FRANZ

KAFKA

ODABRANA DJELA

SVEZAK

FRANZ KAFKA

DRUGI

UREDNIK

NOVAK

SIMIC

NASLOV ORIGINALA

FRANZ KAFKA
BESCHREIBUNG

EINES

KAMPFES

S. Fischer Verlag
lizenzausgabe
Von Schocken Books, New York 1946.

PRIPOVIJETKE
KNJIGA DRUGA

S njemakog preveo
ZLATKO MATETIC

Likovno opremio
ANTE SCHRAMADEI
ZORA

Z A G R E B 1968

JAHA NA KOSARI
Iscrpljen je sav ugljen; koara prazna; lopata besmislena; iz pei
die hladnoa; po sobi popadalo inje; pred prozorom stabla ukoena od
mraza; nebo srebrni tit protiv svakoga tko od njega trai pomo.
Moram dobiti ugljena; ipak se ne smijem smrznuti; iza mene nemilosrdna pe, preda mnom isto takvo nebo, moram, prema tome, otro
projahati izmeu njih i po sredini potraiti pomo kod trgovca
ugljenom. Ali on je ve otupio na moje obine molbe; moram mu
sasvim tano dokazati da nemam vie ni jednog jedinog zrnca ugljena i
da mi on stoga predstavlja pravo pravcato sunce na svodu nebeskom.
Moram doi kao prosjak koji hropui od gladi hoe da se skona na
kunom pragu i zato se gospodska kuharica odluuje da mu nalije
talog posljednje kave; jednako tako mora mi ugljenar nasuti punu
lopatu ugljena u koaru, bijesan, ali obasjan ovom zapovijedi: Ne
ubij!
Ve moj nastup mora odluiti; zato u odjahati tamo na koari. Kao
jaha na koari, s rukom na drci, toj najjednostavnijoj uzdi, s mukom
se kotrljam niza stepenice, ali dolje se moja koara uspinje divno,
divno; deve, polegle u logoru nisko po tlu, ne ustaju ljepe, tresui se
pod tapom gonia. Kroz zamrznutu ulicu napredujem jednolikim
kasom; esto se dignem do visine prvog kata, a nikada se ne spustim
do kunih vrata. Neobino visoko lebdim pred podrumskom radnjom
trgovca ugljenom, gdje onaj ui duboko dolje i pie za
149

svojim stoliem; otvorio je vrata da ispusti preveliku vruinu.

Ugljenaru! viem ja, glasom promuklim od zime, obavijen
oblacima hladnog daha, molim te, ugljenaru, daj mi malo ugljena.
Koara mi je ve tako prazna da mogu jahati na njoj. Budi tako dobar!
im budem mogao, platit u ti.
Ugljenar stavlja ruku na uho. ujem li dobro? upitao je preko
ramena svoju enu koja plete na klupi kraj pei, ujem li dobro?
Neka muterija.
Ja ne ujem nita, veli ena, mirno izdiui i udi-ui zrak preko
pletaih igala, ugodno zagrijanih lea.
O da, viem ja, ja sam to, stara muterija, duboko odana, samo
momentano bez sredstava.
eno, veli trgovac, ipak je netko, ta ne mogu se toliko varati; bit
e neka stara, vrlo stara muterija kad mi tako govori srcu.
Sto ti je, ovjee? rekla je ena i pritisnula runi rad na grudi,
odmarajui se askom, nema nikoga, ulica je prazna, sve nae
muterije su namirene; moemo za neko vrijeme zatvoriti radnju i
poinuti.
Pa ja sjedim ovdje na koari, viem ja, a beutne suze od studeni
zasjenjuju mi oi, molim vas, pogledajte malo uvis, odmah ete me
otkriti; samo lopatu ugljena prosim, a ako mi date dvije, bit u
presretan. Ta sve ostale muterije su namirene. Ah, kad bih ga samo
zauo kako se trucka u koari!
Dolazim, ree ugljenar i otputi se svojim kratkim nogama prema
podrumskim stubama, ali ena je ve kraj njega, primi ga vrsto za
ruku i ree mu: Ti ostani. Kad si tako tvrdoglav, idem ja gore. Sjeti se
kako si noas teko kaljao. Ali za nekakav posao, makar ti se samo
priinjao, zaboravlja ti na enu i dijete i rtvuje svoja plua. Idem
ja. Ali onda mu nabroj sve sorte koje imamo na skladitu, a cijene
u ti doviknuti. Dobro, ree ena i popne se na ulicu. Naravno,
ugleda me odmah. Gospoo ugljenarko, zovem ja, moji odani
pozdravi, samo lopatu ugljena, odmah amo u koaru, sam u je odvesti
kui, jednu lopatu onog najloijeg. Jasno, platit u punu koaru, ali ne
odmah, ne odmah. Te dvije rijei ne odmah zvone kao zvona, i
mutei

pamet, mijeaju se s veernjom zvonjavom to se ba uje s oblinjeg

zvonika.
Pa to hoe? vie trgovac. Nita, odazivlje se ena, nema tu
niega, ja ne vidim nita, ne ujem nita. Jedino zvoni est sati i mi
zatvaramo. Strahovito je zima. Sutra emo vjerojatno imati jo mnogo
posla.
Ona ne vidi nita i ne uje nita; ali je ipak skinula pregau i nastoji
da me otpue pregaom. Na alost, to joj uspijeva. Sve odlike dobre
jahae ivotinje ima moja koara, ali otporne snage nema, previe je
lagana; enska pregaa podie joj noge sa zemlje.
Ti zla eno, dovikujem jo za njom, dok mi ona prijeti prstom
napola prezirno, napola zadovoljno i vraa se u radnju. Zla eno!
Prosio sam te lopatu najloijeg ugljena, a ti mi je nisi dala! I tako se
penjem u regije ledenih brda i nestajem, nikad ih vie ne vidio.

