Brodogradnja

Za razliku od automobilske industrije, proizvodnja

u brodogradnji je imala drugačiji razvoj. Nakon 50.
godina XX stoljeća došlo je do zasićenosti tržišta
brodova.
Međutim, primjena inovacija u prijevozu robe
vodenim putevima ponovo je ubrzala proizvodnju
u brodogradnji.
Također, zbog skupe radne snage i visokih
troškova proizvodnje, u industrijski razvijenim
zemljama su i dalje napuštali industrijsku
proizvodnju brodova za tržište ili su
brodogradilišta premještali u manje razvijene
zemlje.
Tako su Velika Britanija, Francuska, Švedska
i Italija, održale samo gradnju specijalnih
brodova.
Međutim, masovna proizvodnja brodova
prepuštena je Brazilu i Južnoj Koreji, odnosno
nerazvijenim zemljama.
Najveći proizvođači brodova polovinom XX
stoljeća bili su Japan, 41% svjetske
proizvodnje, i Južna Koreja, sa udjelom od
29,8% u svjetskoj proizvodnji.
Tabela 118: Broj brodova[1] po vodećim zemljama svijeta registrovanih u matičnoj zemlji i inostranstvu, u BRT[2],
2005.
Broj brodova
Broj brodova registrovanih van
ZEMLJE registrovanih u matičnoj Bruto registarske tone %
matične zemlje
zemlji
Panama 5.005 - 122.960.929 23,30
Grčka 861 2.208 30.186.624 5,70
Malta 1.140 3 25.102.401 4,70
Singapur 923 276 23.065.290 4,40
Kipar 972 54 22.016.374 4,20
Hong Kong 837 373 20.478.042 3,90
Norveška 7.401 1.117 18.820.495 3,60
Kina 1.649 872 18.724.653 3,50
Maršalova ostrva - 16.954.092 3,20
540

SAD 486 680 12.436.658 2,40

Velika Britanija 429 446 9.181.284 1,70
St. Vincent i - 5.967.418 1,10
657
Grenadini
Antigva i - 5.873.626 1,10
980
Barbuda
Njemačka 332 2.289 5.721.495 1,10
Holandija 558 223 4.796.460 0,90
Turska 526 231 4.666.895 0,90
Filipni 419 40 4.524.259 0,90
Rusija 1.194 326 4.521.472 0,90
Tajvan 126 432 3.417.768 0,60
Tajland 386 35 2.038.597 0,40
Najveća brodogradilišta danas se nalaze u Velikoj
Britaniji, u Glasgowu, Merseyu, Belfastu, i Liverpoolu,
zatim u Francuskoj, u Le Havru, Marseillu i St. Nazairu, u
Njemačkoj, u Hamburgu, Rostocku, Mannheimu i
Bremenu, u Švedskoj, u Göteborgu, u SAD, u San Diegu, u
Japanu, u Nagasakyu, Hirošimi, Kobeu, Osaki, te u Rusiji,
u Vladivostoku, i St. Petersburgu.

Godine 2005. vodeće zemlje po broju brodova bile su:

Norveška, preko 8.000, Panama, preko 5.000, i Grčka, oko
3.000 brodova. Po broju bruto registarskih tona (BRT), na
prvom mjestu bila je Panama, 122.960.929, zatim Grčka,
30.186.624, Malta, 25.102.401, i Singapur, 23.065.290
bruto registarskih tona (Tabela )
Prehrambena industrija

Razvoj prehrambene industrije odvijao se vrlo sporo od

stare obrtne prehrambene proizvodnje do savremene
industrijske proizvodnje.
Prehrambena industrija se bavi preradom žitarica,
preradom mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda,
proizvodnjom šećera, konzerviranjem voća i povrća, riba,
proizvodnjom jestivog ulja i proizvodnjom zamrznute
hrane.
Najbrži razvoj imala je u XX stoljeću zbog sve većih
potreba za hranom i povećanja broja stanovnika u svijetu.
Također i ova industrijska grana po svom udjelu
industrijske proizvodnje, zauzima vodeće mjesto među
industrijskim granama.
U okviru prehrambene industrije razvile su se mlinska
industrija, koja se bavi preradom žitarica i industrijskom
proizvodnjom hljeba, tjestenina, keksa i kolača. Zatim se
snažno razvila i mesna industrija koja se bavi proizvodnjom
mesnih prerađevina.

