(Poeo prevoditi 19. 10.

00 15:45:43)

Handbook of Seventh-day Adventist Theology 14 str. 457-492. Boji zakon Mario Veloso Uvod U svakom drutvu je zakon, kao osnova za pravilno ponaanje, bitan za dobrodit ljudi. Gledano iz teolokog kuta, zakon postaje jo vaniji jer ukljuuje Boji Zakon koji obuhvaa boanske zahtjeve za ljudska bia. S biblijskog gledita, pod zakonom se esto razumije Tora ili Knjiga zakona, Petoknjije, za koje se tradicionalno misli da sadri 613 zapovijedi. No Mojsijeve knjige nemaju monopol na ovaj predmet. Od Postanka pa sve do Otkrivenja zakon je integralni dio povijesti Izraela, Isusova uenja i Pavlovih poslanica. Premda u Bibliji nalazimo razliite vrste zakona obredne, graanske, zdravstvene, drutvene Boji Zakon nalazi se u sreditu koncepta. Dekalog, moralni Zakon, je duhovan i prikaz je Bojeg karaktera. On nadilazi vrijeme i mjesto, te tako dijeli trajnost svog Autora. Boji zakon treba prouavati vezano uz druge predmete. Dekalog je dio Bojeg Saveza s Njegovim narodom. Za Pavla je Zakon tijesno povezan s milou. Na kraju, Zakon moramo gledati u svjetlosti kria koji je za krane sredinji dogaaj u povijesti. Ovaj lanak o zakonu istrauje znaaj, jedinstvenost i trajnost Bojeg Zakona. Takoer razmatra primjenu ove doktrine na svakidanji kranski ivot i ivot Crkve adventista sedmog dana. I. Boji zakon u Svetom pismu A. Definicija 1. Rijei za zakon 2. Vrste zakona B. Priroda moralnog zakona 1. Dekalog 2. Zakon je izraz Bojeg karaktera 3. Zakon kao temeljno naelo C. Duhovna priroda moralnog zakona

D. Cilj moralnog zakona 1. Da osigura definicije 2. Da osigura usmjerenje E. Moralni zakon i posljednji sud II. Vjenost Bojeg moralnog zakona A. Boji zakon prije Sinaja 1. Deset zapovijedi u Postanku 2. Grijeh prije Sinaja 3. etvrta zapovijed prije Sinaja B. Deset zapovijedi na Sinaju 1. Jedinstvenost Deset zapovijedi 2. Vanost Deset zapovijedi 3. Obredni zakon C. Deset zapovijedi i Isusovo uenje 1. Jednakost deset zapovijedi 2. Trajnost Deset zapovijedi 3. Zapovijed o suboti D. Zakon kod Pavla 1. Pavlovo svetkovanje subote 2. Pavlovo uenje o zakonu E. Zakon u Ivanovim spisima 1. Zakon u Evanelju po Ivanu 2. Zakon u Ivanovim poslanicama 3. Zakon u Otkrivenju III. Zakon i spasenje A. Zakon i Savez 1. Stari Savez 2. Novi Savez 3. Zakon i novi Savez B. Moralni zakon i milost 1. Nepravilna funkcija zakona: legalizam 2. Svjedoanstvo prave poslunosti C. Zakon i kri 1. Kraj obrednog sustava 2

2. Kri potvrda moralnog zakona IV. Praktine posljedice po kranski ivot V. Povijesni pregled A. Apostolski oci i apologete B. Srednjovjekovna kretanja C. Reformacija D. Suvremeni svijet VI. Komentari Ellen G. White A. Zakon u spisima Ellen G. White B. Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana VII. Literatura I. Boji zakon u Svetom pismu A. Definicija Prije analize znaenja Bojeg "zakona" kako ga nalazimo u Svetom pismu, potrebno je razmotriti uporabu odreenih rijei u ovom konceptu i vrste boanskog zakona. 1. Rijei za zakon Najuobiajenija rije u Starom zavjetu za zakon je trh, u znaenju "smjernica", "uputa" ili "zakon". Premda rije trh ima jasno znaenje, esto se odnosi na sve upute koje je Bog dao svom narodu (Post 26,5; Izl 16,4; Iz 1,10 i 8,20). U Psalmu 119 nalazimo vie rijei kojima je opisan Boji zakon ("propisi" r. 2, "naredbe" r. 4, "pravila r. 5, "zapovijedi" r. 6), i sve potpadaju pod jedan koncept: trh, ukupnost otkrivene Boje volje. U rijei trh bili su ukljueni moralni, obredni i graanski zakoni Izraela. Budui da je Boji "zakon" bio itav plan spasenja, Izaija je mogao potvrditi da "otoci ude za njegovom naukom" (Iz 42,4). Petoknjije, glavni izvor ovih uputa, nazvan je Tora ili Boji zakon (Neh 8,18; 9,3). Novi zavjet uzima grku rije nomos da prikae trh. Razliita znaenja rijei nomos odraavaju bogato znaenje njezinog hebrejskog orginala. Tako moe ukazivati na Sveto pismo kao otkrivenje Boje volje (Iv 15,25), Petoknjije openito (Mt 7,12), a ponekad na Dekalog (Jak 2,10-12) ili obredni zakon (Dj 15,1). 2. Vrste zakona Obimni pravni materijal u Bibliji obuhvaa sve strane ivota zdravlje, prehranu, seksualnost, rad, drutvo, kult, vlast i ak odnose s okoliem. Neki od ovih zakona su

univerzalni po primjeni, dok su drugi bili primjenjivi samo u odreeno vrijeme i na odreenim mjestima. Meutim, svi su oni trh: boanske upute za Boji narod. a. Neuniverzalni zakoni. Izraelu su dani neuniverzalni zakoni da ih se dre graani i tuinci koji ive s njima. Ovi se obredni i graanski zakoni nisu odnosili na one koji nisu pripadali Bojem narodu. Obredni zakoni su bili propisi kojima se Bog posluio da pomou simbola i kultne prakse poduava o planu spasenja Stari zavjet jasno pokazuje da su ovi zakoni stupili na snagu ubrzo nakon pada u grijeh, kako se to vidi iz izvjetaja o Abelu i Kajinu (Post 4,3-7). Nakon izlaska iz Egipta, kultni su propisi proireni i zapisani u Levitskom zakoniku u kome je opisan itav obredni sustav izraelskog Svetita i, kasnije, idovskog hrama. Obredni sustav bio je uspostavljen da ukae na Kristovu savrenu rtvu na kriu. Krist je bio njegov temelj, njegova vijest i njegovo oekivanje, a bio je i izraz vjere u Krista. No taj sustav nije bio savren, jer je bio samo sjena ili simbol stvarne rtve za grijeh. On nije mogao oistiti grenike od grijeha. Bio je samo obeanje da e spasenje doi prinosom rtve Bojeg Janjeta i izrazom vjere u to obeanje (Heb 10,1-10). Graanske zakone je Bog dao izraelskom narodu preko Mojsija da upravljaju ivotom drutvene zajednice. Ovi su zakoni veinom bili primjena univerzalnih naela sadranih na drugoj ploi Deset zapovijedi, koja su ravnala odnosima meu ljudima. Temeljno naelo graanskih zakona bila je pravda u javnoj slubi vladara i sudaca, i pravednost u svim postupcima naroda Saveza (Izl 23,1-9; Pnz 16,18-20; Lev 19,9-18). b. Univerzalni zakoni. Boje zanimanje za ljude oitovalo se u zakonima koje je dao za sve ljude i koji se mogu primijeniti na sve ljude, a vae za sva vremena i u svim prilikama. Primjeri ovih univerzalnih zakona su prirodni zakoni, zdravstveni i prehrambeni zakoni, seksualni zakoni i moralni zakon Deset zapovijedi. Svi oni imaju znaajno mjesto u pravnom materijalu Biblije, ali u Deset zapovijedi susreemo jedinstveni Zakon upravljanja moralnim ivotom svih ljudskih bia u sva vremena i na svim mjestima. B. Priroda moralnog zakona Trh je bila sredite hebrejskog razmiljanja i naina ivota. Izraelci nisu mogli razumjeti svoj ivot ni sebe bez Zakona. Za njih je povijest dosegla vrhunac u Bojem inu davanja Zakona. Nita nije bilo vee od Zakona, jer im nita drugo nije dovelo Boga tako blizu kao Njegova velianstvena prisutnost na Sinaju. Osim toga ovaj Zakon je unaprijed oblikovao povijest Izraela. Dva su elementa dovela do toga da Izrael postane Boji narod: jedan je bio Boji nezaslueni izbor Izraela (Pnz 4,37; 7,7; 10,15), a drugi Njegovo besprimjereno samootkrivenje itavom narodu (Izl 20). Sadraj ovog otkrivenja bio je Zakon. 4

Zato je on istovremeno bio boanski dar milosti i izraz Boje volje, pokazatelj Njegovom narodu kako treba ivjeti. Zakon je pokazao da se sam Bog dao Izraelu da bude njihov Bog, a njih je izabrao da budu Njegova svojina (Izl 19,4-6). On je bio moralni, etiki, drutveni i kultni spomenik. No Zakon nije trebao biti spomenik postavljen na nekom vidljivom mjestu; umjesto toga bio je ivi spomenik. Premda napisan na kamenu, Bog ga je elio smjestiti u srce svog naroda (Ps 37,30.31; Jr 31,33) da bi mogao upravljati ivotom pojedinca, cijelog naroda i ak cijelog ovjeanstva. Zakon nije bio samo otkrivenje Boje volje i milosti, ve i otkrivenje Njegove svetosti. On je svoj narod mogao nazvati svetim zato to je sam bio svet (Lev 19,2). Zakon je predstavljao Boji karakter, Njegovu pravednosti i savrenstvo, Njegovu dobrotu i istinu (Ps 19,8.9; 119,142.172). Pavao ga je nazvao "duhovnim" (Rim 7,14) i potvrdio: "Stoga, Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra." (r. 12) Svako krenje Zakona bilo je odvajanje od Boga (Iz 59,2), od Izraela (Izl 12,15.19; Lev 7,20.21.25.27) i od samog ivota (Izl 28,43; Pnz 18,20). Krenje je znailo pobunu, otpad i smrt. Nain ivota koji je Bog prikazao svojim sinovima i kerima, kako u stara vremena tako i danas, isti je: istinski moralni ivot. itanje cijelog sadraja Boje objave Starog i Novog zavjeta podjednako daje jasniju sliku naina na koji Bog eli da ivi "sveti narod" i kranska Crkva: ivot odreen rijeima kao to su pravednost, pravda, posveenje, poslunost, svetost i vjera, ivot koji slijedi Boja naela iznesena u moralnom Zakonu. Njegov narod treba ivjeti ivotom moralnog karaktera slinog Bojem. 1. Dekalog Deset zapovijedi je zbog jasnoe i odreenosti objavljeno negativnim izrazima. Takva je preciznost bila potrebna u ono vrijeme, kao uvijek, zbog ovjekove sklonosti da izbjegne odgovornost i spremnosti za krivo tumaenje. Kad se radi o Bojoj volji u moralnom pogledu, ne smije biti pogrenog razumijevanja, jer On jedini odreuje to je pravo. Kad je Izraelcima objavio Deset zapovijedi, Bog je ukazao na dvije osnovne pobude: (1) "Ja sam Jahve, Bog tvoj" i (2) ja sam vas izveo iz ropstva (Izl 20,2; Pnz 5,6). Zatim je objavio Zakon kako je zapisan u Izlasku 20,2-17. Dekalog (Izl 20,2-17; Pnz 5,6-21) je podijeljen na dva glavna dijela i pokriva pet podruja. Oba glavna dijela pokrivaju sve odnose: one s Bogom (prve etiri zapovijedi) i one s ovjekovim blinjima (posljednjih est). Pet podruja su zaokupljena Bogom, svetou, obitelji, ovjeanstvom i ovjekovim blinjim.

Prvo, dvije prve zapovijedi (Izl 20,3-6) potvruju da postoji samo jedan Bog. Odnos s Njim mora biti poseban i izravan. On ne trpi nevjerstvo odanosti drugim nepostojeim bogovima, niti doputa prikaz nekog posrednikog simbola u bogotovlju, ak ni ljudskom rukom stvoren lik samoga Boga. Drugo podruje, trea i etvrta zapovijed (rr. 7-11), pokazuje da su Boje ime i subota sveti. Boje ime se mora potovati i oboavati. Ne moe ga se izgovarati uzalud, jer ime zamjenjuje samoga Boga, Jedinoga koji zasluuje klanjanje. Svetost subote potuje se svetkovanjem dana koji predstavlja svetost u vremenu, ponavljanje svetosti koja sjedinjuje Stvoritelja svemira s upraviteljima stvaranja u inu prihvaanja i integracije. Svetkovanje subote ukljuuje poivanje od uobiajenih svakodnevnih aktivnosti, klanjanje pravom Stvoritelju-Bogu, potivanje nepovredivosti svijeta stvaranja, obnovu okolia i zatitu prava onih koji rade pod naom odgovornou. Tree podruje, zapovijedi pet i sedam (rr. 12.14), potvruje svetost obitelji. Treba potovati oca i majku. Bog isto tako zabranjuje nevjerstvo vlastitom braku i oskvrnjenje tueg braka. U etvrtom podruju, esta i osma zapovijed (rr. 13.15), ovjek je nepovrediv. Nitko nema pravo uzeti drugome ivot ili vlasnitvo. Ovo obuhvaa lano svjedoenje na sudu protiv neijeg ivota te otimanje ili odlaganje isplate zarade (vidi Lev 19,13). U petom podruju moraju biti zatieni pojedinci i drutvo, jer ih zle rijei i grene elje mogu unititi. Bog zabranjuje lano svjedoenje (Izl 20,16): krivokletstvo, uvrede, tajenje istine ili ak utnju kad netko neistinito govori o drugome. Bog zabranjuje poeliti kuu, branog druga, sluge, ivotinje i bilo to drugo to pripada blinjemu (rr. 16.17). U moralnom Zakonu od samo deset zapovijedi Bog pokriva sve elje i djela ljudske obitelji. Razmiljajui o Bojem Zakonu, David je rekao: "Zapovijed tvoja nema granica." (Ps 119,96) On je jednak Bojoj "rijei" koja "ostaje dovijeka". Boja svjedoanstva, zakoni, naredbe i propisi su vjeni. Psalmist u njima nalazi uivanje i preko njih Bog mu je dao ivot (rr. 89-96). 2. Zakon je izraz Bojeg karaktera Boji zakon, a posebno Dest zapovijedi, odraz su Bojeg karaktera. Dekalog je postojao i postojat e dokle god Boji karakter ostaje nepromjenljiv. Kao to se Bog ne mijenja (Ps 102,26-28), tako je i Krist isti "juer i danas i zauvijek e biti isti" (Heb 13,8). Biblijski pisac u Bojem zakonu vidi Njegove karakteristike. Kao Bog "savren je Zakon Jahvin" i "ista je zapovijed Jahvina" (P 19,8.9). Pavao objanjava: "Zakon je bez sumnje

svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra." (Rim 7,12) "Zapovijedi su tvoje sve pravedne", uzvikuje pjesnik (Psalam 119,172). Ivan saima: "Bog je ljubav." (1 Iv 4,8) Kontekst Ivanove definicije je objanjenje suprotnih duhovnih karakteristika antikrista (rr. 1-3). Oni koji su "od Boga", razlikovat e izmeu "istine" i "zablude" (r. 6). Antikristova zabluda je u tome to ne priznaje Kristovu misiju (r. 3). On "nijee da je Isus Krist" (1 Iv 2,22) i time nijee Oca, jer su Sin i Otac jedno (1 Iv 1,2.3). Ono predstavlja nijekanje zajednitva i poznavanja, ukljuujui i poznavanje Boga i zajednice Sina. Dok duh zablude prikazuje sotonske sile na djelu, duh istine (1 Iv 4,6) je djelo Svetog Duha, koji vjerom uspostavlja prisnu zajednicu sa Sinom i putem otkrivenja daje pravo poznanje Boga (r. 13). Oni koji ljube Boga vrit e Njegovu volju (1 Iv 2,17) i drati Njegove zapovijedi (rr. 3-6). Poznavanje Boga kao ljubavi nije ni teorija ni nagaanje. Ne radi se o ontolokom poznavanju Boga poznavanju Njegova bia, ve spoznaji odnosa poznavanju Njegovog karaktera. Ova snana spoznaja odreuje nain ivota i moralno ponaanje onoga tko ljubi Boga on "mora tako ivjeti kako je on ivio" (r. 6). Ona dovodi do ivota u skladu s Bojim zapovijedima, onim starim koje su postale nove, jer su utemeljene na ljubavi kao stvarnosti (rr. 7.8). Kad je zapovijed utemeljena na Bojoj ljubavi, ona ne izaziva strah pa ak ni strah od suda, ve "sigurnost" ili "pouzdanje" (parrsia). Ovo pouzdanje "na Sudnji dan" (1 Iv 4,17 DF) ukljuuje mir u svakodnevnom osuivanju nae vlastite savjesti (1 Iv 3,21) i sigurnost na posljednjem sudu pri Kristovom dolasku (1 Iv 2,28). Moralni zakon odreuje nain ivota pravog kranina, zato to je izraaj Bojeg karaktera ljubavi, "jer kakav je on, takvi smo i mi u ovome svijetu" (1 Iv 4,17). Kad nije bilo grijeha, svemirom je vladalo naelo ljubavi. Svako je stvorenje ljubilo Boga kao Stvoritelja i druge kao sebe samog. Zato je Gospodin na pitanje zakonika: "Uitelju, koja je najvea zapovijed u Zakonu?" odgovorio: "Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom duom svojom i svom pameti svojom! To je najvea i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe!" (Mt 22,37-40) 3. Zakon kao temeljno naelo Ljubav je temeljno naelo moralnog zakona. Ovo je jasno prikazano u Starom, kao i u Novom zavjetu. Da ovo pokaemo bit e dovoljno navesti Isusove i Pavlove rijei. Nakon Isusova odgovora na vana pitanja o odnosu Izraela prema Rimskom imperiju i istinitosti Pisma i Boje sile da uskrisuje mrtve, jedan od knjievnika, priznajui da je Isus dobro odgovorio, zanimaose za temeljno naelo zakona. Njegovo je pitanje glasilo: "Koja je prva od svih zapovijedi?" (Mk 12,28) 7

