SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U ĐAKOVU

Ispravan kontekst karizmi karizmatskog pokreta u suvremenoj Crkvi

(Elaborat iz Crkve Kristove)

Mentor: Student:

Doc. Dr.sc. Davor Vuković Dušan Balažević

Đakovo, 2020.
Sadržaj
Uvod............................................................................................................................................................3
1. Teologija i autentičnost karizmi...........................................................................................................4
1.1. Biblijsko utemeljenje...................................................................................................................4
1.1.1. 1 Kor 12-14..........................................................................................................................5
1.1.2. Rim 12, 3-8..........................................................................................................................6
1.1.3. Ef 4, 7-12.............................................................................................................................6
1.1.4. 1 Pt 4, 10-11.........................................................................................................................6
1.2. Drugi vatikanski koncil.................................................................................................................7
1.3. Period nakon Drugog vatikanskog koncila...................................................................................7
1.4. Autentičnost karizmi....................................................................................................................8
1.4.1. Kriteriji za razlučivanje karizmatskih darova.......................................................................8
2. Ekstravagantne karizme i iskustva karizmatskog pokreta....................................................................9
2.1. Dar molitve u jezicima...............................................................................................................10
2.2. Dar proroštva.............................................................................................................................12
2.3. Dar razlučivanja duhova.............................................................................................................13
2.4. Dar liječenja...............................................................................................................................13
2.5. Krštenje u Duhu Svetom............................................................................................................14
3. Kontekst i primjena karizmi u suvremenoj Crkvi....................................................................................14
3.1 Odnos karizmatskih skupina i mjesne crkve....................................................................................15
3.2. Opasnosti pri djelovanju karizmatskog pokreta.............................................................................16
3.2.1 Elitizam....................................................................................................................................16
3.2.2 Veliki naglasak na osjećajima...................................................................................................17
3.2.3 Pretjerana uloga koja se pridaje govoru u jezicima...................................................................18
3.2.4 Strah od biblijskog fundamentalizma i duha protestantizma.....................................................18
3.3. Primjeri djelovanja u crkvi..............................................................................................................19
Zaključak....................................................................................................................................................21
Bibliografija................................................................................................................................................22

2
 Uvod

U suvremenoj povijesti Crkve malo je stvarnosti koje su radikalno potresle samu Crkvu, ali i
razdijelile je na pro et contra. Jedna, a možda i jedina takva, jest karizmatski pokret i njegove
karizme. Na teološkom obzoru možemo naći mnoštvo istinitih i polovičnih argumenata za oba
stava spram ove pojave. Baš takvo stanje je uzrok nastanka ovog rada. Ovaj rad je pokušaj
potrage za objektivnom istinom.

Svaki teološki traktat započinje jednim od dva stupa Objave- Svetim Pismom. Tako ćemo
kroz četiri ulomka pokušati uvidjeti koje nam tumačenje karizmi daje Sveto Pismo. Budući da se
radi o pojavi koja je najaktuelnija, nakon toga prelazimo na učenja Drugog vatikanskog koncila i
na ono što je Crkva proglasila nakon njega po ovom pitanju. U prvom poglavlju, zadnja stavka
jest pitanje autentičnosti karizmi, koje je jedno od ključnih za ovu temu.

Drugo poglavlje nam približava što znači imati karizmu i „nutarnju logiku“ ovih pojava.
Pristupit ćemo iskustvima četiri najčešće karizme da bi ih pokušali približiti i vidjeti kako one
djeluju i kako se ispravno stavljaju u službu. Uz to, tu ćemo progovoriti i o iskustvu krštenja u
Duhu Svetom jer se radi o temeljnom pojmu za karizmatsku obnovu, a može biti nejasan ili
stran.

Pokušat ćemo u posljednjem, trećem poglavlju, dati konkretne smjernice i iskustva. Prva
tema jest odnos karizmatskih skupina i mjesne crkve. Posvetit ćemo joj dosta pažnje jer je to
tema koja izaziva podjele i želimo istražiti princip suradnje ove dvije stvarnosti. Nakon toga,
želimo progovoriti o mogućim krivim putovima karizmatskog pokreta i karizmi. Elitizam sa svih
strana, naglasak na osjećajima, preveliki značaj govora u jezicima i strah od protestantizma i
biblijskog fundamentalizma su neke od pojava koje se često zamjeraju samom pokretu. Na kraju,
želimo vidjeti već oprobane modele suživota, uzajamnog poštovanja hijerarhije i karizme u
Crkvi danas. Pokušaj je to davanja odgovora na problem koji mnogi uočavaju.

3
 1. Teologija i autentičnost karizmi

Duh Sveti vodi Crkvu i ujedinjuje u uzajamnom služenju i zajedništvu, a vjernicima daje
milosti za izvršavanje zadaća u izgradnji i obnovi Crkve. Karizme su namijenjene Crkvi. Crkva
neprestano dobiva potrebnu pomoć u vidu karizmi. Duh Sveti je glas koji moli u Crkvi i za
Crkvu. Nužno je da se svatko od nas otvori Duhu Svetom. Po vlastitom iskustvu osobne vjere
pojedinci su svjesni živog osjećaja za Boga. Iskustvo karizmi ih navodi da žive dvije paralelne
stvarnosti- zajedništvo crkvenih službi i osobno iskustvo Boga. Karizmatski pokret protivi se
zatvaranju u sebe. U sakramentalnom smislu temelj su mu sakramenti inicijacije- krštenje,
euharistija i potvrda. Kao što vidimo, karizmatska duhovnost se temelji na iskustvu. Dokaze za
takve pojave nalazimo i u Svetom Pismu (usp. Dj 2,33 i 1 Iv 1,1-3). Kada su poslušali Petrovu
propovijed, ljudi su bili pogođeni u srce. Tumačimo to u semitskom mentalitetu u smislu da ih je
svakog ponaosob to obuzelo – tijelo, um, duh, osjećaj, volja i razumijevanje.

Karizma je unutarnji dar ili sposobnost, vođena Duhom Svetim u službi izgradnja Crkve.
Svaki vjernik dobiva jednu ili više karizmi za uređenje Crkve i za služenje. Karizme su podložne
vrhovnom zakonu ljubavi (usp. 1 Kor 13). Bez ljubavi, karizme gube svoj smisao.1

Karizme pripadaju samoj naravi Crkve, stoga je nemoguće imati monopol nad njima.
Karizme i Duh Sveti sastavni su dio kršćanskog života. U kršćanskoj zajednici svatko bi trebao
imati svoje poslanje, vlastit način na koji služi. Same karizme nisu jednake po važnosti, veće
dostojanstvo imaju one koje u izravnije i snažnije uključene u izgradnju zajednice.2

1.1. Biblijsko utemeljenje

U Svetom Pismu pojam karizma susrećemo kao grči izraz charisma. Spominje se dva puta u
Starom zavjetu (Sir 7,33 i Sir 38,30). U Novom zavjetu, Sveti Pavao ovaj izraz koristi 16 puta,
dok još nalazimo samo u Prvoj Petrovoj poslanici (r. 4, 10). Bibličari prevode ovaj grčki izraz
kao „velikodušni dar“ ili „poklon“. Ipak, neki se drže gramatičke analize i uočavaju da pojam
charisma u sebi sadrži imenicu charis (milost) i sufiks ma i prevode ga kao „dar“ ili „djelo

1
Usp. L. J. SUENENS, Duh Sveti, životni dah Crkve, Zagreb, 2019. str 21-22.
2
Usp. Isto, str 30.

4
milosti“. Budući da je pojam milost (charis) ključan u Pavlovoj teologiji, mnogi tvrde da je to
izrazito njegov pojam. Možemo zaključiti da se ovim pojmom ne označava dar koji je čovjek
dobio od čovjeka. Darivatelj ovakvog dara je uvijek Bog.

