Milic - Povijesni Pregled Liturgije

Jasmin Mili
POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

s posebnim osvrtom na razvoj bogosluja u protestantskim crkvama i crkvama reformacijske batine
Dr. sc. Jasmin Mili Povijesni pregled liturgije s posebnim osvrtom na razvoj bogosluja u protestantskim crkvama i crkvama reformacijske batine Copyright 2007. by Jasmin Mili Lektura: Nenad Adi Izdava: Kranski centar Dobroga Pastira, Osijek Recenzenti: Prof. dr. sc. Davorin Peterlin proelnik odsjeka za poslijediplomski studij i znanstveno-istraivaki rad, School of Postgraduate Studies and Research, Milltown Institute, Dublin, Irska. Prof. dr. sc. Dimitrije Popadi, dekan Teolokog fakulteta Novi Sad ISBN: 953-6865-17-3 Grako oblikovanje i tisak: Graka, Osijek
CIP - Katalogizacija u publikaciji GRADSKA I SVEUILINA KNJINICA OSIJEK UDK
Jasmin Mili
POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

S POSEBNIM OSVRTOM NA RAZVOJ BOGOSLUJA U PROTESTANTSKIM CRKVAMA I CRKVAMA REFORMACIJSKE BATINE
Kranski centar Dobroga Pastira Osijek 2007.
SADRAJ
PREDGOVOR ............................................................................................ 9 UVOD......................................................................................................... 13 1. OSNOVNO ODREENJE POJMA LITURGIJA .......................... 15 1.1. Liturgija.......................................................................................... 16 1.2. Bogotovlje .................................................................................... 17 1.3. Bogosluje ..................................................................................... 18 1.4. Sluba ............................................................................................. 19 2. BOGOSLUJE U STAROM ZAVJETU .......................................... 19 2.1. Bogosluje prije pada u grijeh ................................................... 19 2.2. Bogosluje nakon pada u grijeh ................................................ 19 2.3. Sveti ator ...................................................................................... 20 2.4. Koveg saveza ............................................................................... 21 2.5. Jeruzalemski hram ....................................................................... 22 2.5.1. Bogotovne djelatnosti......................................................... 24 2.5.2.Starozavjetni liturgijski kalendar ........................................ 26 2.5.3. Sveenstvo .............................................................................. 28 2.6. Sinagoga ......................................................................................... 30 3. ISUS I BOGOSLUJE ......................................................................... 33
4.POECI KRANSKE LITURGIJE ................................................. 37 4.1. Liturgija u Djelima apostolskim i poslanicama...................... 37 4.1.1. Lomljenje kruha euharistija ............................................ 38 4.1.2. Molitva liturgijski obrasci ................................................ 39 4.1.3. Propovijedanje i nauavanje ............................................... 42 4.1.4. Predvodnici bogosluja sudjelovanje vjernika ............ 43 4.2. Bogotovna mjesta....................................................................... 44 4.3. Nedjelja Dan Gospodnji ......................................................... 45 5. LITURGIJA U POAPOSTOLSKO DOBA...................................... 47 5.1. Didache .......................................................................................... 47 5.2. Klementova poslanica Korinanima ........................................ 49 5.3. Ignacijevi spisi .............................................................................. 49 5.4. Apologija sv. Justina .................................................................... 50 5.5. Apostolike paradosis Traditio Apostolica (Apostolska predaja) Hipolita Rimskog .................................. 51 6. RAZVOJ LITURGIJE U KONSTANTINOVO I POKONSTANTINOVO VRIJEME.................................................. 55 6.1. Sloboda kranstva ...................................................................... 55 6.1. Teoloki utjecaj na liturgiju........................................................ 56 6.1.1. Liturgijska vjeroispovijedanja............................................. 56 6.1.1.1. Apostolsko vjerovanje ................................................... 57 6.1.1.2. Nicejsko carigradsko vjeroispovijedanje ............... 58 6.1.1.3. Atanazijevo vjeroispovjedanje..................................... 59 6.1.2. Rani liturgijski teoloki obrasci .......................................... 61 6.2. Liturgijske stranputice ................................................................ 62 6.3. Liturgija katekumena i liturgija vjernih ................................... 64 6.4. Oblikovanje liturgijskog kalendara........................................... 65 6.5. Oblikovanje razliitih liturgija na Istoku i na Zapadu .......... 68
Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE
7. RAZVOJ LITURGIJE OD KAROLINKE OBNOVE DO REFORMACIJE ............................................................................ 73 7.1. Karolinka obnova ....................................................................... 73 7.2. Razvoj euharistijske teologije i prakse ..................................... 74 7.3. Struktura liturgije himne i molitve ....................................... 76 7.4. Razvoj liturgijskog ruha i liturgijskih boja .............................. 80 7.5. Predreformacijsko stanje ............................................................ 82 8. PROTESTANTSKA REFORMACIJA I LITURGIJA.................... 85 8.1. Martin Luther ............................................................................... 85 8.2. Urlich Zwingli ............................................................................... 90 8.3. William Farel................................................................................. 92 8.4. Martin Bucer................................................................................. 93 8.5. Jean Calvin .................................................................................... 95 8.6. Anglikanska crkva...................................................................... 101 8.7. John Knox .................................................................................... 104 8.8. Puritanci ...................................................................................... 106 8.9. Westminstersko vjeroispovijedanje i Westminsterski direktorij ........................................................ 107 8.10. Anabaptisti i baptisti ............................................................... 110 8.11. Zajednike liturgijske promjene u protestantskim crkvama ........................................................ 115 8.11.1. Odbacivanje rtvenog karaktera euharistije ............... 115 8.11.2. Odbacivanje posrednike sveenike slube............... 115 8.11.3. Uvoenje narodnog jezika u bogosluje ...................... 116 8.11.4. Propovijed .......................................................................... 117 8.11.5. Sudjelovanje vjernika u bogosluju ............................... 117 9. RAZVOJ RIMOKATOLIKE LITURGIJE OD TRIDENTSKOGA DO II. VATIKANSKOG SABORA ............. 119 9.1. Liturgijske reforme Tridentskoga sabora .............................. 119 9.2. Liturgijski pokret 19. i 20. stoljea.......................................... 123
9.2.1. Liturgijski pokret meu rimokatolicima ........................ 123 9.2.2. Liturgijski pokret meu protestantima .......................... 125 9.3. II. vatikanski sabor ..................................................................... 127 9.3.1. Latinski jezik ............................................................................ 127 9.3.2. Sudjelovanje vjernika u bogosluju ..................................... 131 9.3.3. Sveto pismo i propovijed u liturgiji ..................................... 133 9.3.4. Molitva vjernika ...................................................................... 136 9.4. Utjecaj rimokatolike liturgijske reforme na protestantske liturgije .................................................................... 137 9.4.1. Lekcionar .................................................................................. 139 10 . BOGOSLUJE U PROTESTANTSKIM CRKVAMA I CRKVAMA REFORMACIJSKE BATINE U HRVATSKOJ ............................................................................... 145 10.1. Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj............................ 145 10.2. Reformirane crkve u Hrvatskoj............................................. 154 10.2.1. Reformirana kranska kalvinska crkva u Hrvatskoj ........................................................................ 154 10.2.2. Reformatska kranska crkva Maara u Hrvatskoj ........................................................................ 156 10.2.3. Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj .......................................................... 158 10.3. Savez baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj............... 164 10.4. Evaneoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj ................................................................ 167 10.5. Kranska adventistika crkva u Hrvatskoj ........................ 171 10.6. Evangelika metodistika crkva ............................................ 174 ZAKLJUAK .......................................................................................... 177 BIBLIOGRAFIJA.................................................................................... 181
PREDGOVOR
odine 1997. na Evaneoskom teolokom fakultetu u Osijeku obranio sam magistarski rad pod nazivom Povijesno-teoloka analiza liturgije s kritikim osvrtom na bogotovnu praksu slobodnih evaneoskih crkava u Republici Hrvatskoj, pod vodstvom mentora dr. sc. Davorina Peterlina. Od tada sam se s liturgijom upoznavao kroz svoju pastoralnu praksu, ali i kroz izuavanje povijesnog razvoja liturgije, posebice u protestantskim crkvama. Na alost, na hrvatskom jeziku jo uvijek nemamo literaturu koja bi se sustavno bavila bogoslujem u protestantskim crkvama. Protestantske crkve u Hrvatskoj jo uvijek nemaju niti dovoljno ureenih obrednika na hrvatskom jeziku. Stoga sam smatrao da bi ovakva jedna knjiga bila koristan doprinos u daljnjem izuavanju ove neiscrpne teme. Svjestan sam nesavrenosti ovoga djela. Tematika koja se ovdje ukratko obrauje, zahtijeva mnogo vie pojanjenja. Upravo sam zato i nazvao ovu knjigu Povijesni pregled liturgije. Bavim se, dakle, pregledom povijesnog razvoja liturgije na Zapadu (stoga je izostavljen sustavniji osvrt na liturgije istonih, odnosno pravoslavnih crkava) budui se u zapadnoj liturgijskoj tradiciji nalaze izvori za razvoj bogosluja u protestantskim crkvama. Namjera mi je bila dati osnovne informacije o kranskoj liturgijskoj praksi u odreenim povijesnim razdo-
10
bljima. Dakako da u ovome kratkom prikazu nisu mogla biti obuhvaena sva razdoblja povijesnog razvoja kranske liturgije. Odabrao sam, po mome sudu, ona najznaajnija. Pod liturgijom prvenstveno mislim na uobiajeno glavno bogosluje Rijei (propovijedanja) i Veere Gospodnje (euharistijska sluba) koje se u veini crkava odrava nedjeljom prije podne, odnosno na blagdane. Postoje i drugi oblici bogosluja (jutarnja bogosluja, veernja bogosluja, obredi, biblijski sati, bogosluja za djecu mlade i sl.) koja se u ovoj knjizi ne obrauju. elim zahvaliti svima koji su mi svojim savjetima i vrijednim primjedbama pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana: prof. dr. sc. Davorinu Peterlinu, prof. dr. sc. Dimitriju Popadiu, dr. sc. Stanku Jambreku, biskupu Janosu Kopacsi Kettosu, vl. Duanu Sajaku, Rubenu Kneeviu i drugima. Posebice zahvaljujem mojoj obitelji Tamari, Mihaelu i Ivani, na njihovom strpljenju sa mnom tijekom pisanja ove knjige. Radovat e me ukoliko ovo skromno djelo poslui nekome kao poticaj u istraivanju liturgijske znanosti u njenim razliitim aspektima. Dr. sc. Jasmin Mili O Uskrsu, 2007. godine
11
ovjekov glavni i najvii cilj jest proslavljati Boga te u Njemu potpuno uivati za uvijek Westminsterski katekizam, 1 pitanje.
UVOD
ovjeku je uroena svijest za potrebom tovanja Boga. Od samoga poetka ovjeanstva nailazimo na znakove tovanja razliitih oblika boanstva, koje je neuk ovjek nerijetko prepoznavao u ivotinjama, prirodnim pojavama (koje su ovjeku djelovale kao natprirodne pojave), drugome ovjeku (faraonima, kraljevima) i sl. ovjek je pronalazio objekt tovanja jer je osjeao iskonsku potrebu da nekoga tuje, oboava, proslavlja, odnosno da se stavi pod zatitu nekoga monijega od sebe.1 Bog se u povijesti objavio svome narodu, otkrivi mu svoju volju i po pitanju tovanja. Bog od svoga naroda trai iskljuivo tovanje. Nitko drugi i nita drugo ne smije biti objekt oboavanja koje pripada jedino Bogu.2 Jedan od najteih grijeha u
I danas su primjetni alternativni oblici tovanja razliitih idola koji naizgled nemaju religijska obiljeja. Komunizam, koji je elio suzbiti svaku religioznost, stvorio je svoje vlastite kultove linosti kojima se iskazivala (odnosno iskazuje) tovanje. Takve oblike tovanja osoba kao i ideologije, poput religijske dogme nalazimo u pojedinim komunistikim sustavima. Meutim, i Zapad ima svoje oblike tovanja osoba koje se uzdie do boanskoga tovanja, poput tovanja razliitih medijskih zvijezda kao idola. U prvoj zapovijedi Dekaloga Bog se objavljuje kao jedini Bog: Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kue ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene. (Izl 20, 2-3).
14
Starome zavjetu jest idolopoklonstvo, tovanje drugih bogova, odnosno osoba i predmeta kao boanstvo.3 Novi zavjet objavljuje Krista koji dolazi kao ispunjenje starozavjetnog bogotovnog sustava te uspostavlja novi nain pristupa Bogu. On ga omoguuje time to po Njegovoj rtvi na kriu svatko moe doi izravno pred nebeskog Oca. O ovoj temi na poseban nain govori poslanica Hebrejima.4 Krist uspostavlja novi bogotovni sustav koji vie nee ovisiti o odreenom mjestu, ve nastupa vrijeme kad e se pravi klanjaoci klanjati Ocu u Duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce eli. (Iv 4, 23). Pored privatnoga tovanja (osobne molitve) pojedinaca, u idova, a kasnije i u krana (kao i u drugim religijama) organiziraju se zajednika bogosluja Bojega naroda. U tekstu koji je pred nama razmotrit emo povijesni razvoj kranska bogosluja, vie u obrednom a donekle i u teolokom smislu te vidjeti kako se kransko bogosluje razvijalo unutar razliitih kranskih crkava odnosno denominacija.
3
U drugoj zapovijedi Dekaloga Bog trai iskljuivo tovanje, otkrivajui sebe kao ljubomornog Boga koji ne trpi tovanje bilo ega drugog, odnosno koji kanjava idolopoklonstvo. Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga to je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im slui. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran, koji kanjavam grijeh otaca onih koji me mrze na djeci do treeg i etvrtog koljena, a iskazujem ljubav tisuama koji me ljube i vre moje zapovijedi. (Izl 20, 4-6). U knjizi proroka Izaije, 44, 9-11, Bog osuuje izradu kipova u svrhu tovanja: Tko god pravi kipove, nitavan je, i dragocjenosti njegove ne koriste niemu. Svjedoci njihovi nita ne vide i nita ne znaju, da im budu na sramotu. Tko pravi boga i lijeva kip da od toga korist ne oekuje? Gle, svi e tovatelji likova biti osramoeni, izraivai njihovi vie od bilo koga.... Prema tome, brao, budui da mi snagom krvi Isusove otvoreno moemo ui u svetinju nad svetinjama taj novi i ivotonosni put on nam je otvorio kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo... (Heb 10, 19-20).
OSNOVNO ODREENJE POJMA 1. LITURGIJA

1.1. Liturgija
Znanost koja se bavi prouavanjem kranskog bogosluja naziva se liturgika. Znanstvenik koji se bavi prouavanjem liturgije naziva se liturgiar, a osoba koja predvodi bogosluje odnosno vri liturgijski in jest liturg.5 Kako bi smo mogli prouavati liturgijsku znanost potrebno je razumjeti znaenje rijei liturgija. Liturgija dolazi od grke rijei leiturgia (od glagola leiturgein) koja je u Grka oznaavala svako dobro djelo uinjeno u korist naroda, drave, odnosno za javno dobro. Od 2. stoljea prije Krista termin leiturgia se koristi i da oznai bogotovnu, kultnu slubu. Budui da su javna zvanja u Grka bila usporediva sa slubama sveenika i levita u Starome zavjetu, prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta)6 za njihovu slubu upotrebljava izraz leiturgia. Isto moemo vidjeti i u Novome zavjetu, poput Lk 1, 23, Heb 9, 21; 10, 11, no isti se termin upotrebljava i za sveeniku Kristovu slubu (Heb 8, 6), humanitarno djelovanje oko pomoi vjernicima u Palestini (2 Kor 9, 12), kao i za pomo
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, Zadar: Hrvatski institut za liturgijski pastoral, 1993. str. 3
6 5
Grki prijevod Staroga zavjeta, oko 250-150 godine prije Krista.
16
apostolu Pavlu dok je bio u tamnici (Fil 2, 30). Termin leiturgia oznaava i bogosluje rane Crkve (Dj 13, 2). Danas, izraz liturgija oznaava bogosluje kranskih crkava. No budui da se odreene kranske crkve razilaze i po pitanju kranskoga bogosluja u praktinom i dogmatskom smislu, izraz liturgija se primjenjuje u onim crkvama i za one crkve koje imaju tzv. liturgijska bogosluja.7 Pod time se misli na propisano i denirano bogosluje, koje se odlikuje odreenim liturgijskim radnjama, odjeom sveenika, propisanim molitvama, redoslijedom bogosluja, liturgijskim prostorom i sl. Za razliku od liturgijskih bogosluja imamo tzv. slobodna bogosluja koja ne podlijeu odreenim pisanim formama, ve se odlikuju slobodom i kreativnou voditelja bogosluja.8 No, kako emo vidjeti kasnije, sadraj i jednih i drugih tipova bogosluja je u biti veoma blizak.
1.2. Bogotovlje
Jedan od termina koji koristimo za liturgiju jest bogotovlje. Sam izraz bogotovlje ukazuje na njegovo znaenje. On oznaava one aktivnosti pojedinca ili zajednice po kojima se tuje Bog. Bogotovlje je u svakoj religiji susretanje zajednice s boanstvom i ispovijedanje vjere, najee u odreenim oblicima, te uspostavljanje veze izmeu ovjeka i Boga ovjekovo klanjanje Bogu poprima zajedniarski oblik. Bo7
Crkve koje primjenjuju liturgijska, dakle propisana bogosluja, su: Rimokatolika (i Grkokatolika), Pravoslavna, stare Istone crkve, Anglikanska, Starokatolika Evangelika, Reformirana, Metodistika i sl. Tzv. Slobodna bogosluja nalazimo u tzv. Crkvama reformacijske batine poput Baptistike crkve, Pentekostne crkve i sl.
17
gotovlje nije samo izraz ovjekove potrebe za svojim stvoriteljem nego i izraz ovjekove dunosti klanjati se Bogu. Neki oblik bogotovlja prisutan je u svakoj religiji, odnosno neke zajednike crte bogotovlja susreemo gotovo u svim religijama.9 Jedan kranski teolog odreuje bogotovlje kao odaziv stvorenja Vjenomu.10 Ova denicija obuhvaa subjekt (ljudska bia) i objekt doivljenog iskustva (Boga).11 Sama rije bogotovlje kao i denicije koje iz nje proizlaze podrazumijevaju Boje postojanje, odnosno vjerovanje u Boga od strane bogotovatelja. Bogotovatelj shvaa da je Bog beskrajno velik te ga svjestan Njegova velianstva eli tovati. Bogotovatelj ne tuje Boga samo radi onoga tko Bog jest, ve i zbog onoga to Bog ini, kako u povijesti, tako i u osobnom ivotu tovatelja. Iako svaka religija poznaje privatnu molitvu, koja je u odreenim tradicijama, kao npr. u Islamu, strogo propisana obveza, bit bogotovlja jest zajedniki in u kojem zajednica vjernika tuje Boga.
1. 3. Bogosluje
Pored termina bogotovlje, koji govori o Bogu kao objektu sluenja, odnosno tovanja, nalazimo i termin bogosluje. Bogosluje je najprikladniji hrvatski izraz kojim moemo denirati kransku liturgiju. Naime, kranska liturgija je dvostruki in. Mi sluimo Bogu, proslavljamo ga i tujemo, no u isto vri9
A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1996., str. 143. E. UNDRHILL, Worship, New York: Harper and Brothers, 1963., str. 3. R. RICE, Uvod u kransku teologiju, Maruevec: ATF, 1987., str. 287.
10 11
18
jeme i Bog slui nama jer nam daruje uslugu svoga spasenja u Kristu, koji je sam rekao da nije doao da bude sluen, nego da slui (Mt 20, 28; Mk 10, 45).12 Mogli bi smo rei da je bogosluje u prvome redu Boje sluenje nama a tek onda nae sluenje Bogu, koje dolazi kao odgovor vjernika na konkretno Boje djelovanje.
1.4. Sluba
Osim gore navedenih izraza, nailazimo i na jednostavan termin sluba za liturgiju odnosno bogotovlje ili bogosluje. Termin sluba je jednostavan prijevod hebrejske rijei abadah koja se upotrebljava u Starome zavjetu da oznai slubu Bogu. I termin sluba moe imati dvostruko znaenje, poput rijei bogosluje - Bog kao onaj koga se slui i Bog kao sluitelj onima koji mu slue. No koji god termin upotrebljavali, valja nam shvatiti samu bit kranskog sluenja Bogu. Za sada neka nam u tom cilju poslui citat velikoga reformiranog teologa Karla Bartha koji s pravom ustvruje: Kransko je bogosluje ono najvanije, najhitnije i najdivnije, to se na zemlji moe dogoditi.13
12 13
A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 15.
Gotteserkenntnis und Gottesdienst nach reformatorischer Lehre, ZollikonZrich, 1938, str. 10.
BOGOSLUJE U STAROME 2. ZAVJETU
2.1. Bogosluje prije pada u grijeh

Prije pada u grijeh ovjek je imao savreno, prijateljsko zajednitvo s Bogom. Odnos Boga i ovjeka nije bio sloen. ovjek je kao neku vrstu bogoslunog ina trebao biti posluan Bojoj zapovijedi o neuzimanju ploda sa stabla dobra i zla (Post 2, 16-17). Na ovaj nain je ovjek trebao potvrditi svoju poslunost Bogu. Bogosluje se sastojalo u poslunosti i u izravnom, neposrednom zajednitvu i druenju s Bogom. Nije bilo grijeha koji bi naruavao ovaj sklad.
2.2. Bogosluje nakon pada

Padom u grijeh, ovjek je uvrijedio Boga te time pokazao svoju neposlunost odnosno nepotivanje Boje zapovijedi i samoga Boga. Time je zajednitvo, odnosno prijateljstvo Boga i ovjeka bilo narueno te ovjek od tada mora na drugaiji nain pristupati Bogu. Potrebno je za uinjeni grijeh dati odreenu zadovoljtinu Bogu. U tome smislu ustanovljava se institucija rtvovanja ivotinja. rtvovanje postaje konkretno bogosluje koje govori o ovjekovom grijehu. Krv je otkupna cijena za narueni sklad izmeu Boga i ovjeka. Sistem rtvovanja ujedno ukazuje i na Krista koji e dati potpunu rtvu kao
20
pravu zadovoljtinu za grijehe paloga ovjeka. Stoga su starozavjetni vjernici po rtvovanju izraavali nadu i vjeru u obeanoga Otkupitelja. U vrijeme Izraelskih patrijaraha i na poetku Mojsijeve slube Izraelci su podizali rtvenike (hebr: mizbeah) na mjestima koja su bila vezana uz starokanaanska kultna mjesta. Tako itamo u Biblijskim zapisima da su rtvenici podizani u ekemu, Betelu, Mamri i Beer ebi. Svako od ovih svetita vezano je uz ime nekog od patrijaraha (npr. ekem, Betel i Mamre su vezani uz ime Abrahama i Jakova dok je Beer eba vezana uz Izakovo ime). No, sustavni ustroj bogosluja dogaa se u Mojsijevo vrijeme, kada se javljaju dvije vrlo vane institucije Izraelaca: Sveti ator i Koveg saveza.
2.3. Sveti ator

Knjiga Izlaska 25. poglavlje, govori o uputama koje je Mojsije dobio od Jahve o gradnji Svetita. Uzorak je pokazan Mojsiju na gori, najvjerojatnije u formi vizije, a po tom uzorku trebalo je izgraditi zemaljsko svetite, to jest Sveti ator (hebr. ohel Jahve ili mikda Jahve ili ha-bajith. Opise atora nalazimo u Jahvinim uputama (Izl 25, 26 te kasnije kad ga je Mojsije dao izraditi (Izl 36, 8-38).14 Sveti ator je sluio kao mjesto bogosluja u vrijeme boravka u pustinji. Budui da je narod Izraela bio u pokretu, bilo je potrebno i da mjesto u kojem e se obavljati glavni bogotovni ini bude pokretljivo. Nemamo detaljan opis redoslijeda bogosluja koje se obavljalo u atoru u vrijeme hoda kroz pustinju, no znamo da su se u njegovom dvoritu prinosile rtve, da je
14
Usp. Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 78-79.
21
u njemu prebivala slava Jahvina odnosno znak Jahvine prisutnosti meu svojim narodom (Izl 25, 8), da se u njemu Mojsije susretao s Jahvom (Izl 33, 11) a bio je takoer i mjesto gdje su se svi Izraelci mogli obratiti Jahvi (Izl 33, 7).
2.4. Koveg saveza

Podaci o Kovegu saveza zapisani su u Izl 25, 10-22; 37, 1-9. Naziva se Koveg saveza (Izl 25, 22 i drugdje) budui su u njemu pohranjene ploe saveza, odnosno svjedoanstva (Izl 31, 18 i drugdje) na kojima su bile ispisane Bojim prstom Deset zapovijedi koje je Mojsije primio od Gospodina na planini Sinaj (Izl 20, 1-17). Koveg je bio sredite izraelskog bogotovlja u vrijeme lutanja kroz pustinju i dalje do razorenja hrama 587. Nakon ulaza u obeanu zemlju bio je dran u Gilgalu (J 7, 6), zatim u Betelu (Suci 20, 27) te u ilu (1 Sam 3, 3). Bio je donesen u bitku kod Afeka (1 Sam 4, 3 sl.) te zarobljen od strane Filistejaca (4, 11). Nakon to je meu Filistejcima prouzrokovao zastor te bio slan od grada do grada, konano je vraen Izraelcima i bio uvan u Kirjat-jearimu (5, 5-7,1). Napokon ga je David dao prenijeti u Jeruzalem gdje je bio uvan u atoru dok nije Salomon sagradio hram te ga postavio u Svetinju nad svetinjama (2 Sam 6; 1 Kralj 6, 19; 8, 1-9). To je posljednje to o njemu znamo, osim iz apokrifne tradicije koja se spominje u 2 Mak 2, 4 i sl.15 Izraelci su u svome lutanju kroz pustinju nosili i Koveg jer je simbolizirao mjesto Boje prisutnosti. Bio je simbol saveza izmeu Boga i Izraela. Koveg je djelovao i na neizraelce to je vidljivo iz reakcije Filistejaca prilikom donoenja Kovega na
15
Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, str. 81.
22
bojno polje: Bog je doao u tabor! (1 Sam 4, 7). Koveg je bio poput nacionalnog barjaka Izraela.16 Sveti ator i Koveg saveza inili su cjelinu. ator je bio pokretno svetite, koje slui Izraelskom narodu, takoer u pokretu i u kojemu se obavljalo bogosluje, a koveg, koji je znak Boje prisutnosti, sredite je obrednih radnji bogosluja.
2.5. Jeruzalemski hram

Iako su bila poznata i ranija svetita koja su Izraelci imali od osvajanja obeane zemlje do podizanja hrama (Gilgal, ilo, Mispa, Ofra, Dan), Salomon poinje graditi hram u kojem e se obavljati sredinje bogotovlje Bojega naroda. Nove politike okolnosti omoguuju Bojem narodu da se smjesti na odreenom teritoriju. Izrael vie nije putujui narod. Hram e doi na mjesto Svetog atora kojega je Mojsije izgradio po zapovijedi Jahvinoj. Ve je David namjeravao podii hram u ast Jahvi, no ovu e zamisao ostvariti tek njegov sin Samuel koji gradi hram po uzoru na Sveti ator i u kojem e sredinje mjesto zauzimati Koveg saveza. I tako jeruzalemsko svetite preuzima ulogu nekadanjega bogotovnog mjesta za plemena. S druge strane Bog u njemu pokazuje svoju slavu usred oblaka. Time on vidljivo naznauje da mu se taj Hram svidio kao prebivalite u kojem prebiva njegovo Ime. On sam, dakako, nije vezan uz ovaj opipljivi znak svoje prisutnosti: ni nebesa ga ne mogu obuhvatiti, a kamoli e neka zemaljska kua (1 Kralj 8, 27)! Ali da svom narodu omogui da ga sigurno susree, oda16
A. REBI, Biblijske starine, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992., str. 175.
23
brao je to prebivalite za koje je rekao: Tu e biti moje Ime (1 Kralj 8, 29).17 Hram u najuem smislu rijei nije bio jako velik jer je prvenstveno izgraen za slubu Bogu a ne da primi veliki broj ljudi. Bio je oko 27 metara dug, 9 metara irok i 13 metara visok (1 Kr 6, 2). Podijeljen je bio u dva djela: unutarnji dio i na Svetinju nad svetinjama (u kojoj se nalazio Koveg saveza) koja je od unutarnjeg dijela bila odvojena zidom a kasnije zavjesom. Sprijeda se nalazio ulaz irok 4,5 metara, a uz njega su se nalazile skladine prostorije.18 Tako su Izraelci dobili svoj hram koji je postao sredinje mjesto obavljanja bogosluja. K njemu se hodoastilo, u njemu su se prinosile rtve, slavili blagdani i sl. Iako se o hramu moe govoriti i iz arhitektonske pa i politike perspektive, ograniit emo se ovdje na bogotovno znaenje koje je imao u Izraelskom narodu. Salomonov hram bio je do temelja sruen 587. godine prije Krista od strane babilonskog kralja Nabukodonozora. Nakon toga, hram je elio ponovno izgraditi Ezekiel (Ez 40-42), no nije ga uspio nikada izgraditi. Drugi je hram bio posveen 515. godine prije Krista, a izgradio ga je Zerubabel. U usporedbi sa Salomonovim hramom bio je neugledan i siromaan. idovi i danas slave uspomenu na posveenje ovoga hrama na blagdan hanukah. Ovaj je hram bio uniten u vrijeme hasmonejske vladavine (164.-37. godine prije Krista). Trei, i najvelianstveniji hram je izgradio Herod. Dovren je 64. godine poslije Krista. Bio je dvostruko vii od Salomonovog i obloen s mnogo zlata. Postojao je Kristovo vrijeme i za njega je Isus izrekao prorotvo
17
X. LEON-DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, Zagreb: Kranska sadanjost, 1980., str. 307. Biblijski prirunik, Zagreb: Duhovna stvarnost, 1989., str. 256.
18
24
o razorenju (Mt 24, 1-2). Ve 70. godine po Kristu, rimska vojska, pod vojskovoom Tirom sruila ga je do temelja.19 2.5.1. Bogotovne djelatnosti Spomenuli smo rtvovanje kao prvi oblik bogotovlja to ga nalazimo u Bibliji. Po rtvi se ovjek mogao pribliiti Bogu. Hebrejska rije korba, koju prevodimo kao rtva, dolazi od rijei karab to znai biti blizu. U Bibliji se spominju razliite vrste rtava: rtve paljenice,20 rtve prinosnice,21 rtve priesnice,22 i rtve pokajnice.23 Kako smo ve ranije istaknuli, ovjek je
19 20
A. REBI, Biblijske starine, str. 179-185.
Bogu se prinosila cijela ivotinja, osim koe koja je pripala sveenicima. Prinositelj je stavio svoju ruku na glavu ivotinje da pokae kako je to rtva za njegove prijestupe. ivotinja je morala biti savrena i bez mane (samo najbolje, dostatno je dobro za Boga). ivotinjskom krvi pokropile su se sve strane rtvenika kao daljnji znak da je rtvovana ivotinja posveena Bogu. Levitski zakonik 1. Enciklopedija Biblije, Zagreb: Duhovna stvarnost, Kranska sadanjost, Hrvatsko ekumensko biblijsko drutvo, 2000., str. 127. To je bio prinos najboljeg brana, peena tijesta ili klasa zajedno s uljem i tamjanom. To je bio dragovoljan prinos Bogu. Dio tog prinosa spomen rtva palio se na rtveniku. Trailo se, na neki nain, da se Bog spomene prinositelja po dobru. Bio je to takoer prinos za uzdravanje sveenika. To je bilo i najbolje to je prinositelj mogao dati. Levitski zakonik 2. Enciklopedija Biblije, str. 128. Obred je bio slian obredu prinosa rtve paljenice, osim to se u ovom primjeru loj koji su Izraelci smatrali najboljim dijelom palio na rtveniku, a meso je prinositelj podijelio sa svojom obitelji. No kako je i Bog imao udjela u toj rtvi, ona se smatrala prijateljskim jelom s Bogom. Levitski zakon 3. Enciklopedija Biblije, str. 128. Te su se rtve prinosile kad je neka osoba zgrijeila protiv Boga ili neke druge osobe. Taj je grijeh oskvrnuo ili uprljao svetost Pokretnog svetita ili Hrama, pa ga je trebalo oistiti. Krvlju rtve pokropile su se sve strane rtvenika u znak da je oskvrnue uklonjeno smru koja je nastupila. Dio rtve uzet je za hranu sveenika. Kad je prinositelj vidio da je sveenik jede meso bez opasnosti, znao je da je Bog prihvatio njegov in pokajanja. Levitski za-
21
22
23
25
rtvom elio umilostiviti Boga (kajanje za grijeh), klanjati mu se i zahvaljivati za dobra djela.24 Molitva takoer ima znaajnu ulogu u osobnoj i zajednikoj pobonosti Izraelaca i drugih naroda.25 Ona je temeljni izraz religijskog osjeanja. Pored osobne molitve, Izraelci su obavljali i zajedniku molitvu koja je bila dio bogosluja. Molitva se uvijek vezivala uz rtvu. Bez molitve nije bilo rtve, a sama je molitva rtva na djelu. U hramu je svaki dan poinjao glasnim itanjem biblijskih ulomaka i molitvama. Biblija donosi odreene formule koje su se koristile kao molitveni, liturgijski obrasci, kao na primjer: Br 6, 22-27 formula blagoslova. Pnz 27, 14-26 formula proklinjanja. Br 5, 21-22 formula koja se upotrebljava uz obred vode gorine. Pnz 26, 1-10 formula za molitvu pri prinoenju prvih plodova. Pnz 6, 4-9 ema uvodna molitva u kasnijem sinagogalnom bogosluju. Uz molitvu, vano mjesto u bogosluju zauzimalo je i pjevanje koje je takoer imalo molitveni karakter. Hramski zbor levita pjevao je hvalospjeve. Pridruivao im se narod, osobito
konik 4; 5; 7. Obred rtvovanja na Dan pomirenja (Levitski zakonik 16) bio je neto posebno. Pritom su se, kao i pri drugim rtvama, prinosila dva jarca. Jedan je ubijen kao pri uobiajenoj rtvi okajnice, no drugi je puten u pustinju kao znak da su grijesi uklonjeni. Enciklopedija Biblije, str. 128.
24
Usp. A. REBI, Sredinje teme staroga zavjeta, str. 154.; A. REBI, Biblijske starine, str. 211-222. Usp. Biblijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984., str. 148.
25
26
za Blagdan sjenica.26 Pjesme koje su se pjevale u hramu, nalazimo u knjizi psalama, psaltiru. Struktura psalama je takva da izraava molitveno raspoloenje. Psalmi su prilagoeni za odreene prilike pa tako imamo psalme za jutarnju molitvu, veernju molitvu i sl. Oni koji nisu mogli prisustvovati molitvi u samome hramu, okretali su se pri osobnoj molitvi, ma gdje se nalazili, prema Jeruzalemu. U hramu se molila svakodnevna jutarnja i veernja molitva a najvjerojatnije i druge molitve, kao npr. u podne koju Danijel moli (Dn 6, 11). Psalmist takoer spominje tri dnevne molitve (Ps 55, 18) . 2.5.2.Starozavjetni liturgijski kalendar Sredinji dan starozavjetnog bogotovlja jest abat.27 Taj dan podsjea Izraelce na Boga Stvoritelja. Osim ovoga tjednoga blagdana, Izraelci imaju i godinje blagdane koji ih podsjeaju na odreena razdoblja njihove povijesti. Bog djeluje u povijesti te u vremenu djelotvorno ostvaruje svoj naum spasenja. Bog je dakle u Bibliji poetnik vremena, a po tome i tvorac povijesti, u kojoj se ostvaruje unaprijed odreeni naum ovjekova spasenja. Bog zato i stvara vrijeme da bi u njemu objavio i ostvario taj svoj vjeni naum. Zato Biblija u ritmu vremena gleda ritam objave Boga: ne dokidajui kozmike stvarnosti vremena niti stvarnosti vremena kao elementa
26 27
Usp. Enciklopedija Biblije, str. 134.
Prvi spomen abata (heb. poinak)nalazimo u Post 2, 1-3. Bog je poinuo nakon est dana stvaranja, te blagoslovio sedmi dan abat. U Izl 16, 23, prije objave Deset zapovjedi vidimo da su Izraelci na abat potpuno odmarali. U Izl 20, 8-10 zapovijeda se narodu Bojem da odrava abat.
27
ljudske povijesti, Biblija gleda vrijeme pod vidom objave i ostvarenja Bojeg nauma spasenja u njemu.28 Blagdani se poinu slaviti u Mojsijevom razdoblju i to ve spomenuti abat, kao tjedni blagdan, zatim mjeseni blagdan Svetkovina mladog mjeseca, dan mjeseeva mlaaka koji je oznaavao poetak svakoga novoga mjeseca i bio praen zvucima trube, te tri godinja velika blagdana: Blagdan pashe i beskvasnih kruhova,29 Blagdan sedmica,30 i Blagdan sjenica.31
28
V. ZAGORAC, Krist, posvetitelj vremena, Zagreb: Kranska sadanjost, 1996., str. 10.
Pasha je bio najvaniji godinji blagdan. Prva se pasha zbila u veer uoi 14. nisana. Te je noi svaka obitelj prinijela na rtvu jedno janje. Tako je Pasha postala podsjetnikom na prvu rtvu takve vrste, prinoenu uoi Bojeg izbavljenja Izraelaca iz Egipta. Tada je Bog prolazio mimo kua Izraelaca jer je krv janjeta bila pokropljena na nadvratak i oba dovratka; aneo smrti ubijao je Egipane, a potedio prvoroence Egipta. Pri pashalnom objedu i tijekom cijelog tjedna, jeo se kruh koji se brzo mijesio, i to bez kvasca (beskvasni kruh). To je takoer bio podsjetnik za brze pripreme za odlazak kada je faraon konano dopustio da Izraelci napuste Egipat. Podsjeao ih je na prvi kruh napravljen od ita koji su jeli etiri dana nakon to su uli u Kanaan. U poetku se Pasha svetkovala po kuama, ali u novozavjetno je vrijeme bila glavna hodoasnika svetkovina u Jeruzalemu. I do danas se taj blagdan odrao kao najvanija idovska svetkovina. Izlazak 12, Joua 5, 10-12; Marko 14: 1-2. Enciklopedija Biblije, str. 120.
30
29
Na kraju etve ita sveenik je prinio dva hljeba kruha umijeena od novoga brana uz rtvovanje ivotinja. To se zbivalo pedeset dana (ili sedam sedmica i jedan dan) nakon Pashe i poetka etve. Blagdan je poslije postao poznat kao Pedesetnica prema grkoj rijei pentekostes koja znai pedeset. Bilo je to vrijeme velike radosti i zahvaljivanja za Boje darove kroz etvu. Izlazak 23:16; Levitski zakonik 23: 15-21; Ponovljeni zakon 16:19-12. Enciklopedija Biblije, str. 120. To je bio najdrai i najradosniji blagdan. Svetkovao se u jesen kad su skupljeni svi plodovi, kad se zavrila etva, berba groa i maslina. Dio svetkovine bio je i boravak na otvorenom u vrtu, na krovovima kua, u atorima ili kolibama nainjenima od zelenih granica. Ti su atori (ili prebivalita) bili
31
28
Svi ovi blagdani imali su povijesno-spasenjsko znaenje. Osim ovih velikih blagdana, Stari nam zavjet govori i o drugim svetkovinama kao npr. Nova godina (Ro Haana),32 Dan pomirenja (Jom kippur),33 Posveenja hrama (hannukah)34, Purim35 i sl.36 2.5.3. Sveenstvo Dok su poganske kultove vodili sveenici, Izraelska bogosluja u doba patrijarha vode oevi kao posrednici izmeu
podsjetnici Izraelcima na vrijeme kada su boravili u atorima u pustinji... Enciklopedija Biblije, str. 121.
32
Prvi dan sedmog mjeseca trube su pozivale na posebnu sveanost. Toga se dana odmaralo, tovalo i prinosilo rtve. Prije se nazivao Srebrne trube, a nakon suanjstva uzimao se kao blagdan nove godine iako su se i dalje dani brojili od nisana (oujak/travanj).Usp. Enciklopedija Biblije, str. 120. Na taj je dan (Jom Kippur) sav izraelski narod priznavao svoj grijeh i traio Boje oprotenje i oienje. Veliki bi sveenik, obuen u odjeu od bijelog platna, najprije prinio rtvu za svoj grijeh i grijeh sveenstva, a zatim drugu rtvu za grijeh naroda. Bio je to jedini dan u godini na koji je ulazio u Svetinju nad svetinjama. To je nutarnji, najsvetiji dio Prebivalita (Svetog atora ili Hrama. Ondje je kropio krvlju rtve. Zatim bi uzeo jarca, poznatoga kao rtveni jarac, i nakon to je stavio ruku na njegovu glavu, pustio ga je u pustinju kao znak da je grijeh cijele zajednice uklonjen. Enciklopedija Biblije, str. 121. Taj je blagdan bio spomen na dan kada je Juda Makabejac 165. god. Pr. Kr. oistio i ponovno posvetio drugi Hram koji je obeastio sirijski tiranin Antioh IV. Epifan. On se jo naziva Svjetla jer su ljudi palili svjetiljke po kuama i sinagogama. Enciklopedija Biblije, str. 121. Uzbudljiva i buna svetkovina koja vue podrijetlo iz vremena kada su Estera i njezin roak Mordokaj spasili idovski narod od masakra za vladavine perzijskog kralja Kserksa Ahasvera). Purim znai drijeb a odnosi se na drijeb koji je bacio Haman, kraljev prvi dostojanstvenik da odlui kojeg e dana poubijati idove. Enciklopedija Biblije, str. 121. Usp. A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, str. 152; A REBI, Biblijske starine, str. 199-210; Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, 120-139.
33
34
35
36
29
Boga i ljudi svoga roda i plemena.37 Organiziraniji oblici bogosluja, bogotovnog mjesta pa tako i ustanova sveenstva spadaju u Mojsijevo doba. Levijevi38 sinovi (leviti) odreeni su za levitsku a Mojsijev brat Aron i njegovi potomci za sveeniku slubu od kojih se izabirao Veliki sveenik. U sveenikom kodeksu (Levitiski zakonik) bilo je glede sveenika sve tono odreeno: tko moe biti sveenik, kakav treba on biti, to treba initi i tako dalje. U sveeniki stale ulazilo se posebnim obredom posveenja: bio je pomazan uljem na elu u obliku slova kaf, dobio sveeniko odijelo i sveano blagoslovio narod. Sveenici su imali dunost: svake subote postaviti na zlatni stol u Hramu posveeni kruh, paliti dva puta na dan tamjan na kadionom rtveniku, istiti svjetiljke na svijenjaku, prinositi rtve39 Sveenik je slubeni uvar, nauavatelj i tuma Zakona. Poradi svoje svete zadae bili su podreeni strogim pravilima obredne istoe. Pravila za velikog sveenika bila su jo stroa.40 Sveenik, u 30. godini ivota nasljeuje obiteljski svoju slubu (za razliku od novozavjetnog shvaanja poziva u slubu), te ima vanu, neizostavnu ulogu u starozavjetnom bogotovlju. Njihove su dunosti vezane za svetite i hramske rtve no imali su i druge dunosti. Tako su mukarci iz triju Levijevih rodova inili hramski pjevaki zbor te su najvjerojatnije sastavili odreene psalme poput Ps 85 i 87. Takoer su u Boje ime odgovarali na pitanja kao na primjer, moe li se ii u bitku i sl. U tu su se svrhu sluili kamenjem Urim i Tumim, koje je Veliki sveenik uvao u vreici na prsima. Ukoliko je izvukao
37 38 39 40
Usp. A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, str. 156. Levije, jedan od Jakovljevih sinova. A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, str. 158. Usp. Biblijski prirunik, str. 179.
30
Urim, to bi znailo ne a ukoliko bi izvukao Tumim to bi znailo da. Takoer su pouavali Boji narod Zakonu.41
2.6. Sinagoga
Sinagoga (od gre rijei synagoge =skupljanje, zborite) jest zgrada i prostorija42 u kojoj su se idovi sabirali na bogosluja izvan Jeruzalema. Nemamo pouzdane podatke o poetku nastanka sinagoge. Pretpostavlja se da su idovi koji su nakon razorenja Jeruzalema 587. godine prije Krista bili preseljeni u Babilon tamo organizirali i svoj vjerski ivot i ustrojili sinagogu.43 Kasnije kransko novozavjetno bogosluje najblie je sinagogalnom bogosluju. Na abat su se vjernici okupljali u sinagogi na sluanje, itanje i tumaenje Boje rijei, na molitvu, pjevanje te zavrni blagoslov. U sinagogi nije bilo sveenika ve je sinagogom predsjedavao nadglednik odnosno predstojnik sinagoge, koji je rasporeivao itae i molitelje te birao govornike. U sinagogalnom bogosluju mogli su biti ukljueni i punopravni vjernici koji su itali pa i tumaili proitani biblijski odjeljak. Bogosluja su se odravala na abat (subotu)
41 42
Enciklopedija Biblije, str. 126-127.
Sinagoga Ima svoj poseban arhitektonski oblik, a glavni su mu elementi stupovi na bonim stranama i u dnu koji nose trostranu galeriju (emporu) namijenjenu enama. Pravokutnog je tlocrta, a uzduna joj je os okrenuta prema Jeruzalemu... Na jednoj strani te osi, do ulaza, nalazi se povieno mjesto na kojem stoji sveti koveg (hebr. Aron haqqode) to jest krinja u kojoj su pohranjeni svitci tore, a sa svake strane tog kovega po jedan sedmerokraki svijenjak. Ispred njega gori vjeno svjetlo. U sredini prostorije nalazi se almenor, stol s kojeg se ita Tora (Zakon, hebr. torah). Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Zagreb: Kranska sadanjost, 1990., str. 532. Usp. E. LOZE, Svet Novoga zaveta, Beograd: Pravoslavlje, 1986., str. 104.
43
31
ali i radnim danima, posebice ponedjeljkom i etvrtkom te na velike blagdane. Da bi se bogosluje u sinagogi moglo odrati, potrebna je bila nazonost najmanje sedam mukaraca. Navest emo ovdje redoslijed sinagogalnog bogosluja u apostolsko vrijeme koje je zasigurno postalo uzor ranog kranskog bogosluja: 44 1. ema: uvodna molitva iz Pnz 6, 4-945 2. itanja a) Tora Petoknjije (bilo je podijeljeno u 164 itanja) b) Proroci osim prorokih knjiga ovdje su ubrajane i knjige Jouina, Knjiga Sudaca, 1 i 2 Samuelova te 1 i 2 Kraljeva. 3. Midra, tumaenje/propovijed (tada je bila izreena ivom rijeju a danas se samo itaju stari midrai). 4. Psalmi 5. Zavrni blagoslov iz Br 6, 22-26.46 Budui je sinagogalno bogosluje nastalo u izgnanstvu, svrha sinagoge bila je da odri bogotovni ivot idovske zajednice u dijaspori. Liturgija sinagoge upotpunjuje liturgiju hrama,
44
Usp. Z PAIN, Povijest liturgije, (skripta za internu upotrebu sluaa), akovo: Visoka bogoslovna kola, 1989. str. 3. uj Izraele! Jahve je Bog na, Jahve je jedan. Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom duom svojom i svom snagom svojom! Rijei ove to ti ih danas nareujem, neka ti se ureu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjedi u svojoj kui i kad ide putem; kad lijega i kad ustaje. Privei ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis meu oima. Ispii ih na dovratnicima kue svoje i na vratima svojim Pnz 6, 4-9. Neka te blagoslovi Jahve i neka te uva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese! Br 6, 24-26
45
46
32
no ne preuzima povlastice hrama.47 Sinagoga je nazvana Svetinja u malom i u njoj se preklinjalo Boga da obnovi hram.48 Sinagoga je takoer sluila i kao mjesna kola te kao sjedite mjesne uprave.49 Svakako da bi smo mogli jo govoriti o razliitim aspektima starozavjetnog bogosluja, no spomenute injenice su znaajne kao uvod u bolje shvaanje i razumijevanje novozavjetnog bogosluja. Budui se kranstvo prirodno nadovezuje na starozavjetnu objavu, tako i novozavjetno bogosluje ima svoje korijene upravo u starozavjetnom tovanju Boga. Krani tuju istoga Boga koji se objavio narodu Izraelu u Starome zavjetu.
47 48 49
Usp. X. LEON DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, str. 95. Usp. E. LOZE, Svet Novoga zaveta, str. 105. Usp. Enciklopedija Biblije, str. 135.
ISUS I 3. BOGOSLUJE
ransko bogosluje zapoinje s Isusom. Krist je svoju slubu zapoeo i obavljao u ozraju idovskog bogotovnog sustava. Nakon njegovog roenja roditelji su ga prikazali u hramu (Lk 2, 22 i dalje), tijekom blagdana Isus odlazi u hram (Lk 2, 41; Iv 2, 13; 10, 22), propovijedao je u sinagogama (Mk 14, 49; Iv 18, 20). U svome djelovanju Isus Krist nije zauzeo stav protiv tadanjega kulta svoga naroda u hramu i sinagogi. Ipak ima ozbiljnih primjedbi na konkretno vrenje toga kulta, koje se svode na potrebu obraenja oienja idovskog kulta.50 Svojim ienjem hrama (Iv 2, 14 i dalje) Isus iskazuje potovanje hramu (hram je dom njegova Oca), no u isto vrijeme najavljuje novo sredite bogosluja. Za idove je materijalni hram bio mjesto Boje prisutnosti i blizine. Tu su idovi najprisnije doivljavali Boga u susretu s njim. Od sada pa nadalje Krist e biti sredite bogotovlja.51 U svome razgovoru sa enom Samarjankom Isus najavljuje novi oblik bogosluja koji e biti u duhu i istini (Iv 4, 20-24).
V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, Zagreb: Kranska sadanjost, 1997., str. 205.
51
50
B. DUDA, Sjeme je rije Boja, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 73.
34
Dolazi dakle vrijeme kada e ljudi znati zato se klanjaju (istiniti Bog se objavljuje u Kristu), te e njihovo klanjanje biti izraz ne samo njihova poloaja tijela, ve izraz njihova duha.52 Isus je navjestitelj, propovjednik rijei Boje u sinagogi (Mk 14, 49; Iv 18, 20), ali i na otvorenome (Mt 5 do 7 poglavlja i sl.) Isus ui svoje uenike moliti dajui im kao primjer molitvu Oena (Mt 6, 9-13). Ova molitva e zauzeti znaajno mjesto u privatnoj kranskoj molitvi kao i u bogosluju kranske crkve. Ona poduava Kristove uenike to uistinu znai istinsko bogosluje. Ono se sastoji u proslavljanju Boga i povjerenju u Njega, ali i u ispravnom odnosu prema blinjima. Njima valja opratati jer e jedino na taj nain i nama biti oproteno. Opratanje, odnosno izmirenje s blinjima, pretpostavka je prinoenju rtvenog dara (Mt 5, 24). Zasigurno da je ova molitva dana kao uzor kranima kako moliti vlastitu molitvu, ali nedvojbeno je da je ona postala i u formalnom smislu dio kranske liturgijske prakse do danas.53 Isus poduava molitvi i svojim vlastitim primjerom. Molio je javno (Mt 11, 25-27; Lk 10, 21-22; Iv 11, 41-42), pred svojim uenicima (Mat 6, 9-13; Lk 11, 2-4; Iv 17, 1-26) i privatno (Mt 14, 23; Mt 26, 39-42; Mt 27, 46; Mt 1, 35; Mk 14, 36; Mk 15, 34; Lk 5, 16; Lk 6, 12; Lk 9, 28; Lk 22, 39-45). Isus je molitvu obavljao u uobiajeno vrijeme idovske molitve.54
52
Usp. L. MORIS, Ivan, tumaenje evanelja po Ivanu, Daruvar: Logos, 1997., str. 212.; D. A. CARSON, Worship: Adoration and Action, Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1993., str. 63. Usp. R. T. FRANCE, Evanelje po Mateju, Daruvar: Logos, 1997., str. 138. Usp. V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 206.
53 54
35
U Kristovoj proslavi pashalne veere sa svojim uenicima (Lk 22, 14-20), koja je u samom sreditu idovske bogotovne tradicije, dolazi do uspostave bitnog elementa za kransko bogosluje, a to je euharistija ili Veera Gospodnja. O euharistiji odnosno Veeri Gospodnjoj bit e vie govora u ovoj knjizi. U Isusovim rijeima: Ovo je tijelo moje ovo je krv moja, prepoznaje se, uz ranije izreenu molitvu Oena liturgijski obrazac koji e kranska crkva koristiti pri svakom euharistijskom bogosluju do danas.55 Uspostavljajui dakle euharistiju, rekli bi smo danas sakrament euharistije, Krist se kod blagoslova kruha i vina koristi uobiajenom idovskom pashalnom molitvom.56 Pasha je simbolizirala osloboenje, no u Kristu ona poprima istinsko ispunjenje. Isus je zaetnik i kranskog krtenja. Primajui Ivanovo krtenje (Mt 3, 13-17), on ispunjava zahtjeve obrednih pranja i ienja koja su simbolizirala prijelaz preko Crvenoga mora i rijeke Jordana. U tom smislu je Krist pranje vodom (krtenje) uzeo kao znak prijelaza svojih vjernika s njime iz Egipta ovoga svijeta u kraljevstvo Boje, kojim se ispunja prorotvo staroga prijelaza. Tako Isusovo novo krtenje ispunja navijetaj i smisao svih obrednih pranja iz Staroga zavjeta.57 Moemo ustvrditi da Isus postavlja temelje kranskom bogosluju, odnosno kranskoj liturgiji. On je dakle navijetao rije Boju, dao novi znaaj i ukazao na novi pristup molitvi, ustanovio je sakrament euharistije odnosno Veere Gospod-
55 56
U liturgijskoj tradiciji ove se rijei nazivaju Rijei ustanovljenja.
R.E. WEBBER, Worship is a Verb, Nasville: A Division of Star Song Publishing Group, 1992., str. 51. V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 208.
57
36
nje. Dakle, osobno nam je ostavio i u svome uenju i svojim vlastitim primjerom glavne naglaske kranskoga bogosluja. Isus je sve stvarnosti Starog zavjeta gledao kao neto provizorno, privremeno, kao navjetaj i pripravu koja nalazi svoje ispunjenje, ostvarenje u njegovoj osobi. Zato on sebe poistovjeuje s hramom (Iv 2, 14-29) i sa abatom, blagdanom i osobito poistovjeuje svoju smrt i uskrsnue s Pashom. Jer ne mislite da sam doao ukinuti Zakon i Proroke. Nisam doao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5, 17). Sve je dakle u Starom zavjetu, pa i stvarnost kulta, slika koja svoje ispunjenje nalazi u Kristu.58
58
V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 206-207.
POECI KRANSKE 4. LITURGIJE
prethodnom smo poglavlju ustvrdili kako je upravo Krist zaetnik novozavjetnog bogosluja. Nadalje, razvoj liturgije moemo pratiti kroz novozavjetne spise.
4.1. Liturgija u Djelima apostolskim i poslanicama