Za temeljno naelo zakona Isus ga je uputio na Ponovljeni zakon 6,4 ulomak koji je predstavljao Izraelovu lozinku tijekom cijele njegove povijesti. Podvukao je jasnu jedincatost pravoga Boga nasuprot mnotva bogova u drugih naroda. Prva zapovijed o jedinome Bogu bila je zapovijed ljubavi. "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom duom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!" (Mk 12,30) Zatim je objavio da je druga zapovijed, koju je citirao iz Levitskog zakonika 19,18., u kategoriji prve: "Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe!" Temeljno naelo zakona nije u ovjeku, ve izvan njega. Ono je u jedincatosti Boga ljubavi koji istu vrst ljubavi trai od svih svojih stvorenja. To je ona prava ljubav koja ljubi Boga iznad svega, a blinjega kao sebe samog. Ljubav proima i prvu i drugu zapovijed Zakona; ono je temeljno naelo obiju ploa Deset zapovijedi. Knjievnik je reagirao emocionalno i razumno. "Dobro, uitelju", oduevljeno je odgovorio. A onda je razumno ocijenio Isusovo uenje: "Rekao si prema istini." (r. 32) Kad se ovjekovi osjeaji i razum sloe s Bojim moralnim naelima, posljedica je mudrost i duhovno iskustvo sukladno s Bojim kraljevstvom. Na zavretku ovog dogaaja Marko pie: "Videi da pametno dogovori, ree mu Isus: 'Nisi daleko od kraljevstva Bojeg.'" (r. 34) S jasnim razumijevanjem moralnog zakona kao zapovijedi ljubavi sada dolazimo do naina na koji se Zakon ispunjava: "Nikomu nita ne budite duni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi blinejga, ispunio je Zakon." (Rim 13,8) Ljubiti blinjega trajno je stanje zaduenosti, stalna moralna obveza. Ovo vai za sve Boje zapovijedi, budui da je svaka "sadrana (je) u ovoj rijei: ' Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe!'" (r. 9). Ideja da kranin koji ljubi ispunjava Zakon "ljubav je ispunjeni Zakon" (r. 10) ne ukida ni jednu od Deset zapovijedi. Naprotiv, ona predstavlja sveobuhvatni koncept. Boja nakana i cilj svake pojedine zapovijedi je ljubav. itav je zakon neuskladiv sa sebinou, stoga ga je nemogue savreno vriti samo vanjskim pristankom. Prava poslunost mora putem ljubavi proistei iz srca i duha. D. Cilj moralnog zakona Cilj moralnog zakona nije rijeavanje problema grijeha. To moe uiniti samo Kristova rtva pomirenja koju svaki kranin mora prihvatiti vjerom. Bog je svoj Zakon dao da osigura definicije da pokae kakva je stvarna situacija u vezi sa ivotom, Bogom i grijehom. Ostvarujui drugi cilj, Zakon osigurava usmjerenje u kranskom ivotu i pokazuje nain na koji Bog eli da Njegov narod ivi u zahvalnosti, vjeri i poslunosti. 1. Da osigura definicije U Starom zavjetu Zakon je odreivao zdravlje svakog pojedinca i cijelog naroda. Deset zapovijedi, kao saetak Tore, odreivalo je kakvou posveenog ivota pred Bogom. 8

Subotnja zapovijed, zauzvrat, znak je ispravne svijesti o posveenju. Sveti Bog posveuje ovjeka; djela Zakona to ne mogu. "Subote moje morate odravati, jer subota je znak izmeu mene i vas od narataja do narataja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posveujem." (Izl 31,13; usp. Ez 20,12) Ovo je naelo preneseno i u Novi zavjet. Kao boansko samootkrivenje, moralni zakon odreuje Boji karakter. U sreditu tog otkrivenja je Kristov kri. Na prvom mjestu je Boja volja. Bog je nepromjenljivi vladar cijelog svemira. Njegov se Zakon ne moe mijenjati, zato to je Njegova volja savrena. No ona je istovremeno dobra i prihvatljiva (Rim 12,2), a On je Bog ljubavi. On nas je toliko volio da je dao svog jedinoroenog Sina (Iv 3,16), oivio je naa smrtna tjelesa (Rim 8,11) i dao nam Svetog Duha da bismo mi, koji se nismo pokoravali Bojem zakonu, snagom Duha mogli ispuniti njegove zahtjeve (rr. 4-8). Povran nain uklanjanja grijeha bio bi ukidanje moralnog zakona. U tom sluaju ne bi bila potrebna Kristova smrt na kriu. No stvarnost razapea potvruje da Bog nije ukinuo moralni zakon. On i dalje definira grijeh: Je li Zakon grijeh? "Daleko od toga! Ipak, ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu." (Rim 7,7) Zakon definira grijeh kao neposlunost Bogu, oznaava ga kao uvredu, a stanje ljudskih bia kao svjesnu pobunu protiv Boga. Gijeh je bio na svijetu i prije nego to je Boga dao moralni zakon u pisanom obliku. Adam i Eva su bili neposluni zapovijedi koju je Bog dao (Rim 5,13.14). Grijeh je ve bio definiran, jer su poznavali Zakon. Grijeh je neposlunost Bogu, jer spoznaja o grijehu dolazi "po zakonu" (Rim 3,20 DF). Zakon je grijeh uinio jo grenijim "Zakon naknadno doe da se povea prekraj" (Rim 5,20). Grijeh je postao svjestan in neposlunosti odreenim zapovijedima, i tako su tjelesne naklonosti postale vidljivije (Gal 5,17-19). ak se i koliina grijeha poveala. Dolazak zapovijedi izazvao je grijeh koji je reagirao poveanom aktivnosti (Rim 7,9), proizvodei vie zlih elja (r. 8) i uzrokujui da i dobronamjerne osobe budu zavedene (r. 11). Kao to je uinio kod Eve, Sotona se slui zapovijeu da navede na grijeh, slui se pri kuanju i rabi ga kao orue osude (Post 3,3). "Snaga je grijeha u Zakonu." (1 Kor 15,56) Zakon ini grijeh samovoljnom pobunom protiv Boga. Budui da prua informaciju o grijehu, svaki grijeh postaje jasan in grene volje protiv Boga, in pobune. Grijeh je formalna pobuna "bezakonje" ili krenje Zakona (1 Iv 3,4 DF) i duhovna pobuna in nevjerstva Bogu odricanjem od Njega (Rim 14,23; Tit 1,15.16). S obzirom na sposobnost da definira grijeh, Zakon moe i osvjedoiti o grijehu. Premda ne osigurava opravdanje (Rim 3,20) ve samo srdbu (Rim 4,15) i osudu, Zakon nas

svojom ulogom "uvara" ("nadziratelja", DF) dovodi Kristu (Gal 3,22-24). Svrha/svretak Zakona je Isus Krist "da se opravda svatko tko vjeruje" (Rim 10,4). Glavna svrha Zakona je potvrditi da Bog, apsolutni vladar ovjeanstva, ima pravo na svakoga i posjeduje vlast da zahtijeva poslunost ne samo povremenu, ve onu koja vodi pravednom i svetom ivotu. Istina je da ljudski rod zbog grijeha vie ne moe ivjeti takvim ivotom. No Bog je u stanju osigurati i duhovnu snagu potrebnu za opravdanje i posveenje. Moralni zakon predstavlja mjerila ponaanja prema kojima vjernik treba ivjeti u skladu s Bogom i svojim blinjima. 2. Da osigura usmjerenje Boji Zakon prua upute za ivot Njegove djece. Nain ivota koji je Bog zamislio za ljudska bia zasnovan je na Njegovim namjerama i naelima. Neije elje ili ideje, ili odreeni skup obiaja i naina ivljenja to ga odreuje neko drutvo, ne mogu biti temelj na kojem ljudi trebaju graditi svoj ivot. Bog je iznio svoja naela i apsolute za ivot, i napisao ih nepogreivim rijeima u Deset zapovijedi. Ovim zapovijedima Bog je naumio donijeti ivot (Rim 7,10) koji e biti svet, pravedan i dobar (r. 12). Svet. Budui da je izraz Boje volje, Zakon moe biti samo istinit, pravedan i svet. U Rimljanima 7,7-13 Pavao raspravlja o cjelokupnom Zakonu i istie desetu zapovijed: "Ne poeli!" (Izl 20,17) Ovim navodom Pavao potvruje da naela i apsoluti Zakona upravljaju cijelim ovjekovim ivotom, ukljuujui i postupke i elje. Pravedan. Budui da je izraz Boje pravednosti, Zakon je mjerilo pravednog ivota. Kristov ivot poslunosti Bojem zakonu pokazuje da nema drugog pravednog puta osim poslunosti Bojem zakonu. Poslunou Zakonu Isus je pokazao da je Zakon pravedan i da ga se moe vriti. Dobar. Postoji samo jedna vrst moralnog dobra, onoga koje dolazi od Boga. Samo On moe razlikovati to je dobro, a to nije, razlikovati izmeu dobra i zla. A On to ini pomou Deset zapovijedi. Poslunost Zakonu vodi blagoslovu i srei. "Savren je Zakon Jahvin duu krijepi; pouzdano je Svjedoanstvo Jahvino neuka ui; prava je naredba Jahvina srce sladi; ista je zapovijed Jahvina oi prosvjetljuje; neukaljan je strah Jahvin ostaje svagda; istiniti su sudovi Jahvini svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata istoga, slai od meda, meda samotoka. Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brino on ih uva." (Ps 19,8-12; r. 12 u prijevodu RU: "I sluga se tvoj proima njima, u vrenju njihovu velika je dobit").

10

E. Moralni zakon i posljednji sud Sveto pismo ui o stvarnosti posljednjeg suda (Mt 12,36.37; Rim 14,10-12; 2 Kor 5,10). Dok se spasenje dobija vjerom u Kristovu smrt na kriu, sud je zasnovan na zakonu: "Govorite i radite kao ljudi koji imaju biti sueni po zakonu slobode!" (Jak 2,12) (Vidi Sud.) Zakon sudi u dvije faze. Onoga koji ini zlo danas osuuje za prijestup (r. 9); u budunosti e ga osuditi kao grenika (rr. 11.12). Dan suda e biti vrijeme "kazni" (2 Pt 2,9) i "propasti" bezbonika (2 Pt 3,7). S druge strane, to e biti trenutak izbavljenja i opravdanja onih koji ostaju u Bogu (1 Iv 4,17). ovjek moe izgubiti slobodu krenjem Zakona ili uvjerenjem da djela Zakona daju pravednost; tako se ne moemo opravdati (Gal 2,16). Meutim, ropstvo ne dolazi od Zakona; ono je posljedica pokoravanja grijehu (Rim 6,16-19). Jakov prikazuje Dekalog kao "kraljevski Zakon" i "zakon slobode", mjerilo Bojeg posljednjeg suda (Jak 2,8-12). Opravdanje na sudu ne dolazi od dobrih djela, ve zahvaljujui milosru, jer "milosre likuje na sudu" (r. 13 DF). Nitko ne moe biti spaen osim zahvaljujui ljubavi Kristovog milosra, prihvaenog vjerom i sa zahvalnou. II. Vjenost Bojeg moralnog zakona Budui da je izraz Bojeg karaktera, Zakon sudjeluje u Njegovoj vjenosti. Otuda njegov autoritet meu ljudima nadilazi vrijeme i mjesto. Od Postanka do Otkrivenja Boji je Zakon prikazan kao vjean. A. Boji zakon prije Sinaja Deset zapovijedi potjeu od univerzalnog naela ljubavi koje je vladalo u svemiru prije pojave grijeha. Svih deset, kljuujui i etvrtu, moemo nai u razdoblju patrijaraha izmeu Adama i Mojsija. 1. Deset zapovijedi u Postanku Postojanje Zakona podrazumijeva se kao preduvjet za pojavu grijeha. Premda Deset zapovijedi kako ih nalazimo u Izlasku nisu izrijekom spomenute u Postanku, ova naela su osnova ovjekove odgovornosti. Prva ploa Zakona, koja ravna odnosom izmeu ljudi i Boga, javlja se u vie izvjetaja. Upute to ih je Jakov dao svom domu u vezi s pripremom za tovanje Boga u Betelu, pokazuju razumijevanje prve i druge zapovijedi. Jakov ih je pozvao: "Odbacite tue kumire koji se nalaze u vaoj sredini; oistite se i preobucite. Idemo gore u Betel; ondje u nainiti rtvenik Bogu." (Post 35,2.3)

11

Trea je zapovijed, koja zabranjuje uzalud uzimati Boje ime, nagovijetena u prilici kad je Abraham traio da mu se sluga zakune "Jahvom, Bogom neba i Bogom zemlje" da Izaku nee nabaviti enu izmeu keri Kanaanaca (Post 24,3). Eliezerova odluka da ne uzme uzalud Gospodnje ime bilo je dokaz da se Abraham mogao potpuno pouzdati u njega. etvrta zapovijed, kojom se trai svjetkovanje sedmog dana, subote, jasno ukazuje na ono to se dogodilo na kraju tjedna stvaranja. "I sedmoga dana Bog dovri svoje djelo koje uini. I poinu u sedmi dan od svega djela koje uini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan poinu od svega djela svoga koje uini." (Post 2,2.3) Zapovijedi na drugoj ploi Zakona koje ravnaju meuljudskim odnosima takoer nalazimo u pozadini dogaaja zapisanih u Postanku. Na petu zapovijed, da djeca trebaju potovati oca i majku, aludira se u razgovoru to ga je Gospod vodio s Abrahamom o unitenju Sodome i Gomore. Tu je Abrahamov postupak da "poui svoju djecu i svoju buduu obitelj kako e hoditi putem Jahvinim, radei to je dobro i pravedno" pokazao da "Jahve mogne ostvariti to je Abrahamu obeao" (Post 18,19). U izvjetaju iz Postanka o Kajinovu umorstvu brata Abela ne moemo zanemariti aluziju na estu zapovijed: "Ne ubij!" (Post 4,8-11) Sedmu zapovijed prepoznajemo u Josipovom odbijanju da ga zavede Potifarova ena. "Pa kako bih ja mogao uiniti tako veliku opaiu i sagrijeiti protiv Boga?" (Post 39,9). Krenje ove zapovijedi jasno je osueno u izvjetaju o nemoralnom ponaanju stanovnika Sodome (Post 19,1-10). Osma je zapovijed bila dobro poznata Josipovoj brai kad se na njihovom drugom putovanju u Egipat u Benjaminovoj vrei nala srebrna aa i novac za ito. Josipova su braa rekla: "ak i novac koji smo nali u svojim vreama donijeli smo ti natrag iz zemlje kanaanske. Kako bismo onda mogli ukrasti srebra ili zlata iz kue tvoga gospodara!" (Post 44,8) Deveta zapovijed, kojom se osuuje lano svjedoenje i la, nalazimo u opisu dogaaja kad je Jakov laju i prijevarom uzeo Ezavov blagoslov. Jakov je to razumio kad je majci rekao: "Moda me se moj otac dotakne, te u u njegovim oima ispasti varalicom i na se svaliti prokletstvo, a ne blagoslov." (Post 27,12) Deseta je zapovijed, koja zabranjuje poeljeti enu ili imetak blinjega, nagovjetena u opisu dogaaja o Abrahamu i faraonu (Post 12,1320) i Abimeleka i Abrahama (Post 20,1-10). Kralj je namjeravao uzeti Abrahamovu enu, a Bog je to sprijeio jer je bila udata ena. Zlo koje sadri elja vidljivo je i u Jakovljevom lukavom planu da bratu otme prvo prvorodstva i blagoslova (Post 27). Kao to vidimo, Zakon je bio dobro poznat na poetku povijesti ovjeanstva. Premda u Postanku ne nalazimo napisanu knjigu zakona, mnogi dogaaji ukazuju na primjenu Deset zapovijedi, tako da moramo prihvatiti injenicu njihova postojanja i univerzalne primjene. 12

Postoji i jasna Boja izjava upuena Abrahamu: "Tvoje u potomstvo umnoiti kao zvijezde na nebesima i tvome u potomstvu predati sve ove krajeve, tako da e se tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje; a to zato to je Abraham sluao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!" (Post 26,4.5) 2. Grijeh prije Sinaja Jasno je da je grijeh postoo i prije davanja Zakona na Sinaju. Apostol Pavao govori o postojanju i djelovanju Bojeg zakona u to vrijeme: "Naime: jo prije zakona bijae grijeh u svijetu. A grijeh se neuraunava kad nema zakona." (Rim 5,13) Time je pokazao da je grijeh postojao prije no to je Bog na Sinaju napisao Deset zapovijedi na kamene ploe i dao ih Mojsiju. Po svemu sudei Zakon je postojao u usmenom obliku. Pavao iznosi jo jedan snaan dokaz u prilog postojanja Zakona prije Sinaja: prisutnost smrti, koja postoji samo kao posljedica grijeha. Pavao pokazuje da je "smrt vladala od Adama do Mojsija" (r. 14). Grijeh je proistekao od "suda", koji je doveo "k osuenju" zbog grijeha (r. 16). Da nije bilo Zakona, ne bi bilo ni grijeha, odnosno osuenja. Upravo se zbog toga ne moe nijekati postojanja Zakona od Edena do Sinaja. 3. etvrta zapovijed prije Sinaja Izlazak 16 jasno spominje subotnji poinak prije Sinaja, povezan s udom davanja mane. Bog je objavio: "Uinit u da vam dadi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako u ih kuati i vidjeti hoe li se drati mog zakona ili nee." (r. 4) estog dana su Izraelci skupili mane za dva dana, jer je subotom nee nai u polju (r. 25). Kad su neki uporno odlazili skupljati manu subotom, Bog im je rekao: "Dokle ete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zakonima?" Zavretak izvjetaja o ovom dogaaju je jednostavan: "Tako se sedmoga dana narod odmarao." (Izl 16,27-30) B. Deset zapovijedi na Sinaju Ako je deset zapovijedi postojalo prije Sinaja, zato su bile dane iskljuivo izraelskom narodu? Deset zapovijedi bile su Bogom dan univerzalni zakon. One su izraavale moralne vrijednosti koje je Bog oekivao od svake osobe na svijetu. Meutim, izborom Izraela kao svog posebnog naroda, i uspostavljanjem saveza s njime, On je ponovio Zakon deset zapovijedi kao vodi njihova ivota, ali sada u pismenom obliku. Bog je Izraelu dao i druge zakone, graanske i vjerske; meutim, Deset zapovijedi trebale su predstavljati osnovu moralnog ivota Izraela. One su bile i jesu izraz Bojeg karaktera i temelj Njegove sveope vladavine. 1. Jedinstvenost Deset zapovijedi

