Doc. dr. sc.

Mirjana PINEZIĆ
Teologija u Rijeci – Područni studij KBF-a u Zagrebu
UDK: 27-42
27-18
27-423.35
Prethodno priopćenje

SAVJEST I KRJEPOSTI

Mirjana PINEZIĆ

Sažetak
Članak ukazuje na potrebu sagledavanja savjesti u odnosu prema krjeposti-
ma. Nakon što se je naglasilo da današnji govor o savjesti u moralnoj teologiji
previše naglašava njezinu subjektivističku dimenziju jer analizira isključivo
njezinu vezu sa zakonom, savjest se stavlja u odnos sa cjelinom osobe, posebno
s njezinom duhovnom dušom. Savjest ovisi o habitusu kao funkciji duše koji
se naziva synderesis, koji ima dimenziju nepogrješivosti, za razliku od savjesti
koja je podložna pogrješki. Ovo nutarnje odzvanjanje »glasa« izvornog Života i
izvornog čovještva može se potencirati i razviti življenjem po krjepostima koje
pomažu da se osoba više razvije kao subjekt, tj. u većem jedinstvu svih svojih
dimenzija. Formiranje savjesti ovisit će, dakle, s jedne strane, o osluškivanju
izvorne su-svijesti u nama i, s druge, o trudu u krjeposnom životu.
Ključne riječi: savjest, duhovna duša, synderesis, krjeposti, razboritost.

Uvod

Danas se na poseban način čini da dominira ono mjerljivo, materijalno,

tehničko, ograničeno i djelomično. Stvara se tako jedan određeni pogled na
svijet gdje ono što je transcedentno, trajno, vječno, duhovno, u pravom smislu
te riječi ne samo da pada u drugi plan nego se ograničava na subjektivno,
nedohvatljivo, nemjerljivo i stoga iracionalno i bez smisla. Vjera i duhovno
više se ne smatraju kao nešto konstitutivno ljudsko. Ono što nadilazi ljudski
duh i podiže pogled, stavljeno je u kategoriju nesvjesnoga i nebitnoga. Ljud-

155
Mirjana PINEZIĆ

ski duh više ne teži za višim stvarima jer ono postaje teško i nedohvatljivo i
stvara se duhovna lijenost ili akedija1 koja, s jedne strane, vodi dosadi prema
duhovnoj stvarnosti i lijenosti u ostvarivanju dobra, a s druge vodi pripu-
štanju strastima i ugodi u tijelu, ili pak nestrpljivom i tjeskobnom traženju
rješenja jedino u okvirima ovoga svijeta. Umjesto života po krjepostima
koje daju radost i »užitak« u duhovnim stvarnostima, ističu se grijesi i mane
kao dobro koje čovjeka može učiniti posebnim, samostalnim i zadovoljnim
samim sobom.2 U tom kontekstu čovjekova duša je sputana i gubi doticaj sa
samim izvorom Istine i Dobra, kao i s prvotnim principima koji su urođeni
i usađeni u njegovu dušu kao »moralni osjećaj«,3 što posljedično utječe i na
prosudbu savjesti.
Ovim radom želi se ukazati na vezu između savjesti i krjeposti koje mogu
omogućiti spontanije razlučivanje i prosuđivanje onoga što je dobro kako
bi se onda lakše i ostvarilo u konkretnoj situaciji. U prvom poglavlju ćemo,
stoga, ukazati na poteškoću zbog preuskog pogleda na savjest u moralnoj
teologiji zato što je prikazivana isključivo u odnosu na zakon. U drugom
poglavlju savjest ćemo smjestiti u širi kontekst duhovne duše i u odnosu s
habitusom synderese. U trećem poglavlju ukazat ćemo na njen odnos s krje-
postima, posebno na odnos s krjeposti razboritosti i predstaviti mogućnost
odgoja savjesti razvijanjem krjeposti.

1
»Nessun altro vizio esprime tanto bene quanto questo una qualità, che per altro è propria
di tutti i vizi: quel peso induce al peso dell’agire, dunque del cimento pratico.« Giuseppe
ANGELINI – Jean Charles NAULT – Roberto VIGNOLO, Accidia e perseveranza, Milano,
2005., 4.
2
Čak se i agnosticizam može predstaviti kao krjepost, ako se predstavlja kao spoznajna
sposobnost razuma koji je jedini kriterij istine, dok nijedna druga vrijednost nema u sebi
apsolutnost. Usp. Josip GRBAC, Doprinos Crkve životu demokratske države, u: Riječki
teološki časopis, 18 (2010.) 2, 437.
3
»Dekristijanizacija što se nadvija nad cijelim narodima i zajednicama koji su nekoć
bili bogati vjerom i kršćanskim životom, donosi ne samo gubitak vjere ili u svakom slučaju
njezinu beznačajnost za život, nego nužno i propadanje ili pomutnju moralnog osjećaja, a to
se zbiva i zato što se osipa svijest o izvornosti morala evanđelja, i zbog toga što se remete
sama temeljna etička načela i vrednote.« IVAN PAVAO II., Veritatis splendor. Enciklika o
nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve (6. VIII. 1993.), Zagreb, 1998., br.
106, [dalje: VS]. »Zapravo, u srcu kulturnoga pitanja jest moralni osjećaj, koji se pak temelji
i ispunja u religioznom osjećaju.« VS, br. 98.