1.1.1. 1 Kor 12-14

Prva poslanica Korinćanima je najdetaljniji spis o karizmama u Svetom Pismu. U

tumačenju govora u karizmama u ovom spisu moramo se osvrnuti na par činjenica koja
osvjetljavaju detalje. Sama zajednica iz Korinta je imala pojedince koji su imali karizme Duha
Svetoga, ali su sebe smatrali duhovnim osobama (pneumatikoi). Pavao ih upozorava da to što
imaju karizme ne znači nužno da žive po Duhu. Problem je što je većina njih koji su imali
karizme uživala u njima, a premalo se brinula za zajedničko dobro. Pokazatelj za to su i sudski
procesi između njih, a individualizam se osjećao i na euharistijskim slavljima. Mogu se
posjedovati mnoge karizme, ali ako nema ljubavi nema jake i autentične duhovnosti. Karizme
koje Pavao navodi su: mudrost, spoznaja, vjera, liječenje, čudotvorstvo, proroštvo, razlučivanje
duhova , različiti jezici i tumačenje jezika (usp. 1 Kor 12, 4-10).

Kasnije (usp. 1 Kor 12,28) Pavao navodi i neke druge karizme ili preciznije govoreći,
službe u Crkvi. Spominje apostole, učitelje i službe zbrinjavanja i upravljanja. Pavao je imao za
cilj smjestiti darove Duha Svetoga u ekleziološki kontekst. On darove Duha Svetog podvrgava
crkvenim službama. Iduća tema jest Hvalospjev ljubavi, koji je doista središnji za ispravan govor
o ekleziologiji. Pavao naglašava da je ljubav najvažnija, veća čak i od vjere koja i brda
premješta. Darovi Duha Svetoga trebaju služiti ljubavi. Budući da ljubav nikad ne prestaje, ona
je rješenje za sve. Zapravo, ljubav je tajna kršćanskog života i morala. Sa ovakvim stajalištem,
Pavao se kritički postavlja prema onima koji precjenjuju svoje karizme. Neki su dar jezika
stavljali iznad dara proroštva, pa je Pavlova intervencija bila nužna. To se očituje u idućem
poglavlju (usp. 1 Kor 14). Tu vidimo kako Pavao rješava probleme te zajednice sa karizmama. 3

3
Usp. M. PERKOVIĆ, Karizmatski pokret. Nada ili možda nešto drugo za Katoličku Crkvu, Sarajevo i Zagreb, 2019. ,
str. 33-38.

5
 1.1.2. Rim 12, 3-8

Pavao i tu nabraja darove koji dolaze od Boga. Svaki dar je dar za služenje. Osoba može
imati više karizmi, ali samo je jedna dominantna tijekom cijeloga njezina života. Ovaj popis ima
samo jedan dar koji je zajednički sa popisom iz Prve poslanice Korinćanima- prorokovanje.
Očito je da problemi sa karizmama u zajednici u Rimu nisu bili isti kao što ih je imala zajednica
u Korintu. 4

1.1.3. Ef 4, 7-12

U ovom tekstu ponovno susrećemo Pavlov popis karizmi. To su službe apostola, proroka,
evanđelista, pastira i učitelja. Nove karizme u odnosu na prethodne popise jesu evanđelisti i
pastiri. U evanđeliste spadaju oni koji su naviještali Radosnu vijest putujući po svijetu. 5Pastiri su
oni koji po uzoru na Krista predvode i poučavaju kršćanske zajednice. Bitna napomena koju
Pavao uvodi jest da su sve karizme u ulozi opremanja svetih za djelo služenja i izgradnju Tijela
Kristova. Primili su ih oni koje je Bog predodredio za tu službu, a Crkva ih priznala. Dakle,
Crkva je potvrđivala te karizme. Danas sve te karizme također postoje u Crkvi. To su: biskupi,
svećenici, redovnici, propovjednici, itd.… Djelotvornost poslanja tih karizmi najviše ovisi o
otvorenosti nositelja Duhu Svetom. 6

1.1.4. 1 Pt 4, 10-11

Samo dvije karizme se spominju u ovom tekstu, a to su karizma riječi i karizma posluživanja.
U karizmu riječi bi spadale sve karizme sa prethodnih popisa koje su vezane uz govor. U
karizmu posluživanja bi spadale sve karizme koje se tiču ljudskog djelovanja. 7Važnost ovog
ulomka jest da nositelji karizmi trebaju djelovati sa sviješću da su one Božji dar. Oni koji imaju
karizmu riječi trebaju ih tako izgovarati kao da ih izgovara Duh Sveti, dok oni koji imaju dar
posluživanja, trebaju se oslanjati na Boga, a ne na vlastite snage. Zanimljivost ovog ulomka je da
u njemu nema spektakularnih karizmi.8

4
Usp. isto , str. 38-39.
5
Usp. A. SCHNEIDER, Na putovima Duha Svetoga, Zagreb, 2008., str. 58.
6
Usp. M. PERKOVIĆ, Karizmatski pokret. Nada ili možda nešto drugo za Katoličku Crkvu, str. 39-40.
7
Usp. A. SCHNEIDER, Na putovima Duha Svetoga, str. 113-114.
8
Usp. M. PERKOVIĆ, Karizmatski pokret. Nada ili možda nešto drugo za Katoličku Crkvu, str. 40-42.

6
 1.2. Drugi vatikanski koncil

Tek od nedavno Crkva aktivno razmišlja o manifestiranim karizmama. Ozbiljniji početak

predstavlja enciklika Pija XII Mystici corporis, a presudnu ulogu ima Drugi vatikanski koncil.
Dokumenti detektiraju prisutnost posebnih darova koje dobivaju vjernici od Duha. Duh Crkvu
upućuje u istinu i dariva različitim hijerarhijskim i karizmatskim darovima te je resi svojim
plodovima (usp. LG 4). Tako uočavamo različitost u jedinstvu hijerarhijskih i karizmatskih
darova. Uočavamo da se u Crkvi Duh Sveti ne ograničava samo na djelovanje po sakramentima i
službama, već da udjeljuje vjernicima svih staleža posebne milosti. Te milosti ih čine
adekvatnima za specifične službe izgradnje ili obnovu zajednice (usp. LG 12). Ove karizme treba
primati sa zahvalnošću i utjehom, bez obzira da li su vidljive za javnost ili ne. Također, ti darovi
se moraju ozbiljno shvaćati jer iz njih dolazi pravo vjernika da služe na dobro svijetu i Crkvi.
Koncil naglašava i važnu ulogu pastira u razlučivanju karizmi i njihovom poslanju u Crkvi (usp.
AA 3).9