13

Jedinstvenost Deset zapovijedi, moralnog sinajskog Zakona, nije u ekskluzivnosti njegova sadraja, ve i u injenici da je Dekalog ili "Deset rijei" (ime dano Dekalogu na hebrejskom Izl 34,28) sam Bog napisao na kamene ploe i dao Mojsiju. Zbog jedinstvenih okolnosti u kojima su nastale, Deset zapovijedi su u Tori imale poloaj iznad svakog drugog izraelskog zakona. Bog ih je dao u najspektakularnijoj boanskoj samoobjavi, ikada poznatoj u izraelskoj povijesti. U Deset zapovijedi Bog je proglasio temelj svog saveza s Izraelom. Deset zapovijedi bile su jedini dio Tore objavljen uz munje i gromove s vrha gore (Izl 20,18-20), da bi ih Bog kasnije svojim prstom napisao na dvije kamene ploe (Izl 31,18; 34,28; Pnz 4,13; 10,4). Deset zapovijedi, koje je Bog izgovorio, svaki je Izraelac trebao potovati u svim prilikama. Na Sinaju je moralni zakon svemira postao odreeni Zakon za Izrael, bez mijenjanja svoje ope naravi. Njegova je univerzalnost ostala netaknuta. Za Izrael je postao osnova svim drugim zakonima, od kojih su neki bili ogranieni na posebne prilike i vaili za odreeno vrijeme. Na primjer, neki su rtveni zakoni zahtijevali odreenu rtvu samo u vezi s posebnim grijehom, ali su vaili samo do dolaska Mesije na kojega su te rtve ukazivale. Deset je zapovijedi bilo neto posebno. Imale su posebno mjesto u Petoknjiju. Bog ih je izgovorio pred narodom. Sam Bog ih je urezao na kamene ploe. Predastavljale su temelj svih drugih zakona. Imale su posebno ime i bile stavljene u Koveg saveza (Izl 40,20; Pnz 10,2-5). 2. Vanost Deset zapovijedi Sutina Deset zapovijedi nije njihov oblik ve boanski autoritet u njihovom podrijetlu: Boja transcedentnost, suverenost i volja. Sr Zakona je bila njegova kolektivna primjena na itav Izrael, Njegov narod, i na svakog pojedinog vjernika, Njegovog sina i keri. Ovaj poseban odnos davao je Zakonu jedinstvenu zadau: da ovaj odnos sauva i odri. Vanost objave Zakona na Sinaju nije u nabrajanju pravnih normi, ve u velianstvenosti Boje prisutnosti i djelovanja (Izl 19,16-25), blizini Stvoritelja i bliskosti blinjega. Deset zapovijedi predstavljale su ljubav prema Bogu i prema blinjemu (Pnz 6,5; 30,15.16). To nije bila samo vanjska ljubav, a niti samo unutarnja. Bila je to stvarna, iva naklonost, ljubav koja je obuhvaala itavu osobnost i cjelokupno ivotno iskustvo. Zakon trai osobnu odanost, ne nekoj pravnoj instituciji, ve samome Bogu. To je najsadrajnija zajednica u kojoj ljudska bia mogu uope ivjeti. Ona se oslanja na Gospodnje milosre i ljudskom biu donosi ivot, radost, oduevljenje, pravdu, pravednost i spasenje (Ps 119,142.156.162.174; Iz 51,4-8).

14

Prisjeajui se doivljaja na Sinaju, Mojsije je podsjetio Izrael da je Bog na Horebu s njima sklopio savez (Pnz 5,1-5). Ovaj je savez imao Zakon (Pnz 4,44); Deset zapovijedi. Zakon u Ponovljenom zakonu 5,6-21 isti je onaj iz Izlaska 20. Male razlike u pojedinostima to ih nalazimo u etvrtoj zapovijedi osloboenje umjesto stvaranja kao razloga za svetkovanje sedmog dana nisu bile zamiljene kao proturjenosti ve kao nadopune. Deset zapovijedi bile su srce Tore. Dane su cijelom ovjeanstvu, a posebno Izraelu u posebnom okviru Saveza; odvojene od njega nikad ne bi bile razumljene. Kad bi se prema njima postupalo kao odvojenom odsjeku, njihova vanost i znaaj, kao i Boji cilj s njima, ne bi bili shvaeni. Savez je predstavljao uzajamne obveze. Narod se obvezao da e posluati Gospodnji glas, sauvati Savez, biti posluni Gospodnjim zapovijedima. Istodobno se Gospod obvezao da e narod smatrati svojim naroitom svojinom izmeu svih naroda na svijetu. To e ih uiniti: (1) kraljevstvom sveenika, pripremljenih da ostvare Boju slubu ili misiju usred ljudskog roda i budu na blagoslov ovjeanstvu; i (2) svetim narodom, posveenim zajednicom s Bogom i poslunou potpuno posveenim Njemu (Izl 19,5.6). Nakon to su odluili da budu Boji narod pod Njegovim svemonim djelovanjem, Bog im je dao moralna naela na kojima je ustanovljen Savez. Ona su izraena u naelima napisanim u Ponovljenom zakonu 5,22-33. Dekalog je odredio odnos izabranog naroda prema Bogu i blinjima, kao pripadnika Bojeg naroda i lanova ljudske obitelji. Osim Deset zapovijedi, namijenjenih cjelokupnom ovjeanstvu, Bog je Izraelu dao druge zakone, s ciljem da upravljaju njihovom posebnom zajednicom s Bogom. U njih ubrajamo graanske i zdravstvene zakone. No iznad svega obredni zakon ili rtveni sustav bio je posebno odreen kao duhovni blagoslov za Izrael. 3. Obredni zakon Obredni sustav stupio je na snagu odmah nakon to su Adam i Eva pali u grijeh (Post 3,21) i trajao je u doba patrijaraha, kad se Melkisedek javlja kao "sveenik Boga Svevinjega" (Post 14,18). Svrha mu je bila svakom vjerniku ukazati na dolazak Mesije i Spasitelja, pravu rtvu za njegov grijeh. Prije Mojsija nije nam poznat ni jedan pisani zakon o rtvama. Na Sinaju je praksa rtvovanja proirena, protumaena i ozakonjena. Obredni zakon, dan zbog prijestupa moralnog zakona, sastojao se od rtava i prinosa simbola ili tipova koje su ukazivale na budue otkupljenje. Njegova je svrha bila uiti grenike kako da unaprijed zamijete i prihvate buduu rtvu na kriu za grijeh. Bio je iskustveno pomagalo za razumijevanje i prihvaanje Kristova spasenja, u simbolima i tipovima, prije no to se ostvari rtva za to spasenje. 15

Ponekad ljudi prikazuju obredni sustav kao suprotnost Kristu. Naprotiv, on je bio uspostavljen da ukae na Njegovu savrenu rtvu na kriu (Heb 10,1). Njegova je poruka bila Krist. Njegovo je oekivanje bio Krist. I njegovo izraavanje vjere bilo je vjera u Krista. Meutim, obredni sustav je bio nesavren. Bio je samo tip, simbol, sjena budue stvarnosti. Nije mogao oistiti grenike od grijeha (rr. 1-4). Mogao je samo obeati da e spasenje doi prinoenjem i rtvom Bojeg Janjeta. Zakon o rtvama i obredima predstavljao je boanski uveden sustav bogosluja. Bio je kultna primjena univerzalnih naela sadranih na prvoj ploi moralnog zakona. Njegov je cilj bio da iskae poslunost Bogu i prihvaanje Njegovih odredbi za grijeh putem obreda, dok ne doe stvarnost simbolizirana u obredima i rtvama. Dok dijelove obrednog zakona nalazimo u Izlasku, Levitskom zakoniku i Ponovljenom zakonu, glavnina obrednih zakona nalazi se u Levitskom zakoniku, posebno u poglavljima 19. (Vidi Svetite.) Obredni zakon je bio obiljeen trima glavnim elementima: (1) njegovom didaktinom naravi, (2) njegovim zahtjevom za poslunosti i (3) njegovom privremenom naravi. Boja je namjeru bila iznositi plan spasenja po Isusu Kristu i vjernicima omoguiti da svoju vjeru u Njega i Njegovu buduu rtvu izraze ispunjavanjem propisa obrednog zakona. Njegova e vanost trajati samo dok na kriu Golgote ne bude prinesena prava rtva (Heb 9,10). C. Deset zapovijedi i Isusovo uenje Isus nije tajio svoj odnos prema tradicionalnom idovskom zakonu i Deset zapovijedi. Premda je predaju starih (Mk 7,1-13)smatrao upitnom, pa je ak nije ni odobravao, Isus je uzvisio Deset zapovijedi jasno potvrujui vjenost Dekaloga. 1. Jednakost deset zapovijedi Postavljajui pitanje o jednakosti Deset zapovijedi (Mt 22,35-40), jedan je zakonik postavio Isusu pitanje s namjerom da Ga kua: "Uitelju, koja je najvea zapovijed u Zakonu?" (r. 36) Zakonik je mislio na redoslijed vanosti. Rabinska tradicija smatrala je da kad god bi dolo do sukoba izmeu dviju zapovijedi, poslunost veoj oslobaala bi ovjeka od poslunosti manjoj. Za farizeje je prva ploa Zakona nadilazila drugu, tako da se ovjek lako mogao osloboditi sluenja drugima. Isusov odgovor se zasniva na dva temelja: na sadraju Pisma i nijekanju hijerarhije. Iz Pisma se pozvao na dva dijela iz Petoknjija: (1) na Ponovljeni zakon 6,5., gdje nalazimo zapovijed da ljubimo Gospoda i (2) na Levitski zakonik 19,18., gdje je naloeno da ljubimo svog blinjega. to se tie hijerarhije ovih zapovijedi, Isus je prihvatio postojanje dviju zapovijedi. Dok je prva bila "najvea" (Mt 22,38), druga nije bila nita manja. Bila je "toj

16

jednaka" (r. 39), jednaka (homoios) po vanosti i vrijednosti. Redoslijed nije doputa nikakav izuzetak: obje zapovijedi je trebalo jednako vriti. Naelo nadzora koje stoji iza moralnog zakona prve ploe sa etiri zapovijedi koje se odnose na Boga, i druge ploe sa est zapovijedi vezanih uz blinjeg jeste ljubav. Ova ljubav zahtijeva srce, duh i um: nas cijele. Iz Boje ljubavi proistjee moralni zakon, a odraz Njegove ljubavi u ovjekovu ivotu ukazuje na cilj cijelog Zakona. 2. Trajnost Deset zapovijedi Najizravnije Kristovo uenje o Bojem zakonu nalazimo u Propovijedi na Gori: "Nemojte misliti da samo doao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dooh da ih ukinem, ve da ih ostvarim. Jer, zaista, kaem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrica slova iz Zakona sigurno nee nestati, a da se sve ne ostvari." (Mt 5,17.18) Isus nije namjeravao ponititi ili ukinuti Zakon. Dok se fraza " Zakon i Proroke" odnosi na cjelokupnu Boju objavu u Starom zavjetu, "zakon" se odnosi na Toru ili Petoknjije, u ijem sreditu se nalazi zakon deset zapovijedi. U Mateju 5 Krist vieput spominje moralni zakon. Govorio je o zapovijedima (r. 19), o "pravednosti" (r. 20) i od duhovnom znaenju zapovijedi kao to su "Ne ubij!" (rr. 21-16) i "Ne ini preljuba!" (rr.27-30). Sve ovo jasno ukazuje na Dekalog. Isus nije uinio nita da ga poniti; On ga je ispunio. Krist je i sluatelje pozivao da ga ue i vre (r. 19). Pravi unitivatelji Zakona bili su knjievnici svojim tradicionalnim tumaenjima. U Mateju 15,1-6 Isus je to prikazao u vezi s petom zapovijedi Dekaloga. Isus je jasno prepoznao trajnost Deset zapovijedi. "Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrica slova iz Zakona sigurno nee nestati." (Mt 5,18) Zatim je rekao to oekuje od svojih sljedbenika: poslunost Zakonu. S obzirom na to ("stoga", r. 19), onaj tko "prekri i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i naui druge da tako rade, bit e najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok e onaj koji ih bude vrio i nauavao biti velik u kraljevstvu nebeskom" (r. 19). Isus je zatim nastavio objanjenjem zakona koji zabranjuju ubojstvo i preljub. Potovanje samo slova Zakona ne ostvaruje Boja oekivanja. Zakon se odnosi na vanjsko ponaanje kao i na unutarnje pobude. Ovdje je Isus jasno rekao da moralna definicija Zakona ne zavrava Njegovim uenjem, ve prelazi u Njegovo novo kraljevstvo vjenog ivota. Neto slino nalazimo u Isusovom razgovoru s bogatim mladim knezom (Mt 19,1626). Mladi ovjek je upitao Isusa to bi trebao initi da postigne vjeni ivot. Isus je odgovorio: "Vri zapovijedi"; a zatim je nabrojio: "Ne ubij! Ne ini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoi lano!" a to su zapovijedi Dekaloga. Ovdje je rabljena rije "zapovijedi" (entol), 17

dok su u Mateju 5,18.19 upotrijebljene obje, "zapovijedi" (entol) i "zakon" (nomos). Obje se odnose na isto: na Deset zapovijedi. U ovom razgovoru se vidi da je bila rije o odreenom zakonu. Mladi knez je vrio Deset zapovijedi, ali na legalistian nain kao neovisan, moralni, pravni kodeks. Nedostajalo mu je najvanije u Zakonu: Zakonodavac. "Slijedi me", rekao je Isus (Mk 10,21). No bogati mladi nije poao za Isusom; ostao je sa Zakonom i ovim je postupkom ostao u ranijoj izolaciji i nesigurnosti. Spasenje ne dolazi od kodeksa, ve od Zakonodavca, Spasitelja. Izraelu je to bilo poznato od davnine, ali je na to zaboravio. Budui da su izgubili pravo znaenje Deset zapovijedi, zaboravili su da su one bile otkrivenje Boje volje, poziv na prisnu zajednicu s Njim. Bojim autoritetom Isus je uio da se poslunost slae s potrebom da ovjek slijedi Krista. Ustvari oboje je tako povezano da jedno bez drugoga postaje samo gluma kranskog ivljenja. Legalistika poslunost odvaja ovjeka od Krista; prava duhovna poslunost Zakonu nije nita drugo do pravi nain ivota za kranina koji slijedi Isusa. Isus je zahtijevao poslunost Zakonu iz cijelog srca. Kad su farizeji doveli Isusu enu uhvaenu u preljubu, On je nije osudio, ve joj je rekao: "Idi i od sada ne grijei vie." (Iv 8,11) Ovaj dogaaj je imao veze sa Zakonom. Knjievnici i farizeji pokuali su sukobiti Mojsiju i Krista (r. 5). Podsjetili su Isusa da bi prema Mojsiji ena trebala umrijeti. Isus im je, ispisujui njihove grijehe u praini, rekao: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!" (r. 7) Da je Isus imao na umu ukidanje Deset zapovijedi, ovo bi bila savrena prilika da to objavi. Umjesto toga On je opratanjem potvrdio autoritet Zakona. Rekao je: "Ne grijei vie." (r. 11) To je bila Njegova poruka kad god bi oprostio greniku. Deset zapovijedi Bojeg moralnog zakona imale su isti autoritet koji im je Bog dao na poetku i poslunost svakoj od njih bila je jo uvijek potrebna. 3. Zapovijed o suboti Isus nije ukinuo subotu. Njegov sukob s izraelskim starjeinama oko subote pokazuje da je nastavio reformacijom, odbacujui idovsku tradiciju o nainu svetkovanja subote, ali nikada je ne ukidajui. Ovo je vidljivo iz rasprava o radu sobotom (Mt 12,1-8; Mk 2,23-28; Lk 6,1-5), lijeenja subotom (Mt 112,9-13; Lk 13,10-17; Iv 5,2-18; 9,1-34) i istjerivanja demona subotom (Mt 1,21-27; Lk 4,31-37). Ovom reformacijom Isus je pokazao da je On, a ne farizeji, Gospodar subote (Mt 12,8). On je smatrao da je subota blagoslov za ljudsku obitelj (Mk 2,27), kao to je to bila namijenjena od poetka (Post 2,1-3). On je potovao i svetkovao subotu prisustvovanjem vjerskim sastancima i pouavanjem na njima (Lk 4,16). Njegovi najblii sljedbenici nastavili su potovati subotu i nakon Njegove smrti. Pripremili su 18

