednom satu programa.
(3) Odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka ne primjenjuju se na najave vezane
uz vlastite programe i sporedne proizvode neposredno proizišle iz tih pro-
grama, najave sponzorstava i plasman proizvoda.
563
(4) HRT ne smije emitirati promidžbene poruke na specijaliziranim televi-

zijskim programskim kanalima niti emitirati promidžbene poruke na op-
ćim televizijskim programskim kanalima odvojeno po regijama.
(5) Programe HRT-a zabranjeno je koristiti za teletrgovinu.
(6) HRT smije igrane filmove prekidati promidžbenim porukama jednom
za vrijeme trajanja igranog filma.
(7) HRT ima pravo i obvezu odbiti objavljivanje promidžbenih poruka zbog
sadržaja koji je protivan programskim obvezama utvrđenim ovim Zako-
nom, drugim propisima te pravilima promidžbe.
(8) Novinarima, urednicima i drugim osobama koje se pojavljuju u emisi-
jama informativnog programa zabranjeno je bilo kakvo sudjelovanje u pro-
midžbenim porukama.
Članak 38.
(1) HRT stječe javne i komercijalne prihode u skladu s ovim Zakonom.
(2) Javni prihodi HRT-a su izravni i neizravni prihodi vezani uz obavljanje
djelatnosti pružanja javnih usluga utvrđenih ovim Zakonom. Javni prihodi
HRT-a obuhvaćaju sredstva mjesečne pristojbe i sredstva iz fondova Eu-
ropske unije.
(3) Komercijalni prihodi HRT-a obuhvaćaju sredstva ostvarena obavlja-
njem komercijalne djelatnosti te svih drugih djelatnosti koje ne spadaju u
sadržaj javnih usluga.
(4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, netokorist od komercijalne djelat-
nosti ostvarena emitiranjem audiovizualnih komercijalnih komunikacija,
oglašavanjem, sponzorstvom, glasovanjem putem telefona, prodajom radij-
skih i audiovizualnih programa, prodajom ulaznica za koncerte i glazbenih
usluga smatra se javnim prihodom HRT-a.
(5) HRT koristi komercijalne prihode za sufinanciranje djelatnosti pružanja
javnih usluga sukladno članku 13. stavku 2. ovoga Zakona, kao i za odr-
žavanje i razvoj komercijalne djelatnosti, ali samo na područjima koja su
utvrđena ovim Zakonom.
(6) Rashodi HRT-a dijele se na javne, komercijalne i zajedničke rashode.
Javni rashodi HRT-a su troškovi koji nastaju ili su povezani s obavljanjem
564
DODAtCI
djelatnosti pružanja javnih usluga utvrđenih ovim Zakonom, a komercijalni

rashodi HRT-a su troškovi koji nastaju ili su povezani s obavljanjem ko-
mercijalnih djelatnosti te svih drugih djelatnosti koje ne spadaju u sadržaj
javnih usluga. Zajednički rashodi HRT-a dijele se na javne ili komercijalne
prema omjeru koji se utvrđuje Statutom HRT-a i općim aktom o financij-
skom poslovanju HRT-a.
(7) HRT je dužan izraditi metodologiju praćenja izravnih i neizravnih pri-
hoda i rashoda koji se odnose na djelatnost pružanja javnih usluga utvr-
đenih ovim Zakonom te voditi odvojeno unutarnje računovodstvo za dje-
latnost pružanja javnih usluga i komercijalnih djelatnosti koje omogućava
da se u poslovnim knjigama (glavna knjiga, analitika) odvojeno iskazuju
izravni i neizravni prihodi, rashodi i poslovni rezultati nastali djelatnošću
pružanja javnih usluga HRT-a od prihoda, rashoda i poslovnih rezultata na-
stalih obavljanjem komercijalnih djelatnosti. Pri tome svi troškovi i prihodi
moraju biti pravilno dodijeljeni ili razdijeljeni na temelju dosljedno primi-
jenjenih i objektivno opravdanih načela troškovnog računovodstva prema
kojem se vode dva odvojena računa.
(8) Način vođenja odvojenog računovodstva iz stavka 7. ovoga članka HRT
će pobliže urediti općim aktom o financijskom poslovanju HRT-a.
(9) Interna revizijska služba HRT-a dužna je redovito pratiti provedbu
odredaba ovoga članka i o tome izvješćivati Nadzorni odbor HRT-a.
Članak 39.
(1) HRT ne smije koristiti sredstava pristojbe i druge javne prihode za fi-
nanciranje komercijalnih djelatnosti HRT-a (križno subvencioniranje).
(2) Ako HRT postupi suprotno odredbi stavka 1. ovoga članka, Vijeće za
elektroničke medije naložit će HRT-u na temelju provedenog nadzora nad
radom HRT-a u skladu sa člankom 44. ovoga Zakona ili izvješća Državnog
ureda za reviziju, odnosno osobe ovlaštene za obavljanje usluga revizije po-
vrat nezakonito utrošenih sredstava i njihovo isključivo korištenje za obav-
ljanje djelatnosti pružanja javnih usluga sukladno ovom Zakonu. Povrat
nezakonito utrošenih sredstava obavlja se uplatom na poseban za tu na-
mjenu otvoren podračun Agencije za elektroničke medije. Doznačena sred-
stva Vijeće za elektroničke medije dužno je vratiti HRT-u radi korištenja za
565
obavljanje djelatnosti javnih usluga u sljedećoj godini bez iznosa kamata

koje se uplaćuju u korist državnog proračuna.
(3) HRT može zadržati godišnju prekomjernu naknadu iznad netotroško-
va obavljanja djelatnosti pružanja javnih usluga (pričuva za javne usluge) u
iznosu do 10% godišnjih financijskim planom proračunatih troškova obav-
ljanja djelatnosti pružanja javnih usluga, a sredstva iznad toga iznosa dužan
je uplatiti na poseban podračun Agencije za elektroničke medije. Doznače-
na sredstva Vijeće za elektroničke medije dužno je vratiti HRT-u radi kori-
štenja za obavljanje djelatnosti javnih usluga u sljedećoj godini.
(4) Ukupni godišnji iznos pristojbe planiran za sljedeću godinu umanjit će
se za sredstva iz stavka 2. ovoga članka i prekomjernu naknadu iz stavka 3.
ovoga članka.
(5) Iznimno HRT može zadržati sredstva iznad iznosa utvrđenog u stav-
ku 3. ovoga članka u uredno opravdanim slučajevima, kada su ta sredstva
prekomjerne naknade posebno unaprijed i obvezujuće određena u svrhu
jednokratnog velikog troška potrebnog za ispunjavanje obveze pružanja
javnih usluga HRT-a. Korištenje sredstava prekomjerne naknade mora biti
vremenski ograničeno ovisno o namjeni i mora ga odobriti Vijeće za elek-
troničke medije.
(6) Uvjeti korištenja prekomjerne naknade iz stavka 3. i 5. ovoga članka
utvrđuju se samoregulativnim aktom HRT-a koji odobrava Vijeće za elek-
troničke medije.
Članak 40.
(1) HRT će komercijalnu djelatnost obavljati u skladu s propisima o zaštiti
tržišnog natjecanja.
(2) HRT svojom politikom cijena marketinških usluga ne smije sprječavati,
ograničavati ili narušavati tržišno natjecanje, i to:
♦♦ snižavati cijene oglašavanja i ostalih komercijalnih usluga ispod razi-
ne tržišnih cijena,
♦♦ pri kupnji prava za prijenos sportskih događaja nuditi cijenu koja je
iznad tržišne cijene.
(3) U slučaju nabave audio i audiovizualnih sadržaja više vrijednosti po os-
novi isključivih prava, HRT je dužan neiskorištena isključiva prava ustupiti
566
DODAtCI
drugim nakladnicima radija i televizije te pružateljima medijskih usluga na

transparentan i pravodoban način.
(4) Odredba stavka 3. ovoga članka primjenjuje se i na premijske sportske
događaje iz članka 9. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.
(5) Pravila o ustupanju neiskorištenih isključivih prava na sadržaje iz stavka
3. i 4. ovoga članka donijet će Vijeće za elektroničke medije.
(6) Ako Vijeće za elektroničke medije provodeći nadzor utvrdi kršenje
odredbi stavka 1. i 2. ovoga članka, o tome će izvijestiti državno tijelo nad-
ležno za zaštitu tržišnog natjecanja.
VII. OPĆI AKTI
Članak 41.
(1) Statutom HRT-a u skladu s odredbama ovoga Zakona uređuju se:
♦♦ ustrojstvo HRT-a i podjela na unutarnje ustrojbene jedinice,
♦♦ tijela HRT-a i njihova nadležnost sukladno zakonu,
♦♦ uvjeti za imenovanje i razrješenje ravnatelja pojedinih ustrojbenih
jedinica,
♦♦ uvjeti za imenovanje i razrješenje glavnih urednika sukladno ovom
Zakonu i Zakonu o medijima,
♦♦ uvjeti za imenovanje i razrješenje ostalih urednika,
♦♦ ovlasti i način odlučivanja pojedinih tijela HRT-a te druga pitanja od
značenja za obavljanje djelatnosti,
♦♦ te druga pitanja u skladu sa zakonom.
(2) HRT ima i druge opće akte u skladu sa zakonom i Statutom HRT-a.
(3) Statut HRT-a objavljuje se u „Narodnim novinama“ i na internetskim
stranicama HRT-a.
Članak 42.
(1) Statut HRT-a donosi Nadzorni odbor HRT-a na prijedlog Glavnog rav-
natelja HRT-a, a potvrđuje ga Hrvatski sabor. Druge opće akte donosi tijelo
utvrđeno ovim Zakonom ili Statutom HRT-a.
567
(2) Statut HRT-a stupa na snagu danom objave u „Narodnim novinama“, a

drugi opći akti u roku i na način propisan Statutom HRT-a.
(3) HRT objavljuje druge opće akte kojima se uređuje njegov rad, kada dje-
latnost obavlja kao javnu službu, na svojim internetskim stranicama, a po
potrebi i na drugi prikladan način.
Članak 43.
(1) Pravni položaj radnika u HRT-u, uvjeti za zasnivanje radnoga odnosa,
plaće i druga pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom, uređuju se općim
aktom HRT-a ili kolektivnim ugovorom sukladno općem propisu o radu.
(2) Za zasnivanje radnog odnosa za sve poslove u HRT-u raspisuje se jav-
ni natječaj. Javni natječaj objavljuje se u tisku, na oglasnoj ploči HRT-a i
oglasnoj ploči područne službe Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. HRT je
dužan na isti način i u istom roku obavijestiti sve kandidate o rezultatima
natječaja.
(3) Kada HRT obavlja djelatnost kao javnu službu u skladu s ovim Zako-
nom, radnici HRT-a nemaju pravo na štrajk, što se pobliže uređuje općim
aktom HRT-a ili kolektivnim ugovorom.
VIII. NADZOR NAD RADOM HRT-a
Članak 44.
(1) Vijeće za elektroničke medije kao nezavisno regulatorno tijelo obavlja
nadzor provedbe odredaba ovoga Zakona i Ugovora iz članka 13. ovoga
Zakona, što uključuje nadzor nad provedbom programskih obveza koje
čine sadržaj javnih usluga HRT-a, donošenje odluke o uvođenju značajno
novih audiovizualnih usluga, davanje dopuštenja HRT-u za pokretanje no-
vog radijskog ili televizijskog programskog kanala odnosno za obavljanje
djelatnosti pružanja audio i audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev te
dopuštenja za satelitski, internetski, kabelski i drugi oblik prijenosa audio-
vizualnog i/ili radijskog programa, kao i nadzor nad korištenjem mjesečne
pristojbe i drugih javnih prihoda u skladu s pravilima o državnim potpora-
ma za javne radiodifuzijske usluge.
568
DODAtCI
(2) Vijeće za elektroničke medije u provedbi nadzora iz stavka 1. ovoga

članka može, između ostaloga, pregledati i ispitivati poslovne knjige i do-
kumentaciju HRT-a te druge stvari, a u tu svrhu može koristiti pojedine
svoje članove, radnike Agencije za elektroničke medije ili druge stručnjake.
(3) U svrhu provedbe nadzora nad korištenjem mjesečne pristojbe i drugih
javnih prihoda HRT-a iz stavka 1. ovoga članka, HRT je dužan Vijeću za
elektroničke medije dostavljati financijska izvješća svakih šest mjeseci, a
uvijek na zahtjev Vijeća za elektroničke medije.
(4) Vijeće za elektroničke medije zatražit će od nadležnih tijela HRT-a da
poduzmu odgovarajuće mjere u skladu s ovim Zakonom i Statutom HRT-a
ako utvrdi:
♦♦ da HRT ne izvršava Ugovor iz članka 13. ovoga Zakona ili ga samo
djelomično izvršava,
♦♦ da se HRT ni nakon opomene Vijeća za elektroničke medije ne pridr-
žava najmanje 90% programske osnove,
♦♦ da se HRT ni nakon opomene Vijeća za elektroničke medije ne pridr-
žava utvrđenog vremena objavljivanja programa,
♦♦ da HRT i nakon treće opomene Vijeća za elektroničke medije, koje je
ono izreklo u prethodnih 12 mjeseci, postupa suprotno odredbama
ovoga Zakona, Zakona o elektroničkim medijima i propisima done-
senim na temelju toga Zakona ili Ugovora iz članka 13. ovoga Zako-
na,
♦♦ da HRT ne vodi poslovne knjige sukladno članku 38. stavku 7. i 8.
ovoga Zakona,
♦♦ da HRT koristi sredstava pristojbe i druge javne prihode za financi-
ranje komercijalnih djelatnosti HRT-a suprotno zabrani iz članka 39.
♦♦ da HRT postupa suprotno članku 40. stavku 1. i 2. ovoga Zakona.
(5) Tijela HRT-a postupajući u slučajevima iz stavka 4. ovoga članka dužna
su poduzeti mjere iz svojega djelokruga, koje uključuju i utvrđivanje odgo-
vornosti za učinjene propuste, te o poduzetom izvijestiti Vijeće za elektro-
ničke medije.
(6) Vijeće za elektroničke medije izriče opomene u slučaju nepoštivanja
odredbi ovoga Zakona, Zakona o elektroničkim medijima i podzakonskih
569
akata i/ili podnosi optužne prijedloge sukladno prekršajnim odredbama

