Obrisi Predaka - Ukrajinci

Sergej Burda
OBRISI PREDAKA
Sergej Burda
Obrisi predaka Zbirka ukrajinskih biografija

Nakladnik: Hrvatsko-ukrajinsko drutvo
Za nakladnika: Stjepan Mesi
Urednici: Miroslav Kirini, Aleksandra Burda
Grafiki urednik: Sergej Burda
Lektor: Miroslav Kirini
Naslovna fotografija: G3D, Viktor Panik
Fotografije:
Ukrinform Foto, Nacionalna informativna agencija Ukrajine, UA, 1999.
Internet Encyclopedia of Ukraine, Canadian Institute of Ukrainian Studies, CA, 2001.
Welcome to Ukraine Magazine, International Tourism Publishing House, UA, 2002.
Informativno internet izdanje Ljviva - Zaxid.net, UA, 2007.
Projekt Ukrajinci svijeta, V Za matinu Ukrajinu!, UA, 2008.
Internet izdanje Ukrajinska pravda - Istorina pravda, UA, 2010.
KMC Records Corporation, USA, 2013.
Raunalna obrada: @osobniagent.eu

Naklada: 1000
Godina: 2015.
CIP zapis dostupan u raunalnome katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu

pod brojem 897045.
ISBN: 978-953-58142-1-4
Sergej Burda
OBRISI PREDAKA
Zbirka ukrajinskih biografija
HRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
Zagreb
Naim herojima
Sadraj
Predgovor, pie Filip kiljan
Tko su to Ukrajinci?!, pie Sergej Burda
10
Svjatoslav Ihorovi
14
Jaroslav Volodimirovi
18
Ana Kijevska
24
Danilo Halickij
28
Konstjantin Ostrockij
34
Anastazija Lisovska - Roksolana
38
Bohdan Hmeljnickij
42
Hrihorij Skovoroda
50
Dmitro Bortnjanskij
56
Taras evenko
60
Lesja Ukrajinka
66
Ivan Franko
72
Volodimir Vernadskij
78
Oleksandr Arhipenko
84
Mihajlo Hruevskij
90
Katerina Bilokur
96
Andrej eptickij
100
Stepan Bandera
106
Oleksandr Dovenko
112
Kvitka Cisyk
116
Stepan Timoenko
122
Revolucija dostojanstva, pie Andrij Savjak
128
Literatura
134
Predgovor, pie Filip kiljan,

povjesniar s Instituta za migracije i narodnosti
Rad Sergeja Burde dobrodoao je u novoj hrvatskoj strunoj literaturi. Radi se o vrlo zanimljivom tivu pod naslovom Obrisi predaka Zbirka ukrajinskih biografija. Autor je u ovoj zbirci donio 21
biografiju znamenitih ukrajinskih vladara, politiara, revolucionara, znanstvenika, crkvenih velikodostojnika, umjetnika, pjesnika,
kulturnih i drugih djelatnika. itajui tu knjigu shvatio sam koliko
malo Hrvati znaju o svojoj slavenskoj brai Ukrajincima. Za neke
od ljudi, koje je autor izabrao da se nau u knjizi, uo sam prvi
puta, a njihova vanost, ne samo u lokalnim i nacionalnim razmjerima, ve i u svjetskim nije zanemariva. Autor je svjesno birao osobe
ije su biografije interesantne te je itateljskoj publici na vrlo popularan i pristupaan nain omoguio da o njima saznaju vie. I sam
se u uvodu ispriava to se dio slavnih imena ukrajinske prolosti
ne nalazi u knjizi. No, to mu se svakako moe oprostiti budui da
time kao da najavljuje nastavak objavljivanja biografija znaajnih
osoba ukrajinske povijesti.
Autor ispravno rezonira kada pie da e na taj nain Hrvati konano nai odgovor na pitanje Tko su Ukrajinci?, a koje je postavljeno jo nakon Prvog svjetskog rata i na koje veliki broj Hrvata
nije do danas naao odgovor. esto ih se usporeivalo s Rusima
6
i nemali broj puta uvrtavalo meu njih, a radi se o jednoj od najveih europskih zemalja i jednom od najveih europskih naroda.
Autor je meu svoje biografije uvrstio Svjatoslava Ihorovia, vojskovou i kneza iz 10. stoljea, koji je proirio granice Ukrajinske Rusi na obale Crnog i Bijelog mora, Jaroslava Volodimirovia,
kneza iz 11. stoljea koji je Ukrajinu pribliio zapadnoeuropskim
narodima, Anu Kijevsku koja je postala francuska kraljica, Danila
Halickog, kralja Ukrajinske Rusi iz 13. stoljea, borca protiv Mongola, Konstjantina Ostrockog, ukrajinskog plemia iz 16. stoljea
koji je bo zasluan za tiskanje prve Biblije na staroslavenskom
jeziku, Anastaziju Lisovsku Roksolanu, znamenitu sultaniju Osmanskog Carstva poznatiju kao Hrrem, Bohdana Hmeljnickog,
hetmana, osnivaa tree ukrajinske drave Zaporoke republike
iz 17. stoljea, Hrihorija Skovorodu, znamenitog istonoeuropskog intelektualca iz 18. stoljea, Dmitra Bortnjanskog, znamenitog
ukrajinskog crkvenog skladatelja na prijelazu s 18. na 19. stoljee,
nezaobilaznog Tarasa evenka, pjesnika, umjetnika i humanista,
simbola ukrajinske nacionalne povijesti i kulture, Lesju Ukrajinku,
pjesnikinju, scenaristkinju i kulturnu aktivisticu s prijelaza 19. na
20. stoljee, Ivana Franka, pisca, pjesnika i znanstvenika, Volodimira Vernadskog, geokemiara, minerologa i osnivaa Ukrajinske
akademije znanosti, Oleksandra Arhipenka, kipara i slikara iz prve
polovice dvadesetog stoljea, Mihajla Hruevskog, povjesniara,
pisca, prvog predsjednika Ukrajinske narodne republike, Katerinu
Bilokur, predstavnicu ukrajinske naive iz 20. stoljea, Andreja eptickog, jednog od najutjecajnijih predstavnika Grkokatolike crkve
s poetka 20. stoljea, Stepana Banderu, revolucionara i ideologa
ukrajinskog nacionalnog pokreta, Oleksandra Dovenka, filmskog
redatelja i pionira sovjetske te ukrajinske nacionalne kinematografiHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
je, Kvitku Cisyk, opernu i blues pjevaicu koja je karijeru napravila

u Americi i Stjepana Timoenka, znanstvenika i oca moderne tehnike mehanike. Dakle, razvidno je koliko je znaajnijh osoba autor uvrstio u knjigu i koliko je njegov posao odabira tih osoba bio
teak.
Ako se izuzme povijest Bijelih Hrvata u Ukrajini, neto nama
blie hrvatsko ukrajinske veze zapoinju jo u 17. stoljeu kada
Juraj Kriani spominje Rebus Ruthenicis, odnosno pokuava
spoznati Ukrajinsku Rus, njeno ime, povijesnu sudbinu, knjievnost, posebno u suodnosu s Moskovskim Carstvom. Obnavljanje tih veza dogodit e se u vrijeme nakon smrti Tarasa evenka,
kada August enoa zapoinje tradiciju prevoenja toga ukrajinskog pjesnika. Hrvati su o Ukrajini saznavali u to vrijeme iskljuivo
putem prijevoda evenka i Gogolja. Te su veze povremeno bile
slabije, a povremeno jae, ali su u Hrvatsku stizale jedino do uskog
kruga onih koji su bili obrazovani.
Moda je bolja predstava o Ukrajincima, meu irim slojevima stanovnitva, dolazila putem dviju hrvatskih nacionalnih manjina:
Rusina koji su se u hrvatske prostore doselili poetkom 19. stoljea
i Galicijana, Ukrajinaca koji su svoje doseljavanje zapoeli krajem
19, a zavrili poetkom 20. stoljea. Ipak, jasno je da meu njima
uglavnom nije bilo intelektualaca koji bi ukrajinsku nacionalnu
svijest ili kulturu mogli prezentirati starosjedilakom hrvatskom
stanovnitvu. Stoga je poznavanje Ukrajine meu irim pukom
ostalo tek na poznavanju vjerskih obiaja, kulinarskih spacijaliteta
i ponegdje jezika. Kada je Ukrajina utopljena u Sovjetski savez
jo je manje toga dopiralo do Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog
8
rata Ukrajina je bila jo zatvorenija, a tek su probrani imali mogunost putovanja u SSSR. Tek u vrijeme kada su se raspali SSSR i
Jugoslavija ukrajinsko-hrvatske veze su postale vre, a meusobno priznanje jedne i druge republike, uvrstilo je tu suradnju. Stoga
je kroz biografije znaajnih osoba ukrajinske povijesti, koji su uglavnom manje poznati hrvatskoj javnosti, omogueno da uemo u
svijet znamenitih predaka dananjih Ukrajinaca, koji su ovu zemlju
uinili europskim biserom.
Grupa ukrajinskih intelektualaca, 19. stoljee
Tko su to Ukrajinci?!, pie Sergej Burda

Ova mala zbirka biografija o osobama iz ukrajinske prolosti jo je
jedno u nizu objavljenih djela Hrvatsko-ukrajinskog drutva koje
na jednostavan nain upoznaje hrvatsku javnost s vrijednostima
prijateljstvu sklonih ukrajinskih ljudi u domovini i svijetu. Kroz isprepletene zabiljeke o privatnom i javnom ivotu te stvaralatvu,
djelo opisuje pomalo nepoznate kulturne, umjetnike, znanstvene
i druge vrijednosti, koje su ostvarili ukrajinski preci te donekle
pojanjava kulturno-politiku vezu ukrajinskih ljudi s ostalim europskim narodima, ali i s najpoznatijim dinastijama Europe i ostatka svijeta ve u srednjovjekovlju, kada su Ukrajinci razvili svoju
prvu dravu Kijevsku Rus. Znanstvenik Ndor Baumgarten biljei
da je samo u 11. stoljeu izmeu ukrajinskog i europskog plemstva
stvoreno preko 36 meudinastijskih brakova.
Ukrajinci svoje veze s povijesnim vladarima i dravama temelje prvenstveno kroz njima bliske kulturoloke elemente, ouvane
tradicije, a potom kroz dravniku povijest i politiki kontekst.
Razlog tome je injenica da su Ukrajinci u svojoj kulturi zadrali elemente brojnih antikih kultura s njihova prostora te su, kao
relativno velik narod, stoljeima bili podreeni utjecajima nekoliko velikih multikulturalnih dravnih tvorevina kao to su Poljsko-litavska unija i Ruski imperij. Razlog tome je njihova specifina
10
pozicija na samom ulazu u Europu, koja ih je odredila kulturno

bogatima, ali istodobno izloene raznim opasnostima koje su nerijetko prijetile i ostalim europskim narodima. Unato tome, u sklopu
svih dominantnih dravnih tvorevina, Ukrajinci su bili utjecajnim
initeljem, esto i presudnim za uspjeni razvoj drave ili bolje
rei imperija. Ukrajinski kulturni i znanstveni doprinos u Ruskom
imperiju je impresivan. Dovoljno je spomenuti Prokopovia, Gogolja, Ahmatovu, ajkovskog, Stravinskog, Malevia, Pirockog,
Vernadskog, Sikorskog, Gluka, Koroljeva i brojne druge poznate
osobe, koji su bili pripadnicima ukrajinskog naroda, ali su stvarali
u svojoj ili tuim dravama. Njima se pripadajui ukrajinski identitet uglavnom namjerno brisao u imperijalizmu tadanjih reima.
Veza ipak postoji. Ona je jaka, ona razlikuje, vidljiva je i nije nestala.
Ukrajinci (u 12. st. ukrajinjany - domoroci) su najstariji narod
istonoslavenske skupine, koji se po prvi puta evidentno poeo
konsolidirati izmeu 9. i 11. stoljea, okupivi nekoliko slavenskih
plemena s istim ili slinim karakteristikama. Do 13. stoljea toj
se postupno uveanoj slavenskoj skupini izmeu Crnog i Bijelog
mora pripojio manji broj neslavenskih plemena, to silom, to okolnostima. Ta se ogromna ujedinjena slavenizirana skupina kasnije,
kroz neke svoje razlike, lomila i djelila. Na podijeljene skupine utjecali su susjedni ili pridoli suprostavljeni procesi, dolazilo je do
meusobnog sukobljavanja, a proces formiranja istonoslavenskih
naroda odvijao se sve do 20. stoljea. Svoju kulturu Ukrajinci esto
povezuju s najstarijim kulturama Europe, vole se usporeivati s
narodom koji je iza sebe ostavio tragove Tripiljske kulture, zatim
Skitima, Keltima, Antima, a nerijetko i skandinavskim narodima,
odnosno Gotima, Vikinzima i drugima. Godine 2012. emitiran je
11
Okupljeni u Kijevu za vrijeme

Revolucije dostojanstva 2014.,
Volodimir Mamin
dokumentarni film DNK portret nacije u kojem su ukrajinski

i njemaki znanstvenici genetskim istraivanjem povezali etnike
Ukrajince s takozvanim antikim Arijevcima. To istraivanje je
pokazalo da se Ukrajinci ne razlikuju mnogo od svojih najbliih
12
slavenskih susjeda Poljaka, Bjelorusa i Rusa. Ukrajinci (ranije lat.

Ruteni, ukr. Rusini) svoju domovinu u 9. stoljeu, poznatiju kao
Rus (lat. Rutenija), smatraju kolijevkom svih slavenskih naroda,
kulturnim ishoditem, vjerojatno mnogo starijim nego to je to
predstavljeno u nekim posljednjim popularnim svjetskim izdanjima. Srednjovjekovno ime Rus dananji Ukrajinci smatraju
povijesnim imenom Ukrajine (Vkrajina - rodni kraj, domovina,
matica) i razlikuju ga od neto mlaeg imena Rusija (rus. Rossija,
ranije Moskovija).
Moda je jedna ovakva zbirka biografija ispravan primjer predstavljanja ukrajinskog naroda s obzirom da su Ukrajinci, za razliku
od njihovih susjeda Rusa, s kojima ih Hrvati ponekad usporeuju, individualisti i moda e skup pojedinanih osoba ponuditi
najbolji odgovor na pitanje postavljeno jo nakon Prvog svjetskog rata: Tko su to Ukrajinci? Narod je brojan, kultura je bogata,
drava je velika, ali su u svijetu i dalje poprilino nepoznati. to je
tome razlog? Povijest, politika, kolonijalizam, ime, ili neto peto?
Preputam itatelju ove publikacije da sam zakljui. Unaprijed se
ispriavam to ovom ogranienom zbirkom nisu obuhvaena zvuna ukrajinska imena poput Ivana Kotljarevskog, Oljhe Kobiljanske,
Simona Petljure i druga, koja bi dodatno upotpunila sliku o Ukrajincima.
Knjigu posveujem hrabrim ukrajinskim herojima Nebeske satnije, koji su nenaoruani poloili ivote tijekom Revolucije dostojanstva 2014. godine i svim ukrajinskim braniteljima, koji su slabo
naoruani rtvovali ivote nakon revolucije u borbi protiv susjednog agresora. Poivali u miru, uvijek emo ih pamtiti!
13
Svjatoslav Ihorovi (934-972),

knez, politiar, vojskovoa, pustolov koji je Rus-Ukrajinu
proirio na obale Crnog i Bijelog mora
Prva povijesna osoba, koja je dananje Ukrajince privukla svojim
prepoznatljivim slavenskim imenom i specifinim kozakim izgledom, bio je kijevski knez Svjatoslav Ihorovi, esto imenovan Svjatoslav Hrabri. Knez je naslijedio svoj vladarski poloaj od majke
kneginje Oljhe iz nordijske dinastije Rjurik, koja je prva prihvatila
i poela iriti kranske vrijednosti meu ukrajinskim narodom u
tada jo zaetoj dravnoj tvorevini imena Rus - u hrvatskim i drugim svjetskim izdanjima poznatijoj kao Kijevska Rus. Svjatoslav je
upravljanje tom najstarijom istonoslavenskom dravom preuzeo
964. godine i u manje od est godina uinio je najveom dravom
u Europi, pripojivi matici sa sreditem u Kijevu ogromne prostore izmeu Crnog i Bijelog mora na prostoru dananje Ukrajine,
Bjelorusije, Rusije i drugih drava. Podredio je ili ujedinio nekoliko
slavenskih, finskih, baltskih, turkijskih i drugih plemena te zaustavio sve ozbiljnije prijetnje, koje su se nalazile u okolici kijevskog
sredita. Stvorio je preduvjete za ozbiljniju unutarnju konsolidaciju
prve srednjovjekovne ukrajinske drave, ije ime je oznaavalo zajednitvo ukrajinsko-varjakog stanovnitva i vrlo vjerojatno imalo sarmatsko podrijetlo. Svjatoslav je prema odreenim zapisima
shvaao vanost kranske politike toga vremena, ali sebe nije pri14
Spomenik knezu
Svjatoslavu Ihoroviu,
Ukrajina
15
kazivao velikim kraninom u okruenju njegovih suboraca dominantnog poganskog uvjerenja. Njegov izgled zabiljeio je bizantski
pisac Lav akon prilikom susreta s bizantskim carem Ivanom I. Cimiskesom. Imao je svijetlo plave oi, plavu kosu i brkove ureene
na nain kako su to poslije inili Zaporiki kozaci dugi sputeni
elegantni brkovi i repi kose na tjemenu obrijane glave, koji je tada
u drutvu oznaavao plemiki status. Prema odreenim istraivanjima taj izgled bio je takoer karkateristinim za Kelte, koji su dugo
ivjeli na prostorima Ukrajine i iza sebe su ostavili brojne tragove.
Svjatoslav je bio srednje visine, vrlo vrste grae i volio se odijevati
u iroku bijelu odjeu, koja je bila slina ali primjetno urednija i
ia od one u njegovih suboraca.
Gdje je knez Svjatoslav roen do danas nije poznato - pretpostavlja
se u Kijevu. U domovini je dosta vremena provodio u dva velika
sredita: Kijevu, naseljenom ukrajinskim plemenom Poljanima i
Vikinzima te Novgorodu, tada naseljenom sve brojnijom slavenskom populacijom pristiglom s prostora dananje zapadne Ukrajine. Njegov otac, knez Ihor Stariji, ve je due vrijeme vodio teke
borbe s narodima na tlu dananje june Ukrajine, prostoru odavno poznatom kao Trasa sunca, a zatim i Divlja polja. Na tim
su prostorima Ukrajinci ratovali s brojnim pristiglim euroazijskim
narodima, upravo ondje se kalio ratniki, duhovni i anarhistiki
karakter ukrajinskog ovjeka. Svjatoslav je na tim i irim junijim prostorima sudjelovao u ruenju dve ogromne tvorevine tog
vremena: Hazarskog kaganata, sa sreditem u Atilu na sjevernoj
obali Kaspijskog jezera, i Prvog Bugarskog carstva na Balkanu, sa
sreditem u Velikom Preslavu. Vie je vremena provodio na bojitu
sa svojom pustolovnom druinom, nego to je bio na kijevskom
16
dvoru gdje se povremeno vraao radi njegove zatite i potvrivanja autoriteta. Posebnu prijetnju za Kijev tada su predstavljali neumorni turkijski Peenezi na obalama Crnog mora, koji su postali
sve dominantnijim, nakon pada utjecaja Hazarskog kaganata 966.
godine.
Svjatoslav je konano proirio svoj utjecaj od sredinjeg Balkana pa
sve do Bugara na Volgi, pripojio je slavenska plemena Radimie i
Vjatie, u okolici dananje Moskve, podredio je Alane na Kavkazu i brojne druge manje grupacije, koje su pruale otpor kijevskoj
vlasti ili su predstavljali prijetnju za proirenu slavensku dravu.
Vrhunac vladavine kneza Svjatoslava obiljeava njegova ambicija
da zavlada irim jugoistokom Europe te da napadne moni Carigrad, koji ga je poeo doivljavati kao ozbiljnu prijetnju i inio mu
spletke s ciljem smaknua. U bitkama protiv Bugara i Bizantskog
carstva 969. godine, nekad mona vojska Svjatoslava nala je ravnog suparnika i vidno oslabljena bila je prisiljena na primirje. Pri
povratku u Kijev, bizantskom dojavom neprijatelju, Svjatoslava
su iz zasjede na dnjiparskom otoiu Hortecja ubili Peenezi 972.
godine. Prije smrti Svjatoslav je podjelio ovlasti meu svojim sinovima Jaroslavom, Olehom i Volodimirom. Posljednji je preuzeo
vodstvo Rusi-Ukrajine 980. godine i postao poznat kao Volodimir
Veliki kijevski knez, koji je uveo Kranstvo kao slubenu religiju
drave.
Susret kneza Svjatoslava i
bizantskog cara Ivana I. Cimiskesa,
Madridski ljetopis, 10. st.
17
Jaroslav Volodimirovi (981-1054),

knez, diplomat, arhitekt, zakonodavac, intelektualac koji
je Rus-Ukrajinu pribliio zapadnoeuropskoj obitelji
Punac Europe kako su zvali, vjerojatno najvanijeg vladara iz ukrajinske srednjovjekovne povijesti, kneza Jaroslava Mudrog, svoju je
obitelj povezao s najpoznatijim europskim dinastijama s poetka
11. stoljea. Sin kijevskog kneza krstitelja Volodimira Velikog i
kneginje Rohnide iz kneevine Polock, roen je 981. godine, a na
kijevsko prijestolje dolazi 1019. godine, nakon sukoba sa svojom
braom. Nakon to je otac Volodimir, radi unutarnje konsolidacije drave, prihvatio kransku religiju kao slubenu i time postao
poeljan politiki saveznik drugim europskim silama tog vremena,
Jaroslav je naslijedio najveu, politiki i ekonomski relativno stabilnu europsku dravu u kojoj je mogao razvijati kulturu i prosvjetu.
Od 1024. godine Jaroslav je aktivno provodio pokrtavanje sjeveroistonih pograninih podruja oko grada Suzdalja, naseljenih
uglavnom ugro-finskom populacijom koja je i dalje prakticirala
poganske obiaje. esto nasilno uvoenje kranstva, meu pojedinim pokorenim plemenima na danas sredinjim prostorima Rusije,
rezultiralo je stvaranjem sve veeg neprijateljstva prema kijevskom
sreditu, to e se kasnije odraziti politikom rascjepkanou Rusi-Ukrajine odnosno Kijevske Rusi. Godine 1031. Jaroslav je bitka18
ma vratio prethodno oduzete istone krajeve prve poljske drave.

Nakon toga s poljskim vladarima uspostavio je mirne i prijateljske
odnose te stvorio obrambeni grad Jaroslav na rijeci Sjan. Najveu
vojnu prijetnju Jaroslavu i dalje su predstavljali Peenezi, koje je na
jugoistonim granicama drave do 1036. kontrolirao Jaroslavov brat
Rus-Ukrajina na vrhuncu moi u 11. stoljeu (ukrajinski jezik)
19
knez Mstislav. Nakon njegove smrti nova prijetnja Kijevskoj Rusi

postala su i druga nomadska turkijska plemena, koja su povremeno u hordama navaljivala s krajnjeg istoka europskog kontinenta.
Turkijske horde, uzdu crnomorske i kaspijske stepe, predstavljale
su prijetnju i prepreku za nesmetan trgovaki razvoj grada Kijeva. Ipak, Jaroslav je u sljedeem razdoblju uspjeno odolijevao njihovim napadima i pretvarao kransku Kijevsku Rus i grad Kijev
u najvee gospodarsko i kulturno sredite Europe.
Sarkofag kneza Jaroslava Volodimirovia, Crkva Sv. Sofije, 11. st., Kijev
Jaroslav je tijekom svoje vladavine utjecao na prestian razvoj kulture i prosvjete u cijeloj Rusi-Ukrajini, koja e u bitnoj mjeri odrediti
bogatu kulturu i prosvjetu Ukrajinaca te drugih istonoslavenskih
naroda. U njegovo vrijeme reformirana drava politiki i ekonomski je stabilizirana te priznata u irim srednjovjekovnim europskim
i svjetskim krugovima, kao jedna od najrazvijenijih drava tog vremena. Jaroslav je jaao prijateljske i politike veze s ostalim razvi20
jenim dravama u okruenju, ali posebno sa zapadnom Europom,

zbog ega je postao poznat pod imenom Punac Europe. To se
posebno moe primjetiti u meusobnim odnosima izmeu lanova
Jaroslavove obitelji i vladajuih dinastija gotovo cijele Europe. Jaroslavova ena Ingegerd Olofsdotter (Irena) bila je ki kralja vedske.
Jaroslavova ki Elizabeta udala se za norvekog kralja Harolda III.
Druga ki Anastazija udala se za maarsko-hrvatskog kralja Andriju I, a njegova najmlaa ki Ana udala se za francuskog kralja Henrika I. Jaroslavov najstariji sin Izjaslav oenio je njemaku
princezu Gertrudu, zbog ega su ukrajinski vladari neko vrijeme
bili u izuzetno dobrim odnosima s njemakim.
U vrijeme Jaroslava razvijena Rus-Ukrajina gradi odline kulturno-politike odnose s Poljskom, ekom i Maarskom. Drava je u
kulturnom smislu izrazito prednjaila u odnosu na cijelu zapadnu
Europu, koja se nala u svojevrsnoj stagnaciji. Posebno je razvijala
knjievnu kulturu i uenje stranih jezika i kulture. Mnoge knjige
tada su prevedene s grkog na crkveno-slavenski jezik, otvorene
su brojne kole i kulturno-prosvjetne ustanove. lanovi kijevskih
dinastikih obitelji u to su vrijeme bili pismeni od ranog djetinjstva,
dok su neki zapadnoeuropski vladari bili slabo pismeni ili doslovce
nepismeni. Jaroslav je ujedno bio i veliki graditelj. Sagradio je stotine crkava u bizantskom arhitektonskom slogu, obnovio i uvrstio
vei broj tvrava, unaprijedio je zakone drave i uspostavio sudove. Prema njemakom povjesniaru Dietmaru od Merseburga,
Kijev je u vrijeme Jaroslava izrastao u veliki grad koji je imao preko
400 crkvi i 8 trgovakih sredita. Tada je izgraena Saborna crkva
Sv. Sofije, koja se i danas renovirana nalazi u Kijevu. Povjesniar
Adam od Bremena tada Kijev opisuje kao rivala Carigradu. GoHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
21
dine 1037. uspostavljena je crkvena hijerarhija na elu s kijevskim

mitropolitom Rusinom Ilarionom. Mitropolit Kijevske crkve bio je
odgovoran Patrijarhu u Konstantinopolisu, odnosno Carigradu.
Srednjovjekovna ukrajinska elita tada stvara snane kulturne veze
s Bizantskom crkvom, koje su ukrajinski narod u kulturno-politikom i religijskom smislu postavile na lidersko mjesto meu ostalim
pravoslavnim i drugim narodima istone Europe sve do 18. stoljea.
Zahvaljujui stvaranju zakonika Ruska pravda, u kojem su prikupljene tadanje norme u pravni kodeks drave, kijevski knez
Jaroslav stjee nadimak Mudri, odnosno postaje poznat kao
Jaroslav Mudri. Srednjovjekovna Rus-Ukrajina, kao najvea europska drava, tada se pokazala visokim kulturnim i duhovnim
sreditem kranske Europe. Te vrijednosti i zasluge, koje su stvorili preci Ukrajinaca, kasnije su prisvajali mnogi vladari i strunjaci
susjednih naroda u funkciji imperijalnih politika, posebno oni iz
Moskovskog carstva koji su 1721. godine, po uzoru na prvu ukrajinsku dravu, stvorili Rossijski imperij (poznatiji kao Rusko
carstvo). U vrijeme Jaroslava Mudrog srednjovjekovna drava je
doivjela svoj kulturni, ekonomski i politiki vrhunac, zbog ega je
taj intelektualac svog vremena uvrten meu najpopularnije osobe
ukrajinske povijesti.
Knez Jaroslav je prije svoje smrti 1054. godine podijelio dravnu
vlast nad Kijevskom Rusi izmeu svojih sinova: najstarijem sinu Izjaslavu dao je upravu u dravnoj prijestolnici Kijevu, Svjatoslavu u
ernihivu, Vsevolodu u Perejaslavu i Ihoru u Volinju. Neacima je
podijelio ovlasti u drugim krajevima drave. Oni e se u buduno22
sti sukobljavati i politiki dijeliti dravu, to je Jaroslav prije svoje smrti elio sprijeiti. Nakon Jaroslavove smrti proces unutarobiteljskog sukobljavanja, zbog stjecanja vlasti u Kijevu, rezultirao
je oslabljenim blagostanjem unutar Kijevske Rusi i dugoronim
slabljenjem drave, koja se nala pred sasvim novim unutarnjim i
vanjskopolitikim iskuenjima.
23
Spomenik knezu Jaroslavu Volodimiroviu, Kijev
Ana Kijevska (1024-1075),

kraljica Francuske, politiarka, arhitektica, jedna od
najobrazovanijih ena francuske kraljevske dinastije
Na istoku srednjovjekovne Europe poetkom 11. stoljea razvila
se mona slavenska drava ijim je prijestoljem upravljao ukrajinski knez Jaroslav Mudri. Mnogi europski vladari vidjeli su
novu snanu kransku dravu Kijevsku Rus bogatim i poeljnim
saveznikom te su pregovori o stupanju u zajednike dinastije bili
zanimljivmi njemakim, francuskim i drugim vladarima. Na dvor
Jaroslavove keri kneginje Ane uskoro je dolo izaslanstvo francuskog kralja Henrika I. koje je uspjelo dogovoriti uspostavljanje
meudinastijskog braka. Ana je postala kraljica Francuske 19. svibnja 1051. godine, udavi se za Henrika I. u poznatoj katedrali Notre-Dame u Reimsu.
Ana Jaroslavna ili Ana Kijevska, kako su tu francusku kraljicu
ukrajinskog porijekla zvali europski povjesniari, bila je izuzetno
kolovana mlada ena kada je sa svojih dvadesetak godina prvi
put posjetila Francusku. Njezin datum roenja nije tono poznat, a
povjesniari najee navode razdoblje izmeu 1024. i 1032. godine.
Na samom poetku svog dolaska u Francusko kraljevstvo Ana nije
bila oduevljena s onim to je vidjela. Dapae, mnogim je stvarima ondje bila razoarana i iznenaena jer je Francuska imala veliki
24
ugled koji se u praksi nije opravdao. Svome je ocu napisala da je