Ova kratka pria objavljena je kao feljton u listu Prager Presse

25. XII 1921. godine, a stvarni joj je motiv nestaica ugljena u Pragu
zimi 19171918. godine.
150

151

NA GRADNJI KINESKOG ZIDA

Kineski zid je na svom najsjevernijem mjestu dovren. Gradnja je
tekla sa jugoistoka i sa jugozapada i tamo se spojila. Taj sistem
djelomine gradnje bio je primijenjen i u malom, unutar dviju velikih
radnih vojski, istone i zapadne. To se dogaalo tako da su bile obrazovane grupe od oko dvadeset radnika koje su imale izvesti dionicu
zida duine otprilike petsto metara, a susjedna grupa gradila je onda
nasuprot njima zid iste duine. Ali kad bi se spojili, gradnja se nije vie
nastavljala na kraju tih hiljadu metara, tavie, radne grupe bile su
razaslane na gradnju zida u sasvim druge krajeve. Naravno, na taj
nain nastalo je mnogo velikih rupa, koje su se popunjavale tek polako
jedna za drugom, poneke ak tek kad je ve bilo objavljeno dovrenje
gradnje zida. Da, sigurno je bilo rupa koje uope nisu bile zazidane,
tvrdnja, koja dakako pripada moda samo mnogim legendama to su
nastale oko gradnje, a ove pojedinac ne moe provjeriti vlastitim
oima ni vlastitim mjerilom s obzirom na rasprostranjenost gradnje.
ovjek bi, pak, isprva povjerovao da bi u svakom pogledu bilo
pogodnije graditi povezano ili bar povezano unutar dvaju glavnih
dijelova. Ta zid je bio zamiljen kao zatita protiv sjevernih naroda,
kao to se openito irio glas, a to je i poznato. Ali kako moe tititi
zid koji nije sagraen povezano? Da, takav zid ne samo da ne moe
tititi nego je i sama gradnja u neprekidnoj opasnosti.
107

Te dijelove zida, naputene u pustom predjelu, nomadi mogu uvijek

razoriti, tim prije to su oni neshvatljivom brzinom, kao skakavci,
mijenjali svoje nastambe i moda imali bolji pregled napredovanja
gradnje nego mi graditelji sami. Usprkos tome gradnja se nikako nije
mogla izvesti drugaije nego to se dogodilo. Da bi se to razumjelo,
treba imati u vidu slijedee: trebalo je da zid postane zatita kroz
stoljea; zbog toga su najpaljivija gradnja, iskoritenje graditeljske
vjetine svih poznatih vremena i naroda, trajan osjeaj line
odgovornosti graditelja bili neophodne pretpostavke rada. Za nie
radove mogli su se, dodue, uzeti neobrazovani nadniari iz naroda,
mukarci, ene, djeca i svatko tko god se ponudio za dobru nadnicu; ali
ve za voenje etiriju nadniara bio je potreban razuman ovjek,
obrazovan u graevnoj struci; ovjek koji je bio u stanju da u dubini
srca su-osjeti s onim to se ovdje radi. A to vee djelo, to vei
zahtjevi. A takvih ljudi bilo je stvarno na raspolaganju, iako ne u onoj
mnoini koliko bi ih ta gradnja bila mogla iskoristiti, ali ipak u
velikom broju.
Velikom djelu nije se pristupilo lakomisleno. Pedeset godina prije
poetka gradnje proglasili su u cijeloj Kini, koju je trebalo opasati
zidom, graditeljstvo, a posebno zidarstvo najvanijom naukom i sve
drugo priznali tek toliko koliko je s tim bilo u vezi. Ja se jo vrlo dobro
sjeam kako smo mi kao mala djeca, jedva smo stali na noge, morali u
vrtiu naega uitelja graditi neku vrst zida od oblutaka; kako je uitelj
zavrnuo skute i natrao na zid, naravno, sruio sve i toliko nam spoitavao to je gradnja slaba, da smo se mi, urlajui, raz-bjeali na sve
strane k naim roditeljima. Sitna zgoda, ali obiljeava duh vremena.
Ja sam imao sreu da je gradnja zida poela upravo kad sam sa
dvadeset godina poloio najvii ispit najnie kole. Kaem sreu, jer
mnogi koji su ranije bili dosegli krajnju visinu obrazovanja koje im je
bilo pristupano, godinama nisu znali to bi poeli sa svojim znanjem,
vukli su se beskorisno okolo s velianstvenim graevinskim planovima
u glavi i zalutali negdje u mnotvu. Ali oni, koji su konano doli na
gradnju kao majstori, makar i najnieg ranga, bili su je stvarno
dostojni. Bili su to zidari koji su mnogo razmiljali o gradnji i nikad

108

nisu prestali razmiljati o njoj, koji su se osjetili sroeni sa gradnjom

im su uzidali prvi kamen u tlo. Ali takve zidare tjerala je, naravno,
pored udnje da temeljito izvedu posao, takoer nestrpljivost da
ugledaju kako se gradnja konano podie u svojoj potpunosti. Nadniar
ne pozna te nestrpljivosti, njega goni samo nadnica, a vii majstori, pa
ak i srednji vide dovoljno toga od mnogostranog rasta gradnje, da bi
im to ovrsnulo duh. Ali za one nie, koji su bili daleko iznad svojih
izvanjskih malih zadataka, trebalo se drukije pobrinuti. Nisu ih mogli,
na primjer, ostaviti da u nekom nenastanjenom planinskom kraju,
stotine milja od njihova zaviaja, slau kamen na kamen mjesecima ili
ak godinama; beznadnost takvog marljivog rada, koji meutim ni
tokom jednog dugog ljudskog ivota ne vodi do cilja, bila bi ih dovela
do oajanja i prije svega uinila manje vrijednim u poslu. Zbog toga je
bio izabran sistem gradnje po dionicama. Petsto metara moglo je biti
dogotovljeno otprilike za pet godina; tada bi, dakako, majstori bili u
pravilu previe iscrpljeni, izgubili bi svako povjerenje u sebe, u
gradnju, u svijet. Stoga su ih onda, dok su jo bili uzbueni od proslave
spajanja hiljadu metara zida, razailjali daleko, daleko; na putu su
vidjeli kako tu i tamo stre gotovi dijelovi zida, prolazili su kroz
nastambe viih majstora, koji bi ih obdarili poasnim znakama, sluali
su klicanje novih radnih vojski koje su pritjecale iz dubine pokrajina,
vidjeli su kako se obaraju ume koje su bile namijenjene za zidarske
skele, vidjeli su kako se bregovi lome u graevno kamenje, sluali
kako na svetim mjestima vjernici pjesmama prizivaju dovrenje
gradnje. Sve je to ublaavalo njihovu nestrpljivost. Miran ivot u
zaviaju, gdje su proveli neko vrijeme, okrijepio bi ih, ugled koji su svi
graditelji uivali, smjerno vjerovanje s kojim su ljudi sluali njihove
prie, povjerenje koje je priprosti mirni graanin polagao u budue
dovrenje zidina, sve to napinjalo je strune due. Kao djeca to se
uvijek nadaju, opratali su se tada od zaviaja, veselje da ponovo rade
na narodnom djelu bilo je neodoljivo. Putovali su od kue ranije nego
to bi bilo potrebno, polovica sela ispraala ih je dobar komad puta. Na
svim cestama grupe, stjegovi, zastave, nikad nisu do tada vidjeli kako
je velika i bogata i lijepa, vrijedna

109

ljubavi, njihova zemlja. Svaki zemljak bio je brat za koga ovjek gradi
zatitni zid i koji je za to zahvaljivao svime to je bio i imao tokom
cijelog ivota. Jedinstvo! Jedinstvo! Prsa uz prsa, narodno kolo, krv,
ovjek ne vie zatvoren u oskudnom krunom toku svoga tijela, nego
ugodno valjanje, a ipak vraanje kroz beskrajnu Kinu.
Tako, dakle, postaje razumljiv sistem djelomine gradnje; ali bilo je
za to ipak jo i drugih razloga. A nije nikakvo udo to se tako dugo
zadravam na tom pitanju, to je kljuno pitanje itave gradnje zida,
koliko god se isprva inilo nebitnim. Ako hou da prenesem i objasnim
misli i doivljaje iz onoga vremena, ne mogu se dovoljno udubiti ba u
to pitanje.
Ponajprije treba svakako rei da su tada bili izvedeni pothvati koji
malo zaostaju za gradnjom babilonskog tornja, ali po bogougodnosti
predstavljaju dakako upravo suprotnost onoj gradnji, bar prema
ljudskom raunanju. Spominjem to, jer je u poetno doba gradnje neki
uenjak napisao knjigu u kojoj je vrlo tano povukao te usporedbe. On
je u njoj nastojao dokazati da gradnja babilonskog tornja nikako nije
promaila cilj iz openito navoenih razloga ili bar da se meu tim
poznatim razlozima ne nalaze oni najdublji. Njegovi dokazi nisu potjecali samo iz spisa i izvjetaja, nego je tvrdio da je na licu mjesta proveo
istraivanja i pri tom pronaao da se gradnja izjalovila zbog slabosti
temelja. U tom pogledu nae je doba, dakako, daleko nadmaivalo ono
davno minulo vrijeme. Gotovo svaki obrazovani suvremenik bio je
zidar od zanata i nenadmaiv u pitanju polaganja temelja. Ali uenjak
nije na to ciljao, nego je tvrdio da e tek veliki zid po prvi put otkako
ima svijeta i vijeka stvoriti siguran temelj za novi babilonski toranj.
Dakle, najprije zid, a onda toranj. Knjiga je tada bila u svaijim
rukama, ali priznajem da jo danas pravo ne shvaam kako je zamiljao
tu gradnju tornja. Kako bi zid posluio kao temelj za toranj kad nije
obrazovao krug, nego samo neku vrst etvrtine ili polovine kruga? To
je, ipak, moglo biti zamiljeno samo u duhovnom smislu. Ali emu
onda zid, koji je ipak bio neto stvarno, plod muke i ivota stotina
tisua? I emu su u djelu bili nacrtani planovi, dakako magloviti pla-

110

novi tornja i do pojedinosti razraeni prijedlozi kako bi trebalo

sakupiti narodnu snagu na monom novom djelu?
Bilo je tada mnogo pometnje u glavama ta je knjiga samo jedan
primjer moda upravo zato to su se toliki ljudi nastojali koliko god
mogue okupiti oko jedne ope stvari. Ljudsko stvorenje, lakoumno u
svojoj osnovi, sazdano od praha, ne trpi okivanja; ako se samo okuje,
ubrzo e poeti bjesomuno tresti okovima i raspriti zidove, lance i
samo sebe na sve etiri strane.
Mogue je da ni ta razmatranja, istina nepovoljna za gradnju zida,
vodstvo nije gubilo iz vida pri uvoenju gradnje po dionicama. Mi smo
govorim ovdje u ime mnogih zapravo upoznali i nali sami sebe
tek itajui slovo po slovo nareenja vrhovnog vodstva, jer bez vodstva ne bi ni naa kolska mudrost ni na ljudski razum bili dovoljni za
sitnu slubu koju smo imali unutar velike cjeline. U sobi vodstva
gdje je ona bila i tko je tamo sjedio ne zna i nije znao nitko koga sam
pitao u toj sobi ukrtale su se sve ljudske misli i elje i u suprotnim
krugovima svi ljudski ciljevi i ostvarenja. A kroz prozor padao je
odbljesak boanskih svjetova na ruke vodstva to su crtale planove.
I zato se nepristrani promatra nee sloiti s tim da vodstvo ne bi
bilo moglo prevladati i one potekoe koje su se protivile povezanom
graenju zida, da je to ozbiljno htjelo. Ostaje, dakle, samo zakljuak da
je vodstvo imalo u vidu graenje po dionicama. Ali gradnja po
dionicama bila je nesvrsishodna i samo sredstvo iz nude. Ostaje
zakljuak da je vodstvo htjelo neto nesvrsishodno. Neobian
zakljuak! Svakako, ali ima ipak na svojoj strani i poneko
opravdanje za sebe. Danas se o tome moe govoriti moda bez
opasnosti. Tada je tajno naelo mnogih, pa ak najboljih, bilo: nastoj
svim svojim silama razumjeti nareenja vodstva, ali samo do
jedne^odreene granice, a onda prestani razmiljati. Vrlo razumna zasada, koja je uostalom bila izloena u kasnijoj, esto ponavljanoj
usporedbi: ne zato to bi ti to moglo nakoditi prestani s daljnjim
razmiljanjem, nije nipoto sigurno da e ti nakoditi. Ne moe se
ovdje uope govoriti ni o teti ni o ne-teti. Dogodit e ti se kao rijeci u
proljee. Ona raste, postaje monija, krepe hrani ze111

miju na svojim dugim obalama, nosi svoje vlastito bie dalje sve do
mora i postaje moru jednakopravnija i do-brodolija. Tako daleko
razmiljaj o nareenjima vodstva. Ali zatim rijeka preplavi svoje
obale, izgubi obrise i lik, uspori svoj nizvodni tok; nastoji da protiv
svog odreenja obrazuje mala mora u dubini kopna, oteuje njive, a
ipak se ne moe odrati na dui rok u toj rasprostranjenosti nego otjee
ponovo meu svoje obale, pa se ak jadno isui u narednom vruem
godinjem doba. Tako daleko ne razmiljaj o nareenjima vodstva.
Sad, mogla je ta usporedba za vrijeme gradnje zida izvanredno
tano pogoditi stvar, za moj sadanji izvjetaj ona u najmanju ruku
vrijedi samo ogranieno. Moje istraivanje ipak je samo historijsko;
davno prohujali olujni oblaci ne sipaju vie nikakve munje i zato smijem potraiti jedno objanjenje gradnje po dionicama, koje ide dalje od
onoga kojim su se tada zadovoljavali. Granice koje mi stavlja moja
misaona snaga svakako su dosta uske, ali podruje koje bi ovdje
trebalo prevaliti, beskonano je.
Protiv koga je trebalo da titi veliki zid? Protiv sjevernih naroda. Ja
potjeem iz jugoistone Kine. Nikakav sjeverni narod ne moe nas
ondje ugroziti. Mi itamo o njima u drevnim knjigama, a nad
okrutnostima, koje oni poinjaju po svojoj prirodi, uzdiemo u naoj
mirnoj vrtnoj sjenici. Na vjernim slikama umjetnika vidimo ta lica
pakla, iscerene gubice, eljusti u koje su utaknuti visoko zailjeni zubi,
himbene oi koje kao da ve kilje na grabe, to e ga gubicom
zdrobiti i rastrgati. Kad su djeca zloesta, prikaemo im te slike i
odmah nam ona plaui hrle za vrat. Ali mi ne znamo vie o tim
sjevernjacima. Vidjeli ih nismo, a ako ostanemo u naem selu, neemo
ih nikada ni vidjeti; ak ako pojure na svojim divljim konjima ravno k
nama prevelika je zemlja i ne puta ih do nas, u praznom zraku e
se rasplinuti njihova trka.
Zato, dakle, kad je to tako, naputamo zaviaj, rijeku i mostove,
oca i majku, rasplakanu enu, neuku djecu i odlazimo na kolu u
daleki grad, a misli su nam jo dalje, kod zida na sjeveru? Zato?
Pitajte vodstvo. Ono nas pozna. Optereeno golemim brigama, ipak
znade za
112

nas, pozna na sitni obrt, vidi nas kako sjedimo svi zajedno u niskoj
kolibi, a molitvu, koju otac obitelji izgovara naveer u krugu ukuana,
prima blagonaklono ili nemilostivo. I, ako mi je slobodno izrei
ovakvu misao o vodstvu, tada moram kazati da je, po mom miljenju,
vodstvo postojalo ve ranije, nije se sastalo, kao to bi uradili visoki
mandarini, potaknuto kakvim lijepim jutarnjim snom, nije hitno
sazvalo sjednicu, hitno stvorilo zakljuke i ve naveer bubnjevima
istjeralo puanstvo iz postelja da provodi zakljuke, bilo to makar
samo da se priredi sveanost u ast nekoga boga koji se juer gospodi
ukazao milostivim, a da sutra, zatim, im se lampioni pogase, otjera
ljude batinom natrag u budak. Vodstvo je, naprotiv, postojalo
odvajkada, a zakljuak o gradnji zida jednako tako. Neduni sjeverni
narodi koji su vjerovali da su ga izazvali, neduni car koji je vjerovao
da je to njegova zapovijed! Mi sa gradnje to znamo drukije i utimo.
Ve tada dok se gradio zid i poslije toga, do danas, bavio sam se
gotovo iskljuivo komparativnom povijeu naroda ima odreenih
pitanja kojima se u izvjesnoj mjeri moe napipati ivac jedino tim
putem i pri tom sam pronaao da se izvjesne nae kineske narodne i
dravne ustanove odlikuju svojevrsnom jasnoom, a druge opet trpe od
svojevrsne nejasnoe. Uvijek me golicalo da odgonetnem razloge
osobito ove posljednje pojave, golica me jo uvijek, a ta pitanja bitno
pogaaju i gradnju zida.
Meu nae najmutnije ustanove, pak, svakako spada ustanova
carstva. U Pekingu, naravno, i to u dvorskim krugovima, ima u tome
neke jasnoe, iako je i ona prije prividna nego stvarna. Uitelji
dravnog prava i povijesti na visokim kolama takoer se priinjaju da
su tano upueni u te stvari i da mogu prenijeti studentima to znanje.
Cim se dublje silazi prema niim kolama, tim shvatljivije nestaju
sumnje u vlastito znanje, a poluobra-zovanost plovi u oblacima oko
nekoliko naela, utuvlje-nih ve stoljeima, koja nisu dodue izgubila
od svoje vjene istine, ali u toj magli i dimu isto tako ostaju vjeno
neshvaena.
Ali upravo o carstvu trebalo bi, po mojem miljenju, zapitati narod, jer
carstvo ima ondje ipak svoju posljed-113

nju podrku. Ovdje mogu, svakako, opet govoriti samo o svojem

zaviaju. Osim poljskih boanstava i njihova bogosluja, koje
ispunjava cijelu godinu tako naizmjenino i lijepo, obraala se naa
misao jedino caru. Ali ne sadanjem; ili, zapravo, bila bi se obraala
sadanjem da smo ga poznavali ili znali o njemu neto odreeno. Mi
smo, dakako, uvijek teili da neto doznamo o tome jedino nas je ta
radoznalost ispunjavala ali koliko god zvu-ilo udnovato, jedva da
je bilo mogue neto saznati, ak ni od hodoasnika koji ipak obie
velik dio zemlje, ni u oblinjim ni u dalekim selima, ni od laara koji
ipak plove ne samo po naoj rjeici nego i po svetim rijekama. ulo se,
istina, mnogo, ali se iz svega toga nije dalo izvui nita.
Naa zemlja je tako velika, nijedna bajka ne dosie njezinu veliinu,
jedva da je nebo obuhvaa, a Peking je samo jedna taka i carski dvor
samo takica. Car kao takav svakako je, opet, velik preko svih katova
svijeta. Ali ivi car, ovjek kao mi, lei poput nas na nekoj po-ivaljci,
koja je dodue bogato ukraena, ali ipak vjerojatno tek uska i kratka.
Kao i mi, protee on katkada svoje udove, a ako je vrlo umoran zijeva
svojim fino ocrtanim ustima. Ali kako bismo mi o tome neto doznali
tisue milja na jugu kad ve gotovo graniimo sa tibetskim
gorjem. A osim toga, svaka vijest stigla bi sasvim prekasno; ak da i
dopre do nas, bila bi davno zastarjela. Oko cara gura se blistavo, ali
ipak mrano mnotvo dvorjanika zloba i neprijateljstvo u odorama
slugu i prijatelja protutea carstva, trudei se uvijek da otrovnim
strijelama odbiju cara od njegove zdjelice na vagi. Carstvo je
besmrtno, ali pojedini car padne i svali se, ak cijele dinastije konano
potonu i izdahnu u jednom jedinom hropcu. O tim borbama i patnjama
ljudi iz naroda nee nikada doznati, oni stoje kao zakanjeli pridolice,
kao tuinci na kraju gusto nabijenih pokrajnih ulica, mirno troei
donesene zalihe, dok na trnici u sredini, daleko sprijeda, pogubljuju
njihova gospodara.
Ima jedna bajka koja dobro izraava taj odnos. Car je, glasi bajka,
tebi, pojedincu, jadnom podaniku, maloj sjeni pobjegloj pred carskim
suncem u najdalju daljinu, upravo tebi car je sa svoje samrtne postelje
uputio po114

slanicu. Glasniku je naredio da klekne uz postelju i pro-aptao mu

poslanicu; toliko mu je bilo stalo do nje da mu ju je glasnik morao
ponoviti u uho. Klimanjem glave potvrdio je on ispravnost reenoga. I
pred cijelim gledalitem svoje smrti svi popreni zidovi bili su
srueni, a na slobodnom stepenitu to se die iroko i visoko stajali su
u krugu svi velikai carstva pred svima njima otpustio je car
glasnika. Glasnik se odmah otputio; snaan, neumoran mu;
ispruajui sad jednu sad drugu ruku kri on sebi prolaz kroz mnotvo;
ako naie na otpor, pokae na svoja prsa gdje stoji znak sunca; i on
napreduje lako kao nitko drugi. Ali mnotvo je silno veliko; njegovim
prebivalitima nema kraja. Kad bi se otvorilo slobodno polje, kako bi
on poletio i ti bi uskoro zauo dino lupanje njegovih aka na tvoja
vrata. Ali umjesto toga, kako se on beskorisno trudi; jo se uvijek
probija kroz odaje unutranje palae; nikada ih nee svladati; a da mu
to uspije, nita ne bi bilo dobiveno; morao bi se probiti po stubama, a
da mu to uspije, nita ne bi bilo dobiveno; dvorita bi trebalo
premjeriti; a iza dvorita prvu palau opasuje druga; i ponovo stube i
dvorita; i ponovo jedna palaa; i tako dalje hiljadama godina; i kad bi
konano izbio iz posljednje kapije tek sada lei prijestolnica pred
njim, sredite svijeta, visoko zasuta svojim talogom. Nitko ovdje ne
moe prodrijeti, pa ak ni s poslanicom jednog mrtvaca. A ti, kad
veer doe, sjedi za prozorom i sniva je.
Upravo tako, tako bez nade i s puno nade vidi na narod cara. On ne
zna koji car vlada, dapae i o imenu dinastije postoje sumnje. U koli
se ui mnogo o tome sve po redu, ali opa nesigurnost o tom pogledu
tako je velika, da su u nju uvueni i najbolji uenici. Davno pomrle
careve postavljaju u naem selu na prijestolje, a onaj tko ivi jo samo
u pjesmi, izdao je nedavno objavu koju sveenik ita pred oltarom.
Bitke iz nae najstarije povijesti biju se tek sada, i susjed ti zaarena
lica upada s tom vijeu u sobu. Carske ene, ugojene, na svilenim
jastucima, otuene od plemenitog udorea pod utjecajem lukavih
dvorjanika, napraite u vlastoljublju, nadute u pohlepi, raskalaene u
razbludi, poinju svoje opaine bez kraja i konca. im vie vremena
proe, tim strasnije sijaju sve boje i selo uz glasno jadi115

kovanje doznaje odjednom kako je neka carica tisuljea ranije pila

krv svoga mua dugim gutljajima.
Tako, dakle, postupa narod s onima koji su proli, a suvremene
vladare brka s mrtvima. Doe li jednom, jednom u ljudskom vijeku
neki carski slubenik, koji obilazi pokrajinu, sluajno u nae selo,
postavlja u ime vladajuih nekakve zahtjeve, ispituje poreske spiskove,
prisustvuje kolskoj obuci, raspituje se kod naeg sveenika za naa
djela i nedjela i onda saimlje sve to, prije nego se popne na nosiljku, u
duge opomene opi-narima, dotjeranim pred njega. Tada preko svih
lica proe smijeak, jedan pogledava kradom u drugoga i saginje se
prema djeci, izbjegavajui pogled slubenika. Kako, misle oni, ovaj
govori o nekom mrtvacu kao o ivom, pa taj je car ve odavno umro,
dinastija se ugasila, potovani slubenik ali se s nama, a mi se priinjamo kao da nita ne opaamo, da ga ne bismo uvrijedili. Ali ozbiljno
emo sluati mi samo naega dananjeg cara, jer sve drugo bilo bi
grehota. A za slubenikovom nosiljkom to hita dalje, uskrsava netko,
proizvoljno izvuen iz ve raspadnute urne i topoe nogama kao gospodar sela.
Slino bivaju ljudi kod nas u pravilu slabo pogoeni dravnim
prevratima, suvremenim ratovima. Sjeam se ovdje jedne zgode iz
moga djetinjstva. U susjednoj, ali svejedno vrlo udaljenoj pokrajini bio
je izbio ustanak. Uzroci mi nisu vie na pameti, oni ovdje nisu ni
vani. Uzroci za ustanak javljaju se tamo sa svakim novim jutrom, to
je uzburkan narod. I tako je jednom neki prosjak, koji je proputovao
ovom pokrajinom, donio u kuu moga oca jednu knjiicu ustanika. Bio
je upravo blagdan, gosti su ispunjavali nae sobe, u sredini je sjedio
sveenik i prouavao list. Iznenada su se svi nasmijali, raz-derali list u
guvi, udarcima istjerali iz sobe prosjaka, koga su, dakako, ve bili
bogato obdarili, svi su se rasprili i razbjeali na bijeli dan. Zato?
Narjeje susjedne pokrajine bitno je razliito od naega, a to se
izraava i u izvjesnim oblicima knjievnog govora, koji za nas imaju
starinski karakter. Sad, im je sveenik proitao dvije takve stranice,
svi su ve bili nacistu. Neto staro, davno uveno, davno prealjeno. I
premda je iz prosjaka neporecivo govorio surovi ivot tako mi se
ini u sje116

anju ljudi su u smijehu odmahivali glavom i nisu vie nita htjeli

sluati. Tako su kod nas orni da pogase sadanjost.
Kad bi iz takvih pojava ovjek htio zakljuiti da mi u osnovi ni
nemamo cara, ne bi bio mnogo udaljen od istine. Moda nema caru
vjernijeg naroda od naega na jugu, ali vjernost ne ide u prilog caru.
Na malom stupu kod izlaza iz sela stoji, dodue, sveti zmaj i pue
odano, otkako svijet pamti, svojim plamenim dahom tano u pravcu
Pekinga ali sam Peking je ljudima u selu vie tu od zagrobnog
ivota. Postoji li zaista neko takvo selo gdje kua stoji do kue,
prekrivajui polja dalje nego to dopire pogled s naeg brijega, a
izmeu tih kua stoje danju i nou ljudi glavom do glave? Lake nego
da zamislimo takav grad, moemo povjerovati da su Peking i njegov
car neto kao neki oblak koji mirno plovi pod suncem u hodu stoljea.
Posljedica takvih nazora je, pak, u neku ruku slobodan, nepotinjen
ivot. Nipoto neudoredan, ja jedva da sam naiao na takvu istou
obiaja ikada prilikom mojih putovanja kao u mojem zaviaju. Ali je
ipak ivot taj koji ne stoji ni pod kakvim suvremenim zakonom i
pokorava se samo uputama i opomenama koje dopiru do nas iz drevnih
vremena.
uvam se uopavanja i ne tvrdim da je takav odnos u svih deset
hiljada sela nae pokrajine ili ak u svih petsto pokrajina Kine. Ali ipak
smijem moda na temelju mnogih spisa koje sam proitao o tom
predmetu, kao i na temelju mojih vlastitih promatranja kod gradnje
zida naroito je ljudski materijal dao za to prilike ovjeku koji osjea
da putuje kroz duu gotovo svih pokrajina na temelju svega toga
smijem moda rei da shvaanje koje vlada o caru pokazuje uvijek i
svuda stanovitu i zajedniku osnovnu crtu sa shvaanjem u mojem
zaviaju. To shvaanje ne elim, pak, nipoto proglasiti za neku vrlinu,
nego naprotiv. Uglavnom ga je skrivila vlada koja u najstarijoj dravi
na svijetu do danas nije bila u stanju ili je, izmeu ostalog, zanemarila
da instituciju carstva izgradi do takve jasnoe kako bi neposredno i
neprestano djelovala sve do najdaljih granica drave. Ali, s druge
strane, u tome lei i neki nedostatak mate i snage vjerovanja kod
naroda koji ne
117

uspijeva da prenese carstvo iz pekinke pokvarenosti na svoje

podanike grudi u svoj ivotnosti i sadanjosti, a ipak nita bolje ne
eli nego da jedanput osjeti taj doticaj i na njemu ivi i ivuje.
To shvaanje nije, dakle, neka vrlina. Tim vie pada u oi da je
upravo ta slabost, ini se, jedno od najvanijih sredstava sjedinjavanja
naeg naroda; da, ako je doputen tako smion izraz, ono je upravo tlo
na kome mi ivimo. Opirno obrazlagati ovdje takav ukor znai tresti
se ne u naoj savjesti nego, to je mnogo gore, na naem tlu. I zbog
toga neu sada ii dalje u istraivanju toga pitanja.

Fragment No gradnji kineskog zida potjee iz godine 1918

1919, a vjeruje se da ga je pisac i dovrio, ali je zatim spalio konani
tekst, jednako kao mnogobrojna druga djela. Bajku iz drugog dijela
pisac je zasebno objavio 1919. godine u knjizi pripovijedaka Seoski
lijenik pod naslovom Carska poslanica.
118

ODBIJENA MOLBA
Na gradi ne lei ba na granici, ni izbliza ne, do granice je jo tako
daleko da moda nitko iz gradia jo nije bio tamo, puste visoravni
treba prijei, a takoer daleke plodne zemlje. ovjek postane umoran
dok zamisli tek dio puta, a vie od jednog dijela ne moe se nikako
zamisliti. I veliki gradovi lee na putu, mnogo vei od naega gradia.
Deset takvih gradia, poloenih jedan do drugoga i jo deset takvih
gradia utisnutih odozgo ne ine jo ni jedan od tih golemih i tijesnih
gradova. Ako ovjek ne zaluta na putu do gradova, onda sigurno zaluta
u njima, nemogue je izbjei ih zbog njihove veliine.
Ali ipak, jo dalje nego do granice, ako se takve udaljenosti uope
mogu usporeivati to je, kao kad bi se reklo da je tristagodinji
ovjek stariji od dvjesta-godinjeg dakle, jo mnogo dalje nego do
granice jest od naega gradia do glavnoga grada. Dok nam ipak tu i
tamo stiu vijesti o graninim ratovima, iz glavnog grada ne
doznajemo gotovo nita, mislim, mi graanski ljudi, jer vladini
inovnici svakako imaju vrlo dobru vezu s glavnim gradom, za dva-tri
mjeseca mogu ve dobiti odande neku vijest, bar tako tvrde.
I sad, udnovato je i tome se ne mogu nauditi, kako se mi u naem
gradiu mirno pokoravamo svemu to se naredi iz glavnoga grada. Ve
stoljeima nije kod nas dolo do neke politike promjene koja bi
proizala od samih graana. U glavnom gradu visoki dostojanstvenici
skidali su jedan drugoga, ak su se dinastije gasile
119

i nove poinjale, u prolom stoljeu je dapae sam glavni grad bio

razoren, nova prijestolnica utemeljena daleko od njega, kasnije i ova
razorena i stara opet sagraena, a na na gradi nije to zapravo nita
utjecalo. Nae i-novnitvo bilo je uvijek na svojim mjestima, najvii
inovnici dolazili su iz glavnog grada, srednji inovnici u najmanju
ruku izvana, najnii iz nae sredine i tako je to ostalo i bilo nam
dovoljno. Najvii inovnik je vrhovni poreznik, on ima rang
pukovnika, a tako ga i nazivaju. Danas je on starac, ali ja ga poznam
ve godinama, jer je ve u mojem djetinjstvu bio pukovnik, isprva je
vrlo brzo napredovao u slubi, ali onda je, ini se, zapeo, no za na
gradi njegov rang je dosta visok, neki vii rang ne bismo mi bili kadri
ni prihvatiti kod nas. Kad pokuam u sebi predoiti njegovu sliku,
vidim ga kako sjedi na verandi svoje kue na trnici, naslonjen, s
lulom u ustima. Iznad njega vije se s krova dravna zastava, a na obim
stranama verande sui se rublje; ova je tako velika da se na njoj
katkada odravaju male vojnike vjebe. Njegovi se unuci igraju oko
njega u lijepim svilenim haljinicama, dolje na trnicu ne smiju, druga
su ih djeca nedostojna, ali trg ih ipak mami i oni bar proture glavu
izmeu reetaka ograde, a kad se druga djeca dolje prepiru, oni se
odozgo prepiru zajedno s njima. Taj pukovnik, dakle, vlada gradom.
Vjerujem da nikome jo nije pokazao dokument koji ga na to
ovlauje. On ni nema takvog dokumenta. Moda je zaista vrhovni
poreznik. No je li to sve? Ovlauje li ga to da vlada takoer u svim
oblastima uprave? Njegova sluba je zbilja vana za dravu, ali za nas
graane ipak nije ono najvanije. Kod nas ovjek gotovo dobiva dojam
kao da ljudi kau: Sad si nam uzeo sve to smo imali, molimo te,
uzmi prie jo i nas same. Jer, stvarno, nije on moda prigrabio vlast
za sebe, a nije ni tiranin. Od starih vremena tako se razvilo da je
vrhovni poreznik prvi inovnik, a pukovnik se priklanja toj tradiciji
nita drukije od nas.
Ali mada ivi meu nama, ne strei previe svojim dostojanstvom,
ipak je on neto sasvim drugo od obinih graana. Kad doe pred
njega neko izaslanstvo s molbom, stoji on, stoji poput zidina svijeta,
iza njega nema niega vie; moe se iza njega jo nejasno nauti
ili
120

naslutiti kako apue nekoliko glasova, ali to je vjerojatno varka, s

njim se ipak zaklapa cjelina svijeta, bar za nas. Vrijedilo ga je vidjeti
kod takvih prijema. Kao dijete bio sam prisutan kad ga je jedno
izaslanstvo graana molilo za potporu vlade, jer je najsiromanija
gradska etvrt bila potpuno izgorjela. Moj otac, potkiva, ugledan je u
opini i bio je lan izaslanstva, pa me poveo sa sobom. To nije nita
neobino, na takvu se predstavu guraju svi, pravo izaslanstvo jedva se
raspoznaje iz mnotva; kako se takvi prijemi odravaju najee na
verandi, ima takoer ljudi koji se s trnice popnu po ljestvama i preko
ograde sudjeluju u dogaajima to se zbivaju gore. Tada je bilo tako
ureeno da je otprilike etvrtina verande zadrana za njega, a preostali
dio ispunjavala je svjetina. Nekoliko je vojnika sve nadziralo, a stajali
su i u polukrugu oko njega. Zapravo, jedan bi vojnik bio sasvim
dovoljan, toliko ih se mi plaimo. Ne znam tano odakle dolaze ti
vojnici, u svakom sluaju izdaleka, svi su meusobno vrlo slini, tako
da im uniforma ne bi bila potrebna. To su mali, ne jaki, ali spretni
ljudi, na njima najvie pada u oi jaka eljust, koja im naprosto
ispunjava lice i izvjesno nemirno trzavo sijevanje njihovih malih uskih
oiju. Time su oni strah i trepet djece, a svakako i njihova zabava, jer
djeca neprestano ele da im ti zubi i te oi natjeraju strah u kosti, pa da
onda uasnuti bjee od njih. Taj uas iz djetinjstva ne gubi se
vjerojatno ni kod odraslih, u najmanju ruku djeluje i kasnije. A tome
se, dakako, pridruuje i kojeta drugo. Vojnici govore nekim narjejem
koje je nama sasvim nerazumljivo, a oni se jedva mogu priviknuti na
nae, iz ega proizlazi izvjesna zatvorenost, nepri-stupanost kod njih,
koja osim toga odgovara i njihovu karakteru, tako su tihi, ozbiljni i
ukoeni, ne ine zapravo nikakva zla, a ipak su na neki opak nain
gotovo nepodnoljivi. Doe, na primjer, vojnik u duan, kupi neku
malenkost i onda ostane tamo naslonjen na tezgu, slua razgovore,
vjerojatno ih ne razumije, ali ipak se priinja kao da ih razumije, sam
ne kae ni rijei, samo ukoeno gleda u onoga tko govori, zatim opet u
one koji sluaju, a ruku dri na drku dugog noa za pojasom. To je
odvratno, ovjek izgubi volju da se zabavlja, duan se prazni, a tek kad
je sasvim prazan, odlazi i taj vojnik.

