Anelko Milardovi

UVOD U POLITOLOGIJU

PAN-LIBER Osijek, 1996.

KAZALO
Proslov I. POJMOVI, PREDMET, METODE POLITOLOGIJE 1. Politika 2. Politiko djelovanje 3. Politologija 4. Predmet 5. Metode, metodologija II. POVIJEST POLITOLOGIJE 1. Razmiljanja o povijesti politologije 2. Politologija na sveuilitima III. STRUKTURA POLITOLOGIJE Unescova znanstvena paradigma 1. Politika teorija 1.1. Politike teorije, doktrine/ideologije 1.1.1. Konzervativizam 1.1.2. Liberalizam 1.1.3. Kranska demokracija 1.1.4. Faizam/nacionalsocijalizam 1.1.5. Nova desnica 1.1.6. Socijaldemokracija 2. Unutranja politika 2.1. Politiki sustavi 2.1.1. Pojam politikog sustava 2.1.2. Uloga vrijednosti 2.1.3. Uloga normi/pravila 2.1.4. Normativno kao imperativno djelovanje 2.1.5. Uloga ustanova 2.2. Tipovi politikih sustava 2.2.1. Tiranija 2.2.2. Monarhija 2.2.3. Diktatura

2.2.4. Republika 2.2.5. Demokracija 2.3. Temeljni pojmovi demokratskog politikog sustava 2.3.1 Interesne grupe 2.3.2. Politike stranke 2.3.3. Izbori, organizacija i voenje izborne kampanje

2.3.4. Vlast 2.3.5. Dioba vlasti 2.3.5.1. Parlament 2.3.5.2. Vlada 2.3.5.3. Sudbena vlast 2.3.6. Pravna drava 2.3.7. Socijalna drava 2.3.8. Suverenitet 2.4. Politiki sustav i politika kultura 2.4.1. Politika kultura 2.4.2. Politika socijalizacija 2.5. Oblici dravnog ureenja 2.5.1. Unitarna drava 2.5.2. Federativna drava 3. Vanjska politika 3.1. Pojam i razgranienja 3.2. Sastavnice vanjske politike 3.2.1. Sudionici vanjske politike 3.3. Meunarodni odnosi 3.3.1. Pojam 3.3.2. Teorije o meunarodnim odnosima IV. POLITOLOGIJA I SRODNA ZNANJA O POLITICI 1. Filozofija i politologija 2. Antropologija i politologija 3. Politika psihologija i politologija 4. Politika sociologija i politologija 5. Politika povijest i politologija BIBLIOGRAFIJA

Proslov Politologija je u naem stoljeu stekla zavidnu znanstvenu legitimaciju, a politoloka je literatura u svijetu danas ve nepregledna. Uvodi u politologiju takoer su brojni; teko je navesti ak i dio takvih publikacija objavljenih, primjerice, u Saveznoj Republici Njemakoj, (1) koju moemo smatrati uzornim primjerom europske politologije, a podjednako obilnu izvornu i sekundarnu literaturu nalazimo i u amerikoj politologiji.

Moe li se prionuti ozbiljnom studiju ma koje znanosti bez uvoda, prolegomene ili propedeutike? Kako shvatiti sastavnice politologije ako ne poemo od definiranja strukture politologije, graevnih blokova znanosti i njihovih strukturnih elemenata te odnosa s drugim znanostima i disciplinama? - To su neka od pitanja koja su autora ponukala da se lati nezahvalna posla sastavljanja ovog Uvoda u politologiju, nezahvalna ponajprije zato to se u nas, na Zagrebakom sveuilitu, politologija ui i pouava ve vie od tri desetljea (od godine 1962.), ali se unato tome dosada nitko nije prihvatio rada na slinom poslu. Potrebu za Uvodom u politologiju za potrebe sveuiline nastave autor je posebno osjetio kada je studentima Hrvatskih studija (Studia Croatica), gdje predaje Uvod u politologiju, trebalo preporuiti tivo koje e im omoguiti upoznavanje i razumijevanje osnova politologije. injenica da takva uvoda u politologiju hrvatskoga autora nije bilo i spoznaja da bi odabir ma kojeg naslova iz inozemne produkcije samo odgodio zadau sastavljanja naeg politolokog uvoda, samo su ga potaknule da prione provedbi jednog otprije zamiljenoga projekta. Naime, autor ga je jo od ranih osamdesetih godina poput mune znanstvene prtljage vukao sa sobom zajedno s dvojbama i pitanjima o politolokoj struci, smislu i valjanosti studija politologije (pitanjima osobito munim u doba kada je mnogom uhu politologija zvuala kao ideologija) i mjestu politologije u nas i u usporedbi s tada nedostinom europskom i amerikom politologijom. Kasniji studijski boravci na elitnim njemakim i austrijskim sveuilitima, fakultetima i institutima (Goettingen, 1988., Bonn 1991., Heidelberg, 1994. i Be 1994.) omoguili su autoru da dublje spozna suvremeno stanje znanosti, njezinu sveuilinu prezentaciju, istraivake mogunosti i trendove te da, na izvorima izobilne literature i izvanredne informacijske prezentacije, ponovno promisli svoja stajalita. Premda su se neka od njih u meuvremenu djelomice ili potpuno izmijenila, susret s politologijom u drugim znanstvenim i sveuilinim sredinama samo ga je iznova uvjerio da je politologija znanstvena disciplina kojoj i u nas treba posvetiti saet i pregledan prikaz povijesti istraivanja i nauavanja, metoda i pojmova, strukture i poloaja u korpusu drutveno-humanistikih znanosti - jednom rijeju, ono to nazivamo uvodom u znanost odnosno znanstvenu disciplinu. Lativi se, dakle, nezahvalna ali i poticajna projekta sastavljanja Uvoda u politologiju, autor se nastojao drati nekih u nas i u svijetu usvojenih i afirmiranih postavki, prije svega opeprihvaene Unescove paradigme i istovrsnih djela uglednih autora. Uvid u sline uvode u politologiju pokazao je da se gotovo beziznimno dre Unescove definicije politologije i da prema njoj izlau strukturu politologije. Politologija se u tim uvodima definira kao znanost o politici koja se, pojednostavljeno reeno, sastoji od politike teorije, unutranje politike i vanjske politike. Za potrebe ovog proslova navest emo tek nekoliko pristupa politologiji na primjeru uvod u politologiju nekolicine inozemnih autora. Tako njemaki politolozi Dirk Berg Schlosser i Theo Stammen grau za svoju knjigu Uvod u politologiju (2) razvrstavaju na sljedei nain: Odjeljak A. obrauje 1. pojam politologije; 2. podrijetlo, tradiciju, povijest politologije. U odjeljku B. autori govore o metodolokim problemima politologije izlaui: 1. pojam politikoga i njegovu evoluciju u razliitim teorijama; 2. teorijske postavke u politologiji; 3. metodologiju politologije. U odjeljku C. izloena su podruja politologije: 1. politika filozofija; 2. usporedna politologija (odnosi se na tipove politikih poredaka); 3. vanjska politika (odjeljak C. je aplikacija UNESCO-ve definicije i strukture politologije). U odjeljku D. elaboriraju se podruja primijenjene politologije: 1. politologija i praktina politika; 2. politika i politiko obrazovanje. Gerhard Lehmbruch je svoj Uvod u politologiju (3) podijelio u sljedee odjeljke: 1. teorije i metode u politologiji; 2. politika teorija; 3. politiki sustavi; 4. vanjska politika; discipline ili odnos spram drugih srodnih znanosti: politika sociologija i psihologija itd. Werner J. Petzelt u svojem Uvodu u politologiju pridrava se etablirane i u svijetu opeprihvaene strukture politologije, dok je, to se dosljednosti tie, grupa autora P.-L. Weinacht / U. Kempf / H.G.

Merz, (4) jo dosljednija, pa svoj Uvod dijele na: 1. politike teorije; 2. nauk o politikom sustavu; 3. usporednu politologiju (usporedni politiki sustavi); 4. meunarodnu politiku. itatelj ovog Uvoda u politologiju e vidjeti da se autor nije znatnije udaljio od navedenih struktura, jer je hotimice htio izbjei arbitrarnost i nekompatibilnost s prihvaenim zasadama istovrsnih projekata. Dakako da to nije bilo svagda izvedivo i izvedeno, ali i to je obol koji daje svatko tko se ega laa. Ako, meutim, korisnici ove knjige ocijene da je autor uspio u svojoj osnovnoj nakani predoiti i izloiti osnove politologije kao znanosti, takvom e ocjenom biti bogato nagraen. Sadanjim i buduim kritiarima i kolegama s radou i olakanjem predaje onu staru prtljagu da je, sada barem malo laku, i oni mognu nositi. Anelko Milardovi Osijek - Zagreb, sijenja 1996.

BILJEKE (1) Abendrot, Wolfgang u. Kurt Lenk (Hrsg): Einfhrung in die Politische Wissenschaft, Bern, Mnchen 1968. - TB 1972. Alemann, Ulrich von/Forndran, Erhard: Methodik der Politikwissenschaft. Eine Einfhrung in Arbeitstechniken und Forschungspraxis. Stuttgart 31985. Bandemer, Stephan von/Wewer, Goettrik (Hrsg.): Regierungssystem und Regierungslehre. Opladen 1989. Bellers, J./Robert, R. (Hrsg.): Politikwissenschaft I - Grundkurs. Mnster 1988. Beyme, Klaus von/Czempiel, Ernst-Otto/Kielmannsegg, Peter Graf/Schmook, Peter (Hrsg.): Politikwissenschaft. Eine Grundlegung. Stuttgart 1987. I-III. Blanke, Bernhard u.a.: Kritik der Politischen Wissenschaft. I-II., Frankfurt 1975. Boehret, Carl: Innenpolitik und politische Theorie. Eine Studienbuch. Opladen 1987. Fetscher, Iring/Mnkler, Herfried (Hrsg.): Politikwissenschaft. Begriffe, Analysen, Theorien. Ein Grundkurs. Reinbeck 1985.

Httich, Manfred: Lehrbuch der Politikwissenschaft. Mainz 1967 ff., I-IV. Kress, Gisela i Dieter Senghaas (Hrsg.): Politikwissenschaft - Eine Einfuehrung in ihre Probleme. Frankfurt 31971. - TB 1972. Lenk, Kurt/Franke, K.: Theorie der Politik. Frankfurt 1987. Lenk, Kurt: Politische Wissenschaft. Ein Grundriss. Stuttgart 1975. Naschold, Frieder: Politische Wissenschaft. Entstehung, Begrndung und gesellschaftliche Einwirkung. Freiburg 1970. Nassmacher, Karl-Heinz: Politikwissenschaft, Politische Systeme und politische Soziologie, Dsseldorf 1977, Internationale Beziehungen, 1973. Tudyka, Kurt P.: Kritische Politikwissenschaft. Stuttgart 1973. Weinacht, Paul L., Udo Kempf, Hans G. Merz: Einfhrung in die Politische Wissenschaft. Freiburg 1977. (2) Dirk Berg Schlosser/Theo Stammen: Einfhrung in die Politikwissenschaft. Mnchen, Verlag C.H. Beck, 1992. (3) Einfhrung in die Politikwissenschaft, Stuttgart, Berlin, Kln, Mainz, 1970. (4) Werner J. Patzelt: Einfhrung in die Politikwissenschaft. Grundrisses Faches und studiumbegleitende Orientirung. Passau, Wissenschaftsverlag Richard Rothe, 1992. (5) P.L. Weinacht/U. Kempf/H.G. Merz (Hg.): Einfhrung in die Politische Wissenschaft. Freiburg/Mnchen, Verlag Karla Alber, 1977.

I. POJMOVI, PREDMET, METODE POLITOLOGIJE

1. Politika Izraz politika mijenjao se tijekom povijesti kao, uostalom, i brojni drugi izrazi demokracija, tiranija, republika, monarhija, koji s izvornim, prvotnim znaenjem imaju malo veze. (1) Veina ih potjee iz grkog jezika. Rije 'politika' potjee od grkih rijei polis, politeia, politika, politike: - polis: grad-drava, grad predjel, takoer i skup graana koji tvore grad; - politeia: drava, ustav, politiki reim, republika, dravljanstvo (u smislu prava graanstva); - politika: neutralna mnoina od politikos, politike stvari, graanske stvari, sve to se odnosi na dravu, ustav, politiki reim, republiku, suverenitet;

- politike tehne: politiko umijee. (2) Francuski politolog Marcel Prelot, primjerice, veoma iscrpno izlae povijesne mijene izraza "politika" i njegova razumijevanja. U rimsko doba, Ciceron rije politeia prevodi s republika. (3) S druge strane, u srednjovjekovlju, politika se ponegdje shvaa kao vjetina upravljanja gradovima dravama, dok se kod utemeljitelja novovjekovne politologije, Macchiavellija, politika odnosi na vladara, nain vladanja dravama ili na republiku (res publika = javna stvar, tj. ono to se odnosi na dravu). Moglo bi se rei da odreenja politike ima gotovo koliko i politokih radova na tu temu. (4) Etika politika odreenja oslanjaju se na Aristotelovu Politiku. Govore o politici kao djelovanju u politikoj zajednici radi nekog dobra. Smisao ivota u zajednici, dravi, jest dobar ivot. To su normativistika shvaanja jedne od politolokih kola. Realistiko odreenje pojma koristi tehniko racionalno objanjenje prema kojem je politika tehnika osvajanja, vladanja i uvanja vlasti. U sistemskim teorijama velika se pozornost pridaje pojmu politike moi. U novovjekovlju, pored tehniko-racionalnog shvaanja pojma politike, postoji i nepregledan niz drugaijih odreenja. Politika je umijee (umjetnost) vladanja, djelatnost to se odnosi na dravu. Zatim, politika je i vjetina posredovanja u borbi pojedinanih, posebnih i opih interesa. Ona je i djelovanje radi uspostavljanja nekog sustava ili njegove promjene. U participativnim politolokim teorijama politika se odreuje kao proces ograniavanja politike moi, dok sistemske politoloke teorije vidno mjesto daju pojmu moi kao biti politike. U novovjekovnoj filozofiji politike i politikoj antropologiji Thomasa Hobbesa nailazimo na vie tipova moi. U Leviathanu, u odjeljku o ovjeku, Hobbes mo odreuje kao sredstvo zadobivanja koristi. Dijeli je na originalnu i instrumentalnu. Originalna mo potjee iz ovjekovih duevnih i tjelesnih sposobnosti, a instrumentalna iz potonje, a slui kao sredstvo uveavanja bogatstva, prijatelja, dobara itd. U njegovoj tipologiji najvea mo nastaje udruivanjem ljudi u politiko tijelo. Tu mo nazivlje dravnom ili politikom moi. Druga vrst moi crpi se iz bogatstva. To je gospodarska mo. Hobbes govori o ugledu kao moi, uspjehu kao originalnoj moi, plemstvu kao prirodnoj moi i uenosti kao izvoru moi, koja je u odnosu na ostale najmanja mo. Mo, volja za moi, "motiv je ljudskog djelovanja" koje se odvija u institucijama. Antropoloki pojam moi potrebuje ralambu i odreenje znaenja ustanovne moi. Ustanovna mo izvodi se iz odnosa u nekoj ljudskoj instituciji u kojoj se odvijaju habitualizirana djelovanja. Mo u instituciji imaju pojedinac ili grupa samo u sluaju opunomoenja. To je legitimna mo. Institucionalna mo nije trajna, odnosno trajna je onoliko koliko su trajne institucije. Naravno, ovdje nas prije svega zanima gubitak i ustanovljenje politike moi, kao i relativnost institucija u kontekstu politike antropologije.

Gubitak institucionalne moi znai nemogunost utjecaja na promjenu ponaanja adresata moi, koji se u takvim prigodama udruuju poradi okonavanja stare institucionalne moi. Ugaena se mo revitalizira u obliku nove institucionalne moi, koja je opet na snazi sve dok legitimna mo ima sposobnost izazivanja promjene ponaanja onih na koje se odnosi. Arnold Gehlen je govorio o teoriji relativnosti institucija u povijesti ljudstva; moemo ga nadopuniti naukom o relativnoj trajnosti neke moi, to se moe pokazati na primjeru apsolutizma, imperijalizma i svakog drugog tipa moi. Ustanovljena i relativizirana mo u biti je centrina i policentrina. Postojanje centrine moi postavlja potekoe mjerenja koliine na jednome mjestu. Taj model moi iskljuuje participativne mogunosti. Participativne se mogunosti otvaraju kada grupa ljudi organizirano uspije razbiti usredotoenu mo i uspostaviti policentrizam moi. Policentrina mo primjerenija je novovjekovnim politikim ustanovama zasnovanim na umu i slobodi, koje pretpostavljaju participativna djelovanja graana. Unato naelu policentrizma u demokratskom ustrojstvu zajednice, u njoj se zbivaju pomaci ka koncentraciji i centralizaciji svakovrsne ekonomijske, politike, znanstveno-tehnike, vojne moi. U amerikoj i europskoj politologiji izvedeno je nekoliko koncepcija moi. 1. Pluralistika koncepcija Lasswella i Kaplana opisuje mo kao sposobnost odluivanja, jer se odlukom moe utjecati na promjenu ponaanja druge strane. Pluralistika koncepcija temelji se na bihevioralnoj metodikoj postavci. Bihevioralni pristup orijentiran je na: "a) ponaanje, b) donoenje odluka, c) kljuna pitanja, d) opaljive (neskrivene) sukobe, e) (subjektivne) interese, shvaene kao preferencije u pogledu mjera politike, koje se otkrivaju kroz politiku participaciju". 2. Druga koncepcija polazi od tumaenja moi kao stvari ili koliine i posebice je prisutna u Morgenthauovim i Niebuhrovim modelima meunarodne politike. 3. Tree, funkcionalistiko-kibernetsko razumijevanje tumai mo kao "relacijsku veliinu" ili "valutu u komunikacijskom kanalu" (kibernetska teorija politike Karla Deutscha). 4. etvrta, normativistika koncepcija (Macht und Gewalt H. Arendt) pokazuje da je mo, mo udruenih ljudi i da pripada grupi. Dok traje grupa, traje i mo. Arendtova razlikuje mo (Macht) od jakosti, snage (Starke), koja je uvijek "pojedinana". Mo se oituje u razliitim oblicima. U Suvremenim politikim teorijama Klaus von Beyme kae: "Mo moe poivati na utjecaju, na nagovoru, na manipulaciji i u najgrubljem sluaju na golom nasilju." (5) Utjecaj znai da osoba koja ima mo moe promijeniti ponaanje onog koji prihvaa utjecaj. U teoriji interesnih grupa utjecaj je presudna kategorija. Cilj je interesne grupe i njezinih

predstavnika utjecati na sredita institucionalne moi, i svakako na mone osobnosti u nekom politikom tijelu, najee parlamentu. Primatelj utjecaja, ukoliko je jak, nuno mora promijeniti ponaanje i donijeti odluku koja odgovara interesnoj grupi. Utjecaj se moe iriti formalnim ili neformalnim meuosobnim priopavanjem ili sredstvima masovnog priopavanja. U meuosobnom priopavanju utjee se na pojedinca ili male grupe ljudi, a u masmedijskom na javnost ili publiku graana. Svrha irenja utjecaja je ozbiljenje nekog naroitog interesa. Utjecati se moe na formalna i neformalna sredita moi. Formalna sredita su legitimacijski etablirane strukture moi, a neformalna isjeak formalne strukture, koji djeluje neovisno o pravilima moi formalne strukture. Nositelji politike i drutvene moi mogu se sluiti nagovaranjem. Nagovaranje je samo jedan od oblika utjecaja. Komunikativnim djelovanjem nagovaratelj pokuava nagovoriti na pristanak na neto, unato vlastitoj protimbi. Ako se nagovor prihvati, tada smatramo da je nagovoreni promijenio odluku i poeo se ponaati po volji nagovaratelja, a ako ne prihvatii znai da nagovaratelj mora promijeniti nain svojeg komunikacijskog djelovanja ili metodu oitovanja moi. 2. Politiko djelovanje Politiko je djelovanje takav tip ljudske djelatnosti koja se odnosi na oblikovanje i odravanje ivota u politikoj zajednici, dravi ili politikom drutvu. Politiko djelovanje upravlja se prema nekim vrednotama, izraenim u politikim programima, na temelju kojih se oblikuju politika tijela i sustavi. Djelovanje se odvija unutar ustanova, iako ima i izvanustanovnih djelovanja. Ako se zbiva unutar ustanova temelji se na normama, pravilima. Ustanove su razumski ustrojeni oblici grupnog drutvenog i politikog djelovanja, radi zadovoljavanja potreba i interesa. Za djelovanje u politikoj ustanovi mora postojati motiv. Motiv djelovanja moe biti sudjelovanje u osvajanju, obnaanju, odravanju vlasti. Ali ljudi politiki djeluju i radi slave, bogatstva, drutvenoga prestia, stjecanja moi itd. Motiv djelovanja u politici moe biti osjeaj manje vrijednosti, pripadnost rubnim grupama, elja za dominacijom i slino. Inferiorni pojedinci esto ulaze u politiku zato to politika uloga, odnosno vlast, takvim ljudima omoguuje superiorno ponaanje. Svoje djelovanje mogu zasnivati na racionalnom i iracionalnom autoritetu ili na malignoj odnosno benignoj agresiji. Vie je ljudi u novovjekovnoj politici koji djeluju radi gore spomenutih motiva negoli radi opeg dobra. Svakako, pritom uvijek moramo imati na umu povijesne okolnosti u kojima djeluju pojedinci i politike grupe. Da bi tko politiki djelovao, treba imati politiku volju. U sukobu

politikih volja pobjeuje jaa. Volja za moi/stjecanjem moi temeljno je naelo politikog djelovanja novovjekovnog ovjeka. Politiki poreci koji izborima omoguuju oblikovanje politike volje graana, smatraju se demokratskim porecima, a tamo gdje toga nema, nedemokratskim. U nekom politikom djelovanju moe prevladati volja nad razumom. Tada govorimo o politikom voluntarizmu. (6) Politiko djelovanje, bilo spontano ili plansko, ovisi prije svega o politikoj situaciji. Situacije ili prilike za politiko djelovanje oznaavaju uvjete, mogunosti ili pretpostavke da bi se uope djelovalo. U nekoj situaciji koja se smatra optimalnom, netko moe "ciljno-racionalno djelovati" s uvjerenjem postizanja odreenog cilja pomo nekog sredstva. On djeluje jer smatra da pridonosi nekom opem dobru ili nekoj stvari. Obino se kae - politika situacija je dobra i stabilna ili politika situacija je zaotrena, napeta, krizna. Ako pojedinac djeluje i u po sebe nepovoljnoj politikoj situaciji, tada takvo djelovanje moemo nazvati "vrijednosno racionalnim", jer on djeluje "na osnovi svjesne vjere u apsolutnu vrijednost jednog oblika ponaanja..." (M. Weber). Takvo djelovanje, koje se temelji na vlastitom uvjerenju, ukljuuje i mogunost liavanja ivota. Unato takvoj spoznaji, pojedinac e i dalje djelovati. U nekoj politikoj situaciji pojedinac apstinira od politikog djelovanja i svoje djelovanje usmjerava protiv nametnutog i etabliranog oblika politikog djelovanja. U drugom sluaju, ako ovjek nije dovoljno uvjeren u ono za to djeluje a prijeti mu politika i fizika smrt, moe se povui iz djelovanja. Jedna od metoda izbjegavanja svakog politikog djelovanja bez obzira na situaciju jest apstinencija. Za apstinenciju ili za sudjelovanje u politici potrebna je odluka, a s njom i slobodan izbor. ovjek moe djelovati tek nakon to se odluio za ili protiv, to je stvar njegove volje ili slobodnog izbora. Slobodan izbor znai da se ovjek moe bez utjecaja nekog subjekta ili bez ograniavajueg sredstva nesmetano opredijeliti. U natjecateljskim politikim sustavima, gdje postoji konkurencija politikih ideja, graanin moe birati hoe li sudjelovati u natjecanju ili e odustati od politikog djelovanja. Slobodan izbor u politici znai odluku za jedno od vrijednosnih politikih usmjerenja i u skladu s tim usmjeravati, voditi svoje djelovanje. Za politiko su djelovanje neophodna i sredstva djelovanja. Vladar, kako kae Macchiavelli, koristi razliita sredstva osvajanja i ouvanja vlasti. Moe se sluiti silom, tj. orujem, ako eli osvojiti nova podruja ili ih eli sauvati i na tom podruju stacionirati vojsku. Osim toga, ako se domae puanstvo buni, vladar moe poslati vojsku da ugui pobunu. Ako se vladar slui silom, tada posjeduje osobine lava. Moe upotrijebiti i lukavstvo, hrabrost, zloine, mito, spletkarenje i mafijake metode. (7) U modernim dravama, kojih je svrha ouvanje postojeeg poretka, vladajua elita koristi manipulaciju i silu kao sredstva djelovanja. Sredstva politikog djelovanja mijenjala su se kroz politiku povijest, ba kao to su se mijenjali i oblici

vladavine. Svaki oblik vladavine ima svoju politiku instrumentalizaciju. U autoritarnim i autokratskim sustavima nasilje je primjereno obliku vladavine i ouvanja postojeeg stanja, a demokratskim oblicima vladavine primjereni su demokratski instrumenti i tehnike. Instrumentalistika su djelovanja naroito prisutna u suvremenom svijetu, u kojem su naelo jaeg instrumenta i voluntarizam nadjaali standardne obrasce ponaanja u politikoj kulturi. Jednom je sredstvo rat, drugi put atentat ili pak misteriozno ubojstvo kao nain uklanjanja politikih protivnika. Uvijek se djeluje radi neega. Politiko djelovanje je posredovano sredstvom radi nekakve svrhe, primjerice osvajanja, sudjelovanja, ouvanja vlasti. Djelovati svrno znai djelovati radi ozbiljenja onoga to je postavljeno kao motiv/svrha djelovanja. Djelovanje zavrava ispunjenjem odreene svrhe, radi koje smo djelovali. 3. Politologija Kao i politika, politologija se takoer ne definira jednoznano. Navest emo nekoliko reprezentativnih odredbi politologije. (8) Francuski politolog M. Prelot, bavei se etimologijskim pitanjima, navodi cijeli niz tekoa povezanih s pojmom znanosti koja istrauje politiku. Meu nazivima koje rabe razliiti autori, Prelot odabire naziv politologija kao "potpuno prihvatljiv". Njegova prva prednost, u odnosu na statologiju (kao uostalom i na sociologiju) jest u tome to iz istog jezika uzima obje sastavnice imena. Skovan od dviju grkih rijei: polis = grad-drava i logos = um, zakon, razumno izlaganje materije, "izraz je dobro izabran da oznai sistematsku spoznaju o dravi". Znatno prije tog suvremenog politologa, pojam je prihvatio i objasnio Gert von Eynern, u lanku "Politologie" objelodanjenom u Zeitschrift fr Politik godine 1954., u kojem se osvre na terminoloke rasprave to su se osobito burno vodile 1948. godine o nazivu struke i njezinih promicatelja. Prema Eynernu, izraz politologija daleko je primjereniji od izraza politikologija, koji je jo 1934. upotrijebio Gerhart Niemeyer, kao izdava H. Hellersove "Staatslehre". (9) Za isti izraz zalae se i politolog J. Dreijmanis, profesor na sveuilitu Sv. Tomislava u Kanadi, i navodi pet prednosti tog izraza pred izrazom "politika znanost". "Prvo, taj je naziv krai i time sliniji nazivima drugih drutvenih znanosti - antropologiji, demografiji, ekonomiji, psihologiji, sociologiji. Drugo, ovim nazivom se u jednoj rijei odreuje onaj koji se bavi politologijom. Tree, njime bi se postigla i vea slinost s nazivima nekih novijih prouavanja, kao to su futurologija i urbanologija. etvrto, naziv bi bio meunarodni. Peto, bio bi to izraz koji bi odraavao sjedinjenje aktualnih podijeljenosti." (10)

U njemakom govornom podruju susreemo se s ovim nazivima: "Wissenschaft von der Politik", "Politische Wissenschaft", "Politische Wissenschaften", "Wissenschaftliche Politik", "Politikwissenschaft", (11) u anglosaksonskom "Political Science" ili "The Science of Politics", panjolskom "Ciencia politica", francuskom "Sciences politiques", talijanskom "Scienza politica", slovenskom "Politina veda", dok u hrvatskom postoji itav niz izraza: a) Politologija je izraz kojim se nastoji izbjei potekoa upotrebe srodnih termina, ali i zbog elje da se usvoji univerzalan meunarodni izraz, koji bi zamijenio itav niz gore navedenih, kojim bi se lake operiralo u jezinom i sadrajnom smislu. b) Politika znanost. Ovaj su naziv vrlo esto upotrebljavali politolozi koji istraivanju politikog pristupaju monistiki, smatrajui da je jedna znanost koja istrauje politiku. S druge strane, izraz je sadrajno problematian jer se moe postaviti pitanje, koja znanost nije ili koja ne moe postati politika? Fundamentalna istraivanja iz atomske fizike, ukoliko imaju praktinu primjenu u postizanju neke osobite politike svrhe, primjerice, postaju politika. tovie, gdje god je politika postala sudbina i gdje je znanost upregnuta u njezina kola interesa radi osvajanja, ouvanja vlasti i manipulacije ljudskim duama/materijalom, svaka je znanost zapravo politika. c) Politike znanosti. Polazi se od pretpostavke da ne postoji jedna politika znanost, te se monistikom suprotstavlja pluralistiko naelo. Budui da je podruje politikog veoma kompleksno, zastupnici ove koncepcije misle da se jednom znanou ne moe obuhvatiti politiko. U tom sluaju, ako se eli istraiti politiki ivot grup, autoritet i distribucija moi u grupi, moramo se posluiti politikom sociologijom. S druge strane, politika psihologija moe nam biti od pomoi u istraivanju grupno politikog ponaanja, primjerice prilikom izbora, ili pak u istraivanju masovnog ponaanja unutar boljevikih ili faistikih pokreta. eli li istraiva misliti "tostvo" politikog, politiko djelovanje, tada se mora pozabaviti filozofijom politike, a ako ga pak zanimaju naela organizacije drava u prolosti treba posegnuti za politikom povijeu. Ovo nisu sve discipline pluralistikog koncepta. U irem smislu, tu ulaze i politika ekonomija, antropologija, teologija, komunikologija, pedagogija itd. Ovdje se uvijek postavlja pitanje o odnosu "sredinje (matine) znanosti" i njezinih disciplina. Mogli bismo rei i pomonih, ali za neke su one pomone a za neke glavne, ovisno o motritu. Neki smatraju da je "sredinja znanost" ta koja se sastoji od politike teorije, unutranje politike i vanjske politike (Unescova podjela u pojednostavljenom obliku), jasno s metodolokim pretpostavkama, dok su spominjane "pomone" discipline. Drugi pridaju veu vanost disciplinama, koje se poesto nameu kao alternativa politologiji, ili kao ona sama, to je sluaj s radikalnijim teoretiarima filozofije i socologije politike. Oni ak idu do potpunog negiranja politologije. Valja navesti i

orijentaciju koja nudi "integralistiko" rjeenje ili "sintezu" matice i disciplina, zagovarajui sveukupnu politologiju. d) Znanost o politici je termin koji ukazuje na postojanje jedne znanosti, pa je djelomice slian izrazu politika znanost. Njegovi se zagovornici nastoje ograditi od disciplina odnosno od filozofikacije, sociologizacije, psihologizacije, ekonomizacije, historizacije politikog, zagovarajui "maticu". to je, dakle, politologija? Politologija (gr. episteme politike, lat. politica scientia) je skup sistematiziranih znanja i spoznaja o politici i politikim sustavima. Ona je teorija, miljenje, za razliku od politikog djelovanja (prakse). Politologija je praktina znanost. Onaj koji se bavi politologijom je politolog. Politolog je prije svega istraiva, analitiar i sistematiar znanja o politici, politikim sustavima, zatim teoretiar politike, za razliku od politiara (praktiara), te istraiva i povjesniar politike.

4. Predmet Potekoe oko naziva znanosti koja se bavi istraivanjem politike i politikog postaju osobito izrazite kada pokuamo odrediti njezin predmet. Budui da znanost i jest po predmetu i metodi, i da predmet i metoda spadaju u metodologijske (12) i logike probleme svake znanosti, potrebno je propitati kako stvari stoje sa predmetom politologije. Prije svega, valja se kolski zapitati - to je predmet znanosti? Predmet je ono to je predmetnuto kao problem, dakle ono to se ispostavlja subjektu, to je predmetnuto subjektu kao problem spoznaje. U znanosti se predmeti odreuju prema polju ili podruju problema koji se spoznaje. Odreivanje predmeta spada u metodologiju neke znanosti, problem predmeta je i spoznajno-teorijski problem. Zadaa je svake znanosti da definira predmet istraivanja, to omoguuje zadobivanje dijela stvarnosti - pojedinane znanosti ili cjeline stvarnosti - filozofija, kao i stjecanje znanstvenog legitimiteta u istraivanju problema koje valja spoznati. ini se da su mnoge pojedinane znanosti u odnosu na politologiju znatno ranije i lake uspjele koncipirati vlastiti predmet. To je, prije svega, bilo lake u podruju egzaktnih prirodnih znanosti i u jednom dijelu socijalno duhovnih znanosti. Ako se politologija uvrtava u sklop drutvenih i djelomice humanistikih znanosti, onda nema potekoa oko definiranja njezina predmeta. Znanosti poput sociologije ili prava dokazuju poroajne muke novih znanstvenih podruja. Potrebno se prisjetiti predinstitucionalne sociologije, odnosno njezine povijesti, (13) da

bi se veoma lako uvidjelo koliko je dugo ta fundamentalna drutvena znanost bila zaokupljena problemom predmeta. Naime, ovisno o razliitim razmiljanjima sociologa o predmetu sociologije, nastalo je i mnotvo sociologijskih orijentacija, a one se sa svoje strane uvrivale predmetnost sociologije pospjeeno je ovim orijentacijama. S druge strane i pravna znanost dugo se bavila vlastitim predmetom, koji je i danas, ini se, sporan. (14) Iako je znanstveno prouavanje politike staro koliko i bavljenje problemom bitka u filozofiji, dakle koliko i filozofija, u takozvanoj predinstitucionalnoj politologiji nije bilo pokuaja definiranja predmeta politologije, niti imenovanja takve znanosti. Znanje koje se u grkoj filozofiji odnosilo na politiko pripadalo je takozvanoj "praktikoj filozofiji", a u hijerarhiji znanja bilo je na drugome mjestu (Aristotel). Eventualni predmet "stare predinstitucionalne politologije" bilo bi praktino znanje koje se izraavalo kroz etiko-politikoekonomijsko djelovanje u irem smislu, a u uem "polis", u dananjem prijevodu drava, i djelovanje u njemu radi opeg dobra. Dakle, u uem smislu predmet, ono "politiko" kao politiko djelovanje bio, bi etiki odreen zbog antikog shvaanja politike. U tom smislu: "Predmet politike znanosti je ono plemenito i pravedno" (V. Henis, Politika i praktina filozofija). S obzirom na promijenjeno novovjekovno razumijevanje politike i politikog, s pozicije anti-etikog koncepta politike i njezina instrumentalistikog i teleologijskog tumaenja volje za vladanjem (N. Machiavelli), to u biti mijenja i predmet znanosti, koja se najee u novovjekovlju imenuje kao "znanost o vladanju". Jedno je sigurno - koncipiranje predmeta politologije u bitnome je ovisilo o razumijevanju "pojma politikog" kroz povijest filozofije politike, politike teorije, politikih doktrina i politikih ideja i da je svaka politika teorija razliito koncipirala predmet, pa otuda i potekoe oko utvrivanja predmeta politologije. (15) Budui da je ona znanost koja se zanima za praktino podruje ovjekova ivota, potekou oko utvrivanja predmeta dijeli sa svim onim znanostima koje se bave djelovanjem; u tom su smislu prirodne egzaktne znanosti u izvjesnoj prednosti jer im je lake utvrditi svoj predmet, to proizlazi iz njihove biti (egzaktnosti) negoli socijalno-duhovnim znanostima. Evidentirane potekoe oko utvrivanja predmeta politologije moramo uvaiti, i ukazati na itav niz shvaanja o predmetu. Odmah valja upozoriti da su mnogi politolozi u koncipiranju predmeta imali pred sobom novovjekovno odreenje politike. Manji dio, oni koji surauju s filozofima normativistike orijentacije, (16) zadrao je stari pojam politike, dakle u tom kontekstu i odgovarajue shvaanje predmeta politologije. Normativistiko shvaanje polazi od toga da je politika u najirem smislu predmet politologije. Gledajui na politiko i na politiku kao na ono to bi trebalo biti, kako bi trebao biti ustrojen politiki ivot, kako bi trebalo djelovati, normativisti kao zastupnici "temeljne struje" bitno su u kontekstu tradicijskog miljenja politike

odnosno

politike

kao

predmeta

politologije.

Nasuprot

tradicijskom,

normativistiko/ontologijskom konceptu politike stoji empirijsko shvaanje, (17) koje na politiko gleda kao na ono kako jest, pa mu se kao predmet ispostavlja iskustveni ivot unutar zajednice. Kao predmeti empirijskog istraivanja u politologiji mogu posluiti dijelovi ili cjelina politikog, npr. politike grupe i njihovo politiko ponaanje u politikom sustavu ili politiki sustav kao cjelina. Trea orijentacija u politologiji je dijalektiko kritika; za njene je zastupnike politiko dijalektika kategorija. Normativistika, empirijska i dijalektiko-kritika orijentacija u politologiji svaka na svoj nain razumijeva politiko, ali unato dubokim razlikama postoji i neto to ih povezuje: naime, predmet politologije smjetaju u podruje djelovanja determiniranog svijetom politike kao ovjekove sudbine. Izdvojivi ope tri orijentacije u politologiji i tek naznaene podorijentacije i pravce unutar empirijske orijentacije na temelju studiranja relevantne politologijske literature, mogue je uoiti nekoliko bitnih stvari vezanih uz koncipiranje predmeta. Posve je izvjesno da politolozi i u svijetu i u nas razliito gledaju na predmet znanosti kojom se bave. Kako je poliotologijska literatura u svijetu veoma opsena na ovome mjestu, dakako, neemo poimence navoditi sva predmetna odreenja, ali je mogue raspoznati osnovne grupe autora koje odreuju na ovaj ili onaj nain predmet politologije. Prva grupa autora polazi od shvaanja politike kao opeg predmeta politologije. Tako odreen predmet je, meutim, veoma openit i sadrava pojedinane predmete. Istini za volju, on izraava cjelinu politikog, ali je ona neprepoznatljiva ukoliko se ne izraze specifini predmeti kroz koje se pojavljuje, artikulira politiko. Dodatnu potekou stvaraju i razliita shvaanja politike i politikog, to je dodatna potekoa koncipiranja predmeta (politiki odnosi, institucije i procesi). Drugoj skupini autora pripadaju oni koji kau da je predmet politologije drava, dakle koji idu na zasnivanje pojedinanih predmeta u okviru opeg predmeta. Takva shvaanja predmeta politologija, kako kae A. Bibi, spadaju u najstarija shvaanja koja svoje podrijetlo imaju u znanosti o dravi (Staatwissenschaft). Nedostatak ovog shvaanja, prema Bibiu, jest u tome to se identifikacijom drave i politike predmet politologije svodi na vlast i borbu za vlast. Ovdje je posrijedi jo jedan redukcionizam, jer se politiko ili totalitet politike ne iscrpljuje u vlasti. Pored navedenih predmetnih odreenja, (18) mogue je navesti cijeli niz predmeta, prema kojima je politologija znanost o moi, politikom poretku, politikom vodstvu, demokraciji. Radi se, dakle, o znanosti s pluralizmom predmeta, kojoj odgovara i pluralizam metoda. Dakle, pluralizam predmeta je iroko podruje politologije, unato tome to filozofija (politike) i sociologija (politike) uglavnom iz konkurentskih a ne valjanih znanstvenih razloga opovrgavaju

egzistiranje politologije i nastoje se nametnuti kao alternativa politologiji. Njihov osnovni prigovor je da politologija ne moe iskazati specifinu predmetnost, a time i metodu i da ne postoje metodologijske osnove politologije. Pritom se, meutim, ne vodi dovoljno rauna o tome da je podruje politikog koje se ispostavlja kao predmetnost politologije toliko izvjesno da ne moe a da nema jednu znanost (politologiju) koja e ga istraivati. Dakle, sama injenica postojanja fenomena politikog omoguava i ujedno je prva i osnovna pretpostavka postojanja politologije; politiko se ispostavlja kao globalni predmet u svojim pojedinanim pojavnim oblicima ili predmetima. Osnovna je potekoa za politologiju to to ona, uslijed kompleksnosti politikog, ne moe strogo odrediti navlastitost, predmetnost. Dosadanje rasprave o predmetnom koncipiranju politologije imaju smisla jer pridonose njezinom utemeljivanju. S razlogom se danas i dalje govori o utemeljenosti politologije s obzirom na problem predmeta. ini nam se da su sve nedoumice oko predmetnosti zapoele u trenutku rastvaranja stare politike i prekida s tradicijom. Zbog prekida s tradicijom, naime, politologiju se pogreno shvatilo kao jednu od "mlaih znanosti". S druge strane, rasprave to su se vodile oko razgranienja predmetnog okruja sa srodnim znanostima (disciplinama), primjerice sociologije i filozofije politike ili politike ekonomije, nisu pridonijele osobitom napredovanju u koncipiranju predmetnosti politologije. Naprotiv, sudionici rasprave su se drali svoga, (19) a pritom se zaboravljalo da niti jedna drutvena znanost ili disciplina koje jednim dijelom zahvaaju politiko - poput sociologije i filozofije politike (20) - nisu u stanju u cijelosti zahvatiti podruje politikog. Smatramo da nitko ne moe, kao to smo spomenuli, zanijekati postojanje politikog, a time i postojanje znanosti politologije, (21) koja se u strukturi znanja o politikom pojavljuje kao sredinja znanost, koja nuno postavlja odnos sa srodnim znanostima odnosno disciplinama kao to su sociologija politike, filozofija politike, politika ekonomija i povijest, psihologija. Sa strukturnog gledita, politologija nipoto ne moe zaobii suradnju s navedenim znanostima odnosno disciplinama, jer svaka od njih istrauje jedan segment politikog. Miljenja smo da umjesto predmetnih razgranienja mora postojati kooperacija na istom predmetu, politikog koji se obrauje s pojedinih aspekata, a da bi se stekla spoznaja o cjelini politikog potrebno je zajedniko djelovanje "globalne znanosti" o politikom i dijelova znanosti o politikom, to zajedno tvori jedinstvenu znanost o politikom - politologiju. Globalna znanost o politikom (politologija) istrauje politiko kao realitet i kao stvarnost, koja se nadaje kao opi ili pojedinani predmet istraivanja.

5. Metode, metodologija Znanstvena istraivanja nije mogue zamisliti bez metoda i razliitih tehnika. Bez obzira radi li se o prirodnim, tehnikim ili drutveno-humanistikim znanostima, uz predmet, u prvi plan istiu se metode i metodologija. to je metoda? Metoda (gr. methodos = put, nain), openito je planski postupak za postignue nekog cilja na filozofijskom, znanstvenom ili praktinom podruju, ustaljen i smiljen nain obavljanja nekog rada, djelatnosti. Metode, tj. putovi spoznaje, jesu naini istraivanja predmeta odreene znanosti. Metoda je put ili nain dolaenja do odreenih ciljeva, put do znanstvene spoznaje. Jedno od temeljnih djela novovjekovne filozofije, Rasprava o metodi Rena Descartesa, u cijelosti je posveeno metodi; u tom djelu Descartes izrijekom kae da je "stvorio metodu" koja mu je omoguila "proirenje znanja". (22) Metoda mu je posluila u "prouavanju istine" (23) i kao nain "pravilnog upravljanja umom". (24) Descartes je u drugom dijelu izloio pravila metode, kojih se eli pridravati. etiri su pravila metode: prvo pravilo, ne prihvatiti nita istinito bez prethodne jasne i razgovjetne spoznaje, bez povoda u sumnju; drugo pravilo, ralamba problema, tj. problem treba ralaniti na "onoliko dijelova, na koliko je to mogue", (25) poradi postizanja "najboljeg rjeenja"; (26) tree pravilo, odnosi se na pravilno upravljanje mislima od jednostavnog do sloenog predmeta, dok se etvrto pravilo odnosi na sintezu, tj. potpuno pobrajanje i sainjanje opeg pregleda. Descartes raspravlja o metodi koja bi trebala sadravati postupanje prema pravom redu i davati "izvjesnost pravilima" znanosti (on kae, aritmetike). Izraava zadovoljstvo metodom poradi pruanja jamstva da se u svemu sluio "svojim umom", nadodajui "ako ne ve potpuno, onda u najmanju ruku na najbolji nain". (27) Za razliku od metode, metodologija je znanost, "logika disciplina", zatim "sustav metoda neke znanosti" koja se bavi prouavanjem metoda, njih, njihovih logikih poela, naina osustavljenja znanja. Metoda je, dakle, put, pravilo spoznaje istine, a metodologija logikoepistemoloka kritika ralamba iskustva, metoda neke znanosti. Sastavnice metodologije su: logika (tvorba pojmova, ralamba, sinteza, ispitivanje znanstvenih uopavanja, zakona, teorija, hipoteza); tehnika (prikupljanje iskustvenih podataka, postupci i sredstva njihova sreivanja); strategijska (utvrivanje ciljeva znanstvene djelatnosti, te putova i sredstava njihova ostvarenja).

Nakon to smo pokuali odrediti znaenje metode i metodologije, pokuajmo neto kazati i o metodologiji drutvenih znanosti. Metodologija drutvenih znanosti, politologije (politologija je drutvena znanost) bavi se sustavom metoda, heuristikom, logikom, te logiki, tehnikim i strategijskim pitanjima drutvenih znanosti. Drutvene znanosti, a meu njima i politologija, rabe razliite metode, primjerice metode otkria, samopromatranja, uivljavanja u situaciju, metode neposrednog promatranja (kada znanstvenik istraiva neposredno promatra politiko ponaanje grupe), pa i ulaska u grupu. Tu su, nadalje, metoda prouavanja dokumenata - istraiva prikuplja, razvrstava, sistematizira dokumente, ralanjuje sadraj i koristi podatke, metoda anketiranja - kada se podaci dobivaju upitnikom, metoda kontrasnih skupina - usporedba ekstremnih pojava ponaanja nakon ega slijedi generalizacija s prethodnom iskustvenom potvrdom, pojmovna ralamba - ralanjivanje pojmova radi boljeg razumijevanja predmeta istraivanja, metode verifikacije, izbora, prikupljanja podataka, analize sadraja itd. Ovim se metodama uvelike koriste drutvene znanosti. to vrijedi za njih, vrijedi i za politologiju kao drutvenu znanost: "Politologija se slui istim pojedinanim metodama otkrivanja i istim pojedinanim metodama verifikacije kojima se slue sve ostale drutvene znanosti." (28) Njemaki politolozi Hans Mayer i Dirk Berg Schlosser pitaju se to su posebnosti politoloke metode. Te posebne metode nema upravo zbog shvaanja politologije kao moderne drutvene znanosti. Stoga oni i kau da, istini za volju, nema posebne politoloke metode, ali ima vie razliitih politolokih metodologija. Moe se govoriti o pluralizmu metoda i metodologa u politologiji. To, pak, zavisi od razliitih teorijskih koncepcija politike, kola i pravaca u politologiji, primjerice normativistikog, pozitivistikog, empirijskog, sistemskog itd. Svaki pravac, svaka politoloka kola koriste navlastite metode i metodologije, naravno i standardne metode iz drutvenih znanosti. U tom smislu govori se o normativnoj politologiji koja razmatra kakvo bi politiko trebalo biti, pa se u istraivanju koristi kvalitativnim metodama (hermeneutika, fenomenologija), doim se suprotstavljena pozitivistika, empirijska politologija bave realnim svrhama svijeta politike, tj. injenicama i iskustvima, pa se u istraivanju koristi kvantitativnim metodama, empirijskim metodama i tehnikama istraivanja. kole tradicionalne i moderne politologije u konceptualnom, metodikom/metodolokom smislu meusobno su suprotstavljene i iskljuive, a njihov je metodiki nedostatak apsolutizacija jedne metode. Sistematska politologija treba koristiti najbolje metodske i metodoloke osobine jedne i druge kole. Imajui u vidu dvije velike kole u politologiji, vidi se da teorije i pravce u politologiji odreuju metode i metodologije. Vrlo uvaeni njemaki politolog Klaus von Beyme veli: "Teorija i metoda upuene su jedne na drugu. Teorija bez metodikog propitivanja i proirenja

ostaje nekorisna, metoda ostaje sterilna bez teorije koja usmjerava odluke o smislenoj upotrebi metode. Metode imaju povratno djelovanje na teorije, ali ogranien broj metoda u politologiji nezavisan je od mnotva teorija, iju vanost mora ispitati nekoliko metoda." (29) Beyme navodi pet postavki teorije politike (povijesno-genetska, institucionalna, bihevioristika, funkcionalnostrukturalna, usporedna) za koje veli da se ne mogu "striktno klasificirati kao metoda ili teorija nego se mora svrstati kako se podrazumijeva kod svakog autora". (30) I doista, svaki autor kao predstavnik neke teorije politike ima ili gradi pojam politike i shodno tomu bira metodu/metodologiju istraivanja, izlaganja predmeta. Koliko god je uvoda, propedeutika ili prolegomena u politologiju, toliko je razliitih metodikih i metodolokih pozicija. Navedimo na ovome mjestu neke uvode, odnosno naine na koji politolozi izlau metode i metodologije. Georges Burdeau u Uvodu u politiku znanost (31) govori o metodama koje "nemaju samo apstraktnu vrijednost", nego su u praktinom smislu "radna orua znanosti". On govori o induktivnoj i deduktivnoj metodi. U istraivanju politikog/politike, Burdeau govori o "velikom broju radnih tehnika", a s obzirom na razliite pristupe mogu se rabiti socioloke, psiholoke, povijesne metode. Budui je po njemu politologija drutvena znanost i spekulativna znanost, on (poput Dirka Berga Schlossera, njemakog politologa) smatra da "politologija nema vlastitih radnih tehnika". Rabi, dakle, uobiajene istraivake tehnike u istraivanju svijeta politike. Kao drutvena i spekulativna znanost mora suraivati s drugim znanostima i pritom se pojavljuje kao sintetika drutvena znanost. Dirk Berg Schlosser i Theo Stammen govore o ideografskim, nomotetikim, aksiomatskim i empirijsko-analitikim metodama. (32) Iring Fetscher i Herfried Mnkler u knjizi Politologija (33) govore o razliitim politolokim kolama i metodama. Jrgen Bellers i Rdiger Kipke u Uvodu u politologiju, (34) treem odjeljku "Metode politologije", piu o pojedinanim metodama, korelativnim, znanstveno-pozitivistikim, input-output ralambi, indikatorskim, holistikim, hermeneutikim, normativnim metodama i tehnikama, kao to su upitnik, ralamba sadraja, teorija igre, simulacija, prognoza itd. Gerhard Lehmbruch u Uvodu u politologiju, (35) u drugom odjeljku "Teorije i metode politologije", pie o empirijskoanalitikom oblikovanju hipoteza, funkcijama i procesima, operacionalizaciji, oblikovanju deskriptivnih, sistemskih, deduktivnih, funkcionalnih i genetikih teorija, usporednim i monografskim metodama odnosno "studijama sluaja", monografskom istraivanju politikih procesa. Brojni uvodi u politologiju, dakle, rjeito govore o raznolikosti metoda, metodologija ili metodolokih koncepcija u politologiji.

BILJEKE (1) "Dodatna zbrka nastaje zbog toga to dotine natuknice nikako nisu isto za svijet izvornog grkog zajednitva i suvremene dravne sustave. U najboljem sluaju, te navodno svima poznate tuice poprimile su prava ili kriva nova znaenja, koja nikako nisu istovjetna s izvornim sadrajem danih pojmova." - Tomislav Ladan, Predgovor u: Aristotel, Politika, Liber, Zagreb, 1987. (2) Marcel Prelot, Politika (Uvod), u: Adolf Bibi, Politika znanost: Predmet i sutina; Pavle Novosel, Politika znanost: Metode, Zagreb, Naprijed, 1971, str. 164. (3) Isto, str. 166.

(4) Uz opu ili dravnu politiku postoje pojedinane politike, primjerice obrazovna, kulturna, znanstvena, migracijska, zdravstvena, sportska, gospodarska itd. Politolozi bi se trebali baviti izradom tih politika (policy analiza). (5) Klaus von Beyme, Suvremene politike teorije, Zagreb, Stvarnost, 1977, str. 160. (6) Na politikom voluntarizmu se temelje diktatorski poreci. Umjesto vladavine prava i normi izvedenih iz razuma vlada se voljom, po kojoj uslijed nedostatka prava svatko tko nije u ili blizak vladajuoj strukturi moe pasti u nemilost. A takvih primjera bilo je dosta. (7) U novije vrijeme evidentna je sveza politiara s mafijom, razliitim tajnim udrugama i tome slino. Moderno politiko djelovanje zapravo je Catch as you can (zahvati kako moe). (8) Adolf Bibi, Politika znanost: Predmet i sutina; Pavle Novosel, Politika znanost: Metode, Zagreb, Naprijed, 1971, str. 169. Smatra se da je taj izraz prvi uporabio Eugen Fischer-Baling, jo godine 1948. (9) Usp. Gert von Eynern, "Politogie", Zeitschrift fr Politik, sv. 1, 1954., str. 83 i dalje. (10) John Dreijmanis, "Politologija", Arhiv za pravne i drutvene znanosti, br. 3/1978, str. 490. (11) Usp. Von Dirk Berg-Schlosser, Herbert Maier, Theo Stammen, Einfhrung in die Politikwissenschaft, Mnchen, C.H. Beck, 1977, str. 1-2. Httich rabi pojam "Politikwissenschaft". Za ovu problematiku vidjeti: Berhard Blanke, Urlich Jrgens, Hans Kastendiek, Kritik der Politischen Wissenschaft, Frankfurt/New York, 1975, str. 11. i dalje. (12) O metodologiji politologije vie u odjeljku o metodi/metodama. Kln i Opladen, Westdeutscher Verlag, 1970; Dolf Sternberg, Begrif des Politischen, Frankfurt a/M, Insel Verlag, 1961; Carl Schmit, Pojam politike i ostale rasprave, Zagreb, Matica hrvatska, 1943; Axel Gorlitz, Handlexikon zur Politikwissenschaft, Mnchen, Franz Elenwirth, 1970; Politik, red. Klaus v. Beyme, Frankfurt/New York, Herder, 1971. (13) G. Gurvitsch, Sociologija, prvi dio. Iz njegova prikaza vidljiva je predmetna arolikost sociologije: 1. Saint-Simon - sociologija se bavi istraivanjem drutva u djelovanju; 2. Comte -

sociologija istrauje "ljudsko drutvo kao realni totalitet" i bavi se "socijalnom fizikom"; 3. H. Spencer - sociologija se bavi izuavanjem socijalnih organizama; 4. E. Durkheim - izmeu ostalih odreenja - sociologija istrauje socijalne institucije; 5. Max Weber - sociologija izuava socijalno djelovanje - znanost o socijalnom djelovanju; ona je "znanost o kulturi"; T. Parsons sociologija izuava socijalne sustave. (14) O tome vrlo temeljno Umberto Cerroni, Uvod u drutvenu znanost, odjeljak "Znanstvena spoznaja i pravo", pododjeljci "Predmet bez znanosti" i "Znanost bez predmeta", Zagreb, kolska knjiga, str. 78-85 i 86-90. "Izmeu svih drutvenih znanosti koje su se u toku stoljea i pol konstituirale proglaavajui vlastitu emancipaciju od filozofije, pravna je znanost vjerojatno jedina koja jo raspravlja o prirodi svog predmeta i koja je, tovie, esto objavljivala nemogunost da ga se definira. Ta okolnost, oito, otkriva da pravna znanost jo nije usavrila svoju metodu", str. 86. (15) Ako se uzme u obzir tradicija, onda je politologija ili znanstveno istraivanje politike svakako uz filozofiju najstarija znanost. O tome govore spisi poput Tukididovih Politikih govora, Herodotove Historije, Platonove Drave, Aristotelove Politike i Nikomahove etike. Filozofi politike mogu reagirati na ovakvo gledanje kojem se moe uputiti prigovor da ta djela spadaju u filozofiju politike ili praktinu filozofiju, a ne u pojedinanu znanost. Miljenja smo da ona podjednako spadaju i u filozofiju politike i u politologiju. Budui da je u Aristotelovoj podjeli theoria - praxis - poiesis, PRAXIS spadao u podruje praktike filozofije i da je veina dananjih pojedinanih socijalno-duhovnih znanosti ulazila u krug filozofije, logino je da je i ono to mi dananji mislimo pod politologijom ulazilo u krug praktike filozofije odnosno filozofije politike. Ovdje se u relaciji filozofija politike - politologija radi o tome da "politika spada u znanost politologije, ali pitanje o biti politikog ipak ostaje stvar filozofije". - K.H. Volkmann-Schluck, Politika filozofija, Zagreb, Naprijed, 1977, str. 12. Osim toga, stara praktina filozofija u procesu oposebljavanja znanosti iz filozofije zadesila je sudbina rastvaranja, koja nije mimoila ni staru politologiju. (16) Normativistiki smjer u svjetskoj politologiji zastupa vie relevantnih filozofa/politologa: L. Strauss, W. Henis, H. Arendt, E. Voegelin, H. Spiro, H. Maier, B. Chirck, M. Oakeshott. (17) Ova empirijska orijentacija u politologiji izraava se kroz nekoliko manjih pravaca: 1. empirijsko-analitiki/pozitivistiki pravac (E. Nagel, K. R. Popper, A. Albert, K. Messeleken); 2.

funkcionalistiki pravac (K. Deutsch, W. Runciman, T. Lowi, D. Easton, N. Luhman i dr.); 3. bihevioristiki pravac, naroito u SAD-u i SR Njemakoj (H. Lassvel, G. Almond, V.O. Kex, D. Truman, O. Stammer, C.H.P. Lutz, P. Odegard, A.F. Bentley, S. Kent, H. Tingsten) i institucionalistiki pravac (E. Barker, C.J. Friedrich, H. Laski, H. Finer, E. Frankel, D. Strenberger i dr.). O ovoj orijentaciji i pravcima vidjeti: Klaus v. Beyme, Suvremene politike teorije, Zagreb, Stvarnost, 1977, str. 31-115, kao i ve citiranu knjigu: Von Dirk Berk-Schlosser, et. al., Einfhrung in die Politikwissenschaft, Mnchen, Verlag C.H. Beck, 1977, str. 20-31, odjeljak "Begriffe des Politischen". Nedostaci normativistike orijentacije su u odbacivanju realnog i stvarnog i u animozitetu prema empirijskom, a empirijske orijentacije u tome to nije naklonjena teoriji i to esto ostaje na povrini. Miljenja smo da su iskljuivosti nepotrebne jer se time samo teti mogunosti cjelovite spoznaje politikog, koja je mogua kooperacijom normativistikog i empirijskog. Takvo stanje izaziva podjelu na politologe teoretiare i empiriare. (18) O pogledima na dravu, vlast, politiku vidjeti Adolf Bibi/P. Novosel, Politika znanost Predmet i metode, Zagreb, Naprijed, 1971, str. 28-31. Autor je naveo sve nedostatke tih shvaanja kao i politologe koji se suprotstavljaju svoenju politike na dravu i one koji smatraju da je vlast predmet politologije. (19) O odnosu filozofije politike i politologije: "U novije vrijeme politiko spada kao pripadna predmetna oblast u znanost koja pod imenom 'politologija' stjee sve vee priznanje. Budui da je politiko ve dodijeljeno toj znanosti, filozofija se nala pred pitanjem: je li uoe ita od te teme preostalo za filozofsku obradu." - K. H. Volkmann-Schluck, str. 12. (20) Ovako neto samo izaziva nesporazume i nejasnoe, posebice kod studenta politologije koji je s pravom na mukama, jer od ume ne vidi drvee. (21) "Ako eli na primjeren nain ispuniti zadatke koje joj postavlja ivot, politika nauka mora ponovo uspostaviti prirodan odnos prema svojoj tradiciji, pa i prema svojim znanstvenoteorijskim osobenostima." (W. Henis, str.13.) U ovom Henisovu djelu karakteristino je jo jedno mjesto: "... njeno je sadanje stanje do sri odreeno tim nepostojanjem tradicije" (str. 130), to on ilustrira knjigom amerikog politologa B. Cricka, The American Science of Politics, London, 1959.

(22) Ren Descartes, Rasprava o metodi, Zagreb, Matica hrvatska, 1951, str. 12. (23) Isto, str. 12. (24) Isto, str. 12. (25) Isto, str. 22. (26) Isto, str. 22. (27) Isto, str. 23. (28) Bibi-Novosel, Politika znanost - Predmet i metode, str. 441. (29) Klaus von Beyme, Suvremene politike teorije, Zagreb, Stvarnost, 1977, str. 85. ire o problemu netoda i metodologije u: Metodologija politologije, Osijek, Pan liber, 1996. (30) Klaus von Beyme, nav. dj., str. 86. (31) Georges Burdeau, Einfhrung in die politische Wissenschaft, 1964. (32) Dirk Berg Schlosser/Theo Stammen, Einfhrung in die Politikwissenschaft, Mnchen, C.H. Beck Verlag, 1992. (33) Iring Fetscher/Herfried Mnkler (Hrsg.), Politikwissenschaft. Begriffe - Analysen Theorien. Ein Grundkurs, Rheinbek bei Hamburg, Rowohlt, 1985. (34) Jrgen Bellers, Rdiger Kipke, Einfhrung in die Politikwissenschaft, Mnchen/Wien, R. Oldenburg Verlag, 1993. (35) Einfhrung in die Politikwissenschaft, Stuttgart, Berlin, Kln, Mainz, W. Kohlhammer, 1967. Skreemo pozornost i na ove naslove: Alemann Urlich, Erhard Forndran, Methodik der Politikwissenschaft, Stuttgart 1985; Hans Kammler, Logik der Politikwissenschaft, Wiesbaden,

1976; R.H. Schmidt, F.F. Mller, M.G. Schmidt, Empirische Politikwissenschaft, Stuttgart, 1979.