Francuska barbarska drava, kue su tmurne, crkve rune, a obiaji
odbojni. Ana se alila da su Francuzi neuredni, ne peru se, ne znaju
pisati i itati, a sve je to za dvor Rusi-Ukrajine bilo neprihvatljivo.
Dok je njezin mu francuski kralj Henrik I. vrlo slabo poznavao
itanje i pisanje, a ostatak dvorjana bili nepismenim, Ana Kijevska
je odlino poznavala, govorila i itala izdanja na pet stranih jezika,
ukljuujui grki i latinski. esto su se francuski plemii potpisivali s kriem i to je postalo uobiajeno. Tu su i druge sitnice koje se
Ani nisu svidjele dolaskom na francuski dvor. Prvi ok je uslijedio
kad na svom oekivanom glamuroznom vjenanju nije posluena
s petodijelnim setom posua, ve trodijelnim. U oevoj domovini
je iz petodijelnog seta posua jela svakodnevno, mogla je svakodnevno jahati konja, informirati se o svakodnevnoj politici, utjecati
na odluke i jo mnogo toga to u novoj domovini nije mogla ili je to
inila mnogo rjee.
Unato mnogim ogranienjima s kojima se Ana susretala na francuskom dvoru, njezin veliki utjecaj na drutvo i politiku zabiljeen
je u ouvanim francuskim dokumentima, u kojima se esto susree
njezin potpis na staroslavenskom jeziku - Ana Kraljica. Papa Nikola II. bio je izuzetno iznenaen njezinim visokim obrazovanjem
te politikim ambicijama. U jednom joj je pismu izrazio visoko
potovanje i napisao: Uvaena damo, slava vaih vrlina dosegla
je nae ui i s velikom radou ujemo da obavljate svoje kraljevske dunosti u ovoj vrlo kranskoj dravi s poeljnim arom i
briljantnim umom. Nakon nekog vremena i sam kralj Henrik I.
uvidio je vanost Aninog utjecaja te je svoje potpise znao zavriti
spominjanjem njezinog imena na neki od sljedeih naina: uz sugHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
25
lasnost moje ene Ane ili uz prisutnost Kraljice Ane. Francuski

povjesniari su potvrdili da slinih sluajeva na francuskim dvorovima prije i kasnije nije bilo. Anu se takoer smatralo zaslunom
za irenje imena njezina sina Filipa (ukr. Pilip, fra. Philippe, od gr.
Philippos) meu brojnim zapadnoeuropskim dinastijama. Ime u
prijevodu oznaava ljubitelja konja.
U rujnu 2013. Ukrajinska eparhija Sv. Volodimira u Parizu, predvoena predsjednikom Ukrajinskog katolikog sveuilita Borisom
Gudzjakom, predstavila je samostanski kompleks Ane Kijevske
izgraen 1060. godine kao novi meunarodni centar za promociju
ukrajinske kulture u Francuskoj. Samostanski kompleks Sv. Vincenta (fra. Abbaye Saint-Vincent de Senlis), koji je izgradila kraljica
Ana u Senlisu blizu Pariza, bio je cijenjenom institucijom, posebno
Spomenik francuske kraljice Ane Kijevske u
samostanskom kompleksu Sv. Vincenta, Francuska
26
poznatom po svojim obrazovnim programima. Tijekom Francuske

revolucije taj kraljevski objekt je uniten, a preostali sauvani ostaci
pripojeni su upravi samostanskog kompleksa Sv. eneve u Parizu.
Kraljica Ana s Henrikom I. imala je etvero djece: Filipa, Roberta,
Emmu i Huga. Sin Filip I. preuzeo je vodstvo francuskog kraljevstva tek sedam godina nakon smrti svoga oca 1060. godine, budui
da je tada imao tek sedam godina. Ana je do njegova preuzimanja
prijestolja upravljala kraljevstvom u njegovo ime, zajedno s grofom Balduinom V. Flandrijskim. Pritom se ironino susretala s
kritikama pojedinaca iz francuskog plemstva, koji su joj zamjerali
to francuski jezik ne govori teno. Ne zna se da li su njezini esti
slavenski irilini potpisi bili izraz ljubavi prema domovini ili neugledno pojednostavljivanje francuske procedure, no ti su potpisi
danas najstariji sauvani primjerci staroukrajinskog pisma. Poznato je da Ana nije bila zaljubljena u Henrika I. i da je za njegova
ivota otvoreno simpatizirala uglednog grofa Ralpha III. Valoisa,
za kojeg se udala 1062. godine. Intervencijom Ralphove zakonite
supruge papi Aleksandru II, novi brak izmeu kraljice i grofa je
izopen, a kraljica se nala pred brojnim kritikama na koje nije ozbiljnije reagirala. Meutim, njezin sin kralj Filip I. sve joj je oprostio, a naao se i u slinoj situaciji nakon majine smrti. Anu se u
pozitivnom smislu dugo spominjalo i nakon njezine smrti. Njezina
ljubav s grofom ubrzo je zaboravljena, a ona je ostala zapamena
kao jedna od najinteligentnijih ena francuske kraljevske dinastije.
Ne zna se gdje je pokopana, a odreeni povjesniari pretpostavljaju
da je razlog tomu njezina elja da se pokopa u domovini svoga oca
na Rusi-Ukrajini, gdje se grob s vremenom mogao unititi, ako je
ondje uope postojao.
27
Danilo Halickij (1201-1264),

kralj Rusi-Ukrajine, politiar, vojskovoa, zatitnik granica
kranske Europe pred mongolskom invazijom
Nakon pada oslabljene Kijevske Rusi 1240. godine slubenu sljednicu do 1349. predstavlja je reformirana srednjovjekovna ukrajinska drava Galiko-Volinjska Rus, koja je svoje sredite premjestila
u zapadne krajeve bive drave, ali je ujedno obuhvatila i Mongolima oslabljen grad Kijev. To kraljevstvo na vrhuncu svoje moi
teritorijalno se prostiralo izmeu Baltikog priobalja i same obale
Crnog mora, pritom obuhvativi zapadnu Ukrajinu, junu Bjelorusiju, istonu Poljsku, cijelu Moldaviju i sjeveroistoni dio dananje Rumunjske.
Ukrajinci su izmeu 11. i 14. stoljea zabiljeili postojanje sedam
vlastitih srednjovjekovnih kraljeva, a meu njima najvie se istaknuo kralj Danilo Romanovi, poznat i kao Danilo Halickij (Galiki).
Sin kneza Romana Mstislavia iz dinastije Rjurik i majke Jefrosinije Ane, keri bizatnskog cara Isaaka II. Angela, kralj Danilo je u
13. stoljeu stekao ugled zatitnika kranske Europe, pruajui
snaan viegodinji vojni otpor mongolskoj invaziji. Otac kralja
Danila umro je 1205. godine, a on i njegov brat Vasiljko, s obzirom
na svoje godine, nisu odmah preuzeli vladanje kneevinama ve
je to uinila njihova majka sve do 1215. godine. Iz istih razloga su
28
na vie galiko-volinjskih prijestolja pretendirali razliiti autoriteti

unutar drave, ali i izvan nje. Danilo se oenio za Anu Novgorodsku i u poetku je preuzeo kontrolu samo nad gradom Volodimir-Volinjskom, dok su pravo na prijestolje kneevina polagali i
drugi ukrajinski, poljski i maarski kneevi. Nakon dugogodinjih
problema oko preuzimanja vlasti, Danilo je Volinjskom kneevinom zavladao 1221, a Galikom u potpunosti tek 1238. godine. Do
tada se vlast na kratke periode vie puta izmjenjivala, a kneevine
su iz istih razloga bile nestabilne i izloene sve veoj mongolskoj
prijetnji. Vladanje Volinjskom kneevinom Danilo je prepustio
vjernom bratu Vasiljku, visoko kolovanom, kakav je bio i njegov
sin Volodimir Vasiljkovi koji je poznavao nekoliko stranih jezika,
knjievnost, umjetnost te je izgradio nekoliko gradia u Volinjskoj
kneevini. U istom razdoblju Danilo je svoje snage usredotoio na
Galiku kneevinu, oslobaanje okupiranog Kijeva i meudravne
odnose.
Prva bitka Danila Romanovia protiv Mongola zabiljeena je 1223.
godine na rijeci Kalka kod istonoukrajinske regije Donbas, gdje je
morao odstupiti jer je bio teko ranjen. Vanjskim bitkama oslabljeni
Kijev uzeo je pod svoju kontrolu 1239. godine, a ve sljedee godine Danilove snage su poraene u dugotrajnom i razornom mongolskom napadu na grad. Mongoli su iz Kijeva nastavili pustoiti
prema Volinjskoj i Galikoj kneevini te sredinjoj Europi. U bitci
kod grada Jaroslava 1245. godine Danilo je zajedno sa svojim bratom Vasiljkom pobijedio u jednoj od najveih bitaka 13. stoljea.
Porazili su udruenu vojsku ernihivskog kneza Rostislava, nelojalnih galikih plemia te Maara i Poljaka. Tim inom je zavrena etiri desetljea stara unutarnja borba za vlast nad Volinjskom
29
Zrana luka u gradu Ljvivu

imenovana je prema kralju
Danilu Romanoviu
i Galikom kneevinom, ali je oslabljena vojska Danila naila na

nove prijetnje Mongola, koji su htjeli preuzeti vlast u gradu Galiu i
namtenuti danak cijeloj kneevini. Danilo je odbio taj zahtjev, ali je
pritom odveden na razgovor s mongolskim vladarom Batu-kanom
u njegovo sredite Saraj na donjem toku rijeke Volge. Danilo je
pregovorima bezuspjeno pokuao vratiti svoju kontrolu nad Ki30
jevom, a na kraju je bio prisiljen prihvatiti mongolski protektorat u

sklopu teritorija kojim upravlja. Taj protektorat nikad nije zaivio
u pravom smislu rijei, ve je Danilu pruio ansu da okupi veliku
srednjoeuropsku vojsku, koja bi zaustavila mongolsku invaziju na
Europu. S tim nametnutim primirjem nikad se nije pomirio, ve je
novu politiku poziciju iskoristio da uvrsti svoj utjecaj u domovini
31
i nestabilnom okruenju s ciljem da stvori preduvjete za osvetniki

pohod koji bi Rus-Ukrajinu oslobodio mongolskog pritiska.
Politiki potezi kralja Danila ponekad su izgledali kao partija aha
kojeg je volio igrati. Na zahtjev mongolskog kana pod ijim se prisilnim protektoratom naao, poslao je nekoliko puta svoje vojne
trupe na susjede, ali je istobodno radio na politikom ujedinjavanju utjecajnog Rima, sredinje Europe i njegove kneevine u velikoj
borbi protiv Mongola. Bio je svjestan da sam taj rat protiv mongolske vojske teko moe dobiti. Uskoro je oenio svoga sina Leva
za ker hrvatsko-maarskog kralja Bele IV, kneginju Konstanzu,
to e ga nakon nekog vremena dovesti u poziciju da pokua
preuzeti ili utjecati na upravljanje austrijskim prijestoljem i stvaranjem iroke koalicije. esto je lobirao meu poljskim plemstvom,
a u dogovoru s litavskim kraljem Mindaugasom sklopljen je brak
izmeu njegove keri i Danilova sina varna. Danilova ker Ustinija se udala za Vladimir-suzdaljskog kneza Andrija Jaroslavia (brat
Oleksandra Nevskog) s ciljem da se ukrajinska plemstva zapada i
istoka, nekad mone Kijevske Rusi, ponovno objedine u borbi protiv mongolske okupacije.
Najvei pomak Danilo je pokuao napraviti u suradnji s Rimskom
crkvom, odnosno papom Inocentom IV, kojemu je ponudio crkvenu kontrolu nad njegovom zemljom u zamjenu za okupljanje velike vojske koja bi oslobodila okupirane istone europske zemlje
i njegove kneevine. Danilo se tada pokazao mudrim vladarom i
zatitnikom civilizirane kranske Europe. Imao je vrlo intenzivan
odnos s Rimskom crkvom i tadanju Rus-Ukrajinu uvjerljivo je
postavio meu najznaajnije drave kranske Europe. Godine
32
1253. knez Danilo je prihvatio kraljevsku krunu od Svetog Oca u

Rimu i uspostavio kratkoronu crkvenu uniju izmeu Istone i Zapadne crkve. Naalost, koalicijsku vojsku nije uspio okupiti i tijekom 1250-tih je uglavnom samostalno ratovao protiv Mongola,
neuspjeno pokuavajui vratiti Kijev pod svoju kontrolu.
Za ivota kralj Danilo je osnovao gradove Holm, Ljviv, Kremenec,
Daniliv, Stiok i druge. Obnovio je niz gradova poput Dorohoina.
Neki od tih gradova danas se nalaze u sastavu Poljske, Slovake,
Bjelorusije ili Litve. Njegova unutardravna politika temeljila se na
postizanju stabilnosti i gospodarskog razvoja. U svoje kraljevstvo
esto je zvao razliite trgovce i umjetnike, njemake, poljske, armenske, idovske i brojne druge. Grad Ljviv, osnovan 1256. godine, dobio je ime po njegovu sinu kralju Levu Daniloviu, a neto kasnije je postao poznat irom Europe kao veliko kulturno i
politiko sredite. U tom su se gradu sve do danas ouvali utjecaji
Danilovog razdoblja. Imao je jako dobar odnos s puanstvom. Zahvalan seljatvu za formiranje snanih vojnih jedinica u borbi protiv
mongolskih okupatora, kralj je u mirno vrijeme traio zatitu seljatva od aristokratskog iskoritavanja. Do svoje smrti 1264. godine
Danilo je stabilizirao svoju vlast u irem okruenju Galiko-Volinjskog kraljevstva te je mongolski utjecaj u sredinjoj Europi sveo na
najmanju moguu razinu. Zapadna Rus-Ukrajina time je ouvala
svoju politiku i kulturnu neovisnost sve do sredine 14. stoljea to
je kralja Danila postavilo u krug najpopularnijih ukrajinskih vladara srednjovjekovnog razdoblja.
33
Konstjantin Ostrockij (1526-1608),

plemi, osniva Ostroke akademije - zasluan za tiskanje
prve cjelovite Biblije na staroslavenskom jeziku
Poetkom 16. stoljea Rus-Ukrajinu dijeli nekoliko velikih susjednih drava. Litva i Poljska zauzele su kljune teritorije Ukrajine i
nisu dozvoljavale ukrajinskom plemstvu da stvori autonomiju. Nakon to je, u multikulturalnom smislu tolerantna, Velika kneevina
Litve, Rusi (Ukrajine) i Samogitije postala ugroenom sve jaom
dominacijom brojnije i obrazovanije ukrajinske populacije, stvoren je savez s Poljskom, odnosno 1569. godine stvorena je Poljsko-litavska unija. U novoj dravi Ukrajinci su poeli gubiti prethodno steena prava te ravnopravnost, a pravoslavlje i bizantska
tradicija postali su neprijatelji katolike Poljske. Mnogi ukrajinski plemii bili su prisiljeni prihvatiti katoliku vjeru Poljaka i na
Plemi Konstjantin Ostrockij i Ostroka Biblija, 16. st.
34
svojevrstan nain se polonizirati kako bi zadrali svoje posjede i

sudjelovali u politikom ivotu nove drave. U to vrijeme ukrajinska populacija je svojim brojem nadmaila poljsku i litavsku populaciju, ali plemstvo se nikako nije moglo ujediniti oko pitanja kako
rijeiti poloaj i prava Ukrajinaca (tada slubeno Rusina) u novoj
dominantno slavenskoj dravi, koja e s vremenom postati najmnogoljudnija drava Europe.
Meu ukrajinskim plemiima posebno se istaknuo Konstjantin
Vasilj Ostrockij, koji nije s velikim oduevljenjem prihvaao ideju
sjedinjenja ukrajinskih pravoslavaca s katolikom upravom jer je
smatrao da e to dovesti do potpune asimilacije ukrajinskog plemstva, a konano i stanovnitva. U kratkom roku treina poljskog katolikog plemstva zadobila je ukrajinske korijene i Vasilj je smatrao
da ukrajinski Unijati nee biti kulturno i politiki zatieni u sklopu
drave s jakom poljskom vojskom, bez obzira to su pristupili poglavaru Rimske crkve i zatiti koju ta politika odluka nosi.
Plemi Vasilj Ostrockij roen je u ukrajinskom gradu Ostrohu 1526.
godine. Oenio se 1553. za Zofiju Tarnovsku s kojom je imao petero
djece: Konstjantina, Janua, Oleksandra, Elizabetu i Katerinu. Ime
Konstjantin preuzeo je od svog bogatog oca koji je imao ogromne
posjede irom Ukrajine, Bjelorusije, Maarske i eke. Nakon smrti
Vasiljevog brata Illje 1539. godine, poinje njegova dugogodinja
borba za okupljanje oevih posjeda. Na kraju te borbe, po veliini
i broju posjeda plemi Ostrockij bio je odmah iza poljskog kralja.
Svoju politiku karijeru zapoeo je 1550-tih godina i pokazao se velikim politikim i praktinim borcem protiv tatarske okupacije. Godine 1559. imenovan je Kijevskim vojvodom, nakon ega je postao
35
vrlo utjecajan na najvioj dravnoj razini. Proirio je svoj utjecaj u

okruenju Kijeva i cijele sredinje Ukrajine, gdje je osnovao nova
mjesta i utvrde te provodio pozitivnu kolonizaciju nad zaputenim
mjestima jugoistoka zemlje, mjestima izloenim estim tatarskim
prijetnjama.
Ostrockij je tijekom 1560-tih provodio aktivnu politiku kulturne,
vjerske i politike ravnopravnosti Ukrajine u sklopu iste drave s
Litvom, a 1569. postao je senatorom te izravno sudjelovao pri stvaranju Lublinske unije, odnosno Poljsko-litavske drave. Nova drava trebala je imati puno sigurnije i ire granice to bi omoguilo brz
gospodarski razvoj zemlje. Godine 1573. Ostrockij je postao jedan
od kandidata za poljsko prijestolje, to je podrala i sve utjecajnija
Turska, koja je u to vrijeme imala relativno korektne odnose s Poljskom. Nakon smrti moskovskog cara Fjodora Ivanovia 1598. godine, kao potomak Rjurikove dinastije Ostrockij je pretendirao i na
to prijestolje. Mongolima obiljeeno Moskovsko carstvo u to je vrijeme poelo preuzimati steevinu prve ukrajinske drave, nadajui
se da e biti bolje prihvaeno u Europi. Ipak, pokuaji zauzimanja
poljskog i moskovskog prijestolja za Ostrockog nisu zavrili uspjeno. Njegov plemiki status te potpuna ekonomska i politika neovisnost ipak ga, prema mnogim povjesniarima, svrstavaju meu
neokrunjene kraljeve Rusi-Ukrajine.
Aktivnost Ostrockog temeljila se na neovisnoj ukrajinskoj politici, a
naini za ostvarivanje zadanih ciljeva bili su razliiti. Podravao je
neovisnu politiku ukrajinskih kozaka, esto je sudjelovao u podrci
njihovoj samoorganizaciji te ih je veliki broj zapoljavao u svojoj
slubi. Ostrockij je u poetku podravao pribliavanje Ukrajinske i
36
Rimske crkve, plaao je trokove ukrajinskim crkvenim dunosnicima, koji su u Vatikanu dogovarali detalje oko crkvenog povezivanja, no na samom kraju nije podrao svoga prijatelja, ukrajinskog
nadbiskupa Ipatija Potija, koji je zasluan za stvaranje Brestske
crkvene unije 1596. godine, odnosno za stvaranje Ukrajinske grkokatolike crkve. Smatrao je da prava ukrajinskih pravoslavaca unutar takve unije nisu dovoljno zatiena, nisu dovoljno garantirana
te da je potrebno provoditi neovisnu reformaciju Ukrajinske pravoslavne crkve, kao i njezine politike. U to vrijeme Rim i Carigrad
bili su previe optereeni osmanskom ekspanzijom, zbog ega e
veliku cijenu platiti i relativno stara Ukrajinska crkva, optereena
sve jaim poljskim pritiscima, dok e ona mlaa u Moskvi iskoristiti situaciju i proiriti svoj utjecaj.
Ostrockij je posebno poznat po osnivanju Ostroke akademije 1576.
godine, prvog modernog sveuilita u istonoj Europi. Ta poznata
obrazovna i humanistika institucija stekla je ugled irom Europe,
a predavanja su se odravala na nekoliko jezika, ukljuujui latinski, grki i staroslavenski. Akademija je okupljala poznata imena
tog razdoblja, kao to su Herasim Smotrickij, Vasilj Surazkij-Maljuickij, Hristofor Filalet, Kirilio Lukaris i druga. U isto vrijeme
sakupljene su sjajne zbirke kulturnih i umjetnikih djela, knjige,
prijevodi, zapisi, ikone, antiki radovi i drugo. Ostrockij je takoer
zasluan za pojavu i tiskanje prve Biblije, u cijelosti napisane na
staroslavenskom jeziku, poznatije kao Ostroka biblija, tiskane
1580. godine. Cijelokupan obrazovni, kulturni i umjetniki doprinos Ostrockog bio je zaista velik, a jedan od najveih ukrajinskih
povjesniara Mihajlo Hruevskij aktivnost Ostrockog nazvao je
prvim nacionalnim preporodom Ukrajine.
37
Anastazija Lisovska Roksolana (1505-1558),

sultanija Osmanskog carstva, jedina osloboena sultanija
i najpoznatija enska osoba u turskoj povijesti
Najpoznatija ena u turskoj povijesti sve do danas ostala je Anastazija Nastja Lisovska, rodom iz zapadne Ukrajine. Ker ukrajinskog sveenika oteli su Krimski Tatari kada je imala oko 15 godina,
nakon ega je zavrila u osmanskoj prijestolnici, na samom dvoru osmanskog sultana Sulejmana I. Velianstvenog. Nakon to je
postala omiljena sultanova ena, uskoro je postala i jedina. Rodila
mu je estero djece, oslobodila se robovskog statusa te je utjecala
na njegove odluke, kako unutar drave, tako i na vanjskom planu.
Za ivota je izuzetno mnogo utjecala na humanistiki, kulturni i
politiki razvoj Osmanskog carstva. Gradila je i osnivala svetita,
kole, institucije, javne kuhinje, ljeilita i razliita druge institucije.
Brojne dobre odluke Sulejmana bile su donesene pod njezinim utjecajem, a samo Osmansko carstvo za njezine vladavine nalo se na
vrhuncu kulturne i politike moi. Nastja Lisovska je u ukrajinskoj
i svjetskoj povijesti ostala zapamena kao Roksolana, a u turskoj
povijesti kao Hrrem sultan (radosna sultanija).
Prema istraivanjima povjesniara, Roksolana je najvjerojatnije
roena 1505. godine u ukrajinskom mjestu emerivci (Hmeljnicka
oblast), a odrasla je u Rohatinu (Ivano-Frankivska oblast), gdje se
38
preselio i njezin otac, inae ukrajinski pravoslavni sveenik. Prema

poljskim izvorima Roksolana je zabiljeena kao Oleksandra, a prema ukrajinskim kao Anastazija (Nastja). Postoji mogunost da je
imala dva i vie imena. Izmeu 1518. i 1520. godine, Roksolanu su
oteli Krimski Tatari u jednom od svojih pljakakih pohoda. Zavrila je na poluotoku Krimu, otkuda je prebaena u Istanbul, sredite
Osmanskog carstva. Ondje se nala na trnici robova gdje su je za
osmanski dvor izdvojili Sulejmanova majka i njegov najodaniji sluga i prijatelj vezir Ibrahim-paa (porijeklom Grk). Pretpostavlja se
da je Ibrahim poklonio Roksolanu osmanskom sultanu Sulejmanu,
zakonodavcu i romantiku, koji se zaljubio u veselu i razdraganu
Ukrajinku na prvi pogled.
Sultan Sulejman I. Imao je pravo na enidbu s etiri ene. Prve dvije, Fjulane i Gjuljfem podarile su mu dva sina, koji su zbog bolesti
mladi umrli. Trea ena Mahidevran podarila mu je sina Mustafu,
koji je trebao postati negov nasljednik, ali je navodno spletkama i
utjecajem Roksolane ubijen prije nego to je preuzeo vlast. Roksolana je postala etvrtom zakonitoma enom Sulejmana. Podarila mu
je petero sinova: Mehmeda (1520.), Abdulaha (1523.), nasljednika
Selima (1524.), Bajazida (1525.) i Dihangira (1530.) te prelijepu ker
Mihrimah (1522.), koja je postala oeva ljubimica i nadivjela svoju
brau. Od samog poetka Sulejman je posebnim arom iskazivao
ljubav Roksolani, pisao joj je i recitirao ljubavnu poeziju. Roksolana
je bila energina, nasmijana, ali i ljubomorna na druge ene koje su
se motale oko sultana.
Uspon Roksolane zapoinje 1530. godine kada od sultana prima
posebnu titulu Haseki sultan (osoba zatiena sultanom), kojom
39
ju je Sulejman postavio odmah iza majke, najutjecajnije ene u Osmanskom carstvu. Tim inom je Roksolana stekla vei utjecaj od
njegove ene Mahidevran, iji sin je trebao preuzeti Sulejmanovo
prijestolje. Venecijanski diplomati tada Roksolanu oslovljavaju kao
sultaniju la Rossa, prema povijesnom ukrajinskom nazivu Rus
(lat. Rutenija). Tada je dobila i
danas poznata imena Roksolana
i Bosporana, koja joj je nadjenuo
diplomat Ogier Ghiselin de Busbecq, barun nizozemskog porijekla.
Prvom enom u carstvu Roksolana postala je nakon smrti SuleRoksolana, autor Tiziano Vecelli, 1550.
jmanove majke sultanije Aje