Knjiga Djela apostolskih i poslanice znaajni su izvori za prikupljanje podataka o ivotu, djelovanju, vjerovanju i praksi prve crkve. Evo nekih opisa bogosluja koje nalazimo u Novome zavjetu: Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajednikom ivotu, lomljenju kruha i u molitvama. (Dj 2, 42) U prvi dan sedmice, kad se sastadosmo da lomimo kruh, Pavao je govorio prisutnima. Kako je kanio sutradan otii, produi govor do ponoi. U gornjoj sobi gdje smo se skupili bile su mnoge svjetiljke. A nekog mladia imenom Eutiha, koji je sjedio na prozoru uhvati dubok san te on, dok je Pavao i dalje govorio, svladan snom, pade s treeg kata dolje. Digoe ga ve mrtva. Pavao sie, nadnese se nada nj, obujmi ga i ree: Nemojte se uznemiravati: Njegova je dua u njemu. Opet se pope, razlomi i blagova kruh te proslijedi s
38
propovijedanjem dugo sve do zore. I onda otputova. (Dj 20, 7-12). Zar nije posveeni kale koji posveujemo zajednitvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajednitvo s tijelom Kristovim? (1 Kor 10, 16). Iako imamo i druge tekstove u Novome zavjetu koji oslikavaju ranu kransku liturgiju, ovi nam dostatno pokazuju glavne elemente bogotovlja. U spomenutim tekstovima to su: lomljenje kruha, molitva i propovijedanje. Dakle, prva je crkva nastavila initi Kristovo djelo i u bogotovnom smislu. 4.1.1. Lomljenje kruha euharistija59 U tekstovima koje smo naveli a iz kojih se vidi praksa ranog kranskog bogosluja, evidentno je da se redovito spominje lomljenje kruha. Nema sumnje da su prvi krani redovito na svojim sastancima lomili i kruh odnosno blagovali Veeru Gospodnju. Upravo u ovoj praksi rane Crkve odreene su kranske denominacije ustvrdile da je euharistija u ranoj Crkvi bila sredite kranskoga bogosluja. Kako bilo, ona je evidentno bila neizostavan dio kranskoga zajednitva rane Crkve. U Djelima apostolskim nalazimo dva ina rane crkve u vezi s blagovanjem a to su lomljenje kruha i zajedniko blagovanje. Zajednika su blagovanja bila zapravo veere odnosno zajed-
59
Novi zavjet koristi nekoliko izraza za Veeru Gospodnju: Veera Gospodnja, lomljenje kruha, euharistija i zajednitvo. Veera Gospodnja pojavljuje se samo u 1 Kor 11, 20. Izraz lomljenje kruha nalazimo u 1 Kor 10, 16 i Dj 2, 42. Izraz Euharistija dolazi od grke rijei eukharistia to znai zahvala, zahvalno miljenje. Luka u svome evanelju navodi da je Krist zahvalio (eukharistesas) za kruh i au. Lk 22, 19. Novi zavjet takoer koristi i izraz zajednitvo da opie Veeru Gospodnju. Grka rije za zajednitvo u smislu Veere Gospodnje je koinonia. Ovaj izraz nalazimo i 1 Kor 10, 16. Usp. F. STAGG, Teologija Novoga zavjeta, Novi Sad: Dobra Vest, 1987., str. 180-183.
39
niki objedi ljubavi, nazvani Agape.60 Agape se kasnije nisu odrale unutar kranskoga bogosluja, za razliku od samoga ina lomljenja kruha i blagovanja kruha i vina kao uspomene na Kristovu smrt. Razlog zato se Agape nisu odrale mogue je nai i u zloupotrebama koje su se dogaale u ranoj Crkvi (1 Kor 1, 17 i dalje). Kada govorimo o Veeri Gospodnjoj, evidentno je da apostol Pavao, vezano uz njeno blagovanje preuzima i vjeroispovjedne formule, koje je Krist ustanovio a koje je rana Crkva prihvatila kao liturgijski obrazac kod blagovanja. Pavao ovaj liturgijski obrazac predaje dalje crkvama:61 Gospodin Isus one noi u koju bijae izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i ree: Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo inite na moju uspomenu! Isto tako uze kale, poslije veere, te ree: Ovo inite (svaki put kad ga pijete) na moju uspomenu! (1 Kor 11, 23b-25). Ove su rijei najblie rijeima ustanovljenja iz Lk 22, 19. Iz Pavlovih se rijei, dakle, dade naslutiti kako je upravo ovaj obrazac sluio u ranom bogosluju kod molitve nad euharistijskim kruhom i vinom. 4.1.2. Molitva liturgijski obrasci U Novome zavjetu ne nalazimo toan redoslijed odnosno formu kranskoga bogosluja. No iz odreenih se novozavjetnih tekstova mogu naslutiti odreeni liturgijski obrasci. Ve smo spomenuli Kristovu molitvu Oena kao i rijei ustanov60
U grkom jeziku Agape oznaava ljubav, ponajprije ljubav Boju prema ljudima te ljubavi ljudi meusobno i prema Bogu. Usp. K. RAHNER i H. VORGRIMLER, Teoloki rjenik, akovo: Karitativni fond: Ne ivi ovjek samo o kruhu, 2004., str. 11-12.
61
Usp. J. GNILKA, Teologija Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1999., str. 96-97.
40
ljenja Veere Gospodnje. Da su se Kristove rijei ustanovljenja koristile u bogosluju rane Crkve potvruje nam apostol Pavao u 1 Kor 11, 23-26. Moemo pretpostaviti kako je prva Crkva koristila sinagogalne odnosno starozavjetne obrasce. Zasigurno su idovski bogotovni elementi imali utjecaja na rano kransko bogosluje, to je bilo i prirodno, budui su prvi krani dolazili iz idovstva. Primjerice, u Djelima apostolskim 2, 14. 24. 42. 47; 4, 24-31; 12, 5b spominje se molitva hvale (hvalebnica) i pronje (molbenica). Mogue je da se hvalebnica izricala po idovskom nainu berakah.62 Neki elementi starozavjetnog bogosluja, a koje je prva Crkva rabila kao aklamacije sauvani su do danas u kranskim bogoslujima kao npr. izrazi: aleluja, amen i hosana. Tim je aklamacijama zajednica potvrivala proitani ili izgovoreni tekst, odnosno molitvu. Ivan Apostol opisuje nebesko bogosluje u Otk 7, 10; 12; 19, 1. 3. 6 i dalje, te nam je tako sauvao oblike pojedinih aklamacija koje je najvjerojatnije prva Crkva koristila na bogoslujima.63 O javnoj molitvi apostol Pavao govori u 1 Tim 2, 1-2: Tako, prije svega, molim da se upravljaju pronje, molitve, sazivi, zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su na viem poloaju, da mognemo provoditi tih i miran ivot u punoj pobonosti i dostojanstvu. Ovdje nalazimo princip molitve za vlasti. Krani su pozvani moliti i za one od kojih im je nerijetko prijetila i opasnost. No molitvom za vlasti moe se osigurati tih i miran ivot. Molitve od sveopeg znaenja ograniene su na molitve za ljude koji vladaju, i to moda zato to su krani skloni tome da vladare izostavljaju iz svojih molitava, osobito
62 63
Berakah od hebrejske rijei barak=blagoslivljati. Usp. V. ZAGORAC, Kristova otajstva, str. 95.
41
kada su oni otvoreno neprijateljski nastrojeni Bez obzira na to jesu li dravne vlasti zloupotrebljavale svoj poloaj ili ne, one trebaju biti predmet molitve, jer graani krani na taj nain mogu utjecati na razvoj dravne politike, to je injenica koja se esto zaboravlja, osim u tekim, sudbonosnim razdobljima.64 No osim konkretne molitve za vlasti, Crkva treba moliti za sve ljude. Crkva obavlja posredniku slubu, nastavljajui zapravo vriti Kristovo djelo. Crkva, dakle, ne moli samo za svoje lanove, ve za sve ljude, bez obzira na njihovu narodnost, religijsku ili inu pripadnost. Osim o sadraju molitve, Pavao govori i o nainu molitve. Obzirom na praksu crkve u Korintu da se za vrijeme bogosluja moli u jezicima, to je bila molitva duhom, Pavao daje prednost molitvi umom (1 Kor 14 poglavlje). Molitva u jezicima moe biti korisna, no mora ju pratiti i dar tumaenja jezika. Ako se govori tuim jezikom, neka govore dvojica ili najvie trojica i to po redu, a jedan neka tumai! (27 stih). Javna molitva odnosno javna bogosluja, dakle, moraju imati svoj red. Upravo na ovome primjeru vidimo naznake Pavlove tenje da se bogosluje organizira te da ima svoj odreeni red i sklad. Prva je Crkva u molitvi koristila i himne ili hvalospjeve. Odreene su egzegete takoer miljenja kako su pojedini dijelovi poslanica (himne) uzeti iz ranokranske liturgije. Njih nalazimo u Rim 8, 28-29; Kol 1, 15-20; Ef 1, 3 14; Fil 2, 6-11; 1 Tim 3, 16; 1. Tim 6, 15-16; 2 Tim 2, 11-13; 1 Sol 5, 16-22; 1 Pt 1, 3-5; 1, 20; 2, 22-25; 3, 18-22; 5, 5-9 i sl..65
64 65
D. GUTHRIE, Pastoralne, Daruvar: Logos, 1997., str. 63-64
Usp. Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 4; J. R. W. STOTT, Efeanima, Daruvar: Logos, 1997., str. 30 i 32; D. GUTHRIE, Pastoralne poslanice, str. 105-
42
Spomenuti hvalospjev iz 1 Tim 6, 15b-16: Blaeni i jedini Vrhovnik, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji je jedini besmrtan i koji boravi u nepristupanoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne moe vidjeti. Njemu ast i vjena vlast! Amen. po miljenjima odreenih egzegeta takoer spada u dio starozavjetne liturgije budui odie idovskim duhom.66 4.1.3. Propovijedanje i nauavanje Euharistiju i molitvu upotpunjavale su slube propovijedanja (kerigma) i nauavanja (didache). Propovijedanje i nauavanje su u ranoj Crkvi bile dvije razliite djelatnosti. Iako se ne pravi otra razlika izmeu kerigme i didache, propovijedanja i nauavanja, neke razlike ipak postoje. Njih je vrijedno zapaziti. Rani su krani svakodnevno propovijedali i nauavali (Dj 5, 42). Pavao i Barnaba su, poput mnogih drugih, nauavali i navjeivali rije u Antiohiji (Dj 15, 35). U poslanici Efeanima se sluba uenja blisko zdruuje sa slubom pastira (Ef 4, 11). Ve sam izraz uenik nosi u sebi novozavjetni naglasak na poduavanju onih koji su bili evangelizirani. U ovakvom propovijedanju mora postojati prostor za uenje, a mora biti prisutno i paljivo i neprestano propovijedanje onima koji su uzvjerovali evanelje. 67
106.; R. P. MARTIN, Worship in the Early Church, Grand Rapids, Michigan: Eerdmans, 1988., str. 39-52.
66 67
Usp. D. GUTHRIE, Pastoralne, str. 106.
F. STAGG, Teologija Novoga zavjeta, str. 206. Usp. F. STAGG, Teologija Novoga zavjeta, str. 192-195.; R NEIBUHR i D. WILLIAMS, The Ministry in Historical Perspectives, str. 1: D. MOODY, The Ministry of the New Testament, u: Rewiew and Expositor, 1/1959, str. 36 i dalje.
43
4.1.4. Predvodnici bogosluja sudjelovanje vjernika Glede samoga voenja bogosluja moe se pretpostaviti da je Crkva isticala i ohrabrivala aktivno sudjelovanje svih nadarenih vjernika. U tome je smislu uistinu bila iva, karizmatska zajednica. U tekstovima poput 1 Kor 12, 8-10. 28-30, Rim 12, 68 spominje se popis darova (charismata)68 koje odreeni vjernici posjeduju i kojima mogu aktivno sudjelovati u bogosluju. Apostol Pavao govori u Ef 5, 19: Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga! Ovdje, uz sliku spontanog bogosluja, uoavamo i druge elemente ranokranske liturgije: pjesmu i psalme. I ovi su elementi, posebice psalmi, preuzeti iz idovske liturgije. Novi zavjet takoer spominje i druge prepoznate slubenike koji su vjerojatno imali odgovornost u organizaciji ne samo crkve kao organizirane zajednice ve i bogosluja. To su starjeine (grki: presbuteroi) i nadglednici (episkopoi). Crkva je u kasnijem periodu ustrojila tri stupnja sveenstva: akonsku, prezbitersku i biskupsku, uvodei uenje o tzv. apostolskoj sukcesiji (naslijeu). Naime, sukladno ovome uenju, Krist je zaredio apostole, apostoli biskupe, biskupi sveenike (prezbitere) i akone. Taj slijed se, po ovome shvaanju odrao do danas i jedino valjano zareeni biskupi mogu zareivati sveenike koji opet mogu valjano obavljati sakramente, posebice euharistiju.69 Svoje slubenike takoer nazivaju sveenicima70
68
To su mudrost, znanje, vjera, dar ozdravljanja, mo udesa, prorotvo, razlikovanje duhova, jezici, dar tumaenja jezika, starjeinska sluba i sl. Ovakvo je shvaanje danas prisutno u episkopalno ustrojenim crkvama poput Rimokatolike, Pravoslavne, Anglikanske i sl. Hrvatska rije sveenik prijevod je latinske rijei sacerdos a koja oznaava osobu koja je openito, u svim religijama zaduena da u ime zajednice prinosi rtve boanstvu te da posreduje izmeu boanstva i ljudi. U katolikoj i
69
70
44
zbog rtvenog karaktera bogosluja u ovim crkvama (a to je dakako povezano sa shvaanjem euharistije, o emu emo kasnije govoriti). No protestanti uglavnom odbacuju ovakvo mehaniko shvaanje apostolskog naslijea i svoje slubenike u pravilu ne nazivaju sveenicima, budui da odbacuju rtveni karakter bogosluja, odnosno euharistije.
4. 2. Bogotovna mjesta
U samim poecima kranstva ne postoje izgraena bogotovna mjesta, crkve, u kojima se obavlja bogosluje , ve se vjernici u Jeruzalemu okupljaju zajedno u hramu i u sinagogama na sluanje Boje rijei i molitvu, a po kuama se sastaju radi blagovanja Gospodnje veere (Dj 2, 46). Posjeivanje hrama najvjerojatnije nije dugo trajalo, obzirom na progonstvo koje je uslijedilo protiv krana.
4. 3. Nedjelja Dan Gospodnji

Poput idova koji su imali svoj tjedni blagdan, sredinji dan tjednog okupljanja abat, tako se u kranstvu od samih poetaka istie prvi dan u tjednu nedjelja, kao sredinji tjedni dan okupljanja krana (Dj 20, 7; 1 Kor 16, 2; Otk 1, 10). Iako povijest svjedoi da je prijelaz sa subote na nedjelju bio postupan, u
pravoslavnoj crkvi (kao i u drugim crkvama koje naglaavaju rtveni karakter euharistije i posrednitvo sveenika), sveenik je osoba koja je zareena u red prezbitera i koja posreduje izmeu Boga i ljudi, prinosi rtvu Novoga zavjeta te dijeli ostale sakramente crkve, ali ovisno o papi i biskupima. Obzirom na drugaije shvaanje euharistije i posrednitva u protestantskim crkvama, slubenici se u pravilu ne nazivaju sveenicima ve pastorima (lat. pastor=pastir). Usp. Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Zagreb: kranska sadanjost, 1990., str. 553.
45
navedenim stihovima ve nalazimo prve naznake kranskoga okupljanja nedjeljom. Kao to je abat u starozavjetnom bogotovnom sustavu podsjeao Izrael na stvaranje, tako nedjelja podsjea na novo stvaranje koje Krist ostvaruje po svojoj rtvi i uskrsnuu. On svojim uskrsnuem prvoga dana u tjednu pobjeuje smrt i tako ini sve novo. O slavljenju nedjelje kao sredinjega okupljanja krana imamo i povijesna svjedoanstva: Prvi dan u tjednu izabran je za euharistijski sastanak zbog toga to se na taj dan zbilo Kristovo uskrsnue: krani su se u zoru (ante lucem) sastajali i na sastanku naizmjenino pjevali pjesmu Kristu kao Bogu, kako je pod torturom uspio utvrditi rimski prokonzul u Bitiniji Plinije Mlai oko 111/112. Sc. Ciprijan e sredinom 3. stoljea rei da slavimo uskrsnue Gospodinovo (Epist. Ad Caecillium 16, 2), a sv. Justin je stoljee prije saopio rimskom caru da se krani u nedjelju sastaju zbog toga to je toga dana Bog stvorio svijet i to je Isus Krist istog dana uskrsnuo od mrtvih i ukazao se svojim apostolima i uenicima te ih nauio ono to i vama predajemo da ogledate (Apol. I., 67).71 Krani su radije svetkovali nedjelju, nego li subotu, jer je upravo prvoga dana stvorena svjetlost, toga je dana Krist uskrsnuo od mrtvih, toga je dana Duh Sveti siao na apostole a to se smatra roendanom Crkve. Zato je veoma rano nedjelja nazvana i Danom Gospodnjim.72
71
T. J. AGI BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984., str. 22. Usp. W. H. WILLIMON, Word, Water, Wine and Bread, Valley Forge: Judson Press, 1989., str. 21.
72
46
Tjedno slavljenje nedjelje kao dana Uskrsnua jest temelj kasnijem uspostavljanju slavljenja Uskrsa te formiranju kranskog liturgijskog kalendara.
LITURGIJA U POAPOSTOLSKO 5. DOBA
poapostolskom razdoblju Crkve zapoinje i kreiranje prvih liturgijskih obrazaca. O tome svjedoe pojedini spisi iz toga razdoblja.
5.1. Didache
Didache je jedan od najranijih spisa postapostolskog razdoblja. Kao vrijeme nastanka navodi se prva polovica 2. stoljea. No spis je otkriven mnogo kasnije, tek 1873. godine. Ovaj nam spis daje znaajne podatke o bogosluju izmeu 80. i 130. godine nakon Krista. Didache nam u 7 poglavlju daje odreene upute glede krtenja, zatim u 8. poglavlju o postu i molitvi gdje se donosi molitva Oena s uputom da se ista moli tri puta dnevno. Kraj Oenaa donosi na kraju liturgijsku doksologiju koja se inae ne nalazi ni u Matejevu ni u Lukinu evanelju uz Oena, no vjerojatno je da je ovakav nain moljenja Oenaa ve bio uvrijeen u to vrijeme. U 9. i 10. poglavlju opisuje nam se postupak i molitva prilikom euharistijske slube: IX. A to se tie euharistije, ovako iskazujte hvalu (eucharistesate): 2. Najprije o ai: Hvalu ti dajemo, Oe na, za sveti trs Davida sluge tvojega; koji si nam dao spoznati po Isusu,
48
svome sluzi (tou paidos sou). Tebi slava u vijeke. Amen. 3. A o razlomljenom kruhu (tou klasmatos): Hvalu ti dajemo, Oe na, za ivot i spoznaju (gnoseos), koju si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi (tou paidos sou): tebi slava u vijeke. Amen. 4. Kao to bijae ovaj razlomljeni kruh (klasma) raspren po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i mo u vijeke. Amen. 5. A nitko neka ne jede ni ne pije od vae euharistije, nego samo oni koji su krteni u ime Gospodnje. Jer u vezi s time rekao je Gospodin: Ne dajte sveto psima. X. A poto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: 2. Hvalu ti dajemo, Oe sveti, poradi svetoga Imena tvoga, koje si stavio da stanuje u naim srcima, i poradi spoznaje u vjere i besmrtnosti (gnoseos kai pisteos kai athanasias) koje si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen. 3. Ti si, gospodaru svemogui (despota pantokrator), sve stvorio poradi imena svoga, dao si sinovima ljudskim hranu i pie da uivaju i da ti iskazuju hvalu (eucharistesosin), a nama si po svome sluzi Isusu milosno podario (echariso) duhovnu hranu i pie (pneumatiken trophen kai poton) za vjeni ivot. 4. Prije svega te hvalimo (eucharistomen), jer si moan: tebi slava u vijeke. Amen. 5. Spomeni se Gospode, Crkve svoje (tes ekklesias sou), da je izbavi od svega zla i da je usavri u svojoj ljubavi. Saberi je od etiri vjetra, posveenu, u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio. Jer: tvoja je mo i slava u vijeke. Amen. 6. Neka doe milost (charis), i neka proe ovaj svijet! Amen. Hosana domu Davidovu! Tko je svet neka doe! Ako tko nije, neka se obrati! Maranatha! Amen. 7. A prorocima (prophetais) dopustite, da iskazuju hvalu kako hoe.73
73
T. AGI BUNI, Povijest kranske literature I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1998., str. 49.
49
U 14. poglavlju vidljivo je da je dan za bogosluje i euharistiju Dan Gospodnji (kath hemeran de Kyriou). Veeri Gospodnjoj treba prethoditi ispovijed grijeha i meusobno pomirenje. U 15. poglavlju govori se o crkvenim slubama: biskupima i akonima koji vre slubu proroka i uitelja.
5.2. Klementova poslanica Korinanima

Ovaj spis potjee iz 96. godine poslije Krista a autor mu je biskup Klement za kojeg se dri da je bio blizak s apostolima Petrom i Pavlom. Poglavlja 59 i 60 donose molitve koje svjedoe o proirenom obiaju da kranska crkva preuzima idovske molitvene tekstove. Klement takoer upotrebljava rije leiturgia, koja je kljuni izraz za sluenje stadu Kristovom ( Leitourgesantas amemptos toi poimnioi tou Christou meta tapeinophrosynes, hesychos kai anabausos; 44, 3).74
5.3. Ignacijevi spisi

Antiohijski biskup Ignaice oko 110. godine u svojih sedam poslanica ukazuje na potrebu da se kransko bogosluje zatiti od krivovjerja lanih uitelja. Stoga se krtenje, euharistija, enidba i sl. mogu obaviti uz suglasnost biskupa. Ignacije opominje zajednicu u Efezu da se to ee sastaju na euharistiji i molitvi. Ova je opomena slina onoj u Didache 15. 2 i Heb 10, 25 pa se moe pretpostaviti da je ravnodunost prema bogosluju ve bila uobiajena u odreenim sredinama.75
74 75
T. AGI BUNI, Povijest kranske literature I, str. 82. Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 23.
50
5.4. Prva apologija sv. Justina

Ovaj dokument iz 150. godine nakon Krista donosi strukturu euharistijskog bogosluja onog vremena. A u dan zvan sunca (nedjelja) dri se zajedniki sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko ve ima vremena, itaju se spomen zapisi apostola i knjige proroke. Nato, kad ita prestane, predstojnik nas opomene i potakne ivom rijeju da se ugledamo u one primjere. Zatim se diemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako ve rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve iz dna due. A narod odobravajui klikne: Amen. A od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazonima se alje po akonima.76 Ovdje se jasno uoava struktura bogosluja koja se tada primjenjivala: - Svetopisamska itanja - Propovijed - Molitva vjernika - Prinoenje darova - Euharistijska sluba77
5.5. Apostolike paradosis Traditio Apostolica (Apostolska predaja) Hipolita Rimskog

Za prouavanje liturgije u poapostolskom dobu, Hipolitova apostolska predaja je od izuzetne vanosti. Ovaj je spis nastao
76 77
Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 5-6. Usp. Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 6.
51
oko 215. godine po Kristu. Pisac ovoga djela je Hipolit za koga je poznato da je bio rimski sveenik. Kako smo do sada vidjeli, odreeni su liturgijski obrasci i do sada postojali, no veina bogosluja je ipak bila u domeni improvizacije sposobnih voa. No izgleda kao da s Hipolitom vrijeme improvizacije polako prestaje. On donosi doslovan tekst odreenih obreda i samoga liturgijskog euharistijskog bogosluja. Njegovi se tekstovi u 43 odjeljka odnose na zareenje biskupa, sveenika i akona, kao i na postavljanje ostalih slubenika u Crkvi. Spis nadalje donosi tekst euharistijske liturgije, govori o liturgijskim pravilima glede krtenja i sl.78 Hipolit takoer opisuje i odreene liturgijske kretnje (radnje) koje sluitelji (biskupi, prezbiteri, akoni i vjernici) obavljaju tijekom bogosluja. Tako Hipolit opisuje poetak liturgije na nain da se prinose darovi (kruh i vino), to ine akoni. Biskup s prezbiterima isprua ruke nad darovima dok izgovara veliku molitvu hvale, a koju naizmjenino s biskupom izgovara i okupljena opina.79 Najznaajniji je Hipolitov obrazac euharistijske liturgije budui je isti postao znaajan za razvoj svih daljnjih euharistijskih liturgija: Predvodnik: Gospodin s Vama! Narod: I s duhom tvojim! Predvodnik: Gore srca! Narod: Imamo kod Gospodina! Predvodnik: Hvalu dajmo Gospodinu! Narod: Dostojno je i pravedno!
78
Dela apostolska, Vrnjaka Banja, Trebinje, 1999. str. 108-109.
79 Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972., str. 311.
52
Predvodnik: Hvalu tebi uzdajemo, Boe po tvome ljubljenom Sinu, Isusu Kristu, koga si nam u posljednjim vremenima za Spasitelja i Otkupitelja i Navjestitelja poslao. On je Rije tvoja nerazdvojiva po kojoj si sve nainio i, budui da ti se tako svidjelo, poslao si ga s neba u krilo Djevice koja ga je u utrobi nosila. On se utjelovio i oitovao kao tvoj sin roen od Djevice po Duhu Svetome. On je vrei tvoju volju i stjeui tebi Sveti narod, rairio ruke trpei, da od trpljenja oslobodi nas koji smo u te povjerovali. I dok se dragovoljno predavao muci, da smrt rijei i okove vraje prekine i podzemlje zgazi i prosvijetli pravedne i k cilju upravi i uskrsnue objavi, uze kruh, tebi zahvali i ree: Uzmite, jedite, ovo je tijelo moje koje e se za vas lomiti. Slino i kale govorei: Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva. Kad ovo inite, meni na spomen inite. Sjeamo se stoga smrti i uskrsnua njegova, prikazujemo ti kruh i kale i zahvaljujemo ti, jer si nas drao vrijednima da pred tobom stojimo i tebi sluimo. I molimo te da nam poalje svoga Svetoga Duha na prinos svoje Crkve. Sve saberi u jedno i podaj svima koji uzimaju udjela u ovim otajstvima da se ispune tvojim Svetim Duhom, da ih uvrsti u vjeri i istini, da te hvalimo i slavimo po Sinu tvome Isusu Kristu, po kojemu slava i ast tebi, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u svetoj Crkvi tvojoj sada i u vijeke vjekova. Amen.80 Ovo jo uvijek nije bila slubena liturgija toga vremena, i prostora za slobodnu molitvu i improvizaciju jo je uvijek bilo. No, nedvojbeno je da Hipolitov kanon postaje osnovni obrazac za daljnje liturgijske forme. On ostaje kao osnovni kanon (predslovlje, velika zahvala i sl.) bogosluja i prisutan je u euharistijskim liturgijama razliitih tradicija do danas
80
Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 10-11.
53
I u ovome obrascu se mogu prepoznati elementi idovske liturgije. Trostruki hvalospjev Sanctus81 koji je postao sastavni dio euharistijskog kanona a o kojem e kasnije biti rijei, najvjerojatnije je takoer preuzet iz starozavjetnog bogosluja. U kranskim liturgijama toga vremena kao i u kasnijem periodu koristi se Aronov blagoslov.82 Liturgijski pozdravi poput Mir s vama ili Gospodin s vama (narod odgovara: i s duhom tvojim) takoer su preuzeti iz starozavjetnog bogosluja.83
81
Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave. Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Hosana u visini. Neka te blagoslovi Jahve i neka te uva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese! Br 6, 24-26. Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 21.
82
83
RAZVOJ LITURGIJE U KONSTANTINOVO I POKONSTANTINOVO 6. VRIJEME

