SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 2
1. POJAM I DEFINICIJA RELIGIJE .................................................................................... 3
2. SOCIOLOŠKO ODREĐENJE POJMA RELIGIJE ........................................................... 4
2.1. Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno ................................................................... 4
2.2. Pojam svetog................................................................................................................ 5
2.3. Razvijen sustav vjerovanja običaja i obreda ................................................................ 5
2.4. Postojanje simbola ....................................................................................................... 7
2.5. Postojanje rituala, običaja, molitvi i normi ponašanja................................................. 7
2.6. Postojanje religijskog vodstava ................................................................................... 8
2.7. Odnos prema društvenom svijetu ................................................................................ 8
3. PREDMETI I ZADACI SOCIOLOGIJE RELIGIJE ......................................................... 8
ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 13
LITERATURA ......................................................................................................................... 14
 UVOD

Šta je religija, teško je definirati kao i umjetnost. Izraz religija, umnogome je problematičan, a
kritičkom promatranju podvrgavaju ga i teoretičari religije i teolozi. Dovoljno je vidjeti da
„religija“, premda nije posve jednoznačan pojam, ipak jest analogan pojam koji obuhvata
neslično – slično. Nesličnost se pokazuje ponajprije u tome što taj pojam mora sadržavati
gotovo sve opcije, od vjere u više bogova do vjere u jednog Boga uključujići čak
neprihvatanje vjere u Boga.

Za većinu osoba religija je organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja koje stavljaju Boga u
središte.
Za druge, religija označava vjerovanje u veći broj bogova a postoje i osobe koje ne posjeduju
neku tradicionalnu vjeru ili religiju već prakticiraju neku vrstu vjerovanja na svoj osobni
način, nevezano od organiziranih religija. Ipak većina zemaljskog stanovništva vjeruje da je
nekakva vrhunaravna sila utjecala na stvaranje svijeta i da ima bar donekle utjecaj i na život
pojedinaca. Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na
svrhu i podrijetlo svega postojećeg.

U ovom radu će biti riječi o sociološkom određenju pojma religije te će kroz više poglavlja
biti prezentirana ova tema.
 1. POJAM I DEFINICIJA RELIGIJE

U religiji je uvijek riječ o potresnom susretu sa Svetim. Ta se riječ shvata kao „sveta
stvarnost“ kao sila (duhovi, demoni, anđeli)(, kao osobeni Bog, i istovreneo kao (neosobno)
božansko ili kakva druga posljenja zbilja (nirvana). Stoga bi se „religija“ mogla opisati ovako:
relijiga je socijalno-individualno realiziran onos prema nečemu što nadilazi ili obuhvata
čovjeka i njegov svijet a oživotaruje se u traiciji i zajednici (u nauku, etici, a najviše u
obredima): odnos prema posljednjoj istinskoj stvarnosti (apsolut, Bog, nirvana, kako se to
treba razumijevati). Za razliku od filozofije, u religiji je riječ o poruci spasenja i putu spasenja
ujedno.1

Religija je više od teorijskog posla, puke stvari prošlosti, zadaće za istraživače dokumenata i
specijaliste za historijske izvore. Religija je i življeni život, upisan u srca ljudi i stoga za sve
religiozna ljude i izuzetno prisutna stvarnost koja potpuno određuje svakodnevnicu. Religija
je vjereničko viđenje života, stav prema životu, način života, i stoga je idividualno socijalni
temeljni obrazac koji obuhvata čovjeka i svijet, i kroz nju čovjek sve vidi i doživljava, misli i
osjeća, čini i trpi.2

Etimološki pojam religija izvodimo iz:

- Latinske riječi religio (izražavanje štovanja bogova) odnosno,

- Latinskog glagola religare (vezati, povezati).

Religija povezuje Boga i čovjeka, kao sljedbenike iste religije, ali ne i pripadnike različitih
religija. Religija je stvar želja, nastojanja, čovjekovih težnji za prijatnim osjećanjima, za onim
što se nema.

Sociolozi religiju određuju i istražuju kao grupni fenomen oko religijskih ideja uvijek se
formiranje grupe.

