Hubert Knoblauch

''Sociologija religije''
Zagreb, Demetra, 2004.
Sadržaj

PRETPOVIJEST
I. Uvod: Socioznanstveni pristup religije……………………………………………………………….03
1. Pojam religije…………………………………………………………………………………………..03
2. Svakodnevno znanje i znanstveno razumijevanje religije……………………………..03
3. Metodološki agnosticizam……………………………………………………………………...03
II. Nastajanje sociologije religije iz duha kritike religije………………………………………04
1. Sekularizacija, eksterna i imanentna kritika religije………………………………………..04
2. Kritika religije…………………………………………………………………………………………….04
3. Od kritike do znanstvenog objašnjenja religije………………………………………….……06
4. Religijska znanost i sociologija religije…………………………………………………………..06

KLASIČNA FAZA SOCIOLOGIJE RELIGIJE

III. Max Weber i religija u zapadno europskom razvoju………………………………………….07
1. Protestantska etika i duh kapitalizma……………………………………………………………07
2. Uzajamni odnos privrede i religije u društvu………………………………………….07
3. Religijsko i magijsko djelovanje…………………………………………………………………08
IV. Durkheimovo ''sveto društvo'' i antropologija religije………………………………………..10
1. Elementarni oblici religijskog života…………………………………………………………10
2. Religija kao ''transcendentno mjesto grupnih sila''…………………………………………..11
3. Funkcija i mijena religije………………………………………………………………………………11
4. Od Durkheima do antropologije religije………………………………………………………12

OD CRKVENE SOCIOLOGIJE K CIVILNOJ RELIGIJI

V. Sociološko istraživanje crkvenosti……………………………………………………………………14
1. Razvoj crkvene sociologije……………………………………………………………………….14
2. Sociocrkveno istraživanje……………………………………………………………………..14
3. Crkvenost u Njemačkoj i Europi…………………………………………………………………14
4. Metoda crkvene sociologije………………………………………………………………………..14
VI. Religijska integracija društva i civilna religija………………………………………………16
1. Socijalna struktura i funkcije……………………………………………………………………..16
2. Funkcija religije……………………………………………………………………………………..16
3. Evolucija religije………………………………………………………………………………………….17
4. Funkcionalni ekvivalenti i civilna religija…………………………………………………….18

NEOKLASIČNA SOCIOLOGIJA RELIGIJE

VII. Sveti univerzum i nevidljiva religija: supstancijalne i funkcionalne definicije religije……19
1. Društvena konstrukcija zbilje………………………………………………………………………..19
2. Funkcionalne i supstancijalne definicije religije……………………………………………..20
3. Peter L. Berger i signali transcendencije…………………………………………………………21
4. Pluraliziranje, privatiziranje i sekulariziranje………….……………………………………..21
5. Nevidljiva religija Thomasa Luckmanna…………………………………………………..22
VIII. Religija kao sustav i nasljedstvo kritike……………………………………………………………24
1. Diferenciranje društva i religijska komunikacija……………………………………….24
2. Funkcija, usluga i refleksija religije……………………………………………………………….25
3. Organizacija religije i inkluzija……………………………………………………………………..26
4. Nasljedstvo kritike religije – kritička teorije religije..………………………………………26

1
STANJE I RAZVOJ SUVREMENE RELIGIJOZNOSTI
IX. Crkve, sekte i organizacija religije………………………………………………………………28
1. Tipologija religijskih zajednica………………………………………………………………..28
2. Religijske organizacije………………………………………………………………………………29
3. Religijske organizacije na njemačkom govornom području…………………………..30
X. New Age, fundamentalizam i pučka religioznost…………………………………………….33
1. Fundamentalizam…………………………………………………………………………………33
2. Ezoterije i New Age……………………………………………………………………………………..33
3. Popularna religioznost…………………………………………………………………………….34
XI. Religiozno iskustvo, konverzija i individualiziranje………………………………35
1. Religiozna iskustva……………………………………………………………………………………….35
2. Konverzija i komunikacija……………………………………………………………………………..35
3. Ispovijed, biografija i teza o individualiziranju…………………………………………………..36
XII. Mediji, tržišta i budućnost (sociologije) religije……………………………………………………….37
1. Usmena komunikacija, medijska religioznost i ''Electronic Church''……………………37
2. Od tržišnog modela religije k ''novoj paradigmi'' sociologije religije……………………..37
3. Religijsko područje……………………………………………………………………………………………38
4. Globalizacija i budućnost (sociologije) religije…………………………………………………….38

2
PRETPOVIJEST

I. Socioznanstveni pristup religije

1. Pojam religije
→ ''Religija'' ima nekoliko izvora u latinskom jeziku. Ciceron pojam religio izvodi iz
latinskog glagola relegere i smatra da ta riječ označuje službu čašćenja bogova. Augustin
nasuprot tome ističe da taj pojam potječe od latinskog glagola religare i da označava
povezanost s Bogom. On također prihvaća mogućnost da bi se riječ ''religija mogla izvesti
iz lat. glagola reeligere tako da tada označuje čin kojim se čovjek ponovno odlučuje za
Boga (nakon što ga je napustio).
→ U svakodnevno govoru zapadne kulture riječ religija općenito označuje čašćenje
transcendentnih sila, označuje nauk o božanskom i sva ispovijedanja vjere ljudi kao i s
tim poznate grupe i organizacije
→ Arapski nema ekvivalentan pojam; eng. riječ ''religion'' u indijskom se prevodi s riječju
''dharma'' (zakon, običaj, poredak)
→ Pojam religije se upotrebljava samo u nekim kulturama, mnogi smatraju da je tu riječ o
etnocentričnom pojmu, jer je također i fenomen koji se označuje riječju religija
ponajprije zapadna pojava koja je tek kasnije nametnuta i drugim kulturama.

2. Svakodnevno znanje i znanstveno razumijevanje religije

→ Svakodnevno znanje o religiji pokazuje posebno perspektivno obilježje. Naše je
svakodnevno znanje ovisno o našem stajalištu; ta je perspektiva vezana većinom uz
pripadanje posebnim zajednicama, kulturama ili socijalnim kategorijama kojima se bavi
sociologija religije. Svi mi raspolažemo u pravilu implicitnim svakodnevnim znanjem o
religiji.
→ Stručno znanje obuhvaća teološka tumačenja, izlaganja svećenika i propovjednika, ali
također i posebne spoznaje proroka i posebne nadarenosti čarobnjaka.
→ Potrebno je istaknuti razliku između svakodnevnih i znanstvenih interpretacija, jer da
bismo to svakodnevno znanje mogli istraživati, ne smijemo ga dijeliti, moramo ga učiniti
predmetom istraživanja.
→ Za sociologiju vjera nije od Boga ili Crkve posredovana spoznaja koja se čovjeku daje;
važno je ono što ljudi smatraju stvarnim i u kojoj mjeri ono što vjeruju stvarno utječe na
njihovo djelovanje – na djelu je metodološki agnosticizam (istraživanja nemaju tu
tendenciju da utvrde postojanje Boga ili više sile)

3. Metodološki agnosticizam
→ Sociologija religije polazi od toga da religija postaje zbiljnost ako je drugi prihvaćaju ili
razumiju.
→ Metodološki gnosticizam – znanstvena istraživanja ne mogu donijeti odluku o tome
postoji li Bog, viša bića i transcendentna zbilja ili ne, nego se mogu očitovati samo u
tome smatraju li ih ljudi zbiljskim ili ne.

3
 II. Nastajanje sociologije religije iz duha kritike religije

1. Sekularizacija, eksterna i imanentna kritika religije

→ Razvoj sociologije religije može se konstruirati u dva pravca:
a. kontekst u kojem Crkva gubi svoj dominirajući utjecaj na druge druš.
novonastajuće institucije
b. razvoj znanosti o religiji posljedica je razvoja mišljenja, tzv. duhovna povijest
→ Na razvoj sociologije religije također ima utjecaj i proces sekularizacije. Taj pojam ima
više značenja, s jedne strane taj se pojam odnosi na sekularizaciju, ukidanje crkvenih
imanja. Drugo taj pojam odnosi se na ''unutarnju sekularizaciju'', na povećano odvajanje
svjetovnog vođenja života od religijskih ustrojbenih sustava i predložaka. Sekularizacija
se odnosi još na preorijentaciju djelatnih ljudi s religioznih na druge sustave tumačenja;
na mjesto spasenja nakon smrti dolazi sada npr. vlastiti uspjeh ili ispunjen život.
→ Također bitan utjecaj na nastajanje znanstvenog načina promatranja religije ima i kritika
religije:
1. IMANENTNA KRITIKA R. – kritika unutar vlastite religije
2. INTERRELIGIJSKA KRITIKA R. – kritika s pozicije jedne druge reg.
3. EKSTERNA KRITIKA R. – stajališta se utemeljuju izvan vlastite reg.

2. Kritika religije
→ David HUME – pokušava pronaći antropološke i psihološke temelje religije i uočava
redoslijed religijskih oblika. Njemu religija je izraz čovjekovih ''prirodno – povijesnih''
potreba, tj. potrebama čovjeka (strah, slabost, nada) i sklonost čovjeka da vjeruje u
nevidljive, inteligentne moći. Te se moću, u mjeri u kojoj se ljudski duh s njima suočava,
razvijaju prema monoteizmu, jer u početku su sve religije bile politeističke. Prijelaz na
monoteizam ne događa se iz racionalnih razloga, nego iz potrebe neke određene skupine
za moći da svoje lokalno božanstvo učini vrjednijim od drugih božanstava, stoga je
monoteizam povezan i s netolerancijom.

→ HOLBACH – francuski enciklopedist, zastupao stajalište da je religija u svom crkvenom

obliku najsnažniji povod nepravde i podle politike.

→ VOLTAIRE – kritizira prije svega svećeničko iskorištavanje religije. Za njega religija

svoje podrijetlo ima u strahu i neznanju ljudi koje iskorištava svećenička kasta. Pomoću
religije svećenička kasta pokušava osigurati svoju vlastitu poziciju u društvu. Pozitivna
strana religije je u tome što ona ispunjava funkciju stabiliziranja svjetovne vlasti.

→ Na razvoj sociologija religije imali su utjecaj i neki katolički mislioci:

● DE BONALD i DE MAISTRE – jezik, pismo, obitelj, politički suverenitet su
objavljene institucije; davali su veliki značaj religijskim predodžbama; ''čovjek
ne stvara društvo, društvo stvara čovjeka''.

4
→ AUGUSTE COMTE – zakon o tri stadija; ljudski duh mora proći kroz tri stadija:
1. stadij – pojave se objašnjavaju pomoću bića/sila koje se
mogu izjednačiti sa samim ljudima – teološki stadij
2. stadij – pozivanje na apstraktne stvari (pr. prirodne) –
metafizički stadij
3. stadij – pojave treba promatrati i utvrditi odnos među njima
– pozitivistički stadij.

→ IMMANUEL KANT – duh ima aktivnu ulogu u procesu spoznaje. Religiju podvrgava
kritičkoj analizi ljudske sposobnosti prosuđivanja i spoznaje. On drži da se religija
temelji u mogućnosti slobodnog djelovanja i time u moralu. Religije je vezana za
praktični razum; početak naglašavanja uloge DUHA.

→ HEGEL – naglašava ovostranost religije o duhu, apsolutnom duhu koji se u povijesti

kao postepenom razvoju pokazuje istinom; religija je samosvijest Duha; Predodžba koju
čovjek ima o Bogu, odgovara onoj koju on ima o sebi samom, o svojoj slobodi. Razlikuje
različite stupnjeve religije: prirodna reg., religija duhovnog individualiteta i apsolutnu
reg.

→ FEUERBACH – radikalni prekid s Hegelom; ''crkveni otac modernog ateizma''; za njega

je religija odnošenje čovjeka prema samom sebi. Božansko biće je ljudsko biće.
→ U reg. se zrcali samo dječje biće čovjeka, koje još ne spoznaje da se vidi u religiji. Homo
homini deus est – vidio je mogućnost stvaranja antropoteizma ukoliko čovjek spozna da
se on sâm projicira u religiji.

→ KARL MARX –religija više nije samo projekcija svijesti, ona je proizvod podruštvljenog
čovjeka, koji si sam stvara povijest. Čovjek ne spoznaje više da on stvara svijet . Kao dio
nadgradnje religija preuzima ulogu ideologije, koja ostvaruje društvene odnose i daje
opravdanje za procese u građanskom društvu. Religija je uzdah potlačenog stvorenja,
ona je duša bezdušnog svijeta, kao što je ona duh bezduhovnih stanja. Ona je opijum
naroda.

→ F. NIETZSCHE – kroz reg. ljudi stvaraju umjetni svijet ideja iz pojavnog svijeta jer žele
opravdati svoje nečiste nagone, i tako istodobno prijeći u njihovu suprotnost: zato što je
zao čovjek stvara ideju o Dobrom; zato što laže ideju o Istini, itd…; za kršćanstvo: religija
ljubavi prema bližnjem za njega je prekrivanje interesa za moć.