ovoga Zakona, Zakona o elektroničkim medijima i Prekršajnog zakona.
Članak 45.
(1) Nadzor nad zakonitošću rada HRT-a te općih akata HRT-a obavljaju
nadležna središnja tijela državne uprave, osim ako ovim Zakonom nije dru-
gačije određeno.
(2) HRT je obvezan obaviti godišnju reviziju financijskih izvještaja HRT-a
preko osoba ovlaštenih za obavljanje usluga revizije.
(3) Inspekcijski nadzor nad provedbom odredbe članka 34. stavka 5. ovo-
ga Zakona u pogledu obveznika plaćanja mjesečne pristojbe iz članka 34.
stavka 4. i 8. ovoga Zakona provode i gospodarski inspektori Državnog
inspektorata.
(4) Nadzor nad zakonitošću rada Vijeća HRT-a i Nadzornog odbora HRT-a
obavlja Hrvatski sabor.
IX. PREKRŠAJNE ODREDBE
Članak 46.
će se za prekršaj HRT ako:
1. ne postigne opseg udjela europskih djela iz članka 10. ovoga Zakona,
3. ne postigne opseg udjela europskih djela neovisnih proizvođača iz
članka 11. ovoga Zakona,
4. ne postigne opseg udjela hrvatske glazbe iz članka 12. ovoga Zakona,
5. obavi oglašavanje u trajanju duljem od propisanog člankom 37. stav-
kom 1. i 2. ovoga Zakona,
5. postupi suprotno članku 37. stavku 4., 5. ili 6. ovoga Zakona,
6. objavi promidžbenu poruku u kojoj se pojavljuju novinari, urednici i
druge osobe koje se pojavljuju u emisijama informativnog programa
suprotno zabrani iz članka 37. stavka 8. ovoga Zakona,
7. postupi suprotno članku 40. stavku 1. ili 2. ovoga Zakona.
(2) Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i odgovorna osoba
HRT-a novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna.
570
DODAtCI
Članak 47.
Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj
fizička osoba koja ne prijavi prijamnik (članak 34. stavak 5.) ili se koristi
odjavljenim prijamnikom (članak 36. stavak 1.).
Članak 48.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj
pravna osoba koja ne prijavi prijamnik (članak 34. stavak 5.) ili se koristi
odjavljenim prijamnikom (članak 36. stavak 1.).
(2) Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka, novčanom kaznom u iznosu od
2.000,00 kuna kaznit će se i odgovorna osoba u pravnoj osobi.
X. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 49.
(1) HRT je dužan u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovo-
ga Zakona uskladiti svoj rad, poslovanje i opće akte s odredbama ovoga
Zakona.
(2) Vijeće HRT-a i Nadzorni odbor HRT-a dužni su u roku od dva mjeseca
od dana imenovanja donijeti Statut HRT-a, na prijedlog privremenog glav-
nog ravnatelja HRT-a, i podnijeti ga Hrvatskom saboru na potvrđivanje, u
skladu s ovim Zakonom.
Članak 50.
(1) HRT emitira opće televizijske programske kanale iz članka 3. stavka 2.
ovoga Zakona na državnoj razini u zemaljskoj digitalnoj radiodifuziji unu-
tar prvog multipleksa (mulitipleks A) i specijalizirane televizijske program-
ske kanale na državnoj razini u zemaljskoj digitalnoj radiodifuziji unutar
drugog multipleksa (multipleks B).
(2) HRT emitira radijske programske kanale iz članka 3. stavka 2. ovoga Za-
kona na državnoj i regionalnoj razini u zemaljskoj analognoj radiodifuziji
prema stanju na dan stupanja na snagu ovoga Zakona.
(3) HRT obavlja djelatnost pružanja audio i/ili audiovizualnih medij-
skih usluga na zahtjev te satelitski, internetski, kabelski prijenos i druge
571
dopuštene oblike prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa HRT-a

na temelju dopuštenja Vijeća za elektroničke medije koje ono daje u skladu
s ovim Zakonom, Zakonom o elektroničkim medijima i odredbama Ugo-
vora iz članka 13. ovoga Zakona kojima se određuje vrsta, opseg i sadržaj
pružanja navedenih audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga.
(4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, do sklapanja privremenog Ugovora
iz članka 55. ovoga Zakona, Vijeće za elektroničke medije izdat će na za-
htjev HRT-a privremena dopuštenja za obavljanje djelatnosti iz prethodnog
stavka uzimajući u obzir djelatnost koju je HRT obavljao na dan stupanja na
snagu ovoga Zakona.
Članak 51.
(1) Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora u
roku od osam dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona uputit će javni
poziv za imenovanje članova Vijeća HRT-a sukladno ovom Zakonu.
(2) U javnom pozivu iz stavka 1. ovoga članka obvezno je naznačiti da se
šest članova Vijeća HRT-a imenuje na mandat od četiri godine, dok se pet
članova imenuje na mandat od dvije godine. Nakon provedenog prvog iz-
bora, na konstituirajućoj sjednici Vijeća HRT-a ždrijebom se određuje pet
članova Vijeća čiji mandat je dvije godine.
(3) Članovima Vijeća HRT-a koji su izabrani sukladno Zakonu o HRT-u
(„Narodne novine“, br. 25/03.) prestaje mandat imenovanjem Vijeća HRT-a
sukladno ovom Zakonu.
Članak 52.
Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora će
u roku od osam dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona pokrenuti
postupak za imenovanje članova Nadzornog odbora HRT-a.
Članak 53.
(1) Danom stupanja na snagu ovoga Zakona glavni ravnatelj HRT-a, odno-
sno vršitelj dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a postaje privremeni glavni
ravnatelj HRT-a koji ima ovlasti predsjednika i Uprave HRT-a propisane
ovim Zakonom te obavlja dužnost do imenovanja predsjednika i članova
Uprave HRT-a prema ovom Zakonu. Privremeni glavni ravnatelj HRT-a
572
DODAtCI
saziva prvu konstituirajuću sjednicu Vijeća HRT-a koje je izabrano suklad-

no ovom Zakonu.
(2) Danom stupanja na snagu ovoga Zakona ravnatelji ustrojbenih jedinica
HRT-a, odnosno vršitelji dužnosti ravnatelja ustrojbenih jedinica HRT-a po-
staju privremeni ravnatelji ustrojbenih jedinica HRT-a i obavljaju svoju duž-
nost do stupanja na snagu Statuta HRT-a iz članka 49. stavka 2. ovoga Zakona.
(3) Privremeni glavni ravnatelj HRT-a imenovat će danom stupanja na sna-
gu Statuta HRT-a iz članka 49. stavka 2. ovoga Zakona vršitelje dužnosti
ravnatelja ustrojbenih jedinica HRT-a, koji će obavljati dužnost do imeno-
vanja ravnatelja ustrojbenih jedinica HRT-a u skladu s odredbama ovoga
Zakona.
Članak 54.
(1) Danom stupanja na snagu ovoga Zakona, direktor programa HR-a,
odnosno vršitelj dužnosti direktora programa HR-a, glavni urednik infor-
mativnog programa HR-a, odnosno vršitelj dužnosti glavnog urednika in-
formativnog programa HR-a, direktor programa HTV-a, odnosno vršitelj
dužnosti direktora programa HTV-a i glavni urednik informativnog pro-
grama HTV-a, odnosno vršitelj dužnosti glavnog urednika informativnog
programa HTV-a nastavljaju obavljati dužnost do dana stupanja na snagu
Statuta HRT-a iz članka 49. stavka 2. ovoga Zakona.
(2) Vijeće HRT-a na prijedlog privremenog glavnog ravnatelja HRT-a ime-
novat će danom stupanja na snagu Statuta HRT-a iz članka 49. stavka 2.
ovoga Zakona vršitelje dužnosti glavnih urednika HRT-a i urednika pro-
grama, koji će obavljati dužnost do imenovanja glavnih urednika HRT-a i
urednika programa u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Članak 55.
(1) Privremeni glavni ravnatelj HRT-a dužan je utvrditi prijedlog privre-
menog Ugovora koji sadrži programske obveze HRT-a i druge odredbe
propisane člankom 13. stavkom 1. i člankom 14. ovoga Zakona, te ga uz
pribavljeno mišljenje Vijeća HRT-a u roku od 45 dana od dana stupanja na
snagu ovoga Zakona dostaviti Vladi Republike Hrvatske. Privremeni Ugo-
vor mora biti potpisan u roku od 30 dana od dostave prijedloga privreme-
nog Ugovora Vladi Republike Hrvatske.
573
(2) Ako se Vijeće HRT-a na zahtjev privremenog glavnog ravnatelja HRT-a

ne očituje o prijedlogu privremenog Ugovora iz stavka 1. ovoga članka u
roku od 10 dana od dana traženja, privremeni glavni ravnatelj HRT-a do-
stavit će prijedlog privremenog Ugovora Vladi Republike Hrvatske bez mi-
šljenja Vijeća HRT-a.
(3) Na pregovore o sadržaju i sklapanju privremenog Ugovora iz stavka 1.
ovoga članka primjenjuju se propisi kojima se uređuju obvezni odnosi.
(4) Iznimno od odredbe članka 13. stavka 1. ovog Zakona, privremeni Ugo-
vor iz stavka 1. ovoga članka sklopit će se za prijelazno razdoblje do 1. siječ-
nja 2013., odnosno do sklapanja Ugovora prema članku 13. ovoga Zakona.
Članak 56.
Do sklapanja privremenog Ugovora iz članka 55. ovoga Zakona, mje-
sečna pristojba iz članka 35. ovoga Zakona iznosit će 1,5% prosječne neto
mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih
podataka za prethodnu godinu. Nakon sklapanja privremenog Ugovora iz
članka 55. ovoga Zakona visinu mjesečne pristojbe za svaku godinu u raz-
doblju trajanja privremenog Ugovora utvrđuje Vlada Republike Hrvatske
vodeći računa da se osiguraju sredstva za provedbu privremenog Ugovora
iz članka 55. ovoga Zakona.
Članak 57.
Iznimno od odredbe članka 37. stavka 2. ovoga Zakona trajanje pro-
midžbenih poruka u vremenu od 18 do 22 sata u svakom programu HRT-a
u općim televizijskim programskim kanalima u razdoblju od godinu dana
od dana stupanja na snagu ovoga Zakona ne smije biti dulje od 6 minuta
u jednom satu programa, a potom se smanjuje za dvije minute tako da ne
može biti dulje od 4 minute u jednom satu programa.
Članak 58.
Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o Hrvat-
skoj radioteleviziji („Narodne novine“, br. 25/03.).
Članak 59.
Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u „Narodnim novinama“.
574
DODAtCI
ZAKON O HRVATSKOJ IZVJEŠTAJNOJ

NOVINSKOJ AGENCIJI
(„Narodne novine“, broj 25/03)
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Hrvatska izvještajna novinska agencija je pravna osoba koja ima status
javne ustanove čije se ustrojstvo i način rada uređuje ovim Zakonom i pro-
pisima donesenim na temelju njega.
Osnivač javne ustanove Hrvatska izvještajna novinska agencija je Repu-
blika Hrvatska.
Članak 2.
Naziv javne ustanove je Hrvatska izvještajna novinska agencija.
Skraćeni naziv Hrvatske izvještajne novinske agencije je Hina.
Sjedište Hrvatske izvještajne novinske agencije (u daljnjem tekstu: Hina)
je u Zagrebu.
Hina može u skladu s ovim Zakonom i Statutom osnivati u zemlji i ino-
zemstvu podružnice – dopisništva.
Članak 3.
Djelatnost Hine je prikupljanje i razašiljanje što potpunijih činjeničnih i
objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbivanjima u Republici Hr-
vatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, politič-
koga, kulturnog i gospodarskog života.
Članak 4.
Djelatnost iz članka 3. ovoga Zakona Hina obavlja kao javnu službu
samo u slučajevima elementarnih nepogoda, epidemija, izvanrednog ili
ratnog stanja.
Svoje opće servisne vijesti i informacije Hina je dužna staviti na raspo-
laganje svim pretplatnicima u Republici Hrvatskoj pod jednakim uvjetima.
575
Članak 5.
Hina djeluje po načelima neovisnoga, nepristranog i profesionalnoga
novinsko-agencijskog izvještavanja.
Hina ne smije biti izložena bilo kakvim utjecajima koji bi mogli ugroziti
točnost, objektivnost ili vjerodostojnost njezinih informacija.
Hina ne smije, faktički ili pravno, doći pod vlasničku ili drugu interesnu
kontrolu neke ideološke, političke ili ekonomske skupine.
Hina će, prema raspoloživim sredstvima, stalno unaprjeđivati i razvijati
svoje – ljudske potencijale, tehnologiju i organizaciju.
Hina je dužna razvijati mrežu svojih dopisništava, tako da svojim izvje-
šćivanjem ravnomjerno obuhvati sve županije u Republici Hrvatskoj, a u
izvještavanju iz Europe i svijeta potpunije odrazi interese hrvatske javnosti
i medija sukladno programu rada i financijskom planu. Hina, sukladno svo-
jim financijskim mogućnostima, sudjeluje u financiranju dopisništva.
II. JAVNOST I SAMOSTALNOST RADA
Članak 6.
Hina je samostalna.
Samostalnost Hine ogleda se posebno:
♦♦ u pravu Hine da samostalno obavlja djelatnost radi koje je osnovana,
♦♦ u financijskoj samostalnosti u skladu s ovim Zakonom, Statutom i
ugovorima,
♦♦ u pravu Hine da putem nadležnosti svojih tijela uređuje, u skladu sa
zakonom, svoje unutrašnje ustrojstvo i način rada,
♦♦ u pravu Hine da svojim općim aktima uređuje pitanja prijama rad-
nika te njihova prava i dužnosti u skladu sa zakonom i kolektivnim
ugovorom,
♦♦ u pravu novinara da daju mišljenje prigodom imenovanja glavnog
urednika,
♦♦ u pravu Hine da može u pravnom prometu stjecati prava i preuzi-
mati obveze, da može biti vlasnik pokretnih i nepokretnih stvari te
da može biti stranka u postupcima pred sudom, drugim državnim
organima i tijelima s javnim ovlastima.
576
DODAtCI
Članak 7.
Rad Hine je javan.
Javnost rada Hine ostvaruje se posebno:
♦♦ u postupku imenovanja Upravnog vijeća Hine i glavnog urednika
Hine,
♦♦ putem obveze Hine da pravodobno i istinito obavještava javnost o
obavljanju svoje djelatnosti,
♦♦ u dužnosti Hine da korisnike svojih usluga na pogodan način obavje-
štava o uvjetima i načinu davanja svojih usluga i o drugim pitanjima
koja se tiču obavljanja poslova za koje je osnovana,
♦♦ putem opće uloge koju ima njezin osnivač.
III. USTROJSTVO I TIJELA
Članak 8.
Unutarnje ustrojstvo Hine uređuje se njezinim Statutom, sukladno ovo-
me Zakonu.
Članak 9.
Tijela Hine jesu:
♦♦ Upravno vijeće Hine,
♦♦ Ravnatelj Hine.
Članak 10.
Hinom upravlja Upravno vijeće koje ima predsjednika, potpredsjednika
i tri člana.
Članak 11.
Upravno vijeće Hine imenuje i razrješava Hrvatski sabor.