"miomiris i pomast", a "u subotu se nisu micale ene prema propisu (Zakona)" (Lk 23,56). (Vidi Subota.) D. Zakon kod Pavla Pavlov pogled na Zakon vidljiv je u njegovu vrenju Zakona, posebno u svetkovanju subote, kao i u njegovom uenju. O njegovoj osobnoj poslunosti Zakonu itamo u Djelima apostolskim. Njegovo uenje o Zakonu nalazimo u njegovim pismima mladim crkvama koje je osnovao. Neki od ovih tekstova o Zakonu su pogreno shvaeni; stoga im posveujemo posebnu pozornost. 1. Pavlovo svetkovanje subote Djela apostolska pokrivaju razdoblje od Kristova uskrsnua do Pavlovog utamnienja oko trideset godina kasnije. Unato tome to su neki govorili da je Zakon na kriu proglaen nevaeim, Pavao je vrio Deset zapovijedi. Luka biljei nekoliko sluajeva u kojima je Pavao bogoslubovao u subotu. U Antiohiji u Pizidiji, na svom prvom misionarskom putovanju, apostol (sa suradnicima) "u subotu uoe u sinagogu te sjedoe" (Dj 13,14). Pavao u sinagogu nije uao kao propovjednik ve kao vjernik, to je za prve krane bilo u redu. Pavla su pozvali da govori i njegova je vijest bila toliko snana da se "sljedee subote skupi gotovo sav grad da uje rije Boju" (r. 44). U Filipima, na svom drugom misionarskom putovanju, Pavao je u subotu otiao do mjesta molitve izvan grada, pored rijeke (Dj 16,13). I ovdje, premda nije postojala sinagoga, Pavao je doao na bogosluje, ne samo zato da govori idovskim sluateljima. On je bio svetkovatelj subote. Luka je zapisao da je u Solunu u sinagogu dolazio tri subote za redom (Dj 17,1.2). 2. Pavlovo uenje o Zakonu Pavao se slui rijeju "zakon" na razliite naine. Moe se odnositi na Mojsijev zakon (Gal 4,21), na cijeli Stari zavjet (1 Kor 14,21), na Deset zapovijedi (Rim 2,17-23; 7,7; 13,810) ili na neki naroiti zakon kao onaj koji vezuje mua i enu (Rim 7,2). On uzima rije "zakon" (nomos) i u slikovitom smislu, kao kad govori o "zakonu" zla (r. 21) ili "zakonu grijeha" (r. 25; vidi i Rim 8,2; Gal 6,2). Premda svaki put kad koristi ovaj izraz Pavao ne daje preciznu definiciju, obino je njegovo znaenje vidljivo iz konteksta. Pavao nikad o "zakonu" ne govori u mnoini; zakon je uvijek jedan, otkrivenje Boje volje. Zakon, jo odreenije Dekalog, predstavlja boanski propis. On je iva Boja volja. Ova znaajka Zakona vodi Pavla do jasnog zakljuka: Zakon se ne moe ukinuti. "Ukidamo li

19

tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrujemo." (Rim 3,31). Vjernik je "po zakonu vjere" posluan Zakonu (r. 28). Premda je Zakon prikazan dobrim i pravednim (Rim 7,12), on ne opravdava niti spaava. Ako je opravdanje vjerom, onda ne moe biti Zakonom. Opravdanje obnova grenikova raskinutog odnosa s Bogom vodi ovjeka iz neovisne, buntovne i grene odvojenosti u smirenu prisnu zajednicu s Bogom. Ona se postie samo po Isusu Kristu, jedinom sredstvu opravdanja. ovjek Ga prima samo vjerom (Rim 5,1-10). Tko god se pokuava opravdati djelima, ivi "pod Zakonom", a ne "pod milou" (Rim 6,14). Da bi bio pravedan, ovjek mora biti savreno posluan Zakonu. No grenik je pred Zakonom nesavren i ne moe se opravdati djelima. Da bi to izbjegao, grenik mora vjerom prihvatiti Isusa Krista. To to je Pavao odbacio Zakon kao sredstvo opravdanja ne navodi ga da odbaci poslunost Zakonu kod opravdanog grenika, koji je sada pomiren s Bogom i hodi po Duhu. I to zato to se po Isusu Kristu "pravedni zahtjev Zakona" moe ostvariti "u nama, koji ne ivimo po tijelu, nego po Duhu" (Rim 8,4). Ovakva vrst poslunosti mogua je samo za grenika koji je u Kristu i s Njim vjerom ivi po Duhu. a. Svrha Zakona. U Rimljanima 7,5-12 Pavao raspravlja o uinku Zakona. Zakon nikoga ne ini grenikom; to ini grijeh. Zakon donosi spoznaju o grijehu i uzrokuje da grenik postaje svjestan da ivi u grijehu. Zakon (nomos) je "izazvao" "grene strasti" (r. 5, DF). Protivno tomu to grenik stalno umanjuje znaaj i posljedice grijeha, Zakon ini da grenik vidi njegovu stvarnu veliinu. Pavao ovdje pokazuje o kojem zakonu govori: o onome koji kae "Ne poeli!" (r. 7). Deset zapovijedi nisu grene. Piui tri desetljea poslije kria, Pavao u njima ne nalazi nita loe. Zahvaljujui njima Pavao je saznao za grijeh. Bio je prisni poznanik grijeha i grenog iskustva. Problem grijeha nije u Zakonu, ve u pojedincu. Kad ne bi bilo Zakona, grijeh bi i dalje postojao, ali pojedinac ne bi imao osjeaj krivnje. Zakon je donio krivnju; zlo nije u Zakonu nego u greniku. Grijeh stvara osjeaj krivnje; Zakon je stvara u ovjekovu umu. "Stoga: Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra." (r. 12) Pavao ovdje oito govori o zakonu Deset zapovijedi. Grenik nije svet ni pravedan ni dobar, i Zakon to pokazuje. Zakon osuuje grijeh, ali Isus svojom smru oslobaa grenika "od Zakona"; tako grenik moe sluiti Bogu, posluan Njegovom Zakonu "u novosti Duha" (r. 6, DF). U Galaanima 3,19-29 Pavao ponovno raspravlja o svrsi Zakona. Od Abrahama nadalje sredite povijesti Izraela bio je Savez, Boja obeanja. Sr Abrahamova odgovora bila je vjera. Kasnije je Bog Izraelu dao Zakon, opsean ivotni sustav koji im je pomogao u 20

razumijevanju naravi, doivljaju i dosegu vjere (rr. 15-18). Zakon, ovaj ivotni sustav, nije trebao nadomjestiti obeanje niti ga je trebao ukinuti. Njegov cilj je bio stvoriti pravednost ili ivot. A ivot je mogao doi samo preko obeanja, vjerom u Krista. idovski sustav trebao je biti "uvar" ili "nadziratelj" (DF), pedagog (paidaggos, r. 24). Paidaggos nije bio uitelj (didaskalos) ve rob koji je pratio djeaka u kolu da ga zatiti, da mu pomogne nositi opremu i da ga ui pristojnom vladanju. Zakon cjeloviti idovski ivotni sustav nije bio protiv obeanja niti ga je ikada nadvisio (r. 21). Kakva bi to bila ironija da pedagog, rob obeanja, postane djetetu gospodar. Kad je doao Krist, obeani ivot vie nije bio obeanje, ve potpuna stvarnost (rr. 27.29). Stoga idovski ivotni sustav vie nije bio potreban (r. 25). Vie nee biti idovskog i neznaboakog naina ivota. Bit e samo sinova i keri, Abrahamovih "potomaka" i "batinika" vjerom. Bit e samo jedan nain ivota, ne vie usredotoen u "Zakonu", ve u "obeanju", kranski nain ivota, potpuno usredotoen u Krista. "Zakon" dan 430 godina nakon obeanja Abrahamu, nadziratelj za idove, ali ne vie za krane, nije bio moralni zakon posebice, ve cjelokupni idovski ivotni sustav. Kranstvo bez zakona bilo bi amoralno ili nemoralno, a ono to nije. Kranstvo je udoredan nain ivota, ivot "obuen" u Krista. Glagol endu (staviti na se ili obui) znai preuzeti karakteristike, vrline i/ili namjere od drugoga i postati kao osoba koju oblaimo. Postati slian Kristu nikada ne moe izvesti ivot koji bi bio suprotan zakonu deset zapovijedi, kojemu je Krist u cjelini bio posluan. b. Zakon i sloboda u Galaanima poslanici. Glavna tema Poslanice Galaanima je sloboda u Kristu. Krist je sebe predao na kri da nam osigura slobodu (Gal 1,4). Stoga je osnova kranske etike i ponaanja sloboda (5,1), a kranski poziv idovima i neznabocima je na slobodu (5,13). Premda sloboda u kranstvu nije iscrpiva definicija, treba dati odreeno objanjenje. Sloboda kranskog naina ivota u suprotnosti je s tradicionalnim idovskim nainom ivota robovanja Zakonu (Gal 3,13; 4,3.5.9), poganskom nainu ivota i robovanju ljudskim poudama (Gal 1,4; 5,13.24). U Galaanima Pavao uzima etiri grke rijei da oslika slobodu iz razliitih kutova gledanja. Svaka pomae razumijevanju slobode i Zakona. (1) Exaire. Gledano iz perspektive Boje volje (Gal 1,3-5), sloboda znai osloboenje, izbavljenje od zle sile koja vlada u "sadanjem svijetu". Ovo spasenje zahtijeva zajedniko djelovanje Boga Oca i naega Gospodina Isusa Krista, "koji je sam sebe predao za nae grijehe" (r. 3; usp. Gal 2,20; Ef 5,2.25; 1 Tim 2,6; Titu 2,14), kojega je i Boga dao da nas spasi (Rim 4,25; 8,32; usp. Iv 3,16). Isus Krist je rekao da je ovo izbavljenje bilo stvarni cilj 21

Njegove misije: Doao je "da dadne ivot svoj kao otkup mjesto svih" (Mk 10,45; usp. Iz 53,5.6.12). Osloboenje kao spasenje ljudskog roda, zajedno s Kristovim djelom u njegovu ostvarenju, bilo je "u skladu s voljom Boga, Oca naega" (Gal 1,4). To je u skladu sa starozavjetnim uenjem da su oboje, spasenje u Psalmu 119 takoer definirano kao osloboenje i zakon (Tora) doli Bojom voljom. Meutim, u Isusovo vrijeme poslunost Tori vie nije znaila pokoravanje Bojoj volji, jer su je idovske starjeine pretvorile u tegotan kultni i moralni kodeks, koji je sada postao kontrolno naelo za naciju i svakog pojedinca. Kao takva ona vie nije djelovala u prilog spasavanju, ve ropstvu. idovima je bilo potrebno osloboenje od takvog koncepta. Takvo osloboenje nije moglo doi od Zakona, kojega su pretvorili u silu koja zarobljava, ve od Krista, po vjeri, tog naela zajednitva koje nas povezuje sa Spasiteljem (Gal 2,16-21). (2) Eeleutheria. Gledano iz perspektive poslunosti istini, sloboda znai istinsku slobodu (r. 4; Gal 5,1-13; usp. Rim 8,21; 1 Kor 10,29; 2 Kor 3,17). Pavlova misao poinje biografskim dijelom Galaana. On izvjeuje o lanoj brai koja su ga uhodila da vide je li u obrezanju posluan zakonu. Budui da je ve imao slobodu u Kristu, odbio je vratiti se u ropstvo. Nije se "pokorio" zakonu, ve "istini Evanelja" (Gal 2,3-5.14; usp. 2. Kor 11,10; Kol 1,5). U sukobu koji je izbio u Antiohiji, Pavao je prekorio Petra to nije iao "ravno, po istini evanelja" (Gal 2,14 DF). Prema grkom tekstu Petar i njegovo drutvo ne "hode ravno" u istini evanelja. Njihovo ponaanje nije bilo postojano, iskreno; bili su licemjeri prikazujui jedno a radei drugo. Osim prihvaanja i poznavanja istine, uz istinu evanelja ide pravilno ponaanje. U 2. Korinanima 11,10 Pavao govori o "Kristovoj istini". U Koloanima 1,5.6 rabi slian izraz: "Rije istine evanelje". Istina evanelja je Krist, Njegova volja, Njegova rije: volja koja donosi slobodu, rije koja donosi "plod". U ovom kontekstu plod se odnosi na kraninovo vladanje i misiju. Evanelje zahtijeva pokornost Kristu. Ono ini Krista odluujuom snagom u ivotu kranina. Za idove ova je snaga bila u Zakonu; za neznaboce to su bile njihove poude; za krane bila je sam Isus Krist. Zakoni i poude rezultiraju ropstvom; Krist daje slobodu. Kranska sloboda nije razuzdanost. Naprotiv, ona je postojana, istinski predan i pravedan nain ivota. Razlog tome je to kranin ne donosi moralne odluke kao rob pouda ili pravila, ve kao slobodna osoba u Kristu. Budui da je volja kranina sjedinjena s Kristovom (Gal 2,20) i osnaena Svetim Duhom, kranin moe odluivati i djelovati u

22

skladu s plodom Duha (Gal 5,22.23). Svi vanjski postupci krana rezultat su novog odnosa u slobodi s Kristom. Iz tog razloga sloboda je veoma vana i kranin u njoj treba biti "nepokolebiv" (r. 1) Ovaj se koncept ponovno javlja u etikom dijelu Poslanice, gdje Pavao govori o slobodi u kontekstu poslunosti istini (rr. 1-15). On objanjava da su svi koji su se vratili u ropstvo idovi pod Toru, neznaboci pod poude "prekinuli s Kristom" (r. 4). Jer u Kristu vai samo jedno, a to je "vjera ljubavlju djelotvorna" (r. 6, DF), koja je isto to i "pokoravati se istini" (r. 7). Zahvaljujui vjeri kranin je slobodan voljeti. Meutim, toj slobodi prijeti jedna opasnost: tijelo (r. 13). Kad je Izraelu dao svoj Zakon, Bog je elio da se ujedine s Njim pod Njegovom voljom. No u Zakonu je postojala opasnost od legalizma koji bi Zakon, a ne Boga, uinio odluujuom moralnom snagom u ivotu. Kad je Krist doao da oslobodi sva ljudska bia, pojavila se opasnost od razuzdanosti, koritenja slobode kao prilike za tijelo (r. 13). Ova se opasnost javlja zato to zlo koristi svako mogue sredstvo da ovjeanstvo podvrgne svojoj vlasti. Na sreu zlo je ogranieno; ono se ne moe posluiti Bogom Ocem, Sinom i Svetim Duhom da ovjeanstvo uini robovima zlih sila. Zbog toga, dok s jedne strane eliminira Toru i strasti kao vladajue sile u ivotu kranina, Pavao nije mogao niti htio eliminirati Kristovu snagu. Postoji moralan kranski ivot, ivot kojim po vjeri ljubav vlada u slobodi. To je Boja ljubav koja poziva k slobodi (r. 13), Kristova ljubav koja osigurava slobodu (r. 1) i ljubav Svetog Duha koja donosi plod (rr. 22.23) poslunosti istini. Kranin je posluan istini (r. 7), ravna se po Duhu (r. 25, DF) i ispunjava Kristov zakon (r. 14). (3) Exagoraz. Ova rije u Galaanima 3,13 i 4,5 predstavlja slobodu iz perspektive Kristova djela i ukazuje na otkupljenje. Ovom je rijeju sloboda definirana mnogo perciznijim izrazima, da obuhvati oboje, situaciju iz koje je kranin osloboen, prokletstvo Zakona, i novu situaciju postignutu takvom slobodom, odnosno usvojenjem u Boju obitelj. Biti slobodan od Zakona znai biti otkupljen od njegova "prokletstva" (Gal 3,13). Pavao kae da su oni koji pripadaju djelima Zakona "pod prokletstvom" (r. 10). Ovaj izraz Pavao koristi samo ovdje; njime eli rei da je otkupljenje sloboda od robovanja "prirodnim silama svijeta" (Gal 4,1-9.21-25; 5,1; usp. 2,4.5). S druge strane idovi su bili pod "prokletstvom" Zakona. Ovo prokletstvo nije moglo biti ni Zakon ni neposlunost njemu, jer sam Krist je postao "za nas prokletstvom" (Gal 3,13), odnosno On je na sebe uzeo boansku osudu za grijeh, da bi vjernik mogao primiti Abrahamov blagoslov i obeanje Duha (r. 14). Pavao navodi etiri starozavjetna teksta da pokae u emu je prokletstvo Zakona (Pnz 27,26; Hab 2,4; Lev 18,5; Pnz 21,23). On ne govori o radikalnom razdvajanju vjere i Zakona, 23

ve o radikalnom razdvajanju prokletstva i opravdanja. Prokletstvo je posljedica za onoga "koji ne bude drao rijei ovoga Zakona i vrio ih" (Pnz 27,26). Za zloinca se prokletstvo sastojalo u tome to ga je ekala smrt vjeanjem o stablo (Pnz 21,22.23). Prokletstvo nije bilo Zakon, ni sama neposlunost, ve posljedica neposlunosti, smrt. Zakon je imao cilj da zatiti ivot; onaj koji ga vri ivjet e (Lev 18,1-5). No ljudski je rod bio neposluan Zakonu, i neposlunost je donijela smrt. Pod takvim uvjetima postojao je samo jedan nain da se dobije ivot: vjera (Hab 2,4). Meutim, ovjeanstvo nije moglo ivjeti ivotom vjere, jer se nalazilo pod prokletstvom Zakona. Ono je mora prvo moralo biti osloboeno tako to je Krist postao prokletstvo za nas. Krist nije bio zloinac, ali se s Njim postupalo kao sa zloincem, da bi se s nama moglo postupati kao da nismo bili zloinci. Svojom smru Krist nije ukinuo Zakon ili poslunost njemu. Krist je oslobodio one koji su bili pod prokletstvom Zakona, uzimajui na sebe njegovo prokletstvo. Umro je na mjesto prokletih. Onaj tko je osloboen prokletstva Zakona vie nije rob ve Boji sin. Posljedica slobode je novi odnos u kojem ga je sam Bog posinio; u tom odnosu dijete Zakonodavca uiva u poslunosti Bojoj volji izraenoj u Deset zapovijedi. Time vjernici dobijaju sve to pripada Bogu; oni postaju Boji "batinici" (Gal 4,5-7), ne robovi "pod Zakonom", ve gospodari (Kyrios) "svega" (r. 1), i sinovi i keri pod Duhom (r. 6). Oni se neiskaznom zahvalnou raduju ovom novom stanju i, zahvaljujui Kristu koji obitava u njima, vre Boje zapovijedi. (4) Stauro. U Galaanima 5,24 i 6,14 sloboda je definirana rijeju "razapeti". Ovdje nalazimo znaenje slobode i Zakona u kontekstu kraninova naina ivota ivota novog stvorenja. Onaj tko pripada Kristu "razapeo" je tijelo (Gal 5,24) i svijet je njemu "razapet" (Gal 6,14). Pojam raspee predstavlja etiku slobodu koja uva volju. Dragovoljna smrt tijelu, ukljuujui poude i elje, odluka je volje. Ovaj tekst je tijesno povezan s Galaanima 2,19.20., gdje je osobno duhovno raspee iskustvo zajednitva s Kristom. U toj zajednici smrt nije unitenje volje, ve poetak novog ivota. Radi se o nainu ivota odreenog od strane Bojeg Sina i voenog dragovoljno vjerom. U tom kontekstu je Zakon definiran kao ivjeti i hoditi po Duhu (r. 25). Citirajui Stari zavjet, Pavao definira Zakon kao ljubav ( r. 14). Zatim objanjava njezino znaenje: ivjeti po Duhu (r. 16). A ivjeti pod Duhu znai biti slobodan od Zakona (r. 18) i od pouda (r. 24). To znai odbaciti i idovske i neznaboake sustave. Legalizam i rasputenost se protive Bogu, jer zauzimaju Njegovo mjesto kao odluujua snaga volje. Bog nije dao Zakon kao skup pravila koje treba potovati, ve kao otkrivenje svoje volje. Bog je dao slobodu, ne za rasputenost, ve da osigura djelovanje ovjekove slobodne volje. Pavao ne otklanja Boju volju ili djelovanje ljudske volje. On objanjava da je 24