→ S. FREUD – religiju smješta u područje neuroze; religijske predodžbe su predodžbe

iluzije, ispunjenje starih i elementarnih ljudskih želja, ako čovjek nije sposoban
podnositi stvarnost, tada si on umjesto stvarnosti postavlja iluziju. Religija je u
duhovnom smislu regresivna; reg. kao iluzijska predodžba želja ispunjava tri funkcije:
1. daje zamisao o podrijetlu i nastanku svijeta
2. jamči sigurnost
3. upravlja propisima koje zastupa cijelim svojim autoritetom

5
3. Od kritike do znanstvenog objašnjenja religije
→ KARL MARX – religija spada u nadgradnju koja zrcali ekonomsku i socijalnu ''bazu''
društva. Nadgradnja osigurava legitimitet, tj. opravdanje za odnose u bazi; reg. dakle
prije svega daje opravdanje za postojeće društvene odnose, te ih konzervira.
→ Rad Karla Marxa smatra se završetkom kritike religije.

→ PRODUKTI KRITIKE RELIGIJE:

1. religija postaje predmetom istraživanja, tj. nju se promatra iz neutralne
perspektive
2. oblici religijskog iskustva promatraju se s motrišta ljudskog razuma; dolazi do
kritičko – argumentirane rasprave
3. težište promatranja upravlja se na unutarsvjetsku stranu reg.; na njezine
empirijske pojavne oblike i na njezine funkcije

4. Religijska znanost i sociologija religije

→ Krajem 19. st. protiv pojma povijesti religije pojavljuje se pojam religijske znanosti kao
disciplina koja na usporedan način istražuje religije i pokušava integrirati druge
discipline. Taj pojam uveo je Max Müller.
→ Religijske znanosti:
● FILOZOFIJA RELIGIJE – pojavljuje se u kasnom prosvjetiteljstvu
● POVIJEST RELIGIJE – povijesno predočenje židovsko – kršćanske reg.
● PSIHOLOGIJA RELIGIJE – unutarnji procesi religijskih doživljaja
● FENOMENOLOGIJA RELIGIJE – bavi se temeljnima značajkama religije,
polažući naglasak na njezinu smislenost
● SOCIOLOGIJA RELIGIJE – religijskoj znanosti se prebacuje imanentizam tj.
redukcija transcendentalnih stvarnosti na osnovne pojmove (koncentrirajući se
pri tome najviše na zapadna društva).

6
KLASIČNA FAZA SOCIOLOGIJE RELIGIJE

III. Max Weber i religija u zapadnoeuropskom razvoju

1. Protestantska etika i duh kapitalizma

→ Weber svoju sociologiju religije započinje pitanjima koje je preuzeo od Kanta, Marxa i
Nietzschea. On su upozoravali na to da religiju kao duhovni oblik određuju zakoni
materijalnog bitka.
→ Prema Weberu odnos između religioznih predodžbi i privrede i soc. strukture je
dijalektičan, tj. ako materijalno nađe svoje mjesto u mišljenju, mišljenje bi tada moglo
ponovno utjecati na materijalne okolnosti.
→ Postavlja pitanje ''kulturnog značenja'' religije, odnosno koji utjecaji imaju religiozne
predodžbe na gospodarstveno djelovanje i privredni razvoj.
→ Polazišna točka za Webera je bila da se u različitim europskim zemljama protestanti
lakše snalaze s kapitalizmom negoli katolici. Protestantske zemlje su bile ekonomski
uspješnije, protestanti su posjedovali znatno veći kapital, cijenili su rad više nego
katolici.
→ duh kapitalizma:
– usmjerenost na stjecanje kao svrhu svog života, tj. stjecanje za
čovjeka više nije sredstvo u svrhu zadovoljenja materijalnih
potreba
– ovo zahtijeva ne samo aktivno već i racionalno poslovanje za što
služi dvostruko knjigovodstvo i računovodstvo kako bi se
ekonomska razmjena mogla izračunati i njezinu sudbinu kalkulirati
→ Tu nije riječ o gramzivom, razmetljivom kapitalizmu, nego gomilanje imovine i otvaranje
novih izvora kapitala za njega je bitna obaveza koja proizlazi iz poziva.
→ Rigidno stremljenje za stjecajem bogatstva Weber nije mogao nigdje naći no posebno
naglašavanje POZIVA nalazi se posve jasno izrečeno u kalvinizmu što Weber naziva
protestantskom etikom
→ to shvaćanje i naglašavanje POZIVA svoje korijene vuče iz TEORIJE O
PREDESTINACIJI te isto tako dovodi do aktivne ili unutarsvjetske askeze čiji je cilj
djelovanje u ovom svijetu.
→ Taj oblik askeze usko je povezan s RACIONALNOŠĆU; racionalno planiranje i sustavna
organizacija tog djelovanja (sustavno se planira tijek cijelog života).
→ Na kraju se iz protestantske etike razvio duh kapitalizma koji nije morao
podrazumijevati neke više religiozne osjećaje

2. Uzajamni odnos privrede i religije u društvu

→ Weber je htio pokazati da ''ideje'', prije svega religiozne predodžbe, ne determinira
gospodarstvo, da ono što se smatra idejom nije puko zrcaljenje materijalnih odnosa
(naravno ideje same imaju utjecaj na privredno djelovanje)
→ Weber u razvoju različitih kultura nalazi određene značajke koje su međusobno veoma
slične. Pri tom se u svim slučajevima bavi početnim nastajanjem dotičnih civilizacija, a
da se ne približava njezinim korijenima. Razvoj tih civilizacija odvija se u različitim
vremenima kroz iste stadije. Svaka od tih civilizacija prolazi kroz feudalno razdoblje u
kojem se već prema civilizaciji, izdvaja oblik plemićkog staleža iz postojećeg seljačkog

7
 staleža. Trgovački stalež koji iz toga nastaje vodi k urbanizaciji kulture (urbano
razdoblje). Ako početak kulturnog i religijskog karakterizira opčaranost i čudo, tada
urbanizacija ima za posljedicu nastajanje tržišta, zatim sloja obrazovanih i birokracije.
→ Kao i u Protestantskoj etici, Weber pojmom privredne etike ne cilja na teološko učenje,
nego na motive koji upravljaju privredno djelovanje. Za analizu dotične privredne etike
on sada uzima i ekonomske, geografske i prije svega socijalne odnose.
→ U svojim istraživanjima Weber je prije svega zainteresiran za orijentaciju određene
religije tj. sociološka uloga religije nalazi u onomu što je u praktičnom životu vjernika
važeći moral, odnosno kako praktično djeluje religijska usmjerenost etike poziva; religija
je samo ideologija ili zrcaljenje njezinih materijalnih interesnih polazišta.
→ Socijalne strukture su za njega ''realni čimbenici'', a religiozne predodžbe (znanje o
spasenju) ''idealni čimbenici''. Ta oba religijska čimbenika imaju svoje vlastite
regulacijske krugove. Do realizacije ideja ili religioznih predodžbi dolazi tek onda kad se
povežu s realnim čimbenicima.

3. Religijsko i magijsko djelovanje

→ Djelovanje – činjenje ili propuštanje, koje je usmjereno prema nekom u danom
momentu subjektivnom smislu čini temeljni element Weberove sociologije.
→ Weber stoga u svojoj sociologiji traži značajke koje karakteriziraju smislenost religijskog
i magijskog djelovanja. Religijsko djelovanje označuje kao ovostrano i čak relativno
racionalno. Religiozno se i magijsko djelovanje očituje specifičnom smislenom
usmjerenošću na ono što se pojavljuje kao izvansvakodnevna snaga. Te pojave nastaju u
situacijama religioznog iskustva, u ekstazi, u trenucima uživanja droge, u orgijama, i čini
se da se neki ljudi koji raspolažu karizmom, mogu s tim izvansvakodnevnim silama u
ophoditi s povjerenjem i s njima se dogovoriti (npr. šamani, čarobnjaci ili druidi).
→ Posebnost karizme se sastoji u tome da ona uspostavlja kontakt s onim, što Weber
naziva, onostranim svijetom (stvarno područje koje se razlikuje od praktične
svakodnevnice).
→ S magijskim se djelovanjem trebaju prisiliti snage onostranog svijeta da djeluju u ovoj
svakodnevnoj stvarnosti.
→ Magijsko djelovanje slijedi kauzalnu predodžbu koja polazi od pretpostavke postojanja
sila koje djeluju između svakodnevnice i onostranog svijeta.
→ Budući je magija veoma nepouzdana, tada predodžba o bićima o kojima je u magiji riječ
napušta uvjerenje o tome da ih se može prisiliti. Religijsko djelovanje pripisuje moć
bogovima. U religiji više nema nikakvog kauzalnog odnosa između ljudi i bogova nego
postoji znakovni odnos.
→ Taj oblik spoznaje pretpostavlja postojanje karizme, ali ipak to nije više karizme
čarobnjaka, nego karizma proroka.
→ Religijsko djelovanje nastaje tamo gdje je postignuta određena racionalnost života.
→ Weber postavlja pitanje teodiceje patnje na koje odgovor pokušava dati tzv. spasenjske
religije. Cilj je tih religija postići pristup onostranomu svijetu ne samo askezom i
mistikom, nego ponuditi zajamčeni 'trajni habitus''.
→ Weber vidi tri uspjela rješenja tog problema:
1. indijsko učenje o karmi
2. stara perzijska religija Zaratustre
3. kalvinističko učenje o predestinaciji

8
→ Te mogućnosti rješenja ukazuju na dva ideal – tipa u koje se može uvesti djelovanje
religioznih predodžbi:
1. spasenjski put – aktivna askeza – gdje se oni koji djeluju smatraju
oruđem Božjim
2. kontemplacija i mistika koja pokušava pronaći put u drugi svijet,
te ju se shvaća kao posudbu Božanskog.

→ Prema Weberu proces odčaravanja je produkt racionalizacije kao i samoukinuća religije

9
 IV. Durkheimovo ''sveto društvo'' i antropologija religije

1. Elementarni oblici religijskog života

→ Durkheim slijedi antropološko – etnografski pristup i religiju je istraživao u pretežito
neeuropskim kulturama. Zanimali su ga jednostavni vjerski sustavi australskih
Aborigina ili američkih Indijanaca.
→ Kao pobornik tada raširenih evolucionističkih predodžbi Durkheim polazi od stajališta
da postoji kontinuirani razvoj ljudske kulture pa tako i religije.
→ Na temelju analize najranijeg oblika religije Durkheim želi pronaći najelementarnije
sastavne dijelove religije. On polazi od stajališta da najjednostavniji oblik religije sadrži i
najjednostavnije elemente religije, te da sve te najjednostavnije elemente možemo naći i
u svim ''razvijenijim'' oblicima religije. Time se Durkheim nalazi u određenom
proturječju s tezom francuskog antropologa Levy – Bruhla.
→ Levy – Bruhl zastupao je mišljenje da je religijski mentalitet ''primitivnih'' pred – logičan
i mističan i da se u tome kvalitativno razlikuje od modernog duha. Za Durkheima su
obojica (i primitivac i suvremeni čovjek) djeca istog duha.
→ Još prije Durkheima, R. Smith zastupao je shvaćanje da je totemizam najraniji oblik
religije.
→ Durkheim je totemizam promatrao kao najelementarniji oblik religije.
→ Značajke totemizma:
 egzogamija (sklapanje brakova između različitih totemskih skupina),
 totemski tabui,
 totemski amblemi,
 religiozne predodžbe o totemu, i s tim povezani
 rituali,
 vjerovanjem u zajedničko podrijetlo s totemom

→ Totemizam ne predstavlja samostalnu socijalnu instituciju

→ U totemske skupine ubrajaju se klanovi, koji su istodobno i rodbinske grupe, uz koje je
povezan tabu incesta. Klanovi su također grupe koje se nalaze u odnosu s totemom
(Durkheim je totemizam shvaćao kao pretpostavku za postojanje klanova). Za klan
totem je simbol kojim se izražava njihova zajednička pripadnost.
→ Totem nije apstraktna ideja već se pojavljuje u obliku određenih biljke ili životinje. S
totemom su također povezane i stroge zabrane, koje se kontroliraju i njihovo kršenje se
strogo kažnjava.
→ U svojim se temeljnim karakteristikama religija australskih urođenika sastoji od vjerskih
iskaza o svetom, koje dijele svi članovi klana, i od rituala koji određuju kako se članovi
klana trebaju ophoditi sa svetim.
→ Karakteristika rituala i religioznih predodžaba je u tome što se oni razlikuju od
svjetovnog područja profanog i što se odnose na područje ''svetoga'' ili sakralnog.
→ Ta se razlika Durkheimu
pokazuje kao središnja za religiju, zbog toga što za njega oznaka religije više nije, do tada
smatrano, uvjerenja da je to vjera u nadnaravna bića, nego stroga razgraničenost područja
sakralnog od područja profanog.

10
→ Srž religije se, prema Durkheimu, sastoji od sustava vjerskih uvjerenja i praktičnih
djelovanja koji se odnose na sakralne predmete.
→ Prema Durkheimu religiju karakteriziraju obaveze, pravila i norme, koje proizlaze iz
kolektiva i koje pojedinca vežu za kolektiv. Kršenje religioznih tabua se strogo kažnjava i
to posebno od strane kolektiva. Religija je stoga – a to kod Durkheima uvijek znači
religiozne predodžbe i religiozne praktične radnje – društvena, jer sve što je obvezujuće
ima društveno podrijetlo
→ Religija je metaforički odraz društva.

