UVOD U FILOZOFIJU ZNANOSTI

SADRAJ: UVOD - Filozofija znanosti..................................................................................................6 1. Znanost i modeli objanjenja...........................................................................10 1.1. Modeli objanjenja ....................................................................................................11 1.1.1. Deduktivni model objanjenja ............................................................................18 1.1.2. Objanjenje zakona .............................................................................................20 1.1.3. Objanjenje i epistemoloki zahtjev...................................................................23 1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status ............................................................26 1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije ......................................................................45 1.2. Znanstvena metoda ....................................................................................................60 1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda ...........................................................................60 1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda.............................................62 1.2.3. ''Ideal'' znanosti...................................................................................................62 1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja ..........................................63 1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda................................................64

1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija...............................................................66 1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija ..................................................................................67 2. Empirizam i racionalizam .................................................................................69 3. Filozofija i znanost ( jedan primjer ) ...........................................................76 3.1. Radanje znanosti u modernom smislu ......................................................................79 3.2. Znanost u uem smislu ..............................................................................................84 3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija ........................................................................85 3.4. Filozofija i realne znanost .........................................................................................87 4. Henry Poincar i filozofija znanosti.............................................................89 4.1. Filozofija geometrije .................................................................................................91 4.2. Generalizirani konvencionalizam..............................................................................95 4.3. Semanticki konvencionalizam.................................................................................100 4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije ......................................................................100 4.5. Uloga hipoteze .........................................................................................................104 4.6. Porijeklo matematicke fizike...................................................................................106

4.7. Klasicna mehanika...................................................................................................108 5. Pozitivizam .............................................................................................................112 5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma ................................................................113 5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam........................................115 6. Filozofija L. Wittgensteina............................................................................117 6.1. Wittgenstein Tractatus logico- philosophicus ...................................................118 7. Logicki pozitivizam............................................................................................128 7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma .........................................................128 7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma ....................................................................132 7.2.1. Princip verifikacije ..........................................................................................135 7.2.2. Tumacenje i objanjavanje pojmova ...............................................................139 7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova 140 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja.........................................................................141 7.2.5. Radikalni empirizam .......................................................................................142 7.2.6. Besmislenost metafizike ..................................................................................142 7.2.7. Revizija starog kriterija smisla ........................................................................151

7.2.8. Kriteriji smislenosti.........................................................................................151

7.2.9. Redukcija iskaza sadraja na iskaze strukture ................................................ 152 7.3. Struktura znanstvenog jezika ................................................................................. 152 7.4. Struktura empirijske spoznaje................................................................................ 154 7.4.1. Protokolarni stavovi......................................................................................... 154 7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova ........................................ 155 7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke ............................................................ 155 7.5. Potvrdenost teorije ................................................................................................. 156 8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha ................................................... 160 8.1. Traganje za opcenitocu i pseudoobjanjenja ......................................................... 166 8.2. Empiricki pristup uspjeh i neuspjeh..................................................................... 170 8.3. Znanstvena filozofija............................................................................................. 172 8.3.1. Priroda geometrije.......................................................................................... 172 8.3.2. Prirodni zakoni................................................................................................ 173 8.3.3. Moderna logika ............................................................................................... 174 8.3.4. Saznanje predvidanja ...................................................................................... 176

8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje ................................................................... 177 8.4. Lingvisticki obrat .................................................................................................... 179 9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa................................. 182 9.1. Analiticki i sinteticki sudovi ................................................................................... 183 9.2. Quine dvije dogme empirizma ............................................................................. 186 9.3. Problem verifikacije ................................................................................................ 197 9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza ............................................................ 201 9.5. Problem indukcije .................................................................................................. 202 10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika........................................ 204 10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti..................................................................... 210 11. Kriticki racionalizam Karla Poppera.................................................. 219 11.1. Popperov treci svijet.............................................................................................. 236 11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera ....................................................................... 241 12. Thomas Kuhn Struktura znanstvenih revolucija ......................... 247 12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija ................................................ 253 12.2. Opce naznake Kuhnovog stajalita ...................................................................... 261

13. Realizam u filozofiji znanosti .................................................................... 265 13.1. Znanstvena slika svijeta ....................................................................................... 266 13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti....................................................... 273 13.3. Istina je nedostina............................................................................................... 278 13.4. Istina je dostina ................................................................................................... 283 13.5. Problem objektivnosti uzroka .............................................................................. 288 13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija.................................................... 291 14. Socioloki obrat................................................................................................. 294 14.1. Feyerabendova kritika poloaja znanosti u drutvu............................................. 296 14.1.1. Razvoj znanosti.............................................................................................. 297 14.1.2. Iskljucivost znanosti...................................................................................... 298 14.1.3. Demokracija i tradicija.................................................................................. 300 14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam. ..................................................................... 301 14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava .................................................. 303 15. Naturalizam........................................................................................................ 306

15.1. Interakcijska epistemologija ................................................................................. 308

15.2. Evolucijski naturalisticki realizam ........................................................................311 16. Filozofija I. Kanta............................................................................................315 16.1. Uvod ......................................................................................................................315 16.2. Analiticki i sinteticki sudovi..................................................................................324 16.3. Kritika cistog uma .................................................................................................327 16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu. ...................................................................340 16.5. Transcendentalna filozofija i fizika .......................................................................343 16.6. Utjecaj Kantove filozofije .....................................................................................351 17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti fenomenologija...355 17.1. Uvod ......................................................................................................................355 17.2. Fenomenoloki usmjerena stajalita......................................................................357 17.2.1.Kriticki empirizam Franz Brentano .............................................................358 17.2.2. Metodska fenomenologija Edmund Husserl ...............................................361 17.2.3. Kriticki realizam Nicolai Hartmann...........................................................367 18. DODATAK..........................................................................................................369 18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti..............................................................369

18.2. Nominalisti i realisti..............................................................................................386 18.3. Opcenitost i nunost..............................................................................................388 18.4. Teorija i zbilja........................................................................................................390 18.5. Wittgenstein Filozofska istraivanja ..................................................................393 18.6. Bijeg u lingvisticke dubine ....................................................................................398 18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza simbolicka ili matematicka logika ....................407 18.8. Boltzmannova teorija odraza .................................................................................412 18.9. Hume i kauzalnost .................................................................................................415 18.10. Neudlucivost motrenja.........................................................................................420 18.11. Hegelova negacija ...............................................................................................421 18.12. Znanost i ideologija .............................................................................................426 18.13. Teorije istine........................................................................................................436 18.14. Frege Pojmo vno pismo i razvoj njegove misli ................................................441 19. IZBOR TEKSTOVA.......................................................................................452 19.1. Rudolf Carnap -METODOLOKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA................452

19.1.1. Nai problemi .................................................................................................452 19.1.2. Jezik opaanja L0..........................................................................................453 19.1.3. Teorijski jezik LT.........................................................................................454 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta .........................................................455 19.1.5. Pravila korespondencije C .............................................................................458 19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine .........................................................460 19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti ...................................................................462 19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice........................................................467 19.1.9. Dispozicijski pojmovi...................................................................................469 19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina................472 19.1.11. Psiholoki pojmovi .....................................................................................474 19.1.12. Literatura ......................................................................................................479 19.2. Rudolf Carnap -PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM ANALIZOM JEZIKA ...........................................................................................................................481 19.2.1. Uvod ...............................................................................................................481 19.2.2. Znacenje rijeci................................................................................................482 19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja......................................................................484

19.2.4. Smisao stava ...................................................................................................485

19.2.5. Metafizicki prividni stavovi........................................................................... 486 19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike ..................................................................... 489 19.2.7. Metafizika kao izraz ivotnog cuvstva ........................................................... 492 19.3. Bertnard Russell -GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE ................................. 494 19.4. Bertnard Russell -VRIJEDNOST FILOZOFIJE ................................................. 499 19.5. Karl R. Popper -CILJ NAUKE............................................................................. 503 19.6. Thomas S. Kuhn -NAKNADNA RAZMILJANJA 0 PARADIGMAMA ............... 511 19.7. Paul Feyerabend -KAKO ZATITI DRUTVO OD NAUKE ............................... 525 19.7.1. Bajke .............................................................................................................. 525 19.7.2. Protiv metoda ................................................................................................. 527 19.7.3. Protiv rezultata ............................................................................................... 529 19.7.4. Obrazovanje i mit........................................................................................... 530 19.7.5. Literatura ........................................................................................................ 534 LITERATURA: ................................................................................................................. 535

UVOD -Filozofija znanosti Suvremeno shvacanje filozofije znanosti se danas uglavnom smatra kao nasljednica epistemologije ili nauke o znanju, ali je njen povijesni nastanak, naravno, vezan uz sazrijevanje njenog predmeta novovjekovne znanosti. Ovakvu ontologiju bi svakako trebalo poceti sa I. Kantom, koji sa jedne strane predstavlja onu cvoru tocku suvremenog filozofiranja u koju spada i filozofija znanosti, a sa druge strane on je pred sobom imao vec zgotovljenu prvu novovjekovnu znanost, Newtonovu matematicku fiziku. No dok je Kant ipak ostao u krilu Velike majke svih znanosti u svoj njenoj irini i bogatstvu, specificno fokusirana dijela javljaju se sa Williamom Whewellom (1637, 1640) koji pocinje izdavati svoja dijela pod naslovom History of the Inductive Sciences, The Philodophy of the inductive Sciences Founded Upon Their History. Ovo, da tako kaemo, preliminarno razdoblje traje gotovo citavo stoljece do pojave Beckog kruga. U tom razdoblju javlja se citava plejada istaknutih filozofa i znanstvenika kao to su: H.L.F. Von Helmholtz, W.S. Jevons, E. Mach, J.S. Mill, K. Pearson, H.R. Hertz, L. Boltzman, H.J. Poincare, Ch. S. Peirce, P.M.M. Duhem, B. Russell, A.N. Whitehead, i drugi. Svi oni piu o znanosti, ali bez pretenzije na cjelovitost i na profesionalni autoritet, njihov odnos je fragmentaran ali ce pripremit klimu za ozbiljniji i cjelovitiji zahvat. Pocetak stvaranja i radanja filozofije znanosti1 biva dovreno sa pojavom Beckog kruga, koji je ocrtao jednu relativnu jednostavnu sliku znanosti. Filozofi Beckog kruga su naglasili njezinu specificnost spram drugim oblicima promiljanja a posebice filozofije. Znanost je prije svega skup znanstvenih iskaza, znanstvenih prije svega po tome to podlijeu strogoj logickoj i empirijskoj kontroli. Iskaz koji moemo nazvati znanstveni, osim to mora biti logicki precizno formuliran, mora se odnositi na opaanje ili u nizu logickih postupaka mora biti svodljiv na opaanje. Znanost se, nadalje, odlikuje svojim specificnim ciljem koji se ne moe jednostavno formulirati. Ona ima zadatak da nam prui razumijevanje svijeta oko nas i u nama. Ovdje se namecu fundamentalna pitanja kao to su; to znaci neto razumjeti i da li je razumjeti znaci objasniti i predvidjeti buduce ponaanje objekata i dogadaja? Objanjenje i predvidanje tek su neto precizniji od razumijevanja. Objanjenje ima kljucno mjesto u 1 Lelas daje lijep primjer u svojoj knjizi (Srdan Lelas i Tihomir Vukelja: Filozofija znanosti, kolska knjiga Zagreb,1996.), gdje razvitak u onom samom tehnolokom smislu ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Dvije u svoje vrijeme vrlo popularne knjige: ona Normana CAMPBELLA iz 1921. i ona Alana CHALMERSA iz 1978. (CAMPBELL, N. What is Science?, New York,Dover Publications, 1921.

CHALMERS, A. What is this Thing Called Science?, Milton Keynes, Open University Press, 1978.), nose gotovo identicne naslove usprkos tome to ih razdvaja vie od pola stoljeca. A ne radi se o bilo kakvih pola stoljeca. U tih 57 godina znanost je prela put od Rutherfordova otkrica atomske jezgre, preko atomske bombe i sputanja ljudske posade na Mjesec do mikroprocesora i genetickog inenjerstva. Pa ipak, naslovi su gotovo isti: What is Science? glasi prvi, a What is this Thing Called Science? drugi. Sudeci po naslovima, covjek se, eto, i nakon toliko dugog i intenzivnog bavljenja znanocu jo uvijek pita to ona jest. Govori li ta slicnost naslova u prilogu vjecnim skepticima za koje je svaki trud oko razumijevanja znanosti uzaludan? Kazuje li ovo ponavljanje pitanja da mi znanost ni nakon tolikih njenih uspjeha i tolikih filozofskih napora jo uvijek ne razumijemo? Kau da pitati to neto jest? Znaci pitati filozofski i vjerujemo da je tako. No kau i to da filozofija od davnina postavlja uvijek ista pitanja, uglavnom zbog toga to se radi o takvima na koja se ne moe jednoznacno odgovoriti. U takvo to pak ne vjerujemo. Jer dvije knjige pod istim nazivom toliko se razlikuju od druge da je uputno zapitati se: pitaju li to dva autora uopce isto pitanje; bave li se oni istim predmetom? U znanosti se obicno kae da dobro postavljeno pitanje donosi pola odgovora; drugim rijecima, pitanje cesto sugerira odgovor. Ali vrijedi i obrnuto; tek odgovor daje puno znacenje pitanju. Odgovori naa dva autora krecu se u dva razlicita prostora, pa nam se cini kako ni pitanje u naslovu nije isto. Stoga, pita li filozofija odista uvijek isto pitanje?

znanosti i najcece se tvrdi da objasniti znaci podvesti neku cinjenicu koju treba objasniti pod neki zakon bilo deterministicke ili statisticke naravi. No kako ti zakoni ujedno koriste i za predvidanje imamo jedan jedinstven model (Hempelov covering-law model) Neto blae i ire, moemo reci, znanstvena aktivnost rezultira skupom cinjenica dobivenim motrenjem koje treba objasniti, a to znaci uklopiti u teoriju, tj. u skup medusobno povezanih zakona. Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloenje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporite uvijek trai negdje izvan onoga to neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zato? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne moe izaci iz sebe same da bi pronala svoje uporite, tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporite ukae. Izuzetnost znanosti lei u izuzetnosti tog uporita i u nacinu na koji su njene predodbe, pojmovi i stavovi na to uporite oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. Osim cilja znanost posjeduje pouzdanu metodu da svoj cilj ostvari. Danas, nakon dugih rasprava koje u neto slabijem intenzitetu jo traju, naputena je stara induktivisticka metoda koju su formulirali F. Bacon i J.S. Mill i prihvaca hipoteticko-deduktivni model po kojem se, bez obzira na nacin kako se oblikuje teorija i hipoteza, one provjeravaju tako da se logickom dedukcijom izvode motrive posljedice, tocnije iskazi koji se mogu usporediti sa opaanjem. Zatim se motrenjem ili pokusom uvjeravamo da se zbiva ono to iskaz tvrdi. Ako je odgovor negativan hipoteza se odbacuje, a ako je pozitivan, znanstvenik biljei jedan primjer koji potvrduje teoriju. Ovo je dakako jedna pojednostavljena shema koju bi prihvatio svaki znanstvenik prakticar kao nesumnjivo jedini ispravan i tocan put. No, kao to cemo vidjeti ta sigurnost nije ba tako opravdana i izazvat ce lavinu pitanja kojima ce se upravo baviti filozofija uzanosti. Moemo reci da je optimizam s kojom je filozofija znanosti pocela, u obliku logickog pozitivizma, da postavlja znanstvenu spoznaju na jasne odrednice pokazao naivan prenagljen. Ostavivi po strani sumnje i alternative, logicki pozitivizam koncipirajuci znanost, u krajnjoj instanci, kao ostvarenu u jeziku neumitno se svodi na polaritet jezika teorije i jezika motrenja. Zaigravi sve na kartu te podijele, koja izvire iz one ideje o dvostrukoj kontroli znanstvenih iskaza, a koji opet nastavlja filozofsku dihotomiju izmedu

racionalizma i empirizma, logicki empirizam je vezao svoju sudbu uz sposobnost da opie i definira tu razliku. Taj program nije uspio i za sobom je povukao niz pitanja. Post-pozitivistickom filozofijom znanosti mijenja se scena na kojoj dominira Karl Popper. Osnovna ideja kojom je zaobiao nezgodno pitanje verifikacije, koje logicki pozitivizam nije moga da rijei, jeste ideja da se znanost ne bavi verifikacijom nego falsificiranjem hipoteza i da osnovna zadaca znanosti nije toliko u objanjenju koliko u definiranju i rjeavanju problema. Znanost se razvija tako da u svrhu rjeavanja nekog problema, lansira niz hipoteza ili teorija, koji se zatim putem opaanja i eksperimenta pokuavaju opovrci. Ustvari imamo neku vrstu prirodnog odabiranja ideja pri opstaju one koje su sposobnije u objanjenju problema. Eliminiranjem pogrenih hipoteza dolazi se do novih problema i do novog spektra hipoteza, te je ljudsko znanje uvijek nagadanje. No, sukob hipoteza i stvarnosti je objektivan i odbacivanjem pogrenih nagadanja ljudsko znanje objektivno raste. Koncem pedesetih godina, kada je Popperovo djelo Logik der Forschung (1934) prevedeno na engleski jezik i kada pocinje Popperov utjecaj, javlja se jedna druga struja u filozofija znanosti. Dijela Hansona Patterns of Discovery (1958) i jo vie glasovito djelo Kuhna The Structure of Scientific Revolution (1962) okrenule su problematiku filozofiju znanosti sa verifikacije na spoznajni subjekt, ali vie kao produkt kategorijalne analize, nego kao objekt same znanosti.

Na ovom mjestu spajaju je se anglosaksonska linija i kontinentalna filozofija znanosti. U Europi je u toku drugog svjetskog rata dolo do raspada Beckog kruga i nastala je na kontinentu praznina selidbom mnogih preko Oceana. Trebalo je dugo vremena kako bi se stvari pocele mijenjati. U Francuskoj se obnavlja Bachelardov utjecaj, a u Zapadnoj Njemackoj Frankfurtska kola promatra filozofiju znanosti u sklopu analize drutvenih znanosti. Istodobno se utjecaj logickog empirizma vraca na rodni kontinent. Pored opcih tema filozofija znanosti obratila je pozornost na jo dvije grupe posebnih pitanja. Prva obuhvaca analizu temeljnih pojmova i metoda pojedinih znanstvenih disciplina. Situacija je postala malo paradoksalna. Naime, kako vrijeme odmice, tako se cini da vrlo vana podrucja postaju nicija zemlja. Podrucje je vano jer temeljni pojmovi i metode ono to je Kuhn nazvao disciplinarnom matricom, okvirom jedne znanstvene discipline to omeduje prostor u kojem se pojavljuju problemi i trae rjeenja. Taj okvir se stalno mijenja ali se ovim problemom bavi sve manje znanstvenika. Razlog moemo potraiti u zahtijevnosti date problematike koja pretpostavlja pored postojanja solidne filozofske osnove i dobro poznavanje znanstvene discipline o kojoj se radi. Druga grupa pitanja odnosi se na posljedice novih rezultata i metoda znanosti na tradicionalne filozofske probleme, koji se u svojoj osnovi svode na pitanje o smislu, o okvirima i buducnosti ljudske egzistencije. Medu tim pitanjima posebno mjesto zauzima etika znanosti kao refleks odgovornosti znanosti za sudbinu covjeka. Pored ovih uvjetno receno uskih problema filozofije znanosti, ona preplice svoj interes i sa onim pod-disciplinama koji su zbog svoje specificnosti problematike nazvani psihologija znanosti, sociologija znanosti, ekonomija znanosti politologija znanosti, povijest znanosti itd. Naa nakana, kao to stoji u samom naslovu, jeste da pokuamo dati neke osnove za ona promiljanja koja se mogu podvesti pod jedan nazivnik; Filozofija znanosti. Ova ideja u samom pocetku skriva odredene opasnosti, koje inace nose svi uvodi u neki znanstveni ili filozofski problem, a to je na prvom mjestu povrnost jer je nemoguce ulaziti podrobnije u analize neke problematike i na drugoj strani, uvijek postoji opasnost da se ne obuhvati sve to je relevantno za uvod u neku temu. Za nas je posebno naglaen ovaj drugi problem, jer sama filozofija znanosti po svojim temama i obimu problema nije strogo definirana, pa samim tim ne moe se jasno odrediti granica izmedu onoga to je od fundamentalnog znacenja za neku temu, a to se moe smatrati manje vanim.

Svjesni svih ovih opasnosti mi smo knjigu pokuali koncipirati tako da s jedne strane obuhvatimo to vie problema koji pripadaju filozofiji znanosti i, s druge strane, u pojedinim tockama, koje smo smatrali za bitnim, zadrali smo se malo vie i podrobnije. Sukladno ovom stavu knjiga je koncipirana na sljedeci nacin: U prvom dijelu knjige (pogl.1.) naveli smo neke opce karakteristike znanstvenog objanjenja i metode kao jedne od osnovnih karakteristika znanstvenog promiljanja. U poglavlju 2. i 3. date su opce karakteristike nekih filozofskih pravaca koji su po svojoj prirodi upucene na znanost. Takoder je u ovom dijelu knjige izvedeno jedno moguce videnje odnosa izmedu filozofije i znanosti. Sljedeci dio se odnosi na razvoj filozofije znanosti kao znanstvene discipline. Uvjetno receno, razvoj filozofije znanosti moe se grubo podijeliti na dva perioda i to vrijeme prije pojavljivanja logickog pozitivizma i poslije toga. U pred-periodu, da tako kaemo, postoji grupa filozofa i znanstvenika koji su razmatrali probleme znanosti, da tako kaemo, s pozicija filozofije jer je problematika izlazila iz konteksta odredene znanstvene discipline. Pojavom logickog pozitivizma filozofija znanosti kao disciplina dobiva jasnije konture. Smatrali smo da se iz ovog prvog perioda nezaobilazno mora istaknuti promiljanje H. Poincarea (poglav. 4.), gdje smo pokuali malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo promiljanje znanosti cije su implikacije prisutne i u suvremenoj filozofiji znanosti.

U poglavlju 6. dana je analiza stavova mladog Wittgensteina s posebnim akcentom na njegovo glasovito djelo Tractatus... Navedeno djelo, uz neke druge momente, pripremilo je teren za oblikovanje onih stavova koje zovemo jednim imenom logicki pozitivizam. U poglavlju 5. i 7. analizirani su uvjeti nastanka pozitivizma i logickog pozitivizma te njihovi osnovni stavovi. U sklopu tog dijela knjige posebno smo obratili pozornost na radove H. Reichenbacha i na njegovu knjigu Radanje znanstvene filozofije. Njega smo izabrali iz najmanje dva razloga; prvo, iako pripada logickom pozitivizmu njegovi se stavovi razlikuju od onog pravaca koji se jednim imenom zove Becki krug i drugo, njegova rjeenja nekih problema imaju i danas aktualno znacenje. U poglavlju 9. i 10. navedeni su neki primjeri kritike pozitivistickog programa. Takoder u tom dijelu dana je podrobnija analiza pozitivisticke slike znanosti i kritike te slike. U kontekstu ovih kritika posebno je analiziran (poglav. 11.) kriticki racionalizam K. Poppera. U poglavlju 12. razmatrani su stavovi T. Kuhna i pri tome je posebno dat akcent na njegovo glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija te posljedice navedenog dijela na samu filozofiju znanosti. Kako je problem realizma i antirealizma fundamentalan sa samu znanost i filozofiju znanosti, to smo u poglavlju 13. pokuali podrobnije rasvijetliti ovu problematiku. Zbivanja u filozofiji znanosti poslije Kuhna obradena su u poglavlju 14. Na kraju ovog dijela knjige pokuali smo dati neka suvremena strujanja na ovom polju s posebnim naglaskom na Naturalizam. (poglav.15.) Na kraju naeg Uvoda u filozofiju znanosti u poglavlju 16. i 17. obratili smo pozornost na Kantovu filozofiju kao cvornu tocku suvremene filozofije i jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti uoblicenog u pravac kao to je fenomenologija. U knjizi se, takoder, nalazi i Dodatak u kome se iznose sve one nadopune koje su potrebne za bolje razumijevanje cjelokupnog teksta. Smatrali smo da bi bilo korisno dati neke originalne tekstove znacajnijih autora tako da se na kraju knjige nalazi odredene broj tekstova koji ce omoguciti da se zorno pokae originalna misao koja se odnosi na neke probleme razmatranih u knjizi.

1. Znanost i modeli objanjenja U ovom poglavlju dat cemo samo neke opce napomene koje citaocu mogu sluiti kao smjernice u pracenju teksta. Definicije i opis koji budi dani u poglavlju moraju se shvatiti uvjetno. Jer, na primjer, dati definiciju znanosti ili odgovoriti na pitanje to je to znanost? u samom startu je osudeno na propast. Takve potpune definicije nisu niti dane, a moda i ne mogu biti dane, sjedne strane, a s druge strane razliciti autori, filozofski pravci i teoreticari imaju razlicit odnos prema tom pitanju, pa su samim tim i odgovori razliciti. No, mi cemo ipak dati neka okvirna objanjenja koja su u skladu sa opce prihvacenim stavovima. Poto knjiga ima za cilj da napravi izvjestan uvod u filozofiju znanosti cini nam se uputno dati te okvirne definicije kako bi se osjetila problematika kojom se bavi filozofija znanosti. Cesto se u udbenicima susrecemo sa definicijom znanosti kao sustavom opcih istina ili spoznaja, koje se odnose na isti predmet. Sukladno ovakvoj definiciji, ako je to uopce definicija, moemo prepoznati tri momenta: a) Buduci da svaka znanost otkriva uzroke i zakone pojava, vec je tim spoznaja onoga, to je najopcenitije tim pojavama. b) Te opce istine cine jedan sistem, tj. skup spoznaja, koje su logicki tako medusobno povezane, da sacinjavaju harmonicnu cjelinu. c) Znanost ima svoj predmet. Ta rijec predmet nije u znacenju konkretne stvari, jer ista stvar moe biti predmetom vie znanosti. predmet ima apstraktno znacenje i oznacava stajalite, s kojega se jedna stvar promatra. Kemicar, psiholog, fiziolog promatraju ljudsko tijelo sa svog stajalita. Taj predmet skolasticki filozofi nazivaju objectum formale. Francuski logicar Goblot kae da ima toliko cistih znanosti, koliko ima stajalita s kojih moemo promatrati bice ili fenomene. To je pojam znanosti. Cesto se i u obicnom govoru spominje spoznavanje, odgovaranje na pitanja: Zato?, Kako?. Zato moramo napraviti razliku od takozvane obicne spoznaje i znanstvene spoznaje. Moemo navesti barem tri karakteristike ili razlike znanstvene spoznaje od obicne spoznaje, a to su: opcenitost, metoda i preciznost. Prva oznaka se odnosi na cinjenicu da se obican covjek zadovoljava sa zapaanjima, koje se ogranicuju na ono, to njega zanima, a ucenjak ima opcenitija zapaanja, jer su bez interesa i dolaze ne samo do uzroka nego i do zakona. Drugo, vulgarna metoda, skupljena u poslovicama i aforizmima, nastala je bez metode i svodi se na asocijacije po navici, a ucenjak postupa metodicki podvrgava sve svoje hipoteze kontroli razuma. Moe se reci, da je spoznaja obicnog covjeka empirijska, a spoznaja ucenjaka eksperimentalna. Trece, obican covjek zna da jedne pojave ovise o drugima, (primjerice, toplina rastee kovine), a ne zna i ne zanima ga u kojoj mjeri. Ucenjak se na zadovoljava da tvrdi odnose. On ih nastoji precizno izmjeriti. Konacno, najvia vrsta spoznaje je filozofska spoznaja. Moemo je uzeti u tradicionalnom ili pozitivistickom smislu. Za tradicionalnu filozofiju glavna je filozofska

disciplina metafizika. Ona ispituje intimnu narav stvari, ali i njihovo zadnje znacenje. O ovim problemima kao to je primjerice znanstvena metoda govorit cemo neto podrobnije u drugom dijelu ovog poglavlja. Sad bismo mogli dati i odredenu klasifikaciju znanosti i to one koje nam se cine najinteresantnijim, ali moramo napomenuti da kao to nema jedinstvenog stava oko definicije znanosti, tako nema jedinstvenog stava i oko klasifikacije. Navedimo nekoliko primjera klasifikacije znanosti. -Aristotel uzima za princip klasifikacije cilj, to ga razne znanosti imaju. On razlikuje: teoretske, prakticne i poetske znanost. Teoretske znanosti koje imaju za cilj da nas upoznaju sa stvarima i da ih rastumace. Takve su znanosti: matematika, fizika i metafizika. Prakticne znanosti, kojima je cilj, da dadnu covjeku orijentaciju u privatnom, politickom i drutvenom ivotu. Takve su znanosti: etika, ekonomika i

politika. Poetske znanosti, kojima je cilj stvaranja literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i dijalektika. Ovo nije znanstvena podnijela. -Baconova klasifikacija. Ona se temelji na duevnim mocima, koje dolaze do izraaja u razlicitim znanostima. U tim znanostima dolazi do izraaja pamcenje, mata i razum. Pamcenje povijest; razum filozofija, mata poezija. Ova podnijela nije znanstvena, jer kod svih znanosti dolaze do izraaja sve ljudske moci. -Amperova klasifikacija dijeli znanosti na kozmoloke ili prirodne znanosti i nooloke ili duhovne znanosti. Ovako klasificiraju znanosti suvremeni filozofi i dijele ih na realne i irealne. -Klasifikacija Augusta Compta. On klasificira znanosti prema njihovoj sve vecoj kompleksnosti i manjoj sveopcenitosti (metafizika, astronomija, fizika, kemija, sociologija i biologija). Njegov princip je ispravan, jer se vidi ovisnost jedne znanosti o drugoj. Ipak ta klasifikacija nije savrena, jer nema psihologije, povijesti i filozofije. -Spencerova klasifikacija On znanosti klasificira prema njihovom formalnom objektu na: apstraktne, apstraktno-konkretne i konkretne. Apstraktne znanosti proucavaju forme stvari bez obzira na njihov sadraj (matematika i formalan logika). Apstraktno-konkretne proucavaju realne pojmove, apstrahirajuci od bica u kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika). Konkretne znanosti proucavaju realna bica (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija). Svaka od ovih klasifikacija ima samo provizorni karakter i danas se cesto znanosti dijela prema metodi ili predmetu. Tako, prema metodi razlikujemo deduktivne znanosti, koje polaze od principa i dolaze do zakljucka; induktivne ili empirijske znanosti, koje polaze od cinjenica i dolaze do zakona. 1.1. Modeli objanjenja Odmah na pocetku naeg razmatranja pokuajmo dati neke osnove znanstvenog objanjenja kao specifikuma spram drugim objanjenjima. U naem razmatranju cini nam se da bi bilo najbolje staviti teite na razmatranje o ovoj problematici poznatog filozofa Ernesta Nagla i to iz dva razloga; prvo jer je njegovo razmatranje o ovoj problematici moda najznacajnije u suvremenoj filozofiji znanosti i na drugoj strani njegov pristup nije toliko obojen odredenim filozofskim stajalitem (u ovom slucaju pozitivizmom kome je on pripadao) a takoder njegov pristup posebice u The Structure of Scienec2 je jasan, 2 E. Nagel, The Structure of Science, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. Navedena knjiga je jedna od najznacajnijih dijela filozofije znanosti u njenom suvremenom periodu. U njoj se ne izlae, bar na prvi pogled, nikakav odredena filozofska teorija o znanosti. Njen pisac, E. Nagel, posvetio je svoj ivot proucavanju i razumijevanju onih bitnih odlika znanstvenog metoda koje odreduje duh same

znanosti i njene granice. Ernest Nagel (1901 1985) je vjerojatno jedan od istaknutijih americkih filozofa znanosti od sredine tridesetih pa do pocetka 60-ih godina XX st. Predavao je na univerzitetu Columbia prakticki citavu svoju karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i clanovima Beckog kruga, osjecao je potovanje i prema otkricima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio misli Charlesa S. Piercea i Johna Deweya koje je Nagel sam nazvao kontekstualni naturalizam jest njegovo nepovjerenje spram redukcionistickih tvrdnji koje nisu rezultata znanstvenog istraivanja. Nagelov kontekstualni naturalizam ispuni je njegov utjecaj, detaljne i upucene eseje o vjerojatnosti; objanjenje u prirodnim i drutvenim znanostima, mjerenja, povijesti matematike i filozofije prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russelove rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvacenih u neko vrijeme od clanova Beckog kruga.

pristupacan i onima kojima navedena problematika nije ua specijalnost. Ukoliko spominjemo pojam objanjenja onda prije svega pod njim podrazumijevamo odgovor na pitanje Zato?. No, ovdje problem tek pocinje jer i letimican pogled na rijec zato upucuje nas na zakljucak da se ona koristi u razlicitom kontekstu i da se u tom razlicitom kontekstu na takva pitanja daju razlicite vrste relevantnih odgovara. E. Nagela zakljucuje da se u tim razliciti kontekstima uporabe pitanja zato i odgovora tj. objanjenja na to pitanje u sklopu onoga to zovemo znanstvenim logickim strukturama moe razlikovati cetiri glavna i, izgleda, razlicita modela objanjenja. Analizirajmo te modele posebno: Deduktivni model. Jedan tip objanjenja koji se obicno susrece u prirodnim znanostima, iako ne samo u tim disciplinama, ima formalnu strukturu deduciranog zakljucka gdje eksplikandum logicki nuna posljedica premisa objanjenja. Prema tome, u objanjenju ove vrste premise izraavaju uvjet istinitosti zakljucka. Ova vrsta objanjenja je iscrpno proucavana jo od najstarijih vremena i ona je bila smatrana osnovicom svakog pravog objanjenja i cesto se usvajala kao idealni oblik kojem svi napori u objanjenju treba da tee. Navedimo neke primjere; 1) Zato je zbir bilo kojeg broja uzastopnih neparnih cijelih brojeva pocevi od 1 uvijek savreni kvadrat (na primjer: 1 + 3 + 5 + 7 = 16 = 42 )? Ovdje se pretpostavlja da je cinjenica koju treba objasniti (eksplikandum) neto to je potrebno oznaciti poznatim ali nedovoljno jasnim izrazom nuna istina, u tom smislu to njena negacija predstavlja logicku proturjecnost. Relevantna odgovor na ovo pitanje predstavlja ustvari dokaz koji utvrduje ne samo univerzalnu istinitost nego i nunost eksplikanduma. Objanjenje ce biti zadovoljavajuce ako se koraci u dokazu budu slagali sa formalnim zahtjevima za logicki dokaz i ako su, dalje, same premise dokaza u izvjesnom smislu nune. Premise ce vjerojatno biti postulati aritmetike, a njihov nuni karakter bit ce utvrden ako se, na primjer, moe pokazati da se one istinite na osnovu znacenja koje imaju njihovi termini. No, u ovom slucaju se mora naglasiti da su i eksplikandum i premise su nuno istiniti iskazi tako da ova objanjenja pripadaju onim formalnim disciplinama kao to su logika i matematika. Sljedeci primjer druge vrste ovog modela pokaimo na sljedeca dva primjera; 2) Zato se jucer caa zamaglila sa vanjske strane kada sam u nju sipao hladnu vodu? Ovdje je cinjenica koju treba objasniti jedan pojedinacni dogadaj. Njegovo objanjenje izraeno u kratkim crtama, moe izgledati ovako: temperatura cae, pota sam u nju sipao hladnu vodu, bila je znatno nia od temperature okolnoga zraka; zrak je sadravao vodenu paru, a

vodena para iz zraka, uopce uzevi, pretvara se u tekucinu kada zrak dode u dodir s dovoljno hladnom povrinom. U ovom primjeru, kao i u prethodnom, formalna struktura objanjenja ima oblik dedukcije. Uistinu, da su premise objanjenja bile formulirane potpunije i paljivije, deduktivni oblik bi bio sasvim uocljiv. Medutim, u ovom slucaju eksplikandum nije nuna istina, a to nisu ni premise objanjenja. Naprotiv, premise su iskazi koji su vjerojatno zasnovani na podesnim iskustvenom ili eksperimentalnom svjedocanstvu. Primjer broj 3): Zato je manji procent katolika nego protestanata izvrio samoubojstvo u europskim zemljama u toku posljednje cetvrtine devetnaestoga vijeka? Poznati odgovor glasi da je institucionalno uredenje u kome su katolici ivjeli povecavalo drutvenu koheziju za razliku od drutvenih organizacija protestanata, i da, uopce, postojanje jakih drutvenih veza izmedu clanova jedne zajednice pomae ljudima u periodima osobnih potresa. Eksplikandum je u ovom slucaju povijesna pojava koja je statisticki opisana, za razliku od pojedinacnih dogadaja iz prethodnog primjera. Zbog toga se predloenim objanjenjem ne objanjava ni jedno pojedinacno samoubojstvo u pometom periodu. Uistinu, iako premise objanjenja nisu izloene ni precizno ni potpuno, jasno je da neki od njih imaju statisticki smisao, ba kao to je to slucaj s eksplikandumom. Ali, poto

premise nisu u potpunosti formulirane, nije sasvim jasno kakva je logicka struktura ovog objanjenja. Medutim, mi cemo pretpostaviti da su implicitne premise mogu izloiti eksplicitno i da, to vie, objanjenje onda ima deduktivni oblik. Ova dva primjera eksplikandum je povijesna cinjenica. Medutim, u drugom primjeru cinjenica koju treba objasniti je pojedinacni dogadaj, dok je u trecem statisticka pojava. U oba primjera premise sadre bar jednu pretpostavku koja je slicno zakonu i opca po formi, i bar jedan iskaz o necem pojedinacnom. Sa druge strane objanjenje statisticke pojave odlikuje se prisustvom bar jedne statisticke generalizacije u premisama. Navedimo jo neke primjere: Primjer 4): Zato led pliva po vodi? Eksplikandum u ovom primjeru nije povijesna cinjenica, pojedinacna ili statisticka vec univerzalni zakon koji tvrdi stalnu vezu i izmedu izvjesnih fizickih osobina. Kao to je poznato, ta se cinjenica objanjava tako to se izvodi kao logicka posljedica drugih zakona zakona da je gustoca leda manja od gustoce vode, Arhimedovog zakona da tecnost istiskuje tijelo koje je u nju zaronjeno silom jednakom teini istisnute tecnosti, i drugim zakonima o uvjetima pod kojima tijela ostaju u ravnotei kada na njih djeluju sile. Ovdje valja zapaziti da su za razliku od posljednja dva primjera, premise objanjenja, iskazi koji tvrde univerzalni zakon. Primjer 5): Zato se tocka smrzavanja vode sniava kada joj se doda sol? Eksplikandum je i u ovom slucaju zakon, tako da se u tom pogledu ovaj primjer ne razlikuje od prethodnog. to vie uobicajeno objanjenje se sastoji u deduciranju eksplikanduma iz principa termodinamike i izvjesnih pretpostavki o sastavu heterogenih rastvora. Zbog toga je ovaj primjer slican prethodnom upravo u pogledu formalne strukture objanjenja. Pa ipak, ovaj primjer je naveden zbog kasnijih razmatranja, poto premise objanjenja pokazuju na prvi pogled izvjesne razlike koje su od velikog metodolokog znacaja. To je zbog toga to su termodinamicki principi, koje su ukljucene u premise objanjenja u ovom primjeru, u stvari, pretpostavke mnogo opcenitije nego bilo koji zakon prethodno naveden. Za razliku od tih zakona, ove pretpostavke sadre teorijske pojmove kao to su energija i entropija, koji ne izgledaju povezani sa bilo kakvim jasno utvrdenim eksperimentalnim postupcima, za utvrdivanje ili mjerenje fizickih svojstava koje bi ove pojmovi trebali da predstavljaju. Pretpostavke ove vrste cesto se nazivaju teorijama, i ponekad se otro razlikuju od eksperimentalnih zakona. Dakle u cetvrtom i petom primjeru eksplikandum je zakon i to univerzalni iskaz koji tvrdi postojanje stalne veze izmedu izvjesnih osobina. Medutim, u cetvrtom primjeru zakon se objanjava tako to biva izveden iz pretpostavki od kojih je svaka eksperimentalni

zakon u smislu koji smo ukratko vec opisali. U petom primjeru, s druge strane, premise objanjenja sadre takozvane teoretske iskaze. Mi smo u kratkim crtama opisali razlike koje se mogu zapaziti izmedu objanjenja deduktivnog tipa. to vie, cisto formalni uvjeti koje deduktivna objanjenja moraju da zadovolje ne iscrpljuje sve uvjete za koje se cesto ocekuje da ce valjana objanjenja ove vrste zadovoljiti. Iako smo vec ukratko spomenuli vanu ulogu opcih zakona u deduktivnim objanjenjima, ostaje da razmotrimo vano pitanje dali se zakoni mogu shvatiti prosto kao hipoteticki istiniti univerzalni iskazi, ili univerzalni iskazi moraju pored toga posjedovati izvjesnu relacionu strukturu posebne vrste da bi mogli posluiti kaopremise u zadovoljavajucem objanjenju. to vie, iako smo spomenuli cinjenicu da znanost dolazi do cjelovitih i ukupnih sustava objanjenja primjenom tzv. teorijskih pretpostavki, bice neophodno detaljno ispitati osobine o kojima se teorije razlikuju od drugih zakona, kakve su njihove odlike koje nam pomau da shvatimo njihovu moc da sustavno objanjavaju raznovrsne cinjenice i kakav im spoznajni status treba pripisati.

Objanjenje po vjerojatnosti. Mnoga objanjenja u skoro svakoj znanstvenoj disciplini nemaju na prvi pogled deduktivni oblik, jer njihove premise ne povlace sa sobom eksplikandume. Pa ipak iako premise nisu logicki dovoljne da osiguravaju istinitost eksplikanduma za njih se kae da eksplikandum cine vjerojatnim. Objanjenje po vjerojatnosti obicno srecemo kada premise objanjenja sadre neku statisticku pretpostavku o izvjesnoj klasi elemenata, dok je eksplikandum singularni iskaz o danom pojedinacnom clanu te klase. Kao primjer navedimo sljedece pitanje odnosno objanjenje. Primjer 6): Zato je Kasije kovao zavjeru da ubije Cezara? Cinjenica koju treba objasniti opet je pojedinacni povijesni dogadaj. Ako moemo vjerovati Plutarhu, objanjenje treba traiti u urodenoj mrnji koju je Kasije imao prema tiranima. Medutim, ovaj odgovor je ocigledno nepotpun ako se ne prihvate druge opce pretpostavke kao to je ona o nacinu na koji osobe iz izvjesne drutvene grupe u danoj kulturi izraavaju mrnju. Nije, medutim, vjerojatno da se takve pretpostavke, ako treba da budu vjerodostojne, mogu utvrditi sa strogom univerzalnocu. Ako pretpostavka treba da se slae s poznatim cinjenicama, onda ce u najboljem slucaju biti samo statisticka generalizacija. Na primjer, jedna vjerodostojna generalizacija moe tvrditi da ce vecina ljudi (ili izvjestan procent ljudi) odredene vrste u izvjesnom tipu drutva ponaati na izvjestan nacin. Prema tome poto cinjenica koju u ovom primjeru treba objasniti predstavlja pojedinacni povijesni dogadaj, dok bitne pretpostavke objanjenja imaju statisticku formu, eksplikandum nije deduktivna posljedica premisa objanjenja. Naprotiv, eksplikandum u ovom slucaju vjerojatan na osnovu tih premisa. To je bitna odlika ovog primjera i ona ga odvaja od prethodnih. Kada se ovaj primjer iskae jasnije, on izgleda ovako: U starom Rimu postojala je velika relativna ucestalost (ili vjerojatnost) da ce pojedinac koji pripada viim slojevima drutva i koji mrzi tiraniju ucestvovati u zavjeri protiv ljudi koji su u stanju da steknu tiransku moc. Kasije je bio takav Rimljanin a Cezar potencijalni tiranin. Dakle, iako logicki ne slijedi da Kasije ucestvovao u zavjeri protiv Cezara, vrlo je vjerojatno da je on to ucinio. Napomenimo jo i ovo. Ponekad se tvrdi da su objanjenja po vjerojatnosti samo usputne stanice na putu do deduktivnog ideala i da zbog toga ova objanjenja ne predstavljaju posebnu vrstu. Prema ovakvom miljenju, potrebno je samo zamijeniti statisticke pretpostavke u premisama objanjenja po vjerojatnosti strogo univerzalnim iskazima na primjer, u ovom slucaju iskazom koji tvrdi stalnu povezanost izmedu izvjesnih paljivo odredenih psihosociolokih osobina i uceca u zavjeri. Pa ipak, mada ovaj prijedlog zasluuje panju i moe biti poticaj za dalje istraivanje, veoma je teko u

nekim kontekstima tvrditi strogo univerzalne zakone cak i skromnom vjerodostojnocu, koji nisu trivijalni i zbog toga izlini. Cesto je statisticka pravilnost sve to se moe utvrditi sa izvjesnom sigurnocu. Prema tome, objanjenje po vjerojatnosti moemo zanemariti samo ako iz raspravljanja o logici objanjenja iskljucimo vana podrucja istraivanja. Vrlo vano je razlikovati pitanje: da li znamo da su premise jednog objanjenja istinite od pitanja da li je to objanjenje po vjerojatnosti. Moe se desiti da ni u jednom znanstvenom objanjenju ne postoje opce pretpostavke u premisama za koje se zna da su istinite, i da se svaka takva pretpostavka moe prihvatiti samo kao vjerojatna. Pa ipak, cak i kad je tako, to ne uklanja razliku izmedu deduktivnog objanjenja i objanjenja po vjerojatnosti. Ovo razlikovanje zasnovano na ociglednim razlikama u nacinu na koji su premise i eksplikandumi medusobno povezani, a ne na bilo kakvoj razlici u naem znanju o premisama. Najzad, treba primijetiti da nije odgovoreno na pitanje da li jedno objanjenje mora da sadri barem jednu statisticku pretpostavku da bi bilo objanjenje po vjerojatnosti ili i ne-statisticke premise mogu neki eksplikandum uciniti vjerojatnim u izvjesnom ne

statistickom smislu te rijeci. Isti tako, oni koji proucavaju ove probleme ne slau se u tome kako treba proucavati odnos izmedu premisa i eksplikanduma, cak i u onim objanjenjima po vjerojatnosti u kojima su premise statisticke a eksplikandumi iskazi u nekom pojedinacnom dogadaju. Funkcionalna i teleoloka objanjenja. U mnogim oblastima istraivanja ponajvie u biologiji i proucavanju ljudskoga ponaanja u objanjenjima se ukazuje na jednu ili vie funkcija koje jedinka ima u stvaranju izvjesnih karakteristika sustava kome pripada, ili se u takvim objanjenjima opisuje instrumentalna uloga izvjesne akcije u ostvarivanju nekog cilja. Takva objanjenja se obicno nazivaju funkcionalnim ili teleolokim objanjenjima. Osobina funkcionalnih objanjenja je to se u njimaupotrebljavaju tipicni izrazi kao to su da bi, u cilju i slicni. to vie, u mnogim funkcionalnim objanjenjima postoji eksplicitno pozivanje na neko jo buduce stanje ili dogadaj pomocu kojeg se moe shvatiti postojanje neke stvari ili vrenje neke radnje. U ovome to je receno podrazumijeva se da se mogu razlikovati dva sporedna slucaja funkcionalnog objanjenja. Funkcionalno objanjenje moemo traiti za neki poseban cin, stanje ili dogadaj koji se deava u odredeno vrijeme. Kao zoran primjer navedimo sljedece pitanje i odgovor. Primjer 7): Zato je Engleski kralj Henrik VIII nastojao da poniti svoj brak s Katarinom od Aragona? Poznato objanjenje ove povijesne cinjenice sastoji se u tome to se Henriju pripisuje svjesni cilj a ne psiholoka dispozicija kao to je bio slucaj u posljednjem primjeru. Tako ce povjesnicari cesto objanjavati Henrijeve napore da poniti svoj brak s Katarinom navodeci cinjenicu da je on elio da se on ponovo oeni kako bi dobio mukog nasljednika, poto mu Katarina nije rodila sina. Henri je nesumnjivo imao mnoge psiholoke dispozicije koje bi mogle djelomicno da objasne njegovo ponaanje prema Katarini. Medutim, u objanjenju ovakvom kako je ovdje izloeno takav psiholoki poticaj za akciju u Henrijevom ponaanju se ne spominje, nego se njegovi napori da poniti svoj brak objanjavaju namjerno izabranim nacinom za ostvarenje svjesnog cilja. Prema tome, razlika izmedu ovog i prethodnih primjera ovisi o razlikovanju psiholoke dispozicije ili poticaja za akciju i svjesno izabranog cilja. Ova razlika se obicno prihvaca. Ljudsko ponaanje se ponekad objanjava pomocu poticaja za akciju cak i kada covjek nema svjestan cilj svoga ponaanja. S druge strane, ni jedno objanjenje jedne druge vrste ljudskog ponaanja nece se smatrati dovoljnim ako se to objanjenje ne poziva na neki svjesni cilj radi cijeg ostvarenje to ponaanje postoji. Prema toma da bi se u izvjesnim

kontekstima razumjela pitanja koja pocinju sa zato?, moraju u tim kontekstima postojati eksplicitno formulirani ciljevi cije se postojanje moe tvrditi. Drugo, funkcionalno objanjenje se moe dati za neku odliku koja je prisutna u svim sustavima izvjesne vrste, bez obzira u kojem vremenu takvi sustavi mogu da postoje. Navedimo to u sljedecem primjeru pitanju. Primjer 8): Zato ljudi imaju pluca? Ovako kao je napisano, ovo pitanje je dvosmisleno, jer se moe razumjeti ili kao da se odnosi na evoluciju ljudske vrste ili kao da zahtijeva objanjenje o tome kakvu funkciju imaju pluca u ljudskom organizmu na sadanjem stupnju evolucijskog razvoja. Ovdje je ovo pitanje shvaceno u drugom smislu. Kada se ono tako shvati, uobicajeni odgovor koji daje fiziologija skrece panju na neophodnost kisika za sagorijevanje hranjivih materija u organizmu i na funkcionalnu ulogu koju pluca imaju u dopremanju kisika iz zraka do krvi i na taj nacin do razlicitih celija u organizmu. Prema tome, objanjenje opisuje rad pluca kao bitan za odravanje izvjesnih biolokih aktivnosti. Na taj nacin ovo objanjenje ima ocigledno specifican oblik. U objanjenju se eksplicitno ne spominju uvjeti pod kojima se deava sloeni dogadaj koji se zove rad pluca. Objanjenje opisuje na koji nacin pluca kao posebno organizirani dio ljudskog tijela doprinose produavanju nekih drugih aktivnosti ljudskoga tijela.

Oba primjera pokazuje karakteristicne osobine funkcionalnih objanjenja. Tako se Henrijevi napori da poniti svoj prvi brak objanjavaju time to se pokazuje da su oni bili usmjereni odredenom cilju; Henri je elio da ima mukog nasljednika. Prisustvo pluca u ljuskom tijelu objanjava se time to se pokazuje da one funkcioniraju na odredeni nacin kako bi se izvjesni kemijski procesi produljili i na taj nacin omogucio ivot. Teleoloka objanjenja nose same u sebi odredenu opasnost tako da cemo navesti odmah dva pogrena shvacanja teleolokih objanjenja. Pogrena je pretpostavka da se teleoloka objanjenja mogu shvatiti samo ako su pojave i djelovanja koja se objanjavaju na teleoloki nacin svjesni cinioci i proizvodi takvih cinilaca. Tako, na primjer, u funkcionalnom objanjenju pluca ne pretpostavlja se, ni eksplicitno ni preutno, da pluca imaju bilo kakav svjesni cilj ili da ih je izmislio neki svjesni cinilac za odredenu svrhu. Ukratko, prisustvo teleolokih objanjenja u biologiji ili u drugim podrucjima nije nuno znak antropomorfizma. S druge strane, neke teleoloka objanjenja ocigledno pretpostavljaju postojanje ljudskih planova i svjesnih ciljeva ali takva pretpostavka nije nezakonita kada je cinjenice opravdavaju, kao u slucaju teleolokih objanjenja izvjesnih aspekata ljudskog ponaanja. Isto je ako pogrena pretpostavka da takva objanjenja moraju preutno podrazumijevati da buducnost uzrocno djeluje na sadanjost, buduci da teleoloka objanjenja sadre pozivanje na buducnost kako bi se objasnilo ono to vec postoji. Tako, na primjer, objanjavajuci Henrijeve napore da poniti svoj brak nismo pretpostavljali da je neostvareno buduce prisustvo njegovog mukog nasljednika bilo uzrok njegovih postupaka. Naprotiv, objanjenje Henrijevog ponaanja sasvim je spojivo s gleditem da je uzrok njegovog ponaanja bila njegova postojeca elja da se u buducnosti neto ostvari, a ne samo ta buducnost. Slicno tome, u funkcionalnom objanjenju pluca nismo pretpostavljali da je buduca oksidacija hrane u tijelu uzrok postojanja pluca niti ono to je uzrok njihovom funkcioniranju; to objanjenje ne ovisi od toga da li tvrdimo ili poricemo da je funkcioniranje pluca kauzalno odredeno postojecom konstitucijom tijela i okolinom. Prema tome, dajuci teleoloko objanjenje mi ne prihvacamo nuno ono stajalite prema kojem je buducnost cinilac u svom vlastitom ostvarenju. Geneticka objanjenja. Treba spomenuti jo jednu vrstu objanjenja mada je sporno da li takva objanjenja cine posebnu vrstu. Povijesna istraivanja se cesto poduzimaju kako bi se objasnilo zato odredeni predmet istraivanja ima izvjesne karakteristike, a to se postie opisivanjem nacina na koji se taj predmet razvio iz necega to mu je prethodilo. Takva objanjenja se obicno nazivaju genetickim. Na taj nacin se objanjavaju i ive i neive stvari, osobine pojedinca kao i karakteristike neke grupe.

Kao ilustraciju navedimo sljedeci primjer. Primjer 9): Zato engleski jezik u svom sadanjem obliku ima tako mnogo rijeci latinskog porijekla? Povijesna cinjenica za koju se ovdje trai objanjenje predstavlja sloen skup jezicnih navika koje ljudi ispoljavaju u nejasno ogranicenom povijesnom periodu i u razlicitim dijelovima svijeta. Takoder je vano da u ovom primjeru pitanja zato?, za razliku od pitanja u prethodnim primjerima, preutno zahtijeva objanjenje o tome kako je izvjestan sustav iz nekog svog prethodnog stanja dospio do svog sadanjeg oblika. Za sistem koji promatramo mi ne znamo dinamicke zakone razvoja kakvi postoje u fizici, na primjer, zakone razvoja plinovite mase koja rotira. U prihvatljivom objanjenju povijesne cinjenice o kojoj je rijec spominjat ce se zbog toga niz promjena koje su se desile tokom vremena, a ne samo skup dogadaja koji se desio u nekom prethodnom pocetnom trenutku. Prema tome, uobicajeno objanjenje ove cinjenice pozivat ce se na Normana Osvajaca, na jezik pobjednika i pobijedenih prije osvajanja, kao i na razvoj Engleske i drugih krajeva poslije osvajanja. to vie objanjenje pretpostavlja izvjestan broj manje ili vie neodredenih generalizacija u nacinima na koje jezicne navike u razlicitim jezicnim zajednicama mijenjaju kada takve zajednice stupaju u odredene odnose

s drugim zajednicama. Ukratko, objanjenje koje se u ovom primjeru zahtijeva naziva se genetickim i njegova struktura je ocigledno sloenija od strukture objanjenja za koja smo vec naveli primjer. Ovu sloenost ne treba pripisivati okolnosti to eksplikandum cinjenica ljudskog ponaanja. Istu takvu sloenost pokazuje geneticko objanjenje cinjenice da je salinitet oceana danas oko 3% u odnosu na volumen. Geneticka objanjenja sastoje se u navodenju niza glavnih etapa kroz koje je neki sustav proao. Prema tome, premise objanjenja ce nuno sadravati veliki broj singularnih iskaza o prolim dogadajima u sustavu koji istraujemo. Skrenut cemo panju na dva momenta u premisa genetskih objanjenja. Prvo, u premisama se nece spominjati svaki dogadaj koji se desio u razvoju sustava. Drugo, dogadaj koji se spominju odabrani su na osnovu pretpostavki o tome kave su vrste dogadaja kauzalno relevantne za razvoj sustava. Prema tome, pored singularnih iskaza premise ce takoder sadravati (implicitno ili eksplicitno) opce pretpostavke o uzrocnim vezama izmedu razlicitih vrsta dogadaja. Ove opce pretpostavke mogu biti prilicno precizni zakoni razvoja za koje postoji neovisno induktivno svjedocanstvo. (To se moe desiti kada se sustav koji proucavamo moe shvatiti, s nekim posebnim ciljem na umu, kao clan jedne klase slicnih sustava koji imaju slicnu evoluciju na primjer, u proucavanju razvoja biolokih osobnosti individualnog clana neke vrste. Vrlo cesto je tada moguce primijeniti metode komparativne analize da bi se takvi zakoni razvoja utvrdili). U drugim slucajevima, opce pretpostavke mogu biti samo neodredene generalizacije, moda statisticke po sadraju, i mogu da se ne odnose na neku vrlo specificnu odliku predmeta koji ispitujemo. (To se cesto deava kada ispitujemo sustav koji je relativno jedinstven na primjer, kada ispitujemo razvoj neke institucije u jednoj odredenoj kulturi). Medutim, ni u jednom od poznatih slucajeva genetickog objanjenja premisa objanjenja ne iskazuju dovoljne uvijete za nastanak cinjenice koja je opisana u eksplikandumu, mada te premise cesto iskazuju neke uvjete koji su nuni za nastanak te cinjenice, pod odredenim okolnostima. Prema tome, razumno je zakljuciti da su geneticka objanjenja po svojoj prirodi objanjenja po vjerojatnosti. Ova cetiri tipa objanjenja razlikovali smo zato to izgleda da oni odgovaraju stvarnim strukturnim razlikama u primjerima objanjenja koja smo naveli, kao i zbog toga to takva klasifikacija prua podesan okvir za opisivanje vanih problema u dolaenju do sustavnih objanjenja. Navedene vrste objanjenja se koriste kao znanstvena objanjenja, ali je najceci oblik, koji se uobicajeno smatra znanstvenim, deduktivni oblik. Ustvari moemo reci da oni

filozofi i znanstvenici koji pretpostavljaju da znanost ima uistinu funkciju objanjenja najmanje dvojbe izaziva prvi oblik objanjenja. No, postoje filozofi koji nijecu da znanost uistinu objanjava. Zadrimo se malo na toj primjedbi. Nijedna znanost, tako tvrde kriticari, ne odgovara stvarno na pitanje zato se neki dogadaji deavaju ili zato su stvari povezane na odredeni nacin. Na takva pitanja mogli bi smo odgovoriti samo kada bismo bili u stanju da pokaemo da dogadaji koji se deavaju moraju da se deavaju i da odnosi koji postoje izmedu stvari moraju izmedu njih da postoje. Medutim, eksperimentalni metodi znanosti ne mogu da otkriju apsolutnu ili logicku nunost u pojavama koje su u krajnjem slucaju predmet svakog empirijskog istraivanja. Cak i kada bi znanstveni zakoni i teorija bili istinite, one su samo logicki moguce istine o odnosima zajednickog deavanja ili o odredenom poretku medu pojavama. Prema tome, pitanje na koje znanosti daju odgovor jeste pitanje o tome kako se dogadaji deavaju (na koji nacin ili pod kojim uvjetima) i kako su stvari medusobno povezane.

Prema tome, znanosti dolaze u najboljem slucaju do onoga to predstavlja sveobuhvatne i tocne sustave opisa, a ne objanjenja.3 1.1.1. Deduktivni model objanjenja Vec je Aristotel razmatrao struktura onoga to se vjerovalo da je ideal znanosti. Stajalite da znanstvena objanjenja moraju uvijek imati oblik logicke dedukcije bilo je iroko prihvaceno. Iako univerzalnost deduktivnog modela moe podvrgnuti sumnji, cak i kada se taj model projicira kao ideal, nesumnjivo je da mnoga objanjenja u znanostimaimaju ovaj oblik. to vie, za mnoga objanjenja koja na prvi pogled nemaju ovaj oblik moe se pokazati da su ipak deduktivna, kada se ekspliciraju pretpostavke koje su u takvom objanjenju sadrane. Takvi slucajevi se ne mogu smatrati izuzecima vec ilustracijama ceste upotrebe argumenata.4 Pa ipak, moramo ispitati da li zadovoljavajuca objanjenja ove vrste moraju da ispune i druge uvijete, pored zahtijeva koji proizlaze iz definicije deduktivnog tipa objanjenja da eksplikandum logicki slijedi iz premise objanjenja. Ocigledno da se ne moe prihvatiti svako objanjenje zato to ima deduktivnu strukturu. Na primjer, nitko, vjerojatno, nece smatrati zadovoljavajucim objanjenjem cinjenice da Jupiter ima bar jedan satelit ono objanjenje kojim se navodi cinjenica da Jupiter ima osam satelita cak i ako prvi iskaz logicki slijedi iz drugog. Raspravljanja o ovom pitanju vracaju nas u anticku Grcku. Za deduktivno objanjenje filozofi su navodili razlicite dodatne uvijete. Ovi uvjeti mogu se, podesnosti radi svrstati u tri grupe; u logicke uvjete koji specificiraju razlicite formalne zahtjeve za premise objanjenja; epistemoloke uvjete koji odreduju u kakvim spoznajnim odnosima treba da budemo prema premisama, i sadrajne uvjete koji propisuju sadraj premisa (empirijski ili neki drugi). Obratimo pozornost na neke primjere deduktivnog objanjenja kojima cemo pokuat rasvijetliti, donekle, smisao i sutinu ovog znacajnog modela za znanost. Pocnimo sa primjerom deduktivnog objanjenja u kojem je eksplikandum pojavljivanje nekog pojedinacnog dogadaja. Razmotrimo primjer, koji smo spomenuli u prethodnom poglavlju, kada se jednog dana na povrini cae kondenzirala vodena para. Objanjenje u tom slucaju, kada se izloi paljivije i sistematicnije izgleda ovako: Kad god temperatura bilo koje volumena zraka koja sadri vodenu paru padne ispod tocke na kojoj je gustoca vodene pare u zraku veca od stupnja zasicenosti zraka vodenom parom na toj temperaturi, voden para iz zraka kondenzira se u tecnost na onim mjestima gdje temperatura zraka opala ispod tocke zasicenosti.

Jucer je zrak oko ove cae sadravao vodenu paru. 3 Tako E.W. Hobson kae: Vrlo uobicajena ideja da je funkcija prirodnih znanosti da objanjavaju fizicke pojave ne moe se prihvatiti kao istinita, osim ako se rijec objasniti upotrijebi u vrlo ogranicenom smislu. Poto pojmovi eficijentne uzrokovanosti i logicke nunosti nisu primjenljivi na svijet fizickih pojava, funkcija prirodnih znanosti je da pojmovno opisuje nizove dogadaja koji se mogu opaati u Prirodi. Ali prirodne znanosti ne mogu objasniti postojanje takvih nizova pa zato ne mogu objasniti pojave u fizickom svijetu, u najstroem smislu u kojem se termin objanjenje moe upotrijebiti. Tako prirodne znanosti opisuju, koliko mogu, kako se, ili u skladu s kakvim pravilom se pojave deavaju, ali uopce nisu mjerodavne da odgovore na pitanje zato se pojave deavaju. (The Domain of Natural Science, London 1923, str. 81-82.) 4 Na primjer, irenje jednog komada ice u danim uvjetima moe se objasniti uvodenjem cinjenice da je ta ica upravo bila zagrijana; ocigledno je da eksplikandum ne slijedi logicki nuno iz navedene premise objanjenja. Medutim, izgleda najvjerojatnije da se u predloenom objanjenju preutno prihvacaju i druge premise na primjer, da je ica od bakra i da se bakar uvijek iri kad se zagrije. Kada se ove dodatne pretpostavke jasno izloe, onda se ovo objanjenje slae s deduktivnom modelom.

Temperatura zraka koji je bio neposredno oko cae opala je kada smo u cau sipali hladnu vodu. Stvarna gustoca vodene pare u zraku oko cae, poslije snienja temperature, bila je veca od mjere zasicenosti na toj temperaturi. Prema tome vodena para iz zraka neposredno oko cae kondenzirala se na povrini cae ukratko, caa se zamaglila. Prvo to treba primijetiti u ovom primjeru jeste cinjenica da premise sadre jedan iskaz koji je po svom obliku univerzalan i koji tvrdi stalnu vezu izmedu izvjesnih svojstava. U drugim primjerima medu premisama se moe naci vie takvih univerzalnih zakona. Ako sada uopcimo ovaj primjer, proizlazi da bar jedna premisa deduktivnog objanjenja u kojem je eksplikandum singularni iskaz mora postojati univerzalni zakon, i takva premisa igra bazicnu ulogu u izvodenju eksplikanduma. Ocigledno da je ovaj uvjet dovoljan da iskljuci kao bona fide slucaj objanjenja onu dedukciju, koju smo ranije spominjali, kojom se cinjenica da Jupiter ima bar jedan satelit izvodi iz cinjenice da ih ova planeta ima osam. Pored univerzalnog zakona premise, objanjenja sadre i izvjestan broj singularnih iskaza koji tvrde da su se izvjesni dogadaji desili u odredenom vremenu i na odredenom mjestu ili da dati objekti imaju odredena svojstva. Takve singularne iskaze oznacit cemokao iskaze o pocetnim uvjetima (ili, krace, kao pocetne uvjete). to vie, uopceno govoreci, pocetni uvjeti predstavljaju posebne uvjete na koje treba primijeniti zakone koji su ukljuceni u premise objanjenja. Pa ipak, ne moe se izloiti opcim terminima koje uvjete treba odabrati kao podesne pocetne uvjete, jer odgovor na to pitanje ovisi od specificnog sadraja zakona koji se primjenjuje kao i od specificnih problema u cijem se rjeavanju ovi zakoni upotrebljavaju. Neophodnost pocetnih uvjeta u deduktivnom objanjenju pojedinacnih dogadanja ocigledno je sa stajalita formalne logike. Logicki se ne moe deducirati jedan iskaz koji se odnosi na pojedinacno iz iskaza koji imaju oblik univerzalnih iskaza. (Na primjer, nemoguce izvesti iskaze o pojedinacnom obliku x je B iz univerzalnog iskaza oblika za svako x, ako je xA, onda je x B). Ma koliko ova okolnost bila ocigledna i vana, ona se cesto zanemaruje u raspravama o znanstvenom postupku. Ovo zanemarivanje je ponekad uzrok onog udobnog nacina na koje se ponekad iroke generalizacije upotrebljavaju u objanjavanju pojedinacnih cinjenica, narocito u proucavanju ljudskih postupaka, kao i omalovaavanja koje promatraci ponekad imaju prema mukotrpnim istraivanjima stvarnih

cinjenica. Pa ipak, cesto je vrlo teko primijeniti zakone i teorije, prosto zato to se specificni pocetni uvjeti za primjenu tih zakona ne mogu utvrditi, pa ostaju nepoznati. Obrnuto, cesto se predlau pogrena objanjenja i cine se pogrena predvidanja zato to se opce pretpostavke, iako su same po sebi dovoljno pouzdane, primjenjuje na situacije koje ne predstavljaju podesne pocetne uvjete za primjenu tih pretpostavki. Iako su zakoni ove ili one vrste neophodni u naucnim objanjenjima stvarnog toka dogadaja, ono to se stvarno deava ne moe se objasniti iskljucivo pozivanjem na zakone. U traganju za naucnim razumijevanjem kao i u rjeavanju pravnih sporova opci principi sami po sebi ne rjeavaju ni jedan pojedini slucaj. Prema tome, deduktivno naucno objanjenje cije eksplikandum deavanje nekog dogadaja ili svojstvo nekog objekta, mora da zadovolji dva logicka uvjeta. Premise moraju da sadre bar jedan univerzalni zakon cije je prisustvo u premisama bitno za izvodenje eksplikanduma. Drugo, premise moraju takoder da sadre i izvjestan broj pojedinih pocetnih uvjeta. Mada objanjenje pojedinacne cinjenice zahtijeva da se u premisama nalaze i zakoni i iskazi o pocetnim uvjetima, istraivanja se mogu razlikovati prema tome da li su usmjerena ka nalaenju i utvrdivanju ove ili one vrste premisa. Tako moemo zapaziti neki

dogadaj, a onda pokuat da ga objasnimo otkrivajuci neki drugi dogadaj koji, na osnovu vec utvrdenog zakona, treba da bude uvjet pojavljivanja danog dogadaja. Na primjer, ako na automobilu pukne guma, moemo poceti da traimo mjesto na kojem je probuena, pod opcom pretpostavkom da guma puca kada se probui. S druge strane, moemo posumnjati da su na neki znacajan nacin povezani i pokuati da otkrijemo zakone koji izraavaju specificne nacine ovisnosti izmedu dogadaja te vrste. Tako se moe desiti da zapazimo kako broj otkucaja srca neke osobe raste poto je ova radila neke teke vjebe; ako pomislimo da broj otkucaja na neki nacin zavisi od vjebe, moemo zapoceti istraivanje da tocno utvrdimo vezu izmedu ovih aktivnosti i tako moemo doci do opce formule o njihovoj zavisnosti. Isto tako, pokuavajuci da objasnimo neke dogadaje, istraivanje moemo usmjeriti ka otkrivanju premisa objanjenja koje pripadaju objema vrstama. Na primjer, moe se desiti da ne znamo ni jedan zakon koje se odnosi na pojavu izvjesnih kanceroznih izrataja, a isto tako ne moramo znati specificne dogadaje od kojih takav izrataj zavisi. Zbog toga moemo nastojati da otkrijemo i posebne okolnosti koje izazivaju rak i zakone koji takve okolnosti povezuju s kanceroznim izratajem. Ovdje smo dali nekoliko primjera za primjenu deduktivnog objanjenja pojedinacnih dogadanja a u sljedecem poglavlju obratimo pozornost na objanjenje zakona. 1.1.2. Objanjenje zakona Rasprave koje su posvecene sustavnom razvijanju neke grane deduktivno sistematizirane znanosti obicno ne sadre objanjenja pojedinacnih dogadanja i posebnih cinjenica, a kada takva objanjenja i sadre, onda je to samo ilustracija primjene zakona i teorija. U svakom slucaju, u razvijenim znanostima kao to je fizika glavni zadatak je objanjenje zakona i, prema tome, uzajamna veza izmedu njih. Izgleda da su ova objanjenja zakona deduktivnog tipa pa zato moramo ispitati njihove specificne oblike. Razmotrit cemo prvo objanjenje univerzalnih zakona. Vratimo se primjeru koje smo naveli u prethodnom poglavlju, gdje je rijec o objanjenju zakona da led pliva po vodi. Bilo bi zamorno precizno izloiti detalje strogog izvodenja ovog zakona iz premisa koje fizicari obicno pretpostavljaju kada ga objanjavaju. Nagovjetaji koje smo ranije dali kako da se ove premise odrede bit ce dovoljne za nau svrhu.5 U ovom su objanjenju tri stvari ocigledne: sve premise su univerzalni iskazi; postoji vie premisa od kojih je svaka bitna za izvodenje eksplikanduma; premise, uzete odvojeno ili zajedno s drugim premisama, logicki ni slijede iz eksplikanduma. Prva 5 Prva aproksimacija takvoj dedukciji jeste ova: sila kojom tecnost djeluje na tijelo zaronjeno u nju, u pravcu

koji je normalan na povrini tekucine, jednak je teini istisnute tekucine, ali je suprotnoga smjera. Jedno tijelo je u ravnotei ako je, i samo ako je, vektorski zbir sila koje na njega djeluju jednak nuli. (Dakle, led zaronjen u vodu je u ravnotei ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led jednak nuli.) Vektorski zbir sila koje djeluje na tijelo zaronjeno u tekucinu, u pravcu koji je paralelan s povrinom tekucine, jednak je nuli. Svaka sila je vektorski zbir dviju sila (koje se zovu komponente dane sile) koje djeluju pod pravim kutom u odnosu jedna na drugu. (Dakle, led zaronjen u vodu nalazi se u ravnotei ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led u pravcu normalnom na povrinu vode jednak nuli. Dakle, takoder, ako jedine sile koje djeluju na led zaronjene u vodu jesu sila uzgona vode i sila teine leda, onda je led zaronjen u vodu u ravnotei ako i samo ako je sila uzgona vode jednaka, ali suprotno usmjerena ukupnoj teini leda). Gustoca vode je veca od gustoce leda. (Dakle, teina danog volumena vode veci je od teine leda jednakog volumena). Prema tome, ako su jedine sile koje djeluju na led uronjene u vodu sila uzgona vode i njegova vlastita teina, onda je led uronjen u vodu u ravnotei ako i samo ako jedan dio leda nije uronjen u vodu a sila uzgona vode jednaka je i suprotna teini vode koju je istisnuo uronjeni dio leda. Ukratko, led uronjen u vodu nalazi se u ravnotei ako i samo ako pliva po vodi.

okolnost ne zahtjeva posebno razmatranje, jer je neizbjena buduci da je eksplikandum sam po sebi univerzalni zakon. Prema tome, uvodenje pocetnih uvjeta bilo bi suvino u objanjavanju univerzalnih zakona. Druga okolnost namece pitanje da li je prisustvo vie univerzalnih zakona u premisama samo osobitost navedenog primjera ili je to sutinska oznaka svih prihvatljivih objanjenja. Na ovo pitanje ne moe se dati definitivan odgovor, jer ne postoji precizan kriterij za razlikovanje objanjenja koja su zadovoljavajuca od onih koja to nisu. Medutim, treba da se zapitamo da li izvodenje univerzalnog zakona iz jedne jedine premise moemo smatrati objanjenjem tog zakona. Da bismo bili jasniji, razmotrimo Arhimedov zakon koji kae da je sila koja istiskuje tijelo zaronjeno u tekucinu jednaka teini istisnute tecnosti. Odavde slijede kao specijalan slucaj da je sila kojoj voda istiskuje led jednaka teini vode koju je taj led istisnuo. Izgleda, medutim, nevjerojatno da bi vecina fizicara rekla kako je ovaj specijalni zakon na ovaj nacin objanjena, a svakako bi vrlo malo broj ljudi doivio ovu dedukciju posebnog zakona kao objanjenje. Ako ovaj primjer uzmemo kao tipican i ako je razumno nagadati kako bi se naucnici ponaali, izgleda da je prihvatljiv logicki zahtjev da premise u objanjenju zakona budu dva formalno neovisna iskaza. Dalje razmatranje govori u prilog ovom zahtjevu, i ako ova okolnost nije od narocitog znacaja. Mi cesto upotrebljavamo rijec objanjenje raspravljajuci o zakonima u jednom od sljedeca dva slucaja. U prvom slucaju, pokazuje se da je pojava o kojoj zakon govori rezultanta nekoliko neovisnih faktora koji se nalaze u odredenim odnosima. U drugom slucaju, pokazuje se da je stalna povezanost crta o kojima govori zakon proizvod dva ili vie veza, pri cemu ove druge veze postoje izmedu crta koje se spominju u zakonu i drugih osobina koje predstavlja karika u nekom lancu ili nekoj mrei. Ono to se podrazumijeva pod alternativama moda se moe jasnije prikazati pomocu sljedecih shema. Pretpostavimo da univerzalni zakonima oblik prostog univerzalnog kondicionalnog iskaza: Za svako x, ako je x A, onda je x B (ili Svi A jesu B ), gdje A i B oznacavaju odredena svojstva. Pretpostavimo da se svojstva A1 i A2 i pretpostavimo slicno tome, da se B javlja samo ako se zajedno javljaju B1 i B2. Pretpostavimo, dalje, da svako A1 jeste B1 i da svako A2 jeste B2. Tada slijedi da svako A jeste B, tako da je sad ovoj zakon objanjen.

Ova shema ilustrira prvu od gornjih alternativa. Konkretan primjer je objanjenje zakona da led pliva po vodi, poto se ponaanje leda u vodi, moe shvatiti kao rezultanta nekoliko neovisnih sila koje djeluju na to tijelo uronjeno u vodu. Medutim, stvarna logicka struktura ovog objanjenja je mnogo sloenija nego to je to prikazano ovom prosto shemom. Shematski prikaz druge alternative imamo u objanjenju zakona koji ima oblik svi A jesu B , kada se ovaj deducira iz druga dva zakona koji, redom, imaju sljedece oblike svi A jesu C i svi C jesu B . Konkretan primjer ove vrste jeste objanjenje zakona: Kada se dovoljno povecava zapremina nekog plina koji sadri vodenu paru, a da se pri tome ne mijenja kolicina toplote, vodena para se kondenzira, koji se sastoji u deduciranju ovog zakona iz druga dva zakona: Kada se plinovi ire a da se pri tome ne mijenja kolicina topline, njihova temperatura opada i Kada opadne temperatura nekoga plina koji sadri vodenu paru, stupanj zasicenosti vodene pare se povecava. Ocigledno je da objanjenja koja se mogu podvesti pod bilo koju od ovih shema imaju bar dvije premise. Medutim, usvojili mi ili ne zahtjev da bar dvije premise moraju biti prisutne u zadovoljavajucem objanjenju, moemo biti sigurni da u znanosti necemo naci mnogo objanjenja koja ne ispunjavaju ovaj uvjet. Treca okolnost koju smo zapazili u primjeru s ledom a eksplikandum ne povlaci logicki za sobom premise manje je sumnjiva kao opci zahtjev zadovoljavajuceg objanjenja. Jer, kada ovaj uvjet ne bi bio zadovoljen, konjunkcija premisa bila bi logicki ekvivalentna eksplikandumu, a u tom slucaju bi premise prosto ponavljale zakon za koje se trai objanjenje. Uzmimo, na primjer, zakon da je vrijeme potrebno da tijelo koje

slobodno pada prede dano rastojanje proporcionalno kvadratnom korijenu iz velicine tog rastojanja. Ovaj zakon logicki slijedi iz zakona da je rastojanje koje prede tijelo koje slobodno pada proporcionalno kvadratu vremena. Medutim, nitko vjerojatno ne bi ovo nazvao objanjenjem prvog zakona, poto je premisa matematicki ekvivalentna transformacija eksplikanduma. Kada bi neko prihvatio takva objanjenja, mogao bi da uzme eksplikandum za objanjenje samog eksplikanduma. Prema tome jasno je da u ispravnom objanjenju ocekujemo da premise objanjenja tvrde neto vie nego to se tvrdi u eksplikandumu. Potpunije receno, mi ocekujemo da bar jedna premisa u objanjenju danoga zakona zadovoljava sljedeci uvjet, kada se dodaju nove podesne pretpostavke: premisa treba da objasni i druge zakone, a ne samo onaj koji nam je dan; s druge strane, ne smije biti moguce da objasnimo premisu pomocu danog zakona cak i kada se te nove pretpostavke dodaju tom zakonu. Kada ni jedna premisa nekog objanjenja ne bi zadovoljavala ovaj uvjet, imali bismo dvije nepoeljne posljedice: bilo bi nemoguce naci svjedocanstvo za premise koje je razlicito od eksplikandumu i objanjenje ne bi mnogo doprinijelo gradenju nekog sustava objanjenja, jer bi, izuzev u izoliranim slucajevima, poznate cinjenice ostale nepovezane s onim cinjenicama koje treba otkriti. Zahtjev da premise ne smiju biti ekvivalentne s eksplikandumom dovoljan je da eliminira mnoga pseudo objanjenja u kojima se u premisama prosto izmiljaju novi termini za cinjenice koje tek treba objasniti. Klasican primjer takvih objanjenja je poanta Molierove satire u kojoj on ismijeva one koji cinjenicu da opijum izaziva spavanje objanjavaju navodenjem pravila da opijum posjeduje uspavljujuce svojstvo. Manje ocigledna ilustracija, koja se ponekad nalazi u popularnom prikazivanju znanosti, jest objanjenje zakona da brzina tijela ostaje stalna ako na tijelo ne djeluje vanjska sila zato to sva tijela posjeduju inherentnu silu inercije. Ovo je prividno objanjenje, jer je rijec inercija samo drugo ime za cinjenicu koju zakon opisuje. Postoji, medutim, jo jedan zahtjev za zadovoljavajuca objanjenja zakona, tijesno povezan sa zahtjevima koje smo vec razmotrili. Prema tom zahtjevu bar jedna od premisa mora biti opcenitija od zakona koji treba objasniti. Tako se, na primjer, Arhimedov zakon (koji se javlja u premisama u primjeru s ledom) smatra opcenitijim od zakona da led pliva po vodi, zato to prvi iskaz tvrdi neto o svim tecnostima a ne samo o vodi i o svim tijelima zaronjeni u tecnost a ne samo o ledu. Slicno tome, smatra se da je zakon poluge opcenitiji od zakona koji se odnosi na kretanje kicmenjaka; tocnije receno, iako moda u irem smislu, cesto se tvrdi da su zakoni fizike opcenitiji od zakona biologije. Medutim, iako smisao termina opcenitiji moe biti dovoljno jasna u

pojedinacnim, primjerima njegove uporabe, nije lako objasniti ovaj pojam. Pa ipak, morat cemo pokuati da damo takvo jedno objanjenje i da uocimo tekoce koje odatle proizlaze. Kada se kae da je neki iskaz S1 opcenitiji od nekog drugog iskaza S2 onda se vjerojatno misli da prvi iskaz mora logicki nuno povlaciti sa sobom drugi iskaz; takva implikacija ne postoji izmedu Arhimedovog zakon i zakona da led pliva po vodi, usprkos cinjenici to se smatra da je prvi opcenitiji od drugog. to vie, izgleda podesno odrediti znacenje izraza opcenitije na takav nacin da se za S1 kae da je opcenitije od S2 ne samo zato to S1 logicki implicira S2. Na primjer, iskaz Sve se planete krecu po elipticnim putanjama logicki implicira iskaz Sve se planete krecu po putanjama koje su konusni presjeci, ali vjerojatno prvi od ovih iskaza nije opcenitiji od drugog. Prema tome, da bi S1 bilo opcenitiji iskaz od S2 izgleda da nije ni nuno ni dovoljno da S1 logicki implicira S2. Ove tekoce nisu nuno kobne po predloeno objanjenje pojma vece opcenitosti. Ali da bismo ih izbjegli, moramo odbaciti prividno prihvatljive zahtjeve da logicki ekvivalentni iskazi moraju imati jednaku opcenitost i moramo prihvatiti gledite da usporedna opcenitost zakona ovisi od nacina na koji su oni iskazani. Moglo bi se, medutim, primijetiti da ovakvo gledite otvara vrata neogranicenoj proizvoljnosti u klasificiranju

zakona prema njihovoj opcenitosti, jer za dati iskaz postoji neodredeni broj logicki ekvivalentnih iskaza koji se razlikuju samo o formulaciji. Pa ipak, ova proizvoljnost ne mora biti tako ozbiljan nedostatak kao to to na prvi pogled izgleda. Stvarna formulacija nekog zakona cesto ukazuje na klasu stvari koje predstavljaju subjekte predikacije u danim kontekstima, pri cemu identifikacija podrucja primjene tog zakona ovisi od prirode nekog istraivanja. Medutim, u ovome nema niceg proizvoljnog, izuzev proizvoljnosti koja je u tome to se bavimo jednim skupom problema, a ne nekim drugim. Prema tome, ukoliko subjekt (termin) u iskazu zakona pokazuje podrucje primjene tog zakona u konkretnom kontekstu u kojem se primjenjuje, tvrdenje da je jedan zakon opcenitiji od nekog drugog zakona nije potpuno proizvoljno cak i ako se u nekom drugom kontekstu mora donijeti drugacija ocjena. Na primjer, zakon da led pliva po vodi obicno se koristi tako da je podrucje njegove primjene neodredeno velika klasa komada leda koji su (ili su vec bili ili ce tek biti) uronjeni u vodu. Ovaj zakon se rijetko upotrebljava (ako se to uopce cini), tako da je podrucje njegove primjene klasa razlicitih stvari koje ne plivaju po vodi. Uistinu, izgleda vjerojatno tvrdenje da kada bi se spomenuti zakon upotrebljavao na ovaj nacin u nekom kontekstu, njegova uobicajena formulacija bila bi u tom kontekstu promijenjena. U svakom slucaju, u formulacijama zakona izgleda da postoji preutno povezivanje na kontekst u kome se ti zakoni primjenjuju. Ali ako je to tako, onda predloeno objanjenje pojma vece opcenitosti nema nepopravljive nedostatke. Medutim, poto se objanjenja o kojem smo dosada raspravljali ne odnosi na iri smisao termina opcenitije ukratko cemo se i na tome zadrati. Ovaj smisao moe se ilustrirati tvrdenjem kojim kaemo da je fizika opcenitija znanost od biologije, a narocito kada se tvrdi da je zakon poluge opcenitiji od, recimo, zakona da plavooki roditelji imaju samo plavooku djecu. Ono to se ponekad podrazumijeva u ovakvim iskazima moda je misao da se bioloke pojave mogu objasniti na osnovu zakona fizike, iako obratno nije slucaj. Neovisno od istinitosti ovog tvrdenja, ono ipak nema smisao koji se uvijek podrazumijevao u iskazima koji to treba da ilustriraju, jer je sumnjivo da je ikada netko tvrdio kako zakon poluge moe da objasni bilo koji zakon genetike. Smisao koji se cesto podrazumijeva u ovakvim iskazima moda se moe ovako iskazati: zakon poluge (ili, uopce uzevi fizika) formulira izvjesne karakteristike stvari bez obzira da li su te stvari ive ili neive. S druge strane, zakon o boji ociju (ili uopce uzevi, biologija) tvrdi neto o osobinama koje mogu imati samo posebne vrste sustava, od kojih neki takoder posjeduju karakteristike o kojima govori zakon poluge. Na taj nacin u zakonu poluge apstrahirane su mnoge odlike stvari na koje se odnosi i zakon biologije, pa se deskriptivni izrazi koji se javljaju u zakonu poluge mogu predicirati na mnogo iru klasu sustava nego to je to slucaj s deskriptivnim iskazima koji se javljaju u biolokom zakonu. Za potrebe naega razmatranja dosta je receno o tome kako moemo razlikovati dva

smisla termina opcenitije i kako se univerzalni iskazi mogu usporedivati u pogledu svoje opcenitosti, u irem ili uem smislu te rijeci. Ovo napominjemo zbog toga to izgleda da su premise zadovoljavajuceg objanjenja opcenitije od svojih eksplikanduma. Veca opcenitost premisa objanjenja ima veliku vanost zbog toga to ta odlika doprinosi izgradivanju sveobuhvatnih sustava objanjenja. Mi cemo sada ispitati jedan vaan nacin na koji univerzalni iskazi u nekim naukama stjecu veliku opcenitost. 1.1.3. Objanjenje i epistemoloki zahtjev Zahtjevi u objanjenjima koje smo do sada razmatrali predstavljali su skoro iskljucivo logicke uvijete. Medutim, ocigledno je da i druge uvjete takoder moramo uzeti u obzir. Na primjer, kada bi smo znali da su pocetni uvjeti u jednom objanjenju

pojedinacnog dogadaja lani, mi bismo to objanjenje odmah odbacili kao pogreno. Osvrnimo se zato ukratko na neke epistemoloke uvjete koji se postavljaju za adekvatna objanjenja. Raspravljajuci o ovom pitanju, Aristotel je tvrdio da premise u deduktivnom objanjenju moraju, izmedu ostalog, biti istinite, da se mora znati da su one istinite i da moraju biti poznatije od eksplikanduma. Mi cemo uvjete ispitati, a razmotrit cemo i neke koji su sa ovima povezani. a) Svako razmatranje zahtijeva da premise jednog objanjenja budu istinite postaje sloeno zbog jedne vane okolnosti. Medu eksplicitnim premisama znanstvenih objanjenja cesto se javljaju univerzalni iskazi koji su dio neke opce znanstvene teorije. Medutim, upuceni teoreticari se ne slau da li ovakvi iskazi, ustvari svaka znanstvena teorija, moe da se ocijeni kao istinita ili lana. Prema tome, svatko tko misli da se o istinitosti ili lanosti znanstvenih teorija ne moe govoriti, odmah ce odbaciti zahtjev da eksplicitne premise u zadovoljavajucem objanjenju moraju biti istinite. Odbacivanje ovog zahtijeva tako zavisi od nacina na koji se spomenuti problem rjeava. Sada cemo pretpostaviti da je svaki iskaz koji moe biti premisa u jednom objanjenju istinit ili laan Ako prihvatimo ovu pretpostavku, izgleda da je neizbjean zahtjev da premise u zadovoljavajucem objanjenju moraju biti istinite. Uvijek je relativno lako naci proizvoljni skup premisa koje zadovoljavaju logicke uvijete u deduktivnim objanjenjima i kada se ne bi postavljali drugi uvjeti u pogledu premisa, bila bi potrebna samo skromna logicka i matematicka sposobnost da bih se objasnila svaka cinjenica u svemiru a da se pri tome ne mrdne prstom. Medutim, sva proizvoljna objanjenja konstruirana na taj nacin bila bi odbacena kao ne adekvatna kada bismo znali da je bar jedna od tih premisa lana. Istinitost premisa je nesumnjivo poeljan uvjet u zadovoljavajucim objanjenjima. b) Medutim, ovaj zahtjev nas ne moe odvesti daleko u procjenjivanju vrijednosti nekog predloenog objanjenja ako nismo u stanju da kaemo da li su premise lane. Aristotelov zahtjev da se mora znati da su premise istinite na taj nacin prua prividno efektivan kriteriji za eliminiranje mnogih predloenih objanjenja. Ali ovaj zahtjev je suvie strog. Kada bismo ga usvojili, vrlo mali broj objanjenja koja daje moderna znanost mogao bi se prihvatiti kao zadovoljavajuci, ako bi takvih objanjenja uopce i bilo. Ustvari, mi ne znamo da li su neograniceno univerzalne premise koje se pretpostavljaju u objanjenjima empirijskih znanosti uistinu istinite, i kada bi smo ovaj zahtjev prihvatili, vecinu iroko prihvacenih objanjenja u postojecoj znanosti morali bismo odbaciti kao

nezadovoljavajuca. Ovo je u stvari reductio ad absurdum ovog zahtijeva. U praksi to bi jednostavno vodilo uvodenju nekog drugog termina koji bi moda bio skovan za tu svrhu, kako bismo razlikovali ona objanjenja koja znanstvena zajednica ocjenjuje kao znacajna usprkos njihovom nominalnom nezadovoljavajucem karakteru o kome se u Aristotelovom zahtjevu govori od onih objanjenja koja se drugacije ocjenjuju. Zbog toga se nita ne postie prihvacanjem strogih Aristotelovih uvjeta za adekvatnost objanjenja. Pa ipak, potreban je izvjestan uvjet, iako slabiji od ovog Aristotelovog, kojim bismo odredivali spoznajni status premisa objanjenja. Sasvim razumno izgleda slabiji zahtjev da premise objanjenja moraju biti spojive s utvrdenim empirijskim cinjenicama i da ih, pored toga, svjedocanstvo zasnovano na podacima razlicitim od podatka promatranja na kojima se zasniva prihvatljivost eksplikanduma. Prvi dio ovog uvjeta predstavlja prosto zahtjev da ne smije biti razloga da vjerujemo kako su premise lane. Drugi dio tog uvjeta iskljucuje takozvane ad hoc premise za koje ne postoji nikakvo svjedocanstvo. Ovaj uvjet, izmedu ostalog, iskljucuje takoder i ona objanjenja koja su u izvjesnom smislu cirkularna i prema tome trivijalna zbog toga to se jedna ili vie premisa utvrduju kao vjerojatne istine samo pomocu svjedocanstva na osnovu kojeg je utvrdena istinitost eksplikanduma. Pretpostavimo, na primjer, da elimo da objasnimo zbog cega su se odredenog dana na

radiju javljale smetnje i pretpostavimo da je jedna premisa objanjenja izraavala pocetni uvjet da su tog dana bile magnetske bure na Suncu. Medutim, kada bi smetnje na radiju predstavljale jedino svjedocanstvo da je na Suncu bilo ovih bura, to objanjenje bi patilo od izvjesne cirkularnosti i smatralo bi se pogrenim. Pa ipak, u ovom primjeru svjedocanstva za premisu koja se odnosi na posebne uvjete moe biti neovisno od cinjenice da su na radiju bile smetnje. Objanjenje bi bilo vrlo sumnjivo kada takvo neovisno svjedocanstvo ne bi postojalo. Ovaj slabiji uvjet u pogledu kognitivnog statusa premisa u objanjenjima nesumnjivo je neodreden. Za sada ne postoji precizno opce prihvaceno mjerilo za procjenu da li dano svjedocanstvo adekvatno potvrduje neku pretpostavku. Medutim, usprkos ove neodredenosti, oni koji su kompetentni u nekom podrucju istraivanja cesto se vrlo dobro slau u pogledu adekvatnosti kojom svjedocanstvo potvrduje odredenu pretpostavku. U svakom slucaju, u praksi se primjenom ovog slabijeg uvjeta javlja kao opce slaganje o nekom predloenom objanjenju. Pa ipak, moe se primijetiti da, poto svjedocanstvo koje ide u prilog nekom univerzalnom zakonu mijenja u vremenu, objanjenje koje medu svojim premisama sadri taj zakon i koje je u jednom trenutku zadovoljavajuce moe prestati da bude zadovoljavajuce kada se otkrije svjedocanstvo koje ne ide u prilog tom zakonu. Medutim, ova primjedba nije ozbiljna ukoliko se ne prihvati sumnjiva pretpostavka da se u ocjenjivanju jednog objanjenja samom tom objanjenju odreduje izvjesno vanvremensko svojstvo. Prema tome, ne izgleda nerazumno prihvacanje ovog slabijeg uvjeta kao epistemolokog zahtjeva u adekvatnom objanjenju. c) Aristotelov zahtjev da premise u znanstvenom objanjenju moraju biti poznatije od eksplikanduma tijesno je povezana s Aristotelovim shvacanjem o onome to cini pravi predmet znanstvenog znanja; on je taj zahtjev uveo iskljucivo zato da bi ga primijenio na objanjenja znanstvenih zakona. Prema tom shvacanju pravo znanstveno znanje moguce samo o onome to ne moe biti drugacije nego to jeste. Prema tome, nema znanstvenog znanja o pojedinacnim dogadajima, a univerzalni zakoni koji se odnose na neko podrucje prirode, kada se ne moe neposredno sagledati njihova nunost, moraju se objasniti na taj nacin to ce se pokazati kao su oni posljedice prvih principa u tom podrucju, principa koji se mogu neposredno shvatiti kao nuni. Ovi prvi principi su prema tome prve premise u naucnim objanjenjima i one su poznatije od bilo kojeg eksplikanduma zbog toga to je njihova nunost ocigledna i bliska razumu. Demonstrativna

geometrija je bila ona grana spoznaje koja je nesumnjivo sluila kao model ovakvog shvacanja znanosti. Prema tom stajalitu, koje je o geometriji vladao sve do skora, svaki od njenih teorema tvrdi neto univerzalno i mada ni nunost ni univerzalnost tih teorema ne mora biti neposredno jasno, prisustvo obaju ovih karakteristika moe se utvrditi kada teorem deducira iz opcenitijih aksioma ili prvih principa cija je univerzalnost ocigledna. Na taj nacin je Aristotel, tvrdeci da premise u jednom objanjenju moraju biti poznatije od eksplikanduma, prosto eksplicirao svoje gledite o prirodi znanosti. Ovo gledite ne vai ni za jedan dio sadraja moderne empirijske znanosti. prema tome, Aristotelov zahtjev da premise objanjenja treba da budu poznatije od eksplikanduma sasvim irelevantan kao uvjet za bilo to koje bi se danas smatralo adekvatnim znanstvenim objanjenjem. S druge strane, razlicite psihologizirane verzije Aristotelovog zahtjeva bile su vrlo rasprostranjene i cesto su ih zastupale istaknuti znanstvenici kao bitne uvjete za zadovoljavajuca objanjenja. Osnovna misao sadrana u ovim uvjetima jeste ova: buduci da je ono to zahtjeva objanjenje obicno neto cudno i neocekivano, jedno objanjenje ce nam pruiti pravo intelektualno zadovoljenje samo ukoliko objasni nepoznato onim to je vec poznato. Na primjer, jedan vrlo ugledni suvremeni fizicar tvrdi da se objanjenje sastoji u raclanjivanju naih sloenih sustava na prostije sustave tako da u sloenom sustavu prepoznajemo meduigru elemenata koji su nam vec toliko poznati da ih

prihvacamo kao neto to na zahtijeva objanjenje.6 On tvrdi da poto suvremena kvantna teorija nije pokazala na koji nacin fizicki sustavi koje ona ispituje predstavljaju rezultante poznatih nacina djelovanja razlicitih vrsta konstituenata, ova nas teorija ne moe uvjeriti da bilo to objanjava, usprkos priznatim i znacajnim ostvarenjima u sistematizaciji znanja. Slicna gledita istraivali su i drugi mislioci i prirodnim i u drutvenim znanostima. Bilo bi protivno cinjenicama poricanje da su vana ostvarenja u povijesti znanosti bila uvjetovana eljom da se nova podrucja cinjenica objasne pomocu necega to je vec poznato. Treba samo da se sjetimo stalnog koritenja poznatih mehanickih modela u objanjavanju pojava topline, svjetlosti, elektriciteta i ljudskog ponaanja, kako bismo shvatili utjecaj ovakvog pristupa objanjenju. Pa ipak, objanjenja se ne odbacuju uvijek kao nezadovoljavajuca ako ne predstavljaju svodenje poznatog na nepoznato. Kada se cinjenica da obojene tkanine izblijede na suncu objanjavaju pomocu pretpostavki fizike i kemije, pretpostavki u sastavu svjetlosti i sastavu obojenih materijala, objanjenje se ne odbacuje kao nezadovoljavajuce, cak i ako se ono to je poznato objanjava pomocu onoga to je vecini ljudi sasvim nepoznato. to vie ovo shvacanje objanjenje o kojem govorimo nije u skladu s cinjenicom da su se u citavoj povijesti znanosti cesto uvodile premise objanjenja koje su tvrdile postojanje odredenih sveza izmedu izvjesnih elemenata, pri cemu se i te veze i ti elementi u pocetku izgledali cudno a ponekad cak i paradoksalno. Osvrnut cemo se na jo dva momenta. Ako jedno objanjenje zadovoljava epistemoloki uvjet o kojem smo ranije govorili, onda cak i kada su premise tog objanjenja u jednom trenutku nepoznate, one moraju na kraju predstavljati pretpostavke koje svjedocanstvo sasvim dobro potvrduje. Shodno tome, cak i ako objanjenje ne svodi nepoznato na ono to je bilo vec poznato, to objanjenje je prihvatljivo zato to su njegove premise cvrsto zasnovane na svjedocanstvu koje vie nije nepoznato jednom dijelu znanstvene zajednice. Drugo, iako u premisama objanjenja mogu biti sadrane sasvim nepoznate ideje, takve ideje vrlo cesto imaju mnogo slicnosti s pojmovima koji se upotrebljavaju u vec poznatim podrucjima. Analogije nam pomau da spojimo novo sa starim i omogucavaju da nove premise objanjenja ne budu potpunu nerazumljive. 1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status Do sada razmatrali zahtjeve koji se predstavljaju za adekvatna objanjenja i samo smo usput spominjali prirodu odnosa o kojima se neto tvrdi u zakonima i teorijama znanosti. preutno smo pretpostavili da zakoni imaju oblik uopcenih kondicionalnih iskaza koji se u jednostavnom obliku mogu predstaviti shemom za svako x ako je x A, onda je x B (ili drugacije svi A su B ). Dakako mi cemo u naem razmatranju koristiti ovu prostu

shemu da bi se izbjegle tekoce koje bi nastale kada bismo prihvatili manje prostu ali objektivniju shemu tekoce koje su u velikoj mjeri irelevantne za glavni problem o kojim raspravljamo. Nesumnjivo je da postoji mnogi znanstveni zakoni koji pokazuju tu prostu formalnu strukturu koju smo spomenuli. Pa ipak, postoji mnogi znanstveni zakoni cija je logicka forma sloenija to je cinjenica od prilicnog znacaja u analizi racionalnog jezgra induktivnih i verifikacionih postupaka u znanosti, mada je u ovom kontekstu od sporedne vanosti. Kao ilustraciju pokaimo to na sljedecim primjerima. Sadraj zakona da se bakar iro ako se zagrije moe se jasnije izloiti ako se kae: Za svako x i za svako y, ako je x bakar i ako se x zagrije u trenutku y, onda se x iri u trenutku y. Kao i u drugim kondicionalnim iskazima (ili izrazima koji sadre ako-on-da), recenica koja pocinje sa ako poznata je kao antecendens, a recenica koja pocinje sa onda kao konsekvens. 6 P.W. Bridgman, The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936, str. 63.

Ovaj primjer sadri kao prefikse dva izraza za svako x i za svako y (koji se tehnickim jezikom zovu univerzalni kvantifikatori),za razliku od jednostavne sheme u tekstu koja sadri samo jedan univerzalni kvantifikator. Opet takozvani zakon biogeneze, da sve ivo potice od ivog koje je prije toga postojalo, moe se izraziti sa Za svako x postoji jedno y, tako da ako je x ivi organizam, onda je y roditelj x. U ovom slucaju iskaz sadri ne samo univerzalni kvantifikator za svako x vec i izraz postoji jedno y (koji se zove egzistencijalni kvantifikator). Ovaj iskaz tako sadri vie od jednog kvantifikatora, a ovi nisu svi iste vrste (mjeoviti su). Veliki dio kvantitativnih zakona, narocito u teorijskoj fizici, sadri nekoliko kvantifikatora, cesto mjeovitih. Medutim, izgleda nevjerojatno da bi se bilo koji iskaz smatrao zakonom ukoliko ne bi bar jedan univerzalni kvantifikator, obicno na mjestu prvog prefiksa. Zbog toga prosta pretpostavka koju smo usvojili u tekstu ne izgleda kao pretjerano pojednostavljenje. Medutim, to nikako ne znaci da ce se svaki istiniti iskaz koji ima ovaj oblik smatrati zakonom prirode. U svakom slucaju, usprkos cinjenice da predloena objanjenja mogu biti u sklada s vec spomenutim zahtjevima, ona se cesto odbacuju kao nezadovoljavajuca na osnovu bar dva razloga: mada se moe priznati da su univerzalne premise nekog objanjenja istinite, za njih se iz ovog ili onog razloga moe reci da nisu pravi zakoni; i, mada se univerzalnoj premisi moe priznati status znanstvenog zakona, moe se desiti da drugi uvjeti nisu ispunjeni, na primjer, da to nije kauzalni zakon. Pretpostavimo, na primjer, da u odgovoru na pitanje zato je neki zavrtanj s zardao, neko kae da su svi zavrtnji u Smithovim kolima zardali i da je s zavrtanj iz Smithovih kola. Takvo objanjenje ce se, vjerojatno, odbaciti kao sasvim nezadovoljavajuce jer univerzalna premisa nije uopce zakon prirode, a da i ne govorimo da nije kauzalan zakon. Razlika izmedu univerzalnih iskaza koji su slicni zakonu (tj. iskazi koji, ako su istiniti, mogu da se nazovu zakonom prirode) i univerzalnih iskaza koji nisu slicni zakonu predstavljaju tekocu u predloenom objanjenju. S druge strane, objanjenje cinjenice da je neka ptica b crna zato to su sve vrane crne i zato to je b vrana ponekad se odbacuje kao neadekvatno zato to cak i kada se pretpostavlja da je univerzalna premisa zakon prirode, ona stvarno ne objanjava zato je b crno. Prema jednoj interpretaciji ove tekoce, u ovakvom slucaju previda se razlika izmedu dvije razlicite stvari: izmedu objanjenja cinjenice da je b crno i objanjenje zakona da su sve vrane crne. Prema tome, otklanjanje ove tekoce moe se sastojati u tvrdenju da dok predloeno objanjenje ne kae zato su sve vrane crne, ono ipak kae zato je b crno;

u najgorem slucaju to objanjenje kae da boja perja ptice b ne predstavlja idiosinkraziju ptice b, nego je osobina koju b ima kao i sve druge ptice koje su opet, kao i ona, vrane. Pa ipak, ova tekoca se takoder moe shvatiti kao izvor nezadovoljstva s predloenim objanjenjem cinjenice da b ima crno perje, zbog toga to spomenuti zakon ne daje kauzalno objanjenje te cinjenice. Ovi primjeri koji ilustriraju rasprostranjeno i preutno prihvacanje uvjeta za zadovoljavajuca objanjenja, pored onih o kojima smo vec raspravljali, navodi nas da razmotrimo neke osobine koje vjerojatno razlikuju prirodne zakone od drugih univerzalnih kondicionalnih iskaza, kao i kauzalne zakone od nekauzalnih. Zato moramo ispitati nekoliko problema koji nastaju uvodenjem ovih razlika, a na prvom mjestu razliku izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti. Termin zakon prirode (ili slicni termini kao to su znanstveni zakon, prirodni zakon ili prosto zakon) nije tehnicki termin koji se definira u prirodnim znanostima. On se cesto upotrebljava, narocito u svakodnevnom govoru, uz pridodavanje izvjesnog pocasnog mjesta, ali bez preciznog znacenja. Nesumnjivo postoje mnogi iskazi koje bi vecina clanova znanstvene zajednice nazvala zakonima, ba kao to postoji jo veca klasa iskaza na koje se ova termin rijetko primjenjuje, ako se uopce primjenjuje. S druge strane,

znanstvenici se ne slau u pogledu mnogih iskaza koje treba nazvati zakonom prirode, pa ce cak i pojedinac cesto mijenjati svoje miljenje o tome da li dani iskaz treba smatrati zakonom. To je ocigledno slucaj s razlicitim teorijskim iskazima koje smo spomenuli u prethodnim dijelu teksta i koji se ponekad formuliraju samo kao proceduralna pravila, pa prema tome nisu niti istiniti niti lani, iako ih drugi smatraju zakonima prirode par excellence. Postoje razlicita miljenja o tome da li iskaze o pravilnostima koji sadre bilo kakvo pozivanje na pojedinacne objekte (ili grupe takvih objekata) zasluuju naziv zakon. Na primjer, neki pisci su raspravljali o tome da li se iskaz da se planete krecu po elipticnim putanjama oko sunca moe nazvati zakonom, buduci da se u njemu spominje jedan pojedinacni objekt. Slicno tome, postoje neslaganja u pogledu primjene termina zakon na iskaze o statistickim pravilnostima, a izraene su i sumnje da se ijedna formulacija pravilnosti u ljudskom drutvenom ponaanju (npr. one koje proucava ekonomija ili lingvistika) moe u pravom smislu nazvati zakonom. Termin zakon prirode nesumnjivo je neodreden. Prema tome, svako objanjenje znacenja ovog termina u kome se povlaci otra razlika izmedu iskaza koji su slicni zakonu i onih koji to nisu mora biti proizvoljno. Zbog toga uzaludnost pokuaja da se s velikom logickom preciznocu definira to je zakon prirode nije samo prividna pokuaji koji cesto polaze od preutne premise da je neki iskaz zakon na osnovu toga to posjeduje inherentnu sutinu koja se mora iskazati definicijom. Jer ne samo da je termin zakon neodreden u postojecoj upotrebi nego je i njegovo povijesno znacenje pretrpjelo mnoge promijene. Mi svakako imamo pravo da pod zakonom prirode podrazumijevamo svaki iskaz koji elimo. Vrlo cesto postoji nedosljednost u nacinu na koji upotrebljavamo ovaj termin i vrlo cesto cinjenica da se neki iskaz naziva ili ne naziva zakonom ne utjece na nacin na koji se taj iskaz moe primijeniti u znanstvenom istraivanju. Pa ipak, clanovi znanstvene zajednice u velikoj mjeri se slau u pogledu primjenljivosti ovog termina na prilicno veliku iako nejasno razgranicenu klasu univerzalnih iskaza. Prema tome, postoji izvjesna osnova za tvrdenje da se ovaj termin moe upotrijebiti, bar u onim slucajevima gdje postoji opce slaganje, u ovisnosti od toga da li se osjeca razlika u objektivnom statusu ove klase iskaza i njihovoj funkciji. Bilo bi zaista uzaludno traiti definiciju prirodnog zakona koja bi bila potpuno precizna i strogo ekskluzivna. Zbog toga bi bilo razumno da ukaemo na neke vanije razloge na osnovu kojih se jednoj velikoj klasi iskaza obicno pripisuje posebno mjesto. Prima facie, razlika izmedu univerzalnih kondicionalnih iskaza koji bi mogli biti zakoni i onih koji to nisu moe se napraviti na nekoliko nacina. Jedan efektan nacin zavisi,

u prvom redu, od toga kako moderna formalna logika gradi iskaze koji imaju oblik univerzalnih kondicionalnih iskaza. S ovim u vezi moramo prijetiti sljedece. U modernoj logici se takvi iskazi interpretiraju kao da tvrde samo ovo: svaki pojedinacni objekt koji ispunjava uvjete koji su opisani u antecedens, takoder ispunjava uvjete koji su opisani u konsekvensu, i to je kontingentna cinjenica. Na primjer, prema ovoj interpretaciji iskaz Sve vrane su crne (koji se obicno shvaca kao Za svako x, ako je x vrana, onda je x crno) samo kae da je svaka pojedinacna stvar koja je postojala u prolosti, sadanjosti ili buducnosti i koja je vrana takoder crna. U skladu s tim, smisao koji se prema ovoj interpretaciji pripisuje spomenutom iskazu moe se izraziti ekvivalentnim tvrdenjima da nikada nije postojala vrana koja nije b vila crna, da sada ne postoji takva vrana i da je nikada nece ni biti. Za univerzalne kondicionalne iskaze koji su konstruirani na ovaj nacin, tako da tvrde samo postojanje cinjenicnih veza, kae se ponekad da iskazuju konstantnu konjunkciju osobina i da izraavaju akcidentalnu ili de facto univerzalnost. Drugo to u ovoj interpretaciji treba zapaziti neposredna je posljedica prve. Prema ovoj interpretaciji, univerzalni kondicionalni iskaz je istinit ako ne postoji stvar (u svim vremenima) koja zadovoljava uvjete iskazane u antecedensu. Tako, na primjer, ako ne

postoje jednorogi onda su svi jednorogi crni, ali isto tako ako ne postoje jednorogi onda su svi jednorogi crveni. Dakle, na osnovu ove konstrukcije u formalnoj logici, de facto univerzalni kondicionalni iskaz je istinit brz obzira na sadraj recenice u njegovom konsekvensu, ukoliko stvarno ne postoji nita to bi zadovoljavalo recenici u njegovom antecedensu. Za takav univerzalni kondicionalni iskaz se kae da je irealno istinit (ili irealno zadovoljen). Postavlja se pitanje; da li jedan zakon prirode tvrdi samo akcidentalnu univerzalnost? Obicno se daje negativan odgovor na ovo pitanje. Cesto se smatra da zakoni izraavaju jacu vezu izmedu uvjeta izraenih antecedensom i uvjeta izraenih konsekvensom nego to je istodobno cinjenicno ispunjenje jednih i drugih uvjeta. U stvari, za ovu vezu se cesto kae da sadri elemente nunosti, iako se ova hipoteticka nunost shvaca na razne nacine i opisuje se pridjevima kao to su logicka, kauzalna, fizicka ili realna. A sporno je da li tvrdi da je iskaza; Bakar se uvijek iri kada se zagrije. zakon prirode znaci tvrdi vie nego da nikada nije postojao i da nikada nece postojati komad zagrijanog bakra koji se ne iri. Pripisati ovom iskazu status zakona znaci tvrditi, na primjer, ne samo da takav komad bakra nije postojao vec da je fizicki nemoguce da takav komad bakra postoji. Kada se pretpostavlja da je ovaj iskaz zakon prirode, onda se tvrdi da zagrijavanje svakog komada bakra fizicki nuno uvjetuje njegovo irenje. Za univerzalne kondicionalne iskaze shvacene na ovaj nacin cesto se kae da su univerzalni zakoni ili nomoloki univerzalni iskazi i da izraavaju nomicku univerzalnost. Razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti moemo napraviti i na drugi nacin. Pretpostavimo da smo usmjerili pozornost na neki komad bakra c koji nikada nije bio zagrijan i koji je zatim uniten tako da nikada nece biti zagrijan. Pretpostavimo dalje, da poto smo ga unitili postavimo pitanje da li bi se c proirilo da smo ga zagrijali i pretpostavimo da je odgovor potvrdan. Najzad, pretpostavimo da taj odgovor moramo obrazloiti. Kakav cemo razlog navesti? Razlog koji bi, opce uzevi, bio prihvacen kao razuman jeste da prirodni zakon Bakar se iri kada se zagrije opravdava irealnu kondicionalnu recenicu Da smo c zagrijali, ono bi se proirilo. Ustvari, vecina znanstvenika bi vjerojatno tvrdila da nomoloki univerzalni zakoni opravdava kondicionalni iskaz Za svako x, kada bi x bio bakar i kada bi se zagrijao, onda bi se x irilo. Zakoni prirode se obicno upotrebljavaju za opravdavanje irealnih kondicionalnih iskaza i ova upotreba je karakteristicna za sve nomoloke univerzalne iskaze. tovie, ova funkcija univerzalnih iskaza koji predstavljaju zakone takoder nagovjetavaju da sama

cinjenica to ne postoji nita (u svim vremenima) to zadovoljava antecedens nomolokog kondicionalnog iskaza nije dovoljna da utvrdi istinitost ovog iskaza. Tako, na primjer, pretpostavka da u svemiru ne postoje tijela na koje djeluje vanjska sila nije dovoljna za utvrdivanje istinitosti ni irealnih kondicionalnog iskaza da kada bi takva tijela postojala, njihova bi brzina bila konstantna, ni nomolokog univerzalnog iskaza da nijedno tijelo na koje ne djeluje vanjska sila nema konstantnu brzinu. S druge strane, ocigledno akcidentalno univerzalni iskaz Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zardali ne opravdava irealni kondicionalni iskaz Za svako x, da je x zavrtanj u Smithovim kolima, x bi bilo zardalo. Sigurno je da nitko nece tvrditi na osnovu ovoga de facto univerzalnog iskaza da ukoliko bi neki odredeni mesingani zavrtanj koji se sada nalazi u prodavaonici bio stavljen u Smithova kola, taj zavrtanj bi bio zardao. Na taj nacin, prima facie razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti moe se saeti u recenici: Univerzalni iskaz koji je zakon opravdava irealni kondicionalni iskaz, dok to nije slucaj s akcidentalnim univerzalnim iskazom. No, ovdje se pojavljuje jo jedno bitno pitanje koje glasi: Da li su zakoni logicki nuni? Nitko ozbiljno ne osporava tvrdenje da se u obicnom govoru u praksi uvida razlika

izmedu onoga to smo nazvali akcidentalnom i nomickom univerzalnocu. Sporno je pitanje da li samo po sebi razlike koje smo uocili zahtijevaju da prihvatimo nunost koja se pripisuje univerzalnim nomolokim iskazima kao neto osnovno ili se nomicka univerzalnost moe objasniti pomocu manje nejasnih pojmova. Ako se ova nunost interpretira, kao to se to cinilo, kao oblik logicke nunosti, znacenje termina nuno je sasvim jasno. Tada nam logika prua sustavnu i opce prihvacenu analizu takve nunosti. Prema tome, iako gledite da su nomoloki univerzalni iskazi logicki nuni, kao to cemo vidjeti, sadri velike tekoce, ovo gledite je bar jasno. S druge strane, oni koji tvrde da je nunost univerzalnih iskaza koji su zakoni neto sui generis i neto osnovno to se dalje ne moe raclanjivati, pretpostavljaju postojanje jednog svojstva cija je priroda u sutini nejasna. Ova nejasnoca samo se imenuje, a ne objanjava terminima kao to su fizickanunost ili realna nunost. tovie, kako se opce uzevi pretpostavlja da se ova posebna vrsta nunosti moe prepoznati samo pomocu nekog intuitivnog razumijevanja, pripisivanje ovakve nunosti (iskazima ili odnosima izmedu dogadaja) izloeno je svim cudima intuitivne procijene. Svakako, nunost koja ocigledno odlikuje univerzalne iskaze koji su zakoni moe uistinu biti jedinstvena i moda se ne moe raclanjivati, ali iz navedenih razloga izgleda preporucljivo prihvacanje ovih zakljucka samo u krajnjem slucaju. Cesto se zastupa gledite da univerzalni iskazi koji su zakoni, opce uzevi, a kauzalni zakoni posebno, izraavaju logicku nunost. Medutim, oni koji prihvacaju ovo gledite obicno ne tvrde da se logicka nunost nomolokih univerzalnih iskaza moe stvarno utvrditi u svakom pojedinacnom slucaju. Oni samo tvrde da su pravi nomoloki iskazi logicki nuni i da se to u principu moe pokazati, cak i ako za vecinu takvih iskaza nedostaje dokaz njihove nunosti. Na primjer, raspravljajuci o prirodi kauzaliteta jedan suvremeni pisac tvrdi: Uzrok logicki povlaci za sobom efekt, tako da bi bilo moguce, uz dovoljno udubljivanje, vidjeti kakva vrsta efekta mora da slijedi iz ispitivanja samog uzroka, bez prethodnog iskustva o tome to su bili efekti slicnih uzoraka.7 U nekim slucajevima takvo gledite je zasnovano na navodno neposrednoj percepciji logicke nunosti bar nekih nomolokih iskaza moraju takoder imati ovu osobinu. U drugim slucajevima, ovo gledite se prihvaca zato to se smatra da od toga zavisi valjanost znanstvene indukcije, a bar jedan predstavnik ovog shvacanja iskreno je priznao da su najjaci argumenti u prilogu tog gledita, u stvari, primjedbe koje se upucuju alternativnim shvacanjima. Pa ipak, tekoce s kojima se suocava ovo gledite su ogromne. Prvo, nijedan iskaz koji se obicno naziva zakonom u razlicitim pozitivnim znanostima nije, u stvari, logicki nuan, poto negacija takvih iskaza sigurno nisu kontradikcije. Prema tome, predstavnici gledita o kome raspravljamo moraju ili odbaciti sve te iskaze buduci da ne predstavljaju slucajeve pravih zakona (i na taj nacin moraju tvrditi da u empirijskim znanostima jo

nije otkriven ni jedan takav zakon) ili da odbace dokaze da ovi iskazi nisu logicki istiniti (i da tako posumnjaju u ispravnost tehnike logickog dokazivanja). Nijedan rog ove dileme nije primamljiv. Drugo, ako su zakoni prirode logicki istiniti, onda pozitivne znanosti cine nekoristan napor kad trae eksperimentalno ili empirijsko svjedocanstvo za takav zakon. Odgovarajuci postupak za utvrdivanje logicke istinitosti jednog iskaza sastoji se u pronalaenju dokaza za taj iskaz, kao to se to cini u matematici, a ne eksperimentiranje. Danas nitko ne zna da li je logicki istinito Goldbahovo tvrdenje (da svaki paran broj zbir dva prosta broja), ali isto tako nitko tko razumije ovaj problem nece pokuati da taj iskaz 7 A. C. Ewing, Mechanical and Telelogical Causation, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14 (1935), str. 66. Vidi takoder G. F. Stout: Kad bismo imali dovoljno obuhvaceno i tocno znanje o onome to se stvarno deava, vidjeli bismo kako i zato efekt proizlazi iz uzroka s logickom nunocu. Aristotelian Society, Dodatak sv. 14, (1935), str. 46.

utvrdi kao logicki istinit vreci fizikalne eksperimente. Fantasticno je ako se predlae da fizicar treba da postupa kao matematicar kada nije izvjesno da li je neki fizikalni zakon tocan, na primjer neki zakon o svjetlosti. Najzad, usprkos cinjenici to se ne zna da su iskazi za koje se vjeruje da predstavljaju zakone prirode logicki istiniti, ovi iskazi uspjeno vre funkcije koje im se u znanosti pripisuje. Zbog toga je proizvoljno tvrditi da ukoliko ovi iskazi nisu logicki nuni, oni ne bi mogli obavljati funkcije koje ocigledno obavljaju. Na primjer, Arhimedov zakon nam omogucuje da objasnimo i predvidimo veliku klasu pojava cak iako postoje savreni razlozi za vjerovanje da ovaj zakon nije logicki nuan. Pa ipak, pretpostavka da zakon stvarno mora biti nuan ne proizlazi iz cinjenice da se on uspjeno upotrebljava u objanjavanju i predvidanju. Prema tome, ova pretpostavka postulira osobinu za koju se ne moe utvrditi da ima neku ulogu u stvarnoj primjeni zakona. Pa ipak, nije teko razumjeti zbog cega ponekad izgleda da su zakoni prirode logicki nuni. Jedna dana recenica moe imati sasvim razlicita znacenja tako da dok u jednom kontekstu izraava logicki mogucu istinu, u drugom kontekstu ista recenica moe izraavati neto to je logicki nuno. Na primjer, nekad se bakar identificirao na osnovu svojstava medu kojima nije bilo nijedno elektricno svojstvo ove materije. Kada je elektricitet bio otkriven, recenica Bakar je dobar provodnik elektricne struje mogla se tvrditi na osnovu eksperimentalnih podataka kao zakon prirode. Medutim kasnije je dobra provodljivost mogla biti ukljucena u svojstva koja definiraju bakar tako da je recenica Bakar je dobar provodnik elektricne struje mogla dobiti novu upotrebu i novo znacenje. U svojoj novoj upotrebi, ova recenica vie ne izraava samo logicki mogucu istinu, kao to je to ranije bio slucaj, vec slui za saopcavanje logicki nune istine. Nesumnjivo je da ne postoji otra granica koja odvaja one kontekste u kojima se bakar identificira bez pozivanja na svojstva provodljivosti od onih konteksta u kojima se podrazumijeva da je dobar provodljivost dio prirode bakra. Shodno tome, status onoga to se tvrdi recenicom Bakar je dobar provodnik elektricne struje nije uvijek jasan, tako da se logicki karakter ovog tvrdenja u jednom kontekstu lako moe pobrkati s karakterom tog tvrdenja u nekom drugom kontekstu.8 Ova promjenljiva upotreba iste recenice pomae nam da objasnimo zato su mnogi mislioci smatrali da su zakoni prirode logicki istiniti. Ona ukazuje da je izvor ovog uvjerenja u cinjenici to su alternativna gledita apsurdna, kao to je jasno iz ovakvih izjava: Ja ne mogu pripisivati nikakav smisao uzrocnosti u kojoj efekt nije nuno odreden, niti mogu pripisivati smisao nunoj determinaciji koja bi ostavljala mogucnost da nuno determinirani dogadaj bude drukciji, a da to ne proturjeci njegovoj vlastitoj prirodi ili prirodi onoga to ga odreduje.9 U svakom slucaju, promjene u smislu recenica posljedica su napredovanja saznanja i predstavljaju vanu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava objanjenja saznanja i predstavlja vanu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava

objanjenja. Pitanje o prirodi tobonje nunosti nomolokih univerzalnih iskaza zaokupljalo je mnoge mislioce, poto je Hume predloio analizu kauzalnih iskaza pomocu konstantnih 8 Jedan drugi primjer moe nam pomoci da ovo bolje objasnimo. Promatrajmo zakon poluge u obliku koji kae da ako se tijela jednake teine stave na krajeve homogene cvrste ipke koja je okacena po sredini, onda je poluga u ravnotei; pretpostavimo da nijedan izraz koji se koristi u ovom zakonu nije definiran tako da to pretpostavlja ponaanje poluga. Uz ovu pretpostavku taj iskaz je ocigledno empirijski zakon, a nije logicki nuan iskaz. S druge strane, pretpostavimo da smo definirali kako su dva tijela iste teine ukoliko je vaga u ravnotei kada se na njihove strane stave ta dva tijela. U kontekstima u kojima se upotrebljava takva definicija jednakosti po teini, gornja recenica o polugama ne moe se poricati, a da to ne izazove proturjecnost, tako da ona ne izraava empirijski zakon za koji je relevantno eksperimentalno svjedocanstvo, vec iskazuje logicku nunu istinu. Recenice koje izgleda da izraavaju zakone, ali koje se, u stvari, upotrebljavaju kao definicije, cesto se nazivaju konvencije. 9 Ibid. str. 21.

konjunkcija i de facto pravilnosti. Zanemarujuci vane detalje u Humeovom objanjenju prostorno-vremenskih odnosa izmedu dogadaja za koje se kae da su uzrocno povezani, sutina Humeovog gledita izgleda ukratko ovako. Objektivni sadraj iskaza da je dani dogadaj c uzrok nekog dugog dogadaja e jeste prosto to da c predstavlja slucaj nekog svojstva C, da e predstavlja primjer nekog svojstva E i da je C u stvari E. Na osnovu ove analize, navodna nunost koja karakterizira odnos c prema e ne pociva na objektivnom odnosu izmedu samih dogadaja. Ova nunost pociva prema Humeu u izvjesnim navikama da neto ocekujemo, navikama koje su nastale kao posljedica stalnih ali de facto konjunkcija C i E. Humeovo10 objanjenje kauzalne nunosti bilo je cesto predmet kritike, djelomicno na osnovu toga to je pocivalo na sumnjivoj psihologiji; danas se uopce uzevi priznaje opravdanost ovih kritika. Medutim, Humeove psiholoke predodbe nisu bitne za njegovo osnovno tvrdenje naime, da se univerzalni iskazi koji su zakoni mogu objasniti bez upotrebe nesvodljivih modalnih pojmova kao to su fizicka nunost ili fizicka mogucnost. Prema tome, vecina kritickih primjedbi koje se upucuju Humeovoj analizi jeste u tome da je upotreba modalnih kategorija neizbjena u svakoj adekvatnoj analizi nomoloke univerzalnosti. Ovaj problem nije rijeen i o njemu se i dalje raspravlja, a o nekim pitanjima koje se na ovaj problem nastavljaju raspravlja se na visokom tehnickom nivou. No mi necemo ulaziti u analizu nego cemo samo obratiti pozornost na osnovne crte Humeove interpretacije nomoloke univerzalnosti. U stvari pokuat cemo objasniti prirodu nomicke univerzalnosti. Imajuci u vidu ovaj cilj, razmotrimo da li se kondicionalni iskazi mogu smatrati iskazima slicno zakonima ukoliko zadovoljavaju izvjestan broj logickih i epistemolokih zahtijeva. Bit ce korisno ako pocnemo sa usporedivanjem ocigledno akcidentalnog univerzalnog iskaza (Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zardali ili opcenitije receno Za svako x, ako je x zavrtanj u Smithovim kolima u vremenskom periodu a, onda je x zardalo u periodu a , gdje a oznacava neki odredeni vremenski period ) s jednim drugim iskazom koji se obicno shvaca kao znanstveni zakon: Bakar se iri kada se zagrije, ili eksplicitno, Za svako x i za svako t, ako se x zagrije u trenutku t, x se iri u trenutku t . 1) Moda ce nau panju prvo privuci cinjenica da akcidentni univerzalni iskaz sadri termine koji se odnose na neki pojedinacni dogadaj ili na odredeni trenutak ili vremenski period dok to nije slucaj s nomolokim univerzalnim iskazom. Da li je to bitna razlika? Ne, ukoliko elimo da smatramo zakonima prirode i izvjestan broj iskaza koje cesto tako shvacamo na primjer, Keplerove zakone o kretanju planeta ili iskaz da je brzina svjetlosti u vakuumu 300.000 kilometara u sekundi. Keplerovi zakoni spominju Sunce, a zakon o brzini svjetlosti preutno podrazumijeva Zemlju jer se jedinice mjere i vremena obicno se definiraju u odnosu na velicine Zemlje i na period njene rotacije. Iako moemo svako ovakav iskaz iskljuciti iz klase zakona, to bi bilo sasvim proizvoljno. to

vie odbijanje da ovakve iskaze smatramo zakonima vodilo bi zakljucku da postoji vrlo mali broj zakona a pogotovo ako uzmemo u obzir da odnosi ovisnosti koje klasificiramo kao zakone trpe evolucijske promjene. Naime, razlicite kozmicke epohe odlikuju se razlicitim pravilnostima u prirodi, tako da svaki iskaz kojim se iskazuje jedna pravilnost mora da sadri upucivanje na neki odredeni vremenski period. Medutim, ni jedan iskaz koji sadri takvo upucivanje ne bi se mogao smatrati zakonom ako mislimo da je prisustvo jednog imena neceg pojedinacnog nespojivo s nomoloki univerzalnim iskazom. U nekoliko skoranjih rasprava o iskazima koji slicni zakonima predloen je izlaz iz ove tekoce. Prije svega, povucena je razlika izmedu predikata koji su cisto kvalitativni i onih koji to nisu, pri cemu se za jedan predikat kae da je cisto kvalitativan ako, kao to 10 Pogledati u Dodatku: Hume i kauzalnost.

kae Hempel, iskaz o njegovom znacenju ne zahtijeva pozivanje na neki pojedinacni objekt ili prostorno vremensku lokaciju. Tako su bakar i veca jakost struje primjeri cisto kvalitativnih predikata, dok Mjesecev i veci od Sunca to nisu. Drugo, uvodi se razlika izmedu osnovnih i izvedenih iskaza koji su slicni zakonima. Ne ulazeci u detalje, za univerzalni kondicionalni iskaz se kae da je osnovni ako ne sadri imena pojedinacnih objekata (ili individualne konstante) i ako su svi njegovi predikati cisto kvalitativni; za univerzalni kondicionalni iskaz se kae da je izveden ako je logicka posljedica nekog skupa osnovnih iskaza koji su slicni zakonima; najzad, za univerzalni kondicionalni iskaz se kae da je slican zakonu ili ako je osnovni ili ako je izveden. Shodno tome, Keplerovi iskazi mogu se shvatiti zakonima prirode ako su logicke posljedice vjerojatno istinitih osnovnih zakona, kao to je Newtonova teorija. Na prvi pogled, ovo predloeno objanjenje je najprivlacnije i on odraava nesumnjivu tendenciju u suvremenoj teorijskoj fizici da se osnovne pretpostavke formuliraju iskljucivo pomocu kvalitativnih predikata. Pa ipak, taj prijedlog vodi dvjema nerijeenim tekocama. Prvo, cinjenica je da se univerzalni kondicionalni iskazi koji sadre predikate koji nisu cisto kvalitativni ponekad nazivaju zakonima, cak i kada se ne zna da li ti iskazi logicki slijede iz nekog skupa osnovnih zakona. To je, na primjer, bio slucaj s Keplerovim zakonima prije Newtona, a ako nazovemo zakonom (kao to to neki cine) i iskaz da se planete okrecu oko Sunca u istom smjeru, onda je sa ovim zakonom to slucaj i danas. Drugo, daleko od izvjesnosti da se iskazi kao to su Keplerovi zakoni stvarno mogu logicki izvesti cak i danas iskljucivo iz osnovnih zakona. Izgleda da ne postoji nacin da se Keplerovi zakoni deduciraju iz zakona Newtonove mehanike i teorije gravitacije samo zamjenjivanjem promjenljivih koji se javljaju zakonima Newtonove mehanike i teorije gravitacije individualnim konstantama, bez koritenja drugih premisa ciji predikati nisu cisto kvalitativni. Ako je to tako onda bismo na osnovu predloenog objanjenja izostavili iz klase zakona veliki broj iskaza koje obicno smatramo zakonima.11 U stvari predloeno objanjenje je suvie restriktivno i ono ne uspijeva da opravda neke vane razloge na osnovu kojih jedan iskaz smatramo zakonom prirode. Moramo, medutim, primijetiti da se ne moe samo na osnovu gramaticke ili sintakticke, strukture recenice kojom je izraen kondicionalni iskaz odrediti da li je univerzalni kondicionalni iskaz neogranicen, to bi ga razlikovalo od akcidentalnog univerzalnog iskaza koji se odnose na stvari u odredenom prostoru i vremenu, iako je gramaticka struktura cesto dobar vodic. Na primjer, neko bi mogao izmisliti rijec autozavrtanj da bi zamijenio izraz zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a i da onda zamijeni odgovarajuci akcidentalni univerzalni iskaz izrazom svi autozavrtnji su zardali. Medutim, sintakticka struktura ove nove recenice ne otkriva nam da je podrucje njene

predikacije ograniceno na objekte samo u jednom odredenom vremenskom periodu. Prema tome, moramo poznavati uporabu ili znacenje izraza koji se javlja u jednoj recenici da bismo odredili da li je iskaz koji nam ta recenica priopcava neograniceni univerzalni iskaz. Isto tako moramo zapaziti da iako je neki univerzalna kondicionalni iskaz neogranicen, njegovo podrucje predikacije moe stvarno biti konacno. S druge strane, iako to podrucje 11 S druge strane, ako se oslabi zahtjev da sve premise iz kojih se moe deducirati jedan izveden zakon moraju biti fundamentalne, iskazi koji ocigledno nisu slicni zakonu, kao to je onaj o zavrtnjima u Smithovim kolima, morat ce se smatrati zakonima. Tako ovaj iskaz slijedi iz vjerojatno osnovnog zakona da svi eljezni zavrtnji koji su izloeni djelovanju kisika rdaju, koji je dopunjen premisom da su svi zavrtnji u Smithovim kolima eljezni i da su izloeni djelovanju kisika. Zaista se moe iz Newtonove teorije deducirati tvrdenje da ce se za jedno tijelo za koje vai zakon o obrnutom kvadratu rastojanja kretati po orbiti koja je konusni presjek i u cijoj se ii nalazi izvor centralne sile. Ali da bi se izveo dalji zakljucak da je taj konusni presjek elipsa, neizbjene su, izgleda, dodatne premise premise koje odreduju relativne mase i relativne brzine planeta i Sunca. Ova okolnost predstavlja razlog za sumnju da se Keplerovi zakoni mogu deducirati iz premisa koje sadre samo osnovne zakone.

moe biti konacno, ne smije postojati mogucnost da se na osnovu termina iz univerzalnog kondicionalnog iskaza koji odreduje to podrucje predikacije izvede cinjenica da je to podrucje stvarno konacno, nego se to mora ustvrditi na osnovu neovisnog empirijskog svjedocanstva. Na primjer, mada je broj poznatih planeta konacan i mada imamo neko svjedocanstvo na osnovu kojega vjerujemo da se planete okrecu oko Sunca samo jedno konacno vrijeme, to su cinjenice koje se ne mogu deducirati iz Keplerovog drugog zakona. 2) Ali, iako se neogranicena univerzalnost cesto uzima kao nuan uvjet da bi se jedan stav smatrao zakonom, on nije dovoljan. Jedan neograniceni univerzalni kondicionalni iskaz moe biti istinit prosto zato to je irealno istinit (tj. nita ne zadovoljava njegov antecedens). Ali ako se takav kondicionalni iskaz prihvaca samo na osnovu ovih razloga, malo je vjerojatno da ce ga itko smatrati zakonom prirode. Na primjer, ako pretpostavimo (poto zato imamo dobar razlog) da ne postoje jednorogi, onda pravila logike nalau da prihvatimo kao istinu da su svi jednorogi brzonogi. Medutim, usprkos tome, cak ce i poznavaoci formalne logike oklijevati da ovaj iskaz shvate kao zakon prirode pogotovo to nam logika takoder nalae da prihvatimo kao istinu, na osnovu iste pocetne pretpostavke da su svi jednorogi spori. Kada bismo univerzalni kondicionalni iskaz smatrali zakonom zato to je irealno istinit, vecina ljudi bi na to gledala, u najboljem slucaju, kao na manje uspjelu alu. Razlog ovakvom ponaanju treba prije svega traiti u nacinu na koji obicno upotrebljavamo zakone: da bismo objasnili pojave i druge zakone, da bismo predvidali dogadaje, i da nam, opce uzevi, slue kao instrument za izvodenje zakljucaka u nekom istraivanju. Medutim, ako se univerzalni kondicionalni iskazi prihvate zato to su irealno istiniti, onda ne postoji nita na to bi se mogao primijeniti, pa tako ne moe obavljati funkcije u zakljucivanju to se inace od zakona ocekuje. Moe, dakle, izgledati vjerojatno da se jedan univerzalni kondicionalni iskaz ne smije nazvati zakonom ukoliko ne znamo da li postoji bar jedan objekt koji zadovoljava njegov antecedens. Medutim, ovaj zahtjev je suvie restriktivan, jer mi nismo u stanju da uvijek znamo, cak i kada smo spremni da jedan iskaz nazovemo zakonom. Na primjer, moe se desiti da ne znamo da li stvarno postoji komad ice na temperaturi ? 270C, a jo uvijek moemo eljeti da smatramo zakonom iskaz da je svaki komad bakrene ice na toj temperaturi dobar provodnik elektricne struje. Ali, ako ovaj iskaz prihvatimo kao zakon, na osnovu kakvog svjedocanstva ga prihvacamo? Prema pretpostavci, mi zato nemamo neposredno svjedocanstvo, jer smo pretpostavili da ne znamo da li postoji neka bakarna ica na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli, pa prema tome, s takvom icom nismo izvodili nikakve eksperimente. Prema tome, svjedocanstvo mora biti posredno: ovaj iskaz se prihvaca kao zakon, vjerojatno zato to je posljedica nekih drugih zakona za koje postoji

neka vrsta svjedocanstva. Na primjer, ovaj iskaz je posljedica ociglednog zakona da je bakar doba vodic elektricne struje, za koji postoji prilicno veliko svjedocanstvo. Prema tome, moemo na sljedeci nacin iskazati jedan novi zahtjev koji se preutno pretpostavlja u klasifikaciji neogranicenih univerzalnih iskaza: irealna istinitost neograniceno univerzalnog iskaza nije dovoljna da bismo taj iskaz smatrali zakonom; mi cemo takav iskaz smatrati zakonom samo ako postoji skup drugih zakona iz koji se taj univerzalni iskaz moe logicki izvesti. Na taj nacin, neograniceni univerzalni iskazi za koje se vjeruje, u svemiru ne postoji nita to zadovoljava njihove antecedense stjecu status znanstvenih zakona zato to predstavljaju dio nekog sustava deduktivno povezanih zakona i zato to empirijska evidencija cesto vrlo obuhvatna i raznovrsna potvrduje citav sustav. Moemo se, medutim, zapitati zato jedan univerzalni iskaz, cak i kada za njega postoji takvo svjedocanstvo treba smatrati zakonom ako takoder znamo da je irealno istinit. Postoje dva moguca razloga za takvo tvrdenje. Jedan je: da nisu nadeni objekti koji zadovoljavaju antecedens takvog zakona usprkos stalnom traganju za takvim objektima. Iako negativno

svjedocanstvo ove vrste moe ponekad biti impresivno, ono cesto nije vrlo pouzdano, jer se takvi objekti mogu javiti na mjestima koja smo predvidjeli ili u specijalnim okolnostima. Tada se takav zakon moe koristiti u izvodenju logickih posljedica iz pretpostavke da pozitivni slucajevi stvarno postoje u nekim neispitanim podrucjima ili pod zamiljenim uvjetima. Ovo izvodenje moe, na taj nacin, nagovijestiti na koji nacin podrucje buduceg traganja za pozitivnim slucajevima moemo suziti ali kakve eksperimente treba izvesti da bismo takve slucajeve stvorili. Drugi, i obicno odlucujuci, razlog za vjerovanje da jedan zakon irealno istinit predstavlja neki dokaz da je pretpostavka o postojanju pozitivnih slucajeva na koje zakon odnosi logicki nespojiva s drugim zakonima koji pripadaju isto sustavu. Irealno istinit zakon uistinu moe biti suvian i moe predstavljati balast zato to nema nikakvu funkciju u zakljucivanju. S druge strane, ako su zakoni koji su upotrebljavani da se utvrdi ova irealna istinitost i sami sumnjivi, onda se ocigledno irealno istinit zakon moe upotrijebiti kao osnova za dolaenje do novog kritickog svjedocanstva za ove zakone. Nesumnjivo je da moemo zamisliti i druge primjene irealno istinitih zakona. Cinjenica je da ako se nigdje ne upotrebljavaju, onda nije ni vjerojatno da ce biti shvaceni kao dio naeg saznanja. Potrebno je ukratko razmotriti jo jedno pitanje. Cesto se tvrdi da se za neke zakone fizike (kao i u drugim disciplinama, na primjer u ekonomiji), koji se prihvacaju bar kao privremeno osnovani, zna da su irealno istiniti. Prema tome, ovo objanjenje ne izgleda adekvatno, jer se neograniceni univerzalni iskazi nazivaju zakonima usprkos cinjenici to nisu izvedeni iz drugih zakona. Poznati primjer ovakvog osnovnog irealno istinitog zakona je Newtonov prvi zakon kretanja, prema kojem tijelo na koje ne djeluju vanjske sile zadrava konstantnu brzinu. Poznato je da se tvrdi kako u stvari nema ovakvih tijela, jer je pretpostavka da ona postoje nespojiva s Newtonovom teorijom gravitacije. Cak i ako se prihvati tvrdenje da je zakon irealno istinit, on se kao zakon ne prihvaca iz tog razloga. Zato se onda prihvaca? Izbjegavajuci pitanje o tome kako treba interpretirati ovaj iskaz (npr. da li je to definicija necega to predstavlja tijelo na koje ne djeluju vanjske sile) i izbjegavajuci takoder pitanje da li se taj iskaz moe deducirati iz nekog drugog zakona (npr. Newtonovog drugog zakona kretanja), ispitivanje nacina na koji se on upotrebljava pokazuje da kada se kretanja tijela raclane na vektorske komponente kretanja, brzine tijela su konstantne u pravcima du kojih nema sila koje djeluju na ta tijela. Ukratko, tvrdnja da je ovaj zakon irealno istinit predstavlja veliko pojednostavljenje. Taj zakon je element u jednom sustavu zakona za koje svakako postoji potvrdno svjedocanstvo. Opce uzevi, kada bi jedan osnovni zakon bio irealno zadovoljen, bilo bi teko razumjeti kako bi se on mogao koristiti u sustavu ciji je dio. 3) Izgleda da je potrebna pretpostavka da zakon prirode mora da zadovolji jedan

drugi uvjet koji je nagovjeten u prethodnim razmatranjima. Neovisno od cinjenice da paradigmaticni slucaj akcidentalnog univerzalnog iskaza o zardalim zavrtnjima u Smithovim kolima nije neograniceno univerzalni iskaz, on ima jo jednu odliku. Taj univerzalni kondicionalni iskaz (oznacimo ga sa S) moe se shvatiti kao skraceni nacin tvrdenja jedne konacne konjunkcije iskaza u kojoj je svaki clan konjunkcije jedan iskaz o nekom pojedinacnom zavrtnju iz jedne konacne klase zavrtanja. Na taj nacin, S je ekvivalentno konjunkciji Ako je s1 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s1 zardao u periodu a, i ako je s2 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s2 zardao u periodu a i , i ako je sn zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je sn zardao u periodu a , gdje je n neki konacan broj. Prema tome, istinitost iskaza S moe se utvrditi ako se utvrdi istinitost konacnog broja iskaza koji imaju oblik si je zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a i si je zardao u periodu a . Shodno tome, ako prihvatimo S, mi to cinimo to smo ispitali jedan odredeni broj zavrtanja za koji vjerujemo da iscrpljuje podrucje predikacije iskaza S. Da smo imali

razloge da sumnjamo da ispitani zavrtnji iscrpljuju skup zavrtanja u Smithovim kolima, i da postoji neodredeni broj drugih zavrtanja u njegovim kolima koje nismo ispitali, ne bismo bili u stanju da tvrdimo S. Tvrdeci S, mi, u stvari, kaemo da je svaki ispitani zavrtanj zardao i da su ispitani zavrtnji svi zavrtnji koji postoje u Smithovim kolima. Ovdje je vano da se razumije ono to se naglaava. Prvo, S smo mogli prihvatiti kao istinito ne zato to smo utvrdili da je svaki zavrtanj u Smithovim kolima zardao, vec zato to se S moe izvesti iz nekih drugih pretpostavki. Na primjer, S smo mogli izvesti iz premisa da su svi zavrtnji u Smithovim kolima od eljeza, da su bili u dodiru s kisikom i da eljezo uvijek rda u prisustvu kisika. Cak i u ovom slucaju prihvatljivost iskaza S zavisi od toga da li smo utvrdili odredeni broj iskaza koji imaju oblik si je eljezni zavrtanj u Smithovim kolima i on je bio u dodiru s kisikom, pri cemu ispitani zavrtnji iscrpljuju podrucje primjene iskaza S. Drugo, S smo mogli prihvatiti na osnovu toga to smo ispitali samo dovoljno veliki uzorak zavrtanja iz Smithovih kola i to smo izveli zakljucak o prirodi neispitanih zavrtanja na osnovu prirode opaenih zavrtanja u uzorku. I ovdje smo u zakljucivanju pretpostavili da zavrtnji u uzorku poticu iz jedne konacne klase zavrtanja i da se nece povecavati. Na primjer, mi pretpostavljamo da nitko nece izvaditi jedan zavrtanj iz kola i zamijeniti ga nekim drugim i da nitko nece izbuiti novu rupu u kolima da bi u nju stavio novi zavrtanj. Ako iskaz S prihvacamo kao istinit na osnovu onoga to smo otkrili u uzorku, mi to cinimo djelomicno zato to pretpostavljamo da je taj uzorak dobiven iz jedne klase zavrtanja koja se nece ni povecavati ni mijenjati u vremenskom periodu koji se u S primjenjuje. S druge strane, izgleda da slicne pretpostavke nisu potrebne kada je rijec o svjedocanstvu na osnovu kojeg se prihvacaju iskazi koje smatramo zakonima. Tako, na primjer, mada je zakon da eljezo rda u prisustvu kisika bio u pocetku zasnovan iskljucivo na svjedocanstvu dobivenom ispitivanjem konacnog broja eljeznih predmeta koji su bili izloeni utjecaju kisika, za to svjedocanstvo se ne pretpostavlja da iscrpljuje podrucje predikacije tog zakona. Medutim, da je postojao razlog da se pretpostavi kako taj konacan broj predmeta iscrpljuje klasu eljeznih predmeta koji su izloeni kisiku, klasu objekata koji su postojali ili ce ikada postojati u buducnosti, sumnjivo je da bismo taj univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom. Naprotiv, ako se za promatranje slucajeva vjeruje da iscrpljuju podrucje primjene kondicionalnog iskaza, vjerojatnije je da ce se taj iskaz shvatiti kao da saopcava neku povijesnu cinjenicu. Nazivajuci jedan iskaz zakonom mi ocigledno

bar preutno tvrdimo da, koliko mi znamo, ispitani slucajevi na koje se iskaz odnosi ne cine klasu svih mogucih takvih slucajeva. Shodno tome, da bismo jedan neograniceni univerzalni iskaz nazvali zakonom, vjerojatno je potrebno da ne znamo da li se njegovo svjedocanstvo poklapa sa podrucjem njegove predikacije i da, tovie, ne znamo da se to podrucje ne moe povecavati. Racionalno jezgro ovog zahtjeva opet nalazimo u nacinu na koji upotrebljavamo iskaze koje nazivamo zakonima. Osnovna funkcija takvih iskaza sastoji se u objanjenju i predvidanju. Ali, ako jedan iskaz ne tvrdi, u stvari nita vie nego to se tvrdi u njegovom svjedocanstvu, mi se ponaamo nerazumno kada taj iskaz upotrebljavamo u objanjenju ili predvidanju necega to je u to svjedocanstvo vec ukljuceno i nismo dosljedni kada ga upotrebljavamo u objanjavanju ili predvidanju necega to u to svjedocanstvo nije ukljuceno. Nazivat jedan iskaz zakonom predstavlja zbog toga neto vie nego izjava da je to vjerojatno istinit neograniceni univerzalni iskaz. Nazivati jedan iskaz zakonom znaci pripisivati mu izvjesnu funkciju i samim tim to znaci reci da se ne pretpostavlja kako svjedocanstvo na kojem je zasnovan predstavlja cjelokupno podrucje njegove predikacije. Ovaj je zahtjev, izgleda, dovoljan da naziv zakon osporimo izvjesnoj klasi izmiljenih iskaza koje normalno ne bismo smatrali zakonima, ali koji ocigledno ispunjavaju uvjete o kojima smo ranije raspravljali. Razmotrimo iskaz: Svaki covjek koji

prvi vidi ivu mrenjacu ljudskog oka doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja energije. Pretpostavimo da ovaj iskaz nije irealno istinit i da predstavlja neograniceni univerzalni iskaz, tako da se moe prevesti u iskaz: Za svako x i za svako t ako je x covjek koji vidi ivu mrenjacu ljudskog oka u trenutku t i nijedan covjek ne vidi ivu mrenjacu ljudskog oka u bilo kom trenutku prije t, onda x doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja energije.12 Svako tko se sjeca povijesti znanosti prepoznat ce ovdje aluziju na Helmholtza, koji je i prvi video ivu mrenjacu ljudskog oka i bio utemeljitelj principa konzervacije. Prema tome, navedeni iskaz je istinit i prema naoj pretpostavci zadovoljava uvjet za neogranicenu univerzalnost. Pa ipak, moemo pretpostaviti da bi vecina ljudi nerado to nazvala zakonom. Razlog ovom odbijanju postaje jasan kada ispitamo svjedocanstvo na osnovu kojeg se moe utvrditi istinitost ovog iskaza. Da bi se utvrdilo da je on istinit, dovoljno je da se pokae da je Helmholtz zaista bio prvi covjek koji je video ivu ljudsku mrenjacu i da je on doprinio zasnivanju principa konzervacije. Medutim, ako je Helmholtz bio takva osoba, onda, na osnovu prirode ovog slucaja, ne postoji logicka mogucnost da postoji drugi covjek koji zadovoljava uvjete opisane u antecedensu navedenog iskaza. Ukratko, mi u ovom slucaju znamo da se svjedocanstvo na osnovu kojeg se ovaj iskaz prihvaca poklapa s podrucjem njegove predikacije. Taj iskaz je beskoristan u objanjavanju i predvidanju necega to nije ukljuceno u njegovo svjedocanstvo, pa mu se zbog toga ne daje status zakona prirode. 4) Kada je rijec o iskazima koje obicno nazivamo zakonima, potrebno je da jo neto zapazimo, iako je teko, u ovom slucaju, iskazati neto kao zahtjev koji iskazi slicni zakonu moraju uvijek zadovoljavati. To se odnosi na mjesto koje zakoni imaju u naem znanju i na kognitivni odnos koji cesto prema njima pokazujemo. Svjedocanstvo na osnovu kojeg se jedan iskaz L naziva zakonom moe se podijeliti na neposredno i posredno. (a) To moe biti neposredno svjedocanstvo, u uobicajenom smislu, i ono se sastoji od slucajeva koji pripadaju podrucju predikacije iskaza L, pri cemu svi ispitani slucajevi imaju osobinu koju L predicira. Na primjer, neposredno svjedocanstvo za zakon da se bakar iri kada se zagrije dobiva se mjerenjem duine bakarne ice koja je bila zagrijevana. (b) Svjedocanstvo za L moe biti posredno u dva smisla. Moe se desiti da se L moe zajedno s drugim zakonima L1 i L2 itd. izvesti iz nekog opceg zakona (ili vie njih) M, tako da se neposredno svjedocanstvo koje ide u prilog ovim drugim zakonima smatra (posrednim) svjedocanstvom za L. na primjer, zakon da je trajanje jedne oscilacije klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove duine i zakona da je

rastojanje koje prede tijelo u slobodnom padu proporcionalno kvadratu vremena mogu se zajedno izvesti iz pretpostavki Newtonove mehanike. Obicno ce se potvrdno neposredno svjedocanstvo za prvi od ovih zakona smatrati potvrdnim svjedocanstvom, iako samo posrednim potvrdnim svjedocanstvom za drugi zakon. Medutim, svjedocanstvo za L moe biti posredno u neto drukcijem smislu, tako da se L moe spojiti s razlicitim posebnim pretpostavkama kako bi se dobili drugi zakoni, od kojih svaki ima posebno podrucje predikacije, a neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone smatra se posrednim svjedocanstvom za L. na primjer, kada se Newtonovi zakoni kretanja spoje s razlicitim posebnim pretpostavkama, onda se iz njih mogu deducirati Keplerovi zakoni, zakoni kretanja klatna, zakon slobodnog pada i zakoni o oblicima masa koje rotiraju. Prema tome, neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone slui kao posredno svjedocanstvo za Newtonove zakone. Pretpostavimo da je dio svjedocanstva za L neposredan, ali da takoder postoji znatno posredno svjedocanstvo za L (u bilo kom smislu rijeci posredno). Pretpostavimo takoder da smo naili na neke ocigledne izuzetke od L. pa ipak, mi cemo vrlo nerado 12 Hans Reichenbach, Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954, str. 35.

napustiti L usprkos ovim izuzecima, i to bar iz dva razloga: prvo, neposredno i posredno potvrdno svjedocanstvo za L moe biti vece nego negativno svjedocanstvo. Drugo, zbog svojih odnosa prema drugim zakonima i prema svjedocanstvu za te zakone, L nije izolirano; njegova sudbina utjece na sudbinu sistema zakona kome L pripada. Shodno tome, odbacivanje L zahtijevalo bi ozbiljnu reorganizaciju izvjesnih dijelova naeg znanja. Medutim, takva reorganizacija moe biti neizvodljiva zato to trenutno nemamo podesnu zamjenu za sistem koji je do sada bio adekvatan, a osim toga takva reorganizacija moda se moe izbjeci ponovnim interpretiranjem ociglednih izuzetaka od L, tako da se poslije toga ovi ne moraju shvatiti kao pravi izuzeci. U svakom slucaju, i L i sistem kojem on pripada mogu se spasti usprkos ociglednom negativnom svjedocanstvu za L. Ovaj slucaj moe se ilustrirati primjerom kada prividno opovrgavanje zakona dolazi kao rezultat nebriljivog promatranja ili nestrucno izvedenog eksperimenta. Ono se takoder moe ilustrirati i znacajnijim primjerima. Zakon (ili princip) odranja energije bio je ozbiljno doveden u sumnju eksperimentima sa slabljenjem beta zracima ciji se rezultat ne moe opovrgavati. Pa ipak, taj zakon nije naputen, a da bi se zakon uskladio s novim eksperimentalnim podacima, bilo je pretpostavljeno postojanje jedne nove vrste entiteta (nazvane neutrino). Racionalno jezgro ove pretpostavke jeste u tome to bi odbacivanje zakona odranja liilo veliki dio naeg znanja u fizici njegove sistematske dosljednosti. S druge strane, zakon (ili princip) odranja pariteta u kvantnoj fizici (koji tvrdi, na primjer, da u izvjesnim vrstama interakcije atomska jezgra usmjerena u jednom pravcu emitiraju beta cestice istog intenziteta kao to to cine jezgra usmjerena u suprotnom pravcu) nedavno je bio odbacen, mada je na prvi pogled relativno malo eksperimenata pokazivalo da taj zakon ne vai i opcem slucaju. Razlicitost sudbina zakona energije i zakona pariteta pokazuje razlicita mjesta koja ove pretpostavke imaju u danom trenutku u sistemu fizike; kada bismo napustili prvu pretpostavku, nastao bi veci intelektualni kaos nego to se to desilo naputanjem druge pretpostavke. Uopceno receno, mi smo obicno sasvim spremni da napustimo neki zakon za koji je svjedocanstvo iskljucivo neposredno cim otkrijemo prima facie izuzetke. Zaista, mi cesto nismo spremni da jedan univerzalni kondicionalni iskaz L nazovemo zakonom prirode, usprkos cinjenici da on zadovoljava razlicite uvjete o kojima smo vec raspravljali, ako za njega imamo samo neposredno svjedocanstvo. Odbijanje da takav iskaz L nazovemo zakonom utoliko je vjerojatnije ukoliko, pretpostavljajuci da L ima oblik Svi A su B, postoji klasa stvari C koje nisu A, ali koje lice na stvari koje jesu A u izvjesnom pogledu koji nam izgleda znacajan, tako da iako neki clanovi C imaju osobinu B, B ne odlikuje uvijek clanove klase C. Na primjer, iako sve raspoloivo svjedocanstvo potvrduje univerzalni iskaz da su sve vrane crne, izgleda da ne postoji posredno svjedocanstvo za taj

iskaz. Pa ipak, cak i kada se taj iskaz prihvati kao zakon, oni koji to cine vjerojatno ne bi oklijevali da ga odbace i da ga vie ne smatraju zakonom kada bi se otkrila ptica koja jeocigledno vrana ali ima bijelo perje. tovie, zna se da boja perje predstavlja promjenljivu odliku ptica i da su otkrivene vrste ptica koje su po bioloki vanim osobinama slicne vranama ali nemaju sasvim crno perje. Prema tome buduci da ne znamo zakone pomocu kojih bi se objasnila crna boja vrana i buduci da nemamo sveobuhvatno i raznoliko posredno svjedocanstvo za tvrdnje da su sve vrane crne, na odnos prema tom iskazu je manje odlucan nego prema iskazima koje nazivamo zakonima za koje takvo posredno svjedocanstvo postoji. Ove razlike u naoj spremnosti da napustimo univerzalni kondicionalni iskaz kada imamo ocigledno suprotno svjedocanstvo ponekad se ogleda u nacinu na koji upotrebljavamo zakone u znanstvenom zakljucivanju. Mi smo do sada pretpostavljali da se zakoni upotrebljavaju kao premise iz kojih se izvode posljedice u skladu s pravilima formalne logike. Ali kada se smatra da je jedan zakon potvrden i kada on zauzima cvrsto

mjesto u sistemu naeg znanja, taj zakon se moe primjenjivati kao empirijski princip u skladu s kojim se izvode zakljucci. Ova razlika izmedu premisa i pravila zakljucivanja moe se ilustrirati primjerima iz elementarnog silogistickog rasudivanja. Zakljucak da je dani komad ice a dobar provodnik elektricne struje moe se izvesti iz dvije premise: da je a bakar i da je bakar dobar provodnik elektricne struje, u skladu s pravilom formalne logike koje je poznato kao dictum de omni. Medutim, isti zakljucak moe se dobiti i iz jedne premise da je a bakar ako prihvatimo kao princip zakljucivanja pravilo da iskaz oblika x je dobar provodnik elektricne struje moe da se izvede iz iskaza oblika x je bakar. Na prvi pogled, ova razlika je samo tehnicke prirode. S cisto formalnog stanovita, uvijek se moe otkloniti univerzalna premisa a da to ne obesnai deduktivni argument, pod pretpostavkom da tu premisu zamijenimo podesnim pravilom zakljucivanja. Pa ipak, ovaj tehnicki postupak obicno se koristi u praksi samo kada univerzalna premisa ima status zakona koji nismo spremni da napustimo samo zato to slucajno postoje ocigledni izuzeci od tog zakona. Jer, kada takvu premisu zamijenimo pravilom zakljucivanja, postoji mogucnost da promijenimo znacenje nekih termina koji se javljaju u premisi, tako da se njen empirijski sadraj postepeno pretjece u novo znacenje tih termina. Tako se u gornjem primjeru pretpostavlja da iskaz kako je bakar dobar provodnik predstavlja iskaz o cinjenici u tom smislu to dobra provodljivost nije osobina kojom bismo definirali ono to bakar treba da bude, pa je zato potrebno empirijsko svjedocanstvo da bi se utvrdila istinitost tog iskaza. S druge strane, kada se tak iskaz zamijeni pravilom zakljucivanja, provodljivost elektriciteta postaje manje ili vie bitna osobina bakra, tako da se na kraju nita nece smatrati bakrom ako nije dobar provodnik elektricne struje. Kao to smo vec primijetili, ova tendencija nam pomae da objasnimo gledite prema kojem pravi zakoni izraavaju odnose logicke nunosti. U svakom slucaju, kada ova tendencija dode do punog izraaja, otkrice materije koja loe sprovodi elektricnu struju i koja je u drugom pogledu slicna bakru, zahtijevalo bi ponovo klasificiranjem materija i odgovarajucu reviziju znacenja koja su povezana s terminima kao to je bakar. Zbog toga mijenjanje ocigledno empirijskog zakona u pravilo zakljucivanja nastaje obicno samo kada se pretpostavlja da je istinitost zakona dobro utvrdena tako da je potrebno ogromno svjedocanstvo koje bi ga uzdrmalo. Prema tome, iako nije potrebno da budemo skloni da ponovo interpretiramo ocigledno negativno svjedocanstvo kada bismo jedan univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom i kako bismo ga sacuvali kao sastavni dio naeg znanja, mnogi iskazi smatraju se zakonima djelomicno zato to prema njima imamo upravo takav stav. Postoji cetiri vrste razmatranja koje izgledaju relevantne za klasificiranje iskaza kao zakona prirode: (1) sintakticka razmatranja koja se odnose na oblik iskaza slicnih zakonima; (2) razmatranja koja se odnose na logicke odnose izmedu iskaza u jednom

sustavu objanjenja; (3) razmatranja o funkcijama iskaza slicnih zakonima u znanstvenom istraivanju i (4) razmatranja o kognitivnim odnosima prema jednom iskazu s obzirom na prirodu raspoloivog svjedocanstva. Ova se razmatranja djelomicno proimaju buduci da, na primjer, logicko mjesto jednog iskaza u nekom sustavu ovisi od uloge tog iskaza koju onima u istraivanju, kao i od vrste svjedocanstva koje se za njega moe naci. to vie, ne tvrdimo da su uvjeti koji su spomenuti u ovom razmatranju dovoljni (ili moda u nekim slucajevima cak i nuni) da bi se ti iskazi smatrali zakonima prirode. Nesumnjivo je da moemo konstruirati iskaze koji zadovoljavaju ove uvjete ali koji se obicno ne bi smatrali zakonima, ba kao to postoje iskazi koje nazivamo zakonima ali koje na zadovoljavaju jedan ili vie ovih uvjeta. To je neizbjeno iz razloga koje smo vec spomenuli, buduci da nije moguce precizno odrediti znacenje termina zakon prirode koje bi bilo u skladu sa svakom upotrebom ovog neodredenog izraza. Pa ipak, iskazi koji zadovoljavaju ove uvjete izgleda da ne podlijeu primjedbama koje postavljaju kriticari Humeove analize nomicke

univerzalnosti. Ovo tvrdenje zahtijeva obrazloenje, a neto se takoder mora reci i o srodnom pitanju o logickom statusu protiv cinjenicnih kondicionalnih iskaza. 1. Moda je argument da de facto univerzalni iskazi ne mogu potvrdivati irealne kondicionalne iskaze najupecatljivija rasprostranjena kritika Humeove analize nomicke univerzalnosti. Pretpostavimo da znamo da nikada nije postojala vrana koja nije bila crna, da sada nema vrane koja nije crna i da nikad nece biti vrane koja nece biti crna. Na taj nacin imamo pravo da tvrdimo kao istinit neograniceni akcidentalni univerzalni iskaz S: Sve vrane su crne. Medutim, neki autori su tvrdili da S ne izraava ono to bismo obicno nazvali zakonom prirode. Pretpostavimo cinjenicu da ni jedna vrana nije nikada ivjela nit ce ivjeti u polarnim predjelima. Ali pretpostavimo dalje, da ne znamo dali ivot u polarnim predjelima utice na boju vrana, tako da postoji mogucnost da potomstvo nekih vrana koje bi mogle odletjeti u takve predjele ima bijelo perje. Prema tome, iako je S istinito, ta istinitost moe biti samo posljedica povijesne slucajnosti da ni jedna vrana ne ivi u polarnim predjelima. Zbog toga akcidentalni univerzalni iskaz S ne potvrduje irealni kondicionalni iskaz da kada bi stanovnici polarnih predjela bili vrane oni bi bili crni, a poto jedan zakon prirode mora, po pretpostavci, da potvrduje takve kondicionalne iskaze, S se ne moe smatrati zakonom. Ukratko, neogranicena univerzalnost ne objanjava to podrazumijevamo po nomickom univerzalnocu. Ali, iako ovo moe biti tocno, ne slijedi da S nije zakon prirode zato to ne izraava nesvodljivu nomicku nunost. Jer usprkos cinjenici da se pretpostavlja istinitost iskaza S, iskazu S se moe poricati status zakona bar iz dva razloga od kojih se ni jedan ne odnosi na pitanje o takvoj nunosti. Prvo, svjedocanstvo za S moe se poklapati s podrucjem predikacije iskaza S, tako da nitko tko to svjedocanstvo poznaje ne moe primijeniti S na nacin koji se primjenjuju zakoni. Drugo, iako svjedocanstvo za S moe biti po pretpostavci logicki dovoljno da utvrdi S kao istinito, to svjedocanstvo moe biti iskljucivo neposredno svjedocanstvo, a neko moe odbiti da S smatra zakonom na osnovu toga to se samo oni iskazi mogu nazvati zakonom za koje postoji posebno svjedocanstvo (takvi iskazi moraju imati odredeno logicko mjesto u sustavu naeg znanja). Sve u svemu, kritika o kojoj raspravljamo ne umanjuje znacaj Humeove analize nomicke univerzalnosti. Ova kritika nedovoljno objanjava vanu cinjenicu da se neki iskaz obicno smatra zakonom prirode zato to taj iskaz zauzima odredeno mjesto u sustavu objanjenja u nekom podrucju naeg znanja i zbog toga to taj iskaz potvrduje svjedocanstvo koja sa svoje strane zadovoljavaju izvjesne specificne uvjete.

2. Kada donosimo planove za buducnost ili kada razmiljamo o prolosti, mi cesto razmiljamo praveci pretpostavke koje su protivne poznatim cinjenicama. Rezultate naih razmiljanja tada cesto iskazujemo protucinjenicnim kondicionalnim iskazima koji imaju oblik Kada bi a bilo P, onda bi b bilo Q ili Da je a bilo P, onda bi b bilo Q. Na primjer, fizicar koji opisuje jedan eksperiment moe u svojim proracunima tvrditi protucinjenicni iskaz C: Kada bi se duljina klatna a skratila na jednu cetvrtinu sadanje duljine, trajanje jednog titraja bi se skratilo za polovicu. Slicno tome, moemo zamisliti fizicara koji, pokuavajuci da objasni neuspjeh u nekom prethodnom eksperimentu, tvrdi protucinjenicni iskaz B: Da se duljina klatna a skratila na cetvrtinu njegove stvarne duljine, trajanja jednog titraja bilo bi iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja. U oba kondicionalna iskaza i antecedens i konsekvens opisuju pretpostavke za koje se zna da su lane. Ono to se naziva problem proturjecnih iskaza jeste problem eksplicitnog istraivanja logicke strukture takvih iskaza i problem analize razloga na osnovu kojih se moe utvrditi njihova istinitost i lanost. Ovaj problem je usko povezan s problemom objanjavanja pojma nomicke univerzalnosti. Protucinjenicni iskaz se ne moe na neposredan nacin prevesti u konjunkciju indikativnih recenica uz upotrebu iskljucivu

uobicajenih nemodalnih iskaznih veza formalne logike. Na primjer, proturjecni iskaz B preutno tvrdi da se duljina klatna a, u stvari, nije skratila na cetvrtinu njegove stvarne duljine. Medutim, B se ne moe prevesti iskazom: Duljina a nije se skratila na cetvrtinu iako se duljina a skratila na jednu cetvrtinu stvarne duljine, onda je trajanje jednog titraja iznosilo polovicu stvarnog trajanja titraja. Ovaj predloeni prijevod nije zadovoljavajuci zato to na osnovu pravila formalne logike slijedi da ako se duljina klatna a skratilo na cetvrtinu njegove stvarne duljine, trajanje jednog titraja nije iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja buduci da je antecedens indikativnog kondicionalnog iskaza laan slijedi dakle zakljucak koji sigurno ne bi prihvatio nitko tko tvrdi B. Prema tome, kriticari Humeove analize nomicke univerzalnosti tvrdili su da se poseban tip ne-logicke nunosti sadri ne samo u univerzalnim iskazima koji su zakoni vec i u protucinjenicnim kondicionalnim iskazima. Sadraj prtoucinjenicnih iskaza ipak se moe objasniti na prihvatljiv nacin bez pribjegavanja neraclanjivim modalnim pojmovima. Ono to fizicar kae kada tvrdi B, moe se prevesti na jasniji, iako na zaobilazni nacin, ovako: Iskaz Trajanje jednog titraja klatna a iznosilo je polovicu stvarnog trajanja oscilacije logicki slijedi iz pretpostavke Duljina a iznosila je cetvrtinu sadanje duljine, kada se ova pretpostavka spoji sa zakonom da je trajanje jednog titraja obicnog klatna proporcionalno drugom korijenu njegove duljine, kao i sa izvjesnim brojem drugih pretpostavki o pocetnim uvjetima za primjenu zakona (npr. da je a klatno, da je zanemariv otpor zraka). tovie iako su i pretpostavka i iskaz koji je iz te pretpostavke izveden pomocu spomenutih pretpostavki vjerojatno lani, njihova neistinitost nije sadrana u premisama ove dedukcije. Prema tome, iz tih premisa ne slijedi da ako je duljina klatna a iznosila cetvrtinu njegove sadanje duljine, onda je trajanje jednog titranja klatna a iznosilo polovinu sadanjeg trajanja. Ukratko, protucinjenicni iskaz B tvrdi se u nekom kontekstu hipoteza i posebnih pretpostavki, i kada smo ovih pretpostavki svjesni, uvodenje modalnih kategorija, pored onih koje postoje u formalnoj logici, sasvim je proizvoljno. Uopce uzevi, protucinjenicni iskaz moe se interpretirati kao implicitni metajezicni iskaz (tj. iskaz o drugim iskazima, a narocito o logickim odnosima izmedu tih drugih iskaza) koji tvrdi da indikativni oblik njegovog konsekvensa logicki slijedi iz indikativnog oblika njegovog antecedensa kada se ovaj drugi spoji s nekim zakonom i potrebnim pocetnim uvjetima za primjenu toga zakona. Shodno tome, rasprave o tome da li je dani protucinjenicni iskaz istinit mogu se rijeiti samo kada se ekspliciraju hipoteze i pretpostavke na kojima se on zasniva. Ovakav iskaz je nesumnjivo istinit na osnovu jednog skupa takvih premisa moe biti laan na osnovu drugog skupa i moe imati neodredenu istinitost na osnovu treceg skupa. Tako, na primjer, fizicar bi mogao da odbaci B u korist protucinjenicnog iskaza Da se duljina klatna a skratila na cetvrtinu njegove sadanje duljine, trajanje jednog titraja a bilo bi iznosilo

znatno vie od polovice njegovog sadanjeg trajanja. On bi mogao da opravda svoj postupak kada bi, na primjer, pretpostavio da je luk vibracije skracenog klatna vec i od 60? i kada bi takoder pretpostavio izmijenjeni oblik zakona o trajanju titraja koji smo mi naveli (koji se odnosi samo na klatna sa sasvim malim lukom klacenja). Opet, jedan pocetnik u izvodenju eksperimenta moe da tvrdi kako je B istinito, iako izmedu ostalog pretpostavlja ne samo da kruni teg klatna ima promjer od tri inca nego takoder da kutija u kojoj se klatno nalazi ima sa donje strane otvor koji je za dlaku iri od tri inca, tako da bi se teg skracenog klatna nalazi ba u tom okviru. Medutim, ocigledno je da je sada B lano zato to se pod ovim pretpostavkama skraceno klatno uopce ne klati. Razlicite pretpostavke pod kojima se tvrdi jedan protucinjenicni iskaz nisu izraene samim protucinjenicnim iskazom. Procjenjivanje valjanosti tih iskaza moe zbog toga biti veoma teko ponekad zato to ne znamo pretpostavke pod kojima se on tvrdi ili zbog toga to nam nije jasno kakve su nae preutne pretpostavke, a ponekad prosto zato to nismo

sposobni da procijenimo logicki smisao tih pretpostavki cak i kada su one eksplicitne. Na takve tekoce cesto nailazimo narocito kada je rijeci o protucinjenicnim iskazima koji se tvrde u svakodnevnom ivotu ili cak u povijesnim spisima. Razmotrimo, na primjer, takav jedan iskaz da versajski ugovor nije Njemackoj nametnuo velike ratne odtete, Hitler ne bi doao na vlast. Ovo je bilo kontroverzno tvrdenje ne samo zato to su ucesnici u raspravi o tom pitanju prihvatili razlicite eksplicitne pretpostavke, vec zato to se dobar dio rasprave vodio na osnovu implicitnih premisa koje nitko nije potpuno objasnio. U svakom slucaju, ne moe se navesti opca formula koji bi propisivala to se mora ukljuciti u pretpostavke na kojima se jedan ovakav tip iskaza zasniva. Pokuaji da se nade takva formula bili su uvijek bez uspjeha, a oni koji vide problem ovakvih iskaza u pronalaenju takve formule osudeni su da se uhvate u kotac s jednim nerjeivim problemom. Na kraju ovog dijela obratimo pozornost na jo jednu bitnu temu a to su uzrocni zakoni. Bilo bi nezahvalan i nekoristan pokuaj da cak i djelomicno navedemo sva znacenja koja su se pripisivala rijeci uzrok znacenja koja su se mijenjala od antickih pravnickih asocijacija ove rijeci preko popularnog shvacanja uzroka kao eficijentnih cinilaca do razradenih modernih pojmova uzroka kao nepromjenljive funkcionalne ovisnosti. Cinjenica to je ovaj termin ima ovako irok spektar upotreba odmah otklanja mogucnost da postoji samo jedno ispravno i povlateno objanjenje ovog pojma. Pa ipak, i moguce je i korisno ako se odredi neko znacenje ove rijeci u mnogim podrucjima znanosti kao i u obicnom govoru, sa ciljem da se na osnovu toga dode do grube klasifikacije zakona koji slue kao premise u objanjenjima. S druge strane, bila bi pogrena pretpostavka da zbog toga to u jednom smislu ove rijeci pojam uzroka ima vanu ulogu u nekom podrucju istraivanja, taj pojam je neophodan u svim drugim podrucjima ba kao to bi bila pogrena tvrdnja da taj pojam , zato to je nekoristan u nekim granama znanosti, ne moe imati opravdanu ulogu u drugim vrstama znanstvenog istraivanja. Smisao rijeci uzrok koji elimo da odredimo moe se ilustrirati sljedecim primjerom. Elektricna iskra polazi kroz mjeavinu vodika i kisika; eksplozija koja poslije toga slijedi pracena je icezavanjem ovih gasova i kondenzacijom vodene pare. Icezavanje ovih gasova i stvaranje vode u ovom eksperimentu obicno se smatra efektom koji je prouzrokovan iskrom. tovie, generalizacija zasnovana ovakvim eksperimentima (npr. Kad god iskra prode kroz mjeavinu vodika i kisika, gasovi icezavaju i stvara se voda)

naziva se uzrocnim zakonom. Za ovaj zakon se kae da je uzrocni zakon ocigledno zato to odnos spomenutih dogadaja, cije postojanje on tvrdi, vjerojatno zadovoljava cetiri uvjeta. Prvo, taj odnos je nepromjenljiv i uniforman u tom smislu to kad god se pretpostavljeni uzrok desi, deava se i pretpostavljeni efekt. Postoji preutna pretpostavka da uzrok predstavlja i nuan i dovoljan uvjet za nastanak efekta. U stvari, vecina recenica koje tvrde uzrocni odnos i koje iskazujemo u svakodnevnom ivotu, kao i vecina uzrocnih zakona koji se cesto spominju, ne izraavaju dovoljne uvjete za nastanak efekta. Tako, na primjer, cesto kaemo da je paljenje ibice uzrok plamenu i pri tome preutno pretpostavljamo druge uvjete bez kojih se efekt ne bi desio (npr. prisustvo kisika, suho palidrvce). Dogadaj koji se uzima kao uzrok obicno je dogadaj koji upotpunjuje skup dovoljnih uvjeta za nastanak efekta i taj se dogadaj iz razlicitih razloga smatra vanim. Drugo, uzrocni odnos postoji izmedu dogadaja koji se prostorno dodiruju, u onom smislu u kome se i iskra i pojavljivanje vode deavaju u priblinom istom prostoru. Shodno tome, kada se tvrdi da su prostorno udaljeni dogadaji uzrocno povezani, preutno se pretpostavlja da su ovi dogadaji samo karike u lancu uzroka i efekta, pri cemu se dogadaji koji ih povezuju prostorno dodiruju. Trece, u uzrocnom odnosu postoji vremenska sukcesija u tom smislu to dogadaj koji je uzrok prethodi efektu i nastavlja se efektom. Shodno tome, kada se za dogadaje koji su odvojeni vremenskim intervalom kae da su uzrocno povezani, onda se takoder podrazumijeva da su oni

medusobno povezani nizom uzastopnih i uzrocno povezanih dogadaja. Konacno, odnos uzrocnosti je asimetrican u onom smislu u kome je prolazak iskre kroz smjesu gasova uzrok njihovog pretvaranja u vodu, ali stvaranje vode nije uzrok prolaska iskra. Ideje pomocu kojih se opisuju pojam uzroka cesto se kritizira zbog neodredenosti. Stavljene su primjedbe narocito na zdravorazumska shvacanja o kontinuitetu prostora ivremena zato to ona predstavljaju izvor nejasnoca. tovie, nesumnjivo je tocno da je u nekim razvijenim znanostima, kao to je matematicka fizika, ovaj pojam sasvim suvian. Sporno je cak da li su cetiri navedena uvjeta stvarno zadovoljena u ilustracijama koje se navode za pojam uzroka(kao to je na primjer) kada se ove ilustracije analiziraju pomocu pojmova modernih teorija fizike. Pa ipak, ma koliko ovaj pojam uzroka bio neadekvatan u teorijskoj fizici, on i dalje igra izvjesnu ulogu u mnogim drugim granama istraivanja. To je pojam koji je cvrsto ukorijenjen u jeziku koji upotrebljavamo, cak i kada apstraktne teorije fizike primjenjujemo u laboratoriji ili kada obavljamo prakticne poslove da bismo dobili razlicite rezultate koritenjem odgovarajucih sredstava. Zaista, zato to izvjesne stvari moemo koristiti kako bismo dobili druge stvari, ali ne obratno, uzrocni jezik predstavlja legitiman i podesan nacin opisivanja odnosa izmedu mnogih dogadaja. S druge strane, nisu svi zakoni prirode uzrocni u navedenom smislu ove rijeci. To ce biti ocigledno poslije kratkog pregleda vrsta zakona koji se upotrebljavaju kao premise objanjenja u razlicitim znanostima. 1. Kao to smo vec spomenuli, osnovna vrsta zakona prisutna je u pretpostavci da postoje prirodne vrste ili supstancije. Pod odredujucim svojstvom podrazumijevat cemo svojstvo to je boja ili gustoca, koje ima izvjestan broj specificnih ili odredenih oblika. Na primjer, medu odredenim oblicima odredujuce boje nalaze se crveno, plavo, zeleno, uto itd.; medu odredenim oblicima odredujuce gustoce nalazi se gustoca velicine 0,06 (mjereno na neki uobicajeni nacin), gustoca velicine 2, gustoca velicine 12 itd. na taj nacin, odredeni oblici nekog danog odredujuceg svojstva cine porodicu svojstava tako to svaki pojedinacni objekt kome se sa smislom moe predicirati odredujuce svojstvo mora na logicki nuan nacin da ima jedan i samo jedan oblik odredujuceg svojstva.13 Zakon ove vrste (npr. Postoji materija kamena sol) tvrdi da postoje objekti razlicite vrste tako da se svaki objekt dane vrste odlikuje odredenim oblikom iz jednog skupa odredujucih svojstava i tako da se objekti koji pripadaju razlicitim vrstama razlikuju medusobno bar u jednom odredenom obliku jednog zajednickog odredujuceg svojstva (obicno u vie takvih oblika). Na primjer, reci da je dani objekt a kamena sol, znaci reci da postoji skup odredujucih svojstava (kristalna struktura, boja, tocka topljenja, tvrdoca itd.), tako da pod uobicajenim uvjetima a ima odredeni oblik svakog od tih odredujucih svojstava (a ima kockaste kristale, bezbojan je, ima gustocu 2.163, tocku topljenja 804?C, stupanj tvrdoce 2 po Mochovoj skali itd.). tovie, a se razlikuje od objekta koji pripada drugoj vrsti, na

primjer od talka, bar po jednom obliku (u stvari u velikom broju oblika) ovih odredujucih svojstava. Shodno tome, zakoni ove vrste tvrde da postoji stalno zajednicko javljanje odredenih osobina u svakom objektu koji pripada izvjesnoj vrsti. Jasno je da zakoni ove vrste nisu uzrocni zakoni oni, na primjer, ne tvrde da gustoca kamena soli prethodi (ili slijedi) stupanj njene tvrdoce. 2. Druga vrsta zakona tvrdi nepromjenljivi poredak u zavisnosti izmedu dogadaja ili svojstva. Ovdje moemo razlikovati dvije podvrste. Jedna od ovih podvrsta predstavlja klasu uzrocnih zakona kao to je zakon o efektu iskre u smjesi vodika i kisika ili kao to je zakon da kamenje bacenu u vodu proizvodi niz koncentricnih valova koji se ire. Druga podvrsta predstavlja klasu razvojnih (ili povijesnih) zakona, kao to je zakon 13 Za ovu terminologiju vidjeti W. E. Johnson, Logic, sv. 1, Camb ridge, England, 1921, Poglavlje 11; i Rudolf Carnap, Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950, sv. 1, str. 75.

Formiranje pluca u ljudskom embrionu nikada ne prethodi formiranju krvotoka ili zakon Poslije uzimanja alkohola uvijek dolazi do irenja krvnih sudova. Obje podvrste su ceste u podrucjima istraivanja gdje kvantitativne metode nisu u vecoj mjeri primjenljive, mada, kao to to primjeri pokazuju, takvi zakoni mogu da se nadu i u ovim podrucjima. Zakoni ' razvoja imaju oblik Ako x ima osobinu P, u trenutku t, onda x ima osobinu Q u trenutku t, koji je kasniji od trenutka t . Oni se obicno ne smatraju uzrocnim zakonima, ocigledno iz dva razloga. Prvo, mada zakoni razvoja mogu izraavati neki nuan uvjet za nastanak izvjesnog dogadaja (ili kompleksa dogadaja), oni ne izraavaju dovoljne uvjete. U stvari, mi obicno na krajnje neodreden nacin znamo kakvi su ti dovoljni uvjeti. Drugo, zakoni opce uzevi, izraavaju odnose u redoslijedu dogadaja koji su medusobno odvojeni vremenskim intervalom. Shodno tome, ponekad se smatra da takvi zakoni predstavljaju samo nepotpunu analizu cinjenica, i to na osnovu toga to poslije ranijeg dogadaja neki faktor moe utjecati tako da se kasniji dogadaj ne desi, pa redoslijed izmedu dogadaja ne izgleda da je nepromjenljiv. Pa ipak, ma kakva bila ogranicenja u vaenju zakona razvoja, i ma kako bilo poeljno da se oni mogu zamijeniti zakonima druge vrste, i uzrocni zakoni i zakoni razvoja veoma se iroko primjenjuju u sistemima objanjenja suvremene znanosti. 3. Treca vrsta zakona koja je zajednicka biolokim i drutvenim znanostima kao i fizici tvrdi nepromjenljive statisticke odnose izmedu dogadaja ili svojstava (to se naziva odnosima vjerojatnosti). Evo primjera jednog takvog zakona: Ako se geometrijski i fizicki simetricna kocka baca vie puta, vjerojatnost (ili relativna ucestalost) da ce se na toj kocki pojaviti odredena strana okrenuta na gore iznosi 1/6. Druge primjere smo vec ranije spominjali. Statisticki zakoni ne tvrde da je deavanje stalno praceno deavanjem nekog drugog dogadaja. Oni samo tvrde da je u dovoljno dugom nizu pokuaja pojavljivanje jednog dogadaja praceno pojavljivanjem nekog drugog dogadaja uz stalnu relativnu ucestalost. Takvi zakoni ocigledno nisu uzrocni iako spojivi s kauzalnim objanjenjem cinjenica o kojima govore. U stvari, spomenuti statisticki zakon o ponaanju kocke moe se deducirati iz zakona za koje se ponekad kae da su uzrocni, ukoliko se prihvate podesne pretpostavke o statistickoj distribuciji pocetnih uvjeta na koje se ovi uzrocni zakoni primjenjuju. S druge strane, postoje statisticki zakoni cak i u fizici za koje bar za sada nisu poznata uzrocna objanjenja. tovie, cak i ako pretpostavimo da su u principu svi statisticki zakoni posljedice nekog postojeceg uzrocnog poretka, postoje podrucja

istraivanja u fizici i u biolokim i drutvenim znanostima u kojima se prakticno ne moe doci do objanjenja mnogih pojava pomocu strogo univerzalnih uzrocnih zakona. Razumna je pretpostavka da ma koliko se nae znanje moglo povecavati, statisticki zakoni ce se i dalje koristiti kao neposredne premise u objanjenju predvidanju mnogih pojava. 4. Cetvrta vrsta zakona, koja odlikuje modernu fiziku, tvrdi postojanje odnosa funkcionalne zavisnosti (u matematickom smislu rijeci funkcija) izmedu dvije ili vie promjenljivih velicina koje su povezane s osobinama ili procesima o kojima se govori. Ovdje moemo razlikovati dvije podvrste: a. Prvo, postoje numericki zakoni koji izraavaju uzajamnu zavisnost izmedu velicina, tako da promjena jedne od njih biva pracena promjenama u drugim velicinama. Primjer takvog zakona je Boyle-Charles zakon za idealne plinove da je pV = aT, gdje je p tlak plina, V njegova zapremina, P njegova apsolutna temperatura i a konstanta koja zavisi od mase i prirode promatranog plina. Ovo nije uzrocni zakon. On, na primjer, ne tvrdi da promjenu temperature prati (ili da joj prethodi) neka promjena zapremine ili tlaka; on samo tvrdi da se promjena u T deava istovremeno s promjenama u p ili V, ili i u jednom i u drugom. prema tome, odnos koji ovaj zakon izraava moramo razlikovati od redoslijeda izmedu dogadaja koji se mogu desiti kada se ovaj zakon ispituje ili primjenjuje u predvidanjima. Na primjer, provjeravajuci ovaj zakon u laboratoriji, neko moe smanjiti zapreminu nekog idealnog plina tako da njegova temperatura ostane nepromijenjena a

zatim da utvrdi kako se njegov tlak povecava. Ali, ovaj zakon ne kae nita o redoslijedu u kome se ove velicine mogu mijenjati, niti o vremenskom nizu u kome se spomenute mogu opaziti. Zakoni ove podvrste ipak mogu upotrijebiti i za predvidanje i za objanjenje. Na primjer, ako se u podesno izoliranom sustavu velicine koje se u ovakvom zakonu spominju nalaze u spomenutom odnosu u jednom trenutku, one ce biti u tom odnosu u nekom buducem trenutku, cak iako su u meduvremenu te velicine pretrpjele izvjesnu promjenu. b. Druga podvrsta sastoji se od numerickih zakona koji opisuju na koji se nacin izvjesna velicina mijenja u vremenu I, uopce uzevi, kako promjena jedne velicine u jedinici vremena utice na druge velicine (u nekim slucajevima, mada ne uvijek, kako utice na trajanje nekog procesa). Galiljev zakon slobodnog pada u vakuumu predstavlja ilustraciju takvog zakona. On kae da je rastojanje d koje prede tijelo koje slobodno pada jednako gt2/2 gdje je g konstanta a t trajanje pada. Galiljev zakon se moe drugacije izraziti ako se kae da je promjena rastojanja u jedinici vremena za tijelo koje slobodno pada jednaka gt. U ovoj formulaciji je ocigledno da je vrijeme promjene jedne velicine povezano s nekim vremenskim intervalom. Drugi primjer zakona koji pripada ovoj podvrsti jeste zakon o brzini tega matematickog klatna du putanje njegovog kretanja. Taj zakon da ako je vo brzina tega u najnioj tocki njegovog kretanja, ako je h visina klatna iznad horizontalne linije koja prolazi kroz ovu tocku i ako je k konstanta, onda u svakoj tocki na 2 luku njegove putanje teg ima brzinu v tako da je v= v02 kh2. Poto je brzina v promjena rastojanja u jedinici vremena, ovaj zakon kae da je promjena rastojanja na putanji tega u jedinici vremena izvjesna matematicka funkcija njegove brzine u najnioj tocki njegove putanje i njegove visine. U ovom slucaju, trajanje promjene jedne velicine nije dano kao funkcija vremena. Zakoni koji pripadaju ovoj podvrsti cesto se nazivaju dinamickim zakonima zato to iskazuju strukturu nekog procesa u vremenu i obicno se objanjenju pomocu pretpostavke da izvjesna sila djeluje na sustav koji promatramo. Ovakvi zakoni se ponekad ukljucuju u uzrocne zakone iako u stvari nisu uzrocni u specificnom smislu koji smo ranije u ovom odjeljku odredili. Odnos ovisnosti izmedu promjenljivih koje se u zakonu spominju je simetrican, tako da je stanje sustava u potpunosti odredeno i nekim kasnijim i nekim ranijim stanjem. Tako, na primjer, ako znamo brzinu utega, matematickog klatna u nekom danom trenutku, onda pod pretpostavkom da ne postoji vanjski utjecaj, ovaj

zakon nam omogucava da izracunamo njegovu brzinu u svakom drugom trenutku bez obzira da li on ranije ili kasnije u odnosu na dani trenutak. Ne smatramo da je predloena klasifikacija zakona iscrpna. Medutim, ova klasifikacija pokazuje da nisu svi znanstveni zakoni jedne iste vrste i da se jedno znanstveno objanjenje cesto smatra zadovoljavajucim cak i kada zakoni koji su navedeni u premisama nisu uzrocni niti u jednom uobicajenom smislu. 1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije Po svom karakteru znanstvena misao polazi od problema koje namece promatranje stvari i dogadaja u obicnom iskustvu; njen cilj je da shvati ove opaljive stvari tako to otkriva neki sustavni poredak medu njima. Konacna provjera njenih zakona, koji slue kao sredstvo u objanjavanju i predvidanju, jeste njihovo slaganje s promatranjem. Zaista, mnogi znanstveni zakoni izraavaju odnose izmedu stvari ili odlika stvari za koje se obicno kae da se mogu opaati, bilo naim culima, bilo pomocu posebnih instrumenata promatranja. Zakon da voda isparava kada se zagrijeva u otvorenoj posudi predstavlja zakon ove vrste; slicno je i sa zakonom da se olovo topi na 327?C, kao i sa zakonom da je trajanje titraja matematickog klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove duljine.

Medutim, ne pripadaju svi znanstveni zakoni ovoj vrsti. Naprotiv, mnogi zakoni koji se upotrebljavaju u nekim najopcenitijim sustavima objanjenja u fizici ocigledno se ne odnosi na ono to bi se obicno smatrali opaljivim, cak i kada bi se rijec opaljivo upotrebljavalo u nekom irem smislu, kao u primjerima prethodnog odjeljaka. Kada se isparavanje zagrijane vode objanjava pomocu pretpostavki o molekularnoj strukturi vode, u premisama objanjenja javljaju se zakoni ove druge vrste. Iako moemo imati valjano svjedocanstvo na osnovu promatranja koje ide u prilog ovim pretpostavkama, ni molekuli niti njihova gibanja ne mogu se opaati u istom smislu u kome se, na primjer, kae da se temperatura kljucale vode ili olova koje se topi moe opaziti. Oznacimo ovu prima facie razlike izmedu zakona koju smo upravo primijetili na taj nacin to cemo zakone prve vrste nazvati eksperimentalnim zakonima a zakone druge vrste teorijskim. U skladu s ovom terminologijom i su skladu sa razlikom na koju se ona odnosi eksperimentalnim zakonima moemo smatrati zakon da se tlak idealnog plina cija je temperatura konstantna mijenja obrnuto proporcionalno njegovom volumenu, zakon da je teina kisika potrebnog da sa vodikom stvori vodu osam puta veca od teine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja i sama plavooka. S druge strane, skup pretpostavki koje tvrde da se razliciti kemijski elementi sastoje od razlicitih vrsta atoma koji ostaju nedjeljivi u kemijskim transformacijama, kao i skup pretpostavki koji tvrdi da su kromosomi sastavljeni od razlicitih vrsta gena koji su povezani s nasljednim osobinama organizama smatraju se teorijama. Ovi termini mogu nas ipak navesti na pogrene asocijacije. Medutim, ova terminologija je opce prihvacena u literaturi koja se odnosi na razliku izmedu razlicitih brsta zakona, a svakom slucaju bolji termini ne postoje. Dvije kratke primjedbe mogu nam pomoci da izbjegnemo pogrenu uporabu ovih termina. Kada se jedan iskaz (npr. Svi kitovi doje svoje mladunce) odreduje kao eksperimentalni zakon, ne treba razumjeti da je taj zakon zasnovan na laboratorijskim eksperimentima ili da za taj zakon za sad ne postoji objanjenje. Oznaka eksperimentalni zakon prosto pokazuje da jedan iskaz koji je tako oznacen samo izraava izvjestan odnos izmedu stvari (ili osobina stvari) koji se moe opaati, u nekom irokom smislu rijeci opaati koji smo ilustrirali navedenim primjerima, i da se taj zakon moe opravdati kontroliranim promatranjem onih stvari koje se u zakonu spominju. Isto tako, kada se skup pretpostavki o molekularnom sustavu tecnosti naziva teorijom, to ne treba razumjeti kao da se tvrdi kako su te pretpostavke potpuno spekulativne i nepotvrdene nekim uvjerljivim svjedocanstvom. Pod tim se prosto podrazumijeva da se u ovim pretpostavkama nalaze termin kao to su molekula koji ocigledno ne oznacava nita opaljivo i da se ove pretpostavke ne mogu potvrditi eksperimentima ili promatranjem stvari na koje se ovakvi termini ocigledno odnose. Pa

ipak, iako se eksperimentalni zakoni i teorije cesto razlikuju i mada izgleda da je ta razlika bar u pocetku prihvatljiva s obzirom na neke primjere koje smo upotrijebili da je ilustriramo, ona izaziva velike tekoce preko kojih ne moemo olako preci. Uzimajuci u obzir njenu pocetnu prihvatljivost, dali je ova razlika dobro zasnovana na razlikama koje sejasno mogu uociti izmedu dvije vrste znanstvenih zakona? to vie, cak i ako se mogu odrediti nesumnjivi razlozi za ovo razlikovanje, da li je ta razlika tako velika kako s ponekad tvrdi, ili je ta razlika samo u stupnju? U svakom slucaju, smatrajuci da se teko moe poricati da pretpostavke koje nazivamo teorijama cine sustav objanjenja predvidanja koji su mnogo opcenitiji od sustava cije se premise odreduju kao eksperimentalni zakoni, to je to to odlikuje teorije i to objanjava ovu razliku? Objanjenje razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija koje smo naveli zasnovano je na tvrdenju da zakoni koji pripadaju prvoj vrsti izraavaju odnos izmedu opaljivih, ili eksperimentalno odredljivih, osobina nekog predmeta. Prema tome, ova razlika pati od svih poznatih nejasnoca koje prate rijec opaljiv. Zaista, postoji jedan

smisao ove rijeci u kome ni jedan od poznatih znanosti ne tvrdi zakone koji izraavaju odnose izmedu opaljivih stvari, ba kao to postoji drugi smisao te rijeci u kome se cak i one pretpostavke koje nazivamo teorijama odnose na opaljivo. Bilo bi svakako pogrena tvrdnja da znanstveni iskazi koji se obicno navode kao tipicna ilustracija eksperimentalnih zakona tvrde postojanje odnosa izmedu podataka do kojih se moe doci neposredno i bez zakljucivanja, pomocu raznih culnih organa, tj. odnose izmedu tzv. culnih podataka koji se javljaju u epistemolokim raspravama. Cak i kada zanemarimo poznate tekoce oko mogucnosti da nademo ciste culne podatke (tj. podatke do koje se ne moe doci zakljucivanjem), ocigledno je da se culni podaci u najboljem slucaju javljaju samo na mahove i strukturama koje se mogu opisati samo uz najvece tekoce univerzalnim zakonima. Bilo kako bilo, ni jedan od uobicajenih primjera eksperimentalnih zakona ne odnosi se u stvari na culne podatke, poto se u tim zakonima javljaju pojmovi i pretpostavke koje su daleko od svega to je neposredno dano culima. Razmotrimo, na primjer, eksperimentalni zakon da je brzina zvuka veca u rijetkim nego u gucim plinovima. Ovaj zakon ocigledno pretpostavlja da postoji jedno agregatno stanje materije koje poznato kao plin i koje treba razlikovati od drugih agregatnih stanja kao to su tekucina i cvrsto stanje; da plinovi imaju razlicite gustoce pod odredenim uvjetima, tako da je pod specificnim uvjetima odnos izmedu teine plina i njegovog volumena stalan; da instrumenti kojima mjerimo teinu i volumen, rastojanje i vrijeme pokazuje izvjesne pravilnosti koje se mogu opisati odredenim zakonima kao to su zakoni o mehanickim, toplinskim i optickim osobinama razlicitih vrsta materijala itd. Jasno je, dakle, da se u svim znacenjima termina koje se javljaju u zakonu pa prema tome i u smislu samog zakona, preutno pretpostavlja skup drugih zakona. to vie, ove druge pretpostavke postaju ocigledne kada razmotrimo to se deava kada navodimo svjedocanstvo u prilog zakonu. Na primjer, prilikom mjerenja brzine zvuka u danom plinu obicno se dobivaju razlicite numericke vrijednosti kada se mjerenje ponavlja. Shodno tome, ako brzini treba pripisati odredenu numericku vrijednost, onda se na osnovu ovih razlicitih brojeva izracunava prosjek, obicno u skladu s nekim zakonom o eksperimentalnoj greci. Ukratko, zakon o brzini zvuka u plinovima ne izraava odnose izmedu neposrednih culnih podataka. On se odnosi na neto to se moe utvrditi samo postupcima koji sadre prilicno sloene nizove zakljucaka kao i raznolike opce pretpostavke. S druge strane, iako su primjeri teorija koji se obicno navode iskazi o stvarima koje u nekom ociglednom smislu nisu opaljive, cesto se mogu odrediti posredno, pomocu zakljucaka izvedenih iz eksperimentalnih podataka i u skladu s izvjesnim pravilima, vane osobine onoga to se ocigledno ne moe neposredno opaati. Imajuci, dakle, ovo u vidu, izgleda da se eksperimentalni zakoni i teorije ne razlikuju radikalno u pogledu opaljivog

statusa onoga na to se odnosi. Na primjer, molekule koje kineticka teorija pretpostavlja kao konstituante plinova zaista nisu opaljivi u onom smislu u kome je opaljiv dio nekog aparata u laboratoriji ili cak jedro ive celije kada se promatra kroz mikroskop. Pa ipak, broj molekula u jedinici volumena plina, kao i njihove prosjecne brzine i mase mogu se izracunati na osnovu velicina dobivenih eksperimentom. Nije logicki besmislena pretpostavka da se moda svi termini neke teorije koja se odnosi na neopaljivo mogu na slican nacin povezati s eksperimentalnim podacima. Isto tako, mada alfa cestice, koje suvremena elektronska teorija o strukturi atoma postuliraju, nisu opaljive u onom smislu u kome je u principu opaljiva druga strana mjeseca, njihovi ocigledni tragovi u Vilsonovoj komori svakako su vidljivi. Treba imati u vidu da cesto rezultati eksperimentalnih promatranja iskazani jezikom koji na prvi pogled pripada nekoj teoriji. Na primjer, eksperimenti sa zracima svjetlosti koji kroz danu sredinu ulaze u neku guci sredinu pokazuju da se indeks prelamanja mijenja sa izvorom svjetlosti. Zraka koja dolazi iz crvenog dijela suncevog spektra ima razlicit indeks

prelamanja od zrake koja dolazi iz ljubicastog dijela spektra. Medutim, eksperimentalni zakon zasnovan na ovakvim eksperimentima ne iskazuje se uvijek pomocu termina opaanja, vec pomocu odnosa koji postoji izmedu indeksa prelamanja svjetlosne zrake i njegove valne duljine. Na taj nacin su ideje valne teorije svjetlosti ukljucene u iskaz za koji se smatra da je eksperimentalni zakon. Opce uzevi, mnogi iskazi za koje se pretpostavlja da su eksperimentalni zakoni ne samo da pretpostavljaju druge eksperimentalne zakone vec ocigledno sadre teorijske hipoteze kao dio svoga znacenja. Iz ovih razloga mnogi znanstvenici koji su se bavili ovim pitanjem zakljucili su da termini eksperimentalni zakon i teorija oznacavaju zakone koji se bitno medusobno razlikuju, vec u najboljem slucaju obiljeavaju neto to predstavlja samo razlike u stupnju. Prema stajalitu ovih znanstvenika, razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija ima zato sasvim malu metodoloku vanost. Sporno je da li se precizno i uspjeno moe odrediti znacenje rijeci opaljivo. U onoj mjeri u koje se razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija zasniva na razlici izmedu onoga to je opaljivo i onoga to nije opaljivo, to razlikovanje ocigledno nije precizno. U svakom slucaju, ne postoji tocni kriterij za razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija i mi nijedan takav kriterij necemo predloiti. Medutim, odavde ne proizlazi da je ovo razlikovanje i nezakonito zato to je neodredeno, ba kao to ne proizlazi da ne postoji razlika izmedu cela i potiljka zbog toga to ne postoji tocno povucena crta koja razdvaja ove dvije stvari. Postoji nekoliko upadljivih odlika na osnovu kojih moemo razlikovati one zakone koje cemo i dalje nazivati eksperimentalni od drugih opcih pretpostavki koje smo oznacili kao teorije. Pokuajmo ispitati ove odlike. 1. Moda najupadljiviju odliku koja eksperimentalne zakone odvaja od teorija predstavlja cinjenica to je svaka deskriptivna (tj. ne-logicka) konstanta u eksperimentalnom zakonu povezana s bar jednim jasnim postupkom za pripisivanje te konstante nekoj odlici koja se moe identificirati u promatranju kada su ispunjeni neki odredeni uvjeti, to, opce uzevi, nije slucaj s konstantama koje se javljaju u nekoj teoriji. Postupak povezan s jednim terminom iz eksperimentalnog zakona na taj nacin utvrduje jedno odredeno, makar i djelomicno znacenje toga termina. Prema tome, eksperimentalni zakon, za razliku od teorijskog iskaza, uvijek posjeduje odredeni empirijski sadraj koji se u principu moe uvijek kontrolirati svjedocanstvom dobivenim promatranjem. Prethodno navedeni zakon o brzini zvuka u plinovima jasno ilustrira ovu okolnost. Postoje utvrdeni postupci za odredivanje gustoce plina i za mjerenje zvuka u plinovima; ovi postupci odreduju znacenja koja treba pripisati odgovarajucim terminima u navedenom zakonu. Zbog toga se taj zakon moe ispitivati pomocu podataka stecenih u primjeni ovih postupaka.

Shodno tome, svaki deskriptivni termin u nekom eksperimentalnom zakonu L ima znacenje koje je utvrdeno jasnim empirijskim ili laboratorijskim postupkom. tovie, ako pretpostavimo da L ima pravi empirijski sadraj (za razliku od iskaz koji ustvari definira neki termin koji se u njemu javlja), postupci koji su povezani s terminima iz L mogu se u opcem slucaju primjenjivati a da se L uopce ne spominje. Tako je gustoca nekog plina, kao i brzina zvuka u nekom plinu, moe utvrditi pomocu postupaka u kojima se ne primjenjuje zakon o ovisnosti brzine zvuka u plinovima od gustoce plina. Prema tome, mada se operacionalno znacenje danog termina P moe povecati zbog toga to L tvrdi da se P nalazi u odredenim odnosima prema drugim terminima istog zakona, u opcem slucaju P ima odredeno znacenje bez obzira to se P javlja u L i to se znacenje moe razlikovati od svakog drugog smisla koji taj termin moe dobiti zbog toga to se javlja u L. Zato se moe naci neposredno svjedocanstvo za neki eksperimentalni zakon (tj. svjedocanstvo koje je zasnovano na ispitivanju slucajeva iz podrucja predikacije zakona), pod pretpostavkom da tekoce koje proizlaze iz trenutnih ogranicenja eksperimentalne tehnologije nisu smetanja.

Cesto se deava da postoji vie jasnih postupaka za primjenjivanje nekog termina iz jednog eksperimentalnog zakona na konkretan objekt. To se obicno deava kada se jedan termin javlja u vie eksperimentalnih zakona. Na primjer, termin elektricna struja javlja se u najmanje tri razlicita eksperimentalna zakona koji povezuju elektricnu struju s magnetskim, kemijskim i toplinskim pojavama. Shodno tome, jakost elektricne struje moe se mjeriti otklonom magnetne, kolicinom nekog elementa kao to je srebro koji se izdvaja iz nekog rastvora u odredenom vremenskom periodu ili povecanjem temperature nekog standardnog materijala u danom vremenskom razmaku. Preutna pretpostavka koja se krije u primjeni ovako razlicitih postupaka jeste da ovi postupci ne daju medusobno proturjecne rezultate. Tako, na primjer, dvije elektricne struje koje su iste jakosti kada se jacina mjeri jednim postupkom, jednake su jakosti (bar priblino) i kada se jakost mjeri drugimpostupcima. tovie, kada postoji nekoliko ovako jasnih postupaka za jedan termin iz nekog eksperimentalnog zakona, cesto se jedan od tih postupaka u mnogim podrucjima znanosti izabere kao mjerilo za definiciju toga termina ili kao jedinica mjere za svojstvo koje taj termin oznacava. Za razliku od onoga to u opcem slucaju vai za deskriptivne termine eksperimentalnih zakona, znacenja mnogih, ako ne i svih, deskriptivnih termina koji se javljaju u teorijama nisu odredena tako jasnim eksperimentalnim postupcima. Svakako, teorija se cesto izgraduje po analogiji s necim to je vec poznato tako da je najveci dio teorijskih termina povezan s pojmovima i predstavama koje nastaju iz ovih analogija. Pa ipak, operacionalna znacenja vecine teorijskih termina ili su samo implicitno definirana teorijskim postulatima u kojima se ovi termini javljaju ili su samo posredno utvrdena primjenom takve teorije. Tako, na primjer, iako se teorijski termini elektron, neutron ili geni mogu shvatiti kao cestice koje posjeduju neka (mada ne nuno sva) svojstva koja odlikuju komadice materije, ne postoje jasni postupci za primjenu ovih termina na objekte koji bi se mogli eksperimentalno utvrditi i na koje se ovi termini odnose. Sada cemo opirnije razmotriti ova pitanja. Na ovom mjestu samo cemo uociti vanu posljedicu da se objekti iz podrucja predikacije jedne teorije ne nogu identificirati promatranjem, poto osnovni termini teorije nisu u opcem slucaju povezani s odredenim eksperimentalnim postupcima za primjenu tih teorija, tako da se jedna teorija (za razliku od eksperimentalnog zakona) ne moe podvrgnuti neposrednom eksperimentalnom ispitivanju. 2. Neposredna posljedica razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija o kojoj smo upravo raspravljali jeste cinjenica da se eksperimentalni zakoni, u principu, mogu

predlagati i tvrditi kao induktivne generalizacije zasnovane na postojanju odnosa izmedu opaenih podataka dok to nikada ne vai za teoriju. Na primjer, Boyle je zasnovao zakon, koji se po njemu i zove, na rezultatima promatranja koje je dobio proucavajuci promjene u volumenima plinova pri konstantnoj temperaturi kada se mijenja tlak. On je tvrdio da obrnuto proporcionalan odnos izmedu tlaka i plina vai uopce na osnovu pretpostavke da je ono to je istinito za promatrane uzorke takoder i univerzalno istinito. Nema sumnje da je cesto moguce potvrditi jedan eksperimentalni zakon ne samo neposrednim podacima vec i posrednim svjedocanstvom; ova druga vrsta potvrdenosti cesto se dobiva kada se eksperimentalni zakon ukljuci u neki opci sustav zakona. Tako, na primjer, Galiljev zakon slobodnog pada moe se neposredno potvrditi podacima o rastojanjima koja su u razlicitim periodima prela tijela koja slobodno padaju; ovaj zakon moe takoder posredno potvrditi eksperimentima s trajanjem oscilacija matematickog klatna, buduci da su Galiljev zakon i zakon klatna tijesno povezani na osnovu toga to su ukljuceni u sustav Newtonove mehanike. Isto tako ne moe poricati da su neki eksperimentalni zakoni (npr. zakon o konusnoj refrakciji svjetlosti u biaksialnim kristalima) nagovjeten prvo u teorijskim razmatranjima, pa tek onda potvrdeni neposredni eksperimentom. Ostaje, medutim,

krucijalna cinjenica, da se jedan eksperimentalni zakon ne smatra utvrdenim sve dok za njega ne postoji neposredno eksperimentalno svjedocanstvo. Po svojoj prirodi jedna teorija ne moe biti empirijska generalizacija na osnovu podataka promatranja poto uopce uzevi ne postoje slucajevi koji se eksperimentalno mogu identificirati kao slucajevi iz podrucja predikacije te teorije. Ugledni znanstvenici su cesto tvrdili da teorije predstavljaju slobodne kreacije duha. Takve tvrdnje, ocigledno, ne znace da materijal dobiven na osnovu promatranja ne moe nagovijestiti neke teorije, kao to ne znaci da teorije, ne moraju biti potvrdene svjedocanstvom dobivenim promatranjem. Ono to se takvim tvrdnjama izrice jeste samo to da osnovni termini jedne teorije ne moraju imati znacenja koja su odredena izvjesnim eksperimentalnim postupcima, kao i to da teorija moe biti adekvatna i plodna usprkos cinjenici da svjedocanstvo koje joj ide u prilog nije nuno neposredno. Zaista, u povijesti moderne znanosti postoje teorije koje su mnogi znanstvenici prihvatili u vrijeme kada takve pretpostavke u objanjavanju nisu bile eksperimentalno potvrdene. Jedini razlog to su u to vrijeme prihvacene predstavljala je cinjenica to su one objanjavale eksperimentalne zakone koji su bili utvrdeni prethodno prikupljenim podacima. To je jednoga trenutka bio slucaj s Kopernikovom teorijom Suncevog sustava, korpuskularnom teorijom svjetlosti, atomskom teorijom u kemiji i kinetickom teorijom plinova.14 Shodno tome, cak i kada se jedan eksperimentalni zakon moe objasniti danom teorijom i kada je tako ukljucen u pojmovni okvir te teorije (na nacin o kome cemo sada raspravljati), taj zakon ima dvije osobine. On ima smisao koji se moe iskazati nezavisno od teorije i on je zasnovan na empirijskom svjedocanstvu koje mu moe omoguciti da nadivi i samu teoriju. Tako na primjer, Wienov zakon, koji tvrdi da je valna duljina koja odgovara poloaju maksimuma energije u spektru radijacije tamnog tijela obrnuto proporcionalna apsolutnoj temperaturi tijela koje zraci, nije bio odbacen kada je klasicna elektrodinamika, koja je taj zakon objanjavala, pretrpjela promjenu uvodenjem Planckove kvantne hipoteze. Isto tako, ni Balmerov zakon nije bio naputen (prema tom zakonu valne frekvencije koje odgovaraju linijama spektra vodika i drugih elemenata cine niz za koji vai jedna prosta numericka formula) kada je Bohrova teorija atoma, koja je taj zakon objanjavala, bila zamijenjena novom kvantnom mehanikom. Takve cinjenice pokazuju da jedan eksperimentalni zakon ima takoreci svoj vlastiti ivot koji ne zavisi od ivota neke posebne teorije koja bi taj zakon mogla objanjavati. Usprkos cinjenici da je neki eksperimentalni zakon potpuno ukljucen u danu teoriju tako da se specijalni tehnicki jezik te teorije moe upotrijebiti u izraavanju tog zakona, ovaj zakon mora biti razumljiv (i

mora postojati mogucnost da se on utvrdi) nezavisno od smisla koji mu se pripisuje zbog toga to se moe objasniti tom teorijom. Zaista, kada to ne bi bio slucaj sa zakonima koje dana teorija objanjava, tom se teorijom ne bi imalo to objanjavati. U najgorem slucaju, cak i kada termini iz nekog eksperimentalnog zakona imaju znacenja koja su izvedena djelomicno iz neke druge teorije, ovi termini moraju imati odredeni smisao koji se moe izraziti (makar samo djelomicno) nezavisno od teorije koju smo prihvatili da bismo taj zakon objasnili. 14 Kada je Sir Artur Eddinfton objavio svoju knjigu o teoriji relativnosti 1923, on je zapazio da je velika zainteresiranost za ovu teoriju bilo prouzrokovano zanimanjem za eksperimentalnu provjeru izvjesnih nepoznatih odstupanja od Newtonovih zakona, odstupanja koja je predvidjela teorija relativnosti. Ali on je dodao: Onima koji jo oklijevaju i odbijaju da napuste staro vjerovanje, ova odstupanja ce ostati glavni predmet zainteresiranosti; ali za one koji su shvatili duh novih ideja, observaciona predvidanja cine samo mali dio problema. Za ovu se teoriju tvrdi da se vodi ka jasnijem i dubljem razumijevanju svijeta fizike nego teorija koje smo se do sada drali, a moj je zadatak bio da ovu teoriju razvijem u obliku koji baca najvie svjetlosti na porijeklo i znacaj velikih zakona fizike. A .S. Eddington, The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924, str. V.

S druge strane, teorijski pojmovi se ne mogu razumjeti nezavisno od teorije koja ih implicitno definira. To je posljedica okolnosti to, iako se teorijskim terminima ne pripisuje jedinstveni skup odredenih znacenja u postulatima teorije, njihova dopustiva znacenja su ogranicena na ona koja zadovoljavaju strukturu uzajamnih odnosa u kojima se ti termini nalaze, na osnovu postulata teorije. Kada se osnovni postulati jedne teorije promjene, mijenjaju se i znacenja njenih osnovnih termina, cak i ako se (kao to se to cesto deava) isti jezik izrazi i dalje upotrebljavaju u izmijenjenoj teoriji kao to su se upotrebljavali u prvobitnoj. Nova teorija ce vjerojatno objanjavati sve eksperimentalne zakone koji su se mogli objasniti na osnovu prethodne teorije, a pored toga objanjavat ce i eksperimentalne zakone za koje prethodna teorija nije pruala objanjenje. Izmijenjeni teorijski sadraj u novoj teoriji ima posljedicu da pravilnosti koje se mogu utvrditi promatranjem, koje su izraene eksperimentalnim zakonom i koje se mogu objasniti i prvobitnom i izmijenjenom teorijom, dobivaju razlicite teorijske interpretacije. Sve ovo to je receno zasluuje da bude ilustrirano primjerima. Razmotrimo zbog toga Millikanov slavni eksperiment s kapljicom ulja. Ovaj eksperiment (izveden prvi put 1911. i ponovljen mnogo puta savrenijim tehnickim sredstvima) bio je izveden u okviru teorije koja je postulirala postojanje neopaljivih cestica nazvanih elektroni. Smatralo se da elektroni imaju uobicajene karakteristike drugih cestica (kao to su odredeni poloaji u prostoru u danom trenutku, odredena brzina u tom trenutku i masa), a pored toga, pretpostavljalo se da oni nosioci elementarnog elektricnog naboja. Cilj Millikanovog eksperimenta bio je da se odredi numericka vrijednost e elementarnog naboja. U sutini, eksperiment se sastoji u usporedivanju brzine jedne kapljice ulja koja se krece izmedu dvije horizontalne metalne ploce iskljucivo pod utjecajem gravitacije, sa brzinom koju kapljica ima kada se krace pod utjecajem i gravitacionih i elektrostatickih sila (to je posljedica induktivnog naboja kapljice kada su ploce naelektrizirane). Eksperiment pokazuje da se brzina kapljice ulja mijenja kada se mijenja kolicina elektricnog naboja na plocama. Primjenom utvrdenih eksperimentalnih zakona, mogu se izracunati velicine induciranih naboja na kapljici koje objanjavaju opaene razlike u njenom kretanju. Millikan je utvrdio da su u granicama eksperimentalne greke elektricni naboji kapljice uvijek proizvodi jednog elementarnog naboja e i nekog cijelog broja (4.77 ? 10 10 elektrostatickih jedinica); on je odatle zakljucio da je e minimalni elektricni naboj koji je on izjednacio s nabojem elektrona. Vano je da zapazimo da smo eksperiment s kapljicom ulja (iako u kratkim crtama) opisali ne pozivajuci se na elektrone. Detaljnije objanjenje ovog eksperimenta moglo bi se dati na slican nacin. Ocigledno, eksperiment se moe izvesti i nacin njegovog izvodenja moe se saopciti a da se ne pretpostavi teorija elektrona. Teorija elektrona zaista je

sugerirala eksperiment i pruila iluminativnu i plodnu interpretaciju njegovih rezultata. Medutim, teorija elektrona pretrpjela je vane izmjene od trenutka kada je Millikan prvi put izveo svoj eksperiment i lako moemo zamisliti (mada to nije vjerojatno) da jednog dana teorija elektrona bude potpuno naputena. Medutim, istinitost eksperimentalnog zakona koji je Millikan uspio da utvrdi (naime, da su svi elektricni naboji proizvodi izvjesnog elementarnog naboja i nekog cijelog broja) ne zavisi od sudbine te teorije. Pod pretpostavkom da neposredno svjedocanstvo dobiveno promatranjem i dalje potvrduje ovaj zakon, on moe nadivjeti dugi niz teorija koje u buducnosti mogu biti prihvacene kao njegova objanjenja. S druge strane, ono to se podrazumijeva po elektronom iskazano je u jednoj teoriji u kojoj se rijec elektron javlja, pa kad se teorija promjeni, promjeni se i znacenje te rijeci. Iako se ista rijec elektron upotrebljava u teorijama o elektronskom sastavu materije prije kvantne mehanike, u Bohrovoj teoriji, kao i u teorijama poslije Bohra, znacenje ove rijeci nije isto u svim teorijama. Prema tome, cinjenice koje su utvrdene u eksperimentu s kapljicom ulja dobivaju razlicite interpretacije u ovim teorijama

iako se u svakoj od njih cinjenice opisuju tako to se kae da elementarni naboj odreden u eksperimentu predstavlja naboj elektrona. 3. Jedna druga znacajna razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zasluuje da se uzgred promjene. Jedan eksperimentalni zakon izraen je bez izuzetka jednim jedinim iskazom; jedna teorija skoro bez izuzetka predstavlja sustav od nekoliko medusobno povezanih iskaza. Ova ocigledna razlika samo ukazuje na neto to je upecatljivije i znacajnije: na vecu opcost teorija i na njihovu relativno vecu moc objanjavanja. Kao to smo vec primijetili, eksperimentalni zakoni mogu se primijeniti u objanjavanju i predvidanju pojedinacnih dogadaja kao i u objanjavanju drugih eksperimentalnih zakona. Medutim, cinjenice koje eksperimentalni zakoni mogu da objasne u izvjesnom smislu, koji se lako moe utvrditi, kvalitativno su slicne i cine prilicno odredenu klasu cinjenica. Na primjer, Arhimedov zakon o sili potiska u tekucinama moe da objasni razlicite eksperimentalne zakone: zakon da led pliva po vodi, zakon da ispunjena olovna lopta tone u vodu, ali da uplja olovna lopta odredene debljine po njoj pliva ili zakon da sve to pliva po ulju pliva takoder i po vodi. Medutim, usprkos razlikama izmedu objekata na koje se ovi zakoni odnose, svi se oni odnose na pojave flotacije. Na taj nacin je klasa cinjenica koje se mogu objasniti Arhimedovim zakonom prilicno uska. Drugi eksperimentalni zakoni takoder imaju ovu osobinu. To je u stvari neizbjeno buduci da su termini koji se javljaju u jednom eksperimentalnom zakonu povezani s malim brojem odredenih i jasnih postupaka koji fiksiraju njihovo znacenje i podrucje njihove primjene. S druge strane, mnoge znacajne znanstvene teorije mogu da objasne mnogo vie eksperimentalnih zakona i na taj nacin odnose se na mnogo iru klasu cinjenica koje se kvalitativno upadljivo razlikuju. Ova osobina teorija povezana je s cinjenicom da teorijski pojmovi nisu ograniceni na odredeni cinjenicni materijal pomocu nekog skupa eksperimentalnih postupaka kao i s cinjenicom da postoji mnogo veca sloboda u proirivanju teorija na mnoga razlicita podrucja, buduci da teorija ima sloenu simbolicku strukturu. Mi smo vec ukazali na uspjeh kojim je Newtonova teorija objanjava zakone kretanja planeta, zakone slobodnog pada, zakone plime i oseke, zakone o oblicima masa koje rotiraju; svemu tome moemo dodati zakone o silama potiska u tekucinama i plinovima, zakone o pojavama kapilarnosti, o toplotnim osobinama plinova i mnoge druge. Slicno tome, suvremena kvantna teorija moe da objasni eksperimentalne zakone spektralnih pojava. Toplotnih osobina cvrstih tijela i plinova, radioaktivnost, kemijske interakcije i mnoge druge pojave. Jedna od vanih funkcija neke teorije sastoji se u pokazivanju sustavnih veza

izmedu eksperimentalnih zakona o kvalitativno razlicitim pojavama. U tom pogledu narocito treba spomenuti teorije u prirodnim znanostima, posebno u fizici, iako cak ni u fizici nisu sve teorije podjednako uspjene u ostvarenju tog cilja. Objanjenje vec utvrdenih eksperimentalnih zakona nije jedina funkcija koju ocekujemo da teorije ispune. Teorije imaju jo jednu ulogu koja ih razlikuje od eksperimentalnih zakona, one pruaju sugestije za nove eksperimentalne zakone. Na primjer, teorija elektrona sa svojom pretpostavkom da su elektroni nosioci elementarnog naboja nagovijestila je problem da li se velicine tog naboja moe odrediti eksperimentom. Nevjerojatno je da bi Millikan (ili neko drugi izvrio eksperiment sa kapljicom ulja da neka atomska teorija elektriciteta nije prvo postavila pitanje koje je izgledalo vano u svjetlosti te teorije i na koje je eksperiment trebalo da odgovori. Tako, na primjer, ocigledno nitko nije pokuao da odredi eksperimentalnim sredstvima da li su mjerljive kolicine toplote proizvodi nekog elementarnog kvantuma toplote i cijelih brojeva. U najgorem slucaju, vjerojatno je pretpostaviti da takvi eksperimenti nisu izvodeni zato to nisu postojale teorije toplote koje bi pretpostavljale postojanje toplotnih kvantna tako da eksperimentalno ispitivanje takve hipoteze nije imalo smisla.

Moemo navesti jedan vaan razlog za razlikovanje eksperimentalnih zakona od teorije, iako ova razlika nije sasvim precizna. Mi cemo sada detaljno ispitati nacine na koji su teorije formulirane i nacin na koji su povezane s onim to se u naoj praksi obicno smatra predmetom promatranja i eksperimentiranja. Da bismo teorije mogle analizirati, bit ce korisno da razlikujemo u njima tri komponente: (1) apstraktni racun, koji predstavlja logicki skelet sustava objanjenja i koji implicitno definira osnovne pojmove sustava; (2) skup pravila koja apstraktnom racunu pripisuje izvjestan empirijski sadraj time to ga povezuje s promatranjem i eksperimentom i (3) interpretaciju ili model apstraktnog racuna, koji predstavlja meso tog skeleta na taj nacin to ga povezuje s poznatim pojmovima ili predstavama. Mi cemo razmotriti ove razlike po redu koji je upravo spomenut. Medutim, ove komponente su rijetko izraene u znanstvenoj praksi i one ne odgovaraju stvarnim stupnjevima u konstrukciji teorijskih objanjenja. Ne smije se pretpostaviti da poredak izlaganja koji smo ovdje usvojili odraava vremenski redoslijed po kome se teorije stvaraju u svijesti pojedinih znanstvenika. 1) Jedna znanstvena teorija (kao to je kineticka teorija plinova) cesto se nagovjetava iskustvom ili izvjesnim odlikama koje smo zapazili u drugim teorijama. Teorije se cesto tako formuliraju to se razliciti manje ili vie predstavljivi pojmovi povezuju s ne-logickim izrazima koji se u tim teorijama javljaju, tj. s deskriptivnim ili predmetnim terminima kao to su molekul ili brzina koji, za razliku od logickih termina kao to su ako onda i svaki, ne pripadaju rjecniku formalne logike nego su specificni za raspravljanje o nekim posebnim predmetima. Pa ipak, ne-logicki termini jedne teorije mogu se uvijek odvojiti od pojmova i predstava koje ih normalno prate, na taj nacin to cemo ove druge zanemariti, tako da je panja usmjerena iskljucivo na logicke odnose u kojima se ovi termini nalaze jedan prema drugom. Kada se ovo ucini i kada se teorija paljivo izloi tako da dobije oblik deduktivnog sustava osnovne pretpostavke teorije predstavljaju samo apstraktnu relacionu strukturu. U tom pogledu osnovne pretpostavke jedne teorije predstavljaju skup apstraktnih ili neinterpretiranih postulata cije sastavni nelogicki termini nemaju nikakvo znacenje izuzev onog koje stjecu na osnovu svoga mjesta u tim postulatima, tako da su osnovni termini teorije eksplicitno definirani njenim postulatima. to vie, ukoliko su osnovni teorijski termini samo implicitno definirani postulatima teorije, ovi postulati ne tvrde nita, poto su iskazane forme a ne iskazi i mogu se objasniti samo tako to se iz njih mogu izvesti druge iskazne forme u skladu s pravilima logicke dedukcije. Ukratko, jedna razvijena znanstvena teorija sadri u sebi apstraktni

racun koji predstavlja formalnu strukturu teorije. Primjeri ce nam pomoci da objasnimo to mislimo kada kaemo da postulati jedne teorije implicitno definiraju termine koji se u njoj javljaju. Poznat primjer apstraktnog racuna je demonstrativna Euklidova geometrija razvijena kao sustav postulata. Postulat tog sustava cesto su izraeni pomocu termina tocka, pravac, ravnina, izmedu, kongruentno, kao i nekoliko drugih termina koji su uzeti za osnovne termine teorije. Iako se ovi izrazi obicno upotrebljavaju u opisivanju poznatih prostornih konfiguracija i odnosa, pa se, prema tome, upotrebljavaju s konotacijama koje su povezane s naim prostornim iskustvom, takve konotacije su i relevantne za deduktivno razvijanje postulata i u najboljem slucaju se zanemaruju. U stvari, da bi se sprijecilo da poznata iako neodredena znacenja ovih iskaza utjecu na strogost dokaza u sustavu, postulati demonstrativne geometrije cesto se iskazuju predikatskih primjenljivih kao to su P i L umjesto sugestivnijih ali zavodljivijih deskriptivnih predikata kao to su tocka i pravac. U svakom slucaju, napitanje to je tocka? i to je pravac?, jedini odgovor koji se moe dati u okviru postulatnog pristupa geometriji sastoji se u tome da su tocka i pravac bilo kavi objekti koji zadovoljavaju uvjet izraen postulatima. U tom smislu su rijeci tocka i pravac implicitno definirani postulatima.

Slicno tome, pretpostavka pomocu kojih se iskazuje jedna teorija u fizici, kao to je kineticka teorija plinova, pruaju samo implicitne definicije termina kao to su molekula ili kineticka energija molekule. Ove pretpostavke izraavaju samo strukturu odnosa u kojima se spomenuti termini nalaze i zbog toga odreduju formalne uvjete koje mora zadovoljiti sve to ovi termini mogu oznacavati. Razumije se, ovi termini su obicno povezani sa skupom predstava i poznatih pojmova koji zadovoljavaju nau intuiciju. Pa ipak, ono to treba smatrati molekulom, na primjer, odredeno je pretpostavkom teorije. Ne postoji nacin da se utvrdi to je priroda molekula, izuzev da se ispituju postulati teorije molekula. U svakom slucaju, pojam molekula, koji je implicitno definiran postulatima, omogucuje primjenu teorije. 2) Jasno je, medutim, da ako jedna teorija treba da objasni eksperimentalne zakone, onda nije dovoljno da njeni termini budu samo implicitno definirani. Ako ne postoji nita to pokazuje kako se njeni implicitno definirani termini povezuju s pojmovima koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, nema smisla tvrditi ili poricati jednu teoriju i ona nije od koristi za znanost. Ocigledno je da nema smisla pitati, na primjer, da li je navedeni skup postulata istinit ili laan ili cak da imaju odredenu vrijednost. Jer ovi postulati ne otkrivaju za kakve objekte vae, ako takvi objekti uopce postoje ili za kakvu se osobinu klasa pretpostavlja da se moe mjeriti odgovarajucim brojevima. Isto tako, postulati kineticke teorije plinova ne pruaju nikakav nagovjetaj o tome kao njeni implicitno definirani termini mogu da oznacavaju objekte koje se mogu eksperimentalno odrediti cak i kada termin molekula, na primjer oznacava cesticu koja se ne moe opaziti. Ako teorija treba da bude primjenljiva kao instrument objanjavanja i predvidanja, ona se na neki nacin mora povezati s opaljivim cinjenicama. U suvremenoj literaturi cesto se naglaava neophodnost takve povezanosti i u tu svrhu su iskovani mnogi termini: koordinativne definicije, operacionalne definicije, semanticka pravila, pravila korespondencije, epistemoloke korelacije i pravila interpretacije. Metodi pomocu kojih se teorijski pojmovi povezuju s postupcima promatranja cesto su sasvim sloeni i izgleda da ne postoji jedna jedinstvena shema koja bi sve te metode mogla adekvatno predstaviti. Jedan primjer ce nam ipak pomoci da uocimo neke vane osobine takvih pravila korespondencije. Bohrova teorija atoma bila je konstruirana da bi se objasnili, izmedu ostalog, eksperimentalni zakoni o liniji spektra za razne kemijske elemente. Ukratko izloena, ta teorija tvrdi sljedece. Ona pretpostavlja da postoje atomi od kojih je svaki sastavljen od relativno tekog jezgra koje je pozitivno naelektrizirano i izvjesnog broja negativno naelektriziranih elektrona manje mase koji se krecu po priblino elipticnim putanjama oko jezgre koja se nalazi u jednoj od ia. Broj elektrona koji krue oko jezgre zavisi od kemijskog elementa. Teorija dalje pretpostavlja da postoji samo jedan diskretan skup

mogucih putanja elektrona i da su promjeri tih putanja razmjerni izrazu h2n2, gdje je h Planckova konstanta, a n je cio broj. tovie, elektromagnetska energija jednog elektrona na jednoj putanji zavisi od promjera putanje. Medutim, sve dok se jedan elektron nalazi na jednoj putanji, njegova energija je konstantna i atom ne emitira nikakvu energiju. S druge strane, jedan elektron moe da skoci s jedne putanje na drugu a kada se to desi atom emitira ili apsorbira elektromagnetne valove cija valna duljina predstavlja funkciju razliku ovih energija. Bohrova teorija je eklekticki spoj Planckove kvantne hipoteze i ideja koje su pozajmljene iz klasicne elektrodinamike. Ona je sada zamijenjena adekvatnijom teorijom. Pa ipak Bohrova teorija je uspjeno objanjavala izvjestan broj eksperimentalnih zakona iz oblasti spektroskopije i jedno vrijeme bila je plodan vodic u otkrivanju novih zakona. Kako je Bohrova teorija povezana s necim to se moe promatrati u laboratoriji? Ocigledno, elektroni, njihovo kretanje po putanjama, njihovi skokovi s putanje na putanju

itd. Predstavljaju pojmove koji se ne mogu primijeniti na neto opaajno. Zato se moraju uspostaviti odnosi izmedu takvih teorijskih pojmova i necega to se moe identificirati laboratorijskim postupcima. U stvari, veze ove vrste uspostavljaju se otprilike ovako. Na osnovu elektromagnetske teorije svjetlosti, linija spektra jednog elementa povezana je s elektromagnetskim valom cija se duljina moe izracunati u skladu s pretpostavkama ove teorije i na osnovu eksperimentalnih podataka o poloaju linije spektra. S druge strane, Bohrova teorija povezuje valnu duljinu svjetlosnog zraka koji emitira atom sa skokom jednog elektrona s jedne moguce putanje na drugu. Prema tome, teorijski pojam skoka elektrona povezan je s eksperimentalnim pojmom linije spektra. Kada se uspostavi ova i druge slicne korespondencije, eksperimentalni zakoni o nizu linija koje se javljaju u spektru nekog elementa mogu se deducirati iz teorijskih pretpostavki o prelasku elektrona s jedne na drugu putanju. 3) Ovaj primjer pravila korespondencije ilustrira takoder i ono to se podrazumijeva pod interpretacijom ili modelom jedne teorije. Bohrova teorija se obicno ne izlae kao apstraktni skup postulata proiren odgovarajucim brojem pravila korespondencije za neinterpretirane ne-logicne termine koji su implicitno definirani postulatima. On se obicno izlae, kao u spomenutoj skici, pomocu relativno poznatih pojmova, tako da izgleda kako su postulati te teorije iskazi a ne iskazne forme. Bar jedan dio sadraja ovih iskaza moe se vizualno predstaviti. Ovakvo predstavljanje Bohrove teorije prihvata se, izmedu ostalog, zato to se moe mnogo lake razumjeti nego kada bi ta teorija bila izloena na sloen i cisto formalan nacin. U svakom slucaju, u ovakvom izlaganju postulati teorije ukljuceni su u model ili interpretaciju. Usprkos koritenju modela u izlaganju jedne teorije, mora biti sasvim jasno da fundamentalne pretpostavke neke teorije pruaju samo implicitne definicije teorijskih pojmova koji se u tim teorijama javljaju. Na primjer, prema Bohorovoj teoriji elektron predstavlja onu vrstu entiteta koja, iako posjeduje elektricni naboj i kretanje, neproizvodi elektromagnetne efekte sve dok se nalazi na jednoj putanji. tovie, izlaganje jedne teorije pomocu modela ne umanjuje potrebu za pravilima korespondencije koja povezuju teoriju s eksperimentalnim pojmovima. Iako modeli znanstvenih teorija imaju vanu funkciju u znanstvenom istraivanju modeli se ne smiju shvatiti kao zamjena za pravila korespondencije. Razlika izmedu modela (ili interpretacije) jedne teorije i pravila korespondencije za termine te teorije od izuzetne je vanosti. Pod pretpostavkom da je svaki izraz koji se upotrebljava u opisivanju modela u izvjesnom znacenju smislen, teorija koja ima model potpuno je interpretirana u tom smislu to je svaka recenica koja se u toj teoriji javlja iskaz koji ima smisla. Medutim, iako model moe biti izuzetno koristan u nagovjetavanju novih pravaca istraivanja kojim se

nikada ne bismo uputili kada bi teorija bila izloena u sasvim apstraktnom obliku, izlaganje jedne teorije pomocu modela izlae se opasnosti da nas sporedne osobine modela zavedu u pogledu stvarnog sadraja teorije. Jedna teorija moe imati razlicite interpretacije u razlicitim modelima, a modeli se medusobno mogu razlikovati ne samo po sadraju na osnovu kojeg su nastali vec po vanim strukturnim odlikama. Najzad, a to je najvanije to elimo da u ovom kontekstu istaknemo, iako se jedna teorija izlae pomocu modela, odavde nikako ne slijedi da je teorija samim tim automatski povezana s eksperimentalnim pojmovima i postupcima promatranja. Da li je jedna teorija povezana s eksperimentalnim pojmovima zavisi od prirode modela koji smo upotrijebili. Na primjer, spomenuti molekularni model za naa skup postulata ne prua nikakva pravila za povezivanje bilo kojeg ne-logickog izraza s pojmovima koji imaju eksperimentalno znacenje. Iako je odreden model za ove postulate, nisu dana nikakva pravila korespondencije. Ukratko, izlauci model za neku teoriju tako da svi deskriptivni termini teorije imaju interpretaciju,

nije, uopce uzevi, dovoljno za dedukciju nekog eksperimentalnog zakona iz te teorije. Na kraju ovog dijela moemo dati izvjesne osobine pravila korespondencije. Moramo obratiti pozornost na izvjesne osobine pravila korespondencije koje do sad nismo eksplicitno spominjali. a) Navedeni primjeri pravila korespondencije za Bohrovu teoriju atoma prua mogucnost da uocimo jednu takvu odliku. Ocigledno je da pravilo koje je u tom primjeru navedeno ne prua eksplicitno definiciju bilo kojeg teorijskog pojma u doticnoj teoriji, pomocu predikata koji se obicno upotrebljavaju da opiu neto to se moe opaati. Ovaj primjer nagovjetava da u opcem slucaju pravila korespondencije ne pruaju takve definicije. Objasnimo detaljnije taj nagovjetaj. Kada se za jedan izraz kae da je eksplicitno definiran, taj se izraz uvijek moe otkloniti iz konteksta u kome se javlja, zato to se moe zamijeniti definiensom tako da se ne promijeni smisao konteksta. Na primjer, izraz x je trokut eksplicitno se definira izrazom x je zatvorena figura u ravni ogranicena odsjeccima triju pravih. Prvi (ili definirani) izraz moe se, dakle, ukloniti iz jednog konteksta u korist drugog izraza (koji definira prvi). Na primjer, iskaz Povrina trokuta jednaka je polovici produkta njegove osnovice i visine moe se zamijeniti logicki ekvivalentnim iskazom Povrina zatvorene figure u ravnini ogranicene odsjeccima triju pravaca jednaka je polovici proizvoda njene osnovice i visine. S druge strane, teorijski izraz Bohrove teorije x je valna duljina zracenja koje se emitira kada jedan elektron prede na najmanju dopustivu putanju vodikovog atoma, sa plutanje koja je najmanjoj putanji najblia nije eksplicitno definiran, iako mu je dodijeljen jedan drugi izraz koji ima otprilike ovaj oblik, y je linija koja se javlja na izvjesnom mjestu u vodikovom spektru. Sasvim je ocigledno da ova dva izraza imaju potpuno razlicite konotacije. Prema tome, iako pravila korespondencije utvrduju odredeni odnos izmedu ova dva izraza, prvi se ne moe zamijeniti drugim u iskazima kao to je Prelaenje elektrona na najmanju dopustivu putanju sa susjedne putanje deava se u deset od sto vodikovih atoma. Kada bismo izvrili opisanu zamjenu, dobili bi smo besmislicu. Ne postoji nesumnjiv dokaz, a moda takav dokaz nije ni moguc, da se teorijski pojmovi koji se upotrebljavaju u suvremenoj znanosti ne mogu eksplicitno definirati pomocu eksperimentalnih pojmova. Treba primijetiti da dosada jo nitko nije uspjeno konstruirao takve definicije. tovie, postoje dobri razlozi za vjerovanje da pravila korespondencije u stvarnoj upotrebi ne predstavljaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomocu eksperimentalnih.

Jedan od ovih razloga smo vec zapazili. Kada se jedna teorija iskazuje pomocu modela, jezik koji upotrebljavamo u opisivanju modela obicno ima konotacije koje ne posjeduje jezik eksperimenta. Kao to smo vec primijetili, izraz Bohrove teorije koji se na prijelaz elektrona sa putanje na putanju nije ekvivalentan po znacenju izrazu koji se odnosi na linije spektra. Prema tome, u takvim slucajevima buduci da su definiendum i definiens u eksplicitnim definicijama ekvivalentni po znacenju, najvjerojatnije je da pravila korespondencije ne mogu predstavljati takve definicije.15 15 Napomenimo da nemogucnost da se uoci kako jezik teorijske fizike nije ekvivalentan po znacenju jezika na kojem se opisuju eksperimentalni postupci izvor je mnogih zbrka. Zato to nije uspio da zapazi ovu okolnost, Eddington je i mogao da postavi pitanje koji je od dva stola koja on srece kada sjedi i pie svoju knjigu realni stol materijalni i obicni stol svakodnevnog iskustva ili znanstveni stol koji najvecim dijelom predstavlja prazninu i sastoji se od ratrkanih elektricnih naboja koji se krecu velikim brzinama. Cinjenica je, medutim, da on nije bio suocen s dva stola. Jer rijec stol oznacava eksperimentalni pojam koji se ne javlja u jeziku teorije o elektronima; rijec elektron oznacava teorijski pojam koji nije definiran u jeziku koji se upotrebljava u opisivanju rezultata promatranja i eksperimenata. Iako ova dva jezika mogu biti povezana zajednickim tockama, oni se ne mogu uzajamno prevoditi. Poto postoji samo jedan stol, nije sporno koji je stol realan, bez obzira to se podrazumijevalo pod tim uvaenim terminom.

Drugi razlog koji, moda, ima i veci znacaj jeste cinjenica da su teorijski pojmovi cesto povezani pravilima korespondencije s vie eksperimentalnih pojmova. Kao to smo vec tvrdili, teorijski pojmovi samo su implicitno definirani pomocu postulata neke teorije (cak i kada je teorija predstavljena modelom). Zbog toga postoji neograniceni broj eksperimentalnih pojmova za koje postoji logicka mogucnost da odgovaraju jednom teorijskom pojmu. Na primjer, teorijski pojam prelaska elektrona sa putanje na putanju, u Bohrovoj teoriji, odgovara eksperimentalni pojam linije spektra, ali ova teorijski pojam moe se takoder povezati (preko Planckovog zakona radijacije, koji se moe izvesti iz Bohrove teorije) s promjenama u temperaturi zracenja crnog tijela, koje se mogu eksperimentalno odrediti. Dakle, u ovim slucajevima, gdje danom teorijskom pojmu odgovaraju dva ili vie eksperimentalnih pojmova bilo bi besmisleno tvrditi da bilo koji od ova dva eksperimentalna pojma eksplicitno definira teorijski pojam. Odsustvo jedinstvene korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih pojmova zasluuje dalje objanjenje. Poznata je cinjenica da su znanstvene teorije (narocito one u matematickoj fizici) izraene velikom briljivocu i da su odnosi izmedu teorijskih pojmova izloenih s velikom tocnocu. Takva briljivost i preciznost su bitni ako treba tocno ispitati deduktivne posljedice teorijskih pretpostavki. S druge strane, pravila korespondencije koja povezuje teorijske i eksperimentalne pojmove obicno nisu eksplicitno formulirani, a u praksi ove uzajamne veze relativno su neodredene i neprecizne. Nekoliko primjera objasnit ce nam sadraj ovih opcih primjedbi. U modernim aksiomatizacijama geometrije izvjestan broj osnovnih pojmova (npr. tocka, pravac, ravnina, kongruencija) implicitno je definira postulatima sustava, a drugi pojmovi (npr. krug, kocka) eksplicitno su definirani pomocu osnovni pojmova. U okviru aksiomatski izloene geometrije postoje, dakle, precizno izraeni odnosi izmedu teorijskih pojmova sustava. Medutim, kada se taj sustav geometrije primjenjuje u nekom podrucju empirijskog istraivanja, povezanost ovih pojmova s eksperimentalnim pojmovima daleko od toga da bude precizna. Na primjer, rijec ravnina, onako kako se upotrebljava u kontekstima empirijskog istraivanja nije precizno definiran pojam. Koje ce se povrine smatrati ravnima, ponekad je odredeno pravilima za glacanje cvrstih tijela, tako da se njihove povrine mogu priljubiti jedna uz drugu kada ta tijela spojimo; ponekad pravilima koja prosto pretpostavljaju perceptivne sudove zasnovane na promatranju golim okom; ponekad pravilima koja zahtijevaju primjenu sloenih optickih instrumenata. Korespondencija izmedu teorijskih pojmova ravni i odgovarajuceg eksperimentalnog pojma nije ni jedinstvena ni precizna. Isto tako, iako je teorijsko rastojanje izmedu dvije tocke uvijek jedinstven broj, rastojanje izmedu dva stvarna tijela koje se moe mjeriti skoro je uvijek niz

velicina iz izvjesnog intervala. Iz ovih primjera proizlazi opci zakljucak da iako se teorijski pojmovi mogu odrediti s visokim stupnjem preciznosti, pravila korespondencije takve pojmove dovode u vezu sa eksperimentalnim pojmovima koji su mnogo manje odredeni. Maglovitost koja okruuje pravila korespondencije je neizbjena, jer eksperimentalni pojmovi nemaju otre obrise koje imaju teorijski pojmovi. To je osnovni razlog to se ne mogu precizno formulirati pravila za uspostavljanje korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih pojmova. Ako se, dakle, zapitamo kakvu formalnu strukturu imaju pravila korespondencije, onda je teko dati nedvosmisleni odgovor. U nekim slucajevima, izgleda da ova pravila izraavaju nune i dovoljne uvjete za opisivanje eksperimentalne situacije teorijskim jezikom. Vec je dosta receno u prilog tvrdnji da pravila korespondencije ne pruaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomocu eksperimentalnih, kao i u prilog tvrdenju da takva pravila imaju mnotvo oblika. Ali, ako je ovo tvrdenje zaista dobro zasnovano, ono nam pomae da ucvrstimo razliku izmedu eksperimentalnih zakona i teorija i istodobno postavimo pitanje o spoznajnom statusu teorija.

b) Ovom prilikom moramo neto vie reci o tome kako pravila korespondencije povezuju teorijske i eksperimentalne pojmove. Kratak prikaz Bohrove teorije atoma koji smo vec dali posluit ce nam opet kao uvod u raspravljanje. Prema tom objanjenju, iako postoje pravila korespondencije za neke pojmove koji se upotrebljavaju u toj teoriji, nisu svi teorijski pojmovi povezani s eksperimentalnim pojmovima. Na primjer, postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam elektrona koji prelazi s jedne dopustive putanje na drugu, ali ne postoji takvo pravilo za pojam elektrona koji se krecu ubrzano po jednoj putanji. Isto tako, u kinetickoj teoriji plinova ne postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam trenutne brzine pojedinih molekula, iako postoji takvo pravilo za teorijski definiran pojam prosjecne kineticke energije molekula. tovie, sada postoji pravilo korespondencije za pojam broja molekula u izvjesnoj standardnoj zapremini plina pod odredenim standardnim uvjetima temperature i tlaka (Avogadrov broj), ali Avogadrov broj bio je relativno skoro odreden eksperimentalnim sredstvima u poznoj povijesti kineticke teorije, a sve do tada nije postojalo pravilo korespondencije za taj teorijski pojam. Osobina koju smo upravo zapazili u ovim primjerima teorija moe se iskazati na opci i shematski nacin ovako. Pretpostavimo da se u nekoj teoriji T javlja n osnovnih nelogickih termina P1, P2, , Pn pomocu kojih se eksplicitno moe definirati izvjestan broj drugih teorijskih termina Q1, Q2 , Qr. (Na primjer, da bismo ilustrirali ovo opce objanjenje) pretpostavimo da su duljina, masa i vrijeme osnovni pojmovi teorije, a da se brzina i kineticka energija mogu eksplicitno definirati pomocu osnovnih pojmova). Medutim, iako se ovim postulatima moraju dodati pravila korespondencije, ako elimo da T bude primjenljivo u znanosti, takva pravila se ne uvode za sve termine P i za sve termine Q. moguce je cak da postoje pravila korespondencije samo za neke termine Q, ali da ne postoje ni za jedan termin P. Dakle, teorijski pojmovi iz P nisu jednom zauvijek prikovani za eksperimentalne pojmove. Skoro sve teorije u prirodnim znanostima imaju ovu karakteristicnu osobinu. U svakom slucaju, teorija koja ima osobinu posjeduje fleksibilnost koja dozvoljava da se teorija proiri na nova podrucja istraivanja koja su ponekad znatno razlicita od predmeta za koji je teorija prvobitno bila konstruirana. Kao to smo vec primijetili, teorije se odlikuju mogucnocu sustavnog objanjavanja iroke klase eksperimentalnih zakona o kvalitativno razlicitim cinjenicama. Jedan od nacina na koji teorija moe da poslui ovom cilju je uvodenje novih pravila korespondencije za pojmove za koje ona ranije nisu postojala,

ukoliko to omogucuje napredak u eksperimentalnom istraivanju i u tehnici. Za razliku od promjena u postulatima jedne teorije, to u stvari predstavlja modifikaciju implicitnih definicija teorijskih pojmova, uvodenje novih pravila korespondencije ne mijenja ni formalnu strukturu ni smisao teorije, iako nova pravila mogu da proire podrucje primjene takve teorije. Na primjer, eksperimentalno odredivanje Avogadrovog broja (to je imalo za posljedicu povezivanje ovog teorijskog pojma s jednim eksperimentalnim pojmom), nije izazvalo nikakvu promjenu postulata kineticke teorije plinova, ali je dovelo do povezivanja ove teorije s eksperimentalnim istraivanjem strukture kristala pomocu x-zraka. Vano je medutim, da se podsjetimo da jedna teorija predstavlja vjetacki ljudski proizvod. Kao i druge tvorevine te vrste, teorija, vjerojatno, sadri neke elemente koji prosto predstavljaju izraze specificnih ciljeva i idiosinkrazija njihovih pronalazaca, a ne simbole s prvenstveno referencijalnom ili reprezentativnom funkcijom. Ovu cinjenicu je naglaavao Heinrich Hertz u svom objanjenju uvjeta koje treba da zadovolje teorije u fizici. Hertz je tvrdio da je jedini zadatak fizike da konstruira slike ili simbole vanjskih objekata tako da su logicke posljedice simbola (tj. naih pojmova o stvarima) uvijek slike nunih posljedica u prirodi stvari koje su odslikane. Na taj nacin, Hertz je osnovnu ulogu teorije vidio u tome to nam ona omogucuje da izvedemo opaljive dogadaje iz drugih opaljivih dogadaja. Medutim, on jasno priznaje da ovaj instrumentalni zahtjev ne odreduje

jednoznacno simbolicku strukturu (ili teoriju) kojom se ovaj cilj postie. On je narocito zapazio da ce jedna teorija neizbjeno sadravati ono to je on zvao suvinim ili praznim relacijama simbole koji ne predstavljaju nita u podrucju za koje je teorija konstruirana. Prema Hertzu, ove prazne relacije prisutne su u teorijama prosto zato to su teorije sloeni simboli, slike koje proizvodi na duh i zbog toga na njih nuno utjecu karakteristike nacina na koji su naslikane.16 Ova opca razmatranja navode nas tako na ocekivanje da nece svaki pojam neke teorije biti povezan s izvjesnim eksperimentalnim pojmom pravila korespondencije. U svakom slucaju, primarna uloga mnogih simbola koji se javljaju u teorijama sastoji se u omogucavanju formuliranja teorije velike opcosti, omogucavanju logickih i matematickih transformacija na relativno prost nacin, ili u tome to slue kao heuristicka sredstva za proirenu primjenu teorije. Ilustracije ovakvih simbola su kontinuirane promjenljive i diferencijalni kolicnici matematicke fizike. Ovi simboli se iroko upotrebljavaju usprkos cinjenici da teorijski pojmovi, kao to su matematicki kontinuirane funkcije gustoce ili trenutne brzine, kada se strogo matematicki konstruiraju, ne odgovaraju ni jednom eksperimentalnom pojmu. Veliki broj primjera ovakvih simbola moe se naci u izrazima kada se neka teorija ukljucuje u neki uobicajeni model na primjer, u jezik analiticke mehanike koji govori o materijalnim tockama, u elektromagnetsku teoriju 19. stoljeca koja govori o eteru, ili u analiticku kemiju koja govori o valencijama, ili u jezik suvremene kvantne teorije u kome se govori o val-cestici. Poto se teorija konstruira zato da bi se pomocu njih objasnili mnogi eksperimentalni zakoni, jasno je da se takav cilj moe, opce uzevi, postici samo ako je teorija tako izraena da se u njoj ne pojavljuju nikako strogo odredeni eksperimentalni pojmovi. U pozitivnom bi teorija bila ogranicena u svojoj primjeni na okolnosti za koje se ba ovi pojmovi relevantni. U stvari, ukoliko je ire podrucje moguce primjene jedne teorije, utoliko je siromaniji njen eksplicitno formuliran sadraj u pogledu detalja iz nekog posebnog podrucja. Takvi detalji se naknadno unose u teoriju dodatnim pretpostavkama i pravilima korespondencije koja se uvode kada prilike zahtijevaju da se teorija primjeni u razlicitim eksperimentalnim kontekstima. Medutim, to ne znaci da znanstvene teorije postaju sve vie liene sadraja kada se iri podrucje njihove primjene. To znaci da jednom teorijom nastojimo da izrazimo veoma opcu strukturu odnosa koja je nepromjenljiva u velikom broju eksperimentalno razlicitih situacija, ali koja se moe blie odrediti povecanjem broja osnovnih postulata te teorije uvodenjem restriktivnih pretpostavki, tako da sustavno dobivamo jedan niz raznovrsnih subordiniranih struktura. Navedimo jedan primjer iz Newtonove mehanike. Prema toj teoriji, promjena momenta jednog tijela jednak je sili koja na to tijelo djeluje. To se moe napisati kao ma =

F, gdje je m masa tijela, a ubrzanje, F sila. Iz ovog osnovnog postulata moe se izvesti izvjestan broj opcih posljedica o kretanju tijela, mada nije opisana priroda sile koja moe djelovati na tijelo. Medutim, nita se ne moe izvesti iz ove jednadbe o stvarnom kretanju jednog tijela ukoliko se, izmedu ostalog, ne uvedu nove pretpostavke o sili za koju se pretpostavlja da djeluje pretpostavke koja u nekim slucajevima ukljucuje i neko pravilo korespondencije izmedu teorijskog pojma sile i izvjesnih eksperimentalnih pojmova. Osnovni postulati Newtonove teorije sadre vrlo malo formalnih ogranicenja za matematicke funkcije koje se mogu upotrijebiti za opisivanje prirode sile. Medutim, u praksi ove funkcije su relativno proste. Na primjer, u proucavanju vibracija opci oblik funkcije sile je F = Ar + Br2 + Cr3 + Dv + Ef(t), gdje je r odstojanje tijela od neke utvrdene tocke, b brzina tijela du ove prave, f(t) je funkcija vremena t, dok su A, B, C, D i E proizvoljne konstante kojima se dodjeljuje razlicite numericke 16 Heinrich Hertz, The Principles of Mechanics, London, 1899. (pretampano u New Yorku, 1956), str. 2.

vrijednosti u zavisnosti od problema koji ispitujemo. Na primjer, ako je A negativno dok su ostale konstante jednake nuli, tijelo pokazuje prosto harmonijsko kretanje bez otpora trenja; ako su A i D negativni dok su ostale konstante jednake 0, tijelo pokazuje prigueno harmonijsko kretanje; ako su A i D negativni, E je razlicito od nule, dok su B i C jednaki nuli, a F(t) periodicna funkcija vremena, tijelo pokazuje usiljenu vibraciju itd. Uopce, blie odredujuci F na razlicite nacine, razliciti eksperimentalni zakoni mogu se deducirati iz osnovnih jednadbi Newtonove mehanike. Iako ovaj primjer ne predstavlja paradigmaticni slucaj svih teorija zbog toga to ne posjeduju sve teorije parametre koji se mogu blie odrediti kao u naem primjeru ovaj primjer pokazuje jedan vaan nacin na koji se teorija razlikuje od eksperimentalnih zakona kao i nacin na koji neka teorija postie veoma veliku opcenitost. Za razliku od pojmova koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, teorijski pojmovi koji se upotrebljavaju u osnovnim pretpostavkama jedne teorije ne moraju biti povezani ni sa jednim eksperimentalnim pojmom ili mogu biti povezani s eksperimentalnim pojmovima koji se mijenja od konteksta do konteksta. Mogucnost proirivanja teorije na nova podrucja ovisi o znatnoj mjeri ba od ove odlike. Ovaj primjer takoder potvrduje stav da jedna teorija suvina u znanstvenom istraivanju sve dok se nekim pravilima korespondencije ne povee s nekim osobinama koje moemo identificirati u izvjesnom podrucju. U daljnjem dijelu izlaganja obratimo pozornost na jednu bitnu karakteristiku znanosti a to je znanstvena metoda koju cemo pokuati opisati u kratkim crtama , jer podrobnija analiza bi zahtijevala mnogo vie prostora nego to to omogucava ovako koncipirana knjiga. Moemo napomenuti da je znanstvena metoda toliko vana za znanost i znanstvenu spoznaju da se cesto identificira sa njom kao jednom osnovnom karakteristikom i jedino njoj svojstvenoj. Ovo naglaavamo zbog jedne cinjenice da se, na primjer u filozofskoj tradiciji, cesto trailo slicno rjeenje u o postavljanju jedne jedinstvene i opcepriznate metode istraivanja ili filozofiranja. U sklopu filozofije nije dolo, a moda je nemoguce da se uspostavi, takva jedna jasna metoda, moemo napomenuti da je u filozofskoj tradiciji cesti uzor metode bio upravo deduktivni model Euklidove geometrije itd. Ba zbog svoje vanosti, znanstvena metoda ce biti cesto i tema filozofskih promiljanja tj. tema filozofije znanosti. 1.2. Znanstvena metoda 1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda

Rasprava o znanstvenoj metodi je fundamentalno pitanje i odgovor na njega je razlicit, ali mi cemo dati neke karakteristike koje smatramo opcim i opce prihvacenim. Metoda znanosti ne tei da na kapriciozan nacin toku stvari nametne elje i nade ljudi. On u stvari mora da se primjenjuje da zadovolji elje ljudi. Ali njegova korisna primjena zavisi od nastojanja da se na pomiljen nacin, i nezavisno od toga to su ljudske elje, upozna, kao i da se iskoristi struktura koju ima neprekidni tok stvari. Znanstvena metoda17 ima cilj da otkrije to su stvarno cinjenice, a u primjeni metoda moramo se rukovoditi tim otkrivenim cinjenicama, pri cemu moramo imati na umu da se ne moe bez razmiljanja otkriti to su cinjenice. Znanje o cinjenicama ne moe da se izjednaci s grubom neposrednocu naih osjeta. Tako na primjer kada naa koa dode u dodir s tijelima visokih temperatura ili s tecnim zrakom, neposredna iskustva mogu da 17 U dodatku vidjeti neke osnovne podatke o znanstvenoj metodi.

budu slicna. Medutim, mi ne moemo da zakljucimo a da ne pogrijeimo da su temperature tijela koja smo dodirnuli iste. Culno iskustvo postavlja problem za saznanje, i ba zbog toga to je takvo iskustvo neposredno i osnovno ono mora postati oivotvoreno misaonom analizom prije nego to se moe reci da se javilo znanje. Svako istraivanje nastaje zbog nekih problema koji se naslucuju, tako da se nijedno istraivanje ne moe obaviti bez izvjesnog odabiranja ili izdvajanja predmeta koji se nametnuo. Takav izbor zahtijeva, prethodno stvoreno miljenje-hipotezu, predrasudu koja usmjerava istraivanje i ogranicava predmet proucavanja. Svako istraivanje je specificno u tom smislu to mora da rijei odredeni problem, a takvo rjeenje okoncava istraivanje. Beskorisno je prikupljati ''cinjenice'' ako ne postoji problem za koji se vjeruje da je u njima sadran. Sposobnost da se formuliraju problemi cije rjeenje moe da pomogne i u rjeavanju drugih problema redak je dar koji iziskuje izvanrednog genija. Problemi na koje nailazimo u svakodnevnom ivotu mogu da se rijee, ako uopce mogu da se rijee, primjenom naucnog metoda. Ali takvi problemi, kao po pravilu, ne postavljaju dalekosena sporna pitanja. Najznacajnije primjene znanstvenog metoda treba traiti u raznim prirodnim i drutvenim znanostima. Kako znanstvena metoda ima za cilj da odredi skup ,,cinjenica,, , ukratko recimo kako ''cinjenice'' do kojih tei da dospije svako istraivanje jesu stavovi za ciju istinitost postoji znatno svjedocanstvo. Otuda ono to ''cinjenice'' jesu mora da se odredi istraivanjem, i ne moe se odrediti prije istraivanja. Osim toga, ono to vjerujemo da su cinjenice ocigledno zavisi od stupnja naeg istraivanja. Stoga ne postoji otra granica koja dijeli cinjenice od nagadanja ili hipoteza. U toku svakog istraivanja status jednog stava moe da se mijenja od statusa hipoteze do statusa cinjenice, ili od statusa cinjenice do statusa hipoteze. Za svaku takozvanu cinjenicu moe da se trai svjedocanstvo na osnovu koga se tvrdi da je to cinjenica, iako se takav zahtjev stvarno ne postavlja. S problemom odnosa izmedu cinjenica i znanstvenog metoda usko je povezano i svjedocanstvo. Znanstvena metoda slijedi put sistematske sumnje. On ne sumnja u sve stvari, jer je to ocigledno nemoguce. Ali on zaista ispituje sve to nedostaje da bi svjedocanstvo koje tim stvarima ide u prilog bilo adekvatno. Znanost se ne zadovoljava psiholokom sigurnocu, jer intenzitet kojim se drimo jednog vjerovanja nije garancija njegove istinitosti. Ona zahtijeva i istrauje logicki adekvatne razloge za stavove koje ona istice i niti jedan jedini stav koji se odnosi na cinjenice nije van svake sumnje koja ima smisla.

Nijedan stav nije tako dobro zasnovan da drugo svjedocanstvo ne moe da poveca ili da smanji njegovu vjerojatnost. Znanost je na taj nacin uvijek spremna da napusti jednu teoriju kada to cinjenice zahtijevaju. Ali cinjenice to stvarno moraju da zahtijevaju. Nije neobicno da neka teorija bude modificirana tako da u sutini moe biti zadrana cak iako su ''cinjenice'' proturjecile njenoj ranijoj formulaciji. Znanstveni postupak je otuda smijea gotovosti da se izmjene i upornosti da se zadre teorije koje su prividno nespojive s cinjenicama. Dalje, bliski pojam sa svjedocanstvom jeste verifikacija. Mi cemo se problemu verifikacije vratiti kasnije u tekstu i zato, sada, moemo napomenuti samo nekoliko stavova. Verifikacije teorija je samo priblina. Verifikacija prosto pokazuje da je, u okvirima eksperimentalne greke, eksperiment suglasan sa hipotezom koja se verificira. U ovom kratkom odredenju odnosa prema znanstvenim cinjenicama jedno od kljucni mjesta cini hipoteza i u sljedecem poglavlju, ukratko, analizirajmo odnos hipoteze i znanstvene metode.18 18 Za podrobniju analizu ovih stavova moe posluiti literatura objavljena na naim jezicima, kao to je primjerice: Moris Choen, Ernest Nagel, An Intrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod u logiku i naucnu metoda ), BIGZ, Beograd , 1965.god.

1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda Metoda znanosti bio bi nemoguc kada hipoteze, koje se sugeriraju kao rjeenja, ne bi mogle da budu razradene da bi se otkrilo to one impliciraju. Pravi smisao jedne hipoteze treba otkriti u njenim implikacijama. U kratkim crtama opiimo neke karakteristike koje se odnose na hipoteze: -Hipoteze se namecu istraivacu na osnovu necega to je u predmetu istraivanja i na osnovu njegovog prethodnog znanja o drugim predmetima. Nikakva pravila ne mogu da se prue za formuliranje plodnih hipoteza, kao to se nikakva pravila ne mogu dati za otkrivanje misaonih problema. -Hipoteze su potrebne na svakom stupnju istraivanja. Ne smije se zaboraviti da ono to se naziva opcim principima ili zakonima (koji su, moda, potvrdeni u prethodnom istraivanju) mogu da se primjene u sadanjem, jo nezavrenom istraivanju samo s izvjesnim rizikom. Opci zakon neke nauke funkcioniraju kao hipoteze koje usmjeravaju istraivanje u svim njegovim fazama. -Hipoteze se mogu smatrati kao nagovjetavanja mogucih veza izmedu stvarnih ili zamiljenih cinjenica. Pitanje istinitosti hipoteza nije zbog toga potrebno stalno postavljati. Nuna odlika hipoteze, s ovog gledita, jeste da je hipotezu moguce izloiti u odredenoj formi, tako da njene implikacije mogu da se otkriju logickim sredstvima. -Broj hipoteza koje istraivacu mogu pasti na pamet je neogranicen; on je funkcija karaktera njegove mate. Postoji zato potreba za jednom tehnikom da bismo izvrili izbor izmedu alternativnih sugestija i da bismo se uvjerili da su alternative stvarno, a ne samo prividno, razlicite teorije. Moda je najvaniji i najbolje ispitani dio takve tehnike tehnika formalnog zakljucivanja. -Prikladno je imati pri ruci na skladitu, da tako kaemo razlicite hipoteze cije su posljedice paljivo ispitane. Zadatak je matematike da pripremi i ispita alternativne hipoteze. Matematika prima nagovjetaje o tome kakve hipoteze iz prirodnih nauka treba da proucava, a prirodne nauke duguju matematici za sugestije o tipu reda koji njihov predmet istraivanja otjelotvoruje. -Deduktivna razrada hipoteza nije jedini zadatak znanstvenog metoda. Poto postoji mnotvo mogucih hipoteza, zadatak istraivanja je da se odredi koja se od mogucih objanjenja ili rjeenja problema najbolje slau s cinjenicama. Formalna razmatranja zato nikada nisu dovoljna da utvrde materijalnu istinu neke teorije. -Nijedna hipoteza koja predstavlja opci stav ne moe biti dokazana kao apsolutno istinita. U svakom istraivanju koje se bavi cinjenicama primjenjuje zakljucivanje po vjerojatnocu. Zadatak takvih istraivanja je da se odvoji ona hipoteza koja je najvjerojatnija na osnovu cinjenicnog dokaznog materijala; a zadatak daljeg istraivanja je da se nade drugo cinjenicno svjedocanstvo koje ce povecati ili smanjiti vjerojatnocu takve jedne teorije. 1.2.3. ''Ideal'' znanosti Ideal znanosti je da se postigne sistematska medusobna povezanost cinjenica, jer

izdojeni stavovi zaista ne cine znanost. Izdvojeni stavovi slue samo kao prilika da se nade logicka veza izmedu njih i drugih stavova.

''Zdrav razum'' se zadovoljava raznovrsnim zbirkama obavjetenja. Kao posljedica toga stavovi koje on tvrdi cesto su neodredeni, obim njihove primjene je poznat, a njihova medusobna suglasnost obicno je veoma sumnjiva. Prednosti pronalaenja sistema medu cinjenicama otuda su ocigledni. Uvjet da se stvori sistem je da se unese preciznost u stavove koji se tvrde. Granice u kojima su stavovi istiniti onda su jasno odredene. tovie, proturjecnost izmedu stavova koji se tvrde postepeno se uklanjaju poto stavovi koji su dio sistema moraju da obrazlau i ispravljaju jedan drugi. Na taj nacin povecava se obim i tocnost naeg znanja. U stvari naucni metoda se razlikuje od drugih metoda po tocnosti i po broju cinjenica koje izucava. Kada, kako se to cesto deava, jedna znanost naputa jednu teoriju radi neke druge, pogreno je pretpostavljati da je znanost ''bankrotirala'' i da je nesposobna da otkrije strukturu predmeta koji izucava. Takve promjene prije pokazuju da znanost progresivno ostvaruje svoj ideal. Jer takve promjene nastaju da bi se ispravila ranija zapaanja ili rasudivanje, a takve ispravke znace da posjedujemo pouzdanije cinjenice. Ovdje moramo napomenuti da se samo kod jednog broja znanstvenika i filozofa znanosti prihvata tzv. kumulativni razvoj znanosti, jer postoji i neka druga miljenja kao to je to slucaj sa T. Kuhnom, a o tome cemo govoriti u drugom dijelu knjige. Ideal sistematicnosti zahtijeva da stavovi za koje se tvrdi da su istiniti budu povezani bez uvodenja drugih stavova za koje ne postoji svjedocanstvo, ili je ono malo. U jednom sistemu broj nepovezanih stavova i broj stavova za koje nema svjedocanstva sveden je na minimum. Otuda u jednom sistemu zahtjevi za jednostavnocu, kao to je izraeno Okamovim pravilom, zadovoljeni su u velikoj mjeri. Jer taj princip tvrdi da entitete ne treba umnoavati bez potrebe. To se moe interpretirati kao zahtjev da sve to se moe dokazati bude dokazano. A ideal sistematicnosti ba to i zahtjeva. Svjedocanstvo za stavove koji su elementi u jednom sistemu prikuplja se bre nego svjedocanstvo za izolirane stavove. Svjedocanstvo za jedan stav moe da bude zasnovano na verificiranim slucajevima na koje se taj stav odnosi ili na slucajevima koji verificiraju druge stavove koji su opet povezani s prvim stavom u neki sistem. Ova osobina sistematicnosti naucnih teorija jeste ono to daje tako visok stupanj vjerojatnosti razlicitim pojedinacnim stavovima neke znanosti. 1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja Znanost ''ne nastoji'' da sebe uvjeri u istinitost svojih stavova na bilo koji nacin i po bilo koju cijenu. Stavovi moraju biti zasnovani na logicki prihvatljivom svjedocanstvu, to

se mora obazrivo procijeniti i ispitati dobro poznatim kanonima nunog zakljucivanja i zakljucivanja po vjerojatnosti. Odavde slijedi da je metoda znanosti stabilniji i vaniji za znanstvenike nego neki poseban rezultat koji je postignut sredstvima tog metoda. Zbog svog metoda znanstvena djelatnost je proces u kome ona sama sebe ispravlja. Ona se ne poziva na narocito otkrivenje ili autoritet cija je izjava nesumnjiva i konacna. Ona ne zahtijeva nikakvu nepogrjeivost i pociva na metodama otkrivanja i provjeravanja hipoteza da bi se dolo do sigurnih zakljucaka. I sami kanoni istraivanja otkrivaju se u procesu razmiljanja i u tijeku proucavanja mogu i sami biti modificirani. Svojom kontinuiranom primjenom metoda omogucuje da se greke zapaze i isprave. Opci stavovi mogu da se utvrde samo metodom ponovljenog uzimanja uzoraka. Zbog toga se stavovi koje neka znanost proucava, ili potvrduju u svim mogucim eksperimentima, ili se modificiraju u skladu sa svjedocanstvom. Osobina ovog metoda da sam ispravlja svoje rezultate doputa nam da odbacimo neki stav, ali nam takoder jamci da su teorije koje usvaja znanost, vjerojatnije od neke alternativne teorije. Ali ne iziskujuci

vie sigurnosti nego to doputa svjedocanstvo, znanstvena metoda uspijeva da ostvari vie logicke sigurnosti nego neke druge metode koji su do sada izmiljene. U procesu prikupljanja i ocjenjivanja svjedocanstva postoji neprekidno pozivanje na cinjenice u korist teorije ili principa, i na principe u korist cinjenica. Jer ne postoji nita to je sutinski nesumnjivo, nema apsolutno prvih principa u smislu samo ociglednih principa, ili principa koji se moraju znati prije svega drugog. Metoda znanosti na taj nacin bitno sadri krug. Mi dolazimo do svjedocanstva za principe pozivajuci se na empirijski materijal, za koji se tvrdi da je ''cinjenica''; uz to pravimo izbor, analiziramo i interpretiramo empirijski materijal na osnovu tih principa. Zbog svakog uzajamnog odnosa cinjenica i principa sve to je sumnjivo briljivo se ispita u ovom ili onom trenutku. U dosadanjem izlaganju date su samo neke opce karakteristike i to taksativno jer svaka od njih zahtijeva dodatna objanjenja i problematiziranje. Odredeni znanstvenici i filozofi imaju razlicite stavove, odricne ili manje afirmativne, u odnosu spram navedenim zakljuccima. No, nama je za cilj u ovako koncipiranom dijelu dati ona bitna nacela koje ce citatelju, ili studentu omoguciti shvacanje problematike i daljnje studiranje. 1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda elja za znanjem radi njega samog rairenija je nego to to obicno priznaju antiintelektualisti. Ona ima svoje korijene u ivotinjskoj radoznalosti koja se ispoljava u kozmolokim pitanjima djece i u ogovaranju odraslih. Nikakav krajnji utilitaristicki motiv ne goni ljude da ele da saznaju privatni ivot njihovih susjeda, bili oni veliki ili obicni. Postoji takoder izvjestan poticaj koji uvlaci ljude u razlicite intelektualne igre ili vjebe u kojima se od njih zahtijeva da neto pronadu. Ali dok je elja za znanjem velika, ona je rijetko dovoljno jaka da nadvlada mocnije organske poude, i zaista je malo onih koji imaju i naklonost i sposobnost da se suoce s ogromnim tekocama naucnog metoda u vie specijalnih podrucja. Ova elja za znanjem cesto nije dovoljno jaka da izdri kriticko istraivanje. Ljude obicno zanimaju rezultati, prica ili roman o nauci, a ne tehnicki metodi kojima su ti rezultati postignuti i pomocu kojih se njihova istinitost neprekidno provjerava i odreduje. Na prvi impuls je da prihvatimo vjerojatno kao istinito i da odbacimo ono to nam nije blisko kao lano. Mi nemamo vremena, naklonosti ili energije da sve ispitamo. Stvarno, kada nas neko pozove da to ucinimo, osjecamo dosadu i osjecamo kako nam se kvari

raspoloenje. A kada neko od nas zatrai da svoja cijenjena vjerovanja tretiramo samo kao hipoteze, mi estoko bunimo kao kada neko vrijeda nae blinje. Ovo prua osnovu za razlicite pokrete koji su neprijateljski postavljeni prema racionalnom naucnom postupku (mada se njihovi pokretaci cesto ne slau da su neprijateljski postavljeni prema nauci). Misticari, intuicionisti, autoritativisti, voluntaristi i fikcionalisti sve oni pokuavaju da potkopaju potovanje prema racionalnim metodama nauke. Ovi napadi su uvijek nailazili na iroko odobravanje, i ima uvjeta da se tako i nastavi, jer oni uvijek uticu na odgovarajucu crtu u ljudskoj prirodi. Na alost, oni ne pruaju nikakav pouzdani alternativni metoda za postizanje povjerljivog znanja. Veliki francuski pisac Pascal suprotstavio je logici duh tananosti ili osjecajnosti (esprit gometrique i esprit de finese) i uporno je dokazivao da srce ima svoje razloge kao i duh, razloge koji ne mogu tocno da se formuliraju, ali koje tanani duhovi i pored toga shvacaju. Razliciti ljudi, kao to su James Russel Lowell i Georg Santajana, slau se kako je: Dua je jo tajanstvena, Mudrost je pouzdati se u srce pouzdati se u nepobjedivo naslucivanje due.