156
 Savjest i krjeposti

1. Savjest kao protuteža zakonu

U današnje moderno vrijeme savjest se percipira kao subjektivna norma

moralnosti4 koja se suprotstavlja objektivnosti zakona koji se doživljava kao
nešto izvanjsko. Savjest, dakle, doživljavamo kao nutarnju stvarnost koja,
za razliku od »vanjskih« zakona i zahtjeva, potvrđuje našu osobnost i čini
da prionemo uz ono što prepoznajemo kao »nužno« da ostanemo ono što
jesmo, da budemo autentični.5 To se očituje na poseban način u konfliktnim
situacijama gdje osjećamo sukob naše nutrine i vanjskih zakona.
Iako se nakon Tridentinskog sabora, a posebno nakon Drugog vatikan-
skog sabora puno pisalo o savjesti, moralna teologija ipak kao da nije do kraja
razradila pitanje savjesti u odnosu na sveukupnost čovjekove osobe, kao ni
njenu odnosnu dimenziju, u smislu prevladavanja suprotstavljanja subjektivne
i objektivne dimenzije, nutrine i vanjštine, zakona i slobode. Nakon Triden-
tinskog sabora fundamentalni ili osnovni moral na mjesto teme o krjeposti-
ma stavlja traktat o savjesti. Specijalni ili posebni moral obrađuje Dekalog
kao izraz naravnog moralnog zakona koji savjest posvjedočuje, objašnjava
i primjenjuje u konkretnoj situaciji.6 Posljedica ovako postavljenog morala
jest moral pojedinačnih čina i slučajeva savjesti, obzirom na obveze koje ima
prema zakonu. U središtu su pitanja: što je zabranjeno ili dozvoljeno, što je
grijeh, a što nije, što je protivno zakonu, a što ne.7 S Drugim vatikanskim

4
Pojmom »najbliža norma osobne moralnosti« VS želi ublažiti ovaj izraz koji bi uvodio
dihotomiju između zakona i slobode, subjektivnosti i objektivnosti. Usp. br. 60.
5
Suvremeno poimanje savjesti, posebno u demokratskom društvu, želi potvrditi savjest
kao jezgru osobnosti koja uživa zaštitu Ustava, ali je odvaja od odnosa s Bogom ili priznatim
moralnim pravilima. Usp. Ante VUČKOVIĆ, Nijemi glas: tri filozofske interpretacije savjesti,
u: Nikola BIŽACA – Josip DUKIĆ – Jadranka GARMAZ (ur.), Fenomen savjesti. Zbornik
radova Međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 21. i 22. listopada 2010., Split, 2011., 25.
6
I sam Katekizam postavljen je na ovaj način. Struktura trećeg dijela pod nazivom Život u
Kristu koji se tiče moralnog života, u svom prvom odsjeku pod nazivom Čovjekov poziv: Život
u Duhu slijedi Prima Secundae (I-II) Teološke sume sv. Tome. Traktat o savjesti koji se ne nalazi
u tom dijelu Sume, u Katekizmu je dodan zajedno s društvenom dimenzijom čina i ljudskom
zajednicom, što prethodi poglavlju o zakonu i milosti. Posebni moral je obrađen prema Dekalogu
u drugom odsjeku. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., [dalje: KKC].
7
Usp. Servais PINCKAERS, OP, Coscienza, verità e prudenza, u: Josef card. RATZINGER
– John HAAS – Robert SPAEMANN – Ralf McINERNY – Servais PINCKAERS, OP – Carlo
CAFFARA – Wojciech GIERTYCH, OP – Ignacio CARRASCO DE PAULA, La coscienza.
Conferenza Internazionale patrocinata dallo »Wethersfield Institute« di New York, Orvietto,
27-28 maggio 1994., Graziano BORGONOVO (ur.), Città del Vaticano, 1996., 126-127.

157
Mirjana PINEZIĆ

saborom, moralna teologija više se temelji na Svetom pismu, zadobiva kri-

stološku dimenziju, a moralnu obvezu temelji na pozivu koji dolazi od Krista
i odgovor koji je potrebno dati kao plod ljubavi.8 Budući da se nadnaravna
ljubav koju smo na krštenju primili zajedno s vjerom i nadom ne uspijeva
prikazati u njenom razvijanju pomoću krjeposti, odgovor tako može ostati
jedino na intelektualno-voljnom nivou ili na nivou više-manje prolazne
afektivnosti. Što se savjesti tiče, Gaudium et spes u br. 16 govori o njoj kao o
glasu Božjem koji odzvanja u našoj nutrini, o zakonu koji nismo mi dali, ali
ga moramo poslušati, zatim kao o najskrovitijoj jezgri i svetištu u kojem smo
sami pred Bogom. Ipak govori i o mogućnosti da se po savjesti ujedinjujemo
s drugim ljudima u traženju istine, jer slušanjem ispravne savjesti ljudi se
udaljuju od samovolje i približavaju se objektivnim normama moralnosti.9
Tim riječima savjest se povezuje s naravnim moralnim zakonom koji također
ujedinjuje sve ljude. U svemu tome nedostaje odnos prema krjepostima pa
je opet naglasak na nutrini koja se treba prilagoditi normama koje se mogu
shvatiti i kao izvanjski zakon. Ova nedorečenost stavlja savjest u mogućnost
da bude shvaćena više kao obrana od zakona i vanjskih zahtjeva koji nisu
u skladu s našim nutarnjim proživljavanjem. Ne vidi se više smisao (logos)
vanjskog reda stvarnosti koji može biti jedna smislena cjelina s čovjekovom
nutrinom. Po pitanju ove teme, dakle, moralna teologija ostala je na razini
posttridentinske manualistike, ali s naglaskom na primat subjekta u napetosti
između dva suprotstavljena pola subjekt-objekt.