6.1. Sloboda kranstva
Kranstvo e do 4. stoljea biti progonjeno. U vrijeme progonstva Crkva e dati svoje muenike koji e bitno utjecati i na razvoj liturgije, o emu e kasnije biti rijei. Milanskim reskriptom tolerancije, kojeg je car Konstantin 313. godine objavio i stavio na snagu, kranstvo je steklo slobodu i jednakost s drugim religijama. Kasnije e, 380. godine, za vrijeme cara Gracijana na Zapadu i Teodozija na Istoku, kranstvo biti proglaeno jedinom zakonitom i dravnom religijom tako da od progonjene Crkve nastaje povlatena Crkva carstva.84 Ova, novonastala situacija za Crkvu utjecat e u velikoj mjeri i na daljnji razvoj bogosluja. Budui da se vie ne obavlja na skrivenim mjestima i u katakombama, valja ju prilagoditi novim okolnostima. Liturgija postaje sveanija, raskonija, ali i kompliciranija. Mnogi dvorski ceremonijali nalaze mjesta u liturgijskom slavlju. Biskupi se izjednauju s najviim dravnim dunosnicima. Poput carskoga ceremonijala na dvoru, biskupe pri sveanim ulascima u baziliku prate luonoe, kadi ih se tamjanom i dovodi do trona. Biskupima se iskazuje ast klanjanjem kao i caru. Slubena odjea biskupa ima odreene
84
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 25.
56
insignije kao to su tola, palij, manipul iz ega se kasnije razvija liturgijsko odijelo. Treba istaknuti da nisu svi biskupi bili spremni prihvatiti ove promjene, no ipak ih je veina smatrala da e na ovaj nain Crkva ipak dobiti odreeni poloaj u drutvu.85
6.2. Teoloki utjecaj na liturgiju

etvrto je stoljee obiljeeno teolokim sporovima, osobito glede Kristova boanstva, Kristove ljudske i boanske naravi te uenja o Svetome Trojstvu. Ovi su sporovi dakako utjecali i na razvoj liturgije, odnosno liturgijskih tekstova i obrazaca. 6.2.1. Liturgijska vjeroispovijedanja Prva vjeroispovijedanja kranske crkve bila su jednostavna i kratka i izraavala su vjeru u Krista kao Gospodina i Sina Bojega. Osnovno je bili potvrditi da je Isus Gospodin. Te je rijei najvjerojatnije izgovarao svaki novi obraenik. Neka su vjerovanja dva ili tri izriaja vjere poput Jedan je Bog jedan je i posrednik izmeu Boga i ljudi, ovjek Krist Isus (1 Tim 2, 5) ili Jedan Gospodin, jedna vjera, i jedno krtenje (Ef 4, 5). U 1 Tim 3, 16 nalazimo kransko vjeroispovijedanje u obliku hvalospjeva Onaj koji je tijelom oitovan, Duhom opravdan, anelima pokazan, poganima propovijedan, u svijetu vjerovan, u slavu uznesen. U Fil 2, 6-11 imamo jo opirnije vjeroispovijedanje o Kristovoj osobi: Da svaki jezik prizna: Gospodar je Isus Krist. Ovaj se hvalospjev najvjerojatnije pjevao u obredu krtenja. Jedan od prvih simbola vjere bio je i Iesous Hristos Theou Yios Soter (Isus Krist, Sin Boji, Spasitelj). Budui da su prva slova inila grku rije Ihtus to znai riba, ona je postala
85
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 25-26.
57
jedan od najranijih znakova kranstva. No razvijaju se i ira vjeroispovijedanja koja izraavaju vjeru Crkve o Bogu. 6.2.1.1. Apostolsko vjeroispovijedanje Apostolski simbol vjere spominje se jo u 2. stoljeu, no tada jo nemamo toan tekst tog simbola. Prvi zabiljeeni tekst Apostolskog vjeroispovijedanja na grkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog kojega je uputio papi Juliju I oko 340. godine. No, doslovan dananji tekst Apostolskog simbola odnosno Apostolskog vjerovanja nalazimo prvi put na poetku 6. stoljea kod biskupa Cezarija Arloskog u Galiji te u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Koristio se kao obrazac vjere novokrtenika i ustalilo se uglavnom u liturgijskoj praksi Zapada.86 Apostolsko vjerovanje glasi: Vjerujem u Boga, Oca svemoguega, stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina naega, koji je zaet po Duhu Svetom, Roen od Marije Djevice, Muen pod Poncijem Pilatom, Raspet, umro i pokopan; saao nad pakao; trei dan uskrsnuo od mrtvih; uzaao na nebo, sjedi o desnu Boga, Oca svemoguega; odonud e doi suditi ive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu sveopu Crkvu, opinstvo svetih, Otputenje grijeha, Uskrsnue tijela i ivot vjeni. Amen.
86
Usp. T. AGI-BUNI, Povijest kranske literature I., str. 38-39.
58
6.2.1.2. Nicejsko-carigradsko vjeroispovijedanje Radi arijanskog krivovjerja koje je nijekalo Boanstvo Isusa Krista, sazvan je prvi opi Koncil u Niceji 325. godine po Kristu. Na ovome se saboru usvaja Nicejsko vjerovanje protiv Arija, odnosno o istobitnosti Sina s Ocem.87 Na drugom opem saboru, odnosno Prvom carigradskom saboru odranom u Carigradu 381. godine usvaja se vjerovanje o boanstvu Duha Svetoga a protiv Macedonijeve hereze.88 Tako nastaje Nicejskocarigradsko vjeroispovijedanje koje postaje sastavni dio liturgijske prakse. Nicejsko carigradsko vjeroispovijedanje glasi: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemoguega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoroenoga Sina Bojega. Roenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Roena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi naega spasenja siao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao ovjekom. Raspet takoer za nas: pod Poncijem Pilatom muen i pokopan. I uskrsnuo trei dan, po Svetom pismu.
Usp. H. JEDIN, Crkveni sabori, Zagreb: Kranska sadanjost, 1980., str. 15-20
88 87
Usp. H. JEDIN, Crkveni sabori, str. 20-24
59
I uzaao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet e doi u slavi suditi ive i mrtve, i njegovu kraljevstvu nee biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i ivotvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa asti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu sveopu i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krtenje za oprotenje grijeha. I iekujem uskrsnue mrtvih. I ivot buduega vijeka. Amen. 6.2.1.3. Atanazijevo vjeroispovijedanje Atanazijevo vjerovanje poznato i kao Quicunque, smatra se denitivnim izrazom pravovjernog vjerovanja u Trojstvo. Pisano je protiv arijevskog uenja. Autor mu je nepoznat, iako se pripisuje Atanaziju. Ono izriito izraava istodobni pluralitet i jedincatost Boga: Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog. Ono proglaava boansku narav osoba ne samo izriito nazivajui svaku od njih Bogom i Gospodinom, ve svakoj dosuuje i boanske osobine nestvorenosti, beskrajnosti, vjenosti i svemonosti. Ovo je vjeroispovijedanje usvojeno u 5. stoljeu, no nije zaivjelo u liturgijskoj praksi. Katolika vjera ovdje oznaava opu vjeru. Tko eli biti spaen, taj mora prije svega vrsto ispovijedati katoliku vjeru, a tko je ne sauva u cijelom njenom sa-
60
draju, taj e biti zauvijek izgubljen. Ovo je katolika vjera: Slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu bez umnoavanja osoba i bez razdiobe biti (bia). Jedna je osoba Oca, druga osoba je sinovljeva, a trea je osoba Duha Svetoga. Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno boanstvo. Istu slavu i jednako vjeno velianstvo. Kako Otac, tako Sin, tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vjean (aeternus) je Otac, vjean je Sin, vjean je Duh Sveti. A ipak nisu tri vjena nego je jedan vjeni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemogu Otac, svemogu Sin, svemogu Duh Sveti, a ipak nisu tri svemogua nego je jedan svemogui. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog. Tako je Otac gospodin, Sin gospodin, Duh Sveti gospodin, a ipak nisu tri gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kranskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolika vjera zabranjuje priznati tri boga i tri gospodina nego jednog gospodina. Oca nitko nije uinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije uinio, niti stvorio nego rodio. Duha Svetog nisu uinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta. U tom Trojstvu nita nije prije ili poslije, nita vie ili manje nego su sve tri osobe u sebi jednako vjene, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije reeno, potujemo kako jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, eli biti spaen, mora vjerovati to o Svetom trojstvu. Ali za vjeno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje naega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin na Isus Krist Sin
61
Boji, Bog i ovjek. On je Bog jer je iz Oeve biti (stvarnosti) od vjenosti roen, ovjek jer je od biti (stvarnosti) majke roen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni ovjek, koji se sastoji od razumske due i ovjejeg tijela, Ocu jednak u boanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i ovjek, tako ipak nisu dva Krista nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se boanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i itav, ne po poveanju bia nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska dua i tijelo tvore jednog ovjeka, tako je Bog i ovjek samo jedan Krist. On je zbog naeg spasenja trpio, siao u podzemlje (nad pakao) i trei je dan opet uskrsnuo, uzaao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogueg Oca, odatle e doi suditi ive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi e ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati raun o svojim djelima. Oni koji su inili dobro, ui e u vjeni ivot, koji su inili zlo, u vjeni oganj. To je katolika vjera. Tko je vjerno i vrsto ne uva i vjeruje, ne moe se spasiti.89 6.2.2. Rani liturgijski teoloki obrasci Osim navedenih vjeroispovijedanja koja su ula i u liturgijske tekstove, imamo i druge obrasce koji se pojavljuju u razdoblju od 4. do 6. stoljea. Tako nastaju trojstvene molitvene formule kao to je Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu i sl. koje imaju za cilj istaknuti pravovjerno uenje o Bogu, odnosno o Svetom Trojstvu. Odreene se molitve poinju upuivati i Isusu i Duhu Svetomu, kako bi se potvrdila jednakost svih osoba Trojstva, a ne samo Bogu Ocu (po Sinu, u Duhu Svetomu), kako je to bilo u ranijoj liturgijskoj praksi.
89
http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=2996, pristupljeno 8. veljae 2007.
62
Tako liturgija sve vie postaje i izraz pravovjernog tovanja Boga. Mnoge himne i liturgijske molitve sve su vie proete teolokim denicijama Trojstva, Krista i Duha Svetoga.
6.3. Liturgijske stranputice

Pokonstantinovo vrijeme donosi Crkvi mnoge pogodnosti, ali i opasnosti. Liturgija se, kako smo ve ustvrdili, iz katakombi i skrivenih mjesta seli u velike bazilike gdje se gubi zajednitvo predvodnika bogosluja i naroda, te se stvara sve vea podjela klera i laika. Sve je manje sudjelovanja naroda u samome bogosluju. Crkva se djeli na oltarski dio i lau, pri emu se oltar i ziki odvaja od mjesta gdje se nalazi narod. Podiu se naime oltarske pregrade na kojima se postavljaju zavjese kako narod ne bi imao pogled na oltar tijekom euharistijske liturgije. Posebno je ovakva praksa bila razvijena na Istoku gdje je kasnije nastao ikonostas koji i danas razdvaja oltar od okupljenog naroda. Dolazi i do sve rjeeg sudjelovanja naroda u euharistiji. Euharistija se sve vie poinje shvaati kao rtva (otuda i naziv oltar, sveenik i sl.). Vrijeme progonstva i muenitva iznjedrilo je mnoge kranske muenike, koji se poinju tovati i nazivati svetima. Njihova tijela, kosti, dijelovi odjee i sl. poinju se tovati kao relikvije odnosno kao sv. moi. Postaje pravilo graditi crkve na grobovima svetaca muenika, ili da se barem u oltar ugradi dio njegovih svetih moi. Svakako da je ovakva praksa vodila mnogim zlouporabama, trgovinama i sl. U crkvene svetkovine pa i odreena uenja, ulaze poganski elementi koji su bili neprihvatljivi ranom kranstvu. Crkva se, nadalje, kao uvijek u razdobljima poveane misijske djelatnosti, susretala s pitanjem prilagodbe, dakle s pitanjem koliko moe neke oblike poganskih kultnih sveanosti i pobonosti kristijanizirati i ugraditi u svoje litur-
63
gijsko podruje. S te strane se javlja niz novih elemenata u njenoj sakramentalnoj liturgiji, u izgradnji kultnih graevina i u liturgijskoj godini. Novi odnos Crkve prema dravi i javnosti omoguio je i proizveo takoer nove oblike, osobito na podruju liturgijske reprezentacije i proirenja kalendara kranskih svetkovina.90 Prilagodba Crkve na razliitim podrujima njezinog djelovanja moe se promatrati u svjetlu kulturoloke prilagodbe. Trebalo je za kranske vrijednosti zadobiti pogane koji su se veoma teko odvajali od svojih poganskih obiaja. Crkva je iskoristila odreene ve postojee blagdane, dajui im kransko znaenje. Na primjer, pogani su tovali 25. prosinca dan Nepobjedivog sunca. Crkva je preuzela ovaj datum da bi naglasila Krista kao Nepobjedivo sunce pravde. No, iako je dano novo znaenje odreenim datumima i obiajima, poganski elementi vezani uz te datume i proslave su ostali prisutni do danas. Kranski sveci su zamijenili poganske bogove.91 Poinje im se iskazivati molitveno potovanje. Kult mrtvih zauzima sve vie mjesta u kranskom nauku, a posebice u kranskom bogosluju.
6.4. Liturgija katekumena i liturgija vjernih

U 4./5. stoljeu sve se vie naglaava euharistijski dio bogosluja, kojem katekumeni ne samo da ne mogu pristupiti u smislu blagovanja, ve ne mogu ni ziki sudjelovati u ovome djelu bogosluja. Pripravnici za krtenje, katekumeni, sudjelo90
H. JEDIN, Velika povijest Crkve II, Zagreb: Kranska sadanjost, 1995. str. 227. Zamjena poganskih bogova za kranske svece na poseban je nain vidljiva u proslavljanju tzv. krsne slave kod pravoslavnih Srba.
91
64
vali su u prvome djelu bogosluja u kojem su se itali te tumaili tekstovi iz Biblije. Nakon toga ih se pozivalo da izau iz crkve. Ova je praksa ostala i danas u istonoj (pravoslavnoj) liturgiji i naziva se liturgija oglaenih. Zajedno s katekumenima, u euharistiji nisu mogli sudjelovati niti javni pokornici. Augustin nam daje listu grijeha zbog kojih se morala initi javna pokora. To su: idolatrija, krivovjerje, kleveta, pijanstvo, posjeivanje nemoralnih kazalinih predstava, shizma, ubojstvo, pobaaj, preljub, teka kraa, nepomirljiva mrnja.92 Grenik koji se vlastitom odlukom otvorio svojemu biskupu ili je njegov prijestup bio javan uvrstio bi se, dakle, kao i do sada u javnom bogosluju formalnom presudom biskupa u stale pokornika. Budui da nije vie bio potpuni lan crkvene zajednice, smio je, kao i neki katekumen, prisustvovati samo slubi rijei, te nije smio prinijeti svoj rtveni dar niti imati udjela u priesti.93 Pojedini crkveni povjesniari smatraju da je ovakva crkvena praksa bila rigorozna te da je donosila mnoge negativne posljedice pokornicima. Liturgija se svela na bogosluje svetaca gdje je zajednitvo svetih shvaano u doslovnom smislu. Pozitivna je razmiljanja o ovome donio Augustin koji je zbog svojeg pretkranskog puta pokazao pomirljiviji stav po ovome pitanju. On je disciplinu Crkve stavljao na vano mjesto, no bio je svjestan da e u Crkvi uvijek biti penice i kukolja.94
92 93 94
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 285. H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 285. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II ,str. 286.
65
6.5. Oblikovanje liturgijskog kalendara

U 4./5. stoljeu dolazi do formiranja liturgijskog kalendara. Uspostavljaju se odreeni blagdani, od kojih su neki ve bili prisutni u Crkvi. Sada se razliiti blagdani i obiaji formiraju u liturgijski kalendar, kako bi se objedinila praksa Crkve. Uskrs kao sjeanje na Kristovu slavnu pobjedu nad smru slavio se od samih poetaka kranstva, prvo kao tjedni blagdan koji se proslavljao svake nedjelje, a zatim kao zasebni godinji blagdan. Ve krajem 2. stoljea nailazimo na sporove oko termina slavljenja Uskrsa, to nam govori da je u to vrijeme godinje slavljenje ovoga blagdana zaivjelo u Crkvi.95 U 4. stoljeu se uz Uskrs vezuje i dulje razdoblje priprave, korizma. Ve se ranije javlja ideja o 40 dana priprave, vjebanja pred Uskrs (Euzebije), ili 40 dana posta pred Uskrs. Naime, Atanazije prilikom svog boravka u Rimu, 240. godine po Kristu nalazi kranski obiaj da se pred Uskrs posti 40 dana. Sada se ovaj broj dana odreuje kao korizmeno vrijeme, vrijeme priprave koje se ne odlikuje samo postom (jedan obrok dnevno, suzdravanje od mesa i vina) ve se vea vanost daje samodisciplini, razmiljanju o samome sebi i nutarnjoj sabranosti, ljubavi prema blinjima i sl.96 Vrijeme korizme postaje i vrijeme priprave katekumena za krtenje. U ranom razdoblju Crkve, pripravnike za krtenje se obiavalo krtavati u uskrsnoj noi. Epifanija ili Bogojavljenje97 blagdan koji se proslavlja 6. sijenja, takoer je u ovome razdoblju uvrten u liturgijski kalen95 96 97
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve I, str. 300. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II,str. 288.
Bogojavljenje ili Epifanija (od grke rijei epiphania koja znai oitovanje ili objavljenje) vaan je blagdan boinog vremena. Prve tragove slavljenja ovoga blagdana nalazimo poetkom 3. stoljea u Aleksandriji. Na Istoku je
66
dar. Izvorno je ovaj blagdan oznaavao razliite objave Boga, kao to je Isusovo krtenje, udo u Kani Galilejskoj, Kristovo roenje odnosno poklon mudraca roenome Kristu. Ovaj se blagdan prvotno razvio na Istoku, a zatim je preuzet i od Zapada. Blagdan Kristovog roenja, Boi, takoer dobiva svoj datum i svoje mjesto u liturgijskom kalendaru. Ve smo naglasili kako je ovaj blagdan zamijenio poganski blagdan Nepobjedivog sunca. U rimskom spisu Depositio Martyrium iz 354. godine nalazimo da se u to vrijeme Boi u Rimu slavio 25. prosinca. Od tada, dakle od 6. stoljea pouzdano se zna da je Boi i na Istoku i na Zapadu slavljen 25. prosinca. Postoje dvije pretpostavke zato se ba 25. prosinac izabrao za slavljenje Kristovog roendana: Prva se zasniva na pastoralnom nainu djelovanja Rimske Crkve, koja je na dane poganskih sveanosti uvodila svoje blagdane, kako bi narod odvratila od poganstva. U ovom sluaju radilo se o rimskom poganskom blagdanu Natalis Solis Invicti, Mitre, iji je simbol bio Sunce a slavio se 25. prosinca. Od 21. prosinca poinje rast Sunca, pa je to bio
to bio prvobitni blagdan Isusova roenja i krtenja. Od 4. stoljea Boi se i na Istoku i na Zapadu slavi 25. prosinca. Reformacija nije odbacila ovaj blagdan. Veina protestantskih i reformiranih crkava zadrala ga je u svome liturgijskom kalendaru i ima posebnu slubu za ovaj blagdan u liturgijskim knjigama. Na Bogojavljenje, Crkva se spominje poklonjenja mudraca s Istoka novoroenom Kristu. (U ranoj se tradiciji ovim blagdanom obiljeavalo tri dogaaja iz Kristovog ivota: 1. Poklonjenje mudraca Kristu, 2. Krtenje Gospodnje te, 3. Svadba u Kani Galilejskoj). Stoga se u tradiciji Rimokatolike crkve ovaj blagdan naziva i Sveta tri Kralja. Protestantska tradicija je zadrala prvotni naziv Bogojavljenje ili Epifanija. Mudraci s Istoka prvi su pogani koji su se poklonili Kristu, pa je stoga ovaj blagdan znaajan u razumijevanju Kristove Spasiteljske uloge. Krist je doao spasiti sve ljude, ne samo idove ve i pogane. Kristova stvara novi narod od razliitih plemena i jezika, Crkvu svoju.
67
sveani blagdan poetka novog ivota u prirodi. Mjesto Mitre-pobjednika tame, Crkva je nakon izlaska iz progonstva poela slaviti roenje Krista, kome je kranska tradicija primijenila Malahijinu proroku sliku Sunca pravednosti (Mal 4, 2) i svjetla svijeta (Iv 8, 12).98 Ova pretpostavka svjedoi o mudrosti rane crkve prilikom evangeliziranja pogana. Crkva je bila svjesna da e ljudi teko odbaciti steene poganske tradicije, te je poganskim obiajima dala kransku simboliku, ne dovodei time u pitanje vjernost kranskom uenju. Druga pretpostavka temelji se na vjerovanju koje je bilo raireno u 3. stoljeu, kako je svijet stvoren 25. oujka, tj. na proljetni ekvinocij te da je upravo toga dana umro Krist. To shvaanje nije podnosilo da bude u raunanju Kristova ivota nekih ostataka, jer bi to znailo nesavrenost. Polazei, dakle, od tada priznate tradicije da je Krist umro 25. oujka, morao je toga dana zapoeti i njegov zemaljski ivot, tj. toga je dana uslijedilo Utjelovljenje. Raunajui od toga dana 9 mjeseci dolazimo na 25. prosinca.99 Openito se smatra da je prva pretpostavka pravi razlog proslavljanja Boia 25. prosinca. Obje ove pretpostavke svjedoe nam vie o simbolici nego o stvarnom datumu Kristova roenja. Treba znati da je simbolika u rano kransko doba imala zapaenu ulogu. Kao i uz vrijeme Uskrsa, tako se i uz vrijeme Boia vezuje razdoblje priprave kojeg danas poznajemo kao advent, odnosno doae. Ve kod ranijih kranskih pisaca nailazimo na spominjanje predboinog razdoblja u kojem se treba postiti i
98 99
Vladimir Zagorac, Krist posvetitelj vremena, str. 174. Vladimir Zagorac, Krist posvetitelj vremena, str. 174-175.
68
pripravljati za Boi, no advent kakvog danas poznajemo razvio se u 6. stoljeu poslije Krista uvoenjem pet tjedana priprave, to je kasnije smanjeno na etiri tjedna, a simboliziraju etiri tisuljea starozavjetnog razdoblja i iekivanja Mesije.100 Blagdani, koji su se oblikovali u navedenom razdoblju, vezani su uz dogaanja Kristova spasonosnog ivota i djelovanja za nae spasenje, pa spadaju u blagdane povijesti spasenja, po uzoru na liturgijski kalendar Staroga zavjeta.
6.6. Oblikovanje razliitih liturgija na Istoku i na Zapadu

I prije velikoga raskola Crkve na Istonu i Zapadnu (1054. godine), ve su bile vidljive stanovite razlike u organizacijskom kao i u liturgijskom smislu. Od 4. stoljea vidljiva je sve vea razlika u liturgiji Istoka i Zapada. Na Istoku su u ovome razdoblju poznati sljedei obredi: Liturgija apostola Istonih Siraca, koja je u svom razraenom obliku nastala u 5. stoljeu. Ona se i danas slavi kod Nestorijanaca, Kaldejaca, i Malabarskih krana.101 Na istoku se takoer razvija i Zapadnosirska ili Jakovljeva liturgija. O ovoj liturgiji svjedoe spisi iz 4. i 5 stoljea kao npr. Didaskalija, Apostolske konstitucije s kraja 4. stoljea, propovijedi Ivana Zlatoustog i biskupa Teodora Mopsuestijskog i sl.102 U tekstovima iz 4. i 5.
100 101
Usp. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II,str. 289-291.
Navedene crkve spadaju u grupu Istonih crkava koje su se odvojile od tada jedinstvene crkve jo u 5. stoljeu jer nisu prihvatili odluke crkvenih sabora u Efezu (431. godine) i Kalcedonu (451. godine). O Istonim nepravoslavnim crkvama vidi vie u: J. KOLARI, Istoni krani, Zagreb: Veritas, 1982. Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 29.
102
69
stoljea spominje se i Markova liturgija. Nastala je u Antiohiji a i danas se slui u Aleksandriji 26. travnja na blagdan Svetog Marka.103 Iz ove se liturgije kasnije razvio koptski (egipatski) i etiopski (abesinski) obred. Markova se liturgija danas kao irilova liturgija slui u Koptskoj crkvi.104 No najrairenije istone liturgije jesu liturgije bizantskog obreda koje se i danas slave u istonim pravoslavnim crkvama.105 To su tri liturgije: 106 - Liturgija Svetog Bazilija Kapadocijskog iz 4 stoljea,107
103
Vidi prijevod ove liturgije na srpski jezik: Boanska liturgija Svetog apostola Marka, Vrac: Eparhijski upravni odbor eparhije Banatske, 1998. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 278.
104 105
O istonim liturgijama vidi vie: Pravoslavna liturgika, Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, 1965.; O liturgiji, Beograd: Misionarski i duhovni centar Manastira Hilandara, 1997.; A. MEMAN, Liturgija i ivot, Cetinje: Mitropolija Crnogorsko - primorska i Skendeijska, 1992.; J. PAVI, Liturgika (skripta), Krievci: Biskupski Ordinarijat, 1961.;I. K. PAVKOVI, Liturgika, Zagreb: Grkokatoliko sjemenite, 1963; N. GRGUREVI, Uvod u pravoslavnu liturgiku, Libertvil: Bogoslovski fakultet Svetog Save; Srbinje Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostrokog, 2003.; D. STANILOJE, Duhovnost i zajednica u pravoslavnoj liturgiji, Sremski Karlovci: Eparhija Sremska, 1992.; J. FUNDULIS, Liturgika 1, Uvod u sveto bogosluenje, Kraljevo: Eparhijski upravni odbor Eparhije ike, Kraljevo, 2004.
106
Na hrvatskom jeziku, za potrebe grkokatolike crkve, objavljene su sve tri liturgije u: Bizantsko-hrvatski Liturgikon, Zagreb: Glas Koncila, 1999; Na srpskoj jeziku imamo sve liturgije u liturgijskoj knjizi: Sluebnik, Beograd: Sveti arhijerejski sinod, 1986. T. WARE, Pravoslavna crkva, Zagreb: Prosvjeta, 2005., str. 205-239. Liturgija Svetog Bazilija Velikog slavi se svega 10 puta u godini i to prvih pet tjedana korizme, u danima pred Boi i Bogojavljenje, na Veliki etvrtak i Veliku subotu., te na blagdan obrezanja Gospodnjeg (Svetoga Bazilija).
107
70
- Liturgija Svetog Ivana Zlatoustog koja je svoj sadanji oblik dobila u 8. stoljeu,108 - Liturgija pretposveenih darova.109 Od karakteristinih crta istonjakih liturgija, kako ih imamo u 4./5. stoljeu, treba najprije istaknuti njihovo shvaanje liturgije kao sudjelovanje pri nebeskom bogosluju anela, koje se dalje razvija do dramatinih oblikovanja slavlja otajstva. Pri tom se kristoloke rasprave toga doba zrcale u naglaavanju spasiteljskih djela Otkupitelja i svemoi boanskog Logosa, liturgija postaje sveanim prikazivanjem Kristova sveenikog djelovanja, liturgijski ini postaju slike i simboli koji posreduju zbilju povijesnog dijela spasenja, pogotovo uskrsnua... To je razumijevanje liturgije kako ga zastupaju pogotovo Ivan Krizostom (Zlatousti) i Teodor iz Mopsuestije.110 Na Zapadu se mogu pratiti dva osnovna liturgijska tipa: Sjeverno afriko rimski u galski. Augustin spominje u svojim spisima sjevernoafriku liturgiju. Ona nije sadravala jedinstvene tekstove ve je svaki biskup mogao upotrebljavati vlastite ili tue tekstove koji su prije toga prolazili strunu kontrolu subrae. Rimska liturgija se spominje ve od 4. stoljea, no oblikovanje liturgijskih tekstova potjee iz kasnijeg razdo108
Liturgija Svetog Ivana Zlatoustog slui se tijekom godine kada se ne slue druge dvije liturgije. Liturgija pretposveenih darova slui se u tijeku uskrnjeg posta i to svaku srijedu i petak uskrnjeg posta (korizme), u etvrtak petoga tjedna, na Veliki ponedjeljak, utorak i srijedu. Nikada se ne slui subotom i nedjeljom, u ponedjeljak, utorak i etvrtak prvoga tjedna posta, na Blagovijesti, Veliki etvrtak i Veliki petak. Ova je liturgija specina jer zapravo nema euharistijski kanon ve se vjernici prieuju darovima koji su ranije posveeni (od tuda naziv pretposveenih darova). H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 279.
109
110
71
blja. Obred koji se smatra preteom Rimskog obreda do 4. se stoljea sluio u Rimu na grkom jeziku, a latinski e tek 370. godine potisnuti grki jezik. Kada se govori o rimskom obredu, valja naglasiti da je on prvenstveno bio u uporabi Crkve u Rimu, sve do 8. stoljea. Nije bio obvezan za druge mjesne crkve. U drugim su dijecezama Zapadnog kranstva slueni drugi obredi od kojih su najpoznatiji bili milanski (abrozijanski), galski, sjevernoafriki i mozarabijski. Od spomenutih liturgija nastat e razliiti obredi Istoka i Zapada: ISTONE LITURGIJE I. Antiohijska skupina 1. Zapadno sirski tip: a) Sirsko antiohijski obred b) Maronitski obred c) Bizantski obred d) Armenski obred 2. Istono sirski obred a) Nestorijanski obred b) Kaldejski obred c) Malabarski obred II. Aleksandrijska skupina 1. Koptski obred 2. Etiopski obred ZAPADNE LITURGIJE 1. Rimski obred 2. Abrozijanski obred 3. Mozarapski ili zapadnogotski obred
72
4. Galski obred 5. Keltski obred
*** Konstantinovo i pokonstantinovo vrijeme donosi velike i bitne promjene za Crkvu u razliitim njenim segmentima pa tako i na podruju razvoja liturgije. Liturgija se obogauje teolokim i obrednim sadrajima. No s druge strane se dogaa negativno stremljenje - sve snanije udaljavanje puka od bogosluja. Pravoslavni teolog Meyendorf e ustvrditi: Zaista je bilo teko sauvati zajedniarski karakter kranskog bogosluja ili uenja... kada su poeli da liturgiju slue u ogromnim bazilikama, koje su primale po nekoliko tisua uesnika. Sada je rana kranska zajednica transformirana u gomilu nominalnih krana.111 Ovakav razvoj liturgije u veoj ili manjoj mjeri nastavit e se i u slijedeem razvoju, te kulminirati u srednjem vijeku. Stoga e upravo 16. stoljee biti zrelo za reformu Crkve na razliitim podrujima a napose u liturgijskom smislu.
111
D. MAJEDNORF, Vizantijsko bogoslovlje, Kragujevac: Kaleni, 1985., str. 144.
RAZVOJ LITURGIJE OD KAROLINKE OBNOVE DO 7. REFORMACIJE

7.1. Karolinka reforma
Spomenuli smo kako je liturgija rimskog obreda izvorno bila liturgija Rimske dijeceze sve do 8. stoljea. Franaki kralj Pipin Mali zatraio je oko 760. godine od pape Pavla I. da mu dostavi kopiju Rimskog sakramentarija, kako bi se temeljem njega izvrila liturgijska reforma na teritoriju njegovog kraljevstva. Ova e Pipinova nastojanja dovesti do tenje da se rimski obred proiri po cijeloj tadanjoj zapadnoj Europi, odnosno do liturgijskog pokreta poznatog kao karolinka reforma. Ova je reforma zavrena u vrijeme Karla Velikog (768. 814.), Pipinovog sina i nasljednika, koji je pokazivao veliki interes za liturgijska pitanja. Karlo Veliki je u Rimu, prigodom posjete papi Adrijanu I., 781. godine zatraio i dobio kopiju gregorijanskog Pontikalnog sakramentarija. No budui da isti nije zadovoljavao Karla i njegove liturgijske potrebe, pristupilo se njegovoj temeljitoj reformi. Tako e rimska liturgija, uz odreene izmjene, nai svoje mjesto u tadanjim zapadnoeuropskim dravama. Iako prihvaena od veine tadanjih zapadnih biskupa, ona jo uvijek nee biti propisana, obvezna liturgija cjelokupne Zapadne crkve. U razdoblju koje slijedi nastavit e se razvoj liturgije u teolokom i praktinom smislu.
74
7.2. Razvoj euharistijske teologije i prakse

Centrala teoloka misao euharistije jest naglasak na stvarnoj Kristovoj nazonosti u euharistijskom kruhu i vinu te rtveni karakter mise. Misa se shvaa kao beskrvna rtva po kojoj se iznova Krist na oltaru rtvuje. Stoga je svaka misa istinsko rtvovanje samoga Krista koju sveenik prinosi na oltaru. Primarni in mise postaje uzdizanje hostije. Od 12. stoljea, pred mjestom gdje su se drali posveeni euharistijski darovi pali se takozvano vjeno svjetlo. Od 13. stoljea sveenik poinje dizati posveenu hostiju, to je bilo uzrokovano i vjerovanjem da gledanje hostije ima poseban, spasonosni efekt. Gledanje u hostiju se izjednaavalo i sa samim prieivanjem. To dovodi do novoga blagdana, Corpus Christi (Tijelovo), koji se u Rimokatolikoj crkvi slavi od 1264. godine. Hostija se polagala u pokaznicu te se nosila u procesiji i pokazivala narodu. To dovodi do prakticiranja klanjanja presvetom sakramentu. Tijekom kasnog srednjeg vijeka nastaje i posebno mjesto za uvanje sakramenta: tabernakul (ator), tako nazvan jer ga se pokrivalo svilom te je liio na ator. U crkvi se odreuje posebno mjesto na kojem se izlae sakrament. Priest se u 12. stoljeu u mnogim upama dijeli samo pod jednom prilikom hostijom, dok se kale vjernicima uskrauje. Prvenstveno se to inilo iz praktinih razloga. To se teoloki opravdava time da se naglaava kako je Krist u potpunosti nazoan i u jednoj i u drugoj prilici.112 Priest vjernika je bila sve rjea. Jedan od razloga tomu je to se sve vie naglaavala nedostojnost i grjenost vjernika. Oltar se sve vie udaljava od vjernika i smjeta u dno apside. Sveenici su za vrijeme slavljenja mise okrenuti leima narodu. Oltar se i ziki pregrauje
112 Usp. T. J. AGI BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str. 81-83.
75
od lae crkve, a misa se slui nerazumljivim latinskim jezikom Sve je to dakako utjecalo na udaljavanje vjernika od slavljenja zajednike liturgije.113 Tiha odnosno privatna misa nastaje u 8. stoljeu. Ova se praksa opravdavala time to sveenik ulazi u unutranjost same svetinje te da svete rijei treba zatititi od nepotivanja.114 No u ovom je razdoblju dobila na svojoj popularnosti. Njih je sluio samo sveenik kome je pomagao posluitelj. Obzirom da je razumijevanje mise kao prenoenja posebnih blagoslova za ive i mrtve bilo u ovome vremenu razvijeno, to se javila potreba za njenim eim slavljenjem. Potreba za sluenjem misa bila je sve vea a time i za sveenicima. Pojedini su gradovi imali i do 20% sveenika od ukupnog broja stanovnika. Mnogi od tih sveenika su bili tzv. altaristi koji nisu imali visoku teoloku naobrazbu, ve su bili samo osposobljeni za sluenje mise. Njihova je jedina zadaa bila sluenje jedne mise na dan. Budui je u nekim mjestima bio veliki broj altarista, podiu se unutar crkava pomoni oltari, koji su i danas vidljivi u mnogim starijim crkvama.115 Takoer se, od strane imunijih ljudi grade i privatne kapele s oltarima. Klerici su ivjeli lagodnim ivotom zahvaljujui shvaanju da odabrani trebaju svoje vrijeme provoditi u svetoj dunosti i moliti, a da ih narod treba podupirati svojim prilozima. Tihe mise su sve vie udaljavale laike iz liturgijskog ivota. Smatralo se takoer da su tihe mise duhovnije bogosluje u odnosu na pjevanu misu.
Usp. T. J. AGI BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str. 76-77.
114 115 113
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve III/II, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 640. Neke su crkve pri kraju Srednjeg vijeka imale i 60 oltara.
76
Tihe ili privatne mise uzrokovale su pojavu nove liturgijske knjige, Misala. Misal je objedinio dotadanje liturgijske knjige: Sakramentarij, Antifonal, Lekcionar i Evangelistar. Pojava Misala svakako je imala i svoje praktine razlike. Naime, u tihoj je misi bilo oteavajue za sveenika da koristi sve navedene liturgijske knjige pa je bilo praktino da se svi najvaniji dijelovi mise nau u jednoj knjizi. Od 13. stoljea Misal se rasprostranio gotovo u svim rimokatolikim upama i postaje liturgijska knjiga i za javnu misu. Kako bi se olakalo snalaenje u nainu obavljanja bogosluja, u misal su uvedene rubrike116 pisane crvenom bojom a koje su bile uputa o nainu obavljanja liturgije.
7. 3. Struktura liturgije himne i molitve

Liturgija donekle dobiva svoje uobiajene oblike, iako e sve do Tridentskog sabora vladati sloboda u liturgijskom razvoju. Ovdje emo spomenuti neke od molitvi i himni koje su se ustalile u srednjovjekovnoj rimskoj liturgiji a koje e u veoj ili manjoj mjeri nai svoje mjesto i u kasnijem razvoju liturgije u protestantskim crkvama, te koji se i danas nalaze u razliitim, kako rimokatolikim tako i u protestantskim liturgijama. Od ranoga njezinoga nastanka, liturgija se razvijala u dva glavna djela: Uvodni dio odnosno sluba rijei te euharistijska sluba.
116
Dok su stare rimske liturgijske knjige sadravale samo tekstove, bez ikakva opisa bogoslunog toka, nastaju sada malo pomalo i upute, koje bismo danas mogli oznaiti kao knjiice rubrika ili ceremonija, a u ono su se doba zvale Ordines (pravila, propisi). A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 37.
77
Od 5. stoljea ulazak klerika u crkvu pratio je Introit (lat. ulaz), odnosno pjevanje psalma. U prvome, uvodnome djelu ustalio se obiaj pristupanja oltaru i pokajnikog ina (Conetor - ispovijedanja grijeha) koje ima svoje korijene u ranoj Crkvi, kada su se grijesi ispovijedali javno, pred svima, poglavito od onih koji su uinili tee grijehe. Uz ispovjednu molitvu izgovarao se i saziv Kyrie (Grki, Gospodine): Gospodine smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine smiluj se! Ovi su zazivi bili poznati jo u poganskoj starini i izgovarali su se u poast boanstvu ili vladaru koga se tovalo kao boanstvo. Prva Crkva ove sazive usmjerava na Krista kao svoga boanskoga vladara.117 Na Istoku se sazivi Kyrie javljaju u tzv. jektenijama (molitvenim sazivima tijekom liturgije) kao odgovor naroda na svaki molitveni saziv (Gospodi pomiluj = Gospode smiluj se). Na Zapadu se ovaj saziv najvjerojatnije javlja u doba pape Gelazija (492. 496.) i to na kraju slube rijei da bi se vremenom pomicao na poetak.118 Nakon Kyrie slijedi hvalospjev: Gloria in excelsis Deo (Lat. Slava Bogu na visini) Slava Bogu na visini! I na zemlji mir ljudima dobre volje. Hvalimo Te. Blagoslivljamo Te, klanjamo Ti se, slavimo Te. Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje. Gospodine Boe, Kralju nebeski, Boe Oe Svemogui. Gospodine Sine jedinoroeni, Isuse Kriste, Gospodine Boe, Jaganje Boji, Sine Oev. Koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam se. Koji oduzima grijehe svijeta, primi nau molitvu. Koji sje117 118
Usp. V. ZAGORAC, Kristova otajstva, Zagreb: Kranska sadanjost, 1998., str. 84.
78
di s desne Ocu, smiluj nam se. Jer Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevinji, Isuse Kriste. Sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca. Amen. Ova je ranokranska himna nadahnuta Lk 2, 10-12. U poetku se pjevala u jutarnjoj molitvi119 U 6. stoljeu je papa Simah prvi puta upotrebljava u boinoj liturgiji. Od 500. godine se koristi samo u biskupskim misama na nedjelje i blagdane, dok su je sveenici mogli pjevati na Uskrs. No od 1048., koristi se redovito na svakoj misi i mogu je pjevati sveenici.120 Himna odraava vjeru prve Crkve u Krista kao Kralja, jedinoga kralja, izriui na taj nain frontalni stav glede tadanjeg kulta caru.121 Nadalje slijede molitve dana, biblijska itanja, itanje evanelja to se u ovome razdoblju sve inilo na latinskom jeziku. Na kraju prvog djela bogosluja pjevao se Credo (lat. vjerujem) odnosno Nicejsko-carigradsko vjeroispovijedanje. Euharistijski dio bogosluja zapoinjao je s euharistijskim kanonom kojemu je temelj Hipolitov obrazac o kojem je takoer ranije bilo govora: Sveenik: Gospodin s vama! Zbor: I s duhom tvojim! Sveenik: Gore srca! Zbor: Imamo kod Gospodina! Sveenik: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu naemu! Zbor: Dostojno je i pravedno.
119
Ova se himna i danas pjeva u jutarnjem bogosluju Istone crkve. Usp. asosolov, Beograd: Srpska patrijarija, 2001., str. 61-62. Usp. Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, str. 241. Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 154.
120
121
79
Slijedi predslovlje odnosno zahvalna molitva koja prethodi himni Sanctus (lat. Svet). Svet, svet, svet Gospodin Bog sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave, hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini. Ova se himna temelji na Izaijinom vienju serana kako pjevaju u ast Bogu (Iz 6, 2-6), te na hvalbenom uskliku pri Isusovu ulasku u Jeruzalem (Mt 21, 9). Vjerojatno potjee iz idovskog bogosluja. Nakon pjevanja sanctusa, sveenik je tiho molio euharistijsku molitvu koja sadri epiklezu odnosno molitvu sazivanja Duha Svetoga radi pretvorbe kruha i vina u pravo tijelu i pravu krv Kristovu,122 rijei ustanovljenja, odnosno izgovaranja Kristovih rijei: Ovo je tijelo moje ovo je krv moja, te anamnezu, odnosno spomen na spasenjsko djelo Kristovo. Prije priesti dolazi molitva Oena koja je prisutna u najranijim liturgijama. Nakon priesti pjevala se i litanijska aklamacija Agnus Dei (Lat. Jaganje Boji) Jaganje Boji koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam se. Jaganje Boji, koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam se. Jaganje Boji, koji oduzima grijehe svijeta, daruj nam mir Ova je litanijska aklamacija nastala na temelju Ivanova pozdrava Kristu, prilikom Kristovog krtenja na rijeci Jordanu. Pjevala se vrijeme lomljenja hostije od strane sveenika. U li-
122
U Pravoslavnoj se crkvi vjeruje kako se upravo prilikom ove molitve dogaa pretvorba. Stoga je ona najznaajnija u euharistijskoj slubi. Usp. Boanstvena liturgija Svetog Jovana Zlatoustog, Beograd: Manastir elije kod Valjeva, 1978., str. 59.
80
turgiju ju je uveo papa Sergije I., 687. godine, a oko 1000. godine poinje se pjevati tri puta.123 U kontekstu srednjovjekovne rimske liturgije treba spomenuti i Apologije. Bile su to molitve pokornikog znaaja koje je sveenik molio u svim u momentima kada je bio slobodan od drugih tekstova: na poetku mise (Conetor), za vrijeme pjevanja Gloria, Creda, Sanctusa i sl.124
7.4. Razvij liturgijskog ruha i liturgijskih boja

