Pastoralno i duhovno razlučivanje u nauku pape Franje

Dalibor Renić
To be published in 2020.
Doc. dr. sc. Dalibor Renić S.J., Sveučilište u Zagrebu, Fakultet filozofije i religijskih znanosti,
email: drenic@unizg.ffrz.hr.
Sažetak: Jedan od ključnih pojmova u viziji Crkve i modelu vodstva pape Franje jest pastoralno
razlučivanje. U ovom radu analizira se uporaba i značenje pojma razlučivanja u Papinim
važnijim dokumentima Evangelii gaudium, Amoris laetitia, Gaudete et exultate, Christus vivit,
napose u sintagmi „Crkva koja razlučuje.“ Uspoređuje se pastoralno razlučivanje s moralnim
razlučivanjem. Ukazuje se na korijen Papina pojma razlučivanja u duhovnom nauku svetog
Ignacija Loyolskoga. Ističe se objektivni pol razlučivanja u ignacijevskom sentire cum
Ecclesia. Zaključuje se da pastoralno razlučivanje u ideji pape Franje kao svoj sastavni element
uključuje razlučivanje duhova, kako se ono razumije u klasicima kršćanske duhovnosti, napose
ignacijevskim.
Ključne riječi: ignacijevska duhovnost, papa Franjo, pastoralno razlučivanje, razlučivanje
duhova.
*****

Tada još kardinal Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., dao je dugačak intervju
novinaru Peteru Seewaldu, izdan u obliku knjige pod naslovom Sol zemlje. Seewald piše u
uvodu: „U jednom trenutku pitao sam ga [kardinala Ratzingera] koliko ima putova k Bogu.
Stvarno nisam znao što će odgovoriti. Mogao je reći 'samo jedan' ili 'više'. Kardinalu nije trebalo
dugo da odgovori. Rekao je: 'Onoliko koliko ima ljudi'“ (Ratzinger, 1996, 8). Kardinal je još
dodao: „Čak unutar iste vjere, put svakog čovjeka je u potpunosti osoban“ (isto, 35).

Kršćanska vjera naučava da Bog ima plan, dobar plan sa svakim i svakom od nas
napose. Ispunjenje ljudske prirode jest Isus Krist Uskrsnuli, ali svakoga Bog poziva i
omogućuje mu da bude kristolik na vlastiti način. Riječ je o jednom osobnom zvanju i poslanju.
Da bismo ga ispunili, Bog nam daje smjernice po svojoj riječi u Svetom pismu i predaji Crkve,
po mudrim ljudima i duhovnim vođama, ali nam govori i po poticajima u samoj duši. Ponajprije
su to ispravni zdravi razum i naravni moralni zakon, ali i druge djelatnosti različitih moći duše.

Međutim, tu nailazimo na problem. „Naše je srce kao tržnica i kao cesta,“ kako reče
negdje papa Franjo: svašta njime prolazi, svakakve misli, želje, ideje, poticaji“ (Franjo, 2014a).
Neke od tih ideja i želja vode k Božjem cilju i zato su dobre. One dolaze od Božjega Duha. Za
neke je nesumnjivo jasno da nisu dobre jer nas potiču na objektivan grijeh u sebi. Neke se samo
pretvaraju da vode k dobrom cilju, ali zapravo nas nastoje odvesti daleko od Boga, od punine i
sreće, u konačnici k auto-destrukciji, a zovemo ih napast. Problem je u tome što mi često ne
znamo od prve koje su od Božjega duha, a koje od zloga. Kako ih razlikovati?

1
 Pitanje je relevantno i za pastire u Crkvi, kao duhovne vođe i učitelje vjerničke
zajednice, koji moraju donositi odluke koje se tiču ne samo njih samih, nego i drugih osoba u
Crkvi. Poslanje svakog kršćanina dolazi od Boga isključivo po Crkvi, bilo to poslanje klerika,
laika, redovnika, svjetovnjaka, celibatarca ili oženjenog. Kako im pastiri mogu pomoći u
razlučivanju poziva i ugrađivanju u misiju Crkve? Jasno, to mogu samo ako sami pastiri imaju
habitus razlikovanja Božjega glasa u tolikoj buci svijeta. Napose je ta zadaća pastira teška kad
je riječ o rubnim članovima Crkve. Spasenje duša je vrhovni zakon Crkve. Ali kako konkretno
voditi osobe, napose onu koja živi na rubu Crkve, bliže Kristu? Papa Franjo, kao i kršćanska
duhovna tradicija općenito, odgovor traži u pojmu razlučivanja.

Crkva koja razlučuje

Papa Franjo više je puta dao do znanja koliko je svjestan kompleksnosti donošenja
odluka o konkretnim životnim koracima, bilo da je riječ o individualnim izborima vjernika, bilo
da je riječ o izborima Crkve kao zajednice. Jedna riječ zauzima posebno mjesto u njegovom
diskursu kad je riječ o odlučivanju: to je „razlučivanje“. Tko prati molitvene nakane Apostolata
molitve, tj. Papine molitvene mreže kako se još odnedavno naziva, možda će se prisjetiti da
smo u ožujku 2018. godine bili pozvani moliti na nakanu Svetog Oca „da Crkva uvaži hitnost
odgoja u duhovnom razlučivanju, kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini“ (Franjo, 2018a).
U pojašnjenju nakane stoji ovako: „Svaki kršćanin mora rasti u sposobnosti da 'pročita' svoj
život, i da razumije gdje je i kako je pozvan od Gospodina, kako bi mogao obavljati svoju
misiju“ (isto). Razlučivanje se, dakle, tiče čitanja vlastitog života pod vidikom misije, poslanja.
Kad cijela zajednica vjernika traži poslanje zajednice u Božjem svjetlu, ona postaje „Crkva koja
razlučuje“. Ovdje se riječ „razlučivanje“ očito ne odnosi na moralnu refleksiju (barem ne u
užem značenju prosuđivanja po ispravom razumu i savjesti), nego na refleksiju i odlučivanje o
vlastitom poslanju vjernika i o poslanju Crkve, što nadilazi ingerenciju savjesti kao
individualnog moralnog orijentira (premda ga ne isključuje – dapače).

Više se puta papa Franjo izjasnio da želi „Crkvu koja razlučuje“. Njegovi važni
dokumenti često spominju riječ „razlučivanje“; s vremenom sve češće. Ovisno o prijevodu, u
apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium nalazimo je oko 20 puta, u postsinodalnoj pobudnici
Amoris laetitia 45 puta, u apostolskoj pobudnici Exultate et gaudete 25 puta (u latinskoj verziji),
iako je ovaj zadnji dosta kraći dokument od prethodnih. U nacrtu završnog dokumenta
biskupske sinode „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“ spominje se čak 60 puta, a u samoj
postsinodalnoj pobudnici koja je uslijedila pod naslovom Christus vivit 37 puta. U svakom od

2
tih dokumenata riječ „razlučivanje“ pobudila je veliku pažnju čitatelja i komentatora. U slučaju
Amoris laetitia, prepoznata je kao ključni pojam za razumijevanje tog dokumenta, napose onih
stavki koje su izazvale burne rasprave.