Hafse 1534. godine. Tada ujedno
preuzima rukovodstvo nad haremom. Nakon poara 1541. godine,

preselila je svoju upravu iz Stare palae u Topkapi palau. Postaje
sve utjecajnija te je prva osloboena sultanija u povijesti osmanske
drave. Tijekom brojnih osmanskih ratova i boravka sultana van
prijestolnice, Roksolana se dopisivala sa Sulejmanom na perzijskom i arapskom jeziku. Do danas se sauvalo sedam takvih pisama
napisanih izmeu 1526. i 1553. godine, a iz njih se moe vidjeti i
njezin potpis. Meu nizom graevina, koje su zaslugom Roksolane
izgraene, posebno se istie islamska bogomolja damija Sulejmanija izgraena oko 1550. godine. Roksolana ju je nazvala u ast
Sulejmanu, a u njoj je i pokopana 1558. godine.
40
Ljubav izmeu jedanaest godina starijeg romantika Sulejmana i

zvrckave, blijedopute i riokose Roksolane bila je stvarna, iskrena
i trajna. Sulejman je u njoj naao srodnu duu, prijatelja, i ni jednu
drugu enu nije volio na isti nain. Nikad nije prebolio smrt Roksolane, a jo za ivota je prestao razmiljati o drugim enama, pa ak
i onim zakonitim koji je na odreeni nain zanemario. Roksolana
je iz istih razloga za ivota postala najutjecajnija ena u povijesti
Osmanskog carstva. Odluivala je i o politikim pitanjima, to je
u ono vrijeme za enu bilo gotovo nezamislivo. Tomu je vjerojatno razlog to je Roksolana, odnosno Nastja, odrasla u kranskom
svjetonazoru svoga oca te se nerijetko pretpostavlja da je nakon
slubenog prelaska na muslimansku vjeru i dalje molila kranskom Bogu, a svoju je djecu dugo odgajala uz ukrajinske pjesme,
bajke i obiaje, koji su u sebi imale jak kranski identitet.
Roksolana je, sudei prema nekim saznanjima, ostala donekle
vezana za svoju domovinu Ukrajinu, to se moe primjetiti i u njezinom dopisu poljskom kralju igmundu II. Augustu koji je tada
vladao ukrajinskim zemljama. U odreenoj mjeri sigurno je utjecala na relativno korektne odnose izmeu Poljsko-litavske unije
(ukrajinskih zemalja) i Osmanskog carstva, koje je bilo u ekspanziji.
Roksolana je bila zasluna za oslobaanje manjeg broja Ukrajinaca,
koji su se nali u tatarskom zatoenitvu. Ttakoer je neizravno podravala ukrajinske kozake te je jednom prilikom hetmanu Dmitru
Vineveckom jamila siguran dolazak i prebivalite u osmanskom
sreditu Istanbulu. Njezina uloga na svim razinama, u jednoj od
najutjecajnijih povijesnih drava, do danas ju je uvrstila meu najpoznatije ene europske i svjetske povijesti.
41
Bohdan Hmeljnickij (1595-1657),

hetman, veliki povijesni dravnik, osniva tree
ukrajinske drave - Zaporike republike
Poetkom 17. stoljea Rus-Ukrajina pod velikim je pritiskom Poljske koja je kolonizirala ogromne ukrajinske prostore izmeu june
Visle i Dnjipra, pritom izrabljujui stanovnitvo zbog njihove vjerske i kulturne pripadnosti. Nakon gubitka druge ukrajinske drave
Galiko-Volinjskog kraljevstva 1349. godine, Ukrajinci nisu uspjeli uspostaviti novu neovisnu dravu sve do dolaska ukrajinskog
veleposjednika Bohdana Hmeljnickog, koji je 1649. godine proglasio Zaporiku republiku. Taj in smatra se jednim od najveih trenutaka u ukrajinskoj povijesti budui da nakon tog osloboenja
ukrajinskog naroda, dolaze stoljea tekih bezuspjenih borbi za
uspostavljanje vlastite drave u sklopu novog Ruskog imperija,
koji e Ukrajincima nastojati oduzeti kulturni i nacionalni identitet,
a time i ugroziti postojanje naroda kao zasebne cjeline.
Bohdan Zinovij Hmeljnickij roen je 1595. godine u gradu ihirinu,
u sredinjoj Ukrajini. Pripadao je obitelji nieg plemikog statusa,
vjerojatno ernihivskog kneevskog porijekla. Njegov otac Mihajlo Hmeljnickij bio je vojni dunosnik u slubi poljske krune i pod
zapovjednitvom hetmana (vrhovnog vojnog zapovjednika) Stanislava Zolkievskog. Ime Bohdanove majke nije poznato, ali se zna
42
da je pripadala ukrajinskoj kozakoj obitelji. O mladosti Bohdana

Hmeljnickog zna se relativno malo. Osnovno obrazovanje najvjerojatnije je stekao na ukrajinskom jeziku, dok je vie i visoko
obrazovanje stekao na poljskom, i to na Jezuitskom sveuilitu
u gradu Jaroslavu ili Ljvivu. Do 1620. godine zavrio je svoje redovito obrazovanje, nakon ega je usavrio svoj poljski i latinski
jezik. Prouavao je u isto vrijeme svjetsku povijest i meunarodne
odnose, a nakon nekog vremena nauio je i dodatna tri jezika: turski, krimsko-tatarski i francuski jezik. Tijekom poljsko-turskog rata
i Cecorske bitke 1620. godine Bohdan je bio zarobljen i odveden
u Istanbul, a njegov otac Mihajlo bio je ubijen. U zarobljenitvu
Bohdan je postao prevoditeljem i usavrio je svoj turski i krimsko-tatarski jezik. Nakon dvije godine zarobljenitva Bohdan je uspio pobjei i vratiti se u Ukrajinu.
Po povratku iz zarobljenitva 1622. godine Bohdan se smjestio
u mjestu Subotiv, u sredinjoj Ukrajini. Nekoliko godina kasnije oenio se za Ukrajinku Hannu Somko iz Perejaslava s kojom je
imao estero djece. Aktivno se prikljuio registriranim vojnim jedinicama ukrajinskih kozaka, koji su poeli napadati brojna turska
mjesta uzdu obale Crnog mora. Godine 1629. kozake jedinice
su se pribliile samom Istanbulu zauzevi nekoliko turskih gradova. Po povratku s kozakih pohoda Bohdan Hmeljnickij 1633.
biva nagraen materijalno te posjedima u Brodiju na zapadu Ukrajine. Tijekom tog razdoblja Bohdan djeluje kao mirovni posrednik
izmeu poljske krune i neregistriranih kozakih jedinica na neovisnom ukrajinskom sreditu Zaporikoj sii. Tek nakon 1638. godine
Hmeljnickij poinje iriti neovisnu ukrajinsku politiku, nakon to
su njemu i svim kozakim jedinicama smanjena prava i privilegiHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
43
je, a toleriranje autonomije Zaporike sii je svedeno na najmanju

mjeru. Nakon to je u Varavi bezuspjeno traio poljskog kralja
Vladislava IV. Vasu da mu vrati njegova prijanja prava i privilegije svih kozakih snaga, vratio se na svoja imanja u ihirinskoj regiji
te se bavio gospodarskim problemima.
Nakon 1645. godine Bohdan se vratio u kozaku slubu i zajedno s
2500 kozaka sudjelovao je u opsadi Dunkirka u Francuskoj. Uskoro
je poljski kralj ponovno potraio saveznike u borbi protiv Turaka, te je kozakim jedinicama ponudio nove privilegije i prava. U
travnju 1646. godine Bohdan je predstavljao jednu grupu kozakih
snaga na dogovorima s Poljacima u Varavi. Nakon tih pregovora proirio je svoje vojne i politike veze irom Poljske i Ukrajine,
to se kasnije pokazalo i presudnim u ostvarivanju velike kozake
koalicije -registriranih i neregistriranih kozaka. Hmeljnickij je, bez
obzira na saveznitvo s Poljacima, meu mnogim poljskim veleposjednicima i plemiima ostao sumnjiva osoba. Smatralo se da
Hmeljnickij previe koristi dobronamjernost poljskog kralja Vladislava. Koniecpolski, Zolkievski, aplinski i jo nekoliko poljskih
veleposjednika imali su vrlo osoban i neprijateljski stav prema
Bohdanu te nainu kako je ostvarivao odreena prava i stjecao
vlasnitvo nad svojim posjedima. Hmeljnickom se razliitim spletkama pokualo oduzeti njegove posjede, a njegov mali sin je pretuen nekoliko puta. Njegova supruga je od zastraivanja i nasilja
preminula 1647. godine, a sam Bohdan se tuim spletkama naao
pred sudom i bio je gotovo osuen na smrt. Uz pomo poznanstva i
prijatelja Mihajla Krievskog, Bohdan je izbjegao smrt. Morao je napustiti vlastitio imanje i sa svojom kozakom skupinom od oko 400
ljudi napustio je sredinju Ukrajinu, uputivi se prema neovisnom
44
junom sreditu Zaporikoj sii. Ondje zapoinje revolucionarno

razdoblje u kojem je Bohdan Hmeljnickij bio proglaen vrhovnim
vojnikim zapovjednikom Zaporikih kozaka odnosno hetmanom
te je zapoeo stvaranje nove neovisne ukrajinske drave, prve ukrajinske republike.
Hanna Somko, Matrona aplinski (supruga njegova neprijatelja) i Hanna (Anastazija) Zolotarenko bile su tri supruge Bohdana
Hmeljnickog. Svih njegovih estero djece: Timofej, Jurij, Katerina, Stepanija i jo dvije keri ija
imena nisu poznata bili su roeni u prvom braku. Nakon smrti
prve supruge oenio se za suprugu svog neprijatelja aplinskog. Drugu suprugu Matronu je
radi izdaje ubio Bohdanov sin
Timofej, a 1651. godine Bohdan
je oenio posljednju suprugu i
udovicu Zolotarenko iz Korsuna. Stariji sin Timofej je poginuo
u jednoj od bitaka protiv Turaka
Hetman Bohdan Hmeljnickij, portret

nepoznatog autora, 17. st.
u Moldaviji 1653. godine, a mlai sin Jurij naslijedio je oca i postao

jedan od ukrajinskih hetmana. Ker Katerina (Olena) udala se za
Danila Vihovskog, koji je kasnije poginuo u ruskom zarobljenitvu
tadanjeg Moskovskog carstva, nakon ega se ponovno udala za
ukrajinskog hetmana Pavla Teterju. Druga ker Bohdana Stepanija
udala se za jednog od kozakih voa Ivana Neaja, koji je takoer
umro u ruskom zarobljenitvu. Bohdan Hmeljnickij je umro u koloHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
45
vozu 1657. godine, a pokopan je u crkvi Sv. Ilije koju je sam izgradio u mjestu Subotiv.
Najvee postignue Bohdana Hmeljnickog temelji se na uspostavi
tree ukrajinske neovisne drave Zaporike republike, osnovane
1648. godine. Nakon podizanja narodnog kozakog ustanka, pobjedonosnih bitaka protiv Poljaka i oslobaanja vie od polovice
ukrajinskih zemalja, u njoj se Bohdan povijesnim ulaskom u Kijev
proglasio moralnim autokratom Rusi. Drava veliine od oko
300 tisua kvadratnih kilometara je s izmjenjenim teritorijalnim
granicama postojala sve do 1782. godine. Bohdan je u tada doista
kritinoj situaciji uspio ujediniti sve dugo razjedinjene kozake formacije u borbi za uspostavljanje neovisne Rusi-Ukrajine. Pritom je
na meunarodnom planu traio podrku i saveznitvo Krimskih
Tatara, Rusa i veana jer je bio svjestan da e se teko suprostavljati snanoj poljskoj vojsci i politikoj moi poljske drave.
Posljednjih godina ivota Bohdan je izmeu 1651. i 1657. pregovarao o stvaranju snanog saveznitva s Kraljevinom vedskom.
Vie puta su ga Krimski Tatari i Rusi izigrali, kako na terenu,
tako i na politikom planu. Nakon to je moskovski car Aleksej I. prekrio postignuti dogovor vie puta, Perejaslavski sporazum izmeu Ukrajinaca i Moskovskog carstva (Rusa) pokazao se
pogrenim. Rusi su svojim postupcima jasno eljeli u potpunosti
prisvojiti Ukrajinu i ukinuti teko steenu autonomiju i neovisnost.
Godinu dana kasnije, 1655. Bohdan Hmeljnickij je ponudio vedskom kralju Karlu X. Gustavu da prihvati Rus-Ukrajinu pod vedski protektorat, smatrajui da jedino vedska nema teritorijalne
pretenzije prema ukrajinskim zemljama. Smatrao je da e jedino
46
veani potovati potpisane dogovore. Tek je nakon Bohdanove

smrti u listopadu 1657. vedska sklopila sporazum s ukrajinskim
Hetmanatom u gradu Korsunu, ime je priznala i podrala granice
neovisne Rusi-Ukrajine sve do rijeke Visle i granica pribaltike
Prusije. U Korsunskom sporazumu vedska Ukrajince biljei slobodnim ljudima, podreenih nikome (lat. pro libera gente et nulli
subjecta).
Ve na samom poetku Bohdanova Zaporika republika poela
je u meunarodnom okruenju dobivati status potpuno neovisne
drave sa sve veim utjecajem. Osim to su osloboene zemlje oko
Kijeva i uzdu rijeke Dnjipro, meu ukrajinskim plemstvom se
razmiljalo i o oslobaanju bjeloruskih zemalja, koje su Ukrajinci tada smatrali vlastitom okupiranom zemljom. Povod tome bila
su oekivanja da e ujedinjene ukrajinske i bjeloruske zemlje moi
adekvatno odgovoriti na sve izazove pred kojima se Rus-Ukrajina
nala zahvaljui Poljskoj i Moskoviji (Rusiji), koje su novu dravu
u blioj budunosti nastojale podjeliti i podrediti. Iako je ukrajinska republika nailazila na velike probleme te se stalno teritorijalno smanjivala ili dijelila, ta republika je po svome specifinom
demokratskom nainu voenja politikih i drutvenih poslova
predstavljala unikatnu europsku dravu, danas vienu kao dom
prve moderne demokracije u Europi. Vrhovno politiko tijelo Hetmanat (Vrhovna rada) bila je predvoena hetmanom, njegovim
kabinetom i dva savjetodavna vijea - Generalnim vijeem i Vojnim
vijeem.
Najvii stupanj kulturnog razvoja ukrajinska republika je doivjela tijekom razdoblja vladavine jednog od najveih europskih
47
Spomenik ukrajinskom
hetmanu Bohdanu Hmeljnickom
na Trgu Sv. Sofije u Kijevu
48
intelektualaca, ukrajinskog hetmana Ivana Mazepe, krajem 17.

stoljea. Posjetitelji iz najobrazovanijih europskih krugova svjedoili su visokoj razini vjerske,
politike i druge kulture u dravi
u kojoj se nalazio veliki broj obrazovnih sredita u odnosu na broj
stanovnika - vei nego u tadanjoj
Poljskoj i Rusiji, to je jamilo visoki stupanj obrazovanja kod ire
ukrajinske populacije. Zaporika
republika je upravo radi svog
iznimnog
unutarnjeg
razvoja
vrlo brzo postala jedna od najvanijih drava istone Europe,

ali se zbog poljskih i ruskih pritisaka isto tako relativno brzo nala pred ponovnom okupacijom,
slomom i nestankom u sklopu
sve veeg Moskovskog carstva,
koje je 1721. preimenovano u
Ruski imperij. Bitka kod Poltave
1709. u kojoj su saveznici Ukrajinci i veani izgubili rat protiv
vojske Moskovskog carstva smatra se prekretnicom nakon koje je
Rus-Ukrajina poela gubiti svaki
oblik dravne autonomije.
49
Hrihorij Skovoroda (1722-1794),

filozof, humanist, pjesnik, pedagog, najpopularniji
istonoeuropski intelektualac 18. stoljea
Osnovana sredinom 17. stoljea ukrajinska kozaka drava Zaporika republika susretala se s brojnim prijetnjama, a ve poetkom 18.
stoljea ozbiljno gubi oblike dravnosti i autonomiju u zajednici
s moskovskom dravom. Moskovsko carstvo je 1721. uzelo naziv
Rossijskaja imperija (Ruski imperij) i sve jaim politikim utjecajem je poelo pridobivati brojne obrazovane Ukrajince u ideji
izgradnje novog pravoslavnog carstva, koje e navodno zaustaviti
poljsku kolonizaciju istoka Europe. Brojni ukrajinski intelektualci,
poput filozofa, pjesnika i humaniste Hrihorija Skovorode prenosili su europska znanja i postignua u do tada izoliranu Rusiju i
novo sredite Sankt Peterburg. Sama Ukrajina postajala je sve vie
provincija kojoj je prijetio raskol na vjerskoj i svjetonazorskoj osnovi. Poljaci su predstavljali prijetnju vjerskim i gospodarskim slobodama, a novi Rusi (bivi Moskali, rus. Russkie, od opisnog
naziva ruski ljudi) svjetonazorskim i kulturnim vrijednostima,
to se neto kasnije pretvorilo u potpunu rusku negaciju postojanja
ukrajinskog naroda (tada jo Rusina). U takvim nezahvalnim okolnostima stvarali su brojni ukrajinski intelektualci, koji su se esto
nelagodno kretali izmeu tri sredita - Kijeva, Harkiva i Sankt Peterburga.
50
Kao i brojni Ukrajinci, filozof Skovoroda svoj je put k uspjehu

traio preko novog ruskog sredita Sankt Peterburga te u brojnim
drugim europskim zemljama. U domovinu se uvijek vraao i iza
sebe je, unato mnogim egzistencijalnim problemima, ostavio brojna vrijedna kulturno-prosvjetna djela. Skovoroda je roen 1722.
godine u ornuhima (Poltavska oblast), u sredinjoj Ukrajini. Potjee iz skromne ukrajinske kozake obitelji. Osnovnu kolu je zavrio 1734. sa svojih 12 godina, nakon ega se upisuje na predavanja poznatog ukrajinskog sveuilita Kijevo-mohiljanske akademije.
Ondje se s pauzama obrazovao sljedeih gotovo dvadeset godina. Savladao je odlino latinski, grki, crkvenoslavenski, poljski,
njemaki i druge jezike, to mu je pomoglo da analizira brojnu literaturu i drugu ostavtinu meunarodno poznatih filozofa i pisaca. Tijekom studiranja Skovorodu su 1741. godine pozvali u Sankt
Peterburg kako bi nastupio pjevajui u sklopu carskog zbora prve
ruske carice Elizabete I. Tu su se se prvi puta prepoznali njegovi
talenti. Postao je glazbeni ravnatelj Ruske imperijalne misije u Tokaiju, tako da se u Rusiji zadrao sljedee tri godine.
Nakon jednogodinjeg povratka u ukrajinsko sredite Kijev 1744,
sljedeih pet godina boravio je u razliitim europskim zemljama
kao to Maarska, Slovaka, Austrija, Italija, Njemaka i Poljska.
Nakon novih iskustava vratio se u Ukrajinu i na Perejaslavskom
sveuilitu 1751. godine predavao je pjesnitvo. U meuvremenu
je upisao i studij teologije na Kijevskom sveuilitu te pomagao
u studiranju brojnim mladim ukrajinskim intelektualcima koji su
kasnije postali ruski diplomati. Meu njima se posebno istaknuo
Vasilj Tomara, inae unuk Ivana Tomare koji je na poetku istog
stoljea ratovao protiv Moskovskog carstva, zajedno s ukrajinskim
51
hetmanom Ivanom Mazepom. Skovoroda je odustao od studija

teologije nakon dvije godine i sljedeih deset godina je proveo u
Harkivu na istoku Ukrajine. Ondje je na Harkivskom sveuilitu
sve do 1769. godine poduavao pjesnitvo, lingvistiku, grki jezik
i etiku.
Skovorodin sukob s vlastima rezultirao je njegovim otpustom s
Harkivskog sveuilita. Od tada poinje njegova kratkotrajna agonija u borbi za pristojnim zaposlenjem na jednom od visokih poloaja
koje je smatrao da zasluuje.
Nakon
vie
bezus-
pjenih pokuaja da dobije

posao, poinje njegova borba za vlastitu egzistenciju
u kojoj je posve promjenio
stil ivota. Njegov ivot se
pretvorio u svojevrsna misionarska putovanja puna
razliitih zgoda i iskustava.
Pritom je uvijek veliku pomo dobivao od brojnih
prijatelja kojima je posvetio
mnoge svoje radove. Svoju pozornost posebno je
Skulptura filozofa Hrihorija Skovorode,
autor Aleksej Leonov, 2006.
posvetio ljudima i izazovima
Slobidske
Ukrajine,
odnosno ire Harkivske regije. Njegova karizmatinost i lokalna

popularnost koju je stekao, zainteresirala je i novu rusku caricu
Katarinu II. koja ga je pozvala u Sankt Peterburg. Ipak, pozivu se
52
nije odazvao. Voljenu Ukrajinu i novi stil ivota Skovoroda nije

napustio sve do smrti. Umro je 1794. godine u ukrajinskom selu
Pan-Ivanivka (danas Skovorodnivka), u Harkivskoj oblasti.
Kod Skovorode ne postoji posve jasno razlikovanje izmeu knjievnih i filozofskih djela. Njegova kolekcija Vrt boanstvenih
pjesama od 30 stihova, napisanih izmeu 1753. i 1785. godine, brojne pjesme, Harkivske novele napisane od 1760. do 1770. godine,
prijevodi Cicerona, Plutarha, Horacija, Ovidija i Mureta, njegova
pisma, uglavnom pisana na latinskom, sve je to uglavnom svrstano
u kategoriju razvoja. Brojne njegove pjesme i poezija postali su vrlo
popularni te sastavni dio ukrajinskog folklora. Njegova filozofska
djela uglavnom se sastoje od rasprava o kranskom moralu i 12
dijaloga. Misao Skovorode se meu analitiarima interpretirala na
razliite naine, esto kao eklektina, labavog prikupljanja ideja,
ili kao stroga, racionalnog sustava, a takoer i kao oblik kranskog misticizma, vrsta kranskog platonizma u patristikoj tradiciji, ujedno kao moralna filozofija. Bilo je neslaganja oko karaktera
njegove metafizike doktrine (dualizam ili monizam, idealizam ili
polumaterijalizam).
Rasprave o Skovorodinoj naravi u velikoj mjeri su se pojavile zbog
njegova stila pisanja koji je imao knjievna, a ne filozofska obiljeja.
Njegove ideje nisu organizirane i prezentirane na sustavan nain,
ve su takorei razbacane po njegovim dijalozima, basnama, pismima i poeziji. Skovoroda je radije koristio simbole, metafore ili
ambleme, umjesto dobro definirane filozofske zamisli s prenijetim
znaenjem. tovie, on je oduevljavao svojom suprotnou i esto
je preputao itateljima da nau izlaz iz oitog. U nedostatku ekHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
53
splicitnih izjava o doktrini i oekivanim rjeenjima za oite probleme, ponekad nije posve sigurno to je tono Skovoroda imao na
umu.
Za Skovorodu svrha filozofije je praktina - cilj je pokazati put prema srei. Kljuna su mu pitanja to je srea i kako se moe postii.
Za njega je srea unutarnje stanje mira, dobro raspoloenje i samopouzdanje. Da bi se to stanje u ovjeku postiglo nuno je odreeno
poznavanje sebe i svijeta te prilagodba odreenom nainu ivota.
Skovoroda pristupa metafizici i antropologiji ne kao spekulativni
mislioc, ve kao moralist: on ne moe drugo nego iznijeti one istine
koje su potrebne za sreu. Njegova temeljna metafizika doktrina
tumai da postoje dvije prirode u svemu: idealna, unutarnja, nevidljiva, vjena i nepromjenjiva, i ona druga: materijalna, vanjska,
razumna, privremena i promjenjiva. Prva je takorei iznad druge,
jer nas obuzima svake sekunde. Taj dualizam protee se kroz svu
realnost makrokozmosa ili svemira i kroz dva mikrokozmosa
ovjenosti i Biblije. U makrokozmosu unutarnja priroda je Bog,
a vanjska je fiziki svijet. Skovorodino gledite o Bojem odnosu
prema svijetu je prije panenteistiko nego panteistiko. U ovjeku
unutarnja priroda je dua, vanjska je tijelo. U Bibliji unutarnja istina
ima simbolino znaenje, a vanjska ono doslovno.
Skovoroda biljei: Da bi poznavali Boga, treba poznavati samog
sebe. Dok osoba ne upozna Boga u samome sebi, dotle e ga traiti
po svijetu.
Doktrina kongenijalnog rada je sredinja doktrina u Skovorodinom moralnom sustavu. Iako to nije metafiziki ugodno, on iz54
raava svoju vjeru u kreativni potencijal ljudskih bia i mogunost

samoostvarenja u ovom ivotu za svakoga. Iako nikada nisu bile
prikazane na sustavan nain, Skovorodine ideje ine iznimno koherentan sustav. Njegovi glavni autoriteti su drevni filozofi (Stoicizam, Cinika kola, Epikur, Platon, Aristotel), od kojih je on odabirao osnovne elemente za vlastita predavanja. Slijedei patristiku
tradiciju on tretira Bibliju alegorijski: on smatra da njezina doslovna tumaenja (ljudski Bog i uda) su lana i za vanjtinu, te da se
njezino unutarnje, simboliko znaenje, podudara s istinom poznatih drevnih filozofa. Na taj nain on pomiruje sekularno uenje s
kranskom vjerom.
U 19. stoljeu Skovorodin utjecaj na poznate ukrajinske pisce,
poput Ivana Kotljarevskog, Hrihorija Kvitke-Osnovjanenka, Tarasa
evenka, Pantelejmona Kulia i druge bio je minimalan. No, njegov
pjesniki stil, ideje i moralni primjeri odigrali su vanu ulogu u
ponovnom raanju ukrajinske kulture u 20. stoljeu. Pjesnici poput
Mikole Filianskog, Pavla Tiine, Vasilja Barke, Vasilja Stusa, Ivan
Draa i drugih, pronali su u njemu veliku inspiraciju. Prva vea
izdanja Skovorode objavljena su u Harkivu 1894. (ured. Dmitro Bahalij), u Sankt Peterburgu 1912. (ured. Vladimir Bon) i u Kijevu
1961. i 1973. godine. Nakon toga uslijedilo je jo nekoliko objava irom Ukrajine i Rusije. Godine 1990. Skovorodina djela su prvi puta
prevedena na engleski jezik. Skovoroda je danas poznat kao jedan
od najzanimljivijih istonoeuropskih filozofa.
55
Dmitro Bortnjanskij (1751-1825),