Istina je da se u odsustvu sveznanja moramo osloniti na nagadanje nae due; a veliki ljudi su oni cija su nagadanja ili intuitivna naslucivanja duboka ili prodorna. Samo djelujuci u skladu s naim nagadanjem moemo doci do svjedocanstva koje ide njemu u prilog. Ali samo pusto moe da slijedi iz brkanja jednog naslucivanja sa stavom za koji vec postoji svjedocanstvo. Da li su svi razlozi srca jaki? Da li sva prorocanstva govore istinu? Tuna povijest ljudskog iskustva osobito obeshrabruje svako takvo tvrdenje. Misticka intuicija moe dati ljudima apsolutnu subjektivnu izvjesnost, ali ne moe da prui dokaz da su suprotne intuicije pogrene. Ocigledno je da mi moramo logicki da ocjenjujemo, kada se autoriteti spore, svjedocanstvo koje ide njima u prilog ako elimo racionalno da biramo. Sigurno, kada se trai istina, nije nikakav odgovor ako se kae: Ja sam uvjeren ili Vie volim da se oslonim na ovaj nego na neki drugi autoritet. Gledite da prirodne znanosti ne vode dokazanosti, vec da su samo fikcija, ne uspijeva da objasni zato su nam one omogucile da anticipiramo prirodne pojave ili da ih kontroliramo. Ovi napadi na znanstvene metoda dobiju izvjesnu boju vjerojatnosti zbog nekih tvrdenja njegovih nekritickih, oduevljenih pristalica koja se ne mogu braniti. Ali u sutini znanstvenog metoda jeste da ogranicava svoje osobne pretenzije. Priznajuci da ne znamo sve, on ne tvrdi da je sposoban da rijei sve prakticne probleme. Greka je pretpostavljati, kao to se cesto cini, da nauka porice istinitost svih stavova koji nisu provjereni, jer ono to nije provjereno danas moe da se provjeri sutra. Do istine moemo doci nagadanjem ili na drugi nacin. Znanstvena metoda se ipak bavi verifikacijom. Kao to je opce poznato, mudrost onih koji su zauzeti tim poslom popularno se ne cijeni tako visoko kao mudrost mudraca, proroka ili pjesnika. Takoder, kao to je opce poznato, mi ne znamo na koji nacin da ulijemo kreativnu inteligenciju onima kojima ona nedostaje. Znanstvenici, kao i sva druga ljudska bica, mogu da udu u kolosijek i da primjenjuju svoju tehniku bez obzira na okolnosti koje se mijenjaju. Uvijek ce biti formalnih postupaka koji su neplodni. Definicije i formalne distinkcije mogu da izotre instrumente, ali ne i pamet da bismo ih pravilno upotrebljavali, a statisticki podaci mogu biti u skladu s najviim tehnickim kriterijima i jo uvijek da budu irelevantni i neuvjerljivi. Pa ipak, znanstvena metoda je jedini nacin da se poveca opca masa ispitanih i provjerljivih istina i da se eliminira proizvoljno miljenje. Dobro je objasniti nae pojmove zahtijevajuci precizno znacenje naih rijeci i dobro je pokuati da provjerimo nae omiljene ideje primjenjujuci ih na precizno formulirane stavove. Postavljajuci pitanje o socijalnoj potrebi za znanstvenom metodom, treba priznati da je teko ili nemoguce ne uzdrati se od suda koji je bitan za taj metoda kada smo pritisnuti zahtjevima za neposrednom akcijom. Kada je moja kuca u plamenu, moram da djelujem brzo i neodlono ja ne mogu stati i razmotriti moguce uzroke, niti cak da tocno

procjenjujem izglede na uspjeh koji su obuhvaceni razlicitim alternativnim nacinima reagiranja. Iz tog razloga oni koji su skloni nekom specificnom nacinu djelovanja cesto preziru one koji su se posvetili razmiljanju, a izvjesni ultramodernisti izgleda da dokazuju kao da je nunost akcije jamcila istinitost naeg rjeenja. Ali cinjenica da ja ili moram glasati za kandidata X ili da se moram uzdrati od toga, sama po sebi ne daje mi o tome adekvatno znanje. Ponavljanje naih kajanja cini to ociglednim. Razborito uredeno drutvo je zbog toga snabdjeveno sredstvima za predvidanje i razmatranje prije nego to nunost akcije postane neodoljiva. Da bi se obezbedilo najtemeljitije istraivanje, mora se diskutirati o svim gleditima, a to znaci doputanje gledita koja su nam prima facie i najodvratnija. Uopce najvaniji drutveni uvjet za primjenu znanstvenog metoda je rasprostranjena tenja ka istini, dovoljno jaka da se odupre mocnim snagama koje cine da se uporni drimo starih gledita, ili, obratno, da prihvatimo svaku novost zato to je promjena. Onima koji su angairani u naucnom radu potrebno je ne samo slobodno vrijeme za razmiljanje i

materijalna sredstva za njihove eksperimente vec i zajednica koja potuje tenju ka istini i doputa slobodu izraavanja intelektualne sumnje u njene najsvetije ili najutvrdenije institucije. Bojazan da se ne uvrede utvrdene dogme bila je prepreka razvitku astronomije i geologije, kao i drugih prirodnih nauka, a strah da se ne uvrijedi osjecanje patriotizma ili potovanja moda je jedna od najvecih smetnji u proucavanju povijesti i drutvenih nauka. S druge strane, kada zajednica bez razlike pozdravlja svaku novu doktrinu, ljubav prema istini postaje podredena elji za novim formulacijama. U cjelini se moe reci da sigurnost znanosti zavisi od toga da li postoje ljudi koji vie brinu za ispravnost svojih metoda nego za neke rezultate koji se dobiju njihovom primjenom. Iz toga razloga nesreca je za znanost kada se znanstveno istraivanje u drutvenoj oblasti u velikoj mjeri nalazi u rukama onih koji nisu u povoljnom poloaju da se suprotstave utvrdenom ili popularnom miljenju. To se moe drukcije izraziti ako se kae da prirodne nauke mogu biti liberalnije zato to smo sigurni da ce budalasta miljenja brzo eliminirati pod pritiskom cinjenica. Medutim, u drutvenoj oblasti nitko ne moe reci kakvo zlo moe proizaci iz budalastih ideja prije nego to se ludost konacno ne dokae. Ako se uopce moe dokazati. Nijedna mjera znanstvenog metoda ne moe da sprijeci da ljudski ivot bude avantura i nijedan znanstveni istraivac ne zna da li ce postici svoj cilj. Ali znanstvena metoda zaista omogucuje velikom broju ljudi da koracaju sigurnijim koracima. Analizirajuci mogucnosti za svaki korak ili plan, postoje moguce anticipirati buducnost i pripremati se za nju unaprijed. Znanstvena metoda tako smanjuje zaprepatenje pred novocu i neizvjesnocu ivota. On nam omogucuje da odredimo smjernice djelovanja i moralnog procjenjivanja koje odgovaraju irim pogledima nego to su pogledi na osnovu fizickog nadraaja i organskog uzvrata. Znanstvena metoda je jedini uspjean nacin da se pojaca ljubav prema istini. On razvija intelektualnu hrabrost da se suocimo s tekocama i da savladamo iluzije koje su privremeno prijatne, ali na kraju tetne. On utvrduje razlike bez ikakve vanjske sile pozivajuci se na nau zajednicku racionalnu prirodu. Put znanosti, cak iako je to uz strmu planinu, otvoren je svima. Otuda, dok su vjerovanja sektaa i pripadnika raznih grupa zasnovana na licnom izboru ili temperamentu i dok to dijeli ljude, znanstveni postupak sjedinjuje ljude u necem plemenitom, lienom svakog sitnicarenja. Zbog toga to zahtijeva nepristranost, nesebicnost, to je najljepi cvijet i probni kamen slobodoumne civilizaciji. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke karakteristike znanstvenih teorija, dakako opet u taksativnom obliku. 1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija Nijedna teorija ne tvrdi sve to je moguce reci o nekom predmetu istraivanja.

Svaka teorija izdvaja neke aspekte i iskljucuje druge. Kada to ne bi bilo moguce ili zato to su ti drugi aspekti irelevantni, ili zato to je njihov utjecaj na one izabrane aspekte vrlo neznatan znanost kakvu poznajemo bila bi nemoguca. -Sve teorije sadre apstrakciju iz konkretnog sadraja. Nikakvo pravilo ne moe da se da o tome koji aspekt sadraja treba da se apstrahira i da se na taj nacin proucava nezavisno od drugih aspekata. Ali zbog toga to je cilj znanosti postizanje sistematske medusobne povezanosti pojava, obicno ce se apstrahirati oni aspekti koji omogucuju ostvarenje tog cilja. U pojavi koja se proucava mora da se pronadu izvjesni zajednicki elementi, tako da se beskonacna raznolikost pojava moe smatrati sustavom u kome je izloena njihova struktura.

-Zbog apstraktnosti teorija cesto izgleda da je znanost u otvorenoj protivurijecnosti prema ''zdravom razumu''. U ''zdravom razumu'' ne razlikuje se jedinstveni karakter stvari od osobine stvari da se medusobno proimaju, tako da pokuaj nauke da otkrije nepromjenljive oblike cesto daje privid izvjetacenosti. Teorije se zatim smatraju zatim smatraju za ''korisne fikcije'' ili ''nerealne''. Ipak u takvim kritikama previda se cinjenica da znanost zanimaju ba izvjesne izdvojene nepromjenljive relacije stvari, tako da mnoga svojstva stvari znanosti nuno zanemaruju. tovie, u njima se zaboravlja da i sam ''zdrav razum'' operira pomocu apstrakcija koje su uobicajene i cesto nejasne i koje su nepodesne da izraze kompleksnu strukturu toka stvari. 1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija Znanstveno objanjavanje se sastoji u podvodenju pojedinacnih dogadaja, za koje se kae da ih treba objasniti, pod neko pravilo ili zakon koji izraava neko nepromjenljivo svojstvo jedne grupe dogadaja. Sami zakon mogu da se objasne, i to na isti nacin, pokazivanjem da su oni posljedice obuhvatnijih teorija. Efekt takvog progresivnog objanjavanja dogadaja pomocu zakona, zakona pomocu irih zakona ili teorija, jeste otkrivanje uzajamne povezanosti mnogih prividno izoliranih stavova. -Jasno je ipak da se proces objanjavanja mora negdje zaustaviti. Teorije za koje se ne moe pokazati da su specijalne posljedice ire povezanosti cinjenica moraju se ostaviti neobjanjene i moraju se prihvatiti kao dio sirove cinjenice postojanja. Materijalni uvjeti, u formi nepredvidenih cinjenica, moraju se priznati bar na dva mjesta. Postoji nepredvidljivost na stupnju culnosti: ba ovo a ne ono davano je u culnom iskustvu. I postoji nepredvidenost na stupnju objanjavanja: odredeni sustav, iako nije jedini moguci sustav s gledita formalne logike, otkriva se ovaplocen u neprestanom mijenjanju stvari. -Postoji ipak jedna druga zanimljiva razlika izmedu teorija. Neke teorije se pozivaju na skriveni mehanizam koji je lako zamisliti i koji ce objasniti opaljive pojave; druge teorije izbjegavaju svako upucivanje na takve skrivene mehanizme i upotrebljavaju relacije koje su apstrahirane iz stvarno opaljivih pojava. One prethodne se nazivaju fizikalne teorije, druge se zovu matematicke ili apstraktne teorije. -Vano je biti svjestan razlike izmedu ove dvije vrste teorija i uvidjeti da su neki duhovi narocito naklonjeni jednoj vrsti, dok su drugi naklonjeni samo drugoj vrsti. Ali je isto tako bitno ne pretpostavljati da je jedna od ove dvije vrste teorija osnovnija ili ispravnija od druge. U povijesti znanosti postoji stalna oscilacija izmedu teorija ova dva tipa; ponekad se i jedan i drugi tip teorije uspjeno primjenjuju na isti sadraj. Objasnimo ipak razliku koja postoji medu njima. Engleski fizicar Rankine objasnio je razliku na sljedeci nacin: postoji dvije metode za gradenje teorije. U matematickoj ili apstraktnijoj teoriji ''jedna klasa objekata ili pojava definira se opisivanjem onog skupa osobina koji je zajednicki svim objektima ili pojavama koje cine tu klasu, kako se opaa culima, bez uvodenja iceg

hipotetickog''. U fizikalnoj teoriji ''jedna klasa objekata se definira kao da je sastavljena na nacin koji nije opaljiv culima pomocu modifikacije neke druge klase objekata ili pojava ciji su zakoni vec poznati.''19 19 W. J. M. Rankine, Miscellaneous Scientific Paper , 1881, str. 210.,

U drugoj vrsti teorije gradi se neki zamiljivi model kao uzor za mehanizam koji je skriven za cula. Neki fizicari kao Kelvin mogu da se zadovolje samo mehanickim objanjenjem opaljivih pojava, bez obzira koliko sloen moe da bude takav mehanizam. Primjeri za ovu vrstu teorija su teorija atoma u kemiji, kineticka teorija materije kava je razvijena u termodinamici i u teoriji o ponaanju gasova, teorija gena u proucavanju naslijeda, teorija linija sile u elektrostatici i dananji Borov model atoma u spektroskopiji. U matematickom tipu teorije odbaceno je pozivanje na skriveni mehanizam ili je, u svakom slucaju, svedeno na minimum. Kako se ovo moe uciniti slikovito je opisao Henri Poincar: ''Pretpostavimo da imamo pred sobom neki stroj: vidimo jedino da se vodeci i gonjeni kotaci okrecu, ali transmisija, mehanizam koji posreduje, pomocu koga se kretanje prenosi s jednog tocka na drugi, skriven je u unutranjosti stroja i izmice naem pogledu; mi zaista ne znamo da li se prijenos vri prijenosnikom ili kaievima, zupcanicima ili drugim napravama. Da li mi kaemo da je nemoguce da shvatimo bilo to o ovom stroju sve dok nam se ne dozvoli da je rastavimo? Vi dobro znate da to ne kaemo i da je princip odranja energije dovoljan da odredimo za nas najzanimljiviju stvar. Mi lako utvrdujemo da se gonjeni tocak okrece deset puta sporije od vodeceg tocka, poto se ta dva tocka vide; mi smo otuda u stanju da zakljucimo da ce prijenos koji je primijenjen na jedan tocak biti u ravnotei s deset puta vecim prijenosom koji je primijenjen na drugom tocku. Za to nema potrebe da se ulazi u mehanizam ove ravnotee i da se ulazi u mehanizam ove ravnotee i da se sazna kako u unutranjosti stroja sile kompenziraju jedna drugu.'' Primjeri za ovakve teorije su teorija gravitacije, Galilejevi zakoni slobodnog pada, teorija prenoenja toplote, teorija organske evolucije i teorija relativnosti. Kao to smo naglasili, nekorisno je raspravljati o tome koji je tip teorije osnovaniji i koji tip univerzalno treba usvojiti. Obje vrste teorija bile su uspjene u koordiniranju prostornih oblasti pojava i plodne u otkricima najznacajnije vrste. U nekim periodima u povijesti znanosti postoji tendencija ka mehanickim modelima i ''atomicitetu''; u drugim, tendencija ka opcim principima koji povezuju karakteristike apstrahiranih iz direktno paljivih pojava; u trecim tendencija ka spajanju ili sintezi ova dva gledita. Neki naucnici, kao Kelvin, Faradai, Makswell, pokazuju iskljucivo naklonost prema ''model'' teorijama; drugi naucnici, kao Ranken, Ostvald, Diem, najbolje barataju s apstraktnim teorijama; treci, kao Einstein, imaju neobican dar da podjednako dobro poznaju obje vrste. U daljnjem razmatranju obratimo pozornost na neke opce stavove koji su neophodni ka izvjestan uvod u razmatranje problema filozofije znanosti.

2. Empirizam i racionalizam Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloenje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporite uvijek trai negdje izvan onoga to neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zato? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne moe izaci iz sebe same da bi pronala svoje uporite, tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporite ukae. Izuzetnost znanosti lei u izuzetnosti tog uporita i u nacinu na koji su njene predodbe, pojmovi i stavovi na to uporite oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. U povijesti filozofije ispreplice se nekoliko pristupa razotkrivanju naravi tog uporita. Dva su najvanija, a i naizgled suprotstavljena, empirizam i racionalizam. Tijekom povijesti novovjekovne filozofije njihovo suprotstavljanje nije nikada posve zamrlo, a najece je bilo u 17. i 18.20 stoljecu. Tadanje rasprave o izvoru i metodi znanosti moemo smatrati prapovijecu suvremene filozofije znanosti. Recimo zato ukratko i veoma pojednostavljeno nekoliko rijeci o svakom od tih pristupa. Za empiriste je uporite znanosti i izvor znanja iskustvo. Reci da smo neto naucili na temelju iskustva, znaci da smo do tog znanja doli uporabom osjetila. Stoga je stav empirista da cjelokupno znanje stjecemo ili izvodimo iz dojmova osjetila, premda priznaju da je potrebna stanovita, veca ili manja, mjera umske djelatnosti da bi iz sirovih osjeta nastalo znanje. Za njih je covjek odmah po rodenju nalik neispisanom listu papira (tabula rasa) po kojem iskustvo tijekom ivota ispisuje poruke znanja. Drugim rijecima, nikakve predodbe ili ideje nisu covjeku prirodene; covjek se rada praznoga uma. Pitanje o mogucoj prirodenosti ideja veoma je vano jer su oprecni odgovori na njega zapravo ishodita empirizma i racionalizma. Dakle u odgovoru na pitanje: Postoje li prirodene ideje? empirist odgovara Ne!, odgovor racionalista jest Da!. Naime, u osnovi je svake od mnogobrojnih i vrlo razlicitih racionalistickih filozofija tvrdnja da znanost pociva na neosjetilnoj spoznaji takvih, unaprijed prisutnih ideja, ideja koje, premda ne svjesno, poput tijela posjedujemo od rodenja. Medu takve spadaju ideje objekata koje osjetilno ne zatjece, ili opca nacela koja ureduju zbilju, odnosno nae iskustvo te zbilje. Stoga je racionaliste uporite znanosti i izvor znanja um sam, a ne iskustvo. Oni smatraju da je um sposoban, bez doprinosa ili uz sporedni doprinos osjetila, iznaci bitne istine o svijetu. Prema racionalistickoj predodbi, znanost se gradi deduktivno: iz umom spoznatih najopcenitijih istina izvode se s pomocu valjane metode njihove nune posljedice, koje nam

kazuju to je zbilja, a to pricin, to potkrijepljeno znanje, a to puko vjerovanje. Jer, ako je znanost zbivanje u naem duhu, a ona se u filozofiji tako najcece poima, onda se opravdanje i potkrepljivanje sastoji od toga da se jedne predodbe, pojmovi i stavovi, jednom rijecju ideje, oslanjaju ili izvode iz drugih ideja. U ljudskom duhu mora, dakle, postojati dvoje: mora postojati skup privilegiranih ideja, tj. onih iz kojih se druge izvode, i nacin ili metoda kojom sve ostale ideje izvodimo ili utemeljujemo u tom privilegiranom skupu. Osnovne obrise takve predodbe znanosti ocrtao je u osvit novovjekovne filozofije Rene Descartes. Kako je tijekom renesanse nepovratno uzdrmana vjera u ispravnost Aristotelove slike svijeta, u Descartesovo se vrijeme kao filozofski najzanimljivije nametnulo pitanje o postupku kojim se stie do istine ili znanja, tj. pitanje metode znanosti. 20 Moramo napomenuti da ideje koje zastupaju empirizam i racionalizam, to se tice problema spoznaje, imaju korijena u klasicnoj filozofskoj tradiciji. Tako da moemo opravdano tvrditi da je njihova zasluga to se taj problem postavio jasno sa mogucim rijeenjima.

U doba procvata matematike u Europi Descartes je i metodu znanosti oblikovao po uzoru na matematicku dedukciju. Vjerujuci da je razum sposoban uvidjeti istinitost nekih tvrdnji, kao to su matematicki aksiomi, on racionalni uvid postavlja na mjesto vrhovnog suca koji odlucuje o onom privilegiranom skupu, u koji smjeta one ideje koje shvacamo jasno i razgovijetno. Iz tih se ideja druge izvode strogim postupkom dedukcije, kao to se u matematici iz aksioma izvode teoremi. Svoju metodu Descartes dakle gradi na pretpostavljenoj sposobnosti razuma da prepozna istinite ideje. No, prvi korak mora biti nevjerica. Descartes nas potice da na pocetku istraivanja odbacimo sve tvrdnje u ciju je istinitost moguce i najmanje posumnjati. Jedino se tako moemo osloboditi svih zabluda i predrasuda kojima smo moda robovali. Procicavajuce djelovanje nevjerice zastaje tek pred bjelodano istinitim mislima, pred idejama tek najopcenitije istine. Zbiljski problemi s kojima se u istraivanju susrecemo vrlo su udaljeni od tih opcih nacela i odvec sloeni da bi razum bio u stanju izravno uvidjeti njihovo ispravno rjeenje. Zato ih treba pojednostaviti, pa Descartes savjetuje da kao nudan prethodni korak provedemo analizu problema, kojom cemo ih svesti na jednostavnije i opcenitije, a time razumu pristupacnije probleme, cija rjeenja onda spoznajemo kao posljedice nedvojbenih nacela. Da bismo potonje postigli, potrebna je sinteza, u kojoj elemente spoznate tijekom analize povezujemo u cjelinu rjeenja postavljenog problema. Cilj nam je da se deduktivno, dakle putem logicke nunosti, sigurno sputamo od izvjesno spoznatih opcih nacela do rjeenja izvornog posebnog problema, kojem tako takoder osiguravamo karakter izvjesnosti. U Descartesovoj su metodi nevjerica i analiza tek priprava za odlucni korak koji se poduzima u fazi sinteze i koji je zapravo deduktivno razrjeavanje postavljenog problema na temelju skupa privilegiranih ideja onih koje su spoznate jasno i razgovijetno. Najjednostavniji primjer deduktivnog razrjeavanja zadace jest baratanje nekim matematickim aksiomatskim sustavom, recimo Euklidovom geometrijom. Tu osnovni pojmovi, bez obzira jesu li oni definirani ili ne, i temeljni postulati ili aksiomi cine skup privilegiranih ideja iz kojih sve ostalo proizlazi metodom logickog izvodenja. Pitanje zdravog razuma, odnosno razlike izmedu mate i zdravog razuma predstavlja jedno od osnovnih pitanja u teoriji spoznaje. Kao to nam je poznato, analizirajuci osjete ili impresije jo je David Hume osporio postojanje vanjskih stvari sa kojim operira zdrav razum. Je li to samo predrasuda da postoji stol na kojem sada piem ove retke? U prvi mah cini se takva filozofova tvrdnja apsurdna, a ipak je dola nekim dosljednim zakljucivanjem. Ako se svi sloimo da je to zabluda, stajat ce nas dosta muke da nademo ''pogreku''. Ovo namece problem verifikacije, to jest ne moemo nita sigurno tvrditi ako pri tome nemamo mogucnost verifikacije. Uvidjevi tu tekocu, A.J. Ayer (The Problem of

Knowledge) je s nekim americkim filozofima stao na stanovite da spoznaja ima ispuniti tri uvjeta. Netko je spoznao neto ako: 1. on je siguran u to 2. on to moe verificirati 3. to je istina Ova teorija triju uvjeta nala je prilicno pristalica, narocito kod neopozitivista, ali se pokazalo da ona krije u sebi niz potekoca. Zoran primjer predstavlja problem kako znati neto da je istina bez verifikacije. Takoder, treci je uvjet sadran u dosljednom empirizmu, i profesor Ayer je sa svojom kolom upao u circulus vitiosus. Kako drugacije moemo definirati istinu nego kao ono to spoznajemo? Postaviti istinu kao kriterij nae spoznaje znaci napustiti tlo iskustva, upravo suprotno tenjama kole. Ipak, Teorija triju uvjeta ima zaslugu da je neke distinkcije jasno postavila. Biti siguran u neto je nuna (ako

ne i dovoljna) oznaka spoznaje. Nitko razborit nece izjaviti: Ja to znam, ali nisam u to siguran. No, postavlja se pitanje da li je ta evidentna sigurnost vec spoznaja, ili je to tek ishodite naeg spoznavanja? Odgovor na ova pitanja moramo potraiti u tradicionalnoj maksimi empirizma: Da nita nije u naem umu to nije ulo kroz nae osjete. Medutim, kako to god jednostavno i uvjerljivo zvuci, ipak se tu ubrzo postavilo pitanje to nam uistinu daju osjetila. Ne ukljucuje li i sam pojam osjetila tjelesno to se izravno ne zapaa nego pretpostavlja opstojnost razlicitu od onoga to se vidi, cuje, mirie ili pipa? Stoga je i dosljedniji empirizam modificirao prvobitnu tezu i umjesto osjetila insistirao na osjetima ili opaanjima. Drugi i jo tei problem bio je u tome to su otkriveni zakoni kojima se pretkazuju buduci dogadaji, dakle ono to jo nije bilo iskueno. S otkricem zakona i pocinju glavne filozofske dileme. Vec je Hume u svom pozitivnom skepticizmu odbacio princip kauzaliteta kao fikcije a tu upravo lei bit zakona, kao vid izraavanja znanosti, koji pretpostavlja postojanje uzrocno-posljedicnih veza. Primjer, vidjeti da svako jutro sunce izlazi moe se postaviti pitanje to nam jamci da ce sutra opet sunce svanuti? Nita, odgovara Hume. Pitanje se moe i opcenitije formulirati. Je li iz opaanja dogadaja, ma kako cesti bili, moemo izvesti neki drugi dogadaj koji jo nismo opaali? Ne! odgovara Hume odrjeito. Ovdje se pojavljuje jo jedan problem koji je neumitno vezan za empirizam , a to je problem logicke indukcije. Humeov se problem ponekad vee i s logickom indukcijom. Poto smo vidjeli mnogo gavrana, a svaki je bio crn, moemo lako pomisliti da su svi gavranovi crni. Naravno, taj bi se zakljucak pokazao pogrenim kad bismo jednom spazili bijelog gavrana. to nam, medutim, jamci da necemo naci bijelog gavrana i odrati opceniti sud: svi gavranovi su crni? Je li se od velikog broja moe doci do zakljucka o svima? Takav prijelaz od mnogo slucajeva na opce pravilo, nazivan logickom indukcijom, bio je kamen kuac na kojem je empiricka filozofija otrila i krhala zube. Ovaj problem logicke indukcije je veoma bitan jer je ona kao metoda vrlo vano opisivanju i klasificiranju podataka (pogledaj primjer neki botanicki prirucnik), no pronalazak i fundiranje prirodnih zakona idu sloenijim i strmijim putovima, u nerazrjeivoj vezi teorijskog i eksperimentalnog. Upravo ovi problemi vec u samom povoju empirizma dovest ce do Humeovog skepticizma. To je samo naa navika, nastavlja Hume, ponavljanje nekog slucaja ostavlja u nama stanovita icekivanja. Prirodni zakoni su time svedeni na subjektivni mehanizam, to je jako utjecalo na Kanta. Humeova je skepsa uzdrmala do temelja tradicionalni empirizam koji se cinio

filozofski brat novovjekovne znanosti, i time je filozofima ostavljena glavna zadaca da refundiraju istinu i zakon. Dva stoljeca kasnije ocajava Russel nad tim ruevinama: Humeova filozofija predstavlja bankrot razlonosti 18. stoljeca Stoga je vano otkriti da li ima odgovora Humeu u filozofiji koja je sasvim ili uglavnom empiricka. Ako nema, tad nema intelektualne razlike izmedu razbora i ludila. Ludak koji vjeruje da je kuhano jaje biva osuden samo zato to je u manjini. (History of Western Philosophy) Ako je princip indukcije odbacen, ocajava Russel dalje, tad je pogrean svaki pokuaj da se od partikularnih opaanja stigne do opcih znanstvenih zakona, i Humeov je skepticizam za empirista neizbjeiv. Buduci da Russel pokuavao citavu spoznaju podici na pojedinacnim opaanjima ili cinjenicama, na takozvanim logickim atomima, razumljivo je to je sudbinsku vanost pripisivao principu indukcije. Na drugoj strani grupa filozofa koje bi uvjetno mogli nazvati sljedbenicima racionalizma ovoj problematici pristupaju na drugaciji nacin. Dok Russel s drugim empiristima toliku vanost pripisuje logickoj indukciji, Karl Popper je sasvim omalovaava. Stvar nije u tome, misli on, da se dokae istinitost neke teorije, nego njena

pogrenost. Ma kako velik broj suglasnih eksperimenata ne moe nikad utvrditi neku teoriju, ali je dovoljan jedan eksperiment da je obori. Umjesto verifikacije, koju su neopozitivisti toliko njegovali, Popper uvodi nacelo falsifikacije kao kriterij znanosti. Prema tome morali bismo izmiljati pokuse koji bi se usprotivili stanovitoj znanstvenoj hipotezi, a najsigurnija bila bi ona koja bi najvie takvih testova izdrala, dakle koja bi se cinila najnevjerojatnija -to je sasvim paradoksan a da ne kaemo i apsurdan zakljucak. Ako se i Popper usprotivio neopozitivistickom krugu u Becu, on je u bitnome ostao na istim pozicijama ne shvacajuci razlike izmedu, opaanja i opaanja. Ta unutarnja struktura i transcedentnost znanstvenih istraivanja ostale su skrivene empiristima svih pravaca, od Humea do Russela i Poppera. U tom pogledu imamo jedno rjeenje koje je dao Kant. On je mnogo dublje zahvatio ovu problematiku, jer prihvata sa zadovoljstvom zakljucak empirista da se iz golih opaanja ne moe doci do strogo univerzalnih zakona nego postoje i principi koji nemaju podrijetlo u iskustvu nego u cistom umu. Nama nije namjera da razmatramo Kantovo rjeenje, nego da ukaemo na jo jedan problem koji je usko povezan sa znanocu, a to je pojava aksioma. Dakle, postojanje aksioma kao neposrednih istina postavlja problem verifikacije na jedan poseban nivo u kome se, mada ne potpuno, bolje snalaze racionalizam nego empirizam. Primjerice na pocetku Euklidove knjige stoji stavak: Kada se jednakom oduzme jednako, ostane jednako. Euklid to ne dokazuje, nego postavlja aksiom na kojem gradi svoj geometrijski sistem. Jo je Aristotel napominjao da bi bilo smijeno dokazivati njihovu istinitost. Dakle, rekli bi smo da je to znanstvenim jezikom da je to hipoteza apsolutne nunosti. Dakako, ovo je veliki problem koji se postavlja pred empirizma i racionalizam odnosno znanocu uopce. Kantovo rjeenje ima svoju heuristicku vrijednost ali u suvremenom promiljanju u kojima su se neke stvari promijenile od njegovog doba ima jo puno pitanja na koji se mora dati odgovor. Moemo na kraju ovog poglavlja reci o jo jednom aksiomatskom fenomenu koji ima bitne implikacije i na samu znanost, a to je sutina same logike koju mi jo zovemo Aristotelovom. Ako nau logiku shvatimo kao nuan preduvjet ispravnog promiljanja, bez koje znanost nije uopce moguca. Onda ona u svojoj strukturi sadri elemente koje takoder smatramo nuno danim, takav je primjerice princip konzistentnosti ili ne protuslovlja za koga Aristotel kae da nije hipoteza koja bi se mogla pokazati pogrenom, nego apsolutno nuan zakon spoznaje. Srodno je s tim i nacelo o iskljucenom trecem. Stanoviti subjekt ili ima ili nema neki atribut: tertium non datur. Ljudi su u mnogo to sigurni, a to znanje potjece dijelom iz izravnog opaanja, dijelom iz racionalnog zakljucivanja ili uvida. to je prvobitnije pitanje krajnjeg izvorita

izazvalo je jednu od glavnih filozofskih kontroverzi kroz stoljeca. U drugom dijelu teksta naznaciti neke suvremene bifurkacije. Izvjesno je da su se sve struje post-hegelovske filozofije razlicitim intenzitetom i na razlicite, izravne ili neizravne, nacine bavile novovjekovnom prirodnom znanocu. Premda se pred njima pruao jedinstven i dobro definiran predmet, razvijen je, kako to vec u filozofiji biva, cijeli spektar gledita u kojem se jasno uocava otra bifurkacija na angloamericki i kontinentalni filozofski krug. Medu njima podjela ne ide nikakvom tradicionalnom linijom filozofskog razgranicenja. Dva su kruga, ili sada vec dvije filozofske tradicije, decenijima razvijala neovisno jedan od drugog uz otvoreno ili prikriveno negiranje a bez stvarnog dijaloga. Moguci su razliciti pogledi na uzroke ove polarizacije. Gary Gutting, jedna od zagovornika kontinentalne tradicije na americkom tlu, smatra, na primjer, da je do bifurkacije dolo zbog razlicitih obrata koji su se pocetkom ovog stoljeca zbili u filozofiji. Tko on kae: Za anglo-amerikance obrat je bio lingvisticki: smatralo se da je znanje ukorijenjeno u jeziku i da se filozofska refleksija o njemu moe ponajbolje dostici

razlicitim tehnikama bilo obicne bilo formalne analize jezika. S druge strane kontinentalci su slijedili transcendentalni obrat koji je znanje vidio ukorijenjeno u aktivnostima neempirijskog subjekta shvatljivog jedino specijalnim tehnikama fenomenoloke ili egzistencijalne analize. Bila bi opasna pogreka reci da su fenomenolozi ili egzistencijalisti poricali sredinju ulogu jezika u ljudskom miljenju i iskustvu. Ali, dok su anglo-amerikanci smatrali da se filozofska analiza u potpunosti zbiva na razini fakticke lingvisticke prakse (obicne ili znanstvene) i njene logicke rekonstrukcije, kontinentalci su insistirali na tome da je ova svjetovna razina jezika tek manifestacija dublje razine svjesne aktivnosti S gledita kontinentalaca anglo-amerikanci su napustili radikalnost i potpunost karakteristicne za filozofiju u ime trivijalnosti lingvisticke jasnoce i strogosti. S anglo-americkih stajalita kontinentalci su napustili strogost i jasnocu u ime pretenzija za literarno neizrecivom dubinom, koja u stvari prikriva temeljnu nesuvislost.21 Slican opis pruio nam je i Gerhard Radnitzky (1970), koji je svoje opseno djelo posvetio prikazu metaznanosti kako je ona razvijana u dvije toliko oprecne tradicije. Na jednom mjestu on razlike ovako rezimira: Grananje problema kojim se logicki empirizam bavi usmjereno je prema rastucoj preciznosti i jasnoci problema i ( u neto manjoj mjeri ) rjeenja. Grananje problema kojima se bavi hermeneuticko-dijalekticka tradicija usmjereno je prema rastucoj emancipaciji i prozirnosti; prema samosvjesti ljudskog djelatnika koja mu pomae: da se emancipira od hipostaziranih sila drutva i povijesti, da razumije povijesnu situaciju, da razvije svijest koju drutva imaju o sebi itd. Metaznanost koju su razvili logicki empiristi opca je metaznanost ili bolje filozofija znanosti. u mjeri u kojoj studiraju (prirodne) znanosti oni ih promatraju s vrlo velike udaljenosti. Hermenauticko-dijalekticka filozofija ne samo to se koncentrira na znanosti o covjeku vec razvija simbiozu s tim znanostima. Hermenauticko-dijalekticki filozofi insistiraju na tome da humanisticke i drutvene znanosti budu maksimalno relevantne za moralnu i drutvenu praksu.22 Konacno, kad je znanost u pitanju, cini se da je jedna od glavnih razlika u tome to anglo-americka tradicija iskazuje veliki respekt prema znanosti, njeno apsolutno uvaavanje i napor ne samo da se ona razumije nego i da se imitira gdje god je to moguce. U ovoj tradiciji vrijednost znanosti nicim se ne dovodi u pitanje. Polazi se od toga da su prirodne znanosti neosporno vrlo uspjene i da stoga mogu posluiti kao paradigma racionalnosti uopce. A da je racionalnost jedna i jedina o tome takoder nije moglo biti nikakve sumnje. S druge strane, inace vrlo divergentne struje kontinentalne tradicije ujedinjene su u

kritickom pristupu znanosti. kriticnost je ponegdje otra i posve negatorska, a ponegdje blaga i reformatorska; katkada se poduzima noena nostalgijom prema pred-znanstvenim vremenima, a katkada s utopistickom usmjerenocu prema post-znanstvenoj buducnosti. Jedan je stav, medutim, zajednicki: znanost je tek jedan i nipoto jedini oblik istinite spoznaje. tovie znanost je tek izvedenica ili nagovjetaj jedne dublje egzistencijalne ravnine te stoga nikako ne moe biti jedina pa cak ni dominantna preokupacija filozofije. Preutno se uzima da covjekov odnos prema onom dubljem egzistencijalnom sloju njegova bica ne moe biti znanstven niti pristupacan znanosti. Razlike u pogledima na status znanosti svakako potjecu otuda to je kontinentalna tradicija nasuprot ideji jedinstvene znanosti istakla podjelu na znanosti o prirodi i znanosti o covjeku, a svoj napor usmjerila na razumijevanje ovih potonjih. Ne moe se osporiti da se 21 P.D. Asquith, H.E. Kyburg Jr., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing, Mich.: Philosophy of Science Association, 1979, str. 95. 22 G. Radnitzky, Conteporary Schoolc of Metascience, Gteborg: Akademiforlaget, 1970, Knjiga druga, str.3.

moderan covjek razlicito odnosi prema bicima prirode s jedne strane i prema drugim ljudima i ljudskim proizvodima s druge strane. A ipak covjek je, ili bi barem u svom emancipiranom stanju to trebao biti, jedinstveno bice. Pristajuci uz ovaj rascjep kontinentalna je tradicija s pravom podvrgla otroj kritici logicko-empiristicko ekstrapoliranje uvida u prirodne znanosti na duhovne i drutvene, ali je istodobno zaprijecila primjenu svojih uvida na prirodoslovlje. Danas se to obilno ali i nesmotreno nadoknaduje pa su obje tradicije barem u tome izjednacene to nekriticki nude svoje usluge istrajuci na nedovoljno propitanoj i nejasno definiranoj podjeli. U naoj sredini kontinentalna tradicija dobro je poznata. Poznat je i prihvacen njen odnos prema znanosti uopce i prirodoslovlju posebno. Zato, a i zbog razloga koji ce postati vidljivi tijekom izlaganja, ovaj prikaz bavit ce se prvenstveno onom drugom stranom. Tamo se naime u posljednje vrijeme odvija zanimljiv razvoj. Ipak prije nego se u to upustimo nekoliko napomena o kontinentalnoj tradiciji nece biti na odmetu. Ponajprije u hermeneuticko-dijalektickom ili kontinentalnom pristupu znanosti iznenaduje jedna fundamentalna nedosljednost, koja je vec naznacena, a kojom se sada moramo poblie pozabaviti. Vidjeli smo da je zbog razlike u predmetima podjela na znanosti o prirodi i znanosti o covjeku opravdana, ali je opravdano i insistiranje na tome da je prirodoslovlje ljudska djelatnost, koja se materijalizira u ljudskim proizvodima simbolickog i praktickog karaktera. Podjelu je dakle trebalo izvriti unutar metaznanosti duhovnih i drutvenih znanosti. Drugim rijecima, bilo je prirodno ocekivati da ce se i prirodoslovlju prici na isti nacin kao i drugim ljudskim djelatnostima. Logicki empirizam je takvo bavljenje prirodnim znanostima nazvao znanost o znanosti, suprotstavio ga logici znanosti i iskljucivo iz domene svog interesa. Nedosljednost hermeneutickodijalektickog pristupa sad lei upravo u tome to taj izazov nije prihvatio. Time ne samo to je znanost o znanosti, tj. psihologija, sociologija, povijest itd. prirodoslovlja, ostala na nicijem terenu nego se hermeneuticko-dijalekticki pristup implicite proglasio nenadlenim ili cak neprimjenjivim na prirodoslovlje. Izostalo je cak posve otvoreno postavljanje pitanja: Uzimajuci u obzir posebnost predmeta, da li su metode hermeneutike, fenomenoloke redukcije, psihoanalize i kriticke sociologije primjerene studije prirodoslovlja kao ljudskog fenomena? Negativan odgovor naruava konzistenciju hermeneuticko-dijalektickog pristupa i ugroava pretenziju da se u okviru tog pristupa ostvari cjelovita predodba o covjeku. Pozitivan odgovor povlaci pitanje o evidentno nunoj modifikaciji pristupa da bi se izrazila specificnost predmeta.

Umjesto jednog ili drugog dogodilo se trece. Kontinentalna filozofija, usprkos stanovitim upozorenjima vlastitih pristaa ili simpatizera, prihvatila je legitimnost logickog empirizma kao filozofije prirodnih znanosti. tovie prihvatila je logicki empirizam kao adekvatnu filozofiju prirodoslovlja bez ikakve provjere. Da budem posve precizan, prihvatila je predodbu o prirodnim znanostima koju je izgradio logicki empirizam za sliku znanosti same ukinuvi tako potrebu za vlastitim istraivanjima. Ova nedosljednost povukla je za sobom nekoliko drugih. Krajnja svrha hermeneutickog, psihoanalitickog ili sociokritickog pristupa jest razumijevanje vlastite situacije, dovodenje u svijest svih ogranicavajucih faktora, jednom rijecju samosvijest. Kriticki odnos prema prirodoslovlju, tako karakteristican za kontinentalnu tradiciju, trebao je takoder rezultirati takvom kritickom samosvijecu. No prema pravilima same metode takva se kriticka samosvijest moe generirati samo iznutra kroz hermeneuticku spiralu i uz uzajamnu interakciju pacijenta i terapeuta. Metoda dakle nalae dijalog ne sa izvanjskom slikom predmeta vec sa predmetom samim i zahtijeva da terapeut ude u svijet pacijenta te da pored samorazumijevanja bude ostvareno i razumijevanje. Apsurdno je bilo prihvatiti precicu koju nudi logicki empirizam, narocito kada se znade da on ne upotrebljava istu metodu.

Nevoljkost da se ude u znanstveni svijet prirodoslovlja, koji je mora se priznati postao teko pregledan, kao da je stvorila nemirnu savjest. Prema posljedicama koje empiristicki pristup ima ukoliko se konzekventno primijeni na drutvene i duhovne znanosti i prema povrnom uvidu u vezu prirodoslovlja i njegove primjene u tehnici, unaprijed je stvoren sud o znanosti kao hipostaziranoj kvaziprirodnoj sili koja prijeti ljudskoj slobodi i opstojnosti. U svijetlu takvog apriornog suda biva jasno zato je tako lako prihvacen logicko-empiristicki model prirodnih znanosti kao stvarni odraz njihove naravi i zato se spremno odustalo od vlastitih istraivanja. Svojom instrumentalizacijom subjekta, svojom stracu za algoritmom i svojom imperijalistickom idejom jedinstvene znanosti logicki se empirizam izvanredno uklapa u onu unaprijed stvorenu predodbu o novovjekovnoj znanosti kao hipostaziranoj sili od koje se covjecanstvo mora emancipirati. A da bi nedosljednost bila potpuna, kad se zamilja kako bi to emancipirano covjecanstvo kao skladna komunikacijska zajednica trebalo izgledati, onda se pred nas stavlja tip zajednice kakav postoji u prirodnim znanostima. Konacno, i pored toga to je vec posudena jedna slika znanosti, kontinentalna filozofija ne odustaje od tenje da i znanost sagleda iz neke implicitne ili eksplicitne filozofske antropologije. To je posve prirodna i legitimna tenja. No ako je filozofska antropologija cjelovit uvid u bit covjeka i njegovo mjesto u svijetu, ne bi li minimalni zahtjev na takvu antropologiju morao biti da bude u skladu, ili jo skromnije, da ne proturjeci uvidima prirodnih znanosti. ne bi li, dakle, poznavanje onoga to o covjeku i svijetu na izravan ali i neizravan nacin kau prirodne znanosti moralo biti neizostavnim dijelom takva napora? Praznina koja se ovom fundamentalnom nedosljednocu otvorila pocela je zjapiti onog trena kada je postalo jasno da originalan program logickog empirizma nije u stanju da istodobno realizira svoj program racionalne rekonstrukcije i ostane vjeran stvarnoj znanosti. pokazalo se da u sheme logickog empirizma prirodoslovlje naprosto ne ulazi te da su one u biti ipak spekulativna intelektualna konstrukcija daleko od ivota, ljutura u koju se ne moe smjestiti realni sadraj. Kada se pokualo malim izmjenama dotjerati program pojavile su se u njemu pukotine kroz koje je provalila lavina pocevi ispunjavati ispranjen prostor. Tim se procesom elim sada pozabaviti.

3. Filozofija i znanost ( jedan primjer ) Promatrati odnos izmedu filozofije i znanosti u samom startu je problematican jer da bi se promatrao odnos izmedu necega onda to neto podrazumijeva definiranost i omedenost po svom cilju i predmetu. Jednostavnije receno da bi se ispitivao odnos izmedu filozofije i znanosti moramo dati odgovor to je to filozofija a to znanost? Mi cemo izbjeci ovakvu situaciju jer je vjerojatno ovakav put vec u samom pocetku osuden na propast, a i cilj ovog razmatranja jeste naslucivanje problematike koji omogucava daljnje razmatranje. Kako je, posebno u ovom slucaju, pokuaj analize odnosa u mnogome vec paradigmicno odredeno nekom stavu, odnosno racionalnim ili manje racionalnim razlozima prihvacanja neke od mnogih kola iz oblasti filozofije ili filozofije znanosti mi cemo svjesno razmatrati jedno stajalite koje nam se cini heuristicki i metodski ispravno. Za ilustraciju odnosa izmedu filozofije i znanosti uzet cemo dva teksta Philippa Franka a to su Lanac koji povezuje znanost i filozofiju i Prekidanje lanca23 Sukladno vec navedenom, moramo naglasiti cinjenicu kako P. Frank, uglavnom, stoji na pozicijama logickog pozitivizma, tako se i zakljucci moraju uzeti sa rezervom i promatrati u tom kontekstu. No, ono to je za nas bitno jeste naslucivanje problematike a to i jeste cilj ovog rada. Ovdje ce, sukladno stavovima logickog pozitivizma koji su izveli jedan lingvisticki obrat, pozornost biti okrenuta ka jeziku i to uglavnom njegovom semantickom dijelu. Kada govorimo o znanosti uvijek govorimo o dvije razine govora ili apstrakcije. Prva od njih je razina svakodnevnog zdravorazumskog iskustva, a to je razina izravnog opaanja. Pri cemu ovako postavljena stvar podrazumijeva to kao cinjenicu postojanja nekog zajednickog iskustva oslobodenog bilo kakvog psihologizma. Dakako, da bi se moglo s pravom postaviti pitanja postuliranja ovog jezika, ali ga moemo prihvatiti kao posljedice znanstvene objektivizacije i ovo moramo prihvatiti jer pretpostavlja onaj dio koje sama zadanost mora prihvatiti. Druga razina, o kojoj govori Frank, je ona opcih principa. Oni su veoma udaljeni od iskustva i nisu, kao to je to bio slucaj sa prethodnim jezikom, nekakvo kolektivno vlasnitvo. Znanost se u biti sastoji od tih principa.24 Dakako, ovako postavljena stvar odmah namece pitanje, koje ce za Franka biti i glavni problem filozofije znanosti, kako od zdravorazumskih iskaza dolazimo do opcih znanstvenih principa? Navedimo skalu pitanja koji se pojavljuju: Koji je zapravo odnos izmedu zdravorazumskih iskaza i tih opcih principa? Dali je puko zdravorazumsko iskustvo dovoljno? Jesu li opci iskazi znanosti jednoznacno odredeni ili isti skup zdravorazumskih iskaza moe dovesti do razlicitih opcih iskaza? Ako je ovo drugo slucaj, kako moemo izabrati jedan od tih opcih iskaza radije nego drugi? Kako dolazimo od jednog zdravorazumskog iskustva do drugog opcih iskaza znanosti? To je, po Franku,

sredinji problem filozofije znanosti. 23 Izvorne tekstove moete naci na hrvatskom jeziku u zborniku Filozofija nauke (priredio Neven Sesardic), Nolit, Beograd, 1988.god. 24 Evo kako Frank objanjava razliku izmedu tih iskaza: Iskazi tog tipa su: ''U ovoj sobi stoji okrugli stol '' ili ''Na ovoj vagi kazaljka se podudara sa znakom izmedu dva i tri '' Opce slaganje je zacijelo moguce o iskazima tog tipa. Ne tvrdimo da takvi iskazi opisuju ''viu stvarnost'' nego neki drugi izrazi; niti ne elimo reci da je opisani svijet ''pravi'' svijet. Takve iskaze cinimo osnovom citave znanosti samo zato to se moe postici opce slaganje medu ljudima prosjecnog obrazovanja o tome dali su u nekom posebnom slucaju takvi iskazi ''istiniti'' ili nisu. Govor koji se sastoji od takvih iskaza moemo nazvati zdravorazumskim govorom, ili svakidanjim govorom Ali situacija je potpuno razlicita ako razmotrimo opce iskaze formulirane u apstraktnoj terminologiji kao: ''Zakon inercije'' ili ''Ocuvanje energije'' Zbog toga se, prirodno, postavlja pitanje: zato prihvacamo neke opce naucne iskaze a druge ne? ( Lanac koji povezuje znanost s filozofijom. Filozofija nauke, str.102.)

U ovom dijelu vec se dade naslutiti da ce se traiti jedan kontinuitet izmedu izvornog opaanja kao jednog kraja lanca i opcenitih izraza na drugoj strani. No put du tog lanca nije, da tako kaemo, jednosmjeran jer ne postoji mogucnost da se iz nasumicnih opaanja ili bilo kog skupa opaanja jednostavno dode do opcih iskaza tj. teorije, odnosno da slucajna opaanja ne mogu dovesti do bilo kakve generalizacije. Ovdje se stvara jedan zacaran krug koji najvie problema zadaje pozitivizmu, tako da ovu cinjenicu uocavaju i najradikalniji predstavnici empirizma tj. pozitivizma. Frank u svom tekstu upravo navodi takav jedan primjer kao to je stav Augusta Comtea, koji se smatra ocem pozitivizma. Comte u svom tekstu Curs de philosophie positive navodi sljedece. Ako, s jedne strane, svaka pozitivna teorija mora biti utemeljena na opaanjima, jednako je logicno, s druge strane, da nai umovi trebaju neku teoriju da bi opaali. Ako prilikom promatranja pojava nabismo povezali odredenim principima, ne bi bilo moguce te izolirane opaaje kombinirati i iz njih izvoditi neke zakljuckeDakle, ljudski um je, od svog pocetka, stijenjen izmedu nunosti da formira stvarne teorije i jednako urgentne nunosti da stvori neku teoriju kako bi se provela smislena opaanja. Nai umovi nali bi se zdrobljeni i zacaranom krugu, da nema, srecom, prirodnog izlaza kroz spontani razvoj teolokih pojmova.25 Ovaj pasus, koji, da jo jednom podvucemo, navodi jedan od tvoraca pozitivizma, nije samo bitan zbog konstatacije da postoji zacaran krug ako elimo poci od neposrednog opaanja ka opcim iskazima, nego da se izlaz iz ovog zacaranog trai u spontanim teolokim pojmovima. Ovo predstavlja primjer pokuaja traenja izlaza u filozofiji i to u njenom najosjetljivijem metafizickom promiljanju. Da bismo dali jasan i jednostavan prikaz onog Zapadnog pristupa znanosti i filozofiji, moemo poceti od Aristolela, ciji radovi predstavljaju najstariji pokuaj sistematskog pristupa znanosti i filozofiji. U svojoj knjizi o fizici (i fizika i filozofija fizike bile su ukljucene u taj drevni rad), on opisuje prirodni put istraivanja. Aristotel kae: Prirodni put istraivanja pocinje od onog to je lake spoznatljivo i to nam je ociglednije, i ide dalje k onome to je ociglednije i sutinski razumljivije jedno je da nam je neto spoznatljivo a sasvim je drugo da je neto objektivno razumljivo. Propisana metoda se sastoji u slijedecem: napredovati od onog to nam je jasnije, premda je sutinski nejasnije, prema onom to je sutinski jasnije i razumljivije.26 Kao ilustraciju tog puta istraivanja moemo upotrijebiti primjer: promatrajmo neki papir koji pada. Njegovo gibanje je uglavnom svaki put drugacije, dakako, mi danas znamo

da je u igri otpor zraka cije je djelovanje slucajno i promjenjivo. Dakle, naa opaanja papira koji pada su nam izravno spoznatljivi, jer ih vidimo vlastitim ocima, ali su sutinski nejasni, jer nisu u skladu s nekim uvjerljivim zakonom. S druge strane, zakon inercije, uzrocnosti i slicni su razumljivi i uvjerljivi jer odraavaju neku analogiju s naim vrlo uobicajenim iskustvima. Aristotel je elio reci da je jedna od temeljnih karakteristika naucne metode napredovanje od onog to nam je izravno spoznatljivo ka onom to je razumljivo. Aristotelov opis prirodnog puta istraivanja, koji pocinje od onog to je lake spoznatljivo i to nam je ociglednije, i ide dalje k onome to je jo ociglednije i sutinski razumljivije Cijela ova ideja zasnovana je na cinjenici da postoje takvi opci principi koji su nam jasni i razumljivi iako su udaljeni od naeg neposrednog iskustva. Ako pogledamo svijet oko sebe, opaamo razlicite vrste fizikalnih fenomena: kretanje planeta oko sunca, gibanje cestica u elektromagnetskom polju itd. Nejasno je zato se ti fenomeni zbivaju i zato slijede posebne zakone. Uloga opcih principa je da na ucine uvjerljivim to 25 Ibid.str. 104. 26 Aristotel, Physics, iz The Works of Aristotel, izdao W. D. Ross, London, Oxford University Press.

zato se ti fenomeni zbivaju na ovaj, a ne na neki drugi nacin. Ako razmotrimo lanac koji povezuje iskaze o naem izravnom iskustvu s opcim iskazima znanosti, moemo upitati koja je uloga ovog lanca u ljudskom ivotu. Tu ulogu moemo opisati tako da opiemo oba kraja lanca. Po Franku taj lanac od iskaza do opcih principa je ono to spaja filozofiju i znanost. Dakle, pojednostavljeno, niz bi izgledao otprilike ovako; iskazi o naem izravnom iskustvu opci iskazi znanosti opci iskazi filozofije (kao oni najopcenitiji principi). Dobivamo vrlo jasnu predodbu lanca koji povezuje znanost s filozofijom ako uzmemo primjer astronomije kako ga je naveo Platon. Francuski fizicar, filozof i historicar, Pierre Duhem, istakao je da Platon, kratko govoreci, razlikovao tri stupnja astronomije: opaajnu, geometrijsku i teoloku (ili filozofsku) astronomiju. Ovim redom one su smjetene du naeg lanca. Duhem opisuje Platonovo shvacanje na nacin koji nam je vrlo koristan ako elimo razumjeti odnos izmedu znanosti i filozofije u vrijeme kada su obje jo sacinjavale jedan koherentan misaoni sistem: Postoje tri stupnja znanja. Najnii stupanj je znanje putem osjetilnog opaanja. Najvii stupanj je znanje putem cistog razuma; on razmilja o vjecnim bicima i, iznad svega, o vrhovnom dobru.27 Ova dva stupnja znanja podudaraju se s onim to smo ranije zvali zbrkane skupine i razumljivi principi, ili stvari videne naim ocima i stvari videne naim razumom. Duhem zatim nastavlja: Izmedu najnieg i najvieg stupnja znanja je neka vrsta pomijeanog i hibridnog rasudivanja koje zauzima srednji stupanj. Znanje rodeno iz tog srednjeg stupnja rasudivanja je geometrijsko znanje. Ovim trima stupnjevima znanja odgovaraju tri stupnja astronomije.28 Moe izgledati neobicno da nema sumnje da se ono to nazivamo modernom znanocu razvilo iz tog pomijeanog i hibridnog rasudivanja koje karakterizira srednji stupanj znanja. Duhem nastavlja: Osjetilno opaanje je odgovorno za astronomiju opaanja. Ova vrsta astronomije prati komplicirane krivulje koje opisuju zvijezde geometrijskim rasudivanjem um stvara astronomiju koja omogucuje tocne oblike i konstante odnose. Ova istinska astronomija zamjenjuje nepravilne putanje koje je opaajna astronomija pomocu jednostavnih i konstantnih orbita pripisivala zvijezdama komplicirane i promjenljive pojave su pogreno znanje cisti razum otkriva trecu i najviu astronomiju, teoloku (filozofsku) astronomiju U konstantnosti nebeskih kretanja ona vidi dokaz postojanja boanskih duhova koji su sjedinjeni s nebeskim tijelima.29 Ovo je bio slikovit opis onoga to bi smo nazvali klasicno jedinstvo znanosti i

filozofije. No povijesni razvitak znanosti i ljudskog duha dovela je do raskida tog lanaca. Evo kako otprilike Philipp Frank objanjava razloge tog raskida. Prekidanje lanca koji je povezivao znanost i filozofiju proizalo je iz cinjenice da kriterij za prihvacanje principa nije isti u oba dijela lanca znanost-filozofija, ili drugim rijecima, du cijele osi znanost-filozofija. Ovo razlikovanje je ocigledno povezano s dvostrukom kriterijem za vjerovanje. Ako imamo iskaze srednje opcenitosti zakone fizike, na primjer zato vjerujemo da su oni istiniti? U znanosti upotrebljavamo kriterij istine koji trai da iz tih zakona moemo izvesti cinjenice koje se podudaraju s iskustvom. Kaemo da je zakon potvrden iskustvom. Kao to smo spomenuli, pogreno je reci da su ti zakoni srednje opcenitosti ikada dokazani eksperimentom, ili jo gore, da se oni mogu izvesti iz cinjenica. Iskaz se moe izvesti samo iz iskaza vece opcenitosti, nikada iz onog manje opcenitog. 27 Pierre Duhem, Systme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913, dio I, pogl. II, odj. XIII, str.100. i dalje. 28 Ibid.str.101. 29 Ibid.str.101.

Na primjer, iz iskaza Svi ljudi su smrtni, moemo izvesti cinjenicu da je pojedini covjek smrtan, ali iz cinjenice da su svi pojedini ljudi koje znamo bili su smrtni, ne moemo izvesti iskaz svi ljudi su smrtni. Medu Grcima je postajao covjek koji je tvrdio da mu nitko ne moe dokazati da je smrtan. Tako dugo dok je bio iv nije htio vjerovati da je smrtan, a kad je umro nitko mu nije nita mogao dokazati. Opci iskaz je uvijek proizvod odredene sposobnosti ljudskog uma; taj proces moe se nazvati indukcijom, induktivnim nagadanjem, imaginacijom. U svakom slucaju, to nije logicki izvod.30 Tako, prema rijecima Svetog Tome Atvinskog, u neki iskaz moemo vjerovati zbognjegovih konzekvenci. to je vie konzekvenci koje ga verificiraju, vie cemo u njega vjerovati. Ali, kao to je on takoder rekao, na taj nacin nikada ne moemo dokazati neki iskaz. Ptolomejski sistem ili kopernikanski sistem, valna ili korpuskularna teorija svjetlosti iz obje teorije moe se izvesti vrlo mnogo cinjenica. Prakticno je postaviti te iskaze, koji se zatim nazovu principima ili hipotezama. (Nema razlike izmedu principa i hipoteze. Kada neku hipotezu pocnemo ozbiljno uzimati, zovemo je principom.) Znanstveno je stanovite da su opci iskazi dokazani ili potvrdeni samo svojim konzekvencama; ono to oni intrinzicno znace ne igra nikakvu ulogu. Po tom cisto znanstvenom stanovitu u pogledu takvih stvari ne bi trebalo gajiti nikakva posebna opredjeljenja. To stanovite povezujemo s naucnim krajem naeg lanca. Drugi kraj lanca, po Franku potjece iz tenje da se sazna zato. Znanost nam ne kae zato; ona samo odgovara na pitanja koja se ticu onog to se zbiva, a ne zato se to zbiva. Ova tenja da se otkrije zato nije nita drugo nego tenja da se izvedu naucni iskazi iz opcih principa koji su plauzibilni i razumljivi. Ta tenja proizlazi iz uvjerenja da takvi principi postoje. Bilo je, naravno, veoma mnogo shvacanja o kriterijima za to to je plauzibilno i razumljivo. 3.1. Radanje znanosti u modernom smislu Jedan od najvecih filozofa dvadesetog stoljeca, A. N. Whitehead je napisao: U citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je prakticnih ljudi, zaokupljenih ne svedivim i tvrdoglavim cinjenicama; u citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je ljudi filozofskog temperamenta, koji su bili zaokupljeni smiljanjem opcih principa.31 U antici i srednjem vijeku bilo je vrlo malo suradnje izmedu te dvije vrste ljudi. Whitehead istice da je znanost u modernom smislu rodena kad je zapocela ta suradnja i kada su oba interesa, za cinjenice i za ideje, spojena u jednoj te istoj osobi. Sjedinjenje strasnog interesa za pojedinacne cinjenice s jednakom privrenocu apstraktnim

generalizacijama proizvodi novinu u naem dananjem drutvu. 32 William James je opisao ova dva tipa licnosti u svojim predavanjima o pragmatizmu. Nazvao ih je njenim i cvrstim naravima; cinilo mu se da iskljuciv interes za stroge cinjenice ukazuje na cvrstocu karaktera. Whitehead je pretpostavio da do suradnje izmedu ove dvije vrste nije moglo doci prije rodenja naeg sadanjeg drutva. U drutvu anticke Grcke filozofi i znanstvenici koji su se zanimali za opce principe pripadali su vioj drutvenoj klasi od obrtnika, koji su se zanimali za cvrste cinjenice tehnicke primjene. Ovi drugi su pripadali nioj klasi i nisu imali razumijevanje za opce ideje. Znamo, medutim, da su stari Grci i 30 Ovo je problem induktivnog zakljucivanja koji smo vec naveli da ga je Hume oznacio kao problematicnog. 31 Alfred North Whitehead, Science and the Modern World, New York, The Macmillan Company, 1925, pogl. I. 32 Ibid.

Rimljani pokazivali cudesno umijece i vjetinu u gradnji a cak i u nekim podrucjima mehanicke konstrukcije, ali znanje tih antickih graditelja i inenjera nije bilo filozofsko ili naucno; bilo je cisto tehnicko. Njihove metode nisu bile izvedene iz Aristotelove organicisticke fizike. Sada cemo pokuati razumjeti zato se lanac znanost-filozofija prekinuo. U antici i srednjem vijeku, zahtjevi da se opci principi provjeravaju opaljivim cinjenicama nisu bili vrlo strogi, ako su uopce postojali. Obicno su samo vrlo neodredeni rezultati bili izvodeni iz razumljivih principa. Medutim, stari Rimljani i Grci izgradili su vrlo zanimljive gradevine na temelju tradicije obrtnitva koja je bila prenoena s jedne generacije na drugu bez teorije. Upotrebljavali su ono to danas zovemo prakticno znanje. Iz onog to nazivamo znanocu i filozofijom nisu uopce mogli izvesti nikakvo tehnicko prakticno znanje. Prakticna primjena znanosti je u potpunosti proistjecala iz tradicije obrtnitva. Nije bilo zahtjeva za tom primjenom od strane znanosti. Otprilike od 1600. godine, medutim, znanost je postala pretencioznije; eljela je izvesti prakticnu mehaniku iz teorijske mehanike. Tada se lanac prekinuo u sredini. Iz principa srednje opcenitosti, fizikalnih zakona, mogle su se izvesti opaene cinjenice. Znanstvenike vie nije zanimalo da li se fizikalni zakoni mogu izvesti iz principa vie opcenitosti. Veliki primjer u povijesti je neuspjeh teorije koncentricnih krugova da objasni poloaje planeta na nebu, koji je doveo do uvodenja rune teorije epicikla, a teorija epicikla nije se mogla izvesti iz razumljivih principa. Prekidanje lanca dovelo je do znanosti u njenom modernom smislu kao jednog dijela antickog lanca znanostfilozofija. Covjek je postao svjestan da su iskazi izvedeni iz razumljivih i lijepih principa mogli samo na vrlo neodreden nacin objasniti opaene cinjenice. Jedinstvo znanosti i filozofije bilo je moguce samo tokom razdoblja razdvojenosti znanosti i tehnike. Moderna znanost se rodila kada je tehnika postala naucna. Dakle, za Philippa Franka, sjedinjenje znanosti i tehnike bilo je odgovorno za razdvajanje znanosti i filozofije. U modernoj znanosti, koja se smatra vrlo egzaktnom, nijedna teorija se ne slae sa svim cinjenicama. Mi prihvacamo neke opce principe koji izgledaju uvjerljivi i pokuavamo izvoditi cinjenice koliko je to moguce. Cini se vrlo zgodnim reci da odbacujemo neku teoriju na osnovu jednog neslaganja s cinjenicama, ali nitko to nece uciniti prije nego to se pronade nova teorija. Dobar primjer je to to znanstvenici osamnaestog stoljeca nisu napustili hipotezu o flogistonu kada je otkrivena cinjenica koja je bila suprotnosti sa zakljuccima izvedenima iz nje. Ako je otkrivena neka posebna cinjenica koja je u kontradikciji s nekim zakljuckom

izvedenim iz teorije ili pojmovne sheme, jedina stvar koju moemo sa sigurnocu nauciti iz te kontradikcije je da neto nije u redu s tom teorijom, ali ne znamo tocno to nije u redu. Teorija sadri veliki broj iskaza koji mogu biti isprepleteni na sloen nacin. Novootkrivena cinjenica ne kae nam koji je od iskaza neistinit. U uobicajenom argonu znanstvenika, rekli bismo, da je teorija opovrgnuta cinjenicama ako se moraju ispustiti iskazi koji su bitni za teoriju. Zatim, pomocu kojeg kriterija razlikujemo bitne od slucajnih dijelova teorije? Pretpostavljamo da bitni dio teorije zapravo znaci bitan za odredenu svrhu teorije. Prema tome, ne moemo reci da odredena cinjenica opovrgava odredenu teoriju, vec jedino da je ona nespojiva s odredenom svrhom te teorije. Imamo slobodu da modificiramo iskaze koji nisu bitni za tu svrhu i tako ostvarimo podudarnost s novom cinjenicom. Nova teorija, s druge strane, nikad ne bi bila prihvacena da nije imala stupanj jednostavnosti i ljepote. Ovi kriteriji su jasno povezani s filozofskom krajem naeg lanca. Cinjenica da ta dva kriterija nisu uvijek u najboljem skladu dovela je do pretpostavke da su

znanost i filozofija dva potpuno razlicita podrucja znanja. Neki ljudi vjeruju da one nikada nece jedna drugu osporiti, da one mogu biti dva autonomna podrucja raspravljanja. Ovo stanje razdvojenosti je bilo prevladavajuci odnos izmedu znanosti i filozofije u sveucilinoj nastavi tokom devetnaestog stoljeca i prve polovice dvadesetog. Danas je to jo uvijek tipicno stanovite u naim institucijama vieg obrazovanja. S druge strane, cemo vidjeti da je bilo energicnih pokuaja za obnavljanjem jedinstva pomocu opcenitog pojma znanosti. Doznali smo da se os znanost-filozofija prelomila, jer uvjerljivi i razumljivi principi koji su na neki nacin opisivali konacnu strukturu univerzuma nisu dali prakticne rezultate na podrucju opaljivih cinjenica i tehnickih primjena. Kada je bila izgradena mehanicisticka znanost Galilea i Newtona, nije se razmiljalo da li su ti zakoni razumljivi. Kasnije, kada se pokazalo da ti zakoni vrlo dobro slue svojoj tehnickoj namjeni, sve vie su se poceli smatrati razumljivim ili filozofskim principima. Moemo vidjeti kako ta mehanicisticka znanost prolazi tri stupnja. Na prvom stupnju zakoni su bili prihvaceni zbog njihovog podudaranja s opaljivim cinjenicama, ali su bili smatrani cisto deskriptivnima, jer nisu mogli biti izvedeni iz razumljivih principa koji su u to vrijeme bili organicisticki principi. Na drugom stupnju mehanicisticki zakoni su stekli reputaciju da su oni sami ocigledni i razumljivi. U dvadesetom stoljecu, medutim, iznesene su nove fizikalne teorije za koje se smatra da pokrivaju opaljive cinjenice bolje od mehanicistickih principa. Na tom trecem stupnju mehanicisticki principi se jo uvijek smatraju razumljivima, ali ne vie i prakticnima. Danas ljudi kau da su nove teorije kvantna mehanika i teorija relativnosti prihvacene jer su prakticne (drugim rijecima, moemo konstruirati nove naprave atomske bombe koje nismo mogli napraviti ranije), ali da one nisu razumljive. Tako bi iz historijskog proucavanja izgledalo ispravno reci da ne postoji bitna razlika izmedu razumljivih principa i iskaza nauke iz kojih se mogu izvesti opaljive cinjenice. Za sto godina ce Einsteinova formula E = mc2 vjerojatno smatrati ociglednim iskazom. Ipak, upravo o toj distinkciji izmedu razumljivih i cisto prakticnih iskaza ovisi razdvajanje znanosti i filozofije. Od stalnog kretanja u koncentricnim krugovima do ptolomejskog sistema epicikla, do kopernikanskog sistema, do potpunog naputanja krunog kretanja i shvacanja o elipticnim putanjama planeta, ljudi su morali prihvatiti te teorije koje se radaju, jer su one donijele prakticne rezultate, cak iako je to znacilo slom njihovih razumljivih principa. Tu opcu napomenu sada cemo ilustrirati nekim primjerima.

Kada je Kopernik iznio svoju heliocentricnu teoriju, suprotstavili su mu se ne samo zagovornici tradicionalne teologije i filozofije vec i autori koji su cvrsto vjerovali u empirizam u znanosti. Francis Bacon nazvao je Kopernika covjekom koji ne mari da u prirodu uvede fikciju bilo koje vrste samo da bi mu racuni dobro ispali.33 To znaci, drugim rijecima, da Kopernik primijenio samo naucni kriterij istine, a zanemario filozofski kriterij. Bacon je nazvao kopernikanski sistem fikcijom, dok je geocentricni sistem smatrao hipotezom ili teorijom. Sasvim mali broj znanstvenika i filozofa jo i danas pravi razliku izmedu fikcije i teorije34. Vrlo cesto se Einsteinova teorija relativnosti naziva fikcijom, dok se Newtonova mehanika smatra teorijom. U cemu je razlika? Ako slijedimo Baconov nacin govora, fikcija je sistem iskaza iz kojih se matematickim zakljucivanjem mogu izvesti opaane cinjenice, ali iskazi koji sacinjavaju fikciju nisu sami po sebi razumljivi ili uvjerljivi. Oni se ne mogu razumjeti pomocu analogije s iskustvima svakidanjeg ivota autori koji 33 Francis Bacon, Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612). Vidi The Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857. 34 Npr., u knjizi H. V. Gill, Facts and Fiction in Modern Science, 1944, pisanoj sa stanovita tomisticke filozofije.

fizikalnim teorijama dvadesetog stoljeca pridaju etiketu fikcije misle tom rijecju potpuno isto to i Bacon. Medutim, teorija koja je po sebi razumljiva, bila bi vjecno valjana. Kada ona ne bi bila istinita zbog svojih opaljivih konzekvenci nego na osnovu vlastite evidentnosti, nikakvo novo iskustvo ne bi moglo izazvati bilo kavu promjenu u naem vjerovanju u njezinu valjanost. Kada je u dvadesetom stoljecu Einstein iznio svoju opcu teoriju relativnosti, pokazalo se da svaki referencijalni sistem u mehanici jednako prihvatljiv i da superiornost Sunca postoji samo unutar vrlo ogranicenog dijela univerzuma. Vjerovanje da je kopernikanska teorija bila razumljiva sama po sebi ponovni se pokazalo kao iluzija. Na vrlo slican nacin radikalne promjene je doivio stav prema Newtonovim zakonima kretanja. Njegova teorija planetarnog kretanja imala je dva temelja, zakon inercije i zakon gravitacije. Nijedna od tih hipoteza nije se Newtonovim suvremenicima cinila ni razumljivom niti cak uvjerljivom. Ipak, iz njih izvedeni matematicki zakljucci odlicno su se slagali sasvim poznatim opaanjima planetarnog kretanja, ukljucujuci cak i medusobne perturbacije. Newtonova teorija je bila prihvacena zbog svoje tehnicke savrenosti kao naucne istine, ali prvobitno ona nije bila priznata za filozofsku istinu. Najveci znanstvenici njegovog vremena, ljudi kao Huyghens i Leibniz, nisu bili skloni da prihvate principe koji nisu bili razumljivi. Za Leibniza su zakon inercije i zakon gravitacije bili fikcije, kao to je kopernikanski sistem bio za Bacona. Newton je poput Kopernika bio smatran covjekom koji bi prihvatio bilo kakvu fikciju samo da ona ispravnim matematickim zakljucivanjem dovodi do rezultata koji se slau s iskustvom. Newton je svoju teoriju gravitacije smatrao analognom opisu mehanizma koji odrava planete u kretanju. On se sloio da bi pridonijelo napretku u razumijevanju kada bi se njegovi zakoni gravitacije i inercije mogli izvesti iz nekog razumljivog principa, ali on se radije ogranicio na ono to smo nazvali cisto znanstvenim aspektom i napustio traganje za razumljivim principima. Poceo je od principa neposredne opcenitosti. Njegov slavni iskaz hypotheses non fingo (Ne izmiljam hipoteze) drugim rijecima znaci: Ogranicavam se na fikcije i ne marim za razumljive principe. Njegov cilj je, za Franka, neosporno bila naucna istina a ne filozofska istina. Medutim, nakon velikih tehnickih uspjeha njutnovskih zakona, od pocetka devetnaestog stoljeca stalno je raslo uvjerenje da su sami njutnovski zakoni razumljivi. Povucene su analogije izmedu zakona i osobnog iskustva tromosti i, konacno, Newtonovi zakoni su bili smatrani razumljivim principima. Kada su postigli taj status, nisu vie ovisili o daljnjem eksperimentalnom istraivanju. Bili su proglaeni ociglednim iskazima koji ce vaiti ubilo kojem buducem sistemu fizike. Zauzimanjem tog opceg naucnog stanovita zanemarili su smo veliki dio naeg lanca. Znanstvenik moe reci da ga ostatak lanca uopce ne zanima i da o tome ne bismo trebali

govoriti ni misliti. To je jedan nacin gledanja na te stvari, ali veoma mnogo ljudi ne slae se da drugi dio lanca treba potpuno zanemariti. Buduci da se razumljivi principi ne mogu neposredno provjeravati metodama znanosti, moramo se zapitati kako moemo utvrditi da li je neki princip razumljiv ili nije. Neki vjeruju da postoji druga vrsta miljenja pored naucnog miljenja koja se naziva filozofskim miljenjem. Drugi opet kau da covjek o tome uopce ne moe imati znanje; da nam je potrebna pomoc koja prekoracuje razum a ciji izvor je religija. Jasno je, medutim, da su ljudi eljni da proire znanje van okvira znanosti u modernom smislu na podrucje spomenutih razumljivih principa. Nalazimo takoder one koji kombiniraju oba stanovita, koji ne ele proiriti ljudski razum van okvira onoga to smo nazvali logikom nauke, ali koji vjeruju, otkad su ljudi zainteresirani za opce principe, da oni pripadaju religiji, koja nadilazi ljudski razum i obraca se nadnaravnom. Ta kombinacija tvrdokornog znanstvenika s vjerom u nadnaravno nije rijetka.

Za filozofiju se takoder misli da se bavi hipotezama spekulativnije prirode od onih koje se mogu naci u znanosti. ne mislim da je to istina, jer sve hipoteze su spekulativne. Ne moe se praviti nikakva razlika izmedu naucnih i spekulativnih hipoteza. Jedinstvo znanosti i filozofije u starom klasicnom smislu moda je najbolje opisano poznatim Descartesovim drvetom35: korijenje tog drveta odgovaralo je metafizici (razumljivim principima), deblo fizici (iskustvima srednje opcenitosti), a grane i plodovi onome to bismo nazvali primijenjenom znanocu. On je promatrao cijeli sistem znanosti i filozofije kao to mi danas promatramo samo nauku; osjecao je da su metafizicki principi konacno opravdani svojim plodovima, ne naprosto svojom ociglednocu. Ono to danas nazivamo primijenjenom znanocu za njega se sastoji ne samo iz mehanike (inenjerstva) vec i iz medicine i etike; cak i danas govorimo o socijalnom inenjerstvu. Potekoca je bila u tome to se iz opcih principa kartezijanske ili aristotelovske znanosti-filozofije nisu mogli izvesti nikakvi rezultati koji su se tocno slagali s opaanjem, ali izgledalo je da su ti principi razumljivi i uvjerljivi. Tako je drvo presjeceno u sredini. Da bi se izveli tehnicki rezultati, bilo je nuno poceti od fizikalnih principa u deblu, od sredine drveta. Znanost u ovom smislu morala je razmiljati samo o tome kako bi se plodovi razvili iz debla zanemarujuci korijenje iz kojeg su proizali. Kasnije, u devetnaestom stoljecu, postojao je osjecaj da su Newtonovi zakoni mehanike ponovo uspostavili staro jedinstvo. Filozofija materijalizma razvila je ideju da zakoni mehanike igraju istu ulogu kao stari organski zakoni u aristotelovskoj filozofiji i da se iz njih sve moe izvesti. Pocetkom dvadesetog stoljeca postalo je ocigledno da ni zakoni mehanike nisu potpuno zadovoljavajuci. Tada se pokualo zadrati te zakone mehanike kao metafizicke zakone, a za cinjenice nuklearne fizike itd. smatralo se da su izvedene iz principa srednje opcenitosti. Ako pogledamo povijest znanosti, vidimo jednu vrlu cudnu pojavu. Nakon Newtona njegovi zakoni su potivani zbog njihove prakticne koristi oni su se pokazali toliko prakticnima da su nakon nekog vremena stekli odredeni ugled pa su oni tada bili smatrani razumljivim principima. Kasnije se uvidjelo da je njihova prakticna korist bila precijenjena da se fenomeni nuklearne fizike, pretvaranje mase u energiju na primjer, ne mogu iz njih izvesti. Tada je receno da se Newtonovi zakoni moraju sacuvati zbog njihovog ugleda, zbog toga to su razumljivi. Sada dolazimo do posljednjeg pitanja ovog poglavlja. Koji je zapravo kriterij na osnovu kojeg prosudujemo da li su ti principi razumljivi ili nisu?

Zato su neki zakoni uvjerljiviji od ostalih? Da bismo na to odgovorili, moramo razmotriti neke primjere, kao to su zakon dovoljnog razloga ili zakon o ocuvanju supstancije. Zato nam se oni cine uvjerljivima? Nitko ne bi rekao da je Ohmov zakon ili zakon elektromagnetske indukcije uvjerljiv ili razumljiv, a kamoli ocigledan. Ako cinjenicu psiholoki analiziramo, vidimo da uvjerljivost tih opcih zakona lei u njihovoj ocevidnoj analogiji s opaanjima koja su nam dobro poznata. Ocuvanje za fizicara znaci da funkcija odredenih mehanickih, toplinskih i elektricnih velicina ostaje konstanta. Zbroj tih velicina, koje su vrlo razlicite u razlicitim podrucjima, ostaje konstantan. Iz tog zakona fizicar moe izracunati takve konzekvence kao to je brzina padajuceg utega ili cijena elektricne struje. Zatim on kae da je energija supstancija koja se ne moe unititi. U svijetu naeg neposrednog, svakidanjeg iskustva vidimo mnogo stvari koje se ocigledno ne mogu unititi. Ne ocekujemo, na primjer, da kuce u kojima ivimo nestanu pred naim ocima; a ako budu unitene, tjeimo se milju da su one samo razgradene na atome i molekule. Naravno, danas znamo da se atomi mogu razoriti, ali se jo uvijek 35 Ren Descartes, Principles of Philosophy, originalno izdanje na latinskom 1644, francuski prijevod 1647.

tjeimo milju da to nije moguce s elektronima. Konacno, znamo da se sve moe unititi osim energije. Usporedivanje neceg vrlo sloenog s necim jednostavnim i poznatim ne predstavlja jako dubok nacin miljenja mi zamjenjujemo sloeni iskaz o ocuvanju energije koji upotrebljavaju fizicari opaanjem neposrednog iskustva da predmeti ne nestaju ali ono prua zadovoljstvo. Principi postaju nejasni kada izgube tu blisku analogiju sa svakidanjim iskustvom, kao to je to danas slucaj s principima kvantne mehanike i relativnosti. Razlog to vjerujemo u te razumljive principe je zacijelo vrlo povran. Mnogi ne ele sami sebi priznati da to cvrsto uvjerenje proizlazi iz neodredenih analogija sa svakidanjim iskustvom. Ta nevoljkost je bila izraena rijecima na slijedeci nacin: Ti principi imaju prirodu koju je vrlo teko opisati znamo ih pomocu intuicije, pomocu neke vrste sposobnosti koja ne razlikuje od sposobnosti koritene u obicnoj nauci i koja daje pouzdane rezultate. Ti principi mogu biti vrlo uvjerljivi, ali oni nisu primjenljivi; oni dovode do krunih zakljucivanja, upravo kao to je princip simetrije uvjerljiv ali nije primjenljiv dok ne opiemo koja su svojstva vana. Analogija izmedu opcih iskaza i svakidanjeg iskustava moe biti samo povrna. Ugled tih razumljivih iskaza razlicit od onog koji proizlazi iz njihovog slaganja s opaljivim cinjenicama proistice iz te neodredene analogije sa svakidanjim iskustvom. Tako, ako odsijecemo korijenje Descartesovog drveta, preostaje cenja za tim neodredenim analogijama, da nam vrate osjecaj da moemo razumjeti opce naucne principe drugacije i bolje nego pomocu njihovih opaljivih rezultata. 3.2. Znanost u uem smislu Ako elimo upotrebljavati jezik u kojem su nas roditelji i ucitelji odgojili, moemo uvidjeti dvostruki cilj nauke: da pribavi tehnicko znanje i da unaprijedi razumijevanje univerzuma. Ovaj dvostruki cilj postao je osobito ocigledan kada je dolo do razdvajanja izmedu znanosti i filozofije. Tada se cinilo nemogucim da jedan te isti sistem misli ostvarit oba cilja. Mnogi su smatrali i jo uvijek smatraju da znanost moe pruiti samo tehnicko znanje, da ona ima samo izvjesnu tehnicku vrijednost. Za pravo razumijevanje potrebna nam je filozofija, koja postavlja principe koji su razumljivi i uvjerljivi, ali ne daje precizno prakticno znanje. To je nacin na koji su se znanost i filozofija odijelile. Medutim, nema sumnje da filozofija takoder slui prakticnom cilju. Dok znanost daje metode konstruiranja fizikalnih i kemijskih instrumenata, filozofija prua metode za usmjeravanje ljudskog ponaanja. Tako filozofska strana dopire do svog

prakticnog cilja cak na direktniji nacin nego znanost u uem smislu. Ono to podrazumijevam pod izrazom znanost u uem smislu je znanost u njenom stadiju odvojenosti od filozofije kao to se uci u naoj redovnoj nastavi znanosti. sa tog znanstvenog aspekta znanost bi trebala sadravati to je moguce manje filozofije. Nastavnik polazi od opaenih cinjenica i postavlja principe iz kojih se te cinjenice mogu izvesti. Znanost u uem smislu ne zanima da li su ti principi razumljivi. Nastavnika, medutim, zanima to to se iz malog broja takvih principa srednje opcenitosti moe izvesti veliki broj opaljivih cinjenica. To se naziva principom ekonomicnosti u znanosti. postavljanje malog broja principa iz kojih se moe izvesti to je moguce vie cinjenica je neka vrsta minimalnog zadatka. San nauke je da cinjenice izvede iz jednog principa. To se vjerojatno ne moe postici. Ako se to ne moe postici u okviru znanosti, moe se zamisliti da bi se principi znanosti mogli izvesti iz jednog osnovnog principa u filozofiji, gdje se ne

zahtijeva tocno slaganje s opaljivim cinjenicama. Izvodenje svega iz vode, iz vatre, iz duha, kao to su pokuali uciniti stari Grci, predstavlja ekstremni slucaj ekonomicnosti. Nakon to je postavio neku jednostavnu formulu, znanstvenik mora iz nje izvesti opaljive cinjenice. Zatim mora ispitati te konzekvence, da bi vidio da li se one zaista slau s opaanjem. Prema tome, rad znanstvenika sastoji se od tri dijela: 1. Postavljanje principa. 2. Izvlacenje logickih konkluzija iz tih principa da bi se iz njih mogle izvesti opaljive cinjenice. 3. Eksperimentalno provjeravanje tih opaljivih cinjenica. Ta tri dijela koriste se trima razlicitim sposobnostima ljudskog uma. Eksperimentalno provjeravanje koristi se sposobnocu opaanja, da se registriraju osjetilni utisci; drugi dio zahtijeva logicko miljenje, ali kako dolazimo do principa u prvom dijelu? To je jedna krajnje sporna stvar. Mnogi autori kau pomocu indukcije iz opaenih cinjenica obratno od dedukcije. Ako znanstvenik opazi da se isti slijed cesto javlja, zakljucit ce da ce se to uvijek tako dogadati. To nas podsjeca na pricu o covjeku koji je kupio konja i elio ga navici da ivi bez jela. Trideset dana uspio je sprijeciti konja da jede, i tako zakljucio da je konj tada bio izvjeban da ivi bez jela; ali trideset prvog dana konj je uginuo. Indukcija nije tako jednostavna. Pomocu nje teko moemo postaviti neku metodu za pronalaenje opcih principa poput gravitacije. Svi znamo pricu o tome kako je navodno Sir Isaac Newton nabasao na teoriju opce gravitacije kada mu je na glavu pala jabuka. Bez obzira da li je ta prica istina ili nije, bitno je to da ne moemo postaviti sistem indukcije na takvoj osnovi. 3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija Sad cemo opisati odnos izmedu znanosti i filozofije nakon to je dolo do raskida na nacin koji djeluje pomalo paradoksalno i koji zacijelo predstavlja pojednostavljenje. Ono ce, medutim, usmjeriti nau panju na glavna obiljeja obaju podrucja ljudskog pregnuca. Principi nauke mogu se formulirati na takav nacin da budu vrlo daleko od zdravog razuma, ali se njihovo provjeravanje eksperimentom uvijek provodi na razini zdravorazumskog iskustva. Dolazi do paradoksalne situacije da je, na neki nacin, filozofija blia zdravom razumu nego nauka. Filozofija je uvijek zahtijevala blisko podudaranje izmedu samih opcihprincipa i zdravorazumskog iskustva. to je vie znanost napredovala u teoretsko podrucje, to su se njeni opci principi sve vie udaljavali od zdravog razuma. Rezultati opaanja i eksperimenta koji sacinjavaju cinjenicnu osnovu znanosti mogu se opisati jezikom svakidanjeg ivota ili, drugim rijecima, zdravorazumskim iskazima. U

aristotelovskoj i srednjovjekovnoj fizici, pravila se razlika izmedu u tekih tijela, poput kamenja, koja padaju na zemlju, i lakih tijela, poput dima, koja se uspinju prema nebu. To je jezik obicnog covjeka. Prije uspona moderne fizike, oko 1660, taj zdravorazumski jezik se upotrebljavao ne samo u opisu opaanja vec i u formulaciji opcih principa znanosti: Ako je tijelo teko, ono pada. Herbertz Dingle je napisao: Besmrtna slava Galileovog doprinosa miljenju lei u tome to je on, iako samo polu svjesno, odbacio svakidanji zdravorazumski svijet kao filozofsku nunost.36 U njegovom teorijskom sistemu sva tijela padaju na zemlju jednakim ubrzanjem. On je utro put Newtonovom 36 Herbert Dingle: The nature of Scientific Philosophy, Proceedings of the Royal Society of Edinburgh, 1949, 62, dio IV, str. 409.

sistemu u kojem se planeti krecu prema istim zakonima kao kamen koji pada, premda izgleda da nae zdravorazumsko iskustvo ukazuje na temelju razlicitost izmedu ova dva tipa kretanja. Cinjenica je da se napredak u znanosti u velikoj mjeri sastojao u zamjenjivanju zdravorazumskog svijeta svijetom apstraktnih simbola. Ove primjedbe su od velike vanosti za razumijevanje suvremene znanosti. mnogi termini koji se ranije upotrebljavali u naucnom jeziku ne mogu se vie upotrebljavati, jer opci principi suvremene znanosti sada upotrebljavaju termine koji su mnogo udaljeniji od zdravorazumskog jezika. Izrazi kao materija, duh, uzrok i posljedica i slicni danas su samo zdravorazumski termini i nemaju mjesto u strogom naucnom govoru. Da bismo postali svjesni te evolucije, moramo usporediti fiziku dvadesetog stoljeca s njenim prethodnicima u osamnaestom i devetnaestom stoljecu. Newtonovska mehanika je upotrebljavala termine kao masa, sila, poloaj, brzina u smislu koji je izgledao blizak njihovim zdravorazumskim upotrebama. U Einsteinovoj teoriji gravitacije, koordinate nekog dogadaja ili tenzorski potencijali su termini koji su povezani s izrazima u naem zdravorazumskom jeziku dugim lancem objanjenja. To jo vie vai za termine kvantne teorije kao valna funkcija, matrica poloaja itd. Einstein je, u predavanju odranom u Oxfordu 1933. govorio o provaliji koja se neprestano iri izmedu temeljnih pojmova i zakona s jedne strane, i konzekvenci koje treba korelirati s naim iskustvom s druge strane, provaliji koja se progresivno iri s rastucom unifikacijom logicke strukture, to jest, s reduciranjem logicki neovisnih elemenata potrebnih za osnovu citavog sistema37. Naa opaanja i eksperimenti su, medutim, redovito bili opisivani zdravorazumskim jezikom usprkos svim promjenama u principima. Stoga se znanost sve vie i vie navikavala da upotrebljava razlicite jezike u istoj slici univerzuma i uskladivanje tih razlicitih jezika u jedan koherentan sistem postao je vaan zadatak znanstvenika. Herbert Dingle je s pravom rekao: Ako naglaavam potrebu oslobadanja naucne filozofije od prodiranja zdravorazumskih pojmova, to nije zato da podcjenjujem zdravi razum vec zato to u toj konfuziji danas lei veliki opasnost.38 Zbog te konfuzije ako filozof i znanstvenik raspravljaju o opcim principima cesto se dogada da filozof prigovori da su znanstvenikovi principi nerazumljivi. Tu lei razlika izmedu dva kraja naeg lanca. Na znanstvenom kraju slaganje sa zdravim razumom je postignuto na razini izravnih opaanja, dok je na filozofskom kraju slaganje sa zdravim razumom pronadeno na razini samih apstraktnih principa. Francuski filozof Edouard le Roy39 je to opisao na vrlo ilustrativan nacin. Znanost polazi od zdravog razuma i iz uopcavanja indukcijom ili imaginacijom izvodi se znanost; ali izvedeni principi sami mogu biti vrlo udaljeni od zdravog razuma. Povezivanje tih principa direktno sa zdravim razumom to je zadatak koji obavljaju filozofi. Filozofija unosi u znanost neto za to znanstvenik kao znanstvenik nema

interesa. Zapravo, znanstvenik je takoder covjek i ima svoje slabosti, ako se slabocu moe nazvati taj zahtjev da opci principi nauke budu sami po sebi uvjerljivi. Nastavnik fizike uvijek ustanovljuje da su studenti zahvalni za svaki nagovjetaj koji zakone cini uvjerljivima. Tako moemo reci da je svatko za to zainteresiran. Znanstvenik kao takav se time mnogo ne bavi, ali to nam pokazuje nacin kako ljudi uopce racionaliziraju znanost, kako oni zamiljaju znanost. U ovom kratkom razmatranju u kojem smo koristili, uglavnom izvorno stavove, stavove Philippa Franka moe se naslutiti problematika izmedu znanosti i filozofije to 37 Albert Einstein, On the methods of Theoretical Physics, Herbert Spencer predavanje, odrano u Oxfordu 1933, pretampano u The World as I See It, Toronto, George McLeod, Ltd., 1934. 38 Herbert Dingle, op. cit., str. 403. 39 Edouard Le Roy: Science et philosophie, Revue de mtaphysique et du monde, 1899, I, 375 i dalje.

postaje jedna od tema same filozofije znanosti. Mogle bi se dati mnoge primjedbe na ovakav pristup, koji slijedi iz samog stava logickog pozitivizma kome pripada i sam autor, ali sigurno pokazuje svu bremenitost znanstvene spoznaje i njegovog odnosa prema filozofiji i obratno. 3.4. Filozofija i realne znanost40 Na kraju ovog Frankovog pristupa dajmo jo neke interesantne stavove kao to je to dao V. Weizsacker: Odnos filozofije prema takvoj pozitivnoj znanosti moe se svesti na formulu: filozofija postavlja ona pitanja cije je nepostavljane bilo uvjet uspjenosti znanstvenih postupaka. Time se dakle tvrdi da znanost svoj uspjeh, medu ostalim, zahvaljuje time to se odrekla postavljanja stanovitih pitanja. (V. Weizscker) Vrlo staro metodicko pravilo govori da nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu. Primjerice, pitanje kako povjesnicar utvrduje svoj predmet i odreduje svoju metodu samo nije povijesno pitanje. Stajalite s kojeg se utvrduje objekt i metode neke znanosti uvijek je izvan znanosti. Razlika izmedu filozofije i realnih znanosti mogu se odrediti upravo na vec navedena tri obiljeja realnih znanosti: Realne znanosti su empirijske i polazi od iskustva to u principu cini i filozofija, ali ona ne ostaje u toj ravni. Ona polazi od iskustva ali postavlja i pitanje o onome na cemu se temelji to iskustvo. Za filozofiju su bitni ne-empirijski uvjeti i temelji empirijskog, jer neka empirijska stvar naposljetku se ne da objasniti pomocu empirijske stvari. Za realne su znanosti, nasuprot tome, bitni empirijski uvjeti i temelji empirijskog. Navedimo jedan zoran primjer: Kada prirodna znanost pita: Kako je nastao svemir?, tada nuno trai neko empirijsko obrazloenje. Ona pita o necemu to je (u najirem smislu) empirijsko kao prethodnom uvjetu (uzroku) svemira. Kada Leibniz kao filozof pita: Zato jeste bitak, a ne 40 Moramo napomenuti da se u odredenoj literaturi znanost definira razlicito obzirom na svoj predmet i irinu i cesto se ono to mi podrazumijevamo pod znanocu definira kao realna znanost. Mi cemo u daljnjem tekstu koristiti izraz znanost, ali navest cemo kako glase ostale definicije znanosti da bi se osjetila razlika

spram realne znanosti. Na kraju ovog kratkog dijela moemo dati neke uvrijeene definicije Znanost Ako filozofiju oznacavamo kao znanost, moemo to uciniti samo u vrlo irokom neodredenom smislu. Znanost je tada jednostavno ukupnost znanja koje stoje u nekoj medusobnoj svezi a ta sveza pokazuje da ta ukupnost cjelina. Fundamentalna znanost Ona je fundamentalna znanost zato to pita o krajnjim, o ne-empirijskim temeljima, dakle o fundamentu svega empirijskog. Univerzalna znanost Ona pita o uvjetima mogucnosti iskustva zbilje u cjelini. Utoliko je filozofija univerzalna a ne pojedinacna znanost. Umna znanost Zahtjev je filozofije da svi njezini iskazi budu umni, dakle da svako umno bice mora uvidjeti da ti iskazi tee i zato tee za dosljednocu i uvjerljivocu. Prijelaz sa iskustva na ne-empirijske uvjet mogucnosti iskustva ne sadre dakle po sebi nita poeticno niti fantasticno, vec sa argumentima zahtijeva nedvojbenu dosljednost. Kriticka znanost Ona je univerzalna kritika koja svako miljenje, svaki svjetonazor, svaku smislenost podvrgava svojoj prosudbi kao umna znanost. Ona je kritika ideologije, religije, znanosti, tehnologije itd. Ona se bori protiv svakog dogmatizma i time u drutvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju. Odnosno na kraju moemo reci: Filozofija je kriticka umna znanost o uvjetima mogucnosti iskustvene zbilje kao cjeline.

nita?, tada on ne pita o nekom empirijskom prethodnom uvjetu, nego o ne-empirijskom temelju empirijskog. Isto moemo izraziti i znamenitom Kantovom formulacijom: filozofija pita o uvjetima mogucnosti iskustva. Ona (poput realnih zanosit) polazi od iskustva. Zatim potaknuta cudenjem i dvojbom pita: Kako je iskustvo moguce?, Koji uvjeti omogucavaju iskustvo?. I tu vrijedi, po Kantu, ti unijeti mogucnosti iskustva ne mogu opet biti iskustvene stvari medu drugim iskustvenim stvarima. Filozofija, tovie, kae: pokazuje se da je iskustvo i samo uvjetovano; ona upucuje na uvijete koji iskustvo omogucuje, ali same nisku iskustvene stvari. Realne znanosti su tematski reducirane zato to svoju temu (svoj predmet) ogranicavaju na neki odredeni aspekt. Filozofija se ne odvija u tematskoj redukciji. ''Istina je cjelina'' ( Hegel ). Filozofija se ne vee za odredeno gledite, nego pita o cjelini i onda kada se bavi odredenim isjeccima za nju je bitna cjelina i uvjeti njezine mogucnosti. Realne znanosti su metodicki apstraktne jer svoje pojedinacne isjecke iskustvenog svijeta s odredenog gledita i pomocu odredenih metoda. Filozofija nije metodicki apstraktna jer ne pretpostavlja nikakvu metodu pomocu koje pristupa svojem predmetu. U ovom kontekstu moemo dati kao zoran primjer odnosa filozofije i znanosti koju daje A. Anzenbacher:41 O odnosu filozofije i realnih znanosti postoje najmanje tri razlicita shvacanja: 1. Filozofija je slukinja realnih znanosti. Pojam realnih znanosti najvii je pojam znanosti uopce. Filozofija je samo raclamba iskaza, pretpostavki i metoda realnih znanosti. To se stajalite zove scientizam, jer ono uspostavlja apsolutni autoritet realnih znanosti i njihovih metoda. 2. Filozofija pretpostavlja i sintetizira rezultate realnih znanosti. Rezultati tog shvacanja takozvane ''znanstvene slike svijeta''. I to je shvacanje obiljeeno scijentizmom. 3. Filozofija je autonomna u odnosu na realne znanosti. Filozofsko istraivanje je iz temelja razlicito od istraivanja realnih znanosti. Filozofija nije empirijska znanost vec ne-empirijska znanost o empirijskom. Samo na taj nacin filozofija moe govoriti o cjelini, te time pomoci pri odredivanju mjesta realnih znanosti u cjelini. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na onaj dio znanstvenika i filozofa koji su razmatrali probleme u znanosti i koje moemo oznaciti kao pretece moderne filozofije znanosti. U tu skupinu spadaju mnoga znacajna imena koji su se bavili konkretnim ili opcim problemima znanosti. Tu prije svega spadaju H. Helmholtz, E. Mach, H. Poincare,

P. Duhem i drugi. Mi se necemo posebno baviti tim periodom jer bi to zahtijevalo preveliku analizu za jedan uvod u filozofiju znanosti. Zato smo odlucili da djelomicnu pozornost obratimo na jednog velikog znanstvenika, matematicara i filozofa kao to je H. Poincare, ciji je rad ostao aktualan i do dananjih dana. 41 Arno Anzenbacher, Einfhurung in die Philosophie, Wien, 1981.

4. Henry Poincar i filozofija znanosti Poincar42 je bio nazvan posljednjim univerzalistom, jer se vjeruje da je bio zadnji covjek koji je bio u stanju imati uvid u sve matematicke grane; zato je Hadamard i mogao reci da povijest Poincarovog djela ne predstavlja zapravo nita drugo nego samu povijest matematicke znanosti i problem koje si je ona u nae vrijeme postavila.43 Poincare se morao, 1890-tih godina. u Francuskoj suociti s popularnim, odlucnim, neprijateljskim osjecajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od Comteovog pozitivizma i Taineovog materijalistickog determinizma prema idealizmu Henrija Bergsona, Poincare je postao pristaa znanosti i branio ju je od napada u trendu popularnog tiska, kao to Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne moe reci kako da ivimo, i optube da je znanost bankrot. S druge strane, dugi uspjeh eksperimentalnih znanosti i ruenje principa koji su se dotad drali sigurnima naveo je njega da pomisli da je racionalizam mrtav. Hipoteticka metoda je glavna odlika Poincareove filozofije znanosti, a on ju je smatrao srednjim podrucjem izmedu dogmaticnih tvrdnji racionalistickog starog podrucja i suvremenih antiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je izgleda bila tenja da dokae da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz povijest nisu bili neplodni i uzaludni, unatoc promjenama koje su se unosile u fiziku i matematiku. On je obicno citan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju teiti tome da daju proracun onoga to se moe promatrati, a ne da objanjavaju fenomene u smislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincareovo stajalite da je (metricka) geometrija prostora stvar konvencije je cesto smatralo dijelom instrumentalistickog pogleda na sve teoretske entitete u znanosti, ukljucujuci prostor. Medutim, on je insistirao na tome da znanstvena teorija jest (ili moe biti) istinita. Ustvari, on je sudjelovao u prepirki sa Duhemom o tome da li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdio da temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato to su uvijek priblini stajalite koje je Poincare odbacivao. Nadalje, dok Poincare izricito porice postojanje atoma Science and Hypothesis (1902) prihvaca da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slae da je bila jedino moguce objanjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanje nakon to je proucio Perrinov rad, to pokazuje da on nije imao opcenitih strogih neslaganje sa teoretskim entitetima. U barem jednom slucaju Poincare prihvaca pobijanje temeljnih principa fizike, to on naziva prirodnom hipotezom, u empiristickoj teoriji. Kada 42 Jules Henri Poincare ( 1854 1912 )

Henri Poincare je roden 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Poincareovi radovi na podrucju matematike su bili na teoriji funkcija, i prije svoje tridesete postao je poznat po otkricu automorfne funkcije jedne sloene varijable (Fuchsove funkcije). On je nagraden prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju o problemu n-body, koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je Poincare dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa. Radio je na algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju, kombinatorijalnu teoriju ndimenzionalnih likova. Njegova predavanja o matematickoj fizici na Parikom sveucilitu raspravljaju o irokom krugu problema fizike na prijelazu stoljeca, koje on smatra prijelaznim ili cak kriznim razdobljem. Takoder je razvio svoj konvencionalizam tvrdeci da nema prave metricke geometrije svemira i da je biranje izmedu euklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li se moe reci da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio preteca Einsteinovoj teoriji. Pred kraj Poincare se ukljucio u rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rjeenje semiotickih i teorijski postavljenih paradoksa. Poincare je objavio preko pet stotina znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran je za clana Akademije znanosti, Legije casti i Academie Francaise u Franscuskoj, kao i u mnoga strana, znanstvena i filozofska drutva, i bio je nagradivan mnogim nagradama casti. Tumacen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao ultradicionalist ili kao nedosljedan, Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa. 43 J. Hadamard : L'oeuvre mathmatique de Poincar, Acta Mathematica 38, 1921, str. 204.

je prihvatio kvantnu teoriju kao to je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911. Poincare je odustao od hipoteze kontinuiteta. U fizici je dovoljno navesti teme Poincarovih predavanja na Sorboni: kapilarnost, elasticnost, termodinamika, optika, elektricitet, telegrafija, kozmogonija, itd. Njemu je npr. Whittaker u svojoj poznatoj povijesti suvremene fizike pripisao i otkrice specijalne teorije relativnosti naslovljujuci jedno poglavlje Lorentzova i Poincarova teorija relativnosti.44 Becquerel je nekoliko puta ponovio da ga je na istraivanje radioaktivnosti (koje mu je donijelo Nobelovu nagradu) navelo citanje jednog Poincarovog eseja. Znacajan Poincarov doprinos bilo je i rjeenje starog problema stabilnosti suncevog sistema. Engleski znanstvenik George Darwin je 1909. godine izjavio da ce Poincarovo djelo Mcanique cleste sljedecih pola stoljeca sigurno ostati rudnik ideja za istraivanje, to je medu ostalim potvrdeno i time to je spomenuta knjiga, poto je 1967. godine prevedena na engleski, bila koritena kao standardni tekst na koji su se u istraivanju svemira oslanjali strucnjaci americke agencije NASA. U kinetickoj teoriji Poincar je dokazao slavni teorem o vjecnom vracanju po kojem ce se u bilo kojem sistemu svaka, ma koliko nevjerojatna, konstelacija cestica ostvariti proizvoljno mnogo puta samo ako cekamo dovoljno vremena. Period vremena koji treba proteci da bi se slucajnim putem uspostavila odredena konstelacija cestica naziva se ponekad Poincarov broj i iznosi 10N , gdje je N broj cestica koji sacinjava doticni sistem. (Taj broj je za bilo koji makroskopski sistem toliko velik da uopce nije vano da li se vrijeme izraava u sekundama, godinama ili milenijima; tih nekoliko faktora od deset za koliko se spomenuti broj povecava ili smanjuje uslijed izbora jedinice vremena moe se u potpunosti zanemariti kada se radi o broju koji se izraava jedinicom pracenom milijardama milijardi nula!) Taj Poincarov teorem igrao je vrlo znacajnu ulogu u razvoju termodinamike, a jo je uvijek predmet velikog zanimanja u filozofiji vremena. Takoder, deset godina prije pojave opce teorije relativnosti Poincar je izrazio pretpostavku da se gravitacija iri brzinom svjetlosti, a tada je cak govorio i o gravitacijskim valovima. Doista zacudujuce kako je Poincar uz tako intenzivan rad na polju matematike i fizike uspio ostaviti iza sebe i cetiri historijski vrlo znacajne knjige eseje iz filozofije znanosti: La science et l'hypothse, La valeur de la science, Science et mthode i Dernires Penses. Pored opce filozofije znanosti koja ce biti predmet detaljnije analize u ovom tekstu, u tim se djelima raspravlja i o filozofiji matematike; tvrdeci da je matematika zasnovana na sinteticki apriornim istinama, Poincar se suprotstavio logicizmu koji je sve vie uzimao maha i ostalo je jadan od nepokolebljivih predstavnika intuicionisticke tradicije. Na medunarodnom matematickom kongresu u Rimu 1908. opisao je Cantorovo

Mengenlehre kao bolest od koje ce se u buduce generacije smatrati izlijecenima. Poznati su Poincarovi ironicni komentari upuceni pristupu matematici ciji su glavni zastupnici bili Frege i Russell. Nakon otkrica logickih antinomija napisao je: Logistika vie nije sterilna, ona sada proizvodi antinomije. A na Couturatovu tvrdnju da je od objavljivanja Peanovog Formulaire de mathmatiques logistika dala matematici krila, Poincar je, smatrajuci da logistika nije omogucila niti jedno znacajno matematicko otkrice, uzvratio: Kako to, evo vec deset godina imate krila, a jo niste poletjeli! U daljnjem dijelu ovog teksta obratimo pozornost na neke konkretne probleme kao to je premjer filozofija matematike. 44 Whittaker: A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953, str. 27-77. (radi potpunosti informacije treba reci da je medu povjesnicarima relativnosti Whittaker usamljen u tomekstremnomminimiziranju Einsteinovog doprinosa.)

4.1. Filozofija geometrije Pocet cemo sa kratkim razmatranjem njegove filozofije geometrije i to uglavnom iz dva razloga; prvo, jer je problem geometrije ili geometrija jedno od bitnih pitanja filozofije i znanosti i njihov spoznajno-teorijski, logicki i metafizicki status duboko ukorijenjen u zapadnoj filozofskoj tradiciji. Drugo, cini nam se, kako Poincareovo rjeenje u sklopu filozofije geometrije najslikovitije pokazuje njegov konvencionalisticko stajalite koje ima implikacije i na suvremeno shvacanje uloge geometrije fizickog prostora. Poincar je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj nacin nemamo a priori metodu biranja vanjskog standarda kojim cemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da ne postoji odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time su moguce alternativne metrike. Buduci da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti empirijski odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je cesto bivao analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama. Najire objavljen argument za konvencionalizam je epistemoloki i vecina interpretira njegovog konvencionalizma je ucila da je on bio temeljen na epistemolokom argumentu. Mnogi su se mislioci priklonili odredenom stajalitu u opcoj filozofiji znanosti pod velikim utjecajem svojih pogleda na geometriju. Najpoznatiji primjeri za to su Kant, Helmholtz, Schlick, Reichenbach i Carnap. U tu grupu nesumnjivo spada i Poincar. Epistemoloki status geometrije stalno je bio u fokusu njegovog interesa, a zakljucci do kojih je doao baveci se tim problemom ostavili su vidljiv trag na njegovo generalno tumacenje nauke. Slicnost je primjetna vec i na najpovrnijoj razini: naziv konvencionalizam upotrebljava se da oznaci i Poincarovo stajalite u vezi s geometrijom i u vezi s filozofijom znanosti opcenito. Prvo se stajalite u literaturi naziva geometrijski konvencionalizam, a drugo generalizirani konvencionalizam. Otkrice neeuklidskih geometrija45 u prvoj polovici devetnaestog stoljeca dobilo je odjek u filozofiji kao rijetko koje drugo otkrice u znanosti. uzdrmani su kantovsko vjerovanje u privilegirani status euklidske geometrije i nastojanje da se slika znanosti gradi po uzoru na tu apodikticku i sigurnu spoznaju. Dodue, moda nije suvino u ovom kontekstu napomenuti da, nasuprot onome to se moe ponegdje procitati, pojava neeuklidskih geometrija sama po sebi nije predstavljala konkluzivno opovrgavanje Kanta. Treba samo navesti to su Gauss, Bolyai i Lobacevski tocno dokazali, a to je Kant zapravo negirao, da bi se vidjelo kako izmedu tvrdnji dviju strana i nema izravne proturjecnosti Da je Kantovo stajalite neodrivo pokazalo se tek kada su Helmholtz, Poincar i Reichenbach konstruirali situacije u kojima se opaene cinjenice mogu opisati neeuklidskom geometrijom. Poincar je to ilustrirao slijedecom jednostavnom slikom

nekog moguceg svijeta.46 Zamislimo da neka bica ive u svijetu zatvorenom unutar odredene sfere koja ima polumjer R. Zamislimo, takoder, da sva tijela u tom svijetu imaju isti koeficijent dilatacije (tj. da se jednako ire i smanjuju pri jednakim promjenama temperature), a da je apsolutna R2 temperatura na pojedinim mjestima proporcionalna velicini r2 , gdje je r udaljenost mjesta o kojem se radi od sredita sfere. Dakle, s pribliavanjem povrini sfere temperatura ce se sve vie sniavati, a bilo koje tijelo koje se bude kretalo u tom smjeru ce se proporcionalno smanjivati. Bicima koja ive u tom svijetu granica sfere ce zapravo biti nedostina jer ce im se koraci koje prave, krecuci se od centra prema periferiji, konstantno smanjivati i u konacnom broju koraka uvijek ce ostati unutar sfere. Naravno, i svi mjerni instrumenti ce po pocetnoj pretpostavci trpjeti iste promjene svoje velicine; tovie, 45 U Dodatku vidjeti o euklidskoj i neeuklidskoj geometriji. 46 H. Poincar: Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989, str. 56-59

Poincar pretpostavlja da su tamo i zakoni optike drukciji tako da nema mogucnosti da se na osnovi putanja svjetlosnih zraka ustanovi da su tijela u svom gibanju podlona spomenutim deformacijama. Bica iz opisanog svijeta, buduci da nisu svjesna univerzalnih promjena velicine pri kretanju od centra prema periferiji, uzet ce kao mjerne etalone tijela koja mi izvana smatramo krajnje neprikladnim za tu svrhu (tj. tijela koja mijenjaju svoju duljinu ovisno o mjestu gdje se nalaze). Oslanjajuci na rezultate mjerenja dobivene upotrebom tih tijela koja ona smatraju krutim (tj. nepromjenljive velicine), ta bica ce doci do zakljucka da ive u svijetu ciji je prostor neogranicen i cija je geometrija neeuklidska. Kao to se lijepo vidi iz Poncarovog primjera, odluka o izboru geometrije usko je povezana s usporedivanjem duljina na razlicitim mjestima. Mjerni etaloni bica u zamiljenom svijetu zauzimat ce po naem miljenju prostorne intervale razlicite duljine kada se pomicu s jednog mjesta na drugog; za njih ce, medutim, to biti tijela konstantne duljine i oni bi mogli tvrditi da smo mi ti koji upotrebljavamo mjerne motke koje se pri gibanju skracuju ili produljuju. Kako cemo utvrditi koja je strana u pravu? Odgovor na ovo pitanje koji su ponudili Reimann, Clifford i Poincar, a koji su kasnije preuzeli i mnogi suvremeni filozofi (npr. Reichenbach i Grnbaum) svodi se na tvrdnju da su obje strane jednako u pravu. Ti autori smatraju da naprosto nema nacina da se nekim objektivnim putem ustanovi koji je od dva prostorna intervala uistinu veci. Stvar je u tome da pokazatelj koji se prirodno namece kao najbolje mjerilo za usporedbu duljina na razlicitim mjestima broj tocaka u intervalima koje treba komparirati ne dovodi ni do kakvog rezultata. Naime, broj tocaka u bilo kojem prostornom intervalu uvijek je isti: tocaka ima onoliko koliko ima realnih brojeva. U literaturi je ovo stajalite poznato kao teza o metrickoj amorfnosti ili kao teza o nepostojanju intrinzicne metrike prostora. Po tom gledanju prostor sam za sebe uopce nema metricka svojstva jer njegove objektivne strukturalne karakteristike ne daju osnove da se bez proizvoljnosti pripie odredena duina razlicitim prostornim intervalima. Kao to je receno, bilo koja dva prostorna intervala da uzmemo, u njima je uvijek sadrano isto tocaka, tj. onoliko koliko ima realnih brojeva. Dakle, po nekom, reklo bi se, najtemeljnijem strukturalnom svojstvu izmedu tih intervala nema razlike. Kako onda znati koji je od njih veci? Suoceni smo, prema tome, sa slijedecom situacijom: bilo koja dva prostorna intervala su medusobno ekvivalentna po jednim njihovom intrinzicnom svojstvu (po broju tocaka koje sadre), a ono to jedino nakon toga preostaje, usporedba tih intervala s nekim

fizickim predmetom, ima kljucni nedostatak da ne znamo ima li on istu duljinu kada se nalazi na razlicitim mjestima. Tekoce te vrste navele su Poincara da ustvrdi kako metricke relacije nisu stvar objektivne cinjenice i da, na primjer, u jednom clanku iz 1990. godine proglasi besmislenom tvrdnju da je udaljenost izmedu Pariza i Londona apsolutno veca od duljine jednog metra.47 Po Poincarovom miljenju preduvjet pripisivanja metrickih svojstava je da se odredeni skup fizickih predmeta odredi po definiciji kao skup predmeta koji imaju istu velicinu na razlicitim mjestima. Odluku o tome koja ce se tijela smatrati (tj. nepromijenjene velicine) pogreno je prosudivati sa stajalita istinitosti ili neistinitosti (tj. po tome koliko se ona podudara sa stvarnocu) jer bi to pretpostavljao da su neka tijela doista kruta i da je citav problem hocemo li ih uspjeti otkriti ili ne. Poincar, naprotiv, brani ideju da je bespredmetno raspravljati o tome koja su tijela zapravo kruta te da postoji sloboda u 47 citiramo prema: R. Toretti: Philosophy of Geometry from Riemann to Poincar, Dordrecht: Reidel, 1978, str. 339.

izboru koja ce se tijela uzeti kao kruta po definiciji. Tako se pitanje o tome koja su tijela kruta rjeava usvajanjem jedne od nekoliko jednako legitimnih konvencija. Do sada izloeno razmiljanje svodi se u bitnome na slijedece korake: 1) Geometrija je nemoguca bez medusobnog usporedivanja razlicitih prostornih intervala. 2) Svi intervali su jednaki po svojim intrinzicnim svojstvima. 3) Onaj nacin usporedbe koji preostaje je koritenje fizickih predmeta koji ne mijenjaju svoju velicinu pri premjetanju. 4) To kakvu velicinu neki predmet ima na razlicitim mjestima nije njegovo objektivno svojstvo, nego je stvar nae odluke da li cemo mu pripisati istu ili razlicitu velicinu. Buduci da se geometrija prostora temelji na komparaciji velicine razlicitih njegovih intervala, a buduci da jedina upotrebljiva metoda komparacije nuno sadri odredeni element proizvoljnosti, proizlazi da i sam izbor geometrije mora bar u izvjesnom stupnju biti proizvoljan. Tu konzekvenciju svog razmiljanja Poincar je u potpunosti prihvatio i ona je ostala poznata pod nazivom geometrijski konvencionalizam. Ideju da je sukob izmedu alternativnih geometrija zapravo prividan i da se one razlikuju jedino lingvisticki Poincar je u osobito zaotrenom obliku branio u jednom eseju iz 1990. godine: Potpuno je jasno da, ukoliko covjek umjesto euklidske geometrije izabere geometriju Lobacevskog, on mora primijeniti i formulaciju zakona dinamike. Slicno kao to formulacija tih zakona nije ista kada covjek upotrebljava, recimo, engleski jezik, a ne francuski Medutim, ako bi neki Francuz, naucivi dinamiku upotrebljavajuci francuski, eksperimentalno verificirao neki od tih zakona, da li bismo rekli da je on verificirao francuski?48 Ukoliko doista nema jedne geometrije koja bi odravala pravu strukturu fizickog prostora, postavlja se pitanje odakle potjece vjerovanje u povlaceni status euklidske geometrije, vjerovanje na osnovi kojeg je ona bila proglaavana sinteticki apriornim istinom cak i nakon otkrica neeuklidskih geometrija. Poincarov je odgovor hjumovski: nunost koju pridajemo tvrdnjama euklidske geometrije naprosto je rezultat nae naviknutosti da imamo posla s tijelima koja se priblino ponaaju euklidski. Ponaanje fizickih predmeta oko nas navelo nas je da usvojimo euklidsku geometriju, a da toga nismo ni bili svjesni, i upravo zato to izbor nije bio svjestan cini nam se da nam je on nametnut te

da je bilo koja druga opcija unaprijed bila iskljucena. Kako sam Poincar kae, ociglednost geometrijskih istina nije nita drugo nego opiranje da se prekine sa starim navikama.49 Zanimljivo je da usprkos tome to smatra da je izbor geometrije stvar konvencije i, prema tome, uvijek slobodne odluke, Poincar tvrdi da euklidska geometrija nikada nece biti naputena. Naime, opredjeljivanje izmedu razlicitih konvencija po njegovom miljenju nije proizvoljno. Premda je, naravno, bespredmetno raspravljati o tome koja je od njih blia istini, postoji kriterij koji moe voditi na izbor, a to je pogodnost. U pravilu nece sve konvencije biti jednako lako usvojive i sasvim je prirodno, kad se vec ni po cemu drugom relevantnom ne razlikuju, da ce biti izabrana ona koja je najpogodnija za baratanje i koja stvara najmanje tekoce. Prednost euklidske geometrije u odnosu na njezine rivale je u tome to je ona matematicki najjednostavnija. Evo kako to Poincar obrazlae: [Euklidska geometrija] je najjednostavnija ne samo uslijed naih misaonih navika ili ne znam kakve neposredne intuicije koju bismo imali o euklidskom prostoru. Ona je najjednostavnija po sebi, isto kao 48 citirano prema: F.P. OGorman: Poincars Conventionalism of Applied Geometry Studies in History and Philosophy of Science 8, 1977, str. 331. 49 H. Poincar: Science et Mthode, Paris: Flammarion, 1908, str. 108.

to je polinom prvog stupnja jednostavniji od polinoma drugog stupnja. Formule sferne trigonometrije od formula ravne trigonometrije, i takvima bi ih vidio i analiticar koji ne bi poznavao njihovo geometrijsko znacenje.50 Da jo jednom rezimiramo. U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kako bi bilo mjerenje u neeuklidskom svijetu, on uvodi temperaturu kao uzrok iskrivljenja na nae mjerne uredaje, to se moe uzeti kao argument da netko uvijek moe predstaviti novu hipotezu da bi potkrijepio podatke koji proturjece njegovoj teoriji. Drugim rijecima, cesto se mislilo da Poincare upotrebljava verziju Duhem-Quine teze da bi obranio konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da se dokae da je neeuklidski svijet ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori argumente da je svemir (prostor) euklidski, (kao to je Kantov), ovaj argument igra veliku ulogu u debati o konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela prica. Jo se jedan od Poincareovih argumenta, koja je bio interpretiran kao epistemoloki, tice definicija osnovnih pojmova u fizici. Lobatchevsky je predloio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlucilo izmedu euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih kontroverzi, Poincare dokazuje da nam vecina takvih mjerila moe reci kakvi odnosi postoje izmedu odredenih fizikalnih predmeta, u ovom slucaju izmedu zraka svjetlosti. Ako netko uzme da su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na odredenu metricku geometriju prema rezultatima empirijskog testiranja. Ali on ne moe povezati ravne linije s nekim drugim fizikalnim predmetom. Problem epistemoloke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma jeste u tome da duhemski predodredeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako interpretiramo Poincarea upotrebljavajuci ovakav argument da bi obranili njegovu tezu konvencionalisti metrike, postaje teko razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve argumente samo u slucaju metrike. Ako on nije nijekao istinitost fizike opcenito, konvencionalnost metrike ne moe jednostavno biti ocigledno poseban slucaj globalne predodredenosti. Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionalizam na potpuno racionalnoj teoriji prostora. Poincare je otiao jo i dalje od tadanjih Einsteinovih teorija u odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadrao je cisto racionalan pogled: ne postoji fizicki prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih objekata. Ovi odnosi izmedu fizikalnih objekata su izraeni u geometrijskim pojmovima, ali prema Poinacreu bilo koja metricka svojstva izraena u ovim odnosima su artefakti naeg opisa. On je smatrao da je cisti relativizam empirijski potvrden i da se cak ubrzanje i

rotacije mogu tretirati kao relativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programaticna, unatoc cinjenici to je on pomno slijedi razvitke u teorijskoj fizici i to je sam razvio ideje o teoriji relativnosti koja je bila blizu Lorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti opca teorija relativnosti nisu racionalne u smislu da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije relativnosti prostora ne mogu obrazloiti sve prostorne odlike bez dodavanja dovoljne strukture da bi se odredila standardna podudaranja. Ako se uzme da su argumenti relacionima pogreni, moemo se sloiti sa Skalarom da je jedini preostali nacin za dokazivanje konvencionalizma globalni argument predodredenosti. Iako epistemoloka interpretacija konvencionalizma osigurava snanu obranu, ona nije u skladu s Poincareovim opcim nazorima. Pogrena interpretacija njegovih filozofskih nazora uzrokovala je da se on cini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno gora nego nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono to podrazumijeva kada se tumaci da Poincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionistickoj teoriji prostora. 50 H. Poincar (1989) Ibid. str. 47.

Poincarova filozofija geometrije, izloena ovdje samo u najosnovnijim crtama, predstavlja jedno od najvie raspravljanih stajalita u literaturi o filozofiji prostora. Medutim, kao to se i moe pretpostaviti, mnogo toga se u gledanjima promijenilo za proteklih osamdesetak godina i cini se primjerenim na ovom mjestu sasvim ukratko razmotriti kako izgledaju Poincarovi stavovi videni iz perspektive suvremenih diskusija o istoj tematici. Iz citavog prethodnog izlaganja Poincarove filozofije geometrije bilo je lako uociti da se ona zapravo sastoji iz dvije osnovne komponente: teze o amorfnosti prostora (tj. o nepostojanju intrinzicne metrike) i teze o vjecnosti euklidske geometrije. Vratimo se najprije ovoj drugoj 4.2. Generalizirani konvencionalizam Svoje poglede na filozofiju geometrije Poincar je u odredenom smislu proirio i na znanstvene teorije opcenito. Cak je i osnovna motivacija u opredjeljivanju za konvencionalizam u velikoj mjeri ostala ista. Naime, analogno situaciji s geometrijom, tvrdi se da empiristicko i kantovsko stajalite ne mogu objasniti status nekih kljucnih znanstvenih iskaza. Poincar smatra da u fizici takoder postoje stavovi koji s jedne strane imaju mnogo cvrce osnove nego to bi to empiristi mogli dozvoliti (tj. stavovi koji se ne daju opovrgnuti iskustvenim opaanjima), ali koje s druge strane nije moguce smatrati sinteticki apriornim istinama nakon ozbiljnih prigovora koji su uzdrmali Kantovu filozofiju znanosti. Time se zapravo sugerira da klasicna podjela sudova na analiticke51, empirijske i sinteticki apriorne ne iscrpljuju sve mogucnosti. Po Poincarovom miljenju treba napraviti mjesta za jo jednu vrstu sudove koji su usvojeni kao pogodne konvencije. Ti sudovi nisu prihvaceni zato to tocno opisuju stvarnost (kao empirijski), niti zato to bi bilo proturjecno poricati ih (kao analiticki), a niti zato to odraavaju forme naih spoznajnih moci (kao sinteticki apriorni). Oni su prihvaceni ne zato to je stvarnost diktirala takvo opredjeljivanje, nego zato to ono dovodi do jednostavnijeg opisivanja fenomena nego to bi to bilo moguce na osnovi drukcijeg (i jednako legitimnog) opredjeljivanja. Sljedeci terminologiju Poincara, prvu vrstu konvencija cu nazvati principima, a drugu indiferentnim hipotezama.52 Zadrimo se na principima. Evo kako Poincar objanjava njihovo porijeklo: Kada je neki zakon doivio dovoljnu potvrdenost iskustvom, moemo zauzeti jedan od dva stava: ili moemo taj zakon prepustiti borbi za opstanak pa ce on tada biti izvrgnut neprekidnom

revidiranju to ce zacijelo zavriti time da ce se pokazati kako je on samo priblino istinit, ili ga pak moemo uzdici na razinu principa tako to cemo usvojiti konvencije po kojima ce taj stav biti izvjesno istinit.53 Slicno i na drugom mjestu: Ti principi su rezultat znatnog uopcavanja eksperimenata, ali cini se da oni toj svojoj opcenitosti duguju i jedan visoki stupanj izvjesnosti. Zapravo, to su oni opcenitiji, to je bilo vie prilika da budu provjeravani pa verifikacije, umnaajuci se i zadobivajuci najraznolikije i najneocekivanije oblike, zavravaju time da vie ne ostavljaju mjesta za sumnju.54 51 Ova podijela na analiticke i sinteticke sudove je veoma bitno i govorit cemo kasnije o ovom problemu podrobnije. Ova podjela je izotrena kod Kanta, a na primjer logicki pozitivizam su citavu svoju teorijsku konstrukciju gradili na podijeli na analiticke i sinteticke sudove. 52 H. Poincar (1989), Ibid. str. 116-117. 53 H. Poincar: La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970, str. 165. 54 H. Poincar (1970), Ibid. str. 127.

Poincar jednostavnom shemom objanjava kako dolazi do toga da neka generalizacija bude uzdignuta na razinu principa. Ukoliko se opaanjem ustanovi stalna povezanost dviju sirovih cinjenica A i B, ponekad se uvodi nova (fiktivna) cinjenica C i iskaz A je povezan s B se raclanjuje u dva iskaza: A je povezan sa C (koji je neopovrgljiv i ima status konvencije) i B je povezan sa C (koji je empirijska tvrdnja i moe se pokazati neistinitom). Ta tura shema postaje jasnija na slijedecem konkretnom primjeru. U astronomiji je odavno uocena povezanost dviju sirovih cinjenica, kretanja nebeskih tijela (A) i pokoravanja Newtonovom zakonu (B), i ta povezanost se opisuje iskazom Nebeska tijela se pokoravaju Newtonovom zakonu. Znanstvenici, medutim, uvode novi termin gravitacija (C) koji ne oznacava nite u stvarnosti i prethodni iskaz raclanjuju na sljedeca dva: Gravitacija se pokorava Newtonovom zakonu i Gravitacija je jedina sila koja djeluje na nebeska tijela. Prvi od iskaza je konvencija ili skrivena definicija i ne moe biti opovrgnut nikakvim iskustvenim opaanjima, ali drugi iskaz zato nosi empirijsku informaciju i o njegovoj istinitosti presudivat ce eksperimentalni podaci. U vezi s ovim shematskim prikazom izvora konvencija u znanosti vrlo je upadljiva analogija s geometrijskim konvencionalizmom. I tamo kada je uocena stalna povezanost izmedu dviju sirovih cinjenica postojanja trokuta koje zatvaraju svjetlosne zrake (A) i njihovog zbroja kutova od 180 stupnjeva (B) uveden je novi termin pravac (C) koji ne oznacava nita u realnosti, pa je iskaz Trokuti koje zatvaraju svjetlosne zrake imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva raclanjen u sljedeca dva iskaza: Trokuti koje zatvaraju pravci imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva i Svjetlosne zrake su pravci. Prvi od tih iskaza je skrivena definicija i oznacava u stvari usvajanje euklidske geometrije kao najpogodnije konvencije; on nikada ne moe biti opovrgnut iskustvom za razliku od drugog iskaza o cijoj istinosnoj vrijednosti direktno odlucuju eksperimentalni podaci. U svojim boljim trenucima Poincar ne zastupa kruti stav da empirijske informacije nikada ne mogu navesti znanstvenike da se odreknu onih iskaza vrlo visokog stupnja opcenitosti koje on svrstava medu konvencije i koje naziva principima. Tako, na primjer, kae da su principi hipoteze koje treba posljednje napustiti55 (a ne one koje ne treba nikada napustiti!), ili jo razgovjetnije: ako neki princip prestane biti plodan, premda mu iskustvo nece izravno proturjeciti, ono ce ga ipak osuditi.56 Iako na indirektan nacin, iskustvo dakle ipak odlucuje o tome da li ce principi biti zadrani ili principi zadrani ili naputeni. Razlika izmedu principa i obicnih hipoteza u znanosti time se jako pribliava distinkciji koju isticu mnogi suvremeni filozofi znanosti. na primjer, Quine razlikuje iskaze koji se nalaze na periferiji nae globalne teorije i kojih se lako odricemo ustanovimo li da nisu u skladu s nekim pojedinacnim i izoliranim opaanjima od onih iskaza koji se nalaze u centru naeg teorijskog sistema i koji cemo odbaciti samo u krajnjoj instanci, tj. ako modificiranje perifernih iskaza ne moe dovesti do

zadovoljavajuceg rezultata. Lakatos takoder provodi slicnu distinkciju izmedu jednostavnih empirijskih stavova koje opaanja mogu opovrgnuti i tzv. cvrste jezgre znanstvenog istraivackog programa, tj. skupa iskaza do kojih iskustveno svjedocanstvo ne moe doprijeti direktnim putem i koji bivaju naputeni tek kada due vremena prestanu generirati nove spoznaje. U bitnome slicna podjela moe se pronaci i kod Kuhna, Laudana, Holtana i mnogih drugih suvremenih filozofa. Ne elimo, naravno, sugerirati da je spomenuta distinkcija koja zauzima centralno mjesto u dananjim diskusijama bila u gotovom obliku prisutna kod Poincar i da su je suvremeni mislioci naprosto preuzeti od francuskog filozofa. Prije svega, Poincar svakako nije tu podjelu stavio u prvi plan svojih razmiljanja o znanosti i ona se zapravo dade 55 H. Poincar (1989), Ibid. str. 116. 56 H. Poincar (1970), Ibid. str. 146.

rekonstruirati tek iz nekoliko rasprenih opservacija u njegovim djelima. S druge strane, filozofsko promiljanje nauke na prijelazu dvaju stoljeca imalo je svoj signum temporis pa nije bilo mogucnosti da se neke spoznaje pojave u eksplicitnom i rafiniranom obliku. Poincar je sam ponekad naginjao dosta grubom empirizmu,57 ali se mnogo cece vidi da je tragao za nekim suptilnijim empiristickim stajalitem koje je u ono vrijeme bilo teko izgraditi i formulirati. Stoga mi se cini da u nekim od njegovih razmiljanja treba vidjeti naslucivanje ideje koja je sazrela tek u najnovije vrijeme. Kao to je ranije recen, Poincar pored principa uvodi i drugu vrstu konvencija indiferentne hipoteze.58 Skup indiferentnih hipoteza u odredenom teorijskom sistemu predstavljaju one hipoteze koje se mogu zamijeniti nekim drugim skupom hipoteza, a da pri tome empirijski sadraj doticnog teorijskog sistema ne doivi nikakvu promjenu. Drugom rijecima, to su hipoteze do kojih ne dopire empirijsko svjedocanstvo i stoga uvijek ostaje u velikoj mjeri proizvoljna stvar koji ce od vie takvih alternativnih skupova indiferentnih hipoteza biti odabran. O tome na kraju moe odluciti samo veca jednostavnost ili pogodnost jednog od tih skupova. Zanimljivo je da kao primjer indiferentnih hipoteza Poincar navodi tvrdnju da je materija kontinuirana i tvrdnju da je materija sastavljena od atoma. On smatra da nema zamislivog eksperimentalnog svjedocanstva koje bi moglo presuditi izmedu tih dviju teorija o strukturi materije te da ce u znanosti biti usvojena ona kojom bude bilo lake baratati. Zakljucak je da, strogo govoreci, nema smisla postavljati pitanje koja je od spomenutih hipoteza istinita, nego jedino koja od njih omogucuje da se lake dode do istih i zajednickih iskustvenih stavova, odnosno, do tzv. sirovih cinjenica. Primjer koji je Poincar ponudio za indiferentne hipoteze ocito govori da je bio pod jakim utjecajem radikalne empiristicke filozofije znanosti svog vremena koja je skeptickim okom gledala na generalne teorijske tvrdnje i koja je bila sklona tumaciti kao fikcije sve teorijske entitete koji nisu bili izravno dostupni u eksperimentalnim situacijama. Medutim, u samoj pretpostavci o postojanju indiferentnih hipoteza u znanosti moe se prepoznati jedan od znacajnih problema suvremene filozofije nauke, problem subdeterminiranosti teorije empirijskim svjedocanstvom. Problem se sastoji u sljedecem: kako reagirati na situaciju kada su dvije teorije jednako podrane svim raspoloivim empirijskim svjedocanstvom, ali kada sadre medusobno nespojive pretpostavke u svom cisto teorijskom segmentu?59 Poincarov odgovor da je proturjecnost u takvoj situaciji samo prividna i da nespojive tvrdnje dviju teorija zapravo i nemaju istinosnu vrijednost zastupaju i danas mnogi mislioci (npr. Quine i Newton-Smith). Argumentacija je, naravno, dosta drukcija i

cesto je zasnovana na filozofskim uvidima dvadesetog stoljeca, ali neosporno je da problem koji je u generalnom obliku postavio Poincar u zadnje vrijeme ponovo pocinje zauzimati sredinje mjesto u raspravama o filozofiji nauke. U literaturi se dosta raspravlja o tome u kojem su odnosu Poincarova konvencionalisticka filozofija znanosti i njegov izraeni konzervatizam u samoj nauci. Naime, Poincar je smatrao da postoji tendencija da se previe olako napuste teorije koje su uz veliki trud izgradivane i usavravane kroz dugi niz godina. S izvjesnom gorcinom znao je reci da su ljudima nove stvari tako privlacne i da je tako teko ne izgledati dovoljno napredan,60 a slicnim tonom komentirao je i stav onih koji su, fascinirani novim teorijama, 57 Znanstvena metoda se sastoji u opaanju i eksperimentiranju; kad bi znanstvenik raspolagao beskonacnimvremenom, trebalobimusamo reci: Gledajteigledajtedobro. (Poincar 1908, str. 1.) 58 H. Poincar (1989), Ibid. str. 116. 59 Pojacani problem subdeterminiranosti dobiva se kada se raspoloivo empirijsko svjedocanstvo zamijeni mogucim empirijskim svjedocanstvom. 60 H. Poincar (1908), Ibid. str. 272.

spremni u potpunosti odbaciti klasicnu mehaniku i tvrditi da je ona bila dobra jedino moda za onog starog tikvana Laplacea. Navest cemo samo dva od mnogih karakteristicnih Poincarovih razmiljanja koja ilustriraju njegovu skepticnost prema revolucionarnim primjenama u fizici. mi smo usvojili jednu konvenciju jer nam se ona cinila pogodnom i rekli smo da nas nita ne moe prisiliti da je napustimo. Danas neki fizicari hoce usvojiti novu konvenciju. Nije da su oni na to prisiljeni; oni novu konvenciju smatraju pogodnijom i to je sve. A oni koji nisu tog miljenja mogu legitimno zadrati onu dotadanju da ne bi remetili svoje stare navike. Ja vjerujem, medu nama, da ce oni jo dugo vremena tako postupati.61 Radi li se prije svega o tome da se dobije prihvatljivija teorija elektrodinamike tijela u gibanju? Upravo je to, kao to sam ranije dovoljno pokazao, podrucje gdje se tekoce gomilaju.62 Uzalud su jedna za drugom iznoene hipoteze jer nije moguce istovremeno udovoljiti svim principima; jedni su se sada mogli sacuvati samo pod uvjetom da se rtvuju drugi. Ali sva nada da se dobiju bolji rezultati nije jo uvijek izgubljena. Uzmimo dakle Lorentzovu teoriju, okrecimo je u svim pravcima, modificirajmo je malo-pomalo i sve ce moda doci na svoje mjesto.63 Posebno zanimanje historicara znanosti izazvala je upravo ta cinjenica da je Poincar do kraja ivota ostao pristaa Lorentzove teorije i da po miljenju vecine, usprkos znacajnih rezultata koje je ostavio na tom polju, nije napravio odlucujuci korak u otkricu specijalne teorije relativnosti. Koliko su na sve to utjecali njegovi filozofski pogledi na znanost? Prije nego to iznesem neke moguce odgovore na to pitanje, cini mi se da je potrebno ukloniti jednu fundamentalnu zabludu u vezi s Poincarom i teorijom relativnosti. Cesto se srece sugestija da je teorija relativnosti u svom punom obliku bila Poincaru sasvim na dohvat ruke i da je misteriozno kako nije uspio izvesti do kraja sve konzekvencije koje su u izvjesnom smislu vec bile sadrane u njegovim razmiljanjima. (Poincarov doprinos relativnosti je preteno u podrucju matematicke formulacije te teorije, a najcece se smatra da je zastao pred radikalno novom fizickom interpretacijom, revidiranjem uobicajenih pojmova prostora i vremena koje potjece od Einsteina.) Kako to da nije napravio korak koji se gotovo nametao i koji je u danoj situaciji zapravo bio najprirodnije rjeenje? Pogreka ovakvog gledanja sastoji se u tome to dogadaje s prijelaza stoljeca vidi iz perspektive naeg znanja o onome to se dogodilo kasnije. Premda nama danas moe

izgledate ocigledno kako se je trebalo postaviti 1905. godine, to ne samo da u ono vrijeme nije moralo izgledati ocigledno, nego nije moralo ni biti ocigledno. Na primjer, slavni engleski fizicar J. J. Thomson mogao je jo 1909. napisati slijedece rijeci: Eter64 nije fantasticna kreacija spekulativnog filozofa: on nam je bitan kao i zrak koji udiemo Proucavanje te sveproimajuce tvari je moda najzanosnija i najvaniji zadatak fizicara.65 Neki autori (npr. Holton66 i Goldberg67 smatraju da je na Poincarov skepticizam prema teoriji relativnosti najvie utjecalo to to je on princip relativnosti uvijek gledao kao zakon koji je indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip (u smislu 61 H. Poincar: Dernires Peses, Paris: Flammarion, 1912, str. 109. 62 Podsjetimo samo da je naslov Einsteinovog clanka u kojem je iznesena specijalna teorija relativnosti i koji je objavljen iste godine kad i Poincarov tekst glasio O elektrodinamici tijela u gibanju!. 63 H. Poincar (1970), Ibid. str. 142. 64 Moramo napomenuti kako je teorija etera bila izbacena Einsteinovom teorijom relativnosti, a bila je nuna u klasicnoj elektrodinamici kao mediji ili nosilac elektromagnetskih valova. 65 Citirano prema: G. Holton: The Advancement of Scence and Its Burdens, Cambridge University Press, 1986, str. 79. 66 G. Holton: Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1973, str. 185-195. 67 S. Goldberg (1967): Henri Poncar and Einsteins Theory of Relativity, American Journal of Physics 35, str. 934-944.

konvencionalisticke filozofije). Goldberg cak zastupa tezu da je Poincar u stvari bio nekonzistentan, tj. da je bio konvencionalist u filozofiji, ali empiristu fizici, te da njegov konzervatizam treba objanjavati naprosto time to u svom znanstvenom radu nije bio spreman postupati po nacelima koja je proklamirao u filozofiji. Nesumnjivo je da je status principa relativnosti kod Poincara i kod Einsteina fundamentalno razlicit. Poincar je, na primjer, uzeo rezultate Kaufmanovih eksperimenata kao dovoljan razlog da zakljuci kako princip relativnosti moda ne vrijedi onako strogo kako se do tada mislilo;68 Einstein, naprotiv, nikada nije bio sklon pridavati toliku vanost eksperimentalnom svjedocanstvu, to se najjasnije vidi iz njegovih cesto citiranih rijeci: Cak i kada bi savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih linija bili nepoznati, gravitacijske jednadbe bi jo uvijek bile uvjerljive jer one izbjegavaju inercijalni sistem (fantom koji djeluje na sve, ali koji sam ne trpi nikakvo djelovanje). Zaista je prilicno cudno da su ljudi obicno gluhi za najjace argumente, a da uvijek tee da precjenjuju tocnosti u mjerenjima.69 Potpuno drukcije objanjenje razlike izmedu Poincara i Einsteina predloio je Georg Keswani. On istice kao kljucnu cinjenicu to to je teorija relativnosti u fazi svog nastanka bila suocena s ozbiljnim tekocama; po njegovom miljenju, kada se uzme u obzir svo relevantno svjedocanstvo onog vremena, rezerviranost prema teoriji relativnosti imala je jaku racionalnu osnovu. Stoga i Poincarovo oklijevanje da prihvati relativnost Keswani objanjava tvrdnjom da je to bilo oklijevanje koje proizlazi iz punine znanja.70 On pridaje dosta znacaja cinjenici da je Einstein bio vrlo mlad kada je formulirao teoriju relativnosti i dri da njegovu hrabrost u zastupanju radikalno novog shvacanja treba bar djelom objanjavati i time da nije bio do kraja svjestan problema koji su bili povezani s njegovim revolucioniranjem fizike. Kako kae Keswani, Einstein je vidio samo ono to je tada (1905) trebalo vidjeti, a Poincar je sagledao stvar u potpunosti, with long shadows of doubt.71 Cini se, medutim, da je Louis de Broglie72 dao najuvjerljivije tumacenje Poincarovog odnosa prema teoriji relativnosti izravno ga povezujuci s njegovom konvencionalistickom filozofijom. De Broglie pretpostavlja da je Poincar, pod utjecajem svog uvjerenja da ima beskonacno mnogo logicki ekvivalentnih teorija izmedu kojih znanstvenici biraju one koje su najpogodnije, izgubio iz vida to da medu mnogim logickim ekvivalentnim teorijama ipak postoje one koje su blie stvarnosti nego druge. Poincarovi filozofski nazori implicirali su da objektivno postoje samo relacije izmedu tzv. sirovih cinjenica (tj. izmedu cinjenica koje se dadu opisati ne-teorijskim jezikom direktnog opaanja), a da odgovor na pitanje o postojanju relacija izmedu tzv. znanstvenih cinjenica uvijek ovisi o tome koji ce od nekoliko legitimnih skupova

konvencija biti usvojen.73 U takvom nacinu gledanja citava teorijska nadgradnja u znanosti predstavlja korpus hipoteza koje mogu biti zanimljive, korisne i cak neophodne, ali koje je pogreno smatrati pokuajima otkrivanja strukture nepoznate realnosti. Zauzme li se ta perspektiva i prihvati li se u znanstvenim teorijama doista ne treba vidjeti nastojanje da se dopre do skrivenih svojstava objektivno postojeceg svijeta, ne mora vie izgledati 68 H. Poincar (1908), Ibid. str. 248. 69 The Born-Einstein Letters, London: Macmillan, 1971, str. 192 70 G. H. Keswani: Origin and Concept of Relativity ( I ), British Journal for the Philosophy of Science 15, 1965a, str. 295. 71 G. H. Keswani: Origin and Concept of Relativity (II), British Journal for the Philosophy of Science 16, 1965b, str. 24. 72 L. de Brglie: govor na proslavi stogodinjice Poincarovog rodenja (objavljen u Oeuvres de Henri Poincar, Paris: Gauthier-Villars, vol. XI.), 1965, str. 66. 73 H. Poincar (1970), Ibid. str. 170.

iracionalan stav da se nema mnogo to birati izmedu uvodenja razlicitih fikcija i da je, kada vec moramo ivjeti s fikcijama, najbolje ivjeti s onima na koje smo vec navikli. 4.3. Semanticki konvencionalizam Ideja da se konvencionalizam moe braniti promjenom eksplicitnih definicija pojmova dovela je do semanticke interpretacije Poincareovih nacela, a narocito njegove tvrdnje da su euklidska i neeuklidska teorija prevodive. On cesto govori da je geometrija jezik fizike i da moemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju na onu koja upotrebljava neeuklidsku i to na isti nacin na koji moemo prevesti francuski tekst o fizici na njemacki. Poincareova je tvrdnja da su ekulidske i neeuklidske geometrije prevodive opcenito bila smatrana utemeljenom na njegovom uvodenju modela dokazivanja dosljednosti lobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnje da su euklidska i neeuklidske geometrije logicki isti aksiomatski sistemi. Ali, ova je interpretacija anakronisticka jer Poincare nikad nije razvio formalnu koncepciju znanstvene teorije. Interpretirajuci konvencionalizam kao dio opcenite semanticke teorije dolazimo do spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semanticki konvencionalizam). Na primjer, mogli bismo braniti Poincareovu tvrdnju da se fizikalni predmeti mogu opisati kao da su u jako zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi pokuali definirati krutost i pretpostaviti kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincare je osobno odbacio takve argumente kada se udaljio od E. Le Royeve interpretacije njegovog konvencionalizma. Poincare je imao razlicitu namjeru da njegov konvencionalizam bude vie od trivijalne promijene u notaciji. Poincareova prevodilacka teza ima vie matematicku nego meta-matematicku osnovu. Matematicka osnova je da su podupiruci raznovrsnosti euklidske i neeuklidske geometrije iste (topologijski jednake). Pretpostavljajuci kao to to radi Poincare da metricki odnosi nisu istiniti, stoga slijedi da moemo ponovo pisati teorijsku fiziku slueci se euklidskom i geometrijom Lobatchevskog da izrazimo iste cinjenice. Zbog ove elje da dokae da je znanost zbirna ( kumulativna ) on je krivo pretpostavio da ce euklidska geometrija uvijek ostati najomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to moe zato to mu je njegov konvencionalizam omogucio da prepie u eklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi trebalo dokazati da je svijet lobatchevski. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na neka konkretna rjeenja problema koje razmatra H. Poincare. 4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije Eksperiment je jedini izvor istine, kae u uvodnom razmatranju Poincare. Samo nas on moe nauciti neto novo; samo nam on moe dati izvjesnost. Evo dvije tvrdnje koje

nitko ne moe osporiti. No ako je eksperiment sve, kavo mjesto ostaje za matematickufiziku? to eksperimentalna fizika moe uciniti sredstvom, koje se cini nekorisno, a moda cak i opasno? Matematicka fizika74 unatoc tome postoji i ucinila je neosporne usluge. Tu cinjenicu nuno treba objasniti. Nije dovoljno samo vriti opaanja vec se njima treba i 74 Koristimo termin matematicka fizika koji je izvorno koristio i Poincare, a koji je danas uglavnom arhaican i koristi se uglavnom u obliku teorijska fizika. Ustvari, cilj je da se naglasi, sa ovim terminom, kako se radi o onom dijelu fizike odnosno fizikalne teorije koja je u svom deduktivnom sustavu bila matematizirana i odvojena od takozvane eksperimentalne fizike. U povijenom pregledu cesto se koristio jo jedan termin kao to je racionalna mehanika cime se jo vie naglaava racionalnodeduktivni sustav teorije.

koristiti, a tu svrhu se mora generalizirati. To se oduvijek i cinilo. Medutim, buduci da je covjek zbog sjecanja na prole greke postajao sve oprezniji, sve je vie opaao i sve manje generalizirao. Dakako, gledano s pozicija Poincarevog vremena. Svako se stoljece izrugivalo prethodnom, optuujuci ga da je prebrzo i previe naivno generalizirao. Descartes je saalijevao Jonjane. Descartes sa svoje strane kod nas izaziva smijeh, a nai ce sinovi jednoga dana nesumnjivo smijati nama. No ne moemo li onda odmah ici do kraja? Nije li to nacin da izbjegnemo izrugivanja koja moemo predvidjeti? Ne moemo li se zadovoljiti potpuno golim eksperimentom? Ne, to je nemoguce. Bilo bi to potpuno neshvacanje istinskoga karaktera znanosti. Znanstvenik mora sredivati. Znanost se gradi cinjenicama kao to se i kuca gradi kamenom. No nagomilavanje cinjenica nije znanost, kao to ni gomila kamenja nije kuca. A prije svega, znanstvenik mora predvidati. Carlyle je negdje zapisao neto slicno slijedecem: Samo su cinjenice vane. Ivan Bez Zemlje je proao ovuda. To je ono to zasluuje divljenje, to je stvarnost za koju bih dao sve teorije ovoga svijeta. Carlyle je bio sunarodnjak Bacona. No Bacon to ne bi rekao, jer je to jezik povjesnicara. Fizicar bi najvjerojatnije rekao: Ivan Bez Zemlje je proao ovuda. To mi je zaista svejedno jer vie nece ponovo proci. Svi znamo da postoje dobri i loi eksperimenti. Ovi loi ce uzalud gomilati. Bez obzira izvri li ih se stotinu ili tisucu, dovoljan je samo jedan rad pravog majstora, na primjer jednog Pateura, da padnu u zaborav. Bacon bi to potpuno shvatio, jer on je smislio rijec experimentum crucis. No Carlyle to vjerojatno ne bi mogao razumjeti. Cinjenica je cinjenica. Ucenik je ocitao taj i taj broj na svome termometru a da pritom nije poduzeo mjere opreza. Bez obzira na to on je ocitao broj, a ukoliko je vana samo cinjenica, to je stvarnost isto tako kao lutanja kralja Ivana Bez Zemlje. Zato je cinjenica da je ucenik ocitao taj i taj broj potpuno nezanimljiva, dok bi naprotiv cinjenica da je vjet fizicar ocitao neki drugi broj bila vrlo znacajna? Zato to iz prvog ocitavanja ne moemo zakljuciti nita. to je onda dobar eksperiment? To je takav eksperiment koji omogucuje spoznavanje necega drugog osim neke izdvojene cinjenice. To je eksperiment koji doputa da predvidamo, to jest takav koji doputa da generaliziramo. Jer bez generalizacije je predvidanje nemoguce. Okolnosti pod kojima se radilo nikad se nece sve istovremeno ponoviti. Opaana cinjenica se, dakle, nikad nece ponoviti, odavde slijedi da je, po Poincareu, bez generalizacije predvidanje nemoguce. Jedino se moe tvrditi

da ce se u analognim okolnostima pojaviti analogna cinjenica. Da bismo predvidali, treba se, dakle, barem posluiti analogijom, a to vec znaci generalizirati. Kako god bili bojaljivi, moramo interpolirati, jer eksperiment nam daje samo odredeni broj izoliranih tocaka koje valja povezati neprekinutom crtom. U tome se sastoji prava generalizacija. No cinimo i vie jer krivulja koju cemo nacrtati prolazit ce izmedu i blizu opaanih tocaka, ali nece prolaziti kroz same te tocke. Na taj se nacin ne ogranicavamo na to da eksperiment generaliziramo vec ga i korigiramo. Fizicar koji bi se htio suzdravati od tih korekcija i uistinu se zadovoljiti samo golim eksperimentom bio bi prisiljen iskazati prilicno neobicne zakone. Potpuno gole cinjenice nas ne mogu, dakle, zadovoljiti i zato nam je potrebna znanost koja je sredena ili, bolje receno, organizirana. Cesto se kae da treba eksperimentirati bez prethodno oformljene ideje. To nije moguce; ne samo to bi time svaki eksperiment postao neplodan, vec i da elimo, ne moemo to uciniti. Svatko u sebi nosi poimanje svijeta kojeg se ne moe tako lako osloboditi.. na primjer, moramo se sluiti jezikom, a na je jezik oblikovan jedino unaprijed

stvorenim idejama i ne moe biti oblikovan necim drugim. To su, medutim, prethodno oformljene ideje koje su podsvjesne, tisucu puta opasnije od ostalih.75 Moemo li reci da cemo, ukoliko ostalima, kojih smo potpuno svjesni, omogucimo da posreduju, samo pogorati nevolju? Ne vjerujem u to, vec prije smatram da ce one medusobno sluiti kao protutea, gotovo da kaem kao protuotrov. One ce se opcenito jedne s drugima loe slagati; uzajamno ce se sukobljavati i samim tim nas prisiliti da zamiljamo stvari u razlicitim vidovima. To je dovoljno da se oslobodimo; covjek vie nije rob kad moe birati svoga gospodara. Dakle, zahvaljujuci generalizaciji, svaka opaena cinjenica omogucuje nam predvidanje velikog broja drugih cinjenica. Jedino ne smijemo pritom zaboraviti da je samo prva cinjenica sigurna, a da su sve ostale tek vjerojatne. Kako god nam se cvrsto utemeljeno cinilo nae predvidanje, nikad nismo apsolutno sigurni da ga eksperiment, ako ga pokuamo verificirati, nece opovrgnuti. No vjerojatnost je cesto dovoljno velika da se prakticki njome moemo zadovoljiti. Bolje je predvidati bez izvjesnosti nego uopce ne predvidati. Nikad dakle, ne trebamo s prezirom odbaciti verifikaciju kad se za to prui prilika. Medutim, svaki je eksperiment dugotrajan i teak, a malobrojni su oni koji to rade. Broj cinjenica koje trebamo predvidjeti je ogroman. U usporedbi s tom masom cinjenica, broj izravnih verifikacija koje moemo obaviti uvijek ce predstavljati tek zanemarivu kolicinu. Od onoga maloga to moemo izravno postici, valja odabrati najbolji dio. Svaki nam eksperiment mora dopustiti najveci moguci broj predvidanja koja imaju najvii moguci stupanj vjerojatnosti. Problem je, tako reci, povecati ucinak znanstvenog stroja. Tako na kraju ovog razmatranja Poincare konstatira: Dopustite mi da znanost usporedimo s bibliotekom ciji se fond neprestano mora povecavati. Za nabavu knjiga bibliotekar raspolae tek ogranicenim sredstvima i mora se truditi da ih ne rasipa. Eksperimentalna je fizika zaduena za tu nabavu, i samo ona moe obogatiti biblioteku. Zadatak matematicke fizike bit ce izrada kataloga. Ako je katalog dobro nacinjen, biblioteka nece zbog toga biti nita bogatija, ali on moe pomoci korisniku da se slui njenim bogatstvima. Katalog ce cak omoguciti bibliotekaru, ukazujuci mu na praznine u zbirkama, da se razborito koristi svojom sredstvima za nabavu, to je to vanije s obzirom na cinjenicu da su ta sredstva potpuno nedostatna. Takva je dakle uloga matematicke fizike; matematicka fizika mora generalizaciju usmjeravati na taj nacin da poveca ono to sam malocas nazvao ucinkom znanosti. Sad nam valja istraiti kojim nacinima to postie i kako to moe uciniti bez opasnosti. 76

Kasnije cemo se vratiti ulozi hipoteze u generalizaciji, a sada obratimo pozornost na cinjenice koja je implicite dana iz generalizacije. Po Poincareu mogucnost i potreba za generalizaciju pretpostavlja jedinstvo prirode. Zapazimo prije svega da svaka generalizacija u stanovitoj mjeri pretpostavlja vjerovanje u jedinstvo i jednostavnost prirode. to se tice jedinstva, u tome ne moe biti tekoce. Poincare zakljucuje kako razliciti dijelovi svemira nisu poput organa istog tijela, oni ne bi djelovali jedni na druge i znali jedni za druge, a mi bismo, pak, poznavali tek jedan njegov dio. Ne moramo se, dakle, pitati je li priroda jedno, vec kako je ona jedno. to se tice jednostavnosti, to ne ide tako lako. Nije sigurno da je priroda jednostavna. Moemo li se bez opasnosti ponaati kao da ona to jest? Postojalo je razdoblje u kojemu je jednostavnost Mariotteova zakona bila argument u prilog njegovoj tocnosti; tada se sam Fresnel, nakon to je u razgovoru s Laplaceom kazao 75 Vidjet cemo kasnije da ce ova ideja biti zastupana kasnije u neto izmijenjenom obliku kod Popper, Kuna naspram logickog pozitivizma. 76 H. Poinncare (1989), Ibid.

da prirodu nije briga za analiticke tekoce, smatrao primoranim da objasni svoje rijeci kako ne bi povrijedio prevladavajuce miljenje. Danas su se ideje znatno promijenile. Pa ipak, oni koji ne vjeruju da prirodni zakoni moraju biti jednostavni jo su cesto primorani da se ponaaju kao da u to vjeruju. Oni se ne bi mogli potpuno osloboditi te nunosti a da pritom svaku generalizaciju, i prema tome svaku znanost, ne ucine nemogucom. Jesno je da se bilo koja cinjenica moe generalizirati na bezbroj nacina i da je to pitanje izbora. U izboru nas mogu voditi samo razmatranja jednostavnosti. Uzmimo kao primjer najbanalniji slucaj, interpolaciju. Povucimo to je moguce pravilniju, neprekinutu crtu izmedu tocaka dobivenih opaanjem. Zato izbjegavamo otre kutove i prenagle infleksije? Zato naa krivulja ne ide najhirovitijim cik-cak linijama? Zato to unaprijed znamo ili vjerujemo da znamo da zakon koji elimo izraziti ne moe biti toliko kompliciran. Masa Jupitera moe se izvesti ili iz gibanja njegovih satelita ili iz perturbacija velikih planeta, ili iz perturbacija malih planeta. Ako uzmemo srednju vrijednost rezultata dobivenih pomocu ovih triju metoda, dobivamo tri vrlo bliska, ali razlicita broja. Taj bis se rezultat mogao protumaciti pretpostavkom da koeficijent gravitacije u sva tri slucaja nije isti i opaanja bi njome svakako bila bolje pokrivene. Zato odbacujemo to tumacenje? Na zato to bi bilo apsurdno, vec zato to bi bilo nepotrebno komplicirano. Moci cemo ga prihvatiti tek onoga dana kad se bude nametnulo, a ono se jo ne namece. Da samemo: u vecini slucajeva svaki se zakon smatra jednostavnim sve dok se ne dokae suprotno. Ovaj su obicaj fizicarima nametnuli razlozi koje sam upravo objasnio. No kako ga opravdati u prisutnosti otkrica koja nam svakog dana pokazuje nove, bogatije i sloenije pojedinosti? Kako ga, tovie pomiriti s osjecajem jedinstva prirode? Jer ukoliko sve ovisi o svemu, odnosi u koje ulazi toliko razlicitih predmeta ne mogu vie biti jednostavni. Ako proucavamo povijest znanosti, kae Poincare, vidimo da se dogadaju dvije pojave, tako reci suprotne: cas se jednostavnost skriva pod sloenim pojavama, a cas je, naprotiv, jednostavnost vidljiva, a skriva krajnje sloene stvarnosti. Ima li ita kompliciranije od poremecenih gibanja planeta i neto jednostavnije od Newtonova zakona? Priroda se ovdje, izrugujuci se analitickim tekocama, kao to rece Fresnel, koristi samo jednostavnim sredstvima i kombinirajuci ih stvara ne znam kakvo nerazmrsivo klupko. Tu se nalazi skrivena jednostavnost, ona koju treba otkriti. Mnogobrojni su suprotni primjeri. U kinetickoj teoriji plinova razmatramo molekule

koje se gibaju velikim brzinama, cije putanje, poremecene neprestanim sudarima, poprimaju najhirovitije oblike i presijecaju prostor u svim smjerovima. Vidljivi rezultat je jednostavni Mariotteov77 zakon. Svaka pojedinacna cinjenica bijae komplicirana; zakon velikih brojeva ponovo je uspostavio jednostavnost u srednjoj vrijednosti. Ovdje je jednostavnost tek prividna i samo nam nesavrenost tek prividna i samo nam nesavrenost naih osjetila onemogucava da zapazimo sloenost. Mnoge pojave pokoravaju se zakonu proporcionalnosti. Ali zato? Zato to u tim pojavama postoji neto to je vrlo malo. Opaeni jednostavan zakon je, dakle, samo prijevod onoga opcega analitickog pravila, prema kojemu je beskonacno mali porast funkcije proporcionalan porastu varijable. Buduci da u stvarnosti nai porasti nisu beskonacno mali vec vrlo mali, zakon proporcionalnosti je samo priblian, a jednostavnost samo prividna. 77 Napomenimo da Poincare misli na poznati Boyl-Mariotov zakon koji se odnosi na izobarne procese, koji za idealne plinove odreduje da je produkt tlaka (P) i volumena (V) uvijek stalan ( PxV = const) . Ovaj jednostavni zakon prema molekularno-kinetickoj teoriji nastaje kao posljedica ponaanja i stanja velikog broja cestica promatranog plina.

A sm Newtonov zakon? Moda je njegova, tako dugo prikrivena jednostavnost, tek prividna? Tko zna nije li ga izveo neki komplicirani mehanizam, u sudaru s nekom suptilnom materijom cija su gibanja nepravilna, i nije li postao jednostavan samo zbog igre srednjih vrijednosti i velikih brojeva? Svakako je teko ne pretpostaviti da pravi zakon sadri dodatne clanove, koji bi postali primjetni na malim udaljenostima. Ako su ti clanovi u astronomiji zanemarivi, i ako zakon tako zadrava svoju jednostavnost, to je jedino zbog ogromnih nebeskih udaljenosti. Nesumnjivo je da bismo, kad bi naa sredstva istraivanja postojala prodornija, otkrili jednostavno ispod onoga sloenog, zatim sloeno ispod jednostavnog, onda opet jednostavno ispod sloenog, itd., a da pritom ne bismo mogli predvidjeti koji ce biti posljednji clan. Po Poincareu, negdje se ipak treba zaustaviti, a da bi znanost bila moguca, treba se zaustaviti kad pronademo jednostavnost. To je jedini temelj na kojemu cemo moci izgraditi zdanje naih generalizacija. No buduci da je ta jednostavnost tek prividna, hoce li taj temelj biti dovoljno cvrst? Treba to sad istraiti. U tu svrhu pogledajmo kakvu ulogu igra naim generalizacijama vjerovanje u jednostavnost. Verificirali smo neki jednostavan zakon u dovoljno velikom broju pojedinacnih slucajeva. Odbijamo prihvatiti da je ta koincidencija, tako cesto ponovljena, naprosto posljedica slucajnosti, i iz toga zakljucujemo da zakon mora biti tocan o opcem slucaju. Kepler primjecuje da su poloaji nekog planeta koje je opazio Tycho svi na istoj elipsi. Ni za trenutak nije pomislio da Tycho, cudnom igrom slucajnosti, nikad nije promatrao nebo osim u onom trenutku u kojem je prava putanja tog planeta presijecala tu elipsu. Da li je uopce vano da jednostavnost bude stvaran, ili da skriva neku sloenu stvarnost? Bez obzira na to je li ta jednostavnost rezultat utjecaja velikih brojeva, koji ponitava pojedinacne razlike, ili rezultat velike ili male vrijednosti nekih velicina koje doputaju zanemarivanje nekih clanova, ona ni u jednom slucaju nije rezultat slucajnosti. Ta jednostavnost, bila ona stvarna ili prividna, uvijek ima neki uzrok. Uvijek cemo, dakle, moci rasudivati na isti nacin i ukoliko smo neki jednostavan zakon opazili u vie pojedinacnih slucajeva, moemo legitimno pretpostaviti da ce on biti tocan u analognim slucajevima. Poreci to znaci slucajnost pripisati nedopustivu ulogu. Medutim, postoji jedna razlika. Da je jednostavnost stvarna i duboka, izdrala bi sve

vecu preciznost naih metoda mjerenja. Ako, dakle, smatramo da je priroda duboko jednostavna, morali bismo od pribline jednostavnosti zakljuciti na strogu jednostavnost. Tako se radilo nekad, ali vie nemamo pravo to ciniti. Jednostavnost Keplerovih zakona, na primjer, samo je prividna. To nas ne sprecava da ih primjenjujemo na gotovo sve sustave analogne Suncevom, premda sprecava da oni budu strogo tocni. 4.5. Uloga hipoteze78 Svaka generalizacija je hipoteza; hipoteza dakle, ima nunu ulogu koju nitko nikad nije osporavao. Hipotezu, medutim, uvijek treba, to prije i to cece moguce, podvrci verifikaciji. Razumije se samo po sebi da, ukoliko ona ne izdri tu provjeru, treba je 78 Poincare razlikuje tri vrste hipoteza; prirodna, indiferentna i stvarno poopcene. Prirodne hipoteze su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentne hipoteze su njegov naziv za mehanicke modele i odnose se na britansku tradiciju 19. stoljeca ( Faraday i Maxwell ) koja predstavlja u fizikalnom smislu i koja osigurava mehanicko objanjenje nepromatranog procesa. Slijedeci tradicionalnu formu uporabe (ne one koju je Poincare koristio) moemo tretirati stvarna poopcena kao temeljne zakone, koji trebaju biti u suprotnosti s fenomenolokim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.

odbaciti bez ikakvog oklijevanja. To se uglavnom i cini, ali ponekad sa stanovitom zlovoljom, kae Poincare. Sama ta zlovolja nije opravdana. Fizicar koji je upravo odustao od jedne od svojih hipoteza trebao bi se, naprotiv, radovati, jer mu se pruila nenadana prilika za otkrice. Njegova hipoteza, zamiljam, nije bila olako prihvacena. Ona je uzimala u obzir sve faktore za koje se cinilo da bi mogli posredovati u odredenoj pojavi, ako verifikacija nije uspjela, znaci da postoji neto neocekivano i neobicno i da ce se otkriti neto nepoznato i novo. Tako Poincare kae: Da li je onda tako opovrgnuta hipoteza bila neplodna? Daleko od toga. Moemo reci da je ucinila vie usluga nago tocna hipoteza; ne samo to je pruila priliku za odlucujuci eksperiment vec cak i da smo taj eksperiment izveli slucajno, bez postavljanja hipoteze, iz njega ne bismo nita zakljucili. U njemu ne bismo vidjeli nita neobicno i katalogizirali bismo samo jednu cinjenicu vie, a da iz nje ne bismo izvukli ni najmanju konzekvenciju. Pod kojim je uvjetom koritenje hipoteze bezopasno? Cvrsta odluka da sve podvrgnemo eksperimentu nije dovoljna. Jo uvijek postoje opasne hipoteze, ponajprije i nadasve one preutne i podsvjesne. Buduci da ih postavljamo bez naeg znanja, ne moemo ih se osloboditi. Upravo nam u ovom podrucju matematicka fizika opet moe uciniti jednu uslugu. Ona nas, sebi svojstvenom preciznocu, primorava da formuliramo sve hipoteze koje bismo postavili bez nje a da toga ne bismo bili svjesni. Takoder je vano da hipoteze prekomjerno ne umnaamo i da ih postavljamo samo jednu za drugom. ako izgradimo teoriju utemeljenu na viestrukim hipotezama, i ako je eksperiment osudi, koju od naih premisa treba mijenjati? To ce biti nemoguce saznati. I obrnuto, ako eksperiment uspije, hocemo li vjerovati da smo provjerili sve hipoteze istovremeno? Hocemo li vjerovati da smo jednom jednadbom odredili nekoliko nepoznanica? Valja takoder briljivo razluciti razlicite vrste hipoteza. Postoje prvo one koje su sasvim prirodne i kojih se nikako ne moemo osloboditi. Teko je ne pretpostaviti da je utjecaj vrlo udaljenih tijela posve zanemariv, da se mala gibanja pokoravaju linearnom zakonu i da je posljedica kontinuiranih funkcija svog uzroka. Isto vrijedi za uvjete koje namece simetrija. Sve ove hipoteze cine, tako reci, zajednicki temelj svih teorija matematicke fizike. Njih valja odbaciti posljednje. Postoji druga vrsta hipoteza koje cu nazvati indiferentnima. U vecini pitanja analiticar na pocetku svoga racunanja pretpostavlja ili da je materija kontinuirana, ili naprotiv da se sastoji od atoma. Cak i kad bi ucinio obrnuto, njegovi se rezultati ne bi promijenili; on bi samo imao vie potekoca da ih dobije, i to je sve. Ako, dakle, eksperiment potvrdi njegove

zakljucke, da li ce on misliti da je dokazao, na primjer, stvarno postojanje atoma? U opticke teorije uvedena su dva vektora, od kojih jedan smatramo brzinom, a drugi rotacijom. I ovdje je rijec o indiferentnoj hipotezi, jer bismo doli do istih zakljucaka i da smo pretpostavili da je prvi vektor rotacija a drugi brzina. Uspjeh eksperimenta ne moe, dakle, dokazati da je prvi vektor zaista brzina. On dokazuje samo jedno, naime, da je to vektor. To je jedina hipoteza stvarno uvedena u premise. Da bismo vektoru dali konkretno znacenje to ga zahtijeva slabost naeg uma, trebali smo ga smatrati bilo brzinom, bilo rotacijom. Isto tako trebali smo ga prikazati nekim slovom, bilo s x, bilo s y. Ali rezultat, kakav god bio, nece dokazati da smo imali pravo, ili da smo imali krivo to smo ga smatrali brzinom. Jednako tako on nece dokazati da smo imali pravo, ili krivo to smo ga nazvali x, a ne y. Te indiferentne hipoteze nisu nikad opasne, pod uvjetom da ne shvatimo pogreno njihovu narav. One mogu biti korisne, ili kao pomocna sredstva pri racunanju, ili da konkretnim slikama podre nae poimanje, da ucvrste ideje, kako se to kae. Nema, dakle, razloga da ih proskribiramo.

Hipoteze trece kategorije prave su generalizacije. One su to to eksperiment mora potvrditi ili opovrgnuti. Bilo da su verificirane ili pobijene, one mogu biti plodne. No zbog razloga koje sam izloio one ce to biti samo ukoliko ih ne umnaamo. 4.6. Porijeklo matematicke fizike Razvoj fizike od Galileija i Newtona u mnogome je ovisi od primjene i razvoja matetamtickog aparata. Bez matematike, diferencijalnih jednadbi, vektorskog racuna itd. ne bi se mogao opisati svijet fizike. U ovom poglavlju obratimo pozornost kakav je Poincareov stav o u lozi matematike u fizici. U cemu lei bit, po njemu, matematicke fizike. Kako ovaj dio predstavlja kratku opservaciju dat cemo je u izvornom obliku. Tako Poincare kae: Krenimo dalje i poblie proucimo uvjete koji su dopustili razvoj matematicke fizike. Odmah vidimo da su pokuaji znanstvenika uvijek teili tome da sloenu pojavu, dobivenu izravno eksperimentom, razrijee u vrlo velik broj elementarnih pojava, i to na tri razlicita nacina. Prvo, u vremenu. Umjesto da postupni razvoj neke pojave obuhvatimo u cjelini, nastojimo naprosto svaki trenutak povezati s trenutkom koji mu neposredno prethodi. Prihvacamo da dananje stanje ovisi samo o najblioj prolosti a da na njega izravno ne utjece, da tako kaemo, sjecanje na daleku prolost. Zahvaljujuci tom postulatu, umjesto da izravno proucavamo cijeli slijed pojava, moemo se ograniciti na to da im ispiemo diferencijalnu jednadbu; Keplerove zakone zamjenjujemo Newtonovim zakonom. Drugo, pokuavamo raclaniti pojavu u prostoru. Eksperiment nam daje zamreni skup cinjenica koje se zbivaju na sceni odredene protenosti. Treba pokuati razluciti elementarnu pojavu koja ce, naprotiv, biti lokalizirana u vrlo malom dijelu prostora. Neki ce primjeri moda pojasniti moju misao. Da elimo u svoj njenoj sloenosti proucavati raspodjelu temperature u nekom tijelu koje se hladi, nikad ne bismo u tome uspjeli. Ona ce je izravno prenositi samo najbliim tockama, i tok topline ce se samo malopomalo stici do drugih dijelova tijela. Elementarna pojava jest razmjena topline izmedu dvije dodirne tocke. Ona je strogo lokalizirana i razmjerno jednostavna ako prihvatimo, to je prirodno, da na nju ne utjece temperatura molekula cija je udaljenost zamjetljiva. Savijam neku ipku; ona poprima vrlo kompliciran oblik, cije bi izravno proucavanje bilo nemoguce. No proucavanje ipak mogu zapoceti ako zapazim da njeno savijanje nije nita drugo do rezultanta izoblicenja vrlo malih elemenata ipke, i da izoblicenje svakoga pojedinog od tih elemenata ovisi samo o silama koje na njega izravno djeluju, a nipoto o

onima koje mogu djelovati na druge elemente. U svim ovim primjerima, koje bih lako mogao umnaati, priznaje se da nema djelovanja na daljinu ili barem na veliku daljinu. To je jedna hipoteza. Ona nije uvijek tocna, kao to dokazuje zakon gravitacije. Zbog toga je valja verificirati; ako bude potvrdena, makar i priblino, ona je dragocjena jer ce nam dopustiti da se koristimo matematickom fizikom, barem pomocu uzastopnih aproksimacija. Ako hipoteza ne izdri provjeru, valja traiti neto analogno, jer postoje i drugi nacini da se stigne do elementarne pojave. Ako nekoliko tijela istovremeno djeluje, moe se dogoditi da njihova djelovanja budu neovisna i da se naprosto dodaju jedno drugome ili kao vektori, ili kao skalarne velicine. Elementarna pojava je onda djelovanje jednoga izoliranog tijela. Ili su pak posrijedi mala gibanja, ili opcenitije male varijacije, koje se pokoravaju dobro poznatom zakonu superpozicije. Promatrano gibanje ce se tada raclaniti na jednostavna gibanja, na primjer,

zvuk na svoje harmonicne komponente, a bijela svjetlost na svoje monokromatske komponente. Nakon to se otkrije na kojoj strani treba traiti elementarnu pojavu, kojim sredstvima se moe stici do nje? Prije svega, cesto se dogada da radi dolaenja do toga, ili bolje receno radi dolaenja do onog to nam je korisno, nije nuno prodrijeti do mehanizma. Bit ce dovoljan zakon velikih brojeva. Uzmimo ponovo primjer irenja topline. Svaka molekula zraci toplinu prema svakoj susjednoj molekuli i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Da neto pretpostavimo s tim u vezi, bila bi to indiferentna hipoteza, i prema tome nekorisna i ne provjerljiva. Zapravo, djelovanjem srednjih vrijednosti i zahvaljujuci simetriji sredstva, sve se razlike ponitavaju i, kakva god bila postavljena hipoteza, rezultat je uvijek isti. Ista se okolnost pojavljuje u teoriji elasticiteta i u teoriji kapilarnosti. Susjedne se molekule privlace i odbijaju, i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Dovoljno je da je to privlacenje primjetno jedino na malim udaljenostima, da su molekule vrlo brojne, da je sredstvo simetricno, i samo trebamo pustiti da djeluje zakon velikih brojeva. I ovdje se jednostavnost elementarne pojave skrivala ispod sloenosti opaane rezultirajuce pojave. Ali sa svoje strane ta je jednostavnost bila tek prividna i prikrivala je vrlo sloeni mehanizam. Najbolji nacin da dopreme do elementarne pojave jest ocigledno eksperiment. Eksperimentalnim instrumentima trebalo bi razloiti sloeni splet koji priroda nudi naim istraivanjima i paljivo prouciti njegove, to je vie moguce procicene elemente. Na primjer, prirodnu bijelu svjetlost raclaniti cemo pomocu prizme na monokromatske svjetlosti, a pomocu polarizatora na polarizirane svjetlosti. Naalost, to nije uvijek moguce ni dovoljno, i um mora ponekad ici ispred eksperimenta. Navest cu samo jedan primjer koji se uvijek osobito doima. Ako razloimo bijelu svjetlost, mogu izdvojiti mali dio spektra, ali kako god on bio malen, zadrat ce odredenu irinu. Isto tako, prirodne svjetlosti nazvane monokromatskima daju nam vrlo usku spektralnu liniju, koja ipak nije beskonacno uska. Moglo bi se pretpostaviti da eksperimentalnim proucavanjem svojstva tih prirodnih svjetlosti, radeci se sve uim i uim spektralnim linijama i prelazeci napokon na granicnu vrijednost, da tako kaem, doli bismo do toga da upoznamo svojstva strogo monokromatske svjetlosti. To ne bi bilo tocno. Ja pretpostavljam da dvije zrake svjetla zrace iz istog izvora, da ih najprije polariziramo u dvije ravnine koje zatvaraju pravi kut, a zatim vracamo u istu

ravninu polarizacije, nastojeci da interferiraju. Kad bi svjetlost bila strogo monokromatska, one bi interferirale. No s naim priblino monokromatskim svjetlostima nece doci do interferencije, i to kako god uska bila spektralna linija. Da bude drugacije, ona bi morala biti nekoliko milijuna puta ua od najuih poznatih spektralnih linija. Ovdje bi nas, dakle, prijelaz na granicnu vrijednost prevario. Trebalo je da um ide ispred eksperimenta, a ako je on u tome uspio, to je bilo zato to je pustio da ga vodi instinkt jednostavnosti. Poznavanje elementarne cinjenice doputa nam da problem izrazimo u jednadbi. Ostaje jedino da kombinacijom iz nje izvedemo opaljivu i provjerljivu sloenu cinjenicu. To je ono to se naziva integriranjem, i posao matematicara. Moemo se upitati zato generalizacija u fizikalnim znanostima rado poprima matematicki oblik. Razlog je sad lako uvidjeti. To nije samo zato to moramo izraziti numericke zakone vec i stoga to je opaljiva pojava rezultat superpozicije velikog broja elementarnih pojava koje su sve medusobno slicne. Na taj se nacin posve prirodno uvode diferencijalne jednadbe. Nije dovoljno da se svaka elementarna pojava pokorava jednostavnim zakonima, vec se i sve one koje treba kombinirati moraju pokoravati istom zakonom. Jedino tada posredovanje matematike moe biti korisno. Matematika nas zapravo uci da kombiniramo

slicno sa slicnim. Njen cilj je otkrivanje rezultata neke kombinacije a da pritom nije potrebno rekonstruirati kombinaciju dio po dio. Ako istu operaciju moramo ponoviti vie puta, matematika nam doputa da to ponavljanje izbjegnemo time to omogucuje da nekom vrstom indukcije unaprijed znamo rezultat. Objasnimo sam to vec u poglavlju o matematickom zakljucivanju. Ali u tu svrhu sve te operacije moraju biti medusobno slicne. U suprotnom bismo se slucaju ocigledno morali pomiriti s tim da ih stvarno vrimo jednu za drugom i matematika bi postala izlina. Zahvaljujuci, dakle, priblinoj homogenosti materije koju proucavaju fizicari mogla je nastati matematicka fizika. U prirodnim znanostima vie ne nalazimo slijedece uvjete: homogenost, relativnu neovisnost udaljenih dijelova i jednostavnost elementarne cinjenice. Stoga su prirodoslovci primorani pribjeci drugim nacinima generalizacije.79 Vidimo, dakle, da je za Poincarea primjena matematike u opisu fizickog svijeta moguc zato to postoji direktan izomorfizam izmedu na primjer homogenih diferencijalnih jednadbi i homogenosti materije. Sa ovakvim zakljuckom trebalo bi se posebno pozabaviti, ali to u ovakvom radu nije moguce. Moemo reci da ovakav pristup ima i odgovarajuce posljedice na shvacanje nekih fundamentalnih relacija i zakona u fizici, ako to je eliminiranje djelovanja na daljinu, apsolutnog prostora kao okvira za opaanje i opis itd. Kao to smo rekli, mi ovdje necemo moci da se posebno bavimo ovim problemom, ali u sljedecem pasusu dat cemo neka njegova shvacanja klasicne mehanike koja lei u samom osnovu fizike. 4.7. Klasicna mehanika Da bi to zornije pokazali kako H. Poincar razmatra probleme u zanosit navedimo neke stavove koji se odnose na fundamentalna pitanja klasicne mehanike.80 Ovaj clanak smo izabrali uglavnom iz dva razloga; prvo, zato to je za u ovakvom razmatranju tematika relativno bliska prosjecnom studentu. Drugo, klasicna mehanika je dugo vremena bila primjer jasnosti jedne pojmovne strukture. Ona je zadovoljavala sve elemente idealne znanosti jer je sa jedne strane strogo deduktivni sustav, a takoder je eksperimentalno provjerljiva i primjenjiva. Poincar, odmah na pocetku svog clanaka postavlja pitanja: jasnosti i opravdanosti osnovnih principa mehanike: To se pitanje prirodno postavlja, a tekoca njihovog rjeavanja proizlazi uglavnom iz cinjenice da traktati iz mehanike ne razlikuju sasvim jasno to je eksperiment, to je matematicko zakljucivanje, to je konvencija a to hipoteza.

To nije sve: 1) Nema apsolutnog prostora i razmatramo samo relativno gibanje. Mehanicke cinjenice se, medutim, najcece iznosi kao da postoji apsolutni prostor s kojim bi se one mogle dovesti u vezu. 2) Nema apsolutnog vremena. Reci da su dva trajanja jednaka, to je tvrdnja koja sama po sebi nikakvog smisla i koja moe dobiti neki smisao jedino konvencijom. 3) Ne samo da nemamo neposrednu intuiciju o jednakosti dvaju trajanja vec nemamo cak ni neposrednu intuiciju o istovremenosti dvaju dogadaja koji se zbivaju na razlicitim mjestima. 4) Napokon, i sama naa euklidska geometrija nije nita drugo do neka vrsta jezicne konvencije. Mehanicke cinjenice mogli bi smo iskazivao reuci ih uz neeuklidski 79 H. Poincare, Znanost i hipoteza, Globus, Zagreb, 1989.god.. 117-120. 80 Clanak Klasicna mehanika nalazi se u knjizi Znanost i hipoteza ( esto poglavlje ). Na naem jeziku se nalazi u knjizi: H. Poincare, Znanost i hipoteza, Globus, Zagreb, 1968. god.

prostor koji bi bio manje pogodan no jednako tako legitimna kao i na obicni prostor. Iskaz bi bio mnogo zamreniji, ali bi i dalje bio moguc. Dakle, ni apsolutni prostor, ni apsolutno vrijeme, pa cak ni geometrija nisu uvjeti koji se mehanici namecu. Svi ti pojmovi ne prethode mehanici, isto kao to ni francuski jezik logicki ne prethodi istinama koje se njima izraavaju.81 Kao to se vidi iz navedenog uvodnog citata; Poincar, se odmah obara na fundamentalne pojmove kao to su prostor i vrijeme stavljajuci ih u poloaj konvencije. U daljnjem tekstu nastavlja sa analizom fundamentalnih pojmova na kojima pociva citava zgrada klasicne mehanike. Tako u sljedecem dijelu razmatra Nacelo inercije postavljajuci osnovno pitanje: Tijelo na koje ne djeluje nikakva sila moe se gibati samo pravocrtno i jednoliko. Je li to istina koju a priori moemo imati? Kada bi bilo tako, kako to da je Grci nisu poznavali? Kako su mogli vjerovati da gibanje prestane cim prestane uzrok koji ga je proizveo, ili takoder, da ce se svako tijelo, ako ga nita ne sprijeci, gibati kruno, to je najuzvieniji oblik gibanja?82 Kao to vidimo, on negira apriornost navedenog nacela, a to je u izvjesnom smislu protivljenje Kantovom rjeenju koji je upravo u klasicnoj mehanici i u Euklidovoj geometriju traio potvrdu postojanja sintetickih sudova a priori. Problematicnost eksperimentalne provjerljivosti lei u statusu tijela bez djelovanja sila. No, kao to kae Poincar, dali se ikada eksperimentiralo sa tijelima bez djelovanja sile i ako jeste, kako se znalo da na to tijelo nije djelovala nikakva sila? Istu problematicnost logicko-empirijske konzistentnosti jesu i osnovni pojmovi ubrzanja, mase i sile. Tako on navodi: Ubrzanje nekog tijela jednako je sili koja na njega djeluje, podijeljenoj s njegovom masom. Moe li se taj zakon eksperimentalno verificirati? Za to bi trebalo izmjeriti tri velicine u navedenom iskazu: ubrzanje, silu, masu. Prihvacam da se ubrzanje moe mjeriti, zato to prelazim preko tekoce koja proizlazi iz mjerenja vremena. No kako da se mjeri sila ili masa? Mi cak i ne znamo to je to. to je masa? Newton odgovara: Masa je umnoak volumena i gustoce -Bilo bi bolje reci kae Thomson i Tait, da je gustoca kolicnik mase i volumena. to je sila ? To je, odgovara Lagrange, uzrok koji proizvodi gibanje tijela ili ima tendenciju da ga

ponovo proizvede. To je umnoak mase i ubrzanja, reci ce Kirchoff. Ali zato onda ne reci da je masa kolicnik sile i ubrzanja? Ove su tekoce nerazrjeive.83 Ne samo to, Poincar pretpostavlja da formalno matematicki sustav zajedno sa fizikalnim cinjenicama moe da se rekonstruira u neki drugi opis. Ovaj drugi opis bi zadovoljavao sve principe istinitosti osi jednostavnosti, a sama jednostavnost ili sloenost opisa spada u podrucje konvencije i pragmaticnosti a ne istinitosti. Navedimo jedan primjer u razmatranju pojma mase, koji u klasicnoj mehanici, kao to je poznato, zauzima fundamentalno mjesto i predstavlja univerzalnu konstantu: Cini se da je to nacin za definiciju mase: poloaj teita ocigledno ovisi o vrijednostima pripisanim masama. Te vrijednosti ce trebati rasporediti tako da gibanje teita bude pravocrtno i jednoliko. To ce uvijek biti moguce ako je treci Newtonov zakon tocan, a to ce opcenito biti moguce samo na jedan nacin. Ali ne postoji sustav izuzet od svakog vanjskog djelovanja. Svi dijelovi svemira jace ili slabije trpe djelovanje svih ostalih djetlova. Zakon gibanja teita strogo je tocan jedino onda kada se odnosi na cijeli svemir. 81 H. Poincare (1989) Ibid. Str. 76. 82 H. Poincare (1989)Ibid. str. 76. 83 H. Poincare (1989) Ibid. str. 80.

No da bi se iz tog zakona dobije vrijednost mase, trebalo promatrati gibanje teita svemira. Apsurdnost te konsekvencije je ocigledan: mi poznajemo samo relativna gibanja i gibanje teita svemira za nas ce ostati vjecna nepoznanica. Nita dakle ne ostaje i nai pokuaji nisu urodili plodom. Tako smo stjerani u kripac sa sljedecom definicijom, koja je naprosto priznanje nemoci: mase su koeficijenti koje je pogodno uvesti u racunanje. Cijelu bismo nau mehaniku mogli rekonstruirati tako da svi masama pripiemo razlite vrijednosti. Ta nova mehanika ne bi bila u proturjecnosti ni s eksperimentom ni sa opcim nacelima dinamike. Jednadbe te nove mehanike jedino bi bile manje jednostavne. Da se razumijemo, manje jednostavni bi bili samo prvi clanovi, to jest oni koje vec znamo zahvaljujuci eksperimentu. Moda bi bilo moguce izmijeniti mase malih velicina a da pritom cijele jednadbe ni ne dobije ni ne izgubi na jednostavnosti. Hertz se upitao jesu li nacela mehanike strogo istiniti. Po miljenju mnogih fizicara, rekao je on, izgledat ce nezamislivo da bi eksperiment i u najdaljoj buducnost ikada mogao ita promijeniti u neoborivim nacelima mehanike, a ipak, ono to proizlazi iz eksperimenta moe se uvijek ispraviti eksperimentom. Nakon onoga to smo rekli da ce bojazni ciniti suvinim. Nacela dinamike su nam najprije izgledali kao eksperimentalne istine, no bili smo prisiljeni sluiti se njima kao definicijama. Sila je upravo po definiciji umnoak mase i ubrzanja. Evo nacela koje od sada ne moe osporavati nikakav buduci eksperiment. Sila akcije isto tako je po definiciji jednaka sili reakcije. No onda, neko ce reci, ta nepovjerljiva nacela su apsolutno liena svakog smisla. Eksperiment ih ne moe povrci ali nas oni ne mogu nauciti nicem korisnom. Cemu onda proucavati dinamiku? To bi naglo osudivanje bilo nepravedno. U prirodi ne postoji savreno izolirani sustav, savreno izuzet od svakog utjecaja, ali postoje gotovo izolirani sustavi. Ako promatramo neki takav sustav, moemo proucavati ne samo relativno gibanje njegovih razlicitih dijelova, jednog u odnosu na drugi, vec i gibanje njegovog teita u odnosu na druge dijelove svemira. Tada se moe utvrditi da je gibanje tog teita gotovo pravocrtno i jednoliko, u skladu sa trecim Newtonovim zakonom. To je eksperimentalna istina, no nju eksperiment ne moe opovrci to bi nas, zapravo, naucio precizniji eksperiment? Naucio bi nas da je zakon samo bio gotovo istinit, a to je ono to smo vec znali. Sad je razjanjeno kako eksperiment moe posluiti kao temelj nacelima mehanike a da ih unatoc tome nikada nece moci opovrci.84

Takoder, moramo reci na karaju, da je porijeklo klasicne mehanike u njenoj antropomorfnosti. Ova egocentricnost klasicne mehanike, koja je kao to smo konstatirali konstruirana na principima apsolutne objektivnosti u kome promatrac ili mjerilac fizikalnih pojava ne samo da ne smije biti povezan sa pojmom egocentricnosti nego i bilo kakva naznaka njegove fizicke prisutnosti. Na kraju navedimo pasusu u kome Poincar govori o antropomorfnosti mehanike. Kirhoff je, reci ce neko, samo slijedio opce sklonosti matematicara ka nominalizamu85. Njegova sposobnost kao fizicara nije ga od toga sacuvala. elio je imati definiciju sile i zato je uzeo prvi stav na koji je naiao. Definicija sile nam, medutim, nije potrebna. Ideja sile je primitivan, ne svediv i neodrediv pojam. Svi znamo to je to zato to o tome posjedujemo neposrednu intuiciju. Ta neposredna intuicija proizlazi iz pojma napora koji nam je od djetinjstva poznat. 84 H. Poincare (1989), Ibid. str. 85. 85 Vidjeti u Dodatku odnos izmedu nominalizma i realizma.

No prije svega, cak i kada bi nam neposredna intuicija omogucila spoznavanje istinske prirode sile po sebi, ona bi bila nedovoljna za utemeljenje mehanike. Ona bi tovie bila potpuno beskorisna. Nije vano znati to sila jest, vano je znati mjeriti je. Sve ono to nas ne nauci kako da je mjerimo jednako je tako beskorisno u mehanici kao to je subjektivan pojam toploga i hladnoga beskorisno fizicaru koji proucava toplinu. Taj se subjektivni pojam ne moe prevesti u brojke, i prema tome, ne slui nicemu. Neko znanstvenik cija bi koa bila apsolutno lo vodic topline i koji stoga nikada ne bi doivio ni osjet toploga ni osjet hladnog, mogao bi promatrati fenomene kao i bilo tko drugi i to bi mu bilo dovoljno da izgradi cijelu teoriju topline. Taj neposredni pojam napora ne moe nam, medutim, posluiti za mjerenje sile. On se konacno svodi na pamcenje miicnih osjeta, a nitko nece tvrditi da Sunce doivljava miicni osjet kada privlaci Zemlju. Jedino za cim to moemo tragati jeste neki simbol, manje tocan i manje pogodan od strelice koja se primjenjuje u geometriji, ali poput njih jednako udaljen od sigurnosti. Antropomorfizam je odigrao znacajnu povijesnu ulogu u genezi mehanike. Moda ce on jo ponekad dati poneki simbol koji ce se nekim umovima uciniti pogodnim. Medutim, on ne moe utemeljiti nita to bi imalo zaista znanstven ili filozofski karakter.86 U ovom kratkom razmatranju obratili smo pozornost na stavove H. Poincarea koji je imao, a i danas ima odredeni utjecaj u originalnom pristupu prema opcim problemima znanosti, a posebice matematike i fizike. Moda njegov znacaj nije u epistemolokom razmatranju koliko u njegovom originalnom promiljanju odredenih konkretnih problema. Moramo napomenuti da njegov konvencionalizam, a posebice matematicki imao presudni utjecaj na razvoj i shvacanje osnovnih pojmova to ce predstavljati novi iskorak uoblicen u rezultatima specijalne i opce teorije relativnosti. Ponovimo jo jednom, konvencionalizam smatra da su u empirickim znanostima temeljni stavovi utvrdeni dogovorom, a do tog dogovora redovito ne vode objektivni kriteriji, nego potreba da se odredena znanstvena iskustva svedu u zatvoreni pojmovnoiskazni sustav koji konacno pociva na odlukama volje. Protiv realista kovnecionalisti isticu da je nemoguce konacno utemeljiti fundamentalne opce iskaze. Tu ostaju samo dvije mogucnosti: kantovski transcedentalizam ili pozivanje na evidenciju. Nijedna od tih mogucnosti nije prihvatljiva. Zato se konvencionalisti pozivaju na teoriju slobodnog izbora. Vec ni sam pokusni postupak nije moguc bez prethodne konvencije.87

U daljnjem pregledu idemo ka onim shvacanjima koja su dale znacajan doprinos u razvoju filozofije znanosti a to je na prvom mjestu pozitivisticko stajalite. 86 H. Poincare (1989), Ibid. Str. 86. 87 Vidjet cemo u sljedecim dijelovima naeg razmatranjna kako ce slicne ideje zastupati i K. Popper u opreci spram logickog pozitivizma. On doputa bazicne stavove kao osnovu za neku teoriju, ali se njihovo prihvacanje ne moe iznuditi cinjenicama, nego pociva na odluci. Zato i bazicni stavovi imaju karakter dogmi, samo to se oni mo gu uvijek nanovo provjeravati novim doivljajima. Na to se oslanja Popperova teorija falsifikacije (opovrgavanja): empiricko-znanstveni sustav mora biti takav da ga iskustvo moe oboriti.

5. Pozitivizam Pozitivizam ima svoje duhovne pretke, ne racunajuci relativizam sofista i grckih materijalista, u engleskom empirizmu, osobito kod Humea i J.S. Milla. J.Stuart Mill (18061873) smatrao je da su cak i matematski i logicki iskazi samo poopcenje iskustva. Iskustvo tumaci u smislu psihologisticke teorije o asocijaciji ideja. Asocijacijom ideja koje dobivamo kod pojedinih opaaja stvaramo opci zakon, kojeg vrijednost proirujemo na sve slucajeve. Kao otac pozitivizma, od kojeg potjece i sam naziv, uzima se Aguste Comte (17981857), Millov suvremenik i prijatelj. Analizirajuci razvoj ljudskog duha, Comte je zastupao teoriju o tri stadija tog razvoja. U prvom, teolokom stadiju covjek eli strukturu prirode i njenih procesa protumaciti pretpostavkom postojanja duhova ili bogova koji ravnaju prirodom. U tom se stadiju mogu razluciti tri stupnja: animizam sva je priroda oivljena; politeizam mnogi bogovi vladaju irim podrucjima prirode; monoteizam samo jedan bog je vrhovni gospodar. U drugom, metafizickom stadiju covjek je vec kriticniji, pa je bogove zamijenio prirodi imanentnim bitnostima i silama. Tu je najvii stupanj opca bitnost, priroda kao izvor svih pojava. Vrhovni, treci stadij je pozitivni stadij u kojem covjek spoznaje ono to je za znanosti bitno, tj. zakone koji nisu nita drugo do pravilnosti i stroge nunosti prirodnih pojava. U tim Comteovim tezama istice se bitna oznaka svakog pozitivizma: strogo odbijanje svih metafizickih spekulacija i priznavanje samo pozitivnih, tj. empirickih znanosti. Taj je Comteov prikaz dodue dosta umjetno srocen, ali se ne moe zanijekati opravdanost tih analiza, jedino to se ti stadiji ne smiju uzimati povijesno kronoloki. I danas se mogu susresti stajalita koja se mogu ubrojiti u neki od tih Comteovih stadija. Pozitivisticki stav Comteova miljenja, uz socioloka istraivanja, vrio je veli utjecaj na europsku misao i na razvoj novih misaonih smjerova. Jedan od najutjecajnijih takvih sustava u 20. stoljecu bio je neopozitivizam. Glavni predstavnici klasicnog pozitivizma u drugoj polovici 19. stoljeca bili su A. Comte, E.Laas i E. Mach. U njemackim se zemljama pozitivizam proirio svretkom istog stoljeca, a irili su ga E. Mach (1838-1916), E. Haeckel (1834-1919) i W. Ostwald (18531932). Temeljna shvacanja pozitivizma mogli bi smo, uvjetno receno, iznijeti u sljedece tri

tocke: 1) Empirizam: mnogi pozitivisti su radikalni empiristi. Sva se spoznaja moe potpuno svesti na osjetilna opaanja. Pozitivizam ''ne zna za druge temelje osim pozitivnih cinjenica, tj. izvanjskog i unutarnjeg opaanja'' ( E. Laas ). U osnovi sva se psihicka i fizicka zbilja sastoji iskljucivo od osjetilnih sklopova, gdje se cak i formalna logika nastojala objasniti empiristicki. 2) Materijalizam: s empirizmom je neposredno povezana tenja odbacivanja svega to nije osjetilno-materijalno. Govor o umu, duhu, bogu itd. rastvara se i tumaci dosljedno na empiristicki i materijalisticki nacin. 3) Scijentizam: s prosvjetiteljskim patosom on objavljuje bezuvjetnu vjeru u znanost. Pod znanocu se podrazumijevala empirijska pojedinacna znanost a prije svega egzaktne prirodne znanosti. Filozofija je samo slukinja znanosti i zadatak joj je da sintetizira rezultate pojedinih znanosti. Bilo bi zanimljivo pokazati, ili pokuati pokazati, to su osnovni motivi nastajanja modernog pozitivizma. Koje su to povijesne situacije omogucile plodno tlo za razvoj neoopozitivistickih ideja i stavova. Dakako, da ove motive moramo shvatiti samo kao

slikovit prikaz situacije koje su pogodovale tom razvoju, ali nikako i kao izvore tog nastajanja. 5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma Ako bi smo u kratkim crtama hitjeli navesti uvjete nastanka suvremenog pozitivizma onda uvjetno imamo ovakvu situaciju: a) Suprotnost izmedu razvoja filozofije i napredak posebnih znanosti Mada vecina predstavnika pozitivizma tei da svoju poziciju obrazloi cisto logickim argumentima, ipak pored tih argumenata postoje niz povijesnih i psiholokih cinilaca koji su presudno utjecale na ovakvo stajalite. Tu prije svega treba navesti nepobitnu cinjenicu o razlici u razvoju filozofije i posebnih nauka. Iako, je filozofija iznjedrila pretpostavke razvoja kasnijih posebnih nauka dovela je do upitanosti i negativnom odnosu prema filozofiji do krajnih zakljucaka o potrebi njezine egzistencije uopce. U svakom slucaju se, ma kakvo se filozofsko stajalite zauzimalo, ne moe osporiti cinjenica napretka nauke u posebnim disciplinama. Ovakav napredak na podrucju filozofije, a posebice u njenim najfilozoficnijim disciplinama kao to je metafizika, ontologija i nauke o vrijednostima, moe u principu osporiti. Ma koliko u posebnim naukama bilo velike suprotnosti izmedu razlicitih istraivaca, cinjenice cisto logicke evidencije, sa jedne strane, kao i potvrdivanje pomocu iskustva, sa druge strane, cine iako ne apsolutno neosporne a ono prakticno dovoljne kriterije za odvajanje onoga to je vaece od onoga to nije vaece, onoga to se obistinjuje od onog to to nije. Analogni kriteriji izgleda da nedostaju u filozofskoj oblasti. Nije ni cudno da se u takvoj situaciji postavlja pitanje opravdanosti filozofskog miljenja, no ovakav negativan stav prema mogucnosti filozofskog spoznavanja nije neto novo jer skepticizam, relativizam i agnosticizam od najranijih dana tvrdili da on nije nauka. Iako se moderni pozitivizam u principu prikljucuje tim pravcima, on se ipak od njih bitno razlikuje po mnogo radikalnijem shvacanju svog odbijanja. On postavlja pitanje nisu li filozofski iskazi, recimo, ne samo pogreni, nego dali su uopce iskazi ili su besmislen spajanja rijeci koje jedino metafizici i njihovi sluatelji iz nekih psiholokih razloga, smatraju za stvarne, smislene iskaze. b) Prevladavanje empirijskog nastojanja u posebnim naukama Ovaj drugi motiv stoji u neposrednoj vezi sa prethodno iznesenim, naime kriticko nastojanje modernog covjeka i njegovo nepovjerenje prema predmetima koji se opaajno ne mogu pokazati dolazi do izraaja u empirizmu. U pogledu predmeta pojmova zahtijeva se da se za njih mogu navesti obiljeja koja se empirijski mogu pokazati, a u pogledu

naucno prihvatljivih sudova se, ukoliko se ne radi o cisto logicko analitickih iskaza, zahtijeva da ih iskustvo potvrduje. To osnovno spoznajno-teorijsko nastrojenost pozitivizam je uzeo za jedan od svojih najviih principa. Ono se svodi na to da se kao smisleni doputaju samo dvije vrste iskaza: Na jednoj strani cisto logicki stavovi cija se istinitost u slucaju analitickih iskaza, odnosno njihova lanost kada su u pitanju kontradiktorni sudovi , moe ustanoviti samo analizom znacenja i empirijskih stavova na drugoj strani koji imaju karakter ustanovljavanja neposrednih stanja stvari ili pak predstavljaju hipoteze koje izlaze iz okvira neposredno danog, ali se ipak mogu provjeriti na osnovu podataka promatranja.

c) Neuspjeh Kantovog pokuaja apriornog zasnivanja posebnih nauka. Kao to nam je poznato, Kant je takozvane sinteticke sudove apriori smatrao za specificne filozofske iskaze i uzeo ih je za predmet svojih spoznajno teorijskih razmatranja. Zbog njihovih apriornosti moe se njihovo vaenje utvrditi neposredno i neovisno od kvantuma doivljenog iskustva. Ali to je neumitno dovodilo do pitanja: Ako se nae saznanje treba donositi na svijet koji je neovisan od svijesti, onda je nerazumljivo kako pri tome dolazimo do znanja slobodnog od iskustva? Odgovor moe samo biti u tome, ako postoje zakoni misaonog razuma, pomocu kojih se svijet konstituira, moe se razumjeti apriorno saznaje stvarnosti. Ali onda ta stvarnost nije vie neovisna, vec je stvorena od strane duha i njemu imanentnih misaonih principa. Vidjeli smo da ovaj kopernikanski obrat predstavlja za Kantove kriticare osnovni kamen smutnje ili pokuaj rjeenja da se fenomen sintetickoapriornog saznanja rijei na drugaciji nacin, ali svi oni imaju istu polaznu bazu: priznavanje sintetickih-apriornih stavova. Kant nije podrobno raspravljao o pitanju egzistencije tih sudova, vec je to vie vjerovao da je navodenje primjera iz oblasti aritmetike, geometrije i prirodnih znanosti dovoljno dokazao postojanje tih sudova. Upravo tu lei slabost njegove filozofije, jer se on uglavnom posveti pitanju njihovih mogucnosti, tako da je za pozitivizam bio lak zadatak da opovrgnuti ili osporiti njegove primjere. Pogreni su primjeri iz matematike, jer ti sudovi, kako je pokazala logicka analiza obrazovanja matematickih pojmova i sudovabez izuzetka analiticki. to se tice iskaza prirodno naucnih zakona, njihov apriorni karakter je neobicno problematican. Sjetimo se samo zakona kauzalnosti koje je on iznio kao sinteticki-apriorni stav, a koji je u modernoj kvantnoj mehanici nasuprot klasicne fizike pretrpio ogromne revizije. Egzistencija sinteticko-apriornih iskaza ne izgleda tako sigurna. Njeno poricanje postojanja od strane logickog pozitivizma sami tim odstranjuje i citavo pitanje koje se postavlja pa i Kantovo pitanje o njihovi mogucnostima. d) Problem saopcavanja U okviru pozitivizma izotrio se jo jedan problem, koji je bio poznat vec i u Grckoj mada su kasniji filozofi uglavnom zanemarivali taj problem, a to je problem priopcavanja. Ako nauka po svojoj prirodi predstavlja strukturu koja nastaje nadogradnjom i ucestvovanjem velikog broja znanstvenika sa jedne strane namece inter subjektivnost i ne moe biti solipsisticka stvar pojedinca i sa druge strane ona mora biti shvacena

jednoznacno za sve one koji se bave njenom problematikom. Upravo vec ovdje pozitivizam zamjera metafizici, ili filozofiji opcenito, da ona nije u stanju da u potpunosti zadovolji tom zahtjevu. e) Razdvajanje filozofije i ostalih kulturnih podrucja Sa upravo navedenim momentom u uskoj vezi je i zahtjev strogog razdvajanja nauke i drugih kulturnih podrucja prije svega umjetnosti i filozofije. Ovo je posljedica pozitivistickog stav od strogom razdvajanja izmedu doivljaja kao psiholokog fenomena i saznavanja. Dakako, pozitivizam zamjera filozofiji a posebice metafizici da iz svog pojmovnog korpusa nije izbacio one pojmove i stavove koji su odraz cistih doivljaja i da metafizicke rasprave predstavljaju uzaludni pokuaj da se iracionalno osjecanje ivota prenese u jezik poimanja, te svojim prividno teorijskim nacinom prikazivanja i svojim prividnim dokazivanjem ometaju cak i tenju za adekvatnim izrazom doivljavanja.

f ) Logicke antinomije Nisu svi problemi koji su stajali spram opreci klasicne filozofije bile tema i razlog nastajanja pozitivizma, jer su postojali problemi koje je sama nauka nametala a koja su bila moguce biti rjeiva u sklopu pozitivisticke filozofije. To su prije svega pitanje naucnologicka i metodoloka koja se odnose na strukturu saznanja empirijskih nauka, te problemi indukcije, a zatim problemi ciste logike i matematike itd. Dobar dio truda ovog pravca sastojao se u tome da govorni jezik zamijeni vjetackim sustavom znakova, tj. vjetackog jezika izgradenog na osnovu egzaktnih pravila. Povijesno gledano poticaj ovakvom stavu jeste pojava antinomija. Te antinomije, cija se sutina sastoji u tome to se mogu dokazivati stavovi koji jedan drugome proturjece i ovo je ranije smatrano problemom miljenja. Tada se rjeenje nalazilo ili trailo u tobonjim misaonim grekama ili, se pak, kada to nije polazilo za rukom u takvim okolnostima rezignirano izvodio zakljucak da u toj oblasti saznanje nije moguce. Za pozitivizam je bio zadataka da se u problemu antinomija nade izlazno mijeenje, a posebice ako se te antinomije odnose na matematiku i logiku. Ono je nadeno, istina, ne u smislu nekog opceg postupka koji bi dozvoljavao da antinomije nestanu jednom za svagda iz nauke, ali je opasnost ipak izbjegnuta tako to se pokazalo da su tekoce, koje dovode do antinomija, lee uglavnom u podrucju jezika a ne miljenja. Time je otpocelo nastojanje da se na mjesto govornog jezika izgradi strogo logicki jezik koji bi bio osloboden od tih nedostataka. Logicki sustav Russella Whiteheada prosjekao je iz jednog takvog stremljenja. U novije vrijeme je uz to dola i semantika, isto tako grana nauke koja se bavi konstruiranjem jezika, i koja je takoder prvobitno nastala iz stremljenja da se uklone antinomije, takozvani semanticki paradoksi. Time su se u biti sva logicka istraivanja u potpunosti matematizirala, jer obrazovani jezicni sustavi razraduju se sasvim analogno matematickim sustavima, a dijelom oni uopce predstavljaju ciste kalkile. Ako se to doda cinjenici da po pozitivistickom shvacanju u okviru filozofije uopce nisu dopustiva neka druga osim naucno-logicka istraivanja, onda se moe razumjeti zato je Carnap moga definirati filozofiju kao matematiku jezika. 5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam Kao karakteristican prijelaz sa spoznajno-teorijskog stajalita realizma na logicki pozitivizam moe se oznaciti ucenje o spoznaji M. Schilka. Da bi doao do odgovora napitanje: to je saznanje? on je poceo sa analizom znacenja svakodnevne uporabe rijeci saznaje i doao do zakljucka da je saznavanje predstavlja akt identificiranja tj. uvijek saznavanje necega kao necega. Pojam je prema tome nedvosmisleno znak za predmete,

odnosno vrste predmeta. Ali sami pojmovi nisu dovoljni za saznavanje nego su za to potrebni sudovi. Kao to su pojmovi oznake predmeta, tako i sudovi predstavljaju nedvosmislena znacenja cinjenica, tj. postojanje nekog odnosa izmedu predmeta. Odavde slijedi sama definicija istinitosti suda: Sudovi su istiniti ako nedvosmisleno odgovaraju doticnim stanjima stvari, inace su pogreni. No, za saznanje je potrebno da se ispuni jo jedan zadataka a to je odredivanje minimuma pojmova za opis. Kako postoji beskonacan odnos stanja stvari kojima odgovara beskonacan odnos pojmova i sudova ali ne kao agregatom, onda je nuno da se odrede one veze koje dovode do izvodenja jednih pojmova iz drugih. Stoga najvii cilj saznanja mora biti da se od minimuma pojmova ipak postigne nedvosmisleno oznacavanje svih stanja stvari.

Taj pojam saznanja Schilk otro razgranicava od pojma doivljavanja i opaanja i tu je u potpunoj opreci spram fenomenologije88 i odbacuje svaku intuicionisticku filozofiju U opaanju i doivljaju dan je uvijek samo jedan objekt, a u spoznaji moraju postojati barem dvije stvari: neto to je dano i ono kao to je to dano. Za njega fenomenologija89 mijea pojam poznavanja i spoznavanja, jer da bi se neto poznavalo mora biti dano u svijesti putem doivljavanja, a da bismo neto spoznali nije neophodno da se ono to se spoznaje mora i da poznaje, tj. da se moe i doivjeti. Ovakav stav ima dalekosene posljedice u pogledu spoznavanja vanjskog svijeta Ako, da bi se dolo do neke spoznaje, nije potrebno nikakvo opaanje datosti onoga to postoji, vec samo nedvosmisleno podudaranje simbola onda se otvara put ka mogucnosti spoznavanja transcendentalnog svijeta koji nam kao s one strane svijesti nikada ne moe biti dat. Ovdje Kantovo pitanje dali mi spoznajemo pojavni svijest ili i svijet stvari po sebi postaje izlino jer se prema ovakvom stavu izmedu spoznajnih pojmova i tih stvari po sebi ne moe postaviti nikakva razlika; poto nai pojmovi nedvosmisleno odgovaraju stvarima pojmovnog svijeta, s poto te stvari odgovaraju stvarima po sebi, to time nai pojmovi indirektno odgovaraju stvarima po sebi. U tom ucenju vec dolazi do izraaja tendencija novijeg pozitivizma da se logickom analizom poimanja i jezika razgolite izvjesna starija filozofska rjeenja kao prividni problemi. Ova Schilkova filozofija se moe ubrojiti u spoznajno teorijski realizam jer pretpostavlja realnost stvarnosti sa one strane svijesti na koju se spoznaja odnosi. Ta realisticka crta predstavlja otro distanciranje od starijeg pozitivizma, a posebice ucenja Macha i Avenarijusa. Stariji pozitivizam je postavljao zahtjev da se nauka ogranici na to egzaktinije i u isti mah to ekonomicnije opisivanje onoga to je neposredno dano. Neposredno je dano samo elementi senzualnog i relativno konstantan kompleks takvih elemenata je tijelo i ako se iskljuce metafizicke pretpostavke onda proistjece da su tijela svode na taj kompleks osjecaja. Schlickovo ovo stajalite, koje oznacava kao imanencijalni pozitivizam, smatra ka neodrivo. Po njemu da bi se dolo do znanosti moramo pretpostaviti postojanje stvari koji su nam dane kao i one koje to nisu. Ako se ne eli razoriti zakonita povezanost stvarnog svijeta, onda ne preostaje nita drugo osim da se pretpostavi realna egzistencija stvari i pojava koje su transcendentne svijesti. No, vidjet cemo da daljnji razvoj logickog pozitivizma vodi ka naputanju ove dihotomije u sklopu pozitivizma kao posljedice uvodenja metafizickih pitanja kao prividnih problema. Zasada da istaknemo samo to da nasuprot starijem pozitivizmu koji otpocinje sa analizom onoga to je dano, mladi logicki pozitivizam pocinje sa analizom znanstvenog jezika kao medijima gdje se mogu razrijeiti problemi odnosa izmedu smislenih i besmisleni stavova i pojmova.

88 Odnos izmedu fenomenologije iznanosti, odnosno filozofije znanosti, dat cemo u zadnjem dijelu knjige. 89 Odnos fenomenologije prema znanosti razmatrat cemo u zadnjem dijelu knjige.

6. Filozofija L. Wittgensteina Prije nego to krenemo na daljnju analizi logickog pozitivizma, obratimo pozornost na stavove L. Wittgensteina, koji ce sa svojim pocetnim radovima biti jedan od glavnih uzora logickog pozitivizma. On polazi od logickog atomizma svoga prijatelja B. Russella90 i po njemu je svijet cjelokupnost cinjenica a ne stvari i sa ovom tezom on pocinje u svom glasovitom dijelu Tractatus logico-philosophicus. Za razliku od klasicnog pozitivizma on odbacuje shvacanje prema kojemu je logika empirijska znanost to nastaje uopcavanjem opaenih pojedinacnih cinjenica. Logika je, tovie, posve neovisna od iskustva. No njezine su recenice tautoloke, tj. posve beznacajne. Njegov pojam mislivog istovjetan je s cjelokupnom prirodnom znanocu. Granica mislivog ujedno je granica jezika koja preslikava ( empirijske ) cinjenice, ''Granice moga jezika znace granice moga svijeta''. No tu se za njega postavlja pitanje o uvjetima subjektivnog iskustva i njegov odgovor glasi: ''Subjekt ne pripada svijetu nego je granica svijeta''.91 Gdje se u svijetu moe opaziti metafizicki subjekt? Kae da tu stvari stoje ba kao s okom i vidnim poljem. Ali oko u stvarnost ne vidi. I nita u vidnom polju ne navodi na zakljucak da ga vidi necije oko. Dok je njegov Tractatus presudno utjecao na logicki empirizam odnosno novopozitivizam, njegova su Filozofska istraivanja koja su posmrtno objavljena 1953. bila u izvjesnoj suprotnosti spram osnovnih principa tog istog pozitivizma. Filozofska istraivanja postala podjednako znacajna za modernu lingvistiku i onu filozofsku poziciju koja polazi od lingvistike gdje je lingvistika empirijska znanost o jeziku. Miljenje kasnog Wittgensteina izvodi, dakle, onaj obrat k jeziku koji je opcenito karakteristican za filozofiju od 1960. godine na ovamo. Wittgenstein i Becki krug mislili su da pomocu formalne logike mogu razviti umjetan, formalizirani idealni jezik. On je kao jedinstven jezik znanosti trebao ukloniti netocnosti , mnogoznacnosti i obojenost svakodnevnog jezika i tako biti savreno jasan i jednoznacan No, u ovoj kasnijoj fazi razmiljanja kod Wittgenstaina pokazalo se potpuno odstupanje od te zamisli kao neizvedive, jer je otkrio da je znacenje izraza nemogucno odvojiti od njihoveupotrebe u ivom jeziku. Tako on kae: ''Svaki znak za sebe cini se mrtvim. to mu podaruje ivot? On ivi u upotrebi'' (Filozofska istraivanja, br. 432.) Odavde slijedi 90Navedimoukratkimcrtamaosnovnaobiljeja Russellovereformeufilozofijinakojojjebaremprema

nekimosnovnimnacelima, utemeljenvelikidio suvremenefilozofije. 1. Logicki se jezik formalizira po uzoru na matematicki. Uvode se kvantifikatori. Pri tom se pojmovi i relacije razumiju kao funkcije (Russellove stavacne funkcije) s predmetima i samim funkcijama i relacijama kao argumentima. 2. Cilj je da se formalno zakljucivanje i logicki pojmovi tako preciziraju da se njima moe objasniti matematicko zakljucivanje i iz njih izvesti matematicke pojmove tj. da se matematika (barem aritmetika, kao u Fregea) moe svesti na logiku. 3. Russell ujedno eli rijeiti i problem logicko-matematickih i semantickih paradoksa od kojih se mnogi tada novi otkrivaju te potresaju logiku i osnove matematike, zaotravajuci potrebu reforme. Kako bi se izbjegli paradoksi, u Russella pojmovi i pojmovni odnosi stoje u sloenoj tipskoj hijerarhiji koja prijeci samovoljnu gradnju pojmova. 4. I Fregeov i Russellov logicko-matematicki sustav ujedno su i filozofski, jer polau racuna o temeljnim filozofijskim pojmovima kao to su predmet, funkcija (koja je sada ne samo matematicki nego i ontologijski pojam), istina (u Fregea je to izravno ontologijski pojam), svojstvo, odnos, sveukupnost itd. Rijec je o sustavima koji su takoder i ontologijski. Ka tomu sadre, primjerice, i odredenu filozofiju jezika, odredujuci pojmove kao to su ime, opis, recenica itd. Jednom rijecju, Frege i Russell pretvaraju matematiku u filozofijsku matematiku (ne samo u filozofiju o matematici, to je ukljuceno). 91 L. Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus, preveo Gajo Petrovic, Sarajevo,1960 (5.632 )

jedna neugodna posljedica za logicki empirizam. a to je da idealni jezik ne postoji i moramo se vratiti svakodnevnom jeziku. Kako se neki izraz u nekom jeziku upotrebljava, to pokazuje gramatika nekog jezika i ona obuhvaca pravila igre nekog jezika. Ustvari ovdje dolazimo do sredinjeg mjesta filozofije kasnijeg Wittgenstaina, a to je usporedba jezika i igre, odnosno definiranja jezicne igre. No, ovo svodenje jezika na igru ne predstavlja njegovo deplasiranje jer je on kao i kod mladog Wittgensteina osnova svega. Tko se ukljucuje u neku jezicnu igru i u njoj sudjeluje, taj prihvaca jedan oblik ivljenja. Jezik je oblik ivljenja i on je neto krajnje, ono zadnje na to se moemo vratiti. Za njega se u jeziku odvija sve jer je on sredstvo miljenja. Kakav je odnos izmedu filozofije i jezika? Ovdje se paralela moe povuci kao u Tractatusu gdje se govori o odnosu izmedu prirodnih znanosti i filozofije. To je prije svega cinjenica da je zadatak filozofije da razjasni uporabu postojeceg jezika a ne da stvara neki vjetacki konstrukt. Ona, za njega, ne smije ni u kom slucaju dirati u fakticnu upotrebu jezika jer ga ona ne moe ni utemeljiti. Filozofija mora da ostavi sve kako jest. Za njega filozofija mora da ima terapeutsku vrijednost prije svega prema klasicnoj filozofiji i njezinim problemima, koji su za logicki empirizam pa i za Wittgensteina prividni problemi nastali pogrenom uporabom jezika, tj. davanje izrazima drugacija znacenja nego ona koja oni imaju u jeziku. Na primjer, filozofi starog kova su ljudi koji, kada cuju da ''kii'', pitaju '' Tko kii?''. Lingvisticka terapeutika mogla bi tim filozofima pokazati kako stanoviti izraz ( ''biti'', ''ja'', ''zbiljsko'', ''nita'' itd. ) valja pravilno upotrebljavati u skladu sa gramatikom. Na taj nacin, po Vigotskom, bi se mogla izlijeciti njihova opsjednutost razuma. Ovdje on slikovito koristi jednu pitalicu: ''to je tvoj cilj u filozofiji? Da muhi pokae izlaz i cae.'' Time nastaje jednaka situacija kao i na kraju njegove prve knjige: ''O cemu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti.'' U daljnjem izlaganju cemo malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo glavno djelo, pri cemu cemo djelo iz njegovog kasnijeg razdoblja kao to su Filozofska istraivanja obraditi u dodatku. Cesto se kod autora pojavljivanje Tractacus opisuje kao pocetak izgona filozofije iz znanosti. 6.1. Wittgenstein Tractatus logico- philosophicus Knjiica92, Tractatus logico-philosophicus, postala je gotovo biblija lingvisticki orijentalnog pozitivizma, a pisac, Ludwig Wittgenstein, uzdignut je na jednoga najvecih filozofa 20. stoljeca, usprkos mnogobrojnim protivnicima, a i svom vlastitom omalovaavanju filozofije. Da paradoks bude jo veci, sam se Wittgenstein odrekao svog 92 Tradicionalne su metafizike obicno polazile od nacela koji je bio dokucen intuitivno. Ljudski razum, sam

ili pomocu objave, posjedovao je takovu intuitivnu sposobnost, kako je to ucio Rene Descartes na pocetku novovjekovne filozofije. Engleski empirizam pa znanstveno istraivanje uzdrmali su pouzdanje u principe koji mogu da se intuitivno dokuce. Iskustvo biva sve neospornijem kriterijem istine. Medutim samo je iskustvo optereceno svakojakim predodbama, i tu se ponovno uuljale stare filozofske kontroverze, narocito nakon Kantove, 'Kritike cistog uma', po kojemu je iskustvo bivalo tek sredivano ili omoguceno stanovitim racionalnim formama ili kategorijama. I logicki pozitivizam nosi Kantovo nasljedstvo. S jedne strane taj, neko vrijeme najivlji pravac suvremene filozofije, istice verifikaciju osjetima kao posljednju instancu spoznaje, no s druge strane smjesta nastoji iskustvo logicki obraditi. Logicko iskazivanje iskustva je jamacno polazilo od stanovita koje se ne moe oznaciti kao cisto empiricko, i logicki pozitivizam bio je uskoro okrivljen onim to je najvie napadao metafizickom stranputicom. O podrijetlu, granicama i krizi te filozofije najbolje govori Wittgensteinovo djelo.

prvenca koji mu je donio doktorat, profesoru i svjetsku slavu, i to odrekao se s istim uvjerenjem da je pod starost stigao do definitivne spoznaje, ali da mu to takoder vrlo malo vrijedi. Filozofija je bolest, pie on u svom posthumno objavljenom djelu ''Filozofska istraivanja'', ili zacaranost ljudskog duha govorom, a sav je njegov napor bio u tome da sebe i druge izbavi iz te zacaranosti. Prije prvog svjetskog rata studirao je mladi Becanin u Cambridgeu, gdje je upoznao Bertranda Russella i G. E. Moorea, vode novog antimetafizickog pravca koji se koncentrirao na znacenje svakidanjih i filozofskih sudova i pronalazio u metafizickim i solipsistickim sustavima same besmislice. Ucenik je Russellov logicki atomizam doveo do kraja koji se cinio trijumfalan da polako utihne u duboku skepsu. Iz predgovora Traktatus vidi se odmah koliko je on bio ispunjen otroumljem i tenjom za jasnocom svojih ucitelja u Cambridgeu: ''Sve to se uopce moe reci, moe se jasno reci, a o cemu se ne moe govoriti, valja utjeti. Knjiga ce dakle povuci granicu miljenju, ili tocnije samom miljenju nego izrazu miljenja: Jer da povucemo granicu miljenju, morali bismo misliti obje strane (morali bismo misliti to se misliti ne da). Granica biva dakle povucena u govoru, a to lei izvan te granice, jednostavno je besmislica.'' Pokuajmo ukratko analizirati neke stavove iz Tractatusa i kao prvo navedimo sami pocetak knjige: 1. Svijet je sve to je slucaj 1.1 Svijet je skupnost cinjenica a ne stvari 1.11 Svijet je odreden cinjenicama i time da su to sve cinjenice Svaki od ovih sudova trai dugo objanjenje, a koliko je to bilo odbojno za laike, toliko je pak mamilo oni koji su se uputali u lingvisticko-logicke analize. Zato kae autor da svijet nije skupnost stvari, nego cinjenica? Predstavimo sebi predmete u svojoj sobi, gdje svako od nas sjedi. Kada bi smo sastavili popis svih predmeta, ne bi nam to dalo nau sobu. Predmeti su nekako rasporedeni, stoje u tim i tim vezama. To, kako su predmeti rasporedeni, u kakvim vezama stoje, a to su cinjenice. Svijet je dakle skupnost cinjenica. Takve su cinjenice: knjiga je na stolu, slika visi na zidu, koara je u kutiji, itd. Svaka od tih cinjenica stoji sama za se, nezavisno od drugih, a preslikana je u naem govoru. Medutim mnogi su nai iskazi komplicirani i nemaju tako jednostavnu strukturu. I neki iskazi, koji se cine jednostavnim, su zapravo vrlo sloeni, kako je to Russell pokazao

na oznakama kao to su Waverleya ili sadanji kralj Francuske, kojima moemo graditi prividno jednostavne iskaze. Kao slikovit prikaz toj problematici navedimo neke Russellove stavove: Autor Waverleya je kot. Sadanji kralj Francuske je celav. Ovi iskazi se mogu rasklopiti na iskaze93. Autor Waverleya je kot treba rastaviti na tri iskaza: 1. Barem jedna osoba je napisala Waverley; 2. najvie jedna osoba je napisala Waverley; 3. tko god napisao Waverlay, bio je kot. 93 B. Russell: Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. Opirnijoj sam kritici izvrgnuo engleski pozitivizam, a narocito Russella u Dialectica, Zurich, Vol. 14, 1960., cemu je Russell ozbiljno prigovorio, bez obzira na noticu da se taj spis odnosi na njegova ranija razmiljanja.

Svaki od tih triju iskaza je istinit; prema tome je citav, sloeni iskaz istinit. Na slican nacin moemo rastaviti i iskaz: Sadanji kralj Francuske je celav u tri jednostavna iskaza: 1. Barem jedna osoba je kralj Francuske; 2. najvie jedna osoba je kralj Francuske; 3. tko god bio kralj Francuske, je celav. No znamo da je Francuska danas republika; dakle je vec prvi iskaz neistinit, pa i citava, sloena izjava.94 Zacijelo, i Russell i njegov najdarovitiji ucenik Wittgenstein traili su takve praelemente na koje bi se svaki objanjavajuci govor sveo. Slijedeci Russella, Wittgenstein je uzeo da se sav govor moe logicki rastaviti na elemente iskaze. U tim elementarnim iskazima dolaze predmeti ili praelementi Platonovi, koji se vie ne mogu raclaniti. Znacenje imena (rijeci) u tim iskazima dano je predmetima: 3.203 Ime znaci predmet. Predmet je njegovo znacenje. Ovaj stav ima dalekosene posljedice jer navedena tvrdnja uspostavlja znacenje elementarnih iskaza. Jer, kad imena u elementarnim iskazima ne bi znacila predmete, kad takvih jednostavnih predmeta uopce ne bi bilo, tad bi i iskazi izgubili znacenje. Opstojnost pra-predmeta je dakle nunost za logicara.95 Dalje, iskaz je: 4.021 Iskaz je slika zbilje: jer poznajem stanje stvari (Sachverhalt) koje on opisuje kad iskaz razumijem. I iskaz razumijem, a da mi nije njegov smisao objanjen. Znacajno je da on tu ne govori o slici samog predmeta nego sklopa predmeta. To je i dosljedno s polazita da je svijet skupnost cinjenica, a ne stvari. Prema tome bilo bi prije sporno u tome to je pretpostavio prapredmete s korespondentnim imenima; ali kako da inace utemelji elementarne iskaze? Ovdje se neumitno namece teorija preslikavanja. Teoriju preslikavanja nije svakako Wittgenstein izmislio; jako ju je zastupao i becki fizicar Boltzmann, no sam autor Traktata priznaje utjecaj Heinricha Hertza iz cije je knjige ''Die Prinzipien der Mechanik in neuen Zusammenhange dargestellt'' vrijedno prenijeti pasus o dinamickim modelima (na to se Traktat poziva): ''Odnos dinamickog modela spram razmatranog sistema je isti kao odnos slika koju na duh prihvata o stvarima spram tih stvari. Promatramo li naime stanje modela kao pasliku stanja sistema, tada su sljedovi paslike, koji po zakonima ove paslike moraju nastupiti, ujedno paslike sljedova koji se na prvobitnom predmetu, po zakonima ovog prvobitnog predmeta moraju razvijati. Podudaranje izmedu duha i prirode moe se dakle

usporediti sa podudaranjem dvaju sistema od kojih je jedan model drugome, i moemo cak dati racuna o tom podudaranju kada pretpostavimo da duh ima sposobnost da pravi istinske dinamicke modele stvari.'' 94 Odvelo bi nas predaleko u povijest filozofije kad bismo htjeli ustanoviti koliko je kembricka kola usadena u Platonu, no nije na odmet ovdje spomenuti da je Russellov koautor Principia Mathematica A. N. Whitehead napomenuo da se citava filozofska tradicija Evrope sastoji od reda fusnota Platonu. 95 Kasnije je Wittgenstein uvidio zabludu svog zakljucka; nema logickih nunosti koje bi ikakvu opstojnost implicirale.

Pretpostavka o najjednostavnijim predmetima tijesno je vezana sa pretpostavkom elementarnih96 iskaza koji se logickim pravilima, kako je to i Russell ucio, mogu slagati u komplicirane izjave, a istinitost takve komplicirane izjave vidi se odmah iz istinitosti pojedinih elementarni iskaza. Ove recenice iz Traktata mogu skicirati tijek sustava: 2.13 Predmetima odgovaraju u slici elementi slike. 2.14 Slika se sastoji u tome da se njeni elementi na odredeni nacin medu sobom odnose. 2.141 Slika je cinjenica. 2.15 Da se elementi slike na odreden nacin uzajamno odnose, pokazuje da se stvari tako uzajamno odnose. Poto je uspostavio vezu izmedu slike i stanja stvari ili odnosa stvari (Sachverhalt), razvija on dalje kako na govor funkcionira. 4.311 Jedno ime stoji za jednu stvar , neko drugo za neku drugu stvar i medu sobom su povezani; tako predstavlja cjelina kao iva slika stanje stvari. Temeljna je tu misao da jednostavni znaci ili rijeci stoje u nekom iskazu isto tako kao i predmeti u stanju ili odnosima stvari: struktura recenice odgovara strukturi stanja stvari tj. njihove su konfiguracije iste. Slika stanja stvari biva time i znacenje samog iskaza. Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo sloene izjave; i obrnuto, takvim se logickim operacijama mogu rastaviti sloeni iskazi u jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu miljenju, na jednoznacan nacin. Poto je to ucinio, moe autor Traktata ustvrditi: 5.01 Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza. 5 Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza. Prema tome je sve, cistim logickim postupkom, svedeno na elementarne iskaze, koji pak korespondiraju odredenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespondentni elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve elementarne iskaze. I time Tractatus logico-philosophicus dolazi do zamanog, ali i kobnog zakljucka: 4.26 Navod svih istinitih elementarnih iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lani. U daljnjem dijelu svog rada Wittgenstein odreduje odnos izmedu iskaza, govora i svijeta. 4.001 Skupnost iskaza je govor. Znaci, znali bismo govor kad bismo znali sve elemente iskaze i umjeli ih uvidjeti u

svim logickss sloenicama. No tih je iskaza vrlo mnogo (ako ne i beskraj). Odatle izlazi da nitko ne moe potpuno znati govor, a time niti svijet. Svaki covjek zna samo stanoviti broj iskaza, prema tome i samo stanovit dio svijeta; cak on i ne moe znati da li jo ima elementarnih iskaza osim onih to ih on zna. Potpuno zaokruen svijet Traktata biva odjednom naruen, i iz potpune odredenosti stanja stvari padamo u solipsizam. 96 U dodatku pod naslovom: Tvorba elementarni iskaza, podrobnije cemo analizirati ovaj problem.

5.6. Granice mog govora znace granice mog svijeta. 5.61 Logika ispunjava svijet; granice svijeta su takoder njene granice. Ne moemo dakle u logici reci: To i to je u svijetu, ono nije. ................... to ne moemo reci, to ne moemo ni misliti; dakle ne moemo takoder reci to ne moemo misliti. Wittgenstein tu odlucno zastupa pozitivisticko gledite: 5.621 Svijet i ivot su jedno 5.63 Ja sam svoj svijet ( mikrokozmos ) 5.631 Ne postoji subjekt koji misli i predocuje. Kada bih pisao knjigu '' Svijet kako ga ja nalazim'', tad bi se u tome izvjetavalo o mom tijelu i reklo koja uda stoje pod mojom voljom a koje ne itd., to je naime metoda da se subjekt izolira, ili cak pokae da nema subjekta u vanom smislu: o njemu samom ne bi naime u toj knjizi moglo biti govora. Slika je kraljenica Wittgensteinove teorije, i ta se slika mora shvatiti doslovno ''Nemoguce je zakljuciti iz same slike'' pie autor Traktata, ''da li je istina ili nije'' on tu stoji otro na ontolokom, realistickom stajalitu i odatle odbacuje Kantov apriorizam: ''Nema slika koje su istinite a priori.'' U Kantovu transcendentalnom idealizmu je covjek zatvoren u odredene forme ili kategorije kroz koje spoznaje, dok Wittgensateina tu ulogu poprima govor, u jo radikalnijem vidu. Kao to smo citali, struktura realnosti se reflektira u govoru, ali se ne moe opisati govorom. Znacenje svake recenice je u slici, u pokazivanju. Wittgenstein odlucno kae da nai iskazi pokazuju unutarnju strukturu realnosti ali je ne predstavljaju: ''U tom smislu ono to moe biti pokazano ne moe biti receno''. U tom pokazivanju eli on sacuvati most izmedu govora i realnosti, ali taj most se konacno rui, to dokazuje prije navedena recenica: ''Granica mog govora znaci granicu moga svijeta.'' Ako i polazi od realisticke ontologije, na kraju autor Traktata odbacuje sam svoje stajalite. Subjekt je zatvoren u svoj govor. Time je on samo jedan korak od solipsizma. Je li solipsizam, koji stoji na kraju razmiljanja mladog Wittgensteina, neoboriv? Ta stara filozofska doktrina kae da covjek opaa samo svoje vlastite opaaje. No, dakako besmisleno je reci da opaamo svoje opaanje, a ne da opaamo neku stvar. Kada tko tvrdi da sve to oko sebe samo sanja, ne postoji nacin da ga razuvjerimo. Sve to mu stavimo pod nos, on ce reci da je to njegovo subjektivno opaanje ili osjet. Jedino se moe pokazati da je njegovo gledite besmisleno, ali to je i Wittgensteinov zakljucak da njegovi izvodi svravaju u besmislici. Poavi od preslikavanja stanja stvari, stigao je on na kraju do dubokog protuslovlja

koje, kako sam veli, oduzimaju smisao onome to je govorio. Bile su to samo ljestve koje treba odbaciti poto se njima popeo. I on zakljucuje svoj Traktat rezignirano: 6.53 Ispravna bi metoda filozofije zapravo bila: Nita ne reci nego samo ono to se da reci, dakle iskaze prirodne znanosti, dakle neto to nema veze sa filozofijom a tad uvijek, kada bi neko htio reci neto metafizicko, pokazati mu da nije stanovitim znacima u svojim recenicama dao znacenje. Ova metoda ne bi drugog zadovoljila on ne bi imao osjecaj da ga ucimo filozofiji ali ona bi bila jedino strogo ispravna. 7. O cemu se ne moe govoriti valja utjeti.

I kraj! Forma Traktata, slicna Spinozinoj po svojoj lapidarnosti, deduktivnosti i sustavnosti, stvorila je pricin da je domiljeno i sveobuhvatno djelo, premda sam autor napominje paradokse i protuslovlja i sam se ocijenio kako je malo time ucinjeno. Osim toga Hilbert i Russell dali su novi poticaj logici i analizi, koji su od matematike prelazile na obican govor. Taj trenutak bio je ovom knjiicom sretno izraen, i nije cudo da je autor uao u modu, usprkos epilogu epilogu kojim se osudio na utnju. I dok je logicki pozitivizam procvao, vrtlar je u utnji prekopao korijenje da to naposljetku posijece. Na kraju ovog kratkog razmatranja o Wittgensteinovom Tractatusu pogledajmo jo jednom njegov odnos prema elementarnim iskazima. Wittgenstein sam kae kako je bio opcinjen Russellovim rastavljanjem prividno jednostavnih iskaza. No, Russella je mnogo vie mucio problem takvih iskaza kao: ''Kralj Francuske je celav.'', gdje gramatickom subjektu nita ne odgovara u zbilji; jer kako znamo, Francuska je republika. Russell ponajprije kae da svatko od nas razumije to znaci, prvo, kada se kae kralj kakve zemlje, a zatim tom subjektu pripie celavost. No svatko ce biti iznenaden kada ga upitamo dali je taj iskaz istinit ili laan. Na prvi pogled bili bi smo skloni da takvo pitanje odbacimo kao neumjesno ( jer nema kralja Francuske ) i ta nam se reakcija cini najadekvatnija. Russellov je odgovor drukciji. Kao to smo rastavili iskaz: Kralj Francuske je celav na tri iskaza 1) egzistira kralj Francuske 2) samo je jedan kralj Francuske 3) tko god bio kralj Francuske je celav Buduci da je prvi razloeni iskaz laan to je citav sloeni iskaz laan. Stoga i on kae da iskaz, Kralj Francuske je celav, ima znacenje, ali je laan. Ovim je zadovoljena formalna strana razlaganja iskaza ali su ostala jo ne jasna pitanja. Razmotrimo jo neke druge primjere. Kada bih svog znanca to misli je li istina ili la da su Bumani na Grenlandu ljudoderi, on bi me odmah prekinuo jer na Grenlandu nema Bumana; hoce li me pitati o Bumanima u Africi? Vidi se da je on tocno razumio moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugo pitanje: Kai mi jeli istina ili la da je bijela vrana slijepa? Pazi, ogovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Jeli istina da je Cezar suprug glumice BB? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je ivio mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, mada je neto u njima krivo, naime logicki subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadanjoj mogucoj vezi. Bilo

je nekoc kraljeva francuskih, i bilo ih je i celavih, i jamacno je tko tada mogao konstatirati 'Kralj Francuske je celav', i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je vie francuskih kraljeva koji nisu bili celavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila la, nehoticna (iz nepoznavanja) ili hotimicna (kleveta). Danas nema vie kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav je kralj, to radi, ne odnosi se ni na to. Po Russellu postoji bitna razlika izmedu takvih iskaza kao to je 'Shaw je bradat' i 'Francuski kralj je bradat'. Obje recenice imaju svoj gramaticki subjekt, prva Shaw, druga francuski kralj, ali, dok prva ima i logicki subjekt, druga nema valjani logicki subjekt. Kako je Russell doao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opcinjen ulogom koju vlastita imena imaju u svakidanjem govoru. Kad kaem BB, svatko od kinogledalaca ima pred ocima doticnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna, istovjetna osoba. Isto tako kad kaem vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni predmet mislim. Taj jednostavan odnos, koji svakako dolazi u obicnom govoru, Russell je

poopcio u jedino mogucu logicku vezu izmedu imenica (ili zamjenica) stvari, a to je tako jer mladi Wittgenstein nekriticki preuzeo od svog kembridskog ucitelja. Prema tome i mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, imali ili nema, i to se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje. No ostaje pitanje: Zato bi recenica ''Francuski kralj je celav'' imala danas drugi logicki karakter nego prije revolucije? Razlika izmedu gramatickog i valjanog logickog subjekta je cisto umjetna. Nije >defekt< u samom subjektu, nego u citavoj recenici. Citava recenica iskazuje neto o osobi koja ne postoji. Ona je, dodue, bila vrlo umjesna u doba Ljudevita XVI, ali danas ne pogada nita kao to ce stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakim okolnostima rabimo pojedini izraz ili recenicu. Russell je upao u zabunu kada je tu upotrebu ispustio iz vida. Ako istraujemo zato nije moderna logika, suprotno ocekivanjima Russella i mladog Wittgensteina, ucinila nikakvo susptancijalno otkrice, osim to je vrlo profinila svoj sustav, onda se izvor moe naci ba u tom konstruktivizmu i razlaganju na istonosne i lane argumente, kako je to poduzeo Tractatus philosophico-logicus. Moramo napomenuti da se u kasnijem periodu, tj. takozvanom kasnom periodu Wittgensteina, u svojim radovima kao to je ''Filozofsko istraivanje''97 u mnogome mijenja svoj stav. Bez obzira to u kasnijem radu on korigira svoj odnos prema strukturi jezika, on i dalje ima negativan stav prema filozofiji a posebice prema metafizici i fenomenologiji. Wittgensteinova je analiza djelovala razorno na filozofije bitka i biti koje su prolazile od poopcene slike ili od subjektivne introspekcije. Osobito je tu znacajan kontrast spram neto starije Husserlove fenomenologije. Nastavljajuci intencionalizam Brentana, po kojem se naa svijest odnosi i spram neceg to ne postoji realno, Edmund Husserl se usredotocio na cisti zor, gdje subjekt izravno dokucuje bit. Po toj njegovoj fenomenolokoj metodi mora se mislilac osloboditi svega suvinoga, svega povrnog i izvanjskog, svega to ometapristup esenciji. elimo li shvatiti bit kocke, najbolje je da zamirimo i predstavimo sebi u duhu pravilan geometrijski lik. Tim zorom dokucujemo bit kocke, tijela sastavljenog od est jednakih stranica koje se sijeku pod pravim kutom. Opaanje realnih kocaka oko nas samo bi nam pokvarilo tu spoznaju.(Husserl, Ideen zu einer reinen Phnomenologie und phnomenologischen Philosophie, Haag, 1950 prva knjiga izala godine 1913.) Ta Husserlova fenomenologija je cisto subjektivna i sasvim joj nedostaje povijesni smisao. Analizirajuci pojam biti, Wittgenstein je iznio jake argumente protiv takvih filozofija. Huseerlov govor ostaje ono to autor Filozofskih istraivanja krsti privatnim govorom. Nemoguce je da bismo bilo kakvim zrenjem stvorili neke pojmove i doli do bilo kakve spoznaje. Po Wittgensteinovu postupku moe se lijepo pratiti kako u Husserla bit biva bitkom, kako filozofija biti prelazi u ontologiju, dakako, posve nedoputeno. Husserlova

transcendentna svijest podie pokraj realnog svijeta i totalnost idejnog bitka; time je utrt put Heideggerovoj ontologiji. Sve su to, po piscu Filozofskih istraivanja, pseudopojmovi i pseudo-filozofiranje. Dok je Wittggensteinov stav spram individualisticki, subjektivisticki ili antropoloki konstituiranih metafizika radikalno odbojan, njegova se istraivanja u mnogo cemu pribliuju Kantu. U njegovu smislu ne mogu se Kantove kategorije oznaciti privatnima. Kantov subjekt ili covjek je reprezentant sviju (misaonih) ljudi. Stoga i autor Kritike cistog uma govori o transcendentnom idealizmu. Mogucnost sudova a priori je neto to prelazi individualnu opstojnost. U svojoj studiji o Kantu je Martin Heidegger poduzeo da tog velikana reinterpretira egzistencijalistickom tjeskobom i svede na individualno, 97 Vidjeti u dodatku opirnije u drugom periodu Wittgensteinovog rada, tj. opirnije o njegovim stavovima u ''Filozofskijm istraivanjima''.

Husserlovo zrenje. No, Kritika cistog uma temelji se analizi sudova matematike i mehanike, to je univerzalno-povijesni kompleks. Iako Wittgenstein zabacuje sudove a priori, njegova su filozofska istraivanja jo jace i radikalnije uronjena u stanovite opce kategorije, naime forme govora. Gdje bismo traili neki dublji korijen ili objanjenje ivotnih formi, treba da zakljucimo s piscem Filozofskih istraivanja: Ta govorna igra je igrana. Russel je prigovorio svom ostarjelom uceniku da je zanemario razjasniti kako se govor odnosi prema realnom svijetu. Jamacno je Wittgenstein odgovorio svojem nekadanjem ucitelju da je pao u zamku metafizickih slika kao to su realni svijet i odnos govora prema realnom svijetu. Odstranjujuci takve opcenitosti i opcenite odnose, Filozofska istraivanja ostaju pri konkretnom, svakidanjem govoru. No, nije li i to jedno metafizicko stajalite koje nas dri zatvorene u (apriorno zamiljenim) govornim kategorijama? Ako i Wittgensteinova kritika pogada uvidaj biti u Logickim istraivanjima Edmunda Husserla, ipak se starac Husserl u Kartezijskim meditacijama, koje su izale posthumno 1950, u mnogome ispravlja i pribliava realisticnijem gleditu: Ali doskora biva evidentno da je doseg takve teorije (teorije iskustva nekog drugog) mnogo veci nego se isprva cini, da on prinosi utemeljenju transcendentalne teorije objektivnog svijeta i u stvari utemeljenju takve teorije u svakom pogledu, narocito s obzirom na objektivnu prirodu. Znacajno je u tim Husserlovim Meditacijama da se on opstojnocu drugog covjeka koji ima iskustva izbavlja iz solipsizma u koji je upao svojom metodom zagrade (izbacivanjem sveg nebitnog iz direktne reakcije izmedu svijesti i biti). No je li vrijedilo toliko filozofirati da se dode do zakljucka da je opstojnost ljudi nuna za spoznaju prirode? Kao kriterij istine postavljala su se obicno tri nacela, i po tome su i filozofske teorije bile nazivane: teorija korespondentnosti: iskaz odgovora cinjenici; teorija koherentnosti: iskaz se slae s drugim iskazima ili aksiomima; paragmatizam: daljnji postupci opravdavaju hipotezu. Wittgensteinov Tractatus je poseban oblik teorije korenspondentnosti gdje slika odgovara stanju stvari. Sam je autor kasnije pokazao da je posve nerazumljivo kako bi slika odgovarala stvari naem obicnom govoru. Spoznajni je problem isti da li gledam direktno tenis-mec ili na televizijskom ekranu (ili na mrenici svog oka); pitanje je kako govorno iskazujem ono to jest: Wittggenstein i nije kasnije pokuavao sacuvati teoriju korespondencije u lingvistickom smislu, nego je to poduzeo Alfred Tarski.(Logic, Semantic,Matemathematics, Oxford 1956). Za to po njemu potrebno imati dva jezika, jedan koji bi iskazivao ciste cinjenice a drugi koji bi bio vie hipotetican; i tada bi se korenspondencija sastojala u odnosu izmedu tih dvaju jezika. Medutim je sam Tarski konstatirao da civilizirani jezici sadre vec toliko toga hipotetskog (narocito matematika i

fizika) da se tu nikako ne moe odvojiti cisti govor o stvarima, i tako se taj pokuaj sam na kraju rui a da nije dao nikakav zanimljiviji rezultat osim neto formalisticke gimnastike, inace dosta teke za nematematicare (koje inace zadivljuje matematicki formalizam u logici). Teorija koherentnosti ima svoj uzor u Euklidovu sustavu gdje je pojedini iskaz istinit ako se da izvesti iz aksioma ili (u slabijoj interpretaciji) ako je u skladu, ne protivi se, drugim iskazima. Takav je kriterij ocito konzervativan i ne doputa nikakvo bitno novo otkrice pa je prema tome bio manje, vie inkorporiran u metafizicke deduktivne sustave. Cini se da je Wittgenstein smatrao da sva tri kriterija djeluju u obicnom govoru. Ono to kaemo ima smisla u sklopu citave ivotne situacije, dakle odgovara stanovitim cinjenicama, no takoder je povezano s ostalim kazivanjima, mora dakle biti koherentno, a

osim toga mora biti uspjeno ili 'potvrdeno' daljnjim cinima. Filozofska je zabuna nastala time to je jedan od kriterija bio uzdignut na jedino i vrhovno nacelo, a time se odmah zapalo u proturjecja. Na alost nisu Wittgensteinova Filozofska istraivanja dalje razradila kako bi se razliciti kriteriji ujedinili u novu logicku teoriju, niti se on mnogo brinuo da te svoje misli formalizira, kao to je to ucinio logicki pozitivizam. Ako i njegova posljednja rijec oslobada iz klieja i dogmi, ona ostaje ipak destruktivna, zacijelo u najplemenitijem smislu. Stariji Wittgenstein zavrio je dosljedno put mladeg. Njegova je panja bila stalno usredotocena na jezik. Filozofiji ne bi ostalo nita drugo osim objanjavanja iskaza, medutim samo znanost moe takve iskaze, istinite ili lane, pribaviti. Iz analize govora zakljuceno je bilo u Traktatu da se svijet sastoji od cinjenica koje su preslikane u elementarnim iskazima. Napustivi tu teoriju paslike, Wittgenstein odsad dosljedno ostaje u govoru samom, kojemu uvida sloenost i heterogenost, no kao i prije, filozofiji ne ostaje nita drugo nego da razjasni zabune koje su nastale nedoputenom analogijom naeg govora. Mi vracamo rijeci iz njihove metafizicke svetkovine na svakidanju upotrebu kae Wittgenstein i to jo jednom slikovito ponavlja na kraju Filozofskih istraivanja: to je cilj filozofije? -Muhi pokazati izlaz iz staklene muholovke. No ne nalici li sam Wittgenstein muhi koja se tako zaplela u kompliciranu mreu govora da odatle vie ne moe izici? Moda je to suvie cinicna napomena. Ono to pie stariji Wittgenstein cesto pogada najtananije karakteristike naeg govora i jamacno je mnogima pomoglo da se izbave od predrasuda ukorijenjenih u konvencionalnoj upotrebi filozofskih termina kao to su znanje, spoznaja, bitak, bit, predmet, svijest, ja, ime, iskaz, itd. Te rijeci treba da se vrate svakidanjoj upotrebi. Da li nam svakidanji ivot postavlja filozofske probleme? Wittgenstein bi to porekao. No to je sa znanstvenim istraivanjem? Ili moralnim dilemama? Po Wittgensteinu bi se morala doci do zakljucka da istraivanje prirode ne bi nikad dolo u opreku sa svakidanjim govorom; no to je samo zato to bi po njemu znanost bila nagomilavanje cinjenica, kao to bi bilo i svakidanje iskustvo. Pozitivist se kloni sukoba time to rtvuje pitanje opstojnosti i opcenitosti, dobra i zla. To je svakako jedno filozofsko gledite koje porice probleme koji nam grnu iz sasvim drugog obzorja. Wittgenstein nije obratio dovoljno panje tome da je prvobitni ljudski govor pun mitopoetskih elemenata; tenja za personalizacijom svih stvari i odnosa ne da se svesti na vanjske okolnosti i javne ivotne oblike. Akutni su filozofski problemi nastupili kad se mitopoetskom miljenju sve jace suprotstavljalo sustavno zakljucivanje izalo iz prvih znanosti. I danas svakodnevno doivljavamo sukobe izmedu tradicionalnih predrasuda i znanstvenog istraivanja, a takoder se i sami pravci razlicitih istraivanja medu sobom dopunjuju, sukobljavaju i ujedinjuju (da li u jedinstvu svjetsku povijest?). Razjanjenja oko tih proturjecja nadahnula su filozofiju od pocetka. Jer, na kraju krajeva, to je ljudski

ivot o cemu se radi. Ako i sukobi izmedu novih istraivanja i tradicionalnih miljenja zaokupljuju filozofiju u njenoj povijesti, pitanje je ipak da li sama ta istraivanja donose sa sobom probleme koje bismo nazvali filozofskim, u dvojakom smislu, prvo, da su organski vezani s povijesnom filozofskom problematikom, i drugo, da prelaze obzorje pojedinih znanosti. Pitanje je o mogucnosti filozofije znanosti, a treba nam dalje istraiti gdje ti problemi rastu iz objektivisticki orijentiranog istraivanja prirode. Ovim kratkim razmatranjem o Wittgensteinovom ''Tractatusu'' htjeli smo pokazati da se u sklopu filozofije znanosti javlja takozvani lingvisticki obrat. Dok je, kao to smo vidjeli, kod Poincarea, pa i pozitivista ranijeg doba, kao to je slucaj kod Macha, prevladavala problematika same znanstvene teorije, tj. njezinog sadraja, ovdje imamo

izvjesni obrat i teite problema se prebacuje na polje jezika i logike. Tome su vjerojatno doprinijeli razmatranja Russela, Whiteheada, tj. logickog atomizma i na drugoj strani razvoj logike kao znanstvene discipline. Moemo reci da je ovaj proces, koji je zapoceo Wittgenstein, nastavio i razradio logicki pozitivizam i to agresivnije i ambicioznije nego to je to pretpostavio i sam tvorac ''Tractatusa''.98 98 Iako se cesto u literaturi moe naci tvrdnja kako je Tractatus imao status Biblije u logickom pozitivizmu, sam Wittgenstein se kasnije nije u mnogome slagao sa Carnapom i ostalim predstavnicima logickog pozitivizma.

7. Logicki pozitivizam99 Posebno mjesto u pojavi logickog pozitivizme, ili kako ga neki autori odredenje zovu neopozitivizam Beckog kruga, jesu radovi Ludviga Wittgensteina. Njegove ideje, kao to smo vidjeli, imaju korijena u Murove i Russellove kritike apsolutnog idealizma. Bilo je to pitanje naucnosti filozofije ciji bi odgovor na pitanje statusa filozofije mogli saeti u njegovom odgovoru na kraju Tractatusa: Ispravna metoda filozofije, bila bi zapravo ova; ne reci nita nego ono to se moe reci, dakle, stavove prirodne nauke dakle neto to nema nikakve veze sa filozofijom i zatim uvijek kada bi neko drugi htio reci neto metafizicno, pokazati mu da nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bi bila nezadovoljavajuca za drugog on ne bi ima osjecaj da ga ucimo filozofiji ali ona bi bila jedina strogo ispravna. Novopozitivisticka kola stupila je u javnost 1929. godine spisom Znanstveno shvacanje svijeta Becki krug, a osnovna intencija je bila rekonstrukcija znanosti na dva elementa; empirijskih (osjetilnih) elementarnih doivljaja i njihovih formalno-logickih spojeva. 100 Jedan od utemeljitelja filozofije Beckog kruga, Moritz Schlick, koji je kao fizicar poceo da misli filozofski, izrazio je uvjerenje mnogih znanstvenika i filozofa koji su u obnovi pozitivizma i empirizma vidjeli jedini izlaz iz krize, kada je na Filozofskom kongresu u Oxfordu 1930. godine rekao da zapocinje nova era u filozofiji, dakako, u obliku logickog pozitivizma ili logickog empirizma. Osnovna karakteristika je nepomirljivost prema bilo kakvim metafizickim stavovima, a ona je slijedila iz empiristickog tumacenja naucnih rezultata. Upravo na tom planu i okupili su se u okviru Beckog kruga i oko njega Carnap, Schlick, Hahn, Neurath, Kaufmann, Kraft, Feigl, Frank, i mnogi drugi. Takozvana Berlinska grupa koja se formirala usporedo i istodobno kada i prije navedeni krug okupila je oko sebe Reichenbacha, Hefberga, Hempela, i dr. Takoder u Lavovsko Varavskoj grupi okupili su se Lukasiewicz, Kotarbinski, Lesnievski itd. I u drugim centrima Europe bilo je sljedbenika ovih grupa i kola koje su izmedu sebe odravale ive veze i koje su svoj utjecaj proirile i na SAD, a narocito za vrijeme drugog svjetskog rata. 7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma Pored toga to je logicki pozitivizam spadao u ekstremni empirizam, on je bio takoder oznacen kao scijentizam. Potpuno povjerenje u znanosti i njeno jedinstvo predstavljaju osnovnu ideju logickog pozitivizma. Takoder su odlucno odbacivali racionalizam i intelektualizam - gledita da se cistim miljenjem moe doci do spoznaja o svijetu. U knjizi Positivismus Kamiz navodi cetiri mislioca koji su po njegovom miljenju znacajno doprinijeli stvaranju pozitivisticke klime u Becu i Berlinu pocetkom stoljeca: John Watson (1878 1958) pokrenuo je bihevioristicki pokret u psihologiji; Hans Kelsen (1881 1973) pravni pozitivizam; Max Weber (1864 1920) objektivu sociologiju; Leonard Bloomfield (1887 1949) mehanicizam u lingvistici. Stavovi tih autora danas

izgledaju prejednostavni, ali njihov je doprinos, prije svega, u tome to su u znanstvene 99 Kao to se filozofija egzistencije pokazuje kao jedna izrazita krajnost suvremene gradanske filozofije dotle se logicki pozitivizam ili logicki empirizam pokazuje kao njena druga izrazita krajnost. Upravo u njemu se ostvaruje ona antiteza spram fenomenologiji ili filozofije egzistencije kao to je to i sam Husserl zamijetio. 100 Na temelju svog scijentizma neopozitivisti i mnogi njihovi sljedbenici nazivaju se znanstvenim filozofima.

discipline kojima su se bavili uveli stroge i jasne kriterije, cime su ta podrucja podigli na znanstveni nivo. Navedeni autori predstavljaju inicijatore procesa stvaranja ideja logickog pozitivizma, ali u programskom smislu pravac je imao ozbiljnije izvore. Tako u programatskom spisu Wisenschaftliche Weltauffassung: Der Wiener Kreis Neuratha, Hahna i Carnapa navode koje su filozofske prethodnice logickog pozitivizma i to su: 1. Pozitivizam i empirizam: Hume, prosvjetiteljstvo, Comte, Mill, Rich, Avenarius, Mach. 2. Temelji, ciljevi i metode empirijskih znanosti (hipoteze u fizici, geometriji itd.): Helmholtz, Riemann, Mach, Poincare, Enriques, Duhem, Boltzmann, Einstein. 3. Logistika i njena primjena na stvarnost: Leibniz, Peano, Frege101, Schrder, Russell, Whitehead, Wittgenstein. 4. Aksiomatika: Pasch, Peano, Vailati, Pieri, Hilbert. 5. Eudemonizam i pozitivisticka sociologija: Epikur, Hume, Bentham, Mill, Comte, Feurbach, Marx, Spencer, Muller-Lyer, Popper-Lynkeus, Carl Menger (otac). Pored navedenih prethodnica, osnovnu ulogu u pozitivistickom shvacanju prirode i uloge filozofije odigrali su epistemoloki uvid u izvor i prirodu znanja i semanticki uvid u prirodu i doseg smislenosti; za njih je jedina legitimna uloga filozofije bila pojmovna analiza. U tom kontekstu filozofija ne prua nikakvo znanje o svijetu, vec vri analizu znacenja centralnih pojmova znanosti i svakodnevnog iskustva. Bez obzira to su izvori logickog pozitivizma bili zajednicki i to im je odnos prema prirodi znanja i semanticki uvid u prirodu i doseg smislenosti bili isti, ne smije dobiti utisak da je grupa bila u potpunosti koherentna. Tako da su se u svojim pozicijama vie ili manje oslanjali na razlicite izvore a kao zoran primjer moemo navesti odnos prema pitanju kako se vri pojmovna analiza i u cemu se ona sastoji. Tako, Schlick pod utjecajem Wittgensteina, smatrao da filozofske recenice, zapravo uopce nisu recenice, vec cinovi ukazivanja na znacenje. Kako se u naem razmatranju bavimo uvodom u filozofiju znanosti, tj. odnosom izmedu filozofije i znanosti bilo bi interesentno navesti citat u kome Schilck objanjava svoju tezu o ulozi filozofije: Svaka je znanost sistem spoznaja, to jest istinitih iskustvenih spoznaja. I ukupnost znanosti, ukljucujuci i iskaze svakodnevnog ivota, jest sistem spoznaja. Ne postoji, pored ovoga, domena filozofskih istina. Filozofija nije sistem iskaza; ona nije znanost. Ali to je onda? Pa, sigurno nije znanost, ali ipak je toliko znacajna i vana da je se moe, kao i prije,

nazvati Kraljicom Znanosti. Jer nigdje ne pie da i Kraljica Znanosti i sama mora biti znanost. Veliku suvremenu prekretnicu karakterizira cinjenica da filozofiju ne vidimo kao sistem spoznaja, vec kao sistem cinova; filozofija je ona aktivnost kroz koju je znacenje iskaza otkriveno ili zadano. Pomocu filozofije iskazi su objanjeni, pomocu znanosti provjereni. Druga se bavi istinitocu iskaza, a prva njihovim znacenjem. Sadraj, dua i duh znanosti prirodno je, u konacnoj analizi, utemeljen u onome to njeni iskazi zapravo znace; prema tome, filozofska aktivnost davanja znacenja jest Alfa i Omega sveg znanstvenog znanja.102 S druge strane, Ayer je smatrao da recenice filozofije jesu normalne recenice koje imaju sadraj. Buduci da se njima ekspliciraju postojeca znacenja pojmova, one su analiticke. On se u svojoj filozofiji drao ovog nacela i njegova filozofija, barem u velikoj mjeri, doista predstavlja pojmovnu analizu centralnih pojmova ljudskog znanja. Svoju je 101 U Dodatku pogledati kratki osvrt na ivot i rad Fregea. 102 M. Schlick, Is There a Factual a Priori?, Wisenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen Gesellschaft an der Univesitt zu Wien fr das Vereinsjahr, u Feigl i Sellars, 1949. str. 56.

analizu Ayer vrio jednostavnim jezikom, dakako, uz neto filozofske terminologije. Utoliko je njegov stil vrlo blizak Mooreu i Ryleu. Carnap je, medutim, smatrao da uspjena pojmovna analiza ljudskog znanja moe biti izvrena samo jo stroim i jo preciznijim aparatom -suvremenom logikom. Zato je svoje drugo veliko djelo i nazvao Logische Syntax der Sprache Logicka sintaksa jezika. Carnap je insistirao na strogom razlikovanju predmet-jezika i meta-jezika; predmetjezik govori o predmetima a meta-jezik govori o predmet-jeziku. Buduci da filozofija analizira pojmove znanosti, jezik filozofije jest meta-jezik. Recenice filozofije jesu metarecenice o terminima i recenicama znanosti. Kako se u okviru same znanosti predmetrecenice i meta-recenice javljaju zajedno, ponekad u nerazmrsivom klupku, filozofska pojmovna analiza jezika znanosti nije neto bitno razlicito od znanstvenog bavljenja cinjenicama; razlika je samo u stupnju, a ne u vrsti. Zato Carnapovi radovi, iako obraduju temeljne epistemoloke probleme, neupucenog citatelja vie podsjecaju na puke tehnicko formalne udbenike simbolicke logike nego na klasicna filozofska dijela u kojima a se raspravlja o temeljnim filozofskim pitanjima, na primjer o poloaju covjeka u svijetu, biti u bitku, granicama i dosegu ljudske spoznaje, pravednosti, istini itd. Ideju da je filozofija pojmovna analiza, koju su logicki pozitivisti dijelili s predstavnicima oxfordske filozofije obicnog jezika, moguce je razumjeti na dva nacina. Prvo, u smislu da analiza znacenja prethodi svoj znanosti, zato to dok ne razumijemo i analiziramo znacenja termina, ne znamo tocno, ili cak uopce ne znamo, o cemu govorimo. U tom je smislu filozofija i dalje kraljica svih znanosti, i dalje je na neki nacin transcendentalna jer proucava uvjete mogucnosti smislenosti i znanja. Stav da je filozofija pojmovna analiza moe se shvatiti i na drugi nacin. Dakle, drugi pristup bi se trebao sastojati u smislu da je analiza pojmova jedna od spoznajnih aktivnosti ljudskog uma, koja ne prethodi svim ostalim spoznajnim aktivnostima. Ova diferencijacija ili bolje receno uklanjanje primata jezika dovela je do shvacanja da je jezik samo jedan od fenomena u svijetu, i proucavanje jezika nema status razlicitih od bilo kojeg drugog proucavanja. Time se semantika koja se bavi pojmovnom analizom stavlja u status jedne znanosti. Ona nije znanost ili aktivnost koja prethodi i omogucava sve druge znanosti. Takvo je shvacanje pocelo prevladavati nakon drugog svjetskog rata naturalizacijom u filozofiji. Izmedu ova dva shvacanja mogu se podijeliti filozofi logickog pozitivizma.103 Ono to je sjedinjavalo najraznovrsnije naucnike i filozofe u takav jedan opci pokret, usprkos znatnim razlikama, najbolje je oslikao Otto Neurath u svojoj knjiici Razvoj Beckog kruga i buducnost logickog empirizma. To su, po njemu, cetiri bitna elementa: antimetafizicka usmjerenost, opci empirijski stavovi, obracanje metodickoj intervenciji

logike i tenja za matematickim smislom znanosti. Ono to je karakteristika za sva cetiri elementa je njihova izrazita negacija tradicionalne filozofije koju je obnovljeni pozitivizam proglasio u ime nauke i naucnosti filozofije, za mjeavinu naucnosti i nenaucnosti. Negativni stav, posebice prema metafizici, ogleda se u cinjenici da je za logicki pozitivizam status metafizike nije stavio u ravan istinitosti ili neistinitosti , nego potpuno deplasiranu besmislenost. Logicki pozitivizam, pored odredenja statusa filozofije ka naucne, pokuava da rijei pitanje metodologije. Stari empirizam J.S. Milla ostao je u svojim nastojanjima da izgradi metodologiju nauke ogranicen jednostranim induktivizmom. Suprotno njemu, koji je zanemario dedukciju, ali je ostao nemocan da rijei logicke probleme indukcije, novi empirizam sjedinio se sa metodama deduktivne logike koja je doivjela snaan uspon krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca. Na taj nacin stvorena je osnova za logicku analizu 103 Kao to smo vidjeli Schlick je zastupa prvu tezu, dok su Carnap i Ayer bili izmedu ta dva shvacanja, dok Devitt i Sterlny zastupaju drugu poziciju itd.

iskustva, a buduci da je logicka analiza iskustva upucivala na ispitivanje jezika kao vanjskog oblika miljenja, glavni problem su logicki empirici posvetili punu pozornost postala je logicka analiza jezika. On je po priznanju samog logickog pozitivizma, pozvan da pomogne znanosti, prije svega, da otklanja opasnosti koje se javljaju uslijed postavljanja izlinih pitanja i koja usmjerava filozofiju u pogrenom smjeru. Zatim, ona izraduje logicke instrumente za konstituiranje znanstvene teorije. Razni predstavnici logickog pozitivizma razlicito su shvacali ulogu i funkciju analize, ali se ona kod svih javljala uglavnom kao instrument naucnosti filozofije. Ali upravo je princip verifikacije bio i ostao najveci kamen spoticanja za sve logicke pozitiviste. No, kako je to sutinska tocka logickog pozitivizma ona postaje predmetom najvece pozornosti. Jer strogost postulata koji on implicite sadri i kojima su logicki pozitivisti eljeli da iz filozofije eliminiraju svaku ideju, svaki stav koji se ne moe provjeriti Dakako, da je taj zahtjev morao da se okrene i protiv samog logickog pozitivizma, jer se postavilo pitanje, sasvim razlono, pitanje kartera i statusa samog tog principa. Da li je i on iskaz? Ako se, kao to trai logicki pozitivizam pode od stava da neki iskaz ima smisao samo ukoliko ispunjava jedan od dva uvjeta da je analitickog karaktera ili da je empirijski provjerljiv onda i sam princip provjerljivosti mora ispunjavati jedan od ta dva uvjeta. Pokazuje se, medutim, da je to nemoguce i da bi, ukoliko se sam princip provjeravanja podvrgne provjeravanju, i on mora biti odbacen kao besmisleni metafizicki iskaz. Navedimo kao zoran primjer te misaone borbe preko M. Schlicka, koji je poao od toga da je provjerljivost u krajnjoj instanci se svodi na iskustvo. Upravo se tu suocio sa problemom jer je morao da objasni to je to iskustvo. Dalje je uzeo kao polaznu tocku stav da je iskustvo stanje mog subjektivnog miljenja. Ali onda se postavilo pitanje to je sa drugim miljenjem - postoji li ono ili ne? On je zakljucio da se na ovo pitanje ne moe odgovoriti jer se miljenje drugog covjeka ne da sveti na ''moje iskustvo''. U tom smislu zakljucio je takoder da ''provjerljivost'' putem iskustva ne znaci nita drugo nego stanje duha koje se samo subjektivno moe iskusiti. To znaci da nema uopce mogucnosti da se utvrdi dali je jedan stav provjerljiv ili nije za bilo kog drugog osim za mene subjektivno. Ako dakle, po krajnjoj instanci logickog pozitivizma, poistovjetimo miljenje, odnosno ispravno miljenje, sa provjerljivocu onda dolazimo neminovno do solipsizma. Da bi izbjegao takove konzekvence, Schlick, je pribjegao gleditima Russella i Poincarea, da je naucno saznanje uvijek saznanje strukture, a da se strukturni odnosi izmedu iskustva drugih ljudi identicna sa strukturnim odnosima izmedu naih iskustava buduci da su, kao strukturno, uvijek javni i intersubjektivni a ne subjektivni. Carnap i Neurath, nisu bili jedini koji, kao i Schlick, pokuali da savladaju ovu tekocu. I A. Ayer pokuao je da odredi status principa provjerljivosti. Zbog toga je, prvo postavio zahtjev da se razlikuje provjerljivost od provjeravanja, a zatim pokuao nijanse u okviru provjerljivosti razlikujuci prakticnu provjerljivost od provjerljivosti u principu,

konkluzivnu provjerljivost od parcijalne provjerljivosti. Zakljucio je da na taj nacin mogucno priznati empirijski smisao ne samo stavovima koji su stvarno provjereni necijim iskustvom vec i stavovima koji su samo parcijalni, ili principijelno provjerljivi. Kriticarima koji protiv principa provjerljivosti istupaju sa tvrdnjom da taj princip nije provjerljiv, on odgovara da princip provjeravanja i ne moe biti provjerljiv, vec ga treba shvatiti i usvojiti kao definiciju. a ne kao empirijsku hipotezu. No, ovim se nije ruio problem jer se pitanje prebacilo na samu definiciju. Ona se moe shvatiti samo kao savjet ili preporuka to opet dovodi do istog rezultata, jer sa stanovita logickog pozitivizma taj iskaz postaje besmislenim, jer nije dovoljno obrazloen ili to moe biti.

Pred Kantom, a ne u njemu, uzdizala se vec velicanstvena gradevina Newtonove mehanike, djelo koje je postalo uzorom ne samo njemu nego i jo mnogim generacijama koje ce doci. Kant je sebi postavio zadatak da odgovori na pitanje: kako je ona moguca? Razrijeio ga je svojevrsnom kombinacijom empirizma i racionalizma, o kojoj moete citati u svakom udbeniku filozofije. Mi se moramo pozabaviti neto suvremenijim rjeenjem. Na pocetku druge cetvrtine 20. stoljeca clanovi tzv. Beckog kruga (O. Neurath, R. Carnap, M. Schlick i drugi), posve svjesni vec dvostoljetnog uspjenog postojanja prirodne znanosti, postupili su na Kantu donekle slican nacin. Umjesto da se okrecu prema unutranjosti naeg duha, usmjerili su svoju pozornost prema znanosti kao vanjskom fenomenu, kao necemu to pred-lei i cemu se moe pri-stupiti. Nakon to su u tradicionalnoj, introspekcijskoj epistemologiji subjekt i objekt u spoznaji postali jedno, sada se razdvajaju. Subjekt ostaje ono to je bio, ali objekt vie nisu ideje u njegovu duhu, nego skup znakova u nekoj znanstvenoj publikaciji ili aktivnost drugih ljudi. Inspirirani time clanovi Beckog kruga definirali su dva moguca pristupa znanosti. Jednom rijecju, znanost moe biti predmetom historijskih, psiholokih, kulturolokih, sociolokih i slicnih studija. Ako i te studije same nazovemo znanocu, a nema razloga da tone ucinimo ako se one pridravaju znanstvenih standarda, onda je ovdje rijec o znanostima koje se bave znanocu, tj. o znanosti o znanosti. Znanost se stoga moe i mora, kau clanovi Beckog kruga, promatrati neovisno o svojoj empirijskoj povijesnoj dimenziji, naprosto kao opredmecen sklop provjerenih ili provjerljivih znanja koji je materijaliziran i objektiviziran u znanstvenim tekstovima.104 Znanje se otjelovljuje u jeziku pa jezik nuno mora odraavati njegovu strukturu, tj. njegove elemente, njihove medusobne odnose i unutranju hijerarhiju. Studij strukture znanstvenog jezika sa stajalita njegova odnosa prema istini jest zadaca filozofije i taj se studij obicno naziva logikom znanosti. 7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma Uvodne napomene: Ukoliko elimo da analiziramo filozofiju logickog pozitivizma onda nuno moramo razjasniti neke bitne pojmove. U filozofiji je vec dugo prisutan stav da ljudsko znanje ima dva izvora a to su razum i iskustvo. Vidjeli smo u poglavlju o odnosu racionalizma i empirizma kako je ta razlika uoblicena u ta dva pravca. Postojali su, neovisno od ove podijele, a jo uvijek postoje izvjesni karakteristicni primjeri za razliku ta dva izvora, tako je matematicko znanje predstavlja izvjesnu paradigmu razumske spoznaje, dok su se ostale

znanosti i svakodnevno iskustvo vezivale uz iskustvenu spoznaju. Moda bi se vecina filozofa sloila oko ovih primjera, ali nikao oko prirode, dosega i opravdanja tih dviju izvora znanja. U ovoj podijeli, takoder, moramo obratiti pozornost o tri sljedece podijele: Znanje -a priori i a posteriori Sudovi analiticki i sinteticki Istine nune i kontingentne 104 Ovaj lingvisticki obrat slikovito opisuje I. Supek u svom pasusu Bijeg u lingvisticke vode u knjizi Filozofija znanosti. Vidjeti Dodatak.