Kad analiziramo kontekste u kojima se riječ „razlučivanje“ pojavljuje u tim

dokumentima, ubrzo ćemo primijetiti da ona nije jednoznačna. Papa Franjo nekad govori o
„moralnom“ razlučivanju, nekad o „pastoralnom,“ nekad o „evanđeoskom,“ nekad o
„duhovnom“ razlučivanju, ili često o „osobnom“. Nije jasna razlika među njima i ne može se
izbjeći preklapanje značenja. Tema postaje složenija kad uvedemo dodatne sintagme u kojima
se pojam razlučivanja pojavljuje u redovitom diskursu. Jedna je „prudencijalno razlučivanje“ –
ono bi se odnosilo na primjenu općeljudske i svakodnevne razboritosti na prosudbe i odluke o
posljedicama čina, koje su moralne naravi tek u sekundarnom značenju. Primjer bi moglo biti
razlučivanje u društvenim i tehničkim znanostima i vještinama o tome kako najrazboritije
postupiti da bi se postigao željeni cilj. Nadalje, u životu Crkve možemo govoriti o „teološkom
razlučivanju“, tj. o prosudbama i odlukama koji nauk pripada autentičnoj predaji Crkve, a koji
ne. Mada ne pod tim naslovom, o njemu govori svaka teološka knjiga na svoj način.

U programskoj pobudnici Evangelii gaudium izraz „razlučivanje“ javlja se najprije kao

dio uobičajenog rječnika pape Franje, bez specifičnog pojašnjavanja. (Slično je u enciklici
Laudato si). Nekoliko puta javlja se u sintagmi „evanđeosko razlučivanje“. Podrazumijeva se
da je taj izraz baštinjen iz područja morala (EG 64), ali u pobudnici uglavnom označava način
kako u Crkvi donositi ispravne odluke s obzirom na njezino evangelizacijsko djelovanje (EG
16, 20, 16, 20, 30, 33, 43, 45, 152, 166, 181). Evanđeosko razlučivanje je „pristup učenika
misionara koji se hrani svjetlom i snagom Duha Svetoga“ (EG 50). Ono propovjedniku
omogućava „da u svjetlu Duha Svetoga prepozna onaj poziv Božji koji odzvanja u samim
povijesnim okolnostima“ (EG 154). Povezano je sa sensus fidelium, kao pomoć u teološkom i
pastoralnom razlučivanju o tome što je Božja volja u našem vremenu (EG 119, 133).

U Amoris laetitia razrađena je ideja „pastoralnog razlučivanja.“ Ono jest vezano uz

moralna pitanja, ali nije isto što i moralno razlučivanje. Pastoralno razlučivanje veže se uz
prosudbe o sudjelovanju vjernika u životu Crkve. Nije riječ o moralnoj savjesti, koja prosuđuje
između moralnog dobra i zla u pojedinačnim slučajevima, nego o načinu razumijevanja i
odlučivanja o odnosu pojedinačnih vjernika prema Bogu i prema zajednici, tj. prema Crkvi kao
posrednici poslanja koje vjernicima dolazi od Boga (AL 303). Zato je pastoralno razlučivanje
u prvom redu zadaća crkvenih pastira, koji trebaju pomoći vjernicima da taj odnos s Bogom po
Crkvi razumiju i razvijaju do pune zrelosti.

3
 Pobudnica Amoris laetitia često podsjeća da je pastoralno razlučivanje slično
moralnome po tome što se oboje tiču pojedinačnih odluka i konkretnih okolnosti. Slični su i po
tome što im je potrebno objektivno uporište. S tim da pastoralno razlučivanje, za razliku od
moralnoga koje se oslanja na objektivne moralne norme, uz moralnu savjest traži teološki i
duhovni element vodstva u odlučivanju (AL 305). Kao što moralno razlučivanje ima referentno
uporište u objektivnom moralnom zakonu, pastoralno razlučivanje da bi bilo ispravno „treba
osigurati nužne uvjete poniznosti, promišljenosti i ljubavi prema Crkvi i njezinu nauku, u
iskrenom traženju Božje volje i želji da joj se dade što savršeniji odziv“ (AL 300). Tumačiti
pastoralno razlučivanje kao izliku za samovolju i proizvoljnost, osobnu ili demokratsku, bilo bi
čisto karikiranje toga pojma.

Pobudnica Gaudete et exultate razvija nauk klasičnog „duhovnog razlučivanja.“ Dok se

Evangelii gaudium i Amoris laetitia usredotočuju na razlučivanje kao instrument vodstva, u
prvom slučaju Crkve u njezinu evangelizacijskom poslanju, u drugome braće i sestara u
njihovom vjerničkom poslanju u Crkvi, objekt razlučivanja u Gaudete et exultate je prije svega
osobno poslanje, vlastiti put k svetosti (GE 11, 23, 150, 174). Nasuprot putu svetosti stoje
zastranjenja prividne svetosti, kao što su gnosticizam i pelagijanizam (GE 62). Rječnik
pobudnice postaje eksplicitno dualističan, nekima i staromodan, ali uobičajen u klasičnoj
duhovnosti: razlučuje se između onoga što potječe od Duha Svetoga i onoga što potječe od
đavla. Pomalo zagonetno, premda jasno navodi dvije strane, dobro (Duh Sveti) i zlo (Đavao),
papa Franjo uz „đavolski duh“ navodi i „duh ovoga svijeta“, kao da ih u nekoj nijansi
distingvira, ali ne tumači distinkciju (GE 166, 168).

Ovakav oblik razlučivanja, budući da je o duhovnim stvarnostima, pretpostavlja nešto

više od inteligencije i zdravog razuma, više od rezultata društvenih znanosti, pa i više od
objektivnog moralnog zakona: „Razlučivanje nije solipsistična samoanaliza ili oblik egoistične
introspekcije, već autentičan proces napuštanja sebe samih, da bismo pristupili misteriju Boga,
koji nam pomaže ispuniti poslanje na koje nas je pozvao, za dobro naše braće i sestara“ (GE
175). Duhovno razlučivanje je rezultat mudrosti koju valja moliti kao dar Duha Svetoga, a zatim
razvijati molitvom, refleksijom, čitanjem, duhovnim vodstvom (GE 166), i praksom ispita
savjesti (GE 169).

Ipak, duhovno razlučivanje ne ostaje samo u području individualnog odlučivanja o

vlastitom poslanju. Ono se prenosi kao instrument razlučivanja i na ostala područja života
Crkve (GE 173). Papa navodi tipičnu životnu situaciju u kojoj se nalazimo kad se moramo
odlučiti između novoga i staroga: „Tada moramo odlučiti potječe li novo vino od Boga ili je

4
prijevara od duha svijeta ili duha đavla. U drugim se prilikama može dogoditi suprotno, kad
nas sile zla navode da se ne mijenjamo, da zadržimo stvari kakve jesu, da se rigidno odupremo
promjeni. No to bi moglo biti sprječavanje djelovanja Duha“ (GE 168). I novi i stari red po sebi
mogu izgledati i biti dobri, ali također nose potencijal biti bolji od alternative. Ni društvene ni
moralne analize tada ne mogu dati zadnju riječ: mora se primijeniti duhovno razlučivanje.