121

Tamo, dakle, gdje nastupe vojnici, utihne i na ivahni narod. Tako je

bilo i tada. Kao u svim sveanim prilikama, stajao je pukovnik
uspravno i drao dva duga bambusova tapa u rukama koje je ispruio
pred sebe. To je drevni obiaj koji otprilike znai: tako on podupire
zakon i tako podupire zakon njega. Svatko ve dobro zna to ga eka
na verandi, pa ipak se obino i po stoti put preplai; ni u ovoj prilici
izabrani govornik nije htio poeti, stajao je on pred pukovnikom, ali
onda ga je ostavila hrabrost i on se pod raznim izgovorima ugurao
natrag u gomilu. Ni inae se nije naao nitko prikladan tko bi bio
spreman da govori ponudilo se samo nekoliko neprikladnih pa je
nastao velik mete, dok su slali glasnike po razne graane, poznate
govornike. Za cijelo to vrijeme stajao je pukovnik nepomino pred
nama, jedino su mu se grudi upadljivo sputale pri disanju. Ne zato to
bi moda teko disao, disao je samo do krajnosti razgovijetno, kao to
na primjer diu abe, samo to je to kod njih uvijek tako, a ovdje je
bilo izvanredno. Uuljao sam se meu odrasle i promatrao ga kroz
rupu izmeu dva vojnika, tako dugo dok me jedan od njih nije
odgurnuo koljenom. U meuvremenu pribrao se onaj to je prvobitno
bio odreen za govornika i odrao govor, poduprt od dvojice graana.
Dirljivo je bilo kako se on u tom ozbiljnom govoru, prikazujui veliku
nesreu, neprekidno smjekao najponiznijim smijekom koji se
uzaludno upinjao da izazove ma i lagan odsjaj na pukov-nikovu licu. U
zakljuku je formulirao molbu, mislim da je molio samo osloboenje
od poreza na jednu godinu, a moda takoer jo i jeftinije graevno
drvo iz carskih uma. Nato se duboko poklonio i ostao tako poklonjen,
jednako kao svi drugi osim pukovnika, vojnika i nekoliko inovnika u
pozadini. Smijeno je bilo djetetu poput mene kako su se ljudi sa
ljestava na rubu verande spustili za nekoliko preaga, da ih ne bi
vidjeli za vrijeme te odlune stanke i samo su kadikad radoznalo
provirivali tik iznad poda verande. To je potrajalo neko vrijeme, a onda
je jedan inovnik, malen ovjek, stupio pred pukovnika, koji je jo
uvijek stajao nepomino, osim to je duboko disao, i propeo se k
njemu na prstima; kad mu je ovaj doapnuo neto u uho, pljesnuo je on
rukama, na to su se svi uspravili i objavio: Molba je odbijena.
122

Udaljite se. Neporeciv osjeaj olakanja prostrujao je mnotvom, svi

su se gurali napolje, jedva da je itko vie pazio na pukovnika, koji je
naprosto opet postao ovjek kao i svi mi, ja sam jedino vidio kako je
stvarno iscrpljen ispustio tapove, koji su pali, svalio se u naslonja to
mu ga je dovukao jedan inovnik i hitro turio u usta lulu.
itava ta zgoda nije usamljena, tako se to openito dogaa. Desi se,
dodue, da se tu i tamo ispune neke sitne molbe, ali onda ispada tako
da je to uinio pukovnik na vlastitu odgovornost kao mono privatno
lice, to se mora formalno sauvati kao tajna pred vladom to se ne
kae izriito, ali po tonu. Svakako su u naem gradiu oi pukovnika
ujedno oi vlade, koliko mi to moemo prosuditi, ali se ovdje ipak
pravi neka razlika, u koju ovjek ne moe dokraja proniknuti.
Ali u vanim poslovima graanstvo moe uvijek oekivati
odbijanje. Najudnije je, pak, to da se bez toga odbijanja na neki nain
ne moe proi, a pri tom ono odlaenje i sasluavanje odbijanja nije
nipoto formalnost. Svaki put ljudi idu svjei i ozbiljni onamo, a onda
opet odande, dakako, ne ba okrijepljeni ni usreeni, ali isto tako
nimalo razoarani ni umorni. Ne moram se ni kod koga propitivati o
tim pojavama, ja to osjeam sam kao i svi drugi. I ne jedanput osjetim
izvjesnu radoznalost da tragam za uzajamnom povezanou tih pojava.
Dokle seu moja promatranja, postoji svakako izvjestan sloj, po
svojoj dobi, koji nije zadovoljan, to su otprilike mladii izmeu
sedamnaeste i dvadesete godine. Dakle, sasvim mladi momci koji ne
mogu ni izdaleka naslutiti zamanost najbeznaajnije, a kamoli
revolucionarne misli. A upravo meu njih ulja se nezadovoljstvo.

Ova proza nastala je vjerojatno izmeu 19201922. godine, a ulazi

u tematski krug fragmenta Na gradnji kineskog zida, kao i naredni
odlomak K pitanju zakona.
123