1.3. Period nakon Drugog vatikanskog koncila

Pojava pokreta i zajednica unutar same mjesne crkve je dobra kada one nastaju i rastu
unutar Crkve i u skladu s njezinim životom. One su nužno vjerne pastirima i hrane se naukom
Crkve. Uzrok njihova nastanka je potreba da se život Crkve još snažnije proživljava kao i želja
za čovječnijim pristupom pojedincu unutar Crkve. Ovakve zajednice su izvori evangelizacije
vlastitih mjesnih crkava, ali i nada za sveopću Crkvu. Neke od uputa za vjernost tih zajednica
Crkvi bi bile: snagu treba tražiti u Božjoj Riječi, odoljeti napasti nerazboritog kritiziranja
hijerarhije Crkve, odbacivanje opasnosti odvajanja i osamljivanja sa idejom da su jedine
ispravne, iskreno zajedništvo i suradnja s pastirima mjesne i sveopće Crkve, svakodnevna
predanost u misijskom radu i revnost u spoznaji. 10 Karizmatska i institucionalna dimenzija Crkve
nisu u antagonizmu, već su obje vlastite Božjem ustrojstvu Crkve. U hijerarhiji Crkve, institucije
koje su važne su nužno i karizmatske, dok karizme na sebi specifičan način traže hijerarhijsko
uređenje da bi imale unutarnju snagu i kontinuitet. Za same karizmatske skupine potrebna je živa
misijska otvorenost, poslušnost pastirima i, kao garant pravovjernosti, čuvanje crkvenog

9
Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Iuvenescit ecclesia, Zagreb, 2017., br. 9. (u daljnjem tekstu: IE)
10
Usp. PAVAO VI., Evangelii nuntiandi, Zagreb, 1976., br. 58.

7
zajedništva. Narav darova zastupljenih u karizmatskom pokretu je takva da oni gube svoju
ispravnost ako se napuste ti okviri.11

1.4. Autentičnost karizmi

Crkveno učiteljstvo ima veliku zadaću razlučivanja karizmi i pouzdanosti njihovih

nositelja. Ono mora biti svjesno nepredvidivosti djelovanja Duha Svetoga. Crkva je dužna
dobrohotno pratiti novonastale skupine preko svojih pastira. 12 Smisao karizmatskih darova je da
sakramentalna milost u životu kršćanina donese plod na vlastit način svakoj osobi. Karizme su u
službi Crkve da bi osobe živjele evangelizacijsko poslanje, razlučujući znakove vremena i
tumačeći ih u duhu evanđelja. Ovi darovi otvaraju vjernike da odgovore na ponudu spasenja,
sukladno vremenu i staležu. Po njihovu primjeru, zajednica posjeduje svjedočanstvo evanđelja i
primjer ljubavi za druge. 13

Zbog velike raširenosti, karizme su razne i specifične. Njih dobiva pojedinac, ali moguće
ih je i podijeliti s drugima. Tada oni postaju živa baština i stvaraju srodnost među osobama.
Odnos same karizme i mogućnosti da se ona dijeli sa drugima je vrlo važna jer se tu vidi odnos
sa zajednicom. Na primjeru pojedinih crkvenih udruga ili pokreta vidimo da karizma može da
okuplja vjernike i pomaže im u življenju poziva u službi Crkvi. 14

1.4.1. Kriteriji za razlučivanje karizmatskih darova

a. Dioništvo u karizmi mora biti za izgrađivanje svetosti u Crkvi. To se očituje preko rasta
ljubavi i osobne usmjerenosti prema savršenstvu u ljubavi.
b. Autentične karizme uvode u osobno iskustvo susreta sa Isusom Kristom. Posljedica tog
susreta jest evangelizacijska revnost. Ovakvi pokreti su misionari nove evangelizacije.
c. Vjera koja raste po milosti karizme mora biti na zdravim temeljima katoličkog
učiteljstva. To podrazumijeva prihvaćanje cjelovitog nauka Katoličke Crkve i poslušnost
crkvenom učiteljstvu.

11
Usp. IE br. 10
12
Usp. IE br. 17.
13
Usp. IE br. 15.
14
Usp. IE br. 16.

8
 d. Jedinstvo sa pastirima se očituje u spremnom prihvaćanju doktrinarnih poruka i
pastoralnih smjernica. Pokazatelj je i sudjelovanje u pastoralnom životu Crkve
katehetskom planu kao i na planu formacije kršćana.
e. Karizma nadahnuta Duhom Svetim ima slobodu prihvaćanja drugih i drugačijih. Jasan
znak autentičnosti karizme je sposobnost suradnje zajednice sa nekom drugom
(karizmatskom) zajednicom, bez obzira na razlike.
f. Autentičnost karizme se očituje u poniznom podnošenju protivština. 15
g. Duhovni plodovi su dobri pokazatelji autentičnosti. Jedan dio plodova se odnosi na
nutarnji život (želja za molitvom i kontemplacijom, povećani interes za život po Božjoj
riječi i sakramentima, dublje pronicanje u život Crkve ), dok drugi se bavi vanjskim
apostolatom (skrb oko zvanja za kršćanski brak, svećeništvo i posvećeni život).
h. Jednom doživljeno evanđelje ne može ostati samo u čovjeku. Socijalna skrb postaje
mnogo intenzivnija. Važno je sudjelovanje u raznim sferama društvenog života te
djelovanje u karitativnih, kulturnim i duhovnim potrebama pojedinaca. Osobita skrb treba
da se gaji prema marginaliziranim i ugroženim skupinama, jer je Krist takvima bio
najbliži.16

Dva su temeljna, nerazdvojiva kriterija za odnos hijerarhijskih i karizmatskih darova-

poštivanje karizmatske posebnosti pojedine karizmatske skupine i poštivanje temeljnog
crkvenog ustroja. Suživot se očitujem poticanje karizmatske skupine na aktivan život u
mjesnoj i sveopćoj crkvi, jer se tako izbjegava svojevrsni paralelni princip djelovanja i
postojanja crkvenog ustroja i karizmatskog pokreta. 17

2. Ekstravagantne karizme i iskustva karizmatskog pokreta

Karizmatski pokret predstavlja svojevrsnu reakciju na krizu navještaja u Crkvi. Uzroci te

krize mogu biti zanemarivanje duhovnog iskustva u pastoralnom djelovanju ili prenaglašeni
formalizam i administrativnost u crkvenom životu. Kao da životu nedostaje živosti.
Entuzijastičko- zanosna nota koju donosi karizmatski pokret za uzor ima prvo stoljeće
kršćanstva, a slično očitovanje vidljivo je i u suvremenim pentakostalnim pokretima. Njihovi

15
Usp. EN br. 58.
16
Usp. IE br. 18.
17
Usp. IE br. 23.

9
nastupi bogati su gestikuliranjem i afektivnim pokazivanjem doživljenih iskustava. Spoj
nutarnjeg i vanjskog u čovjeku obilježje je karizmatske duhovnosti. Taj spoj je upečatljiv i pun
zanosa, prije svega duhovnog. Nutarnji doživljaji se na buran način manifestiraju na van, npr.
otvornim dlanovima raširenih ruku te zatvorenim ili pritvorenim očima. To su stavovi molitve
koji izražavaju ono što osoba u tom trenutku doživljava u duši. Moguće propratne pojave su i
gibanje i ljuljanje tijela, glasno kliktanje i oduševljenje vidljivo na licu. Na karizmatskim
skupovima je moguće da se osjeti intenzivna sila ekstatičnog karaktera kojoj se treba prepustiti i
dopustiti da proizvede učinke brzog produhovljenja ili ozdravljenja. Na takvim susretima obiluju
molitvene prakse ispunjene pjesmom, držanjem za ruke tijekom molitve i javno očitovanje
emocija bez straha.18

