Seyyed Hossein Nasr

Boanska i ljudska pravda

Mir i pitanje rata O vjernici! Odluni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedoite!
(Kur'an, 5:8)

A ako im bude sudio, sudi im po pravdi, Allah doista pravedne voli!

(Kur'an, 5:42)

"Hoete li da vas obavijestim o djelu koje je bolje od posta, milostinje i namaza? Pravite mir jedni meu drugima: neprijateljstvo i zlonamjernost iskidaju nebeske nagrade iz korijena."
(Poslanikov hadis)

"Svjedoim da je On Pravedan i da su Njegova djela ispravna."

('Ali Ibn Abi Talib, Nahj al-balaghah)
Unutarnji ljudski osjeaj pravde i potraga za pravdom

Poput osjeaja mira i nostalgije za mirom, osjeaj pravde i potraga za njezinom realizacijom ini se da je bila oblikovana u samoj supstanci iz koje je ovjeanstvo stvoreno. Nije vano kako je dvosmisleno i nejasno filozofsko, teoloko te ak pravno znaenje pravde koje moe biti u naem razumu, nae due posjeduju u svojoj dubini osjeaj pravde koji svijetli unutar nae savjesti, a vatra plamti u nama nukajui nas da ivimo pravedno, da krojimo pravdu te da titimo ono to zapaamo da je ispravno. Poslanici, apostoli i mudraci - od jevrejskih poslanika, Zoroastera i Konfuija preko Sokrata, Platona i Aristotela do Krista, Poslanika islama te nebrojeno mnogo kasnijih religijskih mislitelja, ukljuujui muslimane - izgovorili su mnoge izreke i napisali mnoge tekstove u pogledu ovog predmeta. Sveti tekstovi od Upaniada, Biblije i Kur'ana sadravaju mnogo pounih pasaa o sredinjosti pravde u pogledu morala i duhovnog ivota. Svi ljudi i nacije govore o pravdi ak i kada je nepravde u izobilju na ovom svijetu, a ini se da ljudski duh nije u stanju da ivi bez pravde, kao to ne moe bez ljepote, mira, ljubavi i samilosti. K tome jo, kada dolazimo do razumijevanja zbiljskog znaenja pravde, na formalnom se planu pojam razlikuje u razliitim religijama i filozofijama morala te ak unutar pojedinanog religijskog univerzuma. Sluaj sa islamom nije izuzetak. Tema pravde proima cjelokupni islamski ivot i Boanski Zakon, cilj ije implementacije jeste uspostava pravde. Kur'an je proet sa ukazivanjima na predmet pravde i on poistovjeuje dobro drutvo upravo sa onim pravednim. Ova vrlina je toliko sredinja unutar islama da, sukladno iskazu Poslanika: "carstvo moe preivjeti u nevjerovanju, ali ne moe preivjeti u nepravdi i nepravednosti". Meutim za muslimane, kao i za jevreje, koji se oslovljavaju tako esto u Tori u pogledu pitanja koja se

odnose na pravdu, te krane, ijih je toliko najveih religijskih mislitelja bilo primarno pozabavljeno ovim pitanjem, uostalom kao i za sljedbenike drugih religija, neka od glavnih pitanja su kao to slijedi: "to znai kazati da je Bog pravedan i to znai pravda u ovom kontekstu?", "Kako Bog prosuuje i kako mi moemo suditi po pravdi?", "to je znaenje pravde na ljudskom planu i zato, usprkos svim religijskim uenjima o pravdi, postoji toliko puno nepravde na ovom svijetu?" Jedna istina, oigledna i prihvaena od strane muslimana, jeste da je Bog pravedan i da je pravda povezana sa Njim i istine koje je On objavio preko Svojih poslanika. Meutim unutar ovog openitog okvira stoljeima su postojale mnogobrojne interpretacije razliitih islamskih kola miljenja o ovom sredinjem pitanju, uostalom kao to su postojale kod krana i jevreja. Bespotrebno je da kaemo da se ovdje ne moemo baviti ovim teolokim i filozofskim razlikama, ali se moemo okrenuti odreenim temeljnim uenjima koje su muslimani univerzalno prihvatili i nastoje da razumiju u islamskom kontekstu neke sutinske znaajke sredinje zbiljnosti pravde i ispravnih naina ivljenja i djelovanja, s jedne, te suprotstavljanja nepravdi i nepravinosti, s druge strane. BOANSKA PRAVDA Na isti nain na koji su Samilost i Ljubav, Mir i Ljepota Imena Boija, i Pravda je jednako tako Ime Boije. Bog je al-'dil, al-Muqsit i al-Hakam, to oznaava Pravednog, kao i Samu Pravdu, Nepristrasnog te Donositelja Pravde. Kao to ova Imena pokazuju, mogli bismo kazati u islamskom kontekstu da nije samo Bog pravedan ve da je On Sama Pravda u najviem smislu ovog pojma. Onda, to je islamsko razumijevanje pravde u njojzi samoj i kada se ona priinjenjuje na Boga? U jednoj od svojih mudrih izreka 'Ali Ibn Abi Tlib je rekao: "Pravda smjeta svaku stvar na njezino mjesto". Pravda je povezana sa ravnoteom, davanjem svakoj stvari onog to joj pripada (haqq) tako da svaka postojea stvar bude na svojemu mjestu sukladno njezinoj naravi te u suglasnosti sa onim to je Platon rekao u svojemu djelu Drava, da svaka osoba izvrava svoju dunost u drutvu u suglasnosti sa njegovom ili njezinom prirodom. No, Bog je al-Haqq, Istina i Zbiljnost, iz koje dolazi rije za koju je svaka stvar primjerena te jednako tako rije za zakon i prava, kojima emo se vratiti u narednom poglavlju. Bivajui apsolutna Istina i Zbiljnost, te konano jedina Zbiljnost, bez bilo kakve podjele ili omeivanja u Svojoj Sutini, Bog je Sama Pravda, jer je On sve On Sam i nita drugo izuzev Njega Samog. Ne postoji mogunost neuravnoteenosti ili nereda, otuda ni nepravde unutar Njega, budui da ne postoji druga zbiljnost unutar Njega ak da omogui uvoenje takve stvari negdje tu u blizini. Metafiziki i teoloki govorei, samo je Bog zaparavo savren i beskrajno pravedan, kao i savreni djelitelj pravde. Tokom stoljea, muslimanski teolozi su raspravljali o tome da li je sve to je Bog uradio bilo samo na temelju toga to je to Njegovo djelo, ili da li bi Bog bio u stanju, time to je Bog, da djeluje osim pravedno, a njegovo postojanje nam je bilo jedino shvatljivo sukladno moi opaanja nae inteligencije koju nam je On podario. A'ariti, koji su dominirali sunnijskom teologijom nekih hiljadu godina, zauzeli su prvu poziciju, a sunnijski mu'teziliti, kao i oni i'itski, zauzeli su drugu poziciju. Meutim isti rezultat, to se tie islamskog svjetopogleda, bio je isti, to jest Bog je savreno pravedan i savreni upravitelj pravdom kroz sve Svoje stvaranje. Kur'an dokazuje: Savrene su Rijei Gospodara tvoga i po Istini, i po Pravdi! Nema toga ko e Allahove rijei promijeniti, On sve uje, On sve zna. (Kuran, 6:115), takoer: Allah svjedoi da osim Njega drugi bog ne postoji, i meleki, i ljudi ueni, svjedoe isto, i da pravedno postupa! Nema boga osim Njega, Silnoga, Mudroga! (Kuran, 3:18) Bog je sve stvari stvorio sukladno pravdi i eli od ovjeka i ene, kojima je On dao slobodnu volju, da budu pravedni. Tri puta se u Kur'anu potvruje da Bog voli pravdu.