Danas su vodeće zemlje u proizvodnji mesa i mesnih

proizvoda SAD, Novi Zeland, Argentina i Rusija. Uporedo
s razvojem mesne industrije razvila se i industrija mliječnih
proizvoda koja se bavi industrijskom proizvodnjom sireva,
butera i drugih mliječnih proizvoda.

Ova industrijska grana najrazvijenija je u Francuskoj,

Belgiji, Holandiji, Danskoj, Švicarskoj i SAD.
Porast stanovništva i porast životnog standarda su povećali i
potrošnju pića. U velikim gradovima su sagrađene velike
fabrike za proizvodnju piva i sokova. Većina potrošnje je
također uticala na razvoj proizvodnje voćnih sokova i
vještačkih pića (Karta 24 i Grafikon 44).
 
Tehnički pronalasci, kao što su hlađenje i zamrzavanje,
konzerviranje hrane, proizvodnja vještačkih pića i čokolada,
omogućili su promjene u prehrambenoj industriji. Na razvoj
prehrambene industrije značajno je uticala i urbanizacija.
Opskrbu sve većeg broja gradskog stanovništva nije bilo
više moguće sigurno obezbijediti starom obrtnom
proizvodnjom.
Potrebe za hranom su bile još posebno u
velegradovima tolike da ih je bilo moguće
zadovoljiti jedino savremenim industrijskim
proizvodnim načinom.

U određenoj mjeri je na njenu modernizaciju i

širenje uticalo zapošljavanje sve većeg broja žena,
koje je prouzrokovalo da nije bilo više vremena za
domaću pripremu hrane.
Promjene u ishrani stanovništva tražile su znatne
promjene u proizvodnji hrane na selu kao i
organizaciji otkupa, skupljanja i čuvanja hrane,
uređenju tržišta i u dostavi proizvoda potrošačima.
Karta 24: Prostorni razmještaj prehrambene industrije u svijetu s
ukupnom vrijednosti proizvodnje u milionima US $, 2005.
Mliječna industrija se bavi proizvodnjom i
preradom mlijeka i mliječnih proizvoda. Danas je
vrlo izražena povećana potrošnja stočnih
proizvoda.
Potražnja za mlijekom i mliječnim proizvodima
uvjetovala je razvoj mliječne industrije, odnosno
podizanje postrojenja za preradu mlijeka i
proizvodnju različitih mliječnih proizvoda u
područjima Alpa, Pirineja, u Danskoj, Normandiji,
Irskoj, Michiganu, Britanskoj Kolumbiji i u okolini
velikih gradova u mnogim zemljama svijeta.
Osim tradicionalnih proizvoda od mlijeka,
kao što je sir po kojem su poznate pokrajine
Normandija, Parma, zatim Holandija i
Švicarska, u drugoj polovini XX stoljeća
počeli su se sve više proizvoditi brojni novi
proizvodi kao što su mliječni napici i namazi.

Najveći izvoznici mliječnih proizvoda u

svijetu su Novi Zeland, Francuska, Irska,
Danska i dr.
Proizvodnja šećera je grana prehrambene
industrije koja se bavi preradom šećerne repe i
šećerne trske. Prve fabrike šećera u Evropi nastale
su u XVIII stoljeću s namjenom rafiniranja
uvezenog sirovog šećera iz tropskih područja.

Fabrike šećera rade nekoliko mjeseci godišnje a u

preostalom razdoblju se pripremaju za novu berbu i
preradu šećerne repe i šećerne trske.
Uz fabrike šećera često se podižu fabrike za
proizvodnju alkoholnih destilata i stočne hrane.
Mesna industrija se razvila iz starog mesarskog
zanata, koja se danas bavi proizvodnjom mesa i
mesnih prerađevina.
Postrojenja mesne industrije u Chicagu,
Cincinnatiu, St. Louisu, Kansas Cityu u SAD su
među najvećim u svijetu, koje mesom snabdijevaju
istočni dio SAD.
Sličnu ulogu imaju tzv. "frigoricosi" na obalama
Argentine, Urugvaja i Brazila odakle se izvozi
meso iz južnoameričkih Pampa u Evropu. Mesnu
industriju prati razvoj tehnologije zamrzavanja
mesa, zatim konzerviranje i hemijska prerada
stočnih ostataka kao što su rogovi, papci i sl.
Industrija pića je također grana prehrambene
industrije, koja se bavi proizvodnjom piva, voćnih
sokova i raznih vještačkih pića. Povećanje broja
stanovništva i životnog standarda uveliko su uticali i
na njen razvoj u svijetu.