2. Savjest, duša i synderesis

Ako uzmemo savjest u njezinu najizvornijem smislu, tj. kao funkciju naše
duše,10 a ne jednostavno kao čin našega razuma, znači da ima na neki način
veze s čitavom osobom, tj. i dušom i tijelom. Zato će se za savjest u Svetom

8
Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam
totius (28. X. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 1986.4, br. 16.
9
Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom
svijetu Gaudium et spes (7. XII. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 19864., [dalje: GS]
10
»Funkcija duše kojom percipiramo takav poziv koji odobrava ili osuđuje naše čine kada
su izvršeni ili dok se izvršavaju, zove se savjest. Prema sv. Tomi ona treba biti shvaćena kao
mogućnost, habitus i čin.« Edith STEIN, Der Aufbau der menschlichen Person. Vorlesung zur
philosophischen Anthropologie, Edith Steins Gesamtsaufgabe [dalje: ESGA], XIV, Freiburg
– Basel – Wien, 91. Definicija se temelji na De Veritate, q. 16 sv. Tome.

158
 Savjest i krjeposti

pismu upotrebljavati riječi »srce«, »bubrezi« i »nutrina«, ako označavaju

cjelinu osobe.11 »Sud savjesti je sposobnost i djelovanje čitava čovjeka.«12
Čovjeka kao cjelovitost ne možemo pak razumjeti bez njegove duše koja ga
kvalificira kao potpuno drukčijeg od svih živih bića.

2.1. Savjest i duša

Duša je forma corporis, tj. ona formira ili uobličuje na duhovan način naše
»tijelo«, sa svim strastima, osjećajima i osjetima, kao i naš »duh«, tj. razum
i volju, prožimajući sve što jesmo. »Tijelo« koje duša formira nije samo
fizičko i materijalno tijelo nego je i tijelo koje je pod utjecajem psihičko-
-emocionalnog i duhovnog svijeta. Možemo reći da duša uobličuje naš duh,
dušu i tijelo na duhovan način. To znači da se radi o duhovnoj stvarnosti koja
nadilazi naše psihičke, kontingentne uzročno-posljedične zakone i stavlja
nas u kategoriju stalnosti, vječnosti, neprolaznosti, onoga što jest i onoga
što se ne mijenja s ukusima i mišljenjem ovoga svijeta.13 Time što nadilazi
ovu stvarnost, ne znači da se u potpunosti odvaja od nje, nego prožima i
osvjetljava sve ono što je u našoj psihofizičkoj stvarnosti istinito, dobro i
lijepo i što čini identitet jedne osobe.
Duhovni svijet, tj. Bog i svijet vječne istine, vječnog dobra i vječne ljepote,
može u dubini utjecati na našu duhovnu dušu i ako je ta dubina prihvati
u sebe, tada se oblikuje naše »srce« koje je »srž« osobe ili jezgra koja nije
pod utjecajem onoga što izvrće našu narav, nego se radi o onom »ostatku«
izvornoga čovještva14 koje prepoznaje sve što je istinito, dobro i lijepo samo

11
Usp. Marinko VIDOVIĆ, Biblijsko poimanje savjesti. Normirani sudac ljudskoga
ponašanja, u: Fenomen savjesti, 101.
12
Marinko VIDOVIĆ, Biblijsko poimanje savjesti, 109.
13
»Najdublja unutarnjost duše je u onome što je u njoj ’najduhovnije’. Iako utisci koji su
preneseni od osjeta stižu sve dovde, i ono što se ovdje događa proizvodi svoje posljedice u
formiranju tijela, duša je ipak biće koje može izuzeti osjetnost i tijelo: možemo razmišljati o
njezinom nutarnjem životu koje ostaje nakon odvajanja tijela i prestanak bilo kakvog osjet-
nog utiska. To je život duše nakon smrti i prije uskrsnuća tijela. Tako je njezin život, prema
svjedočanstvu mistika, u stanju ekstaze u kojem je ona ’oduzeta’, osjeti su bez receptivnosti
za vanjske utiske, tijelo je kao mrtvo, dok duh postiže u kontemplaciji najviši život i puninu
bitka.« Edith STEIN, Endliches und ewiges Sein. Versuch eines Aufstiegs zum Sinn des Seins,
ESGA 11/12, Freiburg – Basel –Wien, 2006., 371.
14
»Samo kršćanska vjera čovjeku naznačuje put povratka ’početku’ (usp. Mt 19,8), put
koji je često vrlo različit od empirijske normalnosti.« VS, br. 112.