II. POVIJEST POLITOLOGIJE

1. Razmiljanja o povijesti politologije

Ako se politologija razumije u irem smislu kao sistematizirano znanje o politici i politikim sustavima, tada je ona jedna od najstarijih drutvenih znanosti iji korijeni seu duboko u povijest politike misli. Povijest politike misli najee se izlae poevi s Platonom (427-347), koji je iznio idealnu koncepciju drave, koje je bit ideja pravednosti. Ona se mora temeljiti na naelima pravednosti, hrabrosti, umjerenosti i razumnosti, to tvori bit njegovog razumijevanja politikog. S druge strane, Aristotel (384-322) je realistiniji u shvaanju politikog u odnosu na Platonov idealizam. Taj se realizam izraava u istraivanju dravnih oblika odnosno oblika vladavine (Aristotel, Politika). Drava nastaje radi nekog dobra (Politika, 1252a), a ovjek u njoj jest bie zajednice, druevno bie, zoon politikon. Drave se razlikuju prema obliku vladavine (kraljevstvo, aristokracija, republika, tiranija, oligarhija i demokracija). Predmet znanosti o dravi jest istraivanje lijepih i pravednih stvari (Nikomahova etika, 1094b), a cilj znanosti o dravi tenja dobru. Aristotel kae da onaj koji eli sluati o znanosti o dravi mora biti dobro odgojen i iskusan. (1) Znanost o dravi bavi se praktinim (praxis), pa je dakle znanost o djelovanju. U rimsko doba se razumijevanje politike i fenomnena politikoga mijenja, ali se jo uvijek polazi od platonovsko-aristotelovske tradicije - u sluaju, primjerice, jednog Polibija (201120) i Cicerona (104-43) (De re publika). (2) U srednjovjekovlju, relacija etike i politike ostala je na snazi, ali u kontekstu kranske etike i teolokog shvaanja politike. Tada se razvija nauk o "dvije drave" - nebeskoj i zemaljskoj. Za razliku od zemaljske, nebeska/boanska drava je olienje dobra. Na zemlji je zlo, i ovjek e biti sretan tek nakon ivota u bojoj dravi. Zastupnici teolokog shvaanja politike u to doba su Augustin (354-430) (De civitate dei), (3) i Toma Akvinski (1224-1275). (4) Naputanje relacije etike i politike i oslobaanje politike od teologije najprisutnije je s nastupom novovjekovlja, i to kod N. Machiavellia (5) (Vladar, 1513. i Discorsi 1531). U istraivanju politike on mijenja pristup u odnosu na prethodne epohe. Politika je postala tehnika osvajanja, uvanja vlasti. Kao tehnika, ona se bitno instrumentalizira u ozbiljenju postavljenih ciljeva. U tom smislu zasniva se na mudrosti i lukavstvu, sili i moi a po potrebi na individualnom ili dravnom teroru. Radi postizanja politikoga cilja doputena su sva sredstva. Njegova koncepcija politike olienje je novovjekovnog politikog realizma i instrumentalizma ugraenog u manje vie sve suvremene politike teorije i prakse politikog. Machiavelli se smatra ocem novovjekovne politologije kao znanosti o osvajanju i uvanju vlasti, a njegovo djelo Vladar, prvo djelo koje za predmet ima politiku znanost. Nakon njega, velik doprinos emancipaciji politike od teologije pripada Jeanu Bodinu (1530-1596) (est knjiga o republici, 1756), (7) zastupniku teorije suvereniteta i Johannesu

Althusiusu (Politica methodica digesta, 1603), koji govori o naelima i biti politike. On spominje i termin znanstvena politika, nastojei potonju razgraniiti od pravne. Razvoj novovjekovne politike teorije (8) bio je obiljeen tenjom da se apsolutna vlast vladara, zasnovana na boanskom pravu i volji Bojoj, promijeni. U tu svrhu pojavio se niz ugovornih i prirodno-pravnih teorija. Tom teorijskom usmjerenju politike teorije pripadaju teorija prirodnog prava H. Grotiusa (1583-1645), koji govori o zapovijedi razuma, B. Spinoza (1632-1667) (Teoloko-politiki traktat), koji zastupa shvaanje o prirodnom stanju i prirodnom pravu pojedinca koje drava ne smije naruavati, a cilj drave je sloboda; Thomas Hobbes (15881679) (Leviathan, 1651), (9) bio je predstavnik ugovorne teorije drave, prijelaza iz prirodnog u dravno stanje. Ugovorom se mora ouvati mir i stvoriti sigurnost a drava je umjetna tvorevina. John Locke (1632-1704) (Dvije rasprave o vladi, 1609) smatra, nasuprot Hobbesu, da prirodno stanje nije rat svih protiv sviju, nego mir i dobra volja. Prirodno stanje obiljeavaju prirodni zakoni, to je stanje slobode, i ono nije nepodnoljivo kao u Hobbesovu sluaju. Unato tome ljudi su se odluili na osnivanje politikog drutva/drave, putem ugovora, koji osigurava slobodu u dravi, a njezino jamstvo je u podjeli vlasti na zakonodavnu, izvrnu i federativnu (vanjska politika). Sloboda je ugroena ako je sva vlast u jednoj osobi. Najvia vlast pripada narodu, koji ima pravo na revoluciju. Drugi zastupnik diobe vlasti Bio je S. L. Montesquieu (1689-1775) (Duh zakona, 1748), prosvjetiteljski mislilac. Zakoni su izraz razuma i "odgovaraju prirodi i principu vlasti koja je uspostavljena" (Montesquieu). Vlast se dijeli na zakonodavnu, izvrnu i sudsku, a njihovo sjedinjenje moe biti pogubno. Teorija diobe izraz je suprotstavljanja apsolutnoj vlasti vladara. Jean Jacques Rousseau (1712-1778) (Drutveni ugovor, 1762; Rasprava o nejednakosti, 1753), jedan od najutjecajnijih mislilaca francuskog prosvjetiteljstva, teoretiar je drutvenog ugovora. U njegovom djelu su ve sadrana naela koja su kasnije formulirana u Deklaraciji o pravima ovjeka i graanina, koja e postati temeljem graanskog poimanja demokracije kao slobode, jednakosti i suverenosti naroda. Ljudi pristaju na odredbe drutvenoga ugovora da bi dobili graanska prava i pritom dragovoljno ustupaju svoja prirodna prava. Rousseau razlikuje prirodno od graanskog stanja i nauava o opoj volji i suverenitetu. Opa volja smjera opem dobru i u njoj su izraene posebne volje, ona je odluka veine. Suverenost pripada narodu i po prirodi je nedjeljiva, neotuiva i neprenosiva. Pod utjecajem prosvjetiteljske misli, svoju politiku teoriju oblikovali su Kant, Fichte i Hegel, znameniti predstavnici tzv. njemakog klasinog idealizma. "Drava (civitas) je udruivanje mnotva ljudi pod vlau pravnih zakona", smatra Immanuel Kant. Njegova idealno-racionalna drava odgovara tipu liberalne drave, jer graanima jami prava i slobode. Vjeni mir je stanje i ideal kojim treba teiti. I Johann Gottlieb

Fichte (1762-1814) (Zatvorena trgovaka drava, 1800) u svojoj politikoj misli ne manje od Kanta smjera moralu, pa se u tom smislu drava i politika pojavljuju samo kao instrumenti ozbiljenja udorednog ivota u zajednici. Drava se zasniva na ugovoru (J. G. Fichte, Grundlage des Naturrechts nach Prinzipien der Wissenschaftlehre). Njegova "etika drava" plod je ugovora sviju sa svima. Ona je intervencionistika, jer svojim intervencijama ureuje raspodjelu drutvenog bogatstva i pridonosi ravnotei socijalnih klasa. U Hegelovoj politikoj misli istiemo problem drave. G. W. F. Hegel (1770-1831) (Vorlesungen ber Rechtsphilosophie /Filozofija prava/, 1813-1831, Filozofija povijesti, Enciklopedija filozofijskih znanosti, odjeljak Objektivni duh, 1817; Prirodno pravo i nauk o dravi, predavanja 1818-19). Sloboda se stjee u dravi kao izrazu racionaliteta, koja je po Hegelu "moderna", "racionalna cjelina sa svojim posebnim momentima: apstraktnim pravom, moralitetom, obitelji i graanskim drutvom". Mislioci prosvjetiteljske tradicije prihvaaju dosege i ostvarenja Francuske revolucije, a mislioci i kritiari prosvjetiteljstva ulaze u raspru s prosvjetiteljstvom i revolucijom. To su zastupnici politike misli/teorije konzervativizma. Edmund Burke (1729-1797) (Razmiljanja o francuskoj revoluciji, 1790), kritiar revolucije, polazi od 1. kritike revolucije, 2. antitradicionalizma, 3. iracionalizma, 4. historicizma (Burke i Joseph de Maistre (1753-1821) zastupnici su tradicionalnog odnosno apokaliptikog historicizma), 5. organicizma, Burke, Adam Muller (1779-1829) (Die Elemente der Staatskunst, 1809), Friedrich Schlegel (1772-1829), Novalis, pseud. Leopold von Hardenburg (1772-1801) i 6. reakcionarnog radikalizma Karla Ludwiga von Hallera (1768-1854). Naspram konzervativnim politikim teorijama stoje politika misao liberalizma J. Benthama (1748-1832), predstavnika radikalnog liberalizma, kulturoloki i etiki liberalizam K. W. von Humboldta (1767-1835), te ideje o ureenju drave predloene novom francuskom Ustavnom poveljom i Ideje za jedan ogled o granicama djelatnosti drave (1792) B. Constanta (1767-1830). Bliske su im i postavke J. S. Milla (O slobodi), zagovornika slobode koja postavlja granicu vlasti. Subjekt slobode je pojedinac, koji je gospodar due i tijela, koji moe slobodno izraavati vlastitu misao i udruivati se s drugim ljudima (J. S. Mill). S druge strane Alexis de Tocquevilleov (1805-1859) (Demokracija u Americi, 1835) liberalizam je idealtipski, a odnosi se na ameriku demokraciju. U 18. stoljeu dolo je do velikog rastvaranja politikog na mnotvo pojedinano zasnovanih disciplina. To je prekretnica, jer je od tada vrlo teko uhvatiti niti tradicije. Negdanji stari predmet politike toliko se u procesu rastvaranja stare politologije rastvorio da je nastao niz disciplina koje se meusobno spore, nastoje koegzistirati ili se meusobno iskljuiti. Kako Hennis kae: "Jo krajem prolog vijeka postojala je jasna predodba o povezanosti stare politike i njenog cijepanja koje je uslijedilo neposredno prije toga."

Politologija se u 19. stoljeu ponajee nauavala kroz njemaku koncepciju Staatwissenschaft. Valja jo jedanput pripomenuti da je pojam politologija u Njemakoj rabio Rehbergs u recenziji Tocquevilleove knjige De la democratie en Amerique 1836. godine (10). Utjecaj koncepcije Staatwissenschaft bio je znatan pri institucionalizaciji amerike politologije. Prema Somitu i Tanenhausu, karakteristike toga utjecaja bile su u "paljivom odreenju koncepta i usporedbi, sistematizaciji i visokoj profesionalnoj analizi injenica". (11) John W. Burgess smatra se utemeljiteljem moderne amerike politologije. On je 1880. godine na Kolumbijskom sveuilitu osnovao kolu za politike znanosti. Prvo prouavanje politike temeljilo se na ekonomskim, povijesnim i zemljopisnim (geopolitikim) injenicama, kojima su krajem 19. stoljea pridruene i sociologijske. Utjecaj njemakog historicizma nazoan je u Burgesovoj studiji The Methods of Teaching and Studying History, oslanjanjem na povijesne injenice, kasnije na ideje i ustanove. Razdoblje od 1890-1903. smatra se tradicionalnom fazom amerike politologije. Temeljne karakteristike tradicionalne faze, prema veini autora, jesu u orijentaciji istraivanja na institucije, procese, veze izmeu prava i politike, ali i u analizi klasinih tekstova iz politike teorije i filozofije politike. U navedenom razdoblju temeljni problem bio je strukturiranje nove znanosti, to je uvelike i dananji problem. Crane i Moses smatrali su da se politologija sastoji iz politike teorije i praktine politike. Dre da je politika teorija zapravo politika analiza to za predmet ima dravu kao "organizam koncentracije i distribucije politike moi nacije". (12) Drugi graevni blok orijentiran je prema praksi politike, tj. analizi politike akcije, motiva i ciljeva politikoga djelovanja. Njezin utemeljitelj (Burgess) politologiju je razlikovao od ustavnoga i javnog prava, a W. W. Willoughby navodi tri podruja politologije: 1. temeljna filozofijska naela, 2. deskripciju politikih institucija, i 3. determinaciju zakona i razvoja politikog ivota. (13) to se predmeta tie, politologija istrauje dravu i ona je "znanost o dravi". U pogledu metoda Burgess je bio uvjeren u mogunost primjene metode otkria kao i u prirodnim znanostima. Osim spomenute metode, tadanji su politolozi u istraivanju politikoga koristili historijskoporedbenu i realistiku metodu. ini se da je poetak stoljea prekretnica u povijesti politologije. Bentleyjevo djelo Proces vladanja uvelike je oznailo potpun prekid s tradicijom. Prvi se prekid zbio procesom osamostaljenja pojedinanih znanja/znanosti i filozofije i kasnijim razbijanjem starog koncepta politike/politologije. Ta nas injenica navodi na pomisao o postojanju drugog, psihologijsko-sociologijskog korijena ili povijesnog izvora politologije. U Bentleyjevoj analizi predmet je grupna dinamika/grupno djelovanje i ponaanje. U sreditu je analiza akcije/djelovanja. Pod djelovanjem se misli "stajalite s kojeg se mora traiti

odgovarajui iskaz pojave". Svako je djelovanje vezano uz motiv korisnosti, tj. za interes. U tom smislu: "Nema grupe bez svog interesa. Grupa je djelatnost, a djelatnost nam je samo poznata po svojem posebnom tipu, njena vrijednost s pomou drugih djelatnosti, njena tenja tamo gdje ona nije u stadiju koji daje oite rezultate. Interes je upravo procjena djelatnosti, ne kao dijeljen od nje, nego kao procijenjena djelatnost sama." (14) Behavioralisti su uglavnom zanijekali tradicionaliste i institucionaliste, otpisavi ih, kako kae Micael Parenti, kao "lanjski snijeg". (15) Zaetnici behavioralne revolucije bili su okupljeni unutar ikake kole, u kojoj se posebno isticao Ch. E. Merriam, iz koje su iznikli vodei ameriki politolozi, poput Almonda, Laswela, Simona i Trumana. Izmeu 1903-1921. godine porastao je broj politologa, udruenja i sveuilinih odsjeka za politologiju. Inovacije bihavioralista u metodologijskom pogledu sastojale su se u uvoenju empirijskih tehnika istraivanja politikog. Tako neto nije moglo proi bez teorijskih prijepora izmeu behevioralista i institucionalista. Heinz Eulau u tekstu Tradition and Innovation: On the Tension between Ancient and Modern Ways in Study of Politics (16) pokazuje kontroverzu izmeu starih, tradicionalnih i inovacijskih tehnika. Naravno da time nisu iscrpljene sve kontroverze moderne politologije. Eulau, uostalom kao i David Easton, upozorava na kontroverzu izmeu bihaviorizma kao psihologijske kole i bihaviorizma kao empirijskog smjera u politologiji. Easton je ovdje kategorian, jer: "Politologija nikada nije bila behavioristina ni na vrhuncu svoje behavioralne faze." (17) Dijagnosticirajui kontroverze i prijepore izmeu tradicionalista i inovatora, predstavnika "bihavioralne revolucije", pokazuje se da su glavna mjesta sukoba: "priroda politikog znanja, mjesto vrijednosti, izbor jedinstvene analize". Kategorija prirode politikog znanja relevantna je utoliko to je podrijetlo toga znanja mogue u filozofskoj materiji (tradicionalisti), ali i u podruju iskustvenog, realnog, na to se uglavnom oslanjaju predstavnici bihavioralizma u politologiji. Osim toga, mjesto vrijednosti je znaajno jer se vrednovanjem odreuje svojstvo, sadraj i kakvoa pojave. Od bihavioralne revolucije moe se s pravom govoriti o "amerikanizaciji discipline", iji se utjecaj irio vrlo brzo, jasno ne uvijek primjereno. Ako je u prvoj fazi proces akulturacije njemakih kulturnih krugova utjecao na oblikovanje amerike politologije, tada je druga faza amerike politologije utjecala na razvoj njemake i europske politologije. To ponajbolje pokazuje japanski politolog Kinhide Mushokoji ukazujui na difuzionistiki utjecaj amerike bihavioralne revolucije na Europu i druge dijelove svijeta. Ona je, po njemu, bila produktivna i to s novim pristupima u istraivanju politike (sistemska analiza), koji su, kako se to moe vidjeti kod Beymea, determinirani praktinim razlozima, jer se politologija sve vie poela koristiti u analizi svakodnevnog politikog ivota. Pridonijela je: "1. preciznijem oblikovanju hipoteza pri operacionalizaciji pojmova; 2. disciplinu je uinila

kumulativnom s aspekta ubrajanja provjerene kvalitete i standardiziranih podataka i njihova sustavnog skladitenja; 3. omoguila je izradu sustavnih modela, koji su omoguavali interakciju izmeu kompleksnih brojnih varijabli; 4. razvila je bogatu metodoloku bazu visoke heuristike vrijednosti i pritom uporabila elektronske strojeve (kompjutore); 5. omoguila je vezu izmeu politologije i nastajuih metodologija planiranja, a s tim razvila znanost i politika (policy sciences)". (18) Kolikogod je bihavioralna revolucija predstavljala pomak u analizi politikih fenomena, ipak se nije mogla sauvati i od napadaja i izazova druge strane. Upravo vrijednosna neutralnost ili izbjegavanje vrednovanja predstavljaju osnovni prigovor kritiara, jer, kako dre, nedopustivo je da istraiva bude hladni promatra ili analitiar dogaaja, a da im ne odredi vrijednosti, ili to bi bilo daleko izazovnije, da svojim znanjem pokua intervenirati u djelovanje i tako pripomogne praksi. No to je ve prevelik zahtjev za bihavioraliste. Na njihovo hladno, "plaeniko", neutralno dranje spram zbilje reagirali su postbihavioralisti. Revolucija u politologiji temeljila se na uniformnosti, kvantifikaciji podataka i iskustvenoj orijentaciji (D. Easton). Tako strukturirana politologija zapravo je empirijska znanost, u koju se nastoje uvesti elementi prirodnih znanosti, kvantitativne metode, mjerenja, ispitivanja i provjeravanja. Vrijeme nezgodnih i munih kritikih propitivanja zapoelo je potkraj ezdesetih godina, dakle u doba velikih potresa i osporavanja autoritarnog koncepta sveuilita, time i drutva, a naravno i drave. Naime, tada su se politolozima, vrijednosnim "neutralcima" predbacivale slabosti u analizi drutvene zbilje. Nije im polo za rukom objasniti drutvenu dinamiku, proturjena djelovanja koja ona uzrokuje. Bihavioralna paradigma bila je ozbiljno produbljena i dovedena u nezgodnu poziciju obrane. Postbihavioralni izazov oznaio je novu prekretnicu u amerikoj i svjetskoj politologiji. David Easton, jedan od ponajboljih amerikih politologa i poznavatelja discipline, misli da se zapravo dogodila "nova revolucija u politologiji". Razlozi potonje jesu u nezgodama "bihavioralne revolucije", tj. u pretjeranoj scijentifikaciji, metajeziku analitiara, znanstvenom konzervativizmu i profesionalnoj apstinenciji u djelovanju. Elementi stare paradigme morali su se ponovno propitivati. Postbihavioralisti odnosno predstavnici postbihavioralne revolucije svoj teorijski program zasnovali su na relevantnosti i djelovanju. Easton je uspio pokazati u emu je razlika izmeu bihavioralista i postbihavioralista. Osnovna naela postbihavioralnog izazova jesu: "1. Sadraj ima prednost pred tehnikom istraivanja; 2. Bihavioralna znanost skriva u sebi ideologiju empirijskog konzervativizma; 3. Bihavioralna istraivanja izgubila su vezu sa zbiljom; 4. Istraivanje vrijednosti i njihov konstruktivni razvoj nerazdvojiv su dio studija politike; 5. Pripadnici neke znanstvene discipline nose istu odgovornost kao svi intelektualci; 6. Znati nositi odgovornost za djelovanje/akciju, djelovati i

angairati se u preoblikovanju drutva. Intelektualac kao znanstvenik nosi posebnu odgovornost da djeluje na temelju znanja; i 7. Politizacija poziva..." (19) Unato irenju i snanom utjecaju empirizma odnosno bihavioralizma u amerikoj politologiji, razvija se normativna politologija kao suprotnost bihavioralnom konceptu. Ona je batinjena "praktina filozofija" odnosno filozofija politike, koja se odrava unutar europskog doseljenikog kruga nakon Drugog svjetskog rata, kojemu pripadaju ponajprije Hannah Arendt, Leo Strauss i Herbert Spiro. Za razliku od empirijskog konteksta politikog, normativisti se pitaju kakvo bi politiko trebalo biti; zanimaju ih ideje a ne toliko institucije, procesi i ponaanja. Kao svojevrsna reakcija na politologijski instrumentalizam, naime, javili su se pokuaji obnavljanja praktine filozofije s ishoditem u Platonovoj i Aristotelovoj, ali i u tradicionalnoj politikoj teoriji. U kontekstu obnove i suprotstavljanja bihavioralnoj revoluciji oivjeli su interes za politiku teoriju, ideje i zahtjev vraanja normama. Normativisti kritiziraju ili odbacuju pozitivizam i empirizam. Njima je svojstvena ontologijska koncepcija politikog. U spoznajnom smislu orijentirani su na djelovanje. To potvruje, primjerice, Straussov tekst to je politika filozofija?, u kojem polazi od pojma politikoga djelovanja. Svako djelovanje smjera promjeni ili konzerviranju stanja. Osim toga, u djelovanju se tei dobrom iako se moe ostvariti i zlo. Politika filozofija je znanje o politikom i to znanje o cjelini politikog. to se dogodilo s njom? Strauss govori o njezinu raspadanju, opadanju, nestajanju, razdvajanju od pojedinanih znanosti, od politologije. Osim toga, ona je sve vie u defenzivi zahvaljujui ofenzivnom pozitivizmu i empirizmu u politologiji. Strauss se kao normativist jasno eksponirao kao kritiar vrijednosnog neutralizma koji promie bihavioralna amerika politologija. On kritizira vrijednosno neutralni koncept politologije kao i odbacivanje vrijednosnih sudova. U razmiljanjima o povijesti politologije doli smo do spoznaje o postojanju tradicionalne i institucionalne (ili moderne) faze. Tradicionalna faza politologije moe se podijeliti na: a) antiku, b) srednjovjekovnu i c) novovjekovnu. Institucionalna ili moderna faza zapoinje u SAD-u. U njoj imamo tradicionalni koncept orijentiran na istraivanje ustanova, bihavioralni ili naputanje tradicije, postbihavioralni i oivljeni normativistiki koncept tipa Lea Straussa. Ti koncepti i pravci prevladavaju u amerikoj politologiji. Europska je politologija do bihevioralne revolucije uglavnom bila pod utjecajem tradicije. Pravno institucionalna kola imala je uporite u Njemakoj, dok se u Francuskoj razvila dijalektiko-strukturalna. To je proces koji se odigravao tijekom pedesetih godina naeg stoljea. Nakon rata, valovi amerike bihavioralne i funkcionalistiko sistemske kole poeli su zapljuskivati obale Europe. Bilo je i pokuaja konvergencije pravno-institucionalne s dijalektiko-strukturalnom kolom.

Europska politologija razlikuje se ovisno o brojnim kolama i pravcima. Tako se francuska sastoji iz ve spomenute dijalektiko-strukturalne, institucionalistike, interakcionistike i sociologijske kole. S druge strane, njemaka politologija, prema Hansu Kastendieku, zasniva se na normativno-politiko-filozofskom konceptu, politologiji koja se orijentira na stanje "suvremenog drutvoslovlja", kritikoj teoriji. Naspram njemu, Klaus von Beyme govori o etiri pravca ili kole o kojima emo jo govoriti: 1. normativno-ontologijska (Arnold Bergstrsser, H. Maier, W. Hennis, Nikolaus Lobkowitz; 2. institucionalistika (Theodor Eschenburg, Carl J. Friedrich, Ernst Fraenkel i drugi); 3. bihavioralistika tipa Otta Stammera; 4. marksistika politologija Wolfganga Abendrotha. (20) 2. Politologija na sveuilitima U 19. stoljeu polagali su se temelji institucionalnom prouavanju politike. Potkraj 19. stoljea, tonije 1872., u Parizu je Emil Boutmy utemeljio Slobodnu kolu politikih znanosti (Ecole libre des sciences Politiques). U SAD-u osam godina poslije (1880) na Sveuilitu Columbia utemeljena je kola za politiku znanost. (21) Poetkom 20. stoljea u Europi je otvoreno nekoliko studija politologije, primjerice Visoka kola za politiku u Berlinu i Mnchenu (Hochschulle fr Politik), Bologni, Milanu itd. (22) Do kraja 20. stoljea nema niti jednog sveuilita u Europi, SAD, Latinskoj Americi, Japanu, arapskim zemljama i bivim zemljama "realnog socijalizma", na kojem ne djeluju politoloki fakulteti, instituti ili odsjeci za politologiju, koji prednjae u SAD. (23) U Hrvatskoj je ve u 18. stoljeu utemeljen Politiko-kameralni studij. Marija Terezija je 17. srpnja 1769. potpisala Akt o osnivanju Politiko-kameralnog studija upuen Kraljevskom vijeu u Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji u Varadinu: "Ugledni i velemoni, preasni velemoni i odlini, nai ljubljeni vjerni! Da za vei napredak ovih kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nali smo za shodno da dobrohotno odluimo da se i u tim kraljevinama poetkom slijedee kolske godine uvede politiko-kameralni studij, da se katedra toga studija smjesti u naem slobodnom i kraljevskom gradu Varadinu, samo za ono vrijeme za koje to Kraljevsko vijee zadri sjedite u istome gradu, i da se zatita toga studija povjeri banu tih kraljevina i tome Kraljevskom vijeu na taj nain da jedan od njegovih vijenika uvijek prisustvuje ispitu." (24) Studij je bio utemeljen radi poboljanja upravnih prilika. Djelovao je dvije godine, kada je bio premjeten u Zagreb, u sklop studija prava. Poetkom ezdesetih godina (1962) u Zagrebu je bio utemeljen Fakultet politikih znanosti kao sveuilina jedinica, koji se nije oslanjao na tradiciju varadinskog studija. Poetak institucionalne politologije u Hrvatskoj je

Politiko-kameralni studij u Varadinu u 18. stoljeu a ne Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, institucija osnovana tek u 20. stoljeu. Prema tome, studij politologije nije najmlai, nego uz studije bogoslovije, filozofije i prava na Pravoslovnoj akademiji, zapravo jedan od starijih na Zagrebakom sveuilitu. Politologija se u svijetu poela institucionalizirati krajem 19. i poetkom 20. vijeka, (25) to je sluaj i s amerikom politologijom. Godine 1906. osnovano je Ameriko udruenje za politologiju, (26) koje je uvelike potaknulo i ubrzalo proces institucionalizacije i irenja politologije na sveuilitima. Utemeljiteljima amerike politologije smatraju se J. W. Burgess i A. F. Bentley, a Lieber je jedan od onih politologa koji su se zalagali za institucionalnu nezavisnost politologije kao struke. Isprva je pozornost politologa bila usmjerena na istraivanje socijalnih i politikih ideja. Predstavnik tog smjera je V. L. Parrington. Godine 1908. napisana je jedna od prvih politolokih studija; bilo je to djelo A. F. Bentleya The Process of Government. On je inae bio pod utjecajem europske institucionalistike kole, a kasnije je ta studija utjecala i na europske politologe, to govori o uzajamnom irenju kulturnih krugova. U Njemakoj je politologija nazona na mnotvu sveuilita a struktura njemake politologije sastoji se od 1. nauka o ustavu i vladi (komparativne studije, javna uprava), 2. meunarodnih odnosa i 3. politike teorije (politike ideje). (27) U poslijeratnim godinama istraivanja su bila usmjerena na institucije, dok je za ezdesete karakteristina orijentacija na istraivanje elita, partija i grupa. Sedamdesetih oivljava interes za "policy science" (C. Offe) i neomarksistike orijentacije. Uz navedena podruja istraivakog interesa, u sektoru meunarodne politike znaajna su istraivanja mira, razoruanja itd. (28) U Austriji se politologija oblikovala pod znatnim utjecajem amerike i njemake politologije. Prema A. Pelinki, institucionalizacija je uslijedila ezdesetih godina a najpoznatija sveuilina sredita u kojima se studira politologija jesu Innsbruck i Salzburg. Sedamdesetih je osnovano austrijsko udruenje za politologiju, a 1972. pokrenut je sterreichische Zeitschrift fr Politikwissenschaft. Austrijska politologija je strukturirana na sljedei nain: 1. politike teorije, 2. austrijski politiki sustav, 3. meunarodna politika i 4. komparativna politika. Poloaj politologije u toj zemlji, uostalom kao i u drugima, veoma je otean zbog dominacije tradicionalnih znanosti i struka poput prava. (29) Na vicarskim sveuilitima politologija je prisutna od poetka ovog stoljea; u razdoblju 1914-1927. poinju politoloka istraivanja, a u Laussani je otvorena School of Social and Political Sciences. Najzastupljenija podruja su politika povijest, politika/praktina filozofija, povijest prava i ustavno pravo, meunarodno javno i diplomatino pravo. U njemakom

govornom podruju najzastupljenije discipline su ustavno i dravno pravo, a u francuskom dijelu povijest politikih teorija i studij vicarskih politikih problema. U vedskoj povijesti drutvenih znanosti politologija je registrirana kroz dijelove praktine filozofije i znanost o dravi. Prvi studij politologije utemeljen je 1902. godine. Politologija se studira na vie sveuilita, a posebno na stockholskom. Namijenjena je diplomatskoj slubi, novinarima, dravnoj upravi, politiarima i nastavnicima sveuilita. U metodologiji prevladavaju sociologijske, filozofijske, historijske i pravne metode. Polje istraivakog interesa usmjereno je na vladu i njezine institucije, povijest ustava, stranke, javnu upravu, lokalnu vlast, grupe, meunarodne odnose i komparativne institucije odnosno sustave. (30) Utemeljenje francuske politologije pada koncem 19. stoljea; E. Boutmy je godine 1872. utemeljio Ecole libre des sciences politiques, sredite suvremene francuske politologije. Prema R. Aronovim rijeima, francuska politologija je znatno ranije postojala u "literarnom" vidu. Sjetimo se J. Bodina, ili Montesqueua, J.J. Rousseaua, Tocquvellea. Za suvremeno stanje francuske politologije karakteristino je, prema P. Favreu, nekoliko problema: problem predmeta, rascjepkanosti i specijaliziranosti, znanstvene legitimnosti. (31) Politoloka istraivanja (32) okrenuta su institucijama, dravi, grupama za pritisak, strankama i komparativnim politikim sustavima; u potonjoj se veoma razvila specijalizacija. P. Favre navodi nekoliko politologa specijalista kao to su A. Grosser za njemaki, M. Charlot za britanski, H. Carre d'Encausse za sovjetski, M. F. Toniet za ameriki politiki sustav. Tu su jo J. Leca za politike sustave Magreba i G. Hermet za autoritarne reime. (33) Poslije rata pojavilo se nekoliko politologijskih orijentacija. To su tradicionalne orijentacije u svjetskoj politologiji institucionalistika i bihevioristika. Uz njih Favre spominje marksistiko/strukturalistiku (L. Althusser i N. Poulantzas), interakcijsku orijentaciju (Dows, Olson, Hirschman) i socioloku specijalnost/orijentaciju, zasnovanu na metodolokim naelima Marxa, Durkheima i Webera. Najznaajniji politolozi socioloke orijentacije su J. P. Cot i J. P. Mounier, pisci knjige Pour une sociologie politique, objavljene 1974. (34) U Francuskoj djeluje Nacionalna fondacija za politologiju (FNFP). Politologija u Italiji prola je tri razvojna razdoblja. Prvo je razdoblje prije faizma, koje je obiljeeno prisutnou dva znaajna politoloka mislioca - G. Mosce (Elementi di scienza politica, 1923; Storia delle dottrine politiche, 1932) i V. Pareto (Sociologia generale, 1923). Njih su dvojica najvie utjecali na oblikovanje prijeratne politologije. Za faizma je politologija je bila okrenuta istraivanju politikog realizma, teorijskog odreenja faizma (Croce, Gentile) i pojma zakona. Prijeratno razdoblje oznaeno je prisutnou marksistike politologije Gramchija, koji

uvelike utjee i na talijansku marksistiku politiku misao poslije rata. U treoj, poslijeratnoj fazi, politologija je bila okrenuta problemima institucionalnog zasnivanja demokratske drave. Glavno sredite politologijskih istraivanja, prema R. Mannheimeru, jest Feltrinellijeva fondacija u Milanu. Moe se rei da prevladavaju empirijska istraivanja. Tako je izmeu 1982-1983. na vie talijanskih sveuilita provedeno oko sedamdesetak znaajnijih istraivanja, koja su obuhvaala teme poput: skuptina, nasilje, prava, enski pokret, elita, mlade, vlada, grupe za pritisak, javna uprava, javno mnijenje, administracija, zakonodavstvo, teorija drave, politika komunikacija. Najznaajnija sveuilita na kojima se provode politoloka empirijska istraivanja su u Milanu, Torinu i Bologni.

BILJEKE (1) Aristotel, Nikomahova etika, Zagreb, Liber, 1982, str. 2. Iskustvo je preduvjet sluanja znanosti o dravi. "Stoga mladi nije prikladan sluatelj znanosti o dravi; neiskusan je u djelatnostima to se zbivaju u ivotu, a kod kojih ona polazi i o kojima govori; i kako se uz to povodi strastima, sluat e uzalud i beskorisno, jer tu nije svrha znanje, nego djelovanje", str. 3 (1095a). (2) M. T. Cicero, Der Staat, Rheinbeck, Rowohlt, 1971; Staatsreden, Berlin, Akademie Verlag, 1963. O ranim politikim teorijama vidi: Peter Weber-Schafer, Einfhrung in antike politische Theorie: Die Frzeit; Von Platon bis Augustinius, Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgeselschaft, 1976. (3) Aurelije Augustin, O dravi bojoj, Zagreb, Kranska sadanjost, 1982. (4) T. Aquinas, Selected political Writings, Oxford, (s.n.), 1954.

(5) Niccolo Machiavelli, Vladar. Pored citiranog djela spominjemo: "Rasprave o prvih deset knjiga Tita Livija", Politika misao, br. 4/1983, str. 110-117 (prijevod s talijanskog Damir Grubia, uz popratnu bibliografiju o Machiavelliju, str. 118-125). (6) Usp. Umberto Ceroni, Drutvena znanost, Zagreb, kolska knjiga, 1983, str. 131. (7) Jean Bodin, Six Books of the Commonwealth, Oxford, (s.n.), 1955. U jednom leksikonu istie se Bodinova uporaba termina "science politique". (8) U ovom povijesnom prikazu nije nam namjera ulaziti u prikaz pojedinih politikih teorija, nego u kratkim crtama prikazati povijesni razvoj teorije. Za ire upoznavanje s povijesti politikih teorija valja upozoriti na sljedee radove: Ernest Barker, Principles of Social and Political Theory, Oxford, Clerendon Press, 1952; R.N. Berky, The History of Political Thought, London-Toronto-Dent, 1972; Arnold Brecht, Politische Theorie, Tbingen, J.C.B. Mohr, 1969; H.R.G. Greaves, Grundlagen der politischen Theorie, Neuweid, Luchterhand Verlag, 1960; Nerkez Smailagi, Historija politikih doktrina, Zagreb, Naprijed, 1970; Marcel Prelot, Historie des ides politiques, Paris, 1961. (9) O podrijetlu novovjekovne politologije: Davor Rodin, "Novovjekovno porijeklo znanosti o politici", Politika misao, br. 4/1968, str. 549-556. (10) Lexikon zur Geschichte und Politik im 20. Jahrehundert, Mnchen, 1974, str. 646. (11) Albert Somit/Joseph Tanenhaus, The Development of American Political Science, From Burgess to Behavioralism, New York, Irvington Publishers, 1982, str. 8. (12) Isto, str. 24. (13) Isto, str. 25. (14) Arthur F. Bentley, "Proces vladanja", u: Bibi-Novosel, Politika znanost - Predmet i sutina, Zagreb, Naprijed, 1971, str. 251-252.

(15) Michael Parenti, "Stanje discipline: Jedna interpretacija svima omiljene kontroverzije", Politika misao, br.3/1984, str. 116. (16) Vidjeti u: H. Eulau, Behavioralism in Political Science, New York, Atherton Press, 1969. (17) David Easton, "Politologija u SAD", Teorija in praksa, Ljubljana, br. 7-8/1985, str. 873 (18) Kinhide Mushokaji, "Razvoj politine znanosti v 80 letih in vloga IPSA", Teorija in praksa, Ljubljana, br. 7-8/1985, str. 847. (19) D. Easton, "Nova revolucija v politini znanosti", Teorija in praksa, Ljubljana, br. 3/1971, str. 465-466. (20) Klaus von Beyme, "Razvoj politike znanosti u SR Njemakoj", Politika misao, br. 3/1984, str. 104. (21) O razvoju amerike politologije vidjeti: Albert Somit/Joseph Tanenhaus, The Development of American Political Science from Burgess to Behavioralism, New York, Irvington Publishers, 1982. (22) Usp. Hans Maier, Politische Wissenschaft in Deutschland. Aufstze zur Lehrtradition und Bildungspraxis, Mnchen, Piper Verlag, 1969. (23) Golema je znanstvena politoloka produkcija u Europi i svijetu, a u Hrvatskoj je dosad preveden razmjerno neznatan dio te literature. O razlozima tomu valjalo bi govoriti na drugome mjestu. (24) Izvor: Varadin u XVIII. stoljeu, Politiko-kameralni studij 1769-1969, Zagreb, Varadin 1972, str. 286. (25) Udruenje je 1957. brojilo 15 000 politologa. (26) Komparativni prikaz razvoja politologije crpimo iz Unescove studije Contemporary Political Science, UNESCO, Paris, 1950. Za poloaj i razvoj amerike politologije pored ove

studije navodimo jo: W. Dweit, Political Science in the United States, Paris, UNESCO, 1956; Kalinski-Moeck, Lowe, Politologie in den USA, Berlin, WEB, 1971, a za politiku teoriju Lee R. Kerschner, "Suvremena amerika politika teorija", Politika misao, br. 1/1969, str. 56-61. (27) Hans Maier, Politische Wissenschaft in Deutschland, Mnchen, R. Piper & Co., 1969, str. 239-240. (28) Beyme, nav. dj. str. 106-107. (29) Anton Pelinka, "Nerazvita politina znanost v razviti deeli", Teorija in praksa, Ljubljana, br. 7-8/1985. (30) Usp. Contemporary..., str. 150-164. (31) Usp. P. Favre, "Politina znanost v Francii", Teorija in praksa, Ljubljana, br. 7-8/1985, str. 898. (32) U podruju politike teorije i strukture politologije znaajna su imena poput G. Burdeaua, Trait de science politique, 1-7, Paris, 1947-1957; M. Duverger, Methodes de la science politique, Paris, 1959; J. Meynaud, Uvod u politiku znanost, 1960; M. Duverger, Uvod u politiku, 1966; E. Weil, Philosophie politique, Paris, 1956; M. Prelot, La science politique, Paris, 1963. (33) Usp. P. Favre, str. 899. (34) Isto, str. 901-902.

III. STRUKTURA POLITOLOGIJE

Unescova znanstvena paradigma Iako je u politologiji ustanovljena znanstvena paradigma (za koju, barem zasad, nije naena bolja zamjena), ona se teko moe podjednako primijeniti u svim zemljama svijeta. Razlog nemogunosti univerzalne primjene paradigme lei u prirodi politologije. Paradigma je teorijski model, a tekoa nastaje kada je treba primijeniti u praksi, jer se svaka politologija institucionalizira prema politikom ustroju. Iz tog razloga politolozi paradigmu prilagouju politikom sustavu i interesima, politikoj praksi, zadravajui neke zajednike teorijske elemente koji imaju obiljeja univerzalnosti. Ti razlozi svakako oteavaju razumijevanje suvremene politologije, koja je institucionalizirana prema nacionalnom, dravnom interesu. Politolozi koji se bave tim problemima pristupaju im s nacionalnog ili regionalnog aspekta, piui o politologiji u Americi, Njemakoj, itd. Politoloku paradigmu konstruirali su eksperti/politolozi na konferenciji odranoj pod pokroviteljstvom UNESCO-a godine 1948. Politologiju su strukturirali iz etiri podruja: "I. Politika teorija: 1. politike teorije; 2. povijest politikih ideja; II. Politike institucije: 1. ustav; 2. centralna vlast; 3. regionalna i lokalna vlast; 4. javna uprava; 5. ekonomske i socijalne funkcije vlasti; 6. komparativne politike institucije; III. Stranke, grupe i javno mnijenje: 1. politike stranke; 2. grupe i udruenja; 3. participacija graana u vlasti i upravi; 4. javno mnijenje; IV. Meunarodni odnosi: 1. meunarodna politika; 2. meunarodne organizacije i administracija; 3. meunarodno pravo." (1) Iz navedenih razloga, jedva da je mogue u cijelosti primijeniti izloenu paradigmu. Poradi toga ona se adaptira politikoj praksi. Tako se (prema Hansu Maieru) zapadnonjemaka politologija sastoji iz nekoliko podruja: 1. znanost o ustavu i vladanju, 2. meunarodni odnosi i 3. politike teorije, (2) a britanska iz 1. politike teorije, 2. britanske vlade, 3. komparativne politike, 4. meunarodnih odnosa i 5. kontroverznih inovacija.

(3) Miljenja smo da je razumijevanje strukture politologije relevantno zato to uoavanje strukturnih elemenata politologije omoguuje lake uspostavljanje odnosa spram srodnih znanosti i disciplina (posebice sociologije i filozofije politike). Poradi postavljanja odnosa strukture i discipline, glavnog i pomonog u politologiji, polazimo od pretpostavke da se Unescovu paradigmu moe pojednostavniti. Tako pojednostavljena, obuhvaala bi tri globalna podruja: 1. politika teorija, 2. unutranja politika, 3. vanjska politika/meunarodni politiki odnosi. Po naem miljenju, ta tri strukturna elementa politologiju. Drei se tih strukturnih elemenata discipline se svode na pravu mjeru u odnosu na strukturne elemente politologije. 1. Politika teorija Politika teorija (4) zacijelo je temeljni element strukture politologije. Moda bi bilo preciznije govoriti o politikim teorijama, koje su nastajale kroz ljudsku povijest - antikim, novovjekovnim i suvremenim ili normativno-ontolokim, empirijsko-analitikim ili dijalektikokritikim. Razlike u politikim teorijama izvode se prema razumijevanju pojma politikoga. S druge strane, teorije moraju sadravati tri osnovna elementa: 1. sustav tvrdnji o odreenim isjecima politikog realiteta, 2. podatke o pretpostavkama i graninim uvjetima pod kojima bi trebale vrijediti, 3. mogunost da se oblikuju hipoteze o buduim dogaajima. (5) Politika teorija mora biti skup sreenih i sistematiziranih pojmova i znanja, teorija kao izvjesno miljenje o nekom predmetu, koje e se razlikovati od prakse. Odnos teorije i prakse uope, pa i politike, razliito se razumijevao kroz povijest. U antiko doba je teorija zauzimala mjesto ispred prakse, primjerice u Aristotelovoj filozofiji. Teorijsko znanje je najvii oblik znanja, za razliku od praktinog ili prakse. Praksa kao djelovanje predmet je teorije ili filozofije prakse, kada se radi o politici onda filozofije politike ili politike teorije. Teorijska znanja pronalaze svoj predmet u izvanljudskom, a praktina u ljudskom djelovanju. Dok na podruju teorije "vlada stroga nunost", dotle na podruju praktinih nauka, prakse, vlada naelo subjekta djelovanja. Praktine nauke, time i politika ovdje shvaena kao znanost, ne izraavaju nune, nego ope istine. S obzirom na strogost, izvjesnost istine, teorijske nauke, kod Aristotela imaju prednost nad praktinim. To, naoko, umanjivanje vrijednosti i znaenja praktinih znanja i znanosti te davanje prednosti teorijskim, vodilo je odstranjenju politike iz podruja znanstvenih spoznaja ili pak u novovjekovlju, u postaristotelovskoj tradiciji, interpretaciji politike "po uzoru na teorijske znanosti" (Hennis). Novovjekovne tendencije u filozofiji i znanosti potiskivale su praktinu filozofiju/teoriju prakse, a onda i teoriju politike na raun egzaktnih znanosti i podreivale je teorijskom pojmu znanosti. Ideal teorijskog i znanstvenog jest ono to je egzaktno.

Nasuprot tome pojavio se problem praktinoga, jer se za njega nisu mogla uspostaviti mjerila znanstvenosti, pa odatle i upitnost stroge znanstvenosti praktinih znanosti. Politika teorija je zapravo miljenje politike kroz razliite modalitete i predmete. Ona prua mogunost analize politike prakse uz primjenu odgovarajue metodologije. Te teorije, kao to smo rekli, meusobno se razlikuju prema razumijevanju pojma politikog. (6) Politolozi koji razmiljaju o politikom kakvo bi "trebalo biti" odnosno u idealnotipskom obliku (Max Weber) nazivaju se normativnim politikim teoretiarima. Normativne teorije polaze od norme kao zamisli o politikom, one promiu nauk o vrlinama (Tugendlehre). Politiko se konstruira prema zamiljenom, a zamiljeni ideal moe biti "dobro" ili srea graana u zajednici. Zamilja se kako bi se trebalo djelovati da se ostvari neka zamisao ili norma. Normativne teorije uglavnom se vezuju za polje etikoga, to implicira vezanost etikog i politikog. ovjek djeluje u harmoninom odnosu etikog i politikog radi ispunjenja smisla ivota unutar zajednice. Normativne teorije mogu se podijeliti na klasine (antike) i suvremene normativne teorije. (7) Beyme navodi sljedee karakteristike normativne postavke/normativnih teorija: 1. pokuaj nastavljanja na Aristotelovu filozofiju politike (L. Strauss), postavljanje ontologije u sredite (Eric Voegelin), minoran doprinos empiristikom smjeru u politologiji, kategorija djelovanja, "normativno-statiki odnos prema jeziku", nazonost u empirijskom u "idejno-povijesnim sferama". (8) Posve su evidentni prijepori izmeu empirijsko-analitikih i normativistikih teorija i to na metodikoj, analitikoj razini i u razumijevanju pojma politikog. "Empirijskoanalitike teorije (nazvane takoer deduktivno-empirijske ili empirijsko-generalizirajueinduktivne), koje poivaju na jednoj varijanti neopozitivistike znanstvene logike, daleko su slojevitije nego normativne". Za iskustvene znanosti i ove teorije vrijedi: 1. predteorijsko razmiljanje u obliku odreivanja "problema", 2. postavljanje hipoteza, 3. operacionalizacija, 4. navlastito oblikovanje teorije. (9) Prema Dirk Berg-Schlosser, njemakom politologu, "tri tipa teorija imaju razliitu razinu apstrakcija. To su deskriptivne, sistematske i deduktivne. Cilj empirijskih teorija je objanjenje, prognoza i tehnoloka prisutnost (Narr). U treu grupu teorija, kako smo ve naveli, ubrajaju se dijalektiko-kritike teorije.

BILJEKE (1) Nav. prema Contemporary Political Science, Paris, UNESCO, 1950, str. 4. (2) Hans Maier, Politische Wissenschaft in Deutschland/Aufstze zur Lehrtradition und Bildungspraxis, Mnchen, R. Piper & Co., 1969, str. 239. (3) Usp. Research in Political Science, London, Heinemann, 1968, str. 17-18. (4) Klaus von Beyme, Suvremene politike teorije, Zagreb, Stvarnost, str. 25. (5) Ima nekoliko sinonima ili izraza za pojam politika teorija. Ti su: "politika filozofija", "politika misao", "politike doktrine".

(6) Suvremeni normativisti zasluni su za razvijanje tradicije u politikoj teoriji. Najpoznatiji su meu njima Hannah Arendt, Leo Strauss, Eric Voeglin, Herbert Spiro. (7) Wolf-Dieter Narr izvodi tipologiju politikih teorija. Po njemu je teorija u odnosu spram stvarnosti u kojoj se mora provjeriti; tada se dijeli na: normativno-ontoloke, deduktivnoempirijske i iskustveno uopavajue induktivne teorije, te dijalektiko historijske. - Wolf-Dieter Naar, Theoriebegriffe und Systemtheorie (Einfhrung in die moderne politische Theorie), Stuttgart, W. Kohlhammer Verlag, 1971, str. 41-83. Svaku navedenu teoriju razmatra s obzirom na premise, ciljeve, metode i rezultate. (8) Usp. nav. dj., str. 35-39. O normativistikoj politikoj teoriji pored Beymea vidjeti: Dirk Berg-Schlosser, Herbert Maier, Theo Stammen, Einfhrung in die Politikwissenschaft, Mnchen, Verlag C.H. Beck, 1977, str. 45-56; Wolf-Dieter Narr, Theoriebegriffe und Systemtheorie, Mainz, Kohlhammer, 1971; Joachim Ritter, Metaphysik und Politik/Studien zu Aristotel und Hegel, Frankfurt, Suhrkamp, 1969; Ante Paanin, Filozofija i politika, Zagreb, FPN, 1973; Aristotel, Politika, Zagreb, 1988. (9) Dirk-Berg, nav. dj., str. 58-59. Ove teorije nastale su analizom politikog iskustva u praksi, pa se zato nazivaju empirijsko-analitike teorije (D. Easton). Oni autori koji su okrenuti istraivanju strukture i sistema politikog razvili su "sistemsku politiku teoriju".

1.1.Politike teorije, doktrine/ideologije

1.1.1. Konzervativizam Konzervativizam (1) je kompleksna i vieznana doktrina, koja se ne moe ukratko iscrpno izloiti i jedan je od onih fenomena koji nam upravo "bjei" kada smo najsigurniji da smo ga obuhvatili. Rasprostire se na cijelome kulturnom prostoru Europe i ima svoju strukturnoantropologijsku i povijesnu dimenziju. On, meutim, nema i jedinstvenu paradigmu, a ponajmanje univerzalno praktino oitovanje, kao ostali svjetonazori ili ideologije. Konzervativizam, zapravo, obuhvaa odreeni nain razumijevanja ovjeka u povijesti i povijesnog djelovanja nastalog u obliku protukretanja, protupokreta. Stoga ga ne moemo

pojednostavniti i promatrati kao ostale pravce u drutvenoj, kulturnoj i politikoj povijesti europskog ljudstva, jer nije rije o istim korijenima i oitovanjima. Svaki pokuaj pojednostavljivanja ili svoenja na jedan tip, primjerice tip politikog konzervativizma, promauje cilj, jer se konzervativizam ponajmanje iscrpljuje u politikome. Njegovo rodno mjesto je sustav vrijednosti u vremenu koje se eli kulturologijski ouvati spram naglih misaonih ili politikih okreta. Istraivanje konzervativizma pretpostavlja prepoznavanje "ukruenih" faza u europskoj kulturnoj povijesti, jer je upravo to ukruenje ono to ga obiljeava. To "zaustavljanje svijesti" svojevrsna je obrana ili suprotstavljanje naglim ili nepredvienim skokovima, takvima koji su prekidali kontinuitet u povijesti i zanemarivali iskustvo prethodnih narataja. U tom smislu za konzervirajuu i ukruenu svijest skokovi su nepredviena djelovanja, koja izazivaju strah i suprotstavljanje. Sigurno je samo ono to je povijesnim iskustvom steeno i potvreno. Pojam konzervativizam potjee od Chateaubrianda, koji je 1818. godine svoj list nazvao Le Conservateur. Nekoliko godina kasnije, 1835, rairio se u Engleskoj, a tridesetih, odnosno etrdesetih godina minulog stoljea u Njemakoj i SAD. Konzervativizam (lat. conservare = ouvati) znai uvanje, odravanje ustanovljenih oblika ivota i sustava vrijednosti. Jo u srednjem vijeku rabio se izraz konzervator za ovjeka koji je bio uvar zakona ili uvar mira. Postoji vie odreenja konzervativizma. Prema njima konzervativizam je: misaoni pravac; tradicionalistiko miljenje; ivot koji se jo ivi na osnovi onoga jueranjega to jo vrijedi; ureenje naravnoga; drutveno djelovanje ili ponaanje; nepromjenljivost ljudske naravi; ideologija vladajuih; protuliberalno djelovanje; suprotnost naprednome; pokret protiv francuske revolucije; historicistiki pokret; ouvanje postojeega; ukrueni izraz nekog pokreta (liberalnoga, komunistikoga); nadziranje dinaminog svijeta; pogled na svijet; ukruena ideologija; neprekidnost dugo utemeljenih ustanova; skup uvjerenja, ali ne i ideologija, iako ima konzervativnih ideologija; povijesno razvijen dinamiki i objektivno strukturirani sklop; obrambeni pokret protiv osloboditeljskih nastojanja; duhovni protupokret; politika ideologija koja priznaje, brani i opravdava postojee kao da je oduvijek postojalo; protudemokratski stav; zatita postojeih odnosa uope; drutvena harmonija, mir. Predstavljena iroka lepeza odreenja govori o pojmu koji obuhvaa sloeni svjetonazor, sustav vrijednosti i miljenja. To pak znai da uvijek moramo biti toni pri izricanju pojmova, a ponajvie tada kada mislimo da smo sigurni u njihovo znaenje. Upravo je ta pretjerana sigurnost ili lakoa uporabe pojma nazona u svakodnevnom priopavanju, razgovoru gdje su svi pojmovi jednostavni i naizgled samorazumljivi, a kada se krene na pravi teren pitanja to jest konzervativizam, poesto nastaju umovi u komunikacijskom kanalu.

Odnos prema restauraciji, reakciji i tradicionalizmu Tradicionalizam i konzervativizam se razlikuju u tome to je tradicionalizam navlastit ovjeku kao djelovanje koje se oslanja na iskustvo prethodnih generacija. Ono je ponavljanje. Tradicionalizam je, dri Mannheim, naravni konzervativizam, pripada ljudskoj naravi, dok je konzervativizam drutveno uvjetovan fenomen nastao godine 1789. Restauracija (1814/1815) je bila pokuaj vraanja na stanje prije revolucije, koju su europski restauratori shvaali kao nasilan in. Reakcija je teila vraanju starog poretka.

Teorije o konzervativizmu Prema aristokratskoj teoriji konzervativizam je ideologija specifinog povijesnog pokreta. On je reakcija feudalnog stalea na Francusku revoluciju i liberalizam, te uspon graanstva na kraju 18. st. Konzervativizam je ideologija plemstva, aristokracije, a liberalizam graanstva. Autonomne teorije polaze od toga da je konzervativizam samostalni sustav vrijednosti

odreen vrijednostima kao to su pravednost, legitimnost, poredak. Situacionistike teorije polaze od pretpostavke drutvene uvjetovanosti konzervativizma. Konzervativizam je proturevolucionarni, protuprosvjetiteljski, protumetafiziki i protuliberalni pokret koji se protivi fundamentalnim, revolucionarnim zahvatima koji ukidaju etablirane ustanove i njihove nositelje. Bit konzervativizma je po situacionim teorijama uvanje vrijednosti postojeega. Temeljni elementi konzervativnog vjerovanja su slijedei: - ovjek je u temelju religiozno bie, a religija je temelj graanskog drutva. Boanska potvrda ispunjenja je legitimni postojei socijalni poredak. - Drutvo je naravni, organski proizvod povijesnoga rasta. Postojee institucije otjelovljenje su mudrosti prethodnih generacija.

- ovjek je bie naravnih nagona ispunjeno umom. Mudrost i iskustvo su bolji od uma, logike, apstraktnih pojmova i metafizike. Istina se ne nalazi u univerzalnim nauenim postavkama, nego u konkretnim iskustvima. - Zajednica je iznad pojedinca i drutva. Prava ljudi izvode se iz njihovih dunosti. Zlo pripada ljudskoj naravi, i nije odreeno drutvenim ureenjem. Diferencijacija, hijerarhija i vodstvo su obiljeja svakog graanskog drutva. Faze europskog konzervativizma

Tradicionalni konzervativizam (1789-1848) Veliki europski dogaaj, francuska revolucija 1789, uvjetovao je raanje

konzervativizma. Odgovor je uslijedio u Burkeovim Razmiljanjima o francuskoj revoluciji. Kao predstavnik i utemeljitelj tradicionalnog konzervativizma, Burke zastupa naela ouvanja i poboljanja. (2) Ouvati znai ostaviti, osigurati kako jest, a poboljati znai dati postojeem snagu opstojanja. Burke dri da su naela ouvanja i opstojanja postojala kako u vrijeme engleske revolucije tako i u doba restauracije. Nije sklon metafizikim formulacijama kada je rije o ljudskim pravima. (3) Politiku revoluciju, pak, proglaava zlom. (4) Dri da je europska kultura utemeljena u duhu viih stalea i religiji te da je ovjek, prije svega, boji stvor. (5) U kulturni obrazac drutva utkani su, dakle, religija i vjerovanje u Boga. Burke se javlja kao bogoslovni antropolog, kritiar prosvjetiteljstva, racionalizma i zastupnik prolosti. Naglasak na prolosti i tradiciji svrstava ga u krug tradicionalnog historicizma. Po njemu su promjene mogue, ali moraju biti promiljene i potrebno im je izvjesno vrijeme u kojem e se postupno odvijati. Ljudi po naravi nisu jednaki i stoga je demokracija nemogua. Politika je, po njemu, Boja sluba na zemlji te, dakle, nije "stvar razuma" nego iskustva. Zastupnici tradicionalnog konzervativizma u Francuskoj bili su Joseph de Maistre (17531821) i Louis de Bonald (1782-1854). Joseph de Maistre, kritiar revolucije i zastupnik apsolutne monarhije, dri da ovjek moe raditi po svojoj slobodnoj volji to god eli, ali nipoto ne smije mijenjati "plan svijeta" ("Weltplan"). (6) Budui da je za Maistrea podrijetlo ovjeka i drave u Bogu, otuda, kao i u Burkea, slijedi teoloka antropologija uz politiku teologiju, karakteristina za zastupnike apsolutizma, koji razmiljaju o Bojem poretku na zemlji. Louis de Bonald razlikuje se od de Maistrea u "shvaanju apsolutne monarhije". (7) Ne doputa nadmo crkve nad dravom. Vlast je po svojoj naravi apsolutna, nedjeljiva, i uvijek od nekoga nezavisna.

"Tako je vlast oca neovisna o djeci; vlast gospode o slugama, vlast Boga o ljudima." (8) Bonald je utemeljenost apsolutne vlasti dokazivao na egipatskom primjeru. Religija, dri on, postoji u svim sferama ivota; zato inzistira na religijskom i politikom odgoju. Istie naelo naslijea u vlasti; budui da se osigurava nasljeivanjem, neovisna je o svakoj partikularnoj volji. Najistaknutiji predstavnik tradicionalnog konzervativizma u panjolskoj bio je Donoso Cortes, zastupnik restauracije monarhije. Pod utjecajem je Bonalda i de Maistrea. Poznat je po djelu Boja drava (1851) i decezionistikom shvaanju politike. Na njega se kasnije oslanja Carl Schmitt. Tradicionalni njemaki konzervativizam U irenju i posredovanju Burkeova konzervativnog utjecaja u Njemakoj zasluge pripadaju F. Gentzu. On je 1783. Razmiljanja... s francuskog preveo na njemaki jezik. Bio je jedan od utemeljitelja povijesno-romatine kole. Njemaki konzervativizam manifestirao se u historicizmu i politikoj romantici, kojoj su pripadali Novalis, Adam Mller i Schlegel. Novalisova politika romantika reakcija je na ruenje starog svijeta. On govori o dobu kada je dominiralo kranstvo, duhovno carstvo na zemlji, o slabljenju religije u oblikovanju politikog ivota. Njegova je politika romantika izraena u studiji Kranstvo ili Europa, za koju Joachim Ritter kae: "Ona ima oblik historijske studije koja se istraujui obraa srednjem vijeku, kao predmodernom svijetu." (9) Temeljni elementi politike romantike su narav, povijest i kontinuitet. Narav je bitak, struktura i "funkcionalno jedinstvo organizma", dri Novalis. (10) 2Organizam shvaa kao bioloku sredinu i funkcionalnu povezanost. Povijest shvaa kao jedinstvo bez raznolikosti, raznolikost bez jedinstva i raznolikost u jedinstvu. U Fragmentu o povijesti, Novalis smatra "da se sadanjost ne moe razumjeti bez prolosti". Naelo kontinuiteta predstavlja odravanje postojeega u iskonskom obliku. Komentirajui politiku romantiku autora toga doba kao odbacivanje racionalizma, isticanje kulta naravi, interesa za prolost, egzotike, beskonanog vitetva i uzvienje osjeaja, Mannheim dri da je to prije svega suprotstavljenost prosvjetiteljstvu, sukob racionalizma i iracionalizma. "Romantika misao nije, naime, romantizirala politiki i svjetonazorni sadraj, nego takoer sam proces starog naina miljenja." (11) Drugi istaknuti predstavnik politike romantike bio je Adam Mller. Prema Mannheimu, za ranu politiku romantinu fazu Adama Mllera relevantan je "panteistiki element u miljenju, i to kao oblik miljenja u napetosti s hijerarhijskom nadgradnjom katolike slike

svijeta i strukture miljenja". (12) Kao romantiarski filozof prava i Mller se suprotstavlja apstraktnom pojmu drave. Drava, po njemu, uostalom kao i sva ljudska djela, ne moe se izraziti u pojmu ili u rijei. "Ali o dravi ne postoji pojam." (13) istim apstrakcijama Mller suprotstavlja iskustvo. U konkretnoj dravi plemstvo je drutveni sloj reprezentacije moi, obiaja i duha. Njegova teorija obitelji zapravo je teorija plemstva. Kao i drugi politiki romantiari, Mller se oslanja na religiju, "utemeljicu ivotnog mira u najviem poretku stvari". (14) Mannheim smatra da se ishodite stalekog elementa u Mllerovu miljenju moe nai u djelu Edmunda Burkea i Justasa Moesera. To nas izravno upuuje na Burkeov utjecaj na Mllera, njemaku politiku romantiku, te historicizam jednog Savignyja ili Rankea.

Graansko nacionalni konzervativizam (1848-1918) Pojavljuje se kao oblik borbe za ustanovljenje racionalne drave. Odnosno, politiki oblik graansko nacionalnog konzervativizma jest nacionalna drava s parlamentarnim ustavom. Staleko ustrojstvo drutva zamijenjeno je naelom kapitalistikoga uinka (Leistungprinzip). Ideologijsko predstavljeni graanski konzervativizam oituje se u naciji ili politikom narodu. U prvoj fazi konzervativizma, liberalizam je bio konzervativizmu suprotstavljena progresivna snaga. U drugoj, graansko nacionalnoj fazi, konzervativizam i liberalizam nisu vie u suprotnosti. Graansko nacionalni konzervativizam skonao je u sukobu nacija Europe 19141918.

