Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST
STANOVNIŠTVA BOSNE I
HERCEGOVINE

Sarajevo 1998.
CIP - Katalogizacija u
publikaciji
Narodna i univerzitetska
biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

UDK 94 (497.6) :
323.11+314.18

IMAMOVIĆ, ENVER
Porijeklo i pripadnost
stanovništva Bosne i
Hercegovine / Enver Imamović
/. - Sarajevo 1998: Art 7,
1998. - 115 str.: ilustr.: 24 cm. -
(Edicija Bosanski korijeni)

Bibliografske i druge bilješke uz

tekst

The Origins and Ethnicitv os the

Population os Bosnia and
Herzegovina
Copvright © 1998. by Enver
Imamovic

ISBN 9958 - 9732 -0-0

UVOD

Iako je prošlost Bosne i Hercegovine obrađena u znatnoj mjeri, ne može se reći da je u svim
slučajevima to učinjeno na zadovoljavajući način. Bosna predstavlja školski primjer kako i u kojoj
mjeri se nauka može podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga što je napisano iz
bosanske povijesti učinjeno je s ciljem da se potkrijepe političke i teritorijalne aspiracije susjednih
zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je proučavanje stanovništva kod zainteresiranih strana
dobilo strateško značenje.
Većina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovačkom prošlošću, a oni su skoro svi odreda bili
stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeđenja da suvremeno bosansko
stanovništvo, i to prije svega većinsko muslimansko, pripada srpskom, a po drugima hrvatskom
etničkom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a
time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, državnost.
Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga učinili oni koji su u
prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih političkih
ubjeđenja. Do ovakvog zaključka dolazi se već pri površnom iščitavanju onoga kako je
interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klaić, profesorica
povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, u svojoj posljednjoj studiji "Srednjovjekovna Bosna"
(Zagreb 1989.). Tu analitički i argumentiranoosporava mnogo toga što je srpska i hrvatska
historiografija do sada iznijela o političkom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne.
Kada je u pitanju proučavanje stanovništva Bosne i Hercegovine mora se konstatirati da je taj
problem složen utoliko što mu se prilazilo s predubjeđenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili
hrvatskog naroda. Stručna obrada ovog pitanja se kod svih istraživača uglavnom svodi na
angažiranje da se dokaže srpska, odnosno hrvatska pripadnost bosanskog stanovništva. Ta
nastojanja su toliko naglašena da u nekim slučajevima pojedine studije više liče na
nacionalističko-politički propagandni materijal nego na ozbiljnu znanstvenu raspravu.
Da bi se ušlo u problematiku etnogeneze bosanskohercegovačkog stanovništva, neophodno je
dotični problem sagledati u daleko dubljem i širem vremenskom kontekstu nego je to većina
istraživača činila. Ne može se, naime, raspravljati o porijeklu stanovništva bez sagledavanja
arheološko-povijesne problematike i događaja koji su se odvijali na ovim prostorima u
kontinuitetu dvamilenija. U tome su događaji iz kasnoantičkog doba i seobe naroda imali poseban
značaj jer su oni doveli Slavene na Balkanski poluotok.
Zbunjujuća za istraživače ovog problema je činjenica da u slavenskoj masi koja je naselila
balkanske prostore nije bilo plemena bosanskog naziva, kakav je bio slučaj sa Srbima i Hrvatima.
Shodno tome historiografija jednih i drugih je izvela teoriju da je slavenskom seobom bilo
obuhvaćeno i područje današnje Bosne i Hercegovine, s tim da su po jednima toučinila srpska, a
po drugima hrvatska plemena. Kao uporište za te teorije služi im Konstantin Porfirogenet i Pop
Dukljanin, čija se djela eksploatiraju i interpretiraju na način kako kome odgovara. Ono što koristi
njihovim konstrukcijama uzima se bez ikakve rezerve a ono što se ne uklapa prešućuje se ili mu
se atribuira povijesna neutemeljenost. Takav selektivan pristup upotrebe historijskih izvora
akcentiran je prije svega kod pisanja bosanske povijesti.
Prilikom proučavanja stanovništva Bosne i Hercegovine mora se uzeti u obzir etnička višeslojnost
kojoj je osnova predslavenski supstrat, nešto slično kakav je slučaj sa Albanijom i Grčkom, gdje
autohtoni elementi nisu bili ugroženi slavenskim prodorom. Bosna se od tih zemalja razlikuje
utoliko što se svojim geografskim položajem našla u totalnom okruženju pa je proces slavenizacije
bio neminovan i maksimalan. Geografska izdvojenost Albanije i Grčke spriječila je taj proces, što
je imalo za posljedicu da su sačuvale svoj etnički i kulturni identitet. Bosna je, za razliku od njih,
zbog navedenih razloga bila potpuno slavenizirana već u ranom srednjem vijeku.
Studioznom analizom bosanske povijesti moguće je identificirati pojedine kulturne i etničke
elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obilježja. Antropološka obrada skeleta
iskopanih ispod srednjovjekovnih stećaka kao i analiza suvremenih živućih individua, također
pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipičnog slavenskim rasnim osobinama. To govori da
su srednjovjekovni Bošnjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etničke pripadnosti. Slavenska
komponenta u njihovoj genezi svodi se samo na kulturno a nikako na etničko preslojavanje. Ta
komponenta je vremenom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da
većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance - muslimane, katolike i
pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojeća
istraživanja usmjerena u ovom pravcu koja će biti lišena političkih i nacionalističkih predrasuda,
jamačno će baciti više svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, među kojima na
prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Ovaj naš prilog
ima cilj da naznači tek smjernice budućih takvih istraživanja.

I. DOBA PRETHISTORIJE I ANTIKE

Zemlja migracionih raskrižja

Proučavanje porijekla bosansko- hercegovačkog stanovništva predstavlja veoma složen problem.

Riječ je o zemlji koju zbog izuzetnog strateškog i geografskog položaja nije mogla mimoići
nijedna migracija do kojih je dolazilo na širem prostoru Evrope od prethistorije do današnjeg
dana. Preko bosanskohercegovačkog prostora prolazila je jedna od najvažnijih transverzala Evrope
koja je vodila s juga na sjever i obrnuto. To su doline rijeka Neretve i Bosne, koje su spajale
Mediteran i Podunavlje (srednju Evropu) -dva potpuno različita klimatska, kulturna, etnička i
politička svijeta.

Zahvaljujući izuzetnom strateškom i geografskom položaju Bosna i Hercegovina sadrži veoma

bogat i raznolik arheološki materijal koji su iza sebe ostavile nebrojene ljudske zajednice iz raznih
epoha koje su ovdje boravile ili prolazile na svom putu iz Azije u Evropu i obrnuto.