159
Mirjana PINEZIĆ

po sebi. Ako, dakle, postoji takva otvorenost u dubini duše, tada te »misli
srca« dolaze do našeg razuma koji ih zamjećuje i ako ih prihvati kao izvorno
istinite, tada se pokreće i naša volja prema istinitom dobru koje smo prepo-
znali i za koje osjećamo obvezu da trebamo činiti, priznati, zaštititi.15 Ovo
»osjećati« znači imati izvorni moralni osjećaj kojim je zahvaćen ne samo naš
razum i naša volja nego su time zahvaćeni i naši osjećaji, naše strasti, pa na
neki način i naše tijelo, ukoliko su i osjeti prožeti dubljom duhovnom stvar-
nošću. U tom smislu simbolički, a ne doslovni govor o tome da se osjećamo
»prljavi«, da nas naša savjest »peče«, da osjećamo »težinu« zbog grijeha, da
nas savjest »progoni« i »uznemiruje«, imaju temelj u stvarnosti osobe kao
»utjelovljene duše«. Savjest je dakle stvarnost koja uključuje čitavog čovjeka,
njegovu dušu i njegovo tijelo. Ova praizvorna stvarnost u nama »svjedok«
je da postoji jedan zakon koji ostaje trajno i od kojeg smo i mi sazdani. Mi
ga možemo samo prepoznati, prihvatiti i učiniti ga vidljivim tako da ga
»odjelotvorimo« u našem životu. To je stvarnost koja je trajno prisutna u
nama i koju nitko ne može poništiti.

2.2. Savjest kao habitus (synderesis) i čin

Za razliku od prikazivanja fenomena savjesti koji se temelji na odnosu prema

zakonu i grijehu i fokusira se na određeni čin, teologija sv. Tome Akvinskog
stavlja naglasak na savjesti kao funkciji duše koja se razvija pomoću krjeposti.
Zapravo i sama savjest je promatrana kao habitus (synderesis, syneidesis) ili
kao čin. Synderesis je trajno percipiranje prvotnih principa naravnog mo-
ralnog zakona, dok je savjest prosudba tih principa kao obvezujućih kod
konkretnog djelovanja.16
Synderesis je habitus duše koji omogućava da »čujemo glas« istinitog
dobra koji trajno odzvanja u našoj nutrini, tj. glas Boga kao izvora svakoga
dobra, ali i kao glas autentičnog dobra u sebi i autentičnog dobra čovje-
ka. Budući da se radi o izvornom »čuvenju« našeg »srca«, synderesis je
intelektualno-moralni habitus jer osposobljava našu nutrinu za spoznavanje
istinitog dobra koje nas ostvaruje, tako da ono što je zamijećeno kao istinito,

15
Usp. Edith STEIN, Znanost križa. Studija o Ivanu od Križa, Zagreb, 1983., 97-98.
16
Usp. Livio MELINA, Coscienza e prudenza. La ricostruzione del soggetto morale cristiano,
Siena – Città del Vaticano, 2018., 27.

160
 Savjest i krjeposti

zamijećeno je i kao dobro.17 Synderesis je dakle habitus koji nas raspolaže

za dobro djelovanje naše nutarnje strukture u spoznajno-moralnom prepo-
znavanju i prihvaćanju istinitog dobra koje osoba ostvaruje, potencirajući
najdublji dio naše ljudske naravi ili onaj izvorni »humanitas« u nama. Savjest
kao čin pomaže nam da u konkretnoj situaciji, tj. ovdje i sada prepoznaje-
mo taj »glas« koji odzvanja u našoj nutrini i da prihvatimo »sud« o našem
dobrom ili lošem djelovanju, bilo da je ono prošlo, sadašnje ili buduće. Ako
ovaj habitus već djeluje u nama na način potencijalnosti za »poslušnost«
istini ili zakonu koji mi sami sebi ne dajemo, ali smo ga dužni slijediti, je
li savjest samo dedukcija ili čisto »mehaničko« izvršenje ovog habitusa?
Savjest je, dakle, vezana uz synderesis tako da iz nje proizlazi spontano, ali
slobodno. Za synderesis je tipična intuitivnost, spontanost i ujedinjenost
intelektualno-moralnog aspekta u smislu ispravnog moralnog osjećaja. Ovo
svjetlo trajno je i nepromjenljivo jer pripada samoj naravi duše. Karakte-
ristika je tog svjetla je da osvjetljava, ali i potiče prema dobru i odvlači od
zla. Ta duhovna dubina ujedinjuje sve ljude18 i osigurava temelje ljudske
moralnosti i onda kada se izvanjski zakoni mogu izobličiti. Ova je dimenzija
dakle povezana s naravnim moralnim zakonom i nepromjenljivim mo-
ralnim normama koji nisu neka nametnuta izvanjska volja zakonodavca,
nego pripada ovoj najdubljoj čovjekovoj nutrini. U tom smislu savjest ima
svoj izvorni temelj koji je siguran, neuništiv i ne može varati i, ako njezini
sudovi u konkretnom djelovanju odražavaju ovu izvorno intelektualno-
-moralnu spoznaju, tada je i savjest sigurna i nepogrješiva. Čak ako bi
se naravni razum i osjećaji varali, ova dimenzija ostaje nepromijenjena.
Sveti Jeronim opisuje synderesis kao iskru ili plamičak iznad vatre koji je
osvijetljen, a savjest kao vatru koja pomiješana s drugim materijama koje
su niže od razuma može zamračiti vlastitu svjetlost. Synderesis je iskra
koja ostaje svijetliti u svim slučajevima i okrećući se svojoj unutrašnjosti,
osoba može uvijek znati koje dobro je u konačnici ostvaruje kao čovjeka,
a koje ju zlo u tome priječi.19