U pobudnici Christus vivit, duhovno razlučivanje opisano u Gaudete et exultate

primjenjuje se na izbore koji su tipični u životu mladih vjernika, napose na izbor zvanja.
Posvećeno mu je cijelo 9. poglavlje. Zanimljivo je koliko ova pobudnica ističe empirijsku
stranu duhovnog razlučivanja: „To razlučivanje, iako uključuje razum i razboritost, nadilazi
oboje, jer nastoji vidjeti iskru tog jedinstvenog i tajnovitog plana kojeg Bog ima za svakog od
nas“ (CV 280). Treba „vidjeti iskru“. Nešto kasnije riječ je o slušanju: „Ovakav način slušanja
želi razlučiti spasonosne poticaje dobrog Duha koji nam predlaže Gospodinovu istinu, ali i
zamke koje je zli duh postavio – njegove isprazne smicalice i obećanja“ (CV 293). Papa kaže
da je pretpostavka ispravnog izbora zvanja doživljavanje, duhovno iskustvo, i to iskustvena
spoznaja da Isus Krist kao prijatelj želi dobro svakoj mladoj osobi. Prvo što se mora „razlučiti
i otkriti“ jest Isusovo prijateljstvo – razlučuje se u njegovu svjetlu.

Taj izraz „razlučiti i otkriti“ podsjeća na naslov „Pravila o razlučivanju duhova u prvom
tjednu“ iz Duhovnih vježbi svetog Ignacija Loyolskoga, i to iz originalnog španjolskog
izvornika (Autografa), a ne latinskog tipskog izdanja. Ignacije spomenuta Pravila u Autografu
otvara sljedećim naslovom: „Pravila da se na neki način osjete i prepoznaju različiti pokreti koji
se izazivaju u duši“. Ne kaže discernere (lat. razlučiti) kao tipsko izdanje, nego sentir y
cognoscer (španj. osjetiti i spoznati, DV 313). Da bismo mogli razlučivati, moramo biti
sposobni doživljajno si posvijestiti vlastitu nutarnju zbilju. Psiholozi znaju da se posvješćivanje
i prepoznavanje vlastitih osjećaja ne može pretpostaviti zdravo za gotovo. Mnoge osobe ne
znaju što osjećaju, brkaju emocije.

Razlučivanje zvanja u Christus vivit nije „SWAT analiza,“ nije stvar odmjeravanja
pluseva i minusa, koristi i slabosti. U tom smislu papa Franjo piše: „Ako vam [Gospodin]
planira udijeliti milost, karizmu koja će vam pomoći da živite u punini i postanete netko tko
koristi drugima, netko tko ostavlja trag u životu, to će sigurno biti dar koji će vam donijeti više
radosti i uzbuđenja nego bilo što drugo na ovom svijetu. Ne zato što će taj dar biti rijedak ili
izvanredan, već zato što će vam savršeno pristajati“ (CV 288). Dobar izbor donosi sreću.
Naravno, ne površno zadovoljstvo, nego reflektiranu eudajmoniju. Vrijedi i obrnuto od gore
rečenoga: ako je izbor donesen po čisto emocionalnom zanosu, mora se potvrditi refleksijom,

5
jer emocionalni zanos mora biti razlučen. Čitatelju upoznatom s ignacijevskom duhovnošću
teško će promaknuti da je ovdje također na djelu insistiranje sv. Ignacija da izbor ili odluka
moraju biti iskustveno potvrđeni, čak i ako su se pri samom donošenju u ključnom trenutku
morali osloniti na vjerničko razumsko odmjeravanje (usp. DV 178, 183). Ispravan izbor
popraćen je i potvrđen duhovnom utjehom.

Dobri i zli duhovi

Razlučivanje duhova (neki preferiraju izraze „razlikovanje“ ili „raspoznavanje“)

osnovni je element duhovnosti Ignacija Loyolskoga. U njegovim Duhovnim vježbama nalazimo
dva skupa pravila o razlučivanju duhova (DV 313-327, 328-336). Oni su usmjereni uglavnom
na individualno razlučivanje duhovnih poticaja i doživljaja u ambijentu obavljanja 30-dnevnih
duhovnih vježbi, tzv. Prvog tjedna i Drugog tjedna. Kad se analizira Ignacijeva vrsta molitve
zvana „osvrt,“ osobito u kontekstu kako ju je osobno prakticirao (opisano je u njegovu
Duhovnom dnevniku), jasno je da razlučivanje nadilazi kontekst samih 30-dnevnih ili sličnih
duhovnih vježbi u šutnji. Iz povijesti rane Družbe Isusove doznajemo da je razlučivanje postalo
i zajednička molitvena refleksija (npr. Razlučivanje prvih drugova, 1539.), iz čega se razvila
bogata teorija zajedničkog duhovnog razlučivanja među isusovcima (usp. ESDAC, 2016).
Dakle, od moralnog područja razlučivanja prešli smo na duhovno, zatim iz ambijenta naglašene
kontemplacije na svakodnevicu (kontemplacija u akciji), i od individualnog duhovnog
razlučivanja na skupno, zajedničko.

U duhovnoj pedagogiji sv. Ignacija Loyolskoga, osnivača Družbe Isusove, formiran je

i Jorge Bergoglio, i ta pedagogija često izbija na površinu u nauku pape Franje. U zapaženom
intervjuu časopisu La Civilta' Cattolica iz rujna 2013. godine, u prvoj godini pontifikata,
novinar pita papu Franju: „Koji element ignacijevske duhovnosti vam pomaže da živite svoju
službu?“ Papa odgovara kratko i jasno: “Razlučivanje“ (Spadaro, 2013). Što to Ignacije
naučava o razlučivanju?

Ponajprije, važno je reći da sv. Ignacije nije sam izumio svoja „Pravila za razlučivanje
duhova.“ Sebe nije smatrao duhovnim teologom, niti je o duhovnosti (ili o teologiji uopće)
napisao ijedan traktat. On daje praktične smjernice za duhovni put, oslanjajući se na izvore koji
su njega poučavali o istome, pri čemu ipak neizbježno unosi značajke vlastitog duhovnog
iskustva kojim su te pouke starih bile obogaćene. Kad je riječ o razlučivanju, nadovezuje se na
dugu povijest tog pojma i prakse, počevši od Svetog pisma i ranog monaštva (Lienhard, 1980).
Jednom se spominje izraz „razlučivanje duhova“ u Svetom pismu (1Kor 2,10) i već tu je jasno

6
da nije riječ o moralnom prosuđivanju, nego o razlikovanju i prosudbi duhovnih fenomena s
obzirom na njihov izvor. S tim u skladu, komentatori su se pri tumačenju duhovnog razlučivanja
najčešće zadržavali na prosudbi upravo mističnih doživljaja i posebnih fenomena, koji jesu od
Boga, a koji su varke. I kod Ignacija se govori o tome, ali je duhovno razlučivanje primarno
usmjereno na izbor, na uobičajeno donošenje odluka. Mistični doživljaji kojima treba prosuditi
supernaturalno ili preternaturalno podrijetlo su izuzetci, egzotika u ljudskom životu. Daleko je
češća potreba – i važnija za spasenje duše – ispravno razlikovati kamo nas vode naše
svakodnevne ideje i želje, koje ni po čemu ne izgledaju egzotične.