Obratimo pozornost na prvu podjelu: znanje cije je opravdanje, ali ne i porijeklo, nezavisno od iskustva je a priorno, dok znanje cije je opravdanje zavisno od iskustva i to u potpunosti je a posteriorno. Ovdje opet moemo dati neke zorne primjere, tako paradigma za a priori znanja je matematika jer se ono opravdava i dokazuje miljenjem a ne iskustvom. Tocno je kako se to znanje stice odgovarajucim ucenje, na primjer tokom kolovanja, ali ta vrsta iskustva nije relevantna za opravdanje i dokazivanje matematickih istina. Primjeri a priori znanja su: 5 + 3 = 8 ili zbroj unutarnjih kutova trokuta je 180o itd. Kod znanja a aposteriori situacija je drugacija jer se znanje opravdava, tj. dokazuje iskustvom. Primjeri a posteriori znanja jesu: Ubrzanje predmeta pri slobodnom padu je 9,81 m/s2 ili U drugom svjetskom ratu su pobijedili saveznici itd. Samo nam iskustvo moe reci jesu li ovi sudovi istiniti ili neistiniti i zato. Druga podjela koja se odnosi na sudove ima sljedece znacenje: analiticni sud sud u kojem je predikat sadran u subjektu i cija se istinosna vrijednost utvrduje pojmovnom analizom, a ne, na primjer iskustvom i sinteticki sud sud u kojem predikat nije sadran u subjektu i cija se istinosna vrijednost ne moe utvrditi pojmovnom analizom. Primjeri analitickih sudova su: Trokut ima tri kuta, Pravac je prava linija, Mravi su ili uspostavili robovlasnicko drutvo ili nisu uspostavili, itd. Sinteticki sudovi jesu: Ernina haljina je plava, Masa nekog tijela je tri kilograma, Trokut je crven, itd. Kao to se vidi na osnovu nekoliko jednostavnih primjera kako za analiticke sudove istinitu vrijednost moemo utvrditi, a da ne znamo nita o predmetima o kojima govore jer je dovoljno da razumijemo pojmove od kojih su sastavljeni. Dakle, ako razumijemo znacenje pojmova, znat cemo jesu li istiniti ili neistiniti. U slucaju sintetickih sudova, razumijevanje pojmova nije nam dovoljno za utvrdivanje istinosne vrijednosti. Osim to trebamo razumjeti pojmove, trebamo znati i kakve su stvari o kojima sud govori. Treca podjela koja se odnosi na nuno istinito koje je nemoguce da bude drugacije i kontingentno istinito-koje je moguce da bude drugacije. Za neke istine vjerujemo da naprosto ne mogu biti drugacije nego to jesu i vjerujemo da su nune jer su njihove negacije nuno neistinite. Za neka pak vjerujemo da mogu biti drugacije nego to jesu, da su kontingentno istinite i da su njihove negacije kontingentno neistinite. Primjer nunih istina nalazimo u uglavnom u podrucju matematike i logike tako na primjer: Zbroj unutranjih kutova u trokutu je 180o , Ako je A vece od B i B od C, onda je i A vece od C. itd. Primjer kontingentnih istina bili bi: Cezar je preao Rubikon., Tri su stolice u kuhinji, a treca je u predsoblju. itd. Na osnovu ove kratke analize znanja, sudova i istinitosti vidimo da izmedu njih

postoji odredena bliskost kao to je primjerice izmedu apriornog znanja, analitickih sudova i nune istinitost. Ba zbog svoje bliskosti razliciti autori su ove tri podijele iznosili u razlicitim kombinacijama. Navedimo samo neke karakteristicne primjere; za Leibniza je sve znanje u principu analiticno i u Bojem umu sve su istine nune i analiticne. Dakako, u ljudskom umu koji je po prirodi ogranicen postoje samo neke analiticne istine. Tako, za Leibniza to su istine o esencijama stvari a ostale istine su sinteticke i kontingentne. No, one su takve ne zato to postoje takve kontingentne istine nego se takvim pojavljuju u naem umu zbog nae ogranicenosti. Navedimo jedan primjer, tako je po naoj podijeli iskaz Cezar je preao Rubikon za nas cisto aposteriorna, sinteticka i kontingentna istina. Medutim, po Leibnizu, kada bismo poznavali sve detalje Bojeg plana, poznavali bismo i dovoljne razloge za Cezarov prelazak Rubikona. Tada bi nam bilo jasno da nije bilo moguce da Cezar ne prede Rubikon, da je u pojmu Cezara analiticki sadran i prelazak Rubikona, i ne bi nam bili potrebni udbenici povijesti, vec samo pojam. Ovdje postoji jedna bitna pretpostavka kao je univerzalni realizam osiguran po Bojem planu pri cemu se javlja potpuni izomorfizam izmedu cinjenicnih i pojmovnih

istina. Ljudski um, dodue, taj izomorfizam moe pratiti samo u sferi logike i matematike i najopcenitijih principa prirodnih znanosti, van te sfere ljudska je spoznaja osudena na empirijsko istraivanje. U ovom apriornom izomorfizumu lei bit racionalizma, ali moramo napomenuti da ovdje pojam a priori iako pozajmljen od Kanta da oznaci ono to je prije iskustva, nije u potpunosti sukladan sa Kantovom definicijom jer ona ovdje oznacava spoznaju nezavisno od naeg spoznajnog aparata. U tome je prikazan, mada preko Leibniza u radikalnom obliku, bit racionalizma. Oprecno ovom stavu s obzirom na ovu, i ne samo ovu, problematiku stoji empirizam. Za njih je sve znanje o svijet oko nas dano iz iskustva, znanje koje ne dolazi iz iskustva sigurno nije o svijetu, vec o tome kako mislimo, kako govorimo i slicno. Mada u krajnoj radikalnoj izvedenici empirizma i to je znanje iskustveno. Kao primjer navedimo stavove Humea, ali vie zbog vanosti njegovih stavova u naem razmatranju a ne zbog toga to je on izraziti predstavnik empiristickog pristupa.105 On je smatrao da ljudsko znanje ima dva velika dijela; jedan je dio o nacinu na koji mislimo, drugi je dio o cinjenicama. Navedimo neke njegove izvorne stavove: Sve predmete ljudskog rasudivanja ili istraivanja mogu prirodno biti podijeljene u dvije vrste, relacije medu idejama i cinjenice. Prve su vrste znanosti geometrije, algebre i aritmetike; i ukratko, svaka tvrdnja koja je intuitivno ili dokazom izvjesna. Da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru kvadrat nad ostale dvije stranice u pravokutnom trokutu, jest propozicija koja izraava odnos izmedu tih likova. () Propozicije ove vrste otkrivaju se samim miljenjem, neovisno od icega to postoji igdje u univerzumu. () Cinjenice, koje predstavljaju drugi predmet ljudskog razuma, ne tvrde se na isti nacin, niti je nae svjedocanstvo za njihovu istinitost, ma koliko jako bilo, iste vrste kao i za prethodne. Jo je moguca negacija svake cinjenice; jer ne vodi u kontradikciju, i um je shvaca jednakom jednostavnocu i odjelitocu kao da je uvijek bila u skladu s realnocu. Da sunce sutra nece izaci nije manje shvatljiva propozicija i ne povlaci kontradikcije nita vie od afirmacije, Da ce izici uzalud bismo, prema tome, nastojali demonstrirati njenu neistinitost. 106 Kant je smatrao da je razumsko znanje, dakle ono apriorno, nuno i da se sastoji od analitickog i sintetickog.107 Iskustveno znanje nije nuno i sastoji se samo od sintetickog. Na primjer, logika je analiticki a priori jer je, uzmimo, nacelo proturjecja istinito i neovisno od iskustva. On je smatrao, takoder, da je matematika neovisna od iskustva zato to su

matematicki sudovi nuni, a iskustvo nikada ne moe osigurati nunost. S druge strane, to je veoma bitno, ti sudovi nisu analiticki i nisu istiniti samo na osnovu znacenja pojmova, a odatle slijedi da je matematicka spoznaja sinteticka a priori. Navedimo jedan slikovit citat iz Prolegomena: Svi analiticki sudovi u potpunosti pocivaju na principu kontradikcije, i u njihovoj je prirodi da budu znanje a priori, bilo da su pojmovi od kojih su sacinjeni empirijski ili ne. Ima sintetickih sudova a posteriori, koji imaj empirijsko porijeklo, ali ima i sintetickih sudova koji imaju i a priori izvjesnost, i miju svoj izvor u cistom shvacanju i razumu. (...) Matematicki sudovi su svi bez iznimke sinteticki. Izgleda da je ova propozicija, iako neosporno istinita i u svojim konzekvencama izuzetno vana, do sada u potpunosti izmicala onima koji su istraivali ljudski razum, tovie, bila je upravo suprotna svim njihovim pretpostavkama. () moe se smatrati da je propozicija 7 + 5 = 12 cisto analiticka propozicija koja, po principu kontradikcije, slijedi iz pojma zbroja 7 i 5. Ali ako 105 Dakako, da on predstavlja vrhunac empirizma engleskog empirizma, ali ce njegovi zakljucci biti upravo i kraj potpunog povjerenja u mogucnost potpunog ostvarenja empirizma kao jedinstvenog programa apodikticke izvjesnosti. (Ovdje prije svega mislimo na status indukcije i ideje uzrocnosti, o ovom podrobnije vidjeti u dodatku D, Hume ) 106 D. Hume, Istraivanje o ljudskomrazumu, Naprijed, Zagreb, 1988. god. str, 81. 107OKantovomstavuunetoproirenijemoblikuvidjetiu DodatkuI. Kant.

paljivo pogledamo vidjet cemo da pojam zbroja 7 i 5 ne sadri nita osim sjedinjenja dva broja u jedinstven broj koji je spoj ova dva () Niti je bilo koji princip geometrije analiticki. To da je prava crta najkraci put izmedu dvije tocke jeste sinteticka propozicija. Jer moj pojam pravog ne sadri nita kvantitativno, vec samo kvalitativno. Prema tome, pojam najkraceg jest u potpunosti jedno zbrajanje, i ne moe nikakvom analizom biti izveden iz pojma pravca.108 Pored sudova aritmetike i geometrije sinteticki a priori jesu i temeljni principi prirodnih znanosti, na primjer zakon odranja materije i zakon akcije i reakcije. Ostatak prirodnih znanosti jest sinteticki a posteriori. Ka sljedecu krajnost navedimo stav J.S. Milla koji je smatrao da je nuno apriorno znanje iluzija. Sve je znanje aposteriorno, kontingentno i sinteticko. Mill, dodue, priznaje da postoje definicije i da su one analiticke. Ono to porice jeste da postoji supstancijalno, sadrajno znanje koje bi bilo nezavisno od iskustva. Aritmetika i geometrija, za racionaliste uzor razumskog znanja, za Mila predstavlja samo najopcenitije generalizacije iz iskustva. Tako on kae: Ostaje za istraiti to je temelj naeg vjerovanja u aksiome -koja je evidencija na kojoj oni pocivaju? Moje je odgovor da su oni eksperimentalne istine, generalizacije iz opservacija. Propozicija Dva pravca ne mogu obuhvatiti prostor -ili, drugim rijecima, Dva pravca koja su se jednom susrela, ne susrecu se vie, vec se i dalje razilaze. jest indukcija iz evidencije naih osjetila. () To je istina koja nam je znana iz ranog i konstantnog iskustva, induktivna istina i takva istina jeste temelj znanosti Broja () Tako proizlazi da je narocita tocnost, koje navodno predstavlja karakteristiku prvih principa geometrije, zapravo fikcija.109 Ovdje smo naveli samo neke primjere koji govore da postoji odredena kombinacija u ovim stavovima prema znanju, sudu i istini. No, ovdje se ne radi samo o matematickoj kombinaciji mogucnosti odnosa nego i odredenim stavovima ka spoznaji i upravo odnos prema ovim pitanjima odreduje i ukupno filozofsko opredjeljenje izmedu racionalizma i empirizmima, pri cemu Kantovo rjeenje izlazi izvan ove dihotomije. Mada se moe postaviti i pitanje osnovanosti same podijele koje dovode do odredenih kombinacija, ali nesumnjivo da su problemi znanja, sudova i istine fundamentalni za filozofiju znanosti pa ce ove dvojbe biti preslikane i na ovo podrucje. Jo jedan pojam koji je bitan za razmatranje filozofije logickog pozitivizma jeste princip verifikacije pa cemo dati neke uvodne napomene. 7.2.1. Princip verifikacije Logicki pozitivizma takoder ima svoj stav prema prije navedenoj podijeli i to u obliku identifikacije. Naime, oni smatraju da se tri navedene podijele u potpunosti podudaraju, oni su tvrdili da je a priori i analiticko i nuno jedno te isto, odnosno isto vrijedi za a posteriori, sinteticko i kontingentno. Moemo reci da u prije navedenim

primjerima uistinu postoje velike slicnosti koje upucuju na ovakvu podjelu. Istine logike i matematike cesto se shvacaju kao apriorne, analiticne i nune, dok istine empirijskih znanosti i svakodnevnog iskustva cesto se shvacaju kao aposteriorne, sinteticke kontingentne. Ovo bi nas moglo povesti u pogrenom smjeru jer u ovoj kombinaciji slicnost je sa stavom Leibniza, koji kao to smo rekli predstavlja primjer nacionalisticko pristupa, a dok logicki pozitivizma ipak pripada tradiciji empirizma. Zato moramo dodati jednu bitnu dopunu, a to je da logicki pozitivizam to su oni smatrali da su istine logike i matematike zapravo istine jezika. 108 I Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb 1953, str. 2, b,c. 109 J.S. Mill, A System of Logic, Longmans Green, London, 1886, II,v,vi

Zato se teorija cesto i zove kao jezicna teorija apriorija.110 Kao zoran primjer navedimo jedan Ayerov stav: () a priori propozicije logike i ciste matematike, za njih doputamo da su nune i izvjesne samo zato to su analiticke. To jest, drim da razlog to te propozicije ne mogu biti pobijene u iskustvu jeste to to se njima ne tvrdi nita o empirijskom svijetu, vec one naprosto biljee nau odluku da simbole upotrebljavamo na odredeni nacin.111 Tako je u filozofiji logickog pozitivizma iskustveno znanje bilo shvaceno kao cinjenicno, a razumsko kao cisto formalno. Navedimo jedan primjer u kome Carnap koristi kriteriji u podijeli znanosti: dva glavna podrucja znanosti, naime formalne znanosti (logika, ukljucujuci i matematiku) i cinjenicne znanosti (obuhvacajuci ukupnost svih empirijskih disciplina od fizike do povijesti.) () Dok izmedu ta dva podrucja psiholoki gledajuci postoji samo razlika u stupnju, a ne i u vrsti, s logicke tocke gledita moe se pokazati precizna i fundamentalna razlika. Ona je zasnovana na sintaktickoj razlici izmedu analitickih i sintetickih sudova. (str. 123) () Razlika izmedu formalnih i cinjenicnih znanosti sastoji se u sljedecem: prve sadre samo analiticke, dok druge sadre i sinteticke sudove. () Dodavanjem formalnih znanosti cinjenicnim znanostima nije uvedeno nikakvo novo podrucje predmeta, usprkos suprotnom miljenju nekih filozofa koji vjeruju da realni predmeti cinjenicnih znanosti moraju biti suprotstavljeni formalnim, duhovnim ili idealnim predmetima formalnih znanosti. Formalne znanosti uopce nemaju nikakvih predmeta: one su sistemi pomocnih sudova bez predmeta i bez sadraja. Navlas na otrom razgranicenju izmedu formalnih i cinjenicnih znanosti, prema tome, ostavlja netaknutom tezu o jedinstvu znanosti.112 Odavde slijedi da iskustvo predstavlja jedini sadrajni, informativni izvor znanja. Razum je od ogromne koristi u sistematiziranju i predvidanju iskustva, ali razumom se ne moe sadrajno proiriti nae znanje o svijetu. To je teza svakog empirizma. Stoga je za logicke pozitiviste, koji su se cesto nazivali i radikalni empiristi ili logicki empiristi, Kantov stav da postoji sinteticka a priori spoznaja bio crvena krpa. Kritiku ideje da postoji sinteticka a priori spoznaja najjasnije je izloio Schlick u tekstu Is There a Factual a priori? iz 1930 u kojem kritizira Kanta, Husserla i Schelera. Crvena krpa bio je i Descartesov stav, opisan u Prvoj meditaciji, da sjedeci u naslonjacu pored vatre, u toploj sobi, na miru od vanjskih utjecaja, cistim miljenjem, ne oslanjajuci se na varljivo osjetilno iskustvo, moe spoznati strukturu svijeta u kojem ivi. Pozitivisti su smatrali da spoznaja koja je nezavisna od iskustva moe biti samo analiticka, tj. liene cinjenicnog nadraaja a da cinjenicni sadraj moe imati samo spoznaja utemeljena u iskustvu, tj. sinteticka. Ne postoji sinteticki a priori, isto kao ni analiticki aposteriori. Vidimo da logicki pozitivizam ima potpuno dijametralno suprotan stav spram racionalizma i Kantova rjeenja. Bilo bi zanimljivo pokazati paralelu izmedu empirista

Huma i nekih stavova logickog pozitivizma koji kao to smo vec rekli pripadaju, iako radikalno, istom krugu empirista. Pozitivisti nisu tvrdili, pored ostalih dijelova znanja, postoji formalno i cinjenicno. Oni su tvrdili da znanje moe biti ili formalno ili cinjenicno, ono to ne pripada niti jednoj od tih dviju vrsta nije nikakvo znanje, vec doslovna besmislica. Taj stav moemo naci vec kod Humea. Uvjeren da znanje moe biti ili o relacijama izmedu ideja, ili o cinjenicama, i ni o cemu drugome, on je tvrdio da sve ono to 110 Sudovi logike i matematike nisu istiniti zbog empirijskih cinjenica kao to je to slucaj kod Milla, niti zbog bojeg plana kao to misli Leibniz, ili zbog zora kao kod Kanta, ili pak zbog nacina na koji asociramo ideje kao to to misli Hume, vec zbog nacina na koji govorimo, zbog odluke da rijeci koristimo na nacin na koji ih koristimo. 111 A.J. Ayer, Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex, England, 1987. str. 41. 112 R. Carnap, Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol, 5, u Feigl i Brodbeck, 1953, str. 128.

ne pripada niti u prvu niti u drugu vrstu nema nikakve vrijednosti. Ovaj argument se cesto naziva Humeove ralje. Pozitivisti su, pored Humeovih filozofskih ideja batinili i njegovu strogost, moemo reci militantnost. No, za takav stav moralo se posjedovati i oruje koje ce dovesti do cilja. Iz epistemolokog uvida u prirodu i porijeklo ljudskog znanja nastao je i semanticki kriterij smislenosti-poznat kao princip verifikacije koji je predstavljao osnovno oruje u obracunu s ne empiristickim filozofijama. Princip verifikacije sastoji se u sljedecoj tvrdnji: Recenica je smislena ako i samo ako govori ili o odnosu izmedu pojmova ili o cinjenicama iskustva. Drugim rijecima: Recenica je smislena ako i samo ako je ili analiticka ili empirijski provjerljiva. Sve one i samo one recenice koje nisu niti analiticke niti empirijski provjerljive jesu besmislene. One ne znace nita, one nemaju nikakvog znacenja. Navedimo primjer opisa verifikacije koju daje Ayer: Princip verifikacije trebao bi pruiti kriteriji kojim bi se moglo odrediti je li recenica doslovce smislena ili nije. Jednostavan nacin da ga se formulira bio bi da se kae kako recenica ima doslovno znacenje ako i samo ako propozicija koju izraava jest ili analiticka ili empirijski provjerljiva.113 Jo detaljniju formulaciju principa verifikacije moemo naci, na primjer, kod Carnapa: ( Smislene ) recenice dijele se na sljedece vrste: kao prvo, ima recenica koje su vec na osnovi same svoje forme istinite (tautologije, prema Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju Kantovim analitickim sudovima); one ne kau nita o stvarnosti. Ovoj vrsti pripadaju formule logike i matematike; one same nisu izrazi o zbilji, vec slue za transformaciju takvih izraza. Kao drugo, ima negacija takvih recenica (kontradikcija); one su proturjecne, dakle neistinite na osnovi svoje forme. Za sve ostale recenice odluka izmedu istinitosti ili neistinitosti lei u protokol recenicama; one su ( istinite ili lane ) recenice o iskustvu i pripadaju u podrucje empirijskih znanosti. Ako se hoce formulirati recenica koja ne pripada niti jednoj od ovih vrsta, ona ce automatski bit besmislena.114 Odavde slijedi jo jedna bitna cinjenica a to je odnos logickog pozitivizma i filozofije, odnosno filozofskih problema. Oni su smatrali da su filozofski problemi uglavnom ili cak sasvim, pseudo problemi do kojih je dolo nepaljivom upotrebom jezika; da se jezik koristio paljivo, oni ne bi ni nastali. Glavna poluga kojom se to trebalo pokazati bio je verifikacionizam.115 Tim se uvidom moe pojasniti niz temeljnih filozofskih pojmova i glavne filozofske probleme eliminirati kao pseudo-probleme. Moemo kao zoran primjer navesti nekoliko slucajeva. Ekvivalencija -dvije recenice imaju isto znacenje akko u svim mogucim okolnostima imaju iste opaljive posljedice. Sinonimnost -rijeci F i G imaju isto znacenje akko su recenice x je F i x je G ekvivalentne. Analiticnost recenica je analiticka akko

njena istinosna vrijednost ne ovisi o mogucim empirijskim okolnostima. Tautologija (analiticki istinita recenica) recenica je tautologija akko je istinita u svim mogucim okolnostima. Kontradikcija (analiticki neistinita recenica) recenica je kontradikcija akko je neistinita u svim mogucim okolnostima. Sinteticnost -recenica je sinteticka akko joj istinosna vrijednost ovisi o mogucim okolnostima. Verifikacionizam omogucuje intersubjektivnost znacenja ( semantike ) i spoznaje ( epistemologije ) subjektivne predodbe koje vezujemo uz recenice znacenjski su irelevantne, sve se znacenje svodi na ono to je inter-subjektivno provjerljivo. Razgranicenje smisla od besmisli -ako nikakva moguca stanja stvari ne utjecu na istonosnu vrijednost sinteticke recenice, ona je besmislena. Da bi sinteticka recenica bila smislena, moraju biti barem zamisliva stanja stvari koja bi utjecala 113 A.J. Ayer. Ibid. str. 7. 114 R. Carnap, berwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.237. 115 Moemo napomenuti da ovu ideju daje prvi kemicar i fizicar W. Ostwald (1905)

na njenu istinosnu vrijednost. Tako se eliminiraju prazne ili prividno razlicite hipoteze; ako hipoteza nema nikakvih opaljivih posljedica, ona je besmislena ili barem prazna liena empirijskog sadraja. Ako sve moguce okolnosti jednako utjecu na istinosnu vrijednost dviju hipoteza, onda se zapravo radi o istoj hipotezi. Pseudo-problemi u filozofiji; postojanje vanjskog svijeta ako pretpostavka da vanjski svijet postoji i pretpostavka da vanjski svijet ne postoji u svim mogucim okolnostima imaju iste opaljive posljedice ( a poanta filozofske diskusije upravo je u tome da iskustvo ne moe presuditi ), onda one zapravo imaju isto znacenje; prema tome, nemamo oko cega raspravljati, problem ne postoji. Postojanje umova drugih ljudi ako pretpostavka da, osim mene samoga, i drugi ljudi imaju umove u svim mogucim okolnostima ima iste opaljive posljedice kao i pretpostavka da su drugi ljudi samo automati ili zombiji, onda te dvije pretpostavke imaju isto znacenje te stoga nije jasno oko cega se uopce sporimo. Navedimo jo jedan primjer koji cesto koristimo u svakidanjem govoru a to je uporaba stava istina je buduci da recenica, na primjer, Kia pada i Istina je da kia pada imaju iste opaljive posljedice, imaju i isto znacenje. Prema tome, ono Istina je da sasvim je suvino, ne slui nicemu, sve to se eli reci moe se reci i bez toga; prema tome, uopce se ne treba niti koristiti. Prema ovoj dijagnozi svi su tipicni filozofski problemi nerjeivi naprosto zato to uopce ne postoje. Da smo potovali pravila jezika princip verifikacije oni ne bi nastali zato to ih se uopce ne bi moglo formulirati. Kako, medutim, istina s kojom je znanost po pretpostavci u nekom dosluhu, ne ovisi o pojedincu, o prostoru (fizickom ili duhovnom) i o vremenu, to se logika znanosti mora otarasiti svih tih natruha, mora istodobno s analizom teksta izvriti i njegovo procicenje ili, kako se uobicajilo reci, njegovu rekonstrukciju. Kako to izvesti? Znanstveni tekst, naravno, pripada nekom jeziku. Svaki se jezik moe analizirati s triju aspekata: sintaktickog, semantickog i pragmatickog. Shematski se oni mogu opisati kao: odnos nekog jezicnoga znaka prema drugom nekom znaku ili nizu znakova u istom jeziku, recimo rijeci u recenici (sintaksa), odnos znaka prema onome to taj znak oznacuje, na primjer nekoj stvari (semantika) i odnos znaka prema onome koji ga upotrebljava (pragmatika). Logika znanosti mora, a logicki pozitivisti bili su uvjereni i da moe, svoju zadacu u potpunosti ispuniti bez ikakva pozivanja na onog tko je tekst napisao ili na onog kojemu je on namijenjen, to ce reci bez ikakvog oslonca na pragmatiku jezika. Oslobodenoj pragmatike, filozofiji znanosti ostaje da se pozabavi semantikom i sintaksom znanstvenog jezika. Da bi izbjegao sva ova pitanja koja su mu se cinila suvie metafizickima i neznanstvenima, logicki je pozitivizam kreirao radikalnu i vrlo specificnu teoriju znacenja. Znacenje nekog iskaza vezano je u toj teoriji uz nacin utvrdivanja njegove istinitosti ili,

kako se to u njihovu argonu govorilo, uz njegovu verifikaciju. O verifikaciji cemo poslije govoriti opirnije. Sada je bitno uociti ovaj radikalan stav po kojem su svi iskazi kojih se istinitost ne moe ustanoviti konkretnim i konacnim metodama naprosto besmisleni. U tu vrst iskaza spadaju, prema logickim pozitivistima, gotovo svi stavovi filozofije, a osobito pitanja koja filozofija postavlja. Razmotrimo, primjerice, iskaz: Masa ovog kamena je 5 kg. Upitan: to to znaci?, logicki bi nas pozitivist upoznao s postupkom verifikacije, koji se u ovom konkretnom slucaju svodi na vaganje kamena, smatrajuci da potankim opisivanjem tog postupka razotkriva znacenje svog iskaza. Prema navedenom kriteriju logickih pozitivista taj je iskaz bjelodano smisle, ima neko znacenje jer se dade jednostavno provjeriti. Zamijetimo takoder da logicki pozitivizam kao kriterij uzima nacelnu, a ne stvarnu provjerljivost. Tako je iskaz: Na Plutonu ima ivota smislen jer, premda ga sada nije moguce uistinu provjeriti, moemo opisati proceduru njegova provjeravanja.

Kako, primjerice, provjeriti temeljnu tvrdnju realizma: Postoji svijet izvan moje svijesti? Nikakvo iskustvo ne moe taj iskaz niti potvrditi niti opovrgnuti. Jednako besmislena ispada i osnovna teza realizmu oprecnog solipsizma: Ne postoji svijet izvan moje svijesti. Zbog toga su logicki pozitivisti smatrali da su filozofska pitanja poput Postoji li svijet izvan moje svijesti? naprosto besmislena te da bavljenje njima ne moe pridonijeti naem znanju. Mnogo su vie uspjeha logicki pozitivisti imali sa sintaksom znanstvenog jezika. To stoga to je bila naprosto izjednacena s logickom strukturom znanstvenog teksta, za razliku od njegove gramaticke strukture. Tako se cesto govori o logickoj sintaksi jezika. U definiranju logicke sintakse znanstvenog jezika logicki pozitivizam oslanja se na onu koliko znanstvenu, toliko i filozofsku tradiciju koja matematiku smatra idealnim jezikom znanosti. Logicka se sintaksa stoga naprosto preuzima iz matematicke logike uz neke nune adaptacije. Ukratko: jedan posve formalan jezik, a to znaci jezik kojem semantika nije definirana, sastoji se od dvije grupe znakova, znakova za varijable ( koji ce poslije oznacavati znanstvene termine kao to su masa, duina ili cestica) i od znakova za logicke konstante, koje povezuju varijable u tzv. formule ili iskaze, na primjer znak za veznik i ili za takozvani kvantifikator za svaki. Proizvoljan skup znakova ne cini formulu. Bit citave logike jest u tome da pravila transformacije moraju biti takva da se iz dobro formirane i istinite formule moe izvesti samo dobro formiran i istinita formula. Drugim rijecima, ako smo nekom skupu iskaza (formula) koji u izvodenju igra ulogu skupa premisa pridodali oznaku istinito, onda se pri pravilnom zakljucivanju ne smije desiti da dobijemo laan zakljucak. Prema miljenju logickih pozitivista svaka se prava znanstvena teorija, po uzoru na geometriju, moe razviti posve formalno kao skup simbola i njihovih nizova bez pozivanja na njihovo znacenje ili, kako se to uvrijeilo nazivati, interpretaciju. Interpretacija formalnog sustava moe se utvrditi i raspraviti zasebno. Formiranjem opce sintakse znanstvenog jezika logika znanosti ucinila je prvi korak prema njegovoj rekonstrukciji. Formalnu shemu treba sada ispuniti sadrajem. Obratimo pozornost na neka opca mjesta tj. problematikom kojom se bavi logicki pozitivizam, a na prvom mjestu stavimo problem pojma i suda, odnosno razmatranje definicije pojma. 7.2.2. Tumacenje i objanjavanje pojmova Jedan od prvih zadataka nauke jeste procicavanje uporabljenih pojmova, a na prvom

mjestu onih koji se koriste u svakodnevnom govoru jer su izrazi govornog jezika ustvari prividni i nejasni pojmovi. Carnap, sukladno tome, pravi razliku izmedu explicandum-a manje ili vie nejasnog znacenja rijeci svakidanjeg izraza i explicat-a onog naucnog pojma koji treba u sklopu nauke da zamjeni prije navedeni. Prema njemu prava eksplikacija moraju postojati cetiri nuna zahtijeva koje eksplikat mora zadovoljiti: Prvi zahtjev je slicnost sa eksplikandumom, ali ta slicnost ne moe i ne mora biti jednoznacna vec ona moe ici toliko daleko koliko nejasnost ovog drugog to dozvoljava. Drugi zahtjev, je pogodnost uporabljenog pojma. Neki pojam je utoliko pogodniji ukoliko se, na osnovu iskustva, moe dovoditi u vezu sa drugim pojmovima , odnosno ukoliko je funkcionalniji odnosno pogodniji. Treci zahtjev se odnosi na to vecu egzaktnost uporabljenog pojma, a ovaj zahtjev se moe ispuniti samo simultano pomocu citavog sustava medusobno povezanih pojmova. Na kraju cetvrti zahtjev je postulat jednostavnosti i on poprima dvije

forme: jednostavnost definicije pojma i jednostavnost iskaza zakona koji se tim pojmom omogucava, ali ovaj zahtjev i prvi, o slicnosti, podredeni su primatom drugog i treceg zahtjeva. Eksplicirani pojam, po Carnapu, moe se javiti opet u tri razlicite forme: kao klasifikacijski, komparativni i kvantitativni. Klasifikacijski pojam je najjednostavniji i slui za podjelu odredenih stvari na dvije ili vie klasa koje jedna drugu iskljucuju, kao to je to slucaj, recimo, pri podijeli biljaka ili ivotinja itd. Kvantitativni pojam upotrebljava se tamo gdje je predmet ili njihove osobine moguce okarakterizirati pomocu numerickih vrijednosti. Izmedu ta dva pojma stoji komparativni pojam, tako na primjer zamjena klasifikacijskog pojma topao kvantitativnim pojmom temperatura itd. Ovdje se uvijek radi o pojmu relacije. Na kraju spomenuto razlikovanje triju vrsta pojmova igra u logicko-spoznajnoj oblasti, a posebice u teoriji o vjerojatnosti, posebnu ulogu. Ovdje se na primjer postavlja pitanje da li se u induktivnoj logici moe definirati cisto komparativni pojam vjerojatnosti pomocu koga bi se mogli formulirati iskazi kao, recimo: vjerojatnost hipoteze h1 na osnovu iskustva I1 je veca od vjerojatnosti hipoteze h2 na osnovu iskustva I2, ili da li se moe ici dalje i definirati kvantitativni pojam vjerojatnosti neke hipoteze na osnovu odredenih iskustvenih stanja stvari, tako da se mogu formulirati i iskazi ovog oblika: Vjerojatnost neke hipoteze h na osnovu promatranja I, ravna je r , pri cemu je r odredena brojna vrijednost izmedu 0 i 1. Po Carnapovom miljenju postoji mogucnost kako kvantitativne tako i komparativne induktivne logike. 7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova U novijoj logici i matematici postoji definicija pojmova pomocu sustava aksioma koje Carnap oznacava kao neprave pojmove i imaju fundamentalnu ulogu. Njihova svojstvenost postaje jasnija kada se oni izdvoje od obicnih pravih pojmova. Ti pravi pojmovi mogu biti realni ili formalni. Realni su pojmovi stvarnih predmeta (neorganskih, organskih, psihicki, duhovni) i takvi pojmovi javljaju se kao znacenje jezicnih izraza koji su nam poznate kao imenice, nazivi pojedinacnih stvari, rodova organizama, osobina, relacija itd. Pored toga jezik sadri i druge izraze koji se ne mogu shvatiti kao nazivi predmeta. To su takozvani logicki znaci koji se izraavaju recimo kao to su i, ili, ako onda. Uopce se smatra da ti izrazi nemaju samostalno znacenje; radi jednostavnosti Carnap i za njih navodi da su pojmovi i naziva ih formalnim pojmovima. Po takozvanom logistickom shvacanju u njih spadaju i svi matematicki pojmovi zato to se

i oni mogu definirati pomocu nekoliko takvih cisto logickih pojmova. Formalni kao i realni pojmovi uvode se pomocu eksplicitnih definicija ili takozvanih uporabnih definicija. Njima kao pravim pojmovima stoje nasuprot nepravi pojmovi, uvedeni pomocu implicitnih definicija, to jest definicija pomocu sustava aksioma. Pri aksiomskoj izgradnji neke teorije u prvom planu uopce ne stoji problem pojma, vec pitanja povezanosti iskaza doticne nauke koji treba svesti na nekoliko osnovnih iskaza. Euklidov velicanstveni sustav geometrije je prakticna realizacija te stare ideje aksiomatike. Pojmovi uporabljeni u aksiomima moraju se uzeti neposredno iz opaanja ili moraju biti uvedeni pomocu eksplicitnih definicija. Upravo ta cinjenica je bila trn u oku matematicara a posebice u slucaju geometrije jer cjelokupna nejasnost i neodredenost opaanja time ulazi i u matematiku. Genijalno je djelo matematicara Hilberta to je rjeenje ovog problema naao na taj nacin to je odnos pojma i suda u sustavu aksioma obrnuo: umjesto da uporabom vec poznatih pojmova formulira evidentne iskaze, on je te pojme

definirao upravo tek pomocu zahtijeva da u sustavu aksioma formulirani iskaz treba da vai za te pojmove. Vanjski povod za te aksiomske definicije pojmova treba da je cinio takozvani princip dualnosti u matematici, to jest saznanje da se zamjena odredenih pojmova u nastavnom sadraju matematickih teorema ne ovisi i ne izaziva nikakvu promjenu (na primjer: mogu se u projekcijskoj geometriji uzajamno zamjenjivati izrazi tocka i pravac, a da pri tome svi iskazi ostanu tocni). To navodi na pomisao da opaeni sadraj uporabljenih pojmova pri formuliranju teorema ne mora igrati nikakvu ulogu. Odavde slijedi da bi bilo moguce te pojmove definirati na nacin koji se sasvim oslobodio opaanja, a to se upravo desilo u modernoj aksiomatici. Aksiomski uvedeni pojmovi razlikuju se u jednoj bitnoj tocki od pravih pojmova, cime se tek opravdava njihovo znacenje kao ''nepravih'' pojmova; za svaki dovoljno precizno definirani pravi pojam mora se u svakom slucaju iznesenog primjera nedvosmisleno moci odluciti da li dani predmet spada ili ne spada u taj pojam. Za jedan nepravi pojam ovaj problem je nerjeiv ili besmislen, jer, na primjer, pitanje jeli odredena kugla broj koja u aksiomskom sustavu moe imati isto znacenje je besmisleno. Ovo ima svoj razlog u tome to sustav aksioma definira pojam broja samo implicitno, a eksplicitno na primjer pojam progresije. Otuda se javljanje ili nejavljanje neke realizacije sustava i moe utvrditi samo za neku citavu klasu predmeta. Cinjenica da aksiomski definirani pojmovi nemaju nikakvog odredenog sadrajnog znacenja vodi ka tome da se ovi nepravi pojmovi shvate kao promjenljive nasuprot pravim pojmovima koji su konstante. Ako se pod ''spoznajom'' podrazumijeva ''realna spoznaja'', onda se ne smije tvrditi da neki sustav aksioma sa svim iz njega izvedenim postavkama predstavlja neko saznanje. Jedan takav formuliran sustav cini, naprotiv, samo ''teorijsku shemu'', praznu formu za moguce teorije. Onda je uvijek potrebno posebno istraivanje da bi se pokazalo da neki sustav realnih pojmova ispunjava uvijete izrecene u sustavu aksioma. Posebno istraivanje pitanja da li je onda ispunjen i cjelokupni sustav postavki ipak nije nuno, jer primjenljivost aksioma na doticne realne pojmove predstavlja u isti mah garantira za to da vai i cjelokupnost postavki za to podrucje. 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja Primjena neke aksiomatski izradene teorijske sheme na stvarne predmete vri se, kao to smo vidjeli, na taj nacin to se umjesto nepravih pojmova uvode pravi. To uvodenje vri se pomocu posebnog postupka koje Reichenbach naziva obicno definicijom pridodavanja. U semantickom nacinu govora postupak definicije pridodavanja bi morao biti tako opisan da se tu umjesto promjenljivih koje se javljaju uvedu konstante ( ''nazivi'' ) koji poticu uz nekog semantickog sustava, to jest cija su znacenja poznata na osnovu

pravila doticnog jezicnog sustava. Taj jezicni sustav moe biti ili govorni jezik sa njegovim vie ili manje neodredenim znacenjem, ili neki precizniji naucni jezik, ili, najzad, neki narocito konstruirani jezicni sustav sa egzaktnim pravilima oznacavanja i znacenja. Definicija pridodavanja sastoje se onda u semantickoj interpretaciji kalkila ili semikalkila.116 116Kalkil i semikalkilpredstavljajuoznake zaoperatore ulogicikao tosukonjukcija disjunkcija itd.

7.2.5. Radikalni empirizam Drugi vani logicki cinilac, pored pojmova, predstavljaju iskazi i njihova znacenja, sudovi. Oni su u tom pogledu jo znacajniji to citavo naucno saznanje koristi pojmove samo kao pomocno sredstvo i, na kraju krajeva, cilja na formuliranje smislenih i istinitih iskaza. Problem (prikazano, ne-imperativnog) iskaza i njegovog smisla je problem prema kojem je logicki pozitivizam dobio svoje ime, jer dok je stariji pozitivizam polazio od onoga to je u doivljaju dano i sve naucne teorije teio da svede na iskazu o tom danom, dotle za logicki pozitivizam polaznu tocku cini analiza znacenja stavova (recenica), i rezultat te analize je ono to je njegove predstavnike navelo na miljenje da uopce samo analiticki i empirijski stavovi imaju neki smisao, dok svi metafizicki stavovi, naprotiv, moraju se smatrati kao besmisleni, poto predstavljaju samo prividne stavove. To negativno dranje proisteklo je iz radikalnijeg zaotravanja empirijskog stajalita. Ako se neka rijec smisleno uporabi onda ona moe biti definirana ili pomocu drugog izraza ili njeno znacenje mora biti razjanjeno u iskustvu neposrednim pokazivanjem predmeta, odnosno vrste predmeta koja njegova znacenja sacinjava Pri smislenoj uporabi recenice moramo da bi recenica bila razumljiva, biti u stanju da pokaemo pod kojim uvjetima ona istinita ili nije, to jest moramo, kao to je Wittgenstein rekao, pokazati ''metodu verifikacije'' recenice. No, to se tice naeg govornog jezika postupak verifikacije je otean ako ne i nemoguc, jer gramatika naeg jezika doputa obrazovanje prividnih recenica. Stoga bi bila poeljna zamjena govornog jezika jednim egzaktnim naucnim jezikom u kome vec sintaksa ne bi dozvoljavala takve spojeve, na primjer ''pravilima forme'' onemoguciti spajanje nekog iskaza koji se odnosi na neto psihicko sa individualnim simbolima koji se odnose na geometrijske objekte, itd. 7.2.6. Besmislenost metafizike Empirijski kriterijem smisla za stvarni sadraj iskaza ne ispunjavaju metafizicki stavovi. Stoga su oni besmisleni. Carnap ih dijeli na dvije grupe: ili se u njima javljaju besmislene rijeci, ili se po sebi smisleni izrazi medusobno spajaju na besmislen nacin. Prvi slucaj nastaje onda kada upotrebljavamo rijeci kao to su: ''Bog'', ''ono to je apsolutno'', ''nita'' itd. Ne treba gubiti iz vida da ovo antimetafizicko stajalite u vezi primjerice sa pojmom Boga ne predstavlja, recimo, neki ateizam, jer bi se ateizam sastojao u poricanju ''istinitosti''. Ova kritika nije usmjerena protiv pretenzije na istinitost recenice, nego protiv nje kao sintakticke tvorevine, porice se da se pri tome uopce radi o nekoj recenici. Druga vrsta besmislenost nastaje besmislenim spajanjem po sebi smislenih pojmova, a to je moguce u obicnom jeziku zbog ne postojanja strogosti u pravilima sintakse ( na primjer recenica: ''Cezar je prost broj'' ). U jednoj raspravi od M. Heideggera moe se procitati recenica ''nita niti'' o u tome Carnap vidi tipican slucaj besmislenog sklapanja i

konstrukcije recenice i to u ovom slucaju dvostruko pogreno koritenje. Besmislenost prve vrste je koritenje i uporaba rijeci ''nita'' kao naziv za neki predmet odnosno besmislenost druge vrste a to je verbalna uporaba rijeci ''nititi'' i kada bi postojalo neko ''nita'' kao objekt, onda se na osnovu definicije ne bi mogli izreci nikakva njegova aktivnost. Ovdje se ponovo dokazuje nesavrenost govornog jezika koja dozvoljava govorne obrate kao to je ''napolju je nita'' to moe navoditi na pomisao da se o nekom predikatnom iskazu koji bi se simbolicki mogao predstaviti ''ni ( na )'' to jest sa ''napolju'' oznaci predmet ima osobinu ''nita''. Drugi primjer je uporaba rjecice ''je'' koja moe da se upotrebljava u govornom jeziku u sasvim razlicitim znacenjima, tako na primjer za matematicku relaciju

2 + 2 ''je'' 4, drugi put kao oznaku relacije element klasa (Sokrat ''je'' covjek) ili pak simbol egzistencije (Bog jeste, odnosno ''je''), odnosno pridodavanju neke osobnosti (ovo drvo ''je'' zeleno) itd. Jedan logicki egzaktan jezik unaprijed otro razlikuje ta znacenja uporabom razlicitih simbola. Ova problematika, za logicki pozitivizam, ne odnosi se samo na metafizicka pitanja nego i na vecinu tradicionalno spoznajnih pitanja, kao to je na primjer pitanje realnosti vanjskog svijeta. Kao ilustraciju navedimo slijedeci primjer; pretpostavimo da imamo dva geografa od koji je jedan spoznajno teorijski realist a drugi solipsist, onda ce prvi tvrditi da fizicke stvari predstavljaju ne samo sadraje opaaja, vec i da egzistiraju ''po sebi'', dok drugi, naprotiv, predstavlja kao realne samo opaaje vanjskog svijeta a samom vanjskom svijetu ce odricati ''realnu egzistenciju''. Ako se od obadvojice trai da rijee problem da li u centralnom Brazilu postoji odredeno jezero ili ono postoji samo po legendi, onda ce oni pomocu empirijskih kriterija (preuzimanje ekspedicije u oblasti za koju se pretpostavlja da posjeduje doticno jezero) doci do istih rezultata, na primjer geografski poloaj jezera, dubina itd. Nakon iscrpljivanja svih empirijskih kriterija koji se potpuno poklapaju kod obojice znanstvenika ipak ce na kraju ostati razlika jer ce realista i dalje tvrditi da jezero ne samo da postoji i da ima te i te empirijske osobine, vec osim toga da je i realno, dok ce solipsist tu realnost poricati i reci da su samo njegove predstave o tom jezeru realne. Poto su svi empirijski kriteriji iscrpljeni ova dilema spada u podrucje metafizickog za koje se ne moe navesti kriteriji za slucaj istinitosti ili lanosti. Zato se ni realisticni ni solipsisticke teze ne mogu priznati kao smislene naucne iskaze, to jest ne da su obje lane, vec, naprotiv, da su obje besmislene. Kako je problem eliminacije metafizickih iskaza veoma bitan obratimo u sljedecim dijelovima teksta malo podrobnije ovu problematiku. Pozitivisti su, opcenito govoreci, smatrali da se tradicionalna filozofija sastoji od: a) doslovce besmislene metafizike (na primjer, Hegel, Heidegger); b) smislenih, ali neistinitih filozofija (na primjer, Descartes, Kant); i c) u osnovi tocnih i korisnih filozofija (na primjer, Hume). Vidimo iz ove podijele da je kriterij logickog pozitivizma prema filozofskoj tradiciji, blago receno, strog. Mi se necemo moci potpuno baviti ovom podjelom, ali nam se cini interesantnim i zornim da se detaljnije analizira odnos pod a), tj. odnos prema logickog pozitivizma prema besmislenoj metafizici. Pozitivisti nisu proputali prilike da kritiziraju metafiziku, ali ipak najpoznatiji tekst otoj temi zasigurno je Carnapov tekst berwindung der Metaphysik durch logische

Analyse der Sprache iz 1932. U tom tekstu, na sistematican nacin izloena je pozitivisticka kritika metafizike. Navedimo citat u kome Carnap daje odgovor na pitanje to je metafizika: Ovaj se termin u ovome tekstu, kao to je to uobicajeno u Europi, koristi za podrucje navodnog znanja biti stvari koje transcendira podrucje empirijski utemeljenog, induktivne znanosti. Metafizika u ovome smislu ukljucuje sisteme poput Fichteove, Schellingova, Hegelova, Bergsonova, Heideggerova. Ali ne ukljucuje napore usmjerene prema sintezi i generalizaciji rezultata razlicitih znanosti.117 Mnogi su mislioci od grckih skeptika do modernih empirista kritizirali metafiziku na razlicite nacine; neki su je smatrali neistinitom zato to protuslovi iskustvenom znaju; neki su smatrali da metafizicka spoznaja nije izvjesna zato to prelazi okvire moguceg ljudskog znanja; neki opet da je sterilna zato to ne daje odgovore na prakticna ivotna pitanja. Ono to pozitivisticku kritiku metafizike razlikuje od svih ostalih kritika jest to to pozitivisti metafiziku nisu smatrali niti neistinitom, niti neizvjesnom, niti sterilnom, vec doslovce besmislenom. Carnap smatra da je takav nacin eliminacije metafizike u velikoj 117 R. Carnap, navedeno dijelo u tekstu, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.80.

mjeri omogucen razvojem moderne logike: () tek sada, kada nam je razvoj logike posljednjih decenije pruio dovoljno otar alat, moguce je poduzeti odlucujuce korake.118 Pozitivni rezultati, kako misli Carnap i logicki pozitivizam, logicke analize sastoje se u pojanjavanju, ekspliciranju pojmova kojima barataju znanosti. Negativni rezultati te analize pokazuju da su tvrdnje metafizike doslovce besmislene, da su liene ikakvog smisla. Carnap, kada govori o besmislenosti, misli na doslovnu besmislenost. Besmislene recenice naprosto ne mogu biti istinite ili lane zato to se njima nita ne tvrdi. Niz rijeci koji ima oblik iskaza, ali nema smisla, tj. znacenja naziva se pseudoiskaz. Tako Carnap kae: Naa je teza da logicka analiza pokazuje da navodni iskazi metafizike jesu pseudoiskazi. On smatra da moemo razlikovati dvije vrste pseudoiskaza: one u kojima se javljaju rijeci koje nemaju smisla i one u kojima su smislene rijeci tako poredane da dobiveni niz rijeci nema smisla. Po miljenju R. Carnapa obje vrste pseudoiskaza daju se pronaci u filozofskim iskazima, a posebice u metafizici. Carnap razlikuje smislene od besmislenih rijeci. Kako to da uopce postoje besmislene rijeci? Razvojem i mijenjanjem jezika rijeci mijenjaju svoj smisao: izgube stari smisao i dobiju novi. Ponekad se, medutim, dogada da rijec izgubi stari smisao, a da ne dobije novi. Tako nastaju besmislene rijeci. Kae se da smislena rijec oznacava pojam, da pojam daje rijeci smisao; medutim, ne oznacavaju sve rijeci pojmove. Za neke rijeci samo izgleda da oznacavaju pojam, iako ga zapravo ne oznacavaju. Tada govorimo o pseudopojmovima. Ovako postavljena stvar namece jedno bitno pitanje, a to je pitanje kriterija smislenosti: neke rijeci imaju smisao, neke nemaju na osnovi kojega kriterija razlikujemo smislene od besmislenih? Carnap ga prilicno detaljno izlae: to je, sada, znacenje rijeci? Koje stipulacije u pogledu rijeci moraju biti izvrene da bi ona bila smislena? ( za nae istraivanje nije vano jesu li te stipulacije eksplicitno zadane, kao u slucaju nekih rijeci i simbola moderne znanosti, ili su implicitno dogovorene, kao to je to slucaj za vecinu rijeci tradicionalnih jezika.) Prvo, sintaksa rijeci mora biti fiksirana, tj. nacin pojavljivanja u najjednostavnijem obliku recenice u kojemu se moe pojaviti; tu recenicu nazivamo elementarna recenica. Elementarna recenica formirana za rijec kamen, na primjer, jest x je kamen; u recenicama ovoga oblika neka designacija iz kategorije stvari zauzima mjesto x -a, npr. ovaj dijamant, ova jabuka. Drugo, za elementarnu recenicu S koja sadri rijec mora biti dan odgovor na sljedece pitanje, koje moe biti formulirano na razlicite nacine: 1) Iz kojih je recenica S izvodiva, i koje su recenice izvodive iz S?

2) Pod kojim bi uvjetima S trebala biti istinita, a pod kojim uvjetima neistinita? 3) Kako S treba biti provjerena ? 4) Koje je znacenje recenice S? (1) je korektna formulacija; formulacija (2) u skladu je frazeologijom logike, (3) s frazeologijom spoznajne teorije, (4) s filozofskom (fenomenolokom). Wittgenstein je tvrdio da (2) izraava ono to filozofi misle pod (4): znacenje recenice sastoji se u njenim istinosnim uvjetima.(1) je metalogicka formulacija; u planu je na drugom mjestu detaljno izloiti metalogiku kao teoriju sintakse i znacenja, tj. relacija izvodivosti.) 119 Dakle, iz ovog kratkog citata vidimo da je Carnap pridavao sintaksi veliko znacenja, moda najvie od svih logickih pozitivista. On je smatrao da ce temeljita jezicna analiza rijeiti sve filozofske probleme, a da sintakticka analiza jeste jedini valjani nacin na koji se 118 Ibid. str. 61. 119 R. Carnap, Ibid. str. 62.

treba vriti jezicna analiza. Zato je i rekao da, od cetiri moguce formulacije jednog te istog pitanja, ispravna formulacija jest (1) ona koja je dana u cisto sintaktickim terminima: koje recenice slijede iz S i iz kojih recenica slijedi S. Ako je S elementarna recenica u kojoj se javlja rijec x, onda sve to moemo i sve to trebamo znati o znacenju x -a jest koje recenice slijede iz S i iz kojih recenica slijedi S. Ako to znamo, onda znamo i znacenje rijeci x. Formulacije od (2) do (4) u osnovi su tocne, ali nisu dovoljno precizne te stoga mogu zavesti na krivi trag: onoga tko trai znacenje neke rijeci mogu navesti da ga trai u epistemologiji ili u nekom drugom krivom podrucju, na primjer da istrauje nacin na koji netko provjerava recenicu, ili da istrauje koje mentalne slike netko povezuje s danom rijeci. Jedino pravo podrucje u kojemu se moe utvrditi znacenje rijeci, po Carnapu, jest sintaksa. Kao primjer sintaktickog nacina za utvrdivanje znacenja navedimo Carnapov primjer za odredenje rijeci artropod. Postavlja se pitanje kako doznati znacenje ove rijeci. Carnap kae da ono to trebamo uciniti jest vidjeti koje recenice slijede iz elementarne recenice stvar x je artropod i iz kojih recenica slijedi ta elementarna recenica. Recenica stvar x je artropod izvodiva je iz recenica x je ivotinja, x ima clankasto tijelo i x ima clankaste noge. Isto su tako i te tri recenice izvodive iz stvar x je artropod. Time je zadano znacenje rijeci artropod. Ustvari Carnap kae da je znacenje rijeci odredeno njenim kriterijem primjene, a kriteriji primjene rijeci isto je to i skup relacija izvodivosti u kojima stoji njen elementarni recenicni obli, isto to i uvjeti istinitosti njenog elementarnog recenicnog oblika, isto to i metoda provjere njenog elementarnog recenicnog oblika. Dakle, kriteriji primjene isto je to i (1) (4); kada se govori o kriteriju primjene za neku rijec, ujedno se govori i o (1) (4), samo to je, kada se govori o kriteriju primjene, naglasak na, recimo, pragmatickom aspektu jedne te iste stvari, a kada se govori (1), naglasak je na sintaktickom aspektu jedne te iste stvari znacenju rijeci. Kao primjer, tj. ilustracije teze koju daje Carnap, kako je znacenje rijeci odredeno u kriteriju njegove primjene, navedimo uporabu rijeci tevi. Buduci da tevi nema nikakvog znacenja u jeziku, onaj koji je uvodi u jezik duan je specificirati njeno znacenje, tj. kriterij njene primjene; odnosno duan je dati kriteriji po kojemu moemo razlikovati stvari koje jesu ili nisu tevi. Ako prui takav kriterij rijec je time dobila znacenje, ako gane prui, rijec i dalje nema nikakvog znacenja. to se dogada u slucaju da onaj tko uvodi

rijec tevi, na primjer da tvrdi kako ljudski ograniceni um nije u stanju razlikovati stvari koje jesu ili nisu tevi, ali da ipak stvarno postoji razlika izmedu stvari koje jesu ili nisu tevi. U ovom slucaju Carnap smatra, buduci da nije jasno na koje stvari treba primjenjivati rijec tevi a na koje ne, rijec tevi nema nikakvog znacenja. Recenice u kojima se javlja rijec tevi ne znace nita, one su pseudorecenice. Na osnovu ovog kratkog osvrta na Carnapov stav o odredenju znacenja rijeci moemo pristupiti kratkoj analizi iskaza u metafizici. On nastoji pokazati da tipicni termini metafizike ne zadovoljavaju navedeni kriteriji; nastoji pokazati da su centralni termini metafizike doslovce besmisleni. Kao tipican primjer Carnap uzima termin princip u smislu u kojem se on javlja u metafizici u smislu principa, pocela ili nacela univerzuma, bitka, postojanja, svijeta, ili slicno. Tako Carnap navodi: Razliciti metafizicari nude odgovor na pitanje koji je (najvii) princip svijeta (ili stvari, postojanja, ili bitka), npr. voda, broj, forma, kretanje, ivot, duh, ideja, podsvjesno, aktivnost, dobro itd. Da bismo otkrili znacenje rijeci princip u tom metafizickom pitanju moramo pitati metafizicara pod kojim bi uvjetima iskaz oblika x je princip y-a bio istinit i pod kojim bi

uvjetima bio neistinit. Drugim rijecima: pitamo za kriteriji primjene ili za definiciju rijeci princip.120 Dakle, on smatra da upotreba rijeci princip u metafizici predstavlja tipican primjer gubitka znacenja. Izvorno je rijec princip oznacavala pocetak u vremenskom ili uzrocnom slijedu. Medutim, metafizicari je ne koriste u tom smislu, oni smatraju da princip ne oznacava nikakvu empirijski opaljivu relaciju. Kada se postavi pitanje kriterija primjene rijeci princip, metafizicari ga ili nisu u stanju dati ili cak smatraju da ga nije potrebno dati. Time je ova rijec u metafizickoj upotrebi liena svog izvornog znacenja, a da pri tome nije dobila nikakvo novo znacenje. Dakle, rijec princip u metafizickoj upotrebi nema nikakvog znacenja, ona je doslovce besmislena. Carnap smatra da za vecinu termina metafizike vrijedi ista dijagnoza jer nemaju kriterija primjene i zato su besmisleni. Tako u svom strogom pristupu vecina uobicajeni filozofskih, teolokih i metafizickih termina nemaju nikakvog smisla. Tako ona kae: Ba kao i analizirani primjeri princip i Bog, i vecina drugih specificno metafizickih termina liena je znacenja, npr. Ideja, Apsolut, Neuvjetovano, Beskonacno, bitak bica, nebitak, stvar po sebi, apsolutni duh, objektivni duh, bit, bice-po-sebi, bicepoi-za-sebe, emanacija, manifestacija, artikulacija, Ego, ne-Ego, itd. Ti izrazi u istoj su vreci s tevi, naim prethodno fabriciranim primjerom. Metafizicar nam kae da empirijski uvjeti istinitosti ne mogu biti specificirani; ako, usprkos tome, doda da oni neto znace, znamo da je to samo aluzija na asocirane slike i osjecaje koji, medutim, ne daju rijeci znacenje. Navodni iskazi metafizike koji sadre takve rijeci nemaju smisla, ne tvrde nita, puki su pseudoiskazi.121 Posebno mjesto u kritici metafizike za Carnapa je bila kritika Heideggerove filozofije sa posebnim osvrtom na besmislenost recenice. Kao to smo ranije vidjeli, Carnap razlikuje dvije vrste pseudorecenica; one u kojima se javljaju rijeci bez znacenja i one u kojima rijeci imaju znacenje, ali su tako poredane da daju besmisleni niz rijeci. Nakon to je izloio kriterij znacenja za rijeci i pokazao da ga vrcina metafizickih termina ne zadovoljava, on govori o uvjetima smislenosti recenice. Carnap razlikuje dvije vrste sintakse: gramaticku sintaksu i logicku sintaksu. Obje sintakse predstavljaju skup pravila za formiranje valjane recenice. Ipak, izmedu njih postoji razlika: logicka sintaksa predstavlja zahtjevniji uvjet od gramaticke sintakse. Gramaticka sintaksa jest skup pravila za formiranje valjanih recenica nekog jezika, npr. njemacka gramatika, hrvatska gramatika itd. Medutim, nisu smislene sve recenice koje su formirane u skladu s gramatickom sintaksom: gramatike prirodnih jezika nisu dovoljno precizne i ostavljaju mogucnost formuliranja

gramaticki korektnih, ali ipak besmislenih recenica. Logicka sintaksa ne ostavlja tu mogucnost. Kao ilustraciju Carnap navodi dvije recenice: 1) Cezar je i 2) Cezar je prim broj Recenica (1) ne zadovoljava niti gramaticku niti logicku sintaksu. Pravila gramaticke sintakse zahtijevaju da na trecem mjestu ne stoji veznik, vec predikat, dakle imenica ( s clanom ) ili pridjev. Medutim, recenica (2) zadovoljava navedeni uvjet. Iako je ova recenica gramaticki korektna jasno je da je besmislena. Odavde slijedi da recenica (2) zadovoljava gramaticku sintaksu ali ne zadovoljava logicku sintaksu. Za razliku od pravila gramaticke sintakse, pravila logicke sintakse obuhvacaju i sintakticke kategorije rijeci, na primjer navodi Carnap: stvar, svojstvo stvari, relacije izmedu stvari, broj, svojstvo 120 Ibid. str. 65. 121 Ibid.str.67.

brojeva, relacije izmedu brojeva itd.. Buduci da recenica (2) kri pravila logicke sintakse, ona je besmislena. Za razliku od primjera (1) i (2), recenica Cezar je general formirana je i u skladu s pravilima gramaticke sintakse i u skladu s pravilima logicke sintakse. Zato je smislena, ali ne smijemo mijeati pojam besmislenost sa neistinitosti. Jer navedena recenica iako zadovoljava navedene uvjet pa je zbog toga smislena, ne znaci i da je istinita. Potpuno je drugo pitanje istinita recenica Cezar je general. U tom kontekstu, Carnap smatra da je velik broj recenica metafizike besmislen zato to, iako zadovoljava pravila gramaticke sintakse, kri pravila logicke sintakse. Kao tipican primjer doslovno besmislenog diskursa on uzima Heideggerov spis Was ist Metaphysik? iz 1929. Carnap kao primjer izdvaja sljedeci pasus Heideggera iz navedenog dijela: Ono to treba istraiti jest samo bitak i nita vie; bitak sam i dalje nita; samo bitak, i pored bitka nita. to o tome Nita? () Postoji li Nita samo zato to Ne, tj. Negacija, postoji? Ili je slucaj suprotan? Postoje li Negacija i Ne samo zato to Nita postoji? () Mi tvrdimo: Nita prethodi Ne i Negaciji. () Gdje traimo Nita? Kako nalazimo Nita. () Mi znamo Nita. () Tjeskoba otkriva Nita.() To za to i zbog cega smo tjeskobni jest stvarno -nita. Doista: samo Nita kao takvo prisutno je. () to o tom nita?samo nita niti.122 U ovom kratkom primjeru Carnap posebno mjesto pridaje kritici uporabe rijeci Nita, jer Heideggerove tvrdnje o Nicemu su zapravo pseudotvrdnje bez ikakvog smisla i znacenja. Ove tvrdnje imaju oblik recenica samo zato to gramaticka sintaksa prirodnih jezika doputa da i besmisleni nizovi rijeci predstavljaju korektnu recenicu. Iz navedenog teksta se vidi kako se rijec Nita koristi kao imenica. U svakodnevnom govoru rijec Nita doista se cesto koristi kao imenica, npr. kao odgovor na pitanja to je vani?, to je novo?, to si donio? itd. Medutim, takva upotreba rijeci Nita predstavlja skraceni i, strogo uzevi, netocan nacin formuliranja negativne egzistencijalne tvrdnje. U korektnoj formulaciji, odgovori na navedena pitanja glase Ne postoji nita to je vani., Ne postoji nita to je novo. i Ne postoji nita to sam donio.123 U preciznoj upotrebi nita nije imenica i ne oznacava nikakav predmet, vec predstavlja negaciju egzistencijalnog kvantifikatora neki ili svi -nije tako da postoje neki koji ili nije tako da svi jesu. U svakodnevnom govoru zbog kratkoce radije kaemo

nita nego ne postoji niti jedan i dok nam god ne pada na pamet da supstantiviramo nita, ne prijeti nikakva opasnost od takve upotrebe rijeci nita. Slicna je i pogreka, na koju ne ukazuju samo logicari i filozofi, u koritenju rijeci nitko. Na pitanje S kim si bio? u kolokvijalnom govoru vrlo se cesto odgovara S nikim. Buduci da odgovor S nikim svojom sintaktickom formom sugerira da postoji netko tko se zove Nitko, odgovor se, iako jasan, smatra nepravilnim. Pravilan odgovor, osim ako nismo s Odisejom bili kod Kiklopa, treba glasiti Ni s kim. Osim to Heidegger iz kolokvijalne upotrebe negacije konstruira imenicu nita, on konstruira i glagol nititi. Dakle, osim to vec postojecu rijec nita niti koristi u njenom uobicajenom znacenju, niti joj daje novo znacenje dakle, koristi je bez znacenja on konstruira novu rijec nititi, a da uopce ne specificira njeno znacenje. Kao to Carnap kae: Ovdje smo suoceni s jednim od onih rijetkih slucajeva u kojima je uvedena nova rijec koja nikada nije niti imala znacenje.124 122 Carnap, Ibid. str. 69. 123 Moemo dati jednu napomenu to se tice konstrukcije negativnih egzistencijalnih tvrdnji, a to je da se razliciti jezici odnose razlicito prema ovom problemu. Nije zgorega napomenuti da u njemackog govornom podrucju, kome pripada i Heidegger, koriste cesto rijec nita u naznaci oblika imenice. Tako, na primjer, u naem govoru kaemo ja nemam nita dok u njemackom jeziku ovaj dio recenice ima oblik Ich habe nichts to u doslovnom prijevodu znaci Ja imam nita 124 Ibid.str. 71,

Carnap ispituje mogucnosti smislene interpretacije rijeci nita u Heideggerovoj upotrebi uobicajene u egzistencijalistickoj tradiciji da se radi o nekoj vrsti emocije, na primjer religijske, stava prema ivotu, ili o necem slicnom. Medutim, buduci da Heidegger eksplicite tvrdi da pitanja o Bitku i Nicemu kre pravila logike ( na primjer, zakon koji zabranjuje kontradikciju ), Carnap zakljucuje da naprosto nije moguca nikakva smislena interpretacija Heideggerovih tvrdnji o Nicemu. Heideggerove recenice nisu neistinite, one su doslovno besmislene. U daljnjem dijelu analize kritike metafizike obratimo pozornost na jedan fundamentalni pojam koji se cesto upotrebljava, a to je Bitak. Rijec bitak jedan je od centralnih termina metafizike. Carnap smatra da je besmislena i da oni koji je koriste samo misle da ima nekakvo znacenje, ali da zapravo nema nikakvo znacenje. Rijec bitak nastala je supstantivizacijom glagola biti. U indo-europskim jezicima rijec biti koristi se u dva smisla: kao kopula koja povezuje subjekt s predikatom i kao glagol koji oznacava postojanje, egzistenciju. Carnap smatra da egzistencija nije svojstvo, daje Kantu za pravo u pogledu pobijanja ontolokog dokaza za postojanje Boga ( Kantovo pobijanje, izmedu ostaloga, pociva i na stvar da egzistencija nije svojstvo ), i smatra da se sve do pojave moderne logike nije dolo do potpunog uvida u tu cinjenicu: sintakticka forma u kojoj moderna logika uvodi znak za postojanje jest takva da on ne moe, poput predikata, biti primijenjen na znakove za predmete, vec samo na predikate.125 Dakle, pojavom moderne ( predikatske ) logike postalo je ocito znak za postojanje ne stoji uz znak za stvar, vec znak za svojstvo postoji stvar koja je takva i takva. Ono to je u ovom kontekstu jo vanije jest to da je ocito da znak za postojanje ne moe stajati sam da ga se ne moe koristiti onako kako ga koriste metafizicari kada govore o Bitku ili o bivstvovanju. Dakle, govor o bitku besmislen je zato to izvedenica bitak kri sintakticka pravila za upotrebu rijeci biti. Tako Carnap kae: Okolnost da na jezik izraava egzistenciju glagolom (biti ili postojati) sama po sebi nije logicki pogrena; samo je neprikladna, opasna. Verbalna forma lako nas zavede u krivo shvacanje da je egzistencija predikat. Onda se dolazi do nekorektnih i prema tome besmislenih nacina izraavanja poput upravo ispitanih. Isto tako, oblici kao Bitak ili ne-Bitak, koji su od pamtivijeka igrali vanu ulogu u metafizici, imaju isto porijeklo. U logicki korektnom jeziku takav oblik se uopce ne moe konstruirati. Izgleda da su u latinskom i njemackom jeziku oblici ens ili das Seiende, moda pod zavodljivim utjecajem grckog primjera, bili uvedeni specificno za upotrebu metafizicara; na ovaj se nacin jezik logicki pogorao dok se smatralo da dodatak predstavlja poboljanje.126 U ovom kontekstu analize Heideggera, za Carnapa nisu bili potedeni ni drugi filozofi a posebice Hegel. Jedan od najpoznatijih primjera metafizickih pseudorecenica jest

Hegelova tvrdnja da Cisti Bitak i cisto Nita jesu jedno te isto. i rijec bitak i rijec nita nastale su krenjem pravila logicke sintakse materijalizacijom glagola biti i negacije ne. Uvodenjem takvih kovanica moda i ne bi samo po sebi bilo loe, samo kada bi oni koji ih uvode dali kriteriji njihove primjene: specificirali uvjete istinitosti elementarnih recenica u kojima se te rijeci javljaju. Metafizicari to ne cine. Odavde slijedi da su, po Carnapu, recenice metafizike besmislene iz dva razloga: zato to kre logicku sintaksu i zato to termini koji se u njima javljaju nemaju niti prethodno, niti dodano znacenje, tj. nemaju nikakvo znacenje. Zamrenost pitanja koje postavlja metafizika poznata je i onim predstavnicima filozofa koji nemaju tako radikalan stav kao Carnap. Uobicajen odgovor u prilog smislenosti metafizickih iskaza daju se u obliku da su pitanja i tvrdnje smislen, ali da 125 Ibid.str.74. 126 Ibid.str .73,74

ljudski um, zbog svoje ogranicenosti nikada nece doci do tocnih odgovora na ta pitanja i da ljudi nikada nece doznati je li neka metafizicka tvrdnja istinita ili nije. Dakle, po miljenju ovih filozofa, metafizicke tvrdnje jesu smislene i bice sa jacim spoznajnim aparatom moglo bi doci do tocnih odgovora na metafizicka pitanja. Carnap, dakako, odbacuje ovakvu obranu metafizike i dokazuje da na metafizicka pitanja, buduci da su besmislena, nikakvo bice, ma kako spoznajno savreno bilo, ne moe odgovoriti. Tako kae: Ako znacenje rijeci ne moe biti specificirano, ili ako niz rijeci nije u skladu s pravilima sintakse, onda se pitanje nije niti postavilo.() Ono u to nismo sigurni moemo spoznati s vecom izvjesnocu uz pomoc drugih bica; ali ono to je neshvatljivo, besmisleno za nas, ne moe prostati smisleno kroz neciju tudu asistenciju, ma koliko veliko njegovo znanje bilo. Prema tome, niti bog niti vrag ne mogu nam dati metafizicko znanje.127 Carnapov argument odgovor na stav da je metafizika smislena, ali za nas nespoznatljiva zapravo ima dva dijela. Prvi je da na besmislena pitanja naprosto ne postoje odgovori, bez obzira na spoznajne mogucnosti onoga tko bi trebao na njih odgovoriti. Drugi dio Carnapova argumenta govori o granicama naeg razumijevanja. Mi moemo shvatiti samo one tvrdnje koje opisuju stanja stvari iste vrste kao i stanja stvari s kojima smo vec upoznati. Drugim rijecima, moemo razumjeti samo kvantitativno nova znanja. Ne moemo razumjeti tvrdnje o stanjima stvari kvalitativno razlicitim od onih s kojima smo do sada upoznati. Dakako, ovo sve moramo shvatiti u kontekstu Carnapovog stava, tj. stava logickog pozitivizma o kriteriju smislenosti princip verifikacije: ono to ne moemo provjeriti, to ne moemo niti razumjeti. Dakle, prema Carnapu, metafizicka pitanja ili nisu smislena zato to su formulirana protiv sintaktickih pravila, ili nisu smislena zato to ukljucuju rijeci koje, buduci da ih ne moemo dovesti u vezu ni s kakvim opservacijama, nemaju nikakvog znacenja. Poslije ovakve analize, Carnap konstatira da vecina teksta i iskaza metafizike predstavljaju pseudoiskaze i pseudoprobleme. No, ovdje se postavlja pitanje: da li, kada izbacimo sve te besmislice, ostaje neto smisleno u metafizici? Odgovor na ovo pitanje Carnap i dalje postavlja radikalno, jer on nastoji pokazati da je svaka metafizika nuno besmislena. Metafizicki sistemi nastoje opisati empirijski nedostupnu stvarnost, stvarnost koja navodno postoji van dosega moguceg ljudskog iskustva. I sama etimologija rijeci metafizika ukazuje da se tu radi upravo o istraivanju onoga to se nalazi s one strane prirodnog svijeta, s one strane iskustva. Tako kae: Ranije smo vidjeli da znacenje tvrdnje lei u metodi njene provjere. Tvrdnja tvrdi samo onoliko koliko o se o njoj moe provjeriti. Prema tome, recenica moe biti upotrijebljena samo da se njome tvrdi empirijska

propozicija, ako se njome uopce ita tvrdi. Ako bi neto, u principu, lealo preko moguceg iskustva, to se ne bi moglo niti izreci niti misliti niti pitati.128 Kao to vidimo na osnovu citata Carnap pretpostavlja samo recenice kojima se nastoji prenijeti nekakva cinjenicna informacija o tome kakav je svijet. On ne govori o analitickim recenicama koje govore o odnosima izmedu pojmova zato to metafizicari, barem naizgled, nastoje neto reci o tome kakav je svijet, a na o tome kakav je nacin na koji govorimo o svijetu. Metafizicke recenice, poto nisu analiticke niti empirijske jesu besmislene. Odavde slijedi da metafizicke recenice nisu, po Carnapu, besmislene samo zato to su nepaljivo formulirane, ili zato to su tipicni metafizicki termini besmisleni, one su nuno besmislene. Ovdje se u krajnjoj instanci, a to je karakteristika svih empirista, oslanjanje na Humeove stavove: buduci da recenice metafizike ni empirijske (o mogucem iskustvu), niti analiticke (o odnosima pojmova), one su besmislene. 127 Ibid.str. 72,73 128 Ibid.str. 76.

Ovaj argument je tipicno empirijski jer se ne odnosi samo na metafiziku, nego argument pokazuje da je sve to ide mimo ili preko iskustva nuno besmisleno. Kao primjer navedimo vitalizam u biologiji, etika i estetika itd. Tako Carnap navodi: Isti sud mora se izreci i bilo kojoj filozofiji norme, ili filozofiji vrijednosti, bilo kojoj etici ili estetici kao normativnoj disciplini. Jer objektivna valjanost i vrijednosti ili norme (cak i u gleditima filozofa vrijednosti) nije imperijski provjerljiva niti izvodiva iz empirijskih tvrdnji; prema tome, uopce je se ne moe tvrditi (u smislenoj tvrdnji ).129 Cesto se u obrani metafizike pojavljuje, kod jednog kruga filozofa posebice egzistencijalista, kao metafizika nije nikakva teorija koja nam govori kakve stvari jesu, vec kao opis naeg doivljaja stvari, kao opis naih emotivnih stavova prema stvarima koje nas okruuju, kao neto to opisuje Lebenseinstellung, Lebensgefhl ili Weltanschauung. Metafizika bi prema takvom shvacanju bila prije umjetnost nego znanost, bila bi bliska, recimo, knjievnosti ili glazbi, predstavljala bi neku vrstu lirike. Carnap ne prihvaca ovakvo shvacanje metafizike zato to tipicni metafizicki sistemi imaju previe karakteristika znanstvene teorije. Tipicni metafizicki sistemi izloeni su tako da se stjece dojam da se radi o deduktivnim teorijama, u kojima konkluzije slijede iz premisa, u kojima se pojmovi strogo definiraju i kojima se neto tvrdi o tome kakav je svijet, kakve su cinjenice. Metafizicari medusobno diskutiraju i cesto se ne slau oko nekih tvrdnji, jedni misle da su istinite, drugi misle da su neistinite; s druge pak strane, pjesnici i glazbenici nikada ne diskutiraju o istinitosti svojih dijela; knjievni, glazbeni ili likovni kriticari nikada ne vrjednuju istinitost umjetnickih dijela. Odavde slijedi da metafizicki sustavi, koji moda i imaju umjetnicko-literarne vrijednosti nisu samo to, nego oni govore eksplicitno ili implicitno o stvarima kakve one jesu i samim tim otpada teza da su oni samo odredeni stav prema ivotu. Tako Carnap navodi: Ono to je ovdje bitno za nae razmatranje jest jedino cinjenica da je umjetnost adekvatno, a metafizika neadekvatno sredstvo za izraavanje temeljenog stvara. Dakako, nikome se ne moe prigovoriti to koristi sredstvo izraavanja koje mu se svida. Ali u slucaju metafizike nalazimo ovu situaciju: kroz oblik dijela ona nastoji biti neto to nije. Oblik o kojemu se radi jest oblik sistema iskaza koji su prividno povezani s premisama i konkluzijama, tj. oblik teorije. Na taj se nacin stvara privid teorijskog sadraja, dok, kao to smo vidjeli, takav sadraj ne postoji. Ne samo citatelj vec i sam metafizicar podlijee iluziji da metafizicke tvrdnje neto kau, opisuju stanja stvari. () Moda je glazba najcice sredstvo izraza temeljnog stava zato to je potpuno

slobodna od bilo kakve reference na objekte. Harmonijski osjecaj ili stav, koji metafizicar nastoji izraziti u monistickom sistemu, jasni je izraen u Mozartovoj glazbi. I kada metafizicar verbalno izraava svoj dualisticko-junacki stav prema ivotu u dualistickom sistemu, nije li to moda zato to mu ne dostaje sposobnost Beethovena da taj stav izrazi u adekvatnom mediju? Metafizicari su muzicari bez muzicke sposobnosti. Umjesto toga oni imaju jaku sklonost prema radu u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli.130 Dakle, prema Carnapu, iako nema nikakvog nacelnog razloga zbog kojeg bi bila iskljucena mogucost izraavanja svog stava prema ivotu i stvarima oko sebe pisanjem metafizickog sistema. Medutim, nacin na koji se izraava taj stav ipak podlijee vrednovanju, to vrednovanje zapravo ima karakter umjetnicke kritike, ono je stvar ukusa a ne argumenta. Stoga Carnapov komentar da su metafizicari umjetnici bez umjetnickog talenta predstavlja sud ukusa; on hoce reci da su metafizicari izrazili svoj stav prema ivotu i svijetu na ne adekvatan i daleko loiji nacin od skladatelja ili pjesnika. 129 Ibid. str. 75-77. 130 Ibid.str. 79-80

Time se metafizika i dobar dio filozofije prebacuje u ravan slobodnog stvaralackog duha zajedno sa umjetnocu. Za logicki pozitivizam su metafizici oni koji sa jedne strane imaju jaku tenju da izraze svoje ivotno osjecanje, ali kojima, s druge strane, nedostaje sposobnost za stvaranje umjetnickog djela. Kako oni imaju narocitu sklonost za baratanje sa pojmovima, te se lacaju jezika znanosti, koji predstavlja neadekvatno sredstvo za izraz njihovog doivljavanja svijeta. Metafizika je neadekvatan izraz ivotnog osjecanja, metafizici su glazbenici bez glazbenog talenta. 7.2.7. Revizija starog kriterija smisla Pokuaj da se smisao iskaza definira pomocu pojma provjerljivosti izazvao je raznovrsne kritike i doveo do revizije tog stajalita. Da se ni u empirijskoj oblasti ne moe primijeniti kriterij provjerljivosti, poto bi vecina prirodno-znanstvenih iskaza bila besmislena, istakao je Popper u svojoj teoriji falsifikacije o kojoj cemo jo govoriti. Tvrdenje da je metafizika vec iz cisto jezicnih razloga besmislena, jer se ogreuje o strukturu jezika, mora se stoga odbaciti. Semantika je pokazala da jednoj takvoj tezi u osnovi lei i jo jedan druga neodriva pretpostavka: govorilo se o ne spojivosti metafizickih iskaza sa zakonima jezika uopce. Ali jezik uopce i ne postoji, vec se, naprotiv, mogu konstruirati najraznovrsniji jezicni sustavi, sa egzaktnim pravilima izgradnje jezika i moe se desiti da pravila jednog jezika doputaju odredeno gradenje recenica dok pravila nekog drugog to ne doputaju. Pojam smislenosti i besmislenosti postaje time ovisan od sustava jezika i poto se konstrukcija jednog takvog sustava moe slobodno izvesti, to time pojam smislenosti ulazi u ravan konvencionalnog. 7.2.8. Kriteriji smislenosti R. Carnap prihvata Wittgeinsteinova shvacanja i precizira sljedece kriterije smislenosti nekog stava Stav je smislen; kada u njemu nema besmislenih rijeci, tj. rijeci za koje se ne mogu navesti empirijske oznake i kada je stav sintakticki ispravno sastavljen. Prvi kriteriji je empirijski, a drugi logicki. Prema tome postoje dva razreda besmislenih iskaza (tj. iskaza koji ne mogu biti ni istiniti ni lani). U prvu grupu spadaju oni slucajevi kada se u sintakticki ispravnim iskazima pojavljuju besmislene rijeci. U druge razred besmislenih iskaza spadaju ne sintakticki sastavljene recenice, tj. tvorevine kao to su Cezar je primarni broj ili Nita niti itd. Tu prvu verziju empiristickog kriterija smislenosti kritizira je K. Popper i on pokazuje da bi na temelju tog kriterija smislenosti besmislenima trebali smatrati ne samo metafizicke nego i mnoge prirodno-znanstvene stavove. Time se vracamo starom uvidu D. Humea koji se sastoji u sljedecem; prirodne znanosti formuliraju prirodne zakone kao univerzalne

stavove (sudove), ali se oni ne mogu empirijski verificirati. Ako je pak smisao nekog stava metoda njegove (empirijske) verifikacije, onda su empirijski univerzalni stavovi besmisleni. Carnap je pokuao preinaciti kriterij smislenosti te je mogucnost verifikacije zamijeni mogucnocu potvrde odnosno provjerljivosti. Time kriteriji smislenosti postaje mnogo fleksibilniji Ali i tu je tolerantniju verziju bilo je nuno ublaiti. Pokazalo se da takozvani dispozicijski pojmovi (npr. topljiv u vodi, lomljiv itd.), ali i pojmovi kao to su duina, temperatura, masa itd. prave potekoce Oni se ne mogu bez daljnjeg potvrditi odnosno svesti na temeljne predikate koji se mogu opaati.

to je zapravo prvobitna empirijska datost? Je li to fizicka stvar ili psihicki doivljaj? Carnap je u svom dijelu Logicki ustroj svijeta ( 1928 ) odabra takozvanu psihicku osnovu. To znaci: empirijski pojmovi prvobitno se temelje na elementarnim psihickim doivljajima. Ovo je, dakako, vodilo u metodicki solipsizam, tj. stajalite koje se ogranicuje iskljucivo na znanstvenikovu vlastitu svijest. Popper je na drugoj strani odbacio psihicku osnovu i zauzeo se svjetski jezik stvari i tijela. Kao u slucaju kriterija smislenosti, u slucaju empirijske osnove takoder vidimo unutranju problematiku i prijepornost radikalnog empiristickog stajalita. Zbog toga je Analiticka filozofija koja se nadovezala na Becki krug uveliko napustila radikalne pozicije novo-pozitivizma ili drugacije receno ona je postala tolerantnija prema onom domenu ljudskog miljenja koju nazivamo metafizika . 7.2.9. Redukcija iskaza sadraja na iskaze strukture Zahtjev za opcom razumljivocu naucnih iskaza dovodi do jo jednog problema a to je problem saopcavanja gdje se radi o cinjenici da se znacenje svih deskriptivnih znakova nekog jezika na karaju krajeva moe protumaciti samo pokazivanjem odredenih datosti doivljaja. Ali se datosti doivljaja javljaju uvijek samo u svijetu nekog sasvim odredenog individua, a to ima za posljedicu cinjenicu da se nikada jedan subjekt ne moe ustanoviti da li se i u drugim subjektima javljaju isti sadraji doivljaja kao i u njemu. Stoga ako se jezicni izrazi uzimaju kao znaci za sasvim odredeni kvalitativni sadraj, na primjer rijec crveno kao znak za doivljavanje crvene boje, nemoguce je taj doivljaj saopciti nekom drugom. No da bi se ipak nedvosmisleno moglo govoriti o sadrajima tih iskaza on mora biti oznacen strukturalno, to jest pomocu njegovih odnosa prema predmetima i drugim sadrajima. Neka odredena boja karakterizira se, na primjer, time to se navode klase predmeta koji su te boje slicne ili razlicite itd. Sadraj se dakle opisuje pomocu poloaja koji on zauzima u granicama neke raznovrsnosti, i sam taj poloaj, te strukturalna oznaka sadraja, moe se intersubjektivno prenositi pomocu jezika. Jezik, koji je cinjenicno raspoloivo sredstvo sporazumijevanja, ne moe izvriti neposredno sravnjivanje dvije razlicite svijesti, te je stoga nepodesno za saopcavanje sadraja; ono moe da saopci samo strukturu. Ono to se moe saopciti zaostaje daleko iza onoga to se moe doivjeti. Ako bi se htjelo da jezik smatramo kao neto to slui za saopcavanje sadraja, onda bi on, ma koliko bio bogat u izrazima, bio ipak beskonacno mnogo smislen, zato to se u iste strukture koje se pomocu njega saopcavaju moe svrstati beskonacno mnogo raznovrsnih sadraja doivljaja koji se javljaju u tim povezanim strukturama. Tekoca se sastoji svakako u tome to mi i pri strukturalnim oznacavanjima

upotrebljavamo sadrajne pojmove za koje, opet, ne znamo kako ce ih drugi razumjeti. Stoga se mora teiti za tim da se sadrajni empirijski pojmovi po mogucnosti svedu na to manju mjeru. Sa takvim pokuajem upoznajemo se u Carnapovoj teoriji konstrukcije. 7.3. Struktura znanstvenog jezika Najbolje moguce opravdanje i potkrepa nekog iskaza jest njegova istinitost. Prema tome, nudan uvjet da neki iskaz zadobije svoje mjesto u znanstvenom jeziku lei u zahtjevu da se moe utvrditi, na jednoznacan i nedvojben nacin, istinitost ili lanost tog iskaza. Iskazi cija se istinitost ili lanost ne moe utvrditi na pozitivan nacin ne spadaju u jezik znanosti.

Prema logickom pozitivizmu utvrditi istinitost nekog iskaza moguce je samo na dva nacina. Prvi nacin je pozivanjem na neki drugi istinit iskaz. Mjesec se giba oko Zemlje po elipticnoj putanji jer se dvije mase medusobno privlace gravitacijskom silom. Prvi dio iskaza, koji je ujedno iskaz za sebe, Mjesec se giba oko Zemlje po elipticnoj putanji, istinit je zato to je istinit iskaz Dvije se mase privlace gravitacijskom silom. Istinitost takvih iskaza utvrduje se motrenjem. I to je onaj drugi, iskustveni nacin kojim se utvrduje istinitost iskaza. Treceg nacina za logicke pozitiviste nema. Da bi se on ipak zavrio, u tom nizu mora postojati jedan empirijski iskaz cija se istinitost ne temelji na drugom iskazu, nego na necem to nije iskaz, na motrenju. Postojanje ta i samo ta dva tipa verifikacije iskaza sugerira da ce u jezik znanosti biti priputena samo dva tipa iskaza: oni koji se verificiraju empirijski i oni koji se verificiraju logicki. Ovisno o tome na koji nacin su opravdani, odnosno kako ih je moguce verificirati i tako im prema onoj radikalnoj varijanti pridati znacenje, termini i iskazi znanosti tvore dvije skupine ili dva podjezika. Prvi nazivamo jezikom motrenja ili opaanja i oznacit cemo ga s Lm , a drugi jezikom teorije ili skraceno Lt. Jezik motrenja, kako i samo ime kae, sastoji se od onih i samo onih termina (varijabli u formalnom jeziku) i iskaza (formula u formalnom jeziku) koji se odnose na motrenje, opaanje, mjerenje. Kako rasprave o tome koji iskazi pripadaju Lm nikada nisu bile zavrene i kako se mnogo toga u meduvremenu dogodilo to je citavu raspravu ucinilo suvinom, ni mi se necemo vie tim pitanjem baviti. Tipicno filozofski moemo zakljuciti kako se svi ipak slau u tome da u Lm spadaju oni iskazi kojima se istinitost ili lanost moe ustanoviti uz pomoc nekoliko motrenja, kako se Carnap izrazio jednom prigodom. S drugim podjezikom, cini se, stvari stoje mnogo bolje pretpostavimo li da je Lm jednom definiran. Njega cine svi oni termini i iskazi neke znanstvene teorije koji se logickim postupkom mogu svesti ili, u argonu receno, reducirati na iskaze iz Lm. Prvo to moramo primijetiti jest da nekome tko nije ucio fiziku termini gravitacijska sila, elektron, i elementarni naboj nece biti jasni, a ponajmanje ce mu biti jasno na koji nacin se moe ustanoviti istinitost iskaza u kojima se nalaze. Drugi se iskaz, dakako, moe shvatiti kao puka definicija o cijoj se istinitosti nema to raspravljati. No kakva je to definicija kojom se jedan apstraktni termin definira drugim apstraktnim terminom? Takvom se definicijom nita ne dobije na jasnoci i upotrebljivosti termina. Neto tu ocito nedostaje.

Rekli smo da se iskazi teorije opravdavaju drugim iskazima i da niz opravdanja mora zavriti nekim iskazom koji se poziva na motrenje. Dakle, ono to nedostaje jest veza izmedu dvaju podjezika. Ta se veza uspostavlja takozvanim pravilima korespondencije. No pretpostavimo za trenutak da smo prebrodili sve naznacene i one nenaznaceneprobleme. to se svime ovime eljelo postici? Prvo, eljelo se strogim i dobro definiranim uvjetima verifikacije iz znanosti eliminirati sve one iskaze o kojima nije moguce, na jedan od dva opisana nacina, donijeti odluku jesu li istiniti ili lani. Druga zadaca koja se cini ostvarenom jest utemeljenje znanosti. Odnos izmedu Lm i Lt jest odnos izmedu baze i nadgradnje. Valjanost neke teorije ovisi o njenoj empirijskoj bazi, ovisi o tome kako je dobro teorija potkrijepljena ili verificirana ili potvrdena onim dijelom iskustva na koji se teorija odnosi. Pravila korespondencije moraju stoga biti jednoznacna, to znaci da put od iskaza teorije do iskaza motrenja, ili obrnuto, mora biti samo jedan. Da je taj program uspio, bio bi ostvaren ljudski san o sigurnoj spoznaji istine, o ivotu bez dvojbi i bez zabluda. Zato je taj san morao ostati samo san? U daljnjem dijelu naeg razmatranja obratimo pozornost na probleme empirijske spoznaje, koja se u mnogome razlikuje sa svojom problematikom od logike i matematike.

7.4. Struktura empirijske spoznaje Cisto logicka131 pitanja mogu se uvijek svesti na semanticka ili sintakticke probleme. Ali su pitanja koja se ticu svojstvenosti empirijsko naucnih iskaza, ipak samo dijelom logicke prirode, a dijelom takozvanoj metodologiji. Cisto semanticka i logicka razmatranja mogu biti primijenjeni na stvaranje teorije u aksiomskom obliku, ali je to stanje prije primjene na stvarnost. Ako se ona odnosi na empirijsko naucne stavove onda se neumitno pojavljuje mogucnost provjeravanja. Provjeravanje se vri pomocu ustanovljavanja koja se jezicni izraavaju u takozvanim protokolarnim stavovima. 7.4.1. Protokolarni stavovi Prvobitno je stajalite beckog kruga bilo da samo provjerljivi iskazi imaju neki naucni smisao. No, ovdje se postavlja pitanje, a to je to cime se iskazi provjeravaju? To, sa jedne strane, opet moraju biti iskazi, poto se stavovi mogu provjeravati samo stavovima, a sa druge strane, ti iskazi kojima se vri provjeravanje moraju stajati u tako uskom kontaktu sa onim to je doivljeno da se oni sa njima mora neposredno sravniti: to jest izgleda da se nuno mora raditi o iskazima doivljaja, dakle, sa stavovima o onome to je neposredno dano. Problemi koji se nadovezuju na te stavove izgleda da spadaju u najjednostavnija naucno -logicka pitanja, pa ipak se u toj tocki pojedina miljenja najvie medusobno razlikuju. M. Schlick smatra da su osnovni stavovi onoga to je neposredno doivljeno, koje on naziva stavovi promatranja, dok protokolarni stavovi vec sadre neke hipoteticke sastavne dijelove. Samo ako su ti stavovi promatranja i sami apsolutno istiniti mogu se sa njima ispitivati drugi teorijski iskazi. Dok su analiticki stavovi bez sadraja, dotle su stavovi promatranja oni koji pruaju pravo saznavanje stvarnosti. No, ovdje, pored dugih problema, postoji problem prostorno-vremenske pikturalnosti, tj. takvi doivljaji su vremenski i prostorno ograniceni, jer svako pozivanje na sjecanje vec samo po sebi pretpostavlja neki hipoteticki stav. Ovo trenutno vaenje ne moe osigurati razvoje neke teorije, koja sama po sebi zahtijeva neovisnost od te pikturalnosti. Ali, to po Schlicku nije potrebno jer za njega takvi stavovi ne stoje na pocetku nego na kraju procesa saznavanja, jer se upotrebljava za provjeravanje hipoteza. Iz empirijskih hipoteza mogu se izvesti prethodni iskazi koji su istodobno uputa za buduce promatranje. Sasvim suprotno stajalite od Schlicka zastupao je Neurath i njegovu pretpostavku o izvjesnom sravnjivanju teorije sa stvarnocu smatra ostatcima metafizickog stajalita. Po njemu jedini zahtjev empirizma mora se sastojati u tome da se naucni stavovi ujedine u neprotivurjecan sustav, a time i protokolarni stavovi gube neke posebnosti spram drugim stavovima. Neka teorija moe se dakle provjeriti samo u odnosu na neku klasu protokolarnih stavova koji su mijeenjem bili priznati. Promjena rijeena mijenja teoriju koju treba izabrati. Tako dakle, s jedne strane, konvencija o protokolarnim stavovima koji su uzeti kao osnova, a sa druge strane, zahtjev za ne protivurijecnosti slaganjem naucnih iskaza moraju zapuiti rupu koja nastaje odstranjivanjem neke transcendentalne stvarnosti sa kojom teorija treba da se sravni. Na taj nacin se bezuvjetno dospijeva do takozvanog

ucenja o koherentnosti po kome se istinitost stavova ne sastoji u njihovom slaganju sa onim na to se oni odnose, vec u njihovom neprotuslovlju njihovog slaganja. Dakako da je 131 Vidjeti u dodatku Osnovne napomene o logici .

Schlick kritizira ovaj stav navodeci jednostavnu cinjenicu da u slucaju prihvacanja ovakvog koncepta ne moemo naci razliku izmedu izmiljanja i naucnih iskaza.132 No, moe se reci da se ideja apsolutne izvjesnosti tih stavova od strane predstavnika Beckog kruga u toku diskusije opce naputen. Carnap zastupa miljenje da suprotnosti koje su se javile mogu se izmiriti: u svakom protokolarnom iskazu postoji kako hipoteticki tako i konvencionalni momenti, ali nuno i izvjestan nekonvencionalni cinilac. Zbog toga on sada odbacuje i izraz verifikacija i umjesto njega govori o potvrdivanju nekog stava koji moe biti razlicitih stupnjeva, jer kada bi bila postojala definitivna i konacno osigurana istinitost nekog stava, bilo bi opravdano govoriti o verifikaciji. 7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova Ako se sustavi aksioma sadrajno interpretiraju, onda se oni iz prvobitnih implicitnih definicija preobraavaju u hipoteze. Na mjesto formalnih pojmovnih shema dolaze empirijski pojmovi koje treba shvatiti kao sadrajne. Nastaje pitanje u kojoj su logickoj vezi ti pojmovi empirijskih vrsta predmeta. Carnapova teorija konstitucije pokuala je na to da odgovori: empirijski pojmovi su svi vezani na taj nacin to se prema izboru baze vii pojmovi mogu izvesti iz svega nekoliko osnovnih pojmova. Pri stvaranju jednog takvog sustava konstitucije mora se odgovoriti na cetiri pitanja: (1) Koji pojmovi trebaju da budu baza citavog sustava? ( problem baze ) (2) U kojim formama se vri konstituiranje pojmova odredenog stupnja u pojmove sljedeceg vieg stupnja? (problem formi stupnja) (3) Kako se pojedine vrste predmeta postupno mogu dobiti primjenom formi konstitucije? (problem formi predmeta) (4) Kakvu opcu formu ima sustav? (Problem forme sustava) Mi necemo razmatrati posebno ova pitanja, ali moemo napomenuti da je odgovor na prvo pitanje zahtijeva izvjesne pred-korake. Pri izboru baze mora se praviti razlika izmedu osnovnih elemenata i relacija medu njima. Da se ovdje ne bi zapalo u vjetacke psiholoke konstrukcije starijeg atomistickog pozitivizma koji je polazio od izoliranih culnih osjecaja, Carnap je uzeo kao osnovne elemente elementarne doivljaje, nepodijeljenu cjelokupnost onoga to se doivi u jednom trenutku, a kao jedinu relaciju medu njima sjecanje slicnosti, to jest odnos slicnosti izmedu jednog elementarnog doivljaja i jednog drugog. To bi znacilo da se svi empirijski naucni stavovi, u slucaju da je ta pretpostavka tocna, mogu preobraziti u stavove u kojim se pored logicko-matematickih pojmova javlja jo samo osnovna empirijska relacija sjecanja slicnosti. 7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke Teza da se stavovi mogu smatrati kao smislene samo utoliko ukoliko se mogu

provjeriti i da se naucno shvatljiva sadrana nekog stava smije proiriti samo na ono to se njime moe saopciti, dovelo je do stanovita fizikalizma. No, tu ima jo jedna bitna dimenzija koju fizikalizam, dakako u svoju korist, pokuava da rijei, a to je pitanje 132 Konvencionalni karakter stavova koji cine bazu teorijskih iskaza istakao je i Popper, ali on odbacuje pozivanje na lica koja promatraju i opaaju jer u tome vidi nedopustivi psihologizam; umjesto da se govori o okruglom stolu koji je vidio Jovan', mora se po njemu govoriti o samom okruglom stolu. Popper zbog toga odbacuje naziv protokolarni stav' i uvodi pojam o bazicnim stavovima. U njima se iznose dogadaji koji se mogu promatrati: po svojoj logickoj formi oni su singularni stavovi egzistencije, odgovaraju dakle na shemu: Na tome i tome prostorno-vremenskom mjestu ima to i to.

jedinstva specificnih nauka. U filozofije je cesto isticano da se posebne nauke na izvjestan nacin moraju obuhvatiti u jedan cjeloviti sustav i mnogi takvi pokuaji su propali. Razlog lei u velikoj disperziji pojedinacnih nauka kao po predmetu tako i metodologiji svojstvenog istraivanja, ali su i znanstvenici svjesni cinjenice da u odredenoj tocki oni moraju doci neumitno o pitanju preplitana pojedinih nauka. Psiholog koji objanjava mora, recimo, polaziti od toga da pojave svijesti stoje u vezi sa fiziolokim procesima, koje sa svoje strane izazivaju fizikalni poticaji itd. Fizicar, sa druge strane, mora pri provjeravanju svojih teorija na kraju krajeva polaziti od neposrednog promatranja, dakle, od datosti svijesti, to jest od necega to nikako ne spada u njegovo polje ispitivanja. Pri pretresanju pitanja o mogucnosti objedinjavanja treba razlikovati dva nacina govora, formalni i sadrajni. U sadrajnom nacinu govora pitanje bi se moglo ovako formulirati; mogu li se stanja stvari, o kojima govore pojedine nauke, svesti jedna na drugu? U formalnom nacinu govora isto pitanje glasi; mogu li se stavovi nauke svestijedne na druge? to se tice odgovora na prvo pitanje ono u sebi sadri elemente metafizickog stava, tako da su se predstavnici fizikalizma uglavnom oslonili na pokuaj odgovora na drugo pitanje. Teza fizikalizma, koju su postavili Neurath i Carnap, moe se obuhvatiti u sljedece cetiri kljucne tocke: ( 1 ) fizikalni jezik je intersubjektivan ( 2 ) on je univerzalan, ( 3 ) i protokolarni jezik moe se sa njime tumaciti kao njegov djelomicni jezik, ( 4 ) za neki drugi jezik, koji bi ispunjavao sve ove uvjete, ne zna se. Lako je pokazati da obicni jezik koji je u biti kvalitativan moe da se jednostavno prevede na kvantitativni jezik fizike u nekom prostorno-vremenskom okviru. Tako, na primjer uobicajeni iskaz: ovdje je prohladno moe da se prevede kao : na ovom prostorno-vremenskom lokalitetu vlada temperatura izmedu 5 i 10o C , dakle svi stavovi vanjskog opaanja mogu se prevesti na jezik fizike. U ovoj tocki fizikalizma moe se naznaciti i razlika izmedu starijeg imanencijalnog i logickog pozitivizma. Dok prvi pokuava da svede sve iskaze u iskaze u onome to je dano, teio je dakle da fizikalni jezik svede na protokolarni jezik, to je za posljedicu imalo samo monoloku upotrebu naucnog jezika i odricanje od intersubjektiviteta, dotle mladi pozitivizam pokuava obrnuto, da sve stavove, pa i protokolarne, prevede na fizikalni jezik i time udovolji navedenom uvjetu. To preobraavanje mora nastati iz drugih spoznajnoteorijskih razloga, poto bi bez njega bilo nemoguce provjeravanje empirijsko-naucnih iskaza koji se, prema prethodno recenom, mogu izraziti na fizikalnom jeziku. Samo ako su

naucni sustavi jezik i protokolarni jezik djelomicno jezici jednog istog znanstvenog jezika, mogu se iskazi jednoga provjeriti iskazima drugoga. Prema tome se, dakle, svaki protokolarni stav koji X formulira, na primjer ja vidim crvenu boju, mora preobraziti u fizikalni stav tijelo gospodina X vidi sada crvenu boju, pri cemu fizikalno oznacavanje opet mora uslijediti navodenjem reakcija na drai i tome slicno. Na taj nacin se i protokolarni jezik moe interpretirati ka djelomicni jezik fizikalnog jezika. A sa dokazivanjem univerzalnog karaktera jezika fizike zavreno je i dokazivanje da je fizika jedinstvena nauka uopce. 7.5. Potvrdenost teorije Sve se u opisanom programu nekako vrti oko verifikacije, tj. oko potvrdivanja istinitosti nekog iskaza ili teorije. Kako to potvrdivanje odista izgleda nakon to smo definirali Lm i verificirali njegove iskaze motrenjem? Postoje dva vec spomenuta tradicionalna postupka: individualni i deduktivni. I jedan i drugi nastoje povezati

pojedinacne ili singularne iskaze od kojih se Lm sastoji s opcim ili univerzalnim iskazima jezika Lt. Postupak potvrdivanja istinitosti tog zakona odvijao bi se, prema ucenju logickog pozitivizma, na sljedeci nacin: Boyleov zakon ocigledno nije logicki nuni iskaz niti smo u stanju deducirati ga iz nekog logicki nunog iskaza. Stoga nam preostaje jedino da ga pokuamo verificirati empirijski. Buduci da je rijec o univerzalnom iskazu, ne moemo ga izravno suociti s iskustvom, vec najprije moramo iz njega dedukcijom izvesti singularne iskaze koje je moguce usporediti sa singularnim iskazima iz Lm. To moemo uciniti ovako. Istinitost tih teorijskih singularnih iskaza moe se provjeriti tako da se plinu s pomocu klipa izotermno (uz stalnu temperaturu) promijeni volumen do vrijednosti V1, V2, V3, te da se na tlakomjeru ocitaju pripadni tlakovi. Ako se izmjerene i deducirane vrijednosti poklapaju, iskaze smatramo istinitim. Pretpostavimo da smo na taj nacin uistinu empirijski verificirali stanoviti broj iz Boyleova zakona deduciranih singularnih iskaza. Njihovu istinitost sada indukcijom prenosimo na sam zakon, tj. univerzalni iskaz: utvrdili smo da u svim dosad promotrenim slucajevima zakon vrijedi, tj. daje istinite singularne iskaze; iz toga po indukciji zakljucujemo da vrijedi u svim slucajevima, odnosno da su istiniti svi singularni iskazi koji se iz njega mogu deducirati. Opisani postupak, koji kombinira tzv. hipotetsko-deduktivni put I, i induktivni put III, istodobno je i nacin verifikacije svakog opcenitijeg univerzalnog iskaza. No sad moramo uociti i ozbiljni problem sadran u tom postupku. Naime, cilj nam je isprva bio verificirati univerzalni iskaz; ali njega ne moemo izravno usporediti s rezultatima mjerenja. Zato ga verificiramo posredno, verifikacijom iz njega deduciranih singularnih iskaza. Pri tome je kljucni moment koritenja indukcije kojom na temelju konacnog broja slucajeva donosimo zakljucak o svim srodnim slucajevima (tj. o beskonacno mnogo slucajeva). Medutim, vec je David Hume pokazao da se takav postupak ne moe strogo opravdati. Strogo govoreci, prolo iskustvo, ma kako bogato bilo, omogucuje nam tek da smatramo kako ce se u buducnosti stvari vrlo vjerojatno odvijati na isti nacin kao i do sada; ali ono ne moe dati sigurnost. Novo ce mjerenje vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno, potvrditi zakon. U svakodnevnom ivotu cesto nesvjesno zakljucujemo po indukciji, na temelju proivljenih iskustava, kao kada primjerice kaemo kako smo sigurni da ce Sunce i danas

zaci. Ali ta sigurnost nije logicki opravdana. Hume bi rekao da smo mi jednostavno navikli da Sunce svaki dan zalazi, pa to i ubuduce ocekujemo od njega. No mi sviju naviku doivljavamo kao sigurnost i zbog nje neopravdano vrlo vjerojatno zamjenjujemo sa sigurno (premda se posljedice te neopravdanosti u svakodnevnom ivotu teko mogu primijetiti). Ali ako elimo dokazati valjanost zakona ili teorije, tada u njihovu istinitost moramo biti posve, a ne gotovo sigurni. U toj vrsti dokaza nema mjesta za iskaze poput vrlo vjerojatno. Iskustvo koje se ponavlja stvara naviku, a indukcija iz njega izvodi ocekivanje da ce se i u buducnosti vrlo vjerojatno dogoditi ista stvar. No, izmedu tog ocekivanja i sigurnosti koju zahtijeva logicki valjani dokaz zjapi pukotina, a logika ne poznaje korak kojim bi se ona premostila. Stoga na pokuaj verifikacije zakona zastaje na razini vrlo vjerojatno i ne moe stici do eljene razine sigurnog. Drugim rijecima, opisanim postupkom jednostavno nije moguce verificirati univerzalni iskaz. Karl Popper je izveo radikalan zakljucak: znanstvene teorije kao skupovi univerzalnih iskaza ne mogu nikada biti potvrdene opaanjima. Na prvi pogled cijela se konstrukcija logickog empirizma ovakvim zakljuckom rui. Ima li sva ona pomna analiza rekonstrukcija koju smo prije opisali ikakva smisla? Cini se da ipak ima, unatoc tome to

su mnogi Poppera doivljavali kao grobara logickog empirizma. Jer ako i jest tocno da se teorije ne mogu potvrditi motrenjem, kae Popper, one se mogu opovrgnuti, tj. falsificirati. Znanstvene teorije univerzalnocu svojih iskaza izlau se stalnom riziku da ih buduca mjerenja ili opaanja opovrgnu. I upravo tu, prema Popperu, lei tajna njihove znanstvenosti. Jednom kad se pokae da je neka znanstvena teorija lana sanjom je gotovo; ona vie ne moe biti smatrana uvaenom teorijom. Usporedba teorija s opaanjima ne slui za potvrdivanje dobrih, nego za eliminiranje loih teorija. Tijekom tog procesa kriticke eliminacije znanost se razvija slicno razvoju ivih bica preko mehanizma prirodnog odabiranja. Preivljavaju najsposobniji, odnosno teorije koje su najblie istini. Ponekad, imamo li srece, posjedujemo obuhvatniju i tocniju teoriju pa moemo reci da falsificiranja tu tek ocrtavaju granicu primjenljivosti falsificirane teorije koju se, medutim, unutar te granice nastavlja primjenjivati (takav je primjerice odnos klasicne i relativisticke mehanike). Cesto je, medutim, opovrgnuta teorija jedino to imamo. U vecini slucajeva ona daje priblino tocne rezultate, a njezini promaaji pokazuju mjesta na koja treba usredotociti istraivanja i koja mogu postati ishoditima neslucenih prodora. Znamenit je primjer neuspjeh klasicne elektrodinamike i statisticke mehanike da proracunaju spektar zracenja crnog tijela. To je falsificiranje nametnulo uvodenje pretpostavke o kvantiziranosti energije oscilatora, to je postalo ishodite atomske i subatomske fizike. Stoga je sasvim razumno, opravdano pa i nuno nastaviti raditi s opovrgnutom teorijom i nakon falsificiranja, barem do pojave kakve-takve alternative. Danas kaemo da Boyleov zakon vrijedi samo za idealni plin: hipotetski plin koji cine beskonacno male molekule koje ne medudjeluju. Za stvarne plinove zakon ne vrijedi: ne samo da je opovrgnut, vec je, strogo govoreci, svaki iz njega deducirani singularni iskaz neistinit. (Spomenimo da se to falsificiranje ne prenosi, poput prije spomenutog hipotetickog verificiranja, na kineticku teoriju plinova jer je jednadba stanja idealnog plina iz te teorije izvedena s pomocu aproksimacije.), pa ipak on jo uvijek jest i uvijek ce biti nezaobilazni dio znanosti i kolskog programa fizike. Premda se stvarni plinovi nikada ne ponaaju posve na nacin koji on predvida, ipak nam on daje jednostavnu predodbu o njima, stoga je cvrst temelj na koji se dograduju detalji i tako oblikuju precizniji zakoni. Cini se kao da smo izloeni jednostavnoj dvojbi. Filozofi, osobito oni analiticke orijentacije, vole takve situacije. Ili se teorije verificiraju na nacin opisan u logickom empirizmu, ili se one falsificiraju na nacin Popperovog kritickog racionalizma. No koliko su takve situacije opasne pokazuje upravo Popperov primjer. eleci svoju predodbu o znanosti proglasiti univerzalnom, zaboravio je da se znanost ne sastoji samo od univerzalnih, kako je tradicija sugerirala, nego i od tzv. egzistencijalnih iskaza. Takav bi

iskaz bio, na primjer, iskaz o postojanju kvarkova, cestica od kojih su sastavljeni svihadroni (elementarne cestice koje medudjeluju jakom silom). to se s takvim iskazima dogada pri pokuaju da se falsificiraju? Ako u nekom pojedinacnom eksperimentu ne opazimo kvarkove, tada necemo odmah zakljuciti kako kvarkovi ne postoje. No ako u samo jednom dobro obavljenom i nedvojbenom pokusu registriramo kvarkove, prihvatit cemo tu tvrdnju kao istinitu ili barem kao vjerojatno istinitu. Situacija s egzistencijalnim iskazima potpuno je simetricna, ali s obrnutim predznakom od situacije s univerzalnim iskazima. Obje vrste, medutim, pripadaju znanosti. Znanost, dakle, i verificira i falsificira svoje iskaze. Provjeravanje znanstvenih teorija, cini se, i nije tako jednostavan posao kako su ga zamiljali filozofi znanosti bilo Carnapove (Rudolf Carnap bio je jedna od vodecih licnosti Beckog kruga, poznat posebno po tome to je tu filozofiju prenio na americki kontinent) ili Popperove kole. U poglavlju pod nazivom Cjelovitost znanosti razmotrit cemo jo jednu komplikaciju s tim u vezi. No prije toga valja nam razmotriti krupno filozofsko pitanje, koje je u logickom pozitivizmu s jedne strane zaotreno do krajnjih granica, a s

druge zaobilaeno koliko god je to bilo moguce. Rijec je u odnosu znanstvenih teorija i njihova predmeta. U krajnjoj liniji, nije li pitanje potvrdivanja teorija zapravo pitanje ustanovljavanja njihova odnosa spram zbilja? U sklopu razmatranja ideja logickog pozitivizma razmotrit cemo stajalite Hansa Reichenbacha, koji je sa svojim radovima pokuao da nade jedan specifican odnos izmedu filozofije i znanosti.

8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha133 Hans Reichenbach (1891 1953) bio je najistaknutiji predstavnik berlinske kole logickog pozitivizma osnivane 1928. usporedo sa pojavom becke kole. Ove dvije kole su zacetnici i glavni nosioci filozofskog pokreta koji je u XX stoljecu postati jedan od najistaknutijih pravaca suvremene zapadnoeuropske filozofije. Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljecu, djelom kao rezultat izvanrednog napretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili znanstveno obrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignucima. Hans Reichenbach je bio istraivac u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i matematiku na nekoliko velikih njemackih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine kao Einsteinov kolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta. Ali kasnije bio je protiv njegove filozofije tvrdeci da je nespojiva sa fizikom dvadesetog stoljeca. Raichenbach nije samo bio filozof znanosti vec i znanstveni filozof, pri cemu je insistirao da filozofija treba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge prirodne znanosti. Bezuvjetno je odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove tvrdnje nisu bile dokazive niti a priori, na osnovu logike i metafizike, a ni aposteriori na osnovu osjetilnog iskustva. U ovom pogledu slagao se sa logicarima pozitivistima Beckog kruga, ali zbog drugih dubokih neslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto toga bio je vodeci clan grupe logicara empirista sa sreditem u Berlinu. Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svom radu na dva glavna podrucja: indukcija i vjerojatnost te filozofija prostora i vremena. U prvo spomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukciju koja je sadravala njegov odgovor na Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog miljenja da je nae sveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno epistemoloko znacenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju teorije relativnosti, oslabljujuci prostor i vrijeme kao Kantove sinteticke apriorne kategorije. U ranijim godinama dvadesetog stoljeca mnogi znanstveno skloni filozofi bili su impresionirani novim otkricima u logici i drugim epistemolokim istraivanjima, tvrdeci da bi cijeli svijet moga biti promatran kao logicka konstrukcija osjeta. Ovakvo razmiljanje se jako svidjelo nekim logickim pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokuavao provesti ovu konstrukciju u detalje. Reichenbach je recenzirajuci njegove knjige (1933)

pohvalio njegovu tocnost i namjeru, ali je istakao jednu sumnju. Nije moga pronaci mjesto za vjerojatnost u pozitivistickom pristupu, Reichenbach je razvio pitanje vjerojatnosti u potpuni napad na logicki pozitivizam. Razradio je tri osnovne tocke. Prvo, buduci da su pozitivisti insistirali da izjava mora biti posve dokaziva u nacelu da bi bila spoznajno znacajna. Reishenbach je izrazio nacelo koje je zahtijevalo samo podrku vjerojatnosti. Drugo, poricao je da nae zbiljsko znanje mora biti osnovano na nepogreivom izvjetaju o osjetilnom iskustvu, tvrdio je da je utemeljeno na pogrenim opaanjima srednje velicine 133 Hans Reichenbach ( 1891-1953 ) Roden je 25. rujna 1891. godine u Hamburgu, u Njemackoj. Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916) o upotrebljivosti matematicke vjerojatnosti u svijetu fizike, Sljedeci godine u Gttingenu poloio je dravni ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji nastavljajuci akademski posao honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svoj prvi seminar o teoriji relativnosti. Reichenbach je tu prisustvovao i s njim uspostavio dugotrajan odnos. Od 1926. godine, uglavnom zahvaljujuci Einsteinu, postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje do Hitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme bjei u Tursku, gdje je predavao na Sveucilitu u Instabulu 1938. godine prebacuje se na Sveucilite u Californiji , u Los Angeles , gdje ostaje do svoje smrti.

fizickih objekata i da je vjerojatno odozdo prema gore. Trece, tvrdio je da moemo imati znanje vjerojatnosti o neopaljivim fizikalnim entitetima. Atom nije van osjetilni konstrukt, on je fizikalni objekt ciju istinitost moemo zakljuciti pomocu vjerojatnosti. Atomi bi postojali iako ne bi bilo osjetilnih bica u svemiru. Ovo je bilo njegovo opovrgavanje logickog pozitivizma. Jedna od glavnih preokupacija u njegovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegova najvanija rasprava o ovoj temi je Teorija vjerojatnosti (1949). Uvjeren je da bi vjerojatnost trebala biti shvacena kao granica niza relativnih frekvencija. Pojam vjerojatnosti povlaci sa sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamciti da postoji granica kao konacno rjeenje niza fluktuacija u vjerojatnosti. No, nitko ne moe garantirati postojanje granice i frakcije unutar nekog dogadaja ciju vjerojatnost odredujemo mogu beskonacno fluktuirati bez pribliavanja ikakvoj odredenoj vjerojatnosti, a Reichenbach je uocio vezu sa Humeovim problemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da mi nemamo garanciju da je priroda jednaka da ce buducnost biti kao i prolost. Slicno, kako nemamo garanciju da ce, na primjer, odredeni niz bacanja novcica dokazati statisticku regularnost konveniranja granice, isto tako ni garanciju da vjerojatnost kao problem postoji. Unatoc tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana frekvencija niza pribliava ogranicenoj vrijednosti frekvencije, iako ta tvrdnja moe biti netocna. Opravdanost je pragmaticna. Prvo, ako granica ne postoji, imat cemo pogrenu tvrdnju, ali poto tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi uspjela. Drugo, moe postojati granica, ali moe biti i znatno razlicita od frekvencije u promatranom pocetnom dijelu niza. To proizlazi iz same definicije granice, ali ipak ce ta uporna upotreba ove metode pravilo indukcije, postepeno dovesti do tvrdnje da su tocne, do bilo kojeg eljenog stupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj. ogranicenim frekvencijama) koristeci induktivnu metodu mi moemo samo dobiti, a ne izgubiti. Zato elimo ustanoviti vjerojatnost? Prema Reichenbachu, nae sveukupno znanje, znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimno prikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost vjerojatnosti (ogranicenih frekvencija) je temelj za nae sveukupno znanje. Naalost, kao to je i Reichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonacnu skupinu drugih pravila -asimptoticka pravila - koje nas upucuju da postuliramo gdje je korektivni termin koji se pribliava nuli kao to se broj pokuaja pribliavaju beskonacnosti. Nije pronaao zadovoljavajuci put da pokae kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem

drugom asimptotickom pravilu. Moda najbolje to moemo reci je, da bi dodatak arbitrarnosti promatrane frekvencije bio epistemoloki neizdrljiv. Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, to postavlja druga dva velika problema. Prvo, u mnogim prakticnim situacijama bavimo se jednim dogadajem umjesto dugim nizom na primjer, kupujuci policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao da se sa ovakvim slucajevima moe postupati tako da se dodjeljuje jedan slucaj odgovarajucem nizu i prenosi vjerojatnost, kao teina, jednom slucaju. Ovo ce biti uspjena strategija ako se postupa sa velikim brojem razlicitih pojedinacnih slucajeva. Drugi veliki problem poseban slucaj prvog je vjerojatnost hipoteza. Kao to se prilikom bacanja novcica pojavljuje pisma ili glava, tako je dana hipoteza tocna ili netocna. Kako se moe vjerojatnost hipoteze konstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio da nas Bayesov teorem u racunu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovih problema, ali nikada jasno ne objanjava kako. Druga velika tema kojom se bavio jesu prostor i vrijeme. Reichenbach je napisao cetiri znacajne rasprave o prostoru i vremenu. U prvoj je pokuao stvoriti kompromis izmedu Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijem radu prekida sve veze sa Kantom. U svom

klasicnom djelu, Filozofija prostora i vremena (1929) tvrdi da je pitanje geometrijske strukture fizickog prostora jo uvijek stvar o kojoj mora odluciti empirijska znanost, a ne a prior. Ipak, situacija je prilicno komplicirana. Otkrice neeuklidskih geometrija, Kant nije opovrgavao, cak ni poslije dokaza relativne konzistencije euklidske i neeuklidskih geometrija. Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sinteticna, ako bi njeno odbijanje bilo logicki nekonsekventno, onda bi bila analiticna. Kant je vjerovao da je Euklidova geometrija privilegirana i to ne logicki, nego epistemoloki; to je nuni oblik vizualizacije fizickog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su neeuklidske geometrije moguci oblici vizualizacije. Ustvari pitanje je koje je geometrija prikladnija? Odredene cinjenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji dobro su bile poznate u devetnaestom stoljecu. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je 180o, u neeuklidskim geometrijama ovaj zbroj je ili veci ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje za trokute razlicitih povrina. Moda se cini da mi moemo ustanoviti geometriju fizickog prostora mjerenjem kutnog zbroja trokuta sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom prostoru. Poincare je ustanovio da za odredivanje geometrijskih pojava fizikalnog prostora moramo koristiti fizicko mjerenje instrumenata, a rezultat ce ovisiti o ponaanju ovih instrumenata. Prema Reichenbachu, Poincare je smatrao da je geometrija prostora stvar ciste konvencije, iako moemo koristiti bilu koju geometriju za opisivanje fizickog prostora, mi biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od ostalih geometrija. Iako su ga cesto nazivali konvencionalist, Reichenbach je gledajuci fizicku geometriju ustvari bio ne-konvencionalist. Interpretirajuci metricku geometriju za aplikaciju fizickog prostora moramo prihvatiti odredene konvencije, kao to neodlucivanje da odredeni znak mjerenja instrumenta, prilikom prenoenja sa jednog mjesta na drugo, ne mijenja svoju duljinu. Nazivanje ovih rjeenja koordinativne definicije istaknuo je njihov status kao konvencije. Ovakva odluka je donijeta, ali pak struktura fizickog prostora postaje stvar empirijske cinjenice. Razliciti izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u istom prostoru, moe proizvesti drukcije geometrije, ali opisi ostvareni na ovim razlicitim koordinatnim definicijama su fizicki ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj teoriji o ekvivalentnim opisima, jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fizicki prostor korektno, ali drugi logicki moguci skupovi ekvivalentnih opisa daju netocne opise fizickog prostora. U aspektu vremena on je zauzeo jaci konvencionalisticki pristup. Prema specijalnoj

relativnosti niti jedan signal u vakuumu ne moe putovati bre od svjetlosti. Cinjenica da je ova brzina konacna postavlja granice naoj sposobnosti da uskladimo satove smjetene na razlicitim mjestima u inercijalnom sistemu referencije. Imamo dva prostorno odvojena sata A i B ako poaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A, stiuci tamo, mi moemo izabrati bilo koje vrijeme izmedu i isto tako njegovo vrijeme dolaska u B. Time se potvrduje da dok je brzina svjetlosti krunog putovanja stvar fizicke cinjenice, brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta (1977) pokazao je da kauzalne prisile znaci da su dvije brzine u jednom pravcu jednake. Provesti kauzalnu teoriju bila je jedna za Raichenbacha fundamentalna nakana u razvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao svjetlosni impulsi i pomicanje materijalnih objekata. Kao i kauzalno uzajamno djelovanje, kao refleksija svjetlosnih impulsa pomocu ogledala ili sudar materijalnih cestica, sacinjavaju dokazive pojave svijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe ne. U djelu objavljenom poslije njegove smrti Direkcija vremena (1956) on pokuava utemeljiti direkciju vremena-razlika izmedu prolosti i buducnosti u kauzalnom aspektu vremena koji su takoder probabilisticki. Ova knjiga sadri istraivacki rad na pojmu probabilisticke kauzalnosti. Reichenbach je znacajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucija dvadesetog stoljeca bila je dolazak kvantne mehanike. Njegova knjiga ovom razvoju

Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944) naglaava kauzalne nepravilnosti i predstavlja trovrjednosnu logiku (u kojoj iskaz moe imati neodredenu vrijednost, tocno ili netocno) za rjeenje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantnoj mehanici se nalazi u Direkciji vremena. Reichenbachovi Elementi simbolicke logike (1947) i njegovo veliko djelo o simbolickoj logici i sadri proirenu analizi konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona prirode, fizicki modalitet (nuda, vjerojatnost i nemogucnost) i protu cinjenicni uvjeti. O ove tri teme pisac je u svojoj monografiji, a rasprave o kauzalnosti moemo naci u djelima iz citave njegove karijere, iako o tome nema napisana niti jedna knjiga. Napisao je vrlo malo eksplicitno o prirodi znanstveno objanjenja, ali njegov rad na kauzalnosti sadri mnogo toga vrijednog. Na osnovu njegove dokazivosti kriterija znacenja, on je prihvatio nekognivisticku eticku teoriju u Rast znanstvene filozofije (1951). Eticka istraivanja su za njega bili izraz voljnih odluka. Fundamentalnu vrijednost sudova ne mogu biti tocni ili netocni, ali znanstveno znanje i logika su jako korisni kada pristupa sa odredenim odlukama tj. hipoteticko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti i inkompatibilnosti raznih osnovnih vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih nacina da bi se dolo do eljenog cilja. U ovom tekst obratit cemo pozornost na neka rijeena koje daje H. Reichenbach pri cemu je glavni oslonac njegovo djelo Radanje naucne filozofije134 to i sam naslov pokazuje kako ce se pokuati rijeiti status, odnos izmedu znanosti i filozofije. Kao i vecina njegovog rada tako i ovaj uradak predstavlja prije svega kritiku racionalizma i njegovog odnosa spram empirizmu. Kontroverza izmedu racionalizma i empirizma predstavlja za njega najznacajniju karakteristiku u povijesti filozofije, a logicka analiza ove dinstikcije smatra osnovnim za otkrivanje glavnih izvora dosadanjih filozofskih zabluda. Za Reichenbacha racionalizam u filozofiji vodi porijeklo iz deduktivne metode primijenjene u matematici, iz prenoenja te metode u filozofiji. Prakticna primjenljivost cisto razumskih zakljucaka na mjerenje prostora ucinila se dovoljno dokazana da ti cisto deduktivni stavovi opisuju objektivne fizicke procese i odnose. Vec u staroj grckoj filozofiji ( u Platonovom realizmu ) matematicko saznanje je shvaceno kao saznanje same objektivne empirijske stvarnosti. On pretpostavlja kako svi stavovi racionalisticke filozofije vode porijeklo od ucenja da su cisto razumski (deduktivni) zakljucci jedina osnova saznanja objektivne stvarnosti. Platonov pojam ideje, Leibnizov pojam prestabilirane harmonije, Kantov pojam sintetickoapriornog

saznanja, Hegelov pojam apsolutnog duha itd. za Reichenbacha vode porijeklo od ucenja da je cjelokupno saznanje stvarnosti racionalno-deduktivno, tj. matematicko. tetan utjecaj racionalizma po njemu se odrazi i na empirizam. Filozofski empirizam je sve do naeg vijeka bio rtva osnovne zablude racionalizma; on je isto tako spoznajne istine, izjednacio sa matematickim saznanjem. Klasicni empirizam je poao putem bezuspjenog dokazivanja da se saznanje koje polazi od culnih podataka moe izjednaciti sa matematickim saznanjem. I racionalizam i klasicni empirizam trae apsolutnu izvjesnost iskaza o stvarima, onu izvjesnost koju ima matematicka dedukcija. Ali empirijsko saznanje nas, po Humu135, samo obavjetava o onome to se desilo. Na osnovu culnog saznanja nije moguce pouzdano predvidjeti buduci dogadaj Proirenje zakljucaka o onome to se zbilo na ono to ce se zbiti ne moe se po Humu opravdati ni empirijski ni logicki: predvidanje 134 Hans Reichenbach, The Riese of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles, 1951. god.) Nolit Beograd, 1964. 135 Hume je prvi doao do otkrica nekih kljucnih istina: on je shvatio da matematicko, analiticko-deduktivno saznanje ne otkriva empirijsku istinu. Culna percepcija je za Huma jedini osnova za istinu.

buducnosti se ne moe teorijski zasnovati. Hum je ovim, kae Reichenbach, postavio centralni problem svake empirijske filozofije problem opravdanja indukcije. Povijesna zabluda racionalizma i njeno oslobadanje tijesno je povezana za Reichenbacha sa samim razvojem matematike. Za njega otkrice posebice neeuklidske geometrije, matematicko saznanje je moralo biti skinuto sa ranijeg poloaja jedinog legitimnog saznanja fizicke stvarnosti. Koji ce se od raznih matematickih sustava biti primijenjen, za njega, upotrijebljen kao instrument za objanjenje stvarnosti, nije vie pitanje logike vec empirijsko pitanje. Mogucnost veoma raznovrsnih aksiomatskih polazita u izgradnji geometrijskih sustava dokazuje konvencionalni, hipoteticki i postulacioni karakter tih polazita. Konacno po Reichenbachu zakljucak: Empiricist je na kraju pobijedio zato to se sam matematicar odrekao zahtijeva za saznanjem sinteticke istine.136 U daljnjem dijelu obratimo, kratko, panju na Reichenbachovu teoriju spoznaje. U objanjenju naucne procedure, u traenju opcih principa znanstvene spoznaje, suvremene empiristicke teorije spoznaje su do sada polazile od sljedece cetiri osnova: 1) Konkretna osnova (concret basis) Po toj osnovi za epistemoloku konstrukciju stvarnosti uzimaju se prirodni objekti kao direktni stimulusi spoznaje. 2) Culna impresija kao osnova te konstrukcije (impression basis), po njoj se za osnovu saznanja uzimaju culni podaci. 3) Stavova osnova (proposition basis), po njoj za konstrukciju stvarnosti uzima osnovna reakcija svijesti na prirodne stimuluse formiranje i izricanje stavova. 4) Atomska osnova (atom basis) koja pretpostavlja saznanje onih cestica koje je fizika otkrila kao elemente materije. Reichenbach iako u biti prihvata stavove Beckog kruga pravi neke izmjene ili cak u pojedinim dijelovima ima i naizgled suprotne stavove. Za razliku od beckog kruga o ekvivalentnosti iskaza o culnim podacima i iskaza o predmetima stvarnosti on to dijelom odbacuje i za njega culni podaci nisu posljednja osnova objektivnog svijeta. Teorijski, kae on, nije odriva zabrana mnogih predstavnika pozitivizma da se iz culnih impresija trae neovisno od njih postojeci predmeti. Postojanje konkretnih predmeta ne moe se svesti na postojanje culnih podataka. Osnovi problem svake filozofije problem odnosa subjektivno postojecih culnih podataka i objektivnog postojanja predmeta, mnogi klasicni i suvremeni empiristi

proglaavali su za pseudo problem. Za njega, odnos izmedu fizickih, objektivnih predmeta i culnih podataka nije odnos apsolutnog identiteta (kao to je to primjerice zastupa Moritz Schlick osnivac beckog kruga) vec odnos projekcije: objektivna predmetna stvarnost projicira se u naoj culnoj svijesti: karakter te projekcije ne ovisi ni samo od subjekta, ni samo od objekta, vec od oblika njihovog praktickog uzajamnog djelovanja u naoj svijesti a ne svode na nae culne utiske. Vanjski svijet, dakle ima svoje vlastito postojanje, neovisno od naih culnih utisaka. Na osnovu ovog ucenja o projektilnom karakteru saznanja on tvrdi da su svi iskazi o stvarnosti na osnovu culnih podataka samo iskazi vjerojatnome o stvarnom postojanju i karakteristikama objektivnih predmeta i dogadaja. Nemoguce je apsolutna izvjesnost iskaza o stvarnosti na culnoj osnovi. Reichenbach s pravo uocava da becki krug pribjegava izvjesnoj fenomenologiji koji se sastoji u tenji da se culni podaci proglase za posljednju osnovu same stvarnosti, a jezik koji se sastoji iz iskaza o culnim utiscima uzima za jedini istinit jezik o stvarnosti. R. Ukazuje na nedostatak ovakvog stava i da su iskazi nisu primarni vec izvedeni, iskazi na 136 H. Reichenbach, Racionalism and Empiricism ( str. 14 )

ovakvoj culnoj osnovi ne sadre nikakvu apsolutnu izvjesnost, vec samo iskazi vjerojatnosti o objektivnim predmetima. Na kraju ovog kratkog dijela napomenimo da on negira i cetvrtu stavku, tj. atomsku osnovu u teoriji saznanja. Nedostatak ove osnove sastoji se, prije svega, u tome to se njeni iskazi iskazi o neopaenim objektima. To su iskazi koji dolaze putem niza zakljucaka. Tako na primjer pitanje dali se svijetlost sastoji iz talasa ili cestice, pitanje je koje se odnosi na strukturu materije na ono to ne moemo zapaziti, moe se rijeiti svodenjem nezapaenog i na objekt-cesticu i objekt-val. Naucne cinjenice ne daju prednost nijednom od ova dva postojece objanjenje svijetlosti. Nauka upotrebljava oba, kako joj je kad pogodnije. Vidjeli smo da on uvodi izvjesni projektivnom karakteru saznanja uz uvodenje pojma vjerojatnosti to unosi odredenu poziciju spram teorije znacenja. On polazi od osnovnog stava suvremenog pozitivizma: znacenje jednog iskaza sastoji se u njegovom provjeravanju, jedan iskaz ima znacenje samo ako je provjerljiv. Za njega postoji tri mogucnosti provjeravanja tehnicka, fizicka i logicka mogucnost. Prva se sastoji iz moci pojedinca ili drutva da prakticki pokae ostvarljivost nekog iskaza, druga provjerljivost odnosi se uglavnom na suglasnost iskaza sa fizickim zakonima, logicka provjerljivost se sastoji u postojanju logicke opravdanosti iskaza tj. da on ne izaziva logicko protivurjecje U drugoj mogucnosti provjeravanja on ide mnogo dalje u odnosu na becki krug i smatra da u sklopu ovog logickog pozitivizma definicija fizicke provjerljivosti je neprikladna jer naziva besmislene mnoge stavove znanosti i svagdanjeg ivota bez kojih je nemoguce funkcionirati. Izlaz on vidi u preformuliranju fizikalne teorije provjerljivosti. U teoriji spoznaje treba da se izgrade takve teorije znacenja koji ne zahtijeva potporu nikakvih vanempirickih, a da bude istodobno sasvim prikladna za objanjenje znanstvenog iskustva i osnovnih zdravorazumskih istina. Ono to je bitno po njegovoj teoriji provjerljivosti, iskaz ima znacenje ako moe da mu se odredi stupanj vjerojatnosti, dva iskaza imaju isto znacenje ako imaju isti stupanj vjerojatnosti. Problem vjerojatnosti za Reichenbacha: predstavlja jezgru svake teorije spoznaje.137 Svi iskazi o stvarnosti su iskazi vjerojatnosti. Za njega ovaj zakon ima toliko opce mjesto da ga zamjenjuje zakonom uzrocnosti. Ovaj zakon vjerojatnosti prisiljava i promjenu klasicne logike. Dvovalentna logika, koja operira samo sa uzajamno iskljucivim pojmovima istine i neistine, mora se zamijeniti logikom vjerojatnosti, tj. mora se shvatiti

kao granica oblasti teorije vjerojatnosti. Samo se pomocu teorije vjerojatnosti za njega moe empiristicka filozofija dovesti na cvrstu osnovu. Dakako ovo je opet protivno matematickim strukturama jer logicko-matematicki iskazi, kao cisto analiticki i tautoloki, ne nose u sebi nikakve materijalne implikacije, ne odnose se na nikakvo odredenje stanje, dogadaji, mjesto i vrijeme. A iskazi vjerojatnosti se odnose na slijed dogadanja ili drugih fizickih objekata. Ovdje se moe postaviti pitanje; Kakav je odnos izmedu indukcije i vjerojatnosti? Odgovor na ovo pitanje Reichenbach nalazi u sljedecem Znacenje vjerojatnosti je uvijek znacenje fizicke vjerojatnosti. Putem induktivnog zakljucka formulira se tzv. POZIT, tj. iskaz o vjerojatnoj ucestalosti odredenih dogadanja. Postoji za njega sljedece tri vrste znacenja: 1) znacenje kao fizikalna istina 2) logicko znacenje 3) nad-empirijsko znacenje. Prvo je empirijsko znanstveno, drugo-matematicko, trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija. 137 Po njegovom miljenju postoje cetiri vrste objekta spoznaje: 1. objekti culne impresije 2. konkretni fizicki objekti. 3. apstraktni objekti 4. objekti izvedeni zakljucivanjem ( illata )

Naucna filozofija postavlja samo jedan zahtjev za istinitim saznanjem stvarnosti. Upravo zato ona mora da napusti pretenzije starih filozofa i da bude samo logicka analiza naucne prakse pozitivnih posebnih nauka. Za Reichenbacha je povijest spekulativne filozofije je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakvi odgovori. Filozofija je postavljala pitanja a odgovore je davao pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji. Nakon ovih opcih napomena navedimo neke karakteristicne probleme koje Raichenbach rjeava u svojoj knjizi Radanje naucne filozofije. 8.1. Traganje za opcenitocu i pseudoobjanjenja Prije svega on pocinje, kao i svi logicki empiricari, sa razgranicenjem izmedu onoga to su pravi problemi od prividnih problema. Za njega je sutina znanja uopcavanje, a pocetak to saznavanja predstavlja odvajanje relevantnih cinjenica od onih koje to nisu. Definicija termina relevantan: Znacenje termina relevantan moe se ovako definirati: relevantno je ono to se mora spomenuti da bi uopcavanje bilo valjano. Odvajanje relevantnih cinjenica od irelevantnih predstavlja pocetak saznavanja. 138 Svi zakoni su zakoni uopcavanja. Drugim rijecima, oni predstavljaju iskaze tipa ako onda uvijek. U pojmovnoj ravni pravo pravi razgranicenje znanstvenih pojmova od antropomorfnih pojmova koji imaju svoj izvor u povrnoj analogiji psiholokih doivljaja i fizickih karakteristika objektivnog svijeta, kao to je primjer privlaciti, vuci itd. Na primjedbu da takvih pojmova ima na primjer u strogo deduciranoj fizici kao to je Newtonava kao to je primjerice sila privlacenja. Mada priznaje postojanje takvih pojmova on negira da se tako mora shvatiti i Newtonova uporaba sile privlacenja: Moc objanjenja koju imaju Newtonovi zakoni poticu iz njegovih opcenitosti, a ne iz njegove povrne analogije sa psiholokim doivljajima. Objanjenje jeste uopcavanje.139 No, on pretpostavlja da je osnovni izvor zabluda lei u ljudskoj prirodi da daje odgovore cak i kada nemaju sredstva za iznalaenje pravih odgovora. Ova pretpostavka moe za sobom povuci niz pitanja koji mogu biti fundamentalna mada Reichenbach niti postavlja a niti daje odgovor na njih. Takvo bi bilo jedno pitanje; dali je ta priroda inherentna ljudskom duhu ili je to jedan proizvoljan psiholoki fenomen? Odnosno, dali to znaci da postoji izvjestan razvoj ljudskog duha koji ide od pogrenih analogija ka stvarnim znanstvenim pojmovima, a to povlaci za sobom niz drugih pitanja itd.? On ne postavlja ta pitanja i samo se zadovoljava tom cinjenicom i nastavlja u tom kontekstu analizu. Ne samo to, po njemu na tim zabludama je ponikla i filozofija: Povrne analogije narocito analogije sa ljudskim doivljajem, bile su brkane sa

uopcavanjem i uzimane kao objanjenje. Traganjem za opcenitocu zadovoljavano je pseudoobjanjenjima Upravo na tom tlu ponikla je filozofija.140 Moda, da je postavio navedena pitanja i dao primjerene odgovore ovaj zakljucak ne bi se cinio tako radikalan. Dakako u tom slucaju ne preostaje nita drugo nego da navede niz slikovitih primjera koji naslucuju problematiku ali je ne rjeavaju, mada se moe to opravdati cinjenicom negativnog stava logickog pozitivizma prema filozofskom promiljanju. Pa u tom kontekstu dovoljno je pokazati na pogrenost ali se ne previe uputati u objanjenje jer ce i tako biti odbaceno kao deplasirano. Evo jednog njegovog slikovitog primjera: Ovakvo naivno objanjenje zadovoljava primitivan i djecji um, koji 138 Ibid.str.33. 139 Ibid.str.37. 140 Ibid.str.38.

se slui antropomorfnim analogijama; bog je nacinio svijet onako kako su ljudi nacinili kucu, orude, vrtove. Na jedno od najopcenitijih i najznacajnijih pitanja na pitanje o postanku fizickog svijeta odgovara se pomocu analogije sa svakidanjim iskustvom. Cesto se sa pravom dokazivalo da se objanjenje ne sastoji iz ovakvih slika, da bi one, kada bi bile istinite, samo oteavale rjeavanje, problema objanjenja. Prica o postanku svijeta predstavlja pseudoobjanjenje. 141 Ili u jo otrijem obliku: Poput biblije, mnogi filozofski sustavi jesu pjesnicko remek-djelo, bogato slikama koje poticu nau uobrazilju, ali lieno moci razjanjavanja koja proistice iz naucnog objanjenja. U tom kontekstu, daje primjer pogrenog uopcavanja: Kada je Tales, koji se oko 600. godine prije Krista proslavio kao mudrac iz Mileta, izloio je teoriju da je voda supstancija svih stvari, on je nacinio pogreku uopcavanja; zapaanje da mnogi materijali sadre vodu na primjer zemlja ili ivi organizam bilo je pogreno proireno u pretpostavku da se voda nalazi u svakom objektu.142 On se ne zaustavlja samo na Talesu nego prelazi i na kritiku onih najvanijih, tako daje kritiku i Aristotela: Filozof je svagda bolovao od opasnih pogreaka pocinjenih na osnovu pogrene analogije Zabluda koju ova analogija otkriva primjer je za pogreku nazvanu supstancijalizovanje apstrakcije. Jednu apstraktnu imenicu kao to je razum upotrebljavamo kao da se odnosi na neki entitet slican stvari. Na klasican primjer ovakve zablude nalazimo u filozofiji Aristotela, u njegovoj obradi problema forme i materije Geometrijski objekti pokazuju da im se forma razlikuje od materije; forma se moe mijenjati, dok materija ostaje uvijek ista. Ovo jednostavno svakidanje iskustvo postala je izvor dijela filozofije cija je nejasnost ravna njegovom utjecaju, a koja je omogucila jedino pogreku upotrebe jedne analogije kada citamo Aristotela, osjecamo ponekad da on zaista ima na umu tu tricavu cinjenicu143 I dalje nastavlja: Forma je aktualna, a materija potencijalna stvarnost, zato to jematerija kadra da na sebe uzme razlicite forme. tovie, smatra se da se odnos forme i materije otkriva iza mnogih drugih odnosa. Gornje i donje sfere i elementi, dua i tijelo, muko i ensko stoje u svemirskoj shemi jedno prema drugom u istom odnosu u kojem se nalaze forma i materija, Aristotel, ocigledno, vjeruje da te druge odnose objanjava nategnutu usporedbu sa ovim osnovnim odnosom forme i materije. Tako se doslovnim tumacenjem analogije dolazi do pseudoobjanjenja, koje zahvaljujuci nekritickoj uporabi slike, daje isti naziv mnogim razlicitim pojavama144 On to zove bjeanjem u analogizam Na isti nacin daje i kritiku Platonova ucenja: Aristotelova doktrina o formi i materiji iskoristio sam kao jedan primjer za ono to nazivam pseudoobjanjenje. Anticka filozofija jo jedan primjer tog nesretnog oblika rasudivanja Platonova filozofija. Poto je Aristotel jednom bio Platonov ucenik, moglo bi se cak povjerovati da je ucitelj, obilno se koristio

slikovitim jezikom i analogizmom, razvio je kod svog ucenika sklonost ka takvom nacinu miljenja. Ali ja bih Platonovu filozofiju radije razmatrao bez obzira na djelovanje koje je ono imalo na Aristotela, to je cesto bio predmetom ispitivanja 145 Izvjesna uporaba pogrene analogije Reichenbach vidi u Platonovoj teorija ideja koja lei izmedu matematicke i empirijske istine: Medutim, logika njegove teorije upravo je tu pogrena, cak i ako o njoj sudimo prema kritickoj ljestvici prilagodenoj njegovoj dobi. Umjesto objanjenja dobivamo analogiju koja ga nikako ne moe zamijeniti. Njom se brie bitna razlika matematickog i empirijskog saznanja. Ona zanemaruje cinjenicu da se 141 Ibid.str.38. 142 Ibid str.40. 143 Ibid.str.41. 144 Ibid.str.42. 145 Ibid.str.44.

sagledavanje nunih odnosa sutinski razlikuje od sagledavanja empirijskih objekata. Slueci se analogijom a ne analizom, filozof na mjesto objanjenja stavlja sliku i izmilja svijet samostalne i vie stvarnosti.146 Osnovni izvor zabluda on vidi u vezi izmedu znanstvenog jezika i svagdanjeg govora, dakle sukladno svom pozitiovistickom stavu problem prebacuje na podrucje semantike tako daje primjer pojma energije: Fizicar koji govori o energiji sunceva zracenja ne bi sebi dopustio da je sunce energicno poput energicna covjeka. Takav bi jezik predstavljao ponovno vracanju predanjeg znacenja.147 Poslije ovakve analize Reichenbach pokuava da napravi granicu tj. omedenje naucne prave filozofije: Vec sam rekao da nauka prestaje tamo gdje se elja za saznanjem zadovoljava pseudobjanjenima, brkanjem analogije sa opcenitocu i upotrebom slika umjesto naucno definiranih pojmova. Kao i kozmologije njegova doba, Platonova teorija ideja nije nauka, vec poezija: ona je proizvod uobrazilje, a ne logicke analize. Razvijajuci dalje svoju teoriju, Platon se ne ustee da otvoreno pokae da je njegovo miljenje misticno, a ne logicno: on teoriju ideja povezuje sa predstavom o seobi dua.148 Za njega filozof govori nenaucnim jezikom, jer pokuava da odgovori na pitanje u vrijeme kada mu na raspolaganju jo ne stoje sredstva za davanje naucnih odgovora. Dalje trai sa kritikom racionalizma konstatirajuci da izvor nejasnoca lei u takozvanim vanlogickim pobudama. U prethodnom poglavlju pokazali smo da u filozofskim sustavima nejasni pojmovi potjecu iz nekih vanlogickih pobuda koje se mijeaju u procesu miljenja Nagon za miljenje u slikama moemo nazvati vanlogickom pobudom, jer ona ne predstavlja oblik logicke analize, vec potjece iz mentalne potrebe koji su izvan oblasti logike.149 Poslije ovakvog kritickog odnosa prema filozofskim i ostalim promiljanjima koji se, po njemu, koriste vanlogickim pobudama jednostavno se postavlja pitanje; kakvo je onda rjeenje moguce? Reichenbach trai rijeene u matematici kao utocitu sigurnosti i empirijskim znanostima cija je osnovna metoda promatranje. U stvari empirijska znanost predstavlja pravi izvor znanja koja uspijeva odoljeti pogrenim uopcavanjima uspjenim spojem matematicke metode i metode promatranja.150 Za njega je stav racionalizma, koji ima korijena u Platonovoj filozofiji kao negacije uloge promatranja, da se do istine moe doci samo putem razuma potpuno pogrean i predstavlja plod vanlogickih motiva koji lee u tenji ka izvjesnosti. U psiholokom pogledu, sav racionalizam u irem smislu rijeci potjece iz jedne vanlogicke pobude, to jest pobude koja se ne moe opravdati logikom iz traganja za izvjesnocu.151 On povezuje racionalizam i povjerenje u matematiku kao izvjesnu misticnu vezu,

iako ne za sav racionalizam. Naravno, racionalizam nije uvijek mistican. Sama logicka analiza moe posluiti za utvrdivanje nekog znanja koje smatra apsolutno izvjesnim, ali ipak povezanim sa svakidanjim iskustvom ili naucnim znanjem. U moderno doba nastali su razliciti sustavi te ne misticne naucne vrste.152 Mada se Reichenbachova teza moe nazvati zanimljivom, ipak u svojoj kritici ponekad zapada u pojednostavljivanje koje ide cak i do trivijalnosti. Tako, na primjer, u 146 Ibid.str.49 147 Ibid,str,50 148 Ibid.str.51. 149 Ibid.str.54. 150 Matematika kao utocite sigurnosti i mjesto bez obmana. Empirijska nauka, u modernom smislu tog izraza , predstavlja uspjeni spoj matematickog metoda i metoda promatranja. Ne smatra se da su njeni rezultati apsolutno izvjesni , vec da su veoma vjerojatni i dovoljno pouzdani za sve prakticne svrhe. (Ibid str. 56 ) 151 Ibid str.58. 152 Ibid str. 60.

opcoj kritici tvrdi da je tenja za izvjesnocu koju postulira racionalizam posljedica psiholokih izvora, nekom vrstom nedozrelog sindroma ocinstva. Navedimo kao zoran primjer sljedeci citat: Traganjem za izvjesnocu psiholozi objanjavaju kao elju za vracanjem u rano djetinjstvo, kada nas nisu mucile sumnje i kada smo se rukovodili vjerom u roditeljsku mudrost.153 Ovakav stav, koji nam se cini veoma interesantan, ipak dovodi u izvjesni psihologizam i pojednostavljenje. Moda je ova neplauzabilnost Reichenbacha posljedica njegove potpune odbojnosti prema racionalizmu. Za njega traganje za izvjesnocu jedna je od osnovnih zabluda, jer je povezano sa polaganjem prava na neko vie znanje, zato se kao ideal uzimaju matematika i logika kao izvjesne znanosti. On dalje razmatra logiku a posebno dedukciju tj. gdje se zakljucak izvodi iz drugih iskaza. I tvrdi da je vrijednost dedukcije u tome to je ona isprazna (ovo je dobra opaska koja podrazumijeva logicke strukture, kao i matematicke ne donose same po sebi materijalne istine). Po njemu: Logicka funkcija dedukcije upravo se sastoji u prenoenju istine iz jednog iskaza u drugi ali dedukcijom se moe postici samo to. Ona ne moe da ustanovi sinteticku istinu ukoliko neka druga sinteticka istina nije vec poznata.154 Dakle, logicka nacela su analiticka i ovdje ovaj pojam analiticka podrazumijeva razumljiva po sebi. Slicno kao kod Kanta spoznajnu vrijednost imaju sinteticki sudovi, koji su produkt zapaanja, ali oni su po prirodi podloni sumnji i ne mogu nam dati apsolutnu izvjesnost. Ovdje nastaje problem da se znanost koja po svojoj prirodi sinteticke treba da dobiju ideal deduktivne strukture. Ovi stavovi su bliski Kantu: Ako se napredak filozofije sastoji u otkrivanju znacajnih pitanja. Kantu treba dodijeliti visoko mjesto u njenoj povijesti zato to je postavio pitanje o postojanju sinteticke apriorne istine.155 No, za Reichenbacha kao logickog pozitivista, ovaj problem je Kant iznio na svjetlo dana, ali ga nije uspjeno rijeio. Apsolutno se po Reichenbachu trebaju se odbaciti sinteticki sudovi apriori i kao izvor pogrenosti ovakvog stava on upravo navodi razvoj matematike, tj. fizike. Poznato je da Kant, iako nije bio znanstvenik, cesto isticao Newtonovu klasicnu mehaniku kao dokaz postojanje sintetickih sudova apriori. Tako su po Kantu, na primjer, zakon o odranju ili zakon o uzrocnosti tipicni primjeri sintetickih sudova apriori. Reichenbach kao kontra argument navodi suvremenu fiziku, kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, gdje su ti principi, a narocito o uzrocnosti, diskutabilni pa samim tim gube apodikticnu izvjesnost. Tako Reichenbach hrabro konstatira: Da je Kant doivio da vidi dananju fiziku i matematiku, on bi moda, veoma lako se odrekao filozofije sintetickih sudova apriornih istina.156

Kako je ovakav argument cesto koriten kao ilustracija ili, jo otrije, kao dokaz o nepostojanju sintetickih sudova apriori, moramo dati izvjesne napomene. Ovakvi dokazi u svakom slucaju nisu plauzabilni jer u sebi sadre izvjesnu cirkularnost, na primjer ako Newtonova mehanika ne moe pokazati postojanje sintetickih sudova apriori ona ih ne moe ni opovrci. Naime, razvoj znanstvenih teorija ne mogu donijeti takvu odluku, barem ne u vidu dokaza. Prvo, odnos izmedu klasicne mehanike i teorije relativnosti, odnosno kvantne mehanike nije odnos rivalskih teorija i one u principu ne opovrgavaju jednu drugu, prije bi se reklo da predstavljaju razliciti opis razlicitih fizickih realnosti. Drugo, jo vanije, ako je na primjer, kvantna mehanika revidirala zakon uzrocnosti spram klasicne mehanike to ne znaci da ne postoji sinteticki sudovi apriori, tj. moemo reci zakon o uzrocnosti ne spada u klasu sintetickih sudova apriori, dok na primjer, zakon o odranju ima svojstva sintetickih sudova apriori. I, trece, zakljucak da razvoj fizike obara postojanje 153 Ibid str. 62. 154 Ibid str. 63. 155 Ibid str. 65. 156 Ibid str. 65.

sintetickih sudova apriori, bio bi plauzabilan ako bi se suvremene fizikalne teorije pokazala kao apsolutno istinite, tj. kada bi imali status apsolutnih istina, a koje bi onda bile u poziciji odlucivosti jeli postoje sinteticki sudovi apriori ili ne. Ovdje imamo dvije mogucnosti; ili cemo pretpostaviti da su suvremene fizikalne teorije apriori istinite, ili ce, to je najvjerojatnije, suvremene fizikalna teorija biti samo jo jedan aproksimativni model opisa koji je podloan daljnjoj reviziji. U oba slucaja ni kvantna mehanika ni teorija relativnosti ne mogu dati dokaz o nepostojanju apriornih istina, jer u prvom slucaju je sama pretpostavila apriornost, to je dovodi u kontradikciju sa negiranjem postojanja apriornih istina, a u drugom slucaju je samo priblina istina i kao takva moe samo postaviti hipotezu o nepostojanju sintetickih sudova apriori to nije dovoljno da bi se oni odbacili. 8.2. Empiricki pristup uspjeh i neuspjeh Odbacujuci mogucnost racionalistickog pristupa ka spoznaji, pri cemu se cini kako je i on sam podlegao pogrenim analogijama svodeci sve te filozofe koji jedino matematiku nazivaju idealnim oblikom saznanja i tako kae: Takvu smo filozofiju nazvali racionalizmom. Osim Hegela i njemu slicnih filozofa, nacionalisti dre da matematika predstavlja idealni oblik saznanja; ona daje obrazac po kojem se uoblicuje filozofsko saznanje.157 Smatra da je najznacajniji predstavnik empirizma u Grckoj bio Demokrit. Po samom svom stavu da je izvjesnost zabluda racionalizma on pretpostavlja da su najznacajniji empirici helenistickog svijeta ustvari skeptici: Karneades ( II vijek prije Krista) uocio je da dedukcija ne moe pruiti takvo saznanje, zbog toga ona samo izvlaci zakljucke iz danih premisa, te ne moe da utvrdi da li su aksiomi istiniti.158 Suprotno racionalizmu,159 empirizam, dakle, umanjuje znacaj svijesti svodeci njegovu ulogu na svodenje reda medu utiscima idejama: upravo taj sreden sustav zovemo znanje. Ovako postavljena stvar, jo se vie pojednostavljuje situaciju a to je odnos spram empirizmu, gdje ce se bilo koji ne-deduktivizam ustvari uglaviti u apsolutnu dihotomiju racionalizam empirizam. Zato nije cudo da se u staroj Grckoj skeptici, koji su uocili slabosti deduktivnom zakljucivanju, smatra najznacajnijim empiristima. Moda bi bilo interesantno navesti jednu metaforu, slikovit prikaz odnosa izmedu racionalizma i empirizma, dakako sa stajalita empirizma. Baconova slikoviti prikaz odnosa ove dvije filozofije: U jednoj raspravi o filozofskim sustavima, on nacionaliste usporeduje sa paucima, koji iz vlastite supstancije ispredaju paucinu, dok starije empirici predstavljaju mrave, koji sakupljaju gradu a nisu kadri da u njoj otkriju poredak; novi empirici, tvrdi on, nalik su na pcele, koji sabirahu i vare gradu dodajuci joj dio vlastite supstancije, te tako stvaraju proizvod bolje kakvoce. Prije svega, dakle, po Reichenbachu empirizam mora napustiti ili bolje receno mora da prebrodi ideal, koji se provlaci od helenskih vremena, apsolutne izvjesnosti. Po njemu tu

je povijesnu ulogu, tzv. pribliavanje znanstvenoj filozofiji ucinio kriticki empirizam. Tako kae: Britanski empirizam morao je da prebrodi upravo taj helenski ideal apsolutne izvjesnosti spoznaje, koji je bio uoblicen po uzoru na matematiku. U tome se i sastoji njihova povijesna funkcija, funkcija pionira naucne filozofije.160 157 Ibid str. 96. 158 Ibid str. 98. 159 Razumljiva je bliskost racionalizma i teologije poto se ne zasnivaju na culnom opaanju. Odnos izmedu racionalizma i empirizma slikovito prikazan: Oprecnost izmedu ove dvije vrste filozofa, mada se na obje strane podjednako jako osjeca, nije simetrican: dok racionalisti dre empiristu za moralnog nieg, empirist smatra da je racionalist lien zdrava razuma. (Ibid.str. 99) 160 Ibid str. 104.

No, za Reichenbacha empirizam se nalazi pred svoje dvije dileme, a obje se odnose na poznati problem indukcije; ili, prvo, radikalni empirizam, koji ne prihvata nikakve druge rezultate osim analitickih iskaza, a tada se ne moe sluiti indukcijom te se mora odreci svakog iskaza o buducnosti. I, drugo, empirizam koji prihvata induktivni zakljucak, a time prihvata ne analiticko nacelo koje se moe izvesti iz iskustva, te tako odbacuje empirizam. Tako on dolazi do zakljucka da klasicni empirizam kao i racionalizam dolazi do izvjesnom smislu u kontradikciju.161 Neobicna ravnotea izmedu racionalizma i empirizma, oboje je u kontradikciji: Racionalizam ne moe rijei problem empirijskog znanja zato to ga tumaci kao matematicko znanje i tako razum pretvara u zakonodavca fizickog svijeta. Ali taj problem ne moe da rijei ni empirik, ali ogranicavajucu moc razuma na postavljanje analitickih nacela, on nailazi na novu tekocu, na nemogucnost da opravda metodu pomocu kojeg se empirijsko saznanje prenosi iz prolosti u buducnost, to jest na nemogucnost da objasni prorocku prirodu spoznaje.162 Po Reichenbachu naucnici se nisu bavili ovim problemima jer oni koji djelaju imaju cesto vie uspjeha oni koji razmiljaju to da cine. Ovako postavljena stvar namece treci put, koji je za njega u sadrana u teoriji vjerojatnosti. Bez obzira na ovaj interesantan zahvat, on ce se ubrzo suociti sa problemom subjektivizma to sa sobom nosi pojam vjerojatnosti. On navodi da se problemom vjerojatnosti bavio i Hume ali: Empirici, ukljucujuci i Humea, proucavali su prirodu vjerojatnosti u vie navrata; no oni su doli do zakljucka da je vjerojatnost subjektivna i da vai za nazor ili vjerovanje, koje su oni razlikovali od spoznaje.163 On opravdava ovakav stav jer nije postojala fizika suvremenog doba koja je iskoristila ovu matematicku disciplinu u svom opisu: To novo shvacanje spoznaje nije se moglo razviti u okviru Newtonove fizike. Na rjeenje problema indukcije moralo se cekati dok se nije pojavilo novo tumacenje spoznaje, koje je proizilo iz fizike dvadesetog vijeka.164 Razmatrajuci odnos filozofije i znanosti, a posebice u odnosu spram fizike, Reichenbach, uocava da je napredak potonje moe zahvaliti svojoj metodi Na podrucju filozofije u vrijeme kada Newtonova mehanika uzima svoj potpuni zamah, dolazi do izvjesnog spoznajnog rjeenja u obliku Kantovog kopernikanskog obrata.165 No, za njega niti napredak mehanike pa ni Kantovo rjeenje nisu dali dugorocno pozitivne rezultate, i ne samo to, prividan uspjeh mehanike koji je u svom napredovanju koristila

hibridno induktivno deduktivno zakljucivanje zapada u istu slijepu ulicu u koju je zapadala i filozofija. Metoda i domena njene djelotvornosti nisu sadrane u njoj samoj po Reichenbachu: Gradeci zamrenu mreu deduktivnih i induktivnih zakljucaka, klasicna fizika je razvila 161 Spoznaja dobivena promatranjem ogranicava se samo na prolost i sadanjost a buducnost se promatranjem ne spoznaje. Kako racionalizam tumaci empirizam po Reichenbachu: Empirijsku nauku nacionalista tumaci kao sustav cija osnovna nacela moraju biti pouzdana poput matematike; empirik pouzdanost matematike zamjenjuje pouzdanocu promatranja ali zahtijeva da recenice koje se odnose na buducnost budu isto tako pouzdani kao to su recenice koje se odnose na prolost. Stoga racionalist dospijeva do problema zato priroda mora da slijedi razum, a empirik se suocava sa pitanjem kako da pouzdanost zapaanja prenese na predvidanje. (Ibid. str.112.) 162 Ibid str. 110. 163 Ibid str. 113. 164 Ibid str. 114. 165 Za Reichenbacha sutina Kantove filozofije je sadrana u sljedecem: Stoga se induktivno zakljucivanje upotrebljava samo za iznalaenje pojedinacnih fizickih zakona, a ne koristi se za utvrdivanje opcih principa, kao to je princip uzrocnosti, koje nam namece razum. Poto mi pouzdano znamo da uzrok postoji, indukcija se opravdava kao orude njegova iznalaenja. Kant vjeruje da je ovim obrazloenjem pobio Humovu kritiku indukcije. Izvjesnost sintetickih apriornih istina djeluje tamo gdje se empirik povlaci u skepticizam: to je sutina Kantove filozofije. ( 128 )

veoma djelotvornu metodu predvidanja; ali ni fizicar ni filozof ne bi bili kadri da odgovore na pitanje zato bismo se na te metode oslanjali pri daljnjem predvidanju.166 On pretpostavlja da upravo nepostojanje prave univerzalne metode dovelo je klasicnu mehaniku do one mrtve tocke kao to je to bio slucaj i sa filozofijom. Po njemu, fizicari su i dalje vrili promatranja i postavljali teorije, niuci uspjeh sa uspjehom, sve dok nije na mrtvu tocku dospjela i sama fizika. Iz te krize izala je nova znanost, a po Reichenbachu to rjeavanje krizne situacije omogucilo je i filozofiji da krene novim putem. Zbog svega ovoga Reichenbach trai jedno novo rjeenje koji ce biti rezultati jedne Znanstvene filozofije. Tocka njegovog rjeenja krize filozofije i krize mehanike, koja je nastala pojavom STR i kvantne mehanike, jeste u redefiniciji osnovnih pojmova kao to su prostor, vrijeme, uzrocnost itd. Za njega su to pitanja od fundamentalne nunosti jer sa jedne strane Kantov apriorizma nije zadovoljio rjeenje tog problema, a fizika ih nije postavljala i zbog toga upravo tu treba da pocne naucna filozofija. 8.3. Znanstvena filozofija Nunost stvaranja jedne znanstvene filozofije, kao to i sam naziv kae, prema Reichenbachu je sadrana s jedne strane u razvoju znanosti koja se svojim razvojem i specijalizacijom dovodi u poziciju potrebe stvaranja jedne opce slike, a ta opca slika prevazilazi mogucnosti parcijalnih rjeenja, tj. oni se nalaze u domeni filozofskog promiljanja. Tako on kae: Matematicari, fizicari ili biolozi koji su eljeli da rijee tehnicke probleme svoje nauke uvidjeli su da nisu u stanju da nadu rjeenje ako prethodno ne odgovore na izvjesna opca, filozofska pitanja.167 Na drugoj strani tradicionalna filozofija, po njemu, gubi dah u otkricima s modernom znanocu i zbog toga mora napraviti korak blie ka znanosti u obliku znanstvene filozofije. Filozofi tradicionalne kole cesto odbijaju da analizu nauke prizna za filozofiju, te i dalje poistovjecuje filozofiju za pronalaenje filozofskih sustava. Ona ne shvaca da su filozofski sustavi izgubili znacaj i da je njihovu ulogu preuzela filozofija nauke. Znanstveni filozof ne plai se takvog opterecenja. On se laca posla, a staromodnom filozofu preputa da iznalazi filozofske sustave, za koje moe biti mjesta u filozofskom muzeju zvanom povijest filozofije.168 Mi necemo ulaziti u podrobniju analizu njegovih rjeenja, ali navedimo neke bitne

rezultate. 8.3.1. Priroda geometrije Njegov je stav da je propast ideje sinteticke apriorne istine posljedica razvoja matematike a posebice geometrije. Za njega je geometrija nastala kao empirijska nauka (etimologija rijeci geo-metros), za razliku kao to smo vidjeli kod Poincarea. Gauss je prvi postavio problem empirijske odredenosti fizicke geometrije. Kod ovog osnovni problem je problem kongruencije, a na nju se moe gledati samo kao pitanje definicije, a ne promatranja. (tijela na razlicitim mjestima nisu dana rijecju 'jesu' jednake duine nego kaemo da su jednake duine) 166 Ibid str. 131. 167 Ibid str. 136. 168 Ibid str. 140.

Po njemu relativnost geometrije sadrana u sljedecem: Iskazi o geometriji fizickog svijeta, prema tome, suvisli su tek poto se postavi koordinativna definicija kongruencije. Ako izmijenimo koordinativnu definiciju kongruencije, dobit cemo drugaciju geometriju. Ovu cinjenica naziva se relativnocu geometrije. Uvodi pojam normalnog sustava, kao odgovor na neokantovsko i Poincareovo shvacanje geometrije prostora. Tako on kae: Prostor nije oblik poretka pomocu kojeg promatrac gradi svoj svijet, vec sustav odnosa poretka koji vai za cvrsta tijela pri prenoenju i za svjetlosne zrake, te otuda izraavaju veoma opcu osobinu fizickog svijeta, a ova sacinjava osnovu svih drugih fizickih mjerenja to je ishod razvoja moderne fizike i matematike. Zacudo, ovim dugackim putem vracamo se, konacno, onamo odakle smo krenuli: geometrija je nastala kao empirijska nauka u Egipcana, Heleni su od nje nacinili deduktivnu nauku, a napokon je postala ponovo empirijska nauka poto je najsavrenija logicka analiza otkrila mnotvo geometrija od kojih jedna i samo jedna jeste geometrija fizickog svijeta. 169 Za njega nestaje geometrije kao sustava sintetickih apriornih istina i za njega se ona dijeli na apriornu dakle matematicka i analiticka ili sinteticka, dakle fizicka i empirijska. Ovaj je korak veoma bitan i fundamentalan jer otvara put empirizmu: Tako se matematicka geometrija svela na analiticku istinu, a sinteticki dio geometrije preputen je empirijskoj nauci. Racionalisticki filozof izgubio je svog najmocnijeg saveznika, te je za empirizam put bio otvoren.170 Dakle, potpuno u opreci spram Poincarea koji je, kao to smo vidjeli, geometrijske istine sveo na razinu konvencije, za Reichenbacha primijenjena geometrija ili sinteticka geometrija je tipicno empirijska znanost. Ovakvom materijalizacijom geometrije racionalizam gubi svog najveceg saveznika, a empirizam potpunu pobjedu. U daljnjem dijelu vidimo ukratko kako Reichenbach rjeava druge probleme kao to je na primjer problem uzrocnosti itd. 8.3.2. Prirodni zakoni Pojam uzrocnosti zauzima po Reichenbachu najznacajnije mjesto, u stvari pod uzrocnim zakonom naucnik podrazumijeva odnos koji ima oblik AKO ONDA s tim to ti odnosi moraju vaiti stalno (uvijek). Ovaj problem koji su jo razmatrali i empirici a posebice Hume, Reichenbach rjeava na sljedeci nacin: Misao o nekakvoj povezanosti uzroka i posljedice, o nunosti da posljedica slijedi uzroku antropomorfnog je porijekla i bez nje se moe; pod uzrocnim odnosom podrazumijeva se jedino odnos AKO ONDA UVIJEK, Ako bi se biskupska zgrada tresla kad god se na platnu prikazuje eksplozija, onda bi taj odnos bio uzrocan. Nita nam drugo nije na umu kad govorimo o uzrocnosti.171

Za njega od posebne vanosti je takozvani statisticki metoda koji je pokazao svoju vrijednost u odredivanju ireverzibilnih procesa a ovaj je opet povezan sa tijekom vremena. Statisticko tumacenje ima za njega fundamentalno znacenje jer se uvodi kao teorijska posljedica uzrocnost koja nema tu strogocu kao to je to slucaj kod uzrocnost, primjer klasicne mehanike O ovom problemu obrazovana su dva suprotna shvacanja; 1. prema prvom shvacanju upotreba statistickih zakona izraavamo jedno neznanje, primjer kada bismo bili kadri da proracunamo kretanja svakog molekula fizicar ne bi morao pribjegavati upotrebi 169 Ibid str. 153. 170 Ibid str. 156. 171 Ibid str. 170.

statistickih zakona. 2. drugo shvacanje je potpuno suprotno i ono ne podrava vjerovanje u strogu uzrocnost vec istice da je nae zapaanje uzrocnosti prirodnog zakona uvijek posljedica stvarnog idealiziranog stanja stvari. Po ovom shvacanju mi nemamo pravo da pojam stroge uzrocnosti prenosimo u podrucje mikroskopskog svijeta. Ovaj problem je posebno aktualiziran u kvantnoj mehanici i u tzv. Heisenbergovoj relaciji neodredenosti. Dakle Reichenbach prihvacajuci ovaj drugi stav kao ispravan svodi zakone na zakone vjerojatnosti koji sada ima oblik AKO ONDA U IZVJESNOM POSTOTKU. Ova promjena je korjenita i odnosi se i na samu logiku, tako umjesto implikacije obicne logike imamo implikaciju vjerojatnosti. Ovom pretpostavkom on ide jo dalje tvrdeci da uzrocnost u obliku vjerojatnosti, kao to je slucaj sa prostorom i vremenom, definitivno obara Kantovu pretpostavku o postojanju sintetickih sudova apriori u koje spada i sud o uzrocnosti. Nova teorija atoma za Reichenbacha ugrozila je dosljednost fizike, jer dok je za neke pojave bilo potrebno cestino shvacanje svjetlosti za druge je bilo potrebno valno shvacanje. Pored toga znacajnu ulogu je dobio i matematicki formalizam koji neovisno od interpretacije dovodi do ispravnih zakljucaka. Tako on kae: Ovdje nailazimo na pojavu koja jasno pokazuje relativnu nezavisnost matematickog formalizma; matematicki simboli ive, da tako kaemo, za svoj racun, i do ispravnih rezultata dovode jo prije no to covjek koji njima shvati dokraja njihovo znacenje.172 Heisenbergova i Bohrova relaciji tj. princip neodredenosti, je korak od uzrocnog ka statistickom tumacenju mikrokozmosa. No, ovdje se postavlja jo jedan problem a to je, da pitanje to je materija nije samo pitanje fizike nego postaje logicko filozofsko pitanje. Ovdje posebno nastaje izotravanje problema spoznaje i odnosa subjekt objekt. Rjeenje problema iskaza koji se odnose na mikrokozmos Reichenbach vidi u tome da oni ne spadaju u provjerljive iskaze vec konvencije. Tako kae: Fizicka stvarnost moe se opisati klasom ekvivalentnih opisa; mi odabiremo onaj od kojih nam je najpodesniji, a taj izbor pociva na pukoj konvenciji, to jest na proizvoljnoj odluci.173 Po njemu, slom klasicne uzrocnosti ima implikaciju da se u nezapaenim objektimamikrokozmosa ne moemo govoriti na isti nacin kao i objektima makrokozmosa. to se tice Bohrovog principa komplementarnosti, ovaj princip ne rjeava problem nego ga samo

imenuje. Tako kae: Treba napomenuti da se rijecju komplementarnost logicke tekoce jezika kvantne mehanike ne objanjavaju niti otklanjaju, vec samo imenuju.174 Odnosno: Preispitivanje logike omogucilo je drukciji pristup tom problemu. Dvojni ili komplementarni jezik zamijenjen je jezikom koji se, zahvaljujuci obuhvatnijoj logickoj strukturi, moe prilagoditi osobnosti mikrokozma kvantne mehanike. Ovakav odnos prema statistickom tumacenju zakonitosti dovodi do nunog odnosa prema logici i u tom podrucju se mora pojaviti revizija. 8.3.3. Moderna logika Simbolicka logika postala je jedna od izrazitih odlika naucne filozofije. Govoreci o povijesti logike on tvrdi da je pravi tvorac klasicne logike Aristotel koji je prvi odvojio oblik zakljucivanja od njegovog sadraja. Tako kae: Proucavajuci logicke oblike Aristotel je nacinio odlucan korak ka nauci o logici i izricito formulirao neka osnovna nacela logike, kao to su nacelo istovjetnosti i nacelo protivrjecnosti Na primjer, 172 Ibid str. 184. 173 Ibid str. 189. 174 Ibid str. 196.

Aristotelovom logikom ne moe se dokazati da je Isak sin Avramov ako je Avram otac Isakov; njegova logika ne posjeduje sredstva za izraavanje oblika tog zakljucka.175 Logika je ostala u svom prvobitnom obliku sve do Leibniza, a posebno radovima Boolea i De Morgana, koji su logiku izrazila preko simbolickog jezika poput matematickog obiljeavanja. Za Reichenbacha stvaranje simbolicke logike predstavlja veliki korak jer razjanjava znacenje i poboljava logicko miljenje. Izgradnja simbolicke logike omogucila je ispitivanje odnosa logike i matematike iz novog ugla. Zato se proizvodima miljenja bave dvije apstraktne nauke? Poduhvativi se da na to pitanje odgovore, Bertrand Russell i Alfred N. Whitehead dospjeli su do odgovora da je matematika isto to i logika, da je ona samo grana logike koja se posebno razvila s obzirom na kvantitativne primjene. Ono to je bitno, slicno kao i kod matematickih struktura, pokazao je posebno Russell da priroda matematicke nunosti analiticka a to vai i za logiku, a odatle slijedi da ona nije sinteticka pa samim tim je i isprazna jer ne moe reci nita o fizickim objektima. Logika formulira jezicka pravila zato je njena priroda analiticka i isprazna, odnosno logicki zakoni su nuno istiniti jer se ne mogu nikakvim empirijskim promatranjem pobiti. Govoreci o ispraznosti matematike Reichenbach kae: Mi ne omalovaavamo matematicko miljenje ako ga nazivamo analitickim. Korisnost matematickog miljenja potice upravo iz njegove analiticke prirode; ba uslijed svoje ispraznosti, matematicke teoreme su apsolutno pouzdane, te ih smijemo primjenjivati u prirodnim naukama. Upotrebom matematike nikad se ne moe pobiti naucni rezultat, jer matematika nikad ne moe da uvede u nauku neku nedokazanog skrivenog sadraja.176 No, ni formalna logika bez obzira na svoju analiticnost nije bila oslobodena nelogicnosti. Takav je primjer koji daje Russell, pojava antinomije teorije klasa. Tako na primjer nae klasifikacije postoji iscrpne, jer svako svojstvo mora biti ili pridodano ili ne pridodano, ali se onda postavlja pitanje gdje moramo klasificirati samo svojstvo pridodavanja a to je proturjecno. Obrazlaganju tipova Russell je dao ogranicenje koja se odnosi na jezicku upotrebu, tako na primjer svojstvo nekog svojstva vieg je tipa od svojstva neke stvari, a time se izbjegavaju odredene antinomije. Tako Reichenbach kae: Proucavanje antinomije i teorija tipova dovelo je do veoma vanog razlikovanja do razlikovanja jezika i metajezika (naziv potice od grcke rijeci meta, to znaci s one strane). Dok obican jezik govori o stvarima, metajezik govori o samom jeziku; prema tome, kad gradimo kakvu teoriju jezika, mi govorimo metajezikom.177 Odnosno: Ako se ova dva jezika pobrkaju, mogu se izgraditi neke antinomije, pa je

otud razlikovanje jezicnih razina nuan preduvjet logike. Recenica To to upravo sada velim nije tocno dovodi do protivrjecnosti, jer ona je netocna. Jedna takva recenica mora se smatrati nesuvislom, poto govori o samoj sebi i sprecava nas da razlikujemo jezicke razine. Proucavanje metajezika dovelo nas je do jedne opce teorije znakova nazivane cesto semantikom ili semiotikom . . . pored toga to koristi matematici, simbolicka logika postala je znacajna i za druge nauke. Kad su fizicari otkrili da kvantna mehanika dovodi do izvjesnih iskaza cija se tocnost ili netocnost ne moe dokazati, takvi iskazi su se mogli uklopiti u trovrjednosnu logiku, to jest u logiku koja pretpostavlja da se izmedu dvije vrijednosti kojima se mjeri istinitost, izmedu tocnosti i netocnosti, nalazi kategorija neodredeno.178 Rjeenje na kome Reichenbach insistira jeste jedna nova nauka, jedna moderna logika koja bi obratila pozornost na samu semantiku jezika a to je sukladno logickom 175 Ibid str. 220. 176 Ibid str. 226. 177 Ibid str. 228. 178 Ibid str. 229.

pozitivizmu. Za razliku od simbolicke logike sa diskretnim rjeenjima istinitosti i lanosti javlja se vievrjednosna logika sa jednom ljestvicom od 0 do 1. Za njega ukidanje simbolicke logike predstavlja nuni korak u fundamentalnoj znanosti, a u konacnici u filozofiji i znanosti predstavlja dokidanje deduktivne koncepcije a samim tim i glavno oruje racionalizma. Sa takvim zakljuckom nastavlja se sa daljnjom analizom tj. problemom predvidanja i problemom indukcije. 8.3.4. Saznanje predvidanja Govoreci o razlici izmedu dedukcije i induktivnog zakljucivanja Reichenbach daje prednost ovom drugom, po tome to nije isprazno i to dovodi do zakljucaka koji nisu sadrani u premisama. Dakle po njemu induktivni zakljucak predstavlja orude predvidanja znanosti, ali tom razlikom to induktivni zakljucak ne primjenjujemo za iznalaenje kakve teorije vec za njeno opravdavanje podacima do kojih smo doli promatranjima. Ovdje on eli da naglasi cinjenicu da hipoteticko deduktivni metoda koji se koristi u znanosti moe poprimiti iracionalni oblik nagadanja ako se pomijeaju kontekst otkrica sa kontekstom opravdanja. U kontekstu otkrica indukcija nema znacajnu ulogu kao to ne postoje pravila za neko otkrice, nego ona ima ulogu samo u kontekstu opravdanja. No, i ovdje opravdanje neke teorije ne moe biti potpuno to i jeste problem logickog empirizma, ali taj problem Reichenbach pokuava rijeiti uvodenjem pojma vjerojatnosti, po kojoj mi prihvacamo onu teoriju koja je najvjerojatnija. No, iako je prividno rijeen problem opravdanosti neke teorije podrobnijom analizom se da pokazati da se problem odluke, odnosno potvrde teorije prebacuje u ravan vjerojatnosti. Stvar je u tome to se vjerojatnost moe dvojako tumaciti, kao to je primjer racionalizma koji pretpostavlja vjerojatnocu kao produkt razuma u odsustvu razloga. Tako i sam Reichenbach rezignirano zakljucuje: Htjeli bismo da vjerujemo da je teorija vjerojatnosti oduvijek spadala u djelokrug empirizma, ali historija vjerojatnosti dokazuje da to nije tocno. Uvidajuci neophodnost pojmova o vjerojatnosti, racionalisti modernoga doba pokuali su da postave racionalisticku teoriju vjerojatnosti . . . Moda Boolovu logiku vjerojatnosti treba klasificirati kao racionalisticku; a izvjesno da je Keynesova simbolicka teorija vjerojatnosti racionalisticka, jer pokuava da vjerojatnost tumaci kao mjerilo razlonog vjerovanja . . . Za racionalista, stupanj vjerojatnosti je proizvod razuma u odsustvu razloga.179 Dakako, da on napada tumacenje vjerojatnosti koje daje racionalizam predstavlja

ostatak spekulativne filozofije, a dok, po njegovom miljenju, empirizam ispravno definira vjerojatnost kao ucestalost. No, ovakvo shvacanja vjerojatnosti kao to priznaje i Reichenbach dovodi do dvije osnovne tekoce; prva tekoca pricinjava upotreba induktivnog zakljucka jer vjerojatnost koja se oslanja na induktivni zakljucak sadri u sebi Humeovu kritiku po kojoj ona nije apriorna ni aposteriorna, druga tekoca jeste tumacenje vjerojatnosti kada se iskazi odnose na pojedinacne slucajeve gdje je njezina upotreba nesuvisla. Kao osnovni pojam u interpretaciji vjerojatnosti Reichenbach uvodi pojam pozit: Pojam pozita je kljuc za razumijevanje predvidackog saznanja. Iskaz o buducnosti ne moe polagati pravo na tocnost; uvijek smo kadri da zamislimo da ce se desiti neto suprotno ocekivanome, i nita nam ne jamci da se u buducnosti nece ostvariti ono to je danas plod mate . . . Metoda ogleda i greke jedino je postojece orude predvidanja. Predvidacki iskaz je pozit; umjesto da znamo njegovu istinitost, mi znamo jedino njegovu procjenu, koja se odreduje s obzirom na njegovu vjerojatnost . . . Humeovom kritikom 179 Ibid str. 236.

indukcije, zato to se nije oslobodio jednog osnovnog racionalistickog postulata, postulata da se istinitost sveg znanja mora moci dokazati . . . Po tom tumacenju, njegovu istinitost ne treba dokazivati; traiti se moe samo dokaz da on predstavlja valjan ili cak najbolji pozit kojim raspolaemo. Takav dokaz u stanju smo da damo, pa na taj nacin moemo rijeiti induktivni problem.180 Konacno on zakljucuje da za indukciju treba naci opravdanje izvan teorije vjerojatnosti, jer sama teorija vjerojatnosti pretpostavlja upotrebu indukcije. Takoder, pokuava indukciju opravdati samom potrebom pokuavanja tako slikovito objanjava na sljedeci nacin: Covjeka koji izvodi induktivne zakljucke moemo usporediti sa ribarom koji baca mreu u nepoznat dio oceana on ne zna da li ce uloviti ribu, ali zna da mora bacati mreu ako eli da je ulovi. Svako induktivno predvidanje slicno je bacanju mree u ocean prirodnih zbivanja; mi ne znamo da li cemo imati dobar ulov, ali bar pokuavamo da ga ostvarimo, i to uz pomoc najboljih sredstava kojima raspolaemo.181 Tako na kraju dobivamo osnovni niz spoznaje kod Reichenbacha. Svako znanje je vjerojatno znanje i ono se potvrduje u smislu pozita ( tj. najvjerojatnije teorije ili skupa iskaza) a ujedno metoda iznalaenja ovog pozita postie se samo indukcijom. (Ovakav stav kritizirao i sam B. Russell ) Na kraju ovog kratkog razmatranja navedimo njegov odnos prema problemu spoznaje uopce koji se naziva funkcionalno shvacanje spoznaje. 8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje U ovom poglavlju Reichenbach razmatra problem spoznavanja uopce. Odmah na pocetku pokuava, kako on kae, odrediti i napasti racionalizam tj. spekulativnu filozofiju: Spekulativnu filozofiju odlikuje transcendentalno shvacanje saznanja, po kojem saznanje prevazilazi opaljive predmete i ne proistice iz culnog opaanja. U naucnoj filozofiji saznanje se shvaca funkcionalno, kao orude predvidanja, a culno promatranje kao jedino prihvatljivo mjerilo istinitosti sintetickih iskaza.182 Logicki empirizam koji svoji naziv dobiva po tome to se u analizi spoznaje slui metodom simbolicke logike, za njega, razlikuje se od spekulativne filozofije to se koristi funkcionalnim shvacanjem znanja, tako kae: Po ovom tumacenju, saznanje nas ne upucuje na neki drugi svijet, vec ovozemaljske stvari prikazuje tako da vri funkciju koja slui odredenoj svrsi, svrsi predvidanja buducnosti.183 Ovdje se spoznajni sadraj, a to je jedna od osnovnih karakteristika logickog empirizma, smatra sustavom znakova pri cemu su znaci fizicki predmeti kao to kae

Reichenbach ovi znaci svoju suglasnost postiu putem konvencije, tako na primjer rijec kuca odgovara kuci itd. Znaci se spajaju tako da neki njihovi spojevi, koji nazivamo recenicama, odgovaraju stanjima stvari. Za njega provjerljivost predstavlja nuan dio teorije znacenja, tako kae da je racionalizam uvijek vjerovao da postoji znacenje po sebi, a empirici su uvijek isticali da znacenje ovisi o provjerljivosti. Dakle, teorija provjerljivosti znacenja neophodan je dio naucne filozofije. Do ove filozofije moglo se doci tek poto se teorija spoznaje rasteretila sinteticke apriorne istine i ostatka spekulativne filozofije koji je stremio svijetu entiteta odvojenog od opaenih predmeta itd. kao primjer navedimo sljedeci citat: A dokaz da je 180 Ibid str. 243. 181 Ibid str. 247. 182 Ibid str. 253. 183 Ibid str. 256.

saznanje funkcionalno, da ono predstavlja najbolje orude predvidanja, nije se mogao dati prije nego to je vjerojatnost bila protumacena na zadovoljavajuci nacin.184 Kao to i logicki empirizam, tako i Reichenbach suocava sa problemom opaenih i neopaenih entiteta a on to pokuava rijeiti uvodenjem pojma illata to znaci predmeti izvedeni zakljucivanjem, a oni se razlikuju od concreta iz kojih je sacinjen svijet opaenih predmeta, kao i od abstracta koji predstavlja spojeve concreta. On prvi pojam odvaja od konkretnih objekata ili njihovih spojeva i njihovo postojanje za njega je jedino vjerojatno. On tvrdi da funkcionalno shvacanje spoznaje, tj. svodenja znacenja na provjerljivost prevazilazi tradicionalni spor izmedu idealizma i realizma, tako kae da se i u nekim suvremenim shvacanjima pojavljuju ti stari oblici zato to se ne koristi funkcionalni pristup spoznaji: Zacudo idealisticko shvacanje ega kao tvorca fizickog svijeta nedavno je dobilo novu podrku u izvjesnim tumacenjima kvantne fizike, koja se na nedopustiv nacin slue Bohrovom komplementarnocu i Heisenbergovim stavom da se promatranjem izaziva poremecaj . . . Kvantnomehanicka neodredenost nema nikakve veze sa odnosom izmedu promatraca i njegove sredine. Ta neodredenost postaje vana tek kasnije, kad svijet najmanjih objekata treba izvesti iz svijeta vecih objekata.185 Na kraju ovog kratkog razmatranja znanstvene filozofije Hansa Reichenbacha moemo dati neke osnovne primjedbe na njegova razmatranja. Kao i citav pravac logickog pozitivizma, tj. filozofi Beckog kruga, tako i Reichenbach u potpunosti suava predmet i djelovanje filozofije traeci izlaz samo u pozitivisticki orijentiranoj filozofiji. Sve probleme koje zasebne nauke ne mogu da rijee logicki empirizam proglaava pseudo-problemom u filozofiji. Mi cemo u sljedecem poglavlju obratiti pozornost na kritiku ovakvog pristupa, pa i citave konstrukcije Beckog kruga i logickog pozitivizma i u odredenim dijelovima kritika ce se odnositi i na stavove H. Reichenbacha koji pripada tom programu. No, ovdje bi smo ipak trebali napomenuti neke razlike unutar samog tog programa koji njega odvaja u nekim originalnim rjeenjima. Navedimo samo neke razlike, kao prvo to je odnos prema problemu indukcije koga on rjeava, ili pokuava da rijei uvodenjem vjerojatnosti i polivalentne logike. Necemo ulaziti u dublju analizu ovog rjeenja jer se cini da je rjeenje prividno i da se problem logickog statusa indukcije prebacuje na problem utemeljenosti vjerojatnosti. Takoder, daljnja situacija u filozofiji znanosti krenut ce potpuno drugim putem sa sasvim drugacijih pozicija u kome ce problem indukcije postati nebitan problem, kao to je to rjeenje koje je dao K. Popper.

Ovdje moemo napomenuti jo jednu razliku koji ce u odredenom smislu omekati stavove strogog zahtijeva logickog pozitivizma u polju teorije znacenja. Predstavnici Beckog kruga, kao to smo rekli, su ucili da su iskazi koji nemaju analiticko ili fizikalno, tj. sinteticko, znacenje potpuno besmisleni. Reichenbach smatra ovaj stav pogrenim. On, naime, pretpostavlja da postoje sljedece tri vrste znacenja: znacenje kao fizikalna istina, logicko znacenje i nadempirijsko znacenje. Prvo je empirijsko-znanstveno, drugo matematicko, trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija. Dakle, za razliku od vecine logickih pozitivista, on pretpostavlja da postoje iskazi koji imaju nadempirijsko znacenje. Ovi iskazi su izrazi osobnih ili grupnih elja, ciljeva, emocija i volje; oni su izraz ne kognitivnih dijelova naeg duhovnog ivota. Jezik ovog oblika znacenja nije jezik istine vec vjerovanja, jezik emocionalno-voljne argumentacije. To je jezik metafora i slika koje bude i zadovoljavaju odredene ljudske emocije, elje, interese. Nad empirijskog znacenja su svi ne empiristicki, spekulativni filozofski sustavi. To su individualisticke tvorevine koje imaju funkciju slicnu funkciji umjetnosti da bude 184 Ibid str. 259. 185 Ibid str. 268.

odredene emocionalno-voljne stavove da daju moralna naputak. No, njihovi iskazi ponekad imaju oblik kvazi-spoznajnih iskaza, iskaza koji pretendiraju da su otkrica sutine svijeta i covjeka, pravca kretanja povijesti i smisla ivota. Upravo, po Reichenbachu, na ovim pretendiranjima nice spekulativna filozofija. Svaki pokuaj da se logickom analizom ispituje spoznajna vrijednost ove filozofije, nema nikakvog smisla, jer spoznaja stvarnosti u tim filozofijama nema. Ove filozofije razumijemo, kae Reichenbach, na osnovu psiholoke analize, shvacamo ih kao svjedocanstva o iracionalnim stremljenjima i interesima. Znanstvena filozofija postavlja samo jedan zahtjev za istinitim saznanjem stvarnosti. Upravo zato ona mora da napusti tenje starih filozofa i da bude samo logicka analiza znanstvene prakse pozitivnih, posebnih znanosti. Povijest spekulativne filozofije, po njemu, je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakav istiniti odgovori. Filozof je postavlja pitanja, a odgovore je davao pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji. Dakle, ovdje se vidi bitna razlika izmedu Reichenbacha i na primjer Carnapa, jer metafizicki iskazi nisu besmisleni nego se nalaze u na mjestu na kome ne bi trebali da budu. Odavde onda slijedi da znanstvena filozofija koju postavlja Reichenbach ne odbacuje metafizicke iskaze nego daje zahtjev da se oni preorijentiraju. Filozofija ne moe postavljati ona pitanja na koja pozitivna, posebna znanost ne moe dati odgovor. Zadatak znanstvene filozofije je da slijedi i objanjava praksu posebnih znanosti. Ta filozofija ne prua nikakva nova saznanja, jer nema drugog predmeta osim znanstvenikove prakse. Njen cilj je, prije svega, jasnost i znanstvena preciznost pojmova; njena metoda je metoda logicke analize znacenja znanstvenih pojmova. Kako kae Reichenbach, jasnost misli je jedno od najfinijih intelektualnih uivanja ucinimo ga najviim ciljem filozofa. Ovdje smo ukratko dali nekakve razlike izmedu opcih stavova Beckog kruga i znanstvene filozofije H. Reichenbacha, ali su te razlike kozmeticke prirode i osnovne intencije ostaju na pozicijama logickog pozitivizma. U daljnjem djelu teksta obratimo pozornost na kritiku logickog pozitivizma uopce. No, prije toga ukratko ponovimo neke osnovne stavove logickog pozitivizma cija se filozofija znanosti tj. teorijska osnovica zove jo i lingvisticki obrat. 8.4. Lingvisticki obrat Kako je vec nagovjeteno lingvisticki obrat u anglo-americkoj filozofiji imao je za rezultat jedno krajnje oskudno i jednostavno videnje znanosti. znanost je svedena na svoj

krajnji proizvod, na clanak objavljen u casopisu, a i taj se proizvod nije tretirao kao rezultat nekog procesa, nego kao skup tvrdnji u analizi kojih se apstrahira od vremena i od mjesta na kojem je nastao i od osobe koja ga je formulirala. Zadaca filozofije znanosti kao logike znanosti jest analiza logicke strukture tog skupa iskaza i ocjena njegove koherencije i vjerodostojnosti. Time su definirane logika znanosti i tzv. kontekst opravdanja, provjeravanja, potvrdivanja, potkrepljivanja teoretskih tvrdnji znanosti. uz njih se doputa postojanje tzv. konteksta otkrica ili nastanka znanstvenih teorija, ali je on potpuno preputen psiholokim, socijalnim, kulturnim i povijesnim istraivanjima, koja ne spadaju u filozofiju znanosti. Dakle, slika znanosti koju iscrtava logicki empirizam posve je jednostavna i Ernan McMullin (1974) uspio ju je saeti u svega tri teze. Evo tih teza:

L-teza ili logicizam glasi: Opravdanje znanstvenih tvrdnji mora, u principu, biti iskazivo u obliku formalnih pravila logickog zakljucivanja. Ova se teza oslanja na podjelu skupa znanstvenih iskaza, koji tvori neku znanstvenu teoriju ili tekst, na dva podskupa: podskup iskaza o opaanjima i podskup teoretskih iskaza. Prva klasa iskaza tvori tzv. jezik opaanja, a druga jezik teorije. L-teza kae da se postupak opravdanja neke teorije ili neke teoretske tvrdnje svodi na uspostavljanje logicke veze izmedu ova dva podjezika. Nakon to je cvrsta logicka veza uspostavljena i znanstveni jezik logicki homogeniziran, jednostavnim uvidom ustanovljuje se istinitost ili lanost empirijskog iskaza, koja se onda iri cijelim sustavom. Intencija je logickog empirizma da i sve druge epistemoloke probleme transformira u logicka pitanja. F-teza ili fundamentalizam glasi: Znanost mora poceti od nekog fundamenta koji je izvan svake sumnje, bio taj temelj skup prvih nacela ili skup iskaza o opaanjima ili neto trece. Ova je teza zajednicka svekolikom filozofskom razmiljanju o znanosti. znanost mora posjedovati temelje koje sama ne moe ispitivati, jer je to par excellence posao filozofije. Logicki empirizam je samo utoliko empirizam to za temelje uzima iskaze koji govore o iskustvu, o opaanjima, pretpostavljajuci da je onaj neposredni uvid u istinitost ili lanost takvih iskaza objektivan i nadasve pouzdan. I-teza ili induktivizam glasi: Znanosti primjereni nacin zakljucivanja je indukcija, jer ona u biti znaci napredovanje od neproblematicnih iskaza o opaanjima prema problematicnim teoretskim iskazima, od pojedinacnih slucajeva k generalizacijama. Drugim rijecima receno, opce teoretske tvrdnje podlone su reviziji iskljucivo odozdo u onoj mjeri u kojoj se razvija tocnost opaanja i iri podrucje motrenja. Revizija se, medutim, moe ticati samo stupnja opcenitosti iskaza ili teorije. Na drugi nacin izrecene ove teze zahtijevaju da znanje bude izvjesno, konacno i jedinstveno, a pretpostavljaju da je svijet na koji se znanost odnosi homogen, jednoslojan i kauzalno ureden. Izvjesnost spoznaje implicira konacnost, tj. utvrdivanje istine u konacnom postupku na nacin koji ce iskljucivati naknadno propitivanje. Jedinstvo spoznaje osigurano je temeljima, intersubjektivnim jezikom opaanja zajednickim svim znanostima. Homogenost, jednoslojnost i kauzalna uredenost predmeta skrivena je u logicizmu s kojeg se na svijet prenosi logicka homogenost, linearna sekvencijalnost i jednoznacna povezanost rekonstruiranog znanstvenog jezika kao slike svijeta. I pored instrumentalizma na koji je

logicki empirizam upucen zbog kritike svake metafizike, preutno se pretpostavlja, a medu znanstvenicima i otvoreno zagovara, homomorfizam jezika i svijeta. Otvoreno zastupanje homomorfizma u tzv. znanstvenom realizmu, koji izvrsno koegzistira s tri naveden teze, odrava u ivotu ne samo korespondentnu teoriju istine, nego i toliko kritiziranu teoriju odraza. Naa filozofija smatra da je s teorijom odraza definitivno obracunala na Bledskom kongresu. S teorijom odraza nije teko obracunati, tj. naci mnotvo argumenata protiv. Medutim, obracun je definitivan tek onda kada se izgradi i osigura alternativa. Rasprava koja u filozofiji znanosti traje izmedu realizma i instrumentalizma pokazuje koliko je teko tu alternativu formulirati. Premda je I-teza bitan dio konteksta opravdanja ili provjere znanstvenih teorija, dakle jedne u osnovi bezvremene tematike, ona ujedno na izravan nacin odreduje model razvoja, ili tocnije rasta, znanosti koji logicki empirizam moe zastupati. Povijesnost znanosti, ako je ta rijec uopce primjerena, tice se iskljucivo njene kumulativnosti koja se ocituje, s jedne strane, u proirivanju opaanja, a s druge, u nadogradivanju sve opcenitijih iskaza. Teorija koja je jednom verificirana ostaje to zauvijek, a nova opaanja ili bivaju pod tu teoriju naprosto supsumirana ili zahtijevaju njeno proirenje. U potonjem slucaju ako se malim dopuna materija na da protegnuti na nova opaanja stvara se nova teorija koja medutim prethodnu obuhvaca kao svoj poseban slucaj. U stvari stara teorija postavi poseban

slucaj biva utopljena u novu teoriju u skladu s logicistickim zahtjevom logicke homogenosti. Razlikovanje i jednoznacna logicka povezanost opaajnog i teoretskog osiguravaju dakle vremenski kontinuitet i kumulativnost, a to znaci esencijalnu atemporalnost znanosti. Posebno jezik opaanja zajednicki svim istraivacima bez obzira na mjesto i vrijeme njihova stvaranja garantira zajednicko i nepromjenljivo znacenje svih pojmova pa prema tome i usporedivost tvrdnji teorija koje vremenski slijede jedna drugu. Time je nadalje osiguran i zajednicki skup podataka u odnosu na koji je moguce procijeniti valjanost hipotetskih konkurentnih teorija. U logickom empirizmu vlada potpuni ontoloki, lingvisticki, metodoloki epistemoloki monizam.

9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa Idealan jezik znanosti zamiljen je kao rekonstrukcija postojece znanosti u skladu s one tri teze, ali i kao norma prema kojoj se ravna sve to pretendira na znanstveni status. Normativni zahtjev medutim implicira mogucnost, tj. morati podrazumijeva moci, pa ako se pokae da normativni ideal nije ujedno i moguci ideal tada se on pretvara u cistu konstrukciju i praznu utopiju. Upravo to dogodilo se s idealnim jezikom znanosti. ispostavilo se da niti matematicka fizika, koja je po opcem uvjerenju bila najblie idealu, nije u stanju oivotvoriti normu, da njena racionalna rekonstrukcija u skladu s tri teze vodi njenom drasticnom osiromaenju. Prve kritike logickog pozitivizma na njegovom vlastitom terenu, tj. na terenu filozofije prirodnih znanosti, zapocele su u ranim pedesetim godinama i kulminirale kasnih ezdesetih. Grosso modo one su se kretale u tri pravca. Meta prvih kritika bilo je kljucno razlikovanje opaajnog i teoretskog. U svojoj Patterns of Discovery Hanson (1958) je uspio, nadovezajuci se na rezultate Gestalt psihologije, nekih uvida povijesti znanosti i Wittgensteinove analize jezika u Filozofskim istraivanjima (1953), pokazati kako opaanje nije neovisno o teoriji i da stoga opaajno i teoretsko unutar svake pojedinacne teorije tvore jedinstvenu cjelinu. Ako odista i najtemeljitiji pojmovi, pojmovi opaanja u sebe ukljucuju teoretska opredjeljenja, u skladu s onom Einsteinovom izrekom da tek teorija odreduje to se moe mjeriti, tada i znacenje iskaza opaanja ne proizlazi samo iz njihove privilegirane veze s predmetom, tj. s vanjezickim svijetom, nego i iz uloge koju iskaz ili pojam igra unutar teoretskoopaajnog sklopa. Stoga se ne mogu provjeravati pojedinacne tvrdnje, kako je to lijepo Quine (1960) pokazao, nego samo citave teorije. Dalja je posljedica da se dvije razlicite konkurentske teorije ne mogu pozivati na isti skup empirijskih podataka, to dovodi u pitanje mogucnost njihovog usporedivanja i racionalnog izbora medu alternativama. Hansona je prerana smrt sprijecila da iz kritike prede u konstruktivnu izgradnju nove filozofije znanosti, dok se Quine u clanku Epistemology Naturalized (1968) opredijelio za svojevrsni naturalizam. Drugu liniju kritike u gotovo isto vrijeme otvorio je Toulmin i drugo, sve moda do dananjih dana, ostao u njoj gotovo usamljen. L-teza pretpostavlja da je svaka znanstvena teorija znanstvena samo ako medu njenim pojmovima i iskazima postoji cvrsta logicka veza koja se dade formalizirati i reducirati na logicki kalkil. U malom djelu The Philosophy of Science Toulmin (1953) nastoji pokazati da je svaka znanstvena teorija vie od skupa iskaza i vie od logickog kalkila; da svaka od njih sadri modele kao svojevrsne oblike reprezentacije i tehnike izvodenja (inferring techniques) koje nisu strogo logickog karaktera. Time je skrenuo panju na ulogu modela, analogija i metafora u znanosti

rastacuci mit o logickoj monolitnosti. Kasnije je Toulmin razvio ideju o znanstvenim teorijama kao populacijama pojmova i iskaza koje se bore za opstanak i tako se ukljucio u naturalisticki pokret. Najveci odjek imala je medutim kritika K. R. Poppera koju je publicirao vec davne 1934. godine, ali koja je anglo-americkom svijetu postala dostupna tek s engleskim prijevodom Logik der Forschung 1959. Popper se oborio na induktivizam i umjesto nacela pozitivne verifikacije istaknuo svoje nacelo falsifikacije ili opovrgavanja. Prvi korak u njegovom argumentu, kada se iskljuci neutemeljenost nacela indukcije koja je poznata jo od Humea, zvuci kao dobar opis ponaanja znanstvenika. Oni odista vrlo cesto ignoriraju induktivna pravila baconovskog ili bilo kojeg drugog tipa i vrlo brzo nakon pregleda posve ogranicenog broja pojedinacnih slucajeva formuliraju opcenite zakljucke, da bi, medutim, te zakljucke tretirali ne kao induktivno verificirane tvrdnje vec kao radne hipoteze kojima dalje ispituju podrucje primjene ili istinitosti metodom pokuaja i promaaja. No drugi dio opisa po kojem znanstvenici vodeni moralnim motivom kriticizma usmjeravaju svoju

energiju nastojeci opovrci vlastite teorije posve je neadekvatan opis onoga to je Metron nazvao organiziranim skepticizmom znanstvenog kolektiva. Nacelo falsifikacije do krajnosti je zaotrilo pitanje rasta ili razvoja znanosti, koje je Popper otvorio ali na koje nije uspio u potpunosti odgovoriti. Djelomicna primjena evolucijskog modela, koji se sveo na vrlo reducirani oblik formule slijepo variranje i selektivno zadravanje, nije pruila zadovoljavajuce objanjenje ocigledne kumulativnosti znanosti. Dosljedno nacelu falsifikacije povijest znanosti sastojala bi se u nizanju opovrgnutih i naputenih teorija i pruala bi osnovu jedino za tzv. pesimisticku indukciju, po kojoj na temelju takve povijesti jedino to sa sigurnocu moemo tvrditi jest da ce i nae dananje teorije u koje vjerujemo jednog dana biti opovrgnute, mrtve i naputene. U svojoj kritici nije napustio L-tezu vec ju je odvojio od I-teze, tj. pokazao da ona moe valjati i ako indukciju posve ignoriramo i zamijenimo dedukcijom. Naglaavanjem prolaznosti teorija Popper je teite pitanja o svojstvenosti ili racionalnosti znanosti pomaknuo s logicke strukture proizvoda na metodu kojom se rezultati, tj. teorije, medusobno usporeduju i osiguravaju svoj opstanak. Usprkos stalnoj mijeni znanstvenih teorija, bit znanosti, a to je metoda falsifikacije kao osnova fundamentalne kriticnosti znanosti, ostaje nepromjenljiva. I pored odlucnog i upornog ostajanja na terenu logike znanosti, teorija razvoja znanosti dovela je Poppera medu zacetnike naturalisticke linije. 9.1. Analiticki i sinteticki sudovi Jedan od najpoznatijih prigovora logickom pozitivizmu jeste podjela sudova na analiticke i sinteticke, a poto ta podjela predstavlja nuan uvjet za program slijedi da je i citav konstrukcija u najmanju ruku sumnjiva. Vidjeli smo da su pozitivisti smatrali da su analiticke recenice (logike i matematike) univerzalno i nuno istinite na osnovu znacenja termina od kojih su sastavljene. Ako termini imaju isto znacenje, onda su sinonimni, ako se, na primjer, recenicom tvrdi i identitet izmedu dvaju sinonima, recenica je tautologija. Ova recenica je istinita analiticki, a buduci da je pozitivisticko shvacanje analiticnosti pocivalo na znacenju izraza, nije cudno to je posebna panja posvecena analizi izraza znacenje, analiticnost i ostalih semantickih termina. Analizu su se posebno posvetili kriticari pozitivizma koji su nastojali pokazati da pozitivisticko razlikovanje analitickog i sintetickog nije odrivo zato to nisu pruene zadovoljavajuce definicije tih temeljnih termina. Obratimo, kao primjer, pozornost na pojam sinonimnosti koja ima bitno mjesto kod analitickih sudova. Sinonimnost je vezana uz analiticnost na sljedeci nacin. Recenica A je B analiticki je istinita A i B jesu sinonimni. Takav se postupak naziva salva veritate

test, koji cemo pokazati na sljedecem primjeru; elimo znati imali izraz covjek isto znacenje kao i izraz racionalna ivotinja. Ustvari, elimo znati jesu li ta dva izraza sinonimi, a da bismo to utvrdili trebamo uciniti slijedece: u svakoj recenici tipa Covjek je izraz covjek trebamo zamijeniti izrazom racionalna ivotinja cime dobivamo Racionalna ivotinja je . Ako su sve istinite recenice tipa Covjek je ostale istinite kada se covjek zamijenilo s racionalna ivotinja i ako su sve neistinite recenice ovoga tipa ostale neistinite kada se izraz covjek zamijenio s racionalna ivotinja, onda ovi izrazi doista imaju isto znacenje, odnosno oni jesu sinonimi. Odavde onda slijedi da recenica Covjek je racionalna ivotinja jest analiticki istinita recenica. Prema tome, salva veritate test trebao bi predstavljati kriteriji pomocu kojega moemo utvrditi koji su izrazi sinonimni, a time onda i koje su recenice analiticke a koje sinteticke. Tako na primjer Carnap daje definiciju sinonimnosti: Dva izraza, koji sami nisu recenice, ali se javljaju u

recenicama, mogu imati isti smisao, isto znacenje, usprkos tome to su sacinjeni od razlicitih rijeci. Ta relacija, koju cemo oznacavati terminom sinonimnost, moe biti definirana i na formalni nacin: dva se izraz nazivaju uzajamno sinonimnim ako se sadraj bilo koje recenice koja sadri jednoga od njih ne izmijeni ako taj izraz zamijenimo drugim. Tako, na primjer, izraz 5+2 i 4+3 jesu sinonimni, zato to sadraj recenice nece bit izmijenjen ako u ovoj recenici 5+2 zamijenimo s 4+3 ili vice versa.186 Medutim, problem je u tome to izgleda da je kriteriji, to jest test, zapravo cirkularan. Naime, da bi smo utvrdili jesu li neka dva izraza sinonimni, trebamo ih podvrgnuti salva veritate testu. U recenici A je izraz A zamijenimo izrazom B i onda gledamo ima li A je istu istinosnu vrijednost kao i B je . Pitanje je kako to gledamo ima ju li A je i B je istu istinosnu vrijednost. Na osnovi cega tvrdimo da te dvije recenice imaju ili nemaju istu istinosnu vrijednost? Ocito je da se, kada se nastojimo utvrditi imaju li te dvije recenice istu istinosnu vrijednost, zapravo preutno oslanjamo na pretpostavku da dani izrazi jesu ili nisu sinonimni. Ako nam salva veritate test da pozitivan rezultat -da neki izrazi jesu sinonimni to ne znaci da je na nezavisan nacin utvrdeno da oni jesu sinonimni. Ono to je utvrdeno, u najboljem slucaju, jest to da smo i prije implicite vjerovali da dani termini jesu ili nisu sinonimni. Ovo znaci da sam test ne moe reci nita novo o sinonimnosti ni analiticnosti, jer je prema ovom i on odnosno njegova primjena tautoloka, odnosno imamo cirkularnost. Samo ako vec vjerujemo da A i B imaju isto znacenje tj. da su sinonimni, samo ce onda i recenica A je B biti analiticka, i samo ce onda A i B zadovoljiti salva veritate test. Ukoliko navedeni test treba da izbjegne cirkularnost i da bi ga se moglo upotrijebiti kao kriterij sinonimnosti, potrebno je da njegovi rezultati budu u potpuno nezavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnosti izraza. Medutim, njegovi su rezultati upravo u potpunosti zavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnostima. Stoga izgleda da ovaj test ne moe sluiti niti kao kriteriji sinonimnosti niti kao kriteriji analiticnosti. Samo ova primjedba pokazuje da je sigurnost programa koji su zapoceli logicki pozitivisti postaje upitna. Tako nije cudno da, na primjer, Morton White tvrdi da ne postoji jasna ni otra granica izmedu analitickih i sintetickih sudova jer kriteriji sinonimnosti zapravo zasnovan na kriteriju analiticnosti, isto tako ne postoji niti jasan i otar kriteriji sinonimnosti. Tako on kae: tvrdnje modernih empiristickih papa predstavljaju neuspjene pokuaje ocuvanja dualizma srednjovjekovnih, skolastickih papa.187 Za recenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima bitnog pripisivanja sredinom dvadesetog stoljeca tvrdilo se da

predstavljaju analiticke sudove, na primjer: Svi su ljudi ivotinje, Svaki je brat muko, Svi su ljudi racionalne ivotinje itd. S druge strane, za recenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima akcidentalnog pripisivanja tvrdilo se da predstavljaju sinteticke sudove, na primjer: Svi su ljudi dvonoci ili Svaki se brat ponaa suparnicki. Kao tipican primjer problematicne podijele White navodi predikat covjek. On u svome tekstu navodi jedan zanimljiv primjer, tj. dva iskaza koja glase: Svi i samo ljudi jesu racionalne ivotinje i iskaz Svi i samo ljudi jesu bespernati dvonoci. Logicki pozitivisti tvrde da je prva recenica istinita analiticki, a druga sinteticki a razlog lei u tome to covjek i racionalna ivotinja jesu sinonimi, a dok covjek i bespernati dvonoac nisu sinonimi. Ako se kriteriji analiticnosti svodi na kriteriji sinonimnosti, onda treba pronaci zadovoljavajuci kriteriji sinonimnosti. Ocigledno je da moemo odluciti izmedu sljedecih solucija; da covjek i racionalne ivotinje jesu sinonimi, odnosno moemo reci da svi i samo ljudi po definiciji jesu 186 R. Carnap, Philosophy and Logical Sinatx, AMS Press, New York, 1935, str 58. 187 M. White, The Analytic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski 1952. str 10.

racionalne ivotinje. Tada ce i salva veritate test biti zadovoljen na osnovi nae odluke. Medutim, izgleda da niti ovim putem ne moemo nigdje stici , jer za prirodni jezik ne postoji nikakva knjiga jednom zauvijek danih pravila. Pozitivisti su smatrali da mogu dati racionalnu rekonstrukciju jezika. Ova rekonstrukcija bi predstavljala eksplikaciju implicitno prihvacenih pravila jezika, kako u svakodnevnom tako i u znanstvenom jeziku. Razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova cesto se objanjavala tvrdnjom da analiticki sudovi jesu oni cije je poricanje samokontradiktorno. (White) To bi znacilo da rednica Svi i samo ljudi jesu racionalne ivotinje jest analiticki istinita zato to recenica Nisu svi ljudi racionalne ivotinje ili Nisu samo ljudi racionalne ivotinje predstavljala kontradikciju. Medutim, takvo objanjenje ne moe biti zadovoljavajuce jer je cirkularno. Naime, reci da recenica Svi i samo ljudi jesu racionalne ivotinje jest analiticki istinita jest isto i to i reci da njena negacija jest kontradikcija. Bilo je pokuaja da se analiticnost i sinonimnost objasne terminima kontrafaktickih kondicionala. Znacenje tvrdnje da covjek i racionalna ivotinja jesu sinonimi bila bi, navodno, objanjena tvrdnjom da Da nam je bilo pokazano neto to nije racionalna ivotinja to ne bismo nazvali covjekom. 188 Ako je recenica Da nam je bilo pokazano neto to nije bilo racionalna ivotinja, to ne bismo nazvali covjekom istinita, onda je istina i da su covjek i racionalna ivotinja sinonimi. Poanta je u tome, ako A i B doista jesu sinonimi, onda cemo svim onim i samo onim predmetima kojima pripisujemo predikat A pripisati i predikat B. Stoga kontrafakticka recenica tipa Da nam je bilo pokazano neto to nije racionalna ivotinja, to ne bismo nazvali covjekom slui bilo kao stvarni, bilo kao misaoni eksperiment kojim utvrdujemo jesu li ili nisu covjek i racionalna ivotinja sinonimi. Medutim, izgleda da je stvar opet cirkularna, jer kontrafakticki eksperiment dat ce pozitivan rezultat samo ako vec smatramo da neki izrazi jesu sinonimi. Ovi i drugi pokuaji pokazuju da je nemoguce napraviti otru razliku izmedu analiticki i sintetickih sudova. Ako nemamo pouzdanog kriterijima sinonimnosti i analiticnosti, onda niti u odredenom i poznatom kontesu ne moemo odrediti koji izrazio jesu, a koji nisu sinonimni. Tvrdnja da sinonimnost i analiticnost ovise o kontekstu i vrsti diskursa, ako je istinita, moe doprinijeti razumijevanju prirode sinonimnosti i analiticnosti, ali ne moe pruiti kriteriji za ustanovljavanje jesu li neki izrazi sinonimni ili nisu. Stoga White zakljucuje da nije moguce dati jasan i otar kriteriji sinonimnosti: Ne tvrdim da kriteriji analiticnosti i sinonimnosti nikada ne moe biti dan. Tvrdim da nikakav nije bio dan i, vie pozitivno, da ce prikladan kriteriji razliku izmedu analitickog i

sintetickog vjerojatno uciniti razlikom u stupnju. Ako je to odrivo, onda je dualizam koji dijeli i skolastici i empiristi uspjeno doveden u pitanje. Analiticka filozofija vie nece biti otro odvojena od znanosti i nepremostivi jaz vie nece dijeliti one koji vide znacenje ili biti i one koji skupljaju cinjenice.189 Ovdje smo kratko razmatrali problem s kojim se susrece program racionalne rekonstrukcije jezika koju je zapoceo logicki pozitivizam, ali nisu samo to problemi sa kojima se suocio ambiciozni plan Beckog kruga. U daljnjem tekst navest cemo kritiku koja se odnosi na druge probleme koje sa sobom nosi ovakav pristup filozofiji znanosti, a to je kritika koju daje Quine i cija kritika najjasnije ogleda nepremostive probleme logickog pozitivizma. 188 M. White, Ibid.str. 326 189 M. White, Ibid. str. 330.

9.2. Quine dvije dogme empirizma Povijest analiticke filozofije moe se prikladno podijeliti na tri razdoblja uzimajuci kao povijesni okvir dva svjetska rata. Prvo je razdoblje utemeljiteljsko i see do kraja prvog svjetskog rata s Fregeom, Russellom i ranim Wittgensteinom kao glavnim junacima. Drugo je meduratno, neopozitivisticko, s Beckim i Berlinskim krugom kao teitem. Trece, poslijeratno, u mnogome je obiljeeno Quineovim190 dijelom, pogotovo do pocetka sedamdesetih godina. Iako je na njega imao veliki utjecaj R. Carnap u pocetnim razmatranjima, on postoje jedan od glavnih kriticara ideja logickog pozitivizma. Prije nego to krenemo na analizu njegove kritike ponovimo jo jednom stereotipne odrednice logickog pozitivizma. Atomizam i verifikacionizam u teoriji znacenja. Stajalite ima dva aspekta. Najprije atomizam: izjavna recenica odnosno sud jest jedinica odnosno atom znacenja. Ona ima znacenje relativno nezavisno od konteksta i od drugih recenica u jeziku. Znacenje vecih cjelina (recimo nekog diskursa, fizikalnog, biolokog, opcenito znanstvenog, ili svakodnevnog, ili religijskog) nastaje mehanickom kombinacijom znacenja recenicaatoma. U cemu se sastoji znacenje recenice? Odgovor: u okolnostima koje omogucuju provjeru (verifikaciju) njezine istinitosti. Na primjer, recenica Kia pada tvrdi i znaci da cu, ako sam prikladno situiran, vidjeti padanje kie (ili barem imati cvrsti i neopovrgljivi dojam da kia pada). Ona dobiva svoje znacenje iz recenica koje se izravno provjeravaju iskustvom, pa ih cesto zovu recenice motrenja. To se ucenje o znacenju naziva verifikacionizam. Recenice koje se ni u nacelu ne daju provjeriti nemaju znacenje. Quine ukazuje na to da navedene kombinacija svodi znacenje na izoliranu provjerljivost i tvrdnju da su recenice provjerljive i imaju znacenje u izolaciji od cjeline jezika naziva redukcionizam. Fundacionalizam u spoznajnoj teoriji. Nae spoznaje (kao i sva naa vjerovanja) dijele se na temeljne i utemeljene. Cijela spoznajna konstrukcija moe se prikazati kao piramida: u temelju su jednostavna vjerovanja, bliska osjetilnom ili zamjedbenom doivljaju, a na vrhu opcenitija vjerovanja. Spoznajno teorijsko shvacanje po kojemu naa spoznaja ima takvu piramidalnu strukturu s jasnom podjelom na temeljna i na utemeljena vjerovanja naziva se fundacionalizmom, a zastupali su je filozofi poput Descartesa, Husserla, Russella i Reichenbacha. Vidimo da postoji analogija izmedu verifikacionizma u teoriji znacenja i fundacionalizma u spoznajnoj teoriji: oba polaze od temeljnih elemenata, vecinom zamjedbenim, a sloene pojave (znacenjske ili spoznajne) utemeljuju jednoznacno u ovim

jednostavnijim. Autonomija pojmovnih (analitickih) istina (i u skladu s tim strogo razlikovanje analitickog i sintetickog). Logicki pozitivisti razvili su na originalan nacin kantovsko razlikovanje analitickog i sintetickog i apriornog te aposteriornog. Usporedite sudove (U) Svaka je udovica bila udana i (T) Svaka je udovica tuna. Prvi sud izgleda nuno istinit, dok drugi, cak i ako je istinit, sigurno nije nuan. Odakle nuna istinitost prvoga? Filozofska tradicija, od Kanta i Leibniza do Fregea i Beckog kruga odgovara: iz prirode pojmova odnosno znacenja rijeci, u ovom slucaju pojma udovica i udana. Udovica je biva udana ena koja je izgubila supruga, i sud (U) samo 190 Willard van Orman Quine roden je 25. lipnja 1908. godine u Akronu (drava Ohio). Glavno podrucje ranog interesa bile su mu matematika i filozofija i kada je saznao za B. Russella odlucio se za studij matematike (na koledu Oberlin ) s posebnom naglaskom na logici.

raclanjuje pojam odnosno znacenje rijeci udovica. Takvi su sudovi tradicionalno nazivaju analitickima. Nadalje, onaj tko poznaje hrvatski jezik (i uopce svatko tko ima pojam udovice) znade da je (U) istinit: za njegovu provjeru nije potrebno istraivanje o pojedinim udovicama da bi se ustanovilo jesu li bile udane. Zato su analiticki sudovi spoznajno nezavisni od iskustva, tj. apriorni. Za razliku od prvog, drugi sud nije nuno istinit. Prema Kantovu opisu on sintetizira dvije sastavnice koje su medusobno nezavisne biti udovica i biti tuan pa se zove sintetickim. Razlikovanje analitickih i sintetickih sudova je od Kanta na ovamo cvrsto ukorijenjeno u filozofskoj tradiciji. Logicki orijentirani filozofi predloili su tocnija odredenja analitickog i sintetickog (sud (U) je analiticki jer se moe izvesti iz definicije udovice i iz logickih zakona, tvrdio bi Frege), zadravi temeljnu zamisao. Odbacivi (kantovsku) zamisao da bi neki sinteticki sudovi mogli biti apriorni, oni su podrucje apriorne spoznaje suzili na analiticke sudove. Zapiimo to kao prvu pod tezu: i) Analiticki sudovi su apriori, a sinteticki su aposteriori. Apriorni sud jest sud koji je racionalno prihvacen (potvrden) bez obzira na ikakve empirijske cinjenice. Logicki pozitivisti bavili su se onda pitanjem odakle nuna istinitost analitickim sudovima. Najpopularniji odgovor glasi da je ona rezultata znacenja, a znacenje proizlazi iz konvencije (Carnap, Ayer). Preutno je znacenje rijeci udovica odredeno konvencijom kao udana ena koja je izgubila supruga, i pozivanje na tu konvenciju objanjava zato je sud (U) nuno istinit. Ono ujedno objanjava apriornost naeg znanja da je (U) istinito: to znanje ne ovisi o iskustvu (s udovicama) zato to pociva iskljucivo na poznavanju jezicnih konvencija. Moemo stoga ucenje logickih pozitivista saete u sljedecu podtezu. ii) Analiticki sudovi su istiniti na temelju znacenja, tj. na temelju konvencije koja uspostavlja znacenje. Poseban slucaj analitickih istina jesu logicke istine. Pozivanje na analiticnost i objanjenje konvencijom unutar logicko-pozitivisticke tradicije doivljeni su kao rjeenje krajnje neugodnog problema: kako empiristicki objasniti ulogu logike i matematike. Tradicionalno empirijsko rjeenje da su iskustvene znanosti jest nevjerojatno; s druge strane cini se da one nemaju nikakva iskustvenog sadraja, a da su ipak smisaone i krajnje relevantne za znanost. Zamisao da su one prazne, istinite samo na temelju znacenja pa time i konvencije, izvlaci empirizam iz neprilike. Autonomija filozofske analize. Razlikovanje analitickog i sintetickog ako je ispravno otvara pogled na podrucje pojmovnih istina. U slucaju jednostavnih pojmova

kao to je udovica i pojmovne su istine jednostavne. No, sloeni pojmovi ocito podravaju sloene istine pa bi njihova analiza mogla biti i sadrajno zanimljiva. Logicki pozitivisti, kao i drugi analiticki filozofi meduratnog i ranog poslijeratnog razdoblja iskoristili su ovu mogucnost da bi unutar znanstvene kulture osigurali mjesto za samostalnu filozofsku djelatnost: filozofija je analiza jezika, znacenja i pojmova pa je tako autonomna u odnosu na znanost, cak i kada analizira jezik zanosit. Njihova je krilatica; filozofija je pojmovna ili znacenjska analiza. Tako se spoznajna teorija bavi definicijom spoznaje odnosno njezinoga rezultata, znanja, ontologija najopcenitijim pojmovima (kategorijama) koje se ticu bica i postojanja, etika pak znacenjem moralnih izraza. Razliciti su filozofi iz navedenih kola razlicito odredivali granice legitimnih filozofskih podrucja (neki su imali na primjer vie razumijevanja za prakticku filozofiju ili estetiku, neki manje), no svi se slau u tome da je filozofija znacenjska ili pojmovna analiza. Takvo odredenje filozofije umnogome je skromnije od klasicnih odredenja po kojima se filozofija bavi sadrajnim pitanjima. No, gubitak sadrajnosti djelomicno je nadoknaden samostalnocu: filozofija je autonomna u odnosu na druge spoznajne djelatnosti, cak i u odnosu na znanost.

Quine je pocetkom pedesetih godina ovog stoljeca doveo u pitanje sve cetiri navedene teze. Grupirajuci prvu i drugu u jednu tvrdnju i posljednje dvije zajedno, on govori o dvjema dogmama empirizma. Moguce je da je jedan od korijena njegova suprotstavljanja bio americki pragmatizam, a drugi strujanja unutar samog Beckog kruga, posebno filozofija O. Neuratha fizikalista i holista koji se najmanje uklapao u stereotip logickog pozitivizma. U poznatom tekstu Two Dogmas of Empiricism, Quine tvrdi da je cjelokupna pozitivisticka filozofija zasnovana na dvjema dogmama. Prva je dogma razlikovanje analitickih i sintetickih sudova. Druga je dogma redukcionizam stav da se svi sinteticki sudovi dadu svesti na jednostavnije i jednostavnije sve dok se ne dode do bazicnih sudova koji opisuju neposredno iskustvo. Smislenost i istinosna vrijednost svih sloenih sintetickih sudova ovisi o tim bazicnim sudovima. Quine je tvrdio da su obje dogme ne odrive. Mi smo u prethodnom dijelu pokazali kako je problematicno shvacanje pozitivizma o apsolutnom razlikovanju analiticnih i sintetickih sudova, no radi vanosti Quinova rada mi cemo ukratko dati i njegov pogled na ovu problematiku. Stav da su analiticki sudovi istiniti na osnovi znacenja termina od kojih se sastoje cesto se uzimao u smislu da su definicije termina od kojih se sud sastoji takve da ga cine istinitim. Medutim, ovdje se postavlja pitanje definicija definicije, odnosno pitanje je to znaci izraz definicija termina. U svom poznatom navedenom dijelu Quine razlikuje tri shvacanja definicije, i pokazuje da se sinonimnost i analiticnost ne mogu utemeljiti niti na jednom od ta tri shvacanja. Prema prvom shvacanju termina definicija, definicija nekog termina jest ono to stoji u rjecniku. A i B jesu sinonimi i recenica A je B jeste analiticki istinita ako i samo ako u rjecniku stoji da A i B jesu sinonimi. Problem s takvim shvacanjem izraza istinito na osnovi definicije jest u tome to rjecnici predstavljaju zapise vec postojecih semantickih odnosa. Lingvist ne postavlja definicije time to pie rjecnik, pii cu rjecnik on samo zapisuje vec postojece definicije. Prema tome, rjecnici ne predstavljaju izvore sinonimnosti i analiticnosti. Drugo shvacanje izraza definicija odgovara onome to Carnap zove eksplikacija. Eksplikacija nekog pojma ne sastoji se samo od biljeenja postojece definicije tog pojma, vec i od dodatne analize i preciziranja znacenja tog pojma. Dakle, eksplikacijom pojma djelomicno se i zadaje znacenje tog pojma. Medutim, problem je u tome to se znacenje samo djelomicno zadaje. Eksplikacija ne krece ni od cega, prilikom eksplikacije uzima se u

obzir vec postojece znacenje koje se onda precizira i dotjeruje. To jest, i eksplikacija krece od vec postojeceg znacenja i vec postojecih sinonimnosti. Osim toga, za eksplikaciju nekog pojma koriste se drugi pojmovi koji isto tako vec imaju znacenje i koji, prema tome, vec od prije stoje u odnosima binomnosti ili slicnim, slabijim, odnosima s drugim pojmovima. Prema tome sinonimnost i analiticnost ne mogu se utemeljiti niti na eksplikaciji; time to smo shvatili znacenje izraza eksplikacija jo nismo shvatili znacenje izraza istinito na osnovi definicije. Eksplikacija ne objanjava istinito na osnovi znacenja, vec ga pretpostavlja i pociva na njemu. Trece shvacanje izraza definicija jest: eksplicitno konvencionalno uvodenje notacije u svrhu pukog skracivanja. Ovdje definiendum postaje sinoniman s definiensom upravo zato to je bio stvoren zato da bi bio sinoniman s definiensom.191 Takve se definicije javljaju u normalizacijama prirodnih jezika, logici i matematici. Ovakve su skracenice vrlo pogodne i korisne jer bitno ubrzavaju i olakavaju racunanje ili bilo kakvo baratanje simbolima. Medutim, niti eksplicitno konvencionalno uvodenje nove notacije u 191 W.V.O. Quin, Two Dogmas of Empiricism, Philosophical Review 60, u Zabeeh, Klemeke, Jacobson, 1974. str, 200.

svrhu pukog skracivanja ne moe nam pomoci da shvatimo sinonimnost i analiticnost. Pri tome, dakle, moramo napomenuti da uvodenje skracenica koje uveliko pomau u razlaganju sloenih iskaza, cija je ona skracenica ali i uvodenje pogodne skracenice ne objanjava vec pretpostavlja sinonimnost i analiticnost. Stoga Quine zakljucuje da se znacenje izraza analiticki istinita recenica ne moe pojasniti pozivanjem na recenica istinita na osnovi definicije termina. Isto nam tako izraz sud istinit na osnovi definicije pojmova nece pomoci prilikom shvacanja izraza sud istinit na osnovi znacenja pojmova. Moda se cini pretjeranim razmatranje oko razdvajanja analitickih i sintetickih sudova ali su ta razdvajanja bila nuna za osnovnu nakanu logickog pozitivizma. Pozitivisti su polagali velike nade u razvoj logike, ocekivali su da ce sistematska primjena logike na svakodnevni jezik rijeiti vecinu, pa moda cak i sve filozofske probleme. Po tom je pitanju najvie ucinio Carnap. Medutim, ta se nada izjalovila i u slucaju podijele recenica na analiticke i sinteticke. Tako Quine kae: Cesto se sugeriralo da se tekoce u odvajanju analitickih od sintetickih tvrdnji u obicnom jeziku javljaju zbog nejasnoca obicnog jezika i da je razlika jasna kada imamo precizan umjetni jezik s eksplicitnim semantickim pravilima. To je, medutim, kao to cu sada pokuati pokazati, konfuzija.192 Quineova se kritika, isto kao i u slucaju objanjavanja analiticnosti pozivanjem na definiciju i salva veritate test, svodi na to da upotreba termina analiticki istinito u formaliziranom jeziku ne moe objasniti upotrebu termina analiticki istinito u prirodnom jeziku zato to je pretpostavlja. Semanticka pravila umjetnog jezika mogu nam reci koje su recenice analiticke u tom jeziku. Medutim, tada znamo koje recenice jesu analiticke i koje nisu, ali jo uvijek ne znamo to to znaci da te i te recenice jesu analiticke. Ukratko, prije to moemo razumjeti pravilo koje pocinje s 'Recenica S je analiticka za jezik L0 ako i samo ako' moramo razumjeti opci relativni termin 'analiticko za'; moramo razumjeti 'S je analiticko za L', gdje su 'S' i 'L' varijable.193 Ako analiticnost objasnimo pozivanjem na semanticka pravila, onda opet ne znamo to je to analiticnost zato to je znacenje izraza semanticka pravila nejasno barem isto koliko i znacenje izraza analiticko. Ako kaemo da semanticka pravila jesu ona pravila koja znacenjski povezuju umjetni jezik s prirodnim, onda se razumijevanje analiticnosti u terminima semantickih pravila umjetnog jezika opet svodi na vec postojece razumijevanje analiticnosti iz prirodnog jezika. Buduci da se otra i jasna granica izmedu analitickih i sintetickih sudova ne da uspostaviti niti pozivanjem na definicije pojmova, niti pozivanjem na salva veritate test, niti pomocu formaliziranih modela, Quine zakljucuje da takva granica ne postoji: Ocito je da istinitost opcenito ovisi i o jeziku i o izvanjezicnoj cinjenici. Recenica Brut je ubio

Cezara bila bi neistinita da je svijet bio drugaciji u odredenom pogledu, ali bi isto tako bila neistinita da se dogodilo da rijec ubiti ima smisao od roditi. Stoga se dolazi u iskuenje da se pretpostavi da se istinitost recenice nekako moe rastaviti na jezicnu komponentu i cinjenicnu komponentu. Ako se prihvati ova pretpostavka onda izgleda razumno da u nekim recenicama cinjenicna komponenta treba biti nula; i da takve jesu analiticke recenice. Ali, usprkos svoj svojoj a priori plauzibilnosti, granica izmedu analitickih i sintetickih recenici naprosto nije bila povucena. Da se takva granica uopce moe povuci jest neempirijska dogma empirista, metafizicka stvar vjere.194 Dodue, Quine smatra da je podjela na analiticko i sinteticko plauzibilna u smislu da ukupno ljudsko znanje doista ima jezicnu, tj. analiticku i sinteticku, tj. iskustvenu komponentu, ali da je problem u tome to, kada se radi o pojedinim recenicama, te dvije komponente nije moguce razluciti. Tako Quine kae: Smatram da je govor o jezicnoj i cinjenicnoj komponenti u istinitosti svakog pojedinog iskaza besmislica i korijen mnogih 192 Quine, Ibid. str. 205. 193 Ibid.str. 205. 194 Ibid. str.207.

besmislica. Uzeta kao cjelina, znanost ima svoju dvostruku ovisnost o jeziku i iskustvu; ali taj se dualizam ne da u znacajnoj mjeri utvrditi u iskazima znanosti ako ih se uzme jednog po jednog.195 Quine obrazlae svoje odbacivanje apriornosti pozivanjem na novovjekovne znanstvene revolucije: matematicari su dvije tisuce godina mislili da je euklidska geometrija apriorno istinita, ali pokazalo se da su bili u zabludi. Zakljucak je vrlo radikalan: tobonji apriorni sudovi naprosto su aposteriorni sudovi u koje vrlo tvrdo vjerujemo ; razlike su samo u stupnju, a nisu i nacelne. Preostaje dakle drugo rjeenje koje bi moglo glasiti: tvrdnja da su analiticki sudovi istiniti temeljem znacenja, a znacenje posjeduju zahvaljujuci konvenciji. Quin se sa ovom tvrdnjom obracunavao vremenski najranije i to pocevi od kritike konvencionalizma (sredinom tridesetih godina prolog stoljeca). On uzima za sredinji primjer tobonju konvencionalnost logickih i matematickih istina, i protiv nje navodi niz razloga: Prvo, ako bi smo i pretpostavili da su neke polazne istine (aksiomi) zadani konvencijom ostaje problem kako iz tih izvodimo sve ostale (logicko-matematicke) istine. Da li nam za svaki izvod treba nova konvencija? U tom bi nam slucaju trebalo potencijalno beskonacno mnogo konvencija, tako da konvencionalnost upada u beskonacan regres. Drugo, ako konvencionalnost znaci samo to da moemo proizvoljno odabrati neke sudove kao aksiome i onda iz njih izvoditi tocno prave teoreme logike i matematike, onda takva konvencionalnost nije nita posebno: svaki sustav znanja fiziku, biologiju i slicno moemo urediti na taj nacin, stoga logika i matematika po tome nisu posebne u odnosu na empirijska znanja. Trece, neki matematicki sudovi (na primjer sudovi euklidske geometrije) u stvarnosti su bili odbaceni, i to s pravom, na temelju empirijskog iskustva. Dakle, ni ostali logickomatematicki sudovi ne bi smjeli biti imuni na promjenu. Tada je konvencija koja bi ih proglaavala imunima neopravdana. Cetvrto, pozivanje na konvenciju nita ne objanjava, pogotovo ne zato priznajemo kao istinite upravo neke tvrdnje (na primjer princip neproturjecnosti), a ne neke druge. Poseban razlog protiv konvencionalizma odnosi se na proirenje konvencionalnosti s logike i matematike na druge navodno pojmovne istine (na primjer da se dorucak jede prije rucka).

Konvencija je ili donesena javnom odlukom (eksplicitna) ili eventualno preutna. No, takve istine (kao to je ova o dorucku) sigurno nisu predmetom eksplicitnog javnog dogovora. S druge strane, reci da je rtu na dijelu preutna konvencija znaci samo reci da ljudi preutno cvrsto prihvacaju takav sud, a to sudu ne daje nikakav nacelno drugaciji status od onoga koji imaju vrlo uvrijeeni apriorni sudovi. Utjecaj kritike konvencionalizma bio je velik. Filozofija logike oslobodila se ideje konvencije, u filozofiji matematike otvoren je put umjerenom empirizmu. Dok je za Quinove ucitelje matematika bila grana logike cija istinitost pociva na konvenciji i znacenju, za njega je matematika srodna prirodnim znanostima, samo mnogo opcenitija, zapravo opceprimjenljivija. Matematika je slukinja svih znanosti i taj promiskuitet, kako ga Quine zove, njezina je posebnost. Predmeti o kojima matematika govori, napose skupovi, realni su, iako apstraktni, a o njima zakljucujemo kao to zakljucujemo o drugim teorijskim stvarima elektronima, genima i slicno polazeci od iskustva i promatranja i usvajajuci ona nacela koja daju najbolje ukupne rezultate. U dijelu o teoriji skupova i njezinoj logici Quine izvanredno jasno pokazuje dokle u teoriji skupova moemo doci cisto jezicnim i logickim sredstvima, a na kojoj je tocki potrebno postulirati postojanje tih neobicnih predmeta skupova. U novijim Quineovim djelima prevladava sve vie i 195 Ibid, str. 42.

realisticko shvacanje logike logika nije vie samo stvar jezika: Logicka teorija, usprkos njezinoj velikoj ovisnosti o jeziku, vie je svjetovno orijentirana negoli jezicno, a takvom je cini istinosni predikat, pie on u Filozofiji logike. Vratimo se Quineovu napadu na razlikovanje analitickih i sintetickih istina. Ako je pobijen konvencionalizam, preostaje tradicionalna i od logickih pozitivista prihvacena pretpostavka da su analiticki sudovi istiniti temeljem znacenja i po tome se razlikuju od sintetickih. (Dorucak se jede prije rucka istinito je na temelju znacenja rijeci dorucak i rucak.) Quine je protiv te tvrdnje predloio sljedeci argument : jedini nacin da se ustvrdi to je tocno znacenje kada dvije rijeci imaju isto znacenje pa su sinonimi jest pretpostaviti da su neki sudovi analiticki, naime oni koji fiksiraju to znacenje (Dorucak je prvi obrok u danu). Nema definicije znacenja i sinonimnosti koje ne bi pretpostavljale analiticnost, tako da se logicki pozitivisti vrte u krugu. Taj je argument bio vrlo brzo doveden u pitanje: vecina filozofskih vanih pojmova iz neke domene ne da se definirati pomocu pojmova izvan te domene, a to ne znaci da su besmisleni i neupotrebljivi. Drugi, implicitni Quineov argument poziva se na holizam znacenja: ako je istinit holizam, znacenje je neodredeno. Tada ostaje otvoreno pitanje je su li navodni analiticki sudovi doista nuno istiniti, ili samo prakticno korisni. U kasnijim spisima iz posljednjih petnaestak godina Quine priznaje da neke recenice imaju poseban status: Postoje recenice koje ucimo prepoznavati kao istinite u samom procesu u kojem ucimo znacenje ove ili one od sastavnih rijeci. ( Schilpp, W. V.O. Quine, 1986, str 94.). Hrvatski govornik uci rijec udovica preko parafraze Quine izbjegava govoriti o definiciji u kojoj se izravno i izrijekom spominje biti udana ili biti supruga. Isto tako, onaj tko nijece nae pravilo za upotrebu rijeci i naprosto nije naucio tu rijec. Navedene recenice su dakle znacenjski posebne. No, Quine odrice da one imaju poseban spoznajni ili metodoloki karakter. Uvid u istinitost na temelju znacenja ne daje tim recenicama neki trajniji spoznajni status, dri on. to je, medutim, s razlikovanjem puko jezicnih pitanja (na primjer hocemo li nevjencanu suprugu po smrti njezina partnera zvati udovicom ) od sadrajnih pitanja ( na primjer zato udovice cece umiru nego udovci). Zar nije to razlikovanje samo drugi pojavni oblik razlike izmedu analitickog i sintetickog? Quine to nijece: on predlae da kao

verbalna shvatimo ona pitanja koja se mogu izbjeci nekom parafrazom ( u naem primjeru moda tako da nadopunimo rjecnik izrazom nevjencana udovica, pa je pitanje rijeeno). No, ne uvodi li sam pojam parafraze pozivanje na istovjetnost znacenja izmedu polazne i parafrazirane tvrdnje? Ne, kae Quine: prihvatljivost parafraze stvar je prakticne potrebe (moda nevjencana udovica nece proci na sudu, ali ce proci kao vrlo tocan opis statusa osobe nekome tko je zainteresiran za to da je oeni, ili pak kao prikladna etiketa u etnolokom istraivanju porodice u transformaciji). Time otpada potreba za pozivanjem na neki neutralni i objektivni pojam analiticnosti. Govoreci o drugoj dogmi, tj. o redukcionizmu, Quine kae da: Dogma redukcionizma preivljava u pretpostavci da svaki iskaz, uzet odvojeno od ostalih, uopce podlijee konfirmaciji ili infirmaciji. Moj protuprijedlog, koji u biti proizlazi iz Carnapove doktrine o fizickom svijetu iz Aufbau, jest da se nai iskazi o vanjskom svijetu suceljavaju s tribunalom osjetilnog iskustva ne individualno, vec samo kao jedinstveno tijelo. () Ideja definiranja simbola u upotrebi predstavljala je, kao to je napomenuto napredak u odnosu na nemoguci termin-po-termin empirizam Lockea i Humea. Iskaz, radije nego termin, s Fregeom je postao priznat kao jedinica koja podlijee empiristickoj kritici. Ali ono to ja

sada tvrdim jest da smo, cak ako uzmemo iskaz kao jedinicu, jo uvijek izvrili prefinu podjelu. Jedinica empirijskog znacenja jest cjelina znanosti.196 Radi jasnoce Quineovog stava moramo napomenuti da su pozitivisti bili atomisti u pogledu znacenja, a dok je on bio holist. Pozitivisti su smatrali da se znacenje bilo koje rijeci ili recenice, barem u principu, moe do kraja rastaviti na sastavne elemente. Takva bi analiza u potpunosti iscrpila znacenje rijeci ili recenice. U slucaju znanstvenih teorija, bilo koja recenica je ili analiticka ili sinteticka. Moda se ponekad koristi kao analiticka, kao definicija, moda se ponekad koristi kao sinteticka, kao cinjenicna tvrdnja. Na primjer, F = m ? a moe se interpretirati kao definicija sile, a moe se interpretirati i kao cinjenicna, iskustveno provjerljiva tvrdnja o stvarno postojecim silama. Dakako, da bi se legitimno moglo upotrebljavati kao cinjenicna tvrdnja, potrebno je da postoji nezavisan nacin mjerenja sile, nacin u kojem nema pozivanja na masu i akceleraciju. Pozitivisti su vjerovali da analiza teorije uvijek moe pokazati u kojem se smislu koristi dana jednadba, kao i bilo koja druga recenica. Isto su tako vjerovali da analiza uvijek moe pokazati u cemu se sastoji empirijsko znacenje apstraktnih termina teorije; da bi se to utvrdilo potrebno je razmotriti semanticka pravila koje termin veu s neposrednim iskustvom. Termina kao to su masa ili akceleracija povezani su semantickim vezama s opisima procesa i nacina mjerenja. Kada se utvrde semanticka pravila za upotrebu termina, znacenje termina u potpunosti je utvrdeno. Ukratko, smatrali su da je uvijek, barem u principu, moguce tocno i u cijelosti utvrditi znacenje znanstvenih termina, isto kao i znacenje termina u svakodnevnom govoru. Smatrali su da proces semanticke analize, barem u principu, uvijek ima kraja. Quine je, s druge strane, smatrao da proces semanticke analize nikada nema kraja, da se znacenje termina nikada ne moe u potpunosti utvrditi. Buduci da znacenje jednog termina ovisi o znacenju drugog, drugog o znacenju treceg itd., nikakva analiza nikada ne moe doci do kraja. Znacenje termina sastoji se i u njihovoj vez s iskustvom, medutim, ne samo u njoj. Termini su znacenjski povezani i s drugim terminima koji su opet povezani i s iskustvom i s daljnjim terminima. Stoga niti veza s iskustva nije jasna i direktna, ona uvijek ovisi i o znacenju drugih termina. Neke od semantickih veza jesu blie i jace, neke su udaljenije i slabije, ali ne postoji nikakva principijelna granica koja bi ih strogo dijelila. U krajnjoj liniji, svi su termini naeg diskursa povezani i cine jedinstvenu semanticku cjelinu. Quine se u svojoj analizi u velikoj mjeri oslanja na Duhema, koji je smatrao da

krucijalni eksperiment nije moguc zato to opservacijske posljedice koje se testiraju nikada nisu opservacijske posljedice samo jedne hipoteze, vec uvijek posljedice cijelog niza hipoteza, na primjer o funkcioniranju mjernih instrumenata, mikroskopa itd. Stoga ono to se provjerava nikada nije jedna izolirana hipoteza, vec uvijek cijeli skup hipoteza. U slucaju da eksperiment ne uspije, uvijek postoji mogucnost da je za pogreku odgovorna neka druga hipoteza, a ne o na koju smo nastojali provjeriti. Iz Duhemova argumenta Quine je izveo zakljucak da ono to se testira zapravo uvijek jest znanost kao cjelina uz zdravorazumska vjerovanja. Prema tome, smatra Quine, pozitivisticka redukcionisticka analiza koja bi korak po korak u potpunosti rastavila znacenje nekog empirijskog termina naprosto nije moguca. Ovdje moramo napomenuti da su mnogi zatitnici logickog pozitivizma i protivnici holizma kritizirali ovaj Quineov stav, a posebice o opce postojecoj semantickoj povezanosti termina. Dakako, ova kritika, koja u mnogim dijelovima ima mjesta, nije uspjela da otkloni jednu stvarnu cinjenicu a to je kako semanticki atomizam logickog pozitivizma prua prilicno grubu sliku. Moemo konstatirati da je kritika prve dogme bila vie plauzibilna od kritike druge, a razlog lei u tome to je kritika o nemogucnosti jasnog 196 Ibid. str. 41-42

razgranicenja analitickih i sintetickih sudova ustvari bio problem koji je izotrio upravo logicki pozitivizam. Ustvari moemo reci da je hipoteza o razdvojivosti analitickih i sintetickih sudova bila nuna hipoteza na kojoj je logicki pozitivizam gradio plauzibilnost svog epistemolokog sustava. Upravo zbog toga ta ideja dovedena do svoje krajnosti dovele je u krizu i samu heroju koja ju je pokuala iskoristiti za svoje interese. U drugom slucaju to pak nije tako jer odnos prema redukcionizmu suprotstavljen je dihotomican stav dat u obliku holizma. Sama ta situacija, kao kod svih dihotomicnih koncepcija, dovodi do situacije da se pravdaju jedni stavovi naspram drugih pri cemo je ocigledno da niti jedna koncepcija nema apsolutnu izvjesnost. Holizam zapravo ublaava insistiranje na verifikaciji. Iako sve tvrdnje imaju nekuvezu s recenicama motrenja, ta je veze cesto vrlo daleka i neizravna. iroka prihvacenost Quineove alternative stoga je u mnogome doprinijela smrti klasicnog verifikacionizma. (Iako postoje neke nove i vrlo suptilne varijante, suvremena analiticka teorija znacenja uglavnom nije verifikacionisticka, a uopce nije verifikacionisticka u doslovnom, klasicnom smislu.) No, Quine cini jo jedan radikalan korak i to upravo u pocetnim poglavljima knjige Rijec i predmet197 . Velike cjeline jezika i znanja mogu biti medusobno nesumjerljive i to na nacin koji onemogucuje da se iz jednog jezika tocno pogodi to hoce reci govornik drugog, na kakvu vrstu stvari hoce referirati. Quine to zove ontolokom relativnocu. Njegov cuveni primjer iz navedene knjige i koji potaknuo cijelu jednu istraivacku tradiciju jest primjer lingvista koji proucava novo i nepoznato pleme u dungli, uceci plemenski jezik u konkretnim situacijama. Urodenik pokazuje na zeca i kae Gavagai -kako to prevesti? Misli li urodenik na cjelokupni predmet, zeca, ili na mnotvo neodvojenih zecjih dijelova? Koliko god podrobno lingvist ispitivao urodenika, stanovita neodredenost opstaje. Quine tvrdi da problem nije tehnicke, vec nacelne prirode jezici i pojmovne sheme mogu se prevoditi samo u cjelinama (holisticki) i sa stanovitom neodredenocu. Rezultat je umjereni relativizam koji proizlazi iz zapreka u prevodenju: Zapreka je samo u tome da ce svaka medukulturalna korelacija rijeci i izraza biti uvijek samo jedno od iskustveno dopustivih korelacija, bila da ju je sugeriralo povijesno stupnjevanje ili gola analogija; nema niceg u pogledu takve korelacije o cemu ona moe biti jedinstveno tocna ili pogrena. Kad to kaem filozofiram, dodue, sa stajalita nae vlastite provincijske pojmovne sheme i znanstvenog razdoblja, ali ne znam ni za to bolje. (Onotological Relativity, str. 25.) Quineova holisticka filozofija jezika i relativisticka ontologija uvele su u filozofiju jezika meke teme i pristupe neuobicajene za pozitiviste, a dobro poznate wittgensteinovskoj

tradiciji i cak hermeneutici. Quineov nekadanji sljedbenik i asistent Donald Davidson razvio je ove quineovske teme u plodnoj konfrontaciji sa svojim uciteljem. Problem radikalnog prijevoda i interpretacije, kako ga ilustrira poloaj u kojem se nalazi na lingvist u dungli, doveo je do znacajnih uvida u prirodu jezika i znacenja i postao jednim od glavnih polazita suvremene rasprave o jeziku. On ima dalekosene i cesto neugodne posljedice po odredenost znacenja i nalazivost predmeta na koji se jezicni izrazi odnose (referiraju). Ako rijec KATZE znaci macku samo zahvaljujuci ogromnoj kolicini pozadinskih pretpostavki, onda male promijene u dalekoj pozadini dovode do promijene znacenja. Isto tako, izrazi koji nisu na samom iskustvenom obodu MACKA, a jo vie STIL, GEN, ili FUGA doputat ce vie raznovrsnih interpretacija spojivih s istim govornim i tjelesnim ponaanjem, medu kojima nema jedinstvenog tocnog izbora. Naalost po kriticare, jezik je intersubjektivna, javna ili drutvena pojava, i rijeci imaju samo ono 197 Navedena knjiga moe se naci na hrvatskom jeziku u izdanju Kruzak: W.V.O. Quine, Rijec i predmet, Modrena filozofija, Zagreb. 1999. god.

znacenje koje govornici mogu jedan drugome prenijeti, objasniti, tako da pozivanje na cisto osobnu sferu ne pomae. Quine opirno izlae ovaj fenomen neodredenosti znacenja i neistraivosti referencije Po Quineovu sudu neodredenost znacenja (i referencije) see u cjelokupno podrucje jezicnog i mentalnog, pokrivajuci sve opno to obuhvacaju humanisticke discipline. On stoga donosi prijedlog jedne posebne vrste dualizma: s jedne strane fizicka realnost (i fizikalna znanost) koja je odredena i neproblematicna, s druge strane sve ostalo. Taj je prijedlog imao ogroman utjecaj na suvremenu filozofiju. Neki su filozofi (Davidson, McDowell, Putnam u svojoj drugoj fazi, Rorty) ovu zamisao dalje razvijali, isticuci posebnost, anomalnost mentalne i znacenjske domene. Drugi su reagirali protiv nje, traeci nacin da izbjegnu neodredenost i ujedine dva podrucja ( Fodor, Dretske, Millikan ). U daljnjem dijelu teksta upravo napravimo paralelu izmedu koncepcijski razlika, ili slicnosti, izmedu Quinea i logickog pozitivizma. Kao prvo vratimo se na odnos izmedu semantickog atomizma i semantickog holizma. Vec smo napomenuli kako je semanticki atomizam pruio prilicno grubu sliku, ali semanticki holizam izgleda takoder teko prihvatljiv. Dakako, Quineovo se gledite moe interpretirati umjerenije; u smislu da znacenje bilo koje rijeci moe ovisiti o znacenju bilo koje druge rijeci; ne da mora ovisiti, nego da moe ovisiti. Mi naprosto nikada ne moemo biti sigurni s kojim je sve drugim rijecima dana rijec semanticki povezana. To moe biti istina, ali u tome se slucaju radi o tome da se te veze mogu i trebaju otkrivati paljivom semantickom analizom. Pored toga, ova se interpretacija Quinea vec pribliava pozitivistickoj tezi o jedinstvu znanosti. Pozitivisti su, pogotovo Carnap, smatrali da je teza o jedinstvu znanosti zapravo teza o jedinstvu jezika znanosti. To znaci da su iskazi svih znanosti, u principu, svedivi na iskaze fizike, a nije jasno kako bi to bilo moguce katkad termini razlicitih znanstvenih disciplina ne bi bili u nekakvoj semantickoj vezi. Neurath je u Soziologie im Physikalismus smatrao da tezu o jedinstvu znanosti najbolje podupire cinjenica da postoje predvidanja koja slijede iz razlicitih znanosti, na primjer meteorologije i psihologije. To ne bi bilo moguce kada bi termini tih dviju znanosti bili semanticki izolirani. No, to ni u kom slucaju ne znaci da znacenja termina meteorologije ovise o znacenjima termina psihologije, niti da krah neke teorije u jednoj oblasti moe dovesti do revizije u drugoj oblasti. Pozitivisti su smatrali da su svi (empirijski) termini povezani time to govore o istom sjetu; time to su znacenja svih termina, u krajnjoj liniji, definirani pozivanjem na istu neposrednu danost. U pogledu redukcionizma pozitivisti moda nisu bili u pravu, ali izgleda da niti holizma ne daje adekvatno rijeene. Mada se Quine smatra jednim od najznacajnijih borac protiv logickog pozitivizma u nekim stvarima se mogu povuci paralele izmedu nekih njegovih stavova i stavova lijevog

krila198 ovog pokreta. Kao to smo vidjeli, pozitivisticka slika ljudskog znanja, a prema tome i cijela pozitivisticka filozofija, zasnovana je na pretpostavkama o 1) mogucnosti tocnog razlucivanja analiticke i sinteticke komponente i 2) mogucnosti tocne, korak po korak rekonstrukcije veze sinteticke komponente s neposrednim iskustvom. Quine smatra da su obje pretpostavke, koje ih ono zove dogmama, neodrive i da je, prema tome, neodriva i pozitivisticka analiza znanosti i pozitivisticka filozofija u cjelini. Stog on predlae videnje znanosti i ljudskog znanja u cjelini koje bi trebalo predstavljati alternativu pozitivistickom. Kao zoran primjer navedimo Quineov citat: Ukupnost naeg takozvanog znanja i vjerovanja, od najuobicajenijih stvari zemljopisa i povijesti do najdubljih zakona atomske fizike ili cak ciste matematike i logika, jest ljudska tvorevina koja se sudara s 198 Lijevo krilo logickog pozitivizma Neurath, Carnap i Hempel; oni su smatrali 1) da je jezik konvencija i 2) da nema recenica koje bi u potpunosti bile imune na sumnju. Desno krilo pokreta cini li su Schlick, Waismann i Wittgenstein (u prvoj fazi svog rada); oni su smatrali 1. da postoji Jezik (s velikim J ) i 2. da postoji kategorija recenica imunih na svaku sumnju onih koji govore o neposrednom iskustvu.

iskustvom samo po svojim rubovima. Ili, da promijenim metaforu, ukupna znanost jest kao polje sile ciji krajnji uvjeti jesu iskustvo. Konflikt s iskustvom na periferiji dovodi do ponovnih prilagodavanja u unutranjosti polja. Trebaju biti redistribuirane istinosne vrijednosti nekih naih iskaza. Reevaluacija nekih iskaza provlaci reevaluaciju drugih, zbog njihovih logickih meduzavisnosti logicki zakoni samo su izvjesni daljnji iskazi sistema, izvjesni daljnji elementi polja. Ako smo redefinirali jedan iskaz, moramo redefinirati neke druge, one koji bi mogli biti logicki povezani s prvim ili koji bi mogli biti iskazi o samim logickim vezama. Ali cijelo je polje toliko subdeterminiramo svojim granicnim uvjetima, iskustvom, da mora postojati mnotvo izbora o tome koje iskaze redefinirati u svijetlu bilo kakvog suprotnog iskustva. Niti jedno pojedino iskustvo nije povezano niti s jednim pojedinim iskazom u unutranjosti polja, osim indirektno kroz razloge ekvilibrijuma koji vrijedi za polje kao cjelinu. Ako je ovo gledite tocno, krivo je govoriti o empirijskom sadraju jednog pojedinog iskaza posebno ako je iskaz imalo udaljen od iskustvene periferije polja. Nadalje, postaje smijeno traiti razliku izmedu sintetickih sudova koji vrijede kontingentno o iskustvu, i analitickih sudova, koji vrijede ma kako bilo. Bilo koji iskaz moe biti istinit ma kako bilo, ako drugdje u sistemu izvrimo dovoljno radikalne prilagodbe. Cak i iskaz vrlo blizu periferije moe se smatrati istinitim u svijetlu neodgovarajuceg iskustva pozivanjem na halucinaciju ili popravkom izvjesnih iskaza vrste koja se naziva logicki zakoni. Suprotno, na osnovi istih razloga, niti jedan iskaz nije imun na reviziju. Revizija, cak i logickog zakona iskljucene sredine bila je predloena kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne mehanike; i kakve razlike u principu ima izmedu takve promjene i promjene u kojoj je Kepler naslijedio Ptolemeja ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela.?199 Iako je Quineova kritika pozitivizma vrlo poznata i ako se smatra vrlo uspjenom, moe se u neku ruku smatrati da nije tako uspjena ili radikalna kao to se to smatra. Alternativna slika koju nudi Quine prije predstavlja razvoj i modifikaciju one koje su nudili pozitivisti. Usporedimo li Quineovu metaforu polja sila s Neurathovom metaforom broda ciji se remont vri na otvorenom moru i debatu izmedu fundacionalista i koherentista moemo kazati da je Neurath nudio vrlo slicnu sliku ljudskog znanja: kritizirao je fundacionalizam i tvrdio da, barem medu empirijskim recenicama, nema apsolutno izvjesnih. Alternativna slika koju je nudio Quine je normativna i deskriptivna, medutim, jaz izmedu normativnog i deskriptivnog daleko je manji nego kod pozitivista. Quine je tvrdio da je znanje tvorevina koja se sudara s iskustvom samo po svojim rubovima, a da se najopcenitiji sudovi, ukljucujuci i analiticke, nalaze u sredini polja, da su najudaljeniji od iskustva. Ovdje nas ne smije zavesti metafora o piramidi, koje koriste pozitivisti, i krugu, koji koristi Quine, i pozitivisti i on smatraju da su najopcenitiji sudovi, ukljucujuci tu i

sudove logike i matematike, to najudaljeniji od iskustva. To je ono to se eli reci metaforama o trokutima i krugovima: da postoje sudovi koji su blii iskustvu i sudovi koji su od njega udaljeni. U tom se pogledu Quineova slika podudara s pozitivistickom. Dakako, razlika je u tome to se prema pozitivistima apriorno znanje nikada ne dodiruje s iskustvom, naprosto zato to uopce ne govori o iskustvu, vec o jeziku. Quine s pozitivistima dijeli opcu empiristicku predstavku da znanje mora biti u skladu s iskustvom. Medutim, on smatra da se znanje moe dovesti u sklad s iskustvom promjenom bilo gdje u sistemu: mogu se mijenjati 1) znanstvene hipoteze, moe se mijenjati 2) logika matematika, cak se i 3) opservacijski iskazi mogu modificirati pozivanjem na halucinacije. Podrucje najpodobnije za prilagodavanja nalazi se izmedu tvrde logicko-matematicke jezgre i tvrdog opservacijskog ruba. Ipak, nema nikakvog principijelnog razloga koji bi 199 Ibid. str. 42,43.

iskljucio mogucnost modifikacije bilo gdje u sistemu. Medutim, to isto smatrali su i pozitivisti. Kada su govorili o testiranju, prije svega su mislili na 1) znanstvene hipoteze; one, prema pozitivistickoj slici ocito podlijeu reviziji. Smatrali su da je moguce prilagodavati i 2) logiku i matematiku; upravo je Carnap bio taj koji je uveo princip tolerancije prema kojemu je svatko slobodan graditi svoju vlastitu logiku s obzirom na svrhe za koje mu je potrebna. Quine spominje i reviziju logickog zakona iskljucenja treceg. Taj je zakon revidirao Reichenbach gradnjom trovalentne logike.200 Pozitivisti, pogotovo nakon 1930, sigurno nisu smatrali da se logika i matematika nikada, nit pod kojim uvjetima i ni pod koju cijenu ne mogu i ne smiju revidirati. Nisu vjerovali niti u imunitet 3) opservacijskih iskaza. Dovoljno je samo pogledati razloge koji su ih naveli da odustanu od konkluzivne provjerljivosti kao kriterija smislenosti i prihvate parcijalnu provjerljivost. Vecina ih je smatrala da svaki iskustveni sud podlijee provjeri i zapravo predstavlja hipotezu. Prema tome, na prvi pogled razlika izmedu Quine i stavova logickog pozitivizma nisu toliko razliciti koliko bi se moglo pretpostaviti. No, bez obzira na ove slicnosti Quine je svojim kritikama logickog pozitivizma u mnogome doprinio razvoju sumnje u njihov zacrtani program. Dakako, ni Quineova kritika nije ostala ambivalentna prema kritici pa u tom smislu navedimo samo neke kritike njegovog pristupa. U In Defence of a Dogma Grice i Strawson kritiziraju Quineovu poziciju i izlau argumente za zadravanje razlike izmedu analitickih i sintetickih sudova, koju je kao to smo prije vidjeli Quine kritizirao kao prva dogma logickog pozitivizma. Prvi argument protiv ovakvog Quineovog stava sastoji se u sljedecem; put kojim je on doao do zakljucka, pa i sami zakljuca, da ne postoji razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova za Grice i Strawsona nije bio ispravan. Naime, iz stoga to mi neto ne moemo u potpunosti shvatiti naprosto ne slijedi da to ne postoji. Stoga oni dovode u pitanje korak od 'Mi nismo pronali zadovoljavajuci smisao (osigurali zadovoljavajuce objanjenje) od x' na 'x nema smisla'. 201 Drugi argument protiv Quinea jest taj da on postavlja nerealno visok standard zadovoljavajuceg objanjenja analiticnosti. On razmatra grupu srodnih termina analiticnost, sinonimnost, semanticko pravilo, definicija, samokontradiktorno i nuno i zakljucuje da se svaki od tih termina moe definirati pomocu ostalih, ali da takve definicije nisu ni od kakve koristi u razumijevanju analiticnosti, buduci da u istoj mjeri ne razumijemo niti ostale termine. Grice i Strawson smatraju da je njegov zahtjev za zadovoljavajucom definicijom analiticnosti nemoguce ispuniti jer je paradoksalan. Objanjenje analiticnosti, da bi za Quiena bilo zadovoljavajuce mora ispuniti sljedeca dva uvjeta: 1) ne smije ukljucivati niti jedan od srodnih, semantickih termina i 2) mora imati

oblik striktne definicije (recenica je analiticka ako i samo ako). Ocito je da nije moguce dati objanjenje koje zadovoljava oba uvjeta. Jasno je da ako uzmemo grupe termina kao to su: moralno krivo, zasluuje osudu, krenje moralnih pravila, ili: neistinito, cinjenica, poricanje, tvrdnja, isto tako necemo moci objasniti niti jedan od termina na nacin koji bi zadovoljivo oba navedena uvjeta. Griceova i Strawsonova poanta jest u tome da bi se rijetko tko usudio reci da su termini iz ovih dviju grupa zbog toga besmisleni. Prema tome, misle kriticari, da Quine za objanjenje analiticnosti postavio uvjete koje logicki nije moguce ispuniti, cinjenica da objanjenje analiticnosti nije ispunilo te uvjete uopce ne podriva legitimnost upotrebe termina analiticnost. Mi se ovdje necemo vie baviti kritikom Quineovog stava, jer bi to prelazilo namjere ovog kratkog prikaza, ali moemo reci da kriticari imaju donekle pravo kada dolaze do zakljucka kako mi moemo smisleno koristiti termin analiticnosti, no, njihova kritika ipak nije u potpunosti oborila ono to je za logicki pozitivizam bitno a to je; da oni nisu uspjeli da daju pravi odgovor na pitanje 200 PogledatiudijelukojiseodnosinafilozofijuH. Reichenbacha 201 H.P.Grice i P.F. Strawson, In Defence of a Dogma, The Philosophical Review 65, u Zaabeh, Klemke i Jacobson, 1974. str. 345.

razdvajanja analiticnih i sintetickih sudova i to su loe posljedice za logicki pozitivizam, bez obzira na to koje i kako dao tu kritiku. 9.3. Problem verifikacije Drugi vrlo cesti prigovor logicko pozitivistickom programu jest da princip verifikacije eliminira samoga sebe kao metafizicku besmislicu. Ovo je moda jo i eci napad na program od prije navedenog, jer ako je temeljni princip koji razlucuje smisleno od besmislenog zapravo i sam besmislen, onda ne moemo prihvatiti rezultate do kojih se dolo njegovom primjenom. Buduci da princip verifikacije predstavlja okosnicu logickog pozitivizma, ako je on besmislen, besmislen je i cijeli logicko pozitivisticki program. U daljnjem dijelu teksta pokuat cemo ukratko potkazati koje su to glavne primjedbe za princip verifikacije i neke moguce odgovore pozitivista na te napade. I sam princip verifikacije jest sud. Pitanje je na kojoj je od dviju mogucih osnova smislen sam princip verifikacije. Je li sam princip verifikacije analiticki ili cinjenicni sud? Je li on istinit, ako je uopce istinit, na osnovi znacenja termina od kojih je sastavljen i odnosa izmedu njih ili pak predstavlja empirijsku, cinjenicnu istinu o svijetu? Da bi sam princip verifikacije uopce bio smislen, on mora biti smislen ili na prvoj ili na drugoj osnovi. Ako nije smislen ni po kojoj od navedenih osnova, onda je besmislen i stoga ne moe biti upotrijebljen kao kriteriji smislenosti. Na toj su poanti insistirali mnogi kriticari pozitivizma. Tako, na primjer, u Suvremenoj filozofiji Petrovic kae da: je najveca tekoca na koju nailaze logicki pozitivisti u vezi s principom verifikacije odredivanje njegovog statusa.202 Takoder nastavlja: Kako su prema samom principu verifikacije svi stavovi (smisaoni iskazi) ili analiticki ili empirijski provjerljivi, to i princip verifikacije, da bi imao neki smisao mora biti analiticki ili empirijski provjerljiv. Medutim, po svemu se cini da on ne moe biti ni analiticki niti empirijski provjerljiv. A ako je tako, onda sam ovaj osnovni princip logickog pozitivizma mora biti obican besmisleni metafizicki iskaz.203 Ocito, argument pociva na pretpostavci da sam princip nije i ne moe biti niti analiticki, niti empirijski provjerljiv; da nije i ne moe biti niti definicija, niti empirijska generalizacija. Pozitivisti su bili svjesni pitanja o logickom statusu samog principa verifikacija i nudili su razne odgovore. Moda to samo po sebi govori da ni u sklopu Beckog kruga nije postojao jedinstven stav o nuno prihvacenom, principu verifikacije kako je problem ipak nerjeivi problem. Wittgenstein je smatrao, to je za nas vrlo bitno jer on predstavlja jednog

od onih osnova na kojima je rastao logicki pozitivizam, da je princip besmislica; Ayer da je definicija; Schlick da je empirijska generalizacija; Carnap, Reichenbach i Hempel da je preskripcija za koritenje jezika. Obratimo pozornost na neke od ovih stavova a posebice na stav Wittgensteina. On je vjerojatno najzasluniji za popularnost argumenta da se radi o besmislici zato to ne zadovoljava samoga sebe. Wittgeinstein, je na kraju Tractatusa zakljucio, naime, da je cijeli Tractatus, strogo uzevi besmislen. Smisleni su samo analiticki sudovi logike i matematike i empirijski sudovi prirodnih znanosti. Prema tome, filozofsko djelo kao to je njegovo glasovito djelo, buduci da samo ne pripada niti u prvu odnosno drugu grupu, nije smisleno. Tako on kae: Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne reci nita, nego ono to se moe reci, dakle stavove prirodne nauke dakle neto to nema nikakve veze s 202 G. Petrovic, Suvremena filozofija, kolska knjniga, Zagreb, 1979. str.262. 203 Ibid. str. 262.

filozofijom i zatim uvijek kada bi netko drugi htio reci neto metafizicko pokazati mu da nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bila bi nezadovoljavajuca za drugoga on ne bi imao osjecaj da ga ucimo filozofiju ali ona bi bila jedino strogo ispravna. Moji stavovi rasvjetljavaju time to ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene kad se kroz njih, po njima, preko njih popeo napolje. (On mora tako reci odbaciti ljestve poto se po njima popeo.) On mora ove stavove prevladati. Tada ce ispravno vidjeti svijet. O cemu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti.204 Ovaj Wittgensteinov stav izraza je njegovog opceg shvacanja uloge i prirode filozofije. On je filozofiju shvacao kao aktivnost pojanjavanja; recenice filozofije imaju isti logicki status kao i upiranje prstom ili pokazivanje rukom. Kasnije su Schlick i Waismann to shvacanje filozofije prihvatili. Dakako, ovakav Wittgensteinov stav nije bio prihvacen kod logickoga pozitivizma, barem onoga dijela koji se odnosi na sam princip verifikacije, a i nekih drugih filozofa kao to je B. Russell koji su problem o neizrecivosti vidjeli u jednom drugom kontekstu. Tako Russell kae: Ono to izaziva oklijevanje jest cinjenica da, na koncu, g. Wittgenstein ipak uspijeva reci mnogo toga o onome o cemu se ne moe govoriti sugerirajuci skepticnom citatelju da se moda moe pronaci nekakvo rjeenje pomocu hijerarhije jezika, ili na neki drugi nacin. G. Wittgenstein je, na primjer, cijelu etiku smjestio u podrucje misticnoga i neizrecivoga. Ipak, on je u stanju prenijeti nam svoje eticke stavove. On bi odgovorio da se ono to on naziva misticnim moe pokazati, iako se ne moe izreci. Moda je ovaj odgovor tocan, ali to se mene tice, priznajem da u meni izaziva osjecaj intelektualne nelagode.205 Ustvari, cini se, da Wittgensteinova kritika principa verifikacije nije dobila onu estinu koju ce kasnije razviti kriticari logickog pozitivizma. Tako se njegov stav ne smatra heretickim kod kreatora pozitivistickog programa, vie da se radi o dovoljnom ne znanju, a da je to tako pokazuje tvrdnja da se njegova kritika principa verifikacije, odnosno kriterija smislenosti svodi na priznavanje postojanja metajezik nije moguc. Naime, Wittgenstein je zastupao gledite da rasprava o kriteriju smislenosti nije moguca zato to je vjerovao da metajezik nije moguc ( ili, barem, da se matajezik danog jezika ne moe formulirati u istome jeziku. U Logische Syntax der Sprache Carnap je pokazao da meta jezik doista jest moguc. Pokazao je da je moguce govoriti ne samo o cinjenicama vec i o jeziku kojim se govori o cinjenicama, a da se pri tom ne upadne ni u kakve potekoce. Kada su odbacivali

Wittgensteinova gledita, pozitivisti su se najvie oslanjali na dokaz koji je Carnap, koristeci Tarskijev metoda aritmetizacije, detaljno izloio u navedenom dijelu. Tako kae: Do sada smo razlikovali predmet-jezik i jezik sintakse u kojemu je formulirana sintaksa predmet-jezika. Jesu li to dva razlicita jezika? Ako se na to pitanje odgovori potvrdno ( kao to je to ucinio Herbrand u vezi matematike), onda je potreban treci jezik u kojem bi se formulirana sintaksa jezika sintakse, i tako dalje u beskonacnost. Prema drugom miljenju (Wittgensteinovu) postoji samo jedan jezik, i u njemu se ono to mi nazivamo sintaksom uopce ne moe izreci moe se samo pokazati. Za razliku od tih gledita, mi nastojimo pokazati da je dovoljan samo jedan jezik; medutim ne tako to cemo odbaciti sintaksu, vec tako to cemo pokazati da se sintaksa ovog jezika moe bez ikakvih kontradikcija formulirati u tom istom jeziku. U svakome jeziku S moe se formulirati sintaksa bilo kojega jezika bez obzira na to radili se o potpuno drugoj vrsti jezika, ili o pod-jeziku, ili cak o samom S jedino je ogranicenje bogatstvo u sredstvima izraavanja jezika S. Tako se sredstvima naeg konacnog Jezika I mogu formulirati konacni dijelovi sintakse bilo 204 L. Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, izdao Veselin Maslea-Svijetlost, Sarajevo, 1987. str.189. 205 B. Russell, An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd, London 1940. str. 22.

kojeg jezika na primjer, Russellova jezika ili Jezika II, ili cak samog Jezika I. To cemo izvesti u slijedecih nekoliko stranica to jest, formulirat cemo sintaksu I-a u mjeri u kojoj je konacan u samome I-u. U tome se procesu moe dogoditi da recenica A1, kada se materijalno interpretira kao sintakticka recenica, govori neto o samoj A1, a da se pri tom ne javljaju nikakve kontradikcije.206 Vecina pozitivista, pogotovo takozvano lijevo krilo pozitivistickog pokreta nije prihvatila Wittgensteinove stavove, pogotovo nakon objavljivanja navedenog Carnapovog dijela. Od tada su se rasprave oko tocne formulacije kriterija smislenosti i njegovog logickog statusa smatrale sasvim legitimnima i njihova smislenost vie nije bila u pitanju. Bilo bi interesantno, prije nego to predemo na dodatnu kritiku principa verifikacije koju su iznijeli protivnici pozitivizma, da damo miljenje H. Reichenbacha. To cinimo iz dva razloga; prvo jer ne moemo iznositi sva pojedinacna shvacanja koja su u principu ista ali ipak razlicita i drugo to smo Reichenbachove stavove uzimali kao jedne od reprezentativnih u ovoj knjizi, tj. stavove koji pripadaju sa jedne strane logickom pozitivizma ali se dovoljno razlikuju od ostalih predstavnika Beckog kruga. H. Reichenbach vrlo zanimljivo karakterizira princip verifikacije: Prednost nae karakterizacije verifikacionisticke teorije znacenja jest u tome to ona proskribira verifikacionisticku definiciju znacenja, vec razjanjava tu definiciju zajedno s odlukama koje slijede iz njezina prihvacanja. Ovdje smo primijenili metodu logickog putokaza i odluku o prihvacanju ostavili za svakoga kao njegovu osobnu stvar. Ako se osobno odlucimo za verifikacionisticku teoriju, to je zato to se njene posljedice, kombinacija znacenja i djelovanja, namecu kao toliko vane da ih ne elimo propustiti. 207 Ovdje je pitanje o logickom statusu principa verifikacije jasno odvojeno od pitanja o njegovom opravdanju; radi se o definiciji, dakle, analitickoj istini, a opravdanje, tj. razlozi za njeno prihvacanje, pragmaticke su prirode. Razlozi za prihvacanje definicije nisu imanentni samoj definiciji, vec su logicki nezavisni od nje. Reichenbach smatra da ce nam jezik, ako ga budemo koristili u skladu s principom verifikacije, biti od daleko vec koristit u djelovanju nego ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti ili bez ikakvog kriterija. Ovo je opravdanje empirijske prirode: empirijsko je pitanje hoce li nam jezik biti korisniji ako ga budemo koristili u skladu sa verifikacionistickim nacelom. Moda ce rezultat njegove analize zvucati i poneto iznenadujuce: empirijsko je pitanje trebali prihvatiti ovu ili onu definiciju smislenosti. Reichenbach, dodue, kae da njegova karakterizacija verifikacionisticke teorije znacenja ne proskribira verifikacionisticku definiciju znacenja. Nije sasvim jasno to

znaci da ne proskribira. Izgleda da je time htio treci da je opravdanje principa hipoteticke prirode: ako elite da vam jezik bude od koristi, prihvatite princip verifikacije, ako ne elite, ne morate. Princip verifikacije jest norma, ali ne za sve i ne uvijek, vec samo za one koji znacenja ele dovesti u vezi s djelovanjem. Ponekad vjernici izgovaraju molitve najeziku koji ne razumiju: Bonjak ili Turcin na arapskom, idov na hebrejskom itd. Ti ljudi ne znaju pod kojim su uvjetima recenice koje izgovaraju istinite, ne znaju kako bi ih mogli verificirati. Ono to Reichenbach eli reci nije da ti ljudi ne smiju koristiti jezike koje ne razumiju, on tvrdi da ce oni, kada eli i ako ele prenijeti informaciju koja bi mogla predstavljati osnovu za djelovanje, to najbolje uciniti pomocu recenica za koje znaju pod kojim su uvjetima istinite, a pod kojim ne istinite. To jest, pomocu onih recenica koje su formulirali u skladu s verifikacionistickim kriterijem smislenosti. Tko eli, moe citaci i sluati, pa cak i recitirati dadaisticku poeziju, medutim ako eli prenijeti cinjenicnu 206 R. Carnap: The Logical Syntax of Language (Logische Synatax der Sprache), prvo englesko izdanje 1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u seriji The Intertional Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method . str. 53. 207 H. Reichenbach: Experience and Prediction, The University of Chicago press, 1976. str 70.

informaciju, bit ce daleko uspjeniji ako svoje recenice bude formulirao u skladu s principom verifikacije. Ovakav Reichenbachov pristup je veoma interesantan i cinilo bi se da u izvjesnom smislu omekava problem logickog statusa principa verifikacije, ali se ovim cini da je problem vie sklonjen pod tepih nego to je rijeen. Nikakvo pozivanje na pragmaticnost i dobrovoljnost prihvacanja ili ne prihvacanje principa verifikacije ne moe opravdati ili ne opravdati njegovu upotrebu. Zato u daljnjem dijelu ovog teksta pokuajmo izmeti neke osnovne primjedbe principa verifikacije. Jedna od osnovnih ambicija primjene principa verifikacije jest, kao to smo vidjeli, eliminacija metafizike. Mnogi autori smatraju da ovakvo putanje u pogon principa verifikacije zapravo predstavlja logicku pogreku petitio principii. Drugim rijecima, da se vec pretpostavilo ono to se eli dokazati. U naem govornom podrucju ovaj problem je jasno odredio Gajo Petrovic i kao ilustraciju navedimo neke njegove zakljucke koji nam se cine interesantnim za nae razmatranje: Ne odvija li se logicko-pozitivisticka procedura eliminiranjem metafizike po slijedecoj shemi: prvi korak: od razlicitih stavova koji se fakticki izricu odabire se samo dio onih koje susrecemo u nauci i svakodnevnom ivotu, a ignoriraju se oni koje nalazimo kod filozofa kao i svi njima slicni stavovi nauke i obicnog ivota. Drugi korak: trae se uvjeti koji zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi, te se otkriva da su opni svi ili empirijski provjerljivi ili analiticki; ovo se otkrice naziva principom verifikacije. Treci korak: Vracamo se stavovima koje smo preutno ignorirali kod prvog koraka i s cudenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verifikacije, da nisu ni empirijski ni analiticki. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmislene ili metafizicke. Nije li medutim ocito da smo te stavove uspjeno eliminirali pomocu principa verifikacije u trecem koraku samo zato to smo ih vec preutno ignorirali u prvom i to o njima nismo vodili racuna u drugom?208 I u ovom slucaju se pojavljuje problem opravdanja verifikacije. Vidjeli smo da su logicki pozitivisti dali razlicita rjeenja, a kod Reichenbacha rjeenje se nalazi u pragmaticnoj upotrebi principa. Ono po svojoj prilici nije jedino moguce, a moda cak nije niti tocno. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je Reichenbachovo opravdanje tocno, i pogledajmo onda kakvo to svijetlo baca na Petrovicev argument. Princip verifikacije treba se prihvatiti ako se eli poboljati rezultate svojeg djelovanja. Ako se ne eli poboljati rezultate svog djelovanja, princip se ne treba prihvatiti. Jedino netko tko je iracionalan moe biti i upoznat s prednostima prihvacanja principa verifikacije i hitjeti poboljati rezultate svog djelovanja, a ne htjeti prihvatiti princip verifikacije. Zato on pragmaticko opravdanje principa i naziva metodom logickog putokaza: nitko ne mora

htjeti prihvatiti princip, ali ako netko eli popraviti rezultate svog djelovanja, onda ce on sam htjeti prihvatiti princip verifikacije. U tom smjeru pokuavaju logicki pozitivisti da spase svoj princip od nelogicnosti. Argument, ovako kako ga je izloio Petrovic, doista jest cirkularan i prazan i on u najboljem slucaju, predstavlja uspjenu pojmovnu analizu. Ona predstavlja pojanjenje pojmova i nacina na koji se upotrebljavaju. Stoga nije cudno to, nakon to je argument izloen, i dalje ostaje nejasno zato bi bilo tko trebao prihvatiti princip verifikacije. U argumentu nije spomenut nikakav razlog za prihvacanje principa. Zato argument, cak ako ima i veliku eksplikativnu vrijednost, nema nikakvu normativnu snagu. Ako bi se opravdanje principa uvrstilo u argument, onda on vie ne bi bio cirkularan i prazan, i imao bi i normativnu snagu. Dodue, cak i kada bi se opravdanje principa verifikacije uvrstilo u argument, on jo uvijek ne bi predstavljao konkluzivan razlog za prihvacanje toga principa. Ako netko ne 208 G. Petrovic, Ibid.str. 263,254.

eli prihvatiti princip verifikacije, nije jasno kako i zato bi ga se trebalo prisiliti da ga prihvati, osim eventualno za njegovo vlastito dobro. Ljudi mogu na prihvatiti princip iz estetskih ili religioznih uvjerenja. Svoj se govor moe uskladiti s nacelima dadaizma ili futurizma. Pozitivisti su smatrali da takva upotreba jezika ima cisto ekspresivnu ili emotivnu funkciju, i da se takvom upotrebom jezika ne moe prenijeti nikakva, niti pojmovna, niti empirijska informacija. Ovakvo bi otprilike bilo spaavanje situacije oko princip verifikacije i vjerojatno njegov pragmaticni status nije upitan s kojim bi se sloili cak i protivnici pozitivizma. No, ovdje se radi o dubljem problemu jer princip verifikacije u svojoj primjeni nije samo afirmativan nego i odreduje negativnu poziciju prema svemu onome to ne zadovoljava taj princip kao besmislenim. Ovdje je osnovni problem jer oznaciti neto kao logicki neopravdano na osnovu necega to takoder nije logicki opravdano ne moe biti logicki opravdano bez obzira na pragmaticnost takvog postupka. 9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza Protiv shvacanja o potvrdivanju neke teorije ustao je K. Popper sa tvrdnjom da se iz ma koliko promatranja bijelih labudova ne moe samo na deduktivni, nego ni na induktivni nacin zakljuciti da su svi labudovi bijeli. Pretpostavka da postoji neto tako kao to je indukcija vodi po njemu u regressus in infinitum. Ta posljedica ne moe se po Poperu izbjeci cim se stane na empirijsko stajalite i odbace sinteticki sudovi a priori. Ni pojam vjerojatnosti hipoteze ne predstavlja nikakav izlaz iz te situacije. Popper, prije svega sumnja u to da je uopce mogucno konstruirati jedan takav pojam, dakle pojam koji bi se mogao interpretirati kao vrijednost vaenja hipoteza. Za njega su problemi indukcije dovele do dvije bitne posljedice, a to se ponajvie odnosi na problem vjerojatnosti koji je neumitno povezana sa njom. Ako ocjenu doticne teorije hocemo da pokaemo kao istinitu, onda moramo pretpostaviti postojanje sudova za koje se, mada su sinteticki i mada iz njih ne postoji nikakva potpuna empirijska verifikacija, ipak moemo tvrditi da su zacijelo istiniti: to bi bili sinteticki sudovi a priori. Ili bi se i od te sama ocijene vjerojatnosti opet zahtijevalo samo vjerojatno vaenje, onda bi ono moglo nastati na osnovu nove ocijene, ocjena ocjene, to bi opet vodilo beskonacnoj regresiji. Apriorizam ili beskonacna regresija su stoga dvije posljedice koji nastaju iz principa indukcije i koji se jedna od njih mora prihvatiti. Stoga Popper odbacuje pretpostavke indukcije, i umjesto induktivne stavlja deduktivnu metodu provjeravanja empirijskih teorija. Naputanje misli o indukciji znaci odustajanje od pretpostavke da postoji racionalan put od pojedinacnih promatranja do opcih zakona. U logickom pogledu iskazi prirodno-naucnih zakona stoje na pocetku i cini se da oni postaju jedno psiholoko a ne logicko pitanje. Zato on predlae umjesto metode verificiranja da se primjeni metoda falsificiranja . Ovo se zasniva na tome, da na primjer, to iskazi prirodno naucnih zakona imaju

karakter stavova sve-opcenitosti koji se uvijek mogu preobraziti u stavove nepostojanja, na primjer hipoteza o egzistenciji elementarnog kvantuma elektricnog naboja: Sva elektricna punjenja su cjelobrojni sadratelji elementarnog elektricnog kvantuma. Bez mijenjanja smisla moe preobraziti u stav: Ne postoji elektricno punjenje koje ne bi bilo cjelobrojni sadratelj elementarnog elektricnog kvantuma. Jedan takav stav, kao to se vidi, moe biti u protivnosti sa bazicnim stavom, koji tvrdi suprotno u formi postojanja. Ako takvi bazicni stavovi kao mogucnost postoje za neke teorije, onda Popper smatra da se takva teorija moe falsificirati. Stav svi labudovi su bijeli je falsificirana promatranjem crnih labudova, zato to se to promatranje formulira u singularnom stavu postojanja na tom i

tom mjestu ima ne-bijelih labudova iz koga se onda moe izvesti univerzalni stav postojanja postoje ne-bijeli labudovi koji hipotezu falsificira. Ako je neka teorija stvarno falsificirana, onda se ona mora zamijeniti nekom drugom; ako ona, naprotiv, nije falsificirana, onda se smatra da se ona obistinila. Ali je za stvarno falsificiranje neke teorije okolnost da se ona protivi priznatim bazicnim stavovima samo je nuan ali ne i dovoljan uvjet. Neka teorija se moe smatrati falsificiranom tek onda ako stoji u suprotnosti sa nekim ponovljenim efektom. Taj efekt se i sam opisuje pomocu hipoteze nieg stupnja opcenitosti, a ta hipoteza se sa svoje strane mora obistiniti u onim priznatim bazicnim stavovima koji prvu tezu falsificiraju. Pri ispitivanju neke empirijske teorije treba razlikovati tri sljedeca stadija: najprije treba ispitati dali teorija, koja sebe moe predstaviti kao aksiomski izradenu, ispunjava logicke uvijete ne protuslovlja, neovisnost, nunost i potpunost aksioma. Ako je to slucaj, onda se ona oznacava kao empirijski falsificirana ako postoji barem jedan moguci bazicni stav koji sa njom stoji u protuslovlju, ako dakle, postoji neki moguci dogadaj sa kojim je teorija nespojiva. Teorija se naziva falsificiranom ako (1) dospije u protuslovlje sa nekim priznatim (a ne samo mogucim) bazicnim stavom i, (2) ako se efekt koji pobija teorija moe ponoviti. 9.5. Problem indukcije Opce je priznato od teoreticara saznanja i logicara da se problem indukcije, ako se on uopce smatra rjeivim, moe se rijeiti jedini uvodenjem pojma vjerojatnosti. Reichenbach, kao to smo vidjeli, je na bazi tog pojma vjerojatnosti pokuao da rijei problem indukcije time to je taj pojam vjerojatnosti, koji se prvobitno odnosio na slucajeve, proirio na iskaze, a time i na hipoteze. No, vidjeli smo iz prethodnog izlaganja da je i takvu mogucnost kritikovo Popper naglaavajuci da se pojam vjerojatnosti hipoteze konstruira pomocu vjerojatnosti slucaja to dovodi do propasti. On osim toga vjeruje da za problem indukcije ne bi nita koristilo ako bi na bilo koji drugi nacin polo za rukom da se konstruira adekvatan pojam vjerojatnome hipoteze, poto bi onda ocjena vjerojatnosti neke hipoteze i sama bila sinteticki stav koji bi se morao postaviti kao a priori vaeci (ponovno padanje u apriorizam) ili za koji bi se sa svoje strane tvrdila samo vjerojatnost (beskonacna regresija). Carnap je i pored toga dvoumljenja miljenja da se problem indukcije moe dovesti do nekog rjeenja. Po prvoj tocki njegovo je miljenje sukladno Popperovom: problem vjerojatnosti hipoteze ne moe se rijeiti pomocu pojma vjerojatnog slucaja (relativne ucestalosti). Ali zato druga Popperova teza za njega ne mora bitni tocna. Neki iskaz vjerojatnosti koji se odnosi na hipoteze (uopce na stavove) ne mora nuno biti sinteticki,

vec moe biti analiticki: Time bi smo imali apriorizam a ne bi morali odstupiti od principa empirizma, poto bi ti iskazi vjerojatnosti bili analiticki stavovi, a ne stavovi o sadrani stvarnosti. Carnap je ustvari pokuao prikljucujuci se Waismannu, da uvede takav jedan logicko-analiticki pojam vjerojatnosti koji bi omogucio izgradnju sustava induktivne logike. Osnovne ideje su sljedece: Jedan pojam vjerojatnosti je empirijski i on je pojam relativne ucestalosti. Stavovi u kojima se oni javljaju imaju karakter sintetickih sudova koji se moraju kontrolirati iskustvom. Drugi pojam vjerojatnosti je cisto logicki on se najbolje moe izraziti stupnjem potvrdivanja nekog stava (hipoteze). Jedino se tim drugim pojmom moe prici rjeavanju problema indukcije. Ustvari vec je i Reichenbach pokuao da pojam vjerojatnosti umetne izmedu pojmova istinit i laan, tako da oni treba da predstavljaju samo ekstremne vrijednosti kontinuirane skale vrijednosti vjerojatnosti. Ovim

bi polivalentna logika trebala da dode na mjesto dvovalentne klasicne logike Carnap, naprotiv, vjeruje da se taj pojam uklapanja pojma vjerojatnosti u logiku zasniva na brkanju pojma stupnja izvjesnosti sa pojmom vrijednosti istinitosti: izvjesnost koju neki stav ima za nas svakako moe imati kontinuiran stupnjeviti prijelaz, ali to nita ne mijenja u cinjenici da sami doticni stav mora biti istinit ili laan. On nasuprot pokuava da pojam vjerojatnosti uvede kao pojam relacije. No ono to je bitno jeste da je pojam vjerojatnosti relativan i to u onom smislu to postoje klase slucajeva i njihov odnos, pojam vjerojatnosti je relativan utoliko to se vrijednost vjerojatnosti ne moe pripisati upravo nekoj hipotezi kao takvoj vec samo u svezi sa odredenom potvrdom iskustva, kazivanjem iskustva. Popper je kao jedan od svojih prigovora protiv induktivne logike izveo stav da ne postoji nikakav racionalni postupak da bi se od pojedinacnih promatranja dolo do neke opce teorije. Teorija se kae, otkrivaju na osnovu intuicije, i mogu se provjeriti tek onda kada su vec izvedene. Na kraju moemo rezimirati neke stavove. Prvobitno vjerovanje logickog pozitivizma da su metafizicke i filozofske greke prije svega jezicne prirode i da su se one ogrijeile o pravila jezika uopce. Ali jezik uopce upravo i ne postoji, kao to su pokazala istraivanja logicke sintakse i semantike. Moe se cak ici i korak dalje i ukazati na to da metafizika i empirizam ne moraju nuno biti protivna jedna drugoj. Primjer za to moe predstavljati Brentanova filozofija, gdje pomocu njegove filozofije moemo cak naznaciti na cemu pociva slaganje njihovih podrucja. Brentano je sinteticki apriorizam strogo ogranicio na odredene sudove, i pojmovi su po njemu svi vezani za iskustvo. To dakle znaci, moe se priznati da sve pojmovne tvorevine uporabljene u nauci i filozofiji imaju iskljucivo empirijske osnove, ali ipak doputaju sinteticko-apriorno saznanje.