skladatelj, pjeva i dirigent, jedan od poznatijih
ukrajinskih crkvenih skladatelja u Europi
Ukrajinski su se glazbenici izvan granica Kijevske Rusi proslavili
ve u 14. stoljeu. U kronikama srednjovjekovnog razdoblja esto
se pronalaze njihova imena meu dvorskim glazbenicima. Posebno
su bila brojna ona na poljskom, a kasnije i na ruskom dvoru. Ukrajinski utjecaj danas se posebno primjeuje u ruskoj klasinoj glazbi, gotovo uvijek kada je rije o glazbenicima koji imaju ukrajinsko
porijeklo, poput Petra ajkovskog, Igora Stravinskog i drugih. Pripadnik ukrajinske Zlatne trojke Dmitro Bortnjanskij, uz Maksima
Berezovskog i Artema Vedelja, spada meu prve poznatije ukrajinske skladatelje u Europi. Bortnjanskij je posebno prepoznatljiv
po crkvenim skladbama, koje se danas izvode u pravoslavnim i grkokatolikim crkvama irom Europe i svijeta, te po osmiljavanju
novog tipa zbornog koncerta za koji su karakteristine kratke kompozicije za glasove bez pratnje te uglavnom viekratna i razliita
poglavlja s povremenim solistikim pauzama.
Bortnjanskij je roen 1751. godine u Gluhivu (Sumska oblast), na
sjeveru Ukrajine. Gradi je tada bio jedno od poznatijih ukrajinskih
sredita u sklopu Ruskog imperija. Njegov otac Stefan kurat porijeklom je bio s Haliine (Galicije), a na ukrajinsku Sloboaninu je
56
doselio u potrazi za poslom. Dolaskom na nove prostore Stefan je

promjenio svoje prezime koje nije zvualo aristokratski, nadajui
se da e mu to pomoi pri ostvarivanju boljih poslovnih prilika i
utjecaja u sve vie rusificiranom drutvu. Prezime Bortnjanskij je
nastalo kao izvedenica njegova rodnog zapadnoukrajinskog sela.
Postao je priznati lan ukrajinskog kozakog drutva koje se sve
vie izmjenjivalo pod snanim
ruskim restrikcijama. U Gluhivu
je Stefan upoznao Dmitrovu majku Marinu, takoer drutveno
aktivnu Ukrajinku. Otac i majka postali su vrlo brzo ugledan
obiteljski par Dmitrovog rodnog
mjesta.
Svoje prvo glazbeno obrazovanje Bortnjanskij je stekao u
Gluhivskoj glazbenoj koli, koja je bila poznata po pripremi
buduih profesionalnih pjevaa
Skladatelj Dmitro Bortnjanskij,

autor Mihajlo Beljskij, 1788.
za dvorsku zbornu kapelu u Sankt Peterburgu. Jednom prilikom,

talent Bortnjanskog je prepoznao ukrajinski glazbenik Marko Poltorackij, koji ga je poveo u Sankt Peterburg. Ondje je Bortnjanskij
poeo dobivati daljnju obuku od talijanskog skladatelja Baldassarea Galuppia koji je bio jako zadovoljan postignutim rezultatima.
Zahvaljujui njemu Bortnjanskij je dobio odobrenje da se preseli u
Italiju gdje se sljedeih deset godina obuavao i studirao u razliitim gradovima - Veneciji, Bologni, Rimu, Napulju i drugdje. Tada
je skladao nekoliko opera talijanskih libreta: Creonte (1776.) i
57
Alcides (1778.) s nastupom u Veneciji te Quinto Fabio (1779.) s

nastupom u Modeni. Bortnjanskij je takoer pisao liturgijska djela
prema latinskim i njemakim tekstovima, ukljuujui i Ave Maria za dva glasa i orkestar.
Po povratku u Sankt Peterburg, Bortnjanskij je postao dvorskim
skladateljem, nastavnikom i dirigentom. Tijekom tog razdoblja skladao je svoje francuske opere: La Fete du Seigneur i Le faucon
1786. i Le Fils rival 1787. godine. Istodobno je napisao niz instrumentalnih djela (klavirska sonata i piano kvintet s harfom) i ciklus
umjetnikih pjesma prema francuskim tekstovima. Godine 1790.
napisao je svoj Koncert-simfonija u B-duru koji se ve dugo vremena (do otkria ranije simfonije Maksima Berezovskog) smatrao
prvim simfonijskim radom skladanim u Ruskom carstvu. est godina kasnije, 1796. Bortnjanskij je postao direktorom peterburkog
Sudskog zbora, koji je bio sastavljen uglavnom od Ukrajinaca. U to
vrijeme rad Sudskog zbora je podignut na novu razinu izvrsnosti.
Tijekom tog razdoblja Bortnjanskij je skladao vie od 100 zbornih
religioznih djela, ukljuujui 35 koncerata za etverodjelni mjeoviti zbor, 10 koncerata za dvostruke pjevake zborove, 14 hvalospjev
himni i niz liturgijskih radova za tri i etiri glasa te za dvostruke
pjevake zborove. Prvo izdanje njegovih djela, 10 svezaka njegovih
svetih zbornih skladbi koje je uredio skladatelj Petar ajkovski, objavljeno je u Moskvi 1882. godine.
U svojim pjevakim liturgijskim djelima Bortnjanskij je isprepleo elemente prastare tradicijske ukrajinske zborske glazbe s postignuima europske glazbe s kraja 18. stoljea. Utjecaj melodija ukrajinskih
narodnih pjesama jasno je vidljiv u tim djelima. Koncentrirajui se
58
iskljuivo na isto vokalni a capella stil, Bortnjanskij je postigao

visoku razinu tehnike osposobljenosti u svojoj sakralnoj glazbi, istovremeno je upotpunjujui s dubokim duhovnim raspoloenjem.
Zborne koncerte Bortnjanskog karakterizira koritenje vijugavog
obrasca u zavrnom pokretu. Glazbeni jezik njegovih instrumentalnih djela (klavirske sonate, komorne glazbe, simfonija) i opera
odraava odreene osobine ranog klasicizma. Dok su opere i instrumentalna djela Bortnjanskog ostala popularana samo meu
malim krugovima ljubitelja glazbe, njegova zborna djela pridonijela su irenju i uzdizanju zborske umjetnosti u Ukrajini i Europi.
Njegova djela imala su poseban znaaj za zapadnu Ukrajinu, gdje
su stimulirala preporod nacionalnog glazbenog ivota u ranom 19.
stoljeu.
Bortnjanskij je umro u Sankt Peterburgu 1825. godine, a iza sebe
je ostavio izniman doprinos za razvoj klasine glazbe u Ruskom
imperiju. Od sredine 1980-tih Bortnjanskij je bio posebno popularan meu ukrajinskom dijasporom, posebno kod Glazbenog
komornog zbora Bortnjanskij u Torontu, kojim je rukovodio
Miron Maksymiw. Takoer je bio popularan kod komornog zbora
Sveuilita Berkeley u Kaliforniji, pod ravnanjem Marike Kuzme.
U nezavisnoj Ukrajini, nakon 1991. godine, Bortnjanskog je iroko
izvodilo niz uglednih zborova, kao to su Nacionalna akademska
kapela Ukrajine Dumka i Kijevski komorni zbor. Instrumentalna
djela Bortnjanskog je izveo i snimio Nacionalni ansambl Kijevska
kamerata. Stjecanjem ukrajinske neovisnosti Bortnjanskij je u svijetu poeo biti jo popularnijim, zahvaljujui aktivnijem promicanju njegovih glazbenih postignua.
59
Taras evenko (1814-1861),

pjesnik, umjetnik, humanist, posebno cijenjeni simbol
ukrajinske nacionalne povijesti i kulture
Ukrajinski nacionalni pjesnik i slavni umjetnik Taras Hrihorovi
evenko, roen je kao siromah i kmet u Morincima, na dananjoj erkaini, u sredinjoj Ukrajini. Sa dvanaest godina evenko
je ostao siroe, to je dodatno pogoralo njegove okolnosti u vrlo
siromanim uvjetima i bijedi. itanju ga je nauio lokalni seoski
kantor, a za crtkaranje je esto bio kanjen batinama uz upozorenje da ne gubi vrijeme na beskorisne crtee. Sa 14 godina postao je
mladi sluga njegova vlasnika, plemia Pavela Engelhardta. U poetku ga je tri godine sluio u Vilniusu, a zatim Sankt Peterburgu.
Engelhardt je primijetio evenkov umjetniki talent te ga je preporuio na obuku slikaru Vasiliju iriajevu. Kod njega je evenko
sljedee etiri godine prolazio struno obrazovanje, stekavi pritom
akademske vjetine. Slobodno vrijeme evenko je esto znao provoditi u gradskim vrtovima Sankt Peterburga skicirajui spomenike. Tako je jednom prilikom upoznao ukrajinskog umjetnika Ivana
Soenka, koji ga je potom upoznao s ostalim sunarodnjacima, kao
to su Jevhen Hrebinka i Vasilj Hrihorovi. Takoer se upoznao i
druio s ruskim slikarom Aleksejom Venecjanovim. Kroz druenja s tim ljudima evenko je upoznao slavnog slikara i profesora
Karla Brjullova (ro. Bruillo), koji je donirao njegov portret ruskog
60
pjesnika Vasilija ukovskog kao nagradu na lutriji iji prihodi su

iskoriteni za kupnju evenkove slobode 5. svibnja 1838. godine.
Nakon to je stekao slobodu evenko je upisao Imperijalnu akademiju umjetnosti u Sankt Peterburgu, gdje je studirao uz Brjullovu
podrku. Godine 1840, napisao je svoju prvu zbirku poezije Kobzar, koja se sastojala od osam romantinih pjesama, a objavljena je
u Sankt Peterburgu. Sljedee 1841.
godine napisao je ep Hajdamaki,
a 1844. baladu Hamalija. Dok je
ivio u Sankt Peterburgu evenko je tri puta putovao u Ukrajinu,
1843, 1845. i 1846. godine. Ukrajina je imala jak utjecaj na njega, bez
obzira to je due vrijeme boravio
izvan nje. Tamo je posjeivao svoju
brau i sestre te iru rodbinu, susretao se s uglednim ukrajinskim
Pjesnik Taras evenko,

autor Ivan Kramskij, 1871.
piscima i intelektualcima, kao to su Pantelejmon Kuli i Mihajlo

Maksimovi, a sprijateljio se i s uglednom obitelji Varvare Repninine. Izmoren od ruskog ugnjetavanja i unitavanja Ukrajine
evenko je odluio 1844. snimiti neke povijesne ruevine svoje
domovine i spomenike kulture u album bakropisa, koji je nazvao
ivopisna Ukrajina.
Nakon to je diplomirao na Akademiji umjetnosti 1845, evenko je
postao lanom Kijevske arheografike komisije. Puno putujui okupiranom ruskom Ukrajinom skicirao je povijesne i arhitektonske
61
spomenike, prikupljao bogate folklorne i druge etnografske materijale. Godine 1844. i 1845, uglavnom dok je bio u Ukrajini, napisao je
neke od svojih najveih satirinih i politiki subverzivnih narativnih
pjesama, ukljuujui djela kao to su San, Sova, Holodnij jar,
Heretik, Slijepac, Veliki trezor i legendarni Kavkaz. Te i
ostale pjesme uvrstio je u album pod nazivom Tri ljeta (Tri godine). Dok je boravio u Kijevu 1846. godine evenko se pridruio
tajnom proukrajinskom irilo-metodskom bratstvu. Poput ostalih
lanova bratstva, bio je uhien 5. travnja 1847. godine. Oduzimanje i otkrie njegovih anticarskih satirikih pjesama iz albuma Tri
ljeta stajalo ga je teke kazne i vojne slube u sklopu Orenburkih
specijalnih snaga, u udaljenoj regiji Kaspijskog jezera. Car Nikola
je osobno naredio da se evenku zabrani pisanje, crtanje i slikanje
dok je boravio u vojnom egzilu. Dok je sluio na Orenburkoj i Orskoj utvrdi evenko je ipak potajno nastavio pisati i crtati. Uglavnom je pisao o lokalnom porobljenom stanovnitvu prema kojem
je stjecao sve vee simpatije. Godine 1848. evenko je kao struna
osoba ukljuen u vojnu ekspediciju pri istraivanju i opisivanju
Aralskog jezera.
Godine 1850. evenko je prebaen u Novopetrovsku tvravu u
dananjem Kazahstanu. Danas ta tvrava nosi ime evenka. Ondje su uvjeti bili puno stroiji. No, unato tome evenko je stvorio vie od stotinu akvarela, crtea uraenih olovkom te je napisao
nekoliko novela na ruskom jeziku. Konano, osloboen je vojnog
progonstva 1857. godine. Jo dvije godine nakon smrti cara Nikole
evenku nije bilo doputeno ivjeti u Ukrajini. Nakon to je proveo
pola godine u Njinom Novgorodu preselio se ponovno u Sankt
Peterburg. Doputeno mu je da posjeti rodbinu i prijatelje u Ukraji62
ni 1859. godine, ali je pritom uhien, ispitan i poslan natrag u Sankt

Peterburg. evenko je ostao pod policijskim nadzorom sve do svoje smrti. Njegov talent i neovisan proukrajinski nastroj bili su vrijedan ali opasan element po carsku Rusiju. Upravo zato evenko
u svijetu nije potican kao primjer i dika ruske knjievnosti. Nije ga
se moglo obuzdati, primiriti ili rusificirati. Mnotvo spomenika
u sovjetskoj Rusiji govori o njegovoj vanosti. No, kao istaknutom
Ukrajincu nije mu se smjelo odobriti mjesto meu prvima. Unato
nastojanjima, neovisnog evenka se nije moglo zaboraviti. Pokopan je u Sankt Peterburgu, a dva mjeseca kasnije, u skladu s njegovim eljama, njegovi posmrtni ostaci su prevezeni u Ukrajinu, gdje
je pokopan na erneoj Hori, blizu grada Kaniva. Njegov grob je
postao svojevrsnim svetim mjestom za milijune Ukrajinaca, a od
1925. godine sastavnim je dijelom Kanivskog muzejskog i memorijalnog sredita.
evenko ima jedinstveno mjesto u ukrajinskoj kulturnoj povijesti
i svjetskoj knjievnosti. Svojim spisima on je postavio temelje za
stvaranje potpuno funkcionalne moderne ukrajinske knjievnosti.
Njegova poezija je uvelike pridonijela jaanju ukrajinske nacionalne svijesti, a njegov utjecaj je vidljiv sve do danas u razliitim
aspektima ukrajinskog intelektualnog, knjievnog i nacionalnog
ivota. evenkov knjievni opus sastoji se od zbirke poezija srednje veliine, Kobzar, drame Nazar Stodolja i dva igrokazna
fragmenata; devet novela, dnevnika i autobiografije napisane na
ruskom jeziku, etiri lanka i vie od 250 pisama. Ve tijekom prvog razdoblja svog knjievnog djelovanja, izmeu 1837. i 1843. godine, napisao je vrlo sofisticirane poetske radove. Usvojio je stil i
pjesnitvo ukrajinskih narodnih pjesama, uz pomo kojih je stvarao
63
izuzetno originalne pjesme s kompleksnim i kretajuim metrikim

strukturama, asonancama i unutarnjim rimama, majstorski primjenjujui pauze i nepotpune sintakse te sofisticiranu aliteraciju
strukturiranu (4+4+6) prema ukrajinskim pjesmama kolomijkama. evenko je napustio koritenje redovnih strofa, a inovacije se
mogu nai i u upotrebi epiteta, metafora, simbola, personifikaciji i
ostalim elementima. Njegov pogled na svijet je bio pod utjecajem
romantizma, no evenko je uspio pronai svoj nain pjesnikog
izraavanja koji obuhvaa teme i ideje karakteristine za Ukrajinu i
njegovu osobnu viziju o prolosti i budunosti.
evenko je stekao jedinstven poloaj u ukrajinskoj intelektualnoj
povijesti, a prema miljenju strunjaka vanost njegove poezije za
ukrajinsku kulturu i drutvo se ne moe podcijeniti ni na koji nain.
Njegov Kobzar oznaava poetak nove ere u ukrajinskoj knjievnosti i u razvoju modernog ukrajinskog jezika. Kroz svoju poeziju
evenko je osigurao legitimitet ravnopravne uporabe ukrajinskog
jezika u modernoj knjievnosti. Njegove pjesme revolucionarnog
i politikog sadraja pronale su odjek meu brojnim zarobljenim
narodima. Najraniji prijevodi njegovih pjesama, uglavnom na poljski, ruski, eki i njemaki jezik, pojavili su se dok je jo bio iv.
Do 1990-tih dijelovi Kobzara su prevedeni na vie od 100 jezika. evenkova poezija je postala izvor inspiracije za mnoga druga
djela iz knjievnosti, glazbe i umjetnosti. Iako je evenko poznat
uglavnom po poeziji, on je bio i vrstan umjetnik; 835 njegovih umjetnikih djela jo i danas postoji, a jo 270 poznatih djela je izgubljeno. Iako je u Sankt Peterburgu kolovan za akademskog umjetnika,
evenko je preao sa stereotipnih povijesnih i mitolokih tema na
realne prikaze s etnografskim temama. Dobar primjer je njegova
64
Seljaka obitelj,
autor Taras evenko, 1843.
slika Seljaka obitelj iz 1843. godine kojom izraava prikrivenu kritinost i otsutnost osobne, socijalne i nacionalne slobode u
carskoj dominaciji. Njegovi portreti imaju irok drutveni spektar
tema. Koliko je svjetski znaaj evenka i njegova opusa vrijedan
govori podatak da je potaknuo izradu vie tisua viestrukih biografskih, bibliografskih, knjievnih, tekstolokih, jezinih, leksikografskih, psiholokih, pedagokih, vjerskih, filozofskih, politikih,
sociolokih, povijesno-umjetnikih i drugih studija. Za mnoge je
evenko bio vei mislilac od brojnih poznatijih ruskih stvaraoca,
kao to su Aleksandar Pukin, Lav Tolstoj i drugi. Za veinu Ukrajinaca irom svijeta evenko je jo danas, zbog svog tipinog ukrajinskog karaktera i bezkompromisne zatite izvornih ukrajinskih
vrijednosti, neupitno najvanija povijesna osoba.
65
Lesja Ukrajinka (1871-1913),

pjesnikinja, scenaristkinja, kulturna aktivistica,
najpoznatija ena ukrajinske nacionalne povijesti
Vjerojatno dvoje najpoznatijih ljudi ukrajinske prolosti su pjesnik
Taras evenko i pjesnikinja Lesja Ukrajinka. Meu Ukrajincima
oni sve do danas predstavljaju najvrijedniji simbol ukrajinske nacionalne neovisnosti, koja je tijekom vie stoljea sustavno guena
i unitavana. Lesja, kao ni Taras, nije doivjela stvaranje neovisne
Ukrajine, ali se u njihovim radovima, nastalim u tekim vremenima za ukrajinski narod, moe primjetiti neupitna vjera u opstojnost tog naroda. To dvoje umjetnika svojim djelima i stavovima
predstavljaju sve najizvornije karakteristike ukrajinskog naroda
i ono po emu se ukrajinski narod razlikuje od drugih susjednih
naroda. Iz istih su razloga meu Ukrajincima upravo oni postavljeni za prve simbole ukrajinske nacionalne kulture te neovisnosti i
imaju daleko veu vrijednost nego brojni drugi ukrajinski stvaraoci
koji su se iz razliitih razloga, esto komformistikih, prilagoavali represivnim uvjetima i antiukrajinskim dogaanjima u Ruskom
imperiju. Ako je popularno reeno Taras evenko otac nacije, tada
je Lesja Ukrajinka svakako majka.
Lesja Ukrajinka je pseudonim za Larisu Kosa-Kvitku roenu 25.
veljae 1871. godine u Novhorod-Volinjsku, prijanjem Zvjahelju
66
(itomirska oblast dananje sjeverne Ukrajine). Ker je takoer

poznate pjesnikinje Oljhe Kosa-Drahomanove (Olena Pilka)
i njezina supruga Klimenta Kvitke. Lesja je djetinjstvo provela u
zapadnoj ukrajinskoj regiji Volinj, gradovima Zvjahelju, Lucku i
Kolodjanom, a zatim se preselila u Kijev. Na Lesju je za ivota
imao veliki utjecaj majin brat Mihajlo Drahomanov. Samostalno je
stjecala svoje iroko obrazovanje, poela je uiti itati ve sa etiri
godine, a za ivota je poznavala sve govorno brojnije zapadnoeuropske jezike, ukljuujui grki i latinski. Od slavenskih jezika teno je nauila govoriti ruski, poljski, bugarski i neto slabije gotovo
sve druge jezike iz te grupe. Svoja djela je stvarala uglavnom na
ukrajinskom, ruskom i francuskom jeziku. Jednako dobro poznavala je svjetsku povijest, te je ve s devetnaest godina za svoje sestre
napisala kolski udbenik s nazivom Starodavna povijest istonih
naroda, koji je objavljen 1918. godine. Prevela je mnotvo poznatih
autora kao to su Nikolaj (Mikola) Gogolj, kojeg su tada upoznavali kroz ruski jezik koji mu nije bio materinji, zatim Adam Mickiewicz, Heinrich Heine, Victor Hugo, Homer i drugi. Bolujui od
tuberkoloze, putovala je Njemakom, Austro-Ugarskom, Italijom,
Egiptom, a nekoliko puta i zemljama Kavkaza, u nadi da e pronai
lijek. Tijekom tih putovanja stekla je velika iskustva, proirila svoja
razmiljanja i sagledavanje svijeta i ovjeka.
Lesja je poeziju poela pisati kao mlada djevojica. Ve s devet godina napisala je pjesmu Nadija (Nada), a prve javno objavljene
pjesme 1884. godine (u ljvivskom asopisu Zorja) bile su Konvalija i Safo. Sljedee 1885. godine objavljena je njezina kolekcija
zbirki prijevoda Gogolja, koju je radila zajedno s bratom Mihajlom
Kosaom. Otada se Lesja poinje profesionalno zanimati za knHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
67
jievnost te se u Kijevu prikljuuje knjievnoj skupini Plejada.

Zajedno s Maksimom Slavinskim 1892. prevodi Heineovu Knjigu
pjesama. Njezina prva zbirka izvorne poezije Na krilah pisen
(Na krilima pjesama) izdana je
u Ljvivu 1893, a drugo izdanje
te zbirke u Kijevu 1904. godine.
Godine 1899. izlazi joj zbirka
pjesama Dumi i mriji (Misli i snovi), a 1902. Vidhuki
(Odjeci). Njezine prve pjesme
bave se uglavnom ljepotom
prirode, opisuju njezinu ljubav
prema zaviaju, osobna iskustva, pjesnikov poziv i ulogu
poezije te se bave socijalnim i
Pjesnikinja Lesja Ukrajinka,
nepoznat autor, 19. st.
drutvenim pitanjima. Epske

karakteristike mogu se pronai
u veini njezinih lirskih djela, a ponovno se neto kasnije pojavljuju

i u njezinim baladama, legendama, u djelima kao to su Samson,
Robert Brus - Kralj kotske, Vila posestra, Odno slovo i drugim.
Svoj knjievni vrhunac Lesja je dosegla kroz poetske drame. Njezina prva drama Blakitna trojanda (Modra rua), iz 1896. godine,
opisivala je ukrajinske intelektualce i njihov ivot. U narednim
dramskim djelima razvijala je novi anr, odnosno dramatine
pjesme. Prvo takvo djelo bila je pjesma Oderima (Opsjednuta ena) iz 1901. godine. Meu njezinim dramatinim pjesmama
posebno su vane one na temu zarobljenika u Babilonu, koji su
68
simbolizirali pritvorene Ukrajince u Ruskom imperiju. Tu spadaju

djela kao to su Na rujinah (Na ruevinama, 1903.), Vavilonskij polon (Babilonsko zarobljenitvo, 1903.) i V domu roboti - v krajini nevoli (U domu rada - u zemlji ropstva, 1906.). U
dramatinoj pjesmi Kasandra (1907.) prikazala je sudbinu Ukrajine kroz traginu povijest dugo izgubljene Troje, koristei pritom
Kasandru kao njezina glasnogovornika, izaziva ukrajinski narod
da otrese apatiju i odumrlost. U dramatinoj pjesmi U katakombah (U katakombama, 1905.), ona je takoer kritizirala ukrajinsku
zajednicu za sklonost kompromisima i pasivnosti. U drami Rufin i Pristsilla (1908.) blistava slika kranske ene je usporeena
s brutalnom snagom Rimskog imperija. Dramatina pjesma Bojarinja iz 1910. godine pokazuje najjasnije Lesjino neprijateljstvo
prema ruskom imperijalizmu. Ona tvrdi da jedino oruana borba
moe osloboditi ukrajinski narod od Moskovskog zarobljenitva.
Tema pjesme Orhija (Orgija, 1912.) opisuje ulogu pjesnika u toj
neprekidnoj borbi.
U dramatinoj pjesmi Kaminnji hospodar (Kameni gospodar,
1912.) Lesja zapoljava temu Don Juana u izvornoj prezentaciji sukoba izmeu socijalne sukladnosti i osobne slobode i odgovornosti.
Njezin neoromantini rad, drama Lisova pisnja (umska pjesma,
1911.), tretira sukob izmeu uzvienog idealizma i prozainih detalja svakodnevnog ivota. Lesja Ukrajinka je takoer pisala prozne
radove. Njezina knjievna ostavtina ogromna je unato injenici
da je veinu svog ivota bila bolesna i esto mjesecima prikovana
za krevet. Pokuavala se izlijeiti na razliitim mjestima, posebno
u toplijim ili brdovitim krajevima Europe. Posljednjih nekoliko godina svog ivota provela je iscjeljujui se u Egiptu i na Kavkazu.
69
Umrla je 1913. u dobi od etrdeset i dvije godine u gruzijskoj Surami. Pokopana je u Kijevu, na Bajkovom groblju. Meu poznatijim
njenim izdanjima istiu se oni Knihospilke (7 svezaka izmeu
1923. i 1925, i 12 svezaka izmeu 1927. i 1930. godine). Ta su izdanja ukljuivala znanstvene uvode Mikole Zerova, Borisa Jakubskog,
Soba s glasovirom
u domu Lesje Ukrajinke
70
Mihajla Draj-Hmare, Petra Ruline, Jevhena Nenadkevia, Oleksandra Bileckog i drugih. Rad Olhe Kosa-Krivinjuk Lesja Ukrajinka:
Kronologija ivota i djela (A Chronology of Her Life and Works,
1970, New York) jedan je od vrijednijih biografskih i epistolarnih
materijala o Lesji Ukrajinki.
71
Ivan Franko (1856-1916)