Ignacije je nedvojbeno jasan u pretpostavci postojanja i neprestanog djelovanja

nadnaravnog dobrog Duha (Duha Svetog) i dobrih duhova (anđela) s jedne strane, i vođe zlih
duhova (Sotone) s njegovim đavlima, s druge strane. Međutim, ne bavi se angelologijom ili
demonologijom. Zanima ga isključivo kako oni utječu na činjenicu da ljudi griješe (DV 50-52).
„Duhovi“ u razlučivanju duhova su „različiti poticaji koji se izazivaju u duši: dobri da ih
prigrlimo, zli da ih odbacimo“ (DV 313). Nije, dakle, primarno riječ o očito nadnaravnim
(supernaturalnim ili preternaturalnim) fenomenima ili o onome što danas nazivamo
parapsihologijom, nego o sasvim uobičajenim poticajima ljudske psihe, koji su tim važniji za
razlučivanje što su učestaliji. Riječ je o željama, htijenjima, pobudama, emocijama, afektima,
strastima, emocionalno nabijenim mislima i slikama, pa i poticajima koji dolaze od drugih
osoba, i drugim doživljajima koji neprestano ispunjaju našu svijest i podsvijest. Tko ih izaziva?

Ignacije, kao i sam Isus Krist, shvaća čovjeka kao poprište neprestanog utjecaja
duhovnih bića. Mnogi pokreti duše su takvi da iza njih stoje dobri duhovi, a iza drugih zli.
Međutim, ne tvrdi da se ljudska autonomija pri tome gubi, da smo lađa bez kormila nošena
vjetrovima duhova. Slijedeći Kasijana, Ignacije uz direktne poticaje koji dolaze od anđela i
demona, razlikuje one koje dolaze od čovjeka samoga i još su neutralni (DV 32).

Razlučivanje duhova je, dakle, raspoznavanje i razvrstavanje pokreta duše, pod vidikom
vode li u konačnici k ispunjenju Božjeg plana s osobom ili ne. Cilj razlučivanja jest da
umanjimo utjecaj zlih duhova na naše odluke tako što ćemo prepoznati njihove varke, odnosno
da se što više otvorimo vodstvu Svetoga Duha, da Božji plan u nama bude realiziran.

Na gotovo identičnu viziju razlučivanja naći ćemo kod pape Franje. Kad govorimo o
razlučivanju duhova, ističe Papa u jednom nagovoru u kapeli Svete Marte, „nije riječ o
'sablastima', nego o ispitivanju što se događa u vlastitom srcu, koji su korijeni onoga što
osjećam; razabirem odakle to dolazi“ (Franjo, 2016a). Daleko od toga da papa Franjo
„demitologizira“ zloduhe. Toliko često i direktno govori o realnosti sotonskog utjecaja na duše

7
da se mnogim teolozima čini predmoderan. Sotona nije samo realan, nego stalno u akciji.
Međutim, čini se da Papa pozorno izbjegava „estradizaciju“ Sotone. S jedne strane, ljudi imaju
tendenciju da sotonsko djelovanje drže morbidno zanimljivim spektaklom pa postaje objekt
radoznalosti. S druge strane, kao krivac za sve probleme, postaje izlika za ljudsku nezrelost i
neslobodu. Ima se dojam da bi svi problemi nestali kad bi Crkva opremila i u boj poslala
nekoliko divizija egzorcista. Zaboravlja se da je najopasnije upravo ono uobičajeno sotonsko
djelovanje, a to je napastovanje ljudske slobode izbora. Nitko neće izgubiti vječno spasenje
zbog opsjednutosti ili tlačenja od strane zloduha, ali hoće zbog smrtnog grijeha. Dopustite mi
da ustvrdim da je u obuzetosti takvim temama na djelu više briga za zemaljsku dobrobit, nego
za nebesku; na djelu bi mogla biti „produhovljena“ verzija tzv. prosperity gospel, evanđelja
zdravlja i uspjeha.

Premda u ikonografiji postoje prikazi sv. Ignacija Loyolskog kao egzorcista, intrigantno
je da u svojim spisima izvan Duhovnih vježbi zapravo rijetko spominje zloduhe. Nisam uspio
pronaći da igdje u svojim pismima i poukama elaborira temu opsjednuća. Premda je sam imao
različite parapsihološke i mistične doživljaje, općenito je poznato da je Ignacije prema njima
bio krajnje nepovjerljiv i kritičan. Kad bi mu netko povjerio neki mistični doživljaj, Ignacijeva
tipična reakcija bila je sumnja je li to od Boga. Imajući na umu povijest teorija zavjera o
isusovcima kao „papinoj konjici“, „vojsci protureformacije“ i „katoličkoj masoneriji“, jednako
će čitatelja iznenaditi koliko malo – ako uopće – Ignacije govori o nekakvim tajnovitim
strukturama Zloga u svijetu i borbi protiv njih. Čak ni famozna kontemplacija o dvjema
zastavama (DV 136) ne bavi se borbom između Božje Crkve i Sotoninih sljedbenika u svijetu,
nego o borbi u duši, protiv pohlepe i oholosti. Prvo i najvažnije bojište na kojem se odvijaju
bitke za čovjeka, a onda i za svijet, jesu ljudske odluke.

Utjeha, suhoća, potvrda

U nagovoru na jutarnjoj misi u kapeli sv. Marte, papa Franjo je 15. svibnja 2020.
komentirao čitanje iz Djela apostolskih za taj dan o tijeku i rezultatima vijećanja apostola u
Jeruzalemu koje se ponekad naziva „Jeruzalemskim saborom“ (usp. Dj 15, 22-31). Riječ je o
raspravi između kršćana pridošlih iz poganstva i onih iz židovstva (judeokršćani) o tome moraju
li prvi na neki način postati najprije Židovi da bi mogli postati kršćani. Za judeokršćansku
stranu papa Franjo kaže da su svoje stajalište podupirali pastoralnim, teološkim, pa i nekim
moralnim razlozima, ali tako da to je stavljalo u pitanje slobodu Duha Svetoga, kao i besplatnost
Kristova uskrsnuća i milosti. „Bili su metodični. I kruti,“ primjećuje Papa, i uspoređuje to s

8
Isusovim prijekorima zakonoznancima koji su zakon i dogmu sveli na ideologiju te s
pelagijancima u povijesti Crkve (Franjo, 2020a). „Krutost nije od dobroga Duha“, zaključuje.
Daje i razloge zašto: krutost oduzima slobodu Duhu, svodi vjeru na religiju propisa, stavlja u
pitanje besplatnost otkupljenja, manipulira savješću vjernika, čini nove vjernike krutima, ili ih
pak odbija od vjere, i „ne poznaje radost evanđelja“. Povezuje tu krutost i sa zbivanjima u
suvremenoj Crkvi: „I u naše vrijeme vidjeli smo neke apostolske organizacije koje su se činile
dobro organiziranima, dobro su radile… ali svi su bili kruti, svi jednaki, a onda smo saznali za
korupciju koja je tamo postojala, čak i kod utemeljitelja“ (isto).