Rane kršćanske zajednice su nakon krštenja pojedinca očekivale korjenitu promjenu

života, ali i očitovanje snage Duha Svetoga u nekoj od karizmi Novog zavjeta. Crkva danas nije
svjesna mogućnosti za zajednicu koje donose neke karizme. Budući da je unutarnja stvarnost
sakramenata ista u prvoj crkvi i danas, i darovi bi trebali biti slični- čak i isti. Međutim,
raspoloživost i otvorenost darovima Duha Svetoga nije ista. Danas se Crkva čini manje
otvorenom. Napravimo grubu podjelu na „uobičajene“ (npr. hrabrenje, darežljivost, revnovanje i
milosrđe) i „neuobičajene“ (prorokovanje, dar ozdravljenja, govor u jezicima) karizme. Rana
crkva je vjerovala u autentičnost neuobičajenih, pa se nije iznenadila kada se pojave. Postojala je
otvorenost za pomoć na putu izgradnje preko karizmatskih darova. Danas ,iz sumnje u općenitu
autentičnost karizmatskih darova, je prisutno odbijanje istih kao pomoći na putu izgradnje zrele
vjere.19

2.1. Dar molitve u jezicima

Svako prijelomno vrijeme u povijesti Crkve Duh Sveti dariva specifičnim načinom
molitve. Najveći dar jest svakodnevna i ustrajna molitva svakog pojedinca prilagođena njegovom
životu i zvanju. Svaka molitva je vođena i inspirirana Duhom Svetim kao posrednikom. On
obuhvaća zajednicu kada moli. Crkva u Službi Časova moli za pomoć Duha Svetog u samom
tijeku molitve. Izvanredni darovi molitve su slobodno poklonjeni, nezasluženi Božji dar.20
18
Usp. D. ŠIMUNEC, Važnost duhovno- svjedočkog aspekta evangelizacije, u: Vjesnik Đakovačko- osječke
nadbiskupije i Srijemske biskupije, 4 (2018) CXLVI, 15-16.
19
Usp. L. J. SUENENS, Duh Sveti, životni dah crkve, str 32-34.
20
Usp. A. SCHNEIDER, Na putovima Duha Svetoga, Zagreb, 2008., str 165-166.

10
 Bog boravi u svakom čovjeku po krštenju. Budući da je nama ljudima to neshvatljivo i
tajanstveno, ostaje nam nejasan i princip tog djelovanja. To što je nešto neizrecivo i neopisivo
nije razlog da ne vjerujemo. Božja prisutnost je vjerska istina i činjenica. Navodimo niz
biblijskih citata za utemeljenje: Iv 13,23; 14,2.16.; 15, 4.5.7; 17, 21.23; 1 Iv 3,24; 1 Kor 3,16.

Kakva god da je naša molitva glede intenziteta osjećaja ili subjektivne procjene kvalitete,
Duh Sveti je snaga te molitve. Naša uloga u poboljšavanju njegove molitve je gotovo nikakva.
Jedino što možemo jest uključiti se u nju. Tom čudu u nama samima možemo se samo diviti i
priključiti. Svijest i vjera u dijalog presvetog Trojstva u našem srcu jest najbolja molitva. To nas
istinski otvara riznici vidljivih i nevidljivih darova Duha Svetoga.21

Kod sv. Pavla nalazimo podjelu na molitvu umom i molitvu duhom ( usp. 1 Kor 14).
Zajedničko ime koje bi se moglo dati svim oblicima molitve koji se spominju u ovom ulomku
jest molitva hvale i blagoslova. Autentični dar molitve u jezicima se može smatrati Božjim
darom, ali ona nužno pretpostavlja i pojedine elemente ljudske naravi. Božje djelovanje očekuje
spremni i otvoreni pristup ljudske duše i psihe. Neki molitvu u jezicima nazivaju naravnom
karizmom jer u očitovanju može izvirati iz podsvijesti. Ipak, ostaje nepoznanica koliko
nadnaravni element igra ulogu u kontroli podsvijesti u tom očitovanju. Zbog toga se nju nekad
doživljava kao molitvu koja nema standardnu strukturu već spontanu. 22 Moguće je osloboditi se
navezanosti na smisao izgovorenih riječi te otvoriti se Duhu Svetom koji i mimo razumskih
sadržaja uvodi u Božju prisutnost. Propratni znaci su nutarnji radost i mir.

Pokušaj definiranja molitve u jezicima bi bio da je to smireno, tiho izgovaranje slogova i

riječi kojima smisao ne razumijemo, a većinom ga i nemaju. Srce koje obiluje radošću Boga
hvali, kliče mu i pjeva. Ovakva molitva započinje u dubini srca i nije izravno povezana sa
klasičnim uobličavanjem pojmova i izraza. To je molitva klicanja i hvalospjeva.

Nekoliko je preduvjeta za ovakvu molitvu. Osobno obraćenje, redovito primanje

sakramenata, spremnost na primanje darova Duha Svetog, kao i predanje vlastite prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti čine skup preduvjeta. Jasno, u tom činu vlastitog predanja Duhu Svetom,
predaje se i dar svoga govora. Tako se naš govor nalazi pod upravljanjem Duha Svetog koji
osposobljuje čovjeka da sa slobodom i lakoćom izriče hvalu i slavu Bogu. Molitvom u jezicima
21
Usp. isto, str. 168.
22
Usp. M. SZENTMARTONI, Govor u jezicima- karizma?, u: Vjesnik Đakovačko- osječke nadbiskupije i Srijemske
biskupije, 12 (2018) CXLVI., str. 22-23.

11
čovjek se odriče ljudskih kategorija u odnosu sa Bogom. To je priznanje Božje otajstvenosti.
Takva molitva je čin djetinjeg predanja u kojem čovjek dopušta da Duh Sveti moli u njemu.
Izričajima molitve u jezicima ostvaruje se susret ljubavi između Boga i njegova djeteta. Samo
izgovaranje nerazumljivih formulacija nije po sebi još molitva. U ovoj molitvi čovjek ne gubi
kontrolu nad samim sobom. Ima mogućnost započeti je i prekinuti kad poželi, moliti je tiho ili
glasno.