Brdsko - planinska konfiguracija zemlje, obilje šuma, divljači i pašnjaka, plodne doline rijeka,
rudno blago i druga bogatstva kojima je bosanskohercegovačko tlo oduvijek obilovalo, činilo je
idealne uvjete za život ljudi. U nauci je već davno iznesena konstatacija da Bosna i Hercegovina
predstavlja izuzetno važno arheološko područje jer su se tu kao malo gdje taložili milenijski
tragovi života ljudi koji su pripadali raznim rasnim, etničkim, kulturnim I geografskim skupinama
Bosansko- hercegovački lokaliteti su dali unikatne nalaze koji u nekim slučajevima predstavljaju
ključ za rješavanje arheološke problematike šireg dijela Evrope, pogotovo Balkanskog poluotoka.
Takve su, naprimjer, antropomorfne figure iskopane u Butmiru kod Sarajeva koje prikazuju
pripadnike čak tri rase (crnačku, kavkasku i alpsku). To je zagonetka kojom se već dugo bave
arheolozi i etnolozi.1*

Prvi ljudi na tlu Bosne

Sve se donedavno smatralo da su se ljudi naselili na područje današnje Bosne i Hercegovine tek
koju hiljadu godina unazad, odnosno u epohi mlađeg kamenog doba prije 5-6 hiljada godina.
Intenzivna arheološka istraživanja obavljena nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom dr Đure
Baslera, dugogodišnjeg radnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oborila su to mišljenje. On je
sustavnim iskopavanjima otkrio tragove čovjeka koji je ovdje živio još u epohi starijeg kamenog
doba, ili tačnije, u srednjem paleolitu koji obuhvaća vrijeme od 120.000 - 60.000 godina stare ere.
Riječ je o davnašnjem ljudskom pretku (pračovjeku) koji se izgledom i umom uveliko razlikovao
od današnjih ljudi. To biće se u nauci naziva Homo neanderthalensis (Neandertalski čovjek),
nazvan tako po čuvenom nalazu u Neandertalu u Njemačkoj. Za nauku je značajan jer predstavlja
jednu od najvažnijih karika u razvoju ljudskog roda. Treba napomenuti da u Bosni nisu pronađeni
njegovi fizički ostaci (kosti) nego oruđe (kamene sjekire) kojima se služio. To ne umanjuje značaj
nalaza jer oni nedvojbeno potvrđuju prisustvo pračovjeka na bosanskohercegovačkom prostoru
prije nekih stotinjak hiljada godina.2*
1* A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo 1964., p. 49, 123 - 124.
2* Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", Sarajevo 1984., p. 13 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih
zemalja" I, Sarajevo 1979., p. 309 i d.
Po rasporedu nalaza može se zaključiti da su ti prastari bosanski stanovnici pretežno naseljavali
sjeverni (ravničarski) dio Bosne, prije svega predjele oko utoka Usore u Bosnu kod Doboja
(lokaliteti: Kamen, Crkvina i Lonđa kod Makljenovca), zatim oko sastava Velike i Male Ukrine
(lokaliteti: Čelinjak u Popovačama, Lukšić, Mala Gradina, Gaj i Krčevine u Kulašima, Matica
Glavica u Dragalovcima, Lupljanica, Krndija itd.) - Najjužnija tačka gdje su nađeni ovakvi nalazi
jeste Gradina Varvara na vrelu Rame kod Prozora.

Homo bosniacus (Bosanski pračovjek)

O tome kako je fizički izgledao bosanski pračovjek znamo preko potpunijih nalaza iz drugih
krajeva Evrope, prije svega iz Neandertala u Njemačkoj, a onda iz susjedne Hrvatske otkud
potječe znameniti nalaz Krapinskog čovjeka. Konstitucija tijela, oblik glave, izgled lica i način
pokreta, odnosno hoda, mnogo se razlikovao od suvremenog čovjeka. Ustvari, to još nije bilo
potpuno razumno biće. Jedva je poznavao vatru, hranio se korijenjem, šumskim plodovima,
puževima, mesom divljači (nosoroga, mamuta, divljih konja itd.). Hodao je go, a u hladnijim
razdobljima zaogrtao se kožama ubijenih zvijeri. Jedino oružje kojim se služio bio je kameni
šiljak, tek malo pritesan za lakše rukovanje. Stupanj umnog razvoja nije mu dozvoljavao da
izrađuje savršenija oruđa. Prastanovnici Bosne živjeli su u pećinama a u nekim slučajevima na
otvorenom prostoru pod nekom vrstom šatora napravljenog od granja ili životinjskih koža. Nisu
imali stalna staništa jer su lutali za stadima životinja i čoporima zvijeri. Ne zna se tačno kada i
kako su iščezli ti prvi stanovnici Bosne. Da li su to uzrokovale prirodne pojave kao što je naglo
oštro zahlađenje, bolesti i slično, ili su postali žrtve prodora nove savršenije vrste ljudi, neizvjesno
je.
Nakon izumiranja Neandertalaca Bosnu su naselila savršenija, odnosno razumna bića (Homo
sapiens). Oni pripadaju razdoblju mlađeg paleolita koje obuhvaća vrijeme od 60.000 - 10.000
godina st. e. Dok se za Neandertalskog čovjeka drži da je pripadao tipu evropskog pračovjeka, za
ovog iz mlađeg paleolita smatra se da je stigao iz Prednje Azije. Analiza sustava njegovog skeleta
pokazuje da je bio veoma okretan i vješt lovac na brzu divljač. To je uvjetovalo da počne
upotrebljavati složenija oruđa i oružja kao što su primitivno koplje, luk strijela i dr.

Pojava razumnog bića

Prvo razumno biće na bosanskohercegovačkom prostoru pojavilo se prije nekih 35.000 godina.
Njegovi tragovi su dosta brojni. Evidentirano je više od deset lokaliteta koji potvrđuju njegovu
prisutnost (Kadar kod Gornjeg Svilaja nedaleko od Odžaka, Markovci u Detluku kod Dervente,
Veliki Majdan kod Tešnja, Krčevine u Maloj Brijesnici kod Gračanice, Pećine u Glamočanima
kod Banje Luke itd.).3*
Najpoznatiji bosanskohercegovački lokalitet iz kasne faze mlađeg paleolita jeste pećina Badanj
kod Stoca u Hercegovini. Bila je intenzivno naseljena prije 12.000 - 14.000 godina. Uz brojne
primjerke kamenog oruđa i oružja (preko 200.000 komada) nađeno je mnogo nakita. Većinom su
to ogrlice, načinjene od probušenih pužića, zuba divljači, školjki i sl. Najvažniji nalaz iz ove
pećine je urezani crtež na živoj stijeni koji prikazuje konja. To je do sada jedini nalaz spiljske
umjetnosti paleolitskih ljudi na području jugoistočne Evrope.4*

Prvi zemljoradnici i stočari na tlu Bosne i Hercegovine

Prije pet - šest hiljada godina desile su se nove velike promjene u Evropi pa tako i na tlu Bosne i
Hercegovine. Bile su karakterizirane pojavom novog stanovništva i općim kulturnim napretkom.
Novost je bila da su se ljudi počeli baviti obradom zemlje, uzgojem domaćih životinja, izradom
zemljanog posuda itd. To su bili revolucionarni pomaci u kulturi čovjeka. I Bosna je s tim
promjenama dobila nove stanovnike. Ne zna se pouzdano odakle su došli.

3* Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", p. 16 - 18.

4* Đ. Basler, Paleolitsko prebivalište Badanj kod Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXIX, Sarajevo 1974., p. 5 -18.
Situacija na lokalitetima govori da između njih i paleolitskih starosjedilaca nije bilo sukoba.
Smatra se da su ovi posljednji izumrli prije dolaska neolitičara, ali nije jasno na koji način.
Naseljavanje neolitskog stanovništva odvijalo se uglavnom u rejonima plodnih polja i dolina
rijeka. Zanimljivo je da su predjeli zapadne Bosne ostali nenaseljeni u ovoj epohi. Nisu nigdje
pronađeni tragovi života iz ovog doba. Smatra se da je razlog nedostatak kvalitetnog kamena od
kojeg su neolitičari izrađivali oruđe i oružje. U ostalim krajevima Bosne naseljenost je bila veoma
gusta. Naselja su u prosjeku zapremala površinu od 20.000 do 30.000 m2, kakav je slučaj s
lokalitetom Kraljevina kod Novog Šehera nedaleko od Žepča.
Neolitičari su po pravilu podizali naselja u ravnicama ili na riječnim terasama (Gornja Tuzla, Nebo
kod Travnika, Kakanj, Obre kod Kaknja, Butmir kod Sarajeva itd.). U kraškoj Hercegovini za
nastambe su korišćene pećine, kakav je slučaj sa Zelenom pećinom iznad vrela Bune, Ravlića
pećinom kod Gruda itd.5*

Neolitsko doba je donijelo napredak i u načinu stanovanja. Sada se grade nastambe uglavnom od
drveta nad zemljom, ili dopola ukopane u zemlju (zemunice). U kostur načinjen od greda
ugrađivao se pleter koji se potom s obje strane lijepio ilovačom. Ognjište se nalazilo u sredini
prostorije, a u toplijim razdobljima ložilo se vani. Veličina pojedinih kuća iznosila je 50 - 60 m2 .
U Gornjoj Tuzli otkriveno je sojeničko naselje. Tu su kuće stajale na kolju iznad vode, odnosno
uz obalu. To dokazuje da je prije pet -šest hiljada godina dio današnje Tuzle bio pod jezerom ili
močvarom. Značaj tuzlanskog naselja je što je to jedno od najstarijih i rijetkih sojeničkih naselja iz
razdoblja neolita, jer su ona specifikum brončanog i željeznog doba.

Doba mira i spokoja

Razdoblje neolita je bilo mirno doba bez sukoba, pljačkanja i pohoda. Kod ljudi se javlja potreba da
međusobno komuniciraju pa se uspostavljaju trgovačke veze između najudaljenijih zajednica, što je
dalo još veći podstrek kulturnom razvoju. Tako bosanski neolitičari održavaju veze sa zajednicama i
izvan Balkanskog poluotoka. Na ovdašnjim lokalitetima nađeni su predmeti iz Italije, Grčke,
Podunavlja itd. Jedan od glavnih trgovačkih puteva u to doba vodio je dolinom Neretve i Bosne. Na
nalazištima u Kaknju, Obrima i Lisičićima kod Konjica, često se susreće nakit načinjen od morskih
školjki koje su ovamo dospjele trgovinom. Još su češći nalazi keramike rađene po uzorima iz
Sicilije, Panonije ili jadranskih otoka.
Dosta smo dobro obaviješteni i o duhovnom životu bosanskohercegovačkih stanovnika od prije pet
- šest hiljada godina. U to doba imao je veliki značaj kult predaka. Na lokalitetu Lisičići kod
Konjica pored ognjišta su nađeni dijelovi ljudskog kostura što predstavlja ostatke kultnog obreda
obožavanja umrlog pretka. Njih su često zakopavali uz ognjište ili ispod poda nastambe kako bi
ostali trajno uz svoje potomke i "čuvali" ih od zla. U nekim slučajevima umrlog pretka su jeli kako
bi u svojim potomcima "nastavio" živjeti.
Bio je čest slučaj i žrtvovanja djece, posebno dojenčadi. U Obrima kod Kaknja i u Zelenoj pećini
iznad vrela Bune kod Mostara uz ognjište su nađene kosti djece izmiješane s kostima životinja.6*
Ritualno ubijanje djece bilo je uobičajena pojava u neolitsko doba. To se činilo u posebnim
prilikama kao što je podizanje novog naselja, izbor poglavice, da se pospješi plodnost stoke, žena i
sl.

Bosanski crnci

Neolitsko nalazište u Butmiru kod Sarajeva je po svom neobičnom sadržaju postalo poznato širom
svijeta i nezaobilazno je kada se govori o evropskom neolitu. To je bilo tipično zemljoradničko
naselje čiji su stanovnici bili nosioci napredne kulture. Izrađivali su veoma kvalitetno
zemljanoposude jedinstvenih oblika i ukrasa. Ovaj lokalitet je, međutim, poznat prije svega po
izradi ljudskih figura. Njihova vrijednost je ta što na realističan način prikazuju osobe različitih rasa
5* A. Benac, o. c, p. 28 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, Sarajevo 1979., p. 368 i d.
6* A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu, p. 118 i d; isti autor u knjizi "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, p. 384 i d.
Na jednoj od njih kovrdžava kosa, širok i spljošten nos, naglašene jagodice i debele usne prikazuju
tipičnog predstavnika crnačke rase. Na drugoj figuri sa jako zabačenim čelom, istaknutim i
povijenim nosom izvedenim u jedinstvenoj kosoj liniji glave, prepoznaju se osobine armenoidne
(kavkaske) rase. Treća figura prikazuje standardne crte lica s pravilno zaobljenom glavom, što je
osobina alpske rase.7*
Nauka nije još odgonetnula pojavu i smisao ovih figura. Posebno je zanimljiva predstava crnca. To
se dovodi u vezu s prodorom pripadnika te rase u sjeverno-mediteranske predjele, što je potvrđeno i
na nekim nalazištima u Italiji.
Bosanskohercegovački neolitski stanovnici bili su poklonici jednog specifičnog kulta, poznatog
mnogim starim narodima, među kojima starim Egipćanima, Hindusima, Babiloncima i dr. Riječ je o
tzv. astralnom kultu. Sastojao se od obožavanja nebeskih tijela (sunca, mjeseca, zvijezda). U
Obrima kod Kaknja iskopan je pljosnat kolut načinjen od pečene zemlje na kojem su četiri rupice
koje su služile za vješanje tog predmeta. Riječ je o sunčevom disku koji je upotrebljavan u obredu
obožavanja sunca. U Lisičićima kod Konjica iskopana je keramika na kojoj su ukrasi u obliku
polumjeseca. Obožavanje nebeskih tijela bilo je prisutno kod svih zemljoradničkih zajednica a bilo
je u uskoj vezi s kultom plodnosti.