pisac, pjesnik, znanstvenik, politiki aktivist, publicist
najvaniji ukrajinski pisac druge polovice 19. stoljea
Uz pjesnika Tarasa evenka, jedan od najveih kreativnih ukrajinskih genija bio je pisac Ivan Franko. Roen je u Nehujeviima
(Ljvivska oblast) na zapadu Ukrajine. Sin seoskog kovaa Jakova
i majke Marije plemikog porijekla (rod. Kuljickij), bez roditelja
je ostao sa svojih petnaest godina. Odgoj su preuzeli poznanici i
rodbina, a kolovanje zapoinje 1862. u seoskoj koli Jasenicje-Siljne i oblinjem samostanu. Zavio je gimnaziju u Drohobiu 1875.
godine, a na Ljvivskom sveuilitu potom studira klasinu filologiju i ukrajinski jezik i knjievnost. Njegovi prvi knjievni radovi su
Poezija (1874.) i roman Petriji i Dovbuuki (1875.) objavljeni su u studentskom asopisu Druh (Kolega), ijem se urednitvu Franko prikljuio 1875. godine. Frankove politike i izdavake
djelatnosti te dopisivanje s kulturnim aktivistom i publicistom
Mihajlom Drahomanovim privukle su pozornost policije. Godine
1877. uhien je zajedno s Mihajlom Pavlikom, Ostapom Terleckim
i drugima pod optubom za irenje socijalistike propagande. Nakon to je proveo osam mjeseci u zatvoru Franko se vratio politikom radu s jo veim arom. Uskoro je pomogao organizirati radnike grupe u Ljvivu, pisao je lanke u poljskom listu Praca te
studirao djela Karla Marxa i Friedricha Engelsa na raun kojih je
72
imao ozbiljne kritike. Godine 1878. utemeljio je s Pavlikom asopis Hromadskij druh (Drutveni kolega), koji je vlast zapljenila.
Meutim, ubrzo taj asopis izlazi pod novim imenima: Dzvin
(Zvono) i Molot (eki). Godine 1880. Franko je ponovno uhien
i optuen za poticanje seljaka protiv vlasti. Nakon to je odsluio tri
mjeseca kazne puten je, ali se zadrao pod nadzorom policije. Bio
je prisiljen prekinuti svoje sveuiline studije.
Tijekom prvog razdoblja stvaralakog rada Franko pie politike
pjesme, kao to su Kamenjari (1878.), Vjeni revolucionar
(1880.) i Nije vrijeme... (1880.). Ta su djela utjecala na mnoge generacije te su postala domoljubno gradivo. Poznati su Frankovi romani Boa constrictor (1878.), Borislav se smije (1881.) i Zahar
Berkut (1883.), te niz knjievnih i novinarskih lanaka. Do 1885.
Franko potpomae i ureuje asopise Svit, Zorja i Dilo.
Pokuava osnovati moderan i neovisan asopis te trai financijsku
podrku u Kijevu kojeg je posjetio 1885. i 1886. godine. Ondje je
upoznao svoju buduu suprugu Oljhu Horuinsku. U isto vrijeme
radi i pie za razliite poljske i njemake novine kao to su Kurjer
Lwowski, Przyjaciel ludu, Die Zeit i druge.
U vrijeme dok je bio suradnikom ukrajinske novine Pravda, bio
je uhien po trei put 1889. godine, optuen za sumnjivu aktivnost
sa sunarodnjacima iz istone Ukrajine. Sljedee godine, uz podrku
Drahomanova, suosniva Rusinsko-ukrajinsku radikalnu partiju uz
pomo koje predstvalja svoj program aktivnosti, osniva asopise
Narod i Poljoprivrednik (aktivne do 1895.) te postaje kandidatom za Austrijski parlament. Na izborima je tri puta izgubio zbog
manipulacije u administrativnim slubama te zbog raznih provokHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
73
acija opozicije. Nakon 1899. Franko se pridruio populistima pri

osnivanju Nacionalne demokratske stranke. U novoj stranci bio
je aktivan sve do 1904. godine, kada je kao politiar umirovljen.
Iako su Franko i Drahomanov bili nerazdvojni suradnici, njihova
stajalita su se povremeno razilazila, posebno u pogledu sagledavanja socijalizma i nacionalnog
pitanja. Franko, za razliku od
Drahomanova, nije elio na bilo
koji nain povezivati sudbinu
Ukrajine s Rusijom.
Pored
politikog
knjiev-
nog rada Franko je nastavio

studij, najprije na Sveuilitu
u ernjivcima (1891.), gdje je
pripremio disertaciju na temu
Ivan Vienskij, a zatim na
Sveuilitu u Beu, gdje je od
Pisac Ivan Franko i supruga
Oljha Horuinska, 1886.
1. srpnja 1893. godine obranio

doktorsku disertaciju duhovne
romantike Barlaam i Josafat, pod nadzorom eminentnih slavista

kao to je Vatroslav Jagi. Ondje se u isto vrijeme susreu ukrajinski rodoljubni nacionalizam i hrvatski slavizam, to e ostati
zabiljeeno u mnogim knjigama i biljekama. Godine 1894. Franko je imenovan predavaem povijesti ukrajinske knjievnosti na
Sveuilitu u Ljvivu, ali nije uspio zadrati tu poziciju zbog protivljenja sveuilinog dopredstavnika Kazimierza Badena i halianskih
reakcionarnih krugova. Od 1894. do 1897. Franko i njegova supruga
objavljivali su dnevnik ivot i slovo u kojem su izlazili njegovi
74
znanstveni lanci, kritike i analize. Dolaskom poznatog znanstvenika i povjesniara Mihajla Hruevskog u Ljviv 1894. godine, Franko sve vie surauje sa Znanstvenim drutvom Taras evenko.
Godine 1899. postao je punopravnim lanom drutva, a ondje ostaje sauvana i veina njegovih znanstvenih radova, povijesnih i
knjievnih biljeki.
Godine 1908. Frankovo zdravlje se poelo opasno naruavati. Ipak,
on je nastavio raditi do kraja svog ivota. U tom posljednjem razdoblju napisao je Pregled povijesti ukrajinsko-rusinske knjievnosti
do 1890. (1910.) i Studije ukrajinske narodne pjesme (1913.). Iza
njega su ostali brojni prijevodi antike poezije. Svojim brojnim talentima, enciklopedijskim znanjem i neuobiajenom sposobnou
za kvalitetan rad, Franko je dao izvanredan doprinos na mnogim
podrujima ukrajinske kulture. Bio je pjesnik, prozni pisac, dramatiar, kritiar, knjievni povjesniar, prevoditelj i izdava. Teme
njegovih knjievnih djela su izvuene iz ivota i borbe vlastitog
naroda te su dio izvora svjetske kulture: istonjakih kultura te
klasine i renesansne tradicije. On je bio zlatnim mostom izmeu
ukrajinske i svjetske knjievnosti.
Franko je jedan od prvih realista u ukrajinskoj knjievnosti i najistaknutiji pjesnik nakon evenkova razdoblja. Njegova druga zbirka S visina i dubina (1887, dopunjena 1893.) ukljuuje remek-djela
njegove socijalne lirike, kao to su Prijateljima iz zatvora, Vjeni
revolucionar, Kamenjar, Zemlja moja, Zatvorski sonet
i druga. Ta su djela Ukrajincima otvorila posve novi drutveni i
politiki nastup, takoer su bitno radikalizirala ukrajinsku mlade
u okupiranoj Ukrajini, gdje je Franko postao potpuno zabranjen.
75
Frankovo Uvenulo lie (1896.) obiljeava vrhunac njegove

ljubavne poezije. Filozofske teme, dominantne u zbirci Moj smaragd (1898.), dotiu se dobra i zla, ljepote, vjernosti, dunosti i
smisla ivota. No, zbirka takoer sadri i socijalnu poeziju kojom se
itaonica unutar zgrade Ljvivskog nacionalnog sveuilita Ivan Franko
opisuje patnja ukrajinskih ljudi. Poznata su mu djela Po selima,

Do Brazila i druga. U zbirci Od dana alosti (1900.) pjesnik izraava svoju osobnu sudbinu. Zbirka Semper tiro (1906.) poetski je iskaz revolucionarne vlastite vjere pjesnika. Franko pokazuje
svoje pjesnike sposobnosti u velikim epskim pjesmama, kao to su
Gospodske ale (1887.), Surka (1890.), Smrt Kajina (1889.) te
76
Ivan Vienskij (1900.). Njegova najvea poema Mojsije (1905.)

biblijskim pristupom analizira sukob izmeu voe i njegovih ljudi
te proglaava ideal uslunosti jedinstvenom narodu. Djelo je u velikoj mjeri autobiografsko.
Frankovi prozni radovi ukljuuju vie od 100 kratkih pria i desetke romana. Njegova najstarija prozna djela (poetkom 1877.)
tvore Borislavov ciklus, kojim je dao duboku analizu drutvenih
zala koje su muile rodnu mu Haliinu. U drami je Franko dokazao svoje majstorstvo sociopatolokih i povijesnih igrokaza te komedije. Njegovi prvi pokuaji u tom podruju datiraju iz razdoblja
dok je jo bio gimnazijalac - Juhurta (1873.), Tri kneza za jedno
prijestolje (1874.), i drugi radovi. On je napisao najvei broj svojih predstava 1890-tih. Njegove najbolje predstave obuhvaaju sociopatoloku dramu Ukradena srea (1894.) i povijesnu dramu u
stihu San kneza Svjatoslava (1895.). Cjelokupan kulturni, znanstveni i politiki doprinos Franka vrijedan je i bogat. Pisac je dao
golemi doprinos razvoju ukrajinske nacionalne svijesti, knjievnosti i kulture, zbog ega nije bio poeljan meu antiukrajinskim
politikim reimima. Sve to je za ukrajinsku knjievnost znaio
Taras evenko u prvoj polovici 19. stoljea, to je Franko znaio
u drugoj polovici tog stoljea. Bez obzira na dugotrajnu sovjetsku
diskreditaciju ukrajinskih velikana, bogata knjievna ostavtina
Ivana Franka otpoinje se nanovo istraivati i analizirati, iz jednog
sasvim novog aspekta i uz pomo priznatih svjetskih strunjaka.
77
Volodimir Vernadskij (1863-1945),

geokemiar, minerolog, kristalograf, filozof znanosti, jedan
od osnivaa Ukrajinske akademije znanosti
Na prijelazu s 18. na 19. stoljee u novo rusko sredite Sankt Peterburg smjestio se veliki broj Ukrajinaca, koji je aktivno sudjelovao u
razvoju kulture i prosvjete Ruskog imperija. U oujku 1863. ondje
je roen poznati ukrajinski, ruski i svjetski znanstvenik Volodimir
Vernadskij. Njegov otac Ivan Vernadskij roen je u Kijevu, bio je
veliki patriot, ljubitelj ukrajinske povijesti i kulture, pisac, a profesionalno se bavio ekonomskim pitanjima na akademskoj (dravnoj) razini, zbog ega je esto boravio u Rusiji gdje mu je roen sin.
Unato tome budui znanstvenik Volodimir djetinjstvo je proveo u
ukrajinskim gradovima Poltavi, Harkivu i Kijevu. Zavrio je trogodinju Harkivsku gimnaziju. Na njega su u tim ranijim godinama
veliki utjecaj imali otac i baka, koji su se pobrinuli da dobije primjereno obrazovanje za daljnje kolovanje u javnim ustanovama.
Tada mu je ugraena ljubav prema ukrajinskoj kulturi, povijesti i
domovini, koju mislima nikada nije napustio to e se kasnije vidjeti u njegovom politikom angamanu za ravnopravnost svih naroda u sklopu ruskih revolucionarnih zbivanja.
Na godinu roenja Volodimira uveden je Valujevski cirkular kojim je u Ruskom imperiju zabranjeno tiskanje literature na ukrajins78
kom jeziku. Mnogi Ukrajinci su nakon novih restriktivnih odluka

u tajnosti odgajali djecu prema preostaloj sauvanoj ukrajinskoj
literaturi, koja je u novom velikoruskom drutvu postala nepoeljna, spaljivala se, negirala i proganjala. Ukrajinski jezik postao je
nepoeljan element poistovijeen sa separatizmom i prijetnjom opstojnosti imperija. U takvim uvjetima stvarao je i jedan od osnivaa
geokemije, biokemije i radiogeologije Volodimir Vernadskij, punopravni lan Ruske akademije znanosti (kasnije SSSR-a) od 1912,
Sveukrajinske akademije znanosti iz 1918. godine, ehoslovake
i Jugoslavenske akademije znanosti od 1926, zatim dopisni lan
Francuske akademije znanosti iz 1928. godine i lan ukrajinskog
Znanstvenog drutva u Kijevu. Vernadskij je ujedno bio lanom
ukrajinskog drutva Prosvita iz Poltave, Znanstvenog drutva
Taras evenko i Volinjskog znanstvenog drutva. Nakon to je
diplomirao na Sankt Peterburkom sveuilitu 1885. godine, Vernadskij je diplomski rad ponovno obranio u Mnchenu i Parizu
1888. i 1889. te je izabran za predsjednika (1886.) Ujedinjenih vijea
regionalnih studentskih organizacija Ruskog imperija. Predavao je
kao mladi znanstvenik na Sveuilitu u Moskvi od 1891. do 1911, a
kao redoviti profesor od 1898. godine. Od 1906. do 1911. bio je lanom Ruskog dravnog vijea. Bliske osobne i intelektualne veze s
Ukrajinom uvjetovale su da Vernadskij od 1889. pa do 1918. provodi gotovo svako ljeto u sredinjoj Ukrajini, odnosno tadanjoj Poltavskoj guberniji. Godine 1890. on je sa zadovoljstvom istraivao
tlo ukrajinske Kremenuke regije, kao lan znanstvene ekspedicije
predvoene Vasilijem Dokuajevim.
Nakon Ruske revolucije u veljai 1917. godine, Vernadskij je predsjedavao Poljoprivrednim znanstvenim odborom ruskog MinistarstHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
79
va poljoprivrede. Nakon toga se vratio u Moskovsko sveuilite

kao predsjednik svog odjela mineralogije i geologije, a u kolovozu
je imenovan za ruskog zamjenika ministra obrazovanja, postavi
tako zaduen za sva sveuilita i znanstvene institucije. Nakon
boljevikog pua
pobjegao
je u Ukrajinu. Godine 1918,

po nalogu Mikole Vasilenka
i Hetmanske vlade, bio je na
elu skupine ukrajinskih znanstvenika koji su izradili detaljan projekt za osnivanje Ukrajinske akademije znanosti. Od
1918. do 1919. godine slui kao
prvi predsjednik Sveukrajinske akademije znanosti. Ondje
je organizirao kemijski laboratorij i Komisiju za prouavanje ukrajinskih prirodnih
proizvodnih snaga. Bio je vrlo
aktivan u geolokim i poljoprivrednim
znanstvenim
odborima Ukrajine te kao proZnanstvenik Volodimir Vernadskij

u mlaim danima, 1901.
fesor na Kijevskom sveuilitu.

Iako je po politikom uvjeren-
ju bio liberal, ponekad i zagovornik ideje jedinstva ruskog, ukrajinskog i bjeloruskog naroda na ravnopravnoj osnovi, te otvoreni
protivnik boljevika, velikoruskih, ali i slinih velikoukrajinskih
ideja, podnio je ostavku u Ruskoj ustavnoj demokratskoj stranci
zbog izraenog ruskog ovinizma, koji je svjesno guio ukrajinsko
80
krilo. Godine 1919, tijekom posjeta Rostovu na Donu, nije se uspio

vratiti u Ukrajinu ve je zavrio na Krimu, koji su kontrolirali ruski
bijelogardijci. Ondje je 1920. postao profesor i rektor na Tavrijskom
sveuilitu u Simferopolju.
Po osnivanju Sovjetskog saveza Vernadskij se 1921. vratio u Sankt
Peterburg gdje je organizirao Radijski institut. Sljedee godine preselio se u Pariz gdje je etiri godine radio s Marie Curie, istodobno
predavajui na Sorbonnei. Po povratku u sovjetsku Rusiju, od 1928.
upravlja Sovjetskom akademijom znanstvenog radijskog instituta
i Laboratorijem za geokemijska istraivanja, koji je prethodio Institutu za geokemiju i analitiku kemiju u Lenjingradu. Pod sovjetskom vlau Vernadskij je zagovarao ouvanje akademske autonomije, slobodu govora i slobodno kretanje. U 1930-ima bio je
na elu nove akademske komisije za permafrost i teke vode te je
zapoeo gradnju prvog sovjetskog ciklotrona. Nadgledao je razvoj
sovjetske radiogeologije i biokemije. Godine 1940. bio je suosnivaem Akademske komisije za uran te njezin potpredsjednik. Vernadskij je umro u sijenju 1945. godine, ostavivi iza sebe ogroman
doprinos za ukrajinsku, rusku i svjetsku znanost.
Ideje Volodimira Vernadskog postale su temelj novih smjerova
u geologiji, mineralogiji i hidrogeologiji te je prozvan osnivaem
sovjetske geokemije i biogeokemije. Opirno je pisao o filozofskim pitanjima u znanosti, popularizirao je pojmove biosfere i
noosfere, a razvio je i radiogeoloke te radiokemijske koncepte.
Znanstveni radovi Vernadskog obuhvaaju knjige s predavanja o
kristalografiji (1894.) i mineralogiji (1908.), zatim klasine studije
o osnovama kristalografije (1904.), nedovrene opise mineralogije
81
Ukrajinski istraivaki centar

Akademik Vernadskij,
Antarktika
Ruskog imperija (1901/1911), dva sveska studija i govora (1922.),

povijest minerala zemljine jezgre (1923/1934), pionirske radove La
Gochemie (Geokemija, 1924.) i La Biosphere (Biosfera, 1929.),
te knjigu o biokemijskim istraivanjima provedenim od 1922. do
1932. godine (1940.). Zbirka njegovih ivotnih djela, monografija
o kemijskoj strukturi zemljine biosfere i okolice objavljena je u
cenzuriranom obliku 1965. godine, 20 godina nakon njegove smrti.
Takoer je cenzuriran njegov rad Misli prirodoslovaca (2 sveska,
1975.) o prostoru i vremenu u prirodi i o znanstvenoj misli.
Vernadskij je bio vrlo popularan znanstvenik u sovjetskoj Rusiji i
Ukrajini, posebno od 1960-tih. Mnoge knjige i lanci o njemu su
se pojavili nakon njegove smrti: ruska izdanja njegovih sabranih
82
djela (5 svezaka, 1954/1955, 1959/1960), izabrana djela (1959.), prikupljeni radovi o biogeokemiji (1967.), povijest znanosti (1981.),
kristalografija (1988.), te zapisi o povijesti znanosti u Rusiji (1988.).
Ukrajinska izdanja njegovih izabranih djela objavljena su u Kijevu
1969. godine. Ime znanstvenika Vernadskij danas krasi mnoge
ukrajinske akademske institucije, istraivake stanice, knjinice,
brodove i druga vana sredita. Konkretno, Nacionalna knjinica
Ukrajine takoer je dobila ime po njemu. U njegovu ast, po njemu
su imenovana dva minerala Vernadit i Vernadskit. Akademija znanosti je 1945. ustanovila novanu nagradu i zlatnu medalju
Vernadskog. Od 1973. Nacionalna akademija znanosti Ukrajine
dodjeljuje premiju Vernadskog, a od 2003. i Zlatnu medalju za
znanstveni doprinos.
83
Oleksandr Arhipenko (1887-1964),

modernistiki kipar, slikar, pedagog, lan
Meunarodnog instituta za umjetnost i knjievnost,
jedan od osnivaa kubizma u kiparstvu
Avangardni umjetnik, kipar Oleksandr Arhipenko roen je u Kijevu 1887. godine. Mlai sin profesora Porfirija Arhipenka s Kijevskog sveuilita i Paraske Mahovije-Arhipenko, od 1902. do 1905.
obrazovao se u Kijevskom umjetnikom uilitu otkuda je protjeran na dvije godine zbog sudjelovanja
u revolucionarnim protestima. Svoje
obrazovanje nastavlja s umjetnikom
Serhijem Svitoslavskim, a s Oleksandrom Bohomazovim u Kijevu 1906.
organizira svoju prvu izlobu. Do
1908. povremeno se kree na relaciji
izmeu Kijeva i Moskve, a zatim kratko odlazi u pariku kolu likovnih
umjetnosti. Od 1909. u Pariz se preKipar Oleksandr Arhipenko,
sredina 20. st.
selio na due vrijeme. Godine 1910.

izlagao je svoje radove sa skupinom
kubista u Salonu neovisnih umjetnika i to je nastavio initi godinje do 1914. godine. Od 1911. njegova djela izlau se i u Jesenskom
salonu. Godine 1912. Arhipenko se pridruio novoj umjetnikoj
84
skupini La Section dOr (Zlatna grupa), koja je u svoje lanstvo

ukljuivala danas poznata imena kao to su Pablo Picasso, Georges
Braque, Juan Gris, Fernand Leger, Robert Delaunay, Roger de la
Fresnaye, Jacques Villon, Francis Picabia i Marcel Duchamp.
Godine 1912. Arhipenko je otvorio vlastitu kolu skulpture u
Parizu. Iste godine na svojoj samostalnoj izlobi u Folkwang muzeju u njemakom Hagenu Arhipenko prikazuje Mdrano I., prvu
modernu skulpturu izraenu od razliitih polikromatskih materijala (drvo, staklo, metal i vlakna). Uslijedio je Mdrano II. (19131914). U tom trenutku on je stvorio prve takozvane skulpto-slike
(isklesane i oslikane gipsane reljefe, kao to su ena prije zrcala,
1916.) i prvu modernu skulpturu sastavljenu od konkavnih oblika
kontrastiranih s onim konveksnim, pritom ukljuujui i elemente
boje te praznine, a rije je o djelu Hodajua ena. Godine 1913.
Arhipenkova djela pojavila su se na izlobi Armory Show u New
Yorku, a zatim je odrao svoju prvu veu samostalnu izlobu u
njemakoj Galeriji Der Sturm u Berlinu. Sljedee godine sudjeluje
na kubistikoj izlobi u Pragu i izlobi futurista u Rimu, a u Salonu
neovisnih umjetnika izlagao je djela kao to su Vrtuljak Pierrot
i Boks. Tijekom Prvog svjetskog rata ivio je u Cimiezu pokraj
Nice, gdje je tijekom 1917. razvio kubistiku igru La Vie humaine
(Ljudski ivot). U Pariz se vratio 1918. godine. Od 1919. do 1921.
Arhipenkova djela su izloena u mnogim gradovima diljem Europe. Godine 1920. dobio je poseban paviljon na Venecijanskom bijenalu, a 1920. i 1921. njegov rad se pojavljuje na izlobama Zlatne
grupe u Parizu, Bruxellesu, enevi, Rimu te nekoliko gradova u
Nizozemskoj. Godine 1921. Arhipenko se preselio u Berlin, gdje je
utemeljio kolu skulpture. Uskoro je u Potsdamu odrao retrospekHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
85
tivnu izlobu te prvu samostalnu izlobu u Sjedinjenim Amerikim

Dravama, u sklopu umjetnike organizacije Drutvo anonimaca
u New Yorku.
Godine 1923. Arhipenko se preselio u Sjedinjene drave. Osnovao
je kolu u New Yorku te se smjestio u Woodstocku, drava New
Jersey. Godine 1927. stvorio je i dobio patent za promjenjive slike
(peinture changeante), poznat kao Arhipentura (izgubljen
1935.) te Apparatus za prikazivanje promjenjivih slika. Osim
rada na izradi umjetnikih djela, Arhipenko je mnogo vremena
posvetio predavanjima i poduavanju. On je bio u stalnom kontaktu s raznim sveuilitima, meu njima se istiu ona u Oaklandu, Los Angelesu, Seattleu i Chicagu (Nova Bauhaus kola). Godine 1927. izloba njegovih radova pripremljena je u japanskom
Tokiju. Godine 1929. u New Yorku je osnovao kolu keramike
Arko. Godine 1933. njegovi radovi pojavljuju se u Ukrajinskom
paviljonu na izlobi Stoljee napredka u Chicagu. Istih godina,
nacistiki reim je zaplijenio dvadeset i dvije Arhipenkove skulpture, koje su se tijekom 1930-tih nalazile u njemakim muzejima.
Godine 1937. preselio se u Chicago, tada naseljen brojnom ukrajinskom manjinom. Ondje je otvorio svoju Modernu kolu likovnih
umjetnosti i praktinog dizajna. Godine 1947. Arhipenko je stvorio
prvu skulpturu od prozirnih materijala (plastike) s interijer osvjetljenjem (modeliranje svjetla), poznatije kao lart de la rflexion
(Umjetnost refleksije). Godine 1948. izlagao je svoje nove radove
od pleksiglasa u Galeriji udruenih amerikih umjetnika u New
Yorku. Godine 1952. i 1953. njegov rad je bio izloen u So Paulu,
Brazilu i Gvatemali. Godine 1955. i 1956. njegove izlobe se kreu
u sklopu turneje Njemakom. Godine 1956. Arhipenko se okuao u
86
pokretnim figurama (figures tournantes), koje su se odnosile na

mehaniki rotirajue strukture izgraene od drveta, sedefa i metala.
Godine 1959. Arhipenko je dobio zlatnu medalju na natjecanju Biennale dArte Trivenata u talijanskoj Padovi. Sljedee 1960. godine objavljena je njegova najvea i vrlo impresivna monografija
Pedeset kreativnih godina (1908 -1958). Dijelovi te monografije
prethodno su objavljivani u ukrajinskim umjetnikim asopisima.
Arhipenko je 1962. izabran za lana Odsjeka za umjetnost Nacionalnog instituta za umjetnost i knjievnost u Sjedinjenim amerikim
dravama. Njegova posljednja djela su dvije velike bronce: Kraljica iba (1961.) i Kralj Solomon (1964.), te 10 litografija pod nazivom Les formes vivantes (ivi oblici). Velike retrospektivne
izlobe Arhipenkovih skulptura, crtea, grafika i ostalog, odrane
su 1963. i 1964. u Rimu, Milanu i Mnchenu. Arhipenko je umro
u veljai 1964. godine u New Yorku. Od 1967. do 1969. Kalifornijsko sveuilite Los Angelesa odralo je posmrtne retrospektivne
izlobe njegovih djela u sklopu deset amerikih muzeja. Smithsonianski institut odrao je te izlobe u raznim europskim muzejima, ukljuujui i u Rodin muzeju u Parizu. Godine 1974. velika
retrospektivna izloba Oleksandr Porfirovi Arhipenko - pionir
moderne skulpture odrana je u Tokiju, te su nakon toga uslijedile
brojne izlobe u SAD-u i Europi.
Kao kubist Arhipenko je koristio ovisne geometrijske linije i uveo
nove pojmove i metode u skulpturi. Juan Gris je pisao o Arhipenkovom utjecaju na umjetnost s poetka 20. stoljea: Arhipenko je
izazvao tradicionalno shvaanje skulpture. U to je vrijeme ono bilo
87
uglavnom monokromatsko. Umjesto prihvaenih materijala poput

mramora, bronce ili buke, on koristi svakodnevne materijale kao
to su drvo, staklo, metal i ica. Njegov kreativni proces ne ukljuuje rezbarenje ili modeliranje u prihvaenoj tradiciji, ve stvaranje
avlima, lijepljenjem i vezanjem zajedno, bez pokuaja da se sakriju nokti, otpad ili avovi. Njegov postupak odgovara vizualnom
doivljaju kubistikog slikarstva. Iako kubizam formira osnovu
Arhipenkove umjetnosti, to nije bio jedini stil u kojem je radio. On
o svom radu pie na sljedei nain: Kao forma moje umjetnosti,
geometrijski karakter trodimenzionalnih skulptura (Boks 1913,
Gondolijer 1914.) nastaje zbog ekstremne pojednostavljenosti
forme, a ne zbog kubistike dogme. Nisam uzeo od kubizma, ve
sam ga pridodao.
Arhipenkov cilj bio je otkriti zakone formalnih odnosa kroz precizan pregled velikih povijesnih stilova i ouvati stare temelje plastinih umjetnosti, te ih pritom preoblikovati na svoj nain. Njegova
kreativna i logina misao takoer je bila u suprotnosti s njegovom
dinaminom osobnou, a taj dramatini sukob obdario je njegovu
umjetnost intrigantnom vitalnou.
Arhipenko je uvijek odravao bliske veze sa svojim sunarodnjacima. Tijekom svojih prvih godina boravka u Parizu bio je lanom
ukrajinskog Studentskog kluba; u Berlinu je bio lanom ukrajinskog
drutva Hromada, a u SAD-u lanom Udruge ukrajinskih umjetnika SAD-a. Pripadao je lanstvu Ukrajinske akademije znanosti i
umjetnosti te Ukrajinskom institutu Amerike. Mnoga njegova djela
imala su ukrajinsku temu, kao na primjer reljef Ukrajina (1940.),
etiri poprsja ukrajinskog pjesnika Tarasa evenka (jedan kra88
Boks, 1914., Muzej umjetnosti Milwauke
si Park nacija u Clevelandu), zatim poprsja pjesnika i pisca Ivana