Danas su industrijski pogoni za proizvodnju pića

uglavnom razmješteni u velikim gradovima.
Mnogi među tim industrijskim pogonima poznati su
širom svijeta kao što su Žatec u Češkoj, Živiec u
Poljskoj, zatim münchenske pivare, Guinness u
Dablinu u Irskoj i dr.
Uporedo s potrošnjom piva raste i potrošnja
sokova svih vrsta.
Tehnički pronalasci, kao što su hlađenje i
zamrzavanje, konzerviranje hrane,
proizvodnja vještačkih pića i čokolada,
omogućili su promjene u prehrambenoj
industriji.
Na razvoj prehrambene industrije značajno je
uticala i urbanizacija.
Tekstilna industrija
Razvoj industrijalizacije u svijetu započet je s razvojem tekstilne
industrije. Pronalasci tekstilnih mašina omogućili su da se ta
industrijska grana pretvorila iz domaće obrtne i manufakturne
proizvodnje u masovnu industrijsku proizvodnju. Najprije se
razvila u Velikoj Britaniji, zatim u drugim razvijenim zemljama
Zapadne Evrope u XIX stoljeću a kasnije i u ostalim zemljama
svijeta.

Na njen razvoj uticali su tehnički pronalasci i pojava upotrebe

vještačkih vlakana viskozne vještačke svile, acetatnih, poliamidnih
najlona i perlona, poliakrilnih - orlona i dralona, poliesterskih -
trevire, diolena i terilena kao i polietilenskih sintetičkih vlakana, te
nekih plastičnih materijala.
Vještačka vlakna su proizvodi tekstilne industrije koji su danas u svijetu
zamijenili prirodna vlakna od lana, konoplje, vune i pamuka. Iako su se
tehnološki procesi ubrzano razvijali, u tekstilnoj industriji zadržane su četiri
temeljne djelatnosti u procesu proizvodnje tekstila. To su predenje, tkanje,
apretiranje i farbanje te izrada finalnih proizvoda. Kao što je već poznato prva
središta tekstilne industrije u svijetu nastala su u Engleskoj u Lanchasiru i
Škotskoj u Glasgowu.

Vodeća zemlja u tekstilnoj industriji do 30-ih godina XX stoljeća bila je

Engleska kada se javljaju nova središta tekstilne industrije u Evropi, prije svega u
Francuskoj u Flandriji i Alzaciji, zatim u Belgiji kod Verviersa i Bruxellesa, u
Njemačkoj kod München-Gladbacha i Wuppertala, u Češkoj kod Moravske
Ostarve, kod Brna i Šleziji, u Švicarskoj kod Mittellanda, u Italiji u Milanu i
Piemontu.
U 30-im godinama XX stoljeća Japan je postao najveći svjetski
proizvođač tekstila i tako premašio Veliku Britaniju. Industrija
prirodne svile je vrlo stara i tradicionalna tekstilna grana za zemlje
Azije - Kinu, Japan, Tajvan i Sjevernu i Južnu Koreju. Današnji
najveći svjetski proizvođač prirodne svile je Kina sa 43.000 tona što
je 58% ukupne svjetske proizvodnje.
Povećanjem proizvodnje vještačkih vlakana, prirodna vlakna se sve
manje koriste u proizvodnji tekstila. Po ocjenama UNIDO udio
vještačkih vlakana u 1980. godini iznosio je oko 36,3% a 1991. je
povećan na 45,2%. Od toga je na celulozna vlakna otpadalo 8,4% i na
sintetička 36,8%. Pamuk je pokrivao 50% ukupne potrebe tekstilne
industrije u svijetu, vuna samo 4,7%. Ovaj omjer je prisutan i danas.
Zbog toga nisu rijetki primjeri, da na odijelima poznatih modnih
kreatora piše da su sašivena u Hong Kongu, u Kini, u Južnoj Koreji,
Vijetnamu, Turskoj i Bangladešu (Tabela 114 i Grafikon 37, Tabela
115 i Grafikon 38, Tabela 116 i Grafikon 39, Tabela 117 i Karta 29).
Karta: Geografski razmještaj tekstilne industrije u svijetu s ukupnom vrijednosti
proizvodnje u milionima US$, 2005.
Industrija kože i obuće
Veliki dio industrije kože i obuće u svijetu je do danas zadržao
oblik malih radionica sa oko sto radnika u industrijskoj
proizvodnji. Proizvodnja u ovoj industrijskoj grani bila je pod
snažnim uticajem modnih kretanja u svijetu.