2. Religija kao ''transcendentno mjesto grupnih sila''

→ Durkheimova je teza veoma slična teoriji njemačkog sociologa Georga Simmela.
→ Simmel je, za razliku od Durkheima, zastupao temeljno shvaćanje da bi religija morala u
sebi sadržavati predodžbu Boga. Usprkos toj razlici i Simmel dolazi do zaključka da bi taj
Bog tada služio kao formula za ''transcendentalna mjesta grupnih sila''.
→ Simmel u središte pozornosti postavlja pitanje što religija donosi pojedincu, jer kod
njega pojedinac i društvo ne nalaze se kao dvije različite veličine jedna nasuprot drugoj.
→ Religija ima individualni korijen u psihološkim činjenicama, u ''religioznim nagonima''.
→ Religioidno, odnosno, religiozno ne čini samo individualnu podlogu religije, nego se ono
može također očitovati i u drugim kulturnim oblicima (kao npr. umjetnost ili znanost).
Ono religijom postaje tek kada poprimi određeni oblik, a on se postiže u međusobnom
djelovanju ljudi, u kojima se stvaraju modeli koji upravljaju ciljem i sredstvima za
zadovoljenje potreba.

3. Funkcija i mijena religije

→ Durkheim se bavio i religijskim razvojem, pritom polazi od stajališta da se iz analize
elementarnih oblika religije mogu izvesti temeljne funkcije religije koje moraju
ispunjavati svaki njezin oblik/aspekt.
→ Religija ponajprije ispunjava funkciju podruštvljenja čineći pojedinca dijelom kolektiva.
Ta se općenita antropološka funkcija dijeli u više parcijalnih funkcija. Religija ispunjava:
1) integracijsku funkciju – integrira pojedinca unutar kolektiva,
2) normativnu funkciju – priprema norme i vrijednosti koje su zajedničke
pojedincima,
3) psihološko – kognitivnu funkciju – ona strukturira mišljenje pojedinac i
upravlja njegove osjećaje i osjetila
4) religijsko predstavljanje društvu:
a) dopuštaju kognitivno, duhovno shvaćanje
društva i socijalnih odnosa u njemu,
b) društvo se predstavlja u smislu kada za njega
postavljaju znaci, kada se simbolizira i
ritualizira,
c) religija podaruje društvu izraz, te mu dopušta
da sam sebe inscenira.

→ Durkheim misli da ako neko društvo treba i dalje postojati, tada se moraju ispunjavati
elementarne funkcije religije.

11
4. Od Durkheima do antropologije religije
→ Durkheimova predodžba metaforičnog paralelizma društva i religije (tj. izmežu
sakralnog i profanog)

SAKRALNO PROFANO BUDUĆMOST

RELIGIJE
1. zajednica Reg. Svetkovine, rituali, Zajednička okupljanja Nacionalne svetkovine
(kolektiv) ceremonije članova
2. pojedinac Dualizam vjernik – Bog Dualizam pojedinac – Dualizam građanin –
(individuum) grupa država
3. simboli Totem kao religijski Totem kao simbol Zastava kao simbol
simbol klana nacije
4.moral/ćudoređe Religijski tabui Soc. zabrane Sekularni moral

→ Antropolog Arnold van GENNEP izložio je strukturu obreda prijelaza.

→ Kritizirao je Durkheimovo shvaćanje totemizma; njegovo djelo ''Obredi prijelaza''
karakterizira dualizam sakralnog i profanog. On je u svojim istraživanjima primijetio da
najrazličitiji rituali slijede isti model koji se pojavljuje u najizraženijem načinu u
obredima inicijacije; nizom obreda inicijacije se prenašaju u izdvojeni, sakralni prostor.
→ Obredi prijelaza karakteriziraju tri faze:
- prva faza razdvajanja obuhvaća one obrede koji
simboliziraju odvajanje pojedinca ili grupe od
dotadašnjeg statusa,
- tijekom prijelazne faze ritualni se subjekt nalazi u
jednom dvoznačnom položaju,
- u trećoj se fazi konačno ponovno uključuje u
zajednicu i sada se mora ponašati prema novom
statusu.

→ Bronislaw MALINOWSKI kritizira je o Durkheima i njegovu školu u sljedećim točkama:

● u primitivnim društvima religija nastaje iz individualnog izvora,
● društvu kao velikom mnoštvu nije ni u kojem slučaju uvijek dato iskazivati
religioznu vjeru, ili religiozno duhovno držanje, dok su kolektivni izljevi
osjećaja veoma često svjetovne naravi,
● tradicija, sveukupnost određenih pravila i kulturnih postignuća, obuhvaća – i
to posebice snažno u primitivnim društvima – profano i sakralno,
● religiozni osjećaji nisu ni u kojem slučaju uvijek vezani za kolektiv.

→ Prema Malinowskom u središtu interesa ne bi trebala više biti povijest nastanka religije,
nego samo njezina funkcija za suživot ljudi. Njega se također može promatrati kao i
začetnika funkcionalističkog načina istraživanja koji postavlja pitanje o tomu koje
socijalne i psihološke probleme rješavaju religijske praktične radnje i vjerske predodžbe.
12
→ Malinowski ne gleda isključivo na sakralno područje, nego promatra prije svega
posljedice sakralnog – i to na primjeru magije i religije - u profanom području. Magija i
religija prema njegovom shvaćanju ispunjavaju određene potrebe ljudi – magija i religija
nastaju i djeluju u situacijama emocionalne napetosti.
→ Dok se magijom bave specijalisti i čarobnjaci, religija je stvar svakog člana plemena.
Religija nije proizvod iluzija, spekulacija, nesporazuma ili refleksije, ona nastaje mnogo
iz stvarnih tragedija ljudskog života. Izvor religijsko vjerskih predodžba nalazi se u
činjenici smrti i teškim životnim krizama. Dok magija slijedi isključivo praktične svrhe,
svrha samog religijskog ceremonijala nalazi se u vršenju obreda.
→ Za Malinowskog socijalne funkcije (primitivne) religije postoje u tome da u kolektivu
proizvode uzvišenost sakralnih stvari i nadnaravnih bića. Drugo, javno predočavanje
religiozne dogme potrebno je radi održavanja morala u primitivnim društvima. Religija
predstavlja temelj zajedničke normativne orijentacije na kojem mogućom postaje
izmirba i odluka. I treće, religija omogućuje posredovanje i čuvanje sakralne tradicije.

→ Claude LÉVI – STRAUSS – jezgra njegovog strukturalističkog stajališta sastoji se u tome

da on kulturne fenomene, kao što su rodbinstvo, mitovi i totemizam, obrađuje slično kao
što obrađuje strukturu jezika. Za njega je totemizam bio jedna vrsta jezika koji je nekoj
kulturi omogućuje shvatiti svoju socijalnu strukturu i odnose grupa u njoj. Polazi od toga
da se ljudi na cijelom svijetu bore s proturječnostima vlastitog života. Mitovi su prema
njemu ti koji prije svega obrađuju ovakve probleme.

→ Mary DOUGLAS – se nadovezuje na Durkheimove predodžbe sakralnog i profanog kao i

na ritual. Prema njezinom shvaćanju predodžbe i praktične radnje u svezi s čistoćom
služe za to da bi zajamčile strukture društvene stvarnosti. Simboli čistoće i nečistoće,
posebice ako su povezani s kategorijama socijalnih grupa vežu se sa sakralnim i
profanim i pomažu učvršćivanju socijalnih hijerarhija.

→ Cliffored GEERTZ – religiju shvaća kao kulturni sustav. Tim se pojmom naslanja na
shvaćanje kulture koje nju (kulturu) definira pomoću povijesno posredovanih
tumačenja, koja se iskazuju u simbolima. Kultura čini sustav tradiranih predodžaba,
koje se odjelotvoruju u simbolima i preko kojih ljudi svoje znanje i svoja stajališta prema
životu priopćavaju, održavaju i dalje razvijaju. Religija je poseban kulturni sustav. Geertz
tu posebnost pokušava obuhvatiti svojom definicijom religije. Religija je (1) simbolički
sustav kojemu je cilj (2) stvarati snažna, sveobuhvatna i trajna raspoloženja i motivacije
u ljudima, (3) formulirajući predodžbe općeg ustroja bića i opskrbljujući te predodžbe
aurom fakticiteta i motivacije potpuno odgovaraju stvarnost.
→ Simboli su za Geertza objekti, čini, događaji, kvalitete ili odnosi, izvedeni iz iskustva, i
stavljeni u prihvatljive oblike, koji služe kao nositelji predodžbe koja se može smatrati
kao značenje simbola.
→ Geertz se čvrsto drži funkcionalističke interpretacije religije, ali naglašava značenje
religijskih simbola za kulturne predodžbe svijeta i čovjekova mjesta u njemu.

13
OD CRKVENE SOCIOLOGIJE K CIVILNOJ RELIGIJI

V. Sociološko istraživanje crkvenosti

1. Razvoj crkvene sociologije

→ Crkvena sociologija usmjerena je na crkvenu praksu i pita se koje učinke ima pripadanje
određenoj religijskoj zajednici na društvenu strukturu i stavove samih društvenih i
religijskih grupa
→ Godine 1921. – u SAD-u utemeljen je protestantski Institute of Social Religijus Research
koji je provodio istraživanja
→ Prije toga bilo je mnogo autora koji su kroz matematičke kategorije htjeli opisat
socioreligijske fenomene npr. Quetekt, Von Cettingen, Booth, Le Play

2. Sociocrkveno istraživanje
→ Uočeno je postojanje određenih karakteristika koje čine razliku između religijskih
skupina npr. postojanje protestantske osobnosti koja je vezana na vrijednosti
poslušnosti i duhovnoj samostalnosti
→ Uočeni su tipovi crkvenog ponašanja: uvjereni vjernici, pobožni simpatizeri, autsajderi i
ravnodušni
→ Tendencija u religijskom ponašanju je povećanje usamljenog, nedovoljno
komunikativnog i socijalno marginalnog posjetitelja crkve.
→ Fenomen otuđenja od crkve – odnosno povećanje broja osoba koje napuštaju crkvu a i
oni koji ostaju sve manje sudjeluje u životu Crkve

3. Crkvenost u Njemačkoj i Europi

→ Fenomen religioznost prijelaza označava onu religioznost koja ovisi o ceremonijalom
praćenju biografskih faza
→ Promjene koje su se događale i Istočnoj Europi izravno su vezani za promjene vrednota
→ Za sociocrkveno istraživanje je karakteristično da religiju razumije pomoću oblika
vjerovanja organizacije modela i crkvenih obreda, religija se stoga ''mjeri''

4. Metoda crkvene sociologije

→ Crkvena sociologija istražuje crkvenu praksu, socijalnu strukturu i stavove članova, te
pripadanje religijskoj zajednici. Karakteristično za sociocrkveno istraživanje je to što se
religija razumije pomoću oblika vjerovanja, organizacije modela i crkvenih obreda.
Religiju se ''mjeri'', npr. na temelju učestalosti odlaska u crkvu ili na temelju broja
članova. Za mjerenje religioznosti posebno je značenje dobio višedimenzionalni model
Charlesa J. Glocka. Glock razlikuje pet različitih dimenzija religije:
– ideološka dimenzija vjere koju obuhvaćaju zajednička vjerska uvjerenja članova
neke religije
– obredna (ritualna) dimenzija prakse, npr. služba Božja, zaruke ili molitva za
stolom

14
 – dimenzija religioznog iskustva – dimenzija osjećajnoga, emocionalnog odnosa
prema onostranim silama ili biću
– intelektualna dimenzija religioznog znanja – znanje dotičnoga nauka i izvora
religije i argumentirano ophođenje s njima
– etička dimenzija religijskog djelovanja – norme i vrijednosti koje proizlaze iz
religije i koje se izražavaju u djelovanjima

→ Kritika – model daje prednost religioznosti individuuma, zapostavlja društveni oblik

religije – opća kritika pokušaja da se religiju prebaci u brojke
→ Luckmann – kritika – prebacivanjem religije u brojeve zaboravlja se dati odgovor na
pitanje što zapravo religija znači za društvo

15
 VI. Religijska integracija društva i civilna religija

1. Socijalne strukture i funkcija

→ Parsons, da bi odgovorio na pitanje ''Kako je moguć društveni poredak?'', razvija
strukturalno – funkcionalističku teoriju. Strukturalni funkcionalizam posvećuje
pozornost na strukture različitog reda veličina, koje jedna za drugu, kao i za cjelinu
ispunjavaju u danom vremenu određene funkcije.
→ Funkcije koje treba ispuniti svaki socijalni sustav Parsons sažima u ''paradigmu četiriju
funkcija'', tj. AGIL – shemu: prilagodba, ostvarenje cilja, integracija i održanje sustava tj.
legitimacija.
→ Svaki socijalni sustav mora ispunjavati sljedeće funkcije, pri čemu se određene strukture
tj. podsustavi, specijaliziraju za ispunjavanje određenih funkcija:
- prilagodba sustava (A) – svojoj socijalnoj i nesocijalnoj okolini
postiže se preko podsustava privrede. Proizvodnjom dobara i usluga
taj podsustav omogućuje sustavu prilagodbu okolini;
- ostvarenje cilja sustava (G) – nastoji se postići političkom
organizacijom kolektivnih djelovanja i mobiliziranjem i ciljno
svjesnom podjelom članova;
- integracija sustava (I) – stvaranje zajedničke strukture, u kojima se
ljudi društveno odnose. U njih se ubrajaju društveno priznate
hijerarhije i autoriteti;
- legitimacija (održanje strukturalnog modela) (L) – ovu funkciju
ispunjava kulturni sustav u koji se ubraja i religija.