Liturgijsko ruho poprima svoje standardne oblike. Ranije smo spomenuli kako su se u Konstantinovom vremenu vii klerici izjednaili s visokim carskim inovnicima i dobivali posebne insignije: tolu, manipul, palij i prsten. U kasnijem razvoju e se i liturgijsko ruho razvijati, te e u srednjem vijeku ono ve imati prepoznatljive oblike. Osnovna odjea jest alba (albus=bijel), odnosno bijela duga haljina koju nose svi redovi sveenstva. Uz albu se se koristi i cingulum odnosno pojas u obliku page koji se vezuje oko struka. Uz vrat se stavlja naglavnik (amikt) kako bi se pokrio vrat. tola (naramenica. Kod istonih krana epitrahilj = oko vrata), bila je prvotno svjetovni znak slube. Kasnije je nose akoni, prezbiteri i biskupi. Biskup i sveenik je nose na nain da visi s obje strane ramena, dok su je akoni nosili prekrienu preko prsa (danas je nose ukoso od lijevog ramena prema desnom boku). Kazula (casula=kuica) ili misnica (latinski paenula ili planeta) gornji je dio liturgijske odjee koji se izvodi od starorimske toge. Imala je najprije oblik zvona, preko glave je bila preklopljena i zaogrtala je cijelo tijelo. Od 13. stoljea nastaje gotska misnica koja je bono
123 124
Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, str. 105. Usp. V. ZAGORAC, Kristova otajstva, 84-85.
81
skraena. U vremenu baroka se sve vie skrauje i ukraava zlatnom i srebrnom svilom te postaje i umjetniki premdet u obliku kontrabasa. Dalmatika, koja dobiva ime najvjerojatnije po gornjoj odjei mukaraca i ena u Dalmaciji krajem 2. stoljea, postaje gornjom liturgijskom odjeom akona. Tunika je bila gornja odjea subakona (red koji se primao prije akonata a koji je u rimokatolikoj crkvi dokinut nakon II. vatikansko sabora), a formom je bila slina dalmatici. Pluvijal (kina kabanica, ogrta) jest sveani plat koji dosee do zemlje, a kojega nose biskup i sveenik kod odreenih obreda izvan liturgijskog slavlja, kao na primjer u procesijama i sl.125 Liturgijske boje liturgijskog ruha poinju se upotrebljavati u 9. stoljeu. No nije bilo jedinstvene prakse niti na Istoku niti na Zapadu po ovom pitanju. U karolinko se doba koristilo najvjerojatnije osam boja: zlatna (uta), modra, bijela, zelena, smea, crna, crvena i grimizna jer su se ove boje smatrale otajstvima i pralikovima.126 No kanon boja ustalio je Papa Inocent III., poetkom 13. stoljea, i to: bijelu, crnu, crvenu, zelenu, ljubiastu, purpurnu i zlatnu. Bijela i zlatna oznaavaju radost i koriste se na Gospodnje i Bogorodiine blagdane te na blagdane svetaca koji nisu muenici; crna oznaava alost i koristi se na misama za mrtve i na Veliki Petak; crvena oznaava vatru i krv te se koristi na Duhove i na blagdane muenika; ljubiasta oznaava pokoru i koristi se u adventu, korizmi i na vigilije (none slube bdijenja); purpurna (izmeu ljubiaste i crvene) koristi se u treoj nedjelji adventa i etvrte nedjelje korizme; zelena ozna125
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 83-84.; I. AKO, Liturgijski simboliki govor, Zagreb: Glas Koncila 2005., str. 449-498. O liturgijskoj odjei u Istonim crkvama vidi vie u: J. POPOVI, Opta crkvena istorija, knjiga I., Sremski Karlovci: Srpska manastirska tamparija, 1912. str. 676685. Usp. I. AKO, Liturgijski simboliki govor, str. 501-502.
126
82
ava nadu i koristi se u obine nedjelje i dane i tijekom tjedna kad se ne slavi ni jedan svetaki blagdan.127
7.5. Predreformacijsko stanje

Liturgija u predreformacijsko vrijeme postaje sve vie individualni ritual sveenika umjesto njene osnovne svrhe, zajednikog slavljenja Gospodnjeg naroda. Nerazumljivi latinski jezik sprjeavao je puk da sudjeluje u bogosluju i da ga razumije. Liturgija je postala stvar klera. Sveenik je mogao obaviti misu i bez sudjelovanja naroda. Priest je toliko opala da je IV. lateranski sabor (1215. godine) propisao da se priestiti mora najmanje jednom godinje.128 U srednjem vijeku dolazi i do sve eeg aenja svetaca koji obogauju liturgijski kalendar. Muenici i sveci u praktinoj su pobonosti uzdizani vie i od samoga Boga. U liturgiju je ulazilo praznovjerje koje su sveenici tolerirali. Na primjer, u tadanjim procesijama vjernici su dolazili do oltara i ostavljali novac, vjerujui da je to najvaniji dio liturgije. Vjerovali su da e time kupiti ispunjenje molitava upuenih Bogu ili svecima. Dolazi do sve veeg tovanja relikvija i svetakih moi. tovanje svetaca i njihovih moi (relikvija), pravih i nepravih, esto poprima pretjerane forme. Trai se njihova zatita i blagoslov u uvijek novim oblicima; u Obrednik prodire poplava novih blagoslovina. Osnivaju se bratovtine i niu nove forme pobonosti. Religiozni ivot postaje sve kom-
127
Usp. Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, str. 379. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 40.
128
83
pliciraniji. U svemu se tome oituje rastua nesigurnost i mnogostruko nezadovoljstvo.129 Pojedinci su lizali prah sa svetakih grobova i nosili hostije oko vrata kao amajlije. Mnogi su svoje poglede usmjeravali na hostiju tijekom njenog podizanja u misi nakon pretvorbe. Vjerovali su da onaj koji ugleda hostiju, toga dana ne moe umrijeti, ne stari, da ne moe oslijepiti, niti mu se moe dogoditi bilo kakvo zlo.130 To su bile posljedice sada ve razvijene teologije o pretvorbi hostije i vina u tijelo i krv Kristovu. Kult svetaca, a posebice Marije toliko je bio razvijen da pojedinci nisu znali razlikovati Krista od pojedinoga sveca ili pak Marije.131 Praznovjerju su doprinosili i oni sveenici koji su bili neuki te ni sami nisu shvaali neke pojmove liturgijskog ivota. Pored svih ovih negativnih primjera, valja spomenuti i neka pozitivna kretanja: Pored takvih aljenja vrijednih razvoja ukrivo, ne smije se s druge strane previdjeti duboka vjera, duhovnost i portvovnost irih krugova. Tomu je potvrdom takoer onaj smjer pobonosti koji se naziva mistika, kao vjetina uranjanja u najdublji temelj due, u vrh due, da bi se boansko najdublje iskusilo. Kao predstavnici spominju se iz 12. st. Bernard iz Clairvauxa (1090. 1153.), Hildegarda iz Bingena (1098. 1179.) i Elizabeta iz Schoena (1129. 1164.). Od 13 st. Osobito su redovi franjevaca i domini129 130
A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 41
Ivan Gerson (umro 1429.) kritizira propovjednike koji narodu govore da se na dan posjeta misi ne stari, kako se toga dana ne moe oslijepiti i umrijeti. Iz toga dakle razaznajemo da su i sami klerici podupirali ovakva praznovjerja. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve III/II, str. 640. Usp. V. ZAGORAC, Liturgika, Zagreb: Nadbiskupsko duhovno sjemenite, 1969., str. 76-79.
131
84
kanaca unapreivali mistini pogled toga vremena... Slinom je tenjom za duhovnou bio ispunjen pokret obnove zvan devotio moderna, koji je s krajem 14. stoljea doao iz Nizozemske (G. Grote, mistik i propovjednik pokore + 1384.) te se proirio po cijeloj zapadnoj Europi. Teili su za produbljenjem pobonosti i nasljedovanjem Krista, kako su taj klasini izraz nali u poznatom djelu Tome Kempenca (1379. 1471.) Imitatio Christi (Nasljeduj Krista).132 Latinska misa, nerazumljiva obinom puku, nije mogla dati vjernicima potrebnu duhovnu pouku. Propovijed je bila jedini dio liturgije kojega je puk mogao razumjeti. No ona je u mnogim sredinama, posebice seoskim potpuno zanemarivana. Mnogi sveenici nisu niti imali temeljnoga znanja da bi mogli odrati propovijed koja bi pomogla u duhovnoj izgradnji puka. Stoga su prosjaki redovi, dominikanci i franjevci, u 13. i 14. stoljeu radili na teolokoj izobrazbi svojih lanova kako bi isti preuzeli zadau propovijedanja. Obrazuju se i propovjednici svjetovnog sveenstva.133 No bitan naglasak na propovijedanju, posebice u bogosluju, zasigurno e dati protestantska reformacija, a to e svakako utjecati na razvoj propovijedanja i u samoj Rimokatolikoj crkvi.
132 133
A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 41. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve III/II, str. 642-643.
PROTESTANTSKA REFORMACIJA 8. I LITURGIJA
rotestantska reformacija je utjecala, kako na cjelokupni ivot Crkve, tako i na liturgiju. No budui da reformacija nije bila jedan uniformirani i jedinstveni pokret, liturgijske promjene u reformatora su negdje bile minimalne, negdje radikalnije. Na razvoj liturgije utjecalo je teoloko deniranje Veere Gospodnje i sl.
8.1. Martin Luther134

Luther je bio konzervativan glede izmjena u nainu bogosluja. Drao je da se moe zadrati svaki obiaj, pa tako i liturgijski, kojega Biblija izriito ne zabranjuje. Za njega su nain bogosluja, molitve, crkveno ruho, predmeti isprazna vanjska stvar, samo po sebi ni dobro ni zlo, ni zabranjeno ni naree-
134
Luther, Martin (1483. 1546.), njemaki augustinski redovnik, doktor kanonskoga prava. Godine 1517. suprotstavio se prodaji oprotajnica (tzv. Indulgencija), zakucavi 95 teza na vrata Wittenberke crkve. Taj se dogaaj smatra poetkom protestantske reformacije.
86
no.135 Luther u poetku nije mijenjao niti latinski jezik,136 osim u itanju biblijskih tekstova i pjevanja.137 Luther ne mijenja niti naziv misa138 za bogosluje. No od 1523. godine u Wittenbergu se, pod vodstvom Luthera slui misa na njemakom jeziku. Luther se, dakako, zalae za udaljavanje svih onih dijelova bogosluja koji nisu u skladu s protestantskim reformiranim uenjem, poput molitava za mrtve, odnosno sluenja misa za mrtve, shvaanje mise kao sredstva zadobivanja milosti i sl. Na teolokom planu Luther odbacuje uenje o misi kao rtvi. U spisu Vom Missbrauch der Messe iz 1521. godine Luther pie: Recite nam vi, Baalove popine, gdje stoji napisano da je misa rtva, ili gdje je to Krist nauavao da treba rtvovati kruh i vino? Zar ne ujete? Krist je jednom sama sebe rtvovao, on ne eli da ga itko ubudue rtvuje. On kae da se spominjemo njegove rtve. Kako ste vi onda tako smioni da od spomena pravite rtvu... vae rtvovati znai oskvrnjujue ponovno razapinjanje.139
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, Zagreb: Kranska sadanjost, 2004., str. 73.
136
135
... Luther je kao humanist i pedagog htio zadrati latinski jezik kao element naobrazbe. Osobito bi se mlade trebala kroz bogosluje vjebati u tom jeziku. Za mlade je i poslije uvoenja Deudsch Messe (1526.) Formula missae, to znai latinsko bogosluje, zadralo svoju valjanost. Dapae, kad, bi o njemu ovisilo, on bi nedjeljom naizmjence sluio latinsku, grku i hebrejsku misu. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 74. Usp. T. J. AGI-BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str. 274.
137
Prema latinskom mittere = slati, otputati. U staro su vrijeme obredi zavravali ite missa est = idite, otpust je, zavreno je, po emu je kasnije i sam obred mise dobio naziv.
139
138
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 69-70.
87
Luther takoer odbacuje uenje o euharistiji kao pretvorbi (transupstancijaciji). Za razliku od ovoga uenja, Luther denira euharistijsko uenje kao konsupstancijaciji: Gospodin je u euharistijskom kruhu stvarno prisutan ali bez promjene u substanciji simbola. Ovo stajalite poznato kao konsupstancijacija (za razliku od transupstancijacije), moe se najbolje opisati kao prisutnost stvarnog Krista s nepromijenjenom substancijom kruha.140 Kako bi pojasnio svoja stajalita o liturgiji, Luther je 1523. godine objavio kratki spis O ureenju bogosluja, a u jesen iste godine objavio je djelo pod nazivom Formula missae et Communionis (oblik mise) za Wittenberku crkvu.141 U njoj denira liturgijski red iz kojega izbacuje iz misnoga kanona sve molitve koje su sadravale elemente rtvovanja. Takoer se obnavlja naglasak rane Crkve na Veeru Gospodnju kao na in zahvalnosti Bogu i zajednitva s Bogom po Kristu, kao i zajednitva samih vjernika meusobno.142 Te godine Luther slui i prvu njemaku misu u Wittenbergu. Drugo djelo, odnosno deniranje liturgije, 1526. godine pod nazivom Deutcshe messe (Njemaka misa) bilo je dopunjeno i radikalnije od prethodnoga. Iz mise se uklanjanja predslovlje, ne stavljajui nikakav drugi molitveni tekst na to mjesto, ve se izgovaraju odmah rijei ustanovljenja, nakon ega slijedi priest vjernika odnosno davanje hostije odmah nakon izgovaranja rijei nad kruhom, a kale nakon izgovaranja rijei nad vinom.143 Odreeno je tako140 141
T. C. HAMMOND, Uvod u Teologiju, Osijek: Izvori, 1993., str. 210.
Usp. B. LOHSE, Martin Luther, Zagreb: Teoloki fakultet Matija Vlai Ilirik, 2006., str.102. Usp. R. H. BAINTON, Na tome stojim, ivot Martina Luthera, Zagreb: MISL, 2002., str. 330-331. T. J. AGI-BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str. 274.
142
143
88
er da se misa slavi samo nedjeljom (preko tjedna se odravaju druga bogosluja, poput sastanaka poduavanja i sl.). Luther je zadrao oltar, svijee, ukrase, i sveeniku odjeu. Time je elio sauvati tradicionalni karakter liturgije.144 Najznaajniji doprinos liturgiji Luther je dao u glazbenom smislu. Godine 1524. objavljena je zborska pjesmarica s Lutherovim predgovorom. Luther je i autor veine pjesama u istoj. Za svoga je ivota Luther napisao trideset i sedam crkvenih pjesama te brojne i komponirao. Jedna od njegovih poznatih pjesama je Eine feste Burg (Na Bog je jaka utvrda). Nadahnuta je psalmom 46, kao i Pavlovskim poslanicama i Otkrivenjem, a pjeva se i danas u mnogim protestantskim crkvama, posebice prigodom Dana reformacije. Tijekom tjedna su bile odreene vjebe pjevanja za cijelu zajednicu a preporuivalo se pjevanje u obiteljima po njihovim domovima.145 U Augsburkom vjeroispovijedanju,146 iz 1530. godine, l. 5. govori se o uspostavljanju slube pouavanja i dijeljenja sakramenata. U lanku 10. denira se uenje o Veeri Gospodnjoj kao stvarnoj Kristovoj prisutnosti. lanak 14. denira da propovijedati i dijeliti sakramente mogu samo oni koji su ispravno na tu slubu pozvani. l. 15. govori o potrebi odravanja crkvenih obreda prilikom blagdana i odreenih svetkovina, no ustvruje se da takvi obredi nisu neophodni za spasenje. l. 22 govori o sakramentu Veere Gospodnje pod obje prilike. Naj144 Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002., str. 104. 145 146
Usp. R. H. BAINTON, Na tome stojim, ivot Martina Luthera, str. 337.
Augsburka konfesija Vjeroispovijedanje koje je pod nazivom Confesio augustana sastavio Philip Melanchthon. Evangeliki su knezovi predali ovu konfesiju caru Karlu V. na augsburkom saboru, 25. lipnja 1530. godine. Danas je ona slubena konfesija Evangeliko-Luteranske crkve po kojoj su evangelici poznati i kao Evangelici Augsburke vjeroispovijesti.
89
dui lanak Augsburkog vjeroispovijedanja, l. 24. posveen je misi. Nae su crkve lano optuene za ukidanje mise. Zapravo, misa je meu nama zadrana i slavi se s najveim potovanjem. Gotovo sve obiajne ceremonije isto su tako zadrane, osim one da se njemake pjesme slavljenja tu i tamo ubacuju meu latinske dijelove pjesama. One su dodane radi upuivanja ljudi jer ceremonije su potrebne pogotovo stoga da bi se nauili neuki. Pavao je propisao da bi se u crkvi trebao upotrebljavati jezik koji e ljudi razumjeti...147 Nadalje se govori o zlouporabama mise u smislu da su sredstvo sveenikog dohotka, ukazujui na injenicu da biskupi, iako su znali za ovakve radnje nisu na vrijeme zaustavili iste. Takoer se govori protiv rtvenog karaktera i posrednikog karaktera mise (sluenja mise za ive i mrtve). ...Pismo nas isto tako ui da smo mi pred Bogom opravdani vjerom u Isusa Krista. Stoga, ako misa oduzima grijehe ivih i mrtvih samim vanjskim inom, opravdanje dolazi kroz djelovanje mise, a ne kroz vjeru. Ali Pismo nam to ne doputa.148 Nadalje se govori o slavljenju Veere Gospodnje svakoga Svetoga dana odnosno nedjelje i blagdana, a protiv svakodnevnog sluenja euharistije, koje se esto puta slavilo bez sudjelovanja naroda pa i drugih klerika.
147
Augsburka konfesija, suvremeno itanje, Evangelika crkva u RH., str. Augsburka konfesija, suvremeno itanje, str. 93.
90.
148
90
8.2. Urlich Zwingli149

vicarski reformator Urlich Zwingli imao je mnogo radikalnija stajalita od Luthera po pitanju liturgije kao i po pitanju shvaanja Veere Gospodnje. Smatrao je da Sveto pismo mora odreivati sve postupke glede bogosluja. Zalagao se za jednostavnost. Uklonio je oltar, svijenjake, slike, sveeniku odjeu pa ak i orgulje iz crkava. Pjevati su se mogli samo psalmi. Nije bilo sudjelovanja naroda u zajednikim liturgijskim tekstovima (poput litanijskih molitava i sl.). Prvo Zwinglijevo djelo o liturgiji bilo je Napad na kanon mise iz 1523. godine. Odbacio je rtveni karakter euharistije te se zalagao za ukidanjem mise i uvoenjem slube Veere Gospodnje. No promjene u Zrichu su se dogaale postupno. Gradsko je vijee donijelo odluku 15. lipnja 1524. godine da se iz crkava uklone slike i kipovi kako bi se udovoljilo Bojoj rijei150 Latinska misa, uz izostavljanje dijelova koji govore o rtvi, sluila se sve do 1525. godine. Te je godine Zwingli priredio liturgiju Rijei i obred Veere Gospodnje. U Liturgiji rijei nalazi se nekoliko uvodnih molitava, koje je najvjerojatnije sam Zwingli sainio, a koje zavravaju s Oenaem i Zdravomarijom ali samo do dijela I blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus. Drugi, molitveni dio je izostavljen. Slijedi zahvalna molitva, zajednika ispovijed grijeha te otpust.151 U obredu Veere Gospodnje se Slava Bogu na visini, Apostolsko vjerovanje i 112. psalam izgovarao naizmjenino od strane mukaraca i ena. Prije Slava Bogu na visini itao se tekst iz poslanice a
149
Zwingli Urlich (1484. 1531.) vicarski reformator. Djelovao u Zrichu. Umro je u bitci kod Kappela 1531. godine kao vojni kapelan. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 135.
150 151
Usp. B. THOMSON, Liturgies of the Western Church, Philadelphia: Fortress Press, 1985., str. 147-148.
91
nakon Slave tekst iz evanelja. Poslije itanja evanelja lektor je ljubio knjigu i izgovarao rijei: Slava i hvala Bogu. Po evaneoskim rijeima bili oproteni svi nai grijesi. Slijedilo je Apostolsko vjerovanje te molitva Oena i molitva pastora. Nakon toga slijede rijei ustanovljenja Veere Gospodnje te blagovanje kruha i vina. Nakon toga slijedi psalam 112, zahvalna molitva pastora te otpust.152 Veera Gospodnja se obavljala svega etiri puta godinje: Na Uskrs, Duhove, u rujnu te na Boi.153 Glede znaenja euharistije, Zwingli je odbacio i rimokatoliko uenje o transupstancijaciji i Lutherovo uenje o konsupstancijaciji, smatrajui da je Veera puko sjeanje na rtvu Isusa Krista, dakle samo komemoracija.154 Bogosluni prostor bio je jednostavan. Umjesto oltara, obino se u sredini crkve nalazio obian stol odnosno stol Gospodnji na kome nije bilo niti svijea, niti raspela. Zwingli je uklonio i sveeniko misno ruho iz bogosluja, zadravajui samo crni akademski talar.
8.3. William Farel155

Prije nego je Jean Calvin doao u eneveu, tamo je djelovao reformator William (negdje se navodi i kao Gulliamo) Farel. Pored ostaloga, Farel je oko 1524. godine uspostavio i red bogosluja. U Farelovoj liturgiji vidljiv je utjecaj Zwinglijeve re152 153 154
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Church, str. 149-156. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 133.
Usp. U. GABLER, Huldrych Zwingli, His Life and Work, Philadelphia: Forter Press, 1986., str. 125-139. Farel, William (1489.- 1565.) Francuski reformator koji je djelovao u enevi. On je angairao Jeana Calvina da u enevi organizira Reformiranu crkvu.
155
92
formacije. Litrugija je zapravo bila sluba rijei, dok se Veera Gospodnja odravala samo odreenim prigodama. Farelova liturgija nije imala nikakvu drugu glazbu osim pjevanja psalama na narodnom jeziku. Umjesto glazbe, Farel je uveo antifonsko izgovaranje biblijskih tekstova i Vjerovanja od strane zajednice. Bogosluje je jednostavno bilo sluanje rijei Boje to je i bio naslov Farelove liturgije. Farelova liturgija imala je slijedee dijelove: Nain odravanja propovjedi, kada se narod Boji sabere da slua Rije Boju. Pozivna molitva Oena Objavljivanje Rijei Zakon Boji (Deset zapovijedi) Ispovijed grijeha Apostolsko vjerovanje Molitva posredovanja VEERA GOSPODNJA Exhortacija (bodrenje-nagovor) Poziv Samoispitivanje Exkomunikacija (iskljuenje) Ispovijed i Oena Credo - Vjerovanje Navjetaj oprotenja grijeha Rijei ustanovljenja Sursum Corda (lat. Gore srca) Priest
93
Popriesna molitva (molitva zahvalnosti). Farelov oblik bogosluja imao je u kasnijem razvoju reformiranog kranstva vie utjecaja na kreiranje liturgije od Calvinovog. No i Farelovo i Calvinovo bogosluje pozivaju na sluanje, vjerovanje o poslunost Rijei Bojoj.156
8.4. Martin Bucer157

Martin Bucer ureuje liturgiju u Strassbourgu 1539. godine. Bucerovo bogosluje Veere Gospodnje ili Mise i propovjedi bilo je pojednostavljena liturgija koja je odbacila mnoge elemente uobiajene tadanje rimske mise. Red bogosluja je propisivao da se imaju odrati tri propovjedi svakoga dana. Prvo, jutarnje bogosluje odravalo se u svim upnim crkvama ujutro u 5 sati zimi odnosno u 4 sata ujutro ljeti. Jutarnje bogosluje je zapoinjalo zajednikim ispovijedanjem grijeha te ohrabrenjem iz Boje rijei. Nakon toga je slijedila tiha molitva koju je pastor zavravao kolektom (molitvom) i blagoslovom. Drugo se bogosluje (odnosno propovijed), odravalo u 8 sati ujutro u katedrali. Veernja propovijed se odravala u katedrali u 4 sata poslije podne ljeti odnosno 3 sata poslije podne zimi. Bucerova liturgija u svojim uvodnim napomenama ukazuje da se ima svetkovati samo nedjelja kao sveti dan, a da se drugim danima treba raditi jer je tako zapovjeeno. Na blagdane kao to je Boi, Veliki Petak, Uzaae i sl. treba se odravati bogosluje
156
Usp. J. H. LEITH, Introduction to the Reformed Tradition, Atlanta: John Press, 1977., str. 178-180.
157
Bucer, Martin (1491. 1552.) Njemaki teolog reformacije. Prihvatio Lutherovu nauku 1518. i radio na reformaciji u Strasbourgu, Ulmu i Klnu. Radi na pomirenju Luthera i Zwinglija kao i protestanata i katolika. Godine 1548. prebjegao u Englesku gdje je pomagao Thomasu Cranmeru u reformiranju Anglikanske crkve.
94
ali se ne treba suzdravati od zikih poslova. Nedjeljno bogosluje je zapoinjalo s uobiajenom spomenutom jutarnjom molitvom. Nakon toga, oko 6 sati ujutro narod se okupljano u upnim crkvama. Pastor je prilazio stolu Gospodnjem koji se nalazio blie narodu, kako bi narod mogao uti i razumjeti njegove rijei. Bogosluje je zapoinjalo zajednikim ispovijedanjem grijeha te navjetaja oprotenja grijeha. Nakon toga se pjevao psalam ili Kyrie eleison odnosno Gloria in excelsis Deo. Slijedila je kratka molitva pastora za blagoslov propovijedi. Nakon molitve zajednica je pjevala psalam. Pastor je odlazio na propovjedaonicu te itao tekst evanelja (nedjeljom se preporuivalo da se propovijeda iz evanelja a radnim se danima propovijedalo i iz drugih biblijskih knjiga) i propovijedao. Na kraju propovijedi pastor je objasnio zajednici znaenje Veere Gospodnje i ohrabrio ih da je odravaju. U upnim se crkvama Veera Gospodnja slavila jedanput mjeseno dok se u katedrali slavila svake nedjelje. Nakon propovjedi pjevalo se Apostolsko vjerovanje te, obzirom na prigodu odreena pjesma ili psalam. Pastor bi stao za stol Gospodnji te rekao: Gospodin s vama. Pomolimo se. Slijedila je podua molitva koja se zavravala zajednikim moljenjem Oenaa. Nakon molitve pastor je izgovarao rijei ustanovljenja nakon ega je izgovarao rijei: Vjeruj u Gospodina, i daj mu vjeitu slavu i hvalu!. Prije nego je davao kruh i kale vjernicima, pastor je izgovarao: Sjeaj se, vjeruj i objavi da je Krist Gospodin umro za tebe. Nakon toga je zajednica pjevala odreenu pjesmu ili psalam te je slijedila zahvalna molitva pastora. Na kraju je pastor uputio vjernicima Aronov blagoslov.158
158
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Churc, str. 167-181.
95
8.5. Jean Calvin159

Ureujui bogosluje, Calvin odbacuje liturgijski rimski obred, udaljujui se na taj nain od luteranskog bogosluja koje je, kako smo naglasili, zadralo odreene tradicionalne liturgijske elemente.160 Calvin se s Lutherom slae da je propovijed sredinjica bogosluja. Za Calvina, kao i za Luthera, euharistija je bila uzvieni dio bogosluja, ali se moe obavljati samo u kontekstu propovijedane Rijei.161 Calvin je 1545. sastavio je liturgiju162 u kojoj je posebno bila naglaena propovijed kao sredinjica protestantskog bogosluja i pjevanje psalama. Calvinovo bogosluje imalo je slijedee dijelove: Stihovi Pisma: Pomo je naa u imenu Gospodina, koji je stvorio nebo i zemlju Ispovijed grijeha Stihovi iz Pisma Objava odrjeenja grijeha Dekalog (prvih etiri zapovijedi) Molitva
159
Calvin, Jean (1509.-1564.) vicarski reformator francuskog podrijetla. Godine 1533. preao na protestantizam. Djelovao u enevi gdje je organizirao Reformiranu crkvu po prezbiterijanskom modelu. Znaajke njegova nauavanja su apsolutna suverenost Boja, predodreenje, prezbiterijalno ustrojstvo crkve i sl. Po njemu se pripadnici reformiranih crkava nazivaju i kalvinisti a pojam kalvinizam uvrijeio se za teoloki smjer koji je temeljen na Calvinovom uenju i koji je prisutan u razliitim protestantskim crkvama.
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 104.; O. EDVIK, Istorija reformacije, Novi Sad, Dobra Vest, 1986., str. 304. Usp. D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, Novi Sad: Dobra Vest, 1989., str. 93.
162 161
160
Usp. B. THOMSON, Liturgies of the Western Church, str. 185-224.
96
Dekalog (ostalih est zapovijedi) Psalam po enevskoj formi Molitva prosvjetljenja (prije itanja Svetog Pisma) Biblijsko itanje i propovijed Velika zastupnika molitva i parafraza molitve Oena Apostolsko vjerovanje Priprema za kruh i vino Molitva za dostojno primanje Veere Gospodnje, sa zavretkom Oenaa Rijei ustanovljenja Exhortacija i pristupanje Stolu Rijei odrjeenja i priest s kruhom i vinom Psalam Molitva zahvalnosti Nunc Dimittis (imunova molitva u Lk 2, 29-32) Aronov blagoslov Calvin e u govoru na samrtnoj postelji sam posvjedoiti da se vodio Strassbourkom liturgijom u sastavljanju svoje. to se tie nedjeljnih molitava, usvojio sam strassbourki oblik i posudio najvei dio od njega. Nisam mogao uzeti nikakve druge molitve iz njega, jer ih nije bilo, ve sam sve uzeo iz Pisma.163
163
Usp. T. H. L. PARKER, John Calvin: A Biography, str. 155. Prijevod teksta u: J. MILI, Tko je bio Jean Calvin (Kratak prikaz ivota i vjerovanja Jeana Calvina), Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u RH, 2003., str. 41.
97
Sredinjica Calvinove liturgije jest propovijed. Calvin se isticao ekspozitosrkim propovijedanjem.164 Sustavno je propovijedao na temelju biblijskih knjiga o emu svjedoe mnoge njegove propovijedi i komentari Svetoga pisma, stih po stih. T. H. L. Parker opisuje bogosluje kako ga je Calvin propisao i obavljao: Duhovnik bi poeo propisanom ispovijedi grijeha u ime zajednice, dodajui neke stihove Pisma kako mu se inilo odgovarajuim, zatim proglaavajui otputenje grijeha u obliku: Svima onima koji se na ovaj nain kaju i trae Isusa Krista za svoje spasenje, proglaavam otputenje grijeha u ime Oca, Sina i Svetog Duha. Amen. Nakon toga zajednica je pjevala prve etiri zapovijedi i duhovnik se molio da ti zakoni budu upisani u naim srcima tako da moemo traiti samo da ti sluimo i da ti budemo posluni. Ostatak zapovijedi je bio pjevan dok bi duhovnik ulazio u propovjedaonicu. Propovijed je zapoeo propisanom molitvom koja bi vodila u Oena. No prije nego bi poela propovijed, zajednica je pjevala psalam i propovjednik bi molio nepripravljenu molitvu. Nakon propovijedi nepripravljena zazivajua molitva (koja je za Calvina poinjala: Padnimo sada pred velianstvom naeg Boga, molei ga da milost ne samo nama ve takoer i svim ljudima i narodima zemlje . . . ) je vodila u dugaku molitvu koja je zapoinjala Svemogui Boe, nebeski Oe, ti si obeao da e uti nae molbe
Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 2, Twenty Centuries of Christian Worship, (ed. Robert E. Webber), Nashville, Tennessee: Star Song Publishing group, 1994., str. 300. Ekspozitorsko propovijedanje je prenoenje biblijskog koncepta izvedenog iz povijesnog, gramatikog i literarnog prouavanja jednog odlomka Pisma u njegovom kontekstu i provedenog kroz ta prouavanja, kojeg Duh Sveti najprije primjenjuje na osobu i iskustvo propovjednika a zatim kroz njega na sluatelje. H. W. ROBINSON, Biblijsko propovijedanje, Zagreb: Susret, 1997., str. 16.
164
98
koje ti donosimo u ime tvog sina Isusa Krista, ljubljenog, naeg Gospodina i molimo za vladare, pastore i crkvu, za spasenje svih ljudi, za one koji su u bolesti i posebno za progonjene pod papinstvom, i za spasenje i posveenje naih dua. Duhovnik je zatim dao kratko objanjenje Oenaa, i, nakon pjevanja jo jednog psalma, otpustio zajednicu Aronovim blagoslovom. Osim pjevanja i propovijedi, sluba je bila kratka, zauzimajui manje od etvrt sata.165 Glede reformiranog bogosluj znaajno je spomenuti uvoenje zajednikog pjevanja psalama, a Calvin ga uvodi po ugledu na bogosluje u Strassbourgu. Pjevanje psalama postaje znaajka reformiranog bogosluja. Calvin je preveo, priredio i izdao psalme za pjevanje godine 1539. Ovaj je psaltir sadravao svega 19. psalama. Clement Marot166 i Theodor Beza167 proirili su ovaj psaltir na 101 psalam te ga objavili 1562. godine. Psaltir je prevoen na mnoge jezike tadanje Europe, a osim reformiranih koristili su ga i luterani pa i rimokatolici.168 Po pitanju euharistije Calvin odbacuje rimokatoliku doktrinu transupstancijacije te Zwinglijevsku doktrinu komemoracije zauzimajui srednji stav izmeu Luthera i Zwinglija. Nauavao je duhovnu nazonost Krista, koji se, prilikom bla-
165 166
T. H. L. PARKER, John Calvin: A Biography, str. 86-87.
Clement Marot (1497.-1544.), Francuski, protestant, humanista i pjesnik. Usp. The New International Dictionary of the Christian Church, str. 633.
167 Beza, Theodor (1519.-1605.) bio je pravnik kao i Calvin. Nakon Calvinove smrti, Beza je preuzeo vodstvo Reformirane crkve u enevi. Usp. The New International Dictionary of the Christian Church, Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1974.str. 126. 168
Usp. J. H. LEITH, Introduction to the Reformed Tradition, str. 172-178
99
govanja euharistije, vjerom prima od strane vjerujuih.169 Iako se niti u jednom trenutku kruh i vino ne pretvaraju u pravo tijelo i krv Kristovu, ona su orua i znaci, odnosno nain na koji vjernik dolazi u dodir s Kristovom supstancijom. Supstancija ne treba razumjeti doslovno Kristovo tijelo ve bit Kristove ljudske prirode. Euharistija, odnosno priest nije samo puka komemorativna ceremonija, niti materijalno primanje Kristova tijela, ve sudjelovanje u Kristovu ivotu.170 Sjedinjenje (priest) Krista i vjernika u euharistiji dogaa se samo po Duhu Svetome.171 Tadanji obiaj Rimske crkve da se prieuje jednom godinje, Calvin napada kao avolju izmiljotinu172 Calvin se, za razliku od Zwinglija, zalagao za esto slavljenje Veere Gospodnje, barem jednom tjedno (nedjeljom),173 no ta nastojanja Calvin nije uspio realizirati. eneva je prihatila Zwinglijevu praksu, te se Veera Gospodnja slavila est puta godinje. Drugo helvetsko vjeroispovijedanje iz 1566. godine174 u 22. poglavlju govori o crkvenim sastancima. U navedenom vjeroispovijedanju se potiu vjernici, da pored svojeg osobnog ita169 Usp. F. WENDEL, Calvin Origins and Development of His Religious Thought, 329-355.; .KALVIN, Nauk hrianske vere, str. 464-498. 170 171
Usp. . DELIMO, Nastanak i uvrenje reformacije, str. 161.
Usp. .KALVIN, Nauk hrianske vere, Novi Sad: Knjiarnica Zorana Stojanovia, 1996.str. 474. Usp. . KALVIN, Nauk hrianske vere, str. 483. Usp. . KALVIN, Nauk hrianske vere, str. 484.
172 173 174
Helvetska konfesija Ili Drugo helvetsko vjeroispovijedanje. Kalvinistiko vjeroispovijedanje iz 1566. godine. Ova je konfesija prihvaena kao standard vjerovanja u Reformiranim crkvama u vicarskoj, Maarskoj, Hrvatskoj, i sl. Osim Druge Helvetske konfesije poznata je i Prva Helvetska konfesija iz 1536. godine no nju je Druga helvetska konfesija potisnula.
100
nja Biblije sudjeluju i na zajednikim bogoslujima koja moraju biti javna, osim u vrijeme progonstva. Okupljalita vjernika moraju biti pristojne i prostrane zgrade ili hramovi iz kojih treba ukloniti sve neprimjereno. Takva su mjesta sveta i prema njima se treba ponaati s potovanjem jer u njima boravi Bog i Njegovi sveti aneli. Skupocjenu odjeu (najvjerojatnije sveeniku liturgijsku odjeu) treba ukloniti iz crkava a jezik bogosluja treba biti razumljiv svim okupljenima.175 U 23. poglavlju se govori i o potrebi organiziranja bogosluja: Kao sa svime, tako i kod javnih molitava, mora se uspostaviti standard da ne bi postale preduge i zamarajue. Vei dio bogosluja treba biti evaneosko pouavanje i treba paziti da se crkvu ne optereti predugim molitvama kako lanovi crkve ne bi za vrijeme propovijedanja evanelja razmiljali: bar da je ve gotovo, ili bar da moemo otii. Takvima se propovijed ini predugom, dok je inae, dovoljno kratka. Zato je potrebno da se propovjednici pridravaju neke mjere.176 Drugo helvetsko vjeroispovijedanje u 23. poglavlju govori i o crkvenom pjevanju, ukazujui na potrebu jednostavnog pjevanja a protiv gregorijanskih napjeva.
175
Heidelberki katekizam, Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, Osijek: Reformirana kranska crkva u Hrvatskoj i Reformirani teoloki institut, 2000., str. 167. Heidelberki katekizam, Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, str. 186.
176
101
8. 6. Anglikanska crkva177
Kralj Henrik VIII., osniva anglikanske crkve, nije bio sklon liturgijskim promjenama. Stoga je za vrijeme Henrika VIII. u pitanjima obreda engleska crkva neprekidno primjenjivala srednjovjekovno bogosluje, s nekoliko sitnijih promjena.178 Protestantski utjecaj na Englesku crkvu pa tako i na liturgiju zbit e se tek nakon smrti Henrika VIII. Nadbiskup Canterburya, Thomas Cranmer,179 priredio je 1548. godine prvi liturgijski tekst na engleskom jeziku pod nazivom The Order of the Communion (red priesti).180 Cranmer je priredio i prijevod liturgije i obreda na engleski jezik te ih objavio u jednoj knjizi Book of Common Prayer. Obrednik je sadravao saetak vie liturgijskih knjiga koje su u to vrijeme bile opirne i komplicirane, poput brevijara, misala, propisnika o obredima i sl. Ovaj je obrednik tiskan prvi puta u listopadu 1549. godine. Glavne su mu znaajke bile:
177
Anglikanci pripadnici Engleske nacionalne crkve koju je Henrik VIII. 1534. godine proglasio samostalnom, te sebe proglasio vrhovnim poglavarom Engleske crkve. Nakon njegove smrti, za vrijeme vladanja Edwarda VI., Anglikanska crkva prihvaa protestantizam. Zasluan za reformiranje Anglikanske crkve bio je Canterburyjski nadbiskup Thomas Cranmer. Anglikanske crkve izvan Engleske nazivaju se i Episkopalne crkve (po episkopalnom ustrojstvu crkvenog upravljanja). Vjeroispovijest Anglikanske crkve denirana je u Trideset i devet lanaka vjere iz 1563. godine. A. THOMSON, Crkvena povijest 3, Novi Sad: Baptistika teoloka kola, 1986. str. 59. Cranmer, Thomas (1489. 1665.) Prvi nadbiskup neovisne Anglikanske crkve od Rima. Djelovao na uvoenju protestantskog nauka u Anglikanskoj crkvi. Usp. http://justus.anglican.org/resources/bcp/Communion_1548.htm, pristupljeno 18. veljae 2007.
178
179
180
102
- po prvi put su, nakon nekoliko stoljea sve slube bile na narodnom jeziku; - sloeni sustav liturgijskih knjiga, u kojem se u prolosti mogao snalaziti samo strunjak, bio je pojednostavljen u knjizi kojom se svaki obrazovni lan crkve mogao posluiti; - sluba se donekle ureivala pod utjecajem reformacijske misli; - Engleska je crkva prvi put dobila bogosluje koje je bilo isto za cijelu zemlju.181 Obrednik je iz euharistijske molitve uklonio obiljeja rtve i u mnogo emu je sliio na Lutherovu latinsku misu iz 1523. godine odnosno njemaku misu iz 1526. godine. Stoga je obrednik odraavao Lutherovu teologiju i praksu. Takoer je vidljiv Lutherov stav da obiaje treba promijeniti tamo gdje Sveto pismo to zahtjeva, nasuprot Zwinglijevom uvjerenju da Sveto pismo mora propisivati svaku gestu. Stoga je u obredniku ostala i vjernost starim obredima i ceremonijama.182 Thomas Cranmer je koristio srednjovjekovne istone i zapadne liturgije u pripremi obrednika, posebice liturgiju Sarum.183 Sastavio je jutarnje i veernje bogosluje koristei srednjovjekovne brevijare. Koristio je takoer srednjovjekovne molitve, posebice kod posveenja priesti. No, u obredniku je vidljivo i Cranmerovo visoko obrazovanje koje je odreene dijelove liturgije pretvo-
181 182 183
Usp. A. THOMSON, Crkvena povijest 3, str. 61. Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 450.
Sarum liturgija, Sarum Rite, ili Use of Sarum, jest liturgijski obred koji se koristio u katedrali u Salisbury, u junoj Engleskoj u kasnom srednjem vijeku. U 13. stoljeu postala je standard za mnoge engleske katedrale.
103
rilo u dragulje, istovremeno istanane i jednostavne liturgijske proze i poezije.184 Drugo izdanje Book of Common Prayer, koje je Parlament izglasao 14. travnja 1552. godine, vie je bio pod utjecajem reformatora nego li prvo izdanje. Naime, Cranmer je ve prije izdanja prvoga obrednika prihvatio teologiju vicarskih reformatora (kalvinista) o euharistiji. Neki vanjski oblici bogosluja, poput sveenikog ruha i sl., ostali su vjerni staroj tradiciji, no obred je u velikoj mjeri pojednostavljen. Bitne se promjene dogaaju u euharistijskoj slubi. Uklonjen je svaki ostatak veze sa misnom rtvom. Euharistija poprima kalvinistiko razumijevanje.185 To se moe vidjeti iz reenice sveenika prilikom davanja priesti: U obredniku iz 1549. godine sveenik je izgovarao rijei: Tijelo naega Gospodina Isusa Krista koje se predalo za tebe, uvalo tvoje tijelo i duu za ivot vjeni.186 U obredniku iz 1552. godine ove rijei glase: Uzmi i jedi ovo na sjeanje da je Krist umro za tebe, i hrani se njime s vjerom u srcu i sa zahvalnou.187 Oltar je nazvan stolom Gospodnjim, no zadrao se termin sveenik kao i kleanje kod primanja priesti. Trideset i devet lanaka vjere Anglikanske crkve (Articles of Religion) iz 1563. godine u lanku 23. govori o duhovnim slubenicima koji jedini mogu obavljati slubu rijei i sakramenata (anglikanska je tradicija zadrala episkopalno ustrojstvo pa samim time i tri stupnja sveenikog reda, akonsko,
184 185 186
O. EDVIG, Istorija reformacije, Novi Sad: Dobra vest, 1986., str. 87. Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 452.
Usp. http://justus.anglican.org/resources/bcp/1549/Communion_1549. htm, pristupljeno 18.veljae 2007. Usp. http://justus.anglican.org/resources/bcp/1552/BCP_1552.htm, pristupljeno 18. veljae 2007.
187
104
prezbitersko i biskupsko). U lanku 24. govori se o jeziku bogosluja, odnosno da je Protivno Rijei Bojoj i obiajima najstarije Crkve, da se javna sluba Boja u crkvi slui na jeziku nerazumljivom narodu ili da se na nerazumljivom jeziku dijele sakramenti. U l. 28. govori se o znaenju Veere Gospodnje, odbacujui transubstancijaciju i denirajui euharistiju na nain da se Tijelo Kristovo u euharistiji daje, prima i jede samo u nebeskom i duhovnom smislu. iz ega je vidljivo da je prihvaeno kalvinistiko shvaanje sakramenta euharistije.188
8.7. John Knox