Bosna i indoevropska seoba

Koncem III i početkom II milenija st. e. zbili su se krupni događaji koji su imali dalekosežne
posljedice za povijest ljudi na tri kontinenta. Došlo je do velikih etničkih pomjeranja koja su
zahvatila široki euroazijski prostor. To se odrazilo i na područje današnje Bosne i Hercegovine.
Brojne zajednice koje su do tada naseljavale prostrane euroazijske stepe pokrenule su se i pošle u
raznim pravcima. Jedni su krenuli na zapad u Evropu, drugi na jugozapad, naselivši obale istočnog
Mediterana, a treći na jugoistok prema Perziji i Indiji.
Ta seoba je u Europu dovela brojne nove narode, među kojima su najvažniji Germani, Kelti (Gali) i
Iliri.Svi su bili nosioci jedne nove kulture koja se zasnivala na poznavanju metala (bakar i bronca).
Zahvaljujući novom ubojitom oružju od metala, poznavanju konja i lahkoj pokretljivosti, posvuda
su uništavali mirne neolitske starosjedioce.8*
Sukob Indoevropljana i neolitičara bio je nemilosrdan. Ovi posljednji nevični ratovanju, opremljeni
kamenim oruđem i oružjem i fizički inferiorniji u odnosu na indoevropske zavojevače, bili su
posvuda proganjani pa su za kratko vrijeme bili sasvim istrijebljeni. O onome šta se tada dešavalo
na tlu današnje Bosne i Hercegovine svjedoče ostaci spaljenih i porušenih neolitskih naselja.
Arheološka iskopavanja nam predočavaju pravu dramu koja se odvijala na ovim prostorima prije
4.000 godina. Ostaci spaljenih kuća, razbijeno pokućstvo, nagorjele i prebijene ljudske kosti i dr.,
daju jasnu predstavu o razmjerama tragičnih zbivanja.
Pronalaskom metala iusavršavanjem sredstava za vođenje rata, otpočelo je razdoblje trajnih
neprijateljstava među ljudskim zajednicama, i to u najvećem intenzitetu. To je primoralo ljude da
podižu naselja na uzvisinama s kojih se moglo lakše braniti. Ta mjesta se obično nazivaju
gradinama. Bila su okružena bedemima načinjenim od suhozida, palisadama ili jarkovima. Na
području naše zemlje takvih gradina je evidentirano na hiljade, što govori da je prostor današnje
Bosne i Hercegovine prije 4.000 godina bio gusto naseljen.

Ilirska Bosna

Tokom seobe Bosna i Hercegovina je dobila nove stanovnike. Bili su to Iliri. Značajni su i po tome
što su to prvi bosanskohercegovački stanovnici čije nam je ime poznato. Oni su Bosni dali trajno
kulturno, etničko i političko obilježje. Njihovu kompaktnost razbili su tek Sloveni dvije hiljade
godina kasnije, tokom VII stoljeća n.e. Iliri su bili vrsni ratnici, nosioci napredne kulture i tvorci
novog društvenog poretka koji je doveo do stvaranja prvih političkih organizacija na ovim
prostorima iz kojih su potom nastale prve države (Ilirska kraljevina).
7* A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, p. 123 - 124; B. Čorović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo
1976., p. 52 - 65.
8* O tome: B. Čović, o. c, p. 71 i d.
Privredni i politički uspon Ilira veže se za razdoblje željeza (od X do I stoljeća st. e.). Kako je
Bosna izuzetno bogata zlatom, srebrom, bakrom, željezom itd., Iliri s ovog područja su stekli znatnu
prednost u odnosu na svoje susjede pa je to razlog da se Bosna i Hercegovina smatra njihovom
centralnom kulturnom i političkom zonom. Bosnu su, naime, naseljavala najpoznatija i najjača
ilirska plemena. Jedno od njihovih glavnih središta nalazilo se na Glasincu nedaleko od Sarajeva.
Sjeverozapadnu Bosnu naseljavali su Japodi, sjevernu Mezeji, istočnu Dindari, zapadnu Dalmati,
srednju Desidijati, južnu Daorsi i Ardijejci itd.9*
Tokom I milenija st. e. za bosanskohercegovačke Ilire desila su se tri velika događaja koja su
odredila njihovu daljnju sudbinu. Od VII stoljeća st. e. počinju kontaktirati sa Grcima pa se
uspostavljaju obostrane kulturne i trgovačke veze. To je za Ilire imalo veliki značaj jer su ih Grci
uveli u historijsko doba. Pod njihovim utjecajem Iliri počinju kovati novac, susreću se s pismom, od
njih preuzimaju savršeniji oblik društvenog organiziranja i druge tekovine visoke helenske kulture.
Iz tog vremena potječu i prvi pisani podaci o našoj zemlji i njenim stanovnicima. Time započinje
historijsko doba bosanskohercegovačkih zemalja.
Drugi važan događaj veže se za prodor Kelta (Gala), prastanovnika današnje Francuske i sjeverne
Italije. Oni su početkom IV stoljeća st. e. provalili na Balkanski poluotok kojom prilikom je jedan
njihov dio napao bosanske starosjedioce. Vođeni su dugi i teški ratovi o čemu nas dosta opširno
obavještavaju grčki pisci. Njihov prodor u Bosnu prouzrokovao je velika pomjeranja tamošnjih
plemena. Iz srednje Bosne potisnuli su Autarijate koji su se uputili u istočnu Hercegovinu i
današnju Crnu Goru. Od njih potječe naziv rijeke Tare. Pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji
tok Neretve (od Konjica na jug),pomjerilo se niz Neretvu i zaustavilo na dijelu primorja i južne
Hercegovine od ušća Neretve do Boke kotorske. Tu su kasnije stekli veliku moć pa su osnovali
kraljevstvo koje je dugo predstavljalo bitan politički faktor na srednjem Jadranu.10*

Stopedesetogodišnji rat protiv Rima

Najvažniji događaj u historiji bosanskohercegovačkih Dira bio je stopedesetogodišnji rat protiv

Rima i njihovo konačno pokorenje s te strane (I stoljeće n.e.). To je predstavljalo veliku prekretnicu
u njihovom životu. Pod rimskom vlašću ostali su duže od 500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su
sudbinu ostalih pokorenih naroda objedinjeni moćnim Rimskim Carstvom koje se prostiralo od
današnjeg Maroka na zapadu do Irana na istoku, i od Velike Britanije na sjeveru do današnjeg
Sudana na jugu.
Zahvaljujući rezultatima arheoloških iskopavanja i djelima grčkih i rimskih pisaca, dosta smo dobro
obaviješteni o izgledu, načinu života, društvenom poretku i kulturi tih starobosanskih starosjedilaca.
Sasvim je izvjesno da su Iliri pripadali indoeuropskoj grani naroda, srodnih precima današnjih
Francuza, Nijemaca, Španjolaca, Grka, Iranaca, Hindusa itd. Grčki i rimski pisci ih opisuju kao
visoke, riđe, spretne, ratoborne i slobodoljubive ljude. U historijsko doba živjeli su u plemenima
kojih je bilo na desetine. Povezivala ih je krvnai jezička srodnost. Osnovno zanimanje bilo im je
stočarstvo. Zahvaljujući obilju ruda koje su im osiguravale dovoljno metala za izradu oružja, i još k
tome gorštaci, bili su neustrašivi ratnici. To je razlog da je moćni Rim protiv njih vodio stoljetne
iscrpljujuće ratove.