Na temelju ove kozmike te takoer ljudske pravde Bog prosuuje ljudska bia. Kur'an potvruje sredinji znaaj uloge Boga kao sudije, kao to je to ranije objavljeno u Tori. Zapravo, izriito izjavljuje: A mi smo sinovima Israilovim Knjigu, i Vlast, i Vjerovjesnitvo dali... (Kuran, 45:16), te: Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i Svjetlost...(Kuran, 5:44) Poboni meu muslimanima, kada su suoeni sa neprijateljstvom i nevoljom, dijele osjeaje tako snano iskazane u Psalmima: "Ustani, Jahve, u svom gnjevu, digni se na bijest tlaitelja mojih. Probudi se! Sud mi sazovi." (Psalm 7:6) U kur'anskoj perspektivi Bog je takoer vrhovni sudija. ...Ti e suditi med' Svojim robovima o onome u emu su se razilazili. (Kuran, 39:46), te: A On je Sudac najbolji. (Kuran, 12:80) tovie, Kur'an retoriki postavlja pitanje: Zar nije Allah najpravedniji sudija?! (Kuran, 95:8) Boiji sud je konaan, jer: ...A Allah sudi! Nema toga ko e presudu Njegovu preinaiti! On brzo raun svia! (Kuran, 13:41), iako je doseg Boije Milosti poznat samo Njemu. Konano, Bog je zapravo jedini sudija, budui da: ...sva vlast u Allaha je, On istinu zbori, On je sudac najbolji! (Kuran, 6:57), te: ...Njemu Presuda pripada... (Kuran, 28:88) Premda, naravno, ljudski sudovi postoje na ovom svijetu, za muslimane, kao i za predane jevreje i krane, koji se hiljadama godina pouzdaju u Boiji sud i Njegovu pravdu iznad svih ljudskih posredovanja, krajnje pribjeite poiva u Boanskoj Pravdi i Boijem sudu ljudskih djela. Samo On zna sve stvari i samo On moe prosuivati ljudska djela ne samo izvanjski nego sukladno nakani u srcu, nakani koja odreuje vrijednost djela prema poznatom izriaju Poslanika: "Djela se prosuuju prema njihovim namjerama." Tokom svog ivota, muslimani, kad god se pozovu na ljudski sud, oni se sjete ajeta: Zar da mimo Allaha drugog sudiju traim... ? (Kuran, 6:114), iako ovo duhovno stajalite ni na koji nain ne negira njihovu odgovornost pred Boanskim Zakonom, ili ak ljudskim zakonima, ili 'urfom i ljudskim posrednitvima koja su ustanovljena da sude ovjeku i eni na ovom svijetu sukladno donesenim zakonima. Meutim konani sudija je Bog i konani sud, dogaaji Sudnjeg dana, jedini su sud koji je konano vaan. VAGA Prije okretanja eshatolokim zbiljnostima (svretku vremena) i Sudnjem danu prema islamskim uenjima, moramo neto kazati o kljunom kur'anskom simbolu koji je povezan sa pravdom i Boijim konanim suenjem nama. Taj simbol je vaga (al-mizan), spomenut nekoliko puta u Kur'anu i ponavljan u mnoglln kontekstima u razliitim klasinim tekstovima koji se bave etikom i drugim pitanjima. Bog je stvorio sve stvari u pravilnoj proporciji i harmoniji, a svijetom vlada ova jedinstvena harmonija, koja je trag jedinstva na podruju multipliciteta. Kur'an kae: I Zemlju smo rasprostrli, brda na njoj usadili, i uinili da po njoj sve sa ravnomjerjem raste. (Kuran, 15:19)

Ravnotea se primjenjuje na svaku razinu zbiljnosti, od fizike do alhemijske, psiholoke i duhovne. Postoji ravnotea elemenata unutar zdravog tijela i nae psihe, jer ako je tijelo zdravo, ono je uravnoteeno. A za duhovnost dobro izobraenog muslimana postoji ravnotea izmedu duha, due i tijela te zadovoljenja njihovih pojedinih zahtjeva. Da bismo dali svakoj stvari njeno pravo (haqq) u skladu sa njenom naravi kako ju je Bog stvorio moramo ivjeti u ravnotei i shvatiti ravnoteu stvari te prema tome moramo ivjeti u pravednosti. Ravnotea takoer ukljuuje ljudsko djelovanje. Kur'anski izriiti nalog: ...I pravedno na litru i na kantaru mjerite... (Kuran, 6:152), primjenjuje se na potenu prodaju stvari na pijaci, kao i pravedno djelovanje na svakom ivotnom primjeru. Naa se djela zapravo openito "vau" od strane Boga na "vagi" i bit emo sueni prema tome na Danu obrauna, jer: I vagu pravde Mi emo na Danu sudnjem postaviti... (Kuran, 21:47) Ravnotea kao vidljiv simbol pravde, kao harmonija i ekvilibrij u kozmosu jeste toliko znaajna da Kur'an tvrdi: A mi smo Nae poslanike s jasnim dokazima slali, i s njima smo Knjige slali i Mjerilo, da bi svijet postupao po pravdi... (Kuran, 57:25) Drati se ravnotee u svim stvarima jeste ivjeti po pravdi. U tradicionaloj islamskoj umjetnosti nema skulpture, meutim zapadnjaku statuu figure zavezanih oiju koja dri vagu, pronalazimo na toliko puno trgova i dvorana pravde i ona je ovdje od pomoi. Mogli bismo kazati da ravnotea simbolizira islamsku ideju pravde, a da figura zavezanih oiju odraava jednakost pred Boanskim Zakonom. Muslimani se ak podsjeaju onog: i pravo mjeru napunite i na teraziji ne zakidajte. (Kuran, 55:9), budui da e se jednog dana suoiti sa vrhovnom vagom pred Sucem, ija je pravda beskrajna a presuda savrena, premda su Njegova Milost i Samilost jednako tako neizmjerni. ISLAMSKA ESHATOLOKA UENJA Svi muslimani, svih pravnih kola, vjeruju u zagrobni ivot, raj i pakao, Sudnji dan te ostale eshatoloke zbiljnosti, koje su u mnogim sluajevima sline tradicionalnim kranskim vjerovanjima. Vjerovanje u ma'd, doslovce "povratak" Bogu, ili ono to je teoloki poznato kao eshatologija, jeste dio islamskog vjerovanja. O njemu se radije ovdje raspravlja nego ranije, budui da je nunost prihvatanja zbiljnosti zagrobnog ivota toliko blisko povezana sa ostvarenjem Boanse pravde. Ljudi ive u svijetu prepunom nepravde te ukoliko neko prihvata Boansku Pravdu, otuda postaje takoer nuno da prihvati i zbiljnost drugih svjetova i posthumnih stanja za ljudsku duu u kojima se pronalazi krajnja pravda. ak se i Immanuel Kant, koji je bio metafiziki "agnostik", okrenuo Bogu u svojoj moralnoj i praktinoj filozofiji upravo u pogledu pitanja pravde. U svakom sluaju, zbiljnost zagrobnog ivota je u tolikoj mjeri intenzivna za muslimane, ak i danas, da se moralna dilema o pravednom Bogu koji stvara nepravedni svijet, a o kojoj je toliko raspravljano na Zapadu, uope ne pojavljuje za njih. Oni su ostali svjesni da se na sud o bilo kojemu ivotu na zemlji temelji jedino na malom segmentu sveukupnog ivotnog luka iju potpunost ne moemo sagledati. Znanstvena filozofija koja je proizala iz moderne znanosti liila je veinu dobro obrazovanih klasa na Zapadu, a napose u Evropi, ozbiljnog vjerovanja u zagrobni ivot, a odnedavno, na temelju ovog skepticizma, mnogi su pokuali da se narugaju islamskoj koncepciji o zagrobnom ivotu utemeljenoj na Kur'anu i hadisu. Dovoljno interesantno, isti skeptici malo govore o hinduistikoj i budistikoj eshatologiji, niti oni haju da se prisjete teksta najveeg djela zapadnjake kranske knjievnosti, Danteove Boanske komedije. Otuda postaje nuno da kaemo nekoliko rijei o kompliciranom

predmetu islamske eshatologije, koja je jedna od glavnih tema Kur'ana i kojoj su posveeni mnogi Poslanikovi hadisi. Muslimani razumijevaju eshatologiju u dva smisla: jedno se tie individualne, a drugo ljudske historije. Kada se bave drugim smislom, muslimani, poput krana, vjeruju da postoji kraj ljudske historije i da e ovaj kraj biti oznaen Boijom intervencijom u vremenskom poretku sa dolaskom Mahdija i njegove vladavine, popraen Drugim Kristovim doaem - a ne poslanika - u Jerusalem, destrukcijom svijeta, ponovnim oivljavanjem te konanim sudom pred Bogom. Nekolicina na Zapadu shvaa sredinju ulogu koju Krist igra u islamskoj eshatologiji, ba kao to je igra u kranskom razumijevanju posljednjih dana. to se tie onog individualnog, eshatoloke doktrine nas ue da se u trenutku smrti pojavljuje melek da uzme od osobe duu, nakon ega ta osoba ulazi u razliita rajska, istilina, ili paklenska stanja ovisno o djelima osobe na ovom svijetu. U najdubljem smislu mi ispredamo naa posthumna tijela sa naim djelima u ovom ivotu. Muslimani, jednako kao i krani, vjeruju u ponovno proivljenje tijela, a ne samo u besmrtnost due. Meutim krajnje zamrenosti eshatolokih zbiljnosti ne mogu biti sauvane za veinu ljudi ako su iskazane obinim ljudskim jezikom kroz odreena uproenja koja vidimo u kranstvu i islamu. Islam se, jednako kao i kranstvo, prezentira obinim vjernicima sa velikim izborom izmeu raja i pakla uz istilina stanja izmeu ovog dvoga. Meutim u ezoterinim islamskim uenjima, takvim kao to su djela Ibn `Arabija i Mull Sadr irazija, razvija se mnogo vie iznijansirana slika koja se bavi putovanjem due kroz razliita posthumna stanja i koja takoer objanjava hijerarhije nebesa, istilita i pakla, na Danteov nain. Zapravo, postoje knjige na arapskom i perzijskom koje su islamske parice tibetanske Knjige mrtvih. tovie, opisi posthumnih zbiljnosti nuno moraju biti simboliki, bilo da govorimo o kristalnom nebeskom Jerusalemu Ivanovog otkrovenja, ili baama, hurijama i rajskim rijekama u Kur'anu. Stoljeima su na Zapadu neki kritiari islama nastojali da ocrne islamski raj predstavljajudi ga tek kao podruje senzualnog zadovoljavanja na isti nain kao to je raj amerikih domorodaca pejorativno bio opisivan kao "sretno lovite". Ovaj djetinjasti i povrni kriticizam sad se vraa kad se pitanje samoubilakih bombaa, koji se smatraju muenicima od strane njihovih podravatelja, pojavljuje na zapadnjakim medijima. Tano je da Kur'an koristi vrlo konkretan jezik o raju i paklu, jezik koji ne bi trebao biti udan u svojoj konkretnosti, ako se ne upotrebljavaju naroiti simboli, za one koji su srodni sa Knjigom Revelacije ili Boanskom komedijom. Meutim ovaj konkretni kur'anski jezik je simbolian i ne smije se uzimati doslovce, iako njegovo doslovno znaenje takoer posjeduje svoj smisao. Pa ipak, rajski opisi se doimaju na prvi pogled kao jednostavno sublimiranje zemaljskih zadovoljstava, ukljuujui seksualnost. U zbiljnosti je obrnuto istinito. Svako legitimno iskustvo ugodne naravi ovdje na zemlji je samo sjenka i odraz rajske zbiljnosti. Najintenzivnije fiziko iskustvo za ljudsko bie, koje je seksualno sjedinjenje, jeste odraz jedinstva due sa Bogom i ono odraava na svojoj vlastitoj razini neto od tog krajnjeg ushita i napetosti. Voe koje jedemo ovdje na zemlji jeste blagoslov od Boga, koji odraava rajsko voe. ak su i tradicionalni zemaljski vrtovi odrazi nebeskih arhetipova. Sama rije "raj" dolazi od srednjoperzijskog termina pardis (koji oznaava vrt), koji je takoer porijeklo arapske rijei firdaws, to znai "baa". Nije tano da je firdaws jednostavno sublimacija iskustva svjee bae u pustinjskoj estini, dok ista rije u svojemu engleskom obliku, to jest "paradise", ukazuje na duhovne zbiljnosti. Dakako, svaka baa ovdje na zemlji jeste odraz firdawsa, a raj je duhovna zbiljnost za muslimane kao i za krane. Stajalite muslimana, ukljuujui i muenike, prema raju u osnovi nije razliito od onog bezbrojnih krana, ukljuujui, naravno, muenike i svece. No ono to je razliito u sadanjem kontekstu jeste da su mnogi u Evropi te u neto manjoj mjeri u Americi izgubili cjelokupno vjerovanje u zagrobni ivot i za njih je ljudski ivot ogranien sa godinama koje provedu ovdje na zemlji. Meutim za veinu muslimana, kao i za jo uvijek privrene krane, zemaljski ivot je samo segment naeg ukupnog ivota. Ljudski ivot je stvorio Bog da transcendira nekoliko dana provedenih ovdje na zemlji. Usponi i padovi ovog ivota su kunje koje

Bog alje, kao to to Kur'an dokazuje. Ono to je vano jeste da ivimo pravedno i da inimo ono to je dobro, na to Kur'an ukazuje u brojnim pasaima kao `amal slih, ili "dobra djela", podsjeajui se da Kur'an kae: ... pa, ko bude uinio koliko trunku dobra - vidjet ega, a ko bude uinio koliko trunku zla - vidjet e ga. (Kuran, 99:7-8) Svjesni Boanske Pravde, all jednako tako i Boije beskrajne Milosti, muslimani ive u otvorenoj svijesti o zbiljnostima svjetova iznad, te ak i danas funkcioniraju u svijetu u kojemu postoji vei dosluh i veza sa zbiljnostima koje transcendiraju ivot ovog svijeta nego to one postoje za veinu modernih zapadnjaka. Ova svijest utjee na mnoge aspekte ivota, ukljuujui razumijevanje Boije Pravde, znaenje naih djela za krajnji cilj nae due iznad grobne humke te znaenje samog ljudskog ivota. PRAVDA NA OVOM SVIJETU: 'ALIJEVA STAJALITA Niko od Poslanikovih drugova niti je kazivao, niti pisao o pravdi kao 'Ali, ija "Staza rjeitosti" (Nahj al-balaghah) sadri najznaajnije metafizike i praktine rasprave o pravdi. 'Ali je inzistirao da Bog nije samo pravedan ve da je On Sama Pravda te da vrlina pravednosti proistjee ljudskim biima od Boga. Budui da Bog jeste pravda, sve to On radi jeste pravedno. Meutim sukladno 'Aliju ljudska bia moraju takoer biti pravedna prema Bogu, kao i prema njegovim stvorenjima. Biti pravedan prema Bogu znai biti dobar i krjepostan i ispunjavati cilj za koji nas je On stvorio, tj. da ga oboavamo. Biti pravedan prema Njegovim stvorenjima jeste da damo svakoj stvari ono to joj pripada i da postupamo prema stvorenju sukladno njegovim pravima. 'Ali inzistira kroz svoja kazivanja, mudre izreke i pisma da je pravda povezana sa bogotovljem i iskrenom pobonou. Primicanjem blie Bogu, ljudska bia takoer postaju pravednija, jer vrlina pravednosti sve jae iklja u njihovo bie to se vie primiu Boanskoj Blizini. Pravda je i uinak bogotovlja, jer smo kroz bogotovlje vjerni prema Bogu, i uzrok pravde, budui da nas bogotovlje sve vie primie Izvoru posvemanje pravde. Na isti nain koji je za Platonovo "pogledanje" na Vrhovno Dobro bio izvor pravde, tako je i u islamu, kao to je 'Ali eksplicitno objasnio, oboavanje Jednog izvor pravde. 'Ali je takoer puno pisao o pravdi na podruju praktinog politikog i drutvenog ivota. ak i kada je i sam obnaao politiku vlast, on je upozoravao protiv korumpiranog utjecaja vlasti i isticao kako pravda moe lahko biti preokrenuta u svoju suprotnost, to je tlaenje i nasilje (zulm) u rukama nerazboritog i korumpiranog vladara. On je naglaavao da je Bog uinio obaveznim prava upravitelja nad podanicima, da podanici nee biti krjeposni ukoliko i njihov upravitelj nije krjepostan i pravedan te da, obrnuto, upravitelj nee biti krjepostan ukoliko podanici nisu takvi. Svako mora dati pravo onome drugom (haqq) i samo na ovaj nain pravda moe biti uspostavljena u drutvu. U godinama kada je bio politiki, kao i duhovni lider islamske zajednice, 'Ali je pokazivao svoja stajalita o pravdi na mnoge naine i ustanovio je norme koje su postale ideali, zajedno sa Poslanikovim sunnetom (naroito njegovom praksom u upravljanju medinskom zajedniccnn) i praksama drugih "ispravno voenih" halifa, za mnoga stoljca koja su kasnije uslijedila. Meu najznaajnijim `Alijevim tekstovima o pravdi u ime upravitelja je njegovo pismo guverneru kojega je odredio za Egipat, Mliku al-Ashtaru. Ovo pismo, koje se jo uvijek ita diljem islamskog svijeta i ija je poruka postavljena kao ideal pomou kojega e postojei upravitelji suditi mnogim pobonim ljudima, sunnijskim i i'itskim jednako, demonstrira sredinjost pravde i nepristrasnosti, kao i opratanja i samilosti za dobru upravu sukladno tradicionalnoj islamskoj perspektivi. `Ali pie Mliku: U ime Boga, Milostivog, Samilosnog: Ovo je ono sa ime je `Ali, sluga Boiji i zapovjednik vjernika, zapovjedio Mliku ibn al-Hrithu al-

Ashtaru u svojim uputama njemu kada ga je imenovao guvernerom Egipta: da prikuplja njegove zemlje porez, da ratuje protiv njezinih neprijatelja, da popravi uvjete ljudi i da pokrene boljitak u njezinom regionu. On mu je zapovjedio da se boji Boga, da daje prednost pokornosti Njemu (nad svim ostalim) i da slijedi ono to je On zapovjedio u Svojoj Knjizi - i djela koja je On uinio obaveznima i ona koja On preporua - jer niko nee postii uspjeh izuzev onog koji slijedi Njegove upute, i niko nee biti savladan nesreama izuzev onog koji ih porie i doputa da se poklizne na njima. (Zapovjedio mu je) da pomae Bogu - hvaljen i slavljen neka je - sa svojim srcem, rukama i jezikom, jer je On - uzvieno je Njegovo Ime - obeao da e pomoi onome ko Ga velia. I zapovjedio mu je da prekine strasti svoje due i da ih zauzda u njezinoj neposlunosti, jer je dua sklona zlu, izuzev one kojoj se Bog smiluje. Znaj, Mliku, da te aljem u zemlju gdje su uprave, pravedne i nepravedne, postojale prije tebe. Ljudi e motriti na tvoje poslove na isti nain kao to su motrili na poslove upravitelja prije tebe. Oni e govoriti o tebi kako bi ti elio da oni govore o tim upraviteljima. estiti su poznati po dobrom glasu svome, koji je Allah dopustio da o njima krui preko jezika robova Njegovih. Otuda dopusti da najdrae od tvojih blaga bude blago ispravnog djelovanja. Kontroliraj svoje elje i obuzdaj svoju duu od onog to za tebe nije u skladu sa zakonom, jer je obuzdavanje due zato da bi ona bila bezpristrasna u onome to voli i u onome to mrzi. Ispuni svoje srce milou, ljubavlju i susretljivou za svoje podanike. Ne budi u njihovim oima pohlepna ivotinja, pobrajajui ih kao lagahan plijen, jer postoje dvije vrste: ili su oni tvoja braa po religiji, ili su tvoji istovrsnici po stvaranju. Greke ih vrebaju nesvjesne, nestaice ih savladavaju, (zlodjela) ine svjesno i nesvjesno. Stoga ih ispriaj i oprosti im do mjere u koju se ti uzda da e te Bog ispriati i dati Svoj oprost. Jer, ti si iznad njih, a onaj ko te je postavio je iznad tebe, a Bog je iznad onog ko je postavio njega. Bog trai od tebe ispunjenje njihovih potreba i On te iskuava pomou njih. Ne postavljaj se da ratuje protiv Boga, jer ne posjeduje snagu protiv Njegove odmazde, niti si u mogunosti da razdjeljuje Njegov oprost i Njegovu milost. Nikada ne ali za oprostom i radou u kanjavanju, i nikada ne pouruj da djeluje impulsivno ako moe pronai bolji smjer. Nikada ne reci: "Ja posjedujem autoritet, ja izdajem zapovijedi i mene se slua", jer je to jamano izopaenost u srcu, oslabljivanje religije i pristup promjenama (u uspjehu). Ukoliko autoritet koji posjeduje uzrokuje u tebi oholost ili aroganciju, onda razmiljaj o golemosti Boije vlasti nad tobom i Njegove moi nad tobom koju ti osobno nema ak ni nad samim sobom. Ovo e obuzdati tvoju tvrdoglavost, zaustaviti tvoju neobuzdanost i povratiti u tebi ono to je nestalo od snage tvog razbora. uvaj se natjecanja sa Bogom u Njegovoj golemosti i nalikovanju Njemu u Njegovoj ekskluzivnoj moi, jer Bog sputa svakog tiranina i posramljuje sve koji su uobraeni. Budi pravian prema Bogu i prema ljudima kao prema sebi, svojoj vlastitoj porodici i onima od podanika koje ti titi. Jer, ako tako ne uradi, uradit e pogreno. A to se tie onog koji nanosi tetu slugama Boijim, Bog je njegov neprijatelj, a da ne govorimo o Njegovim slugama. Bog ne polae raun ni za ta i ini nevaljanim argument bilo koga ko se natjee sa Njim. Takva osoba e biti Boiji neprijatelj sve dok se ne okane ili ne pokaje. Nita ne doprinosi vie povlaenju Boijeg blagoslova, niti pouruje Njegovu osvetu od ogrezlosti u injenju loih djela, budui da Bog oslukuje poziv potlaenih i da je On uvijek na oprezu protiv onih koji ine grjena djela. Ljudska pravda i njezini modusi Naravno, obina ljudska bia nisu poput 'Alija, koji je posjedovao vodstvo Kur'ana i Poslanika u svojemu srcu i umu u svakom trenutku. Za obinog mukarca i enu uvijek se pojavljuje pitanje o tome kako biti pravedan u razliitim konkretnim situacijama, kako uvidjeti ono to dolikuje svim biima i kako ih prema tome tretirati. Prva vostva koja je Bog dao muslimanima o tome kako da pravedno postupaju su Kur'an, Sunnet i erijat, koji su, budui da su Boija Rije, uenje Poslanika i Njegov

Zakon, nuni sredinji naini razumijevanja pravde i pravednog djelovanja. ivjeti i djelovati sukladno erijatu jeste djelovati pravedno prema Bogu i Njegovom stvorenju. Meutim to je sa onim djelima za koja ne postoje izriiti Boanski nalozi, Poslanikovo vodstvo, niti erijatske instrukcije? U takvim sluajevima moramo upotrebljavati inteligenciju koju nam je Bog podario i osloniti se na unutarnji osjeaj pravde koju je Bog zapisao na naim duama. A to je sa situacijom u ivotu kada iskuavamo tlaenje umjesto pravde? Bog zahtijeva od nas da budemo pravedni sve vrijeme, a ne samo povremeno, te da odbijemo da prihvatimo ugnjetavanje: O vjernici! Odluni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedoite... (Kuran, 5:8) Muslimani se konstantno podsjeaju da: Moj Gospodar pravdu nareuje. (Kuran, 7:29), te: ... da dobroinstvo inite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz stanita vaih izgone! (Kuran, 60:8) Kur'an zapovijeda muslimanima ne samo da postupaju pravedno ve da govore po pravdi: ...I kad govorite pravedno govorite, makar bilo i protiv vae rodbine... (Kuran, 6:152) I iznad svega, muslimani uvijek moraju nastojati da sude pravedno, budui da Kur'an zapovijeda: I kada svijetu sudite, po pravdi sudite! (Kuran, 4:58) Krist je rekao: "Nemoj osuivati, da ne bi bio osuen." (Matej, 5:44). Meutim u praktinom ivotu nije uvijek mogue slijediti ovo uzvieno uenje. lako muslimani znaju da je vrhovni sudija Bog i da su konano samo Njegove presude, uvijek postoje prigode u ivotu kada je sud neminovan. U takvim sluajevima oni moraju djelovati po pravdi i istini. U svjetlu ove sutinske potrebe, sudovi su bili uspostavljeni na temelju erijatskih uenja, a svi su se sluajevi jednako presuivali u takvim sudovima. U principu su svi muslimani jednaki pred islamskim Zakonom, a presude se daju na toj osnovi. Dovoljno udno, dok je na Zapadu neovisno sudstvo oznaka modernog razdoblja, u islamskom svijetu sudovi ostaju u rukama religijskih uenjaka i bili su neovisni u velikoj mjeri od politikih vlasti sve do modernog razdoblja. Samo tokom devetnaestog stoljea, kada je drava poela da dominira sudstvom u mnogim islamskim zemljama, toliko je toga od ranije sudske neovisnosti bilo izgubljeno, a administrativni sudovi su bili kompromitirani politikim obzirima. Ostaje jo uvijek pitanje o tome kako djelovati pravedno u konkretnim situacijama kada ne postoje jasna erijatska ukazivanja. Openiti principi iskazani u Kur'anu i hadisu priskrbljuju odgovor na ovo neugodno pitanje. Pored specifinih erijatskih izriitih naloga, postoje openita uenja o injenju dobra, o tome da se bude korektan, sagledavanju gledita druge strane, postavljanje istine iznad naela korisnosti, o tome da se bude objektivan a ne usredsreen na samog sebe te slini moralni i duhovni principi koji su zajedniki islamu i drugim autentinim religijama. Ovi principi moraju biti zaivljeni u praksi, a glasovi nae savjesti moraju uvijek biti uzeti u obzir. Borba protiv nepravde, tlaenja te injenja zla je sama po sebi pravedna i predstavlja naine uspostave pravde. Rije za nepravdu, tiraniju i injenje zla u arapskom (zulm) koristi se kao sasvim suprotna pravdi i u svojim razliitim oblicima je jedan od najeih termina koritenih u Kur'anu, koji kae: ... a Allah nepravdu svjetovima ne eli! (Kuran, 3:108) Oni koji su nepravedni i koji tlae raskidaju svoj ugovor sa Bogom, jer ...Obeanje Moje nee dostii zloinitelje! (Kuran, 2:124), a: A koji idu preko granica Allahovih, takvi su zloinitelji! (Kuran, 2:229)

Na vie mjesta u Kur'anu je iskazano da: ... Allah ne voli zloinitelje. (npr. Kuran, 3:57), i zapravo se zaziva Njegov gnjev na njih: I nek' prokletstvo Allahovo silnike pogodi. (Kuran, 11:18) tovie, Kur'an i hadis ine jasnim da su oni koji su nepravedni i koji ine zlo nepravedni prema samima sebi, a da Bog nije taj koji ini zlo ljudskim biima. Tad bi se moglo kazati da, uz slijeenje erijata i djelovanje sukladno principima Kur'ana i hadisa koji su spomenuti iznad, ivjeti i djelovati pravedno znai boriti se protiv tlaenja, injenja zla i nepravde. Sam Kur'an iznosi na vidjelo herojsku bitku izmeu pravde i nepravde na individualnom, kao i drutvenom planu. ivljenje pod nepravednim ljudskim zakonima, ili nepravednim primjenama pravednih zakona, ili pod tiranijom i ugnjetavanjem sa potcjenjivanjem prava, obavezuje muslimane da se bore protiv nepravde koja im je naturena. ak se kae da je prihvatanje ugnjetavanja bez djelovanja da se uspostavi pravda gore od izvornog ugnjetavanja i nepravde. Naravno, nisu sva ljudska bia ista, niti su se svi muslimani uvijek dizali protiv ugnjetavanja i nepravde, meutim ideal je uistinu sredinji za islamski koncept pravde i pravednog drutva. tovie, prisustvo ovog ideala je s vremena na vrijeme vodilo nastojanju i na individualnoj i na kolektivnoj razini da se iznova uspostavi pravda. Naravno, ova unutarnja elja za pravdom nije jedino svojstvena islamu, niti je pokretna sila kojom bi se prevladala nepravda. Historija Zapada je takoer puna epizoda o individualnom ili kolektivnom djelovanju da se prevlada ugnjetavanje i nepravda. Kada su neki ljudi napali Islam zbog poticanja borbe u ime pravde, oni zaboravljaju Boston Tea Party i Ameriku revoluciju, a da ne govorimo o mnogim drugim glavnim politikim i drutvenim pokretima utemeljenim na shvatljivom pojmu ispravljanja pogreaka nepravde i ugnjetavanja. Ono gdje se sluaj islama razlikuje od modernog zapadnjakog fenomena ove naravi jeste taj zahtjev da se ustanovljenje pravde jo uvijek posmatra od strane muslimana u islamskim terminima a ne onim sekularnim, humanistikim. Ova uspostava pravde povlai za sobom borbu koja nas dovodi glavnom pitanju primjene i nastojanja na Boijem putu, ili jihd. Dihd (jihd) Moda u modernom razdoblju na Zapadu ne postoji rije u rjeniku o islamskoj religiji koja je bila tako izobliena, oklevetena, pogreno razumljena i ocrnjena kao to je to rije dihd (jihd), zahvaljujui ne samo zapadnjakim medijima koji tragaju za demonizirajuim epitetima i stereotipima ve jcdnako tako i onim ekstremnim muslimanima koji su ih rapidno opskrbili sa primjerima da opravdaju svoje propagiranje izobliene predodbe ovog pojma. Meutim stvari su pogorane na temelju injenice da je rije dihd zadobila komercijalnu dopadljivost u Evropi i Americi; stanovit broj autora, koji nastoje da privuku iru publiku i uine svoje knjige komercijalno uspjenima, uporno nastoji da koristi pojam u svojim naslovima na svaki mogui nain. Neki su ak promijenili znaenje dihda u to da implicira bilo kakav lokalni otpor i "plemensku organizaciju drutva" (tribalizam) protiv procesa globalizacije, dok se, zapravo, u samoj islamskoj historiji, naroito tokom ranih stoljea, dihd poesto vodio protiv "tribalizma" i svih centripetalnih sila koje su ugroavale jedinstvo islamske zajednice. A da bismo objasnili autentino znaenje dihda nuno je razjanjenje liste skoro svih prevalirajuih nerazumijevanja, koja, naalost, nastavljaju da se ovjekovjeuju na zapadnjakim medijima i veem dijelu zapadnjake literature koja se bavi islamom. U arapskom jeziku se pojam dihd izvodi iz korijena j-h-d, to znai "boriti se" ili "uloiti napor", a u kontekstu islama ova borba i nastojanje se podrazumijevaju da su na Boijem putu. Osoba koja vri

takvu zadau naziva se mudhid (mujhid), uobiajeno prevodeno sa "sveti ratnik" u zapadnjakim medijima, poto se dihd konvencionalno prevodi kao "sveti rat". Trebamo se samo prisjetiti da se, u sufijskoj kontemplaciji, stanje suzbijanja onog to onemoguuje koncentraciju due takoer naziva mujhidah kako bismo shvatili koliko je limitirajuc takovrsno prevoenje. No, da bismo razumjeli znaaj dihda u islamu i njegovoj civilizaciji, moramo prije svega jasno napravitt razliku izmeu openitog, popularnog znaenja pojma i teolokog i juridikog smisla same rijei. U prvom smislu, ona se koristi da oznai bilo kakav napor koji se smatra primjerenim, otprilike kao "kriarski rat" u svojemu openitom smislu u engleskom jeziku, a ne kao pojedinano ukazivanje na religijske ratove koje je zapadno kranstvo vodilo protiv muslimana i jevreja u Palestini u medijavalnom razdoblju. Na isti nain kao to u engleskom kaemo da takva i takva organizacija provodi kriarski rat da iskorijeni neimatinu i bolesti, a u islamskim jezicima da ta grupa ili vladina agencija provodi dihd, recimo, gradei kue za siromane. Zapravo, danas u Iranu postoji pokret i organizacija koja se naziva jihd-i szaniagi (to jest dihd za "izgradnju"), ija je zadaa da ulae napore na izgradnji kua za siromane i da provodi sline projekte. Jednako tako, na isti nain kao to su voeni odreeni ratovi kroz zapadnjaku historiju u ime i u duhu kriarskog rata, ali bez blagoslova pape, koji je nareivao srednjovjekovne kriarske vojne pohode, u islamu su neki ljudi vodili bitke koje su proglasili dihdom, iako ove bitke nisu bile, tehniki govorei, jihd sukladno islamskom Zakonu, niti su odobrene od strane `ulam, ili religijskih uenjaka. Blago reeno, Zapad ne posjeduje manje kriarskog duha nego to islam posjeduje onog dihdskog, ukoliko se oba termina upotrebljavaju u svojemu popularnom smislu. Zapravo, tokom prolog milenijuma Zapad je vodio mnoge ratove u stranim zemljama kao kriarske pohode iz svih moguih razloga - kao to su irenje kranstva, "civilizirajue misije" (la mission civilisatrice na francuskom) te irenje modernih ideologija od komunizma do kapitalizma - vie nego to je islam vodio dihd. Meutim na isti nain na koji moramo praviti jasnu razliku izmeu srednjovjekovnih kriarskih pohoda, koje je zapravo ispriavala i vodila Crkva i ove openite upotrebe "kriarskog pohoda" u evropskim jezicima, jednako tako ne smijemo pobrkati openitu drutvenu i kulturnu upotrebu pojma dihd sa njegovim striktno teolokim i juridikim smislom u islamu. Iznad ove dihotomije, vano je da razmotrimo ono to dihd oznaava u islamskom kontekstu i praksama njegovih sljedbenika. Kako bismo razumjeli ovo egzaktnije i relevantnije znaenje, nuno je da se vratimo korijenskom znaenju pojma kao "napora i borbe na Boijem putu". Na ovoj osnovnoj razini moglo bi se kazati da cjelokupan ivot, sukladno islamu, jeste dihd, jer je on borba da se ivi sukladno Boijoj Volji, da uloimo napor da se ini dobro i da se suprotstavimo zlu. Mi smo baeni u svijet u kojemu postoji nesklad i nered izvanjskog karaktera i unutar naih dua. Da bismo uredili uravnoteen ivot utemeljen na podlaganju Bogu i slijeenju Njegovih izriitih naloga koji ukljuuju konstantni dihd, na isti nain kao to mornar na olujnom moru treba ulagati konstantan napor da bi primjereno drao amac na vodi da se ne prevrne i da bi nastavio prema izabranom odreditu. Ustajanje ujutro sa Imenom Boijim na naim usnama, obavljanje namaza, estito i ispravao ivljenje tokom dana, ljubaznost i paljivost prema ljudima te ak ivotinjama i biljkama koje nas okruuju tokom dana, dobro obavljanje posla te briga o naoj porodici i svom vlastitom zdravlju i blagostanju, sve zahtijeva dihd na ovoj elementarnoj razini. Budui da islam ne pravi razliku izmeu sekularnog i religijskog podruja, cjelokupan ivotni krug muslimana ukljuuje dihd, tako da je svaka njegova sastavnica i aspekt sainjen da se prilagodi Boanskim normama. Dihd nije jedan od stupova islama (arkn), kao to su propisani namazi ili post. Meutim izvravanje svih djela bogotovlja (`ibdt) svakako ukljuuje dihd. Klanjati redovno pet puta dnevno tokom naeg ivota jamano nije mogue bez velikog napora, ili dihda, sa nae strane, koji uva bogougodnike, koji su uvijek u molitvi i u osjeaju da moraju da provode dihd da bi sebe silom rastavili od molitve kako bi obavljali svakidanje poslove. Jednako tako, za obinog vjernika je post od zore do sutona jamano dihd i on trai veliki napor od strane ljudske volje u ime Boga. Isto je tano za druge bogotovne radnje, ili

`ibdt. Meutim dihd se takoer zahtijeva na podruju transakcija, ili mu'malt, ukoliko namjeravamo da ivimo poten i ispravan ivot. Ne samo da bogotovne radnje, koje se izravno tiu naeg odnosa prema Bogu, ve jednako tako i druga ljudska djela utjeu na duu te moraju biti etiki i pravedno obavljena. No, dua nije uvijek predana dobru i pravdi. Prema tome, da bismo bili estiti i da bismo izvravali svakidanje poslove u suglasnosti sa Boanskim Zakonom i islamskim etikim normama moramo provoditi konstantni dihd. Postoji puno obinih ljudi u islamskom svijetu koji nastoje estito ivjeti pod tekim okolnostima, a koji smatraju svoj svakodnevni posao dihdom. uo sam od tolikog broja vozaa taksija u Perziji i arapskim zemljama kako kau da su morali izdravati vielanu porodicu i raditi etrnaest sati dnevno da bi u tome uspjeli, dodajui da je svaki dan za njih bio dihd. Uravnoteen ivot u haotinom svijetu i moralno uspravan ivot u drutvu u kojemu se podlijee mnogim iskuenjima i participira u korupciji, jeste provoenje dihda. Takoer, pokuati prevladati neznanje i zadobiti spoznaju, od koje je najvia vrsta spoznaja Boga, jeste glavni oblik dihda i zapravo njezin najvii oblik. U svojemu najirem smislu, dakle, mogli bismo kazati da je za muslimana sami ivot dihd i da je mir koji traimo rezultat uravnoteenosti stvorene kroz dihd u njegovom osnovnom smislu naprezanja na Boijem putu i borbe da se djeluje sukladno Njegovoj Volji. Poslanikov iskaz da "dihad ostaje validnim sve do Sudnjeg dana" mora biti razumljen u ovom univerzalnom smislu dihda koji je inherentan u opoj ljudskoj uvjetovanosti na ovom manjkavom svijetu. Iznad ovog openitog razumijevanja dihda, koje obujmljuje sam ivot, islamski autoriteti su stoljeima pravili razliku izmeu manjeg i veeg dihda na temelju poznatog Poslanikovog iskaza nakon velike Bitke na Bedru, koja je bila odsudna za tek nastalu islamsku zajednicu. Usprkos velikom znaaju ove bitke, u kojoj su jo uvijek mekanski idolopoklonici nastojali da poraze i razore novonastalu islamsku zajednicu u Medini, Poslanik, nakon to je izvojevao pobjedu je rekao: "Vratili smo se iz manjeg dihda u vei dihd (akbar)." Kada su ga drugovi upitali koji je vei dihd, rekao je: "To je dihd protiv vaih strastvenih dua." Vei, a mogli bismo takoer da kaemo najvei (u arapskom jeziku rije akbar oznaava i "vei" i "najvei") dihd, koji je unutarnja bitka da se proisti dua od svojih manjkavosti, da se isprazni duhovna posuda od ustajale vode zaboravljivosti, nehaja, sklonosti prema zlu i da se pripremi za prihvat Boanskog Eliksira Sjeanja, Svjetlosti i Spoznaje. Najvei dihd poduzimaju samo oni duhovni ratnici koji ele da prinesu kao rtvu svoj ego pred Prijestoljem Jednoga. Na isti se nain taj izvanjski dihd, kao bitka ili rat, ne zahtijeva od svakog muslimana, ve jedino od onih koji su fiziki i mentalno kvalificirani, kao to se ni duhovni dihd jednako tako ne zahtijeva od svakog muslimana, ve jedino od onih koji su duhovno i mentalno sposobni - a u isto vrijeme sa duhovnim oni de slijediti Boiju stazu u ovom ivotu, ostajui dolinima. U svjetlu znaenja al-jihd al-akbar, ili veeg dihda, moemo kazati da su najvei "duhovni borci" u islamu bogougodnici, meutim njihov instrument u bici nije ma, ve namaz i tespih. Sufizam se openito bavi ovim veim dihdom, koji je slian "duhovnom ratovanju" nairoko poznatom u pravoslavlju, a koji takoer spominju odreeni zapadnjaki kranski mistici te u duhovnim naporima hinduistikih i budistikih mudraca, u ijim rijeima i djelima mogu biti pronaene mnoge usporedbe. to se tie manjeg dihda, u smislu izvanjske borbe i bitke, znaenja dihda onako kako ga zapadnjaki mediji upotrebljavaju, mora se prije svega napraviti jasna razlika izmeu borbe i bitke koja se odvijala u Arabiji protiv idolatrije u osvit islama i dogaaja u kasnijoj islamskoj historiji. U Arabiji je idolopoklonicima dat izbor prihvatanja islama ili borbe protiv muslimana, budui da, sukladno islamskom vjerovanju, Bog nije elio da takav krajnji oblik idolatrije preivi. Ovo je bilo slino argumentima koje je ponudilo kranstvo kada je silom iskorijenilo ono to je ostalo od dekadentnih grko-rimskih i sjevernoevropskih religija, jednom kad je zadobilo dostatnu mo. Meutim ak ni u

Arabiji dihd nije voen protiv jevreja i krana da bi ih se prisililo da prijeu na islam, niti je ova politika kasnije provoena protiv jevreja i krana izvan Arabije, niti protiv zoroastrijanaca ili hindusa, kao to je to ranije prispomenuto. Tokom islamske historije neki su vladari izvrili invaziju na nemuslimanske zemlje i ak priali o dihdu, meutim rijetko da je kad izdat juridiki edikt koji je davala `ulam' da su takve bitke bile dihd kako bi ljudi preli na islam. Stajalita zapadnjakih orijentalista i viestoljetne kranske polemike u pogledu ovog pitanja naprosto nisu korektne. Princip: U vjeru nema prisile... (Kuran, 2:256), ne doputa dihd izvan Arabije tokom ivota Poslanika kako ne bi ukljuio prisilno religijsko preobraenje "Ljudi Knjige". Jednako tako, zabranjeno je voditi dihd protiv drugih muslimana kako bismo im naturili naa najvlastitija uvjerenja. Zapravo, i'itski i veina sunnitskih pravnika, naroito u moderna vremena, vjeruje da je dihd legitiman samo kao odbrana (dif'i) i da ne moe biti zapoet kao agresija (ibtid'i). to se tie duodecimalnog i'izma, stoljeima pa ak i danas, svi su eminentni autoriteti ustvrdili da je dihd, izuzev u sluaju odbrane, harm, ili zabranjen od strane islamskog Zakona u odsustvu ma'sma, to jest, "nepogreivog" (ili onog ko je besprijekoran u etimolokom smislu ovog pojma), to u i'itskom kontekstu oznaava Poslanika i imame. U sunnijskom islamu, historijski su neki pravnici nareivali dihd na odbramben nain utemeljen na argumentu koji bismo mogli nazvati "najbolja odbrana je napad", meutim od 1950-ih sa proglasom ejha Al-Azhara tog vremena, Mahmda Shaltta, koji je zauzimao mjesto onog to je najutjecajnija i najznaajnija religijska pozicija u sunnijskom svijetu, glavna tendencija sunnijske pozicije je bila poput one i'itske. Ugledni religijski uenjaci sunnijskog svijeta se slau da je jedino dopustiv dihd onaj odbrambenog karaktera, koji je obaveza po islamsku zajednicu kao cjelinu samo kad je njezino postojanje ugroeno. Meutim ovo ne znai da bilo koja ekstremna grupa moe provoditi nasilje pozivajui se na potrebu odbrane islama, jer se u svakom sluaju autorizacija dihda zahtijeva od strane poglavara islamske drave i autoritativnih religijskih uenjaka, `ulam'. Kur'anski ajet: I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne zapoinjite! Allah ne voli one koji zapoinju boj! (Kuran, 2:190), priskrbio je kur'ansku osnovu i princip za prosuivanje i legitimitet dihda. Moramo se prisjetiti da su, tokom proteklih stotinu i pedeset godina, svi oni koji su se borili protiv stranih zavojevaa ili okupatora, bilo da su bili u Zapadnoj Africi, Aliru, Bosni, Kosovu, Palestini, Kamiru, ili Filipinima, a koji su govorili o dihdu, radili tako u odbrambenom smislu. Tamo nije bilo muslimanskog dihda u nemuslimanskim zemljama. Oni koji provode teror na Zapadu, ili bilo kamo drugdje u ime dihda, ocrnjuju izvorni sveti termin, a njihovi napori nee biti prihvaeni od strane ustanovljene i glavne struje religijskih autoriteta kao dihd u juridikom i teolokom smislu ovog pojma. Deklaracije ejha AlAzhara, najautoritativnijeg glasa u sunnijskom islamu, koji osuuje u nepokolebljivim terminima teroristike napade od 11. septembra 2001. godine u Americi, jasan je primjer. Ovo nas prirodno vodi vanom pitanju o tome ko moe proglasiti dihd. Prema klasinoj sunnijskoj teoriji koja se temelji na postojanju islamske drave, suveren je bio taj koji je u konsultacijama sa religijskim uenjacima (`ulam') mogao objaviti dihd u juridikom i teolokom smislu. A bez postojanja autentine islamske drave, to su vodei religijski autoriteti, `ulam , a jo preciznije muftije, koji posjeduju takvu prerogativu. Iako svaki musliman stoji izravno pred Bogom, a u islamu ne postoji sveenstvo, niko ne moe jednostavno proglasiti dihd na temelju toga to je nominalno musliman i to posjeduje neku politiku ili vojnu mo. Razlika izmeu proglaenja dihda u islamskom smislu i svakodnevnog proglaenja od strane razliitih ekstremistikih grupacija tu i tamo je kao razlika izmeu objave o kriarskom ratu protiv ovog ili onog zla od strane zapadnjakih politikih ili drutvenih lidera i proglaenja kriarskog rata od strane pape Urbana II, 1095. godine.

Kada se dihd vodi legitimno, on ne smije biti utemeljen na gnjevu i mrnji koji e nas zaslijepiti da budemo pravedni. Kur'an upozorava muslimane nepokolebljivim terminima kada kae: ...Neka vas mrnja koju osjeate prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete... (Kuran, 5:8) Tugovanje se moe preokrenuti u gnjev i mrnja, ali ovo ne moe biti osnova slijepe osvete. Dihd se ne moe voditi protiv nevinih, a ak i neprijatelj mora biti tretiran pravedno i isto tako susretljivo. Trebali bismo razmiljati u smislu kur'anskog ajeta: ...Ti na zlo dobrim uzvrati, pa e onaj to je neprijateljstvo izmeu njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati! (Kuran, 41:34) A iznad svega dihd mora biti voen za istinu i samo istinu, a ne na osnovu gnjeva, mrnje ili osvete. Tradicionalno je ak i izvanjski dihd bio zdruen u muslimanskim umovima sa velikodunou, plemenitou te objektivnou, svim vrlinama koje su povezane sa vitetvom. Pripovijest u Knjizi I Rumijeve Mesnevije o `Aliju ibn Abi Tlibu, princu koji vodi dihd samo za Boga, jeste samo otkrovenje u pogledu islamskog razumijevanja dihda. U bici jedan po jedan sa velikim islamskim neprijateljem koji je bio sposoban ratnik, `Ali je smogao snage da svlada svog protivnika i da ga baci na zemlju. Kao posljednji in mrnje neprijateljski ratnik je pljunuo `Alija u lice, nakon ega je `Ali odmah ustao sa neprijateljevih grudi i stavio u korice svoj ma. Ratnik je bio iznenaen i upitao je `Alija zato je to uinio. `Ali je odgovorio da se borio za Istinu (al-Haqq), ali da je im je bio pljunut u lice postao srdit; uvidjevi ovo, odustao je od borbe, jer nije elio da se bori na temelju osobnog bijesa i gnjeva. Kao to Rmi ovo opisuje: On je pljunuo na `Alijevo lice Ponos svakog poslanika i bogougodnika... A 'Ali je odgovorio, Rekavi: "Upotrebljavao sam ma u ime Istine, Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo. Ja sam lav Istine, a ne lav strasti, Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji." in ovog prototipa svih autentinih islamskih mudhida (mujhidn), koji je preokrenuo srce u njegovom neprijatelju, treba da poslui kao korisna ispravka za, prvo, one koji u islama provode akcije utemeljene na gnjevu, ali ih nazivaju dihdom i, drugo, one na Zapadu koji nastavljaju da govore o svetom ili sakralnom gnjevu meu muslimanima, koji na temelju pravde nastoje da zatite svoj dom i religiju. Kad pogledamo iznad sadanjih odstupanja tzv. dihda koji provode odreeni ekstremisti prema dugoj historiji islama, vidjeemo brojne primjere viteke vrste dokazane primjerima u njegovom najviem obliku pomou `Alija, u takvim ratnicima herojima kao to je Saladin, ije je vitetvo bilo poslovino ak meu njegovim zapadnjakim neprijateljima te u vremenski bliim likovima kao to su: Amir `Abd al-Qdir, `Abd al-Karim i `Umar al-Mukhtr u Sjevernoj Africi; Imam Shamil u Kavkaziji; Brelvis u sjeverozapadnoj indijskoj provinciji; te Ahmad Shh Mas'd, koji je uestvovao u afganistanskom ratu protiv Sovjetskog saveza i koji je ubijen neto prije traginih dogaaja od 11. septembra 2001. Sve takve figure nisu bile samo pobone i hrabre ve su bile povezane sa unutarnjom dimenzijom islama, a neki su bili bogougodnici. Nijedna nije bila proizvod uske, doslovne i ekskluzivistike interpretacije svoje vjere.

Uvjeti pod kojima rat moe biti voen Nisu svi ratovi dihd, a islam je takoer oglasio odreene regulative za sukobe openito. Prije svega, rat moe biti u samoodbrani i muslimani ne bi trebali da potiu ratove, kao to ajet pokazuje: I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne zapoinjite! Allah ne voli one koji zapoinju boj. (Kuran, 2:190) Ako, poput Biblije, Kur'an doista govori o borbi protiv naih neprijatelja, onda se moramo prisjetiti da je islam nastao u ozraju u kojemu su bili konstantni ratovi izmeu razliitih plemena. Ipak, nakon nareenja muslimanima da se bore protiv svojih neprijatelja, Kur'an dodaje: ...osim onih koji utoite nau kod naroda koji s vama ugovor ima, ili onih koji vam dou a kojima je teko da se protiv vas bore... A ako vas takvi ostave na miru, i protiv vas se ne bore, i mir vam ponude, tada ni vama Allah ne daje nikakva prava da njih bijete. (Kuran, 4:90) Rat moe biti voen da bi se izbjeglo proganjanje i ugnjetavanje, ili da bi se sauvale religijske vrijednosti i zatitili slabi od tlaenja. Kur'an uistinu spominje biblijsko "oko za oko", ali preporua odustajanje od osvete i davanje milostinje, kao u ajetu: ...A ko od odmazde odustane, to e mu biti od grijeha iskupljenje! (Kuran, 5:45) Takoer, rat ne bi trebao trajati neodreeno dugo; im neprijatelj moli za mir, neprijateljstvo mora biti dokonano: A ako oni prestanu, pa i Allah doista prata i samilostan je. (Kuran, 2:192) Od najveeg je znaaja izriita naredba da se nevin ljudski ivot ne smije oduzeti u bilo kojemu ratnom stanju, jer Kur'an kae: ...Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered inio nije, kao da je ljude poubijao sve... (Kuran, 5:32) Poslanik je izriito zabranio napadanje ena i djece te ak ubijanje ivotinja ili unitavanje uma tokom rata. Njegov vlastiti velikoduni odnos prema njegovom najljuem neprijatelju po zauzimanju Meke ostao je najkonkretniji primjer koji treba biti slijeen. Jednako tako, muslimani se do danas sjeaju da se nakon zauzimanja Jerusalema Omer velikoduno i pravedno odnosio prema odreenim kranskim mjestima bogotovlja. Bespotrebno je da kaemo, no nisu ni svi muslimani slijedili ove naloge tokom islamske historije ita vie nego to su jevreji, krani, hindusi ili budisti slijedili upute svojih religija. Meutim sutinsko je ovdje ne samo za zapadnjake promatrae ve takoer za mnoge muslimane koji su, izgubivi nadu, pali u oaj i ine beznadna djela da se sjete kakva su uenja islama kao religije u pogledu ovih pitanja. U pogledu onog to je narav ljudskog bia nije teko pronai razloge zato svi muslimani nisu slijedili uenja svoje religije u pogledu pitanja rata. Ono to je znaajno jeste stupanj do kojeg su tokom stoljea mnoge vrijednosti ovog duhovnog vitetva bile slijeene, to je stoljeima potvrivano ak i od zapadnjakih zavojevaa, od srednjovjekovnih vitezova do francuskih oficira u Aliru. Danas je stvoren novi izazov pomou sposobnosti iznalaenja novih naina i metoda ratovanja, odnosno izuma oruja masovnog unitenja koje uzrokuje tzv. kolateralnu tetu nad kojom nemamo kontrolu, bombi koje ne mogu praviti razliku izmeu boraca i ena i djece. Meutim islamska civilizacija nije izumila ove monstruozne tehnologije, niti ak ideju totalnog rata koja ukljuuje cjelokupne civilne populacije, ali se suoava sa njihovom zbiljnou na terenu i, mogli bismo dodati, u zraku i na moru. Ova situacija stvara dodatni izazov golemih razmjera za muslimane, kao to ga ini za one krane na Zapadu koji nastoje da ive sukladno Kristovim uenjima te ak i za mnoge sekularne humaniste. Poglavito u takvom trenutku ljudske historije muslimani se pozivaju da budu najpaljiviji u

odbrani onog to ih je njihova religija poduila o dihdu i regulativama koje je objavila za svaki oblik ratovanja. tovie, bilo koji musliman koji posjeduje osjeaj odgovornosti pred Bogom mora biti naroito paljiv kada ini djelo izriito u ime islama u svijetu u kojemu su nehumana te ispodljudska orua za borbu u rukama monika koji dominiraju globalnom scenom. lako neija odbrana, neija domovina te neija religija i nadvladavanje ugnjetavanja ostaju religijskim obavezama, regulative ratovanja, naroito zatita nevinih, to jest nenapadanje nenaoruanih i pravedno postupanje sa neprijateljem, takoer ostaje sastavnim dijelom religije koji joj je zapravo sutinski; oni ne mogu biti odbaeni ustranu uz ispriku da neko reagira na nedau ili nepravdu. Ako neko ini takvo to, on ne moe nadalje govoriti ili djelovati u ime islama i on je zapravo u opasnosti oskvrnua religije vie nego to bi to njezini neprijatelji ikada mogli uiniti. Muenitvo Kao rezultat suicidnih bombakih napada i rairene upotrebe pojma "muenik" ovih godina u razliitim islamskim zemljama, mnogi su se ljudi na Zapadu okrenuli pitanju muenitva u islamu, a neki su ga opisivali na najpejorativniji nain kao predmet izrugivanja. Prije svega, muenitvo postoji u svakoj religiji. Drugo, kranstvo se napose oslanja na muenitvo i slavi svoje muenike kao svece mnogo vie nego to to islam ini, naroito islam u svojemu sunnijskom obliku. Otuda je napose udno vidjeti neke promatrae na Zapadu da govore o muenitvu kao da je to bio naroit, iskljuivo islamski koncept. Kur'an kae: Ne smatraj nikako mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Oni su i kod Gospodara svoga opskrbljeni. (Kuran, 3:169), i i radovat e se Allahovoj blagodati i obilju! A Allah ne da, doista, da ostane pusta nagrada vjernika! (Kuran, 3:171) Prema tome, kao to kranski muenici ulaze u raj, muslimanski su muenici takoer blagoslovljeni i doputeno im je da uu u rajska stanja. I za jedne i za druge, muenitvo je pobjeda nad smru, a muslimanski muenici sudjeluju sa kranima u traenju u trenutku njihove konane pobjede: "O smrti, gdje je tvoja aoka? O smrti, gdje je tvoja pobjeda?" (1 Korinanima. 15:55). Ko je muenik? U kranstvu, barem katolikom kranstvu, ovo pitanje je Crkva rjeavala stoljeima, meutim u islamu ne postoji zvanino poglavarstvo koje bi eklezijastiki odluilo ko je muenik. U duodecimalnom i'izmu muenitvo igra vaniju ulogu od one u sunnizmu. Svi su imami, izuzev dvanaestog (koji je prema i'izmu jo uvijek iv, iako skriven) smaknuti kao muenici, a muenitvo treeg imama, Husayna ibn 'Alija, koji se naziva Sayyid al-shuhad', ili Zapovjednik muenika, napose je vana u i'itskoj pobonosti. i'itska zajednica je takoer priznala odreen broj drugih muenika koji su jamano ubijeni iz religijskih razloga. Jednako tako, u sunnijskom islamu stoljeima je odreenom broju osoba davan naziv muenika od strane islamske zajednice (al-ummah), koja je krajnji arbitar u pogledu ovog pitanja u sunnijskom islamu. Ponekad je pojam "muenika" takoer koriten vie politiki za one koji su ubijeni u religijsko-politikom sukobu ak unutar islamskog svijeta i od strane drugih muslimana. Pojam za munika u arapskom jeziku je shahid, koji je povezan sa pojmom za najvie islamsko svjedoenje (shhdah) s obzirom na Boansko Jedinstvo. Nadalje, istinski je znakovito to da je rije shhid takoer povezana sa rijeju koja oznaava svjedoka, ba kao i grka rije martos, iz koje se izvodi rije "muenik". ak i sama rije "muenik" prema tome posjeduje isto korijensko znaenje u kranstvu i islamu. tovie, u obje su tradicije poesto koriteni isti simboli da opiu muenika. U i'izmu se na muenika ukazuje kao na lampu koja sama sagorijeva, ali koja osvjetljava svijet oko sebe; najpoznatiji engleski katoliki muenik Thomas Becket je takoer nazvan "sjajnom svijeom na

Boijem svijenjaku". U istinski duhovnom smislu, shhid je osoba koja je roena da svjedoi cjelokupnim svojim biem Boije Jedinstvo. On ili ona su rtvovali svoj vlastiti ivot u ime Boga, rtva koja je istinski uinjena u ime Boga, a ne zbog bilo kojeg svjetovnog uzroka. Takvi ljudi odlaze u raj zbog toga to su podarili svoj ivot u potpunoj iskrenosti prema Bogu. U ovom kontekstu vano je da se sjetimo Poslanikovog hadisa: "Tinta uenjaka je dragocjenija od krvi muenika", koji znai da iako je muenitvo toliko uzvieno stanje, unutarnji dihd koji vodi spoznaji Boga i Njegove objave (otuda tinta uenjaka) ima veu vrijednost. Meutim moe li osoba postati muenikom time to poini samoubistvo? Samo samoubistvo (suicid) je zabranjeno prema islamskom Zakonu, i oni koji ga poine su osueni na paklene muke, budui da su sami donijeli odluku koja pripada Bogu. ivot moe okonati samo Podaritelj ivota. Meutim suicid kao oajniki in da se nadvlada ugnjetavanje, ili da se odbrani samog sebe, zapravo sam sebe posvuda manifestira na margini ljudske egzistencije. Mnogi hrabri ameriki vojnici su sami sebe bacali na bombe, to je akt suicida, kako bi spasili druge i svi znamo za japanske kamikaze tokom Drugog svjetskog rata. Naroito izrazit sluaj se spominje u Bibliji: Samson je poinio suicid ruei dagonski hram ne samo na sebe ve i na hiljade Filistejaca, ukljuujui ene i djecu, jer je njegov narod bio potlaen od strane ovih Filistejaca. Neki jevreji ga smatraju herojem, a neki poslanikom, dok, to je dovoljno interesantno, muslimani ga ne smatraju jednim od jevrejskih poslanika. Za muslimane ovo jako problematino pitanje i sa moralne i sa religijske podloge tie se onih koji ive pod uasnim ugnjetavanjem i u stanju oaja i koji ne posjeduju drugog naina odbrane izuzev svojih tijela. ak i u takvim sluajevima moramo se pridravati islamskih izriitih naloga da ne moemo ubijati nevine ljude ak ni u ratu. to se tie koritenja naeg tijela kao oruja protiv boraca, ovo je pitanje o kojem se arko raspravlja meu ekspertima islamskog prava u dananjem islamskom svijetu. Veina vjeruje da akt koji je oit suicid mora biti izbjegnut, dok neki vjeruju da je to dopustivo kao samoodbrana, ili kao zatita neijeg naroda ukoliko ovo ne ukljuuje nevine rtve. Velika tragedija je postojanje situacije u kojoj mladi ljudi padaju u takvo stanje oaja da se javiia ak i pitanje suicida. Ovdje iznova, kao i sa totalnim ratom, sam fenomen, koji postoji meu "indijskim tigrovima" na ri Lanci, u sluaju osobe koja je ubila Rajiva Gandhija, te meu Palestincima i drugima, jedan je od plodova moderne tehnologije koja omoguuje ono to nazivamo terorizmom, ali o kojoj je tek nekolicina voljna govoriti. Ustanoviti pravdu i mir U zakljuku se moramo prisjetiti da nema mira bez pravde, a da pravda implicira konstantnu borbu da se ustanovi ravnotea u svijetu, iznutra i izvana, u kojemu sile i tenzije prijete haosom i neredom u svim vremenima. Muslimanska obaveza je da nastojimo ustanoviti mir i pravdu unutra, a da na temelju Boanskih izriitih naloga ustanovimo pravdu u svijetu kroz ulaganje napora, ili dihd, koji mora izbjei izvanjski rat i konfrontaciju, izuzev kada je to apsolutno nuno i u odbrani. Meutim, ak i u ratu, regulativama koje je postavila religija mora biti udovoljeno. Danas ivimo u svijetu ispunjenom sukobom sa monim ekonomskim, politikim i kulturnim ratovima, koji povremeno takoer prerastu u vojnu konfrontaciju. U takvoj situaciji muslimani moraju biti oprezni, ali jednako tako traitelji mira. Neki su kazali da islam pokazuje borbeniji duh od ostalih religija. Meutim sve su religije uvari svetog, i islam, koji je doao na kraju sadanjeg ljudskog kruga, posjeduje napose vanu ulogu u provoenju ove dunosti. Prema tome, kad god je sveto napadnuto i ugroeno silama desakralizacije i nihilizma, islam je predestiniran da pokae naroito borben duh kako bi odgovorio na ovaj izazov. Meutim ovaj odgovor ne smije biti na raun unitavanja svete poruke samog islama, koja je utemeljena na miru i podvrgavanju Boijoj volji. Prema tome, muslimani se moraju boriti da sauvaju sveto i da brane pravdu, ali ne pomou podlijeganja nainima koji su kontradiktorni i koji, zapravo, unitavaju samo zbiljnost ne samo islama ve i religije kao takve. Muslimani moraju traiti pravdu, ali

sa poniznou i milosrem, a ne u samopotenju, uvijek svjesni da apsolutna pravda pripada samo Bogu i da je jedno od temeljnih znaenja ehdeta (shahdah): "Ne postoji pravda izuzev Boije pravde."

Poglavlje iz knjige: "SRCE ISLAMA, trajne vrijednosti za ovjeanstvo" Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 2002. g./1423. h.g.