10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika Kada se govori o pozitivistickom shvacanju strukture znanstvenih teorija ne smije se zaobici pozitivisticko shvacanje strukture geometrije. Pozitivisticko shvacanje geometrije uvelike je odredilo njihovo shvacanje znanstvene teorije uopce. to vie, ne bi bilo pogreno reci da su svoje stavove u pogledu geometrije primijenili prvo na fiziku, pa onda i na sve ostale znanosti. Stoga, da bi se razumjeli motivi i razlozi za logicko-pozitivisticku interpretaciju znanstvenih teorija, potrebno je barem ukratko izloiti njihove stavove o geometriju i razloge zbog kojih su ga zastupali. Dugo je vremena Euklidova geometrija bila jedina poznata geometrija, naprosto nije bilo nikakve naznake o tome da bi mogla postojati i nekakva drugacija. Ona je toliko priplodna toliko u skladu sa svakodnevnim iskustvom da nije niti cudo to ljudima nije padalo na pamet da bi mogle postojati i alternativne geometrije. Tako se, buduci da je postojala samo jedna geometrija, nije moglo smisleno postaviti pitanje Koja je geometrija istinita?, moglo se samo raspravljati o tome Zato je istinita? to je cini istinitom? Na osnovi cega je istinita? Od filozofskih utemeljenja euklidske geometrije moda je najpoznatije Kantovo209 On je stavio sebi u zadatak opravdanje utemeljenje prirodnih znanosti osamnaestog stoljeca newtonovske fizike i euklidske geometrije. Buduci da u Kantovo doba jo nije bila poznata niti jedna druga geometrija osim euklidske (otkrivene su dvadesetak godina nakon to je Kant umro), on se nije pitao Koja je geometrija istinita?, vec Kako to da je (euklidska) geometrija istinita?. On je u osnovi na isti nacin opravdao i sudove aritmetike ( 5+7 = 12 ) i sudove geometrije (da je ravna linija izmedu dvije tocke najkraca) i najopcenitije sudove fizike (da je kvantiteta materije nepromjenljiva, da su djelovanje i protu djelovanje uvijek jednaki). On je tvrdio da su svi ti sudovi sinteticki sudovi a priori. Stoga je cijela Kritika cistog uma posvecena pitanju Kako su moguci sinteticki sudovi a priori?. to to znaci kada se kae da je, na primjer, sud da je ravna linija izmedu dvije tocke najkraca sinteticki a priori sud? To da je sud sinteticki znaci da analiziranjem pojmova ravno i najkrace nije moguce utvrditi je li istinit ili nije, dakle, da njegova istinosna vrijednost o znacenju izraza od kojih je sastavljen, da nije analiticki. To da je sud a priori znaci da nije istinit na osnovi iskustva, da je istinit nezavisno od iskustva. Zato bi geometrija bila nezavisna od iskustva? Zato to geometrijske sudove karakterizira nunost i stroga opcenitost koja ne moe pripadati iskustvenoj spoznaji; istine iskustva nikada nisu nune i opcenite. Navedimo kako Kant odreduje tu apriornost: Ako se dakle neki sud pomilja sa strogom

opcenitocu, tj. tako da se ni jedan izuzetak ne doputa kao moguc, onda on dakle nije izveden iz iskustva, nego vrijedi potpuno a priori.210. Naime, cjelokupna geometrijska nacela su apodikticna, tj. skopcana su sa svijecu o njihovoj nunosti, npr. da prostor ima samo tri protege. No, takva nacela ne mogu biti empirijski ili iskustveni sudovi, niti se iz njih mogu zakljuciti.211 Buduci da su stavovi geometrije nuni i strogo opceniti, oni svoje porijeklo ne mogu imati u iskustvu. Odgovor na pitanje gdje se moe traiti porijeklo, Kant odgovara da sudovi geometrije imaju svoje porijeklo u zoru a priori. Ovaj zor ne samo da je neovisan od iskustva, on omogucava iskustvo, on predstavlja uvjet mogucnosti prostorne percepcije, on organizira osjetilno iskustvo. Ovi su stavovi o geometriji imali su prilicnu smislenost dok je euklidska geometrija bila jedini poznati geometrijski sustav, medutim, 209 Pogledati dodatak i pasus o Kantu u knjizi. 210 I. Kant, Kritika cistoga uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. str. 378. 211 Ibid.str. 37.

otkricem neeuklidskih geometrija situacija se bitno mijenja. U okviru Kantove filozofije nije bilo mjesta pitanjima kao to su; koja je od geometrija imanentna fizickom prostoru? Odnosno nije bilo mjesta za razlikovanje i postuliranje matematicke (aksiomatske) i fizicke (primijenjene) geometrije. Buduci da je euklidska geometrija predstavljala uvjet mogucnosti prostorne percepcije, pitanje o provjeravanju njene istinitosti bilo je naprosto besmisleno. Buduci da je sve moguce iskustvo organizirano na temelju euklidske geometrije, trivijalno je da nije moguce nikakvo iskustvo koje bi opovrglo euklidsku geometriju. Slikovito receno, ako svijet gledamo kroz naocale plave boj, besmisleno je pokuavati pronaci ne-plavu stvar u svijetu i opovrgnuti stav da su sve stvari u svijetu plave. No, pojava neeuklidskih geometrija mijenja u potpunosti situaciju i ono to je bitno u domeni aksiomatike niti jedna od geometrijskih sustava nije imala nikakva prednost. Logicna vrijednost svih geometrija je bila ista i ne samo to, odgovarajucim korespondencijama moguce je u potpunosti prevesti jedan geometrijski sustav u drugi i obratno. U tom slucaju samo po sebi se postavlja pitanje, ako priznamo realnost fizickog prostora, Koja je geometrija istinita? Kakav je prostor u kome ivimo? i ta pitanja ne samo da postaju smislena nego i znanstveno vrlo zanimljiva. Ako je matematicki, cisto formalno, bilo moguce postojanje vie razlicitih geometrija, automatski se otvorilo pitanje Koja je od njih istinita u fizickom prostoru?. Prvi koji je to pitanje uzeo ozbiljno bio je Gauss. On je pokuao empirijskim mjerenjem ustanoviti koja je geometrija istinita u fizickom prostoru. U euklidskoj geometriji zbroj unutarnjih kutova trokuta uvijek je 180o, u neeuklidskim geometrijama to nije slucaj. Gauss je stoga za kutove trokuta uzeo vrhove triju brda i izmjerio kutove tog trokuta. To je bio empirijski test koji je trebao utvrditi koja je geometrija fizicki istinita. Da se podsjetimo, u okviru Kantove filozofije takav je test potpuno besmislen. Test je smislen samo ako strogo razlikujemo matematicku od fizicke geometrije; postoji nekoliko matematickih geometrija, a koja je od njih, ako uopce ijedna, fizicki istinita to cemo utvrditi testom. Ako ne razlikujemo matematicku od fizicke geometrije, uopce nije jasno cemu test slui i to se njime moe utvrditi. Tako je pojava neeuklidskih geometrija nametnula potrebu za razlikovanjem matematicke i fizicke geometrije. Kad se ta potreba jednom pojavila bilo je sasvim prirodno uciniti ono to su ucinili pozitivisti: uvesti razliku izmedu apstraktnog kalkulusa geometrijske teorije (zajedno s opcim logickomatematickim kalkulusom) i semantickih pravila ili koordinativnih definicija koja simbole takvog apstraktnog kalkulusa povezuju s predmetima i velicinama u fizickom svijetu. Na ovom problemu od logickih pozitivista, moda, je najveci doprinos dao H. Reichenbach, a kao primjer navedimo sljedeci njegov citata: Prostor nije subjektivan, vec realan to je ishod

razvoja suvremene matematike i fizike. Cudno je, ova duga povijesna linija na koncu vodi do pozicije koja se zastupala na pocetku: geometrija je pocela kao empirijska znanost s Egipcanima, Grci su je ucinili deduktivnom znanocu a na koncu vracena je medu empirijske znanosti nakon to je logicka analiza najvie perfekcije otkrila pluralizam geometrija, od kojih je jedna i samo jedna geometrija fizickog svijeta. Ova razmatranja pokazuju da moramo razlikovati izmedu matematicke i fizicke geometrije. Matematicki govoreci, postoji mnogo geometrijskih sistema svaki je od njih logicki konzistentan i to je sve to matematicar moe zahtijevati. Njega ne zanima istinitost aksioma, vec implikacije izmedu aksioma i teorema: ako su aksiomi istiniti, onda je teorem istinit - ovog su oblika geometrijski iskazi koje izrice matematicar. Ali ove su implikacije analiticke; njih cini valjanima deduktivna logika. Prema tome, geometrija matematicara analiticke je prirode. Samo kada su implikacije prekinute i kada se aksiomi i teoremi tvrde odvojeno, geometrija vodi u sinteticke iskaze. Aksiomi tada zahtijevaju interpretaciju kroz koordinativne definicije i tako postaju iskazi o fizickim predmetima; tako je od geometrije ucinjen sistem koji opisuje fizicki svijet. U tom smislu, medutim, on

nije a priori vec empirijske prirode. Nema sintetickog a priori u geometriji: ili je geometrija a priori, i onda je to matematicka geometrija koja je analiticka, ili je geometrija sinteticka, i onda je to fizicka geometrija koja je empirijska. Evolucija geometrije kulminira u dezintegraciji sintetickog a priori.() Matematicka je geometrija tako reducirana na analiticku istinu, a sinteticki je dio geometrije predan empirijskim znanostima.212 Buduci da se podjela na matematicki i fizicki aspekt teorije pokazala vrlo korisnom u slucaju geometrije, pozitivisti su tu podjelu proirili prvo na fiziku, a onda i na sve druge znanosti. Kao ilustraciju jednog takvog pristupa navedimo, kratko, odnos R. Carnapa prema matematickoj i fizickoj geometriji. Carnapovi stavovi o strukturi geometrije izloeni su, pored ostalih tekstova, i u Foundations of Logic and Mathematics, prilog prvom tomu International Encyclopedia of Unified Science. Kao i u ostalim radovima, on strogo razlikuje matematicku i fizicku geometriju. Matematicka geometrija jest cisto formalni kalkulus u kojem simboli nemaju nikakvu interpretaciju, izlae se i proucava cisto formalna struktura geometrijske teorije, samo odnos izmedu znakova, a ne i njihovo znacenje. Kada se simboli interpretiraju, kada im se prida fizicko znacenje, onda matematicka geometrija postaje fizicka geometrija i, kao pozitivisti smatraju, predstavlja opis fizickog prostora u kojem ivimo. Kao slikovit prikaz ovog odnosa navedimo jedan Carnapov citat koji razmatra taj odnos: Geometrijski kalkulus obicno je konstruiran kao aksiomatski sistem, tj. specificni kalkulus koji pretpostavlja logicki kalkulus (s normalnom interpretacijom). Takav kalkulus opisuje strukturu ciji elementi ostaju neodredeni toliko dugo dok ih ne interpretiramo. Geometrijski kalkuli opisuju mnogo razlicitih struktura. I za svaku strukturu, npr. euklidsku, postoji mnogo razlicitih mogucih oblika kalkulusa koji je opisuju. Kao primjer razmotrimo jedan aksiomatski sistem euklidske geometrije. Odabrali smo oblik koji ima est primitivnih znakova tri za klase individua. P1, P2, P3, i tri za relacije, I, B, K, . Piemo I(x,y) za x i y stoje u relaciji I () Navest cemo samo nekoliko primjera iz dugacke serije aksioma: G1 Za svaka x,y, ( ako (x je P1 , i y je P1 ) onda za neko z ( z je P2 i I(x,y) i I(y,x)). G2 za svako x ( ako x je P3 , onda, za neko y ( y je P1 i ne I(x,y) ). G3 za svako x,y.z ( ako B(x,y,z) onda ne B(y,x,z) G4 za svako x,y,z ( ako ( x je P1 i y je P2 i x je P3 i I(x,z) i I(y,z) i ne I(x,y), onda postoji (tocno) 1 u takav da ( u jest P2 i I(x,u) i I(u,z) za svako t ( ako I(t,u) onda ne I(t,y)))). (Euklidov aksiom o paralelama) Za geometrijski kalkulus postoji mnogo interpretacija, i cak mnogo cak sasvim

razlicite i zanimljive interpretacije. Neke od njih su logicke neke deskriptivne Uobicajena interpretacija je deskriptivna. Sastoji se od prijevoda u fizicki kalkulus. Zajedno s uobicajenom interpretacijom fizickog kalkulusa. Pravila prijevoda: (1) P1 je prevedeno u tocka (2) P2 u pravac (3) P3 u ravninu (4) I(x,y) u x lei dodiruje y (5) B(x,y,z) u tocka x je izmedu tocaka y i z na pravcu (6) K(x,y,u,v) u odsjecak x,y je kongruentan sa odsjeckom u,v ( tj. udaljenost izmedu x,y je jednaka udaljenosti izmedu u,v). Treba primijetiti da rijec tocka itd. ovdje predstavljaju znakove fizickog kalkulusa u svojoj uobicajenoj interpretaciji. Dakle, o tocki moemo misliti kao o mjestu u prostoru prirode; pravci mogu biti karakterizirani referencijom na zrake svijetlosti u vakuumu ili ispruene niti; kongruencije se moe okarakterizirati pozivanjem na metode mjerenja duine. Tako su specificni znakovi geometrijskog kalkulusa interpretirani kao deskriptivni znakovi. S druge strane specificni znakovi matematickog kalkulusa interpretirani su kao 212 H.Reichenbach: The Rise of Scientific Philosophy, University of California press, Berkley and Los Angeles, 1953. str 139- 142.

logicki znakovi, cak se i javljaju u deskriptivno cinjenicnim znanostima i izraavaju rezultate brojenja ili mjerenja. Aksiomi i teoreme geometrijskog kalkulusa prevedeni su u deskriptivne, cinjenicne propozicije interpretirane fizike; oni cine teoriju koja se moe nazvati fizicka geometrija, jer je grana fizike, u kontradistinkciji spram matematicke geometrije tj. geometrijskog kalkulusa. Kao primjer cetiri gore navedena aksioma prevedeni su u slijedece recenice fizickog kalkulusa (zbog jednostavnosti ovdje formuliranog u obicnom jeziku) PG1 Za bilo koje dvije tocke postoji pravac na kojima one lee. PG2 Za bilo koju ravninu postoji tocka koja ne lei na njoj. PG3 Ako tocke x,y i z lee na pravcu i x je izmedu y i z onda y nije izmedu x i z. PG4 Ako tocka x i pravac y lee na ravnini z, ali x nije na y, onda postoji jedan i samo jedan pravac u u ravnini z takav da x lei na u i niti jedna tocka nije ujedno i na u i na y (dakle u je paralelna y kroz z).213 Mislimo da ovaj primjer daje zorno u cemu je razlika izmedu matematicke i fizicke geometrije: u matematickoj razmatraju se razliciti geometrijski sustavi kao cisto formalne tvorevine, razmatra se njihova konzistentnost, ali ne i njihova istinitost. U fizickoj geometriji nastoji se utvrditi koja je geometrija doslovno istinita-koja opisuje tocno svijet u kojem ivimo. Buduci da fizicka geometrija opisuje prostor u kojem ivimo, ona zapravo predstavlja dio fizike, cinjenicne znanosti ciji su sudovi sinteticki, a ne matematike, formalne znanosti ciji su sudovi analiticki. Stoga Carnap zakljucuje da: Metoda opisana u pogledu geometrije isto tako moe biti i primijenjena na bilo koji drugi dio fizike: prvo konstruiramo kalkulus i onda postavimo eljenu interpretaciju u obliku semantickih pravila, dobivajuci tako fizicku teoriju kao interpretirani sistem s cinjenicnim sadrajem.214 Cisto formalna geometrijska teorija dobiva svoju fizicku interpretaciju pomocu semantickih pravila koja teorijske termine vezuju s opaanim terminima svakodnevnog iskustva. Dakle, semanticka pravila jesu ono to apstraktne formule teorija razvijene znanosti povezuju sa svakodnevnim iskustvom i uobicajenim rijecima kojima se ono opisuje. Znanstvena teorija dobiva svoj smisao time to je semanticka pravila vecu za svakodnevno iskustvo. Kada teorije ne bi imale semantickih pravila, one bi zauvijek ostale prazne formule i nizovi znakova koji nam nita ne govore o svijetu oko nas. Time to vezuju teoriju sa stvarnocu semanticka pravila omogucavaju provjeravanje teorije, omogucuju nam da utvrdimo to teorija znaci i da utvrdimo je li teorija istinita. Da se podsjetimo, pod pretpostavkom verifikacionisticke teorije znacenja te su dvije stvari zapravo jedna te ista stvar: znacenje nekog iskaza razumijemo ako i samo ako znamo kako ga moemo provjeriti. Dakle, semanticka pravila ujedno daju znacenje teoriji i omogucavaju njeno provjeravanje.

Pored semantickih pravila geometrijska teorija sadrava i jo dvije stvari: svoj vlastiti, geometrijski kalkulus i opci logicko-matematicki kalkulus. Isto to vrijedi za fizicku geometriju, vrijedi i za bilo koju drugu fizicku teoriju, a iako to moda nije toliko ocito i za bilo koju znanstvenu teoriju; svaka se znanstvena teorija sastoji od: 1. specificno svog kalkulusa, 2. opceg logicko-matematickog kalkulusa i 3. semantickih pravila. 213 R. Carnap, Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938/55 str. 194,195. 214 Ibid. str.198.

Matematicka geometrija sastoji se samo od 1) i 2), a fizicka od 1),2) i 3). Pogledajmo u nastavku teksta, ukratko, kako su logicki pozitivisti primijenili ovaj princip u fizici. U tekstu Foundations of Physics, Ph. Frank izlae strukturu fizikalne teorije. U svom izlaganju on se eksplicite oslanja na gore izloene Carnapove stavove. Buduci da je sam bio fizicar i da je u tom tekstu pisao o temeljima fizike, on govori o logickoj strukturi fizikalne teorije. Medutim, on je, kao i svi ostali pozitivisti smatrao da vie-manje svaka znanstvena teorija ima takvu strukturu. Ako neka znanstvena teorija i nema upravo takvu struktura, onda to nije zbog toga to bi teorija drugih znanosti imale nekakve drugacije strukture, vec zbog toga to jo nisu postigle onaj stupanj organiziranosti i jasnoce to ga imaju fizikalne teorije. Dakle, struktura o kojoj govori Frank jest struktura bilo koje zrele i razradene znanstvene teorije. Tako Ph. Frank o fizici govori sljedece: Svaka se fizikalna teorija sastoji od tri bitna dijela. Postoje, prvo, jednadbe teorije, npr. u mehanici Newtonove jednadbe kretanja; u elektromagnetizmu Maxwellove jednadbe elektromagnetskog polja itd. Te jednadbe sadravaju termine kao to su koordinata, vrijeme, sila, jakost magnetskog polja, elektricka provodljivost itd. One se same po sebi ne mogu provjeriti da bi se vidjelo jesu li u skladu s fizickim cinjenicama ili nisu. Niti moemo provjeriti njihovu logicku konzistenciju. Carnap te jednadbe zove kalkulus podrucja fizike. Newtonove jednadbe kretanja jesu, npr., kalkulus mehanike. Te jednadbe za svoju osnovu moraju imati, kao to kae Carnap, drugi kalkulus pomocu kojega moemo nauciti koje su transformacije tih jednadbi doputene bez promijene njihovog znacenja. Mehanika ka osnovu treba kalkulus algebre i geometrije. Samo primjenom ovog drugog kalkulusa moe se provjeriti konzistentnost prvoga. Medutim, sistem jednadbi i logickih pravila (npr. Newtonovih jednadbi kretanja plus zakoni algebre i geometrije) ni u kom slucaju ne predstavlja sistem fizickih zakona. Moramo dodati, kao treci dio, iskaze koji definiraju fizicko znacenje rijeci kao udaljenost, vrijeme, moment, simultanost, sila, masa itd. Iskaze koji daju te definicije Carnap naziva semanticka pravila. Pored termina prvog kalkulusa (sila, masa, itd.) i termina drugog dijela, logickih pravila (plus / minus, i / ili itd.), treci dio, semanticka pravila, sadre rijeci kao eljezna kocka, drveni tap, topla voda, jedan inc dugo itd. Te rijeci treba razumjeti u smislu u kojem su upotrijebljene u svakodnevnom jeziku. Bez ovog posudivanja iz svakodnevnog jezika, jezik znanosti ne bi predstavljao znanje koji svi moemo dijeliti. Semanticka pravila spajaju nae jednadbe ili na kalkulus s rijecima

jezika svakodnevnog ivota, barem u fizici, a, moda, i u ostalim podrucjima. () Kao to Carnap istice, samo dodavanjem tih semantickih pravila jednadbama one postaju fizicki zakoni koji mogu biti provjereni eksperimentom.215 Dakle, analiza pokazuje da fizicka teorija ima tri dijela: 1) specificni kalkulus teorije; u mehanici to su Newtonove jednadbe kretanja itd. Oni sadravaju teorijske termine. 2) opci logicko-matematicki kalkulus; to su logika, aritmetika i geometrija sa svojim odgovarajucim terminima. 3) Semanticka pravila; to su znacenjske stipulacije koje dovode u vezu termine prve grupe s terminima svakodnevnog vokabulara, one uz termine prve grupe sadravaju i opaanje termine cije nam je znacenje znano iz svakodnevnog pred-teorijskog iskustva. 215 Ph. Frank, Foundations of Physics, u Neurath, Carnap i Morris, 1938/55. str. 429.

Ustvari, pozitivisticko shvacanje strukture znanstvene teorije pretpostavlja dvije podjele, dihotomije: 1) analiticko/sinteticko i 2) opaajno/teorijsko, tj. neopaajno. Striktna razlika izmedu specificno fizickog kalkulusa i opceg logicko-matematickog kalkulusa uopce ne bi postojala kada ne bi postojala razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova. Jasno je, postojala bi razlika u stupnju opcenitosti, apstraktnosti jer logika i matematika imaju iru primjenu od fizike, ali ne bi postojala razlika u vrsti izmedu, s jedne strane, fizike i, s druge strane, logike i matematike. Prema pozitivistickom shvacanju logika i matematika su bitno formalne, analiticke, apriorne i nune, dok je fizika bitno cinjenicna, sinteticka, aposteriorna i kontingentna. Samo oslanjanjem na tu razliku moguce je striktno razluciti kalkulus fizikalne teorije od kalkulusa logike i matematike. Ideja da postoje semanticka pravila koja povezuju teorijske termine s terminima svakodnevnog iskustva ocito je zasnovana na razlikovanju izmedu opaajnih i neopaajnih, tj. teorijskih termina. Znacenje opaajnih termina znamo iz svakodnevnog, predznanstvenog iskustva, medutim, teorijski termini dobivaju svoje znacenje tek kada ih semantickim pravilima poveemo s opaajnim terminima. Dakle, ocito je da postoji razlika u vrsti izmedu jedne i druge vrste termina. Pripisuje li se neki opaajni predikat istinito nekom predmetu ili to moemo utvrditi direktno, motrenjem? Nije nam potrebna nikakva znanstvena teorija, nije nam potrebno nikakvo zakljucivanje da bismo ustanovili je li mu predikat pripisan istinito ili nije. Ovakav stav zastupaju logicki pozitivisti. Medutim, u slucaju teorijskih predikata, istinitost pripisivanja ne moe se utvrditi direktno, nije dovoljno samo motrenje, potrebno je i zakljucivanje koje se u vecoj ili manjoj mjeri oslanja na teorijska znanja. Buduci da je pozitivisticka slika strukture znanstvenih teorija zasnovana na tim dvjema podjelama analiticko/sinteticko i opaljivo/neopaljivo treba imati na umu da su napadi na te dihotomije koji su uslijedili od sredine prolog stoljeca do sedamdesetih ujedno i napadi na pozitivisticku sliku strukture znanstvenih teorija. Osim to je podjela na opaljivo i teorijsko pomogla da se rijee kontroverze oko geometrije, ona je, i nezavisno od toga, sasvim prirodna i plauzibilna. Razmiljajuci o znanosti namece nam se slika prema kojoj opaljiva stvarnost svakodnevnog iskustva

postoji prethodno i nezavisno od znanstvenih teorija koje su, na koncu i nastale tako i zato da bi objasnile pojave u toj opaljivoj stvarnosti svakodnevnog iskustva. Tako u dijelu The Structure of Science Nagel kae: Ishodite znanstvene misli jesu problemi koje namece motrenje stvari i dogadaja koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu; ona nastoji razumjeti te opaljive stvari otkrivajuci sistematicni red u njima, a konacni test za zakone koji slue kao instrumenti objanjenja i predvidanja jest njihova sukladnost s takvim motrenjima.216 Dakle, stvari i dogadaji koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu jesu takvi kakvi jesu, s njima smo upoznati htjeli mi to ili ne. Oni postoje prije teorija i nezavisno od njih. Teorije gradimo zato da bismo bolje razumjeli pojave iz svakodnevnog iskustva, teorije i provjeravamo tako to ih usporedujemo sa svakodnevnim iskustvom; one koje su mu sukladne njih prihvacamo, one koje nisu odbacujemo. Znanstvene teorije i zakoni jesu neto razlicito od svakodnevnog iskustva. Nagel provodi razliku izmedu eksperimentalnih zakona i teorijskih zakona, tj. teorija. Razlika je, kako cemo vidjeti, zasnovana na razlici opaljivog i neopaljivog. Tako Nagel kae: Nazovimo upravo uocenu prima facie razliku izmedu zakona tako to 216 E. Nagel, The Structure of Science ( Problems in Logic of Scientific Explanation), Routledge & Kegan Paul, London 1961. str. 79,

cemo one prve vrste nazvati eksperimentalni zakoni, a one druge vrste teorijski zakoni (ili jednostavno teorije). U skladu s tom terminolokom stipulacijom i njome zahvacenom distinkcijom, zakon da pritisak idealnog plina cija je temperatura konstantna varira obrnuto proporcionalno svom volumenu, zakon da teina kisika kombiniranog s vodikom tako da daje vodu jest (otprilike) osam puta veca od teine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja i samo plavooka klasificirani su kao eksperimentalni zakoni. S druge strane, skup pretpostavki koji kau da su razliciti kemijski elementi sastavljeni od razlicitih vrsta atoma koji ostaju nepodijeljeni u kemijskim transformacijama i skup pretpostavki koji kae da su kromosomi sastavljeni od razlicitih vrsta gene koji su u vezi s nasljednim karakteristikama organizma klasificirani su kao teorija. () To objanjenje razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zasnovano je na uvjerenju da zakoni prve vrste, za razliku od zakona druge vrste, formuliraju relacije izmedu opaljivih (ili eksperimentalno utvrdljivih) karakteristika nekog predmeta.217 Ovako konstruirana situacija izgleda konacna i idealna za predstavnike logickog pozitivizma, mada moramo da Nagel ne pripada tom krugu, ali situacija ipak nije tako jednostavna: tako, na primjer, vec kod Hempela postoje neke sumnje u povodu jasne razlike izmedu iskaza teorije i eksperimenta. On ne misli niti da je granica izmedu opaljivog i neopaljivog, tj. teorijskog otra niti da je jasna. Hempel i sam kae da postoji smisao tih termina u kojemu niti jedna znanost ne opisuje opaljive pojave, isto kao i smisao u kojemu svaka teorija govori o opaljivom. Medutim, on prihvaca razliku zato to smatra da ona predstavlja neizostavno orude za analizu znanosti, a to je i ocekivano od jednog logickog pozitivista. Jer iz toga to ne postoji sasvim jasna i sasvim otra granica ne slijedi da granica ne postoji, isto kao to iz toga to ne postoji tocna linija koja odvaja prednju stranu ljudske glave od stranje ne slijedi da nema razlike izmedu prednje i stranje strane glave.218 Jo jedan razlog ubog kojega je bila iroko prihvacena dihotomija na opaljivo i neopaljivo, tj. teorijsko bio je taj to je u terminima te dihotomije bilo vrlo prirodno i jednostavno objasniti temeljne pojmove metodologije i filozofije znanosti, na primjer eksperiment, testiranje, predvidanje, objanjenje itd. No nisu se svi slagali sa ovim stavovima i u sljedecem dijelu teksta dat cemo neke karakteristicne kritike pozitivisticke slike znanosti, a posebice kritiku Poppera i Kuhna. Iako se u ovom radu posebno razmatra njihov pogled na znanost u sklopu filozofije znanosti, smatramo da ne bi bilo od vika da ponovimo neke njihove stavove spram pozitivisticke slike.

10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti Pozitivisti su vjerovali da su opservacije nezavisne od teorije i primarne u odnosu na teoriju. To znaci da imamo opservacije219 koje imamo, da su takve kakve jesu bez obzira na to kakvu teoriju imali; jer teorije tako i onako nastaju zato da bismo objasnili , sistematizirali i predvidjeli opservacije koje imamo. Medutim, njihov suvremenik Popper nije dijelio to miljenje, on je smatrao da je ono, zapravo, apsurdno. Popper je smatrao ocitim i trivijalnim da interesi, namjere i prihvacene teorije odreduju to cemo motriti; da do opservacija nikada ne dolazi od interesa, ocekivanja i vec prihvacenih teorija. Uvijek motrimo ono to nas zanima i zato to nas zanima; to cemo motriti i kako, to uvijek, 217 Ibid. str.79-81. 218 Ibid.str. 83. 219 OPSERVACIJE podrazumjeva opaanje, mjerenje i neposredno iskustvo.

implicitno ili eksplicitno, odlucujemo na osnovi naih interesa i vec prihvacenih hipoteza ili teorija. Popper je na osnovi toga jednostavnog uvida razvio cijelu filozofiju znanosti falsifikacionizam. Velik broj empiristicki nastrojenih mislilaca, ukljucujuci tu, i logicke pozitiviste, smatra da se znanost razvija tako da se prihvacaju one teorije za koje postoji dovoljno svjedocanstvo, evidencija i koje su dovoljno konformirane. S druge strane, Popper je smatrao da je sama ideja konfirmacije besmislena i nesuvisla; koliko god imali svjedocanstva za neku teoriju, to svjedocanstvo nikada nije dovoljno da sa sigurnocu pokae da je ta teorija istinita. On je ideju pozitivnog svjedocanstva odbacivao na osnovi problema vezanih uz indukciju; koliko god imali pozitivnih instanci za neku hipotezu, uvijek je moguca da ce sljedeca biti negativna; prema tome, niti jedna hipoteza nikada nije potpuno potvrdena. Jedino to hipoteza moe potpuno biti jest biti potpuno opovrgnuta. Beskonacno mnogo pozitivnih instanci nije dovoljno za konfirmaciju ali je zato jedna jedina dovoljna za diskonfirmaciju, opovrgavanje. Stoga je on smatrao da nacin na koji se znanost razvija jest sljedeci: od svih predloenih hipoteza prihvacaju se one koje do sada nisu bile opovrgnute. Dakako, izmedu vie suparnickih hipoteza imamo bolje razloge za prihvacanje onih hipoteza koje su bile izloene vecem broj otrijih provjera. Saeto receno, klasicna slika znanosti jest: prvo opservacije pa onda iz njih konstrukcija teorije. Popperova pak slika znanosti jest: prvo teorija, odnosno hipoteza, pa onda iz nje konstrukcija eksperimenta i opservacija kojima se testira ta teorija. Popper svoju sliku znanosti nastoji potkrijepiti primjerima iz kojih se vidi da horizont ocekivanja odreduje to ce se motriti i kako. Horizont ocekivanja jest skup vjerovanja i interesa koji izmedu svih mogucih opservacija selekcionira one koje su relevantne. Bez horizonta ocekivanja motrenje naprosto nema smisla. On navodi i to da je naredba Motri!, ako se ne zna kontekst, gramaticki besmislena; glagol motriti jest tranzitivni glagol on uvijek mora imati predmet; ne moe se motriti naprosto, kada se god motri, motri se neto, neki predmet. Tako Popper kae: vjerovanje da se znanost odvija od opservacija prema teoriji jo uvijek je toliko iroko i toliko cvrsto prihvaceno da je moje poricanje tog vjerovanja cesto docekivano s nevjericom. Cesto me se sumnjicilo da sam neiskren da poricem neto u to se ne moe smisleno sumnjati. Ali zapravo je vjerovanje da moemo poceti samo s cistim opservacijama, bez icega to pripada teoriji, apsurdno. () Motrenje je uvijek selektivno. Ono zahtijeva odabrani predmet, konacni cilj, interes, tocku gledita problem. I njegovo opisivanje uvijek pretpostavlja deskriptivni jezik, s rijecima koje oznacavaju svojstva; ono pretpostavlja slicnost i klasifikaciju, koja opet pretpostavlja interese, tocke gledita i probleme. Gladna ivotinja, pie Katz, dijeli okoli na jestive i nejestive stvari. ivotinja u letu vidi putove za bijeg i skrivanje. Opcenito govoreci, predmet se mijenja

prema potrebama ivotinje. Moemo dodati da predmeti mogu biti klasificirani i postati slicni ili ne slicni samo na ovaj nacin tako to su povezani s potrebama i interesima. Ovo se pravilo ne primjenjuje samo na ivotinje nego i na znanstvenike. Jer ivotinji tocku gledita odreduju njeni interesi, trenutni zadatak i njena ocekivanja; znanstveniku njegov teorijski interes, posebni problemi kojima se bavi, njegova nagadanja i ocekivanja i teorije koje prihvaca kao vrsta pozadine: njegov referencijalni okvir, njegov horizont ocekivanja.220 Ovi stavovi izgledaju plauzibilno: da interes odreduje to cemo motriti; medutim, moglo bi se prigovoriti da su opservacije ipak primarne. Cesto su zagovornici logickog pozitivizma kao prigovor na ovako shvacanje davali odgovor da se i ocekivanje, pa i teorijska osnova koja prethodi opservaciji ustvari posljedica jedne pred-opservacije, no na 220 K. Popper, Conjectures and refutations: The Growth of Scientific Knowledge, Routledge & Kegan Paul, London 1989. str.149.

to bi se moglo opet prigovoriti da je pred-opservacija nastala preko neke pred-teorijske osnove itd. do beskonacnosti. Time bi se problem sveo na pitanje to je starije koko ili jaje. Popper smatra da nije tako, on smatra da ocekivanja uvijek prethode opservaciji: Problem to dolazi prvo, hipoteza (H) ili opservacija (O) rjeiv je isto kao i problem to dolazi prvo, koko (H) ili jaje (O). Odgovor na drugo je Ranije jaje; na prvo Ranija hipoteza. Sasvim je istinito da ce bilo kojoj pojedinoj hipotezi koju izaberemo prethoditi opservacija opservacije koje, na primjer, elimo njome objasniti. Ali te opservacije, opet, pretpostavljaju prihvacanje referencijalnog okvira, okvira ocekivanja, okvira teorija. Ako su one znacajne, ako su nametnule potrebu za objanjenjem i tako dovele do stvaranja hipoteze, to je bilo zato to nisu mogle biti objanjene starim teorijskim okvirom, starim horizontom ocekivanja. Ovdje nama opasnosti od regresa u beskonacnost. Ako idemo unatrag prema sve primitivnijim i primitivnijim teorijama i motivima na kraju cemo pronaci nesvjesno, urodeno ocekivanje.221 Pod urodenim ocekivanjem Popper ne misli na urodeno, apriorno znanje nacionalisticke filozofije. On misli na psiholoki ili, radije, bioloki urodena ocekivanja. Ako su ovi stavovi tocni, onda oni u prilicnoj mjeri podrivaju pozitivisticku sliku znanosti i ne samo to u filozofskoj tradiciji dolazi do obrata sa empiristickog na nacionalisticki pristup problemu u znanosti. Oni dovode u pitanje ili barem relativiziraju navodno otru razliku izmedu konteksta otkrica epistemoloki cinjenicnog opisa nacina na koji je netko doao do nekog otkrica i konteksta opravdanja epistemoloki normativnog opisa nacina na koji je o pravdao ili trebao o pravdati to svoje otkrice. Popperovi stavovi, iako podrivaju pozitivisticku sliku znanosti, nisu za nju potpuno pogubni. I dalje se moe tvrditi da razlikovanje konteksta otkrica i konteksta opravdanja i trodioba teorije na opci logicko-matematicki kalkulus, specificni kalkulus teorije i semanticka pravila koja teoriji daju fizicku interpretaciju predstavljaju korisna razlikovanja u pojmovnom okviru za analizu znanosti i znanstvenih teorija. Iako ta razlikovanja ne mogu pretendirati na apsolutnu valjanost, korisno ih je uvesti kao, recimo, heuristicka sredstva koja su od koristi prilikom razmatranja znanstvenih teorija. Buduci da ne moemo proucavati cijelu znanost odjednom, prilikom proucavanja jedne teorije preporucljivo je apstrahirati od horizonta ocekivanja koji je doveo do formuliranja neke teorije i, zbog pojednostavljenja analize, pretpostaviti da su opservacije primitivne, ne zavisne od bilo kakve teorije i bilo kakvih ocekivanja. U tom bi slucaju pozitivisticka slika znanosti imala samo relativnu, ali ne i apsolutnu valjanost. Pozitivisticka slika znanosti i znanstvenih teorija mogla bi preivjeti, nekako,

Popperovu kritiku. Medutim, izgleda da ne moe preivjeti jednu drugu kritiku, naizgled vrlo slicnu. To je kritika Hansona. On je isto kao i Popper dokazivao da opservacije nisu nezavisne od teorije. Medutim, izmedu Popperove i Hansonove kritike postoji bitna razlika. Dok je Popper dokazivao da opservacije kojima se testira neka teorija nisu nezavisne od prethodnih ostalih teorija i ocekivanja, Hanson je, izgleda, dokazivao daleko radikalniju tezu: Da opservacije koje ma se testira ta teorija nisu nezavisne od te iste teorije. Recimo da teoriju T1 testiramo pomocu opservacija O1. Prema Popperu ne smije se zaboraviti da O1 ovise o prethodnim teorijama i ocekivanjima, koji su razliciti od T1, O1 ne ovise o T1, ovise o drugim teorijama. Medutim, Hanson tvrdi da O1 ovisi od T1, da sama T1 oblikuje i formira O1. Prema Hansonovoj slici znanost je postavljena na daleko slabijim i manje racionalnim temeljima nego prema Popperovoj slici. Naime, da bismo mogli testirati T1, potrebne su nam opservacije O1, oko toga se, po pretpostavci, obojica slau. Medutim, Popper smatra da moemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo da su istinite neke druge teorije i ocekivanja, koje su nezavisne i prethodne T1. Hanson pak smatra da 221 Ibid. str. 149.

moemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo istinitost T1, buduci da se O1 moe formulirati samo ako se pretpostavi da je T1 istinito. Problem je u tome to, ako pretpostavimo da je T1 istinita, vie je nemamo zato testirati. Izgleda kao da prema Hansonovoj slici prihvacanje T1 pretpostavlja nuan uvjet opservacija O1. Apsurdnost takvog videnja znanosti mogla bi biti u tome to teorije moemo testirati samo kada vec vjerujemo u njih, a kada vec jednom vjerujemo u njih, onda nam opservacije mogu biti samo onakve kakve teorije nalae da jesu. Tako da vie uopce nije jasno u cemu se sastoji testiranje teorije. Testiranje teorija, u okviru takve slike znanosti, postaje apsurdan i suvian pojam. Hanson kritizira pozitivisticko razlikovanje teorije od opservacije. Buduci da to razlikovanje predstavlja osnovnu pretpostavku pozitivistickog shvacanja znanosti, on time ujedno kritizira i cjelokupno pozitivisticko shvacanje znanosti. Pozitivisti su smatrali da opservacije prethode teoriji i da su nezavisne od bilo kave teorije; one predstavljaju nepromjenljivu bazu svake teorije. Hanson je smatrao da su ti stavovi sasvim netocni; smatrao je kako opservacije nisu nezavisne od teorije, da prihvacena teorija uvijek sudjeluje u oblikovanju opservacija, da to to cemo vidjeti u velikoj mjeri ovisi o tome koju teoriju prihvacamo, da u tom smislu teorija prethodi opservacijama. Hanson svoju kritiku pocinje poznatim primjerom s Keplerom i Tychom Bracheom. Kepler je vjerovao da je Sunce nepomicno i da se svi planeti, ukljucujuci i Zemlju, okrecu oko Sunca. Brache je vjerovao da je Zemlja nepomicna i da se svi planeti, ukljucujuci i Sunce, okrecu oko Zemlje. Zamislimo da Kepler i Brache u zoru stoje na vrhu brda i promatraju iznalazak Sunca. Pitanje je Vidjeli obojica jedno te isto?. Hanson smatra da postoje nekakvi razlozi i za pozitivan i za negativan odgovor. U jednom smislu oni vide istu stvar, u drugom smislu o ni vide razlicite stvari. On nastoji dokazati da je relevantan samo drugi smisao, onaj u kojem oni vide razlicite stvari. Smisao u kojem vide istu stvar jest, recimo, fizi8cki i fizioloki: iste su konfiguracije fotona koje padaju na njihove retine, isti su kemijski procesi koji se dogadaju u njihovim fiziologijama vida. Medutim, smatra Hanson, to nije relevantan smisao rijeci vidjeti.Tako on kae: Videnje je iskustvo. Retinalna reakcija samo je fizicko stanje fotokemijski podraaj. Fiziolozi nisu uvijek uvaavali razlike izmedu iskustva i fizickih stanja. Ljudi, a ne njihove oci, vide. Kamere i ocne jabucice jesu slijepe. Moe se odustati od pokuaja da se u okviru organa vida (ili u okviru neurolokog spleta iz oka) locira neto to se naziva videnje. Da Kepler i Tycho vide ili ne vide istu stvar ne moe se poduprijeti pozivanjem na fizicka stanja njihovih retina, optickih ivaca ili vizualnih korteksa: u videnju ima vie od doticanja ocnih

jabucica.222 Pozitivisticki nastrojen mislilac moe prihvatiti ove Hansonove stavove; tvrdit ce da Kepler i Brache imaju iste osjetilne podatke, ali da ih razlicito interpretiraju. Tako bi bila sacuvana autonomija opservacija u odnosu na teoriju; oni vide jedno te isto, dakle opservacije su im jednake, a razlika izmedu njih dvojice je u tome to ono to vide interpretiraju u skladu s razlicitim teorijama u koje vjeruju. Medutim, nizom primjera iz Gestalt psihologije Hanson zatvara puta za razvoj te vrste odgovora. Gestalt primjeri svjedoce da nije moguce odvojiti osjetilne podatke od njihove interpretacije. Osjetilni podaci i njihova interpretacija uvijek dolaze zajedno. Naprosto je neistinito da prvo vidimo neto, a da onda tek naknadno interpretiramo to je to to smo vidjeli. Svaki put kada neto vidimo to neto automatski vidimo kao to i to. Interpretacija je sadrana u samom aktu videnja, tako on kae: Razmotrimo sada reverzibilnu perspektivu figura koje se javljaju u udbenicima Gestalt psihologije: tacne za caj, mijenjajuceg 222 N.R. Hanson, Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science, Cambridge University Press, Cambridge 1972. str. 6,7.

(Schrderovog) stubita, tunela. Svaka od njih moe se vidjeti kao konkavna, kao konveksna ili kao crte bez perspektive. Vidim li doista svaki put neto razlicito ili samo ono to vidim interpretiram na razlicit nacin? Interpretirati znaci misliti, neto ciniti; videnje je iskustveno stanje. Razliciti nacini na koje se vide te figure ne ovise o razlicitim mislima koje lee iza vizualnih reakcija. Ako te reakcije nisu spontane, to onda znaci spontano? Kada stubite ide u suprotnom pravcu. Ono to cini spontano. Ne misli se ni na to posebno; uopce se ne misli. Niti se interpretira. Naprosto se vidi, sada stubite kao odozgo, sada stubite kao odozdo.223 Hanson smatra da isto to vrijedi u svakodnevnoj percepciji vrijedi i u znanosti. Fizicar vidi instrument, laik ne vidi instrument vec samo splet cijevi i ica. Tako Hanson kae: I dijete i laik mogu vidjeti: oni nisu slijepi. Ali oni ne mogu vidjeti ono to fizicar vidi; oni su slijepi za ono to vide. Mi moemo ne cuti da obao nije zgodena, iako to kolovanome muzicaru moe biti bolno ocito. (Koji nece cuti tonove i interpretirati ih kao tonove neurodene oboe, nego ce naprosto cuti da oboa nije zgodena. Mi naprosto vidimo koliko je sati; kirurg naprosto vidi da je rana inficirana; fizicar vidi da se anoda u cijev Xzraka pregrijava.) Elementi posjetiteljevog vizualnog polja, iako identicni s onima od fizicara, nisu za njega organizirani kao i za fizicara; iste linije, boje, oblike zahvacaju i jedan i drugi, ali ne na isti nacin. Ima beskonacno mnogo nacina na koje konstelacija linija, oblika, mrlja, moe biti videna. Zato se vizualni uzorci vide razlicito pitanje je za psihologiju, ali da mogu biti videni razlicito vano je u bilo kojem razmatranju pojmova videnja i opservacija.(Ibid.str.17) () Kada se u studiranju opserviranja ignoriraju jezik i notacija, fizika je predstavljena kao da pociva na osjetima i primitivnim eksperimentima. Opisana je kao ponavljajuce, monotono ulancavanje osjeta i eksperimenata iz kolskih laboratorija. Ali fizicka znanost nije samo sistematicno izlaganje osjetila prema svijetu; ona je isto tako i nacin miljenja o svijetu, nacin formiranja koncepcija. Paradigmatski opservator nije covjek koji vidi i izvjetava ono to svi normalni opservatori vide i izvjetavaju, nego covjek koji u obicnim predmetima vidi ono to nitko drugi nikada prije nije video.224 Hansonov napad usmjeren je na stav logickih pozitivista da postoji bitna razlika izmedu opservacije i teorije. Ako takva razlika doista ne postoji, kao to to smatra Hanson, onda pozitivisticka podjela na opaljivo i teorijsko nije odriva. To bi ujedno znacilo da nije odrivo niti njihovo videnje strukture znanosti, tj. strukture znanstvenih teorija. Dakle, da trodioba na 1) specificni kalkulus teorije, 2) opci kalkulus logike i matematike i 3) semanticka pravila ne odraava stvarnu strukturu znanosti i znanstvenih teorija. Hansonova kritika, ako je tocna, pokazuje da nije odriva razlika izmedu 1) i 3), dakle, s jedne strane,

neinterpretiranog kalkulusa teorije zajedno s teorijskim terminima i, s druge strane, termina koji oznacavaju predmete i dogadaje svakodnevnog iskustva. Prema pozitivistickoj slici znacenja termina i vrhunski ekspert i potpuni laik, barem u principu, jednako vide bilo koji predmet i jednako dobro znaju znacenje termina svakodnevnog govora, razlika izmedu njih dvojice javlja se samo kada se radi o interpretaciji onoga to vide i samo kada se radi o razumijevanju specificno teorijskih termina. Prema Hansonu, buduci da su opservacije uvijek proete teorijom (theori-laden), vrhunski ekspert i potpuni laik nikada ne vide stvari na isti nacin, tako da razlika izmedu njih dvojice, suprotno uvjerenjima pozitivista, pocinje vec na nivou svakodnevnog iskustva. Ovakav pristup Hansona u mnogome je pokazao da logicki pozitivizam nikako slucaju nije tako sigurna teorija znanosti kao to su to u pocetku cinilo. Mada se Hansonu mogu prigovoriti radikalizacija situacije odnosa teorije i opservacije to u krajnjoj instanci 223 Ibid. str. 11. 224 Ibid.str.30.

dovodi do potpunog relativnima svake spoznaje pa i znanstvene. Navedimo samo neke moguce primjedbe, koje su dakako koristili pozitivisti kako bi kako-tako spasile stvar. Ovdje se mogu postaviti dva bitna momenta: 1) prihvacena teorija ponekad djelomicno utjece na percepciju ili da 2) prihvacena teorija uvijek u potpunosti odreduje percepciju. Ova dva pristupa koja bi se mogla izvesti iz Hansonova razmatranja daju sljedece posljedice; ako se prihvati moment 1) onda se u krajnjoj instanci ne negira, barem ne u potpunosti, stav logickog pozitivizma. Moguce je u nekom blaem obliku prihvatiti njihova ideja da postoji razlika izmedu teorije i opservacije ali da je ta granica u nekim slucajevima nejasna. U slucaju tvrdnje 2) Hanson definitivno rui pozitivisticku sliku znanosti, ali u tom slucaju ne rui se samo specificno logicko-pozitivisticka slika znanosti, jer se rui svaka slika zanosit ako racionalnog i empirijskog pothvata. Ova pozicija predstavlja krajnje relativisticku sliku znanosti: stvari su onakve kakve vi vjerujete da jesu i potpuno je besmisleno uopce pokuavati otkriti kakve stvari jesu nezavisno od vaih vjerovanja o stvarima. No bez obzira na ove implikacije pokazuje se jedna neumitna cinjenica a to je: da kritika Popper i Hansona pokazuju da nije tako jednostavna slika znanosti kao je to pokua shematizirati i konstruirati logicki pozitivizam i da je situacija mnogo kompleksnija. Da je situacija oko znanosti uistinu daleko od toga da se moe reducirati i shematizirati pokazat ce jo jedna kritika koju je dao Kuhn. Kako cemo Kuhnove stavove posebno razmatrati u ovoj knjizi dat cemo samo neke dijelove njegove kritike pozitivistickog shvacanja znanosti. Kuhn u svom razmatranju strukture znanstvenih revolucija uvodi jedan fundamentalni pojam paradigma. Uvodenjem pojma paradigme Kuhn: eli sugerirati da neki prihvaceni primjeri stvarne znanstvene prakse primjeri koji ujedno ukljucuju zakone, teorije, primjene i instrumentaciju pruaju modele iz kojih izviru posebno koherentne tradicije znanstvenog istraivanja. To su tradicije koje povjesnicari opisuju pod rubrikama kao to su ptolomejska astronomija (ili kopernikanska), aristotelovska dinamika (ili njutnovska), korpuskularna optika (ili valna optika) itd.225 Ideja da u znanosti postoje paradigme ili posebno koherentne tradicije znanstvenog istraivanja iz osnove je u suprotnosti s do tada eksplicitno ili implicitno prihvacenim gleditem o razvoju znanosti. Citajuci udbenike i povijesne preglede znanosti, pogotovo ako se ima u vidu sve veca uspjenost znanosti, moe se steci dojam da se znanost razvija linearno, kumulativno,

kontinuirano; da svaka sljedeca teorija pociva na temeljima dotadanje znanosti; da u tom smislu postoji nit kojom se razvoj znanosti moe pratiti od mitskih kozmologija pa sve do teorije relativnosti i kvantne mehanike. Uvodenjem pojma paradigme Kuhn nudi iz osnove razlicitu sliku razvoja znanosti. On smatra da se znanost razvija sukcesivno, diskontinuirano, smjenom paradigmi: da su nove paradigme nezavisne od prethodnih i da ne pocivaju na njima. Smjena paradigmi naziva se znanstvena revolucija. On cak tvrdi da su paradigme nesumjerljive: da ne postoji nikakva vanjski, objektivni standard prema kojemu bi se paradigme mogle usporedivati. Buduci da paradigme smjenjuju jedna drugu u vremenu i buduci da ih nije moguce usporedivati, to znaci da naprosto nema smisla govoriti o linearnom, kumulativnom napretku znanosti. Cak ne ostaje previe prostora da se uopce govori o razvoju ili napretku. Iako je takva slika znanosti moda na izgled ne plauzibilna, Kuhn smatra da predstavlja daleko tocniji prikaz stvarne povijesti znanosti. U okviru slike znanosti koju su nudili logicki pozitivisti bilo je, barem u principu, sasvim jasno po kojem je kriteriju moguce ustanoviti napredak. Pred-znanstvena opservacijska baza je nepromjenljiva, fiksna je, ista je uvijek svugdje i za svakoga. 225 T. Kuhn: The Structure of Scientific Revolutions, u Inernational Encyclopedia of Unified Science, The University of Chicago Press, 1970. str. 10.

Znanstvene teorije nastaju zato da bi sistematizirale objasnile i predvidjele dogadaje u opservacijskoj bazi. To je svrha znanosti, a time ujedno i kriterij uspjenosti; uspjenost bilo cega mjeri se po tome koliko dobro ispunjava svoju svrhu. Dakle, prema pozitivistickoj slici znanosti, znanost napreduje u smislu da sve bolje i bolje sistematizira, objanjava i predvida dogadaje u pred-teorijskoj opservacijskoj bazi. Sama ideja da se znanost ne razvija kontinuirano, vec smjenom paradigmi ne bi sama po sebi sruila pozitivisticko gledite da se teorije vrednuju u odnosu na ne teorijsku opservacijsku bazu. Medutim, Kuhn ne tvrdi samo da se znanost razvija smjenom paradigmi, on tvrdi i da ne postoji pred-teorijska, ne-teorijska opservacijska baza. On prihvaca Hansonove stavove o proetosti opservacija teorijom i tvrdi da to to netko vidi ovisi o tome kojoj paradigmi pripada; gledajuci u jedan te isti fizicki predmet znanstvenik jedne paradigme vidjet ce jednu stvar, znanstvenik druge paradigme drugu stvar. Ne postoji neto to je zajednicko i jednome i drugome i u odnosu na to ce mjeriti uspjenost svojih teorija. Promjena paradigme sa sobom nosi i promjenu opservacija. Tako Kuhn kae: Pregledavajuci svjedocanstva o prolim istraivanjima iz perspektive suvremen historiografije povjesnicar zanosit moe biti doveden u iskuenje da zakljuci da kada se paradigma mijenja, s njom se mijenja i sam svijet. Vodeni novom paradigmom znanstvenici prihvacaju nove instrumente i gledaju na nova mjesta. Cak je i vanije da za vrijeme revolucija znanstvenici vide nove i razlicite stvari kada s poznatim instrumentima gledaju na mjestima na kojim su gledali i prije. To prije izgleda kao da je profesionalna zajednica odjednom premjetena na drugi planet gdje se poznati predmeti vide u drugom svjetlu i gdje su isto tako spojeni s nepoznatim predmetima. Dakako, ne dogada se nita ba te vrste: nema geografskog premjetanja; izvan laboratorija svakodnevne stvari obicno se odvijaju kao i prije. Ipak, promjena paradigme uzrokuje da znanstvenici razlicito vide svijet oko kojega se angairaju u svojem istraivanju. Utoliko ukoliko se oni odnose prema tom svijetu kroz ono to vide i cine, mogli bi smo reci da se nakon revolucije znanstvenici odnose prema razlicitom svijetu. Zato su poznati primjeri promjene u vizualnom gestaltu tako sugestivni kao elementarni prototipovi tih promjena u svijetu znanstvenika. Ono to su u svijetu znanstvenika bile patke prije revolucije, to su zecevi nakon. Covjek koji je prvo vidio vanjtinu kutije odozgo, kasnije vidi njenu unutranjost odozdo. Transformacije poput tih, iako obicno postupnije i skoro uvijek ireverzibilne, jesu uobicajene popratne okolnosti znanstvenog treninga. Gledajuci na konture mape, student vidi crte na papiru, kartograf sliku terena. Gledajuci na fotografiju komore s mjehuricima, student vidi konfuzne i prekinute linije, fizicar svjedocanstvo poznatog subnuklearnog dogadaja. Samo nakon veceg broja takvih promjena videnja student postaje stanovnikom znanstvenog svijeta,

vidjevi ono to znanstvenik vidi i reagirajuci onako kako to znanstvenik cini. Svijet u koji student onda ulazi, medutim, nije fiksiran jednom zauvijek prirodom okoline, s jedne startane, i znanocu, s druge. Prije je odreden i okolinom i pojedinom normalnoznanstvenom tradicijom za koju je student bio treniran da ju slijedi. Prema tome, u vremenima revolucije, kada se mijenja normalno-znanstvena tradicija, znanstvenikova percepcija njegove okoline mora se reeducirati on mora nauciti da u nekim poznatim situacijama vidi novi gestalt. Nakon to je to ucinio, svijet njegova istraivanja izgledat ce mu, tu i tamo, inkomenzurabilan s onim koji je prije nastanjivao.226 Kuhn se ne zadrava samo na opcim konstatacijama, on navodi i velik broj primjera iz povijesti znanosti za koje smatra da podupiru njegove stavove. Do 1781. nije se znalo da postoji planet Uran. Astronomi su od 1690. do 1781. barem u sedamnaest razlicitih prilika vidjeli Uran, no buduci da u tadanjoj slici Sunceva sistema nije bilo mjesta za jo jedan 226 Ibid. str. 111. 112.

planet, mislili su da se radi o zvijezdi. Herschel je 1769. konstruirao jaci teleskop i vidio da to nebesko tijelo ima prividni oblik diska, dakle nije se moglo raditi o zvijezdi. Stoga je zakljucio da se radi o kometu. Tek kada je Lexell procijenio da je putanja tog nebeskog tijela prije putanja planeta, a ne kometa ili zvijezde, Suncev sistem dobio je jo jednog clana. Kada je prijedlog bio prihvacen, na nebu profesionalnog astronoma bilo je nekoliko zvijezda manje i jedan planet vie.227 U okviru aristotelovske fizike smatralo se da tijela padaju zato to se krecu prema svom prirodnom mjestu: tekim tijelima prirodno mjesto jest dolje, lakima gore. Prema takvoj fizici njihalo je predstavljalo samo slucaj tijela koje je onemoguceno u dolasku do svog prirodnog mjesta. Dakle, aristotelovci su njihalu, u osnovi, vidjeli tijelo koje pada. Galileo, medutim, u njihalu nije vidio tijelo koje nastoji stici u svoj prirodni poloaj, vec tijelo koje skoro uspijeva jedno te isto gibanje ponavljati do u beskonacnost. Ono to se danas razumije pod njihalom vidio je tek Galileo, aristotelovci nisu. Njihala su nastala zbog neceg vrlo slicnog paradigmom induciranoj gestalt promijeni.228 Priestly je smatrao da zapaljiva tijela sadre supstancu flogiston i da gorenje predstavlja proces oslobadanja tog istog flogistona. Lavoisier je smatra da gorenje predstavlja proces oksidacije, spajanja s kisikom. Lavoisier je, rekli smo, vidio kisik tamo gdje je Priestly vidio deflogistirani zrak gdje drugi nisu vidjeli nita.229 Ovim se nastoji pokazati, u krajnjoj instanci, da ne postoje relevantne opservacije koje bi bile nezavisne od prihvacene teorije; da prihvacena teorija odreduje ne samo to ce se opservirati nego i kakve ce biti opservacije. Ako je to tocno, onda treba odbaciti pozitivisticku sliku znanosti i strukture znanstvenih teorija. Ove kritike, koje smo naveli, pozitivistickog shvacanja znanosti uspjele su utoliko to su doveli u pitanje smislenost i plodnost primijene pozitivisticke analize na stvarnu znanstvenu praksu. Pozitivisti su uloili ogroman trud u izgradnju preciznog pojmovnog aparata za analizu znanosti i ljudskog znanja uopce. Taj je aparat pocivao na dvjema temeljnim podjelama; analiticko/sinteticko i opaajno/teorijsko. Na ovome je mjestu vano podsjetiti se da su pozitivisti razlikovali kontekst otkrica od konteksta opravdanja. Svrha izgradenog pojmovnog aparata bila je racionalna rekonstrukcija stvarnog procesa ljudske spoznaje, dakle idealizirana normativna analiza stvarnog znanja. Razradena konceptualna mainerija trebala je sluiti analizi konteksta opravdanja, a ne konteksta otkrica. To znaci da izgradenim pojmovnim aparatom nisu namjeravali opisivati kako je tko de facto doao do kojeg otkrica, vec kako treba opravdavati ovjeravanja u hipoteze i teorije. Hitjeli su zadati i pojmovni okvir i metodu racionalnog zasnivanja i opravdavanja znanosti. Ne samo

kako znanost funkcionira, vec prije svega kako znanost treba funkcionirati. Dakle, nacin na koji su analizirali znanost predstavlja jedan moguci prijedlog kako treba analizirati znanost. Upravo u ovoj tocki pokuavaju suvremeni neopopzitivsti da spase stvar od navedenih kritika i ona se sastoji u sljedecoj tezi: da se ovdje radi samo o prijedlog ili receptu, a svaki prijedlog u principu ne moe biti niti laan niti istinit tj. on moe biti vie ili manje prikladan. Odavde je lake voditi borbu protiv kriticara, tako na primjer, u tom slucaju kritike Poppera, Hansona i Kuhna treba shvatiti kao kritike prikladnosti odluke da se znanost analizira na jedan, a ne na neki drugi nacin. Ako se tako postave stvari onda se kritika odnosi na prikladnost odnosno neprikladnost na primjer podjele na opaajne i teorijske predikate, a ne na istinitost te podijele. Sada lako moemo izvuci zakljucak ukoliko je prikladnost pitanje prakticnosti onda ona moe i ne mora da bude primijenjena i samim tim pozitivizma moe slobodno nastaviti sa svojom konstrukcijom bez bojazni da ce biti opovrgnuta. 227 Ibid. str. 115. 228 Ibid.str 120. 229 Ibid. str. 118.

No, ne ulazeci u ovaj pokuaj spaavanja situacije i shvatimo to kao normalnu reakciju pokreta koji je zapoceo sa jednom agresivnom i ambicioznom tenjom davanja definitivnog odgovora to je znanost i kako ona treba da izgleda, moemo slobodno reci da je najmanje kritika pokazala sljedece cinjenice koje cemo ukratko navesti. Pokazala je da se pravi i zanimljivi problemi filozofije znanosti nalaze negdje drugdje, a ne u gradenju idealnih jezika pomocu kojih bi se analizirala stvarna znanstvena praksa. Pokazale su da se problemi filozofije znanosti mogu sasvim uspjeno raspravljati i bez takvog pojmovnog aparata i da pored problema vezanih uz gradnju takvog jezika postoji velik broj zanimljivih i vanih problema filozofije znanosti; ukratko, da je velik dio tog truda bio nepotreban. Nakon drugog svjetskog rata filozofije znanosti vie se okrenula analizi stvarne znanstvene prakse, a manje konstrukciji idealiziranih skliska procesa spoznaje. Veliku je ulogu u tom preokretu izvrila i naturalizacija epistemologije. Pozitivisti su smatrali da posao filozofije jest iskljucivo pojmovna analiza znanja kao vie-manje gotove tvorevine, a da se nacinom na koji se dolazi do tog znanja trebaju baviti prirodne znanosti. Mladi su autori, medutim, bez puno predrasuda rezultate znanosti ukljucili u filozofsku raspravu. Tom je preokretu u jednoj mjeri kumovalo i odustajanje od podjele na analiticko i sinteticko; filozofija je bila videna kao pojmovna analiza, dakle kap analiticka djelatnost, dok su prirodne znanosti bile videne kao djelatnosti koje se bave cinjenicama i dovode do sintetickih recenica. Kada je podnijela analiticko/sinteticko dovedena u pitanje, automatski je dovedena u pitanje i razlika izmedu filozofije i prirodnih znanosti. Time su bila otvorena vrata za ulaz prirodnih znanosti u filozofske rasprave. Dakle, moglo bi se reci da su kritike pozitivisticke filozofije znanosti najvie uspjele u tome to su promijenile teite rasprave iz filozofije znanosti; promijenile su i probleme i nacin na koji se o njima raspravlja.

11. Kriticki racionalizam Karla Poppera Filozofija kritickog racionalizma, koju je zastupao i utemeljio Karl Popper230, nastala je kao reakcija na osnovne postavke logickog pozitivizma i neopozitivizma uopce. Prema pozitivistickom kriteriju, kao to smo to vidjeli u prethodnim poglavljima, razgranicenja racionalnosti od iracionalnosti, odnosno smislenosti od besmislenosti, racionalne su samo one tvrdnje koje se mogu empirijski i logicki provjeriti ili verificirati. Dakle, tvrdnje koje se ne mogu empirijski provjeriti besmislene su, a pojmovi kojima ne odgovara neko iskustvo nemaju nikakvo znacenje. Prema logickom pozitivizmu medu empirijskim tvrdnjama racionalnije su one koji imaju veci empirijski sadraj, odnosno one koje su vie puta potvrdene (konformirane). Sukladno tome rast znanja opravdava se uvecanjem iskustvenog sadraja u empirijskim generalizacijama, a do tog povecanja dolazimo metodom indukcije. Popperov stav prema ovakvom rjeenju je upravo dijametralno suprotan i sukladno Humeovom231 kritikom indukcije konstatira da je nemoguce tim putem povecati racionalnost empirijske generalizacije jer nije poznat broj instancija koji trebaju predstavljati apsolutnu potvrdu generalizacije. Isto tako, singularne i elementarne iskustvene recenice mogu voditi do razlicitih generalizacija to namece dodatni problem veze izmedu atomarnih stavova i generalizacije. Prije nego to krenemo sa daljnjom analizom navedimo kao ilustraciju dio Popperovog predavanja 1953 pod nazivom Znanost: nagadanje i odbacivanje232 u kome on saeto iznosi svoje stavove: Ova razmiljanja dovela su me zime 1919-1920. do zakljucaka koje bi sada mogao iskazati ovako: 1. Lako je iznaci potvrde, ili osvjedocenje, za gotovo svaku teoriju ako potvrde traimo. 2. Potkrijepe bi se morale uzeti u obzir samo ako su rezultat riskantnih predvidanja, tj. ako bismo, neopcinjeni teorijom o kojoj je rijec, mogli ocekivati dogadaj nesuglasan sa teorijom dogadaj koji bi mogao opovrci teoriju. 3. Svaka je dobra znanstvena teorija zabrana; ona zabranjuje dogadanje nekih stvari. to teorije vie toga zabranjuju, to je bolja. 4. Teoriju koju je nemoguce opovrci ijednim zamislivim dogadajem, nije znanstvena. Neopovrgljivost nije vrlina teorije (kao to cesto ljudi misle), nego mana. 230 Karl Raimond Popper roden je 28. rujna 1902. god. u Hommelhofu kraj Beca. Tridesetih godina jer predavao matematiku i fiziku na srednjim kolama, bavio se glazbom, socijalnim radom i filozofijom. Popper se u svojim filozofskim stajalitima odmah na pocetku suprotstavio idejama Beckog kruga. Svoje prvo veliko

djelo Logika istraivanja (1935) objavljeno je samo u fragmentima i tek se objavljuje u integralnom obliku 1979. pod nazivom Oba osnovna problema spoznajne teorije. Godine 1946. na poziv F. Hayeka dolazi u Englesku i do umirovljenja 1969. radi kao profesor na Londonskoj koli za ekonomiju. U sukobu sa logickim pozitivizmom koji se u to vrijeme proirio i u Engleskoj uspijeva tek 1956. da prevede svoju knjigu i izda pod nazivom. Logika znanstvenog otkrica i odmah postie veliki uspjeh. Nakon to se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom irokog dosega , doprinoseci u irokom spektru od predsokratovskih istraivanja do moderne logike, od politike do istraivanja vjerojatnosti, te od problema odnosa uma i tijela (mind-body) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim i prevedenim na mnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljeca. 231 Barem od Baconova Novog organona i Millova Sistema logike stereotipna slika znanosti jest da je znanstvena metoda induktivna. Empirizam gledite da se sve znanje treba opravdati pozivanjem na iskustvo cesto se poistovjecuje sa gleditem da se sve znanje treba opravdati induktivno. Humeov argument da je vjerovanje u indukciju instinktivno i da ga nije moguce opravdati racionalnim razlozima cesto se uzima kao argument koji pokazuje da nikakvo empirijsko znanje nije moguce. (Tako se, na primjer, katedra na Beckom sveucilitu tu na kojoj je Ernst Mach predavao ono to bismo danas zvali filozofija znanosti nazivala Katedra za filozofiju induktivnih znanosti.) 232 Prevedeno iz zbirke Popper, K.R. Conjectures and Refutations, Rotulege & Kegan Paul, cetvrto izdanje 1972.

5. Svaka istinska provjera teorije pokuaj je da se ona opovrgne, ili odbaci. Provjerljivost je opovrgljivost, ali postoje stupnjevi provjerljivosti: neke su teorije povjerljivije, vie su izloene opovrgavanju nego druge, one su izloene vecem riziku. 6. Zgoda potvrdivanja ne bi se smjela uzeti u obzir osim kada je rezultat istinske provjere teorije; a to znaci da se moe predstaviti kao ozbiljan, ali neuspjean pokuaj da se teorije opovrgne (u tom slucaju govorimo o potkrepljujucem dokazu) 7. Neke istinski provjerljive teorije, kada se za njih pokae da su pogrene, jo uvijek podupiru njihovi oboavatelji na primjer, ad hoc uvodenjem nekih pomocnih pretpostavki ili ad hoc reinterpretiranjem teorije da bi se izbjeglo odbacivanje. Takav je postupak uvijek moguc, ali on ne spaava teoriju od odbacivanja samo po cijenu unitavanja, ili barem sniavanjem njenog znanstvenog statusa (Ovakvu operaciju spaavanja opisujem poslije kao konvencionalisticki zahvat ili konvencionalisticka strategija) Sve ovo moemo sumirati tako da kaemo da je kriterij znanstvenog statusa neke teorije njena opovrgljivost, ili odbacljivost, ili provjerljivost.233 U daljnjem dijelu analizirajmo pojedine tocke ovog Popperovog stava: (1) Ovaj stav, iako ima svoje opravdanje, cini se dosta preuvelican i moe se opravdano postaviti pitanje; Moemo li doista potvrditi skoro svaku teoriju, samo ako je potvrda ono to traimo? Popper tu tezu ilustrira primjerima astrologa, psihoanaliticara i marksista iz beckih kavana, koji su na svakom koraku nalazili potvrde svojih teorija. Popper inace ima pozitivno miljenje o teorijama Marxa, Freuda i Adlera, smatra da su one vrlo zanimljive i stimulativne, ali im zamjera preveliku neodredenost, tocnije, imunost na empirijsko opovrgavanje. Komentirajuci ponaanje njihovih zagovornika, Popper kae: Izgleda kao da je proucavanje bilo koje od njih imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja, oci bi vam se otvorile za nove istine skrivene od onih koji jo nisu bili inicirani. Kada su vam se oci jednom tako otvorile, svuda biste vidjeli konformirajuci instance: svijetje bio prepun verifikacija teorije. to bi se god dogodilo, uvijek bi ju konformiralo. Tako je njena istina postala ocita; a nevjernici su, jasno, bili ljudi koji nisu htjeli vidjeti ocitu istinu; koji su odbijali vidjeti ju, ili zato to je bila protivna njihovim klasnim interesima, ili zbog njihovih represija koje su jo uvijek bile 'neanalizirane' i vapile za tretmanom.234 Tako predoceno ponaanje zastupnika Marxove, Freudove i Adlerove teorije izgleda krajnje subjektivno i neznanstveno; oni vide ono to ele vidjeti. Moda nam se moe uciniti da je ono karakteristika neegzaktnih drutvenih znanosti i da mu nema mjesta u egzaktnim prirodnim znanostima. Pored toga, priroda tih teorija takva je da njihovi

zastupnici lako mogu biti osobno zainteresirani za njihovu istinitost ili prihvacenost, pa je onda moguce da interesi i emocije dovedu do krive selekcije i interpretacije podataka. Medutim, neki su autori smatrali da je takvo ponaanje sasvim prirodno i legitimno, kako u drutvenim, tako i u prirodnim znanostima. Tako radimo, ne moemo drugacije raditi, te stoga tako i trebamo raditi. Poznata je Hansonova ilustracije te teze: Johannes Kepler, zastupnik heliocentricne astronomije, i Tycho Brahe, zastupnik geocentricne astronomije, sjede na vrhu brda i gledaju izlazak Sunca. U toj situaciji, smatra Hanson, oni naprosto vide razlicite stvari: Brahe vidi micanje Sunca, a Kepler vidi micanje Zemlje. Teorija koju prihvacaju odreduje to ce vidjeti. Kuhn daje primjer Lavoisiera i Priestleya: promatrajuci proces gorenja Lavoisier vidi kisik, Priestley vidi zrak lien flogistona, dok laici ne vide nita. On smatra da znanstvenici koje rade u razlicitim znanstvenim 233 Ibid,str.37. 234 K.R. Popper, Coniectures and Refutations The Growth of Scientific Knowledge, London, New York: Routledge, 1989. str 34-35.

paradigmama zapravo ive u razlicitim svjetovima I ostale Kuhnove formulacije235 te teze podsjecaju na Popperovu opasku o intelektualnoj konverziji. Hanson i Kuhn smatrali su da odbacivanje jedne i prihvacanje druge znanstvene teorije dovodi do takvih gestalt-promjena u percepciji svijeta. Ako je doista tako kao to misle Hanson i Kuhn, onda je znanost doista u velikoj mjeri subjektivna i upitno je moe li se govoriti o napretku znanosti i njezinu pribliavanju istini.236 Popper je inace i sam smatrao da ne postoje ciste opservacije koje bi bile u potpunosti nezavisne od svake teorije, to jest, da ne postoje opservacije koje ne pretpostavljaju nekakvu teoriju, predznanje ili barem ocekivanje. Tvrdio je da je problem to dolazi prije, hipoteza (H) ili opservacija (O) rjeiv isto kao i problem to dolazi prije koko ili jaje Jedna od njegovih osnovnih kritika programa logickog pozitivizma sastojala se upravo u kritici pozitivisticke pretpostavke o otroj podijeljenosti teorija od opservacije.237 Ipak, izgleda da su tu Popperovi stavovi daleko manje radikalni od Hansonovih i Kuhnovih. Naime, Hanson i Kuhn tvrde, ili barem izgleda da tvrde, da su opservacije proete upravo onim teorijama (theory laden) koje trebaju potkrijepiti, tako da proces potkrepe teorije opservacijom postaje na neki nacin cirkularan: ako ne bismo prihvatili T1, ne bismo vidjeli O1, a razlog da prihvatimo T1 izmedu ostaloga jest i O1 tako da opservacije zapravo nikada ne mogu pobiti teoriju. S druge strane, i Popper smatra da opservacije jesu proete teorijama, ali ne upravo onima koje se njima testiraju. On govori o referencijalnom okviru, okviru teorija i okviru ocekivanja; ako ne bismo prihvatili skup znanja Z, ne bismo vidjeli O1 koja potkrepljuje T1, ali pri tome T1 ne smije biti dio skupa Z. Pojednostavnjeno govoreci, ako su Hanson i Kuhn u pravu, onda je ponaanje zastupnika Marxa, Freuda i Adlera zapravo sasvim legitimno, kroz naocale prihvacenih teorija oni vide ono to bez njih ne bi vidjeli. Tu je irelevantna svaka racionalna argumentacija njihovih oponenta; ako bi i oni prihvatili teoriju, vidjeli bi svijet na isti nacin kao i njeni zastupnici, i dok ju ne prihvate, vidjet ce ga na razlicit nacin. Dok se kod njihovih oponenta ne dogodi gestalt-obrat, oni ce ostati oponenti. Jasno, posljedice takve Hansonove i Kuhnove slike znanosti doista su razorne. Ako je izloena interpretacija Hansonovih i Kuhnovih stavova s jedne strane i Popperovih s druge tocna, onda su njihova shvacanja proetosti opservacija teorijama bitno razlicite. Popperovo shvacanje proetosti opservacija teorijom, iako vodi u odredeni holizam, ipak ostavlja otvoren prostor za tezu u sumjerljivosti teorija i za tezu, na njoj zasnovanu, o napretku znanosti, tocnije, za tezu da su nove teorije bolje od starih.

S druge strane, Hansonovo i Kuhnovo238 shvacanje direktno vodi u tezu o nesumjerljivosti teorija koja nam ne dozvoljava da tvrdimo da su novije teorije bolje od starih. Popper je bio nacionalist u filozofiji znanosti, to znaci da je smatrao da racionalnim razlozima moemo presuditi koja je teorija bolja. Dakle, za razliku od Hansona i Kuhna, smatrao je da teorije jesu sumjerljive i da imamo osnove na kojima moemo reci da su nove bolje od starih. Iako smo uglavnom svi skloni prihvatiti stav da znanost napreduje i da su nove teorije bolje od starih, nije lako reci to to tocno znaci. Popper je dao prilican 235 Hanson i Kuhn u velikoj se mjeri oslanjaju se na rezultate gestalt-psihologije, koji pokazuju da percepcija u velikoj mjeri ovisi o ocekivanjima, predznanju i interesima. Ovisno o tim faktorima, gledajuci u isti predmet moemo vidjeti razlicite stvari. Poznat je primjer patkazec: gledajuci u isti crte, cas vidimo zeca, cas patku. 236 Vrlo zanimljiv i kvalitetan prikaz tih problema moe se naci u knjizi Williama Newton-Smitha The Rationality of Science. 237 O Popperovoj kritici pozitivistickog programa na ovim osnovama moe se naci u knjizi Borana Bercica Filozofija Beckog kruga, dio VII., poglavlje 2.1. 238 O Kuhnovom shvacanju i nesumjerljivosti teorija govorit cemo podrobnije u sljedecem poglavlju.

doprinos u rasvjetljavanju tog stava: on smatra da je mlada teorija t2 bolja od starije teorije t1 ako zadovoljava jedan ili vie sljedecih uvjeta: (1) t2 daje preciznije tvrdnje od t1, i te preciznije tvrdnje odolijevaju preciznijim testovima. (2) t2 zahvaca, i objanjava, vie cinjenica od t1 (to ukljucuje i gore navedeni slucaj da su, ako je sve drugo jednako, tvrdnje t2 preciznije). (3) t2 detaljnije opisuje, ili objanjava, cinjenice nego t1. (4) t2 prola je testove na kojima je t1 pala. (5) t2 navela nas je na nove eksperimentalne testove o kojima nismo razmiljali prije t2 (na koje nas t1 nije navodila, i koji se moda cak ne mogu primijeniti na t1) ; i t2 prola je te testove. (6) t2 unificirala je ili povezala razlicite do sada nepovezane probleme. 239 Popper je bio realist u pogledu ontolokog statusa znanstvenih teorija, i za njega bolja znaci istinolikija, dakle, blia istini, ili bolje odgovara cinjenicama. Istinolikost (njem. Wahrscheinlicheit, engl. truthlikeness ili verisimilitude) jedan je od vanih pojmova u filozofiji znanosti i uveo ga je upravo Popper.240 Definirao ga je vrlo jednostavno, uz pomoc pojma istinosnog sadraja. Istinosni sadraj tvrdnje a jesu sve istinite logicke posljedice tvrdnje a. Tu Popper pod sadrajem tvrdnje misli na takozvani logicki sadraj, a to su sve tvrdnje koje logicki slijede iz te tvrdnje.241 Teorija t2 jest istinolikija od teorije t1 ako je ili (a) istinosni sadraj, ali ne i neistinosni sadraj t2 veci od t1, ili (b) neistinosni sadraj t1, ali ne i njen istinosni sadraj, veci od t2 (Popper, 1989: 233). Pod pretpostavkom da su istinosni i neistinosni sadraj mjerljivi, Popper je tu ideju saeo u slijedecu jednadbu: Vs(a) = CtT(a) CtF(a) gdje Vs(a) stoji za istinolikost (verisimilitude) tvrdnje a, CtT(a) za njen istinosni sadraj, a CtF(a) za njen neistinosni sadraj. Stav da znanost napreduje i da zahvaca sve vie i vie istine o svijetu u kojem ivimo pociva na stavu da su teorije sumjerljive, a stav da su teorije sumjerljive pociva na stavu da su opservacije nezavisne od teorija za koje su evidencija, iako, kako smatra Popper, nisu i ne mogu biti nezavisne od svake teorije i ocekivanja. Dakle, ako bi prihvacanje teorije imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja koje bi dovelo do toga da se na svakom koraku mogu vidjeti konformirajuce instance prihvacene teorije, ne bi bilo moguce objektivno usporedivati teorije, reci koja je bolja i zato je bolja, i tvrditi da znanost

napreduje. Vidjeli smo, zastupnici Marxa, Freuda i Adlera, barem prema Popperu, diskvalificiraju svoje oponente tako to nastoje pokazati da su njihovi stavovi posljedica klasnih interesa ili neizlijecenih represija. Takav postupak zasnovan je na pretpostavci o asimetriji mehanizama formiranja vjerovanja. Zastupnik teorije T smatra da je svoja vjerovanja formirao racionalnim metodama i razlozima i da su stoga opravdana, dok su 239 K. Popper, Ibid. (1989) str. 232. 240 O problemu istinolikosti dosta se raspravljalo a izgleda da jo uvijek privlaci panju filozofa znanosti. Vidi, na primjer, William Newton-Smith u The Rationality of Science. Lijep prikaz problema i opsenu bibliografiju radova moe se naci na www u clanku Grahama Oddia Verisimilitude u Stanford Encyclopedia of Philosophy. 241 Kao to cemo poslije vidjeti, Popperu je bilo vie stalo do onoga to je on nazivao empirijski sadraj. Buduci da se kod logickog sadraja teorije prije svega radi o broju recenica koje iz nje slijede, tu moemo govoriti o kvantitativnom sadraju teorije. S druge strane, kod empirijskog sadraja teorije radi se o njenoj nevjerojatnosti, stoga tu moemo govoriti o njezinu kvalitativnom sadraju.

vjerovanja njegovih oponenta formirana sociolokim ili psiholokim uzrocima i da ih zato nije moguce opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Medutim, postoje autori koji smatraju da su sva naa vjerovanja formirana sociolokim i psiholokim uzrocima i da nije moguce niti potrebno opravdavati racionalnim razlozima. Ono to se moe i treba ciniti jest objanjavati vjerovanja pozivanjem na njihove uzroke, za opravdanje pozivanjem na razloge nema mjesta. Na koncu, vjerovanja o tome to je racionalno a to nije, prema njihovu gleditu, isto su tako produkt sociolokih i psiholokih faktora. To su, prije svega, Bloor i Barnes, a program koji su oni razradili naziva se u sociologiji znanstvene spoznaje strogim programom.242 U danom Popperovom primjeru, zastupnik strogog programa u sociologiji spoznaje prihvatio bi diskvalifikaciju oponenta Marxa, Freuda i Adlera kao sasvim legitimnu, ali bi potpuno jednako tretirao i njihove zastupnike. Na primjer; oponent Marxa suprotstavlja mu se zbog svog klasnog interesa, ali ga i njegov zastupnik isto tako prihvaca zbog svog klasnog interesa, a ne na osnovi objektivne evidencije. Niti jedan nije svoje vjerovanje formirao na osnovi nekakvih autonomnih racionalnih razloga, vec su vjerovanja obojice u potpunosti determinirana socijalnim i/ili psiholokim uzrocima. Dakako, Popper nije prihvacao takvu sliku, on je bio nacionalist u pogledu znanstvene spoznaje i otro se protivio tezi o potpunoj drutvenoj determiniranosti znanstvene spoznaje.243 Tvrdnja da je lako potvrditi, ili verificirati, skoro svaku teoriju ako je potvrda ono to traimo, vjerojatno je doista prejaka. Medutim, izgleda da prilicna psiholoka evidencija pokazuje da smo de facto znatno skloniji verifikaciji nego falsifikaciji. Naime, niz eksperimenata o logickom zakljucivanju koje su proveli Wason i Johnson-Laird pokazuje da velika vecina ispitanika (101 od 128) nastoji verificirati pravilo umjesto da ga nastoji falsificirati, i da zato vrlo malen dio ispitanika tocno rijei test (samo 5 od 128). Poznati Wasonov test sastoji se u sljedecem: pred ispitanike su postavljene cetiri karte: AD4 7 Ispitanici su trebali reci je li pravilo Ako je na jednoj strani karte samoglasnik, onda je na drugoj paran broj istinito ili neistinito za dane cetiri karte. Dakle pravilo ima oblik materijalne implikacije ako p, onda q.244 Stoga karte moemo oznaciti i ovako p ~pq ~q Buduci da je materijalna implikacija istinita uvijek osim u slucaju kada je antecedent istinit

a konzekvens neistinit (p i ~q), treba okrenuti karte p i ~q. To jest, kartu A treba okrenuti tako da bi se vidjelo je li s druge strane neparan broj, i kartu 7 da bi se vidjelo je li s druge 242 U nas je o strogom programu pisao Darko Polek. Vrlo je informativan zbornik radova kojega je uredio Sociologija znanstvene spoznaje Strogi program i Edinburka kola i knjiga Peta Kantova antinomija o autonomiji i uvjetovanosti znanja. 243 Ideju da je znanstvena spoznaja drutveno determinirana Popper je kritizirao u tekstu Sociologija spoznaje. Vrlo je zanimljiva i informativna njegova rasprava o odnosu znanstvenih revolucija i ideolokih revolucija u tekstu The Rationality of Scientific Revolutions. 244 Wason i Johnson-Laird namjeravali su testirati nae sposobnosti zakljucivanja u propozicijskoj logici, stoga se spomenuto pravilo izlae kao odnos izmedu propozicija (p ? ?q): ako p, onda q. O zadatku izbora u pravilu se raspravlja u tim terminima. Medutim, pravilo se jednako dobro moe izraziti i u predikatskoj logici (x) (Px ? ? Qx): za svako x, ako je x P, onda je x i Q. (Fetzer cak smatra da ga se, strogo uzevi, i ne bi smjelo drugacije prikazivati; Fetzer, 1990:42.) Ako ga se izloi u terminima predikatske logike, izomorfnost Wasonova zadatka izbora i Hempelova paradoksa konfirmacije jo je ocitija. Ipak, slijedeci uobicajenu praksu, zadatak izbora izloio sam u terminima propozicijske logike, a paradoks konfirmacije u terminima predikatske logike.

strane samoglasnik. U tom je kontekstu zanimljivo to to je test zapravo popperovski: treba pokuati falsificirati pravilo, i ako se ne uspije, ono je istinito. Drugim rijecima, pravilno rjeenje zadatka pretpostavlja da treba okrenuti upravo one karte koje bi mogle pokazati da pravilo nije istinito. Medutim, izgleda da ispitanici najcece biraju one karte koje bi, psiholoki gledajuci, mogle konfirmirati navedeno pravilo, a to su A i 4 (59 od 128) ili samo A (42 od 128). Buduci da je pravilo Ako p, onda q, ispitanici biraju karte p i q koje izgledaju kao konfirmirajuce instance pravila. Uz to, ta je pogreka sistematska; u raznim grupama i na razlicitim formulacijama zadatka vecina ispitanika bira verificirajuce a ne konfirmirajuce instance. Stoga se prirodno namece zakljucak da smo psiholoki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji: Izgleda da je izvor pogreke u problemu povezan s neuvaavanjem krucijalne vanosti koju ima falsifikacija kao suprotstavljena verifikaciji.245 Pretpostavka o vecoj psiholokoj sklonosti verifikaciji nego falsifikaciji doista predstavlja dobro objanjenje cinjenice da vecina ispitanika bira instance koje bi mogle verificirati pravilo umjesto instanci koje bi ga mogle falsificirati. Medutim, to nije jedino moguce objanjenje, ima i drugih: (1) Moda ispitanici biraju p i q naprosto zato to se p i q spominju u zadanom pravilu. (2) Moda formulacija ako p, onda q nije dovoljno jasna i moda ju ispitanici ne interpretiraju kao materijalnu implikaciju. Notorni su takozvani paradoksi materijalne implikacije, naime, cijela je implikacija istinita i kada p nije istinito i kada nisu istiniti ni p ni q, a to su situacije koje intuitivno ne cine implikaciju istinitom. Zato je q (karta 4), koja je intuitivno relevantna za istinitost pravila, zapravo potpuno irelevantna. Ako se vec `eli testirati sposobnost zakljucivanja u skladu s materijalnom implikacijom, moda bi rezultati bili bolji kada bi se pravilo formuliralo kao zabrana, na primjer: Ako je s jedne strane samoglasnik, onda s druge strane ne smije biti neparan broj. (3) Formulacija je u tom zadatku apstraktna, a izgleda da ispitanici znatno manje grijee na konkretnim slucajevima. (4) Moda ispitanici grijee zato to pravilo ako p, onda q interpretiraju kao bikondicional, tj. kao ekvivalenciju ako i samo ako p, onda q. Medutim, izgleda da niti jedno od alternativnih objanjenja nije dobro, to jest, da ne daje dobar odgovor na pitanje: Zato vecina ispitanika bira p (A) i q (4) ili samo p (A), iako bi trebala izabrati p (A) i ~q (7)? 246 Na primjer, ako se pravilo interpretira kao bikondicional, onda i ~p (karta D) postaje evidencijski relevantna kao potencijalno falsificirajuci instanca. Naime, ako ~p (D) s druge strane ima q (paran broj), onda pravilo ako, i samo ako p, onda q nije istinito. Medutim, i ispitanici koji tvrde da su pravilo interpretirali kao bikondicional i dalje ne biraju ~p (kartu

D). Ako se pravilo shvati kao bikondicional, evidencijski su relevantne sve cetiri karte, ali ispitanici koji ga navodno tako shvacaju i dalje u jednakoj mjeri biraju p (A) i q (4) ili samo p (A). Iako Wason i Johnson-Laird argumentirano zastupaju tezu o psiholokoj sklonosti verifikaciji i odbacuju alternativna objanjenja, pitanje je ukazuje li evidencija na osnovi koje oni izvode taj zakljucak doista jednoznacno upravo na tu hipotezu. Dodue, alternativna objanjenja komplementarna su objanjenju pozivanjem na pretpostavku o psiholokoj sklonosti verifikaciji, ona se medusobno ne moraju iskljucivati, mogu se upotpunjavati. Eksperimenti Wasona i ostalih autora koji su radili na srodnim problemima prilicno su otvoreni za interpretacije i kritike. Tako, na primjer, Fetzer smatra da nije sasvim jasno to tocno pokazuju, jesu li dobro dizajnirani, pa cak niti to tocno mjere. Sklonost verifikaciji ili falsifikaciji sigurno u znacajnoj mjeri ovisi o kontekstu, stoga bilo kakav generalni zakljucak o tom pitanju treba uzeti s prilicnom dozom rezerve. Ipak, 245 P.N. Johnson-Laird, P.C. Wason: A theoretical anlysis of insight into a reasoning task, ( u Thinking Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977. str. 146. 246 Ibid.

neupitna je cinjenica da je najveci broj ispitanika, iz ovog ili onog razloga, zanemario potencijalno falsificirajuci instancu (~q) koja ocito jest relevantna za utvrdivanje istinosne vrijednosti implikacije (ako p, onda q). Dakle, verifikacija i falsifikacija, barem u nekom smislu, sigurno jesu psiholoki asimetricne. Iako je zanimljivo i vano jesmo li psiholoki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji, Poppera zanima logika znanstvenog otkrica to je, uostalom, naslov njegova najpoznatijeg djela. Njegova je teza prije svega normativna, a ne deskriptivna. Bez obzira na to cemu smo psiholoki skloni, Popper smatra da trebamo biti falsifikacionisti, to jest, da ce racionalna osoba, na temelju razloga koje je on izloio, prihvatiti falsifikacionisticku metodologiju. U skladu s tim tavom Popper je otro razlikovao kontekst otkrica od konteksta opravdanja, ili kako je to on sam nazivao, psihologiju spoznaje od logike spoznaje. U uvodnim poglavljima Logike znanstvenog otkrica Popper kae: Moram najprije razjasniti razliku izmedu psihologije spoznaje, koja se bavi empirijskim cinjenicama, i logike spoznaje, koja se zanima samo logickim relacijama. (str. 64) [...] Pocetna faza, akt zamiljanja ili pronalaenja jedne teorije, cini mi se, niti zahtijeva logicku analizu, niti joj je podloan. Pitanje kako se dogada da se u covjeku pojavi neka nova ideja bez obzira na to je li sto neka muzicka tema, dramski sukob ili znanstvena teorija moe biti od velikog interesa za empirijsku psihologiju; ali, onda je irelevantna za logicku analizu znanstvene spoznaje. Logicka analiza ne bavi se pitanjima cinjenice (Kantovo quid facti?), vec samo pitanjima opravdanosti ili valjanosti (Kantovo quid juris?). Njena su pitanja sljedece vrste. Moe li se neki iskaz opravdati? Ako moe, kako? Je li provjerljiv? Da li logicki zavisi od nekih drugih iskaza? Ili im moda proturjeci? [...] Stoga cu ja napraviti otru razliku izmedu procesa zamiljanja neke nove ideje i metode i rezultata njenog logickog ispitivanja.247 . Zagovornici Marxa, Freuda i Adlera o kojima govori Popper vjerojatno su iskreno vjerovali da svi ti slucajevi potvrduju teorije u koje su oni vjerovali. Moda su navodne potvrde zapravo bile samo retoricko sredstvo kojim su dokazivali da su u pravu upravo oni, a ne njihovi politicki ili profesionalni oponenti. Medutim, to je psiholoko pitanje o tim ljudima, a ne logicko. Logicko je pitanje potvrduju li ti slucajevi doista dane teorije ili ne, ma to o tome mislili njihovi vatreni zagovornici. Popper je tu, izgleda, pobrkao psihologiju i logiku; psiholoki je moda doista moguce na svakom koraku pronaci potvrdu svoje teorije paranoici to svakodnevno cine i u tome su vrlo vjeti , medutim, to jo uvijek ne znaci da spomenute teorije doista jesu potvrdene navodnom evidencijom i da je

takvu evidenciju doista moguce pronaci na svakom koraku. Stoga se psiholoki osjecaj uvjerenosti kod zagovornika Marxa, Freuda i Adlera ne moe uzeti kao dokaz da se na svakom koraku mogu pronaci konfirmirajuce instance tih teorija. cinjenica da su ti ljudi iskreno vjerovali da na svakom koraku pronalaze konfirmirajuce instance teorija koje su prihvacali vie govori o njima nego o verifikacionistickom metodolokom stavu da teorije treba prihvacati na osnovi pozitivne evidencije. Poppera smeta to Adlerova i Freudova teorija jednako lako mogu objasniti razlicita ljudska ponaanja. To, samo po sebi, jo uvijek ne mora biti loe. Teorije mogu biti subdeterminirane empirijskom evidencijom, to znaci da su obje sukladne evidenciji, da je jednako dobro objanjavaju, te da je zbog toga evidencija nedovoljna da bismo jednu prihvatili a drugu odbacili. Takvih je situacija bilo u povijesti znanosti i ne bi bilo cudno kada to bilo i u psihologiji. Iako zapravo nije sasvim jasno to tocno Popper zamjera Freudu i Adleru, izgleda da je najveca slabost njihovih teorija u tome to nema zamislivog ljudskog ponaanja kojega one ne bi mogle objasniti; Ne bih mogao zamisliti ikakvo 247 R.K.Popper, Logika naucnog otkrica, Beograd, Nolit, 1973. str. 65.

ljudsko ponaanje koje se ne bi moglo interpretirati u terminima obaju teorija.248 Svaka teorija istim objanjenjem objanjava sve, pa cak i dijametralno suprotne postupke. Problem je u tome to teorija koja naizgled moe objasniti sve zapravo ne moe objasniti nita. Tako bi Adler, barem prema Popperu, osjecajem inferiornosti objasnio i zlocin utapanja djeteta i herojski pothvat spaavanja djeteta. Moda je osjecaj inferiornosti doista relevantan u objanjenju obaju postupaka, medutim, formalno gledajuci, problem je u tome to je takva teorija inkonzistentna. Naime, iz iste teorije slijedi da ce takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima uciniti X i da takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima ne}e uciniti X. A takva teorija doista moe objasniti bilo to. Dakle, ako (T ? O) i (T? ? ne-O), onda je T kontradiktorna i, prema tome, nuno neistinita. To znaci da je T neistinita na logickim osnovama i da je svaka empirijska evidencija irelevantna za njenu istinosnu vrijednost; niti ju kakva cinjenica moe verificirati, niti falsificirati. A ako je svaka moguca empirijska cinjenica irelevantna za njenu istinosnu vrijednost, onda je ona sasvim neinformativna, onda ona uopce ne govori o empirijskom svijetu. Te je karakteristike, dakako, svjestan i sam Popper: Medu razlicitim zahtjevima koje jedan teorijski sistem ili jedan aksiomatski sistem treba zadovoljiti, zahtjev neproturjecnosti igra posebnu ulogu. On se moe smatrati prvim zahtjevom kojeg treba zadovoljiti svaki teorijski sistem, bez obzira na to je li on empirijski ili neempirijski. Da bismo pokazali fundamentalnu vanost tog zahtjeva, nije dovoljno spomenuti ociglednu cinjenicu da samoproturjecan sistem mora biti odbacen zato to je 'pogrean'.... Vanost zahtjeva neproturjecnosti bit ce pravilno procijenjena tek kada se shvati da je samoproturjecan sistem u stvari neinformativan. To je tako zbog toga to se iz njega moe izvesti koji nam drago zakljucak. Prema tome, nema izdvajanja iskaza, bilo kao nespojivih ili kao izvodljivih, poto su svi izvodljivi. Medutim, jedan neproturjecan sistem dijeli skup svih mogucih iskaza na dva dijela: na iskaze koji mu proturjece i na one s kojima je spojiv. [...] Eto zato je neproturjecnost najopcenitiji zahtjev za jedan sistem, bilo empirijski ili neempirijski, ukoliko treba uopce da bude od neke koristi.249 Ako je Adlerova teorija inkonzistentna, kao to to sugerira analiza samog Poppera, onda ne moe biti tako da ju konfirmira i covjek koji utapa dijete i covjek koji ga spaava, kao to to tvrdi Popper. Ne konfirmira ju niti jedan od te dvojice naprosto zato to ju nita

ne moe konfirmirati. Ako je teorija inkonzistentna, onda je svaka empirijska evidencija potpuno irelevantna za njenu istinitost. Stoga nije jasno kako Popper tvrdi da takve teorije jesu verifikabilne ali da nisu i ne mogu biti falsifikabilne. Ako je teorija neistinita zato to je kontradiktorna, onda ne moe biti verifikabilna isto kao to ne moe biti ni falsifikabilna. Stoga tocku (1) moemo shvatiti kao Popperovu osobnu motivaciju, ili kao prikladnu ilustraciju njegove poante, ali mislim da ju nikako ne bismo smjeli prihvatiti doslovno kao dokaz da doista moemo konfirmirati ili verificirati skoro svaku teoriju i da se zbog toga treba okrenuti falsifikaciji kao kriteriju znanstvenosti. No, ovakva kritican stav nikako ne umanjuje znacaj ovog stava koji je u funkciji objanjenja njegove cjelokupne teze. (3) U skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom ljudskog znanja, Popper tvrdi da svaka dobra znanstvena teorija jest zabrana. Ako je teorija kompatibilna sa svim logicki mogucim dogadajima a to znaci da je neopovrgljiva jer nema dogadaja koji bi ju mogao uciniti neistinitom , onda nema nikakva empirijskog sadraja, onda je prazna. Dakle, da bi teorija mogla imati ikakav empirijski sadraj, ona mora neto zabranjivati. Receno vie tehnickim jezikom; klasa potencijalnih pobijaca teorije ne smije biti prazna, a nije prazna ako sadri barem jednu nepravnu klasu homotipskih osnovnih iskaza250Osnovni iskazi jesu iskazi 248 Popper, Ibid (1989) strt. 35. 249 Popper, Ibid. (1973), str. 123-4 250 Popper, Ibid (1973), str. 122.

koji moraju zadovoljavati dva uvjeta: moraju (1) imati oblik singularnih egzistencijalnih iskaza, i moraju (2) biti dostupni promatranju. To su iskazi koji tvrde da se neko zbivanje dostupno promatranju odigrava u izvjesnoj individualnoj regiji prostora i vremena251 Homotipski znaci da opisuju dogadaje iste vrste. Popper tvrdi da je teorija to bolja to vie zabranjuje. Tu je osnovna intuicija da je sadraj teorije to veci to je njena vjerojatnost manja to vie tvrdimo, lake cemo pogrijeiti. Drugim rijecima, to je teorija informativnija, to je, u svjetlu dosadanjeg znanja, veca vjerojatnost da nije istinita. Zato je tautologija prazna istina vjerojatnost da ne bude istinita jednaka je nuli. Kolicina empirijske informacije koju neka teorija nosi, to jest njen empirijski sadraj, povecava se usporedno s njenim stupnjem opovrgljivosti (1973:146). Zamislimo da tri teorije daju predvidanja o tome kolika je neka fizicka velicina A: T1: A je u intervalu izmedu 1 i 1.000.000. T2: A je u intervalu izmedu 10.000 i 100.000. T3: A je u intervalu izmedu 50.000 i 60.000. Jasno, najsigurnija je T1, ali je i njen empirijski sadraj najmanji. Najriskantnija je T3, ali je zato i najinformativnija. Napredak znanosti moguc je samo ako znanstvenici predlau hrabre, to jest riskantne teorije. Problem s astrologijom, gatanjem i ostalim neznanstvenim prorocanstvima (soothsaying practice) upravo je u tome to su toliko opcenita i neodredena da naprosto nije jasno kada se moe reci da se nisu obistinila, dakle nije jasno pod kojim se uvjetima mogu smatrati falsificiranima. U skladu s intuicijom da su vjerojatnost i empirijski sadraj obrnuto proporcionalni Popper je definirao mjeru sadraja iskaza ili teorije kao kompliment njene vjerojatnosti: Ct(a) = 1 p(a) ili alternativno, kao vrijednost reciprocnu njenoj vjerojatnosti: Ct(a) = 1 / p(a) gdje Ct(a) oznacava sadraj tvrdnje a, a p(a) njenu vjerojatnost. Ovdje treba napomenuti da je Popper razlikovao logicki sadraj teorije i empirijski sadraj

teorije. Logicki sadraj teorije jesu sve recenice koje se mogu deducirati iz teorije. Empirijski sadraj teorije jest, recimo, kolicina informacije koju teorija sadri. Iako je logicki sadraj teorije moda blii onomu to imamo na umu kada govorimo o sadraju teorije ili pojedinog iskaza, Popper je, u skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom ljudskog znanja, empirijskom sadraju pridavao znatno vecu vanost. Spomenute definicije odnose se na empirijski sadraj. (2) i (5) Za Poppera je uzor testa znanstvene teorije bilo Eddintonovo promatranje pomrcine Sunca 1919. koje je potvrdilo Einstenovu teoriju. To je epizoda iz povijesti znanosti na koju se Popper cesto pozivao: Svi mi malen krug studenata kojem sam i ja pripadao bili smo uzbudeni zbog rezultata Eddingtonova promatranja pomrcine koje je donijelo prvu vanu konfirmaciju Einsteinove teorije gravitacije. Za nas je to bilo veliko iskustvo, koje je ostavilo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj. (Popper, 1989:34) 251 Popper, Ibid (1973), str. 135.

Naime, iz Einsteinove teorije slijedilo je izmedu ostaloga i da gravitacija skrecu putanju svjetlosti. To je neto to je izgledalo sasvim nevjerojatno. Sve do Einsteinove teorije i Eddingtonova eksperimenta nije bilo niceg to bi ukazivalo na to da gravitacija skrece svjetlost. Ni danas u okviru svakodnevnog iskustva nema nikakve evidencije za takvo to. Pored toga, nije bilo jasno kako empirijski provjeriti tu posljedicu Einsteinove teorije. Masa Sunca dovoljna je da svojom gravitacijom deformira sliku neba, medutim, Suncev je sjaj prejak da bi se moglo vidjeti da li se to doista dogada. Medutim, Eddington se dosjetio da fotografira nebo za vrijeme potpune pomrcine Sunca. Opservacije su pokazale da gravitacija Sunca doista deformira sliku neba, to jest da skrece zrake svjetlosti. Dakle, iako je to to je teorija predvidala bilo potpuno neocekivano, ipak se pokazalo istinitim. I upravo se zato taj test smatra vrlo dobrim testom. Nisu svi testovi teorija jednako dobri, Popper govori o stupnjevima testabilnosti ili o strogoci testa (severity): to je test stroi, to je teorija, ako ga prode, njime bolje potkrijepljena. Tei je test tee proci, ali ako ga se prode, vie vrijedi. Neka h bude hipoteza koju treba testirati; neka e bude iskaz kojim se izraava test (evidencija), i b 'pozadinsko znanje', to jest, sve one stvari koje (za probu) prihvacamo kao istinite dok testiramo teoriju. (b isto tako moe sadravati iskaze o pocetnim uvjetima). Pretpostavimo, za pocetak, da je e logicka posljedica od h i b (ovu cemo pretpostavku kasnije oslabiti), tako da p(e,hb) = 1. Na primjer, e moe biti iskaz o predvidenom poloaju Marsa, izveden iz Newtonove teorije h i naeg znanja o prolim poloajima koje cini dio od b. U tom slucaju moemo reci da, ako e prihvatimo kao test za h, onda ce strogost ovog testa interpretirana kao podravajuci evidencija, biti to veca to je nie vjerojatno e, pod pretpostavkom b (bez h); to znaci, to je nia p(e,b), vjerojatnost od e pod pretpostavkom da b.252 Strogost testa e, pod pretpostavkom pozadinskog znanja b, oznacena je kao S(e,b), i Popper ju definira (1989, 390) na kao kompliment vjerojatnosti od e po b: S(e,b) = 1 p(e,b) ili alternativno, naprosto izjednacava strogocu testa s njegovim sadrajem: S(e,b) = Ct(e,b) = 1 / p(e,b) Na osnovi tih definicija sadraja teorije i strogoce testa, Popper definira jo i neke druge vrlo vane pojmove iz metodologije i filozofije znanosti. To su mjera u kojoj test potkrepljuje teoriju i eksplanatorna snaga teorije.253 Dakle, Einsteinova teorija imala je velik empirijski sadraj zato to je, u svjetlu dotadanjeg znanja, bila nisko vjerojatna. Eddingtonov eksperiment bio je vrlo strogi test

252 Popper, (1989), str.390. 253 Na osnovi te definicije strogoce testa Popper definira i strogocu testa kao podupiruci evidencije, dakle, mjere u kojoj neki test potkrepljuje teoriju: S(e,h,b) = p(e,hb) / p(e,b) ili: S(e,h,b) = (p(e,hb) p(e,b)) / (p(e,hb) + p(e,b)). Ta Popperova definicija izraava intuiciju vrlo blisku onoj koju izraava Bayesov teorem P(h/e) = (P(h) P(e/h)) / P(e), a to je da je mjera u kojoj evidencija uvecava vjerojatnost hipoteze (1) to veca to je veca mjera u kojoj hipoteza uvecava vjerojatnost hipoteze i (2) to manja to je veca prethodna vjerojatnost evidencije. Osnovna razlika izmedu Poppera i Bayesa jest u tome to Popper hipotezama uporno pripisuje vjerojatnost 0. (Neto vie o tom pitanju moe se naci u knjizi Howsona i Urbacha Scientific Reasoning The Bayesian Approach, str. 261267.) U svakom bi slucaju bilo zanimljivo poblie ispitati odnos izmedu Popperovih definicija i Bayesova teorema i vidjeti koji tocnije zahvaca nae intuicije o tome u kojoj mjeri evidencija uvecava vjerojatnost teorije, jasno, ako ih je uopce moguce kvantitativno izraziti.

zato to je predvideni dogadaj bio veoma nisko vjerojatan. Stoga, buduci da ga je Einsteinova teorija zadovoljila, on ju potkrepljuje u vrlo visokoj mjeri. S druge strane, prema Popperu empirijski sadraj Marxove, Freudove i Adlerove teorije bio bi 0 zato to vjerojatnost da ce se dogoditi ono to kau da ce se dogoditi jest 1, dakako, ako ju interpretiramo onako kako ju interpretiraju njeni opisani zagovornici. Jasno, notorno je teko nekom dogadaju pripisati preciznu vjerojatnost s obzirom na dosadanje znanje, stoga je pitanje u kojoj bi mjeri te definicije mogle biti konkretno upotrebljive. Osim toga, pitanje je odraavaju li doista Popperove definicije nae intuicije o odnosima definiranih pojmova. Na primjer, Putnam i Howson i Urbach ne prihvacaju osnovnu Popperovu ideju da nevjerojatnost neke hipoteze jest mjera njenog sadraja. Ipak, uspostavljanje preciznog odnosa izmedu pojmova vjerojatnosti, sadraja, strogoce testa, potkrijepljenosti i eksplanatorne snage sigurno predstavlja vrlo vaan teorijski doprinos. Via rizicnost karakteristika je cijele jedne kategorije predvidanja to su takozvana nova predvidanja. Nova predvidanja jesu predvidanja koja slijede iz dane teorije a nisu bila poznata prije i nezavisno od teorije. Najjednostavnije receno, da nismo primijetili da slijede iz teorije, ne bi nam palo na pamet da se dogadaju ako bismo bez uvida koje donosi dana teorija ocekivali dogadaj inkompatibilan s teorijom. To su slucajevi u kojima smo vodeni teorijama otkrili nove cinjenice o svijetu u kojem ivimo da nismo razmatrali teorije i njihove posljedice, ne bismo otkrili te cinjenice. Velik je broj autora novim predvidanjima pridavao veliku teinu u testiranju teorija. I Popperovo omiljeno predvidanje koje je slijedilo iz Einsteinove teorije da ce slika neba oko Sunca za vrijeme pomrcine biti deformirana bilo je novo predvidanje. Sva nova predvidanja u pravilu predstavljaju vrlo dobre testove teorija upravo zato to je prethodna vjerojatnost da ce se dogoditi veoma niska. Dakle, veoma je niska vjerojatnost koju bi im trebalo pripisati u svjetlu dosadanjeg znanja, nezavisno od teorije iz koje slijede i koju provjeravamo ispitujuci da li se stvarno dogadaju. Upravo zbog toga nova predvidanja, ako se obistine, u visokoj mjeri potkrepljuju teorije iz kojih slijede. Popper je, kao to smo vidjeli, insistirao na poanti da je znanstvena teorija zapravo zabrana. U nekom smislu to je trivijalno tocno. Ako tvrdimo da p, to znaci da tvrdimo da se ne smije dogoditi ne-p, ~p. Ako tvrdimo da svi P jesu Q, to znaci da ne postoji P koji nije

Q. Medutim, nisu li ovdje verifikacija i falsifikacija zapravo simetricne? Naime, falsificirati p naprosto znaci verificirati ~p; falsificirati Svi P jesu Q naprosto znaci verificirati Postoji P koji nije Q.254 Neplauzibilna posljedica koju ta logicka simetrija ima po verifikacionisticki kriterij znanstvenosti jest da je negacija znanstvene tvrdnje neznanstvena dok je negacija neznanstvene tvrdnje znanstvena. To je ocito apsurdno, kako Svi su labudovi bijeli moe biti znanstveni sud zato to je falsifikabilan, a njegova negacija Postoji labud koji nije bijel biti neznanstven zato to nije falsifikabilan? Naime, univerzalni sud Svi su labudovi bijeli moemo falsificirati tako da pronademo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne moemo verificirati zato to, koliko god labudova pregledali, uvijek ostaje otvorena mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije bijel. S druge strane, egzistencijalni sud Postoji labud koji nije bijel moemo verificirati tako da pronademo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne moemo falsificirati zato to 254 Tako su logicki pozitivis ti, kada su govorili o verifikaciji, zapravo imali na umu verifikaciju i/ili falsifikaciju. Princip verifikacije najcece su formulirali kao tvrdnju da znamo znacenje recenice akko znamo pod kojim je uvjetima recenica istinita i/ili neistinita, ili, da znamo znacenje recenice akko znamo koja evidencija uvecava i/ili umanjuje njenu vjerojatnost (vidi Bercic, Filozofija Beckog kruga, dio III). Stoga nije sasvim jasno zato se Popper uporno ogradivao od logickog pozitivizma.

uvijek postoji mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije bijel.255 Dakle, univerzalno afirmativne sudove moemo falsificirati ali ih ne moemo verificirati, a njihove negacije moemo verificirati ali ih ne moemo falsificirati. Zbog te je apsurdne posljedice Hempel odbacio falsifikacionizam, dodue, shvacen kao kriterij smislenosti a ne kao kriterij znanstvenosti, ali to u ovom kontekstu nije bitno Popper smatra da taj prigovor ne ugroava njegov stav o asimetriji falsifikacije i verifikacije iz dva razloga. Prvi je razlog metodoloki: znanost je prije svega zainteresirana za univerzalne generalizacije zbog njihove eksplanatorne snage. Drugi je cisto logicki: univerzalni su sudovi logicki jaci od egzistencijalnih iz univerzalnog suda Sve stvari imaju svojstvo P, koji govori o elementima nekog nepraznog skupa stvari, logicki slijedi egzistencijalni sud Postoji stvar koja ima svojstvo P, ali ne i obratno. Nisam siguran da je taj odgovor dobar, ali ne bih dalje raspravljao o njemu. Usredotocio bih se na kontekst u kojem se, izgleda, vidi logicka asimetrija verifikacije i falsifikacije. To je Hempelov paradoks konfirmacije, jo poznat kao paradoks gavranova ili samo kao Hempelov paradoks. Logicki gledajuci, zakoni prirode uglavnom su univerzalne generalizacije. To su iskazi tipa Svi metali vode struju, Svi sisavci imaju kraljenicu, itd. Njihov logicki oblik jest: (Px ? ? Qx) i cita se: za svako x, ako je x P, onda je x Q. Ili, jednostavnije receno: svi P jesu Q. Ako elimo utvrditi je li neki sud tog oblika istinit, intuitivno je jasno to trebamo ciniti: trebamo traiti P-ove i vidjeti jesu li oni Q ili nisu. Ako nas zanima jesu li svi gavranovi crni, trebamo traiti gavranove i vidjeti jesu li doista crni. Francuski logicar Nicod tu je intuiciju formulirao u obliku pravila: P1: Univerzalni sud konfirmiraju njegove instance. Instance univerzalnog suda Svi su gavranovi crni jesu pojedini crni gavranovi, instance univerzalnog suda Svi metali koji vode struju jesu pojedini komadi metala koji vode struju, itd. Univerzalni sud svi P su Q dijeli univerzum na cetiri vrste stvari: (1) one koje su P i Q, (2) one koje su P, ali nisu Q, (3) one koje nisu P, ali jesu Q, i (4) one koje nisu ni P, ni Q. U slucaju univerzalne generalizacije Svi su gavranovi crni, to bi bili: (1) crni gavran (P i Q)

(2) necrni gavran (P i ~Q) (3) crni negavran (~P i Q) (4) necrni negavran (~P i ~Q) Intuitivno je jasno da instanca koja konfirmira sud Svi su gavranovi crni jest (1) crni gavran.256 Instanca (2) necrni gavran diskonfirmira sud. Dok su instance (3) crni negavran (crne cipele, crni klaviri, itd.) i (4) necrni negavran (narancasti autobusi, uti zidovi, zeleni listovi) irelevantne, one niti konfirmiraju niti diskonfirmiraju sud Svi su gavranovi crni Doista, kako bi narancasti autobusi, uti zidovi ili zeleni listovi mogli konfirmirati sud Svi su gavranovi crni? Taj sud govori o gavranovima, i ono to je 255 Svi su labudovi bijeli, osim mo da Svi su gavranovi crni, sigurno je najceci primjer univerzalne generalizacije u filozofiji znanosti. Novozelandski filozof znanosti naeg porijekla Robert Nola tvrdi da su u Novom Zelandu svi labudovi crni i da to pokazuje evropocentricnost suvremene filozofije znanosti. 256Podsjetimo se, uWasonovuzadatkuizboraispitanicinajcecekaorelevantnekarteisticuuprav potencijalno konfirmirajuce instance; 59 od 128 istice p i q, a 42 od 128 istice samo p.

relevantno za istinosnu vrijednost tog suda jesu svojstva gavranova, a ne nekih drugih predmeta. Medutim, izgleda da nije tako. Koliko god to bilo intuitivno neprihvatljivo, vrlo jednostavni logicki razlozi pokazuju da i narancasti autobusi, uti zidovi i zeleni listovi isto tako konfirmiraju sud Svi su gavranovi crni kao i crni gavranovi. Naime, ako su sudovi ekvivalentni, to znaci da imaju isto znacenje, iste uvjete istinitosti to znaci da ih iste stvari cine istinitima i neistinitima. Prema tome, moemo formulirati i drugo pravilo konfirmacije: P2: Ako su dva suda ekvivalentna, onda instance koje konfirmiraju jedan sud ujedno konfirmiraju i drugi sud. Medutim, sud Svi su gavranovi crni ekvivalentan je sudu Sve to nije crno nije gavran. A buduci da narancasti autobusi, uti zidovi i zeleni listovi (prema P1) konfirmiraju sud Sve to nije crno nije gavran, ti predmeti (prema P2) ujedno konfirmiraju i sud Svi su gavranovi crni. [(x) (Px? ??~Px)] Qx)]? [(x) (~Qx ? ? (P i Q) (~P i ~Q) Dakle, prvi sud konfirmiraju crni gavranovi (P i Q). To je u skladu s intuicijom izraenom pravilom P1. Isto tako, drugi sud konfirmiraju necrni negavranovi (~P i ~Q). I to je u skladu s intuicijom izraenom pravilom P1. Medutim, prema pravilu P2, koje je isto tako intuitivno prihvatljivo, necrni negavranovi konfirmiraju sud Svi su gavranovi crni. A ta je posljedica intuitivno sasvim neprihvatljiva izgleda da su narancasti autobusi, uti zidovi i zeleni listovi konfirmacijski sasvim irelevantni za sud Svi su gavranovi crni. U toj situaciji u principu su tri mogucnosti: (1) Odbaciti Nicodovo pravilo P1 da univerzalni sud konfirmiraju njegove instance. (2) Odbaciti pravilo P2 da ako su dva suda ekvivalentna, da onda instance koje konfirmiraju jednoga ujedno konfirmiraju i drugoga. (3) Prihvatiti neintuitivnu posljedicu da necrni negavranovi ipak konfirmiraju sud Svi su gavranovi crni, to jest, da logika pokazuje da su nae intuicije o

konfirmaciji pogrene. Sam Hempel odlucio se za trecu opciju, prihvatio je posljedicu da i necrni negavranovi (~P i ~Q) doista konfirmiraju hipotezu Svi su gavranovi crni (x) (Px ? ? Qx), dodue, u znatno manjoj mjeri nego crni gavranovi (P i Q). Otuda psiholoki dojam da su konfirmacijski sasvim irelevantni, iako logicki zapravo nisu (Hempel, 1945). Doista, ovisno o broju stvari u univerzumu, instance ~P i ~Q mogu konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ? Qx). Izgleda da konfirmacija nije apsolutna kategorija, vec da je relativna u odnosu na pozadinsko znanje Zamislimo da znamo da se u posudi nalaze dva predmeta, kocka i kugla, i da znamo da je jedan crn a drugi bijel, ali da ne znamo koji je koje boje. U toj situaciji, informacija da je kugla bijela u potpunosti konfirmira hipotezu da je kocka crna. Jasno, to je broj predmeta i svojstava veci, to instance ~P i ~Q u manjoj mjeri konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ? Qx). Dodue, ako je broj predmeta i broj svojstva beskonacan, onda i ta mjera postaje beskonacno mala, tako da je u svijetu u kojem ivimo ta mjera u najboljem slucaju

zanemarivo mala. Iako Hempelova opcija prua nekakvo objanjenje cinjenice da imamo dojam da su instance ~P i ~Q konfirmacijski irelevantne za hipotezu (x) (Px ? ? Qx), izgleda da taj dojam nije iskljucivo psiholoka cinjenica. Naime, naprosto nije jasno kako bi boje autobusa, zidova i listova mogle imati ikakve uzrocne i/ili samo evidencijske veze s bojom gavranova. Quine uvaava intuiciju o irelevantnosti i nastoji pokazati da ona nije cisto psiholoki produkt. On smatra da bi univerzalne generalizacije kojima nastojimo izraziti zakone prirode trebale govoriti o prirodnim vrstama i njihovim medusobnim odnosima U jeziku se mogu formulirati negativni predikati negavran, necrno, itd. Medutim, oni ne odgovaraju nikakvim prirodnim vrstama, u svijetu ne postoji vrsta stvari negavran. Buduci da negavran nije vrsta, nema smisla predvidati svojstva i ponaanje ne-gavrana, drugim rijecima, negativni predikati nisu projektibilni. Negacija projektibilnog predikata nije i sama projektibilna. Stoga Quine tvrdi da crni gavranovi konfirmiraju sud Svi su gavranovi crni, pa time i sud Sve to nije crno nije gavran, buduci da ti sudovi tvrde isto, ali da narancasti autobusi i zeleni listovi ne konfirmiraju sud Sve to nije crno nije gavran, buduci da necrno i negavran nisu projektibilni predikati. Zeleni listovi konfirmiraju sud Svi su listovi zeleni ali ne i sud Sve to nije crno nije gavran. Quineovo rjeenje vodi u odbacivanje ili barem modificiranje P1. Iako nema konsenzusa oko tocnog rjeenja paradoksa konfirmacije, izgleda da ipak vecina autora smatra da se rjeenje nazire upravo u tom pravcu. Medutim, izgleda da Popperov falsifikacionizam, barem naizgled, lako izlazi na kraj s paradoksom konfirmacije. Naime, iako razlicite instance konfirmiraju sudove Svi su gavranovi crni i Sve to nije crno nije gavran, ista ih instanca diskonfirmira, a to je necrni gavran (P i ~Q). Tu se najbolje vidi da su oni ekvivalentni. Za falsifikaciju, to jest diskonfirmaciju, sve su ostale instance irelevantne: (1) crni gavran (P i Q), (3) crni negavran (~P i Q), i (4) necrni negavran (~P i ~Q). U tom su aspektu verifikacija i falsifikacija asimetricne isto ih instanca diskonfirmira, ali ih razlicite konfirmiraju. Dakle, ako slijedimo Popperovu metodoloku uputu Trai instance koje diskonfirmiraju!, paradoks gavranova uopce se ne javlja. Da bismo testirali hipotezu Svi su gavranovi crni (x) (Px? ? Qx), trebamo traiti samo gavranove koji nisu crni (P i ~Q); ako ih nademo, hipotezu treba odbaciti, ako ih ne nademo, hipotezu treba zadrati. Popperovskom rjeenju moglo bi se prigovoriti da je cudna i kontraintuitivna posljedica

rjeenja da crni gavranovi (P i Q) postaju evidencijski irelevantni za hipotezu Svi su gavranovi crni (x) (Px ? ? Qx). Ta je posljedica moda jo paradoksalnija od izvornog paradoksa da narancasti autobusi, uti zidovi i zeleni listovi konfirmiraju hipotezu Svi su gavranovi crni. Popperovski odgovor na ovaj prigovor bio bi da se potvrdnu evidenciju smije uzeti u obzir samo ako predstavlja ozbiljan ali neuspjean pokuaj da se teorija falsificira Dakle, crni gavran (P i Q) predstavljao bi legitimnu potkrepljujucu evidenciju (corroborating evidence) samo ako bi ga se pronalo u pokuaju da se pronade necrni gavran (P i ~Q). Jasno, namece se pitanje kako nae namjere mogu utjecati na relevantnost evidencije do koje smo doli crni gavran jest crni gavran, on je instanca (P i Q) bez obzira jesmo li ga pronali u namjeri da pronademo (P i Q) ili u namjeri da pronademo (P i ~Q). Nije li ovdje razlika izmedu verifikacije i falsifikacije samo psiholoka ali ne i logicka? Izgleda da nije: taj prigovor gubi svoju teinu kada se ima na umu cinjenica da je situacija u paradoksu gavranova krajnje shematizirana i pojednostavnjena. U stvarnoj znanstvenoj praksi situacija je sloenija i stoga namjera da se hipoteza verificira i namjera da se falsificira mogu dovesti do znatno razlicitih postupaka moguce je, na primjer, da ista vrsta ptice u razlicitim podnebljima ima razlicitu boju. Stoga, ako nam je namjera falsificirati hipotezu, nastojat cemo utvrditi koje je boje u razlicitim podnebljima, itd.

Prema tome, izgleda da su i nae namjere evidencijski relevantne, cak i u slucajevima kada nas dovedu, cisto logicki gledajuci, do istih instanci. Popperovsko rjeenje paradoksa konfirmacije zapravo cuva intuiciju da konfirmacijske instance univerzalne generalizacije (x) (Px ? ? Qx) jesu instance (P i Q), ali, uz ogradu da to mogu biti samo one cije je otkrice uslijedilo u nastojanju da se otkrije diskonfirmirajuca instanca257 (P i ~Q) . (7) Kao to smo vidjeli, Popperova falsifikacionisticka teorija ljudskog znanja zasnovana je na jednostavnom logickom uvidu da se univerzalne generalizacije znanosti nikada ne mogu u potpunosti verificirati ali se mogu u potpunosti falsificirati. Moj se prijedlog zasniva na asimetriji izmedu mogucnosti verifikacije i mogucnosti opovrgavanja, asimetriji koja proizlazi iz logicke forme univerzalnih iskaza. Jer, univerzalni iskazi nikad se ne mogu izvesti iz singularnih iskaza, ali im singularni iskazi mogu proturjeciti. Prema tome, cisto deduktivnim zakljuccima (uz pomoc modus tollensa klasicne logike) moguce je iz istinitosti singularnih iskaza dokazivati neistinitost univerzalnih. 258 Popperov logicki uvid jasan je u induktivnom zakljucku premise nikada ne mogu dokazati istinitost konkluzije, dok u deduktivnom to mogu: a1jest P i Q. amjest P. a2jest P i Q. Ako svi P jesu Q, onda i amjest Q. a3jest P i Q. amnije Q. . -----------------------------------------------. Nije tako da svi P jesu Q. an jest P i Q. Svi P jesu Q. Medutim, velik se broj autora okomio na Popperovu tezu o asimetriji verifikacije i falsifikacije. Naime, smatrali su da iz cisto logicke asimetrije ne slijedi da je i u empirijskoj spoznaji ikada moguce dokazati da hipoteza nije istinita. Tako je, na primjer, Ayer smatrao da: Hipoteza ne moe biti konkluzivno pobijena nita vie nego to moe biti konkluzivno potvrdena. Jer ako javljanje izvjesnih opservacija uzmemo kao dokaz da je dana hipoteza neistinita, pretpostavljamo postojanje izvjesnih uvjeta. A iako, u ma kojem danom slucaju, moe biti veoma nevjerojatno da je ta pretpostavka neistinita, to nije logicki nemoguce.

Ayerova je poanta sasvim opcenita: buduci da nikada ne moemo iskljuciti mogucnost da stvari zapravo nisu onakve kao to mislimo da jesu, nikada ne moemo biti sigurni da je dana hipoteza pobijena. To jest, buduci da nikada ne moemo biti sigurni da am doista jest P i da am doista nije Q, nikada ne moemo biti sigurni da doista nije tako da svi P jesu Q. Medutim, Ayerov argument jest instanca generalnog skeptickog argumenta da nikada ne moemo biti sigurni da stvari doista jesu takve kao to nam izgledaju, stoga nije jasno koliku bismo mu teinu trebali pripisati u kontekstu specificne rasprave iz filozofije znanosti.259 Ipak, zakljucak Ayera i ostalih logickih pozitivista prilicno je trezven, 257 R.K.Popper, Realism and the Aim of Science, (ur.) Bartley, W. W., London, Melbourne Sydney: Hutchinson, 1983, str. 257. 258 Popper, Ibid. (1973), str 75. 259 Naime, u Ayerovoj Language Truth and Logic preplicu se dvije rasprave. Prva je o mogucnosti konkluzivne verifikacije i/ili falsifikacije sintetickih recenica, a druga je mogucnosti redukcije fenomenalistickog jezika na realisticki. Buduci da fenomenalisticki jezik (opis stvari u terminima toga kako nam izgledaju) nije moguce reducirati na realisticki (opis stvari u terminima toga kakve one doista jesu), nije

smatrali su da iskustvena spoznaja nikada ne moe biti sasvim izvjesna i to su uzeli kao vanu ili cak osnovnu odrednicu iskustvene spoznaje. Ako je to tako, onda, strogo uzevi, doista nije moguce konkluzivno falsificirati niti jednu hipotezu. Medutim, to jo uvijek ne znaci da nema nikakve razlike u pogledu mogucnosti falsifikacije recimo, izmedu Marxove, Freudove i Adlerove teorije s jedne strane i Einsteinove s druge. Moguce je tvrditi da postoji principijelna razlika ako pretpostavimo da je nae iskustvo pouzdano, ili, u najgorem slucaju, da razlika nije principijelna vec samo u stupnju. Drugi, vrlo slican prigovor Popperu ima daleko vecu teinu. To je prigovor da je struktura naih znanstvenih teorija takva da ih nije moguce konkluzivno falsificirati isto kao to ih nije moguce ni konkluzivno verificirati, te da je stoga Popperov falsifikacionizam predstavlja sasvim netocnu i neprimjenljivu sliku znanosti. To je poznati DuhemQuineov argument, koji je zasnovan na uvidu da hipoteze suvremene znanosti skoro nikada nemaju direktnih logickih posljedica izdvojene iz spleta hipoteza i teorija u kojima se javljaju. Svi su labudovi bijeli simplificiran je primjer pogodan za raspravu o logickoj strukturi konfirmacije, medutim, hipoteze stvarne znanosti najcece su znatno udaljenije od neposrednog iskustva. Ideja je da je Popperova slika opovrgavanja hipoteze negativnom opservacijom H1? ?O ~O ~H1 pojednostavnjena do te mjere da je naprosto pogrena. Hipoteze se u pravilu mogu testirati samo zajedno s drugim hipotezama, tako da u slucaju negativne opservacije nikada nije nedvoznacno jasno koju hipotezu treba odbaciti kao neistinitu. (H1& H2& H3& ... & Hn) ? ?O cO ? Stoga nikada ne moemo reci koja je od hipoteza falsificirana negativnom opservacijom, moda je to H1, moda neka druga. Da bismo skup hipoteza doveli u sklad s opservacijama, moemo odbaciti ili modificirati hipotezu koju testiramo H1, medutim, isto tako moemo odbaciti ili modificirati bilo koju drugu hipotezu koja je bila ukljucena u testiranje, ili moemo dodati hipotezu koja ce sistem hipoteza dovesti u sklad s opservacijom. Zbog toga negativna opservacija nikada ne moe konkluzivno falsificirati hipotezu. Popper je bio svjestan tog problema, ali je smatrao da je to cisto logicka mogucnost i da joj nema mjesta u dobroj znanstvenoj praksi. Tvrdio je da takav ad hoc konvencionalisticki manevar dovodenja hipoteze u sklad s opservacijama unitava ili barem umanjuje znanstveni status date hipoteze ili teorije. Medutim, znatan broj kriticara

Poppera smatrao je da u takvim potezima nema nita loe i da predstavljaju savreno dobru znanstvenu praksu. Putnam, na primjer, tu kritiku Poppera ilustrira primjerom Newtonova opceg zakona gravitacije260 Iz tog se zakona mogu izvesti, na primjer, Keplerovi zakoni samo uz pomocne pretpostavke da (1) ne postoje nikakva druga tijela osim Sunca i Zemlje, da se (2) Sunce i Zemlja nalaze se u cistom vakuumu, i da (3) na Sunce i Zemlju ne djeluju nikakve druge sile. Ako se pokae da predvidanja koja slijede iz opceg zakona gravitacije moguce iskustvom konkluzivno verificirati i/ili falsificirati niti jednu recenicu koja govori o tome kakve stvari doista jesu. Vie o toj raspravi moe se naci u knjizi Borana Bercica Filozofija Beckog kruga, dio III., 5.1.2, i dio V., 3.1. do 3.7. 260 Gravitacijsko privlacenje razmjerno je masama tijela a obrnuto razmjerno kvadratu njihove udaljenosti F = G m1 m2/r2.

nisu istinita, moemo odbaciti ili modificirati zakon, ali isto tako moemo odbaciti ili modificirati neku od pomocnih pretpostavki. Suprotno Popperovim intuicijama, Putnam smatra da je u slucaju da se pojave anomalije, razumnije zadrati zakon a modificirati pomocne pretpostavke nego odbaciti zakon. Imajuci u vidu ogroman uspjeh zakona opce gravitacije u skoro svim slucajevima, jedna ili dvije anomalije nisu razlog za odbaciti ga. Vjerojatnije je da su neistinite pomocne pretpostavke nego da je neistinita teorija, barem kada nema ozbiljnog protukandidata. Putnam smatra da se isto moe pokazati i na teorijama Maxwella, Mendela i Darwina i nizu drugih visoko respektabilnih teorija iz povijesti znanosti. A ako prema Popperovoj slici znanosti teorije Newtona, Maxwella, Mendela i Darwina nisu dobre teorije, onda prije treba odbaciti Popperovu sliku nego te teorije. Duhemovsku kritiku prihvatili su i sljedbenici Poppera, koji su onda ublaavali njegove stavove. Tako, na primjer, Imre Lakatos tvrdi da i divljenja vrijedne znanstvene teorije naprosto ne zabranjuju bilo kakvo stanje stvari. Mislim da vrijedi u cijelosti citirati njegovu ilustraciju duhemovskog argumenta na istom primjeru na kojem je to ucinio i Putnam: Prica je o zamiljenom slucaju odstupanja planeta. Fizicar pred einsteinovske ere uzima Newtonovu mehaniku i njegov zakon gravitacije N, prihvacene pocetne uvjete, I, i pomocu njih racuna putanju novootkrivena malog planeta p. Ali planet odstupa od predvidene putanje. Smatra li na newtonovski fizicar da Newtonova teorija gravitacije zabranjuje odstupanje i da zbog toga, kada ju se jednom ustanovi, pobija teoriju N? Ne. On smatra da mora postojati dosad neotkrivena planet p' koja utjece na putanju p. Izracunava masu, orbitu, itd. tog hipotetskog planeta i onda od eksperimentalnog astronoma trai da testira njegovu hipotezu. Planet p' toliko je malen da ga se ne moe vidjeti niti najvecim teleskopom: eksperimentalni astronom trai financijsku potporu za izgradnju jo veceg teleskopa. Za tri godine novi je teleskop spreman. Da je otkriven nepoznat planet p', to bi se slavilo kao nova pobjeda newtonovske znanosti. Ali nije. Naputa li na znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju o planetu koja utjece na putanju? Ne. Predlae hipotezu da ga od nas zaklanja oblak svemirske praine. Izracunava poloaj i svojstva tog oblaka i trai financijsku potporu da bi poslao satelit da provjeri svoje izracune. Da su instrumenti satelita (moda novi, zasnovani na slabo testiranim teorijama) zabiljeili postojanje takva oblaka, rezultat bi se slavio kao izvanredna pobjeda newtonovske znanosti. Ali oblak nije pronaden. Naputa li na znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju da postoji planet koji utjece na putanju i oblak koji ga skriva? Ne. On predlae hipotezu da u tom prostoru postojimagnetno polje koje ometa instrumente satelita. alje se novi satelit. Da se otkrilo magnetno polje, newtonovci bi slavili senzacionalnu pobjedu. Ali nije. Smatra li se to pobijanjem newtonovske znanosti? Ne. Ili se predlae jo jedna ingeniozna pomocna hipoteza ili cijela prica zavri u pranjavim tomovima periodike i nikada se vie ne spomene.261

Iako Popper nije pridavao veliku vanost duhemovskom argumentu, nije bio bez eksplicitnog odgovora. Smatrao je da u sistemu hipoteza opovrgnutom negativnom opservacijom prilicno tocno moemo odrediti koji je dio sistema hipoteza opovrgnut danom opservacijom zato to veze izmedu razlicitih dijelova jedne teorije [...] mogu biti dovoljno jasne da nam omoguce da odlucimo koji je od njenih podsistema pogoden jednim odredenim opovrgavajucim promatranjem. Zatim, u svoj je prilog spominjao cinjenicu da se u stvarnoj znanstvenoj praksi cesto zadravaju neki dijelovi teorija dok se neki drugi odbacuju (1989:243244). Kada ne bi bilo moguce razluciti dijelove teorija koje su zaslune za uspjeh od onih koje su zaslune za neuspjeh, taj bi dio stvarne znanstvene 261 I. Lakatos: Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes, u Kourany, J.(ur). Scientific Knowledge Basic Issues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadsworth 1987. str. 174-175.

prakse morao biti sasvim iracionalan, to ocito nije. tovie, izgleda da su znanstvenici u tome prilicno dobri. Na koncu, ad hoc hipoteze, koje uvode zato i tako da dovedu teoriju u sklad s opservacijama, mogu se nezavisno testirati. Nezavisno znaci u sklopu neke druge teorije. A ako su jednom nezavisno testirane, time onda prestaju biti ad hoc. U Lakatosevu zamiljenom primjeru to bi bile hipoteza da postoji neotkriveni planet p', hipoteza da postoji oblak svemirske praine, i hipoteza da postoji magnetno polje. One su ad hoc sve dok ne postanu nezavisno potvrdene. Stoga mislim da duhemovski argument, iako otupljuje otricu Popperova falsifikacionizma, ipak ne predstavlja konkluzivni argument protiv te pozicije u filozofiji znanosti. 11.1. Popperov treci svijet. Bez obzira to smo u prethodnom poglavlju vidjeli neke kriticke osvrte na Popperov falsifikacionizam, on je bez sumnje doveo u pitanje problem verifikacije i dao odgovarajuca rjeenja. Time je dovedena u upitanost citava konstrukcija logickog pozitivizma cija kraljenicu ili osnovnu cini upravo veza izmedu elementarnih stavova, verifikacije i generalizacije. No, ako elementarne iskustvene recenice ne mogu verificirati ili potvrditi neku generalizaciju, po Popperu, oni je mogu opovrci tj. pokazati da je neistinita. Dakle, znacaj elementarnih iskustvenih sudova za racionalnost neke generalizacije sastoji se u tome da one mogu opovrgnuti (falsificirati) pogrene generalizacije, hipoteze ili zakone. Ovakav stav Poppera cesto se naziva naivnim falsifikacionizmom gdje uvecanje iskustvenog sadraja znanja postiemo pronalaenjem instancija koje opovrgavaju provizorne generalizacije ili hipoteze. Drugim rijecima, umjesto empirickog uzlaznog prodora od iskustva prema opcim zakonima za Poppera treba krenuti od nagadajuce generalizacije i pokuati opovrgnuti barem jednom instancijom. Ovim se sam postupak odnosu na logicki pozitivizam okrece naopacke sa induktivizma na deduktivizam, sa empirizma na racionalizam itd. Time ce dokazivanje imati oblik deduktivnog zakljucka i da bude racionalno u metodolokom smislu, hipoteza mora biti opovrgljiva, tj. potencijalno opovrgnuta. Zbog svega ovoga potrebno je unaprijed navesti instancije (tzv. potencijalne falsifikatore) koji ce je opovrgnuti ako se pokau istinitim. To se zove falsifikacionosticki kriterij demarkacije ( razgranicenja ) racionalnog i iracionalnog. Umjesto induktivnog dodavanja empirijskog znacenja, za Poppera je kljucni test racionalnost provjeravanja. Provjeravanjem se izbjegava empiristicki problem, to zapravo potvrduje elementarne recenice. Pojedinacnim testom mogu se dokazati dvije stvari: ako postoji instancija za koju smo unaprijed rekli da ce opovrgnuti hipotezu, hipotezu treba odbaciti. Ako se pak ne potvrdi postojanje opovrgavajuce instancije, hipoteza ima veci stupanj potvrde (koroboracije), ali ona time nije potkrijepljena (verificirana), ona tim testom nije postala izvjesnija. Stoga se racionalnost sastoji u pronalaenju falsifikatora, u kritici hipoteza ili

nagadanja. Ako se pak hipoteza opovrgne, nastaje novi problem: moramo pronaci hipotezu koja ce objasniti (uklopiti) i pojedinacnu instanciju koja je opovrgnula prethodnu hipotezu i instancije koje je objanjavala prethodna hipoteza. Hipoteza koja ce to moci, imat ce veci empirijski sadraj od prethodne, a ujedno ce biti i opcenitija od prethodne. Za opcenitiju hipotezu vrijedi ista norma racionalnosti kao i za prethodnu, i ona mora navesti potencijalne falsifikatore. Medutim, pronalaenjem posebnih slucajeva koji se ne uklapaju u hipoteze, svaka sukcesivna hipoteza i teorija ima sve veci empirijski sadraj jer mora uklopiti i prethodne instancije, stoga pronalaenje opcenitije generalizacije postaje sve riskantnije, a navodenje potencijalnih falsifikatora sve tee. Kao i kod logickog pozitivizma Popper pretpostavlja kumulativni rast znanja u znanosti samo sa tom razlikom to postoje tri uvjeta rasta znanja:

1. Nova teorija treba proisteci iz neke jednostavnije i nove ideje koja ce ponovo povezati dotada nepovezane cinjenice.262 2. Ta teorija, takoder, mora biti neovisno testirana i mora imati nove posljedice koje se mogu testirati i koji u principu dovodi do predvidanja dosada neopaenih stvari. 3. Mora da prode neke nove ozbiljne testove. Ovdje se odmah nazire jedno potpuno drugo gledite spram logickog pozitivizma ciji je rast znanja sadran u besciljnom nabrajanju empirijskih datosti. Popperova teorija je evolucijska spoznajna teorija cija se shema rasta moe jednostavno opisati na sljedeci nacin; dokazivanje zapocinje u nekom problemu za koji postavljamo hipotezu kao moguci odgovor, opovrgavanjem hipoteze dobivamo novi problem za koji predlaemo novu neku novu hipotezu kao potencijalni odgovor i tako se postupak nastavlja dalje.263 Ovakvi stavovi odmah namece i promjenu definicija cilja znanosti i znanja. Ciljevi su znanosti objanjenje i predvidanje dogadaja. Struktura objanjenja i predvidanja ima po Popperu (i Hempelu) oblik hipoteticno-deduktivne metode, pri cemu objanjenjem izvodimo zakljucke o prolim dogadajima, a predvidanjem o buducim. Opca premisa sadri hipoteticni zakon ili opce pravilo a partikularna premisa sadri pocetne uvjete; iz njih slijedi zakljucak proli se dogadaj morao dogoditi ili buduci se dogadaj mora dogoditi ili predvidanje p je neistinito. Naravno, uvijek moemo ili moramo postaviti pitanje legitimnosti pretpostavljenog zakona i zadovoljavanja konkretnih uvjeta iz kojih deduktivno slijedi objanjavalacka ili predvidalacka konkluzija. Ali pod pretpostavkom istinitosti premisa, konkluzija o dogadaju nuno slijedi. Zbog toga se takav Popperov model naziva hipoteticno-deduktivnim modelom objanjenja i predvidanja. Moe se reci da je rast znanja jedan od osnovnih problem kritickog racionalizma i u mnogome je njihova pozicija direktno suprotna stavovima logickog pozitivizma. Dok je kod jednih i drugih stajalita rast znanja zadan putem pokuaja i pogreki implikacije su razlicite. Logicki pozitivizam ima u principu afirmativan odnos spram dostizanja cilja znanosti u nekakvoj mogucnosti odredenja i dokucivosti istine dotle kriticki racionalizam postulirajuci falsificiranje i opovrgljivost kao jedini kriteriji stvar postavlja radikalno drugacije i dovodi do zakljucka kako ne postoji apsolutno ne problematicno vrelo izvjesnosti i istine. Ne postoji teorija ili tvrdnja koju smijemo smatrati apsolutnom i neoborivom tvrdnjom i koja bi postala apsolutni temelj znanja. Sve, a pogotovo apsolutne tvrdnje, moraju se podvrci kritici. Ne postoje teorije koja moe opravdati i utemeljiti sve cinjenice, a teorije koje to pokuavaju Popper naziva iracionalnim. Odavde slijedi osnovna karakteristika antifundacionalizma, odnosno njegove kriterije utemeljenja. Ali bez

apsolutnih temelja znanja mi nikada ne moemo biti siguran u istinitost teorije i to jeste osnovna tvrdnja Poppera. Ono to, medutim, moemo uciniti jeste da na opisani nacin poboljavamo teoriju, tj. da se naa teorija pribliava asimptotski nekoj konacnoj istini. To je temelj Popperove teorije doktrine o istinolikosti. Prema tome cilj znanja, znanosti i racionalnog postupanja ne smije biti traenje apsolutne istine i imperativ znanja i znanosti jeste poboljanje teorije kritikom i pokuaj da se pribliimo istini. to se pak tice teorije znacenja, Popper je u izvjesnom smislu konvencionalist jer su za njega pojmovi ciste konvencije. Spoznajni sadraj postoji u sudu o necemu. Ovdje se takoder pokazuje otklon spram logickog pozitivizma a posebno spram mladog Wittgensteina, jer za Poppera analiza jezika je samo zanimljiva igra i nita vie. Dakako, da taj otklon prelazi i na esencijalisticko platonisticku koncepciju koja pretpostavlja da 262 Primjer: zakoni plinskog stanja i jednadba stanja idealnog plina. 263 Ustvari ovaj koncept u mnogome podsjeca na Darvinovu teoriju evolucije gdje opstoje samo one najsposobnije ideje. Ovu analogiju je povlacio i sam Popper u svojim razmatranjima, ali je pretrpjela mnoge kritike.

cemo poznavanjem pojmova i ideja otkriti neto o nunim svojstvima stvari koje opisuju ti pojmovi. Za Poppera, naprotiv, nema niceg takvog jer su ideje, pojmovi samo korisni ciji precizni opisi imaju samo heuristicku vrijednost za kategorizaciju raznolikosti zbilje. No, ne smijemo izvoditi iz ovoga zakljucak da on zastupa ideju cistog konvencionalizma i pragmatizma jezika. To se narocito pokazuje u njegovom postuliranju treceg svijeta ili svijeta ideja koji po mnogome slici na Platonovu ideju. To je svijet neovisan o naim psiholokim predodbama i fizickoj stvarnosti, to je svijet teorije, svijet jezika, umjetnosti itd. On je covjekova tvorevina ali nadilazi svog tvorca. U tom svijetu zaticemo probleme koje tvore same ideje, problema koje na odredeni nacin ljudi rjeavaju, ali koji se ne iscrpljuju sa tim odnosom spram njih. Taj se svijet u toku povijesti umnaa, jer sva rjeenja pojedinih problema mogu postati problem za nekoga drugog i time nadilazi svoje tvorce. Kao dokaz postojanja treceg svijeta Popper navodi interesantan misleni eksperiment. Zamislimo, kae on, da se svi strojevi i sva oruda unite, da se uniti sve ono to smo naucili, ukljucujuci i nae znanje o strojevima i orudima kao i nae znanje kako se ono koristi. Zamislimo, medutim, da u tom opcem unitenju opstanu knjinice i naa sposobnost ucenja. Jano je, da bi nakon mnogo truda svijet ponovo profunkcionirao U drugom primjeru neka se pored strojeva unite i knjinice. U tom slucaju naa civilizacija se ne bi obnovila n i nakon mnogo stoljeca. Dakle, ovom jednostavnom primjerom Popper pokuava pokazati da taj treci svijet ili svijet ideja ne samo da egzistira, nego da je za covjeka fundamentalan kao i druga dva.264 Takoder on brani est teza koje cemo ukratko navesti: 1. tradicionalna epistemologija usredotocila se na drugi svijet, na znanje u subjektivnom smislu i za njega je ono relevantno u proucavanju znanja. 2. Za epistemologiju je bitno proucavanje problema nezavisno od njihovih nosilaca. 3. Objektivisticka epistemologija, koja proucava treci svijet moe objasniti mnoge pojave drugog svijeta, ali proces nije simetrican jer epistemologija koja se temelji na proucavanju svijeta ne moe objasniti same sadraje problemskih situacija. 4. Treci svijet je prirodno proizvod covjeka-ivotinje (ovdje on pravi analogiju sa paukovom mreom) 5. Treci je svijet uglavnom autonoman, premda se na njega moe djelovati i premda ono moe djelovati na nas. On je autonoman unatoc tome to je ljudski proizvod i unatoc tome to djeluje na nas. 6. Objektivno znanje raste upravo zbog nae interakcije as trecim svijetom. (Ovdje opet pravi analogiju izmedu rasta znanja i biolokog rasta.)

Bez obzira na veliku kritiku koju je pretrpjela njegova ideja o postojanju treceg svijeta ona pokazuje da se odnos izmedu filozofije znanosti i same filozofije radikalno mijenja. Ne samo da filozofija, metafizika nije stavljene na marginu ozbiljnog promiljanja kako je to pokuao postaviti logicki pozitivizam, nego se ona vraca na velika vrata sa konstatacijom kako promiljanje o znanosti mora ukljuciti i da su mnoga pitanja na koje znanost mora odgovoriti metafizicke prirode.265 Ne postoji, medutim, bilo kakve tvrdnje, pa odatle ni proturjecnosti u Svjetovima 1. i 2. Tvrdnje nisu materijalni objekti ni mentalni sklopovi. Njih mogu iskusiti razliciti umovi i one cesto mogu imati posljedice, logicke, kao i neke druge, koje njihovi stvaraoci nisu ni namjeravali niti predvidjeli. Tvrdnje, drugim rijecima, pripadaju Svijetu 3. a to je u osnovi razlog zato on predstavlja kljuc za kriticki racionalizam. 264 Mi se necemo posebno baviti problemom treceg svijeta, ali moemo napomenuti da ovo postuliranje u mnogome podsjeca na Platonovu i Hegelovu filozofiju. 265 Moemo slobodno pretpostaviti da su filozofija i znanost danas suocena sa izborom , a to je izbor izmedu Popperovog pluralizma predstavljenom u njegovoj teoriji o tri svijeta ili Wittgensteinovog pozitivistickog biheviorizma, predstavljenog u njegovoj teoriji o ne postojanju pravih filozofskih problema. Obje teorije predstavljaju reakciju na problem duh-tijela i na problem objektivnog znanja.

Popper je, ustvari poput Platona i Fregea, Svijet 3. uveo sa namjerom da rijei problem objektivnog znanja. Medutim, za razliku od njih, on nije znanstveno znanje smatrao izvjesnim. Za Poppera, problem nije bio u objanjavanju kako bi objektivno znanje moglo postati izvjesno, nego u objanjenju kako bi pogreno znanje moglo biti objektivno. A ovdje je njegovo rjeenje bilo u tome da se objektivnost znanstvenog znanja sastoji u njegovoj osjetljivost na kriticnost. Daleko od toga da Svijet 3. prua potporu znanstvenom polaganju prava na izvjesnost, kako bi pruio sredstvo kojim se ono moe racionalno kritizirati. Daleko od toga da je Svijet 3. vjecan i nepromjenjiv nego je kao evolucioni proizvod ljudskog duha i sam predmet daljnje evolucije. Kriticki racionalizam je, prema Popperovim rijecima, moguce razumjeti kao jedan stav priznanja da sam ja moda u krivu a da si ti, moda, u pravu, i da se uz odredeni napor moemo pribliiti istini.266 Napor o kome on ovdje govori jeste napor kriticke diskusije, kojim neki problem otkrivamo, predlaemo neke teorije kao njegovo pokusno rjeenje, eliminiramo svaku mogucu greku koja se u njoj moe naci, napredujemo do otkrivanja novog problema. Ovdje, medutim, sama mogucnost kriticke rasprave barem onakvu kakvu je zamislio Popper ovisi o mogucnosti proturjecnosti. Drugim rijecima, ona ovisi o tome postoje li tvrdnje koje su povezane tako da sve ne mogu biti istinite, i da sve ne mogu biti lane. Zadrimo se jo malo na problemu razgranicenja, tj. kriterija razgranicenja empirijskih od neempirijskih iskaza, odnosno znanstvenih od neznanstvenih. Popper ovaj problem vidi kao: Problem iznalaenja kriterija koji ce nam omoguciti da pravimo razliku izmedu empirijskih nauka, s jedene, i matematike i logike, kao i metafizickih sustava, s druge strane.267 Kako je odbacio indukciju kao neopravdanu, moemo reci da je time implicite odbacena i mogucnost empirijske verifikacije sustava, jer se ona upravo postie induktivnim putem. No, to nikako ne znaci da Popper odbacuje mogucnost iskustvene provjere jer samo u tom slucaju moemo govoriti o empirijskim sustavima. Ono to predlae je da se za kriterij razgranicenja (demarkacije) uzme mogucnost opovrgavanja mora biti mogucno da se jedan empirijski sustav opovrgne iskustvom.268 Opovrgljivost sustava ili iskaza pravi razgranicenje izmedu naucnih i vannaucnih sustava ili iskaza. Ovakvim kritickim stavom se od naucnih sustava, koji moraju biti u odgovarajucoj formi, trai mogucnost izdvajanja u negativnom smislu tj. da budu opovrgljivi odnosno falsificirani. Ovim je na veoma vjet nacin izbjegnuta zamka koju nosi neki pozitivni ili afirmativni stav prema nekoj teoriji ili naucnom sustavu koji je uvijek privremen, jer ga kasnije negativne odluke mogu odbaciti. Vec smo uzgred rekli da se kriterij razgranicenja ne moe primijeniti na bilo kakve

iskaze, vec se moraju dovesti u formu koja to omogucava. Kao to Popper kae: Negacija jednog striktno univerzalnog iskaza269 uvijek je ekvivalentna striktno egzistencijalnom iskazu 270 i vice versa.271 Kako striktno univerzalni iskazi insistiraju na nepostojanju nekih stvari, mogu se sa nekim singularnim iskazom, tj. iskazom koji opisuje neki specifican dogadaj, koji je suprotan tom odricanju, opovrgnuti. Striktno egzistencijalni iskazi, ne mogu se opovrgnuti jednim singularnim iskazom, vec samo univerzalnim. I u jednom i u drugom slucaju vidimo da se moe empirijski odluciti, o svakom, medutim, 266 Karl R. Popper, The Myth of the Framework: In defence of science and rationality, ured. M. A. Noturno Routledge, London, 1994. str.12. 267 Karl Popper, Logika naucnog otkrica, prijevod, Nolit, 1973. str. 67. 268 Ibid. str. 74. 269 Pod striktno univerzalnim iskazom Popper podrazumijeva hipotezu koja ima karakter prirodnih zakona u najopcenitijem obliku. 270 Striktno egzistencijalni iskazi, po njemu, su iskazi koji tvrde ne postojanje. 271 Ibid. str. 107.

samo na jedan nacin (unilateralno).272 Dakle, ovdje moramo obratiti pozornost na sljedecu cinjenicu a to je da se striktno egzistencijalni iskazi ne mogu opovrci vec samo verificirati jednim singularnim iskazom. Na primjer, ako se u nekom eksperimentu sa elementarnim cesticama ne pojavljuje elektron iako je tim eksperimentom ocekivan nikako ne znaci da je time opovrgnuta teorija o egzistenciji elektrona. Da bi izbjegao nelogicnost, Popper, ove iskaze karakterizira kao neempirijske ili metafizicke i naucni ( empirijski ) iskazi su jedino striktni univerzalni iskazi. Asimetrija koja se ovdje javlja posljedica je uspostavljenog kriterija razgranicenja, a ne igre logickim pravilima. Sada se jasno vidi da za razliku od logickog pozitivizma, Popper metafiziku na klasificira kao besmislicu bez znacenja, kao to cini i Wittgenstein, vec je u rjeavanju okrenut postavljanju jasne granice. Ovakva postavka je sukladna sa cinjenicom da kriterijem razgranicavanja treba uzeti kao prijedlog za dogovor ili konvenciju.273Ovakav stav, dakako, odvodi direktno u konvencionalizam i spekulativni racionalizam. Ovo posljednje slijedi iz cinjenice da Popper stoji na uvjerenju da se do naucnog otkrica ne moe doci samo pravilnim deduktivnim zakljucivanjem iz postojeceg fundusa empirijskog znanja, vec pri tom moramo imati vjeru u ideje koje su spekulativnog karaktera. Ako sada prihvatimo Popperov stav da su empirijske nauke sustavi teorija, a naucne teorije univerzalni iskazi, onda moemo govoriti o opovrgljivosti teorija. Zahtjev da naucne teorije budu u formi univerzalnih iskaza sadri u sebi sljedece: teorija mora biti tako definirana da u sebi sadri dvije klase osnovnih iskaza one sa kojima se ne slae (zabranjuje ih) i one kojima ne protivurijeci. Takva teorija je opovrgljiva. Pod osnovnim iskazom Popper ovdje podrazumijeva iskaz (moemo reci i posljedicu) koja se moe deduktivno izvesti iz teorije samo uz pocetne uvijete, a moe biti u suprotnosti sa samom teorijom. Zapravo, teorija vai dokle god su deducirane posljedice ne protivurjecne, a kada se takva posljedica pojavi postoji mogucnost opovrgavanja. No, ovdje se dade zorno pokazati kako se Popper pribliava u krajnjoj instanci H. Poincareu, jer ono to moemo nazvati osnovnim iskazom ili iskazima u nekoj teoriji je stvar dogovora. Ovo gledite koje Popper naziva interpretacija u svijetlu teorije zasnovano je upravo na tome da cinjenica koja opovrgava teoriju dolazi iz nje same to izaziva problem tumacenja. Zapravo, sam dogovor oko bazicnih iskaza postie se primjenjivanjem neke teorije, a upravo tim primjenjivanjem mi stavljamo teoriju na probu. Upravo ovdje pocinju i najvece primjedbe koje se mogu uputiti kriteriju, jer se problem sastoji u tome to mi, na osnovu postojece teorije izvodimo eksperiment, odnosno deduciramo iskaze koje treba da opovrgne. Konvencionalizam Poppera, prema kome se

zakoni prirode ne mogu opovrci promatranjem jer kao to nije moguce verificirati neki iskaz tako ga ne moemo opovrci. U krajnjoj instanci moe se uvijek pronaci izgovor za neopovrgavanje neke teorije uvodenjem ad hoc hipoteza. Ukoliko nemamo jasno definiranu osnovu, u smislu dogovorom utvrdenih osnovnih iskaza, uvodenjem dodatnih hipoteza teoriju uvijek moemo spasiti od opovrgavanja. Ovi dogadaji su sasvim izvjesni, s obzirom da se opovrgavanje dogada u kriznim trenutcima za neku teoriju i da se tada moe ciniti da sa malim izmjenama i dotjerivanjima stvar moe popraviti. Popper se slae kako sa konvencionalisticke tocke gledita to izgleda tako, ali kao rjeenje predlae sljedece: Mi odlucujemo, ukoliko naem sustavu zaprijeti opasnost, da ga nikada necemo spaavati bilo kakvom vrstom kovencionalistickog lukavstva.274 Pod lukavstvom upravo podrazumijeva uvodenje ad hoc hipoteza i sumnju u eksperimentatora. Dalje, on trai da se neki sustav, koji je na ovakav nacin bio uspjean, ponovo preispita i 272 Ibid.str.102. 273 Ibid. str. 71. 274 Ibid.str. 114.

ako treba opovrgne. Ovdje se pojavljuje jo jedna bitna dilema; da li je sustav bez konvencionalistickog lukavstva isti onaj kao sa njim, tj. da li odredena lukavstva koja smo odbacili nisu smanjili stupanj univerzalnosti tog sustava. U slucaju pomocnih hipoteza, Popper predlae preispitivanje: da li hipoteze povecavaju ili umanjuju opovrgljivost i u skladu sa tim predlae njihovo zadravanje ili odbacivanje. No, ovo preispitivanje moe biti diskutabilno jer mi moramo zanati vec unaprijed dali tim postupkom povecavamo ili smanjujemo opcenitost neke teorije, to je u najmanju ruku veoma klimava hipoteza po sebi. Postoji jo jedan prigovor koji cemo navesti u ovom kratkom izlaganju a koji je cisto logicke prirode; da li su naucni zakoni striktno ili numericki univerzalni zakoni. Pojam striktno univerzalnog iskaza vec je spominjan kao forma prirodnog zakona, medutim sa jednog drugog stajalita moguce je promatrati zakone i kaso numericki univerzalne iskaze, koji opisuju jednu konacnu klasu elemenata odredenih karakteristika. Drugim rijecima, kada bi smo imali dovoljno vremena mogli bi smo nabrojati sve elemente i slucajeve tj. pojave na koje se odnosi. Time bi predloeni kriterij pao u vodu, poto bi bio neprimjenljiv, jer ne bi mogli da ispitamo sve pojedinacne slucajeve. Ovaj prigovor rijeen je na slican nacin kao i prethodni, odgovorom: naucni zakoni se tretiraju kao striktno univerzalni iskazi. Moemo na kraju ovog kratkog razmatranja obratiti pozornost na princip kauzalnosti koja ima izuzetnu vanost za znanost, a posebice za klasicnu fiziku. On se po Popperu, sukladno principu razgranicenja, nalazi u klasi metafizickog miljenja. On ga formulira kao: Princip uzrocnosti jeste tvrdenje da svaki dogadaj moe da bude uzrocno objanjen da moe da bude deduktivno predviden.275 Promatranje moe ici u dva pravca ovisno od interpretacije rijeci moe. Ako se pod tim podrazumijeva da je uvijek moguce iz predvidanja rekonstruirati zakon i pocetne uvjete tvrdenje je tautoloko, a ako se pod moe podrazumijeva postojanje zakona koji se pokazuju kroz neki dogadaj, onda primjenom kriterija razgranicenja vidimo da ovaj zakon ne moe biti opovrgnut. Prema tome, Popper ga kao metafizicki princip, prosto iskljucuje iz sfere nauke. Ovo moe da izgleda kao odvracanje od traganja za deterministickim zakonima iz kojih ce se moci dedukovati predvidanja, ali Popper insistira na tome da samo treba napraviti razliku izmedu naucnog i metafizickog znanja i priznati ni u jednom slucaju ne bismo mogli definitivno da kaemo da u nekoj odredenoj oblasti nema zakona.276 11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera Na kraju ovog kratkog razmatranja pokuat cemo ukratko rezimirati osnovne ideje vezane za teoriju znanosti. Dva problema sacinjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih

naziva problem indukcije i problem demarkacije ( razgranicenja). Problem indukcije moe se formulirati na sljedeci nacin: kakav je odnos izmedu teorijskog znanja i iskustva? Problem razgranicenja moe se formulirati kao: to razlikuje znanost od metafizike, kao i od logike i matematike? Odgovore koje smo dobili uglavnom od pozitivizma su: znanje dobivamo iz iskustva posredstvom indukcije, tj. izvodeci univerzalne teorije iz skupine pojedinacnih cinjenica; te induktivna metoda odvaja znanost od metafizike kao i od logike i matematike. Kao to smo 275 Ibid.str. 93. 276 Ibid.str.236.

vec napomenuli, Hume je pokazao da su induktivni zakljucci nevaljani, to je problem indukcije uopce. Odavde sijedi slijepa ulica koja daje sljedece alternative; ili cemo doci do znanja nevaljanim postupkom (iracionalizam) ili necemo doci do znanja uopce (skepticizam), a samim tim se indukcija rui i u ono drugom pitanju tj. kao temelj demarkacije. Popper iskustvo stavlja u drugu poziciju i u prvom dijelu Logike znanstvenog otkrica daje sljedece postavke: do znanja dolazimo kada prihvacamo iskaze koji opisuju iskustvo koje proturjeci te prema tome i pobija nae pretpostavke; time se deduktivna, prije nego induktivna veza, nalazi izmedu teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas uci ispravljajuci nae greke, a same pretpostavke koje je moguce podvrgnuti iskustvu trebale bi se uzimati u obzir kao znanstvene. Ovako postavljena stvar nema potrebe za induktivnim skokom koje je Hume smatrao nelogicnim, ali neizbjenim i Hobsonov izbor izmedu iracionalizma i skepticizma je izbjegnut Traeci izvor odgovor na pitanje odakle dolaze nae pretpostavke ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovara kao Francis Bacon da dolazi iz nae sklonosti pretpostavljanja; u svakom slucaju, ne mogu doci samo iz promatranja jer nema promatranja bez pretpostavke. Za njega su one prvotnije jer pretpostavke su logicki i psiholoki pretpostavljene promatranju. Receno slikovito; cijelo vrijeme teoretiziramo kako bi se orijentirali u svijetu i na susret s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje u obliku stvarnosti. Odnos izmedu logickog pozitivizma i Popperovog pristupa moemo slikovito opisati sljedecom metaforom; logicki pozitivizam se ponaa u svom proucavanju kao covjek koji se nalazi u zamracenoj sobi i nasumicno pipanjem pokuava da otkrije svijet oko sebe, dok Popper pretpostavlja upaljeno svijetlo ali proucavatelj mora da stavi neke naocale da bi video svijet oko sebe. Iskustvo ce pokazati dali je izabrao dobru dioptriju i dali ih mora zamijeniti nekim novim fokusom kako bi dobio bolju sliku realnosti. Najceca primjedba, koja se odmah namece sa stajalita skepticizma, jeste da poto nijedna kolicina iskustva nece konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna kolicina iskustva je nece konkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovo pitanje, Popper upucuje na logicku asimetriju. Univerzalna izjava se ne da izvesti ili biti verificirana od pojedinacnih sudova, bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. Medutim, moe biti kontraindicirana jednim pojedinacnim sudom Navedimo jedan, poznat, jednostavan primjer; iskaz svi su labudovi bijeli ne moe se verificirati induktivnim putem, ali se moe falsificirati samo jednim kontrarnim primjerom. Naime, navedeni iskaz, kao to Popper prijedloe, moe se preformulirati kao; ne postoji nijedan ne bijeli labud i u tom slucaju ukoliko se pronade

samo jedan ne bijeli labud citav iskaz je opovrgnut. Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza moe uvijek izbjeci ad hoc definicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmaivom. Zakljucuje da je put dalje ukljuciti sposobnost falsifikacije u metodologije. Za njega je metodologija skup odluka koje odreduju djelovanje i odredene su u normama metodolokih pravila jer se nae odluke bave pitanjem koji slijed djelovanja koje ce najbolje potpomoci nae ciljeve. Prema tome falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do tog stupnja da pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav nacin da ne tite niti jednu tvrdnju u znanosti od opovrgavanja. ira epistemoloka ambicija otkriva se kada Popper prelazi u generalizaciju sa tvrdnjom da se zbilja moe reci kako se vecina problema teoretske filozofije moe reinterpretirati kao problem metode. Kroz Logiku znanstvenog otkrica Popper odreduje svoju poziciju raspravljajuci sa pozicijom logickog pozitivizma koje se ticu znacenja i sa dva tradicionalna gledita koja se ticu znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Duhema i Poincarea. Moe se primijetiti, da poput logickog pozitivizma, on izraava neograniceno povjerenje prema znanosti, ali za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u

znanosti. Linija razgranicenja izmedu znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkrica o prirodi stvari. Popperov napad na centralna stajalita logickog pozitivizma potpomagale su propast tog pokreta. Popper dri konvencionalizam kao samoopravdani, branjiv i najvjerojatnije konzistentan sustav, a to je posebice naglaeno u pogledu metodologije. U suprotnosti sa metodolokim naturalizmom logickih pozitivista, koji tretiraju crtu razgranicenja izmedu metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodi jezika, Popper je metodoloki konvencionalist, predlauci pravila koja odreduju izbore odluke koje su opet odredene ciljevima. Njegova demarkacija odnosno razgranicenje trebala bi se prosuditi na temelju toga da li se pokazuje plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja i novih problema. U kasnijim radovima Popper priznaje neke promijene u miljenju. Kako rasprava o metafizici okruuje koncept istine, oprezno je izbjegao dotaci je u Logici znanstvenog otkrica, zadovoljavajuci se logickim odnosima (implikacija, tautologija, kontradikcija). Poslije, pod utjecajem Tarskog, poceo se slobodno koristiti konceptom istine i primicanja istini. U kasnijim godinama otvoreno je metafizican uz davanje snane potpore realizmu i indeterminizmu. Kroz Logiku znanstvenog otkrica pojavljuju se darvinovske metafore borba za preivljavanje medu teoretskim sustavima, prirodni odabir, sposobnost preivljavanja, iako je na posljednjim stranicama knjige odbaceno stajalite da je znanost orude bioloke prilagodbe. Ovaj darwinovski lajtmotiv je postao kontraverzna tema u Popperovom kasnijem radu tj. postavljanjem pitanja: da li je evolucionirana biologija bila podvrgnuta istoj metodolokoj analizi kao fizika? Jesu li sredinje ideje Darwina ili moderne sinteze falsifikabilne? Da zakomplicira stvar, Popper je promijenio vlastiti miljenje na tom sredinjem pitanju, promatrajuci darvinizam kao povijesnu pretpostavku u Objektivnom znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologija. On je takoder poceo zagovarati evolucijsku epistemologiju, tj. pokuaj da se objasni postojanje znanosti koja trai istinu u okviru prirodnog odabiranja, da bi se konacno dao bioloki zaokret Kantovog problema Kako je znanje moguce?. Njegovo drugo predavanje o Herbertu Spenceru ( 1975 ) bavio se endosomatskim i egzosomatskim prilagodbama kao oblikom znanja. Bioloka razmatranja takoder igraju vanu ulogu u djelu Ja i njegov mozak. Postavljajuci se nasuprot redukcionisticko materijalizma najmodernijih strucnjaka na pitanje um-tijelo, Popper koristi uglavnom indirektne argumente za interaktivni pluralizam.

Razmiljanje o biologiji se pojavilo iz smjele nove metafizicke inicijative iz 1967-68 posebno provokativno naslovljeno Epistemology Withaut a Knownig Subject (Epistemologija bez spoznavajuceg subjekta). Razlikujuci svijet fizickih stvari od svijeta mentalnih stvari; Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednoj od njih, nego u Svijetu 3 -svijetu od ljudi stvorenih objektivnih sadraja misli. Takve intelektualne tvorevine imaju objektivno postojanje: teorija, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i kriticki argumenti imaju objekte i interrelacije cije analogne entitete ne moemo pronaci ni u fizickom ni u mentalnom svijetu ni u fizickom ni u mentalnom svijetu. Pohranjeno znanje postoji pa da ga nitko ne koristi. Kriticari Svijeta 3 smatraju neke od njegovih posljedica kontraintuitivnima: npr. ne sadri samo sve istine nego i sve lane izjave, koje prema tome imaju jednako objektivno postojanje. U kasnim 1940-tim Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirode dedukcije koji je doivio znacajan interes. Promatra deduktivnu logiku kroz orude kriticizma i kae da nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegova tehnicka panja se usredotocila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je vec doprinio u Logici znanstvenog otkrica. Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnih pretpostavki o logickim odnosima medu elementima na cijoj vjerojatnosti je definiran, te je prema tome zasnovao

tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav je otvoren za mnoga nova tumacenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazeci tumacenje ucestalosti iz Logike znanstvenog otkrica, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijeta da se razvija u jednom smjeru prije nego u nekom drugom. U pogovoru (1982) i u A World of Propensities ( Svijet sklonosti ) ovo stajalite se razvija u zanimljivu novu metafiziku. Zanimljivi su jo neke Popperove postavke koje se ticu ljudske spoznaje. On odbacuje, kao to smo vidjeli, empiristicku teoriju da je covjekov duh najprije tabula rasa pa pretpostavlja da covjek, a slicno i ivotinje, na svakom stupnju ivotnog razvitka vec posjeduje neko znanje u obliku dispozicije i ocekivanja. Znanje nikada ne potjece od neke nitice, nego od nekog pozadinskog znanja koje se uzima kao sigurno. Prihvacajuci razvojni ili evolucioni pristup tumacenju spoznaje on tvrdi da su 999 od 1000 jedinica nekog znanja batinjene ili urodene, a preostala jedinica sastoji se od modifikacije tog urodenog znanja. Moda je ova pretpostavka pretjerana, ali Popper na temelju ovoga postavlja i svoja dva teorema; prvi, sve steceno znanje, svako ucenje, sastoji se od modifikacije (moguce i odbacivanje) nekog oblika znanja ili dispozicije koja je postojala i prije, a u posljednjoj distanci od urodenih dispozicija. Iz toga onda slijedi i drugi teorem; svaki rast znanja sastoji se od poboljanja postojeceg znanja koja se mijenja u nadi da se to vie priblii istini. Na osnovu ovih teorema da se zakljuciti da on potpuno odbacuje svaku subjektivisticku epistemologiju, kao to je to slucaj kod empirista, a posebice mogucnost svakog izravnog i neposrednog opaajnog iskustva. Takoder, i zdravorazumskoj teoriji spoznaje, kao to je to slucaj kod G.E. Moorea, Popper prebacuje to naucava da postoji samo jedna vrsta znanja, koje on zove subjektivnim znanjem. On naprotiv razlikuje subjektivno i objektivno znanje. Subjektivno je znanje zapravo organizmicko znanje jer se sastoji od dispozicija organizma, dok se objektivno znanje sastoji od logickog sadraja naih teorija, a koje su skupljene u knjigama i casopisima te pohranjene u knjinicama. Kao to smo vidjeli u prethodnom dijelu izlaganja ono je svrstano u takozvani Svijet br. 3. Slicno opravdanje spoznaje iz vanjske stvarnosti daje i Gerhard Vollmer.277 Zajedno s Popperom i on zastupa evolucionu teoriju spoznaje, a s obzirom na spoznaju osjetilnog svijeta hipotetski realizam. Govoreci o spoznaji stvarnosti, ponavlja Russellovu misao da je cilj svake filozofije i svake znanosti spoznaja. Dakako, ovdje se odmah namece pitanje; kako utemeljiti, kako dokazati spoznaju? Postulat utemeljenja spoznaje vodi u trostruku slijepu ulicu (Albertova Mnchhausen-Trilemma): ili beskrajno vracanje, ili logicki krug ili prekid postupka na nekom proizvoljno izabranom mjestu. Kako prve dvije mogucnosti ne dolaze u obzir, ostaje samo treca mogucnost. No to ipak zahtijeva apsolutno sigurne, ali

netautoloke iskaze. Tisucljecima su filozofi traili takve iskaze koji bi sami sebe nosili i vidjeli ih u aksiomima, principima, cistim iskustvenim stavovima, tj. protokolarnim stavovima (Neurath), u elementarnim stavovima (Wittgenstein), u konstatacijama (Schlick), u stavovima opaanja (Carnap), u bazicnim stavovima (Popper), ali je ipak tzv. bazicni problem iskustveno znanstvenih spoznaja ostao bez pravog odgovora. Nije pomoglo ni pozivanje na obican jezik kojim vec uvijek govorimo i tako treba jednostavno poceti usred jednog predrazumijevanja za rijeci i iskaze (konstruktivizam hermeneutika), jer se pokazalo da znanosti sa svojim hipotetsko-deduktivnim karakterom upravo ne upotrebljavaju obican svakidanji jezik. Moramo li onda prihvatiti apsolutni skepticizam? Ne, dri Vollmer, jer ako i nema apsolutno dokazivih iskaza, ima ipak onih koji su barem relativno dokazivi. Pritom se polazi od nedokazanih pretpostavki kao hipoteza. I u tom je smislu sve nae znanje i svaka znanost hipotetska. To ipak ne znaci da takve iskaze ne bismo smjeli drati istinitima. 277 G. Vollmer, Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983.god.s

Filozofski postulati cesto imaju obiljeje ispovijesti, a koje cemo principe, aksiome ili pretpostavke odabrati, ovisi od osobne odluke. Dakako, ni tu nismo potpuno slobodni, jer se takvi principi moraju medusobno podnositi i moraju se pokuati barem kao hipoteze. Ti su principi ontoloke, spoznajnoteortetske i metodoloke naravi. Oni nisu niti bez osnova, jer se mogu navesti razlozi koji ih opravdavaju. Vollmer nabraja deset takvih postulata znanstvene spoznaje: 1) Postulat realnosti: postoji realni svijet, neovisan od opaaja i svijesti. 2) Postulat strukture: realni je svijet strukturiran. Kao takve strukture dolaze u obzir: simetrije, invarijacije, metricke strukture, uzajamno djelovanje, prirodni zakoni, individualne stvari, sistemi itd. 3) Postulat kontinuiteta: medu svim podrucjima stvarnosti postoji neprekinuta povezanost, kontinuitet. Ne postoji nepromostiv jaz izmedu mrtve materije i ivih organizama, izmedu biljaka i ivotinja, ivotinja i covjeka, materije i duha. 4) Postulat tude svijesti: i drugi individui (ivotinje i ljudi) posjeduju opaaje i svijest. 5) Postulat uzajamnog djelovanja: nai su organi podraivani (aficirani) od realnog svijeta, tj. povrina naeg tijela izmjenjuje energiju sa svojom okolinom. 6) Postulat funkcije mozga: miljenje i svijest jesu funkcije mozga, tj. sve su svjesne pojave povezane s fiziolokim procesima (psihofizicki aksiom). 7) Postulat objektivnosti: znanstveni iskazi moraju biti objektivni, tj. povezani sa stvarnocu, a ne sa svijecu nekog promatraca. Ta se objektivnost osobito ocituje u intersubjektivnoj razumljivosti i provjerljivosti znanstvenih iskaza. 8) Postulat heuristike: radne hipoteze moraju pospjeivati i poticati istraivanje, a ne prijeciti. To je metodoloki postulat istraivacke strategije. 9) Postulat spoznatljivosti: cinjenice iskustvenih znanosti mogu se analizirati, opisati i objasniti prirodnim zakonima. 10) Postulat ekonomije miljenja: nepotrebne hipoteze valja izbjegavati. To je takoder metodoloki postulat (Ockhamova britva) koji zahtijeva minimalna objanjenja. Ti postulati nisu medusobno sasvim neovisni. Prvih sedam postulata utemeljuju, prema Vollmeru, njegov hipotetski realizam. Njegove su glavne teze sljedece: postojanje svijeta koji je (1) neovisan od svijesti, (2) zakonski strukturiran i (3) medusobno povezan; taj je svijet djelomice spoznatljiv i razumljiv na temelju opaanja (5), miljenja (6) i intersubjektivne znanosti (7). Taj hipotetski realizam, za razliku od naivnog, kritickog realizma, Vollmer oznacuje ovako: Pretpostavljamo da postoji svijet, da on ima odredene strukture i da su te strukture djelomicno spoznatljive i ispitujemo dokle moemo s tim

hipotezama stici. Prema tome, svi iskazi o svijetu imaju obiljeje hipoteze, to nece ni logicara ne teoreticara znanosti prijeciti da vjeruje u taj svijet. On dodue priznaje da je hipotetski realizam s obzirom na to koliko vrijede njegovi iskazi slabiji od ostalih oblika realizma, no ta je skromnost samo logicke naravi. Postulat realnosti svijeta (hipotezu realnosti) ipak potkrepljuju mnogi razlozi ili argumenti. U prilogu postulata ili hipoteze stvarnosti svijeta Vollmer donosi trinaest argumenata i zakljucuje: Ti bi nas argumenti morali dovesti do toga da pretpostavku od svijesti neovisnog i strukturiranog svijeta smatramo dobro utemeljenom hipotezom. On smatra da taj postulat spada medu hipoteze koje se ne mogu ni provjeriti ni opovrgnuti, ali su ipak neophodne za znanost i pritom navodi Popperov tekst o neodoljivosti argumenata za realizam koji smo vec gore naveli.278 Novije, osobito angloamericke epistemologije problem izvanjskog svijeta nastoje rjeavati ponajvie unutar fundacionalizma. Zanimljivo je primijetiti da se i u tom pokuaju rjeavanja problema izvanjskog svijeta pruaju dvostruka rjeenja i to opet kao izravni i neizravni ili reprezentativni realizam. Oba miljenja prihvacaju stvarnost izvanjskog 278 Vollmer, Ibid (1983), str, 25-40.

svijeta, ali neizravni realizam pretpostavlja da je za opaanje neovisnih predmeta u svijetu potreban posrednik obicno izvan osjetilna datost (sense-datum ili senseimpression ili jednostavno sensum) koja mora najprije biti opaena te koja onda potice subjekta da prihvati stvarnost izvanjskog svijeta ili da zakljuci na nju. Indirektni se realizam poziva na razne argumente sebi u prilog, a najpoznatiji su ovi: pozivanje na introspekciju i razlicitost opaajnih stanja; argument vremenskog zaostajanja (time-lag argument) makar i vrlo kratko, izmedu nacina postojanja objekta i naeg opaanja; argument iluzije, bilo da se objekt predocuje drukcije nego to jest, bilo da smo u stanju halucinacije; i konacno argument na temelju otkrica neuropsihologije o velikoj sloenosti uzrocnih procesa u mozgu tijekom opaanja. Izravni realizam, naprotiv, porice potrebu takvog posrednika i tvrdi da su predmeti naeg opaanja stvarni objekti koji postoje neovisno od svakog spoznavatelja. Taj izravni realizam dijeli se opet na dva oblika i to: naivni i znanstveni realizam, a razlika medu njima ovisi o tome koje osobine zadravaju predmeti kad nisu opaani. Naivni realisti dre da predmeti zadravaju sve osobine, tj. oni nemaju samo oblik i velicinu, nego su i vruci ili hladni, razlicito obojeni, razlicitih okusa i mirisa, glatki ili hrapavi, glasni ili tihi i onda kad ih nitko ne gleda, slua, mirie i sl. Znanstveni realisti, naprotiv, smatraju da predmeti u svijetu ne zadravaju sve te osobine, jer neke od njih ovise od njihova odnosa prema subjektu koji ih opaa. Znanstveni realizam zadrava, dakle, izravno opaanje svijeta, ali suava ga samo na neke njegove osobine. Ta je razlika tijesno povezana s razlikom izmedu prvotnih i drugotnih osobina (kvaliteta) to ju je istakao J. Locke. No i neizravni se realizam takoder moe promatrati u njegovu naivnom i znanstvenom obliku, a razlike su gotovo iste kao i kod izravnog realizma O problemima znanstvenog realizma, odnosno antirealizma obratit cemo pozornost u posebnom poglavlju. U daljnjem dijelu teksta analizirat cemo stavove Thomasa Kuhna koji ce, posebice u odnosu na pitanje kumulativnog razvoja znanosti, napraviti otklon kako od logickog pozitivizma tako i od kritickog realizma.

12. Thomas Kuhn Struktura znanstvenih revolucija279 U ranim 1960-tim godinama uocili su se jaki nemiri u filozofiji znanosti, kojom je tada dominirao logicki pozitivizam Buduci da je filozofija znanosti bila normativno orijentirana, tj. pokuala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, cinilo se da povijesne studije pokazuju da praksa u znanosti, ona prola i buduca , nije slijedila te odredbe. Thomas Kuhn je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija koje dovelo do sukoba izmedu osnovnih opredjeljenja filozofiji i povijesti znanosti. Glavni pojmovi kao to su revolucija, paradigma, nesumjerljivost itd., bili su u sreditu filozofskih i teorijskih razmatranja. Ustvari Kuhnovo prvo djelo iz oblasti povijesti znanosti je Kopernikanska revolucija (1957). Kuhnov povijesni rad nakon svog glasovitog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantne mehanike Izvori za povijest kvantne mehanike (1967) koje sadri popis bitnih materijala sa intervjuima mnogih koji su doprinijeli kvantnoj mehanici Black Body Theory i Kvantni diskontinuitet ( 1978 ) su kontroverzni obracun uvoda u kvantnu hipotezu. Neki Kuhnovi seminari o povijesti i filozofiji znanosti su sadrani u The Essential Tension. (1977) Kuhn je poducavao na Hardvardskom Sveucilitu do 1956. kada je pristupio Kalifornijskom Sveucilitu Berkeley da poducava povijest znanosti. 1964.,doao je na Sveucilite Princeton Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na Massachusetts Institute of Technology do mirovine 1992. Umro je 1996.god. U naem razmatranju o filozofiji znanosti pokuat cemo analizirati glasovito dijelio T. Kuhna jer ono po svom znacaju zauzima jedno od vodecih mjesta u suvremenom filozofskom promiljanju. Nije stoga nimalo cudno to se tokom posljednjih decenija ukljucujuci i najpoznatije predstavnike filozofije znanosti naeg doba poziva na odredene ideje, ili polemizira sa pojedinim tezama Kuhnove knjige. Nije cudo ni to to je, dvije godine po objavljivanju ove knjige, na Internacionalnom kolokviju za filozofiju znanosti u Londonu (1963.god.) vec dolo do konfrontacije gledita o osnovnim problemima kojima se knjiga bavi. Ova zanimljiva diskusija u kojoj su ucestvovali najznacajniji predstavnici filozofije znanosti od K. Poppera do I. Lakatosa objavljena je 1970. pod naslovom Kritika i rast saznanja (Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press, 1970) Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da se i kod logickog pozitivizma pa i kritickog racionalizma K. Popper razvoj znanosti, koji je za njih nesumnjivo evidentan, odvija kumulativnim putem. Nagomilavanje otkrivenih cinjenica, fenomena i zakona znanost krci svoj put prema ostvaraje svoga cilja a to je dostizanje jedne potpune istine. Kod ova dva pristupa koja su koncepcijski i metodoloki dijametralno suprotna imaju zajednicku pretpostavku o stvarnom i kontinuiranom razvoju znanstvene teorije. Upravo u ovoj tocki Kuhn je sa svojim radom, a posebice u dijelu Struktura

znanstvenih revolucija napravio radikalnu izmjenu. Njegov razvoj znanosti ima potpuno drugaciji hod, ako uopce o nekom razvoju moemo govoriti u onom smislu kako je to koncipirano prije njega, koji je daleko od toga da je kumulativno kontinuiran nego skokovit, diskretan sa izmjenom normalnog hoda znanosti i kratkim periodom burnih revolucija uz promjenu opcih stavova, koje naziva paradigmama. 279 Kao to i sam naslov kazuje, iz irokog skupa pitanja koja spadaju u oblast filozofije znanosti, Kuhn je u svojoj knjizi izabrao grupu problema koji su kljucni za razmatranje razvitka naucnog saznanja i na njih je usmjerio svoju pozornost. U toj problematici on je postigao mnogo temeljito je analizirao sloeni problem revolucionarnih izmjena u bazicnim pojmovima nauke i uspio da prui svjeu i veoma originalnu sliku mehanizma razvoja nauke. Naravno, Kuhn se pri tome oslanjao na svoja opsena proucavanja povijesti, prije svega prirodnih znanosti, kao i na svoje iroko u oblasti psihologije, fizike, kemije i astronomije. Nije nevano reci da je prvo studira fiziku, pa filozofiju i psihologiju.

Ovako koncipiran rast ili razvoj znanosti nije samo jedna racionalno povijesna rekonstrukcija ili povijesni udbenik, nego ovaj pristup je potpuno drugaciji koji ce izazvati posljedice u promijeni shvacanja same biti znanosti. Sama znanost postat ce time upitna i u epistemolokom, logickom i metodolokom smislu pa cak u krajnjoj instanci i u njenom samopostavljenom statusu kao jedinog ispravnog puta dostizanja objektivne istine. Mi cemo u ovom kratkom razmatranju pokuati dati osnovne ideje Kuhnovog pristupa sa posebnim akcentom na njegovo glasovito dijelo. No, prije nego krenemo na analizu nekih, za nas, bitnih stavaka, pokuat cemo dati neke uvodne napomene koje ce omoguciti razumijevanje problematike. Kako je Kuhunov pristup problematici rasta saznanja originalna morat cemo prvo razjasniti neke fundamentalne pojmove koji se pojavljuju po prvi put u teoretskim razmatranjima filozofije znanosti. Tu prije svega mislimo na pojam normalne nauke i paradigme. Ova dva pojma su iroko zahvacena i medusobno povezana tako da nam se cini za prikladnim da u pocetku damo neke naznake ili smjernice jer ce se u kasnijem razmatranjima popunjavati sadraj tih pojmova. Kuhnov pojam paradigma je izuzetno sloen i ne moemo se sloiti sa onima koji ele da taj pojam shvate previe jednostavno, bilo da paradigmu izjednacavaju sa osnovnom teorijom ili da je identificiraju sa opcim metafizickim gleditem. Ustvari, radi se o jednom sloenom konceptu koji ima svoj, kako znanstveni tako i filozofski, socioloki aspekt. Prema tome paradigma nije samo osnovica teorije u smislu opcepriznatih naucnih dostignuca, vec isto tako uspjena metafizicka spekulacija koja naucnicima u toku jednog odredenog perioda prua ne samo model-problem, vec isto tako i model-rjeenje, a najzad, ona je i skup opceprihvacenih uvjerenje koji dobivaju svoj konkretni oblik u nekom udbeniku ili klasicnom naucnom djelu. Prema tome, paradigma bi bila, kako sam Kuhn kae, s jedne strane citava ona konstrukcija uvjerenja, vrijednost, tehnickih procedura itd. koja je zajednicka clanovima jedne odredene naucne zajednice, dok bi, sa druge strane, oznacavala jednu vrstu elemenata u toj konstelaciji, ona konkretna rjeenja naucnih zagonetki koje, kada se primjene kao modeli ili primjeri, mogu da poslue kao osnova za rjeavanje preostalih zagonetki normalne nauke. Pod normalnom naukom, za razliku od kratkog perioda naucnih revolucija, Kuhn podrazumijeva ono to, shvacanju, predstavlja redovito stanje nauke, tj. istraivanje koje je

cvrsto zasnovano na nekoj paradigmi koja prua relativno dugotrajnu osnovu za nekriticku naucnu praksu. Ova praksa se uglavnom iscrpljuje kroz tri klase aktivnosti: prikupljanje znacajnih cinjenicnih odredenja, demonstracija slaganja cinjenica sa teorijom i artikulacija teorije. Poto smo ukratko definirali osnovne pojmove, moemo preci na jo jednu kljucnu tocku tj. Kuhnovu definiciju naucnih revolucija, tako on kae: Kad normalna znanost odnosno kada profesija ne moe vie da izbjegne nepravilnosti koje potkopavaju postojecu tradiciju naucne prakse tada pocinju neuobicajena istraivanja, koja vode profesiju, ako nita drugo, a ono do nekog novog skupa osnovnih uvjerenja, do nove osnovice za upranjavane nauke. Neuobicajene epizode u kojima se to pomjerane profesionalnih uvjerenja odigrava, jesu one koje se u ovom ogledu nazivaju naucnim revolucijama -... Svaka od njih dovela je do toga da zajednica (naucnika) odbaci neku dotle dugo potovanu naucnu teoriju, u korist druge koja je sa njom nespojiva.280 280 T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, University of Chicago Press, 1962. str.6.

Odnosno na drugom mjestu: Znanstvene revolucije su ovdje uzete kao one ne kumulativne razvojne epizode u kojima se stara paradigma u potpunosti ili djelomicno zamjenjuje novom, koja je nespojiva sa staramo.281 Na osnovu ovih karatnih definicija moe se vec izvesti dvije osnovne karakteristike osnovnog shvacanja znanstvenih revolucija: 1) Revolucije su neuobicajene, odnosno rijetke epizode u znanosti, dok bi dugacki period normalne znanosti predstavljali ono redovito stanje nauke, koji istodobno odgovara vecini znanstvenika Ne samo to, Kuhn smatra da samo tokom tog perioda normalne znanosti progres odgovara onom pretpostavljenom razvoju znanosti koji izgleda ocigledan. 2) Nova vladajuca znanstvena teorija ili paradigma, nespojiva je sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru teoriju. Ovakva Kuhonova koncepcija ocigledno je sasvim specificna i nije u skladu sa bilo kakvim dotadanjim razmatranjima. Cinjenica je da se i prije Kuhna govorilo o revolucijama u znanosti, kao to je to slucaj i kod Poppera, ali smisao promijene je potpuno drugaciji. Ovdje moramo napraviti malu paralelu sa Popperom koji u izvjesnom smislu takoder zastupa ideju o ulozi revolucija u znanosti, pa bi se moglo ocekivati da su njihova gledita slicna, to u nikom slucaju nije tocno. Kao to smo vidjeli u prethodnim razmatranjima Popper ne zastupa gledite o razvoju znanosti putem akumulacije promatranja, kao to je to slucaj kod logickog pozitivizma, vec: Putem ponovljenih odbacivanja naucnih teorija i njihovim zamjenjivanjem boljim ili u vecoj mjeri zadovoljavajucim teorijama . 282 Ove nove teorije, mada moraju da objasne i stare cinjenice, mogu ih objasniti na jedan drugaciji nacin, a ne onako kako su to cinile stare teorije. U svakom slucaju, od novih teorija se trai da budu to je moguce smjelije i neocekivanije. To znaci da znanstvena revolucija, prema Popperovom stavu, predstavlja bitnu i nezamjenjivu komponentu rasta znanstvenog saznanja. Ovako zamiljen rast zanosit sasvim prirodno podrazumijeva ili zahtijeva postojanje rivalistickih hipoteza ili teorija. I stvarno, Popper smatra da se u vecini slucajeva, ili u svim vanim slucajevima mora postojati nova teorija koja ce pronaci sve nedostatke stare teorije. Na taj nacin, do pobijanja jedne naucne teorije najcece dolazi tako to opovrgavajuci eksperiment predstavlja krucijalni eksperiment, tj. eksperiment zamiljen da odluci izmedu dvije ili vie rivalskih teorija. U ovakvom kontekstu period revolucija ima

sasvim drugaciji smisao nego kod Kuhna. Naime, dok za Poppera znanost nema, niti se moe zamisliti bez kritickog miljenja, za Kuhna tek odbacivanjem kritickog miljenja oznacava prijelaz na znanost. Znaci ono to je stvarno znanstveno za Poppera, teko da uopce predstavlja nauku za Kuhna i obratno. Ovo nikako ne znaci da Popper negira znacaj normalne znanosti283 tako on kae: Dogmatsko stanovite vezivanja za jednu teoriju dokle god je to moguce, od velikog je znacaja. Bez njega ne bismo nikada mogli da pronademo to je sve sadrano u jednoj teoriji napustili bismo tu teoriju prije nego to bismo stvarno imali priliku da ustanovimo njenu snagu; sukladno tome, nikakva teorija ne bi nikada bila u stanju da odigra svoju ulogu unoenja reda u svijet, naeg pripremanja za buduce dogadaje, privlacenje nae panje na dogadaje koje inace ne bismo nikada primijetili.284 281 Ibid. str. 91. 282 K. R. Popper, Conjuctures and Refutations, New York, Basis Books, 1962. str. 216. 283 Moda bi bilo bolje reci kako se pojmovi perioda normalne nauke i perioda revolucija, mogu kod Poppera dobiti i primjereniju jezicku i smislenu konotaciju kao period uobicajene i neuobicajene nauke. 284 Ibid.str.312.

Dakle, za Poppera razvoj znanosti ima svoj kontinuitet od uobicajenog razvoja pa preko neuobicajenog perioda u kojima se otvaraju novi horizonti itd. Nakon toga stara teorija ce biti djelom odbacena a dijelom ukomponirana i redefinirana novom teorijom. Iako imamo izvjesnu kvalitativnu razliku izmedu nove i stare teorije one su kompatibilne tako da moemo konstatirati da i ovakva interpretacija razvoja znanosti ima izvjesni kontinuiran i kumulativan karakter. Ali da vidimo kako, po Kuhnovom shvacanju, dolazi do tih neobicnih epizoda u znanosti koje on naziva znanstvenim revolucijama. U periodu normalne znanosti, koji nastaju odmah po zamjeni jedne paradigme drugom, nova paradigma se razvija, artikulira i proiruje. Ukoliko se u ovom burnom razvoju pojave nesuglasice sa teorijom na njih se uglavnom ne obraca pozornost. To je, uopce uzevi, period koji karakterizira kao proces akumulacije. No, kada mogucnosti razvoja u okviru jedne paradigme pocinju da se iscrpljuju, kada dode do neuspjeha u normalnoj aktivnosti rjeavanja problema, znanstvenici tada postaju sve vie svjesni postojanja razlicitih nepravilnosti, to je onda preduvjet za nastajanje bilo kakve prihvatljive promjene teorije. Prelazak sa paradigme u krizu na novu paradigmu je kratak, zapravo, kako Kuhn kae, on se ne moe odvijati korak po korak, poto se ne obavlja silom logike i neutralnog iskustva, tj. pod utjecajem argumenata. Ubljedivanje vec nastaje kada plod preobracenja .kao plod preobracenja, tj. mora da se odigra iznenada i odjednom, kao prebacivanje s jedne getalt-slike na drugu. Ovaj trenutni, revolucionarni, preobraaj u nauci tj. promjena paradigme predstavlja jednu od kljucnih tocaka u njegovoj teoriji i upravo to mjesto ce biti i najvie kritizirano. Naime, Kuhunu se zamjera to to njegova nova paradigma ne moe nikada da ima bilo kakvu stvarnu pred-povijest. Na osnovu teze o monopolskom poloaju vladajucih paradigmi, kao i teze o nespojivosti stare i nove paradigme, znanstvenici bi trebali, sve do onog iznenadnog trenutka kada dode do promijene, da misle u jednom sasvim drugom pravcu. Ovdje se sa navedenom brzom promjenom paradigme namece jedan jednostavan zakljucak da je prelaenje na novu paradigmu isto njezino pronalaenje to predstavlja u najmanju ruku jedan cudan zahvat. Kuhn je izbjegavao potpun odgovor na ovo pitanje jer je on vodio u labirint novih potekoca. Naime, logicno je ocekivati da je prelaenje na novu paradigmu jedan kratkotrajan proces a njezina konstitucija sloen i dugotrajan proces, no to bi onda postavilo niz neugodnih pitanja odnosa stare i nove paradigme itd. Ova promjena paradigmi ima jo jednu bitnu posljedicu, a to je da se nove teorije pronalaze ili ostvaruju u jednom komadu, odnosno moda bi bilo bolje reci da se u tom trenutku ostvaruje okvir teorije koji ce u periodu normalne znanosti biti popunjen odredenim sadrajem. Kada govori o trenutnoj promijeni on prije svega misli na probijenu tog okvira.

Takoder, moramo priznati da Kuhn ne pretpostavlja potpuno trenutacno stvaranje paradigme nego da i ona u periodu normalne znanosti ima izvjesnu evolitivnost. Takoder uvodi i pojam pred-paradigmickog razdoblja i tako kae: Cesto nova paradigma nastaje, bar u zametku prije nego to je kriza otila tako daleko ili bila eksplicitno sagledana.285 Ili, najzad: Filozofiji znanosti se u vie navrata pokazali da je na neki dani skup podataka uvijek moguce urediti vie od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti pokazuje, posebno u ranim fazama razvoja znanosti neke nove paradigme, da cak nije mnogo teko smisliti takve alternativne mogucnosti. Ali, takvo pronalaenje alternativnih mogucnosti je neto to znanstvenici rijetko preuzimaju, osim tokom pred-paradigmicne faze razvoja svoje znanosti tj. u vrlo posebnim prilikama tokom evolucije koja slijedi.286 Ovim se ublaava prije navedena kritika, ali ne otklanja niz novih pitanja to se tice uloge zametak 285 Ibid.str.86. 286 Ibid.str.76.

nove paradigme u periodu normalne znanosti sa svojom dominantnom paradigmom. Jedno od pitanja bi moglo biti; moe li nova paradigma u periodu normalne znanosti sama izazvati krizu i kakva je njena uloga? Dakako, Kuhnov odgovor bi trebao biti odrican i negirati bilo kakvu ulogu paradigme zametka u odnosu na dominantnu paradigmu to se nama cini iako opravdanim ali pomalo cudnim fenomenom. U vezi sa Kuhnovom interpretacijom trenutnog prelaska sa stare na novu paradigmu bilo bi interesantno napomenuti da neki kriticari kao to je I. Lakatos to tumace iracionalni skok vjere. Kuhn, dakako, odbacuje takvu interpretaciju i to pokuava objasniti razlikom izmedu ubljedivanja i preobracenja. Da bi dolo do ubljedivanja znanstvenik mora da prihvati novu teoriju tako to ce je prevesti na svoj jezik. Medutim: Prevodenje jedne teorije ili pogleda na svijet na sopstveni jezik ne znaci odmah da je ta teorija postala naa. Za to se mora doci do bliskosti, otkriti da mislimo i radimo u jednom jeziku koji nam je ranije bio stran, a ne samo da prevodimo sa njega.287 Kuhn takoder sugerira da ovo iskustvo preobracenja lake dolazi kod mladih ljudi i da naucnik i bez takvog iskustva: moe ipak da koristi novu teoriju, ali ce on to ciniti kao stranac u nekoj stranoj sredini, a ta mu je alternativa dostupna samo zato to tu vec postoje oni koji su domoroci Iskustvo preobracenja, za koje sam rekao da je nalik getalt-preobracenju, ostaje, prema tome, u osnovi revolucionaran proces.288 Vidjeli smo u prvom dijelu teksta kako ovom periodu revolucionarne promijene u znanosti kod Kuhna odgovara onom periodu koje Popper zove neuobicajenom periodu razvoja. Moglo bi se na prvi pogled pomisliti da su ove dvije koncepcije slicne, ali to nikako nije tocno. Znanstvene revolucije, za Kuhna, ukljucuju ne samo karakteristicne trenutnosti, mada u jednom drugom znacenju od onoga koji bismo mogli da pripiemo Popperu. Prelazak sa nove na staru teoriju za Kuhna je neocekivan u tom smislu, to je nova teorija nespojiva sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru. Nova paradigma predstavlja rekonstrukciju danoga podrucja na temelju novih osnovnih pretpostavki, tako da profesija mijenja citav svoj pogled na to podrucje, na njegove metode i ciljeve; drugim rijecima, poslije revolucije znanstvenici rade u jednom drugacijem svijetu. Ovakav stav ili bolje receno posljedica paradigmicne promjene znanstvenih teorija je takoder bitna tocka koja u potpunosti odvaja Kuhna od Poppera i ostalih teoreticara razvoja znanosti. Nesumjerljivost teorija definitivno odbacuje ideju kumulativnog razvoja znanja i ne samo to u epistemolokom smislu postavlja upitnost same ideje razvoja znanosti. Mnoge su se diskusije vodile i vode oko ovog problema nesumjerljivosti i oni koji prihvacaju Kuhnovo stajalite u odgovoru na ovaj problem variraju od onih koji smatraju da je nesumjerljivost prisutna samo u onim pocetnim fazama, a da u kasnijem periodu normalne znanosti uocavaju dosta zajednicki tocaka sa prethodnom teorijom, to u izvjesnom smislu opet navodi na neku vrstu evolucije znanosti. Na drugoj strani su oni

teoreticari koji nesumjerljivost shvacaju doslovno to u potpunosti naruava ideju kontinuiranog razvoja znanosti. Drugi problem koji nam se cini bitnim da napomenemo, a koji je u izvjesnom smislu povezan i sa nesumjerljivocu teorije, jeste pitanje o mogucnosti istodobnih postojanja dvije ili vie paradigmi koje se odnose na isti teorijski problem. U izvornoj interpretaciji Kuhn kae kako postojanje istodobno vie paradigmi u periodu normalnih znanosti nije moguc, a to je jedino moguce u periodu pred-paradigmicnog razdoblja. Mi radimo, po njemu, u tzv. reorganizaciji opce slike putem jedne paradigme (getalt efekt) i metaforicno receno dijelovi neke slike su mnogi ali okvir te slike je samo jedan. 287 Ibid.str.204. 288 Ibid.str.204.

Popper ima sasvim drugi stav i on, na primjer, ukazuje na cinjenicu da su se, od antickih vremena, razvijale naporedno rivalske teorije o materiji. Kuhn bi, razumije se, mogao da tvrdi da, gdje god se tako neto dogada, to samo pokazuje da doticna znanost jo nije izila iz svoga pred-paradigmatickog stupnja razvoja, odnosno jo nije zakoracila u zreli stupanj svog razvoja. Ali, tada bi se potpuno izgubio svaki iole odredeni kriteriju razlikovanja pred-paradigmaticke i zrele znanosti. To je, vjerojatno, i jedna od bitnih primjedbi u svezi sa Kuhnovim shvacanjem strukture znanstvenih revolucija. Medutim, da je svrsishodno da se ukratko osvrnemo i na njegovo shvacanje krize u znanosti, kao i na tezu o nekorigibilnosti paradigme u normalnoj znanosti. Uzroke nastajanja krize u okviru jedne paradigme, Kuhn vidi prije svega u tome to svaka paradigma tijekom vremena iscrpi svoje mogucnosti , samim tim to je ogranicen broj relevantnih ili smislenih pitanja koja se unutar nje mogu postaviti; drugim rijecima, pocnu se prekomjerno gomilati pitanja na koja dana paradigma nije u stanju da odgovori Uzrok bi bio, dakle, rastuci vanjski pritisak. Ovo gledite koje sadri u sebi neto istine, predstavlja zapravo veliko osiromaenje u pogledu sagledavanja mogucnih uzroka krize. Mogucno je navesti vie drugih uzroka krize, koje Kuhn ne spominje. Tako, na primjer, promjena same realnosti; naime, dok realnost astronomskih i fizickih nauka ostaje relativno ista kroz prilicno dug period vremena, i samo se mijenja naa percepcija te realnosti u ovisnosti od naih teorijskih stajalita, vrijednosnih sistema, problema i potreba, dotle je realitet drutvenih nauka sama po sebi podlona cestim i kvalitativnim promjenama. Ovdje moramo napomenuti cinjenicu kako Kuhn misli na razvoj znanosti, a to cine i drugi filozofi znanosti, misli uglavnom na prirodne znanosti. No, ideja o paradigmama se prostire i na druga znanstvena podrucja, kao to su drutvene znanosti. Tako da se u ovakvim slucajevima moraju dati odgovarajuce dopune. Moemo na kraju ovog kratkog uvoda dati neke komentare i kritike Kuhnovog gledita, koji se, tako nam se cini, radikalizira stvar do kraja kao to je to slucaj sa P. Feyerabendom. On stavlja kriticku primjedbu na Kuhnovo shvacanje o tome da postojanje tradicije rjeavanja zagonetki predstavlja onaj kriteriju pomocu kojega je mogucno izdvojiti znanstvenu od svih drugih ljudskih aktivnosti. Naime, ako je tradicija rjeavanja zagonetki toliko bitna, ako je javljanje toga svojstva ono to ujedinjuje i karakterizira jednu specificnu i dobro uocljivu disciplina, onda Feyerabend ne vidi kako bismo mogli da iz toga iskljucimo recimo Oxfordsku filozofiju obicnog jezika, ili, ako bi se uzeo jo ekstremniji primjer, organizirani zlocin, kod kojeg se, kako izgleda, radi o rjeavanju zagonetki par excellence.

Isto tako, on, sasvim opravdano primjecuje kako, ukoliko Kuhn eli uspjeno da brani svoju tezu o tome da je razumno da zrela znanost odbacuje svaku nesputanu bitku izmedu alternativa, priznajuci samo normalno istraivanje unutar jedne odredene paradigme, on bi morao da pokae u cemu je onda poeljnost revolucija, kao i onoga posebnog nacina na koji normalna znanost vodi ka revolucijama. Revolucije, naravno, donose promjenu paradigme. Medutim, ukoliko se pode za Kuhnovim opisom ove promjene, ili getalt prebacivanja, kako ono to zove, nemogucno je reci da su revolucije vodile necem boljem. To je nemogucno reci zato to su predrevoluciona i post-revoluciona paradigme cesto nesumjerljive. Mi se ovdje necemo vie baviti Feyerabendovom kritikom Kuhnovog stajalita jer cemo o njemu vie govoriti u takozvanom sociolokom obratu. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke osnovne karakteristike i ideje njenog glasovitog djela.

12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija U samom uvodu Kuhn napominje kako razvoj znanosti na koji smo nauceni, preko dosadanjih knjiga i udbenika, shvatili kao jedan logican kumulativni rast predstavlja obicnu zabludu. Tako kae: Posljednjih godina, medutim, neki povjesnicari znanosti nali su da je sve tee i tee ispuniti one obaveze koje namece pojam razvoja putem akumulacije. Kao kronicari jednog razvojnog procesa oni su otkrili da dopunska istraivanja ne olakavaju nego oteavaju odgovor na takva pitanja kao to su ...289, pa Kuhn daje odredena pitanja o tocnom prostornom i vremenskom lociranju odgovarajucih otkrica. Takoder, u pocetku svog razmatranja definira dva osnovna pojma kao to su normalna nauka i paradigma. Mi smo u uvodnom dijelu dali neka objanjenja tih pojmova, ali nije suvino da damo jo neka dodatna objanjenja koje navodi Kuhn: Dostignuca koja posjeduju ove dvije karakteristike ubuduce cu zvati paradigmama, terminom koji je u bliskoj vezi sa terminom normalna nauka!. Odlucujuci se za taj termin htio sam da sugeriram da neki od prihvacenih primjera aktualne naucne prakse primjeri koji ukljucuju zakone, teorije, primjenu i instrumentaciju zajedno pruaju modele iz kojih proizlazi posebno koherentna tradicija znanstvenog istraivanja. To su tradicije koje povjesnicari opisuju pod takvim rubrikama kao to su ptolomejska astronomija (ili kopernikanska) aristotelovska dinamika (ili njutnovska), korpuskularna optika (ili valna) itd. Proucavanje paradigme ukljucujuci mnoge koje su daleko vie specijalizirane od onih koje su naprijed ilustrativno, predstavlja ono to studenta uglavnom priprema za clanstvo u posebnoj naucnoj zajednici u kojoj ce kasnije da djeluje. S obzirom da ce se on tu pridruiti ljudima koji su osnove iz svoje djelatnosti naucili iz istih konkretnih modela, njegova predstojeca praksa rijetko ce izazvati cista neslaganja oko fundamentalnih stvari. Ljudi cije se istraivanje zasniva na zajednickim paradigmama moraju se pridravati istih pravila i standarda za znanstvenu praksu. To pridravanje kao i ocigledna jednodunost koju ono stvara, predstavlja prethodne uvjete za normalnu znanost, to jest za stvaranje i produavanje posebne istraivacke tradicije.290 Kao slikovit prikaz razvoja znanosti objanjen na ovakav Kuhnov nacin navedimo jedan primjer kao to je to slucaj sa istraivanjem u elektrodinamici. On navodi da povijest elektricnog istraivanja u prvoj polovici XVIII stoljeca jedan egzemplarni primjer kako se znanost razvija prije nego to postigne svoju prvu univerzalno prihvacenu paradigmu. Tokom tog perioda, navodi Kuhn, bilo je isto toliko gledita o prirodi elektriciteta koliko i vanih elektricnih eksperimentatora. No, ono to je bitno, svi njihovi brojni pojmovi o elektricitetu imali su neto zajednicko bili su djelomicno izvedeni iz jedne ili druge

verzije mehanicko-korpuskularne filozofije koja je usmjeravala sva naucna istraivanja njihovog vremena. Medutim, mada su svi eksperimenti bili elektricni i mada je vecina eksperimentatora citala radove svojih kolega ipak su njihove teorije posjedovale, kako Kuhn kae, porodicne slicnosti. Jedna rana grupa teorija, koja je slijedila praksu XVII stoljeca, gledala je na atrakciju i dobivanje elektriciteta trenjem kao na osnovne elektricne pojave. Ova grupa teila je da repulziju promatra kao sekundarni efekt neke vrste mehanickog djelovanja, a isto tako da je to je mogucno dulje odloi kako diskusiju tako i sistematsko istraivanje novo otkrivenog Greiovog efekta, elektricnog provodenja. Drugi elektricari (to je njihov samo izraz) smatrali su da je atrakcija i repolzija podjednako elementarne manifestacije 289 Ibid. str. 41. 290 Ibid. str. 51.

elektriciteta, pa su u vezi s tim prilagodili svoje teorije i istraivanja. (Ustvari, ova grupa je upadljivo mala cak ni Franclinova teorija nije nikada sasvim objasnila uzajamnu repulziju dva negativno naelektrizirana tijela.) Ali, oni su imali isto toliko tekoca koliko i prva grupa da istodobno objasne bilo koje osim najjednostavnijih efekata provodenja. Ti efekti, kako kae Kuhn, medutim, pruali su pokaznu tocku novoj, trecoj grupi, koja je hitjela da govori o elektricitetu kao o fluidu koji moe da protjece kroz provodnike, a ne kao o effluvium-u (latinski; istek) koji zraci iz ne-provodnika. Ova grupa, imala je, sa svoje strane, potekoca da uskladi svoju teoriju sa izvjesnim brojem atraktivnih i repulzivnih efekata. Samo kroz dijelio Franklima i njegovih neposrednih sljedbenika dolo je do nastanka teorije koja je sa priblino jednakom lakocom mogla da objasni skoro sve te efekte i koja je onda mogla da prui, i koja je pruila, sljedecoj generaciji elektricara zajednicku paradigmu za njihovo istraivanje. Iskljucujuci takve oblasti kao to su matematika i astronomija, u koje prve cvrste paradigme poticu iz pretpovijesti, i takve kao to je biokemija, koje nastaju razdvajanjem ili novom kombinacijom vec zrelih specijalnosti, situacije koje su unaprijed skicirane povijesno su tipicne. Mada to znaci nastavljanje sa upotrjebom takvog nepogodnog pojednostavljivanja koje povezuje jednu poduu povijesnu epizodu sa jednim jedinim i pomalo proizvoljno izabranim imenom (na primjer Newtonom ili Franklinom), sugerira Kuhn da su slicna fundamentalna neslaganja karakterizirala, na primjer, proucavanje kretanja prije Aristotela i statike prije Arhimeda, proucavanje toplote prije Blecka ili kemije prije Boyla. Povijest sugerira da je put ka cvrstoj istraivackoj jednodunosti izuzetno naporan. Da bi bila prihvacena kao paradigma teorija mora da izgleda bolja od svojih konkurenata, ali ne mora da objasni, i zapravo nikada to i ne cini sve cinjenice s kojim moe da se suoci. Naime, paradigma je jedan okvir i ono to definitivno jeste ekonomicnost slike i ona povlaci za sobom novu i kracu definiciju definiciju oblasti. Nakon uspostavljanja paradigme dolazi period normalne ili zrele znanosti. U daljnjem dijelu opiimo kako Kuhn objanjava ovaj period. Tako on kae: Da bih jasnije izloio pod normalnim istraivanjem, ili istraivanjem koje se zasniva na paradigmi, pokuat cu sada da klasificiram i ilustriram one probleme od kojih se normalna nauka uglavnom i sastoji. Pogodnosti radi, stavit cu na stranu teorijsku aktivnost i pocet cu sa prikupljanjem cinjenica, to znaci sa eksperimentima i promatranjima opisanim onim tehnickim casopisima kroz koje znanstvenici obavjetavaju svoje profesionalne kolege o rezultatima svojih neprekidnih istraivanjima. O kakvim aspektima prirode znanstvenici najcece izvjetavaju? to odreduje njihov izbor? I, kako najveci dio znanstvenog promatranja trai mnogo vremena, opreme i novca, to motivira znanstvenike da slijede do kraja taj svoj izbor?291

U odgovoru na ova pitanja Kuhn navodi da postoje samo tri normalna sredita za cinjenicno znanstveno istraivanje, koje se ne razlikuju ni uvijek ni trajno. Prva je ona klasa cinjenica, po Kuhnu, za koju je paradigma pokazivala da posebno mnogo govori u pogledu prirode stvari. Koristeci ih za rjeavanje problema paradigma je ucinila da ih vrijedi odredivati kako preciznije tako i u vecoj raznovrsnosti situacija. U ovo ili ono vrijeme ta znacajna cinjenicna odredenja su ukljucivala: u astronomiji poloaj i velicinu zvijezda, periode pomracenja dvojnih zvijezda i planeta; u fizici specificne teine i sposobnosti zgunjavanja materijala, valne duljine i spektralne intenzitete, elektricne vodljivosti i kontaktne potencijale; i u kemiji sastav i kombinaciju teina, tocke kljucanja i kiselosti rastvora, strukturalne formule i opticke aktivnosti. Pokuaji da se poveca tocnost i dosezi u kojem se ove cinjenice znaju zauzimaju znacajan dio literature u 291 Ibid.str. 57.

eksperimentalnoj i promatrackoj nauci. Specijalni sloeni aparati bili su iznova i iznova konstruirani u te svrhe, a smiljanje, konstrukcija i razvijanje takvih aparata zahtijevalo je prvorazredni talent, mnogo vremena i znacajnu financijsku potporu. Sinhontroni radio teleskopi predstavljaju samo najnovije primjere toga kako daleko su istraivaci spremnik da idu ako ih neka paradigma uvjerava da su cinjenice za kojima tragaju vane. Od T. Brachea do E. Lorentza neki naucnici su stjecali svoj ugled ne zbog bilo kakve novosti koju bi donosila njihova otkrica, vec zbog svoje preciznosti, pouzdanosti i domaaja onih metoda koje su razvili za predodredivanje neke ranije vec poznate vrste cinjenica. Druga, za Kuhna, uobicajena ali manja klasa cinjenicnih odredenja usmjerena je na one cinjenice koje, mada cesto bez mnogo unutarnjeg interesa, mogu da budu neposredno usporedene sa predvidanjima iz paradigmaticne teorije. Kao to cemo uskoro vidjeti, kada se okrenemo, kae Kuhn, od eksperimentalnih na teorijske probleme normalne znanosti, rijetko kad ima mnogo podrucja u kojima jedna znanstvena teorija, narocito ako je skicirana u preteno matematickom obliku , moe da bude neposredno usporedena sa prirodom. Ne vie od tri takva podrucja su jo pristupacna Einsteinovoj opcoj teorijirelativnosti. to vie, cak i u onim podrucjima gdje je mogucna, primjena cesto zahtijeva teorijske i eksperimentalne aproksimacije koje ozbiljno ogranicavaju onu suglasnost koja bi se mogla ocekivati. Poboljavanje toga slaganja ili iznalaenje novih podrucja u kojima je uopce mogucno demonstrirati slaganje predstavlja neprekidan izazov vjetini mati eksperimentatora i promatraca. Specijalni teleskopi za demonstriranje kopernikanskog predvidanja godinje paralakse; Etvudova maina, prvi put pronadena skoro citavo stoljece poslije Prinicipia da bi dala prvu nedvosmislenu potvrdu Newtonovog drugog zakona; Fukoov aparat za pokazivanje da je brzina svjetlosti veca u zraku nego li u vodi; ili gigantski scintilacioni brojac smiljen za demonstraciju postojanja neutrona ovi i mnogi drugi, njima slicni, aparati ilustriraju neizmjeran napor i domiljatost koji su bili neophodni da bi se priroda i teorija dovele u sve bliu i bliu suglasnost. Taj pokuaj da se pokae slaganje predstavlja drugi tip normalnog eksperimentalnog rada, koji je cak i ociglednije ovisan od paradigme nego onaj prvi. Postojanje odredene paradigme postavlja onoj problem koji treba tjeiti; ta paradigmaticna teorija je cesto neposredno ukljucena u smiljanje aparata koji je u stanju da rijei taj problem. Bez Principia, na primjer, mjerenja ucinjena pomocu Etvudove maine ne bi uopce nita znacila. Pod trecom klasom eksperimenata Kuhn podrazumijeva aktivnost prikupljanja cinjenica u normalnoj znanosti. Ona se sastoji od empirijskog rada preuzetog da bi se artikulirala paradigma neke teorije, da bi se rijeile neke od njenih zaostalih neodredenosti i da bi se omogucilo rjeavanje problema na koje je ona prethodno samo skrenula panju.

Ova klasa pokazuje se kao najvanija od svih, a njen opis trai dijeljenje te vrste na podvrste. U znanostima koje su vie matematicke od drugih nekih od eksperimenta ciji je cilj artikulacija usmjereni su na odredivanje fizickih konstanti. Newtonovo djelo, na primjer, ukazivalo je na to da bi sila izmedu dvaju jedinica mase na jedinici rastojanja bila ista za sve vrste materije u svim poloajima u Kozmosu. Medutim, njegovi problemi mogli su da budu rijeeni cak i bez procjenjivanja velicine ovoga privlacenja, odnosno univerzalne gravitacione konstante: i nitko drugi citavo stoljece poslije pojave Newtonovog dijela Principia nije izumio aparat koji je u stanju da odredi tu konstantu. Niti je cuveno Kevendievo odredenje 1790-tim godinama bilo posljednje. S obzirom na njeno centralno mjesto u fizickoj teoriji, poboljane vrijednosti gravitacione konstante bile su sve do danas predmet ponovljenih napora jednog broja istaknutih eksperimentatora. Drugi primjeri iste vrste neprekidnog rada ukljucili bi odredivanje astronomske jedinice, Avogadrovog broja, Julovog koeficijenta, naboja elektrona itd. Malo bi koji od ovih obimnih napora bio zamiljen, a nijedan ostvaren bez jedne paradigme u teoriji koja ce definirati problem i garantirati postojanje stabilnog rjeenja. Kao to je to slucaj sa

eksperimentalnim i promatrackim problemima, tako se teorijski problemi normalne nauke mogu podijeliti na istu navedenu klasu. Ovdje se sada postavlja pitanje kakva je uloga normalne znanosti ako njezin cilj vie nisu krupni novosti? Odgovor je, po Kuhnu, u cinjenici da rezultat djelovanja u normalnom istraivanju da doprinese obimu i preciznosti sa kojom se konkretna paradigma moe primijeniti. No, ono to je vano napomenuti vezano je za rjeavanje problema koju odredena znanstvena zajednica rjeava. Kriteriji izbora problema, takoder, nisu nasumicna nego je odredena samom paradigmom. Drugi problem, koji je blizak sa prethodnim, svi problemi koji tako nisu odredeni bivaju odbaceni kao metafizicki i bespredmetni.292 Dakle, paradigma sa jedne strane omogucava pronalaenje i rasvjetljavanje nekih problema ali sa druge strane ona ima limitirajuci karakter. Navedimo kao primjer Kuhnovu interpretaciju problema putanje Mjeseca: Slicne vrste ogranicenja vae i za dopustiva rjeenja teorijskih problema. Oni naucnici koji su tijekom XVIII stoljeca pokuali iz Newtonovih zakona kretanja i gravitacije da dosljedno izvedu promatrano kretanje Mjeseca nisu u tome uspjeli. Kao posljedicu toga neki od njih sugerirali su da se zakon obrnutih kvadrata zamjeni zakonom koji odstupa od prvoga zakona kod malih rastojanja. Uciniti to, medutim, predstavljalo bi promjenu paradigme, definiranje nove zagonetke, a ne rjeavanje one stare. U konkretnom slucaju naucnici su sacuvali ta pravila sve dok jedan od njih, 1750. god., nije otkrio kako mogu uspjeno da se primjeni. Samo promjena danih pravila igre mogla je da prui alternativu tome rjeenju.293 U periodu normalne znanosti koja je, kao to smo vidjeli odredena pa cak i limitirana aktualnom paradigmom, predstavlja visokoakumulativni pothvat. Taj period razvoja znanosti odgovara onom to logicki pozitivizam zove razvojem znanosti. Po Kuhnu, u ovom periodu znanost ne tei nikakvom cinjenicnim ili teorijskim novinama, ali to ne znaci da se nove i neocekivane cinjenice ne pojavljuj. One se ili rjeavaju ili ostaju kao uvidanje da priroda nekako naruava ona ocekivanja koju paradigma potice. Navedimo jedan slikovit primjer koji se odnosi na otkrice X-zraka. Oni predstavljaju klasicni obrazac slucajnog otkrica, takve vrste otkrica koja se dogada cece nego to bi nam, kako kae Kuhn, bezlicni standardi znanstvenog izvjetavanja dopustili da tako lako uvidimo. Njegova prica pocinje onoga dana kada je fizicar Rntgen prekinuo svoje normalno istraivanje katodnih zraka zbog toga to je primijetio da zaklon od barijumplatinocianida, na izvjesnom odstojanju od njegovog zaticenog aparata, isija do god je proces pranjenja u tijeku. Daljnja istraivanja koja su zahtijevala sedam napornih

nedjelja, za koje vrijeme je on rijetko kada naputao svoju laboratoriju ukazivala su na to da uzrocnik sijanja dolazi u pravim linijama iz katodne cijevi, da radijacija baca sjenku, da se ne moe skrenuti pomocu magneta, i jo mnogo tota drugo. Prije nego to je objavio svoje otkrice Rntgen je uvjerio samoga sebe da njegov efekt ne ovisi od katodnih zraka, vec od nekog agensa koji ima bar neke slicnosti sa svjetlocu. No, otkrice X-zraka vodit ce ka poznatoj krizi fizike dvadesetog stoljeca. No, nisu sve teorije paradigmaticne teorije, Kako tijekom pred-paradigmaticnih perioda tako i tijekom kriza koje vode dalekosenim promjenama paradigme, znanstvenici obicno razvijaju mnoge spekulativne i nerazvijene teorije koje mogu da ukau na put ka otkricu. Cesto, medutim, to otkrice nije sasvim ono koje je bilo anticipirano od strane 292 Na primjer maksimalne tocke rasipanja elektrona koje su kasnije ustanovljene kao pokazivaci valne duljine elektrona, nisu imale nikakav ocigledan znacaj kada su prvi put promatrane i zabiljeen. Prije nego to su postali mjera bilo cega morali su da budu povezani sa teorijom koja je predvidala valovito ponaanje materije u kretanju. Pa cak i onda poto je ukazano na tu vezu aparat je morao da bude tako preureden da bi eksperimentalni rezultati mogli da budu jasno povezani sa teorijom. Sve dok ti uvjeti nisu bili zadovoljeni nijedan problem nije bio rijeen. 293 Ibid. str. 94.

spekulativne i probne hipoteza. Samo kada su eksperiment i probna teorija zajedno razvijeni u jednu cjelinu iskrsava otkrice, a teorija postaje paradigma. Nisu samo slucajna otkrica kriva za promjenu paradigme, nego i sam razvoj normalne znanosti. Profesionalizacija troje dovodi do vece krutosti i osjetljivosti na rezultate koji se ne uklapaju. Tako Kuhn kae: Takva profesionalizacija, s jedne strane, vodi ogromnim ogranicavanjima naucnikove vizije i prilicno velikom otporu promijeni paradigme. Znanost postaje sve kruca Nepravilnost se javlja samo u odnosu na pozadinu koju prua paradigma. to je ta paradigma preciznija i dalekosenija, to nam daje osjetljiviji pokazivac nepravilnosti, a time i priliku za promjenu paradigme.294 Otkrice, medutim, nije jedini izvor svih destruktivno-konstruktivnih promjena paradigme. Kao slikovit opis takvog stanja, Kuhn navodi, poznatu promjenu paradigme nastajanje Kopernikove astronomije. Ptolomejev sustav, koji je imao, da tako kaemo, teorijske korijene u Aristotelovoj fizici sa Zemljom kao centrom svijeta, prvi put je razvijen tokom posljednja dva vijeka prije nae ere i tokom dva vijeka poslije. On je bio zadivljujuce uspjean u predvidanju promjene poloaja kako zvijezda tako i planeta. Dakle, za planete su Ptolomejeva predvidanja bila isto tako dobra kao i Kopernikova. No, postojali su odredena mimoilaenja izmedu sve tocnijih promatranja i teorijskih izvodenja. Sukladno principu normalne znanosti, kako kae Kuhn, ta odstupanja su se rjeavala odredenim korekcijama i dodavanjima novih epicikli. Medutim, kako je vrijeme odmicalo pokazalo se kako sloenost astronomije raste bre nego njezina tocnost. Tako Kuhn kae: Kako je astronomska tradicija bile u vie navrata prekidana izvana i kako je, u odsustvu tiskane rijeci, komunikacija izmedu astronoma bila ogranicena, ove tekoce su sporo sagledavane. Ali, svijest je ipak dola. Tako je Alfonso X u trinaestom stoljecu moga da izjavi da bi Bog dobio dobar savjet da je prilikom stvaranja Kozmosa traio miljenje od njega. U 16. stoljecu Kopernikov suradnik Domeniko da Navara smatrao je da nikakav sustav tako nezgrapan i netocan kakav je postao ptolomejski ne moe ni slucajno da govori istinu o prirodi. A sam Kopernik pisao je, u predgovoru svojoj knjizi De Revolutionibus ,da je astronomska tradicija koju je naslijedio na kraju stvorila pravo cudovite. Vec u ranom esnaestom stoljecu sve je veci broj najboljih europskih astronoma uvidao je da astronomska paradigma podbacuje u primjeni na svoje tradicionalne probleme. To uvidanje bilo je preduvjet za Kopernikovo odbacivanje ptolomejske a traganje za novom paradigmom. Njegov cuveni predgovor jo nam prua jedan od klasicnih opisa stanja krize.295

Medutim, nije samo slom normalne tehnicke aktivnosti rjeavanja zagonetki jedini uzrok promijene paradigme. Ptolomejev sustav nije bio samo astronomska teorija nego je predstavljao dio jedne cjelokupnog pogleda na svijet ili receno Kuhnovim rjecnikom jedne opce paradigme uokvirene u neoaristotelizam prilagoden teolokom miljenju. Tako da i pojava neoplatonizma predstavlja jedan dodatni pritisak na promjenu paradigme. Jedno obimnije razmatranje raspravljalo bi takoder i o drutvenom pritisku za reformu kalendara, pritisku koji je zagonetku precesije unaprijed ucinio posebno aktualnom. Osim toga, potpuniji prikaz razmatrao bih srednjovjekovnu kritiku, kao to smo rekli, Aristotela, nastanak renesansnog platonizma, kao i neke druge znacajne povijesne elemente. Ali, tehnicki slom ostao bi jo uvijek, po Kuhnu, jezgro krize. U jednoj zreloj znanosti a astronomija je to postala u anticko doba vanjski faktori, koji su vec napomenuti bili su od najveceg znacaja prilikom odredivanja kada je dolo do sloma, lakoce prepoznavanja toga sloma, kao i podrucja u kojem se prvi put dogodilo (s obzirom da mu se poklanjala posebna pozornost). Mada izvanredno vana, pitanje te vrste prelaze granice ovoga ogleda. 294 Ibid.str. 114. 295 Ibid.str.118.

U svakom slucaju ovo je jedan primjer sloenosti uvjeta koji dovode do promijene paradigme, ali ono to nam se cini bitnim jeste da je ipak glavni uzrok krize sadran u samoj teoriji. Moda bi smo ovdje mogli pronaci jo jednu paralelu vezanu za ovaj kopernikanski obrat koji je izazvao polemiku izmedu, uglavnom, racionalista i empirista. To je Aristotelova anticipacija Kopernika u trecem vijeku prije nae ere. Tako Kuhn konstatira: Cesto se kae da je grcka nauka bila manje deduktivna i manje noena dogmom i da je heliocentricna astronomija mogla da zapocne svoj razvoj osamnaest stoljeca prije nego to se to stvarno dogodilo. Ali, to predstavlja zanemarivanje citavog povijesnog konteksta. Kada je Aristarhova sugestija bila ucinjena, uveliko razumniji geocentricni sustav nije imao nikakve potrebe za koje bi se moglo zamisliti da bi ih heliocentricni sustav mogao ispuniti. Citav razvoj ptolomejske astronomija, kako njene pobjede tako i porazi, padaju u stoljeca iza Aristarhovog prijedloga. Osim toga, nije bilo nikakvih ociglednih razloga zbog kojih bi se Aristarh uzimao ozbiljno. Cak i Koeprnikov razradeni prijedlog nije bio niti jednostavniji ni tocniji od Ptolomejeva sistema . Promatracke provjere koje su stajale na raspolaganju, to cemo vidjeti u nastavku, nisu pruale nikakvu osnovu za odlucivanje izmedu tih sistema. Pod takvim okolnostima jedan od faktora koji je odveo astronome Koperniku ( a koji ih nije moga odvesti Aristarhu ) bila je ona priznata kriza koja se u prvom redu i moe smatrati odgovornom za inovaciju. Ptolomejeva astronomija nije uspjela da rijei probleme te krize; dolo je vrijeme da se prui prilika konkurentu.296 Ovaj primjer pokazuje da paradigma ustvari predstavlja okvir unutar koje funkcioniraju teorije sa svojim alatom za istraivanje i razumijevanje problema. Filozofi znanosti su ne jednom dokazali da na jedan dani skup podataka uvijek moe da se postavi vie od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti ukazuje cak da nije ni mnogo teko da se takve zamjene smisle, narocito u ranim razvojnim stadijima jedne paradigme. No, to smiljanje zamjena, za Kuhna, upravo je ono to znanstvenici rijetko preuzimaju, izuzev tijekom pred-paradigmaticnog stupnja razvoja njihove znanosti i u veoma specijalnim prilikama u tijeku njene dalje evolucije. Sve dok su uroda koje nam jedna paradigma prua u stanju da rjeavaju probleme koje ta paradigma definira, znanost se krece najbrim tempom i prodire najdublje samouvjerenom uporabom tih oruda. Razlog je jasan. Kako u proizvodnji tako i u znanosti mijenjanje oruda predstavlja takvu ekstravagantnost koju treba rezervirati za onu priliku kada to bude neophodno. Znacaj kriza sastoji se u tome to one ukazuju da je dolo do prilike za izmjenu oruda. Dalje, promijene paradigme jedne sa drugom za Kuhna je uvijek potpuna i disjunktna. Sami primjeri koji su dovele do krize imaju razlicitu interpretaciju izmedu stare i nove teorije tj. jedna to promatra kao nerjeivu zagonetku a druga kao kontraprimjer. Tako imamo: Osim onih koji su iskljucivo, svaki problem koji normalna znanost vidi kao zagonetku moe, sa druge tocke gledita, da se vidi kao kontraprimjer, pa tako i kao izvor

krize. Kopernik je vidio kao kontraprimjere ono to je vecina drugih sljedbenika Ptolemeja vidjela kao zagonetke u susretu izmedu promatranja i teorije. Lavoazije je kao kontraprimjer vidio ono to Pristli vidio kao uspjeno razrijeenu zagonetku u artikulaciji teorije flogistona, A Einstein kao kontraprimjere ono to su Lorentz, Fidgerald i drugi vidjeli kao zagonetke u artikulaciji Newtonove i Maxwellove teorije. tovie, ni postojanje krize samo po sebi ne pretvara zagonetku u kontraprimjer.297 Za Kuhna sve krize zapocinju zamagljivanjem paradigme, iz cega proistjece labavljenjem pravila za normalna istraivanja. Za njega sve te krize zavravaju uglavnom na sljedeca tri nacina: 296 Ibid.str. 125. 297 Ibid. str.131.

1) Ponekad se normalna znanost na kraju pokae sposobnom da obradi problem koji izaziva kriza. 2) U drugim prilikama se opire rjeenju u okviru normalne znanosti pa i novim radikalnim prilazima. Problem se registrira i ostavlja na stranu za neka buduca generacije da ga rijei uporabom nekog suvremenog pristupa. 3) Najzad, onaj slucaj kada se kriza moe zaotriti nastajanjem novog kandidata za paradigmu. U tom slucaju, za razliku od prethodna dva, radi se prije o rekonstrukciji dane oblasti na osnovu novih stavova. Ono to bi nama bilo interesantno u ovom razmatranju jeste cinjenica da promjena paradigme odnosno u rjeavanju krize povlaci za sobom i neke filozofske analize. Kuhn kae: Ovu vrstu neuobicajenog istraivanja cesto, mada nikako ne uvijek, prati jo jedna. Mislim da su se naucnici, posebno u periodima priznate krize, okretali filozofskoj analizi kao sredstvu za rjeavanje zagonetki onog podrucja kojim se bave. Uopce uzevi, znanstvenicima nije bilo neophodno niti su ono htjeli da budu filozofi. Zapravo, normalna znanost obicno dri kreativnu filozofiju na odstojanju, vjerojatno s dobrim razlogom Nije nimalo slucajno da je iskrsavanju njutonovske fizike u 17. stoljecu, kao i teorije relativnosti i kvantne mehanike u 20. stoljecu, trebalo kako da prethode tako i da ih prate fundamentalne filozofske analize njima suvremen istraivacke tradicije. Takoder nije slucajno da je u oba ova perioda tzv. misaoni eksperiment trebalo da igra tako kriticnu ulogu u napredovanju istraivanja. Kako sam drugdje pokazao, analiticko misaono eksperimentiranje, kojeg ima tako mnogo u Galilejcevim, Einsteinovim, Bohrovim i drugim spisima, savreno je sracunato da staru paradigmu izloi postojecem znanju na nacine koji ce izolirati korijen krize sa takvom jasnocom koja se ne moe postici u laboratoriji.298 Vratimo se izgradnji novih teorija i paradigmi. Vec iz same klasifikacije odgovora na krizu koju smo naveli slijedi i klasifikacija pojava koji omogucavaju razvoje teorije. Kuhn ih klasificira u tri grupe: Postoje, u principu, samo tri vrste pojava o kojima se moe razviti nova teorija. Prva se sastoji od pojava koje su vec dobro objanjenje postojecim paradigmama i one rijetko kada pruaju motiv ili polaznu tocku za izgradnju teorije. Ako to ipak cine, kao to je slucaj sa tri cuvene anticipacije o kojima je diskutirano na kraju odjeljka VII, teorije do kojih se dode rijetko kada se prihvacanje, s obzirom da priroda ne prua nikakvu osnovicu za odabiranje. Druga klasa pojava sastoji se od onih cija je priroda

naznacena postojecim paradigmama, ali ciji se detalji mogu razumjeti samo kroz dalju artikulaciju teorije. To su one pojave prema kojima znanstvenici dobar dio vremena usmjeravaju svoje istraivanje, mada to istraivanje ima za cilj artikulaciju postojecih paradigmi prije negoli smiljanje novih. Samo onda kada svi pokuaji artikulacije propadnu znanstvenici se srecu sa trecom vrstom pojava, sa priznatim nepravilnostima cija je karakteristicna crta tvrdoglavo odbijanje da budu obuhvacene postojecim paradigmama. Samo ova vrsta daje povoda nastanku novih teorija. Paradigme pruaju svim pojavama, izuzev nepravilnostima, njihovo teorijski odredeno mjesto u znanstvenikovom vidnom polju.299 to se tice dosega paradigme i njene sveobuhvatnosti on je opci jer predstavlja okvir. Ono ne samo da se odnosi na samu teoriju i izbora problema nego i na samo promatranje. Kuhn, suprotno miljenju logickog pozitivizma koji je zastupao tezu neovisnosti motrenja koji omogucava dosezanje objektivnih empirijskih cinjenica, pretpostavlja da i opaanje mora, vec u samom startu, bude udeeno odredenom paradigmom.300 Sve ovo moe da izgleda, kako kae Kuhn, razumnije ako se ponovo sjetimo da ni znanstvenici ni laici ne 298 Ibid. str 141. 299 Ibid. str. 151. 300 Pogledati u dodatku podrobnije o ovom problemu. Vidi Neodlucivost motrenja.

uce da vide svijet u komadima ili dio po dio. Izuzev kada su sve konceptualne i manipulativne kategorije unaprijed pripremljene recimo za otkrivanje nekog dodatnog transuranskog elementa ili za hvatanje prizora neke nove kuce kako znanstvenik tako i laik biraju i svrstavaju zajedno citava podrucja iz ukupnog tijeka iskustva. Dijete koje premjeta rijec mama sa svega to je ljudsko na sve to je enskog pola, a onda na svoju majku, ne uci samo to mama znaci ili koje njegova majka. Ono istodobno uci neke od razlika izmedu mukog i enskog roda, kao i neto nacinima na koje ce se prema njemu ponaati svi osim jedene osobe enskog pola. Njegova reagiranja ocekivanja vjerovanja zapravo veliki dio njegovo opaanog svijeta mijenjaju se na odgovarajuci nacin. Na isti nacin kopernikanci, koji su Suncu oduzeli njegovu tradicionalnu titulu planeta, nisu samo uocili to planeta znaci ili to je to Sunce. Naprotiv, oni su tankome jenjali znacenje planete da bi ta rijec i dalje mogla da pravi korisne distinkcije u jednu svijetu gdje su sva nebeska tijela, a ne samo Sunce, videni drugacije nego ranije. Ista primjedba moe se uciniti u vezi sa bilo kojim od naih ranijih primjera. Vidjeti kisik umjesto deflogistovanog zraka, kondenzator umjesto Lajdenske boce ili klatno umjesto ogranicavanog pada, samo je dio jednog integralnog pomjerana u naucnikovom videnju velikog broja povezanih pojava. Paradigme odreduju velika podrucja iskustva u isto vrijeme. Na kraju ove kratke analize Kuhnove Strukture znanstvenih revolucija obratimo pozornost na jo jednu bitnu stavku odnosa izmedu stare i nove teorije, odnosno stare i nove paradigme. U razmatranju ovog problema Kuhnovo stajalite je potpuno drugacije od drugih stajalite, kao to je Popperovo ili stajalite logickog pozitivizma. Naime, on potpuno radikalizira stvar ukidajuci bilo kakav kontinuirani razvoj postavljajuci, na primjer, odnos izmedu stare i nove teorije ili paradigme u nesumjerljivom odnosu. Evo kako Kuhn to objanjava: Na prvom mjestu, zastupnici rivalskih paradigmi cesto se nece slagati oko liste problema koje mora da razrijei bilo koji kandidat za paradigmu. Njihovi standardi ili njihove definicije znanosti nisu iste. Ne radi se, ipak, samo o nesumjerljivosti standarda. Poto se nove paradigme radaju iz starih oni obicno ukljucuju mnogo od onog rjecnika i aparata, kako konceptualnog tako manipulativnog, koje je ranije koristila tradicionalna paradigma. Ali, nove paradigma rijetko koriste ove pozajmljene elemente na onaj sasvim tradicionalan nacin. U okviru nove paradigme stari termini, pojmovi i eksperimenti ulaze u nove medusobne odnose Radeci u razlicitim svjetovima dvije grupe znanstvenika vide razlicite stvari i onda kada sa iste tocke gledaju u istom pravcu. To opet ne znaci da one mogu da vide to god im se svida. Obje grupe gledaju na dati svijet, a ono to gledaju nije se promijenilo. Ali, u nekim oblastima one vide razlicite

stvari i vide ih u razlicitim medusobnim odnosima. To je razlog to neki zakon, koji jednoj grupi znanstvenika ne moe da bude cak ni demonstriran, moe drugoj grupi ponekad da izgleda intuitivno ocigledan. To je podjednako razlog zato jedna ili druga grupa prije nego to se mogu nadati da ostvare potpunu komunikaciju, moraju da iskuse ono preobracanje koje smo nazvali pomjerane paradigme. Ba zato to se radi o prelasku izmedu nesumjerljivih stvari taj prelazak izmedu rivalskih paradigmi ne moe pod djelovanjem logike i neutralnog iskustva da se obavi korak sada a korak donije. Kao i getaltprebacivanje on se mora dogoditi ili odjednom (mada ne nuno u jednom trenutku) ili nikada.301 Ovdje se legitimno postavlja jedno pitanje; dali to znaci, poto su rivalske teorije nesumjerljive i da svaka govori svojim jezikom, da ne moemo govoriti o razvoju znanosti? Da li to znaci da mi samo mijenjamo nau interpretaciju koja je pogodnija u odnosu na staru? Ovo bi, dakako, znacilo direktan ulaz u konvencionalizam. Kuhn daje, u principu, negativan odgovor na ovo pitanje i zalae se za ideju progresa u znanosti, moda 301 Ibid.str. 209.

ne linearno i kontinuirano nego skokovito, ali ipak progres kroz revolucije. Ovdje naglaavamo kroz revolucije jer razvoj znanosti u periodu normalne znanosti je evidentan, ali ona moe da zavara i prenese znacenje evolucije na citavu znanost to je pogreno. Tako Kuhn kae: Medutim, nita od onoga to je receno, ili to ce biti receno ne cini da to bude proces evolucije prema ma cemu. Ta praznina je neizbjeno uznemirila mnoge citatelje. Mi smo svi duboko naviknuti da vidimo znanost kao takav poduhvat koji neprekidno vuce nekom cilju koji je unaprijed postavljen od strane prirode.302 Dakako, on ovdje posebice kritizira povlacenje analogije izmedu teorije evolucija i to onih teleolokih sa evolucijom znanosti. Bilo kakav teleoloki princip rasta znanosti ka cilju potpune istine za Kuhna je potpuno deplasirana. Ono to je za Kuhna razvoj znanosti jeste prirodno odabiranje, govoreci Darvinovim rjecnikom, izmedu rivalskih paradigmi. Tako on kae: Cist rezultat jednog niza takvih revolucionarnih odabiranja, razdvojenih periodima normalnog istraivanja, jeste izvanredno prilagoden skup instrumenata koje nazivamo modernim znanstvenim znanjem. Sukcesivni stupnjevi tog razvojnog procesa oznaceni su povecavanjem artikulacije i specijalizacije. A citav taj proces mogao se dogoditi kao to sada pretpostavljamo da se odigrala bioloka evolucija, bez pomoci nekog postavljenog cilja, neke trajno utvrdene znanstvene istine, gdje bi svaki stupanj u razvoju znanstvenog znanja predstavljao sve bolji i uzorniji primjer.303 Jo jednom ponovimo, umjesto ideje da je znanstveni napredak teleoloki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima svoj cilj, moramo misliti o napretku kao to to cini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji postavljeni cilj trajno odredenje znanstvene istine, vec pojanjavanje i specijalizacija. Na kraju ovog kratkog razmatranja dacemo kratki rezime. 12.2. Opce naznake Kuhnovog stajalita Kuhnova Struktura znanstvenih revolucija je vjerojatno najzanimljivije djelo koje je stvorilo nemire u filozofiji znanosti u ranim 60-tim. Popis sadraja ovog djela pokazuje razvojnu shemu za znanstvena podrucja u osnovnim znanostima. Ova vrsta strukturiranja cini filozofsko citanje osobito tekim, s obzirom da je za citanje jedne teme potrebno uzeti u obzir sve odlomke koji su razbacani po knjizi. Prvi odlomak zapocinje sa mnogo puta ponovljenom recenicom koja ukratko opisuje o cemu se radi u knjizi Povijest, gledana kao spremite za neto vie od anegdote ili kronologije, moe proizvesti presudno promjenu o slici znanosti koju sada imamo. Kuhn ovdje govori o dva nacina pisanja povijesti znanosti. Za stariju, povjesnicarsku tradiciju,

glavni cilj je da bolje razumije suvremenu znanost na nacin da izloi njen povijesni razvoj. To se trebalo uciniti tako da se otkriju elementi dananje znanosti, u starijim tekstovima na primjer, njene pojmove, teorije, eksperimentalne metode itd., i tako da se oni sloe u kronoloku pripovijest. Krajnja slika znanstvenog razvoja bila je obavezno nagomilavanje: znanost raste korak po korak na nacin da dijelove znanja nadodava na one koji su vec na mjestu. Ali ovaj nacin pisanja povijesti iskrivljuje prezentiranje starije znanosti tako da projektira dananju znanost u prolost. Umjesto toga, ako slijedimo posebno model A. Koyrea novi nacin pisanja povijesti znanosti pokuava povijesnu cjelovitost znanosti u svom vremenu. Detaljno receno, pojmovi, problemi u istraivanju i standardi u ocjenjivanju starije znanosti moraju se rekonstruirati na povijesno prikladan nacin. Upravo 302 Ibid. str. 234. 303 Ibid. str. 236

je cilj Kuhnovog glasovitog djela bio da skicira novu sliku znanosti tako da razjasni neke implikacije novog nacina pisanja povijesti. Slika znanosti koja izranja iz ove historiografije sastoji se od razvojne sheme za znanstvene discipline. Prije nego to sazriiju, znanstvena podrucja koja nastaju uglavnom su okarakterizirana prepirkama izmedu kola koje se natjecu. Ovo natjecanje moe na koncu zavriti kao jedna od grupa iznese uzorno rjeenje problema istraivanja sa dvije karakteristike: da je dovoljno novo tako da privuce clanove ostalih kola, i da bude dovoljno otvoreno da ostavi dovoljno zanimljivih problema za daljnji znanstveni rad. Ovi modeli rjeavanja se zovu paradigme i one slue kao indirektni vodic u istraivanju u razdoblju koje slijedi. To razdoblje naziva se normalna znanost, a ovo razdoblje karakterizira iroka suglasnost izvritelja podrucja o osnovnim pitanjima i stoga poseban nacin istraivanja. Normalne znanosti uvijek se suocavaju sa anomalijama tj. sa fenomenima ili problemima koji se ponaaju suprotno sa ocekivanjima koje je ponudila paradigma Inace, anomalije ne sumnjaju u valjanost vodecih propisa normalnog istraivanja. Ali pod posebnim okolnostima mogle bi staviti pod sumnju i samu paradigmu i tada one postaju znacajne anomalije. Tada se praksa znanosti mijenja opet u neobicnu nanosit ili znanost u krizi. Neobicna znanost poboljati ili cak sruiti propise koji obvezuju. Njeno istraivanje se usredotocuje na znacajne anomalije i njihov kontekst i ako ovo istraivanje vodi do nove teorije, koju je znanstvena zajednica prihvatila zato to moe voditi do nove faze normalne znanosti, pojavljuju se znanstvene revolucije. U Kuhnovom smislu, znanstvene revolucije su dopune koje unitavaju tradiciju djelatnostima koje ogranicavaju tradiciju normalne znanosti. Detaljnije, u znanstvenoj revoluciji prihvacena teorija je odbacena u zamjenu za novu. Odbijanje je popratila promjena problematicnog podrucja i standardnih rjeenja koji su povezani s njim i ponekad profinjena promjena u osnovnim znanstvenim pojmovima. Revolucije se takoder mogu opisati kao promjene svijeta u kojem se radi znanstveni rad. Kuhn saima te znacajke revolucije u pojam nesumjerljivosti (neusporedivosti). U samom djelu ovaj pojam nije u potpunosti jasan, zato je bio predmet mnogih kritika i nesporazuma i vecina Kuhnovih filozofskih djela koja su nastala kasnije pojanjava i daje daljnje objanjenje pojma neusporedivosti. Zbog nesumjerljivosti, moramo, prema Kuhnu, ponovo razmisliti o pojmu znanstvenog napretka. Prvo, napredak nije nagomilavanje, zato to postaje promjene pojma tijekom revolucije. Nadalje, Kuhn negira da je znanstveni napredak pristup istini i umjesto zavaravanja da je znanstveni napredak teleoloki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima cilj, moramo misliti o napretku kao to to cini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji postavljeni cilj, trajna odredena znanstvena istina vec pojanjavanje i specijalizacija.

Kuhnova teorija znanstvenog razvoja ima i svoj filozofski znacaj jer se ona suprotstavljala mnogim filozofskim uvjerenjima o znanosti u ranim 1960-tim. Ovakvi stavovi impliciraju neodrivost onih formi realizma koje tvrde da znanost, barem otprilike opisuje to je u stvarnosti oko nas, neovisno o promatracima. Umjesto toga, teorije opisuju svijet u obliku pojmova koji su moguci povijesno i koji se u buducnosti mogu promijeniti, Nadalje, zbog ovih promjena u osnovnim znanstvenim pojmovima, klasicno shvacanje redukcionizma je teko odrivo. Prema ovom shvacanju, teorije mogu biti smanjene na temeljne teorije redefiniranjem njihovih pojmova uz pomocu pojmova smanjujuci teorije (reducing theory) i onda izvodenjem njihovih zakona iz zakona te teorije, nadopunjuje se redefiniranjem i po mogucnosti granicnim uvjetima. Ali ako nesumjerljivost prevlada izmedu nekoliko upitnih teorija, reduciranje se ne moe odrati, jer su neke od traenih redefinicija blokirane uz pomoc promjene znacenja. U stvari, kao to je postalo jasno u

Kuhnovim radovima nakon Strukture, medusobna ne prevodivost nekih kljucnih termina je obiljeje neusporedivosti izmedu teorija. Mnoge tvrdnje iz Struktutre znanstvenih revolucija razlikovali su se od Popperove filozofije kritickog racionalizma. Na primjer, praksa normalne znanosti koju je Kuhn opisao moe izgledati kao loa znanost, zato to nije usmjerena ka kritickom testiranju vodecih pretpostavki, vec kao kvazi-dogmatskom iskoritavanju njenih potencijala. Ipak, prema Kuhnu, kriticko procjenjivanje temeljnih teorija je ograniceno na razdoblje neobicnih znanosti, i cak tada praksa znanosti nije samo pokuaj da se krivotvore teorije tako da se suoce sa osnovnim izjavama o prirodi, kako bi Popper htio. Radije, procjena teorije je uvijek komparativni proces u kojoj se dvije (ili vie) teorija usporeduju s obzirom prema njihovim spoznajnim mogucnostima, posebno prema tome da li se mogu nositi sa znacajnim anomalijama iz kojih je krizno stanje nastalo. Sa ovog gledita teorija koju je opisao Popper je stereotip koji nije naden u aktualnoj povijesti znanosti. Jo jedna posljedica Kuhnove teorije je uklanjanje ideje da je znanost vodena znanstvenim metodama, skup pravila koji se moraju strogo pratiti. Najvie radi pocetnog utjecaja Bacona i Descartesa, ova ideja je dominirala pri razumijevanju moderne znanosti od njenih pocetaka. Ali prema Kuhnu, ono to poglavito vodi znanstvenom istraivanju u njegovoj normalnoj fazi su primjeri rjeenja problema. Njihov se spoznajni potencijal za istraivanje iskoritava, ne samo jasnim (ili potpuno objanjivim) pravilima, vec sa implicitnim analogijama; novi problemi identificirani su pod svijetlom onih postignutih, i nova rjeenja su prosudena kao pravomocna na isti nacin. Kuhn se nije samo suprotstavljao mnogim doktrinama utemeljene filozofije znanosti; dodatni faktor koji je ponekad izazvao estoke reakcije na Strukturu bila su duboka i rairena kriva tumacenja njenih glavnih teza. Kuhn je zato neprestano bio izazvan da objasni njegove glavne teorije detaljnije i da ih razjasni, uslijed cega se njegova pozicija takoder promijenila u nekim vidovima. U pocetnim reakcijama na Strukturu znanstvenih revolucija , glavna meta kritika bilo je shvacanje paradigme, na koju se dvosmisleno gledalo. Kuhn je objasnio da nacin da razlikuje ui smisao paradigme, kao primjer rjeenja problema, od ireg smisla koji obuhvaca sve komponente znanstvenog konsenzusa, matricu discipline. Potonje ukljucuje, medu ostalim, znanstvene vrijednosti (kao tocnost, dosljednost, produktivnost, svrhovitost) koji djeluju neprestano, ali koji su posebno vidljivi dok se bira teorija. Poto ove vrijednosti samo vode, a ne odreduju koja ce se teorija odabrati, pojedini se znanstvenici ne mogu sloiti oko procjene teorije, bez da je itko od njih iracionalan. Ovo potonje bilo bi posljedica ako bi se izbor teorije odredio nekim skupom pravila koji bi definirali kanon znanstvene racionalnosti. Najznacajnija promjena u Kuhnovoj poziciji bila je ona iz nadmocnog opisa znanstvene revolucije u Strukturi u smislu vizualnih metafora, u opisu pomocu jezicnog

okvira. U Strukturi revolucije su opisane kao vizualni gestalt pomaci a njihov rezultat kao promijenjen nacin gledanja na svijet. Iako su promjene znacenja igrale neku ulogu u Strukturi znacenje postaje dominantna tema Kuhnovih kasnijih djela. Ali to je znacenje termina? Kako je termin povezan sa onim na to upucuje? Kuhn se ne bavi ovim dubokim pitanjima u potpunoj opcenitosti vec samo sa terminima vrsta, poput, na primjer, skupne imenice kao zlato ili brojive imenice kao macka. U znanost, znacenja termina obicno nisu specificirane jasnim definicijama. Ona su utemeljena procesima koji ukljucuju navodenje tipicnih primjera o kojima je rijec. Kada su primjeri iste vrste navedeni, oni su proglaeni kao slicni, a oni koji ne pripada u istoj vrsti, razliciti. Uz pomoc ove procedure, klasifikacija predmeta moe se sagraditi i prenijeti. Termini vrste u klasifikaciji mogu biti povezani na dva nacina ili se ukljucuju ili ukljucuju.

Djelomicno prekrivanje je zabranjeno izmedu suprotnih vrsnih termina, neto je ili planeta ili zvijezda, ali ne i oboje. Kuhn upucuje na mreu odnosa u takvoj klasifikaciji kao strukturu (pojedinacnog) rjecnika. To je sada znacajka znanstvenih revolucija, te stoga i neusporedivosti, struktura promjena rjecnika za posljedicu ima djelomicnu neprevodivost izmedu propozicija izraenih pomocu razlicitih leksikona. Promjene ove vrste mogu biti potaknute pronalaskom predmeta koji povreduju princip ne preklapanja tj. predmeta za koji se cini da pripada obostrano razdvojenim vrstama. Predmet ovakve vrste ne mogu se opisati danim rjecnikom, niti se rjecnik moe povecati ili razjasniti radi toga da se omoguci opis, vece je djelomicna reorganizacija ukljucenih kategorija neizbjean Promijeni koju je izazvalo Kuhnovo dijelio Struktura znanstvenih revolucija, koja je prije svega predstavljala kritiku shvacanja povijesti znanosti, imala je dalekosene posljedice na cjelokupnu filozofiju znanosti. Mi smo takoder naveli da ovakav pristup znanosti u potpunosti deplasira znanstveni realizma. Kako je ovo pitanje bitno, ako ne i fundamentalno za znanstvenu spoznaju, obratimo pozornost na ovu problematiku u sljedecem poglavlju.

13. Realizam u filozofiji znanosti Prije nego to predemo na razmatranje odnosa realizma i filozofije znanosti obratimo pozornost na samu definiciju znanja i problema uz nju. Da bismo uopce mogli raspravljati o spoznaji trebamo prvo vidjeti to je sa pojmom znanja, jer pokuaj odgovora na to pitanje predstavlja jedan od nunih uvjeta za raspravu spoznaje opcenito. Od Platona (Teetet) na ovamo, uzima se da je znanje opravdano istinito vjerovanje. Dakle, netko (A) zna da p, gdje je p recenica, propozicija ili stanje stvari, ako i samo ako: 1) A vjeruje da p 2) A-ovo vjerovanje da je p opravdano 3) p je istinito Dakle, trebalo bi da sve to bismo trebali nazvati znanje da zadovolji ova tri uvjeta. tovie, izgleda da nije potrebno postaviti nikakvo daljnje pitanje, odnosno su navedeni uvjeti ujedno i dovoljni uvjet znanja. Mi se necemo baviti analizom ove uvrijeene definicije, koja kao i svaka definicija ima odredene implikacije koje se mogu kriticki analizirati. Obratit cemo pozornost na stavove koji se odnose prema znanju kao mogucnosti i tu bismo mogli naznaciti tri karakteristicna pristupa: realizam, skepticizam i antirealizam. Realizam je pozicija prema kojoj je znanje moguce i u velikoj mjeri dostignuto. Skepticizam je pozicija prema kojoj nikakvo znanje nije moguce. Antirealizam bi bio nekakav srednji put a pokuajmo to pokazati sljedecim primjerom. Izgleda da je svatko tko prihvati tvrdnju da nije moguca spoznaja o tome kakva je svijet prisiljen prihvatiti i tvrdnju da nije moguca nikakva spoznaja. Odnosno, ako znanje ne bi bilo znanje o tome kakav je svijet, onda naprosto ono ne bi bilo nikakvo znanje. Takoder se cini dosta apsurdnom tvrdnja da ni o cemu ne postoji znanje i da nitko ni o cemu nita ne zna. Dakle, suoceni smo sa dilemom, ili je moguca spoznaja svijeta onakvog kakav on jeste, ili nije moguca nikakva spoznaje uopce. Pa ipak velika vecina filozofa vjeruju da postoji treci put. Oni koji krecu tim trecim putem nazivaju se antirealisti. Dakle, u osnovi svakog antirealizma lei stav da mi posjedujemo znanje, ali da ono nije u potpunosti znanje o svijetu kakav jest. Drugim rijecima, antirealizam nastaje tako to oni koje skepticke argumente smatraju valjanim nastoje izgraditi skromniju poziciju koja bi bila daleko otpornija na skepticke argumente. Moda ovo slijedi iz jednostavne cinjenice; ako tvrdimo manje, tee cemo pogrijeiti. Dakle, u odnosu na skepticki argumente moe se reagirati uglavnom na tri nacina.

Ovo cemo pokuati objasniti jednostavnim primjerom; neka se pred nama nalazi neki predmet, na primjer jabuka. Prvi je pristup da ustrajemo u tvrdnji da znamo da je ispred nas jabuka, i pokuati dati zadovoljavajuce opravdanje svoga vjerovanja. Cak ako i ne uspijemo dati potpuno opravdanje naem vjerovanju, moemo tvrditi da opravdanje postoji, ali da ga iz ovog ili onog razloga nismo u stanju dati (realisticka reakcija). Drugo, prihvatiti tvrdnju skeptika da ne moemo uistinu znati da se ispred nas nalazi jabuka (skepticka reakcija). Trece, izmijeniti tj. oslabiti pocetnu poziciju da znamo da se ispred nas nalazi jabuka i zastupati slabiju ali branjiviju tvrdnju da ono to znamo nije to da se ispred nas nalazi jabuka, vec da je ono to znamo to da, na primjer, imamo predodbu da se ispred nas nalazi jabuka (antirealisticka reakcija). U ovakvoj poziciji antirealizam se moe formulirati kao fenomenalizam jer priznaje postojanje znanje o fenomenu a ne o stvari. Relativno jednostavno objanjenje ovakvo stava moe se dati u usporedbi dvije propozicije ili recenice, od kojih jednu izgovara realist a drugu antirealist (fenomenalist) a odnose se na

isti objekt: a) znam da je ispred mene jabuka i b) znam da imam predodbu da se ispred mene nalazi jabuka. Dakako, ovdje se moe odmah uociti da je pozicija b) izvjesnija od pozicije a) jer bez obzira to je to ispred nas po sebi ja mogu imati predodbu o jabuci. Odavde bi se moglo zakljuciti da je ovakvim postupkom antirealizam imun na skepticke konta-argumente. Ako tvrdnju o svijetu zamijenimo tvrdnjama o svojim predodbama onda bi mogucnost pogreke, u principu, trebala otpasti. Dakle, za fenomenalizam, znanje postoji no ono nije znanje o tome kakav je svijet, vec kako je naim osjetilima dat. Zanimljivo je da upravo prihvacanje tvrdnje da znanje moe biti samo znanje o tome kava je svijet nezavisno od nas jeste ono to je zajednicko realizmu i skepticizmu. Obje varijante pretpostavljaju da znanje o jabuci jeste ono znanje koje se odnosi na jabuku ispred nas i neovisno od nas. Upravo u toj tocki antirealizam odstupa od skepticizma i realizma. Medutim, osnovna stvar nije razjanjena a to je; tko je u pravu? Ostaje nejasno da li povlacenje sa realistickog na antirealisticko stajalite predstavlja pobjedu znanja nad skepsom, ili pak pobjede skepse nad znanjem? Naime, ako znanje redefiniramo tako da se od sada pa na dalje ono odnosi samo na ono to se odnosi u naim glavama onda je njezin znacaj upitan. U ovom kratkom osvrtu na tri pristupa ka znanju kao stavovi koji, ako su valjani, vae za spoznaju kako bilo koje stvari, tako i za spoznaju svih stvari uzetih u cjelinisvega to jest. Takoder, trebamo napomenuti da cesto zauzimamo realistican stav u pogledu nekih stvari, a skeptican i antirealistican u pogledu nekih drugih stvari. Za neke stvari smo duboko uvjereni da su doista takve kao to mislimo da jesu, a za neke druge ba i nismo. Cesto koristimo iskaze kao to su cini mi se da ..., izgleda da ... itd. Isto tako. Neke opise shvacamo u doslovnom smislu, dok za neke druge opise smatramo da ih treba shvatiti u prenesenom smislu, to jest, da ih uopce ne treba shvacati kao opise. Ovo pokazuje da i na takozvanoj razini funkcioniranja obicnog miljenja sva tri pristupa imaju svoje mjesto i to se, moda, ne treba promatrati ka psihologizam nego vjerojatno ima i dublju osnovicu naeg ukupnog pogleda na svijet. Teorijska razmatranja imaju svoju inherenciju u covjekovom miljenju i njegovoj tenji ka spoznaji objektivnog svijeta. Moda korijen ovakvih pristupa ka znanju ili spoznaji lei u samosvijesti ljudskog miljenja o egzistenciji relacije subjekta-objekta i njihovom povjerenju o tome da objekt postoji i da je spoznatljiv (realizam), da objekt postoji ali da je nespoznatljiv (skepticizam) i da objekt (moda)

postoji ali naa spoznaja nije sadrana u relaciji subjekt -objekt nego u relaciji subjekt fenomen (objekt). U daljnjem dijelu naeg razmatranja obratit cemo pozornost na jo jedan problem, koji ce biti usko poveza i sa realisticki i antirealisticki pozicijama, a to je odnos prema znanstvenoj slici svijet. Ustvari pokuat cemo analizirati razliku izmedu pojavne i znanstvene slike svijeta. 13.1. Znanstvena slika svijeta Razvoj znanosti, a posebno suvremene, iznjedrio je na vidjelo jednu cinjenicu a to je da postoji razlika izmedu znanstvenog opisa svijeta i opisa svijeta koje nam namece svakodnevno iskustvo. Ako je znanost po svojoj biti, u vecoj ili manjoj mjeri, na pozicijama realizma onda ce ova razlika izmedu svakodnevnog iskustva i znanstvenih cinjenica biti plodno tlo za pozicije antirealizma. Eddington je dao moda najbolju ilustraciju ovakve situacije. On kae: Odlucio sam prihvatiti se pisanja ovih predavanja i povukao sam svoje stolice svojim dvama stolovima, dvama stolovima! Da, postoje

duplikati svakog objekta oko mene dva stola, dvije stolice, dva pera. () S jednim od njih sam upoznat od najranijih dana. To je obicni objekt okruenja koje nazivam svijet. Kako bih ga opisao? On ima protenost, relativno je postojan, obojen je i iznad svega on je stvaran () Stol br. 2 je moj znanstveni stol. Upoznatost s njim je daleko novija i nije mi toliko blizak.() Moj znanstveni stol je uglavnom praznina. U toj se praznini nalaze rijetko ratrkani elektroni koji jure velikom brzinom, njihov ukupni volumen ne prelazi milijarditi dio volumena moga stola. Usprkos svojoj cudnoj konstrukciji, ipak je to jedan sasvim upotrebljiv stol. On dri papir na kojem piem isto tako dobro kao i stol br. 1. . jer kada na njega poloim papir male elektricne cestice strahovitom brzinom udaraju u donju stranu papira, tako da papir stoji na skoro potpuno postojanoj ravni. Ako se nalaktim na ovaj stol necu propasti, striktno govoreci, vjerojatnost da ce moj znanstveni lakat proci kroz moj znanstveni stol je toliko izuzetno mala da moe biti zanemarena u svakodnevnom ivotu.304 Postoji, dakle, po Eddingtonu dva stola s tim da tu dvojnost moramo shvatiti metaforicno. Tako da bi odluka trebala pasti izmedu dva nacina kako je opisan jedan stol. Pitanje bi bilo koji je nacin opisivanja bolji, prikladniji. I, kada se ovog ili onog razloga odlucimo za jedan nacin opisivanja, onda se namece pitanje kako shvatiti drugi nacin opisivanja, kakav stav zauzeti prema tom drugom nacinu? Eddington nas ustvari svojim jednostavnim retorickim postupkom dovodi u dilemu koji je stol stvaran. Ako prihvatimo postojanje zdravorazumskog stola, moramo u principu poricati postojanje znanstvenog i obratno. Ovo sve prelazi u domenu povjerenja prema osjetilima ili rezultatima znanosti. Dakako, dodatnu zabunu stvara mijeanje opisa iz zdravorazumske i znanstvene ravni to dodatno komplicira stvar. Tu komplikaciju relativno cemo lako eliminirati zahtjevom da se opis stola (svijeta) izvodi ili u terminima elementarnih cestica ili terminima uobicajenog zdravorazmskog svijeta. Moda bi ovaj podjela na dva opisa sola bio i trivijalan, jer se s pravom moe konstatirati da je stol cjelina sastavljena od dijelova, kao i svaka druga stvar i ne bi trebalo biti problematicno da se osobine tog stola opisuju preko karakteristika cjeline ili pak preko dijelova te cjeline. Zato bi iskazi; u kutu se nalazi pisaci stol i iskaz u kutu se nalazi predmet koji se sastoji od cetiri noge sa plocom, ili pak skupina atoma i molekula koji imaju takav i takav prostorni raspored koji moemo zvati stolom, bili u takvoj poziciji da se moramo odlucivati koji je iskaz ispravan a koji ne. No, tu ipak postoji jedan dublji problem koji, tako recimo, suprotstavlja opis neposrednog opaanja od znanstvenog opisa.