Najistaknutiji reformator kotske jest John Knox (oko 1514. 1572.), vatreni zagovornik kalvinistikih reformacijskih ideja. Pored ostaloga, Knox se zalae i za liturgijsko ureenje kotske crkve. Odbacio je anglikansku liturgiju i prihvatio kalvinistiki nain bogosluja.189 Knox se zalae za ukidanje svih crkvenih blagdana, pa ak i Boia, Uskrsa, Bogojavljenja i ostalih u ast Gospe. Slubenici su pastori, ali ih se ne rukopolae za slubu. upama, koje nemaju pastore, dodjeljuju se lektori i exhorteri (itai i bodritelji). Crkve moraju biti dolino ureene.190 Veera Gospodnja se treba obavljati etiri puta godinje i to prve nedjelje oujka, lipnja, rujna i prosinca. Preduvjet za sudjelo-
188
Usp. 39 lanaka vjere, vjeroispovijedanje anglikanske crkve, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u RH, 2003., str. 19-23. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 456. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 339.
189 190
105
vanje u Veeri Gospodnjoj je poznavanje Oenaa, Vjerovanja i Deset zapovijedi.191 Godine 1556. Knox objavljuje red bogosluja i sakramenata pod nazivom Forme of Prayers (Forma molitve). Forme of Prayers nastala je za englesku protestantsku zajednicu izbjeglica u enevi. Bogosluje na Dan Gospodnji izgleda ovako: (1.) zajednika molitva ispovijedanja grijeha; (2.) zajedniko pjevanje psalma; (3.) molitva prije propovijedi; (4.) itanje Pisma i propovijed; (5.) molitva za cjelokupnu Crkvu Kristovu; (6.) drugo zajedniko pjevanje psalma; (7.) slubenik192 upuuje blagoslov zajednici temeljem biblijskih stihova. Veera Gospodnja, koja je bila predviena za jedanput mjeseno (no ipak se odrao obiaj slavljenja etiri puta godinje, kako smo to gore naglasili), zapoinjala je nakon uobiajene nedjeljne slube nagovorom o znaenju Veere Gospodnje. Nakon nagovora slubenik je siao s propovjedaonice do stola Gospodnjega. Vjernici, koji su sudjelovali u Veeri Gospodnjoj, takoer su dolazili naprijed i sjeli za stol koji je bio poprilino velik u obliku slova U ili T a nalazio se na podiju ili na sredini crkve. Slubenik je uzimao kruh i zahvaljivao za njega, koristei prikladnu euharistijsku molitvu koja je ukljuivala oboavanje, zahvaljivanje za stvaranje, za iskupljenje a zavravala sa anamnezom i doksologijom. Pojedini su slubenici podravali i epiklezu, mislei da uobiajena molitva nije dovoljna za konsekraciju. Nakon toga je slubenik lomio kruh te davao vjernicima, koji su ga dijelili meusobno. Nakon priesti, pjevao bi se 103 psalam, molila se zahvalna molitva te upuivao blagoslov. Veeri Gospodnjoj mogli su pristupiti samo oni koji su se dokazali iskrenou vjere i svetim ivotom. Samo su takvi mogli
191
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 340.
192 Ovdje se u originalu koristi engleska rije Minister koju ovdje prevodimo kao slubenik, mislei na vjerskog slubenika koji predvodi bogosluje.
106
sudjelovati u zajednitvu s Kristom i jedni s drugima. Onima, ija su djela pokazivala da ne pripadaju Kristu, bilo je zabranjeno pristupanje Veeri Gospodnjoj, jer bi im blagovanje bilo na osudu.193 Godine 1564. kotska Generalna skuptina usvojila je enevsku liturgiju koja je postala poznata pod nazivom Book of Common Order. Knjiga sadri liturgijske tekstove te tekstove za sakramente i obrede, kao i metriki prireene psalme za pjevanje. Ova je liturgijska knjiga bila temelj puritanskom razvoju bogosluja, a u kotskoj crkvi se i danas, uz znatne izmijene tijekom povijesti, koristi u liturgiji. Prezbiterijalni sustav crkvenog upravljanja kojega je na poseban nain ustrojio John Knox, proirit e se kasnije amerikim kontinentom, gdje nastaju prezbiterijanske crkve.
8.8. Puritanci
Nezadovoljni reformama Anglikanske crkve, u Engleskoj se pojavljuju puritanci (lat. ist, pravilan) koji su eljeli radikalnije reforme, uvoenje prezbiterijalnog umjesto episkopalnog crkvenog ustrojstva te odbacivanje anglikanske liturgijske knjige Book of Common Prayer. Puritanci su se 1584. godine zalagali da se uvedu dva standarda unutar Engleske crkve: Knoxova liturgija te formalna disciplina crkve. Liturgijsku reformu su predstavili Parlamentu u dokumentu Petera Turnera, Bill and Book. Prijedlog je bio da se prihvati enevska liturgija kao autoritet za javno bogosluje. Prilagoena enevska liturgija Johna Knoxa nazvana je po Robertu Waldegraveu koji ju je tiskao. Od 1586. godine Waldegravea se, prilagoena liturgija slui u Middelburgu koja je poznata kao Middeburgka liturgija en193
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Church, str. 287-305.
107
gleskih Puritanaca (The Middelburg Liturgy of the English Puritans). Puritansko bogosluje, poput drugih bogosluja pod utjecajem kalvinstikog razumijevanja slavljenja Boga, karakteristino je po itanju biblijskih tekstova, propovijedanju, uklanjanjem tradicionalnih liturgijskih molitava i himni, osim Oenaa, pjevanja psalama i sl. Veera Gospodnja je predviena da se slavi jednom mjeseno.194
8.9. Westminstersko vjeroispovijedanje i Westminsterski direktorij

Westminstersko vjeroispovijedanje (Westminster Confession of Faith), iz 1647. godine, raticirano od Parlamenta kraljevstva kotske, Engleske i Irske, 1649. godine u 21. poglavlju govori o bogosluju i abatu. Zbog znaaja dokumenta za reformirane odnosno prezbiterijanske crkve, donosimo 21. poglavlje u cijelosti: I. Priroda nam pokazuje kako postoji Bog, koji suvereno vlada nas svime, dobar je i ini dobro svima, stoga Ga se mora bojati, ljubiti, proslavljati, zazivati, povjeravati mu se i sluiti mu sa svim srcem, duom i svom snagom svojom. Sam Bog je ustanovio pravilan nain tovanja, obzirom da nam je otkrivena njegova volja ne smijemo tovati Boga prema vlastitim idejama i ljudskim nainima, ili prema sotonskim izmiljotinama, niti na bilo koji drugi nain koji nije propisan Svetim Pismom. II. Vjersko tovanje pripada Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetome, njemu jedinome, ne anelima, svecima ili ikojem drugom stvorenju; i s obzirom na pad, tovati ne moemo bez
194
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Church, str. 311.-341.
108
Posrednika; niti posredovanjem ikoga drugoga doli samoga Isusa Krista. III. Bog od svakog ovjeka zahtjeva, kao posebni dio vjerskog bogotovlja, molitvu sa zahvaljivanjem, a kako bi molitva bila prihvaena mora biti moljena u ime Sinovljevo, s pomou Njegova Duha, sukladno Njegovoj volji, s razumijevanjem, divljenjem, poniznou, gorljivou, vjerom, ljubavlju i ustrajnou: i, ako molimo na glas, na poznatom jeziku IV. Moliti trebamo za zakonite stvari, za ive ljude u sadanjosti ili za one koji e tek doi, ali ne i za mrtve, niti za one za koje se zna da su poinili smrtni grijeh. V. Uobiajeno vjersko bogotovlje sastoji se od; itanje Pisma s pobonim strahom, zdravo propovijedanje i svjesno sluanje Rijei koje prati poslunost Bogu i razumijevanje, vjera, divljenje, pjevanje Psalama sa srcima punim milosti, kao i pravilno udjeljivanje i primanje sakramenata koje je ustanovio Krist; zajedno s vjerskim prisegama, zavjetima, postom, zahvaljivanjima u posebnim prilikama, koje dolaze nekoliko puta kroz godinu, sve to trebamo vriti s pobonou i svetou. VI. Molitva, niti ikoji drugi aspekt vjerskoga ivota, kojeg nalazimo u evanelju, ne postaje bolja ili prihvatljivija ako se vri na, ili ako je usmjeren ka nekom odreenom mjestu, te stvari nisu uope vezani za mjesto, Boga trebamo tovati posvuda, u duhu i istini; s obitelji, svaki za sebe na samo, ili na sveanijem bogotovlju na javnom skupu, koje ne smijemo bezobzirno i svojeglavo zanemarivati niti zaboravljati jer nas sam Bog svojom Rijeju poziva da pohaamo ta bogotovlja.
109
VII. Prirodni je zakon, da se dio vremena odvoji za bogotovlje, u Njegovoj Rijei nalazimo pozitivnu, moralnu, trajnu zapovijed koja se odnosi na sve ljude kroz sva vremena. Bog je odredio jedan dan u tjednu za dan odmora, abat, dan koji je posveen Njemu. Dan koji je od poetka svijeta pa do Kristovog uskrsnua bio posljednji dan u tjednu, a nakon Kristova uskrsnua abat je promijenjen u prvi dan u tjednu, koji Pismo naziva Danom Gospodnjim, i taj dan, sve do kraja svijeta, krani trebaju slaviti kao abat. VIII. abat je dan posveen Gospodinu kada ovjek nakon to pripremi svoje srce i sve svoje poslove obavi unaprijed, ne samo da se odmara od rada, rijei i misli o svjetovnim poslovima i zabavama, ve je zaokupljen kako javnim i tako i privatnim bogotovljem, i djelima milosra.195 Westminsterski direktorij iz 1645. godine propisuje bogosluje za prezbiterijance engleskog govornog podruja. Direktorij je pokuao pomiriti liturgijske razlike izmeu kotskih prezbiterijanaca, engleskih prezbiterijanaca te indenpentista (neovisnih). Direktorij se sluio onim dijelovima Book of Common Prayer koji su prvenstveno bili vezani uz slubu propovijedanja. Glede bogosluja direktorij je predloio formu koja je bila slina enevskoj liturgiji odnosno kotskoj u Book of Common Order. Direktorij je uredio bogosluje slijedeim redom: Molitva itanje iz Biblije (u pravilu itanje iz oba Zavjeta. Moglo se dati kratko obrazlaganje oba itanja, no trebalo se paziti da isto ne zamjeni propovijed).
195 Usp. Westminster Confession of Faith, Glasgow: Free Presbyterian Publications, 2001. str. 89-95. Prevela s engelskog jezika Danijela Vidakovi.
110
Pjevanje psalma Opa molitva (neki dijelovi ove molitve su se mogli moliti i poslije propovijedi). Propovijed Molitva (preporua se koritenje Oenaa) Psalam Blagoslov Ukoliko se sluila Veera Gospodnja sluba se nastavljala slijedeim: Exhortacija, opomena, poziv Posveta i blagoslov elemenata (kruha i vina) Rijei ustanovljenja Molitva zahvalnosti i blagoslov kruha i vina Pristupanje stolu Gospodnjem.196 Podsjetnik na milost Boju u Isusu Kristu za uzimanje predstojeeg sakramenta Zahvalnost Sabiranje priloga za siromane Glavni dio liturgije bio je itanje, objanjenje i propovijedanje Rijei Boje. Odreeni tradicionalni elementi poput Creda, Gloria Patri, pa ak i obvezno moljenje Oenaa (ostaje samo
196
Slubenik daje kruh vjernicima slijedeim rijeima: Po ustanovljenju, zapovijedi i primjeru naega Gospodina Isusa Krista, uzimam ovaj kruh, dajem hvalu, lomim ga i dajem ga tebi. Nakon to je vjernik uzeo kruh, slubenik je nastavio: Uzmi i jedi, ovo je tijelo Kristovo koje je za tebe lomljeno. ini to u znak sjeanja na njega. Nakon toga je davao kale slijedeim rijeima: Po ustanovljenju, zapovijedi i primjeru naega Gospodina Isusa Krista, uzimam ovaj kale i dajem ti ga. Nakon to je vjernik uzeo kale u ruke, slubenik je izgovarao rijei: Ovaj je kale novi savez u Krvi Kristovoj, koja se prolila za oprotenje grijeha mnogih. Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Church, str. 370.
111
kao preporuka) izostavljeni su iz bogosluja. Slobodna je molitva predvoditelja imala prednost.197
8.10. Anabaptisti i baptisti

Anabaptisti su bili posebno radikalni u promjenama glede bogosluja. Za razliku od evangelika (luterana) i reformiranih (kalvinista) koji su u stanovitoj mjeri zadrali odreene liturgijske elemente u svome bogosluju, anabaptisti su smatrali da svaka zajednica mora odrediti svoj oblik bogosluja. Glede shvaanja euharistije, anabaptisti su naelno prihvatili Zwinglijevo shvaanje komemoracije. Iz vjeroispovijedanja Balthazara Hmbeiera (oko 1480. 1528.) iz 1524. godine doznajemo o shvaanju euharistije i mise u anabaptista. V. toka. Misa nije rtva, ve sjeanje na Kristovu smrt. Stoga ona ne moe da se slui ni za ive ni za mrtve... X. toka. Mnogo je bolje proitati makar i jedan stih iz Psalama na govornom jeziku zemlje u kojoj se ivi, i razumjeti ga, nego otpjevati i pet cijelih pjesama na stranom jeziku koji sabrani ne razumiju. XII. toka. Doi e vrijeme a ve je i dolo kada se, osim onoga tko propovijeda Boju Rije, nitko nee smatrati sveenikom. Ovo iskljuuje sve mise, rtve, relikvije i mise za druge198
197
Usp. J. H. LEITH, Introduction to the Reformed tradition, str. 180-182.
198 W. R. ESTEP, Istina je neunitiva, Novi Sad: Dobra Vest, 1986., str. 226227.
112
Hmbeier je 1527. godine priredio red bogosluja Veere Gospodnje pod nazivom Forma Kristove Veere. Ovaj je spis u biti objanjenje odnosno tumaenje slube Boje. Bogosluje je zapoinjalo zajednikim ispitivanjem, odnosno pokajanjem za grijehe, slijedilo je itanje Boje rijei te propovijed. Nakon propovjedi, svatko od vjernika je mogao govoriti kako ga je Duh Sveti nadahnjivao. Pred Veeru Gospodnju predvodnik (koji se u spisu naziva sveenik) objanjava zajednici znaenje Kristove smrti. Moli se takoer i Oena te se daje poseban naglasak na injenici da je kruh pravi kruh i vino pravo vino te da je znaenje Veere Gospodnje simbolino.199 Veeri Gospodnjoj su mogli pristupiti samo oni koji su krteni, sukladno anabaptistikom shvaanju kao odrasli. U spisu Crkvena disciplina lanova: kako kranin treba ivjeti iz 1527. godine, takoer doznajemo odreene informacije o sastancima anabaptista: I. toka. Prvo, kad se sva braa okupe treba iskreno da izmole milost od Boga da otkrije svoju boansku volju i da im pomogne da je zapaze. (Ps 86, 118). A kada braa ponu da se razilaze treba da zahvale Bogu i mole za svoju brau i sestre itavog bratstva (1 Sol 1 i 5; 2 Sol 1 i 2; 2 Kor 1; Kol 1, 3. 4). VII. toka. Na sastancima treba da govori jedan, a ne dvoje, troje istovremeno, dok ostali treba da ga sluaju i prosude ono to se govori. VIII. toka. Kada se braa saberu, neka se ne pune ni jelom ni piem, ve neka izbjegavaju izdatke (da ih smanje) to je vie mogue, tako to e jesti juhu ili povre, ili to god Bog daje. A kada su jeli neka se sva hrana i pie sklone sa stola,
199 Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 2, Twenty Centuries of Christian Worship, str. 216-225.
113
jer ovjek treba zahvalno i u skromnosti koristiti ona ista i dobra stvorenja koje je Bog stvorio za na opstanak. XI. toka. Kad su braa i sestre na okupu, poto su jedno tijelo i jedan kruh u Gospodinu, kao i istomiljenici, neka dre Gospodnju veeru kao znak sjeanja na smrt Gospodnju (Mt 26; Mk 14; Lk 22; 1 Kor 11), pri emu svatko treba da se opomene da bude pokoran Gospodinu u poslunosti prema Ocu (Fil 2, 3; 1 Pt 2,4; Rim 8; 1 Iv 2; - poslunost Rim 2; Fil 2; 2 Kor 2, 10; 2 Sol 1; 1 Pt 1).200 Iz navedenih citata vidljivo je da su anabaptisti odbacili rtveni karakter euharistije i zalagali se za narodni jezik u bogosluju. Takoer je vidljivo da anabaptisti nisu imali posebne slubenike za obavljanje bogosluja ve su slube obavljala braa sukladno njihovim darovima. Ovakvo shvaanje bogosluja moe se zamijetiti i danas u nekim tzv. slobodnim crkvama reformacijske batine, poput menonitske crkava, bratskih crkava, pojedinih baptistikih crkava i sl. Takoer se moe zamijetiti da su anabaptisti obnovili zajednike veeri ljubavi, agape. Centar anabaptistikog bogosluja bila je Biblija. Vjerovali su da se Bog moe spoznati itanjem, prouavanjem i diskusijom o Njegovoj Rijei. Anabaptisti su takoer naglaavali djelovanje Duha Svetoga u bogosluju. Snano su naglaavali djelovanje Duha i Njegovu nazonost u svakome vjerniku, kao i nazonost Duha Svetoga na njihovim sastancima. Boju su nazonost doivljavali u molitvi, itanju Pisma i zajednikim sastancima. Baptistike crkve se u organiziranom obliku pojavljuju u 17. stoljeu. Povijesna veza izmeu anabaptista i baptista je nesigurna, no ipak ih ovdje zajedno obraujemo zbog zajednikih naglasaka glede bogosluja. Baptisti, poput anabaptista nisu
200
W. R. ESTEP, Istina je neunitiva, str. 236-238.
114
rabili nikakve liturgijske knjige. Red bogosluja u baptista razvijat e se slino anabaptistikoj bogotovnoj praksi. Godine 1695. redoslijed baptistikog bogosluja u Engleskoj bio je slijedei: Psalam Molitva itanje Pisma Propovijed (ili propovijedi) Molitva VEERA GOSPODNJA Homilija Exhortacija Blagoslov kruha Rijei ustanovljenja Primanje kruha Blagoslov vina Rijei ustanovljenja Primanje vina Psalam (ili himna) Blagoslov201 Molitve i itanje psalama su vodili laici dok je propovijedao rukopoloeni slubenik, izabran i postavljen od strane lokalne zajednice. Baptisti su imali slijedea tri principa glede bogosluja: bogosluje treba biti biblijsko, duhovno i jednostavno.
201 Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 2, Twenty Centuries of Christian Worship, str. 232.
115
8.11. Zajednike liturgijske promjene u protestantskim crkvama

Liturgija je, kako smo vidjeli, imala razliiti razvoj u odreenim reformacijskim pravcima. No postoje odreene zajednike toke glede promjena u liturgiji a koje su zajednike svim reformatorima, odnosno svim protestantskim crkvama 8.11.1. Odbacivanje rtvenog karaktera euharistije Bez obzira na razliita stajalita glede Veere Gospodnje, svi su reformatori odbacili rtveni karakter euharistije kao i uenje o transupstancijaciji odnosno pretvorbi. Reformatori su u potpunosti odbacili nauku da sveenstvo treba posvuda i neprestano u crkvi prinositi krvnu rtvu, to je bila jednom prinesena na kriu inei je prisutnom (Tridentski koncil). Tu su doktrinu smatrali za prezir djelotvornosti jedne, potpune i savrene zadovoljtine za grijehe koju je Krist uinio na Golgoti. Kristova rtva koja je jednom prinijeta savreno je otkupljenje, pomirenje i zadovoljtina za sve grijehe cijeloga svijeta kako istinske tako i aktualne. Nema ni jedne druge zadovoljtine osim ove.202 Reformatori su takoer vratili vjernicima kale, tijekom blagovanja Veere Gospodnje, odnosno zalagali su se za priest pod obje prilike. 8.11.2. Odbacivanje posrednike sveenike slube U pravilu se u protestantskim crkvama za rukopoloenog slubenika koristi termin pastor, a ne sveenik. Sveenik dolazi od latinske rijei sacerdot a oznaava onoga koji prinosi rtvu.
202
T. C. HAMMOND, Uvod u teologiju, str. 209.
116
Budui da je reformacija odbacila rtveni karakter euharistije to je odbacila i sveeniku slubu kao sakramentalnu. Umjesto termina sveenik za rukopoloenog slubenika koji slui zajednici propovijedanjem rijei i sakramenata, koristi se termin pastor od latinskog pastor a to znai pastir. Time se naglaava pastirska sluba duhovnog slubenika koji bdije nad stadom Bojim. Calvin e u svojim Institucijama kranske religije naglasiti: U ovom smislu poriemo sveenike to jest kad takvim prinosom posreduju pred Bogom za narod, mire Boga s ljudima, dovravaju iskupljenje i oienje grijeha. Samo je Isus Krist Sveenik i Prvosveenik novoga zavjeta, na njega je prenijeta sva sveenika dunost, u njemu je potpuna i zavrava se u njemu.203 Calvin uspostavlja etiri crkvene slube: Briga za propovijedanje evanelja i dijeljenje sakramenata povjerena je pastorima, pouavanje vjernika ispravnom vjerovanju, te briga oko upnikoga podmlatka povjerena je doktorima ili uiteljima, a akoni su brinuli za crkvene zadubine te za siromane i bolesne. Starjeine, odnosno prezbiteri bili su odgovorni za disciplinu i moral u Crkvi.204 8.11.3. Uvoenje narodnoga jezika u bogosluje Iako su neki reformatori bre a neki sporije provodili promjene glede latinskoga jezika u liturgiji, odnosno uvoenja narodnoga jezika, zajednika je karakteristika svih reformatora zalaganje za uvoenje narodnoga jezika u bogosluje. Treba
203
. KALVIN, Nauk hrianske vere., str. 490.
204 Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve, IV, str. 306-307.; W. J. BOUWSMA, John Calvin A Sixteenth Century Portrait, str. 214-229.
117
istaknuti da i mnogi sveenici, koji su bili samo priueni izgovarati latinsku misu, nisu razumjeli latinski jezik. 8.11.4. Propovijed U predreformacijsko vrijeme propovijed je bila zanemarena, nerijetko svedena na tumaenje odreenog sveca koji se u konkretnom bogosluju proslavljao. Reformatori stavljaju veliki naglasak na propovijedi, koje nisu samo kratke homilije, ve tumaenje biblijskih tekstova. Tako propovijed postaje edukativnog, odnosno pounog karaktera. to vie, propovijed postaje centralni dogaaj kranskog bogosluja, potiskujui euharistiju kao sredite liturgije. Luther je ustvrdio: Rije naime moe postojati i bez sakramenata, ali sakrament ne moe postojati bez Rijei. U sluaju nude, ovjek moe biti spaen i bez sakramenata, ali ne i bez Rijei; to je istina i za one koji bi se eljeli krstiti, a koji umiru prije no to krtenje mogu primiti.205 Luther e u svojoj gorljivosti za propovijedanu Boju rije takoer ustvrditi: Na mjestima gdje se Boja Rije ne propovijeda bolje je da ljudi i ne pjevaju, da ne itaju, pa ak i da se ne skupljaju.206 8.11.5. Sudjelovanje vjernika u bogosluju U predreformacijsko vrijeme, liturgija je, kako smo ve ustvrdili, bila uglavnom in sveenika. Reformacija je ukljuila puk u liturgiju i to prvo kroz zajednike pjesme ili psalme koji
205
D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, str. 94.
206 D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, str. 95. (Prijevod iz: M. LUTHER, Von Ordung Gottesdiensts, W. A. 12, 35.)
118
su pjevani na narodnom jeziku, odnosno kroz zajedniko izgovaranje liturgijskih obrazaca. U pojedinim krugovima, kao npr. u anabaptista, vjernici su sudjelovali i u propovijedanju Boje rijei.
RAZVOJ RIMOKATOLIKE LITURGIJE OD TRIDENTSKOGA DO II. VATIKANSKOG 9. SABORA

9.1. Liturgijske reforme Tridentskoga sabora
Tridentski je sabor (1545. 1563.) sazvan kako bi se u Rimokatolikoj crkvi odgovorilo na pojavu i irenje protestantizma. Dogmatski dekreti sabora bili su odgovor crkvenog uiteljstva na Lutherov i Zwinglijev nauk, odnosno crkvama koje su se temeljile na njihovom uenju.207 Sabor se, pored razliitih pitanja bavio i liturgijskim ivotom crkve. Sabor je smatrao da se pred protestante treba izai s jasnom naukom o bogosluju ali takoer i da se treba stati svim zlouporabama glede liturgije.208
207
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 404-405.
208 Uesnici Tridenstskog koncila, razmatrajui disciplinarnu problematiku, polaze od pretpostavke da je tijekom vremena mnogo toga stranog izvornom duhu i formi sluenja mise u nju prodrlo i da je dunost Sabora da takve neeljene dodatke odbaci, a izvorno stanje ponovo uspostavi. Taj je zadatak povjeren mjesnim biskupima. Cilj je bio stvaranje jedinstva u vrenju obreda To je zahtijevalo kodikaciju pravila slube, naina vrenja bogosluja. Na prvom mjestu je obraen problem iznuivanja novanih nagrada misnih stipendija za vrenje misa. Zabranjeno je, takoer, da lutajui sveenici slue misu u dijecezi gdje ih nitko ne poznaje... zabranjeno je iriti neistinitu teoriju o postojanju odreenog broja spasonosnih misa i svijea, to je izmiljotina praznovjernog bogosluja, a ne prave vjere. V. VUKAINOVI, Liturgijska obnova u XX veku, Beograd: Bogoslovski fakultet SPC; Beseda: Novi Sad; Vrac: Fideb, 2001., str. 27-28.
120
Sabor je problemu liturgije pristupio iz dva smjera. Trebalo se teoloki denirati znaenje mise i time odgovoriti na teoloke primjedbe protestanata (rtveni karakter euharistije, valjanost sakramenata i sl.), a s druge strane su se trebale dati smjernice o nainu sluenja liturgije. Sabor je dao jasne smjernice u cilju ostvarenja cilja po pitanju reforme liturgije: - Reforma se treba nadovezati na liturgijsku tradiciju, - Reforma treba uiniti kraj arenilu koje je preraslo u kaos (To e kasnije rezultirati unikacijom), - Reforma treba savjesno i strogo izbaciti sve sumnjive elemente koje mogu biti povodom praznovjerju.209 Postavljeni ciljevi nisu do kraja ostvareni. Najvei uspjeh sabora jest izdavanje novih liturgijskih knjiga koje su trebali dovesti do jedinstvene liturgijske prakse. Novi je rimski obred bio mjeavina rimo-galsko-germanska liturgija.210 Nove su liturgijske knjige ureivale i najmanje sitnice u bogosluju pa je time barem donekle bogosluje oieno od mnogih zlouporaba. No to je u isto vrijeme dovodilo do formalnosti, statinosti i beivotnosti bogosluja. Sabor je 17. rujna 1562. godine proglasio dekret o misi. Iz teksta dekreta se jasno vidi da je isti odgovor na protestantske prigovore. Dekret je proet obranom rtvenog karaktera euharistije. Za saborske oce jedinstvo u prosudbi naslijeene vjere u euharistiju postoji u tome da je misa rtva, i rtva ne odvojena od Isusove smrti na kriu, nego njeno posredovanje. Nasuprot jednokratnom i jedinstvenom dogaaju na Gol209 210
Usp. Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 33. Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 43.
121
goti euharistija je rtva u izvedenom smislu; ona se smatra kao relativna rtva, njezin je sadraj: uprisutnjenje (representatio), sjeanje (memoria) i primjena (applicatio) smrti na kriu.211 To se jasno uoava iz Kanona o presvetoj rtvi mise: 1. Ako netko rekne, da se u misi ne prikazuje Bogu odistinska i prava rtva, ili da prikazivati ne znai drugo nego da se Krist nama daje za blagovanje, neka je izopen. 2. Ako netko rekne, da onim rijeima: To inite meni na moju uspomenu (1 Kor 11, 25) Krist nije apostole postavio za sveenike, ili da nije naredio da oni i drugi sveenici prikazuju njegovo tijelo i krv, neka je izopen. 3. Ako netko rekne, da je rtva mise samo hvalebna i zahvalna, ili da je golo spominjanje rtve izvrene na kriu, a da nije propicijatorna; ili da koristi samo primatelju, pa da se ne smije prikazivati za ive i preminule, za grijehe, kazne, zadovoljtine i druge potrebe, neka je izopen. 4. Ako netko rekne, da se rtvom mise nanosi hula presvetoj Kristovoj rtvi izvrenoj na kriu, ili da se ona po ovoj ukida, neka je izopen. 5. Ako netko rekne, da je krivotvorina kad se mise slue u ast svetaca i za postizavanje njihova zagovora kod Boga u onom smislu kako to podrazumijeva Crkva, neka je izopen. 6. Ako netko rekne, da misni kanon sadri zablude, pa da se s toga mora ukinuti, neka je izopen. 7. Ako netko rekne, da ceremonije, ruho i vanjski znakovi kojima se Katolika crkva slui u misnom slavlju vema ra211
F. COURT, Sakramenti, akovo: Forum bogoslova, 1997., str. 306.
122
zdrauju na bezbonost nego to slue pobonosti, neka je izopen. 8. Ako netko rekne, da su nedoputene mise u kojima se samo sveenik sakramentalno prieuje, pa da ih stoga treba ukinuti, neka je izopen. 9. Ako netko rekne, da treba osuditi obred Rimske Crkve po kojemu se dio kanona i rijei posveenja izgovaraju tiho; ili da se misa mora slaviti samo na pukom jeziku, ili da se voda nema mijeati s vinom koje se ima u kaleu prikazati, jer da bi to bilo protiv onoga to je Krist ustanovio, neka je izopen.212 Tridentski sabor je svakako bio prilika da se i u Rimokatolikoj crkvi dogodi reforma. No to se nije dogodilo. Nikakve znaajne promijene Tridentski sabor nije donio. to vie, izgleda da je zauzeo jo vre pozicije protiv protestantizma, umjesto da je ozbiljno uzeo u obzir prigovore reformatora, pa i pojedinih kardinala koji su sudjelovali na saboru a koji su se zalagali za ozbiljnije reforme. Liturgija je u mnogo emu ostala ista kao i u srednjem vijeku. Klerici su i dalje bili odvojeni od naroda pregradnim zidovima. Narod i dalje nita nije razumio, osim ako se izuzme povremena propovijed. Obinom je puku liturgija i dalje ostala neshvaeni misterij, iako je Tridentski sabor dao upute kako se treba ee u misi tumaiti biblijska itanja, posebice u nedjelje i na blagdane.213 Nasuprot protestanata, zadran je latinski jezik. Stvorio se odreeni mentalitet (u praksi) da je sve to mirie po protestantizmu krivo. Tako se sve manje govori o misi kao gozbi, prieuje se rijetko i to samo pod jednom prilikom. Boja
212 213
T. AGI-BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str. 318-319. Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 43.
123
se rije ne uoava toliko u bogosluju (propovijedi ne tumae Rije nego su tematske i prigodne), sudjelovanje naroda u misi je i dalje ostalo slabo. Privatne (tihe) mise i dalje ostaju na snazi. I dalje se osjeti jaz izmeu javnog bogotovlja i privatne pobonosti vjernika.214 Sabor je naredio reformu svih liturgijskih knjiga. Papa Pio V. je izdao obnovljeni Rimski misal (Missale Romanum) 1570. godine. Tako liturgija grada Rima odnosno Rimske biskupije postaje liturgija cijele Rimske crkve. Ovaj je Misal bio u uporabi sve do nove liturgijske reforme nakon II. vatikanskog koncila.215 Pod utjecajem protestanata nastaju i puke katolike pjesmarice (Michaela Vehea 1573. godine i Johannesa Leinsentritta 1567. godine) iz kojih se prvo pjevalo izvan bogosluja, kod procesija i razliitih pobonosti, no vremenom su nale svoje mjesto i u liturgijskom slavlju.216
9.2. Liturgijski pokret 19. i 20. stoljea

