13.

Levitski zakonik

Knjiga Izlaska završila je prikazujući kako Bog silazi i počinje prebivati sa

svojim narodom (Izl 40,34-38). Levitski zakonik počinje prikazujući kako Bog
iz Šatora sastanka, tj. svetišta u kojem prebiva, zove Mojsija i daje mu upute o
tome kako će Izraelci prinositi žrtve (Lev 1,1-2). Svetište u kojem Bog prebiva
postaje aktivno i počinje funkcionirati u korist grešnog naroda.
Levitski zakonik središnja je knjiga Petoknjižja (Pentateuha) ili Zakona, kako
ga tradicionalno nazivaju Židovi. Središnje mjesto među knjigama govori o
tome da su njegove odredbe o štovanju Boga od sržne važnosti za život i
blagostanje Izraela. Kao što je bio aktivan u njegovoj povijesti, Bog obećava da
će biti aktivan i u liturgijskim činima koje bude vršio Izrael. Preko žrtava i
simbolički snažnih slavlja, on će nastaviti pobjeđivati ropstvo u svome narodu te
mu pružati život i spasenje. Unatoč svom naizgled suhoparnom i formalnom
karakteru, Leviticus narodu Božjem pruža životodajnu riječ.
Danas bibličari smatraju da sadrži uglavnom materijal svećeničke tradicije (P)
koji je nastao u vrijeme prvog Hrama (957-587.g.pr.Kr.), ali da je konačni oblik
počeo zadobivati za vrijeme i poslije babilonskog sužanjstva (usp. 26,43-45).
Nije stoga čudno što je od najranijih vremena bio smatran priručnikom za
svećenike. Međutim, to je ipak odveć jednostrano gledište.
Naime, Levitski zakonik od 1. pa do 16. poglavlja daje upute o aktivnostima u
kojima su svećenici direktno uključeni i njima rukovode: prinošenje žrtava (Lev
1-7), svećeničko povećenje tj. zaređivanje (8-10), razlučivanje obredne čistoće
(11-15) i Dan pomirenja (16). U svim ovim poglavljima odredbe se isključivo
svećenicima obraćaju samo na nekoliko mjesta (6,8-7,21; 16,1-28), dok se
većina njih tiče svih – svećenika s obzirom na njihovu službu i laika koji po
određenim pitanjima dolaze u kontakt sa svećenikom. Stoga je većina odredbi
upućena svima. Činjenica je da ne postoje odredbe koje bi bile samo za
svećenike, a koje laici ne smiju vidjeti. Tako je i ovdje naglašena „demokratska“
težnja biblijskog pisca da cijeli narod bude sa Božjom riječi o svim bitnim
aspektima života.

Žrtveni obrednik (Lev 1-7)

Levitski zakonik svojom unutarnjom logikom direktno se nadovezuje na

događanje u Knjizi Izlaska – na objavu Božju na Sinaju, sklapanje Saveza i
Izraelovu nevjernost koja je potom uslijedila. Prvih 7 poglavlja opisuju žrtveni
sistem koji ima biti uspostavljen u Izraelu. Sistem žrtava jest Božji odgovor na
nevjernost i otpad (apostazija) Izraelaca. Iako je uobličen u zakone, Božji
odgovor na njihovu nevjeru jest zapravo radosna vijest koju im pruža njihov
milosrdni Bog – daje im mogućnost da preko osjetnih i vidljivih sredstava budu
oprošteni njihovi grijesi. Dok je Knjiga Izlaska pokazivala kako Bog oslobađa
Izraela od tuđih grijeha (od gramzivosti i okrutnosti faraona i Egipćana),
Levitski zakonik Izraelcima pruža mogućnost da sami sebe tj. jedni druge
oslobađaju od vlastitih grijeha. To nije manje važno, jer ako je čovjek rob, onda
je potlačen i ponižen bez obzira da li ga tlači stranac ili njegov susjed. Dakle,
ako sa 10 zapovijedi Bog uređuje temelje odnosa među ljudima, ovdje
grešnicima pruža mogućnost da se oslobode svoga grijeha – da čovjek ne robuje
ni strancu, ni susjedu a ni vlastitom grijehu.

Posveta i služba svećenika (8-10)

U službi oslobođenja čovjeka trebaju biti i svećenici. U ovim poglavljima se

govori o posvećenju tj. zaređenju članova Aronove obitelji i to na temelju uputa
danih već u Izl 29. U Izl 28 više puta je naglašeno da je uloga dragulja na
svećeničkoj odori buditi sjećanje pred Gospodom (28,12.29-30). Svećenik stoga
ima zagovorničku ulogu da u ime naroda, koji je sklon nevjernosti i otpadu od
Boga, Bogu izručuje okajnice a narodu posreduje Božju riječ i oproštenje,
pomirujući ga tako s Bogom (Lev 4,20-6,7; 8,34; 17,11; 19,22).