1
Saltaga F., Sociologija, Univerzitet u Sarajevu, Pravni fakultet, 1999. Str 102.
2
Ibid
 2. SOCIOLOŠKO ODREĐENJE POJMA RELIGIJE

Jedni ističu da je religiju nemoguće definirati, jer ju je nemoguće promatrati kao empirijsku
stvarnost. Drugi ukazuju na vjerovanje, sveto, simbole, učenje, vođe, obrede itd. Religija je
oblik čovjekove kulturne djelatnosti i spada u oblast culture. Religjia jeste kultura, ali se bitno
razlikuju kulturni i religijski identitet. Religija je stvar želja nastojanja, čovjekovih težnji za
prijatnim osjećanjima, za onim što se nema (a želi se imati). Sociolozi religiju određuju kao
grupni fenomen. Oko religijskih ideja uvijek se formiraju grupe koji se od ostalih grupa
razlikuju po uskoj religijskoj pripadnosti njihovih članova. Religija je vjerovanje u
nadnaravno i sveto, izraženo religijskim običajima, obredima i simbolima o kojima skrbe
religijske organizacije i religijsko vođstvo i koje sljedbenike date religije opskrubljuju
moralnim definicijama.

Postoji nekoliko elemenata koji su bitni za određenje religije i to:

1.Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno;

2. Vjerovanje u sveto;

3. Razvijen sustav vjerovanja, običaja I obreda;

4. Postojanje simbola;

5. Postojanje rituala, molitva, običaja, norma ponašanja;

6. Postojanje religijskog vodstva;

7. Odnos prema društvenom svijetu.

2.1. Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno

Nadnaravno definirano sa raznim intelektualnim apstrakcijama, nije jednoznačno u svim

religijama. Različiti ljudi, različito definiraju Nadnaravno. Ono predstavlja osobno iskustvo
svakog čovjeka I svaki ga čovjek različito doživljava. Za Dirkema pojam koji je
karakterističan za sve što je religijsko jeste pojam Nadnaravnog. Bog ne mora biti prisutan u
religijskom iskustvu vjernika. Vjeruje se da je Nadnaravno zainteresirano za čovjeka i da
čovjek može uticati na njega. Postoje simbolička sredstava komunikacije s Nadnaravnim kao
što su: obožavanje, molitva, obredi, žrtvovanje. Za Nadnaravno povezan je određeni sustav
normi, a to podrazumjeva religijske spoznaje koja može biti u domenu racionalnog ( ideja o
Bogu, raju, svecima) u domenu emocionalnog ( religijskim osjećanjima, raspoloženja ) u
domeni voljnog ( religijski motiv težnje ). Postoji religijska spoznaje koja se dijeli na teološku
( postoji određeni sustav shvaćanja, ona je apstraktna ) i obična fragmentarna ( ne raspolaže s
mnogo teodicejskih dokaza o Božijoj postojanosti).

2.2. Pojam svetog

Sveto je ono što označava specifičnost religije. Sveto bez Nadnaravnog ne postoji i obrnuto.
Po Dirkemu, sveto, koje private ljudi, odlikuje odvajanje od profanog ono predhodi religiji
kao reguali društva. Sveto je ono ( npr.kod Židova ) što Bog odvaja od čovjeka. Sveto se
razlikuje od svetovnog. Kur’an je za muslimane sveta knjiga koju žena, kad ima mjesečnicu
ne smije dodirnuti. Za rimokatolike, prostetante, pravoslavlje- to je knjiga koja ima određenu
kulturnu vrijednost. Križ ili krst je za rimokatolike i pravoslavce sveti symbol bez kojeg se ne
može obaviti nijedan obred. Djeca, koja pripadaju rimokatolicima i pravoslavcima, kao
sastavni dio obiteljske structure ulaze u zajednicu boredom krštenja, krštenje se obavlja
svetom vodom. Milanesi ističe da je pojam svetog nastao tabuizacijom koju karakterizira
odnos religijske grupe prema objektu predmetu koje ima simboličko značenje. Suprotno
svetom, Profano je stanje u kome se svijet pokušava shvatiti bez nečeg radikalno drugačijeg,
Nadnaravnog. Sakralno i svjetovno su način doživljavanja svetog i izražavanje vjerovanja.
Svjetovni način odnos spram Nadnaravnog isključuje divljanje prema njemu. Uz pojam
svetovnog vezan je pojam sekularnog koji, raznim pritiscima, religijskog društva potiskuje.
Sekularno je reakcija na sekularne obrasce ponašanja, a i suptom krize religije. Razlika
između svetog i nesvetog nije fizičke već simboličke prirode. Simbol je znak koji otkriva da je
nešto sveto. Sveto može ujedinjavati zajednicu a i narušavati utemeljene modele ponašanja.