Tek u zadnjim decenijama industrija kože i obuće u svijetu je

postala slobodnija u oblikovanju modela i upotrebi različitih
vještačkih materijala. Nasuprot tome upotreba kože u ovoj
industrijskoj grani ostala je i dalje nezamjenjiva jer ni jedan drugi
materijal nema sve njene odlike.
Promjene u industriji obuće su prouzrokovale krizu u mnogim
tradicionalnim kožarama, koje su predugo istrajavale na
tradicionalnim proizvodima i staroj tehnologiji. Također, industrija
obuće u svijetu spada među radno intenzivne industrijske grane i
pri razmještaju industrijskih preduzeća se ravna prema tržišnoj
potražnji.

Kao i kod tekstilne industrije, proizvodi industrije obuće su u

središtu populacijski velikih zemalja kao što su SAD, Kina,
Brazil, Rusija i dr. Poseban položaj imaju Italija i Francuska kao i
zemlje, koje su vodeće u oblikovanju modne obuće, kvalitetnih
proizvoda i različitih inovacija. Godine 2004. u svjetskoj
proizvodnji obuće vodeće zemlje bile su Rusija sa udjelom 20,3% u
ukupnom broju proizvedenih pari obuće, Italija sa 12,0%,
Francuska 5,4%, SAD sa 4,5%, Brazil sa 4,3%, Kina sa 4,1%,
Velika Britanija sa 3,0%, Poljska sa 2,3% i Njemačka sa 2,2%.
Hemijska industrija
Hemijska industrija je jedna od vodećih industrijskih grana u svijetu, koja se bavi
preradom nafte, prirodnog gasa, vode, metala i minerala. Početak razvoja hemijske
industrije vezan je za 1790. godinu kada je N. Le Blanc proizveo iz soli “sodium
carbonat". Danas hemijska industrija proizvodi oko 70.000 različitih proizvoda,
koji se koriste u poljoprivredi, raznim industrijskim granama, građevinarstvu i
uslužnim djelatnostima.

U procesu proizvodnje hemijska industrija koristi vrlo složene i skupe tehnološke

postupke zbog čega se ona smatra najskupljom industrijskom granom. Procjenjuje
se da u hemijskoj industriji treba da bude visoko specijaliziranih istraživača čak
oko 18-20% svih zaposlenih radnika u istraživanju i razvoju.

Zaposleni u procesu hemijske industrije često moraju ispunjavati posebne zahtjeve

zbog čega moraju biti kvalificirani i posebno osposobljeni da pouzdano upravljaju
složenim, detaljnim i umnogome nesigurnim postupcima.
Hemijska industrija se dijeli na više načina:
•Proizvođači temeljnih, bazičnih hemikalija kao što su kiseline i
alkalije, proizvođače poluproizvoda kao što su plastične mase,
deterdženti i proizvođače finalnih potrošnih proizvoda u koja
spadaju sredstva za čišćenje, ljepila i kozmetička sredstva.
•Druga podjela hemijske industrije razlikuje tešku i laku hemijsku
industriju. Teška industrija proizvodi bazične hemikalije, npr.
kiseline, amonijak, alkohol i dr. a laka industrija potrošne
proizvode, npr. lijekove, sredstva za čišćenje, boje i dr.
•Treća podjela proizilazi iz temeljne podjele hemije, odvaja
proizvodnju anorganskih i organskih materija.
•Četvrta podjela se oslanja na sirovinski izvor kao osnovu hemijske
proizvodnje. U tom slučaju razlikujemo karbohemiju, koja se
oslanja na preradu uglja, petrohemiju, koja prerađuje naftu i prirodni
gas, preradu drveta i proizvodnju alkalija.
Karta : Geografski razmještaj hemijske industrije u svijetu s ukupnom
vrijednosti proizvodnje u milionima US$, 2005.
GRAĐEVINSKA INDUSTRIJA
U građevinsku industriju spada:
proizvodnja azbesta,
gipsa,
kaolina,
kvarcnog pijeska,
cementa,
mermera,
granita,
kreča i u novije vrijeme proizvodnja dijamanata.
Proizvodnja stakla i keramike spada u industriju građevinskog
materijala. Staklo nastaje topljenjem silicijevog dioksida, koji je
glavni sastojak kvarcnog pijeska. Dodavanjem sode snižavamo
tačku topljenja od 1.713°C na oko 500°C.
Dobijenom vodenom staklu treba dodati još vapnenac, feldspat i
glinicu. Tim dodacima staklena otopina postane hemijski čvrsta.
Dodavanjem različitih elemenata, npr. olova, staklo dobija
boju i što je posebno značajno tvrdoću i otpornost na
visoke temperature. U prošlosti je opisani proizvodni
postupak u znatnoj mjeri uticao na razmještaj fabrika za
proizvodnju stakla.
Fabrike za proizvodnju stakla pretežno se podižu u
blizini ležišta kvarcnog pijeska.
Međutim, zbog sve veće potražnje stakla na tržištu, fabrike
stakla se podižu u blizini potrošačkih središta.

