Pojam prava

 Zajednički život ljudi zahtjeva da se

međuljudski odnosi zasnivaju na nekim
pravilima.
 Ta pravila i procese možemo nazvati
komunikacijom koja se zasniva na nekim
trajnim vrijednostima i ciljevima.
 Vrijednosti su ideali zajedničkog života, a
norme su pravila ponašanja.
 Pravo je naročiti oblik regulacije
društvenog života.
 Pojam regulacije označava postojanje
određenog reda (poretka); životne
oblike koji su relativno stalni i ostvaruju
se po nekim pravilima ili zakonitostima.
(Vrban, 2003:227)
 U ljudskim zajednicama postoji više
vrsta društvenih normi:
 Običajne
 Moralne
 Vjerske
 Pravne
Vrban, 2003:232; Visković, 2001:127.
Kriterij Pravne Moralne
tvorac država globalna zajednica,
skupine i pojedinci
nastanak organizirano i prema spontano
procedurama
trajanje kratkotrajno dugotrajno
oblik pisane nepisane
prihvaćanje heteronomija autonomija
sankcija kazne osuda, bojkot itd.
tko provodi sankciju organi represije, neodređeno
pravosuđe
Kriterij Vjerske Običajne
tvorac crkva neodređen
nastanak vjerska predaja spontano
trajanje dugotrajno dugotrajno
oblik pisane nepisane
prihvaćanje autonomija autonomija
sankcije grijeh, kajanje kritika, prijezir
tko provodi sankciju crkva, sam vjernik neodređeno
 Autonomija=samopostavljanje.
 Heteronomija=vanjsko postavljanje i
nametanje.
 Termini koji označavaju pravo: najčešće
su izvedeni iz latinske riječi directum
koja izražava predstavu o prostoru
“ravno” ili pak o načinu djelovanja
“ispravno”.
 Razlika je u “važnosti” i “konfliktnosti”
društvenih odnosa koje uređuju.
 Moralne i pravne norme uređuju odnose
koji su najznačajniji za opstanak
određenog društva, te u kojima zbog
toga nastaju snažni sukobi interesa.
 Prisustvovanje pogrebu prijatelja,
 Kojom će se stanom ceste kretati
automobili,
 Odijevanje i podrezivanje kose,
 Pozdravljanje starijih osoba.
 Polja običajnosti, moralnosti i pravnosti
su promjenjiva.
Bavarski zakon iz 1244.
 “Seljaci kao i njihovi sinovi moraju rezati
kosu do ušiju. Prsnike, šljemove,
oklope, surke od fine tkanine, latinski
nož, razne mrežaste pancire i ratničke
ukrase seljaci smiju nositi samo kad idu
u crkvu. U radne dane smiju nositi samo
kratki štap i nož”.
 Mnogi su društveni odnosi istodobno
uređeni i pravnim i moralnim pravilima.
 Primjerice, skrb o djeci od strane
roditelja, poštivanje života, tijela i
dostojanstva čovjeka.
 To je rezultat potrebe da se primarno
moralno usmjeravanje pojača pravnim.
 Pravo je “etički minimum”.
 Osobe koje iz moralne svijesti ne
poštuju život drugih ili ne skrbe o svojoj
djeci bit će sankcionirane prema
strogim pravnim normama o ubojstvu i
neuzdržavanju djece.
Razlika između pravnih i moralnih normi

 Temelji se na jednoj razlici koja proizlazi

iz same strukture ljudskog ponašanja.
 Područje moralnog ponašanja je
izvanjski nekontrolabilno.
 Pravo je izvanjski kontrolabilno.
 Moralna namjera se može u potpunosti
kontrolirati tek u svijesti subjekta koji
djeluje.
 Moral ima svog autonomnog ili
unutarnjeg suca: savjest subjekta.
 Dobra / zla namjera,
 Pošteni / nepošteni razlozi,
 Osjećaj ljubavi / mržnje,
 Prijateljstvo / neprijateljstvo.
 Pokušaj totalitarnih režima da zadiru u
moralnu sferu da bi saznali namjere
građana špijuniranjem, prisluškivanjem,
denunciniranjem i pomoću tajne
policije.
 Obiteljski zakon Rusije: “Supružnici su
dužni jedan drugoga ljubiti kao sami
sebe”.
 Pravne norme traže određeno
ponašanje i namjeru subjekta samo
onoliko koliko se do nje može doći
postupcima pravnog dokazivanja.
 Primjerice, i moralne i pravne norme
zabranjuju ubojstvo.
 Moralne norme zahtijevaju i stvarnu ili
pravu namjeru subjekta u pogledu
zaštićene vrijednosti.
 Moralna norma zahtjeva od subjekta ne
samo da ne usmrti drugoga, nego i da
to ne poželi učiniti.
 Ako poželimo nekog ubiti, a to ne
učinimo, mi smo poštivali pravnu
normu, ali ne i moralnu.
 I pravne norme upućuju na stanje
svijesti i namjere pri odmjeravanju
stupnja krivnje kod kaznenih djela.
 Primjenjivač pravne norme može doći
do namjere subjekta samo iz dokaza o
njezinom vanjskom očitovanju.
 Vanjsko očitovanje namjere može biti
nepotpuno ili krivo.
 Primjerice, lažno priznanje, lažno i/ili
pogrešno svjedočenje, izražavanje u
šali.
 Prava namjera ostaje poznata tek
samom akteru.
Riječ pravo zapravo ima dva značenja:

 Pravo u objektivnom smislu:

Pravo je normativni poredak, koji stvara i
primjenjuje država, upotrebljavajući pri
tome, po potrebi, i sredstava fizičke
prisile.
 Pravo u subjektivnom smislu: skup svih
onih ovlaštenja koja za pravne subjekte
proizlaze iz objektivnog prava.
 Objektivno i subjektivno pravo se nalaze
u stanju korelativnosti (nužna
uvjetovanost). (Perić, 1974:77)
 I u slučaju kada nam pravna pravila
nameću obveze, treba smatrati da
zajedno s tim obvezama dobivamo i
prava.
 Materijalni izvori prava su svi oni
interesi, društveni i kulturni čimbenici
koji utječu na stvaranje i oblikovanje
pravnih normi.
 Biološki-društveni odnosi
(održavanje života, tijela, slobode
kretanja, zdravlja, spolni odnosi i
rađanje itd.)
 Ekonomski odnosi (posjedovanje
zemlje i drugih dobara, njihova zaštita,
prisvajanje proizvoda, razmjena dobara,
upotreba novca itd.)
 Politički i kulturni odnosi (obavljanje
i zaštita vlasti, stvaranje državne
organizacije, sudovanje, vjerska
uvjerenja itd.)
 Pravnim normama se takvi odnosi
mijenjaju u pravne odnose.
Formalni izvori prava
 Svi opći akti koji sadrže opće norme, a
to su ustav, zakoni, uredbe i drugo.
 Pravo iz njih potječe, odnosno oni služe
kao obvezni uzor za donošenje nižih
pojedinačnih akata (presuda, rješenja,
privatnih pravnih poslova).
Formalni izvori prava

 Ustav, Zakoni s drugim općim aktima;

 Međunarodno i europsko pravo;
 Kriterij tzv. prirode stvari;
 Običajno pravo;
 Sudska praksa;
 Pravna znanost;
 Moral.
Priroda stvari / Prirodno pravo
 Skup normi koje potječu iz idealno
zamišljenog pravnog poretka.
 Ono se nekad tumačilo kao predpozitivna
temeljna norma važećeg ljudskog prava.
 Toma Akvinski: izvire iz Božjeg zakona.
 Za druge je izraz prirodnog poretka.
 Filozofija prava novog vijeka: kriterij
razuma.
 Tumačilo se da u prirodi postoji
racionalnost, jedan univerzalni razum i
da načela tog razuma trebaju biti biti
temelji pozitivnog prava.
 Pozitivno pravo predstavlja važeće
pravo koje se primjenjuje na teritoriju
neke države i uglavnom od nje potječe.
Osobine prirodnog prava
 Nije stvoreno od ljudi niti ovisi o njihovoj
volji, nego je dano u samoj ljudskoj prirodi;
 Važi vječito;
 Ono je univerzalno;
 Sastoji se od savršenih, apsolutno
pravednih pravnih pravila.
(Visković, 2001:93)
Sofoklo: Antigona
 Osnovni sadržaj odnosi se na sukob
pozitivnog i prirodnog prava.
 Treba li poslušati imperative prirodnog
prava (ljudsku savjest, “nepisani i
moralni zakon u nama”)?
 Međunarodno pravo i ideja zaštite
ljudskih prava se naslanjaju na
koncepciju prirodnog prava.
 Princip “prirode stvari” ima
prirodnopravnu suštinu.
 Priroda stvari je izvanpravni ili
metajuridički izvor prava.
Kriterij tzv. prirode stvari.