→ Svaki sustav ispunjava svoju funkciju za cjelokupno društvo koje time postiže stanje
ravnoteže.
→ Paradigma četiriju funkcija vrijedi i za svaki pojedinačni socijalni sustav pa tako i za
religiju

2. Funkcije religije
→ Parsons smatra da religiju karakterizira paradoks. Religija je usmjerena prema
transcendentnom svijetu u kojem ljudi mogu naći svoje spasenje, ali kako se religija
etablirala u ovostranosti, ona postaje dijelom ovog svijeta.
→ Glavne karakteristike religije prema Parsonsu su:
 niz više ili manje međusobno povezanih vjerskih predodžbi koje se
odnose na ''nadnaravna'', ''sveta'' bića,
 sustav simbola, predmeta, djelovanja, iskustvenih i duhovnih,
kojima se pripisuje kvaliteta svetog i prema kojima ljudi izražavaju
ona emocionalna stanja koja spadaju u religioznu sferu,
 religijski kolektiv
 moralne vrijednosti

16
→ Funkcije koje religija ispunjava za različite ''podsustave'':
 s obzirom na personalni sustav religija ispunjava.
 funkciju internaliziranja – nudi smisleni sustav koji daje doprinos
konstituiranju individualnog identiteta i njegovog održanja u
promjeni
 kognitivna funkcija – daje odgovore na čovjekovo pitanje o njemu
samomu i o svijetu u kojem živi
 katetička funkcija – nudi oblike i ekspresivne simbole koji čovjeku
dopuštaju iskazati svoje osjećaje
 evaluativan funkcija – sustav vrijednosti koje upravlja djelovanje
ljudi

 s obzirom na socijalni sustav religija ispunjava:

 integracijsku funkciju – integrira osobe u socijalni sustav tako što
im pomaže spoznati proturječje sustava i prihvatiti ih bez
dramatiziranja

 s obzirom na kulturni sustav religija ispunjava:

 funkciju legitimiranja – služi za legitimiranje i opravdavanje tako
što sakralizira cjelokupni vrijednosni sustav i norme društva.

→ Parsons zamjećuje kako zbog pluralizacije religije ona sve više postaje privatan stvar.
Zbog toga se postavlja pitanje daljnje uloge religije u društvenom sustavu, tj. mogući
problemi prilikom izvršavanja onih funkcija koje izvršava religija, Parsons rješenje vidi u
stvaranju javnog oblika religije.

→ Kritika Parsonsa:
– prebacivali su mu da je njegova slika društva previše harmonična;
– njegov pojam religije je preapstraktan i preopćenit;
– prebacivalo mu se da je njegov model društva prestatičan, te da ne može
objasniti društvene promjene i religijsku mijenu.

→ Parsons je na te kritika uzvratio tako da je razvio model evolucije društva. Pod tim
pojmom podrazumijeva prije svega proces funkcionalnog diferenciranja društva, tj.
proces sve većeg raščlanjivanja i podjele društva na različite parcijalne sustave koji u
danim okolnostima preuzimaju posebne funkcije.
→ Parsons polazi od toga da svako raščlanjivanje nekog parcijalnog sustava dovodi do
poremećaja ''adaptacije'' tj. povećava se sposobnost prilagodbe cijelog sustava njegovoj
okolini.

3. Evolucija religije

17
→ Robert N. BELLAH – interesira ga kako strukturalno – funkcionalna analiza može
riješiti probleme socijalne promjene.
→ Bellah se nadovezuje na evolucijonizam – prema tom shvaćanju povijesni razvoj religije i
društva karakterizira sve veće diferenciranje religije i društva koje on označuje kao
evolucija.
→ Stavljajući evoluciju tog simboličkog sustava u odnosu prema odgovarajućim oblicima
religijskog djelovanja, prema organizacijskom obliku religije, i prema njezinoj socijalnoj
funkciji Bellah razlikuje 5 različitih stupnjeva religiozne evolucije:
1. primitivna religija – primjer religija australskih urođenika; karakterizira
je simbolički sustav koji ne poznaje razdvojenost sakralnog od profanog;
ne postoji izdvojena organizacija; socijalna funkcija te religije sastoji se
u jačanju solidarnosti i socijaliziranju
2. arhaična religija – primjer afrička i polinezijska društva, ali također i
rana indijska, kineska i židovska religija; religijski simbolički sustav
sadrži određena mitska bića i nudi sliku o aktivnim i voljom
opskrbljenim bogovima; religijsko djelovanje poznaje kult koji pravi
razliku između ljudi kao subjekata i bogova kao objekata. Dolazi do
stvaranja panteona bogova; uloge svećenika, do božanskog ili
svećenskog kraljevstva. Religiozna organizacija je funkcionalna.
3. historijske religije – primjer srednjovjekovno kršćanstvo; služe se
pismom, poznaju tržište, novac, birokraciju i pravo; simbolički sustav
izrazito transcendentan. Religiju se može označiti i kao univerzalističku.
Djelovanje je usmjereno na postizanju spasenja i postoji jasno
strukturirano shvaćanje osobe. Religijske organizaciju su formirane,
postoji religijska elita.
4. rane moderne religije – primjer protestantska reformacija; raspada se
hijerarhijska razdvojenost sakralnog od profanog svijeta i dolazi do
izravnog odnosa individuuma transcendentne realnosti. Cilj religijskog
djelovanja je realiziranje spasenja u svijetu, religijsko djelovanje je
identično sa životom.
5. moderna religija – veoma je upitno ima li ta religija još uvijek simbolički
sustav. Crkva je izgubila svoj monopol, prevladavaju ''mekani'' oblici
organizacije. Djelovanje karakterizira visoki stupanj slobode, tako da se
govori o individualizmu. Modernu religiju karakterizira to što ona kao
podsustav postoji uz znanost, umjetnost ili privredu.

→ Pojam isprepletenost označuje stanje kada su religijske institucije na svim razinama

nekog društva isprepletene s nereligijskim institucijama. Isprepletenost može ići tako
daleko da religijske organizacije preuzimaju svjetovne funkcije, i s njima isprepletene,
svjetovne organizacije preotimaju religijske funkcije.

4. Funkcionalni ekvivalenti i civilna religija

→ Yinger - polazi od toga da funkcije koje je Parsons pripisivao religiji, mogu ispunjavati
također i druge institucije, drugi pojedinačni sustavi. To bi bili, smatra Yinger,
funkcionalni ekvivalenti religije.
→ Kako religije ne mogu više integrirati sve članove društva, na njihovo mjesto dolaze
drugi pokreti i ideologije koji kao zamjena izvršavaju tu integracijsku funkciju.
18
→ Pojam civilne religije dolazi od Jean Jaquesa Rousseaua. Sve većom društvenom
diferencijacijom religije i politike religijski vjerski sustav odvojio se od legitimacije
političkog autoriteta.

NEOKLASIČNA SOCIOLOGIJA RELIGIJE

VII. Sveti kozmos i nevidljiva religija: supstancijalne i funkcionalne definicije

religije

→ Strukturalni funkcionalizam je '60.-ih godina 20. st. postao prevladavajući način

promatranja društva, pod okriljem tih kritika stvorena je koalicija stajališta koja su bila
usmjerena prema subjektu povezala su se s konfliktno – teorijskim marksističkim
stajalištima (koja socijalnu promjenu smatraju produktivnim rezultatom konflikta
između socijalnih skupina) protiv strukturalnog funkcionalizma.
→ Unutar sociologije religije već neko vrijeme prevladava shvaćanje koje je snažnije
naglašavalo subjekt, a dolazi do izražaja početkom '60.-ih godina u radovima Bergera i
Luckmanna.

1. Društvena konstrukcija zbilje

→ U središtu društvene konstrukcije zbilje stoji znanje ljudi koje upravlja njihovim
djelovanjima. Pod pojmom znanje, Berger i Luckmann, ne razumijevaju samo ono
znanje koje se stječe na nastavi. Znanje znači svaku predodžbu koju imamo o svijetu.
→ Oslanjajući se na fenomenološku teoriju Alfreda Schütza, oni naglašuju da svaki oblik
ljudskog znanja počiva u osnovi na subjektivnom iskustvu.
→ Naše znanje o svijetu ima subjektivni karakter. Taj je subjektivni karakter razlog da
živimo u višestruko ''mnogostrukim'' zbiljama. Naša iskustvena zbilja – ono što se
označuje kao životni svijet – obuhvaća zapravo vrijeme u kojima sanjamo, fantaziramo
ili sanjarimo. Između tih mnogostrukih zbilja jedna zbilja zauzima izuzetno visoku
poziciju – zbilja svakodnevlja. Tu nije riječ o stvarnom isječku svijeta, nego o posebnoj
vrsti ''realističkog stava'' subjekta prema svijetu.
→ Svakodnevlje se potvrđuje ponajprije u tome da se s drugima ophodimo, da međusobno
djelujemo i da s njima komuniciramo.
→ To je zapravo srž društvene konstrukcije zbilje: dok s drugima međusobno djelujemo i
komuniciramo, mi zapravo s njima izgrađujemo zajedničku zbilju koja se temelji i na
našim iskustvima i djelovanjima.
→ Proces društvene konstrukcije, Berger i Luckmann, opisuju kao dijalektički proces kojeg
označuju pojmovima:
 eksternaliziranje – počiva na tome da je čovjek donekle po svojoj
naravi prisiljen stvarati svijet koji mu služi kao potpora i sigurnost,
dakle prisiljen je svoju nutrinu, namjere i planove okrenuti prema
vani, da bi se tamo pokazali kao stvarni
 objektiviziranje – to dovodi do opredmećivanja predmeta – čovjek
stvara institucije općeg, međusobnog djelovanja, alate i druge
stvari koje zajedno čine kulturu. Jednom stvoreni ti se fenomeni
počinju smatrati prirodno danima

19
  internaliziranje – ti se fenomeni ponovno smještaju u ljudsku
svijest da bi pojedinac mogao unutra zajedničke kulture živjeti i s
drugima komunicirati

→ Posebnu ulogu u društvenoj konstrukciji zbilje igra jezik. Kao oblik objektivizacije on
pokazuje vlastita tipiziranja zbilje koja povratno utječu na subjektivan iskustva. Time je
jezik srž društveno stvorenog znanja o zbilji, što znači srž društvene zalihe znanja.
→ Najsveobuhvatniji oblik legitimacije predstavljaju simbolički univerzumi, u koje se
smještaju, transcendiraju i uzdižu sveukupna društvena zbilja, najrazličitije institucije i
tradicija. Simboličke univerzume konstruiraju ljudi i oni služe da podupiru institucije,
organizacije i cijele društvene poretke.
→ Za Bergera i Luckmanna religija predstavlja samo jedna simbolički univerzum.

2. Funkcionalne i supstancijalne definicije religije

Definiranje religije dijeli se na dvije kategorije:
a) supstancijalne definicije religije – žele definirati samu vlastitost religioznog. U tim
definicijama, kako su ih dali Otto, Wach ili Eliade, mogu se razlikovati dvije varijante:
1. psihološko usmjereni supstancijalni pojam religije – naglašuje da postoje
posebna iskustva za koja se veže nešto religiozno. Religiozna iskustva se
razlikuju od normalnih, svakidašnjih iskustava
2. sociološki supstancijalni pojam religije – religijska iskustva veoma često se
povezuju s ritualima i dogmama, kao i s oblicima zajednica koje se iskazuju kao
religijske
b) funkcionalne definicije religije – njihova je karakteristika u tome što religiozno
prepoznaju u određenim djelovanjima ili po odnosu na određene probleme. Religija
ispunjava posebne psihološke funkcije.
1. psihološke funkcije možemo razlikovati:
a. kognitivnu funkciju – religija služi da bi se shvatilo nepoznato, da ga se
duhovno nad vlada
b. afektivnu funkciju – religija omogućuje ophođenje i prevladavanje
posebnih emocionalnih stanja
c. pragmatičnu funkciju – religija omogućuje prevladavanje posebnih
kriznih situacija i priprema sredstava i putove kako bi se njima bavila
2. sociološke funkcije religije:
a. funkcija fundiranja – religija utemeljuje najviše vrijednosti za individue,
grupe i društva
b. funkcija integracije – religija nudi zajedničku jezgru vrijednosti, koja
održava postojanje kulture
c. funkcija legitimacije – više ili manje autonomna religija služi za
legitimaciju vlasti, s jedne strane religijskih stručnjaka, s druge strane
nekih drugih grupa, npr. plemstva
d. funkcija kompenzacije – pomoću predodžbe o drugom svijetu religija
pruža zadovoljštinu za patnje, nedostatke, nepostignuti prestiž i sl.
3. antropološka funkcija religije – religiju se može promatrati kao specifičnu
značajku ljudske egzistencije.
→ Prednosti i slabosti obiju definicijskih mogućnosti:

20
 supstancijalna definicija religije funkcionalna definicija religije
- naglašava razliku religija - ističe sličnost religija
- nisu sklone vidjeti ono specifično u religiji
- teško je razdvojiti religijsko od nereligijskog
3. Peter L. Berger i signali transcendencije
→ U određivanju pojma religije Berger, kao i Schütz, polazi od toga da postoje posebna,
nesvakidašnja, izvanredna iskustva.
→ Pojmom nomos Berger naziva sveobuhvačujući poredak, kojeg stvara društvo i koji će u
cijelosti obuhvatiti svakodnevlja. Najvažnija funkcija društva je nomiziranje,
uspostavljenje smisla koji će povezivati nepovezanost iskustava. Kada nomos stekne
status društveno priznate izvjesnosti, tada Berger govori o kozmosu.
→ Religija predstavlja jedan sveobuhvačujući simbolički univerzum. Religija znači
stvaranje sveobuhvačujućeg svetog poretka u djelovanju, koji može postati bez obzira na
prijeteći kaos kojeg nalazimo u svakom vremenu. Religija je čovjekov pothvat da stvori
sveti kozmos.
→ Religijski rituali služe da bi pomogli prevladati iskustva koja ponekad mogu čak i biti
prijeteća.
→ Religiju se može razumjeti kao ljudsku projekciju, jer se komunicira u ljudskim
simbolima, ta se komunikacija izaziva iskustvom.
→ Berger religiju određuje kroz supstancijalno iskustvo onog Svetog: čovjek ono sveto
doživljava kao nešto što ''odudara'' od rutine svakodnevlja, kao nešto posebno i
potencijalno opasno.
→ Berger glavnu zadaću religije vidi u teodiceji, u objašnjavanju patnje, zla, smrti
religijskim legitimacijama. On drži da se teodiceja nalazi u jednom kontinuum, koji ide
od racionalnosti do ekstremne iracionalnosti.