Protudemokratska misao ili trea faza konzervativizma (1918-1933)

Weimarska republika bila je izraz rata, prekida carstva, splet povijesnih okolnosti, ali nije bila uinak "demokratskog narodnog pokreta" (Kurt Sontheimer), nego rezultat neprilika i zbunjenosti, metea. Protivnici su joj bili lijevi radikali (pokuaj komunistike revolucije u Njemakoj) i iroka lepeza konzervativnih i radikalno konzervativnih grupa koje su teile: pokuaju restauracije monarhije i kritici prekida carstva, zaustavljanju komunistike revolucije te radikalnoj kritici Versailleskog ugovora.

Weimarska republika i demokracija suoila se s protudemokratskim pokretom s njegovom irokom lepezom protudemokratskih, tradicionalno, faizmu/nacionalsocijalizmu. Na temu protudemokratskih grupa, ideja i konzervativnih politikih doktrina objavljena je dosad vrlo opsena politoloka literatura, a jedan od sintetskih prikaza protudemokratskog, konzervativnog pokreta i ideja dao je njemaki politolog Kurt Sontheimer. (15) Sontheimer govori o sljedeim grupama: - starim njemakim nacionalistima - zastupali: restaurativne ambicije, suprotstavljali se demokraciji; - konzervativnim revolucionarima - zastupali: projekt "konzervativne revolucije" ili njemake revolucije, koja bi trebala stvoriti novu Njemaku, ili Trei Reich; - revolucionarnim nacionalistima - zastupali: aktivizam i vitalizam; nacionalistika revolucija im lei u krvi, jer je nacija "zajednica krvi"; nacija se ne moe shvatiti rasistiki, nego vitalistiki; cilj nije njemaka nacionalna drava nego njemaki imperijalizam; - nacionalnim boljevicima - nacionalboljevizam je bio varijanta revolucionarnog nacionalizma (Ernst Niekisch) - cilj: "podrutvljenje Njemake, oslobaanje radnike klase od kapitalizma i versaillskog sustava", odnosno, "stvaranje nacionalne zajednice rada"; - narodnjacima - zastupali: svenjemaku politiku moi, njemaki svjetonazor, navlastitost Njemake, antisemitske ideje; - nacionalsocijalistima - zastupali: sintezu nacionalne i socijalne politike u Njemakoj (protukapitalizam i njemaki nacionalizam). Predmet protudemokratske i konzervativne kritike bila je weimarska demokracija, njezin ustav i njezine ustanove (usp. Sontheimer, str. 181). Kritika liberalizma odnosila se na kritiku politikih stranaka, parlamentarizma, demokratske misli i weimarskog ustava. moderno i radikalno konzervativnih stavova, od kojih je radikalni konzervativizam zavrio u njemakom

Protuliberalno kritiko razmiljanje o dravi poivalo je na nekoliko postavki: a) Staleka drava - izvodi se iz organskog shvaanja drave, nejednakosti ljudi i drutvene hijerarhije (Justus Beyer).

b) Autoritarna drava - vrh vlasti pripada pojedincu ili eliti; zahtijeva se "depolitizacija naroda" (H.O. Zeigler); radikalnija varijanta - diktatura (Herman Heller). c) Totalna drava - jedinstvo drutva i drave. Konstitucionalizam razbija totalnu dravu, cijepa spojnice njezine totalnosti. Totalna drava postoji onda kada nema "nepolitikih zona, privatno-drutvenog rezervata". Prema protuliberalnom konzervativnom miljenju o dravi, drava je "narodna zajednica odreena vjerovanjem u izvornost i svetost naroda i potrebu politikog jedinstva". Sastavnice tog razmiljanja su pozivanje na: vou nasuprot parlamentarizmu, personalnu

diktaturu i Reich s razliitim shvaanjima: 1. katoliko shvaanje germanskog kranskog carstva; 2. boji Reich Nijemaca - "Carstvo Nijemaca je Boje"; 3. Reich i nacija - "pretpostavka nacije i njezine snage je Reich kao povijesni zahtjev Njemake"; 4. Reich kao mit - mona ideja boanskog uzvienja; 5. Reich i Srednja Europa - "plan za novi poredak srednjoeuropskog prostora pod vodstvom njemakog Reicha". Protudemokratsko i konzervativno miljenje temeljilo se na ovim pojmovima: 1. narod - kao krvna, prirodna zajednica; 2. zajednica - mit o narodu usko povezan sa zajednicom, kao organskim i Bojim djelom. Mala zajednica je Bund (savez). Najvea zajednica je narod. Narodna zajednica je organska povezanost svih Nijemaca u cjelinu; 3. nacija - velika sudbinska trajna zajednica ili kroz jedinstvenu volju politiki odreen narod. Ideja nacije povezana s idejom jedinstva; 4. organicizam - bitak je postojanje, rast, organska cjelina, organon; 5. odluka - "bitan moment protudemokratske misaone strukture". Suveren je onaj koji "donosi odluku o izvanrednom stanju", diktaturi (C. Schmitt). Protudemokratska kritika weimarskog drutva izrazila se u mnotvu ideja i vrednota koje su kasnije nekritiki i eklektiki prihvatili nacionalsocijalisti, koje treba razlikovati od konzervativnih revolucionara. Neokonzervativizam (1945 - )

Kronoloki, neokonzervativizam nastaje nakon Drugog svjetskog rata. Tako se u Njemakoj u razdoblju 1945-60. govorilo o restaurativnim ambicijama, sedamdesetih godina u uzletu je bio reformski konzervativizam, dok su osamdesete obiljeene vrijednosnim konzervativizmom. Neokonzervativizam se oituje u nekoliko tipova. Jedan od njih je antropologijski ili kulturni neokonzervativizam, a njegov najpoznatiji predstavnik Arnold Gehlen. Gehlen polazi od odreenja ovjeka kao bia djelovanja i bia kulture. Kultura je druga ovjekova narav, ili artificijelni oblik ivota. ovjek je bie prirode (nagona) i kulture: porivna ovjekova struktura izraz je njegova biolokog ustroja. Porivi se, meutim, odgajaju, koe, a taj se proces odvija kroz institucije. Institucije su sustavi voenja-navika, u kojima se odvija habitualizirano djelovanje. Institucije slue grupnom zadovoljavanju potreba i interesa, voenju i stabiliziranju, a po vremenitosti imaju relativni karakter. Gehlen primjeuje da je kultura moderne proeta negativnim tendencijama. Negativne tendencije izraavaju se u krizi legitimacije tradicionalnih ustanova, obitelji, vojske, crkve, kole. On smatra da te tendencije vode krizi ustanova i njihovoj nestabilnosti. Gehlen misli na krizu tradicionalnih institucija, pokuavajui razviti tezu o kristalizaciji kulture (tradicionalne) i povijesti. Pod kristalizacijom zapravo misli sve mogunosti kulture koje u njoj postoje i koje su po njemu razvijene u svojim temeljnim sadrajima. Kristalizacija kulture zapravo je zadnja faza jednog povijesnog razvoja, svretak postojee tradicionalne kulture, "svretak povijesti", ili povijesti ideja na kojima se zasnivaju tradicionalne ustanove. Gehlen nastoji zamrznuti tradiciju/kulturu moderne i tradicionalne ustanove. On je kritiar moderne krize tradicionalnih i sakralnih ustanova, koji prieljkuje njihovu stabilnost i uvrenje. Kritiar je moderne i protivnik prekida tradicije. Tehnokratski neokonzervativizam (Hans Freyer, H. Schelsky, E. Forsthoff) izraen je u nauku o tehnokraciji, pomirenju s parlamentarnom demokracijom i prihvaanju, uvaavanju vanosti elita u modernom drutvu prihvaenjem elitno kompetitivnog modela demokracije. Tehnokratsko konzervativni model industrijskog drutva temelji se na znanju strunjaka, elite, i hijerarhiji. Naime, ovdje se radi o skoro nemoguoj sintezi napretka i tradicionalnih vrijednosti. Pozicija tehnokratskog neokonzervativizma je uvjetno prihvaanje napretka, dakle moderniteta, uz istodobno zadravanje i zamrzavanje tradicionalnih vrijednosti. Znanost i tehnika moderne civilizacije, kako istie Schelsky, u funkciji su povijesnog kontinuiteta. to se tehnokratskoga konzervativizma u politici tie, njegov zastupnik Ernst Forsthoff kae da je moderna drava zapravo tehnika drava, nastala fuzijom tehnike i drave. Forsthoff pita: to su politiari u toj 2dravi? Tko zapravo vlada? Politiari ili tehnokrati neoptereeni ideologijom? Tehnokratski neokonzervativizam kao politika ideologija elita istie nadmo strunjaka i strojeva nad

demokracijom, tj. masovnom demokracijom, koja vodi krizi parlamentarizma (C. Schmitt), masovnoj demokraciji kao tiraniji veine. Forsthoff primjeuje 2kako su, ivei u masovnoj demokraciji, dravljani u dananjoj dravi sve vie u ulozi laika/nestrunjaka koji gube pregled nad dravnim poslovima, pa ih uslijed nepreglednosti preputaju strunjacima. Za razumijevanje neokonzervativizma relevantna su i razmiljanja Hermana Luebbea o tradiciji i modernoj civilizaciji. Prema Luebbeu je neokonzervativizam pokuaj priznavanja tradicije, protupogled na modernu civilizaciju rasta i napretka. On je protivnik kulturne revolucije ezdesetih s lijeva, koja prekida kontinuitet, rui mostove koji povezuju prolost i sadanjost. Prema Luebbeu, neokonzervativizam je na neki nain sinteza konzervativizma i napretka. Dakle, kompromis iz povijesne nunosti.

BILJEKE (1) Za ovu dionicu koritena su prethodna politoloka istraivanja konzervativizma objavljena u: Anelko Milardovi, Konzervativizam i neokonzervativizam, Zagreb, Alinea, 1994. (2) Usp. Edmund Burke, Betrachtungen ueber die franzoesische Revolution, Frankfurt, Suhrkamp Verlag, 1967, str. 53. (3) Usp. isto, str. 111.

(4) Usp. isto, str. 114. (5) Usp. isto, str. 134. (6) Joseph de Maistre, Betrachtungen ueber Frankreich, Berlin, Verlag von Reimar Hobbing, 1924, str. 29. (7) Francesko Valentini, Moderna politika misao, Zagreb, kolska knjiga, 1982, str. 95.

(8) Friedrich Glum, Konservativismus im 19. Jahrehundert, Bonn, H. Bouvior, u. Co. Verlag, 1969, str. 40. (9) Joachim Ritter, Metafizika i politika, Zagreb, FPN/Informator, 1987, str. 200. I dalje: "S novim dobom i u njegovoj revoluciji konac kranstva postao je politika realnost i sudbina vremena" (isto, str. 200). O Novalisu vidjeti i: Herman Luebbe, Politische Philosophie in Deutschland, Mnchen, DTV, 1963. (10) O Novalisu poblie u Smailagi, nav. djelo. (11) K. Mannheim, nav. dj., str. 149. (12) Isto, str. 150. (13) Adam Mller, Schriften zur Staatsphilosophie. Ausgewaehlt und herausgegeben von Rudolf Kohler, Mnchen, Thetiner Verlag, 1923, str. 16-17. (14) Isto, str. 40. (15) Kurt Sontheimer, Antidemokratisches Denken in der Weimarer Republik. Die politischen Ideen des deutschen Nationalismus zwischen 1918 und 1933, Mnchen, Nymphenburger Verlagshandlung, 1962.

1.1.2. Liberalizam Liberalizam (lat. liber - slobodan) je pokret i doktrina uspinjueg treeg stalea, graanstva, protiv svih srednjovjekovnih, duhovnih, politikih, kulturnih i tvarnih ogranienja u voenju ivota i neograniene vlasti vladara. Dakle, liberalizam u izvornom i prvom znaenju je pokret graanstva protiv svekolikih ogranienja za sustav ivota po naelima slobode i prava, noen idejom napretka. Engleska ili tiha revolucija, zatim francuska revolucija, njemako, talijansko ujedinjenje, donijeli su pisane ustave ili ustavne dokumente kojima se ograniavala

vlast vladara i jamio sustav prava i sloboda ovjeka i graanina. Liberalizam poiva, dakle, na "individualnoj slobodi i privatnom vlasnitvu". (1) Liberalizam ima u najmanju ruku tri temelja. Prvi je filozofski, duhovni temelj; liberalizam poiva u ideji slobode osobe i oitovanju njezinih osobnosti bez ikakva ogranienja. iri duhovni temelj liberalizma izvodi se iz svih misaonih strujanja novovjekovlja, prije svega humanizma. Liberalizam polazi od ideje da je ovjek po prirodi dobar, dobro bie, i tako razvija optimistiku antropologiju. Vjera u um i razum drugo je obiljeje duhovnog temelja liberalizma, uz vjeru u napredak posredstvom razvoja prirodnih i empirijskih znanosti. Liberalizam je batinio ideje prosvjetiteljstva. Politiki temelji liberalizma izraavaju se u temeljnim pojmovima moderne demokracije, kao to su teorija ugovora i narodnog suvereniteta, dioba vlasti, sustav prava i sloboda ovjeka i graanina, pravna drava, parlamentarna demokracija, jednakost, pravednost, legalitet i legitimacija. Gospodarski temelji liberalizma su privatno vlasnitvo, slobodna konkurencija, trino gospodarstvo, naelo laissez-fairea ili trini spontanitet. Liberalizam kao doktrinu razlae vie njegovih zastupnika. Jeremy Bentham (1748-1832) dri da je liberalizam doktrina koja se "nadovezuje na prosvjetiteljsku politiku misao". (2) On je teoretiar i promicatelj naela korisnosti: "Dakle, upravo je princip korisnosti i maksimalne sree neto apsolutno, taj je princip sam po sebi oit, na osnovi njega sve moe biti vrednovano: moralnost, mjere vlasti, zakoni, obiaji, ideologije." (3) Razlikuje naravno od politikog drutva. U politikom drutvu postoje oni koji vladaju i oni kojima se vlada. Vlada ne smije zlorabiti svoje ovlasti; ona treba ukloniti "eventualne zapreke ekonomskoj slobodi". (4) Ciljevi vlade su sigurnost, stabilnost, obilje i jednakost. Bentham preferira ustavnu monarhiju s dva doma; glede vlasnitva kae: "Vlasnitvo i vlast se moraju slagati, treba da budu u istim rukama da bi bilo mira". (5) James Mill (1773-1836) bio je Benthamov suradnik. On kae da vlast mora postojati, jer "narav nije proizvela dovoljno sredstava za sve". Prema tome, vlast ima distribucijsku ulogu odnosno cilj joj je "pravilna razdioba proizvoda" i ostvarenje najvee mogue sree". (6) Od svih najbolja je demokratska vlada. Zalae se za predstavniku demokraciju odnosno demokraciju koju je izabrala "zajednica jednog odreenog broja ljudi koji u njeno ime djeluju". (7) U odnosu na Benthamov i Millov liberalizam, Humboldtu, Constantu i gospoi Stael je "nepovjerenje prema pozitivnom djelovanju drave ... inzistiranje na drutvu ... pojedincu". (8) Njihov liberalizam nije vie ekonomistiki nego "etiko-kulturoloki". (9)

Karl Wilhelm von Humboldt (1767-1835) kae da drava mora djelovati kao pravna, jamiti pravno stanje. Drava je u slubi "odravanja sigurnosti". Meutim, Humboldt je dravu doivljavao kao "nuno zlo": "Drava je, dakle, izvanjska drutvu, ona je sredstvo prisile koje pokatkad djeluje izvana, iako uvijek u slubi drutva." (10) Dravni intervencionizam dolazi u obzir tek ukoliko je u "opasnosti sigurnost graana". (11) Drava ne smije intervenirati u kulturnu i znanstvenu sferu, kojoj treba jamiti pretpostavke razvoja. Benjamin Constant (1767-1830) zastupnik je onog liberalizma koji se temeljio na motivu "slobode i pojedinane spontanosti protiv svakog oblika prinude i nasilja". (12) Constant je dakle branitelj slobode pojedinca, protivnik autoritarizma i masa. Slobodu izjednaava s "liberalnim institucijama". Liberalna vlada zapravo je minimalistika vlada, koja drutvene dogaaje treba preputati njihovom tijeku odnosno njihovoj spontanosti. Unutranji zadatak vlade je spreavanje nereda koji ugroava drutvo i dravu. Za razumijevanje liberalizma i demokracije nezaobilazno je djelo Alexisa de Tocquevillea (1805-1859) Demokracija i Americi. Po njemu je "amerika demokracija primjer jednog openitijeg pojma moderne demokracije; demokracija i sloboda nisu nuno povezane, jer moe biti liberalnih i neliberalnih demokracija". (14) Tocqueville zastupa naela suvereniteta naroda. to se amerike demokracije tie, ona je predstavnika i liberalna, dok predsjednik ima suspenzivni veto na zakone. Nadalje govori o autoritetu sudaca, koji su "protutea demokratskoj vlasti skuptina". Njegov liberalizam nije nita drugo nego "niz imbenika koji ograniavaju sredinjnu vlast, s institucijske toke gledita". John Stuart Mill (186-1873) zastupnik je naglaenog individualizma. On nema povjerenja u demokraciju zbog egalitarizma i kvantitatizma tj. vladavine veine nad manjinom "tiranija veine". Dimenziji kvantitete demokracije suprotstavlja kakvou pojedinca. Osim toga, njegov je "liberalizam otvoren prema socijalizmu" odnosno prema liberalnom socijalizmu, jednakosti prilika i slobodnoj konkurenciji. U odnosu na slobodu pojedinca drava mora jamiti samostalnost pojedinca. Millov individualizam osobito je izraen u njegovoj poznatoj raspravi O slobodi. Povijesne faze liberalizma Rani liberalizam (1750-1850) Ovo je razdoblje kada se na zasadama prosvjetiteljstva oblikovala liberalno racionalistika slika svijeta. Vodila se borba za ustavnu dravu, usporedo je tekao proces

industrijalizacije a graanstvo kao oslonac liberalizma sve je vie jaalo. Graanstvo je htjelo osigurati graansko drutvo, slobodno poduzetnitvo, demokraciju, i suprotstaviti se ostacima starog poretka. Plemstvo vie nije igralo presudnu ulogu. Poslije 1848. prelo se na realpolitiku: "Sama drava postala je vrhovnom idejom." (15) Liberalizam etabliranog graanstva (1860-1890) Ovo razdoblje obiljaavaju odnosi: ustavni ideal versus "realpolitika", slobodna trgovina versus protekcionizam i imperijalizam, vlasnitvo versus radniko pitanje, slobodni sindikati, koncentracija versus natjecanje (konkurencija) itd. (16) Liberalizam (1890-1933) Ovo je razdoblje organiziranog kapitalizma, monopolizma koji je uvelike poljuljao izvorne temelje liberalnog nauka i prakse. Koncentracija kapitala, Prvi svjetski rat i kasnije kriza izmijenili su lice liberalizma, iako su temeljna naela ugraena u ustave demokratskih drava ostala na snazi. Godina 1919., kako kae Ernst Nolte, bila je godina raanja europskih faizama i radikalnih konzervativizama, koji su se postavili otvoreno protuliberalno. Uzmimo primjer Njemake i Italije. Njemaka je padom monarhije godine 1918. proglaena parlamentarnom republikom na liberalnim zasadama. Protudemokratski pokret u Weimarskoj republici kritizirao je ustav, ustavnu dravu, parlamentarnu demokraciju, smatrajui je neprimjernom njemakom narodu, suprotstavivi tomu naela voe, Reicha, nacije, zajednice, krvi, naravi, organskog shvaanja drutva i drave. U Italiji su se liberalni krugovi stopili s faizmom. Godine 1929. poznata je kao godina svjetske gospodarske krize i dravnog intervencionizma (keynesijanizam), koji je uvelike revidirao liberalnu teoriju o dravnom neupletanju u (gospodarske) tijekove. Godine 1933. u Njemakoj je pobijedio nacionalsocijalizam. Weimarska republika utemeljena i na liberalnim tradicijama, bila je zamijenjena totalitarnom dravom i osobnom diktaturom. Razlikovanje privatnog i javnog nadomjeteno je srastanjem privatnog i javnog odnosno potiskivanjem oaze privatnosti. Neoliberalizam (1930-) Za obnovu liberalne misli u 20. stoljeu iznimno je vaan Ludwig Erhard (1897-1977), zastupnik konkurencije i kritiar monopola. Njegovo najznaajnije programatsko djelo,

Nadmaivanje gospodarstvene krize kroz gospodarsko politiko utjecanje (1931), nastalo je u doba svjetske gospodarske krize; u njemu se zalae za jedan vid intervencionizma; jedno od obiljeja neoliberalizma, naime, jest da nije protiv svakog oblika dravnog upletanja. Neoliberalizam u Njemakoj bio je poznat pod nazivom Ordo-liberalizma. Njegovi najznaajniji zastupnici su Wilhelm Roepke (1891-1966) i Walter Eucken (1899-1950). Kod ordo- ili neoliberala uz naelo dravnog intervencionizma, vrijedi i naelo socijalne dunosti. Alexander Ruestow (1885-1963) zastupao je neoliberalni koncept treeg puta izmeu planskog socijalizma i kasnog kapitalizma. Neoliberali su se suprotstavljali svakom tipu kolektivizma, odnosno boljevizmu i nacionalsocijalizmu. Smatraju da se ljudski poredak, ustroj "ne moe sam od sebe razvijati" (17) ve svjesno stvarati. Primjerice, Eucken smatra da tradicionalno naelo Laissez-fairea, u uvjetima gospodarske krize jednostavno vie ne vrijedi. Drava ne smije izravno intervenirati, ali svojim mjerama treba jamiti stabilnost. Najznaajniji predstavnik neoliberalizma je Friedrich August von Hayek (1899-1992), koji se bavio odnosom slobode i jednakosti. U natjecateljskom sustavu razlika u poloaju meu ljudima nije velika. Hayek se zalae za sustav korekcija. Gospodarski i politiki poredak treba poivati na pozornosti ili susretljivosti. Od totalne politike vlasti treba zatititi pojedinca, vlasnitvo i slobodnu konkurenciju.

BILJEKE (1) Hans-Joachim Lieber (Hrsg.), Politische Theorie von Antike bis Gegenwart, Bonn, Bundeszentrale fuer politische Bildung, 1993., str. 365. (2) Francesco Valentini, Moderna politika misao, Zagreb, kolska knjiga, 1982., str. 103. (3) Isto, str. 106. (4) Isto, str. 109. (5) Isto, str. 111. (6) Isto, str. 112.

(7) Isto, str. 115. (8) Isto, str. 115. (9) Isto, str. 119. (10) Isto, str. 119. (11) Isto, str. 122. (12) Isto, str. 129. (13) Isto, str. 136. (14) Povijest svijeta, str. 570. (15) Usp. Dieter Nohlen (Hrsg.), Woerterbuch Staat und Politik, Bonn, 1991., str. 348-349. (16) Hans-Joachim Lieber (Hrsg.), nav. dj., str. 742.

1.1.3 Kranska demokracija

Kranska se demokracija (1) u Europi, na doktrinarnoj razini, oslanja na crkveni socijalni nauk, posebice Papine enciklike. Na zasadama katolikog socijalnog nauka oblikovani su politiki programi. Budui da se u toj doktrini polazi od ovjeka kao osobe, personalizam je oblik kranske antropologije. Kao osoba, ovjek je izvor i temelj svih drutvenih ustanova i lan je zajednice. Za zajednicu, vrlo vanu kategoriju ove doktrine, vrijedi naelo solidarnosti. Vii oblik drutvenosti u odnosu na osobu jest obitelj, u kojoj nastaje osoba. Obitelj je tip primarne drutvene zajednice. Da bi se osoba reproducirala, ima pravo na rad i privatno vlasnitvo. Osoba, obitelj, rad, privatno vlasnitvo temeljne su vrijednosti crkvenog socijalnog nauka na koji se oslanjaju kransko-demokratski programi. Radom i privatnim vlasnitvom osoba odrava uu

(obitelj) i iru zajednicu. Svaka osoba ima pravo na privatno vlasnitvo. Onaj tko posjeduje, "posjeduje za sve". Vlasnitvo, dakle, nije shvaeno u egoistinom smislu, ono ima neka obiljeja solidarnosti te obiljeje odgovornosti, dunosti. Onomu tko radi ili je privatni vlasnik treba zajamiti slobodu privatne inicijative i mehanizam oitovanja prava na privatno vlasnitvo. Sastavni su dijelovi crkvenog socijalnog i kransko-demokratskog nauka, kada je rije o slici drutva, naela supsidijarnosti i autonomije. Naelo supsidijarnosti znai da se drutveni poslovi, ako je mogue, prenose na nie drutvene jedinice (ustanove). Ne treba, dakle, sve prepustiti dravi. Kada bi se dravi prepustili svi poslovi, zaprijetila bi opasnost od totalitarizma, protiv kojeg se bore kranski demokrati. Jamstvo od mogueg lijevog i desnog totalitarizma je, uz naelo supsidijarnosti, i naelo autonomije. U drutvu postoje podruja s navlastitim zakonom i pravom. to se pak politike zajednice tie, crkvenosocijalna doktrina dri da je drava ustanova opeg dobra. Drava mora voditi rauna o stvaranju uvjeta opeg dobra. Prije svega, treba biti demokratska, ona mora osobi jamiti prava i slobode. Mora biti i pravna, jer se tako vladavina iskazuje ili utemeljuje u zakonu, pravu. Drava uza sve mora biti i socijalna, kako graane ne bi prepustila samima sebi. Drava skrbi za odravanje njihovog egzistencijalnog minimuma, posebice pripadnika najugroenijih drutvenih slojeva (naelo solidarnosti). Crkvena socijalna doktrina veliku pozornost posveuje socijalnim pitanjima (obitelj, radni odnosi, sindikati, udruivanja, socijalno partnerstvo, radi otklanjanja "klasne borbe"). Elementi doktrine Politika doktrina/ideologija kranske demokracije uvelike se oslanja na

crkvenosocijalni nauk. Genezu nauka mogue je pratiti kroz socijalne dokumente Katolike crkve. (2) Ishodita su enciklike od Rerum novarum (15. 5. 1891.) do najnovijih enciklika, koje se u stogodinjem kontinuitetu nadahnjuju duhom Rerum novarum. Uzimajui u obzir sve novonastale promjene u suvremenom svijetu, naa interpretacija uglavnom e se kretati zadanim koordinatama socijalnih dokumenata Katolike crkve od 1891. do 1991. Takav dokumentaristiki pristup omoguuje uvid u narav, sastavnice, naela i metodologiju socijalnog nauka katolike crkve, osobito s obzirom na to da je rije o politologijskom itanju katolikog socijalnog nauka, usmjerenom ralambi politikih ideja. Narav i bit tog nauka izvedena je iz evaneoskih poruka i moralnih zasada Crkve, koje su se s vremenom tumaile i primjenjivale u kontekstu realnih ili zadanih drutvenih prilika u novijoj povijesti Europe.

Teologija, filozofija i drutvene znanosti sudjeluju u oblikovanju socijalnog nauka Crkve. Njezini su izvori Sveto pismo, nauavanje otaca i velikih bogoslova. (3) U sreditu doktrine je ovjek-osoba i njegovo dostojanstvo. ovjek je "odreeni subjekt, temeljna zbilja kranske antropologije". (4) Socijalni nauk Crkve ima teorijsku, povijesnu i praktinu dimenziju. Stoga se govori o trodimenzionalnosti socijalnog nauka. Teorijska dimenzija iznesena je u crkvenim dokumentima, povijesna u primjeni naela na konkretno drutvo tijekom povijesti, a praktina na operacionalizaciju i primjenu naela nauka u svakodnevnom ivotu. Metoda socijalnog nauka temelji se na vienju, prosudbi i djelovanju. Crkveni socijalni nauk poiva na nekoliko naela. Prvo fundamentalno naelo je konkretna ljudska osoba i njezino dostojanstvo: "Dostojanstvo osobe temelji se na injenici da je stvorena na Boju sliku i priliku te uzdignuta na nadnaravnu svrhu koja nadilazi, transcendira, zemaljski ivot. Zato je ovjek, kao razumno i slobodno bie, kao subjekt prava i dunosti, prvo naelo i, moe se rei, srce i dua socijalnog nauavanja crkve." (5) ovjek-osoba je i temelj svake drutvenosti, svih drutvenih ustanova. U tom smislu vano je naelo povezanosti osoba drutvo. ovjek-osoba oituje se u obitelji. Obitelj je tip primarne drutvenosti, zajednice u kojoj vrijedi zakon meusobnog pomaganja i skrbi za potomstvo te starije i onemoale osobe. Dostojanstvo ljudske osobe i obitelji moe se zatititi samo zajamenim ljudskim pravima: "Ljudska prava po svojoj unutranjoj logici proistjeu iz dostojanstva ljudske osobe." (6) Kao drugo fundamentalno naelo crkveno-socijalnog nauka navodi se solidarnost (uzajamnitvo). Tumai se kao kranska krepost naspram isto liberalistiki shvaenoga egoistinog individualizma. Tree naelo crkveno-socijalnog nauka je supsidijarnost, kao sastavni dio solidarnosti. Pod supsidijarnou se razumije stajalite da se "drutvo viega reda ne smije mijeati u nutarnji ivot niega reda liavajui ga njegovih nadlenosti, nego mu mora, naprotiv, pomagati u sluaju nude te mu pomoi da uskladi svoje djelovanje s djelovanjem drugih drutvenih komponenata u vidu zajednikog dobra". (7) etvrto naelo crkveno-socijalnog nauka je sudionitvo ili participacija. Sudionitvo podrazumijeva pravo ovjeka kao osobe na sudjelovanje u svekolikom drutvenom razvoju, kao pretpostavci suivota ljudi. Sveopa namjena dobara peto je naelo, koje kae da su "zemaljska dobra namijenjena svim ljudima kako bi zadovoljili svoje pravo na ivot u skladu s dostojanstvom osobe i potrebama obitelji". (8) esto naelo, i ujedno sredinje, u ovoj politolokoj ralambi crkvenosocijalnog nauka, jest naelo zajednikog dobra, pod kojim se razumijeva "sveukupnost onih drutvenih uvjeta koji ljudskim biima doputaju i pospjeuju cjelovit razvoj njihove osobnosti". (9)

Dravna i javna vlast moraju skrbiti za zajedniko dobro. Drava je pripomona sluba, ustanova u ovjekovoj slubi. Ona se ne smije bezrazlono upletati u ivot ovjeka kao osobe i obitelji. Tek ako su osoba i obitelj u neprilinoj situaciji, "dravna vlast opravdano posreduje, jer su pojedine obitelji dio drave". (10) Dravni upravljai moraju djelovati tako da im cilj bude "blagostanje zajednice i pojedinaca" (11), moraju stvarati uvjete sree i blagostanja. O tome to unapreuje sreu i dobrobit drave enciklika Rerum novarum kae: "A sreu i dobrobit drave unapreuju ponajprije: udoree, dobro ureen obiteljski ivot, odravanje vjere i pravednosti, umjereno nametnuti te pravedno podijeljeni javni tereti, napredak industrije i trgovine, napredno poljodjelstvo i drugo slino tome." (12) Svrha drave je, dakle, skrb za zajedniko i ope dobro. Ona mora brinuti za sve drutvene slojeve, stalee, osobito radnike, mora jamiti svim drutvenim slojevima slobodu djelovanja. Enciklika Rerum novarum donesena je 1891., u doba naglaenoga liberalizma. Papa Pio XI. u Quadragesimo anno (15. 5. 1931.), enciklici upuenoj katolikom svijetu povodom etrdesete obljetnice Rerum novarum, poruuje: "to se tie graanske vlasti, Lav XIII., smiono prekoraivi granice to ih je postavio liberalizam, neustraivo ui da nju ne valja smatrati samo uvaricom prava i pravnog reda, nego da se ona vie mora svom snagom truditi da openito pomae cjelokupnim zakonodavstvom i politikim ustanovama, da iz samog ustrojstva i dravne uprave cvjeta blagostanje zajednice i pojedinaca." (13) Dravna vlast zatitnica je zajednice i svih njezinih pojedinih dijelova, posebice najslabijih i najsiromanijih lanova. Drava, vlast, treba odmjereno doputati koritenje privatnog vlasnitva, vodei rauna o interesima opega dobra. Enciklika Quadragesimo anno (15. 5. 1931.) podupire jedno od temeljnih naela crkvenosocijalnog nauka, naelo supsidijarnosti. Poslovi koje mogu obaviti pojedinci na nioj ljestvici drutvene hijerarhije ne smiju se prepustiti "veemu drutvu". Bit naela supsidijarnosti je hijerarhijski drutveni red, koji dravi omoguuje autoritet. Ovdje se misli na tradicionalni tip vlasti, na boanskim predodbama. Unato tradicionalnom tipu vlasti, Pio XII. u radio poruci upuenoj cijelom svijetu na Badnjak 24. prosinca 1944. u jeku totalitarnih diktatura podupire demokraciju i kritizira diktaturu. to mora imati demokratska drava? Iznad svega ogranienu autoritarnu vlast. Nasuprot demokraciji, diktatura je oblik vladavine s neogranienom vlasti, ili kako Papa Pio XII. kae, "dravni apsolutizam". Ljudi nipoto ne bi smjeli odbaciti svaku ovisnost o dravnom autoritetu. O tome Pio XII. kae: "Budui da su osoba, drava i javna vlast sa svojim odnosnim pravima ustanovljene na istoj osnovi, tako su tijesno povezane da zajedno stoje ili padaju." (14)

Neki apsolutni red stvari mora postojati. Njegov izvor je u Bogu. Pio XII.: "A budui da u svjetlu razuma, a naroito kranske vjere, taj apsolutni red moe imati izvor u osobnom Bogu, Naem Stvoritelju, dostojanstvo ovjeka je dostojanstvo Boje slike, dostojanstvo drave je dostojanstvo moralne zajednice koju je Bog htio, a dostojanstvo politikog autoriteta dostojanstvo je njegova udjela u Bojem autoritetu. Svaki oblik drave mora voditi brigu o toj tijesnoj i neraskidivoj vezi: a ponajvie - demokracija." (15) Smisao je demokracije dostojanstvo ovjeka, sloboda i "poziv na boansko sinovstvo". U enciklici Mater et Magistra 2(15. 5. 1961.) Papa Ivan XIII. kae da je drava "pripomona sluba" koja podupire privatnu inicijativu, dok je "ovjek pojedinac nuno temelj, uzrok i cilj svih drutvenih ustanova, ovjek ukoliko je po naravi drutveno bie uzdignuto u nadnaravni red". (16) Ta je misao potvrena u Enciklici Pacem in terris (11. 4. 1963.). Ako je ovjek osoba uzrok i temelj svih drutvenih ustanova, ukljuujui i dravu kao politiku ustanovu, osoba mora uivati sva prava koja joj jami drava. Drava treba poivati na zakonima (pravna drava). Zakoni osiguravaju ope dobro i dostojanstvo ljudske osobe. Enciklika Pacem in terris naglaava naelo supsidijarnosti. Na Drugom vatikanskom saboru (7. 12. 1965.) potvrena su temeljna naela katolikog nauka, uz potporu demokratskom poretku tj. takvom u "kojem e biti bolje zatiena prava ljudske osobe u javnom ivotu, kao to su prava slobodnog sastajanja i udruivanja, pravo na izraavanje vlastitih miljenja te pravo na privatno i javno ispovijedanje vjere". (17) Nadalje se kae da politika zajednica postoji radi "opeg dobra". Povezujua sila svake politike zajednice je vlast u ulozi opeg dobra, a nehumano je kada "politika vlast zauzima totalitarne ili diktatorske oblike koji vrijeaju prava osobe ili drutvenih skupina". Enciklika o razvitku naroda (Populorum progressio) od 26. 3. 1967. kae da dravna vlast mora posredovati u sukobu izmeu "steenih privatnih prava i iskonskih potreba zajednice". Politika vlast ne smije podupirati pojedinane probitke, nego mora voditi rauna o dobru sviju lanova zajednice. A to se, pak, politike, u crkvenoj socijalnoj doktrini tie, ona se shvaa kao djelatnost kranskog zalaganja radi slube drugima. Drutvo strukturirano prema naelima crkveno-socijalnog nauka ima organiki ustroj. Obiljeja takvog ustroja su unutranja dinamika svih lanova, razum i sloboda osoba, posebna drutva, organska povezanost niih organizacijskih jedinica (osoba, obitelj, zajednica, drutvo, drava), naelo supsidijarnosti i organike solidarnosti. Odnos prema drugim politikim doktrinama i ideologijama

U socijalnim dokumentima Crkve odbacuje se socijalistika doktrina: "Socijalistiko rjeenje je tetno za samo drutvo." Odbacuje se i socijalistiko naelo o "zajednikim dobrima", jer se "protivi naravnim pravima pojedinca, iskrivljuje dunost drave i muti opi mir". (18) Ne prihvaa se marksistika ideologija ateistikog materijalizma, dijalektika nasilja i guenja osobne slobode u totalitarnoj kolektivnosti. Osim toga, u ranim crkveno-socijalnim dokumentima prepoznatljiva je kritika neobuzdanog liberalizma, koji osobnu slobodu stavlja iznad svega, istie naelo vlastitih probitaka i iskljuuje solidarnost. Crkvenosocijalna doktrina ne tedi nacionalizam: "Nacionalizam izolira narode radei protiv njihova istinskog dobra, i bio bi osobito opasan ondje ondje gdje krhkost nacionalnih ekonomija zahtijeva objedinjavanje napora, financijskih sredstava i znanja da bi se ostvarili programi razvoja i poveala trgovinska i kulturna razmjena." (19) A to se politikih poredaka tie, socijalni dokumenti Crkve odbacuju totalitarizam, diktaturu, preferirajui demokraciju na kranskim naelima. Povijesne faze kranske demokracije Oblikovanje crkveno-socijalne doktrine i kransko demokratskog pokreta (1891-1932) Oblikovanjem crkvenosocijalne doktrine sredinom devetnaestog stoljea javile su se kransko-demokratske i narodne stranke. U veini europskih zemalja tijekom 19. i 20. stoljea bilo je vie zastupnika kransko-demokratske ideje. Njezini najistaknutiji promicatelji u Francuskoj bili su Rene de Chateaubriand, Grof Montalambert, Mar Sagnier, Robert Schuman; u Njemakoj - Joseph von Goerres, Ernst Ludwig von Gerlach, W. Emmanuel von Ketteler, Konrad Adenauer, Josef Mller; u Luxemburgu - Emile Reuter, Joseph Bech: u Belgiji - Pierre de Decker, Charles Graf Broquevile, Paul van Zeeland, Theo Lefevre; u Nizozemskoj - Groen van Prinsterer, Abraham Kuiper, Luis Joseph, Maria Bell; u Irskoj - Daniel O'Connel, Arthur Griffith, Desmond Fitzgerald; u Italiji - Don Luigi Sturzo, Aleide de Gasperi, Mario Scelba, Mariano Rumor. (20) Prvi kongres kransko-demokratskih i narodnih stranaka odran je u Koelnu 1932. Na kongresu su sudjelovale Austrijska narodna stranka, Kranska radnika stranka Belgije, Demokratska stranka Poljske, Narodna stranka ehoslovake, Demokratsko kranska stranka panjolske, Narodna stranka Slovenije, Katolika stranka Nizozemske, Demokratska stranka Luxemburga, Demokranska narodna stranka Francuske i Narodna stranka Italije. Sudionici kongresa su podrprli suradnju europskih nacija.

Uloga Alcide de Gasperia (1943) Jedan od "mozgova" europske kranske demokracije, ujedno i utemeljitelj talijanskih kranskih demokrata Alcide de Gasperi, iznio je 1943. temeljna razmiljanja kranskih demokrata. Gasperi se zaloio za zatitu slobode svake ljudske osobe i svih dravljanskih sloboda. Politiku je slobodu smatrao pretpostavkom zatite ljudskih osoba. Predstavnika demokracija zasniva se na opem izbornom pravu. Parlament je najvie zastupniko i zakonodavno tijelo politike vlasti. Drava, tj. njezini dijelovi moraju biti decentralizirani. Kod Gasperija u punom obliku izranja naelo politike supsidijarnosti, kao jedno od temeljnih naela u socijalnim dokumentima Crkve. On govori o jamstvu slobode ureenja regija, slobodnom organiziranju lokalnih interesa, naelu decentralizacije dravnih djelatnosti. Istie stabilnost poredaka zasnovanih na moralu. Zagovara zatitu obitelji, kranski odgoj novih narataja, kransku klicu u ukupnom drutvenom ivotu, zatitu ljudskog dostojanstva. Po Gasperiju su kategorije socijalne pravednosti osiguranje rada i vlasnitva, otklanjanje nezaposlenosti, socijalno osiguranje, reforme u gospodarstvu, itd.

Obnova kranske demokracije i silazna tendencija (1947 - ) Poslije Drugog svjetskog rata u europskim su zemljama obnovljene kranskodemokratske i narodne stranke. Godine 1947. utemeljena je meunarodna kranskodemokratska organizacija Nouvelles Equipes Internationales (NEI), koja je 1965. prerasla u Europsku uniju kranskih demokrata (EUCD). Ciljevi NEI-a istaknuti su u programskom dokumentu iz 1949. Dva su temeljna cilja: stvaranje europske Unije i udruivanje ljudi u stranke kransko-demokratskog usmjerenja. Od 1947. do 1989. odrana su 23 kongresa NEI/EUCD-a, na kojima se raspravljalo o duhovnim temeljima i politikim akcijama kranske demokracije, socijalnoj politici, kranskoj demokraciji u kontekstu napretka u slobodi i solidarnosti, ljudskim pravima, itd. Kao lanice EUCD-a navode se CDU, CSU, Austrijska narodna stranka, Kranska narodna stranka (Belgija), Partido Nacionalista Vasco, Unido

Democratia de Catalyny (panjolska), Centre des Democrates sociaux (Francuska), Democrazia Cristiana (Italija), Partit Nazzjonalista (Malta), Centro Democratico y Social (Portugal), Partito Democratico Christiano Sanmarinese (San Marino), Kristen Demokratisk Samling (vedska), Christlich demokratische Volkspartei (vicarska). Na ovome mjestu valja ukratko usporediti programe europskih kransko-demokratskih i narodnih stranaka s dokumentima i doktrinama Crkve, odnosno pokazati sukladnost ili odstupanje programa od doktrine. Kao primjer usporedbe navodim Manifest kranskih demokrata Europe (Pariz, 21. 2. 1976.). Prema Manifestu, drutvo i drava utemeljeni su na kranskim naelima. ovjek se shvaa kao osoba (personalizam) i istie njegovo dostojanstvo. Osim toga, spominje se naelo solidarnosti, a u temeljnim naelima kranskih demokrata Europe navode se partnerstvo i pluralistiko drutvo, sloboda, jednake prilike, socijalna pravda, djelatna solidarnost, primjena demokratskih metoda djelovanja, osobna odgovornost, borba protiv totalitarizma, demokratske ustanove, materijalistika kultura. U politikom programu narodnih stranaka Europe (program za Europu) iz 1976. u odjeljku ovjek i drutvo nabrajaju se ove kategorije: ovjek kao osoba, drutvo kao zajednica, pravednost, solidarnost, duhovni i kulturni pluralizam, odgovornost pred Bogom i ljudima, sloboda i jednakost. Za europske narodne stranke je pluralistika demokracija oblik vladavine utemeljen na volji graana, izraenoj na izborima i predstavljenoj u parlamentu. Kakva je uloga drave? Drava mora odgovarati potrebama i interesima graana; shvaa se, dakle, kao ustanova u slubi opeg dobra. to se gospodarskog sustava tie, ponajprije se polazi od kategorije rada pa se u tom smislu "narodnjaci" zalau za ope pravo na rad. Podupiru trino gospodarstvo, naelo uinka, slobodnu inicijativu, natjecanje na tritu, solidarnost i socijalno partnerstvo. U Temeljnom programu narodnih stranaka Europe (Atena, 11.-13. studenog 1992.) zapisane su ove vrijednosti i naela: ovjek je subjekt, a ne objekt povijesti, svaka osoba mora biti slobodna. Sloboda podrazumijeva slobodu posjedovanja. Onaj tko posjeduje neto mora raunati na solidarnost, uzajamnost i socijalnu pravdu. Poradi suzbijanja monopola dravne vlasti istaknuto je naelo supsidijarnosti te participacije ili sudionitva graana u podrujima industrijske i politike demokracije. Supsidijarnost i participacija suprotstavljaju se totalitarizmu. Borba protiv totalitarizma konstanta je kransko-demokratskih i narodnih stranaka Europe. Za kakvu se Europu zalau narodne stranke? Za federalnu Europu, demokratsku i uinkovitu, sa socijalno trinim gospodarstvom i ekolokim nainom gospodarenja. Za Europu otvorenih granica, Europu otvorenu svijetu i Europsku zajednicu koja prerasta Europsku uniju. Kao primjer stranaka narodne i kransko-demokratske provenijencije u pojedinanoj zemlji moemo uzeti Program Kranskodemokratske unije Njemake iz 1978. i Nacrt

temeljnog programa CSU-a iz 1993. Iz Programa Kransko demokratske unije izdvojit emo pojmove/naela i vrijednosti koji su u skladu s doktrinom. CDU se odreuje najprije kao narodna stranka, zatim socijalna, liberalna i konzervativna. U polazitu programa je ovjek i njegovo dostojanstvo, odgovornost pred Bogom. Kao naela i vrijednosti istiu se sloboda osobe, solidarnost, supsidijarnost, razvoj osobe kroz obitelj, rad kao temeljna ljudska vrijednost, socijalno trino gospodarstvo, demokratska i pravna drava, itd. Kranska demokracija u Njemakoj je stabilna i ima perspektivu. U ostalim europskim zemljama je u zalazu. Primjerice, u Italiji je postala beznaajna zbog ozbiljnih moralnih i drutvenih ambivalencija kranskih demokrata; u Austriji kranski demokrati biljee tendenciju stagnacije i krize, dok u ostalim srednjoeuropskim zemljama nastalim padom Berlinskog zida nemaju neku zapaenu ulogu.

BILJEKE (1) Ova dionica je preraeni tekst: Anelko Milardovi, "Naela demokranstva", Politika misao, br. 4/1994. te dio preraene uvodne studije: "Razumijevanje drutvenih pitanja u skladu s kranskim naukom", u: Kranska demokracija u Europi, Pan-Liber, Osijek, 1994. Priredio: Anelko Milardovi. (2) Socijalni dokumenti crkve. Sto godina katolikog socijalnog nauka, Kranska sadanjost, Zagreb, 1991., Papa Ivan Pavao II., Sto godina, Centesimus annus, Enciklika, Kranska sadanjost, Zagreb, 1991. (3) Usp. Socijalni dokumenti Crkve, str. 628. (4) Isto, str. 628. (5) Isto, str. 647. (6) Isto, str. 648. (7) Centesimus annus, str. 57/58.

(8) Socijalni dokumenti Crkve, str. 653. (9) Isto, str. 651. (10) Isto, str. 6. (11) Isto, str. 6. (12) Isto, str. 16. (13) Isto, str. 37. (14) Isto, str. 96. (15) Isto, str. 96. (16) Isto, str. 153. (17) Isto, str. 265. (18) Isto, str. 7. (19) Isto, str. 337. (20) Usp. Zur Geschichte der christlich-demokratischen Bewegung in Europa, Melle Verlag Ernst Knoth, 1990., str. 31.

1.1.4. Faizam/nacionalsocijalizam

Prema rijeima jednog od njegovih istaknutih protagonista, faizam je "organizirana, koncentrirana, autoritarna demokracija na nacionalistikim temeljima". (B. Mussolini)

Njemaki teoretiar Nolte, kojeg emo na stranicama to slijede obilnije navoditi, smatra da je godina 1919. bila presudna za nastanak europskih faizama. Te godine kao gljive poslije kie, kae Nolte, niu faistike organizacije i pokreti u Njemakoj, Italiji, Francuskoj, Austriji, Poljskoj, Britaniji, Francuskoj, panjolskoj itd. Faizam je talijanska, a nacionalsocijalizam njemaka tvorevina, varijanta faizma. Nacionalsocijalizam je bio vie antisemitski, rasistiki orijentiran. Shvaen je kao "diktatura nacionalne obnove, deespocija s ciljem irenja prostora i ... spasa svijeta". (E. Nolte). Imao je ambivalentan odnos spram neprijatelja. Meutim, i talijanski faizam i njemaki nacionalsocijalizam su bili pokreti "srednjih slojeva" u kojima su se prepletale "partikularne i univerzalne tenje".

Francuska akcija (Charles Maurras, 1868-1952) Maurras je "uobliio cijeli tijek proturevolucionarnog miljenja" od 1789; pojavio se kao predstavnik radikalnog konzervativizma koji se najvie pribliio faizmu. Struktura radikalnog konzervativizma mogla bi se oslikati na sljedei nain: 1. protugraanski pokret, 2. mrnja prema kapitalu, 3. antisemitizam, 4. masovna promidba. Organizacija i istoimeni asopis Francuska akcija nastala u okrilju afere Dreyfus. Francuska akcija je asopis, organizacija i pokret francuskog radikalnog konzervativizma na elu s Charlesom Maurrasom. Utemeljena je 1899. Godine 1903. je na monarhistikim pozicijama, dok je 1908. manje politika a vie duhovna konzervativna snaga s utjecajem u Francuskoj i Italiji. Na zasadama Maurrasove doktrine poivao je francuski faistiki reim u Vichyu, a maral Petain bio je blizak njegovoj doktrini. Petaina su okruivali Maurrasovi uenici. Maurras je s Francuskom akcijom predstavljao intelektualnu pretpostavku francuskog stvarnog faizma iz Vichya kao mjesta "nacionalne revolucije". S njegovim uhienjem 1944. ugasila se i Francuska akcija. Maurras nikada nije osporavao srodnost svojih ideja s faizmom. O toj srodnosti Nolte pie: "Maurras je u Europi bio prvi koji je kao mislilac i politiar poveo konzervativizam preko granice koja predstavlja poetak faizma." Kljuni pojmovi Maurrasove doktrine su monarhija i monarhizam, shvaen kao "cezarizam odvojen od svojih revolucionarnih korijena", te federalizam tj. program uspostave "starih provincija". Ostali su pojmovi 1. nacionalizam - Francuska shvaena kao boginja; idealno

je drutvo starog poretka; kralj je "funkcionar nacije"; 2. zavist prema drugim nacijama Njemakoj, npr. (zavist, strah, mrnja); 3. demokracija je bolest - bolest koja slabi naciju; ona je vrst anarhije, "vladavina brbljavaca", zlo i smrt; 4. monarhizam (monarhofaizam) - struktura zov za voom kontrarevolucije, suverenom u ratu; 5. protuliberalizam - kritika individualistike organizacije drutva nasuprot homogenizaciji nacije; 6. iracionalni strah - strah od "neoekivanih ljudskih ('neljudskih') mogunosti ve je sto godina temeljna crta europske duhovne povijesti" (E. Nolte); 7. strah od neprijatelja - strah od nepoznatog i neobinog ovjeka; 8. neprijatelj kao "kompleks neprijatelja" - diferenciran pristup nepijatelju: a) liberalizam, socijalizam, anarhizam, komunizam, b) idovi, protestanti, c) Nijemci, Englezi jedni su pljakai Alzasa a drugi utemeljitelji parlamentarne demokracije; 9. romantika "literarno otjelovljenje konzervativnog i reakcionarnog duha"; 10. mesijanske elite - manjina koja u Francuskoj u odnosu na narod "superiorno razumije stvari i ne zaboravlja"; njezina legitimnost temelji se na "unutranoj snazi" odnosno organizaciji koja eli uspostaviti monarhiju; 11. konzervativna revolucija - "revolucija za kralja"; iz "konzervativne revolucije" proizlazi apsolutna monarhija. Nolte smatra da je Francuska akcija neosporno i izravno utjecala na oblikovanje faizma, koji je "najvie kontakata imao s Francuskom akcijom". Francuska je akcija imala zaokruenu doktrinu, a faizam je tek paradigma, koja se - kao i nacionalsocijalizam - moe protumaiti iz aktivizma, prakse faizma. Iz te prakse naknadno se mogu izluiti doktrinarni elementi. Faizam i nacionalsocijalizam nemaju autohtonu doktrinu, iako su je Mussolini i Hitler nastojali "zaokruiti". Faizam i nacionasocijalizam su eklektini i neautentini, jer se oslanjaju na razliite izvore i nauke o socijalizmu, naciji, nacionalizmu, rasama, tradiciji, revoluciji, krvi, tlu, antisemitizmu itd. Zato je za tumaenje talijanskog faizma potrebno krenuti od njegove "prakse" i ocrtati elemente doktrine.

Talijanski faizam

Talijanski se faizam vezuje uz ime Benita Mussolinija, kao "pokret obnove" koji se temeljio na talijanskom nacionalsocijalizmu, legionarstvu i marksistikoj/socijalistikoj epizodi B. Mussolinija, s naelima voe, etike i akcije. Mussolini je od 1902. do 1914. bio aktivan u Socijalistikoj stranci (iz koje je kasnije iskljuen) i koketirao je sa sindikalistikom ideologijom Georgesa Sorela. Ve godine 1919. iz redova sindikalista i socijalista formirale su se intervencionistike grupe fasci. Sve ire djelovanje squadrista (mladih faista) i uspon sqadrisma postavili su Mussolinija na elo masovnog pokreta. Koncem 1919. fascie su imale oko devetsto lanova, a krajem 1921. broj im se poveao na oko dvjesto pedeset tisua. Godine 1921. je Mussolini osnovao stranku, partito Nazionale fascista, i objavio svoj novi program. Za to rano razdoblje faizma karakteristine su nasilne faistike akcije - faistiko nasilje protiv crvene opasnosti u Italiji. Teror je bio najei meu nacionalnostima u Trstu i Furlaniji. U tim se regijama socijalizam poistovjeivao sa slavenstvom, pa je faistiko nasilje imalo i rasistike konotacije. I slubena vlast se sve vie poistovjeivala s faistikim pokretom. Godine 1922. faistika stranka imala je vie lanova negoli ostale stranke zajedno. Vrhunac moi faistikog pokreta bio je pohod na Rim i imenovanje Mussolinija predsjednikom vlade. Godine 1922. Mussolini sastavlja kabinet "nacionalne koncentracije", preuzevi mjesto predsjednika i ministra unutranjih i - privremeno - vanjskih poslova. Nolte smatra da Italija u institucionalnom smislu 1925. ulazi u "faistiki totalitarizam" i da je "poetkom 1927. godine konstituirana 'faistika Italija'". Godine 1929/1933. je svjetska gospodarska kriza uzrokovala ulazak faistike Italije u kolonijalni rat u Etiopiji. Od godine 1935. razvija se totalitarna vlast i donose faistiki zakoni Zakoni o zatiti drave i Zakoni o ustavnoj reformi (parlament se pretvara u stranaku skuptinu a izvrna i zakonodavna vlast stapaju; veliko faistiko vijee pretvara se u najmonije dravno tijelo). Stvorena je korporativna faistika drava ili stranaka drava u kojoj voa nadzire radnitvo, vlast, najvitalnije interese. Stvoren je nacionalfaizam kao metoda "skupljanja nacije u snop energije", iji je cilj blagostanje naroda. Krajni uinak je totalitarna nacionalfaistika razvojna diktatura usmjerena prije svega na rat. Uinak sinteze razvojne diktature i rata bio je "kolonijalni pothvat u velikom stilu" (Nolte). Mussolini je 9. svibnja 1936. proglasio "pravno roenje imperije na sudbonosnim breuljcima Rima" (E. Nolte). Godina 1938. predstavlja poetak "faistike rasne politike", poetak antisemitizma, iako su sami utemeljitelji faizma i korporativizma potjecali iz idovskih redova. Nolte smatra da nacionalfaizam i antisemitizam nisu bili tako povezani kao u Njemakoj, primjerice. idovi u Italiji su bili mala i utjecajna

grupa, ali "nije dolo do pojave znaajnijeg antisemitizma": "Polazna toka rasne politike nije bila mrnja prema idovima nego strah od 'mijeanja rasa u Carstvu'." Mussolinijeva faistika drava donijela je "zabranu za sve slubenike ... da se ene strankinjama bilo koje rase". Teoretiari smatraju da se problem faistike doktrine moe bolje razumjeti iz faistikog aktivizma negoli iz smuene Mussolinijeve doktrine. "Najjau osobnu inicijativu", pie Nolte, "Mussolini nije razvio u teoriji faizma, ve u temeljnoj strukturi njegove prakse." Faizam je prije akcija negoli doktrina; taj aktivizam ili faistiku praksu izazvao je "revolucionarni nemir u poslijeratnom razdoblju u Italiji, boljevizam". Iz faistike prakse mogue je izvui neke prepoznatljive elemente krhke doktrine/ideologije: - naelo voe; - nacionalizam; - korporativizam; - totalitarna drava; - populizam (narod shvaen kao masa); - protuliberalizam; - protusocijalizam; - proturevolucija; - diktatura; - masovna promidba.

Nacionalsocijalizam Nolte smatra da je nacionalsocijalizam zacijelo "blii Francuskoj akciji nego faizmu, vjerojatno zbog prenaglaenih naturalistikih elemenata". Faizam je bio graanski otpor protiv mogue proleterske revolucije u Italiji, a nacionalsocijalizam reakcija na "izgubljeni rat", Versailles, propast carstva i weimarski parlamentarnodemokratski sustav, gospodarsku krizu u Njemakoj. Odluujua razlika izmeu faizma i nacionalsocijalizma, dri Nolte, "poiva upravo u tome to je nacionalsocijalizam na umjetan nain morao odravati i pojaavati socijalni aspekt koji je u faizmu ve postojao zahvaljujui okolnostima".

Godine 1919. u Mnchenu je utemeljena Njemaka radnika stranka, malograanska ultranacionalistika grupacija, koja godinu dana poslije (1920) prerasta u NSDAP (Nacionalsocijalistiku njemaku radniku stranku) s ekstremno nacionalistikim i rasistikim programom radi stvaranja Velike Njemake. Godine 1921. Hitler postaje vodea figura NSDAP-a, tonije njen predsjednik s velikim ovlastima, pobijedivi u borbi s Antunom Drexlerom "zahvaljujui superiornom talentu javnog govornika" (1). Godine 1922. Hitler odreuje NSDAP kao stranku akcije i radikalni narodni pokret. Godine 1923. propada Hitlerov pokuaj pua; osuen je na pet godina zatvora, gdje 1924. pie Mein Kampf, bibliju nacizma. Godine 1924. za urednika stranakog lista Voelkischer Beobachter Hitler imenovao Alfreda Rosenberga, radikala iz bavarskog populistikog bloka. Iste godine Hitler je uspostavio apsolutni nadzor nad strankom, pokretom, i odluuje prihvatiti "parlamentarnu taktiku", a 1925. kree u obnovu stranke pozivajui stare lanove na ponovno ukljuivanje u stranaki rad i to radi "oivljavanja naeg pokreta". Od 1925.-1929. NSDAP provodi novu kadrovsku politiku. Novae se kadrovi iz narodnjakog pokreta. Godine 1928. stranka/pokret se reginalizira. Imenuju se regionalni stranaki lideri, Gauleiteri. Hitler postaje apsolutni autoritet - voa - Fuehrer. Od 1928.-1933. nacionalsocijalizam postaje snani masovni pokret kojim upravlja moni promidbeni aparat J. Goebbelsa. NSDAP na parlamentarnim izborima uputa se u borbu za vlast. Hitler postaje kancelar a vicekancelar Franz von Papen. Nacionalsocijalisti smatraju da je 1933. pobijedila nacionalsocijalistika revolucija. Te je godine krupni kapital doveo Hitlera na vlast. 31. sijenja 1933. se Hitler kao kancelar obratio apelom njemakom narodu. Optuivi za namjeteni pale Reicgstaga oporbu, ukinuo je graanske slobode, uveo krvavi teror i koncentracijske logore i itavu Njemaku pretvorio u totalitarnu policijsku dravu. Dana 28. veljae 1933. donesen je Dekret o zatiti naroda i drave. NSDAP preuzima stranaki politiki monopol i otvara put totalitarnoj dravi. Stranka dominira nad dravom. Donosi se i Ustav Treeg Reicha: Hitlerova personalna diktatura. Hitler je po Ustavu: voa, stranke, drave, Reicha, kancelar i predsjednik vlade. Ustav je omoguio "koncentraciju totalne moi" uz potporu policijske SS drave odnosno SS stranake policijske elite (H. Himmler) i tajne policije (Gestapo). Jednom rijeju, uspostavljena je totlitarna diktatura. Sredstva totalitarnog poretka su: 1. jednostranaka drava, 2. policijska drava, 3. promidbeni aparat, 4. centalizirano upravljeno gospodarstvo. (2) Nacionalsocijalizam je imao problema s doktrinom iako se Hitler svim silama trudio uobliiti je u Mein Kampfu. No to je sustav eklektikih ideja, posuenih iz nauka o rasama jednog Gobineaua, Rosenberga, njemakih starih nacionalista, teoretiara krvi i tla, te heterogenog skupa protudemokratskih i konzervativnih ideja nastalih od 1918.-1933., poznatijih

kao

"konzervativna

revolucija".