Franka, srednjovjekovnog ukrajinskog kneza krstitelja Volodimira
Velikog te portreti ukrajinskih javnih osoba. Neke njegove izlobe
sponzorirala je ukrajinska dijaspora. Do njegove smrti u sovjetskoj
Ukrajini nije spominjan. Pet njegovih skulptura i slika u Ljvivskom
muzeju ukrajinske umjetnosti unitene su tijekom 1950-tih. Iako se
njegovo ime poelo pojavljivati u umjetnikom tisku nakon Staljinove smrti, objava Arhipenkove monografije, koju je pripremio
Vitalij Koroti, bila je obustavljena. Arhipenko je tek u 1980-tim
stekao priznanje jednog od najistaknutijih ukrajinskih umjetnika
dvadesetog stoljea. Prva sovjetska knjiga posveena njegovim
djelima pojavila se u Kijevu 1989. godine. U neovisnoj Ukrajini
prva izloba njegovih radova Ouvano u Ukrajini odrana je u
Kijevu 2001. godine.
89
Mihajlo Hruevskij (1866-1934),

povjesniar, pisac, politiar, prvi predsjednik moderne
ukrajinske drave Ukrajinske narodne republike
Mihajlo Hruevskij roen je u poljskom gradiu Holmu. Njegov
otac Serhij bio je slavist, pedagog i predava. Potaknuta okolnostima ruske kolonizacije, obitelj se 1869. preselila na Kavkaz, gdje
je Mihajlo zavrio klasinu gimnaziju u gruzijskom gradu Tiflisu
(dananji Tbilisi). Dok je jo bio uenikom gimnazije poeo je pisati
beletristiku na ukrajinskom jeziku. Njegova prva publikacija bila je
pria koja se pojavila u novinama Dilo 1885. godine. Hruevskij
je diplomirao 1890. godine na Povijesno-filolokom fakultetu Kijevskog sveuilita, kao student Volodimira Antonovia. Njegovi
prvi znanstveni radovi bili su Junoukrajinske feudalne tvrave
iz sredine 16. stoljea, Kijevska sveuilina izvjea (1890.),
Volinjsko pitanje (1077-1102), Kijevska starina, br. 33 (1891.),
Drutveni pokreti Ukrajine-Rusi u 13. stoljeu i Zapisi znanstvenog drutva Taras evenko (1892.).
Po dolasku u zapadnoukrajinski grad Ljviv, Hruevskij je postao
aktivan u evenkovom znanstvenom drutvu. Na istoj instituciji
postao je ravnateljem Povijesno-filozofskog odsjeka 1894. godine, a
1897. je izabran za predsjednika. Vrlo energino se posvetio reorganizaciji evenkova drutva koje je pod njegovim vodstvom post90
alo slino akademiji znanosti. On je prikupio potrebna sredstva,

osnovao je knjinicu i muzej, pokrenuo strune kontakte s mnotvom akademskih tijela te su se oko njega okupili mnogi poznati
znanstvenici, ukljuujui i njegov bliski i dugogodinji suradnik,
poznati ukrajinski pjesnik i pisac Ivan Franko. Pod urednitvom
Hruevskog (1895-1913) njihov glavni godinji asopis Zapisi znanstvenog drutva evenko pretvoren je u tromjesenik, a
zatim i u dvomjesenik. Godine 1895. utemeljio je Arheografsko
povjerenstvo koje je u serijama
objavljivalo dokumente i izvore
iz ukrajinske povijesti. Mnogi objavljeni dokumenti i izvori kasnije
e Hruevskom pomoi da napie
za Ukrajince vrijedne znanstvene
radove Povijest Ukrajine-Rusi
(1896-1905) i Ostaci ukrajinsko-rusinskog jezika i literature. U
Ljvivu je Hruevskij razvio kolu
ukrajinske povijesti koja je ukljuivala povjesniare poput Stepan
Tomaivskog, Omeljana Terleck-
Povjesniar Mihajlo Hruevskij, 1910.
og, Mirona Kordube, Ivana Kripjakevia, Vasilja Herasimuka, Ivana Didore, Ivana Kreveckog, Denisa Koreneca i drugih.
Hruevskij je bio plodonosan publicist. Godine 1906. u Sankt Peterburgu je pomogao pri osnivanju Ukrajinskog vjesnika, slubenog
glasila Ukrajinskog kluba u ruskoj dravnoj Dumi. Njegovi lanci
o ukrajinskom i drugim meunarodnim politikim pitanjima pojavljivali su se u raznim drugim ukrajinskim i ruskim publikacijaHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
91
ma. Posebno su poznati radovi Literaturno-znanstveni vjesnik

i Ukrajinski ivot te zasebne zbirke, kao to su Odbjegli val
(1906.), Osloboenje ruskog i ukrajinskog pitanja (1907.), Naa
politika (1911.) i Slobodna Ukrajina (1917.). Nakon kratkog boravka u Sankt Peterburgu Hruevskij je prenio svoje aktivnosti u
Kijev, gdje je 1907. preselio objavljivanje Literaturno-znanstvenog
vjesnika. Godine 1907. postao je suutemeljiteljem Ukrajinskog
znanstvenog drutva, po uzoru na evenkovo znanstveno drutvo u zapadnoj Ukrajini. Vodi i ureuje asopise Zapisi Ukrajinskog znanstvenog drutva u Kijevu (od 1914.) i Ukrajina (19141930). S ciljem poticanja jaanja ukrajinske nacionalne svijesti meu
seljatvom Hruevskij je utemeljio i objavio popularnu novinu
Selo (1909-1911), a kada ju je ruska vlada zabranila Hruevskij je
osnovao Usijev (1911-1912). Godine 1908. Hruevskij je bio jedan
od osnivaa Drutva ukrajinskih naprednjaka, te postaje opeprihvaenim i priznatim voom Ukrajinskog pokreta.
Tijekom Prvog svjetskog rata, kada se ruska vlada ponovno obruila
na ukrajinske aktivnosti, Hruevskij je uhien u jesen 1914. godine.
Nakon dva mjeseca u kijevskom zatvoru prognan je u Simbirsk, zatim je premjeten u Kazan, a na kraju je zavrio u Moskvi, gdje je ostao pod nadzorom policije. Unato represijama nastavio je utjecati
svojim znanstvenim radom, pomogao je ureivanje Ukrajinskog
ivota i ukrajinskog tjednika Promjene iz Moskve. Hruevskij je
puten iz progonstva nakon Ruske revolucije u veljai 1917, a potom je ubrzo postao i voa Ukrajinske nacionalne revolucije. Dana
17. oujka 1917, dok je bio jo u Moskvi, izabran je za predsjednika
rukovodeeg tijela Sredinje rade (danas Vrhovna rada). Pod
njegovim vodstvom to tijelo pretvoreno je u revolucionarni parla92
ment Ukrajine. Godine 1917. Hruevskij je postao pobornikom novoformirane Ukrajinske stranke socijalnih revolucionara, veinske
stranke u ukrajinskom parlamentu. Dana 29. travnja 1918. bio je
izabran za predsjednika parlamenta Ukrajinske narodne republike.
Tim inom postao je prvim predsjednikom suvremene neovisne
ukrajinske drave.
Pu na elu s posljednjim ukrajinskim hetmanom Pavlom Skoropadskim svrgnuo je vladu Ukrajinske narodne republike. Time
je zavrilo sudjelovanje Hruevskog u vlasti, iako je on nastavio
svoje politike aktivnosti, posebno u sklopu Ukrajinske stranke
socijalnih revolucionara. Godine 1918. objavljen je njegov publicistiki rad Na pragu nove Ukrajine: misli i snovi. Godine 1919.
emigrirao je i poveao svoje politiko-publicistike aktivnosti, kao
lan vanjske delegacije svoje politike stranke. Sljedeih nekoliko
godina putovao je zapadnom Europom nastojei okupiti podrku
za Ukrajinski pokret i stvaranje nezavisnosti, a pritom je ponovno
uspostavljao brojne znanstvene kontakte. Godine 1919. osnovao je
Ukrajinski socioloki institut u Beu, a neto kasnije preselio se u
Prag. Objavljivao je nova znanstvena djela kao to su Poeci drutva Genetska socijologija (1921.), O poecima ukrajinskog socijalistikog pokreta: Mihajlo Drahomanov i enevske socijalistike
skupine (1922.) i O povijesti religijske misli u Ukrajini (1925.).
Takoer je zapoeo svoje monumentalno djelo Povijest ukrajinske
literature (1920-1922). Njegovi politiki spisi tog razdoblja ukazuju na njegovu postupnu pomirbu s uspostavom komunistike vladavine u Ukrajini i njegovu elju da se vrati u Ukrajinu, gdje je elio
nastaviti sa svojim znanstvenim i graanskim poslovima na dobrobit zemlje. On je bio posebno ohrabren najavom Ukrajinizacije i
93
Nove ekonomske politike koja je u novoj komunistikoj dravi

trebala u pozitivnom smislu primiriti ukrajinski nacionalni naboj.
Godine 1923. Hruevskij je postao punopravnim lanom Sveukrajinske akademije znanosti i preselio se u Kijev poetkom 1924. godine. Taj postupak otro su kritizirali brojni ukrajinski politiki emigranti. Hruevskij je na Akademiji postao jedna od kljunih osoba.
On je ubrzo preuzeo vodstvo Arheografske komisije, organizirao
je niz akademskih povjerenstava za povijest Ukrajine i ukrajinsku
folkloristiku te je reirao obuku novih povjesniara kao nositelja
Katedre za modernu ukrajinsku povijest. On je izmeu 1924. i 1930.
ponovno oivio i uredio asopis Ukrajina, iji sadraj je postao
temeljem brojnih ukrajinskih studija. Hruevskij je takoer postao
urednikom Znanstvenog sveska povijesnih sekcija Sveukrajinske
akademije znanosti (1924-1929) te autorom brojnih drugih znanstvenih radova u tom razdoblju. U Kijevu je tada nastavio raditi na
svojoj intenzivnoj znanstvenoj sintezi ukrajinske povijesti i knjievnosti. Godine 1926. Ukrajina je sveano proslavila 60. roendan
Hruevskog i 40. godinjicu njegova znanstvena rada. Iste godine
obnovljena je suradnja izmeu zapadnoukrajinskog evenkovog
znanstvenog drutva i Sveukrajinske akademije znanosti.
Unato velikim postignuima Hruevskog oporba mu je rasla u
slubenim krugovima, posebno meu marksistikim znanstvenicima. Sva njegova povijesna interpretacija je odbaena kao nacionalistika, neprimjerena sovjetskom drutvu, a on je esto
bio kritiziran jer nije usvojio slubene sovjetske marksistike interpretacije o povijesti Ukrajine, interpretacije koje su odgovarale
ruskoj politikoj struji u sklopu nove drave. Godine 1929. ti napa94
di su drastino porasli, a Hruevskij je bio prisiljen naglo obustaviti

rad na Akademiji. U oujku 1931. je uhien, a potom je prisiljen
ivjeti u Moskvi. Ondje se kao cijenjen znanstvenik i lan sovjetskog drutva, s kontroverznim proukrajinskim stajalitima, trebao
prilagoditi onim odobrenim prosovjetskim (u biti proruskim). Tu
je bio izloen stalnom nadzoru i pokuaju ruske tajne policije da
ga diskreditiraju te proglase glavnim likom fiktivne protu-revolucionarne organizacije ukrajinskog Nacionalnog centra. Meutim,
on nikada nije bio otputen iz ukrajinske Akademije, unato tome
to su institucije koje je osnovao zatvorene, a serije publikacija koje
je ureivao prestale su se objavljivati. Veina njegovih uenika i
suradnika bili su uhieni, prognani ili diskreditirani. U Ukrajinu
je dola radikalna deukrajinizacija, odnosno rusifikacija. Do 1934.
unitena je kola povijesti koju je Hruevskij osnovao. Unato svim
represijama, masovnim egzekucijama ukrajinskih intelektualaca,
ukljuujui i ukrajinskih komunista, Hruevskij je vrlo hrabro ostao produktivan znanstvenik. U svojim posljednjim godinama radio je uglavnom na ukrajinskoj povijesti 17. i 18. stoljea. Njegova
posljednja dva rada objavljena su u asopisu Sovjetske akademije znanosti 1932. i 1934. godine. Na kraju tekih uvjeta za ivot u
poluprogonstvu, progonjen od sve stranijeg sovjetskog reima,
zdravlje mu se opasno pogoralo. Umro je u junoruskom Kislovodsku, gdje je otiao na lijeenje, a pokopan je u Kijevu na groblju
Bajkove. Meu Ukrajincima se posebno cijeni njegova zbirka knjiga Povijest Ukrajine-Rusi koja je objedinila antiku i srednjovjekovnu ukrajinsku povijest u jednu veliku i jasno povezanu cjelinu.
Zbirka predstavlja jedan od prvih temelja prezentacije ukrajinske
povijesti.
95
Katerina Bilokur (1900-1961),

narodna umjetnica, predstavnica ukrajinske naive
Pablo Picasso: Njezini radovi su briljantni (1954.)
Katerina Bilokur je roena u selu Bohdanivka, nedaleko od grada
Poltave u sredinjoj Ukrajini. Poznata narodna umjetnica voljela je
slikati prirodu, osobito cvijee. Nakon 1940. godine njezini radovi
postali su poznati u Ukrajini, a kasnije je velike simpatije stjecala i
izvan Sovjetskog saveza. Otac Vasilj bio je poljoprivrednik, imao je
velike posjede zemlje na kojima je mala
Katerina provodila vrijeme uivajui u
raznolikom bilju i domaim ivotinjama koje je obitelj posjedovala. Kao dijete nije se osobito zanimala za slikanje, a o umjetnosti je itala tek u svojoj
mladosti. Zbog siromatva nije se mogla upisati u neku obrazovnu ustanovu,
stoga je dan esto provodila u prirodi,
Slikarica Katerina Bilokur
radivi u polju i vrtu zajedno sa svo-
jom braom Hrihorijem i Pavlom. S vremenom je naveer, nakon

obavljenog posla u domainstvu, poela izraivati umjetnike radove od prirodnih materijala te crtati. Sama je izraivala kistove
od repe, luka, bazge, raznih trava i ostalog materijala. Ponekad je
uspijevala nabaviti uljane boje. Slikala je sve vie, uglavnom cvi96
jee, a povremeno i pokoji portret. Njezin talent poeo je davati ozbiljne rezultate pa je poela razmiljati o profesionalnom bavljenju
slikarstvom.
U svojim dvadesetim godinama Katerina se dva puta pokuala
upisati na Umjetniki fakultet u Mirhorodu, a kasnije i na Kijevsko kazalino sveuilite. Iako je samostalno stekla mnoga znanja
i vjetine, nauila itati ve sa est godina te bila sklona razliitim
granama umjetnosti, nije imala dokumente o zavretku sedmogodinje kole to je prijeilo upis na jednu od visokih institucija. Iz
tog razdoblja njene mladosti ouvani su portreti Olgina sestra
(1928.) i portret poljoprivrednice Tetjana Bahma (1932.). Nakon
toga slika uglavnom cvijee, sve bolje slae boje na svojim slikama
u jedan skladan integritet. U drugoj polovici 30-tih godina Katerina postaje majstor tehnike slikarstva. Uz slikarstvo uspjeno vodi
dramske skupine u seoskom klubu, esto nastupa na lokalnim
pozornicama. Prva znaajna umjetnika djela u tom razdoblju
su Breza (1934.), Cvijee iza ograde (1935.) i Portret mojih
neakinja (1939.). Uz potporu ugledne ukrajinske pjevaice Oksane Petrusenko, kojoj se Katerina obratila pismom, djelatnici Poltavske kue narodne umjetnosti postali su zainteresirani za njezine
radove. Godine 1940. Katerinine slike su prvo izloene u Poltavi,
a zatim i na Republikanskoj izlobi u Kijevu. Godine 1941. veliki
uspjeh je ostvarila odravi prvu samostalnu izlobu svojih radova
u Poltavi. Naalost, dosta njezinih dotadanjih djela je izgubljeno u
Moskvi tijekom Drugog svjetskog rata.
Nakon osloboenja Ukrajine od nacista, Bilokur stvara neke od
svojih najboljih djela: Cvijee (1945.), Pozdrav etvi (1946.) i
97
slavna slika Carsko uho (1949.). Godine 1949, primljena je u Uniju likovnih umjetnika Ukrajine, a 1951. nagraena je Redom asti,
stekavi pritom cijenjenu titulu Potovane umjetnice Ukrajine.
Pedesete godine bile su najplodnije godine Katerininog stvaralatva. Sindikat umjetnika Ukrajine pomogao joj je da sudjeluje u brojnim izlobama. Tada njezino rodno selo Bohdanivku posjeuju
brojni poznati predstavnici ukrajinske kulture. Bilokur se esto
susree i razgovara s poznatim
ukrajinskim piscima i umjetnicima, kao to su Pavlo Tiina, Mikola Baan, Vasilj Kasijan, Anton
Sereda, Matvij Doncov, Stepan
Taranuenko, Stepan Kirienko i
drugim osobama. Nakon oeve
smrti 1948, Katerina je preuzela
brigu o gospodarskom imanju
i brigu o starijoj majci to joj je
oduzelo dosta vremena, snage i
zdravlja.
Godine 1954. na meunarodnoj
Carsko uho, 1949., Bilokur
izlobi u Parizu prikazane su

Katerinine slike Carsko uho,
Breza i Poljoprivredno polje (1949.). Ocijenio ih je poznati umjetnik Pablo Picasso. Kad je svjetski poznati maestro vidio slike
Katerine Bilokur ljudi su komentirali kako je on dugo stajao pred
njima, gotovo kao hipnotiziran. Picasso je Bilokur prozvao genijem, dodavi: Da smo mi imali razinu te umjetnice svijet bismo
98
prisilili da o tome govori. Godine 1956, Katerina Bilokur nagraena je prestinom titulom Narodne umjetnice Ukrajine. Uskoro
stvara prekrasane slike Bouri (1958.), Buket cvijea (1959.),
Cvijee i povre (1959.) i Miran ivot (1960.). Mnogi umjetnici
kau priroda je Bog, a Katerina se s njom istinski povezala. Njezina
djela odraz su te povezanosti i zbog toga imaju posebnu vrijednost.
Posljednjih godina svoga ivota Katerina je bila teko bolesna. Razbolila se od tada tekog ivota na selu, u uvjetima koji su odravali
njezin umjetniki duh besprijekornim. Uz svakodnevne neprilike
siromanog seoskog ovjeka, teko ju je pogodila bolest njezine majke. Umjetnica je umrla u lipnju 1961, a 1977. godine u njezinom
selu Bohdanivka otvoren je Memorijalni muzej Katerina Bilokur na
ijem joj je podruju podignut spomenik.
Kreativnost skromne umjetnice iz sela Bohdanivka danas se smatra jednim od najboljih postignua ukrajinske kulture dvadesetog stoljea. Katerina Bilokur je postala predmetom prouavanja
i istraivanja povjesniara umjetnosti irom svijeta. U Povijesnom
muzeju grada Jagotina (blizu njezina sela) postavljene su dva eksponata s njezinom ilustrativnom i grafikom ostavtinom. U
Dravnom muzeju ukrajinske dekorativne narodne umjetnosti u
Kijevu postoji velika Bilokurivska dvorana, u kojoj su sauvana njezina najbolja djela. Skladateljica Lesja Diko kreirala je 1983.
balet Katerina Bilokur, a postoji i drama istog imena (1980.).
Snimljen je dokumentarni film arobni svijet Bilokur (1986.) i
dva nastavka filma Lotta (1989.), kako se zvala jedna od njezinih
prvih zbirki slika.
99
Andrej eptickij (1865-1944),

grof, metropolit, kulturni i drutveni aktivist, jedan
od najutjecajnijih predstavnika Grkokatolike crkve
poetkom 20. stoljea
Andrej eptickij roen je u zapadnoukrajinskom selu Prilibiu (Ljvivska oblast), 1865. godine. Andrejov otac, grof Ivan (Jan) eptickij potjee iz ugledne ukrajinske plemike obitelji ljahetnij, koja
je due vrijeme bila izloena pritiscima polonizacije, zbog ega su
preuzeli prezime po lokalnom mjestu epti (eptickij) i preli na
rimokatoliku vjeru. Majka Sofija Fredro bila je poznata poljska
spisateljica i umjetnica. Iako je Andrej eptickij krten u rimokatolikoj crkvi, on je u Vatikanu podnio zahtjev da promijeni svoj
obred. U svibnju 1888. uao je u Bazilijanski monaki samostan u
Dobromilu. U kolovozu 1892, nakon zavretka osnovnog teolokog obrazovanja, zaredio ga je biskup Julijan Pele. Zavrio je studij
prava na Sveuilitu u Krakovu 1894. godine, a potom i studije teologije i filozofije na Isusovakom sjemenitu, takoer u Krakovu.
eptickij je brzo napredovao u redovima Grkokatolike crkve. Svoj
uspon je zapoeo kao uitelj novaka u Dobromilu od 1893. do 1896.
godine, zatim je na godinu dana postao voditelj Samostana Sv.
Onufrija u Ljvivu, a potom i profesor teologije u Kristinopiljskom
manastiru. U isto vrijeme osnovao je asopis Misionar (1897.). U
100
rujnu 1899. imenovan je biskupom Stanislaviva, a potom je bio ustolien za metropolita Halia, nadbiskupa Ljviva te biskupa Kamjanec-podiljskog u sijenju 1901. godine. eptickij je takoer postao
lanom i zamjenikom marala Haliinskog sabora (od 1901.) te lanom Austrijskog doma i Imperijalnog ministarskog vijea (od 1903.).
Tada je u tim visokim institucijama
esto govorio o ukrajinskim pravima te zagovarao uspostavu ukrajinskih kola i sveuilita u Haliini
i ire. S obzirom na njegovo obiteljsko porijeklo izloeno dugogodinjoj polonizaciji, u poetku su
ga mnogi Ukrajinci doivljavali s
oprezom. Bojali su se da ga poljska vlast ne koristi kao instrument
za daljnju polonizaciju ukrajinskog drutva. No, eptickij je svo-
Metropolit Andrej eptickij

u mladim danima
jim snanim zalaganjem za zatitu Ukrajinske crkve i kulture brzo

razuvjerio sve koji su sumnjali u njegovu ideoloku oprijedjeljenost
te je postao jedan od najuglednijih ukrajinskih drutvenih i kulturnih aktivista.
Tijekom ruske okupacije Haliine u Prvom svjetskom ratu eptickij je uhien u rujnu 1914. godine, a potom i deportiran. Veliko
nepovjerenje carskih vlasti prema njegovoj austrougarskoj lojalnosti, prijateljskom poznanstvu s brojnim katolikim dunosnicima
te uglednom poloaju meu neovisnom politikom strujom Ukrajinaca, rezultiralo je njegovim pritvaranjem, prvo u Kijevu, a zatim i
101
u Njinom Novhorodu, Kursku, Suzdalju i Jaroslavlju. Puten je tek

nakon Ruske revolucije u veljai 1917. godine, nakon ega kratko
putuje u Sankt Peterburg i Kijev, gdje se susree s lanovima novog
ukrajinskog parlamenta Sredinje rade. Nakon povratka u Ljviv, u
rujnu 1917, eptickij se brzo ukljuuje u crkvene poslove i ukrajinsku borbu za nezavisnost (1917-1920). U svom posljednjem govoru
u Austrijskom domu (veljaa 1918.), spominje Brest-litovski sporazum, koji je loe utjecao na poloaj Ukrajinaca. Tada podrava
vraanje povijesne ukrajinske regije Holm, koja se nala pod kontrolom Poljaka. Podrava opi princip nacionalnog samoodreenja.
Kao lan Ukrajinskog nacionalnog parlamenta podrava stvaranje
Zapadne ukrajinske narodne republike i lobira za priznanje nove
drave. Za taj izrazito proukrajinski stav bio je privremeno pritvoren, stavljen u kuni pritvor, a zatim mu je zabranjeno naputanje grada Ljviva sve do prosinca 1919. godine. Nakon isteka zabrane
eptickij je proputovao cijelu Europu, Sjevernu i Junu Ameriku,
pritom posjetivi viemilijunsku ukrajinsku dijasporu. Lobirao je
meu brojnim politikim i crkvenim dunosnicima s naglaskom
na humanitarni aspekt ukrajinskog pokreta u Haliini. Pri povratku u Ljviv ponovno je zadran na ulasku u Poljsku, u rujnu 1923.
godine. Optuen je za antipoljske aktivnosti te je bio pritvoren na
etiri mjeseca u gradu Poznanu.
Tijekom boravka u Ruskom imperiju eptickij se trudio uspostaviti
grkokatolike zajednice, povezati brojne Ukrajince s aktivnou Grkokatolike crkve. No, rezultati su bili slabi, centralizacija i pritisci bili su preveliki. Katolicizam bilo koje vrste u Ruskom imperiju
nije bio poeljan, a ukrajinski velikani poput Pavla Skoropadskog,
Simona Petljure ili Dmitra Doroenka, nisu bili skloni pretjeranoj
102
suradnji s neim to bi se moglo okarakterizirati kao blaa vrsta

polonizacije. Ipak, oni su potovali ukrajinske aktiviste, poput
eptickog, i proukrajinski nastroj nije bio dovoden u bilo kakavu
sumnju, samo to su problem stjecanja ukrajinske neovisnosti sagledavali iz drugaije perspektive. eptickij je posebne simpatije
stekao na istoku Ukrajine kada je osudio poljsko ruenje ukrajinskih
pravoslavnih crkvi u ukrajinskim regijama Holm i Volinj. Tada su
sruene neke od najstarijih ukrajinskih crkvi, neponovljivi spomenici kulture za kojima Ukrajinci ale i danas. eptickij je bio vrlo
aktivan u inozemstvu, posebno u tadanjoj ehoslovakoj. esto je
propagirao ekumenizam. Osnovao je brojne unijatske organizacije
u Nizozemskoj, Belgiji i Engleskoj te potaknuo odreeni broj manjih crkvenih zajednica da se preobrate na istoni katolicizam.
Drugi svjetski rat bio je posebno teak period za eptickog i Ukrajinsku grkokatoliku crkvu. Tijekom prve sovjetske okupacije Zapadne Ukrajine (1939-1941) eptickij je ostao u Ljvivu nastojei
braniti Ukrajinsku crkvu. Izlagao se velikoj opasnosti kad je objavio
nekoliko pastoralnih pisama, potiui odoljevanje ateizmu nametnutom od strane reima. Iako je tada zaplijenjeno mnogo crkvene
imovine i veina vjerskih kola i drugih institucija su zatvorene,
vlasti nisu ugrozile ivot eptickog radi njegove iznimne popularnosti u drutvu. U strahu za budunost Ukrajinske crkve, u prosincu 1939. godine, tajno je posvetio Josifa Slipog i postavio ga za
svog pomonika s pravom nasljedstva. eptickij je bio neumoljiv, i
bez obzira na sve restrikcije i opasnosti, provodi razliite crkvene
reforme i angaira se u brojnim aktivnostima s ciljem da uspostavi
Unijatsku crkvu irom Sovjetskog saveza.
103
Iako eptickij ni u jednom trenutku nije simpatizirao nacistiku

ideologiju, kada su Nijemci okupirali zapadnu Ukrajinu u poetku
je vjerovao da e njemaki reim biti blai od sovjetskog. Vjerovao
je da bi Nijemci mogli dozvoliti i uspostavu neovisne ukrajinske
drave, a ve 1938. je podrao stvaranje dugo prieljkivane Karpatske Ukrajine. U lipnju 1941. godine, kao poasni ef Ukrajinskog nacionalnog vijea u Ljvivu, podrao je stvaranje ukrajinske
dravne uprave i pozvao njemake vlasti da omogue uspostavu
jedinstvene Ukrajine, ukljuujui i sve okupirane teritorije istone
Ukrajine. Meutim, njegov je optimizam oslabio kad je shvatio
da se to nee dozvoliti i kad je svjedoio okrutnosti nacista prema
lokalnom stanovnitvu, posebno idovima. Poetkom 1942. uputio je pismo Heinrichu Himmleru prosvjedujui nad nacistikim
postupanjem prema idovima i zlorabljenje lokalnog ukrajinskog
i poljskog stanovnitva u antiidovskim represijama. eptickij je
poeo pruati utoite idovima skrivajui ih od nacista u vie samostana. U studenom 1942. objavio je snano pastoralno pismo u
kojem je osudio sva ubijanja te politiki motivirana ubojstava koja
su provodile odreene ukrajinske stranke.
eptickij je ostao aktivan u ukrajinskom politikom ivotu tijekom
rata unato loem zdravlju. Neprestano je pokuao posredovati
izmeu suprotstavljenih frakcija u crkvenom i politikom ivotu
te postii razumijevanje s elnicima Ukrajinske pravoslavne crkve.
Njegova ranija podrka stvaranju Divizije Haliina i dodjeljivanje
vojnog kapelana bili su samo neki od razloga zbog ega su ga sovjetske vlasti promatrale kao neprijatelja kojeg treba to prije zaboraviti. Nakon to su sovjetske snage zauzele zapadnu Ukrajinu
1944, raznovrsni napadi na Ukrajinsku crkvu i elnike poput ve
104
pokojnog eptickog bili su nezaustavljivi. Pozicija nekad snane