Jedan član Upravnog vijeća Hine imenuje se iz reda zaposlenih u Hini,
jedan član iz reda stručnjaka za medije, a ostala tri člana iz reda ekonom-
sko-financijskih, pravnih i informatičkih stručnjaka.
Član Upravnog vijeća Hine ne može biti državni dužnosnik, osoba koja
obnaša neku dužnost u tijelima političke stranke te osoba koja je u radnom
577
odnosu ili obavlja bilo koje druge poslove u konkurentskim tvrtkama zbog
kojih bi moglo doći do sukoba interesa.
Članovi Upravnog vijeća imenuju se na vrijeme od četiri godine.
Članak 12.
Vlada Republike Hrvatske pokreće postupak izbora članova Upravnog
vijeća Hine javnim pozivom. U javnom pozivu navode se uvjeti za imenova-
nje članova Upravnog vijeća, te rok za podnošenje prijedloga koji ne može
biti kraći od 15 dana od objave poziva.
Na temelju prispjelih prijedloga Vlada Republike Hrvatske predlaže Hr-
vatskom saboru članove Upravnog vijeća.
Hrvatski sabor glasuje pojedinačno o svakom predloženom članu
Upravnog vijeća Hine uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnoga sa-
borskog odbora.
Članak 13.
Hrvatski sabor može razriješiti člana Upravnog vijeća prije isteka vre-
mena na koje je imenovan:
♦♦ na vlastiti zahtjev,
♦♦ podnošenjem ostavke,
♦♦ ako svojim radom teže povrijedi ili više puta povrijedi zakon i druge
propise koji se odnose na rad i obavljanje djelatnosti Hine,
♦♦ ako svojim radom prouzroči veću štetu Hini,
♦♦ u drugim slučajevima utvrđenim zakonom i Statutom.
Članak 14.
Upravno vijeće Hine:
♦♦ donosi Statut na prijedlog ravnatelja,
♦♦ odlučuje o raspolaganju imovinom, u skladu sa zakonom i Statutom
Hine,
♦♦ odlučuje o ulaganjima u razvoj Hine, u skladu sa zakonom i njenim
Statutom,
♦♦ donosi plan razvoja i program rada,
♦♦ donosi financijski plan i godišnji obračun,
♦♦ prati i kontrolira zakonitost i uspješnost rada Hine,
♦♦ imenuje i razrješava ravnatelja Hine na temelju javnog natječaja,
578
DODAtCI
♦♦ imenuje i razrješava pomoćnika ravnatelja na temelju javnog natječa-

ja, a na prijedlog ravnatelja Hine,
♦♦ imenuje i razrješava glavnog urednika Hine na temelju javnog natje-
čaja, a na prijedlog ravnatelja Hine i uz prethodno pribavljeno mišlje-
nje novinara Hine,
♦♦ donosi opće akte,
♦♦ redovito, a najmanje jedanput godišnje podnosi izvješće Hrvatskom
saboru o svom radu,
♦♦ odlučuje o drugim pitanjima u skladu sa zakonom, Statutom i po-
slovnikom o svom radu.
Upravno vijeće Hine odlučuje većinom glasova ukupnog broja članova.
Članak 15.
Ravnatelj Hine:
♦♦ vodi poslovanje Hine,
♦♦ predstavlja i zastupa Hinu,
♦♦ predlaže Upravnom vijeću Hine imenovanje pomoćnika ravnatelja
po provedenom javnom natječaju te njihovo razrješenje,
♦♦ predlaže Upravnom vijeću Hine imenovanje glavnog urednika Hine
po provedenom javnom natječaju te njegovo razrješenje,
♦♦ predlaže Upravnom vijeću Hine donošenje Statuta,
♦♦ obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom i Statutom.
Ravnatelj Hine može obustaviti izvršenje akte Upravnog vijeća Hine ako
smatra da su u suprotnosti sa zakonom, te o tome izvijestiti Vladu Republi-
ke Hrvatske u roku od 24 sata.
Ravnatelj Hine odgovoran je za zakonitost i uspješnost rada Hine.
Prava, obveze i odgovornosti direktora naklade obavlja ravnatelj Hine.
Članak 16.
Za ravnatelja Hine može biti imenovana osoba koja je hrvatski držav-
ljanin, ima visoku stručnu spremu, društvenoga ili drugoga odgovarajućeg
smjera u skladu sa Statutom, znanje engleskoga ili drugoga svjetskog jezi-
ka i ima najmanje pet godina odgovarajućega radnog iskustva u skladu sa
Statutom.
579
Članak 17.
Ravnatelja Hine imenuje i razrješava Upravno vijeće Hine po provede-
nom javnom natječaju.
Ravnatelja Hine imenuje se na vrijeme od četiri godine.
Ravnatelja Hine Upravno vijeće Hine može razriješiti prije isteka vreme-
na na koje je imenovan:
♦♦ ako sam to zatraži,
♦♦ ako ne postupa po propisima i općim aktima Hine,
♦♦ ako neosnovano odbije izvršiti odluke Upravnog vijeća Hine donese-
ne u okviru njegove nadležnosti,
♦♦ ako svojim nesavjesnim i nepravilnim radom prouzročiti Hini veću
štetu,
♦♦ ako učestalo zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti zbog
čega nastaju teškoće u obavljanju djelatnosti Hine.
Prije donošenja odluke o razrješenju, ravnatelju Hine se mora dati mo-
gućnost da se izjasni o razlozima razrješenja.
Članak 18.
Glavnog urednika Hine imenuje Upravno vijeće Hine po provedenom
javnom natječaju, a na prijedlog ravnatelja Hine i uz prethodno pribavljeno
mišljenje novinara Hine.
Ako novinari Hine ne daju na prijedlog glavnog urednika pozitivno mi-
šljenje, ravnatelj Hine može odustati od prijedloga i predložiti drugu osobu.
Ako Upravno vijeće Hine ne imenuje glavnog urednika zbog nedavanja
pozitivnog mišljenja novinara Hine na prijedlog ravnatelja ili iz drugih ra-
zloga, postupak se predlaganja mora ponoviti.
Članak 19.
Ravnatelj Hine, pomoćnik ravnatelja Hine i glavni urednik sudjeluju u
radu Upravnog vijeća bez prava odlučivanja, a druge ovlaštene osobe na
poziv Upravnog vijeća.
580
DODAtCI
IV. RADNICI
Članak 20.
Na pravni položaj radnika, uvjete za zasnivanje radnog odnosa, plaće i
druga pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom, primjenjuju se opći propisi
o radu i kolektivni ugovor.
Kad Hina obavlja svoju djelatnost kao javnu službu radnicima je ograni-
čeno pravo na štrajk.
V. OPĆI AKTI
Članak 21.
Hina ima Statut kojim se, sukladno ovom Zakonu, pobliže utvrđuje
ustrojstvo, ovlasti i način odlučivanja pojedinih tijela, raspolaganje imovi-
nom, te uređuju druga pitanja od značenja za obavljanje djelatnosti Hine.
Statut Hine donosi Upravno vijeće Hine na prijedlog ravnatelja.
Suglasnost na Statut Hine daje Hrvatski sabor.
Članak 22.
Pored Statuta, Hina ima Pravilnik o radu i druge opće akte sukladno
ovom Zakonu i Statutu Hine.
Pravilnikom o radu uređuje se način prijama zaposlenika na rad, uvjete
i način prijama vanjskih suradnika, položaj vanjskih suradnika, tijela koja
odlučuju o prijemu, prava i obveze zaposlenih, uvjeti i način ograničenja
prava na štrajk kako bi se, u interesu javnosti, osiguralo obavljanje djelatno-
sti Hine i ostala pitanja kojima se uređuje položaj zaposlenika u Hini.
Druge opće akte u Hini donosi Upravno vijeće ako ovim Zakonom ili
Statutom nije propisano da ih donosi ravnatelj.
Članak 23.
Statut i drugi opći akti Hine stupaju na snagu najranije danom objave.
Način objavljivanja Statuta i drugih općih akata uređuje se Statutom.
581
Članak 24.
Hina je dužna odredbe Statuta i drugih općih akata kojima se uređuju
uvjeti i način pružanja usluga učiniti na pogodan način dostupnim javnosti.
VI. IMOVINA
Članak 25.
Sredstva za rad pribavljena od osnivača, stečena pružanjem usluga ili
pribavljena iz drugih izvora čine imovinu Hine.
Osnivač Hine Republika Hrvatska ima stopostotni udio u sredstvima za
rad Hine.
Hina stječe prihode:
♦♦ na temelju ugovora s osnivačem,
♦♦ na temelju ugovora s korisnicima usluga,
♦♦ na temelju drugih poslova koje obavlja u okviru svoje djelatnosti,
♦♦ na temelju donacija.
Zbog osiguranja stvarne ravnoteže prihoda i rashoda Hine, na temelju
programa rada i financijskog plana, Hina svake godine usklađuje cijene
usluga s predstavnicima osnivača i korisnika.
Članak 26.
Sredstva za rad Upravnog vijeća Hine osigurava Hina.
Članak 27.
Ako u obavljanju svoje djelatnosti Hina ostvari dobit, ta se dobit može
koristiti isključivo za obavljanje i razvoj djelatnosti Hine, u skladu s ovim
Zakonom i Statutom Hine.
Članak 28.
Hina odgovara za obveze cijelom svojom imovinom.
Republika Hrvatska solidarno i neograničeno odgovara za obveze Hine.
Gubitci Hine prvenstveno se podmiruju iz imovine Hine ili na drugi uo-
bičajen način, a tek onda iz državnog proračuna.
582
DODAtCI
Članak 29.
Hina ne može bez suglasnosti Vlade Republike Hrvatske steći, opteretiti
ili otuđiti nekretninu i drugu imovinu čija je vrijednost veća od vrijednosti
utvrđene Statutom.
Članak 30.
Nad Hinom se ne može provesti stečaj bez suglasnosti Hrvatskoga
sabora.
Ako Vlada Republike Hrvatske u roku od 90 dana ne pokrije gubitke, ili
ne donese odluku na koji način će gubitke pokriti, stečaj se može provesti.
Članak 31.
Nadzor nad zakonitošću rada Hine i općih akata obavljaju nadležna mi-
nistarstva, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 32.
Republička organizacija Hrvatska izvještajna novinska agencija HINA
– osnovana Zakonom o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji HINA
(„Narodne novine“, br. 31/90.) nastavlja s radom kao javna ustanova Hrvat-
ska izvještajna novinska agencija.
Članak 33.
Sredstva, prava i obveze Hrvatske izvještajne novinske agencije HINA
prelaze u cijelosti na javnu ustanovu Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju.
Sve nekretnine i pokretnine, uključujući zgradu u Zagrebu, Marulićev
trg 16, prelaze u cijelosti na javnu ustanovu Hrvatsku izvještajnu novinsku
agenciju.
Članak 34.
Osnove za sklapanje ugovora po članku 25. ovoga Zakona osnivač i Hina
utvrđuju sporazumno.
Do sklapanja tog ugovora sredstva za rad Hine osiguravaju se u držav-
nom proračunu Republike Hrvatske.
583
Članak 35.
Vlada Republike Hrvatske donijet će najkasnije u roku od tri mjeseca
od dana stupanja na snagu ovoga Zakona potrebne akte na temelju kojih će
provesti upis u sudski registar Hine.
Ravnatelj Hine će, uz suglasnost osnivača, provesti upis Hine u sudski
registar.
Članak 36.
Upravno vijeće Hine imenovat će se u roku od 30 dana od dana stupanja
na snagu ovoga Zakona. Upravno vijeće će u daljnjem roku od 60 dana do-
nijeti Statut Hine te raspisati natječaj i provesti postupak imenovanja rav-
natelja Hine.
Članak 37.
Direktor Hine i glavni i odgovorni urednik Hine nastavljaju radom do
imenovanja Upravnog vijeća i ravnatelja Hine, te glavnog urednika Hine u
skladu s odredbama ovoga Zakona.
Članak 38.
Na sve odnose koji nisu uređeni ovim Zakonom primjenjuju se odredbe
Zakona o ustanovama i Zakona o javnom priopćavanju.
Članak 39.
Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti zakon o Hrvat-
skoj izvještajnoj novinskoj agenciji HINA („Narodne novine“, br. 31/90.).
Članak 40.
novinama“.
Literatura
1. 2010 Report on the Application of the EU Charterof Fundamental

