Svastara Muzika Saveti TV Knjige Razno Forum itanje je kao i ljubav - fenomen pa nje uma Striborova - Ivana Brli

Ma urani - poslala Mare_OS

Za ao neki momak u umu Striborovu, a nije znao da je ono uma zaarana i da se u njoj s vakojaka uda zbivaju. Zbivala se u njoj uda dobra, ali i naopaka - svakome po zasl uzi. Morala je pak ta uma ostati zaarana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva srea ovoga svijeta. Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na n. Ali iz panja izie pred njega zmija i bija e prava zmija, nego bija e ljudska osloboditi samo onaj, koji bi se s njom suncu i gledala momku upravo u oi. panj, da poine, jer bija e lijep zimski da stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne du a, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je vjenao. Bljeskala se zmija kao srebro na

Lijepe li gujice, Bo e moj! Gotovo da bih je i kui ponio, - progovori momak od ale. Evo budalaste glave, koja e me osloboditi na svoju nesreu, - pomisli grje na du a u guj i, po uri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne no ice kao u banice. Ali kako bija e zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik. Evo me! Vodi me kui i vjenaj se sa mnom! - ree guja-djevojka momku. Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da br e mahnuo u icom od sjekire n a nju i da je viknuo: Nisam ba ja mislio, da se sa umskim udom vjenam, postala bi djev ojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ni ta. Ali ono je bio neki dobriina, pla ljiv i stidljiv mladi, pak ga bilo stid da joj ne ispuni elje, kad se ve radi njega pretvorila. A ba mu se i svidjela, jer je bila lj epolika, a on, neuputan, nije mogao znati, to joj je ostalo u ustima. Uze on djev ojku za ruku i povede je kui. A ivio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu. Evo, majko, snahe, - ree momak, kad stigo e on i djevojka kui. Hvala Bogu, sinko, - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila s tara i mudra i odmah spozna, to imade snaha u ustima. Ode snaha da se preobue, a m ati ree sinu: Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja! Sin se ma lo ne skamenio od uda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: Moja majka mora da je vje tica. I odmah zamrzi na majku. Poelo njih troje ivjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jeziljiva, nazlobna, pro drljiva i goropadna. Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, ne ka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije. Nema puta na onu visinu, - ree starica. Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje, - ree snaha. Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te rijei, samo da ugodi svojoj eni. To se tako ra alilo majci, da odmah poe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo ao ivo ta. Idui putem, htjela se pomoliti Bogu za pomo, ali se predomisli govorei: Opazio b i Bog, da mi sin ne valja. No Bog joj ipak osta na pomoi, i ona sretno donese snas i snijega s litice ispod oblaka.

Drugog dana zapovjedi snaha baki: Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi k. Provalit e se led poda mnom, propast u u jezero, - odvrati baka. Radovat e se aran, propadne li s njime, ree snaha. arana za rua

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ra alostila, da odmah ode na jezero. Pucket a led pod bakom, plae ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali jo ne e da se Bogu mol i, taji pred Bogom, da joj je sin grje an. I bolje da poginem, pomisli baka i ide po ledu. Ali jo nije do lo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, nosei ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese sren o snasi. Treeg dana sjela baka uz ognji te i uze sinovu ko ulju, da je okrpa. Kad to vidje sna ha, poletje do nje, istr e joj ko ulju iz ruku i viknu: Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi. I ne dade majci, da okrpa sinovu ko ulju. Sad se starici posve rastu i srce, te ona ode pred kuu, sjedne na onoj cii zimi na klupu i pomoli se Bogu: Bo e moj, pomozi mi! Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevoje, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevoje n asmijava jer je umilne udi. Pod pazuhom joj sve anj trije a. Hoete li, bako, kupiti lui? pita djevoje. Nemam novaca, kerce, nego ako hoe da ti okrpam taj rukavi, - ree tu na baka, koja je a u rukama iglu i konac za sinovu ko ulju. Baka okrpa djevojici rukav, a djevojka j oj dade sve anj lui, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, to joj rame ne zebe. U vee ree snaha baki: Mi emo poi u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vrati m. Bila snaha pro drljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti. Kad oni odo e, osta baka sama, pa uze onog trije a, to joj ga prodalo djevoje, i potpal i oganj na ognji tu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tra ila drva, zauje, kako u kuhinji ne to pucka, ne to kucka: kuc! kuc! Tko je bo ji? - upita baka iz komore. Domai! Domai! - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da ehom. vrgolje vrepci pod str