jedini nain za usklaivanje ovih dviju volja ivjeti u Duhu. Takav ivot zahtijeva da drimo korak s Duhom, da nas Duh zauzdava (stoiche, Gal 5,25). Ovdje se istie Duh. On vodi volju. Zbog toga Pavao potvruje da je razapeti se svijetu i imati svijet razapet sebi, ili hoditi u Duhu, "mjerilo" kranstva (Gal 6,16). Mjerilo novog stvorenja (r. 15) zakon ljubavi (Gal 5,14), zakon Kristov (Gal 6,2), istina (Gal 5,7) ima jasnu etiku zadau. Starozavjetni Zakon i zakon Kristov vezani su uz rije "ispunjen" . Deset zapovijedi trebaju biti ispunjene pod moralnom obvezom ljubavi (Gal 5,14; 6,2). Tekst kojim se Zakon definira kao ljubav je Levitski zakonik 19,18., koji govori o ljubavi prema blinjemu. Stoga se ovaj Zakon moe odnositi samo na Deset zapovijedi. I vie od toga, Pavao govori o tome da ga treba ispuniti cijeloga, ne samo jedan njegov dio (Gal 5,14). Spominjanje Zakona u Galaanima 5,3 razlikuje se od Zakona u 5,14. Usmjerenje je drukije: prvi je usmjeren na kultne zakone; drugi na moralni zakon. U oba teksta govori se o cijelom Zakonu, ali razliitim rijeima. Fraza "sav Zakon" u retku 3 (holon ton nomon) odnosi se na cjelokupne propise Tore, ak i one najbeznaanije. Pavao kae da oni koji su odobravali obrezanje trebaju potovati cijelu Toru, ukljuujui kultne zakone. U retku 14 grki izraz je pas nomos, koji ukazuje na potpunost izrazima kvalitete a ne kvantitete, ime pozornost usmjerava na stvarnu kvalitetu moralnih naela. Jo jedna zamjetna razlika izmeu ova dva teksta o Zakonu vezana je uz ono to se treba uiniti sa Zakonom. Izraz rabljen u odnosu prema obrednom zakonu jeste "izvriti" (poie); on je usmjeren na ovjekova djela. Izraz vezan uz moralni zakon i "zakon Kristov" (Gal 6,2) je "ispuniti" (plro); on je usmjeren na djelo Svetoga Duha. Kontekst potvruje ovu Pavlovu razliku. Vriti Zakon ukazuje na ljudsku inicijativu i djelovanje; ispuniti zakon je inicijativa i djelo Duha. Pavao u biti kae da ispunjenje Deset zapovijedi moe biti potpuno samo zahvaljujui djelovanju Svetog Duha. Poslunost je plod Duha. U Galaanima nas Pavao vraa na poetak, prije objave Tore. On istie da je ono to je vano u kranskom moralnom ivotu, spoznaja i ispunjenje Boje volje po Duhu. To je istina izraena moralnim pojmovima. Tu je Kristov Zakon. Jedina razlika izmeu moralnog zakona Tore i Bojeg Zakona nalazi se u nainu na koji su ga idovi drali, ili"vrili" legalistiki i naina na koji su krani bili ueni da ga ispune bez legalizma, samo vjerom u djelovanje Svetoga Duha, kao zahvalno pokoravanje volji samoga Boga. c. Problematini ulomci. Premda je jasno da Pavao podupire Zakon, posebno Deset zapovijedi, neke od njegovih izjava kao da podupiru miljenje da je Zakon poslije raspea prestao vaiti. Tri takva ulomka zasluuju briljivo prouavanje.

25

(1) Rimljanima 10,4. Ovdje Pavao tvrdi: "Jer dovretak je Zakona Krist na opravdanje svakomu tko vjeruje." (DF) Fraza "dovretak Zakona" mogla bi se razumjeti kao "kraj Zakona", sugestija da Zakon vie ne e vaiti. Meutim, trebamo voditi rauna o dvije stvari: kontekstu fraze i grkoj rijei za "dovretak", "kraj". U ovom ulomku Pavao opisuje svoje sunarodnjake koji su u velikoj mjeri propustili dosei spasenje. Oni slijede Mojsijev zakon, ali ne u vjeri, i nisu uspjeli postii pravednost. Ustvari, spotakli su se o "kamen spoticanja". Pokuavajui se opravdati pomou Zakona, oni su propustili vidjeti Krista kao Onoga na koga je ukazivao Mojsijev zakon sa svojim obredima i rtvama (Rim 9,3010,4). Rije telos je bogata znaenjem: od dovretka do ispunjenja i obveze prema nekom cilju. U Novom zavjetu osnovno je znaenje vezano zu "ispunjenje"; meutim, telos se moe prevesti i kao namjera ili cilj, svrha ili rezultat, kraj ili dovretak. Svakako trebamo drati na umu da su svrha i rezultat, namjera i cilj dvije strane iste kovanice. U 1. Timoteju 1,5 rije telos je upotrijebljena u frazi "svrha je spomenutog naloga: ljubav". Dakle, ljubav je namjeravana posljedica naeg propovijedanja. Stoga moemo smatrati da se "dovretak" (telos) u Rimljanima 10,4 odnosi na Krista kao Onoga na koga je ukazivao cjelokupni idovski ritual ili zakon. Krist je bio ispunjenje starozavjetnih slika i simbola, vrhunac Tore, a ne Onaj koji e ukinuti Zakon i uiniti kraj vaenju Bojih zahtjeva za ljudska bia. (2) Efeanima 2,14.15. U vrlo osjeajnom opisu naina na koji je Krist sruio pregrade koje su sprjeavale neznaboce da postanu Boji narod, Pavao potvruje da Krist "pregradu koja ih je rastavljala neprijateljstvo srui u svome tijelu, tim to uniti Zakon zapovijedi s njegovim odredbama, da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga ovjeka, tvorei mir". Kranin vie ne mora biti "otuen" i bez obeanja i nade (r. 12). Svojom smru Krist je idove i neznaboce povezao u jednu kransku crkvu. Da bi to postigao, On je ukinuo "Zakon zapovijedi s njegovim odredbama" (na grkome: "zakon zapovijedi koji se sastojao od odredaba"). U Djelima apostolskim itamo o tekoama da neznaboci i idovi postanu jedan narod. Petar je samo zahvaljujui Bojem nalogu u vienju bio spreman odnijeti evanelje neznabocu Korneliju (Dj 10,9-20). Na Jeruzalemskom saboru glavno pitanje je bilo trebaju li neznaboci postati idovi prije no to ih prihvate u kransku zajednicu (Dj 15,1-29). Neki su vjernici ili tako daleko da su rekli: "Treba pokrtene pogane obrezati i narediti im da vre zakon Mojsijev." (r. 5) Nakon mnogo raspravljanja, voe Crkve i Sveti Duh su se sloili da obrezanje nije potrebno; krani iz neznabotva trebaju se uzdravati od mesa rtvovanog idolima, od krvi i od bluda (r. 29). Time to od njih nisu traili da slijede idovske obrede, 26

voe su nesumnjivo otvorile vrata neznabocima. Oni svoje zajednitvo ne bi mogli proiriti na one koji nisu vrili kultni ritual, da Krist nije otvorio novi i bolji put, uklanjanjem obreda i cermonija kao to su obrezanje, obredna pranja i rtve. (3) Koloanima 2,13.14. U Koloanima 2 Pavao opisuje udo spasenja koje im je Krist osigurao. Zajedno s Njim ukopani u krtenju, oni su u Kristu i obrezani (rr. 11.12). Bili su "mrtvi zbog prijestup i neobrezanosti", ali ih je Bog oivio. On im je oprostio grijehe i "izbrisao zadunicu koja propisima bijae protiv" njih. To je uinio slikovito "pribivi je na kri" (rr. 13.14 DF). Zahvaljujui Kristovoj pobjedi nad silama zla, Koloani su sada bili slobodni uivati blagoslove spasenja (r. 15). Kljuna rije u ovom ulomku je "zadunica", prijevod grke rijei cheirographon, koju u Novom zavjetu nalazimo samo na ovome mjestu. Iz nebiblijske literature znamo da je cheirographon bio dokument svojeruno napisan kao dokaz obveze, dakle zadunice ili obveznice. Prema tome, ono to je Isus slikovito razapeo na kri bila je osuda koju su ljudska bia zasluila grijehom. Ovaj dug ili osuda prikazana je i kao pravni zahtjev na na raun. Ne samo to je bio neprijateljski raspoloen prema nama, ve se ovaj dug sastojao od propisa koji su bili protiv nas. Zanimljivo je to ova fraza, koja opisuje obveznicu, ukljuuje jedan od samo dva sluaja Pavlove uporabe grke rijei dogma, "miljenje" ili "dekret"; drugi nalazimo u Efeanima 2,15. U oba teksta oito se misli na sustav propisa. U Efeanima ovi se propisi odnose na ritual koji je idove odvajao od neznaboaca, posebno na obrezanje. Kontekst u Koloanima 2,14 pokazuje da se propisi odnose na obredne blagdane i hranu (r. 16; vidi Subota). U oba sluaja dogma je povezana sa idovskim obrednim zakonom. Kristovom smru obredni zakon, koji je ukazivao na Krista kao vrhunac cjelokupnog pravnog sustava, doao je kraju. Vie nije bio potreban. No to se ne moe rei za moralni zakon, ukljuujui Deset zapovijedi, koje su prikaz Bojeg vjenog karaktera. S potpunom sigurnou moemo zakljuiti da u ovim tekstovima nije reeno nita, niti ak nagovijeteno, o ukidanju moralnog zakona. E. Zakon u Ivanovim spisima Ivan, posljednji od preivjelih apostola Isusa Krista, bio je posljednji novozavjetni pisac. Svoje Evanelje, Poslanice i Otkrivenje vjerojatno je napisao u posljednjem desetljeu prvog stoljea. Tako su njegovi spisi nastali oko trideset godina nakon sinoptikih Evanelja. No u odnosu na ostala Evanelja, Ivanovo Evanelje ne pokazuje neku stvarnu razliku u nainu na koji iznosi Isusovo uenje o Zakonu. 1. Zakon u Evanelju po Ivanu

27

Ve smo govorili o Ivanovom Evanelju u dijelu o Kristovom uenju o Zakonu (II. C). U ovome dijelu cilj nam je razmotriti Ivanovo razumijevanje Zakona. Nain na koji Ivan prenosi Isusov ivot i uenje mogao bi osvijetliti njegovo razumijevanje Deset zapovijedi. On bi takoer moglo ukazati na promjene u kranskoj spoznaji Zakona i stajalita prema njemu. Ivan se slui rijeju "zakon" ee od Mateja. Kod Ivana se javlja etrnaest, a kod Mateja osam puta, no unato tome pitanje zakona ne zauzima toliko sredinje mjesto u Ivanu koliko u Mateju. Ivan je upotrijebio rije "zakon" (nomos) kao oznaku za Petoknjije (Iv 1,45), cijeli Stari zavjet (10,34), Mojsijev zakon (7,23), pravne propise (18,31) i Deset zapovijedi (1,17; 7,19). S druge strane, izmeu desetog i petnaestog poglavlja Ivan rabi rije entol, "zapovijed" deset puta. Izmeu ostalog tu je "nova zapovijed" u Ivanu 13,34 i dva teksta o vrenju Kristovih zapovijedi (Iv 14,15; 15,10). Ovaj je dio Evanelja u izvjesnom smislu produetak uporabe entol u Ivanovim poslanicama. Ivanovi spisi ne pokazuju takvu raspravu kranske zajednice o Zakonu kako je to vidljivo iz Pavlovih spisa. Nema sumnje u vjerodostojnost Zakona. S obzirom na ovu spoznaju za oekivati je da Ivanovo spominjanje Zakona nije kontroverzno i ne tako izravno kao to je Matej zapisao Isusove rijei, na primjer one u Propovijedi na Gori o vjenosti Zakona (Mt 5,18). Ivan nema potrebe rei kranskoj zajednici da su vjernici obvezni ispuniti Zakon, jer je to injenica. Ivan u svom Evanelju biljei dva sluaja kad su idovske starjeine optuile Isusa za krenje subote. Prvi je bio ozdravljenje uzetoga u Bethesdi (Iv 5,1-16), a drugi ozdravljenje slijepca kod ribnjaka Siloe (Iv 9.1-41). U prvom dogaaju Ivan prikazuje Isusa kako odgovara na optube: "Otac moj neprestano radi, zato i ja radim." (Iv 5,17) Glagolski oblik ukazuje na javnu ili formalnu obranu. Isus se branio, negirajui optubu da je prestupio etvrtu zapovijed. On je te subote jednostavno obavljao Oev "rad", djelo stvaranja i spasavanja. Glagol kojim se Ivan slui za opis rad Oca i Sina je ergazomai, kojeg Ivan koristi da ukae na Kristovo spasiteljsko djelo (r. 17; 6,32.35; 9,4), a na drugim mjestima se odnosi na ljudska bia kad je rije o djelima koja su "uinjena u Bogu" (Iv 3,21; usp. 6,28) ili pribavljanju hrane koja ima trajnost za vjeni ivot (6,27). Boje djelo nije bilo pribavljanje svakidanjeg kruha, ve obavljanje zadae. Otac i Sin "rade" da se nita ne izgubi (rr. 38.39); oni rade na spasavanju svijeta (Iv 4,34; 9,4; 12.49.50). Budui da misionarska djela subotom nisu bila zabranjena, Isus je bio u savrenom skladu s etvrtom zapovijedi moralnog zakona. U Ivanu 9 Isusa osuuju to je kod ribnjaka Siloe subotom izlijeio slijepca. Njegovi su neprijatelji rekli: "Ovaj ovjek ne dolazi od Boga: ne svetkuje subote." (r. 16) Takoer su 28

potvrdili: "Mi znamo da je taj ovjek grenik." (r. 24) Ali Isus nije mogao prihvatiti da Njegovi neprijatelji imaju pravo suditi. Stoga je objavio: "Radi suda dooh na ovaj svijet, da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!" (r. 39, DF) Isus je bio jedini sudac, jer je ivio u poslunosti Zakonu; nije bio grenik i Otac je sav sud prepustio Njemu (Iv 5,22.30). Izvrenje presude e doi "u posljednji dan" za one koji ne vjeruju i ne prihvate Kristovu rije, koja je Boja zapovijed (Iv 12,48). U oba sluaja Isus nije prihvatio optubu da kri subotnji zakon. Iscjeljenje uzetoga i slijepca bilo je samo dio Njegove boanske aktivnosti. On je imao pravo spasavati i suditi ljude. 2. Zakon u Ivanovim poslanicama U poslanicama Ivan nikad nije upotrijebio rije nomos, "zakon", u jednini, tako esto rabljenu u ostalom Novom zavjetu. Namjesto nje posluio se rijeju entol, "zapovijed". Od osamnaest puta, koliko je rije entol rabljena, deset puta to ini u jednini, a osam puta u mnoini. Boja zapovijed je tijesno povezana s vjerovanjem u Krista, Njegovu misiju, Njegovu ljubav i Njegovu mo da d vjeni ivot: "A njegova zapovijed je ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio." (1 Iv 3,23) Vraajui se u Ivanu 13,34na "novu zapovijed", ostarjeli apostol je prikazao sadraj ove posebne zapovijedi: ljubav (1 Iv 2,7.8). Ova nova zapovijed, koja je bila nova samo u smislu obnove i stvarnosti njezina ispunjenja, poziva krane da ljube jedan drugoga i Boga (1 Iv 4,21; 2 Iv 5). I spominjanje ljubavi u novoj zapovijedi nije novo, jer je bila ukljuena u upute to ih je Bog dao preko Mojsija (Lev 19,18). Zato Ivan moe rei da ne pie "novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste primili od poetka". No ona je nova u smislu to sada djeluje u preobraavanju vjernika da postanu slini Kristu (1 Iv 2,7.8). Premda je Boja zapovijed jedna, ona je i mnoina, Deset zapovijedi Njegovog moralnog zakona. Ivan naglaava njihovo vrenje. Ivan pet puta uzima rije tre, vriti, prakticirati, striktno drati. Ova rije izraava ideju pokoravanja unutarnjih ciljeva ljudskih elja i postupaka Bojoj volji kako je objavljena u zapovijedima. Zbog toga Ivan opisuje Boje zapovijedi i kao put ivota, Isusov put ivota. Ivan poziva "izabrane" da ive "prema njegovim zapovijedima" (2 Iv 6). Osim toga, vrenje zapovijedi je dokaz da krani poznaju Boga (1 Iv 2,3.4) i da Ga ljube (Iv 14,15). Zapovijed ljubavi ne odnosi se samo na neku vrst ugodnog osjeaja; ona zahtijeva stvarno vrenje Deset zapovijedi s njihovim zahtjevom ljubavi prema Bogu i blinjima. Tekst o apsolutnosti Bojih zapovijedi, s njihovim etikim propisima koji odreuju poseban nain ivota, ukljuuje i Kristovu nauku (2 Iv 9) koja nije uenje o Kristu, ve uenje to ga iznosi 29

Krist. Ivan zakljuuje: "Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj tko ostaje u toj nauci ima i Oca i Sina." (r. 9) 3. Zakon u Otkrivenju Ivan u knjigu Otkrivenje prenosi istu uporabu entol kako smo to vidjeli u Ivanu 10 15 i njegovim poslanicama. Osim toga naglaava istu prisnu zajednicu izmeu Zakona i vjere zapovijedi su uvijek zajedno s Isusom Kristom te nunost vrenja zapovijedi. Otkrivenje ne samo to svjedoi o prihvaanju Bojih zapovijedi od strane krana krajem prvog stoljea, ve ukazuje i na to da za kransku crkvu vae do kraja vremena. Tako Deset zapovijedi vae za cijelu povijest kranske crkve do Kristovog drugog dolaska. Kada opisuje ostatak, vjerne krane posljednjeg vremena, Ivan posebno istie njihovo vrenje Bojih zapovijedi, u mnoini. "Tada, obuzet gnjevom protiv ene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vre Boje zapovijedi i uvaju Isusovo svjedoanstvo." (Otk 12,17) Zmaj je Sotona (r. 9), a ena predstavlja Boji narod (usp. Iz 54,5.6; Jr 6,2). Sotona je od poetka ratovao protiv Crkve; on e se protiv nje boriti do kraja. No ostatak nee popustiti Sotoninim kunjama. Vjerni krani e drati Boje zapovijedi do samog kraja vremena; to e postii vjerom u Isusa. Ivan opisuje ostatak kao one "koji uvaju Boje zapovijedi i vjeru u Isusa" (Otkr 14,12). Kontekst govori o klanjanju "Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda" (r. 7). Ovo se moe odnositi na etvrtu zapovijed, budui da je ona jedino mjesto u Zakonu u kojemu se zahtijeva klanjanje Stvoritelju. (Vidi Svetite; Ostatak/Trojica anela.) U Bibliji je jasno prikazano vjeno trajanje Deset zapovijedi. Boji zakon nalazimo u cijeloj povijesti: od Adama i Eve do obnove ovog planeta. Samo oni koji budu pobijedili s Kristom, ui e u novu zemlju u kojoj nee biti mjesta za prijestupnike. "Pobjednik e batiniti ovo: Ja u mu biti Bog, a on e mi biti sin. to se tie kukavica, otpadnika, odurnih stvorenja, ubojica, bludnika, vraara, idolopoklonika i svih laaca, njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom. To je druga smrt!" (Otk 21,6-8) Zakon je uvijek bio vaan dio Boje vladavine svemirom. Njegova je vjerodostojnost jasno potvrena i oni koji slijede Boga nikada nee porei njegov autoritet. Boji neprijatelji su se u prolosti usprotivili Njegovom zakonu; oni e to nastaviti initi do Gospodnjeg dolaska. A onda e biti uniteni, pa e zavriti sukob izmeu dobra i zla. No Bog e se i dalje sluiti svojim Zakonom da odredi svoje apsolute za moralan ivot.