Ukoliko se u javnosti moli u jezicima, nužno je da postoji tumač- osoba koja ima dar
tumačenja. Ona shvaća duhovni smisao molitve, pa ga izriče. Tako molitva u jezicima i
tumačenje mogu imati proročki značaj. Odgajateljska uloga molitve u jezicima je da navješćuje
istinu da Bog svakog čovjeka hoće onakvim kakav jest, jedinstven. 23

2.2. Dar proroštva

Imamo primjere proroka u Starom Zavjetu, koji su prigodna analogija za ovu temu. Iako
je nužna distanca, analogija ostaje. Kada prorok govori u Božje ime, u njegovim je riječima Bog
prisutan. Bog se zatvara u riječ proroka te iz nje opominje, budi i govori. Proroku je jasno da ta
riječ nije njegova njego Božja i takvu je daje drugima. U ljudskom „ja“ se može pojaviti Božje
„ja“ samo pod jednim uvjetom- radikalno predanje. Princip vidljiv kod Blažene Djevice Marije.
Ipak, ovo „proročko predanje“ ne može sam čovjek da ostvari, naporom svoje volje ili želje, već
ga sam Bog daje, a čovjek samo prima i prati ga. Jedina uloga čovjeka jest prepuštanje Božjem
djelovanju. 24

U povijesti crkve, ovaj dar je imao zadaću prenošenja objave u formiranju Svetog Pisma,
a i potom vođenja Crkve u hijerarhijskom smislu. Apostoli su bili oni koji su istovremeno imali i
hijerarhijske i karizmatske darove. Danas proročki govor ima važnu ulogu u odnosu prema
objavi. Premda je objava završena, ljudima je nužna pomoć u razumijevanju objave u današnjem
vremenu. Božanska je istina nepromjenljiva, ali ljudska spoznaja te istine može i mora rasti.
Ovaj dar ponire u dubine objave i iz tih dubina objave obasjava život. 25

Kada govorimo o autentičnosti ovoga dara, postoji nekoliko kriterija i svi su važni.

23
Usp. A. SCHNEIDER, Na putovima Duha Svetoga, str. 169-173.
24
Usp. isto, str. 127-128.
25
Usp. isto, str. 133-135.

12
1. Život osobe. Dobro stablo rađa dobrim plodovima, a „svako se stablo po svom plodu
poznaje“ (usp. Lk 6,43-44).
2. Sklad cijela naučavanja pojedinca sa naukom Crkve.
3. Autentično proroštvo ne ostavlja slušatelja ravnodušnim, već potiče na obraćenje. Ono je
Božja proslava- daje osjećaj Božje blizine. Vodi osobnom susretu sa Isusom. 26

2.3. Dar razlučivanja duhova

Uloga ovog dara je da zaštiti ostale darove od zloupotrebe i da im životvornost. Ovaj dar
je potreban ne samo radi pojedinačnog spasa nego i radi dobra zajednice, osobito kada se radi o
karizmatskim zajednicama. Duh Sveti proniče čovjeka do njegovih najvećih dubina. Jedino je on
sposoban otkriti sve čovjekove pritajene motive, nečiste porive i težu za samoostvarenjem.
Također, ti motivi znaju biti isprepleteni i sa djelovanjem karizmi. Naravna podloga ovog dara
jest čovjekov razum. Milosna podloga je osjet za božje stvari, sposobnost za razlučiti Božje
stvari. Taj osjet se dobiva krštenjem. Po ovom daru čovjekov razum na novi način pripada
Božjem svjetlu i postaje kadar drugima rasvjetljavati nejasnoće i tminu. Ipak, neki posebno
imaju ovaj dar, osobito pastiri i učitelji (usp. 1 Sol 5,12), ali je moguće da ga imaju i jednostavni
ljudi koji dopuštaju da ih Duh Božji vodi. Ljudsko znanje i pastoralna mudrost nisu dovoljni po
sebi za ovaj dar. Nužno je trajno vodstvo Duha Svetog. Ipak, ne poništava se čovjekovo
sudjelovanje i sposobnost razuma, srca i volje. Ovaj dar traži od primatelja iznimnu poslušnost i
otvorenost Crkvi i pastirima, osobito glede autentičnosti.27

2.4. Dar liječenja

Svrha ovog dara je prikazati kraljevstvo Božje koje je živo i prisutno među nama. Pojedinci
doista imaju karizmu liječenja na poseban način. Kada se na dijelu događa ozdravljenje to je
uvijek izraz predanja Bogu i pouzdanja u Božju ljubav. Ako se ne dogodi ozdravljenje, to nije
znak da je vjera preslaba kod onih koji su molili. Bog je onaj koji upravlja ovom karizmom i
odlučuje da li je dobro za nečije spasenja da on ozdravi ili ne. Međutim, ovaj dar ne ide protiv
liječnika i službene medicine. Dapače, on ju pretpostavlja. Tek nakon što je osoba iscrpila sve
medicinske procedure i pokušaje, tada se otvara prostor za ovo neposredno Božje djelovanje. U

26
Usp. isto, str. 144.
27
Usp. isto, str. 147- 149.

13
procesu ozdravljenja četiri stvarni su nužne: molitva za tjelesno ozdravljenje, molitva za nutarnje
ozdravljenje (liječenje uspomena i očekivanja), te sakramentalno oproštenje grijeha i bolesničko
pomazanje. 28

2.5. Krštenje u Duhu Svetom

Ovo iskustvo osobe opisuju kao očitovanje osjećaja stvarne prisutnosti Duha Svetog. Taj
osjećaj sa sobom nosi i osobni doživljaj Isusa kao Gospodina. Sve to se očituje u „smionoj vjeri
pokretanoj ljubavlju“ što dalje omogućuje pojedincu ostvarenje pojedinih djela za kraljevstvo
Božje. Propratna manifestacija pojave jest intenzivniji molitveni život, osobito molitva
slavljenja. Asocijacije kojima se pokušava dočarati događaj krštenja u Duhu Svetom su radost i
zanos, kao i termin ponovnog rođenja. Zanimljivo, sv. Pavao napominje da se iskustvo Duha
može dogoditi i u ljudskoj slabosti i poniženjima (usp. 1 Kor 1, 24-30), ali i u trezvenosti i
svakodnevnoj redovitosti (usp. 1 Kor 12, 28). Iskustvo krštenja u Duhu Svetom dovodi do
iskustva križa i prihvaćanja otkupiteljske patnje. 29

3. Kontekst i primjena karizmi u suvremenoj Crkvi

Karizmatski darovi su očita djelovanja Duha Svetog u našem vremenu. Duh Sveti čini
svakog kršćanina svojim hramom i vodi cijelu Crkvu. Oblici karizmatskih darova ne moraju
nužno biti isti kroz povijest Crkve i danas, ali karizmatska dimenzija ostaje živa u Crkvi svo
vrijeme.30 Ne postoji jednostavni recept za princip djelovanja nekog pokreta u redovitom župnom
ili biskupijskom životu i djelovanju. Crkva živi po principu organizma. Postoje različiti dijelovi,
a Bog ponekad potakne proročke duhove – nebitno kojeg staleža ili životnog poslanja, da bi oni
31
Crkvi dali poticaj koji bi u klasičnoj strukturalnom tijeku imao mnogo manju snagu. Međutim,
uvijek treba biti svjestan da pokreti koji u svojoj naravi teže za radikalnim, ali zdravim i na vjeri
utemeljenim nasljedovanjem evanđelja se ne mogu posve utopiti u stvarnost mjesne crkve.
Uzrok tomu nekad može biti sterilnost i pasivnost same mjesne crkve. 32

28
Usp. isto, str. 156- 157.
29
Usp. L. J. SUENENS, Duh Sveti, životni dah crkve, str. 37-39.
30
Usp. IE br. 13
31
Usp. J. RATZINGER, Novi izljevi Duha. Pokreti u Crkvi, Split, 2008., str. 28.
32
Usp. isto, str. 36.