Pretpostavimo cak da je u principu moguce svaku od stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu prepoznati u opisu stvarnosti danom terminima fizike. Medutim, ostaje otvoreno pitanje moemo li u opisu stvarnosti danom terminima fizike prepoznati i sva svojstva stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu. Naime, cak i kada bismo u potpunom znanstvenom opisu stvarnosti i mogli prepoznati svako kvantitativno svojstvo stvari iz svakodnevnog iskustva, izgleda da ne bismo mogli prepoznati niti jedno kvalitativno svojstvo stvari iz svakodnevnog iskustva. Na primjer jedno od kvalitativnih svojstava stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu jeste i to da je stol na primjer smede boje. U potpunom fizikalnom opisu stola taj kvalitet nije uopce bitan niti inherentan stolu kao takvom. Dakako, moemo se pozivati na postojanje elektromagnetskih valova sa odredenom valnom duljinom ali ono ne odreduje samo po sebi obojenost stola. Dakle, pitanje je gdje se zapravo nalazi smedost stola, u samom stolu ili u naim glavama. Odgovor koji nam moda prvi pada na pamet jeste da stol zapravo nije smede boje, vec da ga vidimo kao da je smede boje. Medutim, time to smo smedost prebacili iz stolova u nae glave, nismo smedost izbacili iz fizikalnog opisa stvarnosti. Jer, potpuni 304 Eddington, La natura del mondo fisico, Bari, 1935

fizikalni opis stvarnosti, da bi bio potpun, mora sadravati i opis naih glava. A ako nae glave opiemo na smedost, time stvar postaje mnogo ozbiljnija i izlazi iz nacina kao to smo opisali i stol, onda u fizikalnom opisu naih glava opet nema mjesta za konteksta izbora jednog od opisa. Naime, opis cinjenica da mi stol vidimo kao smed dan u terminima fizike nam moe reci kakva je povrina stola, koji put prelazi elektromagnetni val od povrine stola do nae glave. Takav opis nam cak moe reci to se dogada u naim glavama kada vidimo smedu boju. Medutim, ne moe nam reci da mi stol vidimo kao smed. Ukratko, izgleda da nijedan opis stvarnosti ne moe zahvatiti takva svojstva kao to je boja, miris, okus, osjecaj topline itd. A da se ne govori o ljubavi, mrnji, slobodi volje, moralnoj odgovornosti itd. Jer kao to kae Russell: Molekule nemaju boje, atomi ne proizvode buku, elektroni nemaju okus, cestice cak nemaju ni miris.305 Ovdje se sada pojavljuje pitanje kako znanstveni opis stvarnosti spojiti s opisom stvarnosti koje nam namece obicno iskustvo ili svakodnevno iskustvo. Mada se cini neobicnim ali ovaj problem postaje jedan od bitnih problema mnogih filozofskih razmatranja. Moemo kao primjer navesti sljedeca tri karakteristicna problema koja lee u osnovici ovih dilema. Prvo, podjela na primarne i sekundarne kvalitete: primarne kvalitete stvari oko nas su one cije je postojanje obuhvaceno znanstvenim opisom stvarnosti a sve ostale su sekundarne. Gdje se nalaze sekundarne kvalitete i da li one uopce postoje? Drugo, determinizam i sloboda volje; znanstveni opisi stvarnosti ili jesu ili bi trebali biti deterministicki, ima li onda ikakvog smisla tvrditi da mi uopce ita odlucujemo? Trece, odnos duha i tijela: buduci da u znanstvenom opisu ljudskog tijela nema mjesta i za duhovne sposobnosti, kako onda duhovne sposobnosti uopce mogu biti materijalne prirode? Suoceni sa takvom situacijom moemo reagirati na nekoliko nacina. Moemo tvrditi da postoje dvije nezavisne i ravnopravne stvarnosti. Tako je, na primjer, reagirao Descartes. On je tvrdio da postoji jedna protena stvarnost i druga misleca. Ako ne elimo prihvatiti doslovni dualizam, onda smo prisiljeni ili pokazati da su ta dva opisa stvarnosti komplementarna, ili se odluciti koji od njih doista predstavlja opis stvarnosti i prema njemu zauzeti realisticki stav, a onda prema onome drugome zauzeti antirealisticki stav. To zapravo znaci da u drugom slucaju trebamo tvrditi da neka svojstva i stvari ne postoje, eliminirati ih kao nestvarna. Naime, ako prihvatimo jedan opis, onda sve ono to se javlja u drugom opisu a da se ne moe obuhvatiti prvim, trebamo odbaciti kao nestvarno i onda taj

nestvarni viak drugog opisa preformulirati, na primjer, kao privid ili kao instrument za predvidanje. Nakon to smo vidjeli koji su sve problemi vezani uz odnos pojavne i znanstvene slike svijeta, razmotrimo sada moguce odgovore na pitanje koji je od dva stola stvarni stol; onaj iz svakodnevnog iskustva br.1, ili onaj znanstveni br.2? Moguca su cetiri odgovora: (1) Samo jedan stol je stvaran, i to onaj znanstveni. Dakle, realizam u pogledu znanstvenog opisa stvarnosti, i antirealizam u pogledu stvarnosti kakvu susrecemo u svakodnevnom iskustvu. Spoznaje znanosti, prema ovakvom pristupu, su daleko pouzdanije od svakodnevnih vjerovanja. Ako nam stol izgleda takav i takav, a znanost nam kae da nije takav i takav, onda vjerovanje da je stol takav i takav trebamo odbaciti kao zabludu ili iluziju uzrokovanu nesavrenocu naeg spoznajnog aparata. Tako Galileo, kada objanjava u kojem bi smislu recenica kretanje je uzrok topline mogla biti istinita, kae: Zato mislim da okusi, mirisi, boje, itd.,to se tice same svari kojoj izgleda da pripadaju, nisu nita drugo do li cista imena, a postoje samo u osjetilnom tijelu; jer, ako uklonimo iva bica, sva ce ta svojstva nestati. (...) Da osim oblika, kolikoce, kretanja, prodiranja i 305 B. Russell, The Relation of Sense-Data to Physics, u Danto i Morgenbesser 1964.

dodirivanja, u vatri postoji jo jedno svojstvo, a to je toplina, uopce ne vjerujem, i drim da je ono u potpunosti nae, jer ako se ukloni tijelo s duom i osjetilima, toplina ne ostaje nita drugo doli obicna rijec.306 Isti stav koji Galileo zauzima prema toplini Newton zauzima prema bojama i zvuku: Homogeno svijetlo i zrake koje izgledaju crveno, ili radije, cine da objekti tako izgledaju, nazivam rumeno, ili crveno-cinecim; one koje cine da objekti izgledaju uto, zeleno, plavo, i ljubicasto nazivam uto-cinecim, zeleno-cinecim, plavo-cinecim, ljubicasto-cinecim, isto vai i za ostale. I ako bilo kada govorim o svijetlu i zrakama kao obojenima ili kao da imaju boju, trebam biti shvacen kao da govorim, ne filozofski i kako treba, vec ugrubo i onako kako bi prosti ljudi shvatili sve te eksperimente. Jer zrake, govoreci kako treba, nisu obojene. U njima nema niceg drugog osim izvjesne moci i dispozicije da pobude osjet ove ili one boje. Jer kao to niti zvuk u zvonu ili u glazbenoj struni ili u drugom tijelu koje predstavlja izvor zvuka, nije nita drugo do li treperece kretanje, i kao to niti u zraku nije nita drugo do li to kretanje pobudeno objektom, a u osjetilima jest osjet tog kretanja u obliku zvuka, tako niti boje u objektima nisu nita drugo do li dispozicije za odraavanje ove ili one vrste zraka vjernije od ostalih; u zrakama one nisu nita do li dispozicije da pobude ovo ili ono kretanje u osjetilim, i u osjetilima one su osjeti tih kretanja u obliku boja.307 Dakle, toplina, boje i zvukovi postoje samo kao neto cisto subjektivno; ono to je objektivno, stvarno, jeste kretanje cestica. Promatrajuci u naem primjer slijedi da je Stol br.2 stvarni, Stol br.1 nije nita drugo do li nacin na koji mi vidimo Stol br.2 . Prema tome, upravo nam znanost otkriva to je stvarnost koja stoji iza pojava; to jest stvarno a to nije. (2) Samo jedan stol je stvaran i to onaj iz svakodnevnog iskustva, stol br.1 je stvaran a stol br.2 nije stvaran. Dakle, antirealizam u pogledu znanstvenog opisa i realizam u pogledu svakodnevnog iskustva. Tako je . na primjer, Ernst Mach tvrdio: Kada fizicar hoce dodirnuti neko tijelo, ono mu, kao osjetima povezana suma osjeta svjetla i opipa mora biti poznato kao i ivotinji koja lovi plijen () Svi su fizikalni stavovi i pojmovi, skracene upute, koje u sebi opet sadravaju druge upute o ekonomicno sredenim, za upotrebu spremnim iskustvima.() Ne bi stoga pristajalo ni prirodnoj znanosti da u svojim samostvorenim promjenljivim, ekonomicnim sredstvima, molekulama i atomima, vidi realitet iz svake pojave, i zaboravljajuci pri tome na nedavno stecen, mudar oprez svoje

odvanije sestre, filozofije, da na mjesto animisticke ili metafizicke postavi mehanicku mitologiju i da time stvori nekakve lane probleme. Atom moe ipak ostati sredstvom prikazivanja pojava, kao i funkcije u matematici.() Ali kako je moguce da se kretanjem atoma u mozga objasni svijet? Ovakva nam se pitanja postavljaju. To jamacno nikada nece dovesti do uspjeha, kao to ni iz zakona loma nikada nece proizaci svijetljenje i grijanje svijetlosti. Ne trebamo aliti zbog nepostojanja smislenog odgovora na takva pitanja. Tu, naime, niti ne postoji nikakav problem.() Svijet se sastoji od boja, zvukova, toplina, tlakova, prostora, vremena itd. Koje sada necemo zvati osjetima niti pojavama buduci da se u oba imena vec nalazi jednostrana proizvoljna teorija. Nazovimo ih jednostavno elementima. Utvrdivanje toka tih elemenata, bilo to posredno ili neposredno, stvarni je cilj prirodne znanosti.308 Takoder slikovit prikaz ovakvog stava moemo naci kod poznatog fizicara matematicara L. Boltzmanna: Sve su nae ideje i pojmovi, na koncu, samo unutranje misaone slike, ili kada su izrecen, kombinacije zvukova. () Pojmovni znakovi koje formiramo tako imaju samo pojedinacno postojanje u nama: ne moemo suditi o vanjskim pojavama po mjeri naih ideja. Formalno, dakle, moemo postavljati pitanja ove vrste 306 G. Galilei, Il saggiatore, iz Prose Scelete, str. 132.-135. 307 I. Newton, Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953., str 100. 308 M. Ernest, Ekonomicna priroda fizikalnog istraivanja, Filozofija nauke, priredio N. Sesardic, 1984.

postoji li samo materija i je li sila samo jedna od njenih svojstava ili postoji sila neovisna od materije, ili, suprotno, je li materija produkt sile? Niti jedno od tih pitanja, nema nikakvo znacenje, buduci da su svi ti pojmovi samo misaone slike koje za svrhu imaju tocno prikazivanje pojava. () U naim misaonim shemama ti su pojmovi u potpunosti odredeni brojevi i smjerovi za geometrijske konstrukcije. Mi znamo kako o njima misliti i kako ih upotrebljavati, tako da moemo postici korisnu sliku svijeta pojava. Ono to bi moglo biti stvaran uzrok cinjenica da se svijet pojava krece svojim tokom, bi moglo biti neto to je skriveno iza svijeta pojava, pokrecuci ga tim tokom takvo istraivanje ne smatramo zadatkom prirodne znanosti.309 Situacija se u mnogom mijenja u odnosu na prethodne razmatranja i tako kada govorimo o malim cesticama koje se krecu velikom brzinom u ovakvoj interpretaciji nemaju nikakvog stvarnog objektivnog smisla. Dakle, ni u kom slucaju ne namjeravamo neto reci o doslovnom postojanju ili nepostojanju malih cestica koje se krecu velikom brzinom. Tako i van Fraassen kae: da je znanstvena aktivnost prije aktivnost konstrukcije, nego otkrica: konstrukcije modela koji moraju biti adekvatni fenomenima, a ne otkrica istina o neopaljivom.310 Moto antirealista u pogledu znanosti jest sacuvati pojave (salva phaenomena, save phenomena). Dakle, ono to je primarno, neupitno i pouzdano, ono to treba sacuvati jeste stol br.1, i moemo prihvatiti samo one opise stola br.2 koji su u skladu sa stolom broj 1. Ono u to imam razloga da vjerujemo jeste ono to nam je dano u iskustvu u pojave. Nemamo nikakvih razloga da vjerujemo u neku navodnu pravu stvarnost koja stoji iza tih pojava. Prema tome, ne smijemo vjerovati onima koji nam kau da znanost otkriva pravu stvarnost koja stoji iza pojava iz naeg iskustva. (3) Potpuni skepticizam. Niti jedan stol nije stvaran. Nema dovoljnih razloga za vjerovanje da postoji stol br.1, isto tako kao to nema dovoljnih razloga niti za vjerovanje da postoji stol br.2. Nemamo prava tvrditi da je i jedan od ta dva stola stvaran. Ne samo da nemamo prava tvrditi da iza pojava stoji nekakva prava stvarnost, nego nemamo prava niti vjerovati u same pojave. Jer, strogo uzevi, nije iskljucena mogucnost da nas, na primjer, obmanjuje zli demon ili da smo zapravo mozgovi u posudama u necijem laboratoriju. (4) Oba su stvarna! Kada se kae da postoje dva stola, podsjetimo se, to je samo metafora kojom zapravo hocemo reci da ono s cime smo suoceni nisu dva razlicita stola, vec dva razlicita opisa jednog te istog stola. Nivoi opisa, dodue, jesu toliko udaljeni da moemo steci dojam da to nisu opisi jedne te iste stvari. Ali, taj dojam je pogrean. Stol br.1 predstavlja opis stola uzetog kao cjeline, stol je opisan onako kao to on nama izgleda. Stol br. 2 predstavlja opis vrlo malih dijelova od kojih je stol sastavljen, toliko malih da ih jedan takav perceptivni aparat kao to je ljudski nikada nece moci detektirat. Ako su oba opisa stola istinita, onda su i jedna i druga svojstva stvarna. Tako J.J. Smart kae: ... znanstveni stol upravo jest zdravorazumski stol. Ono to je razlicito jest na nacin opisivanja, isto kao to jedna te ista osoba moe biti opisana ili kao profesor anatomije ili

kao dekan medicinskog fakulteta.311 Medutim, to reci o problemima na koje nailazi stav da je opis svijeta kakvog nam namece svakodnevno iskustvo kompatibilan s opisom stvarnosti kakvog nam daje znanost? Konacni odgovori nisu poznati, moda nisu niti moguci, moda su cak i sami problemi prividni, besmisleni. Ipak, mislim da su smjernice za davanje konacnih odgovora slijedece. Prvo, dihotomija je zasnovana na demokritovskom shvacanju znanstvenog opisa stvarnosti; neprekidno se tvrdi da u znanstvenom opisu stvarnosti ne postoji nita drugo osim nedjeljivih cestica i praznog prostora. Mislim da takvo shvacanje znanstvenog opisa 309 L.Boltzmann, Theories as Representations, u Danto i Morgenbesser, 1960. str. 253. 310 B. Van Frassen, The Scientific Image, Oxford, Clerandon, 1980. 311 J.J. Smart, Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989. str. 50

stvarnosti uopce nije odrivo. Takvu sliku stvarnosti su, na osnovu ne ba previe sofisticiranog razmiljanja, stvorili grcki atomisti. Ta slika je u mehanicizmu sedamnaestog stoljeca predstavljala metodoloki ideal. Ipak, znanstvenici su u postojanje atoma povjerovali tek u devetnaestom stoljecu. Je li mikrostvarnost u koju je danas opravdano vjerovati ista ona u koju je vjerovao Demokrit? U kom se smislu uopce moe reci da je Demokrit anticipirao rezultate suvremene znanosti? Atome se moe predstavljati po analogiji s bilijarskim kuglama, takva analogija moe biti i vrlo korisna, medutim, nitko ne tvrdi da atomi doslovce jesu, dodue vrlo male, bilijarske kugle. Tako William Houston kae da fizicar danas: Vie ne moe slijediti Descartesa kada je rekao Dajte mi protenost i kretanje konstruirat cu svijet. Prije ce ga se dojmiti Hamletovo Ima vie stvari na nebu i na zemlji, Horacio, nego to se moe i sanjati u tvojoj filozofiji.312 Drugo, neke cjeline imaju samo ona svojstva koja ima njen dio, na primjer, hrpa ljunka. Takve, cjeline nisu nita drugo do li zbroj svojih dijelova. Medutim, mnoge cjeline posjeduju i svojstva koja nema niti jedan od dijelova od kojih su sastavljene. Ako, na primjer, za neki motor kaemo da ima 100 konja, ne moemo i za svaki vijak iz tog motora tvrditi da ima 100 konja. Takva svojstva cjelina koja nisu svediva na svojstva dijelova se nazivaju emergentna ili supervenijantna svojstva. U znanosti nema nicega to bi poricalo postojanje takvih svojstava. Zato bismo onda odbacili stav da su naa mentalna stanja zapravo emergentna svojstva naih mozgova? Trece, daleko od toga da je znanost rekla svoju zadnju rijec. Mnoge tajne ljudske percepcije jo nisu otkrivene. Kako moemo unaprijed tvrditi da znanstveni opis stvarnosti, u principu, ne moe zahvatiti naa mentalna stanja. Znanstveni opis stvarnosti ne opisuje svu stvarnost, za sada opisuje samo dio stvarnosti. Zato bismo zbog toga morali zauzeti antirealisticki stav prema onom dijelu opisa koji nam je do sada poznat? Cak i kada bismo bili sigurni da znanost u principu ne moe opisati svu stvarnost zato zbog toga ne bismo vjerovali u istinitost opisa onog dijela stvarnosti kojega moe opisati? Ako i prihvatimo nejasnu tvrdnju da znanost moe opisatisamo kvantitativne aspekte stvari oko nas. to s tim? Zato bismo, zato to su navodno kvalitativni aspekti stvarnosti nedostupni znanosti, odustali od znanja o kvantitativnim aspektima stvarnosti? Stoga ne vidim konkluzivnog razloga koji bi nas trebao prisiliti da se odlucimo izmedu dva stola, da se odlucimo koji je stol stvaran a koji nije. Eddingtonov opis stola u terminima svakodnevnog iskustva je opis stvarnog stola, i to opis koji je ocito istinit. Moemo se i trebamo se pitati je li opis stola u terminima fizike elementarnih cestica istinit, to jest, jesu li fizikalne teorije istinite ili nisu. Medutim, cak i kad bi se ispostavilo da opis stola u terminima fizike elementarnih cestica nije istinit, ne bismo imali na osnovu

cega tvrditi da je taj opis bio pokuaj opisa nekog drugog a ne tog istog stola. Dakle, nema razloga zato bismo prema jednom stolu trebali zauzeti realisticki stav, a prema drugome antirealisticki stav. Nema razloga zato bismo prema opisima stvarnosti koji su dani u terminima svakodnevnog iskustva trebali zauzeti realisticki stav, a prema opisima stvarnosti koji su dani u terminima fizike elementarnih cestica zauzeti antirealisticki stav. To jest, to su opisi stvarnosti koje daje suvremena znanost cesto u velikoj mjeri udaljeni od naih svakodnevnih iskustava ni u kom slucaju ne moe biti razlog da se prema znanstvenim opisima svijeta zauzme antirealisticki stav. U ovom kratkom razmatranju izmedu stavova realizma i antirealizma moramo dodati i stavove onih filozofa koji smatraju da ova dilema uopce ne postoji. Neki filozofi smatraju da je spor izmedu ove dvije struje zapravo pseudoproblem. To bi znacilo da nam se samo cini da jedni tvrde jedno, a drugi drugo: ako paljivije razmotrimo raspravu vidjet cemo da i jedni i drugi tvrde isto. Kad realist tocno kae to misli pod time da je znanje, znanje o 312 W.V. Houstun, Description of the Physical World, u Fogg, 1952. str.29.

tome kakav je svijet, i kada antirealist tocno kae to misli pod time da znanje nije znanje o tome kakav je svijet, vidjet cemo da obojica pod time zapravo misle jedno te isto. Dakle, spor je, u najboljem slucaju, iskljucivo verbalne prirode. Tako R.L. Goodstein kae: Rijeci stvarnost moemo dati bilo koje znacenje koje joj odlucimo dati. Reci da ne postoji korenspodencija jezika sa stvarnocu znaci odluciti da se ne upotrebljava rijec stvarnost i izraziti tu odluku s prizvukom novog otkrica o prirodi svijeta. I ako pitamo ne postoji li neka Stvarnost iza pojavnog svijeta, stvarnost koje je svijet naih osjeta samo sijena, moramo odgovoriti da ako smo odlucili promijeniti na jezi, i govoriti ne o stolovima i stolicama, nego o sjenama stolova i sjenama stolica i ono to sada zovemo sjena umjesto toga zvati sjena sjene. Vidimo da je sjena stolice sloeni termin, a da samoj rijeci stolica nismo dali nikakvu upotrebu i da je prema tome sjena stolice samo redundantni oblik izraza stolica.313 O Goodsteinovom stavu bi se moglo reci puno toga, ali moemo reci da je ovo ustvari stav konvencionalizma. Ako je sve to se eli reci samo to da je stvar jezicne konvencije kako cemo koju stvar nazivati, onda je stav trivijalno istinit. Moda najpoznatija ilustracija stava da je spor izmedu realizma i antirealizma zapravo pseudospor jeste Carnapov primjer dvojice geografa. Dva geografa, jedan realist, drugi idealist, su nezavisno jedan od drugog istraili neko brdo u Africi. Doli su do potpuno identicnih rezultata npr. poloaj, visina, duina, geoloki sastav i starost, itd. Medutim, ne slau se oko toga da li to brdo doista postoji ili zapravo ono ipak ne postoji. Tako Carnap nastavlja ovu dilemu: Ne slaganje izmedu dvojice znanstvenika postoji samo kada oni vie ne govore kao geografi nego kao filozofi, kada daju filozofsku interpretaciju empirijskih rezultata oko kojih se slau. Tako realist kae: ova planina, koju smo nas dvojica pronali, ne samo da ima utvrdena geografska svojstva koja smo utvrdili da ima, nego je, uz to, i stvarna a fenomenalist (podvrsta realizma) kae: planina koju smo pronali postoji na osnovu neke stvarnosti koju nikada necemo spoznati. S druge strane, idealist kae: naprotiv, sama planina nije stvarna, samo su nae (ili u slucaju solipsisticke varijante idealizma: samo moje) percepcije i procesi svijesti realni. Ovo razilaenje izmedu dvojice znanstvenika se ne dogada u empirijskoj domeni, jer postoji puna suglasnost dok se radi o empirijskim cinjenicama. Ove dvije teze koju su ovdje suprotstavljene jedna drugoj idu preko iskustva i nemaju cinjenicnog sadraja. Niti jedna strana u sporu ne tvrdi kako bi njena teza trebala biti testirana kroz neki sklop odlucujucih

eksperimenata, i niti i jedna od njih ne daje nikakve naznake o zamisli bilo kakvogeksperimenta koji bi moga podrati tezu. Na primjer lako moe biti generaliziran. to je istina za planinu, istina je i za vanjski svijet uopce. Buduci da samo cinjenicni sadraj smatramo kao kriterij smislenosti iskaza, niti teza realizma da je vanjski svijet stvaran, niti teza idealizma da vanjski svijet nije stvaran ne moe biti smatrana znanstveno smislenom. To ne znaci da su dvije teze neistinite; radije, da uopce nemaju znacenja tako da pitanja njihove istinitosti ili neistinitosti ne mogu biti niti postavljena.314 Carnapov izazov je daleko ozbiljniji od prethodno navedenog. Naime, Goodstein smatra da pitanje o postojanju ili ne postojanju ne prelazi okvire upotrebe rijeci postoji, odnosno da se radi samo o jezicnoj konvenciji. Docim, Carnap na pitanje o postojanju ili ne postojanju ne prelazi okvire svjedocanstva za postojanje ili ne postojanje. Ovakav Carnapov stav slijedi iz same sutine logickog pozitivizma koga on zastupa, ali se tu ipak moe postaviti pitanje da li je njegova teza odriva. Naime, i ako sve svjedocanstvo ukazuje na to da p, zato bi zbog toga bilo besmisleno pitati se da li p, ili moda ipak nep? Ili, ako x predstavlja svjedocanstvo za p , zato onda tvrditi da znanje zapravo moe biti 313 R.L. Goodstein, Language and Experience, u Danto i Morgenbesser 1960. 314 R. Carnap, The Logical Structure of the World & Pseudoproblems in Philosophy, University of California Press, 1967.

znanje o x, a ne i o p? Dakako, ova pitanja prevazilaze ovu problematiku jer se odnose na sam stav Carnapa, tj. logickog pozitivizma gdje pitanje o znanju p nema uopce vjerodostojnost pitanja, to je opet samo prividno rjeenje koje je bazirano na pretpostavci da je ovakav pristup jedino ispravan. 13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti Rasprava oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti pocinje neovisno od generalnih filozofskih diskusija, dakako da ova konstatacija mora biti uvjetna jer nijedni problemi u filozofiji i filozofiji znanosti se u principu ne mogu promatrati odvojeno. Ovdje se radi o necem drugom, naime pristup problematici je sasvim drugaciji jer ljudi koji razmiljaju o znanosti ne postavljaju pitanja jesu li stolovi ili zidovi stvarni ili predstavljaju tek puke pojave. Njih naprosto zanima jesu li znanstvene teorije istinite ili nisu, je li svijet doista takav kao to suvremene znanstvene teorije kau da jesu ili nije tako. Problematika je slicna ali koncepcijski razlicita. Tako moemo razluciti odredene stavove koji se mogu oznaciti kao realisticne ili antirealisticne, s time to moemo napomenuti da sama znanosti po svojoj prirodi ima tenju objektivnog opisa stvarnosti pa samim tim po svom optimisticnom opredjeljenju pripada u osnovi realizmu. No, u filozofiji znanosti to nije stvar tako jasna i na primjer stav da znanstvene teorije treba samo omoguciti proracune koji su u skladu s motrenjem a da ne treba biti i istinita i predstavlja odredeni oblik antirealizma odnosno instrumentalizma. Instrumentalizam moemo iskazati u sljedecem jednostavnom obliku: znanstvena teorija treba biti instrument za sistematiziranje i predvidanje pojava. Pojam instrumentalizam prvi je upotrebi fizicar Gassendi 1658. god. i moto ovog pravca jeste sacuvati pojave, odnosno da bi za neku teoriju mogli reci da je dobra dovoljno je da funkcionira i potpuno je svejedno jeli ona istinita ili nije. Ovakav stav ima i odredeno pragmaticno znacenje, jer za neke teorije u nekom stupnju razvoja moe biti, cak jedino, instrumentalisticki stav. Ponekad naprosto nemamo dovoljno razloga da prema nekoj teoriji na nekom stupnju razvoja zauzmemo realistican stav. Cesto se, na primjer, za newtonovsku fiziku kae da, iako neistinita, imamo izuzetno visoku instrumentalnu vrijednost. Pitanje je, imamo li ikada dovoljnih razloga da prema nekoj teoriji zauzmimo realisticki stav. Instrumentalisti smatraju kako nikada ne trebamo zauzeti realisticki stav niti prema jednoj teoriji. Takoder, i prema najboljim teorijama koje imamo treba zauzeti iskljucivo instrumentalisticki stav. Realisti se slau oko toga da je za neke teorije, na nekom stupnju razvoja opravdan samo instrumentalisticki stav. Medutim, smatraju da postoje teorije koje su takve da je prema njima opravdano zauzeti realisticki stav. Da postoje i teorije za koje je opravdano vjerovati da su doslovce istinite. to vie,

smatraju da je velik dio suvremenih znanstvenih teorija istinit, i da svijet u velikoj mjeri jest takav kao to suvremene znanstvene teorije kau da jest. Drugim rijecima, i realisti i antirealisti se slau oko toga da je cuvanje pojava nuan uvjet kojeg znanstvena teorija mora ispuniti da bi predstavljala dobru teoriju. Medutim, realisti smatraju da ovo cuvanje pojava nije ujedno i dovoljan uvjet koje ga teorija treba ispuniti. Dok antirealisti smatraju kako cuvanje pojava ujedno jest i dovoljan uvjet, to u sutini dovodi instrumentaliste i antirealiste u istu poziciju. Oznake instrumentalizma, takoder, moemo naci kod konvencionalizma to opet dovodi u poziciju da moemo pretpostaviti da je u krajnjoj instanci instrumentalizam samo jedan od oblika konvencionalizma. Tako Poincare kae: Nijedna teorija nije izgledala cvrce utemeljena od Fresnelove, koje je svijetlost pripisivala gibanjima etera. Unatoc tome, sad dajemo prednost Maxwellovoj teoriji. Znaci li to da je Fresnelovo djelo bilo

uzaludno? Ne, zato to Fresnelov cilj nije bio da sazna postoji li doista eter, sastoji li se on ili ne od atoma, krecu li se oni zaista u tom i tom smjeru; njegov je cilj bio predvidanje optickih pojava. To pak Fresnelova teorija jo uvijek doputa, isto tako danas kao i prije Maxwella. Diferencijalne su jednadbe uvijek tocne. Uvijek ih moemo integrirati istim postupcima i rezultati tog integrirarnja uvijek zadravaju svu svoju vrijednost. Ali neka se ne kae da fizikalne teorije tako svodimo na ulogu obicnih prakticnih recepta; te jednadbe izraavaju odnose, i ako ostaju tocne, onda ti odnosi zadravaju svoju stvarnost. One nas uce, i dalje kao i nekoc, da izmedu jedene stvari i neke druge stvari postoji takav i takav odnos, s tom razlikom to smo tu stvar zvali gibanje a sad je zovemo elektricna struja. Ali su ti nazivi bili samo slike kojima se zamjenjuju stvarni predmeti to ce ih priroda od nas vjecno skrivati. Istinski odnosi izmedu tih stvarnih predmeta jedina su stvarnost do koje moemo doprijeti, a jedini je uvjet da izmedu tih predmeta postoje isti odnosi kao i izmedu slika koje smo primorani staviti na njihova mjesta. Ako su nam ti odnosi poznati, nevano je smatramo li pogodnim da jednu sliku zamijenimo drugom. () Kad fizicar utvrdi proturjecnosti izmedu dviju teorija koje su mu jednako drage, on ponekad kae: Ne zabrinjavajmo se zbog toga, vec cvrsto drimo dva kraja lanca, premda su nam sredinje karike sakrivene. Ovaj argument zbunjenog teologa bio bi smijean kad bi se fizikalnim teorijama davalo ono znacenje koje im daju laici. U slucaju proturjecnosti trebalo bi barem jednu od tih teorija smatrati pogrenom. No to vie ne vrijedi ako u njima traimo samo ono to valja traiti. Moguce je da obje teorije izraavaju istinite odnose i da proturjecnost postoji samo izmedu slika kojima smo odjenuli stvarnost. Onima koji smatraju da previe suavamo podrucje dostupno znanstveniku odgovaram: ta pitanja koja vam zabranjujemo i za kojima alite, nisu samo nerjeiva vec su i iluzorna i liena smisla.315 Prema instrumentalistima, vidjeli smo, cuvanje pojava predstavlja cilj znanosti. Medutim, u suvremenim raspravama instrumentalisti cesto tvrde kako empirijska adekvatnost predstavlja cilj znanosti316 Razlika je iskljucivo terminoloka, ideja je ista. Teorija je istinita ako i samo ako su sve njene recenice istinite. Teorija je empirijski adekvatna ako i samo ako su istinite one njene recenice koje referiraju na opaljivo. Tako van Fraassen, koji empirijska adekvatnost postavlja za cilj znanost, kae: Znanstvenici nastoje otkriti cinjenice o svijetu o pravilnostima u opaljivom dijelu svijeta.317 Dakle, podjela na opaljivo i neopaljivo bila ona eksplicitna kao kod suvremenih filozofa

znanosti, bila ona implicitna kao kod filozofa znanosti iz 16. st., cini okvir u kojem se odvija diskusija realizma i antirealizma. Prije petnaestak godina americki filozofi Bas van Fraasseen i Larry Laudan su dali novi impetus antirealizmu u filozofiji znanosti, tocnije klasicnoj instrpmentalistickoj varijanti antirealizma. Oni brane stav da je empirijska adekvatnost dovoljan uvjet za prihvacanje znanstvenih teorija. To jest, da bi se neka znanstvena teorija smatrala dobrom nije potrebno da bude i istinita. I neistinita teorija moe biti sasvim dobra. Znanstveni realisti smatraju da su razlozi za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije ujedno i razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Medutim, prema antirealistima razlozi za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije su razlozi samo za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije, a nisu ujedno i razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Tako van Fraassen kae: Moje gledite jest da fizikalne teorije uistinu opisuju puno vie od onoga to je opaljivo, ali ono to je vano (what matters) jeste empirijska adekvatnost, a ne istina ili neistina onoga to ide preko opaljivih fenomena (str.64.) Imajuci na umu ovu novu sliku teorija, moemo razlikovati dva epistemicka stava koja moemo zauzeti prema teoriji. 315 H. Poincare, Znanosti hipoteza, Zagreb, Globus, 1989. str. 122,124 316 Izraziti predstavnici ovakvog stava su Van Fraassen i Laudan 317 Van Frasseen, The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980, str 73.

Moemo tvrditi da je istinita (tj. da ima model koji je vjerna replika, u svim detaljima, naeg svijeta), i traiti da se u to vjeruje; ili moemo jednostavno tvrditi njenu empirijska adekvatnost, i traiti da se vjeruje samo u to. U oba slucaja tvrdimo vie (we stick our necks out): empirijska adekvatnost ide daleko preko onoga to moemo znati u bilo kojem trenutku. (Nisu ukljuceni svi rezultati mjerenja; nikada nece biti svi ukljuceni; u svakom slucaju, necemo mjeriti sve to se moe izmjeriti.) Ipak, postoji razlika: tvrdenje emepirijske adekvatnosti je u velikoj mjeri slabije od tvrdenja istine, i suzdravanje od prihvacanja (istine) oslobada nas, metafizike.318 Ova problematika tj. odnos izmedu realizma i antirealizma u filozofiji znanosti prebacuje se i na problem opceg cilja znanosti. U posljednjih dvadesetak godina teite diskusija u filozofiji znanosti, kada su u pitanju ova dva stava, premjestilo u sferu vrijednosti. Diskutira se o tome to je cilj znanosti, istina ili empirijska adekvatnost. Medutim, postavlja se pitanje je li znanost uopce svrhovita, teleoloka djelatnost? Moe li se uopce govoriti o nekakvom jedinstvenom i konacnom Cilju znanosti? Jer, bez postuliranja konacnog i jedinstvenog cilja, diskusija gubi svaki smisao. Pretpostavka da znanost ima neki cilj izgleda trivijalno istinita. Naime, buduci da napredak znanosti predstavlja nepobitnu cinjenicu, i kako je svaki napredak napredak prema necemu, prema nekom cilju, jasno je da i napredak znanosti mora biti napredak prema necemu, napredak prema nekom cilju. Ako kaemo da je znanost u posljednjih tristo godina strahovito napredovala, onda smo samim time rekli da su dananje znanstvene teorije, u nekom smislu, bolje od znanstvenih teorija od prije tristo godina. Medutim, cim smo rekli da su bolje, preutno, pretpostavili smo da postoji neko mjerilo, neki kriterij na osnovu kojega smo ih vrednovali. Kriteriji napretka u nekoj aktivnosti nije nita drugo do li isto to i sam cilj te aktivnosti. Logicki nije moguce govoriti o napretku; uspjehu, dostignucu i slicno, ako se ne pretpostavi neki cilj, neka svrha. Dakle, ocito je da znanost ima neki cilj, pitanje je samo koji je to cilj. Osim to bez pretpostavke da znanost ima cilj logicki nije moguce govoriti o napretku znanosti, bez te pretpostavke nije moguce niti govoriti o racionalnosti znanosti. Naime, cak i ako se ne sloimo oko toga da je znanost najracionalnija od svih ljudskih aktivnosti, izgleda nemoguce poreci barem to da je ona jest racionalna. Medutim, aktivnost koja nema cilja uopce ne moe biti racionalna. Jer, racionalnost nije nita drugo do li biranje najboljih sredstava za postizanje zadanog cilja. Medutim, neki autori smatraju da je moguce govoriti o napretku znanosti i o racionalnosti znanosti i bez pretpostavke da ona ima neki cilj. Izloimo stavove trojice od njih. Iako su im opci pogledi na znanost razliciti, vezuje ih

ideja da znanost nema jedinstvenog krajnjeg cilja Thomas Kuhn kao analogan slucaj navodi Darwinovu teoriju evolucije. Kada je Darwin 1859. objavio Porijeklo vrsta, ideja prirodne selekcije vie nije predstavljala nikakvu posebnu novost. Medutim, Darwinova teorija je predstavljala herezu utoliko to su: Cak i tako izvanredno adaptirani organi, kao to su covjekovo oko ili ruka-organi ciji je plan ranije pruao snane argumente u prilog postojanja vrhovnog majstora i prethodne zamisli bili proizvod jednog procesa koji se postojano kretao od primitivnih pocetaka, ali ne prema bilo kakvom cilju.319 Ako nam je vec evolucija biolokih organizama potpuno pojmljiva bez pretpostavke o svrsishodnosti evolucije, zato nam onda, pita se Kuhn, i evolucija znanstvenih teorija ne bi bila potpuno pojmljiva i bez pretpostavke o cilju znanosti. Arthur Fine smatra da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti besmislena prije svega zato to pociva na neodrivoj pretpostavci o postojanju cilja 318 Van Fraassen, Ibid. str. 68,69. 319 T. Kuhn, Struktura naucnih revolucija, Nolit Beograd, 1974. str. 236.

znanosti. On kae: Ali, osim predanosti filozofskim ucenjima, realizam je povezan s instrumentalizmom necim jo bazicnijim njihovom zajednickom pretpostavkom da je znanost vrsta pothvata koja zahtijeva i / ili dozvoljava generalnu interpretaciju. U tom smislu, realizam i instrumentalizam su u osnovi hermeneuticki stavovi. A to je njihova propast, () Tei li znanost istini, ili znanost tei samo empirijskoj adekvatnosti? To je ishodite kontroverze izmedu realizma i instrumentalizma. POS (prirodni ontoloki stav) se eli povuci na fundamentalniju razinu i pitati tei li uopce znanost. Dakako, to ima smisla u konkretnim slucajevima istraivanja, i konkretni istraivacki timovi sigurno imaju ciljeve i svrhe (izvesti bolji eksperiment, rijeiti zaostali problem, sagraditi bolji instrument itd.). Ali samo greka u logici kvantifikatora moe od Oni svi imaju ciljeve. dovesti doPostoji cilj kojeg svi oni imaju. () to onda drugo nego nevaljano rasudivanje moe podrati ideju da cjelokupni znanstveni pothvat ima nekakav cilj? () Mislim da je znanost kao ivot. Svakodnevno pokazuje mnotvo mini-ciljeva. Medutim, potraga za opcim ciljem, kao i potraga za smislom ivota, nije nita drugo do li pobjenjeli hermeneuticizam.320 Russell je smatrao da kozmolki argument za postojanje Boga nije valjan zato to iz toga to svaka stvar ima uzrok ne slijedi i to da sve stvari imaju isti uzrok. Fine istim argumentom, optubom za pogreku u logici kvantifikatora nastoji oboriti stav da znanost ima jedinstveni i konacni cilj. Iz toga to svaka pojedina epizoda iz znanstvene aktivnosti ima cilj ne slijedi i da sve pojedine epizode iz znanosti imaju isti cilj. Stvar se dodatno komplicira u odnosu parcijalnih teorija i opce znanstvene teorije kao postavljanja jasnog cilja kod Michaela Gardnera. Mi se necemo posebno baviti njegovim stavovima ali moemo navesti neke dijelove njegovog zanimljivog razmiljanja. On smatra da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti iz osnove krivo postavljena. Naime, diskutira se oko toga trebali sve znanstvene teorije interpretirati realisticki ili pak sve znanstvene teorije treba interpretirati antirealisticki. to je po njemu pogreno. Pravo pitanje nije kako treba interpretirati sve teorije, nego kako treba interpretirati koju pojedinu teoriju. Jer, neke teorije treba shvatiti kao istinite, ili barem kao priblino istinite, dok neke druge treba shvatiti kao pogodne instrumente. Dakle, iako Gardner ne dovodi u pitanje sam stav da znanost ima jedinstveni cilj, on smatra da se diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti ne bi smjela odvijati u terminima jedinstvenog cilja i svrhe. Dakako, da ovakav stav izgleda logicna i razumljiv jer su mnoge teorije koje su, na primjer u pocetku

imale vie model-instrumentalni karakter, (on daje primjer Plankovog kvanta, ili Galilejeve krivulje horizontalnog hitca) a kasnije dobivaju oblik realisticne teorije, ili pak obrnuto kao to je to, prije navedena pozicija newtonovske klasicne fizike. No, problem je samo prividno sklonjen a ne i rijeen jer se neumitno postavljaju pitanja kriterija po kome ce se neka teorija smatrati realisticnom a koja ne, a to opet zavisi od realisticnog odnosno antirealisrtickog stava to opet stvar vraca na pocetak. Kao opravdanje da znanost ima svoj cilj navedimo slijedeci primjer. Krajem 16. i tijekom 17. stoljeca astronomi su postepeno odbacili instrumentalisticki stav prema Kopernikovoj astronomiji, i prihvatili realisticki. Gardner navodi razloge na osnovu kojih je dolo do te promjene. Naime, postojalo je slaganje oko toga koje kriterije astronomska teorija mora zadovoljiti da bi se mogla smatrati pogodnim instrumentom, a koje jo da bi se mogla smatrati istinitom. On daje sljedecu listu: 1. zadovoljava zakone fizike, 2. konzistentna je s ostalim navodnim znanjem (na primjer Svetim pismom), 3. konzistentna je sa svim opaajnim podacima, 4. sadri samo odredene velicine, 5. u stanju je predvidjeti 320 A. Fine, Unnatural Attitudes: Realist and Instrumentalist Attachments to Scinece, Mind vol. XCV br.378, 1986, str. 149-179

nove cinjenice, 6. ima centralnu hipotezu koju podrava vrlo raznoliko svjedocanstvo, 7. u granicama je mogucnosti ljudske spoznaje. Teoriji koja zadovoljava prva tri uvjeta opravdano je pripisati instrumentalnu vrijednost. Teoriji koja zadovoljava svih sedam uvjeta opravdano je pripisati istinitost. Ako teorija zadovoljava prva tri i neke od ostalih cetiri uvjeta onda je ona sigurno instrumentalno vrijedna i moda istinita. Za ono to se ovdje moe reci potpuno je svejedno jesu li navedeni uvjeti valjani ili nisu, je li lista potpuna ili nije. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je lista idealna u svakom pogledu. Ako prihvatimo stav da je teorija to bolja to zadovoljava vie uvjeta, samim time smo na najboljem putu da prihvatimo i stav da znanost ima jedinstveni i konacni cilj. Naime, to reci, zato je neka teorija bolja ako zadovoljava neki kriterij nego ako ga ne zadovoljava? Cime opravdati postojanje tog kriterija? Jedino dokazivanjem da zadovoljavanje tog kriterija vodi ka krajnjem cilju. Ako prihvatimo stav da je, kada teorija zadovoljava prva tri uvjeta, dalje svejedno zadovoljava li ona i ostale uvjete ili ne, onda smo tim prihvatili instrumentalizam. Ukoliko smatramo da zadovoljavanje ostalih uvjeta ima nuni karakter za teoriju onda smo time prihvatili realisticki stav, stav da istina jest cilj znanosti. Dakako, antirealisti bi osporavali stav da je opravdano smatrati istinitom cak i teoriju koja zadovoljava svih sedam uvjeta ili pak jo nekih dodatnih uvjeta. Oni bi tvrdili da teorija jest to bolja to zadovoljava vie uvjeta, medutim, tvrdili bi da je teorija to bolja samo u instrumentalnom smislu. I tu pocinje diskusija. Pitanje je jesu li razlozi na osnovu se neke teorije, ili neki njihovi dijelovi, defacto smatraju istinitima dovoljni da racionalno utemelje vjerovanja u istinitost tih teorija ili nisu. Realisti smatraju da ti, ili barem priblino ti, razlozi jesu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost teorija, dok antirealisti smatraju da niti ti, a niti bilo koji drugi, razlozi nisu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost teorije. Stoga nije jasno na osnovu cega Gardner smatra da se, pod pretpostavkom jedinstvenog cilja znanosti, prijelaz od instrumentalistickog na realisticko shvacanje kopernikanske astronomije ne da objasniti. Gardnerov stav nas upozorava samo na to da formulacije tipa Znanstvenici nastoje dati istinite/instrumentalno pogodne teorije, ili Svaku predloenu teoriju treba shvatiti kao pokuaj opisivanja cjelokupne/opaljive stvarnosti ne predstavljaju najbolji nacin formuliranja teza realizma i antirealizma, da takve formulacije nisu ba sasvim jednoznacne i da nisu sasvim prikladne. Naime, realist svaki prijelaz od instrumentalistickog na realisticki stav, ako je opravdan, vidi kao napredak prema istini cilju znanosti. Antirealist, pak, svaki takav prijelaz vidi kao

neopravdan, kao epistemoloku greku. Realist smatra da su razlozi za vjerovanje da je teorija istinita ujedno i razlozi za vjerovanje da je teorija bolja. Dok antirealist smatra ili da takvih razloga nema, ili da, cak ako ih ima, da oni nisu ujedno i razlozi za vjerovanje da je teorija bolja. Dakle, postojanje razlicitih stupnjeva prihvacanja teorije jest potpuno kompatibilno s realizmom, dok postojanje razlicitih stupnjeva prihvacanja teorije nije kompatibilno s antirealizmom. Ovaj primjer pokazuje jednu hibridnu situaciju, slicno kao prije navedenu Gardnerov tezu o smijeni instrumentalizma i realizma, ali u ovom slucaju prihvacanje u odredenoj situaciju dvije dihotomicne koncepcije, tj. pod odredenim uvjetima realistican odnosno antirealistican stav. Svaki oblik epistemolokog instrumentalizma u pogledu znanstvenih teorija, ukljucujuci i van Fraassenov konstruktivni empirizam zapravo predstavlja kombinaciju zdravorazumskog realizma i antirealizma u filozofiji znanosti. Svaka filozofska pozicija koja predstavlja kombinaciju realizma u pogledu neceg i antirealizma u pogledu necega drugoga mora odrediti granicu do koje je opravdano tvrditi neto o svijetu, i nakon koja vie nije opravdano ita tvrditi o svijetu. Granicu do koje treba biti realist, i od koje na dalje

treba biti antirealist. Dakako, nije dovoljno samo uvesti granicu, njeno uvodenje treba i opravdati. Treba dati razloge na osnovu kojih treba zauzeti realisticki stav prema tvrdnjama s jedne strane granice, dok prema tvrdnjama s druge strane granice treba zauzeti antirealisticki stav. Treba pokazati da granica nije odredena proizvoljno, treba pokazati da granica jest epistemoloki relevantna. Tako epistemoloki instrumentalist u pogledu znanstvenih teorija treba dati razloge na osnovu kojih je opravdano zauzeti realisticki stav prema zdravorazumskim vjerovanjima, odnosno, razloge na osnovu kojih je opravdano zauzeti antirealisticki stav prema znanstvenim vjerovanjima, Treba pokazati zato instrumentalisticki stav vai samo za znanstvene iskaze. Zato, na primjer, tvrdnje da je covjek nastao od majmuna, ili da se voda sastoji od vodika i kisika, treba shvatiti instrumentalisticki dok, na primjer, tvrdnje da pada kia. Ili da Pero stanuje na petom katu treba shvatiti realisticki? Dakle, svatko tko eli dokazati da znanost treba shvatiti antirealisticki, a da zdravorazumsku spoznaju treba shvatiti realisticki duan je (1) uvesti granicu i (2) opravdati uvodenje te granice. Realizam je tu, dakako, u prednosti nije potrebno niti uvoditi, niti opravdavati uvodenje bilo kakve granice. Ako bi smo ba htjeli zauzeti antirealisticki stav iskljucivo prema znanosti, onda izgleda prirodno granicu uvesti izmedu znanstvenih i neznanstvenih tvrdnji. Medutim, suvremeni antirealisti granicu uvode izmedu opaljivog i neopaljivog. Oni smatraju da je epistemoloki relevantna razlika upravo izmedu onoga to covjek moe opaziti i onoga to covjek ne moe opaziti. U ovom kratkom razmatranju izmedu antirealizma i realizma u filozofiji znanosti necemo ulaziti u dublju analizu ovakvih stavova koje je najvie zastupa van Fraassen. 13.3. Istina je nedostina Moda najpoznatiji i najjednostavniji argument protiv stava da znanost otkriva sve vie i vie istine o svijetu jest argument iz pesimisticke indukcije. Argument ide ovako: sve do sada odbacene znanstvene teorije bile su odbacene zato to se pokazalo da nisu istinite, dakle, za ocekivati je da ce se i za trenutno prihvacene znanstvene teorije pokazati da nisu istinite. Ili: niti jedna znanstvena teorija nije bila prihvacena due od, recimo, 200 godina, dakle, za ocekivati je da ce i trenutno prihvacene znanstvene teorije biti odbacene u roku od najvie 200 godina.321 Ovim argumentom antirealisti ele dokazati da znanost nikada nece doseci istinu, da je istina jedan nedostian cilj. Kako je istina nedostina, tako nema smisla tvrditi da predstavlja cilj znanosti. Kako moemo tvrditi da znanost, kao par excellence racionalna djelatnost, ima za cilj neto to se uopce ne moe postici? Dakle, treba odustati kako od

tvrdnje da znanost zahvaca sve vie i vie istine o svijetu, tako i od tvrdnje da je cilj znanosti istina. Antirealisti smatraju da argument iz pesimisticke indukcije rui deskriptivnu komponentu znanstvenog realizma (da se znanost pribliava istini), pa onda samim time i normativnu komponentu (da istina predstavlja cilj znanosti da znanost treba dostici istinu). Znanstveni realist tvrdi upravo to da je svaka od do sada odbacenih teorija bila definitivno odbacena kada je, i zato to je umjesto nje bila prihvacena druga istinolikija teorija. Argument iz pesimisticke indukcije uopce ne svjedoci protiv deskriptivnog dijela teza znanstvenog realizma (da znanost, defacto, zahvaca sve vie i vie istine o svijetu), pa samim time onda ne svjedoci niti protiv normativnog dijela teze znanstvenog realizma tvrdnje da je istina cilj znanosti. 321 Ovakav stav, na primjer, zauzimaju Newton-Smith.

Ako samo malo preformuliramo argument, smatraju znanstveni realisti, iz pesimisticke indukcije, on postaje argument iz optimisticke indukcije, i ne samo da svjedoci u prilog tezi znanstvenog realizma, vec upravo predstavlja dobru formulaciju teze znanstvenog realizma. Argument iz optimisticke indukcije bi glasi ovako: sve do sada odbacene znanstvene teorije su bile odbacene zato to su umjesto njih bile prihvacene bolje istinolikije teorije. Dakle, za ocekivati je da ce i trenutno prihvacene teorije biti odbacene i zamijenjene jo boljim teorijama teorijama koje su jo blie istini. to znaci, znanost je do sada napredovala u otkrivanju istine o svijetu, pa je za ocekivati da ce to i nastaviti. Ako prihvatimo ovu tvrdnju onda ne moemo zakljuciti nita drugo nego da je upravo istina ono cemu znanost tei, da je istina cilj znanosti. Kad bi argument iz pesimisticke indukcije bio valjan, onda bi zacijelo pogadao realisticko shvacanje znanosti. Stoga je donekle i razumljivo to ga antirealisti cesto nastoje obnoviti. Tako Larry Laudan navodi impresivnu listu ermpirijskih uspjenih teorija za koje se kasnije ispostavilo da su bile neistinite: ...teorije o optickom eteru su isto tako imale zaprepacujuce uspjenih predvidanja. Na primjer Fresnelovo predvidanje svijetle tocke na sredini sjene od okrugle ploce je bile iznenadujuce predvidanje koje se, kada je bilo testirano, pokazalo ispravnim. Ako se to ne racuna kao empirijski uspjeh, nita se ne racuna () Bilo bi teko pronaci srodnu grupu teorija u tom razdoblju koja je bila tako uspjena kao teorije etera; u usporedbi s njima, atomizam devetnaestog stoljeca (na primjer), uistinu referirajuca teorija (prema objanjenju realista) bio je alostan promaaj () U ovom kontekstu, valja podsjetiti na napomenu velikog teorijskog fizicara J. C. Maxwella da je eter bio bolje potvrden nego bilo koji drugi teoretski entitet u prirodnoj filozofiji () Tvrdnja realista da od teorija koje referiraju trebamo ocekivati da budu uspjene, naprosto je neistinita.322 Navodenjem takvih primjera Laudan eli pokazati da cak niti visoki stupanj istinitosti teorije ne moe biti niti nuan, niti dovoljan uvjet empirijske uspjenosti teorije. Da ne postoji ama ba nikakva veza izmedu istinolikosti i empirijske uspjenosti teorija. Cime bi, dakako, realisticki stav prema teorijama bio ozbiljno doveden u pitanje. Medutim, Laudan

ne smatra samo da argument iz pesimisticke indukcije ozbiljno dovodi u pitanje realisticki stav prema teorijama. On smatra da argument iz pesimisticke indukcije, samim time to znanstveni realizam cini neplauzibilnim, ujedno i otvara prostor za antirealisticko shvacanje znanosti: buduci da je realizam neprihvatljiv, treba prihvatiti drugu soluciju. Ili, buduci da je diskreditiran stav da istinitost jest cilj znanosti, treba prihvatiti stav da empirijska adekvatnost jest cilj znanosti. Medutim, moramo biti obazrivi u odnosu na Laudanovo gledite. Naime, to da empirijski uspjene teorije nisu istinite, se utvrdilo upravo tako to se utvrdilo da nisu empirijski adekvatne. Teorije, na primjer, optickog etera su se u velikom broju testiranja pokazale kao empirijski uspjene, medutim, podvrgnute novim, razlicitim i otrijim testovima su se pokazale kao empirijski neuspjene. Prema tome, buduci da je argument iz pesimisticke indukcije u osnovi skepticki argument, on u jednakoj mjeri pogada i realizam i antirealizam u filozofiji znanosti. Kad bi argument bio valjan, onda bi ozbiljno dovodio u pitanje kao stav da je cilj znanosti istinitost, tako i stav da je cilj znanosti empirijska adekvatnost. Argumentom iz pesimisticke indukcije bi se moda moga dokazivati samo potpuni skepticizam u pogledu znanosti, a ni u kom slucaju antirealizam. Stoga argument iz pesimisticke indukcije zapravo predstavlja zajednicku brigu realista i antirealista. Karl Popper je smatrao da najbolji dokaz realizma, stava da znanstvene teorije jesu o tome kakav je svijet, lei upravo u cinjenici da je moguce dokazati da neke znanstvene teorije nisu istinite: Neke se od naih teorija mogu sudariti sa stvarnocu: i kada se to 322 L. Laudan, Science and Values, University of California Press, 1984.

dogodi znamo da stvarnost postoji; da postoji neto to nas podsjeca na cinjenicu da nae ideje mogu biti pogrene. I zbog toga je realist u pravu.323 Ideja je toliko snana i jasna da je Popper na njoj izgradio cijelu svoju filozofiju znanosti: iako nikada ne moemo biti sasvim sigurni da nae teorije jesu istinite, barem nekada moemo biti sasvim sigurni da nisu istinite. Stoga bi se Popperovo gledite moglo nazvati krnji realizam. Naime, on smatra da uopce ne moemo imati konkluzivne razloge za vjerovanje da je ijedna teorija istinita. Pa ipak, koliko god stav da za neke od naih teorija moemo biti sigurni da nisu istinite izgledao prihvatljiv i neupitno istinit, postoji argument kojim se taj stav moe dovesti u pitanje; argument kojim se dokazuje da u principu nije moguce dokazati neistinitost velikog broja znanstvenih teorija. Izgleda da je prvi koji je izloio argument bio Pierre Duhem, 1906. Iako se ne bi moglo tvrditi da je argument ikada bio zaboravljen, moe se reci da ga je pedesetih i ezdesetih godina W.V. O. Quine doveo u iu filozofskih interesa. Stoga se argument cesto naziva Duhem-Quineov argument. Pogledajmo kako ga je izloio sam Duhem: Fizicar namjerava dokazati netocnost nekog stava. Da bi izveo iz tog stava predvidanje neke pojave, da bi izveo eksperiment koji treba da pokae da li se ta pojava ostvaruje ili se ne ostvaruje, da bi interpretirao rezultate tog eksperimenta i konstatirao da se predvidena pojava ne ostvaruje, on se ne ogranicuje na to da se slui spornim stavom; takoder upotrebljava cio jedan skup teorija koje on prihvaca bez diskusije. Predvidanje pojave cije ne ostvarivanje treba da prekine raspravu ne proizlazi iz spornog stava uzetog izdvojeno nego iz spornog stava zajedno s tim citavim skupom teorija. Ako se predvidena pojava ne ostvari, nije sporni stav jedini stavljen u pitanje nego citav teorijski splet kojim se fizicar posluio. Jedina stvar kojoj nas uci eksperiment jest da izmedu svih stavova koji su upotrijebljeni za predvidanje te pojave i za konstatiranje da se ona nije ostvarila postoji najmanje jedna greka; ali gdje lei ta pogreka, to je ono to nam eksperiment ne kae. Hoce li fizicar izjaviti da je ta pogreka sadrana upravo u stavu to ga je elio opovrgnuti a ne drugdje? U tom slucaju on implicitno prihvaca tocnost svih drugih stavova koji ma se posluio. Koliko vrijedi njegovo povjerenje, toliko vrijedi njegov zakljucak.324 Dakle, nije moguce utvrditi istinosnu vrijednost pojedinih hipoteza jer se one nikada ne mogu testirati odvojene od teorijske cjeline u kojoj se nalaze, to naglaava holisticki karakter teorije. Prema tome, ono to se testira, prema ovakvom pristupu, pa onda samim time to se u znanosti prihvaca ili odbacuje nikada nije i nikada ne moe biti pojedina hipoteza, vec iskljucivo teorijska cjelina. Stoga se ovo gledite u filozofiji znanosti i naziva holizam, od grckog holos, to znaci cjelina. Dakako, postavlja se pitanje koja to cjelina predstavlja ono to se testira, pa prema tome, i prihvaca ili odbacuje. Quine, vidjeli smo,

smatra da je to cjelokupna znanost, Kuhn smatra da je to paradigma. Lakatos smatra da je to istraivacki program. Laudan smatra da je to istraivacka tradicija. Duhem, vidjeli smo, smatra da je to teorija. Ipak, ako i ima nekakvih vanijih razlika izmedu navedenih autora, svi oni dijele u osnovi istu ideju. Moemo reci da argument koji koriste Duhem -Quine u najvecem broju slucajeva izvrio negativan utjecaj. Ustvari, neki autori smatraju da su oni omogucili prodor iracionalizma u znanosti. Pokuajmo djelomicno i ukratko ukazati na neke od problema prihvacanja ovakvog holistickog stava i navedenog argumenta. Vidjeli smo da je argument, prije svega, usmjeren protiv tvrdnje da cinjenica kako neka hipoteza nije u skladu s relevantnim svjedocanstvom predstavlja dovoljan razlog za odbacivanje te hipoteze. Duhem eli pokazati kako u fizici nije moguc krucijalni 323 K. Popper, Conjectures and Refutations, London, Routledge, 1989, str. 17. 324 P. Duhem, Fizikalna teorija i eksperiment, u N. Sesardic 1984. Filozofija nauke Nolit, Beograd, str 61.

eksperiment. Poanta argumenta je u tome to ako ba hocemo zadrati tu i tu od, na primjer, pet hipoteza iz sustava koji nije u skladu sa opaanjima, smijemo je zadrati. I to tako to cemo ostale cetiri hipoteze odbacivati ili modificirati sve dok cijeli sustav ne dovedemo u sklad s relevantnim svjedocanstvom. Kad je jednom cijeli sustav u skladu s relevantnim svjedocanstvom, onda je i ona hipoteza koju smo htjeli zadrati dola u sklad srelevantnim svjedocanstvom. to zapravo znaci da je bilo koju hipotezu uvijek moguce dovesti u sklad s opaanjima ili, to bi se svelo na isto, da negativno svjedocanstvo za neku hipotezu nikada ne predstavlja dovoljan razlog za odbacivanje te hipoteze. Tako Quine tvrdi da: Bilo koji iskaz moe biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvrimo dovoljno drasticna podeavanja drugdje u sistemu. Cak se i iskaz koji je vrlo blizu periferije (iskustva, opaanja) moe smatrati istinitim suoceni s okvirnim iskustvom, ako se pozovemo na halucinaciju ili popravimo odredene iskaze koji pripadaju vrsti zvanoj logicki zakoni. Obrnuto, na isti nacin, nijedan iskaz nije imun na prepravke. Predloen je cak i prepravak logickog zakona iskljucene sredine kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne mehanike; i kakva je u principu razlika izmedu takvog jednog pomicanja i pomicanja kojim je Kepler nadomjestio Ptolomeja, ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela?325 Kontraintuitivni i prilicno sumnjivi zakljucak da je bilo koju hipotezu moguce dovesti u sklad s opaanjima I. Lakatos proglaava metodolokim otkricem. Objanjavajuci razliku izmedu naivnog i sofisticiranog falsifikacionizma on kae kako prije svega moramo imati na umu konvencionalisticko metodoloko otkrice da nikakav erksperimentalni rezultat ne moe ubiti teoriju : bilo koja teorija moe biti spaena od slucajeva koji svjedoce protiv nje bilo nekim pomocnim hipotezama, bilo prikladnom reinterpretacijom njenih termina.326 On smatra da se svaki istraivacki program u znanosti sastoji od cvrste jezgre i zatitnog pojasa. Cvrstu jezgru cine one hipoteze od kojih, u slucaju neslaganja s opaanjima, ne odustajemo vec ih dovodimo u sklad s opaanjima tako to mijenjamo ili modificiramo one hipoteze koje cine zatitni pojas. Ovaj opis istraivackih programa u znanosti pretendira i na deskriptivnu i na normativnu valjanost. Lakatos hoce reci i da znanost tako funkcionira i da ona tako treba da funkcionira. Moda nije niti potrebno napominjati kako holizam ozbiljno dovodi u pitanju znanstveni realizam. Kako uopce moemo tvrditi da je cilj znanosti istiniti opis svijeta, i da su prihvacene znanstvene teorije barem istinoliki opisi svijeta, kada se bilo koji opis svijeta moe dovesti u sklad s opaanjima, i kada nemamo na osnovu cega tvrditi koji je od vie

razlicitih opisa svijeta istinit ili istinolikiji, ako je neistinit ili manje istinolik? Isto bi tako onda bilo moguce pokazati kako se bilo koji opis svijeta moe dovesti u nesklad s opaanjima. To onda zapravo znaci da je stav kako znanstvene teorije istinito opisuju svijet lien ikakvog smisla. Stoga moemo zakljuciti da je svatko tko brani realizam u filozofiji znanosti obavezan barem pokuati pokazati kako su holisticki zakljucci neprihvatljivi. Osnovu holizma, vidjeli smo, predstavlja tvrdnja da nije moguce imati ikakvo svjedocanstvo o pojedinim hipotezama, vec samo o, vecim ili manjim, sustavima hipoteza. Holisti ele reci da u situaciji kao to je slijedeca : (H1 & H2 & H3 & H4 & H5) ? O obistinjavanje predvidanja O koje slijedi iz sustava od pet hipoteza potvrduje svih pet hipoteza. Neobistinjavanje predvidanja O dovodi u pitanje svih pet hipoteza. tovie, ishod testiranja bi trebao u jednakoj mjeri vaiti za sve hipoteze iz sustava. Odgovornost za 325 W.V.O. Quine, Dvije dogme empirizma, u Micevic i Potrc, 1987. 326 I. Lakatos, Falsifoication and the Methodology of Sceintific Research Programmes, u Kourany 1987, str 82.

empirijsku uspjenost ili neuspjenost treba naprosto ravnomjerno pripisati clanovima kompleksa. Holisti svoju doktrinu grade na premisi da se hipoteze u razvijenim znanostima kao to je fizika nikada ne mogu testirati odvojeno od pozadinskog znanja, pomocnih hipoteza, dodatnih pretpostavki ili slicno. Sama ta tvrdnja izgleda trivijalno istinita. Doista nije jasno kako bi hipoteze o nastanku svemira ili o subatomarnim procesima, odvojene od ostalih hipoteza, uopce mogle imati logicke posljedice koje bi nam neto govorile o opaljivom dijelu svijeta. Premisa holistickog argumenta nije sporna. Medutim, ono to jest sporno jest konkluzija koju holisti izvode iz te premise. Konkluzija njihovog argumenta jeste tvrdnja da se niti jedna hipoteza ne moe opovrci iskustvom. Koliko god premisa argumenta izgleda prihvatljiva, toliko konkluzija izgleda neprihvatljiva. Popper, govoreci o stavovima samog Duhema, tvrdi da u premisi holistickog argumenta nema nicega to bi krucijalni eksperiment cili logicki nemogucim: ... /holisticka/ kritika previda cinjenicu da ako uzmemo svaku od dviju teorija (medu kojima krucijalni eksperiment treba odluciti) zajedno sa svim tim pozadinskim znanjem, kao to i moramo, onda odlucujemo izmedu dva sistema koji se razlikuju samo po dvjema teorijama o kojima se radi.327 Daleko najvecu kritiku holizma predstavlja djelo Clarka Glymoura i kao ilustraciju, ne ulazeci u dublju analizu, navedimo neke njegove stavove: Astronomik u sedamnaestom stoljecu su bili u stanju potvrditi Keplerov prvi zakon samo upotrebljavajuci njegov drugi, i bili su u stanju potvrditi njegov drugi samo upotrebljavajuci njegov prvi. Razumljivo, bilo je znacajnih neslaganja i nesigurnosti oko toga jesu li ta dva zakona valjani, ili su greke u jednome kompenzirane grekama u drugome. Sve dok pronalaskom mikrometra i Flamsteedovim motrenjima Jupitera i njegovih satelita, kasno u sedamnaestom stoljecu, Keplerov drugi zakon nije potvrden bez ikakvih pretpostavki o putanjama planeta. Sumnjam da je ovaj primjer jedinstven; upravo suprotno: izgleda mi nevjerojatno da se razvoj i testiranje bilo koje kompleksne moderne u fizici ili u kemiji moe shvatiti bez uvaavanja nacina na koji razlicitost svjedocanstva slui odvajanju hipoteza. (str.41) () Cak i u okvirima jedne teorije, znanstvenici cesto tvrde da neki eksperiment ili motrenje svjedoci o jednoj od hipoteza, ali ne i o ostalima. Kada znanstvenici odbacuju prethodno prihvacene teorije cesto odbacuju samo neke njihove dijelove, dok zadravaju druge. Kepler je odbacio mnoge detalje kopernikanske astronomije dok je prihvatio dnevnu rotaciju Zemlje, kretanja planeta oko Sunca u zatvorenim koncentricnim putanjama, i mnoge druge. Newton je odbacio Keplerova objanjenja iako je prihvatio Keplerove

zakone tovie, bio je spreman prihvatiti samo dva Keplerova zakona kao propozicije koje mogu posluiti kao svjedocanstvo za dinamicku teoriju, smatrao je daje Keplerov prvi zakon nedovoljno potvrden bez dinamickog dokaza. Atomisti u devetnaestom stoljecu su odbacili Daltonovo pravilo za utvrdivanje atomskih teina dok su prihvatili njegove zakone konacnih i viestrukih omjera i aspekte njegovog shvacanja atoma.328 Jedan od najzanimljivijih rezultata njegove analize jest sljedeci: ptolomejska i kopernikanska astronomija su sadravale i mnogo istih hipoteza. Jedna od njih je i, ugrubo receno, da to je neka planeta udaljenija od tocke oko koje krui, to joj je potrebno vie vremena dok napravi jedan krug. Iako je ta hipoteza cinila dio jedne i druge astronomije, u ptolomejskoj astronomiji je ona bila naprosto pretpostavljena, nije bila i potvrdena. Medutim, u kopernikanskoj astronomiji je ona i bila potvrdena, naime, bila je izracunljiva na odnosu drugih hipoteza koje su bile nezavisno potvrdene. 327 K. Popper, Ibid. Str.12. 328 C. Glymour, Theory and Evidence, Princeton, Princeton University Press, 1980, str. 46.

13.4. Istina je dostina Ka jedan od argumenata koju koriste realisti za potvrdu o mogucnosti dostizanja istine u znanosti jeste odnos uspjenosti i istinitosti. Tako klasicni pragmatizam pretpostavlja da je veza izmedu uspjenosti i istinitosti na pojmovnoj razini stvar sinonima, tj. da oni nisu nita do identiteti. Tvrdnja: Sva ona i samo ona vjerovanja koja su uspjena ujedno su istinita, je istinita na osnovu znacenja pojmova uspjeno i istinito. Uspjeno i istinito naprosto znace jedno te isto. Koje bi to neistinito vjerovanje moglo voditi uspjehu i koje bi to istinito vjerovanje moglo dovesti do neuspjeha. Uspjenost jest kriterij istinitosti. Medutim, izgleda da je ona i vie od toga, izgleda da uspjenost nije nita drugo do li sama istinitost. Kada tvrdimo da neko vjerovanje predstavlja pouzdanu osnovu za uspjeno ponaanje, naprosto nema smisla uz to jo tvrditi da je to vjerovanje i istinito. Time to nekom vjerovanju, uz uspjenost, pripisujemo i istinitost nismo rekli nita novo, nita vie o tom vjerovanju. Tako se William James retoricki pita u cemu bi se sastojala eventualna razlika izmedu uspjenosti i istinitosti: Pretpostavimo da je neka ideja ili vjerovanje istinito, kakvu bi to konkretnu razliku cinilo u bilo cijem stvarnom ivotu? Kako ce ta istina ostvarena? Koja ce to iskustva biti razlicita od onih koja bi se dogodila kada bi vjerovanje bilo neistinito? Ukratko, to je vrijednost (cash-value) vjerovanja u eksperimentalnim terminima?329 Ideja da su uspjenost i istinitost jedno te isto nije se godinama izgubilo na privlacnosti. Iako je danas nitko ne zastupa u tako direktnom obliku, mnogi i dalje u njoj nalaze samo inspiraciju. Medutim, s druge strane, niti problemi s kojima je suocena nisu izgubili na snazi. Moda osnovni problem vezan uz identifikaciju uspjenosti i istinitosti jeste pitanje pogreivosti. Naime, ako je neko vjerovanje samim time to je uspjeno ujedno i istinito, onda je u principu iskljucena mogucnost da je ono, iako uspjeno, ipak neistinito. Ako je neko vjerovanje uspjeno, onda vie naprosto nema smisla pitati jeli ono istinito ili nije, ili ako je neko vjerovanje uspjeno, onda vie nema smisla pitati je li svijet doista takav kao to to vjerovanje kae da jest ili nije takav. Medutim, izgleda da nije tako, jer kao da i uspjena vjerovanja mogu biti neistinita. Zato, Bertrand Russell komentira Jamesovo identificiranje uspjenosti i istinitosti slijedecim rijecima: Dakle, vjerovanje da drugi ljudi postoje jest, pragmaticki, istinito vjerovanje. Ali, ako me muci solipsizam, onda spoznaja da je vjerovanje u postojanje drugih ljudi istinito u pragmatickom smislu nije dovoljna da odagna moj osjecaj osamljenosti: samo uvidanje da cu podbacivanjem

solipsizma bit na dobiti nije dovoljno da me prisili da ga odbacim.330 Tako bi se eventualno dokazivanje da su naa vjerovanja u svijetu istinita pozivanjem ne pragmaticki pojam istine zapravo svelo na jeftini trik: dokazali smo da su sa uspjena vjerovanja naprosto tako to smo redefinirali pojam istine. Medutim, to nije ono to smo htjeli dobiti. Ono to smo htjeli dobiti jest garancija da svijet jest onakav kao to nam naa vjerovanja o njemu kau da jest. Redefiniranje pojma istine nam uopce ne prua takvu garanciju. Suvremeni neopragmatizam postavlja stvar drugacije s tvrdnjom da ne postoji nikakva znacajna veza izmedu uspjenosti i istinitosti. Ovaj stav se u suvremenoj literaturi brani na dva nacina. Prvi, nacin tvrdi se da uspjenost ne predstavlja nit nuan niti dovoljan uvjet za istinitost. Drugi nacin, tvrdi se da istinitost vjerovanja uopce ne ulazi u objanjenje uspjenog djelovanja. Onda se, na osnovu bilo prvoga, bilo drugoga nacina, dokazuje da istinitost uopce nije potrebna. Ono to je potrebno jest, dakako, uspjenost. Dakle, istinitost 329 W. James, PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Cleveland, A Meridian Book, 1965. 330 B. Russelll, Philosophical Essays, London, Allen & Unwin, 1976, str. 22

tako ne bi bila nedostina nespoznatljiva, kontradiktorna ili neto slicno, nego naprosto nepotrebna. Ne tvrdi se da bi bilo poeljno imati sigurno istinita vjerovanja, ali da ih, naalost, nije moguce imati. Vec kad je svejedno jesu li vjerovanja istinita ili nisu. Pozivanjem na istinitost vjerovanja u objanjavanju uspjenosti ponaanja moda na prvi pogled moe izgledati doista suvino. Moe nam se uciniti da time to smo rekli da je necije ponaanje bilo uspjeno zato to je ima istinita vjerovanja zapravo nismo rekli nita, da smo izrekli praznu istinu. Medutim, objanjenje nam moe izgledati prazno upravo zbog toga to je u zdravom razumu toliko duboko ukorijenjena ideja da su istinitost i uspjenost u vezi da nam ta veza izgleda trivijalna. Moda bi mogli reci da je vec jasno to se, ako se prihvati neopragmatizam, moe reci o odnosu uspjenosti istinitost suvremenih znanstvenih teorija. Ne postoji nikakva veza izmedu njihove uspjenosti i njihove istinitosti. Cak i kad bi teorije bile istinite, njihova uspjenost ne bi predstavljala razlog na osnovu kojega bismo imali pravo zakljuciti na njihovu istinitost. Moda i postoji neto to suvremene znanstvene teorije cini uspjenima, medutim, to sigurno nije njihova eventualna istinitost. Za uspjenost suvremenih znanstvenih teorija je potpuno svejedno jesu li istinite ili nisu. Da zakljucimo. S jedne strane, na primjeru klasicnog pragmatizma smo vidjeli da kad bi poistovjetili uspjenost i istinitost, da nam onda uspjenost suvremenih znanstvenih teorija ne bi predstavljalo nikakvu granicu da svijet doista jest takav kao to nam suvremene znanstvene teorije kau da jest. S druge strane, na primjeru suvremenog neopragmatizma smo vidjeli da kad bi istinitost odvojili od uspjenosti i proglasili je irelevantnom za uspjenost, da onda iz sve uspjenosti suvremenih znanstvenih teorija ne bismo mogli nita zakljuciti o tome kakav je svijet. Cak bi samu istinitost bilo uputno odbaciti kao nepotrebnu. Stoga, da bi uspjenost znanosti uopce mogla predstavljati ikakvu osnovu za tvrdenje da je svijet doista onakav kao to suvremene znanstvene teorije kau da jest, veza izmedu uspjenosti i istinitosti mora postojati a ne smije biti pojmovna. Veza mora biti takva da istinitost teorije predstavlja dovoljan uvjet za njenu uspjenost, a da a njena uspjenost bude skoro dovoljan uvjet za njenu istinitost, Da uspjenost teorije bude dobra, ali ne i dovoljna, razlog za vjerovanje da je svijet doista takav kao to teorija kae da jest. Jer, kad bi uspjenost bila i dovoljan uvjet za istinitost, onda bi vaila ekvivalencija pa ni veza bila pojmovna.

Obratimo pozornost u daljnjem tekstu na regresivni skepticizam. Moemo tvrditi da su svi skepticki argumenti zasnovani na odbacivanju abdukcije (zakljucivanja na osnovu posljedice). Prvi korak u skeptickim argumentima jest da se onoga tko tvrdi da neto zna dovede u situaciju da tvrdi da to to zna zna na osnovu neceg drugog. Drugi korak jest tvrdnja da to drugo nije dovoljna osnova za prihvacanje prvoga. Na osnovu cega se onda zakljucuje da on zapravo ne zna to to tvrdi da zna. Na primjer, vjerujem da je ispred mene stol. Na osnovu cega to vjerujem? Na osnovu toga to imam predodbu stola, pa onda zakljucujem da se ispred mene nalazi stvarni stol koji je uzrok moje predodbe stola. Medutim, moja predodba stola nije dovoljan razlog za prihvacanje vjerovanja da se ispred mene nalazi stol. Jer, nije nuno da je upravo stvarni stol uzrok predodbe stola; stvarni stol moe, ali i ne mora, biti uzrok moje predodbe stola. Uvijek ostaje otvorena mogucnost da je neto drugo stvarni uzrok moje predodbe stola, ako moja predodba stola ima uopce bilo kakav uzorak; san, delirijum tremens, zli demon, znanstvenik koji moj mozak dri u tegli itd. Dakle, prema skeptiku, svaki put kada s predodbe stola (posljedice) zakljucujemo na postojanje stvarnog stola (uzroka), cinimo logicku greku afirmacije konzekvenca. Isto to vai za stvarne stolove vai i za sve druge stvarne objekte u svijetu. Prema tome, trebamo se suzdrati od tvrdnji o vanjskom svijetu, jer, do tvrdnji o vanjskom svijetu moemo doci iskljucivo zakljucivanjem iz naih predodbi o vanjskom svijetu, a takvo (abduktivno) zakljucivanje je logicki pogreno.

Nakon cega na raspolaganju ostaju dvije mogucnosti, jaca i slabija. Slabija jest tvrditi da postoji mogucnost da objekti u vanjskom svijetu nisu takvi kao to mi vjerujemo da jesu, da nikada necemo biti sigurni da oni jesu takvi kao to nam izgledaju. Jaca jest tvrditi da postoji mogucnost da objekti u vanjskom svijetu uopce ne postoje, da nikada necemo bit sigurni da li uopce ita postoji izvan naih glava. Zadrimo se na problemu skepticizma u pogledu tudih umova. Bihejvioristicki pristup psihologiji je nastao kao reakcija na introspektivni pristup. I tu je odbacivanje abdukcije odigralo svoju ulogu: to bi trebao biti objekt psihologije (neopaljiva) stanja due o kojima zakljucujemo na osnovu (opaljivog) ponaanja osobe, ili, samoopaljivo ponaanje osobe? Bihejvioristi su smatrali da objektu psihologije nisu neopaljiva stanja due o kojima navodno moemo zakljucivati na osnovu opaljivog ponaanja osoba, vec samo ta opaljiva ponaanja osoba. Treba odbaciti crne kutije, a crne kutije su sve ono to se nalazi izmedu podraaja i reakcije. U filozofiji je ovo pitanje poznato kao other mind problem problem tudih umova. Problem je u tome to s opaljivog ponaanja drugih osoba zakljucujemo na opstojanje neopaljivih uzroka ponaanja drugih osoba njihovih umova, a takvo (abduktivno) zakljucivanje je, navodno, neopravdano. Dakle, nemamo dovoljnog razloga za tvrdnju da i druge osobe imaju um pa i / ili duu. Zadrimo se na jo jednom fenomenu koji bi nam mogao govoriti u prilog realizma ili pak antirealizma u pogledu spoznaje vanjskog svijeta, at o je princip zajednickog uzroka. U filozofiji znanosti se na osnovu istog principa dokazuje istinitost znanstvenih teorija koje govore o neopaljivom. Izgleda da je francuski fizicar Jean Perrin bio prvi koji je dokazivao istinitost atomistike eksplicite se pozivajuci na princip zajednickog uzroka: Utvrdili smo na nacin za koji se za cijelo moe reci da je nesumnjiv postojanjem molekula i atoma. Snaga naeg dokazivanja lei u tome to se osobine ili pojave, koliko god je moguce korjenitije razlicite, ne samo objanjavaju ako postoje molekule i atomi (kao je to slucaj kod zakona kemijskog spajanja) vec to sve namecu upravo istu vrijednost za mase tih raznih zrnaca. Tako upravo -viskozitet plinova; vertikalan raspodjela emulzije; aktivnost translacionog Brownog kretanja; aktivnost rotacionog Brownovog kretanja; kolebanje gustoce u koncentriranoj emulziji; brzina difuzije rastvorenih materija; spektar izotermskog zracenja; plavetnilo neba i rasipanje svjetlosti na plinovima; diskontinuitet naelektriziranja; izmjerena debljina listica tekuceg ili krutog kristala; najzad (kako cemo uskoro vidjeti), odbrojavanje (alfa) projektila koji zaustavljeni obrazuju poznatu masu helija ili oslobadaju izmjerenu kolicinu topline namecu svi za Avogadroov broj N vrijednost obuhvacenu u intervalu to sve vie i vie konvergira k vrijednosti 61 1022, koja je opce usvojena.

Covjek se divi pred cudom toliko tocnih slaganja, iako se polo od toliko razlicitih pojava. Prije svega, cinjenica to se nalazi ista vrijednost kod svake metode, kad se mijenjaju koliko god je moguce uvjeti njene primjene, zatim narocito to se brojevi tako dobiveni toliko raznim putovima podudaraju, da je realnosti molekula vjerojatnocu koja je vrlo bliska i samoj izvjesnosti.331 Poanta dokaza je u tome to je broj molekula u molu materije utvrden na 11 razlicitih, nezavisnih nacina, i svaki od tih nacina je da priblino isti rezultat. Kada rezultat ne bi bio istinit, kad mol materije ne bi doista sadravao upravo toliko molekula, cinjenica da se na 11 razlicitih nacina dolo do istog rezultata bi bila potpuno neshvatljiv. Protiv principa zajednickog uzroka antirealizam ima opet svoj odgovor kao to je to slucaj van Fraassenom. Vidjeli smo kako princip zajednickog uzrok predstavlja vrlo jak argument za znanstveni realizam, za tezu da svijet doista jest takav kakvim ga nae 331 J. Perrin, Atomi, Beograd DIZ Jugoslavije, 1946, str 51, 2

znanstvene teorije opisuju. Da vidimo sada kako van Fraassen pokuava oboriti taj argument. On prvo realizam interpretira kao poziciju prema kojoj znanost mora pronaci zajednicki uzrok svakoj uocenoj koincidenciji. ( Pri tome se poziva na Reichenbachove stavove o principu zajednickog uzroka.) Dakle, ako znanost to ne moe postici, onda treba odbaciti realizam: Ako je taj princip postavljen kao zahtjev na nae objanjenje to sve postoji u svijetu, onda smo prinudeni da postuliramo postojanje neopaljivih dogadaja i procesa. Toliko dugo dok nema opceg zahtjeva za zajednickim uzrokom svake znacajne pravilnost i korelacije, nema niti argumenta za realizam. Ima samo objanjenja zato postuliranje objanjavalackih neopaljivih mehanizama, kada je ono moguce, zadovoljava um. () U svakom slucaju slabljenje principa na razlicite nacine (a sigurno mora biti oslabljen da bi bio prihvatljiv u bilo kojem smislu) oduzima snagu realistickim argumentima. Jer svako slabljenje jest pristanak da se neka vrsta kozmicke koincidencije ostavi neobjanjenom. Ali to znaci dopustiti odrivost nominalisticko empiristickog gledita, jer zahtjev za objanjenjem tada prestaje biti znanstvenim kategoricki imperativ.332 Zatim tvrdi kako u znanosti postoji velik broj slucajeva u kojima zajednicki uzrok niti pronaden, niti ga je uopce moguce pronaci. Na primjer: one vrste ne-klasicnih korelacija koje razlikuju kvantnu mehaniku od klasicne fizike. () osim toga, smatram da se korelacija dovoljno slicna (Bellovom paradoksu) da opovrgne princip zajednickog uzroka mora pojaviti u skoro svakoj dovoljno sloenoj indeterministickoj teoriji.333 Na osnovu cega na koncu zakljucuje da je princip zajednickog uzroka prihvatljiv samo ako se radi o zajednickom opaljivom uzroku razlicitih opaljivh pojava, dok isti princip u slucajevima kada se radi zajednickim neopaljivim uzorku treba odbaciti: Kao teorijska direktiva, ili kao prakticka maksima, princip zajednickog uzroka moe biti vrlo operativan ali ne kao zahtjev za objanjenjem koji bi proizvodio metafizicku prtljagu skrivenih parametara koja ne donose novi empirijski sadraj.334 Mi se u ovom razmatranju necemo vie baviti problemom zajednickog uzroka koji se realizmu pojavljuje kao dostatan primjer dostizanja istine u znanosti, dok, kao to smo vidjeli, za antirealiste on nema snagu argumenta tog tipa. U daljnjem dijelu razmatranja obratimo pozornost na problem objanjenja u znanosti. Antirealisti smatraju da je empirijska adekvatnost (cuvanje fenomena) dovoljan uvjet za prihvacanje znanstvene teorije. Medutim, izgleda da empirijska adekvatnost teorije nije dovoljan uvjet za prihvacanje teorije. Jer, znanstvena teorija, osim to treba opisivati pojave, treba te pojave i objanjavati. Dakle, nije dovoljno da nam teorija kae da je to tako, nego nam treba reci i zato je to tako. A velik broj opaljivih pravilnosti u prirodi se

objanjava upravo neopaljivim pravilnostima u prirodi, pravilnostima koje vladaju medu neopaljivim entitetima. Tako Jan Perrin kae: Ako proucavamo neki stroj, mi se ne ogranicavamo na razmiljanje o vidljivim dijelovima, koji medutim jedini za nas stvarno postoje, sve dok ne budemo u stanju rasklopiti stroj. Mi, dodue, promatramo to bolje moemo te vidljive dijelove, ali traimo isto tako i da naslutimo kakvi mehanizmi, kakvi skriveni organi objanjavaju kretanja to ih opaamo. Naslutiti tako postojanje ili osobine predmeta to su jo uvijek van neposrednog dosega nae spoznaje, objasniti sloeno vidljivo prostim nevidljivim, eto to je onaj oblik intuitivne inteligencije kojoj, zahvaljujuci ljudima kao to Dalton i Boltzmann, dugujemo Atomistiku, cije izlaganje daje ova knjiga.335 332 Van Frasseen B, The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980, str. 1. 333 Van Fraassen, Ibid. str. 8, 9 334 Ibid. str. 1. 335 J. Perrin. Ibid. str 10.

Sr realistickog argumenta iz objanjenja je potpuno jasna. Ako prihvatimo neko objanjenje koje se poziva na pravilnosti medu neopaljivim entitetima, onda smo prihvatili i postojanje tih neopaljivih entiteta. Moemo smatrati da je ovaj argument dovoljno jak i skoro neoboriv, koji definitivno presuduje u korist znanstvenog realizma. Naime, ako prihvatimo neku teoriju, onda smo prihvatili i objanjenja koja ona nudi, onda smo, u slucajevima kada se objanjenje poziva na postojanje nekih neopaljivih entiteta, prihvatilii postojanje tih neopaljivih entiteta. to znaci da neku znanstvenu teoriju zapravo nismo prihvatili ako vjerujemo da je ona samo empirijski adekvatna, neku znanstvenu teoriju smo uistinu prihvatili samo ako vjerujemo da je ona doslovce istinita da istinito opisuje svijet. Moemo to ilustrirati na sljedeci nacin; cinjenice da se, na primjer, metali tope gada se zagrijavaju i ponovno skrucuju kad se hlade, da tekucine hlape kad se zagrijavaju i da se ponovno vracaju u tekuce stanje kad se hlade itd. Predstavljaju tipicne primjere fenomenolokih zakona opaljivih pravilnosti u prirodi. No, nas ne zanima samo da li je to tako ili nije, vec nas zanima i zato je to tako. Traimo i objanjenje tih fenomenolokih zakona. A ti se fenomenoloki zakoni objanjavaju teorijskim zakonima koji naprosto vrve opisima neopaljivih entiteta molekula i atoma. Kako moemo tvrditi da smo prihvatili ta objanjenja ako ne vjerujemo da postoje molekule i atomi, i da imaju upravo ta svojstva za koje nam teorija tvrdi da ih imaju? Ako smo prihvatili, na primjer, objanjenje da se olovo topi na 327C zato to na toj temperaturi slabe veze izmedu atoma olova, onda smo prihvatili i tvrdnju da postoje molekule od kojih se sastoji olovo i da na toj temperaturu slabe veze izmedu molekula. Antirealisti smatraju da je moguce zadrati objanjenje, a ujedno i teoriju proglasiti i fikcijom. Znanstvene teorije bi tako bile heuristicka sredstva koja je opravdano koristiti dok nas ne dovedu do objanjenja, predvidanja, taksonomija, itd., medutim, kad su ti ciljevi do kojih nam je stalo jednom ispunjeni, onda vie nije opravdano i dalje u teoriju vjerovati kao istinitu. Sredstvo koje nas je dovelo do cilja, kad nas je jednom dovelo, treba odbaciti. Prema tome cinjenica da teorije objanjavaju, cak i pozivanjem na opaljivu stvarnost, ne bi nas obavezivala na realisticki stav prema znanstvenim teorijama. Taj stav vrlo je lijepo izloio W.F. Sellars: Cesto se tvrdi da teorija moe biti dobra teorija, a da ipak bude u principu suvina. (Ne suvina; u principu suvina.) () Ideja je, ukratko, da stvarna

vrijednost (the cash value) u svakom trenutku razvijanja teorije jest skup propozicija o domeni opaljivog poznat kao opaajne posljedice teorije, i da jednom kada odvojimo heuristicku ili pragmaticku ulogu teorije od uloge teorije u objanjenju, vidimo da bi opaajne posljedice idealno uspjene teorije sluile svime znanstvenim svrhama same teorije. Kad bi smo znali da su ovakve teorije u principu suvine, onda bismo bili skloni reci da stvarno ne postoje takve stvari kao to su molekule, pa cak odbaciti naviku govorenja o teorijskim izrazima u semantickim i kvazi-semantickim terminima.336 Tvrdnja da je svaku opaljivu stvar u principu moguce dijeliti na sve manje i manje dijelove sve dok dijelovi vie ne budu toliko mali da ih vie nije moguce vidjeti golim okom izgleda trivijalno istinita. Svaka opaljiva stvar se sastoji od nekakvih neopaljivih dijelova. I realisti i antirelisti prihvacaju tu tvrdnju. Nitko ne tvrdi da ako neto ne moemo vidjeti, da to onda niti ne postoji. Diskusija je oko toga je li ili nije relevantno od kakvih se neopaljivih dijelova sastoje opaljive stvari. Realist smatra da je za objanjenja tipa ta i ta opaljiva stvar se ponaa tako i tako zato to se sastoji od tih i tih neopaljivih dijelova koji stoje u takvim i takvim odnosima i ponaaju se t ako i tako relevantno jesu li neopaljivi dijelovi stvarno takvi kao to teorija kae da jesu, dok antirealist smatra da to nije relevantno. Sellarsov argument nam kae da kada objanjavamo ponaanje neke opaljive 336 W.F. Sellars, Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963. str. 18.

stvari onda zapravo tvrdimo dvije stvari. Prvo, da ta i ta opaljiva stvar jest sastavljena od ti i tih neopaljivih dijelova koji stoje u takvim i takvim medusobnim odnosima. Teorijsku identifikaciju ne smatramo kao odnos izmedu termina, vec kao odnos izmedu opaljive cjeline i neopaljivih dijelova od kojih se ta cjelina sastoji. (Voda jest ono to ima molekularnu strukturu H2O. Toplina jest molekularno gibanje.) Drugo, tvrdimo da se ta i ta opaljiva stvar ponaa tako i tako zato to se neopaljivi dijelovi od kojih se ona sastoji ponaaju tako i tako. Da se neopaljvi dijelovi opaljivih stvari (teorijski entiteti) ponaaju u skladu s teorijskim zakonima. Dakle, ako prihvacamo objanjenje, onda samim time prihvacamo i obje komponente objanjenja. Moda nije suvino napomenuti da realisticko shvacanje znanstvene teorije nije isto to i tvrdenje da se znanstvene teorije istinite. Jer, zauzeti realisticki stav prema teorijama ne znaci skrivati strah od greke. Naime, ako netko kae da se ta i ta opaljiva stvar ne sastoji ba od takvih i takvih neopaljivh dijelova kako teorija kae da se sastoji, ili, da ne moemo biti sigurni da se ta i ta opaljiva stvar sastoji ba od takvih i takvih neopaljivih dijelova, on nije samim time antirealist. U prvom slucaju on tvrdi da teorija nije istinita, dok u drugom slucaju tvrdi da ne moemo biti sigurni da je teorija istinita. Da objanjenje ne moemo prihvatiti zato to nije istinito, ili, da objanjenje ne moemo prihvatiti zato to nemamo dovoljnih razloga da vjerujemo da je teorija istinita. Antirealist, naime, ne tvrdi da se ta i ta opaljiva stvar, defakto, ne sastoji od takvih i takvih neopaljivi dijelova, vec tvrdi da je svejedno da li se ta stvar sastoji od takvih i takvih, ili od nekakvih drugacijih, neopaljivih dijelova. Iako sam Sellars ne navodi eksplicite, snaga ovog argumenta lei u cinjenici da su teorija i objanjenje u logicki nunoj vezi. Logicki je nemoguce zadrati objanjenje a teoriju odbaciti. Dakle, antirealisticka tvrdnja da je teorija zapravo samo heuristicko sredstvo je neodriva zato to predstavlja logicku kontradikciju. Antirealizam je, prema tome, kontradiktoran. Ovo se napominje i zato to veliki broj filozofa smatra da problem realizam antirealizam, kako u filozofiji znanosti, tako i u ostalim podrucjima filozofije, nije pseudoproblem ali da nije niti iliili problem. Da niti jedan od argumenata koji se koriste u diskusiji nije konkluzivan argument, ali da argumenti ipak jednu ili drugu poziciju cine plauzibilnom. 13.5. Problem objektivnosti uzroka Da guva u raspravi bude jo veca, nije jasno to bi trebalo biti to to dobro objanjenje ima, a puki opis nema. Po cemu bi se to dobro objanjenje trebalo razlikovati

od dobrog opisa? Obicno se smatra da bi dobro objanjenje, osim to sadri dobar opis fenomena kojega se objanjava i dobar opis okolnosti u kojima se on javlja, trebalo reci koje su, i zato su ba te, od okolnosti u kojima se fenomen javlja relevantne za pojavu fenomena. Dobro objanjenje nekog fenomena bi nam trebalo reci to je uzrok tog fenomena. Dakle, ukazivanje na uzrok fenomena bi trebalo biti to to dobro objanjenje ima, a dobar opis fenomena i okolnosti u kojima se on javlja nema. Zbog toga se inferencijalno shvacanje objanjenja suprotstavlja uzrocnom shvacanju objanjenja. Salmon smatra da dobro objanjenje jest neto vie od dobrog opisa. On kae da znanstveno objanjenje: Omogucuje spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja (production and propagation) strukture u svijetu. To u nekoj mjeri ide preko pukog priznavanja pravilnosti, i mogucnosti supsumiranja pojedinih fenomena pod te pravilnosti. Moje je gledite da spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja strukture u svijetu omogucava znanstveno razumijevanje, i da je to ono to traimo kada postavljamo zato

pitanja kojima traimo objanjenje. I uistinu vrijedi imati odgovore. Zbog toga ne pitamosamo to? nego i Zato?337 Suoceni smo, dakle, s tri razlicita shvacanja objanjenja. Prvo, realisticko inferencijalno. Drugo, antirealisticko inferencijalno. Trece, realisticko uzrocno. Vrlo lako bi se moga steci dojam da je izlucivanje upravo triju shvacanja objanjenja iz teko razmrsivog spleta problema u velikoj mjeri nasilno. Stoga moemo vidjeti kako se na tri nacina moe shvatiti jedno te isto objanjenje; objanjenje Caharles Boylovog zakona molekularno dinamickom teorijom. Osim toga, to objanjenje je jedan od najblistavijih primjera znanstvenog objanjenja uopce, te se u svakom slucaju vrijedi osvrnuti na njega. Razmotrimo primjer odnosa Charles Boylovog zakona plina (koji govori o pravilnosti u opaljivom dijelu svijeta) i molekularno kineticke teorije plina (koja govori o pravilnostima u neopaljivom dijelu svijeta). Postoji opce slaganje oko toga da molekularno-kineticka teorija dobro objanjava ovaj zakon. Pitanje je, medutim, kakoobjanjava. to je to u molekularno-kinetickoj teoriji to je cini dobrim objanjenjem ovog zakona? Koje to uvjete ona ispunjava, na osnovu cega je imamo pravo smatrati dobrim objanjenjem. Wesley Salmon smatra da molekularno kineticka teorija, da bi objasnila Charles Boylov zakon, treba i biti istinita, i ukazivati na uzroke pojave koje potpadaju pod Charles Boylov zakon. On smatra da molekularno kineticka teorija ispunjava oba uvjeta: Zakon idealnog plina je imao malu ili nikakvu objanjavalacku moc sve dok mu molekularnokineticka teorija plina nije pruila uzrocnu osnovu.338 Carl G. Hempel smatra da je molekularno-kineticka teorija istinita da ne govori nita ni o kakvim uzrocima, ali da ipak predstavlja dobro objanjenje Charles Boylovog zakona. Tako Salmon tvrdi da za Hempela zakon idealnog plina PV = nRT predstavlja: matematicko funkcijski odnos izmedu nekoliko velicina tlaka (P), volumena (V), temperature (T), broja mola plina (n) , opce konstante plina (R) ali ne daje niti naslutiti kako promjena u jednoj od vrijednosti uzrocno dovodi do promijene u drugima.339 Dakle, Hempel smatra da je, barem u nekim slucajevima, dovoljno da opis bude istinit da bi se moga smatrati dobrim objanjenjem. Van Fraassen smatra da molekularnokineticka teorija, da bi se smatrala dobrim objanjenjem ovog navedenog zakona, niti treba biti istinita, niti treba ukazivati na uzrocnu osnovu zbog koje se plinovi ponaaju u skladu s navedenim zakonom. On kae: Bilo je ucinjeno mnogo pokuaja da se objanjavalacka

moc objasni samo u terminima onih karakteristika i mogucnosti teorije koji je cine informativnom (to jest, koji joj omogucavaju da daje bolje opise). Prema Hempelovom gleditu ovaj navedeni zakon objanjava te empirijske cinjenice, ali minimalno. Kineticka teorija moda i jest bolja kao objanjenje jednostavno zato to daje mnogo vie informacija o ponaanju plinova, tri kvantitete o kojima se radi dovodi u vezu s drugim opaljivim kvantitetama, ima prekrasnu jednostavnost, cini jedinstvenijom nau sveopcu sliku svijeta, i tako dalje () U svakom slucaju, uspjeh objanjenja jest uspjeh adekvatnog i informativnog opisa. I iako je istina da mi traimo objanjenja, za znanost vrijednost tog traganja ipso facto jest traganje za empirijski adekvatnim, empirijski jakim teorijama.340 Kad van Fraassen kae da uspjeh objanjenja jest uspjeh adekvatnog i informativnog opisa, onda on pod time misli na adekvatan i informativan opis opaljivog dijela svijeta, takav opis neopaljivog dijela svijeta daje ta ista teorija naprosto je svejedno. Ova je tvrdnja pod udarom Sellarsovog argumenta, te je stoga treba odbaciti kao logicki 337 C.W. Salmon, Why Ask, Why ?, u Kourany, 1978. 338 Ibid. str. 68. 339 Ibid str. 67. 340 Van Fraassen Ibid. str. 54.

kontradiktornu. Jo jednom moemo napomenuti da je Salmonovo i Hempelov shvacanje objanjenja potpuno kompatibilno sa realizmom: moe se biti realist ako se prihvati jedno, isto kao ako se prihvati i drugo. Moemo kratko dati zakljucak ovog dijela koji se odnosi na objanjenje koju posjeduje neka teorija. Vidjeli smo da Sellarsov argument dokazuje kako je antirealisticko shvacanje objanjenja, gdje je opis neopaljivog shvacen kao heuristicko sredstvo iz kojega, bez ontolokih implikacija pravilima zakljucivanja dolazimo do opisa opaljivog fenomena, logicki kontradiktorno. Osim toga, vidjeli smo da upravo detaljni, pedantni opisi neopaljivog dijela stvarnosti omogucuju razumijevanje opaljivog dijela stvarnost. Bez znanja o neopaljivom dijelu svijeta ogroman broj opaljivih pojava bi ostao potpuno neobjanjen. to se tice istinitosti neke teorije jedan od vanih indikatora jeste njezina moc predvidanja. Ideja je toliko jasna i ubjedljiva da nije nikakvo cudo to je vec dugo prisutna u filozofiji znanosti. Stav da predvidanje dosad nepoznate pojave ima izuzetnu spoznajnu vrijednost zastupali su Clavius, Descartes, Leibniz, Kepler, Huygens, Whewell, Jevons, Pierce, Popper, Zahar, Musgrave itd. Tako Descartes kae: Znat cemo da smo ispravno odredili te uzroke samo onda kada vidimo da pomocu njih moemo objasniti, ne samo one posljedice koje smo u pocetku imali na umu, nego i druge pojave na koje prije toga nismo ni mislili.341 Moglo bi se reci da je Karl Popper cijelu svoju filozofiju znanosti izgradio upravo na ideji da predvidanje sa do sada nepoznatim ishodom predstavlja najbolju provjeru znanstvene teorije. Svi smo mi uzak krug studenata kojem sam i ja pripadao bili uzbudeni zbog ishoda Eddingtonovog promatranja pomrcine koje je 1919. donijelo prvu znacajnu potvrdu Einsteinove teorije gravitacije. Za nas to bilo znacajno iskustvo koje je imalo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj.342 Koliko god ideja bila jasna i ubjedljiva, ne prihvacaju je ba svi. Odbacuju je, na primjer, Mill i Keynes. Oni tvrde da ako neka cinjenica podie vjerojatnost neke hipoteze u toj i toj mjeri, onda je ta mjera tolika kolika jest i ne mijenja se ovisno o tome da li mi znamo za tu cinjenicu ili ne. Smatraju da nema razloga zato bi objektivni stupanj vjerojatnosti neke hipoteze u svijetlu nekog svjedocanstva bio u zavisnosti od trenutacnog stupnja razvoja naeg znanja. Naime, ako se svijetla tocka pojavljuje u sreditu sjene diska, onda se ona pojavljuje znali mi to ili ne. Isto tako, ako pojavljivanje svijetle tocke u sreditu sjene diska, u toj i toj mjeri potvrduje Fresenelovu teoriju, onda ono u toj i toj

mjeri potvrduje njegovu teoriju znali mi da se svjetla tocka pojavljuje ili ne znali. Prema tome, ako procjenjujemo u kojoj mjeri pojavljivanje svijetle tocke potvrduje Fresnelovu teoriju, onda je potpuno svejedno jeli on od prije znao da se svjetla tocka pojavljuje ili on to nije znao. Za pocetak treba vidjeti to je izvor Millovog i Keynesovog stava. Osnovni cilj njihovog rada bio je opravdanje indukcije. Izazov je postavio David Hume. Naime, iz toga to smo svakim put do sada kada smo vidjeli da se pojavilo A, vidjeli da se pojavilo i B, zakljucujemo na to da ce se i u buduce svaki put kad se pojavi A pojaviti i B. Pitanje je; je li taj na zakljucak opravdan. Imamo li pravo na osnovu toga to se svih trideset puta do sad kada se pojavilo A, pojavilo i B zakljuciti na to da ce se i trideset i prvi put kada se pojavi A, pojaviti i B? Hume je smatrao da nemamo, da naprosto nema razloga na osnovu kojega bismo trebali ocekivati da se isto dogada i u buduce. Zakljucujemo na osnovu ciste navike, a ne na osnovu razloga. Ponaamo se, zapravo, poput Russellove kokoi. Iz dana u dan gazda kokoi ujutro donosi hranu s vremenom koko se pocne radovati dolasku gazde 341 R. Descartes, Principi filozofije 342 K. Popper, Conjectures and Reputations, London, Routledge, 1963. str. 4.

jer dolazak gazde induktivno povezuje s donoenjem hrane. Medutim, jedno jutro gazda dolazi s namjerom da koko ubije, ocerupa i skuha za rucak. Koko ne bjei, vec se na osnovu indukcije i to jutro raduje dolasku gazde. Pitanje je; jesmo li, u osnovi, ita pametniji od kokoi. Ako opravdamo indukciju, jesmo, ako ne opravdamo indukciju, nismo. Mill i Keynes su, dakle, pokuavali dati odgovor na pitanja tipa. U kojoj mjeri to to se vec trideseti put nakon pojavljivanja A-a , pojavilo i B, povecava vjerojatnost da ce se i trideset i prvi put nakon pojavljivanja A-a, pojaviti i B? U jednom takvom kontekstu doista izgleda sasvim svejedno je li nam od prije bilo poznato da li se i trideset i prvi put nakon pojavljivanja A-a, pojavilo i B, ili nije. Naime, ako je s tridesetim slucajem pravilnosti vjerojatnost trideset i prvog slucaja tolika i tolika, onda ona ostaje ista pojavila se pravilnost u trideset i prvom slucaju ili ne. Ili, kada bacamo novcic vjerojatnost da ispadne pismo jednaka je . Medutim, kada jednom bacimo novcic i vidimo da je doista ispalo pismo, vjerojatnost da ispadne pismo se time nije promijenila. Ona je i dalje ostala . Nije nimalo cudno to je iz perspektive jedne ovakve rasprave izgledalo svejedno je li ishod predvidanja poznat od prije ili nije poznat od prije. Izgleda da Mill i Keynes govore iz sasvim razlicite perspektive nego Descartes, i drugi. U cemu je razlika izmedu te dvije perspektive? Razlika je u tome to su Mill i Keynes smatrali da nae vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi tek treba opravdati, dok drugi ovdje navedeni predstavnici uopce nije dovodila u pitanje stav da postoje pravilnosti u prirodi, uzimala ga je zdravo za gotovo. U prvom slucaju zadatak jest opravdati vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi, dok u drugom slucaju zadatak jest pronaci pravilnosti u prirodi. Zadatak nauke je da pronade pravilnosti kao to su zakoni kretanja i zakon gravitacije za koje, barem koliko nam nae iskustvo kae nema izuzetaka.343 Dakle, gledajuci iz prve perspektive izgleda potpuno van pameti na osnovu toga to se u sreditu sjene diska jedanput pojavila svjetla tocka zakljuciti na to da se ona uvijek javlja. Dok gledajuci iz druge perspektive izgleda smijeno nakon to se pet puta u sreditu sjene diska svaki put javila svjetla tocka pitati se hoce li se javiti i esti put. 13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija Osobitost Hackinogovog stav prema znanstvenim teorijama jest u tome to je realist u pogledu teorijskih entiteta, a antirealist u pogledu teorija. To jest, on smatra da teorijski entiteti postoje. A da teorija o njima nisu istinite. Da to to baratamo teorijskim entitetima predstavlja konkluzivan razlog za vjerovanje da oni postoje, dok, s druge strane, to to baratamo teorijskim entitetima ne predstavlja nikakav razlog za vjerovanje da su teorije o tim istim entitetima istinite. Isti stav dijeli i Nancy Cartwright.344 Hacking kae: Diskusije o znanstvenom realizmu ili antirealizmu obicno govore o teorijama, objanjenju

i predvidanju. Debate na tom nivou su nuno nekonkluzivne. Samo je na nivou eksperimentalne prakse znanstveni realizam nezaobilazan ali taj realizam nije o teorijama i istinit. Eksperimentator treba biti realist samo prema entitetima koji se koriste kao oruda.345 Iako je samom Hackingu jasno da je takav stav neplauzibilan, on od njega ne odustaje: Dva realizma mogu izgledati identicni. Ako vjerujete u teoriju, zar ne vjerujete i u postojanje entiteta o kojima teorija govori? Ako vjerujete u neke entitete, zar ih ne morate opisati na neki teorijski nacin koji prihvacate? Taj prividni identitet jest iluzoran. () 343 B. Russell Problemi filozofije, Nolit, Beograd 1980. str. 7 344 Cartwight N. How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983 345 Hacking I. Experimentation and Scientific Realism, u Leplin 1984.

Nacin na koji su eksperimentatori znanstveni realisti u pogledu entiteta jest potpuno razliciti od nacina na koje mogu biti realisti u pogledu teorija.346 Medutim, ostaje potpuno nejasno na osnovu cega Hacking ipak odbacuje identitet dvaju realizama kao iluzoran. Jer, na istoj stranici, upravo izmedu dvaju navedenih ulomaka, Hacking kae: tovie, nije nemoguce sumnjati u postojanje elektrona samo zato to upotrebljavate elektrone da eksperimentirate o necem drugom. Razumijevajuci neka uzrocna svojstva elektrona, procjenjujete kako treba sagraditi vrlo domiljata, sloena sredstva koja vam omogucavaju da usmjerite elektrone na nacin na koji elite. Kako biste vidjeli to ce se dogoditi necem drugom. Jednom kada imate pravu eksperimentalnu ideju, unaprijed otprilike znate kako treba pokuati sagraditi sredstvo, jer znate da je to nacin da prisilite elektrone da se ponaaju na takav i takav nacin. (Hacking, 1984) Dakle, Hacking, s jedne strane, hoce reci da istinitost teorije o elektronu nije nuan uvjet za uspjeno baratanje elektronom, dok, s druge strane, tvrdi da poznavanje uzrocnih svojstava elektrona jest nuan uvjet za uspjeno baratanje elektronom. Takav stav ne predstavlja kontradikciju jedino ako se dodatno tvrdi da su znanja o uzrocnim svojstvima elektrona neto razlicito od teorije o elektronu. Stoga Hacking kae: Cak i ako (eksperimentatori) dijele mnoga vjerovanja, nema razloga za pretpostaviti da ona cine neto to bi vrijedilo zvati teorijom. Medutim, nije jasno kako bi ovaj stav trebalo shvatiti. Dobiva se dojam kao da se radi o cisto terminolokoj tvrdnji. Da se radi samo o tome moe li se termin teorija primijeniti na sva ona znanja o elektronu koja su neophodna u gradnji eksperimentalnih instrumenata, i koja bi samim time trebala biti nesumnjivo istinita, ili se na ta znanja ne moe primijeniti termin teorija. Iz cega bi se onda slijedilo da ako se termin ne moe primijeniti, onda je opravdano biti antirealist u pogledu teorija. A akomoe, onda je opravdano biti realist u pogledu teorija. to, mora se priznati, izgleda vrlo cudno. Izgleda potpuno neprihvatljiva tvrdnja da odgovor na pitanje Je li svijet doista takav kao to nam znanost kae da jest? ovisi o tome kako definiramo termin teorija. Tvrdnje o uzrocnim svojstvima elektrona sigurno jesu dio neke, ili nekih, znanstvenih teorija, ma kako definirali termin teorija. Za opise uzrocnih svojstava elektrona se ni u kom slucaju ne bi moglo reci da ne cine dio korpusa znanstvenog znanja. Da postoje mimo, nezavisno od teorija. Da predstavljaju, na primjer. Dio zdravorazumskog znanja. Stoga, jedini nacin na koji bi se eventualno mogla braniti kombinacija realizam entiteta antirealizam teorija jest tvrditi da znanja o uzrocnim svojstvima elektrona, koja su neophodna za gradnju eksperimentalnih instrumenata, predstavljaju samo mali dio teorija o elektronu. Tako da eksperimentalna uspjenost potvrduje samo onaj mali dio teorije o

elektronu koji je bio potreban za gradnju eksperimentalnih instrumenata, a ne cjelokupnu teoriju o elektronu. Na osnovu cega bi se onda dalo tvrditi da razlozi koje imamo za vjerovanje da su znanstvene teorije istinite nisu dovoljno jaki da bi mogli opravdati vjerovanje da su sve znanstvene teorije u cijelosti istinite. To jest, da nemamo dovoljnih razloga da budemo realisti u pogledu teorija. Medutim, tako shvacen Hackingov stav ne znaci nita drugo nego da imamo konkluzivne razloge da vjerujemo da je teorija oelektronu, barem djelomicno, istinita. to nije nita drugo do li realizam u pogledu znanstvenih teorija, upravo ono to Hacking nastoji izbjeci. Naime, niti jedan iole trezveni realist nece tvrditi da su teorije koje imamo potpuno istinite, istinite do zadnje decimale, do zadnjeg zareza. To to nemamo dovoljne razloge da vjerujemo da su teorije o neopaljivom, na primjer, 90% istinite, vec samo dovoljne razloge da vjerujemo da su one, na primjer, 25% istinite, ni u kom slucaju ne obara realizam u pogledu teorija, upravo suprotno, potvrduje ga. 346 Ibid Hacking, 1984.

Dakle. Nije moguce dokazivati postojanje teorijskih entiteta, a da se samim time ujedno ne dokazuje istinitost, barem jednog dijela, samih teorija. Svidalo se to Hackingu ili ne, argument iz upotrebe kojim on dokazuje postojanje teorijskih entiteta, ujedno dokazuje i istinitost jednog dijela teorija, ujedno opravdava i realisticki stav prema teorijama. Mi smo u ovom kratkom razmatranju pokualo pokazati neke stavove u vezi sa realizmom i antirealizmom u filozofiji znanosti. Promatrajuci kriticki ovu problematiku vidimo da ne postoji, ako je uopce moguce da postoji, jedinstven stav i svaki od njih ima svoje pozitivne i negativne implikacije. No, ako cemo dati prednost nekim od ovih stavova onda bi to ipak bio realizma, jer u krajnjoj instanci sama znanost kojoj je cilj opisat objektivno svijet podrazumijeva njegovu egzistenciju realiteta i njegovu spoznaju kao realnu i palauzabilnu pretpostavku. U sljedecem poglavlju pokuajmo navesti jednu situaciju koja je nastala sa kritikom logickog pozitivizma i njegove teze o znanstvenoj konstrukciji znanosti, pa i kritike racionalne rekonstrukcije znanosti kao to je to pokuao K. Popper i u krajnjoj instanci i holizma T. Kuhna. To je ponjava negativnog stava prema zanosti uopce i njezine pozicije kao jedine ljudske djelatnosti koja ima za cilj objektivnu spoznaju i objanjenje svijeta.

14. Socioloki obrat Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da s Kuhnovim rjeenjima, a donekle i kod Quinea, dovodi znanstvenu teoriju u poziciju paradigmicnosti, te zatvorenosti u svoje vlastite okvire. Posebice prihvacanje nesumjerljivosti teorije izvodi znanost iz oblasti povijesno-razvojne racionalne rekonstrukcije. No, ovi rezultati otvaraju vrata jo radikalnijim zakljuccima i opservacijama. Naime, ako empirijska baza nije jedinstvena i ako ona ne prua dovoljno argumenata za racionalno opredjeljenje, onda mnogo prostora ostaje za slobodnu interpretaciju. Mnotvo drugih faktora sad moe uci u igru, a medu njima oni socijalni nisu na posljednjem mjestu. Kako se onda opredjeljuju kada su u pitanju dvije ili vie hipoteza, a u slucaju teorija situacija je jo tea? Spomenute analize sugeriraju da to opredjeljenje nije striktno logicno, neki bi cak rekli da nije potpuno racionalno. Ako nova i stara teorija (Kuhn bi rekao paradigma), poput klasicne i relativisticke mehanike, ne dijele zajednicki jezik, tada se opredjeljenje ne moe odvijati na temelju dokazivanja, te osnovne metode racionalnog dijaloga. Odista je nevjerojatno kako je tema o smjenjivanju znanstvenih teorija i o razvoju znanosti kasno dola u sredite interesa filozofa. Prva velika smjena teorija u modernoj povijesti zbila se vec 1905. pojavom teorije relativnosti, koja je znatno uzbudila duhove u prirodoslovlju, a pojava druge velike ne klasicne teorije kasnila je za njom samo dvanaest godina. Jo prije drugog svjetskog rata nekim fizicarima je bilo jasno da izmedu modernih i klasicnih teorija postoji odnos koji se ne da svesti na puku dedukciju posebne teorije iz opce, suprotno modelu koji je implicirao logicki empirizam. Ako su teorije zatvoreni pojmovni sustavi sa svojim vlastitim skupom iskaza opaanja, pa cak i s vlastitom metodom rjeavanja problema; ako tek teorija odreduje to ce uci u podrucje opaanja i koji ce se problemi tretirati kao relevantni, onda su dvije razlicite teorije i kad se odnose na isti predmet i isti aspekt predmeta naprosto nesumjerljive. To je Kuhnovo polazite. Za njega izmedu klasicne i relativisticke mehanike postoji procjep, pojmovi jednostavno nemaju isto znacenje i dijalog pristaa jedne ili druge teorije nije moguc. Razvoj znanosti, stoga, ne moe se temeljiti na racionalnoj usporedbi i odabiru izmedu konkurentskih teorija, u nekom glatkom uzlaznom nizanju. Smjena znanstvenih teorija skokovit je dogadaj i citav se razvoj odvija u nizu revolucija izmedu kojih su periodi kumulativnog rasta. Svaka revolucija usvajanja neke nove teorije ili neceg to Kuhn u prvoj verziji imenuje paradigmom, a kasnije disciplinarnom matricom, ostvaruje radikalni prekid s prethodnim periodom razvoja, getaltski preokret poslije kojeg nita vie ne izgleda kao

prije. Nova paradigma proimlje cjelokupnu aktivnost znanstvenika, donosi prekid u kontinuitetu znacenja pojmova, u videnju eksperimentalnih rezultata, relativnog znacenja pojedinih problema itd. Nakon stvaranja ili usvajanja nova se paradigma vie ili manje rutinski primjenjuje na pojedinacne probleme cime se iri krug njene primjene i razvija se njen pojmovni aparat i metoda. Taj period Kuhn naziva periodom normalne znanosti. u njemu paradigma odreduje koji ce problemi biti tretirani kao relevantni, a koji ce biti zaobideni. Problemi koji se zaobilaze nisu samo oni to se smatraju irelevantnima nego i oni koje se u okviru paradigme ne uspijeva rijeiti. Suprotno Popperu, izazovi usvojenoj teoriji ne trae se vec se izbjegavaju kadgod predstavljaju opasnost za paradigmu. Kao to vrc ide na vodu sve dok se ne razbije, tako i oportunisticka taktika normalne znanosti ivi do trenutka kada anomalije i zaobideni problemi ne postanu toliko veliki da ih vie nije moguce ignorirati. Tada nastupa kriza, zapocinje revolucionarno razdoblje.

U previranju revolucionarnog razdoblja na neki neobjanjiv, racionalno neuhvatljiv nacin nastaje getalski pomak, pojavljuje se nova paradigma. Ona ulazi u borbu sa starom paradigmom za osvajanje novih pristaa. U toj borbi racionalna argumentacija samo jejedan element strategije. to vie njena je uloga upitna s obzirom na nesumjerljivost i neistoznacnost pojmovnih sustava. U opredjeljivanju mladog narataja za novu ili staru paradigmu veliku ulogu igraju i vanlogicki faktori, upravo oni faktori koje je logika znanosti prepustila psihologiji, sociologiji i tradiciji. Feyerabend bi ovdje upotrijebio rijeci kao to su propaganda i ideologija, dok Kuhn vie misli na neku neodredenu sugestivnost i atraktivnost jedne kole u odnosu na drugu. Neki profesionalni i institucionalni faktori takoder su od znacenja pri opredjeljivanju. Evidentno je da se filozofija znanosti, ili kako neki u ovom kontekstu vole reci, teorija znanosti s Kuhnom sociologizira. Ideju o iskljucivo sociolokoj osnovi smjene znanstvenih teorija, a onda i razvoja znanosti, do ekstrema su razvili pripadnici edinburke kole, na primjer B. Barnes (1974) i D. Bloor (1976). Kuhnovsku tezu da pri izboru izmedu rivalskih teorija ili istraivackih programa odlucnu ulogu igra pripadnitvo nekoj koli, tradiciji ili profesionalnoj sredini, a ne racionalni algoritam odlucivanja edinburani proiruju na socijalni interes. Za njihov pristup karakteristicna je teza o simetriji. U tradicionalnoj teoriji znanosti smatra se da je opredjeljivanje nekog znanstvenika za neku teoriju dovoljno objanjeno ako se pokae da je temelju raspoloivih podataka i logicke analize bilo racionalno vjerovati da je teorija istinita. Nikakvi drugi elementi, poput onih psiholokih ili sociolokih, nisu ovom objanjenju potrebni. Istina govori sama za sebe. Ukoliko se medutim znanstvenik opredijeli za teoriju koja je u ovim elementima slabija od konkurentne, tada objanjenje za njegovo neobicno ponaanje treba traiti u psihologiji ili sociologiji. Teza o simetriji kae da i u jednom i u drugom slucaju mora postojati jednaki tip objanjenja, a to je naravno socio-psiholoki. Jo radikalniju analizu izveo je Feyerabend347 (1975). Polazeci od tvrdnje zajednicke Hansonu, Kuhnu i Quineu o nesumjerljivosti rivalskih teorija, koja je posljedica njihove zatvorenosti kao pojmovnih i metodickih cjelina, Feyerabend negira svaku, pak makar i metodoloku, jedinstvenost znanosti. znanost nema nikakvu prednost pred ostalim oblicima ljudskog duha. Izmedu proto-znanosti, znanost i quasi-znanosti, izmedu kemije i alkemije, astronomije i astrologije nema bitne razlike. to se metodologije tice jedino je potpuni anarhizam produktivan, jer ostavlja punu slobodu ljudskoj mati i kreativnosti. Znanost koju odlikuje odredena metodologija samo je jo jedna od mogucih ideologija od koje se moramo emancipirati u ime slobode. I evo nas posve blizu kontinentalnoj tradiciji. Umjesto znacenje kao odnosa znaka i

oznacenog u logiku znanosti uvlaci se kontekst. Kako irina konteksta teko moe biti unaprijed odredena otvara se odmah mnotvo pitanja. Postoji li ita u znanosti to kontekst neke teorije ili discipline omeduje iznutra ili izvana? Tradicionalno gledajuci to bi svakako trebao biti predmet, medutim u svijetu Quineove tvrdnje da su teorije nedovoljno odredene opaanjima na koja se pozivaju, postaje ocito da predmet sam po sebi nije dostatan da bi se odredilo u kojem kontekstu operira neka teorija ili znanstvena disciplina. Ako ne u 347 Najradikalnije stajalite spram tradiciji filozofije znanosti, tj. spram logickog pozitivizma, Poppera i Kuhna bio je P. Feyerabend. Njegovo temeljno djelo je knjiga Protiv metode (1975, 1981) u kojoj je izloio osnovne teze svoje anarhisticke spoznajne teorije. Navedimo jedan citat u kome Feyerabend objanjava svoj osnovni stav: U knjizi Protiv metode nastojim pokazati da razum, barem u onom obliku u kojem ga brane logicari, filozofi znanosti i neki znanstvenici, ne pristaje znanosti te da nije mogao pridonijeti njegovu rastu. To je dobar argument protiv onih koji se dive znanosti, a usto su i robovi razuma. Sada moraju izabrati. Mogu zadrati znanost; mogu zadrati razum; ne mogu zadrati oboje. ( P. Feyerabend, Science in a Free Society, London, Verso Editions, 1978. str.121.)

potpunosti s predmetom, kontekst je onda evidentno odreden i covjekom i njegovom djelatnocu. Nije li onda prirodno da posegnemo u arsenal koji nam nudi hermeneutickodijalekticka tradicija? Ne nudi li nam se odmah misao kako bi odredenje konteksta trebalo prvo potraiti u znanstvenoj zajednici kao govornoj zajednici u kojoj se igra odredena jezicka igra? I zar razumijevanje te igre ne priziva hermeneuticko-dijalekticku metodu? Hanson, Kuhn, Feyeabend i drugi uveli su u filozofsku raspravu o znanosti rekonstrukciju pojedinih epizoda iz povijesti znanosti bilo kao ilustraciju svojih tvrdnji ili kao njihov dokaz. Time je bila ponitena pozitivisticka podjela na logiku znanosti i znanost o znanosti i otvoreno je pitanje o odnosu filozofije znanosti i povijesti znanosti, jo jedna ansa za kontinentalnu tradiciju. Da je povijest znanosti bez filozofije znanosti slijepa dalo se lako i brzo pokazati. No treba li se filozofija znanosti temeljiti na povijesti znanosti?; Je li povijest znanosti podrucje provjere za filozofiju znanosti?; Je li povijest znanosti neto vie od ilustracije? to su pitanja o kojima se jo uvijek burno raspravlja. Iako dvojbe oko toga da li povijest znanosti potrebuje neku filozofiju znanosti u biti nije ni bilo cim je prevladana pozitivisticka shema, o tome kakva filozofija znanosti treba povijesti, naravno, postoje razlicita miljenja. Dileme su narocito zaotrene Kuhnovim i Feyerabendovim pristupom iz kojeg izbija neka iracionalna karakterizacija znanosti. Demistifikacija znanosti prirodna je reakcija na pozitivisticki utopizam, ali ona nije argument za deracionalizaciju znanosti. Pretpostavimo li da postoji neki racionalni postupak kojim znanstvenici ocjenjuju alternativne teorije i opredjeljuju se u kontroverznim pitanjima, te da sve nije preputeno individualnoj i kolektivnoj psihologiji ili socijalnom ustrojstvu znanstvene profesije odnosno irih drutvenih grupa, tada i povijesni razvoj znanosti biva utemeljen u tom postupku i odvija se nekom internom logikom. to se medutim dogada ako sam znanstveni postupak nije univerzalna transpovijesna konstanta vec je rezultat povijesnog razvoja? Na nas svom teinom lijee pitanje: Je li znanstveni postupak, ako neto takvo uopce postoji, stvar covjekovog biolokog nasljeda, ustrojstva njegovih osjetilnih organa i njegova mozga, ili je tvorevina kulture, rezultat povijesnih okolnosti? U ovom kratkom dijelu smo pokazali kako se uvode, legitimno, i socioloki momenti u razmatranju znanosti kao drutvenog fenomena. U daljnjem dijelu navedimo neke osnovne stavove Feyerabenda o poloaju znanosti u drutvu. 14.1. Feyerabendova kritika poloaja znanosti u drutvu Filozofija P. Feyerabenda predstavlja kritiku racionalizma i scijentizma, tj. kritiku evropocentrizma ili iskljucivostio "scijentisticko-znanstvene samointerpretacije", tj. svakog autoritarnog miljenja i predstavljanja. On je, u stvari, kriticar svega postojeceg (racionalizma, idealizma, realizma, pragmatizma, naturalizma, instrumentalizma,

pozitivizma, falsifikacionizma, konvencionalizma, empirizma, marksizma, liberalizma, itd.) On nastoji da u svojoj filozofiji izbjegne svaki dogmatizam metode i teorije, kritizira sve ono to se namece kao jedini i apsolutni autoritet. Feyerabend je jedan od rijetkih mislilaca koji ne eli da podlegne slijepoj vjeri u Zapadnu znanost. Njegovo djelo "Protiv metode" kao i ostali spisi predstavlja pokuaj radikalne dadaisticke demistifikacije znanosti, znanstvene metode i znanstvene prakse. On takoder nastoji da odbrani drutvo i njegove pripadnike od svih ideologija, ukljucujuci i znanost. Ideologije ne smiju biti uzete suvie ozbiljno, njih treba shvatiti kao bajke, koje imaju da kau mnogo interesantnih stvari, ali koje u sebi sadre i gnusne lai.

14.1.1. Razvoj znanosti Prema Feyerabendu znanost je stekla vano mjesto u suvremenoj kulturi. Ona pocinje postupno da spoznaje crte i tokove svijeta, prirode i covjeka, drutva i povijesti. Znanost je otkrila nove cinjenice. Ipak, potrebno je demistificirat autoritet moderne nauke. Danas je stil miljenja znanosti postao dominantan, jer su se ljudi okrenuli zemaljskim stvarima, materijalnom i tjelesnom, vjerujuci da upravo znanost treba da pomogne u uvecavanju dobara i poboljanju ljudskog ivota. Najizraajnija karakteristika moderne znanosti je nov odnos (ateisticki) prema svetu, prirodi i covjeku. Ona je, prije svega, u sutini antropocentricna i sve vie gubi eticki karakter. U sedamnaestom, osamnaestom, devetnaestom i pocetkom dvadesetog stoljeca iskljucivost348 znanosti nije bio tako manifestan. Znanost je bila samo jedna od ideologija i nije bila najjaca i najagresivnija., i nije bila totalitarna, jer se drava jo nije tako odlucno opredijelila za nju. U tim vremenima znanosti su u praksi znacile mnogo vie. One su imale snagu oslobadanja i istinskog napretka, ali ne samo zato to su pronale istinu ili ispravnu metodu, vec zato to su ogranicavale utjecaj drugih ideologija. Zalaganje za znanost tim okolnostima podudaralo se sa zalaganjem za slobodu. Ali, ideologije se cesto izopace cak u svoju cistu suprotnost; pocinju sa prvim znakovima uspjeha i trijumfa, ali dostiu svoj vrhunac u teorijskom i prakticnom totalitarizmu. Taj totalitarizam se prije svega iskazuje u onemogucavanju i unitavanju protivnika349.Uspjenost ideologije je potpuno vjetacka. i ovakvim slucajevima gubi se svaki kontakt sa svijetom, a postignuta stabilnost i prividnost apsolutne istine nije nita drugo do posljedica apsolutnog konformizma. Konstruktivan pristup nikako ne bi predstavnike drugacijeg, razlicitog, suprotnog miljenja tretirao kao protivnike, vec kao najvrednije suradnike. Trijumf ideja i institucija obicno je i njihov kraj, ba zato to su ideologije, tj. totalitarne institucije. To ilustrira razvoj znanosti u 19. i 20. stoljeca, posebno nakon II svjetskog rata. Znanost poprima karakter sustava, totalitarnog procesa. Ona je danas sluga tiranske religije ovih ili onih interesa, totalitarnih mjerila. Tako Feyerabend kae: Suprotno neposrednom posredniku, znanost kasnog dvadesetog stoljeca odrekla se svih filozofskih pretenzija i postala mocan biznis koji oblikuje mentalitet svih prakticara.350 Suvremeni znanstvenici, tj. ljudski mravi, kako ih naziva Feyerabend, se isticu u rjeavanju sitnih problema u okviru svoje kompetencije, izvan koje su nemocni. Humanitarni obziri su na minimumu. Najsjajnija postignuca prolosti ne upotrebljavaju se kao instrumenti prosvjecenja, nego kao sredstvo zastraivanja351 ili kontrole, zaglupljivanja, umrtvljivanja, obezlicavanja. Znanost sada postaje isto toliko kruta kao one ideologije protiv kojih se borila, tako da

je izuzeta od kritike sa strane. Sud znanstvenika prima se istim onim pijetetom sa kakvim je do skora priman sud kardinala i biskupa. 348 Cesto se u literaturi umjesto pojma iskljucivosti znanosti koristi malo loiji izraz kao to je ovinizam znanosti. Mislimo da je taj izraz suvie kruti i ima suvie negativno znacenje koje je uzeto iz jednog drugog podrucja drutvenih odnosa. Cini nam se da pojam iskljucivosti znanosti bolje odgovara situaciji u kojoj znanost ili znanstvenici imaju negativan odnos prema bilo kojem drugom miljenju koje pledira na objektivnost. 349 Zato? Pa zato to su nove ideologije po svojoj prirodi iste kao i one prije njih, u odnosu na koje su, bar u pocetku, izgledale mnogo covjecnije dakle, zato to su ideologije. Stoga bi se ideologijama trebalo suprotstavljati nekonformizmom, demistifikacijom, razotkrivanjem itd., a ne drugim ideologijama , jer se u tom slucaju nikada nece izici iz zacaranog kruga, a sutinskog napretka covjeka i drutava u ontolokom, etickom, sudbinskom smislu nece biti. 350 P. Feyerabend, Protiv metode, V. Maslea, Sarrajevo, 1987. str. 178. 351 Ibid. str. 179.

14.1.2. Iskljucivost znanosti Feyerabend konstatira da znanstvena iskljucivost slavi pobjedu ono to je kompatibilno sa znanocu treba da ivi, ono to nije treba da umre. Predstavnici moderne znanosti vjeruju da postoji identitet izmedu uma i znanosti, religije uspjeha i morala, tehnolokog napretka i humanizma. Oni su nesposobni da kriticki misle o sebi. Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti u samo-zasljepljenosti i vlastitom iracionalizmu u samoubilackoj narcisoidnosti, najvecu mogucu srecu nalazi u napretku koji se moe zamisliti i bez uma, smisla i humanosti. Problem intelektualne kontaminacije, prema Feyerabendu, podrazumijeva pojavu nepismenih i nekompetentnih knjiga koje su preplavile trite praznog verbalizma, punog tudih i ezotericnih termina. Svojataju se duboki uvidi "strucnjaka" bez mozga, bez karaktera, cak i bez minimuma intelektualnog, stilskog, emocionalnog temperamenta. Jo veci problem je to su takve knjige nametnute djeci i prijete da ih uvedu u svoju intelektualnu bijedu. Ipak, iskljucivost znanosti je daleko veci problem od intelektualnog zagadenja, a moe biti jedan od njegovih glavnih uzroka. Znanstvenici ele da daju univerzalna pravila znanstvene metode, ele da ona postanu dio drutva u cjelini i koriste sva sredstva koja su im na raspolaganju da ostvare svoj cilj: argument, propaganda, pritisak, zastraivanje itd. Sve u dravi je uredeno na taj nacin da su u drugi plan potisnute religija, umjetnost, filozofija, moral, mit i magija posebno, a sav prostor je ostavljen znanosti: ona je posebno tretirana i na specijalne nacine financirana. Iz svega ovoga, Feyerabend izvodi jedan od njegovih osnovnih stavova da moderno drutvo nekriticki preuzima sudove znanosti. Znanost bi ovaj specijalan poloaj u drutvu eventualno mogla da opravda kada bi bilo dokazano da je svoje rezultate postigla bez pomoci neznanstvenih elemenata, i da oni ne mogu biti poboljani dodavanjem takvih elemenata, kao i da znanost duguje svoj uspeh ispravnoj metodi. Prema bajci, uspeh znanosti je ishod spretnog i uravnoteenog spoja inventivnosti i kontrole. Znanstvenici imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja. Tako se pomocu i preko znanosti svjesno obmanjuje drutvo i covjecanstvo, jer bajka o znanosti je lana: ne postoji nikakva univerzalna metoda koja garantira uspjeh. Znanstvenici imaju tendenciju da sve kritiziraju i mijenjaju osim onih stvari koje njihov postupak cine znanstvenim. Znanost uglavnom ne prihvata, pa cak i na priznaje, pozitivna iskustva neznanstvenih disciplina, tj. vjetine i znanja koja uspjenije rjeavaju probleme covjeka (zdravstvene, emocionalne, meduljudske itd.), prvenstveno zbog toga to nije u stanju da za tu njihovu uspjenost pronade objanjenja u okviru prihvacenih znanstvenih "istina", teorija. Njihovo priznavanje i prihvacanje bi podrazumijevalo temeljno preispitivanje i promjenu nekih (osnovnih) znanstvenih nacela i teorija, to je

teak korak za znanstvenike koji bi takvu situaciju doivjeli kao priznavanje vlastitih greaka i zabluda. Njihova spremnost za otkrivanje i ucenje novih "tajni" prirode i covjeka uglavnom ne prelazi granice njihovog fundamentalnog obrazovanja i izgradenih sistema miljenja i objanjavanja pojava. Feyerabend opravdano sumnja u sposobnost moderne znanosti da zauzme filozofski stav, da bude samokriticna i samokorigirana, da bude svjesna nune ogranicenosti svake metodologije. Znanost u svom dogmatizmu ne trpi koegzistenciju tradicija. Ona je nesposobna i nesklona da prihvati teorijski pluralizam kao osnovu za svoja istraivanja.352 Kao potvrda zasnovanosti i opravdanosti ovih kvalifikacija moe 352 A. Sarcevic, Znanost, covjek i slobodno drutvo Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma, pogovoru P Feyerabend: Protiv metode, V. Maslea, Sarajevo 1987.,str.313.

posluiti navodenje nekoliko stavova Stevena Vainberga, dobitnika Nobelovce nagrade za fiziku, iznesenih u njegovoj knjizi karakteristicnog naslova "Snovi o konacnoj teoriji". On smatra da ne bi trebalo da ocekujemo da ce dananjim znanstvenicima filozofija ponuditi ikakvo korisno usmjerenje za rad, niti nagovjetaj to je vjerojatno da ce oni otkriti. Ovo nije posljedica intelektualne lijenosti znanstvenika, po miljenju Vainberga, vec zato to fizicari ne vide kako bi im poznavanje filozofije moglo koristiti u njihovom znanstvenom radu. Feyerabend i ne pokuava da pomogne znanosti jer smatra da je dovoljno sposobna da sama sebi osigurati sebi eljeno mjesto u drutvu, a u otkricima joj ne moe pomoci nitko, ako ne eli ili nije u stanju da cuje (razume) stavove razlicite od njenih. On pokuava da pomogne drutvu koje se nalazi pod ideolokom i logickom dominacijom (diktaturom) znanosti. Vainberg je vrlo rijetko, po vlastitom priznanju, stjecao utisak da to to je procitao od filozofskih tekstova ima ikakve veze sa onim to je njemu poznato kao znanstveni rad. On kae da ne poznaje ni jednog fizicara koji je ita doprinio razvoju fizike posle II svjetskograta a da mu je rad nekog filozofa znacajno pomogao. tovie, cak i kada su, u prolosti, pojedine filozofske doktrine bile od koristi znanstvenicima, one su se zadravale predugo na snazi i tako napravile vie tete nego koristi. U znanosti, politici i ekonomiji velika opasnost prijeti od takvih herojskih misli koje su nadivjele svoju korisnost. Vainberg priznaje zaslugu filozofije u ruenju takvih ideja, ali ne i neki njen pozitivni, konstruktivni doprinos nauci.353 Prema Vainbergu, metafizika i epistemologija su imale bar elju i namjeru da odigraju neku konstruktivnu ulogu u znanosti. Medutim, konstatira on, u posljednje vrijeme, krenuo je jedan novi napad na znanost od strane neprijateljski nastrojenih komentatora relativista. Filozofski relativisti poricu da znanost otkriva objektivnu istinu i ona predstavlja samo jednu od mnogih drutvenih pojava. Postoji jedna rastuca tenja, zapoceta radovima Roberta Mertona u tridesetim godinama ovoga stoljeca, da sociolozi i antropolozi znanost promatraju kao i bilo koju drugu socijalnu pojavu. U tim studijama dolo se do toga da je i proces penjanja neke znanstvene teorije drutveni progres. Ipak, smatra Vainberg, naprosto je logicka pogreka preci sa stava da znanost jeste jedan drutveni progres na zakljucak da zavrni proizvodi znanosti, teorije jesu to to jesu zbog drutvenih i povijesnih snaga koje ucestvuju u tom procesu.

Relativizam je samo jedan vid ireg, radikalnog napada na samu znanost, predstavljen idejama Feyerabenda, Sandre Harding, Brayana Epliarda, Teodora Rosaka. Sandra Harding za znanost kae da je seksisticka, rasisticka, kulturalno prisiljavajuci, te da je cvrsto odredena kulturnim obrascima u kojima je nastala. T. Rosak poziva da se izmjeni temeljni senzibilitet znanstvene misli i po cijenu drasticne promijene profesionalnog karaktera znanosti i njenog mjesta u kulturi. Vainberg je miljenja da ovi radikalni kriticari ne postiu gotovo nikakvo djelovanje na znanstvenik. On opasnost vidi jedino u njihovom utjecaju na ljude od kojih znanstvenici zavise. Slae sa Geraldom Holtom, koji radikalne napade na nauku tumaci kao samo jedan od simptoma ireg neprijateljstva prema Zapadnoj civilizaciji, koje pocinje sa Ostvaldom Spenglerom. Ta mrnja354 je tragicno promaena i sve tragicne zloupotrebe znanosti, u 353 Trebali vie i ocekivati, kada se zna da po prirodi nacina razmiljanja teko da bi ikada uspjela da se oslobodi takvih ideja heroja, bez kojih u stvari ona i ne moe, jer je svim fizicarima potreban kakav takav privremeni pogled na svijet da bi mogli ostvariti napredak. (S. Vainberg: Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris, Beograd, 1997., str 149. ) 354 Nazivati kritiku mrnjom svakako je, najblae receno, pojednostavljivanje, a prije bi se moglo reci pripisivanje zlonamjernosti tim kritikama. Najopasniji od svih izrecenih stavova je ta samouvjerenost u

poredbi sa blagotvornim rezultatima znanosti i njenim doprinosom oslobodenju duha su zanemarive.355 Moderna znanost, zajedno sa demokracijom i kontrapunktom glazbom, jeste jedno od ostvarenja koje je Zapad dao svetu, i to takvo kojim se treba narocito ponositi.356 Vainberg zavrava poglavlje u ovoj knjizi, nazvano "Protiv filozofije", ocekivanjem da ce uskoro iceznuti mogucnost poistovjecivanja znanosti sa Zapadom, tj. kada ce ona postati zajednicko vlasnitvo cijelog ljudskog roda. To ce, po njemu, ujedno, biti kraj svih "radikalnih napada" i "mrnje" prema znanosti. Jasno je da se znanstvenici i eksperti dobro snalaze u svom istraivackom podrucju, ali im nedostaje perspektiva. Oni ne znaju posljedice svojih dostignuca. Znanstvenici ne mogu dokuciti smisao necega, ako je to izvan njihovog istraivackog postupka. Drugo, pitanje je da li je potrebno da vjerujemo znanstvenici u okviru njihovog istraivackog podrucja, ako oni izvan njega cine ono to je protiv pravila univerzalnog morala. 14.1.3. Demokracija i tradicija Okolnost da danas izgleda kao da prevladavaju samo jedno videnje prirode ne smije nas navesti na pretpostavku da smo na kraju ipak dosegli "pravu" stvarnost. To samo znaci da druge forme stvarnosti privremeno nemaju... one koji ih brane, i to ne stoga to nemaju to da ponude, vec zato to nam ili nisu poznate, ili nema interesa za njihovo proizvodenje.357 Uspon moderne znanosti podudara se sa osvajanjem nenapadnih plemena od strane Zapadnih zavojevaca, pri cemu ona gube i fizicku i intelektualnu nezavisnost. Feyerabend, posebno kritizira cinjenicu da je znanstveno miljenje u toku dvadesetog stoljeca zauzelo apsolutno dominirajuci poziciju u svijetu i ivotu modernog covjeka, za to ne postoji ni jedan objektivni razlog, kao to ne postoji nikakav osnova na kome bi se Zapadna nacionalisticka kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne krugove u svetu, a to se ipak dogada i to nametanjem i silom, a ne snagom argumenata. Ovakvo stanje treba to prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje prakticnih tekoca, za unapredenje kvaliteta ivota su nam potrebne sve ideje i sve metode, kao i oslobadanje od predrasude da izvan znanosti nema pravog znanja. Misliti da je na put jedino pravi put, a da su svi ostali pogreni vodi direktno u mogucnost katastrofe. Znanost je, za Feyerabenda, samo jedan od mnogih instrumenata koje je covjek izumio da bi se nosio sa okolinom. Nije ni jedini, ni nepogreivi, ali je

postala previe mocan, prodoran i opasan instrument da bi bila nezavisna. Teorijski autoritet znanosti mnogo je manji nego to se pretpostavlja, sa druge strane, njen drutveni autoritet je sada toliko jak da je politicko upravljanje postalo nuno da bi se uspostavio uravnoteen razvoj. Znanost bi se konacno morala skinuti sa trona, odakle je uzurpirala veliku moc i osujetila irenje plodnih utjecaj iz ostalih sfera ljudske duhovnosti, a pogotovo onemogucila protok razlicitih ideja iz drugih kultura i tradicija. Stoga, treba da oslobodimo nae drutvo davljenickog zagrljaja znanosti, kao to su nas prethodnici oslobodili davljenickog zagrljaja religije. neospornu pozitivnu ulogu znanosti i u potrebu njenog globalnog prihvacanja kao vladajuceg nacina miljenja. Konstatacija da sve te kritike ne doticu znanstvenike je tuna, ali istinita. 355 No, to to Vainberg uspjeno odbija kritike usmjerene na njenu unutarnju prirodu i strukturu, i to to ona nije neosporno kriva za zlouporabu njenih znanja (toga je uvijek bilo i biti ce) ne znaci da njena savjest treba da bude mirna i da na sve mogucnosti zlouporabe njenih znanja treba samo da slijee ramenima. 356 S. Vaiberg, Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris , Beograd, 1997. str 166. 357 P. Feyerabend, Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994. str. 40.

Dakle, uniformnost mijenja moe biti pogodna za crkvu, za rtve nekog mita ili za tupave i voljne sljedbenike nekog silnika.358 Za objektivnu spoznaju nuna je raznolikost mijenja i metoda. Strucnjake placaju gradani, oni su njihove "sluge" a ne gospodari, i gradani treba da imaju nad njima kontrolu, kao i nad drugima koji su u slubi javnosti. Uzaludno je ocekivati da profesionalni moral neke oblasti regulira stvar sam od sebe. Nai znanstveno usmjereni intelektualci govore, naravno, o iluzijama i o zadivljujucem napretku koji je, navodno, otklonio te iluzije, ali to samo pokazuje njihovu uobraenost i nedostatak potovanja za druge oblike ivota. Demokracija im daje pravo na to nemanje potovanja ali ne i pravdao da cjelo drutvo izgraduju na njihovim principima.359 Demokratsko drutvo ne bi smelo da namece nikakve ideje kao univerzalne istine: ne samo da razlicite ljudske zajednice mogu da promatraju svijet na drugacije nacine, nego je neophodno i da se pojedincima unutar tih cjelina omoguci da razne stvari i poglede smatraju prihvatljivim i da se prema njim slobodno odnose. Znanost treba podvrci demokratskoj kontroli i humanizirati je, tj. uciniti je ljudskom, dostojnom covjeka, a to odreduju svi gradani u slobodnom drutvu, u demokraciji, a ne samo eksperti za humanizam. Autenticni gradani ne trebaju pouku o pravicnosti i o ophodenju, odnoenju360 prema stvarima, koje se u sadanjosti preputa ekspertima i znanstvenicima. Za Feyerabenda ne postoji ideologija koja sama i potpuno sadri tajnu slobode. Znanost, na svom najnaprednijem stupnju, vraca pojedincu slobodu, koju on osjeca da gubi kada ulazi u njene prozaicnije dolove. Znanosti, onako kako ih njeguju veliki znanstvenici (a ne crkve dogmaticara koje se nazivaju znanstvenicima) imaju otvorenost koja zahtjeva demokratsko ucece. Cjelokupno znanstveno istraivanje u principu mora biti pocinjeno demokratskom sudu, nije nam potrebno teorijsko vec demokratsko rjeenje.361 Ako se izgradi novi oblik znanja koje je ljudsko, tako to ce svi ljudi na osnovu svog osjecanja i elja ucestvovati u njegovoj izgradnji, onda moda imamo ansu da rijeimo najveci problem naeg vremena, problem slobode slobode medu svim ljudima i slobode izmedu ljudi i cjelokupne prirode koja ga okruuje. Potrebna je institucionalna jednakost alternativnih formi spoznaje i ivota, razlicitih tradicija, drutva koje tradicije ne samo respektira, nego ih i uvodi u zajednicki rad, a principe sprovodi od slucaja do slucaja. 14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam. Pokuaj da se poveca sloboda, da se vodi pun i koristan ivot, da se otkriju tajne

prirode i covjeka povlaci za sobom odbacivanje svih sveopcih mjerila i krutih tradicija, pa i odbacivanje veceg djela suvremene znanosti. Ovaj pokuaj, prema Fayerabendu, bi se mogao nazvati anarhistickom znanocu ili metodologijom, ali tako moe biti pogreno shvacen, jer neki anarhisti podravaju i prihvacaju egzaktnu prirodnu znanost. Takoder, anarhizam koji je aktualan je u suprotnosti (zbog puritanske predanosti i ozbiljnosti koju prezire) sa Feyerabendovim stavovima. Zato on daje prednost terminu dadaizam. Dadaisti su potpuno nenasilni (to za anarhiste ne vei), zalau se za bezbrinost i za izbacivanje iz govora dubokoumnih ali vec istroenih znacenja akumuliranih tokom vjekova ("traganje za istinom", "borba za pravdu", "uzvieni patriotski i nacionalni ciljevi" itd.). Dada, prema Hansu Richteru, na ustrojstvo svijeta, kako ga znanost opisuje i kako ga cula otkrivaju, gleda kao na himeru koja prikriva dublju i duhovnicu stvarnost ili kao na 358 P. Feyerabend, Protiv metode, V. Maslea, Sarajevo, 1987. str. 37. 359 P. Feyerabend (1994), Ibid. str. 143. 360 Dali je ba tako? to je onda sa Sokratom i Isusom Kristom. 361 Ibid. str. 145.

puki splet snova koji niti otkriva niti prikriva ita. On se ne moe protiviti znanosti i materijalnom svijetu, a moe i nadmaiti svakog nobelovca odlucnom odabranom znanstvene cistoce. H. Richter u svom dijelu "Dada Art an Anti-Art"362, navodi da ciljevi dadaiste ostaju postojani ili se mijenjaju kao rezultat argumenta, ili dosade, ili iskustva obracenja, ili elje da se ostavi utisak na ljubavnicu itd. Za dostizanje ciljeva, dadaista moe koristiti um, emociju, "stav ozbiljnog zanimanja" i sva druga sredstva koja ljudi koriste da bi nadmudrili blinje. Omiljena zabava dadaiste je da zbuni racionaliste, tako to ce izmisliti snane argumente za ne umne doktrine. Dadaisti se zanimaju za postupke, fenomene, iskustva koja pokazuju da se opaanja mogu urediti na vrlo neobicne nacine i da izbor jednog uredenja, kao onog koje korespondira stvarnosti, nije nita racionalniji ili objektivniji od izbora drugog uredenja Dadaist ne samo da nema nikakav program vec je protiv svih programa. Da bi bio istinski dadaist covjek mora biti i anti-dadaist, tj. mora biti istrajni branilac svojih protivnika. Za H. Richtera sredinja poruka dade je shvacanje da um i anti-um, smisao i nesmisao, nacrt i slucaj, svijest i nesvijest idu zajedno kao nuni dijelovi cjeline. Dadaisti su, prema A. Bearu i M. Karasu, bili potpuno svjesni smrtnosti civilizacija, koju je jasno utvrdio Valeri, i sami su najvie to su mogli, ubrzali smrtonosni ishod. Gadenje se odnosilo na sve oblike nazovi moderne civilizacije, na same njene temelje, na logiku, jezik, a pobuna je poprimala oblike u kojima su groteskno i apsurdno odnosili ogromnu prevagu nad estetskim vrijednostima.363 Dada je bio odgovor jedne mladosti koja je, u apsurdnom okruenju, udjela za ivotom. Cilj pokreta dada, potpuno razaranje temelja Zapadne civilizacije, nije ostvarivan napadima na ljude i institucije, vec na vrijednosti, nacine miljenja na kojima je pocivalo svako znanje. Da li je dokrajcivanje, ubijanje civilizacije rjeenje? Moda bi ona propala i sama od sebe? U oba slucaja bi, svakako, nju nasladila neka druga, nova, mlada civilizacija, koja bi nakon svih razvojnih faza, takoder "umrla". Zato barem ne pokuati da se ovaj ciklus "radanja i umiranja", smjenjivanja civilizacija ne prekine i da se civilizaciji na umoru pomogne da odbaci ili izlijeci svoje bolesne, devijantne dijelove, a one dobre da nastavi da razvija. Mora li se uvijek kretati od apsolutnog pocetka, mora li sve korisno pozitivno znanje biti izgubljeno, zaboravljeno, neshvatljivo za novu civilizaciju? Nemoguce je biti dosljedan i istrajan u potpunom odbacivanju urednosti. Jednostavno u tom slucaju covjek bi ponitio sebe, bez obzira koliko bi time njegovih greaka bilo

odbaceno. Negiranje vrijednosti u potpunosti je posljedica neprihvacanja covjekove (po)greive prirode, sa kojom se ne treba miriti, ali se mora priznati. Svijest da se dada ne moe zadovoljiti i zaustaviti na destrukciji izraena je, mada ne od pocetka, kod vecine dadaista. Dadaisti su se u svom negiranju, odbacivanju vrijednosti europske civilizacije, kao alternativom, sluili "drugim" vrijednostima van europske civilizacije. Razaranje i gradenje, destrukcija i konstrukcija, nesumnjivo su nerazlucivi. Francz Helens, suvremenik pokreta dada, smatra da on ne tei da istakne nove moralne vrijednosti, nego da ponovo nade skrivene, neopaene vrijednosti, jedine koje se mogu sacuvati od habanja. Feyerabend smatra da je znanost u sutini anarhisticki poduhvat. Anarhizam kao politicka filozofija nije najatraktivniji, ali se pokazuje kao najbolji lijek za epistemologiju i za filozofiju znanosti. Epistemoloki anarhizam razlikuje se i od skepticizma i od politickog (religijskog) anarhizma i najblii je dadaizmu. Epistemoloki anarhist se ne ustee da brani ni najtrivijalnije, ni najneumjerenije iskaze. On se nesumnjivo i apsolutno suprotstavlja jedino sveopcim, univerzalnim mjerilima, zakonima, idejama ("Istina", "Um", 362 Na koje se poziva Feyerabend u svojoj knjizi Protiv metode. 363 A. Bear i M. Karasu, Dada povijest jedne subverzije, Izdavacka knjiarnica Zorana Stojanovica, Sr. Karlovci, Novi Sad, 1997. str 11.

"Pravda", "Ljubav") i ponaanje koje one povlace za sobom, iako ne porice da je cesto razborito djelovati tako kao da takvi zakoni (mjerila, ideje) postoje i kao da vjeruje u njih. Ispod svog ovog bijesa lei njegovo uvjerenje da ce covjek prestati biti rob i zadobiti dostojanstvo koje je neto vie od opreznog konformizma samo onda kad postane slobodan izici iz najfundamentalnijih kategorija i uvjerenja, ukljucujuci one koje ga navodno cine ljudskim.364 ...znacaj ove, u biti anarhisticko-dadaisticke epistemologije ne lei samo njenim doprinosima suvremenoj filozofiji, u formi kritike stupnjeva apstrakcije pojma, pojma "potpune istine", svake dogmatske pozicije, vec i u razumijevanju ljudske prirode, prirode spoznaje i slobode.365 Fajerabend je otkrio odredene pretpostavke spoznaje za slobodno drutvo koje jo ne postoji.366 Ljudi imaju iskonsko pravo da ive kako to ele, cak i ako njihov nacin ivota, djelovanja i miljenja drugima izgleda kao neto iracionalno, neprihvatljivo i bestijalno. Ljudi imaju pravo da svijet promatraju i procjenjuju sa stanovita njihove vlastite tradicije.367 14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava Povijest znanosti se proirila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moci znanosti i racionalizma, formirao se novi okazionalni racionalizam i rjeenje se nalazi u prvenstvu djelatnosti -prakse umjesto teorije. Feyerabend, ustaje protiv znanosti koja se pretvara u moc zlostavljanja, koja razgraduje svijet i ljudski ivot, koja se proglaava vodom, uvodi novu oligarhiju ili joj slui kao sredstvo. Problem je to Feyerbend ne zazire od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i znanstvenoj metodi vidi preteno samo ono to je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa (samo)razaranja svega ivog. Cini se da, ipak, i moderne znanosti, u razlicitoj mjeri i na razlicite nacine stvaraju u svom podrucju neku filozofiju i to ne samo kao formu samorefleksije i (samo)kritike, vec i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta neodredenosti u njemu), tj. kao nesluceno povecanje senzibilnosti, otvorenosti i odgovornosti. Iako jasno, kriticki i demistifikatorski sagledava znanost, Feyerabend nema takav odnos prema demokraciji koju promatra idealizirano, utopijski, kao reenje svih problema proisteklih iz nametnute dominacije znanosti. On, s pravom, nema povjerenje u znanost, ali da li s pravom poklanja puno povjerenje demokraciji? Moda se u neto mora vjerovati, samo da li je demokracija pravi izvor? Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome to je previdio "drutvenu patologiju". Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvaavanje tudeg miljena i pored neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile iskljucive, diskriminiranje teorije ili tradicije. Moda bi u takvim okolnostima evoluirale i odbacile

dijelove svojih ucenja koji se sa iskljucivocu odnose prema drugacijim miljenima. Ili ce, naprotiv, jo vie zaotriti svoje stavove u strahu od konkurencije. Ishod ovog problema zavisile samo od nivoa covjekove svijesti. Medutim, poto uspostavljanje slobodnog drutva podrazumijeva covjeka visoke svijesti, za ocekivati je da ishod bude pozitivan, tj. u pravcu respektiranjem razlicitih miljena. 364 P. Feyerabend, (1987) Ibid. str. 181. 365 A. Sarcevic, Znanost, covjek i slobodno drutvo Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma, Pogovor u P. Feyerabend: Protiv metode, V. Maslea , Sarajevo, 1987. str. 324. 366 Ibid. str. 324. 367 Ali, ako je ta tradicija iskljuciva, i te procijene ce biti diskriminirajuce, to ne djeluje kao ideal ka kojemu tei Feyerabend.

Osnovni problem oko ovako koncipiranog slobodnog drutva jeste da li je realno ocekivani da ce ljudi, i to u globalnim razmjerima, kako oni koji imaju moc, tako i oni koji je sprovode, ili trpe, dostici nivo svijesti i shvacanja slobode neophodan za ostvarivanje ove ideje (ideala) slobodnog drutva. Ukoliko odbacimo a priori optimisticka i pesimisticka stanovita, postavlja se pitanje da li je tako neto realno ocekivati na osnovu povijesnog toka, promjene, "razvoja", ljudske svijesti i meduljudskih (u najirem smislu) odnosa? Moe li se uociti, dokazati postojanje trenda razvoja ljudske svijesti, ili je u pitanju samo razvoj metoda i sredstava za manipulaciju i upravljanje ljudima od strane drugih ljudi? Ova druga mogucnost, sama po sebi, ne mora biti u principu osudena ili kritiziranja kao loa, posebno ako dodemo do zakljucka da je globalna evolucija svijesti do viih nivoa potrebnih za postojanje "slobodnog drutva" nemoguca, nerealna, bez osnova u povijesti i u prirodi covjeka uopce. Stoga je, moda, alternativno rjeenje ovome, svojevrsno aristokratsko drutvo kao vladavina najboljih. Svakako da i ova koncepcija ima svojih manjkavosti. Zbog svega ovoga, namece se sumnja u mogucnost bilo kakvog smislenog, uredenog humanog drutva, a kao jedini preostali modus i za buduca drutva i za tumacenje onih iz prolosti je vladavina kaosa, nasilja, straha, strasti ... Ne ulazeci u Feyerabendov znanstveni anarhizam i opravdanost njegovih zakljucaka spram logickog statusa znanstvene teorije, moramo napomenuti da ideologizacija znanosti kao drutvenog fenomena u svakom slucaju predstavlja ozbiljan problem koji ce sa tehnolokim razvojem imati sve veci znacaj .No, ova problematika izlazi iz okvira naeg rada i uvoda u filozofiju znanosti i zato se vratimo na kraju jo jednom na status znanosti. Ne zvuci li to sve tako realno, a opet tako necuveno: sudbina neke znanstvene teorije ili istraivackog programa, a s njima i sam razvoj znanosti i slika svijet koju nam ona nudi, ne ovisi o odnosu znanosti ili teorije prema zbilji vec o odnosu snaga u znanstvenoj zajednici? Ovdje se neumitno postavlja pitanje; zar je moguce da je naa vjera u znanost kao uzor racionalnosti, kao otjelovljenje uma i temelj rekonstrukcije ljudskog svijeta, bila jedna samo velika zabluda? Zar je zaista Feyerabend u pravu kad tvrdi da izmedu znanosti i magije nema bitne razlike; da, izgubivi svoje objektivno utemeljenje, znanost kao i magija svoj uspjeh temelji na pukoj propagandi? Ipak uspjeh znanosti, tako ocigledan svima nama konji ivimo u suvremenom dobu, ne moe biti slucajan. Ocigledno da magija i znanost ne mogu imati istu vrijednost i siti prakticni status kao to bi to elio objasniti Feyerabend.

Posebna se pozicija znanosti, njena objektivnost (koja nije boanska) i racionalnost, oslanja na dva uporita, na odnos prema predmetu i na ustrojstvo znanstvene zajednice. Danas odnos prema predmetu odreduje jedna rijec eksperiment. Tocno je ono to je vec receno da su iskustvo i pokus u stanovitoj mjeri neodredeni ili vieznacni i da rijetko kada omogucuju jednoznacni odgovor na postavljeno pitanje. Drugim rijecima, tocno je da su moguce njihove razlicite interpretacije. No sigurno je i to da ishod eksperimenta ne ovisi ni o pojedinacnim ni o kolektivnim eljama onih koji ga izvode, barem kada su prirodne znanosti u pitanju. U povijesti je znano bezbroj primjera. Navedimo kao zoran primjer jedno kratko objanjenje. Vjerojatno ste imali prilike citati o raznim cudnim izumima koji nikada nisu postali dio nae svakodnevnice, bilo stoga to nije bilo ekonomskog interesa bilo zato to nisu funkcionirali onako kako je to autor eli i zamiljao. Jedan od najslavnijih takvih primjera je cuveni perpetuum mobile. Zamisao je bila da se gibanja u stroju urede tako da pri prijelazu iz jednog u drugo stanje gibanja stroj izvri neki rad i da se istodobno vrati u pocetno stanje i zapocne novi ciklus bez dovodenja dodatne energije. Moda se u izlogu nekog urara zapazili napravu koja se sastoji od vije kuglice spojene metalnom osovinom

to je ucvrcena na drugu osovinu. Dvije kuglice izvode stanovito gibanje, ali tako da se nakon nekog opisanog gibanja uvijek ponovno nadu u pocetnom stanju. Gibanje se odvija bez ikakvog vanjskog pokretaca i doima se kao trajno gibanje (perpetuum mobile). No, kada bi jedna takva naprava mogla vriti i neki koristan rad, covjecanstvo bi se rijeilo energetske krize. I danas znamo da je to nemoguce, no od trinaestog stoljeca, kada je zabiljeen prvi pokuaj, pa sve do konacnog formuliranja prvog i drugog zakona termodinamike generacija izumitelja nastojale su konstruirati cuveni perpetuum mobile, kao to su jo brojnije generacije alkemicara nastojale pretvarati razne materijale u zlato. Primjeri takvi uzaludnih pokuaja ne navode se u standardnim povijestima znanosti i tehnologije, no oni filozofu koji na njih misli bjelodano pokazuju da naa tehnoloka stvarnost i znanstveni eksperiment nisu samo naa konstrukcija, individualna ili socijalna. Drugi oslonac je ustroj znanstvene zajednice, o kojem postoje mnoge studije. Spomenut cemo samo jednu, a tice se ocjenjivanja znanstvenog teksta. Istraivanja arhiva casopisa Fhysical Review pokazala su da se ocjenjivaci radova i urednici koji odlucuju o tiskanju ne obaziru na to jeli rijec: o mladem ili starijem autoru, o poznatom ili nepoznatom imenu, o velikoj ili maloj, razvijenoj ili nerazvijenoj zemlji, o poznatoj ili nepoznatoj instituciji, da o drugim osobinama autora, koji su referentima cesto nepoznate, i ne govorimo. Pokazuje to da su logicki pozitivisti bili u pravu kada su naglaavali kako se znanstveni tekst moe proucavati i razumjeti bez ikakva pozivanja na njegova autora i na okolnostima na kojima je nastao. Nije ta cistoca znanstvenoga teksta apsolutna, ali je dovoljna za donoenje meritorne odluke o tome jeli rukopis dovoljno valjan da bude publiciran u tako uglednom znanstvenom casopisu. Kako ono to se publicira u Physical Review u velikoj mjeri utjece na odluke to ce se istraivati i koja ce se teorija provjeravati, kako o tome to se nalazi u tome casopisu ovise standardi eksperimentalnog rada i teorijske analize, onda je ocito da je ono to se u znanosti radi u velikoj mjeri ipak neovisno o nabrojenim subjektivnim i socijalnim faktorima i u tom smislu objektivno. Nakon svega moemo li izbjeci osjecaj da se nalazimo u situaciji slicnoj onoj u kojoj se naao Kant i koju je veliki filozof nazvao skandal filozofije. Pred nama je, nema dvojbe, znanost koja stalno buja i ne dvojbeno stvara nova znanja, bez obzira kako cemo ih karakterizirati. Pred nama je uzanost koja je nala nacin na koji komunicira kako s prirodom, tako i sa samom sobom. Filozofija, medutim, tek to joj se cinilo da je uhvatila nit razumijevanja fenomena znanosti, opet ju je izgubila. Moda je upravo zbog toga filozofija znanosti jedna od najvitalnijih grana suvremene filozofije. Moda bi bilo interesantno nakon ovog cjelokupnog razmatranja dati u saetom obliku odnos izmedu empirizma i racionalizma na nacin kako je to uradio W. Stegmller. On zgodno saima razlicitost gledita medu teoreticarima znanosti kad tumace postupak

prirodnih znanosti i navodi cetiri razlicitih pristupa: Prirodne znanosti postupaju induktivno ali ne racionalno (Hume). Prirodne znanosti postupaju induktivno i racionalno (Carnap). Prirodne znanosti postupaju ne induktivno ali racionalno (Popper). Prirodne znanosti postupaju ne induktivno i ne racionalno (T.S. Kuhn).368 368 usp. Stegmller, 1975, str.490.

15. Naturalizam Nakon pojave teorije relativnosti, koja je radikalno revidirala nae poimanje prostora i vremena, postalo je jasno koliko je Kant bio vezan za Newtonovu fiziku. Istodobno medu znanstvenicima koji nisu prihvatili neopozitivisticku filozofiju znanosti Kant je i dalje ostao izvorom inspiracije. Uvjerenje da opaanja nisu neovisna o teoriji podupiralo je Kantov apriorizam. No apriorni elementi ljudske spoznaje morali su, nakon teorije relativnosti, biti i sami relativizirani. Najprije se pojavila ideja da se temelj apriornih formi potrai u organskoj opremi spoznajnog subjekta. Nekoliko niti ispletenih na razlicitim mjestima, a sve obojene naturalistickim tonom, pocele su se uplitati u tkanje nazvano naturalistickom epistemologijom. Zbog uvrijeenih predrasuda, a i proivljenog negativnog iskustva, treba odmah naglasiti da suvremeni naturalizam nije redukcijski. Dvije su njegove osnovne postavke: prva kae da je svaka, pa i ljudska spoznaja prirodni fenomen, te da stoga nije u prirodni i ljudski svijet unesena izvana iz neke transprirodne sfere; i druga, da svaka teorija spoznaje mora voditi racuna da je covjek sa svojim spoznajnim sposobnostima rezultat prirodne evolucije u kojoj se nije dogodio nikakav neprirodni skok, nikakav prelom evolucijskog toka koji teorija evolucije nije u stanju asimilirati. Ni jednom ni drugom postavkom ne negira se specificnost covjeka i njegove spoznaje; zahtijeva se samo da ta specificnost bude opisana u skladu s onim to u prirodi kau prirodne znanosti i bez pozivanja na vanprirodne faktore. Prihvate li se ove dvije postavke tada je razumljiva i opravdana tradicionalna karakteristika naturalizma: upotreba analogija izmedu prirodnih procesa kako ih opisuju prirodne znanosti i drutvenih i duhovnih procesa, izmedu prirodnoga i ljudskoga svijeta. Analogije naime pomau da se uspostavi pretpostavljeno jedinstvo. Pozitivizam je analogije, kao nelogicke forme miljenja, posve iskljucivo iz stroge znanstvene metode izjednacivi ih sa svim onim teko opisivim psiholokim procesima koji se zbivaju kod znanstvenih otkrica. Praksa znanosti, medutim, pokazuje da se analogije, uz razloan oprez, naveliko koriste u znanosti, da su rutinski dio znanstvene metode i da bez njih znanost ne bi napredovala. Objanjavajuci razvoj kvantne teorije i odnos te teorije prema klasicnoj fizici N. Bohr je formulirao nacelo korespondencije koje, osim posve konkretnog fizickog sadraja, krije i metodoloku uputu. Izraena jednom analogijom ona kae da svaki istraivac kad krece u nepoznati predio nosi sa sobom opremu koju posjeduje i za koju smatra da ce mu biti od koristi mijenjajuci je i prilagodavajuci je prema potrebi. Za razumijevanje novih teorija ta je geneza nezaobilazna. Analogija i nije nita drugo nego prenoenje opreme izradene za jedno podrucje iskustva u drugo.

Najznacajnija analogija koritena u suvremenoj filozofiji znanosti jest ona izmedu organske evolucije i rasta ljudske spoznaje. Vec je spomenut Popperov model rasta znanstvene spoznaje u kojem je njegovo nacelo falsifikacije povezano s prirodnim odabiranjem, a slobodna indukcijom nesputana kreacija znanstvenih hipoteza sa slucajnim varijacijama u ivih bica. D. Campbell (1974) je shemu slijepog variranja i selektivnog zadravanja protegnuo na sve spoznajne fenomene i istaknuo je kao glavni model razvoja uopce. Spomenuo sam takoder evolucionisticki model koji je razvio S. Toulmin (1972) a kojem glavnu ulogu igraju populacije pojmova. U tom modelu znanstvene teorije nisu strogo uredeni logicki sustavi vec populacije pojmova s vie ili manje cvrstim medusobnim vezama. Promjena jednog pojma ne implicira, kao kod holista, perturbaciju koja se automatski iri cijelim sustavom. Znanstvene teorije kao populacije pojmova nastaju i ive u nekom intelektualnom okoliu i u interakciji s tim okoliem pojedini clanovi populacije preivljavaju nepromijenjeni, doivljavaju stanovitu transformaciju ili nestaju s pozornice. U populaciji postoji mnotvo varijanta koje se bore za opstanak, a selekcija se vri

usporedivanjem ne izravno s prirodom nego sa ciljevima i idealima pojedine znanstvene discipline medu kojima je, naravno, i cilj razumijevanja prirode. Ovakvo direktno prenoenje modela kod kojeg se preskacu mnoge stepenice i zaobilaze brojna pitanja svakako je ne samo nategnuto nego i neprimjerno. Osim toga u pravilu se radi o prenoenju jedne simplificirane teorije evolucije koja ni u biologiji nije vie u upotrebi. Snaan motiv koji pokrece ovakve ekstrapolacije lei u obrani realizma. Uz pomoc teorije evolucije, konkretnije pojmova prirodnog odabiranja najprilagodenijih, lako se odgovara na pitanje zato je prirodna znanost uspjena. Prirodoslovlje je uspjeno zato jer njegove teorije podvrgnute mehanizmu slijepog variranja i selektivnog zadravanja najbolje odgovaraju njegovom objektu, najbolje su mu prilagodene. Realizam je adekvatna filozofija znanosti jer u odgovaranju znanstvenih teorija predmetu vidi glavni motiv znanosti. Spomenimo jo samo jednu karakteristiku suvremenog naturalizma u filozofiji znanosti, to je eksplicitan poziv filozofima da se poslue rezultatima prirodnih znanosti u razumijevanju fenomena spoznaje, a to znaci i prirodne znanosti same. U tom pozivu, to ga moemo naci kod Quinea (1968), Campbella (1974) i Shimonya (1971), jasno je receno da treba napustiti ambiciju filozofije da utemeljuje znanost. Zadrimo se ukratko na nekim stavovima Quine. Za njega se filozofija u nacelu ne razlikuje od znanosti; filozofska su pitanja samo opcenitija znanstvena pitanja. Isto tako, u stvarnom filozofskom poslu apstraktno razmiljanje treba da bude stalno interpretirano s pozicija znanosti. Takvo stajalite Quine naziva naturalistickim. Pogledajmo na primjer spoznajnu teoriju, grani filozofije o kojoj je on pisao u svojim tekstovima. Quine je svojim tekstom Naturalizirana epistemologija (1968) postao jedan od suvremenih klasika programa naturaliziranja spoznajne teorije. Tako on kae kako je epistemologija sadrana u prirodnim znanostima, kao jedno poglavlje psihologije. U manje radikalnoj varijanti: spoznajna teorija naprosto uzima u obzir rezultate znanosti koje se bave spoznajom kao svojim predmetom to znaci da to ne mora biti samo psihologija. Glavna novost u suvremenoj epistemologiji upravo je uspostavljanje dijaloga s tim znanostima. Tu se isticu dvije kognitivna psihologija i kognitivna biologija. Prva proucava ljudske spoznajne sposobnosti i procese-zamjedbe, rasudivanje, pamcenje itd., a pridruuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. Zajedno s podrucjem umjetne inteligencije one tvore kognitivne znanosti. Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod ivotinja i u perspektivi tei tome da obuhvati i kognitivnu psihologiju. Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i nacin nastanka i razvitka tih mehanizama. Ovo potonje stvar je evolucije. Iz kontakta epistemologije i teorije evolucije razvila se tzv. evolucijska epistemologija. Konacno, medu znanosti o spoznaji pocinju se uvrtavati i sociologija spoznaje i znanosti.

to znanosti o spoznaji mogu reci epistemologiji? U prvi mah moe se ciniti da ce posrijedi biti razgovor gluhi-ako je epistemologija normativna disciplina, a znanost o spoznaji jesu opisne ili cinjenicne, onda je moguce samo dvije varijante; ili epistemologija nema to traiti od zanosit o spoznaji ili se sama mora odreci svoje normativne naravi i postati sama opisna ili cinjenicna, odnosno utopiti se u znanosti o spoznaji. Quine, cini se, zagovara ovu potonju alternativu, tj. naputanje normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji. Sam Quine je skloni biheviorizmu u psihologij, ali njegov program naturalizirane epistemologije nadahnuo je mlade autore s aurnijim stavovima u pogledu psihologije. Bitno je, medutim, da epistemologija ne moe opravdavati nae pojedinacno vjerovanje traeci im vanjske sigurne temelje, vec ih samo moe objasniti i odrediti njihovo mjesto u cjelini. Quineovski epistemolog ne roni in medias res, on pocinje in mediis rebus, pie sam Quine. Pokuaji da se u spoznaji ili u znanosti izdvoji neto to ce biti tako nedvojbeno i ujedno bogato da ce moci posluiti kao siguran temelj i izvor pouzdanosti svekolike

spoznaje vrlo su stari i vrlo neuspjeni, to je narocito jasno pokazala sudbina logickog empirizma. Umjesto utemeljenja moramo se zadovoljiti razumijevanjem. S ambicijom utemeljenja, cija je pretpostavka da se iz temelja logickim putem izvodi nadgradnja, inkompatibilna je upotreba znanstvenih rezultata, jer time bi se vec koristilo ono to tek treba utemeljiti i petitio principii je ocigledan. No kada je rijec o razumijevanju, strah od zatvaranja kruga je bezrazloan. Naprotiv u svojevrsnom kruenju u kojem znanost pomae filozofiji da razumije znanost, a filozofija znanosti da sebe razumije i unaprijedi, u kruenju koje u ponecemu oponaa hermeneuticki krug razumijevanja, Shimony vidi dobitak za obje strane. Upravo takav otvoren i dijalektican pristup vodi preko naturalizma, jer je posve evidentno da se krug od znanosti do filozofije i natrag mora ne samo spiralno uspinjati produbljujuci razumijevanje fenomena spoznaje nego i stalno iriti. Evidentno je naime da znanost jest prirodni fenomen kao to je to, po osnovnoj zamisli naturalizma, i kultura uopce, ali priroda tada nije vie samo ono to se nalazi u prirodoslovlju. U najmanju ruku mora se tada govoriti o povijesnom razumijevanju prirode unutar kojeg su i klasicno novovjekovno i suvremeno novovjekovno prirodoslovlje tek jedna epizoda. Dok se kontinentalna tradicija ustrucavala da kritiku neopozitivizma dovede do kraja, a to bi znacilo da je izvede i na planu samih prirodnih znanosti, nesuglasje izmedu logickoempiristickog ideala znanosti i zbiljskog prirodoslovlja izazvalo je pokret s one druge anglo-americke strane, pokret za koji se cini da krece ususret kontinentalnoj tradiciji ili barem u njoj nalazi stanovitu inspiraciju. Sve je ociglednija penetracija hermenautickodijalektickih metoda i ideja u filozofiju prirodnih znanosti. No prati je i jedna velika opasnost. Gotovo se cini neizbjenim pad u banalnu zabludu. Usprkos jasno izvedenog razgranicenja predmeta prirodnih i humanistickih znanosti, posudba iz hermenautickodijalekticke tradicije u filozofiji prirodoslovlja cesto na to razgranicenje posve zaboravlja. Nemoguce je da hermenauticko-dijalekticki pristup kod primjene na prirodne znanosti ne doivi transformaciju u prvom redu zbog predmeta tih znanosti, a onda i zbog osebujnosti dugo razvijanje znanstvene tradicije. Naturalisticka orijentacija u suvremenoj filozofiji znanosti otvara jo jednu potrebu i mogucnost transformacije kontinentalne tradicije prilikom njene primjene na prirodoslovlje. eli li kontinentalna tradicija ostati otvorena prema prirodnim znanostima, onda se mora otvoriti i prema ovoj naturalistickoj struji. Konkretno promiljanje teze o povijesti kao prirodnom procesu u smislu ireg poimanja prirodnoga kao samoniklog, uz slucajni razvoj na ovoj planeti vezanog fenomena, treba dovesti do obrnute penetracije, do ekstenzivnog koritenja pojmova, modela i analogija iz prirodoslovlja u razumijevanju

ljudskog svijeta. Zrelost koja je u meduvremenu postignuta zahtijeva da se pomilja pritom na ikakvu redukciju. O toj zrelosti svjedoci otpor i kritike upucene sociobiologiji i ublaavanje teza koje je nakon toga slijedilo. Rijec je uglavnom o analogijama koje uvijek zahtijevaju paljivu upotrebu, stanovitu promjenu znacenja i adaptaciju pojmova i modela na novu sredinu. Uz duan oprez rijec je, dakle, o suvremenom razumijevanju prirodoslovlja u okviru jedne naturalisticke interpretacije povijesti. 15.1. Interakcijska epistemologija Tradicionalno utemeljivacka epistemologija i njena suvremena nasljednica, filozofija znanosti, sa svojom ambicijom da osiguraju znanje prije spoznaje da opravdavaju znanost ne pretpostavljajuci je, nisu nam pruile ni najskromnije razumijevanje ukupnosti njihova predmeta. Nakon to je promaaj postao evidentan, u kasnim pedesetim postali smo svjedoci nekoliko obrata. Historicisticki i sociologisticki obrati isticali su spoznaju i znanost kao prvenstveno povijesne i drutvene pojave te postavljali zahtjev da se

epistemologija zamijeni povijecu i sociologijom spoznaje i znanosti. Nedavno je Rorty 369 zagovarao neto to bi se, zadravajuci isti stil, moglo nazvati knjievnokriticarskim obratom. On je naglasio poput slavnog lingvistickog obrata, da se znanost iskazuje u jeziku i da je stoga literarni fenomen koji bi se, sukladno tome, trebao ispitivati i interpretirati hermeneutickom metodom. Svi ovi obrati imaju dva ozbiljna nedostataka: izvan su najboljem znanju koje danas imamo znanosti, i nepopravljivo su nepotpuni. U vezi s prvim nedostatkom Quine370 je predloio novo mjesto epistemologiji ; udomio ju je u prirodnim znanostima kao poglavlje psihologije. Medutim, cini se da je taj prijedlog samo jedna modernizirana bihevioristicka verzija neceg vec iskuanog i odbacenog. Slicna gledita koja smatraju da su spoznaja i znanost pored ostalih znacajki, prirodne pojave, da se njihov razvoj mora promatrati kao prirodni proces u tom smislu da ni na kojem stupnju tog razvoja nije bilo transfuzije bilo znanja, bilo mehanizma spoznaje, bilo temeljnih istina izvana (tj. izvan prirode, SL),371 i da epistemologija mora biti u skladu s opisom svijeta koji prua suvremena znanost,372 vrlo su hladno primljena medu filozofima znanosti. Prema umjerenom naturalizmu, kao onaj to ga zagovara Campbell (umjeren u toliko to od samog pocetka odbija bilo koji oblik redukcionizma, a to i jeste najveca opasnost naturalistickog pristupa), epistemologija i prirodne znanosti isprepletene su na taj nacin da prirodne znanosti obuhvacaju epistemologiju kao onaj svoj dio koji za predmet ima pojave imenovane spoznaja i znanost, dok epistemologija obuhvata prirodoslovlje kao oblik spoznaje koji mora objasniti ili razumjeti. Ocevidno kruenje koji prua ovaj pristup je, usprkos ignoriranju, barem zanimljiva alternativa onom hermeneutickom. U odnosu na drugu primjedbu pristupima koji su trenutno u modi, ono to suvremeni naturalizam u svom anti-redukcionistickom izdanju moe za sad ponuditi jeste jedna enciklopedija svih znanstvenih disciplina, ukljucujuci i sve discipline filozofije, koji se bave spoznajom ili znanocu, uz neku nadu da ce neka unificirajuci ideja, poput Campbellove jednostavne sheme slijepo variranje i selektivno zadravanje, biti jednom pronadena. U ostalom, ako spoznaja i znanost mogu biti promatrane kao prirodne pojave, zato to ne bi mogle biti i povijest i drutvo? U sadanjoj situaciji kada historicisticki, sociologisticki i hermenuticki pristupi naginjaju ekstremnom relativizmu, i kada znanstveno relativizam nije u stanju asimilirati radikalne povijesne promijene u znanosti, vjerojatno je vrijedno paljivo ispitati opciju koju nudi umjereni naturalizam. Suvremeni naturalizam sadri znacajnu implicitnu premisu koja glasi: spoznaja kao prirodna pojava usko je vezana uz ive sustave, ili stroe: spoznaja je ugradena u narav ivog sustava. Drugim rijecima, pretpostavlja se da se neto slicno spoznaji moe naci jo jedino u sustavima koje je napravio covjek. Premisa postaje znacajna kada joj se pridrui

druga implicitna premisa naturalistickog pristupa. Kako nikakav unos kognitivnih elemenata i procesa iz neceg to je izvan prirode nije doputen, sve ono to vrijedi za sve ive sustave uopce vrijedi i za covjeka, koji kognitivno sustav par excellence. U mnogo opreznijem opisu premisa zahtijeva da svojstva ljudskog kognitivnog sustava budu u skladu s opcim karakteristikama ivih bica kao spoznajnih sustava. Sredinji pojam biologije spoznaje, pored pojma ivog bica, jest koncept ivcanog sustava. Da je ivcani sustav kognitivni sustav izgleda ocigledno. Tvrdnja izgleda istinitom cak i ako se nervni sustav mora razmatrati samo kao dio nekog organizma koji je po sebi 369 R. Rorty, Consequences of Pragmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982. god. 370 W.V.O. Quine, Epistemology Naturalized,, u Akten des XIV Internationales Kongress fr Philosophie, Wien: Hencler, 1968. 371 D.T. Campbell, Evolutionary epistemology, u P.A. Schilpp ( ed ), The Philosophy of Karl Popper, The Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open Court Pub. Co., 1974. str. 413. 372 Ibid. Str. 413.

spoznajni sustav. Glede epistemolokih implikacija pojmova ivog bica i ivcanog sustava, moemo se naci u ovakvoj situaciji. Tradicionalno gledite, koje je, grubo govoreci, usredotoceno na pojam adaptacije, njeguje ideju da organizacija i struktura nekog organizma reflektiraju organizaciju i strukturu nie. Dovedemo li ovu ideju do ekstrema ispada da je organizam organicko otjelovljenje ili jedan drugi oblik materijalizacije svojstava nie; drugo-bice dijela fizicke okoline. Sukladno tome spoznaja je manje ili vie tocna refleksija ili oslikavanje karakteristika okoline. Na danas popularan nacin receno, geneticki program, koji su organizmi otjelovljenja, moe biti shvacen ili kao skup kodiranih informacija o mogucim okolinama koje ce organizmi sretati u svojoj ontogenezi, ili kao skup kodiranih informacija u nutranjem razvoju i njegovoj prikladnoj modulaciji, koji se koristi okolinom da bi materijalizirao vlastiti identitet. U prvom slucaju epistemoloke implikacije slau se s tradicionalnim gleditem. U drugom netko bi moga prepoznati Leibnizov jezik preetablirane harmonije. U tom kontekstu bi smo mogli samo prevesti harmoniju u preetablirani program, tako da se ivo bice i njegov ivcani sustav zatvaraju u prostor bez prozora. Izgleda dakle, da teturamo izmedu dva ekstrema, ekstremne otvorenosti u kojoj okolina slobodno ulazi u sustav da bi se u njemu reflektirala, i ekstremne zatvorenosti u samozadovoljno samorazvijanje. Oba su posljedica doivljavanja organizama kao da su baceni u svijet slucajnocu boje volje, zateceni tamo u stranom okoliu koji neprekidno prijeti njihovu opstanku. Epistemoloki ovakav stav vodi uspostavljanju klasicne subjekt-objekt relacije s neizostavnom polarizacijom na subjektivizma i objektivizam. Pojam autopoiesisa unosi i diskusiju novi element, ali jedino ako se interpretira kao selektivna otvorenost kroz interakciju s okolinom. Pokazano je, tako nam se cini, da je ivi sustav, s ivcanim sustavom ili bez njega, autopoieticki i kognitivni sustav zato to ima potrebu za okolinom, zato to tu okolinu mora internalizirati da bi sebe proizveo i odravao. Da bi zadovoljio vlastitu unutarnju i unutarnje strukturiranu potrebu za okolinom ivi sustav i njegov ivcani sustav kada je prisutan zatvaraju se kao sustavi interakcijom s okolinom. Ova interakcija, istodobno, ucestvuje u samo organizaciji ivog sustava. Ove strukture cine da je dio okoline ponovno prisutan u ogradenom prostoru organizma. Pounutrenje cini spoznaju nunim sastavnim procesom samoproizvodenja Selektivna otvorenost/zatvorenost, dvostruka upucenost i dinamika te upucenosti i eksternacizacije iskljucuju mirror imagery, ideju sicunih slika ili karata nie sacinjenih od organskog materijala i ugradeni u organizam. Ovako situaciju promatraju predstavnici interakcijske epistemologije i takoder, re-prezentacija nie u organizmu integralni je dio

njegova samoproizvodenja i podredena je temeljnoj, metabolickoj interakciji koja mora biti odravana u svim okolnostima. Stoga niti cisti objektivizam niti cisti subjektivizam, niti jednostavna subjekt-objekt relacija ne iskazuju ono to je bit ivota. To za predstavnike ove epistemologije ne znaci eliminiranje subjekt-objekta i njihovo stapanje u neke jedinstvo. Kako je pokazano podijele na unutarnji i vanjski prostor na ivi sustav i njegovu okolinom, na sustav koji udomljuje reprezenciju nekog drugog sustava i na sustav koji je reprezentiran, na subjekt i objekt, bitne su kad je o ivotu rijec. Sredinje je mjesto selektivna interakcija. Interakcija je najvaniji dio samoprodukcije, ona je parametar koji se mora odravati konstantnim, i oboje i interna struktura organizma i nia podredeni su tome. Organizam se pojavljuje kao jedinica interakcije, a nia kao domena interakcije i tada organska evolucija postaje evolucija nacina interakcije izmedu sustava i okolia. Ovo upucuje na to da je ono to mi danas trebamo, misle predstavnici interakcijske epistemologije, da se danom epistemologijom zamijeni tradicionalna epistemologiju koja je beznadno uhvacena u subjekt-objekt polarizaciju i metaforu ogledala Umjesto da pitamo Kako subjekt pribavlja informacije o objektu? nova bi epistemologija trebala odgovoriti i

postaviti pitanje Kako se dogodilo da subjekt posjeduje strukturu koja mu doputa da medudjeluje s objektom tako da oboje zadravaju svoj identitet?. Tada bi ona bila usmjerena na razlicite nacine interakcije koji se pojavljuju tijekom organske evolucije ljudske povijesti. Spoznaja bi se tada mogla doivljavati kao neumorno ponavljanje eksperimenta s nacrtima raznolikih nacina interakcije koja je sposobna podrati samoregulativne sustave, koji i nisu drugo do ostvarenje tih istih nacina interakcije. Pojavljivanje ivcanog sustava i proizvodnje art-efekata u organskoj evoluciji ne zahtijeva probijenu perspektive; oni su samo novi nacini dane interakcije. Naturalisticki pristup, koji bi jedna internacionalisticka epistemologija trebala pozdraviti ( uz uzimanje ozbiljno biologije spoznaje), ocigledno je predodreden za neku vrstu pragmatizma i relativizma, kako i Maturana373 sugerira. Ako je nacin interakcije sredinji pojam kroz kolji razumijemo kako su jedinica interakcije, koja je kognitivni sustav, i domena interakcije, koja je kognitivna domena, proizvedeni i ako su svi aspekti ivota pa dakle i spoznaja, podredeni odravanju interakcije, tada je neka vrsta pragmatizma odredena nacinom interakcije neizbjena. Slicno, ako ne moemo odvojiti spoznaju od samoproizvodenja, tada apsolutno, o vrsti neovisno, boanskog znanje nije moguce; sva je spoznaja relativna u odnosu na nacin interakcije. Medutim pitanje o vrijednosti naturalistickog zakljucivanja, da buduci da su ljudi iva bica, sve to se podnosi na ive sustave uopce odnosi se i na covjeka, jo uvijek stoji. Da bi se na pitanje pozitivno odgovorilo moralo bi se pruiti naturalisticki prikaz specificno ljudskog nacina samoproizvodenja, ljudskog drutva ljudske povijesti. 15.2. Evolucijski naturalisticki realizam Postojanje mnogo raznovrsnih tokova misli cini zbivanja u suvremenoj postpozitivistickoj filozofiji znanosti prijatnim, ivahnim i cak uzbudljivim. Razliciti pristupi i gledita pruaju se u rasponu od znanstvenog realizma do konvencionalistickog pragmatizma, od istine kao korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od istine kao korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od transhumane univerzalnosti do metodolokog relativizma. Iako je zabavno ivjeti u tako bogatom svijetu poneka sinteza pruila bi nam jo vece zadovoljstvo. Konacno, zar znanost nije jedinstvena ljudska djelatnost? Utemelji suvremene evolucijske epistemologije nastojali su naglasiti njen potencijal, kojim bi ona mogla posluiti kao osnovica, ako ne neke uniformne slike znanosti, ono jedne koherentne enciklopedije svih disciplina koje se bave znanocu. Zamiljalo se da bi te discipline, od epistemologije do povijesti znanosti, mogle biti nekako uskladene naturalistickim pristupom i posudenom shemom besciljnog variranja i prirodnog odabiranja. Ove su misli eksplicite izraene u Shimonya374 i Campbella.. Najsvjeiji poduhvat s ambicijom da bude sistematican i sintetski jest Hookerov 375

evolucijski i naturalisticki realizam. Sklonost evolucijske epistemologije da zadri bioloku teoriju evolucije, naturalisticki pristup ljudskim spoznajnim sposobnostima i znanstveni realizam bila je vidljiva od same pocetne zamisli. Hooker je ucinio predmetom izricitog bavljenja i sustavnog razvoja. Uskladenost evolucijske epistemologije i naturalizma ocevidna je. Interes epistemologije za teoriju evolucije potekao je od Konrad Lorenzovog i Norman W. 373 M.R. Maturana i P.J. Varela, Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D.Reidel, 1980. 374 A. Shimony, Perception from evolutionary point of view, Journal of Philosophy 68, 571-583. 1971.god. 375 C.A. Hooker, A Realistic Theory of Science, New York: State Univ.of N.Y. Presss. 1987.

Quineovog naturalistickog pristupa nekim aspektima ljudske spoznaje, a potican je Popperovom filozofijom znanosti. Smatramo li ljudsku vrstu kao jednu medu mnogim vrstama ivih bica, kako to naturalisti cine, tada implicite prihvacamo vaenje teorije evolucije i za covjeka, njegove sposobnosti i dijela. Primijenjen na epistemologiju, naturalizam zahtijeva da se ljudske spoznajne sposobnosti tretiraju kao produkti prvenstveno bioloke, a zatim i socijalne, evolucije. Medutim, uklapanje znanstvenog realizma u ovu kombinaciju teorije evolucije i naturalizma, izgleda, nece ici posve glatko Hooker govori o napetosti izmedu sistematskog falibilizma376 ( kao posljedice evolucijske epistemologije) i objektivne istine, a Campbell377 o o osjecaju da nas evolucijska epistemologija upucuje na pragmatizma ili utilitarizam. Evolucijski naturalisticki realizam bez naturalizma je prazan skup. Vodeci je motiv, kae Hooker, obaveza da se o covjeku raspravlja kao prirodnom bicu, da ga se promatra kao dio prirode, kao bice koje spoznaje prirodu kroz medudjelovanja koja proimaju svijet. U kontekstu evolucijskog naturalistickog realizma naturalizam se javlja u dva oblika i oba pokazuju napetost to izvire iz istog izvora. Prvi je oblik sistematski antiantropocentrizam (Hooker) interpretiran kao istinski kopernikanski obrat (Shimony, Vollmer). Istinski kopernikanski obrat zato to se Kantov obrat dana doivljava kao antikopernikanski buduci da je covjeka epistemoloki postavio u centra svijeta iz kojeg ga je ontoloki Kopernik izbacio. Evolucijska epistemologija izvodi sada ponovo covjeka iz sredita cineci ga beznacajnim promatracem kozmickih procesa koji ukljucuju i njega samoga.378 Ovo zadnje ukljucivanje podsjeca nas odmah na perspektivu boanskog oka i konzekventno na covjekov privilegirani poloaj. Bit je sustavnog anti-antropocentrizma zakljucivanje koje iz kozmoloke marginalnosti izvodi epistemoloku marginalnost. Epistemoloku marginalnost moglo bi se interpretirati kao tvrdnju da neko beznacajno, ograniceno i prolazno bice moe imati samo uz vrstu vezano, ogranicenog, pogreivo znanje, znanje centrirano oko ne privilegiranog ljudskog nacina opstanka. No, upravo se suprotno tvrdi: iz epistemoloke marginalnosti koja slijedi onu ontoloku izvodi se zakljucak da ljudska spoznaja nije antropocentricna da su ljudi jedina bica koja epistemoloki mogu transcendirati svoju ontoloku poziciju.. Susrecemo se ponovo s prepletanjem dviju razlicitih ravnina: ravnine egzistencije i ravnine opisa. Iz egzistencijalne cinjenice da ljudi pripadaju samo jednoj vrsti medu mnogima ne slijedi da njihov opis svijeta i njihovo mjesto u spoznaji ne smiju biti antropocentricni. Njemacki fizicar C.F. von Weizscker lijepo je izrazi stvarno stanje rekavi da je priroda prije (ontoloki i logicki) covjeka, ali je covjek prije prirodne znanosti. Realizam stalno iznova ponavlja staru greku: iz cinjenice da postoji nezavisan

vanjski svijet na koji se naa spoznaja odnosi zakljucuje da naa spoznaja toga svijeta mora od nas biti neovisna. Drugi oblik naturalizma odnosi se na zbiljsko i krucijalno pitanje: kako se daleko u opisu ljudskog svijeta mogu primijeniti nacela bioloke evolucije? Ponovo je Vollmer konkretniji od ostalih. On pocinje s antropocentrickim pojmom mezokosmosa, a on je onaj isjecak zbiljskog svijeta s kojim se bavimo kad opaamo i djelujemo, senzualno i motoricki.379 Kao ljudska kognitivna, a vjerojatno takoder i ekoloka, nia, mezokosmos 376 Sistematski falibilizam tvrdi da je kognitivna evolucija, prvo, temeljena opcenito na nagadanju tipa pokuaj-pogreka i, drugo, da je to nagadanje univerzalni princip, tj. da se odnosi na razvoj sposobnosti opaanja, stvaranja simbolickih procesa, miljenja i govorenja. Posljedica je ovakvog stava je tvrdnja da su svi kognitivni sustavi i sva kognitivna sredstva pogreivi. 377 D.T. Campbell, (1974) ibid. 378 G. Vollmer, Mesocosm and objective knowledge, u Wuketits 1984. str.81. 379 Ibid. 87.

definira domet ljudske poznaje kada je rijec o percepciji i neposrednom iskustvu pa je vjerojatno u velikoj mjeri genetski odreden. Ovaj bioloki odreden dio ljudskog znanja Vollmer naziva iskustvenim znanjem. Na tu vrstu znanja, i naravno na sve vrste subhumanih oblika spoznaje, moe se i mora se primijeniti teorija bioloke evolucije i na nju se, sukladno tome odnose svi argumenti istaknuti protiv realizma. Isto se odnosi i na onaj dio kognitivnog aparata cije se ponaajne moe opisati kao razumoliko (reasonlike) ili prema Brunswiku, kao raciomorfno. S razumom i znanstvenom spoznajom stvari stoje drugacije. Iako, Wuketits zajedno s drugima tvrdi da se evolucijski pristup moe potegnuti i na proizvode duha, tj. na epistemicke aktivnosti kakva je znanost380, a Vollmer kazuje da je uz zadane pradavne pocetne uvjete na Zemlji i Suncu, ljudska spoznaja nastala uz skladu s prirodnim zakonima i da nije bilo nuno nikakvo cudo niti boanska intervencija niti krenje prirodnih zakona381, cinjenica je, kako Vollmer kae kasnije da razum dostie dalje od intuicije, miljenje dalje od pogleda, pojam dalje od osjeta, i racun dalje od slike.382 Wuketits istu misao izraava mnogo otrije: Ljudski urodeni mehanizam poducavanja postavlja granice njegovom razvoju kao bioloke vrste; ali covjek kao animal rationale prestupa svoj status puke ivotinje i otvara posve nove dimenzije383. Kao animal rationale covjek se koristi svojim umom i djeluje racionalno: Kad tako djelujemo u pustolovini smo objektivnog znanja, u znanstvenom smo poduhvatu, i po prvi puta neko je ivo bice sposobno istraivati sferu iza scene vlastite egzistencije.Ulazimo u podrucje logo kozmosa, buduci da je znanost mnogo ambicioznija od percepcije, ciljajuci ne samo na preivljavanje nego i na istinito objektivno i univerzalno znanje.384 Na kognitivni aparat, nastavlja sa zakljucivanjem, produkt je bioloke revolucije i prema tome sukladan je nacelima teorije. Medutim, argumentira Vollmer, teorija ne daje nikakav a priori razlog zbog kojeg taj aparat ne bi bio u stanju postici vie nego tozahtijeva preivljavanje. to vie, cinjenica je da je sposoban za neto vie!.385 Ovo neto vie, ocevidno, nije na glavnoj liniji evolucije pa Vollmer neizostavno mora zakljuciti da bioloki, via je matematika sretan uzgredni produkt evolucije premda kulturoloki nije.386 Znanost se dakle izdvaja, prekida kontinuitet. Sav napor da se nastanak i razvitak uma razumije iz naturalisticke evolucijske perspektive najednom pada u vodu. Tamo smo gdje smo na pocetku bili. Naravno, ovdje se suocavamo sa starom dugovjecnom dilemom kada je covjek u pitanju: da li evolucijski kontinuitet ili diskontinuitet?, odnosno s konstrukcijama diskontinuiteta koji ne prekida kontinuitet ili diferencijacije unutar jedinstva.387 Cisti bi

realisti privilegirani status rado prihvatili, kao to je vidljivo, kada bi ga se samo moglo izvesti iz teorije evolucije. Ali, ako to nije moguce, stranja vrata ostvarena su filozofskom neka bude. Greka moda lei jednostavno u nestrpljivosti da se iz kognitivnog aparata koji je rezultata evolucije skoci odmah u podrucje uma. Konacno mnogi evolucijski realisti prihvacaju da um nije samo proizvod naeg kognitivnog aparata nego i drutvene evolucije, takoder. Ovdje se dakle namece pitanje tj. problem da se um shvati dvojako, odnosno kao produkt bioloke i kulturne evolucije. Preskacuci preko ovog praznog mjesta, susrecemo se 380 F.M. Wuketits, Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht: D.Reidel 1984.g. str.8. 381 Ibid. Str.86. 382 Ibid.str.93. 383 Ibid.str.23. 384 Vollmer, ibid. Str.104. 385 Ibid.str.83. 386 Ibid. Str. 109. 387 Hooker, Ibid.

ponovo s naturalistickim pitanjem, ali u neto drugacijoj formi: kakav je odnos izmedu bioloke i kulturne evolucije? Imamo li pravo pretpostaviti da li shema varijacije i selekcije moe biti korisna analogija za razumijevanje kulturne evolucije; ali, nam se cini da je proces mnogo sloeniji. Moemo se upitati da li su nacela bioloke evolucije nacela vieg reda te su im nacela kulturne evolucije podredena ili su nacela kulturne evolucije njima paralelna i od njih neovisna? Vollmer ispravno primjecuje da se na kulturnu evoluciju ne smije gledati istim ocima kao i na bioloku evoluciju i na nju jednostavno protegnuti vladanje istih zakona koji vladaju u biolokoj evoluciji ili je jednostavno shvacati kao ekstenziju bioloke evolucije. Moe se takoder tvrditi da su odgovarajuci zakoni posve razliciti, ali tada pitanje glasi: kako je jako ono posve? to ostaje od naturalizma ako se pokidaju sve veze izmedu bioloke i kulturne evolucije? Da li je ljudska kultura, u krajnjoj liniji, dio prirode ili ne? Da li je svijet jedinstven ili imamo posla s dva odvojena svijeta, prirodnim i kulturnim? Moe li se kultura razumjeti kao prirodni fenomen, a da se ne reducira na bioloko? Na ova pitanja naturalist mora dati pozitivan odgovor i poraditi na njihovoj podrobnoj elaboraciji. Mora dopustiti da najopcenitija nacela bioloke egzistencije i evolucije vrijede i za covjeka kao i za ostala iva bica. U tom kontekstu, znanost postaje dio ljudskog nacina opstanka, komponenta njegove strategije preivljavanja, a taj nacin opstanka i ta strategija preivljavanja ne smiju protusloviti biolokim zakonima. Insistira li netko da se radi o potpunom diskontinuitetu, tada mu ne preostaje drugo nego da napusti cijelu pricu o evoluciji i okrene se pravo natrag prema metafizici. U ovom kratkom dijelu smo pokuali pokazati problematiku kojom se bavi i kojom je opterecena filozofija modernog naturalizma. Ocigledno da predstavnici ovog filozofskog pravca moraju dati odgovore na mnoga postavljena pitanja ako ele da njihovo razmatranja statusa znanosti ima plauzibilan i opce prihvacen stav.

16. Filozofija I. Kanta 16.1. Uvod Moda smo trebali na pocetku naeg razmatranja o uvodu u filozofiju znanosti zapoceti s Kantom jer njegova filozofija predstavlja cvornu tocku suvremene filozofije uopce, pa u tom kontekstu ima odgovarajuce implikacije i na probleme znanstvene teorije. Poslije njegove filozofije nitko nije ostao indiferentan prema njenim rezultatima bez obzira da li .promiljanje provodilo u afirmativnom ili ne afirmativno odnosu. Tako, na primjer, vidjeli smo kako se logicki pozitivizam odnosio prema metafizici uopce, pa dakle jednim dijelom i Kantov filozofski sustav, negacijski deplasira njihove iskaze kao besmislene, ali ipak kljucna mjesta u stavu logickog pozitivizma predstavlja razdioba na analiticke i sinteticke sudove koje je upravo Kant jasno razgranicio. Mi cemo u ovom kratkom razmatranju Kantovog promiljanja osvrnuti samo na one elementarnim pozicijama koje se cine primjerene naem uvodu. Uglavnom cemo obratiti pozornost na njegovo najvanije djelo Kritiku cistog uma. Immanuel Kant (1724-1804) nije dodue prvi postavio kriticki problem, ali ga je sigurno toliko zaotrio kao nitko prije njega, dok su njegova rjeenja uvelike zaokrenula tijek europske filozofske misli. Nakon Kanta mora svaki metafizicar najprije nastojali dati to bolje utemeljenje metafizici prije nego to ce poceti izlagati svoje metafizicke postavke. Kantov je izazov bio povod da se u filozofiji uopce uocio i poceo rjeavali kriticki problem i da se uvela kritika kao posebna kolska disciplina. Kantovi raniji radovi vie se bave znanocu nego filozofijom i cini se kako ta cinjenica nije nevana za njegov kasniji filozofski razvoj. Posebice, kasnije u njegovo povjerenje Newtonove klasicne mehanike kao uzora ispravne teorije. Poslije zemljotresa u Lisabonu on je pisao o teoriji zemljotresa, a napisao je jednu raspravu o vjetru i kratak ogled o pitanju da li je zapadni vjetar u Europi vlaan zbog toga to je preao Atlantski ocean itd. Njegov najznacajniji znanstveni spis je njegova Opca povijest prirode i teorije kozmosa (1755), koji anticipira Laplasovu hipotezu o maglinama i izlae moguce porijeklo Suncevog sustava. Neki odjeljci ovog djela su izuzetni i ono ima tu zaslugu to je otkrilo jednu hipotezu koja se cini plauzibilnom. Njegovo, ipak, prvo znacajno djelo jeste Kritika cistog uma i to prvo izdanje 1781. god. a drugo 1787.god. Mi cemo se uglavnom zadrati na neki odlomcima ovog dijela. Kartko moemo reci da je cilj ovog djela da dokae kako, iako nijedna naa spoznaja ili saznanje ne nadmauje iskustvo, ono je pored toga djelomicno a priori i nije izvedeno indukcijom iz iskustva. Kant u predgovoru 2. izdanju svoje Kritike cistog uma, u travnju 1787, usporeduje

svoje djelo s Kopernikovim prevratom, zacijelo, u suprotnom antropocentricnom smislu. Prema njegovoj ocjeni, tadanja je filozofija robovala objektu nastojeci da ljudske predodbe i spoznaju izvede iz svojstava vanjskih predmeta. Promaaj te teorije preslikavanja ponukao je knigsberkog filozofa na radikalan preokret. Dok je stara metafizika polazila od nekih intuitivno dokucenih ili samo-po-sebi razumljivih principa, iskustvo biva od sada polazitem i kriterijem spoznaje. Interpretirajuci iskustvo na svoj poseban nacin, engleski empiristi, narocito s Lockeom, pokuavaju od osjetila, utisaka, dojmova ili impresija izgraditi svu nau spoznaju, pri cemu te otiske ili impresije shvacaju vjernim korelatom vanjskih stvari. Nakon Humeove analize postalo je jasno da takav empiristicki pristup ne moe utvrditi zakone prirodnih znanosti, i tako je empirizam doao u proturjecje sa svojim budenjem. Probuden tom Humeovom skepsom iz metafizicke drijemei, kako sam veli, Kant preokrece taj temeljni odnos izmedu subjekta, impresija i

objekta i dolazi do radikalne tvrdnje: Um uvida samo ono to sam iznosi prema svojem nacrtu.388 Ono to je u startu bitno jeste strtoga diferencijacija sudova i to u dvije razine; s jedene strane postoji razlika izmedu analiticnih i sintetickih sudova, a sa druge strane razlika izmedu sudova a priori i empirijskih sudova. Jedan analiticni sud jeste onaj u kome je predikat dat u cijelosti ili djelom u subjektu; na primjer, jedan visok covjek jest covjek ili jedan istostranicni trokut jest trokut.Ovi sudovi proizlaze iz logickog zakona kontradikcije jer zastupati miljenje da jedan visok covjek nije covjek bilo bi proturjecno sa samim sobom. Jedan sinteticki sud jest onaj koji nije analiticki i to su svi oni sudovi koji ce svoj izvor imati u iskustvu. Mi ne moemo, prostom analizom pojmova otkriti istine kao to su na primjer: Utorak je bio kini dan, ili Napoleon je bio veliki general. Ali Kant, za razliku na primjer od Leibniza i svih ranijih filozof, nece da prizna da su svi sinteticki sudovi poznati samo preko iskustva. Ovdje dolazi druga razdioba. Jedan empirijski sud jest takav sud kojim mi ne moemo znati izvan culne percepcije, bilo nae bilo nekog drugog cije svjedocanstvo prihvacamo. U ovu vrstu spadaju cinjenice, na primjer, iz povijesti i zemljopisa. Takvi su i znanstveni zakoni kako god nae znanje o njihovoj tocnosti ovisi od promatranih cinjenica. S druge strane, jedan sud a priori jeste takav sud koji, iako moe da bude izvucen iz iskustva, kada se upozna izgleda kao da ima jednu drugu osnovicu, a ne iskustvo. Navedimo jedan jednostavan primjer; dijete koje uci aritmetiku moe se pomoci time to ce mu se dati da vidi dva piljka, a zatim druga dva piljka, i to ce mu se reci da je dobio ukupno cetiri piljka. Ali kada je ono shvatilo opci sud da su dva i dva cetiri, ono vie ne tri potvrdu pomocu primjera; sud ima jednu izvjesnost koju indukcija ne moe nikada dati jednom opcem zakonu. Dakle, svi sudovi ciste matematike u ovom smislu su a priori. Moda je situacija s matematikom relativno jasna, ali to je sa prirodnim znanostima i njihovim zakonima. Ovdje posebno mjesto zauzima zakon kauzaliteta (uzrok-posljedica) koji predstavlja osnovicu svake znanosti. Ovom problemu cemo se vratiti kasnije a sada obratimo pozornost kako je ovaj problem rijeio ili pokuao da rijei D. Hume. On je dokaza da zakon kauzaliteta nije analiticki i zakljucio je da mi ne moemo biti sigurni u njegovu izvjesnost. Kant je prihvatio gledite da je ovaj zakon sinteticki, ali je ipak smatrao da je poznat a priori. On je drao da su aritmetika i geometrija sinteticke, ali isto tako da su a priori. Tako je doao

dotle da je svoj problem formulirao rijecima: Kako su mogucni sinteticki sudovi a prior? Odgovor na ovo pitanje, zajedno s njegovim posljedicama, sacinjavaju glavnu temu Kritike cistoga uma. Prema Kantu, vanjski svijet uzrokuje samo materiju naeg culnog osjeta, ali na mentalni mehanizma rasporeduje tu materiju u prostoru i vremenu i stvara pojmove preko kojih mi stvaramo iskustvo. Odavde slijedi jedna bitna posljedica a to je da stvari po sebi, koji su uzroci naih utisaka, nespoznatljivi su; one nisu u vremenu ili prostoru, one nisu supstancije, niti se mogu opisati ijednom od onih opcih pojmova koje Kant naziva kategorijama. Moramo napomenuti da se ovdje moramo cuvati prenaglaenog zakljucivanja, jer na primjer, kao to su prostor vrijeme forme zora pa samim tim su dio 388 To se moe stavili i za motto njegovu glavnom djelu, a trebalo mu je mnogo razmiljanja i hrabrosti da izrece neto takvo to ce svakako jako zacuditi citatelje. Dok se ne razumiju razlozi koji su vodili Kanta do te filozofske pozicije, lako ga se moe naprecac strpati medu subjektivne idealiste ili solipsiste i tako si uskratiti pristup u nove vidike koje je Kant otvorio svojom transcendentalnom filozofijom. Poput drugih genijalnih otkrivatelja nije ni Kant bio ni neprotuslovan ni dosljedan i sam je precijenio ono manje vano, a mnogo to autenticno strpao u fusnote. Iz tih naknadnih pribiljeki i pribjegavanja prakticnom umu vidi se koliko je autorova prvobitna sigurnost bila podgriena i kako se citava tvrdava cistog uma uruavala u vjecnu ljudsku nedoumicu. Stoga nam i valja Kanta podici iz tih sumnji i slutnji do suvremene misli.

naeg subjektivnog perceptivnog aparata, cesto se na osnovu ovog tvrda da oni nemaju svoju objektivnu egzistenciju. Kant to nije tvrdio, jer ta tvrdnja o ne postojanju je isto to i tvrdnja o postojanja, tako da je prava interpretacija da mi ne moemo znati dali neto takvo postoji kao to su objektivno vrijeme i prostor. Postoje takoder i pojmovi a priori; to su dvanaest kategorija, koje Kant izvodi iz formi silogizma. One su subjektivne u onom sitom smislu u kome su subjektivni prostor i vrijeme to ce reci da je naa duhovna konstitucija takva da se one mogu primijeniti na sve ono to je u naem iskustvu ali nema razloga za pretpostavku da su one primjenjive i na stvari po sebi. Medutim, to se tice uzroka postoji jedna nedosljednost, poto Kant smatra da su stvari po sebi uzroci culnih osjeta, a da su slobodna htijenja uzroci dogadanja u prostoru i vremenu. Ova ne dosljednost nije slucajna omaka, ona je bitan dio njegovog sustava. Veliki dio Kritike cistog uma bavi se time da dokae greke koje nastaju kao posljedica toga to se prostor i vrijeme ili kategorije primjenjuju na stvari koje nismo iskusili. Kada se to cini onda, po Kantu, nastaju antinomije to ce reci uzajamno proturjecni sudovi koji moe prividno moe biti dokaza. Kant daje cetiri takve antinomije, od koji se svaka sastoji od teze i antiteze. U prvoj teza glasi: Svijet ima pocetak u vremenu, a i prostorno je takoder ogranicen. Antiteza glasi: Svijet nema pocetak u prostoru i vremenu. Druga antinomija tvrdi da postoje dvije vrste kauzaliteta; jedna se slae sa zakonima prirode, a druga sa zakonima slobode; antiteza smatra da postoji samo kauzalnost koja se slae sa prirodnim zakonima. Treca antinomija dokazuje da svaka sloena supstancija istodobno i jest i nije sastavljena od prostih dijelova. Cetvrta antinomija dokazuje da postoji i da ne postoji jedno apsolutno nuno Bice.389 Sigurno je da Kant nije bio prvi koji bi postavio i rjeavao navedena pitanja. No pruena rjeenja Kanta nisu mogla zadovoljiti prije svega zbog toga to je na polju metafizike jedva moguce naci jednodunost u postignutim rjeenjima koja bi unaprijedila metafiziku kao znanost i osigurala joj casno mjesto medu drugim znanostima. Vec smo u uvodu napomenuli kako se Kant tui da je metafizika, umjesto da bude kraljicom svih znanosti, postala popritem beskrajnih prepirki. U isto su vrijeme matematika i prirodne znanosti ucinile velik napredak. Kod njih nalazimo iroko polje opce priznatih i prihvacenih spoznaja u koje nitko vie ozbiljno ne sumnja. Takvi su uspjesi metafizici ostali prikraceni pa su ljudi postali indiferentni prema njoj. To je potaklo Kanta da se lati kritickog istraivanja temelja metafizike, a to istraivanje znaci dovodenje metafizike pred sudite uma. Time je Kant povezao metafizicki i kriticki problem. Kant naime

napominje, da njegova kritika nije kritika knjiga ni sustava, nego kritika spoznajne moci uopce, kritika moci uma s obzirom na sve one spoznaje za kojima on moe teiti neovisno od svakog iskustva 390 Jasno je da metafizicke spoznaje moraju biti spoznaje a priori pa se zato prvo pitanje o mogucnosti metafizike svodi na pitanje; kako nas um moe spoznavati a priori, tj. mimo svakog iskustva. Kant odbacuje Lockeovu teoriju da se svi nai pojmovi konacno moraju svoditi na iskustvo, ali on odbacuje i protivnu teoriju o urodenim idejama. Nasuprot tome Kant dri da postoje principi i pojmovi koje na um izvodi iz samog sebe ali potaknut iskustvom. Kanta ne zanimaju psiholoka istraivanja naravi naega uma. On eli otkriti ciste uvjete nae ljudske spoznaje kao takve, tj. formalne elemente ciste svijesti. Takvo istraivanje Kant zove transcendentalnim. Ja nazivam transcendentalnom svaku spoznaju koja se ne bavi predmetima, nego naom spoznajom predmeta ukoliko ona treba 389Ovajdio Kritike jakojeutjecaonaHegela, cijasedijalektikaucijelostisluiantinomijama. 390 I.Kant, Kritik der reinen Vernunf, Hamburg,1971; Kritika cistog uma, preveo Viktor Sonnenfeld, Zagreb, 1984, god, A. XVII.

da bude moguca a priori391 Jedan od glavnih zadataka Kritike cistog uma sastoji se u tome da pokae koji su to uvjeti nae spoznaje. Sam Kant je bio iz pocetka pod utjecajem starog dogmatizma, i njega je obuzimao dogmatski drijeme, koji je u Njemackoj u to vrijeme izazvala Wolffova filozofija. Tako je bilo opce stanje njemacke filozofije sredinom osamnaestog stoljeca. Autoritet Leibnizove filozofije bio je u Njemackoj priblino isti kao autoritet Descaretsove filozofije u Francuskoj ili Lockeove filozofije u Engleskoj, ali ono to je kod Leibnizovog sljedbenika Wolffa ostalo od njegove filozofije, bilo je lieno najdragocjenijeg pozitivnog sadraja koji je sam Leibniz unosio u svoje metafizicke spekulacije svojim znanstvenim i filozofskim genijem, a narocito svojim izuzetnim smislom za matematiku, te se tako ona pretvorila u ogranicenu racionalisticku dogmatsku spekulaciju, bez realnih mogucnosti i perspektive daljnjeg razvoja. Zato ta filozofija nije bila kadra da se suocava sa velikim problemima svoga vremena, a prije svega sa onim problemima spoznaje, koji su izbili u prvi plan ( problemi metode, prije svega), uslijed razvitka znanosti i radanja modernog gradanskog drutva. Kant je, medutim, vec u svojoj mladosti, kao to smo rekli, pokazao veoma ivi interes upravo za probleme znanstvenog i drutvenog razvoja. Newtonova fizika inspirirala ga je za hipotezu o postanku Suncevog sustava, to se, uostalom, vidi i u samom naslovu rasprave u kojoj je on tu hipotezu objavio.392 Isto se moe reci za njegovu ideju o zakonitosti svjetske povijesti. On je, njime, bio uvjeren da ce se naci covjek koji ce biti u stanju da utvrdi vodecu nit u svjetskoj povijesti isto onako kao to je Kepler na neocekivani nacin podvrgao odredenim zakonima ekscentricne putanje planeta, ili kao to je Newton objasnio zakone iz jednog opceg prirodnog uzroka.393 Mladog Kanta pokretala je uopce misao da filozofski osnuje Newtonovu znanstvenu teoriju i ta ga misao nije naputala ni kasnije kad je pisao Kritiku cistoga uma. Moe se cak reci da njegovo ispitivanje mogucnosti i granica ciste prirodne znanosti u Kritici cistoga uma traenje odgovora na pitanja koja su mu se postavila kada je poceo pomiljati da kritika spoznaje moe dovesti u sumnju izvjesnost znanstvenog iskustva, stecenog, prije svega, impozantnim razmjenama velikih Glilejevih, Kopenikovih, Keplerovih, Newtopnovih i drugih velikih otkrica, koja su omogucila razvoj moderne znanosti. A kada se neto kasnije utjecajima Newtonove fizike pridruio jo i utjecaj revolucionarnih ideja J. J. Rousseaua i kada se kod Kanta rodilo uvjerenje da je Rousseau svojim gradanskim individualistickim romantizmom, koji je u Njemackoj djelovao kao pokretac davno zapretanih snaga, misli i osjecanja, otkrio istinu o pravoj prirodi ljudskog bica isto onako kao to je Newton otkrio istinu o objektivnoj prirodi svijeta, bio je to ne samo pocetak Kantovog oslobadanja od stare dogmatske Wolffove metafizike i njemacke kolske filozofije uopce, vec i pocetak konstituiranja buduce filozofije transcendentalne idealizma. Koliko su upravo ti utjecaji,

Newtonovi i Rousseauovi, bili presudni u Kantovom misaonom formiranju, svjedoci priznanje samog Kanta da su oni bili njegova dva najveca ucitelja. Ali ma koliko bili presudni ti utjecaji da se u Kantu pocne buditi tenja za novom filozofskom teorijom, za filozofskim uopcenjem onih otkrica u prirodi savjeta i covjeka koja su u moderno doba potpuno izmijenila tijek razvoja filozofije, tek je upoznavanje sa Humeovim kritikom stare metafizike izazvalo ona veliki preokret u Kantovom misaonom razvitku kojim ustvari pocinje takozvani kriticki period njegove filozofije. U predgovoru za 391 Ibid. A12, B25. 392 Naslov navedenog djela glasi u izvornom obliku: Allgemine Naturgeschichte und Theorie des Himells oder Versuch von der Verfassung und dem mechanischen Urspruge des ganzen Weltgebudes nach newtonischen Grundstzen abgehandelt ( 1755 ) 393 I. Kant, Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbrgerlicher Absicht, Kants Werke, Bd. VIII, Berlin, 1912.

raspravu Prolegomena za svaku buducu metafiziku, koju je napisao dvije godine poslije objavljivanja Kritike cistoga uma (1763), kao saeto objanjenje ideja Kritike cistoga uma, koje nisu naile na dovoljno razumijevanje, sam Kant je to objasnio ovim rijecima: Od Lockeovih i Leibnezovih pokuaja, ili, tovie, od postanka metafizike, dokle see njena povijest, nije se dogodilo nita to bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati odsutnije nego napad Davida Humea na nju. On nije unio svjetlo u ovu vrstu saznanja, ali je ipak skresao iskru kojom je zacijelo mogao zapaliti svjetlo da se namjerio na podesan trud, cije bi se tinjanje briljivo podravalo i podeavalo. Ustvari njegova se filozofija razvijala u opreci, ali i pod jakim utjecajem dviju struja miljenja, britanskog empirizma od Lockea do Humea i njemacke metafizike od Leibniza do Wolffa. On zamjera Leibnizu i Wolffu to su osjetilno iskustvo shvacali kao neto nejasno prema intelektualnoj spoznaji. I jedan i drugi polazili su od tocno odredenih objekata svijeta. Dok intelekt te objekte jasno uvida, oni se kroz naa osjetila tek mutno ili zbrkano odraavaju. Nasuprot tome pie Kant vrlo otro, kako naa cijela osjetilnost nije nita drugo nego zbrkana predodba predmeta, koja jedino sadri ono to njima po sebi pripada, ali to samo gomilanjem oznaka i parcijalnih predodbi, jest krivotvorenje pojma osjetilnosti i pojava, to cini citavo to naucavanje beskorisnim i praznim. Kant jasno kae, i to stalno opetuje, da stvari kakve nam se javljaju u iskustvu nisu onakve kakve su po sebi niti su njihovi odnosi onakvi kakvi su po sebi, nego su to stvari naeg, ljudskog iskustva, to znaci da ne bismo nita o njima mogli reci kad bismouklonili svoju ljudsku osobnost. to god spoznajemo o stvarima, to mi, ljudi, spoznajemo, sa svojom karakteristicnom strukturom. Kant ce, prelazeci preko tog prirodnog stanovita zakljuciti: I tako dapace fizika zahvaljuje revoluciju svog nacina miljenja jedinoj dosjetki, onoj da um trai u prirodi ono to je sam u nju stavio. Time biva apriorno uvedeno. Prihvativi zakljucak empirista da iskustvo ne moe naim sudovima dati opcenitu i strogu valjanost, Kant moe ovako definirati apriornu spoznaju: Biva li dakle kakav sud miljen u strogoj opcenitosti, tj. tako da se nijedna iznimka ne moe smatrati mogucom, tad nije izveden iz iskustva nego je upravo valjan a priori. Empirijska je opcenitost prema tome tek samovoljno povienje valjanosti, naprotiv gdje stroga valjanost pripada bitno sudu, to bitno pokazuje na osobit izvor spoznaje, naime na sposobnost spoznaje a priori. Nunost i stroga opcenitost su dakle sigurne oznake stanovite spoznaja a priori i nerazrjeivo pripadaju jedna drugoj. Kantovo je bilo polazite da iskustvo pobuduje um da bi spoznao to je vec u njemu. Proucavajuci gibanje planeta, um (Newtonov) uvida svoje vlastite oblike i kategorije koje

unosi u iskustvo i kojima sreduje empirijske podatke. Prema tim Kantovim sudovima moglo bi se smjesta zakljuciti da se tu radi o potpunom obratu od objektivne orijentacije na krajnje subjektivno stajalite. Postoje sigurno empiricki uvjeti za spoznaju predmeta. Takav je uvjet svjetlo za nae oko s objektivne strane i zdravo oko sa strane subjekta. No Kanta ne zanimaju u prvom redu empiricki vec ne-empiricki uvjeti ili cisti uvjeti ljudske spoznaje. Rijec cist u Kantovoj terminologiji znaci neovisnost od svih utisaka empirijsko-osjetnog opaaja. Kanta zanimaju nuni uvjeti spoznavanja predmeta koji vrijede za svakog covjeka. Kad Kant govori o spoznaji a priori, onda ne misli na tzv. relativni a priori, tj. ukoliko na temelju prolog iskustva unaprijed znamo kakav ce biti ucinak neke radnje. Kant misli na spoznaju koja je apriorna u odnosu prema bilo kojem iskustvu. Cista apriorna spoznaja kod Kanta ne znaci, medutim, spoznaju koja bi bila nazocna u ljudskom duhu jo prije svakog iskustva, nego nastaje samo prilikom iskustva. Tu moemo navesti cesto citirane Kantove rijeci kojima on pocinje uvod u drugo izdanje Kritike cistog uma. Da svaka naa spoznaja pocinje iskustvom, o tome se uopce ne moe sumnjati; cime bi, naime, inace mogla naa spoznajna moc biti probudena na izvrenje kad se to ne bi zbivalo

pomocu predmeta koji podrauju naa osjetila [...] No premda svaka naa spoznaja pocinje iskustvom, ona ipak ne proizlazi potpuno iz iskustva.394 Kant se, dakle, donekle slae s empiristima kad kae da svaka naa spoznaja pocinje iskustvom. Naa spoznajna moc mora biti pokrenuta iskustvom, u prvom redu osjetilima, koja su pod utjecajem izvanjskih predmeta. No on se udaljava od empirista cim naglaava da naa kognitivna sposobnost iz same sebe nadopunjuje apriorne elemente spoznaje, pri cemu je iskustvo samo poticaj. Zato je Kant uvjeren da postoji apriorna spoznaja? On se slae s Humeom da se iz iskustva ne moe izvesti striktno univerzalna spoznaja, ali za njega je jasno da takva striktno univerzalna spoznaja postoji i to kod znanosti u matematici, a kod najopcenitije uporabe razuma u iskazu; svaka promjena mora imati svoj uzrok. Kant tako odbacuje Humeovo psiholoko tumacenje porijekla naih pojmova na osnovi asocijacije ideja. Nunost koju imamo kod spomenutih apriornih spoznaja nije, po Kantovu miljenju, samo subjektivna, kako je to tvrdio Hume Ustanovivi da je apriorna spoznaja moguca, Kantu se namece odlucujuce pitanje kako je ta spoznaja moguca. No na polju spekulativne metafizike je i sama cinjenica apriorne spoznaje nesigurna. Hume je uglavnom poao od jednog jedinoga, ali vanog, pojma metafizike, od pojma veze, uzroka i posljedice (dakle, i od pojma sile i radnje, koji je iz njega izveden itd.), pa je zahtijevao da um, koji tvrdi da ga je proizveo u svom krilu, odgovori kojim on pravom misli da neto moe biti takvog kvaliteta da se, ako je postavljeno, zbog toga nuno mora postaviti i neto drugo, buduci da to znaci pojam uzroka. On je nepobitno dokazao da je umu sasvim nemogucno a priori i na temelju pojmova pomiljati takvu vezu jer ona sadrava nunost. Medutim, ne moe se nikako uociti kako iz toga razloga to neto jest nuno, mora biti i neto drugo i kako se moe uvesti pojam a priori o takvoj vezi. Iz toga je zakljucio da um sebe tim pojmom potpuno zavarava, da ga pogreno smatra za svoje vlastiti dijete, jer on nije nita drugo nego bastard mate, koja je oplodena iskustvom dovela izvjesne predstave pod zakon asocijacije i subjektivnu nunost, tj. naviku koja iz toga proizlazi, podmece kao objektivnu nunost na temelju spoznaje. Iz toga je, opet, zakljucio da um nema nikakve moci da pomilja takve veze, pa makar samo u opcenitosti, jer bi tada njegovi pojmovi bili proste izmiljotine, a sva njegova saznanja, koja toboe a priori postoje, ne bi bila nita drugo nego lano obiljeena obicna iskustva, to znaci upravo toliko da uopce nema metafizike, pa da je i ne moe biti.395 Glavni Humeov prigovor metafizici svodi se, po rijecima Kanta, na to da pojam uzroka i posljedice nema objektivnu nunost ili objektivnu vanost, vec je samo od mate, koja je, oplodena iskustvom, izvjesne predstave dovela pod zakon asocijacije, pa subjektivnu nunost podmece za objektivnu na temelju iskustva. Kant je, nesumnjivo, bio

ne samo Humeov sljedbenik vec i sljedbenik engleskih empirista uopce. On je naglaavao da svaka spoznaja pocinje iskustvom, ali ma koliko bilo neosporno da je Humeova filozofija uopce jedan od osnovnih i najznacajnijih izvora njegove filozofije, neosporno je takoder da je on kao veliki filozofski i znanstvenici duh znao i sam da su moderna spoznaja o svijetu i covjeku zasnovana na konkretnim empirijskim istraivanjima modernih znanosti i da nema i ne moe biti filozofije, a pogotovo znanosti, ako se podcjenjuje znacaj iskustva za spoznaju onako kako su cinili nacionalisti. Zato, moemo reci, da je Kant poceo razmiljati o mogucnosti izmirenja racionalizma i empirizma, a isto tako o mogucnosti da se metafizika uskladi s rezultatima modernih znanstvenih istraivanja. Sloenost ovog 394 Ibid. str. B1 395 I. Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb, 1953. str.9.

problema, moda, objanjava tajnu njegove utnje od 1769 do 1781. godine.396 Koliko je taj problem bio znacajan za postanak Kritike cistoga uma, pokazuje zorno pocetak predgovora, koji je Kant napisao za njeno prvo izdanje gdje govori o metafizici kao o podrucju proturjecnosti i beskrajnih prepirki. U tim prepirkama sukobljavale su se dvije glavne vrste protivnika, koji su privlacili Kantovu pozornost: dogmaticari, koji su prevladavali u pocetku, i skeptici, koji su kasnije uzeli maha. I sam Kant je bio u situaciji da se opredijeli za jednu ili za druge. Sa dogmaticarima je imao iskustvo, kao to smo vec rekli, u pocetku svog filozofskog razvoja, a ideje skeptika upoznao je kod Humea. Ravnoduan nije nikako mogao da ostane i to ga je navelo da svoj poloaj opie na ovaj nacin: Uzaludno je, naime, htjeti vjetacki pokazivati ravnodunost prema takvim ispitivanjima, ciji predmet ne moe biti ravnoduan ljudskoj prirodi. Osim toga, oni vajni indiferentisti, ma kako eljeli da se sakriju, dajuci kolskom jeziku neki popularan ton, ipak neizbjeno zapadaju, ukoliko uopce neto misle, u metafizicka tvrdenja, prema kojima su ipak pokazivali toliko preziranja. Medutim, ova ravnodunost, koja se javlja usred cvjetanja svih znanosti i pogada narocito one znanosti, cijih bi se spoznaja, ako bi ona bila moguca, covjek najmanje odrekao, jeste ipak jedan fenomen koji zasluuje pozornost i razmiljanje. Ova ravnodunost, ocigledno, nije posljedica lakomislenosti, vec sazrele sposobnosti za sudenje jednog stoljeca, koje vie ne eli da se ometa prividnim spoznajama; ona osim toga predstavlja poziv upucen umu da ponovo preuzme najtei od svih svojih poslova, naime, spozna samoga sebe i da ustanovi jedan vrhovni sud koji ce ga osiguravati u njegovim opravdanim ciljevima, a koji bi, naprotiv, mogao otkloniti sve ne osnovane pothvate, ne silom vlasti, vec na osnovu svojih vjecnih i nepromjenljivih zakona, a taj vrhovni sud jeste samo i jedino Kritika cistoga uma.397 Tako se, po objanjenju samog Kanta, rodila ideja ovog djela, koju je on shvatio kao kritiku moci uma s obzirom na sve one spoznaje za kojima on moe teiti neovisno od iskustva. Kant je smatrao da je glavna mana dogmatskog racionalizma to mu nije palo na pamet da unaprijed pripremi sebi tlo na osnovu kritike organa, naime, samoga cistoga uma: jedan nedostatak, koji se ne moe toliko pripisati njemu, vec, naprotiv, dogmaticnome nacinu miljenja njegovoga doba, te u tome pogledu ne mogu ciniti jedan drugome nikakve prijekore ni filozofi njegova vremena, ni filozofi svih ranijih vremena.398 Ipak je kritika dola, ali iz redova empirista. Hume je htio da zna da li se cisto

empirijskim putem moe doci do pojmova o stvarnosti koji imaju opcost i nunost znanstvenih iskaza. Sam nije mogao naci nikakav drugi odgovor, nego da pojam uzroka i posljedice nema u sebi tu opcost i nunost, poto se zasniva na iskustvu, i tako je pitanje ostalo otvoreno. To je bila granica do koje je doao empirizam XVIII stoljeca. A Kant nije htio da se pomiri s Humeovim zakljuckom, jer je htio da ide dalje od njega i empirizma. Naime, htio je da njegov polazni stav bude sukladno s onim ugledom iskustva koji su zauvijek utvrdile moderne znanosti, ali da ga to ne odvede u tekoce u koje su Berkeley i Hume zapali. Vec u prvoj recenici uvoda u svoju Kritiku cistoga uma on je zauzeo stav kome ni sam J. Locke ne bi imao nita da zamjeri: Da sve nae spoznaje pocinju sa iskustvom, u to se ne moe sumnjati; jer to bi inace moglo da pobudi moc spoznaje na upranjavanje svoje funkcije, ako to ne bi ucinili predmeti koji pobuduju naa cula te djelomicno sami sobom proizvode predstave, djelomicno pak pokrecu funkciju naega razuma da ove predstave usporeduje, da ih spaja ili razdvaja, te da tako sirovi materijal culnih utisaka preradi u takvu spoznaju predmeta, koje se zove iskustvo? Dakle, u pogledu 396 Poto je postao profesor logike i metafizike, Kant je za tih deset godina objavio svega nekoliko spisa bez veceg znacaja, iz oblasti antropologije i pedagogije. 397 I. Kant, Kritika cistog uma, Kultura, Beograd, 1970. str. 6 7. 398 Ibid. str. 31-32.

vremena, nijedna spoznaja u nama ne prethodi iskustvu i sa iskustvom pocinje svaka spoznaja. 399 Tu je Kant, medutim, odmah i napustio empirizam, jer se kod njega i dalje zadrala, da tako kaemo, iluzija da svojim transcendentalnim idealizmom treba da pomiri empirizam i racionalizam i on je prethodnom svom stavu odmah dodao da, iako cjelokupna spoznaj pocinje sa iskustvom, ipak ne proistjece sve spoznaj iz iskustva i da postoji bar jedno potanje koje je potrebno jo blie prouciti i koje se nasmije odmah prema prvom izgledu odgurnuti kao savreno, naime: da li ima takve spoznaje, koje je neovisno od iskustva, pa cak i od svih culnih utisaka?400 Kad je nakon prvog izdanja Kritike bio optuivan zbog subjektivizma psihologiziranja, Kant se u predgovoru 2. izdanju branio od tih prigovora, a i samog su ga mucile nedoumice, o cemu najbolje svjedoci podua, sitno napisana, ali vrlo zamana fusnota. Vec je Voltaire napomenuo da, ako tko ospori opstojnost vanjskih predmeta, nitko mu nece moci suprotno dokazati. Tu nemogucnost dokaza zove Kant skandalom filozofije i sam iznosi, kako kae, jedini dokaz objektivne realnosti, ne ba uvjerljiv. On polazi od toga da je svjestan svog bivstva u vremenu. No sve odredenje vremena pretpostavlja da neto ustraje u opaanjima. U toj vanoj fusnoti Kant modificira izvode iz 1. izdanja Kritike i pie: Ali ovo ustrajno (das Beharrliche) ne moe biti neki zor u meni. Jer svi razlozi odredenja mog bivstva koji se nalaze u meni jesu predodbe i kao takvima im treba neto ustrajno to se od njih razlikuje i spram cega njihova mijena... moe biti odredena.401 Kant brani taj svoj dokaz od ocekivanih kritika i dalje pie: Protiv toga ce se dokaza po svoj prilici reci, ja sam ipak neposredno svjestan samo onoga to je u meni, tj. svoje predodbe vanjskih stvari i prema tome ostaje nerijeeno da li neto korespondira izvan mene ili ne. Medutim ja sam unutarnjim iskustvom svjestan svoje opstojnosti u vremenu, a to je vie nego da sam svjestan svoje predodbe... Ova svijest moje opstojnosti u vremenu je dakle identicno spojena sa svijecu odnosa spram necega izvan mene, i to je dakle iskustvo, a ne utvara ... to je ono to nerazrjeivo vee vanjsko s mojim unutarnjim smislom ... 402 Iskustvo se po Kantu i ne bi moglo zbiti kad ne bi dijelom bilo vanjsko, a dijelom unutarnje. Ali, kako se to sjedinjuje, ne moe se dalje objasniti, zakljucuje Kant svoju fusnotu u agnostickoj rezignaciji. Te duboke dvojbe izbjegle su mnogim Kantovim sljedbenicima i protivnicima koji su vidjeli pred sobom impozantnu, petrificiranu tvrdavu uma, a ne djelo covjekove pronicljivosti i nedoumice. Ako se i ponudenom dokazu vanjske

stvarnosti moe tota prigovoriti, vano je tu istaci to je pisac drao utvrdenim, a to je jedinstvo unutarnjeg i vanjskog, subjektivnog i objektivnog, u ljudskom iskustvu i cinu. Prema tome i onako proklamiran obrat od objekta na subjekt i nije bio onako kopernikanski kao to je sam autor povjerovao; cak bi se kasnije toliko isticano jedinstvo subjekta i objekta (pa i osnovna Marxova teza o Feuerbachu) moglo svesti na citirano mjesto Kritike. No Kantov genij nije ostao pri kakvu obrtanju filozofskih termina i njihovu isto tako povrnom sjedinjavanju, nego je neumorno traio autenticno znacenje ispod izlizane i obesmiljene upotrebe rijeci. I u tim potragama bila je znanost ivi, bistri izvor odakle je srkao cisti um da li konacnu spoznaju? Kroz citavu svoju Kritiku poziva se K.ant stalno na Euklidovu geometriju i Newtonovu mehaniku, a tek prigodice uzima primjere iz drugih podrucja istraivanja (osim dakako logike koja ga mnogo zaokuplja, ali gdje ga jako vee batina vec zastarjelog 399 Ibid. str. 37. 400 Ibid. str. 37. 401 Ibid.str. 88. 402 Ibid.str.67.

Aristotela). Strogost i zaokruenost tih dvaju sustava toliko ga fasciniraju da mu postaju, kao i mnogima drugima, uzorom sigurne spoznaje i apsolutne istine. Usisavi od rana tu neospornost geometrije i mehanike, ta i sam je pridonio shvacanju razvoja Newtonova svemira, Kant postavlja kobno pitanje: Kako je takva stroga, nuna i opcevaljana spoznaja moguca? Empirijsko nam istraivanje ne moe nikad dati takvu istinu. Dakle gdje da potraimo izvor te apsolutne spoznaje? To istraivanje zove Kant transcendentalnim i dovest ce ga doista preko ruba onoga to smo tako familijarno drali svojim svijetom, prirodom, osobom. No na tom proboju ukazat ce nam se njegov putnicki tap natrulim, i morat cemo pomno preispitati pitanje koje ga je pokrenulo. Knigsberki filozof prihvaca sa zadovoljstvom, kao to smo rekli, zakljucak empirista da se iz golih opaanja ne moe doci do strogih i univerzalnih zakona. Ali ipak, u matematici, fizici i logici imamo takve apsolutne principe, konstatira Kritika cistog uma. I stoga ti principi ne mogu imati svoje podrijetlo u iskustvu (kako ga je empirizam shvacao): oni su 'cisti' od nesavrenih opaanja. Nakon te konstatacije ponavlja Kant pitanja: Kako je cista matematika moguca? Kako je prirodna znanost moguca? Bankrot empirizma 18. stoljeca, da upotrijebim Russellov izraz, potaknuo je Kanta na izgradnju transcendentalne filozofije koja je trebala objasniti zato je covjek u posjedu stanovitih istina i zato moe mirno spavati a da mu se krov ne srui nad glavom. Sam Kant ovako objanjava: Prirodna znanost (physica) sadri u sebi sintetske sudove a priori kao principe. Navest cu samo par stavaka za primjer: da u svim promjenama tjelesnog svijeta ostaje sacuvana kolicina materije ili da u svim prijenosima gibanja moraju hiti jednake akcija i reakcija ...403 Jer u pojmu materije ne pomiljam konstantnost nego jedino njezinu prisutnost u prostoru ispunjenjem istoga. Dakle prelazim doista preko pojma materije da mu neto pridomislim to u njemu nisam mislio. Stavak nije dakle analiticki nego sinteticki, a ipak je a priori miljen, tako je i s ostalim stavcima cistog dijela znanosti. Dioba znanosti na cisti dio i mijeani (s opaanjima) i nije jako zgodna, ali uvaava razlike i dublje strukture koje su izbjegle empiristima. Ocito je princip inercije drukcijeg karaktera od kemijskog pravila da se vodik i kisik spajaju po konstantnim omjerima svojih

teina. Kad bi negdje u naoj okolini zatajio princip ustrajnosti, zgranuli bismo se, i citav bi se svijet uzdrmao pod naim nogama. No opaana bi pravila o kemijskim spojevima mogla biti i drukcija, a nikakav se protest ne bi javio u naem miljenju; cak se i stvarno opaaju ponekad odstupanja od takvih empirijskih pravila. Cisti dio u znanosti sadran je u sintetskim sudovima a priori. Poto su euklidska geometrija i Newtonova mehanika tu utvrdile, postavlja Kant svoje fundamentalno pitanje: Kako su sintetski sudovi a priori moguci? Glavne struje zapadnoeuropske filozofije nakon Kanta prolazit ce u sjeni tog pitanja. Bez obzira na to da li taj apriorizam prihvacaju, odbijaju ili modificiraju, gotovo svi filozofi bili su time zaokupljeni, i njihovi sustavi na ovaj ili onaj nacin daju na to odgovor. Nasuprot plimi skepse svog stoljeca ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i strogih zakona. Poto je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, knigsberki mislilac pribjegava cistom razumu kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike cistog uma, koja je izala 1787, dakle est godina nakon prvog izdanja, nakon to je pisac jo jednom sve temeljito 403 Ibid.str. 43.

promislio, on odreduje to znaci spoznaja a priori, koje su njezine bitne karakteristike i kako se razlikuju od svakodnevnih podataka. Mi necemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koji zavise od ovog ili onog iskustvo, nego upravo ove koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguce samo a posteriori, tj. iskustvom. Od spoznaja a priori zovu se one cistima kojima nije nita empirijsko primijeano. Nade li se prvo stavak koji ju sa svom nunocu miljen, tad je to sud a priori; drugo... biva li neki sud miljen u strogoj opcenitosti, tj. da nije doputena nijedna iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.404 Prema tome bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nunocu i opcenitocu. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili principi kauzalnosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Vano je napomenuti da se takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na pocetak svojeg glavnog djela da ljudska spoznaja pocinje iskustvom, ali to ne znaci, kae Kant, daje sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu vec um primjenjuje svoje kategorije koje uopce unose red i zakon u tijek percepcija (osjeta). Tako su apriorne kategorije u kojima zakljucujemo sveukupnost, mnotvo, jedinstvo, realnost, negacija, ogranicenje, kauzalnost, supstancija, mogucnost, nunost. Jedva da moemo ita izjaviti a da ne mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopce omogucuju strogu ili cistu znanost, to je bio ideal istraivaca nakon objave Newtonove mehanike Philosophiae naturalis principia mathematica, London, 1687. 16.2. Analiticki i sinteticki sudovi Da bismo bolje razumjeli Kantovo tumacenje apriorne spoznaje, moramo svratiti pozornost na njegovo razlikovanje izmedu analitickih i sintetickih sudova. Mi smo vec govorili o ovoj razlici ali cemo ovdje pokuati ponoviti i podrobnije analizirati ovu razliku. U analitickim je sudovima predikat vec, barem implicitno, sadran u subjektu. Takvi su sudovi samo eksplikativni (Erluterungsurteile) jer oni ne dodaju subjektu nita nova. Kantov primjer takvih sudova je iskaz: Sva su tijela pretena. Sinteticki sudovi predikatom dodaju subjektu neto to u njemu jo nije ukljuceno. Takvi sudovi zato proiruju nae znanje o svijetu i Kant ih zove Erweiterungsurteile. Njegov primjer za takve sudove je iskaz: Sva su tijela teka. Sveza izmedu subjekta i predikata u sintetickim sudovima samo je slucajna i zasniva se na iskustvu. Takvi sinteticki sudovi u kojima su subjekt i predikat povezani na osnovi neke kontingentne cinjenice dohvacene iskustvom moraju biti aposteriorni Oni nisu striktno univerzalni ni nuni. Kant medutim dri da ima sintetickih sudova kod kojih sveza izmedu subjekta i predikata nije uvijek samo slucajna i kontingentna, nego nuna i striktno univerzalna premda se ne spoznaje jednostavnom analizom subjekta. Takve je sudove on prozvao sintetickim sudovima a priori. Primjer takvog sintetickog suda a priori je: sve to se zbiva ima svoj uzrok. Taj sud mora biti sinteticki, buduci da u subjektu sve to se zbiva ne moemo analizom naci pojam uzroka koji mu pridajemo u predikatu. Taj sud,

prema tome, proiruje nae znanje. No, on je ujedno i aprioran, jer posjeduje oznaku striktne univerzalnosti to je znak apriornosti sudova. Premda taj sud ovisi o iskustvu, jer jedino pomocu iskustva dolazimo do spoznaje dogadaja koji se zbivaju, sveza izmedu 404 Ibid. str. 55.

subjekta i predikata u ovome sudu nije dana na osnovi iskustva, nego a priori. A priori znamo da ce svaki dogadaj i svako zbivanje imati i morati imati svoj uzrok. Kako vidimo, Kant je bio uvjeren da postoje sinteticki sudovi a priori. To njegovo iznaace bit ce od mnogih filozofa, osobito empirista i pozitivista, osporavano. No kod Kanta se pocetno pitanje: kako je moguca spoznaja a priori? sada pretvara u pitanje: kako su moguci sinteticki sudovi a priori? Sinteticke sudove a priori moemo, po Kantovu miljenju, najprije naci u matematici jer su svi pravi matematski stavovi sinteticki sudovi a priori. Kantov poznati primjer je zbroj: 7 + 5=12 . Ne moemo se ovdje uputati u diskusije, je li taj matematski stavak zbilja sinteticki apriorni sud. Slicno misli Kant da i u geometriji nalazimo sinteticke apriorne sudove. Njegov primjer: pravac je najkraca crta izmedu dvije tocke. Pojam pravca u sebi ne sadri nikakav pojam kvantitete, nego samo kvalitete, naime, ravna crta, a ne krivulja. Zato je pojam najkraca ovdje potpuno novi dodatak subjektu (pravac). Tako Kant pronalazi sinteticke sudove a priori i u fizici, moralu, ali i u metafizici. Promatramo li, naime, metafizicke stavove, vidjet cemo da oni nisu samo analize pojmova, nego oni ele proiriti znanje o stvarnosti pa bi zato morali biti sinteticki. No buduci da metafizika nije empirijska znanost, njezini stavovi moraju biti apriorni. Iz toga za Kanta slijedi, ako je metafizika moguca, mora se sastojati iz sintetickih sudova a priori. Tako kae: U metafizici treba da budu sadrane sinteticke spoznaje a priori, makar je smatrali samo za pokuaj znanosti koja je ipak na temelju prirode ljudskog uma neophodna, i tu se ne radi samo o tome da pojmove, koje sebi a priori stvaramo o stvarima, rastavljamo i time analiticki tumacimo, nego mi elimo proiriti svoju apriornu spoznaju, pri cemu se moramo posluiti takvim nacelima koji danom pojmu jo neto dodaju to u njemu nije bilo sadrano, i preko sintetickih sudova a priori idemo tako daleko, da nas samo iskustvo vie ne moe slijediti, npr. u stavu: svijet mora imati pocetak, itd. pa se metafizika, barem prema svome cilju, sastoji od samih sintetickih sudova a priori.405 Zato Kant kao zadatak kritike cistog uma postavlja cetiri sljedeca pitanja: Kako je moguca cista matematika? Kako je moguca cista prirodna znanost? Kako je moguca metafizika kao prirodna dispozicija? Kako je moguca metafizika kao znanost? Kant smatra da na postavljena pitanja ne moe odgovoriti znanost koja spoznaju tumaci kao poistovjecivanje duha s predmetima, jer u predmetima ne moemo naci nune sveze. Do nune sveze moramo doci drugim putem, Kant predlae svoju hipotezu: Dosad se pretpostavljalo da se svaka naa spoznaja mora ravnati prema predmetima; no pod tom pretpostavkom su propadali svi pokuaji da se o predmetima izradi neto a priori cime bi se naa spoznaja proirila. Pokuajmo stoga jedanput necemo li kod zadatka

metafizike bolje uznapredovati ako pretpostavimo da se predmeti moraju ravnati prema naoj spoznaji, a to se bolje uskladuje s traenom mogucnocu spoznaje predmeta a priori, koja bi o njima trebalo da neto utvrdi i prije nego to su nam dati.406 Tu je izraen poznati Kantov obrat k subjektu koji on sam usporeduje s Kopernikovom revolucijom. Taj Kantov obrat ne znaci da se stvarnost svodi na ljudski duh i njegove ideje. Kant ne misli da ljudski duh stvara predmete s obzirom na njihovu egzistenciju. On kae samo da mi ne moemo spoznati predmete ako se oni ne podvrgnu odredenim apriornim. Ako bismo pretpostavili da je na duh u spoznavanju samo pasivan, onda ne bismo mogli protumaciti apriorne spoznaje koje on nesumnjivo posjeduje, kako smo vec vidjeli. Aktivnost se naeg duha ocituje u tome to on namece svoju formu spoznajnom materijalu. On to ne cini slobodnom odlukom, nego nudom svoje naravi. 405 Ibid. str. B 18 406 Ibid. B XVI

Prema Kantu, ljudska spoznaja proizlazi iz dva korijena: osjetnosti (Sinnlichkeit) i razuma (Verstand). Pomocu osjetnosti predmeti su nam dani, a razumom se oni zamiljaju. Osjetnost nam daje predmete tako da se oni podvrgavaju apriornim formama osjetnosti, a to su prostor i vrijeme, a razum ih svrstava pod svoje ciste pojmove koje Kant zove kategorijama. I osjet i razum zajedno konstituiraju nae iskustvo. Oni pruaju apriorne elemente po kojima je spoznaja moguca i kojima se moraju podvrgnuti svi predmeti nae spoznaje da uopce postanu predmetima spoznaje. Za te apriorne elemente Kant upotrebljava rijec forma. Oni stoje u temelju svake spoznaje i tako sacinjavaju transcendentalnu filozofiju. Ona je nauka o mogucnosti nae spoznaje ukoliko se predmeti takve spoznaje ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi naeg duha. Transcendentalno uvijek gleda zakonitost naeg duha ukoliko je spoznajna moc. Kant je bio uvjeren da je u apriornim formama naao neto to stoji iznad slucajnosti samo empirijskog, jer su te forme nuno prisutne u svakoj spoznaji. Formama odgovara materija. Za Kanta je materija mnogovrsnost, zbrkanost osjetnosti, gruba grada osjetnih utisaka koja nas aficira, a u sebi je nesredena. Pred tom smo gradom pasivni i receptivni, ali u apriornim formama koje se primjenjuju na materiju osjetnosti na je duh aktivan, spontan. Bez materije ne bismo imali nikakve spoznaje. No sva spoznaja ne proizlazi iz iskustva. Zbrku osjetnih utisaka treba srediti i to aktivnocu apriornih formi koje u sebi sadre nunost. U tom je apriorizmu Kant vidio revoluciju svoje filozofije. No postoje jo neke ideje koje nadilaze svako iskustvo jer nisu samo apstrakcije od iskustva niti se mogu primijeniti na bilo koju osjetnu datost. Unutar iskustva ne postoji nijedan objekt koji bi odgovarao tim idejama. Kant ih zove transcendentalnim idejama i pripisuje ih umu (Vernunft). Ponovimo jo jednom kako Kant razlikuje analiticke i sinteticke sudove. Analiticki je sud npr. djevica je nevina ili uteg je mjera teine. Analiticki nam sud ne daje nita novo; predikat je vec sadran u subjektu. Neto novo doznajemo sintetickim sudovima kao na primjer zastava je crvena ili Tomo je u vrtu. Medutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljaju sintetski sudovi a priori koji iskazuju neto nuno i opcenito. Takav je sud: Ako od jednakog oduzmemo jednako, ostaci su jednaki. Ili: Kolicina mase (materije) je konstantna. Ili: Crta je ravna ili kriva; trece je iskljuceno. Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treci logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time to su nuno i opcenito miljeni, njihova je istinitost zajamcena. I vie od toga! A priori biva tu uopce kriterij znanstvene i filozofske spoznaje. Zanimljiv je stav poznatog matematicara i teorijskog fizicara van der Waerdena prema sintetskim sudovima a priori. Polazeci od Kantove razdiobe sudova na sinteticko

iskustvene i sinteticke a priori, on prihvaca takoder da se iz iskustva nikad ne mogu izvesti potpuno opceniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogreni. To je bitno odstupanje od Kanta. Profesor van den Waerden navodi kao primjer Aristotelov zakon slobodnog pada: Brzine padanja razlicitih tijela proporcionalne su njihovim teinama. Svaki dak zna da je taj sud pogrean. Medutim, kae dalje van den Waerden, taj zakon nije jamacno dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzine padanja razlicitih tijela, ne bi nikako takvo to ustvrdio. Sud je dakle aprioran, a ipak pogrean. Moemo sumnjati da takva reinterpretacija lei u Kantovu duhu. Sam Kant nije smatrao zakon padanja za cistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nuno miljen, kao to je spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona opcenitost koja se odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galileijev zakon slobodnog pada nazvao

sintetskim sudom a priori zato to je u njemu primijeano neto empirijsko, o cemu je Kant govorio u uvodu svoje Kritike cistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit kao i pogrean, tad bi citav smisao Kantova pothvata propao. Prema mom miljenju nije van der Waerdenovo shvacanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici. U daljnjem dijelu teksta pokuajmo ukratko prikazati strukturu njegovog poznatog dijela. 16.3. Kritika cistog uma Nakon tih uvodnih primjedaba o Kantovu shvacanju problema i zadatka njegove kritike, pogledajmo samu strukturu Kritike cistog uma. Citavo je djelo podijeljeno na dva glavna dijela: transcendentalnu nauku o elementima i transcendentalnu nauku o metodi. Najveci dio citave knjige zauzima upravo nauka o elementima, koja se bavi, kako joj i ime kae, s apriornim elementima (formama ili uvjetima) spoznaje. Ta se nauka opet dijeli na dva dijela: transcendentalnu estetiku, koja obraduje apriorne forme osjetnosti i transcendentalnu logiku. Transcendentalna logika se nadalje dijeli na: transcendentalnu analitiku koja obraduje ciste pojmove ili kategoriju razuma i pokazuje kako su moguci sinteticki apriorni stavovi prirodnih znanosti, i transcendentalnu dijalektiku koja se bavi metafizikom i to: metafizikom kao naravnom dispozicijom covjeka i pitanjem je li metafizika (u tradicionalnom smislu) moe biti znanost. Dajuci ovaj saeti i kratki pregled Kantove misli, ne moemo dakako zalaziti u tancine. Ogranicit cemo se samo na glavne postavke koje ce nam ipak pomoci za razumijevanje Kantove rjeenja kritickog i metafizickog problema. Pocnimo s transcendentalnom estetikom. Tu Kant proucava osjetne principe a priori. On se pita sadri li osjetna spoznaja apriorne predodbe. Predodbe koje nam prua osjetnost zovu se opaaji, a djelovanje predmeta na sposobnost predodbi jest osjecaj ili empirijski opaaj. Neodredeni predmet empirijskog opaaja zove se pojava. Pojavi odgovara materija, dok forma sreduje raznolikost pojave. Ta je forma u duhu a priori. Predodbu koja sadri samo formu Kant zove cistom. Cista forma osjetnosti je cist opaaj. Dvije su ciste forme osjetnog opaaja: prostor i vrijeme. Prostor i vrijeme za Kanta su osjetni opaaji, a ne misleni pojmovi. No ti su opaaji a priori i ne stjecu se iskustvom. Kant razlikuje unutranje i izvanjsko osjetilo. Prostor je forma svih pojava izvanjskih osjetila, a vrijeme je forma unutranjeg osjetila. O prostoru i vremenu Kant postavlja sljedece tvrdnje: prostor i vrijeme nisu empirijski pojmovi koje bismo apstrahirali od iskustva, nego iskustvo je ovisno od predodbe prostora i vremena. Oni su nune predodbe a priori. Nisu diskurzivni pojmovi, nego cisti opaaji. Osim toga, prostor nije neko svojstvo stvari u sebi, nego on je samo forma svih pojava izvanjskih osjetila, tj. subjektivni uvjet osjetnosti pod kojim je jedino moguc izvanjski

opaaj. Prostor je, zato, realan ukoliko nam je dan kao izvanjski predmet, ali on je u isto vrijeme transcendentalno idealan, tj. ne vrijedi za stvari o sebi, nego je samo apriorni uvjet za spoznaju pojava. Ni vrijeme nije neto to bi postojalo samo za sebe ili kao neko odredenje stvari jer onda ne bi moglo prethoditi stvarima kao njihov uvjet. Apriorna spoznaja pomocu sintetickih stavova moguca je samo ako je vrijeme subjektivni uvjet pod kojim su jedino moguci opaaji u nama. Prema tome, vrijeme je forma unutranjeg osjetila i formalni uvjet a priori svih pojava uopce dok je prostor ogranicen samo na izvanjske pojave. Zato i vrijeme ima empirijsku realnost jer objektivno vrijedi za sve one

predmete koji bi ikada mogli biti objekt nae osjetne spoznaje. No vrijeme nema nikakve apsolutne realnosti kao da bi pripadalo stvarima bez obzira na na osjetni opaaj. Ono ima transcendentalnu idealnost prema kojoj ono nije nita ako ga apstrahiramo od subjektivnih uvjeta naih osjetnih opaaja. Vrijeme i prostor nisu za Kanta neke iluzije. No njihova je realnost ogranicena samo na podrucje fenomena, a ne vrijedi izvan sfere u kojoj se stvari pojavljuju. Razmatranjima ucinjenim u transcendentalnoj estetici Kant je doao do sljedecih uvida: svaki na opaaj nije nita drugo do predodba o pojavi. Stvari nisu takve kakve ih mi opaamo, jer one za nas postoje samo kao pojave. Nama ostaje potpuno nepoznato kako stvar stoji s predmetima po sebi i neovisno od svega ovog receptiviteta nae osjetnosti. Mi ne poznamo nita drugo do na nacin na koji ih opaamo, koji je nama svojstven i koji ne mora nuno pripadati svakom bicu, iako mora pripadati svakom covjeku.407 . Kant ne tvrdi da stvari izvan nas ne postoje, nego kae da je njihovo postojanje u sebi za nas potpuno nepoznato. Transcendentalna estetika je Kantu pomogla da na svom putu prema odgovoru na pitanje o mogucnosti sintetickih apriornih sudova dode korak blie jer je vec u opaaju naao neto a priori. Transcendentalna analitika je prvi dio transcendentalne logike i ona analizira razum promatrajuci onaj dio miljenja koji ima svoje podrijetlo samo u razumu. Kantova transcendentalna logika ne promatra, poput klasicne logike, samo forme miljenja, nego apriorne pojmove i principe miljenja i njihovu primjenu na predmete, i to na predmete opcenito. Vidjeli smo vec da ljudska spoznaja prema Kantu ima dva izvora: osjetnost i razum. Tako se i svi elementi te spoznaje sastoje od opaaja i pojmova. Oni su medusobno tako povezani da su nae misli bez sadraja prazne, a opaaji bez pojmova slijepi. Kao to su apriorne forme opaaja sredile zbrku osjetnih utisaka, da bi nastalo osjetno opaanje, tako i to opaanje mora biti sredeno formama miljenja, da bi nastala razumska spoznaja. Te su forme miljenja radnje cistog miljenja kojima predmete mislimo cisto a priori. Kant eli te elemente cistog razuma pronaci samo analizom sposobnosti razuma. Zato se taj dio i zove transcendentalna analitika, koja se dijeli na analitiku pojmova i analitiku osnovnih stavova cistog uma. Analitika pojmova je razlaganje samo sposobnosti razuma, koji je mjesto rodenja cistih pojmova. U njemu cemo naci njihove prve klice i dispozicije. Kant gleda razum u prvom redu kao moc sudenja. Sve radnje razuma moemo svesti na sudove, tako da se razum uopce moe predstaviti kao moc sudenja408 Sud je vec po sebi spoj predodaba pomocu pojmova. Moguce je odrediti tocan broj logickih vrsta sudova. Upravo su te logicke vrste sudova ona transcendentalna nit koja nas vodi do odredivanja

liste cistih apriornih pojmova razuma. Kant dijeli sudove prema kvantitetu na opce, posebne i pojedinacne; prema kvalitetu na potvrdne, odrecne i beskonacne: prema modalitetu na problematicne, asertoricne i apodikticne i prema relaciji na kategoricne, hipoteticne i disjunktivne. Svaka vrsta nabrojenih sudova odredena je jednim apriornim pojmom. Tako dobivamo dvanaest cistih apriornih pojmova razuma ili kategorija, i to, prema kvantitetu: jedinica, mnoina, cjelokupnost; prema kvalitetu: realnost, negacija, limitacija: prema relaciji: inherencija i subzistencija (supstancija i akcident), kauzalnosl i dependencija (uzrok i posljedica), zajednica (uzajamno djelovanje aktivnog pasivnog); prema modalnosti: mogucnost -nemogucnost, bice -nebice, nunost nenunost. Kant dri da je ovom tablicom koja odudara od obicnih shema u logici, 407 Ibid. A 20, B 59. 408 Ibid. A 69, B 94.

obuhvatio sve izvorno ciste pojmove ili kategorije razuma i time potpuno iscrpio njegove funkcije. Kako Kant opravdava svoje kategorije i kako ih primjenjuje na predmete? Tim opravdavanjem bavi se transcendentalna dedukcija cistih pojmova razuma. Pod terminom dedukcija Kant misli jednostavno opravdanje, tj. quid juris njihove uporabe. Ta je dedukcija transcendentalna, tj. Kanta ne zanima je li uporaba kategorija empirijski korisna, nego on eli pokazali da su kategorije apriorni uvjeti svakog iskustva. Transcendentalna dedukcija pokazuje da su kategorije apriorni uvjeti koji su nuni da bi predmeti nae spoznaje uopce mogli biti zamiljeni, kao to su prostor i vrijeme apriorni uvjeti da bi nam predmeti uopce mogli biti dani. Prema tome, spoznaja nekog predmeta uopce nije moguca bez navedenih kategorija. Istraivanja transcendentalne dedukcije Kant je smatrao vrlo vanima i priznao da su mu zadale mnogo truda, ali koji nije bio beskoristan. Svaki predmet nae spoznaje mora biti bilo na koji nacin sintetiziran, ujedinjen. Struja nepovezanih predodaba ne moe sacinjavati spoznaju. Sveza u toj raznovrsnosti ne moe doci od osjetila, nego je nuno djelo razuma. No vec svaka kategorija pretpostavlja to jedinstvo pa ono mora imati svoju osnovu iza kategorija. Osnova toga jedinstva je jedinstvo svijesti. Svaku nau predodbu prati ono: ja. mislim (ich denke). Sve su predodbe u prvom redu moje i bez te svijesti ne moe se uopce zamisliti neka spoznaja. Ja mislim nije dano osjetnocu, nego to je cin spontanosti. Kant to jedinstvo svijesti zove cista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti Ta apercepcija sadri sintezu predodaba. Pojedini su cini svijesti izolirani i raspreni. Zato je analiticko jedinstvo apercepcije moguce samo pod uvjetom sintetickog jedinstva. Spoznaja se sastoji u tom da se raznovrsne predodbe, koje su dane u osjetnosti, poveu i to u razumu po pravilu koje vrijedi neovisno od iskustva. Raznovrsnost osjetnih opaaja ne pada samo pod forme prostora i vremena, nego i pod prvotno jedinstvo apercepcije, ukoliko su oni u samosvijesti povezani. Zato i predodbe opaanja stoje pod osnovnim stavom sintetickog jedinstva apercepeije, a on je najvii princip svake uporabe razuma. Razum je moc spoznaje. Spoznaja nastaje odnosom predodaba prema objektu. Objekt je ono u cijem je pojmu ujedinjena raznovrsnost danog opaaja. To je jedinstvo moguce samo po jedinstvu svijesti koje je uvjet odnosa predodbe i objekta kao i njihove objektivne vrijednosti. Prema tome, nema objektivnog iskustva ili spoznaje objekta bez jedinstva samosvijesti. Svaka sinteza moguca je samo pomocu razuma tako da raznovrsnost predodaba dode u jedinstva apercepcije. Razum, medutim, sintetizira samo pomocu svojih apriornih kategorija. Zato spoznaja predmeta nije moguca bez primjene

kategorija. Kako je spoznaja moguca samo pomocu opaaja i miljenja, za nju je potrebno dvoje: opaaj kojim je predmet dan i kategorija kojom se predmet zamilja. Kategorije nam daju spoznaju samo njihovom primjenom na empirijski opaaj. One nam slue samo kao mogucnost empirijske spoznaje, tj. za spoznaju stvari koje su predmeti moguceg iskustva. Kategorije dakle omogucuju samo iskustvenu spoznaju. U analitici osnovnih stavova raspravlja Kant o primjeni kategorija u prakticnom spoznavanju. Izmedu osjetnosti i razuma, izmedu opaaja i kategorija postoji velik jaz jer su oni i po podrijetlu i po sadraju razlicite spoznajne moci. Potreban im je neki posrednik. Tog posrednika vidi Kant u mati koja moe premostiti taj jaz time to prua kategorijama odgovarajuci opaaj. To se posrednitvo zbiva u transcendentalnoj shemi. Shema je pravilo ili proces oblikovanja slike koja takoreci ogranicuje kategoriju i time joj omogucuje primjenu na pojave. Shemu, koja je takoder proizvod mate, moramo razlikovati od slike. Shema je opcenita i slicna je pojmu, a slika je pojedinacna i slicna je raznovrsnosti osjetne intuicije. Ta shema je transcendentalno odredenje

vremena. Upravo je vrijeme prikladno za to posrednitvo, jer je radi svoje opcenitosti i apriornosti slicno kategoriji, a nalazi se opet u svakoj pojavi unutranjeg i izvanjskog iskustva. Time shema sadrava osjetne i transcendentalno-pojmovne momente. Prema tome, sheme nisu nita drugo do vremenske odredbe a priori po pravilima, a pravila se odnose prema redu kategorija na vremenski spoj u pogledu svih mogucih predmeta 409 Ako u osjetnosti imamo odredeni doivljaj vremena, onda se ukljuci uvijek pripadne kategorija i pod nju supsumiramo na osjetni opaaj. Tako je shema supstancije trajnost realnog u vremenu; shema uzroka i kauzalnosti je sukcesija u pravilnosti; shema mogucnosti je podudaranje sinteze razlicitih predodaba s uvjetima vremena uopce; shema nunosti je postojanje nekog predmeta u svako vrijeme itd. Iz nauke o shematizmu cistih pojmova razuma slijedi nauka o osnovnim stavovima cistog razuma. Razum a priori oblikuje odredene principe koji reguliraju objektivnu uporabu kategorija. Kant razlikuje cetiri skupine principa: aksiomi opaanja odgovaraju kategorijama kvantiteta. Njihov princip glasi: Svi su opaaji ekstenzivne (protene) velicine. Anticipacije opaanja odgovaraju kategorijama kvalitete. Njihov princip glasi: U svim pojavama ono to je realno, a to je predmet osjecaja, ima intenzivnu velicinu, tj. neki stupanj. Analogije iskustva odgovaraju kategorijama relacije, a njihov princip glasi: Iskustvo je moguce samo na osnovi predodbe o nunoj svezi medu opaajima. Konacno, postulati empirijskog miljenja uopce odgovaraju kategorijama modalnosti, a imaju tri principa o mogucnosti, stvarnosti i nunosti. Time je Kant odgovorio na postavljeno pitanje, kako je moguca cista prirodna nauka. Ta je nauka moguca jer se predmeti iskustva, da bi uopce postali predmeti iskustva, moraju nuno podrediti apriornim uvjetima subjekta. Oni moraju biti stavljeni u odnos s jedinstvom apercepcije time to su supsumirani pod apriorne forme i kategorije. Kompleks mogucih predmeta iskustva formira prirodu u odnosu prema jedinstvu samosvijesti. Nuni uvjeti za taj odnos ujedno su i temelj nunih prirodnih zakona. Ti nuni prirodni zakoni podredeni su ljudskom subjektu, ali oni su objektivni jer nuno vrijede za citavo podrucje moguceg iskustva. Rad i pravilnost stavljamo mi sami u prirodu, mi joj propisujemo zakone. Same kategorije ne mogu nam dati spoznaje. One se moraju primijeniti na empirijski opaaj, a to znaci da nam one slue samo za empirijsku spoznaju, a ne za teoretsku spoznaju stvarnosti koja nadilazi iskustvo. To opet znaci da mi nikad ne spoznajemo stvari kakve su one u sebi, jer stvari koje transcendiraju nau svijest ne mogu nikad postati predmetom nae spoznaje. Predmet spoznaje je svijet pojava koji smo mi sami stvorili svojim osjetima. Kant ipak smatra da nemamo prava tvrdili da postoje samo fenomeni. Pojave, ukoliko se zamiljaju kao predmeti prema jedinstvu kategorija, zovu se fenomeni. Ali ako pretpostavim stvari koje su samo predmeti razuma, pa ipak kao takve mogu biti dane nekom opaanju, premda ne osjetnom (dakle, coram intuitu intellectuali), onda bi se takve stvari zvale noumeni (intelligibilia) (A 249).

Za Kanta je svaki opaaj osjetni opaaj. Noumenon je intelligibile i kao pozitivna stvar mogao bi biti predmet intelektualnog opaaja. No buduci da nemamo sposobnosti intelektualnog opaanja, ne vidimo pozitivne mogucnosti noumenona kao moguceg predmeta intelektualnog opaaja, makar ideja noumenona kao stvari u sebi (das Ding an sich) ne sadri logicko protuslovlje. Tako kae: Pojam nekog noumenona, tj. stvari koju ne treba zamisliti kao predmet osjetila, nego kao stvar u samoj sebi (jedino pomocu cistog razuma), uopce nije protuslovan; jer o osjetnosti se ipak ne moe tvrditi da je ona jedini moguci nacin opaanja. Nadalje, taj je pojam nuan, da ne bismo osjetno opaanje 409 Ibid. B 185, A 145.

proirili sve do stvari po sebi. [] Na kraju, mogucnost takvih noumenona ipak se ne moe uvidjeti i opseg izvan sfere pojava je (za nas) prazan, tj. imamo razum koji se problematicki protee dalje od tih pojava, ali nemamo nikakvog opaaja, cak ni pojma nekog moguceg opaaja, kojim bi nam bili dani predmeti izvan sfere osjetnosti i preko kojih bi se razum mogao asertoricki upotrebljavati. Pojam noumenona je, dakle, granicni pojam da bi ogranicio preuzetnost osjetnosti, pa ga dakle, upotrebljavamo samo negativno410 Preostalo je jo da se odgovori na pitanje o ulozi i mogucnosti metafizike. To je predmet drugog dijela transcendentalne logike, a to je transcendentalna dijalektika. Vidjeli smo vec na pocetku da je Kant bio uvjeren kako je u covjeku ukorijenjen impuls prema metafizici. Zato on smatra da je metafizika kao naravna dispozicija moguca. Postavlja se, medutim, pitanje o metafizici kao znanosti. Takoder smo vidjeli da je primjena kategorija razuma ogranicena na iskustvo. No one nas vode i do granica iskustva, tj. do onoga to vie ne moe biti predmet iskustva, a to je apsolutna cjelina svih pojava ili iskustva. O toj cjelini um sebi formira ideje. Transcendentalne ideje su pojmovi koji nadilaze mogucnost iskustva. Kant ih izvodi iz karakteristicne radnje cistoga uma, iz zakljucivanja. Dok se razum izravno bavi fenomenima koje sintetizira u sudovima, um se ne suocuje s fenomenima, nego od razuma dobiva pojmove i sudove i nastoji ih ujediniti u svjetlu vieg principa. To on cini pomocu silogistickog zakljucivanja. Buduci da su, prema Kantu, moguce tri vrste silogistickog zakljucivanja: kategoricko, hipoteticko i disjunktivno, a njima odgovaraju tri vrste kategorije relacije, postoje tri glavne ideje cistog uma: dua kao trajan supstancijalan subjekt, svijet kao totalnost kauzalno povezanih fenomena i Bog kao apsolutna savrenost. Te ideje rezultiraju iz naravnog nagona uma da dovri sintezu koju je razum zapoceo. Um je uvijek u opasnosti da svoje principe i ideje dri za predmetne stvarnosti premda su oni samo regulativni principi kojima um regulira djelatnost razuma. Zamijenimo li pojmove razuma i uma, materijalne predmete iskustva i ciste ideje koje reguliraju uporabu razuma, upadamo u iluziju koju Kant zove dijalektickim prividom. Kant kritizira tradicionalnu racionalnu psihologiju, koja je nastojala dokazati supstancijalnost ljudske due, time to joj predbacuje da ona umjesto pravih silogizama cini paralogizme, tj. krive silogizme koji sadre cetiri pojma umjesto tri (quaternio terminorum). Kod tradicionalne kozmologije, koja je svijet uzimala kao predmet spoznaje, Kant pronalazi tzv. antinomije cistoga uma, tj. o takvom se svijetu mogu tvrditi medusobno oprecne i protuslovne tvrdnje. U tezama Kant dokazuje da svijet mora imati pocetak i svretak u prostoru i vremenu, da mora kao supstancija pokazivati granicu djeljivosti, da zbivanje u njemu mora imati slobodne uzroke i da mu mora pripadali apsolutno bice -Bog, da bi u antitezama za sva cetiri slucaja dokazao njihovu cistu suprotnost. Konacno, u razmatranju o transcendentalnom Idealu Kant obara dokaznu snagu svih klasicnih dokaza za Boju opstojnost, ali ujedno kae da je

poricanje Boga tvrdnja koja se ne moe dokazati jer nadilazi iskustvenu spoznaju kao i njezina suprotnost. Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu se upotrebljavati konstitutivno, tj. one nam ne daju spoznaje odgovarajucih objekata. Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu se primijeniti ni na koju datost osjetne intuicije, prema tome, one nam ne povecavaju znanja. Vratimo se prvotnim pitanjima o mogucnosti metafizike. Prvo je pitanje glasilo, je li moguca metafizika kao naravna dispozicija. Na to pitanje Kant odgovara potvrdno. Buduci da narav ljudskog uma tei za tim da ujedini sve empirijske spoznaje razuma, ona 410 Ibid. A 255, B 310

proizvodi transcendentalne ideje kao bezuvjetno jedinstvo u razlicitim oblicima. U isto vrijeme ta naravna tenja eli objektivirati te ideje, a um nastoji opravdati tu objektivizaciju. No time on nadilazi granice ljudske spoznaje. Zato je metafizika kao znanost, po Kantovu miljenju, nemoguca buduci da ne postoje objekti transcendentalnih ideja. Dakako da je ovdje rijec o objektima nae spoznaje, tj. o onima koji nam mogu biti dani pomocu iskustva. Ako bi i postojali objekti koji odgovaraju transcendentalnim idejama, oni nam ne bi mogli biti dani u iskustvu buduci da nemamo sposobnosti intelektualne intuicije. Prema tome, takvih objekata za nau spoznaju nema. Mi ipak moemo zamiljati takve stvarnosti na koje se mogu odnositi ideje o Bogu i dui, zato metafizika nije besmislena i te ideje ne ukljucuju u sebi logicko protuslovlje. Navodna metafizicka spoznaja je pseudo-spoznaja i varka, ali metafizicki stavovi nisu besmisleni samo zato jer su metafizicki. Nakon ovog kratkog prikaza strukture Kritike cistog uma analizirajmo jo neke stavove koje proizlaze iz tog dijela. Kant je smatrao da je njegova velika zasluga to je prvi uocio razliku izmedu pojmova razuma i uma i to je pokazao da je ta razlika upravo u tome, to pojmovi razuma ostaju u granicama moguceg iskustva, dok pojmovi uma prelaze te granice. Po njegovom shvacanju pojmovi uma slue poimanju, shvacanju kao to pojmovi razuma slue razumijevanju (opaaja), a poto pojmovi uma sadre ono to je neuvjetovano, to se oni odnose na neto cemu pripada cjelokupno iskustvo, ali to samo nikada ne moe biti predmet iskustva: na neto do cega nas dovodi um u svojim zakljuccima izvedenim iz iskustva i prema cemu on cijeni i odmjerava stupanj svoje empirijske uporabe, ali to nikada ne sacinjava neki clan empirijske sinteze.411 Takve pojmove izveo je iz tri vrste dijalektickih zakljucaka, kao to je kategorije izveo iz cetiri vrste sudenja. U prvu klasu svrstao je ideju due, u drugu klasu ideju svijeta, a u trecu klasu ideju boga. I poto je to izveo, Kant je podvrgao sve tri ideje kritickom razmatranju da bi utvrdio koliko prava na opstanak imaju one discipline metafizike koje se njima bave, tj. racionalna psihologija, racionalna kozmologije i racionalna teologije. Kriticko razmatranje ovih ideja, a narocito ideja svijeta i boga koje je on razvio do najirih razmjera filozofske spekulacije, dovelo je do zakljucka da ljudski um uvijek zapada u proturjecja sa samim sobom kada pokuava da o njima stvori opce i nuno saznanje. Tako se javljaju parovi kontradiktorno suprotnih stavova o svijetu, dui i bogu, koje je Kant nazvao antinomijama. On je naveo cetiri vrste takvih antinomija. U prvoj i najpoznatijoj kontradiktorno suprotni stavovi su ovi: Teza: Svijet ima svoj pocetak u vremenu, i po prostoru je tako isto zatvoren u granice. Antiteza: Svijet nema nikakvog pocetka u vremenu, niti kakvih granica u prostoru, vec je kako po vremenu, tako i po prostoru beskonacna.