30

III. Zakon i spasenje Boji Zakon je na mnogo naina povezan sa spasenjem. Jedan od najvanijih od ovih uzajamnih odnosa jeste odnos zakona prema Savezu. Osim toga, Zakon i milost se esto prikazuju suprotstavljenima; meutim, oboje su bitni za spasenje. Na kraju, u srcu spasenja je kri, od kojega ne moemo razdvojiti Zakon. A. Zakon i Savez Prvi biblijski tekst koji spominje trh nalazimo u otkrivenju Boje volje Izaku u Geraru (Post 26,5), kad je Bog rekao patrijarhu da ostane u zemlji koju je Gospod dao Abrahamu i njegovim potomcima na dar (Post 12,1-3). U ovaj dar bilo je uraunano posjedovanje zemlje, umnoavanje njegovih potomaka i blagoslov za njega i sve zemaljske narode (Post 26,1-4). Ova su obeanja bila ukljuena u savez koji je Bog uinio s Abrahamom i svim naratajima njegova potomstva (Post 15,18; 17,7). Sa svoje strane Abraham je bio posluan Bogu pokoravao se Njegovom nalogu, Njegovim zapovijedima, Njegovim zakonima i Njegovim odredbama. U ovom kontekstu vrenje Zakona znailo je biti privren Jahvi, Njegovoj Osobi, Njegovim uputama i Njegovoj volji. Za Abrahama su Boji savez i Zakon bili jedno i u skladu sa Savezom (Post 12,1-3). Abraham nije vrio Boja otkrivenja i upute sluajno i povremeno, ve voljno i stalno. Boje obeanje zakletve Izaku "ustanovio je kao zakon Jakovu, Izraelu vjeni Savez" (1 Ljet 16,17; usp. rr. 14-18). A kad je doao obeani Mesija, Savez i Zakon povezani su u Kristu za svu vjenost (Gal 3,17). Vanost Zakona, kao i njegova trajnost, bili su plod Boje volje. Savez je zahtijevao poslunost Bogu, jer je Boji Zakon bio izraz Njegove volje i temelj Saveza. Zato je Bog, kad je narod zaboravio jedinog Boga koji je izrazio svoju volju u Zakonu i posluao Zakon kao skup formalnih naela ponaanja ili kultnih odredaba, poslao svog proroka da kae: "Oni moj Savez prestupie, otpadoe od moga Zakona." (Ho 8,1) Poslunost, bez potovanja prema Bogu, bila je pobuna. Jedino mogue rjeenje za takvo stanje bilo je sklapanje novog Saveza. Bog je rekao: "Evo dolaze dani kad u s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez." (Jr 31,31) I ponovno je Boja volja bila jasno izraena u Savezu i Zakonu: "Zakon u svoj staviti u duu njihovu i upisati ga u njihovo srce." (r. 33) Savez i Zakon su otkrivali Boju volju narodu Saveza, Njegovom narodu. Oni su predstavljali duhovno jedinstvo koje je daleko nadilazilo formalnosti kulta ili ispravnog ponaanja. Oni su otkrili jedini nain da On bude njihov Bog, a oni Njegov narod (r. 33). Da bismo razumjeli odnos izmeu Izraelovog sustava Zakona i Saveza, moramo shvatiti da rije "savez" u Bibliji predstavlja opis posebne spasiteljske zajednice izmeu Boga 31

i Izraela. Bog je zaetnik Saveza koji je Izrael dragovoljno prihvatio i potvrdio rtvom. Zavjetni odnos ukljuivao je Boja obeanja i Izraelove obveze, definirane moralnim zakonom koji je odreivao poseban nain ivota untuar Saveza. Graanski zakoni su utvrdili identitet nacije, obredni zakon je naciji pomogao da ispuni moralni zakon i razumije plan spasenja, a zdravstveni zakoni su omoguavali zdrav dugi ivot u zavjetnoj zajednici. Biblija spominje dva Saveza stari i novi. Premda oba izraavaju Boju volju ljubavi, oite su i odreene razlike. Oba se odnose na Boji zakon. 1. Stari Savez O starom Savezu se prvi put govori u Izlasku 19, kad Bog objanjava Mojsiju to je ve uinio za Izrael. Oslobodio ih je iz Egipta i uinio svojim narodom (r. 4). S obzirom na Njegova silna djela u prilog Izraela, Bog je od naroda oekivao (1) da budu posluni Njegovim zapovijedima i (2) dre Njegov Savez (r. 5). Ako to Izrael uini, Bog e uiniti svoj dio: "Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i drali moj Savez, vi ete mi biti predraga svojina mimo sve narode ta moj je sav svijet! vi ete mi biti kraljevstvo sveenik, narod svet." (rr. 5.6) Sav je narod prihvatio uvjete Saveza: "Vrit emo sve to je Jahve naredio." (r. 8) Tada je pripremljen nacrt Saveza i Bog im je dao Deset zapovijedi (Izl 20) da pokae kako narod Saveza treba stvarno ivjeti. Spasenje/osloboenje i nain ivota sukladan Savezu bili su povezani u jedno kao izraz Boje volje za Njegov narod. On je to pojasnio silnim djelima oslobaanja Izraela iz Egipta i davanjem Deset zapovijedi na Sinaju. U preambuli Dekaloga Bog je rekao: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kue ropstva." (Izl 20,2) Spasenje i Zakon su u prisnoj vezi u kojoj nema traga legalizmu. ivot sukladan Savezu, odnosno poslunost Bojim zapovijedima, posljedica je Njegove slobodne volje i neuvjetovanog spasenja. Izrael nije trebao ivjeti kao Egipani ili Kanaanci. Trebali su ivjeti kako ih je Bog nauio i Njemu na slavu: "Nemojte raditi kako se radi u zemlji egipatskoj, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u zemlji kanaanskoj, kamo vas vodim; ne povodite se za njihovim obiajima! Vrite moje naredbe; vrite moje zakone; prema njima hodite. Ja sam Jahve, Bog va." (Lev 18,3.4) Prema Poslanici Hebrejima stari Savez je bio manjkav (Heb 8,7) i "blizu ieznua" (r. 13). No Savez sam po sebi nije bio manjkav, niti je manjkavost bila s Boje strane. Bio je nainjen na Boji poticaj, zasnovan na onome to je Bog ve uinio za Izrael. Narod je prihvatio uvjete Saveza i njegov nain ivota, a potvrda rtvom bila je izvedena kako treba (Izl 24,1-8). Manjkavost starog Saveza bila je u odnosu Izraela prema njemu, nainu na koji su ga pokuali drati u duhu legalizma. Pavao objanjava: "to emo dakle zakljuiti? 32

Pogani, koji nisu teili za pravednou, postigli su pravednost, i to pravednost koja dolazi od vjere; dok Izrael, idui za nekim zakonom koji bi inio pravednost, nije stigao k ispunjenju Zakona. Zato? Jer je htio postii pravednost ne po vjeri, ve kao da bi bilo mogue po djelima." (Rim 9,30-32) Pravednost po vjeri je osnova Mojsijeva uenja o Zakonu i temelj itavog Starog zavjeta (vidi Pnz 30,11-14), kao i osnova Pavlova uenja u Novom zavjetu. Objanjavajui pravednost po vjeri u Rimljanima 9 i 10, Pavao citira ono to je Mojsije napisao u Ponovljenom zakonu 30,11-14. Obojica, Pavao i Mojsije, govore o istoj istini: pravednost, spasenje, ivot i ak poslunost mogui su samo vjerom. Meutim, Izrael u svom zavjetnom odnosu s Bogom nije bio posluan Zakonu. Narod je zaboravio na Boga, ali je i dalje odravao vezu sa Zakonom. Vrenje Zakona, da bi se inila djela zakona, isti je legalizam. To nije bila Boja namjera za Izrael kad je sklopio Savez s tim narodom i na Sinaju mu dao svojih Deset zapovijedi. Zakon i Savez bili su samo jedan dio Boje volje. Bog je bio sredite i Saveza i Zakona. Zato je Mojsije rekao Izraelu: Bog vam je objavio "svoj Savez i naloio vam da ga vrite Deset zapovijedi, to ih ispisa na dvije kamene ploe" (Pnz 4,13). Ali Izrael je prekrio ovaj stari Savez. 2. Novi Savez Obeskrepljenje starog Saveza potaklo je potrebu za novim. "A kad veli: 'novi', time je prvi proglasio zastarjelim" (Heb 8,13), ali to nije znailo da se Bog promijenio. Razliku izmeu oba Saveza moramo potraiti u ponaanju Bojeg naroda. Kad je uspostavio Savez, Bog se pribliio narodu s nakanom da ga sjedini sa sobom: "Vi ete mi biti narod svet." (Izl 19,6) Bog je izgovorio Savez, a narod je odgovorio: "Vrit emo sve to je Jahve naredio." (r. 8) Na alost, mnogi su Izraelci Savez milosti pretvorili u sustav spasavanja djelima. "Ne poznavajui Boje pravednosti i nastojei ustanoviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli Bojoj pravednosti." U nakani da postignu "pravednost koja dolazi od Zakona", nisu htjeli postii "pravednost po vjeri, ve kao da bi bilo mogue po djelima" (Rim 9,3010,3), i time je izopaili. Svrha novog Saveza bila je stvoriti spasiteljski zavjetni odnos, bez kojega je poslunost Zakonu nemogua. Poslunost vjere je Boja volja koja preko Duha djeluje na slobodnu ovjekovu volju da ispuni Zakon u okviru zajednice vjere. Kao dio novog Saveza Bog je obeao: " Zakon u svoj staviti u duu njihovu i upisati ga u njihovo srce." (r. 33) Preko proroka Ezekiela Bog je obeao: "Dat u vam novo srce, nov duh udahnut u u vas! Izvadit u iz tijela vaega srce kameno i dat u vam srce od mesa. Duh svoj udahnut u u vas da hodite po mojim zakonima i da uvate i vrite moje naredbe." (Ez 36,26.27) To ini da je 33

put novog Saveza pun radosti. Tako ga je David razumio: "Tvoju volju initi, Boe moj, meni je radost, nalog tvoj nosim u srcu svojem." (Ps 40,9 RU) Tako i kranin razumije put novog Saveza (Heb 8,7-13; 9,15). Narav Saveza odreuju dva elementa: vrijeme njegove potvrde rtvom i prisutnost Duha. rtva kojom je potvren stari Savez bila je prvi put prinesena kod Sinaja. rtva kojom je potvren novi Savez bila je prinesena na Golgoti. Stari Savez je uspostavljen kod Sinaja i odmah potvren krvlju rtvovane ivotinje (Izl 24,5-8; Heb 9,18-20). Novi Savez bio je prvi put nainjen s Adamom i Evom nakon to su sagrijeili (Post 3,15), ponovljen Abrahamu i potvren Kristovom rtvom na kriu (Heb 9,15). Prema apostolu Pavlu novi Savez je savez Duha, a ne samo napisan kodeks, kao stari (2 Kor 3,6). Stari je bio napisan na kamene ploe, dok je novi trebao biti Duhom upisan u srce; njihov sadraj se nije promijenio. Prvi je bio izvan ovjeka; drugi, u njemu. Nema sumnje, Zakon donosi osudu ukoliko ga Duh ne unese u ovjeka i daje ivot. Savez postaje bespredmetan u trenutku kad bude stavljen izvan ovjeka (Heb 8,6). On postaje novim samo kad obraen ovjek slui "u novosti Duha, a ne u starei slova" (Rim 7,6 DF). Za oba Saveza postojao je samo jedan Zakon: Deset zapovijedi; razlika je bila u vrsti poslunosti. Jedna je bila legalistika, druga vjerom po Duhu. Svrha oba Saveza bila je spasenje ljudskog roda. Pod starim Savezom Izrael je pokuavao spasiti sebe svojom vlastitom poslunou Zakonu. Pod novim Savezom Bog je obeao da e stvoriti duhovno jedinstvo izmeu sebe i svakog ljudskog bia. To e uiniti Svetim Duhom da bi proizveo pravu poslunost Zakonu po vjeri. Abraham je odgovorio Bogu vjerom i "on mu to urauna u pravednost" (Post 15,6). Pavao je rekao da svi krani trebaju sluiti "ivome Bogu" (Heb 9,14). 3. Zakon i novi Savez Poslunost moralnom zakonu rezultat je novog Saveza, uzakonjenog na boljim obeanjima od onih u starome (Heb 8,6). Obeanje ne ukida Zakon tako da krani budu osloboeni da ga sluaju. Naprotiv, umjesto da je napisan na kamenim ploama, Zakon je urezan u misli i srce Bojeg naroda. Tako je zauvijek utvrena njegova vjenost i ostvarena mogunost istinske poslunosti moralnom zakonu. Poslunost postaje potpunom stvarnou u srcu, umu i djelima. Budui da je pod novim Savezom Bog napisao Zakon u srce i misli, poslunost je duhovna i postupak slobodne volje. Tako su moralni karakter Zakona i moralnost kranskog ponaanja sigurni od upadanja u legalizam.

34

B. Moralni zakon i milost Kao to je pokazano u Abrahamovom sluaju (Post 15,6; Rim 4,1-5.22. Gal 3,6), odnos izmeu Zakona i milosti isti je u oba saveza; uvijek je ukljuena i vjera. Cijelo Sveto pismo potvruje da prema Zakonu ljudska bia, zbog toga to su sagrijeila, moraju umrijeti. Meutim, Boja milost otvara mogunost spasenja vjerom u rtvu Isusa Krista. Milost sama ne moe rijeiti problem grijeha. Kri, to sredite djelovanja Boje milosti, potvrda je Zakona upravo kroz smrt i poslunost. Krist nije ukinuo Zakon; On je podnio njegovu osudu i bio posluan njegovim odredbama. Krist je umro smru koju je Zakon zahtijevao od grenika. Da bi grenicima omoguio spasenje, Krist je postao "prokletstvo Zakona", bio je objeen na stablo (Pnz 21,22.23). Bio je uinjen "mjesto nas grijehom" (2 Kor 5,21), i umro na kriu proklet Zakonom "za nas" "da Obeanje, Duha, primimo" (Gal 3,13.14). Na kriu je Krist podnio kaznu Zakona a Bog je pokazao "svoju ljubav prema nama" (Rim 5,8). Ono to je Boja i Kristova milost uklonila na kriu nije bio Zakon ve osuda. "Zakon naknadno doe da se povea prekraj. Ali gdje grijeh postade veim, tu se milost izli u preizobilju da bi, kao to je grijeh vladao smru, tako i milost po pravednosti vladala za vjeni ivot po naem Gospodinu Isusu Kristu!" (Rim 5,20.21) Kad krani vjerom u Krista prihvate Boju milost, onda s ljubavlju i zahvalnou postaju posluni. Oni ive i "novim ivotom" (Rim 6,4), i vjerom primaju Boje milostivo opratanje. 1. Nepravilna funkcija zakona: legalizam Ako moralni zakon nije ukinut na kriu, onda ga treba vriti. Ali ga ne treba vriti da bi se dobilo opravdanje ili posveenje. Legalizam je misliti da nas Bog prima ili da moemo ostati u Njemu samo zbog poslunosti. To je bezuman grijeh samopravednosti i velika greka u promaaju pravednosti, koju Boja milost u Kristu daje besplatno. Pavao potvruje da je nezavisnost legalizma navela njegove protivnike da se hvale pouzdanjem u tijelo, traei pravnu nedunost i nastojei postii svoju pravednost djelima Zakona (Fil 3,1-11). Oni koji su tako prihvatili legalizam i postali "neprijatelji kria Kristova" ne e postii spasenje ve "propast" (rr. 18.19). Legalizam navodi ljude da misle kako se mogu spasiti poslunou Zakonu. Time se odvraaju od milosti, od vjere i izvru evanelje (Gal 1,6.7). Izopaeno evanelje vie uope nije evanelje. Grka rije za "izvrtanje" znai naglavce postaviti stvari. Uporaba politikog izraza metastreph nagovijestila je revolucinarne aktivnosti, ukazujui na to da je Pavao