Na koncu spomenutog jeruzalemskog vijećanja, apostoli prihvaćaju prijedlog kršćana

pridošlih iz poganstva, a odbacuju strogi pristup onih iz židovstva i o tome upućuju pismo
crkvama. Papa Franjo osobito ističe reakciju ranokršćanske zajednice na tu odluku apostola:
„Kada su ti uznemireni kršćani primili pismo, obradovali su se ohrabrenju koje im je ono dalo.
Prešli su iz nemira u radost.“ Zatim tumači zašto: „Duh krutosti uvijek vodi u nemir, u dvojbu.
(…) Duh evanđeoske slobode, naprotiv, vodi u radost, jer je upravo to Isus donio svojim
uskrsnućem: radost“ (Franjo, 2020a).

U ovom nagovoru Papa zapravo primjenjuje i dijelom parafrazira Ignacijeva „Pravila

za razlučivanje duhova.“ Prepoznajemo drugo pravilo razlučivanja duhova u prvom tjednu
duhovnih vježbi:

„Kod ljudi koji odlučno napreduju u čišćenju duše od grijeha, a u službi Boga, našega
Gospodina, idu od dobra na bolje (…) vlastito je, naime, zlu duhu da grize, da žalosti i
da stavlja zapreke duši, uznemirujući je lažnim razlozima da ne ide dalje. Dobrom pak
duhu vlastito je da bodri i jača, da tješi i da do suza gane, da nadahnjuje i miri,
olakšavajući sve i uklanjajući sve zapreke kako bi napredovali u dobru“ (DV 315).

Slično govori i prvo pravilo razlučivanja u drugom tjednu:

„Vlastito je Bogu i njegovim anđelima da svojim djelovanjem donose pravo veselje i

duševnu radost, a uklanjaju svaku žalost i zabunu koju izaziva neprijatelj. Ovome je
opet vlastito da se bori protiv takve radosti i duhovne utjehe, služeći se prividnim
razlozima, cjepidlačenjem i neprestanim varkama“ (DV 329).

Ignacije duhovna raspoloženja svrstava u dvije skupine: suhoće (dezolacije) i utjehe

(konzolacije). Načelno, duhovna utjeha su duhovni pokreti u kojima se događa rast vjere, nade
i ljubavi. Duhovna utjeha se često manifestira kroz emocije unutarnje radosti, oduševljenja,
poleta, ili ganuća. Duhovna suhoća često se doživljava kao uzburkanost i zamračenost duše,
odbojnost prema duhovnom napretku, duhovna mlakost, žalost. Međutim, bilo bi pogrešno
poistovjetiti duhovnu utjehu je s onim što mi danas nazivamo „pozitivnim emocijama“, a
suhoću s „negativnima“. Na primjer, žalost zbog vlastitih grijeha ili zbog Kristove žalosti,

9
redovito je duhovna utjeha kod onih koji napreduju na putu obraćenja. Grižnja savjesti je
duhovna utjeha kod onih koji su zapeli u grešnom načinu života. Užitak i veselje zbog
svjetovnih uspjeha i maštanja, naprotiv, duhovna je suhoća ako blokira osobu da se obrati iz
grešnog načina života k Bogu. (Primijetimo da depresija nije duhovna suhoća; euforija nije
duhovna utjeha. Ignacije očito zna razlikovati utjehu i suhoću kao duhovne zbilje od naravnih
psihičkih stanja kao što su depresija i bipolarni poremećaj. Ovo zadnje dvoje ne liječi se
duhovnim razlučivanjem.)

Razlikovanje pokreta na emocionalnoj razini postaje još kompleksnije u pravilima za

razlučivanje duhova u drugom tjednu duhovnih vježbi jer kod uznapredovanih vjernika zloduh
mijenja taktiku. Moguće je da ono što se čini utjehom, duhovnim zanosom, pa čak i
izvanrednim mističnim darovima i čudesima, osobu učini oholom, egoističnom, i na taj način
je zavede protiv Boga; na koncu se pokaže da su neki ekstatični „mistični“ doživljaji zapravo
duhovne suhoće. Zloduh se može prerušiti u anđela svjetla (DV 332). Da se vratimo na početak,
najsigurnije je definirati duhovnu utjehu kao ono raspoloženje, odnosno kvalitetu onih pokreta
duše, koji umnažaju vjeru, nadu i ljubav, dok duhovna suhoća čini suprotno.

Duhovno razlučivanje kod svetog Ignacija nije samo stvar donošenja odluke, nego
osobito ističe važnost potvrde odluke u osvrtu na proces njezina donošenja, što sam ranije
istaknuo. Nakon što je odluka donesena, ili neko mišljenje ili zaključak usvojeno, razlučivanje
nije prestalo. Valja ispitati kako se došlo do odluke jer nisu ni svi naizgled pobožni i dobri
poticaji u zbilji takvi. Da se vratimo na gore prikazani nagovor pape Franje, radost s kojom su
rani kršćani primili odluke vijećanja apostola u Jeruzalemu – ali ne samo trenutačna radost
(euforija), nego duhovna dispozicija radosti – zajedno s činjenicom da je Crkva napredovala u
vjeri, svetosti i brojnosti nakon toga, potvrda je da su zaključci apostola stvarno bili nadahnuti
Duhom Svetim.

Ignacije ne prepušta razlučivanje duhova individualnoj spontanosti, ma kako svetog

života osoba bila ili koliko iskustva i mudrosti imala. Postoje objektivni kriteriji koji postavljaju
granice individualnom razlučivanju. Vjera, nada i ljubav imaju objektivnu referenciju: to je
nauk Crkve o vjeri i moralu. Da je ne znam kakvo svjetlo i oduševljenje prisutno u duši, ali
vodi k odlukama koje se protive crkvenom učiteljstvu, riječ je o varkama zloduha. U knjižici
Duhovnih vježbi, nakon pravila o razlučivanju duhova slijede „Pravila o dijeljenju milostinje“
i „Pravila o skrupulima.“ Ova dva skupa pravila postavljaju određene objektivne kriterije za
individualna moralna pitanja osobe u stanju kad se moralno i duhovno razlučivanje isprepletu,
uzrokujući zbunjenost i pretjerivanja. Zatim slijede „Pravila da osjećamo s Crkvom“ (sentire

10
cum Ecclesia). Na njih treba gledati kao na integralni dio pravila za razlučivanje duhova.
Pravila za osjećanje ili suosjećanje s Crkvom osobito su važna u drugom tjednu duhovnih vježbi
jer je tipična napast osoba koje su duhovno ponešto napredovale da se počnu smatrati boljima,
duhovnijima, svetijima od drugih, od drugih vjernika u Crkvi, pa i od onih koji Crkvu vode.