Rights, http://ec.europa.eu/justice/ policies/rights/docs/report_
EU_charter_FR_2010_en.pdf (pristupljeno 29. travnja 2011.).
2. Adlešić, Đ., „Nacionalna sigurnost i zaštita podataka kontra pravu
javnosti da zna“, Novinar, br. 5 – 6, Zagreb, 2002., str. 3–5.
3. Alaburić, V., „Sloboda izražavanja i informiranja“, Medijska istraži-
vanja, br. 2. god. 5., Zagreb, 1999., str. 181–198.
4. Alaburić, V. – Havkić, E. – Marijan, R., Zakon o javnom priopćava-
nju i dr., VIV-inženjering, Zagreb, 2000.
5. Alaburić, V., Ograničavanje „govora mržnje“ u demokratskom druš-
tvu – teorijski, zakonodavni i praktički aspekti, Hrvatska pravna re-
vija, Zagreb, 2003.
6. Alaburić, V. (ur.), Priručnik o slobodi javne riječi, Artcle 19 i Press
data, Zagreb, 1998.
7. Alaburić, V., Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljud-
ska prava, Narodne novine, Zagreb, 2002.
8. Antolović, J. (ur.), Medijsko zakonodavstvo Republike Hrvatske, Mi-
nistarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb, 2003.
9. Babić, D. (ur.), Pregled medijskog zakonodavstva u zemljama jugoi-
stočne Europe, Media Plan Institut – IREX Media, Sarajevo, 2005.
10. Badrov, S., „Kaznena djela protiv časti i ugleda u hrvatskom kazne-
nom pravu“, u: Pravnik: časopis za pravna i društvena pitanja, Vol.
41, No. 84, Udruga pravnik – Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb,
2007., str. 61–94.
11. Bašic, S. H. – Millar, G., Komentari na predložene izmjene i dopune
hrvatskog Zakona o medijima i hrvatskog Kaznenog zakona, OSCE,
Strasbourg, 2004.
12. Bauer, H., Sloboda medija i javno mnijenje, Panliber, Osijek- Zagreb
– Split, 1997.
13. Bertrand, C. J., Deontologija medija, ICEJ, Zagreb, 2007.
14. Bogdanić, A., Razmatranje novinarskog diskursa i teorije medija,
Komunikološki koledž u Banjoj Luci, Banja Luka, 2016.
15. Brezak, M., Pravo na osobnost, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb, 1998.
585
16. Čehulić, L., „Demokracija i ljudska prava u posthladnoratovskoj

američkoj i europskoj politici“, Politička misao, god. 37., br. 2., FPZ,
Zagreb, 2000., str. 109–122.
17. Detterbeck, S., Basis texte Öffentliches Recht, Deutscher Tasc-
henbuch Verlag, München, 2005.
18. Donnelly, J., Međunarodna ljudska prava, Helsinški komitet za
ljudska prava u BiH, Sarajevo, 1999.
19. Dropulić, J., Pravo na privatni život i duševni integritet, Vizura, Za-
greb, 2002.
20. Europski i BiH standardi o ljudskim pravima – Priručnik, Interna-
tional crisis group-ICG, Sarajevo, 2000.
21. Fechner, F., Medienrecht, MohrSiebeck – UTB, Tübingen, 2010.
22. Fink, U. – Cole, M. D. – Keber, T. O., Europäisches und Internatio-
nales Medienrecht, C. F. Müller Verlag, Heidelberg, 2008.
23. Fontaine, P., Politika Europske unije – Europa u 12 lekcija, Europska
komisija, Bruxelles, 2014.
24. Zakon o slobodi tiska u Francuskoj iz 1881., https://www.legifrance.
gouv.fr/affichTexte.do?cidTexte=LEGITEXT000006070722&date-
Texte=20170407 (pristupljeno 22. siječnja 2017.).
25. Gavella, N., Osobna prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb, 2000.
26. Gomein, D., Europska konvencija o ljudskim pravima, Naklada, Za-
dar, 2007.
27. Grbelja, J., Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945.-1990., Naklada
Jurčić, Zagreb, 1998.
28. Halilović, M., Kako se u BiH primjenjuje novi Zakon o zaštiti od
klevete: novinare tuže političari ali i – novinari!, www.mediaonline.
ba/.../pdf.asp (pristupljeno13. siječnja 2011.).
29. Halilović, M., Sud ne priznaje neidentifikovane izvore i postojanje
„afere reket“ prije nego je ona potvrđena od zvaničnih državnih or-
gana?!, www.media.ba/.../BH_novinari__kleveta_Sl__Bosna__ana-
liza_slucaj... (pristupljeno 12. lipnja 2011.).
30. Halilović, M., Kleveta u europskim zakonima: Najviše štite kraljeve,
ali ponegdje i naciju i zastavu, www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/
kleveta-u-evropskim-zakonima-najvise-stite-kraljeve-ali-poneg-
dje-i-naciju-i-zastavu (pristupljeno 13. prosinca 2010.).
586
LITERATURA
31. Homet, R., Politics, Cultures and Communication, Prager, New

York, 1979.
32. Hrženjak, J., Međunarodni i europski dokumenti o ljudskim pravi-
ma, Informator, Zagreb 1992.
33. Zakonodavno uređenje pitanja klevete: iskustva nekoliko evropskih
država, Skupština Crne Gore, Podgorica, 2014.
34. Izvješće o ispunjavanju obveza Republike Hrvatske u pristupnim
pregovorima Europskoj uniji za poglavlje 10., Informacijsko društvo
i mediji, http://www.vlada.hr/hr/preuzimanja/stajalista_pregova-
rackog_procesa/10_informacijsko_drus_tvo_i_mediji, (pristupljeno
17. rujna 2010.).
35. Izvod iz zapisnika sa sjednice Vijeća za elektroničke medije, održane
5. veljače 2010. godine, http://www.e-mediji.hr/files/sjednice/Zapi-
snik_05-10_250.pdf (pristupljeno19. lipnja 2011.).
36. Izvori i područje primjene prava Europske unije, http://www.
europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=F-
TU_1.2.1.html (pristupljeno 17. 11. 2015.).
37. Kazazić, V., Međunarodni nadzor nad primjenom ljudskih prava,
Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2008.
38. Kunczik, M. – Zipfel, A., Uvod u znanost o medijima i komunikolo-
giju, FES, Zagreb, 2006.
39. Kodeks novinara i samoregulacija, Novinarsko samoregulatorno ti-
jelo, Podgorica, 2009.
40. Lapaš, D., Pravo međunarodnih organizacija, Narodne novine, Za-
greb, 2008.
41. Leksikon radija i televizije, Hrvatska radiotelevizija i Naklada Lje-
vak, Zagreb, 2016.
42. Lilić, S. (ur.), Sloboda i odgovornost: očuvanje slobode izražavanja
putem medijske samoregulacije, Komitet pravnika za ljudska prava,
Beograd, 2005.
43. Ljudska prava – priručnik za novinare, Media plan, Sarajevo, 2000.
44. Ljudska prava, zakoni i mediji, Veleposlanstvo SAD u BiH i Institu-
cija ombudsmana Federacije BiH, Sarajevo 2001.
45. Malović, S. – Ricchiardi, S. – Vilović, G., Etika novinarstva, Izvori,
Zagreb 1998.
587
46. Malović, S., „Samoregulacija: Čarobni štapić ili uzaludni trud?“,

Medianali, 6/2009, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 2009., str.
225–232.
47. Maričić, D., Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobo-
da, Novi informator, Zagreb, 2007.
48. Marković, S. M., Pravo intelektualne svojine, Magistrat i Pravni fa-
kultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.
49. Matulović, M. (ur.), Ljudska prava, Izdavački centar Rijeka, Rijeka,
1989.
50. Matulović, M., Ljudska prava – Uvod u teoriju ljudskih prava, Hr-
vatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996.
51. Medijsko zakonodavstvo Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture
Republike Hrvatske, Zagreb, 2003.
52. Milićević, N., Ljudska prava, Pravni fakultet Univerziteta u Saraje-
vu, Sarajevo, 2007.
53. Milinković, B., Medijske slobode, prava i ograničenja, Medija centar,
Beograd, 1996.
54. Munivrana Vajda, M. – Šurina Marton, A., „Gdje prestaju grani-
ce slobode izražavanja, a počinje govor mržnje? Analiza hrvatskog
zakonodavstva i prakse u svjetlu europskih pravnih standarda“, u:
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 23 No. 2, 2016.,
Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu, Zagreb, 2016.,
str. 435–467.
55. Murzon, Ž., Ljudska prava, XX. vek, Beograd, 1998.
56. Musa, I., „Zakonska regulativa tiska u BiH od 1907 – 1940.“, Hum,
br. 2., Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2007., str.
243–255.
57. Nadaždin Defterdarević, M., Pravo medija – nužnost ograničene
slobode, Slovo, Mostar, 2006.
58. Nadaždin Defterdarević, M., Pravo na informaciju u društvima u
tranziciji s posebnim osvrtom na države nastale na prostoru bivše
Jugoslavije, Pravni fakultet Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru,
Mostar, 2004.
59. Nikolić, L. D., Sloboda izražavanja – u teoriji, zakonima i praksi na-
cionalnih i Evropskog suda pravde, Knjiga komerc, Beograd, 2005.
60. Nikolić, L. D., Medijsko pravo, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
61. Nikšić, S. – Davičo, A., Etika novinarstva, CPM, Beograd, 2004.
588
LITERATURA
62. NUPN BIH, Sloboda štampe je osnova za informisanje javnosti u

demokratiji, www.bhnovinari.ba (pristupljeno 5. lipnja 2009.).
63. Omejec, J., Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobo-
da u praksi Europskog suda za ljudska prava – Strasbourški acquis,
Novi informator, Zagreb, 2014.
64. Opći komentar br. 12 Odbora za prava djeteta UN-a, http://www2.
ohchr.org/english/bodies/crc/docs/AdvanceVersions/CRC-C-
GC-12.pdf (pristupljeno 15. listopada 2016.).
65. Osnovni izvještaj o slobodi medija u Hrvatskoj 1999., HHO, Zagreb,
2000.
66. Paschke, M., Medienrecht, Springer Verlag, Berlin – Heidelberg,
2009.
67. Pember, D. R. – Calvert, C., Mass Media Law, McGraw-Hill Higher
Education, New York, 2008.
68. Peruško, Z. (ur.), Uvod u medije, Naklada Jesenski i Turk i HSD,
Zagreb, 2011.
69. Peruško, Z. et al., Hrvatski medijski sustav – prema UNESCO-ovim
indikatorima medijskog razvoja, FPZ, Zagreb, 2011.
70. Pravni leksikon (ur. Pezo, V.), Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
Zagreb, 2007.
71. Precedenti (sudske odluke) u vezi sa članom 10 Evropske konvencije i
ljudskim pravima, Savjet Evrope, Strasbourg, 1998.
72. Pregled povreda i odgovarajućih kazni koje izriče Regulatorna
agencija za komunikacije, http://www.rak.ba/hrv/index.php?u-
id=1272014199 (pristupljeno 18. prosinca 2016.).
73. Price, S., Izučavanje medija, Clio, Beograd, 2011.
74. Priručnik o slobodi javne riječi, Artcle 19 i Pressdata, Zagreb, 1998.
75. Račić, O., Ljudska prava – pet decenija od usvajanja Opšte deklara-
cije o ljudskim pravima, Fakultet političkih nauka, Beograd, 1998.
76. Radolović, A., „Odnos prava osobnosti i medijskog prava“, Zbornik
Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci v. 28, br. 1,(2007), Pravni
fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2007., str. 267–315.
77. Razvratni, nepristojni i prosti programi, http://www.fcc.gov/encyc-
lopedia/obscenity-indecency-and-profanity (pristupljeno 30. siječ-
nja 2011.).
589
78. Recommendations and resolutions adopted by the Parliamentary

Assembly of the Council of Europe in the field of media and informa-
tion society, Council of Europe, Strasbourg, 2016.
79. Robertson, G. – Nicol, A., Medialaw, Penguin Books Ltd., London,
2008.
80. Rodin, S., „Ustav Republike Hrvatske i nadnacionalne organizacije:
suverenitet, međunarodni odnosi i temeljna ljudska prava“, Politič-
ka misao, br. 1., Zagreb, 1991., str. 43–56.
81. Ruβ-Mohl, S., Novinarstvo, Clio, Beograd 2005.
82. Sali, S. – Terzić, Z., Međunarodni dokumenti o ljudskim pravima,
Pravni centar – Fond Otvoreno društvo, Sarajevo, 1996.
83. Sapunar, M., Osnove znanosti o novinarstvu, Naprijed, Zagreb 2000.
84. Sapunar, M. – Tomić, Z., Pravna standardizacija javnog komunici-
ranja, Sveučilište u Mostaru – Sveučilište u Zagrebu, Mostar – Za-
greb, 2002.
85. Scheunert, C., Europäischer Jugendschutz für das Fernsehen, Peter
Lang, Frankfurt am Main, 2009.
86. Srdić, M., Kratka analiza sudske prakse u primjeni Zakona o zaštiti
od klevete, http://www.media.ba/mcsonline/files/shared/BH_novi-
nari__kleveta_Sl__Bosna__analiza_slucaja.pdf (pristupljeno 13. trav-
nja 2011.).
87. Strategija proširenja i glavni izazovi 2009 – 2010., Priopćenje Ko-
misije Europskomu parlamentu i vijeću, Bruxelles, 2009.
88. Street, J., Masovni mediji, politika i demokracija, Fakultet političkih
znanosti, Zagreb, 2003.
89. Studija kompatibilnosti zakona i prakse Bosne i Hercegovine sa za-
htjevima Europske konvencije o ljudskim pravima, www.coe.ba (pri-
stupljeno 3. listopada 2010.).
90. Sudska praksa u svezi s člankom 10. Europske konvencije o ljudskim
pravima, Vijeće Europe i Sprint, Beograd, 2002.
91. Štingl, K., Opća načela prava u Europskoj uniji, http://www.iusinfo.
hr/DailyContent/Topical.aspx?id=19264 (pristupljeno 27. studeno-
ga 2015.).
92. Televizija u Europi, zakonodavstvo, javne politike i neovisnost, Insti-
tut Otvoreno društvo – Hrvatska, Zagreb, 2005.
93. Televizija u Europi, zakonodavstvo, javne politike i neovisnost, Insti-
tut Otvoreno društvo – Hrvatska, Zagreb, 2005.
590
LITERATURA
94. The Oxford Dictionary of the Christian Church, Oxford Univrsity