35

legalizam smatrao pobunom protiv Boje milosti i samoga Boga. Legalizam pogreno predstavlja spasenje i odvodi ljude od njega. 2. Svjedoanstvo prave poslunosti U Svetom pismu nema proturjenosti izmeu Zakona i milosti, kao da su se ljudi u starozavjetna vremena spasavali poslunou Zakonu (pravednost koja dolazi od Zakona) a u novozavjetna milou (pravednost po Kristu). Zapravo je rije samo o prijelazu s obeanja na ispunjenje (Gal 3,4). Prema Rimljanima 9,3010.13 Izrael je bio posluan Zakonu kao sredstvu samopravednosti, ali nije postigao opravdanje. Meutim, to nije uvijek bio sluaj. Najmanje je za dvije osobe zapisano da su se opravdale vjerom: Abraham i David. Citirajui Stari zavjet, Pavao je rekao da "vjerova Abraham Bogu, i to mu se urauna u pravednost" (Rim 4,3). U jednom autobiografskom psalmu David kae: "Blaen onaj kome je grijeh otputen, kome je zloin pokriven!" (Ps 32,1). Pavao to objanjava kao pravednost uraunanu "bez djel" (Rim 4,6-8). Poslunost nije sredstvo postizanja spasenja. Naprotiv, ona je dokaz djelovanja Boje milosti vjerom u ovjekovu ivotu, izraavanje zahvalnosti za ve primljeno spasenje. Poslunost je jedini nain na koji moemo pokazati da je u pojedincu na djelu Boja sila. Svjedoiti u prilog sebi ne rauna se; pravo svjedoanstvo dolazi od Svetog Duha. Mi moemo pokazati poslunost samo kad Sveti Duh djeluje i proizvodi djela poslunosti moralnom zakonu. Ova djela kranin vri vjerom samo zato to Duh djeluje u obraenom ivotu punom milosti. Prema Efeanima 2,4-10 spasenje, kao dar od Boga, je u potpunosti "milou po vjeri". Dobra djela, djela poslunosti Zakonu, ne pokreu Boju milost za opravdanje ili posveenje. Spasenje, ukljuujui opravdanje i posveenje, je dar Boje milosti. Dobra djela su samo posljedica novoroenja. "Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima ivimo." (r. 10, DF) Zato je poslunost, kao rezultat milosti, vidljiv dokaz da u ivotu kranina milost djeluje vjerom. (Vidi Spasenje.) C. Zakon i kri Na Golgoti su se dogodila dva vana dogaaja povezana sa Zakonom. Prvi je bio kraj obrednog sustava, a drugi potvrda moralnog zakona. 1. Kraj obrednog sustava Ritualni sustav sa svim svojim obrednim zakonima imao je jedan glavni cilj: najaviti Kristovu rtvu i uiti o njegovom znaenju. Kad je Isus umro na kriu, simboli su prerasli u stvarnost; zato vie nisu bili potrebni. Sva sinoptika Evanelja biljee da se nakon Kristove 36

smrti hramski zastor, koji je razdvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama, "razderao na dvoje" (Mt 27,51; Mk 15,38; Lk 23,45). Krist je umro u vrijeme veernje rtve, kad je sveenik, nakon prinoenja janjeta, prikazao njegovu krv pred zastorom. Njemu nije bilo doputeno ui u Svetinju nad svetinjama, jer tamo je samo veliki sveenik mogao ui jednom godinje na Dan pomirenja. Deranje zastora, to je sveeniku omoguilo da vidi Svetinju nad svetinjama, pokazalo je kraj cijelog obrednog sustava. Daniel je ve prorekao da e Mesija svojom smru sklopiti "savez s mnogima" i da e prestati "rtva i prinos" (Dn 8,27). Ista se misao javlja u Novom zavjetu. Poto je obredni sustav bio samo "sjena buduih dobara" (Heb 10,1), on je bio na snazi samo "do asa uvoenja pravog reda" (9,10) ili "dok ne doe Potomak" (Gal 3,19). Kad je Krist umro, prestao je obredni sustav sa svojim sloenim rtvama i ceremonijama. Prinesena je prava rtva za grijeh. Budui da je oprotenje ponueno besplatno, kri je "izbrisao zadunicu koje je svojim odredbama bila nama protivna; uklonio je prikovavi je na kri" (Kol 2,14). Krani se vie ne moraju brinuti za obrednu hranu ili pie, obredne blagdane, mlaake ili godinje subote, jer je cijeli obredni sustav bio "sjena stvarnosti koja je imala doi". Stvarnost te sjene, "sr", bila je Kristova rtva (rr. 16.17). To je bila jedina rtva koja je mogla oistiti savjest i uzeti grijeh (Heb 9,12-14; 10,4). Upravo kao to je na kriu ukinuo rtveni sustav, tako je Isus sruio "pregradu koja je rastavljala" idove i neznaboce. idovski obredni sustav, kojega je Bog dao kao odgojitelja da svakoga dovede Kristovom kriu, postao je "neprijateljstvo" i stavio neznaboce "daleko", otuivi ih od izraelskoga graanstva. Svojom rtvom Isus je doveo do pomirenja idova i neznaboaca s Bogom i uinio ih jednim tijelom (Ef 2,11-18). 2. Kri potvrda moralnog zakona Kri je najvei dokaz da se Deset zapovijedi ne mogu ukinuti ili proglase nevanima. Ako je Bog naumio ukinuti moralni zakon, to je mogao lako uiniti prije kria. Rei da nije potrebno ispuniti Zakon prije no to bi ga ukinuo, znailo bi da se Bog potrudio poslati svog Sina na kri samo zato da grenike opravda u njihovoj grenosti. Spasenje bi se postizalo samo pravnom formalnou, oslobaanjem od suda, a ne i od grijeha. Ukidanje Zakona umjesto rjeavanja problema grijeha produilo bi opstanak grijeha kao stvarnost koju je sam Bog prihvatio. Na kriu je Krist platio zahtjeve Zakona, u stvari Boje zahtjeve, Zakonodavca. Krist je doao da uniti grijeh, a ne da ukine moralni zakon. Kristova smrt ne oslobaa ljude od vlasti Zakona; naprotiv, ona pokazuje da je Zakon vjean kao i Boja pravda. Zbog toga je Isus Krist rekao da nije doao ukinuti Zakon, ve ga ispuniti (Mt 5,17). 37

Ispunjenje Zakona na kriu je njegova apsolutna potvrda: potvrda njegove presude, izvrene kazne osude zbog grijeha (Rim 5,6-21); potvrda njegove pravde, plae grijeha plaene u potpunosti (Rim 6,23); potvrda njegove svrhe, potpunog postizanja poslunosti Bogu (Fil 2,5-16), sa savrenom Bojom ljubavi u potpunosti primijenjenoj na ovjeanstvo (Rim 8,31-39); i potvrda njegove zapovijedi, zahtjeva Zakona utvrenog vjerom na kriu (Rim 3,19-31). Krist potvruje moralni zakon. "Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrujemo." (r. 31) IV. Praktine posljedice po kranski ivot Budui da je moralan, duhovan i sveobuhvatan, zakon deset zapovijedi je prijepis Bojeg karaktera. On prenosi Boji uzrok ponaanja na sva ljudska bia, po cijelome svijetu i u svim vremenima. On je jedini dio boanskog otkrivenja upisan prstom samoga Boga na kamene ploe, to ukazuje na njegovu trajnu vrijednost i vjenost. Njegova podjela na dva dijela proistjee iz dva temeljna naela ljubavi na kojima funkcionira kraljevstvo Boje: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom duom svojom, svom snagom svojom i svom pameu svojom a svoga blinjega kao samoga sebe." (Lk 10,27; usp. Pnz 6,4.5; Lev 19,18) Ovaj je Zakon jedno od orua u rukama Duha, kojim nas osvjedoava o grijehu. Njegova je svrha da definira grijeh i da nas sve osvjedoi o naoj grenosti. Nas grenike Duh okuplja u podnoju gore Zakona da ujemo boanska naela pravednosti, da u nama izazove osvjedoenje o grijehu i osudi na vjenu smrt. U ovom beznadnom stanju On nas vodi do brijega Golgote i otkriva put osloboenja. Pod dubokim osvjedoenjem o grijehu mi smo spremni uti radosnu vijest spasenja vjerom u pomirujui ivot i smrt Isusa Krista. Zbog toga Zakon i evanelje rade ruku pod ruku na otkupljenju grenih ljudskih bia. Oni ne mogu biti neprijatelji. Zakon ne moe uzeti grijeh niti je Isus doao ukinuti Zakon, ve osudu Zakona. Mi spasenje ne moemo stei svojim dobrim djelima ili striktnom poslunou zakonu deset zapovijedi. Poslunost je plod naeg spasenja u Kristu. Ona je vanjskih izraz duboke zahvalnosti kao odgovor na Boju nedokuivu ljubav. Vjernici koji shvate koliko je na Gospodin cijenio Zakon i uveliao ga u svom ivotu, vjerno e slijediti Njegovim stopama. injenica je da Kristovoj poslunosti dugujemo sve. Upravo to Pismo kae: "Kao to su neposluhom jednoga ovjeka mnogi postali grenici tako e posluhom Jednoga mnogi postati pravednici." (Rim 5,19 DF) itavo Kristovo otkupljenje sastoji se u osiguravanju 38

mjesta koje pripada poslunosti. Ono nas vraa u ivot poslunosti, zahvalne poslunosti, poslunosti iz ljubavi. Ili smo moda zaboravili, kako to Pavao prikladno pita, da smo robovi "bilo grijeha na smrt, bilo poslunosti na pravednost" (Rim 6,16 DF)? Uinjeni pravednima poslunou Kristu, mi smo slini Njemu i u Njemu robovi poslunosti za pravednost. Upravo u poslunosti iz ljubavi Jednome, poslunost iz ljubavi mnogih ima svoje korijene i ivot. Neka Krist bude Onaj koga primamo i ljubimo, i komu elimo biti slini. Dokaimo iskrenost i snagu svoje vjere u Njega i natprirodnu snagu Duha prihvaanjem poslunog Krista kao Krista koji nastava u nama. V. Povijesni pregled Kratak pregled o tome kako se gledalo na Boji Zakon prikazuje glavne trendove tijekom razdoblja kranstva. A. Apostolski oci i apologete Spisi apostolskih otaca i apologeta, ovih najranijih kranskih pisaca nakon novozavjetnog razdoblja, uglavnom se sastoje od pisama, propovijedi, rasprava i slinih djela. Oni ne pruaju sistematsko teoloko razmatranje Deset zapovijedi, niti u njima nalazimo izlaganje ove doktrine teolokim izrazima. Time ne mislimo rei da ovi rani kranski pisci nisu teoloki razmiljali ili odbacivali doktrine kojima su posveivali minimalnu pozornost. Njih je uglavnom zanimalo izlaganje njihovog razumijevanja Svetog pisma o posebnim predmetima; esto su to bili predmeti o kojima se raspravljalo u crkvama. Neke od ovih potreba nastale su zbog pojave krivovjernih pokreta u crkvama. Jedan od primjera je ebionizam, tako nazvan po uenju o Zakonu. Nae razumijevanje ove vrlo rane skupine ogranieno je injenicom da njihovi spisi nisu preivjeli, pa veinu informacija o njima crpimo iz izvjetaja njihovih neprijatelja. Ebioniti su pogreno vjerovali da Kristova zadaa nije bila toliko spasenje ljudskog roda, ve pozivanje ljudi na poslunost Zakonu. Premda je Zakon bio jezgro njihove duhovnosti, oni su starozavjetne zakone o rtvama smatrali vanjskim dodatkom Zakonu kojega je Bog dao; iz tog razloga su odbacivali odreene dijelove Petoknjija, premda je njihovo razumijevanje Isusova ispunjenja Zakona bilo u skladu s uenjem Novog zavjeta. Kristova tvrdnja da je doao ispuniti Zakon, govorili su, nije znaila da ga je On ispunio ukidanjem njegove obvezatnosti, ve to da ga je postavio primjerom kojega svi trebaju slijediti.

39

Irenej (oko 130.200.) je postao jedan od najvanijih branitelja kranske vjere, ukljuivi u svoje djelo i raspravu o Zakonu. U svom djelu Protiv krivovjerja objasnio je da Kristovo uenje o Zakonu u Mateju 5 nije znailo protivljenje Zakonu, ve da ga je On ispunio u smislu proirenja njegova znaenja i domaaja. Zakon je dan da uputi ljude kako bi nauili sluiti Bogu, klonili se zlih djela i oduprli se naklonosti da ih uine. Klement Aleksandrijski (oko 150.215.) zastupao je obranu grke filozofije, smatrajui je Bogom danom pripremnom uputom kojom se ljudski um vjeba da primi puno poznanje istine kako ju je Isus uio. Stromata tvrdi da je zakon dao Dobri Pastir, iji je zakon propis znanja. Oni koji su posluni Zakonu ne mogu ne vjerovati istini ili ne mariti za nju. Zakon nas ui pobonosti, propisuje to se treba uiniti i obuzdava nas da ne grijeimo. Vrenje zapovijedi osigurava siguran ivot za cijeli ljudski rod zato to je Boji zakon temelj svekolike etike i izvor iz kojega su Grci uzeli svoje zakone. Origen (oko 185.254.), koji je takoer potjecao iz aleksandrijske kole, napisao je nekoliko teolokih djela, ukljuujui i djelo O prvim naelima. U njemu je objasnio svoje alegorizirajue duhovno tumaenje Biblije. Prema njemu, pravi smisao Biblije esto nije vidljiv u onome to tekst kae, to on smatra doslovnim ili tjelesnim, ve u onome to duh ili dua mogu izvui iz njega, naime vie moralni i psihiki smisao, koji otkriva skriveni intelektualni ili duhovni smisao Pisma. Prema ovoj neobinoj hermeneutici, starozavjetne i novozavjetne dogaaje ne treba promatrati kao istu povijest, "pa ak ni zakon i zapovijedi ne prenose u potpunosti ono to je prihvatljivo razumu" (4. 1. 16). Za Origena zakon zapisan u Ponovljenom zakonu kao "drugi zakon", uzima oblik alegorije pa se odnosi na Kristov prvi i drugi dolazak. Takvo razumijevanje Zakona elimira njegovu vanost za kranski ivot i ponaanje, i u njega unosi kranski teoloki nain razmiljanja stran biblijskom uenju. Augustin (345.430.) se smatra posljednjim od ranih otaca i preteom srednjovjekovne teologije. Kad se sukobio s idejama Pelagija, britanskog redovnika, Augustin je uinio saetak Pelagijeva uenja, od kojih je jedno raspravljalo o Zakonu. Augustin izvjetava da je Pelagije uio kako Zakon, zajedno s evaneljem, pridonosi kraljevstvu. Milou Bojom svakom je ovjeku dana sloboda da bude posluan ili neposluan Zakonu. to vie, sam Zakon je sredstvo milosti. U jednoj drugoj raspravi protiv Pelagija, Protiv dva pisma Pelagijevih sljedbenika, Augustin je kritizirao sljedbenike Pelagija to smatraju da se milost ovjeanstvu pojavila u tri faze, prvo prirodnim stvaranjem, zatim Zakonom i na kraju Kristom. Augustin je nijekao da Zakon moe ponuditi milost, tvrdei da se milost daje da bi ljudska bia postala vrritelji Zakona, a da spasenje dolazi samo po Kristovoj krvi.

40

B. Srednjovjekovna kretanja Augustinova teologija dominirala je crkvom u razdoblju srednjeg vijeka, no pri kraju sredine tog razdoblja spisi Tome Akvinskog (1224.1274.) dali su kranskoj teologiji novi smjer. Njegova Rasprava o Zakonu razvila je ideju da se vjeni Zakon nalazi u sri svakog zakona, ukljuujui prirodni zakon koji potjee od univerzalne moralnosti. No prirodni je zakon nepotpun, pa stoga mora biti usavren boanskim zakonom, posebice s Deset zapovijedi. U njima je Bog prikazao jasan, detaljan nain ivota. Prema Akvincu zakon evanelja je vrhunac boanskog zakona, jer su Boje zapovijedi pune ljubavi i ukljuuju ire "savjete savrenstva". Ovi savjeti nemaju istu obvezatnost kao Deset zapovijedi, ali je njihov cilj olakati stjecanje vjene sree onima koji trae vee savrenstvo. C. Reformacija Reformatori su uveli novo ispitivanje evanelja iz Svetog pisma; meutim, Zakon je zadrao dosta od oito antropolokog pristupa karakteristinog za srednji vijek. Premda je prihvaao Zakon kao izraz Boje volje, Martin Luther (1483.1546.) je smatrao da se dobar dio Boje volje moe vidjeti u prirodnom zakonu koji do nae svijesti dolazi putem graanskih institucija kao to su obitelj i drava. Tome je slijedila teoloka funkcija Zakona. Za Luthera funkcija Zakona je, s ljudske strane, osuda ovjeanstva, a s Boje, buenje Njegove srdbe. Luther je vidio izuzetno snanu suprotnost izmeu Zakona i evanelja. Suprotnost nadilazi jednostavno razumijevanje da je Zakon Boje "ne" grenom ovjeanstvu, dok je evaelje Njegovo "da" grenicima koji se kaju. No iz ovog dijalektikog odnosa izmeu Zakona i evanelja, Luther je razvio svoju itavu teologiju opravdanja, predestinacije i etike. Time ne elimo rei da je odbacio Zakon, jer u njegovim oima Zakon opravdanog grenika jo uvijek dri grenikom i navodi ga da prizna svoje oajno stanje. Milost prua odgovor. U svom Komentaru Galaanima Luther je ustvrdio da je cijeli zakon, obredni i moralni, "potpuno uklonjen" za kranina koji je mrtav zakonu. Meutim, iz druge perspektive gledano, zakon ostaje i tijelo se mora pokoriti zakonu. Glavna Lutherova tema bila je kranska sloboda. Krani su osloboeni od zakona u savjesti ali ne u mesu, gdje doista ima snagu djelovanja. Zakon, kako ga je Luther nauavao, imao je svrhu za nepravedne kao i za krane. On obuzdava grenike, jer ograniava njihova zla djela. A i kranin moe imati koristi od njega, jer nitko nije po naravi poboan. Osim toga, Zakon ui kako da prepoznamo grijeh i kako da se odupremo zlu, to je i jedno i drugo bitno za kranski ivot.