14
 3.1 Odnos karizmatskih skupina i mjesne crkve

Za zdrav suživot različitih darova u Crkvi potrebno je aktivno i stvarno uključivanje

karizmatskih stvarnosti u pastoralni život mjesnih crkava. To podrazumijeva da svi pokreti ili
udruge priznaju pastire kao one koji imaju službu nad njima i da teže priznanju, prihvaćanju i
pročišćenju od strane svojih pastira. To ih čini adekvatnima za službu u Crkvi. Pastiri su dužni
prihvatiti ono što Duh pobuđuje. Dužni su prepustiti pokretima dio pastoralnog angažmana i
cijeniti njihov doprinos.33 Zadaća je na župnicima, biskupima i samim pokretima da budu
raspoloživi i to otvara mogućnost rješenja. U svakoj mjesnoj crkvi biskup je zadnji odgovoran za
život i djelovanje. Problem je davanje ekskluzivnog značaja strukturi mjesne crkve kao jedine
pravovjerne koja ne tolerira novi sloj navjestitelja, koji izlazi iz okvira standardnih očekivanja.
Takvo siromašno shvaćanje crkve ne vidi da ti pokreti imaju potporu u rimskom prvosvećeniku
koji je jamac misionarskog poslanja i cjelokupnog jedinstva Crkve.

Uputa mjesnim crkvama je da se treba čuvati jednoobraznosti u životu i djelovanju.

Opasnost je postaviti svoje planove i ideje kao kamen spoticanja Duhu Svetom. Naše ideje i
stavovi mogu biti zapreka za Duh Božji. Crkveno jedinstvo koje u vlastitoj izgradnji nema
konflikata je iluzorno. Loše je kada se zauzima stav nadmoći u kojem se osobe iz pokreta, koje
su predanije Duhu Svetom, etiketiraju kao fundamentalisti. Znanstveni argumenti koji idu protiv
34
inspiracije Duha Svetog, ne mogu imati prednost iznad inspiracije Duha Svetom. U ranoj
povijesti Crkve očita je važnost biskupske službe. Međutim, mjesne crkve svoju svježinu
dobivaju i pojavama pokreta koji svaki puta osvješćuju značaj i životvornost apostolskog
poslanja i radikalnosti evanđelja. Ti pokreti čine mjesnu crkvu živom. Budući da je prva takva
manifestacija monaški život u njemu vidimo da je život po evanđelju neodvojiv od
evangelizacije.35

Naglasak je na biskupskoj službi da razlučuje te vodi pokrete kroz proces čišćenja.

Ukoliko pokret autentično ima inspiraciju od Duha Svetoga, vjera će pomoći da se ljudski
element u samom pokretu prilagodi i pročisti za služenje mjesnoj crkvi. Biskupi će pomoći
pokretima da uvide pravi put djelovanja, a dužni su i sa puno ljubavi i velikim razumijevanjem
po potrebi dati opomenu. Nakon toga, biskup bi trebao župniku pomoći u prihvaćanju i življenju
33
Usp. IE br. 20.
34
Usp. J. RATZINGER, Novi izljevi Duha. Pokreti u Crkvi, str. 53.
35
Usp. Isto, str. 37.

15
novog pastoralnog stanja. U ovom procesu traže se duhovne i ljudske osobine: razumijevanje,
zahvalnost i otvorenost prema neprestanom učenju. Uz to, nužno je i vjernicima koji nisu dio
pokreta pomoći da prihvate neke stvarnosti i djelovanja Duha Svetog koji izlaze iz okvira
standardnih očekivanja.36 Svi moraju tragati za putem suživota koji će ostvariti načela iz
Hvalospjeva ljubavi (usp. 1 Kor 13). Pokreti su dar Crkvi, jer su iskusili vjeru i priopćavaju je
drugima, ali da bi ostali tomu vjerni moraju biti vjerni Crkvi.37

Ovi darovi dani su za cijelu crkvu, ali ostvaruju se u služenju konkretnim mjesnim
crkvama. Model uspješne integracije je vidljiv na primjeru redovništva. Ono se integriralo kao
poseban način prisutnosti u mjesnoj crkvi, koji djeluje sa svojim specifičnim darovima i
evanđeoskom radikalnošću. Tako se preko njih ostvaruje dublja interakcija opće i mjesne crkve.
Poput njih, karizmatske stvarnosti su dužne služiti vlastitim osobitostima i izvan granica svoje
mjesne crkve.38

3.2. Opasnosti pri djelovanju karizmatskog pokreta

3.2.1 Elitizam

Moramo biti svjesni opasnosti elitizma unutar samih krugova karizmatskog pokreta. U
borbi protiv toga, može pomoći svijest da smo dio jedne i iste Crkve. U toj Crkvi, nužna je
poniznost vjere – svijest da svi Crkvi dajemo i od nje primamo. Gospodin ima samo jednu Crkvu
i svi smo članovi jedne Crkve. Ako pojedinci ili skupine ne žele služiti jedinstvu Crkve, to je
krivi put. Na primjeru monaških pokreta, koji su u početku bili odvojene zajednice u Crkvi,
vidimo da uz trud i trpljenje može da se ostvari jedinstvo i plodovi koje nam Duh Sveti daje.
Preduvjet je da sami pokreti postanu plodni za one koji nisu dio njih. Tu može pomoći otkrivanje
konkretnog Gospodinovog dara koji je udijeljen pokretu. Nositelji karizme u mjesnoj crkvi se
moraju osjetiti odgovornima za zajedništvo Crkve te se trebaju podložiti vodstvu pastira. Ipak, to
treba činiti sa sviješću da nije uvijek najbolje rješenje sve što mi sami činimo. Na primjer, ako bi
pojedini profesor htio biti aktivan samo u sveučilišnoj župi, ali ne i onoj kojoj teritorijalno

36
Usp. Isto, str. 70-71.
37
Usp. Isto, str 49.
38
Usp. IE br. 21.

16
pripada, na određeni način bi krivo shvatio vlastito zvanje i intelektualni dar koji mora obogatiti i
župu kojoj pripada. 39

Međutim, može se dogoditi elitizam od strane vjernika koji nisu dio pokreta, ali ga
promatraju sa strane. Najčešći uzrok tomu jesu same karizme koje u podsvijesti ljudi izazivaju
stav da su primatelji karizmi posebna vrsta kršćana, novi stalež ili da su karizme znak veće
svetosti. Sam pokret karizme ne smatra znakom duhovne zrelosti. Duh Sveti je onaj koji daje
karizme, a budući da ga svatko prima po sakramentima krštenja i potvrde, svatko ima mogućnost
dobivanja neke karizme. Dakle, naglasak je na svakom pojedincu bez obzira da li je on dio
karizmatskog pokreta ili ne.40

U svakoj ljudskoj organizaciji, svjetovnoj ili vjerskoj, postoji opasnost traženja osobnog
uspjeha. Želja za isticanjem, vlastitom promocijom, ili čak i za profitom. Jedini ispravan stav, u
duhu evanđelja, jest služenje, a ne vladanje. Pojedinac koji je dio ovakvog pokreta uvijek iznova
mora sebi posvješćivati da mu je uloga isključivo služenje u ljubavi. Služenje se očituje u
davanju samog sebe. U ovakvim zajednicama ni jedan član nije važniji od druga. Dob,
sposobnosti, inteligencija, nisu parametri vrednota. Svi smo ljubljena djeca istog Oca.41

