Sadraj 1.

Uvod 1 3 3 9 14

2. Teorijski pristupi djejoj knjievnosti 2.1. Pristupi djejoj knjievnosti

2.1.2. Djeja knjievnost kao drutvena injenica 2.2. Pristupi djejoj knjievnosti u Hrvatskoj 3. udoredna pripovijetka u asopisu Bosiljak 3.2. Povijesni kontekst 3.3. asopis Bosiljak 3.4.1. Pristupi pouci 4. Zakljuak 5. Literatura 6. ivotopis 46 47 50 27 31 36 40 22

3.1. Hrvatska djeja knjievnost devetnaestog stoljea

22

3.4. udoredna pripovijetka u Bosiljku

1. Uvod udoredna pripovijetka anr je kojim zapoinje hrvatska djeja knjievnost. Bosiljak je djeji asopis koji je izlazio od 1864. do 1868. To je prvi asopis za djecu u Hrvatskoj koji je uspio izlaziti i nakon prvog broja. udoredna pripovijetka nije ograniena na pojavu u Bosiljku, kao to ni Bosiljak nije objavljivao samo udoredne pripovijetke. U ovom radu usredotoit u se na njihov spoj, ali i dati iri prikaz svih pojmova iz naslova: udoredne pripovijetke, djeje knjievnosti i Bosiljka. Djeja je knjievnost zanemareni dio kroatistike. Na prvi je pogled upravo to privuklo moju panju - zanimaju me marginalna podruja istraivanja. Prvi od dva dijela rada posvetila sam neto detaljnijem objanjavanju teorijskog pogleda na djeju knjievnost. Smatram to bitnim s obzirom na to da postoje razliiti stavovi o djejoj knjievnosti u cjelini pa tako i o didaktikoj djejoj knjievnosti iji je udoredna pripovijetka dio. Danas dva najvanija pristupa problematici ine tzv. tradicionalni pristup koji koristi estetska mjerila pri analizi udoredne pripovijetke i moderni pristup koji obuhvaa kulturalnostudijske prakse. Iako u se oslanjati i na ideje tradicionalnog pristupa, koncept mog rada vie je vezan za kulturalne studije. Pratei tijek teorijske misli o djejoj knjievnosti u svijetu (pri emu se svijet odnosi zapravo na zapadnu Europu) pozvat u se i na podruje povijesti djetinjstva i novi historizam te progovoriti o tome na koji se nain problem odnosa teksta i konteksta tie djeje knjievnosti devetnaestog stoljea. Pritom nisam zanemarila ni hrvatsku tradiciju znanstvenog istraivanja djeje knjievnosti - u treem se poglavlju razmatra upravo kako su hrvatski teoretiari razumijevali djeju knjievnost. Drugi se dio rada odnosi na udorednu pripovijetku koju nalazimo u asopisu Bosiljak. Panja se posveuje i jednom i drugom pojmu. Za poetak, udoredna pripovijetka smjetena je u iri knjievni kontekst vremena: hrvatsku djeju knjievnost devetnaestog stoljea. Ovdje sam objasnila nedoumice koje prate njen nastanak, iznijela sam sudove teoretiara te opisala korpus poetka djeje knjievnosti. O Bosiljku sam progovorila u zasebnom poglavlju. Navela sam openite podatke o asopisu, prikazala njegov koncept i odnos prema adresatu
3

(asopis je, naime, osim djeci, bio namijenjen i puku). Kako bi se ideje iz pripovijedaka i sam Bosiljak bolje razumjeli, posegnula sam za povijeu svakodnevnog ivota i tako pokuala pribliiti duh devetnaestog stoljea u hrvatskim gradovima i selima. Ovakav iri uvid prua sliku o udorednim pripovijetkama iz razliitih perspektiva: socioloke, povijesne, knjievne, pedagoke. Zatim sam se posvetila udorednoj pripovijetki. Objasnila sam pojam i opisala dvojnost od koje se sastoji (zabavnog i pounog dijela). Kako bi ovaj dominantno didaktini anr funkcionirao, razraen je niz odlika koje sam uz pomo teorijske literature pokuala razotkriti - od emotivnih manipulacija tekstom do abloniziranih likova - nositelja odreene osobine. to se tie pouke, dva su naina na koji joj se u pripovijetkama pristupalo: poticanjem vrline koristei nagradu za povoljno ponaanje ili pak prikazivanjem negativne osobine koja biva teko kanjena.

2. TEORIJSKI PRISTUPI DJEJOJ KNJIEVNOSTI 2.1. Pristupi djejoj knjievnosti Teorijsko bavljenje djejom knjievnou javlja se u trenutku kad se djeja knjievnost kod odreenog broja ljudi ukljuenih u njeno stvaranje prepoznaje kao fenomen kojem je potrebno misaono pristupiti. Poetak djeje knjievnosti ne moe se niti u jednoj nacionalnoj knjievnosti odrediti godinom s obzirom na to da je za stvaranje fenomena potreban korpus a ne izdvojeno djelo. Ozbiljnijim stvaranjem korpusa (u hrvatskom sluaju taj korpus ine asopisi, od kojih je Bosiljak prvi) djeja knjievnost postaje dijelom kulturne prakse koji se ne moe ignorirati i iju strategiju razvoja valja oblikovati. Tijek razvoja kako djeje knjievnosti, tako i teorije o njoj razlikuje se od zemlje do zemlje i uglavnom se unutar nacionalnih okvira i predstavlja. Komparativne studije djeje knjievnosti nisu este, a pogotovo ne komparativni pregledi teorijskih pristupa, to oteava generaliziranje: to to se neto dogodilo u jednoj zemlji ne znai da se takav slijed dogaaja odnosi na itavu teoriju o djejoj knjievnosti. Osim toga, moramo napomenuti da kada govorimo o teoriji o djejoj knjievnosti mislimo na slijed ideja, pretpostavki i pitanja koja su se postavljala od kraja devetnaestog stoljea do danas na podruju Europe. Da budemo precizniji, u ovom emo se pregledu koncentrirati na Zapadnu Europu. Razloga je nekoliko: ta je literatura najdostupnija, sama teorija prilino ivahna i kontinuirana, a s obzirom na geografsku blizinu Hrvatske tim zemljama i kulturni utjecaj najvie je djelovala kako na razvoj hrvatske djeje knjievnosti, tako i na hrvatske teoretiare. Poetak teorije o djejoj knjievnosti podudara se u svim zemljama s poetkom stvaranja korpusa djeje knjievnosti. Budui da je djeja knjievnost nov fenomen, vode se openite rasprave o njenoj naravi, preispituju se i nerijetko dovode u pitanje vrijednost joj i smisao, ali se traga i za adekvatnim vrijednosnim kriterijima. Rasprave se odvijaju izvan akademskih krugova i to e ostati injenica jo itavo stoljee. Sudionici rasprave nerijetko su i sami autori knjievnosti o kojoj raspravljaju, a svojom su profesijom uglavnom vezani za obrazovna i odgojna zanimanja, pod veim ili manjim utjecajem dominantne religije u dravi. Samim pogledom na podruje njihovog primarnog interesa i aktivnosti jasno je da e utjecaj
5

pedagogije i didaktike biti presudan, to se vidi i iz tema rasprave i iz njihovog pristupa knjievnosti za djecu. Krajem devetnaestog stoljea zainteresirani za problematiku openito smatraju da bi dobra djeja knjievnost trebala biti umjetnika, ali takoer funkcionalna, da ima spadati u oblast obrazovanja i doprinositi uljuivanju djece. Budui da se itava djeja knjievnost nije mogla zadravati pod apsolutnom kontrolom teoretiara i normativnim postavkama koje su nudili te da je svaki od njih lako u novostvorenom podruju mogao naii na "kukolj" koji nije odgovarao idejama koji je mogao o njoj imati, postavlja se, primjerice, pitanje1 je li djeja knjievnost uope potrebna djeci i ima li pozitivan utjecaj na njih. Neki od argumenata protiv djeje knjievnosti bili su da ona svojstvenom trivijalnou spreava dijete u spoznavanju klasinih knjievnih vrijednosti, da ne nudi intelektualni izazov i da umjesto toga dijete razvija matu i sanjarenje iz ega u krajnjem sluaju moe proizai manjkav uspjeh uenika u koli.2 Poetak dvadesetog stoljea obiljeen je irenjem perspektive u znanosti o knjievnosti openito - trae se novi pristupi, prekida se s devetnaestostoljetnom knjievnopovijesnom paradigmom. U Rusiji Vladimir Propp u okviru formalizma prouava bajke traei obrasce koji se ponavljaju u njenoj strukturi. Iako danas bajku smatramo dijelom djeje knjievnosti, za Morfologiju bajke (1928.) ipak ne moemo rei da predstavlja afirmaciju djeje knjievnosti u irem podruju znanosti o knjievnosti. Ovdje se (kao i u istraivanjima njemakih filologa u 19. stoljeu) bajka promatra kao izraz narodnog duha i povezuje s folkloristikom. Osim bajki, ostali anrovi djeje knjievnosti na ovoj se razini se ne prouavaju. Ekonomski razvoj, napredak tehnikih mogunosti komunikacije te migracije stanovnitva uzrokovane Prvim svjetskim ratom utjecale su openito na svjetonazor i kulturu, pa tako i partikularno na shvaanja u knjievnosti. Nacionalna paradigma prestaje biti jedina mogua i iako se ideje o prouavanju knjievnosti izvan granica jednog naroda javljaju i ranije (primjerice, Goetheova vizija svjetske knjievnosti), komparativna knjievnost poetkom dvadesetog stoljea stjee punu afirmaciju. U okviru takvog pristupa istrauje se
1

Heinrich Wolgast u Njemakoj, primjerice, postavlja to pitanje u djelu iz 1896. Das Elend unserer Jugendliteratur. Ein Beitrag zur knstlerischen Erziehung der Jugend (Bijeda nae knjievnosti za mlade. Prilog umjetnikom odgoju mladei., prema: Crnkovi, Milan. Teak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: Znanje, 243. str. Crnkovi, Milan. Teak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: Znanje, 243. str. 6

proimanje nacionalnih knjievnosti, utjecaji djela jedne nacije na drugu, kakav je pristup motivima u razliitom vremenu i prostoru, usporedno se sagledava nekoliko nacionalnih knjievnosti i trae podudarnosti i razliitosti. Prvo akademsko djelo Knjige, djeca i odrasli u teoriji djeje knjievnosti nastaje upravo u takvom ozraju, u Francuskoj 1932. Autor je francuski komparatist Paul Hazard. On zahtijeva kvalitetnu literaturu za djecu koja ne smije zanemarivati estetsku vrijednost, ali ni djeje karakteristike poput zaigranosti i sklonosti matanju. Knjievnost bi se tako trebala prilagoditi djeci i dati im ono to oni trebaju s obzirom na svoju posebnost. Osim izjanjavanja o vlastitoj ideji knjievnosti za djecu, Hazard analizira i postojee stanje - usporeujui djeje knjievnosti zapadnoeuropskih zemalja zakljuuje kako po tom pitanju sjeverni dio Zapadne Europe ima nadmo nad Jugom. Ova je tvrdnja postala kontroverzna i pobudila reakcije. To i ne udi - sada su se neki narodi nali u podreenom poloaju, a to nikada nije ugodno. U svakom sluaju, djelo je ostalo utjecajno i nakon Drugog svjetskog rata kada se ono i prevodi na strane jezike poput engleskog, njemakog, vedskog i ekog. Polovicom dvadesetog stoljea prouavanje djeje knjievnosti ulazi kao predmet u obrazovne institucije - pedagoke akademije - gdje se takva prouavanja stavljaju u svrhu obrazovanja buduih uitelja. Oni moraju stei uvid u proteklu produkciju djeje knjievnosti, nauiti kako i koje tekstove koristiti u koju svrhu. A svrha je ono to je ovdje bit djeje knjievnosti - pomoi u opismenjavanju, estetski odgoj, promicati moralne vrednote. Procjenjuje se vrijednost djela, a ne literarnost fenomena. injenica da se sada djeja knjievnost prouava na fakultetima pridonijela je razvoju teorije i stvaranju djeje knjievnosti, ali ne i njenom akademskom ugledu. Djeja knjievnost rezervirana je za obrazovnu funkciju koja je u hijerarhiji znanstvenog diskursa sama po sebi inferiorna. Pristup na ijim emo temeljima u drugom dijelu analizirati prie iz Bosiljka javlja se sedamdesetih godina dvadesetog stoljea, kao to napominje feministika teoretiarka djeje knjievnosti Lissa Paul, zajedno s drugim valom feminizma.3 No, osim promjena u feministikoj teoriji, mijenja se i znanost o knjievnosti openito. Razvijaju se kulturalni studiji kao hibridni anr koji brie konkretne granice dotadanjih disciplina: knjievnost se prouava sa stajalita psihoanalize, antropologije, sociologije, politike znanosti, povijesti i
3

Paul, Lissa. 2002. From Sex-Role Stereotyping to Subjectivity: Feminist Criticism. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, 113 str. 7

ostalih humanistikih i drutvenih znanosti kao kulturni fenomen. Osim toga, javlja se interes za podruja koja su dotada bila iskljuivana iz akademskih praksi, poput popularne kulture sa svim reprezentacijama kao i ostalih dotada zanemarivanih podruja knjievnosti namijenjene pojedinim drutvenim skupinama ili koje su zanemarivane skupine stvarale. Djeja knjievnost kao takoer jedno od "rubnih" iskljuivanih podruja ovdje nalazi svoje mjesto. Punu afirmaciju prouavanje djeje knjievnosti doivljava devedesetih godina, ba kao i ostali navedeni teoretski pravci. Valja napomenuti da ova prouavanja nisu nastavak na edukacijski orijentiran pristup koji se prakticirao na pedagokim akademijama, i to se u suvremenim pregledima povijesti esto naglaava. Peter Hunt, Zohar Shavit i Hans Heino Ewers razlikuju tradicionalni pristup i moderni. Zohar Shavit u predgovoru knjige Poetics of Children's Literature (Poetike djeje knjievnosti) to razlikuje ovako: O djejoj se knjievnosti ovdje nee raspravljati iz tradiocionalne pedagoke i obrazovne perspektive nego iz one poetike.4 Kad se prikazuje razvoj suvremene teorije o djejoj knjievnosti tradicionalni se pristup samo spominje kao opreka modernome iji se razvoj onda prati od sedamdesetih godina nadalje. Ipak, kako napominje Hans Heino Ewers, ova su dva pristupa supostojala samo krae vrijeme - jedan na, kako smo ve spomenuli, uiteljskim fakultetima i drugi u sklopu humanistike na odsjecima za knjievnost. Ubrzo se tradicionalni pristup asimilirao pa razlika izmeu suvremenih uiteljskih fakulteta i knjievnih odsjeka danas po pitanju pristupa djejoj knjievnosti u pravilu vie nema.5 No, da objasnimo kojim se pitanjima i na koji nain bave teoretiari modernog pristupa djejoj knjievnosti. Krenut emo od openitijih pojmova prema specifinim problemima struke, posveujui pozornost osobito onim pitanjima i idejama koje mogu pomoi u boljem razumijevanju udorednih pripovijedaka u asopisu Bosiljak. S obzirom na pristup, koji sam po sebi promatra kulturu i funkcioniranje fenomena unutar nje, od openitih problema prvi bi bio vlastito pozicioniranje unutar knjievnoteorijskog sistema. Zohar Shavit afirmaciju djeje knjievnosti kao studija vidi tek u okviru kulturalnih studija. Prema njoj, dva su razloga za to to se donedavno djeja knjievnost nije smatrala legitimnim podrujem istraivanja: prvi je kulturalna koncepcija
4

Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press, str. IX Heino Ewers, Hans. 2002. Children's Research in Germany. Children's Literature Association Quarterly. 273, str. 159. 8

djetinjstva u drutvu iz kojeg proizlazi i odnos prema djejoj knjievnosti, a drugi tradicionalni normativni kriterij za odabir podruja koje e postati objekt istraivanja. Lissa Paul, pak, iz feministike perspektive nalazi da povezanost izmeu marginalizacije podruja djeje knjievnosti i toga da su ene mahom sklonije baviti se poslovima u osnovnom i srednjem obrazovanju nije sluajna.6 Dakle, kao to su ene bile marginalizirane tako se i manje vanim smatralo ono to je spadalo u oblast njihovog djelovanja. S aspekta same knjievnosti, nametala se usporedba s knjievnou za odrasle. Tekst se vrednovao prema kriterijima koji nisu bili primjenjivi na djeju knjievnost pa se na temelju toga smatralo da mu je literarna vrijednost inferiorna. Problem je bio u tome to se tradicionalno nametao isti vrijednosni kriterij razliitim anrovima koji zahtijevaju razliitu kritiku. Posljedica takvog shvaanja jest ta da se djela djeje knjievnosti ne nalaze u korpusu nacionalnih knjievnosti, u enciklopedijama, na fakultetskim odsjecima. Status djeje knjievnosti moe se usporediti, objanjava Shavit, s ostalim izvankanonskim podrujima knjievnosti poput trivijalne i anrovske knjievnosti, ali samo po pitanju poloaja unutar knjievnog sustava.7 Vana promjena u izuavanju djeje knjievnosti koja je doprinijela njenom drugaijem shvaanju jest ta da se sada podjednako uvaava ono kulturno i literarno koje oblikuje neko djelo. Od kulturnih komponenti u djelu tu je svakako njegova politika i ideoloka sastavnica, koja nije zaobila niti djeju knjievnost u svojoj praksi, ali ni u teoriji. Neka od pitanja koja se postavljaju su utjee li i u kolikoj mjeri knjievnost na stvaranje trenutnih i buduih stavova djeteta, mijenja li njegov stav o svijetu? Peter Hunt smatra da je negacija neuvjerljiv stav.8 to se tie utjecaja kulture na djeju knjievnost, ona se oituje kod samih povijesti djeje knjievnosti koje su redovito strukturirane tako da odraavaju muku percepciju svijeta na nacionalnoj razini, a kod svjetskih pregleda djeje knjievnosti dominantan je i anglocentrini fokus.9 No, da je teko izbjei sklonost pristranosti i hijerarhinosti ne samo u knjievnoj praksi, nego i u teoriji - ak i onda kada se to eli / mora, pokazuje internacionalna enciklopedija djeje knjievnosti International Companion
6