Korijeni multietničke, multivjerske i multikulturne Bosne

Rimsko osvajanje Bosne znatno je izmijenilo njenu etničku sliku. S dolaskom Rimljana započeo je
proces koji je Bosnu doslovno pretvorio u multietničku, multivjersku i multikulturnu zemlju. Rim je
već tokom osvajanja doveo na ovaj prostor veliki broj vojnih jedinica koje su bile sastavljene od
pripadnika raznih naroda sa raznih strana prostranog Rimskog Carstva. Za vojskom su došli
činovnici, trgovci, radna snaga (robovi), zanatlije i dr. Mnogi od njih su ovdje stalno ostali. O tome
9* A. Stipčević, Iliri, Zagreb 1974., p. 36 - 41; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Djela, knj. LXVI, Centar za balkanološka
ispitivanja, knj. 6, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988., p. 31 i d.
10* F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardijeja, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, knj. VII - 1, Beograd 1963., p. 71 - 84;
isti autor: Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, Djela, knj. XXX, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1., ANUBiH, Sarajevo
1969., p. 60 i d.
svjedoče brojni nadgrobni spomenici na kojima se skoro uvijek navodi etnička pripadnost umrlog.
Tako smo saznali da su u antičko doba uz starosjedilačke Ilire u Bosni živjeli i Rimljani, Italici,
Gali, Germani, Britanci, Egipćani, Sirijci, Grci, Iranci itd.
Prisustvo stranaca potvrđuju i vjerski (kultno-votivni) spomenici. Svaka od nacionalnih skupina
donosila je svoje vjerske predstave pa se tako stvorilo multivjersko društvo. Evidentirane su čak 24
razne vjere i desetine raznih božanstava.11*
Prisustvo stranaca nije narušilo etničku kompaktnost starosjedilačkog ilirskog stanovništva. Oni su
za sve vrijeme rimske okupacije uglavnom ostali stanovnici sela i malo su saobraćali i miješali se sa
strancima. Romaniziranih (civiliziranih) Ilira bilo je malo. Njih su uglavnom činili isluženi vojnici
koji su se po odsluženju 20 - 30-godišnjeg vojnog roka vraćali u svoj zavičaj inastanjivali u
gradovima. Takvi su živjeli po rimskim uzorima, uključivali se u javni život, i obično se ženili
strankinjama. Njih je, međutim, bio mali broj i oni nisu utjecali na etničko raslojavanje svojih
sunarodnjaka.

Slom antičke civilizacije i Bosna

Kraj rimskog prisustva i slom antiičke civilizacije, do čega je došlo krajem VI i početkom VII
stoljeća n.e., bili su sudbonosni i za bosanskohercegovačko područje i njegove starosjedioce. To je
bilo praćeno prodorom brojnih znanih i neznanih hordi, plemena i naroda koji su posvuda rušili,
palili, pljačkali i ubijali. Na taj način nestalo je svega što je na ovim prostorima do tada postojalo i
što je stvarano više od pola milenija. Sa zemljom je sravnjeno više od 100 gradova, a svi su bili
građeni po standardima visoke rimske civilizacije, opremljeni tekućom vodom, kanalizacijom,
sistemom centralnog grijanja itd. Zapisi suvremenih pisaca podrobno opisuju stravična zbivanja
koja su pod konac antičkog doba zahvatila Evropu. Balkan je u tome imao posebno mjesto, a u
njemu, pak, Bosna.
Na udaru barbarskih zavojevača prvo su se našli stanovnici gradova. Oni koji nisu uspjeli pobjeći,
nestali su u plamenu svojih kuća i gradova. Iskopavanja ruševina iznose na vidjelo stravična
svjedočanstva onoga što se ovdje dešavalo u doba seobe naroda (kraj VI i početak VII stoljeća n.e.).
Skoro u svakoj ruševini nailazi se na sloj gareži a u njoj ljudske kosti,polomljeni inventar, vrhovi
strjelica i sl. Pustošenja su bila tolika da se na većini takvih mjesta nije nikada više obnovio život.
Od naroda za koje se pouzdano zna da su najviše učestvovali u napadima, pustošenju i pljačkanju
bosanskohercegovačkog prostora bili su Vizigoti, Ostrogoti, Avari i Slaveni. Oni su u velikoj mjeri
izmijenili dotadašnju etničku sliku ovog prostora. Njihove žrtve su uglavnom bili gradski
stanovnici, a njega su najvećim dijelom činili stranci, dok su starosjedioci živjeli po vrletnim selima
pa su bili manje izloženi stradanjima. Bosna je u takvim okolnostima i u takvom stanju ušla u
srednji vijek. Isti je slučaj, manje - više, bio s čitavim Balkanskim poluotokom.

II. DOBA SREDNJEG VIJEKA

Čija je Bosna

Jedan od najsloženijih problema koji se veže za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se na

doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli
prostor današnje Bosne i Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historičari koji su
se bavili srednjovjekovnom bosanskom poviješću. Ono pored naučnog ima i politički značaj. Na
njegovoj tendencioznoj interpretaciji građene su sve političke aspiracije stranaca prema Bosni. Pri
tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske historičare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i
nekritički u svome pristupu izučavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i drugi su bez ikakvog
uporišta u izvornoj gradi iznosili proizvoljne i ničim utemeljene zaključke koji su u mnogo
slučajeva imali dalekosežne političke posljedice za Bosnu. Hrvatski povjesničari su, naime, bez
11* E. Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977.
ikakve rezerve tvrdili da su Bosnu u doba seobe naselili Hrvati, daje to hrvatska zemlja i daje sve u
njoj hrvatsko.12* Srpski historičari tvrde, pak, suprotno. Po njima, Bosnu su naselili Srbi, pa je
shodno tome etnički, kulturno i politički pripadala Srbiji i Srbima.13* Državne politike tih zemalja
su na takvim teorijama izgradile svoje tobožnje "povijesno", odnosno "istorijsko" pravo na
Bosnu.Kako za jednu te istu stvar ne mogu postojati dvije istine, jasno je da nijedna od tih strana
nije u pravu.
S Bosnom se, naime, u vrijeme doseljenja Slavena na Balkan desilo nešto što srpski i hrvatski
historičari nisu nikada pokušali uzeti u obzir ni kao mogućnost a kamoli kao činjenicu. Mnoge
okolnosti, naime, govore da je Bosna ustvari bila zaobiđena u slavenskoj najezdi. Njen brdsko -
planinski karakter omogućio je starosjediocima da se spase ispred zavojevača, čega su bili lišeni
stanovnici ravničarskih krajeva. Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima došlim iz ravničarske
postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, i treće, što je, bez sumnje, bilo odlučujuće, Slaveni su
ovdje naišli na otpor starosjedilačkog stanovništva. U pitanju je gorštačka populacija za koju se
tradicionalno veže visoka borbenost. Tome treba dodati još jedan bitan faktor. Obilje ruda
osiguravalo je starosjediocima dovoljno metala za izradu oružja, bez kojeg nema odbrane.