Glavni proizvodi industrije stakla su ravno staklo i staklo

za različitu staklenu ambalažu. Najveći proizvođači stakla
su SAD, Francuska, Belgija, Njemačka, Velika Britanija,
Rusija, Japan i dr.
Proizvodnja sušene opeke i keramike je najstarija
djelatnost u industriji građevinskog materijala. Za
proizvodnju sušene opeke i keramike najviše se koristi
glina.
Od sušene opeke u svijetu je izgrađeno mnogo seoskih i
provincijskih kuća u aridnom tropskom i suptropskom
pojasu, a, u prošlosti, najviše u umjereno-toplom pojasu.

Takva opeka nije previše tvrda, zato su joj dodavali slamu i

druge dodatke. U prošlosti su fabrike za proizvodnju opeke
podizane u blizini ležišta gline i naselja.
Zbog povećane potražnje za opekom, velike industrijske
ciglane su podizane u blizini velikih gradova.

Međutim, zbog tehnološkog napretka u industriji

građevinskog materijala i konkurencije novih vještačkih
građevinskih materijala, kao što su beton i siporeks, danas
je većina ciglana u razvijenim zemljama SAD, Japanu,
Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji i Austriji
prestala s proizvodnjom sušene opeke.

Moderna keramička industrija je usmjerena na izradu

specijalnih proizvoda (izolatora, pločica za oblaganje i
dr. ), za potrebe elektrotehnike.
 Proizvodnja cementa je doživjela najveći uspon u
proizvodnji građevinskih materijala. Cement se dobija
pečenjem smjese kalcij-karbonata, gline i pijeska (ili
pečenjem laporca koji se nalazi u prirodi, a po sastavu
odgovara navedenoj smjesi) na temperaturi 1.370º u
cilindričnim pećima. Dobiveni proizvod u pećima je tzv.
klinker koji se mljevenjem pretvara u fini prah. Tako
dobijeni cement nosi naziv portland cement.[1]. Od
pronalaska “portland” cementa 1824. godine, njegova
upotreba se stalno povećavala i danas nema gradnje u
svijetu u kojoj se ne upotrebljava cement kao građevinski
materijal.
1]
[
Prvo je dobiven u Engleskoj početkom XIX stoljeća, a ime je dobio po
sličnosti s prirodnom stijenom iz rudnika na ostrvu Portlandu
Pošto krečnjak čini glavnu sirovinu za proizvodnju cementa,
cementare su podizane većinom u blizini kamenoloma krečnjaka, a,
pogotovo, ako su u blizini i ležišta laporca i gline, uz povoljne
prometne veze.
Cement je danas u svijetu veoma važan strateški građevinski
materijal. U 2003. godini ukupna svjetska proizvodnja cementa
iznosila je 1.870 miliona tona, što je za 4,5% povećanje u odnosu na
2002. godinu.
Među vodećim svjetskim proizvođačima ističe se Kina, 705 miliona
tona, zatim Indija, 105, i Japan, 76 miliona tona. Među potrošačima
cementa najveće su grupe zemalja u razvoju, 1.202,5 miliona tona, što
je 74,5% od ukupne svjetske potrošnje. Slijede zemlje Azije, 973,8,
ili 60,3%, i industrijski razvijene zemlje, 410,5 miliona tona, što je
25,4% ukupne svjetske potrošnje (Tabela 1).
Tabela 1: Proizvodnja i potrošnja cementa po vodećim zemljama u
svijetu u milionima tona, 1985-2003.

Proizvodnja Potrošnja Proizvodnja Potrošnja Potrošnja

Region
1985. 1985. 2003. 2003. 2020.
Evropa 325 457,4 236 410,4 518,3
Južna Amerika 114 57,5 115 92,7 129.8
Afrika 80 30,5 81 56,4 93.2
Japan 76 67,7 74 60,1 60.1
Srednji Istok 73 5,4 75 10,7 17.6
Australazija 209 6,8 215 9,0 10.7
Svijet 1.790 686.7 1.870 1.612.9 3.061,5
Gips je industrijski važan građevinski materijal koji se
proizvodi u obliku praha. Industrijski razvijene zemlje ga
primarno koriste za radove na zidovima i za oblaganje, tzv.
sheetlist; rock-stijena, a zemlje u razvoju koriste ga kao
cement.
Gips se, također, koristi u izgradnji različitih objekata kao
što su mostovi i putevi, te kao vještačko gnojivo.
Proizvodnja prirodnog gipsa u svijetu ima stalan rast.