Press, London, 1974.
95. Tomić, Z. – Musa, I. – Vasilj, M., „Mediji na hrvatskom jeziku u BiH
kao nositelji europskih vrijednosti“, u: Zbornik radova sa Znanstve-
no – stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Hrvati Bosne
i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti?“, Ured hrvatskog čla-
na Predsjedništva BiH, Neum, 2017., str. 49–64.
96. Tomić, Z., Osnove političkog komuniciranja, Synopsis – KAIROS,
Mostar – Zagreb, 2012.
97. Tomić, Z. – Sapunar, M. – Juka, S. – Jurilj, M., Javno komuniciranje
– pravo i etika, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2007.
98. Tomić, Z., „Povreda ugleda i časti, kleveta i pravo na privatnost –
Međunarodno pravni aspekt“, Pravna misao, god. XXXIII., br. 5 – 6,
Sarajevo, 2002.
99. Tucaković, Š., Leksikon mas-medija, Prosperitet, Sarajevo, 2004.
100. Vodinelić, V. V., Pravo masmedija, Fakultet za poslovno pravo u Be-
ogradu, Beograd, 2003.
101. Vidaković Mukić, M., Opći pravni rječnik, Narodne novine, Zagreb,
2006.
102. Zbirka propisa iz oblasti ustavnog prava i uprave, HNŽ Ministar-
stvo pravosuđa i uprave, Mostar, 2000.
103. Zbornik pravnih instrumenata Saveta Evrope u vezi sa medijima,
Savet Evrope, Beograd, 2006.
104. Brandies, L. D. i Waren, S. D. „The Right to Privacy“, Harward Law
Rewiew, Vol. 4, 1890., str. 193., http://faculty.uml.edu/sgallagher/
Brandeisprivacy.htm (pristupljeno 17. svibnja 2011.).
105. Vilović, G., „Veliki napori, slabi rezultati“, u: Medianali, No. 6., Sve-
učilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 2009., str. 233–238.
591
Legislativa
1. Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja, http://www.pove-

renik.rs/images/stories/Dokumentacija/55_ldok.pdf (pristupljeno 3.
kolovoza 2010.).
2. Deklaracija o slobodi političke debate u medijima, http://www.cra.ba/
bih/aktuelnost.php?uid=1270642168&root=1254253123 (pristuplje-
3. Deklaraciju o načelima slobode izražavanja u Africi, http://www.
misa.org/broadcasting/DeclarationinAfrica.pdf (pristupljeno 9. ve-
ljače 2011.).
4. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama Europske unije
(2010/13/EU), http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?u-
ri=CELEX%3A32010L0013 (pristupljeno 11. srpnja 2015.).
5. Europska konvencija o prekograničnoj televiziji, http://narodne-no-
vine.nn.hr/clanci/medunarodni/2001_10_11_101.html (pristupljeno
17. rujna 2011.).
6. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
iz 1950., https://www.usud.hr/sites/default/files/doc/KONVENCI-
JA_ZA_ZASTITU_LJUDSKIH_PRAVA_I_TEMELJNIH_SLOBO-
DA_s_izmjenama_i_dopunama_iz_PROTOKOLA_br._14.pdf (pri-
stupljeno 12. studenoga 2008.).
7. Interamerička deklaracija o načelima slobode izražavanja, http://
www.iachr.org/declaration.htm (pristupljeno 9. veljače 2011.).
8. Kazneni zakon Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 125/11,
144/12, 56/15, 61/15.
9. Kodeks časti hrvatskih novinara, http://hnd.hr/hr/dokumenti/ (pri-
stupljeno 15. listopada 2010.).
10. Kodeks o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim usluga-
ma radija, Službeni glasnik BiH, br. 03/16.
11. Kodeks o komercijalnim komunikacijama, Službeni glasnik BiH, br.
03/16.
12. Konvencija o pravima djeteta, http://www.mvep.hr/hr/vanjska-poli-
tika/multilateralni-odnosi0/multi-org-inicijative/ujedinjeni-narodi/
konvencija-o-pravima-djeteta/ (pristupljeno 13. rujna 2015.).
13. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskrimi-
nacije UN-a, http://www.pariter.hr/wp-content/uploads/2014/10/
592
LITERATURA
medjunarodna_konvencija_o_ukidanju_svih_oblika_rasne_diskri-
minacije.pdf (pristupljeno 10. rujna 2015.).
14. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966., www.
mhrr.gov.ba (pristupljeno 12. studenoga 2008.).
15. Nizozemski kazneni zakon, http://www.ejtn.eu/PageFi-
les/6533/2014%20seminars/Omsenie/WetboekvanStrafrecht_
ENG_PV.pdf (pristupljeno 22. siječnja 2017.) .
16. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948., Narodne novine, br.
12/2009.
17. Poslovnik Europskog suda za ljudska prava, Vijeće Europe, Stra-
sbourg, 2011., www.mprh.hr/lgs.axd?t=16&id=2212 (pristupljeno 2.
srpnja 2011.).
18. Poslovnik Europskog suda za ljudska prava, Vijeće Europe, Strasbo-
urg, 2011., www.mprh.hr/lgs.axd?t=16&id=2212, (pristupljeno 2. srp-
nja 2011.).
19. Poslovnik Odbora za ljudska prava, http://tbinternet.ohchr.org/_
layouts/treatybodyexternal/Download.aspx?symbolno=CCPR%2f-
C%2f3%2fREV.10&Lang=en (pristupljeno 16. rujna 2016.).
20. Povelja o temeljnim pravima Europske unije, http://eur-lex.europa.
eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri= OJ:C:2010:083:0389:0403:en:PDF
(pristupljeno 3. svibnja 2011.).
21. Pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesi-
jom u Republici Hrvatskoj tijekom izborne promidžbe, http://narod-
ne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2014_10_118_2222.html (pri-
stupljeno 23. ožujka 2016.).
22. Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, Narodne
novine Republike Hrvatske, br. 28/2015.
23. Preporuka br. (2003)13 – O medijskoj distribuciji informacija ve-
zanih za kaznene postupke, Vijeće Europe, http://www.coe.in-
t/t/dghl/standardsetting/media/doc/translations/montenegrin/
Rec(2003)013_mn.pdf (pristupljeno 13. travnja 2011.).
24. Preporuka br. R (2000) 7 – O pravu novinara da ne otkriju svoje
izvore informacija, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/me-
dia/doc/cm/rec(2000)007&expmem_EN.asp (pristupljeno 9. veljače
2011.).
25. Preporuka br. R (91) 5 – O pravu na kratko izvještavanje o događa-
jima od izuzetne važnosti u slučajevima kada su isključiva prava za
593
njihovo televizijsko emitiranje dobivena u prekograničnom kontek-

stu, https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?comman-
d=com.instranet.CmdBlobGet&InstranetImage=571825&SecMo-
de=1&DocId=596324&Usage=2 (pristupljeno 2. veljače 2010.).
26. Preporuka br. R (91) 5 – O pravu na kratko izvještavanje o događa-
jima od izuzetne važnosti u slučajevima kada su isključiva prava za
njihovo televizijsko emitiranje dobivena u prekograničnom kontek-
stu, https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?comman-
d=com.instranet.CmdBlobGet&InstranetImage=571825&SecMo-
de=1&DocId=596324&Usage=2 (pristupljeno 2. veljače 2010.).
27. Preporuka br. R (94) 13 – O mjerama za promoviranje transpa-
rentnosti medija, https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.Instra-
Servlet?command=com.instranet.CmdBlobGet&InstranetIma-
ge=534799&SecMode=1&DocId=515710&Usage=2 (pristupljeno 3.
veljače 2010.).
28. Preporuka br. R (95) 1 – O mjerama protiv tonskog i audiovizualnog
piratstva, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/cm/
rec(1995)001&expmem_EN.asp (pristupljeno 3. veljače 2010.).
29. Preporuka br. R (96) 10 – O jamstvu nezavisnosti javnog servisa ra-
diodifuzije, http://www.ebu.ch/CMSimages/en/leg_ref_coe_r96_10_
psb_110996_tcm6-4322.pdf (pristupljeno 7. veljače 2010.).
30. Preporuka br. R (96) 4 – O zaštiti novinara u situacijama sukoba i
napetosti, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/
cm/rec(1996)004_EN.asp (pristupljeno 3. veljače 2010.)
31. Preporuka br. R (97) 19 – O prikazivanju nasilja u elektroničkim me-
dijima, https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?com-
mand=com.instranet.Cmd-BlobGet&InstranetImage=568198&Se-
cMode=1&DocId=582650&Usage=2 (pristupljeno 2. veljače 2016.).
32. Preporuka br. R (97) 20 – O govoru mržnje, https://wcd.coe.int/wcd/
com.instranet.InstraServlet?command=com.instranet.CmdBlob-
Get&InstranetImage=568198&SecMode=1&DocId=582650&Usa-
ge=2 (pristupljeno 2. veljače 2010.).
33. Preporuka br. R (99) 15 – O mjerama u vezi s izvještavanjem me-
dija o predizbornim kampanjama, http://www.ebu.ch/departments/
legal/pdf/leg_ref_coe_r99_15_election_090999.pdf (pristupljeno 2.
veljače 2010.).
594
LITERATURA
34. Programske osnove HNiP-a, http://hnip.hr/wp-content/uplo-

ads/2017/04/Programske_osnove_HNiPa.pdf, (pristupljeno 7.
svibnja 2017.).
35. Rezolucija (74) 26 – O pravu na odgovor – položaj pojedinca u od-
nosu na tisak, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/
doc/cm/res(1974)026_EN.asp (pristupljeno 3. veljače 2010.).
36. Rezolucija (74) 26 – O pravu na odgovor – položaj pojedinca u od-
nosu na tisak, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/
doc/cm/res(1974)026_EN.asp (pristupljeno 3. veljače 2010.).
37. Smjernice Odbora Vijeća ministara Europe o zaštiti slobode izraža-
vanja i informacija u kriznim situacijama, http://www.vzs.ba/in-
dex.php?option=com_content&view=article&id=491&Itemid=29
(pristupljeno 19. ožujka 2011.).
38. Statut Agencije za elektroničke medije, www.e-mediji.hr (pristuplje-
no 12. svibnja 2011.).
39. Statut udruge Hrvatski novinari i publicisti, http://hnip.
hr/2017/05/04/statut-hnip-a/ (pristupljeno 7. svibnja 2017.).
40. Uredba (EZ) br. 1049/2001. Europskog parlamenta i Vijeća Europe,
www.europarl.europa.eu/RegData/ PDF/ r1049_en.pdf (pristuplje-
no 19. lipnja 2011.).
41. Ustav Bosne i Hercegovine, http://www.ccbh.ba/public/down/
USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_hrv.pdf (pristupljeno 11. trav-
nja 2009.).
42. Ustav Bosne i Hercegovine, JP NIO Službeni list BiH, Sarajevo, 1999.,
http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGO-
VINE _hrv.pdf (pristupljeno 20. travnja 2009.).
43. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, http://www.ustavnisudfbih.
ba/hr/dokumenti/ustav_precisceni_tekst.pdf (pristupljeno 20. trav-
nja 2009.).
44. Ustav Hercegovačko-neretvanske županije, https://www.vlada-hnz-k.
ba/hr/ustav/ustav-hn%C5%BE (pristupljeno 12. ožujka 2016.).
45. Ustav Republike Francuske, Panliber, Osijek, 1995.
46. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine Republike Hrvatske, br.
85/2010.
47. Ustav Republike Srpske, http://www.narodnaskupstinars.net/lat/
pas/ustav.htm (pristupljeno 13. travnja 2009.).
595
48. Ustav Sarajevske županije, http://vlada.ks.gov.ba/ustav-kantona-sa-

rajevo (pristupljeno 17. ožujka 2016.).
49. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvat-
ske, Narodne novine, br. 167/2003, 79/2007, 80/2011, 141/2013,
127/2014.
50. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, Službeni glasnik
BiH, br. 63/10.
51. Zakon o elektroničkim medijima RH, Narodne novine, br. 153/09,
84/11, 94/13 i 136/13.
52. Zakon o Hrvatskoj novinskoj izvještajnoj agenciji, Narodne novine,
br. 25/03.
53. Zakon o javnom priopćavanju Republike Hrvatske, www.nn.hr (pri-
stupljeno 17. rujna 2009.).
54. Zakon o javnom priopćavanju Županije Posavske, Narodne novine
Županije Posavske, br. 1/96.
55. Zakon o javnom redu Velike Britanije, https://www.publications.par-
liament.uk/pa/ld200203/ldselect/ldrelof/95/2061205.htm (pristuplje-
no 22. siječnja 2017.).
56. Zakon o javnom RTV sustavu BiH, Službeni glasnik Bosne i Hercego-
vine, br. 78/05, 35/09, 32/10, 51/15.
57. Zakon o komunikacijama BiH, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine,
br. 31/03, 75/06, 32/10.
58. Zakon o komunikacijama BiH, Službeni glasnik BiH, br. 31/03, 75/06,
32/10.
59. Zakon o medijima Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 59/04,
84/11 i 81/13.
60. Zakon o obveznim odnosima, Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85,
45/89 i 57/89; Službeni list R BiH, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i Službene
novine Federacije BiH, br. 29/03 i 42/11.
61. Zakon o pravu na pristup informacijama Republike Hrvatske, Na-
rodne novine, br. 25/13 i 85/15.
62. Zakon o prestanku važenja Zakona o medijima Kantona Sarajevo,
http://skupstina.ks.gov.ba/sites/skupstina.ks.gov.ba/files/Zakon%20
o%20medijima.pdf (pristupljeno 17. listopada 2010.).
63. Zakon o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine, Služ-
beni glasnik BiH, br. 45/06, 102/09, 62/11, 100/13.
64. Zakon o tisku, Narodno jedinstvo, br. 99., Sarajevo, 5. rujna 1925.
596
LITERATURA
65. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine, Službene

novine Federacije BiH, 19/03, 73/05.
66. Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, Narodne novine, 79/09 i 80/13.
597
Sudska praksa
1. Axel Springer AG (No. 2) protiv Njemačke (Zahtjev br. 48311/10).