Ilirski korijeni

Da je slavenska najezda dobrim dijelom zaobišla Bosnu potvrdili bi i rezultati arheoloških

istraživanja. Oni pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki, tipični slavenski nalazi kao što
sunastambe, grobovi, oruđe, oružje, nakit i dr., za razliku od susjednih zemalja gdje su takvi nalazi
česti i brojni. Evidentirani slučajevi uglavnom potječu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i prema
morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali pokušaji prodora slavenskih zavojevača. I
oni nalazi koji su označeni slavenskim dosta su upitni. Većina arheologa pojedine nalaze bez
dovoljno kritičnosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava koja je u arheologiji dosta
česta i istraživače može lahko zavesti. Može biti u pitanju retardirano umjetničko oblikovanje ili
refleks koji zrači sa strane. U takvim slučajevima objekti materijalne kulture mogu biti potpuno
identični s onima iz bližeg ili daljeg okruženja a da nisu u pitanju etnička preslojavanja izvedena s
ove ili one strane.
Na koncu treba uzeti u obzir činjenicu da se Bosna nije uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj
najezdi. U nastalom metežu koji je zahvatio čitav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez
sumnje, uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno
naselili. Takvisu, međutim, predstavljali kap u moru u odnosu na starosjedioce.
Okružena sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom (Crnom Gorom),
Bosna nije mogla trajno zadržati svoju etničku i kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe
smirilo, otpočeo je neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski starosjedioci kao
manjina bili u podređenom položaju naspram svog slavenskog okruženja. S trgovinom dolazili su
kulturni utjecaji (Jezik, pismo, običaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu toliko
slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu izgledala kao tipična slavenska zemlja iako u
suštini to nije bila.14*

Doba mraka

Nakon burnih zbivanja koja su pratila slom antičke civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski
poluotok, Bosna ulazi u najmračnije razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je trajao skoro 300 godina,
odnosno od 7. do 10. stoljeća. Kroz to vrijeme nema ama baš nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono
nešto malo arheoloških spomenika ni u kom slučaju ne može nadoknaditi pisanu gradu. Skoro da je
isti slučaj s ostalim okolnim zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vršila konsolidacija doselje-
12* V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 43; T. Smičiklas, Povjest Hrvatske, I, Zagreb 1882., p. 157 i d; V. Klaić, Povjest Hrvata, sv. I,
Zagreb 1899., p. 32 i d; O. Knezović, u "Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., p. 173 - 174, 188; D. Mandić, Bosna i
Hercegovina, sv. I, Državna i vjerska pripadnost srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Chicago -Rim 1978., p. 203 i d; P. Živković, Etnička i
vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća, Sarajevo - Mostar 1996., p. 5,10 i d.
13* V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940., p. 104, 135; S. Ćirković, Istorija srednjovekovne Bosne, Beograd 1964., p. 34, 39.
14* O tome: E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995., p. 26.
nih slavenskih plemena koja su se konačno razmjestila i stabilizirala u onom rasporedu kako ih
vidimo u 9. i 10. stoljeću.
U to vrijeme Bosna je jamačno prolazila kroz proces slavenizacije. To je bilo tako radikalno da se u
prvim vijestima počev od 10. stoljeća pa nadalje, ona ni po čemu ne razlikuje od susjednih
slavenskih zemalja kakva je bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj se govori slavenskim jezikom,
piše se slavenskim pismom, osobna imena su slavenska itd. Bitno je međutim napomenuti da se već
tada Bosna navodi kao zasebna geografska i politička cjelina, a njeni stanovnici kao zaseban narod.

U slučajevima kad neki od onovremenih pisaca daje drugačije podatke o Bosni, to ne mora značiti
da oni oslikavaju stvarno stanje na terenu. Većina starih pisaca su koristili podatke iz druge ruke,
prema nečijim kazivanjima, a mnogo toga su i pogrešno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu.
Neki pisci, naprimjer, čak u 11. stoljeću ne prave razliku između Srba i Hrvata. Tako bizantski pisac
Ivan Scylices iz sredine 11. stoljeća u djelu "Epitome historion" doslovno kaže: "Narod Srbi, koje
također zovu Hrvati".15*
Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su takoreći graničili sa Bizantom i Italijom, šta su
onda mogli znati o zabačenoj brdsko - planinskoj Bosni i njenom narodu.

Bosanci - narod zemlje Bosne

Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku živio jedinstven bosanski narod zvan
Bošnjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako
Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugačije. Njezin naziv je
predslavenskog korijena. Nauka je već davno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala otprilike
Bassania, kako se to može pročitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem, što
se odnosi na rijeku Bosnu).
Utvrđeno je i to da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilačkih Ilira. Zahvaljujući grčkom
historičaru Apijanu iz I stoljeća n. e., saznali smo da je u antičko doba u Bosni živjelo jedno ilirsko
pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili
srednjovjekovni Bošnjani, odnosnoBosanci. Ustvari, riječ je o jednom te istom narodu istog imena s
kontinuitetom od preko 2.000 godina. Kako je svugdje bio slučaj da toponim odgovara etnonimu,
pa tako Galia zemlja Gala, Germania zemlja Germana ili Trakia zemlja Tračana i sl., takav je bio
slučaj i s Bosnom: Bassania zemlja Bassana, odnosno Bosena. U procesu slavenizacije od Bassania
je nastao naziv Bosona, a potom Bosna, a od naroda Bassani (Boseni) nastali su srednjovjekovni
Bošnjani. Iz tog naziva razvio se suvremeni oblik Bošnjaci, odnosno Bosanci.
Proces transformacije iliro – rimskog naziva Bassania u Bosna i od Boseni ili Bassani u Bošnjani,
odnosno Bošnjaci i Bosanci, može se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj gradi. Bizantski
pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljeća Bosnu naziva Bosona, a kasniji latino - talijanski
dokumenti donose razne varijante tog naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl. Jasno
da je svaki narod izvorni iliro - romanski naziv prilagođavao svom izvornom izgovoru, isto tako
kako je pod slavenskim jezičkim uplivom nastao suvremeni oblik Bosna,Bošnjani, Bošnjaci i
Bosanci.16*