R. Ihering: “nijedno društvo ne može

bez prava, ali nijednom društvu samo
pravo nije dovoljno”. (Perić, 1974:189)
Samo pravo nije dovoljno za rješavanje
svih slučajeva društvenog života.
 Pravna pravila su opća i apstraktna i
mogu dovesti samo do “apstraktne
pravednosti”, stoga sudac mora pravdu
putem svoje odluke učiniti
pojedinačnom i konkretnom.
 Priroda stvari je “skup etičkih,
iskustvenih i praktičnih imperativa, koji
fungira kao izvor prava, pa
nadopunjuje, usavršava, nadomješta ili
korigira pravne propise”.
 Primjer iz sudske prakse postupka po
“prirodi stvari”: dijete nakon razvoda treba
povjeriti majci.
 Premda nema pravnog pravila koja
određuje da bi dijete trebalo pripasti majci
(kolizija s načelom jednakih prava oca i
majke prema djeci).
 Sud mora uzeti u obzir općeljudske i
znanstvene spoznaje o psihologiji djeteta.
 Kriterij prirode stvari izdiže se iznad
pozitivnog prava i ispravlja ga.
Angloamerički sustav (common
law)
 Počiva na sudskim odlukama koje imaju
značenje precedenata; služe kao uzor
za kasnije sudske odluke;
 U posljednje vrijeme sve veću ulogu
imaju zakoni (statute law).
Sudska praksa kao izvor prava
Europski ili kontinentalni sustav
 Primat pisanog prava (lex scripta)