Paul, Lissa. 2002. From Sex-Role Stereotyping to Subjectivity: Feminist Criticism. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 112. Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press, str. 159. Hunt, Peter. 2002. Introduction: The World of Children's Literature Studies. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 1. Hunt, Peter. 2002. Introduction: The World of Children's Literature Studies. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 5. 9

Encyclopedia of Children's Literature koju su uredili Peter Hunt i Sheila Ray. Kako istie Meena Khorana u kritikom prikazu knjige S margina u mainstream?,10 panja se u enciklopediji uglavnom posveuje djejoj knjievnosti pisanoj na engleskom jeziku i onoj iz zapadnog dijela Europe. Tako se u sluajevima kada se treba oprimjeriti neki problem posee uglavnom za citatima iz povlatenih knjievnosti. U dijelu enciklopedije u kojem se prikazuju povijest i osobitosti nacionalnih knjievnosti (The World of Children's Literature) ponovno je prisutno privilegiranje i vrednovanje iz zapadnoeuropske perspektive, odnosno perspektive zemalja u kojem se govori engleski jezik: zemljama poput Austrije, Australije, Kanade, Velike Britanije, Irske i drugih posveena su zasebna poglavlja, dok su neka velika podruja svijeta saeta na zajedniko poglavlje, primjerice Arabija, Afrika, Daleki Istok, Sredinja i Juna Amerika. Prikaz hrvatske djeje knjievnosti nalazi se u poglavlju s ostalim istonoeuropskim knjievnostima. Kao to vidimo, anglocentrina perspektiva nije rezervirana samo za knjievnost u njenoj praksi. to se tie pitanja o naravi predmeta istraivanja i definiranja pojma djeje knjievnosti, ini se da se o tome reklo i zakljuilo sve to se imalo. Iako je termin "djeja knjievnost" dvojakog znaenja - moe znaiti "knjievnost pisana za djecu" i "knjievnost koju piu djeca", djela koja se smatraju djejima odreuju se konsenzusom. Isto je i s dvojbom oko toga ini li knjiga pisana za odrasle koju itaju i djeca dio korpusa djeje knjievnosti (vrijedi i obrnuto, kad knjigu izvorno pisanu za djecu itaju odrasli). Ovakva pitanja vrijedi postavljati da se pokae kako su granice djeje knjievnosti fluidne i kako nije lako omeiti podruje i zakljuati ga. Konane odgovore zapravo niti ne treba traiti jer ih se jednoznano ne moe dati. Za odgovor kljuno je slaganje svih imbenika komunikacije. Iako, u ovom bismo sluaju doista mogli naii na probleme, jer je djeja knjievnost poseban nain knjievne komunikacije. Stvari ovdje nisu jednake kao kod knjievnosti za odrasle osim poznate sheme autor - djelo - itatelj u komunikaciju kod djeje knjievnosti ulaze jo i odrasli kritiari, roditelji, knjiniari. Djeja knjievnost, naime, mora s jedne strane zadovoljiti kriterije odraslih a istodobno privui djejeg itatelja. Put do djece - odredinog primatelja djela koji odluuje hoe li mu se knjiga svidjeti ili ne - redovito prolazi kontrolu odraslih, koji pak imaju pravo veta. Autor nuno ambivalentnog teksta koristi dijete kao

10

Khorana, Meena. 1999. From the Margins to the Mainstream? Children's Literature Association Quarterly 24-3, str. 148. 10

pseudoadresata:11 dijete jest posljednja karika u knjievnom lancu komunikacije, ali odrasli su ona karika koja odreuje to e do nje uope doi. Spoj svih sudionika donosi zavrnu odluku to e se smatrati djejom knjievnou. U odnosu na knjievnost za odrasle, s kojom se esto usporeuje i ijem sistemu kao podskup pripada, djeja knjievnost je prilagoena razliitim djejim uzrastima kada su shvaanje svijeta, interesi i potrebe drugaiji od onih odraslih itatelja. Iako bi poloaj djeje knjievnosti na margini knjievnog sistema mogao upuivati na subverzivnost, zbog uloge odraslih koji kontroliraju i tite djecu od nepoeljnih sadraja djeja se knjievnost dvostruko cenzurira - prije (pisac koji ima na umu dvostrukog adresata) i nakon objavljivanja (djelo koje ne zadovolji uvjerenje odraslih o pogodnosti za djeji uzrast odbacuje se). injenica da odrasli pomno prate to se nalazi u knjigama za djecu otkriva nam i optimistian pogled na knjievnost - postojanje straha od "zavoenja" djece u pravcu u kojem ne bismo htjeli svjedoi strahu od moi pisane rijei, to je za knjievnost svojevrstan kompliment.

2.1.2. Djeja knjievnost kao drutvena injenica Kada se govori o djejoj knjievnosti, esto se spominje tema odnosa drutva i knjievnosti. Iako djeja knjievnost kao podruje ne stvara vezu s drutvom koja bi bila posebno drugaija od one koju uspostavlja knjievnost za odrasle, ini se da se o tome vie raspravlja na podruju teorije o djejoj knjievnosti. Moda taj odnos pobuuje interes zbog toga to odrasli teoretiari svojom pozicijom vie pripadaju drutvu nego izgubljenoj ulozi djeteta koje se kao odrasli samo mogu sjeati. Govorei o mjestu djeje knjievnosti u drutvu zapravo govorimo o odnosu svijeta odraslih prema podruju koje sami stvaraju, ali kojim se eli pribliiti drugaijem poimanju svijeta od vlastitog. Ovoj su temi na razliite naine pristupali kako strani, tako i domai teoretiari. Stjepan Hranjec u Pregledu hrvatske djeje knjievnosti naglaava da je knjievnost openito drutvena injenica, ali je to posebno oito u djejoj knjievnosti: hrvatski je knjievnik, poglavito onaj koji je djelo namijenio djeci (ili je pretpostavljao da je namijenio) uvijek u tom djelu gledao postii kakvu funkciju, svrhu.12 Hranjec dalje postavlja pitanje koje smatra
11

12

Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press, str. 94. Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga, 33. str. 11

temeljnim - treba li se tekst itati u kontekstu vremena u kojem je nastao i s obzirom na to tko ga je pisao?13 Hranjec ne daje eksplicitan odgovor i u nastavku teksta bavi se drugim problemima, ali ini se da to nije bilo niti potrebno - iz konteksta je jasno da je kao povjesniar djeje knjievnosti opredijeljen za pozitivan odgovor. Hranjec ova dva razliita pitanja dovodi u vezu iz ega bi se dalo iitati niz tvrdnji. Prva je da se obiljeje pripadnosti drutvu i djelatnost djeje knjievnosti u njemu oituje u namjeni djeje knjievnosti. Bez obzira koliko pokuavala zabaviti, ona je ovdje da preoblikuje, odgaja, upuuje u odreenom smjeru. Knjievnost je djelatna sila, instrument. Budui da takav stav Hranjec oprimjeruje citatom osnivaa asopisa Bosiljak Ivana Filipovia, ovaj bi stav mogao reprezentirati zdravorazumsko razmiljanje devetnaestog stoljea. Dakle, da bismo mogli iitati sva znaenja teksta, potrebno je znati kakva je kulturna, znanstvena i duhovna klima vladala u razdoblju nastanka teksta. Kad Ivan Filipovi u programu svog asopisa kae da mu zadaa ima biti odgoj na temelju i u duhu kranske prosvjete14 koji u mladei goji ljubav prema rodu i domu,15 nije nebitno to da je Filipovi bio uitelj, da je devetnaesto stoljee u Hrvatskoj razdoblje ilirskog pokreta i da katolicizam ima jak utjecaj na cjelokupnu strukturu drutva. Znaaj konteksta za cjelovitost prenoenja poruke knjievnoumjetnikog teksta moe varirati i ne moemo tvrditi da je za razumijevanje uvijek potrebno poznavati okolnosti pod kojima je nastao. Ipak, ako je djelo vezano za drutvene funkcije (poput obrazovanja i odgoja, primjerice) ili se referira na odreeni drutveni kontekst, jasno je da e u tom sluaju vano biti i sagledavanje okolnosti u kojima je djelo nastajalo. Takva je upravo situacija s djejom knjievnou u trenucima njenog nastajanja u Hrvatskoj sredinom devetnaestog stoljea - da bismo je bolje shvatili bit e potrebno opisati i izvanknjievnu stvarnost. Osim toga to za hrvatsko devetnaesto stoljee djeje knjievnosti vjerujemo da vrijedi pogledati kontekst zbivanja, odnosno sve ono to je moglo utjecati da djela ispadnu takva kakva jesu, teoretiari smatraju da je djeja knjievnost openito vrlo pogodna za odraavanje drutvenih stavova. Jan Susina smatra neupitnim da djeja knjievnost odraava ideologiju kulture u kojoj je nastala, te da se u tekst upisuje skup predodbi o djeci i prikladnom ponaanju koje se od njih oekuje. Budui da djeju knjievnost piu odrasli elja za odgojem je inherentna,
13

14 15

Temeljno je pitanje moemo li takav stav jednostavno proskribirati [stav Ivana Filipovia o potrebi pisanja djeje knjievnosti u kranskom moralnom kljuu], ne trebamo li uzimati u obzir prilike u kojima je ovaj tekst pisan, k tomu i injenicu daje knjievna produkcija mahom bila u uiteljskim rukama?! Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga, 33. str. Poziv na pretplatu, Bosiljak, 1, 1864. Isto. 12

jer se i sam odnos s djecom dobrim dijelom zasniva na odgoju.16 No, o odnosu djeje knjievnosti i okolnosti jo nije sve reeno. Osim teksta, ini se da je problematian i kontekst. Marijana Hamerak posvetila je panju upravo tome. Njezina je kritika upuena shvaanju povijesnog konteksta kao stabilnog i jasno odredivog elementa analize knjievnog fenomena s jedne strane, te knjievnosti kao iskljuivo proizvedene ali ne i proizvodne drutvene forme, s druge strane.17 Ova je problematika dio ireg razmatranja o odnosu knjievnosti i drutva. Postavlja se pitanje koja je pozicija knjievnosti u odnosu na drutvo? Prostor za odgovor ogranien je: u odnosu moemo vidjeti ili ravnopravnost ili hijerarhiju. Hijerarhija pretpostavlja ujedno i jasno razgranienje podruja drutva - moramo znati to je konkretno emu nadreeno. U ovakvom pogledu na problem kontekst je, naravno, nadreen knjievnosti. Kontekst je drutvo, a nadreenost implicira da je ono cjelina od koje podreeni moe samo posuivati. Knjievnost se smatra dijelom cjeline, ali to znai da ve posjeduje svojstva sustava kojem pripada. Ona moe odraavati samo ono to drutvo ve sadri i nita izvan toga. Moe biti samo preslika drutva u Platonovom smislu - umjetnost je sjena sjene. Ovakvo nam shvaanje moe poneto olakati analizu knjievnog djela. Ako se sloimo s hijerarhijom knjievno djelo moemo promatrati kao odraz drutva, u njemu moemo traiti tragove povijesnih promjena, i to je najvanije - moemo biti sigurni da nismo pogrijeili. Djelo samo po sebi u tom sluaju nema jednako vanih vlastitih zakonitosti i ako neto izgleda kao trag drutvene promjene, onda to zasigurno i jest. Prednosti ovog pristupa ujedno su i njegove mane: sigurnost i stabilnost koja se namee drutvenim injenicama. Upravo su te karakteristike, ini mi se, mnogo upitnije nego odnos hijerarhije izmeu knjievnosti i drutva. Jer, kao to smo ve rekli, stupanj nadreenosti konteksta tekstu moe biti razliit ovisno o konkretnom sluaju. Ponekad je bitno to se u datom povijesnom trenutku nastanka knjievnog djela dogaalo, u drugim sluajevima svijest o kontekstu moe biti samo trivijalan podatak. Meutim, stabilnost povijesnog konteksta upitna je zbog naina na koji nam je on posredovan. Ovakvo razmiljanje o povijesti kao konstrukciji svojstveno je za novi historizam. Privid pozitivistike objektivnosti zamjenjuje se sumnjom. Komunikacija izmeu nas i povijesnog konteksta otkriva se ovisnom o preostalim relevantnim svjedoanstvima o prolom vremenu. To mogu biti povijesni
16

Susina, Jan. 2003. Children's Literature. Encyclopedia of Children and Childhood: In History and Society. (2008.) http://www.faqs.org/childhood/Ch-Co/Children-s-Literature.html, rujan 2010. 17 Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 8. 13

dokumenti, razliiti zapisi, svjedoanstva, govori. Rijeju, tekstovi. Paradoks se javlja kada jedan skup tekstova imenujemo zaokruenom cjelinom, istinom, datou, a drugi, zato to je neprikriveno fikcionalan, postaje samo odraz rekonstruiranog vremena. Problematian je, dakle, kontekst. To uslonjava pristup tekstu kojem elimo sagledati uklapanje u drutvenu situaciju jer ona postaje kompleksnija. Osim toga, znamo da znanje temeljimo na neemu to je i samo tekst, dakle, potencijalno je nepouzdano. Analiziramo li knjievni tekst imajui na umu utjecaj okolnosti na njega, moramo biti svjesni da pritom citiramo i same tekstove. Birajui veu dozu nesigurnosti konteksta, biramo ravnopravnost izmeu njega i knjievnosti. Hamerak taj odnos opisuje pozivajui se na simetrian odnos koji nudi ameriki novohistoriar Louise Montrose. On govori o kontekstualnosti tekstova i kontekstualnost tekstova. Kontekstualnost tekstova podrazumijeva da su tekstovi ucijepljeni u kontekste, odnosno, da je otra razlika izmeu teksta i konteksta ponajprije analitika konstrukcija. S druge strane, tekstualnost konteksta pretpostavlja da je kontekst, napose ako je rije o povijesnom kontekstu, i sam uvijek utemeljen na rekonstrukciji odreenoga skupa tekstova.18 Sukladno smanjenju otrih razlika izmeu teksta i konteksta i shvaanju odnosa knjievnosti i drutva sloenijim od pukog odraavanja stvarnosti u knjievnosti, na djeju se knjievnost (ali i na onu za odrasle) moe gledati kao na mjesto u kulturi koje ne samo da usvaja, nego i utjee na kulturu. Mitzi Mayers u skladu s time smatra da su knjievne prakse s jedne strane oblikovane izvanknjievnim utjecajima, a s druge i same imbenici koji oblikuju psihiku i moralnu svijest mladih itatelja, ali takoer pruaju i nain za ostvarivanje autorovih fantazija i priznavanja ili podrivanja dominantne klase i rodne ideologije.19 Pri sagledavanju teksta, dakle, moramo imati na umu dvostrukost sile koja povezuje drutvo i knjievnost: neki motiv moe biti plod utjecaja konteksta ali i elja za utjecajem na nj. Osim razliitih pogleda na fenomene koji se tiu knjievnosti, na oblikovanje teorije o djejoj knjievnosti utjecali su i pogledi na dijete budui da je ono u djejoj knjievnosti vano i kao adresat i kao lik. Da se upotpuni shvaanje, teorija o djejoj knjievnosti obratila je pozornost upravo na humanistike znanosti koje su se time bavile. Pionirsko djelo kojim se otvaraju vrata istraivanju djeteta i djetinjstva kao subjekta u drutvenom kontekstu bilo je L'Enfant et la vie familiale sous l'Ancien Rgime (engleski prijevod glasi Centuries of
18

19

Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 56. Watkins, Tony. 2002. The Setting of Children's Literature: History and Culture. Understanding Children's Literature [ur. Hunt, Peter]. London and New York: Routledge, str. 33. 14