Od osamnaest pravila za osjećanje s Crkvom, jedanaest ih sadrži glagol „hvaliti“. Kad

je riječ o životu Crkve, Ignacije gunđanje i kritiziranje u startu smatra sumnjivima, kao i
osuđivanje (on se zalaže za opravdavanje protivnikova mišljenja dokle god ide, usp. DV 22),
da ne spominjemo vrijeđanje i svađanje. Ako nešto škodi jedinstvu Crkve, ako provocira
gorčinu i strah unutar članova Crkve, to sigurno nije od dobroga Duha. Rasprava je korisna, ali
mržnja nikad nije, kako god se prikrivala, bilo napretkom, bilo pravovjerjem. Tako i strah:
dobar je kad nas upozorava na opasnost za naravni život, ali za kršćanina koji je svoj život
predao Bogu širenje paralizirajućeg straha izvjesno dolazi od Sotone. Prisjetimo se ovdje
Papine uporne bojne protiv kukanja i ogovaranja, kao i protiv raznih politika zastrašivanja.

Mislim da sad imamo potrebne elemente da iznesemo glavnu tvrdnju: nauk o

razlučivanju pape Franje, nazivao se „evanđeoskim“ ili „pastoralnim,“ mora se tumačiti u
svjetlu nauka o duhovnom razlučivanju sv. Ignacija Loyolskoga. Pastoralno razlučivanje mora
uključivati poznavanje elemenata duhovnog razlučivanja. Pastoralno razlučivanje nije pitanje
samog moralnog razlučivanja ili suho teološkog razlučivanja. Tko hoće pastoralno razlučivati,
mora osluškivati glas Božjega Duha i razlikovati ga od različitih oblika pretvaranja zloduha.
Naravno, lakše je to reći nego primijeniti. U raspravama svaka strana lako optužuje onu drugu
da je vuk u ovčjoj koži. Probajmo rasvijetliti pojmove moralnog i pastoralnog razlučivanja pod
lampom ranije rečenoga.

Moral i duhovnost

Svi svakodnevno moramo donositi odluke kako postupiti i što misliti. Pri tome se često
oslanjamo na naučene, odnosno općeprihvaćene smjernice i na savjet ljudi u koje imamo
povjerenja. Međutim, smjernice i savjeti obično nisu dovoljni. Ne samo zato što nije lako naći
ljude od znanja i povjerenja, ili što su smjernice problematizirane u našem pluralističnom
društvu, nego i zato jer nema takvih smjernica (zakona, načela) koje bi uključile sve okolnosti
jedne odluke, osobito ne takvih da bi nadomjestile individualnu moralnu odgovornost osobe
pred različitim implikacijama njezine odluke.

11
 „Razlučivanje“ se nameće kao izvrstan izraz za misaonu djelatnost koja prethodi
moralnoj prosudbi, čak i bolje od „rasuđivanja“: prije nego se donese moralni sud, moralne
opcije se moraju razlikovati i razvrstati po tome jesu li (moralno) dobre ili (moralno) loše.
„Moralno“ je ovdje u zagradi zbog suženja pojma „moralnosti“ nakon Kanta, otkad se taj pojam
uglavnom odnosi na individualnu moralnost odluka, a ne i načelnu moralnost ciljeva kao
posljedičnih stanja stvari: samo volja – a ne bitak – može biti dobra, kaže Kant (Kant, 2003,
13). Na toj crti, filozofi danas sve češće definiraju „moralno“ kao ono za što se osoba može
osjećati krivom ili opravdanom, odnosno pohvalno ili pokudno.

Za moralno razlučivanje potrebne su nam, s jedne strane, objektivne moralne norme,

kakve se nalaze u naravnom moralnom zakonu (ili u imperativima praktičnog uma, ako vam je
draže), a s druge strane, dobro formirana savjest. Primijetite da sam kodificirani moralni zakon
nije dovoljan, kao ni ikoji pozitivni. Zato imamo suce, porotnike, vještake, odvjetnike.
Sposobnost koja povezuje opće moralne norme s pojedinačnom situacijom naziva se savjest
(Pozaić, 1988, 504-505). Savjest prosuđuje dobro i zlo u konkretnom slučaju. No, ni ona sama
nije sebi dovoljna – savjest treba biti dobro formirana i objektivno informirana. Naime, čak ni
Kant kao prosvjetitelj ne bi nezdravu savjest (laksnu, rigidnu, skrupuloznu) prepustio samoj
sebi na milost i nemilost, bez pomoći heteronomnog „prosvjetljenog“ odgojitelja. Papa Franjo
na jednom mjestu spominje moralno razlučivanje u kontekstu upozorenja na površnost i
dezorijentiranost u području morala (EG 64) te poziva na produbljivanje odgoja za kritičko
mišljenje i zrelo usvajanje moralnih vrednota.

Kako se odnose moralno razlučivanje i duhovno razlučivanje? To je kompleksno

pitanje, ako ni zbog čega drugog onda zbog nejasnoće razgraničenja moralne i duhovne sfere.
Bog, naime, govori po moralnom zakonu i moralnoj savjesti. Međutim, govori i po sferi
duhovnosti duše, koja se ne može svesti na moralnost. Tako govori i po intelektu, premda ni on
nije svodiv na moralni ili na duhovni red – s kojima se učestalo preklapa. Jasno, duhovni izbori
imaju moralne implikacije, moralni i intelektualni imaju duhovne implikacije.

Stoga, s jedne strane, nije opravdano reći da duhovno razlučivanje nema ništa s vrlinom
i grijehom; dapače, u „Pravilima razlučivanja prvoga tjedna“ sv. Ignacija jasno je da se duhovno
i moralno razlučivanje poklapaju kod ljudi kojima je potrebno osnovno obraćenje od grešnog
stila života na put k Bogu; prvo sređen moral, onda duhovnost. I kod onih uznapredovalih važno
je da imaju na umu da moralno nije postalo irelevantno u duhovnim izborima. Povijest i
sadašnjost duhovnosti su pune slučajeva gdje su si naizgled duhovno uznapredovali vjernici
umislili da mogu kršiti moralni zakon. Kod svetog Ignacija, razlučivanje duhova se uvijek

12
događa u ambijentu ljubavi prema Bogu – pretpostavlja čistu nakanu, a moralno sređen život
je nužna pretpostavka da duhovno razlučivanje bude pouzdano. Da bi se došlo do „Pravila za
razlučivanje duhovna,“ najprije se u Duhovnim vježbama valja upoznati s „indiferencijom“, tj.
slobodom od neurednih afekata i navezanosti – ona je načelo i temelj (DV 23).

S druge strane, u ranije spomenutim papinskim dokumentima, ni „evanđeosko“, ni

„pastoralno“ razlučivanje nisu o donošenju odluke između moralnog dobra i zla. Ona su o
Božjem pozivu, je li autentičan od Boga ili ne. To odgovara klasičnom poimanju razlučivanja
u duhovnosti. Za ispravne moralne odluke su nam dovoljne ispravna savjest i moralni zakon.
Za ispravne odluke u području Božjeg poziva treba nam duhovni instrument. Obično je problem
konkretne naravi jer se moralne implikacije duhovnih odluka ne vide, barem ne olako. U
duhovnom razlučivanju je redovito riječ između dva dobra, ili preciznije, između istinskog i
djelomičnog (prividnog) dobra, između autentičnog i prividnog Božjega poziva osobi ili
zajednici. Doduše, ni moralno zlo se nikad ne pojavljuje bez krinke nekog naravnog dobra (S.
Thomas Aq., Summa theol., I-II, q. 79, a. 4, ad 4), ali obično je posljedice lakše predvidjeti, a
lakše se i osloniti na objektivne moralne norme koje diktiraju što jest, a što nije malum
intrinsecum.

Pastoral i moral

Iz onoga što smo ranije vidjeli u dokumentima pape Franje, jasno je da pastoralno
razlučivanje nije isto što i moralno. Nije o grijehu ili vrlini vjernika u zajednici, nego o pozivu
Božjem koji im je upućen. Nije čak o svim vjernicima, nego češće o pojedincima, o mjestu
osobe u Crkvi. Pastoralno razlučivanje je kao varijanta duhovnog razlučivanja primijenjena na
zajednicu. Pretpostavlja moralno razlučivanje i teološko razlučivanje, ali ide korak dalje jer je
narav odnosa vjernika i Crkve više od moralnoga i intelektualnoga. Moralno razlučivanje ima
za cilj donijeti moralno ispravne odluke. Duhovno razlučivanje ima za cilj donijeti odluke za
onaj duhovni put koji dotičnu dušu više vodi k Bogu, k punini života u Bogu. Pastoralno
razlučivanje ima sa cilj donošenje odluka koje od strane Crkve pomažu duši da se ugradi u
poslanje Crkve i tako približi Bogu.

Čini se da iza zabrinutosti poimanjem pastoralnog razlučivanja pape Franje također stoji
pitanje odnosa pastoralnoga i moralnoga. Dolazi li zbog distinkcije između moralnog i
pastoralnog razlučivanja do mogućnosti raskoraka između morala i pastorala, tj. da se zbog
(navodne) pastoralne koristi donese odluka koja je moralno pogrešna?

13
 Ponovno, područje moralnog i pastoralnog se široko preklapaju, ali ne sasvim. Staviti
moralnu teologiju, na primjer, sasvim pod pastoralnu pokazalo se pogrešnim, kao što je ranije
bilo pogrešno pastoral sasvim staviti pod moral (ili crkveno pravo). Velik dio rasprave o
pastoralnom razlučivanju vrtio se oko činjenice varijabilnosti rezultata čak i najispravnijeg
moralnog razlučivanja: kodificirani moralni zakon je uvijek relativan o okolnostima, osim kad
je o zlu u sebi; savjest je u finesama prilično fleksibilan instrument prosudbe; primjena zakona
poznaje postupnost za poticanje rasta osobe u dobru (važno je da razvije dublji duhovni život
pa će i moralno napredovati); na koncu, i sloboda je nužno postupna – uvijek se u njoj kao vrlini
mora rasti. U tom kontekstu i papa Franjo kaže: „Stupanj odgovornosti nije isti u svim
slučajevima, posljedice ili učinci pravila ne moraju nužno uvijek biti iste“ (AL 300). Uz to,
pastoralno razlučivanje uglavnom spominje u pitanjima „problematičnih“ životnih situacija u
kojima se vjernici nalaze, napose u odnosu na disciplinu sakramenata (usp. AL 301, 302).

Vjernici u moralno i crkveno-pravno „problematičnim“ situacijama ne mogu se sami

pouzdati u ispravnost vlastitog duhovnog razlučivanja. Na kraju krajeva, sveti Ignacije traži i
od najiskusnijeg duhovnika da pri razlučivanju ima svoga duhovnog vođu. Zato je velika
odgovornost u pastoralnom razlučivanju stavljena na pastire u Crkvi, napose na biskupe i
svećenike. Neki vele, prevelika. Međutim, oni su svjesni da ni prije pape Franje i pojma
pastoralnog razlučivanja zahtjev odgovornosti u vodstvu individualnih vjernika i izbora
sredstava evangelizacije nije bio lagan. Priručnici za ispovijedanje su oduvijek bili puni
preporuka kako razumjeti dinamiku savjesti vjernika i kako vjernika što bliže privesti k
spasenju duše, koje je vrhovni zakon Crkve (ZKP, kan. 1752). Samo evanđelje na mnogo mjesta
podsjeća da je duh zakona važniji od slova zakona, a maksima dobiva sasvim novu dimenziju
kad se Duh napiše velikim početnim slovom.

Kratko i jasno, proizlazi da je duhovno razlučivanje sastavni element pastoralnog

razlučivanja. I to više od strane pastira nego od strane vjernika jer vjernicima takva pouka
uglavnom nije dostupna, niti imaju dostatan duhovni autoritet. Ponajprije, čini se da papa Franjo
kod svojih pastoralnih odluka primjenjuje duhovno razlučivanje. Zatim poznavanje duhovnog
razlučivanja očekuje od svih pastira u Crkvi. To znači da pastiri moraju moći prepoznavati
duhovne pokrete u sebi kod donošenja pastoralnih odluka o drugima, na sličan način kao kod
donošenja duhovnih odluka o sebi.

Nemojmo zaboraviti: kao što moralno razlučivanje nije prepušteno samo sebi bez
objektivnih orijentacijskih uporišta, tako nije ni pastoralno razlučivanje. Uporište mu je sentire
cum Ecclesia: „Da bi se (pastoralno) razlučivanje dogodilo, nužno moraju biti prisutni sljedeći

14
uvjeti: poniznost, uviđavnost i ljubav prema Crkvi i njezinu učenju, u iskrenom traženju Božje
volje i sa željom da joj se odgovori na što savršeniji način“ (AL 300). Papa Franjo daje i recept
za razlučivanje: „Kako možemo znati dolazi li nešto od Duha Svetoga ili potječe iz duha svijeta
ili duha đavla? Jedini način je razlučivanje, što zahtijeva nešto više od inteligencije ili zdravog
razuma. To je dar koji moramo izmoliti“ (GE 166). Ako je dar milosti, što mi možemo učiniti
sa svoje strane da ga primimo? U jednom govoru talijanskim bogoslovima kaže Papa: „Da
budemo stručnjaci u umijeću razlučivanja, nužna je prije svega dobra navika slušanja Božje
riječi, ali i napredak u poznavanju samoga sebe, o svome unutarnjem svijetu, o vlastitim
osjećajima i strahovima. Da bismo postali ljudi razlučivanja, potrebno je biti hrabar, reći sebi
istinu“ (2017). Jednoj skupini biskupa kaže sljedeće: „Pozivam vas da njegujete stav slušanja,
da rastete u slobodi odricanja od vlastite točke gledišta … da preuzmete Božju točku gledišta“
(2014a). U jednom ranijem članku tada još pater Bergoglio piše da je uvjet razlučivanja
„osjećanje Božjih stvari iz nutrine samog Božjeg srca“ (Bergoglio, 2014, 17).