2. Balenović protiv Hrvatske (Zahtjev broj 28369/07).
3. Bergens Tidende i dr. protiv Norveške (Zahtjev broj 26132/95).
4. Castells protiv Španjolske (Zahtjev broj 11798/85).
5. Dalban protiv Rumunjske (Zahtjev broj 28114/95).
6. Delfi AS protiv Estonije (Zahtjev broj 64569/09).
7. Europapress holding d. o. o. protiv Hrvatske (Zahtjev broj 25333/06).
8. Guerra i dr. protiv Italije (Zahtjev broj 14967/89).
9. Handyside protiv Velike Britanije (Zahtjev broj 5493/72).
10. Huvig protiv Francuske (Zahtjev broj 11105/84).
11. Leander protiv Švedske (Zahtjev broj 9248/81).
12. Lingens protiv Austrije (Zahtjev broj 9815/82).
13. Müller i dr. protiv Švicarske (Zahtjev broj 10737/84).
14. News Verlag GmbH & CoKG protiv Austrije (Zahtjev broj 31457/96).
15. Odluka broj: Rev 634/07-2 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od
13. lipnja 2007.
16. Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1067/06, Ustavnog suda Bo-
sne i Hercegovine od 13. rujna 2007. godine.
17. Odluka o dopustivosti i meritumu br.: AP 2457/06, Ustavnoga suda
BiH od 18. prosinca 2008. godine.
18. Odluka o dopustivosti i meritumu br.: AP 312/08, Ustavnoga suda
BiH od 13. svibnja 2010. godine.
19. Odluka o meritumu AP 1005/04 Ustavnog suda BiH od 2. prosinca
2005. godine.
20. Odluka o meritumu AP 787/04 Ustavnog suda BiH od 20. prosinca
2005. godine.
21. Odluka o odbijanju ustavne tužbe br.: U-III / 2842 / 2002 Ustavnog
suda Republike Hrvatske od 8. srpnja 2004. godine.
suda Republike Hrvatske od 5. srpnja 2007. godine.
suda Republike Hrvatske od 24. listopada 2007. godine.
24. Odluka o privremenom oduzimanju koncesije_Z1 televizija d. o. o.,
od 25 siječnja 2016.
598
LITERATURA
25. Odluka o ukidanju zakona i drugih akata zakonodavnog tijela br:

U-I / 241 / 2000 od 10. svibnja 2000. godine.
26. Odluka o ukidanju zakona i drugih akata zakonodavnog tijela, spis:
U-I / 3438 / 2003.
27. Odluka U-III / 1558 / 2000 Ustavnog suda Republike Hrvatske od
19. veljače 2004. godine.
28. Ozgur Gundem protiv Turske (Zahtjev broj 23144/93).
29. Presuda broj: Kzz 33/09-2 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od
20. listopada 2009. godine.
30. Presuda GŽ-1693/08 Županijskog suda u Bjelovaru od 27. kolovoza
2007. godine.
31. Presuda Gžn-3754/08-2 Županijskog suda u Zagrebu od 24. veljače
2009. godine.
32. Presuda Rev 129/10-2 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. ve-
ljače 2010. godine.
33. Presuda Selistö protiv Finske (Zahtjev broj 56767/00)
34. PresudaP-605/06-27 Općinskog suda u Bjelovaru od 28.12.2007.
godine.
35. Sentenca Županijskog suda u Varaždinu od 18. kolovoza 2009. godine.
36. Stojanović protiv Hrvatske (Zahtjev broj 23160/09).
37. The Observer and Guardian protiv Velike Britanije (Zahtjev broj
13585/88).
38. Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda (Zahtjev broj 13778/88).
39. Von Hannover protiv Njemačke (Zahtjev broj 59320/00 ).
599
Mrežni izvori
preprod.reporters-sans-frontieres.org
ec.europa.eu
hnd.hr
rak.ba
www.coe.int
www.pariter.hr
www.cra.ba
www.ebu.ch/
www.echr.coe.int
www.enciklopedija.hr
www.europarl.europa.eu
www.media.ba
www.rcfp.org
pravosudje.gov.hr
wcd.coe.int
www.vzs.ba
www.iachr.org
www.vlada.hr
www.e-mediji.hr
pravosudje.gov.hr
www.mvep.hr
www.mhrr.gov.ba
www.ejtn.eu
www.bhnovinari.ba
www.ljudskaprava-vladarh.hr
www2.ohchr.org
mprh.hr
tbinternet.ohchr.org
eur-lex.europa.eu
www.iusinfo.hr
www.amnesty.org
www.aztn.hr
www.crnvo.cg.yu
www.echr.coe.int
www.echr.coe.int
www.ljudskaprava-vladarh.hr
www.mediaonline.ba
600
LITERATURA
www.mhrr.gov.ba
www.nn.hr
www.oscebih.org
www.rak.ba
www.uml.edu
www.un.org
www.unesco.org
www.vijeceministara.gov.ba
www.vlada.hr
www.vladars.net
www.vzs.ba
www.publications.parliament.uk
www.humanrights-observatory.net
hnip.hr
601
Pojmovno kazalo
A Č
adolescent 71 časopis 77, 142, 227, 228, 234, 235, 263
afektivni učinci 124 čast 9, 11, 13, 52, 58, 65, 66, 75, 104,
Agencija za elektroničke medije 116, 128, 137, 188, 221, 223, 225, 230,
187, 190 231, 233, 237, 239, 241, 242, 243,
agresivni nacionalizam 149 244, 245, 247, 250, 252, 253, 255,
akustička sredstva 64 256, 262, 265, 266, 275, 278, 293,
anglosaksonski pravni poredak 17 295
anonimnost 79, 122, 158 činjenica 55, 59, 60, 66, 76, 81, 123,
antisemitizam 128, 149, 159, 160 128, 139, 170, 171, 221, 222, 224,
apsolutistička vlast 17 235, 236, 243, 245, 247, 248, 251,
argument 59, 152, 154 252, 261, 267, 269, 286, 290, 292,
arhitektonska djela 275 295
audiovizualne poruke 12
audiovizualni sadržaji 61, 94, 95, 96 D
audiovizualno piratstvo 61, 69 davatelj medijskih usluga 67
auditivne poruke 12 deklaracija 18, 19, 23, 25, 26, 64, 76,
autocenzura 135, 141 99, 221, 248
autonomija 70 dekodiranje 122
autor 54, 58, 69, 73, 105, 135, 141, 145, dekriminalizacija 243, 244, 245, 258
154, 165, 224, 249, 251, 276, 278, delegacija 25
279, 281 demokratski politički sustav 11
autoritet 33, 123, 138, 145 demokratski standard 32, 82, 205
autorizirani intervju 356, 415 demokratsko društvo 10, 11, 13, 26,
autorska prava 69, 275 33, 37, 51, 53, 55, 62, 69, 76, 78, 80,
autorsko djelo 275, 280 82, 87, 104, 110, 115, 122, 123, 125,
139, 143, 145, 150, 154, 223, 242,
B 294
bankovna tajna 222 difamacija 54
biračko pravo 23 difuzija informacija 12
dijalog 31, 279, 295
C dijete 30, 171, 446
carinska unija 90 direktiva 92, 95, 96, 98, 151
centri moći 11 diskriminacija 128, 149
cenzura 11, 13, 99, 104, 115, 133, 135, distribucija 140, 178
136, 138, 142, 143, 144, 179 distribucija publikacije 68
copyright sustavi 275 dječja pornografija 177
dječja prava 31
dječji program 64, 179, 188
603
djela primijenjene umjetnosti 275 emitiranje 63, 99, 112, 128, 130, 137,
djelovanje medija 13, 104, 107, 114 161, 170, 173, 178, 186, 187, 202,
dnevni red 122 275, 278, 281, 316
dnevno objavljivanje informacija 12 engleski parlamentarizam 17
dokaz 58, 75, 138, 235, 255, 289 entitet 11, 108, 110, 144, 244, 291, 293
dokazna objašnjenja 28 etički 79, 81, 99, 268, 285, 286, 288,
dokazni postupak 28 294, 297
dokaz o krivnji 17 etnocentrizam 149
dokumentarni program 64, 395 Europska konvencija za zaštitu ljudskih
domaći zakoni 34 prava 24, 32, 33, 34, 105, 106, 137,
doživotno pravo 143 150, 188, 222, 223
dozvola za emitiranje 29, 67, 83, 157 Europska unija 88, 89, 90, 91, 94, 151,
dramska djela 275, 276, 281 195, 262
društvena kontrola 124 europski identitet 32, 63
društvena odgovornost 104, 119 Europski sud za ljudska prava 35, 37,
društvene mreže 87 51, 61, 139, 141, 178, 227, 250
država 11, 13, 25, 27, 28, 32, 33, 35, 37,
51, 56, 61, 62, 64, 66, 67, 69 F
državno tijelo 567 film 12, 91, 121, 135, 137, 186, 187, 276
državno vlasništvo 30 fizička osoba 23, 35, 63, 92, 93, 188,
duševna bol 58, 222, 252, 254, 255, 195, 196, 198, 212, 213, 215, 217,
257, 258 222, 229, 241, 245, 249, 262, 263,
duševni razvoj djece 62, 128 265, 267, 269
dužnost 13, 26, 33, 35, 51, 65, 71, 91, fizički razvoj djece 72, 88
98, 103, 113, 129, 131, 151, 153, fonogram 69, 279, 280, 281, 282
168, 186, 188, 189, 205, 230, 233, formalna regulatorna ingerencija 29
236, 243, 245, 250, 251, 254, 261, fotograf 69
266, 267, 268, 269, 286, 289, 290, frekvencija 29
292, 294
G
E
glas 12, 36, 37, 64, 121
edukacijski program 179 glasovanje 25
ekonomska prava 275 glavni urednik 60, 265, 266
ekonomski problemi 24 glazbeno djelo 275, 276, 280, 281
eksplicitna zaštita 75 godišnje izvješće 29, 96, 208
elektronička publikacija 12, 78, 121, gospodarski sektor 67
130, 188, 190, 270, 271, 404, 412 gospodarsko pravo 23, 108
elektronički mediji 84, 157, 167, 289, gospodarsko vijeće 25
347 govor mržnje 72, 73, 115, 139, 149,
emisija 158, 159, 165, 167, 172, 191, 150, 151, 153, 154, 155, 157, 158,
192, 203, 316 159, 160, 287
604
pojmovNO Kazalo
građani 14, 17, 19, 74, 83, 91, 108, 111, informativna emisija 66, 74, 127, 167,
116, 123, 128, 130, 166, 188, 192, 203
204, 213, 231, 233, 236, 244, 286, informativni program 129
293 informiranje 12, 30, 61, 66, 69, 82, 85,
građanska sankcija 72 98, 128, 140, 165, 180, 202, 206,
građanski zakon 12 207, 210, 214, 286
građansko pravo 23, 24, 26, 27, 28, 29, inspekcija 198
73, 98, 105, 151, 202, 223, 243 inspekcijski pregled sredstava 113
granica dopuštene kritike 51 integritet 110, 186, 199, 221, 231, 263
intelektualno vlasništvo 198, 214, 280,
H 282
heterogenost publike 122 interdisciplinarno pravno područje 9,
hijerarhija prava 90 13
homofobija 157 interes djeteta 31
homoseksualnost 156 interna smjernica 72
humanitarna priroda 25 internet 29, 83, 84, 88, 94, 152, 153,
205, 208
intervju 56, 58, 59, 60, 74, 167
I iskaz 58, 59, 138, 140, 204, 205, 243,
ideja prirodnog prava 19 255
ilegalni sadržaj 95 izborni program 103, 172
imovinska korist 255 izdavač 23, 57, 58, 59, 60, 141, 143,
imovinskopravna komponenta 275, 153, 154, 225, 249, 285, 286, 291
279 izvjestitelj 29, 292
implementacija 25, 82 izvor informacije 30, 61, 75, 78, 81, 83,
indeksiranje 140, 141 128, 165, 202, 290, 293, 295
individualistička koncepcija 25 izvršna vlast 76, 205, 252
individualni podnositelj 36
informacija 9, 11, 12, 13, 14, 24, 26, 30, J
32, 33, 51, 52, 53, 54, 61, 62, 64, 65,
66, 67, 68, 71, 73, 75, 76, 77, 78, 79, javna glasila 231, 257, 294
80, 81, 82, 83, 85, 90, 96, 98, 99, 100, javna institucija 30, 72, 76
103, 104, 106, 107, 113, 114, 115, javna osoba 103
121, 122, 123, 127, 128, 138, 139, javna riječ 11, 138, 165, 201, 245, 261,
140, 144, 145, 151, 154, 165, 170, 263, 295
171, 180, 195, 196, 197, 198, 199, javna služba 23
200, 201, 202, 203, 204, 205, 206, javna tijela 100, 204, 206, 207, 208,
207, 208, 209, 210, 211, 212, 213, 209, 210, 213, 214, 216, 231
214, 215, 216, 217, 221, 226, 228, javna vlast 223
229, 230, 231, 232, 233, 236, 237, javni događaj 52, 98
243, 244, 246, 247, 249, 252, 261, javni interes 63, 66, 198, 201, 215, 233,
265, 266, 268, 269, 270, 271, 277, 367
278, 286, 290, 292, 293, 295 javni kanali 65
javni mediji 85, 126
605
javni mir 33 kognitivni učinak 124