Childhood) francuskog povjesniara Philippea Arisa. Knjiga u originalu na francuskom izlazi 1960. godine a u engleskom prijevodu 1962. U poetku zauzima svoju niu unutar znanosti o povijesti, ali se s vremenom osamostalila utirui put nizu istraivanja. Danas to podruje zovemo povijeu djetinjstva prema engleskom terminu history of childhood s obzirom na to da se disciplina proirila najvie na engleskom govornom podruju. U znanosti o djejoj knjievnosti Arisove su se spoznaje i pristup poeli u veoj mjeri primjeivati dosta kasno, tek devedesetih godina. Djelo je znaajno zbog afirmacije teme djetinjstva kao primjerenog subjekta u povijesnoj znanosti. Ono to je pak vano za podruje teorije o djejoj knjievnosti jest nov nain sagledavanja djetinjstva. Aris, naime, djetinjstvo smatra konstruktom koji proizlazi iz naina na koji odrasli shvaaju, odreuju i pristupaju toj dobi. Djetinjstvo nije djetinjstvo samo po sebi nego dobiva razliita znaenja ovisno o tome to se podrazumijeva pod tim pojmom u razliitim povijesnim trenucima. Ova je ideja postala okosnicom povijesti djetinjstva a dosad se dobro udomaila i u teoriji o djejoj knjievnosti. Kao primjer moemo navesti lanak o djejoj knjievnosti u enciklopediji Encyclopedia of Children and Childhood in History and Society koji poinje tvrdnjom o tome kako su djetinjstvo i djeja knjievnost uvelike kulturni konstrukti koji se razvijaju s vremenom.20 Ovakav je pristup Aris potkrijepio tezama o etapama u povijesti koje su oznaavale promjenu pogleda na prije uvrijeene predodbe odraslih o djetinjstvu. Istiu se dvije glavne vremenske faze: srednji vijek i novi vijek (od 16. stoljea). Za srednji vijek Aris kae: U srednjovjekovnom drutvu ideja o djetinjstvu nije postojala; to ne znai da su djeca bila zapostavljana, naputana ili prezirana. (...) im je dijete moglo ivjeti bez stalne skrbi majke ili dadilje pripalo je drutvu odraslih.21 Ovu tezu Aris dokazuje srednjovjekovnim slikama na kojima mahom nema djece ak i kada se ona prikazuju. Svijet odraslih vrijedi za sve dobne skupine pa se djeca na slikama prikazuju kao odrasli ljudi. Iznimka je ornamentalni lik golog djeaka - anela (putto) koji se javlja u Italiji u petnaestom stoljeu koji zapravo ni po emu ne predstavlja stvarno dijete i preuzet je kao motiv iz klasine umjetnosti. U esnaestom se stoljeu takav svjetonazor poinje mijenjati pa u poetku nalazimo na prikaze preminule djece, a kasnije, u sedamnaestom stoljeu i na obiteljske portrete na kojima su djeca prikazana u skladu sa svojom dobi. Djetinjstvo tada postaje zasebnom kategorijom s vlastitim pravilima koja trai poseban odnos starijih. No, odnos je esto ambivalentan - dok
20

21

Susina, Jan. 2003. Children's Literature. Encyclopedia of Children and Childhood: In History and Society. (2008.) http://www.faqs.org/childhood/Ch-Co/Children-s-Literature.html, rujan 2010. Aris, Philippe. 1962. Centuries of Childhood: A Social History of Family Life [prev. Robert Baldick]. New York: Vintage Books, 128. str. 15

je za jedne dijete izvor zabave i njenih osjeaja, drugi ne mogu shvatiti fascinaciju infantilnim i smatraju da se dijete treba prvenstveno odgajati oslobaajui ga od zla. Osamnaesto stoljee kombinira ova dva nazora - odgoj i njenu igru - dodajui k tome jo i pojaanu brigu oko fizikog zdravlja. Dijete polako postaje sredinja figura obiteljskog ivota sa svim prednostima i manama takvog statusa. Ova znaajka, po Arisu, opstoji do danas. Nastavljai na tragu povijesti djetinjstva osporavali su pojedine tvrdnje Arisova djela, a imali su i niz metodolokih i argumentacijskih zamjerki. Tako Edward Shorter smatra da se moderno poimanje djetinjstva ne javlja u 17. stoljeu nego krajem 18., na temelju toga to tada ene iz srednje klase u Francuskoj poinju same dojiti svoju djecu. Lawrence Stone istie da postoji vei broj obitelji nego to ih je Aris naveo te da postoje razlike u shvaanju djetinjstva u istom vremenu u razliitim slojevima drutva. Odreenu Arisovu simpatiju prema srednjem vijeku u kojem postoji ravnopravnost izmeu djece i odraslih pokuao je opovrgnuti Lloyd de Mause. On na povijest gleda kao na postupan napredak gdje je srednji vijek bio razdoblje nebrige i zlostavljanja djece a vremenski tijek unosi sve veu dozu humanosti u meusobne odnose. Istraivanja u osamdesetim godinama, poput onog Linde Pollock, pokazala su da je briga za djecu kroz povijest bila konstantna te da stavovi o odgoju ne moraju biti nuno povezani s ponaanjem u ivotu. Ipak, unato razlikama koje se javljaju u radovima razliitih istraivaa, ideja o povijesnoj promjenjivosti ideje djetinjstva ostala je znaajkom discipline, i kao takva utjecala na promatranje djeteta u teoriji o djejoj knjievnosti.

2.2. Pristupi djejoj knjievnosti u Hrvatskoj Iako se teorija o djejoj knjievnosti u Hrvatskoj javlja nekoliko desetljea nakon zamaha u knjievnom stvaralatvu za djecu, njeni e pogledi biti jasno obiljeeni kako tada aktualnom situacijom u hrvatskoj djejoj knjievnosti, tako i stranim teorijskim utjecajima. Osim teorijskih nazora ovdje emo izloiti i stavove koji su utjecali na poetno oblikovanje djeje knjievnosti u Hrvatskoj. U sreditu pozornosti bit e odnos prema djejoj knjievnosti devetnaestog stoljea koji se mijenjao ovisno o promjenama u teorijskom poimanju. Poetak djeje knjievnosti u Hrvatskoj vezuje se uz koncept utilitarnosti. Knjievnost se tada smatrala vie dobrom metodom pomou koje se moe odgajati dijete nego estetskom
16

cjelinom. Osim praktinih knjievnih ostvarenja uglavnom u djejim asopisima (Bosiljak, Smilje i Brljan najjai su predstavnici) o stavovima o knjievnosti pisalo se u predgovorima asopisa za djecu te u prilozima drugih publikacija (primjerice, u prilogu Knjievna smotra asopisa Napredak). Pisanje o djejim anrovima marginalizirano je kao i sama takva knjievnost pa se radovima nekolicine pisaca koji su se odluili okuati u djejoj knjievnosti nije kritiki pristupalo. O posljedicama neselektivnosti pie kritiar Josip kavi: time je nanesena teta i samoj knjievnosti, jer su loim piscima porasla krila, pa su literaturu zarazili loim radovima, dok ih bolji i savjesniji pisci nijesu mogli stizati kvantumom proizvodnje. (...) Valjani radovi gubili su se u moru loe robe, jer nije na njih svraena dovoljna panja, i tako su konano loi pisci doli do neke prevlasti nad boljima. (...) Zasluga je te kritike da se jo i danas loi pisci dre za reprezentante omladinske knjige, i da se na nju gleda kao na neto posve nedotjerano i inferiorno.22 Ovakvo je stanje potrajalo tridesetak godina, do pojave kritikih tekstova koji su izmijenjenim poimanjem djeje knjievnosti eljeli utjecati na njenu kvalitetu. Kritiki prvijenac izaao je 1897. Bio je to lanak djeje spisateljice i kritiarke Jelice Belovi-Bernadzikowske Naa omladinska literatura objavljen u asopisu kolski vjesnik iz Sarajeva. Pod utjecajem njemakog kritiara Heinricha Wolgasta ona smatra da knjievnost za djecu uope ne bi trebala postojati kao zasebna cjelina. Korijen ovakvog pristupa stoji, naravno, u nezadovoljstvu postojeom, nedovoljno umjetnikom knjievnou. Kao i Wolgast, Belovi-Bernadzikowska svrhu knjievnosti vidi u ljepoti, a ne u izvanknjievnim pretenzijama. Ako je ljepota bitno obiljeje knjievnosti tada nema smisla dijeliti je po dobnim skupinama. Ono to nema obiljeje knjievne ljepote ne moe se niti smatrati knjievnou, bez obzira za koga je pisano. Ipak, ovakav se teoretski nazor ne podudara s praktinim, kritiarskim sustavom Jelice Belovi-Bernadzikowske. Naime, teko da se tada u Hrvatskoj i moglo nai djela za djecu koja na umu imaju umjetniki ostvaraj vie nego nametanje kakve pozitivne moralne ideje, pa se neke autore moralo izdvojiti kao kvalitetnije i pristati na kompromis izmeu teorije i stanja grae kojom se raspolae. Kao to to kae Milan Crnkovi, Jelica Belovi-Bernadzikowska kritikim stavom prema kolnikoj knjievnosti poetnog razdoblja dokazuje da je ono pri kraju te utire put kritiarima s poetka dvadesetog stoljea (od istaknutijih to su Josip kavi, Oskar Drr, Ljudevit Krajai).23
22

23

kavi, Josip. 1913. Najnovija naa omladinska knjiga i kritika. Zagreb: Napredak; prema: Idrizovi, Muris. 1984. Hrvatska knjievnost za djecu: sto godina hrvatske djeje knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 11. Crnkovi, Milan. Teak Dubravka. 2002. Hrvatska djeja knjievnost od poetaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 246. 17

Nakon nje u potrebu za umjetnikim u djejoj knjievnosti vie se ne sumnja: Za lijepu knjigu, koja je namijenjena djeci, vrijedi vrhovno naelo, da ona mora biti plod stvaralake snage i ljubavi za interesnu sferu djeteta.24 Nakon to se oblikovala kritika djeje knjievnosti, javili su se i prvi povijesni pregledi.25 Oni su ponajprije i bili upravo to - pregledi, odnosno popisi autora, njihovih djela i asopisa koji se pokreu i djeluju u poecima hrvatske djeje knjievnosti. Kao to smo ve rekli, naelni odnos prema knjievnosti zahtijeva umjetnika ostvarenja. Kad treba izrei sud o nekom djelu i odvojiti znaajnije pisce esta su nepodudaranja u procjeni meu kritiarima. Prikazi su redovito nepouzdani, ne raspolae se s dovoljno faktikih informacija o djelima. Ozbiljniji pristup nazire se nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, literatura koju i danas moemo smatrati relevantnom za uvid u djeju knjievnost nastaje sedamdesetih godina. Upravo tada djeja knjievnost postaje jedan od predmeta na pedagokim akademijama. Njena pozicija unato tome nipoto nije laskava - bavljenje djejom knjievnou smatra se manje vrijednim podrujem, a nerijetko se osporava postojanje djeje knjievnosti. Ipak, javljaju se antologije pjesnitva (Dalibor Cvitan, Joa Skok, Zvonimir Balog), kritike temeljene na knjievnoteorijskim pojmovima (Dalibor Cvitan) te povijesti hrvatske djeje knjievnosti (Milan Crnkovi, Ivo Zalar). Pristup povijesti hrvatske djeje knjievnosti mijenja se u odnosu na prethodne principe, kao to to kae Marijana Hamerak, prevlast nad bibliografski orijentiranim prikazima preuzimaju estetiko-vrijednosni usmjereni pristupi.26 Jedna od tih povijesti, Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea Milana Crnkovia (objavljena 1978.), tie se upravo poetaka djeje knjievnosti u Hrvatskoj. U usporedbi s prethodnim pregledima istog razdoblja, po pitanju kronologije, biografije i bibliografije posebno se tei sistematinosti i faktografskoj tonosti. Bibliografija je i dalje vaan dio s obzirom na to da je prethodnih desetljea u tom podruju vladao kaos. ak se i Muris Idrizovi koji svoju Hrvatsku knjievnost za djecu pie 1984. ali to jo nema cjelovite
24

25

26

Drr, Oskar. 1911. Pjesma i pria u ivotu djeteta. Zagreb: Napredak; prema Crnkovi, Milan. Teak Dubravka. 2002. Hrvatska djeja knjievnost od poetaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 247. Prvi povijesni pregled dao je Magjer, R. F., Prijegled savremene hrvatske omladinske knjievnosti, u Pedagoki letopis, Slovenska olska matica, 1907. Nakon toga slijede: evi, Milan Deja knjievnost hrvatska, u: Brankovo kolo, 17/1911.), Krajai, Ljudevit, Naa omladinska literatura do potkraj devedesetih godina (Napredak, 1914.), irola, Stjepan, Hrvatska knjievnost za mlade, u: Hrvatski uitelj, 2/1922., itd. Hamerak, Marijana. 2009. Viestruki odnosi i neoekivani ishodi: prvo stoljee hrvatske djeje knjievnosti iz vizure povijesti itanja, knjige i djetinjstva. asopis za suvremenu povijest, 41-3, str. 786. 18

biografske i bibliografske grae i knjievnohistorijskih i kritikih pregleda.27 Osim popisa injenica Crnkovi i vrednuje djela te pokuava dati zaokruenu sliku razdoblja s dostignuima, klasifikacijom anrova i opom ocjenom. Budui da se kao polazite uzima estetski kriterij, zakljuuje se kako je ta knjievnost bila kolnika, nedovoljno umjetnika, ali vrijedna po tome to predstavlja temelj za skori umjetniki razvoj hrvatske djeje knjievnosti. Okosnica pristupa oituje se u pitanjima koja Crnkovi postavlja u zakljuku: koliko je ta "knjievnost" uope knjievnost, koliko se uspjela pribliiti djetetu i koliko je, dakle, djeja, i na kraju, koliko je bliska dostignuima i tijekovima suvremene djeje knjievnosti?28 Loa ocjena knjievnosti s takvog gledita sasvim je legitimna i jedina mogua s obzirom na to da nema drugih pristupa osim estetskog i povijesno-kronolokog. Slian je stav Crnkovi pokazao i u Povijesti hrvatske djeje knjievnosti od poetaka do 1955. godine u suautorstvu s Dubravkom Teak. Iako knjiga izlazi 2002. godine, a u popisu literature nalazimo, primjerice, djelo Petera Hunta Criticism, Theory & Children's Literature koja se poziva na suvremene knjievnoteorijske trendove, estetsko-vrijednosni pristup ostao je isti. Budui da je ova povijest ujedno i sveuilini udbenik, naglasak je na informativnosti, definiranju pojmova i preglednosti. Dio koji se tie 19. stoljea, Poeci hrvatske djeje knjievnosti, saetak je Crnkovieve povijesti iz 1978. Pregled hrvatske djeje knjievnosti Stjepana Hranjca (izala 2006.) jo je jedna povijest hrvatske djeje knjievnosti kojoj je cilj pribliiti i olakati susret s djejom hrvatskom knjievnosti studentima djeje knjievnosti, profesorima i uiteljima u koli te odgojiteljima u predkolskim ustanovama.29 Citat je indikativan za poziciju teorije o djejoj knjievnosti: njeno je mjesto u prosvjetnim ustanovama, a uloga joj je stvaranje okvira za metodike procese. Koncept ovog pregleda, kao to autor kae, jest poetoloki i knjievnopovijesni. Budui da su i povijesti koje su prethodile ovoj 30 sagledavale hrvatsku djeju knjievnost na isti nain, moemo rei da se radi o shemi u prouavanju povijesti hrvatske djeje knjievnosti. Ovaj povijesni pregled obuhvaa razdoblje od poetaka do suvremenih
27

28 29 30

Idrizovi, Muris. 1984. Hrvatska knjievnost za djecu: sto godina hrvatske djeje knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 7. Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga, str. 158. Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga, 6. str. Zalar, Ivo.1978. Djeji roman u hrvatskoj knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga; Idrizovi, Muris. 1984. Hrvatska knjievnost za djecu. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb; Crnkovi, Milan. Teak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske djeje knjievnosti od poetaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje. 19

izdanja autora roenih sedamdesetih godina. Knjievnost devetnaestog stoljea obraena je stoga saetije nego u drugim povijestima. Panja se posveuje dominantnim asopisima te nekolicini istaknutih autora ukljuujui Ivana Filipovia. I Hranjec ovu etapu hrvatske djeje knjievnosti dri vanom za razvoj buduih klasika, ali joj odrie intrinzinu vrijednost jer ne zadovoljava sjedinjeni etiki i estetiki kriterij. Prvi povijesni prikaz hrvatske djeje knjievnosti je Hrvatska knjievnost za djecu: Sto godina hrvatske djeje knjige Murisa Idrizovia iz 1984. godine. Rad se bavi razdobljem od devetnaestog stoljea do sedamdesetih godina dvadesetog stoljea koje se dijeli na didaktiku knjievnost, prijelaz od didaktike k izvornoj djejoj knjizi i knjievnost dvadesetog vijeka. Cilj je pokazati kontinuitet i progresivni razvoj, gdje je knjievnost koja se sada stvara dostigla najvei umjetniki domet i ozbiljno postavila pitanje svog tretmana kao specifine umjetnine.31 Pojedinim se razdobljima pristupa iskljuivo preko autora jer openitog pregleda uobiajenog za kasnije povijesti ovdje nema. Panja je usmjerena na prikaz djela, njihove poetike i vanosti za hrvatsku djeju knjievnost, a biografski su podaci svedeni na najosnovnije. Literatura na kraju broji est jedinica - ukljuuju se samo starija djela srodne tematike, poput Cvitanove antologije pjesnitva za djecu Vjenotra (1975.), Crnkovieve Hrvatske djeje knjievnosti do kraja XIX stoljea (1978.) ili Zalarove Suvremene hrvatske djeje poezije (1979.), to govori o tome da se teoriju knjievnosti nije doivljavalo kompatibilnom s teorijom o djejoj knjievnosti. Ovakva e se praksa promijeniti pa se kasniji pregledi sve vie oslanjaju na teorijske radove. Osim pregleda literarnih dostignua, Idrizovi daje i razvoj kritike djeje knjievnosti u Hrvatskoj do svojeg vremena. Iako su ak dvije povijesti djeje knjievnosti nastale nakon 2000. godine, u isto se vrijeme javlja novi pristup kako djejoj knjievnosti, tako i njenoj povijesti. Kao i u stranim radovima o teoriji djeje knjievnosti (posebno onima s engleskog govornog podruja), i u Hrvatskoj se pristup djejoj knjievnosti dijeli na stari, tradicionalni i novi, vezan za kulturalne studije, novi historizam, teoriju itateljskog odgovora i povijest djetinjstva. Osnovna razlika izmeu ova dva pristupa jest u tome to je novi svjesniji teorijskih kretanja u knjievnosti, dok je stari usredotoen iskljuivo na estetska i pedagoka mjerila knjievnosti. Razilaenja se vide posebno u odnosu prema poetnim djelima djeje knjievnosti koja doista
31

Idrizovi, Muris. 1984. Hrvatska knjievnost za djecu: sto godina hrvatske djeje knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 335. str. 20

jesu upitne estetske vrijednosti i iji je pedagoki pristup drugaiji od dananjih standarda. Prije se taj korpus uzimao u obzir uglavnom kao dokaz o kontinuitetu hrvatske djeje knjievnosti, odnosno kao zametak neega to tek ima doi. Knjievnost se sagledavala iz perspektive sadanjeg stanja umjetnosti i drutva. Umjesto toga, novi se pristup pozabavio rekonstrukcijom minulih itateljskih praksi, kulturom i obiajima paralelno uz koje je nastajala i razvijala se djeja knjievnost. Slijedei novi pristup, najopsenije su studije hrvatske djeje knjievnosti ostvarili Marijana Hamerak i Berislav Majhut, a lanke su napisale i tefka Batini, Dunja Falievac i Dubravka Zima.