Grkokatolike crkve znatno je oslabila.
eptickij je bio plodonosan pisac kada su u pitanju teme: crkvena
organizacija i povijest, teologija, duhovnost, ekumenizam i filozofija. Kao podloga za njegovu planiranu beatifikaciju prikupljena su 22 sveska njegovih djela, meu njima njih 6 je objavljeno do
1989. godine. To su prije svega njegova pastoralna pisma i lanci
u novinama, asopisima i drugim publikacijama na ukrajinskom,
poljskom, latinskom, njemakom i drugim jezicima. Prvi svezak
njegovih pastoralnih pisama Djela sluge Bojeg Metropolita Andreja eptickog: Pastoralni listii (1965.) sadri sveobuhvatnu bibliografiju njegovih radova, a uredio ga je Anatolij Bazilevi. Studija,
koju je napisao sa svojim bratom, o monakim pravilima Tipikon
pojavila se na francuskom jeziku 1964. godine. U znak priznanja
za njegov znanstveni rad eptickij je postao punopravnim lanom
Znanstvenog drutva evenko (1925.) i Ukrajinskog teolokog
znanstvenog drutva. Radi iznimne pobonosti, ekumenizma i
neustraivog otpora prema nacistikom i sovjetskom reimu godine 1950. nastao je popularni pokret za njegovu beatifikaciju koji
je predvodio nadbiskup Ivan Buko. Godine 1968. papa Pavao VI.
dao je eptickom naslov Boji sluga. Ottada su elnici Ukrajinske grkokatolike crkve nastavili s pokuajima da ga se prepozna
kao sveca, esto nailazei na otpor poljskih katolikih dunosnika.
Veliku tetu ugledu eptickog nanijela je sovjetska propaganda i
njegov doprinos objektivno se poeo sagledavati u svjetskoj i ukrajinskoj historiografiji tek nakon 1990. godine. On je iz istih razloga
i danas predmetom brojnih biografija, lanaka, disertacija i zbirki
objavljenih u brojnim izdanjima irom svijeta.
105
Stepan Bandera (1909-1959),

revolucionar, politiar, aktivist, jedan od kljunih i
najpopularnijih ideologa ukrajinskog nacionalnog pokreta
Vjerojatno najpoznatija osoba ukrajinske povijesti, koja se spominje u kontekstu ukrajinskog nacionalizma i neovisnosti, politiar je
Stepan Bandera. I dok je on za brojne Ukrajince simpatizirana osoba, koja se u vrlo sloenim politikim odnosima izmeu nacistike i
sovjetske prijetnje borila za ukrajinsku neovisnost, za bive kolonijaliste ukrajinske zemlje on je i dalje neiscrpan izvor tema koje bi
trebale opravdati okupaciju Ukrajine. Koliko je njegova uloga bitna
za politiku ukrajinske neovisnosti govori i to da su o Banderi vie
pisali ukrajinski neprijatelji, nego ukrajinski nacionalisti. Naalost,
gotovo uvijek, nisu pisali profesionalno i objektivno, zbog ega je
Bandera i danas meu brojnim svjetskim strunjacima zanimljiva
povijesna tema koju vrijedi istraiti.
Bandera je roen u grkokatolikoj sveenikoj obitelji 1909. godine,
u zapadnoukrajinskom mjestu Starij Uhriniv (Ivano-Frankivska
oblast). Obitelji njegova oca Andrija i majke Miroslave imale su tijekom nekoliko generacija bliske odnose s Grkokatolikom crkvom,
koja je takoer predstavlja svojevrstan simbol ukrajinske neovisnosti. Stepan je svoju mladost provodio uglavnom u rodnom mjestu,
a nedaleko od njega u gradu Striju upisuje i pohaa gimnaziju
106
od 1919. do 1927. godine. Tijekom kolovanja 1922. prikljuuje se

kulturno-prosvjetnoj ukrajinskoj patriotskoj organizaciji Plast
putem koje se po prvi puta ukljuuje u razne javne aktivnosti. Nakon zavretka gimnazije Bandera je odluio studirati na Ukrajinskoj
ekonomskoj akademiji u ehoslovakoj. No, kako mu poljska vlada nije odobrila izdavanje putovnice iz njima poznatih razloga, bio
je prisiljen ostati u svom rodnom mjestu. Ondje se godinu dana
nastavio baviti kulturno-prosvjetnim i gospodarskim aktivnostima. Osniva Drutvo Luh, a 1928. putuje za Ljviv gdje se upisuje
na Agronomski fakultet Politehniki institut. Studira do 1933, a
u meuvremenu je postao lanom nekoliko ukrajinskih patriotskih
organizacija, ujedno lanom Ukrajinske vojne organizacije (1927.) i
Organizacije ukrajinskih nacionalista - OUN (1929.). U tim organizacijama brzo stjee autoritet radi svoje hrabrosti i principijalnosti.
Ve 1931. postaje efom propagande Izvrnog odbora OUN-a, a godinu dana kasnije postaje zamjenikom zapovjednika organizacije.
Godine 1933. Bandera postaje efom Nacionalnog izvrnog vijea
u Haliini.
Tijekom 1930-tih Stepan Bandera proirio je utjecaj OUN-a u brojnim mjestima zapadne Ukrajine, usmjeravajui svoju borbu protiv poljske i sovjetske okupacije. Bandera je, sudei prema nekim
dogaajima, hladno i odrijeito reagirao na antiukrajinska zbivanja. Godine 1933. dogodio se prvi vei incident - pripadnik OUN-a
Mikola Lemik ubio je dunosnika sovjetskog konzulata u Ljvivu.
Bandera je vrlo otvoreno prozivao poljske dunosnike, koji su provodili intenzivnu antiukrajinsku politiku i guili sva prava lokalnog ukrajinskog stanovnitva. Takoer je organizirao masovne
kampanje protiv poljskih monopolista, koji su trgovali duhanom i
107
alkoholnim piima na tetu mladih ljudi kojima je prijeeno primjereno kolovanje te ouvanje tradicionalnih vrijednosti, esto
ukrajinskih koje su se smatrane antipoljskim. Uhien u lipnju 1934,
Bandera je dva puta suen: u Varavi zbog aktivnosti povezane s
atentatom na ministra unutarnjih poslova Bronisawa Pierackog, a
u Ljvivu zbog obnaanja dunosti u Izvrnom odboru Organizacije ukrajinskih nacionalista. Banderina smrtna kazna zamijenjena je
doivotnim zatvorom.
Nakon okupacije Poljske 1939, Bandera se ponovno aktivirao u sklopu teritorija kojeg su po novom kontrolirale nacistike snage. U
1940-toj posjeuje profesora Jevhena Onackog u Rimu i Kongres
ukrajinskih nacionalista, nastojei obnoviti svoje veze unutar organizacija. Tom prilikom posjeuje svoga brata Oleksandra Banderu,
takoer aktivnog unutar OUN-a, koji je ondje zavravao doktorat
iz politiko-ekonomskih znanosti. Ubojstvo prvog voe OUN-a
Jevhena Konovaleca 1938. godine te fizika odsutnost Stepana
Bandere u politikim zbivanjima u vrijeme dok je bio pritvoren,
postavila je pred njega nove izazove, posebno u odnosima s drugim nacionalnim voama pa tako i s Andrijem Meljnikom, koji je
za razliku od njega preferirao diplomatsku aktivnost ukrajinskih
nacionalista. Iz istih razloga Bandera 1940. razvija zasebnu frakciju
u sklopu OUN-a, odnosno OUN-B iji lanovi postaju poznati
pod imenom Banderivci. Ta frakcija, u odnosu na druge grupacije ukrajinskih nacionalista, postaje radikalnijom, aktivnijom i manje spremna za diplomatske pregovore. Frakcija Bandere svidjela se
velikom broju Ukrajinaca, koji su smatrali kako je ukrajinska politika diplomacija previe oslabljena da bi politike ciljeve ostvarivala samostalno i bez primjene dobro organizirane vojne sile. Uoi
108
njemako-sovjetskog rata Bandera je inicirao formiranje Ukrajinskog nacionalnog odbora u Krakovu kako bi se konsolidirale razliite
ukrajinske politike snage. On tada esto lobira u njemakim vojnim krugovima kako bi stvorio povoljne uvjete za stvaranje ukrajinske neovisnosti. Inicirao je stvaranje Legije ukrajinskih nacionalista, iri aktivnost OUN-a
te 30. lipnja 1941. priprema
brzo proglaenje ukrajinske
dravnosti u Ljvivu. Zbog
njegova
odbijanja
nacis-
tikim vlastima da se povue

taj dekret Bandera je uhien i
pritvoren. Od srpnja 1941. do
rujna 1944. Stepan Bandera
je proveo u njemakim zatvorima i logorima. Ve 1942.
OUN je organizirala vlastitu
vojsku s preko 30 tisua lanova, poznatiju kao UPA
Politiar Stepan Bandera, 1949.
Ukrajinska ustanika vojska. Ona je ratovala protiv poljskih, nacistikih, ali i sovjetskih snaga sve do 1953. godine te postala jedan
od simbola ukrajinske neovisnosti. lanstvo vojske sastojalo se od
pripadnika razliitih naroda, pa tako i Bjelorusa, Poljaka, Rusa, Nijemaca i idova, no veinu su inili etniki Ukrajinci. Glavni cilj
vojske bio je uspostavljanje neovisne Ukrajine. U poslijeratnom
sovjetskom razdoblju Ukrajinska ustanika vojska bila je izloena
demonizaciji, esto neopravdano optuivana za kolaboracionizam
s nacistikom vlau, a pritom se njezina borba za neovisnost Ukrajine posve preuivala.
109
Bandera je 1945. izabran za lana vodstva OUN-a, a 1947. i vou.

Boravei i lobirajui u zapadnoeuropskim zemljama poslijeratne Europe, Bandera se zalagao za integralni nacionalizam.
Definirao je ukrajinski nacionalizam sljedeim rijeima: Ideja
ukrajinskog nacionaliste, nacionalistikog pokreta, nije istoznana
terminu sa Zapada. Ukrajinski nacionalni pokret nema nita zajedniko s nacizmom, faizmom ili nacional-socijalizmom. Ukrajinski nacionalizam se bori protiv imperijalizma, protiv totalitarizma,
protiv rasizma i bilo kojeg oblika diktature te zagovaranja nasilja.
Termin ukrajinski nacionalist istovjetan je s terminom ukrajinski
patriot... U svibnju 1953. izabran je za vou odjela OUN-a u inozemstvu. Bandera je obnaao dunost voe OUN-a u domovini i
110
dijaspori sve do svoje smrti. Ubio ga je cijanidnim metkom sovjetski agent Bohdan Stainskij u Mnchenu 1959. godine. Na suenju
Stainskom u Saveznoj republici Njemakoj 1962. utvreno je da
je za atentat bio odgovoran elnik KGB-a Aleksandar elepin. ira
obitelj Stepana Bandere uvelike je stradala u borbi za ukrajinsku
neovisnost, to od poljske, nacistike i sovjetske vlasti. Mnogi su
stradali u zatvorima, logorima i progonstvu, prije, tijekom i nakon
Drugog svjetskog rata. Ti podaci za iru javnost postali su dostupnijim tek nakon uspostavljanja ukrajinske neovisnosti 1991. godine.
Oles Januk je 1995. reirao prvi film Atentat posveen Stepanu
Banderi i Ukrajinskoj ustanikoj vojsci.
Obiljeavanje Dana Stepana Bandere u Kijevu, autor Efrem Lukackij, 2014.
111
Oleksandr Dovenko (1894-1956),

filmski redatelj, scenarist, pisac, klasik svjetske i
pionir ukrajinske nacionalne kinomatografije
Oleksandr Dovenko prvi je poznatiji redatelj ukrajinske i sovjetske
kinomatografije. Roen je u ernjihivskoj oblasti na sjeveru Ukrajine, u mjestu Sosnicja. Njegovi otac i majka potjecali su iz siromanih seoskih obitelji, imali su ukupno etrnestoro djece, no vie
njih je do svoje punoljetnosti umrlo u neimatini ili bolesti. Mali
komad zemlje, koji je obitelj posjedovala, bio je slabe kvalitete to je
dodatno pogoravalo teku situaciju. Dovenko je u jednom svom
zapisu ovim rijeima zabiljeio spomen na svoju majku: Roena
za pjesnitvo, proplakala je cijeli ivot i nastavila tako dovijeka.
Unato estim nesreama u obitelji, Dovenko je u djetinjstvu zavolio obitelj, tradiciju, rodnu grudu i prirodu u kojoj je tako esto obitavao. Posebno je volio boraviti na rijeci Desni. Unato siromatvu i
tekom ivotu Dovenko se redovito kolovao, zavrio je osnovnu i
visoku kolu s odlinim ocjenama. Volio je sanjariti, zamiljao je da
e jednoga dana postati arhitekt ili umjetnik.
Godine 1911. Dovenko se upisao na Gluhivsko pedagoko
sveuilite, jer su uvjeti kolovanja ondje bili neto povoljniji. U
svojim memoarima zapisao je da se ondje po prvi puta susreo s
ukrajinskim knjigama, ali da im je na ukrajinskom jeziku bilo
112
zabranjeno govoriti, posebno stoga jer su uitelji obavezno dolazili iz ruskih krajeva imperije. Godine 1914. zavrio je kolovanje i
nastavio raditi kao uitelj u gradu itomiru. Predavao je nekoliko
predmeta: prirodu, fiziku, zemljopis, povijest i druge predmete. Tijekom ukrajinske borbe za neovisnost od 1917. do 1920. sudjeluje
u revolucionarnim aktivnostima u Kijevu. Dvije godine ratuje protiv boljevika, u sklopu vojske Ukrajinske narodne republike, a na
nagovor bliskog mu kolege 1920. prikljuuje se ljeviarima borotbistima, odnosno Ukrajinskoj stranci socijalnih
revolucionara koja je, zahvaljujui spletkama Vladimira Lenjina, vrlo brzo
ugaena te pripojena Komunistikoj partiji Ukrajine. Prema istraivanju
strunjaka Serhija Trimbaa, patriot Oleksandr
Filmski redatelj Oleksandr Dovenko
Dovenko povjerovao je kako e snaga boljevizma posredstvom

ukrajinske komunistike struje pomoi uskrsnuu nove ukrajinske
drave i kulture. Ta su vjerovanja u prvoj polovici 1920-tih bila relativno vrsta. U tijeku je bila takozvana ukrajinizacija koja je trajala do kraja tog desetljea. S tom se politikom ruski pritisak sveo
na namjanju moguu mjeru te se otvorio prostor za neometan razvoj ukrajinske kulture.
Oleksandr Dovenko izmeu 1921. i 1923. godine radi u Varavi
i Berlinu, kao lan Ukrajinske diplomatske misije. Sljedee tri godine u Harkivu radi karikature za novine Vijesti Sveukrajinskog
113
sredinjeg izvrnog komiteta - glavne vladine novine Sovjetske

Ukrajine. U novom slubenom ukrajinskom sreditu Harkivu
postaje poznata osoba ukljuena u knjievni i umjetniki rad grada. Tih godina u Berlinu poinje studirati umjetnost te aktivno slika
u Harkivu. Od 1926. Dovenko je poeo raditi kao filmski redatelj
u Odesinom umjetnikom filmskom studiju. Njegovi prvi filmovi
bili su Vasja - Reformator (1926.), Breme ljubavi (1926.) i Torba diplomata (1927.). Oslanjajui se na ukrajinsku povijest 1927.
stvara film Zvenihora, kojim se oznaava poetak ukrajinske nacionalne kinematografije. Dovenkov ekspresionistiki film Arsenal (1929.) posveen je revolucionarnim zbivanjima u Kijevu 1918.
godine, dok se njegov posljednji nijemi film Zemlja (1930.) bavi
procesom kolektivizacije u Ukrajini i smatra se iznimnim uradkom,
filmskim remek-djelom.
Dovenka su za ivota vie puta kritizirali kao ukrajinskog nacionalistu, posebno zbog filmova Zemlja i Ivan (1932.). U posljednjem je prikazana vrlo uspjena izgradnja hidroelektrane na
sredinjoj ukrajinskoj rijeci Dnjipro, to se u Moskvi doivljavalo
s ljubomorom i kao svojevrsno rivalstvo koje moe ugroziti jedinstvo nanovo Staljinom rusificirane drave. Zbog Dovenkove
privrenosti Ukrajini prisilili su ga da preseli i stvara u Moskvi.
Smatra se da je ondje bio u progonstvu sve do svoje smrti. U Moskvi
je stvorio film Aerograd (1935.), koji govori o Dalekom istoku te
je proveo vie od etiri godine na stvaranju filma ors (1939.),
koji opisuje borbu boljevike vojske protiv ukrajinskih snaga u
obrani ukrajinske dravnosti tijekom Ukrajinsko-sovjetskog rata
od 1917. do 1921. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata Dovenko je napravio filmsku trilogiju: film Osloboenje (1940.) opisuje
114
pripojenje ukrajinske Haliine sovjetskoj Ukrajini, drugi film nosi

naslov Bitka za nau sovjetsku Ukrajinu (1943.), a trei je Pobjeda na desnoobalnoj Ukrajini (1945.). Godine 1948. napravio je
svoj posljednji film ivot u cvijetu, koji je posvetio botaniaru
Ivanu Miurinu. Dovenkova bogata lirinost, ivopisan karakter i
poetska snaga njegovih krajolika, stvorili su mu reputaciju prvog
kinskog pjesnika te vodeeg svjetskog filmskog redatelja. Njegov
film Zemlja meunarodni je iri 1958. godine svrstao u 12 najboljih filmova svjetske kinomatografije.
Od poetka Drugog svjetskog rata Dovenko se vie posvetio pisanju nego stvaranju filmova. On je napisao nekoliko desetaka kratkih
pria koje govore o ukrajinskoj traginoj sudbini tijekom Drugog
svjetskog rata, te niz romana novog anra odnosno filmskih romana. Njegov roman Ukrajina u plamenu (1943.) zbog nacionalizma zabranio je sam Josif Staljin. Roman je objavljen tek posthumno
i djelomino, a puna verzija tek 1990. godine. Takoer je poznat
njegov roman Pria vatrenih godina (1945.) te Pjesma o moru
iz 1956. godine. Njegov autobiografski roman Zaarana Desna
(1955.) smatra se knjievnim remek-djelom. Svi njegovi romani objavljeni su posthumno. Njegovi spisi objavljeni su u dvije zbirke:
Radovi u tri sveska (1958, 1960.) i Radovi u pet knjiga (1966.).
Nakon Dovenkove smrti njegova supruga Julija Solnceva, koja je
takoer bila redateljica, napravila je sljedee filmove prema njegovim zapisima: Pjesma o moru (1958.), Pria vatrenih godina
(1960.), Zaarana Desna (1964.) i Nezaboravno (1968.).
115
Kvitka Cisyk (1953-1998),

operna i blues pjevaica, poznata i esto nagraivana
zvijezda amerike glazbene industrije
Amerika pjevaica Kvitka Cisyk roena je u New Yorku 1953.
godine. Njezini roditelji Volodimir i Ivana emigrirali su u Sjedinjene drave, zajedno s njezinom sestrom Marijom, nakon sovjetske
okupacije Ukrajine u kasnim 1940-tim. Obitelj Cisyk u New York
je dovela ne samo mnoge umjetnike talente, ve i duboko potovanje prema bogatoj ukrajinskoj
kulturi karpatskih planina, koju
su bili prisiljeni ostaviti. Kvitka je
odrastala kao amerika dravljanka, ali njezina senzibilnost prema
batini, koju su njegovali njezini
roditelji, iz dana u dan je rasla. U
njezinu domu na Manhattanu govorilo se samo ukrajinskim jezikom,
a Kvitka je kao odrasla osoba uviOperna pjevaica Kvitka Cisyk
jek bila zahvalna to je njegovana uz batinu na koju je bila jako
ponosna. Njezini roditelji shvatili su da odgajaju osjetljivu i talentiranu djecu. Kvitka im se uvijek zahvaljivala to su je poduili dobrom ukrajinskom i ne loem engleskom jeziku. Kvitka je koraala
116
putem dviju kultura, a tome e kasnije posvetiti i jednu od njezinih

predivnih pjesama Dvije boje. Pjesma predstavlja dihotomiju
izmeu nuno hrabrog ivota sada i ovdje te tereta enje i tuge iz
prolosti.
Kvitka se kolovala u javnom kolskom sustavu New Yorka, a
ukrajinske tradicije je njegovala s obitelji, prijateljima i u sklopu
ukrajinske izviake organizacije Plast. Njezin otac Volodimir
bio je violinist virtuoz i pedagog koji je izvodio koncerte s nekoliko poznatih europskih orkestara. On je prenio ljubav prema ukrajinskoj glazbi na obje njegove keri. Kvitkina sestra Marija nauila
je svirati klasini glasovir, bila je vrlo obrazovana, esto je prouavala razliite teme vezane za glazbu, istodobno je izvodei i predavajui. Bila je specijalizirana za tumaenje ruskog skladatelja Aleksandra Skrjabina o kojem je pripremala doktorsku disertaciju na
Sveuilitu Yale. Marija je uvijek ostavljala dojam velike osjetljivosti i vatrenosti kod svih skladatelja ija djela je izvodila ili tumaila.
Svojim talentom pratila je oca Volodimira i Kvitku prilikom izvedbe klasinih djela uz pomo violine, a kasnije i operna djela Kvitke
te razliite izvedbe ukrajinske glazbe.
Kvitku je poeo uiti svirati violinu otac u dobi od pet godina, te
je marljivo radila na tome da ju prihvate na Dravnom sveuilitu
New York u Binghamtonu, odnosno da ondje dobije stipendiju za
uenje sviranja violine. Godinu dana kasnije osvojila je stipendiju za uenje pjevanja na Glazbenom sveuilitu Mannes. U veljai
1990. za asopis Ford izjavila je da je bila unitena nakon to joj je
otac umro. Imala sam njegove ruke i njegovu tehniku. eljela sam
pjevati, ali sam bila ispunjena nemirom i grinjom savijesti. Pitala
117
sam se trebam li nastaviti svirati zbog mog oca?! Sudjelovala je u

kolskoj radionici opere, gdje je studirala i izvodila pod rukovodstvom Sebastiana Engelberga, a diplomirala je na Mannesu 1974.
godine. Tijekom studentskih godina susretala je mnoge glazbenike,
koji su cijenili njezin topli temperament te istanan talent. Brojni od
njih, kasnije poznatih glazbenika, izvodli su pjesme koje je stvorila Kvitka. Kao tinejderica Kvitka je bila sklona razliitim granama glazbene industrije i svega povezanog, to je kasnije utjecalo
da postane tehnika urednica poznatog pop banda, stvara demo
uradke za glazbene snimke, TV emisije te sudjeluje u razliitim glazbenim nastupima.
Kvitkine vokalne sposobnosti s izrazito emocionalnim karakterom
i evidentna muzikalnost doveli su je do audicije za TV i radio
reklame. Bila je uvjerena da e nai agenta koji e ju zastupati i
pronai joj poslove u kojima e pjevati za dobro plaene reklame.
Tijekom poetka karijere nerijetko se dogaalo da njezin dobronamjeran karakter i talent agenti pokuaju izigrati na nain da novce zadre za sebe. No, Kvitka je o marketinkom i organizacijskom poslu uila brzo i uspjesi su se kretali u pozitivnom smjeru. U samom
poetku je radila u studijima za snimanje, ime je pokuala otplatiti
vlastite satove poduke iz pjevanja, a pritom je stekla iskustva koja
su je usmjerili u poslovnim prilikama. Nakon toga je brzo shvatila
kako joj dobro odgovaraju poslovi u komercijalnom svijetu glazbe.
Poela se baviti razliitim vrstama glazbenih poslova. Ponekad je u
jutarnjim satima snimala komercijalnu rock pjesmu za tvrtku Ford,
a u vrijeme ruka snimala bi baladu za Coca-Colu. Poslijepodne
bi snimala ameriku himnu za ameriku vojsku, a u nonim satima komercijalnu operu od jedne minute. Kvitka je doista postala
118
profesionalac tog svestranog glazbeno-marketinkog posla. Kad