zakonodavnog podrijetla;
 sudske odluke su sporedni ili supsidijarni

izvor prava;
 Sudska odluka važi samo između

stranaka, a nema ulogu za druge i buduće

sporove.
I. Crnić, Neovisnost sudstva
 Važnu ulogu ima i sudska praksa, ali
nije riječ o sustavu presedana.
 Odluke viših sudova obvezuju sudove
nižih stupnjeva snagom pravnog
argumenta, pa se tako postiže i učinak
ujednačavanja sudske prakse.
I. Crnić, Neovisnost sudstva
 Sud prvog stupnja nije u obvezi
prihvatiti pravno stajalište
drugostupanjskog suda, ali je u obvezi
izvesti sve postupovne radnje i
raspraviti sva sporna pitanja na koje je
upozorio drugostupanjski sud u odluci
kojom je predmet vraćen na ponovno
suđenje.
I. Crnić, Neovisnost sudstva
 U nekim postupcima postoji obveza
sudova nižeg stupnja da prihvate i
pravna stajališta, ali samo kad je riječ o
stajalištima Vrhovnog suda. Primjerice u
Zakonu o parničnom postupku.
Moral kao izvor prava
 Sudac prilikom donošenja odluke je
dužan uzeti u obzir i moralne zahtjeve.
 Npr. pri prometu robom i uslugama se
primjenjuje “načelo savjesnosti i
poštenja” (bona fides), održanje “zadane
riječi”.
 Međunarodno pravo: pacta sunt
servanda.
Pravna znanost kao izvor
prava
 Da li pravni znanstvenici mogu donositi
pravne akte koji se pripisuju državi?
 Utjecaj pravne znanosti na oblikovanje
države i prava?
 U starom Rimu u razdoblju principata
istaknuti pravnici su dobili pravo da
parničnim strankama daju pravno
obvezne službene izjave o spornom
pitanju (ius respodendi ex auctoritete
principis).
 Njihove izjave su bile stvarno obvezne
za sudove koji su rješavali odnosna
sporna pitanja.
 U carskoj Rusiji u 18. stoljeću udžbenik
moskovskog profesora Dilteja je vrijedio
kao trgovački zakonik.
 Demokratska ideja dala je politički
primat zakonodavnom tijelu kao “glasu
naroda”, budući da u njemu djeluju
zastupnici koje je izabrao sam narod.
 “Suverenost zakona”
 Zakon je objektivan i njegovo poštivanje
jamči vladavinu prava i onemogućuje
samovolju.
 Supsidijarni ili pomoćni izvor prava.
 Važnu ulogu u stvaranju i primjeni
prava.
 Nekada i sam zakonodavac upućuje na
pravnu doktrinu.
Švicarski građanski zakonik:
odluke u sporovima trebaju se temeljiti
i na stavovima koji su uvriježeni u
pravnoj doktrini.
Statut međunarodnog suda pravde:
odluke se trebaju donositi i na temelju
učenja najpozvanijih stručnjaka
međunarodnog javnog prava različitih
naroda, kao pomoćnog sredstva za
utvrđivanje pravnih pravila.
Uloga pravnih znanstvenika
 Stvaraju pravne akte (kada djeluju u
određenim državnim tijelima);
 Sudjeluju u stručnim pripremama
stvaranja prava;
 Tumače prava radi njegove ispravne
primjene: objašnjavaju smisao i sadržaj
postojećeg prava (de lege lata);
 Daju prijedloge promjene postojećeg
prava (de lege ferenda);
 Daju ocjenu postojećeg prava s etičkog
gledišta (prisila nije konačni cilj prava);
 Daju ocjenu postojećeg prava sa
stajališta njegove djelotvornosti.
Djelotvornost prava
 Koliko je pravo djelotvorno u svojoj
društvenoj sredini?
 U kolikom se stupnju ponašanje
adresata slaže sa zahtjevima normi?
 Odgovori na ta pitanja pokazuju
stabilnost određenog poretka.
Republika Hrvatska
 Samo odvjetnicima je dopušteno pružati
stručnu pravnu pomoć.
 Najvažnija iznimka u ovom pravilu su
profesori koji predaju pravne predmete
na sveučilištima u Republici Hrvatskoj, a
koji mogu davati pravne savjete i
mišljenja.
 Nisu ovlašteni pružati nijednu drugu
vrstu pravne pomoći.
 Davanje savjeta i pravnog mišljenja ne
uključuje sastavljanje isprava (ugovora,
oporuka, izjava, itd.) ili tužbi, žalbi,
podnesaka, zahtjeva, izvanrednih
pravnih lijekova i drugih pravnih
isprava.
Običajno pravo
Kada država prizna ili preuzme neki
običaj koji je već postojao odranije, te
mu dodijeli pravnu zaštitu, u tom
trenutku običaj dobiva pravni karakter i
postaje običajno pravo (Perić,
1974:155).
 Običaj postaje dio pozitivnog (važećeg)
prava.
 Glavna obilježja običajnog prava: opća
primjena, dugotrajno vršenje (longa
consuetudo) i uvjerenost u ispravnost
običaja (opinio iuris sive necessitatis).
 Do primjene običaja u pravnim
procesima može doći na dva načina:
 Kad se zakon na njega poziva ili
 Kad nema zakona.
(Perić, 1974:160)
 Kao jedan od primjera kako se zakon
poziva na običaj može se navesti
odredba Obiteljskog zakona:
“uzimajući u obzir narodna shvaćanja i
običaje može se dopustiti sklapanje
braka između krvnih srodnika (djece
braće i sestara)”.
 U drugom slučaju primjena običaja može
biti vezana uz neke druge uvjete:
 Da dotični običaj nije protivan drugim
pravnim propisima,
 Da nije protivan moralnim načelima,
 Da nije protivan načelima pravnog poretka i
 Da je u skladu s razvitkom određenog
društva.
Uloga običajnog prava danas
 U kaznenom pravu se izričito isključuje
uloga običajnog prava (Nullum crimen
sine lege).
 I dalje je važno za tri pravna područja:
međunarodno javno pravo, trgovačko i
ustavno pravo.
 U trgovačkom pravu subjekti pravnih
odnosa uređuju svoje odnose pravilima
koja su sami stvorili.
 Uzance su zbirke običaja koji služe u
pravnom prometu trgovačkih subjekata,
a izdaju ih trgovačke komore ili posebni
trgovački sudovi (arbitraže).
Međunarodno javno pravo
Pravo mora, ratno pravo i diplomatske
privilegije nekad su bile regulirane
prvenstveno običajnim pravom.
Danas značajniju ulogu imaju
međunarodni ugovori.
Ustavno pravo
 Praksa državnih organa.
 Odnosi između vrhovnih državnih
organa, proceduralna pitanja vezana uz
sastavljanje i rad domova parlamenta
itd.
Pravna norma
Pravna norma je poruka koja sadrži
obvezni zahtjev za neko ponašanje, a
čije poštivanje jamči državna prisila.
Pravna norma ima četiri elementa:
 Hipoteza je pretpostavka koja samo
opisuje stanje ili činjenice koje se
odnose na subjekte ili adresate.
 Dispozicija ili zahtjev određuje bitni
sadržaj norme koji je identičan nekom
trebanju. Jezično se može formulirati
kao: zapovijed, zabrana ili ovlast.
 Određenje delikta tj. protupravne
radnje.
 Sankcija dio pravne norme koji
određuje posljedice postupanja
suprotno dispoziciji pravne norme.
Norma o krađi
(Visković,2001:160)
 HIPOTEZA: Ako je stvar u nečijem vlasništvu
 DISPOZICIJA: Svi drugi su obvezni tu stvar
ne oduzimati, a vlasnik je ovlašten tužiti
zbog oduzimanja
 DELIKT: Ako netko oduzme tuđu stvar
 SANKCIJA: Sud je obvezan i ovlašten
počinitelju delikta odrediti kaznu od X do Y
godina zatvora