3.2.2 Veliki naglasak na osjećajima

Pojedincima je nelagodno kada vide vanjsku manifestaciju vjerskih osjećaja i to često

tumače kao površnu osjećajnost. Osjećaji i iskustvo vjere se trebaju razlikovati, iako se mogu
preplitati. Problem je zapadne kulture i suvremenog kršćanstva da je vjersko izražavanje
ograničeno na intelekt i volju. Takav stav, uz amputaciju pokazivanja osjećaja, doveo je do
određene sterilnosti u teologiji, propovijedanju i liturgijskoj službi. Vjera zahvata cijelog
čovjeka, pa i njegove osjećaje. Baš dimenzija osjećaja može biti odgovor na tradicionalni
katolicizam, gdje nema osobnog prianjanja pojedinca uz vjeru u Isusa Krista. Tu se javlja sukob
društvenog prihvaćenog ponašanja i evanđelja. Ukoliko pojedinac doista u istini živi evanđelje,

39
Usp. J. RATZINGER, Novi izljevi Duha. Pokreti u Crkvi, str. 75.
40
Usp. L. J. SUENENS, Duh Sveti, životni dah crkve, str. 53.
41
Usp. Obraćanje pape Franje na međunarodnoj konferenciji katoličke karizmatske obnove
https://www.charis.international/en/click-here-address-of-his-holiness-pope-francis-to-the-participants-in-the-
international-conference-of-catholic-charismatic-renewal-8th-july-2019/ (Pristupljeno: 15.04.2020.)

17
sukladno moralnim zakonima, ne bi ga trebale oblikovati sterilne norme shvaćanja i ponašanja
tradicionalnog kršćanstva, već život u vjeri i autentičnosti. 42

3.2.3 Pretjerana uloga koja se pridaje govoru u jezicima

Promatrači izvan karizmatskog pokreta imaju nepovjerenje prema karizmi molitve u

jezicima. Međutim, same karizmatske skupine ne pridaju najveći značaj ovoj karizmi. Biblijski
je nesporno postojanje takvog dara (Dj 2, 11. i 10,46 ; Mk 16,17). Međutim, ne možemo
objektivno procijeniti važnost samog govora u jezicima ako ga izuzmemo iz konteksta molitve.
Govoriti u jezicima znači moliti na dublji način. Ova karizma je posljedica želje za boljom
molitvom i najsnažniju ulogu ima u osobnoj molitvi. Budući da ova karizma postaje vrlo česta,
opravdano je u nekim slučajevima ispitati njezinu autentičnost. Govor u jezicima nije u središtu
karizmatske obnove niti je nužno plod sakramenata inicijacije.43

3.2.4 Strah od biblijskog fundamentalizma i duha protestantizma

Iako se često može čuti ideja da je karizmatski pokret pokušaj protestantizma u okviru
Katoličke Crkve, nužan je oprez. Kronološki, istina je da se u pojedinim pentakostalnim
frakcijama javio karizmatski pokret ranije nego u Katoličkoj Crkvi. Međutim, temelji i u
pentakostalnim zajednicama i u Katoličkoj Crkvi su jednaki – Sveto Pismo i život prve crkve.
Ono što bitno razlikuje pokret u Katoličkoj Crkvi jeste da nema fundamentalističke egzegeze
Svetog Pisma i da je odbijena sustavna teologija pentakostalnog pokreta.

Kada se govori o fundamentalizmu u tumačenju Svetog Pisma, treba biti oprezan. Istina
je da su pojedine protestantske zajednice sklone tome, međutim, u Katoličkoj Crkvi je prisutno
zamiranje značaja Svetog Pisma. Dapače, i tu na djelu imamo formalizam i sterilnost, koji
odbijaju vjerovati u istine Svetog Pisma kao nadahnute i stvarne. Često stručnjaci u tumačenju
pristanu uz strogo znanstvenu egzegezu po cijenu gubitka duhovnog čitanja. Baš zato je
karizmatski pokret značajan. Budi se vjera u istine Sv. Pisma. Opasnost istinskog
fundamentalizma otklanja se čitanjem u onim okvirima koje zadaje učiteljstvo Crkve. 44

42
Usp. L. J. SUENENS, Duh Sveti, životni dah crkve, str. 54-56.
43
Usp. isto, str. 68-69.
44
Usp. isto, str. 59-61.

18
 3.3. Primjeri djelovanja u crkvi

Duh Sveti dariva Crkvu karizmatskim darovima koji su osobito prilagođeni

sakramentima ili naviještaju Božje riječi. Ti darovi služe plodonosnom ostvarivanju zadaća koje
proizlaze iz krštenja, potvrde, ženidbe i svetog reda. Oni pomažu razumijeva apostolske predaje i
45
bez teološkog studija, i to posredstvom nutarnjih duhovnih iskustava. Budući da je karizmatski
pokret potaknut Duhom Svetim, obraćenje je nužan rezultat autentičnog sudjelovanja u njemu. U
tom trajnom procesu zahvaćeni su svi segmenti čovjekova života, pa tako i društveno djelovanje.
Naime, moguće je da pojedinci u samom pokretu dobiju snagu za cjelovitije društveno
djelovanje. Najbolji primjer novog društvenog poretka jesu apostoli nakon Pedesetnice (usp. Dj
2). Molitva može biti snažan poticaj na vlastito čišćenje od oholosti, mržnje i nasilja. Osoba koja
46
tako doživi sudjelovanje u karizmatskom pokretu nužno ima drugačije društveno djelovanje.
Papa Franjo u svom nagovoru CHARISU (Međunarodna služba katoličke karizmatske obnove)
daje tri zadaće za cijelu Crkvu: dijeliti iskustvo krštenja u Duhu Svetom sa svima u Crkvi,
služenje jedinstvu Kristove Crkve kao zajednice vjernika i osobito služenje potrebitima i
siromašnima. Kao vrhunac on ističe zadaću da budu svjedoci ljubavi.47

Ovo su neke od mogućnosti djelovanja:

a) Svaka crkvena udruga ima svoju vrijednost jer svojim djelovanjem raspiruje
sakramentalnu milost drugima. Karizmatski darovi koji su im dani omogućuju življenje
njihovog općeg svećenstva. Oni svojim životom svjedoče svijetu o Kristu, i uz molitvu i
vlastitu žrtvu ostvaruju svoje poslanje. Primjer mogu biti crkvene udruge koje pomažu
kršćanski život u ženidbi i poukom i djelovanjem odgajaju mladež i supružnike za
formiranje u obiteljskom, društvenom i apostolskom životu.
b) Zaređeni službenici kroz sudjelovanje u nekoj karizmatičnoj stvarnosti mogu oživjeti
smisao vlastitog krštenja ili se podsjetiti vlastitog poslanja i poziva. Zaređeni vjernik će
moći u takvoj skupini naći snagu i pomoć da u punini živi ono što od njega zahtjeva
njegova služba. Slično se odnosi i na kandidate za svećenstvo. Njima iskustva stečena iz

45
Usp. IE br. 22.
46
Usp. L. J. SUENENES, Duh Sveti životni dah crkve, str. 58.
47
Usp. Obraćanje pape Franje na međunarodnoj konferenciji katoličke karizmatske obnove
https://www.charis.international/en/click-here-address-of-his-holiness-pope-francis-to-the-participants-in-the-
international-conference-of-catholic-charismatic-renewal-8th-july-2019/ (Pristupljeno: 15.04.2020.)