Krenemo li kronoloki, 2004. nailazimo na tri rada vezana za novi pristup djejoj knjievnosti: tefka Batini pie o udorednoj pripovijetki i objavljuje katalog izlobe o asopisima za djecu i mlade od poetaka do 1945., a Marijana Hamerak izdaje lanke o Philippeu Arisu i recepciji povijesti djetinjstva openito u knjievnoj teoriji. lanak tefke Batini poseban je po pristupu djejoj knjievnosti devetnaestog stoljea i referiranju na povijest djetinjstva. U knjievnim tekstovima iz asopisa koji su se izdavali u devetnaestom stoljeu ona prokazuje manipulativne tendencije i strategije kojima su se postizali, ili htjeli postii, odgojni efekti. lanak tefke Batini poseban je po pristupu djejoj knjievnosti devetnaestog stoljea i referiranju na povijest djetinjstva. U knjievnim tekstovima iz asopisa koji su se izdavali u devetnaestom stoljeu ona prokazuje manipulativne tendencije i strategije kojima su se htjeli postii odgojni efekti. U katalogu izlobe posveenoj djejim asopisima do 1945. daje i uvid u povijesno-kulturni kontekst vremena, govori o prosvjetnim prilikama povezujui ih s uvjetima nastanka asopisa za djecu. U drugom dijelu daje se pregled i opis oko pedeset djejih asopisa. Osim tefke Batini, asopisima za djecu istog razdoblja bavila se i Blanka Paagi (knjiga izlazi godinu dana ranije, 2003.). Njezin rad obuhvaa popis dvadesetak asopisa s uvidom u faktografske podatke (godine izdavanja, urednitvo, broj pretplatnika, koliko je koji pisac objavio pria ili pjesama u pojedinom asopisu) i citatima koji ukazuju na politiku voenja asopisa. Osim lanaka koje je pisala o povijesti djetinjstva i povijesti itanja, najopseniji rad Marijane Hamerak koji obuhvaa sve teme kojima se u lancima bavila jest doktorska disertacija pod nazivom Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj
21

knjievnosti. Kao to autorica sama kae, pod utjecajem suvremenih pristupa knjievnoj povijesti, time donekle i novohistoristikih uvida u tom podruju, u ovom se pak radu propituju naela udomaivanja povijesti djetinjstva u povijestima (djeje) knjievnosti.32 Konkretno, rad se bavi bajkama hrvatskog devetnaestog stoljea (razdoblje od 1780. do 1880. godine), ali i njihovom publikom koja je tijekom godina varirala te idejama o djeci, djetinjstvu i funkciji koju su bajke imale obavljati u njihovim ivotima. Prati se razvoj bajke od njene namjene mjeovitoj publici odraslih i djece k specijalizaciji kao anra za djecu, gdje se pod pojmom djeteta nije uvijek podrazumijevalo isto. Tako se ono u odreenom vremenu izjednauje s pukom imajui na umu zajedniki stupanj obrazovanja, te se smatra da djeca mogu biti nosioci obrazovnih poruka u narodu. Promjenom percepcije dijete postaje autonoman subjekt kojeg valja obrazovati i nauiti ga odraslom ponaanju te kasnije i subjekt vaan sam po sebi i svojoj osobitosti ijim se osobinama valja prilagoditi. Ove vizije djeteta i djetinjstva ne redaju se sukcesivno, ve esto supostoje unutar istog razdoblja i promoviraju se u istim asopisima. Drugo obimnije istraivanje o djejoj knjievnosti koje se temelji na novijem pristupu jest ono Berislava Majhuta. Njegov se rad bavi hrvatskim djejim romanom do 1945. Stariji, uglavnom neumjetniki tekstovi pogodni su, naime, za primjenu suvremenoteorijskih i interdisciplinarnih pristupa kada kritika usmjerena na estetsko ne moe dati odgovore o takvoj poluknjievnosti. O znaajci prouavanja upravo takvih tekstova govori i Majhut kritizirajui mane vrijednosnog kriterija u prouavanja poetaka djeje knjievnosti: Jedna od njih je da se djela preostala u vidokrugu ine poput izoliranih, osamljenih otoka dok je sve oko njih prekriveno morem zaborava. (...) Ako elimo shvatiti vezu izmeu egrta Hlapia i Drube Pere Kvrice bit e potrebno ispitati i zaboravljena djela esto posve marginalna, ona koja lee izmeu tih otoka no koja se ne smiju preskoiti ako tu vezu elimo razumjeti. 33 Temeljei svoj rad na teoriji itateljskog odgovora, Majhut promatra romane prema tome koji odnos stvara implicitni itatelj (dakle, ne vie ahistorijsko dijete iz dananje perspektive) prema junaku i okolini klasificirajui ih tako na onaj o djejoj drubi, siroetu i pustolovni roman. Svaka se podvrsta romana podrobnije razrauje dajui tako uvid u pripovjedne tehnike te irei perspektivu dotadanje teorije o djejem romanu.
32

33

Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 8. Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroe i djeja druba: hrvatski djeji roman do 1945. Zagreb: FF press <i.e. Filozofski fakultet>, str. 9.-10. 22

Dunja Falievac u lanku Dijete i djetinjstvo u starijoj hrvatskoj knjievnosti tragom povijesti djetinjstva te na temelju knjievnih tekstova prikazuje odnos prema djetetu u ranom novovjekovlju. Pritom opovrgava uvrijeeno historiografsko miljenje (navodi ga i Philippe Aris) o tadanjoj ravnodunosti roditelja prilikom djetetove smrti. Na temelju pjesama Dominka Zlataria pokazuje kako je u esnaestom stoljeu dijete ipak prikazano kao subjekt za ijom smrti roditelj ali na nain koji je uobiajen u dananjem vremenu. Dubravka Zima se polazei od tvrdnje da su dijete i djetinjstvo kulturni konstrukti poziva na Karin Lesnik-Oberstein. U svom radu istrauje kojim su se znaenjima punili likovi djeteta u romanima za djecu dvadesetog stoljea. Nalazi dvije projekcije: dionizijsko dijete, koje je podlono utjecajima, osobito negativnima, i kojemu je potreban odrastao da ga uputi, poui i svojim mu primjerom pokae ispravan nain ponaanja, te apolonsko dijete, koje je nevino, blisko prirodi, nepokvareno drutvenim utjecajima i koje obeava bolju budunost zajednici.34

34

Zima, Dubravka. 2006. Slika djeteta u hrvatskome djejem romanu 20. stoljea. Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima [ur. Dubravka Orai Toli, Erno Kulcsar Szabo]. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za znanost o knjievnosti, str. 245. 23

3. UDOREDNA PRIPOVIJETKA U ASOPISU BOSILJAK 3.1. Hrvatska djeja knjievnost devetnaestog stoljea udoredna pripovijetka javlja se u Hrvatskoj sredinom devetnaestog stoljea, a maha joj je u pisanoj rijei prvi dao Bosiljak. Da bismo bolje shvatili kontekst, ovdje emo prikazati kako su se u Hrvatskoj odvijali prvi koraci djeje knjievnosti. Takoer emo dati uvid u knjievnoteorijske nedoumice koje prate pojavu djeje knjievnosti, kako kod nas, tako i u svijetu. Poetak djeje knjievnosti pobuivao je interes kod teoretiara knjievnosti zainteresiranih za djeju knjievnost. Zato se u u Zapadnoj Europi ona javlja tek krajem sedamnaestog stoljea (u Hrvatskoj u devetnaestom stoljeu)? Zato ne postoji posebna knjievnost za djecu u, primjerice, esnaestom stoljeu, dok je knjievnost za odrasle tada ve utvrena kao umjetnost? Je li to naprosto sluajnost ili postoje uzroci? Odgovor na ovo pitanje pokuala je dati Zohar Shavit. Pod utjecajem spoznaja iz Arisova djela Centuries of Childhood o kojima smo ve govorili (djetinjstvo kao kulturni konstrukt, razdoblja razliitih poimanja djetinjstva) ona povezuje ideju o tome da se dijete i djetinjstvo u perceptivnom smislu osamostaljuju od odraslih upravo u osamnaestom stoljeu s pojavom djeje knjievnosti. Prije no to se mogla razviti djeja knjievnost bilo je potrebno izvriti sveobuhvatnu preinaku pojma djetinjstva, kae Shavit. Prije nego to su djeje potrebe dobile priznanje i legitimitet kao razliite i odvojene od potreba odraslih, djeja knjievnost nije mogla postojati.35 S tim se slae i Peter Hunt: prepoznatljiva djeja knjievnost zahtijeva prepoznatljivo djetinjstvo (...).36 U hrvatskoj je znanosti o djejoj knjievnosti ovu ideju prihvatio i Berislav Majhut: Pogledajmo sada kako su drutveno povijesne promjene dovele do prepoznavanja djeteta kao neovisne pojave te kako je ta pojava dovela do promjene implicitnog itatelja i stvaranja djeje knjievnosti.37. Meutim, nisu svi sloni oko ovakve procjene. Marijana Hamerak smatra kako navedene tvrdnje uope nisu teorijski utemeljene i da se esto od Zohar Shavit preuzimaju po inerciji. Naime, prema njenom miljenju,
35

36

37

Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press, str. 4. Hunt, Peter. 2002. Introduction: The World of Children's Literature Studies. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 5. Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroe i djeja druba: hrvatski djeji roman do 1945. Zagreb: FF press <i.e. Filozofski fakultet>, 76. str. 24

zakljuak je utemeljen na logikoj pogreci brkanja korelacije i kauzalnosti. Sam Aris nije povezivao promijenjenu percepciju djetinjstva i pojavu igraaka, pa ni knjievnosti. Umjesto na vlastitom istraivanju, Shavit je tezu o knjievnosti kao reakciji na drutvo utemeljila na uvrijeenoj postavci o knjievnosti kao sekundarnom obliku drutvene zbilje, kao njezinoj refleksiji, a ne njezinom sastavnom dijelu.38 Bez istraivanja koje bi se ticalo upravo te teme, dakle, nije mogue sigurno utvrditi prirodu nastanka djeje knjievnosti i je li povezanost knjievnosti i drutvenih promjena u ovom sluaju samo nevaljani zakljuak koji zvui zdravorazumski. Ono u to moemo biti sigurni jest da je pisani poetak djeje knjievnosti slian u mnogim zemljama. Prva djela pisana za djecu redovito su bila moralno-didaktinog karaktera i pod znaajnim utjecajem religijskih uenja. Od djela za odrasle razlikovala su se upravo po naglaenoj potrebi za obrazovanjem, elji da se dijete pomou knjievnosti polako pretvori u moralnu, marljivu i poslunu osobu. Ukratko, bez obzira na zemljopisna odreenja, djeja je knjievnost u svojim poecima bila prvenstveno namjenska. U Zapadnoj Europi djela za djecu poinju se javljati krajem sedamnaestog stoljea, a u Hrvatskoj sredinom osamnaestog, odnosno devetnaestog stoljea. Teoretiari, naime, nisu suglasni oko definiranja djela koje bi oznaila poetak djeje knjievnosti u Hrvatskoj. Muris Idrizovi, Milan Crnkovi, Dubravka Teak i Stjepan Hranjec odluili su za poetak uzeti polovicu devetnaestog stoljea. Muris Idrizovi, Dubravka Teak i Milan Crnkovi odluni su i oko konkretnog djela koje smatraju formalnim poetkom: to je Mali tobolac raznog cvetja za dobru i pomnjivu mlade (objavljen 1850.) Ivana Filipovia. Svoj izbor objanjavaju ovako: knjiica uz prerade i prijevode sadri i vlastite Filipovieve radove (pjesme); Filipovi e nastaviti rad na pisanju, prevoenju i izdavanju knjiga za djecu; Filipovi e izdavati prvi djeji asopis (Bosiljak); Filipovi e skupiti velik broj suradnika, pogotovo iz redova uitelja, koji e biti promicatelji djeje knjievnosti.39 Stjepan Hranjec sloit e se s izborom te naglasiti kako se tada poinje formirati korpus hrvatske djeje knjievnosti40. O djelima koja su se javila prije govori se kao nedovoljno primjerenima djeci (s obzirom na to da im je adresat uz djecu bio i puk), te se naglaava da ne postoji kontinuitet koji bi govorio u prilog postojanja djeje knjievnosti.
38

39

40

Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 59. Crnkovi, Milan. Teak Dubravka. 2002. Hrvatska djeja knjievnost od poetaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 124. Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga, str. 33. 25

Berislav Majhut svoju ideju o ranijem poetku temelji upravo na opovrgavanju ovih tvrdnji. On pomie granicu koja oznaava nastanak djeje knjievnosti u Hrvatskoj na sredinu osamnaestog stoljea. Budui da izmeu 1750. i 1850. nalazi tridesetak naslova namijenjenih djeci (odnosno oko pedeset uzmu li se u obzir itanke za djecu), pokazuje kako nije tono da postoji praznina izmeu nekolicine djela objavljenih oko 1750. i Filipovieva djela. Razlog za razilaenje u poimanju kontinuiteta knjievnosti nije u tome to Crnkovi, Teak i Hranjec nisu znali za odreene naslove, ve u razliitom pogledu na kategoriju namjene nekog djela djeci. Uvodei pojam implicitnog itatelja, Majhut iri korpus djela djeje knjievnosti. Bez obzira na to u koje stoljee smjestili poetak hrvatske djeje knjievnosti, ona je u devetnaestom stoljeu u svakom sluaju prisutna. Njen korpus obuhvaa usmenu knjievnost, asopise i samostalna izdanja. Budui da je Hrvatska u devetnaestom stoljeu u prvom redu njegovala tradicijsku kulturu, usmena knjievnost bila je i najrasprostranjeniji oblik knjievnosti dostupan djeci. Za ostale trebalo je ii u kolu i znati itati, a kako emo vidjeti, mnoga djeca nisu imala tu priliku. Bez obzira na to, izdanja za djecu entuzijastino su se javljala. Dio se publikacija odnosio na asopise, a dio na romane, zbirke pria, pjesnike zbirke i slikovnice. Negdje na rubu djeje knjievnosti smjetaju se i kolski udbenici, katekizmi i literatura koja dodue nije bila namijenjena djeci, ali kao to se slualo prie koje su se ve priale, tako se i italo ono to je bilo dostupno. Sredinom devetnaestog stoljea pokreu se dvije edicija knjiga za djecu: edicija Kola mladih rodoljuba 1846. te niz knjiga Hrvatskog pedagogijsko-knjievnog zbora 1878. Ipak, asopisi u ovom razdoblju imaju primarnu ulogu u djejoj knjievnosti, a i najvea im je panja posveena u kasnijim pregledima razdoblja. Milan Crnkovi o razlozima za to kae sljedee: Bez asopisa nema okupljanja ireg kruga pisaca, bez asopisa teko je ili nemogue stvoriti italaku publiku, pogotovo djeju ili aku, bez asopisa nije mogue provoditi odreenu politiku, utjecati u odreenom pravcu.41 Osim toga, ukupna knjievna produkcija devetnaestog stoljea sadrana je u najveem broju u asopisima. Prema tefki Batini, do 1900. pokrenuto je devet asopisa: Bosiljak (1864-1868), Zlatni orasi (1870-1871), Smilje (1873-1945), Brljan (18731876, 1889-1903), Hrvatska omladina (1885-1886), Pobratim (1891-1916), Ljiljan (18951898), Mali dobrotvor (1895-1912) i Vjerni drug (1897-1933). Kao to vidimo, imena biljaka esta su meu naslovima asopisa. tefka Batini to objanjava simbolikim znaenjem:
41

Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga, 18. str. 26

briga o biljkama smatrala se usporedivom s brigom o djeci. Drugi je razlog za to stvarno bavljenje vrtlarstvom u okviru kolskih aktivnosti jednog uitelja, a takvim je imenima vjerojatno pripomogla i moda sentimentalizma u devetnaestom stoljeu.42 U asopisima objavljivale su se vie ili manje izvorne pripovijetke, pjesme, igrokazi, anegdote, biografije, tekstovi s podruja zemljopisa i povijesti. Originalnost tekstova tada nije bila bitna niti se potivalo autorstvo, a sami su se autori esto potpisivali samo inicijalima. U poetku su asopisi izlazili na jednom arku papira s vremenom poveavajui obujam te dodavajui crnobijele ilustracije. elimo li prikazati zato je hrvatska djeja knjievnost devetnaestog stoljea izgledala tako kako jest, moramo sagledati to je utjecalo na njeno formiranje. Obratimo li pozornost na prijevodnu knjievnost koja sigurno upuuje s kojih su se stranih izvora crpile ideje, otkrit e nam se niz prijevoda i prerada njemakih naslova. U povijesnim pregledima djeje knjievnosti tog razdoblja redovito se istiu dva imena njemake knjievnosti: Christoph Schmid i Franz Hoffmann. Dananji kritiari hrvastke djeje knjievnosti poput Milana Crnkovia i Stjepana Hranjca na njihov utjecaj ne gledaju blagonaklono, krivei ih posredno za pretjerani didakticizam i izostanak umjetnike kreacije. Poetkom dvadesetog stoljea popularnost njihovih pria poinje jenjavati. No, da razjasnimo tko su ova dvojica pisaca i kakva je bila njihova uloga u oblikovanju hrvatske djeje knjievnosti. Christoph Schmid (1768-1854) bio je katoliki sveenik i autor je niza pripovijedaka religiozne tematike, od kojih je u Hrvatskoj vrlo utjecajna bila Genoveva, pouna pria o francuskoj svetici.43 Njegove se prie tiu plono oblikovanih likova koji prolaze kroz ne osobito logine nedae da bi ih na kraju Bog obilno nagradio zbog njihovih vrlina. Cilj prie jest pobuditi saaljenje itatelja koji e tada, ako je to potrebno, korigirati vlastite postupke u stvarnom ivotu u smjeru katolikog morala koji se u prii nudi kao poeljan model ponaanja. Franz Hoffmann (1814-1882) pisac je romana i pripovijedaka. U Hrvatskoj je objavljeno neto manje od dvedeset njegovih djela. Prijevodi njegovih romana oznaavaju poetak pustolovnog romana u Hrvatskoj. Likovi su obino mladii na pragu adolescencije koji kroz niz avantura u egzotinim krajevima dokazuju svoje vrline. Vrijednosti koje se pritom promiu nisu djeje vrijednosti, nego vrijednosti odraslih kojima se hoe privesti dijete-itatelja. I jedan i drugi
42

43

Batini, tefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladei: hrvatski asopisi za djecu i mlade od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski kolski muzej, str. 17. U Njemakoj je Genoveva izdana 1819. Na hrvatski je prevedena i objavljena 1846. u nakladi Kola mladih rodoljuba. 27

autor utjecali su na definiranje hrvatske djeje knjievnosti u devetnaestom stoljeu kao preteito moralno-didaktine. Na motivskoj razini znatan je pak utjecaj narodne pripovijetke. Teoretiari se pritom slau da se usmenoknjievna graa preuzimala ne imajui na umu primjerenost sadraja djeci (Crnkovi, Hamerak, Hranjec). Tako meu motivima nalazimo povampirenu djevojku i vile koje vade oi i sakupljaju ih, da navedemo samo najsablasnije primjere kojih u pripovijetkama ne manjka. Upravo se motivi natprirodnog, esti u narodnim predajama, nalaze u sreditu ambivalentnog odnosa, posebno na poetku hrvatske djeje knjievnosti u asopisu Bosiljak. S jedne se strane, naime, potie skupljanje narodnog blaga karakteristino za nacionalna buenja u razdoblju romantizma, a s druge se racionalizacijom pokuava stati na kraj pukim vjerovanjima u natprirodne pojave. Bez obzira na podrijetlo prie, didaktinost je uvijek visoko na listi prioriteta. Marijana Hamerak ovaj podvojeni odnos objanjava susretom modernizacijskih i nacionalno integracijskih pogleda na tzv. narodnu kulturu.44 Kad govorimo o grai podrijetlom iz narodne kulture, napomenimo da se to podrijetlo ne pokuava prikriti i prezentirati djelo kao autorski rad. Upravo suprotno, u podnaslovima se esto naglaava da je pripovijest narodna te s kojeg podruja potjee. Najee su to slavenske predaje, od junoslavenskih do istonoslavenskih i zapadnoslavenskih. Usmena knjievnost, osim kao poduka o poeljnim vrijednostima u drutvu, bila je idealna za promicanje svijesti o zajednitvu slavenskog svijeta. Kritiari koji su pokuali vrednovati hrvatsku djeju knjievnost devetnaestog stoljea redovito nisu bili blagonakloni. O kritikim stavovima suvremenika ve smo pisali (Jelica Belovi-Bernadzikowska). Stavovi dananjih teoretiara koji su ocjenjivali hrvatsku djeju knjievnost u devetnaestom stoljeu ne razlikuju se mnogo. Izrazi koji se obino veu uz tu knjievnost su: pripremno razdoblje (Milan Crnkovi), kolnika knjievnost (Milan Crnkovi), faza stranputica (Berislav Majhut), knjievnost pokuaja (Stjepan Hranjec), literarizirana pedagogija (Stjepan Hranjec), didaktika knjievnost (Muris Idrizovi). Zamjera joj se ovisnost o stranim utjecajima, diletantizam, pedagogiziranje, neupuenost u dogaanja u svjetskoj djejoj knjievnosti te posljedinu zaostalost za umjetnikim trendovima i zanemarivanje djetetove stvarne prirode.45 Ovu knjievnost danas ne itaju djeca. Njome se prvenstveno bave odrasli istraivai povijesti djeje knjievnosti. Iznimka je
44

45

Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 192. Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga, str. 159. 28

tek pokoja pjesma koja se zadrala i kojoj rijetki dananji itatelj zna autora. Takva je, primjerice, poznata pjesma Krunoslava Kutena Ura: Ura ide tika taka, Svako jutro budi aka Da se od sna brzo prene I u kolu s knjigom krene. A kad bije dvanajst sati, Stane ura aka zvati: "Ajte aci brzo kui, Dok su mastni ganci vrui!"46

3.2. Povijesni kontekst Govorei o kulturalnim studijima i prokazivanju skrivenih drutvenih naznaka, Vladimir Biti istie jednu od njihovih postavki: Sve bi proizvode kulture prema tome, od "najniih" svakodnevnih sve do "najviih" umjetnikih i znanstvenih, trebalo izvoditi iz odreenih specifinih okolnosti.47 Iako smo ve prije napomenuli da je knjievni tekst polje utjecaja drutvenopovijesnog konteksta, ali da isto tako i samo ima sposobnost djelovanja na drutvenu stvarnost, ovdje emo se zadrati na povijesnoj, socijalnoj i kulturnoj situaciji u devetnaestom stoljeu. To je potrebno kako bismo Bosiljak i njegove moralno-didaktine prie mogli smjestiti u kontekst unutar kojeg su nastajale i koji su htjele mijenjati. S obzirom na objektivno nepoticajne okolnosti za djeju knjievnost, autori i njihova izdanja morali su se nositi s vremenom i djelovati u skladu s njim. Zbog toga emo predstaviti politika i drutvena kretanja relevantna za umjetniko stvaralatvo, prikazati socijalna i demografska obiljeja vremena i pokuati rekonstruirati svakodnevni ivot i meuljudske odnose. Devetnaesto stoljee za Hrvatsku znai prelazak iz tradicionalnog feudalnog drutva u moderno graansko drutvo. to se tie politike situacije, Hrvatska je na poetku stoljea podvrgnuta Ugarskoj upravi. Pod utjecajem nezadovoljstva maarskom opresivnom politikom te vala narodnih preporoda i tenji za osnivanjem nacionalnih drava diljem Europe i u Hrvatskoj e se javiti elja za nacionalnom samostalnou. Zahvaljujui jaanju graanskog sloja, kao ishodie pobune javio se Zagreb. Politike i kulturne tenje objedinjene su u Hrvatskom narodnom preporodu. Oko njegove najistaknutije linosti, Ljudevita Gaja,
46 47

Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga, str. 82. Biti, Vladimir. 2000. Strano tijelo pri/povijesti: etiko-politika granica identiteta. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, str. 117. 29

okupili su se obrazovani mladi veinom pukog podrijetla i manjim dijelom plemikog. U nizu programskih spisa iskazuju svoje tenje za stvaranjem jedinstvenog hrvatskog teritorija i standardnog jezika koji dotada nisu postojali. U ostalim krajevima Hrvatske, Istri i Dalmaciji koje su pod austrijskom upravom, preporodne e se struje javiti neto kasnije - u Dalmaciji sredinom devetnaestog stoljea, a u Istri tek krajem devetnaestog stoljea. Zapadna novotokavtina zahvaljujui nastojanjima preporoditelja postaje i slubeno hrvatskim standardnim jezikom 1847. Godinu dana kasnije, 1847. ukida se kmetstvo. Nakon revolucionarnih nastojanja naroda u Europi 1848. u Habsburkoj Monarhiji poinje se kao reakcija provoditi apsolutizam karakteriziran snanim germanizacijskim nastojanjima. Ipak, ovakvo stanje nije moglo opstati pa se zbog unutarnjopolitikih tekoa Habsburka Monarhija pretvara u dvojnu Austro-Ugarsku Monarhiju u kojoj dominantnu austrijsku i maarsku stranu veu samo osoba vladara, vanjski i vojni poslovi. Status Hrvatske u novom se poretku ureuje Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.), prema kojoj Istra i Dalmacija spadaju pod austrijski dio Monarhije, a Banska Hrvatska i Slavonija s Vojnom krajinom pod maarski dio. Vojna krajina pod vlast bana i Sabora vraa se 1881. Prema nagodbi Hrvatska je samostalna na podruju zakonodavstva, uprave, bogotovlja i nastave te pravosua, dok su ostali poslovi zajedniki. Ovakva situacija i dalje nije bila zadovoljavajua jer je Hrvatska ostala podijeljena na maarski i austrijski dio to je spreavalo ujedinjenje. Ipak, procesi modernizacije se nastavljaju, posebno u segmentima koji su u djelokrugu hrvatske vlade. Tako se 1874. uvodi obavezno osnovno kolstvo, iste se godine otvara moderno Sveuilite u Zagrebu s Pravnim, Bogoslovnim, Filozofskim i Medicinskim fakultetom, a 1866. osnovana je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Kraj stoljea obiljeen je banovanjem grofa Karolyja Khuena Hedervaryja (1883-1903) i njegovim represivnim stilom vladanja. Osobito su negativna bila nastojanja oko maarizacije Hrvatske i represivno zakonodavstvo, ime se elja za vlastitom cjelovitom dravom nije smirila. U pozadini povijesnih okolnosti odvijao se ivot stanovnika Hrvatske koji je bio vie ili manje povezan s politikim dogaajima. Povijest takozvanog "malog ovjeka" ima svoju priu koju je tee rekonstruirati s obzirom na to da je takozvani "mali ovjek" devetnaestog stoljea u Hrvatskoj ostavljao manje tragova nego to ih moemo nai u politikoj povijesti. tota se, ipak, dade zakljuiti i na temelju statistikih podataka. Iskra Ivelji navodi kako je 1869. godine (dakle, godinu dana nakon to je Bosiljak prestao izlaziti) postotak nepismenih
30

u gradu Zagrebu bio 45,44%.48 Podsjetimo da je Zagreb bio tada sredite graanskog ivota u Hrvatskoj. Na razini itave drave nepismenost je bila mnogo vea - podaci za istu godinu kau da je na podruju Banske Hrvatske i Slavonije nepismenih bilo ak 74,3% mukaraca i 86,81% ena.49 U takvim uvjetima krug itatelja openito nije mogao biti velik. Osnovno kolstvo poinje se razvijati i zahvaati vei broj djece tek sredinom devetnaestog stoljea. 1869. donesen je austrijski Dravni kolski zakon po kojemu primarno kolstvo traje pet godina ope puke kole i jo tri godine graanske kole. Djeca su trebala pohaati nastavu od este do etrnaeste godine. Naravno da to u uvjetima gdje je veina stanovnitva bila na selu nije bilo mogue. 1874. donesen je Prvi kolski zakon koji je propisao obavezno petogodinje kolovanje djece (od sedme do dvanaeste godine). U Zagrebu se ubrzo javljaju i rezultati s obzirom na to da je 94,5% djece polazilo nastavu - 1880. je bilo 25,08% nepismenih.50 Na selu je situacija pak bila drugaija. Iako nemamo tone podatke o postotku djece koja su sredinom devetnaestog stoljea redovito ila u kolu, moemo posegnuti za istraivanjima kasnijeg razdoblja. Suzana Leek istraila je svakodnevni ivot u seljakoj obitelji sjeverozapadne Hrvatske izmeu dva svjetska rata te su neki podaci usporedivi s devetnaestim stoljeem. Iako se situacija na politikom planu promijenila a narod proao kroz iskustvo rata, ivot na selu nije bio potpuno izmijenjen. to se tie obrazovanja, navodi se podatak o 30% do 50% seoske djece u krapinskom kotaru koja nisu polazila kolu.51 Za razliku od djece u gradovima, ije sredinje zanimanje postaje uenje,52 djeca na selu, koje ukupno gledano ima vie53, zbog razliitih razloga velikim dijelom ne idu u kolu. Unato propisanim kaznama za roditelje koji ne koluju svoju djecu, one se u praksi nisu provodile. U stvarnosti, kola je na seoskim podrujima bilo premalo, esto su bile predaleko ili im je kapacitet bio premalen za svu djecu. Osim toga, djeca su morala pomagati u poslu na polju i u kui i esto nisu bila samo dobrodola pomo nego i potrebna radna snaga. Zbog orijentiranosti na iscrpljuju posao u poljoprivredi, djeca esto nisu mogla polaziti kolu.
48

49

50

51

52

53

Ivelji, Iskra. 2008. Oevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljea. Zagreb: Leykam International, str. 281. Batini, tefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladei: hrvatski asopisi za djecu i mlade od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski kolski muzej, str. 14., prema Zorii, Milovan. 1902. Pismenost iteljstva u Hrvatskoj i Slavoniji. Napredak. 43-1. Ivelji, Iskra. 2008. Oevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljea. Zagreb: Leykam International, str. 281. Leek, Suzana. 2003. Seljaka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb: Srednja Europa; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, str. 376. Batini, tefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladei: hrvatski asopisi za djecu i mlade od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski kolski muzej, str. 9. Za usporedbu, 1931. je u Jugoslaviji 83% stanovnitva ivjelo na selu. Prema: Erlich, Vera, st. 1964. Porodica u transformaciji: studija u tri stotine jugoslavenskih sela. Zagreb: Naprijed, str. 23. 31

Vanu ulogu u odluci hoe li dijete ii u kolu imali su roditelji. U mnogim sluajevima oni nisu uviali vanost kolovanja te su radije svoju djecu vidjeli kao svoje nasljednike na selu. Jedna od kazivaica Suzane Leek svjedoi o takvom roditeljskom razmiljanju: Da kaj e mu kola, svejedno bu doma ostal, na zemlji. Nek krave pase!54 Za razliku od gradskih djevojica za koje je bilo poeljno da se koluju, posebno u bogatijim graanskim obiteljima, djevojice sa sela gotovo da uope nisu imale takvu ansu. One su mogle nauiti itati samostalno ako su to eljele i ako njihove obitelji nisu bile prenegativno nastrojene prema obrazovanju ena. Prevladavajui nain prenoenja znanja na selu bilo je s koljena na koljeno, od roditelja k djeci. Utjecaj uitelja i obrazovne literature bio je zbog toga znaajno smanjen. S obzirom na ivot u zadrugama (koje e se krajem devetnaestog stoljea poeti raspadati) utjecaj sredine bio je dovoljno jak da odbija nove ideje (znanstvene, pedagoke) koje su pokuavale prodrijeti putem obrazovanja. Niti za uitelje takva klima nije bila povoljna pa su esto bili proganjani zbog prenaprednih stavova i kanjavani premjetanjem.55 Kao to vidimo, naini ivota razlikovali su se ovisno o drutvenoj skupini kojoj se pripadalo. Isto je tako recepcija kulturnih proizvoda bila razliita. Na selu su esto jedina literatura bili molitvenici, kalendari i pokoja puka knjiga poput Reljkovie ili Kaieve, dok su graanske obitelji itale preteito stranu beletristiku. Djeca u gradu u dobrostojeim obiteljima itala su knjige na stranim jezicima - viejezinost u tim je slojevima bila uobiajena. Takva su djeca uope rijetko posizala za izdanjima na hrvatskom jeziku jer im naprosto nisu bila potrebna. Strana je knjievnost mogla zadovoljiti njihove literarne potrebe, a osim toga, hrvatska je knjievnost u usporedbi s dostupnim vrhovima svjetske knjievnosti bila manjkava. Djeji asopisi koji se javljaju do 1880-ih godina nisu niti bili orijentirani na graansku klasu. Njih su ponajvie promicali uitelji koji su poduavali u kolama u seoskim sredinama sa eljom da puk kulturno unaprijede. Upravo su uitelji i sami sudjelovali u radu asopisa piui prie i priloge, to se esto navodi kao uzrok pretjerane didaktinosti djeje knjievnosti devetnaestog stoljea (Crnkovi, Hranjec, Teak). Od povijesnih okolnosti i ideja koje su najvie utjecale na uitelje svakako kao bitne valja izdvojiti Hrvatski narodni preporod i religiju. Iako su u doba objavljivanja Bosiljka neki
54

55

Leek, Suzana. 2003. Seljaka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb: Srednja Europa; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, str. 375. Erlich, Vera, st. 1964. Porodica u transformaciji: studija u tri stotine jugoslavenskih sela. Zagreb: Naprijed, str. 320. 32

od ciljeva ve i ostvareni, kao to kae Ivo Frange, ilirska je legenda jo bila iva.56 Ilirizam je kao jedna od varijacija Hrvatskog narodnog preporoda htio ostvariti kulturno zajednitvo junih Slavena istiui zajedniku nacionalnu mitologiju u obrani od nametanja germanskog i maarskog identiteta. Nakon to je 1843. austrijski car Ferdinand V zabranio uporabu ilirskog imena, hrvatski su se preporoditelji ograniili na stanje u Hrvatskoj i napustili iliristike ideale. Ipak, sudei prema tekstovima iz Bosiljka, jugoslavenstvo ali i panslavizam jo su bile ideje vrijedne irenja u narodu. S druge strane, vaan je utjecaj na hrvatsko drutvo imala religija. Osim golemog utjecaja Crkve meu pukom i intelektualci su dobrim dijelom potjecali iz sveenikih redova. Budui da su plemii u pravilu bili okrenuti stranim utjecajima, nezainteresirani za probleme hrvatske kulture, za takve su se ideje poeli zanimati obrazovani mladii - potomci seljaka ili gradskih majstora. Njima financijski nikako nije bilo lako obrazovati se pa su se zbog toga nerijetko okretali bogosloviji. Crkva je, naime, materijalno potpomagala kolovanje sveenika. Tako je nastala situacija u kojoj su najobrazovaniji ljudi u narodu bili upravo sveenici. Uitelji su u obrazovanju djece suraivali s njima i sami doprinosei ouvanju katolianstva.