Nacionalsocijalizam

se

moe

razumjeti

kao

ultrakonzervativizam biologistike mitologistike, naturalistike provenijencije. Izvan Hitlerove nacionalsocijalistike prakse, smatra Nolte, nema nikakva drugog "uenja". Elementi toga "uenja" su: - narod - kao zajednica bliskoga krvnog srodstva; - krv - naturalistika i bioloka komponenta vezivanja jednog naroda u organsku cjelinu; - zajednica - kao organska povezanost naroda u cjelinu; - mit o neprijatelju - neprijatelj kao olienje zla; - rasa - rase su meusobno nejednake. Bjelaka rasa ima mo. Via rasa su Arijevci "ljudi dugoljaste lubanje, plemeniti, motor moderne civilizacije"; - nacija - sudbinski i prirodno, politiki povezan narod; - voa - ovjek koji usmjerava sve energije mase; - masa - narod pretvoren u masu pod hipnozom totalne promidbe; - totalna drava - drava koja je ukinula razliku izmeu privatnog i javnog; - rat, vjeni rat - "zadobivanje i potvrivanje bezuvjetnog suvereniteta za njemaku rasnu dravu u vjenom ratu"; - ideologija "grenog jarca" - za ivotne probleme uvijek je netko kriv - taj netko je rtva ili "objekt agresije"; - antisemitizam - ideologija i akcija unitenja jednog naroda. Nacionalsocijalizam kao pokret, poredak i eklektika a nipoto autentina politika doktrina/ideologija slomljen je saveznikom pobjedom 1945. godine. Nakon rata, meutim, nacionalsocijalizam i faizam su oivjeli u obliku neonacizma i neofaizma. Neonacizam/neofaizam (1945-) Koliko i po emu se neofaizam i neonacizam razlikuju od svojih povijesnih uzora? Prije svega, oni ni u jednoj zemlji suvremenog svijeta nisu osvojili vlast. Nose ih pojedine stranke i pokreti, koji dodue jesu marginalni, ali ne i bezopasni. Zadravajui neke ideologijske elemente starih povijesnih oblika, pokuavajui se prilagoditi novom vremenu i iz njegove frustrirajue utrobe vaditi nove ideologijske elemente. O neonacizmu i neofaizmu se govori kao o desnom ekstremizmu ili desnom radikalizmu, kako u njemakoj, tako i britanskoj, te francuskoj novijoj politolokoj literaturi. (3)

U Zapadnoj Europi obiljeavaju ih male zatvorene skupine iskljuivih ideologija. Temelje se na modelu zatvorenosti, predrasuda, frustracija, iracionalizma. Plod su autoritarne ope i politike socijalizacije, nedemokratske politike klime i radikalne politike kulture. U pravilu okupljaju frustrirane drutvene slojeve, a kao takve temelje se na: 1. svijesti o elitistikom poslanju; 2. odbacivanju predstavnikog sustava; 3. neprihvaanju pluralistikog industrijskog drutva; 4. odbacivanju individualizma; 5. iracionalnom politikom djelovanju; 6. netoleranciji u pitanjima javnog morala; 7. nacionalizmu i autarkizmu; 8. etnocentrizmu. (4) Tim elementima valja pridodati rasnu diskriminaciju. Neonacistike, neofaistike skupine bore se protiv viekulturnog drutva, rasnog mijeanja i ouvanja vlastite nacije. Militantne su, a neke imaju poluvojnike formacije. Tvore

ih srednji i donji, frustrirani ili socijalnom krizom pogoeni drutveni slojevi. Najradikalnije se zabranjuju. One koje prihvaaju parlamentarizam na izborima dobivaju ispod jedan do sedam posto, a u rijetkim sluajevima 10 posto, a danas se istiu u irenju ksenofobije, rasizma i antisemitizma. BILJEKE: 1. Vidi: Documents on Nazism 1919-1945, ur. Jeremy Nookes i Georgey Pridham, Janathan Cape, London, 1974, str. 45. 2. Usp. Gesellschaft-Staat-Politik, Bad Homburg, Verlag Gehlen, 1979. str. 70. 3. Vidi: Pipers Worterbuch zur Politik, Piper Verlag, Munchen - Zurich, 1983., str. 367. 4. Isto, str. 239.

1.1.5. Nova desnica

Nova desnica se otvoreno distancira od nacizma i nastoji na potpuno novoj, neovisnoj poziciji unutar desnog ideologijskog kruga. Da bismo uoili koje su to slinosti i razlike i o kakvom je distanciranju rije, saeto emo razmotriti pojam i razvoj nove desnice.

Nakon Drugog svjetskog rata do sredine ezdesetih godina zapadna drutva prola su kroz relativno mirno razdoblje razvoja i rasta. Drugi val, s osnovnom tendencijom rasta, doveo je do drutva i drave blagostanja i relativno stabilnih institucija. Pod utjecajem takve stabilnosti nastale su socioloke teorije funkcionalistike provenijencije, iji su teoretiari, kako istie T. Bottomore, istaknuli stabilnost kao osnovnu vrijednost. Stabilnost drutvenog sustava bila je, naime, poljuljana studentskim i omladinskim pokretima iz doba osporavanja, koji su se na

razliitim razinama i s razliitim zahtjevima borili protiv autoritarnog ustrojstva drutva. Antiratni marevi, pobune studenata na europskim sveuilitima, zahtjevi za demokratskim ustrojstvom ivota, osporavanje i ljuljanje autoriteta, pojava nove ljevice, posebice njezinog radikalnog krila iz redova predstavnika kritike teorije drutva, uvelike su doveli u pitanje tradicionalne vrijednosti i obrasce ponaanja. Logian je odgovor bio intelektualni odgovor s desna, koji je trebao zatititi tradicionalni oblik miljenja i djelovanja. Tako je roena nova desnica, kao intelektualna reakcija na pojavu nove ljevice. Radilo se, zapravo, o sukobu ideologije osporavanja autoriteta i tradicionalnog miljenja/djelovanja i njihove obrane problematizacijom tradicionalnih vrijednosti i uspostavljanjem kulturne hegemonije intelektualaca kulturnog rata. U saetom lanku Alaina de Benoista, (1) vodeeg francuskog novodesniara, podastire se odreenje pojma nove desnice. Na poetku lanka autor skree pozornost da se ne radi o "misaonom smjeru" (Denkrichtung), nego, dakako, o jednoj poziciji. Nova desnica djeluje na kulturnoj okosnici. U tom smislu predstavlja mreu saveza kulturnih udruenja intelektualaca u Francuskoj, Njemakoj, Velikoj Britaniji, Italiji, itd. Na neki nain nova desnica je novi kulturni pokret retrogradne provenijencije, koji izravno nije zaokupljen politikom moi. Ona je zaokupljena prije svega kulturnom moi, osvajanjem kulturnih institucija. Benoist smatra da su za razumijevanje nove desnice bitne etiri teme: 1. tijesni odnosi izmeu politike i kulturne moi, 2. ukorijenjenost u ljudskoj okolini, 3. novi koncepta ovjeka, i 4. ukidanje teze o kraju povijesti. Glede prve teme o odnosima politike i kulturne moi, autor dri da pokraj politike stoji i kulturna ili metapolitika mo. (2) To, pak, znai da nova desnica izravno ne smjera osvajanju

politike moi, to se u znatnoj mjeri pripisuje ljevici. U interpretaciji metapolitike pozicije nove desnice Benoist se oslanja na teoriju Antonia Gramschia, tj. na njegovo razlikovanje "kulturnog" i "politikog". Politiko se odnosi na dravu i njezine institucije, ili dravni aparat, koji ukljuuje kulturu, ideje, norme, tradicije... Mo se ne oituje samo kroz politiku sferu, nego i kroz kulturu u obliku kulturne hegemonije. Subjekti te hegemonije su organski intelektualci, koji vode kulturni rat. Ta se pozicija nazivlje desnim gramsizmom. Druga tema nove desnice je ovjekova ukorijenjenost, prije svega, u kulturi, jer je kultura njegova druga, artificijelna sredina, preraena ili obraena, kako to misli konzervativni antropolog Arnold Gehlen. Prema Benoistu, ovjek je "batinik jednog naroda, obitelji, kulture". Njegov osobni identitet je neposredno njegov kolektivni identitet. Pod ukorijenjenou Benoist razumije "borbu protiv integracije svake osobite kulture u "amerikansku sferu", koja se iskazuje u gubitku identiteta. U tom pogledu nova desnica vodi kulturni rat protiv amerikanizacije i amerikog naina ivota. Amerikanizam (3) pojedinane kulturne identitete apsorbira i svodi na skup prepoznatljivih i dominantnih simbola, koji moraju izraavati egalitaristiki koncept kulture. Borba protiv amerikanizma znai pokuaj ouvanja osobnosti, ali i pravo na razliku/nejednakost. To je jedna od sredinjih teza nove desnice: razlika se shvaa kao nuna nejednakost, kao sloboda, a jednakost kao identinost, totalitarizam. Ukorijenjenost je utemeljena u "obrazovanju osobnosti naroda". Nova desnica podupire "stvar naroda" i bori se za njegov identitet protiv stranog kulturnog imperijalizma. U treoj, eminentno biologijsko-antropologijskoj temi nove desnice o "novom konceptu ovjeka", Benoist najprije ocrtava razvoj "znanosti o ivotu" (Lebenswissenschaften), a zatim govori o slinostima izmeu ovjekovog i ivotinjskog svijeta. To su: drutvenost, hijerarhija, drutvena organizacija, agresija. U razmatranju razlike izmeu ovjeka i ivotinje (4) relevantna je kategorija ponaanja. Benoist se posebice oslanja na Konrada Lorenza i Arnolda Gehlena, njemakog filozofskog antropologa i sociologa. Podsjetimo ukratko na njegovu koncepciju ovjeka i razlike spram ivotinje. Gehlen polazi od nekoliko odreenja ovjeka. ovjek je otvoreno, nespecijalizirano bie, bie kulture i tehnike. Njegova otvorenost prema svijetu predstavlja nevezanost za okolni svijet, nedostatak prirodne sposobnosti za ivot te odsustvo ivotinjske prilagodljivosti na okolinu. Ona se pripisuje samo ovjeku, jer je ivotinja prikopana za okolni svijet. Otvorenost prema svijetu vezuje se za nespecijaliziranost, to znai da ovjekovi organi, za razlku od ivotinjskih, nisu specijalizirani. Po svojem ustrojstvu, ovjek

je bie nedostatka; on te nedostatke mora djelatno preraditi kako bi opstao kao ivo bie. Djelatna prerada okolnog svijeta nazivlje se kultura, pa iz toga proizlazi da je ovjek bie kulture, koja nije nita drugo nego preraena prva priroda ili artificijelna sredina. Artificijelna sredina iskljuivo je ljudska, jer se temelji na simbolu. ovjek jedini ima sposobnost simbolikog predoivanja. On ima sposobnost komuniciranja posredovanog jezikom, koje mu omoguuje orijentaciju u svijetu. Iz ovoga kratkog prikaza moe se zakljuiti da je u kontekstu kulturne paradigme nove desnice Gehlenova interpretacija ovjeka kao bia kulture relevantna. Nova desnica akceptira Gehlenovu koncepciju ovjeka kao bia kulture, jer joj ona omoguuje odgovoriti na pitanje o razlikama izmeu ovjeka i ivotinje. osnovna razlika lei u tome to je od svih bia ovjek jedino koje je djelovanjem u mogunosti stvarati artificijelnu okolinu, drugu sredinu, tj. biti kulturno bie. etvrta tema nove desnice je povijesnost (Geschichtlichkeit) ovjeka. (5) U tom sklopu nova desnica nastoji oko razlikovanja mita i kraja povijesti. Teza o kraju povijesti nazona je i kod Arnolda Gehlena, u smislu iscrpljenosti energije djelovanja i kraja svakog dogaanja. Benoist, prije svega, misli na dva koncepta u razumijevanju povijesnosti: "Oba vide povijesni razvoj kao slijed momenata, u kojem je svaki moment prolosti i budunosti ogranien na jednoj i na drugoj strani." (6) Prvi koncept dogaaje u prolosti promatra cikliki, a drugi pravocrtno. Benoist priznaje da se nova desnica javila zbog potiskivanja viegodinjeg monopola ljevice na "podruju miljenja". Pripadnici nove desnice sebe nazivaju revolucionarnim konzervativcima. Alternativni mogui naziv za novu desnicu je dinamiki konzervativizam. Nova se desnica predstavlja kao alternativu i kapitalizma i socijalizma. Ona inzistira na "treem putu" izmeu kapitalizma i komunizma. Primjerice, njemaka nova desnica promie "biohumanizam", logiki empirizam, biologijsku sliku ovjeka, europski socijalizam i etnopluralizam. Etnopluralizam je temelj razumijevanja treeg puta ili koncepcije Velike Europe. Prema postavkama etnopluralizma, subjekt povijesti su narodi, rase, a ne klase. Relevantnu ulogu imaju naela nacionalnog teritorijaliteta, vrijednosti kulturnog identiteta, etnokulturalnih vrijednosti pluralizma, naroda kao organske cjeline, negiranje ovjeka kao pojedinca, njegove identifikacije s narodom ili rasom. Etnopluralizam je narodnjaka koncepcija, u uskoj vezi s oslobodilakim nacionalizmom, nacionalno revolucionarnom borbom za slobodu, protiv utjecaja strane dominacije. To je borba za nacionalni i kulturni identitet u kojoj znaajnu ulogu imaju intelektualci, kao predstavnici nove kulturne hegemonije i subjekti ustanovljenja novog drutva, tj. Velike Europe, na elu s Francuskom i Njemakom.

S druge strane, amerika nova desnica ima drugaije teme i vrijednosti koje se tiu obitelji, morala, politike i amerikanizma. Ona tei velikoj moralnoj obnovi i snaenju tipinih amerikih vrijednosti. (7)

BILJEKE (1) Alain de Benoist, "Was ist Neue Rechte?", Junges Forum, 1-2/1984., str. 5-14. (2) Pojam "metapolitika" nije nov. U vezi je s politikom teorijom prof. A. Gregora u njegovoj knjizi Metapolitika. Njegovo drugo znaenje tie se oblika djelovanja. Jacques Marlaud: Die Eroberung kultureller Macht. Gramscis Theorie der Metapolitik und ihre Anwendung durch die Neue Rechte. Junges Forum 1-2/1984, str. 15. Metapolitika je samo drugi oblik moi. (3) O amerikanizmu u posve negativnom znaenju vidjeti kod Knuta Hamsuna: Pod zaraslim stazama, Zagreb, SNL, 1986, str. 191-211. (4) O shemi stupnjeva psihofizikog bitka u Maxa Schellera vidi u: Poloaj ovjek u kozmosu, Sarajevo, Veselin Maslea, 1960. (5) Benoist, str. 12. (6) Isto, str. 12. (7) Izvor: Anelko Milardovi, Nova desnica, Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb, 1990.

1.1.6. Socijaldemokracija

Socijaldemokracija je pojam kojim se izraava politika pozicija, doktrina i ideologija stranaka orijentiranih na socijalizam i demokraciju. Izraz socijaldemokracija, socijalna demokracija, datira iz vremena utemeljenja stranaka koje su se zalagale za produbljivanje politike demokracije i socijalnih sadraja i pitanja demokracije. U povijesnom smislu socijalnim

demokratima ili socijaldemokratima u Njemakoj su se (od 1848.) nazivali pripadnici Opeg njemakog radnikog bratstva (Allgemeinen Deutschen Arbeitverbruderung). lanovi bratstva nastojali su na "socijalnim i politikim reformama na temelju demokracije". (1) U odnosu na komunistike stranke i pokrete revolucionarnoga programa, socijalna demokracija ili socijaldemokracija temelji se na reformizmu. Reformizam kao metoda politikoga djelovanja sinonim je za socijaldemokraciju, i naznauje razliku i otklon od revolucionarnog i nasiljem proetog marksizma i boljevizma. Reformizam nije bio samo oznaka njemake socijaldemokracije, nego i ostalih europskih socijaldemokratskih stranaka i pokreta koji su promicali ideju socijalizma, demokracije i ostvarivanja politikih ciljeva ne revolucijom, nego reformama. Te reformistike tendencije izraene su u revizionizmu (Njemaka), austromarksizmu (Austrija), fabijanskom socijalizmu (Velika Britanija). Revolucionarno marksistiko i boljeviko krilo optuivalo je socijaldemokrate za otvoreno pristajanje uz interese vladajuih drutvenih slojeva zbog toga to su u parlamentima glasali za ratne kredite i zato to su u odsudnom trenutku branili interes domovine, nacije. Zastupnik socijaldemokratske frakcije u njemakom Reichstagu Haase je tom prigodom izjavio: "U satima smo opasnosti kad domovinu ne moemo ostaviti na cjedilu." Takvom stavu njemakih socijaldemokrata suprotstavili su se lijevoradikalni revolucionari s Rosom Luxemburg na elu. Socijaldemokracija je svakako europski pokret, organizacija, politika doktrina, ideologija. Njezina povijest see jo u vrijeme graanskih revolucija. S obzirom na pojedinane povijesti europske socijaldemokracije, kao primjer povijesti socijaldemokracije uzet emo njemaku. Socijaldemokracija u Njemakoj Razdoblje od 1848. do 1914. Njemaka socijaldemokracija ima dugu tradiciju i povijest. Godine 1948. utemeljena je "Radnika bratovtina", a 23. svibnja 1863. u Leipzigu Opa njemaka radnika udruga (ADAV) s Ferdinandom Lassalleom na elu. W. Libknecht i August Bebel s grupom graanskih demokrata 1866. utemeljili su Sasku narodnu stranku, a godine 1869. osnovana je Socijaldemokratska radnika stranka (SDAP) u Eisenachu. Godine 1875. u Gothi su se lasallovci i eisenachera ujedinili u Socijalistiku radniku stranku Njemake. Godinu poslije, 1876., tiskan je prvi broj socijaldemokratskog Vorwaertsa. Na izborima za njemaki Reichstag,

30. srpnja 1878., socijaldemokrati su dobili 9 mandata. Bilo je to doba uspona socijaldemokrata. Uslijedio je 1878. poznati Bismarkov Zakon o socijalistima. Socijademokrati su se tada kolebali izmeu radikalne teorije i reformistike prakse. Na Erfurtskom kongresu 1891. stranka je preimenovana u Socijaldemokratsku stranku Njemake. Potkraj stoljea uslijedila je ozbiljna revizija Marxove revolucionarne doktrine. Godine 1899. Eduard Bernstein objelodanio je knjigu Pretpostavke socijalizma i zadaci socijaldemokracije (Voraussetzungen des Sozialismus und die aufgaben der "Sozialdemokratie"). Revizija se kretala prema koncepciji demokratskog socijalizma i reformizma. Na stranakom kongresu u Dresdenu od 13. do 20. rujna 1903. osuen je Bernsteinov revizionizam. Na izborima za njemaki Reichstag 12. sijenja 1912. SPD je dobila 34,8% glasova ili 4,25 milijuna glasova. Po izbijanju Prvog svjetskog rata socijaldemokrati su se podijelili na one koji su branili interese nacije i one koji su se zalagali za revoluciju. U njemakom je Reichstagu frakcija socijaldemokrata 3. kolovoza 1914. glasala za ratne krediti. Takav stav nije ostao bez odjeka. Uzrokovao je razdor u krilu socijaldemokracije, podjelu na reformistiko i revolucionarno komunistiko krilo.

Razdoblje od 1914. do 1945. Proces cijepanja donio je nastanak nekoliko frakcija. Najprije je 24. oujka 1916. utemeljena Socijaldemokratska radna zajednica, a zatim, u travnja 1917. u Gothi Neovisna socijaldemokratska stranka Njemake (USPD), prokomunistikog usmjerenja. Tako su se iskristalizirale reformistike i prokomunistike socijaldemokratske stranke i grupe, koje su nosile dva posve razliita koncepta politikog djelovanja. Godina 1918. bila je znaajna za daljnji razvoj njemakoga drutva. Njemaka je u ratu poraena i nametnut joj je besramni Versailleski mir, koji je osjeala kao teak nacionalni poraz ili povredu nacionalnog ponosa. Te 1918. bile su aktualne dvije politike i ideoloke koncepcije. Konzervativna, koja je teila uvanju Reicha i revolucionarna, prokomunistika koja je stanje drutvenog provizorija nastojala iskoristiti za revolucionarne komunistike ciljeve. Dana 15. sijenja 1919. voe revolucionarnih komunista Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht bili su pogubljeni. etiri dana kasnije odrani su izbori za nacionalnu skuptinu, na kojima je SPD dobila 37,9% (reformisti) a USPD 7,6% (komunisti). Zatim je 11. veljae 1919. socijaldemokrat Friedrich Ebert izabran za predsjednika Reicha, a 13. veljae 1919. Scheidemann sastavlja prvu weimarsku koalicijsku vladu u koju ulaze predstavnici SPD-a, DPP-a i Centra. Na izborima odranim 6. lipnja 1920. socijaldemokrati su dobili 21,6%

glasova a prokomunistika USPD 18% glasova. Bio je to znaajan pad SPD-a u odnosu na prethodne izbore i poveanje broja glasova USPD od 7,6% na 18%. USPD je na izvanrednom kongresu u Halleu (12-17. listopada 1920.) prihvatila 21 uvjet pristupanja Komunistikoj internacionali. To je vodilo cijepanju unutar USPD, tako da se jedno lijevoradikalno krilo udruilo s komunistikim strankama Njemake. Od 18.-24. rujna 1921. je SPD na kongresu u Goerlitzu usvojio novi stranaki program, u kojemu se stranka odredila kao stranka radnog naroda, koja se zalae za demokraciju i demokratsku republiku, za razliku od komunistikog programa USPD-a iz 1919. u kojem se govori o "desnim socijalistima", zalae za diktaturu proletarijata i sustav sovjeta te revolucionarnu metodu osvajanja vlasti. Potkraj rujna 1922. ostaci USPD-a, koji se nisu priklonili revolucionarnoj struji, ujedinili su se s SDP, a tri godine kasnije, 1925., na kongresu u Heidelbergu usvojen je novi program Socijaldemokratske stranke Njemake, u kojemu se uz ostalo prihvaa demokratska republika kao "temelj osloboenja radnike klase i ozbiljenja socijalizma". Jaanju nacionalsocijalizma socijaldemokracija se nastojala organizirano suprotstaviti. Tako je 22. prosinca 1931. utemeljena "Eisenerska fronta" protiv faistike opasnosti. Godine 1933. Hitler je postao kancelarom. Ustavno je uvedena totalitarna i personalna nacionalsocijalistika diktatura i politiki monopol NSDAP-a, a 22. lipnja 1933. je SPD zabranjena. Godinu poslije njezini su se lanovi i vodstvo oglasili Prakim manifestom naslovljenim "Borba i ciljevi revolucionarnog socijalizma", u kojem se naglauje borba protiv faizma i stranka odreuje kao stranka revolucionarnoga socijalizma. Od 1933.-1945. prekinuto je normalno politiko djelovanje socijaldemokracije. Razdoblje od 1945. Odstupanja od revolucionarnoga i pribliavanje programu demokratskoga socijalizma razvidno je u "Smjernicama za njemaki Ustav" iz 1945. Rije je o Smjernicama njemakih socijaldemokrata donesenim u Londonu, u kojima se polazi od zatite slobode i dostojanstva osobe. Socijalni se poredak zamilja kao poredak socijalne jednakosti, humanizma i slobode. Naglaava se politika i socijalna demokracija, suodluivanje i suodgovornost graana, a o Njemakoj se govori kao o republici politike i socijalne demokracije, u kojoj vrijedi vladavina prava, ljudska prava itd. Od 1914. do 1945. njemaka socijaldemokracija, njeno reformistiko krilo, postupno se udaljavala od doktrine revolucionarnog marksizma prema demokratskom socijalizmu. U Smjernicama nije vie bilo nikakove revolucionarne retorike u odnosu na Praki manifest. Istu poziciju na tragu doktrine demokratskoga socijalizma nalazimo u tekstu Kurta Schumachera to hoe socijaldemokrati? (1945.), gdje autor govori o socijalizmu koji mora

imati "demokratsku legitimaciju". Na drugome mjestu, u tekstu Razgranienje od komunista (sijeanj 1946.), Schumaher kae da je njemakim socijaldemokratima stran autoritarni i omasovljeni socijalizam. Otvoreno razgranienje socijaldemokrata od komunista, prijelaz od revolucionarnoga u demokratski socijalizam njemake socijaldemokracije razvidno je i u Duerkhemerovskim tokama SPD-a iz 1949. u kojima se polazi od demokracije na temeljima socijalne jednakosti. U Frankfurtu je 3. srpnja 1951. ponovno utemeljena Socijalistika internacionala. U dokumentu Ciljevi i zadaci demokratskog socijalizma (1951) izvedena je kritika komunizma i jednostranake diktature i istaknuta doktrina demokratskog socijalizma. Ciljevi demokratskog socijalizma su drutvena jednakopravnost, blagostanje, svjetski mir, socijalna sigurnost, demokracija protiv svakog oblika totalitarizma. Istaknute su bitne toke i odrednice socijaldemokratske politike: demokratska sredstva u politici; socijalizam uvjetovan slobodom; ostvarenje socijalizma kroz demokraciju; demokracija kao vladavina naroda to podrazumijeva zatitu osobnih sloboda od dravne samovolje; politika prava; izbori i politika reprezentacija naroda, jednakost pred zakonom, pravo na kulturnu autonomiju, neovisno sudstvo itd. Veina socijaldemokratskih stranaka u Europi i svijetu prihvatila je doktrinu demokratskoga socijalizma ili bar temeljne vrijednosti te doktrine. Njemaka socijaldemokracija je na kongresu u Bad Godesbergu 13-15. studenoga 1959. prihvatila program koji se temeljio na doktrini demokratskoga socijalizma. Prihvaanjem doktrine demokratskog socijalizma u Njemakoj i ostalim europskim zemljama socijaldemokracija je definitivno odbacila revolucionarni marksistiki program. Program demokratskog socijalizma njemaka je socijaldemokracija potvrdila u dokumentu Ciljevi demokratskog socijalizma (Gospodarsko politike smjernice za 1975-1985.) u kojima se ponovno naglaavaju temeljne vrijednosti doktrine demokratskog socijalizma: sloboda, jednakopravnost, solidarnost. U razdoblju od 1949. do 1983. socijaldemokracija je u Njemakoj na izborima imala tendenciju rasta. U veini europskih zemalja, posebice u Austriji i vedskoj, socijaldemokracija igra znaajnu ulogu u politikim sustavima tih zemalja. Socijaldemokracija kao doktrina/ideologija Socijaldemokracija u svojoj povijesti nije imala jedinstvenu doktrinu ili ideologiju, a razliiti su teoretiari i ideolozi zastupali razliite koncepcije socijalizma i metode dolaska do tog cilja: od revolucionarnih, do reformistikih i demokratskih metoda. Ferdinand Lassalle (1825 - 1864) je zastupao dravni socijalizam. Drava, dri Lassalle, mora zajamiti radnike udruge tj. pruiti im sve uvjete kako bi se udruge mogle odravati.

Zastupao je tezu da se radnike udruge trebaju udruiti u samostalnu politiku stranku na temelju opeg, jednakog i neposrednog prava glasa. Radniki stale po njemu svoje interese mora zastupati u njemakom parlamentu, gdje svoje interese mogu zadovoljavati na miran i politiki nain. Ozbiljenje radnikog stalekog interesa mogue je legalnim i miroljubivim sredstvima politike borbe. (3) Eduard Bernstein (1850-1932) smatra se zaetnikom revizionizma tj. zahtjeva za prevrednovanjem marksistike, napose izvorne Marxove i Engelsove doktrine. Revizija doktrine znaila je i posve novo shvaanje politikoga djelovanja, tj. promjenu metode djelovanja. Umjesto revolucije revizionizam je zagovarao reformizam. Bernstein je autor svojevrsne "biblije revizionizma", djela Pretpostavke socijalizma i zadaci socijaldemokracije (1899.). (Iako se Bernsteinu pripisuju zasluge za revizionizam, smatra se da je znatan doprinos na tomu polju imao i Alfred Nossig - Revizija socijalizma.) Bernstein je 1909. odrao predavanje "Revizionizam i socijaldemokracija" u kojemu je rekao: "Revizionizam koji u osnovi ima smisla samo za teorijska pitanja, znai preveden na politiki jezik: reformizam, politiku sistemskog reformskog rada, nasuprot politici kojoj pred oima lebdi revolucionarna katastrofa kao stadij kretanja koji je eljan i spoznat kao neminovan." (4) Bernstein smatra demokraciju relevantnim okvirom ostvarivanja interesa radnikoga drutvenoga sloja. Smatra da je parlamentarno izborno pravo mogunost i sredstvo ostvarivanja zahtjeva radnikoga sloja. Bernstein se ne oslanja samo na parlamentarne nego i na brojne metode izvanparlamentarne borbe radnikoga sloja. Smatrao je da socijalna demokracija tei drutvenoj promjeni posredstvom "demokratske i gospodarske reforme". Govorei o demokraciji, Bernstein smatra da je ona "ujedno sredstvo i svrha. Ona je sredstvo za izborenje socijalizma, i ona je oblik ostvarenja socijalizma". (5) Smatra da bez demokratskih ustanova ne bi bilo socijalne demokracije, a to se tie teze o ukidanju nacija, Bernstein kae: "Potpuno ukidanje nacija nije lijep san i svakako ga ne treba oekivati u ljudskoj budunosti." (6) Karl Kautsky (1854-1938) smatra se jednom od najutjecajnijih figura njemake i europske socijaldemokracije. est desetljea je djelovao kao ideolog SPD-a; za njega se govorilo da je bio "ortodoksni marksist" ali da je kasnije evoluirao na pozicije "renegatstva", raskinuvi veze s marksistikom i revolucionarnom prolou. Kad je rije o demokraciji i socijalizmu, Kautsky dri da su oboje sredstvo za isti cilj: "Demokracija i socijalizam ne razlikuju se dakle u tome to je ona sredstvo, a on svrha. Oboje su sredstvo za isti cilj." (7) Demokracija je po njemu "mirna metoda klasne borbe" koja se koristi parlamentarizmom, trajkovima, demonstracijama, tiskom i slinim metodama pritiska, ali i reformama. Kautsky naglaava razliku izmeu reforme i revolucije: "Razdvajala ih je injenica da je politiku vlast osvojila jedna nova klasa. U tome je

bitna razlika izmeu revolucije i reforme." (8) Onaj tko odbija logiku i sredstva politike revolucije i zalae se za mirni preobraaj, taj je "socijalni reformator". Revizionizam i reformizam kao politiki aspekt revizionizma nisu bile njemake posebnosti. Prevladavale su i u drugim europskim socijaldemokratskim strankama. Ideju odbacivanja revolucionarnog nasilja u Francuskoj je zastupao, na primjer, Jean Jaures, koji je drao da je radniki drutveni sloj usmjeren na "zakonito osvajanje vlasti". Jaures odbacuje "klasnu diktaturu" i "revoluciju": "Danas socijalistiki proletarijat priprema svoju revoluciju sasvim otvoreno na irokom podruju demokratske zakonitosti i opeg prava, iri je i organizira je." (9) U krilu austrijske socijaldemokracije se istie tzv. austromarksizam. M. Adler (18731937) govori o graanskoj demokraciji kao sastavnici ili sastavnom putu socijalne demokracije: "Ideju demokracije vie ne ini graanska ravnopravnost nego tek socijalna" (10) Doktrine razliitih socijaldemokratskih teoretiara, meu kojima su neki poput Bernsteina i moda Kautskoga, utjecale su na suvremenu politiku doktrinu i ideologiju socijaldemokracije tj. demokratski socijalizam, koji je, kao to smo vidjeli, postao sastavnicom Socijalistike internacionale (1951.). Demokratski socijalizam usmjeren je protiv diktatorskog i totalitarnog socijalizma. Temelji se na slobodi, jednakopravnosti i solidarnosti. Sloboda podrazumijeva slobodu osobe, samoodreenje i samoodgovornost. Sloboda obvezuje. Jednakopravnost meu ostalim podrazumijeva otklanjanje privilegija i stvaranje uvjeta za jednake ivotne prilike. Solidarnost je shvaena kao sastavnica egzistencije ovjeka i temelj unutranjeg ozbiljenja slobode, te kao temelj zajednice utemeljene na etikom razumijevanju zajednice. Politika koja se temelji na demokratskom socijalizmu znai demokratski dravni poredak, zatitu od svakog oblika diktature, razumijevanje demokracije kao opeg ivotnog poretka, demokratsku kontrolu gospodarstva i svih sfera ivota, uklanjanje povlastica u obrazovanju, promicanje vieduhovnosti i pluralnosti u svim sferama drutvenog ivota, tenja prema pravnom meunarodnom poretku i solidarna pomo zemljama u razvoju. (11) Demokratski socijalizam shvaa se kao konstruktivni reformizam, koji odbacuje nasilje i revoluciju. On predstavlja konani raskid s revolucionarnim marksizmom. Demokratski socijalizam akceptira viestranaje i parlamentarizam. Odbacuje tezu o "klasnom karakteru" socijaldemokratskih stranaka, odreujui ih kao "narodne stranke" (Volkspartei). to se vlasnikih odnosa tie, doktrina polazi od toga da se ciljevi mogu postii i tako da se ne dira struktura vlasnikih odnosa. Demokratski socijalizam unutar viestranakog sustava pojavljuje se kao konkurirajua i legitimna politika doktrina i ideologija zapadnoga svijeta. Budui da je privatio parlamentarna pravila igre, demokratski socijalizam je politika doktrina i ideologija

koja se u ostvarenju socijalnih ciljeva natjee s konzervativizmom, kranskom demokracijom, liberalizmom i drugim doktrinama i ideologijama (12). BILJEKE (1) Izvor: Lexikon des Sozialismus. Herausgegeben von Thomas Meyer et. al., Koeln, Bund Verlag, 1986. (2) Izvor: Susanne Miller/Heinrich Potthoff, Kleine Geschichte der SPD. Darstellung und Dokumentation 1848-1983. Bonn, Verlag Neue Gesellachaft, 1983. (3) Nerkez Smailagi, Historija politikih doktrina, Zagreb, Naprijed, 1970, str. 258-259. (4) W.E. Bernstein, Der Revisionismus in der Sozialdemokratie, u: Ein revisionistisches Sozialismusbild, Dietz Verlag, Hannover, 1966, str. 42., odnosno prema: Bernstein, I. Bonomi, J. Jaures, S. Merlino, G. Sorel, P. von Struve, Revizionizam, Zagreb, Globus, 1981., str. XXXI. (5) Eduard Bernstein, "Pretpostavke socijalizma i zadaci socijalne demokracije", u: Revizionizam, nav. dj., str. 134. (6) Isto, str. 155. (7) Karl Kautsky, "Ortodoksni marksizam" i reformizam, Zagreb, Globus, 1979., str. 111. (8) Isto, str. 236. (9) Smailagi, nav. dj., str. 266. (10) Isto, str. 303. (11) Usp. Thomas Meyer (Hrsg.), Demokratischer Sozialismus. Geistige Grundlagen und Wege in die Zukunft, Mnchen-Wien, Guenter Olzog Verlag, 1980., str. 15-16.

(12)

razlikama:

Hans

Kremendahl,

"Der

Demokratischer

Sozialismus

in

der

Auseinandersetzung mit anderen politischen Stroemungen der Gegenwart", u: Thomas Meyer (Hrsg.), nav. dj. str. 107-140.

2. Unutranja politika
2.1. Politiki sustavi 2.2.1. Pojam politikog sustava Tradicionalna politologija rabila je izraz drava, a ne politiki sustav. Aristotel u Politici 2govori o dravi ili dravnom zajednitvu, kojeg je svrha "dobro ivljenje" i zatita od izvanjske opasnosti. ovjek je u dravi politika ili "drutvena ivotinja": "Dravni poredak je raspored u dravi svih ostalih vlasti a najvie one glavne." (1) Dravni poredak je istoznanica ustava, jer je u ustavu izloen red stvari ili je zapisana narav nekog dravnog ustroja, tj. sustava. U srednjovjekovnoj politikoj teoriji kod Augustina i Tome Akvinskoga rabi se izraz (nebeska)

drava: tako je i u novovjekovnoj politikoj teoriji - u Macchiavellija (1469-1492) je to republika, u Hobbesa (1588-1679), Lockea (1632-1704), Rousseaua (1712-1778), Montesquiea (1689-1755), Kanta (1724-1804), Hegela (1770-1831). U 20. stoljeu brojni istaknuti ustavni pravnici, politolozi i sociolozi govore o dravi - primjerice Kelsen (1881-1973), Heller (18911933), Carl Schmitt, Ernest Forsthoff i drugi, koji su ujedno bili i teoretiari razliitih dravnih poredaka (dravnih oblika). Tek pod utjecajem socioloke kole, Webera, Parsonsa, Euhmana odnosno funkcionalista i teoretiara sustava razvila se sistemska teorija. Weber, primjerice, govori o poretku kao tijeku "drutvenoga djelovanja". Poredak se temelji na nekim maksimama i pravilima, a vrijedi ako djeluje prema "obvezi" ili "uzoru". On je drutveni red stvari na temelju prava i sporazuma. Pravo omoguuje "zatitu od povrede", a sporazum omoguuje "prihvaanje i odluku o naravi reda ponaanja" (Max Weber). Neki poredak je legitiman na temelju nekih

"unutranjih pobuda", odnosno tradicije, dakle onog to je oduvijek postojalo - vjerovanja, vrijednosno racionalnog vjerovanja, pravne i interesne podrke itd. Kod teoretiara ope teorije sustava, Parsonsa, Eastona i drugih, nailazimo na razliita odreenja pojma sustava. Prema Eastonu je sustav "svako zbiljsko bie koje se odrava istovjetnim djelomino na temelju vlastitog reda, djelomino na temelju vanjskih okolnosti u kompleksnoj, promjenjivoj okolini kojom se ne moe posve ovladati." (2) Sustavi se mogu shvatiti kao cjeline sainjene od mnotva dijelova ili podsustava. Politolozi i zastupnici teorije politikog sustava (David Easton, Gabriel A. Almond, Talcot Parsons, Karl W. Deutsch, Niklas Luhman) bavili su se i teorijom politikog podsustava. Politiki podsustav je relativno autonoman sustav odluivanja ili, kako kae Almond, "sustav interakcije, koji postoji u svim nezavisnim drutvima koja vri funkciju integracije i adaptacije pomou upotrebe sile ili prijetnje upotrebom manje-vie legitimne fizike prinude". Prema njemakom politologu Beymeu je politiki sustav "sustav odluivanja, ije odluke imaju osobitu 'relevanciju' budui da pogaaju razdiobu dobara. Ta se razdioba zbiva autoritativno, jer se u pravilu mora respektirati, a sistem ima u pripravnosti sankcije za zastraivanje ponaanja." (3) Njemaki politolog Manfred Hattich pie: "Pod politikim sustavom razumijemo ukupnost odnosa politike vlasti i razliitih struktura moi." (4) Na temelju prethodnih odreenja moe se rei da je politiki sustav relativno autonomni oblik globalnog podsustava politikog ili specijaliziranog odluivanja, raspodjele vrijednosti, te adaptacije i integracije pojedinaca i drutvenih grupa na temelju normi, vrijednosti i legitimne fizike prinude. 2.1.2. Uloga vrijednosti Brojnim odreenjima drutvenih vrijednosti zajedniko je da vrijednosti (5) izraavaju neki simboliki sustav koji pomae pri izboru mogunosti i ponaanju, da opravdavaju i usmjeravaju ponaanje. (6) Tijekom povijesti, drutva i zajednice su nastajali na temelju stanovitog skupa (drutvenih) vrijednosti. U dugoj povijesti od Aristotela do modernih mislilaca drave/politikog sustava iskristalizirali su se sustavi vrijednosti koji se prihvaaju kao orijentiri politikog djelovanja. Politiki sustavi, dakle, u razliitim kulturama i civilizacijama poivaju na navlastitim vrijednostima kao idealtipovima, a te vrijednosti zavise od naravi politikog sustava. U demokratskim su sustavima poslije francuske revolucije sloboda, bratstvo i jednakost svojevrsni ideal tipovi, idealne vrednote demokratskih ustava. U politici se vrijednosti javljaju kao ideali ili,

kako bi rekao Talcot Parsons, kao "glavne usmjeriteljice djelovanja". (7) Ako politiki sustavi/poreci slue postizanju nekog cilja, kako dri Parsons, tada je sustav vrijednosti na kojima poivaju izraen u politikoj kulturi koja izraava narav politikog sustava, obrasce politikog ponaanja orijentirane prema vrijednostima. Vrijednosti su sastavni dio politike kulture; one daju znaenje i smisao politikom djelovanju. U politikoj kulturi vrijednosti su "predispozicije djelovanja". One pojedincima i politikim grupama u nekom politikom sustavu, pored orijentacije (vrijednosne orijentacije), omoguuju prilagodbu (adaptaciju), povezivanje i uklapanje (integraciju), a politikom sustavu koheziju i stabilnost. S obzirom na razliite vrste politikih sustava i politikih kultura, postoje i razliiti sustavi vrijednosti. U komunistikim sustavima "solidarnost", "klasna borba", "besklasno drutvo", a u faistikim "mrnja", "agresija", "snaga", "rat", "rasna istoa" itd. U demokratskim "sloboda", "jednakost pred zakonom", "ljudska prava", "privatno vlasnitvo", "izbori", itd. Vrijednosti izraene u politikoj kulturi na kojima u idealtipskom smislu poivaju sustavi, prepoznaju se u politikim programima stranaka, deklaracijama u obliku stranakih vrijednosnih orijentacija, te u ustavu kao najviem zakonu politikog sustava. Ako se pojavljuju u ustavu, vrijednosti su idealni tipovi utjelovljeni u pravilima/normama ponaanja. Svaki je ustav na neki nain idealtipska slika poeljnog djelovanja i po definiciji su bolji od (politike) zbilje. Vrijednosti utjelovljene u pravilima/normama u zbilji se ili izigravaju ili se u politikom djelovanju sudionici, nositelji politikih uloga nastoje to vie pribliiti vrijednostima na kojima pokuava ivjeti neki politiki sustav. U razvijenim demokratskim politikim sustavima Zapada, prema tezama amerikog politologa Ronalda Ingelharta (Tiha revolucija), dolo je do promjena u vrijednosnoj paradigmi - od materijalistikih prema postmaterijalistikim vrijednostima. Kategorije materijalistikih vrijednosti kao to je sigurnost (jake vojne snage radi zatite sustava, na primjer) ustupaju mjesto postmaterijalistikim, intelektualnim i estetikim vrijednostima kao to su zatita prava miljenja, jaanje prava sugovornitva glede vladinih odluka i estetizacija ovjekove okoline. (8) 2.1.3. Uloga normi/pravila Norma je tehniko pravilo, uputa, popis djelovanja (politike) ustanove. Prema Malinowskom, ustanove se meu ostalim temelje na skupu apstraktnih pravila/normi (9) koje nazivlje statutom, poveljom, ustavom. Statut neke politike ustanove, primjerice stranke, sadri niz normi kojih se lanovi moraju pridravati. On odreuje pravila, dispoziciju, sankciju. Takav

sustav normi odreuje uvjete postupanja, obveze i dunosti koje je ovjek duan izvravati u politikoj ustanovi, nain izbora politikog vodstva, nain organizacije i provedbe izbora i drugo. Pomou normi ustanovljuju se tijela i organi ustanove, prava i dunosti lanova politikih tijela. Politiko djelovanje u ustanovama zasnovano na normama zapravo je obvezujue djelovanje ili, u autoritarnim sustavima, djelovanje sa snagom zapovijedi. Tako se, primjerice, lan parlamenta ili nekog parlamentarnog tijela mora ponaati prema propisanim normama. Pravna norma izraz je zakonske snage ustanova, koja imperativno postavlja neke zahtjeve svojim lanovima. Moralna norma nema prisilna obiljeja, ona obvezuje pojedinca da djeluje prema svojoj savjesti tako da pridonosi zajednikom dobru. Prolazei kroz institucije, ovjek se susree sa pravnim, imperativnim i moralnim normama. U Uhrmensch und Spatkultur (10) Gehlen govori o imperativnom djelovanju zasnovanom na pravnim normama, koje slue kao orijentacija za djelovanje u institucijama. One utvruju do kojih gornjih granica moe djelovanje ii a da se pritom ne ugroava egzistenciju pojedinca i institucije. U primjeni norme slijedi se naelo jednakosti, to znai da su lanovi institucije koji djeluju jednaki, bez obzira na posebnosti. Norma je izraz uma, ona je openita i zadaa joj je da ljude koji djeluju upuuje na ispunjenje nekih svrha, vrijednosti, obveza i dunosti. Od ovjeka se zahtijeva ispunjenje dunosti, koja je vezana uz njegovo specifino djelovanje ili djelatnost, ali uz prethodno potovanje pravila igre to ih imperativno namee institucija, Prema Gehlenu, takvo djelovanje izvodi se iz biti same institucije. Prije ostvarenja potreba i interesa u instituciji, ovjek mora djelovati tako da vodi rauna o toj zakonitosti. Dunosti koje jedna institucija postavlja pred ovjeka ne moraju se odnositi samo na njegove radne obveze; od ovjeka se moe zahtijevati i podrka idejama institucije, svjetonazora, rituala, kazni i nagrada i kolektivnog stava. Pored pravnih normi koje obvezuju i moralnih normi koje je poeljno potovati, institucije razvijaju i obiajna pravila djelovanja. Obiaji za razliku od pravnih normi ne zahtijevaju, da uporabimo Gehlenov izraz, "grupnu disciplinu". Obiajne norme, kada se jednom prihvate, postaju trajne vrijednosti neke institucije koje ona nastoji njegovati i sauvati. Na temelju postojeih pravila/normi institucije "usmjeravaju potrebe" (11) i tako ispunjavaju jednu od najrelevantnijih antropolokih funkcija. 2.1.4. Normativno kao imperativno djelovanje Institucije kao trajna obitavalita ili objektivni oblici ovjekova ivota, njihov socijalni dom, utemeljena su radi "kontinuiteta drutva" (12) i zasnovana na normama. Norma je tehniko pravilo institucije ili jedan od osnovnih elemenata njezina funkcioniranja. ovjekovo djelovanje

u institucijama odvija se prema unaprijed utvrenim pravilima - normama. Normativno djelovanje samo je nacrt ili zamisao djelovanja, pomou kojeg se utvruje kretanje i svrha. Izmeu zamiljenog - normativnog djelovanja i ozbiljenja krajnje svrhe djelovanja moe nastupiti nemogunost ozbiljenja postavljene norme; tako nastaje raskorak izmeu zamiljenog plansko-institucionalnog normativnog nacrta i zbiljskog ivota.

2.1.5. Uloga ustanova Skup pojedinanih ustanova ili struktura tvori politiki sustav. Ustanove su racionalno ureen tip grupnog djelovanja radi zadovoljavanja potreba i interesa (politike ustanove), postizanja sigurnosti, stabilnosti voenja ivota, orijentacije ivota. Ustanova je svojevrstan "sustav voenja" pojedinaca i drutvenih grupa, koji poiva na vrednotama i normama. Vrednote im daju duhovno obiljeje, a normama se utvruju pravila ivota i ponaanja. Niti jedna (politika) ustanova ne moe bez ideja vodilja, duhovne pokretake sile, koja ljude nagoni na djelovanje ili ih usmjerava prema nekom politikom cilju. Politike ustanove nisu vjene; trajne su one koje postanu "utvrde" politikih odnosa, interesa, utemeljene na koenju ili samodisciplini. Budui da se kroz ustanove ovjeku usauju navike, ustanove bismo mogli nazvati i "sustavom navika". (13) Kroz njih se usmjeravaju ljudske potrebe i nastoji postii "stabiliziranje" ovjekova ivota. U ustanovama kao sustavima voenja i usmjeravanja stabiliziranje se postie naviknutim djelovanjem. Politike ustanove su relativno trajni oblici grupnog djelovanja radi zadovoljavanja interesa, osvajanja i uvanja vlasti, te organizacije ivota u zajednici. Politika stranka je primjer politike ustanove osnovane radi osvajanja vlasti. U njenom politikom programu su iznesene vrednote, primjerice tradicionalne, konzervativne, liberalne, socijalistike, socijaldemokratske, faistike itd. Ako osvoji vlast, stranka oblikuje politiki sustav u skladu s vrednotama iznesenim u programu. Stranka pored toga ima i statut odnosno ustav. Pisanim pravilima i normama statuta utvruju se pravila ponaanja. Jedna od politikih ustanova demokratskog drutva je parlament, kao mjesto donoenja zakona, dok unutar i oko parlamenta mogu djelovati predstavnici interesnih grupa i grupa za pritisak u politikom sustavu. Vlada, kao ustanova izvrne vlasti, sudovi kao ustanove sudbene vlasti, uprava i predsjednik republike temeljne su politike ustanove demokratskog sustava. Naravno, u diktatorskim i totalitarnim politikim sustavima nema nekih od nabrojenih ustanova, primjerice parlamenta i ustanove viestranaja. Bez obzira o kojem se tipu politikih ustanova radilo, sastavni dio politikog

ivota su simboli ustanova, primjerice grbovi, zastave i himna, rituali/ceremonijali. Primjerice, ceremonijal ustanovljenja predsjednika republike, krunidba kralja u monarhijama, primanja stranih dravnika, sveani ceremonijali smjene predsjednike strae, poasne kraljevske garde. U politikim ustanovama ljudi se oituju kao politika bia, bia zajednice. BILJEKE (1) Aristotel, Politika, Zagreb, Globus/Liber, 1988. (2) Usp. Niklas Luhman, Teorija sistema. Svrhovitost i racionalnost, Zagreb, Globus, 1981, str. 14. (3) Klaus von Beyme, Suvremene politike teorije, Zagreb, Stvarnost, 1977, str. 171. (4) Manferd Hattich, Grundbegriffe der Politikwissenschaft, Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1980, str. 79. (5) Vrijednosti mogu biti: osobne, grupne, univerzalne, estetske, religijske, gospodarske, politike. Vrijednosti su utemeljene u pravilima ponaanja. One daju znaenje svim inima pojedinaca i gotovo svemu u kulturi ... odreuju ustrojstvo kulture te udoredne ine pojedinaca, njegovo djelovanje, ponaanje i osjeaj. (6) Talcot Parsons, Structure and Process in Modern Societies, New York, The Free Press, 1960, str. 171. (7) Usp. Talcot Parsons, Drutva, Zagreb, August Cesarec, 1991, str. 163. (8) Usp. Pipers Wrterbuch zur Politik 2, Mnchen-Zrich, Piper Verlag, 1983, str. 510. (9) "Norme su, meutim, prije svega drutvene. One imaju regulacijsko znaenje za drutvene procese i odnose... U razvijenim drutvima strukturalno teite normi jest pravni sistem." - Talcot Parsons, Drutva, Zagreb, August Cesarec, 1991, str. 31. Norme su u funkciji odravanja poretka - naredbe, kazne, zabrane, dopusnice, ukori, opomene, pohvale, odlikovanja.

(10) Arnold Gehlen, Uhrmensch und Spatkultur, Akademische Verlagsgesellschaft, Frankfurt, Athenaion GmbH, 1975. (11) Isto, str. 73. (12) Arnold Gehlen, "Sozialstrukturen primitiver Gesellschaften", u: Soziologie, str. 14. (13) Arnold Gehlen, Uhrmensch und Spatkultur, str. 23.

2.2. Tipovi politikih sustava Povijest politologije biljei brojne pokuaja razvrstavanja politikih sustava/oblika vladavine. Prvu i najstariju razdiobu izveo je Aristotel u svojoj Politici, gdje govori o kraljevstvu (monarhiji), vladavini najboljih (aristokraciji), ustavnoj vladavini (republici), samosilnitvu (tiraniji), vladavini manjine (oligarhiji) i pukoj vladavini (demokraciji). Svaki od tih oblika politikog sustava temelji se na nekom naelu i naravi. Aristotel govori i o tehnikama uvanja i promjene politikih sustava. Da bi se neki sustav sauvao, Aristotel preporuuje izbjegavanje "protuzakonitih inidbi" i smicalica poradi obmane mnotva; vlast treba postupati dobro s pukom i lanovima dravne organizacije, a to se dravnih slubenika tie oni moraju gajiti ljubav prema politikom sustavu, imati odreene sposobnosti za posao kojega obavljaju te neke moralne vrline. Neprijateljima politikog sustava treba utjerivati strah. S druge strane, Aristotel smatra kako mora postojati "odgoj primjeren dotinom dravnom poretku". (1) Danas bismo rekli da svaki politiki sustav ima navlastit tip politike kulture. Promjenu politikog sustava mogu izazvati bune koje se podiu radi uspostave jednakosti, neredi kao prosvjed protiv nejednakosti, nepravdi i slino. Kako je rekao Aristotel: "Bune, dakle ne nastaju porad sitnica, jer ljudi se bune radi krupnica." (2) Macchiavelli (1469-1492) u spisu Vladar govori o republikama i kneevinama. O republici kao dravnom obliku razmilja i J. J. Rousseau (17121778). Kod Johna Lockea (1632-1704) i Montesquieua (1689-1775) u njegovom Duhu zakona nailazimo na razliite tipove politikih sustava. Montesquieu pie o republikanskoj,

monarhijskoj, despotskoj, demokratskoj, aristokratskoj vladavini. Kant (1724-1804) govori o republikanskom obliku vladavine. Politiki teoretici 19. i 20. stoljea takoer su u svojim spisima razvrstavali tipove politikih sustava. U Engleskoj se tijekom 19. stoljea razvijao nauk o parlamentarizmu i parlamentarnoj monarhiji, u Njemakoj nauk o ustavnoj monarhiji. Naroito se razvijala teorija demokracije. Tijekom 20. stoljea jo su se nazirale konture Aristotelova i Montesquieuova razvrstavanja politikih sustava. Kako se u politologiji sve vie razvijala specijalizacija, postupno se razvijala politoloka disciplina komparativna politika. Nauavanje o vladavini najboljih (aristokraciji) razvijali su zastupnici teorije o politikim elitama (Mosca, Pareto, Michels, Mills i drugi). Nauk o samosilnitvu (tiraniji) prepoznatljiv je u politolokim teorijama diktature (Carl Schmitt, F. Neumann) i totalitarizma (H. Arendt, M. Curtis, M. Funke, I. Howe, W. Schlangen, B. Seidel, B. Jenkers, C. J. Friedrich, Z. K. Brezinski). Klasine teorije demokracije nadopunjene su novijim promiljanjima (W. D. Narr, F. Nashold, Held, Liphardt i drugi). U politoloku literaturu ubrajaju se i brojni pregledi klasifikacija tipova politikih sustava. (3) U nastavku emo saeto izloiti znaajke pojedinih tipova politikih sustava. 2.2.1. Tiranija Stari pojmovi politikih sustava iz Aristotelove Politike, danas nemaju znaenje kakvo su imali u njegovo doba, kada su se odnosili na drevne politike sustave Atene, Sparte, Kartage, Krete, Egipta. Od grke davnine do dananje upotrebe doivjeli su goleme mijene. To se odnosi i na sadraj pojma tiranija. (Hrvatski izraz koji predlae Tomislav Ladan je samoslinitvo, samovlada, samovlae, samovoljno vladarstvo.) to je Aristotelu samoslinitvo? To je vladavina jednoga, odnosno "jednovlada, kao to je reeno, i gospodstvo (jednoga) nad dravnim zajednitvom..." (4) Aristotel smatra kako su barbarski narodi i Azijati skloniji samosilnikoj vladavini: "I jer u naravlju skloniji ropstvu barbari nego Grci, te Azijati nego Europljani, strpljivo podnose samosilniku vladavinu, bez omraze. Zbog toga su te (vladavine) samosilnike, ali su postojane, jer se temelje na oinskim obiajima te su zakonite." (5) Samosilnitvo se primjerice razlikuje od kraljevstva (6) po tomu to u sluaju kraljevstva podanici svojevoljno prihvaaju kraljevsku vlast, dok se samosilnitvo ustanovljuje protiv volje podanika, samosilnik se ravna po vlastitoj naravi, ne vodei rauna o puku i podanicima. Duevna obiljeja samoslinika iskazuju se u elji da ih neogranieno sluaju. Poslunost se izvodi iz straha. Samosilnik (7) eli poniznost i laskanje. On vie voli opake ili zle, negoli dobre ljude. Samosilnici propadaju uslijed prezira i mrnje puka.