Kant je pokazao da se podjednako mogu naci dokazi za tezu kao i za antitezu. Na osnovi toga zakljucio je da teorijski um moe svaku od ovih ideja s podjednakim uspjehom dokazivati koliko i opovrgavati, te se one prema tome prikazuju kao prividi ili iluzije o kojima ne moe biti pravog znanja. Ali otkuda se radaju ti prividi? Jesu li to logicki prividi, dakle pogreke o pravila razuma, ili pak prividi koji stoje u samoj prirodi ljudskog uma? Kant je smatrao da ideje nisu ni logicki prividi, ni proizvoljne tvorevine razuma, vec prirodne tvorevine uma koje se radaju iz tenje uma da shvati, da sjedini zakljucke razuma, kao to razum sjedinjuje raznovrsnost opaaja. Prema tome, ideje nisu ljudskom umu dane, vec su mu zadane (aufgegeben). Zadane su mu u tom smislu to je u njegovoj prirodi da tei stalnom sjedinjavanju zakljucaka razuma, da tei najvioj sintezi. Tako je Kant ideju due objasnio kao jedinstvo misaonog subjekta, ideju svijeta kao jedinstvo niza uvjeta pojava a ideju 411 Ibid. str. 278.

boga jedinstvo uvjeta sviju predmeta miljenja uopce. Nijedna od ovih ideja nije konstitutivni princip vec samo regulativni princip spoznaje i cim um pokae tendenciju da prekoraci to svoje obiljeje, njegova moc prestaje. Na taj nacin, cist um za koji smo u pocetku vjerovali da nam stavlja u izgled nita manje vec spoznaju onoga to lei izvan granica iskustva, sadri u sebi, ako ga pravilno shvatimo, samo i jedino regulativne principe, koji nam uistinu nalau da traimo jedinstvo koje je vece od jedinstva do koga moemo dospjeti na osnovu empirijske uporabe razuma, ali koji upravo time, to cilj kome ta upotreba treba da se pribliava, stavljaju tako daleko, dovode suglasnost njenu sa samom sobom posredstvom sistematskog jedinstva do najveceg stupnja; medutim ako te principe pogreno shvatimo, pa ih smatramo za konstitutivne principe transcendentnog saznanja, onda oni na osnovu jednog privida koji uistinu blista, ali ipak vara, proizvode praznovjerje i prividnu spoznaju, a s tim u vezi i vjecne proturjecnosti i sporove.412 Kant je smatrao da je najveca zabluda stare metafizike bila upravo u tome to je ona pogreno shvacala te regulativne transcendentalne principe, to ih je smatrala za konstitutivne principe transcendentnog saznanja, ili drugim rijecima, to je pokazivala tendenciju da subjektivne principe spoznaje uzima kao stvari po sebi. Po njegovom shvacanju, kriticko razmatranje racionalne psihologije, racionalne kozmologije i racionalne teologije u Kritici cistoga uma dovelo je do pouzdanog zakljucka da sinteticki sudovi a priori metafizike nisu moguci, pa prema tome ni metafizika kao znanost o onome to prelazi granice moguceg iskustva. Kantov zakljucak da je teorijski um nemocan cim prede granice iskustva i da prema tome ne moe biti uzanosti o idejama cistog uma bio je sudbonosan za metafiziku: njene glavne discipline racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija izgubile su dalje pravo na opstanak. Svojom kritikom moci ljudskog uma Kant je pokazao da nema i ne moe biti nikakve pouzdane znanosti o besmrtnosti due, slobodi volje i postojanju boga. On je ustvari oborio ove metafizicke discipline i mnogi su to shvacali kao da je Kant bio protiv metafizike uopce. Medutim, sam Kant se izjasnio protiv takvog tumacenja njegovih zamisli. Ako je on, kao znanstveni duh, izbacio ideje stare metafizike iz podrucja teorijskog uma, tj. iz podrucja znanstvene spoznaje, ipak je naao mjesta za ove iste ideje u jednoj drugoj oblasti, u praktickom umu. On je cak smatrao da one u praktickom umu dobivaju svoj pravi smisao i znacaj i da su neophodne za moralni ivot ljudi. A to se tice metafizike on je i eksplicitno isticao da je upravo njegova Kritika cistoga uma jedini pouzdani temelj za novu metafiziku kao sustav apriornih saznanja koju je on, pri kraju ovog djela, prikazao kao neophodni zavretak sveukupne kulture ljudskog

uma koje vie slui tome da sprijeci zablude nego da proiri spoznaju. Kant je cak smatrao da samo na taj nacin metafizika moe uivati dostojanstvo i ugled. U tom smislu on je objasnio svoj osnovni kriticki stav prema metafizici ovim rijecima: Ja sam, prema tome, morao da unitim znanje, da bih dobio mjesto za vjeru, jer dogmatizam metafizike, tj. predrasuda da se u njoj moe imati uspjeha bez Kritike cistoga uma jeste pravi izvor svega nevjerovanja koje se protivi moralitetu i koje je uvijek vrlo dogmaticno. Ako, dakle, ne moe biti teko da se potomstvu ostavi kao zavjetajne jedna sustavna metafizika izradena po planu Kritike cistoga uma, onda je to poklon koji se ne smije podcjenjivati: neka se samo usporedi kultura uma dok koje se dolo na sigurnom putu jedne znanosti uopce sa neosnovanim natucanjima i lakomislenim lutanjem uma bez Kritike, ili pak neka se pogleda na bolje iskoritavanje vremena od strane omladine koja cezne za spoznajom, a koja se kod obicnog dogmatizma tako rano i tako mnogo osmjeli da se uputa u prijatna zanovijetanja o stvarima o kojima nita ne razumije i o kojim ona, kao i nitko drugi na svijetu, nece nikada nita saznati, ili cak da smjera pronalaenje novih misli i 412 Ibid.str. 517.

mnijenja, te tako zanemaruje ucenje temeljnih znanosti Prema tome, prva i najvanija stvar filozofije jeste u tome da jednom za svagda onemoguci metafizici svaki tetan utjecaj na taj nacin to ce zapuit izvor njenih zabluda.413 Dakle, Kant ne samo to je bio uvjeren u mogucnost metafizike po planu Kritike cistog uma vec je izradu takve metafizike ostavio potomstvu. Autor Kritike cistog uma ostao je u meritornom filozofskom sudu do danas najeminentniji protagonist racionalnog apriorizma koji se die iznad iskustva i protivnik je empirijskog istraivanja. Tom sudu doprinijeli su jednako Kantovi protivnici i sljedbenici, a i on sam je tome dobro kumovao. Zabacujuci dotadanju metafiziku koja je po njegovu miljenju htjela ljudsku spoznaju izvesti iz svojstva objekta ili apsolutne realnosti, on krsti svoj prevrat kopernikanskim u smislu da se iz osebujnosti ljudskog spoznavanja trebaju odrediti predmeti. Ako je do tada filozofija robovala objektu, s njim bi otpoceo subjektivni pristup koji bi jedino omogucio rjeenje filozofskih zagonetki, a u tome se ljudski um moe osloniti na sintetske sudove a priori, koji bivaju miljeni nuno i opcenito valjani, nezavisno od sveg iskustva. Tom apriornom umu biva jo dodana stvar po sebi (Ding in sich) kojoj se, dodue, mora pridati realna opstojnost, ali o kojoj ne moemo nita spoznati i lako tone u ponor mraka. Tu familijarnu sliku Kantove filozofije ima Stegmller kad pie u svojem pregledu Hauptstrmungen der Gegenwartsphilosophie da je Kant nastojao svu empirijsku spoznaju utemeljiti u apriornoj spoznaji realnosti i da bi po Kantu bila realnost konstituirana transcendentalnim subjektom. Ista takva ocjena prevladava i u engleskoj literaturi, gdje Kant biva trpan medu krajnje aprioriste, kako se vec uvrijeilo na sveucilinim katedrama, bez obzira na pljesak ili zviduk. Namjera je te kratke skice da uzdrma takav sud, koji se zacijelo moe potkrijepiti mnogim Kantovim citatima, i da istakne ono u Kritici cistog uma to je aktualno za suvremeno istraivanje. Pri tom nas ne smije buniti Kantova terminologija koja je povijesno uvjetovana i bila je stupica u koju su upali mnogi njegovi sljedbenici, a i on sam precesto. Ovaj strmi pristup hoce prodrijeti do autenticnog otkrica izlauci se takoder riziku da bude jednostran ili cak pogrean kao i danas uvrijeeni sudovi. Po vlastitoj ispovijedi, Kantova je filozofija rasla u opreci spram tradicionalne metafizike i empirizma, i on cesto polemizira na jednoj strani s Leibnizom i Wolffom, a na drugoj s Lockeom i Humeom. Obojici metafizicara predbacuje da su iskustvo reducirali na mutan odraz osjetila u usporedbi s jasnom racionalnom intuicijom objekata, a u engleskom empirizmu vidi bankrot svih opcih zakona, kao to je vrlo sugestivno iznio Humeov traktat Enquiry Cortcerning human Understanding, London, 1748. Medutim, ako je i u opoziciji, on uzima mnoge pojmove obiju suprotnih filozofija; i Kritika cistog uma moe se ocijeniti kao nastojanje da se ujedine racionalizam i empirizam, zacijelo, na

vioj razini sintetski pothvat koji je i ovoj knjizi pred vama izazov. S empiristima, Kant se slae u tome da sva naa spoznaja pocinje iz iskustva. To njegovo stajalite valja podvuci s obzirom na sve kasnije interpretacije. No sam empirizam shvacao je to iskustvo preusko, kao osjete, utiske ili impresije (ili zamjedbe, percepcije u modernijem izraavanju) iz kojih je tad pokuavao konstruirati predmete ili predodbe predmeta i zakone ili opce principe, i to uzalud, kako je pokazala otroumna Humeova analiza. Prema Kantu, nasuprot, covjek nije neki pasivni primatelj otisaka vanjskih predmeta niti se tu javlja struja osjeta iz koje zgusnu pojmovi stvari. Dodue, mi cesto pasivno promatramo svijet pred sobom, i tad nam se iskustvo doista cini kao slijed vanjskih pojava, ali je pitanje da li bismo tu ita razumjeli ili cak razabrali da prije nismo bili u aktivnom kontaktu sa stvarima. Obicno neto elimo ili pomiljamo kad 413 Ibid.str. 28-29 (podv.auto.)

neto cinimo to se kasnije moe nazvati iskustvo, ali jamacno pripada tom cinu i naa misao. No na intelekt ili zor ima vec svoju strukturu, kategorije i forme kojima prihvaca i sreduje vanjske podraaje. Tu aktivnu komponentu eli Kant ponajprije utvrditi u proirenom shvacanju iskustva.414 Dakako, Kritika cistog uma nije ostala samo pri tom. Nae iskustvo ima vrlo sloenu strukturu, to se ogleda u razini naih iskaza. Svatko uvida da se iskazi kao Petar je u sobi, knjiga je na stolu, luster visi sa stropa jako razlikuju od iskaza da se na prostor protee u duinu, irinu i visinu. Iskazi prve vrste sadre neko posebno opaanje koje se ne mora zbiti, dok, naprotiv, ne moemo prostor predociti drukcije nego trodimenzionalno. Prije nego to smo rekli da je Petar u sobi, knjiga na stolu, a da luster visi, mi smo vec raspolagali prostornim relacijama kao unutra vani, gore dolje, blizu daleko. Kant se ne bavi psihogenezom tog apriorizma, da li smo to stekli za rana djetinjstva u ophodenju s vanjskim predmetima ili jo tome pridolazi naslijede; on to uzima kao polaznu cinjenicu. Dakako da on ne ostaje ni pri tome samom Kantovu shvacanju apriornog bile su glavno ishodite geometrija, logika i mehanika. Poput mnogih svojih suvremenika bio je on uvjeren u apsolutnu istinu Euklidova i Newtonova sistema. Tu je on naao sintetske iskaze a priori koji vrijede opcenito i strogo, bez iznimke. Zato on kae da su ti geometrijski ili mehanicki aksiomi nezavisni od iskustva? Prije svega zato to nije potrebno bilo kakvo posebno opaanje da se utvrdi kako se iz jedne tocke moe povuci samo jedna paralela na dani pravac ili da je akcija jednaka reakciji. Na takvim zakonima temelji se svako daljnje objanjavanje ili povezivanje pojmova. Oni su apriorni u onom smislu kao to Einstein kae da tek teorija odreduje to ce se mjeriti. Apriorizam prostora i vremena ide jo i dalje od mnogih znanstvenih teorija jer je nerazrjeivo vezan s iskustvom vanjskih tijela. To iskustvo Kant nipoto ne shvaca cisto subjektivnim i otro ga odvaja od pricina, kako se to jasno vidi iz vrlo vane fusnote predgovora 2. izdanju Kritike, gdje se ljudska predodba (Vorstellung) vee s vanjskom srvari (usseres Ding) u jedno jedino iskustvo die nicht einmal innerlich stattfinden wrde, wenn sie nicht (zum Teil) zugleich usserlich wre... Wie? lsst sich hier ebensowenig weiter erklren...415 Putajuci zasad po strani agnosticki dodatak, moemo konstatirali u adekvatnoj interpretaciji cijele knjige da Kantova teorija spoznaje ne polazi samo od iskustva nego to shvaca kao nerazrjeivo jedinstvo covjeka i vanjskih stvari. Nakon te konstatacije pojavljuje se i problem

apriornoga u drugom svjetlu od Fichteove usporedbe kako gledamo svijet na predodbene naocale. Predodba da kategorije sreduju iskustvo koje biva 'uzrokovano' stvari po sebi, bila je teko prihvatljiva i Johnu Deweyu koji je isprva naginjao Hegelu. Odbacujuci strogu diobu fenomenalnog ili imanentnog i transcendentalnog pie on godine 1884. u clanku Kant and Philosophic Method. Relacija izmedu subjekta i objekta nije izvanja, vec se taj odnos uspostavlja na viem jedinstvu. Pod utjecajem prirodnih znanosti i osobito evolucije Dewey naputa Hegelov idealizam i postupno razvija svoje stanovite, poznato kao americki pragmatizam, opseno izneseno u knjizi Experience and Nature, 1925, dok je predavao na Columbia Universitv. Kriterij istine leat ce za nj u prakticnom djelovanju i istraivanju, da li je uspjeno ili promaaj. Ipak nije zapao u vulgarni praksizam, a poput Kanta isticat ce 414 Astronom Arthur S. Eddington duhovito je ilustrirao Kantovo a priori: Neka ribar lovi mreom kojoj imaju promjer 5 cm. On ce nakon mnogo ulova zakljuciti da su sve ribe u moru due od 5 cm. Taj univerzalni sud potjece od njegove naprave, a analogno bi lako mogla djelovati i naa osjetila. Eddingtonova mrea nije samo dosjetka, kao to su je omalovaili neki filozofi. 415 koje se ne bi unutarnje zbilo kad ne bi (dijelom) bilo ujedno vanjsko. Kako? Da se tu vrlo malo objasniti

ljudsku slobodu. Golemim djelom, ne suvie originalnim, postao je glavnim pobornikom americke demokracije i misli uopce na pocetku 20. stoljeca. Kantova Kritika cistog uma predstavlja ponajprije produbljeno shvacanje iskustva s obzirom na prioritet stanovitih matematickih, logickih i mehanickih pojmova i nacela pred induktivnim pravilima i beskrajem opaanja. Genezu toga vidimo (dijelom) u ljudskoj ruci i oku, u tome kako covjek djeluje na makroskopske predmete oko sebe i kako ih gleda. Znanstveno istraivanje i nije moglo drukcije poceti nego geometrijom i mehanikom, i nikakvo daljnje istraivanje ne moe bitno izmijeniti taj temelj. U tom pogledu jako zavaravaju onakve popularne ocjene da je Einstein oborio Newtona ili Planck Maxwella. Nove su teorije obicno vezane s novim ili proirenim podrucjima istraivanja, i stoga je besmisleno reci da protuslove starim teorijama. No sigurno je da nam novi napreci pridonose i bolje razumijevanje starih podrucja, pa su tako Euklidov i Newtonov sustav bili nakon otkrica neeuklidskih geometrija i kvantne mehanike konzistentnije formulirani, tj. s onim ogranicenjem koje navijeta druge strukture. Vezan uz egzaktne znanosti, Kant se klonio psihogenetickih objanjenja, i sasvim je krivo shvacati njegov cisti um kao neku subjektivnu riznicu u kojoj se pohranjeni principi ili kategorije. On sam kae u Prolegomeni da je taj cisti um stavio u naslov svog glavnog djela samo za volju popularnosti, ali da tu valja uvijek drati na pameti sintetske principe a priori. Za same pak kategorije kae on izricito: Die Kategorie hat keinen anderen Gehrauch zum Erkenntnisse der Dinge, als ihre Anwendung auf Gegenstnde der Erfahrutng.416 Znacenje bilo kog pojma jedva se moe uspostaviti izvan njegove upotrebe; prema tome ni Kantove kategorije ne bi nita znacile izvan ljudskog iskustva. Buduci da je on uporno poricao metafizicku spoznaju, koja je nezavisna od iskustva ili postavlja tvrdnje koje se nikako ne mogu primijeniti na opaanja i provjeriti iskustvom, moe se njegovo dopunsko odredenje apriornog kao nezavisnog od iskustva svesti na nedosljednu terminologiju. Bitno je tu otkrice prioriteta stanovitih formi i nacela pred drugim predodbama i partikularnim opaanjima te opcenitost i stroga valjanost.417 Ponajprije bi se tu moglo primijetiti da se teko moemo ograniciti na pojedinacni iskaz; tek skup Euklidovih i Newtonovih aksioma zajedno s potrebnim definicijama, objanjenjima i postupcima dokazivanja daje puno znacenje svakom pojedinom iskazu i daje onaj instrument koji se efikasno primjenjuje. Isticemo vanost takvih cjelina s obzirom na logicki pozitivizam ili (rani) Russellov atomizam koji su pripisivali znacenje pojedinim iskazima, dakako dosljedno s empirijskog gledita da spoznaja pocinje pojedinim opaanjima. Ako u tome Kant nije bio izricit, njegovo upiranje na Euklidov i Newtonov sustav ne negira cjelovito tumacenje apriornoga, to se podudara s onim malo prije recenim o naoj biolokoj strukturi i primitivnom rada. Bez obzira na bioloko povijesno podrijetlo, ne moemo drukcije gledati ili tumaciti dogadaje ili pojave nego kroz takve apriorne sustave (ili moemo od toga vrlo teko i

tek malo odstupati). Kantov odgovor na glavno pitanje kako su takvi apriorni sustavi moguci lei u transcendentalnoj filozofiji koju je on samo navijestio. Kad bismo to pokuali objanjavati bioloki ili povijesno, sluili bismo se vec izgradenim pojmovima i nacelima; ti apriorni sustavi tek cine tumacenje mogucim. Da se pojave odvijaju u prostorno vremenskom zoru i sreduju po stanovitim umnim kategorijama, to je za Kanta factum i ishodite sveg daljnjeg filozofiranja. Uzrok toj apriornosti ne moe dakle biti u pojavama ili iskustvu, nego u necemu to to iskustvo prelazi i utemeljuje. Kad tu Kant iznosi svoj transcendentalni subjekt, tad on tu nipoto nema na umu antropoloki subjektivizam, kako 416 Kategorija nema druge upotrebe u spoznaji stvari doli primjene na predmete iskustva. 417 Poto smo Kantovo a priori tako odredili, u skladu s njegovim citavim tekstom, mo e se i bolje razumjeti njegovo glavno pitanje; Wie sind die synthetische Urteile A PRIORI mglich? (Kako su sintetski iskazi A PRIORI moguci?)

su mu pripisali njegovi brojni sljedbenici i protivnici, nego eli prijeci krug pojava izvanpojavnim uzrokom. Ta stvar po sebi (Ding an sich), najmutnija i najnapadanija u njegovoj citavoj filozofiji, ostaje trajno sidro u svim transcendentalnim izletima Kritike cistog uma. Jer covjek je takoder jedna pojava u prirodi i kao takav podlijee prirodnim zakonima. No je li priroda sa svojom apriornom zakonitocu sve sve to postoji? Uvodeci Ding an sich kao krajnju podlogu svih pojava, Kant utemeljuje transcendentalnu realnost Tom temelju pripada i covjek sa svojim umom, dok je njegovo tijelo prirodna pojava podvrgnuta fizickoj kauzalnosti. Tom dvostrukocu nastojao je Kant spasiti ljudsku slobodu, ali strogo odvajanje prirodnog od transcendentalnog bilo je oboreno biolokom evolucijom (koja u njegovo vrijeme jo nije bila priznata ni potvrdena). Ako su Kantova shvacanja imala dodirnih tocaka s Bokovicevom teorijom. Ruderova dvoslojnost aktualnog i potencijalnog nije dolazila u sukob s razvojem ivih bica. U Boskovicevoj se fizici ili filozofiji stvarne velicine podreduju imaginarnima ili potencijalnima, i on dosljedno pripisuje i ivotinjama nie psihicke funkcije. Medutim, on je, poput Kanta smatrao fizicki proces strogo determiniranim pa mu jednako teko pada objanjenje ljudske slobode. Kantovo shvacanje prirode znaci radikalan prekid s antickim i renesansnim pojmom kozmosa. Priroda je za nj skupnost pojava, i to skupnost koja se javlja u prostorno vremenskom zoru po nacelu uzroka i ucinka (Gesetz von Ursache und Wirkung}. Tu se on priklanja strogo newtonovskom svijetu kao to je to dosljedno razvio Ruder Bokovic, ciji je tu utjecaj vrlo vjerojatan (ako ga Kant i ne spominje, uopce krt u navodenju svojih izvora ili inspiracija). Zacijelo, Bokovicev se duh nazire i iz ovog Kantova citata: U potvrdu ove teorije o idealnosti vanjskog i unutarnjeg osjetilu, a time svih objekata osjetila kao golih pojava, moe posluiti primjedba da sve to u naoj spoznaji pripada zoru ne sadri nita drugo nego ciste odnose, mjesta u zoru (protegnuce), promjene poloaja (gibanje) i zakone po kojima ove promjene bivaju odredene (pokrecuce sile).418 Kantova priroda podudara se uvelike s onim to bismo danas zvali makroskopskom realnocu. Tijela oko nas, s kojima je nae tijelo u neprekidnoj interakciji, nerazdvojivo su vezana s prostorno vremenskim i kauzalnim relacijama. No iza tih vidljivih, opipljivih i pokretnih tijela otkriva se nevidljiva i neopipljiva opstojnost svijet elementarnih cestica ili polja. Istraivanje transcendira svijet ljudskih, osjetila ili prirodu u Kantovu smislu. Smije li

se to otkrice atomske fizike staviti u vezu s Kantovom stvari po sebi? To je pitanje, dakako, u najdubljoj vezi s glavnim Kantovim pitanjem kako su apriorni zakoni moguci. Kant je do kraja drao da su opci zakoni strogo ispunjeni u svim prirodnim pojavama. Ne moemo si uopce predstaviti slijed pojava gdje princip uzroka i ucinka ne bi djelovao. Kantova je priroda zatvorena u strogo determiniran lanac kao i Newtonov kozmos. A stoje tad s ljudskom slobodom? Ona se ne moe spasiti, kae Kant, ako su stvari nae osjetilnosti (Sinnlichkeit) takoder stvari po sebi; no kako se stvari po sebi ne mogu predstaviti u prostoru i vremenu, ne moe se na njih ni protegnuti prirodni princip kauzalnosti; pa se tu javlja mogucnost drukcijeg postupanja. Sloboda biva time transcendentalna ideja. Prema Kantu stvari po sebi uzrokuju osjete ili pojave, koje slijede jedna za drugom po kauzalnom zakonu, ali sami ti prvobitni uzroci ne podlijeu prirodnom zakonu. Zacijelo, to je vrlo suptilno i mracno razlikovanje, priznaje autor Kritike cistog uma, ali on ne vidi drugog izlaza k slobodi. U otkrivanju transcendentalnog bitka stigao je on do ruba spoznaje i rezignirano zakljucuje u osvrtu na svoju dugogodinju potragu. Ljudski um ima osobitu sudbinu u rodu svojih spoznaja, da ga gnjave pitanja koja ne moe odbiti, jer su dana samom 418 Ibid. Str. 56.

prirodom uma; ali na koja ne moe takoder odgovoriti, jer nadmauju svu sposobnost ljudskog uma.419 Kant se usredotocuje na kauzalnost koju mora subjekt posjedovati. Takva posebna kauzalnost razabira se iz imperativa po kojima postupamo. Um vee razloge to treba da se cini, a takva je nunost sasvim razlicita od prirodne. Kant pie: To treba da izraava vrstu nunosti i povezivanja razloga to inace ne dolazi u cijeloj prirodi. Razum moe od toga samo spoznati to je ili to je bilo ili to ce biti. Nemoguce je da u tome neto treba da bude drugacije nego to je uistinu u svim tim vremenskim odnosima; jest, ovo treba da nema nikakvo znacenje kad se pred ocima ima samo tijek prirode. I tu sad dolazi glavna teza Kantove etike: To treba da izraava mogucu radnju kojoj razlog nije nita drugo nego cisti pojam, dok je naprotiv prirodnoj radnji uvijek uzrok neka pojava. Svakako mora radnja biti moguca pod prirodnim uvjetima kad na nju smjera ono treba da; ali ovi prirodni uvjeti ne pogadaju odredenje volje same, vec jedino ucinak i uspjeh volje u pojavi. Koliko god bilo prirodnih razloga ili osjetilnih podraaja koji me tjeraju na htijenje, oni ne mogu proizvesti to treba da nego samo izdaleka nenuno i ne uvijek uvjetovano htijenje, kojemu naprotiv to treba da, koje um izgovara, suprotstavlja mjeru i cilj, jest, zabranu i ugled.420 Ova uzvienost ljudske radnje pada ubrzo u skeptican zakljucak s obzirom na to da Kritika cistog uma odbacuje svaku spoznaju koja ne polazi od iskustva. Plaeci se i sam svog moralnog zakljucka, Kant to stavlja u diskretnu fusnotu: Zapravo nam moralnost radnji (zasluga ili krivnji), cak naeg vlastitog ponaanja, ostaje potpuno skrivena. Naa ubrajanja mogu se odnositi samo na empirijski karakter. Ali koliko je od toga cisti ucinak slobode, koliko je pak pripisati samoj prirodi i neokrivljenoj pogreki temperamenta ili njegovoj sretnoj osebujnosti, ne moe nitko obrazloili niti stoga suditi po potpunoj pravednosti. Pisac Kritike cistog uma bio je suvie kritican i suvie nepovjerljiv spram svih metafizika a da bi svojim transcendentalnim slutnjama ih natuknicama pustio slobodna krila. Ukazavi na mogucnost da uz prirodni kauzalitet pojava moe postojati sloboda za stvari po sebi, ustupa on pod silom ishodne teze da nam stvari po sebi nisu poznate, nego samo pojave. Taj agnosticizam pogada sad i ljudsku slobodu. Covjek ne moe nikad znati dokle je slobodan i je li uopce slobodan; ostaje nam tek slutnja. Svoja posljednja nagadanja okrstio je Kant transcendentalnim idealizmom, ali je kasnije sam povukao taj naziv zadovoljavajuci se nazivom kritickog idealizma. S obzirom na to daje on odlucno zabacivao tradicionalni idealizam, koji je poricao opstojnost vanjskih stvari ili izvodio svu istinu iz racionalne intuicije, teko se on moe svrstati medu idealiste. Njegova je duboka i epohalna kritika prerasla uvrijeene konvencije i otvorila nove putove filozofskom i znanstvenom istraivanju, to jo do danas nije dogledano do kraja, a moda tu i na um stie sudbina koju je autor prorekao na samom pocetku svog djela.

Zacijelo, Kantov je tu proboj bio jako zakrcen nekriticnim vjerovanjem u apsolutnu determiniranost Newtonove prirode. Njemu, kao i mnogima drugima, bilo je nemoguce pomisliti da bi se u prostoru i vremenu ita zbilo to ne bi kao svoj uvjet imalo neku prijanju pojavu u prostoru i vremenu. S tog klasicnog gledita nije on mogao uciniti plauzibilnim kako naa volja ili odluka prelazi u empirijski izvrenu radnju. U Kantovu agnosticizmu krije se i mogucnost ljudske slobode, a to je i najzreliji plod njegove transcendentalne filozofije. Kad bi nam svijet bio potpuno transparentan, kad bismo znali sve to se zbiva, sve to se dogodilo i to ce se dogoditi, tad bi nam sloboda icezla. 419 Ibid. Str. 324. 420 Ibid. Str. 250.

Potpuna spoznaja superponira determinirani kozmos i determiniranu ljudsku povijest kao dio tog kozmosa. Kritika cistog uma nije zbog svog unutarnjeg protuslovlja sprijecila da filozofija nastavi u sve imperativnijim pravcima svoj tradicionalni put, i tek je postankom kvantne teorije ukazana dubina Kantove prirode. Jer prirodne pojave, kako ih zamjecujemo svojim osjetilima i aparatima kao produecima naih osjetila, nisu ono posljednje ili prvobitno to postoji. Priroda sama javlja nam se u invarijantnim principima koji vode preko makroskopske stvarnosti u dubine, odakle izviru sve stvari i sam ivot. Govoreci o dvostranom karakteru covjeka, Kant je htio u ljudskim postupcima dati pravu mjeru prirodnim i umnim faktorima. Sam naturalizam porice slobodu, sam racionalizam gubi vezu s beskrajnim prirodnim bogatstvom. Polazeci od produbljenog iskustva, kako su to pruale prve znanosti matematika, logika i mehanika, Kantova je filozofija stremila do punijeg shvacanja covjeka tako ... dass auf diese transzendentale Idee der Freiheit sich der praktische Begriff derselben grnde... Koliko god taj zakljucak stoji u duhu prosvjetiteljstva 18. stoljeca, ipak mu mnogo od tog racionalnog primata oduzima fusnota u predgovoru 2. izdanju Kritike, u kojoj se napominje zato mi predmete iskustva moramo pomiljati i kao stvari po sebi: Umt einem solchen Begriffe aber objektive Gltigkeit {reale Mglichkeit, denn die erstere war bloss die logische) beizulegen, dazu wird etwas mehr erfordet. Dieses Mehrere aber braucht eben nicht in theoretischen Erkenntnisquellen gesucht zu werden, es kann auch in praktischen liegen.421 Ova primjedba stavlja u prvi plan praksu, to ce ga zaokupiti u kasnijim djelima, narocito u pitanju moralne odgovornosti, a svjedoci kako je njegov pristup bio cjelovit, s uvaavanjem teorijskog i prakticnog. Naalost, imanentno je protuslovlje u njegovoj transcendentalnoj filozofiji doprinijelo da se za nj s jedne strane nakalemio idealisticki monizam, a s druge strane bio je izvrgavan cesto neopravdanoj empiristickoj kritici. Kako se posebna intelektualna kauzalnost ili sloboda moe uvesti ako se zadri stroga uzajamna determiniranost svih empirijskih pojava? Kako Kant smije reci da dvostranost subjekta ne bi naruila empirijsku stranu? On ne moe poput Spinoze pretpostaviti fizic ko psihicki paralelizam; ta njegova je analiza iskustva mnogo dublje zasnovana. I agnosticki zakljucak na kraju, da se nita pouzdano o ljudskoj slobodi, time i moralnoj odgovornosti, ne moe reci, izlazio je neizbjeno iz prihvacanja determiniranog Newtonova kozmosa. On je spoznao da je u pojmu kozmosa implicirano protuslovlje; jer se time predmeti svijeta osjetila predstavljaju za predmete po sebi. A iz tog osnovnog proturjecja izlaze tad suprotne teze o svijetu, jednako dobro dokazane, kao npr. svijet je beskonacan i svijet ima pocetak u vremenu i rub u prostoru. Buduci da je u takvim proturjecjima vidio samo antinomije uma, nije bio jo pripremljen da razbije lanac prostorna vremenskog zbivanja, kako je to otpoceo Max Planck hipotezom o kvantnim skokovima. Za takav pothvat nije jo bilo dosta signala I stoga ostala mu je tek slutnja. Dieses handelnde Subjekt wrde nun nach seinem intelligiebelen Charakter unter keinem Zeitbedinungen stehen; denn die Zeit ist nur die Bedinung der Erscheinungen, nicht aber der Dinge an sich selbst

U daljnjem dijelu pokuajmo obratiti pozornost na neke stavove koji su interesenti za nae razmatranje u zanosit. Prije svega o fundamentalnim idejama koje se odnose na prostor i vrijeme. 421 Ali da se prida takvom pojmu objektivnu valjanost (realnu mogucnost jer je prva bila cisto logicka), za to se vie zahtijeva. No to vie ne mora se traili u teorijskim spoznajnim izvorima, vec moe leati u prakticnom. ( Ibid. Str. 232.)

16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu. Jedan od najznacajnijih dijelova Kritike cistog uma jeste teorija o prostoru i vremenu. Pokuat cemo posebno razmotriti ovu problematiku jer ima odredeni znacaj za nae razmatranje znanosti, ali jasno rastumaciti Kantovu teoriju o prostoru i vremenu nije lako, jer ni sama teorija nije jasna. On je smatrao da neposredni objekti percepcije nastaju dijelom uslijed vanjskog svijeta, a dijelom zahvaljujuci naem aparatu za percepciju. J. Lock je navikao svijet, da tako kaemo, na ideju da su sekundarni kvaliteti, kao to su boja, zvuci, miris i tako dalje, subjektivni i da ne pripadaju objektu po sebi. Kant, isto kao i Hume, mada ne na isti nacin, ide dalje te i primarna svojstva pretvara dijelom u subjektivne. Kant vecinom ne sumnja u to da nai osjeti imaju svoje uzroke, koje naziva stvarima po sebi kojima odgovaraju noumeni. Ono to se nama pojavljuje u obliku percepcije i to on naziva fenomenom sastoji se iz dva dijela: onog djela koji nastaju zahvaljujuci objektu i koje on naziva osjetom i onog djela koji nastaje zahvaljujuci naem subjektivnom aparatu i koji, po njemu, cini da sve ono to je raznovrsno rasporeduje u izvjesne odnose. Ovaj dio samo po sebi nije osjet i naziva se formom fenomena ili formom zora. Jedna cista forma culnosti zove se cisti opaaj (Anschauung); postoje dvije takve forme, prostor i vrijeme: jedna za vanjsko a drugo za unutarnje culo. Da bi dokazao da su prostor i vrijem forme a priori koristi se sa dvije vrste argumenata i to jedni su metafizicki, a drugi epistemoloki ili kako ih on zove transcendentalne. Prva vrsta argumenata uzeta je direktno iz same prirode prostora i vremena, a druga indirektno iz mogucnosti ciste matematike. Argumenti o prostoru dati su mnogo podrobnije nego argumenti o vremenu, poto se mislilo da je ovo posljednje uglavnom isto to i ono prvo. to se tice prostora postoje cetiri metafizicka argumenta koje cemo kratko navesti: -Prostor nije jedan empirijski pojam, apstrahiran iz vanjskog iskustva, poto se prostor unaprijed pretpostavlja kada se osjeti povezuju sa necim vanjskim, a vanjsko iskustvo moguce je samo preko predstave o prostoru. -Prostor je jedna nuna predstava a priori, koja je osnovica svim vanjskim percepcijama, je mi ne moemo da zamislimo da prostor ne postoji, iako moemo da zamislimo da nema nicega u prostoru. -Prostor nije jedan diskurzivan ili opci pojam o odnosima stvari uopce, poto postoji samo jedan jednostavan prostor, i ono to nazivamo prostorima samo su dijelovi istog prostora, a ne primjeri ili podpojmovi. -Prostor je predstavljen kao jedna dana beskrajna velicina koja u sebi sadri sve dijelove prostora; ovaj je donos razlicit od odnosa jednog pojma i njegovih pojedinacnih slucajeva, i zato prostor nije jedan pojam, nego jedan Anschauung422

Transcendentalni argumenti o prostoru potjecu iz geometrije. Kant smatra da je Euklidova geometrija poznata a priori iako je sinteticka, tj. ne moe se deducirati iz same logike. Geometrijski dokazi, smatra on, ovise od geometrijske slike Na primjer, ako su dane dvije prave crte koje se medusobno sijeku pod pravim kutom, vidjet cemo da se kroz njihovu tocku presjeka moemo povuci samo jednu pravu crtu. Kant misli da ovo znanje ne 422 Moramo napomenuti da ove tvrdnje koje proizlaze, po Kantu, iz samog svojstva prostora podsjeca na Newtonov prostor kao agregatom, ali dakako ne dajuci mu objektivom postojanje kao to je to slucaj u klasicnoj mehanici. Ova slicnost nije slucajna ako se zna da je Kant s velikim potovanjem se odnosio prema Newtonovoj klasicnoj mehanici.

potjece iz iskustva i ono je dano ka sinteticki sud a priori. Dakle, culni objekti moraju se pokoravati geometriji a kako se geometrija bavi nacinima percepcije i otuda mi ne moemo percipirati na drugi nacin. Ovo objanjava zato je geometrija, iako sinteticka, i a priori i apodikticka. Argumenti koji se odnose na vrijeme uglavnom isti, izuzev to se geometrija zamjenjuje aritmetikom, s napomenom da brojenje zahtijeva vrijeme. Ovakav Kantov stav bio je kritiziran i ukratko cemo dati neke najcece kritike ovih argumenta. Mislimo da bi bilo interesantno iznijeti kriticki osvrt na ove stavove koje je da Bertrand Russell, tako na primjer u odnosu na prvi argument on kae: Postoji ovdje, kao i cijeloj teoriji o subjektivnosti prostora i vremena, jedna tekoca koje, kako izgleda, Kant nikada nije bio svjestan. to me navodi da objekte percepcije rasporedujem ovako kako ih rasporedujem, a ne na neki drugi nacin? Zato, na primjer, vidim kod ljudi uvijek oci iznad usta, a ne ispod usta? Prema Kantu, oci i usta postoje kao stvari po sebi i uzrokuju moje posebno opaanje ali u njima nita ne odgovara prostornom rasporedu koji postoji u mojoj percepciji. Usporedite s ovim fizicku teoriju boja. Mi ne pretpostavljamo da boje stvarno postoje u onom smislu u kome su boje sadrane u naim percepcijama, ali mislimo da razlicite boje odgovaraju razlicite valne duljine. Medutim, poto valovi, po Kantu obuhvacaju i prostor i vrijeme, to oni ne mogu biti uzroci naim percepcijama. S druge strane, ako prostor i vrijeme iz naih percepcija imaju duplikat u svijetu materije, kao to to fizika pretpostavlja, onda se geometrija moe primijeniti na te duplikate i Kantovi se argumenti ne mogu odrati. Kant smatra da um rasporeduje sirov materijal culnih osjeta, ali nikada ne smatra da kae zato rasporeduje na ovaj, a ne na neki drugi nacin423 Ovaj Russellov protu argument nije tako efektan jer u sebi sadri hipotezu o postojanju prostornosti koja je analogna Kantovu prostoru kao formi zora to i dovodi do kontradikcije, ali nam se cini interesantan drugi argument koji se odnosi na vremensku sukcesiju kao moda onaj koji pogada bit problema. Navedimo taj argument: U pogledu vremena, ova tekoca je cak i veca zbog uplitanja kauzaliteta. Ja opaam svjetlost prije nego to opazim grom. A-jedna stvar po sebi uzrok je moje percepcije svjetlosti, a B druga stvar po sebi uzrok je moje percepcije groma. Ali A nije bilo ranije od B, poto vrijeme postoji samo u odnosu na opaaj. Zato onda A i B dvije stvari koje nisu vremenske-proizvode posljedice u razlicito vrijeme? Ako je Kant u pravu, ovo mora biti sasvim proizvoljno, i izmedu A i B ne mora biti nikakav odnos koji bi odgovara cinjenici da opaanje prouzrokovano od strane A prethodi opaaju prouzrokovanog od strane B.424 Moda bi se moglo prigovoriti i Russellu da ovi protu argumenti izazivaju

kontradiktornost jer je on implicite vec prihvatio prostor i vrijeme kao realitet, ali je cinjenica da su Kantovi argumenti veoma diskutabilni. Moda bi bolje bilo da ih nije ni navodio, kao to je primjer sa drugim argumentom koji se odnosi na mogucnost zamiljanja prostora. Ovdje Russell ispravno zapaa: Drugi metafizicki argument smatra da je moguce zamisliti da nema nicega u prostoru, ali da je nemoguce zamisliti da nema prostora. Izgleda mi da se niti jedan ozbiljan argument ne moe zasnivati na onome to moemo ili ne moemo zamoliti; ali ja bih kategoricki odrekao da moemo zamisliti prostor ako u njemu nema niceg. Vi moete da zamislite kako gledate u nebo jedne mracne oblacne noci, ali vi sami, vi se nalazite u prostoru i zamiljate oblake koje ne moete da vidite. Kantov prostor, kao to j e pokazao Vaininger, jeste apsolutan, kao i Newtonov, i nije samo jedan sustav odnosa. Ali ja ne vidim kako se moe zamisliti jedan apsolutni prazan prostor.425 Zadnji pasusu ovog citata je veoma zanimljiv i pokazuje da je on bio na pozicijama Newtona, a kao to smo i ranije rekli to nije cudno, samo se prostor i vrijeme ne pojavljuju kao samostalni entiteti nego kao forma zora. Dakao, ovo u vremenu kada je Kant stvarao 423 B. Russell, History of Western Philospophy, (prijevod) Kultura, Beograd, 1962. str. 696. 424 Ibid. str. 686. 425 Ibid.str.687.

nije bila mana nego vrlina, jer je to upravo pokazivalo da je taj apsolutni prostor nuan u opisu fizickog svijeta a njegova egzistencija se moe nazivati ovako ili onako. Ne samo to, Kant je u Newtonovoj klasicnoj mehanici traio uzor ispravne teorije i izvor upravo sintetickih sudova a priori. Upravo razvoj znanosti pokazao je da je Newtonova klasicna mehanika izbacena sa mjesta apodikticke izvjesnosti to dakako retrogradno djeluje i na samu Kantovu filozofiju. Ovdje dolazimo do jo jedne problematicne situacije a to je kako prema transcendentalnim (epistemolokim) argumentima odreduje geometrijska strukturu prostora kao jedinstveno euklidsku. Razvoj geometrije doveo je do pojave i drugih neeuklidskih geometrije pa se Kantova tvrdnja o geometrijskoj strukturi pojavljuje kao hipoteticki stav. Tako Russell konstatira: Transcendentalni (ili epistemoloki) argument, koji je najbolje izloen u Prolegomenama potpuniji je od metafizickog argumenta i jo se odlucnije moe odbaciti. Geometrija, kao to znamo, jeste jedno ime koje se protee na dvije razlicite vrste promatranja. S jeden strane, postoji cista geometrija koja izvodi svoje rezultate iz aksioma, ne ispitujuci da li su aksiomi istiniti. Ona ne sadri nita to ne proizlazi iz logike, i nije sinteticka, i nema potrebe za onim geometrijskim slikama koje se upotrebljavaju u geometrijskim udbenicima. S druge strane, postoji geometrija kao grana fizike, kao to je, na primjer, ona koja se javlja u Opcoj teoriji relativnosti. To je jedna empirijska znanost ciji su aksiomi izvedeni iz mjerenja, i otkrili su da se ona razlikuje od Euklidove geometrije. Tako je, od dviju geometrija, jedna a priori, ali nije sinteticka. Dok je druga sinteticka, ali nije a priori. Ovim se odbacuje transcendentalni argument.426 Jo jedna tocka koja se cini dvojbenom jeste sam pojam stvari po sebi koja nuno proizlazi iz Kantove filozofije. Tako Russell kae: Gornji argumenti pretpostavljaju kao to to cini Kant da su opaaji prouzrokovani od strane stvari po sebi, ili, kako mi kaemo, pomocu dogadaja u fizickom svijetu. Medutim ova pretpostavka nije nikako logicki nuna. Ako se ona napusti, opaaji prestaju d a budu ma u kom vanom pogledu subjektivni, poto ne postoji nita cemu bi se mogli suprotstavljati.427 Stvar pop sebi bio je jedan nezgodan element u Kantovoj filozofiji; njega su napustili Kantovi direktni nasljednici, koji su zbog toga pali u neku vrstu solipsizma. Kantov neposredni nasljednik, Fichte (1762-1814), napustio je stvar po sebi i doveo subjektivizam do jedne tocke u kojoj je on postao, kako Russell kae, neku vrstu ludosti. On smatra da je nae ja jedina i posljednja realnost, i da ono postoji poto samo sebe postulira. Ono to nije nae ja ima jednu podredenu realnost i postoji samo zato to ga nae ja postulira. Moda su ovi Russellovi stavovi i analiza suvie odredeni filozofskim pozicijama logickog atomizma, ali je cinjenica da su koncepcija prostora i vremena spram

znanstvene teorije diskutabilne i sa druge strane suvie podsjecaju na Newtonov prostor i vrijeme po sebi, a samim tim nosi sve one potekoce koje se pojavljuju sa razvojem fizike i pojavom suvremene fizike, a posebice specijalne i opce teorije relativnosti. Pozicija fizike u Kantovoj filozofiji je imala izuzetno mjesto tako da je on u svojim kasnijim radovima pokuavao, koristeci se rezultatima do kojih je doao u Kritici, razmatrati i postaviti jednu opcu metafiziku znanosti. Dakako, sve je ostalo na poziciji pokuaja kako zbog vec poodmakli godina i zamrenosti tog tekog problema. Pokuajmo u sljedecem poglavlju razmotriti samo neke stavove i probleme ove Kantove nakane. 426 Ibid. str. 688. 427 Ibid.str. 689.

16.5. Transcendentalna filozofija i fizika U ovom kratkom osvrtu pokuajmo pokazati jedan program koji je Kant pokuao da ostvari na rezultatima Kritike cistog uma i da uoblici jednu metafiziku znanosti. Ovaj program nije toliko interesantan zbog svojih rezultata nego vie kao ilustracija pokuaja uoblicavanja jedne metafizike znanosti. Vec srno naveli u tekstu da je Kant traio u Euklidovoj geometriji i Newtonovoj fizici izvor sintetickih sudova a priori i upravo ta eksplicitna povezanost dovela je do bankrota traenja ozbiljne konstitucije jedne cjelokupne metafizike znanosti. Razvoj ovih znanosti, tj. pojava neeuklidskih geometrija te razvoj fizike pokazali su da je njihova apodikticka izvjesnost upitna. To je sve dovelo do toga da se tvrdnja o egzistenciji sintetickih sudova a priori svodi na jednu hipotezu, pa samim tim citava Kantova transcendentalna filozofija dobiva jedan drugi oblik koji za znanstvenike i teoreticare znanosti nema znacaj kojom bi se trebalo ozbiljno baviti. Ono to je za nas interesantno, kao to smo vec naveli, Kant je bio zapoceo jedan projekt, koji je slijedio iz Kritike tj. pokuaj izgradnje jeden cjelokupne metafizike prirodnih znanosti. Kant je sam sebi dao taj zadatak koji je samo zapocet i na je zadatak da iz dostupnih fragmenata odgonetnemo taj pocetak. Prije nego to krenemo na prirodne znanost koje Kant zove uglavnom Fizika (Physica) obratimo pozornost na matematikuspram znanosti. to se tice matematike, tj. geometrije njezin status je relativno lako odreden u toj cjelokupnoj metafizici jer je ona po Kantu definitivno u cijelosti oslonjena na sinteticke sudove a priori. Kao zoran primjer navedimo njegov stav iz Predgovora drugom izdanju Kritike cistoga uma: Matematika i fizika jesu ona dva tepsijska spoznaja uma koja treba da odreduju svoje objekte a priori, i to matematika sasvim cisto, a fizika barem djelomice cisto, a zatim i na osnovu drugih izvora spoznaja razlicitih od uma.428 Govoreci o razvoju matematike, tj. geometrije napominje da postoji odredeno geneza i razvojni put, ali konstitucija geometrije kao prave nauke ne lei u tom razvojnom putu nego u samosvijesti tj. svijesti o postojanju sintetickih sudova a priori. Oni nisu nastali opaanjem nego aktivnosti ljudskog duha a kao primjer navedimo objanjenje iz istog predgovora: Onome koji je prvi demonstrirao ravnokraki trokut (bilo da se on zvao Tales ili kako mu drago) sinula je nova svjetlost; jer, on je naao da ne mora tragati za onim to je vidio u figuri ili za njenim pojmom, te da odatle tako reci procita njene osobine, vec da ih mora proizvesti pomocu onoga to je prema pojmovima sam a priori unio u nju miljenjem i izloio (pomocu konstrukcije), i da on, da bi sigurno saznao neto apriori, ne smije nita drugo da pripisuje stvari osim onoga to bi nuno izlazilo iz onoga to je on prema svome pojmu sam u nju poloio.429

Geometrija, tj. matematika time dobiva poziciju izvorom sintetickih sudova a priori, a kao ilustraciju navedimo cjelokupni pasusu koji se odnosi na opis matematike u Uvodu Kritike : 1. Matematicki sudovi jesu skupa svi sinteticki, Izgleda da su ova stav previdjeli svi oni koji su dosad analizirali ljudski um, tovie, on izgleda da stoji o neposrednoj suprotnosti sa svima njihovim pretpostavkama, premda je neosporno istinit i po posljedicama vrlo vaan. Jer zato to su nali da se svi zakljucci matematicara razvijaju shodno stavu proturjecnosti (to zahtijeva svaka apodikticna izvjesnost po svojoj prirodi), oni su povjerovali da ce se i osnovni stavovi moci izvesti iz stava proturjecnosti, u cemu su se prevarili; jer sinteticki stav moe se svakako shvatiti na osnovu stava proturjecnosti, ali samo na taj nacin to ce se pretpostaviti neki drugi sinteticki stav iz koga se on moe izvesti, a nikada sam po sebi. 428 Ibid. str. 17. 429 Ibid.str. 17.

Prije svega mora se primijetiti da su pravi matematicki stavovi uvijek sudovi a priori, a ne empirijski, jer oni u sebi nose nunost kakva se iz iskustva ne moe dobiti. Ali ako se to nece priznati, pa dobro, onda ja ogranicavam svoje tvrdnje na cistu matematiku koja vec po svome pojmu ne sadri empirijska saznanja vec samo cistu spoznaju, spoznaju a priori. Uistinu, moglo bi se na prvi pogled pomisliti da je stav 7 + 5 = 12 samo jedan analiticki stav koji shodno stavu proturjecnosti slijedi iz pojma zbira sedam plus pet. Ali, ako se blie promatra, nalazi se da pojam zbira iz 7 i 5 ne sadri u sebi nita vie do li ujedinjavanje oba broja u jedan jedini broj, pri cemu se apsolutno ne misli na to koji je taj jedini broj koji oba broja zajedno obuhvaca. Pojam dvanaest nikakvo nije time zamiljen to cu ja prosto sebi da predstavim ono ujedinjavanje broja sedam i broja pet, i ja bih mogao svoj pojam jednog takvog moguceg zbira da razlaem koliko mi je volja, ipak u njemu necu naici na dvanaest. Mora da se izade iz ovih pojmova na taj nacin to ce se uzeti u pomoc opaaj koji odgovara jednom od njih, recimo, opaaj svojih pet prstiju, ili ( kao Zegner u svojoj Aritmetici ) pet tocaka, pa da se tako pojmu sedam dodaju jedna za drugom jedinice u opaanju danoga pet. Jer ja uzima prvo broj 7, pa poto za pojam pet uzmem u pomoc prste svoje ruke kao opaaj, ja dodajem na toj svojoj slici broju sedam jednu za drugom jedinice koje sam prethodno obuhvatio ujedno da bih nacinio broj 5, i tako vidim da postaje broj 12. Ja sam uistinu u pojmu zbira = 7 + 5 zamislio da bi trebalo 5 dodati broju 7, ali ne i to da je ovaj zbir jednak broju 12. Dakle, aritmeticki stav je uvijek sinteticki, to se u toliko jasnije uvida ako se uzmu neto veci brojevi, poto se tada jasno pokazuje da mi, ma kako okretali nae brojeve, nikada ne bih smo mogli naci zbir pomocu proste analize naih pojmova, ne uzimajuci u pomoc opaanje. Isto tako ni jedan osnovni stav ciste geometrije nije analitican. Da je izmedu dviju tocaka prava crta najkraca, to je jedan sinteticki stav. Jer moj pojam pravca ne sadri nita od velicine, vec samo jednu kvalitetu. Pojam najkracega, dakle, potpuno pridolazi, i nikakvom analizom ne moe se naci u pojmu prve crte. Tako se ovdje mora uzeti u pomoc opaanje, pomocu koga je jedino moguca sinteza. Dodue, nekoliko osnovnih stavova koje geometri pretpostavljaju jesu stvarno analiticki i zasnivaju se na stavu proturjecnosti ; ali i oni slue kao identicni stavovi samo

radi veze u metodu, a ne kao principi, na primjer, a = a , cjelina je jednaka samoj sebi, ili ( a + b ) < a , to jest cjelina je veca od svoga dijela. Pa ipak, i ovi stavovi premda vae na osnovu samih pojmova, priznaju se u matematici samo zbog toga to se mogu predstaviti u opaanju. Ono to cini da ovdje uopce vjerujemo kao da predikat takvih, apodikticnih sudova lei vec u naem pojmu, te, dakle, da je sud analiticki, jeste samo dvosmislenost izraza. Mi, naime, u mislima treba jednom danom pojmu da pridodamo neki predikat, i ova nunost ide vec s pojmovima. Ali nije pitanje to mi u mislima treba da pridodamo danome pojmu, vec to mi stvarno, premda samo nejasno, u njemu zamiljamo, i tu se pokazuje da predikat stoji uistinu nunim nacinom u svezi s onim pojmovima, ali ne kao zamiljen u samome pojmu, vec posredstvom jednog opaaja koji mora da pridode uz pojam.430 Dakle, za Kanta aritmetika i geometrija predstavljaju u svojoj osnovici skup sintetickih sudova a priori. Ovdje ne smijemo nikako da budemo zavedeni Kantovim pozivanjem na opaajno kao da su oni izvori ove sinteticnosti, ono u smislu sintetickih sudova aposteriori, jer bi to bio naivni empirizma. On koristi opaanje kao model kojim hoce da pokae da dani sudovi nisu analiticni tj. da njihovi rezultati ne slijede iz analize samih pojmova i u tom kontekstu oni zahtijevaju podupiranje opaenog kao argumenta. Odavde nikako ne slijedi da je njihov izvor u opaenom u smislu iskustvenost nego su 430 Ibid. str. 47.

prisutni kao sinteticki sudovi a priori ali cija je istinitost iskustvena. Tu je ustvari jedna od kljucnih tocaka Kantove filozofije. Sa prirodnim znanostima pod kojima Kant uglavnom podrazumijeva fiziku (Physica) situacija je slicna ali ipak neto sloenija, a to vjerojatno slijedi iz same biti fizike a to je da je ona u osnovici eksperimentalna znanost, tj. znanost koja vecinu svojih istina bazira na sinteticki sudovima aposteriori. Dakle, kao i kod matematike njezina sinteticnost je ocigledna ako ne i ociglednija u odnosu spram analiticnih sudova, ali je apriornost mnogo skrivenija i sloenija. Zato i sam Kant u svom Predgovoru Kritike konstatira da je njen razvojni put ili put ka samosvijesti neto drugaciji i tei nego to je to bio slucaj s matematikom. Tako on kae: U prirodnoj znanosti trajalo je mnogo dulje dok ona nije nala pravi put znanosti Kada je Galilej pustio svoje kugle da se kotrljaju niz strmu ravan brzinom koju je sam izabrao, ili kad je Toricelli ucinio da zrak nosi jedan teret koji je on prethodno zamislio kao jedna sa teretom jednog njemu poznatog vodenog stuba, ili kad je u jo novije vrijem Stahl pretvarao metale u krec, a krec opet u metale na taj nacin to im je neto oduzimao i opet vracao, tada svim ispitivacima prirode sinu jedna nova svijetlost. Oni su shvatili da um uvida samo ono to sam proizvodi prema svome planu, da on mora sa principima svojih sudova ici naprijed prema stalnim zakonima i nagoniti prirodu da odgovara na njegova pitanja, a ne smije dozvoliti da ga priroda tako reci samo vodi na povodcu; jer inace slucajna promatranja koja nisu vrena po kakvome unaprijed izradenom planu ne stoje ni u kakvoj medusobnoj vezi u jednome nunome zakonu koji umu potreban i koji on trai. Um mora da pristupi prirodi dreci u jednoj ruci svoje principe, na osnovu kojih jedino suglasne pojave mogu imati znacenje zakona, a u dragoj eksperiment koji je on smislio na osnovu tih principa, i to uistinu u cilju da bi se od nje poucio, ali ne kao ucenik koji trpi da mu se kae sve to ucitelj hoce, vec kao jedan studija na dunosti koji nagoni svjedoke da odgovaraju na pitanja koja im on postavlja.431 Ovaj zadnji dio pasusa kod Kanta daje jednu dobru metaforu koja slikovito pokazuje njegov pristup fizici kao empirijskoj nauci. Dakle, iako Kant prihvaca da spoznaja pocinje s iskustvom on ni u kom slucaju nije nikakav empirik ili ako bi smo to rekli suvremenim jezikom nekakav eksperimentalni fizicar. Ovdje eksperiment nije izvor prave spoznaje on je samo potvrda prave spoznaje, a to znaci da principi uma tj. sinteticki sudovi a priori ne mogu biti oboreni nego samo potvrdeni. Tako Kant navodi dalje: I tako, to vie, i fizika ima da zahvali za tako korisnu revoluciju u nacinu svoga miljenja jedino toj zamisli, da ona shodno onome to sam um unosi u prirodu treba da trai u njoj (ne da joj lano

priprisuje) ono to od nje ima da nauci, a o cemu sama za sebe ne bi nita znala. Tek je time prirodna znanost povedene sigurnim putom jedne znanosti, poto kroz toliko stoljeca nije bila nita drugo do jedno prosto lutanje.432 U ovom kontekstu kao i matematika i fizika tj. prirodna znanost sadri sinteticke sudove a priori kao principe. Tako u Uvodu Kritike on kae: Ja cu, primjera radi, da navedem samo nekoliko stavova, kao stav: da prije svih promjenama tjelesnog svijeta kvantiteta materije ostaje nepromijenjen ili da pri svakom prenoenju gibanja djelovanje i protudjelovanje moraju uvijek biti medu sobom jednaki.433 Kod oba ova stava jasno je ne samo da su oni nuni, te, dakle, da je njihovo porijeklo a priori, vec i to da su oni sinteticki stavovi. Jer u pojmu materije ja ne zamiljam sebi nepromjenljivost, vec samo da se ona 431 Ibid. str. 18. 432 Ibid. str. 19. 433 Ovaj dio se odnosi vjerojatno na treci Newtonov zakon o akciji i reakciji i on ilustrira kako ce upravo ti principi biti Kantov argument o postojanju sintetickih sudova a priori u fizici. No, ovdje odmah moramo napomenuti da je ocigledno princip o odranju kolicine materije odnosi na princip o konstantnosti masa tijela u klasicnoj fizici, ali kao to je poznato prema suvremenoj relativistickoj fizici ovaj princip ne vai. To je upravo ono to sinteticke sudove a priori dovodi u poziciju hipoteza a ne apsolutne istine.

nalazi u prostoru koji zauzima. Dakle, ja stvarno izlazim izvan pojma materije da bih mu u mislima pridodao a priori neto to u njemu nisam zamislio. Prema tome, taj stav nije analitican, vec sinteticki, a ipak se zamilja a priori, pa tako stvar stoji i s ostalim stavovima cistoga dijela prirodne znanosti.434 Pozni Kantov razvoj zapocinje s 1790. god., kada se pojavilo prvo izdanje Kritike cistoga uma i traje sve do karaj njegovog radnog ivota, dok njegov Opus postumum obuhvaca vrijeme od 1796 1903. god (gdje je narocito vaan period od 1799 1803.god), to se dokumentira u fragmentima, zapisima i primjedbama kao nedovrena zaostavtina, u cjelini objavljena tek 1936/38. god. (I. Kants gesammelte Schriften, Akademie Ausgabe, Bd. XXI u. Bd. XXII, hrsg. von A. Buchenau u. G. Lehmann, Berlin). Za Kantov Opus postumum znalo se, dodue, i prije tog potpunog kritickog izdanja, ali njegov pravi znacaj za kriticku filozofiju nije bio shvacen, pa se cak poricala svaka njegova misaona (logicka) vrijednost, tako da se ono prema tom shvacanju moe zanemariti s obzirom na Kantovo osnovno djelo ili pak proucavati samo iz psiholokih i biografskih razloga. Sa objavljivanjem kritickog izdanja, i narocito zaslugom Kantovog izdavaca i tumaca, G. Lehmanna, postalo je jasno da nije u pitanju beznacajni staracki Kantov proizvod, vec dalji razvoj kriticke filozofije koji zahtijeva novo tumacenje. Otuda istraivanje Kanta zahtijeva kriticko suocavanje sa Opus postumum, ciji ishod utjece na sadanje stanje tog istraivanja. U Predgovoru za prvo izdanje Kritike (1790) Kant saopcava da tim djelom zavrava svoj cjelokupni kriticki posao ( kritisches Geschft ) i da odmah pristupa izradi svoje doktrine. Medutim, sa Kritkom cistog uma on ipak nije postigao cjelinu kriticke filozofije, i to prema osobnom uvidanju koje je zatim saopcio u jednom pismu. Ono to kritickoj filozofiji jo nedostaje Kant naziva prijelazom sa metafizike na fiziku. U Kritici Kant cesto govori o prijelazu i o mostu (Brcke) koji spaja saznanju sposobnost, pojmove o prirodi sa slobodom, razum s umom. U Opus postumum on povezuje shemu prijelaza iz Kritike sa zahtjevom za realizacijom transcendentalne filozofije, koji je on vec ranije postavio u Metafizickim osnovama prirodne znanosti (Metaphysiche Anfangsgrnde der Naturwissenschaft,1786). Odatle je potekla koncepcija jedne nove znanosti o prijelazu, koju Kant saopcava u Opus postumum. U odnosu na Kritiku, koja tretira esteticka i biologijska pitanja, Opus postumum opet prihvaca fizikalna

pitanja, i to prema onome stanju problema koje se vec nalazi u Metafizickim osnovama prirodne znanosti Da bi se to vidjelo, ovdje se ukratko poziva na to Kantovo djelo.435 U Metafizickim osnovama Kant zastupa gledite da prava prirodna znanost predstavlja metafiziku prirode, da je prirodna znanost utoliko znanost ukoliko je metafizika i da se sukladno moe usuglasiti s matematikom. U metafizici prirode, kao i u metafizici morala, postoji transcendentalni dio koji se primjenjuje i realizira, i to na dvije posebne vrste predmeta, na tijela, pa tako nastaje ucenje o tijelima odnosno fizika i na duevni ivot, pa tako nastaje ucenje o dui ili psihologija, kao posebne metafizicke nauke o prirodi. Prema tome, on razlikuje sustav opce metafizike od posebne metafizike, u kojoj se cistoj misaonoj formi pridaje smisao i znacenje, u kojoj se daju konkretni primjeri za pojmove opce metafizike Na taj nacin se ispunjava zahtijeva za realizacijom transcendentalne filozofije koji Kant prihvaca u Opsu postumum. Da bi se vidjelo kako Kant u Opus postumum postavlja zahtjev za prijelazom sa metafizike na fiziku radi ostvarenja transcendentalne filozofije navodimo njegove rijeci: Transcendentalna filozofija je znanost koja prethodeci svakom sintetickom saznanju a priori iz pojmova, po slijedu prije sveg empirijskog saznanja samu sebe prikazuje u Jednom sustavu sjedinjenjem u apsolutnoj cijelili u opaanim i osjetnim predstavama. Ne kao 434 Ibid.str. 50. 435 Prema izd. W. Weischedel: I. Kants Werke in sechs Bnden, Bd. V, Insel Verlag, Frankfurt Darmstadt, 1957.

agregat (kao matematika), vec u apsolutnoj cjelini sustava to u sebi obuhvaca i matematiku.436 Slicno tomu, dok je fizika samo fragmentarna i ne predstavlja sustav, metafizika prirode je u stanju da postigne pravo sustavno jedinstvo. Otuda tipicno Kantovo pitanje: Kako je fizika kao znanost mogucna?437 Odnosno daje sljedece objanjenje: Prirodna znanost (philosophia naturalis) je znanost o pokretnim silama materije u svjetskom prostoru.438 Najzad, odlucno pitanje o prijelazu sa metafizike prirode na fiziku i ulozi tjelesnog subjekta u tome prijelazu: Dakle, empirijske predstave kao opaaji culnih objekta daju se na svom vlastitom tjelesnom subjektu postaviti i klasificirati u pojavi i kao sustav koji se a priori moe specificirati prema vrsti i broju, omoguciti prijelaz od metafizike prirode na fiziku kao cjelinu izvan subjekta koja je samoj sebi pojava, to kao pojava jedne pojave a priori u sustavu empirijske spoznaje koje se zove iskustvo predstavlja prvi prijelaz sa metafizike prirodne znanosti na fiziku, ka subjektu kao svom vlastitom tijelu.439 Ovaj vrlo sloeni i prelomljen pasa iz Kantovog Opus postumu navodimo samo radi formule prijelaza metafizike na fiziku, dok cemo se tek pozabaviti pitanjem uloge tjelesnog subjekta i znacenjem izraza pojava pojave u ostvarenju transcendentalne filozofije, do cega je Kantu stalo. Ako iscrpna analiza Kantove zaostavtine ovdje nije mogucna, onda je moguc put koji polazi od odredenog pravca razvoja kronicke filozofije koji se izraava u Opus postumum i nastoji da taj pravac utvrdi, kao to to cini Lehmann, ili se pak iz mnotva razlicitih pocetaka, koji se nalaze u samom Kantu, uzima samoj jedan, koji se zatim dosljedno razvija kao jedna koncepcija, kao to postupa F. Kaulbach Prijelaz s metafizike na fiziku. Prema Lehmannovom nahodenju dalji razvoj kriticke filozofije u Opus postumu tece u pravcu tog prijelaz. Ali to u stvari predstavlja taj prijelaz i jeli to nov problem koji se tek sada pojavljuje u Kantovom miljenju? Problem prijelaza moe se naci na svim centralnim mjestima Kantove filozofije, to je veoma indikativno jer upucuje na prave tekoce transcendentalne filozofije. Naime, sama transcendentalna metoda postavlja nacelan problem prijelaz kao problem primjene cistog uma na empirijsko mnotvo: poto se prethodno analiticki izolira cisti (teorijski i prakticki) um i njegova spontanost ocisti od iskustvenih primjesa otvara se problem vracanja cistog uma kao neposrednosti osjeta i opaaja, problem prijelaza sa cistih unskih principa na empirijske danosti ili problem sinteticke, primjene uma na iskustveno mnotvo, kao problem proimanja iskustvenog mnotva sistematikom uma. Otuda se pojam prijelaz

moe odrediti kao kretanje filozofskog miljenja u kome se sjedinjuju cisti um i iskustvo da bi se podrucje iskustva preobratilo u sustav. Program tog prijelaza moe se, prema Metafizickim osnovama prirodne nauke, odrediti kao sistematizacija pokretnih sila, fizickih sila to u prirodi kao uzroci izazivaju posljedice i, takoder, podraavaju culne organe spoznavajuceg subjekta. Tako Kant u svojoj posljednjoj fazi miljenja ponovo preuzima, istina pod pretpostavkama transcendentalne filozofije, pojam sile iz svog predkriticnog vremena iz svog prvo objavljenog spisa Ideje o pravom procjenjivanju ivih sila (Gedanken von der wahren Schtzung der libendigen Krfte und Beurteilung der Beweise derer sich Herr von Leibniz und andere Mechaniker bedient haben, 1747). Ova neobicna okolnost Kantovog vracanja na svoj najraniji pocetak moe se razumjeti samo onda ako se uzme u obzir da Kant sada, poput Leibniza, polazi od metafizicke pretpostavke apriorno danog sustava znanstvenih saznanja, u koji spada i filozofski (a ne prirodno znanstveni pojam) sile, jer je samo pod 436 U Opus postumum, Akademie Ausgabe, Bd. XXI S. 128. 437 Ibid. str. 361. 438 Ibid.str. 176. 439 Ibid. Bd. XXII, str. 357.

tom pretpostavkom mogucno iskustvo kao sustav i sama priroda kao jedinstvena sistemska cjelina Pitanje: kako je mogucna fizika kao sustav, a ne kao eksperimentalna iskustvena, posebna znanost, za Kant je jednoznacno s pitanjem: kako je mogucna priroda kao sustav. Kant navodi metafizicke principe prirodnih znanosti i prema istim principima odreduje transcendentalno-filozofski pojam materije. Same principe Kant dosljedno izvodi iz cetiri osnovne funkcije razuma odnosno logickog suda (to su, kao to je poznato, kvantiteta, kvaliteta, relacija i modalitet), odakle on sistematski postavlja i cetiri mogucne prirodne znanosti (foronomija440, dinamika, mehanika i fenomenologija). Pojam materije on odreduje oprema istim funkcijama razuma, smatrajuci da se svi predikati materije svode na kretanje: materija je neto to kao vanjski predmet pobuduje cula. Prirodna znanost je znanost o kretanju. Iz te metafizicke propedevtike fizike sada je mogucno razumjeti Kantovo prihvacanje pojma sile pod transcendentalno-filozofskim pretpostavkama, kao i njegov zahtjev za sustavnom pokretnih sila. Ako je covjek kao saznajuci subjekt izloen djelovanju vanjskih prirodnih (fizickih) sila to aficiraju njegove culne organe, kako to uzima sam Kant u prekriticko vrijeme i jo u doba njegovog kritickog poduhvata, onda nije moguc nikakav sustav tih sila, pak, dakle, ni cjelina sustava transcendentalne filozofije, jer je djelovanje tih sila slucajno, iskustvo o njima nepovezano, buduci da subjekt ne raspolae njima, pa stoga one u najboljem slucaju mogu ciniti agregat, a nipoto ne sustavnu cjelinu. To je situacija spoznaje koja se, po Kantu, odrava sve dotle dok se mi drimo gledita prirodne svijesti, sve dotle dok se te djelujuce sile tumace kao vanjske, dok se dosljedno s transcendentalnog gledita moe uzeti jedino da one proisticu iz unutranjeg kretanja subjekta. Subjekt zadovoljava postulat sustava samo onda ako nije izloen djelovanju vanjskih sila, vec u sebe prima njihovo mnotvo, ako njima disponira i daje im oblik sustava. U ovom Kantovom ucenju o samopostavljenju (Selbssetzung) i samoaficiranju u pitanju su samosvjesne pokretne sile subjekta, slicno Laibnizovom pojmu sile kao sposobnosti povezujuceg predstavljanja. Odatle je mogucno razumjeti dvije vrste pojava, kao i Kantovu formulaciju pojava pojave.441 Po Kaulbachu, teorija sila dobiva tako za Kanta odlucno mjesto u miljenju koje tei ka sustavnosti svijeta. Tijelo sada predstavlja mjesto na kome se zbiva prijelaz sa metafizike na fiziku, jer ono predstavlja subjektivni svijet koji se tumaci kao objektivni svijet, mikrokozmos koji postaje uzor makrokozmosa. Tako se sustavna cjelina ili apsolutna cjelina sustava ispoljava kao svrha realiziranja Kantove transcendentalne

filozofije. Pojam cjeline, kao i pojam prijelaza, pojavljuje se kod Kanta na odlucnim mjestima jo jednom u Opus postumum, gdje Kant tei definitivnom ostvarenju svoje transcendentalne filozofije. Vec smo ukazali na njegovu tenju ka sustavnoj fizici koja je u stanju da obuhvati pokretne sile materije u kozmosu, ali jo treba ukazati na Kantov sadanji pojam materije, shvacen s apriornih osnova jedinstva fizikalnog iskustva kao sustava materije. Kant uvodi hipotezu etera kao predstupnja materijalne povezanosti i princip cjeline mogucnog fizikalnog iskustva. Tek na taj nacin se misaono moe intendirati cjelina svijeta, ali ova jo nije apsolutna cjelina, koja, prema opcoj metafizici, mora 440 Foronomija znanost o kretanju i promjenama opcenito. 441 Ovdje izricito treba skrenuti panju na to da zavrno Kantovo realizovanje transcendentalne filozofije ipak ne ide u pravcu Fichteovog konsekventiranja iste te pozicije u pravcu velikog Ja, vec se i dalje krece u pravcu posredovanja izmedu transcendentalnih apriornih nacela i iskustva kao predstavljanja (po Leibnizu: represente) vanjske prirode putem unutarnjeg kretanja u subjektu, i to putem svog tijela kao unutarnje apriorne pojave, pri cemu tjelesni subjekt dobiva neobicno aktualni znacaj.

obuhvatiti i ideju Boga, to se po Kantu postie kopulom, koja jeste covjek to sjedinjuje Boga i svijet i postavlja apsolutnu cjelinu. S gledita Kritike i posebno Prvog uvoda u tu Kritiku, Opus postumum predstavlja pokuaj da se pojam cjeline dalje razvije do totalnosti, da se esteticka i biologijska problematika dopuni fizikalnom i da se fizika promatra s gledita reflektirajuce moci sudenja. Pojam, koji po Kantu od pocetka obuhvaca cijelu prirodu, prirodu kao sustav, a ne samo ivi svijet, jeste tehnika prirode (Technik der Natur), koji se nalazi vec u Kritici i narocito u Prvom uvodu, gdje je jedino rijec i o tehnici moci sudenja, ali tek u Opus postumum Kant postavlja problem tehnike anorganske prirode, i po Lehmannu, problem tehnickog uma uopce. U Opus postumum Kant planira jedno novo djelo, ciji naslov preuzima iz svog ranije objavljenog spisa Metafizicki principi prirodne znanosti (Metaphysische Anfangsgrnde der Naturwissenschaft, 1786.), jedinog spisa na koji se sada neposredno poziva. Tako naslov tog zamiljenog djela glasi Prijelaz sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku. Vec u tom naslovu nalazimo kriticni termin prijelaz(bergang, transitus), a Predgovor (Vorrede) zapocinje na sljedeci nacin: Ako se u jednom sustavu (a ne u fragmentarnom agregatu)kakav uopce jeste filozofska prirodna znanost (philosophia naturalis) umu od sebe nudi najvia podjela, kao to je podjela iste znanosti na metafizicke i fizicke principe, onda oni ipak ne predstavljaju istovrsne dijelove, tako da njihovo pridolaenje zaista nije napredovanje (progressus), a proirenje one znanosti (metafizike) sa ovom (fizikom) predstavlja prijelaz (transitus) sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, pa ni jedan ni druga nece biti samostalne, vec ce jedna drugu dopunjavati. Nije to skok sa jedne teritorije na drugu, jer to ne bi dalo nunu vezu radi cjeline jedne prirodne znanosti, vec poloaj koji um mora zauzeti da bi jednim korakom dodirnu obje obale.442 Na istom mjestu Kant odreduje prirodnu znanost kao znanost o pokretackim silama materije u svjetskom prostoru i razjanjava kako, ukoliko takav sustav pociva samo na pojmovima i teorijama apriori on se naziva metafizikom prirode, a fizikom, ukoliko se istovremeno mora zasnivati i na iskustvenim principima. Za njega je fizika fragmentarna, a ne sustavna znanost, jer daje samo agregate opaaja bez nunosti njihovog sjedinjenja u jednu cjelinu prema odredenim principima. Uvijek iznova Kant pokuava da razjasnio problem ovog prijelaza i problem znanosti o prijelazu, to vec pokazuje da je to za njega uistinu bio otvoren problem, od cijeg je rjeenja ovisi definitivni oblik transcendentalne filozofije .Tako u jednom nacrtu govori o tome prijelazu kao o napredovanju u spoznaji, pri cemu se najprije pronadu

elementi spoznaje ili pojmovi, a zatim nacin ili metoda da se oni sustavno poveu u cjelinu znanosti. Prijalaz s jedne vrste spoznaje na drugu mora predstavljati korak a ne skok tj. ucenje o metodi nalae da se prede s metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, sa pojmova o prirodi koji su apriori dani na empirijske pojmove koje daje iskustveno saznanje, pri cemu ce (prema aljivoj izreci jednog filozofa) onda vaiti pravilo da to treba uciniti kao to cine slonovi koji ne pokrecu neku od svojih cetiri nogu dok ne osjete da im ostale tri cvrsto stoje.443 O filozofiji prirode (metafizici) i fizici Kant govori kao o dvjema znanostima koje po svom objektu pripadaju jednoj klasi, pri cemu prva prirodno tei ka drugoj, to znaci da filozofija uopce udi ka prijelazu sa prve na drugu znanost, tovie, sam taj prijelaz se mora postaviti kao posebna znanostPostoji, naime jedna posebna teritorija ili, ako se 442 I. Kant, Prijelaz sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, (bergang von den metaphysichen Anfangsgrnden der Naturwisenschaft zur Physik, in : Akademie Ausgabe , Bd. XX, ranije cit; Nachlass, Bd. VIII, Opus postumum, Erste Halfte, Convolut I bis VI, 174/5 ) 443 Ibid. 387.

hoce, most kojim se granice metafizike sa fizikom moraju stalno povezivati, a bio bi to opasan korak (salto mortale) da se usudimo na skok s jedne obale na drugu kada medu njima zjapi iroka provalija444 Ako jedna znanost sadri u sebi principe neke druge znanosti, onda je razumljiva njena tenja da prede na tu drugu znanost, pa cak i a prisvoji onaj medu stupanj koji spaja jednu s drugom, ali je, po Kantu cudo to da se prijelaz s metafizike na fiziku postavi kao posebna znanost, jer taj prijelaz predstavlja odredene granice, a ne teritoriju na kojoj se moe smjestiti znanost.445 Ipak usprkos tome, znanost o prijelazu ima svoj predmet i on se moe tocno odrediti: prijelaz s metafizike na fiziku predstavlja, po njemu, jednu posebnu teritoriju, jedna poseban dio prirodne znanosti, u kome se obraduju pokretacke sile prirode ukoliko su one apriori. Ne samo da je takva znanost o prijelazu potrebna i mogucna, vec je i neophodna radi ostvarenja transcendentalne filozofije. Transcendentalna filozofija je ideja jednog sustava sinteticke spoznaje iz pojmova apriori u jednoj apsolutnoj cjelini. Tako se tek sa Opus postumum i sa idejom nove znanost o prijelazu otvara mogucnost prikaza transcendentalne filozofije u potpunosti svog sustava, kao to sam Kant uvida i pie. Utoliko izgleda cudnija Kantova konkretizacija prijelaza sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku u pojmu etera ili toplotne materije, koji nije nikakva hipoteticka tvar, vec nuni dio koji se apriori moe priznati i postulirati kao prvobitno dana pokretna materija svijeta. Ako je Kant namjeravao da cijeli svoj kriticki posao okonca u Kritici cistoga uma i ako Opus postumum ometa ili prolongira taj karaj, onda bi bilo logicno ocekivati da se Kant sada pozove na Kritiku, ali to se stvarno ne deava, bar ne na direktan nacin. Izgleda da su fizikalni problemi u Opus postumum, kao teorija etera neto to je potpuno tude Kritici , ali ipak, pri bliem razmatranju pokazuje se da u Opus postumum prvobitna tematika znaci proirenje na pravcu Kritike. Cak i naslov nove znanosti kao znanosti o prijelazu metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku upucuje na pojam prijelaz u Kritici cistog uma, mada se u ovoj jo ne nalazi ideja Opus postumum o prijelazu, kome je potreban prethodni apriori zasnovan filozofski rad. Opus postumum je djelo koje je Kant projektirao, i to u vie verzija koje se medusobno ne povezuju, vec predstavljaju uvijek nove pokuaje iste stvari. Poto ista tema povezuje prve nacrte (tema prijelaza), dok se u posljednjim nacrtima ta tema proiruje (cjelina transcendentalne filozofije), postoje miljenja kako je Kant u Opus postumum zamislio ne jedno, vec vie dijela, ali se daleko prije oe tvrditi da je u tijeku dugotrajnog rada doli do pomjerana problema, tako da je ono to je najprije bilo u prvom planu bilo potisnuto u pozadinu.

G. Lehmann razlikuje est faza u misaonom razvoju Opus postumum: 1. Kant najprije otkriva prazninu u svom sustavu i formulira zadatak, iz cega proistice 2. ideja znanosti o prijelazu kao sustavu pokretackih sila, 3. transcendentalno-kriticko zasnivanje tog sustava sila u dedukciji etera, 4. promjena plana utoliko to se predmet fizike kao sustav ucenja o opaajima izvodi ne samo sa subjektivne (spoznajno kriticke), vec i sa objektivne, fizikalne strane, 5. dvostruki pojam pojave, pojava pojave i direktna pojava, pa otuda i proirenje tematike sa problemom stvari po sebi i slobode i 6.time omoguceni zavretak i potpuni prikaz transcendentalne filozofije kao znanosti o prijelazu. Iz toga ovaj istraivac Kanta izvodi sljedeci zakljucak, koji je i danas prihvatljiv: Ono to je najprije bilo istaknuto za jedan ui sektor kritickog sustava, za odnose izmedu empirijske fizike i apriorne metafizike prirode, ispostavlja se najzad kao hipoteza cjeline transcendentalne filozofije; koncepcija 444 Ibid. 278/9 445 Ibid.str. 635.

prijelaza sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku proiruje se do sistematike svih prijelaza i do ideje transcendentalne filozofije kao zanosit o prijelazu a da se pri tome ne napusti prvobitna pretenzija na propedeuticku prirodnu znanostkao filozofsko zasnivanje empirijske prirodne zanosit.446 Na kraju ovog razmatranja navedimo neke njegove utjecaje na neposredne sljedbenike pri cemu moramo napomenuti da je njegov utjecaj mnogo veci u irem kontekstu. 16.6. Utjecaj Kantove filozofije Kada govorimo o njegovom utjecaju onda moramo konstatirati da je bio epohalan, iako ni blie ni dalje potomstvo nije pokazalo mnogo razumijevanja za njegovo zavijetanje da se izgradi metafizika po planu Kritike cistoga uma. Kao i uvijek kada se jave epohalne ideje izbili su raznovrsni sporovi, jer su razni tumaci njegove filozofije traili svoje ideje kod Kanta ili svog Kanta, a svi su se podjednako trudili da dokau da je samo ovo ili ono to se njima svidjelo reprezentativno za cijeli sustav i da je samo to pravi Kant. A Kantov sustav je bio toliko irok i obuhvatan, toliko proet nastojanjem da se rijee veliki filozofski problemi epohe i, samim time, toliko proet unutarnjim proturjecjima, da su se vec za njegova ivota javila raznovrsna tumacenja njegovog autenticnog smisla i znacaja. Prvi i najneposredniji Kantov sljedbenik, J. G. Fichte, pokazao je vec za Kantova ivota da su sporovi u tumacenjima njegove filozofije neizbjeni. Impresioniran Kantovim kopernikanskim preokretom od predmeta spoznaje prema subjektu spoznaje i stvaralackim mocima i mogucnostima uma, on je smatrao da Kant nije ostao dosljedan samom sebi kada je dozvolio postojanje stvari po sebi. Time se Kant, po Fichteovom miljenju, opet vratio filozofiji stvar. Da bi ispravio tu Kantovu nedosljednost, Fichte je odbacio pojam stvari po sebi i, radikalizirajuci Kantove teze transcendentalnog idealizma, izgradio radikalni subjektivni idealizam. Izvrivi tu misaonu operaciju, ipak je tvrdio da njegov sustav filozofije nije nita drugo doli Kantov sustav.447 Hegel je kasnije tvrdio da je Fichteova filozofija samo usavravanje i dosljednije izlaganje Kantove filozofije. Medutim, protiv takvih tvrdnji ustao je sam Kant. Procitavi Fichteovo djelo Wissenschaftslehre, 1794. On je objavio da ga Fichte nije ispravno shvacao i da se ono to je on, Kant, objavio mora shvatiti onako kako je napisano, a ne onako kako je to Fichte ucinio. U ovaj spor umijeao se i Schelling, opredijelivi se za Fichtea da bi kasnije postao radikalni kriticar njegovog sustava. A Hegel je od samog pocetka veoma odlucno kritizirao

transcendentalni idealizam, isticuci da je transcendentalni subjekt misli kod Kanta, kao i kod Fichtea, samo prazna forma i da se Kantov apriorizam gubi u formalizmu. Po Hegelovom miljenju, Kantova najveca pogreka je u tome to je odvojio stvar po sebi od pojave. Na taj nacin on se, po Hegelu, odrekao istraivanja istine. Kritizirajuci Kanta zbog formalizma, Hegel je ustvari pokazao da su najvece slabosti Kantovog kritickog stava prema metafizici, pa i neodrivost onog zavjetaja koje je on ostavio potomstvu, dole otuda to je mislio da se moe odbaciti tradicionalna racionalisticka metafizika pa ipak zadrati shvacanje da u stvarnosti nema i ne moe biti proturjecja zbog toga to ona nisu doputena po formalno-logickim principima miljenja. U tom smislu Kant je i nastojao da svako proturjecje prikae kao privid, a dijalektiku uma kao logiku privida. I upravo zbog toga je prosvijetio veliki dio svojih izlaganja u Kritici 446 G. Lehmann, ibid. Str.342. 447 J.G. Fichte, Odabrane filozofske rasprave , Kultura , Zagreb, 1956, str 135.

cistoga uma logici privida, trudeci se da pokae i dokae skandal prividnog proturjecja. To je sasvim jasno i nedvosmisleno priznao u jednom pismu 1798. g. (Gerveu), isticuci da njega na istraivanja koja su donijela na svijet Kritiku cistoga uma nije pokrenulo ispitivanje postojanja boga, besmrtnosti due i slobode volje, vec skandal prividnog proturjecja u koje um dolazi sa samim sobom kada postavlja tvrdnje koje se podjednako mogu dokazivati i osporavati. (na primjer: svijet ima pocetak svijet nema pocetak, itd.). Koliko je upravo taj skandal zadao muke Kantu i koliko je on uloio napora da ga objasni kao prost privid najbolje pokazuje to to je on vie od jedne decenije mislio o problemima koje je izloio u Kritici cistoga uma i to je veliki dio sadraja ovog njegovog djela prosvijecen upravo logici privida. U sreditu spekulacije se nalazi problem proturjecja. A to je bilo toliko izazovno da je najsnanije utjecalo na razvoj njemacke filozofije poslije njega. Hegel je smatrao da je Kant upravo u ovim spekulacijama pokazao izrazitu ogranicenost svog formalizma i formalizma uopce i da njegove antinomije nisu nita drugo do postupak kojim se iz jednoga pojma stavlja u osnovu jedna njegova odredba, a drugi put njegova druga odredba. Kantovo ucenje o kalorijama, Hegel je nazvao psiholokim idealizmom i isticuci da Kant nije pokazao prijelaz iz jedne kategorije u drugu, tvrdio je da Kantove kategorije nisu nita drugo nego samo odredbe koje poticu iz samosvijesti. Tim ogranicenostima Hegel je objasnio i Kantovu nemoc da izgradi dijalektiku pojmova. Ali ni to jo nije sve. Hegel je smatrao da Kantove antinomije imaju manje dubine i smisla nego aporije Elejaca i da je Kant ostao zarobljenik logickog formalizma, koji ne dozvoljava nikakva proturjecja, ni u miljenju ni u stvarnosti. Nema sumnje da je Hegel donio ovako otar sud znajuci da je Kant napisao da logika nije i ne moe biti organon istine i da dijalektika nije nita drugo zlouporaba analitike. A Kant je ustvari bio razapet izmedu svoje iluzije da je moguce zasnovati metafiziku, ali samo po planu Kritike cistoga uma, tj. samo ukoliko se umu oduzmu pretenzije koje se pojavljuju u logici privida i spoznaja da je u prirodi samog uma da ide u proturjecja, tj. u dijalektiku. Buduci da je Kant shvatio dijalektiku na najprostiji nacin nije ni znao ni moga odrediti odnos izmedu metafizike i dijalektike, pa je mora tvrditi da su metafizicki stavovi veoma dijalekticni, ali da sama metafizika ipak nije dijalektika Ove velike Kantove nedoumice mogu se objasniti time to Kant nije mogao ni da zamisli drugaciju logiku osim formalne. To je izraeno u ovim Kantovim rijecima:

granica logike tocno je odredena time to je ona jedna znanost koja samo iscrpno izlaze i strogo dokazuje formalna pravila svega miljenja (bilo da je ono a priori ili empirijsko, bilo da ima koje mu drago porijeklo ili objekt, bilo da u naem duhu nailazi na slucajne ili na prirodne prepreke). to je logika u tome tako uspjela, za tu dobit ima da zahvali samo toj okolnosti to je ovlatena, cak obavezna, da apstrahira od svih objekata spoznaje i od njihove razlike, te tako razum, u njoj nema ni sa cim drugim posla do sa samim sobom i sa svojom formom.448 Ovaj stav objanjava svu ogranicenost i skucenost Kantove metode, jer je smatrao da samo princip prostog identiteta i princip prostog proturjecja mogu biti zakoni, i to apsolutni zakoni miljenja, a logika samo kanon logicke ocjene. Zbog toga on nikako nije mogao da shvati dijalekticku sutinu proturjecja. Zbog toga je proturjecje kod njega ostalo u izrazu antinomije. Zbog toga se kod njega, kako s pravom primjecuje i G. Lukacs, nije mogla razviti metoda spoznaje na osnovi stvarnih proturjecja svijeta. Tako da je kod Kanta logicki formalizam doao do svog pravog izraza: formama miljenja dati apsolutni prioritet pred 448 Kant, Ibid. str. 16.

sadrajem, apriorno je apsolutno otrgnuto od aposteriornog i u protivnosti mu je kao cista forma sadraju, racionalno je uzdignuto iznad empirijskog, idealno iznad realnog itd. Jedino podrucje gdje po Kantovu shvacanju covjek dolazi u dodir sa stvarima je etika, a etika je s one strane svih proturjecja. Ali, ako je sam Kant opstao uvjeren da logika mora ostati nedostupna svakom sadraju, pokazalo se vec kod Fichtea koliko su Kantova razmatranja skandala prividnog proturjecja u koji dolazi um sa samim sobom dala povoda za istraivanja logickog znacenja proturjecja dalje i dublje nego to je mogla da dozvoli formalna logika i to je Kant mogao da zamisli. Proces ovog istraivanja imao je to osnovno obiljeje da je, istodobno, sve vece dimenzije dobivala ona sinteticka spoznajna moc uma koju je Kant dosljedno isticao u cijeloj Kritici cistoga uma da bi je na kraju ipak ogranicio na predmete moguceg iskustva, a sve intenzivnije je jacalo nastojanje Kantovih neposrednih sljedbenika da u proturjecjima otkriju osnovnu pokretnu snagu samorazvijanja svijeta uopce. Tim putem ispunjavala se njemacka filozofija poslije Kanta sve vecim dijalektickim sadrajem, ali je u isti mah dobivala sve vece razmjere apstraktnosti. Vec kod Fichtea koji je iz transcendentalnog idealizma izbacio stvar po sebi, da bi objasnio stvarnost kao proces samorazvitka apsolutnog subjekta, Kantovu antinomiju zamjenjuje dijalektika trijada. Dakle, pored teze i antiteze, kao kontradiktorno nepomirljivih stavova, javlja se sinteza kao vie jedinstvo suprotnosti, te proturjecje vie ne ostaje u izrazu antinomija, kao kod Kanta vec postaje metodoloka pokretna snaga pomocu koje se izraduje dijalekticki sustav kategorija. To je najvie i pobudilo Kanta da u svom javnom protestu protiv Fichteovog tumacenja njegovih misli, odlucno odbije svaku pomisao da se u logiku unosi bilo kakav sadraj. Proces je, medutim, vec bio krenuo svojim neizbjenim tijekom: iako je formalna logika zadrala prava koja su joj stoljecima pripadala, a koja je i Kant branio kao stari vitez, radala se pored nje dijalektika pojmova. Kod Fichteovog sljedbenika Schellinga, koji je u Fichteovom sukobu sa Kantom bio na strani prvoga da bi kasnije radikalno odbacio ne samo Fichteov subjektivni idealizam, vec i njegov izvor Kantov transcendentalni idealizam, prenoena je dijalekticka trijada u objektivnu sustav svijeta, a kada je poslije Schellinga, doao njegov ucenik Hegel, stavljeno je proturjecje u samu sutinu dijalektike pojmova i time su dijalektici dane razmjere u kojima je ona mogla da postane univerzalna logika objektivne i subjektivne stvarnosti u apstraktnom izrazu dijalektike pojmova. Cijeli ovaj proces poceo je sa Kantom, ili tocnije receno sa Kritikom cistoga uma. U ovom dijelu dobila je prvi i osnovni poticaj idealisticka orijentacija njemacke klasicne filozofije. Ali je ovo dijelio isto tako pokrenulo i cijeli onaj veliki misaoni proces

njemacke filozofije koji je u konacnom rezultatu dao Hegelovu dijalektiku. Ustvari, upravo zahvaljujuci tome to je vec kod Kanta, a jo vie kod njegovih sljedbenika, istaknuta naglaena, aktivna, djelatna, subjektivna strana stvarnosti, to je neizbjeno moralo da odvede njemacku filozofiju u sve moguce krajnosti spekulativnog idealizma, razvila se ona snaga apstrakcije, bez koje ljudski um nikad ne bi bio u mogucnosti da razvije dijalektiku pojmova i, iza nje skrivenu, dijalektiku objektivnog svijeta, kakvu nalazimo kod Hegela. Francuska filozofija prosvjecenosti, koja se vie zadrala na stupnju zdravorazumskog nacina miljenja, ostala je, manje-vie, nemocna da objasni dijalektiku proturjecja. Opcinjena uspjesima mehanike, ona je ogranicila pojmove o svijetu i covjeku uglavnom na one elemente, koje je Marx morao odlucno da kritizira u svojoj znamenitoj Prvoj tezi o Feuerbachu. Njemacka filozofija nije znala za tu vrstu ogranicenosti, iako je bila opterecena mnogim ogranicenostima druge vrste, prije svega krajnostima svog spekulativnog idealizma, a to je bilo veoma vano da se u njoj snano razvije misaona dijalektika, dijalektika pojmova. Snano pokrenuta neodoljivom tenjom da savlada, objasni, rijei

velike probleme epohe koje je francuska filozofija XVIII. stoljeca rjeavala svojim najneposrednijim ucecem u nepomirljivoj borbi treceg stalea protiv starog reima. Ako bismo eljeli kratko saeti Kantovu spoznajnu teoriju, mogli bismo reci sljedece: ona je u prvom redu subjektivizam, zasnovan na kopernikanskom obratu, prema kojem se predmeti ne pronalaze, nego postavljaju. Ona je, nadalje, fenomenalizam, tj. ljudskaspoznaja je ogranicena samo na osjetne pojave. to nije pojava nije predmet iskustva, a to nije predmet iskustva, ne moe biti predmet spoznaje. Razum ne moe prekoraciti granice osjetilnosti. Kantova filozofija je kriticizam. Kriticki moment je ogranicenje spoznaje na pojave. Kritika cistog uma eli povuci granice spoznajnoj moci, osobito uzaludnim pokuajima stare metafizike da stupi na tlo, na koje jo nitko nije mogao stupiti. Zato Kantovu filozofiju moemo nazvati i kritickim ili transcendentalnim idealizmom. Moda bi u tom svjetlu valjalo preispitati tvrdnje o Kantu kao ruitelju, drobitelju metafizike. Nakon Kantovih analiza ljudske spoznaje svaki metafizicar mora ispitati temelje na kojima gradi svoju metafiziku kako bi ona mogla odoljeti i Kantovim kritikama. Kad je Heisenberg otkrio pukotinu u klasicnom determinizmu, mogao se 'um' izuzeti od zakona uzroka i posljedice. No Kantova filozofija nije bila pripremljena za takav lom. Njegov vremenski prethodnik Ruder Bokovic prokrcio je mnogo dalje veuci nerazrjeivo aktualno i potencijalno. Dok za Kanta ono to treba da lei u neprepoznatljivoj transcendentalnosti, Bokovicu je to matematicki ili logicki dokucivo, dapace, ono to jest, to se stvarno dogada, ne moe se razumjeti bez potencijalnog prostora i potencijalnih fizickih velicina. U tom potencijalnom prostoru 'prebiva' dua, a time Ruder objanjava ujedno i interakciju tijela i due te ljudsku slobodu, svakako iznad Kantova obzorja. Pojam potencijalnog, onoga io moe biti, srodan je s pojmom vjerojatnog, i kvantna ce teorija kompleks mogucnosti atomskog sistema adekvatno prikazivati statistickom zakonitocu. No i takav vizionar kao na Dubrovcanin nije uvidio proturjecje izmedu potencijalnog i kauzalnog to ih je strogo odravao na dvjema razinama. Ipak njegova teorija nadilazi Kantov transcendentalni idealizam i pribliava se Kopenhagenskoj koli Bohra i Heisenberga, gdje ce i problem nunosti i slobode biti postavljen u novoj rasvjeti. U naem razmatranju o Filozofiji znanosti obratit cemo pozornost jo, u kratkim crtama, na jedna pravac u suvremenoj filozofiji, koji u odnosu na Kanta jednim drugim pravcem, a to je fenomenologija. Dat cemo samo neke predstavnike tog filozofskog pravca kako bi citalac dobio jednu potpuniju sliku suvremene filozofije i sa druge strane vidjeli smo kakav je bio odnos, na primjer logickog pozitivizma, prema filozofiji pa ce biti interesantno napraviti jedna usporedba koju donosi suvremene filozofije, u ovom slucaju fenomenologije, prema znanstvenim teorijama.

17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti fenomenologija 17.1. Uvod Ako bismo pokuali napraviti nekakvu klasifikaciju suvremene filozofiji, onda su tu prije svega tri velike skupine filozofskih stajalita: 1. Fenomenoloki usmjerena stajalita: ovamo prije svega spadaju: klasicna fenomenologija, egzistencijalizam i hermeneuticka filozofija. 2. Pozitivisticki usmjerena stajalita: u njih se ubrajaju neopozitivizam, kriticki racionalizam te brojna logicko-empirijska i lingvisticka stajalita u okviru takozvane analiticke filozofije. 3. Marksisticki usmjerena stajalita: ovamo spadaju razliciti oblici novomarksizma itd.449 Jedna od kljucnih tocaka, tj. koordinatnih pocetaka suvremene filozofije je nesumnjivo Kantova filozofija. Dakako, treca skupina filozofskog stajalita, koju kao to smo mi rekli ovdje necemo razmatrati, vie bazira svoj pocetak na filozofskim razmatranjima Hegela. Kantov, radikalni zaokret, koji je i on sam nazivao kopernikanskim obratom na filozofskom planu a posebice u konstituiranju teorije spoznaje. Jedna od kljucnih tocaka u njegovoj teoriji spoznaje jesu sinteticki sudovi a priori kao jedini nesumnjivi izvjesni izvori spoznavanja. U daljnjem dijelu navedimo kako se suvremena filozofija odnosi na ovu tezu. Filozofi su u novije vrijeme na tri nacina reagirali na tu Kantovu tezu: 1) Jedan od nacina se sastoji u potvrdivanju ove osnovne ideje i uglavnom neokantovci nastavljaju sa tom linijom, ali ne samo oni jer se i kod drugih filozofa pojavljuje u konacnoj kosekvenciji pojavljuje pojam transcedentalnog subjekta prema kome je sve postojece relativno i u odnosu prema kome se sve to je stvarno mora smatrati kao imanentno. Tako nalazimo kod Husserla kasnijeg doba, cija je fenomenoloka metoda redukcije, jedan po sebi sam neokantovski postupak, ipak vodi transcedentalno ocicenoj svijesti kao subjektivnom polu citave stvarnosti, koji poslije zavrenog misaonog unitenja svijeta javlja kao njegovo intencionalno ostvarenje, itd. 2) Drugi nacin reagiranja bio je polemicke prirode. On se sastojao u pokuaju da se isti problem nade drugo i novo rjeenje. Naime, treba biti svjestan da je Kantov stav odnosno teorijska razmatranja imaju izvjestan hipoteticki karakter, slicno kao u znanosti. Izvjesne hipoteze koje su trebale da objasne odredeni fenomen, naime datost sintetickih sudova a priori i kao to se u prirodno-naucnoj teoriji uvijek mogu zamisliti obilje raznovrsnih hipoteza koje se pokazuju kao pogodne za objanjenje fenomena tako se i ovdje pokualo da se apriorno saznanje stvarnosti protumaci na drugaciji nacin. Brentano je u svom ucenju o evidenciji da takvo drugacije tumacenje sintetickih sudova apriori . Ono to je za na kut promatranja bitno jeste odnos spram teoriji spoznaje. Tako je

razmatran samo osnovni pojam, tj. sam pojam istine koji u svojoj krajnjoj konzekvenci nastavlja na Aristotelovo ucenje o adekvatnosti. Brentano je vjerovao da uporaba pojma istine dovodi neumitno do izvodenja neodrivih zakljucaka i on pokuava da ga nadomjesti pojmom evidencije. U tom pojmu se u isti mah izraava empiristicka polazna osnova njegove filozofije. Za sve se pojmove na kraju krajeva mora traiti izvor u onome to je dano u svijesti. 449 Mi cemo se u naem kratkom razmatranju zadrati na prve dvije skupine, koje u razmatranju moda nece dati potpunu sliku ali ipak, to i jeste na cilj, dati neke naputke koji ce omoguciti studentima da bolje shvate na kolegiji.

Novi pokuaj zasnivanja nauke i filozofije preuzeo je Husserl. Prvi pocetak se sastojao u tome da se pokau dvije stvari: prvo apsurdnost svih relativizama i, drugo relativisticki karakter mnogih novih logickih i spoznajno-teorijskih istraivanja, cime je trebalo pokazati da su sama ta stanovita apsurdna. U napadu na Brentana je tvrdnja da se njegova filozofija sastoji u opisu psiholokih istraivanja, koje za Husserla nema mjesta u logici i teoriji saznanja. Za njega predmet logike idealni sadrana znacenja jezicnog izraza. Njegova fenomenologija je nastojala da izradi metodu koja bi jasno razdvojila empirijske nauke o cinjenicama i neempirijske apstraktne nauke o sutini: misaono iskljucivanje realnog svijeta, uzdravanje od svih pretpostavki postojanja, trebalo je da omoguci pogled u sutinu. Kasniji fenomenolozi po pravilu nisu cinili tu vrstu subjektivistickog zaokreta i kod njih pretee ontoloka osnovna nastrojenost. Kao to je to slucaj kod Schelera, pa i kod Heideggera ukraeno sa transcendentalno filozofskom modifikacijom. Prvi mislilac koji je po svom priznanju, plodnost fenomenolokih istraivanja upozorio na precjenjivanje njene metode je Nicolai Hartmann. I po njemu teorija saznanja mora da pocne s analizom saznanog fenomena, ali samo pocetak, jer na fenomenolokoj osnovi nije moguce ni teorijski postavljati problem, a kamoli naci rjeenje. Po strani ovih teorijskih istraivanja stoji spoznajno-teorijski pogledi Karla Jaspersa, u kojoj se uopce ne pokuava da se zasnuje objektivno-naucno saznanje. Takvo saznanje po njemu nije uopce moguce, a ukoliko je pak to slucaj, ono se ne podudara sa onim to je sutinsko. 3) I treci nacin reagiranja je bio radikalniji od prethodna dva a to je stav logickog pozitivizma.450 Dok se prepirka prije navedenih pristupa vodila u ravni priznavanja ili ne priznavanja objektivnom karakteru sintetickih sudova apriori, za logicki pozitivizam ovo pitanje je bilo bespredmetno. Schlick, Carnap i ostali predstavnici Beckog kruga negiraju uopce postojanje takvog fenomena. Ako je pozitivisticko stanovite tocno onda uopce nema nikakvih specificnih filozofskih iskaza o stvarnosti; onda su svi sinteticki sudovi empirijski, sami sudovi aposteriori Time treba da bude jasno od kakve je izvanredne vanosti za suvremenu filozofiju pretresanje osnovnog Kantovog pitanje i ono spram tome odreduje tipove suvremenog rjeenja, kao to je navedeno. Svim upravo dotaknutim shvacanjima je oprecan stav logickog pozitivizma. Pitanja koja se ticu saznanja sutine, odnosa izmedu subjekta koji spoznaje i postojeceg objekta itd., postavlja se kao besmislena prividna pitanja. Svi naucni iskazi koji imaju smisla mogu

se podijeliti u samo dvije grupe: na analiticke stavove ili tautologije na jednoj strani, i na empirijsko-hipoteticke. U tautoloke spadaju svi cisto logicko-matematicki iskazi. Oni se tako zovu zbog toga to uvid u njihovo vaenje pretpostavlja samo poznavanje pravila za uporabu jezicnih simbola koji se u njima javljaju. Razumjeti ih i saznati kao istine kod njih je jedno te isto. Zato nije potrebna neka posebna evidencija. Tko poznaje pravila pravilo za upotrebu rijeci ne i ili, taj zna da tvrdnja danas pada kia, ili danas ne pada kia u svakom slucaju mora biti istinita; ako on to ne zna, onda tvrdnju uopce nije razumio. Oni su bez izuzetka prazni po sadraju, mogu se odnositi na svaki moguci svijet, otuda ne iskazuje nita o svijetu. No, svodenje naucnih iskaza na cisto logicko-analiticke stavove s jedne strane i empirijske s druge strane iskljucuje sadrajnu filozofiju o svijetu. Ako namjerno traimo suprotnost u suvremenoj filozofiji, onda cemo teko naci otriju nego to je to izmedu filozofije egzistencije na jednoj i logickog pozitivizma na drugoj strani. Ta suprotnost nema sebi ravne u citavoj filozofskoj tradiciji. Ako su egzistencijalno-filozofsko promatranje ispunjeno svijecu o zagonetnosti neizvjesnosti 450 Mi smo u naem razmatranju vec opirno govorili o osnovnim idejama logickog pozitivizma ali cemo ovdje ponoviti neke osnovne stavove.

svijeta, u koji smo ne pitani baceni, i u kome smo primorani, ne znajuci zbog cega i zato, da zauzmemo ipak jasno stanovite, onda na drugoj strani stoji teza Wittgensteina, nema nikakve zagonetke, na sva pitanja koja se mogu postaviti, moe se i odgovoriti, jer u principu ako ne moe naci nikakav odgovor onda samo to pitanje treba odbaciti kao besmisleno. U tome izraava ne samo radikalni empirizam, vec i bezgranicno zaotren racionalizam. Dok, obratno, filozofija egzistencije cini ogroman napor da kroz miljenje koje ne podlee naucnim kriterijima pomocu miljenja koje apelira i deifrira, izrazi ono to se ne moe izraziti. No ovdje moramo dati jednu napomenu koja slikovito daje razliku izmedu filozofije i posebnih znanosti. Filozofi se uvijek slau oko toga da je iskustvo polazite svakog filozofiranja, pri cemu ona ne pretpostavlja neki odredeni znanstveni nacin stjecanja iskustva. Filozofija, tovie, polazi od pred-znanstvenog svakidanjeg nacina stjecanja iskustva, kojime u svojem spoznavanju i djelovanju oduvijek dokucujemo svijet. M. Heidegger tumaci to pred-znanstveno, svakidanje iskustvo kao bitak-u-svijetu (ljudskog) tubitka. Aristotel opisuje iskustvo (empirija) na sljedeci nacin: Naime, iz pamcenja ljudima nastaje iskustvo, jer mnoga pamcenja jedne te iste stvari dovode do sposobnosti pojedinog iskustva. I ono se cini gotovo jednako znanosti i umijecu, ali zapravo i znanost i umijece dolaze ljudima preko iskustva. 451 Filozofija pretpostavlja iskljucivo iskustveni svijet otkriven u kolokvijalnom jeziku i utoliko se moe reci da je filozofija liena pretpostavki. Tu lienost pretpostavki valja istaknuti prije svega u sljedecem smislu: filozofija ne moe pretpostavljati svoju metodu, nego je metoda filozofije i sama filozofijski problem. Po tome se filozofija razlikuje od pojedinacnih znanosti. Dok nijedna pojedinacna znanost svoj objekt i svoju metodu ne odreduje sama, filozofija sama sebi mora odrediti i predmet o metodu. Metoda se, dakle, filozofiji ne moe nametnuti izvana, primjerice iz drugih znanosti, vec metoda filozofije mora proizici iz samog filozofskog pitanja. U daljnjem tekstu pokuajmo djelomicno razmotriti pojedina stajalita. Navedimo neke znacajne pretpostavke onog pravca u filozofiji koji se jednim imenom zove fenomenologija. 17.2. Fenomenoloki usmjerena stajalita I. M. Bochenki navodi da je rijec fenomenologija, kako izgleda, prvi upotrebljavao J. H. Lambert u svom dijelu Novum Organon (1764), i da se kasnije javlja kod Kanta (Metaphysische Anfangsgrnde der Naturwissenschaft, 1786), Hegela, (Phnomenologie des Geistes, 1807), Renouviera (Fragments de la philosophie de Sir W. Hamilton 1840), W. Hamiltona (Lecures on Logic 1860), Amiela (Jurnal intime, 1869), E. v. Hartmanna (Phnomenologie des sittlichen Bewuatseins, 1879) i drugih. Kod tih autora znacenje ove rijeci je veoma rastegljivo, ali ipak ni kod jednog fenomenologija nije shvacena kao metoda miljenja. Tek je E. Husserl (1859-1938) uveo rijec fenomenologija u tom smislu.452

Slijediti povijesne izvore, pojavu i preobraaj fenomenologije, najprije kod samog Husserla, a zatim kod raznih njegovih najutjecajnijih neposrednih i posrednih sljedbenika (kao to su, na primjer, Heidegger i Sartre), znaci pratiti odredenu tendenciju razvitka suvremene filozofije koja i pored svojih raznovrsnosti, narocito u filozofskim sistemima 451 Aristotel, Metafizika, ( 980 b 981 a) 452 I. M. Bochenski, Die zeitgenssischen Denkmethoden, 22-35, Mnchen, 1954.

Maxa Schelera, Nicoleia Hartmanna i Martina Heideggera, ostaje dosljedan opci napor da se filozofija zatiti od prodora u nju bilo kave vrste suvremenog materijalizma, pozitivizma i scijentizma i da se uzdigne na eljenu visinu apsolutne filozofske istine koju moe da prui jedino fenomenologija kao prava i autonomna metoda filozofske spekulacije. U nastojanju da pokae sutinski smisao te linije u njenim najznacajnijim fazama, Fritz Heinemann primjecuje da ona prvobitno ide od fenomena aktu miljenja (kod Brentana), zatim od fenomena sutini ili predmetu (kod Husserla), da bi najzad nala put od pojma sutine pojmu egzistencije (kod Heideggera), gdje nalazi svoj utok. Na kraju moemo reci da fenomenoloko miljenje uvode dvojica Austrijanaca. Pripremio ga je F. Brentano, a epohalno utemeljenje postavio E. Husserl Logicka istraivanja (1900/1901) E. Huseserla predstavlja epohalno djelo suvremene filozofije u kome je utemeljena fenomenoloka metoda, jedna od najvanijih metoda filozofskog istraivanja. Osnovni program fenomenologije jeste, uvjetno receno: ka samim stvarima i analizirati ono to se pojavljuje. Filozofija se treba okrenuti onome to se pojavljuje, to je nedvojbeno dano, ono to je fenomen. Fenomenologija je znanost o fenomenima. Fenomen je ponajprije sve ono to se pojavljuje u iskustvu. Ovo bi moglo dovesti do pogrenog zakljucka da je fenomenologija slicna empirizmu, ali to nije tocno jer na primjer Husserl prebacuje upravo empirizmu da fenomen ne shvacaju dovoljno ozbiljno. Naime ono to se u fenomenima pokazuje nije samo osjetilno i pokazuje se da osjetilno ima temelj u ne osjetilnom, ovdje se dade naslutiti jedna platonovska crta. Husserl otkriva fenomen ne osjetilnog (slicno kao kod Platona) ponajprije u cistoj formalnosti logike i matematike. Tako, na primjer matematicki entiteti pokazuju se dodue u opaanju, ali ne kao neto to se moe opaati. Pokazuje se, dakle, dvoslonost pojava koji su fundamentalne za cijelu filozofiju fenomenologije: S jedne strane sloj empirijski-stvarnog koje postaje zorno u opaanim cinim nae osjetilnosti. Taj je sloj fundamentalan (on tvori temelj pojava i nosi drugi sloj). S druge strane sloj bivstva i bivstevnih stanja stvari. On se takoder oznacuje kao sloj idealnih predmeta odnosno kao ejdetski sloj. On je dostupan duhovnim, ne osjetilnoj spoznaji i zahvaca se bivstvenim zrenjem. 17.2.1.Kriticki empirizam Franz Brentano Brentano je u stvari elio da izgradi novi put za filozofiju, polazeci od gledita da treba napustiti tradicionalni pojam istine i umjesto njega uvesti pojam evidencije saznanja koji obavezuje da se izvori svih pojmova trae u onome to je izvorno dano, u svijesti, u

sadrajima svijesti, u samom aktu miljenja. Time on nije htio da subjektivizira i relativizira saznanje naprotiv, elio je da pokae da uvodenje pojma evidencije i vracanje na pojedinacni doivljaj omogucuje da se nade novi put za utvrdivanje filozofske istine. Zato su njegovu filozofiju i nazvali kriticki empirizam, iako je ina daleko od empirizma Millove filozofije. Ma koliko se cinilo cudnim on je elio u stvari isto to i Bolcano: da izmiri religiozni duh s napretkom nauke. Analiza akta miljenja je, po Brentanovom shvacanju, glavni i najneposredniji cilj filozofije. U daljnjem dijelu analizirajmo, ukratko, koji su njegovi bitni stavovi prema psihickim fenomenima i saznanju. On je bio protiv tradicionalne asocijativne psihologije. Neka stijena predstavlja po sebi mirujuce postojanje, ona se kao takva ne odnosi ni prema cemu. Naprotiv, neki ne odnosni psihicki fenomen, koji bi se u sebi odvijao, ne postoji, on je uvijek svijest o necemu. Tim isticanje intencionalnosti kao karakteristike svijesti, Brentano je izvrio presudan preokret u shvacanju sadraja svijesti, jer za tradicionalnu psihologiju sadraji svijesti bili su neto po sebi isto tako ne promjenjivo realno, slijepo, kao i fizicke stvari, i

tijek svijesti bio je za nju pojavljivanje, icezavanje, uzajamno povezivanje i kocenje ti realnih dijelova doivljaja, koje se odvija po odredenim prirodnim zakonima, sasvim analogno mehanickim zbivanjima u vanjskoj prirodi. Za njega samo uz psihicke akte u kojima se neto priznaje ili odbacuje moe doci predikat istinit ili laan. Zato se sada kao odlucujuce pitanje postavlja: u cemu se sastoji razlika izmedu ta dva svojstva sudenja. Mislioce je odvajkada najvie zanimalo pitanje to je to istina, a kao to znamo po Aristotelu istina se javlja uvijek onda kada mi u mislima povezujemo ono to je u stvarnosti povezano, a razdvajamo ono to je u stvarnosti razdvojeno (adeqatio intellectus ad rem). Vecina apsolutnih teorija o istini, koje su dobro pazile da ne skliznu u relativizam i skepticizam cvrsto su se drale ove odredbe. Za Brentana je nuno napustiti tu odredbu iz sljedecih razloga: Ima znanosti o kojima se izricu nesumnjive istine, odnosno istiniti sudovi, iako u njima nema posla o predmetima koji postoje kao na primjer u geometriji. Problem nepostojanja, odnosno poricanja u ovoj konstelaciji mora predvidjeti postojanje toj nepostojanja prema kome bi se istina slagala, odnosno postojanje postojanja nepostojanja itd. ad infinitum. Na takve apsurdnosti po njemu kao dosljedno primjenjivanje adekvacije i ako je dosljedno izvodenje zakljucaka apsurdno, ona i polazne tocke, na osnovu koje se ti zakljucci mogu izvesti, mora biti slaba. Postojanje beskonacne regresije, koja je slicna prethodnom navodenju, a to je se u slaganju nekog suda sa necem to stvarno postoji mora postojati sud koji bi se odnosio na to slaganje, pa opet sud o tom prethodnom sudu itd. Ovo u krajnjoj konzekvenci moe da se jednostavnije opie i na taj nacin, da bi se u jednom jedinom slucaju dokazalo da je sud, vec neophodan, utvrden kao istinit, sud o stanju stvari; moralo bi se dakle pretpostaviti upravo ono zato tek treba da se prui dokaz. Upravo u ovoj tocki naslucujemo rijeene koje je dao Kant pitajuci se kako je moguce da jedan subjekt moe donositi sudove koji su sa jedne strane subjektivni a sa druge strane imaju objektivno i transcendentalno vaenje. Zbog toga Brentano obraca pozornost prema ovom rjeenju dajuci svoje videnje problematike. Poznato nam je da Kant pronalazi rjeenje u takozvanim sintetickim sudovima a priori, kao to su na primjer aritmeticki stavovi (na primjer 7 + 5 = 12); stavovi geometrije (prava je najkraca veza izmedu dvije tocke); najvii principi prirodnih znanosti (na primjer zakon uzrocnosti: nita ne biva bez uzroka); kao i sudovi metafizike (na primjer: postoji beskonacno savreno bice). Poto se ovi sudovi ne mogu dobiti raclanjivanjem pojmova onda se postavlja pitanje odakle nam pravo na izricanje tih sudova, ili receno Kantovim rijecima,

gdje treba traiti uvijete mogucnosti takvih sudova. Njegovo rjeenje nije dano iz iskustva poto bi ono u tom slucaju bilo induktivno, a kao tako moe imati samo vrijednost vjerojatnost ali ne i istinitosti. Odatle slijedi da ono mora leati u subjektu i ta kao posljedica preduvjeta svakog spoznavanja. Opce vaenje i nunost sintetickih sudova a priori pociva na tome to spoznajni subjekt izgraduje, konstruira predmete saznanja prema njemu svojstvenim opaanim i misaonim formama (prostor, vrijeme kao i dvanaest kategorija razuma koji ne potjecu iz iskustva). Jedno takvo konstruiranje je mogucno samo tamo gdje razum preko cula prua sadrajni materijal. Ovaj kopernikanski preokret u Kantovoj filozofiji se sastoji u tome da razum ne zamilja prirodu prema zakonima koji u njoj vladaju neovisno od miljenja, vec joj sam pripisuje zakone uredenja kroz koje ona za njega tek postaje moguc predmet spoznaje. Brentano ne eli sa tim pokuajem rjeenja da ima ikakve veze i on u Kantovoj filozofiji vidi kraj naucne i pocetak misticne filozofske faze sa proizvoljnim fantazijama. No, ako je za njega neprihvatljivo ovo rjeenje kao i cvrsto pridravanje ucenja o adeqatio nemoguc, onda jedino preostaje da se pojam istine razjasni na empirijski nacin. Mi po

njemu nemamo nikakvog razloga da ne pretpostavimo da svi pojmovi ne potjecu iz iskustva, a ako je to tako onda pri razjanjavanju nekog pojma treba pokazati izvore doivljaja iz koga se ti pojmovi crpe. Za Brentana je to osnovni doivljaj koga on naziva evidencija ili doivljaj evidencije. Evidencija se dalje ne moe definirati, ona se moe samo doivjeti u donoenju neposredno u vidnih pojmova. Ovdje moemo odmah uociti jedan problem a to je opce vaenje evidencije to jest problem slijepih istinitih sudova, naime obujam istinitih sudova donesenih uvidom je ui od obima istinitih sudova. Vrste sudova to se tice predmeta sudovi se mogu podijeliti na: sudove opaanja i to sudove unutarnjeg opaanja i vanjskog opaanja, sudove sjecanja, aksiome. Ova podjela je uvjetna ali ce nam posluiti u objanjenu Brentanova stava. Samo su aksiomi i sudovi unutarnjeg opaanja evidentni, ali su potpuno razlicitog karaktera. Pridruujuci se Leibnizu, koji pravi razliku izmedu racionalnih i cinjenicnih istina, Brentano pretpostavlja dva izvora saznanja: apodikticke istine koje su jasne iz pojmova ili aksioma (on ih naziva sudove a priori) i neposrednih evidencija unutarnjeg opaanja. to se tice shvacanja aksioma treba istaci cetiri momenta i to na prvom mjestu sintezu filozofskih miljenja koji su u povijesti dijametralno suprotni u svojim stavovima. Jedna strana, naime empirizam, tvrdi da svi pojmovi potjecu iz iskustva i na suprotnoj strani racionalizam, naprotiv, zastupa tezu da mi raspolaemo urodene pojmove i da se jedino tako moe razumjet cinjenicu to imamo apriorno, od iskustva neovisno znanje o nunosti. Brentano pokuava naci srednje rjeenje jer za njega, po svoj prilici, svi pojmovi potjecu iz iskustva, ali iz tih pojmova dobivenih na osnovu iskustva, mogu proistjecati jasni apodikticki sudovi. Tako je na primjer stav: Nema suda bez predstave apodiktican, dok su pojmovi sud i predstava uzeti iz (unutarnjeg) iskustva. Drugi moment se tice negativnog karaktera tih stavova. U svima njima se naime ne pretpostavlja nikakva egzistencija necega, vec tvrdi da je neto nemogucno. Opci potvrdni sudovi su otuda ustvari apodikticki odrecni. Ako na primjer kaemo: Svi trokuti imaju zbir kutova 2R, onda se time izrice sud da je nemoguce da neki trokut nema zbir kutova 2R. Da li defacto negdje u stvarnosti postoji neki trokut ili ne, u to se uopce ne ulazi. Treci moment tice se predmeta tih sudova. Po njemu objekt nije naime aksiom, vec onaj koji aksiomatski sudi i poto zakoni, vjecite istine, nisu nita realno, te prema tome nisu nita.

Cetvrti moment, najzad, tice se njegovog miljenja, da svi aksiomi imaju karakter zakona kontradikcije. U ucenju o sudovima Brentano pocinje s radom koji je po njegovom miljenju neodvojiv od svake prave filozofije, naime kritike jezika. Sve pojave se dijele na dvije velike grupe, na klasu fizickih i na klasu psihickih fenomena. Stari je spoznajnoteorijski problem kako je moguce da subjekt, koji opaa, saznaje, hoce, moe da zna o svojim osobnim psihickim aktima Ako pretpostavimo da je za to potreban poseban psihicki akt, onda bi se da bi se ono ustanovilo, na njega mora upraviti jedan treci i tako bi nastala beskonacna progresija. Po njemu greka nastaje zbog toga to se pri odredivanju predstava polazi od broja i razlicitosti objekata i svakom pridodaje poseban predstavni akt, tako, na primjer, jedan akt tonu, a jedan akt cuvenju. Za njega se radi samo o jednom psihickom aktu. Ucenje o onome to postoji Jedinstvenost pojma postojanja

Prema Aristotelu pojam opstojeci ne treba smatrati kao rodni pojam svega to postoji. Takvog najvieg roda po njemu uopce nema, vec su naprotiv, najvii rodovi kategorije (supstancija, kvaliteta, kvantiteta, relacije itd.). U svima njima se pojam postojanja ne upotrebljava u istom znacenju. Aristotela su na tu pretpostavku pobudila narocito dva razloga. Prvo, miljenje da je ukrtanje rodnih razlika nemogucno, to jest da se jedan isti individuum ne moe istodobno podrediti dvjema razlicitim specijima jednog roda, a to bi se desilo ukoliko bi se postojeci smatrao najviim pojmom. Drugi razlog je ucenje o cjelini i dijelovima Aristotel je zastupao miljenje da dok je god neka cjelina stvarna, dijelovi postoje samo kao mogucnost, medutim cim oni postanu stvarni cjelina se pojavljuje kao cista mogucnost. To bi znacilo da se neka supstancija koja misli cimprestane da misli preobraava u neto drugo. to nije mogucno. Tekoca se moe izbjeci ako se kao stvarno postojece smatra supstancijom. Brentano to obrazloenje smatra ne vjerodostojnim jer je ukrtanje razlika po njemu i te kako mogucno. Kada sudove vec jednom podijelimo na istinite i lane , a onda na evidentne i nasumice donoene, onda kao mogucnosti kombinacija nastaju evidentno istinitim i nasumice istinitim sudovima. Da se neka cjelina ne moe sastojati iz stvarnih dijelova, isto tako nije jasno, vec bi naprotiv pod tom shvacanju ne bi mogao egzistirati bilo kakav kontinuum, jer bi se pojavile apsurdne kosekvencije da bi se neka velika supstancijalna cjelina promijenila odvajanjem samo jednog malog dijela. Kod problema univerzalija i znacenja postojeci takva da bi se u njegovom rjeenju dalo naslutiti da je nominalist, jer ako treba da imamo predstavu ne samo o nekoj stvari, vec i o postojanju te stvari, onda bi ona morala postojati a priori ili se apstrahiranjem dobiti iz opaanja. Prvo nije slucaj, poto svi nai pojmovi potjecu iz iskustva. Drugo isto tako nije mogucno, zato to bi onda postojanje stvari bilo opci pojam stvari, dok ono prema pretpostavci mora upravo da bude neto drugo. Medutim to nije tocno. Po njemu svakako postoje opci pojmovi, ali nastaju na taj nacin to mi pojedinacne stvari zamiljamo neodredeno (to jest ne potpuno odredeno). Iz opaanja ove crvene stvari koja je preda mnom ja obrazujem, na primjer, ulazni niz pojmova crveno, obojeno, fizicko, neto i to na taj nacin to zanemarujem sve vie njenih obiljeja. Takoder kod problema kategorija Brentano u principu polazi oda Aristotela ali sa tom razlikom da je supstancija prva i centralna kategorija, dok druge kategorije predstavljaju samo akcedencijalne kategorije. Pri tome nam se iz i u vanjskom opaanju pojavljuje ono to je univerzalno i time osporava Kantovu tvrdnju da razum misli ono to je opce, a culnost naprotiv opaa ono to je pojedinacno jer culima mi u principu shvacamo ono to je opce. Ovdje se sada obrce odnos izmedu pojma supstancije i njenih akcedencija, jer su ove

druge nosioci pravog pojma, dok supstancija ima samo sistematicnu funkciju (tj. ona je jezicni simboli bez svog posebnog znacenja). Kod njegove filozofije kljucni pojam evidencije predstavlja osnovni problem jer postoje samo dvije alternative: ili da se evidencija definira pomocu pojma istine, ili da se ona postavi kao neto konacno to se ne moe definirati i tako nezaticeno prepusti relativizmu. Upravo iz doivljajnog karaktera evidencije razvio je N. Hartmann svoju aporiju evidencije, koja ga je dovela do shvacanja da nedostaje apsolutni kriteriji istine. 17.2.2. Metodska fenomenologija Edmund Husserl Posebno mjesto u njegovoj filozofiji zauzima Bolcano, a svakako nije beznacajno to su obojica bili matematicari. Kod Bolcana je Husserl mogao da nade, prije svega, misao da filozofija moe da bude postavljena na cvrste temelje samo ako je u stanju da nade pouzdana ishodita.

Husserl u stvari vratio na sam kraj 18. i pocetak 19. stoljeca, na jedno filozofsko stremljenje, koje ide usporedo s njemackim klasicnim idealizmom, ali protiv njega i koje se kasnije preko Brentana sliva u Husserlovu filozofiju. Razliku izmedu suda i stava po sebi video je u tome to je sud individualan i subjektivan, pa prema tome i relativan, a stavovima po sebi pripisivao je opci karakter i znacaj. Po njegovom shvacanju, tim putem se moe doci do apsolutnog istinitog saznanja i upoznati struktura znanja, smisao i istina. Zadatak logike, po njemu, nije nita drugo nego da se struktura, znacaj i smisao znanja objasne iz njih samih. U tom duhu smatrao je da istinit onaj iskaz koji govori to jeste, dakle, iskaz koji ima realni predmet, iako sama istina nema realnosti. Nije beznacajno to je Husserl poceo da se bavi filozofijom kao matematicar. Njega je u stvari matematika prisilila da se pocne baviti problemima logike, a zatim problemima filozofije uopce. Zato je on nacelno razmiljao da bi jedna nova filozofska metoda morala da se razlikuje, ne samo od psiholoke i empirijske metode, vec i od tradicionalnih filozofskih metoda, kao to je, na primjer, transcendentalna metoda Kanta i novokantovaca. Po njegovoj zamisli trebalo je izgraditi metodu koja zaticuje filozofiju i otvara joj sasvim nove izglede u buducem razvitku. Tridesetih godina prolog vijeka Husserl je napisao knjigu o krizi europskih znanosti453 s obzirom na njihov znacaj za ljudski ivot. Prema njemu kriza europskih znanosti izazvana je dolaskom pozitivizma i odbacivanjem metafizike koja je, baveci se pitanjima uma, objedinjavala sve znanosti i tematizirala cjelinu kao i smisao ljudskog ivota. Za Husserla, vec novovjekovnim naputanjem antickog ideala ciste teorije, kakav susrecemo recimo kod Platona, i stvaranjem znanosti usmjerene na neposrednu korist, moderna znanost zapravo prestaje da bude prakticka u istinskom smislu. Antimetafizicka pobuna pretvara se tako u antifilozofiju, zbog cega se znanost ne bavi pitanjem smisla i shodno tome gubi znacaj za ivot. Husserl vjeruje da ni jedna pozitivna (pa onda ni prirodna) znanost niti moe, niti treba da se bavi pitanjem cjeline i smisla. S toga on pledira za novu znanost kao cistu teoriju u liku filozofije, odnosno fenomenologije cije je utemeljitelj. Bez obzira to se moemo sporiti s Husserlovim prijedlogom lika nove znanosti i njenih vlastitih mogucnosti da opravda eljena ocekivanja454, on je svakako zasluan za ukazivanje na povezanost krize znanosti s krizom humanizma u naem vremenu. Husserlova zamisao o spaavanju filozofije bila je svakako inspirirana saznanjem da se filozofija i kultura evropskog gradanskog drutva uopce vie ne mogu razvijati na tradicionalnim temeljima i u tradicionalnim granicama. Plima znanstvenog duha ozbiljno je ugrozila tradicionalni idealizam i tradicionalnu gradansku filozofiju uopce narocito kad je filozofija marksizma otkrila nove perspektive drutvenog i misaonog razvoja koji je bio

suprotan citavoj egzistenciji gradanskog drutva. Zato se u citavoj drugoj polovini 19. stoljeca osjecala tenja gradanske filozofije da se suprotstavi ne samo Marxovom materijalizmu vec i svakom obliku pozitivizma, empirizma i naturalizma. Fenomen je polazna tocka nove metode i zato je nju Husserl nazvao fenomenologijom. Dajuci izrazu fenomen smisao svega to je izvorno i to se ne da dalje svoditi, Husserl je elio da pokae da sutinu ne treba traiti izvan pojave, vec u samoj pojavi, naravno, polazeci uvijek od akta miljenja u kome se jedino, po Husserlovom shvacanju, ostvaruje to jedinstvo. On je smatrao da tradicionalni instrumenti logike ne daju nikakve mogucnosti da se to postigne, vec da se treba iz oblasti pojmova i sudova vratiti u jednu prethodnu oblast, koju je tradicionalna logika, vie ili manje, 453 Husserl E., Die krisis der eurapaischen Wissenschaften und die transcendentale Phanomenologie, Husserliana, VI, 1962. 454 O tekocama u Husserlovom stanovitu vidjeti Habermas, J., Tehnika i znanost kao ideologija. kolska knjiga, Zagreb, 1986. posebno istoimeni clanak u knjizi.

potpuno prepustila psihologiji, a u kojoj se upravo i javljaju cisti doivljaji ili doivljaji kao takvi. Ali takav postupak nije moguc u okviru logicke racionalnosti. Samo intuicija moe u doivljajima otkriti beskrajno prepletanje zamiljenih cistih elemenata sadraja svijesti, pa se zbog toga s dovoljno razloga fenomenoloki pravac u filozofiji moe smatrati i filozofskim intuicionizmom.455 Ovu vjeru dijelili su dalje s Husserlom i njegovim sljedbenicima razni naucnici i knjievnici koji su pokuavali da proire fenomenologiju na razne oblasti saznanja. Na kraju ne ostaje nita drugo nego cista intencionalna svijest cisto Ja kao fenomenoloki ostatak. Husserl smatrao da upravo transcendentalna fenomenologija moe biti opca apsolutno najvia nauka, dakle, neto kao apsolutna znanost ili kao prva filozofija. Tako Husserl u stvari prvobitni logicko-epistemoloki karakter fenomenologije pretvorio u ontoloki: zamiljena kao opca filozofska metodologija, fenomenologija se u toku Husserlove misaone spekulacije od tri decenije postepeno pretvarala u svojevrsnu univerzalnu ontologiju sutina, medu kojima se samo cista svijest i cisto Ja javljaju u realnoj egzistenciji . Tako su kod njega ljubav, mrnja, dopadanje, odbojnost i drugi elementi emocionalnog ivota dobili u stvari isto mjesto kakvo je Kant dao cistim formama saznanja. Akti ljubavi, mrnje itd. postali su cisti akti, kao to kod Husserla postoje ciste sutine. Husserl je bio Brentanov ucenik i od njega je preuzeo misao o filozofiji kao egzaktnoj nauci. No njegovo istraivanje ce se razlikovati u cetiri tocke prvo, on pokuava da savladava psihologizam koji postoji kod Brentana, drugo, smatra da moe da pokae kako stvarno postoje opci pojmovi, za koje je njegov prethodnik pretpostavio kao jezicne fikcije, trece, prihvata se zadatka da cesto neobradene i dvosmislene rezultate svog ucitelja u analizi akta dovede do savrenijeg oblika i cetvrto, pokuaj da filozofiji odredi novu metodu kao polazite za istraivanje. U daljnjem tekstu pokuajmo ukratko prikazati njegovu kritiku psihologizma Apsolutnost istine Polazna tocka za borbu protiv psihologizma dobiva isticanjem ideje o cistoj logici kao cistoj teorijskoj disciplini. Pravac, koji Husserl oznacava kao psihologizam tvrdi da je logika nauka o vjetini pravilnog miljenja, da su logicki zakoni realni zakoni naeg miljenja, dobiveni empirijskom psiholokom analizom i da je istina to odgovara tim zakonima Husserl pobija psihologizam na tri nacina, prvo: time to ukazuje na apsurdnost posljedica koji iz njega proizlaze, drugo; to pokazuje svodenje tog ucenja na radikalnu skepsu i trece; to razotkriva njegove psihologisticke predrasude. Empiristicke posljedice psihologizma. Psihologija je cinjenicna znanost i zakoni koje

takva znanost postavlja mogu predstavljati iskaze samo o priblinim pravilnostima, ali nikada ne mogu pretendirati na nepogreivost. Medutim logicki principi, zakoni zakljucivanja, itd. imaju svoju apsolutnu egzaktnost kakva se empirijskim putem nikada ne moe postici. Najzad bi logicki zakoni, ako bi proizlazili iz psiholokih cinjenica, morali biti zakoni za ono to je psihicko i morali bi obuhvatiti egzistenciju psihickog, to medutim nije slucaj, poto se niti jedan logicki zakon na cinjenice duevnog ivota kao to su doivljaji predstava, sudova itd. Psihologizam kao skepticki relativizam. Posebna forma skepticizma je relativizam, po miljenju Husserla, a psihologizam je posebna forma specificnog relativizma ili antropologizma, jer se on sa svojim ukazivanjem na prirodno-zakoniti karakter logickih zakona dri principijelne mogucnosti nekog drugacijeg miljenja sa nekim drugim zakonima. Ovo se dakako cini apsurdnim za sve ideje koje pretpostavljaju postojanje apsolutne istine. Na drugoj strani relativizam dovodi do zakljucka da istina ne bi ni 455 Georges Gurvitch, Les tendances actuelles de la philosophie allemande,15, Paris, 1949

postojala bez ljudskog miljenja to opet vodi u pogreni skepticizam itd. Odavde Husserl izvodi zakljucak da je saznanje zbog specificne ljudske svojstvenosti miljenja bez ikakvog smisla. Psiholigizam je tu misao, koja se tek pri sagledavanju njenih posljedica pokazuje kao ocigledno apsurdan, potpuno ili djelomicno prihvatio kao jedan od svojih pretpostavki. Stoga se on i sam razotkriva kao ocigledno besmisleno ucenje. Psihologisticke predrasude. Dalje predrasude sastoje se u pozivanju na to da u logici uvijek i svuda imamo posla sa predstavama, sudovima, zakljuccima i tome slicno, koji su bez ikakve sumnje sve psihicki fenomeni. Da ta misao ne moe biti tocna vec pokazuje analogija izmedu logike i matematike. I brojevi, proizvodi, matematicke operacije pretpostavljaju odredene psihicke djelatnosti, ali nitko ne bi matematiku podredio psihologiji. Osim toga u svakom naucnom saznanju treba praviti razliku izmedu psihickih doivljaja, povezanost saznatih stvari i logicke povezanosti koja tek nekoj nauci daje karakter cijelile povezanosti zasnivanja istinitih stavova. Na kraju ovog kratkog razmatranja o Husserlu, osvrnimo se na jedno fundamentalno pitanje, tj. problem onoga to je opce. Izvrimo izvjesnu klasifikaciju razlicitih stajalita, gdje ce biti odredeno i njegovo mjesto. Svrsishodno je da u razmatranju Husserlovog stava prema problemu opceg pojma sastavimo shemu raznih mogucnosti odgovora na ovu problematiku. Realizam univerzalija (pretpostavljanje objektivnog opceg postojanja pored pojedinacnih stvari, neovisno od subjektivnog pojmovnog miljenja) i pojedine varijacije: Universalia ante res: Pored realnog prostorno-vremenskog svijeta postoji kao druga sfera postojanja sfera idealnog postojanja (Platon, N. Hartmann) Universalia in rebus: Ideje dodue postoje, ali njihov nacin postojanja nije neovisan od onoga to nije realno, vec su one naprotiv isprepletene u konkretno-realnim cinjenicama i zbivanjima i dolaze u njima do izraaja (Aristotel, M. Scheler) Konceptualizam ( tvrdenje da postoje opci pojmovi bez korelata u stvarnosti koji bi odgovara tom postojanju, otuda u universalia in mente) a) Opce misaone stvari: U realnom svijetu postoje samo pojedinacne stvari. Ali mi ne raspolaemo samo osobnim imenicama koje se odnose samo na ono pojedinacno vec i zajednicke imenice. Sa tim zajednickim imenicama mi se pozivamo na predmete iste klase sa istim obiljejima. Za to je potrebno apstrahiranje, tj. izdvajanje pojedinacnih obiljeja iz kompleksa u kome se one prvobitno javljaju u njihovo vezivanje za rijec kao njihovo opce znacenje. (J. Locke) b) Apstraktni pojmovi: Mi smo u stanju da pored onoga to je pojedinacno zamiljamo i ono to je opce, ali se to zamiljanje opceg ne moe svesti na apstrahiranje

pojedinacnih obiljeja, kao to je to mislio Locke vec znaci principijelno nov nacin duhovne nastrojenosti gledanja. ( Husserl) Pozicija izmedu konceptualizma i nominalizma. Mi istina obrazujemo opce pojmove, ali oni nastaju jedino na taj nacin to pojedinacne konkretne stvari zamiljamo vie ili manje neodredeno; na najviem vrhu pojmovne piramide stoji onda pojam postojeci ili stvar. Imenice koje se pak odnose na neto apstraktno nisu nikakvi pojmovi kako je Husserl pretpostavljao, vec jezicne fikcije. ( Brentano) Nominalizam (ne postoje nikakvi opci pojmovi, vec samo opce upotrebljavane govorne oznake koje toboe predocavaju postojanje opcih pojmova, dok mi u stvari raspolaemo samo pojedinacne predstave.) a) Opce znacenje kao rezultat panje: Pomocu panje izdvajamo iz nekog opaanog predmeta jednu osobinu (na primjer crveno) i povezujemo ga sa nekim govornim oznakama. Uslijed takve stvorene asocijacije istu oznaku upotrebljavamo svugdje gdje se javlja isto obiljeje predmeta i takvoj rijeci dajemo opce znacenje. (J. S. Mill)

b) Opcenitost kao reprezentativna funkcija pojedinacne predstave: Jedna pojedinacna predstava moe se pojaviti kao predstavnik svih drugih pojedinacnih predstava iste vrste. Opcenitost stoga ne lei u nekom posebnom pojmu, vec u odnosu pojedinacnog prema zbiru istovrsnih pojedinosti (G. Berkeley) Opcenitost kao krug necega slicnog: Kod jedne pojedinacne stvari ne postoji u stvari nikakve oznake (boja, oblik, itd.) vec se pri predstavi neke odredene stvari u svijesti javljaju druge slicne stvari, predstavljena stvar svrstava se u odredene krugove onoga to je slicno i u stvari postoje samo ti krugovi. Uslijed svrstavanja neke pojedinacne predstave u takve krugove slicnih predstava, ona moe vaiti kao opca predstavnica (D. Hume ) U svom radu Husserl je odredenim argumentima pokuao pokazati da su sva navedena promatranja, dakako izuzev prvog, pogrena i pretpostavio da opci pojmovi moraju postojati a da bi se mogla razjasniti sutina opcih znacenja i njihova funkcija u granicama sveukupnosti intencionalnih doivljaja, potrebno je, izvriti iscrpnu analizu svijesti zadatak koji je on u vie navrata pokuao rijeiti. Husserlova istraivanja su za citavu filozofiju kasnijeg vremena sluila kao osnove. Za one koji su se u principu prikljucili njegovim mislima i fenomenoloku metodu primjenjivali u svojim istraivanjima, otvorili su beskrajno iroko polje rada. U spoznajnoteorijskom pogledu Husserl je unio mnogo jasnosti i uzdigao istraivanje na viu pojmovnu razinu. Pobijanje psihologizma i relativizma moe se oznaciti kao uspjelo; ono i u novijoj filozofiji predstavlja klasicni uzor. Na kraju ovog kratkog dijela navedimo taksativno jo neka znacajna stajalita. Koliko je Scheler odlucan u svom nastojanju da u filozofiji uzdigne emocionalnost na visinu racionalnosti i da pokae kako fenomenoloka deskripcija omogucuje da se otkrije intencionalnost i apriornost emocija, najbolje se vidi po tome to je odlucno kritizirati cjelokupnu modernu filozofiju zbog njenog zanemarivanja emocionalnosti. Scheler se vratio uzorima koje su mu dali Augustin i Pascal, trudeci se da dokae da se pomocu fenomenolokih analiza emocionalnost moe uzdici na jednaku visinu kao i racionalnost, i da se moe razviti logika srca jednako kao to je u toku historije filozofije razvijena logika razuma. Smatrao je, tovie, da se na temelju fenomenoloke analize emocionalnih doivljaja moe obogatiti filozofija zasnivanjem etike kao apsolutne nauke, ili kao apriorne, emocionalne ontologije vrijednosti. Ako je Husserl nagovijestio novu metodu filozofskog istraivanja, onda je M. Scheler prvi proveo u djelo. Ono to bi se moglo zamjeriti M. Scheleru jeste uvodenje biolokih, psiholokih i sociolokih znanja u podrucje ciste filozofije cime se ponovo brie granica izmedu apriorizma i empirizma, koju je Husserl otro povukao.

Sa Heideggerom je, dakle, izvedeno do kraja nastojanje koje je kod Husserla bilo tek nagovjeteno da se utvrde elementi u kojima postoji jedinstvo egzistencije i da se fenomenoloko ispitivanje, koje zapocinje analizom doivljaja, razvije do poznavanja sutine koja znaci egzistenciju. Ali jednako kao to se Husserl suprotstavljao svakoj tendenciji prodora biologizma, psihologizma i empirizma u sferu ciste logike, tako se i Heidegger suprotstavljao svakom pokuaju svodenja covjeka na psiholoke, bioloke i antropoloke determinante. On se u stvari protivio svakoj tendenciji promatranja covjeka kao empirijske cinjenice i svakom ignoriranju filozofskog objanjenja covjeka. Na isti nacin suprotstavljao se i teolokom shvacanju covjeka i ljudske sudbine. Pravi smisao Heideggerova zasnivanja filozofije egzistencije moe se shvatiti i objasniti tek kad se shvati to stvarno znace osnovni pojmovi i termini njegove fundamentalne ontologije, dakle, kad se shvati i objasni to je za Heideggera bivstvovanje (Sein), bivstvujuce (Seindes), bitisanje ili tubivstvovanje (Dasein). Traenje istine isto je, u tom smislu, to i tenja za povratkom u zavicaj. Zapadni covjek ivi u iluziji da mu napredak nauke i tehnike omogucava sigurnost u svijetu koji ga okruuje, ali

Heidegger upravo u toj sigurnosti vidi pravu osnovicu otudenosti. Svojim napretkom znanost samo stvara iluziju sigurnosti. Vjerovanje u znanost i tehniku je za Heideggera, samo znak otudenosti i bespomocnosti, znak zaborava bivstvovanja, kojim se prikriva stalno prisustvo bivstvujuceg. Povijest filozofije nije, za njega nita drugo nego neprekidna tenja za povratkom izvoru zavicaju. Kao to je Husserlovo ucenje predstavljalo filozofsko-povijesnu prekretnicu s obzirom na metodu, tako je Heideggerova filozofija znaci prekretnicu u stvarnom pogledu. Pri razmatranju Heideggerove filozofije treba istaci sljedeca gledita: Ona je prije svega filozofija egzistencije i egzistencijalna ontologija. Upravo na tom centralnom pojmu moraju se odvojiti razliciti stavovi. To nije pojam egzistencije kod Schelera, koji izraava neto bogato, sadrajno ispunjeno, ili kao u nekom sveobuhvatnom duhu svijeta kao kod Hegela, vec je to za Heideggera bezgranicna usamljenost i usmjerenost covjeka u jedino povlacenje u najunutarnji stoer vlastitog bica: egzistenciju. Ako ono to je principijelno novo treba da bude predmetom ispitivanja, onda ono zahtijeva i posebnu metodu. Za njega je to fenomenologija, ali koja sukladno novom zadatku mora pretrpjeti promijene iz osnova. Sutina neposrednog postojanja lei u njegovoj egzistenciji, pri cemu pod neposrednim postojanjem on podrazumijeva covjeka. Uslijed cinjenice da se bicu covjeka ne moe prici sa pozicija klasicne ontologije i njezine pojmovne sheme to on pojam bica dovodi u pitanje. A tu upravo pocinje citavo Heideggerovo postavljanje problema kao takovo. Osnovno pitanje jeste dali mi razumijemo na to mislimo kada upotrebljavamo pojam postojece. Cinjenicni mi pod tim uvijek neto razumijemo kada izricemo tvrdnje kao: vrijeme je lijepo, ja sam bolestan itd. Ali kada hocemo da dodemo do pojmovnog izraaja, ne zavodili nas onda izvjesna i u naem bicu, ukotvljena tendencija za pogrenim tumacenjem? Izgleda da to potvrduje primjer covjeka i stoga on dolazi do rezultata da mi tako neto kao to je bice dodue uvijek razumijemo, ali nekog pravog pojma bica nemamo. Iz toga za Heideggera nastaje zadatak koji je jo obimniji i osnovaniji nego to je to imao Husserl sa svojom materijalnom ontologijom koja je bila stavljena ispred posebnih nauka da bi istakla sutinu odredenog regiona ili kao to je to imala formalna ontologija da otkrije ono to vai za sve oblasti postojanja dotle je po Heideggeru potreban jo jedan

treci skok unaprijed, tj. isticanje pitanja o smislu postojanja i to ne u onom uobicajenom smislu nego upitanost da li mi pri razumijevanju bica smo permanentno rtve pogrenog tumacenja. Dakle, pri analizi treba poceti tamo gdje se upravo gui pravo razumijevanje bica: u svakodnevnom ljudskom neposrednom postojanju. Tako se, dakle, problematika bica kao takva stavlja u hic et nunc. Najvie uopce moguce pitanje, koje se postavlja covjeku i koji se po opcenitosti vie ne moe nadmaiti, svodi se direktno na ono to je najneposrednije i najkonkretnije. Osnovno pitanje je: vodi li iz konacnosti neki put u bice? Postupak pri analizi svakidanjeg ljudskog neposrednog postojanja ima povijesnu vezu sa idejom Bergsonovog homo faber. Mada je Heidegger sistematican mislilac ipak nije mislilac sustava, i u njegovom filozofiranju se cak ispunjava onaj zakon da je konacna egzistencija u stanju da dosegne samo ono to je fragmentarno, da uvijek ostaje u putu i da nikada ne stie do kraja. Prema tome, svako razumijevanje ima strukturu vrcenja u krug. I svako pitanje je moguce samo ako se ono o cemu se pita na neki nacin vec razumije; inace pitanja uopce ne bi bila mogucna. Ovo vai isto tako i za osnovna pitanja fundamentalne ontologije: smisao

bica moe se postaviti kao problem samo zato to mi raspolaemo izvjesnim ne tematskim razumijevanjem bica, iako ono pojmovno nije postalo jasno. Mnogi koji se protive ideji da bi filozofija bila znanost, pozivaju se na Heideggera. Ipak, cini se da takav stav nije sasvim u skladu s Heideggerovim miljenjem. Sljedeci navodi i rekapitulacije (koje smo podijelili u dvije tocke) barem u jednom bitnome smislu prije govore suprotno. 1. Za Heideggera, uz suvremenu znanost nema druge filozofije osim epigonskih renesansa i njihovih inacica (razvijanje novih filozofija dosadanjeg stila). Heidegger upravo u suvremenim znanostima vidi legitimno dovrenje (Vollendung) filozofije, krajnju mogucnost filozofije (jer mu dovrenje znaci sabiranje u krajnje mogucnosti). Izgradnja znanosti u vidokrugu koji je filozofija otvorila, odlucna je crta same filozofije. Heidegger, to vie, upozorava da dovrenje filozofije u znanostima (izgleda kao puko rastvaranje (Auflsung) filozofije ali je uistinu njezino dovrenje.456 2. Nadalje, znanosti prema Heideggeru preuzimaju zadacu filozofije prikazati ontologije pojedinih regija jesucega (priroda, povijest, pravo, umjetnost) (to je filozofija samo mjestimice i to nedovoljno pokuala) i pri tome jo uvijek govore o bitku jesucega - samo one to ne kau, nego nijecu svoje podrijetlo iz filozofije, smatra Heidegger, a kategorijama poricu njihov ontologijski smisao. Znanosti se, prema Heideggeru tehniziraju (njihovo je tumacenje tehnicko), a kategorijama priznaju samo kiberneticku funkciju.457 U prvoj navedenoj tocki jasno je da za Heideggera danas u bitnome smislu nema filozofije izvan znanosti, te da su znanosti samo zapravo jedna, i to krajnja, mogucnost filozofije. U drugoj je tocki vidljivo da za Heideggera suvremene znanosti i tematski u bitnome nasljeduju filozofiju no one to nijecu i suprotstavljaju se tome svojim tehniziranim postupkom. 17.2.3. Kriticki realizam Nicolai Hartmann Sa filozofijom N. Hartmanna ponovo stupamo u svijet trezvenog objektivno-stvarnog istraivanja koja tei da prekoraci covjekovo Sebe i shvati kozmos bica. Ono do cega je njegova filozofija opredijeljena jeste da otkrije zakone strukture realnog svijeta i to onoga koji jeste. Po njemu je u dosadanjoj filozofiji je bilo mnogo pogreaka koje se mogu svrstati u sljedece dvije skupine; ili priznanje apsolutnog saznanja bica ili prihvatiti totalnu neshvatljivost stvari po sebi. Neka srednja mogucnost, naime parcijalna pojmovna shvatljivost toga postojeceg pri istovremenoj iracionalnosti beskonacnog ostatka, providan je. Druga greka sastojala se u prenoenju kategorija (principa) jedne oblasti u neku od nje razlicite oblasti, koje je proisteklo iz monisticke potrebe jedinstva, tako, na primjer primjena mehanickih principa na ono to je organsko, organskih odnosa na ivot zajednice itd. Takva kategorijalna

prekoracenja granica, kako ih Hartmann naziva, treba savladati strogom kritickom analizom Metafizika spoznaje Hartmann u pocetku polazi od neokantizma, ali u kasnijim razmatranjima se odvaja od njihovih stavova. Njegovo suodredenje fenomenologije sastoji se u tome ta podloga istraivanja bude to veci skup fenomena, a ne na primjer jedan evidentni stav kao to je to 456 Usporedi sa Heidegger, M., Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens In Zur Sache des Denkens. Niemeyer, Tbingen, 1969, pp. 61-80. 457 Ibid, str. 64-65.

slucaj kod Descartesa. Polazni fenomen je fenomen svracanja: u svakom saznanju subjektu koji saznaje stoji objekt koji se saznaje. Ovdje se vec nazire rjeenje problema kod Hartmanna: poto je subjekt taj koji pripada istom svijetu kome pripada i objekt izmedu njih, dakle, mogu postojati raznovrsni odnosi bica, te je moguce saznanje koje je transcendentno svijesti. Isti svijet, ili opcenitije ista sfera bica, obuhvata i subjekt i objekt. Za njega postoje cetiri tocke u kojima se pojavljuje moment bica u analizi fenomena: kod subjekta, kod objekta, u njihovom odnosu bica i u iracionalnim svojstvima na koje se svuda moe naici. (Ova iracionalnost za njega ima kljucnu tocku i direktno je usmjerena protiv Kantovog stava o konstrukciji objekta od strane onoga koji spoznaje, jer ako bi se saznanje sastojalo u stvaranju, onda bi predmet mora biti potpuno racionalno shvatljiv. Dakle, dimenzija iracionalnosti omogucava jamstvo da se predmet ne zamilja samo kao da prelazi svoju objektivnost, vec i da je cinjenicni prelazi i da postoji neovisno od cina spoznavanja.) Daljnji problem koji Hartmann pokuava rijeiti jeste pitanje o kriteriju istinitosti: ako ona lei u svijesti, onda se ona ne moe poklapati sa nekim predmetom koji je transcendentira; ako naprotiv, lei izvan svijesti, onda je za njegovo shvacanje potreban poseban kriteriji itd. in infinitum. Aporija postavljanja problema glasi: kako je moguce znanje o neznanju, objekcija onoga to je transobjektivno? Uz nju dolazi problem daljnjeg odmicanja saznanja: kako moe iz znanja o neznanju nastaviti pozitivno znanje o stvari? Za njega su tekoca rjeenja sljedeca: mogucnost objektivnog saznanja bica moe se zasnivati samo na tome to se principi postojeceg predmeta bar djelomicno ponavljaju u saznanju. Princip uzrocnosti, na primjer, koji vlada u niim slojevima realnog svijeta jer u viim slojevima po njemu vae neki drugi zakoni determinacije ponavljaju se (imanentnim) sadrajima saznanja u kojima se zamiljaju ti realni procesi. Nastaje, dakle, sljedeca opca slika: saznanje je moguce zbog toga to su i onaj koji saznaje i ono to se saznaje neto postojece i kao takvi su jedno i drugo clanovi istog svijeta, zbog cega se subjekt moe odredivati spram objekta; dalje, zbog toga to se u sadrajima miljenja ponavljaju oni zakoni koji vladaju i u realnom takvom svijetu. Ali time se ne ukida transcendentnost saznanog predmeta u odnosu spram svijesti, ona ostaje i u slucaju najtocnijeg saznanja. Stoga ne postoji apsolutni kriteriji istine, jer evidencija se tice samo sadraja svijesti. Naprotiv, razliciti sadraji svijesti, koji se odnose na jedno te isto postojece, ali uvijek na drugaciji nacin, mogu svojim uzajamnim odnosom poklapanja i ne poklapanja ciniti relativni kriterij istine, koji kao iskljucivo relativan apsolutno ne

iskljucuje zabludu. U tom medusobnom odnosu sadraja svijesti koji potjece iz razlicitih instancija saznanja treba gledati motiv koji goni na istraivanje, a samim tim i osnovu postavljanja problema i daljnjeg odmicanja znanja. Na kraju moemo dati jednu veoma interesantnu usporedbu kako Hartmann istu misao, koja se nalazi i kod Brentana, koristi na skoro suprotan nacin. Nemogucnost provjeravanja slaganja miljenja i stvarnosti bila je za Brentana povod da napusti uobicajeni pojam istine i dode do svog vlastitog u doivljaju evidencije, dok za Hartmanna, naprotiv, pridrava pojam istine fenomenalno date svijesti i dospijeva do odbijanja evidencije kao kriterija istine. I jedno i drugo ucenje vode do odredenih implikacija. Brentanova teorija saznanja izlazi na relativizam ili vracanje u krug (poto se evidencija moe definirati samo uvodenjem pojma istine), a Hartmannovo shvacanje vodi ukidanju pojma saznanja.

18. DODATAK 18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti Dat cemo neke osnovne naznake metodologije znanosti koji ce djelomicno posluiti za razumijevanje naih razmatranja.458 Krenimo sa temeljnim pojmovima. 1. Znanost Znanost je poznavanje pravilnosti u prirodi, a pri tome je djelomicno predmet skepticne suzdranosti. Znanstvena objanjenja temelje se na racionalnim objanjenjima. Znanstveno znanje o svijetu je djelomicno i napredak znanosti ovisi o ljudskoj sposobnosti da prirodne fenomene nacini paljivim Govor o znanosti ne odnosi se na skup znanja nego vie na skup postupaka. Ovako postavljena stvar dovodi kod nekih autora, a posebice u naem jezicnom podrucju, na distinkciju izmedu znanosti i nauke. Nauka (doktrina) smatra da posjeduje skup vie ili manje konacnih istina, pa se sredite njenih aktivnosti odnosi na njihovu sistematizaciju i prenoenje. Znanost, s druge strane, polazi od pretpostavke da nudi najbolje rjeenje samo za dano vrijeme, te da je nastanak novih i kvalitativnih spoznaja neupitan. Sredite njenih aktivnosti je na metodi-postupak sigurnog dolaenja do novih spoznaja, a kao posljedica tog gledita, neizbjean dio je pozitivni skepticizam posjedovanje povratne sprege, gdje rezultati mogu promijeniti dosadanje objanjenje. Dakako, razlika pa i definicija znanosti i nauke moramo shvatiti ovdje uvjetno, jer takvi fundamentalni pojmovi sami po sebi nisu odredeni a u razlicitim pristupima i kod razlicitih autora mogu imati razlicite sadraje. Ustvari to je bilo u implicitnom ili eksplicitnom obliku problematika i same filozofije znanosti. Tako da se i u naem govornom podrucju cesto nauka i znanost pojavljuju kao sinonim ili pak da se nauka odnosi vie na termicke znanosti, a same znanosti na ono to zovemo fundamentalnim prirodnim znanostima. Moda, u naem jeziku distinkciju, ako je elimo traiti, moemo pronaci u samoj etimologiji rijeci znanost odnosno nauka. Dok bi se prva odnosila na nekakvo znanje i spoznavanje necega, druga rijec bi odgovarala naukovanju, ucenju i poducavanju o necemu. No, u svakom slucaju ova jezicna analizi nema neko posebno znacenje jer je vie pitanje hrvatskog jezika nego same problematike znanosti. Teorija je skup logicki medusobno povezanih iskaza i implikacija koje slijede iz njih, a koje se opet koriste za objanjavanje nekog skupa pojava. U svakoj teoriji je sadrana teorijska perspektiva, tj. skup pretpostavki i metoda koje se rijetko propituju. Znanost i znanstvenici moda se toliko ne bave propitivanjem ove teorijske perspektive jer su vie usredotoceni na istraivanje. Dakako, u naoj analizi upravo pokazuje da se ovi problemi, kojima se uobicajeno znanstvenici ne bave, za filozofiju znanosti bit ce od fundamentalne vanosti. Ovim problemima se uglavnom pristupa na tri nacina: 1. logicki koji se bavi konzistencijom skupa vjerovanja koja predstavlja teorija, i

nalazi se u samoj sri znanstvenih problema. 2. psiholoki kojega zanima kakvi psiholoki procesi lee u temelju otkrica i njegovog smjetanja u postojeci okvir, odnosno stvaranje novog, 3. socioloki koji promatra znanstvenu zajednicu kao svojevrsnu instituciju, i istrauje kako njena djelatnosti olakava ili oteava tu promjenu. 458 Definicije pojmova su uzete uglavnom iz glosarija Britannica CD 07

Hipoteza je iskaz koji predvida odnos izmedu varijabli. To je iskaz materijalne implikacije ako-onda iskaz. Temelji se na nekoj teorijskoj perspektivi o tome kako stvari djeluju. Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja: Grane znanja: Logika Matematika Znanosti (Povijest i filozofija znanosti, Fizikalne znanosti, Geoloke znanosti, Bioloke znanosti, Medicina i pridruene discipline, Drutvene znanosti i psihologija i lingvistika, Tehnoloke znanosti.) Povijest i drutvene znanosti Filozofija. 1.1. Znanstvena djelatnost Tok znanstvene djelatnosti, bez obzira kojem se segmentu daje prednost u pocetnoj fazi, sastoji se uglavnom od sljedecih dijelova: Predmet ispitivanja, teorijska konstrukcija, hipoteza-testiranje, izbor i uporaba empirijskih metoda, rezultati. Empirijske metode, takoder u principu, moemo podijeliti u sljedece klase: eksperiment (laboratorijski, prirodni), opaanje (naturalizirano, kontrolirano, participirano), testovi (standardizirani, projektilne tehnike), upitnici i ankete, proucavanje slucajeva. Moramo naglasiti, mada je to opet predmet diskusija u filozofiji znanosti, da u ovim dijelovima sheme znanstvenog istraivanja teorijski okvir ima posebno znacenje, ako ne i nuan a ne dovoljan uvjet svakog znanstvenog istraivanja. Tako bi predmet istraivanja bio odreden ne jedino interesima istraivaca i tehnickim ogranicenjima, vec njegovim pogledom na svijet-koji ne mora biti eksplicitno izraden u obliku skupa iskaza koji tvori teorija. Taj ce okvir osim legitimnih tema za istraivanje ponuditi i legitimna sredstva. Naime, svaka znanost kada definira vlastiti predmet i metode, istodobno stvara i klasu mogucih pojava bavljenja. Dodatno treba istaci instituciju pogreka u mjerenju postupak koji legitimizira odbacivanje rezultata koji nisu u skladu s ocekivanjem, rezultati izvan ocekivanog raspona mogu se izbaciti iz obrade pod izlikom da su najvjerojatnije nastali kao propust u postupku. Isto tako postoji povratna sprega izmedu svih elemenata. Koji moe mijenjati teorijski okvir. Dakako, sagledamo li znanstvenu djelatnost kao produkt jedne zajednice, uocava se potreba sociolokog pristupa: osim to ce se traiti krunski dokaz za ispravnost novog teorijskog modela, zajednica ce pruati otpor njegovom uvodenju.

1.2. Osnovni principi znanstvenog rada Principe moemo uglavnom podijeliti u tru grupe: - provjerljivost - objektivnost - preciznost.

Sva tri principa pretpostavljaju postojanje istinitih cinjenica. U ovom dijelu dat cemo neke teorije istina.459 Teorija korespondencije pretpostavlja da je istina poklapanje sa cinjenicama, slaganje sa stvarnocu. Ova teorija je najblia takozvanom zdravorazumskom poimanju: tvrdnja je istinita ako korespondira sa cinjenicama. Teorija koherencije podrazumijeva da je apsolutna istina samo cijela istina. Pragmatizam, koji je zastupa William James, pomjera istinitost ka ekonomicnosti. Naime, istinito je ono to se pokae takvim na dulje staze, ili problem istine jednak je ekonomicnosti. Govorimo li o znanstvenim teorijama, onda je uobicajeno miljenje da joj najvie odgovara ova kreca teorija. U eksperimentalnom radu najcece se pristaje uz teoriju korespondencije. Stoga se postavlja zahtjev za objektivnim pogledom na svijet. Dakako, da su ovo samo uvjetne interpretacije gledano iz kuta prosjecnog znanstvenika, jer su sva ova pitanja diskutabilna i predmet rasprave upravo filozofije znanosti. Na pitanje o objektivnom promatranju svijeta znanstvenici, uglavnom, kao najsnaniji argument uzimaju mjerenje. Pa cemo u sljedecem dijelu obratiti pozornost na ono to znanstvenici zovu mjerenjem. 1.3. Mjerenje Mjerenje je primjena skupa pravila za pridruivanje brojeva pojedinim atributima proucavanja objekata. Osnovni elementi mjerenja su : -Mjerni instrument -Pravila odredbe kojima se eksplicitno odreduje pridruivanje brojeva atributima proucavanih objekata. Trebaju biti jasna i primjenjiva, tj. ne smiju ostavljati mogucnost dvosmislenosti. Omogucavaju unifikaciju mjernog procesa i osiguravaju standardiziranost njenog postupka. -Atributi mjerenje se uvijek odnosi na jedno svojstvo (atribut) njenog objekta. Mjerenje pocinje apstrakcijom, izoliranjem pojedinog svojstva koje mjeri. U nacelu, ako se mjerni proces odnosi na vie od jednog atributa, onda rezultat nije interpretativan. -Objekt oni su odredeni unutar same znanosti i mijenjaju se od jedne do druge znanosti.

Ovdje se odmah mora napomenuti da se mogu javiti odredeni problemi koje mjerenje po sebi implicira. Na primjer; mjere se nepostojeci konstrukti, lako je upasti u zamku jer kao to smo vidjeli u gornjim odrednicama kako se znanstvenik odreduje i definira atribut ili konstrukt koji treba mjeriti. Ti atributi su dani definicijom, a ne po sebi, to znaci, u najmanju ruku, kako se moe desiti neutemeljenost definiranja nekog konstrukta. U tom slucaju svi rezultati dobiveni mjerenjem nisu interpretativni. Takoder, ba zbog proizvoljnosti u definiciji konstrukta koji se mjeri moe doci do nedovoljne apstrakcije. U tom slucaju dani konstrukt sadri vie atributa, a zbog te sloenosti rezultati mjerenja takoder ne mogu biti interprertativni. Mjerenje sadri jedno od svojstava koje je sadrano u procesu prikupljanja podataka. To prikupljanje podataka takoder podlee odgovarajucim pravilima, kao to su: 459 Podrobnije o Teorijama istina pogledaj u Dodatku.

?? Objektivnost to podrazumijeva da razliciti znanstvenici uporabom istog postupka dobivaju iste rezultate i tako za posljedicu imamo provjerljivost ukoliko je mjerenje bilo objektivno. ?? Kvantifikacija u procesu mjerenja se velicina atributa nastoji odrediti u terminima kolicine. Posljedice tako postupka omogucuju ; vecu preciznost u odnosu na ostale strategije prikupljanja podataka i primjenu matematicke analize nad prikupljenim podacima. ?? Komunikacija jednoznacna komunikacija medu ljudima koji koriste razlicite jezike, to smanjuje mogucnost nerazumijevanja. ?? Ekonomicnost popisivanje realnosti je najekonomicnije ako se obavlja mjernim postupcima. ?? Mogucnost generalizacije iz objektivnih podataka dobivenih mjerenjem moguce je uopciti pravila. Mjerenje takoder podrazumijeva i odgovarajuce postupke koji se uglavnom dijele na: a) direktne usporedba predmeta mjerenja s mjernim etalonom, tj. mjernom jedinicom koja je istovrsna, b) indirektni obavlja se kada o predmetu mjerenja nemamo izvornih senzornih podataka ili zbog tehnickih razloga je nemoguce koristiti mjerni instrument iste mjerne jedinice. Dakako, ovdje se javlja problem valjanosti, tj. koliko je ono to mjerimo upravo ono to smo namjeravali da mjerimo. Odnosno koliko se ontoloki atribut objekta poklapa sa fenomenolokim? Takoder, proces mjerenja podrazumijeva odgovarajuce postupke koje moemo podijeliti na sljedece dijelove: 1. jasnu i jednoznacnu definiciju predmeta mjerenja. 2. Postupak kojim se utvrduje promjena u manifestnom predmetu mjerenja. (Ti su postupci derivirani iz opcih znanstvenih metoda a predstavljaju specificne metode i tehnike koje su razvijene u pojedinim podrucjima odredene znanosti) 3. Sistem brojeva sa postuliranim svojstvima. Opca svojstva brojcanog sustava, zbog kojih taj sustav ima prednosti pred bilo kojim drugim poznatim simbolickim sustavom, omogucuje deskripciju pojava predmeta mjerenja na najjednostavniji, najkondenziraniji i jednoznacan nacin i osiguravaju preciznost kakva god da je potrebna. A apstraktna priroda brojeva omogucava njihovu univerzalnu primjenu na bilo koje pojave. Konacno, uvjet da mora postojati korespondencija izmedu promjene mjerne pojave i simbolickog sustava u koji se te promijene transformirane posjeduju u zadovoljavajucem stupnju jedino sistem brojeva, iako, ta korespondencija nikada nije potpuna.

Opcenito govoreci, pravilo pridjeljivanju brojeva pojavama moe biti bilo koje konzistentno pravilo (osim pridjeljivanja po slucaju). Medutim, za mjerenje posebno su vane cetiri karakteristike sustava brojeva, jer te karakteristike determiniraju pravila koja se pri mjerenju koriste, a time je ujedno odredena i razina mjerenja ili takozvana skala mjerenja. Ukratko opiimo karakteristike mjerne skale: -Nominalna skala svaki brojcani simbol (na primjer neki broj) ima svoj identitet, tj. on je sigurno razlicit od svakog drugog broja i reprezentira uvijek isto. -Ordinarna skala svi brojevi koji nisu identicni, manji su ili veci pa se zato mogu redati po velicini.

-Intervalna skala za razlike medu brojevima vrijedi isto to i za same brojeve pa se moe utvrditi i red medu razlikama. -Omjerana skala sustav brojeva sadri jedinstven broj nula koji reprezentira odsutnost bilo kakve pojave ili bilo kakve kolicine. Dobiveni rezultati se mogu raspodijeliti na izvjestan nacin, a u statici je posebno zanimljiva tzv. normalna (Gaussova) raspodjela. Takva raspodjela ucestalosti pojavljivanja vrijednosti nekog mjerenja koja u grafickom obliku ima eksponencijalnu krivulju (zvonasti obli) koja pokazuje izrazito grupiranje rezultata oko jedne vrijednosti sa simetricnim opadanjem ucestalosti za vrijednosti koje su sve udaljenije od vrijednosti s najvecom frekvencijom. Posebna grana statistike koja se bavi ovakvom raspodjelom naziva se parametrijska statistika. Distribucija je zadana pomocu samo dva parametra aritmeticke sredine (M), koja predstavlja mjeru sredinje tendencije i standardne devijacije (q ), koja je mjera rasprenja. Preko 99% rezultat smjeteno je u podrucju 3q. Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjev, koji mora biti ispunjen da bi se rezultati distribuirali u skladu sa normalnom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na vecem broju individuuma (pod pretpostavkom da se ono to mjerimo u populaciji distribuira po normalnoj raspodijeli) zahtjevi su sljedeci: definicija clanova od kojih se sastoji populacija (elementi populacije) mora osigurati njihovu homogenost s obzorom na sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imati utjecaj na rezultate mjerenja odredene varijable; clanovi uzorka na kojemu se obavljaju mjerenja trebaju biti po slucaju izabrani iz populacije; uzorak mora biti dovoljno velik; mjerenje na svim clanovima uzorka mora biti obavljeno u jednakim uvijenima. U daljnjem dijelu ove kratke analize metodologije znanstvenog istraivanja obratimo pozornost na uvijete izbora uzorka, tj. populacije istraivanja. 1.4. Populacija, uzorak Svako mjerenje provodi se na malom dijelu neke populacije (u statistici znaci sve moguce clanove neke skupine s odredenim karakteristikama) iz prakticnih razloga. Takav dio populacije koji je pomno odabran da bi predstavljao, nazivamo uzorak. Dobro dizajniran nacrt mjerenja omogucuje nam da s tog relativno malog uzorka, donosimo zakljucke za cijelu populaciju. Uzorci mogu biti: 1. Nepristrani ili pristrani ovisno o tome predstavljaju li dobro populaciju ili ne,

odnosno dali su reprezentativni ili ne. 2. Slucajni svaki clan uzorka iz populacije uporabom tablice slucajnih brojeva i svaki ima podjednaku ansu da bude izabran 3. Sistematski clanovi uzorka birani su iz populacije nekim algoritmom (pravilom) 4. Stratificirani ako se populacija stoji od nekoliko razlicitih slojeva, uzorak nastoji odrati te slojeve u istoj populaciji, a clanovi istog sloja biraju se po principu slucajnog uzorka. 5. Cluster uzorak populacija se podijeli u nekoliko grupa (clustera), pa se po slucajno odabere izvjestan broj takvih grupa i izvri mjerenje (ispitivanje) svih clanova tih grupa. 6. Kvotni uzorak odrede se stratumi, a anketaru se kae da po svom slobodnom izboru iz svakog predvidenog stratuma odabere definiran broj ljudi koje ce anketirati. 7. Prigodni kada se uzorak ne moe unaprijed odabrati (npr. klinicki slucajevi)

Pored ispravno provedenog postupka mjerenja za pretpostavku smislenih rezultata jesu i dobro definirane varijable a to se postie postupkom operacionalizacije o cemo ukratko reci u sljedecem pasusu. 1.5. Operacionalizacija Ona je precizno utvrdivanje i opisivanje nekog pojma ili predmeta analize pomocu konkretnih postupaka, koji do njega dovode ili se njima obavljaju, i operacija pomocu kojih se on mjeri. Operacionalizacija je postupak kojim se pojmovi i konstrukti koriteni u znanosti nastoje osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprecnih znacenja. Predmet analize koje operacionaliziramo i tako odredene istraujemo, tj. mjerimo, nazivamo varijablama. Varijable se dijele u dvije skupine: nezavisne one su predmet proucavanja i mijenjamo stanje (velicine) u nezavisnoj varijabli i promatramo kako one djeluju na zavisne; zavisne predstavljaju se varijable koje promatramo kao funkcije nezavisnih. Ovdje je, dakako, prisutna pretpostavka da postoji uzrocno-posljedicnih veza izmedu ova dva tipa varijabli, i ona je jasno i jednoznacno izraena u hipotezama. Opaanje, eksperiment ili neka druga tehnika se provodi da bi se iskustveno dokazala ili opovrgla ova veza. Razliciti podaci o nekoj pojavi integrira se u jednu pojmovnu tvorevinu koju nazivamo konstrukt. Konstrukti imaju dvije osnovne znacajke. Prvo, svaki konstrukt je, u pravilu, dio nekog ireg teorijskog okvira u kojem su definirani njegovi odnosi sa drugim konstruktima. Drugo, konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, na nacin koji omogucava njegovo opaanje i mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje neki razlikuju jesu hipotetski konstrukt i intervenirajuca varijabla. Hipotetski konstrukt ili pretpostavljeni konstrukt je proces ili mehanizam koji nije neposredno paljiv ili mjerljiv, ali ima realne znacajke i opipljive ucinke koji upucuju na njegovo postojanje. Mnogi znacajni pojmovi u znanosti jesu, ili su u pocetku bili, hipotetski konstrukti: na primjer, pojam gena kao materijalne osnove nasljedivanja. U psihologiji, na primjer, vecina kljucnih pojmova (inteligencija, stav, motiv, refleks itd.) jesu hipotetski konstrukt. Oni imaju heuristicku vrijednost, jer poticu istraivanja koja bez njih se ne bi mogla zamisliti. Za razliku od intervenirajucih varijabli, hipotetski konstrukt se uvijek odnosi na neku realnu datost cije znacajke su vane izvan konkretnog teorijskog okvira u kojem su ponikle. Intervenirajuca varijabla je oznaka za sve interne skrivene faktore u organizmu koji interveniraju, posreduju, izmedu podraajne situacije i reakcije ispitanika. Jednako znacenje imaju i termini organske varijable i organizmicke varijable.

Pojam su uveli neobihevioristi proirujuci osnovnu bihevioristicku shemu S-R (stimulus reakcija) na S-O-R ( stimulus unutranje varijable reakcija) Ovakve podijele su uvjetne i navodimo ih kao cisto informativno da citalac dobije odredenu sliku sloenosti problematike. Moramo na kraju ovog djela napomenuti da se prilikom znanstvenog proucavanja objektivnosti, kao to je to bio slucaj sa mjerenjem kao jednim od najjacih oruja egzaktne znanosti, u potpunosti apstrahira status promatraca. U klasicnoj i ortodoksnoj znanstvenoj praksi poloaj promatraca je potpuno eliminiran, dakako sam princip objektivnosti to namece. Greke koje se mogu pojaviti u proucavanju kao to su sistematske, slucajne itd., mogu se pripisati mjernom instrument ili nekonzistentnom promatranju ili postavljanju fenomena-eksperimenta. No, znanstvenici su svjesni cinjenice da odredenje manjkavosti promatraca mogu dovesti do pojava

nedopustivih greaka. Ne ulazeci u ontoloko razmatranje odnosa izmedu subjekta i objekta, navedimo neke najinteresantnije psiholoke pretpostavke pojave pogreaka. 2. Neke psiholoke pretpostavke pogreaka Mada se ova tema ne smatra usko vezanom za problem metodike znanstvenog istraivanja jer se pojava bilo kakvih psiholokih pretpostavki objektivnom istraivanju a priori odbacuje. No, mi cemo ovoj temi posvetiti malo pozornosti jer nam se cini interesantnim uputiti na ovu problematiku upravo u kontekstu uvoda u filozofiju znanosti gdje se ni ovaj problem, a kao to smo to pokazali i u odjeljku o neudlucivosti motrenja, ne smije zanemariti. U zdravorazumskom objanjenju pojava cesto se cuje da je to logicno, te da je bilo za ocekivati. Problem je sa takvim razmiljanjem to se ono ukljucuje nakon to saznamo cinjenice. Naime, dogadaji su u mnogome predvidljivi kada se gleda nakon to su se desili nego prije. Ljudi su skloni procjenjivati vlastitu sposobnost predvidanja, pogotovo kada ishodi izgledaju odredeni, a ne ishod slucaja. Bolt i Brink (1991) ispitali su studente o rezultatima izbora suca vrhovnog suda SAD. Prije izbora, za jednog kandidata se odlucilo 58%, a nakon izbora, kada je pitano studente da se kae tko je sve ocekivao njegovu pobjedu, javilo se 78%. Interesantna je i pojava pristranosti gledanja unatrag sklonost pretjerivanja, a nakon to se upoznalo s dogadajem, necije sposobnosti predvidanja tog dogadaja koji se desio. Poznat je i pod imenom znao-sam-to-cijelo-vrijeme. Fenomen je nazocan u citanju znanstvenih tekstova, koji se tada cine smislenim i ocitim, dok kada se nade u situaciji ispita sa viestrukim izborom, gdje su odgovori slicni, nismo u stanju tako ocito pronaci ispravni odgovor. Isti je fenomen i u korijenu pretjerane kritike osobe koja je trebala donijeti nekakvu odluku predbacuje joj se kako nije vidjela ocito rjeenje. Kada je rijec o tumacenju dogadaja, ako je situacija neodredena, dvosmislena, skloni smo u tumacenju osloniti se na predrasude. Tako smo skloni nebitnim podacima zasjeniti procjenu, kao to pokazuje pokus Rothbarta i Birrella (1997). Studentima je pokazana fotografija i traila se procjena izraza lica fotografirane osobe. Jednoj je skupini receno da je to jedan voda Gestapo-a, odgovoran za medicinske pokuse u logorima i oni su procijenili izraz kao okrutan. Drugoj je grupi receno da je to jedan od voda u antinacistickom pokretucija je hrabrost spasila tisuce idova, i tu su izraz procijenili kao topao i ljubazan. H. Walbott je ispitivao Kulechov efekt kontrolirao je percepciju izraza lica osobe manipulirajuci okrujem u kojem je lice videno (naziv je prema ruskom redatelju koji je na taj nacin vjeto vodio gledatelje).

Isto tako, postoji pojava ustrojenosti vjerovanja pokusima bi se ispitanike uvjerilo u izvjestan stav. Nakon nekog vremena, pokualo bi ga se na sve nacine opovrgnuti, cak i objanjavajuci i sam eksperiment. U 75% slucajeva, vjerovanje je ostalo. Struktura memorije. Istraivanja: mnoga sjecanja nisu kopije iskustava koja ostaju na racunu banke memorije. Prije ce biti da mi strukturirano sjecanja u vrijeme povlacenja, jer memorija ukljucuje kasnije razlaganje prijanjih dogadaja. Odnosi se na to je trebalo biti, s obzirom na to u to sada vjerujemo ili znamo. Mi rekonstruiramo nau prolost kombinirajuci fragmente informacija upotrebljavajuci tekuca ocekivanja (Hirt, 1990). Rekonstrukcija prolih stavova. Ljudi ciji su se stavovi promijenili cesto insistiraju da su oduvijek osjecali onako kako sada osjecaju. McConnell (1970) je studente ispitivao o stavovima prema marihuani, manjinama, jednookosti ena. Kasnije su ih intervjuirali 1982. (Marcus, 1986). Kada su se prisjecali stavova iz 1973. god. bili su blii stavovima i 1982.god. nego onima iz 1973.

Pretjerana samopouzdanost. Skloni smo precjenjivati ispravnost vlastitih uvjerenja. Dunning (1990) je ispitivao uspjenost pogadanja odgovora nepoznate na niz pitanja. Ispitanici su bili ispravni u 63% slucajeva, a na slucaj bi pogodili 13%. Kada su pogadali stavove svojih cimera, ispravnost je bila 68$. Medutim, kada su se prisjecali stupnja sigurnosti, u prvom su slucaju izjavili da je bila 75%, a u drugom 78%. Jedan od razloga je sklonost osobe da NE trai podatak koji bi mogao opovrgnuti ono u to vjeruje, a istodobno nastojimo potvrditi ono u to vjerujemo. Ovo se naziva pogreka potvrdivanja (confirmation bias). Pozitivna strana ove pogreke je stabilnost slike o samome sebi. Heuristicka reprezentativnost oznacava strategiju stvaranja prosudbi na temelju poklapanja trenutnih podataka (podraaja ili dogadaja) sa ostalim podraajima ili kategorijama. Pravilo je jednostavno: to je osoba slicnija tipicnom clanu neke skupine, to je vjerojatnije da joj i pripada. Pogreka proporcije (base-rate fallacy) sklonost da zanemarujemo ili ne koristimo podatke koji se odnose na proporcije, relativne frekvencije u kojima se dogadaj ili podraaj uobicajeno pojavljuje. Slavna je studija Tvresky i Kahneman (1973) ispitanicima je predstavljena izmiljena osoba Jack, za koju je receno da je izabrana iz skupine od 100 osoba. Jednoj je skupini receno da je od tih sto ljudi bilo 30 inenjera, a drugoj da ih je bilo 70 (proporcije su 0,3 i 0,7). Polovici svake grupe nije vie dan nikakav podatak, a drugoj polovici svake grupe dan je opis koliko lici na tipicnog predstavnika inenjera. Skupina koja nije primila dodatne podatke oslonila se na proporciju, ali kada su dobili osobne podatke o Jacku, zanemarili su proporcije. Heuristicka dostupnost strategija donoenja procjena na temelju lakoce kojom se moe domisliti specificna vrsta podatka. Pogreka lanog konsenzusa skloni smo pretpostaviti da i drugi ljudi misle isto kao i mi. S jedene strane, elimo vjerovati da ce se drugi sloiti s nama, to povecava pouzdanje u vlastita vjerovanja, a s druge, temelji se barem dijelom na heuristici dostupnosti. Priming pojava da podraaji ili dogadaji povecaju dostupnost posebnih tipova podataka u pamcenju ili svijesti. Primjerice, pojava sindroma studenta medicine pocinju sumnjati da njihova rodbina i prijatelji boluju od neke ozbiljne bolesti. To je posljedica njihove svakodnevne izloenosti opisima bolesti, to je ta pamcenja nacinilo lake dostupnima, pa blagi simptomi bez tekoca prizovu upamcenje sve podatke povezane s bolecu.

Iluzorna korelacija sklonost povezivanja pojava koje medusobno uopce nisu povezane. Dobar je primjer vjerojatnost ljudi su skloni vjerovati da se rezultati nadoknaduju: ako je nekoliko puta za redom pri bacanju novcica pala glava, ocekuju da je veca vjerojatnost da padne pismo. Iluzija kontrole vjerovanje da su dogadaji kojima se ne moe upravljati upravljivi, ili da je stupanj nadzora veci od stvarnog. Tako je ispitivano koliko ce novca traiti ispitanici za papiric lutrije ako su ga dobili ili ako su ga sami odabrali. Druga skupina je traila i cetiri puta vecu cijenu od prve. Prorocanstvo koje samo sebe ispunjava: tendencija da necija ocekivanja izazovu ponaanje koje ce potvrditi ocekivanja. U svojoj dobro znanoj studiji o eksperimentatorovoj pristranosti Rosenthal (1985) je utvrdio da ispitanici ponekad rade ono to se ocekuje od njih (uive se). U jednoj studiji eksperimentator je pitao subjekte da procijene uspjenost ljudi na razlicitim fotografijama. Eksperimentator je procitao iste upute svim subjektima i pokazao im iste fotografije. No, eksperimentatori koji su navedeni da ocekuju visoke procijene i dobili su vie procijene od onih koji su ocekivali da ce njihovi subjekti vidjeti ljude na fotografijama kao neuspjene. Jo je gore sa profesorima. Studije pokazuju da su njihove procijene studenata i posljedica i uzrok studentovog postignuca na studiju.

Kognitivna pristranost uglavnom je izraena u novinarstvu (Stocking, Gross). Unaprijed stvorene predodbe (ili predrasude) mogu kontrolirati interpretaciju. Tipicno, reporter ide za idejom. Konfirmacijska pristranost moe ih voditi ka izvorima i pitanjima koja ce zatim potvrditi njihove predrasude. Postojanost vjerovanja moe potkrepljivati predrasude usprkos diskreditiranja. Na primjer, laljivi politicar, ako je potovan, moe biti opisan kao zbunjen ili zaboravljiv, a ne kao laljivac. Zanimljiva anegdota moe izgledati informativnija, nego informacija o proporciji. Dogadaji mogu izgledati povezani kada to i nisu. Pogled unazad cini lakim analizu nakon dogadanja. Atribucija proces koji se odnosi na nae pokuaje da razumijemo uzroke u pozadini tudeg ponaanja i, u nekim slucajevima, u pozadini naeg vlastitog ponaanja. Prema Gilbertu i Krulu (1988) u objanjenju ponaanja rabimo tri procesa: kategorizaciju (o cemu je rijec), karakterizaciju (zakljucujemo kakva je tuda sposobnost) i korekciju, na temelju dodatnih podataka. Problem nastaje kada je tude ponaanje nejasno, pa se ne moe pristupiti postupku korekcije. Temeljna pogreka atribucije to je pojava izrazite sklonosti objanjavanja tudeg ponaanja u terminima dispozicije (unutarnjih osobina). Jedno od objanjenja tvrdi da smo mi pri promatranju tudeg ponaanja usmjerili pozornost prema ponaanju te osobe, pa kontekst pada u pozadinu. Drugo objanjenje tvrdi da opaamo situacijske cimbenike, ali im pridajemo premalu vanost. Zanimljivo je da ova sklonost opada s vremenom prolim od dogadanja uzroke koje smo atributirali: kako se jednom videna osoba gubi iz sjecanja, opaaci sve vie pripisuju uzroke situaciji. Tako su ispitivanje neposredno nakon predsjednickih izbora u SAD-u pokazala da se kandidati dre odgovornim za (ne)uspjehe, dok je tjedan dana kasnije vecina pripisala uzroke situaciji, isti je slucaj i sa kolumnistima. U stvarnom ivotu, osobe sa socijalnom moci obicno zapocinju i vode razgovor, to cesto vodi do precjenjivanja njihovog znanja i inteligencije (npr. kod lijecnika). Kulturne razlike naa zapadna kultura pripisuje uzroke osobi. Ti to moe je tipicni primjer. Medutim, neki jezici poticu vanjsku ambiciju, tako panjolski umjesto Zakasnio sam ima idiom Sat je uzrokovao moje kanjenje. Takoder, manje individualisticke kulture imaju sklonost eksteralnoj atribuciji. Gluma, opaac ovo je sklonost pripisivanja vlastitog ponaanja uglavnom situacijskim faktorima, ali ponaanje drugih se pripisuje nacelno unutranjim (dispozicijskim) faktorima. Ova je pojava ishod svjesnosti vanjskih efekata u vlastitom ponaanju, ali ne uvijek u ponaanju drugih, gdje smo uglavnom usredotoceni na njihove reakcije.

Pristranost u vlastitu korist je sklonost pripisivanja pozitivnih ishoda sebi samom, tj. unutarnjim cimbenicima, ali negativne pripisujemo situacijskim sklonostima, tj. drugima (sreci, tekoci zadatka itd.) Ova pogreka predstavlja velike tekoce u grupnom radu: dobar ishod smo skloni pripisati sebi dok smo za pogreke spremni lako optuiti druge. Suprotan obrazac: atribucije onaj u kojem su za uspjeh zaslune okolnosti, a za neuspjeh mi sami, smatra se temeljem depresije, poremecaja kojeg trpi 10% populacije. Protucinjenicko miljenje sklonost procjenjivanja dogadaja zamiljanjem njihovi alternativa to je moglo biti Razlog dijelom lei u cinjenici da je lake zamisliti alternative neuobicajenog ponaanja, nego to je zamiljanje alternativa uobicajenom ponaanju. Posljedica ove pogreke je i da ce vie sucuti izazvati nezgoda koja je posljedica neuobicajenog ponaanja, nego ona koja slijedi iz navike. Magijsko miljenje poseban oblik miljenja koji zahtijeva dublju analizu. Ono, to bi smo mogli ovdje navesti jeste cinjenica da su istraivanja pokazala da stres povecava intenzitet magijskog miljenja. Osobe koje imaju nisku toleranciju na nejasne situacije

procjenjuju ih opasnijim od drugih osoba, takoder su ih doivljavali strasnijim i imali vecu kolicinu magijskog miljenja. Vjerovanje u pravedan svijet predstavlja nau elju da je svijet u nacelu pravedno mjesto. Pravda je shvacena na nacin reciprociteta: svatko dobije ono to zasluuje. Problem je to logika ovdje izvrnuta: uzrok je karakter (dobar lo) a posljedica dogadaj (ugodan neugodan). Ovo je jedna vrsta obrambenog mehanizma nastoji se objasniti da se loe stvari deavaju s nekom svrhom, jer kada bi se deavalo slucajno to bi dovodilo do tjeskobe. U ovom kratkom odjeljku dali smo neke psiholoke pretpostavke pojave pogreki u promatranju i objanjenju objektivnog svijeta. Ovi primjeri su vie jedna slikovit prikaz i moda nisu toliko bitni za naa razmatranja, pa cak ni za metodologiju znanosti, jer znanost ovakve probleme uglavnom smatra deplasiranim i marginalnim. Nikakva psiholoka stanja, navike i psihicke pred-organizacije nemaju nita sa pokuajem znanstvenog opisa objektivnog svijeta, ali cini nam se da ovi primjeri imaju heuristicku vrijednost. U daljnjem dijelu tekst obratimo pozornost na postupke i nacine istraivanja vanjskog svijeta i ostanimo i dalje na pozicijama psihologije u cijem istraivanju vidno mjesto zauzima psihometrija. 3. Psihometrija Ona je disciplinama koja se bavi mjerenjem u psihologiji. Psihometrija je zapocela sa esteziometrijskim metodama i problemima psihofizicke, ali je danas vie zaokupljena teorijom testova i metodolokim problemima psihodijagnoze i prognoze. Zbog velike varijabilnosti psihickih pojava, psihometrija koristi (razvija) vrlo sloen postupak matematickih i statistickih metoda. Cilj svakog modela mjerenja je proizvodenje njene metode koja proizvodi jednu ili vie kontinuuma na koji se mogu razvrstati ispitanici s obzirom na kolicinu mjernog atributa. Taj se cilj postie analizom podataka, koji se opcenito mogu biti prikazani u trodimenzionalnom prikazu podataka. U praksi se ovaj model obicno reducira na matricu, koja se lake podvrgava nadzoru i obradi. Tri su osnovna psihometrijska problema: Uvjeti registriranja pojava i njihovih efekata; klasifikacija razlicitih manifestacija neke pojave; transformacija manifestnih kategorija u psihometrijske ili kvantitativne skale. Psihometriju cine:

-teorija psiholokog skaliranja, tj. psihofizicke teorije, kojom se pokuava formalizirati proces pridruivanja brojeva atributima pojedinih materijalnih objekata. -Teorija testova, koja rjeava problem vrednovanja (pridruivanja brojeva) atributima ljudi. Glavni problem ovog podrucja su pouzdanost i valjanost. -Faktorska analiza, koja predstavlja matematicko-statisticki postupak koji nam omogucava istovremeno mjerenje i atributa ljudi i atributa materijalnih objekata. Temeljna je pretpostavka da se izvjestan broj cestica (tj. podraaja) i njihovih odgovora moe svrstati u konacan, ali mali broj kategorija (faktora) koje objanjavaju istraivanu pojavu. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na teoriju testova koji takoder imaju znacajno mjesto u istraivanju, a posebice u psihologiji.

4. Teorija testova Ona je skup modela i pretpostavki na temelju kojih se rjeava problem skaliranja ili mjerenja atributa kod ljudi. To su sve one empirijske tehnike koje imaju za cilj dobivanje informacije od ispitanika. Prvi test u povijesti je Binet-Simonova skala (1905) za ispitivanje intelektualne razvijenosti kod djece. Poslije se pojavio ogroman broj testova u svrhu psihodijagnoze. Prethodnici ovog testa bili su mentalni testovi (ispitivanje inteligencije) krajem XIX stoljeca koje su uveli J. Galton u Europi i J. McKean u SAD-u. Prvi oblici su bili testovi osjetilnih sposobnosti: pretpostavka je bila da se inteligencija moe mjeriti preko diferencijalne osjetljivosti, tj. da se ljudi inace slabije diferencijalne osjetljivosti ujedno i manje inteligentni. Racionalni osnova ovakvog stava bila je tada vladajuca empirijska filozofija i poznata izreka J. Locka da u razumu nema niceg to prije nije postojalo u osjetilima. Prve provjere ovog pristupa slijede pocetkom XX stoljeca Thorndike i Deam (1910) pokazali su da testove osjetilnih sposobnosti imaju neznacajnu korelaciju sa drugim, sloenijim mjerama. Binet-Simonov test pojavio se kao pedagoki zahtjev francuskog ministarstva prosvjete koje je trailo proceduru kojim bi izdvojili manje inteligentnu djecu u posebne kole. Njihov test je imao 29 zadataka, koji su predstavljali problemske situacije iz kole i svakodnevnog ivota. Test je standardizirani postupak kojim se izaziva odredena aktivnost, a zatim se ucinak u toj aktivnosti mjeri i vrednuje usporedbom s rezultatima koji postiu drugi ispitanici u istoj situaciji. Testovi se dijele s obzirom na: 1) nacin primjene: a) individualni jedan ispitivac simultano ispituje jednog ispitanika, b) grupni jedan ispitivac simultano ispituje skupinu ispitanika. 2) Brzine i snage: a) testovi snage su bez vremenskog ogranicenja, ali posjeduju teke zadatke, b) testovi brzine, kojim je glavni imitator ucinak striktno odredeno vrijeme radnje, a sastavljeni su od lakih zadataka koje mogu rijeiti svi. 3) Predmet mjerenja: a) testovi znanja gdje se registriraju efekti nekog procesa ucenja, treninga b) testovi sposobnosti koji ispituju opce dispozicije za uspjenost bavljenja nekim

aktivnostima (dijele se uglavnom na testove senzornih sposobnosti, mentalni testovi i testove psihomotoricnih sposobnosti) c) testovi licnosti. Moemo pri kraju ovog poglavlja naznaciti neke karakteristicne probleme koji se javljaju u teoriji i praksi testova: konstrukcija, izrada testova sa analizom zadataka; formiranje cestovnih rezultata problem objektivnosti i osjetljivost; odredivanje pouzdanosti ili tocnosti rezultata testova; odredivanje teorijske valjanosti testova; ispitivanje i odredivanje prakticne vrijednosti testova; vrednovanje cestovnih rezultata problem standardizacije i izrade psihometrijskih ljestvica. 5. Metrijske karakteristike U ovom poglavlju obratit cemo kratko pozornost na odredene metrijske karakteristike kao to su valjanost, pouzdanost, objektivnost i osjetljivost.

5.1. Valjanost Ona je metrijska karakteristika nekog mjernog postupka (testa, skale sudova itd.) koja nam pokazuje da li on mjeri i u kojem stupnju mjeri upravo ono to smatra da mjeri. Moe se reci da postoje dva osnovna tipa valjanosti, a to su teorijska i prakticna valjanost. Sve ostale vrste valjanosti u osnovi su samo metodoloki varijetet utvrdivanja ova dva osnovna tipa. Prakticna valjanost je svojstvo testa ili njenog postupka opcenito da diferencira uspjene od neuspjenih u nekom kriteriju prakticne djelatnosti. Najcece se operacionalizira kao neka mjera povezanosti izmedu cestovnih i kriterijskih rezultata. Prakticna valjanost testa nam kazuje s koliko se uspjenosti moe na temelju cestovnih rezultata predviden poloaj ispitanika u nekom kriteriju prakticne djelatnosti. Zato se jo naziva i prognostickom valjanocu testa. Vano je razumjeti da prakticna valjanost nije inherentno svojstvo testa, vec je ona njegovo svojstvo u danoj, specificnoj situaciji njegove uporabe. Jedan te isti test primijenjen u razlicitim situacijama imat ce razlicite prakticne valjanosti. Teorijska valjanost predstavlja skup svih relevantnih informacija koje pridonose utvrdivanju, da li i u kom stupnju, neki test ili psihologijski mjerni postupak opcenito mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt, odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika predstavljaju zadovoljavajuce simptome mjerene osobine. Teorijska valjanost testa moe se analizirati na razlicite nacine: a) sistematskom logickom analizom postupaka mjerenja i cestovnog sadraja (sadrajna valjanost) b) empirijskom analizom povezanosti izmedu cestovnih rezultata i razlicitih drugih manifestacija mjerenja osobine (empirijska valjanost), pri cemu podaci o prakticnoj valjanosti testa mogu biti znacajan prilog utvrdivanju njegove tekijske valjanosti c) faktorskom analizom cestovnih rezultata (faktorska valjanost). Akumulacijom rezultata svih ovih analiza odreduje se spoznaja o tome to test mjeri. 5.2. Pouzdanost Metrijske karakteristike ili njenog postupka opcenito, koji se odnose na tocnost mjerenja bez obzira na to to se mjeri; pouzdanost je nezavisnost mjerenja od nesistematskih izvora pogreki. U statistici postoji nekoliko mjera pouzdanosti, a njihov izbor ovisi o specificnim ciljevima istraivanja. 5.3. Objektivnost Stupanj nezavisnosti rezultata (uglavnom psihologijskog) mjerenja o razlikama u postupcima ispitivaca prilikom registracije i vrjednovanja rezultata mjerenja. Odreduje se

koreliranjem rezultat koje su dobili razliciti ispitivaci primjenjujuci isti mjerni postupak na svim ispitanicima. Iako obicno smatra posebnom metrijskom karakteristikom, objektivnost se moe se moe smatrati jednim aspektom pouzdanosti mjerenja. 5.4. Osjetljivost U psihometriji jedna je od metrijskih karakteristika testova ili mjernih postupaka opcenito. Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni postupak pomocu kojeg se mogu

dobro diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa iskazuje se u velicinama rasprenja cestovnih rezultata, a ovisi i o njegovoj pripremljenosti ispitivanoj populaciji. 6. Eksperiment On je proces u kojem u strogo kontroliranim uvjetima vrimo promatranje i promjenu na nezavisnoj varijabli, da bi uzrokovali i izmjerili promijene na nezavisnoj varijabli. Nezavisna varijabla je ona promjenjiva koja se u eksperimentu namjerno unosi i mijenja da bi se provjerilo utjece li na zavisnu varijablu, a ako utjece, da bi se utvrdilo kakav je tip odnosa prema zavisnoj varijabli, a cesto se naziva i eksperimentalna varijabla. Zavisna varijabla je ona zavisno promjenjiva koja je predmet opaanja ili mjerenja u eksperimentu. Cesto se upotrebljava sinonim kriterijska varijabla. Takoder, bitan je pojam intervencijske varijable, koji znaci za sve interne skrivene faktore organizmu koji interveniraju, posreduju, izmedu podraajne situacije i reakcije ispitanika (govoreci o psihologijskim istraivanjima). Jednako znacenje imaju i termini organske varijable i organizmicke varijable. Dva su glavna tipa eksperimenta: -Faktorijalni eksperiment koji nastoji odrediti (ne)postojanje uzrocno-posljedicne veze izmedu zavisne i nezavisne varijable. Ispitivanje se izvodi pomocu dviju eksperimentalnih situacija: u jednoj je nezavisna varijabla nazocna a u drugoj nije. Statisticki se utvrduje postoji li ne znacajna razlika u velicini zavisne varijable u tim situacijama. Ako je odgovor pozitivan, tada je efekt dokazan . -Funkcionalni eksperiment, pretpostavlja postojanje veze izmedu nezavisno-zavisne varijable i nastoji odrediti kakva je vrsta te veze. Nezavisna varijabla je stalno nazocna, ali se u vecem broju eksperimenata situacija varira njenu vrijednost, te biljei njen utjecaj na zavisnu. Da bi eksperiment uopce moga dati bilo kakav odgovor o vezi izmedu ispitivanih varijabli, neophodno je postaviti takav njihov odnos da je logicki moguce zastupati da izmjereni rezultati govore neto o toj vezi. Pri tome vrijede pretpostavke: 1. Odnos izmedu vrijednosti varijabli i brojcanih vrijednosti je odnos ekvivalencije nakon to na brojcanim vrijednostima obavimo statisticku analizu, imamo pravo tvrditi da je upravo takav odnos i medu varijablama. Ovim se bavi problem mjerenja. 2. Moguce je izolirati sve relevantne utjecaje, ili ih bar drati pod kontrolom. Ovaj dio posla obavljen je u eksperimentalnom nacrtu o kome ce neto vie biti receno u kasnijem dijelu teksta.

S logicke strane eksperiment je oblik induktivnog zakljucka (ova cinjenica za nae razmatranje ima fundamentalnu ulogu), koji se najbolje opisuje u psihologiji modelom Millovih induktivnih metoda; metode slaganja, razlike, kombinirana metoda slaganja i razlike, metoda ostatka i metoda popratnih promjena. Pri tome se metoda popratnih promjena koristi kao model funkcionalnog eksperimenta, a ostale kao model faktorijalnog eksperimenta. Stoga o eksperimentalnom nacrtu ovisi koliko ce taj zakljucak o vezi nezavisno-zavisne varijable biti cvrst.

6.1. Eksperimentalni nacrt On predstavlja plan provodenja eksperimenta. Obuhvaca niz medusobno zavisnih operacija: operacionalizaciju nezavisne i zavisne varijable, odabiranje ispitanika pridjeljivanje ispitanika razlicitim eksperimentalnim situacijama., utvrdivanje nacina kontrole u eksperimentu, samo izvodenje eksperimenta te manipuliranjem nezavisnom varijablom, nacin registriranja zavisne varijable i utvrdivanje statisticke obrade rezultat. Odluka o nacrtu ovisit ce o nekoliko faktora: cilju istraivanja, vrste varijabli koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja (da li su to preteno fizioloke, psiholoke ili socioloke varijable), mogucnost upotrebe metoda i tehnika pri opaanju i mjerenju zavisne varijable (dali se moe koristiti samo opaanje eksperimentatora, ili se mogu koristiti i naprave kojima se dobivaju precizniji mjerni podaci o promjenama zavisne varijable); podrucju istraivanja (da li primjena nezavisne varijable ostavlja manje-vie trajne tragove, na primjer kod ucenja; da li primjena nezavisne varijable moe izazvati nepopravljive promijene na ispitaniku; da li se moraju potovati neki opci eticki razlozi itd.). Glavna je prednost eksperimenta kao metode mogucnost kontrole uvjeta i promjena u varijablama. Taj postupak izolacije varijabli nam omogucuje cvrce zakljucivanje o njihovim uzrocno-posljedicnim vezama. Eksperimentator unaprijed zna to se i kada mijenja., pa je spreman za reakciju, to znaci da ce njegovo opaanje i biljeenje podataka biti preciznije i ucinkovitije. On takoder moe birati varijable, kako nezavisne, tako i zavisne. Bitna je prednost ponovljivost prirodno opaanje uvijek je jedinstveno mogu se ponoviti slicni dogadaji, ali nikada se ne ponavlja jedan isti (Heraklit; sociologija i povijest), dok eksperiment omogucava repliciranje identicnih uvjeta i kasnije potvrdivanje ili revidiranje hipoteza. Medutim, metoda nije savrena i postoje izvjesni nedostaci. Najuocljiviji je vezan uz ekoloku valjanost eksperiment je redovno umjetna situacija, pa je onda upitno koliko su rezultati iz takvog okruja primjenjivi na stvarni ivot. Isto je tako gotovo nemoguce ispitati neke varijable (na primjer strah moguce je mjeriti samo reakcije, ili uzeti introspektivni izvjetaj, koji je inace prilicno nepouzdan postupak Ipak, postojali su pokuaji mjerenja straha anksioznog bi se ispitanika dovelo u laboratoriju, spojilo na instrumente, a zatim bi eksperimentator glumio Grumfa dakako, ostaje upitna eticka strana tajnog istraivanja). Dodatno je ogranicenje etika postoje podrucja i discipline u kojima je neeticki mijenjati situaciju da bi se vidjele popratne promijene (na primjer neko patoloko stanje u klinickom istraivanju, velike socijalne grupe u sociologiji). 6.2. Kontrola u eksperimentu Nju cine postupci kojima se detektira, eliminira ili stabilizira utjecaj relevantnih faktora u eksperimentu. Osnovni cilj (psihologijskog) eksperimenta jeste utvrditi da li

postoji, koliki je i kakav je utjecaj odredene nezavisne varijable na odredenu zavisnu varijablu, pa je zbog toga kontrola relevantnih faktora jedan od najvanijih postupaka u planiranju i provodenju eksperimenta. Irelevantne faktore zanemarujemo. No, problem odredivanja koji je faktor relevantan, a koji nije je stvar iskljucivo ekspertize. Kada se nastoji odrati relevantne faktore pod kontrolom, temeljno je pravilo da ispitanici budu izjednaceni po svim relevantnim faktorima izuzev onoga kojeg mjerimo. Na taj nacin imamo logicki temelj za tvrdnju da je promjena u zavisnoj varijabli izazvana iskljucivo promjenama nezavisnoj. Jedan od nacina na koji to moemo obaviti je uvodenje kontrolne i eksperimentalne skupine. Prvu cine ispitanici na koje nije primijenjena nezavisna varijabla. Oni cine

osnovicu na temelju koje imamo pravo govoriti o velicini utjecaja nezavisne varijable. Druga skupina je eksperimentalna, i na nju se nezavisna varijabla primjenjuje, te se mjere efekti primjene. Statistickom se analizom vri ispitivanje razlike u ucinku izmedu ove dvije skupine. Relevantni faktori uzrokuju pogreku u mjerenju (prikrivaju stvarni odnos zavisne i nezavisne varijable) i ta greka moe biti: -Sistematska pogreka, koja je uvjetovana sistematskim faktorom, pa uvijek djeluje u istome smjeru (na primjer puka koja zanosi uvijek u sitom smjeru). Efekti ovakve pogreke se zbrajaju, pa njihova nazocnost ne doprinosi tocnosti rezultat. Medutim, upravo zbog ove sistematicnosti, moe se dosta uspjeno eliminirati: znamo li rezultate sistematske pogreke moemo pokuati kompenzaciju (na primjer puka koja zanosi u lijevo kompenzira se gadanjem u desno za iznos pogreke) ili oduzimanje pogreke od rezultata. -Slucajna (nesistematska) pogreka se dobiva djelovanjem slucajnih nesistematskih faktora. Oni djeluju u razlicitim smjerovima, pa se na koncu njihovi rezultati ponitavaju. Pogreka je minimalizirana izracunavanjem srednje vrijednosti. Primjena ove pojave vidljiva je u zahtjevu za posjedovanjem nekoliko ocjenjivaca svatko od njih je na vlastiti nacin pristran, ali prosjecna ocjena je najblia stvarnoj vrijednosti. Posjedujemo li vie eksperimentalnih situacija, potrebno je eliminirati eventualne serijalne efekte koji bi imali veze s redoslijedom primjene (na primjer umor). U tu se svrhu koristi tehnika rotacije, koji se graficki prikazuje pomocu latinskog kvadrata. Ako je potrebno uravnoteiti utjecaj jo jedne nezavisne varijable, koristi se grcko-latinski kvadrat. Tablica pokazuje sve moguce kombinacije u eksperimentu od metri testiranja s dvije eksperimentalne situacije. Pretpostavka je da njegovo izvodenje uzrokuje umor kod ispitanika, koji se moe izraziti brojcano (jedinice 14). Kada pogledamo koliko jedinica umora posjeduje svaka eksperimentalna situacija, uocavamo da je najbolji slucaj ABBA.

Jo jedan nacin kontrole je uvodenje eksperimentalne i kontrolne skupine. Pretpostavimo da elimo ispitali utjecaj smislenosti gradiva na njegovo zapamcivanje. Tada bi smo oformili dvije skupine ispitanika, koje bi bile identicne po svim relevantnim svojstvima. Drugi je nacin da pripadnike svake skupine biramo slucajem. Jedna, kontrolna, ucila bi samo smisleno gradivo i njihovi bi rezultati sluili kao referentna tocka. Druga, eksperimentalna skupina, ucila bi i smisleno i besmisleno gradivo, potujuci nacelo rotacije (ABBA ili latinski kvadrat). Zatim bi se izmjerila razlika izmedu te dvije situacije i vidjeli efekti smislenosti gradiva na njegovo zapamcivanje. Tek takvi rezultati jamce uspostavljanje uzrocno-posljedicne veze izmedu zavisne i nezavisne varijable. Dodatna se kontrola u eksperimentu moe uvesti tzv. Dvostruko slijepim eksperimentom. U tom slucaju ispitanici nisu upoznati s ciljem ni hipotezama pokusa, pa to jamci njihove prirodne reakcije, jer bi u suprotnom slucaju moglo doci do utjecanja ispitanikovih pretpostavki kakvi se rezultati ocekuju na izvedbu. Dodatna se sigurnost postie time to ni eksperimentator ne zna (zato naziv dvostruko slijep) za hipoteze niti koji ispitanici pripadaju kojoj skupini. Ovaj moebitni utjecaj eksperimentatorovog poznavanja hipoteza na ucinak ispitanika opisuje Rosenthalov efekt. Moe se zakljuciti da ce odabir metoda istraivanja ovisiti o problemima koji se eli istraiti. Medutim, na izbor ce utjecati i neki drugi faktori, poput etickih ogranicenja, teorijske konstrukcije (tj. paradigme) Tako je u sociologiji eksperiment gotovo nemoguc, posebice ako se ne bavimo mikro-sociologijom. Dodatni je problem preklapanjem podrucja istraivanja sa socijalnom psihologijom, koja se pokusima obilato koristi. S druge strane,

biheviorizam i paradigma operantnog uvjetovanja insistirat ce na uporabi eksperimenta, jer je ta metoda jedina legitimna s teorijskim okvirom. 7. Statisticke metode Razlikujemo dvije vrste statistike prema podacima koje nam prua: a) deskriptivna statistika brojcano opisuje uzroke koje obraduje. Nudi nam mjere sredinje tendencije (medijan, mod, aritmeticka sredina itd.) ili mjere rasprenja (raspon, interaktivni raspon, standardna devijacija itd.), b) inferencijalna statistika omogucava zakljucivanje o naravi izmjerenih podatak jer analize otkrivaju strukturu i odnos izmedu vrijednosti zavisnih i nezavisnih varijabli. Ovisno o kojoj je distribuciji podataka rijec statistiku moemo klasificirati na: a) neparametrijska cine je postupci obrade podataka na distribucijama koje nisu Gassove (normalne), b) parametrijska obavljena na normalnoj distribuciji. Bez obzira o kojoj je vrsti statistike i distribucije rijec vrijedi pravilo smece unutra smece van. 7.1. Mjere centralne tendencije Aritmeticka sredina je vrijednost u kojoj je algebarski zbroj odstupanje od te vrijednosti jednak nuli, a zbroj kvadrata tih odstupanja najmanji je za tu vrijednost od bilo koje druge vrijednosti u odredenom skupu rezultata. Izracunava se kao zbroj skupa rezultata podijeljen s brojem rezultata. Aritmeticku sredinu ima smisla izracunavati jedino ako je distribucija barem priblino normalna Navedimo jo neke bitne pojmove karakteristicne za statisticko promatranje: centralna vrijednost (medijan) je tocka od koje je najmanja suma svih odstupanja, dominantna vrijednost je odredena frekvencijom rezultat (tj. ta vrijednost se najcece pojavljuje u mjerenju) s obzirom na nju razlikujemo, unimodalne, bimodalenen-modalne. Potrebno je napomenuti da su kod normalne distribucije, ove tri vrijednosti identicne. Geometrijska sredina obicno odraava prosjecnu mjeru brzine nekih promjena. Harmonicnu sredinu rabimo kada elimo dobiti prosjeke nekih odnosa. 7.2. Mjere varijabilnosti Raspon je jednostavno razlika izmedu najvece i najmanje izmjerene vrijednosti. Osjetljiv je na ekstremne rezultate, a s povecavanjem broja mjerenja se povecava i raspon (veci su izgledi da ce se pojaviti ekstremni rezultata). Srednje odstupanje je prosjecna mjera apsolutnih odstupna od bilo koje srednje vrijednosti. Precizniji je pokazatelj od raspona, ali slabiji od standardne devijacije. Standardna devijacija je mjera normalne distribucije koja pokazuje koliko su gusto

rezultati rasporedeni oko aritmeticke sredine. Ako posjedujemo iznose aritmeticke sredine i standardne devijacije, imamo potpuni opis normalne distribucije. Koeficijent varijabilnosti daje informaciju u kojem svojstvu neka grupa varira vie, a kojem manje, ili koja od grupa varira vie, a koja manje i istom svojstvu. Primjena je moguca iskljucivo na omjerenim skalama.

7.3. Poloaj rezultata u skupini Buduci se distribucije razlikuju po iznosu aritmetike sredine i standardne devijacije, potrebna je mjera koja bi omogucila usporedbu rezultata iz dviju distribucija. Na raspolaganju su: -kvartali dijele rezultate na cetni jednake skupine. Graficki bi to moglo biti prikazano kao posijela povrine koju zatvara krivulja distribucije (P = 1) te je podijeliti na cetiri jednake povrine, -decili dijele tu povrinu na deset dijelova. Cesti se primjenjuje u svrhu badarenja testova, a prakticni su i iz razloga to se trai normalna distribucija -centili koji dijele povrinu na 100 jednakih dijelova. Decili i centili se odreduju pomocu kumulativnih vrijednosti a ujedno mogu sluiti i kao kontrola normalnosti distribucije. -Z vrijednosti su najbolje mjerilo, ali zahtijevaju normalnu distribuciju. Oni predstavljaju poloaj rezultata u odnosu na odstupanje od aritmeticke sredine u jedinicama standardne devijacije. Na taj nacin je moguce usporedivati rezultate razlicitih mjerenja kod iste osobe, ili medu pojedinim osobama. 7.4. Testiranje hipoteza Nul-hipoteza je svaka hipoteza koja se testira prema nekoj drugoj alternativnoj hipotezi. Potvrdena je ako se ne uspije dokazati da se ove hipoteze medusobno razlikuju. Nul-hipoteza znaci i pretpostavku da neka radena razlika izmedu dvije vrijednosti nije statisticki znacajna tj. da razlika ne postoji nego je dobivena slucajno. Iako postoji nekoliko nacina kako statisticki moemo odrediti narav odnosa izmedu nezavisne i zavisne varijable, jedino se testiranjem razlike moe odgovoriti na pitanje o uzrocno-posljedicnoj naravi te veze. Testiranje razlika moe biti: Dvosmjerno kada nas zanima postoji li razlika medu populacijama, ali nam nije bitan njen smjer. Ako je razlika znacajna na 5% , tada sa obje strane krivulje ima 2,5% rezultata za koje se moe s 95% vjerojatnosti tvrditi da nisu slucajno dobivene. Jednosmjerna kada nam je bitan smjer odstupanja. Tada ako je razlika znacajna na 5%, s obzirom na predznak testa razlike, postoji s jedne strane krivulje 5% rezultata za koji se s 95% sigurnosti moe utvrditi da nisu dobiveni slucajno. Kada govorimo o X% sigurnosti, to ustvari znaci da postoji vjerojatnost od (100 X)% da smo u krivu na 5% sigurnosti, statistika jamci da je 19 od 20 mjerenja koje pokazuje razliku, ta razlika odrava stvarni odnos medu varijablama, ali da je u jednom ona moda slucajna. Ukoliko znanost nema konacnih rjeenja, vec nudi samo najbolja dostignuca. Ako je rijec o normalnoj distribuciji, moemo testirati efekte pomocu:

T-testa (student analiza) koja nam govori, ovisno o tome da li su uzorci zavisni ili nezavisni, o znacajnosti razlike izmedu tretmana (uzorka). Analiza varijance je prakticnija od T-testa jer omogucuje ispitivanje veceg broja tretmana jedne nezavisne varijable, to bi trailo veci broj T-testova. Multipla analiza varijacije omogucuje da se testiraju podaci iz vie od dvije varijable. Faktorska analiza omogucuje analizu meduzavisnosti izmedu veceg broja varijabli, u cilju njihove racionalne klasifikacije i nalaenja temeljnih dimenzija koje se nalaze u osnovi analiziranih varijabli. U temelj faktorske analize stoji nacelo parsimonije, to je heuristicki naputak koji kae u izboru, dva ili vie teorijskih objanjena neke pojave, prednost treba dati

(naj)jednostavnijem. To je samo posebna primjena Occamove britve. Testiranje se obavlja po nacelu usporedivanja aritmetickih sredina i standardnih devijacija izmjerenih distribucija, na temelju cega je moguce brojcano izraziti koliko je odstupanje izmedu njih, tj. da li je veca ili manja od neke kriticne vrijednosti (koja govori da je razlika statisticki znacajna). Ako je rijec o neparametarskoj statistici rabimo sljedece postupke koje cemo navesti samo taksativno: hi kvadrat testa, test homogenog niza, medijan test, test sume rangova, Siegel-Tukeyev test, test predznaka, test ekvivalentnih parova, proiren medijan test, Fergusonov test monotonije reda itd. 7.5. Korelacije Korelacija je statisticki postupak pomocu kojeg usporedujemo promijene unutar dvije ili vie varijabli, te nam rezultati govore koliko su te promijene slicne Vrijednost variranja je u rasponu (+1, -1) oznacavaju stupanj slicnosti i to je apsolutna vrijednost veca, veca je i slicnost, dok predznak govori u kojem je smjeru povezanost krece, ako je pozitivna, tada su promijene proporcionalne, ako je negativna promijene su obrnuto proporcionalne. U idealnom slucaju, zakon bi treba biti funkcija bijeksije, tj. da svakoj izmjerenoj vrijednosti u jednoj varijabli odgovara iskljucivo jedna vrijednost u drugoj. Primjerice, takav je donos izmedu polumjera krunice i njene duljine znamo li jednu vrijednost , moemo tocno izracunati drugu i obratno. Graficki takav bi odnos imao prikaz afine funkcije, tj. pravca. Ovaj pravac je ujedno i model pravca regresije, tj. pravca od kojeg je najmanje odstupanje svih izmjerenih vrijednosti, i na temelju cije formule se nastoje procijeniti buduce vrijednosti (funkcije predikacije). U najjednostavnijem slucaju, kada imamo jednu nezavisnu i jednu zavisnu varijablu, rezultat moemo prikazati takozvanim scatter dijagramom, gdje svako mjerenje pokazano jednom tockom. Ako je povezanost izmedu rezultata nitica, tada ce grafikon imati oblik krunice. to je povezanost veca to ce oblak tocka vie izduljiti u obliku elipse, da bi u ekstremnim slucajevima imao oblik pravca. Potrebno je istaci jo jedan detalj: koeficijenti korelacije izracunati za bilo koje dvije vrijednosti uvijek ima istu apsolutnu vrijednost (1), a to je posljedica cinjenice da se kroz bilo koje dvije tocke moe povuci jedan pravac. Utoliko je veci broj mjerenja uvijek neophodan. Jo jedna bitna stvar: koeficijent korelacije, ma kako velik bio, ne daje za pravo zakljuciti da vrijedi uzrocno-posljedicni odnos izmedu varijabli. Naime, moguce je da

postoji treca varijabla, koja modelira taj odnos, pa da je stvarno stanje stvari nezavisna varijabla-moderator-zavisna varijabla. Slicnost promijene ne bi tada bila uzrocne prirode. Ovaj zakljucak koji proizlazi iz same metode ima svoj dublji ontoloki i epistemoloki smisao i odnosi se na sam pojam uzroka i posljedice. (O toj problematici vid u tekstu Humeova razmatranja) 18.2. Nominalisti i realisti Nacela identiteta i razlikovanja, neprotuslovnosti i iskljucenog treceg tijesno su vezana s Aristotelovom logikom subjekata te razlikovanjem izmedu partikularnog i opcenitog. Ocita je razlika izmedu vlastitog imena i nekog pridjeva. Sokrat je samo jedan na primjer, naprotiv crvena je krv, zastava, rua i bezbroj drugih stvari. Dodue, i takve se

imenice kao rua i zastava mogu shvatiti opcenito, ali zamislimo na trenutak stanovitu ruu ili zastavu pred sobom, koju smo prije vidjeli u vrtu ili na kuci. Sigurni smo da rua i zastava postoje kao to je nekad postojao veliki Atenjanin. No, da li i to crveno postoji? Na crkvenom saboru u Soissonsu godine 1092. bio je Johannes Roscellinus osuden kao heretik zato to je naucavao da opci pojmovi u stvarnosti ne postoje, nego su to samo imena (nomina) ili rijeci (flatus vocis); postoje samo pojedine stvari. Crkveni je sabor stao na stajalite vrlo blisko Platonovu da i opci pojmovi kao crveno, dobrota ili pleme realno postoje, pa su se pristae tog shvacanja nazvali kasnije realisti u opreci spram nominalista, to ne valja zamijeniti s modernim terminom realizma. Borba se narocito rasplamsala u 14. stoljecu kad je franjevac Occam, ucenik Dunsa Scotusa, obnovio Roscellinovo ucenje da opci pojmovi (universalia) dolaze samo u ljudskom duhu kao skupna slika realnih pojedinacnih stvari: universalia post rem. Povijesno su se nominalisti suprotstavljali dogmaticnom idealizmu kakav se u crkvenoj skolastici uvrijeio, a i kasnije empirizam i psihologija 19. stoljeca vie su se priklanjali njihovu gleditu da opci pojmovi nastaju apstraktnim procesom iz percepcije pojedinacnih stvari. (Za opce povijesno-filozofske podatke mogu jo uvijek dobro posluiti Ueberweg F, Grundriss der Geschichte der Philosophie, Berlin 1953, Windelband W, Geschichte der neueren Philosophie, Leipzig 1922, Russel B, History of Western Philosophy, i na naem jeziku.) U svojoj utjecajnoj estetici dalje je B. Croce ( Croce B, Brevier der Aesthetik, njemacki prijevod, Leipzig 1913.) razvijao nominalisticku tezu da se ljudska spoznaja ili intuicija obraca onom konkretnom i partikularnom, to doista postoji, dok je miljenje u opcenitostima prikladno za baratanje sa stvarima. Znanost prema tome ne see u istinsku opstojnost, nego to uspijeva samo artistickoj intuiciji usredotocenoj na neto pojedinacno. S tog je gledita Croce stavio znanost u inferioran poloaj spram umjetnosti, na osobito zadovoljstvo artista koje je vec ozlovoljilo epirenje ucenjaka. Izravni susret s egzistencijama u partikularnome i osobnome biva i vodeci motiv egzistencijalista, od Pascala do Marcela. Pascal (Penses, 1669.) u opreci spram racionalizma svog vremena tvrdi da ne moe biti sistema egzistencije, a Marcel kae da je opstojnost neiscrpna konkretizacija, o kojoj je bolje reci da je pozdravljamo u svakoj pojedinosti nego prepoznajemo. Sartre je iao tako daleko da je one koji vjeruju u zakone usporedio s ludacima koji primaju zapovijedi kroz imaginaran telefon. Po Occamu bi se svijet sastajao od samih individualnosti koje su potpuno nezavisne, John Locke je ontoloki problem jace povezao s naom percepcijom uvodeci razliku izmedu primarnih i sekundarnih kvaliteta. Prve su nezavisne od toga kako promatramo stvari i prema tome pripadaju samim stvarima; druge, koje zavise od uvjeta opaanja, barem bi dijelom morale pripadati opaacu. Lockeovo razlikovanje vuce svoj korijen sve do Demokrita i vrlo je bilo vano u analizi predikata. Pokraj partikularnog i

univerzalnog bila je tu uocena razlika izmedu subjektivnog i objektivnog, to je imalo vane konzekvence za daljnji razvitak prirodoslovnog istraivanja. Profesor R. Aaron (Knowing and the Function of Reason, Oxford, 1971.) priao je tom starom sukobu vrlo pomnom analizom i suptilnim distinkcijama, to je takoder od znacenja za takozvana nacela miljenja. Nominalisti i realisti bili su u tome sloni da rijeci uzmu kao imena pojmova. To bi striktno valjalo samo onda kad bi se miljenje posve podudaralo s govornim i pisanim jezikom. Medutim, poceci miljenja javljaju se kod ivotinja koje ne govore. Hocemo li osporiti ahistu da misli pri svojoj igri, premda u njegovu kombiniranju nad ahovskim poljem ne dolaze u obzir rijeci svakidanjeg govora? Ako je razvitak miljenja bio jako unaprijeden otkricem govora i pisama, to nije ipak istovjetno. Aaron smatra da je opcenita rijec bitno ona koja karakterizira. Reci da je opca rijec ime pojma znaci pretpostaviti da je pojam vrsta stvari koja se ne moe imenovati, neko bice, kakvo se dodue ne moe naci medu bicima fizickog svijeta, kao to su stolovi i

stolice, ali koje postoje u duhu, ili postoje intencionalno, kako bismo moda preferirali Iz ta oba razloga ne moe se prihvatiti teorija da je odnos izmedu opcih rijeci i pojmova odnos izmedu imena i imenovanog bica. Odavno je vec ukazano na vanost slike pri tvorbi pojma. Svatko je od nas vidio mnogo kuca. Takoder smo tu rijec rabili u mnogo razlicitih konteksta ili situacija. U pojmu kuce sadrani su slikovni i verbalni faktori, kae Aaron, ali ne samo ti, dodali bismo, nego i nai prakticni. Ljudi su nacinili kuce i stanuju u njima. Pri takvim pojmovima kao kuca, stolica, kruh, itd. dominantna je svrha, za to su ti predmeti nacinjeni. Bez te svrhovitosti ne bi se uopce ljudsko miljenje jace razvilo, ili drugacije receno, ljudsko je miljenje od pocetka bilo orijentirano na to se nekim cinom ili postupkom postigne stanoviti cilj, npr. zadovolji glad, stekne zaklon ili ubije neprijatelj. U tome se javljaju rijeci kao stanovite upute, obavijesti, dogovori, zapovijedi. Dakle biva miljenje dvojako usidreno, na jednoj strani u prakticnim svrhama ili odnosima, u drugoj u rijecima. Govor je zacijelo jako unaprijedio sposobnost miljenja da konstruira dogadaje ili predmete koji su se zbili ili ce se tek zbiti. Stoga je govor s upotrebom opcih rijeci (adjektiva, glagola, imenica) bio oslonac apstraktnijeg, pojmovnog miljenja. Vracajuci se sporu izmedu nominalista i realista, moemo u nastavku te analize prihvatiti Aaronov sud da se razlika izmedu opcenitog i partikularnog ne da u smislu postojanja strogo odrati. Gledajuci stanovitu crvenu zastavu, stanovitu crvenu ruu i stanovitu crvenu (rumenu) djevojku, mogu reci da postoji ta zastava, ta rua i ta djevojka kao posebna bica, ali je vec preapstraktno tvrditi da je crveno neto opcenito to ne pripada njihovom postojanju. Naposljetku, crvena boja je neto posve konkretno, cime se oboji zastava ili fasada kuce, a to crveno opet drugacije od zastidenog obraza djevojke. Verbalne distinkcije partikularnog i opcenitog vodile su nominaliste i realiste do naruavanja postojece cjeline. 18.3. Opcenitost i nunost Ljudski je govor o stvarima i dogadajima pun opcenitosti. No, cim smo na to preli, iskazi vrijede za sve sve i uvijek, to znaci da iskazuje neto o buducem to dakle jo nije i prelazi iskustvo. To proricanje daje uopce car znanosti. Nae miljenje i govor sa svojim opcenitostima podudara se na neki nacin s postojanocu i zakonitocu svijeta, to omogucava pretkazivanje. Kad stvari koji sada postoje ne bi sutra bilo, kad bi se sve raspalo u kaos, nita se uopce ne bi dalo misliti. Jonski su filozofi stoga istupili s hipotezom da postoji vjecna supstanca (materija, voda, zrak) s odredenim svojstvima koja obuhvaca i svijest kao svoj najvii proizvod. Materijalizam se grckih atomista pribliio prirodoslovnom istraivanju, a uzimao je kao osnovna svojstva supstancije prostorno

protegnuce, gibanje i formu, a od Newtona i masu. No, ako se sjetimo triju Platonovih najviih vrsta spoznaje, onda su gibanje i forma isto bitni i za idealistickog prvaka, cak bi se i njegovo nacelo identiteta moglo protumaciti kao anticipacija supstancije, kako je to kasnije Aristotel ucinio. Platon se dodue najece oborio na Demokritovu atomistiku, ali on sam konstituira elemente od primarnih formi, trokuta i poliedara; a nije li takva konstrukcija po nacelima simetrije ula i u modernu teoriju polja? Razlike izmedu monistickog materijalizma i idealizma bile su teolokom vatrom jako zaotrene, i stoga je kasnije pozitivisticka kritika imala laki posao da izbrie te razlike i obje filozofije proglasi dogmaticnom metafizikom. Hume insistira na pitanju kako moemo znati za opstojnost vanjskih stvari supstancije uopce. (Enquiry concerning human understanding, London 1748.) Nastavivi empirizam Lockea i Bacona, on cisti iskustvo od neempirijskih primjesa, ponajprije od

naeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). I tako mu ostaje cista impresija ili osjeti. On ima impresije duine, irine i dubine, tvrdoce i glatkoce, teine i pokretnosti, boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove impresije, a ne izravan dokaz opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo otroumno oborio i na sve opcenito. Postoje samo partikularne impresije, sve drugo su konstrukcije ljudske navike ili spekulacije. Obarajuci metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealistickoj interpretaciji iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju nae prvobitno iskustvo, doivljaj ili cin u svijetu, kako smo prije pokuali pokazati vec je to posebno filozofsko gledite, odakle se lako pada u solipsizam, to je apsurd. Koliko je god bio skeptican, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on nacelo kauzalnosti smatra nunom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvanijoj knjizi Enquiry concering human understanding: Isti motivi proizvode uvijek iste akcije; isti dogadaji slijede iz istih uzroka. Hume taj princip smatra nunim za znanost i ljudsku djelatnost i izricito pie: Stoga se cini gotovo nemogucim da se upustimo u znanost ili u bilo kakvu akciju, a da ne priznamo istinitost te doktrine nunosti. Nunost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbacena niti ce ikada, mislim nikoji filozof izbaciti. Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans (Die Gestze und Elemente des wisenschaftlichen Denkens) da je Kantova Kritika cistog uma organski nastavak analize engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B.L. van der Waerden, o cijem je tumacenju sudova a priori jo biti govora. Medutim pri pomnijem citanju Humeova djela bivaju opreke spram Kanta fundamentalne. Pa i u citiranom pasusu izraava se engleski empirist vrlo oprezno: gotovo nemoguce. Znaci, dakle ipak je moguce. Kant insistira na apsolutnoj nunosti, dok doktrina nunosti ostaje za Humea heuristicki vodic. Obarajuci razloge o opstojnosti vanjskih stvari, David Hume je dosljedno princip kauzalnosti iz vanjskog svijeta preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu preokretu. Nasuprot plimi svog stoljeca ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i strogih zakona. Poto je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, knigsberki mislilac pribjegava cistom razumu kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike cistog uma, koja je izala 1787, dakle est godina nakon prvog izdanja, nakon to je pisac jo jednom sve temeljito promislio, on je vrlo jasno odredio to znaci spoznaja a priori, koje su njene bitne karakteristike i kako se razlikuju od svakodnevnih podataka.

Mi necemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koje zavise od ovog ili onog iskustva, nego upravo one koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguce samo aposteriori tj. Iskustvom. Od spoznaja apriori zovu se one cistima kojima nije nita empirijsko primijeano. Nade li se prvo stavak koji je sa svom nunocu miljen, tad je to sud a priori; drugo biva li neki sud miljen u strogoj opcenitosti, tj. da nije doputena nijedna iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan. Prema tome bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nunocu i opcenitocu. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili princip kauzalnosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Vano je napomenuti da se takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na pocetak svojeg glavnog djela da ljudska spoznaja pocinje s iskustvom, ali to ne znaci, kae Kant, da je sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu vec um primjenjuje svoje kategorije ili forme koje uopce unose red i zakon u kaos percepcija (osjeta). Kao to su prostor i vrijeme forme

naeg zora, tako su apriorne i kategorije u kojima zakljucujemo, kao sveukupnost, mnotvo, jedinstvo, realnost,, negacija, ogranicenje, kauzalnost, supstancija, mogucnost, nunost. Jedva da moemo ita izjaviti a da ne mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopce omogucuju strogu ili cistu znanost, to je bio ideal istraivaca nakon objave Newtonove mehanike Philosophiae naturalis principia mathematica, London 1687. Kant razlikuje analiticke i sinteticke sudove. Analiticki je sud npr. djevica je nevina ili uteg je mjera teine. Analiticki nam sud ne daje nita novo; predikat je vec sadran u subjektu. Neto novo doznajemo sintetickim sudovima kao na primjer zastava je crvena ili Tomo je u vrtu. Medutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljuju sintetski sudovi a priori, koji iskazuju neto nuno i opcenito. Takav je bio sud: Ako od jednog oduzmemo jednako, ostaci su jednaki. Ili: Kolicina mase (materije) je konstantna. Ili: Crta je ravna ili kriva; trece je iskljuceno. Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treci logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time to su nuno i opcenito miljeni, njihova je istinitost zajamcena. I vie od toga! A priori biva tu uopce kriterij znanstvene i filozofske spoznaje. Zanimljiv je stav poznatog matematicara i teorijskog fizicara van der Werdena prema sintetskim sudovima a priori. Polazeci od Kantove razdiobe sudova na sintetickoiskustvene i sinteticke apriorne, on prihvaca takoder da se iz iskustva ne mogu izvesti potpuno opceniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogreni. To je bitno odstupanje od Kanta. On navodi kao primjer Aristotelov zakon slobodnog pada: Brzina padanja razlicitih tijela su proporcionalna njihovim teinama. Svaki dak zna da je taj sud pogrean. Medutim, kae dalje on taj zakon jamacno nije dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzinu padanja razlicitih tijela, ne bi nikada to takvo ustvrdio. Sud je dakle aprioran, a ipak pogrean. Nisam uvjeren da takav reinterpretacija lei u Kantovoj definiciji. Sam Kante nije smatrao zakon padanja za cistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nuno miljen, kao to je to spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona opcenitost koja se odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galilejev zakon slobodnog pada nazvao sintetskim sudom a priori zato to je u njemu primijeano neto empirijsko, o cemu je Kant govorio u uvodu svoje Kritike cistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit kao i pogrean, tad bi citav smisao Kantova pothvata propao. Po mom miljenju nije van der Waerdenovo shvacanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici.

Izvanredan poznavalac povijesti znanosti i veliki matematicar van der Waerden tvrdi u Heisenbergevu Festschriftu (Quanten und Felder, 1971) da su odlucni naucni napreci ili prekretnice nastupili zabacivanjem ili postavljanjem sintetskih sudova a priori. Kepler ne bi nikad postavio zakon elipticnog gibanja planeta da se dugo nije pridravao grckog postulata da se svemirska tijela gibaju u krunicama. Heisenberg je postavio mehaniku matrica da je, kako se u pismu Pauliju 9. srpnja 1925 izrazio, bez ostatka ubio i zamijenio pojam staze koja se pak ne moe motriti. 18.4. Teorija i zbilja Citava se stvar nastojala zatvoriti u jezik. Empirijski iskazi su samo jedna posebna vrsta iskaza i njihova funkcija u znanstvenom jeziku ne ovisi o odnosu koji oni imaju prema van jezicnoj zbilji. Logicke veze, teorijski pojmovi, opci iskazi, aksiomi i teoremi, sve je to moguce izgradivati posve formalno po uzoru na matematiku, a pitanje o realizaciji formalnog sustava, o njegovoj istinitosti i interpretaciji moguce je ostaviti za kraj analize, ako nas to jo uopce zanima.

Ostalo je dosadno empirijsko uvjeravanje, odgovaranje s da ili ne, odnosno istina ili neistina uz pomoc nekoliko motrenja. Ovim se pitanjima pridruuje i jedno formulirano upravo unutar logickog empirizma. Ako jezik teorije nema nikakvu samosvjesnost, jer mu i istinitost i znacenje dolaze od empirijskog jezika, koji je tada razlog njegova postojanja, cemu on uopce slui? Ili, u istom duhu, moemo pitanje oblikovati jo konkretnije: buduci da u jeziku teorije bitnu ulogu imaju teorijski termini, kao to su gravitacijska sila, elektromagnetsko polje, molekula, geni, bioloka vrsta i slicno, kakva je njihova uloga? Realisti su smatrali da su univerzalije realni, stvarni elementi svijeta, ba kao i njihova pojedinacna otjelovljenja. Srednjovjekovni su realisti tvrdili da univerzalije, premda nedostupne naim osjetilima, postoje. Tijekom stoljeca taj je stav evoluirao da suvremenog znanstvenog realizma, koji se ne bavi univerzalijama, vec teorijskim terminima. Poput srednjovjekovnog i dananji realizam postoji u mnotvu varijanti, ali jedan tipicni moderni realist bi rekao da postoje elementi stvarnosti (u ovom slucaju fizicke, materijalne stvarnosti) na koje se odnose teorijski termini koji oznacavaju osjetilima nacelno nedostupna bica (poput bioloke vrste ili elektrona) ili odlike (poput arma kvarka ili spina elektrona). No znanstveno cemo se realizmu vratiti poslije, sada izloimo stav srednjovjekovnim realistima suprotstavljenih nominalista. Nominalisti su smatrali da uistinu postoje samo pojedinacni predmeti, a ne i univerzalije; po njihovu miljenu one su tek rijeci kojima oznacavamo sve predmete neke vrste zajedno, a ne neki posebni, nematerijalni objekti. Vidimo da su nominalisti univerzalije smatrali nekom vrstom razgovornog pomagala. Vidjeti cemo da tezu iste vrste danas zastupaju znanstvenim realistima suprotstavljeni instrumentalisti kada kau da su teorijski termini tek pomagala za predvidanje ponaanja fizickih sustava te da iz njih ne sijemo izvoditi postojanje odgovarajucih fizickih objekata ili odlika. Poznato je da Kopernik dugo dvoumio dali da objavi svoju heliocentricnu teoriju neba, prema kojoj Zemlja krui oko Sunca. Bojao se, dakako, reakcija slubene Crkve. Jer ove hipoteze ne moraju biti istinite niti cak vjerojatne; ako one omogucuju proracun sukladan s motrenjima vec je to dovoljno. (Iz predgovora djela COPERNICUS, N. De Revolutionibus Orbium Coelestium, Nuremberg, 1543.) Tako je Osiander formulirao stav koji danas nazivamo instrumentalizmom, a po kojem su teorijski termini i teorijska nadgradnja uopce instrument za proracunavanje naih

buducih iskustava. Prisjetit cete se onog dijela znanstvenog postupka u kojem se iz univerzalnih iskaza teorije izvode novi partikularni iskazi. Upravo to izvodenje, prema instrumentalizmu, jedina je svrha teorije. Nema tako ni svrhe raspravljati o istinitosti teorije jer neki instrument ne moe biti istinit ili laan, vec samo prikladan ili neprikladan. Teorije ili uspjeno objedinjuju postojece i predvidaju buduca iskustva ili ne. O istinitosti ima smisla govoriti samo u vezi s empirijskim iskazima, a onda samo o njihovu prihvacanju ili neprihvacanju, buduci da su to ionako iskazi o naem iskustvu, a ne o nekoj vanjskoj zbilji. Suprotan stav je, dakako stav koji nazivamo realizmom, danas katkad znanstvenim realizmom. Realizam tvrdi da, kad je rijec o nekoj provjerenoj znanstvenoj teoriji, tj. o zreloj znanosti, onda teorijskim terminima odgovaraju zbiljska bica, stanoviti entiteti cija svojstva znanstvena teorija realno opisuje. Kad je Galileo uzviknuo Eppur si muove, elio je reci da tvrdnja o gibanju Zemlje nije samo puka hipoteza korisna pri proracunavanju poloaja planeta na nebu, nego da se njome izrice jedan element zbilje. Kako se, primjerice Boyleov zakon dioma promatran s tih oprecnih pozicija? Predocimo ga u obliku p1 V1 = p2 V2 za T1 = T2 ,

koji dovodi u medusobnu vezu dva stanja plina u cilindru s pomicnim klipom: jedno opisano tlakom p1, volumenom V1 i temperaturom T1, a analognom trojkom (p2, V2, T2). U ovom bi slucaju sredinji predmet spora tipicnog realista i tipicnog istrumentalista bilo pravo znacenje izraza opis stanja plina. Realist bi tvrdio da smo istraivanjem plinova razotkrili, iznijeli na vidjelo, neke njihove stvarne oblike, medu kojima su tlak, volumen i temperatura. Te velicine reprezentiraju znacajke koje su plinu svojstvene, kao to su nam dob, visina ili teina, one su odraz fizicke stvarnosti u zrcalu jezika. On bi rekao da opis stanja plina nije samo teorijsko ili razgovorno pomagalo, vec je svojstveni popis zbiljskih karakteristika plina. Za realistu je istraivanje prirode citanje plana univerzuma, razotkrivanje stvarnosti. Posljedica je takve predodbe opisa stanja plina realisticki stav prema kojem sam Boyleov zakon prikazuje jedan aspekt funkcioniranja zbilje. On je slika djelica mehanizma prirode, matematicki odnos koji reprezentira odnose elemenata fizicke zbilje: tlaka, volumena i temperature plina. Upucivanje na zrelu znanost u gornjem ulomku o znanstvenom realizmu vrlo je indikativno jer podsjeca da je povijest znanosti pokazala kako ni znanost nije imuna od zabluda. Najsvjeiji je primjer cuveni eter koji je tako dobro sluio Maxwellu i mnogima sve do 1905. kada ga je teorija relativnosti odbacila na smetlite povijesti, ili pak Boyleov oblik plinskog zakona prema kasnijem tocnijem obliku. Zbog toga se realizmu mora dodati i teorija o pribliavanju istini. Iako su u povijesti neke teorije odbacene, svaka nas nova teorija vodi blie istini. No za instrumentalista je istraivanje stvaralacki cin, a ne pasivno oslikavanje. Istraujuci npr. plinove, mi stvaramo, vie ili manje uspjeno, mreu pojmova pogodnih za priopcavanje stecenog iskustva, a ne otkrivamo izravno ustroj zbilje. Pri tome nastojimo da nam tako oblikovani obrasci omoguce predvidanje novih iskustava na temelju stecenih iskustava. Boyleov nam zakon, primjerice, omogucava da iz potpunog opisa jednog stanja plina (p1, V1, T1) i djelomicnog opisa drugog stanja (V2 , T2 ) izvedemo potpuni opis tog drugog stanja jednostavnim racunom p2 = p1 V1 / V2 . Tlak, volumen i temperatura u instrumentalistickoj su slici elementi te mree pojmova, ali ne i elementi fizicke stvarnosti jer nema cvrstog opravdanja za njihovo projiciranje na stvarnost. Instrumentalist bi rekao da je ta mrea pojmova, oblikovana

prema mjerilima uporabivosti. Isto je tako Boyleov zakon tek instrument za pouzdano predvidanje, a ne lingvisticka reprezentacija mehanizma prirode. On nam omogucuje da predvidimo kako ce se ponaati nai uredaji, ali nam ne daje uvid u strukturu zbilje niti su u njega ukljuceni pojmovi jednostavno odraz svojstvenih odlika plina. Rasprava izmedu realista i instrumentalista jo uvijek nije okoncan. Novo gorivo za vruce debate dala je fizika mikrosvijeta. Procesi u mikrosvijetu opisuju se, ako se rijec opisivati uopce smije upotrijebiti, vrlo apstraktnim matematickim jezikom. Interpretacija tog jezika nije direktna, vec prolazi kroz niz racuna prije nego se susretne s realnocu. Povrh toga, ta matematika ne doputa nikakva slikovita tumacenja. Jer ako kaemo da je elementarni entiteti ujedno i val cestica, kako to uopce moemo sebi predociti? K tome jo sve vrijeme radimo samo s vjerojatnostima, a ne s jednoznacnim predvidanjima dogadaja. Sve u svemu, instrumentalisti su dobili krila, ali i jakog oponenta u slavnom Albertu Einsteinu.

Pokazuje se tako da je odnos izmedu teorijskih pojmova i zbilje mnogo sloeniji nego to ga zamilja bilo realizam bilo instrumentalizam. A da bismo to pokazali, moramo se vratiti natrag pitanju o potvrdenosti ili opovrgavanju teorije. 18.5. Wittgenstein Filozofska istraivanja Wittggenstein je napisao Traktat sa sigurnocu da je stigao do konacne spoznaje, cime su svi bitni problemi rijeeni. Njegov je sustav pocivao na dvjema glavnim pretpostavkama, prvo, da se sve smislene izjave mogu prozirnim logickim operacijama jednoznacno rastaviti na elementarne iskaze, i, drugo, da su ti krajnji, elementarni iskazi odredeni stanjem stvari ili odnosom predmeta. U tom smislu i stoji pocetna tvrdnja da je svijet skupnost cinjenica, a ne stvari. Medutim, kad se potanje razmatra, tad se dolazi do rezultata da se kompleksi mogu na razlicite nacine rastaviti, i to je jo gore, i jednostavne stvari pokazuju nam se sloene, i to na nacin kako ih promatramo. Prema Traktatu bi smo pronali smisao ili znacenje neke izreke da je rastavimo na jednostavne iskaze. Tako bi se npr. izreka: Metla je u kutu morala rastaviti, s obzirom na to da se metla sastoji od drka i kefe, na dva jednostavna iskaza: 1. drak je u kutu 2. kefa je u kutu Zrelom Wittgensteinu dolazi takva analiza cisto artificijelna i on kae: Kad bi smo nekog pitali dali on to misli, po svoj bi prilici odgovori da nije nikako mislio posebno na drak niti na kefu. I to bi bio ispravan odgovor jer on nije htio posebno govoriti niti o drku niti o kefi. Ako se i neka stvar sastoji od vie dijelova, obicno necemo govoriti o svakom posebnom dijelu, a ipak ce nam smisao izreke biti jasan. Time je sam autor sruio osnovnu pretpostavku Traktata. Stari Wittgenstein prigovara mladome da je povukao apsolutnu razliku izmedu sloenog i jednostavnog. Medutim, u nekim nam situacijama dolazi neki predmet jednostavan, u nekima sloen. Ako mi ena kae da joj donesem metlu iz kuta , tad misli sigurno jedan predmet, no ako mi naredi da zamijenim istroenu kefu, tad sigurno smatra metlu sloenom. Nita nije apsolutno jednostavno; zavisi od upotrebe rijeci, kae Wittgeinstein u posthumno izalim 'Filozofskim istraivanjima' godine 1953. Mladi Wittgenstein, sudi stariji, podlegao je tradicionlanom filozofskom zahtjevu za jednostavnim predmetima od kojih bi se svijet gradio. Medutim, takvih jednostavnih stvari

nema. Bila je to zabluda koja je pocela od Platona, moda jo ranije s Pitagorinom kolom, sa Descartesom i Leibnizom postane prvi postulat novovjekovne filozofije. Naputajuci pretpostavku jednostavnih predmeta (koje, uzgred napomenuto, nije u Traktatu nigdje navodi), Wittgenstein je morao odbaciti i jednostavnu vezu izmedu predmeta i rijeci. Vec je Russell bio sklon da znacenje imenica vidi u predmetima, a njegov je to dak apsolutizirao. Oba su jako pogrijeila. to neko ime oznacuje, to nije sama stvar, osim u izuzetnim slucajevima kada rijec definiramo s obzirom na neki uzorak, npr. prametar u Parikom zavodu za jedinice. Buduci da nema jednostavnih stvari ili prapredmeta, koje je Traktat oznacivao imenima, i citav na govor dobiva sasvim drugo znacenje. Filozofska istraivanja Ludwiga Wittgensteina odbacuju teoriju preslikavanja koja je u Hertzovoj ili Boltzmannovoj varijanti nadahnula autora Traktat. Teorija pojma kao slike predmeta izala je iz naivnog realizma koji je usaden u na svakidanji govor. Kada

otvorim oci, vidim npr. stol, a kad ih sklopim, vie stol ne vidim. No, kada ponovno pogledam stol je preda mnom kako sam ga prije vidio (ima ravnu plohu, noge, i ut je). Nitko normalan nece smatrati da je u meduvremenu, dok je spustio kapke, stol 'icezao'. Predmet dakle postoji bez obzira na to dali ga gledam ili ne. Sa druge strane, mogu misliti o stolu kad i drim oci zatvorene, imam, dakle, predodbu ili pojam stola. Prema tome se razlikuju tri razlicita stupnja: predmet stol, zamjecaj tog stola i pojam stola. predmet stol ? zamjecaj stola ? pojam stola Ocito je zamjecaj uzrokovan stolom preda mnom. Kada ne bi bilo stola, ne bi ni reflektirane zrake svjetlosti stvorile u mom oku sliku niti bi to ivcanim reakcijama bilo preneseno do mozga da se javi u mojoj svijesti kao slika stola. Razlikovanje izmedu predmeta pred nama i njegovih vidnih, tlacnih, zvucnih, mirisnih utisaka u ljudskim osjetilima lei u svakidanjem iskustvu, a potvrdeno je i fiziologijom i psihologijom osjetila. Medutim, kada smo sklopili vjede, u nama jo ostaje upamcena slika stola. Dapace, mogli bismo taj stol nacrtati kada bismo to poslije eljeli, a da i stola nema vie pred nama. No, mi nismo vidjeli samo jedan stol nego mnogo stolova, i vrlo je blizu pretpostavki da se pojam stola stvara u nama iz takvih upamcenih slika razlicitih i opet slicnih stolova. Koliko god nam se god to razlikovanje izmedu zamjecaja i predmeta cini adekvatno, dolazi se ipak do filozofske zabune kad se pokua filozofski ili logicki izvesti opstojnost predmeta iz zamjecaja ili percepcije. Kad se uvedu osjetilne datosti ili sensedatum, kao ono jedino to se izravno zamjecuje, tad se ne moe odatle logicki izvesti opstojnost objekta, kako je vec davno Hume upozorio. Zastupnici osjetne datosti dosljedno su doli do shvacanja da zapravo zamjecuju svoje osjetne datosti a ne predmete, a time je citava teorija zamjecaja ili percepcije, pa time i vezana kauzalna teorija zapala u paradoksalan poloaj. Prema tome ne bi covjek zamjecivao ut, tvrd, cetveronoan stol pred sobom, nego bi zamjecivao osjete utog, tvrdog, prostornog, itd. Nadalje bismo mogli reci da zamjecujemo samo svoj zamjecaj utog, i ad infinitum. Mi ne moemo a da ne shvatimo opstojnost predmeta kao temeljno u svom iskustvu, kako smo to izvodili u pocetnom poglavlju. Humeova teorija impresija oznacuje krajnje pasivan (i nerealan stav) spram svijeta. Medutim stvari ne samo zamjecujemo svojim osjetilima, mi ih pravimo i upotrebljavamo u razlicite svrhe od svog najranijeg djetinjstva, i taj je pojam predmeta ukorijenjen svem naem iskustvu. Tek poto imamo taj pojam predmeta, moemo i razvijati psihologiju i fiziologiju naih osjetila. Tradicionalna kauzalna teorija percepcije polazi od (logicki) neodrive postavke da se iz osjetnih datosti dokae opstojnost predmeta. Dakako, mogu se u sutonu prevariti pa vidjeti covjeka, to je uistinu stog sijena. Stoga bi iskaz, 'Cini mi se vadim covjeka' bio jedino izvan sumnje. Zastupnici teorije percepcije su dosljedno proglasili apsolutno istinitim iskaze, gdje mi iskazujemo ono to nam se pricinja, to nam izgleda. U stvari su to ba takvi iskazi kad zbog uvjeta opaanja nismo sigurni pa dodajemo kao ogradu 'cini se' ili 'izgleda', i Ayer se tu vara kad upravo takve iskaze uzima kao nepogreive.

Jezik nije logicka tvorevina; takve logicke tvorevine i ne moe biti poto je odbacena pretpostavka jednostavnih stvari i elementarnih iskaza. Na je govor prilagoden pojedinim situacijama, i njegova je upotreba jasna u tim situacijama. Kad me netko pita koje je vrijeme , pogledat cu na svoju uru shvativi da drugi ele doznati koliko je sada sati. U tom njegovom pitanju dolazi rijec vrijeme. Kad bih najprije razmiljao to vrijeme uopce znaci, po svoj bi prilici moj znanac uzalud cekao da pogledam na svoju uru. Znancevo pitanje i moj odgovor nakon odcitanja sata potpuno su razumljivi u naoj konkretnoj situaciji, tako je to sa svim navodima vremena u naem ivotu, a ipak bi se filozof spotaknuo na pojmu vremena i zatekao u zabuni. Wittgenstein citira poznato mjesto iz Augustinovih Confessiones:

Jer to je vrijeme? Tko bi to mogao lako i kratko objasniti? Tko bi to mogao, rijecima prikazati, i samo misaono dokuciti? A ipak: to nam je u naem govoru blie i poznatije od pojma vremena? Mi razumijemo svaki put to se pod tim misli kad o njemu govorimo, i razumijemo takoder kad cujemo drugoga o tome govoriti. to je dakle vrijeme? Dok me nitko ne pita, znam to; kad nekomu na njegovo pitanje elim objasniti, ne znam. Augustin nije samo pao u filozofsku zapanjenost, nego je naslutio i karakteristicne okolnosti. Kad nekoga pozivamo na rucak u 12 sati ili kaemo da nam vrijeme bre prolazi u igri s prijateljem nego u samici, tad nam je tu vrijeme potpuno jasno. Nejasnoca, nedostatak ili pogreka nije u svakodnevnom govoru, kae Wittgenstein, na je govor u redu, tek je filozof zaveden. Bio je zaveden ponajprije tenjom za opcenitocu, da stanoviti nacin govora upotrebi i ondje gdje nema smisla. Ako i na kraju Traktata stoji da samo iskazi prirodne znanosti imaju smisla, ipak bi malo tko od prirodoslovaca prihvatio Wittgensteinovo tumacenje znanosti. U znanstvenom se istraivanju otkrivaju zakoni koji se izraavaju takvim rijecima kao to su svi i uvijek, npr.: sva tijela padaju uvijek s jednakim ubrzanjem na zemlju. Zakon vrijedi za sve predmete, u sva vremena, u zrakopraznoj posudi. Zakon se moe ilustrirati na nekoliko primjera, moe se verificirati u nekoliko eksperimenta, ali nipoto ne moramo navesti sve slucajeve da bi nam zakon bio jasan ili istinit. Ocito je mladom Wittgensteinu lebdio pred ocima konacan broj predmeta, medutim zakoni impliciraju beskrajni proces, i stoga su infinitezimalne metode matematike bile tako uspjene. Pobijajuci tradicionalnu metafiziku, vec je Ernest Mach (Beitrage zur Analyse der Empfindungen, 1886) rekao da je jedna cinjenica isto tako dobra cinjenica kao i neka druga, i samo je stvar ekonomicnosti naeg miljenja kako mi te cinjenice rasporedimo u komplekse. Dakako, cinjenice su za Macha bili osjeti. Stari Wittgenstein biva dosljednijim pozitivistom time to naputa strogu logiku govora. Jer takva bi logika implicirala tradicionalni materijalizam s teorijom preslikavanja ili apriorni idealizam Platona. Sa zakonima ide i jasno odredenje temeljnih pojmova. Nisu li masa, energija, impuls, elektricni naboj, spin otro odredeni? Iz Newtonova aksioma da su sile akcije i reakcije (umnoci mase i ubrzanja) jednake za dva tijela u uzajamnom djelovanju: m1a1=m2a2 mogu se odmah mjerenjem akceleracije izracunati omjeri masa. Iz osnovnog zakona elektriciteta da je sila jednaka umnoku elektricnog naboja i polja mogu se proracunati omjeri naboja u danom elektricnom polju. Ipak, primijetit ce tvrdokorni filozof, mjerenje

proporcija nije istovjetno s odredenjem pojma. Fizicari su to mogli tisucu puta mjeriti, a da su nam ostali energija ili materija. Sva takva pitanja bi Wittgenstein proglasio praznim ili besmislenim, no ostaje tu ipak nerazjanjeno zato neki pojmovi igraju tako dominantnu ulogu. Po njegovu uvjerenju ne postavlja nam znanstveno istraivanje nikakvih filozofskih problema. Nelagoda ili zacudenje filozofa ova prvobitna sokratska situacija dolazi od obicnog govora kad se pocinje neumjesno primjenjivati. Zabluda je bila njegova Traktata da je povjerovao da se rijecima moe dati precizno znacenje. Medutim, kao to se vidi iz Oxford Dictionary-ja, svaka rijec, cak i vlastito ime moe imati razlicita znacenja. U svakidanjem govoru ne nastaju time nikakve nejasnoce jer su te rijeci izrecene u stanovitim situacijama i neto odredeno znace. Cak citava recenica moe imati dva razlicita, ali sasvim odredena znacenja u dvjema prilikama, npr.: Mate je otkrio kip kneza. Ako je Mate arheolog koji traga za spomenicima starih kneeva, shvatit cemo to kao arheoloko otkrice; ako je pak Mate dravnik koji dolazi na neku proslavu, tad ce to

otkrice kipa znaciti cin ceremonije, dakle neto posve drugo od znanstvenog pronalaska. U prethodnim skicama svojih Filozofskih istraivanja zapisao je Wittgenstein: Najvie tekoca u filozofiji nastaju time da se damo namamiti da opiemo upotrebu vanih 'prigodnih radnika' medu rijecima tako kao da bi bile rijeci s pravilnim funkcijama. U najvie slucajeva vidi se znacenje rijeci iz njegove upotrebe u govoru. Medutim, filozof biva sklon da stanovitim rijecima prida stanovitu sliku pa ih tako naposljetku shvati samostalnim bicima koja uzajamno stupaju u sasvim odredene veze. Takva je bila i tvrdnja Traktata: 5.63 Svi iskazi naeg dnevnog govora su stvarno, takvi kakvi su, logicki potpuno uredeni. Ono najjednostavnije to tu elimo navesti nije parabola istine, nego je puna istina sama. Kako dolazi on do toga da zbaci tako evidentnu razliku izmedu govora i miljenja? Ponajprije, pita se on, kako dolazimo do te razlike. Razlog tome lei, po njegovom sudu, u naem govoru. Promatrajmo takve izreke kao: On misli to i govori. On ne misli to to govori. On jedno misli, drugo govori, a trece radi. Po Spinozi bismo mogli zamisliti dva razlicita procesa koji usporedo teku, jedan je miljenje, drugi je fizicki govor, no to je besmislica, kae Wittgenstein. Tu je samo jedan tijek. Nema nekog posebnog unutarnjeg iskustva ili mentalnog procesa koji bi pratio govor predavaca. Poto je to konstatirao u tako vanoj zgodi., Wittgenstein to u svojim Filozofskim istraivanjima narocito efektno kae: Bog, kad bi se zagledao u nae due, ne bi tamo mogao nita vidjeti o cemu govorimo. Jake argumente za svoju tezu nalazi Wittgenstein u tome kako djeca uce. Ona ne uce posebno govoriti, a posebno misliti. Ucenjem govora biva i njihovo miljenje razvijeno. Prema tome ne moe se iznad govora postaviti neka razina cistog duha. U problemu negacije stvaraju razliciti jezici razlicite pricine. Usporedimo hrvatski s njemackim u odgovoru na tako jednostavno pitanje: ima li on ita u depu? U potvrdnom slucaju bi odgovor glasio:

hrvatski: ima. njemacki: ima. (es gibt.) U negativnom bi slucaju odgovor glasio: hrvatski: nema nita. njemacki: ima nita. (es gibt nichts.) U hrvatskom jeziku dvostruka negacija opet znaci negaciju, no u njemackom ima negativna forma isti oblik kao i afirmativna, prema tome ce nas njemacki jace zavesti da shvatimo nita kao neto, tj. kao da jest. To svojstvo njemackog jezika s tendencijom da se od glagola cine imenice jako je pogodovalo stvaranju apstraktnih bica, i nije slucaj da su najtee ontologije izrasle na tom jezicnom tlu. Premda ne elimo osporiti da su besmislene onakve izjave kao Heideggerova ili jo konfuznija Sartreova o bitku i nebitku, ipak je sporno ne ide li to proricanje suvie daleko tako da pada u pozitivisticku metafiziku.

Naposljetku valja primijetiti i da predodba svega onoga to jest vec implicira metafizicku pretpostavku da imamo potpun uvidaj u svijet, da moemo sve obuhvatiti i da je to sve s nama samima dana cjelina. Wittgenstein istice razliku u naem govoru izmedu imenica Tomo, stol, hrast i pridjeva visok, crven, lijep. Te imenice odnose se na odredene osobe ili predmete, dok se pridjevima oznacuju svojstva tih osoba ili predmeta. Neki pridjevi mogu imati sve navedene imenice zajednickim, npr.: Tomo je visok. Hrast je visok. Stol je visok. Tomo je lijep. Hrast je lijep. Stol je lijep. Medutim, od pridjeva se mogu napraviti imenice pa nae gornje iskaze moemo drukcije formulirati: Tomo ima visinu. Hrast ima visinu. Stol ima visinu. Tomo ima ljepotu. Hrast ima ljepotu. Stol ima ljepotu. Nesvjesna tenja za izjednacavanjem vodi nas do toga da i imenice stvorene iz pridjeva shvatimo isto onako kao i prve imenice. Tradicionalno se odredenje pojma vee uz neke bitne karakteristike. Za svaku je opeku glavno da je nalik na heksaedar i da je pecena od zemlje, a sporedno je da li je vie uckasta ili vie crvenkasta, da li joj je povrina glatka ili hrapava, itd. Za skup predmeta obuhvacenih nekim pojmom moglo bi se dakle reci da ima neke bitne oznake, ili bi se moglo cak govoriti o biti tih predmeta. Tako se i postavljaju pitanja to je bit nekog metala, to je bit ivota, itd. Tu tradicionalnu teoriju biti ili esenciju izvrgava Wittgenstein osobito otro kritici. Predodba o biti stvari za njega je stvorena tenjom za izjednacavanjem. Razmotrimo na primjer s opekom. Je li istina da opeke imaju ita zajednicko? Mogu se opeke naciniti od umjetnih materijala, a takoder i u obliku okruglih plocica. to dakle ostaje zajednicko? Heidegger bi podlegao kunji da opeku odredi njenom upotrebom u gradnji. Medutim, opeke se rabe za oplocenje putova ili u posve druge svrhe. No opeka je jo vrlo jednostavna stvar. A to cemo naci zajednicko kad razmotrimo sloenije stvari? Wittgenstein je osobitu panju svratio na razlicite igre. Mladi Wittgenstein bi se zadovoljio pokaznim definicijama rijeci, npr.: da pokaemo djetetu loptu i izustimo pri tom lopta. Izmedu rijeci lopta i predmeta lopta postavio bi takav kaiprst jasnu vezu. Medutim stariji Wittgenstein vie ne vjeruje u tako jednostavnu vezu izmedu imena i predmeta, kako je to postavio Tractatus logicophilosophicus.

Kad pokaemo djetetu neku konkretnu loptu pa izustimo lopta, moglo bi dijete obratiti panju na boju (crveno) ili materijal (gumu) pa isto tako nazvati i crvenu ruu. Moemo stotinu puta uprti prstom u loptu i povikati lopta, a da ne bismo time djetetu nikakvo vece znacenje predali. Tek kad se ono samo poigra loptom, i ne samo jednom, pa nam na poziv donesi loptu i donese loptu, sigurni smo da dijete shvaca znacenje te rijeci. Pokazne definicije nisu, dakle, dovoljne; jedna se rijec mora u vie razlicitih upotreba pojaviti da bi se iskristalizirala s vie-manje samostalnim znacenjem. Kad ucimo dijete govoriti, ucimo ga istodobno nekim postupcima, a ucimo ga i misliti. Ucenje miljenju dolazi simultano s ucenjem govoru i ponaanju i ne moe se od toga odvojiti. No, to je ba i htio tradicionalni idealizam kad je na govor definirao kao izrecene misli, ili iskaz kao izrecenu ili napisanu misao. S tog bi gledita bilo blisko prihvatiti da se rijecima imenuju pojmovi. Wittgensteinova je kritika ukazala na to da se pojmovi ne smiju shvatiti samostalnim, idealnim bicima i da se u takvim filozofijama radilo o nedoputenom prijenosu ili poopcenju nekih nacina govora. No, ako je i bio u tome

u pravu, njegov je kriticizam iao mnogo dalje. On je porekao i same duevne cine ili procese, dakako, ne u trivijalnom smislu, nego otprilike onako, kako je i mladi Ludwig poricao opstojnost osobe ili ega, cime se, usprkos svih opreka, krug jednog filozofskog velikana zatvara. Znacenje tog poricanja treba da se potanje razmotri, jer u tome, kao i u poricanju opcenitosti, razici cemo se s Filozofskim istraivanjima. 18.6. Bijeg u lingvisticke dubine460 Od Leibniza je filozofima bio san logicki jezik koji bi im dao vid egzaktnosti kao matematicarima. Jo neto zavidjeli su filozofi egzaktnim znanostima: njihov nepristran poloaj u svjetskim razmiricama. Vlade se mijenjaju, ideologije prolaze, ali profesori matematike i fizike ostaju. Ne bi li bilo b lijepo, veli Ryle, da i u filozofskim kolokvijima nestanu partije? Prirodoslovci priznaju iste kriterije kojima podnose svoje hipoteze. Isto je tako i Becki krug oko Neuratha, Franka, Schlicka i Carnapa postavio princip verifikacije, koji otkriva smisao i besmisao, istinu ili la, a otada, kako kae profesor Ayer, nita vie ne opravdava egzistenciju suprotnih filozofskih kola. Novi pozitivisticki pravac bio je nepomirljivo antimetafizicki. Ako je danas racionalni idealizam mrtav u engleskoj filozofiji, nije to ipak njegova zasluga. Metafizika je vec bila u agoniji kad su se Russell i Moore pojavili, a Bradleyeva retorika vie je nalicila na opijelo Hegelu nego na uskrsnuce. Pad je uzrokovao nagli zamah prirodnih znanosti na pocetku naeg stoljeca i usporedno s time, potpuna jalovost filozofskih spekulacija. Pred tim novim razvitkom jedan dio filozofa sklanja se pod okrilje religije, a drugi pak prilazi egzaktnim znanostima da pronade cudo u njihovim metodama istraivanja. Ako je taj preokret i bio revolucionaran za njemacko kulturno podrucje, na Otoku je znacio povratak u tradicionalna korita. Od Lockea do Humea nosila je engleska filozofija empiristicko obiljeje. Bilo bi netocno pomisliti da je to bila empiricka grana koja je rasla primjerice poput botanike. U mnogom pogledu zavarava i taj njen naziv. Kad su Locke i Hume zapoceli svoje analize u otroj opoziciji prema racionalnim metafizikama, ni jedan ni drugi ne preuzimaju eksperimentalno i matematicko istraivanje. Njihova razmatranja o percepcijama bila su vie subjektivna introspekcija nego ono iskustvo koje je pokretalo fiziku njihovog doba. Zato i ta filozofija nije ucinila daljnji napredak i pomalo je tinjala, dok je potkraj prolog stoljeca nisu potisnuli novi pravci njemackog idealizma. U englesku filozofiju uao je Hegel na krajnja idealisticka vrata i bila je to vie pljeva velikih rijeci nego prava zrna koja bi iznikla iz rasprava engleskih pisaca. Ne samo da dijalektika nije dobila nita vie svjetla; ona je posluila da se srubi svaka spoznaja. Ako je

svijet i jedna cjelina, nuno je ipak da istraujemo u njemu pojedine stvari, pri cemu naravno ne smijemo izgubiti iz vida realnost naih istina. No to je upravo ono do Bradley ne eli. Poto je uvidio da je svaka stvar o kojoj tvrdimo da je realna u sebi protuslovna, on je proglaava pukim pricinom. Realnost je apsolutni duh, cjelina u kojoj prestaju sve razlike i gole veze; ona je samo jedno. Takav je monizam izgubio kontakt sa svim istraivanjima, ali je ponio atmosferu na prijelazu u novo stoljece visokom retorikom. 460 Tekst Bijeg u lingvisticke dubine je tekst Akademika Ivana Supeka iz njegove knjige Filozofija znanost i humanizam izdanje kolska knjiga Zagreb, 1995.

Zamislite da ste slucajno upali u neku svecanu skuptinu, gdje se dostojanstveni govornici nadmecu zvonkim frazama apsolutnog, cjeline, bitka, duha, savrenstva. Va se um brka u tim maglama i vi, ako imate dovoljno drskosti, povuci cete govornika za rukav pa zapitati, molim vas, to te rijeci znace? Taj slucajni izletnik u metafizicku svecanost bio je G.E. Moore koga, kako sam kae, nita nije vuklo filozofiji: Ne smatram da bi mi svijet ili znanost ikada sugerirali i koji filozofski problem. to me navelo na te probleme, bile su stvari koje su drugi filozofi rekli o svijetu i znanosti. U onoj visoko retoricinoj atmosferi pojava Mooreova zdravog razbora djelovala je kao hladni tu. On je bio dovoljno uporan da svuda postavi svoje skepticno pitanje. U tome je oponaao Sokrata, samo to nije imao tako dubokog vlastitog uvjerenja. No tim razornija bila je njegova kritika. Kad je McTaggart jednom prilikom izrazio svoje gledite da je vrijeme nerealno, Moore je poceo ovako argumentirati: Ako je vrijeme nerealno, ne moramo li poreci da smo imali zajutrak prije rucka? A na isti se nacin Moore suprotstavlja i Bradleyu: Ako je realnost spiritualna, ne slijedi ili odatle da su nam stolci i stolovi slicniji nego to mislimo? Ova skepsa izvire iz zdrave, svakidanje pameti, nesmucene filozofskim kolama. Moore se cudi da se izjave filozofa toliko protive onome to smatramo u naem svakidanjem ivotu neospornim, ali on ih ne nastoji historijski objasniti. Prva je njegova namjera da trai smisao filozofskih izjava i ukae na ocitu suprotnost prema obicnom razboru. Cim je to postigao, on je zadovoljan. Neka filozofi samo objasne zato tvrde tako cudne stvari461. Mooreov istup u engleskoj filozofiji znaci povratak na zdravi razum. Godine 1925. Moore je objavio svoju raspravu Defence of common sense u kojoj navodi listu istina u koje bi bilo besmisleno posumnjati. Te su istine: on ima tijelo, rodio se prije odredenog broja godina, ivio je otada na povrini Zemlje, koja je postojala vec dugo, i na kojoj su ivjeli mnogi drugi ljudi. Ja znam sigurno, kae Moore da je to istina. Smisao tih izjava nije nimalo mutan. Pa ipak, mnogo je filozofa postavilo tvrdnje koje su nespojive s tim istinama. U njihovim izvodima mora biti neka pogreka koja ih vodi u besmislicu. Ta zabluda lei prije svega u pogrenoj upotrebi rijeci. Moore nije bio jedini koji je obratio panju stranputicama jezika. Tom se analizom pozabavio i Bertrand Russell nakon to je s Whiteheadom pokuao logicki utemeljiti

matematicki sustav462. Kao Moore, i Russell je bio vrlo sumnjicav prema metafizickim sistemima; njegovo je polazno stajalite da filozofija treba da bude isto onako egzaktna kao to su to matematika i prirodne znanosti. Zadaca je filozofije, pie on 1919, da prui racun o svijetu znanosti i svakidanjice. Da postigne tu svrhu, filozofija mora upotrijebiti stroge logicke metode. U geometriji polazimo od aksioma, ciji nam je smisao neposredan, pa konstruktivnim zakljucivanjem nalazimo nova svojstva prostornih tijela. Isto tako, veli Russell, i poenta je filozofije da pocne necim tako jednostavnim da se ne cini vrijednim ustvrditi, a zavri necim tako paradoksnim da to nitko nece povjerovati. to je ovo jednostavno, odakle treba poceti? Prema Russellu, to su cinjenice o stvarima. Stvari u svijetu imaju razlicita svojstva i stoje medusobno u razlicitim odnosima. Da imaju ta svojstva i odnose, to su cinjenice. Cinjenica je: Stol je drven. I jedna i druga rijec, 461G.E. Moore, The Refutation of Idealism, u sabranim Philosophical Studies, London, 1922. 462 A.N. Whitehead i B. Russell, Principia Mathematica, Oxford, 1908

iako gramaticki razlicite, odmah su nam jasne, pa i njihova veza znaci neto jasno odredeno. Takve propozicije Russell zove atomskim. One su grada od koje moemo sagraditi sloene izjave. Najjednostavnije je da dvije ili vie atomskih tvrdnja spojimo s pomocu veznika u jednu sloenu propoziciju, molekularnu, kako je Wittgenstein Russell krste. Tako npr. moemo spojiti Petar je u Zagrebu i Petar je u Splitu u jednu recenicu Petar je u Zagrebu ili Petar je u Splitu. Funkcija je tog veznika ili da, ako je prva atomska propozicija netocna, tada je druga tocna. Analogno moemo definirati i funkcije drugih rijeci kojima spajamo jednostavne tvrdnje, a istina konacne molekularne propozicije zavisi od toga da li su atomske tocne ili pogrene. Polazno je Russellovo stajalite da na jezik ima jednostavnu logicku strukturu kakvu su on i Whitehead analizirali u matematickom sistemu. Operacija je te logike ocita. Ponajprije su dani atomi koji su ili istiniti ili pogreni, a od tih atoma grade se utvrdenim pravilima sloene izjave koje po Russellovu miljenju mogu biti takva iznenadenja kao to su to otkrica fizike. Jesu li obje te pretpostavke ispunjene? Sigurno je da ima izjava koje nam se cine neposredno istinitim. Tako svatko zna to znaci: Rua je crvena, premda bi se i tu mogao istaci prigovor da mi to shvacamo poto smo vec cece bili u cvjetnjaku i naucili razlikovati boje. Medutim, vecina propozicija nije takva da bi im smisao bio jasan izvan odnosa s drugim stvarima. Vratimo se na prvotni primjer: Stol je drven. to to znaci od drva, rasvjetljuje se tek tada kad upoznajemo i druge materijale od kojih stol moe biti nacinjen, npr. metale. Isto tako, i sama rijec stol nije cesto potpuno jasna jer ima stolova vrlo razlicitog oblika i upotrebe. Obicno propozicije dobivaju svoj smisao tek u citavom kontekstu u kom dolaze kao grada. Russell bi na to mogao odvratiti: kako moemo shvatiti cjelinu ako su nam dijelovi nejasni?463 Refundator matematike B. Russell pokuao je zakljucivanje svesti na sintaksu konstrukciju iz pocetnih izjava koje su neosporne istine ili se mogu iskustvom provjeriti. Miljenje bi po tome uglavnom bilo gradenje iz poznatoga po stanovitim pravilima. Na znanac s Tenerife, cimpanza, demantira Russella (to mu jednom primijetih, na njegovo negodovanje). Dok bi za lorda zakljucak na kraju konstruiranja bio neto neocekivano i sasvim novo, cimpanza je postigao trivijalan cilj (hranu izvan kaveza) izmislivi sastavljanje palica. Pri tome se takoder vidi i vanost prostornih odnosa ili slike u glavi. Ako je i u miljenju usadena neka svrha, ono je isti tako cvrsto uraslo u neke slike. Russellova pojava u engleskoj filozofiji ila je usporedno s nastupom Beckog kruga (Schlick, Neurath, Carnap, Mieses i dr.) i koliko je on utjecao na razvitak logickog pozitivizma, toliko je i sam bio pod tim uplivom. Zajednicka im je tenja da filozofiju priblie egzaktnom zakljucivanju matematike i fizike, a izvor suprotnih metafizickih

sistema vide ponajprije u nedovoljnoj odredenosti jezika. Becki krug stoga postavlja pred sebe zadacu da svagdanji govor zamijeni kompozicijom simbola koji stoje na mjesto konkretnih rijeci. Ta se kompozicija osniva na jednostavnim logickim pravilima prema kojima se mogu graditi recenice i transformirati jedne u druge. Po Carnapovu miljenju, jezici imaju jednostavnu logicku strukturu, a to ih medu sobom razlikuje, to je nacionalni rjecnik. 463 Escape of Philosophy into Linguistic Depth izalo je u vicarskom casopisu Dialectica, Vol. 14. 1960. Ako je i urednik Conseth stavio primjedbu da se to odnosi na ranije Russellovo stajalite, nije to lorda umirilo.