3.3. asopis Bosiljak Bosiljak se u literaturi navodi kao prvi hrvatski djeji asopis. Iako je prije njega bilo izdanja iji su autori moda htjeli nastaviti s objavljivanjem, to se ipak nije ostvarilo i njihova su djela ostala na samo jednom svesku.57 Ovdje emo podrobnije govoriti o Bosiljku njegovom konceptu, openitim podacima, njegovom poimanju publike. Prvi je broj Bosiljka tiskan 10. listopada 1864. u Zagrebu u Knjigotiskarni Dragutina Albrechta. asopis je izlazio etiri godine, obino dva puta mjeseno, do 15. prosinca 1868. Razlog za prestanak objavljivanja bio je nemogunost daljnjeg financiranja - pretplatnika je bilo premalo, a mnogi koji su bili pretplaeni nisu plaali pretplatu (oito iz uestalih upozorenja i molbi u asopisu da se plati pretplata kako bi asopis opstao). Nakladnik treeg i etvrtog godita bio je Lavoslav Hartman, prije toga vlasnik je bio Ivan Filipovi. asopis je sadrajno bio raznolik - objavljuju se poezija, proza, dramska djela, obavijesti iz podruja kulture, politike i knjievnosti, popularnoznanstveni sadraji i savjeti za zdraviji ivot.
56 57

Frange, Ivo. 1987. Povijest hrvatske knjievnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 179. Primjerice, Horvatzki detcze priatel Jurja Dijania iz 1796. 33

Rubrike su u prvom goditu nosile sljedee naslove (u narednim se goditima one nee mnogo mijenjati): Pjesme umjetne i narodne, Vee i manje pripoviedke, bajke, prie i basne, Sitnice (Dopisi, knjievnost, razne vijesti, smjenice u svih brojevih), Razni pouni lanci, narodne poslovice i zagodnetke, Prirodoslovlje, polj. gospodarstvo, kuanstvo i obrtnost te Povjestne, zemljopisne, statistike i ivotopisne crtice. Sve vrijeme izlaenja urednik je bio Ivan Filipovi (1823-1895), uitelj i upanijski kolski nadzornik. Bavio se i knjievnou, prve pjesme izdao je u Danici. Od knjiga za djecu objavio je Mali tobolac raznog cvetja za dobru i pomnjivu mlade naroda srbskoilirskoga (1850), Franje Hoffmanna 150 udorednih pripovjedakah za mlade obojega spola (1865), Igrokazi za mlade II dio (1866), Ezopove basne (1867), Jagodnjak (1878), 100 malih pipoviedaka za mlade Kr. mida (1881). O njegovim zaslugama piu Milan Crnkovi i Dubravka Teak: Napisao je prve djeje pjesme. Uveo je preradu tuih tekstova i prevodio sa stranih jezika. Prihvatio je ve uvedenog Christopha Schmida i popularizirao ga. Uveo je Franza Hoffmanna. Ureivao je prvi hrvatski djeji asopis Bosiljak. Okupljao je suradnike za asopis i nagovarao ih na pisanje. Kao organizator hrvatskog uiteljstva promicao je djeju knjievnost u kolama. Osnovao je Hrvatski pedagoko-knjievni zbor i osnovao njegovu Knjinicu za mlade. Uvodi biografije. Izdao je knjigu basana. Pokuao je pisati pripovijetke i prie. Pisao je kritike djeje knjievnosti.58 tovie, itavo se poetno razdoblje (od poetaka do 1913.) u povijesti hrvatske djeje knjievnosti Milana Crnkovia i Dubravke Teak naziva Filipovievim dobom.59 Kao drutvenom djelatniku, vanu e preokupaciju Filipoviu predstavljati politika. Iako u Pozivu na predplatu pie kako e u Bosiljku nastojati iskljuiti svaku politiku razpravu i lanke erotikoga sadraja,60 doista se drao samo drugog. Filipovi je bio gorljivi protivnik maarizacije te kao dobrovoljac sudjeluje u Jelaievom guenju maarske revolucije 1848., a etiri godine kasnije zavrit e u zatvoru na est mjeseci zbog protuaustrijske pjesme Domorodna utjeha objavljene u Nevenu (zajedno s urednikom Mirkom Bogoviem). Zbog nametanja austrijskog i maarskog jezika i kulture, Filipovi se okree panslavizmu. Smatra da bi se Hrvatska jaanjem veza sa slavenskom kulturom lake mogla oduprijeti stranim utjecajima i tako ouvati svoj identitet. U asopisu
58

59

60

Crnkovi, Milan. Teak Dubravka. 2002. Hrvatska djeja knjievnost od poetaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str. 131. Crnkovi, Milan. Teak Dubravka. 2002. Hrvatska djeja knjievnost od poetaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje, str 125 Filipovi, Ivan, Poziv na predplatu, u: Bosiljak, 1864., 1, str. 2. 34

Filipovi se o svojim stavovima izjanjavao posredno i neposredno. Veliao je sve to je slavensko, objavljivao vijesti o povoljnim politikim dogaajima te svjesno odabirao knjievne tekstove iz slavenskih zemalja (poput narodnih pria) kojima e predstaviti prijateljske narode. Obraajui se ponajprije seljaku koji je u razjedinjenoj zemlji osjeao u prvom redu lokalnu pripadnost htio je potai homogenizaciju domoljubnih osjeaja prema hrvatskom prostoru u kontekstu slavenskog svijeta.61 Kao kljune za djeju knjievnost, Michael Benton navodi dva pitanja na koje valja odgovoriti: tko je pretpostavljeni itatelj upisan u tekst te kako djeji itatelj reagira tijekom procesa itanja.62 Na drugo pitanje, iako jest vano, s obzirom na vremensku udaljenost teko je odgovoriti. Posvetit emo se stoga prvom pitanju. Krenemo li od paratekstualnih poruka, na naslovnoj stranici Bosiljka, ispod naslova i ilustracije nai emo podnaslov: List za mlade. Njegov urednik, Ivan Filipovi, o adresatu pak kae sljedee: Na list namienjen je dodue uglavnom nadobudnoj naoj omladini; nu uz to smo ipak rekli, da emo ga tako udeavati da i za prijatelje puke prosvjete u obe nebi nezanimivim bio. Da tomu zadovoljimo, to emo osobitu pozornost obraati onakovim opisom, koji su upravo odredjeni, da promiu puku prosvjetu, pa emo je po vanosti i valjanosti njihovoj obinstvu preporuivati.63 Obratimo li pozornost na pretplatnike ija nam struktura govori o tome u kakvom se kontekstu itao asopis, nai emo da su to redom bili uitelji, profesori, ravnatelji, upnici, zatim pojedine kole te poneki gimnazijalac.64 Iz svih ovih informacija
61

62

63 64

Zanimljivo je promotriti odnos dananjih prouavatelja djeje knjievnosti prema Filipovievom panslavizmu. Muris Idrizovi koji svoju Hrvatsku knjievnost za djecu objavljuje 1984. iskoristio je Filipovieve rijei kako bi jo jednom uvjerio svoje suvremenike u samorazumljivost Jugoslavije: "Svugdje gdje je smatrao da je potrebno isticao je knjievne i kulturne veze Hrvata i Srba: ...jerbo je sav knjievni rad Hrvata i Srba u tiesnom savezu, te se raztrgati neda; a napokon jer nijednoj znanosti zadaom nije, da srodne narode razdvaja i odtuuje, nego da ih sbliuje i u to vee cjeline staplja." (citat sa stranice 18.) Sudei prema poaranom odlomku u knjizi posuenoj u knjinici i rijeima ispisanim na margini, ini se da su itatelji imali drugaije miljenje. Milan Crnkovi i Dubravka Teak u Povijesti hrvatske djeje knjievnosti: od poetaka do 1955. godine izdanoj 2002. nizom primjera dokazuju pak kako je Filipovi bez obzira na svoju naklonost prema junim Slavenima prije svega hrvatski domoljub, a njegov se entuzijazam prema prijateljstvu sa Srbima ocjenjuje kao "nesnalaenje u tim pitanjima" (citat sa stranice 130.). Aktualnost istih pitanja do dananjih dana vidi se u sljedeoj reenici: "Filipovievo isticanje vanosti knjinica, a usto i njegovo hrvatsko rodoljublje koje mu u novije vrijeme katkad spoitavaju (istaknula S.P.), vidi se i u jednoj vijesti kakve je urednik Bosiljka objavljivao u rubrici Sitnice: "U naoj hrvatskoj Rieci, divnom hrvatskom labudu na Jadranskom moru osnovala je domorodna gimnazijalna mlade za sebe narodnu itaonicu. (...)" (citat sa stranice 138.) Benton, Michael. 2002. Readers, Text, Context: Reader-Response Criticism. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. London and New York: Routledge, str. 81. Filipovi, Ivan, Bosiljak 1 (1864) 1, 23 Batini, tefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladei: hrvatski asopisi za djecu i mlade od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski kolski muzej, str. 36. 35

dade se iitati da je urednik imao viestruke namjere - na naslovnici stoji da je list namijenjen mladei, a u predgovoru se spominju i odrasli "prijatelji puke prosvjete". Konkretno, omladina koju je Bosiljak obuhvaao sastojala se od uenika od desete do petnaeste godine koji su pohaali vie razrede glavnih kola ili nie razrede gimnazije.65 asopis, dakle, nije bio namijenjen djeci u uem smislu. U devetnaestom su se stoljeu ivotna razdoblja poimala drugaije nego danas, i to u ovisnosti s fizikom snagom i sposobnou obavljanja poslova u domainstvu, posebno na selu. Seoska djeca bila su poteena teih fizikih poslova do dvanaeste godine, a odraslim se lanom postajalo u petnaestoj godini.66 Prema tome, dobna skupina koju obuhvaa Bosiljak u ondanjem smislu doista obuhvaa mlade, ma koliko danas desetogodinjake smatrali djecom. Druga publika na koju je Bosiljak raunao bio je puk. S obzirom na nain pribliavanja publici putem kola i crkvi, s asopisom su se susretala najprije djeca, a ne odrasli. Ipak, do puka je Filipovi namjeravao prodrijeti preko djece. Dakle, Bosiljak je, kao prvi djeji asopis, bio namijenjen djeci, ali i njihovim roditeljima, roacima, djedovima... Zapravo svima koji su htjeli sluati djecu koja bi ispriala ono to su iz Bosiljka nauila ili, jo bolje, proitala im tekstove. Raunajui na rasprostranjenu praksu kolektivnog itanja, Filipovi je kolsku djecu vidio kao nositelje obrazovanja u seoskim sredinama. Ve smo prije spomenuli kako je Bosiljak bio prvenstveno namijenjen seoskoj sredini. Razlog za takav - s obzirom na broj nepismenih tei odabir bila je Filipovieva namjera obrazovanja naroda. Htio je poeti tamo gdje je to bilo najpotrebnije, na selu. Djeje itanje naglas trebalo je rijeiti dva problema: nepismenim ukuanima i susjedima pribliiti osnove suvremene znanstvene spoznaje i knjievnost, usaditi pozitivan stav prema obrazovanju i ukazati na potrebu za kolovanjem, te doskoiti problemu nedostatka knjiga koje su se mogle posuivati iz knjinica. Zato se odabrao upravo ovakav koncept obrazovanja objanjava Marijana Hamerak: Logika kojom je upravo dijete (...) oznaeno kao ono koje e iriti radosnu vijest knjige poivala je, s jedne strane, na pretpostavci o identinosti djece i puka, a time i njegovim slinim itateljskim preferencijama, i, s druge, na ideji djeteta koje je ujedno i uenik i uitelj.67 Spajanje djejeg i odraslog itatelja u jednu kategoriju potvruje sam Filipovi u predgovoru prvom broju
65

66

67

Batini, tefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladei: hrvatski asopisi za djecu i mlade od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski kolski muzej, str. 34. Leek, Suzana. 2003. Seljaka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb: Srednja Europa; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, str. 346. Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 161. 36

Bosiljka: Uz to e se nastojati, da zanimivim bude i za sve prijatelje mladei, pa i sam puk, koji se u umnom pogledu takoer mladei pribrojiti moe.68 Kriterij na temelju kojega se moglo stopiti puk i dijete u jedno bila je obrazovanost. Niti puk niti djeca nisu znali itati, nisu poznavali knjievnost, valjalo im je pripovijedati o ivotima velikih znanstvenika i knjievnika, htjelo ih se privesti kulturi. Zato ih tada ne bismo mogli obrazovati zajedno? Propust ovakvog shvaanja morao se pokazati prije ili kasnije. Naime, iako djecu i puk devetnaestog stoljea doista vee nepoznavanje ope kulture, to nije bilo dovoljno da im se dade isti sadraj. Djeje poimanje knjievnog teksta drugaije je od percepcije odraslih - ne razlikujui fikciju od stvarnosti dijete se potpuno ukljuuje u tekst. Osim toga, njihovi su interesi razliiti. 1870-ih godina odustaje se od predoavanja djece i neobrazovanih odraslih kao iste vrste itatelja te se potie diferenciranje tekstova primjerenijih jednoj ili drugoj grupi. Kao uopenu tvrdnju koja moe vrijediti za bilo kakav oblik djeje knjievnosti, Lissa Paul istie: Djeja knjievnost nudi djeci obeanje ukljuivanja u knjievnu zajednicu.69 Bosiljak je, s obzirom na okolnosti, morao nuditi i vie od toga: obrazovanje prije svega i stvaranje pozitivnog odnosa prema kolovanju i knjievnosti. Filipovi jasno istie koje e vrijednosti isticati kao urednik lista: Zadaa ovoga lista polag podneenoga programa ima biti, da na temelju i u duhu kranske prosvjete u mladei budi nagnue k svemu, to je dobro i plemenito, da ju potie na svestrani napredak na polju umnom i stvarnom, da u njoj goji ljubav prama svomu rodu i domu, da ju uva i odvraa od kojekakvih zabludah, stranputicah i manah, i da ju napokon jaa u svakom krepostnom, potenom i znaajnom djelovanju i nastojanju.70 Koncept Bosiljka kao asopisa namijenjenog i mladei i puku prilagoen strategijama obrazovanja odrazio se i na njegov sadraj i estetiku. Stjepan Hranjec zbog toga smatra kako se knjievnost u tom asopisu moe nazvati djejom samo zato to su je takvom kvalificirali njezini autori.71 Iako pjesme i prie iz Bosiljka dananju djecu vjerojatno ne bi zainteresirale, sredinom devetnaestog stoljea na temelju kriterija o kojima smo prije govorili (djeje-puki itateljski amalgam) ta je knjievnost ipak namijenjena izmeu ostalog i djeci te zbog toga valja tekstove promatrati unutar konteksta u kojem su nastale.
68 69

70 71

Filipovi, Bosiljak, 1, (1864)1, 1-2 Paul, Lissa. 2002. From Sex-Role Stereotyping to Subjectivity: Feminist Criticism. Understanding Children's Literature. London and New York: Routledge, str. 113. Filipovi, Ivan, Bosiljak 1 (1864)1, 1-2 Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga, str. 33. 37