Kada je rije o samosilnitvu, Montesquieau u Duhu zakona govori o despociji, tj. o vladavini jednoga "bez zakona i pravila", vladavini koja se temelji na osobnoj volji i hirovima. J. Milton u djelu Aeropagika i drugim spisima o graanskim slobodama, govori o samosilniku (tiranu) koji se ne obazire na zakon, nego "vlada samo u vlastitu korist i na korist svoje stranke". Dakle, najjednostavnije odreenje ovog politikog sustava jest da je samosilnitvo (tiranija) oblik vladavine "bez zakona, ili tonije, monarhijska vlast bez zakona". (8) John Locke u knjizi Dvije rasprave o vladi tiraniju odreuje kao "vrenje vlasti izvan prava". (9) Kao to smo rekli, samosilnik voli poniznost i laskanje, ali ne i mudrost i hrabrost. Samosilnik se boji mudrih, znalaca i hrabrih. Tiraninov strah od mudraca specifian je strah. On se boji hrabrih jer su radi slobode spremni na rizik. Boji se pravednih, jer mnotvo bi moglo poeljeti da im oni vladaju. to se tie mudrih, boji se da bi oni "mogli snovati neto". (10) Samosilnici (tirani) propadaju zato to izazivaju prezir i mrnju, a ukoliko prijeu granicu puke izdrljivosti i snoljivosti doputeno je smaknue ili tiranocid. Ve navedeni Milton smatra to podvigom, zbog toga to onaj tko je pogazio sve zakone ne moe oekivati nekakvu zakonsku presudu. Tiranocid je olakanje puka. 2.2.2. Monarhija Monarhija je vladavina jednoga. Aristotel u Politici rabi izraz "jednovlada". On dalje kae: "Onu od jednovlada koja se obazire na zajedniku korist obiavamo nazvati kraljevstvom." (11) Grki naziv za kraljevstvo je Bassileia (njem. das Kongtum, monarhija). Ako se ne obazire na zajedniku, nego osobnu korist onda je to samosilnitvo, samovlada (tiranija). Kraljevine po Aristotelu mogu biti doivotne, nasljedne, izborne. Kralj se u odnosu na mnotvo istie krepostima i sposobnostima upravljanja dravom. Kraljevina i jest poradi "goleme izvrsnosti onoga tko kraljuje". (12) Aristotel je govorio o etiri oblika kraljevstva: "po pristanku podanika, ali s ogranienim ovlastima, barbarsko (elementi samoslinitva), izborno, nasljedno i doivotno". Kraljevstva su relativno trajna. Mogu propasti iznutra kraljevskim/dinastikim borbama; poradi samosilnikih (tiranijskih) postupaka kralja. Kraljevstvo se po Aristotelu "odrava pomou prijatelja; znaajka je samoslinitva ne pouzdavati se u prijatelje, budui da svi ele sruiti (samosilnitvo), a prijatelji to jo najvie i mogu". (13) Novovjekovni teoretiar politike N. Macchiavelli u svom Vladaru govori o nasljednjim novim i mjeovitim monarhijama. (14) Nasljedne su one kada jedna loza due vlada (15), a nove monarhije nastaju kada ih utemeljuje nova vladarska kua. Nasljedne monarhije se lake odravaju ukoliko se dre tradicije vladarske kue i propisanih zakona. Mjeovite monarhije

nastaju u sluaju kada se ne pojavljuju kao posve nove, nego se vezuju uz neku drugu. Jean Jacques Rousseau u Drutvenom ugovoru govori o monarhiji kao obliku vladavine koji pogoduje "samo velikim dravama". (16) Kralj je prema Rousseauu osoba koja jedina vlada na temelju zakona. (17) John Locke u Dvije rasprave o vladi monarhiju definira kao vladavinu jedne osobe. Monarhije dijeli na nasljedne, kada se vlast predaje jednom ovjeku i njegovim nasljednicima i izborne, kada se nakon vladarove smrti izabere njegov nasljednik. U monarhijama se podanici mogu pozvati na zakon i sud u sluaju rjeavanja sporova. Vladar, suveren, u ratu je i vrhovni zapovjednik. Izmeu vladara/kralja i naroda stoje "posredniki redovi" ili stupnjevi. Montesquieu u Duhu zakona monarhiju odreuje kao vladavinu "u kojoj samo jedan vlada, ali pomou ustaljenih i ustanovljenih zakona, umjesto da, kao u despotskoj vladavini, samo jedan, bez zakona i pravila, sve vodi voljom i hirovima". U monarhijskom sustavu vladanja "vladar je izvor svekolike i graanske vlasti". Prijelaznu vlast u monarhiji tvori "vlast plemstva". Ta vlast ini bit monarhije: bez monarha nema plemstva, bez plemstva nema monarha. U protivnom, na vlasti je despot" (Montesquieu). Povijest biljei vie vrsta, tipova monarhija. Despotska monarhija ili monarhija despotskog tipa predstavlja neogranienu vlast, a podanici su bez ikakvih prava prema vladaru. (18) Primjer takve vladavine bila je bizantska monarhija, koja je imala teokratski karakter "jer se vladar smatrao bojim izabranikom... postavljao patrijarhe, dakle, bio je faktiki poglavar crkve. Zbog toga se govorilo o cezarizmu u Bizantu". (19) Na prostoru biveg carstva u doba Karolinga (karolinka, franaka drava) bila je razvijena patrimonijalna monarhija. Staleka monarhija predstavljala je prijelaz iz patrimonijalne u apsolutnu monarhiju. Apsolutna monarhija je vladavina kralja s boanskim pravima, koja se poela razvijati u 13. stoljeu a vrhunac je dosegla s Lujem XIV., u 18. stoljeu. Albert Sabone kae: "Teoretiari su dali toj monarhiji obiljeje boanskog prava to se dalje potenciralo. Pod Henrikom IV., Layseau je jo smatrao kralja slubenikom naroda i izvornim namjesnikom Bojim. Pod Lujem XIII., Lebert je bio odreeniji: Otuda se moe zakljuiti da su nai kraljevi - ija je vlast od samog Boga, koji nisu obavezni da se pokore ma kakvoj zemaljskoj sili i koji uivaju sva prava koja se daju savrenoj apsolutnoj vrhovnoj vlasti - sasvim suveren u svom kraljevstvu." (20) Obiljeja svetosti/boanskog kralj je zadobio inom krunidbe kada je biskup u katedrali izgovarao ove rijei: "Budi blagoslovljen i ustolien za kralja u ovom kraljevstvu koje ti je Bog dao da njime vlada." Kralj je poslije pomazanja govorio bolesniku: "Kralj te dodiruje i Bog e te ozdraviti." I dalje: "Kralj se napokon pod zakletvom obvezuje da e drati narod sjedinjen s

crkvom, da e uiniti da u pravosuu vlada jednakost i milosre. Kralj, dakle, nije tiranin nego predstavnik opih interesa iznad stalea i ustanove kraljevstva, on raspolae sredstvima neograniene vlasti i nije podvrgnut nikakvoj kontroli. Glavna oznaka monarhije je apsolutizam." Kraljeva vlast je jedinstvena, nedjeljiva, neporeciva. Ona je neograniena i kao takva izvor zakonodavstva (kralj je zakon), upravne vlasti; kralj je gospodar rata i mira, zapovjednik vojske, voditelj vanjske politike. Kraljevsku vladu tvorili su "kancelar, etiri dravna tajnika, financijski kontrolor". Apsolutne monarhije irile su se Europom od 13. do 18. stoljea. Korijeni francuskog apsolutizma seu u doba kardinala Richelieua (1624-1642), kada je kraljevstvo slovilo kao "boanska tvorevina". On je prestao sazivati dravne stalee i centralizirao je vlast, koju je uvrstio njegov nasljednik kardinal Mazarin. Vrhunac apsolutizma u Francuskoj bio je pod Lujem XIV., koji se poistovjetio s dravom: "Drava, to sam ja." Apsolutizam je doveo u Francuskoj do savrenstva Luj XIV., koji je dravu usmjerio na svoju osobu: "sve niti stjecale su se u njegovoj ruci." (21) U Engleskoj je kua Stuart bila sklona apsolutizmu. Kraljevi Karlo II. (1660-1685) i Jakob (1685-1688) iskazivali su apsolutistike tenje po uzoru na Luja XIV. Uskoro je izbio sukob kralja i parlamenta, jer je parlament te sklonosti mogao samo djelomice obuzdavati. Godine 1679. kralj je morao potvrditi povelju Habeas Corpus, "zakon koji je titio podanike od samovoljnog uhienja... zbog apsolutistike samovolje kralja... izbila je tzv. slavna revolucija, slavna zato to je bila beskrvna". Jakob II. bio je protjeran, a parlament je pozvao na prijestolje protestanta Vilima III. Oranskog..." Vilim III. Oranski (1689-1702) je prije preuzimanja vladarske dunosti tek prihvatio ogranienja vlasti iz Deklaracije o pravima (Bill of Rights, 1689). Kralj i njegova ena Mary su 13. veljae 1689. priznali Deklaraciju o pravima, a tek nakon tog ina proglaeni su kraljem i kraljicom. "Zakon o pravima ima iri podnaslov: Zakon koji proglaava prava i slobode podanika i koji odreuje nasljee krune." Prema Zakonu o pravima kralj ne moe donositi i ukidati zakone bez parlamenta i mora vladati na temelju zakona. Osnaena je uloga parlamenta i na taj nain uspostavljena ustavna monarhija, kao i u Francuskoj nakon revolucije, od 1789. godine kada je prvim ustavom iz 1791. proglaena ustavnom monarhijom. Ustavna monarhija je ograniila vlast vladara ustavom "svodei je samo na izvrnu vlast". Vladar kod donoenja zakona mora suraivati s parlamentom. U 19. stoljeu veina europskih zemalja nastojala je na ravnotei kralja i parlamenta. U nekim zemljama postupno se razvila parlamentarna monarhija, u kojoj je parlament sredite vlasti. Monarh je sveden na ulogu reprezentanta drave spram drugih drava. 2.2.3. Diktatura

Diktatura je oblik vladavine koji se temelji na monopolu vlasti i njezinom izvravanju, bez ogranienja. (22) Njemaki politolog i pravnik Carl Schmitt diktaturu odreuje kao "autoritarnu vladavinu", "cezarizam", "bonapartizam". (23) Isti teoretiar na drugom mjestu kae: "Ali i svaka jaka egzekutiva s centralnim vladinim sistemom i autokratskim vrhom naziva se diktaturom i napokon je dovoljno svako osobno isticanje, osobna vladavina (personal rule) u najirem smislu, da bi vaila kao diktatura." (24) Franz Neumann u djelu Demokracija i autoritarna drava upozorava kako diktature kakve su se javljale u povijesti nemaju ista obiljeja. Diktatura je u sluaju starog Rima "bila dunost s jasno odreenim ovlastima, opsegom i trajanjem, te se ne smije mijeati s politikim sistemom u kojoj si neka individua ili grupa prisvajaju vlast i gdje nema nikakvog opisa dometa ili trajanja diktatorske vlasti". (25) Rimska diktatura bila je vremenski ograniena na est mjeseci (26) a razlog uvoenju bila je obrana od izvanjskog neprijatelja. Neumann nadalje upozorava na razlike pojmova diktatura, monarhija, tiranija, despocija. Po njemu je monarh ukoliko ima apsolutnu ili niim ogranienu vlast zapravo dikatator. Ovdje se moraju uzeti u obzir naela izvravanja i legitimnosti vlasti. Ako se uzme u obzir prvo naelo apsolutni monarh je dikatator, ako se uzme u obzir drugo, apsolutni monarh nije diktator. Krajnji oblici apsolutne monarhije su diktature ili tiranije. Pod tiranijama Neumann podrazumijeva oblik vladavine bez ikakvih ogranienja, a despocije su oblici vladanja primjereni "orijentalnim diktaturama". Neuman nadalje govori o tipovima diktature. Prvi tip je jednostavna diktatura. Dikatator izvrava vlast pomou apsolutne kontrole nad policijom, sudstvom, vojskom i birokracijom. Drugi tip diktature je cezaristiki. Cezaristika dikatura postoji onda kada diktator potrebuje i trai javnu podrku masa i uvijek je osoban. Trei tip diktature su totalitarne diktature, kada se uspostavlja totalna ili cjelovita kontrola nad drutvom, tj. gospodarstvom, medijima, odgojem, privatnim ivotom itd. Ona moe biti kolektivna ili osobna, dakle moe ali ne mora imati cezaristiki karakter. Diktature se mogu temeljiti na klasnom i nacionalnom drutvenom supstratu. Klasne diktature plod su marksistiko lenjinistike politike teorije, utemeljene u teoriji klasne borbe, diktaturi proletarijata. Teorija diktature proletarijata, odnosno socijalistike diktature, kako istie Carl Schmitt, jest nijekanje "parlamentarne demokracije" uz odricanje od formalne demokratske osnove. Diktatura je proletarijata prijelazni oblik vlasti radnike klase prema komunizmu. Proleterska diktatorska drava suprotnost je demokraciji; openito se moe definirati kao ukidanje demokracije. Diktatura proletarijata ili nacionalsocijalistika, faistika diktatura predstavljaju tipove "izvanrednog stanja", suspenziju demokracije i pravne drave, liberalnih naela. Ipak, postoji razlika izmeu cezaristike i

totalitarne diktature. Neumann s pravom upozorava na razlike. Cezaristike dikataure nisu uvijek, bar do 19. stoljea vodile totalitarnim diktaturama, "niti je totalitarna drava bila nunim rezultatom pravog cezaristikog pokreta". (27) Neumann navodi pet obiljeja totalitarne diktature. Prvo je obiljeje prijelaz od drave koja se temelji na zakonima u policijsku dravu. U pravnoj i demokratskoj dravi vladavina zakona je koristi svima bez obzira na posebnosti, a protiv dravne prinude ili iracionalnog nasilja, dok je u policijskoj dravi ukinuta vladavina zakona i sve je okrenuto protiv graanskih prava. Drugo obiljeje je prijelaz od rasprene liberalne vlasti u koncentriranu i monopolistiku vlast. Ukida se dioba vlasti, natjecanje, naelo pluraliteta, dvodomni sustav itd. Trea pretpostavka totalitarne diktature je postojanje jedne monopolistike dravne stranke. Ona je politiki instrument kontrole drave i drutva. Postojanje monopolistike stranke i politikog monopola znai ukidanje viestranaja i politikog natjecanja, to je etvrta znaajka totalitarne diktature. Uloga monopolistike stranke implicira "prijelaz od pluralistike u totalitarnu kontrolu nad drutvom. Drutvo se vie ne razlikuje od drave; ono je totalno proeto politikom vlau." (28) Kontrola drutva i drave postie se nametanjem naela voe, sinhronizacijom drutvenih organizacija, stvaranjem stupnjevite elite, atomiziranjem i izoliranjem pojedinaca uz stvaranje masovnih organizacija i pretvaranjem kulture u propagandu. (29) Totalitarne diktature razvile su se u 20. stoljeu; to su faistike, nacistike, boljevike, komunistike diktature. U ostaloj politolokoj literaturi nastoje se pronai obiljeja totalitarnih diktatura. Prvo obiljeje je postojanje neke ideologije. Nacionalsocijalistika ideologija poiva na borbi rasa (rasnoj borbi) a njezini sastavni dijelovi su protuliberalizam, protudemokracija, protuidovstvo, ideja zajednice, ideja rasne istoe, protukapitalizam, organska solidarnost, naelo voe, narodna zajednica, krv, tlo, dominacija arijske rase. Ideologija boljevizma i komunizma poiva na teoriji klasne borbe kao napretka povijesti, diktature proletarijata, odumiranja drave, klasne solidarnosti, na teoriji savjetne demokracije, besklasne zajednice, kolektivizma, protuliberalizma itd. Totalitarne diktature uspostavljaju dakle ideologijski monopol i tehnologiju vladanja. Elementi tehnologije su prinuda, teror i irenje straha, kontrola svih sredstava priopavanja i komuniciranja, selekcija informacija, iskljuivanje ili kontrola javnosti, pretvaranje medija u propagandu, komandna uloga drave i stranke, voa i masa itd. (30) U Europi je od 1918-1945. bilo vie totalitarnih diktatura. To je vrijeme slabljenja demokracije, uspona faizma i nacionalsocijalizma, kada su kao gljive poslije kie u mnotvu zemalja i na Istoku i na Zapadu nicali faistiki i komunistiki pokreti kao preduvjeti uspostavljanja desnih i lijevih totalitarnih diktatura. U nekim zemljama prije i poslije Drugog svjetskog rata uspostavljene su i cezaristike

diktature, primjerice u Maarskoj (Horty), Jugoslaviji (Aleksandar), panjolskoj i Portugalu (Franco i Salazar), Latinskoj Americi itd. Poslije Drugog svjetskog rata cezaristike diktature zadrale su se u Grkoj, panjolskoj, Portugalu, koje su prije vie godina ukinute uvoenjem demokracije. Danas u Latinskoj Americi ima vie cezaristikih diktatura; ima ih u mnogim nerazvijenim zemljama, a uspostavljene su na klasnoj (Kuba, Kina) ili na nacionalnoj osnovi. 2.2.4. Republika Republika kao oblik vladavine razmatrala se jo od antikih vremena. Aristotel u Politici odreuje republiku kao dravu, jer se "sastoji od naoruanih graana". (31) Republiku Aristotel smatra ustavnom vladavinom: "Ali postoji stanovita vladavina pri kojoj se vlada jednakim po rodu i slobodnima. Takvu, naime, nazivamo ustavnom vladavinom." (32) Ustavna vladavina (politea, republika ili vladavina ustavnog zakona) je "kada mnotvo (veina) vlada dravom na zajedniku korist, pa onda to zovemo zajednikim imenom svih dravnih poredaka ustavna vladavina". (33) Republika kao ustavna vladavina temelji se na vladavini zakona. O ustavnoj vladavini Aristotel kae da je mjeavina "vladavine manjine i puke vladavine. Obiavaju pak nazvati one (poretke) koji naginju prema pukoj vladavini i ustavnim vladavinama". (34) U rimskoj tradiciji, primjerice kod Cicerona, republika (res publica, javna stvar, ope dobro), je "stvar puka" kao udruenog mnotva u zajednicu na temelju prava ili zakona na zajedniku korist. Kod Machiavellija je republika zajednica ljudi koja poiva na vladavini zakona. Machiavelli kae kako se "sretnom... moe smatrati republika kojoj je sudbina namijenila jednog ovjeka da joj dadne takve zakone te ih ne treba popravljati, nego moe u sigurnosti ivjeti pod njima". (35) Prema Machiavelliju, utemeljitelji republika i donositelji zakona trebaju voditi rauna o zlim ili opakim stranama ljudske naravi. Utemeljitelji moraju biti svjesni kako e "protiv njega svoju pakost okrenuti kad god im se za to ukae povoljna prilika". (36) Slobodu republici moraju jamiti njezini uvari. Utemeljitelj republika mora voditi rauna o dobrim uvarima. Republika treba biti smjetena na "sigurnom poloaju" kako ne bi postala plijenom vanjskih neprijatelja. Machiavelli, kao primjere dobrog poloaja republika, navodi Spartu ili Veneciju. Dva su razloga zbog kojih se ratuje protiv neke republike: prvi je osvajanje a drugi "strah da te ne osvoji". Najvanije za republiku su dobri zakoni: "I nita toliko ne osigurava i ne uvruje republiku nego zakoni". (37) Zakonima se mora jamiti sigurnosti graanima, nagraivati ili kanjavati dobra odnosno loa djela graana. Machiavelli kae: "Stoga zakonodavac republike treba da predvidi mogunost optube protiv svakog graanina bez

ikakvog straha i bez ikakvog nepovjerenja; a kad se to uspostavi i dobro potuje, treba da kanjava klevetnike, koji se ne smiju aliti na kaznu, jer su mogli javno optuiti onoga kojeg su pod trijemovima klevetali." (38) Zakoni se u republici donose na opu korist, dok se korist vladara iskazuje u njegovoj tenji opem dobru: "Stoga je mudar tvorac poretka u republici onaj koji ne kani koristiti sebi nego opem dobru." Ureene su one republike ili ustanove koje se zakonom mogu iznutra obnavljati: "Stoga su sreenije i dugovjenije one koje se pomou svojih zakona mogu esto obnavljati, ili se sluajno, mimo tih zakona, obnove. I jasnije je od svjetlosti da ta tijela ne traju ako se ne obnavljaju." (39) Machiavelli navodi naelo unutarnjeg obnavljanja koje se moe provesti samo vrlinama dobrih pojedinaca: "Vraanje republika svojim poecima duguje se i vrlini pojedinaca, neovisno o bilo kakvu zakonu to potie na kanjavanje." (40) Drugi novovjekovni mislilac politike Montesquieu, u Duhu zakona republiku odnosno republikansku vladavinu odreuje kao tip vladavine u kojem "cijeli narod, ili samo jedan njegov dio, ima suverenu vlast". Tako se moe govoriti o demokratskoj i aristokratskoj republici. Ako je narod suveren, na djelu je demokracija; u njoj su zakoni temelj svega. Ako je narod suveren, u granicama svojih mogunosti mora sam uiniti to moe, ako pak ne moe, kako istie Montesquieu, "treba initi preko svojih ministara". Narod imenuje ministre, odnosno magistrate, savjete i senate i donosi zakone. Republika se prepoznaje po tome kome daje pravo glasa. Povijest poznaje brojne republike. U antiko doba najpoznatije su bile Atena kao demokratska i aristokratska republika i Sparta kao aristokratska republika. Machiavelli u Titu Liviju pie o Rimskoj republici, a u Vladaru o srednjovjekovnim talijanskim republikama. Kod nas je postojala Dubrovaka republika. Godine 1781. SAD su prema dravnom ustroju sloena drava (konfederacija), "dok su po obliku vladavine republika". Za Francuske revolucije Konvent je 21-22. rujna 1782. ukinuo monarhiju i proglasio republiku. Prva francuska republika trajala je od 1792-1799, Druga francuska republika 1848-1852. a Trea od 1870-1940; (41) etvrta francuska republika postoji od svretka Drugog svjetskog rata. Nakon propasti Drugog njemakog carstva bila je godine 1919. utemeljena Weimarska Republika, parlamentarna republika organizirana na federalnom naelu, koja je prestala postojati nakon Hitlerove pobjede godine 1933. Nakon Drugog svjetskog rata osnovane su Savezna Republika Njemaka i Demokratska Republika Njemaka. Padom komunizma te su dvije drave ujedinjene. Hrvatska je takoer definirana kao republika. Republike mogu biti demokratske, ako vlast proizlazi iz naroda, aristokratske, ako

vladaju najbolji ili izabrani, predsjednike ako je vlast podijeljena izmeu predsjednika i parlamenta, i parlamentarna ako sva vlast proizlazi iz parlamenta. Danas su brojne drave ustrojene na republikanskom naelu.

2.2.5. Demokracija Za razliku od tiranije, diktature, monarhije kao vladavine pojedinca ili jednoga, demokracija je vladavina veine, u kojoj suverenitet pripada narodu. O odnosu naela monarhije i demokracije Michels pie: "Naelo monarhije opreno je - teorijski - naelu demokracije. Ovo negira uroeno ili njime posredovano steeno pravo jednoga nad drugim. Ono izjednaava sve graane pred zakonom, omoguuje svakome in abstracto da se popne na vrh socijalne ljestvice i na taj nain utre putove pravima svih, unitavajui sve povlastice po roenju pred zakonom i odluujuu borbu za prvenstvo ljudskome drutvu jedino valjanou pojedinca. Dok naelo monarhije sve usmjerava na karakter jednoga i zato ni najbolja monarhijska vlada ne jami narodnoj cjelini trajno povoljan i tehniki upotrebljiv uinak, u demokraciji je naelno narodna cjelina odgovorna za vladajue prilike kojima upravlja." (42) Demokratski sustavi u Europi uspostavljali su se snanije nakon francuske revolucije 1789. nakon ruenja apsolutnih monarhija. U posljednje dvije stotine godina pokazalo se da je demokracija model vladavine kojemu tei veina naroda. U 20. stoljeu su je ugroavali i ugrozili razliiti oblici totalitarizma odnosno razliite diktature, bilo komunistike bilo faistike. Teoriju demokracije zastupali su brojni istaknuti teoretiari politike u novovjekovnom, modernom i suvremenom razdoblju: J. Bodin, J. J. Rousseau, Th. Hobbes, J. Locke, Montesquieu, J. S. Mill i brojni teoretiari demokracije u 20. stoljeu. Demokratski politiki sustav po svojem je temeljnom naelu pluralistiki. To znai da je u igri vie ili mnotvo politikih subjekata i natjecatelja na politikom tritu ideja i interesa. Demokratski politiki sustav polje je razliitih interesa. Opi interes je onaj koji se odnosi na cjelinu tj. politiki sustav, a posebni na pojedinca ili grupu. Nema opeg interesa bez posebnog, niti posebnog bez opeg. Ako je demokratski politiki sustav polje razliitih interesa narod kao cjelina, graani, publika, nastoje se u segmentiranom ili stratificiranom drutvu interesno organizirati u politike stranke, interesne grupe i grupe za pritisak. Demokratsko drutvo svoju politiku utakmicu igra preko razliitih politikih momadi ili politikih stranaka. Politike

stranke su interesna udruenja graana radi osvajanja vlasti i politike organizacije drutva. Interesne grupe su grupe u politikom sustavu, koje se metodom utjecaja bore za neki interes, a grupe za pritisak su grupe koje svoj interes nastoje provesti razliitim oblicima pritiska. Organizacija interesa u stranku u sistemskoj teoriji nazivlje se interesnom agregacijom, dok se oitovanje interesa nazivlje interesnom artikulacijom. Interesi razliitih politikih stranaka naroda i politika volja graana izraavaju se na izborima. Izbori su nain oitovanja politike volje graana, izraavanja njihovih interesa ili gospodarskim rjenikom kazano, kupovanje stranakih politikih ponuda. Njima se oblikuje demokratska politika vlast, ustanovljuju politika tijela i politika reprezentacija graana. Demokratska vlast se temelji na naelu diobe vlasti. Vlast se dijeli na zakonodavnu, izvrnu i sudsku. Poiva na kontroli, javnosti i oporbe, kako parlamentarne tako i izvanparlamentarne. Demokratski sustav se legitimira prihvaanjem vlasti na temelju zakonskih zasada. Takav sustav poiva na proceduri odnosno stvaranju uvjeta prihvaanja odluka uz odsustvo bilo kakve prisile, pa se na taj nain stvara i legitimna mo odluivanja. to se politikih procedura tie, njihov je zadatak objedinjavanje i integriranje nekog politikog tijela. Primjerice, politiki izbori su tip procedure ustanovljavanja politikih tijela. Kod politikih izbora "radi se o procesu regrutacije za javne slube, u prvom redu na mjesta u parlamentu". (43) Politika procedura ne otklanja interesni sukob u drutvu. Nju treba shvatiti kao "prvu stepenicu stupnjevitog procesa apsorpcije konflikta". (44) Tom se procedurom uspostavlja legitimna mo politikog sustava. Politiki sustav izveden iz politike procedure "moe sadravati toliko alternativa da moe svojim selektivnim procedurama odluivanja legitimirati sam sebe". (45) Kao to kae Luhmanu, "Procedure su nune, ali same nisu dovoljan ureaj kojim se legitimiraju odluke." (46) Cilj procedure nije legitimacija, "ve zatita prava ili donoenje obvezujuih, ispravnih odluka". (47) Demokratski politiki sustav poiva na konsenzusu, odnosno suglasnosti oko neke javne stvari ili javnog interesa. Demokratski politiki sustav posredovan je politikom komunikacijom i djelovanjem javnosti. Komunikacije su meusobna djelovanja unutar politikog sustava. Politiko i svako drugo komuniciranje u demokratskom drutvu odvija se sredstvima masovnog priopavanja, preko kojih se izraavaju stavovi i miljenja javnosti i javne vlasti. Okosnicu demokratskog politikog sustava tvori slobodna i autonomna demokratska javnost s razvijenom demokratskom politikom kulturom, i tolerancijom kao nainom odravanja naela raznolikosti i pluraliteta. Temeljne kategorije politikog sustava demokracije izloene su u ustavu u obliku normi i vrijednosti, a ustav mora jamiti jednakost pred zakonom svim graanima bez obzira na posebnosti, kao i ljudska prava i slobode i vladavinu zakona. Po tome se demokracija razlikuje od samosilnikih ili samovoljnih oblika vladavine.

Ovdje su izneseni tek neki opi elementi demokratskog oblika vladavine. Meutim, tijekom povijesti iskristaliziralo se vie modela demokracije. O tome emo ukratko neto rei na predloku pregleda modela kako ih u svojoj knjizi iznosi David Held (48), nadopunjujui ili komentirajui neke od njih. Held ponajprije govori o klasinom modelu, razvijenom u devnoj Grkoj, koji krasi izravno sudjelovanje graana. Aristotel u Politici govori o demokraciji kao vladavini puka. Obiljeja prvog modela demokracije Held je saeto prikazao na ovaj nain: Model I: KLASINA DEMOKRACIJA Naelo opravdanosti: Graani trebaju uivati politiku jednakost, kako bi bili slobodni da vladaju i budu vladani. Kljune znaajke: Izravno sudjelovanje graana u zakonodavstvu i sudstvu; skuptina graana ima suverenu vlast; Suverena vlast obuhvaa sve zajednike poslove grada; viestruki nain izbora kandidata za javnu slubu (neposredni izbori, drijeb, rotacija); nema povlastica zbog kojih bi se javni slubenici razlikovali od obinih graana; uz iznimku poloaja koji se odnose na ratovanje, nitko ne moe istu slubu obnaati dvaput; kratki mandati za sve; plaa za javnu slubu. Opi uvjeti: Mali grad-drava; robovski rad stvara "slobodno" vrijeme za graane; kuanski rad, to jest rad ena, oslobaa mukarce za javne poslove; graanstvo je ogranieno na relativno mali broj osoba. (49) Prema Heldu, drugi model demokracije je protektivna demokracija kao steevina modernog zapadnog drutva, koja se izraava u zahtjevu graana za dravnom zatitom, u kojoj vrhovna vlast (suverenitet) pripada narodu i u kojoj postoji sustav prava i sloboda ovjeka i graanina, naelo natjecanja gospodarskog i politikog, razlikovanje drutva i drave, itd. Model protektivne demokracije Held je ukratko ralanio i saeo na ovaj nain: Model II: PROTEKTIVNA DEMOKRACIJA Naelo opravdanosti: Graani zahtijevaju zatitu od vlasti i od drugih graana, kojom e se osigurati da oni koji vladaju slijede politiku usklaenu s interesima graana kao cjeline. Kljune znaajke: Suverenitet u krajnjoj liniji poiva u narodu, ali je povjeren predstavnicima, koji time legitimno mogu obavljati dravne funkcije; redoviti izbori, tajno glasovanje, natjecanje meu strankama; potencijalni voe ili stranke i vladavina veine institucionalna su osnova kojom se utvruje odgovornost onih na vlasti; ovlasti drave moraju biti nadosobne, to jest zakonom omeene i podijeljene na izvrnu, zakonodavnu i sudsku vlast; sredinji poloaj ustavnosti koji jami slobodu od samovoljnog postupanja i jednakost pred zakonom u obliku politikih i graanskih prava i sloboda, nadasve onih povezanih sa slobodom

govora, izraavanja, udruivanja, glasovanja i uvjerenja; odvojenost drave od civilnog drutva, to jest doseg dravne akcije, openito, treba biti strogo ogranien na stvaranje okvira koji graanima omoguuje privatni ivot koji ne ugroavaju rizika nasilje, neprihvatljivo drutveno ponaanje i neeljeno politiko upletanja; konkurentski centri moi i interesne grupe. Opi uvjeti: Razvitak politiki autonomnoga civilnog drutva; privatno vlasnitvo sredstava za proizvodnju; natjecateljska trina privreda; patrijahalna obitelj; proireni teritorijalni opseg nacije-drave. (50) Osobito je zanimljiv Heldov peti - elitistiko kompetitivni model demokracije, koji prikazuje na sljedei nain: Model V: KOMPETITIVNA ELITISTIKA DEMOKRACIJA Naelo opravdanosti: Metoda za izbor strune i imaginativne politike elite, sposobna da donosi potrebne zakonodavne i administrativne odluke; zapreka ekscesima politikih voa. Kljune znaajke: Parlamentarna vlast s jakim izvrnim organima; konkurencija izmeu suparnikih politikih elita i stranaka; parlamentom vlada stranaka politika; bitna vanost politikog vodstva; birokracija: samostalna i dobro obrazovana administracija; ustavne i praktine granice "efektivnom rasponu politikog odluivanja". Opi uvjeti: Industrijsko drutvo; fragmentirani obrazac drutvenog i politikog sukobljavanja; slabo informirano i/ili emocionalno birako tijelo; politika kultura koja tolerira razliito miljenje; struni slojevi tehniki obrazovanih eksperata i rukovoditelja; konkurencija meu dravama za mo i prednost u meunarodnom sustavu. (51) Ovaj model - koji obuhvaa bitne elemente kako Weberovih, tako i Schumpeterovih pogleda - trebalo bi jo nadopuniti nekim spoznajama iz teorije elita. Teorija elita starijeg je podrijetla. Najprije je susreemo u Platonovoj Dravi, u kojoj intelektualci ili umni dio due zauzimaju najvie mjesto. Poslije francuske revolucije 1789. teorija elita javlja se u sklopu teorije aristokracije (vladavine najboljih) kao "konzervativni elitizam" kod de Maistrea, Burkea, A. Mullera. Konzervativni elitizam reakcija je na francusku revoluciju, pokuaj zadravanja plemstva, aristokracije na povijesnoj pozornici i sudar s teorijom liberalizma i demokracije te s demokratskom praksom. Tijekom 20. stoljea istaknulo se vie teoretiara elita. Vilfredo Pareto je razvio teoriju cirkulacije elita, tj. "povijesne tendencije vladajue klase da se, dodue, odri, u naelu, na kormilu ali da u zbilji najprije iznemogne, zatim zapadne u proces raspadanja, da bi na kraju i moralno i fiziki propala i bojite prepustila jednoj novoj politikoj klasi". Elite se odreuju kao politike ili manjinske klase, kao vladavina manjine. Mosca je takoer govorio o dvjema klasama - vladajuoj manjinskoj (elita, oni koji su odabrani) i vladajuoj klasi. panjolski filozofski antropolog

Ortega y Gasset u knjizi Pobuna masa govorio je o ovjeku pojedincu s odreenim sposobnostima i subjektu povijesti i ovjeku mase (Massenmensch), objektu povijesti ili ovjeku kojim se vlada. I napokon, Michels je razvio teoriju oligarhizacije drutvenih grupa. Michelsovo tumaenje zakona oligarhije i u demokraciji (oligarhizacija demokracije) (52) vano je utoliko to pokazuje tendenciju oligarhizacije demokratskih grupa i demokratskog drutva. Budui da demokracija ne moe bez razliitih vrsta organizacije, organizacija trai vodstva, hijerarhiju, pa se horizontalni model nekog demokratskog sustava promee u vertikalni, stupnjevit ili priradijalan oblik. U masovnim demokracijama evidentna je podjela na elitu (manjina) i masu (veina). Organizacija namee oligarhijski zakon ili tendenciju k oligarhiji: "Tko kae organizacija, kae i tendencija k oligarhiji. U biti je organizacija duboka aristokratska crta. Stroj organizacije izaziva, stvarajui solidno ustrojstvo, u organiziranoj masi ozbiljne promjene... Jaanjem organizacije nestaje demokracija. Moe se postaviti pravilo: Mo voa raste jednako kao organizacija. Razliiti stupanj moi voa u pojedinim strankama i sindikatima raznih zemalja odreen je, osim etnikim i individualnim razlozima, uglavnom razliitim stupnjem njihova organizacijskog razvoja." (53) Prema Michelsu oligarhizaciju je zapravo nemogue izbjei, jer demokracija zahtijeva organizaciju, vodstvo, i zato govori o organskoj tendenciji: "Formiranje oligarhija u krilu raznovrsnih oblika demokracije organska je tendencija, dakle tendencija kojoj nuno podlijee svaka organizacija... Oligarhijsko ustrojstvo nadgradnje prikriva demokratsku osnovicu." (54) Nauavanje o oligarhijskim tendencijama unutar demokracije prema Michelsu rui zavodnike iluzije o vladavini naroda (tiranija veine) kada se zapravo po teoriji oligarhizacije potvruje vladavina manjine, elite nad veinom (masom). Moderni teoretiar elita C. W. Mils pisao je o elitama u kontekstu amerikog drutva, amerike demokracije. U Americi podrijetlo elita nije u tradiciji, jer Amerika nije prola feudalizam, nego prije u bogatstvu, znanju i poloaju. Mils elitu odreuje kao gornji drutveni sloj ljudi koji na temelju nekih obiljeja (bogatstva, moi, ugleda, znanja) preuzimaju takve odgovorne uloge i poloaje koji im omoguuju donoenje izvanredno vanih odluka. On govori o gospodarskoj, politikoj, kulturnoj i vojnoj eliti. Elitu u demokratskim drutvima tvore "gornji drutveni slojevi". Kod njemakih teoretiara i mislilaca tehnokratskog konzervativizma takoer se javlja nauk o elitama. Arnold Gehlen, Helmut Schlesky, Ernst Forsthof, kao neokonzervativci, prihvaaju dosege moderne civilizacije, ali istodobno se pojavljuju kao njezini kritiari. Schelsky primjerice govori o eliti promatrajui je kroz razliite skupine intelektualaca kao organizatora, voditelja modernih drutava, prireditelja odluka ili posebnog drutvenog sloja koji u demokratskim drutvima preuzima posredniku, tehnokratsku ulogu izmeu vlasnika kapitala,

politiara i organizatora posla. Ernst Zajedniko je teoretiarima i misliocima tehnokratskog konzervativizma prikazivanje dominantne uloge strunjaka ili tehnokratske elite. S jedne strane, demokracija poiva na naelu vladavine veine, a s druge praktino ne moe bez organizacije, specijalizacije, strunjaka, vodstva ili vladavine manjine. Rije je o sudaru dvaju naela. Radikalni demokrat bi taj proces tumaio ugroavanjem demokracije, a konzervativac ili neokonzervativac nunou demokratskog sustava. Pored Heldovih modela, posebice tri navedena modela demokracije, ima dakako i drugih, kao to je primjerice Lijphardtov model "konsocijacijske demokracije". Rije je o empirijskom i normativnom modelu demokracije, veli Lijphardt, o stabilnoj demokratskoj vlasti u pluralnim drutvima ili suradnji elita: "Suradnja meu elitama osnovna je znaajka kojom se odlikuje konsocijacijska demokracija." (55) Prije ulaska u sr rasprave Lijphardt podastire definicije pluralnog drutva, dakle drutva koje se zasniva na naelu drutvenog segmentiranja ili rascjepa, razliitih naravi; demokracije, kao sustava koji se pribliava demokratskim idealima; stabilnosti, kao "odravanja sistema, javnog reda, legitimnosti i uinkovitosti". Glede stabilnosti Lijphardt kae: "Najznaajnija obiljeja stabilnog demokratskog reima su velika vjerojatnost da e ostati demokratskim te miska razina stvarnog i potencijalnog graanskog nasilja." (56) Kljuni elementi pojma konsocijacijske demokracije su "rascjep na osnovi segmentiranja" inherentan pluralnim drutvima i suradnja/kooperacija politikih elita. "Drugim rijeima, konsocijacijska demokracija razumije segmentirani pluralizam ako se on protegne na sve rascjepe koji nastaju iz segmentiranja u pluralnom drutvu te ako je u kombinaciji s demokracijom kroz pristanak." (57) Dakle, karakteristike konsocijacijske demokracije su slijedee: prvo, "na vlasti je velika koalicija politikih voa svih znaajnih segmenata odreenoga pluralnog drutva"; (58) drugo, naelo veta; tree, naelo propocionalnosti i "visok stupanj samostalnosti svakog segmenta u odluivanju o unutarnjim pitanjima". (59) Njezino temeljno obiljeje pak Lijphart opisuje ovako: "Osnovno obiljeje konsocijacijske demokracije jest da politiki voe svih znaajnijih segmenata nekog pluralnog drutva surauju u velikoj koaliciji u upravljanju zemljom." (60) Lijphardt, nadalje, pie o primjerima europskih konsocijacijskih demokracija, elementima konsocijacije u nekonsocijacijskim demokracijama, modelima demokratskih poredaka, centripetalnoj i centifugalnoj demokraciji, polukonsocijacijskoj demokraciji na primjerima Kanade i Izraela, te konsocijacijskoj demokraciji u treem svijetu.

BILJEKE: 1. Aristotel, Politika, Zagreb, Globus/Liber, 1988. (2) Isto, str. 163. (3) Usp. W. Mickel, Handlexikon zur Politikwissenschaft, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1986, str. 494-498. (4) Aristotel, Politika, nav. dj., str. 89. (5) Isto, str. 106. (6) "Tiranija se, u suprotnosti s kraljevinom, definira ovako: kraljevina je takva vladavina koja se vri nad podanicima koji je dragovoljno prihvaaju i u skladu sa zakonima grada; tiranija je takva vladavina koja se vri nad podanicima koji je ne prihvaaju drage volje i u skladu je ne sa zakonima grada ve s voljom vladara." - Leo Straus, O tiraniji, Zagreb, GZH, 1980, str. 82. (7) Leo Straus, nav. dj., str. 82. (8) Isto, str. 48. (9) "Stoga ueni kraljevi, koji su dobro shvatili pojmove stvari, znaju razliku izmeu kralja i tiranina samo u ovome: prvi postavlja zakone kao ogranienje svoje vlasti, a dobro zajednice je cilj njegove vlade; drugi sve rtvuje vlastitoj volji i prohtjevu." - John Locke, Dvije rasprave o vladi. (10) Samosilnik se u vladanju slui pretpostavkama: "da ljudi ne pouzdavaju jedni u druge, da su nemoni djelovati, te da su ponizni". - Aristotel, nav. dj., str. 191-192. (11) Aristotel, Politika, str. 88. Bizantski ili istinorimski carevi nosili su naziv Basileusa. (12) Isto, str. 119.

(13) Usp. str. 107. (14) Niccolo Macchiavelli, "Vladar", u: Politika djela, Zagreb, Globus, 1985. (15) Isto, str. 190. (16) Jean Jacques Rousseau, Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti meu ljudima. Drutveni ugovor, Zagreb, kolska knjiga, 1978, str. 137. (17) Isto, usp. str. 136. (18) Konstantin Bastovi, Bogdan Krizman, Opa historija drave i prava, Zagreb, Globus, 1981, str. 37. (19) Isto, str. 99. (20) Albert Soboul, Francuska revolucija, Zagreb, Naprijed, 1989, str. 56. (21) Usp. Povijest svijeta, Zagreb, Naprijed, 1990, str. 505. U Europi je postojao i prosvijeeni apsolutizam. On se vie nije oslanjao na boanska naela nego na "korisnost vlasti" radi "opeg dobra", usreivanja ljudi "prema naelima razuma". Primjeri u Europi su Marija Terezija, Josip II., ruska carica Katarina (1762-1796). (22) Franz Neumann, Demokratska i autoritarna drava, Zagreb, Naprijed, 1974, str. 195. (23) Carl Schmitt, "Die Diktatur", 1921, prema: Arsen Bai, ur., Ustav i ustavna diktatura, Split, Knjievni krug, 1992, str.215 (24) Isto, str. 216. (25) Neumann, nav. dj., str. 195. (26) J. J. Rousseau govori o diktaturi kao sredstvu spaavanja ili propadanja drave koja se uvodi na odreeni rok: "U Rimu gdje su diktatori to mogli biti samo est mjeseci, veina ih je dala

ostavku prije tog roka... Diktator je imao vremena da se brine samo o onome zbog ega je bio izabran..." - Jean Jacques Rousseau, Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti meu ljudima. Drutveni ugovor, Zagreb, kolska knjiga, 1978, str. 167. (27) Neumann, nav. dj., str. 206-207. (28) Neumann, nav. dj., str. 208. (29) Isto, str. 207-208. (30) Usp. Staat Lexikon (5), Freiburg, Basel, Herder Verlag, 1989, str. 492, 493. (31) Aristotel, nav. dj., str. 44. (32) Isto, str. 82. (33) Isto, str. 88. (34) Isto, str. 132. (35) Nicolo Machiavelli, "Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija", u: Politika djela, Zagreb, Globus, 1985, str. 156-157. (36) Isto, str. 160. (37) Isto, str. 166. (38) Isto, str. 168. (39) Isto, str. 288. (40) Konstantin Bastai, Bogdan Krizman, nav. dj., str. 145.

(41) Usp. efko Kurtovi, Opa povijest prava i drave, Zagreb, Novi vijek, 1993, str. 172, 214, 224. (42) Robert Michels, Sociologija partija u suvremenoj demokraciji. Istraivanja o oligarhijskim tendencijama u ivotu skupina, Zagreb, FPZ/Informator, 1990, str. 1. (43) Niklas Luhman, Legitimacija kroz proceduru, Zagreb, 1992, str. 139. (44) Isto, str. 144. (45) Isto, str. 152. (46) Isto, str. 171. (47) Isto, str. 191. (48) David Held, Modeli demokracije, Zagreb, kolska knjiga, 1990. Held govori o: 1. klasinoj demoraciji, 2. protektivnoj demokraciji, 3. radikalnom modelu razvojne demokracije, 4. neposrednoj demokraciji, 5. kompetitivno elitistikoj demokraciji, 6. pluralizmu, 7. legalnoj demokraciji, 8. demokratskoj autonomiji. (49) Held, nav. dj., str. 46. (50) Held, nav. dj., str. 81. (51) Held, nav. dj., str. (52) Robert Michels, nav. dj., str. 303. (53) Robert Michels, nav. dj., str. 21. (54) Isto, str. 21.

(55) Arend Lijphardt, Demokracija u pluralnim drutvima, Zagreb, Globus/kolska knjiga, 1992, str. 9. (56) Isto, str. 12. (57) Isto, str. 13. (58) Isto, str. 32. (59) Isto. (60) Isto. (61) Oscar W. Gabriel - Frank Brettenschneider (Hrsg.), Die EU-Staaten im Vergleich. Strukturen, Prozesse, Politikinhalte, Bonn, Bundeszentralle fr politische Bildung, 1994., str. 466-477.

2.3. Temeljni pojmovi demokratskog politikog sustava 2.3.1. Interesne grupe U materijalnoj i duhovnoj proizvodnji svojeg ivota pojedinci slijede svoje interese. Skala tih interesa veoma je iroka i raznolika, a mogunost njihova ozbiljenja ovisi o metodi njihove artikulacije. Budui da ive u zajednici, ljudi se udruuju i grupiraju. Najei oblici politikog grupiranja su primarno i sekundarno grupiranje: primarno je klasno grupiranje/organiziranje (stranke) a sekundarno je interesno grupiranje. Razlika izmeu stranaka i interesnih grupa je u tome to stranke djeluju poradi osvajanja vlasti u politikom sustavu, a interesne grupe samo radi utjecaja na adresate vlasti. Polje politikog sustava je interesno polje, u kojem se susreu pojedinci s oprenim interesima. Da ne bi dolo do veih interesnih konflikata, moderne drave/moderni politiki sustavi politikim putem posreduju izmeu oprenih interesa, primjerice udruenja rada i udruenja kapitala. U tom interesnom polju javljaju se razliite grupe

koje ele artikulirati svoje interese. Grupe koje putem mita, korupcije, prijateljskih uvjeravanja, pritiska, sile ili alternativne strategije sistematski utjeu na adresate javne vlasti nazivamo interesnim grupama ili grupama za pritisak. Razlika izmeu interesne grupe i grupe za pritisak lei u primjeni metode politikog djelovanja, tj. ako se interesna grupa koristi diplomatskim sredstvima (uvjeravanjem), tada ona zadrava svoj naziv, ali ako se poslui pritiscima i neistom igrom (nasiljem, pritiskom) tada se nazivlje grupom za pritisak. Nikada jedna grupa ne koristi iskljuivo jedan put do cilja. U politici su u naelu doputena sva pravila igre, pa se ponajee primjenjuju kombinirane metode u djelovanju interesnih grupa. (1) Da bi neka grupa postala interesna, prema teoriji F. A. Bentelya moraju postojati interes i akcija. Interes je integracijski imbenik grupe, a akcija/djelovanje put ostvarivanja cilja/svrhe. Interesne grupe postoje ukoliko se zajednikom akcijom pojavljuju u politikom polju donoenja odluka i odluivanja. U svakom politikom sustavu postoji vie interesnih grupa. Prema Klausu von Baymeu, to su gospodarske interesne grupe investitora, sindikati, profesionalna udruenja, promotivne grupe i politika udruenja. (2) Gospodarske interesne grupe investitora ili udruenja interesa kapitala, kao primjerice Udruenje za opu privrednu politiku u SR Njemakoj i Udruenje industrijalaca, imaju za cilj sistematski utjecaj na sredita politikog odluivanja. Te grupe/udruenja trebaju tititi interese krupnog kapitala, privrednih magnata i transnacionalnih kompanija i raspolau golemim kapitalom. Samatra se da u Njemakoj deset najbogatijih kompanija kontroliraju preko osamdeset posto kapitala. a kao takve one mogu preko svojih udruenja izravno utjecati na tijek oblikovanja globalne politike u parlamentu svoje zemlje. Neke amerike korporacije toliko su bogate i mone da raspolau kapitalom u visini talijanske drave, ili pak mogu ruiti i postavljati vlade pojedinih zemalja. Iz tolikog bogatstva nije teko izdvojiti nekoliko tisua ili stotina dolara za potrebe lobbyja, potkupljivanja ili pritiska na politiare u kongresu. Naspram udruenja poslodavaca/kapitalista stoje udruenja posloprimaca ili sindikati, koji se pojavljuju kao interesni protupol. Sindikat kao tip interesne grupe titi interese posloprimaca ili klasne interese radnike klase, tamo gdje su oni mogui, za razliku od SAD-a gdje su interesi sindikata i drave skoro identini. Kanali artikulacije sindikalnih interesa, ili utjecaja radi njihova ozbiljenja, jesu pregovori i trajkovi. U pluralistikom modelu trajkovi su esti, decentralizirani i spontani, javljaju se u velikim podrujima, nemaju velik politiki naboj i imaju nisku razinu spontanosti, dok u sindikalistikom/romanskom tipu ima mnogo manjih trajkova koji su spontani i politiki usmjereni. (3) Kao tip interesne grupe javlja se profesionalno udruenje poljodjelaca, lijenika, pravnika, itd. Udruenja poljodjelaca sistematski utjeu na agrarnu politiku zemlje i irih grupacija (npr. EU), a koriste se i pritiscima radi ostvarenja interesa. Jedan od naina pritiska je

masovno unitavanje poljoprivrednih proizvoda, zbog niskih cijena ili konkurencije zbog uvoza. Promotivna udruenja kao interesne grupe imaju vie duhovni nego amterijalni interes. Ona utjeu prije svega na javnost i vladu, zalaui se putem peticija ili kampanja za ukidanje nekog zakona ili za liberalizaciju pojedinih sfera ivota. To su lige i protestni pokreti, a u najnovije vrijeme alternativni pokreti sa svojom postmaterijalistikom filozofijom. U politika udruenja Beyme uvrtava pokrajine i opine, a u poludravna udruenja akademije, udruenja graana itd. (4) Radi boljeg uvida u problem interesnih grupa, valja neto rei i o njihovoj organizaciji. Kod nekih interesnih grupa ideologija ne igra nikakvu ulogu, koliko pak neki konkretni interes materijalne prirode, a kod drugih je ideologija bitan imbenik u integraciji lanova u grupu. lanovi interesnih grupa ne moraju pripadati istom ideologijskom stajalitu (primjer sindikata), dok je, prema Beymeu, jasna ideologijska pozicija u sluaju udruenja poslodavaca. Kod interesnih grupa posloprimaca prevladava birokratsko-oligarhijski tip organizacije, a kod sindikata podjela na elitu i lanove (tj. masu). Tako u sindikatima prevladava elitni intelektualistiki tip organizacije, u kojoj elita organizira i vodi masu do cilja. Svaki tip interesne grupe ima adresate utjecaja. Beyme navodi osnovne adresate: 1. parlament, 2. vlada i uprava, 3. pravosue, 4. stranke, 5. javno miljenje i 6. meunarodne organizacije. Za veinu interesnih grupa meta utjecaja je parlament. U politikom sustavu SAD-a velik je utjecaj lobista, pa je za oekivati da e "velika" politika naginjati interesima najbogatijih. "Ameriki lobiji raspolau ogromnim sredstvima kako bi utjecali na poslanike i tako osigurali zatitu interesa grupacija koje predstavljaju. Mnogi misle da su, zahvaljujui toj moi, postali neka vrsta vlade u sjeni." (5) Beyme smatra da je lobizam tipina amerika pojava koja ne postoji u europskim demokratskim sustavima, ali postoji mogunost potkupljivanja politiara. Drugi nain utjecaja na parlament je preko grupnih peticija i masovnih kampanja, primjerice za ukidanje zakona protiv pobaaja. Vlada i uprava javljaju se kao drugi adresati utjecaja. Za razliku od prethodnog naina, ovdje predstavnici interesnih grupa izravno utjeu na lanove vlade i ministre pojedinih resora. Dakle, odluke nikada nisu autonomne i osloboene vanjskih utjecaja (primjer interesne grupe poljodjeljaca i ministarstvo poljodjeljstva). Utjecaj na upravu mogu je na svim razinama. "Politiki utjecaji na birokraciju postoje na svim razinama od lokalne uprave do referenata u ministarstvu", kae Beyme. Ipak je, ini se, lake utjecati na lokalnu nego li na saveznu birokraciju, jer ju je lake potkupiti. Vrlo je mala mogunost utjecaja na pravosue zbog specifinog poloaja suca. U tom se sluaju moe utjecati neizravno, primjerice pri postavljanju sudaca tj. u kadrovskoj politici pravosua, ali i preko znanstvene literature, masovnim peticijama sudovima.

Interesne grupe mogu utjecati na djelovanje stranaka koje su osvojile vlast. Vea mogunost utjecanja je s istovjetnim ideologijskim predznakom, primjerice SPD-DGB u SR Njemakoj. U takvim prilikama ponajee se razvija kooperacija, ali se moe govoriti o "simbiozi udruenja i stranaka" (Beyme, str. 201). S druge strane, stranke i interesne grupe zajedniki mogu utjecati na javno mnijenje. Stranke su ovdje u daleko boljoj poziciji od interesnih grupa, koje se slue standardnim kanalima utjecaja, radiom i televizijom ili vlastitim specijaliziranim medijima. Istraivanja utjecaja interesnih grupa na javnost pokazala su da koliina utjecaja ne odgovara stvarnim eljama interesnih grupa, poradi dravne kontrole medija. Daleko je vei utjecaj interesnih grupa privatnim medijskim kanalima tipa Axela Springera ili privatnih TV mrea u Italiji, koje poesto izmiu dravnoj kontroli. Dosezi i utjecaj interesnih grupa prelaze nacionalne granice. Kao adresati javljaju se meunarodne organizacije, a utjee se posredstvom lobija. BILJEKE (1) Politoloka istraivanja interesnih grupa datiraju s poetka stoljea. Utemeljitelj teorije interesnih grupa je F. A. Bentely, a znaajni prinosi su D. Trumana, P. Odegarda, V. O. Keya, H. Lasswela i dr. (2) Usp. Klaus von Beyme, Interessengruppen in der Demokratie, Muenchen, R. Piper / Co. Verlag, 1980, str. 71-93. Pored ove studije, valja koristiti: A. F. Bentely, The Process of Government, Cambridge, Univ. Press, 1967; V.H.W. Ehermann, Interes groups on four continents, Pittsburg, Univ. Press, 1967; V.O. Key, Politics, Parties and Pressure Groups; D. Truman, The governmental Process, New York, A.A. Knopf, 1962.

(3) Usp. nav. dj., str. 77-78. (4) O klasifikaciji interesnih grupa u politikom sustavu SAD-a: tefica Deren-Antoljak, Politiki sistem Sjedinjenih Amerikih Drava, Zagreb, Sveuilina naklada Liber, FPN, 1983, str. 350-360. (5) Beyme, nav. djelo.

2.3.2. Politike stranke Politike stranke su trajne politike udruge graana koje oblikuju njihovu politiku volju, natjeu se na izborima, a u sluaju izborne pobjede preuzimlju sudjelovanje u parlamentu i u vlasti. U parlamentu oblikuju i artikuliraju posebne i ope interese. Na temelju izbornih rezultata vladajua stranka preuzima oblikovanje i voenje dravne politike. Djelovanje stranaka mora biti u skladu s Ustavom, a ako je to posebno odreeno i zakonom o strankama. Tijekom novije politike povijesti stranke se pojavljuju u demokraciji kao obliku vladavine, iako nisu iskljuivo obiljeje demokracije jer stranaka ima i u drugim tipovima vladavine. Stranke su sastavnice svakoga politikoga sustava, koje imaju svoje programe i statute. U programima se istiu vrijednosti, ciljevi, svjetonazori, naela i slino, doim se statutima istie unutranje organizacijsko ustrojstvo, stranaka tijela, nain funkcioniranja, teritorijalna organizacija i drugo. Prema tomu sve stranke imaju lanstvo, vodstvo ili elitu. Njih obvezuje sustav pravila unutranjeg djelovanja i unutarstranaka demokracija. Politike stranke su predmetom politolokih i sociolokih istraivanja. Posebice je u 20. stoljeu u okviru politike sociologije/sociologije politike razvijena sociologija stranaka, a njezini najistaknutiji predstavnici su M. Ostrogorski, R. Michels, M. Duverger i S. M. Lipset. Socioloka, posebice politoloka tumaenja razliito gledaju na pitanje nastanka politikih stranaka. Tako njemaki politolog Klaus von Beyme govori o tri teorijska naina razlikovanja nastanka politikih stranaka. Institucionalistike teorije polaze od toga da su stranke interesne institucije graana i sastavnice svakog politikog sustava, dok povijesno krizno situacionistike teorije smatraju da su stranke nastale kao rezultat povijesnih zbivanja, proizvod drutvene situacije. S druge strane, teorije modernizacije smatraju da su stranke nastale iz potrebe funkcionalnog interesa i modernizacijskih oekivanja drutvenih grupa. Ovim teorijama zajednika je "geneza stranaka, tumaenje interesa i definicija konflikata". (1) Polje politikih interesa zapravo je polje konflikata. Stranke se u interesnoj artikulaciji nuno nalaze u polju konflikta. Politolozi smatraju da su na Zapadu moderne stranke izrasle iz nekoliko konflikata: liberalizam protiv starog poretka; konzervativizam protiv liberalizma poradi obrane starog poretka; radnitvo protiv graanskog sustava; poljodjelci protiv industrijskoga sustavna; regionalisti protiv centralista; krani protiv laikoga sustava; komunisti protiv socijaldemokracije; faisti/nacionalsocijalisti protiv demokracije; prosvjednici protiv sustava

birokratske drave blagostanja; ekologisti protiv nekontroliranog napretka, modernizacije i unitavanja ivota. (2) Stranke se dijele prema: 1. pripadnosti (staleke, interesne, klasne, narodne); 2. organizacijskoj strukturi (honoracijske, kadrovske, masovne); 3. politikim ciljevima (desnoradikalne, konzervativne, kranskodemokratske, liberalne, socijaldemokratske, regionalistike, komunistike); 4. stupnju institucionalizacije (etablirane i neetablirane). (3) Koja je funkcija politikih stranaka u viestranakim sustavima? Stranke imaju legitimaciju politikoga djelovanja, a ukoliko pobijede na izborima imaju politiku legitimaciju kao stranke na vlasti. One sudjeluju u oblikovanju konsenzusa, zatim novaenju ili izboru politikoga vodstva (elite), oblikovanju politike i izraavanju politikih alternativa, organizaciji izbora, interesnoj artikulaciji, agregaciji i politikoj integraciji (obrazovanju vlade, javnom nadzoru vlasti - oporbene), voenju dravne i pojedinanih politika (pobjednika ili savez stranaka). (4) U najuoj svezi s funkcijama stranaka je i njihov ustavni poloaj. Kakav je njihov ustavni poloaj u pojedinim europskim zemljama pokazuje sljedea tablica. (5) Ustavni poloaj stranaka u europskim zemljama Zemlja - Ustavni poloaj stranaka 1. Belgija - Sloboda udruivanja 2. Danska - Sloboda udruivanja 3. Njemaka - Stranke sudjeluju u oblikovanju politike volje naroda - Sloboda udruivanja 4. Francuska - Sudjeluju u procesu izbornog odluivanja, moraju voditi rauna o naelima narodnoga suvereniteta i demokracije. "Svrha svakog politikoga udruivanja je zadravanje izraenih naravnih i ljudskih prava." 5. "Organizacija i djelatnost stranaka slui slobodnom funkcioniranju demokratskog dravnog poretka." - Sloboda udruivanj. 6. Velika Britanija - Bez odredbi. 7. Irska - Sloboda udruivanja. 8. Italija - Graani sudjeluju u strankama u odreivanju nacionalne politike; zabranjuju se tajne udruge, koje posredno promiu politike svrhe, sredstva quasi vojne organizacije 9. Luxembourg - Sloboda udruivanja.

10. Nizozemska - Sloboda udruivanja. 11. Portugal - Politika udruenja i stranke trebaju sudjelovati na demokratski nain u oblikovanju volje naroda i politike moi; politike stranke na naelu politike demokracije i organizacije izraavaju volju naroda. Politike stranke istiu kandidate za parlamentarne izbore. 12. panjolska - Politike stranke sudjeluju u obrazovanju i izraavanju volje naroda i one su glavno sredstvo politikog sudjelovanja; njihova unutranja struktura i nain rada moraju biti demokratski. Udruivanje je slobodno.

Koji vrijednosni sustav promiu pojedine stranke? O tome zorno govori sljedee tablice: Tip stranke Konzervativne stranke 1. naglaavanje tradicije 2. tradicionalno djelovanje 3. historicizam 4. tovanje obiaja, ustanova, morala, identiteta 5. naglaena svijest o pravnom poretku 6. vjera u autoritete 7. vjera u drutvene elite 8. sklonost iskustvu naspram politikim apstrakcijama 9. reducirano uvaavanje moderniteta i pojma napretka 10. skepticizam 11. antropoloki pesimizam (ovjek je po prirodi zao) 12. drutvena harmonija 13. drutvena hijerarhija Vrednote Vrijednosni sustav

14. tovanje zakona stabilnosti, integracije, drutvenih ustanova 15. organsko shvaanje drutva. (6)

Vrednote Vrijednosni sustav 1. relativizacija tradicije 2. vjera u ljudski um 3. vjera u napredak 4. pojedinac kao temeljna drutvena kategorija 5. individualizam 6. drutvo napram zajednice 7. razlikovanje drutva i drave 8. vladavina zakona 9. sloboda miljenja

tip stranke Liberalne stranke

10. optimistiko gledanje na ovjeka (optimistika politika antropologija - ovjek je po prirodi dobar) 11. trite 12. privatno vlasnitvo 13. slobodna konkurencija 14. drutveni i gospodarski spontanizam bez uplitanja drave (klasini liberalizam) 15. filoetatizam (neoliberalizam) nakon gospodarskog sloma 1929. (7)

Vrednote Vrijednosni sustav

Tip stranke Kransko demokratske stranke

1. drutvo i drava na kranskim naelima 2. personalizam: ovjek je osoba 3. sloboda ljudske osobe 4. pluralizam drutvenih grupa 5. osobna odgovornost 6. naelo uinka 7. solidarnost kao dunost 8. demokracija 9. supsidijarnost 10. sloboda protiv jednakosti 11. socijalna drava 12. duhovni i kulturni pluralizam 13. obitelj 14. socijalna pravda 15. socijalno-trino gospodarstvo. (8)

Vrednote Vrijednosni sustav 1. protucentralizam 2. autonomija 3. decentralizacija 4. dekoncentracija 5. supsidijarnost 6. vertikalna dioba vlasti 7. federalizam 8. separatizam 9. regionalistiki radikalizam 10. sukob sredita i periferije 11. regionalistiki nacionalizam 12. obrana regionalnog identiteta

Tip stranke Regionalistike stranke

13. suprotstavljanje procesima modernizacije iz sredita 14. kritika metropolizma. (9)

Vrednote

Tip stranke

Vrijednosni sustav 1. reformizam 2. odricanje klasne borbe 3. politiki evolucionizam 4. parlamentarizam 5. solidarnost 6. sloboda 7. jednakopravnost 8. kritika kapitalizma 9. socijalna pravda 10. "demokratski socijalizam" 11. protutotalitarizam 12. suodluivanje 13. naglaena uloga sindikata 14. kritika liberalizma i komunizma. (10)

Socijaldemokratske stranke

Vrednote Vrijednosni sustav 1. zatvoreno drutvo 2. zajednica

Tip stranke Desnoradikalne stranke

3. organska solidarnost 4. naelo voe 5. maturalistiki pojam naroda i nacije 6. krv 7. tlo 8. rasizam 9. ksenofobija 10. iracionalizam 11. nacionalizam 12. etnocentrizam 13. autoritarni populizam 14. totalna drava 15. svijest o elitistikom poslanju 16. autoritarizam 17. netolerancija u pitanjima javnog morala. (11)

Politologija stranaka (12) razlikuje stranake sustave. Razvrstava ih u dvostranake i, viestranake. Koji su tipovi stranakih sustava moe se vidjeti iz sljedee tablice. (13) Stranaki sustavi zapadnih demokracija

1. Dvostranaki

2. Primjereni pluralizam

3. Polarizirani. pluralizam a) s fundament. oporbom koja

4. Sustav. hegemon. str. hegemon. stranke u polariz. pluralizmu

dvostranaki s alternirajuom

a) s alternirajuim pobonim strankama

vladom (SAD, Novi Zeland)

bez mogunosti koalicije (V. Brit., Kanada, Austrija) b) alternirajue pobone stranke s trajnim koalicijskim partnerima (Austrija, SRNJ - 1957-66., Australija - 196982.) c) primjereni pluralizam s koalicijom sredine i velikom koalicijom

unitava centar (Weimar. Rp., panjolska Rp.) b) oslabljena centrifug. djelovanja fundament. oporbe (Finska, Francuska, Izrael, Italija, panjolska

(Irska. Izrael, Japan)

BILJEKE (1) Dieter Nohlen (Hrsg.), Wrterbuch Staat und Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1991, str. 450. (2) Usp. isto, str. 450. (3) Primjerice: Maurice Duverger, "Sociologija politikih stranaka", u: Georges Gurvitsch, Sociologija, Zagreb, Naprijed, 1966, govori o kadrovskim (tipske kadrovske stranke: konzervativne, liberalne, radikalne), masovnim (socijalistiki tip, komunistike stranke, faistiki tip) te o dominantnim tipovima stranaka. Dominantne stranke su vremenski trajne stranke u odnosu na politike konkurentne ili takve iji se ciljevi poklapaju s ciljevim nacije. (4) Usp. W. Mickel (Hrsg.), Handlexikon zur Politikwissenschaft, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1986, str. 335. (5) Oscar W. Gabriel - Frank Bretschneider (Hrsg.), Die Eu-Staaten im Vergliech. Strukturen, Prozesse, Politikinhalte, Bonn, Bundeszentralle fuer politische Bildung, 1994., str. 476-477.

(6) Usp. Gesellschaft-Staat-Politik, Bad Homburg, Gehlen Verlag, 1979, str. 174. (7) Usp. Gesellschaft-Staat-Politik, Bad Homburg, Gehlen Verlag, 1979, str. 174-175. (8) Usp. Kranska demokracija u Europi. Priredio: Anelko Milardovi, Osijek, Pan liber, 1994, str. 22-23. (9) Usp. Regionalizam kao europski izazov. Pojam - Teorija - Iskustva - Programi. Priredio: Anelko Milardovi, Osijek, Pan liber, 1995, str. 31. I dalje: Regionalizam, autonomatvo, federalizam ili separatizam? Priredio: Anelko Milardovi, Osijek, Pan liber, 1995. (10) Usp. Programme der politischen Parteien in der Bundesrepublik Deutschland Grundsatzprogramm der Sozialdemokratischen Partei Deutschland, 1959, str. 325-337. (11) Usp. Pipers Wrterbuch zur Politik, Bd. 2, Mnchen-Zrich, Piper Verlag, 1983, str. 357. (12) O politologiji stranaka vidjeti: K. von Beyme, Parteien in den westlichen Demokratien, Mnchen, 1984; M. Duverger, Les parties politiques, Paris, 1951; L.D. Epstein, Political Parties. A Cross-National Survey, New York, London, 1980; F. Neuman (Hrsg.), Theoire ung Soziologie der politischen Parteien, 2. Bde, Darmstadt/Neuweid, 1968; S.M. Lipset/S. Rokkan, Party Systems and Voter Alignments, New York, 1967; R. Michels, Sociologija stranakog ivota, Zagreb, FPZ, 1993. (13) Dieter Nohlen (Hrsg.), Wrterbuch Staat und Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1991, str. 460.

2.3.3. Izbori, organizacija i voenje izborne kampanje Izbori Iako su izbori znak zajamene mogunosti izraavanja demokratske volje graana, ne mogu se smatrati iskljuivom oznakom demokratskih politikih sustava. Vrsni poznavatelj

politologije izbora, njemaki politolog Dieter Noheln, s Instituta za politologiju u Heidelbergu, izbore definira kao "demokratsku metodu uspostave predstavnikih organa naroda". Izbori nain, tehnika i politika tehnologija uspostavljanja nekog politikog tijela. Zbog ega se izbori ne mogu smatrati izrazitom oznakom demokratskih politikih sustava? Zbog toga to izbora ima ne samo u demokratskim, nego i u autoritarnim i totalitarnim sustavima. Nohlen u svojoj ve i u naoj sredini poznatoj knjizi Izborno pravo i stranaki sustavi (1) govori o kompetitivnim, semikompetitivnim i neokompetitivnim izborima. Kompetitivni izbori su oni koji se odvijaju u demokratskim politikim sustavima, u kojima je osigurano pravo i sloboda izbora, s mnotvom razliitih politikih izbornih ponuda. Dakle, bitna odrednica kompetitivnih izbora su pravo i sloboda izbora najmanje dvije ili vie izbornih ponuda, zatim jasno oblikovani izborni prijedlog, natjecanje kandidata i programa, izjednaene prilike politikog natjecanja, pretvaranje glasova u mandate itd. Semikompetitivni izbori su obiljeje autoritarnih sustava ija je narav u uskraivanju, primjerenije ograniavanju prava i slobode izbora. Nekompetitivni izbori vezuju se uz totalitarne sustave poradi "naelnog uskraivanja izbora i slobode biranja". Tip izbora ovisi dakle o ustrojstvu politikog sustava te politikoj kulturi. Polazimo od politikih sustava zapadne demokracije s bogatom tradicijom izbora, spram koje tradicije ni u kojem sluaju ne moemo biti ravnoduni ako imamo na umu razvoj demokratskog politikog ivota u zemljama takozvane tranzicije. U sluaju bavljenja zapadnom demokratskom tradicijom, imamo posla s modelom kompetitivnih izbora. U tom sluaju nije na odmet rei da je taj model izravno ili posredno zajamen u ustavima zapadnih demokracija, prije svega u onim dijelovima koji se odnose na prava i slobode ovjeka i graanina ili suverenitet, kao to je to primjerice u Ustavu Republike Francuske. (2) S druge strane, u nekim zemljama zapadne demokracije, kao u Njemakoj, izborna problematika ne samo da je obraena u temeljnom zakonu, ve i u posebnim zakonima, tj. Zakonu o izborima (Wahlgesetz) i Zakonu o strankama (Parteigesetz), u kojim je zakonima zajameno pravo izbora, nain, uvjeti, isticanje kandidata, financiranje stranke, vrijednost izbornog glasa i koliina sredstava koju neka stranka dobije u zavisnosti od broja dobivenih glasova puta cijena jednog glasa itd. Politolozi poput Wicharda Woykea i Uda Stefensa, u odnosu na daleko iru listu funkcije izbora Dietera Nohlena, govore tek o nekoliko znaajnih funkcija izbora. Prva funkcija je legitimiranje poretka i vladajue elite ili izraavanje i potvrivanje vjere da je taj poredak rezultat veine, da je u skladu s oekivanjima ili preferencijama veine, da ima izvorite u veini. Druga funkcija je prenoanje povjerenja na osobe i stranke. Trea funkcija je novaenje i cirkuliranje, kruenje, normalno, legalno smjenjivanje politikih elita, slobodno, bez ikakova nasilja. etvrta su

je funkcija amortizacija politikog konflikta te svoenje njegove jakosti na razinu graanske i uljudbene snoljivosti i podnoljivosti, i odvijanje unutar ustanovnih okvira. Peta funkcija je natjecanje izmeu vlasti i oporbe. esta funkcija je smjena i uspostava vlasti mirnim putem. Sedma funkcija je uspostava nadzora nad politikim ustanovama od strane unutar i izvanparlamentarne oporbe. U svim kompetitivnim politikim sustavima oporba ima vie uloga bez kojih je nezamislivo djelovanje i opstojanje demokracije. Totalitarni sustavi svoju oporbu nazivaju neprijateljima. Neprijatelji kao takvi u pravili se progone ili eliminiraju. Prema tome takvi sustavi ne jame javno, institucionalno postojanje oporbe. Ona je u tim sustavima u ilegali ili zatvoru, svejedno, doim u demokratskim sustavima postoji izvan i parlamentarna oporbe, kao legalni kontrolni ili nadzorni mehanizam vlasti i sastavnica demokracije. Literatura govori primjerice i o "lojalnoj" ili sustavu imanentnoj i "fundamentalnoj" ili sustavu suprotstavljenoj oporbi. Na primjer, njemaki politolog Winfried Steffani (3) navodi osam fukcija oporbe: 1. nadzor vlade, 2. kritika vladavine politike i isticanje alternativa, 3. izrada alternativnih politikih programa, 4. izrada i oblikovanje alternativnih elita koje bi mogle uskoiti u vladu, 5. stvaranje uvjeta za preuzimanje vlasti, 6. kritika poradi zatite temeljnih sloboda i vrijednota, primjerice zatita manjina, 7. ukljuivanje manjinskih grupa u politiki proces, 8. pokretanje javnosti kao politikog imbenika. Nemalu pozornost, a ponegdje i vehementnu polemiku, izazivaju izborni sustavi. Veinski izborni sustav odnosi se na naelo odluivanja po kojem uz primjenu jednoglasja treba odluiti veina glasova. Onaj kandidat koji dobije najvie glasova u izbornom okrugu postaje zastupnikom. Politoloka literatura nadalje spominje i apsolutnu i relativnu veinu. Kod apsolutnog veinskog izbornog sustava izabran je kandidat koji je dobio vie od polovice vaeih glasova u jednom izbornom krugu. Dogodi li se da neki kandidat u prvom izbornom krugu ne dobije apsolutnu veinu, tj. ukupno vie glasova nego njegovi protukandidati, tada se ide na drugi izborni krug, za koji postoje razliite varijacije. Ve navedeni njemaki politolozi Woyke i Steffens kau da se taj model primjenjivao u carskoj Njemakoj od 1871. i 1914., doim je jedna varijanta apsolutnog veinskog izbornog sustava primjenjiva u izboru za nacionalnu skuptinu Francuske Republike. Sustav relativne veine ili relativni veinski izborni sustav je onaj u kojem kandidat ima jedan glas, dok mu je za izbor potreban glas vie od protukandidata. Izabran je kandidat s najveim brojem glasova. Kao primjer navodi se Velika Britanija. Razmjerni izborni sustav moe se dvojako razumjeti, prije svega kao naelo odluivanja, a onda zastupanja. Uzme li se u obzir naelo odluivanja, razmjerni sustav znai davanje

mandata prema razmjeru glasova. Naelo zastupanja izraava cilj ili elju odraza birakog tijela u parlamentu, pri emu svaki glas posjeduje jednaku vrijednost uspjeha. Na koji se nain dodjeljuju zastupnika mjesta, mandati u parlamentu? Postoje razliite obraunske metode dodjele mandata u sluaju razmjernog izbornog sustava. Literatura spominje divizorski postupak, postupak izbornog broja, metodu velikog prosjeka ili ostatka itd. Najpoznatiji divizorski postupak razvio je belgijski matematiar Viktor d'Hondt, koji se primjenjuje u mnogim zapadnim parlamentima. U emu se sastoji taj postupak? Kako se postaje zastupnikom? "Brojevi glasova koje je pojedina stranka dobila na izborima dijele se brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 6 itd. Svako dijeljenje daje tzv. najvei broj. Na taj se nain izraunava toliko najveih brojeva koliko se treba podijeliti zastupnikih mjesta. Najvei broj dobija zastupnik br. 1, drugi po veliini zastupnik br. 2 itd." Woyke i Stefens (4) navode Jellinekov primjer: "U jednom izbornom okrugu treba birati 10 zastupnika. Od 10.000 glasova na stranku A otpada 4.160, na stranku B 3.380, na stranku C 2.460. Ako se ti brojevi po redu podijele s 1, 2, 3, itd. dobiju se sljedei nizovi: STRANKA A : 1 4160 (1) : 2 2080 (4) : 3 1386 (6) : 4 1040 (9) : 5 832 STRANKA B : 1 3380 (2) : 2 1690 (5) : 3 1126 (8) : 4 845 (10) : 5 676 STRANKA C : 1 2460 (3) : 2 1230 (7) : 3 820 : 4 615 : 5 492

Stranka A dobiva prvi, etvrti, esti i deveti mandat. Stranka B dobiva drugi, peti i deseti mandat. Stranka C dobiva trei i sedmi mandat (sukladno brojevima iza kvocijenta). D'Hondtov postupak najveih brojeva treba uvaavati sljedee temeljno naelo: "Niti jedna grupa ne bi trebala dobiti mandat ili dodatni mandat, sve dok neka druga grupa na neki vei broj glasova ne dobije jedan ili jo jedan dodatni mandat." Nadalje, d'Hondtov postupak najveih brojeva ne osigurava apsolutnu pravednost jer on na kraju potpomae, ak i ako sasvim malo, velike stranke. Druge vrste obraunavanja divizorskim postupkom su npr. metoda Imperiali (divizorski niz 2, 3, 4, 5 itd.), metoda St. Hague (divizorski niz 1, 3, 5, 7 itd.), danska metoda (1, 4, 7, 10) itd.

Uz veinski i razmjerni spominje se jo i mjeoviti izborni sustav koji zapravo preuzima pojedina obiljeja oba prethodna izborna sustava. Svaki od navedenih sustava ima prednosti i nedostatke. Prednosti veinskog izbornog sustava su: 1. stvaranje pretpostavki stabilne vlade, 2. dvostranaje i dioba odgovornosti vlade i oporbe, 3. onemoguavanje stranakog raskola, 4. izbor osoba, to znai da se bira vie okree osobama nego strankama, 5. zastupnici su neovisniji u odnosu na stranku itd. Ovom tipu izbornog sustava pripisuju se nedostaci ili mu se pak prigovara poradi: 1. nejednakosti teine glasova, 2. uvoenja dvostranaja, 3. kod relativnog oblika samo se podrava izborna neizvjesnost, 4. proizvodi osjeaj bezvoljnosti u "sigurnim" izbornim okruzima. Razmjerni sustav (ili relativni) ima neke svoje prednosti kao to su: 1. odravanje raspoloenja birakog tijela to se preslikava u parlamentu, 2. pravednost jer uvaava manjinu, 3. glas ima jednaku vrijednost, 4. smanjuje se mogunost manipuliranja izbornim rezultatima, 5. jednostavnost izbora kandidata po stranakim listama itd. Nedostaci razmjernog sustava izraavaju se u prigovorima zbog: 1. iste formalne pravednosti, 2. nepreglednosti obrauna rezultata glasovanja, 3. mogunosti radikalizacije, 4. ugroavanje funkcioniranja parlamenta kod stranaka s istom funkcionalnom politikom. Za razumijevanje izborne problematike, prije prikaza izbornih modela u zapadnim zemljama, vano je spomenuti jo neke temeljne pojmove. Prije svega mislimo na diobu na izborne okruge koja se smatra presudnom u svakom izbornom sustavu zbog smanjivanja ili poveavanja izbornih izgleda pojedinih stranaka. U diobi na izborne okruge govori se o jednakom ili nejednakom predstavnitvu i gerrymanderingu pod kojim se "podrazumijevaju granice izbornih okruga koje su povuene prema politikim gleditima". Nadalje, kod izbornog je nadmetanja vano i kako su strukturirane izborne liste. Kod krutih lista nitko ne moe promijeniti redoslijed kandidata, pa bira daje jedan glas i bira listu u cjelini. Kod slabo strukturiranih lista doputena je mogunost izmjene redoslijeda kandidata. Birau se daje mogunost da dade dva glasa: jedan glas za kandidata, jedan za listu. Kod slobodne liste birau se daje mogunost vie glasova uz promjenu liste. Postoje razliiti postupci glasovanja, kao to su: 1. pojedinano, u kojem bira daje jedan glas; 2. preferencijsko, bira preferira kandidata; 3. ogranieno; 4. alternativno, s navoenjem preferencija; 5. kumuliranjem, kada bira moe dati vie glasova nekom kandidatu ili politikom natjecatelju. Uz te postupke, u literaturi se spominju postupci glasovanja kao to su panairanje, koje se javlja kada bira raspodjeljuje glasove na kandidate s razliitih lista, te sustav dvoglasja, kad bira jedan glas daje kandidatu a drugi stranci, i to kandidatu u nekom izbornom okrugu, a stranci na izbornom okrugu saveza.

Nemale raspre u kreiranju izbornog sustava vode se oko prohibitivne klauzule, presudne za ulazak u parlament. Prohibitivne klauzule kreu se od 1% (u cijeloj zemlji, Izrael), 5% (Savezna Republika Njemaka), 8% (Lihtentajn), 5-12% (Bolivija) do 12,5% (ri Lanka). to se tie izbornih sustava u 16 zemalja OECD-a (Belgija, Danska, Nizozemska, Turska, Njemaka, Finska, Island, Italija, Luxembourg, Norveka, Austrija, Portugal, vedska, vicarska, panjolska, Grka) u njima vladaju razmjerni izborni sustavi, sa slabo strukturiranim, krutim, slobodnim listama, sa stupnjem razmjernosti od 41,2 (Grka) do 49,9% (Njemaka). Izborna kampanja Kampanja je smiljena djelatnost utemeljena na nekom programu radi postizanja nekog uinka. Politika kampanja usmjerena je prema nekom politikom objektu, cilju. Temeljni cilj svake politike kampanje je politika pobjeda ili zadovoljenje, ispunjenje nekog politikog interesa. Smisao izborne kampanje je smiljeno voenje politike akcije radi pobjede na izborima, oblikovanja nekog politikog tijela, primjerice, parlamenta, vlade, ili jednostavnije osvajanja vlasti. Drugi znaajan pojam organizacije i voenja izborne kampanje je budet, riznica kampanje, tj. novana logistika podrka, donacije, krediti, oprema, tehnika sredstva, mediji itd. Trei pojam kampanje su trokovi. Za voenje neke predizborne kampanje valja unaprijed, na temelju specificiranih potreba, izraditi trokove kampanje, koji trokovi uslijed sve razvijenije komunikacijske tehnike imaju neprekidnu tendenciju rasta. Npr. trokovi voenja predizborne kampanje na poetku 20. stoljea, u doba novina, svakako su manji u odnosu na doba kompjutorske, video i digitalne tehnike. Za voenje kampanje potrebita je literatura, tj. pisani i tiskani materijal, broure, knjiice, stranaki i izborni programi. Voditelj kampanje je osoba koja upravlja kampanjom. Poruka kampanje je pomno izabrana kljuna informacija o kandidatu ili programu. Plan kampanje je detaljni opis svih postupaka, ciljeva i zadataka kampanje. Struktura kampanje predstavlja organizacijski uzorak ili nain kako je kampanja organizirana. Kalendar kampanje je pisani dokument redoslijeda aktivnosti tijekom kampanje. Kandidat je osoba koja istie kandidaturu radi preferencija odluivanja u nekom politikom tijelu, recimo parlamentu. Demagogerija je lapidarna igra podupiranja kandidata. Izravna pota je tehnika izravnog komuniciranja kandidata s glasaima. Kontakt Door-to-Door je oblik kampaniranja ili komuniciranja u kojem kandidat ide na vrata glasau unutar nekog podruja, to je metoda uobiajena u SAD-u. Lit Drop je metoda odailjanja literature za izbornu kampanju na adrese

glasaa. Negativno kampaniranje je takvo komuniciranje koje smjera ocrnjivanju protivnika. Ciljane grupe su grupe kojima su namijenjene poruke ili tema kampanje. Targetiranje je postupak fokusiranja kampanje na neke specifine grupe. Volonteri ili vojska spasa, bez koje se kampanja ne bi mogla odvijati, jesu grupe dragovoljaca koje pomau u tehnikom funkcioniranju voenja kampanje. (5) Koji su strukturni elementi profesionalno izvedene izborne kampanje? Prije svega, mora postojati plan kampanje. Tri su bitna elementa plana izborne kampanje. Prvi element je ralamba kampanje. Treba se sastojati od stratekih istraivanja i strateke studije. Drugi element je strategija, zapravo kreativna komunikacijska strategija. Sastoji se od oglaavanja i strategije kontakta s javnou. Trei element kampanje je taktika, koja se sastoji od kritinih odluka, organizacije, stoera i izvoenja kampanje. Izvoenje se dalje sastoji od oglaavanja, tj. medijskog plana, kontakata s javnou, rokovnika predizborne kampanje te sondiranja javnog miljenja. Pokuat emo ire iznijeti strukturne elemente predizborne kampanje. Prvo: ralamba kampanje. Ovdje se ponajprije polazi od strategijskih istraivanja iji je smisao utvrivanje ciljanih grupa. Kod definiranja ciljanih grupa metodom ispitivanja javnog miljenja utvruje se identitet i slika stranke, popularnost, mogunost ulaska u parlament itd. Ralambeni dio kampanje uzimlje u obzir i ralambu sociologije stranakog ivota, vrijednosti stranke, osobine lanstva, posebice kandidata te ralambu stranakih programa i dokumenata u kojima je istaknut sustav vrijednosti. Strategijski dio podrazumijeva izradu strategijske studije, koja mora imati nekoliko elemenata. Ponajprije treba istraiti vrijednost stranke na tritu politikih ideja, vrednota, a metodom dubinskog upitnika propitati kakve su preferencije birakog tijela prema nekoj stranci. Postoji li privlanost? Postoji li odbojnost? Razlozi privlanosti. Razlozi odbojnosti itd. Sastavnice strategijske studije su nadalje slike unutranjeg ivota stranke, ralamba konkurentskih stranakih programa da bi se vidjelo to druge stranke nude i prema tim ponudama eventualno dopuniti vlastite politike ponude, izbaciti tetne, ubaciti korisne, itd. Strateka studija sadri strategijsku i taktiku razinu, zatim image ili sliku stranke. to se strategije, kao drugog dijela plana predizborne kampanje tie, oblikuje se na temelju rezultata dobivenih prethodnim istraivanjem. Skup je pokazatelja koji pokazuju mogunost glasanja i opredjeljivanja glasaa za jednu stranku. Po strukturi mora biti pismeno razraena, lako razumljiva, podeena kampanji, uinkovita i prilagodljiva novonastalim situacijama. Sastavnica strategije je njezina komunikacijska komponenta, a sastoji se od izbora komunikacijskog modela, naina komuniciranja, vodee ideje, koja se rabi pri oblikovanju slogana i poruka. to se smije initi kod oblikovanja slogana? Smiju se rabiti razumljivi pojmovi,

razumljive poruke, pozivati na potporu nekom kandidatu ili stranci. Kod oblikovanja slogana ne smije se vrijeati, poniavati, iskljuivati, prijetiti itd. Poruke moraju biti jasno i kratko oblikovane. Tijekom predizborne kampanje moraju se stalno ponavljati kako bi se usadile u svijest politike javnosti. Trei element plana izborne kampanje je taktika, koja u tijeku kampanje znai ozbiljenje zamiljene strategije. Za uspjeh je vana i organizacija ili stoer, te nadasve novac. Na kraju slijedi sama provedba kampanje razliitim komunikacijskim oblicima. Komuniciranje u predizbornoj kampanji moe biti licem u lice, izravnim obraanjem javnosti (skupovi), preko radija, televizije (nastupi kandidata i stranakih elnika), zatim razliitih tiskanih materijala, plakata, letaka, biltena itd. Komunicirati se u predizbornoj kampanji moe posredno, primjerice otvaranjem nekih ustanova, izlobi, sudjelovanjem na posebnim priredbama, dogaajima itd. Element taktike izborne kampanje je rokovnik koji sadri kalendar nastupa kandidata, tijek dogaaja ili scenarij predizborne kampanje, odreivanje vanosti pojedinih poteza, itd. Jo jedan element taktike je sondiranje javnog mnijenja i praenje djelovanja konkurentskih stranaka odnosno utvrivanje indikatora - utjecaj kandidata, tip utjecaja itd. Mnotvo je prirunika koji problematiziraju tehniku organizacije i voenja kampanja. Svaki na svoj nain govori o strukturnim elementima ili sastavnicama kampanje. Bez obzira na razlike, niti jedan ne izbjegava temu izborne strategije. Elementi uspjene strategije kojom se stie do pobjede su prije svega izbor teme ili poruke namijenjene biraima. Drugi element je prijem kod publike, pri emu je vano znati tko su ciljane grupe ili ljudi koji e glasati ili se opredijeliti za odreeni izborni program. Odailjanje poruke znai izbor najprimjerenijeg komunikacijskog sredstva kako bi poruka stigla primateljima. Izbor i kontrola vremena ("timing") znai izbor najpovoljnijeg trenutka odailjanja poruke primateljima. Peti element uspjenog voenja kampanje je izbor raspoloivih resursa u komuniciranju. (6) Svaka izborna kampanja nalik je bojnom polju. Poznati sociolog politike Robert Michels u knjizi Sociologija stranakog ivota, u kojoj se bavi fenomenom eljeznog zakona oligarhije, pie o stranakoj taktici i strategiji. To su po njemu izraziti pojmovi vojne terminologije. Vojnom se terminologijom zapravo doarava borba dviju ili vie politikih osoba, stranaka, programa. Iz vojne terminologije izvuen je i pojam izbornog stoera. To, pak, dokazuje da voenje predizborne kampanje u mirnodopskim uvjetima zapravo granii s ratom, ratom koji ima ipak svoja pravila, gdje se tono zna to se smije a to ne smije initi tijekom voenja kampanje. Primjerice, svaki izborni stoer kao mozak kampanje treba znati to kandidat kojeg se podupire, zbog kojega se vodi kampanja nikada ne smije uiniti. On nikada ne smije skrivati informacije o svojoj prolosti, uljepavati ivotopis, sam voditi kampanju, rabiti preveliku koliinu rijei pri

objanjavanju svoje kampanje, zaboraviti obitelj, voditi preveliku pratnju, odlaziti sam na vane sastanke, biti pijan, pretvarati se, biti neiskren itd. ef izbornog stoera ne smije biti konfliktna osoba i kvariti odnose s lanovima obitelji kandidata, posebice enom, a ni u kojem sluaju ne smije zaigrati na kartu zavodnika; ne smije prenijeti svoje zadae lanovima stoera zbog toga to takvim ponaanjem ugroava funkcioniranje stoera. Nadalje, ni u kojem sluaju ne smije na vidnom mjestu ostavljati povjerljive obavijesti, svaati se s prijateljima kandidata, skrivati injenice od kandidata; ne smije biti pesimistian itd. Dakle, ukoliko se eli provesti i postii cilj, tj. izborna pobjeda, sve mora biti isplanirano i predvieno. Vratimo se na to da postojanje izbornog stoera potjee iz vojne organizacije i terminologije. Stoer je organiziran tako da se sastoji od efa kampanje, kandidata, medijske grupe, grupe za strategijski razvoj, organizaciju i monitoring nastupa stranakih elnika, anketne grupe, grupe za kreativnu komunikacijsku strategiju. Svaka sastavnica ima svoje zadae. ef kampanje upravlja kampanjom. Stoer zajedniki izrauje marketinku koncepciju. Anketna grupa provodi sve vrste istraivanja. Medijska grupa prati javna glasila. Grupa za organizaciju i monitoring nastupa stranakog elnika izrauje mape, zapravo podsjetnike i uputstva. Grupa za kreativnu komunikacijsku strategiju izrauje prijedloge kreativne komunikacijske strategije. Grupa za strategijski razvoj i istraivanje odgovorna je za izradu prijedloga marketinke koncepcije itd. Voenje predizborne kampanje nije nimalo lak i jednostavan posao. Kampanja je doputeni politiki rat interesno sukobljenih stranaka, njihovih stoera, strategija, taktika i cijelog arsenala dopustivih verbalnih i slikovnih oruja nemilosrdnog nadmetanja u granicama graanske snoljivosti, zadanih pravila igre (zakoni o izborima, zakoni o strankama) i dodatnih pravila iznesenih ili izraenih i u pravilu izloenih u planu kampanje. BILJEKE: 1. Knjigu Izborno pravo i stranaki sustavi izdala je kolska knjiga iz Zagreba 1992.

2. Tekstove ustava pojedinih zemalja poeo je u nizu tiskati osjeki nakladnik Pan liber godine 1994. 3. Winfried Steffani, Handbuch des politischen Systems der Bundesrepublik Deutschland, Munchen - Zurich, 1978.

4. Wichard Woyke, Udo Steffens, Stichwort: Wahlen, Opladen, Leske verlag, 1978, str. 23. 5. Vidi u: Electorial Politics Dictionary, Santa Barbara, ABC-Clio, 1989, str. 131 - 178. 6. Ann Beaudry, Bob Shaeffer, Local and State Elections. The Guide to Organizing your Campaign, New York - London, 1986, str. 2 - 3.

2.3.4. Vlast U politologiji i sociologiji politike najee se rabi Weberova definicija vlasti kao odnosa u kojem se "odreene osobe pokoravaju naredbama odreenog sadraja". Vlast kao tip (politikog) odnosa moe postojati samo ako ima (jaki) upravni aparat. To znai da je, da bi se vladalo mnotvom, potreban aparat i vjera u legitimnost vlasti. (1) Weber pod legitimnou podrazumijeva "izgled da e je ljudi u relevantnom stupnju smatrati takvom i praktino se prema njoj ponaati kao prema takvoj." Weber u tom smislu govori o "vjeri u legitimnost" i o tri tipa legitimne vlasti. Racionalna ili legalna vlast, prema Weberu, jest ona koja se temelji na vjerovanju u "legalnost zakonski zasnovanih poredaka", dok je tradicionalna utemeljena u vjerovanju u sakralnost tradicije, oslanja se na iskustvo prethodnih generacija i poziva na neki (i)racionalni autoritet, a karizmatska u vjeri karizmatskih obiljeja neke osobe, nositelja vlasti. Kod racionalne vlasti sluba se odvija na temelju pisanih pravila. Obna se na naelu kompetencije i nadlenosti. Kompetencija je obveza, a vlast je hijerarhijski strukturirana. To je poredak vertikalne organizacije lanova i "strogo odreenih nadzornih organa vlasti". Racionalna vlast odvija se prema normama za iju je primjenu potrebno kolovano struno znanje. Prema naelu racionalnosti, upravni aparat je odvojen od sredstava za upravljanje i pribavljanje. inovnitvo je profesionalno, plaeniko i nagrauje se novcem. Mjesto slube odvojeno je od mjesta privatnog obitavanja. "Najistiji tip legalne vlasti", kae Weber, "je vlast posredstvom birokratskog aparata." Birokratski aparat tvore inovnici, koji djeluju po slubenoj dunosti. Biraju se po strunosti i hijerarhiji u slubi. Moraju posjedovati kompetenciju, koja se opet izvodi iz znanja, poznavanja pravila i propisa. inovnici dakle moraju imati strune kvalifikacije, dok se prema slubi odnose predano, kao jedinom zanimanju. Vodi ih jak motiv napredovanja u

slubi (karijera). Podvrgnuti su disciplini i moraju tovati nadreene, dok nerijetko izraavaju netrpeljivost prema podreenima primjenjujui mehanizam "socijalnog biciklizma". Tako neto moe se nazvati birokratskom psihopatologijom ili birokratskom boleu. Bez obzira na krutost ovog tipa vlasti Weber smatra da je birokratski upravni aparat takav drutveni ureaj koji s tehniko racionalnog aspekta "moe postii najveu uinkovitost i koji je u tom znaenju formalno najracionalniji". Bez obzira na tip ustanove (drava, crkva, vojska, stranka, tvrtka) organizacija ovih ustanova ima tendenciju irenja birokratske uprave. Weber kae da "njihov nastanak predstavlja klimu iz koje se razvila moderna drava na Zapadu". Na emu se temelji mo birokracije kao tipa organizacije modernih ustanova? Prije svega na poznavanju "svoje slube" i pisanih pravila, injenica i propisa, "slubene tajne". U odnosu na legalnu, racionalnu vlast, vlast treba nazivati tradicionalnom kada se "njezina legitimnost oslanja na svetost prastarih (oduvijek postojeih) poredaka i moi i kada se u nju vjeruje na temelju svetosti." Subjekt tradicionalne vlasti je gospodar. Upravni aparat koji je u slubi vladavine subjekta vlasti ima karakter slugu. Zapovijedi gospodara su legitimne. Legitimnost se izvodi iz tradicije. Gospodar djeluje po vlastitoj volji. Od slugu ili lanova upravnog aparata oekuje se neograniena poslunost. Gospodar moe vladati s ili bez upravnog aparata. Uparavni aparat moe se novaiti iz razliitih podanikih slojeva, zavisnih inovnika, poslunika, miljenika, zatim slobodnih ljudi koji u slubu stupaju zbog tovanja gospodara. Meutim, takav aparat ima i nedostataka: nedostatak objektivnosti; stroga racionalnost i hijerarhija; nestrunost itd. Koji su tipovi tradicionalne vlasti? Prema Weberu, prvi tip je gerontokracija - vladavina staraca ili najstarijih. Uz gerontokraciju postoji i prvobitna nasljedna vlast pojedinaca. Weber kae da tradicionalna vlast tei (s pojavom "osobnog upravnog aparata") patrimonijalizmu i sultanizmu. Patrimonijalna vlast je vlast u kojoj je vladar vlasnik svega ivog i neivog, ljudi i stvari. Temelji se na "osobnom pravu". Primjer takve vlasti je karolinka vlast (Karlo Veliki). Sultanizam je orijentalni tip patrimonijalne vlasti utemeljena na "potpunoj samovolji nesputanoj tradicijom" (Max Weber). Webwr u odjeljku o tipovima tradicionalne vlasti govori o stalekoj vlasti kao onom obliku "patrimonijalne vlasti kod koje upravni aparat prisvaja odreenu vlast". Trei tip vlasti je karizmatska vlast. Pod karizmom razumijemo iznimna obiljeja ili iznimne sposobnosti pojedinaca, za koje se vjeruje da su obdareni natprirodnim ili ak boanskim osobinama. Takva se osoba obino smatra voom. Karizmatska vlast je, dakle, takva vlast koja poiva na vjerovanju (mnotva) u izvanredne sposobnosti voe. Osobe podinjene karizmatskoj vlasti priznaju karizmu. Da bi karizma bila priznata, voa ili vlasnik karizme mora

biti udotvorac ili imati udotvorna obiljeja. Ili, kako Weber kae: "To priznavanje je zajameno osvjedoenjem - prvobito uvijek udom - a poniklo je iz predanosti otkrivenju, oboavanju junaka, povjerenjem u vou." (2) Izgubi li vlasnik karizme udotvorna obiljeja, slabi vjerovanje u karizmu. Drukije reeno, ukoliko karizmatska osoba ili vodstvo "ne donosi koristi podinjenima - onda postoje izgledi da e ieznuti njezin karizmatski autoritet" (Max Weber). Grupa koja je povezana s vlau na temelju emocionalne vezanosti uz vou, prema Webwru, predstavlja "karizmatsku zajednicu". Na elu te zajednice je dakle voa, "prorok", koji ima svoju sljedbu, uenike, povjerenike. Voa je uvijek u svim drutvenim stanjima: miru ili ratu. Pitanje je moe li se u demokratskim porecima pojaviti varijacija na temu karizmatske vlasti? Ako je vjerovati Weberu, moe. I to u obliku demokracije s voom koja je po svojoj biti "vrsta karizmatske vlasti", skrivene pod "vidom legitimnosti; ta legitimnost je izvedena iz volje povlatenih i odrava se samo zahvaljujui toj volji". Neki autori govore ak o Fhrer demokraciji. Kako u tom tipu vladavine vlada voa? "Voa (demagog) vlada, ustvari, i na osnovi privrenosti svojih politikih sljedbenika i na osnovi povjerenja koje u njegovu korist kao takvu imaju oni. On vlada, prije svega, nad osobama koje su pridobivene da budu njegove pristalice, a zatim, ukoliko mu one daju vlast, vlada nad itavom grupom." U literaturi se taj tip vladavine nazivlje jo plebiscitarna demokracija. BILJEKE (1) "Pojam legitimiranja u uem smislu oznaava uvjerenje lanova politike zajednice u opravdanost njezina politikog i pravnog poretka, tj. prihvaanje odreenog tipa politike vlasti." - Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, kolska knjiga, str. 101. Kako istiu neki politolozi, s pojmom legitimiteta odgovara se na pitanje opravdana politike vlasti. Legitimitet nekog politikog poretka podupire se temeljnim normama, konstruktivnim iskustvima i priznanju graana, "na temelju uvjerenja u njegovu valjanost i opravdanost". Pod legalitetom se, pak, mislila djelatnost graanstva na ograniavanjue apsolutne vlasti vladara ili vladareve samovolje, te djelovanje drave u zakonskim okvirima, donoenje zakona kroz parlament. Zatim se pojam pravne drave ili drave zakona tijekom polovice 19. st. pojavljuje u najuoj svezi s ustavnopravnim poelom legaliteta, poelom ustavnog i zakonskog djelovanja vlade i uprave. Openito: "Legalitet znai sasvim openito zakonitost jednog djelovanja ili jednog stanja." - Dieter Nohlen (Hrsg.), Wrterbuch Staat und Politik, str. 337.

Nadalje, legalitet oznauje djelovanje pravne ili zakonske drave, javne vlasti i sudstva prema graanima. (2) Max Weber, Privreda i drutvo.

2.3.5. Dioba vlasti Oblici djelovanja nastali u suprotstavljanju apsolutnoj vlasti vladara doveli su do razvoja parlamentarizma i parlamentarne demokracije. Onog trenutka kad je dio apsolutne vlasti preao na parlament, nastala je dioba vlasti, na kojoj kasnije poivaju sve demokratske, ustavne drave. Smisao diobe vlasti je postojanje i funkcioniranje pravnodemokratskog tipa vladavine, slobode i sigurnosti graana, spreavanje voluntarizma monarha ili predsjednika drave, diktature, totalitarne drave. Dioba vlasti znai kontrolu politike moi, a jame je demokratski ustavi. Teorija o diobi vlasti najizravnije potjee od Montesquieua, predstavnika politike misli prosvjetiteljstva, iz njegova djela Duh zakona (1748), gdje govori o jednakoj teini pojedinih vlasti i o zakonodavnoj, izvrnoj i sudbenoj vlasti (legislativa, egzekutiva, judikativa). Kako je u pojedinom obliku vladavine ureen odnos meu tim vlastima, ovisi o razliitim oblicima vladavine (tiraniji, monarhiji, diktaturi, republici, demokraciji) odnosno "ustavnim oblicima". Trodiobena struktura vlasti u demokratskim sustavima jamstvo je meusobne politike konkurencije, meusobne i (izvan)parlamentarne kontrole. Dioba vlasti u funkcionalnom smislu razliito je postavljena u parlamentarnim i prezidencijalnim sustavima vladanja, kao to pokazuju suvremeni primjeri lanica EU. U Belgiji ulogu dravnog poglavara ima kralj. Njemu, zastupnikom domu i senatu pripada zakonodavna vlast. Kralj imenuje ministre. Ministri su odgovorni kralju. Ministarsko vijee tvori vladu. Sudovi imaju sudbenu vlast. U Danskoj dravni poglavar je kralj, bez izvorne politike odgovornosti. Zakonodavna vlast pripada kralju i parlamentu zajedno. Izvrnu vlast tvore kralj i ministar predsjednik kojeg imenuje i otputa zajedno s ministrima. Sudbenu vlast obnaaju sudovi. U Njemakoj dravni poglavar je predsjednik republike, kojeg bira savezna skuptina. Zakonodavna vlast pripada parlamentu, izvrnu vlast ima vlada na elu s kancelarom koji je u rangu predsjednika republike. Kancelara na prijedlog predsjednika republike bira parlament. Sudbena vlast pripada sudovima. Njemaka je savezna drava, pa svaka drava opet ima svoju trodiobenu strukturu vlasti. U Francuskoj je dravni poglavar predsjednik republike, kojega neposredno i apsolutnom veinom bira narod. Zakonodavna vlast pripada nacionalnoj skuptini i

senatu (vijeu mudraca, mudrih), a sudbena sudovima. U Grkoj dravni poglavar je predsjednik. Zakonodavna vlast pripada predsjedniku i parlamentu, izvrna vladi tj. ministru predsjedniku, a sudbena sudovima. U Velikoj Britaniji dravni poglavar je kralj/kraljica. Zakonodavna vlast pripada parlamentu (gornji i donji dom), izvrna vladi, a sudbena sudovima. U Irskoj je dravni poglavar predsjednik, kojega neposredno bira narod. Zakonodavna vlast pripada predsjedniku, parlamentu, senatu, izvrna vladi koju tvore premijer i ministri, sudbena sudstvu. U Italiji, dravni poglavar je predsjednik. Zakonodavnu vlast tvori zastupniki dom i senat, izvrnu vlada - ministar predsjednik i ministri. Ministra predsjednika kao u sluaju monarhije imenuje predsjednik republike. Sudbenu vlast tvore neovisni suci. Luxembourg ima dravnog poglavara koji nosi naslov velikog vojvode. Zakonodavna vlast pripada visokom vojvodi i zastupnikom domu parlamenta, izvrna vladi, a sudbena sudovima u ime velikog vojvode. U Nizozemskoj, dravni poglavar je kralj. Zakonodavna vlast pripada parlamentu (dvije komore), izvrna vladi, ministru predsjedniku i ministrima koje imenuje i otputa kralj. Ministri pod predsjedanjem ministra predsjednika tvore ministarsko vijee. Sudbenu vlast tvore neovisni suci. U Portugalu je vrhovni vladar predsjednik. Zakonodavna vlast pripada parlamentu i vladi ukoliko je opunomoena, izvrna vladi i ministru predsjedniku, ministrima, koje imenuje predsjednik republike kao u Italiji, i to iz najjae i najutjecajnije stranke u parlamentu, dok ministre na prijedlog ministra predsjednika imenuje takoer predsjednik republike. Sudbenu vlast tvore neovisni suci. U panjolskoj je vrhovnik kralj. Zakonodavna vlast pripada parlamentu, kongresu zastupnika i senatu, a izvrna vladi, na ijem elu je ministar predsjednik. Ministra predsjednika na kraljev prijedlog bira se iz pripadajue utjecajne parlamentarne frakcije. Ministra predsjednika imenuje kralj ukoliko ima apsolutnu veinu. Ministre imenuje i otputa kralj. Sudbena vlast pripada neovisnim sucima. (1) BILJEKE (1) Izvor: Oscar W. Gabriel - Frank Brettschneider (Hrsg.), Die EU-Staaten im Vergleich. Strukturen - Prozesse - Politikinhalte, Bonn, Bundeszentralle fr politische Bildung, 1994, str. 466-467; 478-481.

2.3.5.1. Parlament

Parlament je demokratska i zakonodavna ustanova odnosno zastupniko tijelo naroda preko kojega on izraava svoju volju. Predstavnici naroda biraju svoje zastupnike u parlamentu na neposrednim i tajnim izborima. Parlament je sinonim demokracije. U demokratskom tipu vladavine govori se o parlamentarnom sustavu ili parlamentarnoj demokraciji. Narod organiziran u razliite politike stranke izraava svoju politiku volju na viestranakim ili kompetitivnim izborima. Djelovanje stranaka i izbori za parlament omogueni su ustavom i zakonom o izborima, zakonom o strankama. One stranke i kandidati koji ispune prohibitivn klauzulu ulaze u parlament kao demokratsko i zakonodavno tijelo naroda. Parlament je, dakle, politiko predstavnitvo naroda (politika reprezentacija). Politolozi smatraju da struktura parlamenta ne ovisi o "ustrojstvenim zamislima, ve povijesnom razvoju". to se strukture tie, parlamenti mogu biti jednodomni i dvodomni. U Velikoj Britaniji postoji donji i gornji dom parlamenta, a parlamentarni sustav oznaen je kao "kabinetski sustav". Gornji dom je dom lordova (plemstvo) a donji opina. Na ovome mjestu emo ukratko izloiti ustrojstvo pojedinih europskih parlamenata. Tako belgijski parlament ima zastupniki dom (212 lanova) i senat (181 lanova). Danski parlament je jednodomni (179 lanova). U Njemakoj postoje parlament (622 zastupnika) i Savezno vijee (interesi federalnih jedinica) (68 lanova). Francuski parlament tvore nacionalna skuptina i senat. Nacionalna skuptina ima 577, a senat 317 zastupnika i zastupa interese opina i regija. Grki parlament je jednodomni (najmanje 200 a najvie 300 zastupnika). Britanski je, kao to smo rekli, dvodomni. Gornji dom ima 1080, a donji dom 650 zastupnika. Irski nacionalni parlament sastoji se od predsjednika predstavnikog doma (166) zastupnika i 60 lanova. Talijanski se sastoji od zastupnikog doma (630 lanova) i senata (315 zastupnika), a senatori koji se biraju na regionalnoj razini. Luxemburki ima zastupniki dom (64 zastupnika). Zastupa interese regija. Nizozemski se sastoji od prve komore (75 lanova) i druge komore (150 lanova). Obje komore zastupaju interese naroda. Porugalski parlament je skuptina republike (230-235 zastupnika), koja zastupa cijelu zemlju. Funkcija parlamenta su brojne i u veini zemalja su opisane u njihovim ustavima. Parlament ima zakonodavnu, kreativnu (izvodi vlada), kontrolnu (nadzire vladu i upravu), zakonodavnu (donosi zakone) funkciju, odreuje i potvruje proraun, raspravlja o politikim pitanjima vanim za politiki ivot naroda i drave. Parlament, nadalje, ima funkciju artikulacije (artikulira javno miljenje i interese). to je parlamentarizam? Parlamentarizam je predstavniki sustav vladanja u ijem je sreditu parlament kao predstavniko tijelo naroda i izraz narodnoga suvereniteta, posredno izraenoga prijeko narodnih zastupnika.

U svezi s parlamentarizmom, moe se govoriti i o prezidencijalizmu ili prezidencijalnom nainu vladanja, s naglaenom ulogom predsjednika drave u odnosu na parlament. Politolog Ernst Fraenkel pokuao je nabrojiti znaajne razlike parlamentarizma i prezidencijalizma. U parlamentarizmu vlada se izvodi iz parlamenta: ostavka vlade u sluaju izglasavanja nepovjerenja, pravo rasputanja parlamenta, vladajua stranka pod nadzorom efa vlade, disciplina parlamentarnih frakcija. U prezidencijalizmu je ustavnopravno zabranjena pripadnost vlade parlamentu, vlada postoji neovisno o parlamentarnoj veini. Kongres ne rasputa predsjednik, stranka predsjednika relativno je neovisna o predsjedniku koji je samo nominalno stranaki ef, u sluaju frakcijske discipline i personalno politikih pitanja. U parlamentarizmu monarhijskog oblika (parlamentarna monarhija) evidentna je hegemonija premijera primjer je dvostranaje Velike Britanije ili sustavi skandinavskih zemalja na kontinentu. Primjeri republikanskog oblika parlamentarizma (kooperacija egzekutive) su III. i IV. francuska republika, Italija i Austrija, hegemoniju kancelara nalazimo u Austriji i Njemakoj. Prezidencijalnu dominaciju ili hegemoniju nalazimo u Weimarskoj Republici, V. francuskoj republici, Finskoj, Grkoj. Primjer dominacije ili hegemonije skuptina su Ustav Konventa i "sustav sovjeta". Prezidencijalni sustavi (zatvorene egzekutive) imaju monarhijski (ustavna monarhija, njemako Carstvo od 1871.) i republikanski oblik (predsjednik kao vlasnik svih ezekutivnih kompetencija (SAD kao primjer), predsjednik u ministarskom vijeu (Meksiko, Brazil, Latinska Amerika), sustav kolegija (vicarska). Kad smo odredili pojam, strukturu, funkcije parlamenta i odnos spram prezidencijalizma, valja neto rei i o njegovoj dugoj europskoj povijesti. Parlamenti se javljaju u Europi u 13., negdje u 14. stoljeu. U Velikoj Britaniji javljaju se postupno jo od poetka 13. stoljea iz savjetodavnog tijela monarha (Veliki savjet). Kako je graanstvo jaalo u borbi protiv apsolutne monarhije, tako su se u Europi raali parlamenti. Tek s uspostavom ustavnih oblika vladavine i primjenom trodiobene strukture vlasti, parlamentarnim monarhijama, demokracijama parlamenti postaju sredite demokratske artikulacije interesa naroda i graana. (1) Meutim, parlament se moe suspendirati ili ignorirati. Tada se govori o autoritarnim i totalitarnim oblicima politikoga djelovanja. Postoje vremena krize parlamenta i parlamentarizma. U razliitim politolokim i ustavnopravnim teorijama parlament i parlamentarizam nisu uvijek glorificirane predstavnike ustanove naroda. Takozvana marksistika ili "klasna paradigma" na parlament i parlamentarizam gleda kao na klasnu tvorevinu tzv. "buroaskoga svijeta". To je lijeva ili ljeviarska kritika parlamenta i parlamentarizma, doim desna, koju zastupa primjerice Carl Schmitt, izraava sumnju u njegov poloaj kao "metode vladanja i

politikog sustava". Teak poloaj parlamentarizma, dri Schmitt, proizlazi iz razvoja "moderne masovne demokracije" koja je po njemu dovela do "krize same demokracije", krize parlamentarizma. Korijeni te krize su u "suprotnosti liberalnog individualizma, koji se temelji na moralnom patosu i demokratskog dravnog osjeaja, kojim su ovladali uglavnom politiki ideali". (2) BILJEKE (1) Usp. Staatslexikon. Recht. Wirtschaft. Gesellschaft, Freiburg, Basel, Wien, Verlag Herder, 21988, str. 296; W. Mickel (Hrsg.), Handlexikon zur Politikwissenschaft, Mnchen, Franz Ehrenwirt Verlag, 1986, str. 332. (2) Carl Schmitt, Pojam politike i ostale razprave, Zagreb, Matica hrvatska, 1943, str. 105, 121.

2.3.5.2. Vlada U trodiobenoj strukturi vlasti, vlada je izvrno politiko tijelo neke drave. U uem smislu vlada oznauje svaku ustanovu koja je odijeljena od druge javne vlasti i koju oblikuje politiko sredite neke zemlje. U pravilu, ako su demokratski sustavi vladanja, izvodi se iz parlamenta ili se obrazuje na prijedlog predsjednika ili kralja u liku ministra predjednika, lanova vlada i kabineta. Kako je strukturirana vlada neke zemlje opet ovisi o tipu vladavine, parlamentarizmu, prezidencijalizmu i tome slino. Za razumijevanje vlade relevantna je njezina organizacija. Vlada se sastoji od predsjednika (premijera, ministra predsjednika), ministara i ministarstava, komisija itd. Ona se mora ograniiti samo na vladanje. Skovana je prema hijerarhijskoj i po ustrojstvu racionalnoj tj. birokratskoj vlasti. lanovi vladina sustava pripadaju upravi. lanovi uprave su profesionalci ili ak eksperti, koji jame za funkcioniranje odreenog ministarstva koje pokriva odreeno podruje drutvenih interesa. Za poslove vlade potrebna je strunost, procedura. Kako je vlada strukturirana u pojedinim europskim zemljama? - U Belgiji vladu tvore ministri, ministarsko vijee, kralj. Kralj imenuje i rasputa ministre, koji su mu izravno odgovorni. Ministarsko vijee ustrojeno je po naelu jezinoga pariteta (francuski, nizozemski, njemaki). ministri imaju pravo govora u komorama. U Danskoj vladu tvore ministar predjednik i ministri. Ministre i ministra predsjednika imenuje i razrjeava kralj. Ministar mora podnijeti

ostavku ako se o tomu izjasni parlament. Ako ministar predsjednik izrazi nepovjerenje, slijede novi izbori ili rasputanje vlade. Svi se ministri imenuju pod predsjedanjem kralja i dravnoga vijea. Zakljuke treba potvrditi kralj. Ministri su odgovorni vladi. U Saveznoj Republici Njemakoj vladu tvore ministri i savezni kancelar, kojega na prijedlog saveznog predsjednika bira parlament (Bundestag). Ministri se imenuju i rasputaju razrjeuju na prijedlog saveznog kancelara (konstruktivna veina). Kancelar odreuje vladine smjernice (Richtlinie), vodi vladine poslove, vlada donosi zakone u Bundestagu, lanovi vlade i saveznog vijea imaju pravo govora u Bundestagu. U Francuskoj vladu tvore premijer i ministri. Premijera imenuje i otputa predsjednik. Ministri se imenuju i otputaju na prijedlog predsjednika. Vlada je odgovorna parlamentu. U nacionalnoj se skuptini moe postaviti pitanje povjerenja vladinom programu ili pojanjenja o vladinoj politici. Vlada vodi i upravlja politiku nacije, skrbi o upravi, premijer vodi vladine poslove, skrbi za izradu zakona. Premijer ima pravo inicijative. lanovi vlade imaju pravo govora u obje skuptine. U Grkoj vladu tvore ministar predsjednik i ministri. Ministra predsjednika imenuje predsjednik drave. Na prijedlog ministra predsjednika, predsjednik predlae imenovanje i otputanje ministara i vlade. Vlada mora dobiti povjerenje parlamenta. Parlament moe u svako doba postaviti pitanje povjerenja vladi. Zakljuak o povjerenju apsolutnom veinom trebaju potvrditi u parlamentu nazoni parlamentarci. Parlament moe vladi ili njezinom lanu ukazati nepovjerenje. Za prihvaanje zahtjeva nepovjerenja potrebna je apsolutna veina svih zastupnika. U vladinoj je nadlenosti opa i nacionalna politika. Ministar predsjednik vodi vladinu djelatnost. Ministar ima pravo govora u parlamentu. to se tie ustavnopravnog poloaja vlade u Velikoj Britaniji, moe se govoriti o nepostojanju odredbi. Vladu u Irskoj tvore premijer i ministri. lanovi vlade prema odredbama ustava imenuje predsjednik. Premijer i njegov zastupnik i ministar financija moraju biti predstavnici predstavnikog doma. Vlada je odgovorna predstavnikom domu. Premijer moe odstupiti ako mu predstavniki dom ne da veinu. Premijer je na elu vlade. Vlada iznosi predstavnikom domu prijedlog dravnoga prorauna. lanovi parlamenta imaju pravo govora u obje komore. U Italiji vladu tvore ministar predsjednik i ministri. Predsjednik drave imenuje ministra predsjednika. Na prijedlog ministra predsjednika predlau se i imenuju ministri, lanovi vlade koje imenuje i potvruje ef drave. Vlada mora imati povjerenje obiju komora. Ministar predsjednik vodi politiku vlade. Vlada ima pravo inicijative. Komorama predlae godinji proraun. lanovi vlade imaju pravo govora u objema komorama. U Luxemburgu vladu tvore, tj. vladu organizira visoki vojvoda, a sastoji se od najmanje tri lana, zatim savjeta koji odluuje o nacrtima zakona i djelatnosti uprave. Njezina organizacija i djelatnost ureena je zakonom. lanove vlade imenuje i rasputa visoki vojvoda. lanovi vlade imaju pravo govora u

parlamentu. U Nizozemskoj vladu tvore ministar predsjednik i ministri, koje predlae, imenuje i otputa kralj. Ministri se imenuju pod predsjedanjem ministra predsjednika i ministarskog vijea. Ministarsko vijee savjetuje i odluuje o opoj vladinoj politici. Ministar ima pravo govora u parlamentu. U Portugalu vladu tvore ministar predsjednik i ministri. Ministra predsjednika imenuje predsjednik drave prema stranakoj pripadnosti u parlamentu. Ministre imenuje predsjednik drave na prijedlog ministra predsjednika. Vlada je odgovorna predsjedniku i parlamentu. Ministri su povezani vladinim programom. U parlamentu se moe postaviti pitanje povjerenja i nepovjerenja vladi. Vlada upravlja opom politikom i najvii je organ vlasti. Ministar predsjednik upravlja opom vladinom politikom. Vlada ima pravo inicijative. U parlamentu donosi plan dravnog prorauna, zakljuuje meunarodne ugovore, izrauje planove gospodarskog i socijalnog razvoja zemlje, koordinira njihovo provoenje. Ministar ima pravo govora u parlamentu. U panjolskoj vladu ine ministar predsjednik i ministri. Ministar predsjednik se prema pripadnosti parlamentarnoj frakciji bira na prijedlog kralja, koji na prijedlog ministra predsjednika imenuje i razrjeava lanove vlade. Ministar predsjednik moe u parlamentu postaviti pitanje povjerenja. Parlament moe vladi postaviti pitanje povjerenja i nepovjerenja. Vlada vodi unutranju i vanjsku politiku i najvii je organ javne vlasti. Ministar predsjednik vodi poslove vlade. Vlada ima pravo inicijative. Predlae godinji proraun. Ministar ima pravo govora u parlamentu. (1) BILJEKE (1) Izvor: Oscar W. Gabriel - Frank Brettschneider (Hrsg.), Die EU-Staaten im Vergleich. Strukturen - Prozesse - Politikinhalte, Bonn, Bundeszentralle fr politische Bildung, 1994, str. 478-485.

2.3.5.3. Sudbena vlast Razvoj samosvojne sudbene vlasti napredovao je s novovjekovnim shvaanjem ustavne drave. Izricanje presude stoljeima je bilo povezano s voljom vladajuih, pa se u tom smislu u literaturi esto govori o simbiozi prava i politike. U srednjem vijeku drava i drutvo oblikovani

su po bojoj volji. Duhovne i svjetovne vrednote legitimirane su se iz bojeg izvora. Kao nadzorna institucija ne pojavljuje se sudstvo. Svretak srednjovjekovne kulture i raspad tog dualizma povezani su s postulatom jednakosti ljudi i primjenom prava i pravde na pojedince bez obzira na posebnosti. Sve su izraeniji zahtjevi za postavljanjem neovisnih sudaca, koji bi trebali suditi neovisno o politici. Jurisprudencija postavlja zahtjev emancipacije od teologije i nastoji se odrediti odnos izmeu vladajuih i prava. Najprije se isticalo prirodno pravo. U Montesquieuovoj postavci o trodiobi vlasti govori se i o sudbenoj vlasti. Sloboda ne caruje ako sudbena vlast nije samostalna, neovisna tj. razdvojena od zakonodavne i izvrne vlasti. Tako je s novovjekovljem, posebice sa zahtjevima ograniavanja apsolutne vlasti vladara i nicanjem parlamentarne demokracije roena sudbena vlast kao trea vlast ili dio demokratske trodiobene strukture vlasti. U odnosu na ostale lanice vlasti stoji u ravnotei, ali je neobino vana njezina neovisnost tj. razdvojenost od utjecaja politike. Kako istie literatura, sudbena vlast u pravnoj dravi normativno je povezana s legislativom i egzekutivom. U totalitarnim porecima pravo i sudstvo su u funkciji odravanja totalitarne dikatature. Tu su pravo, sudstvo i politika u simbiozi, jedinstvu, dok su u demokratskoj dravi odijeljeni i samostalni. Politika na legalan i legitimirajui nain oblikuje odnose a pravo i sudstvo, sudbena vlast, nastoje se u konkretnim prilikama primijeniti u skladu s ustavnom pozicijom sudbene vlasti. Najvie tijelo tj. sudbeni organ za zatitu ustavnog poretka je ustavni sud. Od sudova u mrei sudbene vlasti treba navesti vrhovni sud i ostale sudove. (1) U Belgiji, Danskoj, Njemakoj, Grkoj, Velikoj Britaniji, Irskoj, Luxemburgu, Nizozemskoj, Portugalu, panjolskoj, bez obzira na oblik vladavine ili dravni oblik, ustavom su odreene pozicije neovisnoga sudstva i neovisnih sudaca. BILJEKE (1) Izvor: Dieter Nohlen, Wrterbuch Staat und Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1991.

2.3.6. Pravna drava

Pravna drava obino se vezuje uz pojam demokratskih oblika vladavine iako nije tipina odrednica potonjih, jer su i totalitarne diktature imale elemente pravne drave. (1) Pravna drava oznauje povezanost prava i drave u ustavu i zakonima, te ograniavanje dravne moi koje je odreeno ustavom (2) neke drave. Elementi pravne drave su sigurnost i sloboda udruivanja i potovanje temeljnih ljudskih prava. Pravna drava jami jednakopravnost ljudi pred zakonom bez obzira na njihove posebnosti. Ta drava mora jamiti pravnu sigurnost tj. utvrditi stanje krivice. Sastavnica pravne drave je neovisno sudstvo tj. sudstvo koje djeluje prema svom ustavnom poloaju. Oznaka pravne drave je i trodiobena struktura vlasti, kako u institucionalnom tako i u funkcionalnom smislu. Tijekom povijesti nastajala je u oporbi i opreci spram apsolutistike i policijske drave. BILJEKE (1) Za razliku od demokratskih pravnih drava, ove su protiv prava pojedinca, ljudskih prava. (2) W. Mickel (Hrsg.), Handlexikon zur Politikwissenschaft, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, str. 431.

2.3.7. Socijalna drava Socijalna drava je drava koja skrbi, osigurava svoje graane od najrazliitijih rizika koji se mogu pojaviti uslijed razliitih okolnosti (1), prije svega u pogledu socijalnog poloaja zbog gubitka posla, nedostatka novca, bolesti, dakle poloaja pojedinca u drutvu nastalog zbog vlastitih promaaja, manjih sposobnosti ili djelovanja drutvenih mehanizama koji pogaaju egzistenciju. Socijalna drava zapravo treba tititi ukupnu socijalnu sigurnost, socijalnu stabilnost, jamiti socijalnu pravdu. U irem smislu, socijalna drava skrbi o irokoj lepezi socijalnih pitanja, kao to su priskakanje u pomo teko pogoenim pojedincima i obiteljima ili pak osiguravanje egzistencijalnog minimuma najugroenijih drutvenih slojeva. Socijalna drava mora promicati naela solidarnosti i supsidijarnosti. Da bi socijalna drava mogla postii svoje ciljeve kao to su socijalna sigurnost ili socijalna pravda, mora imati neke instrumente. Jedan od instrumenata za postizanje navedenih ciljeva su porezi; poreznom politikom nastoje se proizvesti povoljni uinci za potrebe socijalne

drave. iroka je lepeza zahtjeva koje drutvo postavlja dravi. Ona ih pokatkad ne moe ispuniti bez velikih rashoda izvedenih iz poreza. U novijoj povijesti bili su esti redukcionistiki socijalni koncepti. Naime, pritisak nastao zbog pretjeranih oekivanja; zagovaralo se prebacivanje socijalnih tereta, rashoda, na raun graana. Takav model jednostavno je nazvan socijalnim neokonzervativizmom. Najvie je pogaao donje slojeve, odnosno najugroenije. Rashodi za socijalno osiguranje u dvanaest europskih zemalja u razdoblju od 1962-1991. imali su tendenciju rasta. U Belgiji je godine 1962. izdvojeno 15,5% brutto nacionalnog proizvoda, a 1985. 29,3%, dok je 1991. taj postotak bio 26,7%. Vrlo slina situacija bila je i u Njemakoj. Godine 1972. izdvojeno je 17,5%, a 1988. 28,5% brutto nacionalnog proizvoda. U prosjeku se u europskim zemljama od 1962. do 1991. izdvajalo 15,5 do 27,5% za socijalno osiguranje. (2) Snaga socijalne drave ovisi o razvijenosti nacionalnog gospodarstva i trita. Mora se voditi rauna o trinoj podnoljivosti socijalnih rashoda. Socijalno zakonodavstvo mora tono odrediti drutvene grupe na koje bi se trebali odnositi uinci socijalne drave. Valja voditi rauna o kategoriji optereenja graana. Za uinkovitu socijalnu dravu potrebita je odgovornost graana pri davanju doprinosa, solidarno ponaanje i smisao za realnost, odnosno za crtu preko koje se ne smije ii kada je rije o gornjim granicama socijalne drave. Skup mjera koje provodi neka socijalna drava zbog osiguranja socijalne sigurnosti, stabilnosti, pravde i mira naziva se socijalnom politikom. Kao posrednika djelatnost meu razliito pozicioniranim i stratificiranim drutvenim slojevima, socijalna politika posreduje meu interesima, vodei rauna o zbrinjavanju oteenih osoba nesposobnih za privreivanje, bolesnika itd. Uspostavljanjem mehanizma ravnotee izmeu niih i viih drutvenih slojeva mogl bi doi do nestabilnosti socijalnih drutvenih ustanova. U irem smislu sastavni dio socijalne politike je politika socijalnog partnerstva. Pod socijalnim partnerstvom misli se na suradniki odnos poslodavaca i posloprimaca. Socijalno partnerstvo je diplomatska metoda artikulacije interesa imbenika rada i imbenika kapitala. Njegov smisao je smanjivanje ili sniavanje konflikta u drutvu na najmanju moguu mjeru. Najrazvijenije modele socijalnog partnerstva nalazimo u Njemakoj, Austriji i vicarskoj. to se drugih europskih zemalja tie, "odnosi stranaka u tarifnim ugovorima odreeni su stalnom radnikom borbom. Openito se moe utvrditi da su tarifni pregovori u gotovo svim zemljama obiljeeni time da sindikati imaju pravo na trajk". (3) U zemljama razvijenog socijalnog partnerstva mali je broj trajkova, to nije sluaj s ostalim europskim zemljama. Ukoliko se malo bolje pogleda, socijalna drava sa svojom socijalnom politikom obuhvaa skup problema i

pitanja od ijeg rjeavanja zavisi kakvoa socijalnog standarda u nekoj dravi i stabilnost drutvenog i politikog sustava. (4) BILJEKE (1) Usp. Staatslexikon. Recht - Wirtschaft - Gesellschaft, Freiburg, Basel, Wien, 1989, str. 72. i dalje. (2) Usp. Oscar W. Gabriel/Frank Brettschneider (Hrsg.), Die EU-Staaten im Vergleich. Strukturen, Prozesse, Poitikinhalte, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1994, str. 538. (3) Isto, str. 32. (4) Izvor: Socijalna drava. Priredio Anelko Milardovi, Pan liber, Osijek, 1995.

2.3.8. Suverenitet Suverenitet oznaava niim ogranienu vrhovnu vlast iznad koje nema druge vlasti. Postoji unutranji suverenitet odnosno pravo nametanja vrhovne dravne vlasti na cijelom dravnom teritoriju i vanjski suverenitet, koji se sastoji u pravu naroda na samoodreenje. to se teorije suvereniteta tie, njezin je utemeljitelj Jean Bodin (1530-1596). Po njemu je drava "pravna vladavina zajednikim poslovima vie obitelji, kojoj pripada vlast". (1) Bitna oznaka drave da je sve "potinjeno jedinstvenoj suverenoj vlasti". Obiljeje svake suverenosti je da je suverenost najvia ili vrhovna vlast vladara ili naroda, da je to stalna vlast, trajna vlast, vlast koja snagom slobodne volje donosi zakone, da je suverenost neotuiva i nedjeljiva. U Bodinovoj teoriji suverenosti kralj se pojavljuje kao suveren. U Rousseaua suverenost je "konana vlast". Ona je izvedena "iz puke (narodne suverenosti) - iz izbornog prenoenja izvorne suverenosti slobodnog pojedinca, lana zajednice (dravljanin) na predstvnitvo (parlament) i njegove organe". Za Rousseaua, "suverenitet je jedan, nedjeljiv, neotuiv i pripada narodu u cijelosti"; on je "opa volja iji je izraz zakon; volja suverena je sam suveren". (3) to se pojma suvereniteta tie, navedimo Schmittov decizionistiki pojam suvereniteta iznijet u njegovoj Politikoj teologiji. (3) Po Schmittu suveren je onaj koji donosi odluku o

izvanrednom stanju. Suveren se ne oslanja na normu, on jednostavno njome vlada. On gospodari normom. Bit dravnog suvereniteta nije u monopolu sile, nego u monopolu odluke. Kad je rije o pojmu suvereniteta, Carl Schmitt govori o politizaciji teolokih pojmova. Ta politizacija "izravna je kod pojma suvereniteta". U 17. stoljeu monarh se izjednaavao s Bogom. Monarh je bio personifikacija Boga na zemlji; bio je suveren. S nastupom liberalnodemokratskih ideja i gibanja, u Rousseaua se opa volja poistovjeuje s pojmom suverena. U starim teorijama drave suveren je bio jedan, a u modernim novovjekovnim narod je suveren. S pojavom naroda kao suverena gubi se "decizionistiki i personalni element dosadanjeg pojma suvereniteta". (4) Decizionistiki aspekt suvereniteta karakteristian za (apsolutne) monarhije gubi se pred novovjekovnim pojmom narodnoga suvereniteta; meutim, decezionistiki model suvereniteta ili decizionizam je, kako veli Schmitt, u "novije vrijeme bitno obiljeje personalne diktature". Na primjerima zemalja Europske unije, bez obzira na monarhije kao oblik vladavine, u jedanaest zemalja ustavom je odreeno da sva vlast pripada narodu ili da pripada narodu i proizlazi iz naroda. Narod se pojavljuje kao nositelj (nacionalnog) suvereniteta. BILJEKE (1) Juraj Kolakovi, Historija novovjekovnih politikih teorija od XV. stoljea do 1848., akovec, Zrinski, 1976, str. 61. (2) Usp. Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, kolska knjiga, 1990, str. 143. (3) Carl Schmitt, Politische Theologie, Berlin, Duncker and Humboldt, 1979. (4) Isto, str. 62.

2.4. Politiki sustav i politika kultura

2.4.1. Politika kultura Politika kultura duhovna je okosnica svakog politikog sustava. U razvijenom svijetu, gdje je politologija ve dugo etablirana znanost, sama istraivanja politike kulture zrcale stanje politike kulture. Politolozi S. Verba i G. Almond (1963) (1) smatraju se vodeim istraivaima politike kulture. Prema Verbi, politika je kultura skup znanja, vjerovanja, politikih simbola i vrijednosti to se odnose na neki politiki sustav i funkcija politikog sustava. Verba govori o etiri dimenzije politike kulture: nacionalnom identitetu kao samosvijesti o pripadnosti vlastitoj nacionalnoj grupi, poistovjeivanju sa sugraanima ili svijesti o povjerenju u njih, uincima vladanja, tj. oekivanjima pojedinaca, posljedicama vladanja i procesu politikog odluivanja. etvrta dimenzija (proces politikog odluivanja) odreuje zapravo tip i model politike kulture. Almond i Verba odredili su tri tipa politike kulture: upljanski, podaniki i graanski. upljanski i podaniki (autoritarni) su pasivni, a graanski ili participativni je demokratski tip politike kulture. Vano obiljeje politike kulture je politiki stil. Njime se ureuje "nain na koji se politika vjerovanja primjenjuju u politikom procesu". Ideoloki politiki stil temelji se na afektivnoj odanosti nekom sustavu vrijednosti, dok pragmatini politiki stil slijedi pragmu. Totalitarna drutva imaju ideoloki, a liberalna pragmatiki politiki stil. Bez obzira na tip politike kulture, svaka se izraava politikim simbolima, vrijednosnim usmjerenjima lanova drutva prema politikim objektima. Pod njom se misli i 2"difuzni skupni pojam za politika vrijednosna usmjerenja, stavove, ideologije ili politike svijesti". (2) Neki politolozi bavili su se dimenzijama politike kulture kao osnovama politike orijentacije. Rije je o strukturama politike svijesti, politikim oblicima djelovanja, nositeljima politike kulture i polja djelovanja: PRVA DIMENZIJA POLITIKE KULTURE - Strukture politike svijesti: strah,

otuenje, predrasude, frustracije, moral, religioznost, nekonformizam, lojalnost, povijesna svijest, razumijevanje tradicije, slika sebe i stranca, politiki sindromi (autoritarizam, etnocentrizam, antisemitizam, nacionalizam, militarizam, lijevi i desni radikalizam, protukapitalizam, pacifizam), politike ideologije (vrijednosni sustavi, svjetonazori: liberalizam, konzervativizam, socijalizam, komunizam, faizam, nacionalsocijalizam), aktualni politiki stavovi, znanja, interesi, politiki sudovi. DRUGA DIMENZIJA POLITIKE KULTURE - Politiki oblici djelovanja: apatija, pasivnost, politiko uenje, politika socijalizacija, konvencionalno legitimirano politiko 2djelovanje (npr. izbori), nekonvencionalno legalno i kontroverzno legitimiranje (npr. prosvjedno kao trajkovi, demonstracije, bojkoti, zaposjedanje kua itd.), vojni ustanak, politiko nasilje, terorizam (duhovni i fiziki). TREA DIMENZIJA POLITIKE KULTURE - Nositelji politike kulture: mase, elite, socijalnostrukturirane i definirane velike grupe (npr. aristokracija, stari/novi srednji slojevi, radnici, katolici, protestanti, ene itd.), generacijske ili dobne grupe (npr. mlade, ratna generacija itd.). ETVRTA DIMENZIJA POLITIKE KULTURE - Polja djelovanja: svijet ivota, obitelj, crkva, kola, pogon, vojska, stranke, inicijative graana, socijalna djelovanja, manjine, granine/rubne grupe, javno miljenje/javnost, politika komunikacija, politiki simboli, vlada, parlament, sudbena vlast, birokracija itd. (3) S obzirom na strukturu politike svijesti i nositelje politike kulture, uzet emo primjer populistike politike kulture. Dvadeseto je stoljee, meu ostalim, obiljeeno upravo tom politikom kulturom. Provala naroda u politiku ili pojava voa koji su se oslanjali na narod, uz istovremeno naglaeno antiintelektualistiko raspoloenje, bilo u lijevim ili u desnim varijantama populizma, karakteristini su tipovi tradicionalnog politikog djelovanja, uvelike nazoni u prijelomnim fazama razvoja europske i svjetske povijesti. Prema njemakom politologu Dieteru Nohlenu, populizam kao masovni pokret tvore ljudi ija pripadnost nije strogo formalno odreena, dok je sama organizacija pokreta krhka a veze vrha pokreta i masovne baze prije svega su personalizirane, ili odreene odnosom voe i mase. Autoritarni populizam je tip tradicionalne politike kulture u kojoj voa zadobiva politiku legitimaciju zahvaljujui nezadovoljstvu mase. Populistiki pokreti oslanjaju se na narod i tradicionalnu paradigmu politikog djelovanja. Oslanjanje na narod nije i vladavina naroda. Prema tome, populistike pokrete razlikujemo od pokreta za demokraciju, jer je nazonost populistike politike kulture opasnost za demokratski poredak, odnosno stabilnost demokratskih ustanova, posebice parlament, protiv kojega se poesto okomljuju "populistike dobre namjere".

Populizam se moe razumjeti i kao pokret frustriranih, heterogenih donjih drutvenih slojeva ili kao reakciju na neku iznenadnu, radikalnu promjenu, drutveni lom. Njegovi sljedbenici novae se iz razliitih slojeva, od gornjih (primjerice voe) do srednjih, pa donjih. Budui da je ustrojen na tradicionalnom politikom djelovanju populizam je uvijek osjetljiv prema modernizacijskim procesima, odnosno modernizacijski procesi prava su drutvena hrana populizma. Sljedbenici populistike politike kulture ne mogu bez otpora zauzdati politike, gospodarske, drutvene i tehnologijske promjene, pa se populizam moe razumjeti i kao varijanta prosvjeda/revolta protiv modernizacije, o emu ponajbolje govore neki pojavni oblici unutar novih drutvenih pokreta neoromantike provenijencije. Prema tomu, na neki je nain i obrana tradicionaliteta od nagle intervencije u podruju drutvenih odnoaja. Njegov sastavni ideologijski dio je nacionalizam ili obrana naroda od ekspanzivne ili imperijalne politike ili pak agresivni nacionalizam, gdje je masovni pokret (populistiki) u funkciji teritorijalne ekspanzije. Iako imaju sline zajednike jezgre, populistiki pokreti 20. stoljea meusobno se ipak razlikuju. To je posvema razumljivo ako se ima u vidu njihova tradicionalna paradigma. Njihova se raznolikost izvodi iz razliitih tradicija. Politoloka literatura i literatura iz sociologije politike uglavnom kao europske primjere lijevo desne tipove populistikih pokreta navode puadizam, kao tipian antimodernistiki pokret, s tezom da "narod a ne stranke trebaju nadzirati vladu". S obzirom na svoju antimodernizacijsku usmjerenost, puadizam je "proizvod nerjeive frustracije onih koji se osjeaju odsjeenim od glavnih trendova modernog drutva". Drugi primjer populizma je makartizam, kao tip populistikog ekstremizma u SAD-u. Trei primjer, koji navodi politolog S.M. Lipset, jest peronizam, s ideologijom jake drave. Peronizam je imao "antiparlamentarni populistiki sadraj, koji naglaava da stranka i njen voa crpe svoju mo neposredno iz naroda i da parlamentarizam ima za posljedicu vladavinu nesposobnih i korumpiranih politiara". Sada bi valjalo ukratko ocrtati elemente populistike kulture. Narod je svakako prvi i najvaniji element te kulture. Drugi element je voa, a antiindividualizam trei. Populistika ili autoritarna politika kultura mrzi pojedinca. Stari je to sukob individue i mase. Populizam je zapravo i antiintelektualizam, to je njegov etvrti element. To je netrpeljivost intelektualaca od strane narodnjaka, i prosvjed protiv elitne politike kulture ili onog sloja koji bi znanjem htio oblikovati drutvo, dok se populizam oslanja na znanje voe i afektivno i tradicionalno djelovanje naroda/mase. Populistika kultura sklona je sumnjienju, diskreditiranju, kontroli i iskljuivanju intelektualaca. Ukratko, populistika politika kultura mrzi intelektualce. Po njoj

oni su "mekuci", "apstraktni", "nedisciplinirani", "svojeglavci", "bistritelji i mutitelji slika", "ljudi na svoju ruku", "nepouzdani", "pokvarena gospoda", itd. Antiparlamentarizam je novi element koji znai nepovjerenje u parlament a antimodernizam je nepovjerenje u modernizaciju svijeta ivota koja izaziva frustracije. Ovdje smo naveli jedan primjer politike kulture s obzirom na strukturu politike svijesti i nositelje politike kulture. Osim toga valja napomenuti da se populistika politika kultura vezuje uz autoritarne i totalitarne oblike vladavine ili politike sustave. Bez obzira o kojem se tipu i primjeru politike kulture radilo, nuno je skrenuti pozornost na to da se politike kulture, uostalom kao i politiki sustavi, izvode iz razliitih povijesnih prilika pojedinih naroda, tradicija, de da su politike kulture proizvod skupnog djelovanja naroda kroz povijest. Utvrivanje tipova politikih kultura, sustava vrijednosti, nemogue je bez kombiniranih teorijsko empirijskih istraivanja, kakvih je u svijetu mnotvo, a niti u nas ne izostaju. (4) Dok se u teorijskim istraivanjima, kao uvodima u empirijska, elaboriraju pojmovi, definicije, teorije, u empirijskima se nastoji doi do egzaktnijih injenica i pokazatelja u zavisnosti od predmeta i zadatih ciljeva istraivanja. 2.4.2. Politika socijalizacija Politika kultura je subjektivno doivljavanje politikog sustava ili odreeno politiko ponaanje oznaeno miljenjima, stavovima i vrijednostima o politikom sustavu. Vrijednosti koje odgovaraju predodbi o drutvu i dravi mogue je prenositi politikom socijalizacijom, dakle, odgojem graana za demokraciju kojom bi trebali stjecati graansku politiku kulturu. Politiku socijalizaciju odreujem kao postupak uklapanja osobe u sustav vrijednosti nekog politikog poretka. Pojedinac i drutvena grupa, ivei u politikom podsustavu, tijekom socijalizacije stjeu znanja, vjerovanja, vrijednosti, norme, simbole, predodbe, pravila, rituale, vane u politikoj orijentaciji i politikom djelovanju i one o politikim organizacijama, ustanovama. Znaajna uloga politike socijalizacije je integracija pojedinaca i grupa u okvire politikog sustava. Socijalizacijom se postie oblikovanje nacionalnog identiteta, stjecanja svijesti o pripadnosti zajednikoj kulturi, ukljuujui i politiku. Njome se posreduju znanja o pripadnosti i dosezima nacije. Osim toga, politikom socijalizacijom stjee se povjerenje u legitimnost poretka. Njome se posreduju znanja i vjerovanja o legitimitetu, politikim ideologijama, svijesti o pravu i politikom moralu.

Distributivna uloga politike socijalizacije pokazuje se u posredovanju normi, znanja o gospodarstvu, podjeli moi u iekivanja nasuprot uincima politike i gospodarstva, dok se znanjima o drugim dravama i politikim kulturama istie komponenta meunarodnih odnosa. Politikom socijalizacijom stjee se identitet, tj. svijest o pojedinanom ja i pripadnosti pojedinanog ja nekoj skupnosti tj. politikoj zajednici. Socijalizacijom se dakle pojedinci uklapaju u kulturu, u nacionalnu kulturu, usvajajui sadraje ope i posebne politike kulture primjerene nekom tipu politikoga sustava. Politika socijalizacija u toj dimenziji i nije drugo do posredovanje znanja o pripadnosti drutvu, dravi, narodu, naciji. Politikom socijalizacijom smatraju se i participacijske prilike (5) tj. sudjelovanje graana u politikom ivotu, iako bi se moglo govoriti i o neparticipativnim modelima politike kulture te o razliitim tipovima politike socijalizacije i uincima tj. razliitim tipovima politike participacije, zbog toga to je politika socijalizacija podjednako nazona u demokratskim i autoritarnim politikim sustavima. Meutim, nain, oblik i granice politike participacije nemaju jednako znaenje. U svakom pogledu politika socijalizacija u demokratskim sustavima daje vee prilike i mogunosti politikoga sudjelovanja graana nego li sustavi suprotni demokratskom obliku vladanja. BILJEKE (1) S. Verba, G. Almond, nav. dj. (2) Handbook of Political Science. Macropolitical Theory, Sydny, Addison Weselly Publishing Company, 1975, str. 15. (3) Iring Fetscher/Herfried Mnkler (Hrsg.), Politikwissenschaft. Begriffe - Analysen - Theorien. Ein Grundkurs, Rheinbek bei Hamburg, Rowohlt, 1985, str. 123. (4) U naoj politologiji valja izdvojiti radove V. Vujia, Politika kultura i politika socijalizacija, Zagreb, Alinea, 1993. i Politika tolerancija, Zagreb, DEFIMI, 1995. (5) Usp. Handlexikon zur Politikwissenschaft, A. Grlitz, Rowohlt, Hamburg, 1983.

2.5. Oblici dravnog ureenja

Teoretiari drave i (ustavnog) prava u pravilu govore o obliku drave razlikujui oblike vladavine (monarhija, republika, aristoktacija, diktatura, demokracija) i oblike dravnog ureenja. to se razumijeva pod oblikom dravnog ureenja? - "Pod oblikom dravnog ureenja razumijeva se upravo taj odnos, koji postoji izmeu centralnih i necentralnih (lokalnih i oblasnih) dravnih organa." (1) to su centralni dravni organi? - To su organi ija se vlast rasprostire na cijelom dravnom teritoriju. Necentralni organi vlasti su oni organe vlasti koji se rasprostiru ili imaju nadlenost nad dijelom dravnog teritorija tj. ogranienu regiju. Uenje o obliku dravnoga ureenja u literaturi se dijeli na centralizam i decentralizam, te jedinstvene (unitarne) i sloene (federativne) drave. 2.5.1. Unitarna drava to su obiljeja jedinstvene ili unitarne drave? U politolokoj, ustavnopravnoj i teorijsko dravnopravnoj literaturi spominju se ove njezine sastavnice: "a) jedinstven ustav, b) jedinstven sustav vrhovnih, centralnih dravnih organa, tj. jedan sabor, parlament (skuptina), jedna vlada, jedan vrhovni sud, itd., c) razdijeljena je administrativno na oblasti, s veim ili manjim stupnjem decentralizacije". (2) Ona moe biti centralizirana i decentralizirana. "Centralizirana je kada izmeu centralnih i lokalnih organa postoji odnos nadreenosti i podreenosti, te sve one posljedice koje iz toga odnosa proistjeu." (3) Decentralizirana je "kad u njoj izmeu centralnih i lokalnih organa ne vlada odnos nadreenosti i podreenosti, nego lokalni organi imaju stupanj samostalnosti". (4)

2.5.2. Federativna drava Govori li se o sloenim dravama, nemogue je izvesti jedinstvenu klasifikaciju obiljeja jer je rije o vie vrsta sloenih drava. Vrste sloenih drava su protektorat, unija (realna i personalna), konfederacija, federacija. to je protektorat? - "Protektorat je ona vrst 'sloene' drave u kojoj se osigurava zatita nadmonosti i izrabljivanja jedne jae drave prema slabijoj, koja stvarno ne posjeduje svoju suverenost. Jaa drava daje slabijoj vojnu zatitu, ali joj oduzima mogunost samostalnog vanjskopolitikog predstavljanja." (5) Primjer protektorata bio je eko- moravski protektorat, koji je silom uspostavio Adolf Hitler. to se unije? - Unije su sloeni oblik drave koji se u pravilu javlja u okviru monarhijskog oblika vladanja. Dijele se na realne i personalne. Realna se unija javlja kao "monarhijska zajednica, jer lanice te zajednice imaju zajednikog monarha; u meunarodnim odnosima realna unija nastupa kao jedinstven meunarodnopravni subjekt, tj. djeluje kao jedna drava ako ima zajednike vanjskopolitike funkcije; te zajednike vanjskopolitike funkcije lanice realne unije ostvarile su na osnovu meunarodnog ugovora; inae lanice u realnoj uniji imaju i obavljaju samostalno funkcije iz svojeg unutarnjeg ivota, tj. u svojoj unutarnjoj politici su samostalne". (6) Povijesni primjeri su: Austrija i Ugarska (1867-1918), Danska i Island (19191945), vedska i Norveka (1815-1905). Koja su obiljeja personalne unije? - Temelji se na monarhijskom obliku vladavine; lanice su drave u funkcijama odvojene i neovisne, povezane vladarom; nisu jedinstven meunarodnopravni subjekt pa je svaka lanica unije zaseban meunarodnopravni subjekt; formira se na temelju ustava lanica i meunarodnog ugovora. Povijesni primjeri su Engleska i Hanover (1714-1838), Nizozemska i Luxemburg (1815-1890). (7) to se daljnje diobe tie, sloene drave se nadalje dijele na konfederacije i federacije. Konfederacija je savez drava. Obiljeja konfederacije su: "(a) da je savez neovisnih, suverenih drava, stvoren na osnovi meunarodnog ugovora; (b) taj savez se stvara u svrhu jedinstvenog rjeavanja nekih pitanja od zajednikog interesa;

(c) konfederacijom se ne stvara nova drava, ve suverene drave u konfederaciji ostaju i dalje samostalni meunarodnopravni subjekti; (d) konfederativna je vlast izvedena iz vlasti drava lanica, koje su suverene; (e) konfederacija, ipak, ima jedno stalno zajedniko tijelo, koje nam daje 'privid dravnosti', a to je tzv. konfederativna skuptina. Time se konfederacija i razlikuje od obinog politikog saveza; (f) konfederativna skuptina nije nikakav dravni organ. Sastavljena je od delegata drava-lanica i slina je meunarodnoj konferenciji; (g) u toj skuptini odluke se donose, u naelu, jednoglasno, a ako se donose veinom glasova, nezadovoljna lanica moe ne prihvatiti "veinsku odluku" ili ak istupiti iz konfederacije; (h) odluke konfederativne skuptine nisu automatski obvezne za graane drava-lanica, nego postaju zakon i obveza tek kada ih posebne drave usvoje, tj. ozakone redovnim putem. Taj postupak posebnog usvajanja i 'pretakanja' konfederativne odluke u interni zakon drave-lanice naziva se inartikulacija (olanjenje). Nema, dakle, neposredne imperativne vlasti konfederativnih organa nad graanima drava-lanica; (i) nadlenost konfederativnih skuptina je odreena (ograniena) sa ciljem zbog kojega je zakljuen konfederativni ugovor i ne predstavlja sve funkcije dravne vlasti; (j) redovito, konfederacija nema jedinstvenu vojsku, jedinstven sustav poreza, jedinstven sustav prorauna i jedinstveno dravljanstvo; (k) u konfederaciji je jedinstvena samo ona djelatnost koja je usko povezana sa ciljem radi kojega je konfederacija osnovana." (8) Povijesni primjeri konfederacija su Njemaki Savez (1815-1866) i vicarska konfederacija. Federacija je savezna drava. Federalizam je naelo organizacije sloenih drava, tj. udruivanje "manje ili vie samostalnih drava lanica (drava, zemalja, regija) u jednu nadreenu cjelinu". (9) Federalizam se kao naelo organizacije sloene drave predstavlja diobu moi ili vlasti unutar savezne drave; promie policentrizam; brana je separaciji i unutardravnim konfliktima; jami konsenzus oko zajednikih stvari, interesa. Federalizam omoguuje integraciju heterogenog drutva. Politolozi smatraju da se federalizam moe pravdati zemljopisno, povijesno i etniki. Vratimo se federaciji. Ako je rije o federaciji kao saveznoj dravi, moe se govoriti o ovim obiljejima: federacija ima savezni ustav; federalne jedinice imaju federalno jedinine 2ustave; savezna vlast ili vlast saveza je suverena; federalne jedinice nisu suverene; federalne

jedinice imaju svoje ustave, parlamente, vlade i sudove, ali nikako ne mogu samostalno nastupati kao meunarodnopravni subjekti. Federalna ili savezna drava sastoji se od sredinje drave i poddrava lanica. Poddrave lanice se u njemakim zemljama nazivlju lenderi. U Americi su to savezne drave, a u nekim bivim komunistikim federacijama bile su to republike. Sada bi valjalo komparativno prikazati odnos izmeu saveza-zemalja i regija u pojedinim europskim zemljama. (10)

SAVEZ-ZEMLJE-REGIJE

Zemlja

Dioba drave

Dioba nadlenosti izmeu sredinje drave i subnacionalnih jedinica

Belgija

Belgija je izmeu ostalog podijeljena na provincije (flamanska, valonska, Bruxelles) i zajednice (francuska, flamanska, njemaka) (1,107,3)

Nadlenost je po zakonu prenesena na organe regija (107); oni imaju ogranienu poreznu vlast (110) / vijea zajednica imaju pravo odluivanja u: podruju kulture, nastave, suradnje meu zajednicama, slubenog jezika (59)

Danska SR Njemaka

Bez odredbi Savezna drava. (20) Ustavno pravni poloaj zemalja mora odgovarati naelima savezne drave (28)

Bez odredbi Zemlje su nadlene za provoenje dravnih ovlatenja i izvrenje dravnih poslova ukoliko Temeljnim zakonom nije drukije propisano ili odreeno (30) / Zemlje imaju zakonodavno pravo ukoliko Temeljni zakon ovo pravo ne prenosi na savez. Savez ima pravo donoenja zakona izmeu ostalog o: vanjskoj politici, politici obrane, dravljanstvu, novanom sustavu, jedinstvu carine i trgovine, poti i telekomunikacijama, krivinom pravu, sigurnosti prometa na cestama, radnom, kartelskom, privrednom i graanskom pravu, o

sudovima, udruenjima, pravu okupljanja, pravu boravka, pravu useljenja stranaca, javnoj skrbi, koritenju atomske energije, promicanju znanosti, razvlaenju i podravljenju, saveznim eljeznicama, ulicama i putovima, odvoenju smea, kontroli zagaivanja zraka i zatiti od buke (73,74). Savez moe donositi okvirne propise pored ostalog za: javne slube, temeljna naela visokog kolstva, tiska i filma, urede za prijave i odjave te ostale poslove vezane za boravak i kretanje graana, prostorno ureenje i zatitu prirode (75) / Zadaci zajednica saveza i zemalja: razvoj obrazovnog sustava, poboljanje regionalne, gospodarske i agrarne strukture, zatita obale (91a) / Dioba izdataka izmeu saveza i zemalja, dioba poreza preko financijskog poravnanja (104a,106,107) / Savez i zemlje su nezavisni jedni od drugih u svom unutarnjem gospodarenju (109) Francuska Grka Centralna drava "Dravna uprava izgraena je na principu dekoncentracije" (101) Bez odredbi "Regionalni dravni organi imaju opu nadlenost za odluivanja o svojoj regiji. Centralne institucije uprave pored svojih posebnih nadlenosti imaju i opu nadlenost kao i nadlenost za koordinaciji i kontrolu regionalnih organa, to je poblie odreeno zakonom." (101) Velika Britanija Irska Italija Bez odredbi Republika je pored Bez odredbi Regija ne smije djelovati protiv dobrobiti nacije Bez odredbi Bez odredbi

ostalog podijeljena na regije (114); "Regije su samoupravna tijela s vlastitim odobrenjima i zadaama prema ustavom utvrenim naelima" (115); neke regije imaju posebni statut s posebnim oblicima autonomije. (116)

i interesa drugih regija (117) / Regije imaju vlastite organe: regionalno vijee, regionalni odbor, predsjednika regionalnog odbora (121); regije imaju zakonodavnu i izvrnu vlast pored ostalog za sljedea podruja: gradnja i zemaljska policija, ope dobro, zdravstvo, struna izobrazba, razvoj gradova, turizam, infrastruktura u interesu regija, poljoprivreda i umarstvo (117) / Regije posjeduju ogranienu financijsku vlast; regijama se sredstva doznauju iz dravnog prorauna; one ne smiju ubirati carine. (119,120)

Luksemburg Nizozemska

Bez odredbi Provincije se mogu ukidati i osnivati zakonom (123)

Bez odredbi "Odobrenje za ureenje i upravljanje budetom provincija prenosi se na njihovu upravu" (124) / Na vrhu provincije stoje provincijalni parlamenti koje neposredno bira narod (125,128); oni donose ustroje provincija. (127)

Portugal

Unitarna drava (6); otone skupine Azori i Madeira tvore samostalne regije s vlastitim politikim administrativnim statusom i vlastitim organima vlasti (regionalna skuptina, regionalna vlada) u okviru sustava (?ustava) (6,227,233)

Autonomne regije, pored ostalog, imaju sljedee ovlasti: zakonodavna nadlenost za regionalna pitanja, zakonska inicijativa, provoenje vlastite vlasti, porezne vlasti po naelima zakona i upravljanje vlastitim sredstvima, donoenje regionalnih gospodarskih planova. (229)

panjolska

Unitarna drava; priznaje prava na

Autonomne zajednice su, pored ostalog, nadlene za: prostorno ureenje, stambenu

autonomiju nacijama i regijama (2); dravni teritorij, pored ostalog, podijeljen je na autonomije, provincije i zajednice (137)

izgradnju grada, poljodjelstvo i umarstvo i zatitu okolia, skrb o vodoopskrbnom sustavu od regionalnog tnaaja, gospodarskom poretku, kulturi, socijalnoj skrbi, zdravstvu (148) / Iskljuiva dravna nadlenost: dravljanstvo, meunarodni odnosi, obrana, pravosue, trgovako, krivino, procesno i graansko pravo, pravo azila, pravo o slubenicima, radno pravo, vanjska trgovina, carina, riznica, novani sustav, istraivanje, ope gospodarsko planiranje, dravne eljeznice i ceste, pravne osobe za zatitu okolia i energetike, temeljna pitanja medija (149); komore mogu penijeti dravne ovlasti na autonomne zajednice (159) / Skuptine autonomnih zajednica imaju pravo inicijative (87) / Autonomne zajednice uivaju financijsku autonomiju (156); financijska sredstva potiu iz vlastitih poreza i doznaka drave (157)

BILJEKE (1) Berislav Peri, Drava i pravni sustav, Zagreb, Informator, 1994, str. 95. (2) Isto, str. 102. (3) Isto, str. 103. (4) Isto, str. 103. (5) Isto, str. 104. (6) Isto, str. 104. (7) Isto, str. 104. (8) Isto, str. 105. (9) Prema: Informationen zur politischen Bildung, 204. "Der Fderalismus in der Bundesrepublik Deutschland", Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1992, str. 2.

(10) Izvor: Oscar W. Gabriel - Frank Brettenschneider (Hrsg.), Die EU-Staaten im vergleich. Strukturen, Prozesse, Politikinhalte, Bonn, Bundeszentralle fr politische Bildung, 1994, str. 486-488. (11) Prema: Informationen zur politischen Bildung, 204. "Der Fderalismus in der Bundesrepublik Deutschland", Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1992, str. 4. (12) Prema: Informationen zur politischen Bildung, 204. "Der Fderalismus in der Bundesrepublik Deutschland", Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1992, str. 6. Izvori: Pressestelle des Bundesrates und Paxton, John: Statesmans Year-Book 1989-1990, MacMillan Press Ltd. 1989.

3. VANJSKA POLITIKA
3.1. Pojam i razgranienja Pokuaji odreenja meunarodnih odnosa/meunarodne politike oznaeni su razliitim teorijskim i metodikim postavkama, kolama i pravcima. Kao to je i uobiajeno za nedovoljno utemeljena podruja ljudskoga znanja, nema univerzalno prihvaenih odreenja. Takvo stanje umnoava razliitost odreenja pojma vanjska politika i njemu srodnih pojmova. U teorijskoj umi kola, pravaca i shvaanja postoje i pokuaji konstruiranja i odreivanja temeljnog pojma koji se odnosi na politiko djelovanje drave izvan njezinig granica, dakle, pojma vanjska politika. to je zapravo vanjska politika? - Vanjska politika je "nastavak politike jedne drave preko njezinih (nacionalnih) granica". (1) Mogue drugo odreenje glasi: "Vanjska politika je organizirana djelatnost organa drave koji djeluju kao akteri vanjskopolitikog odluivanja i izvritelji odreenih odluka." (2) Tko je subjekt vanjske politike? - Subjekt vanjske politike je suverena drava odnosno njezina vlada. U tom smislu vanjska politika je djelovanje vlade u meunarodnom okruenju, ili posluimo li se komunikolokim nazivljem, vladino komuniciranje s meunarodnom okolinom, tj. drugim politikim sustavima. Zatim se vanjska politika moe razumijeti kao "poduzimanje mjera jedne vlade nasuprot drugoj koja u svojoj ukupnosti konstruira uzorak odnosa". (3)

Uzorak odnosa je obilan i moglo bi se rei raznolik. U uzorak ulaze meunarodni gospodarski, vojni, znanstveni, kulturni, i svakako najvaniji, odnosi koji pokrivaju i tite interese vlastita vanjskog i unutarnjeg suvereniteta. Meutim, taj uzorak moe se proiriti i na navladine udruge, moderno reeno jezikom svjetskoga drutva NGO, i prekodravne sudionike, politike pokrete, prekonacionalne koncerne i kompanije itd. U literaturi postoje razliiti tipovi, modeli vanjske politike. Prvi tip je vanjska politika interesnoga maksimiranja tj. ostvarenja nacionalnih interesa posredstvom moi, ponekad i na tetu drugih drava. Ovaj model vanjske politike blizak je nekim realistikim shvaanjima toga pojma. Drugi tip vanjske politike je optimiranje nacionalnih interesa utemeljeno na "interesnom izjednaavanju i kompromisu". Ovaj tip mogao bi se izraziti jezikom teorije igara s nultim rezultatom. 3.2. Sastavnice vanjske politike 3.2.1. Sudionici Tko su sudionici vanjske politike? - Sudionici vanjske politike su svi oni koji sudjeluju u vanjskopolitikom odluivanju i provoenju odluka. Ti sudionici su: a) ef drave, bez kojega se ne donose vane vanjskopolitike odluke; b) ministar vanjskih poslova, prva osoba na elu vladina ministarstva vanjskih poslova koji sudjeluju u odluivanju i ostvarenju odluka, ciljeva i strategijskih vanjskopolitikih interesa; c) parlament - zakonodavno tijelo koje potvruje strateke vanjskopolitike odluke i preko svojega vanjskopolitikog odbora komunicira u meunarodnoj zajednici; d) diplomatika sluba - komunicira s diplomacijama drugih zemalja i diplomatima akreditiranim u zemlji. Sudionici vanjske politike ili procesa odluivanja i provoenja odluka u zavisnosti su od meunarodne politike i politikih procesa. Njihove odluke i naini djelovanja, mogunost njihova provoenja, zavise od od konstelacije odnosa. U pravilu se moraju ponaati kao "umjetnici moguega". Pri odluivanju sudionici vanjske politike uvijek moraju imati neke ciljeve. Ciljevi su zamiljene slike neke budunosti, projekcije i anticipacije vanjskopolitikih interesa. Svaka racionalno strukturirana i na strategiji utemeljena vanjska politika ima nekakvu skalu ciljeva. Bitni ciljevi su oni koji se odnose na politiku egzistenciju svake drave. To su unutranja i vanjska sigurnost i zatita nacionalnog interesa. Uz sigurnost teritorija u literaturi se meu primarne ciljeve ubraja blagostanje, ija je zavisna vrijednost sigurnost kao uvjet mira i stabilnosti. Zatim se govori o ciljevima srednjeg ranga, u sluaju postavljanja nekih zahtjeva od

drugih drava, dok se pod univerzalnim ciljevima podrazumijevaju oni koji u ostvarenju nisu strogo vezani uz neko zamiljeno vrijeme. U postavljanju ostvarenja ciljeva, a ciljevi su u politici interesi, moe se govoriti o modelima suradnje, kada obje strane metodom sudjelovanja i dijaloga nastoje artikulirati neke interese, modelima konflikta, kada jedna od strana sudionica vanjskopolitikoga procesa pritiscima i silom uzrokuje konflikt i pri tomu drugu stranu tjera na konfliktno politiko djelovanje; modelima natjecanja, kada se obje strane po pravilima meunarodne politike natjeu u realiziranju svojih interesa. U oblikovanju i ostvarivanju vanjskopolitikih ciljeva postoje ili utjeu razliiti, prije svega objektivni imbenici, npr. nacionalna uloga drave, javno miljenje, vrednote, tradicije, prolost, povijest odnosa meu razliitim narodima i tomu slino. U politika sredstva vanjske politike ubraja se diplomacija, a uz diplomaciju postoje jo gospodarska, vojna, znanstvena, kulturna i promidbena sredstva vanjskopolitikoga djelovanja. 3.3. Meunarodni odnosi 3.3.1. Pojam Kao to smo vidjeli, vanjska politika odnosi se na organizirano djelovanje nacionalnih drava unutar meunarodne zajednice. Za razliku od vanjske politike, meunarodni (politiki) odnosi ne mogu se poistovjetiti "potpuno s djelatnou drave na meunarodnoj sceni jer uz drave postoje brojne gospodarske, kulturne i drutvene veze meu pojedincima, organizacijama, pokretima i graanima pojedincima". (4) Unato mnotvu sudionika, aktera meunarodnih odnosa, drave ipak ostaju glavne. Kada se moe govoriti o imbenicima meunarodnih odnosa? "Kada se injenice identificiranju kao niz okolnosti, utjecaja, elemenata ili posljedica koje proizvode velik konkretan uinak, tada se moe govoriti o faktorima meunarodnih odnosa." (5) Faktori meunarodnih odnosa su zemljopisni - primjerice geopolitiki poloaj neke drave; demografski - primjerice kretanje, rast i opadanje puanstva kao imbenik meunarodnih odnosa i maloljudnost i mnogoljudnost drava; gospodarski - gospodarska snaga neke drave, nacije; pravni - utjecaj i uloga pravnih normi u meunarodnim odnosima; tehnoloki - uloga tehnolokog stanja neke drave s varijablama razvijenosti ili tehnoloke nerazvijenosti; vojni veliina i snaga vojne organizacije i njezina kvantitativno i kvalitativno izraen vojni potencijal; nacionalni - osjeaj nacionalne pripadnosti u meunarodnom politikom okruenju; ideoloki - utjecaj razliitih ideologija na meunarodne odnose. (6)

Subjekti meunarodnih odnosa su drave, vladine i nevladine meunarodne organizacije, politiki pokreti, crkve, uglednici, ovjek kao pojedinac, subjekt meunarodnih odnosa. (7) 3.3.2. Teorije o meunarodnim odnosima Predmet teorije o meunarodnim odnosima odreen je razliitim teorijskim konceptima i kolama tijekom povijesti meunarodnih odnosa. O tome govori teorijska povijest meunarodnih odnosa i njezin model grananja. (8) Teorija povijest meunarodnih odnosa model-grananja ANTIKA Teorem ravnotee kod Tukidida Razumne misli kao princip bitka u Platonovoj filozofiji Optimirajua politika znanost o vrlinama Kozmopolitiki udio Stoe Patristika Bellum-justum nauk kod Augustina SREDNJI VIJEK Visoka skolastika: Bellum-justum nauk, misli o pravu prirode, utemeljenje

meunarodnopravnih teorema (npr. Toma Akvinski) Izgradnja ranijih koncepta suvereniteta u kasnom srednjem vijeku (rex est imperator in regno suo) Sekularne misli o partikularnoj dravi kod Marsillusa von Padua RENESANSA

Univerzalizam kod Dantea Humanistiki pacifizam (Erazmo) Ogranienje jus ad bellum Teorije ravnotee i misli o dravnom raison (Machiavelli) Rjeenje politike iz skolastiko-normativnog konteksta RANO NOVO DOBA Utopije: svjetski mir kroz svjetsku vladavinu (Cruce, Sully) Rezolutno-kompozitivna konstrukcija drava (more geometrico Hobbes) Drutveno ugovorno prevladavanje prirodnog stanja na sljedeem viem nivou na slobodno opisivanje odnosa dravnog drutva Diferenciranje prava naroda i odvajanje od prirodnog prava naroda i meunarodnog prava Ograniavanje jus in bello (Victoria, Vasquez, Suarez)

APSOLUTIZAM Stvaranje drave kao autonomnog meunarodnog sudionika (persona ficta kod Pufendorfa) Merkantilizam: meunarodna (ekonomska) politika kao igra s nultim rezultatom u prirodnom drutvu drava Koncept "Vjenog mira" kao produkt saveza naroda (Seint Pierre) Objanjenje: razumne misli i kozmopolit. ideal 18. st. 19. STOLJEE

Izgradnja koncepta meunarodnih odnosa kao igra s nultim rezultatom Graanska politika ekonomija (Hume, Smith, Ricardo): specijaliziranje na podjeli rada i svjetska trgovina jaaju svjetski mir ekonomski odnosi Kritika graanske politike ekonomije (Marx, Engels); meunarodna politika kao izraz klasnog interesa 20. STOLJEE Realizam (od sredine 30-ih godina) kao reakcija na razbijanje idealizma na reviz. politike Japana, Njemake i Italije Neorealizam, neomerkantilizam Svijet kao svijet drava kap.

Billard-Ball model Pacifizam/internacionalizam prije 1. svjetskog rata Funkcionalizam Neofunkcionalizam i teorije integracije kao posljedica 2. svjetskog rata Meuzavisno orijentirani globalizam Svijet kao svjetsko drutvo, paukova mrea asocijacije pojedinaca

Teorije imperijalizma (Lenjin, Hilferding, Luxemburg) Zavisno orijentirani globalizam Teorije kapitalist. svj. sustava Svijet kao svjetski sustav Suprotnost: periferija - metropola

Poradi preglednosti potrebito je navesti veoma iscrpan niz teorijskih koncepata u meunarodnim odnosima. Koji su to teorijski koncepti najbolje se vidi iz tablinog prikaza. (9)

PREGLED NAJVANIJIH TEORIJSKIH KONCEPATA U MEUNARODNIM ODNOSIMA

Teorijski koncept

Predmet

Spoznajnoteorijske premise

Metodike pretpostavk e Hermeneuti ki ukupni pregled meunarodni h odnosa

Teorijski i empirijski dometi Individualno st i jednina i time ogranienost izraaja velikih dometa, problem:

Vani predstvanici

1. Realistina kola

Mo i interesi; ravnotea snaga, mir i stabilnost

Filozofskoantropoloke premise, decizionisti ki postavljene norme

E.H. Carr, Hans J. Morgenthau, Georg F. Kennan, Henry Kissinger

uvid umjesto evidencije 2. Povijesna sociologija Dominantne snage i strukture u svjetskoj politici Teorija kao sustavna ralamba fenomena za promatranje. U punini dogaaja i iskustva treba otkriti to ima jednaki oblik, to je slino i tipino 3. Ustavnost Mir kroz meunarodn u organizaciju Ograniiti uvid u neophodnost i vjeru u politiku mogunost, nacionalni suverenitet u korist svjetske organizacije s pravom odluivanja 4. Istraivanje mira i Mir kao cilj i predmet spoznaje iroka, spoznajniteorijska Pluralizam metoda: opisni, Problematizi ranje i fasetiranje CarlFriedrich v. Weizscker, Razvoj normativnih, ustavnih modela Model platonizma; apel na politiki razum; "One World" ideologija; problem: "function follows from" Woodrow Wilson, Inis Claude, Richard A. Falk, Saul H. Mendlovitz Kvalificiraju ekomparativn a induktivna pretpostavka Generalizira nje povijesnih dimenzija; problem: neeksplicira nje kriterija koji vode do spoznaje Raymond Aron, Stanley Hoffmann, Richard Rosecrance

konflikta

irina, normativni povijesnodijalektiki i empirijskoanalitiki pokuaji; dominira "kritiki" aspekt

objanjavaju i i politikopraktini radovi o uzrocima rata i nasilja kao i uvjetima mira Prenoenje empirijskoanalitikih koncepata tazvijenih u prirodnoj ekonomiji i u drutvenim znanostima na meunarodn e ekonomske odnose Djalektiko otkrivanje drutvenih proturjeja i njihovo izdizanje kroz politiku praksu

pojma mira (pozitivni i negativni mir), vrijednosno i praktino orijentirane znanstvene izjave

Ernst otto Czempel, Johan Galtung, Dieter Senghaas

5. Meunarodn e ekonomske teorije

Meunarodn a ekonomska, monetarna i trgovaka politika

Meuzavisn ost politikih i ekonomskih procesa; politiziranje odnosno politiko instrumentali ziranje vanjskotrgov inske politike

Jako aktualiziranj e: energija, sirovine, monetarni problemi; problem: zanemarivan je temeljnih postavljanja pitanja

Fred C. Bergsten, Richard N. Cooper, Edward L. Morse, Charles B. Kindleberger

6. Politikoekonomska drutvena ralamba

Proces proizvodnje i reprodukcije u epohi kapitalistik e revolucije

Organizacija kapitala i rada kao temeljni problem: "meunarod ni sustav kao rezultat revolucionar nog prekida

Zahtjev drutvenog totaliteta vodi prema precjenjivanj u ekonomskih struktura

Marx/Engels , Joseph Schumpeter, Harry Magdoff, Eckhart Krippendorff , H.U. Wehler

s povijeu" 7. Teorija imperijalizm a Odnosi razmjene izmeu drava s razliitim potencijalim a, posebice izmeu metropola i periferije 8. Vanjskopolitika teorija odluivanja Ralamba vanjskopolitikih odluka Izjednaavan je drava s njihovim nositeljima djelovanja Ralamba vanjskopolitikih aktera percipiranog realiteta i na tome stvorenih odluka Teko pristupana i empirijski teko savladiva koliina podataka vodi do iskaza ogranienih dometa 9. Model birokracije Vanjska politika kao rezultat birokratskih procesa Vanjskopolit ike odluke kao rezultat borbe za vlast i utjecaj unutar administracij e Ralamba tijeka odluivanja i strukture odluivanja u kompleksni m organizacija ma Precrtavanje djelominog problema uz zanemarivan je drugih unutarnje i vanjskopoliti kih podruja Graham T. Allison, Morton H. Halperin, Arnold Kanter Richard N. Snyder, H.W. Bruck, Burton M. Sapin, James N. Rosenau Politiko i ekonomsko eksploatiranj e odnosa zavisnosti; imperijaliza m kao najvii stadij kapitalizma Povijesnoekonomska ili marksistika ralamba struktura zavisnosti Jai utjecaj socioekono mskih i marksistiki h teorija imperijalizm a (posebice Lenjinove) John A. Hobson, Lenjin, E.J. Hobsbawn, Ernest Mandel, Johan Galtung

10. Doktrina kontrole naoruanja

Kontrola i ograniavanj e kvalitativne i kvantitativne utrke u naoruanju

Utrka u naoruavanj u kao vanjskoupra vljani akcijsko/rea kcijski fenomen

Primjena teorijskog koncepta za stabiliziranje vojnih potencijala sa ciljem spreavanja rata ili ograniavanj a tete

Sigurnosnopolitiki orijentirane upute o djelovanju; zanemarivan je politikih, ekonomskih i socijalnih dimenzija

Thomas C. Schelling, Donald G. Brennan, Hedley Bull, Wolf von Baudissin

11. Teorija integracije

Institucionali zirano isprepletanje drava

Politiko sjedinjavanje kao rezultat ekonomske, tehnoloke i drutvene suradnje i isprepletanja

Ralamba procesa putem kojih se narodi odriu mogunosti da imaju nezavisnu vanjsku kao i djelomino unutarnju politiku i umjesto toga tee zajednikim odlukama odnosno donoenje odluka ostavljaju zajednikim organima

Funkcionalis tiki nain promatranja (form follows funcion) vodi do oekivanja automatizma

Karl W. Deutsch, Ernst B. Hass, David Mitrany, Leon N. Lindberg, Stuart A. Scheingold

12. Teorija meuzavisno sti

Suprotne strukture zavisnosti kao rezultat meunarodni hi transmeuna rodnih procesa interakcije

Propusnost dravnih granica i prelazak unutarnje i vanjske politike

Empirijskoanalitika djelomino kvantitativna ralamba procesa ispreplitanja i struktura meuzavisno sti

Integracija politikih i socijalnoekonomskih nivoa ralambe; problemi selekcije i mjerenja

Karl Kaiser, Joseph S. Nye, Robert O. Keohane, Peter Katzstein, Edward L. Morse

13. Meunarodn i reimi

Interakcijski uzorak koji se odnosi na specifino podruje problema (nova, energija, sigurnost) i iz toga proizaao strukturni uzorak meunarodni h odnosa

Meunarodn a povezanost djelovanjem stvorena pritiskom problema

Empirijska ralamba problemski specifinog interakcijsko g uzorka

Ogranienje na problemsko specifini interakcijski uzorak izmeu meuzavisni h sustava

Stephen D. Krasner, Robert O. Keohane, John G. Ruggie, Oran R. Young

Nakon predstavljenih teorijskih koncepata valja nam ukratko prikazati ope, parcijalne, suvremene i velike teorije meunarodnih odnosa. (10)

Torije o meunarodnim odnosima

1. Ope teorije 1.1. Realistika (Hans Morgenthau) Temeljni pojmovi ove teorije su interes, mo, sila, monizam sile. 1.2. Teorija rata i mira (Raymond Aron) Meunarodni odnosi shvaaju se kao djelovanje stratega diplomata i u kategorijalnom paru rat-mir, te kalkulaciji sile i sredstvava. 1.3. Teorija imbenika i polova (Quincy Wright) Polove odreuju imbenici. Vani imbenici su materijalni tj. gospodarski, zemljopisni, vojni itd. Manje mjerljivi imbenici su moralni imbenici. 1.4. Teorija meunarodnog equilibria (Georg Liske) Bavi se problemom ravnotee meunarodnih odnosa. Klju ravnotee su institucije. Govori o institucionalnom ekvilibriju. Institucionalni ekvilibrij odreuju razliiti imbenici. 2. Parcijalne teorije 2.1. Teorija interakcije Raspravlja o modelu podraaja i reakcije u meunarodnim odnosima. Temeljne odrednice ove teorije su revitalizacija i konflikt. 2.2. Teorija donoenja odluka Za meunarodne politike odnose i vanjsku politiku relevantno je donoenje politikih odluka. Bit ove teorije je racionalno donoenje meunarodnih odluka. 2.3. Teorija konzistencije (Joseph Frankel) Ova teorija bavi se problemom "povezanosti i trajnosti" meunarodnih odnosa. 2.4. Teorija nacionalnog interesa Po ovoj teoriji nacionalni interes je "temeljna vrijednost" u meunarodnim politikim odnosima, "nuan i logian element opstanak". 2.5. Teorija meunarodne organizacije Potjee iz institucionalne kole. Vanost daje sustavima, ustanovama i organizacijama kao sredstvima ostvarenja politikih ciljeva. Raspravlja o ulozi subjektivnih i objektivnih interesa, mjestu i ulozi organizacija u meunarodnim politikim odnosima. 2.6. Teorija meunarodne uloge Razmatra ulogu drave u meunarodnim politikim odnosima. Bavi se i manifestacijama uloga i ponaanja u meunarodnim odnosima. 3. Suvremene teorije 3.1. Teorija sile

Polazi od teze da je sila temeljni sadraj meunarodnih odnosa. Rat je primjena sile. Postoji nacionalna i internacionalna sila. Sastavnice sile su vrstoa, fizika snaga, odlunost, ostvarivanje cilja. Konflikti meu dravama rjeavaju se silom, tj. ratom. 3.2. Teorija igre (A. Rapport) Svrha svake igre je stjecanje to boljih poloaja i poteza u odnosu na protivnika. Krajnji cilj mora biti dobitak, koji se stjee izborom najbolje strategije. Postoje igre s nultim i nenultim rezultatom. Igre s nultim rezultatom su one kod kojih je "dobitak jednog sudionika ravan gubicima drugog". Igre s nenultim rezultatom su one kod kojih se "dobitak jednog sudionika ne postie na razun gubitka drugog". U teoriji igara postoji model kukavice (kukavica je koji odustaje od prijetnje) i model zatvorenikove dvojbe (odluka o suradnji na temelju povjerenja). Postoje koordinacione igre ("interesi ili motivi sudionika najveim su dijelom sukladni"), i igre cjenjkanja u kojima igrai nastupaju sa suprotnim interesima. Igrai se cjenjkaju oko interesa. 3.3. Teorije integracije 3.3.1. Integracija Po ovoj teoriji razliiti dijelovi tvore cjelinu. Postoje unutranja i vanjska integracija ili meudravna. 3.3.2. Federalizam kao teorija integracije Po ovoj teoriji federalizam je najbolji nain unutranje i vanjske integracije jer se unutar cijeline podmiruju interesi dijelova. Federalizam razvija osjeaj zajednizva. Omoguuje formiranje jedinstvene vlade. 3.3.3. Funkcionalizam kao teorija integracije Bavi se problemom odstranjivanja napetosti u meunarodnim politikim odnosima, te stvaranjem stabilnog meunarodnog politikog sustava i trajnog mira. 3.3.3.1. Naofunkcionalizam Bavi se pitanjem blagostanja i stabilnosti kao varijablama funkcioniranja meunarodne zajednice. 3.3.4. Komunikacijska teorija Ova teorija problematizira komunikacijsko kibernetiki model "sigurne zajednice", iskljuivanjem konflikata, utvrivanjem stupnja kohezije posredovane komunikacijom u meunarodnoj zajednici. 4. Kibernetska i komunikacijska teorija Bavi se ralambom procesa donoenja odluka, komunikacijom i nadzorom u "organizacijama svih vrsta, posebice meunarodnim organizacijama. 5. Sistemska teorija

Polazi od toga da odnosi unutar meunarodne zajednice moraju se nazivati sustavom, pa se u tomu sluaju govori o meunarodnom politikom sustavu. Postoje i razliiti modeli kao to su ravnotea snaga, blagi bipolarni sustav, vrsti bipolarni sustav, univerzalni meunarodni sustav, sustav s individualnim pravom veta. 6. Velike teorije meunarodnih odnosa 6.1. Engleska kola Po ovoj koli glavni sudionici su nacionalne drave. Okolina je meunarodno drutvo, dok se vertikalna segmentacija odvija preko normi i igara nultog rezultata. 6.2. Idealizam Glavni sudionici u meunarodnim odnosima su pojedinci. Okolina je maunarodno drutvo individua, a poelo je univerzalistiki sustav. 6.3. Meuzavisni globalizam Sdionici meunarodnih politikih odnosa su individualni i drutveni. Okolica je transnacionalno drutvo, a poelo je prijekogranina povezanost. 6.4. Teorije imperijalizma Sudionici meunarodnih politikih odnosa su individualni ili drutveni koji zastupaju klasne interese, okolica je kapitalistika, meunarodno klasno drutvo, a poelo je segmentacija imperijalistikih konkurenata 6.5. Zavisni usmjereni globalizam Sudionici meunarodnih politikih odnosa su drutveni i nacionalni koji zastupaju klasne interese. Okolica je kapitalistiki svjetski sustav kao sustav odnosa metropola i periferija. Poelo je strukturna ovisnost periferije od metropole. Postoji i strukturni heterogenitet periferije. Iz ope teorije meunarodnih odnosa i velikih teorija, metodom kontrastiranja valja nam pokazati temeljna stajalita u raspri idealizma i realizma. (11)

TEMELJNA STAJALITA U RASPRAVI IDEALIZAM-REALIZAM Temeljno stajalite Slika ovjeka Idealizam ovjek se po svojoj prirodi koristi razumom; njegovo djelovanje se temelji na razumnim i zbog toga shvatljivim normama i idealima koji obvezuju njegovo djelovanje na napredak prema boljitku Realizam ovjek je vezan proturjenostima norme i realnosti, stvaralake i unitavake mogunosti ostvarivanja slobode. Iz tih proturjeja proizlazi strah, iz straha pokuaj da se sigurnost ostvari osvajanjem vlasti Spoznajni interesi Ouvanje svjetskog mira kroz prevazilaenje dravne konkurencije u korist meunarodnog kozmopolitskog svjetskog drutva ili jedne svjetske drave Postavljanje pitanja Koje se norme moraju Koji komparativni tipini Ouvanjem svjetskog mira uvidom u nauk iz prolosti i njegovo koritenje za rjeavanje problema sadanjosti

razviti kako bi se politiko djelovanje usmjerilo prema cilju ostvarenja svjetskog mira? Ili: Kako se treba urediti meunarodna politika? Predmet Svjetsko drutvo kao (u nastanu obuhvaena) svjetska zajednica pojedinaca i socijalnih grupa Glavni akteri meunarodne politike Pojedinci i njihova drutvena udruenja (takoer: nevladine organizacije koje prelaze dravne granice INGOs Premise djelovanja Analogija s drutvenim ugovorom i unutarnjom politikom: prevladani imbenici u stanju anarhije reproduciraju se i instrumentaliziraju kao elementi ouvanja poretka na meunarodnoj razini Ciljevi djelovanja Stvaranje meunarodnog mirovnog poretka

uvjeti, oblici i poticaji odreuju odnose meu dravama? Ili: Kako je stvarno ureena meunarodna politika?

Otvoreni, multipolarni sustav drava bez sredinje odluivake ili sankcijske instance Suverene nacionalne drave

Analogija s preddrutveno ugovornim stanjem: u nedostatku jedne pojedinim dravnim suverenima nadreene sile nalazi se svijet drava u stanju meunarodne anarhije

Osiguranje dravnog razvoja i provoenja nacionalnih interesa u jednom do temelja neprijateljskom okruenju; stabiliziranje meunarodnog sustava drava

Tipino sredstvo za ostvarivanje ciljeva

Izjanjavanje o zajednikim interesima; odgoj prema

Stjecanje, ouvanje, poveanje, demonstracija

djelovanju u skladu s normama; demokratizacija autokratskog oblika vlasti; unapreivanje kolektivne sigurnosti i meunarodne suradnje; povezivanje poput paukove mree meunarodnih organizacija u svjetskom mjerilu Sredina djelovanja Univerzalna svjetska drava odnosno univerzalno svjetsko drutvo. Strukturni princip: vodoravna slojevitost Karakteristike meunarodne politike Igre s nultim rezultatom. Rast djeljivih dobara u meunarodnom sustavu slobodne trgovine koji poiva na razvoju produktivnih snaga i stalnoj meunarodnoj podjeli rada dozvoljava zadovoljavanje rastuih zahtjeva sudionika iz mase rasta svjetskog socijalnog produkta

moi; politika sigurnosti, saveza i ravnotee; nuna vojna samopomo ili primjena sile

Razbijeni milleu dravnog svijeta. Strukturni princip: okomito segmentiranje

Igre s nultim rezultatom. Ukupnost svih dobara raspodjeljivih u meunarodnom sustavu drava (vlast, izbori, utjecaj) ostaje u pravilu nepromijenjena; u konkurenciji drava rast dobara jednog sudionika ide uvijek na teret drugoga

Uz polemike idealizma i realizma u teoriji meunarodnih odnosa vana je i polemika realizma i globalizma. Koja su temeljna stajalita iz raspre realizam-globalizam. vidljivo je iz Tablice. (12)

TEMELJNA STAJALITA U RASPRAVI REALIZAM-GLOBALIZAM

Realistine premise Drave su jedini znaajni sudionici meunarodnih odnosa. Potrebno je istraiti njihove motive i naine ponaanja odnosno motive i naine ponaanja nositelja odluka koji ih politiki zastupaju prema van. Drugi meunarodni sudionici imaju funkciju sredstva, posrednika ili preuzimatelja naloga. Meunarodni odnosi su rezultat vanjskopolitikih (meu) akcija pojedinih drava koje slijede cilj odravanja nacionalne sigurnosti definirane u kategoriji vojne moi kao i teritorijalne i/ili svjetonazorne vladavine (tzv. high politics). Drugi ciljevi su definirani kao low politics i zauzimaju u inventaru ciljeva i vrijednosti drava nie pozicije. Meunarodni odnosi su igre s nultim rezultatom: (mo i status) dobitak jednog sudionika u meunarodnom sustavu ide na teret jednog/vie/svih drugih suigraa. Odluujui modus igre je konflikt: (vojna) sila slui latentno ili otvoreno kao sredstvo odluivanja konflikta. Meunarodni utjecaj rezultira iz uloge ili prijetnje ulogom moi, definira se kao aktualna ili potencijalno vojna i/ili ekonomska sposobnost djelovanja. Globalistiko suprotno stajalite Drave nisu jedini znaajni sudionici meunarodnih odnosa. Neke meunarodne transakcije i njihovi rezultati mogu se objasniti samo u odnosu na motive i naine ponaanja meunarodnih vladinih odnosno nevladinih organizacija ili birokracija, dugorono postojanih ili ad hoc stvorenih transnacionalnih koalicija nositelja odlika i slubenika, multinacionalnih koncerna, trannacionalnih drutvenih grupiranja ili drugih sudionika u dravno centraliziranom smislu bez znaenja. Meunarodni odnosi su rezultat djelovanja koja prelaze granice meunarodnih sudionika koji slijede cilj ouvanja ili poboljanja svog vlastitog stanja u kategoriji dohotka po glavi

stanovnika nivoa zapoljavanja i kvalitete ivota. Znaenje koje nacionalni reimi daju takvom cilju i unutarnjo politike prednosti i nedostaci koji su povezani s ostvarenjem ili neostvarenjem tih ciljeva javlja se kao "high politics". Meunarodni odnosi su igra s nenultim rezultatom: dobici sudionika proizlaze iz kontinuiranih drutvenih resursa koji se poveavaju tehnikim napretkom i poboljanjem meunarodne podjele rada. Modus odluivanja igre je suradnja. Svi bitni rezultati igre dobivaju oblik podjele nagrade meu sudionicima te suradnje. Meunarodni utjecaj proizlazi iz znalakog ophoenja sa vezama meuzavisnosti, koje povezuju sudionike meunarodnog sustava. Uvjerenje drugih slubi kao pomono sredstvo u postizavanju utjecaja.

U teoriji meunarodnih odnosa u posljednje vrijeme ima ekonomizirajuih teorijskih pokuaja u okviru globalizma, neorealizma, teorija zavisnosti i teorija svjetskog sustava. Koja su to temeljna stajalita mogue je vidjeti iz tablice. (13) TEMELJNA POKUAJA STAJALITA NOVIJIH (EKONOMIZIRANIJIH) TEORIJSKIH

GLOBALIZA M

NEOREALIZ AM

TEORIJE ZAVISNOSTI

TEORIJA SVJETSKOG SUSTAVA

Perspektiva

Metropolski pluralizam sudionika

Metropolsko dravno central.

Periferno orijentirano

Ukupno - sustav

Jedinice istraivanja

Transnacionalni sudionici

Nacionalne drave, nacionalne ekonomije

Nacije u sustavu svjetske privrede

Kapitalistiki svjetski sustav

Postavljanje

Uvjeti ekonomskog

Principi organizacije

Razvoj sudionika

Povijesna geneza i budui

pitanja

rasta i privrednog boljitka u meuzavisnoj svjetskoj privredi

industrijske svjetske privrede, koju oznaava konkurencija, ekonomsko stvaranje blokova i privredni konflikt

svjetskog privrednog sustava; principi oblikovanja novog svjetskog privrednog poretka

razvoj (kapitalistikog) svjetskog sustava

Premise

Meunarodni odnosi kao pozitivan zbroj. Rastue privredno povezivanje sudionika (meuzavisnost) kao i napredak u tehnici komunikacije ine da nacionalna drava postaje anakronizam. Svjetski privredni napredak proizlazi izpoveanja efikasnosti meunarodne podjele rada

Meunarodni odnosi kao igra s nultim rezultatom. Podreivanje privrednih dravnim interesima, koji se definiraju kontinuitetom unutarnjopolitike stabilnosti do meunarodne sigurnosti. Kao ciljevi dravnog djelovanja dobivaju privredna i socijalna sigurnost isto znaenje s vojnom

Nacije smjetene u centru svjetske privrede stvorile su povijesne strukture odnosa i uzoraka zamjene koji nacije na periferiji sustavno zapostavljaju; one tee odravanju odnosa zavisnosti od strane perifernih nacija. Razvoj svjetskog privrednog sustava pojavljuje se kao rezultanta

Specifini dogaaji u svjetskom sustavu mogu se razumjeti samo kao rezultat svesustavnog razvoja. Kapitalistiki svjetski sustav dominira svojim pojedinim sudionicima. Razvoj znai primarni razvoj svjetskog sustava (sustava dominacije)

produktivnih i daljnjeg razvoja proizvodnih snaga. Razvoj nerazvijenih naroda proizlazi iz transfera kapitala, tehnologije i Know-How iz razvijenih naroda uz znaajno sudjelovanje meunarodnih Opi cilj Mir: Suradnja i izjednaavanje interesa u mrei meunarodnih i transnacionalnih organizacija

sigurnou

razmimoilaenja Sjever-Jug. Perspektiva manje razvijenih nacija obuhvaa razvoj nedovoljne razvijenosti.

Sigurnost: Opstanak drave i ouvanje slobode ekonomskog i drutvenog samorazvoja

Pravda: Ispravak negativnih posljedica (podjele imperijalizma, eksploatacije i nedovoljne razvijenosti

Razvoj svjetskog sustava

Ekonomska dogma

Liberalizam: Efikasna alokacija resursa i koritenje komparativnih prednosti trokova u trino

(Neo)merkantili zam: Sposobnost natjecanja na svjetskom tritu sudionika potpomognuta protekcionizmo

Kompenzacija tete novim svjetskim privrednim poretkom: Zapostavljanje periferije neizbjeno je

Pesimizam: Ogranien prostor kretanja sudionika dozvoljava jednu kombinaciju svjetske

ekonomskom slobodno trgovinskom svjetskom privrednom sustavu dovode do maksimuma blagostanje u svijetu

mi intervencijama reima

kapitalistikom sustavu. Slijedei politiku kompenzacije do opadanja nejednakosti i zavisnosti to opravdava

privredne disocijacije, autocentr. razvoja i socijalizma kao izlaz iz zavisnosti

Kao to se vidi kroz povijest meunarodnih odnosa postoje razliite teorije, teorijski koncepti, raznolike i polemiki nastojene teorije. BILJEKE (1) Pipers Wrterbuch zur Politik. Herausgegeben von Dieter Nohlen. Internationalen Beziungen. Theorie-Organisationen-Konflikte. Mnchen-Zrich, Piper, 1984, str. 229. (2) Radovan Vukadinovi, Osnove teorije vanjske politike, Zagreb, CKD, 1981, str. 30. (3) Pipers Wrterbuch, nav. dj., str. 54. (4) Radovan Vukadinovi, Meunarodni politiki odnosi, Zagreb, kolska knjiga, 1980, str. 3. (5) Radovan Vukadinovi, nav. dj., str. 38. (6) Usp. isto, str. 37-81. (7) Usp. isto, str. 82-95. (8) Izvor: Wichard Woyke (Hrsg.), Handwrterbuch Internationale Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1986, str. 426-427.

(9) Izvor: Wichard Woyke (Hrsg.), Handwrterbuch Internationale Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1986, str. 458 i dalje, skraeni prikaz. (10) Izvori: Radovan Vukadinovi, Teorije o meunarodnim odnosima, Zagreb, CDD, 1978, str. 7-187; Wichard Woyke (Hrsg.), Handwrterbuch Internationale Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1994, str. 412. (11) Izvor: Wichard Woyke (Hrsg.), Handwrterbuch Internationale Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1994, str. 418-419. (12) Izvor: Wichard Woyke (Hrsg.), Handwrterbuch Internationale Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1994, str. 420. (13) Izvor: Wichard Woyke (Hrsg.), Handwrterbuch Internationale Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1994, str. 422-423.

IV. POLITOLOGIJA I SRODNA ZNANJA O POLITICI

1. Filozofija i politologija Filozofija i politika O odnosu filozofije i politologije moe se razmiljati u vrijeme konstituiranja politologije kao samostalne pojedinane drutvene znanosti. To vrijeme pada s pojavom pozitivizma i empirizma u drutvenim znanostima, a najizrazitije u 20. stoljeu, u kojem je politologija na svojem mukotrpnom metodolokom i strukturnom putu stekla znanstvenu legitimaciju na svim priznatim svjetskim sveuilitima. Odnos filozofije i politologije zapravo je jedan moderan odnos. K.H. Volkmann Schluck kae da "politika spada u znanost politologije, ali pitanje o biti politikoga ipak ostaje stvar filozofije. Filozofija ne da sebi oduzeti pitanje o biti jer ono se njoj

ne moe oduzeti". (1) Volmann Schluck nadalje priznaje modernu afirmaciju politogije kao znanosti koja pokriva predmetno polje politike. On kae da se u takvoj situaciji filozofija zapravo2 nala pred nazaobilaznim upitom, to je od predmetnog podruja politike zapravo jo preostalo za filozofiju. Schluck: "I ini se da za nju nije preostalo nita." (2) Iako je prema Ritteru Aristotel praotac politologije, moderna politologija odnosno njezina djela uvelike su se udaljila od praoca. Djeca su krenula svojim putom koji jedva korespondira s Aristotelovim pojmom politike. Paanin smatra da je moderna politologija okrenuta politikim sustavima, ustanovama neke zemlje tj. unutranjoj i vanjskoj politici, i da se u odnosu na staru politiku kao sastavnicu praktine politologije "ne bavi vie pitanjima najvieg dobra i svrhe politike zajednice, te sree i smisla ljudskog ivota u dravi". (3) Politologija nije vie episteme politike, koliko znanost o ustanovljavanju politikoga tijela, politikih ustanova, njihova voenja i odravanja. Paanin kae da "Platon i Aristotel svoju politiku znanost i filozofiju nisu nazvali ni 'polisologija' ni 'politologija', nego su svojim djelima dali jednostavan naslov - Platon Politeia, a Aristotel Politika - mislei pod tim na episteme politike, a ne na doxu

ili nauk o empirijskoj dravi i realnoj politici." (4) Radi se, dakle, o dva modela i metodika pristupa znanju o politici: normativnom, tradicionalnom i empirijskom, pozitivistikom. U odnosu na tradiciju znanja o politici moderna politologija jedva ima ikakvog dodira. Prihvate li se prethodna razmiljanja kako su filozofemske starine naslovljavale svoja djela, niti jedno se ne zove politologija iako raspravlja znanstveno o politici. Za tradiciju je vaniji bio odnos filozofije i politike, a za suvremenost odnos filozofije kao generalne znanosti i politologije kao pojedinane drutvene znanosti. Filozofija i politika - prekid s tradicijom Odnos filozofije i politike je odnos proimanja: "ne samo da politika omoguuje filozofiju kao slobodnu misao, nego i filozofija kao znanje onoga opeg omoguuje politiku slobodu, tj. omoguuje ovjeku da sebe zna kao slobodno bie." (5) to se pak jednog drugog aspekta odnosa filozofije i politike tie, aspekta filozofskog pojma politike, Joachim Ritter je miljenja da je taj pojam "emigrirao iz filozofije". (6) Po Ritteru, politika se u izvornom Aristotelovu smislu pojavljuje kao dio praktine filozofije. Ona je nakon prekida s tradicijom i izvorom dobila posvema drugo znaenje. Kao dio praktine filozofije (etika, politika, ekonomija) politika je to bila do 18. stoljea. Ritter kae da se praktina filozofija upravo do 18. stoljea

odrala na njemakim sveuilitima. jo u Christiana Wolfa, tj. njegovim djelima od 1750.-1759. mogla se oitati stara aristotelijanska struktura praktine filozofije (etika - politika - ekonomija) i to kao philosophia moralis (etika), oeconomica (1754) i philosophia civilis (1756), pri emu je philosophia civilis najblia filozofiji politike kao dijelu praktine filozofije. Ve u 19. stoljeu stari filozofski pojam politike uao je u povijest i vie nije bio "povezan s tradicijom praktine filozofije". Kasnija djela koja su dobivala naslove po uzoru na Aristotelovu Politiku, bavila su se vie tehnikama vladanja i odravanja vlasti (olitika empirija) nego li normativno ontolokim pitanjima politike. Prekid s tradicijom (praktina filozofija), zaokret prema empirizmu i pozitivizmu u promiljanju politike, dakle zaokret prema pojedinanim znanostima, tj. pojedinanoznanstvenom pojmu politike, kvantitativnim

metodima umjesto normativnog pojma politike i kvalitativnih metoda, uzrokovao je zaokret tipa konstrukcije "historijskog odnosa" (J. Ritter), prema aristotelovskoj tradiciji praktine filozofije. Po Ritteru, upravo se ovim zaokretom prema pojedinanoznanstvenosti politika vraa u povijest staroga svijeta; u stanovitom smislu ona se "neutralizira". Unato prekidu tradicije, valja neto rei o filozofiji politike. - Filozofija politike orijentirana je na razumijevanje politikoga u njegovoj cjelini i povezanost sa srodinim disciplinama praktine filozofije i politologijom radi razumijevanja ljudskoga djelovanja u zajednici i povijesti. Prema tomu filozofija politike pojavljuje se "kao promatranje i razumijevanje ljudskog zajednikog ivota i umnog djelovanja u povijesti". (7) Koji je zbiljski predmet filozofije politike? - Zbiljski predmet filozofije politike je sve "ono to pokree ljudski ivot, praksu, djelovanje, politiku akciju". (8) Zatim, "smisao i svrha ivota u politikoj zajednici tp sainjava i ime se ispunjava taj ivot". (9) U odnosu na filozofiju politike, politologija, po Paaninu, zanemaruje ope probleme filozofije politike kao to su ovjek i ovjeanstvo, inae velike teme filozofije politike. Zabavljajui se injenicama i iskustvima, iskustvenim aspektima politike, politologija po miljenju filozofa politike apriorno odbacuje filozofiju politike. Takvo razmiljanje ipak treba relativizirati, jer postoje politoloke kole i pravci koji uvaavaju sadraje filozofije politike (normativisti). Normativisti i empiriari/pozitivisti u politologiji ponaaju se iskljuivo, apsolutistiki i ignorantski. Na njih bi se mogle primijeniti teorije igre, tj. kritika do konanog unitenja jednog igraa. Ni jedna od strana ne moe nametnuti monopol istine. Trebalo bi ipak ii srednjim putem, tj. prihvatiti najbolja obiljeja normativista i empirista, pozitivista kvantitativaca.

Pokuajmo se jo jednom vratiti na teren filozofije politike, koja se nakon prekida s tradicijom jo u 18. stoljeu ve kod navedenog Wolfa pojavljuje kao philosophia civilis, inae najblia Aristotelovoj filozofiji politike. Kasnije se u 19. stoljeu (znanost o dravi) ne postavljaju vie pitanja iz filozofije politike, ve pitanja o stjecanju i tehnikama stjecanja moi i vladanja. to se tie politike filozofije u odnosu na filozofiju politike i politologiju valja rei da se

politika filozofija bavi "praktinim miljenjem" (K.H. Volkmann Schluck). Ona se bavi otkriima u politikom miljenju "na nain otkria koje rasvjetljavanje pojmove refleksije to djeluje skrovito". (10) Po Volkmann Schlucku, filozofija koja misli politiko miljenje zapravo je politika filozofija. On kae da je filozofija uvijek politika filozofija: "Misao da ovjekovu bit odreuje politika proistekla je iz filozofskog miljenja. Otuda je filozofija uvijek takoer politika filozofija." (11) Ve smo spomenuli da Volkmann Schluck, za razliku od nekih drugih, politologiji daje znanstvenu legitimaciju, a filozofiji pravo na pitanje, neotuivo pitanje o biti i gubitak tla, jer je politiko kao izvor filozofskog skliznulo u pojedinanoznanstveno podruje politologiju. U njemakog politologa Dirka Berg Schlossera, politika filozofija nije filozofska ve "politoloka disciplina". Dodue, smatra on, potjee iz "stare praktine filozofije", ali je u dananjem smislu ona izvjesna "politika teorija" ili "kritika znanost o poretku". On smatra da je za politiku filozofiju konstitutivna opa kategorija poretka. Ona se ne bavi empirijskim i pozitivistikim deskriptivizmom ili opisnitvom politikih poredaka, odnosno dijela i cjeline, ve filozofskim tumaenjem poela, djelovanja, povijesti i tek u tom sklopu bavi se porecima. Ona je na neki nain "normativno ontoloka teorija politike". BILJEKE (1) K.H. Volkmann Schluck, Politika filozofija. Tukidid - Kant - Tocqueville, Zagreb, Naprijed, 1977, str. 12. (2) Isto, str. 12. (3) Ante Paanin, Filozofija i politika, Zagreb, Liber, 1973, str. 49. (4) Isto, nav. dj., str. 74. Kod jednoga je to filozofija politike, a kod drugoga filozofija drave.

(5) Paanin, nav. dj., str. 9.

(6) Joachim Ritter, Metafizika i politika, Zagreb, Informator, 1987, str. 118. (7) Paanin, nav. dj., str. 15: Filozofija politike kao "umno promatranje povijesne zbiljnosti", "razumijevanje ljudskog djelovanja u povijesti". (8) Isto, str. 21. (9) Isto, str. 14. (10) Volkmann Schluck, nav. dj., str. 12. (11) Isto, nav. dj., str. 13.

2. Antropologija i politologija Ideja ovjeka u filozofiji ovjek je vjena tema filozofije. Pitanje tko smo, kamo idemo, emu sve to - to su teme veine mislilaca u povijesti filozofije. Metodike pretpostavke za zasnivanje filozofijske antropologije postavljene su Descartesovu izlaganju ovjeka kao subjekta, to je odluujui moment u razdvajanju starog od novog vijeka. Descartesovo postupanje, dri Heidegger, "stvara metafiziku pretpostavku za svaku buduu antropologiju svake vrste i pravaca". (1) Descartesova metodika i metafizika pretpostavka antropologije novovjekovlja osigurala je put utemeljenja filozofske antropologije. Nakon njega Kant je u svojim Kritikama promicao ideju ovjeka, a uenje o njemu nazvao antropologijom u psihologijskom i pragmatikom sluaju. (2) Hegel je antropologijsku problematiku izloio u Enciklopediji, i to u odjeljku "Subjektivni duh". Nakon Hegelove filozofije ovjeka, ideje ovjeka kao subjektivnog duha, uslijedit e konkretizacija, posebice u filozofskoj antropologiji. (3)

Prema Scheleru, filozofijska antropologija je "znanost o bivstvu i bivstvenoj izgradnji ovjeka". (4) Zadatak je ove znanosti "da tono pokae nain kako iz osnovne strukture ljudskog bitka ... izlaze svi specifini monopoli, poslovi i djela ovjekova, kao to su: jezik, savjest, orue, oruje, ideje o pravu i ne pravu, drava, upravljanje, prikazane funkcije umjetnosti, mit, vjera, znanost, povijesnost, drutvenost". (5) U izloenoj shemi psihofizikog bitka, ovjek se po njemu pojavljuje kao duh, koji se zbiva u sreditu, osobi. Signifikanta jednog takvog bia, u razlici spram ivotinje, jest nezavisnost za okolni svijet, mogunost promjene okolnog svijeta, univerzalna djelatnost s unaprijed utvrenim svrhama, nespecijaliziranost i otvorenost prema svijetu. U zakljuku sheme, stoji da biljci pripada "sredite i medij", ivotinji osjet i instikt, a ovjeku duh, samosvijest i opredmeivanje. Duh je jedino sposoban za opredmeivanje, a njegov centar-osoba, sainjava bivstveno "odreen sklop akata, koji se u sebi samom vazda ispunja". Akte duha Scheler nazivlje aktima ideiranja. Kada je rije o povijesti duha-ovjeka Scheler kae da je ona niz razliitih predodbi o njemu ovisno o prevladavajuem miljenju, mitskom, filozofijskom, religijskom ili prirodoznanstvenom. Svaka ova pojedinana misao imala je svoje vienje, svoju koncepciju ovjeka. Scheler zapravo ocrtava takvu situaciju u helenskoj filozofiji, kranstvu i novovjekovnoj misli u ovjeku u kojoj slijedi antropologijski pomak u smislu napretka "u povijesti ljudske samosvijesti". (6) Potonji je nazoan u Descartesovoj metodikoj postavci kao pretpostavci, temelju nove antropologije. Scheler propituje i znaenje iznenadnog "uvaavanja ljudske samosvijesti", a to se tie daljnjeg tumaenja eli propitati sadanje stanje. "Mi ovdje sebi postavljamo za cilj da tek razbistrimo dananju duhovnu situaciju u ovom velikom pitanju." (7) U bistrenju dananje duhovne situacije odabire i prikazuje pet ideja o ovjeku. Prva ideja je religiozna i u nju se uklapa teologijska antropologija; druga je ideja "razumnog ovjeka", a zasniva se na podjeli ovjeka i ivotinje i shvaanju ovjeka kao bia razuma; trea je naturalistiko-pozitivistiko-pragmatika, koja daje prednost porivima nad umom; etvrta je ona unutar "novozapadnoeuropske antropologije", po kojoj je ovjek "orsokak ivota" i "generiki bolesno bie"; peta je ideja o "nadovjeku" izvedena u kontekstu zapadnoeuropske metafizike nieanske provenijencije, koja postavlja tezu: "Bog je mrtav". Drugi znaajni predstavnik i utemeljitelj filozofske antropologije je Helmuth Plessner, koji je definira kao teoriju duhovnih znanosti. ovjek je bie postavljeno u sredite vlastite egzistencije. Nasuprot centrinosti ivota ivotinja, ovjek zauzima ekscentinu poziciju neprikovanosti za sredinju toku, centar okolnog svijeta. Ekscentrina pozicija ovjeka jest "karakteristina forma njegove frontalne postavljenosti prema okolini". (8) U svojoj ekscentrinoj pozicioniranosti ovjek postoji u jednom svijetu "koji je, u skladu sa trostrukom

karakteristikom njegove pozicije, vanjski svijet, unutarnji svijet i zajedniki svijet". (9) Vanjski svijet predstavlja ljudsku okolinu, kojoj odgovara unutarnji svijet, tj. svijet "u ivom tijelu". Iz ekscentrine pozicione situacije proizlazi i zajedniki svijet koji predstavlja socijalnu ljudsku okolinu u kojoj se zbivaju odnosi moi i svakako politiki fenomeni zajednikoga svijeta poput politike zajednice. Temeljno odreenje zajednikog svijeta jest da je on "forma vlastite pozicije koju ovjek shvaa kao sferu drugih ljudi". Duh je sredite koji egzistira u zajednikom svijetu i to "ako egzistira makar i samo jedna linost". ovjek vodi neki svoj ivot svjesnim aktima, a to je voenje posve artificijelno. Naime, da bi svladao prepreke ivota iz okolnog svijeta, mora djelovati i stvarati novu okolinu koja se razumije kao kultura, odnosno prilagoena, umjetna ljudska okolina, kao artificijelni svijet ljudi. Skicirajui ovjekovo voenje ivota djelovanjem i kulturom Plessner je ustanovio antropologijski zakon prirodne artificijelnosti. S druge strane, u odnoenju spram okolnog svijeta, ovjek postavlja toku izmeu sebe i okruja. On stoji u njoj. Stoga Plessner kae da je ovjekov odnos posredan, ali ga "on ivi kao direktan, neposredan odnos", koji mu je "dat kao posredovni". Otuda proizlazi i drugi antropologijski zakon posredovane neposrednosti, koji ga permanentno "izbacuje iz poloaja mirovanja, u koji on opet eli da se vrati. Iz toga osnovnog kretanja nastaje povijest". (10) "Ekscentrinost njegove ivotne forme, njegovo stajanje u nigdje, njegovo utopijsko stajalite ga prisiljava da sumnju upravi prema egzistenciji boga, prema osnovi za ovaj svijet, a time i prema jedinstvu svijeta." (11) Stajanje u nigdje predstavlja i trei antropologijski zakon nitavnosti i transcendencije. Trei relevantan mislilac moderne misli o ovjeku je Arnold Gehlen. Prema Gehlenu, antropologija je "nauka o ovjeku". To je prije svega ope odreenje s kojim se susreemo u Antropologijskim istraivanjima (1961). On smatra da je u povijesti filozofije antropologija bila pod okriljem jedne "teologijske antropologije", koja je tumaila da je bog uzrok ovjekovu postojanju. Uvjeti za nastanak filozofske antropologije stvoreni su, kao to smo pokazali, s Descartesom. No s njegovom pojavom Gehlen smatra da se pojavio i problem strogog dualizma: due i tijela. On priznaje kako je ovo uenje uvelike pripomoglo "emancipaciji filozofije od teologije". (12) Unutar svim pomacima unutar novovjekovne filozofije, problem dualizma ostao je neprevladan, to je uvjetovalo izgradnju fragmentarne slike o ovjeku i podjelu na prirodne i socijalno duhovne znanosti. On otvoreno prigovara Scheleru kako nije uspio prevladati metafiziki dualizam, s tezom da kod njega postoji izmeu duha na jednoj i tijela i due na drugoj strani. Ne samo da se Scheler nije uspio izbaviti iz metafizikog dualizma, to vrijedi i za Plessnera. S druge strane i Plessner zastupa identian stav kao i Gehlen s tom razlikom da on

Scheleru pripisuje fenomenologijsku orijentaciju. (13) Zadatak koji Gehlen postavlja jest nadmaivanje metafizikog dualizma, radi ega u istraivanju ovjeka uvodi pojam djelovanja, kako bi pomou njega pokuao objasniti totalitet ovjekovih tjelesnih i duhovnih akata, odnosno cjelinu ovjeka. Svi ostali pojmovi koji se nadovezuju na ovaj centralni pojam njegove filozofske antropologije, moraju imati istu funkciju. Uviajui insuficijenciju podjele znanosti na prirodne i socijalno-duhovne, zasnovane na dualizmu, zalae se za to da se pomou pojma djelovanja uspostavi jedinstvo prirodnih i socijalno-duhovnih znaosti koje jedinstvo moe dati cjelovit uvid u bit i strukturu ovjekova bia, i izgradnju jedne cjelovite znanosti o ovjeku. Neuspjeh dosadanjih cjelovitih interpretacija je u tomu to je opa antropologija trebala akceptirati mnotvo pojedinanih znanstvenih disciplina. Sagledavanjem pojedinanih karakteristika ovjeka pomou potonjih, nije mogu uvid u "specifino ljudsko". Dok ne postoji cjelovit uvid moramo se kretati na terenu pojedinanih znanosti, a da se pri tomu ostaje kod shvaanja da "ne postoji samostalna antropologija jer ne postoji samostalno bie ovjek". Uslijed evidentni nedostataka ope antropologije, Gehlen nua jednu elementarnu antropologiju, filozofijsko empirijske orijentacije koja unato raskidu s metafizikom ne odrie se filozofijskih obiljeja. To je posvema razumljivo, jer pojmovni duh, djelovanje mogu biti obraeni jedino iz obzorja filozofije. Nastojanje oko empirijskog, koje je nazono u interpretaciji ovjekovih morfologijskih osobitosti pod utjecajem filozofa-biologa i koje je izraeno u biotikom razumijevanju ovjeka, rezultat je vlastitog nezadovoljstva metafizikom koja po njemu ne moe dati objanjenje iz stvarnog ivota. Prednost empirijskih iskaza i rezultata je u davanju odreenih rezultata, a metafizike nad empirijom u pruanju mogunosti shvaanja cjeline. Zato se njegova antropologija, zbog primjene empirijskog i filozofijskog u istraivanju ovjeka, poradi uspostavljanja cjeline nazivlje filozofsko-empirijskom antropologijom, a s obzirom na metodiku nakanu prevladavanja metafizikog dualizma due i tijela uvoenjem posredujue kategorije djelovanja i antropologijom djelovanja. U okviru antropologije djelovanja svakako ima mjesta i za razumijevanje ovjeka kao politikog bia, kao bia koje politiki djeluje unutar institucija, kojima nastoji postii odreene svrhe i kroz njih osigurati odreenu mo nad drugim biima. U tom smislu antropologija djelovanja je relacijska toka za odnos politologije i antropologije. Odnos izmeu politologije i antropologije zapravo je odnos izmeu ovjeka i politike. 2Pitanje to je ovjek i koji su njegovi osnovni fenomeni postojanja (E. Fink), svakako je stvar filozofske antropologije. ovjek kao bie s cijelim nizom odreenja, meu ostalima i kao bie djelovanja, istovremeno je predmet antropologije i politologije, jer se ovdje djelovanje shvaa

kao univerzalna antropologijska kategorija, koja obuhvaa sve ovjekove tjelesne i duhovne akte, dok se suavanje djelovanja na podruje politikog pokazuje kao pokuaj promatranja ovjeka u njegovoj politikoj djelatnosti. U tom smislu mogu je odnos izmeu politologije i antropologije. Antropologija je zapravo univerzalna znanost o ljudskom koja obuhvaa sve fenomene ljudskog postojanja, rad, igru, djelovanje, kulturu, institucije, politiku, dravu, jezik, mitologiju, dakle sve ljudske tvorevine. No sve to se nazivlje antropologijom nema filozofijsko obiljeje jer postoji niz antropologija, od strukturne, kulturne, socijalne, politike. Pa ipak, niti jedna osim filozofijske, nije u stanju promiljati totalitet ljudskog bia. Svaka antropologija ima fragmentaran pristup ljudskom. Strukturalno je okrenuta istraivanju arhainih struktura, meu koje spadaju i politike strukture, odnosno tvorevine, dok je kulturna antropologija zaokupljena kulturnim tvorevinama, oblicima, jezikom, simbolima, simbolikim komuniciranjem, a socijalna i politika pitanjima kulturnog i politikog ustrojstva pojedinih arhainih zajednica. Ove antropologije samo upotpunjuju sliku o ovjeku unutar filozofijske antropologije. Literatura iz filozofske antropologije ilustrira takvu tvrdnju jer se filozofski antropolog koristi pojedinanim znanjima posebice kulturnom antropologijom, primjerice od Gehlena, Plessnera, Rothackera, Lundmanna i drugih mislilaca. S druge strane, politologija kao znanost o politikim fenomenima nuno mora operirati ovjekom kao subjektom politikoga djelovanja i kao bia zajednice. Budui da je ovjek tema antropologije, posebicefilozofijske, politologiji je neumitno potrebno komunicirati s antropologijom poradi crpljenja temeljnih znanja o ovjeku i njegovim entitetima, kao to su igra, djelovanje, institucije, mo, itd. Ove kategorije neizbjene su u suodreivanju politikog, poradi toga to se rad javlja kao crpilite moi a odnosi koji proizlaze iz njega zapravo su presudni u konstituiranju tipa politike zajednice. S druge strane igra kao jedan egzistencijalni/ontologijski fenomen, moe se razumjeti kao politika igra, kao nadmetanje ljudi unutar jedne zajednice poradi neke koristi, dok se, kao to smo vidjeli, mo javlja kao sredinja antropologijska i politologijska kategorija. Politologija se esto bavi instrumentima moi a rjee se pitanjem otkud tenja za moi, pitanjem antropologije. Kategorija institucija zajednika je politologiji i antropologiji. Temeljna antropologijska znanja o institucijama moraju biti okosnica teorije politikih institucija. Politolozi su uglavnom zanemarili propitivanje antropologijskog ustrojstva ljudskih institucija. Njima od velike pomoi moe biti politika antropologija. O politikoj antropologiji kod nas jedva da se neto zna. Predmet ove discipline koja je ponajbolje opisana u studiji Georgesa Balandiera Politika antropologija (14) je istraivanje arhainih politikih institucija i djelovanja u politikoj povijesti, dok se kao predmet u suvremenosti ispostavlja politiki ovjek, njegov poloaj u

svijetu politike i njegove politike tvorevine. Balandier je u toj studiji pokazao povijesne izvore politike antropologije. Povijesni izvori su u Aristotelovu nauku o ovjeku kao biu zajednice. ovjek je politiko bie i ne moe ivjeti drugaije nego u zajednici s drugim ljudima. ivot u zajednici je ivljenje za jedno, tj. mi ivimo jedno za drugo. A ako se ne moe ivjeti zajedno, tada je ovjek bog ili ivotinja. Doprinose politikoj antropologiji dali su i Montesquieu svojim naukom o orijentalnom despotizmu i diobi moi/vlasti u politikim ustanovama i Rousseau svojim naukom o politikoj nejednakosti ljudi. Ciljevi politike antropologije prema Balandieru su odreenje politikog u relaciji spram ovjeka i osvjetljavanje procesa ustanovljenja i trajanja nekih politikih institucija odnosno formi ivota. Dakle, postoji izvjesna bliskost izmeu politike antropologije i politologije, bar kada je rije o istraivanju politikih institucija i djelovanja u njima, ali ne i u razumijevanju ovjeka. U politikoj antropologiji ali i u filozofskoj, ovjek je u sreditu promatranja, dok se u politologiji ovjek pretpostavlja ili zanemaruje. U najloijim ideologijskim varijacijama on je tek objekt. ovjek je u politikom govoru kadar, struktura, drug, prijatelj, neprijatelj, liberal, konzervativac, komunist, faist, staljinist itd. Politiko govor/jezik, politika kultura javljaju se kao oni entiteti koji odreuju ovjeka kao bie politike zajednice. Politika zajednica je u politologisjko-antropologijskom smislu zajednica odreena politikom kulturom. Kultura ovdje obuhvaa totalitet znanja i vjerovanja o politikom, simbole, tradiciju, politike mitove i politiki govor. Unutar neke politike kulture, ovjek je orijentiran na politiko djelovanje prema predodbi o nekom legitimnom poretku. ovjek djeluje poradi toga da zadovolji odreene potrebe i interese. Ovo djelovanje zavisi od vremena i povijesnog ustrojstva zajednice, a svakom djelovanju orijentira se prema politikim simbolima, racionalnim slikama ili iracionalnim predodbama o podrijetlu politike zajednice. Politiko djelovanje je dakle posredovano politikim govorom koji zapravo omoguuje komuniciranje, odnosno razmjenu politikih znaenja, znakova, kadrova. Politiki govor kao politiko antropologijsko ustrojstvo unutar neke politike strukture, organiziran je prema ustrojstvu strukture. Elementi toga govora su elementi strukture. Politiki govor je govor moi. Budui da se u tomu govoru uvijek eli skriti ono istinito, takav govor je ponajee metagovor, ili nerazumljivo iskazivanje neega to bi trebali kao svi razumijeti. Tako se politiki govor zbiva kao samogovor politikoga ovjeka koji eli uspostavljanje ili ouvanje moi. Kako se ovdje razumije politiki ovjek? Politiki ovjek u kontekstu prethodnog razmatranja razumije se kao subjekt koji posjeduje mno. Odakle takvu ovjeku mo? Mo potjee od ostalih lanova zajednice koji su ga opunomoili da obavlja zajednike poslove. U obavljanju zajednikih poslova politiki ovjek (tj. politiar) se otuuje.

On postaje nedodirljiv, a u nekim zajednicama se uzdie na rang boanstva. Ta se mo moe uspostaviti na temelju znanja ili zasluga. U nerazvijenim politikim zajednicama ili kulturama, kriterij djelovanja i posjedovanja moi politikog ovjeka (politiara) nije toliko znanje koliko zasluga. On se istie kao zasluan graanin, neovisno od svojih sposobnosti, pa na taj nain preuzima uloge od kojih zavisi ivot ostalih lanova zajednice. S druge strane politikim ovjekom u irem smislu razumijemo svakog lana zajednice koji participira u moi i koji zadovoljava ili slijedi svoje interese. BILJEKE (1) Martin Heidegger, Doba slike svijeta, Zagreb, Razlog, 1969, str. 32. (2) I. Kant, Schriften zur Anthropologie, Geschichtphilosophie, Politik und Pdagogik, 2, Frankfurt a/M, Suhrkamp Verlag, 1977, str. 399. (3) Usp. L. Landgrebe, Suvremena filozofija, Sarajevo, Veselin Maslea, 1976, str. 19-49. Prev. Vanja Sutli. (4) Max Scheller, Poloaj ovjeka u kozmosu/ovjek i povijest, Sarajevo, Veselin Masela, 1960, str. 77. (5) Isto, str. 68. Iz politologijskog aspekta znaajna je drava kao specifini monopol koji proizlazi iz ljudskog bia i bitka. (6) Max Scheller, "ovjek i povijest", u: Filozofija modernog doba (Filozofska antropologija), Sarajevo, Veselin Maslea, 1986, str. 9. (7) Isto, str. 10. (8) Helmuth Plessner, Stupnjevi organskog i ovjek, Sarajevo, Veselin Maslea, 1981, str. 357. (9) Isto, str. 357. (10) Isto, str. 411.

(11) Isto, str. 418. (12) Arnold Gehlen, Antropologische Forschung, Rheinbek bei Hamburg, Rowohlt, 1961, str. 13. (13) U pogledu odnosa metafizike kod ovog autora itamo sljedee: "U Schellera: cjelina raspona predmeta filozofije u raspri sa metafizikom Zapada - u Plessnera i Gehlena: raspad metafizike." - Branka Bruji, "Ideja ovjeka u suvremenoj filozofiji", Filozofska istraivanja, br. 11/1984, str. 469. (14) Usp. Politische Anthropologie, Mnchen, Nympehenburger Verlagshandlung, 1972.

3. Politika psihologija i politologija

Tradicionalna politologija koja se oslanja na normativno-ontologijsku okosnicu nije pridavala pozornost psihologijskom kontekstu politikog. Tek na poetku ovoga stoljea ameriki politolozi iskustvene provenijencije napustili su tradicionalnu paradigmu orijentiranu na istraivanje, tumaenje institucija, organizacije politikoga ivota, vlade, itd. i okrenuli se istraivanju individualnog i grupnog ponaanja aktera u polju politikog. Takozvani bihevioralisti u politologiji nastojali su oko uvoenja psihologijskih kategorija u istraivanje poliotikog. To je prema mnogim tumaima predstavljalo inovaciju ako ne i revoluciju u politologiji i to u pomaku ka ovjeko, individui i grupi i njihovu ponaanju u politikom procesu i politikoj akciji. To je uvjetno reeno znailo psihologizaciju politike. Ubrzo se uvidjelo znaenje psiholokog faktora u politikim borbama. Kako to pokazuje Moris Duverger, "marksistiki" orijentirana politologija nije pridavala pozornost psiho-imbeniku, za razliku od "graanske", iz razloga to se u polju politikog sueljavaju razliite linosti i grupe koje su orijentirane na osvajanje moi. Prema tomu, dranje, ponaanje pojedinaca i grupa u izbornom procesu, sistematsko utjecanje aktera na birae, ispitivanje javnog mnijenja i propaganda i oblikovanje volje i utjecanje na formiranje stavova sve to nije moglo bez unoenja psihologijskih momenata u teoriju i praksu politikog. Tako je roena kola politikog ponaanja.

Zamjena tradicionalne s novom bihevioralnom kolom u politologiji bila je proizvod praktino politikih zahtjeva. Praktina politika traila je konkretne analize iz podruja politikog ponaanja tj. psihologije politike. U konkretnom znaenju, suprotstavljeni akteri (stranke) u izbornom procesu morale su znati to misle i kako se ponaaju potencijalni birai ili konkurenti, kako i kojim tehnikama je najbolje utjecati na oblikovanje stavova i motivacija za izbor jednog ili drugog aktera u procesu zadobijanja moi. Oslanjanjem na psihologiju, politiki akteri nastojali su prodrijeti u due svojih podupiraa i pristalica i osigurati nepreputanje sluaju ishoda politike borbe. Ova varijanta amerike politologije zapravo nije nita drugo nego izvjesna politika psihologija. Kod Robertsa, (1) politika psihologija se tretira kao dio politologije. Ovakav integralistiki pristup svojstven je koncepciji politikih znanosti. Ako se poe od strukturne podjele politologije na tri graevna bloka: a) politiku teoriju, b) unutranju i c) vanjsku politiku, onda tretiranje politike psihologije kao dijela politologije ne moe biti akceptirano. Drimo da politika psihologija nije samostalna psihologijska disciplina niti politoloka disciplina. Politologija se tek odnosi spram politike psihologije ne kao samostalne ve primijenjene psiholoke discipline. Ona se zapravo slui psiholokim znanjima u istraivanju i interpretiranju politikog ponaanja linosti, voa, grupa, u procesu osvajanja moi/vlasti. Predmet politologije je globalna politika sfera koja ukljuuje djelovanje politikih stranaka, grupa, osvajanje politike vlasti, moi. U ovoj politikoj sferi djeluju pojedinci i grupe koje imaju razliite motive, stavove, orijentacije i psihostrukture koje mogu determinirati autokratski, autoritarno, demokratski, anarhistiki tip ponaanja ili ustrojstva zajednice. Politologija, dakle, mora raunati i s psihologijskim aspektima ukoliko eli fenomen politikog s vie pojedinano znanstvenih aspekata. Ovaj pokuaj razgranienja proizlazi iz sve prisutnije identifikacije politologije i politike psihologije, ali po naem miljenju rije je o jednoj znanosti koja tek koristi rezultate jedne primijenjene psiholoke discipline. to je zapravo politika psihologija? Ima vie znaenja i pristupa odreenju predmeta politike psihologije. Jedan dio pristupa orijentira se na istraivanje ponaanja linosti u politici. Ovdje su relevantne studije o politikim voama u kojima se ispituju karakteristike njihove linosti koje determiniraju njihov koncept politikog. Takve studije ponajee se temelje na tehnici psiholalize ili dubinske psihologije koja utvruje ustrojstvo linosti i eventualnu psihopatologiju. Drugi istraivai usmjereni su vie k istraivanju politikih karakteristika linosti koje su u politikoj akciji, zatim stavova, ali i istraivanju politikog ponaanja masa (Le Bon, Canetti, Broch). Iz literature koja se bavi politikom psihologijom mogue je izdvojiti nekoliko temeljnih podruja istraivanja. Osnovno podruje, ili predmet ili temeljni pojam je politiko ponaanje. Nadalje se moemo susresti s

istraivanjem

politikih

stavova,

politike

socijalizacije,

utjecaja/propagande,

psiho-

karakteristika politikih voa i linosti, prisutnosti pojedinaca i masa u sferi politikog. Za odreenje politikog ponaanja neumitno je poznavanje pojma politikog. U literaturi se ponaanje u sferi politikoga ne moe ograniiti samo na borbu stjecanja vlasti, moi. Dakle, pojedinci i grupe ne iscrpljuju svoje politiko ponaanje u politikoj borbi. Oni iskazuju svoja dranja, ponaanja i u ostalim politikim procesima, kao to su sainjanje odluke, sudjelovanje u politikim poslovima, odluivanju, itd. Politiko ponaanje graana odnosi se na skup svih politikih aktivnosti ili akcija unutar jedne politike zajednice. Ono se moe promatrati kao odnos ili reakcija na jedan tip ideologije ali i politike socijalizacije. Bihevioralni studij politike orijentiran je na istraivanje kako se ljudi ponaaju u politikoj aktivnosti: "Analiza politikog ponaanja uzima individualno osobno ponaanje - openito shvaeno koje ne ukljuuje samo njihove akte ali takoer i njihove orijentacije djelovanja (identifikacija, zahtjeva, oekivanja, procjene) - kao empirijsko jedinstvo analize." (2) Analiza politikog ponaanja moe obuhvatiti pojedince, politike grupe, partije, birae, elite ili pak ponaanje masa u demonstracijama odnosno u spontanim djelovanjima. "Analiza politikog ponaanja bira izvornu grau koja je dio bihevioralnih znanosti, istaknuti antropologiju, psihologiju i sociologiju." (3) Eulau smatra da analiza politikoga ponaanja mora biti interdisciplinarna. "Analiza politikoga ponaanja odabire teorijska pravila o politici koja su za sebe podesna, i na kocu principijelna, premda daje prednost injenicama, operacionalnim formulacijama u svrhu empirijskog istraivanja." (4) "Analiza politikog ponaanja odabire metode i tehnike otkria koji doputaju strogi postupak kao mogunost teorijske formulacije i empirijskih injenica za svrhu opisa i provjere hipoteza." (5) Analiza politikog ponaanja nastala je kao revolt protiv tradicije u amerikoj politologiji i to od "psihologijski orijentiranih politologa", primjerice Grahama Wallasa (Human Nature in Politics, 1908), A. F. Bentelya (The Process of Government, 1908), iz akademskih redova i neakademskih, primjerice Walter Lippmann (Public Opinion, 1922), kod kojih su bile zastupljene teme interesnih grupa, grupnog ponaanja, grupa za pritisak i ispitivanja javnog mnijenja. Ovima se pridruuje Charles E. Merriam (New Aspects of Politics, 1925). Drugu generaciju bihevioralista ikake politoloke kole predstavljaju: Key, 1949; Simon, 1947; Almond, 1950; Truman, 1951; Leiserson, 1958; Pool, 1952; itd. (6) Nakon rata provedeno je vie istraivanja politikog ponaanja, npr. britanskih (Butler & Rose, 1960; Butler, 1962) i norvekih izbora (Rokkan/Valen, 1960). Analiza politikog ponaanja do sredine pedesetih obuhvatila je "studije politike linosti i mjesta odnosa kao socijalne sadraje politikih elita; studij politikih stavova i javnog mnijenja, ukljuujui analizu

sadraja medija i masovnih komunikacija; i studij ponaanja glasaa i politike participacije". (7) Nakon pedesetih, istraivanja su okrenuta vie studijama "politike socijalizacije" (Hyman, 1959; Greenstein, 1965) ali i "politike kulture" (Almond & Verba, 1963). Istraivanja politikog ponaanja moemo promatrati kao birako, komunalno i meunarodno politiko ponaanje, kao analizu donoenja odluka komunikacije i uloge. BILJEKE (1) Usp. A Dictionary of Political Analysis, 1971. (2) Heinz Eulau, Political Behavior. A Reprint from the International Encyclopedia of the Social Sciences, 1968, str. 203. (3) Isto, str. 203. (4) Isto, str. 203. (5) Isto, str. 203. (6) Isto, str. 204.

(7) Isto, str. 205.

4. Politika sociologija i politologija U pojedinim dijelovima podruja politikoga prepleu se politika sociologija i politologija (npr. u istraivanju stranaka i izbora). Zatim ima pokuaja nadreivanja politike sociologije ili sociologije politike politologiji. Neki ak, puput Georgesa Gurvitcha govore o sinonimima, tj. politologija i politika sociologija su sinonimi. Gurvitch smatra da u SAD-u postoji administrativna sveuilina dioba politologije i politike sociologije. Osim toga miljenja je da su mee meu njima posvema irelevantni. Meu nositeljima politike sociologije i

politologije postoje razliita miljenja o tomu to je zapravo predmet i ime bi se trebale baviti jedna a ime druga. Politolozi misle da njima pripada sinteza, dok sociolozima valja pripustiti analizu. Gurvitch: "Vidimo po svemu da se razlikovanje politike sociologije i politike znanosti temelji iskljuivo na administrativnim i pedagokim motivima: ono odgovara samo podjeli tih disciplina na odjele unutar pojedinih sveuilita, a ni ta podjela uostalom nije u svim zemljama jednaka." (1) U politikoj sociologiji bilo je pokuaja povijesnih prikaza nastanka politike sociologije. Jedan takav je i Horowitzev. Horowitz genezu politike sociologije, ali vie kroz pregled politikih teorija, filozofija i ideologija, a u drugom dijelu povijesnih razmiljanja o politikoj sociologiji posredno govori o odnosu politike sociologije i politologije. Kao predmet politike sociologije Horowitz spominje mo, elite, interesne grupe, stranke, govorei kako sociolozi i politolozi razumijevaju iste pojmove, naglaavajui na svretku povezanost politologije i politike sociologije. S druge strane Max G. Lange govori o nastajanju politike sociologije, tj. specijalizaciji, navodei relevantne autore politike sociologije i njihova djela. (3) Primjerice, Maxa Webera (Gospodarstvo i drutvo), Roberta Michelsa i njegovu studiju o politikim strankama i fenomenu oligarhizacije politikih grupa, (4) Torstona Veblena, teoretiaru dokoliarske klase, Ostrogorskog, istraivaa politikih stranaka, Vilfreda Pareta i Geatana Moscija, teoretiare elita, itd. Svaki od navedenih autora bavili su se razliitim predmetima u okviru politike sociologije. to je zapravo predmet politike sociologije? - Jednoznanog odgovora nema. Moda bi ispravnije bilo pitati u mnoivi - koji su predmeti politike sociologije? Otto Stammer (1955) govori o demokraciji, totalitarnim sustavima, strankama, interesnim udrugama, parlamentu itd. Zatim Bendix i Lipset (1956) smatraju da su predmeti politike sociologije izborno ponaanje u opinama i dravi; koncentarcija gospodarske i politike vlasti odluivanja; ideologije politikih pokreta i interesnih grupa; politike stranke i udruge i problem oligarhije; sustavi vladanja i problem birokracije. (5) Mourice Duverger smatra da stranke sreditem politike sociologije: "Prouavanje stranaka jedna je od najrazvijenijih grana politike sociologije." (6) Politika sociologija po Duvergeru bavi se i istraivanjem politikih izbora i reima. Prema tomu moe se govoriti o pluralistikoj strukturi predmeta politike sociologije, ije su sastavnice: birokracija, politike elite, mo, stranke, interesne grupe, politika participacija, politika socijalizacija, oblici vladanja, ideologije, drutveni pokreti, promidba, teror. (7) Predmeti politike sociologije, u donosu na politologiju koja se bavi makro i globalnim strukturama politike, bile bi mikrostrukture. Politika sociologija je politologiji pomona

socioloka disciplina, iako je u nas bilo pokuaja nametanja politike sociologije/sociologije politike kao sredinje znanosti o politici. Kada je rije o odnosu i granicama postoji vie pokuaja i tendencija. Prva je tendencija o poistovjeivanju. Politologija i sociologija politike su identine po onome ime se bave ali se razlikuju u nazivu (M. Duverger). Druga tendencija polazi od teze da je politologija samo "politiko poglavlje sociologije" (R. Aron). Trea tendencija smatra da se politologija i sociologija politike razliite, pa se zalau za razgranienje. etvrta polazi od miljenja o integraciji politologije u sociologiju. Dananja sporenja su uglavnom oko "opsega predmeta". "Coser duhovito govori da je dolo do braka izmeu sociologije i politologije, ne iz ljubavi, ve iz interesa. Sociolozi su napustili pansociologizam, a politolozi prihvaaju sociologiju kao pretpostavku znanosti o politici." Ova je teza prihvatljiva ukoliko se ima na umu drugi empirijski pravac politologije nastao krajem 19. stoljea koji ima uporite u amerikoj sociologiji i psihologiji. Izmeu sociologije politike i politologije mora postojati interakcija, kako to primjrujr francuski politolog Georges Burdeau: "Politiko je u drutvenom; on je nain bivstvovanja drutva." (8) Prema tome, politologija mora posezati u sferu drutva a sociologija ne moe zaobilaziti politike pojave. Odnos izmeu politologije i sociologije: 1. "Sociologija ponajprije pribavlja politikoj znanosti spoznaju o strukturi grupa". (9) Ona omoguava politologiji spoznavanje relativnosti drutvenog poretka, a u pogledu vlasti daje uzroke nastajanja, nestajanja tipova vlasti i legimititeta, kao i krize legitimiteta, ona omoguuje analizu drutvenih grupa koje skreu u politikom polju, kao i njihovu grupnu dinamiku, interesnu agregaciju, interesnu artikulaciju, politiku socijalizaciju, odnosno politiku kulturu. Sociologija priskrbljuje fakte o nastajanju institucija, njihovu funkcioniranju itd. Granice izmeu politologije i sociologije politike su "fleksibilne". Razlike izmeu politologije i sociologije politike su prema Cvjetianinu ali i drugim autorima u pristupu istraivanja politikih pojava. Politologija se bavi vidljivim stranama politikog a sociologija politke uzrokom, strukturom i unutranjom dinamiku. (10) BILJEKE (1) Georges Gurvitch, Sociologija, Zagreb, Naprijed, 1966, drugi odjeljak; drugi svezak; esti odjeljak: "Problemi politike sociologije", str. 9.

(2) Irving Louis Horowitz, Grundlagen der politischen Sociologie. Band I: Ideologie und Geschichte, Freiburg, Verlag Rombach, 1972. (3) Max G. Lange, Politische Soziologie, Berlin und Frankfurt, Verlag Vahlen, 1970. (4) Robert Michels, Sociologija stranakog ivota, Zagreb, Informator, 1993. (5) Usp. Max G. Lange, nav. dj., str. 8. (6) Georges Gurvitch, nav. dj., str. 29. (7) Usp. Dieter Nohlen (Hrsg.), Wrterbuch Staat und Politik, Bonn, Bundeszentrale fr politische Bildung, 1991. (8) Georges Burdeau, "Politika znanost i sociologija i politika znanost i psihologija", u: Bibi Novosel, str. 224. (9) Burdeau, nav. dj., str. 226. (10) iri pregledi: Kutr Lenk, Politische Soziologie: Strukturen und Integrationsformen der Gesellschaft, Stuttgart, Kohlhammer, 1982; Otwin Massing, Politische Soziologie: Paradigmata einer kritischen Politikwissenschaft, Frankfurt am Main, Suhrkamp Verlag, 1974.

5. Politika povijest i politologija Politologiji je politika povijest pomona disciplina, kao to je povijesti politologija pomona disciplina. Politika povijest je disciplina koja se bavi politikom prolou pojedinih drava, oblika vladanja, vladara, vladarskih kua. Istraivanja politikih doktrina, ideja, zatim tipova politikih sustava tijekom povijesti nemogue je bez politike povijesti. Elaboriranje pojedinih politikih doktrina bez varijable drutvene i politike uvjetovanosti koja determinira neku politiku doktrinu ili poredak jedva je mogue. Uzmimo primjerice konzervativizam (doktrinu) i monarhiju kao oblik vladanja. Istraivanje doktrina i ideologija, te politikih sustava odnosno oblika vladanja nemogue je ukoliko politolog ne "otputuje" u ranu, srednju i zrelu

povijest srednjovjekovlja, sve do politikoga pada, tj. do francuske revolucije. Primjerice, konzervativizam tradicionalne provenijencije nemogue je istraivati bez prethodna studiranja srednjovjekovne politike povijesti Europe, iz koje je povijesti mogue uvidjeti i razumijeti nastajanje vladarskih obitelji i kua, staleke strukture, oblike monarhija, od patrimonijalne ili karolinke monarhije do apsolutne monarhije Luja XIV. i prosvjeene apsolutne monarhije Josipa II., pruskog kralja Fridriha II. To svakako vrijedi i kod istraivanja drugih politikih doktrina, ideologije i oblika vladanja. Politike doktrine i politiki poreci odnosno oblici vladanja lake se mogu politoloki istraivati i tumaiti ukoliko se politologija opskrbi znanjima iz politike povijesti. Ne radi se samo o istraivanju doktrina i oblika vladanja ve o politikim procesima i nastajanjima pojedinih nacija i drava. U tom smislu vano je znati injenice o svim pokuajima obnove rimskog carstva, karolinkim (franako carstvo) i njemakim (sv. rimsko carstvo) njemakog naroda koje je trajalo od Napoleona, zatim proces oblikovanja velikih nacija te odnos velikih nacija spram malih naroda i njihovu borbu za politikom emancipacijom, i kako je razliit razvoj Engleske, Nizozemske, Francuske, Njemake i Italije utjecao na kasniji razvoj demokracije i autoritarne oblike vladanja u Njemakoj i Italiji tijekom 20. stoljea. Bez politike povijesti bilo kojemu politologu teko je razumijeti zato su male i stare europski narodi koji su prolazili kroz razliite politike konkubinete tek u dvadesetom stoljeu konano svoju politiku egzistenciju objektivirali u dravi, a zato velike nacije svretkom dvadesetog stoljea uope vie ne raspredaju o identitetu, stvarajui supranacionalne strukture, dok male nacije srednje i istone europe uporno problematiziraju to pitanje. Iz studiranja ope politike povijesti naroda europskih i izvaneuropskih mogue je doi do spoznaja i injenica za politike doktrine, ideologije, oblike vladanja, politike procese, nastajanje po drava, vladarskih kua, nacija, a iz toga studiranja izvui empirijski materijal o: 1. politikim osobama ili vladarima, vladarskim kuama, oligarhijama, klikama, kancelarima, savjetnicma, strankama, voama, diktatorima, parlamentima,politikim ustanovama, politikim pokretima itd. Politiku povijest politolog mora akceptirati kao nunu i neizbjenu disciplinu bez koje politoloke teorije ostaju skup apstrakcija izvan politikoga vremena. Kategorija politikoga vremena jedna je od temeljnih kategorija politike povijesti. Ono to je recimo danas politika i predmet politikih istraivanja, to e ve sutra biti politika povijest i moe biti pomoni empirijski materijal nekog buduega politolokoga istraivanja. Ukoliko bismo podrobnije pokuali odrediti predmet politike povijesti onda bismo mogli rei da je politika povijest grana povijesti koja se bavi prolim oblicima politikog ivota. Politika povijest politologiji prua okvir razumijevanja politike pojedinih naroda u povijesnom

vremeplovu. Ona je politologiji neka vrst koordinatnog politiko vremenskog sustava unutar kojega se spoznava relativnost politikoga vremena a u njemu i relativnost objektiviranih oblika politikoga ivota.

BIBLIOGRAFIJA 1. Hans Kammler Logik der Politikwissenschaft Wiesbaden, Akademische Verlagsgesellschaft, 1976. 2. Manfred Httich Grundbegriffe der Politikwissenschaft

Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1980. 3. Martin Heidegger Bitak i vrijeme Zagreb, Naprijed, 1985. 4. Carl Schmitt Der Begriff des Politischen Hamburg, 1933. 5. Carl Schmitt Pojam politike i ostale razprave Zagreb, Matica hrvatska, 1943. 6. Aristotel Politika Zagreb, Liber, 1987. 7. Adolf Bibi Politika znanost: predmet i sutina Pavle Novosel Politika znanost: metode Zagreb, Naprijed, 1971. 8. Bernard Blanke, Urlich Jrgens, Hans Kastendiek Kritik der Politischen Wissenschaft Frankfurt/New York, 1975. 9. Cicero, M.T. Der Staat Rheinbek, Rowohlt, 1971. 10. Weber-Schafer Peter Einfhrung in antike politische Theorie (Die Frzeit) Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1976. 11. Aurelije Augustin O dravi boijoj Zagreb, Kranska sadanjost, 1982. 12. Niccolo Machiavelli Rasprave o prvih deset knjiga Tita Livija Politika misao, Zagreb, br. 4/1983. 13. DTV Lexikon

Zur Geschichte und Politik im 20. Jahrehundert Mnchen, 1974. 14. Ernst Barker Principles of Social and Political Theory Oxford, Clerendon Press, 1952. 15. Berky, R.N. The History of Political Thought London - Toronto - Dent, 1972. 16. Brecht Arnold Politische Theorie Tbingen, J.C.B. Mohr, 1969. 17. Greaves, H.R.G. Grundlagen der politischen Theorie Neuweid, Luchterhand Verlag, 1960. 18. Nerkez Smailagi Historija politikih doktrina Zagreb, Naprijed, 1970. 19. Davor Rodin Novovjekovno podrijetlo znanosti o politici Politika misao, Zagreb, br. 4/1968. 20. Albert Somit/Joseph Thanenhaus The Development of American Political Science From Burgess to Behavioralism New York, Irvingston Publishers, 1982. 21. H. Eulau Behavioralism in Political Science New York, Atherton Press, 1969. 22. Kinhide Mushakoji Razvoj politine znanosti v 80 letih in vloga IPSA Teorija in praksa, Ljubljana, br. 7-8/1985. 23. D. Easton Nova revolucija v politini znanosti Teorija in praksa, Ljubljana, br. 3/1971.

24. Klaus von Beyme Razvoj politike znanosti u SR Njemakoj Politika misao, Zagreb, br. 3/1984. 25. Contemporary Political Science Paris, UNESCO, 1950. 26. W. Dweit Political Science in the United States 27. R. Kerschner Suvremena amerika politika teorija Politika misao, Zagreb, br. 1/1969.

28. Hans Maier Politische Wissenschaft in Deutschland Mnchen, R. Piper and Co., 1969. 29. Anton Pelinka Nerazvita politina znanost v razviti deeli Teorija in praksa, Ljubljana, br. 7-8/1985. 30. P. Favre Politina znanost v Franciji Teorija in praksa, Ljubljana, br. 7-8/1985. 31. Grlitz Axel Handlexikon zur Plitikwissenschaft Mnchen, Franz Elenwirth, 1970. 32. Umberto Cerroni Uvod u dutvenu znanost Zagreb, kolska knjiga, 19-?. 33. K.H. Volkmann Schluck Politika filozofija Zagreb, Naprijed, 1977. 34. Klaus von Beyme Suvremene politike teorije

Zagreb, Stvarnost, 1977. 35. Wold Dieter Narr Theoribegriffe und Systemtheorie Einfhrung in die moderne politische Theorie Stuttgart, W. Kohlhammer Verlag, 1971. 36. Povijest svijeta Zagreb, Naprijed, 1977. 37. Anelko Milardovi Konzervativizam i neokonzervativizam Zagreb, Alinea, 1991-?. 38. Anelko Milardovi Nova desnica Zagreb, Alinea, 199-?. 39. Kranska demokracija u Europi Priredio: Anelko Milardovi Osijek, Pan liber, 1994. 40. Regionalizam kao europski izazov Pojam. Teorija. Iskustva. Programi Priredio: Anelko Milardovi Osijek, Pan liber, 1995. 41. Socijalna drava Priredio: Anelko Milardovi Osijek, Pan liber, 1995. 42. Ustav SAD Osijek, Pan liber, 1994. 43. Temeljni zakon (Ustav) Savezne Republike Njemake Osijek, Pan liber, 1994. 44. Ustav Francuske Osijek, Pan liber, 1995. 45. Kurt Sontheimer Antidemokratisches Denken in der Weimarer Republik Die politischen Ideen des deutschen Nationalismus zwischen 1918 und 1933.

Mnchen, Nymphenburger Verlagshandlung, 1962. 46. Hans Joachim (Hrsg.) Politische Theorie von Antike bis Gegenwart Bonn, Bundszentralle fr politische Bildung, 19-?. 47. Dieter Nohlen (Hrsg.) Wrterbuch Staat und Politik Bonn, Bundszentralle fr politische Bildung, 1991. 48. Francesco Valentini Moderna politika misao Zagreb, kolska knjiga, 1982. 49. Niklas Luhman Teorija sistema. Svrhovitost i racionalnost Zagreb, Globus, 1981. 50. Talcot Parsons Drutva Zagreb, August Cesarec, 1991. 51. K. Roberts A Dictionary of political analysis London, Langman, 1971. 52. W. Mickel Handlexikon zur Politikwissenschaft Bonn, Bundeszentralle fr politische Bildung, 1986. 53. Leo Strauss O tiraniji Zagreb, GZH, 1980. 54. Niccolo Machiavelli Politika djela Zagreb, Globus, 1985. 55. Jean Jacques Rousseau Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti meu ljudima Drutveni ugovor Zagreb, kolska knjiga, 1978

56. Konstantin Bastai/Bogdan Krizman Opa historija drave i prava Zagreb, Globus, 1981. 57. Franz Neuman Demokratska i autoritarna drava Zagreb, Naprijed, 1974. 58. Arsen Bai Ustav i ustavna diktatura Split, Knjievni krug, 1992. 59. efko Kurtovi Opa povijest prava i drave Zagreb, 1993. 60. Niklas Luhman Legitimacija kroz proceduru Zagreb, Naprijed, 1992. 61. David Held Modeli demokracije Zagreb, kolska knjiga, 1990. 62. Arend Lijphardt Demokracija u pluralnim drutvima Zagreb, Globus/kolska knjiga, 1992. 63. Oscar W. Gabriel - Frank Brettscheneider (Hrsg.) Die EU-Staaten im Vergleich Strukturen, Prozesse, Politikinhalte Bonn, Bundeszentralle fr politische Bildung, 1994. 64. Klaus von Beyme Interessengrupenn in der Demokratie Mnchen, R. Piper Co. Verlag, 1980. 65. tefica Deren Antoljak Politiki sistem Sjedinjenih Amerikih Drava Zagreb, Sveuilina naklada Liber, 1993. 66. Georges Gurvitch Sociologija Zagreb, Naprijed, 1966.

67. Programme der politischen Parteien in der Bundesrepublik Deutschland Mnchen, 1979. 68. Handbuch des politischen Systems der Bundesrepublik Deutschland Mnchen-Zrich, Piper Verlag, 1978. 69. Dieter Nohlen Izborno pravo i stranaki sustavi Zagreb, kolska knjiga, 19-?. 70. Richard Wisser Filozofski putokazi Zagreb, Globus, 1992. 71. Electoral Systems Central and Eastern Europe Brussels, European Parlament, 1994. 72. The Electoral Politics Dictionary Santa Barbara, ABC-Clio, 1989. 73. Ann Beudry/Bob Schaeffer Local and State Elections The Guide to Prganizing your Campaign New York, London, 1986. 74. Juraj Kolakovi Historija novovjekovnih politikih teorija akovec, Zrinski, 1976. 75. Leksikon temeljnih pojmova politike Zagreb, kolska knjiga, 1990. 76. C. Schmitt Politische Theologie Berlin, Duncker/Humboldt, 1979. 77. Iring Fetscher/herfried Mnckler (Hrsg.) Politikwissenschaft Begriffe-Analysen-Theorien. Ein Grundkurs Reinbek bei Hamburg, Rowohlt, 1985. 78. David Robertson

A Dictionary of Modern politics London, 1985. 79. Handbook of political Science / Macropolitical Theory Sydney, Addison, Weselly Publishing Co., 1975. 80. Pipers Wrterbuch zur Politik Heraugegeben von Dieter Nohlen Internationale Beziungen. Theorie-OrganisationenMnchen-Zrich, Piper, 1984. 81. Wichard Woyke (Hrsg.) Handbuch Internationale Politik Bonn, Bundeszentralle fr politische Bildung, 1994. 82. Radovan Vukadinovi Osnove teorije vanjske politike Zagreb, CKD, 1981. 83. Radovan Vukadinovi Teorije o meunarodnim odnosima Zagreb, CDD, 1978. 84. Ante Paanin Filozofija i politika Zagreb, Liber, 1973. 85. Joachim Ritter Metafizika i politika Zagreb, Informator, 1987. 86. Danilo Pejovi Hermeneutika, znanost i praktina filozofija Sarajevo, Veselin Maslea, 1982. 87. Gustav Le Bon Psihologija gomila Zagreb, Tiskara kr. zem. tiskare, 1920. 88. Elias Canetti Masa i mo Zagreb, GZH, 1984. Konflikte

89. Herman Broch Beitrage zur einer Psihologie der Politik Frankfurt, Suhrkamp, 1979. 90. Imanuel Kant Schriften zur Anthropologie, Geschichtsphilosophie, Politik und Pdagogik Frankfurt a/M, Suhrkamp Verlag, 1977. 91. Martin Heidegger Doba slike svijeta Zagreb, Razlog, 1969. 92. Max Scheller Poloaj ovjeka u kosmosu ovjek i povijest Sarajevo, Veselin Maslea, 1960. 93. Helmut Plessner Stupnjevi organskog i ovjek Sarajevo, Veselin Maslea, 1981. 94. Arnold Gehlen Anthropologische Forschung Reinbek bei Hamburg, Rowohlt, 1961. 95. Georges Balandier Politische Anthropologie Mnchen, Nymphenburger Verlagshandlung, 1972. 96. Kurt Lenk Politische Soziologie: Strukturen und Integrationsformen der Gesellschaft Stuttgart, Kohlhamer, 1982. 97. Massing Otwin Politische Soziologie: Paradigmata einer kritischen Politikwissenschaft Frankfurt am Main, Suhrkamp Verlag, 1974. 98. Louis Horowitz Grundlagen der politischen Soziologie Band I: Soziologie und Geschichte

Freiburg, Verlag Rombach, 1972. 99. Max Lange Politische Soziologie Berlin und Frankfurt, Verlag Franz Vahlen, 1970. 100. Grlitz Axel Politikwissenschaftliche Propdeutik Reinbek bei Hamburg, Rowohlt Taschenbuch Verlag, 1972. 101. Ellwein Thomas Politische Wissenschaft Beitrage zur Analyse Politik und Gesellschaft Opladen, Westdeutscher Verlag, 1987. 102. Gerhard Lembruch Einfhrung in die Politikwissenschaft Stuttgart, Berlin, Kln, Mainz, 1970. 103. P.L. Weinacht/V. Kenopf/H.G. Merz (Hrsg.) Einfhrung in die Politische Wissenschaft Freiburg/Mnchene, Verlag Karl Alber, 1977. 104. Hiltrud Nassmaser Politikwissenschaft Mnchen, Wien, Oldenburg Verlag, 1994. 105. Rene Descartes Rasprava o metodi Zagreb, Matica hrvatska, 1956.