javni nastup 11, 115, 143 komercijalni interes 198
javni poredak 26 komercijalni mediji 86, 125, 126
javni posao 518 kompromis 261
javni promatrač 81 komunikacijska ekspertiza 65
javni red 103, 139 komunikacijska infrastruktura 65
javni servis 61, 70, 74, 81, 85, 86, 125, komunikacijska tehnologija 61, 64, 71
126, 127, 130, 140, 267 konativni učinak 124
javnobilježnička tajna 230 koncesija 116, 161, 162, 172
javno mnijenje 136, 242 konstatacija 28, 170, 247, 251
javno priopćavanje 107, 109, 112, 115, kontrola vlasništva 99
143, 144, 145, 172, 205, 221, 230, konvencija 24, 30, 31, 32, 33, 34, 52,
231, 232, 233, 237, 256, 265, 278, 53, 61, 62, 64, 76, 105, 106, 137, 150,
347 151, 178, 188, 222, 223, 261, 262
javno sudjelovanje 29 koreografska djela 275, 276
jednosmjerna komunikacija 121 kritika 54, 57, 103, 156, 245, 250
jezična djela 275 kršenje prava 28, 34
jezična manjina 23, 109 ksenofobija 128, 149, 159
jezik 25, 36, 83, 99, 114, 115, 150, 160, kulturna autonomija 115
208, 270, 275 kulturna baština 86
kulturna prava 23, 108
K kulturna tolerancija 78, 80
kabelska televizija 94, 112 kvazinegijatorski zahtjev 237
kandidat 27, 74, 83, 165, 166, 172, 173
kategorija 12+ 183 L
kategorija 16+ 183 legislativna rješenja 10
kategorija 18+ 183 legitimni cilj 34, 51, 55, 153, 206, 251
kategorizacija sadržaja 182 legitimni interes 75, 202, 227, 228
kazna 54, 157, 158, 160, 162, 171, 250 LGBT zajednica 158
kaznena sankcija 72, 73 liberalizacija medijskog tržišta 149
kazneni postupak 78, 203, 214, 230 liberalno društvo 104
kazneni zakon 12, 76, 114, 155, 159, lobiranje 30
232 logo 67
kinematografska djelatnost 33 lokalna razina 30, 130
kleveta 242, 244, 245, 258 lokalna vlast 32
knjiga 9, 121, 136, 177, 178, 225
kodeks 84, 94, 97, 107, 113, 114, 156, LJ
157, 158, 159, 166, 167, 168, 169, ljudska prava 14, 17, 19, 23, 24, 25, 26,
171, 180, 181, 182, 184, 186, 187, 27, 28, 32, 34, 35, 37, 38, 61, 62, 82,
252, 265, 267, 268, 283, 285, 286, 91, 98, 99, 104, 108, 110, 111, 139,
287, 288, 289, 291, 292, 293, 294, 141, 151, 165, 202, 242, 248, 250,
295, 296 285, 294, 296
kodifikacija 19
606
pojmovNO Kazalo
ljudsko dostojanstvo 72, 110, 182, 231, medijska usluga 62, 67, 86, 95, 96, 97,
241, 286 107, 112, 116, 129, 151, 156, 160,
161, 177, 180, 181, 182, 184, 188,
M 189, 267
makinacija 56, 58, 59 medijski djelatnik 9, 13, 14, 23, 73, 80,
maloljetnik 9, 72, 87, 88, 94, 95, 97, 81, 107, 110, 114, 125, 142, 254,
104, 167, 169, 171, 177, 178, 179, 256, 258, 285
180, 181, 182, 184, 186, 187, 188, medijski monopol 84, 99, 129
189, 190, 191, 192, 256, 292, 295 medijski prostor 31, 82, 89, 171, 297
manipuliranje javnošću 68 medijski recipijent 116, 122, 130, 165
marketing 84, 91, 157 medijsko izvješće 31
masovna publika 12 medijsko pokrivanje 80
masovni mediji 12, 64, 104, 105, 121, medijsko pravo 9, 12, 13, 142
122, 137, 140, 166, 204, 205 medijsko tržište 13, 149, 177
masovni prijenos poruka 12 medijsko zakonodavstvo 114, 115,
masovno komuniciranje 12, 121, 123, 201, 289, 297, 298
135 međunarodna konvencija 151
mediji 9, 10, 11, 12, 13, 14, 23, 29, 30, međunarodna organizacija 24, 32
31, 51, 56, 61, 67, 68, 71, 72, 73, 74, međunarodni ugovor 23, 25, 26, 141
76, 77, 78, 79, 80, 82, 83, 84, 85, 86, međunarodno pravo 141
87, 88, 94, 99, 100, 101, 103, 104, mehanizmi kontrole 72
105, 107, 109, 112, 114, 115, 116, mobilizacijska funkcija 123
117, 121, 122, 123, 124, 125, 126, modificiranje 275
135, 137, 143, 144, 145, 149, 157, monetarna politika 90, 196, 199, 206
159, 160, 161, 162, 163, 165, 166, monetarna unija 89
167, 171, 178, 187, 188, 189, 190, moral 13, 27, 31, 33, 62, 103, 115, 137,
191, 192, 202, 203, 204, 207, 226, 138, 145, 177, 178, 180, 223
232, 236, 241, 242, 243, 248, 249, moralni razvoj djece 72, 88, 177
252, 253, 256, 264, 268, 269, 270, mržnja 128, 149, 150, 155, 159
271, 288, 289, 292, 293, 297 multimedija 69
medijska distribucija 144, 203 multinacionalne kompanije 68
medijska inicijativa 31
medijska kuća 13, 23, 83, 84, 88, 110, N
115, 129, 135, 139, 144, 151, 156, nacionalna manjina 115, 129, 150
158, 191, 205, 252, 265, 285, 286 nacionalna razina 19
medijska objava 78, 124, 246, 252 nacionalna sigurnost 11, 145, 202
medijska pismenost 188 nacionalno pravo 92
medijska profesionalnost 172 nadzakonska snaga 23, 106
medijska sloboda 29, 32, 61, 82, 85, 86, nadzorna tijela 70, 96
107, 142, 144, 180, 202, 232, 293 nadzorni odbor 131
nagodba 36
607
nakladnik 56, 63, 77, 91, 94, 107, 116, novinska agencija 12, 30, 121, 261
117, 129, 158, 159, 161, 162, 165, novinska publikacija 68
172, 174, 180, 181, 189, 191, 192,
232, 250, 256, 257, 266, 268, 269, O
270, 271, 279, 282, 288 običajno pravo 141
naknada štete 59, 93, 110, 152, 223, objektivni kriterij 73, 242
250, 251, 256, 264, 265, 266 obrambena pitanja 199
naknada troškova 59 obrazovanje 90, 98, 128, 204, 288, 298
nasilje 11, 61, 62, 71, 72, 81, 87, 88, 97, obvezujući akti 92
115, 137, 150, 151, 153, 154, 156, odbor za ljudska prava 27, 28
159, 177, 181, 182, 183, 186, 187, odgovornost 26, 33, 59, 60, 65, 70, 71,
189, 191, 192, 286, 295 72, 73, 76, 77, 79, 85, 91, 98, 136,
nasilni sadržaji 72 154, 155, 158, 166, 170, 179, 187,
nematerijalna šteta 57, 59, 63, 232, 188, 191, 206, 236, 243, 247, 249,
245, 247, 252, 253 254, 257, 264, 266, 270, 286, 287,
neobvezujući akti 92, 94 290, 292, 294, 296
neotuđiva prava 26, 294 odlomak 140
neovlašteno snimanje 232 odluka 31, 56, 82, 113, 140, 160, 198,
netolerancija 72, 73, 149 201, 207, 214, 217, 227, 236, 246,
nevladina organizacija 28, 73, 81, 200, 250, 276, 288, 289, 293
204 odšteta 36, 73, 250, 252, 254, 264
nezavisni mediji 68, 76, 98 odvjetnička tajna 222, 230
normativni akti 143 odvjetnik 36, 141, 152, 221
nosač zvuka 121 oglasi 63, 289, 296
nositelj prava 31, 63, 152, 222, 226, ograničavanje prava 26, 80
234, 280, 281 ograničavanje slobode 11, 103, 104,
novčana kazna 113, 171, 254 105, 145, 201
novinar 11, 23, 30, 52, 53, 54, 55, 57, ombudsman 84, 111, 207, 208, 210,
58, 60, 61, 69, 74, 75, 78, 79, 80, 81, 252
82, 83, 84, 99, 104, 115, 128, 131, online mediji 87, 180, 265, 291
135, 136, 138, 142, 143, 145, 167, opća deklaracija o ljudskim pravima
172, 173, 198, 199, 203, 204, 205, 23, 24, 25, 26, 105
230, 233, 236, 246, 248, 249, 250, opća pravila 23
252, 262, 264, 269, 285, 286, 287, osoba 11, 12, 13, 23, 26, 63, 67, 68, 70,
288, 289, 290, 291, 292, 293, 294, 73, 76, 77, 79, 85, 93, 96, 98, 99, 103,
295, 296 104, 105, 113, 114, 122, 128, 149,
novinarska etika 286 153, 154, 155, 158, 165, 179, 180,
novinarska neovisnost 172 188, 190, 191, 192, 195, 196, 205,
novinarska tajna 230 207, 210, 211, 217, 221, 222, 224,
novinarski dignitet 295 225, 226, 227, 228, 229, 230, 231,
novinarski prilog 296 232, 233, 241, 242, 243, 244, 248,
novine 77, 121, 165, 248, 258, 263, 264, 249, 256, 257, 262, 263, 264, 267,
292 270, 278, 295
608
pojmovNO Kazalo
osobna sloboda 17 postupak 9, 28, 35, 36, 59, 60, 64, 69,
osobni podatci 180, 196, 214 79, 80, 93, 115, 116, 129, 136, 138,
ovlaštena osoba 174, 266, 270 149, 161, 168, 186, 195, 207, 208,
212, 214, 225, 232, 236, 266, 267,
P 269, 271, 293
parlament 17, 84, 86, 128, 197 potrošač 63, 90, 94, 116, 264
parlamentarna skupština 32, 35, 82 povelja 17, 25, 89, 91, 285
parlamentarni izbori 17 povjerenik za informiranje 213
parlamentarni sustav vlasti 17 povjerljiva informacija 33, 51, 138, 145
participacija 31 povreda prava 229, 266
percepcija djece 31 pozitivnopravni propisi 9, 11, 13, 137,
periodični izvještaj 27, 85 166, 246, 250, 291
periodično objavljivanje informacija poznata osoba 13, 191, 225
12, 77, 121 prava naroda 98, 99
piratstvo 69 pravična naknada 236
pisane poruke 12 pravila o oglašavanju 63
pismena autorizacija 59 pravna osoba 35, 63, 196, 262, 280
pismeno upozorenje 113, 157, 187, pravna radnja 77
189 pravna sredstva 28, 65, 66, 243
plakat 121 pravna tradicija 35
pluralizam medija 29, 68, 89, 125, 129, pravni akt 9, 17, 19, 25, 26, 70, 92, 94,
144 110
podnošenje zahtjeva 36, 56, 57, 58, 59, pravni instrument 61
152, 234, 270 pravni lijekovi 28, 63, 77, 96
podnositelj ispravka 265, 266 pravni poredak 11, 23, 91, 106, 115
podnositelj predstavke 28, 139 pravni propisi 9, 137
podzakonski akti 23, 112, 114, 180, pravni sustav 17, 25, 72, 76, 98, 115,
213 224
pojedinac 12, 28, 35, 36, 53, 66, 93, pravni zastupnik 62, 129
103, 122, 123, 124, 142, 221, 222, pravo djeteta 30, 31, 292
266, 267, 288, 294, 297 pravo na primanje informacije 9, 12,
politička debata 163, 166, 172 13, 26, 30, 32, 51, 62, 64, 71, 98, 99,
politička prava 23, 24, 26, 27, 28, 29, 201, 202
98, 105, 108, 130, 151 pravo na privatni život 19, 222, 224
politička rasprava 53, 54, 76 pravo na traženje informacije 9, 12, 13,
politička stranka 29, 57, 83, 100, 121, 26, 30, 62, 64, 98, 99, 201, 204, 205
128, 172 pravo slobodnog udruživanja 23
politički pluralizam 68, 130 predizborna kampanja 61, 74, 264
porezna tajna 214 predstavka 28, 29, 139, 288
pornografija 97, 177, 192 prekogranična komunikacija 99
poslovna tajna 214 prekršaj 113, 214, 287, 293
posttraumatsko iskustvo 257 preporuka 61, 66, 67, 69, 70, 71, 72, 74,
75, 77, 85, 202, 203, 207
609
presuda 14, 37, 51, 52, 54, 78, 165, 200, radio 12, 77, 112, 121, 162, 205
223, 224, 225, 246, 250, 251, 252, radiodifuzija 29, 30, 61, 70, 94, 140, 278
256 ranjive skupine 63, 71, 94, 99, 130, 167,
prezentacija vijesti 70, 170 188
prikriveno oglašavanje 97, 296 rasa 25, 150, 151, 155, 156, 157, 160
primanje informacije 201 rasprava 36, 58, 152, 162, 167, 198,
prirodna sloboda 19 236, 278
pristup informacijama 13, 24, 30, 65, ratificiranje 28, 32, 35, 86, 262
78, 80, 81, 83, 103, 104, 114, 115, ravnopravnost 130
195, 196, 199, 200, 202, 204, 205, recepcija 122
206, 207, 208, 209, 210, 211, 212, redatelj 276
213, 214, 215, 216, 217, 295 redoviti program 66
privatni kanali 65 registar 208, 210, 281
privatnost 9, 11, 13, 83, 103, 104, 109, registracija 29, 67, 83, 100, 139, 154
110, 144, 169, 171, 180, 188, 196, regulacija 29, 70, 86, 94, 97, 122, 125,
207, 219, 221, 222, 223, 224, 225, 149, 156, 159, 177, 185, 289
226, 229, 230, 231, 232, 233, 237, Regulatorna agencija za komunikacije
256, 257, 261, 286 107, 108, 112, 149, 156, 157, 158,
procesno-pravne privilegije 17 168, 180, 184, 186, 187, 267, 294
profesionalna tajna 214 regulatorna tijela 30, 62, 71, 87, 88, 96,
program 31, 62, 63, 64, 70, 74, 85, 86, 99, 287, 289
88, 91, 97, 98, 99, 113, 121, 127, 128, regulatorni sustav 29
129, 130, 131, 144, 157, 159, 165, represivna cenzura 135
167, 168, 169, 171, 172, 177, 178, reprodukcija 69, 217, 276, 278, 281
179, 181, 186, 187, 188, 189, 190, retuširanje 141
191, 192, 203, 213, 268, 269, 271 revizija 82, 198, 258
program novinskih agencija 12, 121 roditeljska kontrola 178
program pod pokroviteljstvom 97
programska shema 70, 127, 131 S
programska usluga 62, 63, 70 samocenzura 135, 252
promidžba 30, 172, 173 samoregulacija 95, 105, 116, 180, 263,
protupravno ponašanje 258 265, 283, 285, 289, 291, 293
pružatelj usluge 87, 95, 153 samostalni mediji 65, 68
publicitet 79, 123, 222, 223, 227 sankcije 54, 72, 114, 126, 149, 157, 161,
publika 85, 122, 125, 156, 181, 182, 210, 244, 253, 254
183, 184, 229 satelit 62, 84
scenarist 276
R seksualni kontekst 183
računalni softver 69 senzacionalistički 58
računalo 12 sigurnosna politika 89
radijski nakladnici 29, 173 sigurnost 18, 24, 79, 80, 90, 182, 185,
radijski program 12, 121, 128, 129, 130, 203, 206
131, 144, 172, 188, 189, 192, 366 sindikat novinara 286, 289
610
pojmovNO Kazalo
slika 12, 121, 125, 137, 150, 159, 191, svjedok 59, 180, 191, 293, 295
205, 223, 225, 228, 264, 275 svjetski mir 24
slikovni signal 128
sloboda izražavanja 9, 10, 11, 12, 17, Š
19, 23, 26, 32, 33, 51, 61, 64, 65, 71, širenje informacije 9, 12, 26, 30, 32,
73, 80, 81, 89, 98, 99, 103, 104, 105, 54, 65, 72, 73, 90, 99, 100, 104, 139,
107, 109, 110, 112, 114, 115, 125, 140, 143, 144, 226, 290
129, 135, 141, 143, 144, 149, 178, štetnik 249, 250, 265, 266
201, 202, 231, 232, 236, 242, 243,
245, 246, 615
sloboda kretanja 33, 80, 81
T
sloboda medija 9, 11, 12, 69, 80, 109, teletekst 12, 63, 98, 121
114, 142, 144, 145, 155, 165, 178, televizijska kuća 62, 63, 98
248, 249, 252, 261, 265, 269 televizijski nakladnici 29, 173, 177
sloboda misli 23 televizijski program 121, 128
sloboda mišljenja 11, 25, 26, 32, 33, 54, televizijsko emitiranje 61, 66, 67, 161,
109, 115, 136, 231 202
slobodan pristup informacijama 11, televizijsko tržište 61
13, 24, 30, 81, 103, 106, 107, 115 temeljna sloboda 17, 23, 24, 32, 34, 51,
sloboda primanja informacija 12, 26, 52, 56, 62, 76, 82, 89, 105, 106, 108,
32, 51, 62, 90, 201, 202, 204 109, 110, 114, 137, 156, 178, 188,
sloboda savjesti 23, 33, 109, 231 201, 222, 231, 243, 244, 269
sloboda širenja informacija 12, 26, 30, teritorijalna cjelovitost 33, 138, 145
32, 90, 100, 104, 139 terorizam 78, 79, 82, 160
sloboda tiska 11, 53, 98, 109, 137, 143 tijelo javne vlasti 13, 28, 72, 98, 103,
sloboda traženja informacija 12, 26, 104, 111, 115, 195, 205, 211, 212,
30, 104, 201, 204 213, 214, 215, 216, 217
sloboda umjetničkog izražavanja 51 tisak 12, 51, 52, 54, 61, 65, 66, 121, 140,
slobodni izbori 17 167, 205, 222, 265, 286, 287, 288,
službeni jezici 36 291, 292, 293
snimatelj 69, 276, 279 tjednik 56, 57, 58, 246, 287
socijalizacija 124 tolerancija 53, 78, 80, 236, 248, 251,
solidarnost 60 297
spol 25, 98, 128, 150, 151, 155, 156, tonsko piratstvo 61, 69
157, 159, 160, 161, 188, 233 transnacionalna suradnja 95
sponzorirani program 64, 188 transparentnost 61, 67, 68, 76, 104,
sporazum 64, 88, 92, 108, 234, 262 111, 166, 196, 197, 199, 204, 206
sportski program 127, 128 trgovačko društvo 57, 59, 60, 121, 234
središnji katalog službenih dokumenata tvrdnja 37, 54, 58, 75, 139, 170, 171,
213 242, 243, 253, 254, 255, 263, 269,
sredstva informiranja 11, 110, 144 289
sudbena vlast 33, 138, 145, 205, 245
supsidijarno tijelo 34
611
U Vijeće za elektroničke medije 114, 116,