3.4. udoredna pripovijetka u Bosiljku Razdoblje u kojem se djecu posebno nadziralo imalo je i svoj omiljeni anr: udorednu pripovijetku. Ovdje emo pokuati objasniti to je zapravo udoredna pripovijetka, koje su joj karakteristike i kako je ona nala svoje mjesto u Bosiljku. udoredna pripovijetka dominantan je anr u djejoj knjievnosti do kraja devetnaestog stoljea. Javlja se u razdoblju prije Bosiljka zahvaljujui prijevodnoj knjievnosti. Najvei su utjecaj izvrili prijevodi pripovijedaka Christopha Schmida i Franza Hoffmanna koje je prevodio upravo Ivan Filipovi. Znak da pripovijetka nije izvorna bio je pr. napisan kraj autora teksta, iako ime autora izvornika esto nije navedeno. Isto tako, u mnogim je sluajevima teko odredivo to znai oznaka pr. - je li autor tekst preveo ili ga je priredio ili pohrvatio (prilagodio imena mjesta, likova i obiaja). Tako nam veze s izvornicima nerijetko izmiu. Treba znati da udoredna pripovijetka nije posebnost samo hrvatske djeje knjievnosti - sline se prie javljaju na poecima svih europskih nacionalnih djejih knjievnosti. Na engleskom govornom podruju to su moral tales, u Italiji narrazioni ammonitivo-educative, a anr se javlja i u Francuskoj i Njemakoj (iji je model kroz prijevode predstavljen u Hrvatskoj). Pounost u djejim knjievnostima nije rezervirana samo za pripovijetke, ona se esto umetala u anrove poput bajki, pjesama i romana pa u nekim sluajevima nije lako odrediti kojoj vrsti pripada tekst - je li to vie bajka ili udoredna pripovijetka. udoredna je pripovijetka prozni oblik namijenjen djeci (s obzirom na dvojnog adresata u Bosiljku, i puku) koji se s obzirom na razliiti sadraj i namjere sastoji od dva dijela: zabavni dio i onaj pouni. Odnos dijelova nije ravnopravan - u prvom je planu pouka koja se eli prenijeti, a zabavni dio tek je ruho kojim se zaodijeva pouka, zain (Slivari 1876: 41), slatki zavitak (Bassariek 1870: 73), u kojemu se "podaje moral i opomena, tako da se odmah ne opazi namjera uiteljeva" (Basariek 1870: 73), (...) odnosno, forma pomou koje se moe "kriomice iljati poruku" (Tomi, 1866).72 Pouka se istie esto i eksplicitno i itav je koncept pripovijetke podreen pouci. Dogaaji o kojima e se pripovijedati biraju se
72

Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 226-227 38

s obzirom na njihov instruktivni potencijal. Zbog toga se esto biraju teme iz stvarnog ivota poput pisanja domae zadae i kolskih obaveza, odlazaka u crkvu, blagdanskih obiaja, gospodarenja imanjem. Pripovijetka eli imati realistiku podlogu da bi poduka mogla biti utemeljena, da bi imala pokrie u primjerima iz stvarnog ivota. Ipak, imitacija stvarnosti ne bi se ni izbliza mogla nazvati vjerodostojnom zbog itavog niza razloga. Likovi su izrazito ablonizirani - mogu biti ili dobri ili zli, a jo je bolje ako pritom budu nositelji itavog tipa osobnosti koji e predstavljati poeljne i nepoeljne vrijednosti. Oni se niti ne ele ponaati onako kako se ponaaju djeca - ne ele biti zaigrani, nestani, spontani nego prije pokuavaju prikazati disciplinirano dijete koje bi trebalo posluiti kao primjer. Zbog toga protagonisti pripovijetke nisu ljudi koji su ivjeli u gradovima i selima u devetnaestom stoljeu nego projekcija osobina koje su se u odreenom vremenu i na odreenom prostoru smatrale poeljnima. Kao to to kae Dubravka Zima, djeji lik u tom sustavu postaje funkcijom unutar narativnog koda, (...) oni [djeca] unutar pripovjednog prostora funkcioniraju kao paradigme ispravnog ivota.73 Karakterizacija se osim izravnim sudom postie i prikladnim imenima likova: Jegulji bijae obe poznat kao zloest i pokvaren djeak.74 Kao ostala imena-tipovi javljaju se Krieposti, grof Nemili, Nevinka... Ovo nije postupak karakteristian iskljuivo za Bosiljak - naime, u devetnaestom stoljeu imena koja signaliziraju kvalitetu lika javljaju se esto i u knjievnosti za odrasle. Prizori iz ivota djece koriste se ne da bi se priom pribliilo djeci i njihovom poimanju stvarnosti, nego da bi se umanjio otpor pri usaivanju eljenih vrijednosti. Sama radnja pripovijedaka izrazito je shematina i naivna a postupci likova nemotivirani. udorednoj su pripovijetki dragi sentimentalni prizori i emocionalna manipulacija kao postupci za postizanje odgojnog cilja. Odabiru se oni s najveim implicitnim emotivnim nabojem: smrt majke, siroad, krajnja bijeda. to se tie poruka koje se pripovijetkama eli odaslati, njihov raspon kree se od domoljubnih i religijskih, ali ponajvie moralnih tema u kranskom smislu, te otuda dolazi i naziv anra. Autori koji su se bavili ovom temom skovali su razliite termine - moralistika pripovijetka (Milan Crnkovi), pouna pripovijetka (Milan Crnkovi), moralno-pouna pripovijetka (tefka Batini) te udoredna pripovijetka (Dubravka Teak i Milan Crnkovi, Marijana Hamerak, tefka Batini). S obzirom na to da naziv udoredna pripovijetka prevladava, koristit e se i u ovom radu. Ova se vrsta u hrvatskoj djejoj knjievnosti u
73

74

Zima, Dubravka. 2006. Slika djeteta u hrvatskome djejem romanu 20. stoljea. Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima [ur. Dubravka Orai Toli, Erno Kulcsar Szabo]. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za znanost o knjievnosti, str. 255. Gj. M. Banjaluki. 1864. Zdrava Marija. Bosiljak, 1-3, str. 93. 39

stilskom smislu odlikuje mijeanjem elemenata razliitog podrijetla. Tako su se za "zabavni" sloj koji je obavijao pouku posuivali motivi iz hajduko-turske novelistike, ivotopisa, robinzonade, vitekih pria, usmenih pripovijetki, biblijskih parabola i propovjednikih peldi. Motivi koji se najee javljaju su nesretna djeca (siromatvo, roditelji umrli, glad, zima); smrt nesretne djece kao sretan zavretak (idu u nebo); bogati dobroinitelji, esto vlastelini, pomau siromanoj djeci dajui im jelo i odjeu ili ih koluju; majina ili oeva smrt; cijeli ivot s burnim prekretnicama na 2-4 stranice; kanjena neposlunost, oholost, lakomost itd.; nagraena skromnost, poslunost, nesebinost, ednost, plakanje i sl. kao i molitva na majinu grobu; ljubav prema ivotinjama donosi nagradu, muenje ivotinja teke kazne; naeni novac vraa se i dobiva velika nagrada; blagdani, osobito Badnjak siromanih obitelji: dobroinitelji nose darove (...).75 Zbog svega nabrojenoga Hans Heino Ewers didaktiku knjievnost za djecu openito dri autoritativnom: izravno propisujui pravila ponaanja i stilove ivota koja bi se trebala slijediti, didaktika knjievnost zapravo namee viziju svijeta koju su stvorili odrasli.76 tovie, Paul Hazard kae da su odrasli putem udoredne pripovijetke dugo ugnjetavali djecu, a tefka Batini dodaje kako nam vie struna obazrivost nego strukovna solidarnost ne doputa da se u potpunosti sloimo s tom radikalnom ocjenom.77 Nitko od znanstvenika koji na udorednu pripovijetku i didaktiku knjievnost openito gledaju iz perspektive suvremenog itatelja nije joj dao pozitivnu ocjenu. Autori sa stajalita kulturalnih studija govore o kolonizaciji djeteta (primjerice, Peter Hunt) a oni koji se dre tradicionalnog pristupa kritiziraju estetsku vrijednost pripovijedaka. Milan Crnkovi razmilja ovako: Moralistiku pripovijetku, kao dominantnu vrstu, treba prihvatiti kao injenicu; iako je unaprijed osuena na neuspjeh u uzdizanju do prave umjetnosti, jer joj je cilj pedagoki, izvanumjetniki, ipak i u njoj treba u detalju, u izvornoj impostaciji, u manje votanim likovima, u evokaciji pravog djetinjeg pratiti sitne korake to ih je ta u cjelini trapava proza inila prema djejem romanu i pripovijeci kakvi e se kasnije razviti.78 Dakle, udoredna se pripovijetka unato nedostacima zadrava unutar korpusa djeje knjievnosti. No, kako se i
75 76

77

78

Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga, str. 128. Blezza Picherle, Silvia. 2004. Libri, bambini, ragazzi: incontri tra educazione e letteratura. Milano: Vita e pensiero, str. 25. Batini, tefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim djejim asopisima 19. stoljea. Anali za povijest odgoja 4. str. 38. Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga, str. 158. 40

ovakav stav moe dovesti u pitanje svjedoi F.J. Harvey Darton koji iskljuuje itav didaktiki dio iz knjievnosti za djecu. On razlikuje djeju knjievnost i knjige za djecu. Pod prvim pojmom podrazumijeva umjetnika i zabavna djela za djecu, za razliku od knjiga koje se koriste u edukativne svrhe. Njegovim rijeima, knjige za djecu bile bi tiskana djela proizvedena da djeci toboe daju spontano zadovoljstvo, a ne da ih prvenstveno ue, ili da ih samo uine dobrima i svrsishodno mirnima.79 Kao odgovor na ovaj stav moe posluiti miljenje Berislava Majhuta. On je odnos poetaka djeje knjievnosti u Hrvatskoj (to vrijedi i za poetke u zapadnoeuropskim zemljama s obzirom na slinosti) i kasnije pojave umjetnikih djela za djecu slikovito opisao ovako: kao to bi za biologa bilo potpuno neprihvatljivo iskljuenje udnovatog kljunaa iz razmatranja sisavaca jer posjeduje samo rudimentarna svojstva sisavaca, tako smatramo da bi i za povjesniara djeje knjievnosti bilo neprihvatljivo izuzeti iz razmatranja knjievni oblik koji je pisan u vrijeme dok je oblik tek nastajao.80 Dakle, injenica da je estetska vrijednost ovih pripovijedaka mala stoji u potpunosti i s njome bi se vjerojatno sloili i sami autori s obzirom na to da niti njihova namjera nije bila dati umjetniki vrijedan tekst. Evaluaciju moemo shvatiti kao jedan od moguih aspekata u prii o udorednoj pripovijetki. Nakon to smo objasnili strukturu, strategije i poimanje udoredne pripovijetke, valjalo bi razmotriti u kakvim je okolnostima ona nastajala i zbog ega je dobila lik kakav jest i veliku popularnost (barem meu piscima). Obratimo li pozornost na isticanje didaktinosti, asocijacija e sigurno biti praktina prosvjetiteljska misao o koritenju zabavnog za korisne ciljeve (poznato dulce et utile). tefka Batini smatra da se udoredna pripovijetka razlikuje od toga: ona je plod okolnosti devetnaestog stoljea kada je prevladavajua knjievna struja bio romantizam te se neke osobine usklauju s tim pravcem. Situaciju opisuje ovako: Razdoblje romantizma i bidermajera potisnut e razum kao vodeu nit u odgoju i okrenuti se osjeajima. Stoga je i udoredna pripovijetka, nastala u prvoj polovini 19. stoljea, svoje ciljeve pokuavala postii djelovanjem na emocije itatelja. 81 Marijana Hamerak dri da se sam tekst i dalje zasniva na realistikom oblikovanju te da je
79

80

81

Lesnik-Oberstein, Karin. 2002. Esentials: What is Children's Literature? What is Childhood? Understanding Children's Literature. London and New York, str. 21. Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroe i djeja druba: hrvatski djeji roman do 1945. Zagreb: FF press <i.e. Filozofski fakultet>, str. 13. Batini, tefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim djejim asopisima 19. stoljea. Anali za povijest odgoja 4., str. 42-43 41

veza s romantizmom drugaije prirode. Naime, ono to se promijenilo je oekivana emocionalna reakcija itatelja na racionalno.82 U svakom sluaju, pripovijetke nisu bile u potpunosti realistiki orijentirane i zasigurno su se funkcionalni efekti emocionalnog svjesno koristili. Od itatelja se oekivalo da razvije neku od osjeajnih reakcija, po mogunosti strah i da voen emocijama badari svoje ponaanje prema primjerima iz teksta. Razlog zbog kojeg je udoredna pripovijetka stekla svoju popularnost nalazio se u mogunosti prilagodbe proznog teksta duhu vremena. U tom se razdoblju, naime, umjetnost openito nije drala vrijednou koja bi mogla pozitivno utjecati na drutvo. U proznom se tekstu stoga ne posee za estetskim, nego za reprezentacijskim svojstvima.83 udoredna pripovijetka bila je upravo takva: umjetnika svojstva svedena na najmanju mjeru uz maksimum instruktivnosti. Kao to to kae tefka Batini, svejedno je jesu li eljeli odgojiti um ili srce svojih itatelja, injenica je da su esto podcjenjivali i jedno i drugo.84 Upravo se zbog podcjenjivanja djejeg poimanja svijeta i sposobnosti razmiljanja pouavanje banalnim primjerima smatralo dobrim nainom odgoja djece. Citat iz tog vremena potvruje reeno: liepi se primjeri bolje dojme mladei, kad joj ih samo znadu roditelji ili uitelji ivo predoiti i prikazati: jer primjeri prodiru do vruega srca, a naela do hladna uma.85 Osim u knjievnosti, uenje primjerom bilo je tada najrasprostranjenija nastavna metoda u pouavanju (bez obzira radilo se o prirodoslovlju ili moralnom odgoju) pa se udoredna pripovijetka i ovdje dobro uklopila. Uenje primjerom iz knjiga smatralo se ak ravnopravnim uenju na temelju primjera iz stvarnog ivota. Osim toga, tragovi prosvjetiteljskog environmentalizma jo su uvijek prisutni i utjeu na optimizam kojim se pristupalo odgoju djece. Vjerovalo se, naime, da se dobrim odgojem u velikoj mjeri moe utjecati na okolinu. Krajem devetnaestog stoljea poele su se nalaziti zamjerke modelu udoredne pripovijetke. Meutim, koncept didaktinosti ostao je netaknut - smatralo se samo da udoredna pripovijetka ne pouava na prikladan nain. Ono to se smatralo spornim bili su negativni likovi. Za njih se poelo uviati da ne daju dovoljno zorno primjer ponaanja kakvo treba izbjegavati, nego tovie, da djecu zbog identifikacije s njima potiu na zla djela.
82

83

84

85

Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 214. Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 215. Batini, tefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim djejim asopisima 19. stoljea. Anali za povijest odgoja 4., str. 40. Tomi, Janko, prema: Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb, str. 218. 42

3.4.1. Pristupi pouci Kao to smo ve rekli u prethodnom poglavlju, udoredna se pripovijetka ustoliila kao paradigmatski anr djeje knjievnosti devetnaestog stoljea u Hrvatskoj stjecajem zajednikog djelovanja nekoliko drutvenih silnica. Temeljila se na poimanju proze kao sredstva obrazovanja djece, ali i puka. Pouni dio umetao se u zabavnu fabulu kako bi uenje bilo manje suhoparno. No, unato zadanoj shemi na kojoj se ova vrsta pripovijetke imala graditi, udoredne pripovijetke meusobno su se razlikovale s obzirom na strategiju koju su odluile odabrati kako bi prezentirale pouku. Moguima su se pokazala dva pristupa: poticanje vrlina i susprezanje negativnih osobina. Dakle, pripovijetke su se usredotoile ili na poticanje pozitivnih osobina za koje se eli da ih itatelj uvrsti u svoj moralni sustav, ili na negativne osobine koje se prikazuju kako bi se itatelja od njih odvratilo. Pritom su se oba sluaja prikazivala izrazito plono uz koritenje manipulacijske strategije kako bi se postigao cilj - usvajanje drutveno prihvatljivog ponaanja. Usporedimo li kvantitativno ove dvije grupe pripovijedaka u Bosiljku, na prvi emo pogled uoiti kako tema prikazivanja grijeha i negativnih primjera prevladava. ini se da je razlog za to uobiajeno ljudski - tema ljudskog uitka zanemarena je u potpunosti u odnosu na tomove knjiga posveenih bolestima.86 Osim openite okupacije prikazivanjem negativnog, pritom nije nevaan niti odnos prema djeci koji se iitava iz onodobne pedagoke literature, ali proizlazi i iz udorednih pripovijedaka. Ve smo napomenuli kako je uspjehu udoredne pripovijetke pridonijelo i podcjenjivanje djeteta i njegove sposobnosti razmiljanja, zakljuivanja i percepcije. Uz to, odnos prema djetetu bio je pun nepovjerenja, neuvaavanja i nerazumijevanja.87 Od djeteta se traila bezuvjetna poslunost kako bi postao marljivi uenik i zahvalni sin. Da bi se to postiglo trebalo je najprije sputavati neeljene karakterne osobine prijetei kaznom, a onda i pokazati primjer ponaanja kakvo se trailo obeavajui nagradu. U psiholokom smislu, takav se pristup temelji na operativnom uvjetovanju. Rezultat sustava pokude i pohvale trebao je dovesti do toga da se itatelj nastavi ponaati na poeljan nain objanjen u tekstu. Iako neobiheviorist F.B. Skinner smatra da je
86 87