bi ju netko zamolio da im pomogne u izradi glazbene snimke ili
nekom povezanom projektu, rado je pristajala, bila je neumorna,
ljubazna, doista posebna osoba kako tvrdi njezin mu Edward Rakowicz. Kvitkina popularnost brzo je rasla, ljudi su voljeli s njom
suraivati i druiti se. U tim kontaktima nerijetko je spominjana
njezina ljubav prema Ukrajini. Bila je ponosna Ukrajinka, a njezine
pjesme posveene istim temama uvijek su bile posebno inspirirane
i to se primjeivalo tijekom izvoenja. Rije kvitka na ukrajinskom jeziku oznaava cvijet, no popularna pjevaica je u SAD-u bila
poznatija kao Kacey. Bila je zaposlena i angairana meu najtalentiranijim ljudima iz amerike glazbene industrije. Dio te poslovne
elite znao je da suradnja s Kvitkom garantira glazbeni hit i to je
otvoreno koristio.
Kvitkin kvalitetan rad s reklamama privukao je pozornost redatelja
Josepha Brooksa, koji je radio i kao skladatelj te urednik kratkih
glazbenih reklama, odnosno jinglova. Brooks, koji je napisao,
reirao i skladao glazbu za film You Light Up My Life (Razvedrila si mi ivot, 1977.) izabrao je Kvitkin glas za nadomjetanje glasa
glumice Didi Conn. Odlina Kvitkina izvedba pjesme pojavila se
na originalnom albumu za pozadinsku glazbu (soundtrack), te
je objavljena kao zasebna popularna pjesma (singl). Naalost,
Kvitka nije bila na popisu umjetnika izvoaa glazbe u spomenutom filmu zbog ega je pokrenula sudsku tubu. Sud je presudio u njezinu korist, no problemi s nadoknadom tete i autorskim
pravom su se nastavili. Njezin ukradeni singl ostvario je brojne
nagrade te 80. poziciju (od 100) na amerikoj top glazbenoj ljestvici
(Billboard Hot 100). Kvitka se nakon ove prijevare i krae njezHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
119
ina glasa nala u dosta neugodnoj situaciji, a Brooks nije ispravio

tu nepravdu i nije isplatio novac koji je sud odredio. Brooks je na
razne naine, ujedno lanim obeanjima i nestvarnim ponudama,
pokuao izigrati Kvitkin dobronamjeran karakter. Neugodan period u Kvitkinom ivotu zavrio se kompromisom u kojem je ona
ostala oteena strana u sukobu. Brooks je neto kasnije uhien i
osuen za iskoritavanje mladih ena u poslovnom svijetu, nakon
ega je poinio samoubojstvo.
Na sreu, Kvitka je imala brojne druge uspjehe i sretne periode u
svom ivotu. Snimila je glavne glasove za pozadinsku glazbu popularnih filmova The One and Only (Jedan i jedini, 1978.) i Circle of Two (Dvojni krug, 1980.). Takoer je pridonijela stvaranju
prateeg vokala pjesama Carly Simon, koje su koritene za pozadinsku glazbu filma Working Girl (Poslovna ena, 1988.). Njezina duga lista reklama ukljuuje one za Coca-Colu, American Airlines, McDonalds, Sears, JC Penney i druge. Godine 1982. poela je
raditi za tvrtku Ford Motor Company i na kraju je postala jedini
glas koji predstavlja Fordove proizvode. Od 1990. godine redovito
je bila viena u televizijskim reklamama regionalnih zastupnitva
tvrtke Ford. Suraivala je s mnogim umjetnicima kao to su Barry
Manilow, Michael Bolton, Linda Ronstadt, Carly Simon, Quincy
Jones i drugi. Suraivala je pri izradi nekoliko kultnih amerikih
filmova te nastupala u zabavnoj emisiji The Tonight Show s
Johnny Carsonom te kao omiljeni suradnik reisera Carla Reinera.
Godine 1980. Kvitka je snimila glazbeni album Kvitka, koji je
1988. dobio Ukrajinsku glazbenu nagradu. Album svjedoi o
njezinoj velikoj ljubavi prema ukrajinskoj kulturi i glazbi. Njezin
120
Kvitka Cisyk u
radno vrijeme,
1989., SAD
drugi album posveen ukrajinskim temama zove se Dvije boje

i snimljen je 1989. godine. Taj album je prema njezinim rijeima:
posveen ukrajinskoj dui ija krila nee biti slomljena nikada.
Nastale pjesme s oba njezina albuma bile su obiteljsko djelo u ijoj
izradi su s velikom sranou sudjelovali svi ivi lanovi, sestra,
majka, mu i drugi. Danas se te pjesme esto sluaju u Ukrajini,
posebno na ukrajinskim medijima. Kvitka je 1983. posjetila Ukrajinu, zajedno s majkom Ivanom, i imala je elju vratiti se i nastupati
u Ukrajini. Naalost, 1992. joj je dijagnosticiran rak dojke. Nakon
duge i teke borbe s tom boleu umrla je 1998. godine sa svojih
etrdeset i etiri godine. Iza sebe je ostavila sina Eddiea, zbog kojeg
se posljednjih godina ivota snano emocionalno iscrpila ne bi li
ga to bolje usmjerila u ivotu. Nakon njezine smrti zgrada u kojoj
je roena njezina majka, glavna ulica i park nazvani su po Kvitki Cisyk. Svake godine odravaju se memorijalni susreti u njezinu
ast, kako u SAD-u, tako i u Ukrajini. Kvitka je u Ukrajini postala
svojevrstan simbol nacionalne kulture. Posebno je sluan njezin album Pjesme Ukrajine, u kojem je na svoj nain otpjevala neke od
najljepih ukrajinskih narodnih pjesama.
121
Stepan Timoenko (1878-1972),

znanstvenik, jedan od osnivaa Ukrajinske akademije
znanosti, otac moderne tehnike mehanike
U svijetu ivi neto vie od 55 milijuna Ukrajinaca, meu kojima
znanstvenici ine brojku veu od 6%, to govori da su Ukrajinci
izuzetno aktivni u tim granama ljudskog djelovanja. Posebno je
zanimljiv njihov doprinos u ranom razvoju tehnologije, a u tom
nizu mogu se izdvojiti znanstvenik Fedir Pirockij, koji je izumio
prvi elektrini tramvaj, Ihor Sikorskij koji je izumio helikopter, zatim Valetin Gluko, Volodimir elomej i Serhij Koroljov, koji su se
pobrinuli za uspjean razvoj svemirske tehnologije SSSR-a te slanje prvog ovjeka u svemir. U istim se krugovima pamti i Stepan
Timoenko, kojeg smatraju ocem tehnike mehanike. Iza njega je
ostao vei broj znanstvenih radova, razliitih teorijskih otkria i
analiza primjenom postupaka matematike fizike u rjeavanju brojnih praktinih zadataka u podruju inenjerske mehanike, elastinosti i izdrljivosti materijala od kojih se mnogi i danas esto
koriste.
Stepan Timoenko roen je 1878. u ukrajinskoj Sumskoj oblasti,
selu potivka. Sin geodeta oca Prokipa i majke Jozefine iz ugledne
vojnike obitelji, imao je dva mlaa brata Serhija i Volodimira. Svoje kolovanje Timoenko je zapoeo podukom koju je dobivao od
122
majke, zatim od uitelja poznanika u Kijevu i pedagoga Mihajla

Kovalenka. U mjestu Romni nastavio je svoje kolovanje u sklopu
Realne gimnazije uspjeno poloivi sve ispite koji su postavljeni
pred njega. Ondje se druio s poznatim znanstvenikom Abramom
Joffeom. Tijekom kolovanja susretao se s manjim problemima
zbog toga to ruski jezik nije poznavao najbolje. U njegovoj obitelji govorilo se iskljuivo ukrajinski, a ruski je koriten tek poslovno i po potrebi. U gimnaziji se kolovao do 1896. godine, nakon
ega odlazi na studij u Sankt Peterburg. Ondje se upisao na Institut
civilinih inenjera te Prometni institut kojem je posvetio veu panju. Na tim su institutima radili poznati znanstvenici iz cijelog svijeta, a ondje je susretao i dosta Ukrajinaca. Nakon to je 1901. godine
zavrio studij, odlazi na odsluenje obveznog vojnog roka. Uskoro
se zaruio s Aleksandrom Arhangelskom, studenticom medicine
koju je upoznao dok je jo studirao. Od 1901. do 1904. zapoljava se
i nastavlja svoje kolovanje u sklopu nekoliko visokih znanstvenih
institucija te Politehnikom institutu u Sankt Peterburgu. Odlino
je savladao ruski, njemaki i francuski te je uio engleski jezik, to
e mu kasnije koristiti pri prijevodu njegovih znanstvenih radova. Do 1906. njegov mentor i suradnik poznati je inenjer, fiziar
i profesor Viktor Kirpiov. Godine 1905. Timoenko je poslan na
njemako sveuilite u Gttingenu, gdje je godinu dana radio pod
rukovodstvom Ludwiga Prandtla.
U jesen 1906. godine Timoenko se vraa u Ukrajinu i zapoljava
se na Politehnikom institutu u Kijevu gdje je postavljen za rukovodioca odjela, koji prouava izdrljivost razliitih materijala.
Povratak u domovinu uvelike utjee na uspjean razvoj njegove
karijere te osobni ivot. Od 1907. do 1911, kao profesor na PoHRVATSKO-UKRAJINSKO DRUTVO
123
litehnikom institutu u Kijevu, vri razliita istraivanja, dolazi

do vrijednih otkria, a 1909. izabran je za dekana Graevinskog
odjela. Nakon to se usprotivio ministru obrazovanja, zajedno s jo
nekoliko ukrajinskih znanstvenika, Timoenko je dobio otkaz na
Kijevskom institutu 1911. godine. Koristi svoje veze u Sankt Peterburgu kako bi ponovno dobio posao. Ponovno se ondje zapoljava
na Elektrotehnikom institutu te Prometnom institutu sve do 1917. godine. Nakon
revolucionarnih zbivanja i uspostavljanja
Ukrajinske narodne republike, Timoenko
se vraa u Kijev gdje surauje sa znanstvenikom Volodimirom Verndaskim. Zajedno
uspostavljaju Ukrajinsku akademiju znanosti. Nakon ponovne ruske okupacije Kijeva
1919. pokuava pobjei iz zemlje i odluuje
preseliti se u Zagreb gdje je dobio ponudu
za posao. Ondje se s obitelji preselio 1920.
godine.
Na zagrebakoj Kraljevskoj visokoj tehnikoj koli Timoenko se zaposlio kao proZnanstvenik
Stepan Timoenko
fesor na predmetu Otpornost materijala.

Tu je utemeljio Zavod za ispitivanje gradiva
te bio i prvi predstojnik Zavoda. Na Tehnikoj visokoj koli predavao je Nauku o vrstoi, Ispitivanje gradiva, Specijalna
poglavlja iz tehnike mehanike i Graevnu statiku. Njegov je
kratkotrajni boravak u Zagrebu, svega dvije godine, ostavio neizbrisive tragove. Prvu je godinu posvetio utemeljenju i organizaciji
Zavoda za ispitivanje gradiva te nabavci strojeva i ureenju labo124
ratorija, dok je tijekom druge godine objavio mnoge radove na vie

svjetskih jezika. Tijekom boravka u Zagrebu objavio je nekoliko radova u asopisima Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnog drutva i
Tehniki list. Njegova predavanja u izdanju Udruenja slualaca
Kraljevske visoke tehnike kole objavljena su 1921. u Zagrebu kao
skripta, a danas predstavljaju rijedak primjerak pisanih sveuilinih
biljeki onoga doba.
Timoenko prije odlaska iz Zagreba pie: Moj rad na Tehnikoj visokoj koli neoekivano je zavrio sredinom ljetnog semestra 1922.
godine. Dobio sam pismo Akimova s ponudom za zaposlenje u
njegovoj kompaniji. Ako prihvatim, platio bi mi put za Ameriku.
Ponudio mi je 75 dolara na tjedan. Bio sam suoen s vrlo tekim
izborom. Moji odnosi s profesorima i studentima na Tehnikoj visokoj koli bili su odlini. Volio sam predavati. Zagreb je bio lijep
grad s dobrom klimom. No, bilo je i bitnih neprilika. Jo uvijek sam
ivio u improviziranom prostoru bez anse da uskoro imam svoj
vlastiti stan. Moja su primanja bila dovoljna za nabavu hrane, ali
ne i za nabavu odjee ili namjetaja. Ipak, glavna stvar je bila jezik.
elio sam da moje knjige na ruskom budu objavljene na zapadno-europskim jezicima. Ne bi imalo smisla objaviti ih sve na hrvatskom. U drugu ruku, odlazak u Ameriku vjerojatno bi znaio
zavretak mojih predavanja, bavio bih se praktinim problemima
koji bi zauzeli toliko vremena da ne bih mogao nastaviti rad kao
znanstvenik. Nakon dugog oklijevanja, odluio sam prihvatiti Akimovljevu ponudu.
Sredinom 1922. Timoenko je otiao u SAD. Godinu dana radio je u
Philadelphiji, potom pet godina u Westinghausu u Pitsburghu, od
125
Spomenik znanstveniku
Stepanu Timoenku u Kijevu
126
1927. na Michiganskom sveuilitu, a od 1936. pa do umirovljenja

1944. bio je profesor tehnike mehanike na Sveuilitu Stanford.
U istom razdoblju pokree znanstvene asopise, radionice, seminare te stvara vrijedne autorske radove kao to su vrstoa materijala (dva sveska, 1930.), Teorija elastinosti (1933.), Teorija
stabilnosti (1936.) i druge. Objavio je 18 udbenika i monografija
prevedenih na 36 jezika. Bio je lan devet nacionalnih akademija
znanosti, nositelj osam poasnih doktorata znanosti, meu njima
i Sveuilita u Zagrebu (1956.). S vie od 150 znanstvenih radova,
svojim znanstvenim dometima te njihovom primjenom u rjeavanju visokostrunih inenjerskih problema, uvrstio se u najvee
znanstvenike iz podruja tehnikih znanosti. Godine 1960. preselio se u zapadnonjemaki grad Wuppertal kako bi bio blie svojoj keri Hanni. Umro je 1972. u devedeset i etvrtoj godini ivota,
nakon ega je pokopan pokraj svoje ene u memorijalnom parku
Alta Mesa, u amerikoj Kaliforniji. Niz obrazovnih ustanova, institutskih odjela, ulica i parkova u Ukrajini i svijetu dobilo je ime po
Stepanu Timoenku kojeg mnogi smatraju genijem.
127
Revolucija dostojanstva, pie Andrij Savjak

Ljviv, 17. sijenja 2015.
Ukrajina je vie puta dola u sredite pozornosti svjetske javnosti u
posljednjih desetak godina. Ponajprije zauujuom Naranastom
revolucijom 2004, kojom su Ukrajinci naglasili da ne ele ivjeti
u prevarama i laima politikog reima te da ele sami odluivati o svojem ivotu i budunosti. Zatim se dogodilo vie dogaaja
koji su podsjeali na europsku Ukrajinu. Dogodila su se pozitivna
zbivanja, kao to je Eurovizija (2005.) i Europsko nogometno prvenstvo (2012.), ali i ona negativna kao to je dolazak na vlast autokrate
Janukovia i njegovih pomonika, zatim progon opozicije te pritvaranje opozicijskog lidera Julije Timoenko. Postavilo se pitanje:
postoji li dravnika nacija u Ukrajini, moe li narod i njegova elita
izabrati svoj put ili drava mora ostati odlomkom starog ruskog
imperija, zauvijek se kreui u takozvanoj sferi moskovskih interesa?!
Odgovor na pitanje neovisnosti dalo je ukrajinsko drutvo krajem
2013. godine. U elji da se dodvori svojim moskovskim pokroviteljima, predsjednik Janukovi je odbio potpisati ve usklaene sporazume o postupnom pridruivanju Europskoj uniji. Ukrajinu se
opet silom vuklo u obnavljanje Sovjetskog saveza, gdje su je osim
128
Ruske federacije ekale Bjelarus, Kazahstan i Armenija. U narodu

je naraslo nazadovoljstvo jer je bilo jasno da je predsjednik prevario
svoj narod tijekom nekoliko godina sve je navodno radio za poetak pristupanja Europskoj uniji, a potom se u nekoliko dana sve
preokrenulo. Prvi su prosvjedovali studenti u Kijevu. Izgledalo je
da oni nee nita postii, jer u poetku nisu imali iroku narodnu podrku. Valjda je zbog toga predsjednik Janukovi odluio silom ukloniti mlade prosvjednike kako je to ve vie puta uinio u
slinim situacijama. Vjerovao je u slian ishod prosvjeda. No, ovaj
put se situacija promijenila.
Nakon poetka akcije, kada je policija pokazala krajnju brutalnost,
pobunio se cijeli Kijev, glavni grad, ali poeli su dolaziti i prosvjednici iz drugih krajeva zemlje. Nakon tjedan dana vlasti su opet
pokuale silom ukloniti protest, ali ovoga puta u prosvjede se ukljuila i Crkva, zazivajui crkvenim zvonima narod na ustanak. Nakon tog drugog pokuaja razbijanja prosvjeda poela je organizirana narodna revolucija. Narod je postao liderom, poevi utjecati na
svoj ivot i sudbinu. Vie od mjesec dana ljudi su se smrzavali na
glavnom trgu ukrajinske prijestolnice. Tu su doekali Boi i Novu
2014. godinu. Tu su izdrali sve provokacije vlasti, dok ona nije
odluila primjeniti posljedni argument. alosnog dana 19. sijenja
2014. ubijeni su prvi prosvjednici. Ljudi nisu mogli vjerovati da je
to mogue u 21. stoljeu, u jednom europskom glavnom gradu. Svijet su zapljusnule slike dimom opasanog Kijeva. Narod se vatrom i
dimom titio od policijskih upada i povremenih snajperskih napada. Tijekom cijelog sljedeeg mjeseca prosvjedi nisu prestajali, a ak
su se proirili i na druge gradove, gdje je narod zauzimao zgrade
dravnih vlasti, policijske postaje i slino. Smrt prvih prosvjednika
129
nije zaustavila narod, ve ga je ojaala i proirila prosvjede. Dani

20. i 21. veljae bili su najtei na ulicama su poele borbe, snajperima su ubijani nenaoruani prosvjednici. Cijela zemlja je strahovala,
ali u centru Kijeva straha vie nije bilo. Oruje zaplijenjeno u borbi
posluilo je kao odgovor na akcije dravne vlasti. Kad je policija vidjela da prosvjednici orujem odgovaraju na oruje, poela je
bjeati. Pokuaj europskih izaslanika da dogovore primirje s predsjednikom Janukoviem narod nije prihvatio i autokratski predsjednik pobjegao je iz drave 22. veljae 2014. godine. Ipak, njegovim
bijegom narod se nije oslobodio. Obnova Sovjetskog saveza, koja
nije uspjela diplomatskim putem, pokuava se obnoviti ruskom
invazijom Vladimira Putina i aneksijom poluotoka Krima. Nakon
narodnog ustanka, vrhuka u Moskvi otpoela je s organiziranjem ustanikih akcija irom jugoistoka Ukrajine. Svi su ti umjetni ustanci proli neuspjeno. Konano, otpoeo je rat na krajnjem
istoku Ukrajine gdje su ruske tajne slube organizirale plaenike
svih profila. Rat je donio stradanja i patnje tisuama Ukrajinaca i
jo uvijek traje.
Analitiari smatraju da je tim posljednjim zbivanjima u Ukrajini
sruen sustav kolektivne sigurnosti u Europi i svijetu te je otpoelo novo razdoblje u kojem se moraju uspostaviti nove ivotne smjernice, graditi novi sustav sigurnosti i na novi nain izgraivati
odnose meu ljudima i kulturama. Zato jedino meusobno upoznavanje, upoznavanje kulturnih vrijednosti, prihvaanje, tolerancija i
ravnopravna suradnja, mogu pomoi da razumijemo jedni druge
i da moemo graditi bolji svijet za zajedniki ivot. U tom smislu
valja sagledati i bogatu kulturu Ukrajinaca, koji uvaju odreene
svjetske vrijednosti ne samo u svojoj zemlji, ve su ih pronijeli i i130
Sukob na Trgu nezavisnosti u Kijevu, sijeanj 2014.
rom svijeta. Ponekad je tomu bio razlog potraga za boljim ivotom

ili bijeg pred ratom ili totalitarnim reimom. Vrijednost ukrajinske
kulture nije samo u glazbi ili folkloru, ve i u osjeaju za pravdu,
toleranciju te nesebinu ljubav prema svojoj Domovini. Ukrajinci
imaju stalnu vezu sa svojom povijeu i tradicionalnim obiteljskim
vrijednostima, ali su istodobno stalno otvoreni za nove trendove i
evolucijske mjene.
O tome na svojevrstan nain govori i ova knjiga. Ona predstavlja
biografiju jednog dijela najpoznatijih osoba iz povijesti ukrajinskog
naroda te pomae u sagledavanju aktualnih dogaaja koje proivljava ukrajinski narod. Povijest koju piu povijesne osobe zapravo
postaje uiteljicom naeg ivota. Vjerujem da e itateljima biti zanimljivo upoznati osobe spomenute u knjizi, posebno zato jer su
za neke od njih ve uli, no nisu znali da pripadaju ukrajinskom
narodu. Ova knjiga na odreeni nain otvara i temu povijesti europskog kontinenta. Neka ova knjiga postane snanim doprinosom izgradnji zdravog drutva punog razumijevanja i uzajamne
solidarnosti.
131
132
Milijunski mar u Kijevu, prosinac 2013.
133
Literatura
Internet Encyclopedia of Ukraine, Canadian Institute of Ukrainian Studies, CA, 2001.
Welcome to Ukraine Magazine, International Tourism Publishing House, UA, 2002.
, !, UA, 2008.
Povijest Ukrajine S. Burda, . Vidmarovi, HUD, HR, 2009.
, - Istpravda.com.ua, UA, 2010.
KMC Records Corporation, USA, 2013.
Mreno izdanje Hrvatske enciklopedije, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, HR, 2014.
OBRISI PREDAKA
Napomena autora Podaci u publikaciji preuzeti su iz izvora navedenih pod

podnaslovom Literatura. Sadraj je jednostavan, namijenjen irem itateljstvu. Koritena je alternativna transliteracija s ukrajinske irilice prilagoena ukrajinskom
izgovoru. Neke fotografije obradom su prilagoene vizualnom izgledu ostatka
publikacije. Fotografije uz koje nije naveden autor nisu nuno slobodne za daljnje
umnoavanje prije stupanja u kontakt s njihovim vlasnicima. Nakladnik Hrvatsko-ukrajinsko drutvo u cijelosti odgovara i pridrava sva autorska prava.
134
O autoru
Sergej Burda roen je u Gradu Zagrebu
1981. godine. Nakon zavrene XIII. matematike gimnazije, 2000. godine upisuje se
na Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu i pohaa novinarski studij. U
novinarstvu je specijalizirao podruje tiska
i radija te je magistrirao 2007. godine. Bavi
se razliitim novinarskim poslovima u sklopu poduzetnitva, posebno odnosima s
javnou i marketingom. Burda sudjeluje u
aktivnostima ukrajinske nacionalne manjine
u Hrvatskoj jo od 1991. godine. U poetku
sudjeluje u izvedbi kulturno-umjetnikih programa Saveza Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske, ureuje bilten Predstavnika ukrajinske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu, a potom povremeno pie za asopise
vie ukrajinskih organizacija i drutava u Hrvatskoj. Ve na fakultetu daje
pozornost strunoj obradi i prezentaciji tema Holodomor 1932./1933.
(2003.) i NATO i Ukrajina (2006.). Putem medija Jutarnji list, Glas Slavonije, Index, Dnevno i drugih, vie je puta opirnim lancima informirao
iru hrvatsku javnost o aktualnim ukrajinskim temama. Do sada je u
sklopu vie drutava napisao ili uredio vie od 8 izdanja to se odnose
na povijesne, kulturne i socijalne ukrajinske teme. Meu publikacijama
je posebno istaknuta Povijest Ukrajine iz 2010. godine, prvo opirno
izdanje o ukrajinskoj povijesti na hrvatskim i susjednim prostorima. Djelo
je, uz zahvalnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovia na vrijednom kulturno-prosvjetnom doprinosu, imalo vrlo pozitivne kritike strunjaka u
samoj Ukrajini. Sergej Burda je trenutno lan Hrvatsko-ukrajinskog drutva i Ukrajinskog kulturno-prosvjetnog drutva Kobzar iz Zagreba koje
djeluje u sklopu Ukrajinske zajednice Republike Hrvatske.
135

Obrisi Predaka - Ukrajinci

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Obrisi Predaka - Ukrajinci

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sergej Burda

Obrisi predaka Zbirka ukrajinskih biografija

Raunalna obrada: @osobniagent.eu

CIP zapis dostupan u raunalnome katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu

Tko su to Ukrajinci?!, pie Sergej Burda

Anastazija Lisovska - Roksolana

Revolucija dostojanstva, pie Andrij Savjak

Zbirka ukrajinskih biografija

Predgovor, pie Filip kiljan,

Zbirka ukrajinskih biografija

Zbirka ukrajinskih biografija

je, Kvitku Cisyk, opernu i blues pjevaicu koja je karijeru napravila

Zbirka ukrajinskih biografija

Zbirka ukrajinskih biografija

Tko su to Ukrajinci?!, pie Sergej Burda

Zbirka ukrajinskih biografija

pozicija na samom ulazu u Europu, koja ih je odredila kulturno

Zbirka ukrajinskih biografija

Okupljeni u Kijevu za vrijeme

dokumentarni film DNK portret nacije u kojem su ukrajinski

Zbirka ukrajinskih biografija

slavenskih susjeda Poljaka, Bjelorusa i Rusa. Ukrajinci (ranije lat.

Zbirka ukrajinskih biografija

Svjatoslav Ihorovi (934-972),

Zbirka ukrajinskih biografija

Zbirka ukrajinskih biografija

Zbirka ukrajinskih biografija

Zbirka ukrajinskih biografija

Jaroslav Volodimirovi (981-1054),

Zbirka ukrajinskih biografija

ma vratio prethodno oduzete istone krajeve prve poljske drave.

Zbirka ukrajinskih biografija

knez Mstislav. Nakon njegove smrti nova prijetnja Kijevskoj Rusi

Zbirka ukrajinskih biografija

jenim dravama u okruenju, ali posebno sa zapadnom Europom,

Zbirka ukrajinskih biografija

dine 1037. uspostavljena je crkvena hijerarhija na elu s kijevskim

Zbirka ukrajinskih biografija

Spomenik knezu Jaroslavu Volodimiroviu, Kijev

Zbirka ukrajinskih biografija

Ana Kijevska (1024-1075),

Zbirka ukrajinskih biografija

ugled koji se u praksi nije opravdao. Svome je ocu napisala da je

Zbirka ukrajinskih biografija

lasnost moje ene Ane ili uz prisutnost Kraljice Ane. Francuski

Zbirka ukrajinskih biografija

poznatom po svojim obrazovnim programima. Tijekom Francuske

Zbirka ukrajinskih biografija

Danilo Halickij (1201-1264),

Zbirka ukrajinskih biografija

na vie galiko-volinjskih prijestolja pretendirali razliiti autoriteti

Zbirka ukrajinskih biografija

Zrana luka u gradu Ljvivu

i Galikom kneevinom, ali je oslabljena vojska Danila naila na

Zbirka ukrajinskih biografija

jevom, a na kraju je bio prisiljen prihvatiti mongolski protektorat u

Zbirka ukrajinskih biografija

i nestabilnom okruenju s ciljem da stvori preduvjete za osvetniki

Zbirka ukrajinskih biografija

1253. knez Danilo je prihvatio kraljevsku krunu od Svetog Oca u

Zbirka ukrajinskih biografija

Konstjantin Ostrockij (1526-1608),

Zbirka ukrajinskih biografija

svojevrstan nain se polonizirati kako bi zadrali svoje posjede i