Da bi se razvio pouzdan instrument pastoralnog razlučivanja, uz onaj naravni ratio recta

iudicans, treba nam usvajanje vrednota, misli i osjećaja Isusa Krista. Način za to jest
kontemplacija njegove osobe, počevši od kontemplacije ili lectio divina tekstova Evanđelja.
Najbolji pokazatelj pouzdanosti razlučivanja jest poniznost za traženje savjeta i pomoći u
razlučivanju od drugog pastira. Pastir koji nema habitus kontempliranja Evanđelja i habitus
duhovnog osvrta na svoj dan da bude u doticaju s pokretima Duha u sebi, svoju poniznost pred
Bogom, pred Crkvom, pred misterijem bližnjega, pokazat će tako što će tražiti savjet od onoga
tko sve to ima. Ako pak nema poniznosti da zatraži savjet, onda će Crkvi i pojedinim dušama
vjerojatno nanijeti štetu.

Dopustite mi jedno nagađanje. Na sinodi o Amazoniji u listopadu 2019., stvorila se

klima da će papa Franjo sigurno na neki način, barem ad experimentum, ozakoniti prezbitersko
ređenje oženjenih muškaraca u latinskom obredu (stavimo na stranu da ono odavno postoji za
prijelaznike iz drugih kršćanskih zajednica). U to su bili sigurni i kritičari i zagovaratelji takvog
poteza, a slični signali dolazili su iz krugova bliskih Papi. Kad je izdana Papina postsinodalna
pobudnica Querida Amazonia, u njoj o tome nije bilo ni riječi. Sklon sam vjerovati da je takva
odluka rezultat pastoralnog razlučivanja pape Franje koje je uključivalo duhovno razlučivanje
po pravilima svetog Ignacija.

Zaključimo. Pojam razlučivanja kojeg na umu ima papa Franjo potječe iz duhovnosti,
preciznije, iz duhovnosti svetog Ignacija Loyolskoga. Ta se pak duhovnost nadovezuje i
ugrađuje u bogatu povijest duhovnog razlučivanja u tradiciji Crkve, koja se razvija do danas.

15
Kad Papa govori o moralnom razlučivanju i pastoralnom razlučivanju, moramo uzeti u obzir tu
duhovnu komponentu da bismo ga ispravno razumjeli. Pogrešno je tumačiti ga samo iz
perspektive naravnog morala i zdravog razuma. Isto bismo mogli reći o razumijevanju poruke
Isusa Krista.

SKRAĆENICE
AL = Franjo, papa, Amoris laetitia; CV = Franjo, papa, Christus vivit; DV = Ignacije Loyolski,
Duhovne vježbe; EG = Franjo, papa, Evangelii gaudium; GE = Franjo, papa, Gaudete et
exultate; ZKP = Zakonik kanonskog prava.

LITERATURA
Bergoglio, Jorge Mario (2014), „Leadership: The Big Picture and the Tiny Detail“ (1981), u:
Writings on Jesuit Spirituality II, ur. Philip Endean, Studies in the Spirituality of
Jesuits 45/4 (2014): 17-30.
ESDAC, Michel Bacq, Jean Charlier (2006), Pratique du discernement en commun, Manuel
des accompagnateurs (Namurs–Paris: Fidélité). Online: https://esdac.net/ (pristup
27.06.2020).
Franjo, papa (2013), Evangelii gaudium. Apostolska pobudnica o navještanju evanđelja u
današnjem svijetu. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-
francesco_esortazione-ap_20131124_evangelii-gaudium.html (pristup 26.06.2020).
Franjo, papa (2014a), „Discorso del Santo Padre Francesco ai nuovi vescovi ordinati nel corso
dell'ultimo anno,“ 14 settembre 2017. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/it/speeches/2017/september/documents/papa-
francesco_20170914_nuovi-vescovi.html (pristup 27.06.2020).
Franjo, papa (2014b), „If our heart is like the local market,“ Morning Meditation in the
Chapel of the Domus Sanctae Marthae, 7 January 2014. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/en/cotidie/2014/documents/papa-francesco-
cotidie_20140107_heart-market.html (pristup 27.06.2020).
Franjo, papa (2015), Laudato si. Enciklika o brizi za zajednički dom. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/en/encyclicals/documents/papa-
francesco_20150524_enciclica-laudato-si.html (pristup 27.06.2020).
Franjo, papa (2016a), „Il criterio,“ Meditazione mattutina nella cappella della Domus Sanctae
Marthae, 7 gennaio 2016. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/it/cotidie/2016/documents/papa-francesco-
cotidie_20160107_il-criterio.html (pristup: 27.06.2020).
Franjo, papa (2016b), Amoris laetitia. Postsinodalna apostolska pobudnica o ljubavi u obitelji.
Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-
francesco_esortazione-ap_20160319_amoris-laetitia.html (pristup 26.06.2020).

16
Franjo, papa (2016c), „Oggi la Chiesa ha bisogno di crescere nel discernimento. Un incontro
privato con alcuni gesuiti polacchi,“ 30 luglio 2016, La Civilta' Cattolica 3989 (2016):
345–349.
Franjo, papa (2017), „Discorso del Santo Padre Francesco alla comunità del Pontificio
seminario campano di Posillipo,“ 6 maggio 2017. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/it/speeches/2017/may/documents/papa-
francesco_20170506_pont-seminariocampano-posillipo.html (pristup 27.06.2020).
Franjo, papa (2018a), „Pope's prayer intention for March: 'For formation in spiritual
discernment'.“ Online: https://www.vaticannews.va/en/pope/news/2018-03/pope-
francis--prayer-intention-for-march.html (pristup 27.06.2020).
Franjo, papa (2018b), Gaudete et exultate. Apostolska pobudnica o pozivu na svetost u
današnjem svijetu. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-
francesco_esortazione-ap_20180319_gaudete-et-exsultate.html (pristup 26.06.2020).
Franjo, papa (2019), Christus Vivit. Postsinodalna apostolska pobudnica mladim ljudima i
svem narodu Božjem. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-
francesco_esortazione-ap_20190325_christus-vivit.html (pristup 26.06.2020).
Franjo, papa (2020a), „Il rapporto con Dio è gratuito, è un rapporto di amicizia,“ Omelia del
Santo Padre Francesco nella cappella della Domus Sanctae Marthae, 15 maggio 2020.
Online: http://w2.vatican.va/content/francesco/it/cotidie/2020/documents/papa-
francesco-cotidie_20200515_laredenzione-undono-gratuito.html (pristup 27.06.2020).
Franjo, papa (2020b), Querida Amazonia. Postsinodalna pobudnica. Online:
http://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-
francesco_esortazione-ap_20200202_querida-amazonia.html (pristup 27.06.2020).
Ignacije Loyolski (1998), Duhovne vježbe (Zagreb: FTI).
Kant, Immanuel (2003), Osnivanje metafizike ćudoređa (Zagreb: Feniks).
Lienhard, Joseph T. (1980), „On Discernment of Spirits in the Early Church,“ Theological
Studies 41 (1980): 505-529.
Pozaić, Valentin (1988), „Zrela savjest,“ Obnovljeni život 43 (1988): 503–516.
Ratzinger, Joseph (1996), Salz der Erde: Christentum und katholische Kirche im neuen
Jahrtausend. Ein Gespräch mit Peter Seewald (München: Heyne Verlag).
Spadaro, Antonio, ur. (2013), „Intervista a papa Francesco,“ La Civilta' Cattolica 3918
(2013): 449–477.

17