Obredna čistoća i nečistoća (11-15)

U svim kulturama svijeta postoji razlikovanje između svetog i profanog,

čistog i nečistog. Ove kategorije upozoravaju na postojanje određenih granica
koje su svojstvene pojedinom predmetu ili stanju nekog bića. Sveto je ono što je
izdvojeno iz obične, svakodnevne tj. svjetovne upotrebe i stavljeno je na službu
Bogu. Profano je ono što ostaje u području svakodnevnog života i tome služi.
Čistoća se na prvoj razini shvaća u smislu čistoće tijela, odjeće; na drugoj razini
čistoća se odnosi na sakralnu čistoću pojedinih vremena, mjesta, osoba, čina i
objekata koji su povezani sa Šatorom sastanka. Npr. neke od nečistoća su po
sebi grešne a neke ne (neke prirodne stvari kao što su seksualnost ili smrt, iako
po sebi nisu grešne, ipak uzrokuju da oni koji su bili u dodiru s njima postaju
nečisti i trebaju se očistiti prije nego pristupe litrugijskim činima). Nečisti a u
isto vrijeme i grešni su idolopoklonstvo, ubojstvo, preljubi itd.
Izrael je ove razlike integrirao u religioznu sferu. Tako dobivamo da su
određena bića, stanja ili odnosi prihvatljivi Bogu jer se na prihvatljiv način
odražavaju na dobrobit i svetost Izraela kao zajednice. Za upozoravanje na ove
razlike i njihovo očuvanje zaduženi su svećenici. Oni moraju voditi brigu o
svetosti zajednice. Oni moraju prepoznavati spomenute granice između svetog i
profanog, čistog i nečistog i onda poučavati narod i paziti na provođenje ovih
propisa.
Ovi zakoni, gledani u cjelini, različito su shvaćani a najčešće ih se tumači kao
način da se Izrael izdvoji (=posveti) iz svog okruženja u kojem narodi žive
idolopoklonički i da se u njemu uspostavi zdrav socijalni red, cjelovitost i
zajednički identitet. Mnogi od ovih propisa su jednostavno bili potrebni u
predjelima s prosječno većim temperaturama gdje se brže razvijaju i uzročnici
bolesti, a posebice imajući u vidu nepostojanje zdravstvenog sistema kakve
danas imamo te kontrole i educiranja koje on treba provoditi. To su preduvjeti
da bi Izrael kao zajednica mogao napredovati na svim područjima. Jasno, sve to
i pretpostavlja a i upotpunjuje obdržavanje onog temeljnog Saveza sa Bogom.

Dan pomirenja (16)

Dok se većina odredbi u prethodnim poglavljima odnosila na pojedince koji

ulaze u različite odnose, odredbe o Danu pomirenja tiču se očišćenja Izraela kao
cjeline naroda a isto tako očišćenja i Šatora sastanka (16,16). Ove odredbe
pretpostavljaju da grijeh nije samo individualna kategorija (jer sigurno je bilo
ljudi koji nisu počinili težak grijeh), nego stvarnost koju doživljava svatko, bez
obzira na to da li je grijeh osobno počinio ili ne. To je tzv. korporativno
poimanje grijeha – pripadanjem nekoj zajednici, osoba (i ako nije osobno
zgriješila) ima udjela u grešnosti naroda kao cjeline.
Da bi se narod očistio, predviđeno je slanje jarca u pustinju jer on sobom
odnosi grijehe naroda i postaje zamjenska žrtva za nj. Veliki svećenik na glavu
jarca stavlja svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, njihove
prijestupe i grijehe i potom se jarca pošalje u pustinju da odnese njihove grijehe
(16,20-21).
Nama danas ovaj obred može izgledati čudnim. Moderni čovjek će osporiti
mogućnost da ga netko zamijeni u krivnji, mogućnost da jarac odnese sve
grijehe u pustinju a ponajviše to da se svaki Izraelac, pa i onaj bez teškog
grijeha, osjećao zastupljenim u grijesima cjeline i da ga odlazak ovog jarca u
pustinju rasterećuje. Izraelci, koji su bili svjesniji svog udjela u kolektivnoj
krivnji, sa zahvalnošću su primili ovaj obred koji ih je oslobađao krivnje. Naš je
danas problem što nemamo osjećaj za kolektivnost pa ni u smislu grijeha. Kao
primjer, uzmimo mladića/djevojku koji trebaju uzeti život u svoje ruke. Oni će
trebati donositi odluke koje neće biti lake i zahtijevat će junačku izdržljivost ako
žele biti vjerni Božjoj riječi. Koliko će biti u stanju boriti se za pravdu, istinu i
sve ono što je Božje, ako do sada u svom životu nisu vidjeli na svojim bližnjima
takvu borbu, ako ni na kom nije vidio da vjernost Bogu nije laka, ali da je ipak
jedini ispravan put za mir u duši i stvaranje dobra među ljudima? Nisu njihovi
roditelji i stariji oko njega zli, ali ako im nisu omogućili ovo svjedočanstvo, oni
ne samo da osobno nisu hodili po Božjoj riječi, nego snose krivnju i za svoju
djecu jer im nisu omogućili da vide što je to živjeti kao dijete Božje. Dakle, i u
naše vrijeme mnogi imaju itekakvih motiva za osjećaj grešnosti u odnosu na
druge, ponajprije svoje najbliže, ali pitanje je koliko su toga uopće svjesni. No,
čovjekova nesvjesnost ne umanjuje djelovanje zla koje on počinja, ono djeluje i
zahvaća sve pore društva. Zato nam se događa da, bez obzira na tehnički
napredak naše civilizacije, tamo gdje život nije prožet Božjim principima (koji
se ne moraju uvijek zvati kršćanskim, ali trebaju biti prisutni) – solidarnost,
poštenje, pravda, istina, ljubav – dolazi do deformacija i osoba i društva.
 Zakon svetosti (17-26)