131, 161, 191
ugled 9, 11, 13, 19, 27, 31, 33, 51, 52,
vijest 62, 63, 70, 74, 98, 124, 127, 128,
53, 54, 55, 57, 58, 60, 65, 66, 72, 73,
167, 170, 201, 204, 275, 277, 278,
75, 104, 123, 128, 138, 145, 153,
290
188, 221, 223, 225, 228, 230, 231,
vjera 55, 98, 109, 114, 136, 155, 156,
233, 236, 237, 239, 241, 242, 243,
158, 159, 160, 161, 231
244, 245, 249, 250, 251, 252, 253,
vlada 54, 76, 84, 201, 245, 261
255, 256, 257, 262, 265, 266, 278,
vlasnik prava na prijenos 66
288, 293, 295, 297
vrijednosni sud 54, 55, 104, 185, 235,
ugovorno pravo 141
243, 246, 247, 406
Ujedinjeni narodi 24, 29
unutarnji pravni poredak 23, 106
unutrašnji pravni akti 24 Z
upravni postupci 31, 95, 249 zabrana 87, 99, 115, 140, 143, 155, 156,
uredba 92, 195, 196, 198, 199, 213, 277 159, 160, 172, 236
uređivačka politika 68, 74, 78, 83, 100, zakon 12, 13
165, 171 zakonodavac 55, 82, 162
urednička neovisnost 30, 100, 125, 129 zakonodavna vlast 17, 52, 76, 205, 245
usmeno upozorenje 113 zakonodavni postupak 249
ustanova javnog priopćavanja 11, 115, zakonska snaga 30
143 zakonska zatezna kamata 57, 59
Ustav 11, 12, 13, 18, 19, 23, 25, 30, 98, zakonski akti 23, 25, 106, 188, 195,
106, 108, 109, 110, 111, 112, 114, 213, 224
115, 129, 135, 137, 140, 141, 143, zakonsko rješenje 105, 108, 114, 122,
144, 145, 159, 174, 195, 211, 213, 135, 143, 203, 204
224, 225, 231, 232, 244, 246, 249, zapis 12, 121, 213, 224
264, 265, 268, 294, 615 zaštićena organizacija 242
ustavna garancija 11 zaštita 13, 37, 76, 83, 87, 95, 111, 117,
ustavna rješenja 143 125, 221, 223, 224, 227, 230, 231,
ustavni karakter 25 232, 233, 236, 237, 244, 253, 256,
Ustavni sud 140, 246, 248, 249, 250, 261, 264
251 zaštita dobara 34
ustavno pravo 200 zaštita državne tajne 13
utemeljenost zahtjeva 36 zaštita identiteta 256, 293
uvreda 58, 129, 152, 222, 241, 242, 244, zaštita interesa 12, 150, 172, 179, 184,
245, 250, 253, 254, 261, 267 188
zaštita javnog reda 13, 27, 31, 33, 150
V zaštita ljudskih prava 11, 23, 24, 25,
26, 32, 34, 35, 51, 52, 56, 62, 75, 76,
vanjska politika 89, 206
82, 89, 105, 106, 108, 109, 110, 111,
videozapis 80
114, 137, 141, 156, 178, 188, 200,
Vijeće Europe 32, 61, 69, 70, 71, 77, 78,
202, 222, 231, 243, 269
203, 221, 262
612
zaštita maloljetnika 9, 88, 94, 95, 97, zločin 33, 137, 138, 150, 160, 223
175, 177, 178, 180, 181, 187, 191, zloporaba maloljetnika 167, 181
256 zloporaba prava 28
zaštita medijskih djelatnika 23 zumiranje 141
zaštita mira 11, 150 zvučni signal 128
zaštita prava 12, 64, 75, 89, 150, 153, zvuk 12, 121, 242, 275, 279
215, 221, 223, 224, 225, 228, 230,
231, 243, 280, 282, 287 Ž
zaštita slobode izražavanja u medijima žalba 19, 59, 84, 152, 179, 205, 210,
14, 30, 34, 51, 56, 78, 143, 263 213, 217, 227, 287, 288, 293
zaštita vlasništva 33 žrtva 28, 73, 88, 152, 154, 168, 169,
zaštita vojne tajne 13 170, 180, 182, 191, 256, 295
zaštita zdravlja 27, 31, 33, 138, 145, Županijski sud 59, 247, 254, 255, 256
177, 178, 180, 188, 223 žuti tisak 222
zdravstvena ustanova 57
613
O autoru
Ilija Musa rođen je u Mostaru 16. lipnja 1984. godine. Osnovnu školu i gi-
mnaziju završio je u Čitluku. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru
diplomirao je 2006. godine, a 2011., doktorirao na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Mostaru obranivši disertaciju s naslovom „Sloboda izraža-
vanja u medijima (Ustavna i zakonska regulativa i sudska praksa u BiH i
Hrvatskoj)“. Pravosudni ispit na razini Bosne i Hercegovine položio je 15.
lipnja 2016. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru radi od
2007. godine, najprije kao asistent, a od 2012. godine kao docent.
Voditeljem je Poslijediplomskog specijalističkog studija odnosa s javno-
šću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru od 2015., a pročelnikom
Odjela novinarstva od 2013. godine. Od iste je godine član uredništva, a od
2016. zamjenik glavnog urednika časopisa Kultura komuniciranja, čiji je
nakladnik Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru.
Objavljuje članke s područja medija, kulture i znanosti od 2013. u Vijen-
cu – književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost čiji je izdavač Matica
hrvatska, Zagreb. Član je Odjela za kulturu, sport, medije i informiranje i
voditelj Pododjela za medije i informiranje GV Hrvatskog narodnog sabora
BiH.
Tijekom studija usavršavao se na Sveučilištu u Mainzu kao stipendist
DAAD-a i na Sveučilištu u Torontu, a kao gost predavač boravio je na Sveu-
čilištu u Grazu – Austrija (Zentrum für Südosteuropastudien – Karl-Fran-
zens-Universität Graz) u okviru stipendije ERASMUS Mundus – Joi-
nEU-See III i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
Objavio je 15 znanstvenih i više stručnih radova, sudjelovao u više znan-
stvenih projekata, izlagao radove na 18 znanstvenih skupova te bio član
više organizacijskih i recenzijskih odbora znanstvenih i stručnih skupova,
zbornika i časopisa.
615

Musa Medijsko-Pravo Knjiga PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Musa Medijsko-Pravo Knjiga PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ilija Musa

Grafička priprema i tisak

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Povijesni pregled ljudskih prava i sloboda............................................. 15

Sloboda izražavanja u međunarodnim dokumentima......................... 21

Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja u medijima u

Pravna standardizacija slobode izražavanja u medijima............. 101

Društvena odgovornost javnih medija.................................................... 119

Zabrana govora mržnje.................................................................................... 147

Politička debata u medijima............................................................................. 163

Medijsko djelovanje i zaštita maloljetnika.......................................... 175

Pristup informacijama javnih tijela.......................................................... 193

Pravo na privatnost............................................................................................. 219

Zaštita ugleda i časti........................................................................................... 239

Pravo na ispravak i odgovor........................................................................... 259

Autorsko pravo....................................................................................................... 273

Medijska samoregulacija i novinarski kodeksi.................................... 283

Pojmovno kazalo................................................................................................................ 603

M edijsko pravo, interdisciplinarno pravno područje, temelji se na

Temeljem obrađenih teorijskih postavki, pravnoga okvira i sudske prakse

Slobodu izražavanja i njezin položaj u suvremenom društvu treba proma-

konkretnog društva. U suvremenom pravu sloboda tiska odnosi se na uku-

odnosi na posebnom polju prava masovne komunikacije. Pravne odredbe

Još jedan bitan dokument javlja se na anglosaksonskome pravnom po-

Deklaracija utvrđuje sljedeće istine koje su „same po sebi jasne“:

Ipak, sve do 1791. kada se donosi deset amandmana na Ustav SAD-a

slobodu govora ili tiska, kao ni prava građana da se javno okupljaju, a da ne

Dokumenti Ujedinjenih naroda kojima se uređuje

Ujedinjeni su narodi najveća međunarodna organizacija koja od 2011. ima

Usp. Ujedinjeni narodi, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=63043 (pristuplje-

no 13. lipnja 2016.).

temeljnih ljudskih prava. Završetkom rata donesena je Povelja UN-a koja

slobodu izražavanja mišljenja, bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i

1. „Nitko ne može biti uznemiravan radi svoga mišljenja.

određenim ograničenjima, ali samo takvima koja su predviđena za-

Prvim Fakultativnim protokolom koji je usvojen uz Međunarodni pakt o

„Komitet za ljudska prava ima nadležnost:

(4) da razmatra predstavke pojedinaca koji smatraju da im je neka drža-

Postupak kojim Odbor za ljudska prava (CCPR) razmatra predstavke,

♦♦ predstavke ne smiju biti anonimne;

stav Odbora o biti predstavke. Ove se konstatacije objavljuju u godišnjem

♦♦ „sve javne vlasti s formalnim regulatornim ingerencijama nad medi-

Na takav se način normiranjem regulatornih sustava ukazuje na potrebu

Usp. Kazazić, V., nav. dj., str. 52–54.

Televizija u Europi, zakonodavstvo, javne politike i neovisnost, Institut Otvoreno društvo

– Hrvatska, Zagreb, 2005., str. 90.

Iako ovaj dokument nema obvezujuću zakonsku snagu, s obzirom na to

„1. Dijete ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo mora uključivati

2. Ostvarivanje ovoga prava može biti podvrgnuto samo onim ograni-

Upravo u kontekstu slobode izražavanja veliku važnost ima i primjena

Vijeće Europe i sloboda izražavanja

Vijeće Europe (engl. Council of Europe), regionalna međunarodna orga-

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu

da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radi-

Iako se prema članku 10. st. 2. Konvencije sloboda izražavanja u oprav-

„a) propisano zakonom (prescribed by paw) ili u skladu sa zakonom (in

Osim što je Konvencijom najtemeljitije obrađena zaštita slobode izra-

navedenih Europskom konvencijom i njezinim protokolima država potpi-

svom zahtjevu upućenom izravno Europskom sudu za ljudska prava navo-

Obrazac zahtjeva Europskog suda za ljudska prava

Praksa Europskog suda za ljudska prava vezana za slobodu izražavanja,

Mostar, 2006., str. 134–151.

mora biti podložno detaljnoj analizi, ne samo zakonodavne ili pravosudne