Na celo istraivanja istine postavlja logicki pozitivizam princip verifikacije. Taj princip istice empirijsko stajalite, a odbacuje svaku metafizicku spoznaju kao besmislicu. Po principu verifikacije neka izjava ima samo onda smisla ako se moe verificirati; ili drukcije receno, znacenje neke izjave dano je u nacinu kako se ona moe verificirati.464 Kao posljednja instanca slue tu, dakako, cutilna opaanja. Buduci da se tvrdnje metafizike ne mogu na taj nacin ispitati, logicki ih pozitivizam smatra besmislenim. Uvidjevi da je princip verifikacije suvie tvrdo izrecen, neopozitivisti i logicki empiristi poceli su govoriti o empirijskoj konfirmaciji. Opaani iskazi bivaju postavljeni u vezu sa stanovitim iskustvima ili opaanjima. Pored empirijskih spoznaja izricemo i takve propozicije ciju valjanost ne moramo podvrci kriteriju iskustva. Matematicki zakljucci su istine nezavisne od principa verifikacije. to znace apriorne tvrdnje? Logicki je pozitivizam konzekventno drao da su to tautologije. Geometrija polazi od sistema aksioma. Od tih temeljnih propozicija mogu se izvesti druge, koje u bitnom ne sadre nita novo prema pocetnim aksiomima. Isto to vrijedi za sve logicko zakljucivanje. Kad kaemo da je neka izjava a priori istinita, to znaci da je tautologija, tj. da se moe transformirati na nae polazne aksiome. Ako nam tautologije i mogu korisno posluiti pri bistrenju teksta, one nam ipak ne pruaju nikakve nove cinjenice. Kako H. Hahn kae, sveznajuci duh ne treba ni logike ni matematike. Prema tome, zanimanje s tim oblastima istraivanja bilo bi uzrokovano ogranicenocu ljudskog uma koji se raduje da neto otkriva to je vec sadrano u premisama. Na prvi pogled cini se da se principu verifikacije, kao ni tautolokom karakteru logike i matematike, ne moe nita prigovoriti. Ipak, kad se oba ta gledita dosljedno provedu, upada se u tekoce, pa na kraju i u agnosticizam. Pocnimo s onim to djeluje cvrce, s matematickim i logickim zakljucivanjem, a na kraju se vratimo na princip verifikacije. Neosporno je da su u svakoj matematickoj spoznaji sadrani kao elementi pocetni aksiomi. No je li time iscrpljeno znacenje novog zakljucka? Od pocetnih elemenata mogli bismo doci do bezbroja konstrukcija; ipak odabiremo samo neke putove; one kojima stiemo do nekih vanih istina. Nacelo tautologije ne opravdava na izbor. Mora, dakle, jo neto biti to nas vodi u zakljucivanju. Neka namjera ili slika povezuje nae izjave u jednu cjelinu. Promatrajmo gradu za neku kucu! To su cigle i drvene grede. Kad se kuca podigne, u njoj nema nita drugo osim gradevnih elemenata. Pa ipak, je li kuca istovjetna s nesuvislom gradom? Ocito da nije. Pocetnim elementima priao je stvaralacki proces koji je iznio neto novo. To je mutno, primijetit ce netko. Taj stvaralacki moment ne moe se tako odrediti kao to su jasno odredeni aksiomi. Doista, to cini specificne crte pojedinih istraivackih

pothvata. U geometriji taj je kreativni moment preteno leao u konstruktivnosti koja je tisucljecima bila inspirirana arhitekturom i gibanjem. I u fizici rijetko se kada poduzeo neki eksperiment, a da pri tom istraivac nije imao, ako i mutnu, misao vodilju. Niz opaanja i zakljucaka tu je povezano u jedinstven prilaz prirodi. Rastaviti tu cjelinu na nezavisne empirike i logicke elemente, svrilo bi u gubitku smisla. Ta kritika formalne logike cini se mogucim ishoditem dijalektike. Zacijelo, ne dijalektike, kako je to shvacao Hegel, gdje se jednoj tezi suprotstavlja njezina negacija. Takvo 464 O. Neurath & R. Carnap, Erkenntnis III, 1932/33. i R. Carnap, Testability and Meaning, Philosophy of Science, 3, 1936.

shvacanje dijalektike, ograniceno na cistu sferu misli, preusko je i ne moe osvijetliti tajnu istraivackog postupka. Idealisticki monizam ostavlja misao u zatvorenom krugu; cak ako se ta misao krece preko svoje negacije. Stvaralatvo nastupa samo tamo gdje je slijed otvoren. U istraivanju, koje je upravljeno prema objektu, krije se uvijek vie nego to je to obuhvaceno teorijom. Prirodni zakon izraava na zahvat u odredenoj strukturi. Razlicite strukture povezane su evolucijom koja se ne moe jednostavno rastaviti na objektivni i subjektivni element; tom jedinstvu moe pripasti naziv dijalektike. Preokrecuci Hegelov idealizam, Engels je pokuao dijalektiku ukorijeniti u cistom objektu, u suprotnosti s Marxovim Tezama o Feuerbachu. Medutim, uz najbolju volju nije bilo moguce uvidjeti kako bi takvi modeli oivjeli, a dijalekticki skokovi ostali su u toj izvrnutoj shemi jalovi. Dijalektika bi mogla poci od temeljnog jedinstva covjeka i svijeta, misli i prirode; jedinstva naeg stvaralatva koje se moe rastaviti na relativno valjane suprotnosti, kao subjekt i objekt, duh i materija, misao i cinjenica, teorija i praksa. (Suprotnost tu ne znaci negaciju nego suprotstavljenost; obicna logicka negacija odnosi se samo na istovrsnost.) Protiv Hegelove formalne dijalektike moe se navesti argument da se nijedan fizicar nije dosad njome posluio u pronalaenju novih istina. A ipak, fizika vec preko dva tisucljeca ne radi nita drugo nego istrauje svijet oko nas. U tom vrlo uspjenom istraivanju fizika je razvila nove metode, i eksperiment i matematicki izraz, i nije na filozofiji da pouci fizicare nego da osvijetli to znanje u cjelini ljudske egzistencije, osobito s obzirom na ljudsku buducnost. Ako se neopozitivizam i posvetio tom osvjetljavanju, promaio je ne vidjevi transcendentnost fizike. Kako se god cinio evidentan, princip verifikacije sadri posebno gledanje na iskustvo. Kao i u Humea, i tu se svijet javlja u nizu osjeta. Pozitivisti dre da se pojedini iskazi moraju svesti na pojedine osjetne sadraje; ili kako to istice profesor Ayer, neka izjava ima smisao ako se neko cutilno iskustvo odnosi na odredenje njezine valjanosti. Dodue, Ayer priznaje da je to odnosi se neugodno neodredeno, ali on ipak pri tom ustraje. Medutim, tu se krije ona ista zabluda kao i u Russellovu atomizmu gdje bi pojedine propozicije izraavale elementarne cinjenice. Uistinu je empirijska verifikacija, u fizici, koju neopozitivisti uzimaju za uzor, mnogo sloenija. Prije svega, istraivanja se tu slui makroskopskim aparatima konstruiranim prema odrednim zakonima. U ishodu mjerenja sadrana je pretpostavka o interakciji instrumenta s opaanom pojavom. Kad se na badarenoj skali neto procita, to je, dodue, neki vidni osjet, ali to samo po sebi ne znaci mnogo. Smisao eksperimenta ne moe se, prema tome, naci u nekim partikularnim osjetilima nego u cjelini prethodnih teorija i postavljene aparature. Situacija nije bitno razlicita ni u svakidanjem ivotu. Cesto se o necemu uvjerimo jednako

kada otvorimo oci. No to su obicno bezazlene izjave koje nam ne slue za logicke zgrade, a njihova jednostavnost cesto je prividna. Kad neki Buman i Europejac gledaju Rafaelovu Madonu, njihova su opaanja vrlo razlicita ako je i fiziologija njihova oka jednaka. to vidi ptica kad ude u nau sobu? Sigurno nikakva fakta, adekvatna naim iskazima. Naa je zamjedba kompliciranija nego to dre Russell i neopozitivisti. Kao i ostali clanovi iste kole, profesor Ayer smatra da je rijeio sve one filozofske probleme o koje se preko dva tisucljeca spoticala ljudska spoznaja. Da ga obranimo odmah od prijekora pretencioznosti (iako je njegova knjiga Jezik, istina i logika pisana u vrlo

samosvjesnom stilu), objasnit cemo da je njegovo rjeenje u eliminaciji tih problema. Bez sumnje, mnogi su sukobi u prolosti, a i danas, uzrokovani zagonetkama i paradoksima naeg jezika, odakle cesto poniru besmislena pitanja, kao da li postoji nita. Medutim, pozitivizam eli i osnovno filozofsko proturjecje svesti na mlacenje prazne slame. Da vidimo na koji se nacin Ayer oslobada iz konflikta subjektivne svijesti i realnog svijeta oko nje; Na samom pocetku moram objasniti da ne prihvacamo realisticku analizu naih osjeta u terminima subjekata, akta i objekta. Jer, niti egzistencija supstancije, koja bi po pretpostavci izvrila osjetni akt, niti egzistencija samog akta kao razlicitog od osjetnog sadraja (prema kojemu je po pretpostavci upravljen), ne moe se nimalo verificirati. Mi doista ne poricemo da se moe govoriti da je neki partikularni subjekt imao neki osjetni sadraj, ali vidjet cemo da se ova relacija mora analizirati u terminima uzajamnih veza osjetnih sadraja, a ne u pojmovima supstancijalnog ega i njegova misterioznog akta. Prema tome, mi ne definiramo osjetni sadraj kao objekt vec kao dio osjetnog iskustva. A odatle izlazi da egzistencija jednog osjetnog sadraja uvijek ukljucuju egzistenciju osjetnog iskustva... Odgovor na pitanje dali su osjetni sadraji psihicki ili fizicki glasi: nisu jedno ni drugo, ili radije, distinkcija izmedu duhovnog i tjelesnog ne primjenjuje se na osjetne sadraje To se primjenjuje jedino na objekte koji su njihove logicke konstrukcije. Tom koncepcijom (koja nije u bitnome razlicita od Machove) dri Ayer da je rijeio staro protuslovlje duha i materije. Jedno i drugo logicke su konstrukcije. Razlike izmedu njih su razlike izmedu logickih konstrukcija. Posljednji elementi koji se ne mogu dalje svesti, osjetni su sadraji. No, to je onda taj misticni ego koji cita ove retke i kritizira pisca? Dosljedno Ayer zakljucuje, to je takoder logicka konstrukcija. Kad se pitamo to je priroda samog sebe, pitamo se kakva mora biti relacija izmedu osjetnih sadraja da pripadaju osjetnoj historiji istog sebe. A odgovor je na ovo pitanje da moraju sadrati osjetne sadraje koji su elementi istog tijela. Time Ayer odreduje zagonetku ega, koju je Hume uzalud pokuao rijeiti u okviru svoje filozofije. I Hume zabacuje supstancijalan ego, s razlogom da se takvo bice ne moe opaziti. Kad god se udubem u se, kae Hume, nikada se nisam uhvatio, sada ili u prolosti, bez neke percepcije, a odatle slijedi da ja nisam nita drugo nego snop ili zbirka razlicitih percepcija. Tom shvacanju nedostaju karakteristicne razlike prema drugim snopovima ili zbirkama percepcija, a Ayer to nalazi u popratnim osjetima koji su elementi istog tijela. Osobni identitet sveden je time na tjelesnu oznaku, to je cesto u praksi dovoljno, narocito za policiju.

Ova analiza izlazi na isto, to je Ryle otkrio 1949. u svojoj knjizi The Concept of Mind. Svoju kritiku tradicionalnog shvacanja duha i tijela Ryle zapocinje vrlo uspjelom slikom sablasti u maini, ali njegovi daljnji izvodi nisu tako jasni. Poput Wittgensteina, ciji je upliv vrlo jak, on smatra da osnovne tekoce izlaze iz pogrene upotrebe naeg jezika. Navikli smo da neke pojmove primijenimo tamo gdje im nije mjesto, a to stvara bezbrojna proturjecja. Oficijelna teorija, kako je Ryle zove, polazi od osnovne razlike izmedu duha i tijela, izmedu fizickih i psihickih stvari, stanja i procesa, izmedu vanjskog svijeta, pristupacna svim opaacima, i unutarnjeg ivota, koji svatko nosi za sebe. Dvije su tekoce ukljucene u toj slici duha, koji je za svakoga od nas vlastito mjesto, i tijela koje

je javno izloeno u fizickom prostoru. Prvo, ako svatko i zna to lei u njegovoj svijesti, unutarnji ivot drugoga mu je zatvoren; zatim, izjave o duhu logicki su nezavisne od izjave o tijelu. Time padamo u nerazmrsivu zagonetku. Jedino to opaamo su tijela drugih, ali nam njihov duh ostaje nepristupacan. Ryle kae, apsolutna samoca je u toj slici neizbjena sudbina due. Ako je Ryle i zaotrio problem, izlaz to ga nudi vodi u zatvoren krug. Tako bi sve to govorimo o duhu, u neku ruku pogadalo tijelo ili tjelesno ponaanje. Kad kaemo na primjer da je Petar Zrinski hrabar, tad nam je na umu niz djela koja je pocinio. Izjava o osobini duha svedena je time na ponaanje koje je vidljivo okolini. Kao u Ayera, i tu je osobni identitet uklopljen u organske elemente gdje tijelo, dakako, ostaje pozitivisticki interpretirano. Uopce je logicki pozitivizam naginjao da odri samo fizicku stvarnost, a u tu stvarnost podvrgava reviziji prema svojem polaznom stajalitu da se sve u posljednjoj instanciji ima izraziti opaanjima. Po Ayerovoj definiciji tijelo i ne znaci nita drugo nego slicnost i kontinuiranost osjetnih sadraja. Vec je Berkeley sugerirao svojim sljedbenicima (ako to i sam nije mislio) da stvari nisu nita drugo nego skupovi osjetnih kvaliteta; proturjecno je tvrditi da neka osjetna kvaliteta postoji i onda kad nije opaana. Odatle je dosljedno izrazilo da je protuslovno mnijenje kako stvari postoje izvan nae percepcije to je upravo jedna od onih cudnih i apsurdnih tvrdnja koje je Moore naveo. Obican Mooreov razbor razlikuje izmedu objekta i akta svijesti koji je upravljen prema objektu; no tu razliku ne prihvaca ni A.Y. Ayer. Jer, ti akti opaanja, koje je po sudu realista Berkeley ignorirao, cine mi se potpuno nepristupacni bilo kojem opaanju. I ja smatram da su oni koji u njih vjeruju bili zavedeni gramatickom cinjenicom da recenice koje upotrebljavaju pri opisu svojih osjeta sadre tranzitivne glagole, isto kao to su i oni koji vjeruju da je ego dan u osjetu zavedeni cinjenicom da recenice koje ljudi upotrebljavaju pri opisu svojih opaanja sadre gramaticki subjekt. Dakle, recenica kao: Ja vidim knjigu, dvostruko nas zavodi, tako da vjerujemo u nezavisnu egzistenciju i subjekta (ja) i objekta (knjiga). Ayer uvida da ako bi materijalna stvar bila doista samo suma svojih osjetnih kvaliteta to znaci agregat osjetnih sadraja, ili upravo cjelina sastavljena od osjetnih sadraja tad bi slijedilo iz definicije materijalne stvari i osjetnog sadraja da nijedna stvar ne bi mogla postojati ako se ne zapaa, i zato se on pokuava izvuci iz Berkeleyjeva solipsizma vrlo mutnim Carnapovim shvacanjem da je materijalna stvar logicka konstrukcija. Pozitivisticka analiza nije nas uvjerila da bi raclanjivanje najjednostavnijih recenica

stvaralo fantome. U mnogo slucajeva to se doista zbilo, i korisno je to smo oslobodeni pseudoproblema. Ali zakljucci logickog pozitivizma idu mnogo dalje. Ako stvari svedemo na apstraktne percepcije, nema razloga da se sutra probudimo pred njima kakve su bile danas, a isto tako je neobjanjivo zato istraivanje otkriva u njima nova i neocekivana svojstva, cak medusobne veze. Obarajuci idealizam, voda antimetafizickog pokreta u novoj engleskoj filozofiji, G.E. Moore, izmislio je ovaj dokaz za egzistenciju vanjskog svijeta: Ovdje je jedna ruka, a ovdje druga; dakle, bar dvije stvari postoje izvan nas. Moore tvrdi da je to nepobitni zakljucak. Medutim, teko je osporiti da i pozitivisti znaju da imaju dvije ruke. Oni mogu Mooreu odvratiti: Istina je da vidimo svoje ruke, da njima priticemo, krecemo ih, a i miriimo ih ponekad. No, o tim dvjema rukama izvan tih vidnih, opipnih i mirisnih osjeta

nita ne moemo reci to bi imalo smisla. Meni se cini da Mooreovu izvodu nedostaje potpuniji pocetak i zavretak. Svojim rukama (ili opcenitije, tijelom) mi pokrecemo druge predmete. Osim to su u odredenom odnosu s nama, predmeti stoje i u uzajamnim odnosima koji su nezavisni od nas. Dvostranost u pojavi vanjskih predmeta, kao i kauzalne relacije medu njima, dopunjuju Mooreov zakljucak. Odlucno je takoder poceti s ljudima, a ne s jednim individuumom. Moguce je da nam se javi senzualna iluzija nekog predmeta. Ali tada se taj predmet ni njegovi ucinci na druge predmete ne mogu poslije naci, to ce i drugi ljudi posvjedociti. Dokaz je potpun ukazivanjem da daljnja istraivanja donose nova, nepredvidena svojstva stvari (ukoliko se to uopce eli dokazivati). Ovdje se javlja problem koji se ne da odstraniti lingvistickom analizom. Da postoji ja, to nije samo racionalna postavka; i nagoni se u meni javljaju. Dakako, smjesta nastupa tekoca ako nekom strancu nepoznatog govora elim objasniti to je to glad. U takvoj prilici otvorit cu usta i ukazati rukom na kruh. Emocije cesto tumacimo pokretima, a to je i Rylea navelo da duh u posljednjoj instanci svede na tjelesna ponaanja. Ipak je bitno ono to osjecam, razlicito od vanjske manifestacije ili predmeta udovoljenja unutarnje potrebe. Na je jezik ocito demonstrativnog i faktualnog karaktera. On nije nastao kao monolog jednog usamljenika nego kao organ sporazuma ljudskog drutva, prvenstveno u zajednickoj akciji. To porijeklo istaklo je objektivnu i racionalnu stranu, a donekle zanemarilo subjektivnu, cisto nagonsku. Ta disproporcija otpocetka je bila izvor pokuaja da se ja objasni mehanickim slikama ili racionalnim konstrukcijama, premda nije izostala ni romanticka pobuna (Schopenhauerov svijet kao volja). Govor je od iskona sluio sporazumu izmedu ljudi. Treba godina dok se dijete nauci izraziti. Nemoguce je osobnu svijest odvojiti od tog kolektivnog jezika. Mi govorimo, a i u sebi razmiljamo, kao milijuni ljudi oko nas i prije nas. Apsolutna samoca due, u koju prema Ryleu vodi dualizam tijela i due, samoobmana je. Elementi su nae svijesti ukorijenjeni u drutvenom ivotu. Od prvih dana uce nas drugi i zapovijedaju nam; iskazuju nam svoje misli i cuvstva; pa kako da nam dua drugoga ostane zatvorena pozornica? Logicki pozitivizam obratio je panju kontemplativnom aspektu naeg jezika. No cin, i to zajednicki cin, bio je pokretna slika u izgradnji govora, pa zato elje i zapovijedi slue istoj svrsi kao i atomske propozicije. Dosljedno, i smisao je recenica sadran u naim postupcima. Suptilniju analizu od neopozitivista obavio je engleski filozof John L. Austin.

Naravno, mi ne izricemo samo tvrdnje, vec takoder zapovijedamo, molimo to, obecavamo, opominjemo ili pitamo. Besmisleno je za takve jezicne upotrebe postaviti kriterij jesu li istinite ili nisu. Isto tako upotreba futura stavlja logicki empirizam pred nerjeivu zagonetku. Pojedini iskaz ima razlicito znacenje vec prema prilici u kojoj je izrecen. Kad podnarednik u skupnoj spavaonici rece regrutu Tvoj je krevet neuredan, tad to, naravno, nije samo konstatacija nego i opomena i naredba da regrut uredi postelju. Znacajno je da je pomnija lingvisticka analiza unijela opet platonske crte u ljudski govor. Uvjerljivo je Noam Chomsky razlagao nasuprot neopozitivistima da dijete jednostavno nije imalo prilike da iskustvom provjeri sve one iskaze koje ipak razumije i upotrebljava. Prema tome mora tu stanovita dublja struktura biti prirodena, i Chomsky je to traio pomnim analizama, no cini se, da se taj semanticki problem ipak ne moe rijeiti povratkom na Platona, vec je tu u igri osobita prilagodljivost jezika i osebujnost ljudske

mate. Bez obzira na te lingvisticke i psiholoke probleme ostaje epistemoloka situacija: ja sam svjestan toga da mislim dok mi miljenje drugoga ostaje skriveno u tudoj glavi. Doista, moemo gledati u necije lice, a da i ne slutimo to covjek pred nama misli. Moda snuje da nas ubije; necemo vidjeti njegovu nakanu nego tek no to se die na nas. Strano je to suocene, strana nedoumica koja nas muci s naim blinjima, tako da nikad nismo sigurni to je istina a to la. U toj nelagodi cesto traimo od drugih odgovore, ali njihove rijeci nisu tihe misli, i naa sumnja ostaje nerijeena. Homo duplex to je najgori stvor izopacene civilizacije i politickog terora. Neosporno, to je drama ljudske opstojnosti; medutim, kakav se problem u toj skritosti drugoga krije? Logicki pozitivizam odgovara: nikakav! Pozitivist je izbjegao tom sukobu rtvujuci svoje ja. Nije li rtva prevelika? I konacno, nije li to nojevska obrana pred opasnocu? Ako i priznamo da je tu problem, ne drimo ipak da je tu nuno objanjenje, kako su ga pruali mehanisti 18. stoljeca. Modeli ne misle, ma kako sloene bili grade. Ni najtananija fizicko kemijska istraivanja mozga nece nam otkriti to on misli. Zato? Zato to su fizicka mjerenja vec utemeljena u vanjskom okviru, u centimetru, sekundi i gramu. Zacijelo, nema otre granice izmedu subjekta i objekta; nema ni dna. Medu one neosporne istine koje je Moore istakao u obrani zdravog razbora ide i to da je svemir postojao davno prije nego su se uopce pojavili ljudi sa svojim osebujnim mislima i osjetilna. Oko te cinjenice utke zaobilaze i metafizicke i pozitivisticke teorije spoznaje, uklijetene u svoje apstraktne misli ili osjete. Ako je egzistencija ekvivalentna s navracanjem osjetih sadraja, besmislen je zakljucak o svijetu bez ljudi, kao i po stanku svijeta, a ipak nas geoloko, bioloko i astronomsko znanje sili na tu beivotnu asimptotu. Na ja je iznikao iz svemira; ta se dualnost ne moe odstraniti procicavanjem jezika. To je problem i fizicko kemijski, ali i filozofski. Istraivanje fizicko kemijskih kompleksa dat ce valjan aspekt u ivotnu evoluciju; medutim, bilo bi suvie traiti da to na kraju objasni i nau svijest. Fizicko kemijski modeli obuhvacaju one crte koje se pruaju prema objektivnom polu nae djelatnosti, pa prema tome i ne mogu uhvatiti na ego kako se javlja introspekciji. Ako je tu filozofski problem, on lei u koordinaciji razlicitih aspekata s obzirom na nau vlastitu ulogu u svijetu. Logicki je pozitivizam rastao u vrijeme kad su svi metafizicki sistemi zalazili u pomrcinu. Cinilo se beznadno takmiciti se s fizikom u spoznaji svijeta. Logicki pozitivizam se prema tome i odrice da ita supstancijalno novo kae. to jo od filozofije ostaje, to je logika znanosti. Posao je filozofa, kako kae Ayer na kraju citirane knjige, da analizira

logicke relacije izmedu hipoteza i definira simbole koji tu ulaze. Dakako, time se i on nuno uklapa u znanost i nevano je da li ga po toj aktivnosti zovemo filozofom ili znanstvenikom. Nedavna nam povijest znanosti pokazuje da su bitne analize izvrili sami fizicari, pa tako i sama filozofija, u pozitivistickom smislu, icezava s pozornice. Dosljedno je logicki pozitivizam doao do Wittgensteinova stajalita da je filozofija uzrokovana zbrkom u naem jeziku. Posljednja filozofska zadaca bila bi prema tome da muhu oslobodi iz kutije. Wittgenstein pie: Filozofija je borba protiv zacaranja nae inteligencije posredstvom jezika, protiv lanih pojmova, stvorenih gramatickim iluzijama. Russell je vjerovao da se moe u naem jeziku otkriti jednostavna logicka struktura. Tu vjeru podrao je i Becki krug. Medutim, ako je Wittgenstein i bio Russellov najveci

pristaa, njegova posljednja filozofska istraivanja rue citavu uciteljsku kolu. Nitko medu suvremenim filozofima nije ucinio tako radikalan preokret kako negdanji cambridgeski dak, zabacivi obje Russellove pretpostavke da je glavna funkcija jezika u konstataciji cinjenica, te da jezik ima jednostavnu i cvrstu logicku strukturu. To shvacanje Wittgenstein zove praznovjerjem. On i Russell bili su zacarani jednom preduhitrenom idejom tako da nisu vidjeli kako je sloen, raznolik i protuslovan na jezik. Logicki atomizam nije bio neto to se krije ispod zbrkanog ruha, to je bila iluzija. Moda je pretjerano reci da Wittgensteinova analiza znaci opijelo logickom pozitivizmu, ali svakako je potresla suvremenu filozofiju u temeljima. Ako bi istraivanje jezika i odstranilo stare filozofske probleme, ne bi ni iznijelo nove, unatoc Austinovim istancanim distinkcijama; ne bi iznijelo zato to sam jezik, bez zbiljske cjeline, nije dovoljan. Zavukavi se u lingvisticke dubine, logicki je pozitivizam izgubio kontakt sa stvarnom funkcijom jezika, a to objanjava zato je bio donekle plodan u matematici, a tako jalov u drugim znanostima. Izgubivi covjekov ja u teoriji spoznaje, suvremenije engleska filozofija i prestala biti historijski subjekt. Warnock se tjei da to filozofija nikada nije ni bila. Medutim, premda je Platonov upliv bio neznatan na politicke dogadaje u staroj Ateni, ipak su njegove misli ule u ideologije koje su tisucljecima kretale ljudski duh. Ucinak je velikih dravnika bio jak, ali obicno kratak i raspren u kaosu dogadaja, dok znanstvena otkrica i filozofski pogledi djeluju orijentirajuci, pa njihov totalan zamah moe postati ruka sudbine, osobito u dananjoj situaciji gdje je politicka sila na bespucu. 18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza simbolicka ili matematicka logika Bertrand Russell poao je od pretpostavke da ima ocitih, empirijskih iskaza koje je nazvao atomima, od kojih se mogu sastaviti drugi iskazi ili molekule, i to logickom tvorbom. Istinitost takvih sloenih iskaza razabra se iz istinitosti atoma i tocne logicke uporabe. Taj njegov nazor jako je utjecao na razvoj simbolicke ili matematicke logika Moderna simbolicka logika vie panje posvecuje na veze izmedu iskaza kojih valjanost mora biti dana iskustvom i u tome jako oponaa matematicare koji, polazeci od aksioma, konstruiraju nove istine. Polazeci od stajalita da se na jezik moe svesti na jednostavnu logicku strukturu, neopozitvisticki krug (osobito Carnap, von Neurath, Schlick, Reichenbach) pokuavao je izgraditi takav univerzalni govor u kojem bi rijeci bile zamijenjene varijablama x, y,i funkcionalnim predikatima F, G, kao u matematici, a ostale bi samo ostale logicke konstante kao svi, neki, ako, ili, i, ne, akotad koje odreduju valjanost izvoda. Pa Carnap navodi kako se karakterizira

odredeni jezik tako to se mora nuno dati njegov rjecnik i sintaksa, tj. rijeci koje dolaze i pravila prema kojima recenice mogu biti izgradene iz tih rijeci i prema kojima takve recenice mogu biti transformirane u druge. Posao je logicara, po njegovom miljenju, da otkriju sintaksu naeg jezika, a kada je ta odredena, treba da se doda samo rjecnik i dobivamo potpuni govor. Logicki empirizam je od Russella i Wittgensteina polazio od takozvanih elementarnih iskaza koji izraavaju neto neposredno dano ili jedno opaanje, a ne mogu se rastaviti na jo elementarnije iskaze. Iz takvih iskaza grade se dalje logickim operacijama sloeniji iskazi.

Iz elementarnih iskaza mogu su graditi svi drugi iskazi. Tri logicne tvorbe su osobito vane: negacija, disjunkcija i konjunkcija. Oznacimo li neki iskaz sa p , tad se proturjecni iskaz oznacava sa ? p . p Metla je u kutu. ? p Metla nije u kutu. U obicnom se govoru disjunktivni znak ili rabi u jacem i slabijem znacenju. Kad kaemo da je list suh ili mokar, mislimo da je samo jedno istinito. Naprotiv, kad kaemo Bjegunac je malen ili okno zatvora je veliko, moe i prvo i drugo biti istinito. U logici se obicno rabi znak ili u tom slabijem znacenju. Disjunkcija dvaju iskaza p i q , uobicajeno se oznacava sa p V q , a kao primjer moemo navesti: p V q Metla je u kutu ili eir je u ormaru. I konacno se konjunkcija dvaju iskaza oznacuje sa p . q, a kao jednostavan primjer navodimo sastavljanje dvaju iskaza: p ? q Metla je u kutu i eir je u ormaru. Istinitost tako sloenih iskaza vidi se odmah iz istinitosti i pogrenosti prvobitnih ili jednostavnih iskaza. Ako je p istinit iskaz, tad je negacija tog iskaza neistinita. Disjunkcija je istinita ako je jedan od iskaza istinit; a pri konjunkciji moraju oba jednostavna iskaza biti istinita da sastavljena recenica bude istinita. To se moe tabelarno prikazati na sljedeci nacin, pri cemu u okomitom redu oznacavam sa I ili L istinitost ili lanost nekog iskaza ili sloenice. negacija disjunkcija konjunkcija pppqp?qpqp?q ILIIIIII LIILIILL LIILIL LLLLLL U svakidanjem ivotu i znanosti vana su zakljucivanja tipa: ako p tad q , to se u logici zove kauzalna implikacija. Kauzalna implikacija ako-tad odredena je tako da je sloeni iskaz istinit ako su prvi i drugi iskaz istiniti, ali takoder istinit ako je prvi laan a drugi laan ili istinit. Npr. Ako Kia pada , tad Blato je. Ako kia ne pada, tada moe biti blato, ali ne mora biti. Kauzalna se implikacija

oznacava strelicom: p?q Kauzalan veza samo je onda neistinita ako prvi iskaz stoji, a drugi ne stoji. Primjer: Ako pada kia, tad polje je mokro. Implikacija ili druga recenica (polje je mokro) mora samo onda biti istinita ako je prva recenica (pada kia) istinita; inace (ako kia ne pada) moe biti istinita i lana. Pokaimo to preko tabele:

kauzalna veza pqp?q III ILL LII LLI Vidi se odatle da je implikacija ekvivalentna s disjunkcijom: Ne pada kia ili polje je mokro. Ova je disjunkcija samo onda la ako su oba iskaza lana, tj. kia pada i polje nije mokro. Simbolicki se ta ekvivalentnost pie : p ? q ?? p ? q Prema tome, tako vana veza, karakteristicna za izraavanje uzroka i posljedice, nije nezavisna i moe se logicki svesti na prve definirane forme. S obzirom na vrijednosti istinitosti moe se disjunkcija svesti na konjunkciju i negaciju. Ilustrirajmo to na primjeru. Neka je kanjenik pobjegao iz celije koja ima jedno okno. Inspektor moe u toj situaciji objasniti : Kanjenik je malen ili Okno je veliko. Ovako ce sastavljeni iskaz biti istinit ako je prvi ili drugi iskaz istinit, ili jedan i drugi, dakako. Sastavljeni je iskaz samo onda la ako su oba suda lana, tj. kanjenik nije malen i okno nije veliko. Odatle se odmah vidi da je gornji sastavljeni iskaz ekvivalentan s iskazom: Nije slucaj da ( Kanjenik nije malen i Okno nije veliko ). Jer, kada bi to bio slucaj, kanjenik ne bi pobjegao. Ako prvi sud oznacimo s p a drugi s q , onda tu ekvivalentnost moemo pisati u formi: p? q ? ??? p ?? q?. Lako se to moe provjeriti s pomocu istinosne tablice. Buduci da smo onako vanu kauzalnu vezu ako . . . tad sveli na disjunkciju, a disjunkciju opet dalje na konjunkciju i negaciju, a to se moe proiriti na druge govorne izraze, moglo se zakljuciti da se cijela logika iskaza moe svesti na konjunkciju i negaciju kao temeljne logicke operacije. Taj je rezultat bio svakako fascinantan i jako je utjecao na razvoj matematicke logike. No vano je napomenuti da je to postignuto s polazita da se svaki iskaz karakterizira

time da je istinit ili laan. Kad se govor sastavljen od iskaza analizira prema tablicama istinosnih vrijednosti, tad se doista dolazi do takvog pojednostavljenja. Sporno je, medutim, je li to dovoljan ili pravi kriterij za ekvivalentnost, npr. izmedu kauzalne veze i disjunkcije. I, naposljetku, kad uskliknemo na etnji po livadi ''Mak je crven'', ne bismo li bili zbunjeni da nas tko upita je li to istina.. I kako bismo to uopce ustanovili? Nai iskazi neto znace samo u kontekstu ili u situacijama u kojima su izreceni. Prema tome bilo bi i besmisleno pitati za pojedini iskaz je li istinit ili laan. Pitanje istine postavlja se u sloenijem odnosu, kako cemo jo kasnije razmatrati. Kao to se vidi, u matematickoj su logici logicki znaci odredeni dvjema vrijednostima (istinito i lano), a time se ta logika poklapa s Booleovom algebrom. Zacijelo, tako je odredenje logickih znakova samovoljno i ne prua sve bogatstvo ljudskog govora. Pitanje je da li ita dodajemo kakvom iskazu tvrdeci da je istinit ili laan. Kad na etnji uskliknem taj je cvijet crven, zacudio bih se da me tko upita jeli to istina. Moj bi usklik mogao biti i samo oh, crven cvijet pri cemu bih mislio isto, ali to tad za logicara vie ne bi predstavljao smislen iskaz. Karakteriziranje iskaza s istinito ili lano sadri jednu ontologiju, pretpostavku o nezavisnom svijetu sa smisleno odredivim osobinama. Sporno je

moe li se postici cisto formalna logika bez veze s ljudskim postupcima i stvarnim prilikama. Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo sloene izjave; i obrnuto, takvim se logickim operacijama mogu rastaviti sloeni iskazi u jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu miljenju, na jednoznacan nacin. Poto se cijeli govor sveo na takve logicke tvorbe, Ludwig Wittgenstein je u Filozofsko logickom traktatu ustvrdio: 5.01 Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza. 5. Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza. Prema tome je sve, cistim logickim postupkom, svedeno na elementarne iskaze koji pak korespondiraju odredenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespodentni elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve elemente iskaze. I time Tractatus logico philosophicus dolazi do zamanog, ali i kobnog zakljucka: 4.26 Navod svih istinitih elemenata iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lani. To je suprotno znanstvenom istraivanju koje u obilju pojava ili cinjenica otkriva zakone. Nedostatnost ili granice matematicke logike vide se najbolje kad se razmatraju stanovite ekvivalentnosti. Uzmimo tako jednostavan ali opcenit iskaz: Gavran je crn. Oznacimo li gavrane s A, a crno sa B, tad moemo to, da je svaki clan skupa koji je gavran bez iznimke crn, iskazati implikacijom: A ? B. Prema prijanjem nalazu moe se implikacija svesti na disjunkciju: A ? B ?? A ? B. U disjukciji moe se redoslijed promijeniti, dakle imamo B ?? A to moemo opet vratiti na implikaciju ? B ?? A. Ili rijecima: ne crno nije gavran. To je ocito takoder istina, ali problem nastaje kad logiku poveemo s iskustvom. Umjesto

da gledamo jesu li redom gavranovi crni, mogli bismo za potvrdu ili konfirmaciju uzeti bilo to ne crno, npr. crvenu zastavu. Hocemo li doista prihvatiti da je opaanje crvene zastave, bijelog snijega ili ute mrkve ekvivalentno s opaanjem da je neki gavran crn? Takva logicka ekvivalentnost vodi nas do konflikta sa svakidanjim smislom ili provjerom kojeg iskaza. Tu nam se ponovo javlja sumnja u polazite da svaki iskaz oznacimo kao istinit ili laan, tj. da pretpostavimo ontoloki realizam. Wittgenstein sm kae koliko je bio opcinjen Russellovim rastavljanjem tako prividno jednostavnih iskaza kao to je 'Autor Waverleya je kot'. Medutim je russella mnogo vie mucio problem takvih iskaza kao 'Kralj Francuske je celav', gdje gramatickom subjektu

nita ne odgovara u zbilju; jer, kao to znamo Francuska je republika. Russell ponajprije kae, a s time cemo se sloiti, da je taj gornji iskaz smislen, tj. svatko od nas razumije to znaci, prvo, kad se kae kralj kave zemlje, a zatim tom subjektu pripie celavost. No svatko ce biti osupnut kad ga upitamo je li taj iskaz istinit ili laan. Razmotrimo jo neke druge primjere. Kad bi svog znanca upitao to misli je li istina ili la da su Bumani na Grenlandu ljudoderi, on bi me odmah prekinuo, stani, na Grenlandu nema Bumana; hoce li me pitati o Bumanima u Africi? Vidi se da je on tocno razumio moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugi primjer: Kai mi je li istina ili la da je bijela vrana slijepa? Pazi, odgovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Je li istina da je Cezar suprug glumice B.B.? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je ivio mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, premda je neto u njima krivo, naime logicki subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadanjoj mogucoj vezi. Bilo je nekoc kraljeva francuskih, i bilo ih je celavih, i jamacno je tko tada mogao konstatirati 'Kralj Francuske je celav', i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je vie francuskih kraljeva koji nisu bili celavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila la, nehoticna (iz nepoznavanja) ili hotomicna (kleveta). Danas nema vie kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav je kralj , to radi, ne odnosi se ni na to. Prema Russellu postoji bitna razlika izmedu takvih iskaza kao to je 'Shaw je bradat' i 'Francuski kralj je bradat'. Obje recenice imaju svoj gramaticki subjekt, prva Shaw, druga francuski kralj, ali, dok prva ima i logicki subjekt, druga nema valjani logicki subjekt. Kako je Russell doao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opcinjen ulogom koju vlastita imena imaju u svakidanjom govoru. Kad kaemo Brigitte Bardot, svatko od kino gledalaca ima pred ocima doticnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna, istovjetna osoba. Isto tako kad kaemo vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni predmet mislimo. Taj jednostavni odnos, koji svakako dolazi u obicnom govoru, Russell je poopcio u jedinu mogucu logicku vezu izmedu imenice (ili zamjenice) i stvari, a to je takoder mladi Wittgenstein nekriticki preuzeo od svog kembrickog ucitelja. Prema tome i mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, ima li ili nema, i te se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje. No ostaje pitanje: Zato bi recenica 'Francuski kralj je celav' imala danas drugi logicki karakter nego prije revolucije? Razlika izmedu gramatickog i valjanog logickog subjekta je cisto umjetna. Nije defekt u samom subjektu, nego u cijeloj recenici. Citava recenica iskazuje neto o osobi koja ne postoji. Ona je dodue, bila vrlo umjesna u doba Ljudevita XVI, ali danas ne pogada nita. kao to ce stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakvim okolnostima rabimo pojedini izraz ili recenicu. Russell je upao

u zabunu kad je tu upotrebu ispustio iz vida. to je nadalje s temeljnom karakteristikom logickih iskaza da su istiniti ili lani?465 Kad ecem livadom pa uskliknem 'mak je crven', jako cu se zacuditi ako me tko kasnije upita je li to istina. Dalje mogu nadovezati: njegove latice lepraju na vjetru. I opet bi se zgranuo da me tko prekine: je li to istina? Ukoliko bih to pitanje shvatio ozbiljno, vratio bih se sa znancem natrag da zajedno pogledamo, ali u meduvremenu je netko mogao makov cvijet otkinuti. Bi li to promijenilo moj prvobitni iskaz? Bi, po logickom pozitivizmu, jer se to ne da vie javno, od vie osoba, verificirati. No to bi znacilo da bi nai iskazi tek 465 Kurt Gdel ne eli oznaciti sud kao netocan, nego radije kae da se ne moe dokazati.

naknadno dobivali svoje puno znacenje, to je ocita besmislica. Isto je tako besmisleno kazati da je ono to sam ja onda kazao gledajuci bila nesumnjiva istina; jer time nita ne dodajem svojoj izjavi, jedino mogu pobuditi kakvu sumnju. Obicno pitamo je li neto istinito ako nismo u to uvjereni pa traimo daljnju evidenciju. Zacijelo, filozof moe reci da je on koji sumnja u sve; prema tome za svaki se iskaz u prvom redu mora reci da li je istinit ili laan. Takva pozicija nije samo strana obicnom govoru, nego se niti ne javlja u znanstvenom istraivanju, a jo manje u umjetnickom djelu. Hoce li tko pitati je li istina da je Margareta zavoljela Fausta? Kad istraujemo zato nije moderna logika, suprotno ocekivanjima Russella i mladog Wittgensteina, ucinila nikakvo supstancijalno otkrice, osim to je vrlo profinila svoj stav, onda se izvor moe naci ba u tom konstruktivizmu i razlaganju na istinosne i lane argumente, kao to je poduzeo Tractatus logico philosophicus. 18.8. Boltzmannova teorija odraza Razdvajanje na stvar i njezina sliku izlazi iz naega iskustva s makroskopskim predmetima oko nas; no proima li ono svu spoznaju? to znaci uopce znanstvena teorija? U toj dilemi izgradio je Boltzmann konzekventno tradicionalno stajalite. Kineticka teorija topline bila je veliki, posljednji trijumf klasicne mehanike i taj ga je uspjeh utvrdio u materijalistickim koncepcijama. Sklonost analizi i sintezi, s kojom je priao termodinamici, vodila ga je i do najzakucastijih pitanja i on vrlo ivo slika kako se filozofija svuda zaplece u protuslovlju, nemocna da nade izlaz iz problematike koju je sama sebi postavila. Najobicnije stvari su filozofiji izvor nerjeivih zagonetki. Da objasni naa opaanja, ona konstruira pojam materije, a tad je pronade potpuno nesposobnom da ima opaanja, cak da u jednom duhu proizvede opaanja. S beskrajnim otroumljem konstruira pojam prostora ili vremena, a tad nade da ja apsolutno nemoguce da se u ovom prostoru nalaze stvari, da se u ovom vremenu odvijaju procesi. Filozofija nalazi neprekoracive tekoce u odnosu uzroka i ucinka, tijela i due, u mogucnosti svijesti, ukratko u svem i svakom. Da, na kraju pronalazi da je potpuno neobjanjivo i vidi protuslovlje u samome sebi da neto uopce postoji, daje neto nastalo i da se moe promijeniti.466 Boltzmann vidi i rjeenje tih protuslovlja. Pored mehanike, na njega je silno utjecala i Darwinova knjiga o podrijetlu vrsta. Ideja evolucije nije mu suprotna mehanici; naprotiv, u njemu se to sjedinjuje u materijalisticki pogled na fizicke, bioloke i psiholoke pojave.

Prema mojem miljenju treba da se citav tijek filozofiji ocekuje od Darwinova ucenja. Tako dugo dok se vjeruje u poseban duh, koji je u stanju da bez mehanickih sredstava spoznaje objekte; tako dugo dok se vjeruje u posebnu volju, koja je opet sposobna bez mehanickih sredstava da hoce stoje za nas probitacno, tako dugo ne mogu se objasniti najjednostavnije psiholoke pojave. Tek kad se uvidi da duh i volja nisu neto izvan tijela, nego da su komplicirana djelovanja cestica materije, cija djelotvornost biva razvojem sve savrenija, tek kad se uvidi da su predodbe, volja, i samosvijest samo najvii stupnjevi razvitka onih fizicko-kemijskih sila materije, koje su isprva mjehurice protoplazme osposobile, da potrae takva podrucja koja su za njih povoljna, a da se uklone onima koja su njima nepovoljna, tek tada biva nam u psihologiji sve jasno.467 466 Boltzmannova teorija odraza, str. 69. iz knjige I. Supeka Filozofija, znanost i hipoteza, kolska knjiga Zagreba, 1995. 467 Ibid.str. 69-70

Evolucionist spoznaje i funkciju znanstvene teorije, i na tome treba da se zadrimo prije nego to podemo za posljednjim konzekvencijama njegove mehanike. Boltzmann smatra da se u ljudskom rodu, iskustvom mnogobrojnih generacija, pomalo stvarala slika svijeta u kojem ivimo, a znanost tu sliku ili odraz dalje usavrava. Medutim, samim usavravanjem teorije i radom u njezinoj izgradnji lako se dolazi do uvjerenja da se zapravo teorija razvija po svojoj unutranjoj zakonitosti, bez veze sa stvarnocu. Boltzmann upozorava na opasnost takva gledita, kojemu osobito naginju matematicari, zaokupljeni cisto formalnom stranom naeg miljenja. Okrstio sam teoriju cisto duhovnom, unutarnjom paslikom, a vidjeli smo do kojeg je usavrenja sposobna. Zar onda nije cudo to se pri stalnom produbljenju u teoriju shvatila slika za ono to zapravo postoji? Tako se moe dogoditi i matematicaru, koji se stalno bavi svojim formulama i zaslijepljen je njihovim unutarnjim savrenstvom, da njihove uzajamne odnose uzme za jedinu pravu realnost i tako se okrene od realnog svijeta.468 Jedan je od osnovnih problema filozofije bila apriorna valjanost stanovitih naih sudova. Cesto znamo da je neto ispravno ili pogreno, a da se ne moramo o tome osvjedociti iskustvom. Takvi su mnogi zakljucci u matematici, no i u svakidanjem umovanju. U naem je miljenju sadrana logicka struktura koja nas osposobljava da nademo ispravne zakljucke. Ta zakonitost naeg miljenja bila je izvor za cisto idealisticku teoriju spoznaje, a cinila je i osnovu Kantova ucenja o kategorijama i sistemskim sudovima a priori. Boltzmann i tom problemu prilazi sa stanovita evolucijske selekcije. Kako stoji sad s onim to se u logici zovu zakoni miljenja? Evo, ovi zakoni nece biti u smislu Darwinovu nita drugo nego naslijedeni obicaji miljenja. Ljudi su se pomalo navikli da rijeci, kojima se sporazumijevaju, tako utvrde i veu da su time osposobljeni da svaki put na eljeni nacin zahvate u svijet pojava. Ti zahvati bivaju unaprijedeni ocuvanjem i svrhovitim sredivanjem slika sjecanja, pa ucenjem i uvjebavanjem govoru, a to je unapredenje kriterij istine. Zakoni miljenja mogu se okrstiti apriornima, jer su prirodeni individuumu mnogotisucnim iskustvom vrste. Ipak, cini mi se daje to Kantova logicka burgija to odatle zakljucuje na nepogreivost u svim slucajevima. Prema Darwinovoj teoriji to je potpuno objanjivo. Samo ono to je bilo sigurno, naslijedilo se. to je bilo neispravno, bilo je odbaceno. Tako su poprimili zakoni miljenja takav privid nepogreivosti da se tovie i samo iskustvo htjelo postaviti pred njihov sud. Buduci da su bili nazvani apriornima, zakljucilo se da je sve apriorno nepogreivo i savreno. Isto se tako prije pretpostavljalo da su nae uho i oko takoder apsolutno savreni, jer su se zaista razvili do zacudnog savrenstva. Danas se zna da

je to zabluda. Isto tako bih osporio da su nai zakoni miljenja apsolutno savreni... Oni se ne ponaaju drukcije nego sve druge naslijedene navike. Prema tome ne moe biti; naa zadaca da cinjenice citiramo pred sudom naih zakona miljenja, nego da nae misli, predodbe i pojmove prilagodimo stvarnosti.469 Dosljedni mislilac ide korak dalje od Darwina pa trai most izmedu neivoga i ivoga. S dubokom intuicijom Boltzmann postavlja hipotezu koja umnogome prethodi dananjim teorijama o postanku ivota, a osobito je zanimljivo da pretkazuje nacin umoavanja prabica. On se ne zaustavlja na tome da postavlja most izmedu neivoga i ivoga, nego pokuava objasnili i postanak prvih psihickih pojava 17 prijemljivosti vanjskih utisaka. 468 Ibid. str. 70. 469 Ibid.str. 70.

Ako nam se umnogome Boltzmann cini modernim, njegovi posljednji zakljucci, u kojima evolucija biva podvrgnuta mehanickim zakonima, vode do velikih tekoca. Becki materijalist do kraja je vjerovao u princip kauzalnosti, kako ga je postavila klasicna mehanika, i taj princip dominira i nad citavim razvojem ivog svijeta. Boltzmann uvida koje to posljedice ima za ljudske postupke, ali se on tim tekim zakljuccima ne uklanja, nego ih izrice u svoj otrini. Unutarnja veza psihickog i fizickog dana nam je konacno i iskustvom. Vrlo je vjerojatno da svakom psihickom procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces, a svi ti procesi u mozgu pravi su materijalni procesi koji se mogu prikazati istim slikama i zakonima kao procesi u neivoj prirodi. Ali tad bi morali iz prikaza procesa u mozgu biti pretkazani i svi psihicki procesi. Morali bi, dakle, svi psihicki procesi biti pretkazani iz slika, koje slue za prikaz neive prirode, bez promjene zakona koji vrijedi u neivoj prirodi.470 Time je izbrisana autonomija psihickih pojava; svi su psihicki procesi determinirani onim istim zakonima koji vrijede za neivi kozmos. Boltzmann nije vidio mogucnost da, se ukloni tom zakljucku. Silno je vjerojatno, tvrdi on, a i ostaje pritom, da svakom psihickom procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces. No, ako ti materijalni procesi cine jedan strogo determiniran lanac u prirodnoj cjelini, tad psihicke pojave ne mogu biti vie od pratece sjene. U posljednjoj bi instanciji i postupci ljudi bili odredeni mehanikom atoma. Danas moemo mnogo lake izbjeci mucnom zakljucku, u koji su padali nemilosrdno mehanicki materijalisti, medu kojima je Boltzmann bio jedan od najvecih umova. Modema je fizika napustila determiniranost, a time su otvoreni slobodniji prilazi tom osnovnom odnosu fizickog i psihickog. Boltzmannov duh bio je rtva mehanike koja ga je vodila do najviih vrhunaca, ali i mracila mu vidike. On nije naao odgovor na problem koji gaje najvie mucio i njegove, cesto i duboke misli o etici, tek su ocaj usamljenika. Polazeci od mehanike, veliki se znanstvenik mucio da nade smisao i srecu u jednom praznom, mehanickom svijetu, i njegova razmiljanja otkrivaju i stranputicu koja ga je odvukla u koban zavretak. Navikli smo da sve taksiramo prema vrijednostima. Prema tome da li neto ivotne uvjete unapreduje ili koci, vrijedno je ili bezvrijedno. To nam postaje tako obicaj, te vjerujemo da se moramo zapitati ima li ivot vrijednost. To je potpuno besmisleno pitanje... to nam se ono namece, lako moemo objasniti prema Darwinovoj teoriji. To je misaona navika koja nadilazi cilj. Mi vjerujemo da bismo, kad bi nai duevni procesi bili iscrpno prikazani slikama materijalnih procesa u mozgu, bili isto tako mrtvi i pasivni kao strojevi. To je ocit razlog zato se ovo shvacanje cini mnogima pusto i beznadno. Ipak, ja vjerujem, to je neopravdano; jer se upravo postanak estokih cuvstava boli i strasti objanjava iz

Darwinove teorije, jer su ona potrebna da se postigne nuna energija reakcije koja je potrebna za odranje vrste. Objanjenje cudesne ljepote cvijeta, bogatstvo oblika u svijetu insekata, svrhovitost u gradnji organa ljudskog i ivotinjskog tijela, to sve biva time domena mehanike. Mi shvacamo daje za nau vrst bilo korisno i vano da su nas odredeni culni osjeti dragali, a drugi odbijali; mi vidimo kako je bilo od prednosti da u naem duhu konstruiramo to tocnije slike okoline i da strogo uocimo kao istinu ono to se slae sa iskustvom, a kao krivo ono to se ne slae. Dakle, moemo isto tako mehanicki objasniti postanak pojma ljepote kao i istine.471 470 Ibid. str. 71. 471 Ibid. str. 71-72.

Tradicionalno je stanovite realizma vrlo pregnantno izrazio Heinrich Hertz smatrajuci za ideal ili cilj fizike da postavi diferencijalne jednadbe koje su matematicki model gibanja kozmosa. Bitna je tu pretpostavka da postoji priroda ili materija sa svojim inherentnim svojstvima i zakonima koji su utvrdivi i neovisno o ljudskom suucinku ili motrenju. Realnim fizickim velicinama Q1, Q2... odgovarale bi u matematickom modelu varijable i funkcije, a realni bi zakon bio izraen diferencijalnom jednadbom tih funkcija preko uzetih varijabli (u pravilu koordinata prostora i vremena). Samo se po sebi razumije da taj matematicki model nije priroda, ali je bilo Hertzovo uvjerenje da takvi matematicki modeli tocno odrazuju gibanje kozmosa. Moe se u principu za svaku tocku koordinatnog sistema proracunati kolika ce biti funkcija u dani trenutak, a to se onda moe usporediti s mjerenom fizickom velicinom u realnom prostoru i vremenu. Fizika bi, prema Hertzu, ispunila svoju zadacu kad bi otkrila ili postavila potpuni sistem diferencijalnih jednadbi koji bi sasvim obuhvatio gibanje ili mijenjanje kozmosa. Pritom je uvijek bio pretpostavljen determinizam. Kao to je Laplace rekao, matematicki bi genij u svojem modelu vidio svu prolost i buducnost svemira. Hertzov model ili Boltzmannov odraz preuzeo je mladi Ludwig Wittgenstein u svojem poznatom Filozofsko-logickom traktatu, koji je postao gotovo testament neopozitivizma. Dodue, Wittgenstein izravno citira Hertza, ali je njegovo shvacanje misli kao slike stanja stvari (Sachverhalte) blie Boltzmannu, koga je jamacno poznavao. Paradoks je da je Vladimir Iljic Lenjin takoder bio inspiriran Boltzmannovim shvacanjima u borbi protiv Machovih sljedbenika. U polemikama izmedu pristaa dijalektickog materijalizma i neopozitivista nije se uvidjelo da obje suprotstavljene strane imaju isto polazite u Hertzu i Boltzmannu; jedni i drugi uzimaju za kriterij istinitosti misli neto objektivno ili opce utvrdivo, materiju ili osjete. No, cim se misao tako odvoji od onoga cinjenicnog, kako se moe ustanovili podudarnost? Tu tekocu tradicionalne ontologije nisu uklonili ni materijalizam ni logicki empirizam. Svakako Boltzmannova epistemologija lei ispod razine Bokoviceve Teorije koja je ono aktualno proirila potencijalnim i lako pripremila pojmovni preobraaj moderne teorije polja. Tradicionalno realisticko stanovite nastavio je danas niz ucenjaka koji nemaju nita zajednicko bilo s kakvom ideologijom. U zapadnoeuropskoj filozofiji teorija se odraza naziva korespondentnom teorijom istine u strogoj verziji. Osnovna je pretpostavka uvijek ista; realnost sa svojim imanentnim svojstvima, zakonima, neovisnim o naem postojanju i spoznaji, cilj je znanstvenog istraivanja. Univerzalnost i konvergentnost ljudske spoznaje tu je odredena samopostojecom realnocu. Ta se realnost moe shvatiti kao materija ili duh; ukoliko se zastupa dosljedno monisticko stanovite, prilicno je sporedno kako se taj

bitak okrsti. 18.9. Hume i kauzalnost Politicke prilike nisu u 18. stoljecu na Otoku bile tako zaotrene kao na Kontinentu, a ni britanski duh nisu potisnuli tako teki filozofski sistemi kao to su bili Descartesov, Spinozin ili Leibnizov. Umjesto otrih klasnih sukoba sve se vie razvija kolaboracija izmedu engleske aristokracije i gradanstva, osobito u osvajanju kolonija. Dok se u Francuskoj drutvena opozicija zanosila materijalistickim nazorima, engleski je liberalizam naginjao blaim kritikama starih metafizika koje ionako nisu na Otoku uhvatile tako jako korijenje. Prakticni britanski duh nije dopustio da mu mutna filozofska gledita ometu put u kolonijalni imperij, i empiricizam, koji se tu javlja sa Lockeom,472 najbolji je 472 J. Locke, An Essay Concerning Human Understanding, London 1690.

odraz tih tendencija. Polazeci od svakidanjeg uvjerenja da postoji supstancijalan nosilac naih osjeta (ta knjiga postoji na stolu kad zatvorim oci), on kae da je to a something he knew what (neto o cemu on zna to je). Lockeova je filozofija vrlo irokogrudna; ona ostavlja fizici svijet kojemu je Newton postavio zakone; isto tako ne eli sruiti Descartesov dokaz o egzistenciji Boga, a takoder novim hedonistickim raspoloenjima ostavlja slobodan zamah. Ako je Locke svojom pomirljivocu i eklekticizmom i naao najveci odjek medu suvremenicima, vrhunac britanskog empirizma predstavlja kot David Hume (17111776), a moda i stvaralacki kraj. Za razliku od svojeg ucitelja, Hume je konzistentan i njegovi zakljucci nisu filozofiji ostavili nita drugo osim skepse, pa ako ih je i bilo teko pobijati, nisu nikud dalje vodili.473 I sam Hume ne vidi u filozofiji mnogo vie od razbibrige, kojoj su skloni refleksivni temperamenti. Ako bismo napustili te spekulacije, kae, osjecam da bih izgubio neto od veselja; a to je izvor moje filozofije. Kao i Locke, tako i Hume polazi od empirijskog stajalita da se spoznaja temelji na impresijama osjetila, ali zavrava u paradoksalnoj tvrdnji da se iz njih nita ne moe izvesti. Predaleko bi nas vodilo u historiju filozofije kad bismo potanje analizirali njegovu teoriju, danas vec zastarjelu, nego cemo radije pokuati da iz njegovih misli izvadimo ivu jezgru. Hume ponajprije obrazlae kako se nicim ne moe dokazati da mi kao subjekt postojimo. Kad god udem najintimnije u ono to zovem ja, uvijek se sudaram na pojedinacne percepcije, i nikada ne mogu nita zamijetiti osim percepcija. Poto se ja razmrvio u klupko osjeta, Hume se obara i na predodbu vanjskog svijeta kojoj je temeljni kamen vjera u kauzalnost. Odakle znamo da je jedan dogadaj uzrok drugome? to nas upucuje da postavljamo veze izmedu objekata? Hume odgovara da za to nema nikakva objektivnog razloga. Mi opaamo tek jedan i drugi dogadaj, ali ne opaamo neku kauzalnu prisilu izmedu njih. No, ako se stalno drugi dogadaj javi nakon prvoga, pocinjemo ga icekivati. Opetovanje stvara u nama naviku. Hume nam hoce urezati u pamet: - da nam jednostavno gledanje dvaju objekata ili akcija ne prua nikakve ideje o sili ili vezi izmedu njih, - da ta ideja izvire iz opetovanja njihova sjedinjavanja, - da opetovanje ne otkriva niti ne uzrokuje nita u objektima, vec da ostavlja jedino utisak u duhu, i - da je to navika u naem duhu, to zovemo sila ili nuda, a nije neto opaeno u vanjskim tijelima. Prema Humeu, dogadaji nemaju medu sobom veze, tek ako se njihov slijed cesto opetuje, mi se naviknemo da ih poveemo. Objekti nemaju izmedu sebe veza koje bi se mogle otkriti; ni iz kog drugog principa nego iz obicaja, koji vlada imaginacijom, moemo

povuci zakljucak iz jedne pojave na drugu... Time to je smrvio veze izmedu objekata ili dogadaja, Hume je konzekventno uzdrmao postojanje vanjske stvarnosti. Jedino dano jesu impresije koje ostavljaju u nama ideje, vie ili manje paslike impresija. Kao to je zanijekao veze izmedu objekata, tako je Hume bio sklon da se odrekne svih ideja kojima nisu odgovarali konkretni osjeti, i u tom je produio staro nominalisticke stajalite. Najdublja veza izmedu objekata obuhvacena je u principu kauzalnosti, na koji se rui Humeova kritika. Ako se ubodem iglom, osjetit cu bol. Obicno se kae, uzrok boli je ubod igle. No, Hume napominje da nicim nije dokazano da iza uboda igle mora dolaziti bol. Mi smo to nekoliko puta iskusili pa vjerujemo da ce se to uvijek zbiti. Tvrdnja da buducnost slici prolosti, ne temelji ni na kakvim dokazima vec je potpuno izvedena iz obicaja. Ako se neke impresije, kao ubod igle i bol, cesto opetuju zajedno, zadrava se u nama ideja uzroka 473 D. Hume, A Treatise of Human Nature, London, 1739.

i posljedice. Hume zakljucuje da sve nae rasudivanje o uzrocima i posljedicama nije izvedeno ni iz cega nego iz obicaja. Kasnije su kriticari istakli da Hume nije oborio kauzalni zakon nego ga samo prenio u psihologiju. Tvrdnja da ce cesto opetovanje dvaju ili vie dogadaja ostaviti u nama odredenu asocijaciju, nije nita drugo nego primjena principa kojeg je Hume htio zabaciti. Moe li on ukloniti kauzalnu vezu izmedu objekata ako takav ucinak ostaje u naem duhu? Umjesto prirodnih zakona Hume ostavlja navike, koje su zacijelo kauzalno uvjetovane. Iz samih impresija, kako ih shvaca engleski empirist, ne moe se nita zakljuciti, pa ni postanak obicaja a kamo li ljudskog govora s njegovim pojmovima i zakljucivanjem. Ako se izbaci kauzalnost iz vanjskog svijeta, logika misli sili nas daje zadrimo kao kategoriju duha. To je bilo stajalite do koga je Immanuela Kanta dovela Hameova kritika. Filozof iz Knigsberga tvrdi da gaje Hume probudio iz metafizickog drijema; dodue, zakratko, jer je opet kriticki um zadrijemao i metafizickim okvirima. Teko da bi Hume adoptirao zakljucke svojega njemackog sljedbenika. Posljednji razlog za svoj transcendentalni idealizam samac iz Knigsberga vidi u moralnim principima; no Hume je u tom pogledu bio skeptik i blia mu je bila ivotna radost od apstraktne dunosti. Vedra je narav spasila Humea od crnog solipsizma i krute metafizike i poslije sviju razornih kritika progovara iz njega prakticna britanska pamet: Ova je skepticna sumnja, i s obzirom na razum, i osjetila, bolest koja se nikad ne moe radikalno izlijeciti i svakog nas casa moe snaci, koliko god je gonili od sebe... Jedino bezbrinost i nepanja mogu nam dati lijek. Zbog toga se potpuno oslanjam na njih i uzimam to za gotovo da, kakvo god bilo sad citateljevo miljenje, za jedan ce sat biti uvjeren da postoji vanjski i unutarnji svijet.474 Radikalna je Humeova tvrdnja da se iz dvaju dogadaja ili instanca ne moe nita izvesti o nekom trecem dogadaju. Svaka impresija je zaseban atom, a u njihovu slijedu nema inherentne nunosti. Humeova kritika poopcenja navela je Karla Poppera da uopce zabaci indukciju kao metodu izvodenja ili dokazivanja znanstvenih hipoteza. Induktivni elementi mogu biti vani pri postavljanju kakve hipoteze, ali to nema nikakve veze s pitanjem je li ta hipoteza istinita ili lana. Dosljedno tome zabacuje K. Popper i princip verifikacije i zamjenjuje ga principom falsifikacije. Umjesto da kaemo Sve su vrane crne.

to se ne da dokazati, moe se jednakovaljano reci: Nema nijedne vrane koja nije crna. Ta se posljednja izjava moe oboriti time da nademo jednu vranu koja nije crna. Prema Popperu nije, dakle, zadaca istraivaca u verifikaciji hipoteza nego u njezinu obaranju ili falsificiranju. Istraivac treba da izmilja pokuse kojima bi oborio kakvu hipotezu, a najsigurnija ce nam se ciniti ona hipoteza koja je prola najvie takvih ispita, dakle, koja nam se cini najnevjerojatnija (jer moemo zamisliti najvie suprotnih slucajeva). Svakako, neuvjerljivo. Koliko se god diferencira od pozitivista, sam Popper prihvaca razliku izmedu cisto hipotetskog i cisto empirijskog (opaajnog), pa i njegova opreka spram pozitivizma i nije tako duboka, kao to misli svojim filozofskim realizmom. Inace, kad se odstupe od tih logickih natezanja, oba nacela, i verifikacija i falsifikacija, odavno se primjenjuju u istraivanju; i Becki krug i Popper nisu tu izumjeli nita nova. Humeova kritika uperena je protiv sviju opcih zakljucaka. Engleski empirizam polazi od impresija ili utisaka, a tu i ostaje. Svaki korak dalje od neposredno danog nedoputen je, a time i sve izjave o buducnosti. Kako znamo da je istina ono to ne izraava neko 474 Ibid. Str. 126. ( u Supeka)

partikularno opaanje? Nikako, kae Hume, ako vjerujemo da vatra grije, a voda hladi, to je samo zato to bi nam zadalo suvie muke da mislimo drukcije. Da su se neka opaanja opetovala u prolosti, nije razlog da se opet ne zbiju. Hume uporno istice da se iz nekoliko partikularnih cinjenica ne moe izvuci istina koja bi vrijedila uvijek. Cinjenice su cinjenice, a sve drugo tek su naa icekivanja koja nam olakavaju muke. Humeovo gledite o kauzalnosli i indukciji preuzeli su pozniji empiristicki pravci, osobito suvremeni logicki pozitivizam. Tako H. Reichenbach objanjava da nema bitne razlike izmedu gravitacije i signala, gdje na pritisak prsta na dugme slijedi zviduk. Superiornost prirodnih zakona nad jednostavnim regularnostima tipa pritiska na dugme sastoji se jedino u njihovoj opcoj valjanosti. Urodenik koji bi doao iz dungle u suvremenu kucu mogao bi doista doci do ideje da pritisak na dugme i pojava svjetla u arulji predstavljaju zakon u Reichenbachovu smislu. Medutim, u slucaju kad bi ponestalo elektricne struje, njegov bi se pojam o kauzalnosti slomio, a osim toga ostalo bi mu sasvim neshvatljivo zato njegovi prsti na drugim dugmetima ne izazivaju slicne manifestacije. Hume insistira na pitanju kako moemo znati za opstojnost vanjskih stvari i supstancije uopce. Nastavivi empirizam Lockea i Bacona, on cisti iskustvo od neempirijskih primjesa, ponajprije od naeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). I tako mu ostaje cista impresija ili osjeti. On ima impresije duine, irine i dubine, tvrdoce i glatkoce, teine i pokretnosti, boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove impresije, a ne izravan dokaz opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo otroumno oborio i na sve opcenito. Postoje samo partikularne impresije, sve drugo su konstrukcije ljudske navike ili spekulacije. Obarajuci metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealistickoj interpretaciji iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju nae prvobitno iskustvo, doivljaj ili cin u svijetu, kao to smo prije pokuali pokazati, vec je to posebno filozofsko gledite, odakle se lako pada u solipsizam, to je apsurd. Koliko god bio skeptican, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on nacelo kauzalnosti smatra nunom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvanijoj knjizi Enquiry Concerning Human Understanding, 1748: Isti motivi proizvode uvijek iste akcije: isti dogadaji slijede iz istih uzroka. Hume taj princip smatra nunim za znanost i ljudsku djelatnost i izricito pie: Stoga se cini gotovo nemogucim da se upustimo u znanost ili bilo kakvu akciju, a da ne priznamo istinitost te doktrine nunosti. Nunost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbacena niti ce je ikada, mislim,

ikoji filozof zabaciti.475 Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans476 da je Kantova Kritika cistog uma organski nastavak analize engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B. L. van der Waerden, o cijem ce tumacenju sudova a priori jo biti govora. Medutim, pri pomnijem citanju bivaju opreke spram Kanta fundamentalne. Pa i u citiranom pasusu izraava se engleski empirist vrlo oprezno: gotovo nemoguce. Znaci, ipak je moguce. Kant insistira na apsolutnoj nunosti, dok doktrina nunosti ostaje za Humea heuristicki vodic. Obarajuci razloge o opstojnosti vanjskih stvari, David Hume dosljedno je princip kauzalnosti iz vanjskog svijeta preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu preokretu. Engleski empiristi ele takoder sve izbaciti iz svoje glave, pa kad se pitaju to je jo ostalo, onda kao covjek, koji se budi iz nesvjestice, otvaraju oci, pipaju se i napinju sluh. U takvim trenucima, cini se, postoje samo osjeti, no cim pocnu razmiljati, govor 475 Ibid. Str. 127. 476 G. Heymans, Die Gesetze und Elemente des wissenschaftlichen Denkes

drutva vlada njihovom svijecu. Atomizirane impresije isto su takva filozofska obmana kao i Descartesov cogito ergo sum. Nae je miljenje rezultat dugog razvitka u kojem su ljudi pomalo lingvisticki iskazivali svoje nakane i vanjske predmete, uzajamne odnose i djelovanje na prirodu. Pokuavajuci da svoju teoriju spoznaje otkine od tog realnog procesa, Hume pada u prazno. Od subjektivno shvacene 'ciste' ili 'neposredno dane' percepcije nema puta naprijed, nema izlaza. No je li percepcija ili zamjedba uopce ono prvobitno? Nije li to vec jedna filozofska utvara? Cim se porekne ishodite, covjekovo jedinstvo sa svijetom, ne moe se dospjeti do postojanja 'vanjskih stvari'. Kad se pitamo postoji li 'vanjska opasnost', vec se prenose prostorne relacije 'vani' i 'unutra' na odnos svijesti prema stvarnosti, to je posve neadekvatno. to znaci reci, na primjer, da je stvarni stolac izvan nae misli o stolcu? U krajnjoj analizi pokazuje se pitanje postojanja 'vanjske stvari' besmisleno. U analizi kauzalnosti treba da se razlikuju prirodni zakoni od svagdanjih veza, koje se cesto osnivaju na vrlo zamrenim psiholokim, biolokim, kemijskim i fizickim procesima. U naem primjeru bio je uzrok boli ubod igle. Moguce je zamisliti da neka ljudska mutacija bude neosjetljiva na ubod, a time bi se takva kauzalna veza izgubila. Sasvim je drukcijeg karaktera iskustvo da udarac cekica pokrene slobodnu kuglu na stolu. Brzina kugle i impuls cekica dvije su jednostavne mehanicke velicine izmedu kojih moemo postaviti jednostavnu matematicku relaciju. Pod istim uvjetima, jednako jak udarac izbacit ce kugle odredenih masa s odredenim brzinama. Nije potrebno da to mnogo puta opetujemo kako bismo smjeli primijeniti princip indukcije. Humeova analiza kauzalnosti osniva se na slijedu dogadaja A, B, C, D Sam ce Kant upasti u slicno shvacanje govoreci da je prethodni dogadaj uzrok kasnijem, A je uzrok za B, B je uzrok za C, C je uzrok za D itd. Medutim, kauzalnost u fizici temelji se na zakonima, a sam se zakon, zacijelo, ne moe izvesti iz partikularnih opaanja ili dogadaja. Uopce, iz jednog, dva ili vie dogadaja ne da se logicki zakljuciti o nekom novom dogadaju, kamo li o kakvoj univerzalnosti. Geneza zakona usadena je duboko u ljudsko postojanje i iskustvo. Dok su engleski empiristi ceprkali po gomili impresija, Newton je objavio Philosophiae Naturalis Principia Mathematica. to znace zakoni mehanike? Postoje li objektivno ili su forme naeg duha? Tako postavljena dilema vodi u naivni realizam ili apriorizam. I zakoni fizike ljudski su zakoni; ljudski u tom smislu to su ih ljudi nali svojim djelovanjem ili eksperimentom na mehanickoj stvarnosti. Medutim, kad bismo tom

naem djelovanju odrekli realnost, smjesta bismo upali u bezizlazni poloaj da ita tvrdimo o vanjskoj stvarnosti. S druge strane, u izraavanju mehanickih zakona bitni je udio matematike koja se dalekoseno izgradivala apstraktno. I danas smo svjedoci kako najcice matematicke grane, koje su se stoljece samostalno razvijale, odjednom poslue za formulaciju fizickih zakona. Tu bismo se opet nali pred nerjeivom zagonetkom kad bismo nae apstraktno djelo shvatili kao neto sasvim razlicito od izgradnje prirodnih stvari. Jedinstvo svijeta na je vodeci princip, samo to svijet ne smijemo shvatiti jednostrano kao goli objekt, odnosno kao djelatnu misao, nego je to iskonska cjelina ljudi i prirode. Empiristicka se kritika nije oborila na Arhimedov princip ravnotee na poluzi ili Euklidov poucak o sumi kutova u trokutu. No, ako priznamo staticke i geometrijske zakone, kako smijemo zabaciti dinamicke, koji su proireni vremenskom koordinatom? Citav razvitak fizike, a osobito teorija relativnosti, gdje se cetvrta koordinata jednako tretira kao i tri prolome, pokazuje da s vremenom ne ulazi u svijet neuracunljiva hirovitost. Dinamicki zakoni s pretkazanjem buducih dogadaja prirodno su proirenje cvrstih struktura, pronadenih u statickom i geometrijskom istraivanju materije.

David Hume prvi je izrazio sumnju u vjecnost fizickih zakona. Odakle znamo, pita se on, da ce Sunce sutra izaci? Da smo neto sto puta opaali, ne jamci nam da ce se to zbiti i sto i prvi put. Znamo jedino ono to je prolo; o buducnosti moemo tek nagadati. Zacijelo, dosta ce dananjih znanstvenika prihvatiti Humeovo stanovite da svemir ne mora biti isti danas kao to je bio u svojem postanku ili iceznucu, bar to se tice strukture zakona. Vrijeme ostaje jedan od fundamentalnih problema, ako je i ulo u Specijalnoj teoriji relativnosti kao cetvrta koordinata u homogenom cetverodimenzionalnom prostoru. 18.10. Neudlucivost motrenja Uzmimo jedan jednostavan, svakodnevan, a ipak sa znanocu povezan iskaz: Sunce zalazi za horizont. Naizgled njegova se istinitost moe lako provjeriti s nekoliko motrenja. Zamislite da je uz vas, dok tako provjeravate zalaz Sunca, va prijatelj fizicar. On bi vas tada mogao upozoriti da va iskaz Sunce zalazi za horizont nije tocan, ili bolje, da nije dobro formuliran. Nije naime tocno da se Sunce sputa u odnosu na horizont, vec se horizont die u odnosu na Sunce. Znanstvena teorija kae da nije Sunce ono koje se giba oko Zemlje, vec je obrnuto Zemlja ta koja se giba oko svoje osi. Vi moete odgovoriti da vam je svejedno to kae znanstvena teorija jer je ono to vi vidite ipak Sunce koje se sputa i nestaje iza horizonta. No va prijatelj, na vae veliko iznenadenje, odgovara da on vidi suprotno, tj. horizont koji se die. Ovdje sad nastaje ozbiljna nedoumica: da li vi i va prijatelj vidite istu stvar dok gledate zalaz Sunca? Pokuajte se malo koncentrirati, saivjeti malo s milju da je zapravo horizont taj koji se giba, dok Sunce miruje. Nakon stanovitog vremena bit cete i vi u stanju vidjeti to i va prijatelj. Nemojte se prestraiti. Nije vas napustio va zdravi razum. Radi se samo o tome da zdravi razum nije uvijek dobar vodic kad je rijec o spoznaji. Ono to nam govori taj primjer poznato je psiholozima vec poodavno i moe se ukratko saeti u tvrdnju da je ljudski zamjecaj ili percepcija neto vie nego puka registracija fizickog signala koji pristie na nae osjetilo. Naime, ono to fizicki pogada vae oci i oci vaeg prijatelja, isto je. Ali ono to taj signal inicira u duhu ili mozgu vas i vaeg prijatelja, nije posve isto; vai su procesori poneto razlicito programirani. I kod tog programiranja bitnu ulogu ima okolnost da li vi zastupate teoriju po kojoj Zemlja miruje, a Sunce se giba ili onu drugu. Razmotrimo jednostavniji primjer. Pogledajte sliku: Slika 4

Neki ce od vas u njoj prepoznati kocku gledano odozgo, a drugi, pak, istu takvukocku gledano odozdo, premda je fizicki signal koji dospijeva do oka za sve isti. tovie,

kada vas netko upozori na drukciji nacin gledanja, moci cete na crteu po volji prepoznavati cas jednu cas drugu situaciju. Vratimo se vama i vaem prijatelju u zalazu Sunca. Ako sad svaki od vas zastupa razlicitu teoriju i u skladu s njom razlicito percipira cinjenice, kako cete se sloiti oko pitanja koja je teorija ispravna? Kako opaanje moe odlucivati u znanstvenom sporu ako svatko opaa neto drugo, ovisno o tome koju teoriju zastupa? I kako teorija moe biti opravdana opaajima ako oni pretpostavljaju teoriju? Moguce je, reci ce uporni empiristi, da svaki od vas poneto odstupi od svog programa. Tada biste se moda mogli sloiti oko zajednicke recenice koja ne bi implicirala niti gibanje Sunca niti gibanje Zemlje. Ona bi mogla glasiti ovako: Suncev krug i crta horizonta gibaju se jedan u odnosu na drugi. Iskazi to izricu rezultate znanstvenog opaanja upravo su takvi neutralni i o teoriji neovisni iskazi. No zacijelo cete se sloiti da i takva tvrdnja nije potpuno nevina; i ona pretpostavlja neku teoriju. Dok ste i vi i va prijatelj u pocetku pretpostavljali da vas, pri promatranju zalaska Sunca, vae osjetilo vida obavjetava o apsolutnom gibanju, u smislu da jedno tijelo miruje, a drugo se giba, sada ste i jedan i drugi doli do zakljucka da je ono to vam je dano u vidu zapravo tek relativno gibanje, i tako ste oblikovali iskaz o cinjenicama. U znanosti situacija s motrenjem nije jednostavnija vec sloenija. Cesto su potrebne sloene elaboracije da bismo mogli reci to smo vidjeli u nekom eksperimentu. No kad se konacno i sloimo u tome to opaamo nastupa nova tekoca jer neutralnost novog zajednickog iskaza znaci ujedno da ga nije moguce upotrijebiti kao potvrdu ili opovrgnuce bilo jedne ili druge teorije. Dogada se cesto (pazite, cesto ali ne uvijek kako bi nam Quine i neki drugi eljeli sugerirati) da eksperimentalni rezultati ne mogu odluciti o tome jeli neka teorija istinita ili lana, pa cak niti reci koja je od dviju teorija blia istini. Primjerice, u Kopernikovo vrijeme i njegova heliocentricka i Ptolemejeva geocentricka teorija jednako su dobro objanjavale tada znane cinjenice o Suncevu sistemu. Mnogi se ljudi nisu mogli odluciti iako se nisu bojali Crkve niti su bili dogmatici. Tek su nova motrenja Galileia i Tyche Brachea, a osobito Keplerovi zakoni i Newtonova teorija, definitivno pokopali geocentricki model. Dva vana zakljucka moramo izvuci iz ove male analize. Prvo, pojedinacni empirijski iskaz, pa ni iskaz uopce, ne moe ni potvrditi ni opovrci neku hipotezu ili teoriju. U znanosti se uvijek radi o skupu medusobno povezanih iskaza, o sloenoj znanstvenoj praksi s kojom se mora suociti neka teorija. Nadalje, nijedan skup empirijskih iskaza nije posve neutralan, neovisno o teoriji kojoj treba posluiti kao empirijska baza. Stoga na kraju bazu i nadgradnja cine jedinstvenu cjelinu, u kojoj je samo relativno moguce

razlikovati empirijsko od teoretskog. Ta se cjelina sada suocava sa znanstvenom praksom, a potom sa stvarnim eksperimentom. Dode do nesuglasja, potreban je dugotrajan napor, vjetina i intuicija da bi se otkrilo to nije dobro, koji iskaz u toj lingvistickoj mrei treba eventualno zamijeniti nekim novim iskazom ili moda cijelu teoriju treba napustiti. 18.11. Hegelova negacija Georg Wilhekm Friedrich Hegel nije dao samo Spinozinom monizmu krajnje idealisticku formu, nego je dao koban obrat takoder njegovu nacelu: sve odredenje je negacija. Pokuajmo najprije shvatiti kako je autor Etike doao do te svoje tvrdnje. Kad kaemo da je jabuka slatka, jamacno imamo prije toga iskustvo kiselog, gorkog ili slanog. Ili, jedva bi tko mogao reci da je rua uta a da prije nije vidio neto crveno, plavo ili zeleno. Time to razlikujemo pojedine okuse ili boje moemo reci da predmet ima tu i tu boju. Jamacno nitko ne bi mogao reci da je snijeg bijel kad bi sve druge stvari takoder bile

bijele. Razlikovanje nam se cini bitnim da kojoj stvari pripiemo stanovit predikat. Medutim Spinoza ide korak dalje i kae da iskaz 'Jabuka je slatka' odmah ukljucuje citav kompleks 'Jabuka nije kisela, nije gorka, nije slana, itd.' Odredenje svojstva jabuke ukljucuje njezino izuzimanje iz sveg ostalog kompleksa. Kad kaem da je Petar dobar, time (zapravo) kaem da nije zao. Individualnost zahtijeva po Spinozi (Njegovo glavno djelo Ethica ordine geometrico demonstrata izalo je posthumno, u Amsterdamu 1677, ubrzo nakon njegove smrti, a polazi od Descartesove definicije supstancije kojoj pripisuje mnogo atributa, medu kojima i prostranstvo (tjelesno) i miljenje.) uvijek napor negacije, dok obratno servilan karakter, protiv cega se Eticar najvie buni, svemu poputa, sve odobrava. Nacelo negacije u logickom smislu biva osobito vano kad se promatraju razlicite vrste. Kad kaem da je kit sisavac, obicno time elim reci da kit nije riba; no po Spinozi bi to ukljucivalo takoder tvrdenje da kit nije gmaz ni ptica ni insekt ni u beskraj. Odredenje jedne vrste bi impliciralo dakle navodenje, poznavanje ili negiranje svih ostalih vrsta, dakle bi u govoru o svakoj vrsti bio ukljucen citav rod ivotinja, ili obratno. Spinoza nije rijeio (logicke) tekoce kako od vjecnih i apsolutnih principa beskrajne supstancije dolazi do individualnih i partikularnih bica, i njegovo izlaganje po nacinu geometrije ne dostie ni izdaleka Euklidovu nunost ili jasnocu, ali je svakako bilo neto fascinantno u tome da se u svakoj izjavi sluti jo neto drugo to nije eksplicitno receno, a narocito da se u negaciji otporu, izuzimanju vidi individualno bice i naposljetku sloboda. Ta se matovitost jako dojmila i pjesnika Goethea, i njegov se Mefisto upravo predstavlja u tom Spinozinom znacenju: Ja sam Duh koji sve nijece; jer sve to nastaje vrijedno je da propadne. Iz tog se stiha ne vidi jasno da li je negacija uvjetovana nastajanjem ili, to ce biti Hegelova doktrina, negacija vodi do nastajanja, negacija biva kreativnom silom. No citav Faust ide k ruenju vraga, kako se on god simpaticno javlja. Da bi citavu govornu dvosmislenost do kraja dramatizirao, Hegel na stanovit nacin preuzima Spinozino nacelo: sve odredenje je negacija time to ga pokrece i postavlja svoj princip: sve negiranje je odredenje. Time to kaemo da rua nije crvena, mi smo blie tome kakva je; pa kad kaemo da nije ni uta ni zelena ni plava, onda je valjda bijela? Svakako je teko slijediti Hegela u svakidanjem govoru, i pratilac se mora popeti na viu apstraktnu razinu gdje pojmovi u njegovoj Logici bivaju na alost premalo objanjeni.

Hegel ponajprije preuzima Platonovo ucenje o predikatima kako su ga razvili realisti u opreci spram nominalista. Za konkretnu stvar mogu npr. reci: Jabuka je crvena. Jabuka je slatka. Jabuka je okrugla. Jabuka je tvrda. Predikat crveno, slatko, okruglo i tvrdo su univerzalni i dolaze pri mnogim drugim stvarima; oni jesu u viem smislu nego pojedina jabuka koja je slucajna i prolazna pojava. Za Hegela je bitna ta razlika izmedu onoga to jest, tj. bitka, i pojave, onoga to se samo javlja naoj svijesti. Bitak (Sein) je temeljni pojam Hegelove filozofije kao to je apsolutna ideja koja sadri (implicitno) sve druge ideje ili pojmove. Dosljedni bi idealisti mogao reci

da pojava jabuka nije nita drugo nego (slucajna) kombinacija univerzalnih svojstava crvenog, slatkog, okruglog i tvrdog na odredenom mjestu i u odredeno vrijeme, premda u filozofiji prirode nije Hegel bio spreman ici tako daleko i ostao je u vrlo cudnoj nedomiljenosti. Kad kaem da kit nije riba, blie sam odredenju vrste kamo spada. Time to u vioj klasi sisavaca razlikujemo kopitare, papkare, majmune itd., pomalo odredujem kitove. Diferencijacija je u Hegela (gotovo) identificirana s negacijom. Tome to negiram jedno za drugim dolazim konacno do odredenja kita, svakako vrlo dugotrajan (ako ne i beskrajan) proces kad se domisli do kraja. Time to pocinjem izvoditi (Hegelovu) negaciju u pocetnoj ideji ili pojmu, npr. sisavaca, dolazim do njihovih pojmova, npr. kita, i stoga moe Hegel negaciji pripisati stvaralacku moc. Treba imati na umu da tu Hegel ne misli u prvom redu na povijesno zbivanje, kako je teklo u prostoru i vremenu, nego se tu radi o logickom razvoju. Zanimljivo je u tom pogledu kako on u svojoj Encyclopaediji obara bioloku evoluciju koja je u njegovo vrijeme imala sve vie pristalica: Priroda se treba da promatra kao sustav stupnjeva od kojih jedan nuno izlazi iz drugoga, ali ne tako da bi jedan prirodno generirao iz drugog Bilo je to krivo shvacanje ranije i kasnije filozofije prirode da promatra napredovanje i prijelaz jedne prirodne forme i sfere u viu kao izvanju aktualnu produkciju. Napredovanje i prijelaz ivih bica treba da se shvate cisto logicki kad se prolazi citav zooloki sustav vrsta: razvoj je to ideje a ne necega u prostoru i vremenu. Ako se ta temeljna razlika ne shvati, ne moe se pratiti (i onako mutne) Hegelove izvode. Spinoza je mehanicki zakon (uzrok i posljedicu) ostavio u tjelesnoj sferi, dok je na duh protegnuo racionalnu nunost (shvacajuci je cesto poput fizicke determiniranosti ili zakona). Hegel dakako priznaje samo racionalnu nunost, a priroda ili tjelesno nije za nj nita drugo nego ideja o drugome ili otudena ideja. Priroda predstavlja alijenaciju ideje koja se konacno prebroduje vracanjem apsolutnom duhu (izraenom u Hegelovoj filozofiji, to je pisac posve ozbiljno, ako ne ba skromno, drao). Taj je korak idealistickom monizmu pripremio i sam Kant kad je prosto, vrijeme i kauzalnost fizike tumacio kao forme razuma. Kant je jo ostavio stvar po sebi kao uzrok naih osjeta; ali, ako je sam pojam uzroka i posljedica samo jedna razumska (subjektivna) kategorija, onda nema razloga takav uzrok pretpostaviti, i stvar po sebi je ubrzo icezlo u daljnjim idealistickim filozofijama. Knigsberki kriticar metafizika preobrazio se preko noci u glavnog inspiratora vehementnog idealistickog monizma, to nije samo bila sudbina tog velikog kriticara. Hegelov se bitak ne smije shvatiti kao ono to postoji u prostoru i vremenu, kao pojava. Kad uzmemo jabuci sve njezine osobine kao crveno, slatko, okruglo i tvrdo, ostaje

jo neto, naime kategorija bitka. Kategorija bitka je prema tome potpuno prazna, ona nije nita. Takvo rasudivanje bi nam trebalo pokazati kako kategorija ili cist pojam bitka sadri u sebi ideju nicega. Dakako, nita je negacija bitka. Vidimo kako negacija djeluje. S pomocu negiranja izveli smo iz kategorije bitka kategoriju niceg proces koji ce upravo fascinirati egzistencijaliste. Poto ima kategoriju bitka i niceg, Hegel moe uvesti prijelaz bitka u nita, i obratno, prijelaz niceg u bitak. To je kategorija nestajanja ili nastajanja. Hegel je na taj nacin postavio svoju trijadu: bitak, nita i postanak. Takva se trijada jo naziva teza, antiteza i sinteza. S pomocu takvih trijada ide citav logicki razvitak, s tim da svaki clan moe biti pocetak jedne nove trijade. Mjesto da smo postavili bitak za prvo, uzet cemo kao prvobitno apsolutnu ideju, i tad prva trijada glasi: ideja u samoj sebi (logicka ideja), ideja izvan sebe (priroda) i ideja u sebi i za se (duh). Duh opet ukljucuje trijadu: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. Subjektivni duh sadri apstraktno pravo, moral i drutvenu etiku; apsolutni duh sadri umjetnost, religiju i filozofiju. Umjetnost pak sadri trijadu

ljepotu opcenito, tipove umjetnosti i posebne umjetnosti, itd. Hegel priznaje da mnoge njegove trijade ne izgledaju uvjerljive (zato bi npr. religija bila antiteza umjetnosti?), ali on ocekuje da ce specijalist poslije takva pitanja potpuno razjasniti, a njemu je bilo glavno dati opci plan logickog razvitka ideje. Nema sumnje da je takav grandiozan skec sveg ljudskog znanja zadivio mnoge njegove citatelje, narocito pak one koji nisu bili zaokupljeni posebnim istraivanjima i eljeli su imati svijet u gotovom. Hegel mora dakako zabaciti nacin zakljucivanja geometrije kao potpuno neprikladan u filozofiji. Po Euklidu polazimo od aksioma da deduktivno izvedemo stanovite poucke ili svojstva geometrijskih tijela. Medutim ti su aksiomi neto to se pretpostavlja, to se dalje ne objanjava, to ostaje dakle misticno. Filozofija ne moe poci od takvih pretpostavljenih (ili evidentnih) nacela. No nije li sam Hegel pretpostavio na pocetku ideju, odnosno bitak? Stvar je u tome, odgovara logicki monist, da ideja dolazi i na kraju. Logicki je izvod reverzibilan. To je bio i razlog to se Spinoza nacelo Definicija je negacija moglo preokrenuti. Pokuajmo na Aristotelovom silogizmu shvatiti svrstavanje. Svi sisavci su kraljenjaci. Kitovi su sisavci._______ Dakle, kitovi su kraljenjaci. No znamo da je kit sisavac pa je prva premisa samo onda istinita ako je kit takoder kraljenjak. Pred nama je ocito jedna tautologija. S obzirom na to moe se nae zakljucivanje preokrenuti pa od zakljucka stici do prve premise. Dakle, kad kaemo da je kit kraljenjak, a zna se da je kit takoder i sisavac, implicira se da su sisavci takoder kraljenjaci. Formalni bi se logicar dakako nakostruio pri takvom izvodenju, ali se Hegel na takvo zaziranje ne osvrce. Biva li to prihvatljivije kad se dopusti da se u svakom iskazu jo neto drugo (ili vie toga) misli? Nijedan iskaz ne moe stajati sam za se; on uvijek implicira citav sustav drugih iskaza. U tom smislu moe se pojedinom iskazu staviti nasuprot njegova negacija kao istinita, no svakako bi suvremenog logicara zbunilo da prihvati takva dva iskaza kao identicna tj. da je p jednako ne-p. Kad to kaemo, trebalo bi reci, 'ovo nije nego ovo i jo neto', to bi nas u tijeku izvodenja dovodilo do tvrdnje da je neto drugo. Medutim, ako se neto drugo ostavi neodredeno, proizvoljnost biva nerazborita.(Jamacno nije Aristotelova logika prikladna da se ilustrira smisao Hegelove negacije, i suvremena bi logicka istraivanja mogla doprinijeti da se tu poneto bolje

formulira. Naalost nisu neohegelijanci posvetili tome dovoljno panje, mada je sam Hegel ukazivao na neprikladnost Aristotelove logike.) Zacijelo Hegel vec u apsolutnoj ideji vidi sve druge, njemu vane i istinite ideje, ali mora se imati hegelijansko vizionarstvo da se iz kategorije bitka izvede npr. diferencijalni i integralni racun ili iz objektivnog duha bracnu vezu i porodicu. Koliko se god Hegel suprotstavljao logickim principima identiteta ili iskljucenog treceg, toliko je sam ipak podlegao formalnom karakteru logike. U bilo kojem tradicionalnom silogizmu mogu se konkretne klase (kao kitovi, sisavci ili kraljenjaci u naem primjeru) zamijeniti simbolima koji oznacuju klase kakvih dogadaja ili objekata i bilo kakve predikate, i prijanja tad logicka konstrukcija dobiva apstraktnu formu: Svi S su P K je S Dakle, K je P

Ako uvrstimo ovamo za S klasu ljudi, za P predikat smrtan, a za K kralja, dobivamo tipican primjer: Svi ljudi su smrtni. Kralj je covjek.____ Dakle, kralj je smrtan. Kako to da takve logicke konstrukcije vrijede za sve klase individua i predikate? Suvremeni bi logicar odgovorio da su logicki znaci kao svi, neki upravo tako definirani da poznati silogizmi stoje. A ako je ipak taj kralj besmrtan? Tad bismo ga iskljucili iz klase ljudi; to bi po svoj prilici bio bog. Vidi se da se (po toj konvenciji) nikako ne moe doci do proturjecja, i oblak mistike oko istinitosti silogizma icezava. Medutim je Hegel bio tako pod dojmom logickog zakljucivanja da mu se to cinilo kao ono vano, a konkretne klase kao povrno ili osjetilno. Je li zato to nije shvatio karakter logickog zakljucivanja bio Hegel podigao logicki idealizam? Na svaki nacin on je misao cistio od sveg senzualnog (empirickog); no da li takva cista misao ili apsolutni duh ita predstavlja? U monistickoj je filozofiji posve sporedno kako se ono apsolutno imenuje, da li ideja, bog, priroda, materija, bitak, itd. Znacenje biva tek onda jasnije kad se pristupi samom covjeku i stvarima spoznaje. Spinozin je monizam doputao ujedinjenje psihickog i fizickog, tih dvaju glavnih atributa supstancije, jer se racionalna nunost poistovjetila s geometrijskom zakljucivanjem i tako usporedila s prirodnim (mehanickim) zakonom. Odatle su mogle izaci i neke novije teorije fizicko-psihickog paralelizma, ne ba osobito uspjene. Carnap je pokazivao (ne posve uvjerljivo) da se sve iskustvo moe izraziti ili fizickim terminima ili mentalnim (fenomenalnim); a izmedu ta dva izraavanja mogao bi se postaviti prijevodni pravilnik. Vrlo skepticno je Wittgenstein primijetio da postoje samo logicke nunosti, dok su stvarna dogadanja slijed slucajeva. No dok su za Wittgensteina te logicke nunosti jedino tautologije, to nita novo ne kau, Hegel je povjeravao da je svojim logickim idealizmom obuhvatio sve znanstvene discipline i svu povijest, zacijelo kao razvoj svoje apsolutne ideje. U tom to Hegel insistira na sutoj logici (zacijelo u svojoj reinterpretaciji), koja se kao izvod ne moe prevesti na prirodne zakone, njegova filozofija i ne moe biti drukcija nego cista idealisticka, i svaki tu pokuaj obrata vodi do zabune. Velik je Hegelov pothvat to je cijelo ljudsko znanje i svjetsku povijest ujedinio u jedinstven sustav, kako je to jo jedino Aristotel prije njega izveo, i to ce ostati trajan izazov kasnijim misliocima. Treba li da uzmemo svaku pojedinu stvar kao pojedinacnu, slucajnu, neobjanjivu, ili moemo objasniti zato je tu pred nama? Kant je postavio kategorije ljudskog uma kao samostalne i ne dalje objanjive; on nije nikad pokuao da

jedne izvede iz drugih, nego bi cak takav pokuaj smatrao besmislenim. Hegel je to ipak poduzeo. Sve te kategorije, i jo mnoge druge, koje Kant nije naslucivao, izlaze iz apsolutne ideje po nacelu negacije (ili diferencijacije, to je za nj isto), i sve se opet vracaju u apsolutnu ideju, doista impozantan razvitak gdje se kraj podudara s pocetkom; no nije li to moda i jedino to negacija moe uciniti da nas ostavi pri prvobitnom? Hegelova se negacija ne smije pobrkati s dijalektikom iz svakidanjeg govora, pa i filozofske rasprave, kad jedna gospoda kae ,Martin je dobar a druga joj se suprotstavi. Ne, Martin nije dobar. Kad te obje gospode dalje obrazlau svoje sudove, one ce iznijeti mnogo to o Martinu, i prema tome ce njihov razgovor biti za obje vrlo plodonosan. No stvar je u tome to svaka od njih poznaje Martina iz mnogo razlicitih zgoda; prema tome novi iskazi ne bujaju iz samog iskaza ,Martin je dobar ili ,Martin nije dobar, nego iz vrlo sloene Martinove osobe. U tom smislu mogao je B. Shaw u svojim dramama ustvrditi jedno pa suprotno, a u svakoj je toj izjavi bilo dosta istine. Platonovi dijalozi obicno

pocinju s tim da se postave dvije suprotne tvrdnje pa odatle stigne do punije istine, sinteze; odatle i podrijetlo dijalektike. Svaka posebna tvrdnja, a i znanstvena teorija, istrgnuta je iz ireg kompleksa ili se odnosi na stanovit sklop cinova, pa je posve razumljivo da ne moe biti apsolutno istinita, nego cak, kako se citav obzor mijenja, moe biti zamijenjena upravo suprotnom tvrdnjom. Tako je Newton ustanovio apsolutnu istodobnost u svemiru, dok je Einstein zabacio pojam apsolutne istodobnosti. I Newtonova i Einsteinova (suprotna) tvrdnja imaju svoje znacenje samo u sklopu citavog razvoja. Bilo bi, dakako, posve krivo reci da Einsteinova teorija predstavlja jedino negaciju Newtonove. Hegel je, strogo ogranicen na ideje (ili iskaze), pripisao samoj negaciji moc da proizvodi raznolikost i obilje novog, to znaci tumacenje negacije koje posve odstupa od obicnog smisla i trebalo bi to pomno obrazloiti, cime bi to opet prestalo biti cisti logicki znak, suprotno ishoditu logickog idealizma. 18.12. Znanost i ideologija U ovoj kratkoj studiji pokuat cemo prikazati neke od suvremenih problema sa kojom se susrece Znanost uz nuna pojednostavljenja koko bi problematika bila jasnija iroj citalackoj publici. Prije nego to krenemo sa izlaganjem dat cemo jedno malo objanjenje u svezi podnaslova Ratovi znanosti, koji sam po sebi naslucuje estinu sukoba izmedu takozvane znanstvene zajednice i onih koji njoj ne pripadaju, ali i unutar samog korpusa zajednice. Sam podnaslov je namjerno posuden od casopisa Social Text koji izdaje Center for the Critical Analysis of Contemporary Culture i koji je vodeci casopis kriticke teorije. U sklopu tog casopisa, 1995. godine, objavljen je poseban broj pod nazivom Ratovi znanosti, a motiv, ili bolje receno jedan od motiva, bila je godinu dana ranije objavljeno dijelio Paula Grossa i Normana Levitta Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarelles with Science (1994). Biolog Gross i matematicar Levitt izjavili su da akademska ljevica, koji po njima predstavlja veliki utjecajni odsjecak americke akademske zajednice u sutini se protiv znanosti. Za navedene autore to su svi oni znanstvenici koju ukazuju na cinjenicu velikog utjecaja politickih i ekonomskih snaga na znanost i tehnologiju. No, ova kritika i nije neto novo, ali krije iza sebe neto drugo a to je tenja izvjesnog broja znanstvenih krugova da se obrane o svih napada bilo da oni dolaze unutar ili izvan znanosti. Ovo vodi, kao to cemo to pokuati pokazati, da sama znanost koja negira prisutnost i utjecaj politike i ekonomije, odnosno odredene ideologije, postaje sama ideologija, tj. izgradnje znanosti kao nove religije. U obranu znanosti stao je navedeni casopis i to moda ne bi bilo toliko bitno da se upravo u izdavanju zadnjeg broja nije dogodio jedan incident pod nazivom slucaj Sokal. Naime, objavljen je znanstven clanak pod nazivom Transgressing the boundaries towards a transformative hermeneutics of quantum gravity, a napisao ga je Alan D. Sokal, profesor

fizike na New York University. Clanak se uredno pojavio u broju proljece-ljeto u istom gore navedenom casopisu Social Text. Ovdje se namjerno daje naglasak o urednom pojavljivanju to znaci da je proao sve one procedure koje mora zadovoljiti jedan znanstveni tekst radi objavljivanja. No, i povrno icitavane teksta izazivalo je nedoumicu. Autor u svom clanku tvrdi da bi sjedinjenje teorije kvantne mehanike i Opce teorije relativnosti, koje su trenutno u ne suglasju, dovelo do nove oslobodilacke post moderne znanosti. Relativizam i fantasticne pretpostavke prelazi granice ludila koju autor koristi u tekstu. Da tu neto nije uredu pokazuje sama bibliografija koju koristi Sokal iz koje se vidu da je sa jedne strane prisutna literatura koja nema veze sa navedenom problematikom, a sa druge strane obilato koritenje citata post modernih strucnjaka kao to su izdavaci casopisa Social Text, A. Rossa i S. Arnomitza. Vjetim prekrajanjem Sokal je

uspio da progura tekst i podvala je uspjela. Sokal je odmah na stranicama Lingua Franca objavio svoju podvalu. Da zlo bude vece taj skandal su u svojim naslovnicama objavili The New York Times, International Herald Tribune, Le Monde itd. Dignitet znanosti, a posebice od onih koji su je branili u svom kriarsko pohodu, u javnosti je dobio teak udarac. Znanstveni ratovi postali su javni. No tocka zapaljenja, koja nije bila poznata iroj citalackoj publici, koja je dovela do otvorenog sukoba izmedu branitelja i kriticara znanosti pojavila se mnogo ranije ezdesetih godina prolog stoljeca. Thomas S. Kuhn, teoreticar znanosti, je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo Struktura naucne revolucije (The Structure of Scientific Revolutions) u kome je iznio tezu, jednostavno receno, da znanost predstavlja tek neto vie od rjeavanja problema u okviru prihvacenih obrazaca uvjerenja. Ovo je dijelio zbunilo zagovornike Znanosti kao neprikosnovenog hrama istine, ali jo vie dalo argumente svim onim iz plejade izvan stroge znanosti da dignu glas protiv nadobudne vec formirane elite. Mnogi kriticari kao to cemo to kasnije pokazati nije razumjela Kuhna, ali su dali sebi za pravo da se bace na kritiku znanosti. No, dade se razluciti da se uglavnom borba vodi oko premoci ideologije i to sa jedne strane ideologije i koja je proistekla iz potrebe zatite drutveno-ekonomskog poloaja znanstvene zajednice, koju bih smo mogli nazvati cehovskom ideologijom i na drugoj strani sve one anti-znanstvene ideologije koje su osjetile svoj trenutak afirmacije. Prije nego to krenemo u daljnje razmatranje napravimo jedan kratki povijesni pregled koji ce zorno pokazati kako je znanost dola u takvu situaciju kakva je danas. Podrijetlo ratova znanosti Gotovo citavo jedno stoljece, do Prvog svjetskog rata, na znanost se gotovo opcenito gledalo u herojskom smislu. Usamljeni znanstvenici neravnopravno su se borili za Istinu. Znanost je bila cista, autonomna djelatnost, odvojena od tehnologije i industrije, i iznad drutva. Cistocu znanstvenog istraivanja djelomicno su osigurala sveucilita u kojima su se istraivanja obavljala radi Znanja i u kojima su se odgajale buduce generacije znanstvenika. Izraz 'znanstvenik' izmislio je 1930-tih godina William Whewell (17941866), fizicar i povjesnicar znanosti; prije toga znanstvenici su bili smatrani 'filozofima prirode'. Whewell je vidio znanstvenika kao nekoga tko je zauzet jedinstvenom drutvenom ulogom, nekoga kome je potrebna zatita i kome osnovna egzistencija ovisi od ostatka drutva. Znanstvenici, posebno, Veliki znanstvenici, bili su predmet ispitivanja povjesnicara i filozofa znanosti. tako je povijest znanosti naglaavala otkrica velikih znanstvenika i opravdanje tih otkrica u sveopcoj objektivnosti i cjelokupnosti znanosti. ali,

premda je znanost bila uvijek istinita, bilo je 'pogreaka' koje je trebalo ispitivati. Povijesne su knjige objanjavale da su znanstvenici koji ustraju u svojoj pogreci i nakon dokazivanja prave istine bili nekako loi znanstvenici. Medutim, nisu ba svi bili uvjereni u apsolutnu cistocu znanosti. Nekoliko je znanstvenika izrazilo svoju zabrinutost zbog njezinog buduceg usmjerenja. Posebno se Ernst Mach (1838-1916), fizicar i znanstveni filozof, u desetljecima prije Prvog svjetskog rata, kad su eksperimentalne fizicare ukljucili u industriju i vojsku, zalagao za jednostavniju, korisniku prilagodenu znanost usmjerenu prema konacnim ljudskim ciljevima. Machu se suprotstavio Max Planck (1858-1947), jo jedan uvaeni njemacki fizicar, koji je podravao autonomiju ideal znanosti. Njihova se rasprava proirila na mnoga vana epistemoloka i politicka pitanja, od kojih su najtrajnija docekala realizam (zamisao da odredene izjave postaju istinite ili lane zbog cinjenica neovisnih o miljenju)

u filozofiji znanosti. Planckova opce priznata pobjeda nad Machom jo je ucvrstila platonsko poimanje prakticnog znanstvenika kojemu je jedina vodilja predanost istini. No, Prvi svjetski rat ozbiljno je otetio ovo mitoloko vjerovanje u cednost znanosti. On je razotkrio tehnoloku slabost Britanskog carstva i doveo do neposrednog uplitanja vlade u rukovodenje znanocu. Osnivanjem novih javno ili privatno financiranih ustanova prekinut je monopol sveucilita kao istraivackih zavoda. Mnogim intelektualcima i znanstvenicima, posebno onima marksistickog uvjerenja, veza izmedu znanosti i gospodarstva postala je sasvim ocita. To je 1918. godine dovelo do stvaranja National Union of Scientific Workers, to je kasnije postala Asociation of Scientific Workers, koja se znanocu bavila s izrazito socijalistickim znanstvenim programom. Tvrdilo se da ce povecanje trokova za znanost, zajedno s centraliziranim planiranjem, inicirati oslobadajuce potencijale znanosti. Povezanost znanosti i ideologije jasno je izraena 1931. godine, kad je konferencija o povijesti znanosti u Londonu ugostila delegaciju (tadanjeg) Sovjetskog saveza. Najvaniji dogadaj na konferenciji bilo je predavanje Borisa Hessena 'The Social and Economic Roots of Newton's Principia'. Hessen je tvrdio da Newtonovo glavno djelo nije toliko proizvod znanstvenog genija ili rezultat unutarnje logike znanosti, koliko slijed drutvenih i gospodarstvenih snaga u Britaniji sedamnaestog stoljeca. Ono je ispunilo potrebe britanske gradanske klase. Mladim britanskim ljevicarski nastrojenim znanstvenicima i povjesnicarima znanosti koji su bili prisutni na toj konferenciji trebalo nekoliko godina da u potpunosti shvate vanost Hessenovih tvrdnji. Zamisao o socijalistickoj znanosti, koja je potekla iz Sovjetskog saveza, proirila se i u Britaniji. Ali njezino ostvarenje u Sovjetskom savezu pokazalo se surovom i oportunistickom zadacom. Slucaj Lysenko iz 1940-tih i 50-tih godina, u koji su bili umijeani sovjetski geneticari koji su tvrdili da se nasljednost moe promijeniti manipulacijom okolia i usadivanjem, nanio je veliku tetu zamisli o socijalistickoj znanosti. Kasnije je otvoreno radikalno British Society for Social Responsibility in Science uspjelo organizirati konferenciju o pitanju: Postoji li socijalisticka znanost?, ali njezin ishod nije doveo ni do kakvog odredenog zakljucka. Drugi je svjetski rat dovrio ono to je Prvi svjetski rat bio zapoceo kod puckog shvacanja znanosti. Ovog puta znanost se pokazala nadmocnom na bojnom polju, ali i u svom prijelazu u vladu. Znanstvenici su bili odgovorni ne samo za razvoj novih i smrtonosnijih oblika kemijskih i biolokih oruja, vec i za zamiljanje, stvaranje i konacno oslobadanje Bombe. Gljivoliki oblaci atomskih oruja bacenih na Hiroimu i Nagasaki objavili su kraj ere znanstvene nevinosti. Sada je veza izmedu znanosti i rata postala vie nego ocita, suucesnika povezanost znanosti i politike preuzela je vodstvo. Javnost, koju su dotada uglavnom zanimale koristi od znanosti, odjednom se pocela zabrinjavati zbog

njezina razornog nalicja. Prosvjed protiv militarizirane znanosti, koji je zapoceo kad su nuklearni fizicari koje je potpuno razocarao projekt Manhattan u SAD lansirali disidentski casopis Bulletin of the Atomic Scientists, ucvrstio se kasnije 1950-tih pojavljivanjem CND (Campaign for Nuclear Disarmament). U tom razdoblju ispaljena je prva salva onoga to danas smatramo Ratovima znanosti. Mnoge je znanstvenike zabrinjavalo to da bi se Bomba mogla smatrati neizbjenom posljedicom fizike. To bi nadobudne mlade znanstvenike koji su u pogledu Bombe imali eticka nacela obeshrabrilo da nastave s karijerom u podrucju fizike. Trik je bio u izjavi da je znanost neutralna.: ona nije ni dobra ni loa; drutvo je to koje je koristi u dobre ili loe svrhe. Tvrdnja o neutralnosti postala je glavna obrana znanosti tijekom 1950tih i 60-tih godina; ona je mnogim znanstvenicima omogucila da rade na atomskoj fizici, koji su cak primali stipendije od vojnih ustanova, dok su javno izjavljivali da su politicki radikalni.

U Sjedinjenim dravama su 1950-te godine, predstavljale razdoblje krajnje politicke represije, na americkim sveucilitima vladao je pravi teror; kad bi neki 'Unamerican Activities Committee' pritisnuo poslodavca moglo se dobiti otkaz ili pasti rtvom, bez ikakve naknade. Culi smo o mnogim holivudskim rtvama protuamerickih sudenja senatora McArthyja; ali pripadnici sveucilita koji su to proli bili su jo brojniji i jednako vani. Sama upotreba rijeci socijalan imala je znacajne socijalisticki, to je bilo jednako komunjara. Malobrojni intelektualci koji su bili promicali drutvenu povijest znanosti postali su nepoznati; drugima se prijetilo. Vodeci povjesnicar znanosti, Alexandre Koyr, iao je tako daleko u svom idealiziranom predstavljanju Galileja, da je ne samo zanijekao drutveni kontekst Galilejceva rada, nego i posumnjao u to da je on obavio svoje slavne pokuse. Sve ono to je makar neznatno odisalo drutvenim utjecajem na znanost ili znanstvenike Koyr je agresivno odbacio kao marksisticko. Zbog Koyrovog utjecaja Bernalov eksternalisticki pristup povijesti znanosti postojano je ostajao izvan hodnika sveucilita. Upravo i historiografija znanosti jasno pokazuje da je znanost postala ideologijom Zapadne kulture. Premda je pokret radikalne znanosti sumnjao u neutralnost znanosti, raspravljao o njezinoj drutvenoj funkciji i vodio kampanju protiv Bombe, jo uvijek je smatrao da se znanocu gotovo iskljucivo bavi Zapad. Jedan od velikih mitova o znanosti je taj da je ona u znatnoj mjeri proizvod zapadnjacke civilizacije, s malo ili nikakvih doprinosa drugih kultura i civilizacija. Doista, u zapadnjackim povijestima znanosti uopce nema spomena o znanostima ne zapadnjackih kultura. Tako, dok su radikalni povjesnicari nestrpljivo prikazivali kako drutvene snage oblikuju razvoj znanosti, o ulozi koju su u oblikovanju znanosti igrale ne zapadnjacke kulture uglavnom su utjeli. Tako na primjer istaknuti povjesnicar znanosti Bernal u svom radu Science in History kada govori o drutvu uglavnom misli na autonomno zapadnjacko drutvo; a civilizacija (uvijek u jednini) za njega je u sutini zapadnjacka civilizacija koja zapocinje s Grcima i pravocrtno se nastavlja do naeg vremena. U svoja cetiri sveska studije on islamskoj znanosti posvecuje manje od deset stranica. Kinu i Indiju uopce ne spominje. No, historiografija znanosti spremala se na prilicno radikalnu promjenu. Temelj za tu promjenu postavile su dvije doista monumentalne studije. Prva je bila Introduction to the History of Science Georga Sartona, objavljena izmedu 1927. i 1948. godine. Ono to zacuduje u Sartonovoj studiji je da su prva tri od cetiri sveska kronoloke studije uglavnom posvecena znanosti u islamu. Sarton ne samo da jasno daje do znanja da je zapadnjacka znanost nepojmljiva bez islama, nego kae da bi krajnji znanstveni doprinos islama, jednako u smislu kolicine i kakvoce, trebao zabrinuti one koji znanost smatraju cistim zapadnjackim poduhvatom. Druga studija, Science and Civilisation in China Josepha

Needhama, ogromno djelo u vie svezaka, objavljivana od 1954. godine nadalje, obavila je jednaku funkciju za Kinu, cak rjecitije. I Sarton i Needham pokazali su da znanost nije ogranicena na zapadnjacka drutva; ne zapadnjacka drutva su takoder imala visoko razvijene i napredne znanstvene kulture. Ali za njih to nije znacilo da mogu postojati razlicite znanosti ili doista razlicite definicije znanosti. Needham je bio kadar izdvojiti problematicne dijelove kineske znanosti, poput akupunkture, i nazvati ih ne-znanocu. Znanost je mogla biti okaljana politikom i biti upletena u vojsku, ali je jo uvijek ponajprije smatrana neutralnom, objektivnom, jedinstvenom tenjom za istinom. Fizicari, uvidjevi da zbog Bombe njihov ugled blijedi, odlucili su sami sebe postaviti za branitelje znanstvenog potenja. Predmet njihova omalovaavanja nije bio uceni kriticizam znanosti jer takav jedva da je u SAD i postojao vec nerazumne snage poput kreacionizma. Kriza u velikoj znanosti, s ukidanjem znacajnih visokoenergetskih projekata, prisilila ih je da si docaraju neposrednog neprijatelja. Na srecu, jedan se ba

naao pri ruci. Objavljivanje knjige Alfreda De Grazia The Velikovsky Affair (1968) stvorilo je usijano neprijateljstvo. Immanuel Velikovsky bio je psihoanaliticar koji je vladao mnogim jezicima i koji je prerovao hrpe povijesnih izvora u pokuaju da dokae svoju neobicnu tezu o naglim promjenama koje su se u biblijskim vremenima dogodila u orbitama planeta, isticuci nadmocnosti biblijske idovske civilizacije. U svojem djelu Worlds in Collision (1950) i drugim knjigama on je takoder predvidio razlicite osobine bliskih nam planeta i unutarnjeg svemira, to se kasnije u zbunjujucoj mjeri potvrdilo. Reakcija astrofizicke zajednice SAD bila je estoka, neki kau histericne. De Grazia je pokazao da su znanstvenici u svojem odnosu prema Velikovskom i ispitivanju njegovih tvrdnji prekrili sva vlastita pravila. Ovo mini carkanje u Znanstvenom ratu jenjalo je tek kad je Carl Sagan osobno razgovarao s Velikovskim na sastanku American Association for the Advancement of Science pa je odjednom postalo svima jasno da je stari Velikovky, ma kako moda bio sjajan i vidovit, zapravo samo luckast. Slucaj Velikovsky, poput nekih drugih slicnih, odigrao je vanu kulturnu funkciju: pokazujuci kao temeljito mogu potuci svoje protivnike, znanstvenici su se nadali daljnjoj podrci javnosti i vlade. A sve to kako bi pokazali da zanemarivanje drutvenih dimenzija znanosti u SAD nije rezultat cijenjenih miljenja znanstvenika nego posljedica Hladnog rata. Premda je tijekom 1950-tih godina i u Britaniji situacija bila neugodna za radikale, Joseph Needham je ipak u prvom svesku svog djela Science and Civilisation in China mogao hvaliti Mao Tsetunga. Iako je zbog podrke tvrdnji Sjeverne Koreje da Amerikanci vode bioloki rat bio donekle bojkotiran, pod kraj tog desetljeca smjeten je na sigurno kao Master of Caius College u Cambridgeu. Tako je u Britaniji ipak bilo moguce biti priznatim radikalom i jeftino proci. Krajem 1960-tih pokret radikalne znanosti u Britaniji postao je prilicno istaknut; premda se tek nekolicina radikala doista bavila znanstvenim radom. Medu njima su bili Hilary i Steven Rose, koji su radili na stvaranju marksisticke sinteze znanosti i drutva. Robert Young, koji ce kasnije postati guru pokreta radikalne znanosti i stalni savjetnik casopisa Radical Science Journal, koji je bio zacetnik socijalnog tumacenja Darwina i darvinizma (to je uvrijedilo hagiografsku industriju o Darwinu) te Jerry Ravetz, ciji se rad izvan povijesti znanosti uglavnom bavio analizom nuklearnog ludila i korupcijom u velikoj znanosti. Upravo u toj atmosferi Hladnog rata Kuhn je stvorio svoje osebujno djelo Struktura znanstvenih revolucija. Ovdje treba napomenuti jo jednu cinjenicu, a to je da su vodece kole filozofije znanosti u to vrijeme bile uglavnom proizale iz djelovanje Beckoga kruga i Karla Poppera. Taj, moemo slobodno reci, pokret imao je snaan utjecaj na intelektualne i

znanstvene krugove. Njegov utjecaj u tom periodu vec polako gubi na znacenju jer osnovne ideje logickog pozitivizma koje promovirao Becki krug, kao to je konstrukcija znanstvenih teorija u jedan strogo deduktivni sustav uz koritenje potpuno formaliziranog jezika. Ova ideja doivjela je svoj potpuni neuspjeh i upravo kritika Poppera dovele u sumnju u mogucnost racionalne rekonstrukcije znanosti i ne samo to ova kritika je ukazala na slabe tocke konstrukcije znanstvene teorije a posebice u podrucju znanstvene metodologije. Mit o cistoj i potpuno racionalnoj konstrukciji znanosti biva time, u najmanju ruku, dovedeno u pitanje. U vrijeme dok je Kuhn proucavao, razmiljao i pisao svoje djelo Harvard je bio ogrezao u posebnoj ideologiju. Sveucilite Cambridge u Massachussettsu bilo je stoer znanstvenika koji su proizvodili Veliku znanost i radili na projektu Manhattan. A oni su tu ideologiju, kao i znanost koja je bazirana na industrijskoj osnovi donosili natrag na sveucilita. Napomenimo da je, nakon Prvog svjetskog rata predsjednik sveucilita Harvarda, Conant, pripomogao pri uvodenju njemackog opsenog industrijskog modela znanstvenog istraivanja na americko sveucilite. On se, osim toga, zalagao za primjenu americke atomske bombe, posredujuci izmedu Kongresa i ekipe u Los Alamosu, i upravo je

on uvjerio predsjednika Trumana da utvrdi kako je bacanje bombe na Hiroimu neizbjeno. Upravo navedeni znanstvenik bio je mentor Kuhna tako da je on iz prve ruke mogao osjetiti spregu izmedu ideologije i znanstvenog istraivanja odnosno sudbine znanosti. Dat cemo u kratkim crtama to to Kuhn i njegova Struktura donose novo u promiljanju znanosti. Kuhn je znanost gledao iz posebnog kuta strucnog povjesnicara profesionalca. Njegova irina koji je on kao znanstvenik, povjesnicar, filozof i sociolog imao omogucilo je da sagleda, moda kao nitko prije njega, sam povijesni razvoj znanosti. Opce prihvacen stav kod znanstvenika tvrde linije jeste da je znanost samobitna samo-opstojna i kumulativna. Po njihovom miljenju, a to odgovara mitu o besprijekornoj znanosti, moguce pogreke i nesuglasice koje se pojavljuju u znanstvenim teorijama u toku njenog povijesnog razvoja jesu produkt slucajnosti nesposobnosti pojedinih znanstvenika itd. Kuhn u Strukturi tvrdi da znanstvenici nisu smjeli avanturisti koji otkrivaju nove istine, vec rjeavaci zagonetki koji rade u okviru priznatog svjetskog miljenja. No, time se u znanstveni proces uvodi pojam opceg sustava vjerovanja koji podupire rjeavanje zagonetki u znanosti i on za ovo opce uvjerenje uvodi novi pojam koji naziva paradigma. Za njega ove paradigme su prije svega tradicije koje povijest stavlja u rubrike kao to su ptolomejska astronomija ili kopernikanska ili pak Aristotelova dinamika itd. Izraz paradigma u bliskoj je vezi s normalnom znanocu: oni koji rade u dogmatskoj paradigmi koriste se njezinim izvorima kako bi oplemenili teorije, objasnili zbunjujuce podatke, ustanovili sve tocnije mjere standarda i obavili sav ostali posao neophodan za proirenje granica normalne znanosti. Po njegovoj daljnjoj shemi ovu dogmatsku stabilnost normalne znanosti prekidaju povremene revolucije. Revolucije u znanosti nastaju kao posljedica krize koja se javlja u periodu akumulacije normalne znanosti i dane krize mogu se rijeiti samo revolucijom i promjenom paradigme. Dakle, za Kuhna znanost ne napreduje na kumulativan nacin nego u ciklusima zamjene normalne znanosti sa revolucionarnim obratom i formiranjem nove normalne znanosti do sljedece krize. U otroj suprotnosti sa tradicionalnom slikom znanosti kao naprednog, postupnog, kumulativno prikupljanja znanja temeljenog na racionalno odabranim eksperimentalnim okosnicama, Kuhn je predstavio normalno znanost kao dogmatski poduhvat. Ovakav stav ima ogromne implikacije na znanstvenu teoriju i njezin razvoj, jer ako nove teorije koje nastaju revolucijom i promjenom paradigme, prethodne teorije stavljaju u kategoriju iracionalnog mitolokog, onda neumitno slijedi zakljucak da svaka suvremena teorija, ako ne sad, onda u buducnosti ce se pokazati kao dogmatska i iracionalna. Prema Kuhnu vecina znanstvenoga rada odvija se pod etiketom normalne znanosti. S druge strane, prividno normalne znanosti iskljucuje znanstvenu zajednicu iz vanjskog svijeta, jer sve to izvan

konceptualnog i instrumentalnog podrucja paradigme smatra se nevanim. Takoder Kuhn naglaava jo jednu cinjenicu koja prije njega nije bila toliko jasna da je znanstveno istraivanje kao proizvod sloene interakcije izmedu istraivacke zajednice, njezine mjerodavne tradicije i njezinu okolia. Nigdje, ni u jednom istraivackom procesu razum i logika nisu jedini kriteriji za napredak znanosti. Moemo naglasiti da Kuhnova Struktura dovodi u sumnju fundamentalne pojmove znanosti kao to su: realizam, tj. da su istine o svijetu tocne bez obzira to ljudi mislili a to predstavlja direktan udar na prvi princip svake znanosti, a to je apsolutna objektivnost; kumulacija, ne postoji linearni rast znanosti a takoder su upitni i temeljni pojmovi kao to su deduktivni sustav teorije, preciznost, jedinstvo znanosti itd. Posljedice Kuhnovih ideja

Moemo reci da sa Kuhnom pocinje nova faza u ideologiji znanosti. Ovo su odmah osjetili vodeci teoreticari znanosti kao to je na primjer u to vrijeme najistaknutiji, Karl Popper i poceli su novi ratovi i na ovom polju. Kao to smo vec naveli u prethodnom dijelu teksta, Popper je imao svoju verziju racionalnosti znanosti i koja se uglavnom poklapala sa klasicnim stavom znanstvenika. Osjetivi se ugroenim, Popperova skupina u srpnju 1965. godine organizirala Medunarodni kolokvij o filozofiji znanosti i ono to je nama u ovom razmatranju bitno, da je taj kolokvij bio potpomognut financijski i moralno od citavog niza ustanova medu kojima su British Society for the Philosophy of Science, London School of Economics (LSE) i International Union of History and Philosiphy of Science. Dakako da su ustanove prepoznale opasnost koja moe dovesti upitnost njihove ideologije ili mita o nepogreivoj znanosti, i svrha kolokvija je bila suceliti se sa Kuhnom udruenim snagama kao kritikom britanskih filozofa. Sve rasprave i Kuhnovi odgovori objavljene su kasnije u knjizi Criticism and Growth of Knowledge (1970). Ovaj kolokvij polucio je u stvari suprotan efekt, i ne samo da nije uspio oboriti osnovne Kuhnove teze, nego im je dao stanovitu popularnost u irim znanstvenim krugovima. Moramo napomenuti jo jednu bitnu cinjenicu, a to je da su u kolokviju prisustvovala dva teoreticara znanosti a to su: Imre Lakato i Paul Feyerabend koji ce kasnije medusobno voditi male ratove. No, nama taj dijalog u ovom momentu naeg razmatranja nije toliko bitan, vec stavovi a posebice Feyeabenda. Feyerabend je radikalizirao problem znanstvenih teorija do te tocke da je ona, po njemu, u istoj ravni kao bilo koji drugi mitoloki, religijski ili ideoloki stavovi. Da jednostavno objasnimo; kao to smo rekli Kuhnova definicija normalne znanosti kao dogmatske navela je Feyerabenda na misao da ovu ideju dovede do kraja pokuavajuci pokazati da znanost nema samo elemente dogme nego da je i sama dogma. Ovakav, slobodno moemo reci, anarhisticki stav je uglavnom uperen protiv reakcionarne hegemonije u znanosti. On je, gotovo desetljece nakon Londonskog kolokvija, 1975. godine objavio svoje remek djelo Against Method: Outline on an Anarchistic Theory of Knowledge. U njemu je pokazao da je bilo koje nacelo Znanstvene metode prekrio neki veliki znanstvenik a medu kojima je najveci grenik bio Galilej. Odavde slijedi jedna veoma bitna implikacija, ako je kritika znanstvene metode moguca onda u krajnjoj instanci Znanstvena metoda nije znanstvena i ne postoji nacin da je odvojimo od bilo kog drugog oblika ljudskog miljenja. Moemo sa sigurnocu reci da je ovaj zakljucak suvie jednostavan i da je Feyerabend nedopustivo pojednostavio neke stvari ali, ono to je nama bitno u ovom izlaganju, je cinjenica da on u stvari kritizirajuci znanstveni metoda ustvari pokuava pokazati jedno drugo nalicje znanosti tj. njezinu dogmaticnost pa cak i izvjesni ovinizam. Feyerabend konstatira da naucni ovinizam slavi pobjedu ono to je kompatibilno sa znanocu treba da ivi, a ono to nije treba da umre. Predstavnici moderne znanosti vjeruju da postoji identitet izmedu uma i znanosti, religije uspjeha i morala, tehnolokog napretka i humanosti. Oni su nesposobni da kriticki misle o sebi, a zbog te

nekriticnosti Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti se preobracuje u svoj surogat u samoubilacku narcisoidnost gdje je najveca moguca sreca tehnoloki napredak koji se moe zamisliti i bez uma, smisla i humanosti. Objanjenje je relativno jednostavno, jer je znanost postala ideologijom a ideologija sebe proglasila znanstvenom. Ovu cinjenicu je jasno uocio Feyerabend i izvodi jedan od svojih osnovnih stavova da moderno drutvo nekriticki preuzima sudove znanosti. Ovo bi moda imao smisla da znanost duguje svoj uspjeh ispravnoj metodi. Prema bajci uspjeh znanosti je ishod spretnog i uravnoteenog spoja inventivnosti i kontrole. Znanstvenici imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja. Tako se pomocu i preko znanosti svjesno obmanjuje drutvo i covjecanstvo, jer bajka o znanosti je lana: ne postoji nikakva univerzalna metoda koja garantira uspjeh.

Uspon moderne nauke podudara se sa osvajanjem ne zapadnih plemena od strane Zapadnih zavojevaca, pri cemu ona gube i fizicku i intelektualnu nezavisnost. Feyerabend, posebno kritizira cinjenicu da je naucio miljenje u toku 20. stoljeca zauzelo apsolutno dominantnu poziciju u svijetu i ivotu modernog covjeka, za to ne postoji ni jedan objektivni razlog, kao to ne postoji nikakva osnova na kome bi se Zapadna racionalisticka kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne krugove u svijetu, a to se ipak dogada i to nametanjem i silom, a ne snagom argumenata. Ovakvo stanje treba to prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje prakticnih tekoca, za unapredenje kvaliteta ivota su nam potrebne sve ideje i sve metode, kao i oslobadanje od predrasude da izvan nauke nema pravog znanja. Povijest znanosti se proirila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moci znanosti i racionalizma, formirao se novi, okazionalni racionalizam i rjeenje se nalazi u prvenstvu djelatnosti prakse umjesto teorije. On, ustaje protiv znanosti koja se pretvara u moc zlostavljanja, koja razgraduje svijet i ljudski ivot, koja se proglaava vodom, uvodi novu oligarhiju ili joj slui kao sredstvo. Problem je, kao to smo prije naveli to Feyerabend ne zazire od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i znanstvenoj metodi vidi preteno samo ono to je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa (samo)razaranja svega ivog. Cini se da, ipak, i moderne nauke, u razlicitoj mjeri i na razlicite nacine stvaraju u svom podrucju neku filozofiju i to ne samo kao formu samorefleksije i (samo)kritike, vec i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta neodredenosti u njemu), tj. kao nesluceno povecanje senzibilnosti, otvorenosti i odgovornosti. Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome to je predvidio drutvenu patologiju. Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvaavanje tudeg miljenja i pored neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile iskljucive, diskriminirajuce teorije ili tradicije. Mogli bi smo navoditi jo niz neprihvatljivih teza u njegovoj teoriji, ali to nije cilj naega teksta jer je nam je interes da damo jednu ilustraciju stanja koje nastalo poslije navedenog Kuhnovog dijela. U stvari Kuhn je otvorio Pandorinu kutiju i na scenu su stupili takve problemi kao to je drutveni status znanosti. Ni u kom slucaju ne smijemo shvatiti da je Feyerabend sljedbenik ideja koje su iznesene u Strukturi, jer je njegov anarhizam do te mjere radikaliziran da on negira postojanje perioda normalne znanosti a to je direktno u suprotnosti sa Kuhnovim pretpostavkama. No, ovdje moramo naglasiti jo jednu stvar, a to je da moda Feyerabendu moemo oprostiti izvjesni radikalizam jer je on po svom strucnom radu znanstvenik i

filozof, tako da se to moe shvatiti kao karikiranje situacije da bi se jasno oslikao problem statusa znanosti i znanstvene zajednice. Kako to obicno biva u povijesti ljudskoga miljenja, kada se rue neki dogmaticni stavovi na scenu stupaju svi oni intelektualni ratnici koji opravdano, argumentirano ili neopravdano pocinju svoj osvajacki pohod na posrnulu opce prihvacenu ideju. Tako, moemo reci da se usporedo sa Feyerabendovom kritikom pojavljuje citav niz teoreticara koje moemo svesti pod jedan zajednicki naziv relativizam. Necemo se zadravati na tim kritikama koje obicno ne zasluuju ozbiljniji pristup, ali samo moemo kao ilustraciju dati jedan stav koji pokazuje dokle moe otici netrpeljivost i mrnja prema znanosti. Takav jedan primjer predstavlja teoretiziranje Sandre Harding, koja sa stajalita feministicke analize dolazi do genijalnog zakljucka, da je znanost urodeno androcentricna. Ona u svojoj knjizi The Science Question in Feminism (1986), pokuava da progura ideju da je znanost i znanstvena teorija produkt mukog ovinizma. Tako na primjer za nju je teorija Evolucije pokuaj opravdavanja mukog centrizma kao dominantnog nosioca evolutivnog i povijesnog napretka. Ona je takoder otkrila da se davanje prednosti matematici i apstraktnom miljenju, standardima objektivnosti, izgradnje

znanstvene metode i instrumentalnoj naravi znanstvene racionalnosti, zapravo temelji na predodbi o idealnoj mukosti. Za nauku kae da je seksisticka, rasisticka, kulturno prisiljavajuca, te da je cvrsto odredena kulturnim obrascima u kojima je nastala. Ovakvi slicni stavovi prije Kuhna ne bi mogla biti shvacena kao ozbiljan pristup, nego kao neka ala dokonih feministkinja koji pokuavaju da izazovu osmijeh. Dakako, niti je navedena autorica neozbiljni teoreticar a niti je ideja feminizma u suvremenom drutvu marginalizirana ideja. Tako da ovakvi stavovi moraju biti shvaceni ozbiljno i oni pokazuju dvije za nae razmatranje bitne implikacije. Jedna je da je znanost postala ne tako uvjerena u svoju apsolutnu ispravnost pa mora obratiti pozornost na svaku kritiku kao i na tu da je ona u biti rasisticka i seksisticka. Jer ako znanost i znanstvena metodu stavimo u ravnu vjerovanja i opredjeljenja onda i svako drugo vjerovanje i opredjeljenje ima istu snagu tog argumenta. Drugo, to je jo vanije nego navedene feministicke nebuloze, jeste da se iza samog feminizma u drutvenom i sociolokom smislu pojavljuje ideologija tako da se kritika moe shvatiti ne kao sukob izmedu znanosti i feminizma, nego sukob nosilaca jedne i druge ideologije. Kratko objanjenje, ako je moguce, bilo bi sljedece; kao to nam je poznato kraljenicu znanosti cine takozvane prirodne znanosti koje zbog svog centrizma i uloge svako drugo miljenje, kao to su oni koji se bave drutvenim znanostima, covjekovom okolinom a tu spadaju i kucanice smatraju autsajderima. Kako se u krajnjoj instanci podjela rada u toj pravoj znanosti uglavnom dominantno muka onda je logicno da napad feminizma dolazi na stranu mukog ovinizma. No, ne sijemo se zavarati da se radi o takvim trivijalnim stvarima, nego cinjenici da se radi o drutveno i financijskom utjecaju pa je elja feminizma da zagrabi jedan dio tog utjecaja i financijskog kolaca. Podrka feminizmu dolazi sa jo jedne strane, a to je njihova ekonomska opravdanost to im u izvjesnom smislu omogucava da se ozbiljno shvate. Naime, odgovor na pitanje bili pravedna zastupljenost ena u znanosti ita promijenila daje u ovom povijesnom trenutku jedan interesantan odgovor. Kapital, ideologija kapitala i gospodarstvo koje se temelji na znanju i koje je u ocajnoj potrazi za iskustvenim znanstvenicima, ne moe se priutiti da polovica njezinog kapaciteta ostane neiskoritena. Tu je i tvrdnja da veci broj ena u znanosti u nju ukljucilo veci opseg materijalnih i drutvenih problema. Na primjer, problemima Treceg svijeta pridalo bi se vie pozornosti i istraivacke potpore. Ali feministicki nastrojeni intelektualci uvjeravaju u jo neto vie. Oni tvrde da bi ene pokrenule odmak od konvencionalne znanstvene metode i objektivnosti i prema onome to Harding naziva strogom objektivnocu a Hilary Rose odgovornom racionalnocu. Stroga objektivnost zahtijeva od onih koji se bave prirodnim znanostima da u svom opisu i objanjenjima predmeta znanstvenog istraivanja zauzmu stanovite autsajdera onih koji se bave drutvenim znanostima, covjekovom okolinom, kucanicama, ne zapadnjackim kulturama. Time se ne tvrdi da feministicke predodbe znanosti treba uciniti zakonitima i

poeljnima u cjelokupnoj znanstvenoj praksi, niti da antiseksisticki koncepti, teorije, metode i interpretacije treba smatrati znanstveno jednakim. Niti da treba kolovati i regrutirati vie ena koje bi radile zajedno sa svojim mukim kolegama i u okviru institucionalnih normi i praksi koje se ele baviti znanocu morale postati mukarci. Tvrdi se da, budemo li imali poteniju zastupljenost ena u znanosti, to ipak nece rijeiti problem; znanost ce i dalje ostati diskriminacijska. Stvarnu promjenu donijet ce jedino temeljna preobrazba koncepta, metoda i interpretacija u znanosti. feministicki znanstvenici trae samo preorijentaciju logike znanstvenog otkrica. Dakle, Kuhnovo djelo bilo je povodom da se od sredine 1969-tih godina razviju dalekosene kritike znanosti. Doista, Kuhn se smatra, a cesto i predstavlja, prevratnikom u znanosti. No, njegove radikalne tvrdnje vie su prividne nego stvarne. S obzirom na mjeru u kojoj Struktura poziva na analizu znanosti, ona je radikalan tekst. Konacno, nije slucajnost da je poucavanje znanosti, kao to je rekao Kuhn, jednako dogmatsko kao

teologija ili da povijest znanosti koju nude udbenici izgleda poput Orwellove 1984. Oni koji su pozivali na reformu u znanosti priznali su da mnogo poticaja za promjenom dolazi izvan same znanosti. Kuhn je to elio osporiti i dokazati da je sama znanost sposobna za unutarnju reformu i promjenu. On se posebno brinuo da sacuva javni obraz znanosti bez obzira na unutarnje probleme i znanstvenu istinu, trebalo je braniti javno vjerovanje u znanost kao Boga i Istinu, jer bi bez toga drutvene posljedice mogle biti pogubne. Kuhnova vlastita uvijenost proizlazi iz njegova obrazovanja u akademskoj sredini Sveucilita Harvarda koja je nakon podupiranja Bombe nastavila igrati vodecu ulogu u produenom Hladnom ratu i njegove osobne prolosti uz Conanta. Nakon kraja pozitivizma Kuhn je ponudio novo arite za filozofsku raspravu, pa je bilo lake marginalizirati Ravetza, Feyerabenda, radikalnu tradiciju znanosti i vecinu postkolonijalnih kritika zapadnjacke znanosti. nova definicija filozofskog djelovanja u Strukturi znacila je da konstruktivizam postaje arite znanstvenog kriticizma na racun uvjerljivih i retorickih vidova znanstvenog istraivanja. Izrazi poput razum i racionalnost prolazili su kroz stalne revizije, tako da se sada radikalni kriticizam znanosti povezuje s iracionalizmom. Umjesto zakljucka s one strane ratova znanosti: postnormalna znanost to je u igri ratovima znanosti? Je li to jednostavno razarajuci utjecaj postmodernista i drugih ucenjaka, kao to to govore Sokal i Bricmont? Ili su to omake i glupe matematicke pogreke konstrukcionista? Ili se radi o moci i ugledu znanosti? Za one koji se bave drutvenim znanostima i teorijama kulture znanost ocito predstavlja mnogo vie od akademske obmane i isticanja neznanja matematike. Sokalova podvala dokazuje ono to su mnogi znanstvenici vec slutili: istraivanja kulture su postala potpuno nevana i svatko moe proci s bilo cime u ime postmodernog kriticizma. Medutim, nema dokaza koji bi ukazivao na to da su ti znanstvenici imali stvarnog utjecaja na financijsko utemeljenje i javnu potporu koju uiva znanost. Ali ono najvanije zbog cega traje znanstveni rat uglavnom je moc i vjerodostojnost znanstvenosti. Bijes znanstvene zajednice proistice iz njezinog znanja da se tradicionalni legitimitet znanosti razara i da je vjerodostojnost znanosti bespomocno iskrvarila. No, znanstveni rat malo govori o tome zato se to dogada. Zbog toga moramo promatrati samu znanost i promjene koje je doivjela od Prvog svjetskog rata. Rat znanosti je u vrlo velikoj mjeri postao nevaan rasprava se premjestila na iscrpnu kritiku proucavanja pojedinih slucajeva, kao to to pokazuju post-sokalske rasprave. Oni ce, nedvojbeno, i dalje izazivati rasprave i proturjecje, ali sudbina znanosti nalazi se na nekom drugom mjestu. Znanost jednostavno nije ono to tvrde realisti i idealisti. Nedvojbeno je da je njezina ideoloka i vrednotama bremenita narav u opasnosti. Ali ne radi se samo o pitanju kako politicka stvarnost moci, sredstva financiranja, izbor problema, kriteriji kroz koje se

donosi odluka o problemima, kao i predrasuda i sustavi vrijednosti, utjecu cak i na najcicu znanost. Niti o tome da se usvajanje vrijednosti, ostvareno izborom sigurnih granica statistickog zakljucivanja, moe naci u sri znanstvene metode. Niti o tome da vecina znanstvenih pretpostavki potjece iz europske civilizacije. Vie je stvar u tome kakve sada znanost ima veze s nesigurnostima i rizicima. Veliki dio suvremene znanosti vie nije normalna znanost u Kuhnovom smislu. Kao to je vidljivo iz niza nedavnih polemika, od pojave GSE (Goveda spongioformna encefalopatija kravlje ludilo) u Britaniji do pitanja genetski modificiranih prehrambenih proizvoda, znanost ne moe dati cvrste i brze odgovore na svu silu suvremenih pitanja. Stara paradigma znanosti koja je pruala sigurnost i pouzdanje vie ne vrijedi. Znanost je prela u post-normalnu fazu u kojoj su, da citiramo rijeci Ravetza i Funtowicza, cinjenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi

visoki, a odluke hitne. Konvencijalna, prema staroj paradigmi normalna znanost, jo uvijek moe vrijediti u situacijama s niskim razinama neizvjesnosti i rizika, ali ne odgovara tamo gdje su rizici odluke ili nesigurnosti sustava kao, na primjer, u slucaju genetskog inenjeringa ili kloniranja ljudi visoki. Panika znanstvenika ima duboke korijene u toj stvarnosti primjenjivoj paradigmi koja time mijenja kontekst znanosti i na celo stavlja neizvjesnosti svojstvene kompleksnim sustavima. Ovdje nema klauzule izvlacenja: znanstvenici se moraju suociti s tom novom stvarnocu. Oni mogu zanijekati da je ta slijepa vjera u znanost, kao i povjerenje i sigurnost koje je ona ulijevala javnosti, zauvijek nestala; no, to nece promijeniti gledanje javnosti na znanost. Post-normalna znanost zahtijeva da znanost proiri granice kako bi u njih ukljucila razlicite procese validacije, perspektive i vrste znanja. Posebno, trai da se premosti jaz izmedu znanstvene ekspertize i sudjelovanja javnosti. Tako post-normalna znanost postaje dijalog izmedu cuvara uloga u nekom problemu, od samih znanstvenika do drutvenih znanstvenika, novinara, aktivista i kucanica, bez obzira na njihove formalne kvalifikacije ili povezanosti. U post-normalnoj znanosti procjena kakvoce znanstvenog rada ne moe se prepustiti samo znanstvenicima jer, suoceni sa silnom neizvjesnocu i neizmjernim rizicima, i oni su tek amateri. Dakle, mora postojati proirena zajednica onih koji su medusobno ravni, a oni ce se koristiti proirenim cinjenicama, u koje ulaze cak i anegdotski prikazi i statistike koje je zajednica prikupila. Tako proirenje tradicionalnih elemenata znanstvene prakse, cinjenica i sudionika stvara pocelo nove vrste djelovanja. To je osnovna novina u post-normalnoj znanosti. Ona neizbjeno vodi ka demokratizaciji znanosti. Ona ne predaje istraivacki rad u ruke nekolovanih ljudi; prije bi se reklo da ona izvodi znanost iz laboratorija i daje je na javnu raspravu u kojoj mogu svi sudjelovati i pretresati njezinu drutvenu, politicku i kulturnu razgrananost. Upravo da ona ne bi mogla biti instrument ideologije, a tenja svake ideologije jeste da postane mitologija. Kako isticu Ravetz i Funtowicz: Neke ljude uznemiruje zamisao da je ova nova vrsta prakse znanost. Ali znanost se u prolosti stalno razvijala, a jo ce se i dalje razvijati odgovarajuci na mijenjanje potreba covjecanstva Za rjeavanje problema koje je stvorila naa na znanosti utemeljena industrijska civilizacija treba obogatiti tradicionalne strategije kojima znanost rjeava probleme, filozofska razmatranja o njima i institucionalne, drutvene i obrazovne kontekste. Doivljaj neugode pri otkrivanju neizvjesnosti svojstvenih znanosti znak je nostalgije za sigurnim i jednostavnim svijetom koji se vie nikada nece vratiti.477

18.13. Teorije istine Termin istina sigurno je jedan od osnovnih i temeljnih pojmova u filozofskoj tradiciji. Ba zbog tog svog poloaja njegova definicija ili bolje reci pokuaji definiranja predstavljalo je oduvijek veliku potekocu, tako da se sa pravom moe reci da je termin istina ili istinit dosta neodredena znacenja. Terminoloke potekoce s obzirom na ovaj pojam uvjetovani su velikim dijelom njegovom povijesnocu. Vec je Aristotel u istraivanju istine gledao glavnu zadacu i bit filozofije, tako da u Metafizici moemo procitati da se filozofija naziva naukom o istini. No i on je vec svratio pozornost na tekoce u traenju istine, odnosno u pronalaenju istinite spoznaje. 477 S.O.Funtowicz i J.R.Ravetz, Three Types of Risk Assesment and the Emergence of Post-Normal Science, u S.Krimsky i D.Golding, izd., Social Theories of Risk, Westport, Connecticut: Praeger, 1992, str.255.

Govoreci o razlicitim definicijama ili teorijama istine moramo najprije naznaciti dvije karakteristicne uporabe tog pojma a to su suspstantivisticka i atributivna. Govorimo li o prvoj uporabi termina istine, onda obicno mislimo na neki odredeni unutarnji sadraj, kao neku supstanciju koju taj termin izrice. U tom su smislu filozofi cesto govorili da postoje istine u sebi (Bolzano), za koje uopce nije bitno da li se spoznaju ili izricu. Na isti nacin je pojam istine upotrebljavao Leibniz kada govori o vjecnim istinama uma i o cinjenicnim istinama. Kada termin istina upotrebljavamo u tom supstantivistickom smislu, onda ga uzimamo prilicno iroko u koegzistenciji sa samim bitkom. Takva uporaba tog izraza tipicna je za filozofsku tradiciju Zapada, a temelji se uglavnom na Aristotelu. Prema njemu istinu spoznajemo tek onda kada spoznajemo uzrok necega. Ono to je uzrok istine koja postoji u stvarnosti, to je istina u pravom smislu rijeci (). Prema tome, koliko izvjesna stvar postoji, toliko sadri istine.(Met.993b) Kod atributivne upotrebe pojma istine taj se izraz, kao to i sama rijec kae, kao atribut. Dakle, kao pridjev istinit, te izrice neko svojstvo onoga o cemu se govori. Tu se sada radi o poklapanju ili podudaranju (adaeqatio) izraza ili sadraja propozicije sa stanjem stvari koje ona izrece. Ocito je da se onda termin istina moe govoriti samo u singularu. Kada danas govorimo o istini, obicno mislimo na teorijski pojam istine. U tom smislu nastala je vec u srednjem vijeku poznata definicija istine kao poklapanje uma i stvarnosti (adaequati intellectus et rei). Umjesto termina adaeqatio upotrebljavaju se kao sinonimni izrazi correspodentia, conformitas, convenientia i dr. Navedena definicija, nastala negdje u IX st., izazvala je duge diskusije osobito o naravi adekvacije. Iz tih diskusija iskristaliziralo se miljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, tako da se jedino o njima moe govoriti da su u pravom smilju istiniti. To se izrice nacelom da se istina nalazi (ili dovrava) u sudu, i to ako sud izrice objektivno stanje stvari. U takvom slucaju govorimo o istinitoj ili adekvatnoj spoznaji. Ovdje se govori o nacelnoj razlici izmedu materijalnog i formalnog pojma istine. Materijalni ili semanticki pojam istine je bitan za poimanje istine, a zapravo je identican sa spoznajnoteorijskim pojmom koji kae da istinu posjedujemo onda kada se na iskaz ili

tvrdnja podudara s miljenim ili izrecenim stanjem stvari, koje nam je dano kao predmet spoznaje. Tu moemo navesti definiciju koju je predloio jedan od vodecih logicara XX st. Alferd Tarski (1901-1983): Istinit iskaz je onaj iskaz koji izrice da medu stvarima postoji taj i taj odnos, i medu stvarima doista postoji taj odnos. Pri tome ne bi bilo bitno radili se o stvarnom stanju stvari ili idealnom, realnom ili fenomenalnom. Tome pojmu istine protivna je neistina. U modernoj se logici diskutira o tome postoji li izmedu istine i neistine kontradiktorna ili samo kontrarna opreka. Tradicionalna se logika strogo drala nacela iskljucenja trece mogucnosti (Principium exclusi tertii) na kojem se temelji tzv. dvovalentna logika. Moderne teorije pretpostavljaju mogucnost oblikovanja logickih sustava koji prihvacaju prelazne meduvrijednosti koji se mogu po volji ubaciti izmedu dvije temeljne istinite vrijednosti: 0 = neistinito i 1 = istinito. Tako su nastale razne polivalentne logike (Lukasiewicz). Sasvim drukcije osobine ima formalni pojam istine. I tu se radi o podudaranju, ali ne vie izmedu miljenja i objektivnog stanja stvari, nego miljenja i logickih zakonitosti kod izvodenja jednih sudova iz drugih. Tu je zapravo rijec o logickoj dosljednosti. Klasicna logika nije to nazivala istinom nego pravilnocu logickog zakljucivanja (rectitudo). Buduci da logika prihvaca samo vrijednosti istinito i neistinito, potrebno je upozoriti na ta razlikovanja. Drugi pojmovi istine proizlaze iz primjene navedenih pojmova na razna podrucja ljudskog djelovanja. Tako se u antropolokom smislu govori o egzistencijalnoj istini, za

razliku od objektivne istine u znanostima. U povijanim znanostima govorimo o tzv. historijskoj ili povijesnoj istini ili o povijesnosti istine. U jednom i drugom slucaju cesto istice relativnost istine u tom smislu to se sadraj istine moe mijenjati vec prema razlicitosti osoba ili povijesnih epoha i interpretacija povijesnih dogadaja. Utoliko se one protive opcoj vrijednosti ili apsolutnosti istine koja zahtijeva da ono to je za jedan duh istinito ne moe u isto vrijeme biti za drugoga neistinito. Eticka istina ili istinoljubivost trai da se govor poklapa s unutranjim uvjerenjem, ali takoder da s tim uvjerenjem ide paralelno i djelovanje. Vidjeli smo da je teko odrediti termin, odnosno pojam istina, ako je uopce mogucno dati neku definiciju. Ustvari pitanje definicije tog pojma je ontologijsko, tj. opce filozofsko pitanje i duboko zadire u samu spoznaju uopce. Da li je moguca spoznaja istine, ili istine o istini su pitanja na koje razliciti filozofski pravci daju razlicite odgovore.478 Buduci da se tu ponajvie radi o objanjenu pojma istine i njezina kriterija, neki te pokuaje radije zovu shvacanjem istine, a ne teorijama istine. Mi cemo u daljnjem dijelu ovog teksta pokuati dati osnovna miljenja ili teorije istina, pri cemu moramo naglasiti da su teorije istina ustvari predstavljaju skracene teorije spoznaja. Nabrojat cemo one teorije koje su poznatije i znacajnije za suverenu filozofiju. 1. Pragmaticka i neopozitivisticka teoriju. Ovu smo teoriju namjerno uzeli kao prvu jer se ona pojavljuje kao relevantna u naim razmatranjima odnosa prema filozofiji znanosti. Ta se teorija istine pojavljuje nastankom pragmatizma kao filozofskog pravca (Ch.S. Peirce, W. James i J. Dawey), mada se pocetci nalaze vec kod Nietzschea. Donekle je prisutna i u materijalizmu i marksizmu. Pragmaticka teorija istine je jedna vrsta relativizma koji mjerila istine trai u svrsi koju bi spoznaja trebala postici. Ako neka spoznaja potkrepljuje tu svrhu, ako je plodna i sposobna za djelovanje onda je ona istinita, bez obzira moe li se utvrditi njezino podudaranje sa stvarnocu ili ne. Dakako, da je i sama ova primjedba stavljena u odredeni kontekst, jer sa stajalita pragmatizma pitanje o slaganju ili ne slaganju sa stvarnocu nije uopce pitanje na koji je potrebno davati bilo kakav odgovor. Neku propoziciju moemo smatrati istinitom ako su prakticne posljedice njezina prihvacanja bolje od onih od njezina ne prihvacanja ili odbijanja. Kao to kae W.James da su ideje utoliko istinite ukoliko nam pomau da dodemo do zadovoljavajucih odnosa prema drugim dijelovima svoga iskustva.

elimo li, dakle, odrediti istinitost neke propozicije moramo usporedivati korist koju imamo od nje ili njezine alternative. Istina je ono to se pokae kao najbolje, makar se ne moe potpuno iskljuciti mogucnost tzv. sretne pogreke. Odavde slijedi da ustvari pragmaticna teorija istine ustvari ne daje, niti moe dati, neku definiciju istine nego samo njezin kriterij. Uspjeh spoznaje, njezin pragmaticni sadraj, moe se promatrati iz razlicitih pozicija. U bilogizmu se ovaj pojam istine ne odnosi prema pojedincu, nego prema citavoj vrsti. Pragmatican je i Machov princip ekonomije miljenja prema kojoj je neka teorija istinita onda kada moe sva svoja iskustva svesti na najjednostavniju formulu. Nije loe napomenuti da ce se neopozitivisticka tradicija, a posebice predstavnici Beckog kruga, oslanjati na Mashove radove to izvjesnom smislu predstavlja i prihvacanje pragmaticne teorije istine. 478 O odnosu znanosti prema problemu istine pogledati odjeljak Realizam i antirealizam.

Racionalna jezgra pragmaticke teorije lei u preoptimistickom miljenju da se ne moe bolje ivjeti ako se istinite tvrdnje odbacuju. Zato se uzima najvia korist kao sigurni pokazatelj istine. Ovdje se moe napomenuti da postoje i korisne fikcije koje nemaju puno zajednickog sa istinitim stanjem stvari. 2. Teorija koherencije Glavnim predstavnikom ovog pravca moe se smatrati vec Leibniz, ali se takoder moe povezati sa Hegelom i Bradleyem. Danas je u neto izmijenjenom obliku zastupa osobito americki logicar Nickolas Rescher (1928). Teorija koherencije nastupa u tri razlicita oblika: a) kao metafizicka nauka o biti stvarnosti (kao koherentnog sustava); b) kao logicka nauka o definiciji istine; c) kao logicko-spoznajno teoretska nauka o primarnom kriteriju istine. Ta teorija nastoji sagledati bit, preduvjet i kriteriji istinitosti u koherenciji. Nije lako odrediti to zapravo treba razumijevati pod terminom koherencija. Sigurno je da ta teorija pretpostavlja jedan strogo logicki oblikovan sustav propozicija i stavova, koja u stvarnosti odgovara strogi sustav odnosa. Te propozicije stoje u medusobnoj ovisnosti, jer se one moraju izvodit jedne iz druge. Cinjenica da to izvodenje propozicija u danom sistemu ne ukljucuje protuslovlje izrice se terminom koherencije. Termin koherencija mogli bi smo stoga oznaciti kao odnos izmedu sklopa propozicija koji je takve naravi da nijedna od tih propozicija ne moe biti neistinita ako je citav sklop istinit. To znaci da nijedna propozicija nije neovisna od drugih, tj. da medu svim pojedinim propozicijama postoji takva medusobna sveza da je svaka od njih izvediva od drugih te nijedna od njih ne moe biti istinita ako bi ijedna druga bila neistinita. Dakako, ta teorija ne moe dati niti jedan stvarni primjer za takav koherentni sklop propozicija jer je on ex hypothesi neostvariv. Moda je najbolje ilustrira Euklidov geometrijski sustav. Mogli bi smo reci da je na temelju postulata, aksioma i definicija tog sustava sve drugo koherentno, suvislo izvedeno jedno iz drugog. Cesto se termin koherentan uzima kao sinonim za termin konzistentan to ponekad stvara zabunu. Ta su dva termina koji put sinonimni, ali ne uvijek. Konzistencija se sastoji u tome da dvije propozicije nisu medusobno inkompatibilne, tj. da jedna drugu ne iskljucuje, dok koherencija trai da citav sustav bude suvisao i da nema niti jedne propozicije koja bi bilo koju drugu propoziciju iskljucivala. Zato se obicno kae da se koherencija citavog sistema spoznaje ne moe konkluzivno, odnosno potpuno provjeriti jer ne moemo opravdano reci kako su odnosi sveze, koje mislimo da smo otkrili, vie nego samo vjerojatne. U tome se odmah vidi i slaba teorije koherencije, mada se moe reci da prakticna koherencija, koju ta teorija zahtijeva kao kriterij istinitosti stavova, ne mora

ispunjavati tako visoke uvijete idealno zamiljenog koherentnog sustava. Teoriji koherencije je B. Russell prigovorio da u sebi nosi dvije velike potekoce: prvo, nemamo nikakvog razloga za pretpostavku da je moguca samo jedna skupina koherentnih miljenja. Vec je u znanosti uobicajeno da postoje dvije ili vie hipoteza o jednom predmetu poznatih cinjenica. U filozofiji katkad dvije suprotstavljene hipoteza objanjavaju sve cinjenice. Teorija koherencije ne moe dati dokaz da je moguc samo jedan jedini koherentni sustav. Drugo, takva definicija istine vec pretpostavlja znacenje termina koherencija kao poznato, a zapravo koherencija pretpostavlja istinu logickih zakona, i tako se vrti u krugu i ne moe biti prikladna za odredivanja znacenja termina istina. Da koherencija ne tumaci znacenje istine, s time se slae i Rescher. No on istice da koherencija prua vrlo korisno sredstvo za razlikovanje istinitih od neistinitih propozicija. Najprije, imamo skupinu propozicija kao kandidate istina: Ti kandidati istine obicno

predstavljaju nekonzistentan skup propozicija koje se medusobno mogu i iskljucivati. No istinitima cemo smatrati one koje najbolje medusobno koheriraju, odnosno one koje jedna drugoj neprotuslovne. Pomocu koherencije unosimo red u skup datosti razlikujuci istinite od neistinitih propozicija. Jedan kandidat istine kvalificira se time to je konzistentan sa to vie ostalih datosti. Za teoriju koherencije je, prema Rescheru, odredivanje istine problem unoenja reda u kaos prvotnih datosti (informacija) u kojima su pomijeane sigurne evidencije i slabe hipoteza. Takoder i Russell prihvaca ovu teoriju, ali samo kao kriteriji, a ne kao i definiciju istine. 3. Teorija korespondencije (adekvacije) To je svakako najstarija teorija za odredivanje znacenja termina istinit ili batina, a oslanja se na Aristotela i na poznatu definiciju istine kao poklapanje uma i stvarnosti. No ta se teorija moe formirati na dva nacina: a) u obliku definicije, kada se kae da se istina neke propozicije sastoji u odredenom odnosu te propozicije prema stvarnosti; b) u obliku kriterija, kada se kae da je najbolji ili cak jedini nacin za ispitivanje istine neke propozicije u tome da ispita njenu korespondenciju ili poklapanje sa stvarnocu. Prema toj se teoriji, naime, istina odreduje na sljedeci nacin: neki je sud ili tvrdnja istinit onda kada postoji neka cinjenica ili neko stanje stvari koje mu odgovara. Sud je istinit zato jer odgovara stanju stvari koje izrice. Za pravilno razumijevanje korespondencije potrebno je dobro uociti to i na koji nacin stoji u odnosu podudaranja. Termin odnosa odreduje relaciju koja se definira na razlicite nacine: subjekt-objekt, svijest-svijet, spoznaja-stvarnost, jezik-svijet, miljenje-bitak, sudstvari, uvjerenje-cinjenica, misao-cinjenica, iskaz-stvarnost itd. Ova teorija ima, moda, laku primljenu na opaanje stavove ali potekoce nastaju u mnogim drugim slucajevima. Potekoce su sljedece: a) prije svega kod opcih stavova (generalnih) koje provjera korespondencije gotovo nemoguca; b) kod propozicija o prolim dogadanjima jer cinjenice (ili stanje stvari) vie ne postoje; c) kod propozicijama o vjerojatnosti; d) kod modalnih propozicija o nunosti i mogucnosti; e) kod hipotetski, uvjetnih propozicija. Vidimo ukratko neke od ovih problema za teoriju korespondencije, a tu je na prvom mjestu odnos prema opcim i teoretskim iskazima. Primjerice iskaz svi su konji kopitari, onda se istinitost tog iskaza temelji na opaanju cinjenica da konji koje sam do sada vidio ustvari predstavljaju kopitare. Tu postoji odredena logicka potekoca jer postoji mogucnost da konje koje sam promatrao nisu uistinu svi konji. Odnosno iskaz da su svi su konji kopitari ne moe biti cinjenica dana osjetilima, jer je on zakljucak koji je nastao na temelju dosadanjih opaanja koje je opet zasnovano na nacelu uzrocnosti primijenjen na osjetne doivljaje, pa je zato hipotetski. Slicne potekoce se javljaju kod teorijskih iskaza kao to je primjerice na polju atomske fizike ili metafizike.

Uzmemo li da je istina u nekoj relaciji koja nastaje izmedu iskaza i cinjenica koje ti iskazi izricu, a tu relaciju odredujemo kao slaganje ili odgovaranje (adekvacija) onda je istinitost takve teorije manje-vie ocita. Problem nastaje kada pokuavamo malo poblie odrediti tu vezu, koja uvijek nastaje izmedu subjektivnog cina spoznaje i objektivne stvarnosti. Postavlja se pitanje; kada je moguce i koliko je moguce odrediti tu relaciju ukoliko je teorija korespondencije tipicna i neophodna za odredivanje svake istine? Upravo u odgovoru na ovo pitanje postoje razlicita tumaranja onih koji zastupaju ovakvu koncepciju teorije istine, a samim tim ona poprima razlicite oblike. Isticu se tri osnovna oblika teorije korespondencije, koje cemo uvjetno podijeliti na sljedeci nacin: ontoloko-metafizicka teorija, ortodoksno materijalisticka teorija (teorija odraza) i logickoempiristicka teorija (teorija slike).

Poto ce druga dva oblika teorije korespondencije, a posebice onaj treci, biti razmatran u sklopu teksta obratimo pozornost na ovaj prvi oblik koji je povijesno najstariji. Ovakva formulacija ontoloko-metafizicke teorije polazi od pretpostavke da je ustrojstvo svakog bica takvo da bude za svaki um spoznatljivo. Tu se prihvaca ideja da je svako bice istinito, a ta se istinitost zove ontickom istinom i razlikuje se od obicne i uobicajene uporabe izraza istinit (Njezina formula glasi istina je poklapanje stvari i uma, bica i znanja.) Ta se pretpostavka onticke istinitosti svakog bica uzima za preduvjet ili uvjet mogucnosti svake druge uporabe izraza istinit a u prvom redu za logicku istinu tj. istinu tvrdnji ili sudova ( propozicija ) o stvarnosti. Pojam logicke istine moguc je samo u sklopu ljudske spoznaje i samo ljudske tvrdnje mogu biti logicki istiniti, ali one imaju svoje preduvjete. Uzalud bi smo imali spoznajnu moc, um (razum), ako ne bismo imali prikladni predmet spoznaje. Predmet spoznaje nije, medutim, dan vec bilo kakvim opstojanjem nekog bica. Naprotiv predmet ljudske spoznaje mora biti za ljudski um spoznatljiv, citljiv. Tu se cesto koristi sljedeca metafora: kao to oko ne moe vidjeti predmet bez svijetla tako je i za umno spoznavanje potrebno neko unutarnje svijetlo. Tu duhovnu osvijetljenost svakom bicu daje upravo njegova onticka istinitost, otvorenost za um. Ljudski um moe spoznati neko bice ako u njemu moe procitati, da tako kaemo, njegov unutarnji zapis, unutarnju bit eidos. Kada, dakle, spoznamo neki predmet i o toj spoznaji iznesemo svoj sud (propoziciju), onda ce taj sud biti istinit samo onda ako doista izrice objektivnu bit tog predmeta. Spoznaja je istinita kada se njezina misao (noema) doista poistovjeti, poklopi s onom misli (eidos) koja odreduje samu bit spoznate stvari. U tome se sastoji traena korespondencija ili adekvacija. Dolazili uopce do tog podudaranja u spoznaji i na koji se nacin ono ostvaruje na to pitanje mora odgovoriti metafizicka spoznaja. Ljudski om jeste i ostaje ogranicen u svom djelovanju. Premda moe spoznati sve to jest, njegovo je cinjenicno spoznavanje vezano za osjetilno dohvacanje tvarne stvarnosti. Neki bio filozofi rekli da je potpuna spoznaja bica moguca samo neogranicenom umu. Za skolasticke filozofe takav je um Bog, u onome u kojem se stvarno poistovjecuje subjekt i objekt spoznaje. On je ujedno i starateljski um koji u sva bica upisuje svoju misao o njima To potpuno jedinstvo subjekta i objekta u neizmjernom umu naziva se ontoloka istina kao posljednji cilj svakog spoznavanja, dakako sa stanovita metafizike koja prihvata ovu teoriju istine. Ovakav pristup ima za posljedicu jo jednu bitnu cinjenicu, buduci da iskonska praistina ljudskog uma nedostina, sam pojam istine jest samo analogan, tj. neadekvatan u svojem ostvarenju.

18.14. Frege Pojmovno pismo i razvoj njegove misli Najvaniji Fregeov479 doprinos suvremenoj nauci je stvaranje nove discipline matematicke ili simbolicke logike ili, barem, njeno formuliranje u obliku u kojem je danas poznajemo. Ovaj doprinos ostaje sasvim neosporen, premda se postavlja pitanje hocemo li ga smatrati doprinosom filozofije ili matematike. Logika, kao tradicionalna filozofska disciplina, povezala se s matematikom u radovima algebrista sredinom 19. stoljeca, da bi u Fregeovim radovima, prije stotinjak godina poprimila dananji oblik: logika pojmova ili teorija kvantifikacije zasnovana na 479 Gottlob Frege roden je 8. studenog 1848. u Wismaru, u pokrajini Mecklenburg na Baltiku. Frgeova biografija dosta je slabo poznata. Najpoznatiji prikaz Fregeove biografije i dana je On the life and Work of Gottlob Frege, uvodna studija americkog logicara Terella Warda, urednika zbirke i prevodioca Fregeovih radova u Conceptual Notation and Related Articles (Clarendon Press, Oxford, 1972).

logici sudova. Ovo povezivanje nailo je na razlicite reakcije, kako medu matematicarima, tako i medu filozofima. Neki filozofi i neki matematicari danas su skloni da matematicku logiku smatraju autohtonom, ili cak centralnom, filozofskom odnosno matematickom disciplinom. Ima pak matematicara koji joj odricu matematicku relevantnost, dok je neki filozofi odbacuju kao stranputicu na koju je zala tradicionalna logika. Ovakav krajnje negativan stav bio je daleko ceci u rano dioba razvoja matematicke logike, ali se i danas ponegdje provlaci, uglavnom kao posljedica neobavijetenosti.480 Postalo je jasno kako je simbolicka ili matematicka logika jedini legitimni nasljednik tradicionalne logike, iako je daleko prevazilazi, kako irinom podrucja koje proucava, tako i sloenocu metoda koje upotrebljava. Odredene nesporazume izazivaju vec i ne sasvim primjereni nazivi. Moderna logika, kao prvenstveno ispitivanje relacije logickog slijeda medu sudovima, bavi se u osnovi istim pitanjem kojim se bavila tradicionalna logika od Aristotela nadalje. Ukoliko rijec simbolicka treba da uputi na upotrebu specijalnih logickih simbola, onda se tu i ne radi o necem bitno novom jer, prvo, koliko god bili prakticni ovi simboli teorijski nisu neophodni i, drugo, upotreba posebnih simbola u analizi logicke forme ili sheme prisutna je vec kod Aristotela, iako u daleko manjoj mjeri nego danas. S druge strane, postoje neki razlozi za uvodenje atributa matematicka, iako ni taj izraz nije sretan. U prvom redu, s obzirom na mjesto (valjanog) dokaza u matematici, jasno je da je logika u matematici vanija nego u bilo kojoj nauci. Isto tako, povezana s nekim matematickim disciplinama, na primjer algebrom skupova, logika danas upotrebljava njihove metode i rezultate. Pa ipak, ako matematicku disciplinu, stvorili smo krnju sliku moderne logike. Jer, premda je matematicki dokaz narocito zanimljiv predmet proucavanja, on nije jedini predmet logike. tovie, premda se logicar u svojim istraivanjima cesto slui cisto matematickim sredstvima, a to moe samo ako u odredenom trenutku predmet svog proucavanja svede na apstraktnu matematicku strukturu, centralni logicki problemi ostaju neodoljivi od pojmova istine, valjanosti, logickog slijeda, a time i tradicionalnih filozofskih problema. Povezivanje logike i matematike ponekad se tumaci kao znak zrelosti jedne filozofske discipline: ona je konacno stekla status egzaktne nauke, odvojila se od filozofije i ula medu matematicke discipline. No moda bi ovo povezivanje bilo bolje tumaciti kao znak zrelosti moderne matematike: kroz matematicku logiku i filozofiju matematike kriticki se rasvjetljava duh matematike u jednom vremenu njene skrivene pretpostavke i filozofske konzekvencije.481 U svakom slucaju, ovo dodirno podrucje filozofije i matematike danas je svojevrsna

nicija zemlja u kojoj se srecu filozofi i matematicari, svatko od njih voden vlastitim motivima i, isto tako, svatko od njih barem malo izvan granica svoje discipline, no isto tako podrucje koje pocinje dobivati relativno artikuliranu fizionomiju. Ovaj se rub matematike i filozofije danas cesto dosta neprecizno dijeli u posebna podrucja, od kojih su neka prikazana slijedecim terminima: 1) simbolicka logika 2) matematicka logika 3) filozofija matematike 480 Na primjer, u filozofskim sredinama koje gaje antipatiju prema filozofiji logickog pozitivizma cesto se ova odbojnost iri na modernu logiku i filozofiju matematike. Ovo identificiranje filozofije logickog pozitivizma s matematickom logikom i modernim raspravama o osnovama matematike ne samo da je historijski potpuno pogreno, nego ponekad ima i komicne posljedice. Tako se studij Aristotelove silogisticke ponegdje smatra relativno vanim dijelom filozofskog obrazovanja, ali citanje Hilberta ili Brouwera se tumaci kao znak sklonosti pozitivizmu. Zanimljivo je da ovu pojavu konstatira i americki Kinez Hao Wang u From Mathematics to Philosophy ( Routledge and Kegan Paul , London, 1974, str. IX). 481 Ovu tezu razvija Gajo Petrovic u clanku Logika i matematika, ukljucenom u zbirku Filozofija i marksizam, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 192-201.

4) matematicka filozofija 5) filozofska logika 6) filozofija logike Prva dva termina najcece se uzimaju kao sinonimi, koji naprosto oznacavaju modernu logiku, te cemo ih tako i ovdje upotrebljavati. Neki autori, medutim, matematicku logiku shvacaju ue i suprotstavljaju je filozofskoj logici.482 Ovakva podjela dobrim se dijelom podudara s podjelom na tzv. ekstenzionalnu i intenzionalnu logiku, a zasniva se na neodredenom osjecaju da je ekstenzionalna logika zanimljiva vie matematicaru a manje filozofu, dok je s intenzionalnom logikom obratno. Jasno, svaki terminoloki sustav je u redu ako se pametno upotrebljava ali koncepcija iza ove podjele cini se vrlo spornom. Usporedimo, na primjer, teoriju rekurzivnih funkcija kao dio matematicke logike u najstroem smislu te rijeci s, recimo, deontickom logikom kao tipicno filozofskom logikom, od koje su se svojedobno ocekivali znacajni doprinosi etici i filozofiji prava. Koliko god to cudno zvucalo, teorija rekurzivnih funkcija odigrala je, a i igra i danas, znacajnu ulogu u razmatranju klasicnih filozofskih pitanja kao to su problemi determinizma ili prirode matematicke spoznaje. Bez obzira kako gledamo na rezultate ovih diskusija,483 i uopce na primjene matematike ili logike u filozofskim raspravama, ne moe se poreci da je pokazana naivnost nekih ustaljenih filozofskih pojmova. S druge strane, deonticka logika pokazala se, na kraju, uglavnom nevanim dijelom modalne logike koji nije mogao dati znacajnije rezultate ili poticaje ni u kojem dijelu filozofije. Isto tako, prihvatimo li ovu podjelu, kuda cemo s intuicionistickom logikom? Da li je ona matematicka ili filozofska? Ona nije ekstenzionalna u standardnom smislu te rijeci, povezana je s modalnim logikama i utoliko je filozofska, pa ipak njena je motivacija 482 Nicholas Rescher u Tropics in Philosophical Logic (D.Reidel Publishing Company, Dortrecht, 1968) kao struje u filozofskoj logici nasuprot aritmetickom sektoru logike razmatra modalne i polivalentne logike, nestandardnu kvantifikaciju, logiku vjerojatnosti, kronoloku i topoloku logiku, logiku tvrdnje, logiku preferencije, epistemicke modalnosti i deonticku logiku. Predvidajuci irenje provalije izmedu filozofske i matematicke logike, Resher pie: ovaj ponor povremeno ce premostiti samo pokoji rijedak duh natprosjecne sposobnosti i mnogostranosti. Cvrsto sam uvjeren da je ovaj razvoj, koji se ne moe smatrati drugacijim nego nesretnim, na kraju krajeva neizbjean. Njegov utjecaj ne moe se sprijeciti: najvie to se moe uciniti jest da se pripremimo protiv posljedica najgore vrste. Ozbiljnost ove situacije moe ublaiti

samo odlucnost odgovornih za obrazovanje specijalista u logici na odjelima za filozofiju i matematiku, odlucnost da se cvrsto insistira kako bi se student obucen na jednoj strani barijere detaljno upoznao s time kako se stvari rade na drugoj strani. (str. 4) Ima neto cudno u ovom Rescherovom opisu. Naime, postojanje ponora i provalija o kakvima on govori danas je sasvim ocito, ali ne samo u logici, nego isto tako (ili jo vie) unutar matematike, u nauci uopce, a u filozofiji narocito. Pored superspecijalizacije koja je u tome sigurno najvaniji uzrok, tu su jo i razni cinitelji ideoloke i kulturno-povijesne prirode. Pogledajmo, uostalom, provaliju izmedu matematickog logicara koji se bavi tzv. osnovama matematike i radnog matematicara. Alan Ross Anderson navodi slijedecu anegdotu: jednom sam uglednom radnom matematicaru (?working mathematician?) spomenuo cinjenicu da se skup o kojem je ovdje rijec moe definirati u teoriji kombinatora. Nakon to je koju minutu zurio u komadic papira s napisanim uvjetom za taj skup, vratio mi ga je uz primjedbu To je jedna od onih stvari od kojih me zaboli glava a zatim se vratio svom radu (went back to work). (Alan Ross Anderson, Fitch on Consistency, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Alan Ross Anderson, Ruth Barcan Marcus i R. M. Martin, Yale University Press, New Haven i London 1975, str. 125). to se moderne logike tice, Rescherov opis doima se pretjerano apokalipticki ako nigdje, ovdje je sasvim jasna potreba za obrazovanjem s obje strane barijere, koliko god to bilo teko postici. 483 Na opasnost direktne primjene tehnickih rezultata matematike i matematicke logike u filozofskim diskusijama upozorava upravo matematicki logicar i filozof Saul Kripke u Is there a Problem about Substitutional Quantification, clanku objavljenom u zbirci Truth and Meaning (ed. Gareth Evans i John Mcdowell, Clerendon Press, Oxford 1976): Logicka istraivanja ocito mogu biti korisno orude za filozofiju. Ona , medutim, moraju biti uoblicena smislom za filozofsko znacenje formalizma i solidnom primjesom zdravog razuma, kao i potpunim razumijevanjem kako osnovnih pojmova tako i tehnickog materijala koji se upotrebljava. Ne treba misliti da formalizam moe izmijeniti filozofske rezultate na nacin koji je nedostupan obicnom filozofskom razmiljanju. Ne postoji matematicki nadomjestak za filozofiju. (str. 416)

strogo matematicka. Posebnu opasnost u ovakvoj podjeli predstavlja utisak kako ova dijela logike treba da budu zasnovana na dva posebna tipa logickog obrazovanja. Toliko o terminima 1), 2) i 5). Termine 3) i 4) svojevremeno je u razlicitom znacenju upotrebljavao Bertrand Russell.484 Filozofija matematike za njega je bila razmiljanje o granicnim pitanjima matematike, na primjer, o spoznajnom statusu matematickih stavova ili ontolokom statusu matematickih objekata. S druge strane, Russell je matematicku filozofiju zamiljao kao matematicko analiziranje osnovnih elementarnih matematickih disciplina. Kako je sam citavu matematiku smatrao utemeljenom na aritmetici, a ovu na logici, matematicka filozofija je pocinjala pitanjem o biti prirodnog broja, a odavde vodila dalje u teoriju klasa i logiku. Euklidovo aksiomatsko zasnivanje geometrije njegova vremena, isto bi tako pripadalo matematickoj filozofiji u Russellovom smislu. Danas je termin matematicka filozofija uglavnom odbacen, a za tzv. elementarne matematicke discipline obicno se upotrebljava naziv osnove matematike. Tako cemo postupiti i ovdje, a termin filozofija matematike upotrebljavat cemo od prilike u Russellovom smislu. to se filozofije logike tice, izraz se doima pomalo paradoksalno: kao kada bismo govorili o filozofiji spoznajne teorije ili o filozofiji ontologije. Pa ipak, ugledni autori ponekad upotrebljavaju ovaj termin. Naime, potreba za filozofijom logike raste upravo toliko koliko se logika, vezujuci se s matematikom, odvojila od filozofije. Drugim rijecima, ako s logika svede na strogo matematicku disciplinu, ako se posao logicara shvati iskljucivo kao izgradnja formaliziranih sustava i njihova i metalogicka analiza, onda upravo za matematicara postaje neophodno ispitivanje znacenja ovih sistema. Radikalnim suavanjem podrucja logike i naknadnim dodavanjem filozofije logike nismo dobili nita osim lanog utiska da filozofski motivi nisu bili prisutni vec na pocetku. Termin filozofija logike zato treba upotrebljavati dosta oprezno. Ponekad se ovaj termin upotrebljava kao naziv za iroko filozofsko ispitivanje osnova odredene logicke teorije. Tako se ponekad govori i o Fregeovoj filozofiji logike, da bi se istakla veza filozofije i logike u njegovu djelu. Na kraju ovog terminolokog razjanjavanja napomenimo kako je detaljno razmatranje odnosa matematike, logike i filozofije u svakom slucaju vrlo sloeno i ovisno o shvacanju prirode nauke i filozofije. Potrebno je, takoder, istaknuti da se filozofski aspekti moderne logike i matematike ocituju, prije svega, u stvarnom logickom, odnosno matematickom, materijalu. Odvojeno od ivota logike, filozofija logike gubi svoj smisao. Ona se svodi na siromano i nemocno spekuliranje koje je u jednom trenutku slucajno usmjerilo interes, ba prema logici, ali u

sljedecem trenutku moe isto tako, bez ikakvog dodira sa stvarnim sadrajem, posegnuti za bilo kojom naukom ili kojim podrucjem ljudskog ivota, i svoj sadraj, kako se to onda obicno kae, deducirati iz pojma -najcece iz problematicne etimoloke analize naziva nauke i njenih osnovnih termina. Samim tim, filozofija matematike i logike nije nita drugo nego samo pretpostavka koja ne daje strogu definiciju filozofske discipline. U njoj se filozof srece s matematicarom koji je ovamo uao voden konkretnim problemima nauke. Tako i Fregeovi filozofski radovi nisu rezultat njegove elje da se afirmira kao filozof, ili da rijei neke probleme u tradicionalnoj filozofskoj ostavtini. Pocetno ispitivanje odnosa logike i aritmetike dovelo ga je do izgradnje nove logike. Da bi solidno utemeljio ovu logicku teoriju, kao i teoriju o logickoj prirodi aritmetickih stavova, Frege je morao rijeiti niz pitanja koje bismo danas uvrstili u teoriju znacenja ili, ire, u filozofiju jezika. Cinjenica da se Fregeovi radovi malo ili nimalo ne oslanjaju na filozofsku tradiciju, moe za tradicionalisticki nastrojenog filozofa biti dovoljan razlog da Fregeovu filozofiju ne uzme ozbiljno. No, s druge strane, 484 Na primjer: u Introduction to Mathematical Philosophy, Allen and Unwin, 1919.

koliko je malo Frege, u podrucju svojih filozofskih interesa, mogao preuzeti od ranije filozofije moda pokazuje vec i cinjenica koliko je mnogo kasnija filozofija preuzela od njega. Kako bilo, pokuaji da se Fregeova misao uklopi u klasicne filozofske discipline neadekvatni su te nailaze na velike tekoce. Bez obzira na ontoloki karakter nekih vanih Fregeovih distinkcija, on se ontologijom nije sustavno bavio. Pa cak i kad mu prilazimo kroz moderne discipline cijim ga osnivacem eventualno smatramo, naici cemo na potekoce. Svoja istraivanja u onome to bismo danas nazvali filozofijom jezika, Frege je smatrao logickim istraivanjima. Njihova motivacija bila je ponekad u matematickim razmiljanjima, te ih se katkada moe pogreno tumaciti ako se nalaze izvan tog konteksta. Ove su discipline, u ostalom, tek nastajale u Fregeovo vrijeme i malo je vjerojatno da bi on pristao na takvu razdiobu njegove misli. Pristup cjelini Fregeova djela koje bi vjerojatno izbjegao ovakve opasnosti je povijesni, tj. promatranje njegove misli u njenom nastajanju, no pored ocitih prednosti ovakav pristup ima i specificne nedostatke i to u prvom redu, mogucnost da analiza njegovih problema bude zamijenjena analizom relativno nevanih momenata u povijesti problema. Naravno, u nekim slucajevima povijesni pristup je neizbjean: ima nekih filozofa kao da nemaju odredeno znacenje bez, tako reci, numerickog indeksa ili barem pridjeva rani i kasni. Neki filozofi kao, na primjer, Russell, prolaze tokom citavog ivota drasticne promjene stanovita, a drugi, poput Wittgensteina skacu iz jednog misaonog horizonta u drugi, potpuno suprotan, negirajuci pritom na samo stavove koje su ranije zastupali, nego osnovne pretpostavke na kojima su ih temeljili. Svatko tko proucava Fregea ima prednost da se bavi miljenjem u kojem se nisu zbivali toliko radikalni skokovi. Njegova filozofija, poput svake relevantne filozofske misli, pokazuje jasnu liniju razvoja, no taj se razvoj zbivao u dosta cvrstim okvirima i moe se reci da je vie uvjetovan redoslijedom rjeavanja problema, nego radikalnim promjenama perspektive. Do 1879. Frege je objavio niz prikaza i jedno kratko predavanje o geometriji, a tada je, sasvim iznenada, izala njegova knjiica Begriffsschrift, eine der arithmetischen nachgebildete Formelsprache des reinen Denkens. Iz naziva knjiga moe se zakljuciti da je ovdje rijec o novom pismu ili sistemu notacije, danom u formulama po uzoru na jezik aritmetike. Ovo ce biti cest uzrok nesporazuma izmedu njega i njegovih suvremenika: ako je glavna srha teksta uvodenje nove logicke notacije, onda se i njegov uspjeh treba mjeriti prednostima nove notacije. Doista, Fregeov je navedeni rad u vrijeme kada se pojavio bio razmatran uglavnom kao pokuaj stvaranja novog logickog pisma koje, prigovaralo se, daleko zaostaje za algebarskom notacijom kakvu su u to vrijeme upotrebljavali algebarski

logicari. No ova knjiica najmanje je znacajna po vanjskim karakteristikama logicke notacije koja je u njoj uvedena. Ovaj tekst donosi radikalnu novu koncepciju logike te se godina njegova pojavljivanja dana cesto smatra godinom nastanka moderne, matematicke ili simbolicke logike. Motiv u pozadini Begriffsschrifta je pitanje o spoznajnoj i logickoj prirodi aritmetickih sudova. Dali se stavovi aritmetike dokazuju samo na osnovu logike, ili se njihova istinitost utvrduje pozivanjem na neko opaanje i iskustvo? U predgovoru svoga djela Frege opisuje kao ga je ovo razmiljanje dovelo do potrebe da ispita dokle se u aritmetici moe doci iskljucivo pozivanjem na logiku tj. valjanim zakljucivanjem koje se oslanja na cisto logicke pretpostavke. Ovo ispitivanje nailo je, medutim, na zapreku: obican jezik pokazao se neprikladnim za precizan opis relacije logickoga slijeda medu sudovima. Javila se potreba za novim jezikom u kojem ce biti apstrahirani svi oni sadraji koji nisu relevantni za valjanost zakljucka. Tekst Begriffsschrifta sastoji se od tri glavna djela. Prvi dio posvecen je uvodenju novih znakova i utvrdivanju njihova znacenja. No, znakovi koje uvodi Frege nisu naprosto

novi zapisi za neto to je vec otprije bilo samorazumljivo i jasno. Vec Fregeova analiza suda pokazuje originalnost njegova pristupa. Kao prvo, on odbacuje predikacionu teoriju suda, te razlikovanja subjekta i predikata u sudu nadomjeta razlikovanje funkcije i argumenta. To ce mu omoguciti da u okviru logickog istraivanja uvede i relacione sudove, koji su sa stanovita predikacione teorije prakticno nedostupni, a koji se ipak javljaju vec i u najjednostavnijem matematickom razmiljanju. Pravu osnovu logicke analize cini analiza sloenih sudova, te odnosa medu jednostavnim sudovima u sloenom sudu. Uvedena notacija za implikativni i negativni sud omogucava Fregeu da izrazi ostale sloene sudove koji su, kasnijim rjecnikom, istinosne funkcije elementarnih sudova. Tek na osnovu ovako koncipirane logike sudova, prelazi se na analizu jednostavnih sudova u kojima se javljaju izrazi svi i poneki, tj. kvantifikatori. Tako je tradicionalna silogistika postala djelom logike funkcija ili teoriji kvantifikacije, i to relativno nevanim djelom. Naime, logika predikata ili pojmova kako je utemeljio Frege, omogucila je sistematsko razmatranje viestruke kvantifikacije i logike relacija koje su bile potpuno nedostupne sredstvima stare logike. Drugi dio knjige posvecen je prikazu i izvodenju nekih sudova cistog miljenja, to jest logickih istinitih sudova. Jezgru pri tome predstavlja devet formula kao osnova deduktivne zgrade, tocnije aksiomatskog sistema logike sudova i logike predikata vieg reda. Konacno, treci dio zapravo je spojnica logike i aritmetike. Pod naslovom Neke teme opce teorije nizova ovdje su u logickoj notaciji prikazani i analizirani neki elementarni aritmeticki pojmovi, prvenstveno relacije i dokaz matematickom indukcijom. Logika predikata zasnovana na logici sudova, istinosne funkcije i kvantifikatori, danas su sasvim uobicajena stvar. Pocetkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeca vanost Fregeovog doprinosa logici nije shvacao nitko, moda ni sam Frege. U stvari najveci doprinos za njegovu popularizaciju je najzasluniji je u prvom redu sam Russell i obrazloio ga u svom radu Principles of Mathematics. Ovdje treba upozoriti na vanu osobinu Fregeovog miljenja: njegova djela nisu se radala kroz analizu logicke i filozofske tradicije, nego u samostalnom razmatranju problema na koje nailazio. Tek kasnije nakon to je problem bio jasno postavljen i uglavnom zacrtan put njegova rjeenja, Frege bi pristupao proucavanju ranijih rezultata i alternativnih teorija. Tako je u osnovi njegovog djela sadrano uvjerenje da tradicionalna logika, kao ni suvremena algebra logike, ne moe pruiti zadovoljavajuci okvir za logicku analizu osnova aritmetike. U ovom uvjerenju Frege je bio u pravu, i mogao je biti u pravu cak i bez detaljne analize radova suvremenih logicara. Dakako, da bi se to uvjerenje

obrazloilo, bilo je potrebno ove radove detaljno prouciti, to je Frege i ucinio. Detaljnu kritiku Schrdera poduzeo je tek 1895. u clanku Kritische Beleuchhtung einiger Punkte in E. Schrders Vorlesungen ber die Algebra der Logik . Teza o zasnovanosti aritmetike na logici bilo je Begriffsschriftu samo najavljena. Razradu je doivjela Die Grundlagen der Arithmetik. Eine logisch-matematische Untersuchung ber Begriff der Zahl, knjizi objavljenoj 1884. godine. Pored izlaganja vlastite teorije, Frege je ovdje dobar dio teksta posvetio kritici alternativnih koncepcija o osnovama aritmetike: psihologizmu koji je tada u njemackoj bio u punom zamahu, empirizmu kakav se u engleskoj razvijao osobito sa radovima J. S. Milla, te formalizmu koji se u njemackoj upravo radao. Pored osvrta na suvremene teorije, on je otricu kritike usmjerio i na velike filozofske tradicije, poput Descartesa, Leibniza i Kanta. Knjiga nosi podnaslov koji govori o njenoj logicko matematickoj prirodi, no bolje bi bilo govoriti o filozofskom istraivanju u pravom smislu te rijeci. Ova knjiga i danas se smatra jednim od fundamentalnih tekstova moderne filozofije matematike. Pitanja koja se razmatraju, na primjer da li je broj svojstvo materijalnih stvari, da li su aritmeticki stavovi induktivne istine, da li su aritmeticki principi sintetickog ili analitickog karaktera ova pitanja

pripadaju filozofiji, a ne logici u uem smislu, pogotovo ne matematici. Frege je svakako bio svjestan filozofske prirode postavljenih pitanja, ali isto tako i potrebe da se ne rjeavaju odvojeno od stvarnog matematickog konteksta u kojem su nastali. Filozofski karakter Fregeovog istraivanja sasvim se jasno ocituje u metodolokom programu, izneseno u tri cuvena osnovna stava iz uvoda Grundlagena: Otro dijeliti psiholoko od logickog, subjektivno od objektivnog; o znacenju rijeci pitati se samo u sklopu cjeline, a ne odvojeno; imati u vidu razlikovanje pojma i predmeta. (str. XXII) Prva tocka najavljuje Fregeovu borbu protiv psihologizma. U kontekstu Fregeove kritike ovaj termin treba uzeti dosta iroko. On se odnosi na sve one pravce u logici, teoriji znacenja i filozofiji matematike koji predmet svog proucavanja promatraju iskljucivo ili bar prvenstveno kao psihicki proces ili rezultat takvog procesa (kao valjano miljenje, asocijaciju ili mentalnu sliku, odnosno misaoni proces u kojem se odvija matematicka spoznaja). Danas je teko precijeniti vanost Fregeovog suprotstavljanja psihologizmu. U njegovo vrijeme psihologizam je nastupao u razlicitim oblicima, od Millovog empirizma do njemackog psihologizma u Frisovoj tradiciji. Na podrucju logike javlja se kao izrazito konzervativna ideologija: pojam valjanog zakljucka bio je preuzet od tradicije a logika kao jednom zauvijek dani korpus znanja (kako je to naucavao jo Kant), trebalo je jo samo dobiti adekvatno filozofsko (u stvari psiholoko) tumacenje. Ako je poneko svojoj psihologistickoj analizi logike i dodao kratak osvrt na noviji razvoj, slika logike bila je uvijek dana bez ikakvih relevantnih logickih opservacija. Opozicija psihologizmu koja se razvila u njemackoj filozofiji krajem devetnaestog stoljeca obicno se naziva logicizmom i treba je razlikovati od logistike kao teze o logickoj zasnovanosti aritmetike (Frege) ili citave matematike (Russell). Prvu tocku programa iz Grundlagen Frege nikada nije revidirao. Danas se, medutim, logicizam najcece se povezuje s imenom Edmunda Husserla i filozofske tradicije kojoj je pripadao. Frege je izvrio nesumnjiv utjecaj na Husserla ali logicizam Husserla i Fregea nipoto ne treba poistovjecivati. Druga tocka istaknuta navedena u predgovoru predstavlja posebnu tekocu interpretatorima Fregea. On se vjerojatno odnosio na kontekstualnu definiciju broja; Frege je u kasnijim radovima dalje ne obrazlae cak ni ne spominje. Umjesto toga, kasnije razraduje teoriju znacenja koja se zasniva na analizi znacenja vlastitih imena. Napokon, treca tocka, dosljedno razlikovanje pojma i predmeta, predstavlja u stvari radikalizaciju razlikovanja funkcije i argumenta, koja je uvedena jo u Begriffsschriftu. Ovo ce razlikovanje biti detaljno razradeno u svim njegovim kasnijim radovima. Osnovna teza Grundlagen glasi ukratko: aritmeticki istini su analiticki sudovi apriori, drugim rijecima, svi aritmeticki pojmovi mogu se definirati logickim pojmovima, a svi osnovni aritmeticki stavovi mogu se izvesti iz logickih principa. Izlauci ovu tezu Frege

nije pocinio ni jednu od dvije greke kojima bi se mogao pripisati lo prijem na koji je naiao Begriffsschrift. Prvo, tekst je pisan obicnim njemackim jezikom, bez ikakve specijalne notacije. Pa ipak, moe se reci da je ova knjiga prola jo i gore. Nasuprot opoziciji koja je docekala prvu knjigu, ova druga knjiga naila je uglavnom na utnju. Moe se napomenuti da jedino zanimljiv odnos prema Fregeovom radu moe biti odnos prema Cantoru. Pocetkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeca, Cantorova teorija skupova i transfinitna aritmetika vec su doivljavale estoko suprotstavljanje u krugovima njemackih matematicara. Sa Fregeovog stanovita, transfinitna aritmetika predstavljala je sasvim prirodno proirenje konacne aritmetike; opca ocjena Cantorovog rada vrlo je povoljna. Moe se reci da Fregeovi Grundlagen sadre jedno od najvanijih ranih priznanja Cantoru. No Frege i odredene kriticke primjedbe: Cantorov pojam kardinalnog broja zasniva se na pojmu apstrakcije. Kardinalni broj nastaje apstrakcijom, prvo, od prirode elemenata u danom skupu i, drugo, od poretka kojim su ovi elementi zadani. Jasno je da ovako shvacen

postupak apstrakcije kao misaonog procesa nije mogao uci u definiciju matematickog objekta, kako je definiciju shvacao Frege. Fregeovi prigovori Cantoru tako su se nadovezali na prigovore psihologizmu. Cantor je opet, cini se, Fregeovo priznanje shvatio prvenstveno kao kritiku. Godine 1885. objavio je kratku recenziju Fregeovih Grundlagen, na koju je Frege odgovorio razjanjenjem u kojem pokazuje kako je Cantor pogreno shvatio njegov pojam broja; do ozbiljnije razmjene miljenja, medutim, nikada nije dolo. Na osnovu Cantorove recenzije moe se zakljuciti da nije narocito pomno proucio Fregeove Grundlagen; cini se takoder da nije imao suvie sklonosti za logicku strogost kakvu je Frege uvodio u osnove matematike.485 Kneale je svojedobno iznio pretpostavku po kojoj je Cantor, iznerviran tadanjim loim iskustvima, shvatio kritiku psihologizma u Grundlagen kao temeljitu kritiku njegovih vlastitih stavova, predvidjevi pritom znacajno priznanje koje mu je odao Frege.486 Kako bilo, ovakvo priznanje od Fregea vie nece dobiti. Ovaj je kasnije vrlo kriticki prikazao Cantorove Gessamelte Abhandlungen zur Lehre der Transfiniten,487 ne odoljevi da tom prilikom napie: Da gospodin Cantor nije moje Grundlagen der Arithmetik samo recenzirao, nego da ih je ujedno procitao s promiljanje, izbjegao bi mnogu pogreku. Danas je sasvim jasno da Fregeova logistika i Cantorova teorija skupova, uza sve znacajne razlike sadre i vane dodirne tocke, te je teta da pravi dijalog dvojice autora nije ostvaren. tovie, Bynum nagada da je Fregeova definicija broja u Grundlagen zapravo inspirirana Cantorovim pojmom potencije skupa. Ovu pretpostavku je danas podjednako teko opovrgnuti i dokazati, no treba imati na umu da je tlo za definiciju broja Frege pripremio jo 1879. u Begriffsschriftu. Nakon Grundlagen der Arithmetik, knjige koja je kao to smo vidjeli, posvecena neformalnoj razradi logisticke teze, Frege je nastavio rad na detaljnoj razradi logistike koju ce izloiti u velikom djelu Grundgesetze der Arithmetik. Istovremeno se posvetio analizi filozofskih problema na koje je naiao u radu na Grundlagen. Ono to se danas obicno naziva Fregeovom filozofijom dovreno je u clancima objavljenim pocetkom devedesetih godina. U tekstu Funktion und Begriff (1891) Frege je razradio distinkciju pojma i predmeta, istaknutu u uvodu Grundlagen. Ovaj clanak vaan je i po dvije novosti koje ce odigrati vanu ulogu u formalnom sistemu Grundgesetze der Arithmetik. Prva je hijerarhizacija funkcija u stupnjeve, zapravo svojevrsna teoriju tipova, a druga je uvodenje posebne notacije za doseg pojma, odnosno tok vrijednosti (Wertverlauf) funkcije. Razmiljanja o spoznajnoj prirodi i statusu stavova identiteta dovela su Fregea do teorije znacenja kakva je izloena u clanku ber Sinn und Bedeutung (1892). Ovo je vjerojatno najpoznatiji i najcece citiran Fregeov rad. Kao to je vec spomenuto, Frege je ovdje sasvim napustio nacelo iz predgovora grundlagen: ne samo da osnovu analize

znacenja vlastitih imena ne nalazi u analizi znacenja konteksta u kojem se ime javlja, nego teorija znacenja uopce pocinje analizom znacenja vlastitih imena, a zatim se rezultati te analize primjenjuju u ispitivanju znacenja stavova, to jest deklarativnih recenica. Razlikovanje izmedu znacenja u uem smislu (Bedeutung) i smisla (Sinn) vlastitog imena, proireno je ovdje na stavove koji postaju svojevrsna vlastita imena za istinosne vrijednosti. Neke probleme iz ovih clanaka Frege je dalje razradio u tekstu ber Begriff und Gegenstand (1892), odgovarajuci na kriticke primjedbe matematicara Benne Kerryja, te 485 J. W. Dauben navodi Cantorovo pismo G.Vivantiju, u kojem ovaj pie da usprkos divljenju koje osjeca prema pokuajima logickog utemeljivanja aritmetike, takav pristup nije po njegovu ukusu. Vidi Georg Cantor, His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press, Cambridge Mass. 1979, str. 220. i 346. 486 William Kneale, Gottlob Frege and Mathematical Logic, u The Revolution in Philosophy, ed. A.J. Ayer et al., London-New York 1956, str. 26-40. 487 Halle, 1890.

kasnije u Was ist eine Funktion (1904), clanku ukljucenom u Festschrift za Ludwiga Boltzmanna. Prvi svezak Fregeovog kapitalnog djela Grundgesetze der Arithmetik, Begriffsschriftlich abgeleitet pojavio se 1983., a drugi deset godina kasnije. Knjiga je zamiljena u tri dijela. Prvi dio daje logicku osnovu na kojoj se u drugom dijelu gradi teorija prirodnih brojeva. Treci dio, posvecen realnim brojevima, pored formalnih izvoda sadri i opirnu kritiku koncepcija G. Cantora, K. Weierstrassa, R. Dedekinda, te formalista poput E. Heinea i J. Thomae. Prvi svezak sadri citav prvi dio i vecinu drugog dijela. Drugi dio nastavlja se u drugom svesku. Treci dio zapocet je i drugom svesku ali nije dovren. Posljednji, 249. paragraf najavljuje sljedeci zadatak, koji, medutim, nikada nije izvren. Podjela materijala u dva sveska bila je bar djelomicno izazvana vanjskim razlozima. to se prijema prvog sveska tice, jedva da ga je bilo. Objavljena su samo dva prikaza. A treci svezak, diskretno najavljeno u drugom svesku Grungesetze nije se nikada pojavio. Nama su bitni upravo razlozi ne izlaenja ovog sveska. Naime, u toku pripreme za tampanje drugog sveska, Frege je primio pismo od mladog engleskog filozofa i matematicara Bertranda Russella. Pokazujuci da je dobro upoznat s Fregeovim Begriffsschriftom i prvim sveskom Grundgesetze, Russell upozorava Fregea na mogucnost izvodenja kontradikcija u formalnom sistemu drugog djela. Tocnije, Russell navodi dvije antonomije: jedna je formulirana u jeziku logike predikata, a druga rjecnikom teorijom skupova. Frege je odgovorio Russellu poslavi mu pritom nekoliko ranije objavljenih radova. to se tice prvog paradoksa nije bio suvie zabrinut: funkcije ili predikati bili su u sistemu hijerarhizirani u stupnjeve. Ovo stupnjevanje bilo je za Fregea sasvim prirodno, paradoks je nastajao zanemarivanjem ove hijerarhije. No paradoks sa skupom svih skupova koji ne sadri sebe kao element, kasnije nazvan Russellovim paradoksom, predstavljao je tei problem. Ekvivalent pojmu skupa u Fregeovom sistemu bio je pojam Wertverlaufa ili toka vrijednosti funkcije. Notacija za navedeni pojam bila je neophodna za izgradnju aritmetike u Grundgesetze, a nju je omogucavao aksiom s rednim brojem V. Sad je ovaj aksiom doao u pitanje. U odgovoru Russellu Frege izrazio potrebu za preispitivanje istinitosti ovog aksioma, te najavio poseban dodatak gdje ce analizirati Russellovo otkrice i modifikacije nune za uklanjanje kontradikcije. Russell je u to vrije dovravao veliko djelo Principles of Mathematics, nastalo po utjecajem Fregea do kojeg je Russell doao posredstvom Peana. Poseban dodatak u ovom

djelu govori o Fregeovim logickim i aritmetickim ucenjima, a to je ujedno i najvanije rano priznanje Fregea. U prepisci koja se izmedu Fregea i Russella odvijala u ljeto 1902., Frege je izbjegavao da se izjanjava o paradoksu, ocito razmatrajuci moguca rjeenja. Frege je u pocetku vjerovao kako Russellovo otkrice antinomija ne utjece bitno na vecinu pretpostavki logickog programa. Dodatak drugom svesku Grundgesetze sadri modifikaciju petog aksioma, za koji je Frege vjerovao da predstavlja zadovoljavajuce rjeenje problema antinomija. Pa ipak, cesto citirana uvodna recenica pokazuje teinu kojom je Russellovo otkrice odjeknulo u Fregeovom sistemu: Naucnom se piscu jedva moe desiti neto gore nego da, nakon to je rad dovren, bude uzdrman neki od osnovnih temelja na kojima pociva njegova zgrada. U ovakvu situaciju dovelo me pismo gospodina Russella upravo pri kraju tampanja ovog sveska. Fregeovo rjeenje trebalo je ostaviti sacuvane temeljne filozofske pretpostavke na kojima je izraden sistem Grundgesetze. Dodatak posvecen antinomiji zavrava rijecima: Temeljnim problemom aritmetike moe se smatrati pitanje: kako poimamo logicke predmete, posebno brojeve? Odakle nam pravo da brojeve smatramo predmetima? Pa iako

ovaj problem nije rijeen u onoj mjeri u kojoj sam mislio pri pisanju ovoga sveska, ipak ne sumnjam da je put ka rjeenju naden. Fregeovo rjeenje, odnosno modifikacija petog aksioma, nije uspjela sacuvati sistem Grundgesetze od kontradikcija. Ovo je dokazano tek nakon Fregeove smrti. Malo je vjerojatno da je Frege bio svjestan dalje kontradiktornosti modificiranog sustava Grundgesetze. Pa ipak, nakon 1902. godine njegovo uvjerenje u ispravnost logisticke teze postepeno slabi. Fregeovi radovi objavljeni izmedu 1903. i 1908. uglavnom su polemicki tekstovi usmjereni protiv formalisticke filozofije matematike. Fregeova kritika formalizma pocela je vec u ranijim tekstovima i drugi svezak Grundgesetza takoder sadri detaljnu kritiku formalizma kakvog su razvijali Hilbertovi sljedbenici. Kada se danas govori o Fregeovoj polemici s formalistima obicno se misli na polemiku Fregea i Thomaea u kojoj su se suprotstavile platonisticka teorija kakvu je zastupao Frege i formalisticka koncepcija u koje je znacenje brojki usporedeno s znacenjem figura u igri aha. Dobra ilustracija raspoloenja koje je vladao u ovoj debati je zakljucni odlomak Fregeovog odgovora na Thomaevog clanak iz 1906.: Ako netko moe opovrgnuti moje razloge, neka to ucini; ako ne, neka me potedi ne elim postati neparlamentaran. Ima, cini se, ljudi od kojih se logicki razlozi odbijaju poput kapi vode od masne koe. Ima takoder mijenja koja se usprkos tome to bivaju stalno iznova opovrgavana i usprkos tome to nitko ozbiljno ne pokuava da obori ovo opovrgavanje stalno iznova ire kao da se nita nije dogodilo. alim to mi nisu poznata dozvoljena sredstva, literarne ili parlamentarne prirode, kojima bi se ova mijenja mogla zatjerati u njihov zakutak, da se vie nikada ne osude na svjetlost dana. (Antwort auf die Ferienplauderei des Herrn Thomae) Izmedu 1908. i 1918. godine Frege nije objavio nita, izuzev biljeki Jouraineov tekst The Development of the Theories of Mathematical Logic and the Principles of Mathematics.488 Tek 1918. izaao je clanak Der Gedanke: Eine logische Untersuchung. Za njim su iste godine slijedio clanak Die Verneinung: Eine logische Untersuchung, te 1923. godine Logische Untersuchungen; Dritter Teil: Gedankengefge. Logicka istraivanja, kako se obicno nazivaju ova tri teksta na bave se vie logistikom, ni uopce filozofijom matematike. Posveceni su problemima filozofije jezika. Po tematici i stilu ovi su radovi bliski clancima iz ranih devedesetih godina. Nije poznato kada je tocno Frege raskrstio s logistickim programom. Fragmenti iz zaostavtine pokazuju da je 1924. godine potpuno napustio logistiku. Frege ovdje razlikuje tri izvora spoznaje: osjetilnost, logiku i geometrijsku intuiciju. Logicki izvor spoznaje nuno je povezan s jezikom, kao sredstvom komunikacije, a time i s osjetilnocu.

Matematika, kao apriorna nauka, ne moe se utemeljiti ni na jednom od prva dva izvora. Spoznaja beskonacnosti i kontinuuma moe se zasnivati samo na geometrijskoj intuiciji. Aritmetiku treba izvesti na geometriji identificirajuci brojeve s tokama na ravnini. Isto tako, sasvim oprecno logistickoj koncepciji, aritmetika polazi od kontinuuma tj. od realnih brojeva, i krece se prema prirodnim brojevima. Frege nije dospio detaljnije razraditi nove ideje o osnovama matematike. Umro je 1925. godine, Dummett pie, kao ogorcen covjek, uvjeren da je bio nepravedno zanemaren i da mu je ivotno dijelom najvecim dijelom promaaj. Teko je reci koliko je ova Dummettova tvrdnja tocna, vjerojatno nije ''sasvim'' netocna. Fregeov utjecaj u logici i filozofiji poceo se iriti pocetkom prolog stoljeca kroz Peanove i Russellove radove, a zatim i kroz Wittgensteinov Tractatus. Za njegova ivota matematicka ili simbolicka logika, u obliku kakav joj je upravo ono dao, postala je 488 Quarterly Journal of Pure and Applied Mathematics, 43 (1911-12), str. 219-314. Fregeove biljeke objavljene su i u zbirci Kleine Schriften, Darmstadt, 1967.

etablirana naucna disciplina Poraz logistike kakvu je zastupao Frege bio je zapravo sporedna pojava u kontekstu radanja moderne logike. Ako je Dummettova tvrdnja tocna, moe se reci koliko god cudno zvucalo da je medu suvremenicima koji nisu uspjeli pravilno ocijeniti vanost Fregeova dostignuca, bio i sam Frege. Vec i kratak prikaz nastanka njegovih radova jasno pokazuje kretanje izmedu ue logickih, filozofskih i matematickih tema. Fregeov misaoni put pocinje matematikom da bi krenuo u logiku (Begriffsschrift) i filozofiju matematike (Grundlagen der Arithmetik). Nakon rada na filozofskim temama, on se zadnjem navedenom radu vrati osnovama aritmetike i logici da bi, napokon, nakon otkrica antinomija, zavrio u filozofiji (Logicka istraivanja) Fregeovo kretanje izmedu matematike, logike i filozofije nimalo ne proturjeci ideji o kontinuitetu njegove misli. Naime, on nije naglo mijenjao filozofske i matematicke interese, skacuci s jednog problema na drugi. Radi se tu, prije, o nudi da se neki problemi rijee kako bi se moglo preci na rjeavanje drugih. Moe se reci da je njegova Logika u uem smislu nastala s Begriffsschriftom, da su se opce filozofske koncepcije iskristalizirale u clancima iz ranih devedesetih godina devetnaestog stoljeca, te da je filozofija matematike, najavljena u Begriffsschriftu, razradena u dvije etape: najprije neformalno u Grundlagen der Arithmetik, a zatim u oba sveska Grundgestze.

19. IZBOR TEKSTOVA 19.1. Rudolf Carnap -METODOLOKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA 19.1.1. Nai problemi U diskusijama o metodologiji nauke uobicajeno je i korisno dijeliti jezik nauke na dva dijela, jezik opaanja i teorijski jezik. Jezik opaanja upotrebljava termine koji oznacavaju opaljiva svojstva i odnose za opisivanje opaljivih stvari i dogadaja. Teorijski jezik, s druge strane, sadri termine koji se mogu odnositi na neopaljive dogadaje, neopaljive aspekte ili odlike dogadaja, na primjer na mikro-cestice poput elektrona ili atoma, na elektromagnetsko polje ili gravitaciono polje u fizici, na razlicite vrste poriva i sposobnosti u psihologiji itd. U ovom clanku pokuat cu rasvijetliti prirodu teorijskog jezika i njegov odnos prema jeziku opaanja. Jezik opaanja bit ce ukratko opisan u odjeljku II ovog clanka. Zatim ce se u odjeljcima III V dati iscrpnije objanjenje teorijskog jezika i veze izmedu ta dva jezika. Jedna od glavnih tema bit ce problem kriterija smislenosti za teorijski jezik, tj. tocnih uvjeta koje termini i recenice moraju ispunjavati da bi imali pozitivnu funkciju u objanjenju i predvidanju opaljivih dogadaja i da bi na taj nacin bili prihvatljivi kao empirijski smisleni. Ostavit cu po strani problem kriterija smislenosti za jezik opaanja, jer ondje, izgleda, gotovo i nema nekih tocaka ozbiljnog neslaganja medu dananjim filozofima s obzirom na taj problem, barem ako se jezik opaanja shvati u gore navedenom uem smislu. S druge strane za teorijski jezik problem vrlo ozbiljan. Ne postoje samo neslaganja u odnosu na tocno mjesto granicne linije izmedu smislenog i besmislenog, vec neki filozofi sumnjaju i u samu mogucnost povlacenja bilo kakve granicne linije. Istina je da se empiristi danas opcenito slau da su odredeni ranije predloeni kriteriji bili suvie uski; na primjer, zahtjev da se svi teorijski termini moraju moci definirati na osnovu termina jezika opaanja i da se sve teorijske recenice moraju moci prevesti u jezik opaanja. Danas smo svjesni da su, ti zahtjevi suvie laki, jer pravila koja povezuju dva jezika (koja cemo zvati ,,pravilima korespondencije) mogu pruiti samo djelomicnu interpretaciju za teorijski jezik. Iz te cinjenice, neki filozofi izvlace zakljucak da cemo, jednom kad su raniji kriteriji liberalizirani, naci kontinuiranu liniju od termina koji su usko povezani s opaajima, npr. ,mase i ,temperature, preko udaljenijih termina poput ,elektromagnetskog polja i ,psi-funkcije u fizici, do onih termina koji nemaju neku odredenu vezu s opaljivim dogadajima, npr. termina u spekulativnoj metafizici; dakle smislenost njima izgleda naprosto kao stvar stupnja. Tu skepticku poziciju podravaju i neki empiristi; Hempel je, na primjer, pruio jasne i snane argumente za to stanovite (vidi njegove clanke ?14? i ?15?). Premda osnovnu ideju empirijskog kriterija smislenosti jo uvijek smatra ispravnom, on vjeruje da su nune duboke izmjene. Prvo, pitanje smislenosti ne moe, po njegovom miljenju, biti postavljeno za bilo koji pojedinacni termin ili

recenicu vec samo za citav sistem koji se sastoji od teorije, izraene teorijskim jezikom i pravila korespondencije. I drugo, cak i za taj sistem kao cjelinu, on misli da se ne moe

povuci otra razlika izmedu smislenog i besmislenog; moemo, u najboljem slucaju, reci neto o njegovom stupnju potvrdenosti na osnovu raspoloivog svjedocanstva opaanja, ili o stupnju njegove moci objanjenja i predvidanja opaljivih dogadaja. Skeptici, naravno, ne poricu da moemo povuci tocnu granicnu liniju ako to e1imo. Ali oni sumnjaju da bilo koja granicna linija predstavlja adekvatnu eksplikaciju one razlike koju su empiristi izvorno imali na umu. Oni vjeruju, povuce li se bilo koja granicna linija, da ce ona biti vie ili manje proizvoljna; i, povrh toga, da ce se pokazati da je ona ili preuska ili preiroka. To da je preuska znaci da su iskljuceni neki termini ili recenice koje znanstvenici prihvacaju kao smislene; to da je preiroka znaci da su ukljuceni neki termini i recenice koje ljudi koji naucno razmiljaju ne bi prihvatili kao smislene. Moj stav je optimisticniji od stava skeptika. Vjerujem da je moguce, i u teorijskom jeziku, povuci adekvatnu granicnu liniju koja dijeli naucno smisleno od besmislenog. Predloit cu kriterije smislenosti; kriterij za teorijske termine bit ce formuliran u odjeljku VI, a pitanje njegove adekvatnosti bit ce ispitano u odjeljku VII; kriterij za teorijske recenice bit ce dat u odjeljku VIII. Dva alternativna oblika za uvodenje naucnih pojmova u na dvojezicni sistem bit ce objanjena i ispitat ce se njihova upotrebljivost (odjeljak IX i X). Jednu vrstu cine teorijski pojmovi uvedeni u teorijski jezik pomocu postulata. Drugu vrstu nazivam ,,dispozicijskim pojmovima''. Oni mogu biti uvedeni u proireni jezik opaanja. Pojmovi definirani takozvanim operacionalnim definicijama i takozvanim posredujucim varijablama pripadaju toj vrsti. Pokuat cu pokazati da je uvodenje u obliku teorijskih pojmova korisnija metoda jer doputa vecu slobodu u izboru pojmovnih oblika; povrh toga, izgleda da se ona vie slae s nacinom na koji znanstvenici stvarno upotrebljavaju svoje pojmove. U posljednjem odjeljku, raspravljam saeto o mogucnostima i prednostima upotrebe teorijskih pojmova u psihologiji. 19.1.2. Jezik opaanja L0 Uzima se kao da se cjelokupni jezik znanosti, L, sastoji od dva dijela, jezika opaanja LO i teorijskog jezika LT. Ovdje cu ukratko naznaciti prirodu L0; kasnija rasprava ce se uglavnom ticati LT i njegovog odnosa prema L0. Bez pokuaja da je stvarno opiemo, pretpostavljamo da je logicka struktura jezika L0 dana. To bi ukljuci1o specificiranje primitivnih konstanti, razdijeljenih u logicke i deskriptivne (tj. nelogicke)

konstante. Neka opaajni rjecnik VO bude skup deskriptivnih konstanti iz L0. Dalje, za svaki jezicni dio specificirani su doputeni tipovi varijabli. U L0 moe biti dovoljno da se upotrijebe samo individualne varijable, s opa1jivim dogadajima (ukljucujuci stvartrenutke) uzetim kao individuama. Zatim su dana formacijska pravila, koja specificiraju doputene oblike recenica, i pravila logicke dedukcije. Zamislimo da odredena jezicka zajednica upotrebljava L0 kao sredstvo komunikacije i da svi clanovi grupe sve recenice iz L0 razumiju u istom smislu. Na taj nacin dano je potpuno objanjenje za L0. Termini iz VO su predikati koji oznacuju opaljiva svojstva dogadaja ili stvari (npr. ,,plavo, ,,vruce, ,,veliko itd..) ili opaljive odnose medu njima (npr. ,,x je toplije od y, ,,x se dodiruje s y itd.)

Neki filozofi su predloili odredene principe koji ogranicuju ili oblike izraza ili postupke dedukcije u ,,jeziku, da bi osigurali da sve to je izreceno tim jezikom bude potpuno smisleno. Cini mi se da opravdanost takvih zahtjeva ovisi o svrsi za koju je doticni jezik upotrijebljen. Buduci da je L0 namijenjen opisu opaljivih dogadaja i zbog toga treba biti potpuno interpretiran, ti zahtjevi, ili barem neki od njih, izgleda da imaju opravdanje. Razmotrimo najvanije zahtjeve koji su bili predloeni za neki ili bilo koji jezik L. 1. Zahtjev opaljivosti za primitivne deskriptivne termine. 2. Zahtjevi razlicitih stupnjeva strogosti za neprimitivne deskriptivne termine. (a) Da se mogu eksplicitno definirati. (b) Da se mogu reducirati pomocu kondicionalnih definicija (npr. pomocu redukcijskih recenica kao to su predloene u (5) ). 3. Zahtjev nominalizma: vrijednosti varijabli moraju biti konkretni, opaljivi entiteti (npr. opaljivi dogadaji, stvari ili stvar-trenuci). 4. Zahtjev finitizma, u jednom od tri oblika rastuce strogosti: (a) Pravila jezika L ne tvrde niti impliciraju da je osnovna domena (doseg vrijednosti pojedinacnih varijabli) beskonacna. U strucnoj terminologiji L ima barem jedan konacni model. (b) L ima samo konacne modele. (c) Postoji konacan broj n takav da nijedan model ne sadri vie od n jedinki. 5. Zahtjev konstruktivizma: svaka vrijednost bilo koje varijable iz L oznacena je nekim izrazom u L. 6. Zahtjev ekstenzionalnosti. Jezik sadri samo istinosno-funkcionalne veznike, a ne sadri termine za logicke ili uzrocne modalnosti (nunost, mogucnost itd.). Svaki jezik koji ispunjava te zahtjeve je neposrednije i potpunije razumljiv od jezika koji prekoracuju ta ogranicenja. Medutim, za jezik kao cjelinu, ti zahtjevi nisu opravdani; odbacit cemo ih kasnije za teorijski jezik LT. Buduci da cemo tada imati u dijelu LT svu mogucu slobodu izraavanja, moemo prihvatiti neke ili sve od tih zahtjeva za L0. Vec smo prihvatili zahtjeve 1 i 3. Odluka o zahtjevu 2 ovisi o naoj intuiciji u vezi s dispozicijskim terminima (npr. ,,topljiv, ,,lomljiv, ,,savitljiv). Necemo ih ukljuciti u sam L0; tako se L0 ovdje uzima kao ograniceni jezik opaanja koji ispunjava jaci zahtjev 2(a). Kasnije (u odjeljku IX) objasnit ce se mogucnost jednog proirenog jezika opaanja L0, koji doputa uvodenje dispozicijskih termina. Druga metoda sastoji se u prikazivanju dispozicijskih pojmova pomocu teorijskih termina u LT (odjeljak X). Najslabiji zahtjev 4(a) finitizma ispunjen je u L0. Zbog toga je lako moguce zadovoljiti zahtjev 5. Nadalje, uzimamo L0 kao ekstenzionalan jezik; time je ispunjen zahtjev 6. 19.1.3. Teorijski jezik LT Primitivne konstante iz LT su, kao one iz L0, podijeljene na logicke i deskriptivne

konstante. Neka teorijski rjecnik VT bude skup deskriptivnih primitivnih konstanti iz LT .

Cesto cemo te konstante zvati jednostavno ,,teorijskim terminima. (Cesto se nazivaju ,,teorijskim konstrukcijama ili ,,hipotetickim konstrukcijama. Medutim, buduci da se termin ,,konstrukcija izvorno upotrebljavao za eksplicitno definirane termine ili pojmove, moda je bolje ovdje izbjegavati taj termin i umjesto njega upotrebljavati neutralni izraz ,,teorijski termin (ili ,,teorijski primitivni pojam). Ova upotreba se, izgleda, bolje slae s cinjenicom opcenito, nije moguce pruiti eksplicitne definicije za teorijske termine na temelju L0). Moemo pretpostaviti da LT sadri uobicajene istinosno-funkcionalne veznike (npr. za negaciju i konjunkciju). Drugi veznici, npr. znakovi za logicke modalnosti (npr. logicka nunost i striktna implikacija) i za uzrocne modalnosti (npr. uzrocna nunost i uzrocna implikacija) mogu se priznati ako se to eli; ali njihovo ukljucivanje bi zahtijevalo znatno sloeniji skup pravila logicke dedukcije (kao sintakticka i semanticka pravila). Najvaniji problem koji preostaje za specificiranje logicke strukture tice se dosega vrijednosti varijabli koje se vezuju uz univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore, i prema tome vrste entiteta s kojima se bavi u LT. O tom problemu raspravljat ce se u odjeljku IV. Dana je neka teorija koja se sastoji od konacnog broja postulata formuliranih u LT. Neka T bude konjunkcija tih postulata. Konacno, dana su pravila korespondencije C koja povezuju termine iz VT s onima iz VO. Ta ce pravila biti objanjena u odjeljku V. 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta Izgleda da je prihvacanje slijedecih triju konvencija ClC3 dovoljno da se osigura da LT ukljucuje svu onu matematiku koja je potrebna u znanosti i takoder sve vrste entiteta koji se uobicajeno javljaju u bilo kojoj grani empirijske znanosti. Konvencije o domeni D entiteta koji su doputeni kao vrijednosti varijabli u LT. C1. D ukljucuje prebrojivu subdomenu I entiteta. C2. Bilo koja uredena n-torka entiteta u D (za svako konacno n) pripada takoder domeni D. C3. Bilo koji skup entiteta u D pripada takoder domeni D. Sada cu ukratko pokazati kako te konvencije doputaju sve uobicajene vrste entiteta o kojima je rijec u naucnim teorijama. Radi lakeg razumijevanja, prvo cu upotrebljavati uobicajeni nacin govora i uobicajene termine za odredene vrste entiteta, a tek cu kasnije dodati upozorenje protiv moguce pogrene interpretacije tih formulacija. Prvo o matematickim entitetima. Buduci da je subdomena koju sam uglavio u Cl prebrojiva, moemo njezine elemente smatrati prirodnim. brojevima 0, 1, 2, itd. Ako je R neka relacija ciji clanovi pripadaju domeni D, tada se R moe tumaciti kao skup uredenih parova njezinih clanova. Dakle, prema C2 i C3, R takoder pripada domeni D. Sada

(pozitivni i negativni) cijeli brojevi mogu, na uobicajen nacin, biti izgradeni kao relacije prirodnih brojeva. Prema tome, oni takoder pripadaju domeni D. Analogno tome, idemo dalje k racionalnim brojevima kao relacijama medu cijelim brojevima, k realnim brojevima

kao skupovima racionalnih brojeva, i ka kompleksnim brojevima kao uredenim parovima realnih brojeva. Povrh toga, dobivamo skupove brojeva tih vrsta, relacije medu njima, funkcije (kao posebne vrste relacija) ciji argumenti i vrijednosti jesu brojevi, zatim skupove funkcija, funkcije funkcija itd. Prema tome, D ukljucuje sve vrste entiteta potrebnih u cisto matematickom dijelu od LT. Sada prelazimo na fiziku. Pretpostavit cemo da je LT zasnovan na posebnom prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu; po tome su prostorno-vremenske tocke uredene cetvorke realnih brojeva i stoga, prema C2, pripadaju domeni D. Prostornovremensko podrucje je skup prostorno-vremenskih tocaka. Bilo koji posebni fizikalni sistem o kojem fizicar moe govoriti, npr. materijalno tijelo ili proces zracenja, zauzima odredeno prostorno-vremensko podrucje. Kada fizicar opisuje fizikalni sistem ili proces koji se u njemu zbiva ili njegovo trenutno stanje, on pripisuje vrijednosti fizikalnih velicina (npr. mase, elektricnog naboja, temperature, jacine elektromagnetskog polja, energije i slicno) ili prostorno-vremenskom podrucju kao cjelini ili njegovim tockama. Vrijednosti neke fizikalne velicine su ili realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Tako je fizikalna velicina funkcija ciji su argumenti ili prostorno-vremenske tocke ili podrucja i cije su vrijednosti ili realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Prema tome, na temelju naih konvencija, domena D sadri prostorno-vremenske tocke podrucja, fizikalne velicine i njihove vrijednosti, fizikalne sisteme i njihova stanja. Sam. fizikalni sistem i nije nita drugo nego prostornovremensko podrucje karakterizirano pomocu velicina. Na slican nacin moe se za sve druge entitete koji se javljaju u fizikalnim teorijama pokazati da pripadaju domeni D. Psiholoki pojmovi su svojstva, relacije ili kvantitativne velicine pripisane odredenim prostorno-vremenskim podrucjima (obicno ljudskim organizmima ili njihovim skupovima). Dakle, oni pripadaju istim logickim tipovima kao pojmovi fizike, neovisno o pitanju njihove razlike u znacenju i u nacinu definiranja. Obratite panju na to da je logicki tip psiholokog pojma takoder neovisan o njegovoj metodolokoj naravi, npr. da li je zasnovan na opaanju ponaanja ili na introspekciji; filozofi, izgleda, katkada to ne shvacaju. Dakle domena D ukljucuje takoder sve entitete o kojima je rijec u psihologiji. Isto vai za sve drutvene nauke. Razmotrili smo neke od vrsta entiteta o kojim je rijec u matematici, fizici, psihologiji i drutvenim naukama i ukazali na to da pripadaju domeni D. Medutim, htio bih ovdje naglasiti da to pricanje o doputanju ove ili one vrste entiteta kao vrijednosti varijabli u LT

jest samo nacin govora smiljen da ucini lake razumljivim LT, a napose upotrebu kvantificiranih varijabli u LT. Zbog toga se upravo dana objanjenja ne smiju shvatiti kao da impliciraju da su se oni koji prihvacaju i upotrebljavaju ovdje opisanu vrstu jezika time obavezali na odredene ,,ontoloke doktrine u tradicionalnom metafizickom smislu. Uobicajena ontoloka pitanja o ,,stvarnosti (u navedenom metafizickom smislu) brojeva, skupova, prostorno-vremenskih tocaka, tijela, umova itd., su pseudo-pitanja bez kognitivnog sadraja. Nasuprot tome, postoji dobar smisao rijeci ,,stvaran, naime, onaj koji se upotrebljava u svakidanjem jeziku i u znanosti. Moe biti korisno za nau sadanju raspravu da razlikujemo dvije vrste smislene upotrebe rijeci ,,stvaran, naime, zdravorazumsku upotrebu i naucnu upotrebu. Iako u stvarnoj praksi ne postoji otra linija

izmedu te dvije upotrebe, moemo, s obzirom na nau diobu cjelokupnog jezika L na dva dijela LO i LT, razlikovati izmedu upotrebe rijeci ,,stvaran u vezi s L0, i one u vezi s LT. Pretpostavljamo da L0 sadri samo jednu vrstu varijable i da su vrijednosti tih varijabli moguci opaljivi dogadaji. U tom kontekstu, pitanje stvarnosti moe se postaviti samo u vezi s mogucim dogadajima. Iskaz da je specificirani moguci opaljivi dogadaj (npr. da je dolina nekada davno bila jezero) stvaran znaci isto to i iskaz da je istinita recenica iz L0 koja opisuje taj dogadaj, i prema tome znaci upravo isto to i sama ta recenica: ,,Ta dolina je bila jezero. Za pitanje o stvarnosti u vezi s LT, situacija je u nekim vidovima sloenija. Ako se pitanje tice stvarnosti nekog dogadaja opisanog teorijskim terminima, situacija nije mnogo drugacija od one ranije: prihvatiti iskaz o stvarnosti te vrste isto je to i prihvatiti recenicu iz LT koja opisuje taj dogadaj. Medutim, pitanje o stvarnosti necega poput elektrona opcenito (nasuprot pitanju o stvarnosti oblaka elektrona koji se giba ovdje i sada na neki specifican nacin, to je pitanje prve vrste) ili elektromagnetskog polja opcenito je drugacije prirode. Pitanje te vrste je po sebi prilicno neodredeno. Ali moemo mu dati dobar naucni smisao, npr. ako se sloimo da pod prihvacanjem stvarnosti, recimo, elektromagnetskog polja u klasicnom smislu podrazumijevamo prihvacanje jezika LT, njegovog termina, recimo ,E, i skup postulata T koji ukljucuje klasicne zakone elektromagnetskog polja (recimo, Maxwellove jednadbe) kao postulate za ,E. Za nekog promatraca X ,,prihvatiti postulate iz T, ovdje znaci ne naprosto uzeti T kao neki neinterpretirani racun, vec upotrijebiti T zajedno sa specificiranim pravilima korespondencije C tako da se njegova ocekivanja upravljaju na osnovu izvodenja predvidanja a buducim opaljivim dogadajima iz opaenih dogadaja pomocu T i C. Ranije sam rekao da se elementi osnovne domene mogu smatrati prirodnim brojevima. Ali upozorio sam da se tu primjedbu i jo neke druge o realnim brojevima, itd., ne bi smjelo uzeti doslovno vec jedino kao didakticku pomoc sadranu u pridavanju poznatih entiteta odredenih vrstama entiteta, ili, da to kaemo na jo oprezniji nacin, odredenim vrstama izraza u LT. Neka izrazi koji odgovaraju domeni I budu ,,O, ,,O', ,,O'', itd. Reci da ,,O oznacava broj nulu, ,,O' broj jedan, itd., prua samo psiholoku pomoc citaocu u povezivanju tih izraza s korisnim asocijacijama i predodbama, ali se ne smije smatrati da to specificira dio interpretacije jezika LT. Sva interpretacija (u strogom smislu ovog termina, tj. opaajna interpretacija) koja se moe pruiti za LT dana je u C-pravilima, i njihov zadatak u biti jest interpretacija odredenih recenica koje sadre deskriptivne termine, a time indirektno i interpretacija deskriptivnih termina u VT. S druge strane, glavna korist koju izrazi ,,O itd. pruaju, sastoji se u cinjenici da oni prikazuju posebnu vrstu strukture (naime, niz s jednim pocetnim clanom ali bez posljednjeg clana). Dakle, moe se na

jedinstven nacin specificirati struktura, ali elementi strukture ne mogu. To nije stoga to ne znamo njihovu narav, nego, prije stoga to pitanje o njihovoj prirodi nema smisla. Ali tada, buduci da je niz prirodnih brojeva najjednostavniji i najpoznatiji primjer strukture o kojoj se ovdje radi, nema nikakve opasnosti u tome da se kae kako ti izrazi oznacuju entitete i da su ti entiteti prirodni brojevi, sve dok nismo tim formulacijama zavedeni da postavljamo

metafizicka pseudo-pitanja. U ranijoj raspravi o opaajnom jeziku L0 (odjeljak II), razmotrili smo odredene restriktivne zahtjeve, kao zahtjev nominalizma, finitizma itd., i ustanovili da su prihvatljivi. Medutim, situacija u vezi s teorijskim jezikom je potpuno drugacija. Za LT ne tvrdimo da ima potpunu interpretaciju, vec samo indirektnu i djelomicnu interpretaciju koju pruaju pravila korespondencije. Dakle, trebali bismo se osjecati slobodnima da izaberemo logicku strukturu tog jezika onako kako najbolje odgovara naim potrebama za svrhu u koju je jezik izgraden. Tako ovdje u LT nema razloga protiv tri konvencije, iako njihovo prihvacanje naruava prvih pet zahtjeva navedenih u odjeljku II. Prvo, prije nego to su dana C-pravila, LT je, s postulatima T i pravilima dedukcije, neinterpretiran racun.. Prema tome, raniji se zahtjevi ne mogu na njega primijeniti. Slobodni smo u izgradnji racuna; nema nedostatka jasnoce pod uvjetom da su pravila racuna jasno dana. Zatim se dodaju C-pravila. Sve to ona cine je, u stvari, da doputaju izvodenje odredenih recenica L0 iz odredenih recenica jezika LT i obratno. Oni indirektno slue za izvodenje konkluzija u L0, npr. predvidanja opaljivih dogadaja iz danih premisa iz L0, npr. izvjetaja o rezultatima dobivenima opaanjem, ili za utvrdivanje vjerojatnosti konkluzije u L0 na temelju danih premisa u L0. Buduci da i premise i konkluzija pripadaju jeziku L0, koji. ispunjava restriktivne zahtjeve, ne moe se nita prigovoriti upotrebi C-pravila i LT, bar to se tice smislenosti rezultata do kojih se dolo postupkom izvodenja. 19.1.5. Pravila korespondencije C Nema nezavisne interpretacije za LT. Sistem T je po sebi neinterpretiran sistem postulata. Termini rjecnika VT dobivaju samo indirektnu i nepotpunu interpretaciju cinjenicom da su neki od njih povezani pravilima C s opaajnim terminima, a ostali termini rjecnika VT su povezani s ovim prvima preko postulata od T. Iz toga je jasno da su pravila C sutinska; bez njih termini rjecnika VT ne bi imali nikakvo opaajno znacenje. Ta pravila moraju biti takva da povezuju recenice jezika L0 s odredenim recenicama jezika LT, na primjer prav1jenjem izvoda u jednom ili drugom mogucem smjeru. Poseban oblik izabran za pravila C nije bitan.. Ona mogu biti formulirana kao pravila zakljucivanja ili kao postulati. Buduci da pretpostavljamo da je logicka struktura jezika dovoljno bogata da sadri sve potrebne veznike, moemo uzeti da su pravila C formulirana kao postulati. Neka C bude konjunkcija postulata korespondencije. Kao primjer, moemo zamisliti da je LT jezik teorijske fizike utemeljen na prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu. Medu

pravilima C bit ce nekoliko temeljnih, koji se ticu prostorno-vremenskih odredenja. Ona mogu specificirati metodu za pronalaenje koordinata bilo koje opaajno specificirane lokacije, npr. metoda kojom se slue navigatori za odredivanje poloaja (prostorne koordinate: duina, irina, i visina) i vremena. Drugim rijecima, ta C-pravi1a specificiraju relaciju R koja vai izmedu neke opaljive lokacije u i koordinata x, y, z, t, gdje su x, y, z prostorne koordinate a t je vremenska koordinata od u. Tocnije govoreci, relacija R se

odnosi na neko opa1jivo prostorno-vremensko podrucje u, npr., neki vidljivi dogadaj ili stvar, skup u koordinatnih cetvorki koji moe biti specificiran intervalima oko koordinatnih vrijednosti x, y, z, t. Na temelju tih C-pravila za prostorno-vremenska odredenja, data su druga C-pravila za termine jezika VT, npr. za neke jednostavne fizikalne velicine poput mase, temperature, i slicnog. Ta pravila su prostorno-vremenski opcenita, tj. vae za bilo koju prostornovremensku lokaciju. Ona ce obicno povezivati samo veoma posebne vrste raspodjela vrijednosti doticnih teorijskih velicina s nekim opaljivim dogadajem. Na primjer, pravilo bi se moglo odnositi na dva materijalna tijela u i v (tj. opaljiva na lokacijama u i v); ona ne smiju biti ni suvie mala ni suvie velika da ih neki promatrac vidi i uzme u svoje ruke. Pravilo moe povezivati teorijski termin ,,masa s opaljivim predikatom ,,tei od na slijedeci nacin: ,,Ako je u tee od v, masa od u (tj. masa koordinatnog podrucja u koje odgovara u) veca je nego masa od v. Drugo pravilo moe povezivati teorijski termin ,,temperatura s opaljivim predikatom ,,topliji od na ovaj nacin: ,,Ako je u toplije nego v, onda je temperatura od u via nego ona od v. Kao to to primjeri pokazuju, C-pravila ostvaruju vezu samo izmedu odredenih recenica veoma posebne vrste u LT i recenica u L0. Ranije stanovite, da bi za neke termine rjecnika VT moglo biti definicija u terminima rjecnika VO, nazvanih ,korelativne definicije (Reichenbach) ili ,operacionalne definicije (Bridgman), bilo je odbaceno od strane vecine empirista kao pretjerana simplifikacija (vidi odjeljak X). Na sutinsku nepotpunost interpretacije teorijskih termina ukazao sam u Foundations of Logic and Mathematics ? 6?, a o njoj je iscrpno raspravljao i Hempel ?15, 3] i ?16, 7]. tovie, ne moe se traiti da postoji C-pravilo za svaki termin rjecnika VT . Ako imamo C-pravila za odredene termine a ti termini su povezani s drugim terminima preko postulata od T, onda ti drugi termini na taj nacin takoder dobivaju opaajno znacenje. Ta cinjenica pokazuje da je specifikacija, ne samo pravila C, vec takoder i postulata T, sutinska za problem smislenosti. Definicija smislenosti mora biti ovisna o teoriji T, jer isti termin moe biti smislen u odnosu na jednu teoriju a besmislen u odnosu na drugu. Da bismo imali konkretniju sliku, moemo zamisliti da su termini u VT kvantitativne fizikalne velicine, npr. funkcije od prostorno-vremenskih tocaka (ili konacnih prostorno vremenskih podrucja) na realne brojeve (ili n-torke realnih brojeva). Postulati T mogu se

zamisliti kao da predstavljaju fundamentame zakone fizike, a ne druge fizikalne iskaze, ma koliko oni bili dobro zasnovani. Zamislimo da su postulati T i pravila C potpuno opceniti u odnosu na prostor i vrijeme tj. da ne sadre upucivanja na neki poseban poloaj u prostoru i vremenu. U gornjim primjerima C-pravila imaju oblik univerzalnih postulata. Opcenitiji oblik bio bi oblik statistickih zakona koji ukljucuju pojam statisticke vjerojatnosti (koji otprilike znaci relativnu ucesta1ost u velikom broju ponavljanja). Postulat te vrste mogao bi reci, na primjer, da, ako je neko podrucje u odredenom stanju specificiranom pomocu teorijskih termina, onda postoji vjerojatnost od 0.8 da se pojavi odredeni opaljivi dogadaj (to znaci da se u prosjeku, taj dogadaj javlja u 80 % slucajeva). Ili bi taj postulat, obrnuto, mogao tvrditi vjerojatnost za teorijsko svojstvo, u odnosu na opaljiv dogadaj. Statisticka pravila

korespondencije su dosada bila vrlo malo proucavana. (Vjerojatnosni pojam psi-funkcije u kvantnoj mehanici mogao bi se moda smatrati primjerom probabilistickih C-pravila kao to bi sugerirale neke uobicajene formulacije fizicara. Mislim, ipak, da taj pojam ustanovljuje vjerojatnosnu vezu unutar LT prije nego izmedu LT i L0. Ono to fizicari cesto nazivaju ,,opaljivim velicinama, npr. masa, poloaj, brzina, energija, frekvencija valova i slicno, nisu ,,opaljivi u smislu koji je uobicajen u filozofskim raspravama o meto dologiji, i stoga pripadaju teorijskim pojmovima u naoj terminologiji.) Radi jednostavnosti, u najvecem dijelu ovog teksta smatrat cu C-pravila postulatima univerzalnog oblika. 19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine Moj zadatak je da razjasnim pojam empirijske smislenosti teorijskih termina. Upotrebljavat cu ,,empirijski smisao ili, skraceno, ,,smisao kao strucni izraz za eljeno razjanjenje. U pripremi za zadatak razjanjenja, dozvolite mi da pokuam neto vie osvijetliti explicandum, tj. pojam empirijske smislenosti u njenom predsistematskom smislu. Neka ,M bude teorijski termin jezika VT; on moe oznacavati fizikalnu velicinu M. to znaci za M da je empirijski smisleno? Grubo govoreci, to znaci da je odredena pretpostavka koja ukljucuje velicinu M relevantna za predvidanje nekog opaljivog dogadaja. Odredenije, mora postojati odredena recenica SM o M takva da uz njezinu pomoc moemo izvesti recenicu S0 u LO. (Zakljucivanje moe biti ili deduktivno, kao to cu uzeti da jest u slijedecem raspravljanju, ili, opcenitije, probabilisticko.) Naravno, ne zahtijeva se da SO bude izvediva jedino iz SM. Jasno je da moemo u dedukciji upotrebljavati postulate T i pravila C. Ako SM sadri ne samo ,M vec i druge termine jezika VT, onda to to se SO moe deducirati ne dokazuje da je ,M smislen, jer ta cinjenica moe naprosto biti rezultat javljanja drugih termina. Zbog toga cu zahtijevati da SM sadri ,M kao jedini termin iz VT. U tom se slucaju moe dogoditi da je svaka pretpostavka koja ukljucuje jedino velicinu M po sebi suvie slaba da bi dovela do neke opaajne konzekvence i da moramo dodati drugu pretpostavku SK koja sadri druge termine iz VT ali ne ,M. Neka K bude skup tih drugih termina. Na primjer, SM moe reci da, u odredenoj prostorno-vremenskoj tocci, M ima vrijednost 5, a SK moe reci da, u istoj prostorno-vremenskoj tocci ili u njezinoj okolini,

odredene druge velicine imaju specificirane vrijednosti. Ako se SO moe deducirati iz cetiri premise SM, SK, T i C, a ne moe se deducirati jedino iz SK, T i C, onda je recenica SM relevantna za predvidanje nekog opaljivog dogadaja, i prema tome ima opaajno znacenje. Buduci da je ,M jedini deskriptivni termin u SM, ,M sam ima opaajno znacenje. Ipak tom rezultatu treba dodati jednu ogradu. Buduci da smo upotrijebili drugu pretpostavku SK koja ukljucuje termine iz K, samo smo pokazali da je ,M smislen pod uvjetom da su termini u K smisleni. Iz tog razloga definicija znacenja za ,M mora biti vezana ne samo za T i C, vec takoder i za skup K. Navedenim postupkom je pokazano da je ,M smislen pod uvjetom da se ranijim ispitivanjem utvrdilo da su termini u K smisleni. Dakle, termini u VT se moraju ispitivati nekim redoslijedom. Prvi termini rjecnika VT moraju biti takvi da se mogu

pokazati smislenima a da se ne pretpostavi smislenost drugih deskriptivnih termina. To ce biti slucaj s odredenim terminima rjecnika VT koji su C-pravilima izravno povezani s L0. Drugi termini u VT mogu se zatim pokazati smislenima koristeci dokazanu smislenost prvih termina, i tako dalje. Cjelokupan VT moe se smatrati smislenim tek ako moemo pokazati za odredeni niz njegovih termina da je svaki termin smislen u odnosu na skup termina koji mu prethode u nizu. Jasno je da definicija mora biti vezana za T, jer pitanje da li je odredeni termin u LT smislen ne moe nikako biti rijeeno a da se ne uzmu u obzir postulati pomocu kojih je uveden. Moda bi se moglo prigovoriti da, ako je smisao ovisan o T, onda nas bilo koje opaanje nove cinjenice moe primorati da smatramo besmislenim neki termin koji je do sada bio smatran smislenim i obrnuto. Ipak, treba uociti prvo da teorija T koja je ovdje pretpostavljena u ispitivanju smislenosti nekog termina, sadri samo postulate, tj. fundamentalne zakone znanosti, a ne druge naucne tvrdnje, npr. one koje opisuju pojedinacne cinjenice. Zato skup termina u LT koji su priznati kao smisleni nije izmijenjen kad god se otkriju nove cinjenice. Taj skup ce se opcenito izmijeniti jedino kada dode do radikalne revolucije u sistemu znanosti, osobito uvodenjem nekog novog primitivnog teorijskog termina i dodavanjem postulata za taj termin. I dalje uocite da je ovdje predloeni kriterij takav da, iako je cjelina teorije T pretpostavljena u kriteriju, pitanje smislenosti se jo uvijek postavlja za svaki termin odvojeno, a ne samo za rjecnik VT kao cjelinu. Na temelju prethodnih razmatranja, sada cu dati definicije za pojam smisla deskriptivnih termina u teorijskom jeziku. Definicija D1 ce definirati pomocni pojam relativnog smisla, tj. smisla izraza ,M u odnosu na skup K drugih termina. Zatim ce sam pojam smisla biti definiran u D2. Prema naim ranijim razmatranjima, pojam smisla mora, osim toga, biti vezan za teorijski jezik LT, opaajni jezik L0, skup postulata T, i pravila korespondencije C. Pretpostavljamo da specifikacije jezika LT i LO sadre takoder specifikaciju skupova deskriptivnih termina, tj. VT i VO. D1. Termin ,M je smislen u odnosu na skup K termina, s obzirom na LT, L0, T i C = Df termini iz K pripadaju VT, ,M pripada VT ali ne pripada K, i postoje tri recenice, SM i SK u LT a S0 u L0, takve da su ispunjeni slijedeci uvjeti: a) SM sadri ,M kao jedini deskriptivni termin. b) Deskriptivni termini u SK pripadaju K. c) Konjunkcija SM SK T C je konzistentna (tj. nije logicki neistinita).

d) S0 je logicki implicirana konjunkcijom SM SK T C. e) S0 nije logicki implicirana konjunkcijom SK T C. Uvjet (c) je dodan samo zato da bi se osiguralo da situacija opisana u SM i SK jest moguca, tj. da nije iskljucena postulatima T i C-pravilima; inace bi uvjet (d) bio trivijalno ispunjen. D2. Termin ,Mn je smislen obzirom na LT, L0 T iC = Df postoji niz termina ,M1,..., ,Mn rjecnika VT, takav da je svaki termin ,Mi (i = 1,..., n) smislen u odnosu na skup onih

termina koji mu prethode u nizu, obzirom na LT, L0, T i C. Niz termina o kojima je rijec u D2 mora ocigledno biti takav da se za prvi termin ,M1 moe pokazati da je smislen bez pomoci ostalih termina iz VT. U tom slucaju ,M1 zadovoljava D1; skup K je prazni skup; recenica SK ne sadri deskriptivne termine; ona je logicki istinita i zato moe biti izostavljena. U najjednostavnijem slucaju te vrste, ,M1 se javlja u C-pravilu, kao ,,masa i ,,temperatura u naim ranijim primjerima. Pretpostavimo da prva tri termina naeg niza pripadaju opisanoj vrsti. Tada za cetvrti termin recenica SK moe sadravati bilo koji ili sva tri od tih termina. Na taj nacin moemo nastaviti, korak po korak, do ostalih termina, koji mogu biti sve udaljeniji od izravnog opaanja. (Neto jaci kriterij koji bi se mogao uzeti u razmatranje dobiven je slijedecom modifikacijom definicije D1. Osim recenice SM upotrebljena je jo jedna recenica Sm, koja takoder sadri ,M kao jedini deskriptivni termin. Zatim je dodano ono to je analogno uvjetu (c) za Sm, i nadalje ono to je analogno uvjetu (d) s time da Sm zamjenjuje Sm a negacija od S0 zamjenjuje SO. Tako ovdje pretpostavka SM dovodi do neke opaljive konzekvence, kao u D1, ali druga pretpostavka Sm o M, koja je inkompatibilna sa Sm dovodi do druge opaljive konzekvence. Ipak, jednostavniji kriterij naveden u D1 izgleda dovoljan kao minimalan zahtjev za posjedovanje smisla.) U neformalnoj raspravi na pocetku ovog odjeljka govorio sam o dedukciji recenice SO iz odredenih premisa. Shodno tome, D1(d) zahtijeva da SO bude logicki implicirana premisama. Medutim, ta jednostavna situacija vai samo ako C-postulati imaju univerzalni oblik, kao to vecinom pretpostavljamo u naoj raspravi. U opcenitijem slucaju kada su takoder statisticki zakoni priznati kao C-postulati (vidi biljeku na kraju odjeljka V) i moda takoder kao postulati od T, tada je rezultat probabilisticka veza izmedu SM SK s jedne strane, i S0 s druge. U tom slucaju, uvjete (d) i (e) u D1 treba zamijeniti uvjetom da se vjerojatnost za SO obzirom na SM SK, pretpostavljajuci T i C, razlikuje od vjerojatnosti za S0 jedino obzirom na SK. 19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti Ovdje predloeni kriterij je zacijelo vrlo slab. Ali to je rezultat razvoja empirizma u ovim posljednjim desetljecima. Utvrdeno je da su prvotne formulacije tog kriterija prejake i preuske. Zbog toga su, korak po korak, uvedene liberalnije formulacije. Hempel je u svom clanku dao jasan pregled tog razvoja. Jedna promjena bila je zamjena principa verifikacije [verifiability] slabijim zahtjevom potvrdljivosti [confirmability] ili provjerljivosti

[tesability], kao to je formuliran u mom clanku [5]. U vrijeme tog clanka jo sam vjerovao da svi naucni termini mogu biti uvedeni kao dispozicijski termini na temelju opaajnih termina ili pomocu eksplicitnih definicija ili pomocu takozvanih redukcijskih recenica, koje tvore vrstu kondicionalne definicije (vidi odjeljak X). Danas mislim, kao i vecina empirista, da je veza izmedu opaajnih termina i termina teorijske znanosti mnogo indirektnija i slabija nego to se to smatralo bilo u mojim ranijim formulacijama ili u onima operacionalizma. Stoga kriterij smislenosti za LT mora takoder biti vrlo slab.

U raspravama o zahtjevu potvrdljivosti (ili, u ranijim vremenima, verifikacije) katkada se postavljalo pitanje da li je mogucnost dogadaja koji sacinjava potvrdujuce svjedocanstvo trebalo shvatiti kao logicku mogucnost ili kao uzrocnu mogucnost (tj. kompatibilnost sa zakonima prirode ili sa zakonima dane teorije). Prema Schlickovom shvacanju [22, str. 153], mogucnost treba shvatiti u najirem smislu, kao logicku mogucnost. Njegov je glavni argument bila neodredenost mogucnosti u empirijskom smislu. Ukazao je na to da promatrac ne zna da li su odredene radnje za njega empirijski moguce ili nisu. Na primjer, on ne zna da li je u stanju podici taj stol; potpuno je siguran da ne moe podici automobil; ali oba dogadaja su jo uvijek zamisliva i moraju se stoga promatrati kao moguce svjedocanstvo. Schlickovo stanovite je bilo da pitanje smislenosti nikada ne smije ovisiti o kontingentima cinjenicama. S druge strane, Reichenbach i ja [5, str. 423] smo podravali stanovite da logicka mogucnost nije dovoljna, vec da je potrebna fizikalna (ili, opcenitije uzrocna) mogucnost. Pitanje da li je dana recenica u LT potvrdljiva mora se uzeti kao relativno u odnosu na teoriju T. U ispitivanju takvog pitanja, predloeno svjedocanstvo ili predloena provjera zacijelo se ne mogu prihvatiti ako su inkompatibilni s T. Na primjer, na temelju moderne fizike, koja uzima brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu signala, bilo koja predloena provjera ili svjedocanstvo koji. ukljucuju signal s vecom brzinom ne bi se mogli prihvatiti kao dokaz smisla. Definicija D1 se temelji na tom shvacanju. Za konjukciju SM SK T C se uvjetom (c) zahtijeva da bude konzistentna. Buduci da je S0 logicki implicirana tom konjunkcijom, SM SK . S0 je kompatibilno s T i C i prema tome uzrocno moguce. Medutim, mora se napomenuti da je uzrocna mogucnost kako je ovdje shvacena mnogo slabija od one vrste empirijske mogucnosti koju je Schlick izgleda imao na umu. U Schlickavom primjeru ni podizanje stola ni podizanje automobila nije iskljuceno naim kriterijem, jer ti dogadaji nisu inkompatibilni s T (i C); T sadri samo fundamentalne zakone nauke, dok su oni dogadaji iskljuceni jedino naim empirijskim znanjem o tome koje je stvari promatrac u stanju podici. Sada cu postaviti pitanje adekvatnosti naeg kriterija u specificnijoj terminologiji. Razmotrimo slucaj kada se rjecnik VT sastoji od dva dijela, V1 i V2, takvih da su termini u V1 empirijski smisleni, dok su oni u V2 potpuno lieni bilo kakvog empirijskog znacenja. Da bismo te pretpostavke o V1 i V2 ucinili specificnijima, pretpostavljamo slijedece: (1) Ako su S1 i S2 bilo koje recenice u L takve da svi deskriptivni termini od S1 pripadaju V1 ili opaajnom rjecniku V0 a oni od S2 pripadaju V2, onda nijedna od dviju recenica logicki

ne implicira drugu, osim ako antecedens nije logicki neistinit ili konsekvens logicki istinit. Sada bi predloeni kriterij smislenosti termina u VT trebalo smatrati preuskim ako bi iskljucivao neki termin rjecnika V1, a kao preirok ako bi doputao neki termin rjecnika V2. On bi bio adekvatan samo ako ne bi bio ni preuzak ni preirok. Na primjer, moemo zamisliti da V1 sadri termine fizike, a da V2 sadri besmislene termine spekulativne metafizike tako da vai pretpostavka (1). Razmotrimo prvo sistem postulata T koji se sastoji od dva dijela, T1 i T2, T1 koji sadri samo termine rjecnika V1 iT2 samo termine rjecnika V2 T1 se moe, na primjer,

sastojati od fundamentalnih zakona fizike, a T2 od metafizickih principa. Kriterij smislenosti koji je adekvatan u ovom posebnom slucaju moe se lako dati. Postulat sistema T nazivamo izoliranim postulatom ako njegovo isputanje iz T ne umanjuje skup recenica u L0 koje se mogu deducirati iz T pomocu C-pravila. Zatim uzimamo termin u VT kao smislen ako se javlja u C-pravilu ili u ne-izoliranom postulatu od T. U slucaju gornjeg sistema T1, prema (1), svi postulati od T2 i samo oni, su izolirani; prema tome, svi termini rjecnika V1 i samo oni ispunjavaju upravo spomenut kriterij smislenosti. Taj kriterij, medutim, nije opcenito adekvatan. Na primjer, on ne bi vaio za teoriju T logicki ekvivalentnu T ali takvu da nijedan postulat od T nije izoliran. Oni koji sumnjaju u mogucnost kriterija smislenosti za LT vjerojatno imaju na umu takvu situaciju. (Hempel raspravlja o slicnom primjeru.) Oni vjeruju da nije moguce dati kriterij za sisteme postulata poput T. Ipak, mislim da je kriterij za termine koji je predloen u odjeljku VI adekvatan za takve slucajeve. Razmotrimo za sistem postulata T niz termina koji se traio u D2. Taj niz mora nuno poceti fizikalnim terminima rjecnika V1, jer, prema naoj pretpostavci (1), nema Cpravila za bilo koji od metafizickih termina rjecnika V2. Zatim se niz moe nastaviti daljnjim fizikalnim terminima, koji su povezani s ne direktno pomocu C-pravila, vec indirektno pomocu drugih fizikalnih termina. Sada cemo vidjeti da niz ne moe doci do bilo kojeg termina rjecnika V2 prema tome, na kriterij nije preirok za sisteme kao T. To cemo pokazati indirektnim dokazom. Pretpostavljamo da niz dolazi do termina rjecnika V2 neka ,M bude prvi termin od V2 u nizu; stoga prethodni termini pripadaju rjecniku V1, i prema tome su smisleni, ,M je smislen relativno prema skupu K prethodnih termina, obzirom na LT, L0, T i C, u smislu definicije D1. Intuitivno govoreci, ,M mora tada biti smislen, u suprotnosti s naom pretpostavkom o V2. Na je zadatak da formalno izvedemo proturjecnost s pretpostavkom (1). Prema D1(d): (2) SM SK T C ? S0 je logicki istinito. Sada je T logicki ekvivalentan s T i time s T1 T2. Dakle, jednostavnom transformacijom iz (2) dobivamo: (3) SM T2 ? U je logicki istinito, gdje U predstavlja SK T?1 C ? S0 . Odatle:

(4) SM T2 logicki implicira U. Svi deskriptivni termini u SM T2 pripadaju V2, a oni u U pripadaju V1 ili V0 . Tako je (4) u proturjecnosti s (1), jer (5) SM T2 nije logicki istinito (na osnovu D1(c)). (6) U nije logicki istinito (na osnovu D1(e)). Ovo pokazuje da niz ne moe doci do termina rjecnika V2. Pokazali smo da na kriterij nije preirok ako je dati skup postulata T logicki ekvivalentan skupu T koji se sastoji od dva dijela, jedan od kojih sadri samo smislene

termine rjecnika V1 a drugi samo besmislene termine rjecnika V2. Situacija bi bila drugacija za teoriju T koja ne bi ispunila taj uvjet. U tom slucaju, T mora ukljucivati postulat A tako da A sadri termine i iz V1 i V2, ali A nije logicki ekvivalentan konjunkciji A1 A2 u kojoj A1 sadri samo termine iz V1, a A2 samo termine iz V2. Ali takav bi postulat A izrazio stvarnu vezu izmedu termina koji se javljaju u V2 i onih u V1. Prema tome, ti termini iz V2 ne bi bili potpuno lieni empirijskog smisla, protivno naoj pretpostavci. To da na kriterij smislenosti nije preirok ovisi sutinski o slijedecoj odlici naih definicija. U D2 upucujemo na niz termina i zahtijevamo, u stvari, za smislenost termina ,M u nizu da je ,M smislen (u smislu D1) u odnosu na skup K termina koji prethode ,M u nizu i za koje je, prema tome, vec bilo ustanovljeno da su smisleni. Moemo lako vidjeti da bi kriterij postao preirok ako bismo morali mijenjati D2 tako da odustanemo od upravo spomenutog zahtjeva. Mnogo odredenije, moemo pokazati slijedece. Besmislen termin ,M2 rjecnika V2 moe, prema D1, biti smislen u odnosu na skup K koji sadri, pored termina rjecnika V1, i neki besmisleni termin rjecnika V2 razlicit od ,M2, recimo ,M2. Pokazat cemo to prvo neformalno. Presudno je to da sada, za razliku od nae definicije D2, moemo imati kao dodatnu pretpostavku SK recenicu koja povezuje besmisleni termin ,M2 sa smislenim (fizikalnim) terminom rjecnika V1, recimo ,M1. Moe postojati (metafizicki) postulat A2 od T koji povezuje M2 s M2. Pomocu tog postulata, moemo izvesti iz pretpostavke SM jedino o M2 recenicu a M2 iz toga s gore spomenutom recenicom SK moemo izvesti fizikalnu recenicu o M1, a iz toga s odgovarajucim C-pravilom neku opaajnu recenicu. Formalno izvodenje je slijedeceg oblika. Uzimamo kao postulat od T: (A2) Za svaku prostorno-vremensku tocku, vrijednost od M2 je veca za jedan od one od M2. Uzimamo kao primjer C-pravila: (C1) M1 (a) = 5 ? S0, gdje je a skup koordinata koje odgovaraju lokaciji o kojoj je rijec u SO. Konacno, uzimamo SK i SM na slijedeci nacin: (SK) M1 (a) = M2 (a), (SM) M2 (a) = 4

Sada iz SM s A2 moemo izvesti: ( i ) M2 (a) = 5, iz toga s SK : ( ii ) M1 a = 5, i iz toga s C1: ( iii ) S0 Tako je uvjet (d) u D1 ispunjen. Prema tome, ,M2 je smislen u odnosu na skup K termina ,M1 i ,M2. Upravo smo vidjeli da, u definiciji smislenosti ,M u odnosu na K, ne smijemo dopustiti besmisleni termin u K i time u dodatnoj pretpostavci SK, jer bi se inace mogla izvesti neka opaajna recenica, koja bi dovela do privida smislenosti. To je, dodue, iskljuceno pomocu D2. Medutim, D1 doputa druge premise za izvodenje koje sadre besmislene termine, naime, postulate od T. Nisu samo postulati koji sadre smislene

termine iz V1 i doticni termin ,M doputeni vec takoder i postulati koji sadre bilo koje termine iz V2. Ne bi li to moglo dovesti do privida smislenosti za neki stvarno besmislen termin ,M kao to bi dovela upotreba besmislenih termina u SK? U gornjem primjeru SK je povezao besmisleni termin ,M2 sa smislenim terminom ,M1 i ta cinjenica je dovela do nepoeljnog rezultata. Upotrijebiti T dovelo bi do istog rezultata kada bi postulat od T uspostavio vezu izmedu tih termina. Na primjer, postulat bi mogao omoguciti recenicu ,,M1 (a) = M2 (a) koja je bila upotrebljena kao SK u ranijem primjeru. Tako bi se ista opaajna recenica SO mogla izvesti iz SM cak i bez upotrebe neke druge pretpostavke SK. Alternativno, postulat bi mogao tvrditi vezu izmedu ,M2 i ,M1 u kondicionalnom obliku, koji bi, iako slabiji, takoder omogucio izvodenje neke opaajne recenice. Da li tada cinjenica to D1 doputa upotrebu svih postulata T cini tu definiciju neadekvatnom? Ne, jer je javljanje postulata koji proizvodi stvarnu vezu izmedu nekog termina iz V1 i nekog iz V2 iskljuceno naom pretpostavkom da su termini iz V1 smisleni, a da su oni iz V2 besmisleni. Pomocu takvog postulata, termin iz V2 (u naem primjeru to je ,M2) dobio bi izvjestan stupanj empirijskog smisla, kao to smo opazili ranije u ovom odjeljku u vezi s postulatom A. Sutinska razlika izmedu dva slucaja je slijedeca. Ako recenica koja povezuje smisleni termin s nekim drugim terminom na nerazdvojiv nacin (npr. nekom jednadbom, implikacijom, disjunkcijom ili slicno, za razliku od konjunkcije, koja se moe rastaviti na svoje komponente) predstavlja postulat ili je dokaziva na temelju postulata, onda se za nju tvrdi da vai fizikalnom nunocu; prema tome, ona donosi neki empirijski smisao drugom terminu. S druge strane, ako ta ista recenica nije dokaziva vec je samo upotrebljena kao dodatna pretpostavka SK u D1, tada ona nema tu posljedicu; ona cak ne mora biti ni istinita. Prethodna razmatranja su pokazala da na kriterij smislenosti, formuliran u D1 i D2, nije previe liberalan. On ne doputa neki termin potpuno lien empirijskog smisla. Sada cemo razmotriti pitanje da li bi kriterij mogao biti preuzak. Pretpostavimo da termin ,M ima neki empirijski smisao. Tada ce biti moguce izvesti neku opaajnu recenicu iz odgovarajuce pretpostavke S koja ukljucuje ,M i druge termine. Moe li se tada jo uvijek dogoditi da na kriterij iskljuci ,M? Definicije D1 i D2, dok doputaju ukljucivanje svih postulata T i C medu premise za izvodenje opaajnih recenica, doputaju, osim toga, samo dvije recenice SK i SM, za koje su navedena posebna ogranicenja, osobito slijedeca: (1) SK moe sadrati samo termine iz VT koji su razliciti od ,M i moraju biti smisleni; stoga slijedeci termini nisu doputeni u SK:

a) termini iz V2, b) termini iz V0, c) termin ,M. d) SM sadri ,M kao jedini deskriptivni termin. Sada cemo ispitati da li su ta ogranicenja ua nego to je potrebno i mogu li time dovesti do iskljucivanja nekog smislenog termina ,M.

1a. Ranije smo ustanovili da je nuno iskljuciti termine rjecnika V2 iz SK, jer bi inace kriterij postao preirok. 1b. Da li je nuno iskljuciti opaajne termine V0 iz premisa? Ne bi li moglo biti da, za izvodenje neke opaajne konkluzije S0 iz Sm, trebamo, osim T, C i pretpostavke SK u teorijskoj terminologiji, jo i neku pretpostavku u opaajnoj terminologiji, recimo SO? To bi lako mogao biti slucaj. Ali tada se kondicionalna recenica SO ? SO moe izvesti iz premisa specificiranih u D1, a to je recenica u L0. Tako bi ,M zadovoljilo D1, s tim da kondicionalna recenica preuzima mjesto od S0. 1 c i 2. Uvjet (a) u D1 zahtijeva da SM sadri ,M kao jedini deskriptivni termin. Moglo bi se postaviti pitanje nije li taj zahtjev prejak. Ne bi li moglo doci do slijedece situacije? ,M i termini iz K su smisleni, a S0 se zaista moe izvesti pomocu T i C iz neke pretpostavke S koja ne sadri druge deskriptivne termine osim ,M i termine iz K, ali S se ne moe rastaviti na dvije recenice SM i SK takve da SM sadri samo ,M a da SK ne sadri ,M. Pretpostavimo da recenica S upucuje na prostorno-vremenske tocke odredenog prostorno-vremenskog podrucja a. Tada moemo formirati recenice SM i SK koje ispunjavaju zahtjeve iz D1 na slijedeci nacin. Buduci da se pretpostavlja da je S kompatibilno s T i C, mora postojati neka moguca raspodjela vrijednosti od M za prostorno-vremenske tocke podrucja a, koja je kompatibilna s T, C i S. Neka ,F bude logicka konstanta, koja oznacava matematicku funkciju koja predstavlja takvu raspodjelu vrijednosti. Tada uzimamo slijedecu recenicu kao SM: ,,Za svaku prostorno-vremensku tocku u a, vrijednost od M je jednaka onoj od F. Ta recenica SM je kompatibilna s T C S. Zatim uzimamo kao SK recenicu formiranu iz S zamjenjivanjem deskriptivnog terminima ,M logickom konstantom ,F. Tada SM sadri ,M kao jedini deskriptivni termin a SK sadri samo termine iz K. Osim toga, S je logicki implicirana od SM, a SK S0 je logicki implicirano od S T C, prema naoj pretpostavci, a stoga takoder i od SM SK T C. Prema tome, ,M zadovoljava definiciju D1. Tako nismo pronali tocku u kojoj je na kriterij preuzak. 19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice Slijedeca dva problema usko su povezana jedan s drugim: prvo, problem kriterija smislenosti za deskriptivne konstante, i drugo, problem logickih formi koje recenicama treba dopustiti. Za teorijski jezik, povezanost tih problema je veca nego za opaajni jezik. U ovom drugom, moemo odluciti da imamo primitivne predikate kao ,,plav, ,,hladan, ,,topliji nego, i slicne, dok smo jo uvijek neodlucni u pogledu formi recenica, osobito opcih recenica, i strukture logike koju treba ugraditi u jezik. S druge strane, ako elimo imati termine kao ,,temperatura, ,,elektromagnetsko polje, itd. kao primitivne termine u

LT, onda su nam potrebni i prihvaceni postulati za njih, i prema tome moramo dopustiti izraze s realnim brojevima, opce recenice s varijablama realnih brojeva, itd. Cini mi se da je najbolji slijedeci pristup problemu kriterija smislenosti za recenice. Najprije traimo rjeenja za dva gore spomenuta problema, a zatim uzimamo najliberalniji kriterij smislenosti za recenice koji je kompatibilan s tim rjeenjima. To ce reci, mi tada

prihvacamo kao smislenu recenicu bilo koji izraz koji ima bilo koju od doputenih logickih formi i sadri samo one deskriptivne konstante koje su smislene. (Upotrijebio sam slican pristup za L0 u [5] .) Predlaem da se taj postupak primijeni sada na LT. Kriterij smislenosti za deskriptivne termine dat je u odjeljku VI. Neka od pitanja koja se ticu logickih formi recenica raspravljana su u odjeljku IV, osobito pitanje o vrstama varijabli koje treba dopustiti u univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore. Odlucili smo da dopustimo barem one vrste varijabli i oblike recenica koji su sutinski za klasicnu matematiku. Ne specificirajuci ovdje pojedinosti pravila, sada cemo pretpostaviti da su logicke forme recenica odabrane na temelju razmatranja u odjeljku IV i da su pravila formiranja za LT iznesena u skladu s tim izborom. Zatim, primjenjujuci gore predloeni postupak, definiramo kako slijedi: D3. Izraz A iz LT je smislena recenica iz LT = df (a) A zadovoljava pravila formiranja od LT, (b) svaka deskriptivna konstanta u A je smisleni termin (u smislu D2). Postupak upotrebljavan u toj definiciji mogao bi moda izgledati ociglednim. Medutim, blie ispitivanje pokazuje da to nije slucaj. U stvari, ovaj oblik definicije (neovisno od pitanja njezinog sadraja, tj. izbora posebnih pravila formiranja i posebnih kriterija smislenosti za termine) nije u skladu s odredenim vrlo uskim kriterijima smislenosti koji su katkada predlagani. Na primjer, mogucnost verifikacije kao uvjet za smislenost neke recenice katkada se shvacala u strogom smislu stvarne mogucnosti provodenja postupka koji bi doveo ili do verifikacije ili do opovrgavanja te recenice. Prema tom kriteriju, u suprotnosti s D3, smislenost recenice ne ovisi samo o njenoj logickoj formi i prirodi deskriptivnih konstanti koje se u njoj javljaju, vec takoder o lokaciji u prostoru i vremenu o kojoj je rijec i o razvoju tehnike. Na primjer, primjenjujuci taj uski kriterij neki empirist bi smatrao smislenom recenicu koja pripisuje neko opaljivo svojstvo P tijelu u njegovom laboratoriju, dok bi odbacio kao besmislenu drugu recenicu koja pripisuje isto svojstvo tijelu koje nije dostupno njemu ili nije dostupno nijednom ljudskom bicu, npr. zbog tehnickih potekoca ili udaljenosti u prostoru i vremenu. Medutim, cak i u vrijeme Beckog Kruga, nismo interpretirali princip verifikacije u tom uskom smislu. Naglaavali smo da je princip zahtijevao ne stvarnu mogucnost ustanovljavanja. istinitosti ili neistinitosti, vec samo mogucnost u principu. Ovom kvalifikacijom namjeravali smo dopustiti slucajeve u kojima je ustanovljavanje

onemoguceno samo zbog tehnickih ogranicenja ili zbog udaljenosti u prostoru ili vremenu. Prihvatili smo, na primjer, recenicu o planini na drugoj strani Mjeseca kao smislenu. Naveli smo opce pravilo da, ako se opis nekog dogadaja u naoj blizini smatra smislenim, onda se neki analogan opis dogadaja u prethistorijskim vremenima, ili dogadaja na zemlji prije postojanja ljudskih bica, ili prije postojanja bilo kakvih organizama, ili u buducnosti kada ljudska bica vie nece postojati, mora isto tako prihvatiti kao smislen. Na temelju ovog shvacanja, prostorno-vremenska lokacija koja se spominje u recenici smatrana je irelevantnom za pitanje smislenosti; to je u skladu s D3. Ako se prihvati D3 i ako su u skladu s naim ranijim razmatranjima u odjeljku IV, sve konstante, varijable i forme recenica klasicne matematike doputene u LT, onda je skup

smislenih recenica od LT vrlo obuhvatan. Moramo uvidjeti da on ukljucuje odredene recenice za koje nikakvo opaajno svjedocanstvo ne moe nikada biti relevantno, na primjer recenica: ,,Vrijednost velicine M u odredenoj prostorno-vremenskoj tocki je racionalan broj, gdje je ,M smisleno. Ali svaki fizicar bi odbacio jezik fizike koji bi bio toliko ogranicen da bi takve i slicne recenice bile iskljucene. On bi njihovo ukljucivanje smatrao zanemarivom cijenom koju treba platiti za veliku prednost upotrebe klasicne matematike u cijelosti. Cini mi se da se ne mogu postaviti ozbiljne primjedbe protiv ovih recenica, jer je u svakom slucaju moguce dati neku opaajnu interpretaciju samo za mali dio recenica iz LT. Ne bismo smjeli zahtijevati vie nego da za takvu velicinu postoje odredene recenice koje imaju neki utjecaj na predvidanje opaljivih dogadaja i da tako sama velicina ima neki stupanj opaajnog smisla. elim naglasiti da svrha predloenog kriterija za smislenost recenica nije u osiguravanju plodnosti T. Ako svi termini iz VT zadovoljavaju D2 a postulati T su u skladu s pravilima formiranja, onda se ti postulati zaista smatraju smislenima. Ali to se ni u kom slucaju ne smije shvatiti kao da implicira da T mora tada biti naucno zadovoljavajuca teorija. T moe jo uvijek sadravati postulate koji su od vrlo malo koristi s naucnog stanovita. Ali pitanje naucne plodnosti recenica i teorije mora se jasno razlikovati od pitanja empirijske smislenosti. Nema otre granicne linije izmedu plodnih i beskorisnih hipoteza ili teorija: to je vie stvar stupnja. Izgleda cak neizvjesno da li je moguce na potpuno opcenit nacin, formulirati definiciju kvantitativnog stupnja plodnosti naucne teorije. Treba napomenuti da se kriterij smislenosti za LT, ne moe jednostavno ugraditi u pravila formiranja. Ta pravila utvrduju samo forme recenica a ne izbor primitivnih deskriptivnih termina. Smisao tih termina ovisi a drugim pravilima od LT, naime, o spisku postulata T i C-postulata i a pravilima logicke dedukcije, kao to pokazuje letimican pogled na bitni uvjet (d) u D1. (Pravila dedukcije mogu biti data ili u sintaktickoj formi, kao pravila izvodenja u nekom racunu, ili u semantickoj formi, pomocu logicke implikacije. U D1 sam upotrijebio ovu drugu formu jer je mnogo obuhvatnija; ona pretpostavlja pravila koja specificiraju modele i dosege koja nisu dati u ovom clanku.) 19.1.9. Dispozicijski pojmovi Medu deskriptivnim terminima koji ne pripadaju opaajnom jeziku L0 postoje dvije vrste, koje bih sada, za razliku od svog ranijeg shvacanja, elio promatrati kao bitno razlicite. Jedna vrsta su teorijski termini, koje smo potanko raspravili u ovom clanku. Drugu vrstu cu nazvati (cistim) dispozicijskim terminima. Po mom miljenju, oni zauzimaju srednji poloaj izmedu opaajnih termina iz L0 i teorijskih termina; cvrce su povezani s onim prvima nego s ovim drugima. Naziv opaajni jezik moe se shvatiti u uem ili u irem smislu; opaajni jezik u irem smislu ukljucuje dispozicijske termine. U

ovom clanku uzimam opaajni jezik L0 u uem smislu. Svi primitivni predikati u tom jeziku

oznacuju izravno opaljiva svojstva ili odnose opaljivih stvari ili dogadaja; a ne primitivni termin je doputen u L0 samo ako se moe definirati na temelju primitivnih termina pomocu eksplicitne definicije u ekstenzionalnoj formi, tj. ne ukljucujuci ni logicke ni uzrocne modalnosti. Proireni opaajni jezik L0 je izgraden iz prvotnog opaajnog jezika L0 dodavanjem novih termina na nacin koji ce se sada opisati. Pretpostavimo da postoji opca pravilnost u ponaanju date stvari da, kad god uvjet S vai za tu stvar ili za njezinu okolinu, na stvari se javlja dogadaj R. U tom slucaju reci cemo da ta stvar ima dispoziciju da na S reagira s R, ili ukratko, da ima svojstvo DSR. Na primjer, elasticnost je dispozicija ove vrste; neku stvar nazivamo elasticnom ako pokazuje slijedecu pravilnost: uvijek kad je lagano deformirana i zatim putena (S), ona ponovo poprima svoj prvotni oblik (R). Ili, neka ivotinja moe imati dispoziciju da reagira na svjetlost u nekoj inace tamnoj okolini (S), tako da se pribliava svjetlosti (R). Prema tome, S je katkada podraaj, a R je reakcija karakteristicna za doticnu dispoziciju (ako si dozvolimo da upotrebljavamo termine ,podraaj i ,reakcija ne samo u njihovom doslovnom smislu primijenjenom na odredene procese u organizmima kao u zadnjem primjeru, vec u irem smislu i na procese u anorganskim tijelima). Kada su oba, S i R specificirani, tada je smisao dispozicijskog pojma DSR time u potpunosti oznacen. Ako oba S i R mogu biti opisana u L0, onda doputamo uvodenje dispozicijskog termina ,DSR kao novog predikata u L0. Uvodenje prvih dispozicijskih termina u L0 mora biti takvo da se u svakom slucaju i S i R mogu izraziti u L0. Ali jednom kada su neki dispozicijski termini uvedeni na taj nacin, tada se daljnji dispozicijski termini mogu uvoditi na taj nacin da se S i R opiu upotrebljavajuci ne samo termine iz L0 vec takoder i ranije uvedene dispozicijske termine iz L0. (Ovdje necemo raspravljati o mogucim oblicima za pravilo kojim se dispozicijski termin uvodi na temelju danih S i R. To ukljucuje neke tehnicke pojedinosti koje nisu nune za nau sadanju raspravu. Samo cu spomenuti dva razlicita oblika takvih pravila koja su bila predloena. Prvi se sastoji od takozvanih redukcijskih recenica koje sam predloio u [5]. Oni predstavljaju neku vrstu kondicionalne definicije koja upotrebljava samo istinosno-funkcionalne veznike, ali nikakve modalnosti. Druga metoda upotrebljava eksplicitnu definiciju posebnog oblika, koja ukljucuje logicke i uzrocne modalnosti; tocan oblik definicija te vrste zasada jo nije dovoljno razjanjen, o njemu se jo uvijek raspravlja.) Katkada se koriste viestruke dispozicije: DS1 R1, S2 R2, ,Sn Rn je dispozicija da se reagira na S1 s Rn. (U [5] sam predloio uvodenje pojma te vrste pomoci nekoliko parova redukcijskih recenica.) Medutim, izgleda da treba preferirati doputanje samo jednostavnih

dispozicija. Neto slicno viestrukoj dispoziciji moe se jo uvijek izraziti konjukcijom jednostavnih dispozicija. Bridgman je naglasio da se, strogo govoreci, za jedan pojam ne moe dati vie od jednog postupka provjeravanja. Ako specificiramo, recimo za ''elektricni naboj'', tri postupka provjeravanja, onda smo time dali operacionalne definicije za tri razlicita pojma; oni se moraju oznaciti s tri razlicita termina koji nisu logicki ekvivalentni. Dok je rijec o dispozicijskim pojmovima, za razliku od teorijskih termina, sloio bih se s Bridgmanom u tom pogledu.