17
Ova moralna istina ne može se samo spoznati nego i priznati, u smislu da se prihvate
njezini zahtjevi. Usp. Livio MELINA, Coscienza e prudenza, 28.
18
Usp. GS, br. 16.
19
Usp. Servais PINCKAERS, OP, Coscienza, verità e prudenza,136-137.

161
Mirjana PINEZIĆ

3. Savjest i krjeposti

Da bi se osoba na pravilan način usmjeravala prema istinitom dobru i da bi

ga u konkretnoj situaciji ostvarivala, izbjegavajući svaku situaciju ili čin koji
bi mogao zapriječiti ili izvrnuti to dobro, potrebno je dati voditi se krjepo-
stima. Razvijanje naravnih nagnuća tako da budu integrirana u osobu kao
subjekt vlastitog slobodnog djelovanja pripada krjepostima. One pomažu da
osoba postane u punom smislu osobnost ako izvor svih nagnuća, osjećaja,
razuma, volje i djelovanja nalazi u svome »ja«.20 U tom smislu osoba postaje
samostalna pred izazovima »vanjskog svijeta«, tj. pred poticajima koji dje-
luju »izvana« izvlačeći »ja« iz svojeg središta i smještajući ga na područje
površnih utisaka, impulsa i reakcija. Jasno, i to je pitanje naše slobode jer
čovjek može svoja nagnuća slobodno usmjeriti prema istinitom dobru ili
se slobodno može pripustiti djelovanju površnijih impulsa.21 Čovjek je po
svojoj naravi obdaren slobodom, ali ona se može umanjiti ili potencirati
obzirom na činjenje dobra ili zla u vlastitom životu. Zapravo, ono što se
razvija jest čovjek kao subjekt koji je više ili manje slobodan. Svaki u sebi
dobar ili loš čin može biti i naš izbor za dobro ili za zlo. Ako u konkretnim
izborima mi izabiremo dobro, naše će se krjeposti uvećavati i učvršćivati, te
ćemo uvijek lakše izabirati ili činiti dobre čine, dakle, s jasnijim shvaćanjem,
čvršćom voljom i većom slobodom. Krjeposti omogućavaju da osoba čini
ne samo izvanjski dobre čine nego da ih čini na izvrstan način, tj. dajući od
sebe ono najbolje.

3.1. Savjest i krjepost razboritosti

Bogoslovne krjeposti su kao duša moralnih krjeposti, od kojih je ljubav

ona koja je forma svih krjeposti i sveza savršenstva. Ljubav usmjerava sve
krjeposti Bogu kao našoj zadnjoj svrsi, potičući nas da ljubimo Boga iznad
svega, tj. svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a
bližnje kao sebe same. Od moralnih, kardinalnih krjeposti (razboritost, pra-

20
»Osobni ja je u vlastitoj kući u najintimnijem dijelu duše. Kada živi ovdje, raspolaže
svom snagom duše i može je slobodno zaposjesti. Tako je i najbliži smislu svakog događaja
i otvoren svim potrebama koje se pružaju, i raspoložen na najbolji mogući način da mjeri
značaj i važnost stvari.« Edith STEIN, Endliches und ewiges Sein, 370.
21
Usp. Servais PINCKAERS, OP, Coscienza, verità e prudenza, 133.