41

U Reformaciji su bili prisutni i drugi tokovi razmiljanja. Ulricha Zwinglija (1484. 1531.) pamtimo po poneto drutvenim pogledima, a Jeana Calvina (1509.1564.) kao istaknutog pionira dananjeg evangelikog pokreta. Zwingli je Zakon vidio kao "nita drugo do oitovanje Boje volje, i kao Boju volju, vjenu". Boji Zakon je cijeli ljuduski rod osudio na smrt, ali oni koji se pouzdaju u Krista "ne mogu biti sueni zakonom". Stoga vjerniku, mrtvim za Zakon i ivim u Kristu, Zakon vie nije potreban, jer "to god je ugodno Bogu, ugodno je i drago njemu". Istodobno je kranin slobodan od zakona koji odreuju oblike bogosluja. Budui da ga je Isus ispunio, zakon "vie nikoga ne moe osuditi". Kod obraenja vjernik je "osloboen i postao je Boje dijete"; time je ukinut strah od Zakona i od smrti. Calvin je zakonu pristupio iz dva smjera: prirodnog zakona upisanog u ovjekovu savjest i pisanog zakona. Pisani zakon daje upute o savrenoj pravdi i savrenom ivotu. On je zrcalo u kojem vidimo svoje grijehe, jer otkriva Boju volju i pokazuje da ne ostvarujemo Njegove ideale. Spasenje ne dolazi od ispunjenja Zakona, jer u naem djelu nema pravde. Ono dolazi od opratanja naih grijeha. Istodobno Zakon ima vie funkcija: on optuuje grenike, upozorava vjernike, otkriva ljudsku grenost, vodi k milosti, vodi ka Kristu, titi drutvenu zajednicu od nepravde pojedinaca, pokazuje Boju pravednost, ui da je Bog Otac svim ljudima i potie vjernike da ine dobro. Stoga je Zakon vaan zato to (1) ukazuje na Boju pravdu, osvjedoavajui sve o nepravdi i grijehu, (2) unitava ljudsku arogantnost pa e ljudi prihvatiti Boje milosre i pouzdati se samo u Njegovu milost, (3) objavljuje Boju kaznu za grijeh, koja je smrt. Openito uzevi Zakon je koristan za krane, jer ih podsjea na ono to je prihvatljivo Bogu i pokazuje kako mogu biti pravedni pred Gospodinom. Svako razmatranje Reformacije mora voditi rauna o pokretu nazvanom Radikalna reformacija, pa su i njegovi voe nazvani Radikalnim reformatorima. Oni predstavljaju krilo Reformacije koje je veina Reformatora odbacila, ali iji se utjecaj ipak jako proirio. Jedan od voa ovog pokreta bio je Konrad Grebel, vicarski Reformator, vrlo kritian prema onome to je smatrao nedostatnom luteranskom reformom. Prema njemu trebalo je naglasiti vanost Zakona, ne onog uklesanog na kamene ploe, ve onog upisanog na ploe srca. Balthasar Hubmaier, moda najsposobniji od radikalnih reformatora, spomenuo je ono to je nazvao "najrazlunijim ciljevima" Zakona, prijetnju propasti tijela, pomagalom i svjedoanstvom protiv grijeha i uiteljem puta pobonosti. D. Suvremeni svijet Sve doktrine, ukljuujui i doktrinu o Zakonu, razvile su se od osamanaestog do dvadesetog stoljea u izrazitoj napetosti izmeu tradicije i sumnje, dogme i relativizma. 42

Religija je zadrala oblike razvijene tradicijom, ali s osjeajem nemirnog nezadovoljstva, posebice meu batinicima Reformacije. Posljedica toga je slika rairenog nejedinstva. John Bunyan (1628.1688.), puritanski nasljednik radikalnih reformatora i kalvinista, zastupao je intergaciju Zakona i milosti. Kasnije su sljedbenici Wesleya zastupali njihovu najtjenju vezu u praktinom kranskom ivotu. Ortodoksni luterani nastavili su nauavati otru odvojenost Zakona i milosti. Iz svog kuta gledanja optuivali su pijetistiko krilo u svojoj crkvi za mijeanje evanelja sa Zakonom. Kao odgovor, pijetisti su inzistirali da unutar doktrine o milosti postoji nunost da ivimo u skladu s Bojim zakonom. Stoga ne bi trebalo postavljati jedno protiv drugoga kao paradoks. U devetnaestom stoljeu formiranje Crkve adventista sedmog dana unijelo je u kransku raspravu svjei pogled na Zakon u cijeloj Bibliji, Starom i Novom zavjetu. Prvi adventisti nisu mnogo marili za integraciju Zakona i evanelja, ili pitanje poslunosti koja bi se raunala kao dobra djela. Za njih je spasenje bilo dar od Boga po Kristovoj rtvi, prihvaenoj samo vjerom. Premda su branili naelo Reformacije sola scriptura, njihovo ozbiljno inzistiranje na poslunosti Bojem zakonu, posebno Desetorim zapovijedima s njihovom subotnjom zapovijedi, izazvalo je snanu reakciju kritiara o ulozi Zakona. Mnogi su tvrdili da je Zakon doao kraju u Kristovoj slubi i rtvi, i time tvrdili da subota vie nije dio kranske teologije. Adventisti su razvili snane odgovore na takav antinomijanizam, i njihov je broj brzo rastao, s tim to je jedan od kljunih elemenata njihovog uenja bio vjenost Bojeg zakona. Pod utjecajem socijalnog evanelja krajem devetnaestog stoljea, s njegovom politikom teologijom, rasprava o Bojem zakonu izgubila je odreenu svrhu; grijeh je poistovjeen sa sebinou. Tako gledano ljudi grijee protiv svog vieg ja, protiv dobrih osoba ili opeg dobra, ali ne izravno protiv Boga u klasinom smislu. Uz takav razvoj svjetovnog mentaliteta i opadanja tradicionalnog protestantizma krajem dvadesetog stoljea, grijeh se esto definira kao stanje drutvene nepravde, generalizirana drutvena bolest, ukratko redefinira ga se politikim, ekonomskim, kulturalnim i psiholokim izrazima.Takav je razvoj doveo do smanjenja zanimanja, osim u ogranienim krugovima, za ulogu Bojeg zakona. VI Komentari Ellen G. White Uenja Ellen G. White o Zakonu i doktrina Zakona u Crkvi adventista sedmog dana su izjednaena. Stoga u studiji kao to je ova moraju biti zajedno. Meutim, radi prepoznavanja 43

odnosa Ellen G. White prema adventistikoj vjeri i zato da bismo bolje vidjeli njihov odnos, ovaj je dio podijeljen na dva dijela: Zakon u spisima Ellen G. White i Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana. A. Zakon u spisima Ellen G. White Ellen G. White (1827.1915.), suosnivaicu Crkve adventista sedmog dana, adventisti priznaju autoritativnim zastupnikom njezinih doktrina i vjerovanja. Njezini su spisi o Zakonu obilni i dosljedni sebi i Pismu. Pod utjecajem drugih adventista, kao to je Joseph Bates, ona je 1846. shvaati potrebu za vezom izmeu evanelja i Bojeg zakona. Ovo je osvjedoenje postalo jo jae nakon to je imala vienje o Svetitu na nebu, kojim je upozorena i na etvrtu zapovijed. U vezi s tim vienjem pisala je: "Treba ukazati na krenje Zakona, rijeju i primjerom." Zatim je dodala: "Bilo mi je pokazano da trei aneo, koji objavljuje Boje zapovijedi i vjeru u Isusa, predstavlja narod koji prima ovu vijest i die svoj glas upozoravajui svijet da Boje zapovijedi i Njegov zakon uva kao oko u glavi, i da e, kao odgovor na ovo upozorenje, mnogi prihvatiti Gospodnju subotu." (LS 96) U svom prvom objavljenom traktatu 1851. ona primjeuje da je jo 1849. shvatila da se Boje zapovijedi i vjera u Isusa Zakon i evanelje ne mogu razdvojiti. Zato je Boji zakon, doktrinu o svetitu i vjeru u Isusa istaknula kao "glavne predmete" "sadanje istine" (EW 63). Njezino razumijevanje "sadanje istine" predstavlja pregled doktrina koje se moraju smatrati prijeko potrebnima za sve krane do vremena kraja, odnosno od 1844. do Kristovog drugog dolaska. Budui da je od svojih prvih spisa stavila Zakon u ovu doktrinalnu kategoriju, moemo oekivati da svoje gledite o Zakonu nee promijeniti. Prije Generalne konferencije 1888. na kojoj je istaknuta doktrina o opravdanju vjerom, Ellen G. White je nedvosmislenim rijeima prikazala Zakon. Za Boji zakon je 1875. pisala da je svet, vaan i da je njegov karakter bio uzvieniji za one koji su prihvatili Krista kao svog Otkupitelja, nego za one koji su ga izvornog primili (RH, 29. travnja 1875). Godine 1884. objasnila je da je Zakon cjelovito pravilo ivota koje je Bog dao ovjeanstvu. Ako ga bude potovao, posluni e kranin ivjeti zahvaljujui Kristovim zaslugama. Ako mu bude neposluan, prijestupnik e biti osuen njegovom snagom (ST, 4. rujna 1884). Dvije godine kasnije ustvrdila je da je sveti, pravedni i dobri Zakon od Boga donio spoznaju koja treba "upravljati svim razumnim biima" (ST, 8. travnja 1886). Kasnije je te iste godine pisala da "u Zakonu nema spasiteljske sposobnosti. Zakon osuuje, ali ne moe 44

pomilovati prijestupnika. Grenik se mora osloniti na zasluge Kristove krvi." Zato je "vjera u Krista neophodna" (ST, 5. kolovoza 1886). U svojim spisima 1887. pisala je o snazi suda u Zakonu. Kao zrcalo on pomae da "razaberemo nedostatke u svom karakteru", ali ne pretvara naa dobra djela u spasenje, ve nas vodi na pokajanje i iskzivanje vjere u Isusa Krista (ST, 5. svibnja 1887). Na Generalnoj konferenciji, odranoj 1888. u Minneapolisu, dolo je do ozbiljnog sukoba izmeu dvije skupine voa; jedna je isticala Zakon, a druga opravdanje vjerom. Ellen White je stala na stranu onih koji su zastupali evanelje. Istodobno je ostala pri svojim pogledima na Zakon. U jednoj propovijedi koju je iznjela 1. studenog 1888., a koja je slijedila izlaganju J. H. Waggonera u kojem je Zakon prikazao kao sredstvo koje otkriva ovjekov grijeh, s Kristom kao rjeenjem za grijeh, Ellen White je rekla: "Znam da bi bilo opasno osuditi stajalite dr. Waggonera kao potpuno nepogreivo. To bi odgovaralo neprijatelju. Vidim ljepotu istine u prikazu Kristove pravednosti u odnosu na Zakon, kako nam je to doktor prikazao." (1888 Materials 164) Kasnije je u istoj poruci potvrdila da "istinu treba prikazati kakva je u Isusu" i "Isus e nam u novom svjetlu otkriti dragocjene stare istine", ime je rekla da je isticanje Isusa Krista bilo novo svjetlo za prikaz dragocjene stare istine o Zakonu (Isto, 165.167). Nekoliko kratkih navoda uzetih iz jednog lanka objavljenog 1890. moe biti ilustracija njezinog izlaganja o Zakonu nakon 1888. "Zakon izgovoren sa Sinaja bio je prijepis Bojeg karaktera Naa je pravednost u poslunosti Bojem zakonu kroz zasluge Isusa Krista Prinesena je beskrajna rtva da bi se u ovjeku mogla obnoviti Boja slika, voljnom poslunou svim Bojim zapovijedima ovjek ne moe samo svojom snagom zadovoljiti zahtjeve Bojeg zakona. Njegove rtve, njegova djela, sve je to ukaljano grijehom. U Spasitelju, koji ovjeku moe dati vrlinu svoje zasluge i uiniti ga suradnikom u velikom djelu spasavanja, osiguran je lijek. Krist je pravednost, posveenje i otkupljenje onima koji vjeruju u Njega i idu Njegovim stopama Mi trebamo razmiljati o Zakonu i evanelju, i ukazati na Kristov odnos prema velikom naelu pravednosti." (RH, 4. veljae 1890) Iste je godine pisala: "Mi teimo za posveenjem koje sam Bog daje, a ono dolazi kroz vrenje Njegovog zakona Jedini lijek koji se mogao nai za palog ovjeka bila je Kristova smrt na kriu. Tako je bila plaena kazna za prijestup." (RH, 15. srpnja 1890) Piui o optubama farizeja da je Isus krio Zakon, Ellen White je rekla: "Doaptavali su jedan drugome da On omalovaava Zakon. itao je njihove misli i odgovori im rijeima: 'Ne mislite da sam doao ukinuti Zakon ili Proroke! Nisam doao ukinuti, nego ispuniti.' (DF) Ovim je Isus pobio optube farizeja. Njegova zadaa u svijetu bila je da obrani svete zahtjeve 45

Zakona za koje su Ga optuivali da ih kri. Da se Boji zakon mogao promijeniti ili ukinuti, Krist ne bi trebao snositi posljedice naih prijestupa. On je doao da objasni odnos Zakona prema ovjeku i vlastitim ivotom poslunosti slikovito prikae njegova pravila Zakon je izraz Bojih misli; kad ga prihvaamo u Kristu, on postaje naa misao. On nas uzdie iznad sile prirodnih elja i sklonosti, iznad kunji koje vode u grijeh. Bog eli da budemo sretni i On nam je dao propise Zakona da bismo, sluajui ih, mogli imati radost." (DA 307.308; usp. enja vjekova, str. 252.253) B. Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana Razumijevanje adventista sedmog dana o Zakonu bilo je dosljedno kroz sve godine. Od prve formulacije glavnih doktrina na "1848 Bible Conferences" do dananjeg dana, Zakon je uivao snanu podrku. Adventistika doktrina jasno razlikuje izmeu moralnog zakona, Deset zapovijedi, koje je Bog dao svim ljudskim biima, i obrednog zakona ritualnog sustava s njegovim propisima za idovsku vjersku praksu. Ova razlika zahtijeva osnovu na kojoj se one mogu graditi. Kao to su to uinili mnogi kranski teolozi, i brojni adventistiki teolozi su se pozabavili ovim pitanjem, meu kojima su poznatiji M. L. Andreasen i Edward Heppenstall. Ukratko reeno, zakljuak je: premda Pavao jasno ukazuje na prestanak idovskog obrednog zakona, on ni u kom sluaju ne poziva na ukidanje moralnog zakona kako ga nalazimo u Deset zapovijedi (Rim 3,31; 7,7; Gal 3,21). Na zasjedanju Generalne konferencije 1980. u Dallasu, dravi Teksas, zastupnici su preformulirali, zapravo proirili, temeljna vjerovanja. Izmeu dvadeset i sedam njih, osamnaesto govori o Bojem zakonu: "Velika naela Bojeg zakona izraena su kroz Deset zapovijedi i primjerom prikazana u ivotu Isusa Krista. Ona izraavaju Boju ljubav, volju i namjere koje se odnose na ljudsko ponaanje i odnose, i obavezna su za sve ljude u sva vremena. Ti su propisi temelj Bojeg saveza s Njegovim narodom i predstavljaju mjerilo po kojemu Bog sudi. Djelovanjem Svetoga Duha oni nam otkrivaju to je grijeh i bude u nama svijest da nam je potreban Spasitelj. Spasenje se u potpunosti stie milou, a ne djelima, ali je poslunost Bojim zapovijedima plod spasenja. Ta poslunost izgrauje u nama kranski karakter i raa osjeaj mira. Poslunost je dokaz nae ljubavi prema Gospodinu i naeg staranja o naim blinjima. Poslunost koja dolazi od vjere pokazuje Kristovu mo da preobrazi ivot, i zato ona jaa silu i utjecaj kranskog svjedoenja. (Izl 20,1-17; Ps 40,8.9; Mt 22,36-40; Pnz 28,1-14; Mt 5,17-20; Heb 8,8-10; Iv 16,7-10; Ef 2,8-10; 1 Iv 5,3; Rim 8,3.4; Ps 19,8-15.)"

46

VII Literatura Andreasen, M. L. The Faith of Jesus and the Commandments of God. Washington, D. C., Review and Herald, 1939. Bible Readings for the Home Circle. Washington, D. C., Review and Herald, 1914. Bunch, Taylor. The Ten Commandments. Washington, D. C., Review and Herald, 1944. Facts for the Times. 4. izdanje. Battle Creek, Mich., Review and Herald, 1893. Hastings, H. L. Will the Old Book Stand? Washington, D. C., Review and Herald, 1923. Heppenstall, Edward. "The Covenants and the Law." U Our Firm Foundation. Washington, D. C., Review and Herald, 1953. Moore, Marvin. The Gospel vs. Legalism. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1994. Nichol, Francis D. Answers to Objections. Washington, D. C., Review and Herald, 1932. Pelikav, Jaroslav. The Christian Tradition. 5 svezaka. Chicago, University of Chicago Press, 19711989. Pierson, Robert H. The Secret of Happiness. Nashville, Southern Pub. Assn., 1958. Richards, H. M. S. What Jesus Said. Nashville, Southern Pub. Assn., 1957. Schaff, Philip. The Creeds of Christendom. 4. izdanje. New York, Harper, 1919. Seventh-day Adventist Bible Students' Source Book. Urednici Don F. Neufeld i Julia Neuffer. Washington, D. C., Review and Herald, 1962. lanak "Law." Seventh-day Adventist Believe A Biblical Exposition of 27 Fundamental Doctrines. Washington, D. C., Ministerial Association, General Conference of Seventh-day Adventists, 1988. Source Book for Bible Students. Washington, D. C., Review and Herald, 1922. Van Wyk, William. My Sermon Notes on the Ten Commandments. Grand Rapids, Baker, 1948. Vaucher, Alfred F. L'histoire du salut. Dammarie-les-Lys, Francuska, Signes des Temps, 1951. Wilcox, Milton C. Questions and Answers. 2 sveska. Mountain View, Calif., Pacific Press, 1919.
(Zavrio prijevod 25/10/00 13:14:45; pregledao 10. 11. 00 08:46:08)

47

48