U 2000. godini njegova proizvodnja u svijetu iznosila je

oko 98.100,00 hiljada tona, što je za 3% više nego u 2001.
godini i 2,2% više nego u 2002. godini. U 2003. godini
proizvodnja gipsa u svijetu iznosila je 102.700 hiljada tona,
što je 7,9% više nego u 2002. godini.
Proizvodnja gipsa u svijetu je i u 2004. godini, bila veća
u odnosu na raniji period tako da je iznosila oko 111.600
hiljada tona ili 8,7% više nego u 2003. godini.

U 2004. godini među vodećim proizvođačima prirodnog

gipsa u svijetu bile su SAD, 17.200 hiljada tona, zatim
Iran, 14.394,54, Španija, 11.500 hiljada tona, itd.
(Tabela 2). Najveće zalihe gipsa u rudnicima imaju
Brazil, 1,3 milijardi tona, SAD, oko, 700 miliona tona i
Kanada, 450 miliona tona.
Tabela 2: Proizvodnja gipsa po vodećim zemljama u svijetu u
hiljadama tona, 2000-2004.

Zemlje 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

SAD 19.500,00 16.300,00 15.700,00 16.700,00 17.200,00
Iran 8.968,43 8.347,47 8.338,73 11.979,51 14.394,54
Španija 9.929,48 10.920,00 11.218,41 11.366,38 11.500,00
Kanada 9.232,15 8.406,75 9.099,24 8.925,00 9.952,00
Meksiko 5.653,90 6.237,06 6.703,11 6.986,49 9.221,46
Tajland 6.087,90 6.504,04 6.616,48 7.739,24 7.619,21
Kina 6.800,00 6.800,00 6.850,00 6.850,00 7.000,00
Australija 3.796,50 3.225,50 4.087,50 3.664,40 4.110,00
Indija 2.644,42 2.879,34 2.672,24 2.793,55 3.561,93
Francuska 4.500,00 4.500,00 3.500,00 3.500,00 3.500,00
Ostale 20.987,30 21.079,90 21.214,30 22.195,50 23.540,90
Svijet 98.100,00 95.200,00 96.000,00 102.700,00 111.600,00
Kaolin, poznat kao „kineska glina“, je mekana, bijela, plastična
ilovača (glina), oblikovana vremenskim uvjetima aluminijskih
minerala.
Ovaj aluminosilikat se široko koristi u industrijskoj proizvodnji boja,
proizvodnji vatrostalnog materijala, plastičnih masa, sanitarnih roba,
papira, fiberglasa, ljepila, keramike i proizvoda od gume.
Proizvodnja ovog značajnog materijala je vrlo nestabilna.

Krajem 2004. godine, proizvodnja kaolina u svijetu bila je

22.600.000 tona, što je za samo 1,3% više nego u 2003. godini.
Vodeći proizvođači kaolina u svijetu u 2004. godini bili su SAD,
7.760 hiljada tona, zatim Brazil, 2.197,92, te Velika Britanija, 1.945
hiljada tona, itd. (Tabela 3).
Tabela 3: Proizvodnja kaolina po vodećim zemljama u svijetu u hiljadama tona,
2000-2004.

Zemlje 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

SAD 8.800,00 8.110,00 8.010,00 7.680,00 7.760,00
Brazil 1.639,67 1.817,42 1.757,49 2.081,40 2.197,92
Velika Britanija 2.376,06 2.204,16 2.162,82 2.097,14 1.945,00
Kina 1.450,00 1.500,00 1.500,00 1.600,00 1.800,00
Republika Koreja 705,15 850,36 1.054,54 1.042,02 936,54
Vijetnam 520,00 600,00 600,00 650,00 650,00
Meksiko 532,27 681,71 745,50 798,41 654,71
Češka Republika 564,00 562,00 562,00 582,00 639,00
Iran 635,69 760,62 592,80 556,00 596,89
Turska 390,83 505,77 372,34 370,46 536,01
Ostale 4.786,40 4.708,00 4.542,60 4.842,60 4.884,00
Svijet 22.400,00 22.300,00 21.900,00 22.300,00 22.600,00
Kreč se kao građevinski materijal, sa oko 40% ukupne
proizvodnje, koristi u proizvodnji čelika i obradi
neželjeznih metala s ciljem odstranjivanja nečistoća,
zatim, sa oko 20% u proizvodnji papira i kartona i, oko
10% ukupne potrošnje, u hemijskoj industriji.

Kreč je zastupljen u poljoprivredi kao prečišćivač kiselog

zemljišta. Sa oko 12% ukupno proizvedenih količina, kreč
se koristi u prehrambenoj industriji pri prečišćavanju
šećera. Proizvodnja kreča u svijetu je u stalnom rastu.
Tabela 3: Proizvodnja kreča po vodećim zemljama u svijetu u
milionima tona, 2002-2003.

Zemlje i regioni 2002. 2003. Zemlje i regioni 2002. 2003.

SAD 17,900 18,200 Italija 3,000 3,000
Austrija 2,000 2,000 Japan 8,050 7,400
Brazil 6,300 6,500 Meksiko 6,500 6,500
Kanada 2,220 2,250 Poljska 2,000 2,000
Kina 22,500 23,500 Rusija 8,000 8,000
Francuska 2,500 2,500 Južna Afrika 1,600 1,600
Njemačka 7,000 6,800 Velika Britanija 2,000 2,000
Iran 2,000 2,000 Ostale 22,400 23,000
Svijet 116,000 117,000
Krajem 2003. godine proizvedeno je 117 miliona tona,
što je samo 0,9% više nego u 2002. godini.

Najveći proizvođači kreča u svijetu su Kina, 23,5

miliona tona, što je 20% i SAD, 18,2 miliona tona, što
je 15,6% ukupne svjetske proizvodnje.

Na trećem mjestu je Ruska Federacija, 8 miliona tona,

ili 6,8% svjetske proizvodnje kreča (Tabela 4).
Kvarcni pijesak je vrlo značajan građevinski materijal.
Proizvodi od kvarcnog pijeska su: krovne ploče, koje se
primarno koriste za oblaganje zidova, te, u manjem obimu
za popločavanje i ukrašavanje, škriljčana zrnca i prah, koji
se koriste u izradi ploča i kao filter za plastiku i gumu.
Evropa je najveći proizvođač kvarcnog pijeska u svijetu.

Krajem 2003. godine proizvodnja kvarcnog pijeska u

svijetu iznosila je oko 26 miliona tona. Među vodećim
zemljama u svijetu, po proizvodnji kvarcnog pijeska za
krovove i zidove bile su Španija, 698.204 miliona m2,
zatim Velika Britanija, 30.160, i Njemačka i Francuska, po
15.000 miliona m2 .
Mermer je metamorfozirani krečnjak sačinjen od skoro
čistog kalcita (kristalizirana forma od kalcij-karbonata).
Mermer je najčešće bijel ili svijetlo obojen i obično sadrži
crne žile-linije i različite mineralne nečistoće koje su
prisutne kao zrnca ili naslage u krečnjaku. Neki mermeri se
formiraju od dolomita i serpenita.

Mermer može biti svjetlih i tamnih boja. U svjetskoj

proizvodnji mermera najveći udio imaju zemlje Azije, 44%,
Evrope, 42%, i SAD, 10%. Najveći proizvođači mermera su
Kina, koja ujedno i izvozi oko 38% ukupnog svjetskog
izvoza mermera, slijede Italija, 22%, Indija, 17% i Španija,
13% ukupnog svjetskog izvoza mermera (Grafikoni 4 i 5).
Grafikon 4: Udio kontinenata u proizvodnji mermera,
2003.

45%
40%
35%
30%
25%
20%
15%
10%
5%
0%
Azija Evropa Amerika Afrika
Grafikon 5: Udio vodećih zemalja u svijetu u izvozu
mermera, 2003.

40%
35%
30%
25%
20%
15%
10%
5%
0%
Kina Italija Indija Španija Turska
Azbest se koristi u građevinskoj industriji za proizvodnju azbestnog
cementa, škriljčanih krovova, zidnih ploča, cijevi i obloga za kočnice
prometnih sredstava.
Azbest se, također, koristi za proizvodnju opreme u teškoj i mašinskoj
industriji, zatim u tekstilnoj industriji i za proizvodnju azbestnog
papira, te za vatrostalnu odjeću, a, služi i kao toplotni izolacioni
materijal.

Tržište azbesta je pretrpjelo značajne modifikacije otkad je proizvod

napušten od mnogih zemalja zapadnog svijeta zbog njegove
povezanosti s kancerogenim oboljenjima.