162
 Savjest i krjeposti

vednost, jakost, umjerenost) najvažnija je razboritost kao auriga virtutum

koja usavršava praktični razum razlikujući ono što je naše istinsko dobro
od onoga što tome priječi, izabirući pritom i prikladna sredstva da se izvrši
dobar čin.22 Ona predvodi konkretni čin i vrši funkciju sudca obzirom na sve
krjeposti, uključujući i teološke. Razboritost je ta koja razlučuje hic et nunc
ono što treba činiti, obzirom na situaciju, kako bi se ostvarile sve krjeposti u
području koje im je vlastito. Njezini osnovni čini su savjet, sud i odluka, od
kojih je najvažnija ova zadnja jer omogućava da se čin izvede. Ne fokusira se
prije svega na obzir i pažnju da se ne prestupi zakon, nego obuhvaća proces
razlučivanja, odluke i djelovanja.23
Razboritost je moralna krjepost koja usavršava praktični razum, ali ne
možemo je izolirati od ostalih krjeposti. Ona ovisi o drugim krjepostima
ako prima svjetlo od habitusa prvotnih principa praktičnog razuma, tj. od
synderesis koju primjenjuje na konkretni čin. Savjest i razboritost imaju
isti izvor svjetla i pridonose formiranju moralnog suda. Sud savjesti ostaje
na nivou spoznaje, dok sud izbora, tj. sud razboritosti, zahtijeva zalaganje
»želje« i dobrovoljne afektivnosti. Razboritost se ne sastoji samo u namjeri,
savjetu i apstraktnom sudu već je zapovijed razuma (imperium) ili odluka
njezin specifični čin.
Savjest je na poseban način vezana uz osjećaj dužnosti obzirom na za-
kon. »Zakonska obveza tiče se direktno vanjskih čina i određuje ’ono bez
čega ne može postojati niti jedna krepost’, ili potreban minimum koji se
zahtijeva sa strane svih kreposti. Krepost je naprotiv nutarnji princip naših
čina i spontano teži prema kvaliteti, savršenosti djelovanja. Savjest se tiče
djelovanja u okvirima dužnosti, a razboritost je uzima u obzir u vidu njegove
savršenosti«.24 Ako se dakle savjest promatra samo obzirom na zakon, tada će
biti naglašena jedino dužnost i podvrgavanje nutarnjemu zakonu, za razliku
od onog vanjskog. Savjest postaje sinonim za slobodu izraženu kroz vlast,
a time i dužnost donošenja moralnog suda pred zahtjevima zakona koji se
predstavlja kao nešto izvanjsko i nametnuto. Kako krjeposti nisu prikazane
kao širi okvir za djelovanje po savjesti, moral je izgubio »unutarnju duhov-
nu dimenziju«25 ili spontanost koja je karakteristična za djelovanje prema
22
Usp. KKC, br. 1806.
23
Usp. Servais PINCKAERS, OP, Coscienza, verità e prudenza,134-135.
24
Isto, br. 138.
25
Usp. VS, br. 111.

163
Mirjana PINEZIĆ

krjepostima. »Sud savjesti se tiče prošlih djela, bilo da optužuje i izaziva

žaljenje, bilo da odobrava i daje izgovor. Ili se tiče budućih djela koje treba
izvršiti potičući ili braneći ih snagom dužnosti (De Veritate, q. 17, a. 1).
Razboritost, naprotiv, nakon što se je promislilo o činu kojeg treba izvršiti,
pozivajući se eventualno na prošlo iskustvo, tiče se sadašnjeg čina jer ga ona
preko odluke čini da bude to što je.«26 Živeći krjepost razboritosti koja nas
potiče da izvršimo dobro ovdje i sada, mi postajemo sposobniji živjeti »po
savjesti« i prihvaćati dobro ne samo u većim stvarima nego i u manjima.
Savjest dakle ostaje sastavni dio naše osobe, ali možemo li je »ugušiti« i
na neki način »onesposobiti«? Čineći nemoralne čine, umanjujemo moralne
krjeposti, a time i krjepost razboritosti koja slabi u svojoj funkciji da bude
»kormilar« drugih krjeposti. Moguće je i da se slobodno zatvorimo onom
prvotnom svjetlu našeg »srca«, naše »nutrine« i dubine našeg »ja« koji je vezan
uz synderesis. Možda ga ne prihvaćamo zato jer bi nas njegovo prihvaćanje
moglo odrediti u našem djelovanju, npr. mogli bismo izgubiti prijatelje, bliske
osobe, posao, ugled, pa i život. Na taj način dozvoljavamo nižim strastima,
npr. strahu, da određuje smjer naših želja i djelovanja, i tada ostajemo na
»površini« gdje će nas odrediti prolazne stvari i prolazne strasti, a savjest
ne će »odzvanjati« i teško ćemo čuti njezin glas. Ako netko ne slijedi svoju
savjest u konkretnim činima, i konstantno je ignorira u manjim stvarima,
ili ako ju je »zatomio« u nekoj važnijoj stvari, tada se potamnjuje i slabi i
krjepost razboritosti koja ne vodi na pravilan način druge krjeposti. Sve to
utječe i na synderesis koja također polako slabi i »svjetlo« više nema takav
sjaj. U tom slučaju nedostaje i ona intuicija koja nam pomaže u sudu dobroga
ili lošega, dok jačaju izvanjski glasovi i zahtjevi koji nam se predstavljaju kao
nužni kako ne bismo izgubili dobro »ovoga« života. Već sam čin zatomljivanja
savjesti u nekoj važnijoj stvari, znači da smo neko drugo površnije dobro
stavili iznad onog dubljeg duhovnog i trajnog. Ponavljanjem čina u nama
se stvara sklonost da budemo podložni kod prosudbi površnijim dobrima
ili čak zlim stvarima i da u nama jačaju neuredne strasti. Gušenje glasa
savjesti u nama čini nas uvjetovanima površnoj i kontingentnoj stvarnosti
i zabrinutima jedino za ovu našu egzistenciju, tj. ovozemaljski život. Naša
duša tako nije forma tijela u svojoj cjelovitosti i ako ne živi iz ove najdublje
dubine u nama, vodstvo se prepušta nižem dijelu duše, tj. rasuđivanje je pod

26
Servais PINCKAERS, OP, Coscienza, verità e prudenza, 138.

164
 Savjest i krjeposti

utjecajem psiho-emocionalne stvarnosti. Razum prima svoje utiske više

izvana i ne pokreće ga toliko istina sama u sebi, ona koja je vječna i koja je
utemeljena, nego su to više stvari koje su prolazne, dok se volja usmjeruje
na trenutna i ograničena dobra, a osjećaji na niže vrijednosti. I naši osjeti
su stoga više fizički i materijalni, pa se i sama stvarnost koja nas okružuje
percipira kao materijalna, tehnička i odvojena od zadnjeg temelja, cjeline i
smisla. Čovjek tada gubi svoju specifičnost obzirom na druga živa bića, tj.
gubi onaj »humanitas« koji svjedoči o njegovu dostojanstvu.