9.2.1. Liturgijski pokret meu rimokatolicima Promjenama koje su se dogodile na II. vatikanskom saboru, prethodio je liturgijski pokret koji se u Rimokatolikoj crkvi razvio u 20. stoljeu. Papa Pio X. (1903.-1914.) u svome dokumentu o crkvenoj glazbi Tra le sollecitudini od 22. studenog 1903. godine zatraio je djelatno sudjelovanje u sve214 215 216
Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 33. Usp. V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 260. Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 65.
124
tim otajstvima i u javnoj i sveanoj molitvi crkve. Belgijski benediktinac Lambert Beauduin217 prihvaa kao geslo svoga pastoralnoga rada upravo ovaj dio o djelatnom sudjelovanju (lat. participatio actousa) vjernika u bogosluju. Na Katolikom danu nadbiskupije Mecheln, 26. rujna 1909. godine, izlae svoja razmiljanja u izlaganju Puna molitva crkve te liturgiju naziva istinskom molitvom crkve. Predlae da se ire prijevodi nedjeljnih misa i veernjih slubi na narodni jezik, da se preusmjere sve pobonosti na liturgiju te da se dre godinje duhovne vjebe za crkvene zborove. Ovaj se dogaaj uzima kao poetak klasinoga liturgijskoga pokreta u Rimokatolikoj crkvi. Beauduin nastoji odueviti upno sveenstvo za liturgijsku reformu, budui je bio svjestan da se njegove ideje ne mogu iriti bez njihovih utjecaja. Liturgijski pokret u Njemakoj vezan je uz djelovanje poznatog Benediktinskog samostana u zapadnoj Njemakoj opatia Maria Laach, odnosno njezinog opata Idefonsa Herwegena218 (1913. 1946.). Specinost liturgijske reforme koja se irila iz ovoga samostana jest to je okupljala intelektualce kako bi ih potaknula da promiljaju odreene probleme ekleziologije i liturgijske teologije poput: to je Crkva, to je liturgija, to su sakramentalni obredi i sl. Nakon I. svjetskog rata, ve od 1921. godine u kripti bazilike Maria Laach slavila se recitirana misa na kojoj je sveenik bio okrenut narodu a narod je stajao veoma blizu oltara te sudjelovao u odgovaranju na misu, tada jo uvijek latinskim jezikom.
Lambert Beauduin, roen je 5. kolovoza 1873. godine a zareen za sveenika 1897. godine. Bio je jedno vrijeme upnik da bi se 1906. godine pridruio Benediktincima. Usp. V. VUKAINOVI, Liturgijska obnova u XX veku, str. 55-56
218 217
Idefons Herwegen, roen je 27. studenog 1874. godine. U samostan Maria Laach, stupio je u 21 godini. Usp. V. VUKAINOVI, Liturgijska obnova u XX veku, str. 44.
125
9.2.2. Liturgijski pokret meu protestantima Dok se liturgijski pokret meu rimokatolicima, uvjetno reeno htio reformama pribliiti idejama koje su reformatori isticali u 16. stoljeu (narodni jezik, sudjelovanje vjernika u bogosluju i sl.), kod pojedinih se protestanata liturgijski pokret javlja kao tenja za obnovom rituala, obreda pa ak i povratkom latinskoga jezika bogosluje. U Njemakoj se ve u drugoj polovici 19. stoljea meu luteranima javlja pokret novoluteranaca koji istie vanost valjanog zareenja sveenstva (istiui pri tome vanost apostolske sukcesije) koji je obvezan posrednik izmeu vjernika i Boga.219 Voa novoluteranskog pokreta bio je Friedrich Julius Stahl (1802. 1861.). Zalagao se za episkopalno ustrojstvo crkve kao i da crkva postane dravna religija. Najvjerniji branitelj liturgijske odnosno sakramentalne reforme meu novoluteranima bio je Vilhelm Lehle (1808. 1872.). Od dana svoje prve priesti istie se posebnim sakramentalnim ivotom. On navodi kako uzima sakrament Veere Gospodnje sa duom punom oboavanja i svetih predosjeaja. Radi na reformi liturgijskih knjiga te izdaje Ritual za kranske zajednice luteranske vjeroispovijesti kao i druge liturgijske radove. U liturgijskoj reformi knjiga slui s starim liturgijskim tekstovima. U Engleskoj, meu anglikancima se pojavljuje tzv. Oxfordski pokret. Nastao je meu profesorima i studentima u Oxfordu koji su teili pribliiti Anglikansku crkvu katolikoj (u smislu ope crkve) Crkvi Osniva mu je Edward Bouverie Pusey (Roen 22. kolovoza, 1800. godine, umro 16. rujna 1882. godine) po kome su ovaj pokret nazivali i pusijanizam. Pusey je napisao traktate po kojima je pokret bio poznat i kao Oxfordski Traktarijani219 Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, trei tom, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002., str. 322.
126
zam. Puseyu se pridruuju John Keble (1792. - 1866.), Richard Hurrell Froude (1803. - 1836.), Isaac Williams (1802. - 1865.) i drugi. Nastoje Anglikansku crkvu vratiti tradiciji te se bore protiv kalvinistike hereze. Njima se pridruuje John Henry Newman. Roen u anglikanskoj obitelji u Londonu 21.veljae 1801.godine. Prvi se put obratio kako sam tvrdi oko 15 godine. Tada je poeo koncentrirati svoje misli na duu i Stvoritelja. Godine 1824. kada je zavrio studije u Oxfordu, postao je anglikanski akon, a 4 godine kasnije upnikom svete Marije, crkve koja pripada sveuilitu u Oxfordu. Njegov je studij bio obogaen prijateljstvima uenih ljudi, koji su predavali i pohaali oxfordsko sveuilite. Uao je u Oxfordski pokret, koji je nastojao vratiti Anglikanskoj crkvi obiljeje sveope crkve, kao to su to, po njegovu shvaanju, imale Katolika i Pravoslavna crkva. Newman je primijetio kako Anglikanska crkva lebdi izmeu Rima i protestantizma, izmeu katolianstva i liberalizma. I sam ureuje traktate u kojima obrazlae program Oxfordskog pokreta: apostolska sukcesija, episkopat, liturgija, vjerske proslave, postovi i sl. U 90 traktatu pokuao na katoliki nain interpretirati 39 lanaka anglikanske Crkve, na kojima je Oxfordski pokret temeljio svoje traktate. Newmanova tumaenja i uvjerenja nije prihvatilo ni Oxfordsko sveuilite ni Anglikanska crkva. Zbog toga se on 1842. povukao u Littlemore i tri godine kasnije preao na katoliku vjeru. Godine 1847. bio je zareen za sveenika u Rimu. Time je poela druga faza njegovog ivotnog puta. Njegova su djela i predavanja napadali anglikanci i katolici, jer ni jedni ni drugi nisu vjerovali u njegovo iskreno obraenje. Zbog njegovih izvanrednih sposobnosti Papa ga je Lav XIII. imenovao kardinalom. Umro je u Birminghamu 1890 godine.220
220
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, trei tom, str. 326329.
127
Oxfordski pokret je utjecao na mnoge anglikance i u 20. stoljeu. Zbog elje da se priblie Rimokatolikoj crkvi, unutar Anglikanske crkve nastaje pokret zvan anglokatolicizam. Anglokatolici tiskaju 1933. godine Engleski misal, koji je u biti stari tridentski rimski obred preveden na engleski jezik. Ovaj misal postaje svojevrsni pandam anglikanskoj liturgijskoj knjizi Book of Common prayer.
9.3. II. vatikanski sabor

Radikalne reforme glede liturgijske prakse uslijedit e tek na II. vatikanskom saboru koji je zasjedao od 1962. do 1965. godine. Prvo o emu je sabor raspravljao jest pitanje liturgijske obnove. Zakljuci rasprave donijeti su u Konstituciji o liturgiji (Sacrosantctum conlilium) koja je proglaena 4. prosinca 1963. godine kao prvi slubeni dokument sabora. Tako je Koncil zapoeo svoj prvi pristup i svoje prvo otvaranje Bojega bogatstva koje Crkva posjeduje u svetoj liturgiji svemu narodu Bojemu, pristupanje Crkve suvremenom ovjeku na tom podruju. Do sad je sveta liturgija bila sakriveno bogatstvo, vie-manje rezervirano samo za sveenike, a Boji je narod gledao iz daleka. Bio je to biser koji su sveenici uvali a da se mnogi nisu ni sami znali okoristiti njegovom vrijednou, a koji je ostalim vjernicima bio pristupaan tek minimalno, tek toliko rekli bi smo da se mogla sauvati sama bit stvari.221
221 Usp. T. AGI- BUNI, Ali drugog puta nema, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972., str. 37.
128
9.3.1. Latinski jezik Osnovni problem nerazumijevanja liturgije, odnosno nemogunosti aktivnog sudjelovanja vjernika u bogosluju svakako je bio latinski jezik. Ve smo spomenuli da su reformatori uveli narodni jezik u bogosluje te ja je Tridentski sabor zadrao latinski jezik unutar Rimokatolike crkve. Tenje za narodnim jezikom u bogosluju bile su prisutne i prije reformacije. Posebno su se u ovome smjeru zalagali Slavenski apostoli, braa iril i Metod. U vezi s misionarskim radom meu Slavenima, to su ga, poslana iz Carigrada u Moravsku vodila braa iril i Metodije (druga polovina 9. stoljea), dolazi do estokih oporbi oko pitanja liturgijskog jezika. Oba su misionara na slavenski prevela takozvanu Petrovu liturgiju, to se njima kao Bizantincima, nije inilo neobino. Ali im se prigovorilo da su samo tri jezika prikladna za liturgiju, naime hebrejski, grki i latinski, jer su posveena natpisom na Isusovu kriu. Bili su optueni i sasluani u Rimu. Na kraju je ipak papa Ivan VIII. izjavio da Bog eli da bude aen u svim jezicima; nije grijeh protiv prave vjere ako se na slavenskom jeziku pjeva misa ili evanelje i boanska itanja u dobrom prijevodu navjeuju, jer je Stvoritelj triju glavnih jezika proizveo takoer sve ostale jezike sebi na slavu. Tono 200 godina kasnije opozvao je papa Grgur VII. to doputenje; on je ekom kralju Vratislavu odbio molbu da se slavenski jezik smije i dalje upotrebljavati u liturgiji. Obrazloenje, koje se posebno osvre na Sveto pismo iznenauje; Svemoguem Bogu nije se bez razloga svidjelo da Sveto pismo ostane u odreenim krajevima zastrto, da ne bi pri svestranoj uporabi postalo obino i bilo prezreno, ili od osrednjih ljudi bilo krivo shvaeno i tako vodilo u zabludu.222
222
A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str.73.
129
Bogosluje na narodnom jeziku bilo je povlastica i Crkve u Hrvata. Naime, jo od 10. stoljea imamo zabiljeene podatke da su se Hrvatski sluili glagoljskim pismom i slavenskim jezikom u liturgiji. Na to su reagirali sabori odrani u Splitu 925. i 1060. godine, te sinoda iz 1063. godine zabranivi uporabu glagoljice i slavenskog jezika, pod prijetnjom izopenja. No glagoljska misa je ipak opstala u odreenim biskupijama, o emu svjedoi injenica da je Papa Inocent IV., na molbu senjskog biskupa Filipa 1248. godine dozvolio uporabu glagoljice i slavenskog jezika u slubi Bojoj, no samo tamo gdje su ve bili u uporabi. U navedenoj molbi senjskog biskupa Filipa stoji da u Slavoniji (Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje sveenstvo dotine zemlje tvrdi da ga ima jo od bl. Jeronima. Papa je udovoljio traenoj molbi smatrajui da je jezik podreen stvari a ne stvar jeziku. Sorbonski student i pariki profesor, Juraj iz Slavonije (umro 1415), biljei da su povlasticu sluenja mise na hrvatskom i latinskom sluili biskupi Krbave, Knina, Krka, Splita, Trogira, ibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora, Senja kao i svi istarski biskupi. U Rimu je 1905. objavljen posljednji misal na glagoljskom pismu, a 1927. izlazi Vajsov crkvenoslavenski misal transkribiran latinicom koji e biti u liturgijskoj uporabi sve do 7. oujka 1965. godine, nakon ega e se, temeljem odluka II. vatikanskoj sabora sluiti misa na hrvatskom.223 Za hrvatski jezik u bogosluju zalagao se i znameniti biskup Grgur Ninski (oko 900-929), koji je prisvojio za sebe naslov biskup Hrvata.224 Njega hrvatski Starokatolici posebno aste,
Usp. F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb: Kranska sadanjost, 1996., str. 81-82.
224
223
Usp. F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 95.
130
posebice zbog zalaganja da se u Crkvi u Hrvata govori narodnim jezikom.225 Odluke II. vatikanskoga sabora glede uvoenja ivoga jezika u bogosluje bio je rezultat mnogih glasova unutar Rimokatolike crkve da se u tome smislu izvri reforma. Mnogi od onih koji su se zalagali za ostanak latinskoga jezika u bogosluju, ni sami nisu bili dobri poznavatelji jezika iji su ostanak u liturgiji zagovarali. Malo je poznato da je u SAD pred Koncil nastalo potajno udruenje iji su se lanovi zakletvom obvezivali da e svakoga dana moliti za to da bi njihovi biskupi dopustili liturgiju na narodnom jeziku. Koliko je ta molitva bila teka njihovim biskupima pokazuju rijei biskupa A. Pichlera: Oni su esto loim i jedva razumljivim jezikom latinskim jezikom uporno branili jedinstvo latinskog jezika, dok su njihovi protivnici, Nijemci i Francuzi, esto vrlo elegantnim
225
Starokatolika se crkva odvojila od Rima, 1871. godine, nakon I. vatikanskog sabora zbog neslaganja oko nepogrjeivosti pape. Meu Hrvatima se pojavljuju poetkom 20. stoljea, a slubeno se organiziraju u Hrvatsku starokatoliku crkvu 1924. godine, zagovarajui izmeu ostaloga i bogosluje na narodnom jeziku. Usp. J. KOLARI, Ekumenska trilogija, Zagreb: Prometej, 2005. str. 647-659.; M. KALOERA, Grgurofobija, u: Hrvatski starokatoliki kalendar Grgur Ninski, za 1935. godinu, Zagreb: Biskupska kancelarija Hrvatske starokatolike crkve u Zagrebu, 1935.,str. 40-42. Starokatolike crkve poznaju samo narodni jezik u liturgiji. Tako je na Hrvatskom starokatolikom crkvenom saboru 23. svibnja 1937. Marko Kalogjera rekao: Danas ovdje pred oltarom Boga velikoga pomavljamo na sveti zavjet: U Hrvatskoj Crkvi samo Hrvatski jezik, samo hrvatska vlast! Sveta misa, kao sluba Boja zajednice, smije se slaviti ako su nazone najmanje tri osobe. Hrvatska starokatolika crkva slui se starim katolikim obrednikom i misalom za puk Dragutina Kniewalda, katolikog liturgiara. J. KOLARI, Ekumenska trilogija, str. 653-654.
131
latinskim jezikom i stilom traili ukidanje latinskog liturgijskog jezika.226 Na saboru je bilo zalaganja i za ostanak latinskoga jezika i za uvoenje narodnoga jezika u bogosluje. Sabor je izabrao srednji put koji je saeo u slijedeim paragrama Konstitucije o liturgiji: 36. 1. U latinskim obredima treba sauvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica. 2. Ipak, kako u misi tako i u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije, bit e nerijetko vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik; stoga neka mu se u liturgiji dade vie mjesta, ponajprije u itanjima, upozorenjima, u nekim molitvama i pjesmama, prema propisima koji e se o toj stvari pojedinano odrediti u slijedeim glavama.227 Sabor je, dakle, otvorio vrata za postupno uvoenje ivih jezika u liturgiju. Time se otklonila glavna smetnja da vjernici razumiju bogosluje i sudjeluju aktivno u njemu. Do sada, vjernici uglavnom nisu shvaali sadraj bogosluja. No i s uvoenjem narodnoga jezika bit e potrebno da vjernici uloe puno truda kako bi shvatili i razumjeli bit bogosluja.228 Svojim sudjelovanjem vjernici nisu vie puki promatrai ve sudionici liturgijskog slavlja.
M KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, Zagreb: Filozofsko-teoloki institut drube Isusove u zagrebu, 1985., str. 170.
227
226
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi Vatikanski koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 27. Usp. T. AGI-BUNI, Ali drugog puta nema, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972., str. 37.
228
132
9.3.2. Sudjelovanje vjernika u bogosluju Budui da je uklonjena jezina prepreka, otvara se mogunost aktivnijeg sudjelovanja vjernika u bogosluju. Konstitucija o liturgiji donosi slijedee zakljuke o ovome pitanju: 28. U liturgijskim obredima neka svatko, bio sluitelj ili vjernik, vri svoju slubu i ini samo ono i sve ono to na nj spada prema naravi obreda i prema liturgijskim propisima. 29. Pravu liturgijsku slubu vre takoer i ministranti, itai, tumai i oni koji pripadaju zboru pjevaa. 30. Da bi se postiglo to djelatnije sudjelovanje, neka se vodi briga o usklicima puka, odgovorima, psalmima, pripjevima, pjesmama kao i o inima, kretnjama i dranju tijela. U pravo vrijeme neka se obdrava i sveta utnja. 31. Kod preispitivanja liturgijskih knjiga neka se pomno pazi da rubrike predvide i ulogu vjernika.229 U konstituciji se, dakle, istie da svi sluitelji vre svoju slubu, odnosno da vre ono to na njih spada. Time se eli naglasiti red i skladnost u bogosluju. Liturgija je zajedniki in svih koji u njoj sudjeluju. Apostol Pavao naglaava da Bog nije Bog nesklada nego mira (1 Kor 14, 33). Bogosluje mora izraavati i dostojanstvenost i veliko potovanje prema Bogu. Da bi se ovakav sklad bogosluja na najbolji nain izveo, potrebno je da svatko ini ono to na nj spada odnosno da aktivno sudjeluje u bogosluju.230
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi vatikanski koncil, str. 23-25.

230
229
Usp. M KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 147.
133
Vjernici po krtenju ukljueni u Crkvu, odreeni su za bogosluje kranske vjere po neizbrisivom biljegu krtenja Imaju udio u euharistijskoj rtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kranskog ivota, prinose Bogu boansku rtvu i sebe s njom; tako svi, bilo prinosom bilo svetom prieu, izvruju svoj dio u liturgijskom inu; ne svi jednako, nego jedni na jedan a drugi na drugi nain.231 Dogmatska konstitucija o Crkvi (Lumen Gentium) takoer naglaava sudjelovanje svih krtenih vjernika u bogosluju, upotrebljavajui termin Ope sveenstvo svih vjernika, koji je na osobit nain bio naglaen u reformatora. Time je zapravo proglaena dogma o opem sveenstvu svih vjernika koje se u biti razlikuje od reenikog sveenstva, no nisu u suodnosu manje vee, a jo manje kao nepravo pravo, - nego s drugog stajalita na drugoj razini.232 Liturgija time nije vie samo sluenje sveenika za narod, ve predvoenje sveenika u zajednikom proslavljanju Boga, u kojem svatko, bio klerik bio laik, daje svoj vlastiti doprinos u tome tovanju.233 9.3.3. Sveto pismo i propovijed u liturgiji Jedan od bitnih doprinosa reformacije jest vraanje Rijei Boje, Biblije, puku. Reformacija je naglaavala itanje Svetoga pisma kako na javnim bogoslujima (reformacija je uvela i tzv. Biblijske sate preko tjedna kako bi se vjernici mogli na to kvalitetniji nain upoznati s tekstom Svetoga pisma), tako i u privatnoj pobonosti svakoga vjernika, naglaavajui naelo Sola Scriptura (samo Pismo) kao jedino mjerilo vjere i prakse
231
Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, o Crkvi, u: Drugi vatikanski koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 109. B. DUDA, Koncilske teme, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992., str. 63. Usp. Katekizam katolike crkve, Zagreb: Kranska sadanjost, str. 307.
232 233
134
kranske Crkve. Rimokatolika crkva je na II. vatikanskom saboru takoer naglasila vanost Svetoga pisma i propovijedanja. Ne moe se oteti dojmu da se i po ovome pitanju, kao i po pitanjima gore navedenih promjena, Rimokatolika crkva znatno pribliila stajalitima protestantskih reformatora, izreenim jo u 16. stoljeu. Konstitucija o liturgiji u nekoliko svojih paragrafa naglaava vanost Svetoga pisma te propovijedanja na bogosluju: 24. Od najvee je vanosti u liturgijskoj slubi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju itanja i tumae u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i proete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega ini i znakovi primaju svoje znaenje 34. Kako bi bilo jasno da su u liturgiji obred i rije najtjenje povezani: 1. Neka se u svetim slavljima obnovi obilnije, raznovrsnije i prikladnije itanje Svetoga pisma. 2. Neka se u rubrikama naznai najzgodnije mjesto za propovijed kao dio liturgijskog ina kad god to obred doputa; i neka se sluba propovijedanja vri vrlo vjerno i pravilno. Propovijedanje neka crpi poglavito iz vrela Svetog pisma i liturgije, jer navjeuje udesna djela Boja u povijesti spasenja 51. Da bi se vjernicima pripravio to bogatiji stol rijei Boje, neka se svestranije otvore biblijske riznice, tako da kroz utvren broj godina narod proita istaknutiji dio Svetog pisma.234
234 Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi vatikanski koncil, str. 25, 33.
135
Odluke II. vatikanskog sabora naglaavaju vanost Svetoga pisma, ne samo kao pukog liturgijskog obreda, ve radi slavljenja i prihvaanja sa zahvalnou, vjernou i molitvom. Za vjernika je vano da on danas slua Gospodinov glas.235 Sluanje rijei Boje od strane vjernika treba rezultirati djelovanjem Rijei Boje u vjerniku. To se dogaa kada vjernik slua Rije Boju u stavu molitve i iekivanja.236 Novi naglasak na odnosu prema svetopisamskim itanjima, kao i naglasak na aktivnijem sudjelovanju vjernika na bogosluju, rezultiralo je angairanjem laika, bez da su postavljeni slubeno u liturgijsku slubu lektora, kod itanja biblijskih tekstova na liturgiji. Sveano itanja evanelja pridrano je akonima odnosno sveenicima. upe stoga trebaju brinuti da se formiraju grupe itaa koji e doprinijeti lijepoj i skladnoj liturgiji.237 Do II. vatikanskog sabora, propovijedanje je bilo rijetko i sastojalo se uglavnom u prigodnom objanjenjenju odreenog sveca koji se toga dana slavio ili sl. Pojedinci su smatrali da je propovijedanje dodatak misi pa su izbjegavali sluanje propovijedi. Deavalo se da su u odreenim seoskim upama mukarci naputali misu kada bi sveenik zapoeo propovijed.238 Sabor veliku vanost stavlja i na propovijedanje rijei Boje, koje treba slijediti itanu rije:
235
J. GELINEANU i drugi,, Pastoralna teologija liturgijskih slavlja, Zagreb: Kranska sadanjost, 1973., str. 165. J. GELINEANU i drugi,, Pastoralna teologija liturgijskih slavlja, str. 165.
236 237
Usp. . HRANI, Sluba liturgijskog itanja, u: Vjesnik akovake i srijemske biskupije, br. 2/95, str. 53.
238
Usp. M. KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 219.
136
52. Homilija se veoma preporuuje; ona je dio same liturgije. Njome se tijekom liturgijske godine na temelju svetog teksta tumae otajstva vjere i pravila kranskog ivota. Neka se to nikako ne proputa, osim zbog tekih razloga, nedjeljama i zapovjednim blagdanima na misama koje se slue uz uee naroda.239 Propovijedanje, dakle, treba pratiti sve liturgijske obrede i sakramente poput krtenja, krizme, vjenanja, sprovoda i sl. te tumaiti smisao i znaenje svetopisamskog teksta. Propovijed treba dotaknuti dogmatske, moralne i ine teme, poduavajui vjernika i uvajui ga od zabluda i pogibelji. Propovijed treba veliati slavu Boju i spasenje koje je po Kristu ostvareno.240 U liturgiji, naime, propovijed je dio svetog obreda. Stoga ona mora oraspoloiti za potpuno sudjelovanje u obredu, te zato sadrajno i osobito ivotno zahvatiti sveti predmet to ga obred sadri, i to pod vidikom koji je ondje ukljuen, a sve prema smislu liturgije koja se bitno ne razlikuje od smisla Sv. Pisma.241 9.3.4. Molitva vjernika U liturgijskoj su tradiciji bile poznate misne molitve odnosno niz kraih ili duih molitvenih zaziva koje je upuivao sveenik u ime naroda. No te molitve ipak nisu odraavale zajedniarski duh molitve, budui ih je predvodio samo sveenik, uz to jo na nerazumljivom jeziku, pa narod molitveno, i s razumijevanjem istih nije mogao aktivno sudjelovati. Stoga
239
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi vatikanski koncil, str. Usp. M. KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 220. M. KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 220.
33.
240 241
137
je narod vie bio pasivni sluatelj, a manje molitelj. Stoga e se jedan od bitnih zakljuaka sabora odnositi na zajedniku molitvu, odnosno molitvu vjernika. 53. Neka se u nedjelju i zapovjedne blagdane poslije evanelja i homilije opet uvede zajednika molitva ili molitva vjernika da se uz sudjelovanje naroda obave molitve za svetu Crkvu, za one koji s vlau nama upravljaju, za one koje tite razne nevolje, kao i za sve ljude i za spasenje svega svijeta.242 Molitva vjernika se sastoji od kratkih zaziva na koje narod odgovara s Gospodine smiluj se, ili Gospodine uslii nas i sl. Zanimljivo je da je ovakav oblik molitve ostao prisutan u Istonim crkvama do danas nepromijenjen kao velika jektenija. No moe ju predvoditi samo sveenik odnosno akon, dok e na Zapadu, nakon ponovnoga uvoenja ove molitve u bogosluje, istu moi predvoditi i vjernici laici. U tom cilju se pripremaju razni zbornici molitava vjernika,243 a mogu i sami vjernici u odreenim prigodama pripremiti ovakve zazive.
9.4. Utjecaj rimokatolike liturgijske reforme na protestantske liturgije

Nema sumnje da je protestantska reformacija utjecala na liturgijske promjene koje su se unutar Rimokatolike crkve dogodile na II. vatikanskom saboru. No, takoer treba rei da je rimokatolika liturgijska reforma II. vatikanskog sabora utjecala na pojedine protestantske liturgije. Ovaj je utjecaj posebice vidljiv u liturgijama, odnosno liturgijskim knjigama
242 243
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi vatikanski koncil, str. 35. Usp. Sveope molitve vjernika I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1995.
138
anglikanskih odnosno episkopalnih,244 evangelikih, reformiranih i prezbiterijanskih crkava. Anglikanske odnosno episkopalne crkve meu prvima su pristupile liturgijskoj reformi koja je vidljiva u amerikom izdanju Book of Common Prayer iz 1979. godine te u engleskom izdanju liturgijske knjige The alternative Service Book 1980.245 Euharistijsko se bogosluje po svojoj strukturi pribliilo rimskom obredu nakon II. vatikanskog koncila. U anglikanskim i luteranskim crkvama oltar e biti zamijenjen stolom Gospodnjim pa se sveenici ovih crkava za vrijeme bogosluja okreu prema narodu, po uzoru na promjene u Rimokatolikoj crkvi.246 Liturgijska odjea ovih crkava sve vie nalikuje liturgijskoj odjei koja se rabi u Rimokatolikoj crkvi. Vraaju se neki tradicionalni oblici pobonosti poput krinog puta i sl.247 U Reformiranim i Prezbiterijanskim crkvama puritanske jednostavne liturgije zamjenjuju se izmijenjenim obredom. Pastori ovih crkava se ve od vremena reformacije okreu prema narodu za vrijeme bogosluja, no na jednostavan i uglavnom neukraen stol Gospodnji postavljaju se svijee, kri (bez raspela) i sl. Sve se vie koriste liturgijske boje i pojedini dijelovi rimske liturgijske odjee (albe, tole i sl.). kotska reformirana liturgijska knjiga The Book of
244
Anglikanske crkve izvan Velike Britanije uglavnom se nazivaju Episkopalne crkve, sukladno episkopalnom ustrojstvu ovih crkava.
245 The alternative Service Book 1980., London: SPCK; The Society for Promoting Christian Knowledge Holy Trinity Church, 1980. 246
Nisu sve Anglikanske i Luteranske crkve prihvatile promjene glede poloaja sveenika tijekom bogosluja. Tako u Hrvatskoj kao i u nekim drugim zemljama imamo situaciju da se u Evangelikim crkvama sveenik za vrijeme liturgije okree prema oltaru za vrijeme liturgijskih molitava.
247 Usp. The Book of Occasional Services, New York: The Church Hymnal Corporation, 1988.
139
Common Order248 iz 1979. godine te ista knjiga iz 1994. godine sve se vie pribliava tradicionalnim oblicima bogosluja. Liturgijska se reforma javlja i u takozvanim slobodnim crkvama poput Baptistike, posebice meu amerikim baptistima. Gart House je 1989. godine objavio knjigu Litanies for All Occasions (Litanije za sve prigode), a Roy Pearson je 1990. godine objavio Prayers for All Occasions: For Pastors and Lay Leaders (Molitve za sve prigode, za pastore i laike voe). Godine 1989. organizirana je, pod vodstvom Ronala i Inge Freyer Nicholas American Baptist Fellowship for Liturgical Renewal (Amerika baptistika federacija za liturgijsku reformu). Pod utjecajem ovoga pokreta odreeni je broj amerikih baptistikih pastora prihvatio odreene liturgijske oblike bogosluja, poput litanija, responzijalnih molitava, liturgijsko vrijeme kroz godinu i sl.249 Utjecaj II. vatikanskoga sabora vidljiv je i u liturgijama protestantskih crkava u Hrvatskoj, o kojima e biti vie govora u sljedeem poglavlju. 9.4. 1. Lekcionar Prva je crkva temeljila svoja bogosluja upravo na itanju i tumaenju Rijei Boje. Glede izbora tekstova moe se pretpostaviti da su koristili red itanja Svetoga pisma koji se koristio u sinagogi. Odreeni teolozi smatraju da se u odreenim istonim crkvama primjeuje sinagogalni princip biblijskih itanja. Vremenom su se formirala ustaljena biblijska itanja za bogosluja koja su se nalazila u liturgijskim knjigama Lekcio-
248
Usp. The Book of Common Order, Edinburgh: The Saint Andrew Press, 1979.
249
The Complete Library of Christian Worship, volume 3, The Renewal of Sunday Worship, str. 10-11.
140
nar250 odnosno Evanelistar.251 Galikanska liturgija imala je tri itanja: prvo je uzimano iz Staroga zavjeta odnosno Djela apostolskih za vrijeme pedeset dana uskrsnog razdoblja. Drugo itanje je dolazilo iz Poslanica, odnosno Otkrivenja u uskrsnom razdoblju. Tree itanje je bilo iz evanelja. Rimska liturgija imala je dva itanja: prvo iz poslanica a drugo iz evanelja. U vrijeme reformacije znaajno je spomenuti redoslijed liturgijskih itanja Lektio Continna kojega je koristio Zwingli a preuzeo Calvin u svojem propovijedanju. Radi se naime u sustavnom propovijedanju na temelju svetopisamskih tekstova i to redom, od prve biblijske knjige. Calvin je na primjer odrao 25 propovijedi na temelju Prve Petrove poslanice.252 U liturgijskim promjenama II. vatikanskoga sabora, naglasak je stavljen na sustavnom itanju biblijskih tekstova tijekom godine.253 Tako su nedjeljna i blagdanska biblijska itanja podijeljena na tri razdoblja: Godinu A, godinu B i godinu C, dok su svakodnevna itanja podijeljena na razdoblje od dvije godine (godina I. i godina II.). Liturgijska godina, A, B ili C, zapoinje prvom nedjeljom adventa (sada 2006./2007 liturgijska je godina C, a dnevna itanja su u liturgijskoj godini I.) Ciklus biblijskih itanja naziva se lekcionar. Tako se nazivaju i liturgijske
250
Lekcionar, lat. lectionarium knjiga itanja, lectio itanje. Odatle i liturgijski slubenik, lektor odnosno ita. Lektorska sluba je prisutna i u odreenim protestantskim crkvama.
251
Liturgijska knjiga koja sadri propisane tekstove iz evanelja koji se itaju tijekom liturgijske godine. U liturgijskim crkvama evanelistar zauzima znaajno i sveano mjesto u liturgiji.
252 Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 3, The Renewal of Sunday Worship, (ed. Robert E. Webber), Nashville, Tennessee: Star Song Publishing group, 1993., str. 330-331. 253 Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi vatikanski koncil, str. 25, 33.
141
knjige koje sadre liturgijska biblijska itanja. Ovakvu podjelu biblijskih itanja prihvaaju anglikanci (episkopalci),254 luterani,255 reformirani,256 prezbiterijanci,257 kao i pojedine druge liturgijske crkve. Godine 1983. Rimski lekcionar se tiska kao ekumenski lekcionar pod nazivom Zajedniki lekcionar.258 Nedjeljama i blagdanima previena su tri itanja: Starozavjetno itanje (u uskrsno vrijeme, umjesto starozavjetnog itanja ita se iz Djela aspotolskih i Otkrivenja), itanje iz apostolskih poslanica, te iz evanelja. U godini A ita se evanelje po Mateju, u godini B evanelje po Marku a u godini C evanelje po Luki. Ivanovo evanelje ita se svake godine, posebice oko Boia, korizme i Uskrsa kao i u godini B, budui su itanja kraa kod Marka nego u drugih evanelista. U dnevnim itanjima predvieno je samo jedno itanje prije evanelja. U adventu, boinom vremenu, korizmi i uskrsnom vremenu predviena su itanja sukladno staroj tradiciji: u adventu se itaju tekstovi proroka Izaije, za Uskrs Ivanovo evanelje, u uskrsnom vremenu Djela apostolska i Otkrivenje. Starozavjetna itanja u korizmenom vremenu daju pregled povijesti spasenja. U vremenu kroz godinu itaju se sustavno svetopisamski tekstovi. U radne
254
Usp. The Book of Common Prayer, New York: Oxford University Press, 1990., str. 888-1001; D. G. MICHNO, A Priests Handbook, The Ceremoniest of the Church, Morehouse MP Publishing, 1998., str. 110-121; M. J. HATCHETT, Commentary on the American Prayer Book, New York: The Seabury Press, 1981., str. 324-327, 590-591. Usp. Pjesmarica Bojega naroda, 295-326.
255 256
Usp. Book of Common Order, Edinburgh: Saint Andrew Press, 1994., str. 609-643.
Usp. Book of Common Worship, Lousville, Kentucky: Westminster/John Know Press, 1993., str. 1033-1095.
258 Usp. M. PERHAM, Celebrate the Christian Story, London: Holy Trinity Church, 1997., str. 17.
257
142
dane tijekom jedne godine itaju se sinoptika evanelja poevi od Marka pa slijedi Matej te Luka. Starozavjetna itanja se u radne dane itaju sustavno.259 U veini rimokatolikih upa odravaju se redovite dnevne mise pa se u istima primjenjuje i dnevni lekcionar. Budui se u veini protestantskih crkava ne odravaju redovita dnevna bogosluja, dnevni lekcionar moe posluiti za osobnu i obiteljsku pobonost. Lekcionar ima mane i prednosti. Bloesch smatra da propovijedanje na temelju odreenih tekstova od strane crkve moe znaiti priguivanje Duha Svetoga.260 Svakako da je davanje slobodnog prostora Duhu Svetomu u propovijedi vaan aspekt kranskoga bogosluja. Svaki formalizam moe biti negativan. Meutim, lekcionar ima i prednosti: - Sustavno itanje Biblije i sustavno propovijedanje. Tekstovi su prilagoeni liturgijskoj godini. Tijekom adventa liturgijska itanja upuuju na pripravu Kristova dolaska. Tijekom korizme liturgijska itanja upuuju na dogaaje Kristove muke, smrti i uskrsnua. - Pomo je propovjednicima koji svake nedjelje pa i ee propovijedaju u istoj crkvi. Ukoliko se ne koriste liturgijska itanja, nerijetko se dogaa da se odreene biblijske teme zapostave, a druge prenaglase. Lekcionar omoguuje propovjednicima da se suoe sa svim vanim temama Svetoga pisma. Pored tri liturgijska itanja, u pravilu se ita i odreeni psalam. Ve smo ranije naglasili vanost psalama u starozavjetnom pa i novozavjetnom bogosluju. U biti moemo rei da se psalmi nikada nisu ni prestali upotrebljavati u bogosluju
Usp. R. BERGER, Mali liturgijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993. str. 138.
260 259
Usp. D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, str. 101.
143
budui ih je koristila i starozavjetna i novozavjetna vjernika zajednica.261 Reformatori su takoer naglaavali vanost pjevanja psalama. Zwingli je izbacio pjevanje bilo kakvih pjesama iz liturgije te uveo samo psalme. Calvin je uredio pjesmaricu psalama. Novi Rimski lekcionar predvidio je pjevanje odnosno recitiranje psalama na nain da je cijela zajednica ukljuena njegovo izgovaranje. Ova je praksa i ranije bila poznata, posebice u moljenju Brevijara (asoslova), no uglavnom je bila pridrana zboru. Sada je narod, izmeu stihova psalma izgovarao pripjev odnosno antifone (antifonalni psalmi) ili se pripjev izgovara samo na poetku i na kraju (alterirani psalmi). Ovakav nain pjevanja odnosno izgovaranja psalama prihvaaju i pojedine protestantske liturgijske knjige. Prezbiterijanci su uredili psalme na nain da se izgovara stih po stih naizmjenino (pastor moe izgovoriti jedan stih, vjernici drugi, odnosno sami vjernici po grupama mogu izgovarati stihove naizmjenino).262 Ovakva je praksa takoer poznata u povijesti liturgije, kako na Zapadu tako i na Istoku.
261
Usp. K. KERN, Liturgika, himnograja i heortologija, Sremski Karlovci: Srpski Sion - asopis Pravoslavne eparhije sremske, 1997., str. 13. Usp. Book of Common Worship,str. 611-783.
262
BOGOSLUJE U PROTESTANTSKIM CRKVAMA I CRKVAMA REFORMACIJSKE 10. BATINE U HRVATSKOJ
Hrvatskoj djeluje nekoliko protestantskih crkava i crkava reformacijske batine. Ovdje emo navesti one znaajnije te se upoznati s bogotovnom praksom istih:
10.1. Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj

Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj (naziva se i Luteranska crkva, po reformatoru Martinu Lutheru), poput evangelikih crkava u svijetu, jest liturgijska crkva. Hrvatski evangelici u liturgiji koriste knjigu Pjesmarica Bojega naroda.263 Pjesmarica ima 367 pjesama koje su podijeljene na cjeline: boini ciklus crkvene godine (doae, Boi, Stara i Nova godina, Bogojavljenje), uskrsni ciklus crkvene godine (korizma, sveta sedmica, uskrsno vrijeme Uskrs, Uzaae, Duhovi, Presveto Trojstvo), pjesme za euharistijsko slavlje (liturgijske pjesme, nedjelje i Gospodnji blagdani), krtenje, sprovod, crkva, vjera, nedjelje kroz godinu, prigodne. Uz svako liturgijsko razdoblje, nalazi se i kratki uvod u znaenje liturgijskog vremena. U pjesmarici se takoer nalazi redoslijed euharistijske liturgije, te liturgijske molitve (molitve dana ili kolek263
Pjesmarica Bojeg naroda, Zagreb: Seniorat Evangelike crkve Zagreb, 1981.
146
te). Uz svaku molitvu nalaze se i liturgijska itanja, odnosno lekcionar za A, B i C liturgijsku godinu.264 Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj u pravilu prakticira euharistijsko bogosluje prve nedjelje u mjesecu, te na blagdane. Slubenici Evangelike crkve u Hrvatskoj su akoni i sveenici (ili pastori). Za vrijeme liturgije nose crni talar (tzv. Lutherov talar)265 te u sveanijim prilikama sukladno liturgijskom razdoblju i tole u liturgijskim bojama.266 Pod utjecajem
264 265
O lekcionaru vidi str. 139.-143.
Tzv. doglenjica, duga haljina evangelikog sveenika, koju je nosio i Martin Luther na Bogoslujima. Talar je crne boje i znak je sveenike slube upnika/pastora. Talari mogu biti i druge boje, npr. bijele u skandinavskim zemljama. Na naim prostorima uvijek se koristio talar crne boje. Evangeliki sveenik na talaru nosi i ploice (njem. Bechen) koje oznaavaju 10. Bojih zapovijedi. Prva i desna ploica obuhvaa prve tri zapovijedi u kojima se ovjek pouava to je spram Boga obvezan uiniti i ostaviti, tj. kako se prema Bogu treba odnositi. Druga i lijeva ploica obuhvaa sedam daljnjih zapovijedi, u kojima se ovjek pouava to je duan uiniti ili ostaviti svome blinjemu.. http://www.evangelickacrkva-zagreb.com/articles/crkveni_i_ teoloski_pojmovi/talar.htm, pristupljeno 9. veljae 2007. O liturgijskim bojama vidi vie na str. 80.-82. Stav i praksa protestantizma ovisi o krajevima i prema vjeroispovijesti je vrlo razliita. Kasna srednjovjekovna tradicija liturgijskih boja oito je bila najjae nastavljena, odnosno primljena u luteranstvu. Reformatorstvo je, ve zbog uklanjanja oltara i kultnoga ruha, zanemarilo to pitanje skoro potpuno u 16. st... i primilo ga prigodice ponovno u najnovije vrijeme s pokretom liturgijske obnove... Anglikanizam je stupao svojim vlastitim putem u svome nainu vezanom uz tradiciju, a onda se u anglikatolicizmu ponovno vrlo snano oslanjao na srednjovjekovne, odnosno rimske obiaje. Reformacija u skandinavskim zemljama ouvala je ceremonijalne elemente jo konzervativnije nego luteranska Njemaka. Tome pripadaju misno ruho i u osnovi takoer postojei kanon liturgijskih boja. elja za veom sveanou i radou boja u protestantskom bogosluju se neprestano osjea. Prirurunik za evangeliko luteranske crkve i zajednice navodi za pojedine blagdane i vremena crkvene godine kanon boja za oblaganje oltara i propovjedaonice, koji je vrlo slian tradicionalnom rimskom kanonu. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 85.
266
147
skandinavskih misija pojedini slubenici nose i bijelu albu. U crkvama se nalazi oltar na kojem se u pravilu nalaze svijenjaci, raspelo i otvorena Biblija. Iznad oltara se uglavnom nalazi slika Krista, koja se naziva oltarska slika. Sveenici se tijekom liturgijskih molitava okreu oltaru. Iznad oltara je propovjedaonica (negdje se nalazi i odvojeno od oltara) koja je u pravilu uzviena.267 Nedjeljama, kada se ne slavi euharistijska sluba slui se samo liturgijska sluba rijei. Ona izgleda ovako: bogosluje zapoinje s uvodnom pjesmom nakon koje sveenik dolazi pred oltar te zapoinje bogosluje rijeima: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Sveenik nastavlja itanjem uvodnoga stiha iz Biblije. Narod iza toga pjeva: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijae na poetku, tako i sada i u vijeke, i od vijeka, do vijeka Amen. Slijedi sveenikovo okretanje oltaru nakon ega predvodi zajednicu u pokajnikom inu, molei molitvu pokajanja. Molitvu zavrava rijeima: Gospodine Smiluj se!, nakon ega narod pjeva: Gospode Boe smiluj se! Kriste smiluj se! Gospode Boe smiluj nam se!. Sveenik navijeta oprotenje grijeha, obino nekim prikladnim biblijskim stihom, te uvodi zajednicu u slavljenje Boga slijedeim rijeima: Slava Bogu na visini!. Narod odgovara pjevajui: I na zemlji mir, svim ljudima dobre volje. Amen! Slijedi sveenikov pozdrav Mir vama na to zajednica pjeva I s duhom tvojim!. Sveenik se okree oltaru te predvodi molitvu zahvalni267
Uzviena propovjedaonica u protestantskim crkvama, osim njezine praktine funkcije u vrijeme kada nije bilo mogunosti ozvuenja u crkvama, ima i svoje liturgijsko znaenje. Naime, propovjedaonica iznad oltara (u evangelikim crkvama) odnosno iznad stola Gospodnjega (u reformiranim crkvama) oznaava kako je Rije iznad sakramenta. Za razliku od Rimokatolike crkve gdje je sakrament euharistije sredinji dio bogosluja, u protestantskim je crkvama propovijedana Rije sredinjica svakoga okupljanja Bojeg naroda.
148
cu. Narod odgovara: Amen. Sveenik, okrenut narodu, ita za tu nedjelju odreeno evanelje ili poslanicu, zavravajui s: Rije Boja je istina. Sauvaj nas Boe u svojoj istini! Aleluja. Narod nastavlja tri puta pjevati Aleluja. U ime opine sveenik okrenut oltaru predvodi ispovijedanje Apostolskog vjerovanja. Nakon toga se pjeva pjesma dok sveenik odlazi za propovjedaonicu. S propovjedaonice ita propovjedni tekst te propovijeda. Nakon propovjedi moli kratku molitvu i daje mali blagoslov. Dok sveenik silazi s propovjedaonice i odlazi pred oltar, narod pjeva treu pjesmu. Okrenut oltaru, sveenik moli veliku molitvu. U nju ukljuuje cijelu opinu, svakog pojedinca, djecu i mlade, druge crkvene opine, udovce i udovice, starce i osamljene zdrave i bolesne, ive i one na samrti. Moli za cijeli narod i sve narode svijeta, kao i za mir u svijetu. Molitvu zavrava s pozivom da cijela crkva moli Oena. Sveenik podjeljuje opini Boji blagoslov, izgovarajui Aronov blagoslov, te blagoslivljajui zajednicu znakom kria. Na to mu zajednica tri puta odgovara s Amen. Iza toga sveenik najavljuje obavijesti, te se izlaznom pjesmom i tihom molitvom zavrava bogosluje.268 Euharistijsko bogosluje se sastoji od dva dijela: slube rijei i euharistijske slube. Sukladno redoslijedu glavnog bogosluja269 liturgija izgleda ovako: Sluba Rijei zapoinje uvodnom pjesmom te predvodnik bogosluja izgovara: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Narod odgovara: Amen. Predvodnik nastavlja: Pomo je naa u imenu Gospodina. Narod odgovara: Koji je stvorio nebo i zemlju.
268
Usp. Evangeliki katekizam, Slavonski Brod: Evangelika crkvena opina, 1993. (pretisak iz 1902.)., str. 66-67. Usp. Pjesmarica Bojega naroda, str. 225 do 237.
269
149
Predvodnik poziva zajednicu da ispovijedi grijehe. Svi zajedno izgovaraju: Smilovao nam se svemogui Bog, otpustio nam nae grijehe i priveo nas u ivot vjeni! Amen! Predvodnik upuuje rijei oprotenja: Bio nam milostiv svemogui i milosrdni Bog koji je svoga jedinoga Sina predao u smrt radi naih grijeha, te radi njega oprostio nama i svima onima koji vjeruju u njegovo ime, dao im mogunost da postanu djeca Boja i prime njegova Svetoga Duha. Tko to vjeruje u obrati se, taj e se spasiti. Neka to Bog udjeli nama svima. Narod odgovara: Amen. Slijedi ulazni psalam te zajedniko izgovaranje: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijae na poetku tako sada i u vijeke vjekova. Amen. Nakon toga slijedi Kyrie te Gloria in excelsis Deo. Slijedi predvodnikov pozdrav zajednici: Gospodin s Vama, na to narod odgovara: I s duhom tvojim. Predvodnik nastavlja s kolektom odnosno molitvom dana.270 Slijedi prvo itanje iz poslanice. ita zavrava rijeima: Rije je Gospodnja, a narod odgovara Bogu hvala ili aleluja. Pjeva se pjesma ili psalam nakon ega slijedi itanje evanelja. Predvodnik zavrava itanje rijeima: Rije je Gospodnja na to narod odgovara Slava tebi Kriste. Nakon biblijskih itanja slijedi Nicejsko-carigradsko ili Apostolsko vjerovanje. Time zavrava sluba rijei i slijedi euharistijsko bogosluje. Euharistijsko bogosluje zapoinje pjesmom za vrijeme koje se skuplja dobrovoljni prilog. Nakon to se prilog sakupi, moli se zahvalna molitva za priloene darove. Slijedi sveopa ili vjernika molitva. Nakon toga predvodnik izgovara predslovlje te svi zajedno izgovaraju Sanctus. Slijedi euharistijska molitva, Oena i pozdrav mira. Zajednica zajedno izgovara Agnus Dei (Jaganje Boji...). Vjernici prilaze oltaru i kleknu. Predvodnik daje hostiju priesnicima i izgovara rijei: Tijelo Kristovo, a
270
Molitve dana vidi u: Pjesmarica Bojega naroda, str. 295-326.
150
dok daje kale izgovara rijei: Krv Kristova. Slijedi zakljuna kolekta (molitva) te otpust i Aronov blagoslov. Evangelika Crkva u Hrvatskoj priredila je Liturgijski prirunik kao eksperimentalnu i radnu verziju. Unutar prirunika nalaze se slijedei liturgijski obrasci: priprema za bogosluje, nedjeljno bogosluje s popratnim tekstovima, euharistijska sluba, molitve dana u liturgijskoj godini, sakrament krtenja, konrmacija, primanje u Evangeliku crkvu, obred vjenanja, obred sprovoda, obred rukopolaganja u sluenje, pastoralne liturgije, prigodni zazivi blagoslova, dnevno-kontemplativne molitve, prigodne molitve, Lutherove molitve, nedjeljni lekcionar, dnevni lekcionar.271 Unutar Evangelike crkve u Hrvatskoj djeluje i Evangelika a.v.272 slovaka crkvena opina u Iloku. Slovaka liturgija je specina. Ona je, za razliku od liturgije na hrvatskom jeziku, koja je kombinacija recitiranih i pjevanih dijelova, u pravilu potpuno pjevana (mada se ponekad slui i recitirana liturgija). Pjevaju se i biblijski tekstovi: poslanice i evanelje. U liturgiji se koristi Agenda Evanjelickej cirkvi augsburskho vyznania na Slovensku273 liturgijska knjiga iz Slovake (koju koriste i druge slovake crkve poput crkve u Slovakoj, Vojvodini, Rumunjskoj, Maarskoj, Sloveniji i sl.). Obrednik sadri liturgiju (redoslijed redovitog bogosluja), sakrament krtenja i euharistije, obred instalacije sveenika, primanja u crkvu, instalaciju biskupa, vjenanje, ordinaciju sveenika, postavljenje akona, blago271
Usp. Liturgijski prirunik (eksperimentalna i radna verzija, za internu uporabu Evangelike crkve), Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj, 2004. A.V. skraenica za augsburku konfesiju.
272
273 Agenda Evanjelickej cirkvi augsburskho vyznania na Slovensku, (uredili Karol Gbri, Jn Lacko, Jlius Filo) Bratislava, 1996.
151
slov kamena temeljca, posveenje hrama, liturgijskih predmeta, posveenje zgrade, molitve poslije bogosluja, molitve za nedjelje, blagdane, agendu za djeja bogosluja i za mlade, molitve za bolesne, molitve za suprunike, utjeha obitelji nakon sprovoda, razne homilije, zahvalne molitve, perikope, note za liturgijske napjeve i sl. Pjeva se iz pjesmarice Evanjelicky spevnik.274 Pjesmarica sadri 700 pjesama, liturgijske pjesme, liturgijske i privatne molitve. Treba spomenuti i glasovitu slovaku pjesmaricu Cithara Sanctorum,275 koju je jo u 17. stoljeu
274 275
Evanjelicky spevnik, Evangelick cirkev a. v. na Slovensku, 1995.
Cithara sanctorum neb almy a psne duchovn star i nov, kterch cirkev evanjelick uva , - vydnm v Levoi 1636, Budimpeta, 1882. Cithara sanctorum ili Tranoscius takoer poznata i kao kancionl sadravala je 400 pjesama koje je Tranovsk preveo s latinskog i njemakog. Pjesmaricu je takoer dopunio sa 150 svojih pjesama. U daljnjim izdanjima se poveavao broj pjesama. Tranoscius je bila pjesmarica ne samo za slovake evangelike ve se udomaila u mnogim upama Silezije, Moravske i eke. Najvei dokaz za slovako - narodni znaaj Tranoscija mogu biti slovake ev. crkve na Donjoj zemlji usred maarskog mora. Dok su kolonizirani katoliki Slovaci takorei nestali meu Maarima, Slovaci evangelici sve do danas dre se svog jezika. Slino je bilo i na slovako - maarskoj granici u Honti, Novogradu, Malohonti i u Gemeri. Ovdje je dobro poznata zasluga Tranoscija u odravanju vjere i slovakog jezika. Kada je bilo zabranjeno tiskanje na slovakom jeziku u Gornjoj zemlji, na Donjoj zemlji su se ove knjige tiskale npr. u Budimpeti. Bekeabi, Temivaru i sl. Daljnji predstavnici pobone slovake pjesme u 17. stoljeu bili su: Elia Lani, Joachim Kelinka, Juraj Zabojnik, Daniel Horika, (Sinapius) i njegov sin Jan, Daniel Krman st., Tobia Masnik (Msnicius), Pilarikovci, Jan Bur (Burius) i drugi. Mnoge njihove pjesme unesene su u Tranoscij. Od velikog znaaja je - a koristi se do danas za vrijeme domaih pobonosti - zbirka molitava, koju je izdao Elia Mlinarovih - Molitoris u Levoi (1702) pod nazivom Duhovni ivot zdenca. Pored pobone pjesme i molitve evangeliki pisci tog doba njegovali su povijest u obliku vlastitih ivotopisa ili izdvajanjem nekog dogaaja iz crkvene povijesti. Cithara Tranovskog u 18. stoljeu postaje bestseller pobonih pjesama i to zahvaljujui Samuelu Hrukovicu, bansko-bistrikom sveeniku i banskom superintendentu,
152
uredio slovaki evangeliki sveenik Juraj Tranovsk. Pjesmarica se i danas koristi u slovakim evangelikim crkvama irom svijeta. Pjesmarica sadri 1040 pjesama koje su tematski poredane: advent, boini ciklus, uskrsni ciklus, duhovski ciklus, praznini i sl. Osim pjesama, ova pjesmarica sadri i molitve, homilije i sl. Redoslijed slovake evangelike liturgije je slijedei: 1. Introit;276 2. Pjesma za milost; 3. Gloria in Excelsis Deo (Slava Bogu na visini). Narod odgovara: i na zemlji mir, svim ljudima dobre volje. Amen; 4. Pozdrav sveenika: Gospodin s vama. Narod odgovara: i s duhom tvojim; 5. Molitva dana (kolekta); 6. Prva itanja (starozavjetno itanje i poslanice); 7. Himnus (pjesma prije propovijedi); 8. Pjevanje evanelja; 9. Apostolsko vjerovanje; 10. Propovijed; Velika Molitva koja se zavrava s Oenaem; 11. Pjesma (prvi stih); 12. Antifona; 13. Zavrna molitva; 14. Aronov blagoslov; 15. Izlazna pjesma i poziv sveenika da jedni drugima upute pozdrav rukovanjem.
koji po D. Horiku ponovno umnoava broj njenih pjesama (1745). Hrukovic je Tranoscius obogatio sa svojim izvornim pjesmama ili sa uspjelim prijevodima. Bio je najbolji vjerski pjeva njegovog vremena (umro je 1748). Od zbirki molitava najznaajnija jest Molitveno blago od modranskog sveenika Pavla Jakobeija (1695-1752). Ova knjiga se do dan danas koristi za vrijeme crkvenih bogosluja. Daljnji autori pobonih pjesama i molitava su bili: Jan Glosius Pondelosky, Jan Blaisus st. i ml., Jeremia Lednicky, tefan Leka, Samuel Palumbiny, Adam Plintovic, Gapar Moteicky i dr. Mnogi od njih su izdali svoje pjesme u posebnim pjesmaricama, potrebne pjesme u funebralima (Blasius - Jakobei), molitve u molitvenim knjiicama. Mnoge su bile unesene u Tranoscij. Tranoscius je tako bio domaa kronika sve do dananjeg dana. A to je bila velika srea za evangeliki a. v. slovaki narod. D. SAJAK, E-mail upuen Jasminu Miliu od 25. 02. 2007.
276
Lat. introitous = ulazak. Sveani ulazak sveenika do oltara odnosno mjesta odakle vodi bogosluje. Za vrijeme ulaza pjeva se prikladna pjesma, ili sviraju orgulje.
153
Veera Gospodnja se u Evangelikoj a.v. slovakoj crkvenoj opini u Iloku slavi na prvu i posljednju nedjelju adventa, na svetog Stjepana (drugi dan Boia), na Novu Godinu, prvu korizmenu i cvjetnu nedjelju, na Veliki Petak, drugi dan Uskrsa, drugi dan Duhova, na Sveto Trojstvo, na Dan reformacije te na dan posveenja crkve, kao i prigodom konrmacije. Euharistijska se sluba nastavlja na slubu rijei. Nakon Velike molitve i Oenaa slijedi euharistijska sluba koja ima slijedei redoslijed: 1. Pokajnika pjesma; 2. Ispovjedni nagovor; 3. Ispovjedna pitanja i ispovjedne pjesme; 4. Ispovjedna molitva; 5. Ope odrjeenje grijeha; 6. Euharistijska molitva (predslovlje); 7. Sanctus, 8. Oena; 9. Rijei ustanovljenja i Agnus Dei (Jaganje Boji); 10. Postavljanje pitanja od strane sveenika vjeruju li da je pred njima pravo tijelo i prava krv Kristova; 11. Vjernici klee pred oltarom. Sveenik prilazi i navjeuje im osobno odrjeenje grijeha te im daje hostiju i kale; 12. Zahvalna molitva; 13. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu; 14. Apostolski blagoslov; 15. Zavrna pjesma.277 Ukoliko je sveenik sprijeen odrati bogosluje, umjesto njega moe slubu odrati i laik (itatelj ili lektor) koji ita propovijedi zapisane u knjizi Postila ili Sluba Slova. Evangelici pristupaju priesti nakon obreda konrmacije (izmeu 12 i 14 godine). Evangelika crkva, temeljem Leuenberke konkordije, potpisane 16. oujka 1973. godine u Leuenbergu kod Bazela izmeu evangelikih i reformiranih crkava, ima interuniju i interkomuniju s reformiranim crkvama.278
277
Podaci o slovakom evangelikom bogosluju zabiljeeni kazivanjem vl. Duana Sajaka, evangelikog upnika u Iloku. U l. 28 i 29 navedene konkordije stoji: Izmeu naih Crkava postoje znatne razlike u oblikovanju liturgije, u izraavanjima pobonosti i crkvenim redovima. Te se razlike meu vjernicima esto jae osjeaju nego tradicionalne suprotnosti u nauku. No mi ipak ne moemo, prema Novom zavjetu i
278
154
Sukladno tome priest je u Evangelikoj crkvi omoguena i vjernicima reformirane konfesije. No u pravilu je evangelika euharistija otvorena svim vjerujuima bez obzira na njihovu konfesionalnu pripadnost.
10.2. Reformirane crkve u Hrvatskoj

Reformirane crkve u Hrvatskoj podijeljene su u tri samostalne denominacije; Reformiranu kransku kalvinsku crkvu u Hrvatskoj, Reformatsku crkvu Maara u Hrvatskoj i Protestantsku reformiranu kransku crkvu u Republici Hrvatskoj. Ove crkve imaju razliitu liturgijsku praksu. 10.2.1. Reformirana kranska kalvinska crkva u Hrvatskoj U upama Reformirane kranske kalvinske crkve u Hrvatskoj slui se maarskim, hrvatskim i ekim jezikom. Slubenici nose plat (u maarskim upama), odnosno talar, a nerijetko se slui i bez ikakve liturgijske odjee ve jednostavno u civilnom prikladnom odjelu. Reformirana kranska kalvinska crkva nema obrednika na hrvatskom jeziku. Za bogosluja na maarskom jeziku koristi se obrednici iz Maarske Istentiszteleti rendtarts koje koristi i Reformatska kranska crkva Maara. Sadraj ovoga obrednika je: liturgija (redoslijed redovitog bogosluja), euharistija, krtenje, konrmacija, sprovod, posveenje pastora, prezbitera, praznina bogosluja (Boi,
reformatorskim kriterijima crkvene zajednice, gledati u tim razlikama imbenike koji razdvajaju Crkve (br.28). Crkvena zajednica u smislu te konkordije znai da zbog postignutoga sporazuma u razumijevanju Evanelja, Crkve razliitih vjerovanja meusobno jame zajednicu rijei i sakramenta te tee za to veom zajednicom u svjedoenju i slubi svijetu (br.28) Usp. Kronika kranstva, str. 430.;
155
Uskrs, Duhovi, Veliki petak, ....), a i redoslijed bogosluja u maarskim upama je identian kao i u upama Reformatske kranske crkve Maara u Hrvatskoj. Koristi se pjesmarica Evaneoske crkve Pjesme spasenja o kojoj e biti vie rijei dok budemo govorili o bogosluju Evaneoske pentekostne crkve. Na maarskom jeziku se koriste obrednici Reformirane crkve iz Maarske a kod pjevanja se koristi pjesmarica nekesknyv279 koju koriste i ostale maarske reformirane crkve ovoga prostora (u Maarskoj, Vojvodini, i sl.). Pjesmarica sadri 490 pjesama od kojih su prvih 150 prepjevani biblijski psalmi. Inae je karakteristika reformiranih bogosluja da se pjevaju psalmi. U ekim upama se slui na hrvatskom jeziku ali se, pored hrvatskih pjesama pjevaju i eke pjesme iz pjesmarice Evangelicky zpevnik,280 ekobratske evangelike crkve iz eke. Ova pjesmarica sadri 582 pjesme no takoer i liturgijske obrasce slube rijei i euharistijskog bogosluja, uz kratka tumaenja liturgijskih dijelova, te odreenih molitava za osobnu pobonost. Kad govorimo o ekim upama, valja napomenuti da su ove upe, iako sastavni dio Reformirane kranske kalvinske crkve u Hrvatskoj, u duhovnom zajednitvu sa ekobratskom evangelikom crkvom u svojoj staroj domovini ekoj.281 ekobratska evangelika crkva u ekoj jest liturgijska crkva. U bogosluju se koriste Agendom ekobratske evangelike crkve,282 koja u svojem prvom dijelu donosi liturgijske obrasce za
279 280 281
nekeskny, Jugoszlviai Reformtus Keresztyn Egyhz, 2000. Evangelicky zpevnik, Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke.
ekobratsku evangeliku crkvu ine ujedinjene evangelike i reformirane crkvene opine. Nastala je ujedinjenjem evangelika i reformiranih, 1718. prosinca 1918. godine u Pragu. Usp. Evangelische kirche der Bhmischen Brder in der SSR, Prag, 1985., str. 5. Agenda ekobratrske cirkve evangelicke (Dil prvni), Praha: Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke, 1983; Agenda ekobratrske cirkve evan-
282
156
nedjeljna i blagdanska bogosluja, a u drugome dijelu liturgijske obrasce za sakramente i obrede. 10.2.2. Reformatska kranska crkva Maara u Hrvatskoj Reformatska crkva Maara u Hrvatskoj nema obrednika niti pjesmarice na hrvatskom jeziku ve se u bogoslujima koristi obrednik na maarskom jeziku, Istentiszteleti rendtarts, 283 Reformirane crkve iz Maarske, a pjeva se iz ve spomenute pjesmarice nekesknyv. Sluba Veere Gospodnje odrava se est puta godinje: na prvu nedjelju korizme, na Uskrs, Duhove, na drugu nedjelju u kolovozu (Nedjelja novoga kruha), najbliu nedjelju 31. listopadu (Nedjelja novoga vina) te na Boi. U crkvama se, obino u sredini nalazi stol Gospodnji (na kojem nema svijenjaka, kria i sl.) a iznad stola Gospodnjeg je uzdignuta propovjedaonica. Zidovi crkava su isti, bez slika, kria i sl. Rukopoloeni (zareeni slubenici) nazivaju se sveenici. Od liturgijske odjee nose samo crni plat a ispod plata crno odijelo, bijelu koulju i crnu kravatu. Uobiajeno nedjeljno bogosluje bez Veere Gospodnje izgleda ovako: upnik284 ulazi, te uz pratnju odreene pjesme ili u tiini dolazi do stola Gospodnjega. Slijedi pozdrav upnika: Milost Gospodina naega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha neka je sa svima vama. Amen, te slijedi itanje psalma po izboru upnika. Nakon toga upnik
gelicke (Dil druhy), Praha: Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke, 1988.
283
Istentiszteleti rendtarts, Budapest: Kiadja: A Magyarorszgi Reformtus Egyhz Zsinati Irodjnak Sajtosztlya, 1985.
Ovdje se za slubenika navodi termin upnik, sukladno razgovoru kojega je autor vodio sa preuzvienim Janoem Kopacsi Kettosem, biskupom Reformatske kranske crkve Maara u Hrvatskoj.
284
157
predvodi kratku molitvu koju izgovaraju svi sabrani (ova molitva u nekim upama dolazi ispred pozdrava upnika). Slijedi ulazna pjesma (jedna kitica), te druga glavna pjesma. Nakon toga se moli kratka molitva te ita biblijski tekst po izboru upnika. Slijedi molitva upnika te pjesma prije propovjedi. upnik odlazi do propovjedaonice odakle ita propovjedni tekst te propovijeda. Propovjedni tekst je takoer po vlastitom izboru upnika. Nakon propovjedi slijedi dua molitva upnika koja zavrava s Oenaem (Oena moli cijela zajednica). upnik poziva zajednicu da daruju svoje dobrovoljne priloge. Nakon toga slijedi Aronov blagoslov. Iza toga se daju obavijesti, pjeva se izlazna pjesma te izgovara izlazna molitva. Izlazna pjesma je u redovitim bogoslujima psalam 90, dok je na velike blagdane i prigodom Veere Gospodnje izlazna pjesma maarska nacionalna himna. Kod sluenja Veere Gospodnje, nakon propovjedi slijedi pjesma a nakon pjesme upnik prilazi stolu Gospodnjem te ita rijei ustanovljenja Veere Gospodnje. Slijedi kratki nagovor o znaenju Veere Gospodnje, te molitva pokajanja. Nakon toga zajednica ispovijeda Apostolsko vjerovanje nakon ega upnik postavlja etiri pitanja vjernicima koji e pristupiti stolu Gospodnjem: 1. Vjerujete li i ispovijedate li da je Gospodin Bog u istinitosti i svetosti stvorio prvog ovjeka te da ste nakon njegovog grijeha i vi prolazni i grenici koji svojom sposobnosti i snagom ne moete opstati pred sudom Bojim, te da ste zbog toga zadobili smrt? 2.Vjerujete li i ispovijedate li da je Gospodin Bog grjenom ovjeku pruio milosre i svoga Svetog Sina Isusa Krista u tijelu poslao na ovaj svijet ijom je jedinom i savrenom rtvom oduzeo snagu grijeha i darovao milosre kroz krv Kristovu i zbog toga vas kroz vjeru oistio? 3. Vjerujete li i ispovijedate li da je Gospodin Bog, koji je uskrsnuo Isusa Krista i kroz uskrsnue njegovo i nae prolazno tijelo pretvorio u besmrtnost, nas prenio u vjeno slavlje? 4. Obeavate li, temeljem milosra odano cijeli va ivot pre-
158
dati Bogu te da ete u ovom sadanjem svijetu kao izbavljeni na njegovu slavu ivjeti?. Nakon toga slijedi objava oprotenja grijeha od strane upnika rijeima: I ja to sa svima vama vjerujem i obeavam. Kao nevrijedni sluga Gospodnji objavljujem vam oprotenje grijeha u ime Trojedinoga vjenog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Slijedi poziv da se pristupi stolu Gospodnjem. Kod podjele kruha upnik izgovara rijei: Tijelo Kristovo koje se lomilo za sve nas, a kod pruanja kalea Krv Kristova koja se prolila za sve nas. Nakon podjele slijedi kratki nagovor, molitva Oena, Aronov blagoslov, izlazna pjesma (nacionalna maarska himna) i izlazna molitva.285 10.2.3. Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj U protestantskoj reformiranoj kranskoj crkvi u Republici Hrvatskoj bogosluja su u pravilu liturgijska i u njima se koristi obrednik nazivom Knjiga zajednikih molitava.286 Ovaj obrednik je prijevod dijelova engleske liturgijske knjige: The Book of Common Prayer koja je u uporabi u anglikanskim i episkopalnim crkvama. Obrednik sadri jutarnju, veernju i euharistijsku slubu. U istom se nalaze i odreene privatne molitve koje su preuzete iz Pjesmarice na porabu reformiranim kranima287 iz 1921. godine. Obred slube rijei i euharistije po obliku je blizak liturgijskoj praksi drugih liturgijskih crkava
285
Zabiljeeno prema kazivanju preuzvienog Janoa Kopacsi Kettosa, biskupa Reformatske kranske crkve Maara u Hrvatskoj. O reformatskom bogosluju vidi u: N. KI, O reformatskoj crkvi, Novi Sad: J. P. Forum, 2005., str. 125-135. Knjiga zajednikih molitava, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj, 2003.
286
287 Pjesmarica na porabu reformiranim kranima, Tordinci: Reformirana crkvena opina Tordinci, 1921., str. 125-135.
159
a slui se u pravilu prve nedjelje u mjesecu te na blagdane. U bogosluju se koristi ve spomenuta pjesmarica Evaneoske crkve Pjesme spasenja. Za vrijeme bogosluja duhovni slubenici nose liturgijsku odjeu najee tzv. Lutherov talar ili reverendu (u sveanijim prigodama i bijelu albu) preko koje rukopoloeni pastori nose tolu koja je, obzirom na liturgijsko razdoblje u razliitim bojama.288 Bogosluja se odravaju nedjeljom te blagdanima (Boi, Uskrs, Duhovi, Preobraenje, Spasovo, Dan reformacije i sl.). Osim liturgijskih bogosluja PRKC poznaje i tzv. slobodna, neformalna bogosluja u kojima se slavi Boja rije, a vjernici mole vlastitim rijeima. Rukopoloeni slubenici crkve su lektori (ili propovjednici), akoni i pastori. Slubu rijei mogu obavljati lektori, akoni i pastori, dok euharistijsku slubu kao i druge sakramente i obrede mogu u pravilu sluiti samo pastori. Euharistija se slui u pravilu prve nedjelje u mjesecu te na blagdane. Drugih nedjelja slui se samo sluba rijei. Tijek ovoga bogosluja je slijedei: Bogosluje zapoinje s pjesmom Tebe Boga hvalimo (Te Deum). Za to vrijeme pastor (lektor odnosno akon) ide prema propovjedaonici. Slijedi ulazna molitva koju mole svi vjernici, a zatim pozdrav pastora rijeima: Milost Gospodina naega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajednica Duha Svetoga neka je sa svima Vama. Narod odgovara: Amen. Slijedi itanje psalma po izboru pastora. Nakon toga se pjeva pjesma (jedan stih) dok zajednica stoji a bogosluje se nastavlja izgovaranjem Deset zapovijedi od strane pastora a nakon svake zapovijedi narod odgovara: Gospodine smiluj nam se, i prikloni srca naa zakonu svome. Nakon zadnje zapovijedi narod odgovara: Gospodine, usrdno te mo288
Liturgijske boje u Protestantskoj reformiranoj kranskoj crkvi su sljedee: bijela (Kristovi blagdani, slube krtenja, konrmacije, vjenanja), ljubiasta (advent, korizma, sprovod), crvena (Duhovi, Dan reformacije) i zelena (obine nedjelje).
160
limo, smiluj nam se, i upii sve svoje zakone u srca naa.289 Slijedi molitva pastora, nakon ega vjernici sjede, te se pjeva zajednika pjesma. Nakon toga pastor ita propovjedni tekst te propovijed. Propovjedni tekst i propovijed mogu biti po izboru pastora ili pak sukladno propisanom lekcionaru. Nakon propovijedi slijedi molitva koja se zakljuuje zajednikom molitvom Oena. Slijedi zajednika pjesma za vrijeme koje se skuplja dobrovoljni prilog. Nakon toga slijede kratke obavijesti. U zakljuku pastor upuuje Aronov blagoslov, nakon ega slijedi zajednika kratka izlazna molitva i izlazna pjesma. U bogosluju sudjeluju i mladi s pjesmama slavljenja, uz pratnju gitare i drugih suvremenih glazbala. Ove se pjesme pjevaju prije propovijedi. Protestantska reformirana kranska crkva u Hrvatskoj u liturgiji koristi i interne prijevode liturgijskih knjiga: The Book of Common Prayer290 (Episkopalna crkva SAD), Book of Common Worship291 (Prezbiterijanska crkva SAD), Book of Common Order292 (Crkva kotske). Uobiajeno nedjeljno euharistijsko bogosluje, sukladno obredniku Knjiga zajednikih molitava izgleda ovako:293 SLUBA RIJEI Ulazna pjesma
Knjiga zajednikih molitava, str. 47. Vidjeli smo ranije da je ovakva praksa bila prisutna kod Calvina u enevi.
290 291 289
The Book of Common Prayer,New York: Oxford University Press, 1990.
Book of Common Worship, Lousville, Kentucky: Westminster/John Know Press, 1993. Book of Common Order, Edinburgh: Saint Andrew Press, 1994. Usp. Knjiga zajednikih molitava, str. 73-84.
292 293
161
Pastor zapoinje bogosluje rijeima: Blagoslovljen Bog Otac i Sin i Duh Sveti Narod odgovara: Blagoslovljeno kraljevstvo njegovo, sada i dovijeka. Amen. Pastor moli: Svemogui Boe, pred tobom su sva srca otvorena, sve elje znane i sve tajne otkrivene. Nadahnuem svoga Svetoga Duha, oisti nam misli srca, kako bi smo te savreno ljubili i dostojno hvalili tvoje Sveto ime. Po Kristu, Gospodinu naem. Amen. Slijedi jedan stih odreene pjesme te pastor nastavlja predvoditi pokajniki in. ita odreeni dio Svetoga pisma poput Mk 12, 29-31; 1 Iv 1, 8.9; Heb. 4, 14. 16. Zatim poziva zajednicu da u kratkoj tiini svatko ispovjedi svoj vlastiti grijeh pred Bogom. Nakon kratke stanke predvodi molitvu pokajanja: Milosrdni Boe, ispovijedamo da smo sagrijeili protiv tebe; milju, rijeju, djelom i propustom. Nismo ljubili tebe svim srcem svojim; niti svoje blinje kao same sebe. ao nam je zbog toga i ponizno se kajemo. Poradi sina svojega Isusa Krista, smiluj nam se i oprosti nam; kako bi smo ivjeli u skladu s tvojom voljom i hodili tvojim putevima, na slavu tvog svetog Imena. Amen.
Pastor upuuje rijei navjetaja oprotenja grijeha:

Smilovao vam se svemogui Bog, oprostio vam grijehe vae, po Isusu Kristu, Gospodinu naemu, osnaio vas u svemu dobru i silom Duha Svetoga sauvao vas za ivot vjeni. Amen. Slijedi Gloria in excelsis Deo i Kyrie ili neki drugi prikladan himan (ne izgovara se u adventu i korizmi).
162
Pastor pozdravlja zajednicu s rijeima: Gospodin s vama. Narod odgovara: I s duhom tvojim. Pastor nastavlja s molitvom dana (kolektom).294 Slijede itanja biblijskog teksta. Uzima se u pravilo jedno itanje iz Staroga zavjeta, jedno iz poslanica apostolskih te tekst evanelja. Nakon prva dva itanja, ita (moe biti i laik) izgovara: Rije je Gospodnja, nakon ega narod potvruje rijeima: Bogu hvala. Za vrijeme prva dva itanja narod sjedi. Nakon toga zajednica ustaje i pjeva: Aleluja (osim u adventu i korizmi). Pastor ili akon ita tekst evanelja nakon ega izgovara rijei: Rije je Gospodnja, a narod potvruje rijeima: Slava Tebi Kriste. Pastor propovjeda, a nakon propovijedi zajedniki se izgovara Nicejsko-carigradsko vjeroispovijedanje. Slijedi molitva vjernika u kojoj se moli za sveopu Crkvu, njezine lanove i njezino poslanje, za narod i za sve koji su na vlasti, za dobrobit u svijetu, za potrebe mjesne zajednice te za one koji trpe i nalaze se u bilo kakvoj nevolji. Time se zavrava prvi dio odnosno sluba rijei. EUHARISTIJSKA SLUBA Euharistijska sluba zapoinje pjesmom za vrijeme koje se skuplja dobrovoljni prilog. Slijedi euharistijski kanon odnosno predslovlje: Pastor: Gospodin s vama. Narod: I s duhom tvojim. Pastor: Uzdignimo svoja srca. Narod: Uzdiemo ih Gospodinu. Pastor: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu naemu. Narod: Dostojno je i pravedno.
294
Molitve dana vidi u: Knjiga zajednikih molitava, str. 49-72.
163
Pastor nastavlja predslovljem koje je odreeno za taj dan ili jednim od uobiajenih predslovlja.295 Narod se pridruuje rijeima Sanctusa. Pastor moli euharistijsku molitvu,296 te izgovara rijei ustanovljenja. Nakon toga svi zajedno izgovaraju tajnu vjere: Krist je umro, Krist je uskrsnuo, Krist e doi ponovno. Pastor nastavlja molitvu hvale, i moli za blagoslov kruha i vina. Na kraju poziva zajednicu da svi zajedno mole Oena. Slijedi pruanje znaka mira (meusobno rukovanje), te lomljenje kruha. Za vrijeme lomljenja kruha izgovara se Agnus Dei. Pastor poziva vjernike da pristupe stolu Gospodnjem rijeima: Darovi Boji za narod Boji. Uzmite ih sa zahvalnou u spomen Kristove smrti za vas i hranite se s njima s vjerom u svojim srcima. Vjernici pristupaju stolu Gospodnjem. Pastor daje kruh i izgovara rijei: Tijelo Gospodina naega Isusa Krista ouvalo te za ivot vjeni. Dok daje kale, izgovara: Krv Gospodina naega Isusa Krista ouvala te za ivot vjeni. Nakon to su se vjernici priestili, pastor moli zahvalnu molitvu297, daje otpust i Aronov blagoslov. Reformirani krani sve tri navedene denominacije pristupaju euharistiji nakon obreda konrmacije (izmeu 12 i 14 godine), te imaju ve spomenutu interkomuniju s evangelicima. No u pravilu dozvoljavaju i kranima drugih vjeroispovijedi pristup euharistiji.
295 296 297
Vidi predslovlja u: Knjiga zajednikih molitava, str. 95-98. Euharistijske molitve vidi u: Knjiga zajednikih molitava, str. 79-92. Usp. Knjiga zajednikih molitava, str. 82-83
164
10.3. Savez baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj298

Bogosluja baptistikih crkava spadaju u tzv. slobodna bogosluja. Glavno tjedno bogosluje se u pravilu obavlja nedjeljom prije podne. Sredite bogosluja je propovijed. Veera Gospodnja obavlja se u pravilu jedanput mjeseno, obino prve nedjelje u mjesecu. Za Veeru Gospodnju se u pojedinim baptistikim prirunicima koristio i termin sakrament, ne pridajui joj znaenje rimokatolikih sakramenata. Koristi se i termin obred, no za Baptiste, Veera je Gospodnja i vie od obreda. Ona predstavlja tajnovitu zajednicu s Isusom Kristom.299 Najee je, u svakodnevnom crkvenom govoru u uporabi samo termin Veera Gospodnja. Veeri Gospodnjoj u pravilu pristupaju krteni vjernici, no pristup je dozvoljeno je i vjernicima drugih kranskih denominacija. U bogosluje su ukljueni i vjernici laici svojim molitvama, ali i kratkim uvodnim pozdravima pa i propovijedanjem Rijei Boje. Dananje glavno nedjeljno bogosluje u veim baptistikim crkvama u Hrvatskoj obino se sastoji iz tri bitna dijela: slavljenje molitva biblijska propovijed. Slavljenje je obino koloplet od 5-6 povezanih pjesama, upotpunjen biblijskim itanjima i meditacijama. Samo slavljenje uvod je u zajedniku molitvu pri kojoj se nekolicina vjernika javno spontano moli. Zajedniku molitvu zakljuuje pastor. Po298 Baptisti sljedbenici Baptistike vjerske zajednice. Prva baptistika zajednica nastala je 1609. godine u Amsterdamu. Ime im dolazi od grkoga glagola Baptizo to znai krten. Naglaavaju samo krtenje vjerujuih, nasuprot krtenju djece. 299 Usp. J. HORAK, Baptisti, povijest i naela vjerovanja, Zagreb: Duhovna stvarnost, 1989., str. 65-66.
165
tom slijedi biblijsko itanje kao uvod u propovijed (sredinji dio bogosluja) koja se daje na odreenu temu, najee po unaprijed odreenom redoslijedu. Bogosluje zavrava s jo nekoliko pjesama slavljenja, prikupljanjem milodara, te pastorovom blagoslovnom molitvom. Potom slijede zavrne obavijesti i ostale informacije. Ovo je grubi koncept dananjeg prevladavajueg naina bogosluja u veim hrvatskim crkvama, no svaka je od njih samostalna i slobodna u kreiranju svoga vlastitog modela bogosluja. Osim sredinjega nedjeljnog bogosluja, postoje i tjedni sastanci (tzv. biblijski sat) koji su vie orijentirani na biblijsko prouavanje odreenih tema i molitvu. Odravaju se takoer redoviti tjedni sastanci za mlade, dok je za djecu organiziran zakonski priznat vjeronauk u crkvenim prostorima.300 Rukopolau se pastori, starjeine i akoni. Ranije je u uporabi bio termin propovjednik, no posljednjih petnaestak godina sve se vise koristi prikladniji termin pastor. Prilikom bogosluja ne rabe liturgijsku odjeu ve prikladno civilno odijelo (u veim gradskim sredinama, pastor pri znaajnim javnim bogosluenjima i nastupima, te pri crkvenim vjenanjima i sahranama, kao i kod obreda krtenja nosi kolar koulju). Pojedini pastori prilikom krtenja, vjenanja i sprovoda koriste i crni talar Ranije je to bila praksa samo kod krtenja. U posljednje se vrijeme javlja tenja unutar pojedinih baptistikih crkava za uvoenjem odreenih liturgijskih obrazaca u bogosluje i obrede. U tom cilju je izraen Obrednik Baptistike crkve301 koji je jo uvijek eksperimentalno izdanje. Obrednik sadri opis redoslijeda i elemenata bogotovlja naroda Bojega
300
R. KNEEVI, E-mail upuen Jasminu Miliu, 8. veljae 2007.; Usp. J KOLARI, Ekumenska trilogija, str. 495-496.
301 Obrednik Baptistike crkve, (priredili Giorgio Grlj i Jasmin Mili), Zagreb: Savez baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj, 1999.
166
na Dan Gospodnji, slubu dana Gospodnjega, slubu prinoenja djeteta, slubu krtenja, slubu vjenanja, slubu sahrane, slubu ordinacije pastora, slubu rukopolaganja starjeine ili akona i lekcionar. Valja istaknuti da ovaj obrednik jo uvijek nije slubeno usvojen od Saveza baptistikih crkava kao slubeni obrednik. U zajednikom pjevanju baptisti koriste pjesmaricu iva voda, Pjesme duhovne.302 Pjesmarica sadri 266 pjesama od kojih su neke stare tradicionalne himne dok su druge novijega datuma, uglavnom prevedene s engleskog, a koje su u bogosluje uveli uglavnom mladi. U nekim sredinama koriste se i prilagoene pjesme iz nekih starijih pjesmarica poput Duhovne pjesme,303 i druge. Koriste se i novije pjesme koje jo nisu objedinjene u pjesmaricama, ve cirkuliraju na listovima i folijama U crkvama se nalazi propovjedaonica s koje se predvodi bogosluje. Neke crkve imaju i krstionicu koja je prilagoena za krtenje odraslih, budui da baptisti krste samo odrasle kandidate (tj. samo osobe koje su u stanju svjesno ispovjediti svoju vjeru. To mogu biti i starija djeca, ali nikako novoroenad). Kada govorimo o baptistikom bogosluju, treba naglasiti kako danas u baptistikim crkvama vlada vea raznolikost nego smo to uspjeli ovdje obraditi. Ovdje smo dali osnovne naglaske, no zbog eksibilnog shvaanja bogosluja, moe se u pojedinim baptistikim crkvama vidjeti raznolika bogotovna praksa. Tako su u pojedinim crkvama sve manje razlike izmeu baptistikog i pentekostnog bogosluja, a koje su se u prolosti vie isticale. U posljednje se vrijeme javlja tenja unutar pojedinih baptistikih crkava za uvoenjem odreenih liturgijskih
302 303
iva voda, pjesme duhovne, Zagreb; Savez baptistikih crkava u RH, 1998. Duhovne pjesme, Novi Sad: Savez baptistikih crkava SFR Jugoslavije, 1966.
167
obrazaca u bogosluje i obrede. U tom cilju je izraen Obrednik Baptistike crkve304 koji je jo uvijek eksperimentalno izdanje te jo uvijek nije slubeno usvojen od Saveza baptistikih crkava kao slubeni obrednik. Obrednik sadri opis redoslijeda i elemenata bogotovlja naroda Bojega na Dan Gospodnji, slubu dana Gospodnjega, slubu prinoenja djeteta, slubu krtenja, slubu vjenanja, slubu sahrane, slubu ordinacije pastora, slubu rukopolaganja starjeine ili akona i lekcionar.
10.4. Evaneoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj305

Evaneoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj dio je pentekostnoga pokreta. Pentekostalci su neskloni liturgijskim obrascima, te se vie zalau za slobodno i spontano vodstvo Duha Svetoga, ne zanemarujui dakako sklad i red pri organiziranju bogosluja. Pentekostalci su pomakli granice bogotovlja od zajednikog pjevanja, kolektivne molitve i sudjelovanja u sakramentima ka radosnom i nepredvidljivom zajednitvu s Bogom po Duhu Svetome kroz pjesmu, propovijedanu Boju rije i
304 Obrednik Baptistike crkve, (priredili Giorgio Grlj i Jasmin Mili), Zagreb: Savez Baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj, 1999. 305 Pentekostalci sljedbenici pentekostnih crkava koje su nastale kao pokret duhovne obnove krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Znaajno ime koje se vezuje za poetak pentekostalizma je ime Charles Fox Parhama, metodistikog propovjednika koji je utemeljio Biblijsku kolu u Topeki (Kanzas, SAD). U toj su koli studenti, poevi s Agnezom Ozman, iskusili krtenje Duhom Svetim Pentekostalci naglaavaju duhovne darove, posebice govorenje u nepoznatim jezicima (glosolalija). Danas djeluju mnoge pentekostne denominacije i slobodne pentekostne crkve u svijetu razliitih naziva. Pentekostne su crkve danas najbre rastue crkve u svijetu.
168
spontanu molitvu. Za pentekostalce je bogotovlje postalo zauzee srdaca sa samim Bogom. tovanje zapoinje u dubini srca kao spontana reakcija na veliinu i dobrotu Boju. Po uzoru na primjere slavljenja u Bibliji pentekostalci e tijekom bogosluja podii svoje ruke k Bogu (Ps 134, 2, 1 Tim 2, 8), pljeskat e rukama (Ps 47 1), niice e se baciti pred Boga (Pnz 9, 18), plesat e pred Bogom (2 Sam 6, 16) ili se udruiti u zajednikoj glasnoj molitvi. U sreditu bogotovlja pentekostnih crkava je proslavljanje Boga. U slavljenju se koristi vie glazbenih stilova, primjerice: tradicionalne himne, korusi, starije i suvremene gospel pjesme, psalmi, pjevanje biblijskih stihova.306 Budui da su lokalne evaneoske pentekostne crkve samostalne, pa i u organiziranju bogosluja, ne moe se govoriti o jednom, uniformiranom bogosluju. Slino pravilo esibilnosti vrijedi kao i za baptistike crkve. No odreene znaajke su manje-vie prisutne u bogoslujima svih mjesnih crkava. Uobiajeno bogosluje vode rukopoloeni pastori (mada ga mogu voditi i angairani vjernici) dok bogosluja Veere Gospodnje, krtenja i ostalih obreda u pravilu obavljaju samo rukopoloeni pastori. Pastori ne koriste liturgijsku odjeu ve prikladno civilno odijelo. Praktino se uobiajena bogosluja (kada se ne slavi Veera Gospodnja) Evaneoskih pentekostnih crkava mogu podijeliti na dva dijela: slavljenje i sluba Rijei. Prvi, uvodni dio koga pentekostalci nazivaju slavljenje, ispunjen je pjesmama zbora ili cijele crkve kojima se na dinamian nain proslavlja Bog. Pjesme su esto isprepletene slobodnim molitvama vjernika. Ovisno o mogunostima zajednice (ovisno imaju li zbor, glazbeno nadarene vjernike koji mogu svirati i sl.) to slavljenje moe trajati krae ili due. U nekim je crkvama
306
S. JAMBREK, Crkve reformacijske batine u Hrvatskoj, Zagreb: Bogoslovni institut, 2003., str. 271.-272.
169
samo slavljenje due od propovjedi, dok se u nekim crkvama opet ograniava na nekoliko zajednikih pjesama iz pjesmarice. Kod slavljenja se koristi nekoliko pjesmarica. Pjesmarica Pjesme spasenja307 je podijeljena na slijedee cjeline: slava, hvala i velianje Boga, molitva; evangelizacija, radost spasenja; utjeha, uzdanje, predanost, ljubav; poslanje djece Boje; trpljenje, smrt i dolazak Gospoda Isusa Krista; pentekostne pjesme; tenja za nebom, Chorusi. Takoer se koristi i Pjesmarica i izdanju Evaneoske pentekostne crkve Radosne vijesti iz Zagreba.308 Iz tiska je 2006. godine izala nova notna pjesmarica u izdanju Evaneoske pentekostne crkve u Hrvatskoj, Pjevajmo Gospodinu309 koja se takoer koristi u pojedinim zajednicama Evaneoske pentekostne crkve. Ova pjesmarica sadri 540 pjesama. Postoji jo nekoliko tiskanih pjesmarica u izdanju mjesnih crkava. Veina crkava ima pjesmaricu objavljenu na folijama za prikazivanje na grafoskopu, a u posljednje vrijeme sve vie crkava koristi multimedijalne prezentacije za prikaz pjesama, pregled i ilustraciju propovijedane Rijei Boje.310 Nakon uvodnoga dijela slavljenja slijedi propovijed (propovijedaju rukopoloeni pastori ali i starjeine odnosno i nadareni vjernici). Propovijed moe zavriti oltarskim pozivom. To znai da prisutni mogu izai ispred propovjedaonice da se za njih moli, bilo da se radi o obraenju, potrebom izljeenja i sl. U posljednjih nekoliko godina zamjetan je u veini pentekostnih crkava sljedei liturgijski obrazac: nedjeljno bogosluje zapoinje uvodnim pozdravom i molitvom predvoditelja
307 308 309
Pjesme spasenja, Osijek: Evaneoska crkva u Republici Hrvatskoj, 1991. Pjesmarica, Zagreb: EPC Radosna vijest, 2002.
Pjevajmo Gospodinu, Zagreb: Evaneoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj, Daruvar: Logos, 206.
310
Usp. S. JAMBREK, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 16. veljae 2007.
170
bogosluja. Zatim slijede svjedoanstva vjernika o ispunjenim molitvama i svemu onome to im je Bog uinio tijekom proteklog tjedna. Svjedoanstva obino traju 15-30 minuta, ovisno o broju vjernika koji ele posvjedoiti o svakodnevnom dinaminom odnosu s Bogom. Nakon svjedoanstava slijedi itanje Rijei iz Staroga i Novoga zavjeta, a zatim molitva i slavljenje. Nakon slavljenja slijedi propovijed, koja uobiajeno traje oko 45 minuta. Prije ili nakon propovijedi je sakupljanje desetine i dobrovoljnih priloga (ovisno o praksi pojedine crkve). Bogosluje zavrava molitvom (moe biti pojedinana molitva ili molitva zajednice) i blagoslovom zajednice. Bogosluje predvode najmanje dvije osobe, u naelu tri i vie osoba: voditelj bogosluja, ita(i) Svetog pisma, voditelj slavljenja i propovjednik Rijei.311 Evaneoske pentekostne crkve u Republici Hrvatskoj obavljaju slubu Veere Gospodnje uglavnom prve nedjelje u mjesecu (jednom mjeseno). Pristupaju joj u pravilu krteni lanovi zajednice, no pristup se dozvoljava se i vjernicima drugih kranskih konfesija. Od blagdana slave Boi, Uskrs i Duhove. U Hrvatskoj djeluju i druge pentekostne odnosno karizmatske crkve (Poput Crkve Boje u Hrvatskoj,312 Savez Kristovih Pentekostnih crkava, Savez crkava Rije ivota, Crkva cjelovitog evanelja i sl.) ija su bogosluja manje-vie identina gore navedenom tipu bogosluja. Karizmatske crkve, poput Save311
Usp. S. JAMBREK, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 16. veljae 2007. Za Crkvu Boju u Hrvatskoj specian je obred nogopranja pri Veeri Gospodnjoj, zbog kojega su ranije bili poznati i kao nogoprani. Obiaj je bio da se redovito kod Veere Gospodnje obavlja obred meusobnog pranja nogu (ene enama, mukarci mukarcima), no u novije vrijeme je ostavljeno svakoj lokalnoj zajednici da odlui koliko e puta godinje obavljati obred nogopranja koji ne mora nuno biti vezan uz svaku slubu Veere Gospodnje.
312
171
za crkava Rije ivota, imaju vrlo dinamina i iva bogosluja gdje nema mjesta nikakvoj formalnosti. Slavljenje i propovijedi znaju dugo trajati pa nerijetko bogosluja u ovim crkvama znaju trajati i po 3-4 sata.
10.5. Kranska Adventistika crkva u Hrvatskoj313

Bogosluje Adventistike crkve je u mnogo emu blisko liturgijskom, iako se ovaj termin ne koristi u adventistikoj terminologiji. Adventisti se okupljaju subotom prije podne na glavno bogosluje.314 Bogosluje se sastoji od dva glavna dijela: subotnje kole i propovjedi. U prvome se djelu prouava u razredima pouka odnosno tematski pripremljene teme koje se nalaze u tromjesenoj knjiici Pouke iz Biblije. Adventistiki crkveni prirunik predlae dva oblika drugog dijela subotnjeg bogosluja:315
313
Adventisti (od lat. Adventus = dolazak). Sljedbenici vjerske zajednice Adventista sedmog dana koja naglaava Kristov drugi dolazak, te svetkovanje subote kao sedmoga dana. Nastala je u Americi, u prvoj polovici 19. stoljea kao pokret koji je iekivao Kristov drugi dolazak 1844. godine. Godine 1861. u SAD su registrirani kao samostalna vjerska zajednica. U Hrvatskoj su prisutni od poetka 20. stoljea. Adventisti svetkuju sedmi dan tjedna, subotu, vjerujui da na taj nain ispunjavaju etvrtu Boju zapovijed (Izl 20, 8-10). Vie o adventistikom razumijevanju subote vidi u: to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, Zagreb: Znaci vremena, 2001., 249-266. Usp. Adventistiki crkveni prirunik, Zagreb: Adventistika crkva u Republici Hrvatskoj, 1992., str. 75-76.
314
315
172
Dui oblik bogosluja Preludij na orguljama Obavijesti Ulazak zbora i propovjednika Doksologija Uvodna molitva itanje iz Biblije Pjesma slavljenja Molitva Zborna pjesma ili prikladna glazba Skupljanje dara Pjesma posveenja Propovijed Pjesma Blagoslov Tiha molitva crkva stoji ili sjedi Orgulje Krai oblik bogosluja Obavijesti Pjesma Molitva Skupljanje dara Zborna pjesma ili prikladna glazba Propovijed Pjesma Blagoslov Tiha molitva crkva stoji ili sjedi Adventisti u svome redovitom bogosluju koriste pjesmaricu Kranske himne316 Pjesmarica sadri 490 pjesama koje su podijeljene na cjeline: himne Bogu Ocu, himne Isusu Kristu,
316
Kranske himne, Zagreb: Znaci vremena, 1995.
173
himne Duhu, poslunost i sluba Bogu, Biblija, radosna vijest, ivot kranina, kranski dom, prigodne pjesme. U Priruniku za propovjednike317 nalazimo konkretne liturgijske obrasce, molitve i litanije za odreene prigode; krtenje, posveenje djeteta, posvetu molitvenog doma, Gospodnju veeru, pogreb, poetak gradnje, blagoslivljanje doma, preuzimanje novog okruga, molitvu za bolesne i vjenanje. Slubenici se nazivaju propovjednicima odnosno pastorima. Ne rabi se liturgijska odjea, ve prikladno civilno odijelo. Adventisti, osim subote ne slave druge blagdane (mada se u posljednje vrijeme moe primijetiti kako organiziraju bogosluja prigodom Boia, Uskrsa i sl.). Veera Gospodnja se obavlja etiri puta godinje, odnosno svaka tri mjeseca. Prije nego li pristupe veeri Gospodnjoj, prisutni obavljaju Obred poniznosti odnosno obred nogopranja (praktino, jedni drugima peru noge, po uzoru na Isusovo pranje nogu svojim uenicima).318 Shvaanje Veere Gospodnje u adventista je vie kalvinistiko nego li zwinglijansko. Ona je vie od puke uspomene. U Veeri Gospodnjoj se uspostavlja jedan poseban odnos s Bogom u kojem se iznova obnavlja i potvruje savez s Njim. Veeri Gospodnjoj mogu pristupiti i vjernici koji vjeruju iz drugih kranski crkava.319 Veera Gospodnja se ne naziva sakrament ve samo obred.
317
Prirunik za propovjednike, Zagreb: Adventistika crkva u Republici Hrvatskoj, 1995. str. 187-259. Usp. to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, str. 196-197. to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, str. 203.
318
319
174
10.6. Evangelika metodistika crkva320

Progovorimo ovdje i o Metodistikoj crkvi. U Hrvatskoj naime imamo samo jednu metodistiku zajednicu u Splitu, koja se ne koristi liturgijskim formama u bogosluju. Svoj nain slavljenja oni predstavljaju na slijedei nain: U zajednicama Emc-e je obino obiteljska atmosfera. lanovi se meusobno osobno poznaju a i pastor je takoer jedan od njih. U Bogoslujima obino uestvuje vie osoba, koje to opet ine iz osobnog uvjerenja i zahvalnosti prema Bogu. Najvaniji dio u Bogosluju zauzima propovijed. No, ni ovdje nije pastor jedini koji u zajednici propovijeda. Zajednica otkriva talente takozvanih laika koji, pored svog zanimanja u svijetu, imaju i sposobnost propovijedanja. Postoje takoer razne grupe kao to su: grupe mladih, grupe za slavljenje, grupe seniora, grupe za posjet bolesnih i nemonih...321 No u svijetu, pa i u nama okolnim zemljama gdje su metodisti u veem broju nego li u Hrvatskoj (Srbija odnosno Vojvodina i Makedonija), postoji tenja za povratkom na liturgijske elemente, koji su u veoj ili manjoj mjeri bili prisutni u metodistikim crkvama tijekom povijesti. John Wesley, osniva Metodistikog pokreta (koji je tek poslije njegove smrti zaivio kao neovisna denominacija od Anglikanske crkve), priredio je 1874. godine, za metodiste u Americi liturgiju za nedjeljno bogosluje rijei i euharistiju. Wesley je smatrao da je anglikanska liturgijska knjiga Book of Common
320
Metodisti sljedbenici Metodistike crkve koja je u 18. stoljeu nastala u Engleskoj. U poetku je Metodizam bio pokret obnove unutar Anglikanske crkve. Zapoeo ga je anglikanski sveenik John Wesley. No, nakon smrti Johna Wesleya, Metodizam se osamostaljuje te nastavlja djelovanje kao samostalna http://www.met0odisti.hr/
321
175
Prayer najbolja knjiga koja se treba rabiti u liturgiji, stoga je i njegova liturgija temeljena upravo na ovome obredniku.322 Posebnost slube Johna Wesleya ogleda se u njegovim evangelizacijskim bogoslujima izvan crkve. Naime, kada su mu vrata mnogih anglikanskih crkava bila zatvorena, John Wesley je, ugledavi na Georga Whiteelda323 poeo propovijedati na otvorenom. Iza sebe je Wesley ostavio oko 40.000 propovjedi. Brat Johna Wesleya, Charles Wesley istakao se u pisanju i komponiranju pjesama: Charles Wesley nije bio jednak svome bratu u sposobnosti propovijedanja, ali je imao puni udio u njegovom radu. Njegova najvea i trajna sluba crkvi zapravo je u pjesmama to ih je napisao; ima ih preko 6.000, a mnoge od njih su takve pjesnike krasote i takve duhovne vrijednosti, da ulaze meu najbolje to su ikada napisane. Te pjesme sadre u prekrasnom i privlanom obliku jasna izlaganja mnogih glavnih doktrina Svetog Pisma i izraavaju tovanje Gospoda i unutarnja iskustva duha u tolikoj mjeri, da su trajno prikladne da izraze udnje i zahvaljivanja onih srca, koja su taknuta Duhom Bojim. Oba brata Wesley su ustanovili da su veinom ljudi skloni uzimati teoloke poglede iz pjesama nego iz Svetog Pisma, pa su pisali pjesme s izriitom svrhom da kroz njih iznose doktrinu Svetog Pisma.324
322 323
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Church, str. 415-434.
George Whiteeld (1714. 1770.), suradnik Johna Wesleya u osnivanju i razvoju metodistikog pokreta. Propovijedao je po crkvama, ali i po kuama i na otvorenom. Posebno se istakao u sluenju Rijeju Bojom rudarima ugljenokopa u Kingswoodu, u blizini Bristola. O tome je sam pisao: Ustanovivi da su mi zbilja uskratili koritenje propovjedaonica, a da istovremeno ti jadni rudari odlaze u propast ne znajui niti za spasenje, otiao sam k njima i propovijedao na jednom brijegu pred vie od 200 ljudi. E. H. BROADBENT, Jedna povijest crkve, str. 295.
324 E. H. BROADBENT, Jedna povijest crkve, Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989., str. 297.
176
U metodistikim crkvama Makedonije i Vojvodine325 se, kako smo rekli, u posljednje vrijeme javlja tenja za uvoenjem liturgijskih formi u bogosluje. Pastori, koji su do sada sluili u civilnim odijelima sve vie prihvaaju talar, tole i sl. U Makedoniji je, na makedonskom jeziku, za internu uporabu pastora ureen obrednik pod nazivom Liturgija na Evangelsko-metodistikata crkva (Liturgija Evangeliko metodistike crkve).326 Obrednik sadri liturgijske tekstove za nedjeljno bogosluje tekstove za blagdanska bogosluja, sakramente: krtenje i Veeru Gospodnju, i obrede za: primanje u lanstvo crkve, rukopolaganje za akona i starjeinu, konrmaciju, vjenanje, sprovod, te za posveenje kamena temeljca i posveenje crkve. Obrednik sadri i slubu ljubavi Agape koju je u slubu uveo John Wesley po uzoru na prezbiterijanski obiaj obdravanja ovoga obiaja.327
325
U Vojvodini su uglavnom slovake metodistike crkve. Prije II. svjetskog rata su djelovale i njemake crkve. No u odreenim mjestima se odravaju bogosluja i na srpskom jeziku. metodisti su 1938. godine u Novom Sadu izdali pjesmaricu u drugom izdanju na srpskom jeziku pod nazivom Slavopoj, zbirka duhovnih pjesama. Pjesmarica sadri i raspored pjesama za bogosluje, nedjeljnu kolu, molitveni sat, omladinski sat, djeji sat, trezvenjaki sat, advent, Boi, Novu Godinu, uskrsni post (korizmu), Uskrs, svetu priest, krtenje, vjenanje i za sprovod. Usp. Slavopoj, zbirka duhovnih pesama, Novi Sad: Metodistika crkva, 1938. Liturgija na Evangelsko-metodistikata crkva, Izdadeno po nalog na Centralnata Konferencija na Evangelsko-metodistikata crkva od Sredna i Juna Evropa.
326
327
U prezbiterijanskom obredniku iz 1972. godine nalazimo bogosluje objeda ljubavi idnosno Agape. Radi se o zajednikom objedu koji nije euharistija ve sjeanje na objede koje je Krist imao sa svojim uenicima tijekom svoje slube. Usp. The Worshipbook, Philadelphia: The Westminster Press, 1972., str. 62.-64.
ZAKLJUAK
ovoj smo knjizi sagledali razvoj liturgijske prakse od Staroga zavjeta, prve kranske Crkve, pa sve do naih dana. Pokuali smo dati osnovne informacije o liturgijskoj praksi u pojedinim protestantskim crkvama odnosno crkvama reformacijske batine u Hrvatskoj. Dakako da je ova tema neiscrpna i da se jo mnogo toga o liturgiji moglo rei. Detaljniju razradu ovoga podruja ostavljamo za neka budua istraivanja. U povijesnom sagledavanju liturgijske prakse posebice nas je zanimao razvoj liturgije u protestantskim crkvama odnosno crkvama reformacijske batine. Kako smo vidjeli, on je bio razliit, s razliitim teolokim i praktinim naglascima a to je vidljivo i danas u protestantskim crkvama odnosno crkvama reformacijske batine. Razilaenja po ovome pitanju nerijetko dovode do podjele unutar kranskih denominacija. Dok su protestantske crkve u najuem smislu rijei (evangelici i reformirani) skloniji liturgijskim formama u bogosluju, to su sljedbenici tzv. slobodnih protestantskih crkava, odnosno crkava reformacijske batine skloniji slobodnom bogosluju, bez propisanih molitava, liturgijske odjee i sl. Nakon sagledavanja razliitih oblika bogosluja, postavlja se pitanje koje bogosluje ima prednost? Na ovo je pitanje teko dati odgovor koji e zadovoljiti razliita miljenja. Poje-
178
dincima odgovara mistino bogosluje, smirenost i tiina, dok drugi uivaju u glasnoj glazbi, glasnoj molitvi i sl. Meutim, jedan nain bogosluja ne mora nuno iskljuivati drugi. Mnogi anglikanci, pa ak i anglikanski teolozi jesu karizmatici. Oni slave Boga i na liturgijski nain no isto tako i na svojim dinaminim bogoslujima gdje malo toga ima to se moe usporediti s liturgijskim bogoslujem. Mudrost pojedinih crkava se ogleda u injenici da su se otvorili za razliite vidove slavljenja Boga. Autor ovih redaka je osobno bio u anglikanskim crkvama u Engleskoj i prezbiterijanskim crkvama u SAD gdje se u istoj crkvi odravaju dva bogosluja, jedno za drugim, liturgijsko i slobodno (moemo slobodno rei izrazito karizmatsko). Bilo bi doista krivo tvrditi da se Bog moe proslaviti samo kroz liturgijsko bogosluje ili samo kroz tzv. slobodno bogosluje. Liturgijske crkve bi trebale uiti od crkava koje prakticiraju tzv. slobodna bogosluja kako doivljavati Boga vie kao prijatelja i kao onoga koji eli konkretno djelovati u njihovoj sredini. Slobodna bogosluja nam omoguuju doivjeti Boga na prisan nain, kome se moe pristupiti u radosti i u potpunom iskazivanju emocija. Propovijedi u slobodnim bogoslujima mogu nas potaknuti da vie damo mjesta slunom a ne vidljivom kako e to rei Karl Barth.328 No, s druge strane, crkve koje prakticiraju tzv. slobodno bogosluje, posebice pentekostne i karizmatske crkve, od liturgijskih bi crkava mogle vie nauiti o svetosti i suverenosti Bojoj, o potivanju Boga kao Kralja (Bog jest na prijatelj, no on je i na Kralj), o potivanju mjesta gdje se Boji narod sabire i sl. Uzajamno upoznavanje, dopunjavanje, razumijevanje i pronalaenje ravnotee uvelike e doprinijeti da bogosluja u razliitim protestantskim tradicijama budu sveanija, radosni328 Usp. K. BARTH, God Here and Now, London: Routledge and Kegan Paul, 1964., str. 78.
179
ja, bogatija, obavljana u redu i disciplini, odnosno da u bogoslujima uistinu osjetimo Boju prisutnost i njegovu veliinu. Naa bogosluja uistinu moraju biti susreti s Bogom.
BIBLIOGRAFIJA
Liturgijske knjige: Agenda Evanjelickej cirkvi augsburskho vyznania na Slovensku, Bratislava, 1996. Agenda ekobratrske cirkve evangelicke (Dil prvni), Praha: Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke, 1983. Agenda ekobratrske cirkve evangelicke (Dil druhy), Praha: Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke, 1988. Bizantsko-hrvatski Liturgikon, Zagreb: Glas Koncila, 1999. Book of Common Order, Edinburgh: Saint Andrew Press, 1994. Book of Common Worship, Lousville, Kentucky: Westminster/John Know Press, 1993. Boanska liturgija Svetog apostola Marka, Vrac: Eparhijski upravni odbor eparhije Banatske, 1998. Boanstvena liturgija Svetog Jovana Zlatoustog, Beograd: Manastir elije kod Valjeva, 1978 Cithara Sanctorum, Budimpeta, 1882. asosolov, Beograd: Srpska patrijarija, 2001.
182
Duhovne pjesme, Novi Sad: Savez baptistikih crkava SFR Jugoslavije, 1966. nekeskny, Jugoszlviai Reformtus Keresztyn Egyhz, 2000. Evanjelicky spevnik, Evangelick cirkev a. v. na Slovensku, 1995. Evangelicky zpevnik, Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke. Pjesmarica Bojeg naroda, Zagreb: Seniorat Evangelike crkve Zagreb, 1981. Istentiszteleti rendtarts, Budapest: Kiadja: A Magyarorszgi Reformtus Egyhz Zsinati Irodjnak Sajtosztlya, 1985. Knjiga zajednikih molitava, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj, 2003. Kranske himne, Zagreb: Znaci vremena, 1995. Liturgija na Evangelsko-metodistikata crkva, Izdadeno po nalog na Centralnata Konferencija na Evangelsko-metodistikata crkva od Sredna i Juna Evropa. Obrednik Baptistike crkve, (priredili Giorgio Grlj i Jasmin Mili), Zagreb: Savez baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj, 1999. Pjevajmo Gospodinu, Zagreb: Evaneoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj, Daruvar: Logos, 206. Pjesmarica, Zagreb: EPC Radosna vijest, 2002. Pjesmarica na porabu reformiranim kranima, Tordinci: Reformirana crkvena opina Tordinci, 1921. Pjesme spasenja, Osijek: Evaneoska crkva u Republici Hrvatskoj, 1991.
183
Slavopoj, zbirka duhovnih pesama, Novi Sad: Metodistika crkva, 1938. Sluebnik, Beograd: Sveti arhijerejski sinod, 1986. Sveope molitve vjernika I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1995. The alternative Service Book 1980., London: SPCK; The Society for Promoting Christian Knowledge Holy Trinity Church, 1980. The Book of Common Order, Edinburgh: The Saint Andrew Press, 1979. The Book of Common Prayer,New York: Oxford University Press, 1990. The Book of Occasional Services, New York: The Church Hymnal Corporation, 1988. The Worshipbook, Philadelphia: The Westminster Press, 1972. iva voda, pjesme duhovne, Zagreb; Savez baptistikih crkava u RH, 1998. Ostala literatura Adam, Adolf, Uvod u katoliku liturgiju, Zadar: Hrvatski institut za liturgijski pastoral, 1933. Augsburka konfesija, suvremeno itanje, Evangelika crkva u RH. Bainton, Ronald, H., Na tome stojim, ivot Martina Luthera, Zagreb: MISL, 2002. Barth, Karl, God Here and Now, London: Routledge and Kegan Paul, 1964.
184
Berger, Rupert, Mali liturgijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993. Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993. Biblijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984. Biblijski prirunik, Zagreb: Duhovna stvarnost, 1989. Bloesch, Donald, Osnove evaneoske teologije 2, Novi Sad: Dobra Vest, 1989. Bouwsma William j., John Calvin, A Sixteenth Century Portrait, New York, Oxford: Oxford University Press, 1988. Broadbent, E. H., Jedna povijest crkve, Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989. Carson, D.A., Worship: Adoration and Action, Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1993. Court, Franz, Sakramenti, akovo: Forum bogoslova, 1997. edvig, Oven, Istorija reformacije, Novi sad: Dobra Vest, 1986. Dela apostolska, Vrnjaka Banja, Trebinje, 1999. Delimo, an, Nastanak i uvrenje reformacije, Sremski Karlovci, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 1998. Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, o Crkvi, u: Drugi vatikanski koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993. Duda, Bonaventura, Sjeme je rije Boja, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993.
185
Enciklopedija Biblije, Zagreb: Duhovna stvarnost, Kranska sadanjost, Hrvatsko ekumensko biblijsko drutvo, 2000. Estep, W. R., Istina je neunitiva, Novi Sad: Dobra Vest, 1986. Evangelische kirche der Bhmischen Brder in der SSR, Prag, 1985. Evangeliki katekizam, Slavonski Brod: Evangelika crkvena opina, 1993. (pretisak iz 1902.). Fant, Clyde, E., Bonhoeer: Worldly Preaching, Nashville: Thomas Nelson, 1975. France, R. T., Evanelje po Mateju, Daruvar: Logos, 1997. Fundulis, Joanis, Liturgika 1, Uvod u sveto bogosluenje, Kraljevo: Eparhijski upravni odbor Eparhije ike, Kraljevo, 2004. Gabler, Ulrich, Huldrych Zwingli, His Life and Work, Philadelphia: Forter Press, 1986. Gelineanu, J. i drugi,, Pastoralna teologija liturgijskih slavlja, Zagreb: Kranska sadanjost, 1973., str. 165. Gnilka, Joachim, Teologija Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1999. Grgurevi, Nedeljko, Uvod u pravoslavnu liturgiku, Libertvil: Bogoslovski fakultet Svetog Save; Srbinje Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostrokog, 2003. Guthrie, Donald, Pastoralne poslanice, Daruvar: Logos, 1997. Hammond, T.C., Uvod u Teologiju, Osijek: Izvori, 1993.
186
Heidelberki katekizam, Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, Osijek: Reformirana kranska crkva u Hrvatskoj i Reformirani teoloki institut, 2000. Heatchett, Marion J., Commentary on the American Prayer Book, New York: The Seabury Press, 1981. Horak, Josip, Baptisti, povijest i naela vjerovanja, Zagreb: Duhovna stvarnost, 1989. Hrani, uro, Sluba liturgijskog itanja, u: Vjesnik akovake i srijemske biskupije, br. 2/95. Jambrek, Stanko, Crkve reformacijske batine u Hrvatskoj, Zagreb: Bogoslovni institut, 2003. Jedin, Hubert, Crkveni sabori, Zagreb: Kranska sadanjost, 1980. Jedin, Hubert, Velika povijest crkve I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972. Jedin, Hubert, Velika povijest crkve II, Zagreb, Kranska sadanjost, 1995. Jedin, Hubert, Velika povijest crkve III/II, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993. Jedin, Hubert, Velika povijest crkve IV, Zagreb: Kranska sadanjost, 2004. Kaloera, Marko, Grgurofobija, u: Hrvatski starokatoliki kalendar Grgur Ninski, za 1935. godinu, Zagreb: Biskupska kancelarija Hrvatske starokatolike crkve u Zagrebu, 1935.,str. 40-42. Kalvin, an, Nauk hrianske vere, Novi Sad: Knjiarnica Zorana Stojanovia, 1996.
187
Kern, Kiprijan, Liturgika, himnograja i heortologija, Sremski Karlovci: Srpski Sion asopis Pravoslavne eparhije sremske, 1997. Kirigin, Martin, Konstitucija o liturgiji, Zagreb: Filozofskoteoloki institut drube Isusove u zagrebu, 1985. Ki, Nandor, O reformatskoj crkvi, Novi Sad: J. P. Forum, 2005. Kolari, Juraj, Ekumenska trilogija, Zagreb: Prometej, 2005. Kolari, Juraj, Istoni krani, Zagreb: Veritas, 1982. Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi Vatikanski koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993. Kraus, Hans Joachim, The Threat and the Power, Richmond, VA: John Know Press, 1971. Kronika kranstva, Zagreb: Mozaik knjiga, 1998. Leith, John, H., Introduction to the Reformed Tradition, Atlanta: John Press, 1977. Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Zagreb: Kranska sadanjost, 1990., Leon-Dufour, Xavier, Rijenik biblijske teologije, Zagreb: Kranska sadanjost, 1980. Leonar, . Emil, Opta istorija protestantizma, prvi tom i drugi tom, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002. Lohse, Bernhard, Martin Luther, Zagreb: Teoloki fakultet Matija Vlai Ilirik, 2006.
188
Loze, Eduard, Svet Novoga zaveta, Beograd: Pravoslavlje, 1986. Majendorf, Don, Vizantijsko bogoslovlje, Kragujevac: Kaleni, 1985. Martin, P. Ralph, Worship in the Early Church, Grand Rapids, Michigan: eerdmans, 1988 Michno, Dennis G. A Priests Handbook, The Ceremoniest of the Church, Morehouse MP Publishing, 1998. Mili, Jasmin, Tko je bio Jean Calvin (Kratak prikaz ivota i vjerovanja Jeana Calvina), Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u RH, 2003. Moris, Leon, Ivan, tumaenje evanelja po Ivanu, Daruvar: Logos, 1997. O liturgiji, Beograd: Trojeruica, Misionarski i duhovni centar, 1997. Opta istorija protestantizma, trei tom, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002. Parker, T. H. L, John Calvin: A Biography, Philadelphia: The Westminster Press, 1975. Pain, Zvonko, Povijest liturgije, (skripta za internu upotrebu sluaa), akovo: Visoka bogoslovna kola, 1989. Pavi, Juraj, Liturgika (skripta), Krievci: Biskupski Ordinarijat, 1961. Pavkovi, Ivan Krstitelj, Liturgika, Zagreb: Grkokatoliko sjemenite, 1963. Perham, Michael, Celebrate the Christian Story, London: Holy Trinity Church, 1997.
189
Popovi, Jevsevije, Opta crkvena istorija, knjiga I., Sremski Karlovci: Srpska manastirska tamparija, 1912. Pravoslavna liturgika ili nauka o bogosluenju pravoslavne istone crkve, Prvi opti deo (po liturgici dr Vasilija Mitrofanovia i dr Teodora Tarnavskog izradio protoprezviter dr Lazar Mirkovi, Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, 1965. Prirunik za propovjednike, Zagreb: Adventistika crkva u Republici Hrvatskoj, 1995. Rahner, Karl i Vorgrimler, Teoloki rjenik, akovo: Karitativni fond: Ne ivi ovjek samo o kruhu, 2004. Rebi, Adalbert, Biblijske starine, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992. Rice, Richard, Uvod u kransku teologiju, Maruevec: ATF, 1987. Robinson, Haddon W., Biblijsko propovijedanje, Zagreb: Susret, 1997. Stagg, Frank, Teologija Novoga zavjeta, Novi Sad: Dobra Vest, 1987. Staniloje, Dimitrije, Duhovnost i zajednica u pravoslavnoj liturgiji, Sremski Karlovci: Eparhija Sremska, 1992. Stott, R. W. John, Efeanima, Daruvar: Logos, 1997. agi Buni, Tomislav, Ali drugog puta nema, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972. agi Buni, Tomislav, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984. agi Buni, Tomislav, Povijest kranske literature I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1998.
190
anjek, Franjo, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb: Kranska sadanjost, 1996. ako, Ivan, Liturgijski simboliki govor, Zagreb: Glas Koncila, 2005. meman, Aleksandar, Liturgija i ivot, Cetinje: Mitropolija Crnogorsko - primorska i Skenderijska, 1992. to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, Zagreb: Znaci vremena, 2001. The Complete Library of Christian Worship, volume 2, Twenty Centuries of Christian Worship, (ed. Robert E. Webber), Nashville, Tennessee: Star Song Publishing group, 1994. The Complete Library of Christian Worship, volume 3, The Renewal of Sunday Worship, (ed. Robert E. Webber), Nashville, Tennessee: Star Song Publishing group, 1993. The New International Dictionary of the Christian Church, Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1974. Thomson, Alan, Crkvena povijest III, Novi Sad: Baptistika teoloka kola, 1986. Thompson, Bard, Liturgies of the Western Church, Philadelphia: Fortress Press, 1985 Trideset i devet lanaka vjere, vjeroispovijedanje anglikanske crkve, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u RH, 2003., Underhill, Evelyn, Worship, New York: Harper and Brothers, 1963. Vukainovi, Vladimir, Liturgijska obnova u XX veku, Beograd: Bogoslovski fakultet SPC; Beseda: Novi Sad; Vrac: Fideb, 2001.
191
Ware, Timothy, Pravoslavna crkva, Zagreb: Prosvjeta, 2005. Webber, E. Robert, Worship is a Verb, Nasville: A Division of Star Song Publishing Group, 1992 Wendel, Francois, Calvin Origins and Development of His Religious Thought, New York and Evanston: Harper & Row, Publishers (bez godine izdanja). Westminster Confession of Faith, Glasgow: Free Presbyterian Publications, 2001. Willimon, H. William, Word, Water, Wine and Bread, Valley Forge: Judson Press, 1989. Zagorac, Vladimir, Krist, posvetitelj vremena, Zagreb: Kranska sadanjost, 1996. Zagorac, Vladimir, Kristova sveenika sluba, Zagreb: Kranska sadanjost, 1997. Zagorac, Vladimir, Kristova otajstva, Zagreb: Kranska sadanjost, 1998. Zagorac, Vladimir, Liturgika, Zagreb: Nadbiskupsko duhovno sjemenite, 1969. INTERNET http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=2996, pristupljeno 8. veljae 2007. http://www.evangelickacrkva-zagreb.com/articles/crkveni_i_teoloski_pojmovi/talar.htm, pristupljeno 9. veljae 2007. http://www.metodisti.hr/, pristupljeno 18. veljae 2007. http://justus.anglican.org/resources/bcp/1549/Communion_1549.htm, pristupljeno 18.veljae 2007.
192
http://justus.anglican.org/resources/bcp/1552/BCP_1552. htm, pristupljeno 18. veljae 2007. http://justus.anglican.org/resources/bcp/Communion_ 1548.htm, pristupljeno 18. veljae 2007. PRIVATNA E-MAIL POTA Jabrek, Stanko, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 16. veljae 2007. Kneevi, Ruben, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 8. veljae 2007 Sajak, Duan, privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 25. veljae. 2007
Jasmin Mili roen je 28. prosinca 1969. godine u Bijeljini, Bosna i Hercegovina. Studirao je teologiju u Osijeku na Evaneoskom teolokom fakultetu, u Beu na Evaneoskom biblijskom institutu te u Novom Sadu na Teolokom fakultetu Novi Sad. Na Evaneoskom teolokom fakultetu u Osijeku diplomirao je 1994. godine te 1997. godine obranio magistarski rad (Cum Laude) pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Davorina Peterlina, na temu: Povijesno-teoloka analiza liturgije s kritikim osvrtom na bogotovnu praksu slobodnih evaneoskih crkava u Republici Hrvatskoj. Na Teolokom fakultetu-Novi Sad, 2005. godine obranio je doktorsku disertaciju (Summa Cum Laude) pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Mihaela Kuzmia, na temu: Kalvinizam u Hrvata s posebnim osvrtom na reformiranu upu Tordinci 1863. - 1918. Od 1993. do 1998. godine utemeljio je i ureivao Kranski radio program Izvori vjere te predavao i vodio izvanredni studij na Evaneoskom teolokom fakultetu u Osijeku. Rukopoloen (zareen) je za pastorsku slubu 30. oujka 1995. godine te za seniora 31. sijenja 1999. godine. Sada je senior Protestantske reformirane kranske crkve u Republici Hrvatskoj i upnik crkvenih opina u Tordincima i Osijeku. Od akademske 2004./2005. godine predaje na Teolokom fakultetu-Novi Sad. Do sada je objavio est knjiga: Reformirana upa u Tordincima (prolost i sadanjost), Tko je bio Jean Calvin, Povijesno-pravni razvoj reformiranih crkvenih opina u Hrvatskoj, Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj (prikaz ustrojstva, vjerovanja i djelovanja), Kalvinizam u Hrvata s posebnim osvrtom na reformiranu upu Tordinci 1863- - 1918. te Kalvinski kanoni iz Kneevih Vinograda. Takoer je objavio na desetke znanstvenih i strunih lanaka objavljenih u domaim i stranim asopisima. Oenjen je suprugom Tamarom, roenom Arvaj, s kojom ima dvoje djece, sina Mihaela i ker Ivanu.

Milic - Povijesni Pregled Liturgije

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Milic - Povijesni Pregled Liturgije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Jasmin Mili

POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

CIP - Katalogizacija u publikaciji GRADSKA I SVEUILINA KNJINICA OSIJEK UDK

POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Kranski centar Dobroga Pastira Osijek 2007.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

OSNOVNO ODREENJE POJMA 1. LITURGIJA

Grki prijevod Staroga zavjeta, oko 250-150 godine prije Krista.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 15.

BOGOSLUJE U STAROME 2. ZAVJETU

2.1. Bogosluje prije pada u grijeh

2.2. Bogosluje nakon pada

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

2.3. Sveti ator

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

2.4. Koveg saveza

Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, str. 81.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

2.5. Jeruzalemski hram

A. REBI, Biblijske starine, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992., str. 175.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

A. REBI, Biblijske starine, str. 179-185.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Usp. Enciklopedija Biblije, str. 134.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Enciklopedija Biblije, str. 126-127.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

U liturgijskoj tradiciji ove se rijei nazivaju Rijei ustanovljenja.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 206-207.

POECI KRANSKE 4. LITURGIJE

4.1. Liturgija u Djelima apostolskim i poslanicama

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

D. GUTHRIE, Pastoralne, Daruvar: Logos, 1997., str. 63-64

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Usp. D. GUTHRIE, Pastoralne, str. 106.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

4. 3. Nedjelja Dan Gospodnji

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

LITURGIJA U POAPOSTOLSKO 5. DOBA

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

5.2. Klementova poslanica Korinanima

5.3. Ignacijevi spisi

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE