KATOLIČKO BOGOSLOVNI FAKULTET

INTEGRIRANI PREDDIPLOMSKI FILOZOFSKO – TEOLOŠKI STUDIJ

KRISTOLOŠKI SIMBOLIZAM O-ANTIFONA.

O-ANTIFONE KAO LITURGIJSKO MJESTO SLAVLJA

Seminarski rad

Mentor: dr. sc. Domagoj Volarević Marijan

Šitum

Split, 2019.
Sadržaj
UVOD...................................................................................................................3
1. O NARAVI LITURGIJE................................................................................4
2. O LITURGIJI ČASOVA................................................................................8
2.1 Liturgijski časovi........................................................................................10
2.2 Teološke dimenzije časoslova....................................................................11
3. O-ANTIFONE KAO LITURGIJSKO MJESTO SLAVLJA VJERE...........12
3.1 Vrijeme Došašća........................................................................................12
3.2 Kristološki simbolizam o-antifona.............................................................13
3.2.1 O Sapientia...........................................................................................14
3.2.2 O Adonai..............................................................................................15
3.2.3 O Radix Iesse.......................................................................................16
3.2.4 O Clavis David.....................................................................................17
3.2.5 O Oriens...............................................................................................18
3.2.6 O Rex gentium.....................................................................................18
3.2.7 O Emmanuel........................................................................................19
ZAKLJUČAK.....................................................................................................21

2
UVOD
Poznata misao svetog Augustina glasi: „Novi zavjet se u Staromu skriva, a Stari se u
Novom otkriva.“1 To otkrivamo u čitavom kršćanstvu koje je primilo bogatu baštinu Izraela
koja se pokazuje u raznim dimenzijama kršćanstva. Upravo je to važno poznavati kako bi se
moglo ispravno razumijevati, te ovaj rad želi ići u tom smjeru – mistagoškom. Naime, ovaj
rad želi pokušati ući malo dublje – i protumačiti ga – u, tek jedan mali, a istovremeno jako
bogati dio kršćanske liturgije, u „O-antifone“ koje rese liturgiju Došašća. Ove antifone su
prepune mesijanskih simbolizama koji se odnose na Isusa Krista, a istovremeno pokazuju
situaciju čovjeka, situaciju u kojoj se čovjek – molitelj – nalazi. To je stanje potrebe, čežnje,
nade koju jedino Isus Krist može ispuniti.
Sami rad je podijeljen na tri dijela; u prvom je ukratko opisana narav liturgije prema definiciji
liturgije kako ju je odredio Drugi vatikanski sabor, narav liturgije sa nekim svojim
sastavnicama koje su navedene u samoj definiciji. Drugi dio daje teološko viđenje liturgije
časova kao one koja je egzistencijalno važna za Crkvu, dok treći dio progovara o samim O-
antifonama koje su smještene u okvir liturgijskog vremena u kojem se nalaze – došašću.

1
Augustin, Quaestiones in Heptateucum, 2, 73: CC 33, 106 (PL 34, 623), citirano prema Hrvatska biskupska
konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 2016., 129.

3
 1. O NARAVI LITURGIJE
„S pravom, dakle, bogoslužje vrijedi kao vršenje Kristove svećeničke službe; u njemu
se pomoću osjetilnih znakova označuje i na način svojstven pojedinom znaku udjelotvoruje
posvećenje čovjeka, a otajstveno Tijelo Isusa Krista – naime Glava i njezini udovi – vrši
cjelokupno javno bogoštovlje.“2 Ovim riječima koncilski Oci su opisali liturgiju, njezinu
narav, ali i njezinu ulogu u životu Crkve. Samu liturgiju možda je najbolje odrediti kao slavlje
Kristova otajstva3, drugim riječima – kako je Joseph Ratzinger naslovio svoje djelo – slavlje
vjere4. Ovakav pogled na liturgiju jako dobro otkriva njezinu kristocentričnost, njezino
utemeljenje na otajstvu Isusa Krista, na otkupiteljskom djelu što ga je izvršio, a na to se i sam
Koncil poziva u Konstituciji o liturgiji riječima: „To pak djelo ljudskog otkupljenja i savršene
Božje proslave (…) izvršio je Krist Gospodin poglavito vazmenim otajstvom svoje blažene
muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnoga uzašašća“5. Osoba Isusa Krista temelj je, i središte
liturgije. U ovako postavljenoj definiciji liturgije otkriva nam se kršćanstvo kakvo jest,
otkrivaju nam se kršćanska otajstva, otkriva nam se čitava povijest spasenja sa svim Božjim
nastojanjima da uspostavi odnos s ljudima, kao i njezin vrhunac u osobi Isusa Krista, posebice
u Vazmenom otajstvu. Prema „koncilskoj definiciji liturgije“ 6, ona je određena kao Kristova
svećenička služba, svećenička služba koja uz kraljevsku i proročku tvori bit Kristova
poslanja. Krist je tri službe prenio na svoju Crkvu, a upravo je svećeničku službu unio u
liturgiju, i po njoj je Crkva vrši.7 Krist je djelo otkupljenja ljudskog roda izvršio jednom
zauvijek, a to isto djelo otkupljenja se nastavlja u Crkvi, te da bi se moglo izvršavati, bilo je
potrebno da on bude u Crkvi prisutan. Stoga, Koncil govori o četiri liturgijska mjesta u kojima
je Krist osobito nazočan; prije svega, u Euharistiji, pa u ostalim sakramentima, u njegovoj
riječi i u molitvi Crkve, o čemu ćemo više govoriti kasnije. 8 Crkva Kristovo spasiteljsko djelo
ne nastavlja svojom snagom, nego snagom Kristove prisutnosti, a on je, kao takav, i subjekt
liturgije.

Uloga liturgije, kao Kristove svećeničke službe, jest savršeno proslavljanje Boga i
posvećenje ljudi9. Na temelju toga, na temelju proslavljanja Boga i posvećenja ljudi, moguće
2
Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Konstitucija o svetoj liturgiji „Sacrosanctum concilium“, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 2008., 7. SC 7
3
Usp. Anto Šarić, Kristološki aspekti liturgijske konstitucije Sacrosanctum concilium, Crkva u svijetu, 42
(2007), br. 3, 410.
4
Usp. Joseph Raztinger/Benedikt XVI., Slavlje vjere, Verbum, Split, 2018.
5
SC 5.
6
SC 7.
7
Usp. Martin Kirigin, Komentari dokumenata Drugog vatikanskog sabora, Konstitucija o svetoj liturgiji
Sacrosanctum concilium, Filozofsko-teološki institut družbe Isusove, Zagreb, 1985., 73-74
8
Usp. Isto, 70-71.
9
Usp. SC 7.

4
je govoriti o dva vida, dva smjera liturgije. Ovaj potonji bi bio silazni smjer 10, a prevladavao
bi u liturgiji sakramenata, posebice u euharistiji, ali i u liturgiji riječi. Silazni smjer liturgije
potvrđuje nam, ali i nanovo otkriva definiciju liturgije kao slavlja vjere, jer ona je „slavlje
našeg otkupljenja“11, u njoj „Bog po Kristu izvršava prema nama i u nama svoje otkupiteljsko
djelo, tu on čovjeka obogaćuje darom svoga božanskog života. Pod velom svetih znakova, on
se – u Kristu – milosrdno prigiba k čovjeku i s ljubavlju mu ide u susret.“ 12 Silazni smjer
liturgije otkriva nam Boga, otkriva nam kršćanstvo kao besplatno, kao darovano, besplatno,
ničim zasluženo. Naše otkupljenje „dolazi potpuno od Boga, koji za to šalje na zemlju svoga
vlastitog Sina Isusa kao vidljivo poosobljenje svoje očinske ljubavi. Bog nam očituje svoju
ljubav prije nego što smo mi sposobni uzdići k njemu ma i jedan pogled ljubavi“ 13. Drugi
smjer liturgije jest onaj uzlazni, smjer kojeg čini Crkva kao zajednica vjernika, a koji je
odgovor na Božje spasiteljsko djelo u Isusu Kristu. Ovaj smjer karakterizira molitva, hvala i
zahvala koju Crkva daje Bogu u bogoslužju – proslava Boga, posebice u molitvenom
bogoslužju. Molitveno bogoslužje Crkve nužno je drugotno, sekundarno, u odnosu na
posvetiteljsku ulogu liturgije koja prethodi, budući da je odgovor na samo posvećenje. Ipak,
spasiteljsko Božje djelovanje, u konačnici, teži k tome da se uspostavi zajedništvo, da se
Crkva uzdigne k Bogu u zahvaljivanju i hvali.14 Utoliko bismo mogli liturgiju definirati kao
dijalog, budući da je djelo Božje i djelo Crkve, ona je Božji govor i čovjekov odgovor, kao
susret Boga i ljudi u Crkvi.15 Kao susret, „nije neposredan susret, bez posrednika, nego susret
što se zbiva u Kristu“16, pomoću vidljivih znakova.17 Liturgijski život, ali i cjelokupna
kršćanka egzistencija je posrednička, kristološki posredovana u Crkvi 18, jer liturgija je susret s
Bogom, u Kristu i po Kristu, u jedinstvu Duha Svetoga, u zajedništvu Crkve 19 - ali, pod velom
znakova. Taj susret, susret Boga i Crkve, Boga i čovjeka, događa se pod velom vidljivog čina
koji nosi i neki drugi smisao. Neposredno osjetilno opažanje znaka ne ograničuje se na
izvanjsku spoznaju njega samoga, već omogućuje pristup nečem drugom, pristup nečemu što
je naočigled skriveno, što je nevidljivo. Uloga znaka je misterijska, on istovremeno svoj
sadržaj i skriva i otkriva; otkriva ukoliko ima nešto zajedničko sa stvarnosti koju označava, a

10
Usp. Vladimir Zagorac, Kristova svećenička služba, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., 9.
11
Isto, 9.
12
Isto, 10.
13
Isto, 9.
14
Usp. Isto, 10.
15
Usp. Isto, 10.
16
Isto, 11.
17
Usp. SC 7.
18
Usp. LG 1.
19
Usp. Kristova svećenička služba, 118.

5
skriva ukoliko nije sama stvar, ukoliko se od nje razlikuje. U tom smislu znak biva poveznica,
sredstvo za uspostavljanje dodira sa nevidljivom stvarnošću koju on, kao znak, uprisutnjuje.
Osim što otkriva skrivenu stvarnost, on čovjeka stavlja i u odnos s njome. 20 Znak, dakle, ulazi
u samu bit liturgije, ali i samog kršćanstva, jer Bog, koji se objavljuje, koji je djelatan u
povijesti, Bog koji je djelatan u liturgiji, stupa u odnos s ljudima, i to na način koji je čovjeku
primjeren, na način koji odgovara vjerniku-pojedincu, vjerniku koji je bitno materijalan,
tjelesan. Vrhunac Božje znakovite objave, objave koja se odvijala riječima, osobama, djelima
i činima, je u Isusu Kristu, jer stvarno Kristovo tijelo je objava njegove božanske osobe,
objava, ali i skrivanje. U njemu je, po prvi put, tvarno, materijalno tijelo postalo nositeljem,
subjektom božanske stvarnosti, božanske osobe – Logosa, i on, koji je živi znak Oca najužim
sjedinjenjem božanske naravi s ljudskom – utjelovljenjem – ima sveto tijelo, a posvećenjem
njegova tijela, posvećeno je sve tvarno, sve tjelesno, materijalno. Cilj utjelovljenja jest
posvećenje svijeta, ne samo čovječanstva, već šire. Svega tvarnog svijeta. Budući da je
utjelovljenjem materija bila posvećena i postala znakom nebeske stvarnosti, sve materijalno
ubuduće može ponovno biti posvećeno, može biti svetim znakom. Posvećenje materije,
započeto utjelovljenjem, sakramentalno se nastavlja kroz svu povijest Crkve, sve dok ne
dostigne puninu, potpunu proslavu, kada će se o paruziji objaviti slava sinova Božjih (usp.
Rim 8,19-21).21 Liturgijski znakovi su također dvojaki, ovisno o silaznoj i uzlaznoj liturgiji; to
su znakovi u bogoslužju otajstva i znakovi u molitvenom bogoslužju. Ovdje nećemo
podrobno izlagati teologiju znakova, već ćemo ih promatrati u odnosu na Kristovo
otkupiteljsko djelo, u odnosu na djelo koje pripada prošlosti, ali koje se nastavlja u povijesti.
Vidljivi znak otkupljenja – Krist – uzašašćem je skriven do paruzije, ali njegova prisutnost je
sada sadržana u vidljivim, osjetnim znakovima. Znak se, dakle, odnosi na bogoštovni čin
otkupljenja koji se dogodio, čin koji je povijesno prošao, ali je vječno prisutan u liturgiji
Crkve, i stoga možemo reći kako je čin štovanja Boga kojeg je Krist izvršio, čin štovanja
Boga kojim je Krist otkupio čovječanstvo – Pasha Gospodnja – prisutan, kvalitativno isti, bilo
da se radi o stvarnom, fizičkom Kristovu djelu otkupljenja, bilo da se radi o udioništvu na
sakramentalnom događaju spasenja, jer to je čin božanske Osobe i sadržava nešto vječno te
može biti ponazočen kao znak.22 To je znak spomena, spomen-znak, anamneza, koja je
„slavljensko posadašnjenje nekoga povijesnog spasenjskog događaja da on tako ovlada
situacijom onoga koji slavi“23. Temelji su joj u židovskom bogoštovlju, u njihovim molitvama

20
Usp. Isto, 120.
21
Usp. Isto, 122-124.
22
Usp. Isto, 126.
23
Karl Rahner – Herbert Vorgrimler, Teološki rječnik, Anamneza, Karitativni fond UPT Đakovo, Đakovo, 1992.

6
kojima blagoslivljaju Boga. Hvala i blagoslivljanje Boga postaju sjećanje, jer se događa
molitveno spominjanje onog što je Bog učinio. Čovjek biva subjekt tog sjećanja te je ono
puno stvarnosti. Spominjanjem, Bog djeluje dijeleći milost i ostvarujući spasenje. Tako
čovjeku spomen biva okretanje i usmjerenost prema Bogu, raste mu vjera, jer se,
spominjanjem, otvara sadašnjosti Božjeg djelovanja. Na taj način, anamnetski, na spomen
prošlosti, u sadašnjosti, naznačuje se budućnost konačnog spasenja. 24 Ona stoji u temeljima
kršćanske obrednosti, cjelokupne liturgije, posebice euharistijskog slavlja, budući da Crkva,
vjerna Kristovim riječima, njemu „na spomen“ slavi euharistiju, spominjući se njegova
spasenjskog djelovanja. Naglasak i jest na Kristovim spasenjskim djelima, ne samo na
Vazmenom otajstvu, već na svim Kristovim otajstvima, na Kristu otajstvu.

No, znak nije samo prisutan u silaznom bogoslužju Crkve, naime, prisutan je i u odgovoru
Crkve na Božje spasiteljsko djelo, prisutan je u molitvenom bogoslužju Crkve. U molitvenom
bogoslužju, kao i u sakramentalnom, on poprima različite oblike; javlja se kao riječ, kao
predmet ili pak kao gesta tijela, kao tjelesni pokreti i držanje. Znak kao riječ – riječ koju
Crkva upućuje Bogu – označava određenu stvarnost poput zahvale, hvaljenja i slavljenja
Boga, a sve to očituje nutarnji stav Crkve pred Bogom. Sva ova znakovitost znaka nije tek
puka metafora kojom se nešto izriče, kojom se nešto bolje dočarava, već je mnogo više od
toga, ona uistinu jest to što znači. Bitna dimenzija znaka u bogoslužju jest da on zahvaća
čovjeka, a ne samo čovjek njega; čovjek ga uistinu spoznaje, zahvaća i to ne samo razumski,
već čitavim svojim bićem, budući da je čitav čovjek, dionik kršćanskog bogoslužja. Upravo
stoga, poradi cjelokupne čovjekove uključenosti u bogoslužje, znak zahvaća čovjeka u
bogoslužju. Čitavo je ljudsko tijelo, u Pashalnom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa
Krista, sudjelovalo u događaju otkupljenja, te na isti način sudjeluje i sada, i u liturgiji biva
dionikom istog spasenja. Tijelo je uključeno ne samo religioznim gestama kojima se
izražavaju emocije, stavovi, nutarnja stanja vjernika, već i jezikom, glasom, gledanjem,
slušanjem, kao i ostalim osjetilima – svim onim ljudskim mogućnostima ostvarenja
komunikacije, ostvarenja zajedništva. Čitava čovjekova tjelesnost je liturgijski određena. No,
čovjek je na još jedan način, svojom tjelesnošću, uključen u liturgiju – vremenom. Teologija
se zanima vrijeme, budući da je unutar njega, a ne izvan, ostvareno spasenje. Upravo se to
ostvareno spasenje slavi u vremenu, u povijesnom vremenu koje teče ritmično – gibanjem
planeta oko sunca, rotacijom zemlje oko svoje osi, izmjenom godišnjih doba… Sve ovo je u
skladu sa slavljima liturgijske godine koja je vezana upravo uz tu ritmičnost povijesti. Tu

24
Usp. Enciklopedijski teološki rječnik, Spomen (anamneza), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

7
sinkronost slavljenja liturgijske i povijesne godine kršćanska liturgija uzdiže na razinu
simbola Kristova otajstva. Uvrštavanjem slavljenja Kristova otkupiteljskog djela u vremenske
cikluse i simboličkim uzdizanjem istih u red djelatne prisutnosti Kristova otajstva u povijesti,
naše vrijeme biva posvećeno, jer ritam vremena postaje određen Kristovim otajstvom
spasenja. Kristovo otkupiteljsko djelo je vezano uz kozmički ritam vremena jer je istom
vremenu, istoj povijesti i pripadalo. Bog je svojom objavom i ostvarivanjem svojeg vječnog
nauma spasenja ljudsku povijest posvetio, učinio ju je poviješću spasenja, a tako i Crkva u
vrijeme godine uvrštava blagdane i sveta vremena koja liturgijski postaju sakramentalno
uprisutnjenje istih događaja spasenja.25 Unutar liturgijske godine „Crkva razvija svekoliko
Kristovo otajstvo, od utjelovljenja i rođenja, sve do uzašašća, do dana Pedesetnice i do
očekivanja blažene nade i dolaska Gospodinova. Slaveći tako uvijek iznova otajstva
otkupljenja, ona otvara vjernicima bogatstva krjeposti i zasluga svojega Gospodina, tako da
na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se
milošću spasenja.“26 Sva Kristova otajstva što ih se Crkva spominje – sva njegova djela –
nadilaze svako vrijeme i prostor, te se događaju, sakramentalno, u svakom trenutku vremena i
na svakom mjestu prostora kada to vrši od Crkve ovlašteni službenik, u ime Crkve koja je
združena s Kristom.27

Osim što je vrijeme godine liturgijom posvećeno, tako je i vrijeme dana, a to se na poseban
način zbiva u liturgiji časova.

2. O LITURGIJI ČASOVA
Liturgija časova jest javna i zajednička molitva Crkve kao naroda Božjeg, a kao takva
je i jedna od prvih dužnosti Crkve. Temelj joj je u molitvenim sastancima prve zajednice,
sastancima koji su se ustalili i postali običaji, a i proširili se na druge sate u danu. Upravo
su te zajedničke molitve polako prešle u redoslijed određenih časova, koji su postepeno
bili obogaćivani raznim molitvenim elementima.28 Kao liturgija, poprima sve značajke
kršćanske liturgije – posvećujuća je, slavljenička, zajedničarska, anamnetska… Druga
riječ – časova, čas, odražava njezinu podjelu vremena dana na sate, kao i posvećenje istih,
a time i čovjeka i svega njegova djelovanja.29 Upravo su ti razni molitveni elementi tvore
Časoslov, poseban oblik molitve kojeg je stvorila i ozakonila Crkva, kako bi njime, kao
25
Usp. Vladimir Zagorac, Krist posvetitelj vremena, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., 9-15.
26
SC 102.
27
Usp. Komentari dokumenata Drugog vatikanskog sabora, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum
concilium, 345.
28
Usp. Časoslov rimskog obreda I., Opća uredba liturgije časova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., 1-2.
29
Usp. Krist posvetitelj vremena, 241;255.

8
 zajednica, Bogu iskazivala štovanje na korist ljudi.30 Crkva moliteljica svojom molitvom
ne čini ništa novo, već, ostajući vjerna Kristovoj zapovijedi, nasljeduje Krista molitelja.
Čitava Crkva je s njim povezana po sakramentu krštenja, i u njemu – Glavi – kao Tijelo,
ima sva bogatstva koja pripadaju njemu kao Sinu: priopćavanje Duha, istina i život,
dioništvo u njegovu bogosinovstvu. Sve to se i očitovalo u njegovoj molitvi dok je
boravio među nama. Za ovozemaljskog života često je molio, posebice u važnim
trenucima života, no evanđelja nam svjedoče kako je njegova svakodnevna aktivnost bila
tijesno povezana s molitvom. Osim što je Krist ostavio primjer molitve koju je Crkva
vjerno nasljedovala, Koncil govori o samoj mogućnosti istinske molitve koju je Krist
omogućio, i to utjelovljenjem, jer je Krist, preuzevši na sebe ljudsku narav, objavio
istinsku molitvu koja, kao hvaljenje Boga, odzvanja u Kristovu srcu ljudskim riječima
klanjanja, zagovora i prošnje.31 Liturgija časova spadala bi, kako smo već rekli, u uzlaznu
liturgiju, liturgiju odozdo kojom Crkva proslavlja Boga molitvenim bogoslužjem. To je
djelo Duha Svetoga, Duha Kristova prisutnog u Crkvi, ali i u vjernicima, djelo Duha koji
32
vjernike ujedinjuje, koji Crkvu po Sinu privodi k Ocu. Liturgiju časova, kao i svaku
drugu bogoslužnu dimenziji života Crkve, karakterizira zajedništvo, prisutan je
zajedničarski element koji očituje samu bit Crkve kao zajednice. Crkva, kao zajednica,
svojom molitvom očituje svoje zajedništvo.33

Jedna od bitnih oznaka molitve časoslova, liturgije časova jest sam „čas“. 34 Naime,
molitva časoslova dijeli dan na sate i na taj način posvećuje vrijeme. Crkva je i tu vjerna
Kristovoj zapovijedi, ali i tradiciji apostola koji su se sastajali na molitvu u određeno
vrijeme.35 Riječ „čas“ primarno ne označava kronološke jedinice vremena, već ukazuje na
spasenjske trenutke koji izviru iz liturgijskih posvećivanja pojedinih dijelova dana i noći. 36
To nasljedovanje polako se razvijalo – o tom imamo razna svjedočanstva, kako iz
vremena Otaca, tako i iz kasnijih vremena – a danas imamo Časoslov kakav poznajemo.
Svrha Časoslova je posveta vremena dana, a time i čitava čovjeka i njegova djelovanja te
je on tako uređen da se časovi molitve naslanjaju na određene sate dana, a time produžuju
spomen otajstva spasenja prisutan u euharistiji koja je središte i vrhunac života kršćanske

30
Usp. Isto, 241
31
Usp. OULČ 3-7.
32
Usp. OULČ 8.
33
Usp. OULČ 9.
34
Usp. Krist posvetitelj vremena, 241.
35
Usp. OULČ 10.
36
Usp. Ivan Šaško, Molitva Crkve – trajno hvaloslavlje Boga koji uzvisuje čovjeka: Glavne odrednice teologije
liturgije časova, Živo Vrelo, 23 (2006) 10., 7.

9
 zajednice.37 Budući da je Krist djelatno prisutan u liturgiji Crkve, prisutan je i kada Crkva
obavlja liturgiju časova, kada je okupljena kao zajednica, kada moli psalme, kada čita
Božju riječ. Tako se i liturgijom časova vrši posvećenje čovjeka, ali i čašćenje Boga – vrši
se bit kršćanske liturgije – jer se uspostavlja dijalog između Boga i ljudi, dijalog u kojem
Bog govori svojem puku, a u kojem puk odgovara Bogu pjevanjem i molitvom. 38 U tom
smislu, liturgiju časova možemo ispravno nazivati i drugim imenima, primjerice, „Opus
Dei“, kako to čine benediktinci, budući da je liturgija časova produženje u vremenu
spasiteljskog Božjeg djela u Kristu, a svi sudionici slavljenja liturgije časova postaju
dionici i tog Božjeg djela spasenja u Kristu, djela Kristova.39

2.1 Liturgijski časovi

Časoslov je podijeljen na pojedine časove koji se mole, podijeljen, prema obnovi
bogoslužja na Drugom vatikanskom saboru u konstituciji Sacrosanctum concillium, u
četvrtom poglavlju konstitucije40, na Pohvale, kao jutarnju molitvu, i Večernju, kao
večernju molitvu – stožerne časove svakidašnjeg časoslova, glavne časove. U dnevnu
liturgiju časova spadaju još i mali časovi: Treći, Šesti i Deveti, kao Služba čitanja, ali i
Povečerje koje odgovara svršetku dana.41 Jutarnja42 i Večernja stožerni su časovi koji
otvaraju i zatvaraju čitav krug dnevnog rada i molitve 43; Jutarnja je, kao takva, određena i
uređena za posvećenje dana, posebice jutarnjeg vremena, a posebice je obilježena jakim
uskrsnim simbolizmom.44 Večernja pak, koja se slavi u vrijeme sumraka, kada se dan
primiče kraju, zahvalničkog je tona i ima obilježje zahvale Bogu na svemu što je dao da se
učini. No ona nosi i spomen otkupljenja, spomen Pashalnog otajstva molitvom koja se
upravlja Bogu.45 Slijed bogoslužja Jutarnje i Večernje je isti, naime, obje započinju
uvodnim retkom nakon kojeg slijedi odgovarajući himan, psalmodija sastavljena od tri
psalma, potom se održi čitanje sa svojim otpjevom. Zatim se svečano moli odgovarajući
evanđeoski hvalospjev sa vlastitom antifonom, a potom se Bogu upućuju molitve za
posvetu dana, ili pak zagovorne prošnje koje se zaključuju molitvom Očenaša, a sami čas
zaključuje se molitvom.
37
Usp. OULČ 11-12.
38
Usp. OULČ 13-14.
39
Usp. Krist posvetitelj vremena, 255.
40
Usp. Isto, 251.
41
Usp. SC 88.
42
Nije nam cilj ni teološki ni liturgijski analizirati pojedine časove, već ćemo samo prikazati stožerne časove,
budući da se tiču teme ovog rada.
43
Usp. Komentari dokumenata Drugog vatikanskog sabora, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum
concilium, 317.
44
Usp. OULČ 38.
45
Usp. OULČ 39.

10
2.2 Teološke dimenzije časoslova
Liturgija časova teološki je višestruko označena: trinitarno, eklezijalno i soteriološki.
Liturgija časova je, prije svega, trinitarno određena, i to dijaloški, unutar-trojstvenim
odnosima kojima Otac daruje božansku narav Sinu, a Otac i Sin, zajedno, Duhu Svetom.
Koncil je to događanje nazvao „pjesmom hvale“ 46, a upravo je ta pjesma objavljena
ljudima i to Kristovim utjelovljenjem. U Isusu Kristu ljudska narav je postala dionicom tih
odnosa, vječnog dijaloga božanskih Osoba. Tako, svi koje Krist pridružuje svojoj molitvi
postaju dionici istog božanskog dijaloga hvale i ljubavi, participiraju na unutar-
trojstvenom božanskom životu.47 Unutar-trojstveni, božanski odnosi Presvetog Trojstva
opisani riječju „hvalospjev“, ljudima su postali mogući, konkretni i bliski u Isusu Kristu;
utjelovljenjem je taj nedostižan hvalospjev postao molitva i klanjanje, jer ono što je
imanentno Trojstvu po Kristu je došlo na zemlju i kao takvo prožima molitvu Crkve. 48
Liturgija časova je i eklezijalno određena, a to znači puno više od pukog zajedničarskog
elementa. Naime, Crkva je Mistično Tijelo Kristovo, a to znači da je Kristovo bogoslužje
što ga je za ovozemaljskog života započeo i izvršio, poslije njegove muke, smrti i
uskrsnuća, prešlo na Crkvu, na njegovo Mistično Tijelo. Krist to isto bogoslužje vrši u
svojem Mističnom Tijelu. Prema tome, Časoslov biva molitva Kristova, biva nastavak one
molitve koju je Krist upravljao Ocu za ovozemaljskog života u svojem fizičkom tijelu.
Tako Krist u svojem Mističnom Tijelu kojem je Glava, pridružuje k sebi, u molitvi, svoje
udove. Osim ova dva vida liturgije časova, prisutan je i treći, soteriološki vid liturgije
časova. On označava odnos samog Časoslova prema Božjem djelu spasenja, odnos koji je
bitno anamnetski, budući da odražava spomen Božjeg djela spasenja u Isusu Kristu, kao i
sva kršćanska liturgija. Anamnetski značaj u bilo kojem obliku liturgije, iako je
kvantitativno isti, kvalitativno nije. Sakramentalna slavlja, s jedne strane uprisutnjuju
Kristove spasiteljske čine, posebice smrt i uskrsnuće, a Časoslov, s druge strane,
uprisutnjuje Kristovu molitvu, kao element otkupljenja. Kristova molitva je imala velik
značaj u djelu spasenja, a sama bit Kristova otkupiteljskog djela duhovne je naravi, i to
kao ljubav i poslušnost koju je iskazao Ocu. Krist je, naime, otkupljenje ljudskog roda
ostvario činom savršene ljubavi, dok su izvanjski čini Kristovi, posebice muka i smrt,
prisutni kao vidljivi znakovi svega duhovnoga što je Krist nosio. U tom je važnost
Kristove molitve; ona je konstitutivni element ljudskog otkupljenja. 49 U svakoj jutarnjoj
46
Usp. SC 83.
47
Usp. Krist posvetitelj vremena, 254.
48
Usp. Ivan Šaško, Molitva Crkve – trajno hvaloslavlje Boga koji uzvisuje čovjeka: Glavne odrednice teologije
liturgije časova, Živo Vrelo, 23 (2006) 10., 8.
49
Usp. Krist posvetitelj vremena, 257-258.

11
 molitvi nalazimo i prepoznajemo spomen uskrsnuća; svaka Jutarnja je vazmeni spomen
pri kojem simbolizam izlaska sunca podsjeća na Kristovo uskrsnuće, a oko te teme kruže
svi psalmi i redci Jutarnje. Osim što je Večernja spomen Pashalnog otajstva, ona je i
spomen „stvaranja“. Mali časovi osim što prizivaju u sjećanje razne događaje života rane
Crkve, spominju nas i na događaje Kristove muke koju je proživljavao. Čitava ova
anamnetska dimenzija časoslova otkriva nam kako je Crkva, od početka, bila okrenuta i
usmjerena na Kristovo djelo spasenja, a u Časoslovu, u liturgiji časova, to se upravo i
ostvaruje.50

3. O-ANTIFONE KAO LITURGIJSKO MJESTO SLAVLJA

VJERE
Tako Časoslov, zapravo liturgija časova, biva upravo onaj dio života Crkve, života
vjernika kojim Crkva svakodnevno živi od vjere, živi moleći, pjevajući i hvaleći Boga. Na
poseban način to se događa u vremenu Došašća, u vremenu kada se Crkva priprema za
svetkovinu Božića.

3.1 Vrijeme Došašća

Došašće je liturgijsko vrijeme, vrijeme koje je dio Božićnog ciklusa, koje prethodi
svetkovini Božića i koje biva vrijeme priprave za Božić51. Došašće je vrijeme iščekivanja,
pobožnog i radosnog iščekivanja. Kao vrijeme priprave za Božić najveći naglasak ima u
danima osmine pred Božić, u danima od 17. prosinca do 24. prosinca. Na temelju jačeg i
slabijeg naglaska pripreme, moguće je govoriti o dvostrukoj podijeli vremena Došašća. 52
Prvi dio došašća, od prve nedjelje došašća do 16. prosinca tiče se paruzije, drugog
Kristova dolaska koji se ima dogoditi, budući da je već bio došao i ostvario Božji naum
spasivši nas. Upravo je drugi dio došašća. od 17. prosinca do 24. prosinca usredotočen na
prvi Kristov dolazak među ljude.53 U ova dva dijela došašća susrećemo dvije dimenzije
spasenja – povijesnu i eshatološku. Bog je, naime, onaj koji je prisutan u povijesti, koji je
djelatan, prisutan je da bi spašavao, no to spasenje se, u punini, tek ima ostvariti. 54 „Krista
i njegov dolazak, kako povijesni tako i onaj eshatološki, možemo razumjeti tek iskustvom
njegova dolaska u našu životnu stvarnost. Prvi Kristov dolazak otvorio nam je vrata
50
Usp. Theodor Schnitzler, Što znači molitva časova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., 77-78.
51
Došašćem započinje liturgijska godina. Ono započinje 1. večernjom nedjelje koja je najbliža 30. studenoga, a
završava prije 1. večernje Božića.
52
Usp. Ivan Šaško, Liturgijski simbolički govor, Glas Koncila, Zagreb, 2005., 334.
53
Usp. Isto, 337.
54
Usp. Ante Crnčević, Ivan Šaško, Na vrelu liturgije, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zagreb, 2009., 473.

12
 spasenja, vrata čije je zasune grijeh zapriječio. (…) Drugi Kristov dolazak bit će potpuno
očitovanje dara što ga sada budno čekamo. Spasenje će dakle postati očevidno.“ 55 Advent
karakteriziraju riječi poput budnosti, nade, iščekivanja, bdijenja, svijetlosti… Slike
bdijenja i budnosti ne označavaju pokoru – došašće nije pokorničko vrijeme – već su izraz
kršćanskog, molitvenog stava u blizinu Gospodinova dolaska. Slika bdijenja i budnosti,
kao takva, trebala bi oslikavati cjelokupan kršćanski život, život koji je pozoran na
Kristov dolazak.56 Jak simbolizam svijetla je također prisutan u slici izlazećeg Sunca na
istoku, a to je slika Boga koji dolazi. Došašće je vrijeme napetosti, vrijeme iščekivanja
punine onoga što se već dogodilo, i kao takvo ono nije usmjereno prema budućnosti u
bijegu od sadašnjosti, naprotiv, upravo se u budnosti i bdijenju ispravno pokazuje kako se
iščekivanje živi u sadašnjosti, u nadi. „Došašće pokazuje kakva je kršćanska nada koja
pred sobom trajno promatra Kristov dolazak. Kršćanska je nada sigurnost ljubavi koja
nam nije dohvatljiva u punini. Vjerodostojno eshatološko poimanje koje se ne svodi samo
na ʻposljednje stvariʼ, povezane uz život i umiranje pojedinca, vodi kršćane u sigurnost
vjere da Krist i sada djeluje u srcima ljudi snagom svoga Duha.“ 57 Rimska liturgija je
pripravu za Kristov dolazak vršila, ne pokornički, pripremajući se za Kristov dolazak
poradi osude, već u radosnom spomenu i slavljenju Utjelovljenja, te se, polazeći od toga,
pripravlja za pobožno i radosno iščekivanje drugog dolaska. U tom kontekstu da se
govoriti o Velikim antifonama, tzv. O-antifonama, antifonama Liturgije časova koje su
pretpjevi evanđeoskog hvalospjeva Veliča u vremenu od 17. do 23. prosinca. Sadržajno,
one svjedoče svojevrsnu starozavjetnu kristologiju, te u svojim izričajima, nadahnutim
proročkim tekstovima izriču starozavjetnu nadu koja biva ostvarena, mesijanska
iščekivanja koja su se u Kristu ispunila.

3.2 Antifona – značenje i simbolizam

Antifona ili pretpjev jest tekstualni redak koji se izgovara prije i poslije psalma, a koji
pomaže molitelju bolje razumjeti psalme; antifone, naime, po svojem sadržaju i strukturi,
pomažu boljem razumijevanju psalama, književne vrste psalma, pretvaranju psalma u
osobnu molitvu, tj. njegovu pounutrašnjenju, pomažu bolje razumjeti psalamsku izreku
koja otkriva pravi smisao psalma, ali i, ovisno o okolnostima moljenja – liturgijskom
vremenu, ili pak kontekstu slavljenja – daju određeno značenje psalmu, a u tom smislu
antifone pomažu boljem isticanju tipološkog ili blagdanskog značenja psalma. Osim što su

55
Isto, 462.
56
Usp. Isto, 466.
57
Isto, 478.

13
 , u liturgiji časova, vezane uz psalme, također su namijenjene – sa istom svrhom – da budu
pretpjevi za evanđeoske hvalospjeve „Blagoslovljen“ i „Veliča“ Jutarnje i Večernje.58

3.2.1 O-Antifone

Među mnoštvom antifona što ih bogata liturgijska tradicija donosi, na poseban način
se izdvaja njih osam – O-antifone. One su „rezervirane“ za vrijeme Došašća, a kao
pretpjevi u liturgiji časova rese evanđeoski hvalospjev „Veliča“ Večernje. O-antifone,
bogate kristološkim simbolizmom, nadahnute starozavjetnim proroštvima, u svijetlu
otajstva otkupljenja svjedoče o nadi u dolazak Mesije. Kao takve, smještene su u tzv.
drugi dio Došašća, dio bliže priprave za svetkovinu Božića u razdoblju od 17. do 23.
prosinca. Svaka o-antifona ima dva dijela, vokaciju i prošnju. Prvi dio jest vokacija Kristu
koja starozavjetnog temelja – u o-antifonama Krist je oslovljen na razne načine, a svime
time se otkriva njegova osoba, identitet i poslanje. Tipološki nam otkrivaju starozavjetne
motive koji u Kristu poprimaju svoje puno značenje, te na taj način svjedoče o povijest
spasenja kao o Božjem planu sa čovječanstvom koje u Isusu Kristu poprima svoj
vrhunac59, a zapravo nas upućuju na Vazmeno otajstvo što se jasno vidi u drugom dijelu
svake o-antifone, prozbenom dijelu kojeg označava vapaj „Dođi!“. Poklik „Dođi!“ „čini
da O-antifone postanu molitvom utjelovljenja i otkupljenja, poklikom Božića i Paruzije.“ 60
To i odgovara naravi došašća kao vremena priprave za susret s Gospodinom koji dolazi,
kao vremena iščekivanja i budnosti. S obzirom na to možemo promatrati o-antifone kao
liturgijsko mjesto slavlja vjere, jer upravo u njima, s obzirom na ono čega su antifone –
Marijin hvalospjev Veliča – otkriva se neizmjerno bogatstvo sadržaja kršćanstva.

O Sapientia
„O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po
cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago redeći: dođi da nas putu razbora učiš!“

„Niz započinje zazivom uosobljene Mudrosti koja je više od zbirke životnih pravila i
prirodnih zakona, oslanjajući se na starozavjetnu kniževnost.“61 Mudrosna literatura u
Starom zavjetu o Mudrosti govori poetično govori o Mudrosti kao o personificiranoj
Božjoj vlastitosti, o Božjem atributu62; ona je stvaralačka mudrost stvorena prije svih
stvari (usp. Izr 8,22), stvorena prije svih stvari prethodila je stvaranju svijeta i radost joj je
58
Usp. https://www.britannica.com/art/antiphon-music, 05.09.2019; OULČ 110; 113; 119.
59
Usp. Papinska biblijska komisija, Tumačenje Biblije u Crkvi – Biblija i kristologija, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 2005., 198; 203-208.
60
Što znači molitva časova, 147.
61
Na vrelu liturgije, 474.
62
Usp. Što znači molitva časova, 148.

14
 boraviti među ljudima, među sinovima čovječjim (Izr 8,22-31). Kao takva, ona je ogledalo
Božjeg djelovanja i slika njegove dobrote (usp. Mudr 7,26). Zbog toga ju se i poima kao
dar pomoću kojeg se može pozitivno djelovati u životu; svojstvena je kraljevima koji su
njome mogli na ispravan način upravljati narodom (Izr 8,15-16), a posjedovali su je i
mudraci – ljudi koji su slijedili njezine putove kako bi našli život (Izr 8,32-35). 63 Mudrost
je prikazivana kao da ima neku nutarnju silu koja preobražava čovjeka, baš kao i Duh
Božji u Starom zavjetu, a mudrosna književnost upravo poistovjećuje Mudrost i Duha
Božjeg, ova dva pojma za nju su sinonimi, te se stoga može reći kako su ljudi koji su
posjedovali dar mudrosti zapravo posjedovali Božjeg Duha, a njihova mudrost je zapravo
Božja mudrost. Ona, u Starom zavjetu, ima razne uloge, prije svega njezina uloga je
sveopće kozmička, ona podiže proroke, zatim vodi čovječanstvo, posebice Izraela, a na
posljetku iznutra preobražava čovjeka. „Zadaća“ Duha Božjeg, prema mudrosnoj
književnosti, je da on pomaže čovjeku uskladiti život s Božjom voljom. Po svojoj
Mudrosti, po svojem Duhu, Bog prilazi čovjeku u pomoć, čovjeku koji je nesposoban biti
s Bogom, te mu mijenja srce preobražavajući ga iznutra. 64 Sve ovo odgovara strukturi i
sadržaju antifone „O Sapientia“ koja govori o Kristu kao Mudrosti. Na prvom mjestu stoji
zaziv Kristu: „O Mudrosti“, onoj starozavjetnoj Mudrosti u kojoj su Crkveni Oci vidjeli
Logosa, ne više kao Jahvin božanski atribut, već kao hipostazu, drugu božansku osobu
koja je kao Sin s Ocem65, ali i sami Logos Ivanova evanđelja odgovara govoru o
Mudrosti.66 Zatim slijede razni svetopisamski navodi koji pojašnjavaju ovaj zaziv.
Najprije je tekst koji odgovara retku iz Knjige Sirahove 24,3: „Izađoh iz usta svevišnjeg.“,
a na to se nastavlja redak iz Knjige Mudrosti 8,1: „Njena se snaga prostire s jednoga kraja
na drugi i blagotvorno upravlja svemirom.“ Molbenica na kraju je formulirana prema Ps
25,4: „Pokaži mi Gospodine putove svoje“, ali i Mudrim izrekama 9,6: „Hodite putem
razboritosti.“ Razboritost je prikazana kao vrhunac svih kreposti, a „putovi Gospodinovi“
označavaju Božju volju koju treba vršiti.

O Adonai
„O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju ukaza se odjeven
plamnom kupinom, i dade zakon sinajski: pohiti da nas izbaviš božanskom svojom
desnicom!“

63
Usp. Tumačenje Biblije u Crkvi – Biblija i kristologija, 208.
64
Usp. Adalbert Rebić, Središnje teme Staroga zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. 62-63.
65
Usp. Što znači molitva časova, 148.
66
Usp. Raymond E. Brown, Uvod u Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.,330.

15
 Na prvom mjestu ove antifone stoji zaziv „O Adonai“. Izrael je Jahvi pridjevao naziv
Adonai – Gospodar nad gospodarima (Izl 15,1-9; Iz 3,1). Taj se naziv upotrebljavao u
osobnom obraćanju Bogu, ali i u molitvama, a izražava čvrstu vezu molitelja s Bogom i
Božju blizinu, dok istovremeno čuva distancu i transcendenciju koju molitelj i duguje
Bogu. U kasnijoj izraelskoj povijesti ovaj naziv je postao uobičajeni naslov za Boga
poradi straha oskvrnjivanja Božjeg imena.67 „U bogoslužnome obliku postojala je
rekapitulacija tog temeljnog događaja oslobađanja iz ropstva na koje se nadovezuje
kršćanstvo prije Božića i prepoznaje zahvat ne samo u obrednome posadašnjenju, nego u
konačnoj povijesnoj Bogoobjavi u Kristu.“68 Antifona tog Gospodina, „Kyriosa“, vidi kao
vođu Izraelova doma i kao onog koji se ukazao Mojsiju iz gorućeg grma. Naziv „vođa
doma Izraelova“ za Boga odgovara Božjem načinu ophođenja sa izraelskim narodom
kojemu je početak u događaju Mojsija pred gorućim grmom (Izl 3). Tim događajem
započinje vrhunac starozavjetne objave, objave kojom Bog Mojsiju kazuje svoje ime,
predstavljajući se kao Bog praotaca Izraela, a na taj način pokazuje se vjernim svojim
obećanjima, obećanjima što ih je dao praocima – Abrahamu, Izaku i Jakovu.69 „Moćna
desnica“ koju antifona spominje jest također aluzija na povijest spasenja, na događaj
izlaska iz Egipta, iz egipatskog ropstva, na Pashu (Pnz 5,15). 70 Antifona Isusa Krista
prepoznaje kao Gospodina, kojem se i obraća, kao samog Boga, vjernog obećanjima koji
izbavlja iz ropstva moćnom desnicom. Naime, septuaginta izraz „adonai“ prevodi riječju
„kyrios“, što također znači „gospodin“, a to je jedan od naziva za Isusa u evanđeljima, ali i
u liturgiji. „Gospodin“ je oznaka uzvišenosti71 i dostojanstva što ga ima Isus kao Sin
Davidov koji sjedi zdesna Bogu, ali i autoriteta i vlasti što ih posjeduje.72

O Radix Iesse
„O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas
sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi, izbavi iz nevolja nas
premnogih!“

U temelju ovog teksta nalaze se dva proroštva: ono iz Knjige proroka Izaije u recima
11,1: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit` iz njegova korijena.“ i 11,10:
„U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I

67
Usp. Središnje teme Staroga zavjeta, 34-37.
68
Na vrelu liturgije, 475.
69
https://www.bitno.net/vjera/o-antifone-ili-velike-antifone/, 31. 8. 2019.
70
Usp. Što znači molitva časova, 149.
71
Usp. Rudolf Schnakenburg, Osoba Isusa Krista u četiri evanđelja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., 152.
72
Usp. Isto, 108-109.

16
 prebivalište njegovo bit će slavno.“, ali i Natanovo proroštvo kralju Davidu iz 2 Sam 7.
Jesa, ili Jišaj, bio je otac kralja Davida, kralja preko kojeg je Bog ispunio svoja obećanja
dana Izraelu, da će od mnogo plemena učiniti jedan slobodni narod u vlastitoj zemlji. 73
Tako je David ujedinio sva izraelska plemena u jedno kraljevstvo – Izrael je postao
monarhija. Upravo prema 2 Sam 7, prema Natanovu proroštvu, Židovi su iščekivali lik
Mesije-Kralja, jer kralj je bio pomazivan, Davidova potomka koji će izbaviti narod iz svih
nevolja. Tako se u Izraelu rodila mesijanska nada, mesijansko iščekivanje. „Mesija je bio
Sin Davidov, kralj Izraelov, koji će sebi podložiti neprijatelje i ponovno uspostaviti
Izraelovo kraljevstvo u pravednosti i svetosti“.74 Kršćani u Isusu prepoznaju Mesiju, toliko
da je njegova mesijanska uloga postala njegovim vlastitim imenom – Krist. Bog je Isusa
učinio svojim Pomazanikom i Poslanikom (Lk 4,18), u njemu se nalazi i učinkovito
djeluje sva Božja snaga i moć, takvim ga priznaju apostoli i ranokršćanska tradicija 75 - „on
je očekivani Mesija, ali na način koji nadilazi sva židovska očekivanja.“76

O Clavis David
„O divni Ključu Davidov i vladaoče roda svog, što otvaraš i zatvaraš, i nema
stvora nikakvog što spriječit bi te mogao: dobrostiv dođi, sužnjeve iz mraka vodi
tamničkog!“

Temelj ove antifone je također starozavjetni tekst iz knjige proroka Izaije 22,22:
„Metnut ću mu na pleća ključ kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori,
nitko neće otvoriti.“ Prorok, naime, navješćuje kako će jednom od velikih kraljeva,
Davidovih potomaka – kralju Ezekiji, kojeg ovdje naziva Elijakim – Bog dati veliku
snagu za upravljanje. Isti izraz – ključ kuće Davidove – koristi se na jednom drugom
mjestu u Svetom piscu, u knjizi Otkrivenja (Otk 3,7) koji vidi Krista kao nositelja ključa
kuće Davidove.77 Drugi naziv za Krista, kako ga naziva antifona jest vladaoc. No, u
izvornom, latinskom tekstu, na tom mjestu stoji riječ „sceptrum“ koja znači „žezlo“. Ovaj
naziv svoje korijene vuče iz knjige Postanka 49,10: „Od Jude se žezlo kraljevsko neće
udaljiti“. Žezlo, kraljevsko žezlo, uglavnom je znak moći, znak vlasti i upravljanja, no
prema Knjizi o Esteri, žezlo ima jednu drugu simboličnu funkciju, naime, tko bude
dotaknut žezlom, taj nalazi milost u kralja. Otvaranje i zatvaranje su radnje koje se
ključem uobičajeno rade, a prema ovoj antifoni, vratnice koja ključ otvara jest tamnica u
73
Usp. Tumačenje Biblije u Crkvi – Biblija i kristologija, 202.
74
Osoba Isusa Krista u četiri evanđelja, 64.
75
Usp. Isto, 149.
76
Isto, 107.
77
Usp. https://www.bitno.net/vjera/o-antifone-ili-velike-antifone/, 31.08.2019.

17
 kojoj sužnjevi prebivaju. Tamnica nije tek običan zatvor, već duhovno sužanjstvo u tami i
sjeni smrti. Duhovno sužanjstvo i oslobođenje naroda iz njega također aludiraju na dva
proroštva, starozavjetno, Izaijino (Iz 42,7), ali i novozavjetno, ono Zaharijino, hvalospjev
Blagoslovljen i redak Lk 1,79.78 Krist, ne samo da ima ključeve tamnice kojima je otvara,
već je on sam Ključ koji otvara Život.79

O Oriens
„O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti Sunce pravde istinske: ograni
bijedi čovječjoj što tumara po tminama! Dođi i prosvijetli sve što gube se u
smrtnoj sjeni nemiloj!“

Krist je naše svjetlo. Na poseban način tako je prikazan u Prologu Ivanova evanđelja.
Antifona ga naziva riječju „Istok“ što odmah aludira na sunce i na svijetlost, na Zaharijin
hvalospjev (Lk 1,68-79). „Mlado Sunce“ što ga Zaharija naviješta u svojem hvalospjevu
daje spoznaju spasenja (Lk 1,77), izbavlja nas iz smrti.80 Osim novozavjetnih temelja ove
antifone, prisutni su i starozavjetni motivi. Radi se o knjizi proroka Zaharije – Zah 3,8:
„Poslušaj! Evo ja ću dovesti Izlazak, Slugu svojega!“81; Zah 6,13: „Evo čovjeka komu je
ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati svetište Gospodnje: On će sjediti i
vladati na prijestolju“. Ista je riječ koja u izvorniku stoji za riječi „Izlazak“ i „Izdanak“, a
ta riječ prema Vulgati je „Oriens“. Ovaj tekst je također prožet mesijanskom nadom
iščekivanja, za vrijeme povratka iz babilonskog sužanjstva, mesijanskom nadom
simbolički obilježenom iščekivanjem svijetla.82

O Rex gentium
„O Kralju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i
zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi
sam!

U Starom zavjetu Boga se redovito nazivalo kraljem, ističući na taj način njegovu moć
i veličanstvo, a tako ga se nazivalo iz uloge što su je vršili onodobni kraljevi – oni su bili
zakonodavci i ratnici. Tako je i Bog, u odnosu na Izraela, vršio obje funkcije; kao spasitelj
koji se bori za Izraela, i kao zakonodavac koji daje Zakon. 83 Istom riječju antifona naziva
Krista, koji je bio priznat kraljem od mudraca što su mu se došli pokloniti (Mt 2,1-12),
78
Usp. Što znači molitva časova, 152.
79
Usp. Na vrelu liturgije, 475.
80
Usp. https://www.bitno.net/vjera/o-antifone-ili-velike-antifone/, 01. 9. 2019
81
Usp. Što znači molitva časova, 153.
82
Usp. https://www.bitno.net/vjera/o-antifone-ili-velike-antifone/, 01. 9. 2019
83
Usp. Središnje teme Staroga zavjeta, 38.

18
 kasnije od naroda koji ga je htio zakraljiti (Iv 6,15), ali i od Pilata i glavara koji su ga
osudili na smrt. On je Kralj naroda, ali je i njihova želja, čežnja; oni žude za njim. To je
jedna od temeljnih antropoloških istina, da čovjek traži Boga. Vulgata u knjizi Postanka
Boga naziva „iščekivanjem naroda“ (Post 49,10), a prorok Hagaj „željenim svim
narodima“ (Hag 2,7). Slijedeći naziv – „ugaoni kamen“ – odnosi se na tekst iz poslanice
Efežanima o Crkvi koja biva jedno Tijelo u Kristu, koji joj je temelj, ali koja, kao
građevina, smjera k njemu; on bi joj, kao ugaoni kamen, bio kamen koji ju drži, koji ju
povezuje u jedno. U tom tekstu se pokazuje božanska i ljudska dimenzija Crkve kao Tijela
Kristova koja je sakrament spasenja cijelog ljudskog roda.84 Tome i odgovara prošnja ove
antifone, prošnja za spasenje čovjeka.

O Emmanuel
„O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv
ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno
daš!“

Ova antifona je posljednja od sedam O-antifona, a odgovara 23. prosinca; moli

se dan pred Badnjak. Njezini kristološki naslovi također odgovaraju knjizi proroka
Izaije, a najpoznatiji je prvi – Emanuel (Iz 7,14). U tom tekstu radi se o proroštvu što
ga prorok Izaija upućuje kralju Ahazu. Judeja, i Jeruzalem, ugroženi su od sirijskih
neprijatelja, a kralj Ahaz želi sklopiti mir sa Asirijom. Izaija mu upućuje riječ Božju i
obećava mu Božju pomoć, predlažući mu da zaište znak od Gospodina, kako bi uvidio
da Gospodin stoji uz njega. Ahaz, međutim ne želi tražiti znak od Gospodina jer ne
želi iskušavati Gospodina, a zapravo želi sklopiti savez sa Asirijom i uzdati se u
njihovu pomoć, a ne u Gospodinovu. Ahaz odbija Gospodinov znak, no unatoč
njegovu odbijanju znaka i samog Gospodnjeg plana spasenja, Gospodin će ga ostvariti.
Ovim proroštvom Bog se ne pokazuje samo kao Bog prošlosti, kao Bog otaca, već kao
i Bog sadašnjosti, Bog koji želi izbaviti svoj narod i koji ga izbavlja, ali i kao Bog
budućnosti, jer spasenje Božje dolazi iz budućnosti, u budućnosti se ima dogoditi. Taj
događaj spasenja bit će djelo Božje koji će, uz pomoć djeteta – sina, izvršiti spasenje u
korist ljudi.85 a preuzeo ga je, i to doslovce, evanđelist Matej u anđelovoj poruci o
Marijinu začeću Josipu. U tom tekstu utjelovljenje i dolazak Sina Božjeg na svijet, kao
da se smješta na niz tolikih Božjih obećanja što se imaju ispuniti.86 Osim što Matej

84
Usp. LG 1.
85
Usp. Božo Lujić, Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014., 391-392;400
86
Usp. Što znači molitva časova, 155.

19
 donosi taj tekst, on ga i nadopunja, i to prevodeći ime Emanuel navodeći kako ono
znači „S nama Bog“. Josipu biva zapovjeđeno da dijete nazove Isus, jer ima spasiti
narod od grijeha njegovih (Mt 1,21). Ime Isus zapravo i znači „Bog spašava“, a to
spasenje što ga Bog ima izvršiti jest nada svih naroda, ali i njezin temelj. 87 U Isusu
Kristu Bog se uistinu pokazao kao Emanuel, on ga je takvim objavio.

Mesijanski kristološki nazivi u O-antifonama, iako su starozavjetno utemeljeni,

nadilaze Stari zavjet, budući da imaju univerzalnu perspektivu. Sva imena nadjevena su
jednoj osobi, Isusu Kristu koji je došao, ali i koji ima doći – i antifone ga zazivaju kao
dolazećega. Time se ne gubi smisao svetkovine Božića, ne prenaglašavajući anamnetsku
dimenziju vjere u Božju prisutnost, već se daje jednaki naglasak eshatološkom vidu kao onom
koji se djelomično živi, ali u punini se tek ima dogoditi.

87
Usp. https://www.bitno.net/vjera/o-antifone-ili-velike-antifone/, 02.09.2019

20
ZAKLJUČAK
O-antifone otkrivaju nam ljepotu kršćanstva, jer nam, kao svojevrsni mesijanski
tekstovi ukazuju na Božji stav prema čovjeku. Naime, u njima uočavamo dvoje; s jedne strane
– u vokacijama – otkrivamo, kroz razna imena, Kristovu osobu u velikomu bogatstvu, a s
druge strane, u prošnjama antifona otkriva nam se stanje u kojem se čovjek nalazi – stanje
potrebe, stanje vapaja, izgubljenosti, čežnje… Upravo u tom stanju čovjek vapi Bogu, vapi da
ga spasi Spasitelj na čiji se dolazak i priprema u Došašću. Vapi, iščekujući u nadi, budeći si
sjećanje na Božja djela, na dobra djela koja je iskusio, jer sjećajući se, može se i nadati. 88
Nada nije samo nekakva krepost, vrlina koju kršćani imaju, već je mnogo više od toga. Ona je
temeljni stav kršćanina, čovjeka vjernika, koji živi u nadi, koji u nadi vjeruje, a vjerujući, već
ima zajedništvo s Bogom koji je u njegovom životu prisutan.

88
Usp. Joseph Ratzinger/Benedikt XVI., Božji sjaj u našem vremenu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., 14.

21