Razmotrimo sada jednu znacajnu posebnu vrstu dispozicije. Neka L''O bude taj podjezik od L'O, u kojem je uvodenje dispozicijskog termina ,DSR' doputeno samo ako su S i R takvi da je promatrac u stanju proizvesti uvjet S po elji (barem u pogodnim slucajevima) i da je u stanju otkriti odgovarajucim eksperimentima da li se dogadaj R javlja ili ne. U tom slucaju pomocu specificiranja S i R, dat je postupak provjeravanja za dispoziciju DSR. Taj postupak sastoji se u proizvodenju uvjeta provjeravanja S a potom utvrdivanju da li se pozitivan rezultat provjeravanja R javlja ili ne. Ako promatrac za odredenu stvar ustanovi dovoljan broj pozitivnih slucajeva, u kojima s S praceno od R, i nijedan negativan slucaj , tj. S praceno od ne-R, on smije induktivno zakljuciti da ta opca pravilnost vai i, prema tome, da predmet posjeduje dispoziciju DSR. Nazovimo dispoziciju te vrste ''provjerljivom dispozicijom''. Skup provjerljivih svojstava ukljucuje opaljiva svojstva i provjerljive dispozicije. Svi predikati u L''O oznacuju provjerljiva svojstva. Manipulacije kojima eksperimentator proizvodi uvjet provjeravanja S katkada se nazivaju operacijama provjeravanja. Uvodenje DSR specificiranjem operacija provjeravanja i karakteristicnog rezultata R katkada se stoga naziva operacionalnom definicijom. U stvarnosti nema otre linije izmedu opaljivih svojstava i provjerljivih dispozicija. Opaljivo svojstvo se moe smatrati jednostavnim posebnim slucajem provjerljive dispozicije; na primjer, operacija za utvrdivanje da li je predmet plav ili pitav ili hladan, sastoji se jednostavno u gledanju ili sluanju ili dodirivanju stvari. Ipak, u rekonstrukciji jezika cini se prikladnim uzeti neka svojstva za koja je postupak provjeravanja krajnje jednostavan (kao u tri upravo spomenuta primjera) kao direktno opaljiva i koristiti ih kao primitivne termine u L0. Cesto je bilo zastupano stanovite, osobito od strane empirista, da se samo termini upravo opisane vrste, smiju smatrati empirijski smislenima. Tako je provjerljivost bila uzeta kao kriterij smislenosti. Princip operacionalizma kae da je neki termin empirijski smislen samo ako se za njega moe dati neka operacionalna definicija. Zahtjevi provjerljivosti i operacionalizma kako su ih razliciti autori prikazivali, usko su povezani jedan s drugim i razlikuju se jedino u manjim pojedinostima i u naglasku. (U mojem gornjem pojednostavljujucem prikazu oni cak izgledaju identicni.) Princip operacionalizma, koji je prvi u fizici predloio Bridgman i koji je zatim bio primijenjen i u drugim poljima znanosti, ukljucujuci psihologiju, imao je u cijelosti koristan ucinak na postupke formiranja pojmova koje upotrebljavaju znanstvenici. Princip je doprinio razjanjenju mnogih pojmova i pomogao je da se eliminiraju nejasni ili cak neznanstveni pojmovi. S druge strane, moramo danas uvidjeti da je princip preuzak. Lako se moe vidjeti da zahtjevi provjerljivosti i operaciorializma iskljucuju neke empirijski smislene termine. Pretpostavimo da su ,S i ,R oba provjerljivi i, prema tome, prihvaceni kao smisleni od strane nekog znanstvenika koji uzima provjerljivost kao kriterij

smislenosti. Buduci da je sada smisao termina ,DSR dan specificiranjem S i R, on ne moe imati nikakav dobar razlog da odbaci taj termin kao besmislen, cak i ako se uvjet S ne moe proizvesti po elji. U tom slucaju, DSR nije provjerljiv; ali S se moe jo uvijek javiti spontano i tada, otkrivanjem R ili ne-R, promatrac moe ustanoviti da li DSR vai ili ne.

Prema tome, cini se da je bolje ne nametati ogranicenja kao u L0, vec dozvoliti opci postupak kao u L0: pocinjemo s opaljivim svojstvima i dozvoljavamo uvodenje bilo koje dispozicije DSR, pod uvjetom da su S i R vec izrazivi u naem jeziku L0. (U [5] sam dao primjer smislenog ali ne i provjerljivog termina (str. 462) upravo opisane vrste. Tamo ( 27) sam izrazio svoju vecu sklonost za opcenitiji postupak (kao u L0) u usporedbi s onim koji je ogranicen zahtjevom provjerljivosti (kao u L0). Kasnije je razmatranjem teorijskih pojmova (vidi slijedeci odjeljak ovog clanka) postalo jasnije da je potrebna daleko ira liberalizacija operacionalizma; to je naglasio Feigl u [7] i [10] Hempel u [16] i [17]. 19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina Danas mislim da je za vecinu termina u teorijskom dijelu znanosti, a osobito u fizici, primjerenije i takoder vie u skladu sa stvarnom upotrebom od strane znanstvenika da ih se rekonstruira kao teorijske termine u LT prije nego kao dispozicijske termine u L0. Izbor oblika rekonstrukcije do neke mjere ovisi o interpretaciji koju tom i tom terminu e1imo dati, a ta interpretacija nije jednoznacno odredena prihvacenim formulacijama u znanosti. Isti termin, recimo ,,temperatura, moe se interpretirati, kao to ga ja interpretiram, na takav nacin da ne moe biti prikazan u L0 vec samo u LT; a, s druge strane, on se takoder moe interpretirati, na primjer, od strane nekog operacionalista, na takav nacin da ispunjava zahtjev operacionalizma. Sada cu objasniti razloge za moje sadanje stanovite, koje se razlikuje od onog iznesenog u [5] . Dispozicijski termin kao ,DSR uveden opcom metodom koja je opisana u posljednjem odjeljku (za L0) moe se nazvati ,,cistim dispozicijskim terminom da bi se naglasilo da on ima slijedeca karakteristicna obiljeja pa kojima se razlikuje od termina u LT: 1. Do termina se moe doprijeti od predikata za opaljiva svojstva u jednom koraku ili u vie koraka opisanog postupka. 2. Specificirani odnos izmedu S i R sacinjava cjelokupni smisao termina. 3. Pravilnost koja ukljucuje S i R, na kojoj je zasnovan termin, zamiljena je kao univerzalna, tj. da vai bez iznimke. Prva karakteristika razlikuje cisti dispozicijski termin kao ,DSR od ostalih dispozicijskih termina koji su analogni ,DSR ali su uvjet S i karakteristicni rezultat R formulirani u LT a ne u L0 ili L0: (Moglo bi ih se nazvati ,,teorijskim dispozicijskim terminima; o njima necemo dalje raspravljati.) Druga karakteristika razlikuje ,DSK od bilo kojeg teorijskog termina jer ovaj drugi nije nikada potpuno interpretiran. U [5] sam priznao tu ,,otvorenu narav naucnih termina, tj. nepotpunost njihove interpretacije. U to vrijeme

pokuao sam uvaiti tu otvorenost tako to sam dopustio dodavanje daljnjih dispozicijskih pravila (u obliku redukcijskih recenica; vidi moje napomene u odjeljku IX gore o viestrukim dispozicijama). Sada mislim da je otvorenost adekvatnije prikazana u LT; kad god su dana dodatna C-pravila ili dodatni postulati, interpretacija termina moe biti

pojacavana a da se nikada ne dovede do kraja. Treca karakteristika dovodi do slijedece vane konzekvence: ( i ) Ako stvar b ima dispoziciju DSR i uvjet S je ispunjen za b, onda logicki slijedi da rezultat R vai za b. Dakle: ( ii ) Ako S vai za b, ali R ne vai, onda b ne moe imati dispoziciju DSR. Tako iz premise u L0 koja ne ukljucuje DSR, izvediva je barem negativna recenica o DSR. Za teorijski termin, recimo ,M situacija je drugacija. Neka SM bude recenica koja sadri ,M kao jedini deskriptivni termin. U situaciji opisanoj u D1 u odjeljku VI S0 je izvediva iz SM i SK (pomocu T i C, za koje se moe smatrati da pripadaju pravilima jezika LT) i prema tome je ne-SM izvediv iz ne-S0 i SK. Buduci da SK nije prevediv u L0 ili L0, situacija je ovdje razlicita od one u ( ii ). Istina je da, za termin ,M koji se javlja u C-pravilima, postoje recenice SM i SO takve da se S0 moe izvesti jedino iz SM bez potrebe za drugom premisom SK; a odatle je ne-SM, izvedivo iz ne-S0, tako da je situacija slicna onoj u ( ii ). Medutim, to vai samo za recenice vrlo posebne vrste. Vecina recenica samo o M, cak i ako je ,M termin koji se javlja u C-pravilu, takve su da nijedno C-pravilo nije direktno primjenljivo, i prema tome je izvodenje neke opaajne recenice mnogo indirektnije i zahtijeva dodatne premise u LT, kao SK. Razmotrimo, na primjer, termin ,,masa, koji je jedan od fizikalnih termina najue povezanih s opaajnim terminima. Mogu postojati C-pravila za ,,masu (vidi primjer u odjeljku V). Ali nijedno C-pravilo nije direktno primjenljivo na recenicu SM koja pripisuje odredenu vrijednost mase danom tijelu, ako je vrijednost ili tako mala da tijelo nije direktno opaljivo ili tako velika da promatrac ne moe baratati tim tijelom. (U odjeljku V sam spomenuo mogucnost probabilistickih C-pravila. Ako sva C-pravila imaju tu formu, onda se nijedna teorijska recenica ne moe deducirati iz recenica u L0 ili L0. Tako u jeziku te vrste razlika izmedu cistih dispozicijskih termina i teorijskih termina postaje jo upadljivija. Vidjeli smo da su cisti dispozicijski termini i teorijski termini potpuno razliciti po njihovim logickim i metodolokim karakteristikama. Kojoj od ove dvije vrste pripadaju naucni termini? Za termine teorijske fizike oba su shvacanja zastupljena medu vodecim fizicarima. Bridgman ih interpretira na takav nacin da ispunjavaju zahtjev operacionalizma i tako su u biti dispozicije. S druge strane, Henry Margenau naglaava vanost metode uvodenja tih termina pomocu postulata i povezivanja samo odredenih iskaza koji ih ukljucuju s iskazima a opaljivim entitetima; u tom shvacanju oni su teorijski termini.

Cini mi se da se interpretacija naucnih termina kao cistih, dispozicija ne moe lako pomiriti s odredenim uobicajenim nacinima njihove upotrebe. Prema (ii), negativni rezultat provjere za dispoziciju mora se uzeti kao konkluzivan dokaz da dispozicija nije prisutna. Ali znanstvenik ce, kada se suoci s negativnim rezultatom provjere odredenog pojma, cesto jo uvijek tvrditi da on vai, ukoliko ima dovoljno pozitivnog svjedocanstva da prevagne nad jednim negativnim rezultatom. Na primjer, neka I0 bude svojstvo ice koja u trenutku t0 ne provodi elektricnu struju jacu od 0.1 ampera. Ima mnogo postupaka provjere za to svojstvo, a medu njima je jedan kod kojeg se provjeravajuci uvjet S sastoji u prinoenju

magnetne igle u blizinu ice, a karakteristican rezultat R je cinjenica da magnetna igla nije odstupila od svog normalnog pravca vie od odredenog iznosa. Uzmimo da promatrac na osnovu eksperimentalnog sklopa pretpostavlja da I0 vai, na primjer, zato to on ne vidi nijedan od obicnih izvora struje a postigao je, osim toga, pozitivne rezultate nekim drugim provjerama za I0 (ili za neko fizikalno ekvivalentno svojstvo). Tada se moe desiti da on ne odustane od pretpostavke o 10 cak i ako gore spomenuta provjera sa S i R dovede do negativnog rezultata, tj. do jakog odstupanja igle. On moe tvrditi 10 jer je moguce da je negativni rezultat nastupio uslijed nekog nezapaenog faktora koji remeti situaciju; na primjer, odstupanje igle moe biti uzrokovano skrivenim magnetom a ne strujom u ici. Cinjenica da znanstvenik jo uvijek uzima za istinu 10 usprkos negativnom rezultatu, naime, S i ne-R, pokazuje da on ne uzima 10 kao cistu dispoziciju DSR karakteriziranu sa S i R, jer, prema (ii), ta dispozicija je logicki inkompatibilna s tim negativnim rezultatom. Znanstvenik ce ukazati na to da postupak provjere za 10 utemeljen na S i R ne bi trebalo smatrati apsolutno pouzdanim, vec samo s podrazumijevanjem ,,ukoliko nema faktora koji remete situaciju ili ,,pod uvjetom da je okolina u normalnom stanju. Opcenito, eksplicitno ili implicitno ukljucivanje takve jedne recenice koja doputa izlaz u opisu postupka provjere za pojam M pomocu uvjeta S i rezultata R pokazuje da M nije cista dispozicija DSR. Takoder, naziv ,,operacionalna definicija za opis postupka provjere u ovom slucaju nije primjeren; pravilo za primjenu nekog termina koje doputa moguce izuzetke ne bi trebalo nazivati ,,definicijom, jer ono ocigledno nije potpuna specifikacija znacenja tog termina. S druge strane, ako je doticni termin, na primjer, ,I0 teorijski termin, onda opis postupka provjere koji ukljucuje S i R moe bez tekoca doputati iznimke u slucaju neuobicajenih faktora koji remete situaciju. Na primjer, moe biti moguce iz postulata T, C-pravila i cinjenickih premisa o uobicajenim okolnostima u laboratoriju izvesti zakljucak da, ako nema jake struje, nece biti jakog odstupanja igle, osim u slucaju neuobicajenih okolnosti poput magnetskog polja iz drugog izvora, jakog strujanja zraka ili neceg slicnog. Tako, ako je znanstvenik odlucio da upotrebljava odredeni termin ,M na takav nacin, da za odredene recenice o M, bilo kakvi moguci opaajni rezultati nikada ne mogu biti apsolutno konkluzivno svjedocanstvo vec u najboljem slucaju svjedocanstvo koje daje visoku vjerojatnost, onda odgovarajuce mjesto za ,M u dvojezickom sistemu kao to je na sistem LO LT jest u LT prije nego li u LO ili LO.

19.1.11. Psiholoki pojmovi Metoda rekonstrukcije jezika nauke pomocu dvojne sheme koja se sastoji od opaajnog jezika L0 i teorijskog jezika LT i razlika izmedu cistih dispozicija i teorijskih pojmova bila je do sada u ovom clanku ilustrirana uglavnom primjerima uzetim iz fizike. U historijskom razvoju znanosti fizika je zaista bila ono polje u kojem je prvi puta bila sistematski upotrebljavana metoda uvodenja termina pomocu postulata bez potpune interpretacije. Pocetna faza tog razvoja moe se moda vidjeti u klasicnoj mehanici

osamnaestog stoljeca; njezina je narav postala jasnije uocljiva u devetnaestom stoljecu, osobito u Faraday-Maxwellovoj teoriji elektromagnetskog polja i kinetickoj teoriji plinova. Najveca i najplodnija primjena je nadena u teoriji relativnosti i u kvantnoj teoriji. Danas vidimo pocetke slicnog razvoja u drugim podrucjima znanosti i ne moe biti nikakve sumnje da ce tu takoder opsenija upotreba te metode dovesti vremenom do teorija s mnogo vecim mogucnostima za objanjenje i predvidanje od onih teorija koje se strogo dre opaljivih entiteta. i u psihologiji, ovih posljednjih desetljeca, upotrebljavano je sve vie i vie pojmova koji pokazuju bitna obi1jeja teorijskih pojmova. Klice tog razvoja mogu se katkada naci u mnogo ranijim periodima i cak, cini mi se, u nekim prednaucnim pojmovima svakidanjeg jezika, kako na podrucju fizike tako i na polju psihologije. U psihologiji jo vie nego u fizici bila su nuna i korisna upozorenja od strane empirista i operacionalista protiv odredenih pojmova, za koje nisu dana dovoljno jasna pravila upotrebe. S druge strane, vjerojatno zbog suvie uskih ogranicenja ranijih principa empirizma i operacionalizma, neki psiholozi postali su pretjerano oprezni u formiranju novih pojmova. Drugi, ciji metodoloki superego srecom nije bio dovoljno jak da ih ogranicava, usudili su se prekoraciti prihvacene granice ali su se pri tom nelagodno osjecali. Neki od mojih prijatelja psihologa misle da smo mi empiristi odgovorni za suvie uska ogranicenja koja su psiholozi primjenjivali. Moda oni precjenjuju utjecaj koji filozofi opcenito imaju na znanstvenike; ali moda bismo se mi trebali proglasiti krivima u nekoj mjeri. Tim prije bismo sada trebali isticati promijenjeno shvacanje koje prua mnogo vie slobode aktivnom znanstveniku u izboru njegovih pojmovnih oruda. Na nacin slican filozofskim tendencijama empirizma i operacionalizma, psiholoki pokret biheviorizma imao je, s jedne (strane, vrlo zdrav utjecaj zbog svog naglaska na promatranju ponaanja kao intersubjektivne i pouzdane osnove za psiholoka istraivanja, dok je, s druge strane nametao suvie uska ogranicenja. Prvo njegovo potpuno odbacivanje introspekcije bilo je neopravdano. Iako su mnogi od navodnih rezultata introspekcije bili zaista problematicni, svijest osobe o njezinom vlastitom stanju zamiljanja, osjecanja itd. mora biti priznata kao vrsta opaanja, u principu ne razlicita od vanjskog opaanja, i, prema tome, kao legitiman izvor spoznaje, premda ogranicen svojom subjektivnom naravi. Drugo, biheviorizam u kombinaciji sa spomenutim filozofskim tendencijama cesto je vodio zahtjevu da svi psiholoki pojmovi moraju biti definirani pomocu ponaanja ili pomocu dispozicija za ponaanje. Psiholoki pojam pripisan osobi X od strane istraivaca Y bilo kao trenutno stanje ili proces, bilo kao trajna crta ili sposobnost, bio je pa tome interpretiran kao cista dispozicija DSR takva da je S proces koji djeluje na osjetilni organ osobe X, ali koji je opaljiv i za Y, a R je specificirana vrsta ponaanja, isto tako opaljiva za Y. U

suprotnosti s ovim, interpretacija nekog psiholokog pojma kao teorijskog pojma, iako moe preuzeti isti bihevioristicki postupak provjeravanja zasnovan na S i R, ne identificira pojam (stanje ili crtu) s cistom dispozicijom DSR. Odlucujuca razlika je ova: na osnovu teorijske interpretacije, rezultat ovog ili bilo kojeg drugog provjeravanja ili, opcenito, bilo kojih opaanja, vanjskih ili unutranjih, ne smatra se konkluzivnim svjedocanstvom za doticno stanje; on je prihvacen samo kao probabilisticko svjedocanstvo, dakle u najboljem slucaju kao pouzdani pokazatelj, tj. pokazatelj koji daje visoku vjerojatnost za to stanje.

U analogiji s onim to sam rekao u prethodnom odjeljku o fizikalnim terminima, elim ovdje istaknuti u vezi s psiholokim terminima da se njihovoj interpretaciji kao cistih dispozicijskih termina samoj po sebi nema to prigovoriti. Pitanje je samo da li se ta interpretacija slae s nacinom na koji psiholog namjerava upotrebljavati taj termin i da li je ona najkorisnija za svrhu psiholoke teorije u cijelosti, koja se po svemu sastoji u objanjavanju i predvidanju ljudskog ponaanja. Pretpostavimo da psiholog Y izjavljuje da on shvaca termin ,,kvocijent inteligencije vii od 130 u smislu ciste dispozicije DSR da se reagira na odredenu vrstu provjere S reakcijom odredene vrste R, gdje su S i R specificirani pomocu javnog ponaanja. On je slobodan da izabere tu interpretaciju pod uvjetom da je u njoj konzistentan i da eli prihvatiti njene implikacije. Uzmimo da on pretpostavlja na osnovu opsenog prijanjeg svjedocanstva da (sada) osoba X ima kvocijent inteligencije vii od 130. Onda je on, zbog svoje interpretacije, prisiljen da odustane od svoje pretpostavke ako je danas rezultat provjere negativan, tj. ako reakcija osobe X na provjeru S nije odredene vrste R. (To slijedi iz (ii) u odjeljku X.) On cak ne moe ni ponovno prihvatiti pretpostavku kasnije kada ustanovi da je za vrijeme provjere X bio u vrlo depresivnom raspoloenju, koje, medutim, on nije niti priznao kada je bio upitan niti pokazao svojim ponaanjem u vrijeme provjere. Ne moe li psiholog izbjeci tu neugodnu konzekvencu tako da kae da je X-ovo kasnije priznavanje njegovog depresivnog stanja pokazalo da uvjet S stvarno nije bio ispunjen? Ne tako lako. Moralo bi postojati neko pravilo kao dio specifikacije za S koje bi mu omogucilo da napravi iznimku. Razmotrimo tri mogucnosti za pravilo. 1. Neka pravilo naprosto kae da, u trenutku provjere t0, prvo ne smije postojati nikakav opaljiv znak poremecenog emocionalnog stanja u trenutku t0 i drugo, mora postojati negativni odgovor na pitanje o takvom stanju. Ovdje je uvjet S stvarno bio ispunjen i tako psiholog nema izlaza. 2. Neka pravilo doda, osim toga, da takoder ni u jednom kasnijem trenutku ne smije biti znaka koji ukazuje na poremecaj u trenutku t0. U tom slucaju, S zaista nije bio ispunjen. Ali postupak provjere koji sadri takvo pravilo bio bi prakticki beskoristan, jer se nikada ne bi mogao dovriti prije smrti osobe. 3. Konacno, neka se pravilo ne odnosi na znakove u ponaanju vec samo na emocionalno stanje. Ovdje postupak provjere nije strogo bihevioristicki postupak; I0 nije definiran kao dispozicija za ponaanje. Ako se, s druge strane, ,,kvocijent inteligencije vii od 130 uzme kao teorijski termin, situacija je potpuno drugacija. Jo uvijek se moe prihvatiti isti postupak provjere

sa S i R. Ali njegova specifikacija se vie ne smatra operacionalnom definicijom tog termina. Ne moe biti definicije tog termina na temelju javnog ponaanja. Mogu postojati razliciti postupci provjere za isti pojam. Ali nijedan rezultat neke pojedinacne provjere ni bilo kojeg broja provjera nije nikada apsolutno konkluzivan, iako oni mogu, pod povoljnim okolnostima, dati visoku vjerojatnost. Bilo koji iskaz koji doticni termin pripisuje osobi na osnovu danog rezultata provjere moe kasnije biti ispravljen obzirom na novo svjedocanstvo, cak i ako nema sumnje da su pravila provjere S bila zadovoljena i da je reakcija R proizvedena. Ako psiholog prihvaca tu ne-konkluzivnu, probabilisticku narav

provjere, kao to bi, pretpostavljam, svi ucini1i, onda pojam koji je predmet provjere ne moe biti cista dispozicija i najbolje ga je rekonstruirati kao teorijski pojam. Mislim da bi, cak i na prednaucnoj razini, mnogi ljudi svoje psiholoke sudove o drugim ljudima smatrali u nacelu uvijek izbocenima ispravljanju s obzirom na kasnija opaanja njihovog ponaanja. U onoj mjeri u kojoj je netko voljan promijeniti svoje sudove na taj nacin, njegova upotreba psiholokih termina mogla bi se smatrati pocetkom razvoja koji konacno vodi do teorijskih termina. Usput receno, bilo bi zanimljivo provesti empirijsko istraivanje stupnja krutosti i fleksibilnosti koji pokazuju ne-psiholozi (ukljucujuci filozofe) u stvaranju i mijenjanju psiholokih iskaza o drugim ljudima i o samima sebi. To bi pruilo jasniji uvid u prirodu njihovih pojmova od bilo kakvih odgovora na direktna pitanja o tim pojmovima. Razlika izmedu posredujucih varijabli i teorijskih konstrukcija, cesto raspravljana od pojavljivanja clanka Mac Corquodalea i Meehla, izgleda zapravo jednaka ili blisko srodna naoj razlici izmedu cistih dispozicija i teorijskih termina. ,,Teorijska konstrukcija znaci zacijelo isto to i ovdje ,,teorijski termin, naime, termin koji se ne moe eksplicitno definirati cak i u nekom proirenom opaajnom jeziku, nego je uveden postulatima i nije potpuno interpretiran. Za posredujuce varijable se kae da slue naprosto za to da se prikladnije formuliraju empirijski zakoni i da su takve da se uvijek mogu eliminirati. Dakle, izgleda da bi se one mogle definirati u jeziku slicnom naem proirenom opaajnom jeziku L0 ali koji sadri i kvantitativne termine; tako one izgledaju bitno slicne cistim dispozicijama. Medu empiristima osobito je Feigl bio onaj koji je rano uvidio i neprestano naglaavao vanost teorijskih zakona (koje je nazvao ,.egzistencijalnim hipotezama; vidi njegov rad [8]). I on je pokazao napose da u sadanjoj fazi psihologije upotreba teorijskih pojmova i zakona sacinjava jedan od najvanijih metodolokih problema i zadataka. Dao je vane doprinose razjanjenju tog problema, osobito u svom clanku [10]; tamo ukazuje na blisku analogiju s ranijim razvojem fizike. Psiholoke teorije s teorijskim terminima ce se bez sumnje dalje razvijati, vjerojatno u mnogo vecoj mjeri nego dosada. Postoje dobri razlozi da se ocekuje da ce se razvoj te vrste pokazati vrlo plodnim, dok su bez njega moguci oblici izgradnje teorije suvie ograniceni da bi pruili dobru priliku za bitan napredak. To ne implicira da se takozvani ,,molarni'' pristup pomocu opaljivog ponaanja mora odbaciti; naprotiv, taj pristup ce uvijek biti sutinski dio psiholokog istraivanja. Ono to je pogreno je samo princip koji zahtijeva ogranicavanje psiholoke metode na taj pristup. Molarni pristup u psihologiji ima

ulogu slicnu ulozi makrofizike i u historijskom razvoju i u sadanjem istraivanju. U svim podrucjima proucavanje makro-dogadaja je prirodan pristup u pocetku; on vodi do prvih objanjenja cinjenica pomocu otkrica opcenitih pravilnosti medu opaljivim svojstvima (,,empirijski zakoni); i ono ostaje uvijek neophodno kao izvor potvrdujuceg svjedocanstva za teorije. U fizici je veliki napredak ucinjen samo izgradnjom teorija koje se odnose na neopaljive dogadaje i mikro-entitete (atome, elektrone itd.). Tada je postalo moguce

formulirati relativno mali broj fundamentalnih zakona kao postulate iz kojih su se mnogi empirijski zakoni, kako oni vec poznati tako i oni novi, mogli izvoditi pomocu prikladno izgradenih pravila korespondencije. U psihologiji su analogni razvoji poceli sa dva razlicita polazita. Jedan razvoj je zapoceo s introspektivnim pristupom. On se razvijao od introspektivno opaenih dogadaja (osjecaja, percepcija, predodbi, uvjerenja, pamcenja itd.) do nesvjesnih, tj. introspektivno neopaljivih dogadaja. Oni su prvo shvaceni kao analogni opaljivim dogadajima, npr. nesvjesni osjecaji, uvjerenja itd. Kasnije su takoder uvedene nove vrste entiteta, npr. porivi, kompleksi, id, ego i slicno; medutim, zakoni koji ukljucuju te entitete su do sada samo iskazani u kvalitativnom obliku, to ogranicava njihovu objanjavalacku a jo vie predvidalacku moc. Drugi razvoj je zapoceo s molarnim bihevioristickim pristupom. Poceo je s proucavanjem opaljivih dogadaja u ponaanju, a zatim napredovao do dispozicija, tendencija, sposobnosti, mogucnosti za te dogadaje, i dalje do apstraktnijih entiteta. Ovdje je dostignut stupanj prvih kvantitativnih zakona. Oba ova pristupa u psihologiji ce vjerojatno kasnije konvergrati prema teorijama centralnog nervnog sistema formuliranima u fiziolokoj terminologiji. U toj fiziolokoj fazi psihologije, koja je vec zapocela, sve izraeniju ulogu ce dobivati kvantitativni pojmovi i zakoni koji se odnose na mikro-stanja opisana pomocu stanica, molekula, atoma, polja itd. I konacno, mikro-fiziologija moe biti zasnovana na mikro-fizici. Ta mogucnost da se konacno cjelokupna znanost, ukljucujuci psihologiju, izgradi na temelju fizike, tako da se svi teorijski termini mogu definirati pomocu pojmova fizike a da se svi zakoni mogu izvesti iz zakona fizike, tvrdi se u tezi fizikalizma (u njegovom jakom smislu). (Moja novija shvacanja o pitanju fizikalizma nisu jo prikazana u mojim radovima. Feigl ih objanjava, opisuje historijski razvoj fizikalizma u naem pokretu, i prua iluminativnu raspravu o tezama fizikalizma i argumentima za njih.) Daleko veci dio razvoja psihologije koji je upravo iznesen danas je, naravno, samo program za buducnost. Mi1jenja u velikoj mjeri variraju u pogledu vjerojatnosti i cak mogucnosti takvog razvoja; a mnogi ce se osobito suprotstaviti, s naucnim ili metafizickim argumentima, mogucnosti posljednjeg koraka, tvrdenju fizikalizma. Moj osobni utisak, obzirom na napredak ucinjen u posljednjim desetljecima u psihologiji, fiziologiji, kemiji sloenih organskih molekula, i u odredenim dijelovima fizike, osobito teoriji elektronskih racunala, jest da cjelokupan razvoj psihologije od molarne faze preko teorijske, fizioloke i mikro-fizioloke faze do konacnog utemeljenja u mikro-fizici izgleda danas mnogo vjerojatniji i mnogo manje vremenski udaljen nego to se to cinilo cak i prije trideset godina.

19.1.12. Literatura 1. Bridgman, P. W. The Logic of Modern Physics, New York, Macmillan, 1972. 2. Bridgman, P. W. The Nature of Physical Theory, Princeton, Princeton University Press, 1936. 3. Bridgman, P. W. ,,Operational Analysis, Philosophy of Science, 5, 1938., str. 114.131. 4. Bridgman, P. W. ,,The Nature of Some of Our Physical Concepts, British Journal for the Philosophy of Science, 1, 1951. (veljaca), str. 257.-272; 2, 1951 (svibanj), str. 25.44.; 2, 1951 kolovoz), str. 142.-160. 5. Carnap, Rudolf. ,,Testability and Meaning, Philosophy of Science, 3, 1936., str. 420.468.; 4, 1937., str. 1.- 40. 6. Carnap, Rudolf. Foundations of Logic and Mathematics, u International Encyclopedia of Tjnified Science, vol. I, No. 3, Chicago, University of Chicago Press, 1939. 7. Feigl, Herbert. ,,Operationism and Scientific Method, Psychological Review, 52, 1945., str. 250.-259. 8. Feigl, Herbert. ,,Existential Hypotheses: Realistic Vs. Phenomenalistic Interpretations. Philosophy of Science, 17, 1950., str. 35.-62. 9. Feigl, Herbert. ,,Confirmability and Confirmation, Revue internationale de philosophie, 5, 1951., str. 268.-279. 10. Feigl, Herbert. ,,Principles and Problems of Theory Construction in Psychology, u Current Trends in Psychological Theory, uredio W. Dennis, Pittsburgh, University of Pittsburgh Press, 1951., str. 179.-213. 11. Feigl, Herbert. ,,Physicalism, tTnity of Science, and the Foundations of Psychology, u The Philosophy of Rudolf Carn.ap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court, 1963. 12. Feigl, H., i M. Brodbeck (urednici), Readings in the Philosophy of Science, New York, Appleton-Century-Crofts, 1953. 13. Feigl, H., i W. Sellars (urednici), Readings in Philosophical Analysis, New York, Appleton-Century-Crofts, 1949. 14.Hempel, C. G., ,,Problems and Changes in the Empiricist Criterion of Meaning, Revue internationale de philosophie, 4, 1950., str. 41.-63.

15. Hempel, C. G. ,,The Concept of Cognitive Significance: A Reconsideration, Proceedings of the American Academy of Arts and Sciences, 80, 1951., str. 61.-77. 16. Hempel, C. G. Fundamentals of Concept Formation in the Empirical Sciences, u International Encyclopedia of TJnified Science, vol. II, No. 7. Chicago, University of Chicago Press, 1952. 17. Hempel, C. G. ,,A Logical Appraisal of Operationism, Scientific Monthly, 79, 1954., str. 215.-220. 18. Hempel, C. G. ,,Implications of Carnaps Work for the Philosophy of Science, u The Philosophy of Rudolf Carnap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court, 1963. 19. MacCorquodale, Kenneth i P. E. Meehi. ,,On a Distinction Between Hypothetical Constructs and Intervening Variables, Psychological Review, 55, 1948., str. 95.-107.

20. Margenau, Henry. The Nature of Physical Reality, New York, McGraw-Hill, 1950. 21. Schilpp, P. A. (urednik), The Philosophy of Rudolf Carnap, La Salle Ill., Open Court, 1963. 22. Schlick, Moritz. ,,Meaning and Verification, Philosophical Review, 45, 1936., str. 339.-369.

19.2. Rudolf Carnap -PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM ANALIZOM JEZIKA 1. Uvod 2. Znacenje rijeci 3. Metafizika rijeci bez znacenja 4. Smisao stava 5. Metafizicki prividni stavovi 6. Nesmisaonost svake metafizike 7. Metafizika kao izraz ivotnog cuvstva 19.2.1. Uvod Od grckih skepticara do empirista 19. stoljeca bilo je mnogo protivnika metafizike. Ta su promiljanja bila vrlo razlicita. Neki su nauk metafizike smatrali lanim, buduci da on proturjeci iskustvenoj spoznaji. Drugi su ga dra1i samo neizvjesnim, buduci da metafizicko postavljanje pitanja premauje granice ljudske spoznaje. Mnogi su antimetafizicari bavljenje metafizickim pitanjima smatrali neplodnim; svejedno moe li se na njih odgovoriti ili ne, na svaki je nacin izlino njima se baviti; predaj se potpuno prakticnoj zadaci to je svaki dan zadaje djelatnim ljudima! Razvitak moderne logike omogucio je da se na pitanje o valjanosti i opravdanosti metafizike dade nov i stroi odgovor. Istraivanja primijenjene logike ili teorije spoznaje , koja je sebi stavila u zadacu da logickom analizom razjasni spoznajni sadraj znanstvenih stavova a time i znacenje rijeci (pojmova) u tim stavovima, dovode do pozitivnog i do negativnog rezultata. Pozitivan se rezultat dobiva radom na podrucju empirijske znanosti; objanjavaju se pojedini pojmovi razlicitih grana znanosti; pokazuje se njihova formalno-logicka i spoznajno-teorijska povezanost. Na podrucju metafizike (ukljucujuci svu filozofiju vrijednosti i normativnu znanost), logicka analiza vodi do negativnog rezultata, da su navodni stavovi na tom podrucju potpuno nesmisaoni. Time je dolo do radikalnog prevladavanja metafizike, koje jo nije bilo moguce postici s prijanjih antimetafizickih stajalita. Istina, slicne se misli nalaze vec u nekim prijanjim razmiljanjima, npr. u onim nominalistickim; no odlucna je provedba moguca tek danas, nakon to je logika, s razvitkom koji je doivjela posljednjih stoljeca, postala orudem dostatne strogosti. Kada kaemo da su tzv. metafizicki stavovi nesmisaoni, onda je ta rijec miljena u najstroem smislu. U nestrogom smislu obicava se kadto neki stav ili neko pitanje nazvati nesmisaonim, ako je njegovo postavljanje potpuno neplodno (npr. pitanje: Kolika je prosjecna teina onih osoba u Becu, kojih telefonski broj zavrava s 3?); ili takoder stava koji je sasvim ocito laan (npr. Godine 1910. imao je Bec 6 stanovnika), ili nekog takvog

koji nije laan samo empirijski, nego i logicki, koji je dakle kontradiktoran (npr. Od osoba A i B svaka je 1 godinu starija od druge). Takvi su stavovi, mada neplodni ili lani, ipak smisaoni; jer samo se smisaoni stavovi mogu uopce podijeliti na (teorijski) plodne i neplodne, istinite i lane. U strogom smislu nesmisaon je naprotiv neki niz rijeci, koji u odredenom, danom jeziku uopce ne tvori nikakav stav. Dogada se da neki takav niz rijeci na prvi pogled izgleda tako kao da on jest stav; u tom slucaju zovemo ga prividnim stavom. Naa je dakle teza da se navodni stavovi metafizike logickom analizom otkrivaju kao prividni stavovi.

Neki jezik sastoji se od vokabulara i sintakse, tj. nekog stanja rijeci koje imaju znacenje i pravila tvorbe recenica; ta pravila pokazuju kako se od razlicitih rijeci mogu tvoriti recenice. Prema tome, ima dvije vrste prividnih stavova: ili se stjece neka rijec za koju se samo pogreno uzimlje da ima neko znacenje, ili rijeci to se stjecu imaju, dodue, znacenje, ali su sloene protusintakticki, tako da ne rezultiraju nikakvim smislom. Na primjerima cemo vidjeti da se prividni stavovi obaju vrsta pojavljuju u metafizici. Kasnije cemo morati promisliti, koji razlozi zasvjedocuju nau tvrdnju da se svaka metafizika sastoji od takvih prividnih stavova. 19.2.2. Znacenje rijeci Ima li neka rijec (u odredenom jeziku) neko znacenje, obicava se takoder reci da ona oznacuje neki pojam; cini li se pak samo da neka rijec ima znacenje, dok ga u zbilji nema, onda govorimo o prividnom pojmu. Kako da se objasni njegovo nastajanje? Nije li svaka rijec bila uvedena u jezik samo zato da bi neto odredeno izrazila, tako da od svoje prve upotrebe ima odredeno znacenje? Kako moe tu u tradicionalnom jeziku biti rijeci bez znacenja? Svakako, izvorno svaka rijec (bez obzira na rijetke izuzetke, za koje cemo kasnije dati jedan primjer) ima neko znacenje. U toku povijesnog razvitka rijec cesto mijenja svoje znacenje. Kadto se dakle dogada i da neka rijec izgubi svoje staro znacenje, a da ne dobije novo. Tako onda nastaje prividan pojam. U cemu se, dakle, sastoji znacenje rijeci? Koje odredbe s obzirom na neku rijec moramo uglaviti da ona ima neko znacenje? (Za nae razmiljanje nije stalo do toga da li su te odredbe izrijekom dane, kao za pojedine rijeci i simbole moderne znanosti, ili preutno utanacene, kako je to uobicajeno za vecinu rijeci tradicionalnog jezika.) Prvo se mora utvrditi sintaksa rijeci, tj. nacin njezina pojavljivanja u najjednostavnijem stavnom obliku u kojemu se moe pojaviti; taj stavni oblik zovemo elementarnim stavom. Elementarni je stavni oblik za rijec kamen npr.: x je kamen; u stavovima tog oblika umjesto x stoji neka oznaka iz kategorije stvari, npr. taj dijamant, ta jabuka. Drugo, za elementarni stav S odgovarajuce rijeci mora biti dat odgovor na slijedece pitanje, koje moemo formulirati na razlicite nacine: 1. Iz kojih stavova je S izvodljiv, a koji su stavovi izvodljivi iz S? 2. Pod kojim uvjetima S ima biti istinitim, a pod kojim lanim? 3. Kako da se S provjeri? 4. Kakav smisao ima S? (1) je korektna formulacija; formulacija (2) odgovara nacinu govora logike, (3) nacinu

govora teorije spoznaje, (4) nacinu govora filozofije (fenomenologije). Da se ono to filozofi misle sa (4) shvaca pomocu (2), Wittgensteinov je izrijek: smisao nekog stava lei u njegovu kriteriju istine. (1) je metalogicka formulacija; iscrpan prikaz metalogike kao teorije sintakse i smisla, tj. odnosa izvodljivosti, bit ce dan kasnije na drugom mjestu. Mnogim rijecima, i to velikoj vecini svih rijeci u znanosti, moguce je iskazati znacenje svodenjem na druge rijeci (konstitucija, definicija). Na primjer: Artropodi su ivotinje zglavkasta tijela, zglavkastih ekstremiteta i tjelesna omotaca od hitina. Time je za elementarni stavni oblik rijeci artropod, naime za stavni oblik stvar x je artropod, dan odgovor na prije spomenuto pitanje; sigurno je da stav toga oblika ima biti izvodljiv iz premisa oblika x je ivotinja, x ima zglavkasto tijelo, x ima zglavkaste ekstremitete, x ima tjelesni omotac od hitina, i da obratno, svaki od ovih stavova ima biti izvodljiv iz gornjeg stava. Tim odredbama o izvodljivosti (drukcije receno: o kriteriju istine, metodi provjerljivosti, smislu) elementarnog stava o artropodima utvrdeno je znacenje rijeci ar

tropod. Na taj se nacin svaka rijec odredenog jezika svodi na druge rijeci i konacno na rijeci koje se pojavljuju u tzv. zamjedbenim stavovima ili protokolarnim stavovima. Tim svodenjem dobiva rijec svoje znacenje. Pitanje o sadraju i obliku prvih stavova (protokolarnih stavova), na koje dosad jo nije naden konacnovaljan odgovor, moemo za nae razmatranje ostaviti posve po strani. U teoriji spoznaje obicava se reci da se ti prvi stavovi odnose na ono dano; no ne postoji nikakva suglasnost u pitanju, to je to to se smatra danim. Kadto se zastupa miljenje da ti stavovi o danome govore o najjednostavnijim osjetilnim i cuvstvenim kvalitetama (npr. vruc, plav, radost i sl.); drugi su skloni miljenju da ti prvi stavovi govore o ukupnim doivljajima i odnosima slicnosti medu takvim doivljajima; jedno daljnje miljenje kae da i prvi stavovi vec govore o stvarima. Neovisno o razlicitosti tih miljenja jasno je da neki niz rijeci ima smisao samo onda ako su utvrdene relacije njegove izvodljivosti iz protokolarnih stavova, bili oni ove ili one kakvoce; i isto tako, da neka rijec ima znacenje samo onda ako su stavovi, u kojima se ona moe pojaviti, svodljivi na protokolarne stavove. Kako je znacenje neke rijeci odredeno njezinim kriterijem (drukcije receno: relacijama izvodljivosti elementarnog stava, istinosnim uvjetima, metodom provjerljivosti), ne moe se, nakon to je utvrden kriterij, odrediti jo i to to se tom rijeci misli. Ne smije se navesti manje od kriterija da bi rijec dobila strogo znacenje; no ne moe se navesti ni vie od kriterija, jer je njime sve daljnje odredeno. U kriteriju je implicite sadrano znacenje; preostaje samo da ga se eksplicite pokae. Primjera radi uzimamo da netko sacini novu rijec babican i tvrdi da ima stvari koje su babicne i takvih koje to nisu. Da bismo saznali znacenje te rijeci, upitat cemo ga za kriterij: kako da u konkretnom slucaju utvrdimo je li odredena stvar babicna ili ne? Pretpostavit cemo, dakle, najprije da nam upitanik odgovori: on kae da nema nikakvih empirijskih pokazatelja babicnosti. U tom slucaju necemo upotrebu te rijeci smatrati doputenom. Ako onaj tko upotrebljava tu rijec unatoc tome tvrdi da ima babicnih i nebabicnih stvari, samo to za ogranicen, konacan covjekov razum ostaje vjecnom tajnom, onda cemo takvu tvrdnju smatrati praznim naklapanjem. No moda ce nas on uvjeriti da rijecju babican ipak neto misli. Iz toga, medutim, mi doznajemo samo psiholoku cinjenicu da on s tom rijeci povezuje neke predodbe i cuvstva. No ta rijec time ne dobiva neko znacenje. Ako za novu rijec nije utvrden nikakav kriterij, onda stavovi u kojima se ona pojavljuje nita ne znace, oni su puki prividni stavovi. Drugo, pretpostavit cemo slucaj da je utvrden kriterij za neku novu rijec, recimo

bebican; i to neka je stav: Ova stvar je bebicna istinit uvijek onda i samo onda, ako je ta stvar cetverokutna. (Za nae je razmatranje pri tome bez vanosti je li nam taj kriterij izrijekom dan ili smo ga utvrdili promatrajuci u kojim se slucajevima rijec upotrebljava jesno /afirmacija/ a u kojim slucajevima nijecno /negacija/.) Ovdje cemo reci: rijec bebican ima isto znacenje kao rijec cetverokutan. A smatrat cemo nedoputenim to, ako nam oni koji tu rijec upotrebljavaju tvrde da su time mislili neto drugo nego cetverokutan; neka je, dodue, svaka cetverokutna stvar i bebicna i obrnuto, no to se zasniva samo na tome to je cetverokutnost ocit izraz za bebicnost, a ova neko tajno, za sebe nezamjetno svojstvo. Odgovorit cemo da je, nakon to je utvrden kriterij, vec utvrdeno i da bebican znaci cetverokutan, te da vie uopce nije slobodno tom rijeci misliti ovo ili ono. Sacinimo ukratko rezultat naih razmatranja. Neka je a ma koja rijec, a S(a), elementarni stav u kojemu se ona pojavljuje. Dovoljan i nudan uvjet za to da a ima neko znacenje moe se onda dati u svakoj od slijedecih formulacija koje u osnovi znace isto:

1. Poznate su empirijske oznake za a. 2. Poznato je iz kojih se protokolarnih stavova S(a) moe izvesti. 3. Utvrdeni su istinosni uvjeti za S(a) 4. Poznat je put k provjerljivosti S(a).489 19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja Za mnoge se metafizicke rijeci pokazuje da ne ispunjavaju upravo navedene uvjete, da su dakle bez znacenja. Uzmimo kao primjer metafizicki termin nacelo (i to kao nacelo bitka, a ne kao nacelo spoznaje ili stav razloga). Mnogi metafizicari daju odgovor na pitanje to je (vrhovno) nacelo svijeta (ili stvari, bitka, bica, npr.: voda, broj, oblik, kretanje, ivot, duh, ideja, nesvjesno, djelo, dobro i tsl.) Da bismo nali znacenje to ga rijec nacelo ima u tom metafizickom pitanju, moramo pitati metafizicare pod kojim je uvjetima stav oblika x je nacelo y istinit, a pod kojim laan; drugim rijecima: mi pitamo o oznakama ili o definiciji rijeci nacelo. Metafizicar odgovara otprilike ovako: x je nacelo y znaci da y proizlazi iz x, bitak y temelji se na bitku x, y postoji pomocu x ili tsl. No te su rijeci mnogoznacne i neodredene. One cesto imaju jasno znacenje; npr. o nekoj stvari ili dogadaju y kaemo da on proizlazi iz x kad zamijetimo da na stvar ili dogadaj vrste x cesto ili uvijek slijedi takav vrste y (kauzalni odnos u smislu zakonomjernog slijeda). No metafizicar nam tvrdi da on ne misli na taj empirijski utvrdiv odnos; jer inace bi njegove metafizicke teze bile jednostavni iskustveni stavovi jednaki onima u fizici. Rijec proizlaziti nema ovdje znacenje nekog odnosa u vremenskom slijedu i uvjetnog odnosa to ga ta rijec obicno ima. No ne daje se kriterij ni za kakvo drugo znacenje. Prema tome, navodno metafizicko znacenje, koje ta rijec u razlici spram onom empirijskom znacenju ovdje treba da ima, uopce ne postoji. Mislimo li na izvorno znacenje rijeci principium (i odgovarajuce grcke rijeci arh), zamijetit cemo da ovdje egzistira isti razvojni put. Izvorno znacenje pocelo uzimlje se izricito za tu rijec ona ne znaci vie ono vremenski prvo, nego prvo u nekom drugom, specificno metafizickom pogledu. No kriteriji za taj metafizicki pogled nisu dani. U oba je slucaja dakle rijeci oduzeto njezino prvotno znacenje, a da joj nije dano novo; rijec ostaje kao prazna ljuska. Iz jednog ranijeg znacenjskog razdoblja za nju se jo asocijativno vezuju razlicite predodbe; one se povezuju s novim predodbama i cuvstvima svezom u kojoj se ta rijec sada upotrebljava. Ali rijec time nema znacenja; ona i nadalje ostaje bez znacenja dokle god se ne moe navesti nikakav put k provjerljivosti. Drugi je primjer rijec Bog. Kod ove rijeci moramo, bez obzira na varijante njezine upotrebe u svakom od podrucja, razlikovati njezinu jezicnu upotrebu u tri razlicita slucaja ili historijska razdoblja, no koja se vremenski jedno u drugo prelijevaju. U

mitolokom jeziku ta rijec ima jasno znacenje. Tom se rijeci (odnosno paralelnim rijecima drugih jezika) oznacuje katkad tjelesna bica, koja moda stoluju na Olimpu, na nebu ili u Hadu i koja posjeduju moc, mudrost, dobro i srecu u vie ili manje savrenoj mjeri. Kadto rijec oznacuje i duevno-duhovna bica, koja, dodue, nemaju tijelo poput ljudskog roda, no ipak se na neki nacin pokazuju u stvarima i dogadajima vidljivog svijeta te su stoga empirijski utvrdiva. U metafizickom jeziku naprotiv rije Bog oznacuje neto nadempirijsko. Toj je rijeci izrijekom oduzeto znacenje tjelesnog bica ili duevnog bica koje se krije u tjelesnome. A buduci da joj nije dano nikakvo novo znacenje, ona je bez 489 O logickom i spoznajnoteorijskom shvacanju, na kojem se temelji nae razlaganje, ovdje pak samo kratka naznaka, usp.: Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, 1922., Carnap, Logicka izgradnja svijeta, 1928. Waisman, Logika, jezik, filozofija.

znacenja. Dakako, cesto se cini kao da se rijeci Bog daje neko znacenje i u metafizickom (jeziku). No definicije, koje se daju, pokazuju se pri pobliem promatranju prividnima; one se svode ili na logicki nedopustive sveze rijeci (o kojima ce poslije biti govora) ili na druge metafizicke rijeci (npr. prapocelo, apsolut, neuvjetovano, neovisno, samostalno i tsl.), ali ni u kojem slucaju na istinosne uvjete njezina elementarnog stava. Za ovu rijec nije cak ispunjen ni prvi zahtjev logike, naime zahtjev za navodenjem njezine sintakse, tj. oblika njezina pojavljivanja u elementarnom stavu. Elementarni stav morao bi ovdje imati oblik: x je Bog; no metafizicar ili u potpunosti otklanja taj oblik, a da ne daje drugi, ili ne navodi, ako ga prihvati, sintakticku kategoriju varijable x. (Kategorije su: tijelo, svojstva tijela, odnosi medu tijelima, brojevi itd.) Izmedu (mitoloke i metafizicke jezicne upotrebe stoji teoloka s obzirom na rijec Bog. Ovdje nema nikakva osobena znacenja, nego se koleba izmedu dvaju navedenih vrsta upotrebe. Neki teolozi imaju jasno empirijski (dakle u naem razmatranju mitoloki) pojam Boga. U tom slucaju nema nikakvih prividnih stavova; ali nevolja se za teologe sastoji u tome to su u takvom tumacenju stavovi teologije empirijski stavovi i stoga podlijeu empirijskoj znanosti. U drugih teologa postoji jasna metafizicka jezicna upotreba. Kod nekih je opet jezicna upotreba nejasna, bilo da kadto slijede ovu, kadto onu jezicnu upotrebu, bilo da se krecu u izrazima koji nisu jasno shvatljivi i koji se prelijevaju na obje strane. Isto su tako kao promatrani primjeri nacelo i Bog i vecina drugih specificno metafizickih termina bez znacenja; npr. ideja, apsolutno, neuvjetovano, beskonacno, bitak bica, ne-bice, stvar o sebi, apsolutni duh, objektivni duh, bit, posebitak, po i zasebitak, emanacija, manifestacija, razudenje, ja, neja itd. S tim je izrazima isto kao s rijecju babican u prije izmiljenu primjeru. Metafizicar nam tvrdi da se empirijski istinosni uvjeti ne mogu dati; ako pridoda da tom rijeci unatoc tome neto misli, onda znamo da su time oznacene samo popratne predodbe i cuvstva, ali s kojima odredena rijec ne dobiva nikakvo znacenje. Metafizicki navodni stavovi, koji takve rijeci sadre, nemaju nikakva smisla, nita ne znace, puki su prividni stavovi. Kako objasniti njihovo historijsko nastajanje, razmotrit cemo kasnije. 19.2.4. Smisao stava Do sada smo promatrali prividne stavove u kojima se pojavljuje neka rijec bez znacenja. Postoji jo jedna druga vrsta prividnih stavova. Oni se sastoje od rijeci sa znacenjem,

ali su od tih rijeci tako sastavljeni da ipak nemaju nikakva smisla. Sintaksa nekog jezika odreduje koje su sveze rijeci doputene a koje su nedoputene. No gramaticka sintaksa prirodnih jezika ne ispunjava posvuda zadacu iskljucenja nesmisaonih sveza rijeci. Uzmimo kao primjer dva slijedeca niza rijeci: 1. Cezar je i, 2. Cezar je prim broj. Niz rijeci (1) nacinjen je protusintakticki; sintaksa zahtijeva da na trecem mjestu ne stoji veznik, nego predikat, dakle imenica (s clanom) ili pridjev. Sintakticki je npr. sacinjen niz rijeci: Cezar je vojskovoda; on je smisaoin niz rijeci, stvarni stav. No isto je tako sintakticki sacinjen i niz rijeci (2), jer on ima isti gramaticki oblik kao netom spomenuti stav. No (2) je unatoc tome nesmisaon. Prim broj je svojstvo brojeva; ono se ne moe niti priznati niti poreci nekoj osobi. Buduci da se (2) cini stavom, ali nije stav, nita ne znaci, niti izraava postojece niti nepostojece stanje stvari, zovemo taj niz rijeci

prividnim stavom. Time to gramaticka sintaksa nije povrijedena, moemo na prvi pogled lako biti zavedeni na pogreno miljenje da ipak imamo posla s nekim stavom, mada s lanim. No a je prim broj laan je onda i samo onda, ako je a djeljiv prirodnim brojem, koji nije ni a ni 1; ovdje se ocito za a ne moe staviti Cezar. Ovaj je primjer bio izabran tako da se nesmisaonost mogla lako zamijetiti; kod nekih metafizickih tzv. stavova nije tako lako spoznati da su prividni. Cinjenica da se u obicnom jeziku moe, a da se ne povrijedi gramaticka pravila, saciniti nesmisaon niz rijeci, upucuje na to da je gramaticka sintaksa, gledajuci s logickog stajalita, nedovoljna. Kad bi gramaticka sintaksa tocno odgovarala a logickoj, ne bi mogao nastati nikakav prividni stav. Kad gramaticka sintaksa ne bi razlikovala samo vrste rijeci, imenice, pridjeve, glagole, veznike itd., nego u tim vrstama ispunjavala jo izvjesne logicki traene razlike, ne bi mogli biti sacinjeni nikakvi prividni stavovi. Kad bi se npr. imenice gramaticki razbile u vie vrsta rijeci, vec prema tome, oznacavaju li svojstva tijela, brojeva itd., pripadale bi rijeci vojskovoda i primbroj gramaticki razlicitim vrstama rijeci, a (2) bi bio upravo tako protujezican kao (1). U jednom korektno izradenom jeziku bili bi dakle svi nesmisaoni nizovi rijeci vrste primjera (1). Oni bi dakle vec gramatikom bili na izvjestan nacin automatski iskljuceni; tj. da bi se izbjegla nesmisaonost, ne bi trebalo paziti na znacenje pojedinih rijeci, nego samo na njihovu vrstu (sintakticku kategoriju, npr.: stvar, svojstvo stvari, odnos stvari, broj, svojstvo broja, brojni odnos i sl.) Kad bi naa teza, da su stavovi metafizike prividni stavovi, bila opravdana, ne bi se, dakle, u jednom logicki korektnom jeziku metafizika uopce mogla izraziti. Iz toga slijedi velika filozofska vanost zadace izgradnje jedne logicke sintakse na kojoj logicari danas rade. 19.2.5. Metafizicki prividni stavovi Iznijet cemo sad neke primjere metafizickih prividnih stavova na kojima se osobito jasno moe spoznati da je logicka sintaksa povrijedena, premda je ispunjena historijskogramaticka sintaksa. Izabiremo neke stavove iz onoga metafizickog ucenja, koje je danas u Njemackoj izvrilo najsnaniji utjecaj.490 Treba da istraimo bice samo i inace nita; jedino bice i dalje nita; jedino bice i povrh toga nita. Kako stoji s tim Nita? - - Postoji li Nita samo zato to postoji Ne, tj. nijekanje? Ili stvar stoji obrnuto? Postoji li nijekanje i Ne samo zato to postoji Nita? - Mi tvrdimo: Nita je izvornije od Ne i nijekanja. - - Gdje da traimo Nita? Gdje da nademo Nita? - - Mi znamo Nita. - - Tjeskoba otkriva Nita. - -Ono pred cim i zato smo tjeskobni, bijae zapravo -nita. U stvari: Nita samo - kao takvo - bijae tu. - Kako stoji s tim Nita? - - N ita samo niti. Da bismo pokazali da mogucnost tvorbe prividnih stavova pociva na logickoj pogreci u jeziku, postavimo donju shemu. Stavovi pod I su i gramaticki i logicki

besprijekorni, dakle smisaoni. Stavovi pod II (s izuzetkom B3) gramaticki su potpuno analogni onima pod I. Stavovi oblik II A (kao pitanje i odgovor), istina, ne odgovara zahtjevima to se imaju postaviti na logicki korektan jezik. No oni su unatoc tome smisaoni, buduci da se dadu prevesti na logicki korektan jezik; to pokazuje stav III A, koji ima isti smisao kao II A. Nesvrsishodnost stavnog oblika II A pokazuje se onda u tome to od njega pomocu operacija koje su gramaticki bez greke moemo dospjeti do nesmisaonih stavnih oblika II B, koji su uzeti iz gornjeg navoda. Ti oblici ne dadu se uopce tvoriti na korektnom jeziku kolone III. Unatoc tome, njihova se nesmisaonost ne zamjecuje na prvi 490 S1ijedeci navodi uzeti iz: M. Heidegger, to je metafizika? 1929. Isto smo tako mogli uzeti kao navod neka mjesta iz bilo kojega drugog od brojnih suvremenih metafizicara i onih u prolosti; ipak, cini nam se da izabrana mjesta osobito jasno ilustriraju nae miljenje.

pogled, jer se lako moemo obmanuti analogijom sa smisaonim stavovima I B. Ovdje ustanovljena pogreka u naem jeziku jest, dakle, u tome, to on, suprotno logicki korektnom jeziku, doputa gramaticku jednakost oblika izmedu smisaonog i nesmisaonog niza rijeci. Svakom jezicnom stavu pridodana je odgovarajuca formula iz nacina pisanja u logistici, te formule omogucuju da osobito jasno spoznamo nesvrsishodnu analogiju izmedu I A i II B i nastanak nesmisaonih tvorbi II B koje se na njoj temelje. I SmisaoniII NastanakIII Logicki stavovi obicnog nesmisaonog Korektan jezika iz smisaonog u jezik obicnom jeziku A. to je vani?A. to je vani?A. Ne postoji dr(?) dr(?) (ne egzistira, Vani je kia.Vani (ni)je nita. nije tu) dr(Re) dr(Ni) neto, to je vani ~ / ? x / dr / x / B. Kako stoji s B. Kako stoji sB. Svi ti oblici tom kiom? tim Nita?ne mogu se (tj.: to cini ?(Ni) uopce tvoriti. kia? ili: to se o toj kii inace jo moe izreci?) ?(Re) 1. Mi znamo1. . Mi traimo kiu. Nita k(Re) Mi nalazimo Nita Mi znamo Nita 1. Kia kii.2. Nista niti re(Re) ni(Ni) 3. Ne postoji Nita samo zato to. . . ex (Ni) ?????? ? ? ??

() k Ni Pri potanjem promatranju prividnih stavova pod II B pokazuju se jo izvjesne razlike. Tvorba stavova (1) pociva jednostavno na pogreci da se rijec nita upotrebljava kao ime predmeta, jer se u obicnom jeziku u tom obliku obicava upotrebljavati kako bi se formulirao negativan egzistencijalni stav (vidi II A). U korektnom jeziku, naprotiv, ne slui u istu svrhu neko posebno ime, nego izvjestan logicki oblik stava (vidi III A). U stavu II B2 prisutno je osim toga jo neto novo, naime tvorba rijeci nititi koja je bez znacenja; stav

je, dakle, nesmisaon s dvostrukog razloga. Prije smo razloili da metafizicke rijeci bez znacenja obicno nastaju tako to se rijeci sa znacenjem metaforickom upotrebom u metafizici oduzimlje znacenje. Ovdje je, naprotiv, pred nama jedan od rijetkih slucajeva, da se uvodi jedna nova rijec koja vec od pocetka nema nikakva znacenja. Stav II B3 treba isto tako odbaciti iz dva razloga. On se s prethodnim stavovima podudara u pogreci, da se rijec nita koristi kao ime predmeta. No, osim toga, on je proturjecan. Jer samo kad bi bilo doputeno da se rijec nita uvede kao ime ili oznaka nekog predmeta, tom bi predmetu ipak u njegovoj definiciji bila zanijekana egzistencija, ali bi mu u stavu (3) opet bila pripisana. Taj bi stav, dakle, ako vec ne bi bio besmislen, bio kontradiktoran, dakle nesmisaon. S obzirom na grube logicke pogreke, koje nalazimo u stavovima II B, mogli bismo doci na pretpostavku, da je u navedenoj raspravi moda rijec nita trebala da ima potpunoma drugo znacenje negoli ga inace ima. A ta se pretpostavka jo ucvrcuje, kad ondje dalje citamo da tjeskoba otkriva Nita, da je u tjeskobi tu Nita samo kao takvo. Cini se da bi rijec nita ovdje trebala da oznaci odredeno cuvstveno stanje, moda religiozno, ili ma togod to se na takvom cuvstvu temelji. Kad bi tome bilo tako, onda u stavovima II B ne bi bilo spomenute logicke pogreke. Ali navod na str. 260 pokazuje da ovo tumacenje nije moguce. Iz sveze samo i inace nita jasno se vidi da rijec nita ovdje ima uobicajeno znacenje logicke partikule, koja slui kao izraz nijednog egzistencijalnog stava. Za to uvodenje rijeci nita vezuje se onda neposredno glavno pitanje rasprave: Kako stoji s tim Nita? Naa dvoumica, da nismo moda pogreno tumacili, bit ce, medutim, potpuno uklonjena ako vidimo kako je piscu rasprave posve jasno da su njegova pitanja i stavovi logike oprecni. Pitanje i odgovor s obzirom na Nita u sebi su jednako proturjecni. ?? Obicno navodeno temeljno pravilo miljenja uopce, stavak o iskljucenju proturjecja, opca 'logika', potire to pitanje. Utoliko gore po logiku! Mi moramo sruiti njezinu vladavinu: Ako je tako moc razuma slomljena u obzoru pitanja o Nita i bitku, onda se time odlucuje i o sudbi vladavine 'logike' u filozofiji. Sama ideja logike razrjeava se u vrtlogu jednog iz izvornijeg propitivanja. No, je li trijezna znanost u suglasju s vrtlogom protulogickog propitivanja? I na to je vec odgovoreno: Tobonja trijeznost i promiljenost znanosti postaje smijenom, ne uzme li to Nita ozbiljno. Tako nalazimo dobru potvrdu za nau tezu; metafizicar ovdje sam dolazi do tvrdnje da njegova pitanja i odgovori nisu spojivi s logikom i znanstvenim nacinom miljenja.

Sada je jasna razlika izmedu nae teze i one prijanjih antimetafizicara. Metafizika je za nas puko matanje ili bajka. Stavovi neke bajke ne proturjece logici, nego samo iskustvu; oni su potpuno smisaoni, mada lani. Metafizika nije nikakvo praznovjerje; vjerovati se moe u istinite i lane stavove, ali ne u nesmisaone nizove rijeci. Metafizicki stavovi ne dolaze u obzir ni kao radne hipoteze; jer za neku je hipotezu bitna relacija izvodljivosti (istinitih ili lanih) empirijskih stavova, a tako neto nedostaje upravo kod prividnih stavova. S uputom na tzv. ogranicenost covjekove moci spoznavanja, kadto se, da bi se spasila metafizika, prigovara slijedece: metafizicke stavove, istina, ne moe verificirati covjek ili inace neko konacno bice; no oni bi moda mogli vaiti kao pretpostavke o tome, to bi neko bice s viom ili cak savrenom moci spoznavanja odgovorilo na naa pitanja, a kao pretpostavke bili bi oni ipak barem smisaoni. Protiv tog prigovora odgovaramo ovako: ako nije dano znacenje neke rijeci, ili niz rijeci nije sacinjen sintakticki, onda cak nema ni pitanja. (Misli se, recimo, na prividna pitanja: Je li stol babican?, Je li broj sedam svet?, Jesu li parni ili neparni brojevi tamni?.) Gdje nema pitanja, ne moe odgovoriti ni neko sveznajuce bice. Prigovaratelj ce moda sad tvrditi: kao to onaj koji vidi moe slijepcu saopciti neku novu spoznaju, tako bi nam moda neko vie bice moglo saopciti

metafizicku spoznaju, npr. je li vidljivi svijet pojava nekog duha. Ovdje moramo razmisliti o tome to znaci nova spoznaja. Mi, dakako, moemo misliti da susrecemo ivotinje koje nas izvjecuju o nekom novom smislu. Kad bi nam ta bica dokazala Fermatov stav ili kad bi pronala neki novi fizikalni instrument ili postavila kakav dosad nepoznati prirodni zakon, naa bi spoznaja tad uz njihovu pomoc bila obogacena. Jer takvo to moemo mi preispitati, kao to i slijepac moe razumjeti i preispitati cijelu fiziku (i time sve stavove onoga koji vidi). No ako nam pretpostavljena bica tvrde neto to mi ne moemo provjeriti, onda to necemo ni razumjeti; onda za nas uopce nema nikakva saopcenja, nego pukih govornih zvukova bez smisla, mada moda s predodbenim asocijacijama. Pomocu drugog bica, svejedno spoznaje li ono vie ili manje ili sve, moe se, dakle, naa spoznaja samo kvantitativno proiriti, ali ne moe doci ni do kakve principijelno nove spoznaje. Ono to nam je neizvjesno, moe nam uz pomoc nekog drugog postati izvjesnim; no ono to je za nas nerazumljivo, bez smisla, ne moe nam postati smisaonim uz pomoc nekog drugog, pa znao on koliko mu drago. S toga nam ni ikakav bog ni ikakav vrag ne mogu pri metafizici biti od pomoci. 19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike Primjeri metafizickih stavova, koje smo analizirali, svi su uzeti samo iz jedne rasprave. No rezultati vrijede na slican, dijelom na doslovce isti nacin i za druge metafizicke sisteme. Kad spomenuta rasprava s odobravanjem navodi Hegelov stav (Cisto bice i cisto Nita jesu, dakle, isto), ona se na nj pozivlje s punim pravom. Hegelova metafizika ima logicki upravo isti onaj karakter to smo ga nali u onoj suvremenoj metafizici. A isto to vrijedi i za ostale metafizicke sisteme, premda njihov jezik a time i logicne pogreke vie ili manje odstupaju od onih u raspravljanom primjeru. Navoditi ovdje daljnje primjere za analizu pojedinih metafizickih stavova razlicitih sistema valjda nece biti potrebno. Upozorimo samo na najcece vrste pogreaka. Moda se vecina logickih pogreaka, koje srecemo u prividnim stavovima, temelji na logickim grekama, koje su povezane s upotrebom rijeci biti u naem jeziku (i odgovarajucim rijecima u drugim jezicima, barem u vecini evropskih). Prva je greka dvoznacnost rijeci biti; ona se jednom upotrebljava kao kopula pred nekim predikatom (ja sam gladan), a drugi put kao oznaka za egzistenciju (ja sam). Ta se pogreka oteava time to metafizicarima cesto nije jasna ta dvoznacnost. Druga je pogreka u obliku glagola u drugom znacenju, egzistencije. Glagolskim oblikom predikat se pomilja ondje gdje ga nema. Istina, odavna se vec zna da egzistencija nije nikakva oznaka (usp. Kantovo

pobijanje ontolokog dokaza Boje opstojnosti). No tek je moderna logika u tome potpuno konzekventna: ona uvodi egzistencijalni znak u takvu sintaktickom obliku, da se on ne moe kao predikat odnositi na predmetni znak, nego samo na predikat (usp. npr. stav III A u tabeli na str. 261). Od starog vijeka vecina se metafizicara tim glagolskim a time i predikativnim oblikom rijeci biti dala zavesti na prividne stavove, npr. ja (je)sam, Bog jest. Primjer za tu pogreku nalazimo u Descartesovu: cogito, ergo sum. Ostavljajuci po strani sadrajno razmiljanje, koje ide protiv premisa je li, naime, stav (ja) mis1im adekvatan izraz miljenog stanja stvari ili moda sadri hipostaziranje promatrajmo oba stava samo s formalno-logickog stajalita. Zamjecujemo dvije bitne logicke pogreke. Prva je u zakljucnom stavu (ja) jesam. Glagol biti ovdje je nedvojbeno miljen u smislu egzistencije; jer kopula se ne moe upotrijebiti bez predikata; Descartesovo (ja) jesam bilo je uvijek i shvaceno u tom smislu. No, onda se taj stav protivi prije navedenom logickom pravilu da se egzistencija moe izreci samo u svezi s nekim predikatom, a ne u

svezi s nekim imenom (subjekt, vlastito ime). Egzistencijalni stav nema oblik a egzistira (kao ovdje: (ja) jesam , tj. ja postojim ), nego egzistira neto te i te vrste. Druga je greka u prijelazu od (ja) mis1im ka (ja) postojim. Ako bi se iz stava P(a) (a-u pripada svojstvo P) izveo egzistencijalni stav, moe on onda iskazati egzistenciju samo s obzirom na predikat P, a ne s obzirom na subjekt a premise. Iz ja sam Evropejac ne slijedi (ja) postojim, nego postoji Evropejac. Iz (ja) mislim ne slijedi (ja) jesam, nego postoji neto mislece. Ta okolnost, da nai jezici ne izraavaju egzistenciju glagolom (biti ili egzistirati), sama po sebi jo nije nikakva logicka pogreka, nego samo nesvrsishodna, opasna. Glagolskim oblikom moemo lako biti zavedeni na krivo shvacanje da je egzistencija neki predikat; onda se dolazi do takvih logickih naopakih i stoga nesmisaonih nacina izraavanja, kakve smo netom razmatrali. Iz istog su izvora i takvi oblici, kao bice, ne-bice, koji su u metafizici oduvijek igrali veliku ulogu. U nekom logicki korektnom jeziku takvi se oblici uopce ne mogu tvoriti. Kako se cini, oblici ens odnosno seiend (bice) uvedeni su u latinskom i u njemackom jeziku, moda zavodenjem grckim uzorom, ba za upotrebu metafizicara; tako je jezik ucinjen logicki loijim, dok se mislilo da je uklonjen nedostatak. Druga pogreka protiv logicke sintakse, koja se vrlo cesto pojavljuje, jest tzv. mijeanje sfera pojmova. Dok se prethodno navedena pogreka sastoji u tome da se neki znak s nepredikativnim znacenjem upotrebljava kao predikat, ovdje se, istina, predikat upotrebljava kao predikat, ali kao predikat neke druge sfere; posrijedi je povreda pravila tzv. teorije tipova. Jedan konstruirani primjer za to jest prije promatrani stav: Cezar je prim-broj. Imena osoba i brojevi pripadaju razlicitim logickim sferama, a stoga i osobni predikati (npr. vojskovoda) i brojevni predikati (prim-broj). Pogreka mijeanja sfera nije, za razliku od prije razjanjene jezicne upotrebe glagola biti, metafizicka, nego se cesto dogada vec u svakodnevnom jeziku. No ona ovdje rijetko vodi do nesmisaonosti; vieznacnost rijeci s obzirom na sfere ovdje je takva da se lako moe otkloniti. Primjer: 1. Ovaj je stol veci od onoga. 2.Visina je ovog stola veca od visine onog stola. Ovdje se rijec veci u (1) upotrebljava kao odnos izmedu predmeta, u (2) kao odnos izmedu brojeva, dakle za dvije razlicite sintakticke kategorije. Pogreka je ovdje nebitna; ona se npr. moe eliminirati tako da se pie veci1 i veci2; veci1 definira se onda iz veci2 tako da se stavni oblik (1) dri istoznacnim stavnom obliku (2) (i nekim drugim slicnima).

Buduci da mijeanje sfera u svakodnevnom jeziku nije nikakvo zlo, obicaj je da se na to uopce ne obaziremo. To je, dodue, za obicnu upotrebu jezika svrsishodno, no u metafizici je imalo kobne posljedice. Ovdje smo se, zavedeni navikom u svakodnevnom jeziku, dali navesti na takvo mijeanje sfera, koje se vie ne mogu, kao one u svakodnevnom govoru, prevesti na logicki korektan oblik. Prividni stavovi ove vrste nalaze se osobito cesto npr. u Hegela i Heideggera, koji je s mnogim osobinama Hegelova oblika jezika preuzeo i nekoje od njegovih logickih nedostataka. (Npr. odredenja, koja bi se trebala odnositi na predmete odredene vrste, odnose se umjesto na njih, na odredenje tih predmeta ili na bitak ili na tubitak ili na odnos izmedu tih predmeta.) Nakon to smo nali da su mnogi metafizicki stavovi nesmisaoni, postavlja se pitanje, ne postoji li moda ipak kakva zaliha smisaonih stavova u metafizici, koja bi preostala ako bismo one nesmisaone izbacili. Na osnovu naih dosadanjih rezultata moglo bi se doci do shvacanja da metafizika sadri mnoge opasnosti da dospije u nesmisaonost, i da se stoga moramo, ako se elimo baviti metafizikom, potruditi da te opasnosti briljivo izbjegavamo. To slijedi iz zadace to je metafizika sebi postavlja: ona eli naci i predociti neku spoznaju, koja nije dostupna empirijskoj znanosti.

Prije smo se uvjerili da je smisao nekog stava u metodi njegove provjerljivosti. Neki stav znaci samo ono to je na njemu provjerljivo. Stoga neki stav, ako on uopce neto znaci, moe znaciti samo neku empirijsku cinjenicu. Neto to bi principijelno bilo s onu stranu iskustvenoga, ne bi se moglo niti reci, niti misliti, niti propitati. (Smisaoni) stavovi razbijaju se na slijedece: Ponajprije ima stavova, koji su vec samo na osnovu svojega oblika istiniti (tautologije po Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju Kantovim analitickim sudovima); oni ne kazuju nita o zbilji. U tu vrstu stavova spadaju logicke i matematicke formule; one nisu samo iskazi o zbilji, nego slue za transformaciju takvih iskaza. Drugo, postoje negati takvih stavova (kontradikcije); oni su proturjecni, dakle, na osnovu svog oblika lani. Za sve je ostale stavove odluka o njihovoj istinitosti ili lanosti u protokolarnim stavovima; oni su, dakle, (istiniti ili lani) iskustveni stavovi i pripadaju podrucju empirijske znanosti. Ako se hoce saciniti neki stav, koji ne pripada tim vrstama, postaje on automatski nesmisaon. Buduci da metafizika niti kazuje analiticke stavove niti eli dospjeti u podrucje empirijske znanosti, ona je prisiljena ili da upotrebljava rijeci za koje ne moe navesti nikakav kriterij, ili pak da spaja rijeci bez znacenja tako da ne rezultira ni analitickim (odnosno kontradiktornim) ni empirijskim stavom. U oba slucaja nuno nastaju prividni stavovi. Logicka analiza, dakle, dosuduje nesmisaonost svakoj navodnoj spoznaji koja eli posegnuti preko iskustva ili iza njega. Taj sud pogada ponajprije svaku spekulativnu metafiziku, svaku tobonju spoznaju cistoga miljenja ili ciste intuicije, koja misli da moe biti bez iskustva. No taj se sud odnosi i na onu metafiziku, koja, polazeci od iskustva, osobitim zakljuccima eli spoznati ono to je izvan ili iza iskustva (dakle, npr. na neovitalisticku tezu o entelehiji koja djeluje u organskim procesima, a koja fizikalno nije shvatljiva; na pitanje o biti kauzalnog odnosa preko utvrdivanja odredenih pravilnosti sukcesije; na pitanje o stvari o sebi). Taj sud nadalje vrijedi i za svu filozofiju vrijednosti ili normativnu filozofiju, za svaku etiku ili estetiku kao normativnu disciplinu. Jer objektivna valjanost neke vrijednosti ili neke norme ne moe se (ni po miljenju filozofa vrijednosti) empirijski provjeriti ili deducirati iz empirijskih stavova; ona se stoga uopce ne moe (smisaonim stavom) izgovoriti. Drukcije: Ili se za dobro i lijepo i ostale predikate koji se upotrebljavaju u normativnoj znanosti daju empirijske oznake ili se to ne cini. Neki stav s takvim predikatom postaje u prvom slucaju empirijski cinjenicni sud, ali

ne vrijednosni sud; u drugom slucaju postaje on prividnim stavom; stav, koji bi iskazao neki vrijednosni sud, ne moe se uopce tvoriti. Sud nesmisaonosti pogada konacno i one metafizicke pravce, koje se neprikladno obicava oznaciti kao spoznajnoteorijske, naime, realizam (ako on hoce vie znaciti od empirijskog nalaza, da procesi pokazuju odredenu pravilnost, cime je dana mogucnost za primjenu induktivne metode) i njegove protivnike: subjektivni idealizam, solipsizam, fenomenalizam, pozitivizam (u prijanjem smislu). Ali, to jo uopce onda preostaje filozofiji, ako su svi stavovi, koji neto znace, empirijske prirode i pripadaju realnoj znanosti? Ono to ostaje, nisu stavovi, nije nikakva teorija, nikakav sistem, nego samo jedna metoda, naime metoda logicke analize. Primjenu te metode pokazali smo ovdje u njezinoj negativnoj upotrebi: ona ovdje slui za izbacivanje rijeci bez znacenja, nesmisaonih prividnih stavova. U svojoj pozitivnoj upotrebi slui ona za pojanjavanje smisaonih pojmova i stavova, logicko zasnivanje realne znanosti matematike. Negativna je primjena metode u postojecoj historijskoj situaciji nuna i vana. No plodnija je, vec i u sadanjoj praksi, pozitivna primjena; u nju se ovdje ipak ne moemo poblie uputati. Naznacena zadaca logicke analize, istraivanje osnova, jest ono to mi razumijemo pod znanstvenom filozofijom u opreci prema metafizici; na toj ce zadaci raditi vecina priloga u ovom casopisu.

Na pitanje o logickom karakteru stavova, koje smo dobili kao rezultat logicke analize, npr. stavove ove i ostalih logickih rasprava, moe se ovdje odgovoriti samo nagovjetajem da su ti stavovi dijelom analiticki, dijelom empirijski. Ti stavovi o stavovima i stavni dijelovi pripadaju naime dijelom cistoj metalogici (npr. neki niz, koji se sastoji od egzistencijalnog znaka i imena predmeta, nije stav), a dijelom deskriptivnoj metalogici (npr. niz rijeci na tom i tom mjestu te i te knjige, nesmisaon je). O metalogici ce biti govora na drugom mjestu; pri tome ce i biti pokazano da metalogika, koja govori o stavovima nekog jezika, moe sama biti formulirana na tom jeziku. 19.2.7. Metafizika kao izraz ivotnog cuvstva Ako kaemo da su stavovi metafizike potpuno nesmisaoni, uopce nita ne znace, ipak ce jo i onoga tko s razborom odobrava nae rezultate muciti osjecaj cudenja: zar bi zbilja toliki muevi najrazlicitijih razdoblja i naroda, medu njima izvrsni umovi, utroili toliko truda, istinskog ara na metafiziku, kad ona ne bi bila nita drugo do puko, nesmisaono nizanje rijeci? I bi li bilo jasno to to su ta djela do dana dananjega tako snano utjecala na citaoce i sluaoce, kad ona ne bi sadravala nimalo zabluda, nego uopce nita? Ova su razmiljanja utoliko prava ukoliko metafizika stvarno neto sadri; samo to nije nikakav teorijski sadraj. (Prividni) stavovi metafizike ne slue opisivanju stanja stvari, niti o postojecem (tad bi to bili istiniti stavovi), niti o nepostojecem (tad bi to u najmanju ruku bili lani stavovi); oni slue za izraavanje ivotnog cuvstva. Moda moemo uzeti da je mit ono iz cega se razvila metafizika. Dijete se ljuti na zao stol, o koji se saletjelo; primitivan se covjek trudi da umilostivi zlog demona potresa ili zahvalnicom tuje boanstvo plodonosne kie. Ovdje pred sobom imamo personifikacije prirodnih pojava, koje su quasi pjesnicki izraz cuvstvenoga odnoenja covjeka prema okolini. Batinu mita preuzimlje, s jedne strane, poezija, koja svjesnim sredstvima proizvodi i uzvisuje rad mita; s druge strane, teologija, u kojoj se mit razvio u sistem. Koja je, dakle, historijska uloga metafizike? Moda je moemo smatrati nadomjestkom teologije na stupnju sustavnog, pojmovnog miljenja. (Tobonji) nadnaravni ali (toboe) nadempirijskim spoznajnim izvorima. Pri pobliem promatranju moe se i u vie puta promijenjenu ruhu jo vidjeti isti sadraj kao u mitu: drimo da i metafizika izvire iz potrebe da se izrazi ivotno cuvstvo, duhovni obzor u kojemu covjek ivi, cuvstveni i voljni stav prema okolini, prema blinjima, prema zadacima na kojima radi, prema sudbinama koje podnosi. To se ivotno cuvstvo ocituje, vecinom nesvjesno, u svemu to covjek cini i tvrdi; ono se pokazuje i u crtama njegova lica, moda i u nacinu njegova hoda. Neki ljudi, dakle, imaju potrebu da osim toga jo oblikuju poseban izraz za svoje ivotno cuvstvo, u kojemu se ono koncentriranije i uvjerljivije ocituje. Ako su takvi ljudi

umjetnicki nadareni, nalaze oni mogucnost da se izraze oblikovanjem umjetnickog djela. Kako se u stilu i vrsti umjetnickog djela ocituje ivotno cuvstvo, razloili su to vec mnogi (npr. Dilthey i njegovi ucenici). (Pri tome se cesto upotrebljava izraz svjetonazor; mi ga radije izbjegavamo poradi njegove dvoznacnosti, zbog koje se gubi razlika izmedu ivotnog cuvstva i teorije, to je za nau analizu upravo odlucujuca.) Za nae je promiljanje pri tome bitno samo to da je umjetnost adekvatno, a metafizika inadekvatno sredstvo izraavanja ivotnog cuvstva. Naravno, protiv upotrebe bilo kojeg sredstva izraavanja ne bi se, zapravo, moglo nita prigovoriti. U metafizici, medutim, stvar stoji tako da ona oblikom svojih djela dovodi u zabludu da je neto to ona nije. Taj je oblik oblik sistema stavova koji su jedan prema drugom u (prividnom) odnosu utemeljivanja, dakle oblik teorije. Time se hini neki teorijski sadraj, mada ga, kako smo vidjeli, nema. Ne samo citalac, nego i sam metafizicar je u zabludi da je metafizickim stavovima neto

iskazano, da su opisana stanja stvari. Metafizicar misli da se krece u podrucju u kojemu je rijec o istinitom i lanom. U stvarnosti, medutim, nije on nita iskazao, nego samo neto izrazio, kao neki umjetnik. Da je metafizicar u zabludi ne moemo zakljuciti vec iz toga to on kao medij izraavanja uzimlje jezik a kao oblik izraavanja iskazane stavove; jer isto to cini i liricar, a da ipak ne podlijee spomenutom samozavaravanju. No, metafizicar za svoje stavove navodi argumente, on zahtijeva da se pristane na njihov sadraj, polemizira protiv metafizicara drugog pravca, pokuavajuci u svojoj raspravi opovrgnuti njegove stavove. Liricar se, naprotiv, ne trudi da u svojoj pjesmi opovrgne stavove iz pjesme nekog drugog liricara; jer on zna da se nalazi na podrucju umjetnosti, a ne na podrucju teorije. Moda je glazba najcice sredstvo izraavanja ivotnog cuvstva, jer je ona najvie oslobodena svega predmetnoga. Harmonicno ivotno cuvstvo, koje metafizicar eli izraziti u nekom monistickom sistemu, jasnije je izraeno u Mozartovoj glazbi. A ako metafizicar svoje dualisticko-heroicko ivotno cuvstvo izgovara u nekom dualistickom sistemu, ne cini li on to moda samo zato to mu nedostaje Beethovenova darovitost da to ivotno cuvstvo izrazi u adekvatnom mediju? Metafizicari su glazbenici bez glazbena dara. Zato oni posjeduju jaku sklonost prema radovima u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli. Umjesto, dakle, da tu sklonost, s jedne strane, aktivira u podrucju znanosti, a potrebu izraavanja, s druge strane, zadovolji u umjetnosti, mijea metafizicar oboje i stvara tvorevinu koja spoznaji ne daje uopce nita a ivotnom cuvstvu neto nedovoljno. Nau pretpostavku da je metafizika nadomjestak umjetnosti, dakako nedovoljan, moe potvrditi, cini se, i cinjenica, da je onaj metafizicar, koji je moda imao najvie umjetnickog dara, naime Nietzsche, najmanje zapadao u greku spomenutog mijeanja podrucja. Velik je dio njegova djela preteno empirijskog sadraja; radi se tu npr. o historijskoj analizi odredenih fenomena umjetnosti, ili o historijsko-psihologijskoj analizi morala. Ali u djelu u kojemu je najsnanije izrazio ono to drugi izraavaju metafizikom ili etikom, naime u Zarathustri, nije on izabrao zabludan teorijski oblik, nego, ocito, oblik umjetnosti, pjesnitva. Dodatak pri korekturi

U meduvremenu sam, na svoju radost, otkrio da je i sa drugih strana energicno bila opovrgavana moderna Nita-filozofija. 0. Kraus u jednom predavanju (O svemu i nicemu, Radio Leipzig, 1. svibnja 1930; Filozofske sveske 2, str. 140, 1931) daje neke naputke o historijskom razvitku Nita-filozofije i tad kae o Heideggeru: Znanost bi sebe ucinila smijenom kad bi to (Nita) uzela ozbiljno, Jer nita ne ugroava poglede svake filozofske znanosti ozbiljnije od oivljavanja one Nita- i Sve-filozofije. Nadalje, Hilbert u jednom predavanju (Osnove elementarne nauke o brojevima, prosinca 1930. u Filozofskom drutvu u Hamburgu; Marth. Ann. 104, str. 485, 1931), primjecuje slijedece, ne imenujuci Heideggera: U jednom novijem filozofskom predavanju nalazim recenicu: Nita je potpuno nijekanje cjelokupnosti bica. Taj je stav poucan stoga to, unatoc svojoj kratkoci, ilustrira sve ono bitno to se protivi nacelima koja sam postavio u svojoj teoriji dokaza.

19.3. Bertnard Russell -GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE U svemu to smo dosad rekli o filozofiji jedva da smo naceli mnoge teme kojima, medutim, spisi najveceg dijela filozofa posvecuju mnogo prostora. Najvie filozofa ili barem vrlo mnogo njih tvrdi da su podobni putem metafizickog umovanja a priori, dokazati i takvo to kao to su fundamentalne dogme religije, bitnu racionalnost univerzuma, iluzornost materije, neozbiljnost svekolikog zla, itd. Nada da ce iznaci temelje ovih teza bez sumnje je postala glavnom inspiracijom mnogima koji su svoj ivot posvetili proucavanju filozofije. Ova je nada, kako ja mislim, uzaludna. Cini se kao da spoznaja univerzuma kao cjeline ne bi bila moguca putem metafizike a da dokazi kopirna bi se na temelju zakona logike tvrdilo da bi takve i takve stvari imale opstojati a one druge ne, ne mogu odnijeti kritickom ispitivanju. U ovom poglavlju ukratko cemo razmotriti nacin ovakva umovanja, s obzirom na otkrivanje njegove eventualne vrijednosti. U moderno doba, veliki predstavnik nacina miljenja to ga ovdje elimo ispitati bijae Hegel (1770 - 1831). Njegova je filozofija vrlo teka i mnogi se interpreti spore oko njena istinita tumacenja. Prema tumacenju koje cu ja slijediti, a koje je tumacenje mnogih, ako ne i vecine491 komentatora, a koje uz to nosi vrlinu da i samo bude zanimljiv i vaan tip filozofiranja, Hegelova je glavna teza da je sve to je manje od cjeline ocito fragmentarno i ocito nepodobno opstojati bez svoje dopune, ostatka svijeta. Upravo kao to komparatist-anatom po jednoj jedinoj kosti moe vidjeti kojoj vrsti pripada ivotinja kao cjelina, tako i metafizicar, prema Hegelu, razmotrivi bilo koju cest zbilje, vidi kakva je cjelina zbilje barem u grubom orisu. Svaka prividno odjelita cest zbilje ima kao neku kuku koja je pricvrcuje za slijedecu cest; slijedeca cest ima opet svoje kuke, to se opetuje sve dok se ne uspostavi cijeli univerzum. Ova bitna necjelovitost vrijedi, prema, Hegelu, jednako za svijet misli kao i za svijet stvari. Podemo li od bilo koje apstraktne ili nepotpune ideje u svijetu miljenja otkrit cemo nakon ispitivanja da smo, zaboravimo li njezinu necjelovitost, dospjeli u proturjecja; ova proturjecja obrcu ideju koju motrimo u njenu suprotnost ili antitezu; i da bismo joj umakli valja nam iznaci novu, manje necjelovitu ideju, koja je sinteza ideje od koje smo poli i njene antiteze. Ova ce nova ideja, premda manje necjelovita od pocetne, biti ubrzo otkrivena kao ne jo do kraja cjelovita, pa ce prijeci u svoju antitezu, s kojom se ima vezati u novoj sintezi. Na taj nacin napreduje Hegelova misao dok se ne domogne Apsolutne ideje, koja, prema Hegelu, nije ni u kom smislu nepotpuna, koja nema proturjecja niti potrebitosti daljnjeg razvitka. Apsolutna je ideja stoga pogodna za opis Apsolutne zbilje; ali sve nie ideje mogu opisati zbilju tek onako kako se ona javlja ogranicenom stajalitu, a ne onome koji bi jednim pogledom obuhvatio cjelinu. Tako je Hegel doao do zakljucka da apsolutna zbilja cini jedan jedini

harmonicni sustav, koji nije u prostoru i vremenu, koji nije ni u najmanjem stupnju lo, vec je u cjelini uman i skroz naskroz duhovan. Za bilo koju pojavu u nama poznatom svijetu, koja ovome proturjeci, moe, prema Hegelu, biti logikom dokazano da se u stvari radi o naem fragmentarnom, odjelitom zrenju univerzuma. Kad bismo mogli obuhvatiti cijeli univerzum jednim pogledom, kao to nam je pretpostaviti da cini bog, prostor bi i vrijeme, materija i zlo, svekolika borba i oporba icezli, a mi bismo umjesto toga ugledali jednu vjecnu, savrenu, nepromjenjivu duhovnu jednotu. U ovome poimanju ima bez sumnje neceg uzvienog, necega s cime bismo se rado sloili. Medutim, ispitamo li pomno argumente; koji ga podupiru, ispostavlja se da ovi ukljucuju mnogo zbrke i mnotvo nezajamcivih pretpostavki. Fundamentalni stavak na 491*Ovimesemislinaengleskehegelijance, kojihsunajznacajnijizastupnicibili F.H. Bradley (1864 1925). i John McTaggart (1886 1925). (op. njemackog prevoditelja E. Bubsera: E. Russell Problerne der Philosophie, Edition Suhrkamp, 207, Frankfurt am Main, 1967.)

kojemu je sazdan sustav kae: ono to je necjelovito ne moe biti samostojno, vec mu je potreban oslonac drugih bica prije opstojanja. Tvrdi se da ono to se odnosi spram stvari izvan sebe sama mora sadravati neke referencije na ove izvanjske stvari, i to u svojoj vlastitoj prirodi, te stoga ne bi moglo biti to jest kad te izvanjske stvari ne bi opstojale Priroda covjekova, na primjer, konstituirana je od uspomena i ostatka znanja, ljubavi i mrnj, itd; i tako on, bez tih predmeta koje ljubi ili mrzi ili saznava, ne bi mogao biti onaj koji jest. On je u bitnom smislu ocito jedan fragment uzet kao totalitet zbilje bio bi proturjecan. Cijeli ovaj dokaz vrti se oko pojma prirode492 neke stvari, koja cini se znaci sve istine o toj stvari. Jamacno da ne bi bilo istine koja jednu stvar povezuje s drugom stvari kad te druge stvari ne bi bilo Ali istina o stvari nije dio same stvari, premda mora biti, prema gornjoj uporabi ovog pojma, dijelom prirode stvari. Ako prirodu neke stvari razumijemo kao da su to sve istine o toj stvari, tada je jasno da ne moemo spoznati prirodu stvari sve dok ne spoznamo sve ukupne relacije ove stvari spram svih ostalih u univerzumu. Ali ako se rijec priroda koristi u tom smislu, morat cemo dopustiti da se neka stvar moe spoznati iako joj je priroda nepoznata, ili pak nije u cjelini spoznata. Ako se rijec priroda upotrijebi na ovaj nacin, dolazi do zbrke izmedu spoznaje stvari i spoznaje istina. Mi moemo steci znanje o nekoj stvari upoznavanjem cak unatoc tome to nam je na raspolaganju samo vrlo malo sudova o njoj teoretski i ne potrebujemo ni jedan jedini sud. Tako poznavanje neke stvari ne implicira spoznaju njezine 'prirode' u gornjem smislu rijeci. I premda je upoznavanje s nekom stvari implicirano u naem znanju bilo kojeg suda, o toj stvari, spoznaja njezine prirode, u gornjem smislu, ne igra pri tome nikakvu ulogu. Otud slijedi, 1. upoznavanje sa stvari ne ukljucuje logicki i spoznaju njezinih relacija, i 2. spoznaja nekih od tih relacija ne podrazumijeva spoznaju svih njenih relacija, niti pak spoznaju njezine prirode u navedenom smislu. Tako mi je npr. poznata moja zubobolja i ova poznatost moe biti tako potpuna koliko to spoznaja putem upoznavanja uopce moe biti, a da ne znam nita od onoga to mi zubar (koji je ne poznaje) moe kazati o njezinu uzroku, a da ne znam, prema tome, njezinu prirodu u recenom smislu. Tako cinjenica da neka stvar ima relacije ne podrazumijeva da su one logicki nune. To hoce reci kako iz zgoljne cinjenice da je ova stvar ono to jest ne moemo izvesti neophodnost svih onih razlicitih relacija koje ona stvarno posjeduje. Ovaj izvod naime samo je prividan jer mi to vec znamo. Shodno tome ne moemo dokazati da univerzum kao cjelina tvori jedan harmonicni sustav kako je to tvrdio Hegel. A ako to ne moemo dokazati, isto tako ne moemo dokazati nezbiljnost vremena i prostora, materije i zla, jer ova je deducirana kod Hegela iz fragmentarnog i relacionog karaktera ovih stvari. Stoga ostajemo preputeni odjelitim

istraivanjima svijeta, nepodobni da spoznamo znacajke onih dijelova univerzuma koji su udaljeni od naeg iskustva. Ovaj rezultat, razocaravajuci koliko jest za one cije su nade narasle prema filozofskim sistemima, u punom je skladu s induktivnom i znanstvenom sklonocu naeg doba te je potkrijepljen ispitivanjem ljudske spoznaje koje smo poduzeli u prethodnim poglavljima. Vecina poduzetnih nastojanja metafizicara usmjerena je dokazivanju da takva i takva pojavna obiljeja zbiljskoga svijeta vode u proturjecja te da stoga ne mogu biti zbiljskima. Cijela tendencija modernog miljenja, medutim, sve to vie biva usmjerena spram dokazivanja da su predmijevana proturjecja bila iluzorna, te da se vrlo malo toga moe dokazati a priori s obzirom na ono to ima biti. Pitanje prostora i vremena nadaje nam dobru ilustraciju. Prostor i vrijeme cine se beskrajnima u irenju i beskonacno djeljivima. 492Eberhard Bubser citaovdje Wesen, bit, zaRussellovo nature, premasvojojmetafizickojtradiciji. (op. S. )

Putujemo li pravom linijom u bilo kojem smjeru, teko je vjerovati da cemo naposljetku doseci zadnju tocku, iza koje vie nije nita, cak ili prazan prostor. Slicno tome, putujemo li u imaginaciji unatrag ili naprijed u vremenu, teko je vjerovati da cemo se domoci prvog ili zadnjeg trenutka, kada bi cak prestalo i prazno vrijeme. Tako nam se prostor i vrijeme cine beskonacnima u irenju. Ako pak uzmemo bilo koje dvije tocke na pravcu, cini se ocitim da mora biti drugih tocaka izmedu njih, koliko god da je malen razmak izmedu: svaki se razmak dade razdijeliti, a polovice mogu i opet biti podijeljene, i tako daje ad infinitum. to se vremena tice, pak, koliko god da je malen razmak izmedu dvaju trenutaka, cini se ocitim da ce izmedu njih biti drugih trenutaka. Tako se prostor i vrijeme cine beskonacno djeljivima. Ali usuprot ovim ocitim cinjenicama beskonacnu irenju i beskonacnoj djeljivosti filozofi su iznijeli dokaze hoteci pokazati da beskonacnog mnotva stvari ne moe biti, i da prema tome broj tocaka u prostoru, ili trenutaka u vremenu, ima biti konacan. Tako je dolo do proturjecja izmedu ocite prirode prostora i vremena i predmijevane nemogucnosti beskonacnih skupova. Kant, koji je prvi upozorio na ovo proturjecje, izveo je iz njega nemogucnost vremena i prostora, koje je proglasio za puko subjektivne; i od njegova doba vrlo su mnogi filozofi vjerovali da su prostor i vrijeme puka pojava, a ne odredenja svijeta kakav on uistinu jest. Medutim, zahvaljujuci radovima matematicara, ponajprije Georga Cantora, ispostavilo se da nemogucnost beskonacnih skupova ne odgovara istini. Oni nisu u stvari sebi samima proturjecni, nego su tek u proturjecju s nekim vrlo ukorijenjenim duhovnim predrasudama. Otad su razlozi da se prostor i vrijeme dre nezbiljskima postali nevaljani pa je tako isuen jedan od najvecih izvora metafizickih gradbi. Matematicari, medutim, nisu se zadovoljili time da dokau kako je prostor, takav kakvim ga opcenito smatraju, moguc; oni su takoder pokazali da su mnoge forme prostora upravo tako moguce, ukoliko se to tice logike. Za neke Euklidove aksiome, koji zdravom razumu izgledaju nuni, i koje su ranije i filozofi takvima smatrali, sada se zna da svoj privid nunosti duguju naoj pukoj zblienosti sa stvarnim prostorom a ne nekom a priori logickom utemeljenju. Imaginirajuci svjetove u kojima su ovi aksiomi krivi, matematicari su se koristili logikom da bi razlabavili predrasude zdravog razuma i pokazali nam

mogucnosti prostora vie ili manje razlicitih od ovoga u kojemu ivimo. A neki se od tih prostora tako neznatno razlikuju od euklidovskog barem dok se to odnosi na udaljenosti koje smo u stanju mjeriti da je nemoguce opaanjem utvrditi da li je na stvarni prostor striktno euklidovski ili je to neki od prostora druge vrste. Na taj se nacin pozicija potpunoma obrce. Prije se cinilo da iskustvo doputa logici samo jednu vrstu prostora, a logika je dokazivala da je ta jedna vrsta nemoguca. Sada pak logika pokazuje da su, nezavisno od iskustva, moguce mnoge vrste prostora, a da iskustvo moe samo djelomice odluciti izmedu njih. Tako se nae znanje o onome to jest ispostavilo kao manje no to je ranije pretpostavljano, dok je naa spoznaja onoga to moe biti enormno narasla. Umjesto da ostanemo zakracunani izmedu tijesnih zidova, kojih se moe istraiti svaki kutic ili pukotina, obreli smo se u otvorenom svijetu slobodnih mogucnosti, gdje mnogo toga ostaje nesaznato, jer ima toliko toga to valja saznati. Ono to se desilo u slucaju prostora i vremena, desilo se, do nekog stupnja, i na drugim pravcima. Nastojanje da se univerzum odredi pomocu nacela a priori skrahiralo je; logika, umjesto da bude kao nekad, ogranicenje za mogucnosti, postala je velikom osloboditeljicom imaginacije, pokazujuci bezbrojne alternative koje su nedostupne nereflektirajucem zdravom razumu, i ostavljajuci iskustvu zadatak odlucivanja, koja je odluka moguca, izmedu mnogih koje logika nudi naem izboru. Znanje o onome to opstoji postalo je tako ograniceno onim to moemo nauciti iz iskustva ne ipak onime to smo zaista iskusili, kako smo vidjeli da se mnoga spoznaja zasniva na opisu koji se tice stvari o

kojima nemamo nikakvog izravnog iskustva. Ali u svakom pojedinom slucaju spoznaje putem opisa potrebna nam je sveza univerzalija koja nam omogucuje da od jedne odredene datosti povucemo zakljucak na jedan odredeni predmet takve vrste koju implicira odredena datost. To je na primjer slucaj kod materijalnih predmeta, pri cemu je nacelo da su culni podaci znaci fizickih predmeta i samo jedna sveza univerzalija; i samo s pomocu ovoga nacela iskustvo nam omogucuje da steknemo znanje koje se tice fizickih predmeta. Isto vai za zakon kauzalnosti ili, da uzmemo primjer manje opcenitosti, za takva nacela kao to je zakon gravitacije. Nacela kao to je zakon gravitacije bivaju dokazana ili tocnije vjeruje se za njih da su vrlo vjerojatna, na osnovi kombinacije iskustva s nekim potpuno a priori nacelom kao to je nacelo indukcije. Shodno tome naa je intuitivna spoznaja, koja je izvorite svekolike nae spoznaje istin, dvovrsna: cisto empirijsko znanje, koje nam govori o opstojanju i nekim obiljejima pojedinih stvari, koje su nam znane, i cisto a priori znanje, koje nam ukazuje na svezu izmedu univerzalija, i omogucuje nam da izvedemo zakljucke iz pojedinih cinjenica koje su nam date empirijskim znanjem. Naa izvedena spoznaja svagda zavisi o nekom cistom a priori znanju i obicno isto tako zavisi o nekom cisto empirijskom znanju. Filozofska spoznaja, ako je ovo to je receno istina, ne razlikuje se bitno od znanstvene spoznaje; nema nikakvog narocitog izvorita mudrosti, otvorenog filozofiji a ne i znanosti, a rezultati koje je postigla filozofija ne razlikuju se radikalno od onih koje je postigla znanost. Bitna znacajka filozofije, koja je cini proucavanjem razlicitim od znanosti, jest kriticizam. On kriticki ispituje nacela koja su u uporabi u znanosti i u svakodnevlju; istrauje bilo kakvu nedosljednost koja bi se mogla naci u tim nacelima, a prihvaca ih istom tada, ako se nije pojavio, kao rezultat kritickog ispitivanja, nikakav razlog za njihovo odbacivanje. Kada bi, kako su vjerovali mnogi filozofi, nacela u temelju znanosti bila podobna, ocicena od svih irelevantnih detalja, da nam dadu znanje koje se odnosi na univerzum kao cjelinu, takvo bi znanje jednakom snagom trailo nae odobravanje kao znanstvena spoznaja; ali nae ispitivanje nije otkrilo takvo znanje, i prema tome, a po narocitim doktrinama odvanijih metafizicara, ono je imalo uglavnom negativan rezultat. Ali to se tice onoga to bi opcenito moglo biti prihvaceno kao spoznaja na je rezultat preteno pozitivan: rijetko smo nali razloga da odbijemo takvu spoznaju kao rezultat naeg kriticizma, i nismo vidjeli nikakva razloga za pretpostavku da je covjek nepodoban za onu vrstu znanja za koju se opcenito dri da je posjeduje.

Govorimo li, medutim, o fi1ozofiji kao o kriticizmu spoznaje, neophodno je utvrditi stanovita ogranicenja. Zauzmemo li stajalite potpunog skeptika, smjetajuci se u cjelini izvan svega znanja, i zahtijevajuci, iz te izvanjske pozicije, da nas se nagna na vracanje unutar kruga znanja, tada zahtijevamo neto nemoguce, a na skepticizam se nikada ne moe opovrgnuti. Jer svako opovrgnuce mora otpoceti nekom cesti znanja u pogledu koje se protivnici slau; iz ciste sumnje ne moe otpoceti nikakva rasprava. Otud kriticizam spoznaje kojim se koristi filozofija ne smije biti destruktivan ukoliko se hoce postici bilo kakav rezultat. Protiv spomenutog apsolutnog skepticizma nema nikakva logickog argumenta. Ali nije teko uvidjeti da je takav skepticizam nerazuman. Descartesova metodicka sumnja ( kojom otpocinje moderna filozofija, nije takva, nego je to prije ona vrst kriticizma za koji tvrdimo da je bit filozofije. Njegova metodicka sumnja sastojala se u sumnji o svemu to je izgledalo dvojbeno; u zaustavljanju pri svakom ocitom djelicu znanja da bi se pitao da li bi, nakon promiljanja, mogao biti siguran da je spoznao. To je ona vrst kriticizma koja konstituira filozofiju. Poneka spoznaja kao to je spoznaja opstojanja onoga to je dano naim osjetilima, javlja se kao posve nedvojbena, koliko god mi hladno i temeljito o njoj razmiljali. to se takvog znanja tice, filozofski kriticizam ne zahtijeva da se uzdrimo od vjerovanja. Ali ima uvjerenja kao na primjer to je mnijenje

da fizicki predmeti izgledaju tocno kao nai osjetilni podaci u koje se uzdamo prije refleksije, a koja se rastvaraju ako ih se podvrgne pomnijem ispitivanju. Filozofija ce nas pozvati da odbacimo takva mnijenja, sve dok se ne iznade novih razloga da ih podupru. Ali odbiti mnijenja za koje se pokae da protiv njih nema nikakva prigovora, koliko ih god pomno ispitivali, nije razumno i nije ono to bi filozofija savjetovala. Rijecju, kriticizam do kojega je stalo nije onaj koji bez razloga zahtijeva da se sve odbaci, nego onaj koji razmatra svaku cest ocitog znanja prema njenim vrijednostima, i cvrsto se dri onoga to preostaje kao spoznaja nakon takvoga razmatranja. Da preostaje stanovit rizik greke, mora se dopustiti, buduci da ljudska bica nisu nepogreiva. Filozofija moe opravdano obznaniti kako ona umanjuje rizik greke, i kako ga u nekim slucajevima toliko smanjuje da je prakticki zanemariv. Uciniti vie od toga u svijetu gdje se greke moraju pojaviti nije moguce; a da je postigao vie od toga nece obznaniti nitko od smotrenih branitelja filozofije.

19.4. Bertnard Russell -VRIJEDNOST FILOZOFIJE Buduci da smo sada pri kraju naeg kratkog i vrlo nepotpunog pregleda filozofskih problema, bilo bi dobro da u zakljucku razmotrimo koja je vrijednost filozofije i zato je valja proucavati. Ovo je pitanje tim prece razmotriti to su mnogi ljudi, pod utjecajem znanosti i potreba prakticnog ivota, skloni dvojiti o tome je li filozofija imalo bolja od nevine ali nekorisne igre, cjepidlackih distinkcija i kontroverzija u pitanjima glede kojih je spoznaja nemoguca. Ovo poimanje o filozofiji ocito se javlja kao rezultat djelomice krivog pojma o svrsi ivljenja a djelomice krive predodbe a onome cemu filozofija stremi. Prirodne znanosti, putem svojih izuma, korisne su bezbrojnim ljudima koji o njima nemaju pojma; otud se studij prirodnih znanosti preporucuje, ne samo, ili ne u prvom redu radi ucinka koji takvo proucavanje ima na proucavatelja, nego prije radi ucinka na covjecanstvo uopce. Takva korisnosnost ne pripada filozofiji. Ako proucavanje filozofije ima bilo kakvu drugu vrijednost za sve druge izuzev proucavatelja filozofije, ona mora da je neizravna, putem ucinaka na ivot onih koji je proucavaju. Ali upravo u tim ucincima, ako igdje, valja nam u prvom redu potraiti vrijednost filozofije. Nadalje, hocemo li izbjeci neuspjeh u odredivanju vrijednosti filozofije, valja nam duh osloboditi od predrasuda onih ljudi koji se krivo zovu prakticnim ljudima. Praktican covjek, u smislu u kojem se ova rijec cesto koristi, jest onaj koji priznaje samo materijalne potrebe, koji shvaca da je ljudima prijeko potrebna hrana za tijelo, ali zaboravlja nudu priskrbljivanja hrane duhu. Kada bi svi ljudi bili bogati, kada bi siromatvo i bolesti bile reducirane do najnie moguce tocke, jo bi preostalo mnogo toga to bi valjalo uciniti kako bi iz toga proizilo valjano drutvo; a cak su i u opstojecem svijetu duhovna dobra u najmanju ruku isto toliko vana kao dobra potrebna tijelu. Vrijednost filozofije valja naci iskljucivo medu duhovnim dobrima; a samo oni koji prema takvim dobrima nisu ravnoduni mogu biti osvjedoceni u to da proucavanje filozofije nije gubitak vremena. Filozofija, kao sva druga izucavanja, usmjerena je u prvom redu na spoznaju. Spoznaja kojoj stremi jest od one vrsti koja sjedinjuje sustav stabla znanosti i od one vrsti koja slijedi iz kritickog ispitivanja temelja naih osvjedocenja, predrasuda i mnijenja. No ne moe se tvrditi da je filozofija postigla bilo kakav znacajan uspjeh u nastojanjima da pribavi konacne odgovore na svoja pitanja. Pitate li matematicara, mineraloga, povjesnicara ili bilo kojeg drugog znanstvenika, koji je definitivan korpus istin utvrden njihovim znanostima, oni ce odgovarati dotle dok ih budete htjeli sluati. Ali ako postavite isto pitanje filozofu, on ce, ako je poten, morati priznati da njegova izucavanja nisu dola do onih pozitivnih rezultata do kojih su dole ostale znanosti. Istina, to je djelomice zato to se

neki predmet prestaje ubrajati u predmet filozofije cim postane moguca njegova definitivna spoznaja te on postaje predmetom odjelite znanosti. Cijelo proucavanje nebesa, koje danas spada u astronomiju, nekoc bijae ukljuceno u filozofiju. Veliko Newtonovo djelo nosilo je naslov Matematicki principi prirodne filozofije. Slicno tome, proucavanje ljudskog duha, koje bijae dio filozofije, postalo je znanstvenom psihologijom. Tako je nesigurnost filozofije vie prividna no zbiljska: ona pitanja na koja su vec moguci definitivni odgovori smjetena su u znanost, dok su ona na koja se danas ne moe definitivno odgovoriti, preostala kao residuum to se naziva filozofijom. Ovo je, medutim, samo dio istine koja se odnosi na nesigurnost filozofije. Ima mnogo pitanja a medu njima su neka od onih koja su od najdubljeg interesa za na duhovni ivot koja, koliko mi moemo vidjeti, moraju ostati nerjeiva za ljudski intelekt dokle god njegove moci ne prijedu u sasvim drugi red velicina od onoga kojemu danas pripadaju. Ima li univerzum neko jedinstvo plana ili svrhe, ili je to slucajan sticaj atoma? Je li svijest

trajna cest univerzuma, i daje li nade u beskrajan rast mudrosti, ili je on pak prolazni slucaj na maloj planeti na kojoj ce ivot svakako postati nemoguc? Jesu li dobro i zlo od ikakve vanosti za univerzum ili su pak vani jedino covjeku? Ovakva pitanja postavlja filozofija, a razliciti filozofi razlicito na njih odgovaraju. Bez obzira na to jesu li odgovori na neki drugi nacin dostupni ili nisu, oni odgovori koje prua filozofija nisu, kako se cini, ni u jednom pojedinom slucaju provjerljivi dokazima. Pa ipak, koliko god da je malena nada u otkrice odgovora, dio je filozofskog posla nastaviti baviti se takvim pitanjima, osvijestiti nas za njihovu vanost, ispitati sve pristupe do njih i odrati na ivotu onaj interes za spekulaciju u univerzumu koji lako moe biti ubijen kad bismo se potpunoma posvetili provjerljivu znanju. Mnogi su filozofi, istina, smatrali kako je filozofija u stanju utvrditi istinu glede stanovitih odgovora na takva fundamentalna pitanja. Oni su pretpostavljali da se ono najvanije u religioznom uvjerenju moe strogim dokaznim postupkom dokazati kao istinito. Da bi se donio sud o takvim pokuajima, valja uciniti pregled svekolikog ljudskog znanja i donijeti sud o njegovim metodama i granicama. Ne bi bilo mudro izjasniti se u ovome pitanju dogmatski; ali ako nas istraivanja u prethodnim poglavljima nisu odvela na krivi put, bit cemo prisiljeni odreci se nade da ce se iznaci filozofski dokazi za religiozna uvjerenja. Stoga ne moemo, kao sastavnicu vrijednosti filozofije, implicirati nikakav definirani skup odgovora na takva pitanja. Otud se, recimo to jo jednom, vrijednost filozofije ne smije oslanjati na neki pretpostavljeni korpus definitivno provjerljivog znanja to bi ga trebali steci oni koji je izucavaju. Vrijednost filozofije zapravo se ima uvelike traiti upravo u samoj njezinoj nesigurnosti. Covjek koji se nije dotakao filozofije ide kroz ivot zakracunan u predrasude kojih je podrijetlo u zdravom razumu, sviknutom na mnijenje njegova doba i naroda te u uvjerenjima koja su nikla u njegovu duhu bez suradnje ili pristanka njegova promiljajuceg uma. Takvome se covjeku svijet javlja kao definitivan, konacan, ocit; zdravorazumski predmeti ne poticu na pitanja, a nepoznate se mogucnosti odbijaju s prezirom. No cim pocnemo filozofirati, otkrit cemo naprotiv, kako vidjesmo u uvodnim poglavljima, da cak i najsvakidanjije stvari vode do problema na koje se moe samo vrlo nepotpuno odgovoriti. Filozofija, premda nepodobna da nam s potpunom izvjesnocu ukae na istinite odgovore na one dvojbe do kojih ona dovodi, podobna je ipak da nas uputi u mnoge mogucnosti koje

uvecavaju nae miljenje i oslobadaju ga od tiranije obicaja. Tako ona, smanjujuci na osjecaj izvjesnosti glede toga kakve stvari jesu, veoma povecava nau spoznaju glede toga to bi one mogle biti; ona uklanja poneto arogantan dogmatizam onih koji nikada nisu putovali predjelom oslobadajuce sumnje i odrava na ivotu na osjecaj za cudo pokazujuci nam poznate stvari s nepoznate strane. Posve neovisno o njezinoj korisnosti u upucivanju na neslucene mogucnosti, filozofija zadobiva vrijednost moda je to njezina glavna vrijednost putem velicine predmeta a kojemu kontemplira te oslobadanjem od uskih, osobnih svrha u rezultat ove kontemplacije. ivot instinktivnoga covjeka zatvoren je unutar kruga njegovih osobnih interesa; porodica i prijatelji moda su ukljuceni, ali izvanjski svijet ne uzima se u obzir izuzev kao pomoc ili zapreka onome to nadolazi unutar kruga instinktivnih elja. U takvu ivotu ima neceg groznicavog i ogranicenog, u poredbi s cime je filozofski ivot miran i dosadan. Osobni je svijet instinktivnih interesa jedan maleni svijet, smjeten usred velikog i silnog svijeta koji mora, prije ili kasnije, razoriti na osobni svijet u ruevine. Ne moemo li toliko uvecati svoje interese da bismo u njih ukljucili cijeli izvanjski svijet, ostajemo poput posade u opkoljenoj tvrdi, znajuci da nam neprijatelj zaprijecava bijeg te da je konacna predaja neizbjena. U takvu ivotu nema spokoja, nego dolazi do stalne oporbe izmedu inzistentnosti nae udnje i nejakosti volje. Na ovaj ili onaj nacin, ako naime elimo da nam ivot bude velik i slobodan, moramo pobjeci iz ovog zatvora i od ove

oporbe. Jedan je od nacina bijega u filozofskoj kontemplaciji. Filozofska kontemplacija, u svom najirem pregledu, ne dijeli univerzum u dva neprijateljska tabora prijatelje, i neprijatelje, one koji su od pomoci i suparnike, dobre i zle nego promatra cjelinu, ne opredijelivi se. Filozofska kontemplacija, ukoliko je cista od drugih svrha, nije usmjerena na dokazivanje toga da bi ostatak univerzuma bio srodan covjeku. Sva spoznajna akvizicija jest uvecanje Sopstva (Self), ali ova se uvecanje najbolje postie ukoliko ga se ne zahtijeva izravno. Ono se postie u trenutku kada je jedino djelatna udnja za spoznajom i to takvim izucavanjem koji ne eli unaprijed da njezin predmet treba da ima ovu ili onu znacajku, vec preudeava Sopstvo znacajkama koje pronalazi u svojim predmetima. Ovo uvecanje Sopstva nije postignuto ukoliko, uzevi Sopstvo kakvo jest, pokuavamo pokazati da je svijet tako slican ovome Sopstvu da je njegova spoznaja moguca bez priputanja bilo cega to se cini tudim. udnja za dokazom ovoga jest jedan oblik samo-obrane Sopstva, i kao svaka samo-obrana, ona je zapreka eljenom rastu Sopstva, za koji se Sopstveno cuti podobnim. Samo-obrana Sopstva, u filozofskoj spekulaciji kao i drugdje, zr svijet kao sredstvo za vlastite svrhe; pocinjemo od ne-Sopstva, i od velicine ovoga uvecavamo granicja Sopstva; putem beskraja univerzuma onaj duh koji ga kontemplira stjece neki udjel u beskraju. Zato one filozofije koje prispodobljuju univerzum covjeku ne potkrepljuju velicinu due. Spoznaja je oblik jedinstva Sopstva i ne-Sopstva; kao svako jedinstvo, ono biva oslabljeno ovlastima, tj. bilo kojim nastojanjem da se univerzum nagna u sklad s onime to nalazimo unutar nas samih. Opstoji posvudanja filozofska tendencija prema stajalitu koje nam kae da je Covjek mjera svih stvari, da je istina napravljena prema Covjeku, da su prostor i vrijeme i svijet univerzalija u stvari vlasnitvo duha, i da, ako ima icega nestvorenog duhom, ono je nepoznato i bez ikakva znacenja za nas. Ovo je stajalite, ako su nae prethodne diskusije tocne, neistinito; ali i vie od toga to je neistinito, ono djeluje na filozofsku kontemplaciju tako da joj oduzima sve ono to joj podaruje vrijednost, buduci da je sputava u granice Sopstva. to ono zove spoznajom nije jedinstvo s ne-Sopstvom, nego prije skup predrasuda, obicaja i elja koje dine nepronican veo izmedu nas i svijeta s onu stranu. Covjek koji nalazi uitka u takvoj teoriji spoznaje jest poput onoga koji nikada ne naputa domaci krug jer se boji da mu rijec nae biti zakon. Istinska filozofska kontemplacija, naprotiv, nalazi zadovoljstva u svakom povecanju

ne-Sopstva, u svemu to uvecava objekt kontemplacije i samim tim subjekt u kontemplaciji. Sve to je u kontemplaciji osobno ili privatno, sve to ovisi o obicajima, svaka zainteresiranost ili cenja iskrivljuje objekt i tako otecuje jedinstvo za kojim traga intelekt. Ali podiuci tako barijeru izmedu subjekta i objekta, takve osobne i privatne stvari postaju tamnicom intelekta. Slobodan intelekt vidi stvar onako kako bi ih mogao vidjeti, bez sada i ovdje, bez nada i strahova, bez okova obicajnih mnijenja i tradicionalnih predrasuda, mirno, bestrasno, slijedeci iskljucivo cenju za spoznajom spoznajom kao tako neosobnom, cisto kontemplativnom, koliko je to uopce moguce covjeku. Otud ce slobodni intelekt vie vrednovati apstraktnije i opcenitije znanje u kojemu se ne javljaju slucajne zgode osobnih ivotopisa, od znanja na temelju osjetila i zavisnoga, kako vec takvo znanje ima biti, o iskljucivom i osobnom motrilitu i o tijelu ciji osjetilni organi iskrivljuju koliko i otkrivaju. Duh koji je svikao na slobodu i nepristranost filozofske kontemplacije sacuvat ce neto od te iste slobode i ne pristranosti i u svijetu akcije i emocije. On ce promatrati njegove svrhe i cenje kao dijelove infinitezimalnih fragmenata u jednom svijetu kojega je sav preostali dio nedirnut djelovanjem bilo kojeg covjeka. Nepristranost koja je u kontemplaciji nepomijeana udnja za istinom iste je duhovne kakvoce koja, u djelanju, postaje pravdom, a u podrucju emocija ona je sveopca ljubav koja se moe dati svakome, a ne samo onima koji su procijenjeni kao korisni ili vrijedni divljenja. Tako kontemplacija

uvecava ne samo objekte naih misli nego i objekte naih djelanja i nagnuca: ona nas cini gradanima univerzuma, a ne samo jednog obzidanog grada u ratnom stanju sa svim ostalim. U ovom se svjetskom gradanstvu sastoji istinska covjekova sloboda i njegovo oslobodenje od suanjstva ogranicenih nadanja i bojazni. Samimo tako rezultat naeg raspravljanja o vrijednosti filozofije: filozofiju valja izucavati, ne radi ikojeg konacnog odgovora na njezina pitanja, buduci da se nijedan konacan odgovor u pravilu ne moe spoznati kao istinit, nego prije poradi pitanja samih; jer ova pitanja uvecavaju nau predodbu o onome to je moguce, obogacujuci nau intelektualnu imaginaciju i oslabljuju dogmatsku uvjerenost koja zabravljuje duh pred spekulacijom; ali iznad svega zato to se, putem velicine univerzuma koji kontemplira filozofija, i duh prikazao velikim te on postaje podobnim za ujedinjenje s univerzumom koje konstituira njegovo najvie dobro.

19.5. Karl R. Popper -CILJ NAUKE Govoriti o ,,cilju naucne aktivnosti moe moda zvucati pomalo naivno; jer jasno je da razliciti ucenjaci imaju razl1icite ciljeve, a nauka sama (to god to moglo znaciti) nema ciljeva. Sa svime time se slaem. A ipak se cini da kada govorimo o nauci osjecamo, manje ili vie jasno, da postoji neto karakteristicno za naucnu aktivnost; buduci da naucna aktivnost u velikoj mjeri izgleda kao racionalna aktivnost, a buduci da racionalna aktivnost mora imati neki cilj, pokuaj da se opie cilj nauke i ne mora biti sasvim uzaludan. Smatram da je cilj nauke pronalaenje zadovoljavajucih objanjenja svega onog to nam izgleda da zahtijeva objanjenje. Pod objanjenjem (ili uzrocnim objanjenjem) misli se na skup iskaza kojima se opisuje stanje stvari koje treba objasniti (explicandum) dok drugi, objanjavajuci iskazi cine ,,objanjenje u uem smislu rijeci (explicans explicanduma). U pravilu moemo uzeti da se vie ili manje zna da je explicandum istinit, ili da se bar smatra da se to zna. Jer nema mnogo smisla traiti objanjenje nekog stanja stvari koje se moe pokazati potpuno izmiljenim. (To moe biti slucaj s letecim tanjurima: objanjenje za kojim se traga ne mora biti objanjenje letecih tanjura, nego moe biti objanjenje kako dolazi do izvjetavanja o letecim tanjurima; no ukoliko bi leteci tanjuri postojali, tada ne bi bilo potrebno nikakvo daljnje objanjenje izvjetavanja o njima.) Explicans, s druge strane, koji je predmet naeg traganja, u pravilu nece biti poznat: on ce morati biti otkriven Prema tome, naucno objanjenje, kad god je otkrice, bit ce objanjenje poznatog pomocu nepoznatog493 . Da bi bio prihvatljiv (prihvatljivost je stvar stupnja), explicans mora ispuniti odredeni broj uvjeta. Prvo, on mora logicki povlaciti explicandum. Drugo, explicans bi trebao biti istinit, premda se obicno nece znati da je istinit; u svakom slucaju, ne smije se znati da je neistinit ni nakon najkriticnijeg ispitivanja. Ako se ne zna da je istinit (kao to se najcece biti slucaj), mora postojati neovisno svjedocanstvo njemu u prilog. Drugim rijecima, on mora biti neovisno provjerljiv i smatrat cemo ga tim vie zadovoljavajuci to je veca otrina onih neovisnih provjera koje je preivio. Moram jo rasvijetliti upotrebu izraza ,,neovisan s njegovim suprotnostima, ,,ad hoc i (u krajnjim slucajevima) cirkularan. Neka a bude explicandum za koji se zna da je istinit. Buduci da a trivijalno slijedi iz samog a, mogli bismo uvijek ponuditi a kao objanjenje njega samog. Ali to bi bilo vrlo

nezadovoljavajuce i pored toga to bismo u tom slucaju znali da je explicans istinit i da explicandum iz njega slijedi. Dakle, moramo iskljuciti objanjenja ove vrste zbog njihove cirkularnosti. No cirkularnost koja mi je ovdje na umu jest stvar stupnja. Uzmite slijedeci razgovor: ,,Zato je more danas tako nemirno? ,,Zato to je Neptun vrlo ljut ,,Kojim svjedocanstvom moete potkrijepiti va iskaz da je Neptun vrlo ljut?,,O, pa zar ne vidite kako je more vrlo nemirno? I zar nije ono uvijek nemirno kada je Neptun ljut? Ovo se objanjenje smatra nezadovoljavajucim zato to (isto kao u slucaju potpuno cirkularnog objanjenja) jedino svjedocanstvo za explicans jest sam explicandum494. Osjecaj da je ova vrsta skoro cirkularnog ili ad hoc objanjenja vrlo nezadovoljavajuca i odgovarajuci zahtjev da objanjenja te vrste treba izbjegavati, po mom miljenju su medu glavnim pokretnim silama razvoja nauke: nezadovoljstvo je medu prvim plodovima kritickog i racionalnog pristupa. 493 Vidi posljednji odlomak teksta, prije zavrnog citata, mog clanka ,,Note on Berkeley as a Precursor of Mach, Brit. Journ. Philos. Sc. 4, 1953, str. 35. (Sada u mojoj knjizi Conjectures and Refutations, str. 174). 494 Takav nacin zakljucivanja prisutan je i kod Talesa (Diels -Kranz10, vol. I, str. 456, red 35); Anaksimandra (D.K. All, A28); Anaksimena (D.K. A17, Bi); Alkmeona (D.K. AS).

Da explicans ne bi bio ad hoc, on mora biti bogat sadrajem: on mora imati razne provjerljive konzekvence, a medu njima, posebno, provjerljive konzekvence koje su razlicite od explicanduma. Upravo su te razlicite provjerljive konzekvence ono to imam na umu kada govorim o neovisnim provjerama ili o neovisnom svjedocanstvu. Premda ove primjedbe mogu moda pomoci da se donekle rasvijetli intuitivna ideja neovisno provjerljivog explicansa, one nikako jo nisu dovoljne da karakteriziraju zadovoljavajuce i neovisno provjerljivo objanjenje. Jer ako je a na explicandum neka a ponovo bude ,,More je danas nemirno mi uvijek moemo ponuditi vrlo nezadovoljavajuci explicans koji je potpuno ad hoc, premda ima neovisno provjerljive konzekvence. I moemo po volji birati te konzekvence. Moemo izabrati, recimo, ,,Ove ljive su socne i ,,Svi gavranovi su crni. Neka b bude njihova konjunkcija. Tada moemo kao explicans naprosto uzeti konjunkciju od a i b: ona ce zadovoljavati sve nae do sada iznesene zahtjeve. Samo ako zahtijevamo da objanjenja moraju upotrebljavati univerzalne iskaze ili prirodne zakone (dopunjene pocetnim uvjetima), moemo napredovati k ostvarenju ideje neovisnih ili ne-ad hoc objanjenja. Jer univerzalni prirodni zakoni mogu biti iskazi s bogatim sadrajem i stoga oni mogu biti neovisno provjereni svugdje i u svim vremenima. Zato ako se oni koriste kao objanjenja, oni mogu ne biti ad hoc, jer nam mogu dozvoliti da protumacimo explicandum kao ponovljivi efekt. Sve to, medutim, vrijedi jedino ako se ogranicimo na univerzalne zakone koji su provjerljivi, to jest opovrgljivi. Pitanje ,,Koja vrsta objanjenja moe biti zadovoljavajuca? tako vodi do odgovora: objanjenje pomocu provjerljivih i opovrgljivih univerzalnih zakona i pocetnih uvjeta. A objanjenje te vrste ce biti tim vie zadovoljavajuce to su ti zakoni provjerljiviji i to su bolje provjereni. (To se odnosi takoder i na pocetne uvjete.) Na ovaj nacin pretpostavka da je cilj nauke pronalaenje zadovoljavajucih objanjenja vodi nas dalje do ideje da se stupanj prihvatljivosti objanjenja povecava putem povecavanja njihovog stupnja provjerljivosti, to ce reci, prelaenjem na bolje provjerljive teorije; a to znaci prelaenjem na teorije sve bogatijeg sadraja, vieg stupnja univerzalnosti i vieg stupnja preciznosti495. To je, nema sumnje, potpuno u skladu sa stvarnom praksom teorijskih nauka. Do fundamentalno istog rezultata moemo doci i na drugi nacin. Ako je cilj nauke objanjavanje, njezin ce cilj biti takoder i objanjavanje onog to je do sada bilo prihvaceno kao explicans, na primjer, zakona prirode. Tako se zadaca nauke neprestano obnavlja.

Moemo neprestano to nastavljati, prelazeci na objanjenja sve vieg stupnja univerzalnosti ukoliko doista ne dodemo do konacnog objanjenja, to ce reci, do objanjenja koje se niti moe niti treba dalje objanjavati. Ali postoje li konacna objanjenja? Ucenje koje sam nazvao ,,esencijalizam svodi se na gledite da nauka mora tragati za konacnim objanjenjem pomocu sutina496: ako moemo objasniti ponaanje neke stvari pomocu njezine sutine njezinih bitnih svojstava tada nikakvo daljnje pitanje ne moe biti postavljeno niti treba biti postavljeno (osim moda. teolokog pitanja Tvorca sutina). Tako je Descartes vjerovao da je objasnio fiziku pomocu sutine fizickog tijela koja je, po njegovom miljenju, bila protenost; a neki Newtonovci, slijedeci Rogera Cotesa, vjerovali su da je sutina materije u njezinoj inerciji i 495 U vezi s teorijom provjerljivosti, sadraja i jednostavnosti i u vezi stupnjeva univerzalnosti i preciznosti vidi odjeljke 31 do 46 u Logici naucnog otkrica (prvo njemacko izdanje 1934) gdje je objanjena uska povezanost tih ideja. 496 Potpunije sam razmatrao (i kritizirao) esencijalizam u eseju ,,Three Views Concerning Human Knowledge gdje takoder upucujem na svoja ranija razmatranja (u posljednjoj biljeki u odjeljku II); vidi Contemporary British Philosophy, III, uredio H. D Lewis, 1956, biljeka 2 na str. 365. (Ovaj esej je sada 3. poglavlje moje knjige Conjectures and Refutations, trece izdanje, 1969).

njezinoj moci da privlaci drugu materiju i smatrali su da se Newtonova teorija moe izvesti iz, i tako konacno objasniti pomocu, tih sutinskih svojstava sve materije. Sam Newton je bio drukcijeg miljenja. Upravo je hipoteza o konacnom ili esencijalistickom uzrocnom objanjenju same gravitacije ono to je on imao na umu kada je napisao Scholium generate na kraju Principia: ,,Do sada sam objanjavao pojave ... pomocu sile gravitacije, ali jo nisam utvrdio uzrok gravitacije same.., a hipoteze ne izmiljam proizvoljno [ili ad hoc].497 Ne vjerujem u esencijalisticko ucenje o konacnom objanjenju. U prolosti su kriticki tog ucenja u pravilu bili instrumentalisti: oni su interpretirali naucne teorije kao puke instrumente za predvidanje bez ikakve objanjavalacke moci. Ni s njima se ne slaem. Ali postoji treca mogucnost, ,,trece gledite, kako sam ga nazvao. Ono je dobro opisano kao ,,modificirani esencijalizam s naglaskom na rijeci ,,modificirani498 To ,,trece gledite koje ja zastupam modificira esencijalizam na radikalan nacin. Prije svega odbacujem ideju konacnog objanjenja i tvrdim da svako objanjenje moe biti dalje objanjavano pomocu teorije ili pretpostavke vieg stupnja univerzalnosti. Ne moe postojati objanjenje koje ne treba biti dalje objanjavano, jer nijedno ne moe biti samo objanjavajuci opis sutine (poput esencijalisticke definicije tijela, kako ju je iznio Descartes). Drugo, odbacujem sva to-jest pitanja: pitanja o tome to jest neka stvar, to je njezina sutina ili njezina prava priroda. Moramo napustiti gledite, karakteristicno za esencijalizam, da u svakoj pojedinoj stvari postoji sutina, inherentna prirodna ili princip (kao alkohol u vinu) koji je nuno uzrokuju da bude ono to jest i djeluje onako kako djeluje. Ovakvo animisticko gledite nita ne objanjava, ali je ono navelo esencijaliste (poput Newtona) da izbjegavaju relaciona svojstva, kao gravitaciju, i da smatraju, iz razloga koji su im se cinili a priori valjanim, da zadovoljavajuce objanjenje mora biti pomocu inherentnih svojstava (za razliku od relacionih svojstava. Treca i posljednja modifikacija esencijalizma je slijedeca. Moramo napustiti gledite, usko povezano s animizmom (i karakteristicno za Aristotela za razliku od Platona), da se pozivanjem na esencijalna svojstva inherentna u bilo kojoj pojedinacnoj stvari moe objasniti ponaanje te stvari. Jer to gledite nikako ne uspijeva da osvijetli zato se razlicite pojedinacne stvari ponaaju na slican nacin. Ako se kae ,,zato to su im sutine slicne postavlja se novo pitanje: zato ne bi bilo isto toliko razlicitih sutina koliko ima i razlicitih stvari? Upravo taj problem je Platon pokuao rijeiti tvrdeci da su slicne pojedinacne stvari tvorevina, i zapravo kopije, istog izvornog ,,Oblika koji je stoga neto ,,izvan, ,,prije i ,,iznad razlicitih pojedinacnih stvari; i doista, mi jo uvijek nemamo bolju teoriju slicnosti.

Cak i danas se pozivamo na njihovo zajednicko porijeklo kada elimo objasniti slicnost dva covjeka, ptice i ribe, dvaju kreveta, dvaju automobila, dvaju jezika ili dviju zakonskih procedura; to ce reci, mi uglavnom objanjavamo slicnost geneticki; a ako od toga napravimo metafizicki sistem, najvjerojatnije ce to biti historicisticka filozofija. Aristotel je odbacio Platonovo rjeenje; no buduci da Aristotelova verzija esencijalizma ne sadri cak ni nagovjetaj rjeenja, cini se da on nikada nije sasvim shvatio problem499. 497 Vidi takoder Newtonova pisma Richardu Bentfeyu od 17. sijecnja i posebno od 25. veljace 1693 (16923). Citirao sam to pis mo u odjeljku III mog clanka ,,Three Views Concerning Human Knowledge (Conjectures and Refutations, str. 106 i dalje) gdje je taj problem neto iscrpnije razmatran. 498 Izraz ,,modificirani esencijalizam upotrijebio je kao opis mog ,,treceg gledita prikazivac mog clanka ,,Three Views Concerning Human Knowledge u The Times Literary Supplement, 55, 1956, str. 527.Da bi se izbjegli nesporazumi htio bih ovom prilikom reci da to to prihvacam ovaj izraz ne bi trebalo shvatiti kao ustupak ucenju o ,,konacnoj stvarnosti, a jo manje kao ustupak ucenju o esencijalistickim definicijama. Ostajem u potpunosti pri kritici tog ucenja koju sam izloio u knjizi Open Society, vol. II, pogl. 11, odjeljak II (posebno biljeka 42) i na drugim mjestima. 499 to se tice Platonove teorije Oblika ili ideja. ,,jedna od njezinih najznacajnijih funkcija je objasniti slicnost osjetilnih stvari Usporedi moju knjigu Open Society, poglavlje 3, odjeljak v; vidi takoder biljeke

Odlucujuci se za objanjenja pomocu univerzalnih prirodnih zakona, nudimo rjeenje ba za taj posljednji (platonovski) problem. Jer mi pretpostavljamo da su sve pojedinacne stvari i sve pojedinacne cinjenice podlone tim zakonima. Zakoni (koje opet jest potrebno dalje objanjavati) tako objanjavaju pravilnosti i slicnosti pojedinacnih stvari ili pojedinacnih cinjenica i dogadaja. I ti zakoni nisu inherentni u pojedinacnim stvarima. (Niti su oni platonovske ideje izvan svijeta.) Prirodni zakoni su shvaceni, naprotiv, kao (hipoteticki) opisi strukturalnih svojstava prirode samog naeg svijeta. U tome je, dakle, slicnost izmedu mog gledita (,,treceg gledita) i esencijalizma; premda ne vjerujem da cemo ikada moci opisati, pomocu naih univerzalnih zakona, konacnu sutinu svijeta, ne sumnjam da moemo nastojati prodrijeti sve dublje i dublje u strukturu naeg svijeta ili, kako bismo mogli reci, do svojstava svijeta koja su sve bitnija i bitnija ili sve dublja i dublja. Kad god idemo za tim da objasnimo neki hipoteticki zakon ili teoriju novom hipotetickom teorijom vieg stupnja univerzalnosti, mi otkrivamo vie o svijetu nastojeci da prodremo dublje u njegove tajne. I kad god uspijemo opovrgnuti teoriju te vrste, cinimo novo znacajno otkrice. Jer ta opovrgavanja su od izuzetnog znacaja. Ona nas uce neocekivanom i pokazuju nam da premda smo mi sami tvorci naih teorija, premda su one nai vlastiti izumi, one su ipak prave tvrdnje o stvarnosti, jer se mogu sukobiti s necim to mi nikada nismo stvorili. Na ,,modificirani esencijalizam moe, po mom miljenju, biti od pomoci kada se postavi pitanje logickog oblika prirodnih zakona. On sugerira da nae teorije ili nai zakoni moraju biti univerzalni, to jest da moraju iznositi tvrdnje o svijetu o svim prostornovremenskim podrucjima svijeta. On sugerira, tovie, da nae teorije iznose tvrdnje o strukturalnim ili relacionim svojstvima svijeta i da svojstva koja opisuje objanjavalacka teorija moraju u nekom smislu biti dublja od onih koja treba objasniti. Mislim da ta rijec ,,dublji izmice svakom pokuaju iscrpne logicke analize, ali ona ipak vodi nae intuicije. (Tako je i u matematici: svi njezini teoremi su logicki ekvivalentni, u prisustvu aksioma, a ipak postoji velika razlika u ,,dubini koja teko da je podlona logickoj analizi.) ,,Dubina naucne teorije izgleda da je najue povezana s njezinom jednostavnocu i tako s bogatstvom njezinog sadraja. (Drukcije je s dubinom nekog matematickog teorema za koji se moe uzeti da nema sadraja.) Dva sastavna dijela cini se da su potrebna: bogat sadraj i izvjesna koherentnost i kompaktnost (ili ,,organicnost) opisanog stanja stvari. Upravo je

taj drugi sastavni dio ono to je tako teko analizirati premda je intuitivno vrlo jasan i njega su esencijalisti pokuavali opisati kada su govorili o sutinama nasuprot pukom nagomilavanju akcidentalnih svojstava. Mislim da niti moemo niti trebamo ovdje uciniti neto vie nego ukazati na intuitivnu ideju. Jer u slucaju bilo koje pojedinacne predloene teorije bogatstvo njezinog sadraja i, dakle, njezin stupanj provjerljivosti je ono to odlucuje o njezinoj zanimljivosti, a ishodi izvrenih provjera su ono to odlucuje njezinu sudbinu. Sa stajalita metode, njezinu dubinu, koherenciju, pa cak i ljepotu moemo smatrati pukim vodicem ili poticajem nae intuicije i imaginacije. Ipak, cini se da postoji neto nalik na dovoljan uvjet za dubinu, ili stupnjeve dubine, koji se moe logicki analizirati. Pokuat cu to objasniti pomocu jednog primjera iz historije nauke. Dobro je poznato da je Newtonova dinamika postigla ujedinjenje Galileove zemaljske i Keplerove nebeske fizike. Cesto se kade da se Newtonova dinamika moe induktivno izvesti iz Galileovih i Keplerovih zakona, a cak se i tvrdilo da se ona moe iz njih striktno izvesti dedukcijom500. Ali to nije tocno; s logickog gledita, Newtonova teorija, striktno 19 i 20 i tekst. Neuspjeh Aristotelove teorije da izvri tu funkciju spomenut je tamo (u trecem izdanju, 1957) na kraju biljeke 54 uz poglavlje 11. 500 Ono to se moe izvesti iz Keplerovih zakona (vidi Max Born, Natural Philosophy of Cause and Chance, 1949. str. 12933) jest da je za sve planete ubrzanje prema Suncu u svakom trenutku jednako k/r2, gdje je r

govoreci, proturjeci i Galileovoj i Keplerovoj teoriji (premda se, naravno, obje te teorije mogu dobiti kao aproksimacije cim imamo Newtonovu teoriju s kojom moemo operirati). Iz tog razloga je nemoguce izvesti Newtonovu teoriju niti iz Galileove niti iz Keplerove niti iz njih obje zajedno, bilo dedukcijom bilo indukcijom. Jer niti deduktivno niti induktivno zakljucivanje ne moe nikada od konzistentnih premisa doci do konkluzije koja formalno proturjeci premisama od kojih smo poli. To smatram vrlo jakim argumentom protiv indukcije. Sada cu ukratko ukazati na proturjecnosti izmedu Newtonove teorije i njezinih prethodnika. Galileo tvrdi da se baceni kamen ili projektil krece po paraboli osim u slucaju vertikalnog slobodnog pada kada se krece s konstantnim ubrzanjem po pravcu. (Tokom citave ove diskusije zanemarujemo otpor zraka.) Sa stajalita Newtonove teorije obje ove tvrdnje su pogrene i to iz dva razlicita razloga. Prva je pogrena jer putanja dalekometnog projektila kao to je interkontinentalna raketa (izbacena uvis ili horizontalno) nece biti cak niti priblino parabolicna nego elipticna. Ona postaje priblino parabola samo ako je ukupna razdaljina leta zanemariva u usporedbi s polumjerom Zemlje. Na to je ukazao i sam Newton u Principia, kao i u svojoj populariziranoj verziji The System of the World, gdje je ilustrirao stvar slikom koju donosimo na ovoj stranici. Newtonova slika ilustrira njegov iskaz da, ako se brzina projektila povecava, a time i razdaljina njegovog leta, on ce ''najzad premaujuci zemljine granice, preci u prostor a da je i ne dodirne501. Tako se projektil na zemlji krece po elipsi, a ne po paraboli. Naravno, za dovoljno kratke izbacaje parabola ce biti odlicna aproksimacija; ali parabolicna putanja nije

striktno izvodiva iz Newtonove razdaljina izmedu planeta i Sunca u datom trenutku, a k je konstanta, ista za sve planete. Upravo taj rezultat, pak, formalno proturjeci Newtonovoj teoriji (osim pod pretpostavkom da su mase svih planeta jednake, ili, ako su nejednake, da su bar beskonacno male u usporedbi s masom Sunca). Ta cinjenica slijedi iz onog to je o Keplerovom trecem zakonu ovdje receno u tekstu nakon biljeke 9. No, osim toga, treba imati u vidu da niti Keplerova niti Galileova teorija ne sadre Newtonov pojam sile koji se u tradicionalno uvodi u tim izvodenjima bez mnogo okolianja; kao da se taj (,,okultni) pojam mogao ocitati iz cinjenica i kao da on nije bio rezultat nove interpretacije cinjenica (to jest, ,,fenomena kako su ih opisivali Keplerovi i Galileovi zakoni) u svjetlu potpuno nove teorije. Tek nakon to je uveden pojam sile (a cak i proporcionalnost gravitacijske i inercijalne mase) uopce je moguce povezati gornju formulu za ubrzanje s Newtonovim zakonom privlacenja obratno proporcionalnog kvadratu razdaljine (pod pretpostavkom da su mase planeta zanemarive). 501 Vidi Newtonova Principia, Scholium na kraju odjeljka II knjige I, str. 55 izdanja iz 1934 (Motteov prijevod koji je revidirao Cajori). Slika iz The System of the World i citat koji su ovdje navedeni nalaze se na str. 551. tog izdanja.

teorije ukoliko joj ne dodamo fakticno neistinit pocetni uvjet (koji je, usput receno, neostvariv u Newtonovoj teoriji jer vodi do apsurdnih konzekvenci), naime, da je Zemljin polumjer beskonacan. Ako ne uvedemo tu pretpostavku, premda se zna da je neistinita, onda uvijek dobivamo elipsu, u suprotnosti s Galileovim zakonom prema kojem bismo trebali dobiti parabolu. Do potpuno analogne logicke situacije dolazi u vezi s drugim dijelom Galileovog zakona koji tvrdi postojanje konstante ubrzanja. Sa stajalita Newtonove teorije, ubrzanje tijela u slobodnom padu nikada nije konstantno: ono uvijek raste tokom pada zato to se tijelo sve vie i vie pribliava centru privlacenja. Ovaj efekt je vrlo primjetan ako tijelo pada s velike visine, premda je on, naravno, zanemariv ako je visina zanemariva u usporedbi sa Zemljinim polumjerom. U tom slucaju moemo dobiti Galileovu teoriju iz Newtonove ako ponovo uvedemo neistinitu pretpostavku da je Zemljin polumjer beskonacan (ili da je visina s koje tijelo pada jednaka nuli). Proturjecnosti na koje sam ukazao nisu ni u kom slucaju zanemarive za dalekometne projektile. Na njih moemo primijeniti Newtonovu teoriju (naravno s korekcijama za otpor zraka), ali ne i Galileovu: ova druga naprosto dovodi do pogrenih rezultata kao to se lako moe pokazati pomocu Newtonove teorije. to se tice Keplerovih zakona, situacija je slicna. Ocito je da Keplerovi zakoni u Newtonovoj teoriji samo priblino vrijede to jest striktno ne vrijede ako uzmemo u obzir medusobno privlacenje planeta502. Ali ima fundamentalnijih proturjecnosti izmedu dviju teorija nego to je ova koja je prilicno ocita. Jer cak i ukoliko, cineci ustupak naim protivnicima, zanemarimo medusobno privlacenje planeta, Keplerov treci zakon, promatran sa stajalita Newtonove dinamike, ne moe biti nita drugo nego aproksimacija koja je primjenljiva na vrlo poseban slucaj: na planete cije su mase jednake ili, ako su nejednake, zanemarive u usporedbi sa Suncevom masom. Buduci da cak niti priblino ne vrijedi za dva planeta od kojih je jedan vrlo lagan, a drugi vrlo teak, jasno je da Keplerov treci zakon proturjeci Newtonovoj teoriji na potpuno isti nacin kao Galileov zakon. To se moe lako pokazati. na slijedeci nacin. Za sistem dvaju tijela sistem dvostrukih zvijezda iz Newtonove teorije proizlazi zakon koji astronomi cesto nazivaju ,,Keplerovim zakonom jer je u uskoj vezi s Keplerovim trecim zakonom. Ovaj takozvani ,,Keplerov zakon kae da ako je m0 masa jednog od dvaju tijela recimo Sunca i ako je m1 masa drugog tijela recimo planeta onda, odabiruci odgovarajuce jedinice mjerenja moemo iz Newtonove teorije izvesti (1)a3/T2 = m0 + m1, gdje je a srednja razdaljina izmedu dvaju tijela, a T je vrijeme pune revolucije. Medutim,

Keplerov vlastiti treci zakon tvrdi da (2)a3/T2 = konstanta to ce reci, ista konstanta za sve planete Suncevog sistema. Jasno je da taj zakon dobivamo iz (1) samo pod pretpostavkom da m0 + m1 = konstanta; a buduci da je m0 = konstanta za na Suncev sistem ako identificiramo m0 sa Suncevom masom, dobivamo (2) iz (1) ukoliko pretpostavimo da je m1 isto za sve planete; ili ako je to cinjenicki neistinito (kao to doista i jest buduci da je Jupiter nekoliko tisuca puta veci od najmanjih planeta), ukoliko pretpostavimo da su mase svih planeta jednake nuli u usporedbi sa Suncevom masom tako 502 Vidi, na primjer, P. Duhem, The Aim and Structure of Physical Theory, 1905, preveo na engleski P. P. Wiener, 1945, dio II, poglavije VI, odjeljak 4. Duhem kae eksplicitnije ono to je implicitno u Newtonovom vlastitom iskazu (Principia, Knjiga I, stav 1xv, teorem xxv), jer Newton dovoljno jasno daje do znanja da tamo gdje su u interakciji vie od dva tijela, Keplerovi zakoni ce u najboljem slucaju samo aproksimativno vaiti, a cak i to samo u vrlo posebnim slucajevima od kojih on dva analizira neto detaljnije. Usput receno, formula (1), u daljnjem tekstu, neposredno slijedi iz Knjige I, stava 1 IX s obzirom na knjigu I, stav xv. (Vidi takoder knjigu III, stav xv.)

da moemo staviti m1 = 0 za sve planete. To je sasvim dobra aproksimacija sa stajalita Newtonove teorije, ali u isto vrijeme staviti m1 = o nije samo striktno govoreci neistinito, nego je i neostvarivo sa stajalita Newtonove teorije. (Tijelo s masom jednakom nuli ne bi se vie pokoravalo Newtonovim zakonima kretanja.) Tako, cak i ukoliko zaboravimo sve o medusobnom privlacenju planeta, Keplerov treci zakon (2) proturjeci Newtonovoj teoriji koja daje (1). Vano je uociti da iz Galileove ili Keplerove teorije ne dobivamo ni najmanji nagovjetaj kako bi te teorije trebalo modificirati koje bi neistinite premise trebalo usvojiti i koje uvjete stipulirati ako bismo pokua1i prijeci od tih teorija na neku drugu i opcenitije vaecu kao to je Newtonova. Tek nakon to posjedujemo Newtonovu teoriju moemo otkriti da li su, i u kojem smislu, stare teorije njezine aproksimacije. Ukratko receno, premda su sa stajalita Newtonove teorije Galileova i Keplerova teorija odllicne aproksimacije nekih posebnih Newtonovih rezultata, za Newtonovu teoriju se ne moe reci, sa stajalita drugih dviju teorija, da je ona aproksimacija njihovih rezultata. Sve to pokazuje da logika, bilo deduktivna bilo induktivna, ne moe nikako napraviti korak od tih teorija k Newtonovoj dinamici503. Samo genijalnost moe napraviti taj korak. Jednom kada je on napravljen, moe se reci da Galileovi i Keplerovi rezultati potkrepljuju novu teoriju. Ovdje me, medutim, ne zanima toliko nemogucnost indukcije koliko problem dubine. A to se tice tog problema, moemo doista neto nauciti iz naeg primjera. Newtonova teorija ujedinjuje Galileovu i Keplerovu. Ali daleko od toga da je ona puka konjunkcija tih dviju teorija koje igraju ulogu explicanda za Newtonovu teoriju ona ih ispravlja objanjavajuci ih. Prvotni zadatak objanjavanja bio je dedukcija ranijih rezultata. A taj zadatak je ispunjen ne izvodenjem tih ranijih rezultata nego izvodenjem neceg boljeg umjesto njih: novih rezultata koji se, pod posebnim uvjetima starih rezultata, numericki vrlo pribliavaju starim rezultatima, a u isto vrijeme ih ispravljaju. Tako se moe reci da empirijski uspjeh stare teorije potkrepljuje novu teoriju; k tome, ispravke se mogu opet provjeravati i moda pobiti ili, pak, potkrijepiti. Ono to navedena logicka situacija jasno iznosi na vidjelo jeste cinjenica da nova teorija nikako ne moe biti cirkularna ili ad hoc. Ne samo da nova teorija ne ponavlja svoj explicandum nego mu ona proturjeci i ispravlja ga. Na taj nacin cak i svjedocanstvo u prilog explicandumu postaje neovisno svjedocanstvo u prilog novoj teoriji. (Usput receno, ova nam analiza doputa da objasnimo vrijednost metrickih teorija i mjerenja i tako nam pomae da izbjegnemo pogreku prihvacanja mjerenja i preciznosti kao konacnih i nesvodivih vrijednosti). Smatram da kad god u empirijskim naukama nova teorija vieg stupnja univerzalnosti

uspjeno objasni neku stariju teoriju ispravljajuci je, to je siguran znak da je nova teorija prodrla dublje od onih starijih. Zahtjev da nova teorija treba priblino sadravati staru teoriju, za odgovarajuce vrijednosti parametara nove teorije moe se nazvati (slijedeci Bohra) ,,principom korespondencije. Kao to sam prije rekao, ispunjenje ovog zahtjeva je dovoljan uvjet za dubinu. Da to nije i nuan uvjet moe se vidjeti iz cinjenice da Maxwellova elektromagnetska valna teorija nije, u tom smislu, ispravila Fresnelovu valnu teoriju svjetlosti. Ona je, nema sumnje, znacila napredovanje u dubini, ali u drukcijem smislu: ,,Staro pitanje o pravcu vibracija polarizirane svjetlosti postalo je bespredmetno. Tekoce u vezi s rubnim uvjetima za granice izmedu dviju sredina bile su rijeene samim temeljima teorije. Vie nisu bile potrebne nikakve ad hoc hipoteze radi eliminiranja longitudinalnih svjetlosnih valova. Tlak svjetlosti, tako znacajan u teoriji zracenja i tek kasnije eksperimentalno utvrden, mogao je biti izveden kao jedna od konzekvenci te teorije.504 Ovaj briljantni odlomak u kojem 503 Pojmovi sile (usp. bi1jeku 8) i djelovanja na razdaljinu donose nove tekoce. 504 A. Einstein, Physikalische Zeitschrift, 10, 1909, str. 817. i dalje. Za naputanje teorije materijalnog etera (implicitno u Maxwellovom neuspjehu da izgradi njegov prihvatljiv materijalni model) moe se reci da u gore

Einstein ocrtava neka od glavnih postignuca Maxwellove teorije i usporeduje je s Fresnelovom moe se uzeti kao pokazatelj da ima i drugih dovoljnih uvjeta za dubinu koje moja analiza ne pokriva. Zadatak nauke, koji je, po mom miljenju, pronalaenje zadovoljavajucih objanjenja, teko se moe razumjeti ako nismo realisti. Jer zadovoljavajuce objanjenje je ono koje nije ad hoc; a ta ideja ideja neovisnog svjedocanstva teko se moe razumjeti bez ideje otkrica, napredovanja prema dubljim slojevima objanjenja, bez ideje da postoji neto to bismo otkrivali i kriticki raspravljali. Ali ipak mi se cini da u okviru metodologije ne moramo pretpostaviti metafizicki realizam; ne cini mi se da nam on moe biti od velike pomoci, osim na intuitivan ni Jer jednom kada nam je receno da je cilj nauke objanjavanje i da je najprihvatljivije objanjenje ono koje je najstroe provjerljivo i najstroe provjereno, mi znamo sve to trebamo znati kao metodolozi. Ne moemo tvrditi da je taj cilj ostvariv niti pomocu niti bez pomoci metafizickog realizma koji nam moe dati jedino neko intuitivno ohrabrenje, neku nadu, ali nikakvu vrstu sigurnosti. I premda se moe reci da racionalna rasprava o metodologiji ovisi o pretpostavljenom ili hipotetickom cilju nauke, ona zacijelo ne ovisi o metafizickoj i najvjerojatnije neistinitoj pretpostavci da se istinita strukturalna teorija svijeta (ako uopce postoji) dade otkriti ili izraziti u ljudskom jeziku. Ako se slika svijeta koju suvremena nauka prikazuje uopce pribliava istini drugim rijecima, ako imamo neto nalik na ,,naucnu spoznaju onda uvjeti prisutni skoro svugdje u univerzumu cine gotovo nemogucim otkrivanje strukturalnih zakona one vrste za kojima tragamo, a tako onemogucuju i postizanje ,,naucne spoznaje. Jer gotovo svi krajevi univerzuma su ispunjeni kaoticnim zracenjem, a gotovo sve ostalo materijom u slicnom kaoticnom stanju. Usprkos tome, nauka je bila cudesno uspjena u napredovanju k onome to bi, po mom miljenju, trebalo biti smatrano njezinim ciljem. Smatram da se ova neobicna cinjenica ne moe objasniti a da se ne dokae previe. Ali moe nas potaknuti da teimo tom cilju, premda ne moemo dobiti dodatni poticaj da vjerujemo da ga stvarno moemo postici, niti na osnovi metafizickog realizma niti na osnovi neceg drugog. BIBLIOGRAFSKA BILJEKA Ovdje razmatranu ideju da teoriju mogu ispravljati ,,opaajni ili ,,pojavni zakon koji hi trebale objasniti (kao, na primjer, Keplerov treci zakon) izlagao sam cesto u svojim

predavanjima. Jedno od tih predavanja je potaklo ispravljanje jednog prividnog pojavnog zakona (vidi clanak iz 1941, na koji upucujem u knjizi Poverty of Historicism, 1957, 1960, biljeka na str. 134. i dalje). Drugo od tih predavanja je bilo objavljeno u Gesetz und Wir!clichkeit, ur. Simon Moser (1948), 1949. Ta ista moja ideja bila je i ,,pocetna tocka (kako on sam kae na str. 92) clanka P. K. Feyerabenda ,,Explanation, Reduction and Empiricism (u Minnesota Studies in the Philosophy of Science, 3, ur. Herbert Feigl i Grover Maxwell, 1962) cija se referenca (66) odnosi na ovaj clanak (prvi put objavljen u casopisu Ratio, 1, 1957). Autori raznih clanaka o srodnim temama izgleda da su previdjeli Feyerabendovo upucivanje na moj tekst. analiziranom smislu daje dubinu Maxwellovoj teoriji kada se ona usporeduje S Fresnelovom; a to je, cini mi se, implicitno u citatu iz Einsteinovog clanka. Tako Maxwellova teorija u Einsteinovoj formulaciji moda i nije zapravo primjer drugog smisla ,,dubine. Ali u Maxwellovom originalnom obliku cini mi se da jest.

19.6. Thomas S. Kuhn -NAKNADNA RAZMILJANJA 0 PARADIGMAMA Proteklo je vec sedam godina otkako je objavljena nova knjiga Struktura naucnih revolucija. Reakcije na nju bile su raznolike i ponekad krijetave, ali knjiga se i nadalje mnogo cita i predmet je brojnih rasprava. Sve u svemu, veliko mi je zadovoljstvo zanimanje to ga je pobudila uk1jucivi i znatan dio kritickih opaski. Ipak, jedan aspekt njezina odjeka povremeno me obeshrabruje. Prateci razgovore, osobito one medu ljudima koji su se knjigom oduevi1i, cesto mi je bilo teko vjerovati da svi ucesnici u raspravi govore o istoj knjizi. Sa a1jenjem zakljucujem da je dio razloga njezina uspjeha u tome to ona moe svima znaciti gotovo sve. Za tu pretjeranu plasticnost nijedan aspekt knjige nije toliko odgovoran koliko to to se u njoj uvodi termin ,,paradigma505, rijec koja se na njezinim stranicama pojavljuje cece nego bilo koja druga, izuzimajuci gramaticke cestice. Pozvan da objasnimo odsustvo indeksa, ja redovno ukazujem da bi natuknica radi koje bi se najcece zagledalo u nj bila: ,,paradigma, 31279, passim. Kriticari, bilo dobronamjerni ili ne, bili su jednoduni u nag1aavanju velikog broja raz1icitih znacenja u kojima se taj termin upotrebljava.506 Jedna komentatorka koja je smatrala stvar vrijednom sistematskog ispitivanja izradila je dje1omicno kazalo pojmova i na1a najmanje dvadeset i dvije razlicite upotrebe u rasponu od ,,konkretno znanstveno dostignuce (str. 51) do ,,karakteristican skup uvjerenja i preduvjerenja (str. 58), pri cemu ova potonja obuhvacaju zajedno instrumentalna, teorijska i metafizicka opredjeljenja (str. 8588)507. Premda niti sastav1jacica tog kazala niti ja ne mislimo da je situacija tako beznadna kako bi te divergencije sugerirale, ocig1edno trai se razjanjenje. A niti razjanjenje samo pa sebi nece biti dovoljno. Ma kolik bio njihov broj, upotrebe ,,paradigme u knjizi dijele se u dva skupa koji oba zahtijevaju raz1icita imena i zasebnu raspravu. Jedno je znacenje ,,paradigme globalno te obuhvaca sva zajednicka opredjeljenja jedne znanstvene skupine; drugo izdvaja posebno vanu vrstu opredjeljenja i stoga je podskup prvoga. U tekstu koji slijedi pokuat cu ih najprije razmrsiti a onda pomno ispitati ono za koje mislim da mu je najhitnije potrebna filozofska panja. Koliko god da sam nepotpuno razumijevao paradigme kad sam pisao knjigu, jo smatram da one zasluuju mnogo panje. U knjizi termin ,,paradigma ulazi u blisko srodstvo i fizicko i logicko, s izrazom ,,znanstvena zajednica (str. 5051). Paradigma je ono to dijele c1anovi znanstvene zajednice, i samo oni. Obrnuto, posjedovanje zajednicke paradigme je ono to konstituira znanstvenu zajednicu od skupine inace disparatnih ljudi. Kao empirijske generalizacije oba se ta iskaza mogu braniti. Ali u knjizi oni bar djelomicno fungiraju kao definicije a

rezultat je cirkularnost s bar nekoliko loih posljedica508. Ako treba uspjeno objasniti 505 Drugi problemi i izvori nesporazuma raspravljeni su u mom ogledu ''Logic of Discovery or Psychology of Research, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I. Lakatos and A. Musgrave, Cambridge, Cambridge University Press, 1970; vidi str. 266292. gore. Ta knjiga, koja takoder sadri jedan proireni ,,Response to Critics, cini cetvrti svezak radova Medunarodnog kolokvija o filozofiji znanosti, odrana u Bedford College, London, u toku srpnja 1965. Kraca ali odmjerenija rasprava o kritickim reakcijama na Strukturu naucnih revolucija pripremljena je za japanski prijevod te knjige. Jedna engleska verzija ukljucena je u kasnija americka izdanja. Dijelovi tih clanaka nastavljaju ondje gdje ovaj zavrava i tako pojanjavaju odnose ovdje iz1oenih ideja s pojmovima kao to su nesumjerljivost i revolucije. 506 Najpromiljeniji i potpuno negativan prikaz tog problema jest onaj Dudleyja Shaperea ,,The Structure of Scientific Revolutions, Philosophical Review 73, 1964, str. 383394. 507 Margaret Masterman. ''The Nature of a Paradigm, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I. Lakatos i A. Musgrave. U zagradama navedene stranice odnose se na moju Strukturu naucnih revolucija. 508 Najtetnija od tih posljedica proizlazi iz moje upotrebe termina ,,paradigma kad lucim ranije razdoblje u razvoju neke pojedinacne znanosti od kasnijega. Za vrijeme onoga to se u Strukturi naucnih revolucija

termin ,,paradigma, najprije treba uvidjeti da znanstvena zajednica ima nezavisno postojanje. U stvari, identificiranje i proucavanje znanstvenih zajednica pojavilo se nedavno kao znacajan predmet istraivanja medu sociolozima. Preliminarni rezultati, od kojih su mnogi jo neobjavljeni, namecu zak1jucak da potrebne empirijske tehnike nisu trivijalne a da su neke od njih vec na raspolaganju a za druge je sigurno da ce biti razvijene509. Vecina aktivnih ucenjaka smjesta odgovara na pitanja o svojoj pripadnosti zajednicama prihvacajuci kao gotovu cinjenicu da je odgovornost za razlicite postojece specijalnosti i istraivacke tehnike raspodijeljena medu grupe bar grubo odredena clanstva. Stoga cu pretpostaviti da ce sistematicnija sredstva za njihovu identifikaciju biti otkrivana i zadovoljit cu se kratkim izlaganjem jedne intuitivne predodbe o zajednici, one koju uveliko dijele ucenjaci i sociolozi i odreden broj povjesnicara znanosti. Prema tom gleditu znanstvena se zajednica sastoji od onih koji se bave jednom znanstvenom specijalnocu. Povezani zajednickim elementima u svom obrazovanju i naukovanju oni vide sebe i drugi ih vide kao ljude odgovorne za nastojanje oko ostvarenja skupa zajednickih ciljeva ukljucivi izobrazbu svojih nasljednika. Takve zajednice karakterizira relativna punina komunikacije unutar grupa i relativna jednodunost sudova grupe u strucnim stvarima. U znacajnoj mjeri clanovi dane zajednice apsorbirat ce istu literaturu i izvlaciti iz nje slicne pouke510. Buduci da je panja razlicitih zajednica usmjerena na razlicite stvari, za ocekivati je da strucna komunikacija preko grupnih linija bude tegobna, cesto dovodi do nesporazuma i, ako se nastavi, moe stvoriti znacajna neslaganja. Jasno, zajednice u tom smislu postoje na brojnim razinama. Moda svi prirodoznanstvenici tvore zajednicu. (Ne smijemo, mislim, dozvoliti da oluja oko C. P. Snowa prikrije ono o cemu je on rekao ono to je ocig1edno.) Na samo malo nioj razini glavne znanstvene profesionalne grupe pruaju primjere zajednica: fizicari, kemicari, astronomi, zoolozi i drugi. Za te vece zajednice grupno se clanstvo lako utvrduje osim na rubovima. Najvii znanstveni stupanj, clanstvo u strucnim drutvima i casopisi. koji se citaju obicno su vie nego dovoljni. Slicne ce tehnike takoder izdvojiti glavne podgrupe: organski kemicari i moda kemicari proteina medu njima, fizicari cvrstog stanja i visoke energije, radio-astronomi itd. Tek na slijedecoj nioj razini iskrsavaju empirijske tekoce. Kako bi neupuceni izdvojio grupu za fage prije nego to je ona stekla slavu u javnosti? Za naziva ,,predparadigmatskim razdobljem oni koji se bave nekom znanocu podijeljeni su u odreden broj suparnickih ko1a od kojih svaka prisvaja nadlenost za isto predmetno podrucje, ali mu pristupa na nacin posve razlicit od sviju ostalih. Taj razvojni stadij pracen je relativno brzim prolazom, obicno kao posljedicom

nekog znacajnog znanstvenog dostignuca ka takozvanom postparadigmatskom razdoblju koje karakterizira icezavanje sviju ili vecine ko1a, promjena koja doputa daleko snanije profesionalno ponaanje clanovima preostale zajednice. Ja jo uvijek mislim da je taj obrazac i tipican i vaan, ali o njemu se moe raspravljati odvojeno od prvog dostignuca jedne paradigme. to god paradigme bile, njih posjeduje bilo koja znanstvena zajednica, ukljucujuci kole tzv. predparadigmatskog razdoblja. Moj propust da jasno uocim tu stvar doprinio je da se paradigma ucini kao neki kvazimisticki entitet ili osobina koja poput karizme transformira one koji su njom zaraeni. Postoji transformacija, ali do nje se ne dolazi usvajanjem paradigme. 509 W. 0. Hagstrom, The Scientific Community, New York, Basic Books, 1965, glave 4 i 5; D. J. Price i D. de B. Beaver, ''Collaboration in an Invisible College, American Psychologist 21, 1966, str. 101118; Diana Crane, ''Social Structure in a Group of Scientists: A Test of the Invisible College Hypothesis, American Sociological Review 34, 1969., str. 33552; N. C. Mullins, ,,Social Networks among Biological Scientists, doktorska disertacija, Harvard University, 1966. i ~The Development of a Scientific Specialty, Minerva 10, 1972., str. 5182. 510 Historicaru kome su tehnika intervjua i upitnika obicno nedostupne zajednicki izvorni materijal cesto pribavija najznacajnije nagovjetaje o strukturi zajednice. To je jedan od razloga zato se u Strukturi naucnih revolucija o iroko citanim djelima poput Newtonovih Principia tako cesto govori kao o paradigmama. Sad bih ih opisao kao osobito vane izvore elemenata u disciplinarnoj matrici zajednice.

to covjek mora pribjeci pohadanju ljetnih seminara i specijalnih konferencija, imati uvid u spiskove za distribuciju preprintova i iznad svega u formalne i neformalne komunikacijske mree, uk1jucivi veze medu citatima511. Drim da taj posao moe i da ce biti obavljen te da ce on tipicno kao rezultat dati zajednice od moda stotinjak clanova a ponekad znacajno malobrojnije. Pojedini ucenjaci, osobito oni najsposobniji, pripadat ce nekolicini takvih grupa bilo istovremeno bilo sukcesivno. Premda jo nije jasno kako nas daleko moe odvesti empirijska analiza, postoji izvrstan razlog da pretpostavimo da je znanstvena aktivnost raspodijeljena medu zajednice te vrste i da je one provode. Pretpostavimo sada da smo ma kojim tehnikama identificirali jednu takvu zajednicu. Kojim se zajednickim elementima objanjava relativno neproblematican karakter strucnog komuniciranja i relativna jednodunost strucnog suda? Na to pitanje Struktura naucnih revolucija doputa odgovor: ,,paradigma ili ,,skup paradigama. To je jedno od dva glavna znacenja u kojima se taj termin javlja u knjizi. Za nj bih sad mogao usvojiti oznaku ,,paradigma1, ali manje ce zbrke nastati ako ga zamijenim izrazom ,,disciplinarna matrica ,''disciplinarna zato to je u zajednickom posjedu sviju koji se bave nekom strucnom disciplinom a ,,matrica zato jer se sastoji od uredenih elemenata raznih vrsta od kojih svaki zahtijeva daljnju specifikaciju. Sastavni dijelovi disciplinarne matrice ukljucuju vecinu ili sve predmete grupnog opredjeljenja opisanih u knjizi kao paradigme, dijelovi paradigama ili paradigmatski512. U ovom casu necu niti pokuati sastaviti iscrpan popis, nego cu umjesto toga ukratko identificirati tri od njih, jer oni zato to su od centralna znacenja za spoznajno djelovanje grupe treba da budu od osobita interesa za filozofe znanosti. Govorimo o njima kao o simbolickim generalizacijama, modelima i uzorcima. Prvo dvoje vec su poznati predmeti filozofske panje. Napose, simbolicke su generalizacije oni izrazi koje grupa upotrebljava bez pitanja a koji se mogu lako staviti u neki logicki oblik kao to je (x) (y) (z) f (x, y, z). Oni su komponente disciplinarne matrice koje su formalne ili se lako dadu formalizirati. Modeli, o kojima u ovom clanku necu vie imati to da kae, jesu ono to grupi daje preferirane analogije ili, kad su duboko prihvacene, neku ontologiju. U jednoj krajnosti oni su heuristicki: strujni krug moe biti plodno promatran kao hidrodinamicki sistem stabilna stanja ili plin se ponaa kao skup biljarskih kugli u nasumicnu kretanju. U drugoj, oni su predmeti metafizickog opredjeljenja: toplina tije1a jest kineticka energija svojih sastavnih cestica ili, jo ociglednije metafizicki, svi opaljivi fenomeni posljedica su kretanja i meduakcije kvalitativno neutralnih atoma u praznu prostoru513. Najzad, uzorci su konkretna rjeenja problema koja grupa prihvaca kao paradigmatska u sasvim uobicajenu smislu. Mnogi od

vas vec su zacijelo pogodili da termin ,,uzorak daje novo ime za drugo i fundamentalnije znacenje ,,paradigme u mojoj knjizi. Da bismo razumjeli kako znanstvena zajednica funkcionira kada proizvodi i proglaava valjanu spoznaju, u krajnjoj liniji moramo, mislim, razumjeti djelovanje bar tih triju komponenata disciplinarne matrice. Promjene u bilo kojoj mogu rezultirati promjenama znanstvenog ponaanja koje se odravaju i na mjesto istraivanja grupe i na njezine kriterije provjeravanja. Ja ovdje necu pokuavati braniti jednu tako opcenitu tezu. 511 E. Garfield, ,,The Use of Citation Data in Writing the History of Science, Philadelphia, Institute for Scientific Information, 1964; M. Kessler, ,,Comparison of the Results of Bibliographic Coupling and Analytic Subject Indexing, American Documentation 18, 1965., str. 22333; D. J. Price, ''Networks of Scientific Pappers, Science 149, 1965., str. 51015. 512 Vidi Strukturu naucnih revolucija, str. 8388. 513 Nije uobicajeno ukljucivati, recimo , atome, polja ili sile koje djeluju na razdaljinu pod rubriku modela, ali ja trenutno ne vidim nita loe u toj proirenoj upotrebi. Ocigledno, stupanj opredijeljenost zajednice varira kad se od heuristickih modela ide ka metafizickim, ali cini se da priroda spoznajnih funkcija modela ostaje ista.

Moja su prvenstvena briga sada uzroci. Ali da im nacinim mjesta najprije moram reci neto o simbolickim generalizacijama. U znanostima, a osobito u fizici, generalizacije se cesto vec nalaze u simbolickom ? 2? ? 8? 2 obliku: f =ma, I = V/R ili m/h2 (E + V) ? = 0. Druge su obicno iskazane rijecima: ,,akcija je jednaka reakciji, ,,kemijski spoj ima stalne teinske omjere ili ,,sve stanice potjecu od stanica. Nitko nece dovoditi u pitanje to da clanovi znanstvene zajednice u svom radu rutinski upotrebljavaju izraze poput tih, da to obicno cine ne osjecajuci potrebu za posebnim opravdavanjem i da ih drugi clanovi njihove grupe rijetko pozivaju da obrazloe svoje postupke u tim tockama. To ponaanje je vano jer bez zajednicke vezanosti za skup simbolickih generalizacija logika i matematika ne bi se mogle rutinski primjenjivati u radu zajednice. Primjer taksonomije ukazuje na to da prirodna znanost moe postojati uz malen broj takvih generalizacija a moda bez ijedne. Kasnije cu ukazati na to kako je do toga moglo doci. Ali ne vidim razloga sumnji u opce proireni dojam da snaga jedne znanosti raste s brojem simbolickih generalizacija to ih oni koji se njom bave imaju na raspolaganju. Obratite, medutim, panju na to kako je malena mjera slaganja to smo ga pripisali clanovima nae zajednice. Kad kaem da oni dijele vezanost za, recimo, simbolicku generalizaciju f = ma, mislim time samo da oni nece prigovoriti covjeku koji ispie cetiri simbola f, =, m i a po redu u jednom retku, koji po pravilima logike i matematike barata nastalim izrazom i koji izloi jo uvijek simbolicki rezultat. Kod te tocke u raspravi za nas premda ne za ucenjake koji se njima slue ti simboli i izrazi tvoreni njihovim sastavljanjem jesu neinterpretirani, jo bez empirijskog znacenja ili primjene. Zajednicka vezanost za skup generalizacija opravdava logicko i matematicko baratanje i izaziva vezanost za rezultat. Ali to ne mora implicirati slaganje o nacinu na koji treba simbole, pojedinacno ili skupno, stavljati u korelaciju s rezultatima eksperimenta ili opaanja. U toj mjeri zajednicke simbolicke generalizacije funkcioniraju zasada kao izrazi u cistom matematickom sistemu. Analogija izmedu znanstvene teorije i cistog matematickog sistema nairoko je iskoritavana u filozofiji znanosti XX stoljeca i odgovorna je za neke krajnje zanimljive, rezultate. Ali to je samo analogija i zato moe zavaravati. Smatram da smo bili njezine rtve u nekoliko aspekata. Jedan od njih neposredno je relevantan za moj argument. Kad se izraz kao to je f = ma pojavi u cistom matematickom sistemu, on je ondje, da tako kaem, jednom i zauvijek. To jest, ako ude u rjeenje matematickog problema postavljena unutar sistema, on uvijek ulazi u obliku f = ma ili u obliku svodivu na taj

supstitutivnocu identiteta ili nekim drugim sintaktickim pravilom supstitucije. U znanostima se simbolicke generalizacije obicno ponaaju veoma razlicito. One nisu generalizacije u tolikoj mjeri koliko su to generalizacijske skice, shematske forme ciji detaljni simbolicki izraz varira od jedne primjene do druge. Za problem slobodnog pada f= ma postaje mg = md2s/dt2. Za jednostavno njihalo to postaje mgSin? = md2s/dt2. Za spojene harmonicke oscilatore to dobiva oblik dviju jednadbi prva od kojih bi se mogla napisati m1d2s1/dt2 + k1s1 = k2(d + s2 s1). Zanimljiviji mehanicki problemi, na primjer kretanje iroskopa, pokazali bi jo veci disparitet izmedu f = ma i stvarne simbolicke generalizacije na koju se primjenjuju logika i matematika; ali mora da je vec jasno to hocu reci. Premda su neinterpretirani simbolicki izrazi zajednicki posjed c1anova znanstvene zajednice i premda takvi izrazi daju grupi ulaznu tocku za logiku i matematiku, ta se oruda ne primjenjuju na zajednicku generalizaciju nego na jednu ili drugu njezinu specijalnu verziju. U nekom smislu svaka takva klasa zahtijeva nov formalizam514. 514 Ta se tekoca ne da izbjeci tako da se zakoni newtonovske mehanike izraze, recimo, u lagrangeovskom ili hamiltonovskom obliku. Naprotiv, potonje su formulacije doslovno skice zakona prije nego zakoni, a to nije s1ucaj s Newtonovom formulacijom mehanike. Zapocinjuci s Hamiltonovim ili Lagrangeovim

Slijedi jedan zanimljiv zakljucak po svoj prilici relevantan za status teorijskih termina. Oni filozofi koji izlau znanstvene teorije kao neinterpretirane formalne sisteme cesto primjecuju da empirijska referencija dolazi takvim teorijama odozdo, iduci od empirijski smislenog bazicnog rjecnika u teorijske termine. Unatoc dobro poznatim tekocama koje se gomilaju oko pojma bazicnog rjecnika, ne mogu sumnjati u vanost tog puta u transformaciji nekog neinterpretiranog simbola u znak za odredeni fizicki pojam. Ali to nije jedini put. Formalizmi u znanostima se dovode u odnos s prirodom i pri vrhu bez posredujuci dedukcije koja eliminira teorijske termine. Prije nego to moe zapoceti s logickim i matematickim manipulacijama koje zavravaju predvidanjima ocitavanja mjernih instrumenata, ucenjak mora ispisati poseban oblik od f = ma koji je primjenjiv na, recimo, vibrirajuci icu ili poseban oblik Schrdingerove jednadbe koji je primjenjiv na, recimo, helijev atom u magnetskom polju. Koji god on postupak pri tome upotrijebi, ovaj ne moe biti cisto sintakticki. Empirijski sadraj mora uci u formalizirane teorije odozgo kao i odozdo. Taj se zakljucak, mislim, ne moe izbjeci predlaganjem da se Schrdingerova jednadba ili f = ma protumace kao kratica za konjunkciju brojnih posebnih simbolickih oblika koje ti izrazi dobivaju u primjeni na posebne fizicke probleme. Na prvome mjestu ucenjaci bi jo uvijek trebali kriterije koji ce im kazati koja posebna simbolicka verzija treba da bude primijenjena na koji problem i ti bi kriteriji, isto kao pravila o korelaciji, za koja se kae da prenose znacenje iz bazicnog rjecnika u teorijske termine, bili nosilac empirijskog sadraja. Pored toga, nikakva konjunkcija posebnih simbolickih oblika ne bi iscrpila ono to se moe s pravom reci da clanovi znanstvene zajednice znaju o tome kako primjenjivati simbolicke generalizacije. Suoceni s nekim novim problemom, oni se cesto mogu sloiti oko posebne simbolicke formule primjerene njemu cak i ako nijedan od njih nije nikada ranije vidio taj posebni simbolicki izraz. Od svakog se prikaza spoznajnog aparata znanstvene zajednice moe logicno traiti da nam kae neto o nacinu na koji clanovi grupe, prije izravno relevantnog empirijskog svjedocanstva, izabiru specijalni formalizam primjeren odredenom problemu, a osobito jednom novom problemu. Jasno je da je to jedna od temeljnih funkcija kojima slui znanstveno znanje. Ono to, dakako, ne cini uvijek ispravno; ima prostora, zapravo i potrebe, za empirijske provjere specijalnog formalizma predloenog za novi problem. Deduktivni koraci i usporedba njihovih konacnih produkata s eksperimentom ostaju jedan od preduvjeta znanosti. Ali specijalni formalizmi redovno se prihvacaju kao plauzibilni ili odbacuju kao neplauzibilni prije eksperimenta. Povrh toga, sa znacajnom ucestalocu sudovi zajednice pokazuju se ispravni. Stoga smiljanje jednog specijalnog formalizma, nove verzije formalizacije, ne moe biti sasvim poput iznalaenja jedne nove teorije. Izmedu ostalog, ono se prvo moe nauciti, dok se iznalaenje teorija ne moe. To je ono cemu su prvenstveno namijenjeni problemi na kraju poglavlja u tekstovima o znanostima. to moe biti to to studenti uce dok ih rjeavaju?

Tom je pitanju posvecen najveci dio ostatka ovog clanka, ali ja cu mu pristupiti indirektno postavljajuci najprije jedno obicnije pitanje: kako ucenjaci dovode simbolicke izraze u odnos s prirodom? To su zapravo dva pitanja u jednom, jer moe se pitati bilo a specijalnoj simbolickoj generalizaciji smiljenoj za odredenu eksperimentalnu situaciju bilo o pojedinacnoj simbolickoj konzekvenci te generalizacije deduciranoj radi usporedbe s eksperimentom. Za nau svrhu moemo tretirati ta dva pitanja kao jedno. U znanstvenoj praksi na njih se takoder obicno odgovara zajedno. jednadbama, covjek mora svejedno ispisati poseban hamiltonijan ili lagranijan za onaj poseban problem koji je pred njim. Obratite, medutim, panju na to da je odlucujuca prednost tih formulacija u tome da one cine daleko lakim izabiranje odredenog formalizma koji odgovara odredenom problemu. Suprotstavljene Newtonovoj formulaciji, one tako ilustriraju tipican smjer normalnog znanstvenog razvoja.

Otkako je naputena nada u jezik osjetilnih podataka, uobicajeni je odgovor na to pitanje bio pomocu pravila korespondencije. Obicno se uzimalo da su ona ili operacionalne definicije znanstvenih termina ili pak skup naucnih i dovoljnih uvjeta za primjenjivost tih termina.515 Osobno ne sumnjam da bi ispitivanje znanstvene zajednice iznijelo na vidjelo brojna takva pravila zajednicka njezinim clanovima. Vjerojatno bi nekoliko drugih moglo biti legitimno izvedeno iz paljiva promatranja njihova ponaanja. Ali iz razloga koje sam naveo drugdje i na koje cu ukratko skrenuti panju nie u tekstu doista sumnjam da bi pravila korespondencije, otkrivena na taj nacin, bila i priblino dovoljna brojem i snagom da objasne stvarne korelacije izmedu formalizma i eksperimenta to ih redovno i bez problema uspostavljaju clanovi grupe516. Ako filozof eli adekvatan korpus pravila korespondencije, on ce morati do vecine od njih sam doci517. Gotovo sigurno, to je posao to ga on moe obaviti. Ispitujuci sabrane primjere prole prakse zajednice, filozof moe s dobrim razlogom ocekivati da ce uspjeti konstruirati skup pravila korespondencije prikladan da zajedno s poznatim simbolickim generalizacijama dade objanjenje za sve njih. Vrlo je vjerojatno da bi on bio sposoban da konstruira nekoliko alternativnih skupova. Pa ipak, treba da bude izuzetno oprezan u pogledu opisivanja bilo kojega od njih kao rekonstrukcije pravila kojih se pridrava proucavana zajednica. Premda bi svaki od njegovih skupova pravila bio ekvivalentan s obzirom na prolu praksu zajednice, oni ne moraju biti ekvivalentni kad se primijene na prvi slijedeci problem s kojim se ta disciplina suoci. U tom smislu oni bi bili rekonstrukcije poneto drukcijih teorija od kojih nijedna ne mora biti ona koje se grupa pridrava. Ponaajuci se 515 Otkako je ovaj clanak bio procitan, uvidio sam da izostavljanje dvaju pitanja spomenutih u prethodnom odlomku uvodi moguc izvor zbrke na ovome mjestu i nie u tekstu. U normalnoj filozofskoj upotrebi pravila korespondencije povezuju rijeci samo s drugim rijecima a ne s prirodom. Tako teorijski termini stjecu znacenje preko pravila korespondencije koja ih dovode u vezu s prethodno smislenim bazicnim rjecnikom. Samo je ovaj potonji u direktnoj vezi s prirodom. Dio mog argumenta usmjeren je prema tom standardnom gleditu i zato ne bi smio stvarati probleme. Distinkcija izmedu teorijskog i bazicnog rjecnika nece zadovoljavati u svom sadanjem obliku, jer se za mnoge teorijske termine moe pokazati da su u vezi s prirodom na isti nacin, bio on koji mu drago, kao bazicni termini. Ali ja sam pored toga zainteresiran da istraim kako bi mogla funkcionirati ,,direktna veza teorijskog ili bazicnog rjecnika. U tom postupku

napadam cesto implicitnu pretpostavku da svatko tko ma kako se ispravno upotrebljava bazicni termin ima pristupa, svjesna ili nesvjesna, skupu kriterija koji definiraju taj termin ili daju nune i dovoljne uvjete koji upravljaju njegovom primjenom. Za taj modus povezivanja pomocu kriterija ovdje takoder upotrebljavam termin ,,pravila korespondencije i to naruava normalnu upotrebu. Isprika za to proirenje moje je uvjerenje da izricito oslanjanje na pravila korespondencije i implicitno oslanjanje na kriterije uvode istu proceduru i krivo usmjeravaju panju na isti nacin. Oba cine da upotreba jezika izgleda kao da je stvar konvencije vie nego to ona to jest. Kao rezultat ona prikrivaju mjeru u kojoj covjek koji usvaja bilo svakodnevni bilo znanstvenijezikistovremenoucistvarioprirodikojenisusame utjelovljeneuverbalnimgeneralizacijama. 516 Vidi Strukturu naucnih revolucija, str. 8998. 517 Neobicno je, mislim, kako su malo panje filozofi znanosti posvetili vezi jezikpriroda. Sigurno, epistemicka snaga pothvata formalista ovisi o mogucnosti da je se ucini neproblematicnom. Smatram da je jedan od razloga za to zanemarivanje propust da se uoci koliko je bilo izgubljeno s epistemolokog stanovita u prijelazu s jezika osjetilnih podataka na bazicni rjecnik. Dok se prvi cinio mogucim, definicije i pravila korespondencije nisu zahtijevali posebnu panju. ,,Zelena mrlja ondje teko da je trebala daljnje operacionalne specifikacije; medutim, ,,benzol vrije na 80C veoma je razlicita vrsta iskaza. Osim toga, kao to cu ukazati nie u tekstu, formalisti su cesto poistovjecivali zadatak unapredivanja jasnoce i strukture formalnih elemenata neke znanstvene teorije s posve razlicitim poslom analiziranja znanstvenog znanja, a samo ovaj potonji pokrece probleme koji nas trenutno zanimaju. Hamilton je iznio bolju formulaciju newtonovske mehanike od Newtona i filozof se moe ponadati da ce postici daljnja unapredenja daljnjom formalizacijom. Ali ne smije unaprijed pretpostaviti da ce zavriti s istom teorijom s kojom je zapoceo niti da se formalni elementi jedne ili druge verzije teorije podudaraju sa samom teorijom. Za tipican primjer pretpostavke da je usavreni formalizam ipso facto prikaz znanja razvijena od zajednice koja se slui formalizmom koji treba poboljati vidi Patrick Suppes, ''The Desirability of Formalization in Science, Journal of Philosophy 65, 1968., str. 65164.

kao ucenjak, filozof bi lako mogao unaprijediti teoriju grupe, ali kao filozof on je ne bi proanalizirao. Pretpostavimo, na primjer, da filozofa zanima Ohmov zakon I = V/R i da on zna da clanovi grupe koju proucava mjere voltau elektrometrom a struju galvanometrom. Traeci pravilo korespondencije za otpor, on moe odabrati kvocijent voltae podijeljene strujom, u kojem slucaju Ohmov zakon postaje tautologija. Ili moe umjesto toga izabrati da stavi u korelaciju vrijednost otpora s rezultatima mjerenja na Wheatstoneskom mostu, u kojem slucaju Ohmov zakon prua informaciju o prirodi. Za prolu praksu te dvije rekonstrukcije mogu biti ekvivalentne, ali one nece diktirati isto buduce ponaanje. Zamislite napose da jedan osobito vjet eksperimentator u zajednici primjenjuje voltau viu od bilo koje ranije ostvarene i da otkrije da se kod visoke voltae postupno mijenja omjer voltae i struje. Prema drugoj rekonstrukciji, onoj s Wheatstoneskim mostom, on je otkrio da pri visokoj voltai dolazi do odstupanja od Ohmova zakona. Pa prvoj rekonstrukciji, medutim, Ohmov je zakon tautologija i odstupanja od njega su nezamisliva. Ono to je eksperimentator otkrio nije odstupanje od zakona nego prije to da se otpor mijenja s voltaom. Te dvije rekonstrukcije vode do razlicitih lokalizacija tekoce i do razlicitih obrazaca istraivanja koje ce slijediti518. Nita u prethodnom raspravljanju ne dokazuje da ne postoji skup pravila korespondencije prikladan da objasni ponaanje proucavane zajednice. Negativan stav te vrste teko da se moe dokazati. Ali rasprava nas moe dovesti do toga da uzmemo neto ozbiljnije neke aspekte znanstvene izobrazbe i ponaanja koje su filozofi cesto uspijevali ignorirati. Vrlo se malo pravila korespondencije moe naci u tekstovima ili predavanjima o znanosti. Kako su ih clanovi znanstvene zajednice mogli steci dovoljan broj? Vrijedno je takoder uociti da ucenjaci, kad filozof od njih zatrai da iznesu takva pravila, redovito poricu njihovu relevantnost i pri tom ponekad postaju neobicno nerazgovijetni. Kad uopce suraduju, pravila to ih iznose mogu varirati od jednog clana zajednice do drugog i sva mogu biti manjkava. Covjek se pocinje pitati da li se u praksi zajednice upotrebljava vie od nekoliko takvih pravila, ne postoji li neki alternativni nacin na koji ucenjaci svoje simbolicke izraze stavljaju u korelaciju s prirodom. Kljuc prua fenomen dobro poznat i studentima i povjesnicarima znanosti. Buduci da sam bio oboje, govorit cu iz iskustva. Studenti fizike redovno izvjecuju da su procitali poglavlje svog teksta, savreno ga razumjeli, ali da su unatoc tome imali tekoce pri rjeavanju problema na kraju poglavlja. Gotovo bez izuzetka njihove su tekoce u postavljanju primjerenih jednadbi, u povezivanju rijeci i primjera navedenih u tekstu s odredenim problemima cije se rjeenje trai. Takoder, tekoce redovno nestaju na isti

nacin. Student otkriva nacin da svoj problem vidi kao slican problemu s kojim se vec 518 Manje artificijelan primjer traio bi istovremeno baratanje s nekoliko simbolickih generalizacija i tako bi zahtijevao vie prostora nego to ga ovdje imam na raspolaganju. Ali nije teko naci povijesne primjere koji pokazuju razlicite efekte generalizacija koje su bile smatrane zakonima i definicijama (vidi raspravu o Daltonu i o sporu izmedu Prousta i Bertholleta u Strukturi naucnih revolucija, str. 254 260), a niti navedeni primjer nije bez povijesne osnove. Ohm je doista mjerio otpor dijeleci voltau strujom. Tako je njegov zakon pruao dio definicije otpora. Jedan od razloga zato se pokazalo tako upadljivo tekim njegovo prihvacanje (zanemarivanje Ohma jedan je od najglasovitijih primjera otpora inovaciji to ga prua povijest znanosti) jest to to je on bio nespojiv s pojmom otpora koji je prethodio Ohmovu radu. Upravo zato to je zahtijevalo redefiniciju pojmova o elektricitetu, usvajanje Ohmova zakona proizvelo je revoluciju u teoriji o elektricitetu. (Za dio te pripovijesti vidi T. M. Brown, ,,The Electric Current in Early Nineteenth Century Electricity, Historical Studies in the Physical Sciences 1, 1969, str. 61103, i M. L. Schagrin, ''Resistance to Ohms Law, American Journal of Physics 31, l9~3, str. 53647). Cini mi se da se sasvim opcenito znanstvene revolucije mogu razlikovati od normalnih znanstvenih napredaka po tome to one prve, nasuprot drugima, zahtijevaju modifikaciju generalizacija koje su prije bile smatrane kvazi-analitickima. Da li je Einstein otkrio relativnost istovremenosti ili je unitio prethodnu tautoloku implikaciju tog termina?

susreo. Kad se jednom uocila ta slicnost ili analogija, preostaju jo samo tehnicke potekoce. Isti se obrazac jasno pokazuje u povijesti znanosti. Znanstvenici modeliraju jedno rjeenje problema prema drugome cesto uz samo minimalno pribjegavanje simbolickim generalizacijama. Galileo je otkrio da lopta koja se kotrlja niz kosinu dobiva upravo dovoljno brzine da je vrati do iste vertikalne visine na drugoj kosini ma kojeg nagiba i naucio je da vidi tu eksperimentalnu situaciju kao slicnu onoj njihala s tockom, mase kao utegom. Onda je Huygens rijeio problem centra oscilacije fizickog njihala zamiljajuci da je izduljeno tijelo ovog potonjeg sastavljeno od galilejevskih tockastih njihala veze izmedu kojih mogu biti trenutno prekinute u svakoj tocki njihanja. Poto bi veze bile prekinute, individualna tockasta njihala slobodno bi se njihala, ali njihovo teite, poput onoga kod Galilejeva njihala, dizalo bi se samo do visine s koje je teite izduljenog njihala pocelo padati. Konacno je Daniel Bernoulli, jo uvijek bez ikakve pomoci od Newtonovih zakona, otkrio kako da ucini da struja vode iz otvora sk1adinog rezervoara nalikuje Huygensovu njihalu. Odredite sputanje teite vode u rezervoaru i mlaz u toku jednog infinitezimalnog vremenskog intervala. Zatim zamislite da se svaka cestica vode potom zasebno krece nagore do maksimalne visine koju moe postici brzinom to ju je posjedovala na kraju intervala sputanja. Uspinjanje teita razlicitih cestica mora tada biti jednako sputanju teita vode u rezervoaru i mlazu. Kada se problem promatrao s toga gledita, odmah je proizala dugo traena brzina izljeva519. Buduci da mi nedostaje vremena da uvecan broj primjera, iznosim miljenje da stecena sposobnost uocavanja slicnosti izmedu na izgled disparatnih problema igra u znanostima znacajan dio uloge koja se obicno pripisuje pravilima korespondencije. Kad se jednom uoci da je novi problem analogan ranije rijeenu problemu, proizlaze i primjereni formalizam i nov nacin dovodenja u vezu njegovih simbolickih konzekvenci s prirodom. Poto je uocio te slicnosti, covjek naprosto upotrebljava veze koje su se ranije pokazale efikasnima. Ta je sposobnost prepoznavanja grupno ovjerenih slicnosti, mislim, glavna stvar koju studenti stjecu rjeavajuci probleme bilo s olovkom i papirom bilo u dobro opremljenu laboratoriju. U toku njihove izobrazbe ogroman broj takvih vjebi postavlja se pred njih i studenti koji specijaliziraju istu struku redovno rade gotovo iste vjebe, na primjer kosina, cunjasto njihalo, Keplerove elipse itd. Ti su konkretni problemi skupa sa svojim rjeenjima ono na to sam ranije mislio kad sam govorio o uzrocima, standardnim primjerima zajednice. Oni sacinjavaju trecu glavnu vrstu spoznajne komponente disciplinarne matrice i ilustriraju drugu glavnu funkciju termina ,,paradigma u Strukturi naucnih revolucija520. Usvajanje jednog arsenala uzoraka upravo koliko i ucenje simbolickih generalizacija integralan je dio procesa kojim student stjece pristup spoznajnim

dostignucima svoje disciplinarne grupe521. Bez uzoraka on ne bi nikada naucio mnogo od 519 Na primjer, vidi Ren Dugas, A History of Mechanics, prev. J.R. Maddox, Neuchtel, Editions du Griffon and New York, Central Book Co., 1955, str. 13536, 18693, i Daniel Bernoulli, Hydrodynamica, sive de viribus et motibus fluidorum, commentarii opus academicum Strasbourg J. R. Dulseckeri, 1738, odjeljak 3. Za razmjer u kojem je mehanika napredovala u toku prve polovice osamnaestog stoljeca modelirajuci jedno rjeenje problema prema drugome vidi Clifford Truesdell, ,,Reactions of Late Baroque Mechanics to Success, Conjecture, Error, and Failure in Newtons Pnincipia, Texas Quarterly 10, 1967, str. 238 58. 520 Naravno, znacenje ,,paradigme kao standardnog primjera bilo je ono to me izvorno dovelo do toga da odaberem taj termin. Naalost, vecina cita1aca Strukture naucnih revolucija nije shvatila ono to je za mene bila njegova centralna funkcija i oni upotrebljavaju ,,paradigmu u znacenju blisku onome za koje ja sada predlaem ,,dis ciplinarnu matricu. Ne vidim da ima mnogo izgleda da vratim ''paradigmu njezinoj izvornoj upotrebi, jedinoj koja je filoloki uopce primjerena. 521 Obratite panju na to da su uzorci (a takoder i modeli) daleko djelotvornije determinante podstrukture zajednice od simbolickih generalizacija. Mnoge znanstvene zajednice dijele, na primjer, Schrdingerovu jednadbu i njihovi se clanovi shodno tome susrecu s tom formulom rano u svom znanstvenom obrazovanju. Ali kako se nastavlja izobrazba prema, recimo, fizici cvrstog stanja s jedne strane i teoriji polja s druge,

onoga to grupa zna o takvim fundamentalnim pojmovima poput sile i polja, elementa i spoja ili jezgre i stanice. Pokuat cu malo kasnije pomocu jednostavna primjera razloiti pojam naucene veze po slicnosti, stecene percepciji analogije. Ali najprije zaotrimo problem na koji ce to raz1aganje ciljati. Notorna je istina da je sve s1icno svemu drugome a takoder razlicito od svega drugoga. Obicno kaemo, to zavisi o kriterijima. Covjeku koji govori a slicnosti ili o analogiji stoga odmah postavljamo pitanje: slicno s obzirom na to? U ovom s1ucaju, medutim, to je upravo ono pitanje koje se ne smije postavljati, jer bi nam odgovor odmah donio pravila korespondencije. Ucenje uzoraka ne bi studente ucilo nicemu to takva pravila, u obliku kriterija slicnosti, ne bi mogla jednako dobro postici. Rjeavanje problema tada bi bilo puka vjeba u primjenjivanju pravila i ne bi bilo potrebno govoriti o slicnosti. Medutim, kako sam vec dokazivao, rjeavanje problema nije nalik na to. U mnogo vecoj mjeri ono nalikuje djecjoj zagonetki u kojoj se trai da se nadu ivotinjski likovi ili lica skriveni u crteu grmlja ili oblaka. Dijete trai oblike koji su nalik na one u ivotinja ili lica koje ono poznaje. Kad se jednom pronadu, oni se ne povlace ponovno u pozadinu jer se djetetov nacin gledanja slike promijenio. Na isti nacin student znanosti, suocen s problemom, nastoji da ga vidi kao jedan ili vie egzemplarnih problema s kojima se ranije susreo. Gdje postoje pravila da ga vode, on se, naravno, njima slui. Ali njegov je temeljni kriterij percipiranje slicnosti koje i logicki i psiholoki prethodi ma kojemu od brojnih kriterija kojima bi se mogla izvriti ista identifikacija slicnosti. Poto je slicnost bila uocena, moe se pitati za kriterije i tada se to cesto isplati uciniti. Ali nije nuno. Mentalni ili vizualni skup dobiven pri ucenju kako da se dva problema vide kao slicni moe se izravno primijeniti. Sada elim dokazati da pod odgovarajucim okolnostima postoji nacin za obradu podataka u skupove po slicnosti koji ne ovisi o prethodnom odgovoru na pitanje: ,,Slicno s obzirom na to? Moj argument zapocinje kratkom digresijom o terminu ,,podaci. Lingvisticki, on potjece od ,,datosti. Filozofski, iz razloga duboko ukorijenjenih u povijest epistemologije, on izdvaja minimalne cvrste elemente to ih pribavljaju naa osjetila. Premda mi vie nemamo nade u stvaranje jednog jezika osjetilnih podataka, izrazi kao ,,zeleno ondje, ,,trokut ovdje ili ,,vruce tamo dolje i dalje oznacavaju nae paradigme za podatak, iskustvenu datost. U vie nego jednom pogledu oni treba da igraju tu ulogu. Mi nemamo pristupa iskustvenim elementima minimalnijima od tih. Kad god svjesno obradujemo

podatke bilo da identificiramo neki predmet, otkrijemo zakon ili smislimo teoriju, mi nuno baratamo osjetima te vrste ili njihovim spojevima. Pa ipak, s druge tocke gledita, osjeti i njihovi elementi nisu datost. Gledano vie teorijski nego iskustveno, taj naziv prije pripada podraajima. Premda imamo pristup do njih samo neizravno, putem znanstvene teorije, podraaji a ne osjeti jesu ono to djeluje na nas kao organizme. Golema kolicina ivcane obrade odigrava se izmedu naeg primitka podraaja i osjetilnog odgovora koji je na podatak. Nita od toga ne bi bilo vrijedno spomena da je Descartes bio u pravu kad je postulirao korespondenciju izmedu podraaja i osjeta. Ali znamo da nita takvo ne postoji. Percepeija neke dane boje moe biti izazvana beskrajnim brojem razlicito kombiniranih valnih duina. Obrnuto, neki dani podraaj moe izazvati razne osjete, sliku patke kod jednoga a sliku zeca kod drugoga. A niti su takve reakcije potpuno urodene. Covjek moe nauciti razlikovati boje ili slike koje nije mogao razlikovati prije ucenja. U nekoj mjeri, ali se jo ne zna koliko, proizvodnja podataka iz podraaja naucen je postupak. Poslije procesa ucenja isti podraaj izaziva razlicit podatak. Zakljucujem da podaci, premda su minimalni uzorci to ih oni susrecu razilaze se. Prema tome, moe se reci da oni jednoznacno dijele samo neinterpretiranu Schrdingerovu jednadbu a ne interpretiranu.

elementi naeg individualnog iskustva, moraju biti zajednicke reakcije na dani podraaj samo unutar clanstva relativno homogene, obrazovne, znanstvene ili lingvisticke zajednice522. Vratimo se sad mojem glavnom argumentu, ali ne znanstvenim primjerima. Oni se neizbjeno pokazuju previe sloeni. Umjesto toga, traim da zamislite maleno dijete u etnji zoolokim vrtom sa svojim ocem. Dijete je prethodno naucio razlikovati ptice i prepoznavati crvendaca. U toku popodneva o kojem je rijec ono ce po prvi put nauciti da prepozna labudove, guske i patke. Svatko tko je poducavao dijete pod tim okolnostima zna da je primarno pedagoko orude pokazivanje. Izrazi kao ,,Svi su labudovi bijeli mogu igrati neku ulogu, ali ne moraju. Ja cu ih za trenutak izostaviti iz razmatranja, jer mi je cilj da izdvojim drukciji nacin ucenja u njegovoj najcecoj formi. Tada se Johnnyjevo obrazovanje odvija ovako. Otac upire prstom u pticu i kae: ,,Gle, Johnny, eno labuda. Iza kratka vremena Johnny sam upire prstom u pticu i kae: ,,Tata, jo jedan labud. On, medutim, jo nije naucio to su labudovi i treba ga ispraviti: ,,Ne, Johnny, to je guska. Johnnyjeva slijedeca identifikacija labuda pokazuje se ispravnom, ali njegova je slijedeca ,,guska zapravo patka i on opet biva ispravljen. Poslije jo nekoliko takvih susreta, od kojih je svaki pracen odgovarajucim ispravljanjem ili potkrepljenjem, Johnnyjeva je sposobnost identificiranja vodenih ptica isto tako velika kao i u njegova oca. Poucavanje je brzo dovreno. Sad pitam to se zbilo s Johnnyjem i zalaem se za plauzibilnost slijedeceg odgovora. U toku tog popodneva dio ivcanog mehanizma kojim on obraduje vizualne podraaje reprogramiran je i promijenili su se podaci to ih Johnny prima od podraaja koji bi ranije svi prizvali ,,pticu. Kad je on zapoceo svoju etnju, ivcani je program naglaavao razlike izmedu individualnih labudova isto toliko koliko i one izmedu labudova i gusaka. Pri kraju etnje obiljeja poput duljine i savijenosti labudjeg vrata bile su naglaene a druge su bile potisnute tako da podaci o labudu postanu slicni jedan drugome razliciti od podataka o guski i o patki onako kako se ranije nisu razlikovali. Ptice koje su ranije sve izg1edale slicno (a takoder i razlicito) sad su grupirane u zasebne skupine u perceptivnom prostoru. Proces te vrste moe se lako simulirati na kompjutoru; ja sm u ranim sam fazama jednog takvog eksperimenta. U stroj se pohrani podraaj u obliku niza od n uredenih znamenki. Ondje se on transformira u podatak primjenom prethodno odabrane transformacije svake od n znamenki pri cemu se raz1icita transformacija primjenjuje na svaki poloaj u nizu. Svaki tako dobiveni podatak predstavlja niz od n brojeva, poloaj u onome to cu nazvati n-dimenzionalnim kvalitativnim prostorom. U tom prostoru razdaljina izmedu dva podatka, mjerena eukildskom ili odgovarajucom neeuklidskom metrikom, predstavlja njihovu s1icnost. Koji se podraaji transformiraju u slicne ili bliske

podatke zavisi, dakako, a izboru transformacijskih funkcija. Razliciti skupovi funkcija proizvode razlicite skupine podataka, razlicite obrasce slicnosti i razlicitosti u perceptivnom prostoru. Ali transformacijske funkcije nije morao naciniti covjek. Ako maina bude podvrgnuta podraajima koji se mogu grupirati u skupine i ako dobije informaciju koje podraaje treba staviti u iste skupine a koje u razlicite, ona moe sama smisliti primjeren skup transformacijskih funkcija. Obratite panju na to da su oba uvjeta bitna. Ne mogu svi podraaji biti transformirani tako da tvore skupine podataka. Cak i kad mogu, maini kao i djetetu najprije treba reci koji pripadaju zajedno a koji ne. Johnny nije sam otkrio da postoje labudovi, guske i patke. Zapravo, on je to bio naucen. 522 U Strukturi naucnih revolucija, osobito u glavi 10, opetovano insistiram na tome da clanovi razlicitih znanstvenih zajednica ive u razlicitim svjetovima i da znanstvene revolucije mijenjaju svijet u kojem ucenjak radi. elio bih sada reci da isti podraaji clanovima razlicitih zajednica pruaju razlicite podatke. Obratite, medutim, panju na to da ta promjena ne cini neprimjerenim izraze kao to je ,,drugi svijet. Dani svijet, bio on svakodnevni ili znanstveni, nije svijet podraaja.

Ako sad predstavimo Johnnyjev perceptivni prostor dvodimenzionalnim dijagramom, proces koji je on proao prilicno je nalik na prijelaz od slike 1 ka slici 219. Na prvoj su patke, guske i labudovi ispremjetani. Na drugoj, oni su se grupirali u zasebne skupove sa znatnim razdaljinama izmedu sebe523. Buduci da mu je, u stvari, njegov otac rekao da su patke, guske i labudovi clanovi zasebnih prirodnih porodica, Johnny je potpuno u pravu da ocekuje da ce se sve buduce patke, guske i labudovi svrstati u jednu od tih porodica, ili na njezin rub, i da se on nece susresti ni s jednim podatkom koji pada u prostor na pola puta izmedu njih. To ocekivanje moe biti iznevjereno, moda za vrijeme posjeta Australiji. Ali ono ce mu dobro sluiti dok ostane clan zajednice koja je na temelju iskustva otkrila korisnost i odrivost tih posebnih perceptivnih razlikovanja i koja je prenijela sposobnost pravljenja takvih razlikovanja od jedne generacije na drugu. Time to je programiran da prepoznaje ono to njegova buduca zajednica vec zna Johnny je stekao vanu informaciju. Naucio je da guske; patke i labudovi tvore zasebne prirodne porodice i da priroda ne daje primjera za labudo-gusku ili gusko-patku. Neke kvalitativne konstelacije idu zajedno, druge se uopce ne mogu naci. Ako kvalitete u njegovim skupinama ukljucuju agresivnost, njegovo popodne u parku moglo je imati pored svakodnevnih zoolokih funkcija i takve koje se ticu ponaanja. Guske, za razliku od labudova i pataka, psicu i grizu. Tako je ono to je Johnny naucio vrijedno znati. Ali zna li on to znace termini ,,guska, ,,patka i ,,labud? U svakom korisnom smislu da, jer on moe te etikete primjenjivati jednoznacno i bez napora, izvlaceci zakljucke o ponaanju iz njihove primjene bilo direktno bilo putem opcih iskaza. U drugu ruku, on je sve to naucio a da nije stekao ili bar morao steci cak niti jedan kriterij za identificiranje labudova, gusaka ili pataka. On moe pokazati na labuda i reci vam da u blizini mora biti voda, ali sasvim je moguce da ne bude u stanju da vam kae to je labud. Ukratko, Johnny je naucio da simbolicke etikete primjenjuje na prirodu bez icega nalik na definicije ili pravila korespondencije. U njihovu odsustvu on upotrebljava naucenu ali unatoc tome primitivnu percepciju slicnosti i razlicitosti. Dok je stjecao tu percepciju, on je naucio neto o prirodi. To znanje se kasnije moe ugraditi ne u generalizacije ili pravila, nego u sam odnos slicnosti. Da naglasim, ja uopce ne pretpostavljam da je Johnnyjeva tehnika jedina kojom se znanje stjece i pohranjuje. A ne mislim niti da je vjerojatno da se jako mnogo ljudskog znanja stjece i pohranjuje uz tako malo pribjegavanja verbalnim generalizacijama. Ali ja se zalaem za priznavanje integriteta spoznajnog procesa kakav je onaj upravo ocrtani. U kombinaciji s poznatijim procesima poput simbolicke generalizacije i modeliranja on je, mislim, bitan za adekvatnu rekonstrukciju

znanstvenog znanja. Treba li da sada kaem da su labudovi, guske i patke s kojima se Johnny susreo za vrijeme svoje etnje s ocem bili ono to sam ja nazivao uzorcima? Predstavljeni Johnnyju s pricvrcenim etiketama, oni su bili rjeenje problema to su ga clanovi njegove buduce zajednice vec rijeili. Njihovo je usvajanje dio postupka socijalizacije kojim Johnny postaje dio te zajednice i u toku kojega uci o svijetu koji zajednica nastava. Dakako, Johnny nije ucenjak a ni ono to je on naucio jo nije znanost. Ali on lako moe postati ucenjak i tehnika koju je upotrijebio u svojoj etnji jo ce biti odriva. Da je on zaista upotrebljava bit ce ocevidno ako postane taksonoimist. Herbariji, bez kojih nijedan botanicar ne moe raditi, skladita su za strucne uzorke i njihova se povijest podudara s povijecu discipline koju podupiru. Ali ista je tehnika, ako i u manje cistu obliku, bitna i za apstraktnije znanosti. Vec sam dokazivao tezu da je usvajanje rjeenja takvih problema kao to su ko 523 Nie u tekstu pokazat ce se da sve to je posebno u toj metodi obrade podraaja zavisi o mogucnosti grupiranja podataka u skupine s praznim prostorom izmedu njih. U odsutnosti prazna prostora nema alternative strategiji obrade koja se, zamiljena za svijet svih mogucih podataka, oslanja na definicije i pravila.

sina i cunjasto njihalo dio ucenja o tome to je newtonovska fizika. Tek poto je usvojio odreden broj takvih problema, student ili strucnjak moe preci na to da sam identificira druge newtonovske probleme. To je usvajanje problema, povrh toga, dio onoga to ga osposobljava da izdvoji sile, mase i ogranicenja unutar novog problema i da napie formalizam podesan za njegovo rjeavanje. Unatoc svojoj pretjeranoj jednostavnosti, Johnnyjev slucaj treba da sugerira zato ja i dalje ustrajavam na tvrdnji da zajednicki primjeri imaju bitne spoznajne funkcije koje prethode specifikaciji kriterija s obzirom na koju su oni egzemplarni. Zakljucujem svoje dokazivanje vracanjem na odlucujuce pitanje raspravljano ranije u vezi sa simbolickim generalizacijama. Ako pretpostavimo da ucenjaci doista usvajaju i pohranjuju znanje u zajednickim primjerima, treba li da se filozof bavi tim postupkom? Ne bi li on mogao, umjesto toga, proucavati primjere i izvoditi pravila korespondencije koja bi zajedno s formalnim elementima teorije ucinila te primjere suvinima? Na to pitanje ja sam vec sugerirao slijedeci odgovor. Filozof je slobodan da primjere zamijeni pravilima i bar u principu moe ocekivati da ce u tome uspjeti. U tom postupku, medutim, on ce promijeniti prirodu znanja to ga zajednica posjeduje a iz kojeg su bili izvuceni njegovi primjeri. Ono to ce on, u stvari, raditi bit ce zamjena jednog sredstva obrade podataka drugim. Osim ako ne bude izvanredno paljiv, on ce time oslabiti spoznaju zajednice. Cak i ako bude postupno briljivo, on ce promijeniti prirodu buducih reakcija zajednice na neke elementarne podraaje. Johnnyjevo obrazovanje, premda nije znanstveno obrazovanje, pribavlja novu vrstu svjedocanstva za te tvrdnje. Identificirati labudove, guske i patke pravilima korespondencije radije nego opaenom slicnocu, znaci povuci zatvorene krivulje koje se ne sijeku oko svake od skupina na slici 2. Ono to proizlazi jednostavan je Vennov dijagram koji prikazuje tri klase koje se ne preklapaju. Svi labudovi lee u jednoj, sve guske u drugoj i tako dalje. Gdje, medutim, treba povuci te krivulje? Postoje beskonacne mogucnosti. Jedna je od njih ilustrirana na slici 3, gdje su granice povucene sasvim blizu pticjim likovima u trima skupinama. Kad su jednom dane te granice, Johnny sad moe reci to su kriteriji za clanstvo u klasi labudova, gusaka ili pataka. U drugu ruku, njega bi mogla dovesti u nedoumicu prva sljedeca vodena ptica koju vidi. Ocrtani oblik na dijagramu ocigledno je labud po kriteriju percipirane razdaljine, ali to nije niti labud, niti guska, niti patka po novouvedenim pravilima korespondencije za clanstvo u klasi. Stoga granice ne bi trebalo povuci preblizu rubovima skupine uzoraka. Podimo zato u

drugu krajnost, slika 4, i povucimo granice koje iscrpljuju vecinu relevantnih dijelova Johnnyjeva perceptivnog prostora. Pri tom izboru nijedna ptica koja se pojavljuje blizu jedne od postojecih skupina nece predstavljati problem, ali izbjegavajuci tu tekocu stvorili smo drugu. Johnny je znao da ne postoje labudo-guske. Nova rekonstrukcija njegova znanja liava ga te informacije. Umjesto nje, ona ga opskrbljuje necim za to je krajnje nevjerojatno da bi mu moglo trebati, imenom koje se primjenjuje na pticji podatak duboko u nezaposjednutu prostoru izmedu labudova i gusaka. Da nadomjestimo ono to je bilo izgubljeno moemo zamisliti da dodamo Johnnyjevu spoznajnom aparatu funkciju gustoce koja opisuje vjerojatnost njegova susretanja s labudom u raznim poloajima unutar granice labudova skupa sa slicnim funkcijama za guske i patke. Ali izvorni kriterij slicnosti je te vec pribavio. U biti, mi bismo se same vratili mehanizmu obrade podataka koji smo kanili nadomjestiti. Jasno je da niti jedna od ekstremnih tehnika povlacenja granica klasa ne zadovoljava. Kompromis naznacen na slici 5 ocevidno je poboljanje. Svaka ptica koja se pojavljuje blizu jedne od postojecih skupina njoj i pripada. Svaka ptica koja se pojavljuje na pola puta izmedu skupina nema imena, ali nije vjerojatno da bi ikada postojao takav podatak. S granicama klase poput tih Johnny bi trebao biti kadar da za neko vrijeme uspjeno operira.

Ipak, on nije nita dobio zamjenom granica klase za njegov izvorni kriterij slicnosti a poneto se i izgubilo. Treba li zadrati strateku pogodnost tih granica, moglo bi biti potrebno mijenjati njihovu lokaciju kad god Johnny susretne novog labuda. Slika 6 pokazuje to imam na umu. Johnny je susreo jo jednog labuda. On lei, kao to i treba, u cijelosti unutar stare granice klase. Nije bilo problema identifikacije. Ali moglo bi ga biti slijedeci put ako se nove granice, ovdje naznacene isprekidanom crtom, ne povuku tako da vode racuna o izmijenjenom obliku skupine labudova. Bez vanjskog prilagodavanja granice labudova prva slijedeca ptica na koju se naide, premda nedvojbeno labud po kriteriju slicnosti, moe pasti na staru granicu, ili cak izvan nje. Bez istovremena povlacenja unutar granice pataka prazni prostor, za koji su Johnnyja njegovi iskusniji stariji uvjeravali da moe biti ocuvan, postao bi prekomjerno uzak. Ako je tako ako, naime, svako novo iskustvo moe zahtijevati prilagodavanje granica klase covjek lako moe pitati da li je od Johnnyja bilo mudro to je dopustio filozofima da za njega povuku ma koje takve granice. Primitivni kriterij slicnosti to ga je prethodno bio stekao izaao bi nakraj sa svim tim slucajevima bez problema i bez neprekidna prilagodavanja. Postoji, siguran sam, neto kao promjena znacenja ili promjena u dosegu primjene termina. Ali samo misao da znacenje ili primjenjivost ovisi o unaprijed odredenim granicama mogla bi kod nas pobuditi elju da ovdje upotrebljavamo bilo koju takvu frazeologiju524. Da sada naglasim, ja ne sugeriram da nikada ne postoje valjani razlozi za povlacenje granica ili za usvajanje pravila korespondencije. Da je Johnnyju bio predstavljen niz ptica koji ispunjava prazan prostor izmedu labudova i gusaka, on bi bio prisiljen da razrijei nastalu nepriliku crtom koja po definiciji razdvaja labudo-gucji kontinuum. Ili, kada bi postojali nezavisni razlozi za pretpostavku da je boja cvrst kriterij za identifikaciju vodenih ptica, Johnny bi se mudro mogao opredijeliti za generalizaciju: ,,Svi su labudovi bijeli525. Ta bi strategija mogla utedjeti dragocjeno vrijeme za obradu podataka. U svakom slucaju, generalizacija bi pribavila polaznu tocku za logicku manipulaciju. Postoje odgovarajuce prilike za vracanje na dobro poznatu strategiju koja se oslanja na granice i pravila. Ali to nije jedina dostupna strategija bilo za obradu podraaja bilo za obradu podataka. Postoji alternativa, ona koja se temelji na onome to sam nazivao naucenom percepcijom slicnosti. Opaanje bilo ucenja jezika, znanstvena obrazovanja ili znanstvene prakse navodi na zakljucak da je ona, u stvari, u irokoj upotrebi. Njezinim ignoriranjem u epistemolokoj raspravi mogli bismo pociniti teko nasilje nad svojim razumijevanjem prirode znanja.

Vratimo se najzad terminu ,,paradigma. On je uao u Strukturu naucnih revolucija zato to ja, autor i povjesnicar knjige, kad sam razmatrao clanstvo u znanstvenoj zajednici, nisam mogao pronaci dovoljno zajednickih pravila da bih objasnio neproblematsko vodenje istraivanja u grupi. Zajednicki primjeri uspjene prakse mogli bi, zakljucio sam potom, pruiti ono to grupi nedostaje u pravilima. Ti su primjeri bili njezine paradigme i kao takve bitni su za njezino kontinuirano istraivanje. Na nesrecu, doprijevi tako daleko, dopustio sam da se primjene termina proire obuhvacajuci sva zajednicka opredjeljenja grupe, cije sve komponente sada elim nazvati disciplinarnom matricom. Neizbjeno, 524 Iz istog razloga treba se ovdje suzdrati od izraza poput ,,neodredenost znacenja' ili ,,otvorena tekstura pojmova. Oboje implicira jednu nesavrenost, nedostajanja necega to bi se kasnije moglo pribaviti. To je znacenje nesavrenosti, medutim, stvorila jedino norma koja trai da posjedujemo nune i dovoljne uvjete za primjenjivost neke rijeci ili izraza u svijetu svih mogucih podataka. U svijetu u kojem se neki podaci nikada ne pojavljuju takav je kriterij suvian. 525 Obratite panju na to da bi Johnnyjevo opredjeljivanje za generalizaciju Svi su labudovi bijeli moglo biti opredjeljivanje ili za zakon o labudovima, ili za (djelomicnu) definiciju labudova. To jest, on moe prihvatiti generalizaciju ili kao analiticku ili kao sinteticku. Kao to je bilo nataknuto gore u biljeci 14. ta se razlika moe pokazati bitnom osobito ako se Johnny slijedeci put susretne crnu vodenu pticu koja u ostalim aspektima posve nalikuje na labuda. Zakoni izvuceni izravno iz opaanja dadu se malopomalo popravljati, to s definicijama opcenito nije moguce.

rezultat je bila zbrka i ona je zamaglila prvotne razloge za uvodenje specijalnog termina. Ali ti razlozi jo stoje. Zajednicki primjeri mogu sluiti spoznajnim funkcijama koje se obicno pripisuju zajednickim pravilima. Kad oni to cine, znanje se razvija razlicito od nacina kao kad njime upravljaju pravila. Ovaj je clanak bio u prvome redu nastojanje da se izdvoje, razjasne i stave na svoje mjesto te bitne toce. Ako se one mogu uociti, bit cemo u stanju da se oslobodimo termina ,,paradigma, iako ne i pojma koji je doveo do njegova uvodenja.

19.7. Paul Feyerabend -KAKO ZATITI DRUTVO OD NAUKE526 Prijatelji i neprijatelji, dame i gospodo, vi koji se bavite jednim cudnim zanatom: prije nego to zapocnem svoje predavanje, dozvolite mi da vam objasnim kako je do njega do1o. Prije nekih godinu dana bio sam u kripcu sa novcem. Zato sam prihvatio poziv da dam prilog za jednu knjigu koja se bavila odnosom nauke i religije. Da bih podstakao prodaju knjige, mislio sam da svoj prilog treba da napravim provokativnim, a najprovokativniji stav koji se moe izreci o odnosu nauke i religije jeste da je nauka, u stvari, religija. Poto sam ovaj stav ucinio jezgrom svoga clanka, otkrio sam da je moguce pronaci mnotvo razloga, i to mnotvo odlicnih razloga, koji ce ga podrati. Nabrojao sam ove razloge, zavrio svoj c1anak i primio novac. To je bila prva etapa. Odmah zatim bio sam pozvan na savjetovanje posveceno zatiti kulture. Prihvatio sam poziv, jer su mi placali let za Evropu. A moram da priznam da sam pored toga bio i pri1icno radoznao. Kada sam stigao u Nicu nisam imao pojma a tome to cu da kaem. Nakon to je savjetovanje pola svojim tokom, uvidio sam da svi prisutni veoma visoko cijene nauku i da su vrlo ozbiljni. Zato sam odlucio da objasnim na koji nacin bi se kultura mogla zatititi od nauke. Svi oni razlozi koje sam nabrojao u svom c1anku mogli su biti primijenjeni i ovdje, tako da nisam imao potrebe da izmiljam nita novo. Zavrio sam svoje izlaganje, bio nagraden povikom oko mojih ,,opasnih i nepromi1jenih ideja, naplatio avionsku kartu i otiao za Bec. To je bila druga etapa. Sada treba da se obratim vama. Imam utisak da se vi, u izvjesnom smislu, veoma razlikujete od mojih s1ualaca u Nici. Prvo, izgledate mnogo mladi. Moj auditorijum u Nici bio je pun profesora, biznismena, televizijskih urednika, a njihova prosjecna starost bila je oko 58 godina. Zatim, sasvim sam siguran da je vecina vas orijentirana znatno vie lijevo nego prilican broj ljudi iz Nice. U stvari, govoreci malo neobavezno, mogu reci da ste vi ljevicarska publika, dok su moji sluaoci iz Nice bili desnicarska publika. Ipak, usprkos svim ovim razlikama, postoje izvjesne stvari zajednicke i vama i njima. Pretpostavljam da i vi, kao i oni, potujete nauku i znanje. Naravno, smatrate da nauka mora biti reformirana i ucinjena manje autoritarnom. Ali jednom kada se ove reforme izvedu, ona postaje vrijedan izvor znanja koje ne smije biti kontaminirano ideologijama raznih vrsta. Drugo, i vi ste, kao i oni, ozbiljni ljudi. Znanje je ozbiljna stvar i za ljevicu kao i za desnicu, i mora da se istrauje u ozbiljnom duhu. Lakomislenost je nepoe1jna, posvecenost i iskrena predanost

preuzetom poslu jeste ono to se trai. Ove slicnosti su sve to mi je potrebno da bih ponovio svoje izlaganje iz Nice i pred vama, skoro bez ikakvih izmjena. Zato, evo ga. 19.7.1. Bajke elim da obranim drutvo i njegove pripadnike od svih ideologija, ukljucujuci i nauku. Sve ideologije moraju se promatrati u perspektivi. One ne smiju biti uzete suvie ozbiljno. Treba ih shvatiti kao bajke koje imaju da kau mnogo interesantnih stvari, ali koje u sebi takoder sadre i gnusne lai, ili kao eticke propise koji mogu biti korisna prakticna pravila, ali su kobni kada se slijede doslovno. Upitajmo se sada nije li izloeno stanovite cudno i smijeno? Nauka je sigurno uvijek bila u prvim borbenim redovima protiv autoritarizma i sujevjerja. Upravo nauci dugujemo povecanje nae intelektualne slobode nasuprot religijskim vjerovanjima; ona je 526 Ovaj tekst predstavlja revidiranu verziju predavanja koje je autor odrao 4. novembra 1974. godine pred filozofskim drutvom Sussexuniverziteta.

ta kojoj imamo da zahvalimo za oslobodenje covjecanstva od starinskih i krutih oblika miljenja. Danas ovi oblici mi1jenja nisu nita drugo do runi snovi i to smo saznali od nauke. Nauka i prosvjecenost su jedna ista stvar cak i najradikalniji kriticari drutva u ovo vjeruju. Kropotkin eli da ukine sve tradicionalne institucije i forme vjerovanja izuzev nauke. Ibsen kritizira i najskrivenije ogranke buroaske ideologije devetnaestog vijeka, ali nauku ostavlja nedirnutu. Levi-Strauss nas je natjerao da shvatimo da zapadna misao nije jedini usamljeni vrhunac ljudskih dostignuca, kako se nekoc vjerovalo, ali je iskljucio nauku iz svoga relativiziranja ideologija. Marx i Engels bili su uvjereni da ce nauka pomoci radnicima u njihovom traganju za duhovnim i drutvenim oslobodenjem. Da li su svi ovi ljudi bili u zabludi? Da li su svi oni pogreno shvacali ulogu nauke? Da li su svi oni bili rtve neke himere? Moj odgovor na ovo pitanje je odlucno da i ne. A sada mi dozvolite da objasnim taj odgovor. Moje objanjenje sastoji se iz dva dijela, jedan opci i jedan posebni. Opce objanjenje je jednostavno. Svaka ideologija koja razbija vlast u kojoj jedan obuhvatan sistem mi1jenja dri umove ljudi, doprinosi oslobadanju covjeka. Bilo koja ideolologija koja potice covjeka da dovede u pitanje naslijedena vjerovanja jeste pomoc prosvjecivanju. Istina koja vlada bez kontrole i protutee tiranin je koji mora biti svrgnut, a svaka neistina koja nam pomae da svrgnemo tog tiranina treba da je dobrodola. Iz toga slijedi da su nauka sedamnaestog stoljeca i nauka osamnaestog stoljeca zaista bile instrument oslobadanja i prosvjecivanja. Ali ne slijedi i da je nauka obavezna da ostane takav instrument. Ne postoji nita inherentno nauci ili bilo kojoj drugoj ideologiji to bi ih cinilo sutinskim instrumentima oslobadanja. Ideologije mogu da se iskvare i postanu glupave religije. Pogledajte marksizam. A da je nauka dananjice veoma razlicita od nauke u 1650-toj godini ocigledno je vec i pri najpovrnijem pogledu. Razmotrimo, na primjer, ulogu koju nauka danas ima u obrazovanju. Naucne ,,cinjenice predaju se vec kod vrlo ranog uzrasta djece i na upravo onaj isti nacin na koji su se religijske ,,cinjenice predavale prije samo jednog stoljeca. Nema pokuaja da se probude kriticke moci ucenika tako da bi se on osposobio da promatra stvari u perspektivi. Na univerzitetima situacija je jo i gora, jer se tu indoktrinacija izvodi na mnogo sistematicniji nacin. Kritika nije sasvim odsutna. Tako se, na primjer, drutvo i njegove institucije najotrije i cesto najnepravednije kritiziraju i to vec na nivou osnovne kole. Ali nauka je izuzeta od kritike. U drutvu u cjelini sud naucnika prima se sa istim onim

pijetetom sa kakvim je priman sud biskupa ili kardinala prije ne ba tako davnog vremena. Pokret ka ,,demitologizaciji je, na primjer, uglavnom motiviran eljom da se izbjegne bilo kakav sukob izmedu krcanstva i naucnih ideja. Ali ako do takvog sukoba ipak dode, tada je nauka izvjesno u pravu, a krcanstvo na pogrenom putu. Produite dalje ova istraivanje i vidjet cete da nauka sada postaje isto tako opresivna kao one ideologije protiv kojih se nekada borila. Neka vas ne zavede cinjenica da danas teko da ikog ubijaju zbog naucne jeresi. To uopce nije zbog nauke. To je u vezi sa opcim osobinama nae civilizacije. Jeretici na polju nauke jo uvijek su izloeni najotrijim sankcijama koje propisuje ova relativno tolerantna civilizacija. Ali nije li ovaj opis sasvim nepravedan? Nisam li ja predstavio stvar u veoma iskrivljenom svjetlu upotrebljavajuci tendencioznu i neadekvatnu terminologiju? Nismo li duni da ovu situaciju opiemo na sasvim razlicit nacin? Rekao sam da je nauka postala kruta i da je prestala da bude instrument promjene i oslobadanja, ne dodajuci da je ona otkrila istinu, ili veliki dio nje. Razmatrajuci ovu dodatnu cinjenicu, shvacamo tako ide prigovor da krutost nauke nije rezultat ljudskog htjenja. Ona lei u prirodi stvari. Jer jednom kada otkrijemo istinu to drugo moemo da radimo osim da je slijedimo? Ovaj povrni odgovor je sve drugo nego originalan. On se upotrebljava kad god jedna ideologija eli da pojaca vjeru kod svojih sljedbenika. ,,Istina je tako divno neutralna rijec. Nitko nece poricati da treba govoriti istinu i da je loe govoriti la Nitko to nece poricati

a ipak nitko ne zna to takav stav znaci. Lako je na taj nacin izvrnuti cijelu stvar i preokrenuti odanost istini u svakodnevnom ivotu u odanost Istini neke ideologije, to nije nita drugo nego dogmatska odbrana te ideologije. I, naravno, nije tocno da moramo slijediti istinu. Mnoge ideje su vodici ljudskog ivota. Istina je jedna od njih. Sloboda i duhovna nezavisnost su druge. Ako se istina, kako je neki ideolozi shvacaju, sukobljava sa slobodom tada smo u situaciji izbora. Moemo da odbacimo slobodu. Ako moemo da odbacimo i istinu. (Alternativno, moemo da usvojimo jedan rafiniraniji pojam istine koji vie ne proturjeci slobodi; to je bilo Hegelovo rjeenje.) Moja kritika moderne nauke usmjerena je na to da ova sputava slobodu mi1jenja. Ako je razlog u tome to je nauka otkrila istinu i sada je slijedi, tada bih ja rekao da postoje bolje stvari nego pronaci, i dalje slijediti, takvog monstruma. Ovim se zavrava opci dio mog objanjenja. Postoji jedan specificniji argument za obranu izuzetnog poloaja koji nauka danas ima u drutvu. U jezgrovitom obliku ovaj argument kae (1) da je nauka konacno nala korektnu metodu za postizanje rezultata i (2) da postoje mnogi rezultati koji dokazuju superiornost tog metoda. Ovaj argument je pogrean ali mnogi pokuaji da se ova pokae vode u corsokak. Metodologija je danas postala toliko pretrpana praznom rafiniranocu da je krajnje teko uociti i proste pogreke u njenoj osnovi. To je kao kada se bori protiv hidre odsjece se jedna runa glava, a osam formalizacija zauzme njeno mjesto. U takvoj situaciji jedini pravi odgovor je povrnost: kada rafiniranost izgubi sadraj jedini nacin ostajanja u kontaktu sa realnocu jeste taj da se bude grub i povran. To je ono to namjeravam da budem. 19.7.2. Protiv metoda Postoji metoda, kae dio (1) spomenutog argumenta. to je to? Kako funkcionira? Jedan odgovor koji vie nije onoliko popularan koliko je nekada bio jeste da nauka funkcionira na osnovu prikupljanja cinjenica i izvodenja teorija iz njih. Odgovor je nezadovoljavajuci zato to teorije nikada ne slijede iz cinjenica u strogo logickom smislu. Reci da one ipak mogu biti podrane cinjenicama pretpostavlja takvu koncepciju podrke koja (a) ne pokazuje spomenuti nedostatak i (b) koja je dovoljno istancana da nam dozvoli da kaemo do koga stupnja je, recimo, teorija relativnosti podrana cinjenicama. Danas ne postoji nijedna takva koncepcija, niti je iole vjerojatno da ce ikada biti koncipirana (jedan od problema je i to da nam je potreban takav pojam podrke u kome bi se moglo reci da sivi gavrani podravaju stav ,,svi gavrani su crni). Ovo su shvatili konvencionalisti i transcendentalni idealisti koji su ukazivali na to da su teorije te koje oblikuju i ureduju cinjenice i da stoga mogu biti zadrane, pa ma to se dogodilo. One mogu biti zadrane

zato to ljudski um svjesno ili nesvjesno nosi sa sobom uredivacku funkciju. Tekoca sa ovim pogledima je u tome to oni pretpostavljaju o umu ono to ele da objasne o svijetu, naime, da on pravilno funkcionira. Postoji samo jedno stanovite koje prevazilazi sve ove tekoce. Ono je formulirano u dva maha u XIX stoljecu; jednom ga je formulirao Mill u svom besmrtnom eseju O slobodi, a drugi put neki darvinisti koji su proirili darvinizam i na borbu ideja. Ovo gledite hvata bika za rogove: teorije ne mogu biti opravdane niti njihova vrijednost moe biti pokazana bez pozivanja na druge teorije. Uspjeh odredene teorije moemo da objasnimo s obzirom na obuhvacenu teoriju (Uspjeh Newtonove teorije moemo da objasnimo upotrebljavajuci opcu teoriju relativnosti); i nae preferiranje te teorije moemo da objasnimo usporedujuci je sa drugim teorijama. Takvo usporedenje ne ustanovljava intrinsicnu vrijednost teorije koju smo izabrali. U stvari, teorija koju smo izabrali moe biti prilicno loa. Ona moe sadrati kontradikcije, ona moe proturjeciti

dobro poznatim cinjenicama, moe biti rogobatna, nejasna, ad hoc na glavnim mjestima i tako dalje. Ali ona jo uvijek moe biti bolja nego bilo koja druga teorija raspoloiva u isto vrijeme. U stvari, ona moe biti najbolja loa teorija koja postoji. Isto tako, ni mjerila procjenjivanja nisu izabrana na apsolutan nacin. Svakim izborom koji cinimo naa rafiniranost se povecava i naa mjerila se usavravaju. Mjerila se takmice kao to se i teorije takmice, i mi biramo mjerila koja su najpodesnija u onoj povijesnoj situaciji u kojoj se izbor odvija. Odbacene alternative (teorije, mjerila, ,,cinjenice) nisu eliminirane. One slue kao korektori (uostalom, moemo da napravimo i pogrean izbor) i stoga takoder objanjavaju sadraj preferiranih gledita (teoriju relativnosti razumijemo bolje kada razumijemo strukturu njenih takmaca; puno znacenje slobode znamo jedino kada imamo zamisao o ivotu u totalitarnoj dravi, kada znamo njegove prednosti a postoji mnogo prednosti -kao i njegove slabe strane). Tako koncipirano znanje jeste ocean alternativa kanaliziranih i razdijeljenih oceanom mjerila. Ono prisiljava na um da cini matovite izbore i time ga tjera da raste i razvija se. Ono cini na um sposobnim da bira, matovito zamilja i kritizira. Takvo gledite danas se cesto vezuje za ime Karla Poppera. Ali postoje neke veoma presudne razlike izmedu Poppera i Milla. Da pocnemo sa prvom razlikom: Popper razvija svoje gledite da bi rijeio jedan poseban epistemoloki problem on eli da rijei ,,Humeov problem. Sa druge strane, Milla su zanimali uvjeti koji su najpovoljniji za ljudski razvitak. Njegova epistemologija rezultat je odredene teorije covjeka, a ne obrnuto. Zatim Popper, buduci da je pod utjecajem Beckog kruga, dalje pobo1java logicku formu teorije prije nego to razmatra teoriju, dok Mill uzima teoriju u onom obliku u kome se ona pojavljuje u nauci. Trece, Popperova mjerila komparacije su kruta i fiksirana, dok Millova mogu da se mijenjaju sa povijesnom situacijom. Najzad, Popperova mjerila eliminiraju takmace jednom zauvijek: teorije koje nisu opovrgljive, ili su opovrgljive i opovrgnute, nemaju mjesta u nauci. Popperovi kriteriji su jasni, nedvosmisleni i precizno formulirani; Millovi to nisu. Ovo bi bila prednost da je sama nauka jasna, nedvosmislena i precizno formulirana. Na srecu, ona to nije. Da pocnemo sa sljedecim: nijedna nova i revolucionarna naucna teorija nikada nije formulirana na nacin koji doputa da kaemo pod kojim okolnostima moramo da je smatramo ugroenom: mnoge revolucionarne teorije su neopovrgljive. Opovrgljive verzije postoje, ali one jedva da su ikada u skladu sa prihvacenim osnovnim iskazima: svaka osrednje zanimljiva teorija je opovrgnuta. tovie, teorije imaju formalne nedostatke, mnoge od njih sadre kontradikcije, ad hoc podeavanja i tako dalje i tome slicno. Kada bi bili dosljedno primijenjeni, Popperovi kriteriji eliminirali bi nauku ne zamjenjujuci je nicim

slicnim. Oni su bezvrijedni kao pomoc nauci. U proloj deceniji mnogi mislioci su to shvatili. Medu njima Kuhn i Lakatos. Kuhnove ideje su zanimljive ali, avaj, one su suvie neodredene da bi podstakle ma to drugo osim mnotva praznih prica. Ako mi ne vjerujete, pogledajte literaturu. Nikada ranije toliko mnogo uljeza i nestrucnjaka nije prodrlo u literaturu iz filozofije nauke. Kuhn je ohrabrio ljude koji nemaju predstavu ni o tome kako kamen pada na zemlju da sa sigurnocu govore o naucnom metodu. Ja, u stvari, ne stavljam primjedbu samoj nestrucnosti, vec zamjeram tome to je ona pracena dosadom i zadrtocu. A to je upravo ono to se deava. Mi ne dobijemo zanimljive lane ideje, vec dosadne ideje ili rijeci koje uopce nisu povezane ni sa kakvim idejama. Zatim kad god se ucini pokuaj da se Kuhnove ideje preciznije odrede, nalazi se da su one neistinite. Da li je ikada postojao period normalne nauke u povijesti ljudske misli? Ne i ja izazivam bilo koga da dokae suprotno. Lakatos je neizmjerno prefinjeniji nego Kuhn. Umjesto teorija on razmatra istraivacke programe koji predstavljaju nizove teorija povezanih metodama modifikacije, takozvanim neuristikama. Svaka teorija u danom nizu moe biti puna nedostataka. Ona

moe biti opsjednuta anomalijama, kontradikcijama i viesmislenostima. Ono to je bitno nije stanje svake pojedinacne teorije, vec tendencija koju pokazuje citav niz. O povijesnom razvitku i dostignucima sudimo kroz izvjestan period vremena, prije nego po odredenoj situaciji u neko posebno vrijeme. Povijest i metodologija kombinirane su u jedan jedinstveni poduhvat. Za istraivacki program kae se da je progresivan ako niz teorija vodi novim predvidanjima. Kae se da je degenerativan ako je sveden na to da apsorbuje cinjenice koje su otkrivene bez njegove pomoci. Bitna karakteristika Lakatoseve metodologije jeste to da takva procjenjivanja vie nisu vezana za metodoloka pravila koja naucniku govore da zadri ili napusti odredeni istraivacki program. Naucnici se mogu cvrsto drati degenerativnog programa; mogu cak uspjeti da ovaj program prevazide svoje rivale, i oni zato idu racionalno dalje pa ma to cinili (pod uvjetom da nastavljaju da degenerativan program nazivaju degenerativnim, a progresivan progresivnim). Znaci da Lakatos nudi rijeci koje zvuce kao elementi neke metodologije; on ne nudi metodologiju. Ne postoji nikakva metoda koji je u skladu sa najnaprednijom i najsavrenijom metodologijom dananjice. Ovim je zavren moj odgovor na dio (1) posebnog argumenta. 19.7.3. Protiv rezultata U skladu sa dijelom (2), nauka zasluuje poseban poloaj zato to proizvodi rezultate. Ovo predstavlja argument jedino ako se moe uzeti kao cinjenica da nita drugo nikada ne proizvodi rezultate. A mora se priznati da skoro svako tko razmatra ovu materiju tako neto pretpostavlja. Takoder treba da se prizna da nije tako lako pokazati da je ova pretpostavka neistinita. Oblici ivota razliciti od nauke nestali su, ili su se degenerirali, do stupnja koji cini nemogucim svaku pravednu komparaciju. Ipak, situacija nije tako beznadna kao to je bila prije neku deceniju. Upoznali smo metode medicinske dijagnostike i terapije koji su efikasni (a moda cak i efikasniji nego odgovarajuci dijelovi zapadne medicine) i koji su jo uvijek zasnovani na ideologiji koja je radikalno razlicita od ideologije zapadne nauke. Saznali smo da postoje pojave kao to je telepatija i telekineza, koje je naucni pristup jednostavno izbrisao a koje bi mogle biti uporabljene za istraivanja na jedan potpuno nov nacin (raniji mislioci, kao Aggrippa iz Nettesheima, John Dee, pa cak i Bacon, bili su svjesni ovih pojava). A zatim nije li slucaj da je crkva spaavala due, dok nauka cini neto sasvim suprotno? Naravno, danas nitko ne vjeruje u ontologiju na kojoj se zasniva ovaj sud. Zato? Zbog ideolokih pritisaka istovjetnih onima koji dine da mi danas sluamo nauku do iskljucenja svega ostalog. Takoder, istina je da pojave kao to su telekineza i akupunktura mogu biti na kraju apsorbovane u korpus nauke i na taj nacin nazvane ,,naucnim. Ali zapazite da se ovo deava jedino poslije dugog perioda otpora za vrijeme

koga nauka, ne sadrreci jo ove fenomene, pokuava da uspostavi kontrolu nad onim oblicima ivota koji ih sadre. I to vodi do dalje primjedbe protiv dijela (2) posebnog argumenta. Cinjenica da nauka ima rezultate racuna se u njenu korist samo ako su ovi rezultati postignuti od same nauke i bez ikakve pomoci sa strane. Pogled u povijest pokazuje da nauka jedva da ikada postie rezultate na ovaj nacin. Kada je Copernicus uveo novi pogled na univerzum on nije konsultirao naucne prethodnike, on je konsultirao jednog ludog pitagorejca kakav je bio Philolaos. On je prihvatio njegove ideje i zastupao ih usprkos svim cvrstim pravilima naucnog metoda. Mehanika i optika mnogo duguju zanatlijama, medicina babicama i vjeticama. A u naim danima vidjeli smo kako uplitanje drave moe da unaprijedi nauku: kada su kineski komunisti odbili da i dalje budu zastraivani sudom strucnjaka i vratili tradicionalnu medicinu na univerzitete i u bolnice, bilo je povike irom svijeta da ce nauka u Kini biti upropatena. Dogodilo se upravo suprotno: kineska nauka je napredovala a zapadna je ucila od nje. Gdje god gledamo,

vidimo da su veliki naucni napredci rezultat nekog spoljnog uplitanja koje je tako izvedeno da pobjeduje usprkos najosnovijim i ''najracionalnijim'' metodolokim pravilima. Lekcija je jasna: ne postoji ni jedan jedini argument koji bi mogao da bude upotrijebljen u prilog ove izuzetne uloge koju nauka danas igra u drutvu. Nauka je ucinila mnogo stvari, ali to su ucinile i druge ideologije. Nauka cesto postupa sistematicno, ali tako cine i druge ideologije (konsultujte samo zapisnike sa mnogim doktrinarnih debata koje su se odigrale unutar crkve) i, pored toga, ne postoje neka opcevaeca pravila koja se potuju pod svim okolnostima. Ne postoji ''naucna metodologija'' koja bi se mogla upotrijebiti da odvoji nauku od svega ostalog. Nauka je samo jedna od mnogih ideologija koje pokrecu drutvo, i treba da bude tretirana kao takva (ovaj stav odnosi se cak i na najprogresivnije i najvie dijalekticke oblasti nauke). Kave konzekvence moemo izvijesti iz ovog rezultata? Najvanija konzekvenca je to da je neophodno formalno odvajanje drave i nauke ba u smislu u kome sada postoji formalna podvojenost drave i crkve. Nauka moe da vri utjecaj na drutvo, ali samo u onoj mjeri u kojoj je to dozvoljeno bilo kojoj politickoj ili nekoj drugoj grupi za vrenje pritiska na javnost. Naucnici mogu biti konsultovani u vezi sa vanim projektima, ali krajnji sud mora biti ostavljen demokratski izabranim savjetodavnim tijelima. Ova tijela ce se sastojati uglavnom od laika. Da li ce laici biti sposobni da dodu do ispravnog suda? To je sasvim izvjesno, jer su kompetencija, kompliciranost i uspjeh nauke mnoge preuvelicani. Jedno od iskustava koje moe da razgali u najvecoj mjeri jeste promatrati kako pravnik, koji je laik, moe da nade rupe u svjedocenju, tehnickom svjedocenju najistaknutijeg strucnjaka, i tako pripremi porotu za njenu odluku. Nauka nije zatvorena knjiga koja je razumljiva tek poslije godina provedenih u naucnom treningu to je intelektualna disciplina koju moe da ispituje i kritizira bilo tko od zainteresiranih i koja izgleda teka i duboka jedino zbog sistematske kampanje zamagljivanja koju vode mnogi naucnici (mada, sretan sam da mogu da kaem ne svi). Dravni organi ne bi trebalo nikad da oklijevaju da odbace sud naucnika kada imaju razloga da tako postupe. Takvo odbacivanje ce povecati obrazovanje publike; ucinit ce je samopouzdanijom, a upravo to moe dovesti do poboljanja. Razmatrajuci povelik ovinizam naucnog establimenta, moemo da kaemo: to vie afera poput one vezane uz Lisenka, to bolje (ono cemu se moe prigovoriti u slucaju Lisenka nije uplitanje drave, vec totalitaristicko uplitanje koje radije ubija oponenta nego da naprosto zanemari njegovo miljenje). Tri puta ''ura'' za kalifornijske fundamentaliste koji su uspjeli u tome da se dogmatska formulacija teorije evolucije ukloni iz udbenika i da se prikaz Postojanja uvrsti

u njih. (Ali ja znam da bi oni postali isto tako ovinisticki i totalitaristicki nastrojeni kao to su naucnici danas, samo kada bi im bila dana ansa da oni sami upravljaju drutvom. Ideologije su cudesne kada se upotrebljavaju zajedno sa drugim ideologijama. One postaju dosadne i doktrinarne cim njihove zasluge dovedu do uklanjanja njihovih oponenta.) Medutim, najznacajnija promjena ce morati da se dogodi na polju obrazovanja. 19.7.4. Obrazovanje i mit Reklo bi se da je svrha obrazovanja da uvede mlade u ivot, a to znaci: u drutvo u kome su rodeni i u fizicki univerzum koji okruuje to drutvo. Metoda obrazovanja cesto se sastoji u pripovijedanju nekog osnovnog mita. Taj mit dostupan je u razlicitim verzijama. Najsavrenije verzije mogu biti pripovjedane ritualom posvecenja koji ih cvrsto usaduje u svijest. Poznajuci takav mit, odrasla osoba moe da objasni gotovo sve (ili se inace moe obratiti strucnjacima za detaljna objanjenja). Ona je gospodar prirode i drutva. Ona ih razumije i zna kako da stupa u interakciju sa njima. Medutim, ona nije gospodar mita koji vodi njeno razumijevanje.

Predsokratovci su stremili takvom viem gospodarenju, pa ga djelomicno i dostigli. Oni nisu samo pokuavali da razumiju svijet. Oni su takoder pokuavali da razumiju i sredstva za razumijevanje svijeta, i tako postanu njihovi gospodari. Umjesto da budu zadovoljni jednim jedinim mitom, oni su razvili mnogo mitova i na taj nacin umanjili utjecaj koji dobro ispricana prica vri na ljudsku svijest. Sofisti su uveli jo mnogo dodatnih metoda za umanjivanje ovog iznurujuceg efekta zanimljivih, koherentnih, ''empirijski adekvatnih'', itd. itd., prica. Dostignuca ovih mislilaca nisu bila pravilno shvacena, a izvjesno je da se ona ni danas ne razumiju. Kada pripovijedamo neki mit mi elimo da povecamo vjerojatnost da ce se on razumjeti (tj. da nece biti zagonetke oko bilo koje tocke toga mita), da ce se u njega vjerovati, i da ce biti prihvacen. Nikakvu tetu mitu nece uciniti to to je suprotstavljen drugim mitovima: cak ni najodaniji (tj. najtotalitaristickiji) ucitelj u odredenoj verziji krcanstva ne moe da sprijeci svoje ucenike da se upoznaju sa Budistima, Jevrejima i drugim ozloglaenim ljudima. To je sasvim razlicito u slucaju nauke, ili racionalizma, gdje skoro potpuno dominiraju vjernici. Od najveceg znacaja u ovom slucaju jeste ojacati duhove mladih, a ,,ojacati duhove mladih znaci ojacati ih protiv bilo kojeg lakog prihvacanja obuhvatnih stanovita. Ono to nam je ovdje potrebno jeste obrazovanje koje cini ljude kriticnim, kontra-sugestivnim, a da ih ujedno ne onesposobi da se prosvijete razvijanju ma kojeg pojedinacnog pogleda. Kako ovaj cilj moe biti postignut? On moe biti postignut zatitom ogromne matovitosti koju djeca posjeduju i potpunim razvijanjem duha kontradikcije koji postoji u njima. Gledajuci u cjelini, djeca su mnogo inteligentnija nego njihovi ucitelji. Ona poleu utjecaju i odustaju od svoje inteligencije zato to se nad njima vri nasilje, ili zato to njihovi ucite1ji vecinu njih osvajaju emocionalnim sredstvima. Djeca mogu nauciti, razumjeti i odvojeno vladati sa dva ili tri razlicita jezika (pod ,,djecom podrazumijevam one koji su stari tri do pet godina, a ne one od osam godina, sa kojima je nedavno bilo eksperimentiralo i koji se nisu pokazali ba suvie dobro; zato? Zato to su vec u ranijem dobu bili upropateni nestrucnim poucavanjem). Naravno, jezici moraju biti predavani na mnogo zanimljiviji nacin nego to se to obicno cini. U svim jezicima postoje izvanredni pisci koji su napisali izvrsne price pocnimo nae ucenje jezika sa njima, a ne sa ,,der Hund hat einen Schwanz i slicnim kojetarijama. Upotrebljavajuci price, moemo takoder uvesti ,,naucna objanjenja, recimo, o postanku svijeta, i tako upoznati djecu i sa naukom. Ali nauci ne smije biti dat nikakav poseban poloaj, izuzev ukazivanja na to da postoji mnotvo ljudi koji vjeruju u nju. Kasnije ce price koje su bile ispricane biti dopunjene ,,razlozima, gdje pod razlozima podrazumijevam dalja objanjenja kakva se nalaze u tradiciji kojoj prica pripada. Prirodno,

postojae i kontra-razlozi. I razloge i kontra-razloge ispricat ce strucnjaci u danim oblastima i tako ce mlada generacija biti upoznata sa svim vrstama beseda i svim tipovima propovjednika. Ona se upoznaje sa njima, ona se upoznaje sa njihovim pricama, pa svaka osoba moe sama da odluci kojim putem da krene. Svako danas zna da ako postane naucnik moe steci mnogo novca i veliki ugled, a moda cak i Nobelovu nagradu, tako da ce mnogi postati naucnici. Oni ce postat i naucnici iako nisu zavedeni ideologijom nauke; oni ce biti naucnici zato to su ucinili slobodan izbor. Ali nije li mnogo vremena bilo izgubljeno na nenaucne predmete i nece li to umanjiti njihovu kompetentnost jednom kada postanu naucnici? Ne uopce! Progres nauke, dobre nauke, zasniva se na originalnim idejama i intelektualnoj slobodi: nauku su cesto vukli naprijed autsajderi (sjetite se da su Bohr i Einstein sebe smatrali autsajderima). Nece li mnogi ljudi uciniti pogrean izbor i zavriti u corsokaku? To unekoliko zavisi od toga to podrazumijevate pod terminom ,,corsokak. Danas je vecina naucnika liena ideja, puna straha, i usmjerena na produkovanje nekog beznacajnog rezultata tako da ga mogu dodati poplavi tricavih clanaka koji sada konstituiraju ,,naucni progres u mnogim oblastima. Osim toga, to je vanije?

Voditi ivot koji ste sami izabrali otvorenih ociju, ili provesti ivot u nervoznim pokuajima da se izbjegne ono to neki ne ba inteligentni ljudi nazivaju ,,corsokacima? Nece li broj naucnika toliko opasti da na kraju nece biti nikog da vodi nae dragocjene laboratorije? Ja ne mislim tako. Ako je dana mogucnost izbora mnogi ljudi mogu izabrati nauku, jer nauka koju vode slobodni ljudi izgleda mnogo privlacnije nego dananja nauka koju vode robovi, robovi institucija i robovi ,,razuma. Pa i ako bude privremenog pomanjkanja naucnika, situacija se moe popraviti razlicitim vrstama poticaja. Naravno, naucnici nece igrati dominantnu ulogu u drutvu koje ja zamiljam. Oni ce imati vie nego protuteu u vracevima, svecenicima ili astrolozima. Takva situacija je nepodnoljiva za mnoge ljude, stare i mlade, desno ili lijevo orijentirane. Skoro svi vi imate cvrsto uvjerenje da je bar neka vrsta istine otkrivena, da mora biti sacuvana, i da ce je metoda poucavanja koji ja zastupam i oblik drutva koji branim razvodniti, te na kraju dovesti do toga da ona konacno nestane. Vi imate takvo cvrsto uvjerenje; mnogi od vas moda cak imaju razloge. Ali ono o cemu morate voditi racuna jeste da nedostatak dobrih kontra-razloga predstavlja rezultat povijesne slucajnosti; on ne lei u prirodi stvari. Izgradite drutvo kakvo preporucujem i ova gledita koja danas prezirete (i ne poznajuci ih, budite sigurni) vratice se u takvom sjaju da cete morati naporno da radite da biste zadrali vae vlastite pozicije i vjerojatno cete biti potpuno nemocni da to ucinite. Ne vjerujete mi? Tada bacite pogled u povijest. Naucna astronomija bila je cvrsto zasnovana na Ptolomeju i Aristotelu, koji spadaju medu najvece umove u povijesti zapadne misli Tko je oborio njihov dobro argumentiran, empirijski adekvatan i precizno formuliran sistem? Philolaos, ludi pitagorejac iz vremena prije potopa. Kako se desilo da je Philolaos mogao da napravi takav povratak na scenu? Zato to je naao sposobnog branioca: Copernicusa. Naravno, vi moete slijediti svoje intuicije kao to ja sledim moje. Ali ne zaboravite da su vae intuicije rezultat vaeg ,,naucnog treninga, gdje pod naukom takoder podrazumijevam i nauku Karla Marxa. Moj trening, ili bolje receno moj ne-trening, jeste (ne-)trening jednog urnaliste koji se interesira za cudne i bizarne dogadaje. Na kraju, upitajmo se nije li sasvim neodgovorno, u dananjoj svjetskoj situaciji kada milioni ljudi gladuju, dok su drugi porobljeni, ugnjeteni, i u ocajnoj bijedi tijela i duha misliti tako luksuzne misli kao to su ove? Nije li sloboda izbora luksuz u takvim okolnostima. Nisu li neozbiljnost i humor koje elim da vidim kombinirane sa slobodom izbora isto tako luksuz pod ovim okolnostima? Ne moramo li mi prekinuti sa takvim samo-povladivanjem i delati? Udruiti se i delati? Ovo je najvanija primjedba koja je danas postavljena protiv takvog pristupa kakav ja preporucujem. Ona ima ogromnu privlacnost, ona ima privlacnost nesebicnog posvecivanja. Nesebicnog posvecivanja cemu? Hajde da vidimo?

Mi treba da odustanemo od naih sebicnih sklonosti i posvetimo se oslobadanju potlacenih. A to su nae sebicne sklonosti? One su naa elja za maksimalnom slobodom miljenja u drutvu u kome ivimo sada, maksimalnom slobodom ne samo u apstraktnom smislu vec izraenom u prikladnim institucijama i podesnim metodama obucavanja. Ova elja za konkretnom intelektualnom i fizickom slobodom u naoj vlastitoj sredini treba zasada da bude ostavljena po strani. To pretpostavlja, na prvom mjestu, da borba za takvu vrstu slobode nije na zadatak. To pretpostavlja da mi moemo ispuniti na zadatak sa svijecu koja je cvrsto zatvorena za neke alternative. To pretpostavlja da je ispravan nacin oslobodenja drugih oduvijek bio poznat i da je sve to je potrebno primijeniti ga. Ja alim to ne mogu da prihvatim takvu doktrinarnu samouvjerenost u tako ekstremno vanim stvarima. Da li to znaci da mi uopce ne moemo da delamo? Ne znaci. Ali to znaci da dok delamo moramo pokuavati da realiziramo isto toliko one slobode koju sam ja preporucivao, tako da nae akcije mogu biti korigirane u svijetlu ideja koje doseemo dok povecavamo nau slobodu. To ce nas bez sumnje usporiti, ali zar mi treba da jurnemo naprijed samo zbog toga to su nam neki ljudi rekli da su nali objanjenje za svu bijedu, i

odlican nacin da se izade iz nje? Takoder, mi e1imo da oslobodimo ljude, ne da bi ucinili da oni podlegnu novoj vrsti ropstva, vec da im omogucimo da realiziraju svoje vlastite elje, ma koliko razlicite ove elje mogle biti od naih vlastitih. Zadrti i usko grudi oslobodioci ne mogu to da ucine. Kao po pravilu, oni ubrzo namecu ropstvo koje je jo gore, zato to je sistematicnije, od vrbo labavog ropstva koje su uklonili. A to se tice humora i neozbiljnosti, mislim da odgovor treba da bude jasan. Zato neko e1i da oslobodi nekog drugog? Sigurno ne zbog nekog apstraktnog preimucstva slobode, vec zato to je to najbolji put prema nesputanom razvitku, pa na taj nacin i prema sreci. Mi elimo da oslobodimo ljude tako da oni mogu da se smiju. Da li cemo biti sposobni da to ucinimo ako smo mi sami zaboravili kako se smije, i ako se mrtimo na one koji jo uvijek pamte kako se to radi? Necemo li tada proiriti jednu drugu bolest, koja moe da se usporedi sa onom koju elimo da uklonimo, bolest puritanske zatucanosti? Nemojte da smatrate da posvecenost necemu i humor ne mogu da idu zajedno Sokrat je izvrstan primjer u prilog suprotnom gleditu. Najtei zadatak trai najlaku ruku, inace njegovo ispunjenje nece voditi slobodi vec tiraniji mnogo goroj nego to je ona koju zamjenjujemo.

19.7.5. Literatura 1. Hermann von Helmholtz ,,(Ther den Ursprung und die Bedeutung der geometrischen Axiome u knjizi odabranih Helmholtzovih tekstova Schriften zur Erkenntnistheorie, Berlin, Verlag von Julius Springer, 1921 (prijevod Marijan Bobinac). 2. Ernst Mach ,,Die konomische Natur der physikalischen Forschung u Machovoj knjizi Populr-wissenschaftliche Vorlesungen, Leipzig, Johann Ambrosius Barth, 1903 (prijevod Marijan Bobinac). 3. Henri Poincar ,,La Science est-elle artificielle? u Poincarovoj knjizi La valeur de la science, Pariz, Flammarion, 1970 (prijevod Zdeslav Dukat). 4. Pierre Duhem ,,La thorie physique et lexprience u ]Duhemovoj knjizi La thorie physique: son objet et sa structure, Pariz, Marcel Rivire, 1914 (prijevod Zdeslav Dukat). 5. Philipp Frank ,,The Chain that Links Science with Philosophy u Frankovoj knjizi Philosophy of Science, Westport, Greenwood Press, 1974 (prijevod Zvjezdana Dukic). 6. Philipp Frank ,,The Rupture of the Chain u Frankovoj knjizi Philosophy of Science, Westport, Greenwood Press; 1974 (prijevod Zvjezdana Dukic). 7. J. J. C. Smart ,,Philosophy and Scientific Plausibility u knjizi Mind, Matter, and Method, uredili P. K. Feyerabend i G. Maxwell, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1966 (preveo Neven Sesardic). 8. Rudolf Carnap ,,The Methodological Character of Theoretical Concepts u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. I, uredili H. Feigi i M. Scriven, Minne-. apolis, University of Minnesota Press, 1956 (prevela Zvjezda.na Duki). 9. Carl G. Hempel ,,On the Standard Conception of Scientific Theories u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M. Radner i S. Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970 (preveo Zdeslay Dukat). 10. Herbert Feigi ,,The Orthodox View of Theories: Remarks in Defense as well as Critique u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M. Radner i S. Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970 (preveo Viadan Peri~i). 11. Hilary Putnam ,,What Theories are not u Putna-. movoj knjizi Mathematics, Matter and Method (Philosophical Papers vol. I), Cambridge, Cambridge University Press, 1975 (preveo Zdeslav Dukat). 12. Karl R. Popper ,,The Aim of Science u Popperovoj knjizi Objective Knowledge: an Evolutionary Approach, Oxford, Clarendon Press, 1973 (preveo Neven Sesardi). 13. Imre Lakatos ,,History of Science and its Rational Reconstructions u knjizi odabranih

Lakatosevih tekstova The Methodology of Scientific Research Programmes (Philosophical Papers vol. I), uredili J. Worrall i G. Currie, Cambridge, Cambridge University Press, 1978 (preveo Neven Sesardi). 14. Thomas S. Kuhn ,,Second Thoughts on Paradigms u Kuhnovoj knjizi The Essential Tension, Chicago i London, The University of Chicago Press, 1977 (preveo Zdeslav Dukat). 15. Larry Laudan ,,A Problem-Solving Approach to Scientific Progress u zborniku tekstova Scientific Revolutions, uredio I. Hacking, Oxford, Oxford University Press, 1981 (preveo Viadan Peri~i). 16. Paul Feyerabend ,,How to Defend Society Against Science iz asopisa Radical Philosophy 2, 1975 (preveo Sveto zar Sindeli).

LITERATURA: 1. Anderson, A.R., Fitch on Consistency, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Allan Ross Anderson, Ruth Barcan Marcus i R.M. Martin, Yale University Press, New Haven i London 1975. 2. Aristotel, Physics iz The Works of Aristotel, izdao W.D. Ross, London, Oxford University Press Anzenbacher, A., Einfhrung in die Philosophie, Wien, 1981. 3. Asquith, P.D., Kyburg Jr. H.E., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing Mich: Philosophy of Science Association, 1979. 4. Ayer, A.J., Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondswort, Middlesex, England, 1987. 5. Bacon, F.,Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612.) Vidi The Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857. 6. Bear, A., i Dada povijest jedne subverzije, Izdavacka knjiarnica Karasu, M., Zorana Stojanovica, Sr. Karlovci, Novi Sad, 1997. 7. Bercic, B., Znanost i istina Realizam i instrumentalizam u filozofiji znanosti, Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995. 8. Bercic, B., Filozofija Beckog kruga, KruZak, Zagreb, 2002. 9. Bochenski, J.M., Die zeitgenssischen Denkmetoden, 22-35, Mnchen, 1954. 10. Bolzmann, L., Theories as Representations, u Danto i Morgenbesser, 1960. 11. Bridgman, P.W., The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936. 12. Brglie, L., govor na proslavi stogodinjice Poincareovog rodenja (objavljen u Oeuvers de Henri Poincare, Paris: Gauthier Villars, Vol. XI), 1965. 13. Cambell, D.T., Evolutionary epistemology u P.A. Schlipp (ed.), The Philosophy of Karl Popper, The Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open Court pub Co., 1974. 14. Cantor, G., His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press, Cambridge Mass, 1979. 15. Carnap, R., Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950. 16. Carnap, R., Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol. 5, u Feigl i Brodbeck, 1953. 17. Carnap, R., berwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache,

Erkenntnis, Vol. 2, u Ayer, 1959. 18. Carnap, R., Philosophy and Logical Sintax, Ams Press, New York, 1935. 19. Carnap, R., The Logical Syntax of Language (Logische Syntax der Sprache), prvo englesko izdanje 1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u seriji The International Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method. 20. Carnap, R., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap 1938/55. 21. Carnap, R., The Logical Structure of World & Pseudoproblems in Philosophy, University of California Press, 1967. 22. Cartwigt, N., How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983. 23. Choen M.,i An Indrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod Nagel, E., u logiku i naucnu metodu), BIGZ, Beograd, 1965. 24. Dingle, H., The nature of Scientific Philosophy, proccedings of the Royal Society of Edingburgh, 1949. 25. Duhem, P., Fizikalna teorija i eksperiment, u N. Sesardica, 1984. 26. Duhem, P., Systme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913. 27. Eddington, A.S., The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924. 28. Eddington, A.S., La natura del mondo fisico, Bari, 1935.

29. Einstein, A., On the methods of Theoretical Pysics, Herbert Spencer predavanje, odrano u Oxfordu 1933, pretampano u The World as I See It, Toronto, George Mcleod Ltd., 1934. 30. Ewing, A.C., Mechanical and Telelogical Causation, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14, 1935. 31. Feyerabend, P., Science in a Free Society, London, Verso Editions, 1978. 32. Feyerabend, P., Protiv metode, V. Maslea, Sarajevo, 1987. 33. Feyerabend, P., Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994. 34. Fichte, J.G., Odabrane filozofske rasprave, Kultura, Zagreb, 1956. 35. Fine, A., Unnatural Attitude: Realist and Instrumentalist Attachmants to Science, Mind, vol. XCV br.378, 1986. 36. Frank, Ph., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938/55. 37. Frassen, V., The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980. 38. Funtowicz, S.O. i Three Types of Risk Assesment and the Emergence of Ravetz, J.R., Post-Normal Science, u S. Krimsky i D. Golding, izd. Social Theories of Risk, Westport, Connecticut: Praeger, 1992. 39. Galilei, G., II saggiatore, iz Prose Scelete Glymour, C., Theory and Evidence, Princeton, Princetom University Press, 1980. 40. Goodstein, R.L., Language and Experience, u Danto i Morgenbesser, 1960. 41. Grice, H.P. i In Defence of a Dogma, The Philosophical Review Strawson, P.F., 65, u Zaabeh, Klemke: Jacobson, 1974. 42. Gurvitch, G., Les tendances de la philosophie allemande, 15, Paris, 1949. 43. Haching, J., Experimentation and Scientific Realism, u Leplin 1984. 44. Hadamard, J., L'ouvre mathmatique de Poincar, Acta Mathematica 38, 1921. 45. Hanson, N.R., Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science, Cambridge University Press, Cambridge, 1972. 46. Hertz, H., The Principles of Mechanics, London, 1899. (pretampano u New Yorku, 1956.) 47. Hobson, E.W., The Domain of Natural Science, London, 1923. 48. Holton, G., The Advancement of Science and Its Burdens, Cambridge University Press, 1986. 49. Holton, G., Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge University Press, 1973. 50. Hooker, C.A., A Realistic Theory of Science, New York: State University of N.Y. Press, 1987.

51. Houston, W.V., Description of the Phisical World, u Fogg, 1952. 52. Hume, D., Istraivanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988. 53. Hume, D., A Treatise of Human Nature, London, 1739. 54. James, W., PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Clevenland, A Meridian Book, 1965. 55. Johnson-Laird, P.N. A theoretical analysis of insight into a reasoning task, (u Wason, P.C., Thinking-Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977. 56. Johnson, W.E., Logic, sv.1, Cambridge, England, 1921. 57. Kant, I., Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953. 58. Kant I., Kritika cistog uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. 59. Kant, I., Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbrglicher Absicht, Kant's Werke, Bd. VIII, Berlin, 1912.

60. Keswani, G.H., Origin and Concept of Relativity ( I ), Britissh Journal for the Philosophy of Science 15, 1965 a. 61. Keswani, G.H., Origin and Concept of Relativity ( II ), British Journal for the Philosophy of Science 16, 1965 b. 62. Kneale, W., Gottlob Frege and Mathematical Logic u The Revolution in Philosophy, ed. A.J. Ayer et. al., London-New York, 1956. 63. Kripke, S., Is there a Problem about Substituional Quantification, clanak objavljen u zbirci Truth and Meaning ed. Gareth Evans i John Mcdowell, Clerendon Press, Oxford, 1976. 64. Kuhn, T., The Structure of Scientific Revolutions, u International Encyclopedia of Unified Science, The University of Chicago Press, 1970. 65. Kuhn, T., Struktura naucnih revolucija, Nolit, Beograd, 1974. 66. Kuhn, T., Kritik der reinen Vernunf, Hamburg, 1971. (preveo: Viktor Sonnenfeld, Zagreb, 1984. A. XVII) 67. Kutlea,S., Prirodno filozofijski pojmovi Rudera Bokovica, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb, 1994. 68. Lakatos I., Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes u Kourany, J. (ur.) Scientific Knowledge Basis Isuues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadswort 1987. 69. Laudan, L., Science and Values, University of California Press, 1984. 70. Lehmann, G., I. Kants gesammelte Schriften, Akademie Ausgabe, Bd. XXI u Bd. XXII, hrsg. von A. Buchenau 1936/38. 71. Lelas, S., Promiljanje znanosti, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb, 1990. 72. Lelas, S. i Vukelja, T., Filozofija znanosti, kolska knjiga, zagreb, 1996. 73. Le Roy, E., Science et philosophie, Revue de mtaphysique et du monde, 1899. 74. Locke, J., An Essay Concerning Human Understanding, London 1690. 75. Macan, I., Wittgensteinova teorija znacenja, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb, 1996. 76. Macan, I., Filozofija spoznaje, Biblioteka Filozofski niz, Zagreb 1997. 77. Mach, E., Ekonomicna priroda fizikalnog istraivanja, Filozofija nauke, priredio N. Sesardic, 1984. 78. Maturana, M.R. i Varele, P.J., Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D. Reidel, 1980. 79. Mill, J.S., A System of Logic, Longmans Green, London, 1886.

80. Moore, G.E., The Refutation of Idealism, u sabranim Philosofical Studies, London, 1922. 81. Nagel, E., The Strukture of Science, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. 82. Neurath, O. & Erkenntnis II, 1932/33 i R. Carnap, testability and Meaning, Carnap, R., Philosophy of Science,3, 1936. 83. Newton, I., Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953. 84. O'Gorman, F.P., Poincar's Conventionalism of Applied Geometry, Studies in History and Philosophy of Science 8, 1977. 85. Perrin, J., Atomi, DIZ Jugoslavije, Beograd, 1946. 86. Petrovic, G., Suvremena filozofija, kolska knjiga, Zagreb, 1979. 87. Petrovic, G., Logika i matematika, zbirka Filozofija i marksizam, Naprijed, Zagreb, 1976. 88. Poincar, H., Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989. 89. Poincar, H., Science et Mthode, Paris: Flammarion, 1908. 90. Poincar, H., La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970. 91. Poincar, H., Dernires Peses, Paris: Flammarion, 1912.

92. Polek, D., Pokuaji i pogreke, filozofija Karla Poppera, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb, 1996. 93. Popper, K.R., Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge, Routledge & Kegan Paul, London 1989. 94. Popper, K.R., Logika naucnog otkrica, Nolit, Beograd, 1973. 95. Popper, K.R., Realism and the tim of Science, (ur.) Bartley, W.W., London, Melbourne Sydney: Hutchinson, 1983. 96. Popper, K.R., The Myth of the Framework: In defence of Science and Rationality, ured. M.A. Noturno Routledge, London, 1994. 97. Quine, W.V.O., Rijec i predmet, KruZak, Zagreb, 1999. 98. Quine, W.V.O., Two dogmas of Empiricism, Philosophical Review 60, u Zabeeh, Klemke, Jacobson, 1974. 99. Quine, W.V.O., Epistemology Naturalized, U Akten des XIV Internationales Kongress fr Philosophie, Wien: Hencher, 1968. 100. Radnitzky, G., Conteporary Schoole of Metascience, Gteborg: Akademi forlaget, 1970. 101. Rankine, W.J.M., Miscellaneous Scientific Paper, 1881. 102. Reichenbach, H., Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954. 103. Reichenbach, H., The Reise of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles 1951.) Nolit, Beograd 1964. 104. Reichenbach, H., Experience and Prediction, The University of Chicago Press, 1976. 105. Rescher, N., Tropics in Philosophical Logic, D. Reidel Publishing Company, Dodrecht, 1968. 106. Rorty, R., Consequences of Paradigmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982. 107. Russell, B., Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. 108. Russell, B., Dialectica, Zrich, Vol. 14, 1960. 109. Russell, B., An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd., London, 1940. 110. Russell, B., Philosophical Essays, Allen & Unwin, London, 1976. 111. Russell, B., Problemi filozofije, Nolit, Beograd, 1980. 112. Russell, B., The Relation of sense Data to Physics, u Danto i Morgenbesser,

1964. 113. Russell, B., History of Western Philosophy, prijevod: Kultura, Beograd, 1962. 114. Salmon, C.W., Why Ask Why?, u Kourany, 1978. 115. Schlick, M., Is There a Factual a Priori?, Wissenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen Gessellschaft an der Universitt zu Wien fr das Verensjahr, u Feigl i Sellars, 1949. 116. Sellars, W.F., Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963. 117. Sesardic, N., Filozofija nauke, Nolit, Beograd, 1988. (izbor tekstova) Shimony, A., Perception from evolutionary point of view, Journal of Philosophy 68, 571-583, 1971. 118. Smart, J.J., Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989. 119. Supek, I., Filozofija, znanost i humanizam, kolska knjiga, Zagreb, 1995. 120. arcevic, A., Znanost, covjek i slobodno drutvo Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma, pogovor u P. Feyerabend: Protiv metode, V. Maslea, Sarajevo, 1987. 121. vob, G., Frege: Pojmovno pismo, Naprijed, Zagreb, 1992.

122. Toretti, R., Philosophy of Geometry from Riemann to Poincar, Dodrecht: Riedel, 1978. 123. Ule, A., Sodobne teorije znanosti, Znanstveno in publicisticno sredice, Ljubljana, 1992. 124. Ule, A., Znanje, znanost in stvarnost, Znanstveno in publicisticno sredice, Ljubljana, 1996. 125. Veinberg, S., Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris, Beigrad, 1977. 126. Vollmer, G., Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983. 127. Vollmer, G., Mesocosm and objective knowledge u Wuketits, 1984. 128. Weischedel, W., I. Kants Werke in sechs Bnden, Bd. V, Insel Verlag, Frankfurt Darmstadt, 1957. 129. White, M., The Analitic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski, 1952. 130. Whitehead, A.N., Science and the Modern World, The macmillian Company, New York, 1925. 131. Whitehead, A.N. i Russel B., Principia Mathematica, Oxford, 1908. 132. Wittaker, A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953. 133. Wittgenstein, L., Tractatus Logico Philosophicus, Veselin Maslea-Svjetlost, Sarajevo, 1987. 134. Wittgenstein, L., Filozofska istraivanja, Nolit, Beograd, 1969. 135. Wuketits, F.M., Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht: D. Reidel, 1984.