U 2004. godini, ukupna svjetska proizvodnja azbesta iznosila je

2.406,30 hiljada tona, što je za 14,6% više nego u 2000. godini. U
2004. godini među najvećim proizvođačima azbesta bili su: Rusija,
923.000 tona, Kina, 510.000, Kazahstan, 345.500 tona, itd. (Tabela 5 i
Karta 6).
Tabela 5: Proizvodnja azbesta po vodećim zemljama u svijetu u
hiljadama tona, 2000-2004.

Zemlje 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

Rusija 752,00 735,00 785,14 883,89 923,00
Kina 276,00 257,58 562,00 500,00 510,00
Kazahstan 233,20 271,20 291,20 353,00 346,50
Brazil 209,33 172,70 194,73 231,12 252,07
Kanada 307,00 262,00 242,24 200,50 200,00
Zimbabve 151,95 118,97 167,95 143,09 104,46
Kolumbija 59,25 96,14 62,79 60,00 60,00
SAD 5,26 5,26 2,72 - -
Indija 15,40 11,15 14,14 10,11 5,62
Ostale 90,60 - - 18,30 -
Svijet 2.100,00 1.930,00 2.322,90 2.400,00 2.406,30
Dijamanti su sitni kristali ugljenika koji su nastali u Zemljinoj kori
na dubini 150 m pod visokim pritiskom i na visokoj temperaturi. U
prirodi se nalaze vrlo rijetko, i, zbog prisutnosti različitih primjesa
mogu biti različito obojeni: crveno, žuto, mrko, plavo, zeleno itd.
Upotrebljavaju se kao dragulji za nakit i zbog tvrdoće kao abrazivno
sredstvo. Većinu dijamanata koristi industrija za brušenje i bušenje u
proizvodnji borera za svrdla pri eksploataciji nafte, a najveći i
najljepši dijamanti koriste se za nakit.

Zbog sve veće potražnje dijamanata u industrijskoj proizvodnji i

monopola nekih zemalja nad proizvodnjom prirodnih dijamanata,
razvijene zemlje su primorane da proizvode vještačke dijamante. Na
svjetskom tržištu cijena dijamanata se određuje prema specijalnoj
jedinici koja se zove karat (0,200 g).
U 2004. godini udio vještačkih dijamanata u svijetu iznosio je oko
83,3% u ukupnoj proizvodnji dijamanata. Prirodni dijamanti se
uglavnom dobijaju iz rude, kimberlit i iz riječnih nanosa.

Najveća ležišta dijamanata u svijetu nalaze se u Australiji koja daju 6

karata dijamanata po toni rude. Samo 5% od ukupne proizvodnje
dijamanata koristi se za proizvodnju nakita.

U poznatom južnoafričkom rudniku Kimberley, po toni iskopane

rude dolazi samo 0,3 karata dijamanata. Svjetska proizvodnja
dijamanata u 2004. godini iznosila je preko 157.600,100 karata i ima
stalan rast. Danas je najveća proizvodnja prirodnih dijamanata u
Rusiji, 35.520,00 karata, zatim u Bocvani, 31.125,00, u DR Kongu,
29.000,00 karata, itd. (Tabela 6).
Tabela 6: Proizvodnja dijamanata po vodećim zemljama u svijetu u
hiljadama karata, 2000-2004.

Zemlje 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

Rusija 20.500,00 20.500,00 20.000,00 33.020,00 35.520,00
Bocvana 24.635,00 26.190,00 28.368,00 30.412,16 31.125,00
DR Kongo 16.500,00 19.637,00 21.985,00 29.000,00 29.000,00
Australija 26.647,00 26.176,00 33.648,00 31.013,00 20.620,00
Južnoafrička Republika 10.789,98 11.162,63 10.882,61 12.673,38 14.461,77
Kanada 2.533,75 3.685,17 4.975,02 10.755,65 12.618,08
Angola 4.014,00 5.100,00 5.700,00 6.300,00 7.500,00
Gana 887,05 1.132,12 963,49 904,09 905,34
Siera Leone 350,00 224,19 351,86 506,82 693,10
Gvineja 368,60 364,00 491,16 645,00 625,00
Ostale 4.275,00 4.129,00 4.035,00 3.770,00 4.532,00
Svijet 111.500,00 118.300,00 131.400,00 159.000,00 157.600,00
Karta Geografski razmještaj građevinske industrije u svijetu s ukupnom
vrijednosti proizvodnje u milionima US$ , 2005.