2.3. Razvijen sustav vjerovanja običaja i obreda

Vjerovanja su najčešće iznesena u pisanim religijskim autoritetima (Biblija, Talmud i

Kur’an). Čovjek se najviše osjeća religioznim kad sudjeluje u običajima i obredima. Tad jača
njagova religioznost. Religija se učvršćuje putem obitelji, religijskih zajednica, ali i običaja i
obreda. Religijski običaji su ustanovljan način ponašanja vjernika u davnim uslovima koji se
smatraju obaveznim. Oni se sporo mijenjaju. Mogu biti lokalnog i univerzalnog karaktera.
Najviše religijskih običaja vezano je za biološke promjene ( rađanje, vjenčanje, smrt i sl. ).
Religijski obredi su ustaljen način ponašanja, slični religijskim običajima kojima se ukazuje
odnos prema Nadnaravnom i svetom. Snkcionirani su pisanim religijskim autoritetima. To su
simboličke radnje koje se vrše po prihvaćenim pravilimakroz koje se izražavaju religijske
ideje, predodžbe, osjećanja, pomoć koga se želi uticati na Nadnaravno. Obredi se obavljaju
prema tačno utvrđenim pravilima: tu spada: klanjanja, molitva, sjadanje ili stajanje, pijenje ili
jedenje, prinošenje žrtve, pjesme. Muzika u svim religijama ima svoje mjesto, posebna
pažanja se posvećuje pjevanju veda, u sikhističkom Zlatnom hramu od 24 do 22 sata se čuje
muzika, jedino u Džaniizmu nije dozvoljena muzika. Obredi jačaju unutarnju koheziju grupe,
jačaju osjećaji zajedništva, potvrđuju prihvaćanje istih vrijednosti. Obredi mogu biti
usmjereni prema Nadnaravnom ( misa ), prema prirodi ( zaštita od suše, polpave,… ), prema
životnom ciklusu. Obredi čišćenja mogu biti povezani za rađanja, sklapljanje braka, pokop.
Može biti ritualno pranje ( uzimanje abdesta ), post kao vid čišćenja, sexualna suzdržljivost,
zavjet šutnja i izoliranosti. Obred pročišćenja podrazumjeva da postoji granica između čistog i
nečistog. Pogrebni obred mogu se obaviti prije, za vrijeme i nakon pogreba. Njihove
karakteristike ovise o odnosu prema smrti, zagrobnom životu i umrlom datoj religijskoj
tradiciji. Sadržaj pogrebnog obreda ovisi o društvenom položaju umrlog. Pogrebi nam mogu
otkriti ekonomske, statusne, običajne i etničke odnose ljudi u datoj sredini. Smrt ima značajnu
funkciju u svim religijama. Tomas Lukman je svrstava u temeljna iskustva ljudskog života
koja ne mimoilaze ni jednog čovjeka bez obzira na imovinski status. Kod Konfucijanaca
žalost za roditeljima traje 3 godine, za to vrijeme članovi porodice nose posebnu odjeću, ne
uživaju u dobrim stvarima koje jedu, ne dive se glazbi. Kineski budhisti imaju i običaj
paljenja novca u ritaualu sprovoda, da na onom svijetu ništa ne bi nedostajalo roditeljima, a
tradicionalna praksa je bivala da se tijelo pokopa nakon 3 mjeseca. Obredi mogu biti osobni I
obredi zajednice s obzirom na funkciju mogu biti: obredi očuvanja moralnog poretka, nekad
obredi mogu biti obredi odvajanja u kojima subjekat obreda ukljanja svoj raniji socijalni
status ili prelazi iz profenog u sveto, iz vjernika u religijskog vođu iz dječasštva u zrelo doba.
Sadržai obreda može biti određen predstavnicima o Nadnaravnom i njihovom funkcioniranju
u svijetu koji su najčešće date u pisanim religijskim autoritetima. Subjekat u obredu može biti
pojedinac ( osobna molitva ) ili grupna ( ako je riječ o obrednom skupu ). Hramovi ( sa
svojom arhitekturom i strukturom ) ikone, glazba, križ, svećeničko odjelo spadaju u sredstva
obredne djelatnosti. Mjesni hram je mnogrmna bio ( a i danas je ) centar okupljanja,
komunikacije i razmjene informacija. Tu se razvija socijalna solidarnost, prikupljaju pomoći
za blagdane, siromašne i sl. Nemaju svi isti odnos prema hramu. Za budiste dolazak u hrma
nije obavezan kao za kršćane nedjeljom i Židove subotom. Muslimani mogu ulaziti u crkvu i
katolici u džamiju, ali ulazak nekog ko ne pripada hindusima, u hinduistički hram smatra se
uvredom.