Cerjan-Letica, Gordana, [et al.]. 2003. Medicinska sociologija. Zagreb: Medicinska naklada, str. 112. Batini, tefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim djejim asopisima 19. stoljea. Anali za povijest odgoja 4., str. 44. 43

uvjetovanje koje nagrauje mnogo djelotvornije od onoga koje kanjava,88 udoredna pripovijetka odluila se cilj postii prevladavajuim sustavom kazni. Situacije u kojima su se prikazivali primjeri loeg postupanja bile su u nekim sluajevima opeljudske a u nekima specifine. Tako su nepoeljnima bile prikazivane openite osobine poput neposlunosti roditeljima, neurednosti, srditosti, naglosti, zavisti, neuenja, umiljenosti, nepaljivosti, nerada. Posebne situacije u kojima je trebalo intervenirati poukom bile su vezane za ponaanje za vrijeme bogosluja (neusredotoenost na obred) ili se pak branilo pijenje hladne vode (Kad je ovjek ugrijan i znojan nesmije piti hladno pie i stajati na promaju zraka. To upamti sokole moj! 89). Radnja je obino bila vezana za likove djece-uenika u ivotnim neprilikama. Pripovijetka Zloudni Lovro primjer je u kojoj je protagonist model za prikaz itavog niza neprimjerenih osobina. Glavni junak Lovro tako je od djetinjstva svog bio jako neotesan i razputen djeak. Ve prije nego je u kolu poao bio je uvijek poderan, neopran i razupan. K tome je imao jo i tu jako zloestu navadu, da je pse i make, gdje ih je samo stigao, draio, tukao i natezao. A to je dalo slutiti, da nije ba najbolje udi i naravi.90 Kasnije se Lovro u koli vjeito tukao i ometao nastavu a nije prestao niti maltretirati tue kune ljubimce. Nije se promijenio ni nakon to ga je dresirani majmun kojeg je draio teko izgrebao po glavi. Kao radnik Lovro se pokazao slinim nevaljalcem kao to je bio i u koli: sada je zlostavljao radne krave i konje. Naravno da je zloudni Lovro morao zaglaviti. Jednog dana dogodilo mu se da se na umskom putu teretnim kolima sudari s vozom koji je dolazio iz suprotnog smjera. Prebrzo je vozio pa se nije stigao ukloniti. Pao je i, naravno, umro. Preostaje jo samo izrei pouku: Eto kraja, komu zla i opaka ud vodi! Lovro je bio zdrav i kran momak, pa morade prije reda zaglaviti, a sve s lude glave i opaka srca. Ljudi su ga alili, otac i majka plakali; ali komu nebijae sjeta, nebij mu sada ni pomoi! -91 Kao i u ovom primjeru, na kraju se udoredne pripovijetke primatelju pouke esto utjeruje osjeaj krivnje - to to je Lovro sebi nakodio loe je, ali to tek rei na alost njegovih roditelja?! Svojim je zlim postupcima doveo sebe u smrt, a neduni otac i majka koji su ga voljeli ostali su bez djeteta. Lovro je svojim postupcima skrivio i svoju smrt i njihovu alost. Kao to tefka Batini primjeuje, egzekutori u pripovijetki ne moraju biti uvijek roditelji (primjerice, kao u prii o djeaku koji nije htio
88 89 90 91

Fromm, Erich. 1989. Anatomija ljudske destruktivnosti 1. Zagreb: Naprijed, str. 52. Izvor, u: Bosiljak, br. 14., 1865. Zloudni Lovro, u: Bosiljak, br.1, 1864. Zloudni Lovro, u: Bosiljak, br.1., 1864. 44

napisati domau zadau Kanjena nebriga u kojoj roditelji jesu ti koji kanjavaju dijete). Za kaznu se osim njih moe pobrinuti i via sila koja dijeli pravdu, kao to se dogodilo u prii o djeaku Lovri. U takvim sluajevima roditelji ispadnu najvee rtve jer su emocionalno povrijeeni a da to nisu zasluili.92 Strukture udorednih pripovijedaka u kojima se itateljima eli omrznuti nepoeljne osobine sline su. Tekst moemo podijeliti na dva dijela: priu i pouku. Eksplicitna pouka uvijek stoji na kraju i saima ono to se priom htjelo rei. Primjerice: "Eto, zato nisam tolikimi krasotami zadovoljan, to me sa svih strana okruivahu; zato se neudovoljih radou, koju osjetih promatraju stvari, to su blizu mene i prema mojoj slabosti - nego sam se nezadovoljan zanio u arko sunce, te mi od njega oi bliete!" Stao tuan mladi uzdisati i vrati se kui, promatraju, kako je nezasitno oto ljudsko srce.93 Na poetku pripovijetke moemo imati dobro dijete koje po utjecajem loeg drutva postane zlo (Zdrava Marija), protagonista zlog od poetka (Vrea puna zemlje), ili naprosto neznalicu koja iz nehaja poini zlo (pastir koji u pripovijetki Kurjak(vuk) lae da vidi vuka dok ga nema pa ga na kraju kad ga ivotinja doista napadne nitko ne eli spasiti). Rasplet prie ukljuuje kaznu koja je vrlo esto nesrazmjerno velika u odnosu na pogreku ili naopako djelo (posljedica dodue bizarne djeje igre "kako se hranjenici bravci kolju"94 bude mrtav djeak) ili preobrazbu lika (mala Ruica iz pripovijetke Kokoinjac postala je toliko ista i uredna, koliko prije bijae neistom i neurednom.95). Grubost kazne moemo objasniti eljom da se itatelja preplai dosljednou i snagom posljedica za loa djela. Ako se ne pokajemo i promijenimo ponaanje, snai e nas velika kazna, ui nas ova vrsta udoredne pripovijetke. udorednih pripovijedaka koje afirmiraju drutveno poeljno ponaanje bilo je u Bosiljku manje. I ove su se pripovijetke, kao drugi dio didaktiko-knjievne cjeline, trudile sistemom nagrada (umjesto kazni) privoljeti itatelje na dobro vladanje. Neke od osobina koje su se cijenile bile su pobonost, poslunost, nesebinost, marljivost, potenje, poniznost. U saetoj pouci na kraju pripovijetke i ovdje imamo izravno oitovanje o tome to se pripovijetkom htjelo rei - Kao to najotrovnije zmije, kad uju kakvu liepu glasbu, odmah na svoju divljainu zaboravljaju, tako e isto i tvoji neprijatelji, kad vide tvoje kriepostno i
92

93 94 95

Batini, tefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim djejim asopisima 19. stoljea. Anali za povijest odgoja 4., str. 45. Mladi, u: Bosiljak, br. 16., 3. godite Posljedica nesmotrene sigre, u: Bosiljak, br. 4., 1865. Kokoinjac, u: Bosiljak, br. 2., 1864. 45

poteno ivljenje, odmah zaboraviti na svoju nepravdu i postat e tvoji najglavniji prijatelji.96 Nositelji su poeljnog ponaanja likovi djece i mladih i njihovi pozitivni postupci. Kao to primjeuje Milan Crnkovi, model odgoja potencira lukavu dobrotu97 - ne isplati se biti dobar zbog dobrote same, nego zato to jer se od vrline ima koristi. Tako mladi barjaktar iz prie Zlatna burmutica bude obilno nagraen svakodnevnim rukom u pukovnikovoj kui i zlatnom burmuticom jer je pokazao izrazitu privrenost i ljubav prema roditeljima. Da bi se naglasio efekt nagrade, udoredna pripovijetka u nekim sluajevima pribjegava deus ex machina rjeavanju bezizlazne situacije i velikim obratima. Dakle, kao to via sila kanjava neposluno dijete, tako ga po zaslugama moe i iznenaditi povoljnom okolnou. Jedan od sretnih bio je Ivan iz Orlovca. On je u pripovijetki Boja milost izgubio potporu za daljnje kolovanje u gradu nakon to je lokalni upnik umro. Jednom se prilikom iskrao iz kue i otrao na grob pokojnog dobrotvora. Tamo ga je sveenik iz drugog mjesta sluajno zatekao gdje plae i, poprimiv ga za ruku, odvede u upni stan. Ivica mu je putem morao potanko ispripovijedati sav svoj udes.98 Osvojen djetetovom ambicioznou i dobrotom, sveenik se ponudi pomoi mu da zavri kolovanje. Ova pripovijetka spada u podgrupu udorednih pripovijedaka s tematikom nesretnog djeteta99 u kojoj lik obino bude na neki nain ivotno ugroen (siromatvo, umrli roditelji) te zbog dobrote prije ili kasnije dobije svoju nagradu. Ako se u pripovijetki uope istie socijalni status djeteta, tada je siromatvo redovito rezervirano za pozitivne likove, a bogatstvo za negativne. Ovakva raspodjela nema nikakve veze sa socijalnim realizmom jer uope ne tei mijenjanju postojeih drutvenih struktura. Siromatvo i bogatstvo naprosto su posluili kao prikladni epiteti u obuhvatnijoj crno-bijeloj podjeli u kojoj pozitivni lik kad upadne u nevolju mora buditi saaljenje, a negativac prijezir. Ako nema interakcije izmeu pozitivnog i negativnog lika, tada bogati lik moe takoer biti pozitivan i promicati poeljne osobine. Pripovijetka Badnja veer upravo je takav primjer. U njoj imamo dvije djevojice, Danicu i Vjekoslavu. Danica je siromana i ivi u maloj kui, Vjekoslava je bogata i njena je kua velika. Sretnu se na Badnjak i priaju o boinim poklonima - Vjekoslava e dobiti mnogo poklona, Danica nee dobiti nita jer: Moj je otac siromaan i neima novacah; nemoe me dakle niim razveseliti. Kad ti i mnoga druga djeca uzbudete se igrala oko boinjaka, na kojemu e vam gorjeti mnoge svjeice, ja u morati
96 97 98 99

Tamburica, u: Bosiljak, br 3., 3. godite Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga, str. 30. Boja milost, u: Bosiljak, 2. godite, br. 14. Crnkovi, Milan. Teak. Dubravka. 2002. Povijest hrvatske djeje knjievnosti od poetaka do 1955. godine. Zagreb: kolska knjiga, str. 145. 46

kod kue u mraku sjedjeti, niti u ta imati, im bi se veseliti mogla.100 Vjekoslava je zbog toga htjela razveseliti Danicu pa je na Badnjak podijelila svoje poklone s njom. Iako je tuna pria potakla Vjekoslavu na dobro djelo, da bi Danica dobila poklone trebalo je ispuniti jo uvjeta: Danica bo je uvijek bila dobra i prijazna, i imala je Vjekoslavu jako rada. 101 Osim zbog nagrade, dobar se isplati biti i zbog straha od smrti nakon koje po katolikom vjerovanju slijedi primjerena vjena kazna za grijehe i nagrada za dobra djela: Mladi dobro promisli, to mu je starac bjee rekao, i miljae svaki dan na svoju smrt, i tako postade dobar i poboan ovjek.102 Dobrota nije vrijednost sama po sebi nego iskljuivo u odnosu na potencijalnu dobit.

100 101 102

Badnja veer, u: Bosiljak, br. 3., 1. godite, 1864. Badnja veer, u: Bosiljak, br. 3., 1. godite, 1864. Svjet, u: Bosiljak, 3. godite, br. 8. str. 127. 47

4. ZAKLJUAK udoredna pripovijetka najprisutniji je anr u hrvatskoj djejoj knjievnosti devetnaestog stoljea. Ona je didaktika i neumjetnika. Nije taktina u pouavanju djece nego manipulira i prijeti. Slui se strahom od kazne kako bi se dijete discipliniralo. Ona govori - ne napie li zadau, stii e te osveta. Jer u djejem su svijetu stvari vrlo odreene: najprije izvriti dunost, a tek onda poi na igranje. I sporedni i glavni likovi samo su funkcije koje se izvravaju. Osim osobina potrebnih da bi se sloila pouka druge nisu niti vane i nee se spomenuti. Ako lik promie pozitivne vrijednosti bitno e biti da dokae da je marljiv, a zatim e dobiti prikladnu nagradu. Zbog svih ovih osobina, kritiari jo od kraja devetnaestog stoljea udorednu pripovijetku smatraju neprikladnom za djecu. Prigovori su bili razliiti. Najprije se negativne likove smatralo isuvie privlanima itatelju pa se sumnjalo da umjesto da pouavaju, kvare mlade. Kasnije se zamijeralo zanemarivanje estetskog i ak sumnjalo u pripadnost pripovijedaka u korpus knjievnosti za djecu. F.J. Harvey Darton smatrao je da socioloki pamflet poput udoredne pripovijetke nikako ne moe biti umjetnost rijei. Na udorednu pripovijetku moe se gledati i kao na poeno stanje koje e se kasnije razviti u pravu djeju knjievnost. Ili pak ovako: A nisu se pitali kako e biti sretna [djeca] kad im za zabavu serviraju prie u kojima se umire vie nego za vrijeme kuge, u kojima ti je i dobri aneo uvar samo nadzornik koji nadgleda tvoje ponaanje, prie bez trunke optimizma, u kojima nikad ne zna hoe li tvoj vrnjak umrijeti jer je kanjen za neposlunost ili zato to je tako dobar da ga je Bog poelio uzeti k sebi. 103 U ovom sam radu pokuala dati pregled razliitih knjievnokritikih i teorijskih vienja, ali i pokuala opisati iri povijesni i knjievni kontekst u kojem se udoredna pripovijetka javlja. Smatram da se o udorednoj pripovijetki jo mnogo toga moe rei i istraiti.

103

Batini, tefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim djejim asopisima 19. stoljea. Anali za povijest odgoja 4., str. 45. 48

5. LITERATURA Primarna: Bosiljak, 1(1864/65)-4(1868)

Sekundarna: Aris, Philippe. 1962. Centuries of Childhood: A Social History of Familiy Life [prev. Robert Baldick]. New York: Vintage Books. Batini, tefka. 2003. Hrvatski kolski sustav u XX. stoljeu. Anali za povijest odgoja 2, str. 49-69. Batini, tefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladei: hrvatski asopisi za djecu i mlade od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski kolski muzej. Batini, tefka. 2004. "Crna pedagogija" u hrvatskim djejim asopisima 19. stoljea. Anali za povijest odgoja 4., str. 37-49. Biti, Vladimir. 1997. Znanost o knjievnosti. Uvod u genezu i stanje pojma. Umjetnost rijei, 1-2, str. 1-19. Biti, Vladimir. 2000. Strano tijelo pri/povijesti: etiko-politika granica identiteta. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Car-Mihec, Adriana. 2002. Povijest hrvatske djeje knjievnosti: Milan Crnkovi - Dubravka Teak: Povijest hrvatske djeje knjievnosti od poetaka do 1955. godine. Fluminensia, 14-1, str. 119-123. Cerjan-Letica, Gordana [et.al.]. 2003. Medicinska sociologija. Zagreb: Medicinska naklada. Crnkovi, Milan. 1978. Hrvatska djeja knjievnost do kraja XIX stoljea. Zagreb: kolska knjiga. Crnkovi, Milan. Teak, Dubravka. 2002. Povijest hrvatske djeje knjievnosti: od poetaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje. Compagnon, Antoine. 2007. Demon teorije. Zagreb: AGM. Erlich, Vera, st. 1964. Porodica u transformaciji: studija u tri stotine jugoslavenskih sela. Zagreb: Naprijed.

49

Ewers, Hans Heino. 2002. Children's Research in Germany. Children's Literature Association Quarterly. 27-3, str. 158-165. Falievac, Dunja. 2008. dijete i djetinjstvo u starijoj hrvatskoj knjievnosti. Dani hvarskog kazalita: poeci u hrvatskoj knjievnosti i kazalitu [ur. Nikola Batui...et.al.]. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Split: Knjievni krug, str. 15-34. Frange, Ivo. 1987. Povijest hrvatske knjievnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Fromm, Erich. 1989. Anatomija ljudske destruktivnosti 1. Zagreb: Naprijed. Frongia, Terry. 1995. Pedagogy, Aesthetics, and Humanism: The Three Muses of Italian Children's Literature Theory. The Lion and the Unicorn, 19-1, str. 50-70. Hamerak, Marijana. 2004. History, literature and childhood: encounters and departures. Narodna umjetnost, 41-1, 23-39. Hamerak, Marijana. 2004. Desetljea Ariesove povijesti djetinjstva. asopis za suvremenu povijest, 36-3, 1061-1078. Hamerak, Marijana. 2006. Majhut, Berislav, Pustolov, siroe i djeja druba: hrvatski djeji roman do 1945. Narodna umjetnost, 43-2, str. 215-217. Hamerak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj djejoj knjievnosti: doktorska disertacija. Zagreb. Hamerak, Marijana. 2009. Viestruki odnosi i neoekivani ishodi: prvo stoljee hrvatske djeje knjievnosti iz vizure povijesti itanja, knjige i djetinjstva. asopis za suvremenu povijest, 41-3, str. 783-804. Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske djeje knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga. Hranjec, Stjepan. 2009. Ogledi o djejoj knjievnosti. Zagreb: Alfa. Idrizovi, Muris. 1984. Hrvatska knjievnost za djecu: sto godina hrvatske djeje knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Ivelji, Iskra. 2008. Oevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljea. Zagreb: Leykam International. Khorana, Meena. 1999. From the Margins to the Mainstream? Children's Literature Association Quarterly, 24-3, str. 148-151. Leek, Suzana. 2003. Seljaka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918-1941. Zagreb: Srednja Europa; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest. Ledi, Jasminka. 2000. Dnevnik Mladena Lokara: uvod u povijest djetinjstva i mladosti. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci.
50

Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroe i djeja druba: hrvatski djeji roman do 1945. Zagreb: FF press <i.e. Filozofski fakultet>. Children's Literature: Approaches and Territories [ur. Janet Maybin i Nicola J. Watson]. 2009. Basingstoke: Palgrave Macmillan. O'Sullivan, Emer. 2005. Comparative Children's Literature. London and New York: Routledge. Paagi, Blanka. 2003. Hrvatski djeji asopisi od 1864. do 1950. godine. Zagreb : Udruga umjetnika "August enoa". Shavit, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens and London: The University of Georgia Press. Susina, Jan. 2003. Children's Literature. Encyclopedia of Children and Childhood: In History and Society. (2008.) http://www.faqs.org/childhood/Ch-Co/Children-sLiterature.html, rujan 2010. Understanding Children's Literature [ur. Peter Hunt]. 2002. London and New York: Routledge. Zima, Dubravka. 2006. Slika djeteta u hrvatskome djejem romanu 20. stoljea. Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima [ur. Dubravka Orai Toli, Erno Kulcsar Szabo]. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za znanost o knjievnosti, str. 253-265.

51