3.2. Krjeposti i formacija savjesti

Kako bi savjest postala što dinamičnija, intuitivnija, jasnija i čistija, njezin

sud mora biti potican krjepostima. One joj pomažu da u nutrini osobe lakše
odzvanja jeka iskonskoga »glasa« koji će naš »ja« privući u centar naše duše
odakle ćemo moći bolje prosuđivati naša djela.27 Naš duh, razum, sloboda i
volja, treba biti upućen na više vrijednosti, kao što je to traženje istine, dobra
i lijepoga. Čovjekov um treba postati kontemplativan kako bi mogao preko
kontingentne stvarnosti otkrivati najuzvišenije uzroke koji djeluju u svijetu,
otkrivajući tako zadnji temelj sve stvarnosti. Mudrost je dakle intelektualna
krjepost koja je jako potrebna današnjem naraštaju, jer imamo previše ljudi
koji raspolažu mnoštvom informacija na svim područjima, ali nemamo puno
mudrih ljudi koji znaju spajati znanje i iskustvo, prošlost i sadašnjost, i koji
gledaju na svijet jednom objedinjenom cjelinom koja ima svoj neprolazni
temelj. GS kaže da je u pogibelji čovječanstvo ako se odrekne one više mu-
drosti koja potiče čovjekov duh na uzvišenije stvari.28
Čovjek se formira spoznajom i vrijednostima koje se prenose riječju,
praktičnim djelovanjem, ali i ljubavlju najbližih i primjerom drugih ljudi
koji su svjedoci istinskog života čovjeka koji odražava sliku Božju, vječnu

27
»Slobodne odluke manje važnosti mogu se donijeti i iz točke koja se nalazi u određenom
smislu daleko prema vani, ali to su površinske odluke: slučaj je ako odluka koja tu padne
odgovara stvarnosti, jer samo na najdubljoj točki čovjek može sve mjeriti po posljednjem
mjerilu; a ni to nije konačno slobodna odluka, jer tko nema sebe sasvim u ruci, taj ne može
istinski sa sobom slobodno raspolagati, nego dopušta da ga određuje nešto izvan njega.«
Edith STEIN, Znanost križa, 98.
28
»Naše pak doba, više nego prošla stoljeća, treba takve mudrosti, kako bi sve što čovjek
novo otkriva postalo humanije: u pogibelji je, naime, budućnost svijeta ako ne bude mudrijih
ljudi.« GS, br. 15.

165
Mirjana PINEZIĆ

Mudrost, Istinu i Ljubav. Iako su potrebni izvanjski zakoni koji pomažu da

se zaštite vrijednosti i dostojanstvo čovjeka, ipak ono što čovjeka formira u
njegovoj nutrini, jest ona spoznaja koja se prihvaća spontanom ljubavlju koju
osoba živi u obitelji i najužoj zajednici.29 Nitko nas nije naučio ljubiti naše
roditelje, već to znamo sami po sebi (Sv Bazilije).30 Savjest je dakle nužno
određena odnosom, bilo prema Bogu kao zadnjem i nevarljivom temelju,
bilo prema drugima koji su utjecali na spontanu spoznaju izvornog dobra
koje je prvotno iskustvo ljubavi.31
Osoba se, nadalje, treba formirati u krjepostima, tj. u trajnom i stalnom
raspoloženju u činjenju dobra. Krjeposti ili dobri habitusi pomoći će osobi
da sve spontanije bude okrenuta prema dobru, da zamjećuje dobro i lakše
ga razlučuje od zla, da se lakše za to odluči i lakše odjelotvori. Trajniji odnos
s konkretnim dobrom pomaže intuitivnijem spoznavanju prave vrijednosti
tog dobra. Ovakvo iskustvo dat će joj jednu naravnu srodnost s istinskim
dobrom,32 bez potrebe stalnog provjeravanja i/ili sukobljavanja sa zakonom.
Kod odraslog čovjeka oblikovana je savjest ona koja je više podržavana krje-
postima, dok kod djeteta imamo veću mogućnost intuicije koja dolazi od
synderesis. Budući da je djetetova duša »mekanija« i »prozračnija«, intuitivnije
se može »osjećati« prisutnost jedne su-svijesti ili con-scientie kao intimne
spoznaje duše o stvarnosti dobra ili zla. Djeca mogu lakše »osjetiti« dobro
ili zlo, ali mogu i lakše biti pod utjecajem autoriteta koji ih može odvraćati
od dobra zato što nisu u potpunosti razvijeni kao »subjekti« koji odlučuju
o sebi samima. Krjepost razboritosti kod njih nije još do kraja razvijena jer
je to krjepost koja zahtijeva iskustvo, potrebno za razborito prosuđivanje.
Edith Stein će stoga ovo ujedinjenje krjeposti i savjesti nazvati »znanost
svetih« ili »znanost Križa«.33 Radi se o mudrosti koju čovjek stječe životnim