4. Pluraliziranje, privatiziranje i sekulariziranje

→ Berger i Luckmann zastupali su shvaćanje da crkve sve više i sve brže gube svoj utjecaj i
da se zbog toga u cijelosti razdvajaju crkvenost i religioznost.
→ S obzirom na povijesni razvoj, situaciju religije se u zapadnom društvu može s jedne
strane okarakterizirati s pojmom pluralizam.
→ Pod pojmom pluralizam, Berger podrazumijeva, koegzistenciju različitih svjetonazorskih
i religijskih grupa u društvu. Pluralizam stvara ''prisilu na herezu'' tj. modernitet
prisiljava čovjeka na probiranje i izbiranje. S pluraliziranjem je povezana sve veća i
snažnija tržišna orijentacija religije. Na jednoj strani su članovi reg. organizacija koji
preuzimaju ulogu klijenata, a na drugoj reg. organizacije koje samo pružaju usluge.
→ S pluraliziranjem i tržišnom orijentacijom dolazi od privatiziranja religije. Pripadanja
nekoj od crkava sve manje utječe ne vrednote, stajalište i životne odluke njezinih
članova. Crkvena je religija sve manje u situaciji preuzimati teme koje su važne za ljude,
koje se sve više tiču njihovih individualnih problema, njihove privatne sfere. Simptomi
tog privatiziranja jesu porast značenja psihologije, ali također i psihokultova, zatim
povećanja grupa za samopomoć i drugih sličnih zajednica usmjerenih na same sebe,
svoje tijelo i svoju dušu.
→ Sekulariziranje: - za Bergera je religija od općeg društvenog dobra degradirana na
posebni crkveni posjed. Sekularizacijom su crkveno religiozni članovi postali ''kognitivna
manjina'', dok se većina okreće zemaljskim religijama.

21
 - za Luckmanna je sekularizacija ''moderni mit''; on ne niječe da je
značenje crkvenih organizacija znatno opalo, međutim to ne znači da je religija izgubila tlo
pod nogama. Ona naime samo mijenja svoj oblik i postaje nevidljivom religijom. On religiju
označuje nevidljivom religijom zato što ona više ne mora bezuvjetno prihvaćati oblik
poznatih religijskih organizacija, tradicionalnih učenja i tradiranih obreda.
5. Nevidljiva religija Thomasa Luckmanna
→ Luckmannova kritika teze o sekularizaciji utemeljena je u njegovom široko postavljenom
funkcionalističkom pojmu religije.
→ Za njega je religioznost antropološka značajka ljudske egzistencije. Ta se značajka
temelji tomu što je čovjek biće koje se rađa nedovršeno i koje je zbog toga u bitnomu
upućeno na druge ljude. Čovjek postaje čovjekom – i individuom – tek onda kada se
nađe među drugim ljudima, jer se individualizacija ljudske svijesti realizira samo u
društvenim procesima. Tom procesu postajanja čovjekom odgovara religioznost koji se
nalazi u osnovi procesa transcendiranja čovjekove biološke prirode.
→ Pored temeljne funkcije transcendiranja ljudske naravi religioznost poprima socijalni
oblik koji Luckmann označuje kao svjetonazor. On obuhvaća tipiziranja, sheme značenja
i sheme ponašanja koje upravljaju rutinsko znanje.
→ Unutar svjetonazora može se kristalizirati smisleno područje koje se pojavljuje kao
''sveto''. To smisleno područje, koje Luckmann naziva sveti kozmos, nadilazi
svakodnevnicu. On svoj izraz nalazi u oblicima koji se nalaze u modelima ponašanja,
slikama i svakodnevnom jeziku svjetonazora, dakle u simbolima, ikonama i ritualima. Ti
su oblici duboko usidreni u posebnim iskustvima.
→ Da bi što bolje odredio ta iskustva Luckmann razlikuje različite razine transcendencije
iskustva:
 mala transcendencija – nešto što u određenom vremenskom ili prostornom
pogledu nadilazi neposredno iskustvo
 srednja transcendencija – ono što se doživljava može se općenito iskusiti samo
posredno
 velika transcendencija – ono što se iskusuje nije više pristupačno u
svakodnevnom svijetu

→ Dotično društveno ophođenje s transcendencijama u svjetonazorima i svetim

kozmosima te odgovarajući osobni identiteti poprimaju različite oblike, koji su ovisni o
socijalnoj strukturi društva.
→ U arhajskim je društvima diferenciranje različitih društvenih funkcija još uvijek slabo.
Snažno preklapaju osoba, religija i socijalna struktura. Religija je time društveni
fenomen i istodobno vezana za sve aspekte društvenog i privatnog života.
→ Tradicionalne visoke kulture – dolazi do početka izgraničenja svetog kozmosa u
određenim institucijama; pojava eksperata koji sistematiziraju i kodificiraju nedostupna
tumačenja. Ta tumačenja dovode do jasnijeg razgraničenja svetog kozmosa u odnosu na
svakodnevnicu. S druge strane religija u tim ekspertima ima vidljivu socijalnu bazu koja
kroz njihove interpretacije dolazi u odnos prema drugim institucijama.
→ Moderna industrijska društva karakterizira činjenica da područje značenja svetog
kozmosa, koji je kao ''službeni model religije'' nekoć legitimirao cijelo društvo, sada gubi
svoj utjecaj na druga institucionalna područja (privredu, znanost, pravo itd..) kao i na
vođenje života pojedinca. Dolazi do nevidljive religije.

22
→ Pojam nevidljive religije ukazuje na ta da usmjereno područje važenja službenog modela
religije, čiji su nositelji specijalizirane institucije, ne ostavlja iza sebe nikakav religijski
vakuum. Budući je religija antropološka značajka, ljudi i dalje ostaju religiozni, religija
poprima socijalne oblike koje se više ne može iskazati i izraziti u obliku tradicionalnih
religijsko prepoznatljivih institucija i predodžaba.
→ Luckmann naglašuje i povećano značenje privatiziranja religije. Time ukazuje na
tendenciju da religije ima manje u crkvenim institucijama negoli u privatnoj sferi.
Privatnu religiju karakteriziraju kratkoročni, grupni organizacijski oblici, kao npr. grupe
za samopomoć, klinike ili neke druge srodne podupirajuće manje zajednice.
→ Osobe stvaraju bricolage svjetonazora kako bi zadovoljili svoje vlastite potrebe; isto tako
privatiziranje religije dovodi od toga da se relevantne religijske teme odnose uvijek više
na privatno, subjektivno područje.

23
 VIII. Religija kao sustav i nasljedstvo kritike religije

→ Za Luhmanna je religija vlastiti društveni podsustav, ona stoga može ispunjavati i

posebnu društvenu funkciju
→ U smislu teorije sustava društvo je u cjelini samostalni sustav, koji se zbog specifičnih
značajki razlikuje od drugih sustava. Sustavi se sastoje od mnoštva elementa koji
međusobno djeluju, čijom se interakcijom tek konstruira isprepletenost. Taj aspekt da
sam sustav sebe proizvode Luhmann označuje pojmom autopoietski. Društvo je zapravo
socijalni sustav.
→ Za Luhmann je komunikacija onaj temeljni proces kojim se stvaraju socijalni sustavi.
Komunikacija se prema Luhmannu sastoji od tri međusobno povezana procesa:
informacija, priopćenje i razumijevanje. Pri tom je ipak potrebno naglasiti da Luhmann
izričito isključuje da se ti procesi pokazuju odlučujući prema procesima u svijesti.

1. Diferenciranje društva i religijska komunikacija

→ Luhmann polazi od toga da religija i društvo dijele iste osnove. Religija je dio društvenog
sustava, koji se tek tijekom razvoja društva počinje razlikovati od njega
→ U tijeku društvenog razvoja povećava se kompleksnost društvenog sustava, što se može
opisati kao proces diferenciranja. U tom procesu diferenciranja mijenja se struktura
društva na način koji Luhmann označuje u tri stupnja:
1) Segmentarno diferencirana društva – sastoje se od strukturalno sličnih
parcijalnih sustava, kao što su na primjer obitelj, klanovi, sela, plemena.
2) Stratifikacijsko diferencirana društav – odnosi se na društva u kojima
postoje nejednaki, u pravilu hijerarhijski ustrojeni slojevi, kao npr.
feudalna, klasna ii staleška društva.
3) Funkcionalno diferencirana društva – moderno se društvo dijeli na
posebna parcijalna područja, koja u danom trenutku ispunjavaju
posebnu na tom području dominirajuću funkciju za cjelokupno društvo.
Tehnika i znanost se izdvajaju kao posebni podsustavi kao i privreda ili
umjetnost.

→ Kao što je već Durkheim naglašavao, društva se, koja Luhmann naziva segmentarna,
integriraju pomoću religije. Nasuprot tomu funkcionalno diferenciranim socijalnim
sustavima za to više nije potrebna religija. Društvena integracija ne počiva više ne
religiji, nego na kompleksu odnosa sustav/okolina u okolini religijskog sustava koji
omogućavaju religiju. Društvo je za religijski sustav sekularizirano.
→ Pojedinačna se funkcionalna područja stvaraju i održavaju pomoću komunikacije
→ Komunikacija se u sustavu odvija samo u specifičnom mediju, koji se ravna prema
jednom danom trenutku specifičnomu binarnom kodu, i samo ta u dotičnom
specifičnom kodu izvršena komunikacija konstituira dotični sustav.
→ Religiju karakterizira činjenica da ona u mediju ''vjere'' nudi duhovna sredstva
komunikacije. Pritom se za religiju – za razliku od drugih funkcionalnih sustava – stvara
24
 posebni komunikacijski problem: problem u svijetu imanentne komunikacije preko
transcendencije. Jer komunikacija preko nepoznatog, odnosno transcendentnog više nije
komunikacija kao takva. Kako god da se komunicira preko transcendentnog proizvodi se
imanentno.
→ Komunikacija se dakle uvijek odnosi na diferenciju prema nečemu što se tijekom
društvenog diferenciranja razvija od ''nepoznatog'' preko ''Boga'' i ''transcendencije'' do
''kontingencije''. Te diferencije ukazuju na kôd religijske komunikacije.
→ U mjeri u kojoj se društvo funkcionalno diferencira, pomjera se funkcija religije. Religija
sada ispunjava za društveni sustav funkciju, da neodredivi svijet, koji je takav jer je
prema vani (okolini) i prema unutra (sustavu) nezavršeni svijet, transformira u odredivi
u kojem sustav i okolina mogu stajati u odnosima koje na obje strane isključuju
proizvoljnost promjene.
→ U segementranima se društvima ta razlika određuje kroz poznato i nepoznato

2. Funkcija, usluga i refleksija religije

→ Tu funkciju religije Luhmann naziva prevladavanje kontingencije.
→ U glavnim crtama pod pojmom kontingencije može se, kao prvo, razumijevati
komunikacija upada pomoću neprevidive okoline u personalni sustav, onako kako se to
u osobnom životu uvijek iznova pojavljuje. Funkcija se religije, kao drugo, odnosi i na
društvene kontingencije: na privredne kao i političke krize, ratove i druge posljedice
društvenih procesa.
→ Religija ne cilja na neku od kontingencija općenito: na trajnu ''prijetnju'' socijalnom
sustavu od strane nepredvidive okoline.
→ Religijski sustav čini i određene usluge za sustave u ''okolini u kojoj se nalazi sustav''.
→ U usluge religijskog sustava spadaju pokušaji rješavanja problema koje stvarju drugi
parcijalni sustavi, a koji se ne rješavaju, poput zapostavljanja društvenih grupa,
siromaštva i bijede. K tome se pribrajaju i pokušaji rješavanja problema na razini
personalnog sustava, rješavanje ''vlastitih, osobnih problema'' poput smrti, o kojima se
ne govori u drugim društvenim sustavima.
→ Socijalne usluge religije naspram drugim društvenim podsustavima Luhmann naziva
dijakonija, a vršenje religije u personalnom sustavu označava kao dušobrižništvo.
→ Dijakonisko socijalno služenje odnosi se na strukturalne probleme, koji ne spadaju u
djelokrug postupanja prema osobama jer te zadaće nisu prepoznate kao socijalno
strukturirane.
→ U dušobrižništvu je riječ o osobnim problemima personalnog sustava: dušobrižništvo
nema ništa s njegovim sociostrukturalnim položajem nego se bavi njegovim psihološkim
sustavom.
→ Refleksiju kao promišljanje religijskog sustava o samom sebi čini teologija. Ona se bavi
utemeljivanjem opravdanjem (obrazlaganjem) religijskih funkcija crkve i njezinim
dijakoniskim služenjem. Teologija stvara dogme kojima vrednuje osnovni sadržaj
religijskih iskustava i situacijski ga tumači, potom stručno obrazlaže, ukazuje na
mogućnost pogreške i usustavljuje ga.
→ U svom odnosu prema religijskom sustavu zadaća je teologije jamčiti društveni i
vremenski identitet.
→ Teologija se treba boriti protiv sve češće kompleksnosti

25
3. Organizacija religije i inkluzija
→ Crkva je za Luhmann organizacija koja vrši funkciju religije i to ne samo u smislu
''službene crkve''. Nju treba razumjeti kao čvrsti i izgraničeni komunikacijski sustav,
kojega karakteriziraju duhovna komunikacija, obredi i teologija. Crkva pokazuje
formalne značajke drugih organizacija, dakle članstvo, načelnu oblikovanost struktura i
procesa te u sve većoj mjeri slobodno postavljanje svrhe, prema kojoj se orijentiraju
djelovanja članova.
→ Religijski sustav se sastoji od službene crkve kao i različitih uloga članova.
→ Za Luhmanna postoji bitna strukturalna značajka društvenih podsustava u razlikovanju
profesionalnih i komplementarnih uloga. Te uloge igraju odlučujuću uloga za odnos
individuuma i društva.
→ Pojedinačnu osobu definira njezina funkcionalna uloga. Pored toga ona zauzima također
i komplementarne uloge koje omogućuju pristup uslugama funkcija. Time ona prima
usluge funkcionalno diferenciranih sustava: političkog sustava, privrednog sustava ili
upravo religije. Stoga u funkcionalno diferenciranim društvima nastupaju posebni
problemi uvezivanja ili inkluzije članova.
→ Inkluzija se odnosi na uvjete sudjelovanja u socijalnoj komunikaciji, ona se odnosi na
očekivanja socijalnih sustava, odnosno religijskoga sustava od sudionika i na uvijete
njihova pristupa tim sustavima.
→ Luhmann također govori i o privatiziranju odluke, čije on posljedice opisuje slično kao i
Luckmann. Pošto je religija poziv samo za mali broj ljudi, tada za većinu odluka za
religiju vodi do toga da oni postaju publika onih koji se religijom ''bave'' po pozivu

4. Nasljedstvo kritike religije – kritička teorija religije

→ Kritička teorija društva poziva se na nekoliko socijal – znanstvenika i filozofa koji su od
početka dvadesetih godina 20. st. bili zaposleni na frankfurtskom Institutu za socijalno
istraživanje tj. Frankfurtska škola. Nju karakterizira izrazito povezivanje na Marxovu
teoriju, koju je ona pokušala proširiti na povijesne okolnosti društva 20. st.
→ Religija je izraz vlasti. Ona je sastavni dio društvene ideologije, koja pritišće individualnu
svijest i koja ju prilagođuje zahtjevima funkcionirajućeg društva.
→ Jürgen Habermas, najpoznatiji suvremeni predstavnikom kritičke teorije, smatra da se
izvorna vrijednost religije nalazi u tomu što je doprinosila moralu društva.
→ Habermas slijedi ponajprije evolucionističko – teorijsku argumentaciju: tijekom
društvenog razvoja dolazi do povećanje racionalizacije. Kognitivno – instrumentalna
racionalnost, koja obuhvaća kategorijalno mišljenje i ciljno djelovanje, racionalizira se
stvaranjem znanstvenog pogona i tehnike. Estetsko – praktična racionalnost osjetilnog
vidljivog svijeta izražava se u umjetnosti koja tijekom društvenog razvoja postaje
samostalnim umjetničkim pogonom i time se pokorava vlastitim zakonima. Na posljetku
to je moralno – praktična racionalnost, koja upravlja ''dobro'' i ''ispravno djelovanje'',
koje svoj izraz nalazi u religioznom razvoju, posebno u kršćanskoj etici.

26
→ Religija služi da utemelji moral. Habermas upućuje na Durkheima koji je pokazao
utemeljenost društvenih normi i vrijednosti, dakle utemeljenost njihova morala kroz
religiju.

→ Tijekom društvenog razvoja dolazi do povećane racionalizacije. Racionalizirajući razvoj

religije odvija se u 4 etape ovisno o promjenama oblika sporazumijevanja:
1. u arhajskim društvima obredi i mitovi služe kao oblici sporazumijevanja
2. u visokim kulturama od mitova nastaju religiozne i metafizičke slike
svijeta, a prakticiranje rituala postaje sakramentalnom praksom
3. u ranom modrenom društvu kultna se praksa preoblikuje u obrazovanu
religiju koja se služi umjetnošću, a slike svijeta postaju etikom religioznog
nadzora
4. u moderni praksa postaje komunikativnim djelovanjem, te se iz etike
nadzora razvija komunikativna etika

→ Tijekom društvene racionalizacije iz religijske zajednice nastaje racionalno

komunikativno djelovanje

27
STANJE I RAZVOJ SUVREMENE RELIGIOZNOSTI

IX. Crkve, sekte i organizacija religije

1. Tipologija religijskih zajednica

→ Religijska antropologija je svojim proučavanjem ukazala na veliku raširenost različitih
društvenih oblika religije u najrazličitijim kulturama, čime se bavi i sociologija religije,
s tim da su sociološke definicije religije usmjerene na oblike, ustroje i strukture koje ljudi
stvaraju u odnošenju s religijom.
→ Crkva je prema Weberu birokratska organizacija koja polaže univerzalno pravo i dopušta
da potencijalno svaki čovjek može biti njezin član. Religiozna karizma u crkvi više nije na
osobama, već na službi. Članstvo u crkvi se stječe quasi automatski, na primjer,
krštenjem djeteta i povezano je s pravilima koja, u usporedbi sa sektom, nisu previše
stroga.
→ Sekta za Webera može imati određeni broj članova koji počiva na njihovom
dragovoljnom pristupu, na primjer, krštenjem odraslih, i ponekad na posebnim
religioznim kvalifikacijama, npr. doživljajem konverzije. Time sekta za Webera postaje
udrugom religiozno kvalificiranih.
→ Pojedinac je kvalificiran ili snagom božanske predestinacije oduvijek ili snagom
unutarnjeg svjetla ili pneumatske osposobljenosti za ekstazu ili neke druge specifične
karizme koja mu je dana ili koju je on sam stekao. Dok se crkva može aranžirati drugim
svjetovnim područjima, sekte odbijaju svijet što je ponekad povezano s paramilitarnim
odgojem.

Nekoliko značajki crkve i sekte (Max Weber)

Značajke CRKVA SEKTA
Članovi potencijalno svi ljudi samo religiozno
kvalificirani
Vodstvo hierokratska shema vladavina kvalificiranih
službe
odnos prema svijetu potvrđujući, prihvaća odbojan, ne prihvaća
svijet svijet
Disciplina opuštena Stroga
Organizacija birokratska karizmatska

→ Weberova tipologija se zapravo nastavlja na tipologiju Ernesta Troeltscha koji je još

1912. godine razlikovao različite oblike religijskih zajednica i naglasio da se ti tipovi ne
razlikuju samo po socijalnom ustroju nego i po religioznoj orijentiranosti. Weberovo
shvaćanje crkve se ne razlikuje puno od Troeltschovog, ali za Troeltscha je sekta
udruženje strogih i svjesnih kršćana, koji se sastaju kao uistinu novorođeni, napuštaju

28
 svijet i ograničavaju se na manje krugove, a njezin cilj je kršćansko uređenje života i
pripremanje za nadolazeće kraljevstvo Božje, odnosno, definira ju u okviru kršćanske
religije.
→ Troeltsch razlikuje i treći društveni oblik religije, kojeg naziva "mistika".
→ Mistika opisuje samo prolazne i sasvim osobne grupe za koje kult i dogma nemaju
posebnu ulogu. Ta se individualistička usmjerenost pokazuje u pounutarnjenju i
stvaranju izravnog odnosa s idejnim svijetom koji postaje čisto osobni duhovni posjed i
koji je utemeljen u kultu i nauku.
→ Tridesetih godina 20. stoljeća H. Becker je naglasio da Troeltschov historijski oblik
mistike ima važnu ulogu u modernoj religiji i preimenovao ga je u kult.
→ Kult predstavlja socijalni oblik religije koji pokazuje privatni, osobni karakter i ne
poznaje nikakvo formalno članstvo, što odgovara Troeltschovoj definiciji mistike.
→ Richard N. Niebuhr 1929. godine naglašava da između crkve i sekte postoji međuoblik
kojeg naziva denominaciija koji ima važnu ulogu u SAD-u.
→ Denominacije nastaju iz sekti koje su većinom utemeljili karizmatični vođe. Uspije li
nekoj sekti preživjeti smrt svog utemeljitelja i karizmu učiniti donekle trajnom, ona
postaje denominacijom.
→ Denominacije pokazuju značajke crkava, npr.članovi se mogu angažirati u svjetovnom
životu, i imaju ustroj sličan crkvenom, s iznimkom dragovoljnosti pristupanja i
priznavanja religijskog pluralizma, odnosno sa sektama dijele voluntativni karakter, a
mnoge denominacije traže ženidbu unutar denominacije i veliku važnost pridaju
strogom odgoju. U američkoj sociologiji religije se s obzirom na denominacije
primjenjuje i pojam sekta.

2. Religijske organizacije
→ Organizacije se smatraju novim tipom socijalnih tvorbi kojeg karakterizira izričito
određivanje cilja koji prihvaćaju njegovi članovi, i oni koji to žele postati, koji su se na to
obvezali na način više ili manje razvijene podjele rada. Ciljevi religijskih organizacija
mogu biti različiti, a u pravilu ih karakterizira njihovo polaganje prava na
sveobuhvatnost koje se može ostvariti i stoga ih se označuje kao iracionalnim.
→ Religijske organizacije su rijetko iracionalne, jer svoju egzistenciju osiguravaju
ostvarivanjem ciljeva racionalnim sredstvima, što im uspijeva stvaranjem unutarnje
strukture u kojoj je ostvarivanje ciljeva regulirano načelima podjele rada, što ukazuje na
nejednaku raspodjelu moći, a s tim u vezi, i delegiranje odgovornosti. Tako na primjer
ritualne i kultne zadaće mogu izvršavati posebne osobe, koje posjeduju odgovarajuće
društvene pozicije.
→ Religijska tajna društva često slijede političke i gospodarske ciljeve, polažu pravo na
posjedovanje religijskog dobra koje je pristupačno samo posvećenim članovima, a
organizacija im počiva na tajnom držanju i na strogim pravilima pristupanja i otpuštanja
iz organizacije.
→ U modernim se religijskim organizacijama zadaće izvršavaju vrlo specijalizirano i
profesionalizirano, odnosno postoje profesionalne uloge i "eksperti" za rituale, dogme i
upravljanje, koji se školuju u ritualnoj i kultnoj praksi.
→ Razvoj organizacije možemo vidjeti na modelu religijske organizacije kršćanskih crkava,
koje su rano poprimile oblik organizacije. Njihova se organizacija razvila na teret
specifično kvalificiranih pozicija (iscjelitelji, proroci i sl.).

29
→ Taj temeljni model karakterizira više značajki:
a) teritorijalno načelo – to znači da su religijske organizacije i njihove
jedinice definirane određenim prostornim nadležnostima;
b) podjela rada – riješena je unutarnjom hijerarhijom to znači
piramidalnom raspodjelom ovlasti;
c) pristup organizaciji reguliran je za različite pozicije različitim
postupcima prihvaćanja i definirana je vlastita pravna moć
3. Religijske organizacije na njemačkom govornom području
→ Slobodnim crkvama nazivaju se religijske zajednice koje su nastale nakon 16. stoljeća i
koje su se suprotstavile crkvenosti povezanoj s državom. One su neovisne od države,
članstvo je dragovoljno, prevladava krštenje vjernika i u pravilu su strogo vezane za
Bibliju, a posljednjih godina razvile su snažne misionarske aktivnosti.
→ U slobodne crkve ubrajaju se menoniti, baptisti, metodisti i druge zajednice udružene u
Savez evangeličkih slobodnih crkava.
→ U američkim se istraživanjima potvrđuje tendencija koja već postoji u tipologiji
crkva – sekta da grupacije koje su se kasnije odcijepile i koje nalikuju sektama
postavljaju više zahtjeve svojim članovima koji potječu iz socijalno ugroženih skupina.
→ Wilson je te ''sekte'' razlikovao prema teološkim učenjima i načinu njihova misionarskog
djelovanja:
a) evangeličke (npr.duhovske) skupine – oslanjajući se na konverziju, žele
promijeniti svijet pokušavajući obratiti čovjeka;
b) adventističke zajednice – propovijedaju ponovni dolazak Mesije i
propast svijeta, pripremajući se za skori kraj svijeta (npr. Jehovini
svjedoci);
c) introvertirane skupine – naglašavaju unutarnjost i pobožnost, ustežu se
od zemaljskih zadaća, gaje višu pobožnost usmjerenu na unutarnje
prosvjetljenje od strane Duha Svetoga (npr. novopijetističke zajednice );
d) gnostički usmjerene ezoterične skupine – čija mistika treba pomoći da
se životni problemi riješe optimistično (npr. Kršćanska znanost).

→ Zajednice koje zastupaju religijska učenja pod utjecajem kršćanstva, ali ih i povezuju sa
svjetonazorskim elementima, ne slave službe Božje, ne obavljaju službe (npr.
sakramente) i ne poznaju položaje ekvivalentne položaju svećenika, nazivaju se
svjetonazorske zajednice.
→ Dok je većina zajednica u kršćanskoj tradiciji, nove religijske zajednice karakterizira
činjenica prihvaćanja nekršćanskih elemenata, osobito elemenata istočnjačkih religija.
→ Do 19. st. recepcija istočnjačke religioznosti bila je ograničena na intelektualnu elitu. Na
prijelazu u 20. st. ona ulazi u široke slojeve naroda.
→ Povezivanjem s društvenim pokretima '50.-ih godina 20. st. recepcija se proširila
najprije u kulturu mladih pa se od '60.-ih godina govori o ''religijama mladih'', a sadržaji
istočnjačkih religija su postali dio popularne masovne kulture. Elemente različitih
religijskih tradicija su preuzele zajednice koje se nazivaju ''sekte'', ''psihosekte'', ''religije
mladih'' ili ''destruktivni kultovi''.
→ Novi religijski pokreti – Crkve, slobodne crkve ili sekte karakterizira jedna više-manje
kompleksna organizacija, koja može izostati u slučaju novih religijskih pokreta. Socijalni
oblik religije može obuhvaćati i manje strukturirane tvorbe nego takve organizacije, na
što ukazuje pojam religijskih pokreta iza kojih se kriju pojedinačne, djelomice strogo
30
 strukturirane grupe, ali koji mogu obuhvaćati i slabo organizirane grupe koje
međusobno imaju slične interese, a kojima je cilj promjena društva pomoću religije.
→ Raschkeova definicija socijalnog pokreta: Socijalni pokret je mobilizirajući kolektivni
akter, koji na osnovi snažne simboličke integracije i male specifikacije uloga s određenim
kontinuitetom te pomoću varijabilnih organizacijskih oblika i oblika djelovanja ima za
svrhu prouzrokovati, spriječiti ili unazaditi osnovnu društvenu promjenu.
→ Novi religijski pokreti u svom zbirnom nazivu okupljaju pokrete koji su nastali nakon
Drugog svjetskog rata. Oni nude religijske i filozofske svjetonazore ili sredstva kojima se
može postići, na primjer transcendentno znanje, spiritualno prosvjetljenje ili
samoostvarenje.
→ Nove religijske pokrete karakterizira težnja za uskim povezivanjem religijskog vjerovanja
i svjetovnog života: svakodnevni se načini ponašanja religiozno tumače i mijenjaju, a
privatni život je podređen religiji. Karakterizira ih i potpuno izdvajanje svojih članova iz
njihovih ranijih socijalnih odnosa – obiteljskih i prijateljskih – zbog čega se tim
pokretima pristupa ideološki i protiv njih se pokreću borbe kroz političke i crkvene
institucije i dolazi do formiranja regularnih protupokreta koji provode otvorene
kampanje i organiziraju "deprogramiranje" bivših članova.
→ Veliku važnost pridaju intenzivnim i novim iskustvima Boga ili transcendencije, koja se
osjećaju na vlastitom tijelu. Novi religijski pokreti međusobno se mogu razlikovati
prema nekoliko značajki, od kojih je najvažnije razlikovanje prema njihovim
svjetonazorima. Tako možemo razlikovati kršćansko – fundamentalistički usmjerene
pokrete, istočnjački orijentirane i terapeutski usmjerene.

Značajke novih religijskih pokreta

značajke Kršćansko- Istočnjački terapeutske
fundamentalističke orijentirane skupine
posljednja dualizam između ne-dualistički naturalističke i
realnost Stvoritelja i Apsolut; Jednost; monoteističke
stvaranja Brahman; predodžbe,
Buddha; Tao; npr.biološki
sveti kozmos zakoni
cilj osobno spasenje; nadosobno iscjeljenje, razvoj,
otkupljenje od prosvjetljenje; samoostvarenje
grijeha nirvana
korijen zla istočni grijeh, kozmička nesretno
oholost, ljudski nesvjesnost djetinjstvo
ponos
najviši autoritet izvorno značenje riječi vlastito iskustvo,
Biblije i Objave prosvjetljujućih grupni konsenzus
učitelja;
"viša svjesnost"
put do spasenja moralno meditacija, otvorenost za
ponašanje, studij unutarnja psihološko
Biblije, misija praznina tumačenje
odnos prema čekanje drugog ahistorijsko; bez učiti iz povijesti
svijetu dolaska vremena i

31
 prostora

→ Scijentološka crkva
→ SUBUD
→ ISKCON – Svjetski pokret za Krišna svjesnost
→ Novi religijski pokreti se razlikuju i po odnosu prema svijetu:
a) pokreti koji odbijaju svijet - proklinju moderno društvo i njegov poredak i
drže da taj svijet odstupa od božanske namjere. Poriču postojanje razlike
između svjetovnih i religioznih stvari, a njihovi članovi se često pojavljuju kao
politički aktivisti. Naglašavaju odricanje od egoističnih interesa i traže služenje
jednom vođi, guruu ili proroku, a njihova organizacija regulira cjelokupni život
članova i pristupanje pokretu shvaća se kao ''novo rođenje'';
b) pokreti koji prihvaćaju svijet – status quo socijalnog poretka promatraju kao
nešto što sadržava značajke prema kojima je preko njih vrijedno težiti. Njihova
spiritualnost naglašava individualno iskustvo i njegovu subjektivnu realnost, a
njihovi spiritualni pojmovi stoje u službi osobnog uspjeha i postizanja cilja. Cilj
im je osloboditi čovjeka od konvencionalnih stega i socijalnih ograničenja da bi
prodro do vlastite ''istinske osobe''. Tematiziraju prije svega usamljenost
modernog čovjeka. Obećanje spasenja naglašava znanstveni karakter ideja,
sposobnosti i tehnika;
c) pokreti koji su se prilagodili svijetu - religiju promatraju izvorom osobne
inspiracije i naglašavaju aktivno religiozno iskustvo božanske moći. Njihovi
članovi većinom pripadaju srednjem sloju i višoj radničkoj klasi, koji su čvrsto
integrirani u društveni poredak. Njihova organizacija poprima tradicionalni
oblik crkava i sličnih religioznih udruženja.

32
 X. New Age, fundamentalizam i pučka pobožnost

1. Fundamentalizam
→ Pojam fundamentalizam predstavlja zbirnu oznaku za vrlo različite pokrete, prije svega
unutar kršćanstava, islama i židovstva. Iako taj fenomen prožima cijelu religijsku
povijest, pojam fundamentalizma se pojavljuje tek početkom 20. st. u anglosaksonskom
protestantizmu SAD-a. Najprije se pojavljuje kao naslov niza publikacija, dok su ga
'20.-ih godina 20. st. koristili tradicionalistički zastupnici pokreta sastavljenog od
baptista, prezbiterijanaca, metodista i drugih radi samooznačivanja. Riječ
fundamentalistički naglašuje religiozne izvore; tako u kršćanstvu kao izvor vjere treba
vrijediti samo Biblija.
→ Dolazi do stvaranja fundamentalistički orijentirane znanosti koja s ''kreacionizmom'',
protiv teorije evolucije, formulira vlastiti nauk o stvaranju.
→ Unutar Katoličke crkve fundamentalizam se javlja u: obnoviteljskim karizmatskim
pokretima, potom postoje stajališta stvorena na doslovnom razumijevanju Biblije, te na
kraju postoji i oštra kritika znanstvenog tumačenja Biblije.
→ Židovstvo ne poznaje nikakve uske predodžbe vjerovanja u Pismo. Ovdje se
fundamentalizam prije svega odnosi na ortodoksiju.
→ U Islamu se fundamentalizam odnosi na:
– suprotstavljanje pokušajima razdvajanjima države i
religije koju oni vide kao pokušaj pozapadnjačenja,
– traži se uvođenje religijskog moralnog kodeksa (koji
podupire diskriminaciju žene).
→ Fundamentalističke se pokrete smatra protestnim pokretima koji se u svojoj obrani od
modernizacije pozivaju na ono što oni drže ''istinskim'' religijskim tradicijama vjerovanja i
djelovanja.
→ S obzirom na sljedbeništva potrebno je razlikovati dva različita shvaćanja
fundamentalizma:
1. Racionalni fundamentalizam – naginje ovladavanju svijeta; život
usmjeren božanskim načelima, promoviraju ga znalci Pisma, ćudoredni
propovjednici; članstvo potječe iz starog srednjeg sloja anglosaksonskog
podrijetla koji zastupa politički konzervativnu poziciju.
2. Karizmatski fundamentalizam – naginje bijegu iz svijeta; naglašavaju se
religiozni osjećaji, individualni doživljaj Boga kao i čuda; utjelovljuje ga
mistik, svetac, čudotvorac i mučenik; članovi su dugo vremena bili iz
sloja sitnog građanstva usmjerenog prema tradicionalizmu.

2. Ezoterija i New Age – kompleks

→ U ezoteriju se ubrajaju oni modeli iskustva, vjerovanja i djelovanja koji nisu dostupni
svima, nego su ograničeni na poseban krug ljudi i time ih je potrebno promatrati kao
33
 posebno znanje. Ezoterijskim znanjem vođeno djelovanje veoma je često povezano s
osjećajem izabranosti, sa zahtjevom za privilegiranim spiritualnim, kognitivnim ili
praktičnim pristupom s posebnim pretpostavkama ili kvalifikacijama.
→ New Age javlja se '60. – ih godina 20. st., u biti New Agea nalaze se stara astrološka
predviđanja (npr. 2000. godine započinje razdoblje vodenjaka koje će obilovati
prosperitetom). Zagovaraju dolazak novog doba, novog vremena i dolazak novog
čovjeka, novog spasitelja.
→ New Age zapravo čini labava strukturirana mreža organizacije i pojedinaca koje su
povezane s određenim vrijednostima; mješavina magijskih i ezoterijskih kombinacija.
Za New Age je karakteristično da postoje različite organizacije, ali ih ne povezuje
nekakva zajednička autoritetna osoba ili autoritet (kao npr. Papa, guru).
→ Astrologija pokazuje kako je čovjek na cjeloviti način povezan sa svijetom. Srž je
predodžba unutarnjeg daljnjeg razvoja ljudske osobe koji se može označiti kao
spiritualnost osobe; spasenje je vezano za prakticiranje određenih tehnika. Mješavine
magijskih i ezoterijskih kombinacija. Glavni poticaj nastanka New Agea je nastanak
elektroničkih medija i razvoj komunikacijske tehnologije. U zapadnom mišljenju New
Age potječe iz jednog oblika hinduizma.
→ New Age – nevidljiva i difuzna religija.
● samostalna
● ne treba se pokazivati u crkvi

3. Popularna religioznost
→ Pokazuje određeni prekid s magijskim i okultnim aspektima New Agea i
tradicionalističkim aspektima fundamentalističkih pokreta. Djelomice integrirana u
religijske organizacije.
→ Fenomeni pučke religioznosti odnose sa na izvankršćanske i izvancrkvene oblike
religioznosti koji sadržavaju oblike subjektivne vjere, individualne i kolektivne rituale i
simbole.
→ Prema Islambertu moguće je razlikovati različite oblike pučke religioznosti:
1. tradicionalni kultni i religijski oblici koji dolaze do izražaja npr. u usmenoj
kulturi molitve za stolom, u religiozno sobnom i zidnom nakitu. Tu je posebice
značenje čašćenje svetaca
2. marginalni oblici vjere i religijske prakse – pod tim se misli na cijelo mnoštvo
magijskih praksi kojima se prevladavaju teške životne situacije. Ti oblici mogu
se poslužiti crkvenim modelom, ali mogu također pokazivati i neovisne oblike,
ako astrologiju, ljekovitu magiju i proročanstvo. Često dolazi do miješanja
obaju fenomene.
3. masovne religijske fenomene karakterizira njihova raširenost kao npr.
Hodočašća i procesije. U to se mogu ubrojiti rituali crkvenih godova i susreti u
Taizeu
4. blagdanska religija odnosi se na posebne događaje u kojima je riječ o godišnjo
– ciklusnim ili životno – ciklusnim razdobljima. To su svetkovine koje
ritmiziraju privatni ili grupni život, u obliku ponavljajućih svetkovina
(rođendani i imendani) ili etapnih svetkovina (krštenje, krizma, svadba itd…)
5. u pučku se religioznost ubraja i tzv. pučka povezanost s naviknutim, u
djetinjstvu naučenim liturgijskim oblicima.

34
→ Pučka se religioznost može promatrati kao izraze religioznosti laika koja se stvara protiv
onoga što su monopolizirali službena crkva, kler i reg. organizacije

XI. Religiozno iskustvo, konverzija i individualiziranje

1. Religiozna iskustva
→ Postoje dvije vrste religioznog iskustva:
a) ekstaza – izlaženje iz duše;
b) entuzijazam – neko ''duhovno biće'', duhovna sila ulazi u tijelo; npr.
govor jezika

→ Religiozna iskustva se pojavljuju kao predmet religijske psihologije koju je dalje razvio
William James. On religiozna iskustva promatra kao specijalne slučajeve ljudskih
iskustava koja se po svom obliku ne razlikuju od drugih iskustava. Ono što je u njima
specifično religiozno jest njihov sadržaj.
→ Oni koji religiju definiraju supstancijalno posebno su se bavili time da pobliže odrede
značajke tih sadržaja.
→ Za razliku od supstancijalnog stajališta predstavnici kognitivnog stajališta polaze od toga
da svijest konstruira religiozna iskustva, odnosno da se iskustvima pridaju tako posebni
''atributi'' i na taj način se pojavljuju kao religiozna.
→ Religiozna se iskustva može opisati posebnim formalnim značajkama, kao npr. da se
religiozno iskustvo razlikuje od drugih svakodnevnih iskustava, da ima posebnu
neodoljivu snagu za osobe koje ga proživljavaju, te da je povezano s osjećajem trajnog
spajanja s izvansvakodnevnim i sl.
→ Sociološko stajalište polazi od toga da na ta iskustva utjecaj imaju društveno
konstruirana značenja. Tako se pri usporedbi različitih kultura pokazuje da vrsta
religioznih iskustava ovisi o socijalnim i kulturnim utjecajima.
→ Sociološko stajalište polazi od toga da značenja daju pečat religioznim iskustvima koja
spadaju u kulturalne sustave značenja dotičnog društva, a koji su i ovisni o njegovoj
strukturi

2. Konverzija i komunikacija
→ Konverzija označuje radikalnu promjenu osobnih religioznih predodžaba i prakse.
→ Konverzija znači ponajprije sasvim općenito pristupanje nekom sustavu značenja ili
njegovo napuštanje; općenito uz pojam konverzije vezuje se radikalna osobna promjena.
→ Konverzija se često opisuje kao izvanredno iskustvo koje je djelomice povezano s čestim
psihosomatskim simptomima.
→ U sociološkom smislu postoje 4 aspekta konverzije:
1. promjena religijske organizacije – to je slučaj kod grupnih ili političkih naređenih
konverzija
2. promjena religijskog sustava značenja – u sveobuhvatni ali izričito svjetovni sustav
značenja, dakle kao alternativa se predlaže svjetonazor ili ideologija (npr. komunizam)

35
 3. promjena vrijednosti, rituala i orijentacije djelovanja – pojam adhezije koristi se za
nepotpune preorijentacije
4. posebno iskustvo i njegovo predočivanje

→ Na toj se podlozi može uspostaviti model konverzije u kojem se u obzir uzimaju socijalni
utjecaji, kulturna značenja i psihološki čimbenici.
→ Prigodom konverzije osoba proživljava a) trajne, osjećaje napetosti, koje se b) u
religioznom okviru tumače kao problem i koje c) osobu dovode od toga da se počne
smatrati religioznim tražiteljom. Na prijelomnici u svom životu d) osoba stupa u kontakt
s religijskom grupom i njezinim naukom, čime se e) kidaju odnosi izvan religijskih grupa
i f) izgrađuju emocionalni odnosi s jednim ili više konvertita.
→ Komunikacija prije svega stvara kulturno značenje iskustava konverzije i religiozna
iskustva.
→ Religijska komunikacija – odnosi religijskih iskustava i komunikacije mogu se
promatrati s tri različita stajališta:
- usredotočenost na iskustvo – reg. iskustvo skriveno u dubinama duše
osobe. Da to iskustvo postoji drugi znaju iz komunikacije s osobom s
iskustvom. To stajalište zastupaju predstavnici substancijalnih teorija
religije.
- dijalektičko stajalište – jezik i komunikacija nalaze se u međusobnom
odnosu s religioznim iskustvima; priopćenja se grade na primjeru
religijskog iskustva; njihova jezična objektivacija djeluje povratno na
njih dajući im svoj pečat
- treće stajalište tvrdi da reg. iskustva nose pečat jezika, koji je uobičajen u
toj kulturi, i njihovih komunikacijskih oblika. Kultura raspoloživih
sredstava komunikacije konstitutivna su za vrstu, sadržaje i status
subjektivnih iskustava.

3. Ispovijed, biografija i teza o individualiziranju

→ Ispovijed – proširenje socijalne kontrole nad namjerama, intencijama, nad unutarnjim
svijetom (dnevnih grijeha)

36
 XII. Medija, tržišta i budućnost (sociologije) religije

1. Usmena komunikacija, medijska religioznost i ''Electronic Church''

→ Usmena komunikacija se tradira pomoću formuliranih izričaja i točno utvrđenih oblika i
povezuje s načinom mišljenja kojeg se naziva ''sintetičkim'', koje tipske iskustvene
odnose ne razdvaja od njihovih oznaka.
→ Širenjem modernih masovnih medija i uvođenjem novih tehnologija dovodi do znatne
promjene koja je zahvatila i religiju; zbog toga mnogi istraživači zastupaju shvaćanje da
mediji sami poprimaju religijski karakter, da nastaje medijska religioznost.
→ George Gerbner, američki istraživač masovnih komunikacija, ističe kako su masovni
medij postali nova religija koja kontrolira sve nas, nastaje nova religija postmoderne.
→ Poredak stvoren mas – medijima ima religioznu konotaciju. Sve veće značenje masovnih
medija u širenju religije i novog oblikovanja sadržaja. To postaje vidljivo u fenomenu
poznatog kao Eletronic Church.
→ Pojmom EC označuje se navješćivanje kršćanske spasenjske objave preko televizijskih
postaja i drugih novih medija (videokazeta, radiopostaja, interneta itd…). EC se pojavila
u SAD-u gdje su religije prihvaćale nove razvoje u medijima. Od 1980.-ih snažni
fundamentalni krugovi intenzivno koriste masovne medije (dnevno i tjedno emitiranje
TV-propovijedi – zajedno sa show elementima).
→ EC razvila je ne samo vlastite ''emisije'', nego i vlastitu organizacijsku strukturu unutar
medijskog područja koja snažno utječe ne samo na religijske, nego također i na političke
i kulturne institucije.

2. Od tržišnog modela religije k ''novoj paradigmi'' sociologije religije

→ Peter Berger je 1965. godine razradio tržišni model religije. Zanimalo ga je zašto velike
denominacije, koje čine, jezgru američkog protestantizam, sve više i više (ekumenski)
surađuju.
→ Taj se razvoj, smatra Berger, može objasniti tržišnim mehanizmom. Pošto su članovi tih
denominacija većinom visokoobrazovani i dosta pokretljivi članovi srednjeg sloja, oni su
vrlo izbirljivi i imaju zahtjevne potrošačke navike. Ti povećani zahtjevi prema religiji
dovode do povećanih troškova denominacija. Stoga potrebnim postaje racionalno
planiranje i suradnja denominacija kojom se mogu sniziti troškovi.
→ Crkve ekumenskom suradnjom pokušavaju racionalizirati konkurencijsku borbu. Ta
suradnja dovodi do toga da se teže određuje razlika ''ponude'' tih denominacija. Da bi taj
problem riješile denominacije u prvi plan stavljaju nebitne čimbenike, kao što su izbor
svećenika, estetika crkvene zgrade, nevažna ukrašivanja i pakiranja.
→ U vrijeme prevladavanja neoliberalnog mišljenja koje naglašava ulogu slobodnog tržišta,
u američkoj soc. religije postaju popularni oni modeli religije koji su orijentirani na
privredno tržište. Ti se modeli jasno udaljuju od Bergerove teorije. Oni zastupaju
shvaćanje da je religija nije žrtva sekularizacije.
37
→ S naslovom ''Nova paradigma'' sociologije religije oni ukazuju na to da konkurencija
između religijskih organizacija na slobodnom tržištu doprinosi trajnom postojanju i
pojačanoj religioznosti ljudi. Što vlada veće konkurencija među religijama, time su ljudi
religiozniji.
→ Tržišni model ''Nove paradigme'' polazi od shvaćanja da se ljudi orijentiraju prema
ekonomskom načelu maksimiziranja koristi. Ljudi svoje odluke važu prema očekivanim
troškovima i prihodima svojih djelovanja tako da maksimiziraju svoje prihode. To vrijedi
i za religiju koju karakterizira to da se za ovosvjetske doprinose (financijska potpora,
aktivno sudjelovanje, utrošak vremena i angažman za religijske organizacije) nude
onostrani ''nadnaravni'' prihodi. Za razliku od svjetovnih roba religije obećavaju vječni
život, otkupljenje, spasenje i mir na zemlji.
→ Na temelju te logike djelovanja religiju se može shvatiti kao tržište koje se bori za
članove. Na tom tržištu pojedinačne religijske organizacije predstavljaju prema tomu
''tvrtke'' koje daju ponude svojim ''klijentima''.

3. Religijsko područje
→ Akteri se ne nalaze u socijalnom vakuumu, nego u posebnim kontekstima koje Bourdieu
naziva područje. Svako društvo se sastoji od hijerarhijski strukturiranih područja
(ekonomskog, političkog i religijskog) koja slijede vlastita pravila i pokazuju vlastite
odnose moći koji se temelje na simboličkom kapitalu određenog područja. Taj se kapital
ne može reducirati na ekonomske vrijednosti, nego se sastoji od stečenoga prestiža,
priznanja i ugleda.
→ U tijeku društvenoga diferenciranja stvorilo se vlastito područje religije. Religija za
Bourdieua posjeduje ekonomsku i simboličku vrijednost.
→ Religija posjeduje svoj simbolički kapital tj. religija daje određena spasenjska dobra koja
zadovoljavaju ljude u određenim trenucima. Struktura područja ovisi od moći grupa koje
su nositelji te moći, područjem dominiraju vladajuće grupe. Svojim položajem te grupe
daju svojoj religiji posebni legitimitet (ortodoksija), važeće ispravno vjerovanje. Snagom
svoje društvene moći oni definiraju ono što je religiozno i gdje se nalaze granice
religijskog područja.
→ Za Bourdieu teodiceja je uvijek sociodiceja. Društvena funkcija religije se sastoji u tomu
da situaciju dotičnih grupa treba objasniti i legitimirati tako da socijalni poredak ostane
netaknut.
→ Religijsko područje se ne nalazi samo u trajnoj mijeni nego ga karakterizira i dinamika
koja obuhvaća društveno etablirane religije i konkurirajuće nove religije i religijske
pokrete.

4. Globaliziranje i budućnost (sociologije) religije

→ Pojmom globaliziranja želi se ukazati na to da rastuća komunikacija postaje sve
učestalija i da zahvaća cijeli svijet koji time postaje jednim mjestom, ''globalnim selom''.
→ S jedne strane to može navesti na stvaranje svjetske privrede, a prije svega
kapitalističkog svjetskog tržišta s protokom roba po cijelom svijetu. S druge strane sve se
više država udružuje u jedan politički svjetsko sustav.
→ Na toj se osnovi stvara ono što se može nazvati svjetska kultura koja čini osnovu razvoja.
→ Koliko su različite značajke po kojima se utvrđuje globaliziranje, toliko su različite i
pretpostavke o mogućim posljedicama globaliziranja za religiju.

38
→ Moguće posljedice globaliziranja za religiju jesu:
- globaliziranje pospješuje privatiziranje religije – komunikacija i suradnja kroz
različite kulture stvaraju potrebu nadilaženja posebnih kulturnih i religioznih
razlika pojedinačnih osoba. Tada religija mjesto svog djelovanja pronalazi u
privatnom području, osoba se koristi religijom onda kada ne ispunjava službenu
funkciju (političku, gospodarsku, znanstvenu, itd…);

- politiziranje religije – religija zauzima značajnu ulogu za identitet i aktivnost

političkih zajednica;
- Bayer naglašuje treću moguću posljedicu globaliziranja koji naziva
ekumenskom – kako američki fundamentalizam pokazuje, institucionalizirana
religija može ponovno u potpunosti utjecati na javnost. Mogućnost javnog utjecaja
religije pretpostavlja, s jedne strane, da je dovoljno veliki broj individuuma
religiozan, i da svoja religiozna stajališta izražavaju u kolektivnim djelovanjima. S
druge strane ta mogućnost pretpostavlja da su moralni i religijski interesi velikog
mnoštva privatnih osoba povezani u jednu cjelinu u religijskim pokretima i
organizacijama, te da vođe tih organizacija raspolažu kontrolom nad resursima.

→ Potrebno je naglasiti da je ovdje samo riječ o pretpostavljenim mogućim posljedicama

globaliziranja za religiju.
→ Temeljno je polazište klasične sociologije religije bilo da religija nije bila samo izraz,
odnosno simptom društvenih promjena, nego je bila jedan od njihovih najznačajnijih
uzroka. Imajući u vidu globaliziranje sociologija, religije si mora postaviti također i
pitanje, igra li religija u stvarnosti još uvijek nosivu ulogu u integraciji društva i u
njihovoj promjeni.
→ Budućnost sociologije religije ovisi i od toga može li si ona postaviti zadaću da pokaže
kulturnu relevanciju religije u novim društvenim (znanstvenim) razvojima.

39