KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U

SARAJEVU
TEOLOŠKO KATEHEŠKI INSTITUT U
MOSTARU

Franjo Skoko

Teologija liturgije Josepha Ratzingera

Seminarski rad

Mentor: prof. dr. sc. Vinka Bešlić

Mostar, 2021.
Sadržaj:
Uvod……………………………………………………………………………… 3
1) Liturgija kao oblik molitve………………………………………………..
4
2) O biti liturgije……………………………..……………………………… 6
2.1) Liturgija u kozmosu i povijesti………………...……………………..
7
2.2) Liturgija određena biblijskom vjerom………………………………..
9
3) O Obredu…………………………………………………………………
11
4) Euharistija- Srce Crkve…………………………………………………...
12
Zaključak………..…………….………………………………………………… 14
Popis literature……………………………………………………..…………….
15

2
Uvod

U ovom seminarskom radu prikazane su osnove teologije liturgije Josepha

Ratzingera. Liturgija ima središnje mjesto u kršćanskom kultu. Njen izvor je u
samom Isusu Kristu, odnosno njegove žrtve kao osnove euharistije i sakramenata.
Liturgija je jedan od oblika molitve, odnosno oblik dijaloga s Bogom. Liturgija je
jedan od način na koji čovjek može susresti Boga.
Ratzinger se pita o biti liturgije odnosno o pravilnoj definiciji liturgije, polazeći
od prostora i vremena, biblijskih događaja te povijesti i kozmosa. Također važan
je pojam Crkve, kao zajednice i kao Mističnog Tijela Kristova, u kojoj se događa
liturgija. Jedino u zajednici crkve možemo izreći valjanu liturgiju. Također u
ovom se radu obrađuje pojam obreda- od njegove definicije prema značenju.
U posljednjem poglavlju govori se o Euharistiji kao Srcu Crkve. Križ je prikazan
kao mjesto iz koje proizlazi euharistija i sakramenti.

3
 1. Liturgija kao oblik molitve

Ustanovljenje zdrave liturgijske prakse moguće je jedino na temelju dobre

liturgijske teologije. Polazna točka za Ratzingera je definiranje liturgije kao oblika
molitve, po sebi najjasniji trenutak u dijalogu između Boga i čovjeka, koji daje
Evanđelju svoj oblik i značenje1.
Ono što je specifično za kršćanstvo je da: „pripisuje Bogu filozofa temeljne
značajke bogova starih religija, prije svega odnos s ljudima, iako sada u
apsolutnoj formi i zato se naziva Bog Stvoritelj“.2
Ova „paradoksalna konjunkcija“- Apsolut je po sebi odnos, konstituira novost
kršćanske poruke ali i temeljni problem i ranjivost kršćanstva. U ovom vidu,
argumenti protiv molitve su i argumenti protiv kršćanstva. Materijalisti odbacuju
molitvu jer je, za kršćane, molitva upućena Bogu koji je Stvoritelj i Temelj svih
stvari i koji se objavio ljudima. Za kršćanstvo molitva znači da svijet nije vođen
nužnošću i slučajnošću. Molitva u sebi uključuje slobodu i ljubav i ako
karakteristike Onoga kojemu je molitva upućena nisu sloboda i ljubav molitva je
besmislena i ona se ne može izdignuti iznad materijalnog svijeta. 3 Nadalje,
molitva je besmislena ako je Bog Deus Otiosus (Skriveni Bog), vječno odijeljen
od svijeta, neuhvatljiva transcendencija s kojom se čovjek ne može povezati.
Ali kršćanski Bog je trojstven, On je povezanost između Trojice. U Bogu je
dijalog između Oca, Sina i Duha Svetoga. Upravo ovo svojstvo Boga znači kako
On nije odijeljen od svijeta nego djeluje u svijetu. Ili kako je Ratzinger napisao:

1
AIDAN NICHOLS, The thought of Benedict XI, Burns and Oates, London, 2007., str 224.
2
JOSEPH RATZINGER, The Feast of Faith, Ignatius press, New York, 1986., str 129.
3
A. NICHOLS, The thought of Benedict XI, str. 225-226.

4
„Njegova je priroda u govoru, u odgovoru, kao što posebice vidimo u Ivanovskoj
teologiji, gdje su Sin i Duh opisani u smislu čistog „slušanja“. Oni govore u
odgovoru na ono što su najprije čuli. Samo zato jer je govor, Logos, u Bogu, može
biti govor, logos, upućen Bogu. Božanski Logos je ontološki temelj molitve“.4
Ratzinger donosi svoju verziju prijevoda prologa četvrtog evanđelja: „U početku
bijaše Riječ i Riječ je bila u komunikaciji s Bogom“.5 Izraz „komunikacija“ ovdje
znači odnos između Logosa i Boga. Kako postoji odnos u samom Bogu, može se
uspostaviti sudioništvo u tom odnosu. Nama je to sudioništvo ponuđeno u
utjelovljenju Logosa. Kroz djelovanje Sina i Duha čovjek je u mogućnosti
sudjelovati u dijalogu u Bogu samomu jer se Bog objavio u ljudskom govoru i
tako nas povezao u komunikaciji.
Mjesto sudioništva čovjeka u Božjoj Riječi je Crkva. Jedino u zajedništvu Crkve
možemo izreći našu vlastitu Kristovu molitvu (liturgija), jer se Crkva toliko
poistovjetila sa njim da se može nazvati Njegovim Tijelom 6. Temeljni sadržaj
kršćanske molitve je Sinovo štovanje i Njegova osobna molitva, zabilježena u
evanđelju kao aramejski izraz: Abba. Ova molitva je, koja je Sinov čin postojanja
i time ukorijenjena u dubine stvarnosti, afirmacijski „čin pristanka“ na dobrotu
Temelja svijeta. „Molitva je čin postojanja; to je afirmacija, ne afirmacija sebe ili
svijeta nego afirmacija Temelja stvarnosti i stoga uzdizanje sebe i svijeta prema
gore, prema Temelju stvarnosti“.7
U liturgiji učimo, preko poistovjećenja s Crkvom, kako naći svoj pravi identitet u
Kristu. I tako cilj molitve može biti definiran kao „da čovjek postane anima
ecclesiastica – osobno otjelovljenje Crkve8. Kroz liturgiju „govor naše Majke
postaje naš; mi ga učimo govoriti zajedno s njom, njezine riječi na našim usnama
postaju naše riječi. Nama je dan anticipacijski udio u Crkvinom vječnom dijalogu
ljubavi s Onim koji je želio biti jedno tijelo s njom, i ovaj je dar pretvoren u dar
govora. I u daru govora, i ne do tada, mogu biti obnovljen do pravoga sebe; tek

4
J. RATZINGER, The Feast of Faith, str. 133.
5
ibid
6
A. NICHOLS, The thought of Benedict XI, str. 227.
7
ibid.
8
A. NICHOLS, The thought of Benedict XI, str. 228.

5
tada sam vraćen natrag Bogu, predan od Njega mojoj braći; jedino tada sam
slobodan.“9

2. O biti liturgije

Definirati fenomen znači odrediti mu bit, tako i definiranje liturgije znači

određivanje biti bogoštovlja. Zapravo, radi se o pitanjima: što je liturgija? Što se
prilikom liturgije zbiva? S kojom se vrstom zbiljnosti susrećemo u njoj?
Joseph Ratzinger zajedno s Romanom Guardiniom, dvadesetih godina dvadesetog
stoljeća, definirao je liturgiju kao igru. Igra ima svoj određeni skup pravila i
propisa izvan utvrđene stvarnosti. Tako i za liturgiju možemo reći da ima
određene propise i pravila. Nadalje, kada se igramo ne mislimo na neki određeni
smisao igre. Igramo se zbog samo igre.
No liturgija je više od neke uzvišene igre, dakle ova definicija ne bi bila dostatna.
Tražimo sadržaj i smisao liturgije.
Joseph Ratzinger polazi od biblijske egzegeze tražeći pravi smisao liturgije.
Prema njemu pravi smisao izlaska Židova iz Egipta je potreba istinskog
bogoštovlja, ne samo zemljopisni prostor Obećane Zemlje. Židovi su htjeli štovati
Boga propisno i u slobodi. Pravo, kult i moral imali su svrhu dostojnom slavljenju
i služenju Boga10.
Kao što je sveti Irinej na jednom mjestu rekao: „Slava je Božja živi čovjek, dok je
smisao čovjekovog života u gledanju Boga“.11 Ponajprije je zorno vidljivo da
„kult“ shvaćen u svojoj istinskoj širini i dubini nadilazi čisto liturgijsku aktivnost.
On u konačnici obuhvaća uređenje cjelokupnog ljudskog života u smislu Irinejeva
izričaja. Čovjek postaje proslava Boga, on baca svjetlo na Boga i stavlja Boga na

9
J. RATZINGER, The Feast of Faith, str. 30.
10
JOSEPH RATZINGER, Duh liturgije, Verbum, Split, 2015., str 16.
11
SVETI IRENEJ LIONSKI, Adversus haereses IV, 20, 7.
https://www.newadvent.org/fathers/0103420.htm. Pristupano (13.9.2021).

6
pozornicu (a to je u sebi bogoštovlje), ako živi iz pogleda uprta u Boga i
promatranja Boga. 12
Klanjanje, dakle, ispravan način bogoštovlja, odnosa prema Bogu, konstitutivno je
za ispravno ljudsko postojanje u svijetu. Ono je to upravo stoga što poklonstveni
stav nadilazi čisto ljudsku svakodnevnicu, dajući nam udjela u načinu „Neba“,
Božjega svijeta, te time omogućuje da naš svijet pada svjetlo božanskog svijeta.
Liturgija ima značajku anticipacije. On se već pruža prema konačnom životu i
tako sadašnjem životu dariva njegovu pravu mjeru.13

2.1. Liturgija u kozmosu i povijesti

U suvremenoj teologiji uvelike je prevladalo mišljenje da je u takozvanim

naravnim religijama kao i u velikim neteističkim religijama kult orijentiran,
usmjeren kozmički, dok je u Starom Zavjetu te u kršćanstvu kult usmjeren
povijesno.14 Ali ovakvim stavom se niječe jedan element kršćanske objave. Bog u
povijesti je i ujedno Bog Stvoritelj. Dakle kršćanstvo ima i kozmičku dimenziju.
Joseph Ratzinger nas upućuje na jedan tekst iz Starog Zavjeta. Taj je tekst
komponiran u strogom paralelizmu prema izvještaju o stvaranju. Sedam se puta
navodi da je „Mojsije učinio sve onako kako mu je Gospodin zapovjedio“. Čime
se sedam dana oko uređenja Svetišta – Hrama predočava kao slika onoga djela
stvaranja u sedam dana. Zaključno završava izvješće o uređenju bogoštovnog
prostora sa stanovitom vrstom vizije subote: „Tako Mojsije završi taj posao. A
onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni prebivalište. Mojsije nije
mogao ući u Šator sastanka zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Jahvine
koja je ispunjala Prebivalište“ (Izl 40,33-35). Dovršenje Šatora sastanka anticipira
dovršenje djela stvaranja: Bog se nastanjuje u svijetu, nebesa se i zemlja
ujedinjuju. Tu je također i činjenica da glagol bara u Starom Zavjetu ima dva
značenja. S jedne strane označava proces, djelo stvaranja svijeta, razdiobu

12
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 17
13
ibid
14
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 21.

7
elemenata, pri čemu od kaosa postaje kozmos. S druge strane glagol znači i drugi
temeljni proces u povijesti spasenja, naime, izabranje i razlučivanje između čista i
nečista, dakle stvaranje povijesti Boga s ljudima. 15 To je onda duhovno stvaranje,
stvaranje saveza, bez koga bi stvoreni kozmos ostao prazna nastamba. Time su
stvorenje i povijest, odnosno, stvorenje, povijest i kult, u izmjeničnom odnosu:
stvorenje je u iščekivanju saveza, dok savez dovršava stvaranje i ne prolazi pored
ili mimo njega. Ako je pak bogoštovlje, shvaćeno ispravno, duša i srce saveza,
onda to znači da ono čovjeka ne samo spašava, već želi i treba uključiti
cjelokupnu zbiljnost u zajedništvu s Bogom.16
Ratzinger se u ovom kontekstu ponovo pita: što je to poklonstveni stav, klanjanje?
Što se tu događa? U gotovo svim religijama imamo praktično kao jezgru kulta
žrtvu i žrtvovanje. Međutim, pojam je to koji je prekriven pravom naslagom
nesporazuma i nerazumijevanja. Općenito se poima da žrtva i žrtvovanje ima za
cilj uništavanje, razaranje. Žrtva znači predavanje neke čovjeku dragocjene zbilje
samome Bogu. To predavanje pretpostavlja da se ta zbilja izuzima iz čovjekove
uporabe. To je moguće samo njezinim uništenjem, čime se žrtva konačno i za
stalno izuzima iz čovjekove vlasti. Međutim, tu se smjesta nameće pitanje: kakvu
bi zapravo radost trebao uživati Bog u razaranju i uništenju? Odgovor na to glasi
da se u tome uništavanju, žrtvovanju, ipak skriva čin priznavanja Božjega
vrhovništva nad svim stvarima. Ipak, istinsko predanje Bogu treba posve drukčije
izgledati. Kako to vide stari crkveni oci, istinsko predanje se sastoji u sjedinjenju
čovjeka s Bogom. Pripadnost Bogu nema nikakve veze s razaranjem ili
ništavilom, ali ima s drugim načinom postojanja. Naime, ta pripadnost znači
iskorak iz stanja razdvojenosti, prividne autonomije, postojanja koje je samoj sebi
svrhom ili opstoji samo u sebi. Ta pripadnost jest ono izgubiti sebe, što je jedini
način za izgubiti samoga sebe (usp. Mk 8,35; Mt10,39). Stoga je Augustin mogao
reći, istinska je žrtva civitas Dei, grad Božji, a to znači: čovječanstvo koje je
prešlo u ljubav, čovječanstvo koje pobožanstvenjuje stvorenje i izručuje cijeli

15
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 24.
16
ibid.

8
svemir Bogu. Bog postaje sve u svemu (1Kor 15,28), to je cilj svijeta, to je bit
žrtve i kulta.17
Zato se može reći, cilj kulta i cilj stvorenja u cjelini jest: pobožanstvenjenje, svijet
slobode i ljubavi. Time su u kozmičkome očituje i povijesna dimenzija. Kozmos
nije neka vrsta u sebi zatvorene tvorevine, on nije spomenik što počiva ili postoji
sam u sebi, u kome se onda može odigravati povijest. On sam je sav u pokretu, on
je sam gibanje koje ima i svoj cilj. On je sam na stanovit način povijest.18
2.2. Liturgija određena biblijskom vjerom

Prema dosada promišljanome moguće je označiti kao bitnu nakanu kultova u svim
svjetskim religijama mir u svemiru s pomoću mira s Bogom te sjedinjenja onoga
gore s ovim dolje. Ta temeljna odrednica bogoštovnih čina obilježena je
konkretno spoznajom o padu te otuđenju, pa je liturgijsko događanje nužno nešto
poput stalnog truda i nastojanja oko zadovoljštine za grijehe, kajanja, oproštenja i
pomirenja. Čovječanstvo tišti svijest krivnje. Kult je kroz cijelu povijest trajno
nazočni pokušaj da se prevlada krivnja te da se tako svijet kao i vlastiti život
ponovno dovedu u pravi red. Nad svime pak vlada golemi i čudan osjećaj
uzaludnosti koji tvori tragičnu stranu povijesti kulta.19 Kako je čovjeku moguće
ponovo pripojiti svijet Bogu? Kako je on kadar dati pravu zadovoljštinu? Jedini
pravi dar Bogu mogao bi biti on sam, čovjek. Svijest da je sve drugo nekako
premalo, štoviše, besmisleno, utoliko je nazočnija, ukoliko je snažnije razvijena
religiozna svijest.20 Iz toga osjećaja neprestanoga premalo, nikad dosta, razvili su
se tijekom povijesni groteskni i stravični oblici kulta, ponajprije ljudske žrtve, u
kojima se prividno daje božanstvu najbolje, ali ipak negdje u dubini čovjekove
psihe i to se mora shvaćati kao najokrutniji i time najodbacivaniji vid kulta kojim
pojedinac izmiče božanstvu ili se želi izvući, uskraćujući prinos samoga sebe.21

17
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 25.
18
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 25-26.
19
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 33.
20
ibid.
21
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 34.

9
U čemu se pak sastoji bit i posebnost liturgije u Izraelu? Ponajprije nedvojbeno u
samom adresatu, u naslovniku te liturgije, u onome prema kojemu je usmjerena i
namijenjena ta liturgija. Druge religije usmjeravaju svoj kult često predzadnjim, a
ne zadnjim, konačnim silama.22 Upravo iz znanja ili svijesti da je nemoguće služiti
pravome i jedinome Bogu životinjskim žrtvama, takav Bog ostaje bez kulta. Žrtve
su namijenjene „silama i vrhovništvima“ s kojima se čovjek svakodnevno
suočava, kojih se mora bojati, koje mora umilostiviti, koje mora pomiriti. Izrael
nije naprosto nijekao ili otpisivao ta božanstva. On ih je s vremenom sve više
smatrao demonima koji čovjeka otuđuju i od njega samoga i od Boga. Poklon i
štovanje iskazuju se i dolikuju samo pravome Bogu. To je prva zapovijed. Taj se
pak Bog naravno časti obilnim žrtvama koje su u Zakoni brižno propisane i
uređene, ali ako pobliže pogledamo povijest izraelskog kulta, suočiti ćemo se i s
drugom posebnosti koja u konačnici nutarnjom nuždom vodi prema Isusu Kristu,
uvodi u Novi Zavjet. Upravo s motrišta kultno-teološkoga iščitavanja Novi Zavjet
je u dubokoj posljedičnoj vezi sa Starim Zavjetom. Novi je zavjet sržno i bitno
posredovanje ponajprije međusobno oprečnih i sukobljenih elemenata, što je
posve u sukladnosti s nutarnjom dramom Staroga Zavjeta. Ti se elementi stapaju i
pronalaze svoje jedinstvo u osobi Isusa Krista, njegovu križu i njegovu uskrsnuću.
Upravo ono što nam se čini na prvi mah kao lom očituje se pri pomnijem
promatranju kao zbiljsko „ispunjenje“, u koje na neočekivani način uviru svi
prethodni putevi.23
U Starom Zavjetu, njegovu žrtvenu praksu i propise stalno prati i stavlja pod
upitnik proročki nemirni duh. Već u 1 Sam 15,22 susrećemo se s proročkom
izvornom riječi koja se u različitim inačicama provlači kroz cijeli Stari Zavjet, sve
dok je nije ponovo preuzeo i sam Isus Krist: „Znaj, poslušnost je vrjednija od
najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline“. Kod proroka Hošeje
pojavljuje se izričaj u ovom obliku: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje
Boga, ne paljenice“. U Isusovim ustima nalazimo je u posve jednostavnom i
iskonskom obliku: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“ (Mt 9,13). Tako je hramsko
22
ibid.
23
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 35.

10
bogoštovlje neprestano praćeno gorućim znanjem i spoznajom vlastite
nedostatnosti.24
Ovaj paradoks Starog Zavjeta ukinuo je Isus. On sam prinosi žrtvu koja je
dostojna i pravedna. Niti jedna ljudska žrtve ne može zadovoljiti Boga. Isus je
novi pashalni jaganjac, novi Hram. Ujedno on je i ispunjenje Staroga Zavjeta-
praslika Šatora sastanka- Hrama.

3. O Obredu

Riječ ritus, obred, u mnogim ušima nema danas ugodan prizvuk. Ritus se
predočava kao nekakav izraz krutosti, vezivanja na zadane oblike. Njemu se
suprotstavlja kreativnost i dinamika inkulturacije preko kojih tek nastaje liturgija,
u kojoj svaka pojedina zajednica sebe izražava.
Rimski (nekršćanski) pravnik Pomponije Fest u drugom je stoljeću definirao ritus
kao „prokušanu (provjerenu) praksu u prinošenju žrtava“. Time je cijelu stvarnost
sveukupne povijesti religija sveo na jednu veoma preciznu formulaciju. Oduvijek
je čovjek u potrazi za pravim načinom kako Boga štovati, u potrazi za oblikom
molitve i zajedničkog bogoslužja, koji bi se Bogu svidio i koji bi bio primjeren
njegovu biću.25
Obred- ritus stoga je za kršćanina konkretno zajedničarsko oblikovanje u vjeri
darovanoga, temeljnog oblika klanjanja koji nadilazi vremena i prostore. Obred
ima svoje prvenstveno mjesto u liturgiji ali ne samo u njoj. On se očituje i kad se
na određeni način bavi teologijom, zatim i u obliku duhovnog života te u pravnim
uredbenim oblicima kršćanskoga života.
Može se reći da je obred uobličeni izričaj eklezijalnosti i nadpovijesnoga
zajedništva liturgijske molitve i čina, radnje. U obredu se konkretizira vezivanje

24
ibid
25
J. Ratzinger, Duh liturgije, str. 165.

11
liturgije uz živi subjekt Crkve, a taj je subjekt sa svoje strane obilježen
vezivanjem uz oblik vjere izrasle iz vezivanja uz apostolsku predaju. To vezivanje
uz jedan subjekt Crkve dopušta različita oblikovanja te uključuje živi razvoj,
isključujući istodobno proizvoljnost i samovolju. To vrijedi i za pojedinca i za
zajednicu, ali također i za hijerarhiju i za laike. Božansku liturgiju su, sukladno
povijesnosti Božjega djelovanja, slično kao i za riječ Pisma, oblikovali ljudi i
njihova otvorenost za to djelo i riječ. Međutim, liturgija po svom bitnom
tumačenju biblijske baštine, ima udjela u mjerodavnosti temeljnog oblika crkvene
vjere.

4. Euharistija- Srce Crkve

Evanđelist Ivan smjestio je prikaz muke Kristove između dva velika događaja,
dajući određeni okvir u prikazivanju smisla Isusovog djelovanja i muke, kako bi
mogao iznijeti smisao kršćanskog života i smisao sakramenata. Na početku opisa
muke zabilježen je događaj pranja nogu učenicima. A na kraju, svečani i dirljivi
događaj probadanja Isusovog boka (Iv 19, 30-37). Tako se u konstrukciji priče
Ivan trudi da nam kaže na koji je dan Isus umro. Iz evanđelja nam je jasno da je
Isus umro baš u trenutku kada su se u hramu žrtvovali pashalni jaganjci za
blagdan Pashe. Kroz točno vrijeme Isusove smrti postaje nam jasno da je On pravi
Pashalni jaganjac. Za Isusov bok Ivan je odabrao istu riječ koja se koristila u
izvještaju stvaranja Eve, a koja se inače prevodi kao Adamovo „rebro“. Prema
Ivanu je jasno da je Isus novi Adam, koji se spušta u san smrti kako bi započeo
novi život. Iz Njegova boka, boka koji je bio otvoren iz žrtve ljubavi, izlazi voda
koja stvara čitavu povijest. Iz krajnje žrtve Isusa proizlazi krv i voda, euharistija i
krštenje, kao izvor nove zajednice.26

26
JOSEPH RATZINGER, Collectet works, Theology of Liturgy, Ignatius Press, New York, 2010.,
str. 328-340.

12
Gospodinov otvoren bok je izvor iz kojeg su nastali i Crkva i sakramenti koji su
sagradili Crkvu. Posljednja večera nije po sebi dovoljna za ustanovljenje
euharistije. Jer su riječi koje je Isus tada rekao anticipacija njegove smrti,
preobrazba njegove smrti u događaj ljubavi, preobrazba nečega što je besmisleno
u nešto što je važno za nas. Ali to znači i da Njegove riječi nose određenu težinu i
imaju kreativni učinak upravo zato što nisu puke riječi, već im je dano značenje u
muci. I također, Njegova bi smrt ostala bez značenja, a Njegove riječi prazna
obećanja da nije pokazao kako je Njegova ljubav jača od smrti, da je smisao jači
od besmisli. Njegova bi smrt ostala bez značenja i Njegove bi riječi ostale bez
smisla da se nije dogodilo uskrsnuće, čime je poznato da su riječi izgovorene s
Božanskim autoritetom, da je njegova smrt jača i od smrti. Stoga ovo troje stoji
skupa: riječ, smrt i Uskrsnuće. I ovo se trojstvo riječi, smrti i Uskrsnuća, koje nas
podsjeća na samog Trojstvenog Boga, zove Kristov Pashalni Misteriji. Jedino ova
tri čine cjelinu, jedino ova tri čine istinsku stvarnost i ovaj Misteriji Uskrsa je
izvor i podrijetlo euharistije.27

Ali to znači da je euharistija više od jela; koštala je smrti i veličina smrti je

prisutna u njoj. Uvijek bi trebali biti puni pobožnosti pred njom, s čuđenjem u licu
kada se ova misterija dogodi pred našim očima. Uskrsnuće je prisutno zajedno sa
smrti u ovom misteriju, pa slavimo i pobjedu života nad smrti, kao i preobrazbu
svijeta28.

27
ibid.
28
ibid.

13
Zaključak

Liturgija je za Ratzingera oblik molitve. Postojanje dijaloga u samom Bogu,

dijaloga između Svete Trojice, omogućava nam udio u dijalogu, preko molitve
odnosno liturgije. Taj dijalog u Bogu znači da Bog nije odijeljen od svijeta.
Utjelovljenjem Isusa liturgija je dobila novo značenje. Židovska liturgija sastojala
se od prinošenja žrtava kako di udobrovoljili Jahvu. Kršćanska liturgija je žrtva
Boga na posvećenje čovjeka.

„Slava je Božja živi čovjek, dok je smisao čovjekovog života u gledanju Boga“,
kaže sveti Irenej. Smisao čovjekova života je u promatranju Boga, odnosno blizini
Boga, prilikom liturgije ta blizina je posve intenzivna, sve dok blizine ne postane
anulirana u točki jedinstva- konzumiranje Tijela i Krvi Kristove.

Stoga možemo reći da je cilj liturgije nastajanje novoga čovjeka u Kristu. To je

središnji događaj u povijesti, koje kao svoj izvor ima Isusov Križ. Liturgija je
ponovna i trajna žrtva Isusa, koji nam se daruje u potpunosti.

Euharistija je najveći dar koji nam je Gospodin darovao: Gospodinov otvoren bok
je izvor iz kojeg su nastali i Crkva i sakramenti koji su sagradili Crkvu.

14
Popis literature:

1) AIDAN NICHOLS, The thought of Benedict XI, Burns and Oates, London, 2007.
2) JOSEPH RATZINGER, The Feast of Faith, Ignatius press, New York, 1986.
3) JOSEPH RATZINGER, Duh liturgije, Verbum, Split, 2015.
4) JOSEPH RATZINGER, Collectet works, Theology of Liturgy, Ignatius Press,
New York, 2010.

Internet izvori:

SVETI IRENEJ LIONSKI, Adversus haereses IV, 20, 7.

https://www.newadvent.org/fathers/0103420.htm.

15