19
 karizmatskih stvarnosti moraju pomoći u aktivnom predanju vlastite izgradnje. Karizma
može obogaćivati izgradnju za svećenstvo. Sudjelovanje nekog svećenika u pastoralnoj
skrbi za pojedini pokret ili zajednicu mora biti u poslušnosti vlastitom ordinariju. 48
Svećenik ima zadaću biti homo spiritualis, čovjek nadahnut, podignut i vođen Duhom
Svetim. Crkva mora pomoći svećeniku da tijekom svećeničko života svakodnevno ne
upada u rutinu nego da postaje istinski čovjek Duha. Tada osoba svećenika biva otvorena
i osluškuje Duha Svetoga.49 Mudrost duhovnog vođe u ovom sakramentu pokore nije
čisto ljudska. On je Božje oruđe u sadašnjem trenutku koje pojedincu očituje što Bog želi
od njega. Homilija na pokorničkom bogoslužju ili osobni savjet u sakramentu pokore
mogu biti prekretnica za daljnji život pokornika. Ponekad pokornika treba navesti na
korjenito obraćenje. U drugim slučajevima je moguće da se radi o pomoći na redovitom
putu posvećenja koji sadrži povezanost čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja. Glede česte
ispovijedi lakih grijeha, oni mogu biti izravna posljedica životne želje većoj vjernosti
Duhu Svetom. 50
c) Redovništvo je dobar primjer karizmatskog doprinosa krsnom i ministerijalnom
svećenstvu. Karizma dana redovnicima i redovnicama im pomaže da prime obilniji plod
krsne milosti. Duhovnost redovnika i redovnica može biti značajna pomoć za vjernike
laike i svećenike u življenju njihovih poziva. Osim toga, redovnici i redovnice mogu u
povezanosti s karizmatskim skupinama naći pomoć u življenju zvanja, a zauzvrat im
mogu posvjedočiti radosno, vjerno i karizmatsko iskustvo posvećenog života.
d) Evanđeoski savjeti nisu pridržani samo redovnicima i redovnicama. Celibat se traži i od
prezbitera zapadne tradicije. On također spada u karizmatske darove. Življenje celibata
predstavlja posebno suobličenje životnom stilu samoga Krista u kojem se ostvaruje
vlastito cjelovito predanje u poslanju podijeljenom sakramentom svetog reda. 51

48
Usp. IE br. 22
49
Usp. J. RATZINGER, Novi izljevi Duha. Pokreti u Crkvi, str. 22.
50
Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Svećenik- služitelj Božjeg milosrđa, Zagreb, 2014. br. 48- 50.
51
Usp. IE br. 22

20
 Zaključak

Baveći se problematikom koju smo naveli u uvodu, čovjek ne može ostati ne dodirnut. U
početku vidimo doista biblijsko utemeljenje karizmi kao živih stvarnosti prve crkve. Vidimo čak
i spremnost prve crkve da ih primi, a zapažamo i apostole koji predstavljaju suživot karizme i
hijerarhije. Drugi vatikanski koncil donosi stav da su karizme milosti koje pomažu ostvarenje na
putu spasenja. Glede autentičnosti karizmi očito je da sud spram toga ima crkveno učiteljstvo.
Sami kriteriji se odnose na život i djelovanje pojedinca i zajednice u Crkvi.

Kada je riječ o molitvi u jezicima, vidimo da to doista može biti autentična molitva, sa
posebnom naznakom na dubinu- takva je da je čovjeku nejasna. Od nje učimo o Božjoj širini- da
se Bog objavljuje i djeluje na njemu znane načine, nama često čudne i nejasne. Pojavljuje se i
drevni dar proroštva, no u novoj i staroj ulozi- kao pomagač u življenju saveza sa Bogom u
sadašnjem vremenu. Povijest Crkve je i ranije poznavala dar razlučivanja duhova, međutim, u
karizmatskom pokretu ima posebnu ulogu čuvara. On može biti pomoć u razlučivanju
autentičnosti. Dar liječenja je izravno pod Božjom kontrolom i njegova ljepota jest da Bog
odlučuje da li će se netko izliječiti ili ne, iako nositelj karizme djeluje. Krštenje u Duhu jest
doista temeljni pojam jer se radi o osobnu susretu sa Bogom i priznavanje Boga Bogom vlastita
života.

Karizme su dar Crkvi danas. Crkva bi to trebala prihvatiti, za vlastito dobro. Naravno,
Crkvu čine ljudi a to se odražava na području suradnje mjesne crkve i karizmatskih skupina. Od
obje skupine se doista traži istinsko življenje evanđelja da bi se dogodila plodonosna suradnja.
Progovorili smo malo i o deformacijama koje se znaju pojaviti. Na primjeru monaštva smo
vidjeli da je moguća ponizna suradnja. Zanimljivo, one se događaju "sa obje strane"- kod onih
koji su u karizmatskom pokretu, ali i kod onih koji nisu. Najvažnije je razjasniti stvari koje
izazivaju sumnje i nesuglasice, a to smo i pokušali. Glede praktične primjene, pokušali smo dati
forme suradnje svih zvanja i staleža u Crkvi sa karizmatskim pokretom. On može biti, i jest, na
korist i bogatstvo Crkve i kao pomoć na putu spasenja. Strah je da nam se može ponoviti ona
biblijska- „k svojima dođe
i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11).

21
 Bibliografija

DOKUMENTI DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Zagreb, 2008.

KONGREGACIJA ZA KLER, Svećenik- služitelj Božjeg milosrđa, Zagreb, 2014.
KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Iuvenescit ecclesia, Zagreb, 2017.
PAVAO VI., Evangelii nuntiandi, Zagreb, 1976.
PERKOVIĆ Marinko, Karizmatski pokret. Nada ili možda nešto drugo za Katoličku Crkvu, Sarajevo i
Zagreb, 2019.
RATZINGER Joseph, Novi izljevi Duha. Pokreti u Crkvi, Split, 2008.
SVETO PISMO – STAROGA I NOVOGA ZAVJETA, Zagreb, 2015.
SCHNEIDER Alfred, Na putovima Duha Svetoga, Zagreb, 2008.
SUENENS Leo Joseph, Duh Sveti, životni dah Crkve, Zagreb, 2019.
SZENTMARTONI Mihaly, Govor u jezicima- karizma?, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i
Srijemske biskupije, 12 (2018), CXLVI., str. 19-24.
ŠIMUNEC Davor, Važnost duhovno- svjedočkog aspekta evangelizacije, u: Vjesnik Đakovačko- osječke
nadbiskupije i Srijemske biskupije, 4 (2018) CXLVI., str. 12-17.

Govor pape Franje CHARISU https://www.charis.international/en/click-here-address-of-his-holiness-pope-

francis-to-the-participants-in-the-international-conference-of-catholic-charismatic-renewal-8th-july-2019/

22