Dalo se baki na udo, to je ovo ovako u noi, i ona ude u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognji tu istom rasplamsale lui, a oko plamena zaigrali kolo Domai, sve sami mu ii od jedva po lakta. Na njima ko usi, kapice i opanii crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oi arke kao ivi ugljen. Izlazi njih sve vi e i vi e iz plamena, svaka lu po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vri te, prebacuju se po ognj i tu, ciku od veselja i hvataju se u kolo. Pa zaigra kolo: po ognji tu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po upu, na klupu! I graj! Igraj! Brzo! Br e! Ciku, vri te, guraju se i krevelje. Sol prosu e, kvas proli e, b ra no rastepo e - sve od velike radosti. Vatra na ognji tu plamsa i sjaji, pucka i gri je; a baka gleda i gleda. Nije joj ao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, t o joj ga Bog alje na utjehu. ini se baki, da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoi kao curica, hvata se u kolo sa Domaima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo jo emera u srcu, a to bija e tako te k

o, te kolo odmah stade.

Bo ja brao, - ree onda baka Domaima, biste li vi meni znali pomoi, da ugledam jezik sv snahe, pa kad ka em momu sinu, to sam na svoje oi vidjela, mo da se opameti? ! Baka s tane pripovijedati Domaima sve, kako je bilo. Domai posjedali uokolo po rubu ognji t a, no ice ovjesili niz ognji te, nanizali se kao iak do ika i slu aju baku; pa sve klimaj glavama od uda. Kako klimaju glavama, onako im se are crvene kapice: mislio bi tk o, ono sama vatra na ognji tu plaminja.

Kad je baka svr ila pripovijedanje, viknu jedan od Domaih, po imenu Malik Tintilini: Ja u ti pomoi! Idem u sunanu zemlju i donijet u ti svrajih jaja. Podmetnut emo ih pod koko , pa kad se izlegu svraii, prevarit e se snaha: polakomit e se kao svaka umska guj a za svraiima i isplazit e jezik.

Svi Domai ciknu e od radosti, to se Malik Tintilini tako dobro dosjetio. Jo oni najbol je vri te, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kola. Nasrne snaha ljutito na vrata , da vidi, tko to u kuhinji vri ti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - pras ne plamen, skoi e Domai, topnu e svi u jedan mah no icama o ognji te, poneso e se nad plame , poletje e pod krov - kvrcnu e da ice na krovu i nestade Domaih. Samo Malik Tintilini ne utee, nego se sakrije u pepelu. Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o vratnicu, onako se upla il a snaha i od straha sjela na zemlju kao vrea. Rastepe joj se kola u rukama, raspad nu joj se kose i e ljevi, bulji oi i vie od jeda: to je ovo bilo, nesreo stara! Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata, - ree baka i mudro se dr i. A to je ono u pepelu? - opet e snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opania Malik a Tintilinia. Ono je eravica, - odvraa baka. Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bli ega to je n a ognji tu. Prikuila se licem do pepela, ali se Malik Tintilini hitro baci no icom i k vrcne petom snahu po nosu. Vie snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu , a pepeo joj posuo ra upane kose. to je ovo, nesreo stara? - pi ti snaha. Poprskao te kesten iz eravice, - odvraa baka, a Malik Tintilini u pepelu puca od smij eha.

Kad je snaha oti la da se umije, poka e baka Maliku Tintiliniu, gdje je u komori snah a nasadila koko , da bude malih pilia za Bo i. Jo iste noi donese Malik svrajih jaja i p dmetne ih pod koko umjesto koko jih. Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na koko , pa kad se izlegu pilii, neka joj ja vi. Pozvat e snaha itavo selo, da vidi, kako ona ima pilia na Bo i, kad ih nitko nema. Do lo vrijeme, izlegli se svraii. Javi baka snasi, da su pilii elo. Do le kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. baki, da donese gnijezdo u trijem. Donese baka gnijezdo, podigo e jezdu ne to zakrije ti: iskoi e goli svraii, pa skok! skok! po iza li, a snaha pozove s Snaha zapovjedi koko , a ono u gni trijemu.

Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svraie, prevari se, polakomi se u njoj zm ijina ud, poletje snaha po trijemu za svraiima i isplazi za njima svoj tanki i iljas ti jezik kao u umi. Vrisnu e i prekrsti e se kume i susjede, te povedo e svoju djecu kui , jer upozna e, da je ono zaista umska guja. Majka pak radosno poe do sina govorei: Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si

na svoje oi vidio, koga u kui hrani . I mati htjede da ogrli sinka. Ali sin je bio ba posve budalast ovjek, pa se jo vi e usprkosio i suprot sela i supro t majke i suprot istih svojih oiju. Nee da sudi eni-guji nego jo vikne na majku: Otkud tebi svraii u to doba, vje tice stara? Nosi mi se iz kue! E, sad je mati vidjela, da pomoi nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kue, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila. Sin privoli, da mati ostane do veera jo u kui. Kad je do la veer, uze baka u torbu ne to kruha i ne to onih lui, to joj ih je dalo ubogo djevoje. A onda ode kukajui iz kue sin ove. im je mati pre la preko praga, utrne se vatra na ognji tu i pade raspelo sa stijene. Ostado e sin i snaha u mranoj izbi - i sada sin osjeti, kako je poinio veliku grehot u na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da eni o tom govori, jer je pla ljiv, ne go joj ka e: Hajdemo za materom, da vidimo, kako e poginuti od studeni. Skoi veselo zlorada snaha, nae im ko uhe, obuko e se i odo e iz daleka za staricom. A ba ka alosna ide po snijegu, u po noi, preko polja. Kad je do la na jedno veliko strni te , uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one lui, raz grne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije. Jedva se lui rasplamsale, ali ono udo! Eto iz njih izlaze Domai, upravo kao da je n a kunom ognji tu! Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu no. Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, i se kupe oko nje, smiju se i zvi de. to je ne ostavi e samu na putu. A on

Bo ja brao, - ree baka, - nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesrei. Pripo di baka Domaima, kako se budalasti sin jo vi e pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili, da je u snahe zaista gujin jezik. Izagnao me, a vi pomozite, ako znate. Malo ute Domai, malo tepu snijeg s opania i ne znaju baki savjeta. Ali onda Malik Tintilini ree: Hajdemo do Stribora, starje ine na eg a. On svaemu savjeta znade. I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strni t a dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadi e baku na jelena, a Domai posje da e na vjeverice i poo e put ume Striborove.

Ja u oni kroz no - na jelenu rogovi i paro ii, a na svakom paro iu zvjezdica. Sjaji se j n i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka k ao dva draga kamena. Jure oni i ure, a za njima izdaleka tri snaha i sin, sve im n estaje sape. Tako stigo e do ume Striborove, i ponese jelen baku kroz umu. Spozna snaha sve u mraku, da je ono uma Striborova, gdje je ona ve jednom radi gri jeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne mo e se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se jo vi e raduje govorei: Propast e neuka baka u ovoj sred tolikih arolija - i poletje jo br e za jelenom. Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bija e umski starje ina. Sjedio je sred ume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo se lo, srebrnom ogradicom ograeno. Pred najljep im dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.

umi

Pomozi baki, propala je od snahe-guje, reko e Domai Striboru, kad mu se bijahu poklon ili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin do uljali se do duba, pa kroz crvoto gledaju i slu aju to e biti. Kad su Domai svr ili svoju pripovijest, ree Stribor baki: Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka ivi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet ona mo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi u lako pomoi. Gledaj tamo ono selo, srebr om ograeno! Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu pro tenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju. Unii kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit e se odmah. Ostat e duje i da se raduje , kao pred pedesetak godina! - ree Stribor. u selu svome, da mla

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se ve rukom za srebrna vrata ca, ali se uto jo neega sjetila, pa upita Stribora: A to e biti od mog sina? Ne budali, bako! - odgovori Stribor: - Otkud bi ti za svoga sina znala? On e ostati u ovom vremenu, a ti e se vratiti u mladost svoju! Ni znati ne e za kakvog sina! Kad je baka ovo ula, zamisli se te ko. A onda se polako vrati od gredice, doe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i ree: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, to mi ga daje . Ali ja volim ostati u svo joj nesrei, a znati, da imam sina, negoli da mi dade sve blago i sve dobro ovoga s vijeta, a da moram zaboraviti sina! Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestado e ari u umi Strib orovoj, jer je baki bila dra a njezina nevolja, nego sva srea ovog svijeta. Zanji e se itava uma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograenim, nestade Stribora i Domaih, - ciknu snaha iza duba, pre tvori se u guju - utee u rupu - a majka i sin nao e se nasred ume sami, jedno uz drug o. Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podi e na svoj e ruke i nosi kui, kuda sretno do zore stigo e. Moli sin Boga i majku, da mu oprost e. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila. Momak se poslije vjenao s onim ubogim i milim djevojetom, to im bija e dovela Domae u kuu. Jo i sad sretno ive svi zajedno, pak im Malik Tintilini u zimnje veeri rado na ognji t e dohodi.

-------------------------------------------------------------------------------Ilustracije: slike sa zidova osnovne kole "Ivana Brli-Ma urani", Slavonski Brod, koje su naslikali uenici kole.