2.4. Postojanje simbola

Simboli se koriste za objedinjavanje grupe, jačanje njenog identiteta i kohezije. Simboli su

sastavni dio svake religije i vidljivi znak pripadnosti nekoj od religija. Oni podrazumijevaju
upotrebu riječi, radnji, obreda I glazbe. Davidov znak je simbol židovske religije, križ ili krst
je symbol kršćana, polumjesec simbol Islama. Sadržaj simbola može se mjenjati. Simboli
integriraju pojedinca u zajednicu. Svako njihovo oskrsnuće ili napadanje izaziva grupni I
pojedinačni otpor vjernika te treba biti tolerantan.

2.5. Postojanje rituala, običaja, molitvi i normi ponašanja

Dirkem smatra da preko učenja i obreda religije, svi oni koji ih se pridržavaju ujedinjuju se u
moralnu zajednicu ( Crkvena ili religijska ). Religijske zajednice čine različiti ljudi koji
moraju prihvatiti koncenzus oko osnovnih pravila ponašanja. Vremenom one postaju
instuticionalizirane religijske grupe koje se bave zadovoljavanjem religijskih potreba i
funkcija. Religijske zajednice razvijaju osjećaj identifikacije, pripadnosti. Unutar religijeske
zajednice postoje brojne razlike: između vjernika i religijskih vođa između redovnika i
svjetovnjaka. Članstvo unutra religijske zajednice može biti stvar vlastitte odluke, mada ne
mora, može se steći rađanjem ili ako pripadamo nekoj kasti. Postoji više tipova pripadnosti:
pristalica, pobožni, suradnici, periferni, rabni ideferentni nacionalni članovi. Najniži tip
religijskih zajednica je župa, džemat, pardnija. To je vrsta religijske općine, ona predstavlja
zajednicu lajka koja se izdražava zakladama, darovima, poklonima. Zajednička karakteristika
i imana i svećenika je da vode računa o potrebama laika i o održavanju i propagiranju
pripadništva.
 2.6. Postojanje religijskog vodstava

Svaka religijska zajednica postiže dogovor o vođi i određenje dosek njihove uloge. Zajednica
vjernika prihvata vođu jer se osvjedočila u njihove čudesne moći. Najveći status ima vođa
zajednice, što je veći status voeća je i moć vođe.