29
»La vita morale delle persone ha bisogno di un ambiente favorevole attorno a sé, e
quindi l’etica ha bisogno di un ‘ethos’ condiviso in una comunità e in una cultura, anche se
minoritaria.« Livio MELINA, Coscienza e prudenza, 103.
30
Usp. Servais PINCKAERS, OP, Coscienza, verità e prudenza,130.
31
Savjest nam ne daje sliku prema kojoj se trebamo formirati. Ona nam dolazi od ljudi
koji su nam uzori. Usp. Edith STEIN, Der Aufbau der menschlichen Person, 91.
32
»(…) potrebno je, doduše, poznavati Božji zakon uopće, ali to nije dovoljno: nužna je
svojevrsna ‘naravna srodnost’ između čovjeka i istinskog dobra. Takva se naravna srodnost
začinje i razvija u kreposnim stavovima samoga čovjeka, a to su mudrost i ostale temeljne
vrline, a još više teološke vrline vjere, ufanja i ljubavi.« VS, br. 64.
33
Usp. Edith STEIN, Znanost križa, 10-11.

166
 Savjest i krjeposti

iskustvom. Krjeposti su, dakle, one koje pomažu savjesti da prosuđuje prema
synderesis, tj. izvornom »početku« koji je upisan u naša srca i omogućuju ovoj
izvornoj spoznaji da se razvije i na neki način »razlije« u svaku dimenziju
čovjekova osjećanja, želje i djelovanja. Dok se krjeposti (moralne) postižu,
synderesis se može jedino razviti od početne »jezgre« do punog habitualnog
podržavanja svakog čina koji savjest prosuđuje i razboritost primjenjuje. Na
taj način svaki čovjekov čin može biti odraz vječnosti, sigurna jeka Božjega
glasa i odraz svjetla koje je u nama i na kojemu participiramo. Savjest postaje
nutarnje svjetlo koje može osvijetliti i našu vanjštinu, naša djela, naš »tubi-
tak« ili »biti-u« konkretnoj situaciji, i koja tako usmjeruje naš život prema
pravoj Istini. Svako naše društveno zalaganje može biti pravo proročanstvo,
ako svjedočimo o skladu između naše nutrine i vanjštine.34 Bez traženja ove
zadnje Istine i odvajanjem slobode od istine, i savjest i razboritost gube svoju
funkciju kao organi istine, i mogu se deformirati i izopačiti.35

Zaključak

Savjest je stvarnost koja osvjetljava nutrinu naše duše i koja prosuđuje naša
djela u vidu izvorne spoznaje o dobru ili o zlu. Kao svjedok čovjekove mo-
gućnosti da živi jednim »praživotom« koji je postojao prije zakona, savjest
nam potvrđuje istinu da je naša duša stvorena izravno od Boga i da nosimo u
sebi »pečat« te prisutnosti. Kad se govori o savjesti, ne bi se trebao izostavljati
govor o duši kao o najdubljem i najduhovnijem principu čovjeka koji je živa
stvarnost i koja ga iznutra »poziva« da se vrati svojem središtu, gdje otkriva
i svoj vlastiti identitet. U pomoć prema nutarnjem putu čovjeku dolaze
ususret krjeposti koje pretpostavljaju uključivanje njegovih nagona, strasti
i tijela koje se suobličuje istinskom dobru što ga u životu iskusuje. Ovim
odnosom krjeposti i savjesti čovjek postaje ujedinjen u nutrini i vanjštini i na
takav način živi »u istini« te nadilazi suprotstavljanje zakona i slobode koje
doživljava na putu prema blaženstvu i ostvarivanju svog istinskog poziva.

34
U tom smislu govori se o kršćanima koji u današnjem društvu trebaju biti proroci
savjesti društva. Usp. Josip GRBAC, Crkva i kršćani između proroštva i konformizma, u:
Bogoslovska smotra, 89 (2019.) 3, 538-539.
35
Usp. Servais PINCKAERS, OP, Coscienza, verità e prudenza,141.

167
Mirjana PINEZIĆ

Summary
Conscience and Virtues
The article discusses the need to see conscience in its relation towards virtues. After
pointing out that current discourse on conscience in moral theology emphasises
too much its subjectivistic dimension, because it analyses exclusively its relation
to law, conscience is situated in relation to the whole person, especially his/her
spiritual soul. Conscience depends on the habitus as a function of the soul that
is pervious to making mistakes. This inner echo of the »voice« of the original Life
and the original humanity can be made stronger and develop by living according
to virtues that help the person to develop more as a subject, i.e., in deeper unity
of all his/her dimensions. The formation of conscience will, therefore, depend, on
the one hand, on listening attentively to the original co-consciousness in ourselves
and, on the other hand, on effort to live a virtuous life.
Keywords: conscience, spiritual soul, synderesis, virtues, prudence.

168