Ovaj odsjek, za razliku od prethodnih, pobudne je naravi i naglašenije okrenut

laicima. On se koncentrira na ponašanja i obrede koji unapređuju stabilnost
zajednice u području svakodnevnog života i štovanja Boga.
Njegov sržni dio izrečen je u 19,2: Budite sveti jer sam ja, Gospodin vaš, svet!
Ovdje svetost nije nešto daleko prema čemu treba hitati. Izraelova svetost jest
već prisutna stvarnost. Poziv na svetost jest Božji poziv Izraelu da bude istinit u
onim odnosima u kojima se već nalazi i prema Bogu a i ljudi jedan prema
drugome (usp. 10 zapovijedi). Dakle, Izraelova svetost nije stvar unutarnjeg
raspoloženja, iako njime počinje, nego se treba očitovati u svim sferama
pojedinačnog i zajedničkog života. Iako se svetost, po samoj naravi stvari,
odnosi prvenstveno na Boga, jedan od temelja na kojem ona počiva jest
zapovijed ljubavi prema bližnjemu (19,18): Ljubi svoga bližnjega kao sebe
samoga.
Ovdje svakako treba zapaziti da je svetost nešto što je svojstveno svakom
članu izraelskog naroda – svaki je uzet iz običnih svjetskih odnosa i stavljen na
službu Bogu! Dakako, svećenici imaju još jednu posebnu izdvojenost jer su,
unutar naroda, izabrani da poslužuju u svetištu i ravnaju njegovim službama.
No, svaki Izraelac je stavljen u poseban odnos prema Bogu i stoga je u poziciji
svetosti do koje će doći istinitim življenja onoga što već jest darom Božjim. Ovo
određenje da je cio narod svet zapečaćuje početke Božjeg projekta kojeg je
započeo s Abrahamom: Bog sada pred sobom ima narod koji će biti izdvojen iz
svjetskog načina razmišljanja i postupanja da bi pomoću njega obnavljao zemlju
koju nagriza grijeh.
Iz ovog proizlazi da svetost ovdje nije ograda koja štiti Boga da ga ne uprlja
nešto što je svjetsko, niti štiti svijet od Boga da ga ne kažnjava, nego se radi o
ispravnom odnosu, tj. istinskom življenju Izraelaca u svojstvu u koje su
stavljeni. Postali su Božji saveznici, suradnici na projektu ozdravljenja svijeta i
to trebaju istinski živjeti. Svetost se, dakle, ne može živjeti spontano!
Ona podrazumijeva aktivnost u analiziranju svoje istinitosti kao saveznika,
suradnika na Božjem projektu i potom aktivnost u suradnji. Kakav bi bio projekt
u kojem suradnici ne vide što bi trebali i čude se ako nije dosta što nisu nikome
napravili zlo – ubili, ukrali, zapalili itd? Božji projekt ozdravljenja svijeta stoga
zahtijeva puno, puno više od svojih suradnika.
Primjer: Lev 25,8-34: ovdje Levitski zakonik ustanovljuje jubilejsku godinu.
To je svaka 50. godina koja počinje Danom pomirenja, to je oprosna godina kad
se svatko vraća na svoju očevinu i k svome rodu. Time se spriječava trajno
socio-ekonomsko raslojavanje stanovništva – da neki zauvijek (možda krivnjom
rasipnih roditelja) ostanu sluge i siromasi. Ova praksa, nažalost, nije zaživjela pa
je i to jedan od pokazatelja visokih ideala Božjeg zakona s jedne i slabe
raspoloživosti Izraela s druge strane.