2.7. Odnos prema društvenom svijetu

Religija nije samo odnos prema Nadnaravnom već i odnos prema društvenom životu. Zato se
grupa opskrbljuje sa ćudorednim ili moralnim definicijama. Religiju bismo sociološki mogli
odrediti kao vjerovanje u Nadnaravno i sveto izraženo religijskim običajima, obredima i
simbolima. Za Dirkema religija je čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja koji sve svoje
pristalice sjedinjavaju u istu moralnu zajednicu zvanu crkva. P. Talcot za određenje pojma
religije uzima kao bitno vjerovanje u nadnaravno, simbole, zajednicu, objekte, kategoriju
svetog, morlane vrijednosti koje nude ljudima.

3. PREDMETI I ZADACI SOCIOLOGIJE RELIGIJE

Sociologija religije spada u posebne sociologije. Riječ je o znanstvenoj disciplini koja

proučava religiju znanstvenim metodama. Riječ je o neovisnoj disciplini, koja empirijski i
teorijski proučava religiju kao društveni fenomen.

Religija je društvena pojava i kao takvu je proučava i sociologija religije. Nju zanima pojava
religija, ona koju je moguće empirijski potvrditi. Sociolog ne istražuje vjeru, već religiju.
Vjera je privatna stvar, a religija je društvena stvar.

Predmet sociologije religije je ponašanje ljudi u odnosu na ono što nazivamo religijski, a koje
je u vezi s njihovim socijalnim ponašanjem. Sociologija religije proučava uticaj društva na
religiju i religiju na društvo, sociologija religiju proučava kao socijalni fenomen dovodeći je u
vezu i objašnjavajući uz pomoć drugih društvenih pojava. Sociolog proučava uticaj religijske
zajednice, religije i te promjene, na pojave i procese u društvu, kao i posljedice uticaja pojava
i odnosa u društvu, društvenih struktura na religijsku zajednicu, religiju i religioznost.
Sociologija religije se bavi s društvenom uvjetovanošću položajem i ulogom religije i
načinom sociološkog istraživanja religioznosti.

Sociologija religije prilazi religiji kao specifičnoj društvenoj pojavi koja se može osobito
izučavati. Sociologija religije bavi se mjerom, funkcijom i ulogom religije u životu pojedinca
i društva, njemu odnosno prema odrugim oblicima čovjekove svijesti i prakse. Nju interesuju
posljedice što ih djelovanje ima na djelatnost vjernika. Religija utiče na oblikovanje
društvenog sustava, politike, prava, običaja, čudoređa.
Sociolog proučava religiju kao društvenu stvarnost onoliko koliko je ona dostupna
empirijskim istražiavanjima, a i međusobne odnose i uticaj jedne religije i religijske zajednice
ma drugu, kao i uzajmne veze između različitih religijskih iskustava. Proučavaju se odnosi
između različitih religijskih konfesija i religija.

Religija se institucioniralizirala pa govorimo o kršćanstvu, islamu, judaizmu a instituciranje je

pratilo njeno organiziranje u različite tipove religijskih zajednica. Sociologijski je moguće
proučavati tipove tih zajednica, njihovu unutrašnju strukturu, vezu sa društvom, njihov uticaj
na društvo i društva na njih.

Religija i religijska zajednica ne uče samo kako da se čovjek odnosi prema nadnaravnom-
većina ih ima razvijeno svoje socio- političko učenje izneseno u pisanim religijskim
autoritetima. Sociolog se bavi proučavanjem tog učenja, praksama koje religijske zajednice
šire svojim sljedbenicima i kako se oni odnose prema njima. Institucionaliziranjem religiske
grupe- dolazi do diferenciranja statusnih uloga u njoj. Izdvaja se poseban sloj s posvećenom
ulogom koji se razlikuj od uloge običnih vjernika. Najčešće se razvijaju religijsko znajnje
vode se obredi u skupu i sl. Sociolog proučava različite tipove tog religijskog vodstva i
njihove sociologijske karakteristike rijetko i ulogu u grupi.

Najizraženija sociologiska dimenzija religije je u obredima osobito onim koji su povezani sa

socijalnim događajima, rođenjem, ženidbom, smrti. Obredi mogu biti javni, osobni i sveti.
Religija bez obreda bila bi mrtva. Sociolog istražuje obredima starnu religijskog života.
Putem obreda se uspostavlja komunikacaija s Nadnaravnim. U obredu se izražava odnos
pojedinca i grupe prema Nadnaravnom ali istraživa solidarnost grupe, odnos između vjernika i
religijskog vođe koji void obred. Među najrasprostranjenim religijskim obredima je molitva
kao pćenje s Nadnaravnim, dodir s Bogom koja u vjernikovu društvenu prazninu vraća
smisao. Molitva može biti glasno obraćanje Nadnaravnom, nečujni razgovor s Nadnaravnim,
prinošenje žrtve. Pripadnici svih religija u molitvi se okreću prema istoku, a muslimani se
okreću prema zapadu. (Ne) sudjelovanje u molitvi, odlaska u bogomolju i dr.upućuju na (ne)
religijsku participaciju.

Sociolog može proučavati položaj vjernika u religiskoj grupi njihov (ne) djelatnost u njoj,
kakav je njihov odnos prema drugim ljudima. Sociolog proučava značaj (ne) sudjelovanja u
religijskoj participaciji građana. Moguće je istražiti i rasprostranjenost religije. Sociolog će
proučavati socijalne korijene i socijalne determinante koje uvjetuju različito iskazivanje
religioznosti. Sociolog može istraživati grupne oblike iskazivanja religioznosti, kreativni rad
religijskih zajednica, vrste obrednih aktivnosti, udaljavanje ili približavanje. Sociolog može
proučavati religiske molitve migracija osobito u više konfesionalnim zajednicama. Različiti
pritisci na pripadnike neke religijske zajednice mogu uticati na njihovo pomjeranje. Sociolog
može istražiti koliko struktura migracija po religisko pripadnosti utiče na promjene religiske
structure stanovništva. Seobom ljudi sa sobom u novu sredinu donosi ne samo svoj jezik i
običaje, već i religiju. Dolazi do sve veće religijske raznolikosti. Sociolog može istraživati za
koji tip naselja je izražajna religiska moralnost. Ako je riječ o religiski heterogenim naseljima,
može se izražiti da li je riječ o unimodalnim, bimodalnim ili trimodalnim naseljima.

Sociolog može istraživati uicaj religije i religijske zajednice na etnički i nacionalni razvoj
kakav je globalni odnos religije i relogijske zajednice prema naciji i nacionalnoj zajednici kao
jeziku. Jezik spada u dublja etička obilježija. Bio je primoran za formiranje mnogih etičkih
zajednica i dominantan je za etnički identifikaciju. On je osnova modela religiskog ponašanja.
Bez poznavanja jezika ne može se tumačiti niti širiti religisko učenje u bilo kojem narodu.
Ako se u obredima upotrebljava maternji jezik to je onda činjenik jačanja nacionalne svijesti.
Ako se u molitvama ne koristi maternji jezik sociolog može istražiti da li to utiče na razvoj
nacionalne svijesti. Religiska zajednica u interesu univerzalnosti date religije može potiskivati
upotrebu maternjeg jezika u obredima, a tako i sputavati razvoj nacionalne svijesti. Sociolog
istražuje da li religija i jezik imaju koleracijski odnos.

Sociolog se bavi izučavanjem modela odnosa između religijske zajednice i države poznati su
modeli u kojima su raligiska i državna zajednica bile ujedinjene.
U osnovi se može govoriti o tri modela odnosa religiskih zajednica i država:
1. MODEL DRŽAVNE RELIGISKE ZAJEDNICE;
 2. MODEL PRIZNAVANJA RELIGIJA I RELIGISKIH ZAJEDNICA;
3. MODEL ODVOJENOSTI RELIGISKIH ZAJEDNICA I DRŽAVE.

Sociolog religije se bavi Nadnaravnim aspektom religije, sociolog ne dokazuje niti pobija
učenje o Nadnaravnom ovostranom svijetu već istražuje kako i koliko vjerovanje u
Nadnaravno i zagrobni svijet utiče na čovjekovo ponašanje. Sociolog neće mjeriti Duh Sveti,
neće istraživazi (ne) istinitosti religiskog učenja. Sa sociologiskog stajališta nema bolje ni
gore religije. Sociolog religije ne mora da bude religiozan, on je obavezan na naučno
ponašanje tj.objektivnost. osnovno je da se sociolog religije pridržava pravila profesionalnog
morala.
Sociologija se treba baviti vjerskim institucijama, organizacijama, naučnom stupnju u
religisku zajednicu, načinu izopačivanja i ponovnog vraćanja. Izučava se razlika između
svećeništva i vjernika, a i one među vjernicima. Izučavaju se organizacije koje se osnivaju
među vjernicima, izučavaju se odnosi među različitim vjerskim zajednicama.
Teologija za predmet proučanja ima Boga, a sociologija društvo. U tom društvu žive građani
koji vjeruju i upućuju na suodnos sociologije religije i teologije. Teologija se zasniva na
vjerovanju u Nadnaravno čiju egzistenciju ne možemo provjeravati znanstvenom
metodologijom. Teolog svoj pristup zasniva na vjerovanju a socilog na provjeravanu onog što
u realnosti postoji. Teolog o religiji govori u obliku idealnog modela, a sociolog u obliku
stvarnog modela.
Sociologiska spoznaja nikad nije iscrpljena niti definirana. Nemoć teologije počinje tamo
gdje se javlja moć znanosti. Religija nudi većinu i apsulutnu istinu, dok znanost takvu istinu
ne priznaje i ne prihvata.
Nepovjerenje prema sociologiji religije bio je rezultat straha da se religija ne svede isključivo
na sociologisku prirodnu religiju koja pročava društvene zakonitosti.
Sociologija crkve je empirijska sociologija koja se razvila početkom druge polovine 20
stoljeću. Ona je mogla dobro doći ckrvi u sjedinjavanju njenih propusta i njihovom planiranju
otklanjanja.
Religiska sociologija upućuje na religisku usmjerenost sociologije, pa možda i njenu
naklonjenost određenoj religiji. Religiozna sociologija termin koji nije prihvatljiv, religiozan
može biti čovjek a ne sociologija.
Sociolozi odbacuju pristup religiji kao specijalnoj pojavi već joj pristupaju kao i svakoj
drugoj. Razlika između religiske sociologije i sociologije religije:
1. FORMIRA SE NA TEMELJU POSTANKA SOCIOLOGIJE I RAZVIJALA SE KAO
CRKVENA SOCIOLOGIJA;
2. KONCIPIRALA I PRAKTICIRALA KAO RADIKALNA.
 ZAKLJUČAK

Religiju bi smo sociološki mogli odrediti kao vjerovanje u Nadnaravno i sveto, izraženo
religijskim običajima, obredima i simbolima o kojima se skrbe religijske organizacije i
religijsko vodstvo, i koje sljedbenike date religije opskrbljavaju ćudorednim definicijama.

U sociološkoj praksi postoji više različitih definicija religije. Religija je vjerovanje u

nadnaravno i sveto, izraženo religijskim običajima, obredima i simbolima o kojima skrbe
religijske organizacije i religijsko vođstvo i koje sljedbenike date religije opskrubljuju
moralnim definicijama.

Sociologija religije proučava uticaj društva na religiju i religiju na društvo, sociologija religiju
proučava kao socijalni fenomen dovodeći je u vezu i objašnjavajući uz pomoć drugih
društvenih pojava. Sociolog proučava uticaj religijske zajednice, religije i te promjene, na
pojave i procese u društvu, kao i posljedice uticaja pojava i odnosa u društvu, društvenih
struktura na religijsku zajednicu, religiju i religioznost. Sociologija religije se bavi s
društvenom uvjetovanošću položajem i ulogom religije i načinom sociološkog istraživanja
religioznosti.
 LITERATURA

1. Saltaga F., Sociologija, Univerzitet u Sarajevu, Pravni fakultet Sarajevo, 1999.

2. Weber M., Sociologija religije, Zagreb, 2000., https://hrcak.srce.hr/file/30820
3. https://hr.wikipedia.org/wiki/Sociologija_religije