Mitovi i povijesna zbilja

U naučnoj literaturi nije se nikada ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne
Bosne. Ono što je napisano o tome potječe od srpskih i hrvatskih povjesničara. Većina ih je,
međutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu gradu iznijela sasvim decidne zaključke.
15* F. Šišić, Povijest Hrvata, Zagreb 1925., p. 277.
16* O tome: E. Imamović, o. c, p. 23 - 25.
Za njih se može reći da su više izraz njihovih nacionalističkih predrasuda nego su u pitanju naučno
utemeljene konstatacije. Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Iako su obje strane
koristile istu izvornu gradu iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na
neutemeljenost njihovih teorija. One su međutim ušle u historiografiju pa se već dugo prenose iz
knjige u knjigu kao historijska činjenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak, kao takve one se
još uvijek uče u školama, i to na svim nivoima, od osnovnog i srednjeg do fakultetskog
obrazovanja.
Glavno uporište srpskim i hrvatskim historičarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno
Hrvati, predstavljaju dva izvora. Prvi je spis "De administrando imperio" (O upravljanju državom),
koji potječe iz 10. stoljeća od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, a drugi je "Ljetopis"
Popa Dukljanina iz 12. stoljeća. Iako se u tim djelima nigdje izričito ne navodi da su Bosnu naselili
jedni ili drugi, dotični historičari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporište u njihovim
teorijama.
Historijska kritika je već davno dala sud o valjanosti onoga što pišu Porfirogenet i Pop Dukljanin.
Opći zaključak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvođenje historijske rekonstrukcije. Oba
govore o događajima koji su se zbili nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi
narodnih predanja. Historijska kritika nalaže krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza
Porfirogenetova spisa pokazuje da je njegov sastavljač jednostavno kupio podatke iz raznih
razdoblja i slagao ihkronološkog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i
netačnosti.17*
Isti je slučaj sa Popom Dukljaninom.18* Izvlačiti historijske zaključke iz grade ovakvog karaktera,
kako su to činili srpski i hrvatski historičari, ne samo da je naučno neprihvatljivo nego je i opasno.
Takvi zaključci su veoma plodno tlo za rađanje nacionalističkih ideologija i veliko-državnih
pretenzija na tuđe teritorije što u kriznim vremenima može dovesti do nesagledivih tragedija među
zemljama i narodima. Bosna je već nekoliko puta u svojoj daljoj i bližoj prošlosti osjetila na svojoj
koži težinu takvih pseudo-naučnih teorija.

Bosanski franjevci brane bošnjaštvo

Protiv takvih teorija dizali su, međutim, veoma oštar glas učeni Bošnjaci, a među njima i pojedini
franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Knežević (rođen u Varcar-Vakufu). On je još u
prošlom stoljeću s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom
domovinom. Uopće, Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se
reći da je ustvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku živih polemika
srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga "čija je Bosna", fra Anto Knežević je 1871.
godineobjavio u zagrebačkom "Zatočeniku" raspravu u kojoj pobija aspiracije Mađara, Srba i
Hrvata na Bosnu, pa kaže: "Žao mi je na Mađare ali mi je žalije na ... jednakokrvnu bratju Srbe i
Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a
Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pa ko Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu
ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; doćim četvrti proglasiše
da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su
prazna imena, izmišljenja od nekih zanešenjakah".19*
Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u
brošuri "Spor između Srba i Hrvata" napisao ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna
prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: "Amo k nama, vi ste Srbi". Kad to opaziše
Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: "Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati".
Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego što bi se odlučili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo im se, da
vide da li jeta hitnja "bratska ljubav" ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno,
logično, sasma logično, dođoše do zaključka: "Ni amo ni tamo, već svak za se".

17* O tome: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IL Srpska Akademija nauka i umetnosti, pos. izd., knj. CCCXXIII,
Vizantološki institut, knj. 7, Beograd 1959., p. 4 - 5; Sredi: F. Šišić, o. c, p. 234 i d.
18* Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950., p. 11 - 36
19* A. Knežević, Pad Bosne, Senj 1886., p. 7 - 8.
Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju "dva naroda", a jezik im je jedan,
zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili "treći narod?"
Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im "dva" imena, zašto ne bi i mi, kad
nam je ime drugačije nego li njihovo, bili "treći narod?"
Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi
vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili "treći narod"?
Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici,
zašto ne bi i mi, kad smo muhamedanci, bili "treći narod"?20*
Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali još žešće, pa tako mladobosanski
srpski ideolog Pero Slijepčević piše 1910. godine: "Mladi narodni rad smije da zna među domaćima
samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude - po toj žalosnoj politici -
bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, već samo srpsko
hrvatski".21*
Pojedini franjevci su čak u javnim glasilima odrješito ustajali protiv toga da se bosanski katolici
počinju nazivati Hrvatima, tumačeći da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se "kao Bosanci imaju
mnogo većim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati."22*
Slično je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamašnog djela o Bosni
tog vremena T. Herkalović, zapisao je da se "tekar od tog vremena (1862. g.) počinju pravoslavci
zvati Srbima",23*, a fra Grga Martić je s time u vezi zapisao da "onda (1848. g.) još nije bilo
srpstva u Bosni", te da se "istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-paše (1860-1869. g.) na
sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini".24*
Šezdesetih godina prošlog stoljeća srpski nacionalisti su u Bosni osnovali naročito društvo sa
sjedištem u Sarajevu, s ciljem da se širi srpsko ime. Članovi su bili učitelji, trgovci, popovi i dr, i
posvuda su propagirali pravoslavcima da se ubuduće ne zovu "Vlasi", "Rkači" ili "Rišćani", nego
"Srbi". S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vaše Pelagića upućena školama i učiteljima. Tu
između ostaloga stoji: "Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku
diečicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje
odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju
kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru".("Obzor",
br. 78, od 19. III 1911.).
O svijesti bosanskih franjevaca da se nacionalno osjećaju Bošnjacima i da to svoje opredjeljenje
prenose na svoje vjernike, razočarano je svojevremeno pisao hrvatski javni djelatnik Ivan Radić,
koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim bilješkama je između
ostaloga zapisao: "U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je
Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio:
Bože moj što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i
živinče".25*

Doba bezimenih banova

Da je Bosna već u ranom srednjem vijeku bila zasebna i samostalna država s posebnim (bosanskim)
narodom svjedoče između ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja.
Sredinom 10. stoljeća srpski župan Časlav je zauzeo sjeveroistočni dio Bosne. Nakon toga, tek štose
oslobodila, Bosnu je napao hrvatski kralj Krešimir II, iza toga dukljanski vladari itd. Izvorna građa
je zabilježila da su i tada na čelu Bosne stajali banovi. Prilikom napada Hrvata 968. godine tadašnji
bosanski ban je pod velikim pritiskom morao izbjeći iz Bosne i sklonio se u Madžarsku.Sedamdeset
godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u ratu s dukljanskim kraljemBodinom
(1042.g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se
kaže"ban bosanski" pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom bezimenih banova.
20* Ild Bogdanov (Josip Ljubić), Spor između Srba i Hrvata, Zadar 1895.
21* P. Slijepčević, Stara i nova kultura, Kalendar Prosvjete za godinu 1911, Sarajevo 1910.
22* To se odnosi na fra Antu Kneževića. (Sredi: S. Arnautović, "Hrvatski dnevnik", od 30. augusta 1917. g. Zagreb.
23* T. Herkalović, Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina, Zagreb 1906., p. 17 - 19.
24* Fra G. Martić, Zapamćenja, Zagreb 1906., p. 10, 43.
25* I. Radić, Iz mog putovanja po Bosni, "Slobodni dani", 14. ožujak 1923., Zagreb.
Iz 12. stoljeća potječe dragocjen podatak o Bosni i njenom narodu. Zabilježio ga je bizantski
ljetopisac Cinam. Opisujući rat između Mađara i Bizanta (1154. g) u kojem je učestvovao i
bosanski ban Borić na strani Mađara, za njega kaže da se sa svojom vojskom borio kao saveznik
mađarskog kralja, napominjući usput da se njegova Bosna proteže sve do Drine i tu graniči sa
Srbijom. Dalje kaže da su Bosanci (Bošnjani) narod koji živi samostalno, da imaju svoje običaje,
uredbe, kao i svog vladara.26*
O stanovnicima srednjovjekovne Bosne izvorna građa nije baš obilata. Sasvim je izvjesno,
međutim, da je to bio etnički kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju jedinstvenim
imenom Bošnjani. Teško je reći koliko je u Bosni bilo slavenskog življa, ali ga je bez sumnje bilo
jer se tokom stoljeća svakako doseljavao na ovaj ili onaj način. Kad se Bosna od 12. stoljeća počela
otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog stanovništva je bio još veći. U tome su prednjačili
trgovci, zanatlije, umjetnici, diplomatski emisari i dr. Najviše je bilo Dubrovčana, o čemu govori i
Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jamči osobnu i imovinsku sigurnost u svojoj "vladaniji"
(državi).
Preseljavanja stanovništva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do toga je najčešće
dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustošenja, epidemija, velikog priraštaja stanovništva itd. U
Bosni je bio još jedan bitan faktor koji je izazivao česta pomjeranja stanovništva. Bili su to vjerski
progoni bogumila koji su ispred križara bježali i sklanjali se i izvan zemlje.

Pomjeranje stanovništva

Bosnu su u srednjem vijeku često pogađale i nerodne godine. U najgorem sjećanju ostale su 1338,
1339, 1356, 1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U Dubrovačkom arhivu ima puno grade koja
podrobno opisuje te nesreće. Dešavalo se da je izgladnjeli narod išao potražiti spas izvan zemlje.
Tako su 1456. godine skupine Humljana (Hercegovaca) došle na teritorij Dubrovačke Republike.
Ona im je, međutim, uskratila pomoć pa se izgladnjeli narod morao nastaniti po pećinama, hranio se
žirom, travom i korijenjem.27*

U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila još jedna teška nesreća. Izbio je požar u kojem su
izgorjele skoro sve šume. Bio je tolikih razmjera da se nije ničim mogao ugasiti. Pustošio je dotle
dok se nije sam od sebe ugasio.

Pomjeranje i preseljavanje stanovništva uzrokovale su i druge pojave. Kada su snažni vladari ban
Stjepan II i kralj Tvrtko I započeli proširivanje bosanskih granica, u novoosvojene oblasti su
krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su to uglavnom stočari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila
je Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska ispasišta. Oni su i ranije tamo
tjerali stoku ali s puno teškoća koje su im pravile tamošnje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se
bosanski katuni već u 14. stoljeću. Činili su ih stočari iz jugoistočne Bosne i istočnog Huma.
Razlikovali su se od dalmatinskih starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih
gradova Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik, Radmil i sl.), dok
hrvatski starosjedioci imaju kršćanska imena (Nikola, Petar, Pavle i sl.).

Izvorna građa pokazuje da su se bosanski stočari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443.
godine zabilježeno njihovo prisustvo čak na otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo često nose ime
Bosna, bilo da se radi o muškim ili ženskim članovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva
spominje se izvjesna Bosna, nazvana tako po zemlji iz koje je došla, a bila je supruga izvjesnog
zadarskog građanina zvanog Stanko.28*

26* V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 51, nap. 19, 21.
27* K. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, knj. II, Beograd 1952., p. 419.
28* B. Hrabak, Naseljavanje hercegovačkih i bosanskih vlaha u Dalmatinsku zagoru u XIV, XV i XVI veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i
Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 83.

Starosjedioci i stranci
Kako je god izvan Bosne bilo Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Među njima je bilo najviše
Hrvata i Srba, budući da je riječ o pripadnicima naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o
neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata. Povremena
osvajanja i kratka prevlast ove ili one strane nije značila trajno priključenje Bosne tim zemljama niti
je mogla uzrokovati značajnije etničko preslojavanje s tih strana. Pripadnika srpskog i hrvatskog
naroda u Bosni je bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo
seljakanja i prelaženja granica, osobito ako je u pitanju stočarski dio stanovništva.

Izvorna građa je sasvim jasna o etničkoj pripadnosti stanovnika onovremene Bosne. Svi spomenici
isključivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz
izvornegrade dobro poznati Bošnjani, koje dokumenti vjerojatno s razlogom često nazivaju i
Dobrim Bošnjanima. Kako su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci
narod Bosne.

U Bosni se najviše Srba naselilo kad je južni dio zemlje (Hum) osvojio srpski car Nemanja (druga
polovica 12. stoljeća). Od tada pa do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio podSrbima. U
tom je razdoblju (1219. g.) u Stonu - glavnom gradu Huma, osnovana srpska pravoslavna
episkopija. To je znatno podstaklo širenje pravoslavlja na prostoru današnje južne i istočne
Hercegovine. Tu vjeru, međutim, ne treba isključivo vezati za pripadnike srpskog naroda na ovom
prostoru. Jamačno je odranije postojao izvjestan broj Bošnjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada
su sa doseljenim Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu Bosne. Njihov broj je
međutim još uvijek bio simboličan.

Nakon što je ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i pravoslavne episkopije
u Stonu. Njen rad je ustvari već ranije zamro zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snažan da je
iz Stona na koncu izbjegao i posljednji kaluđer. Nakon toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj
episkopiji u Stonu gubi svaki trag.29*

Neutemeljene aspiracije
Bosna je sačuvala svoje starosjedilačko stanovništvo u punoj etničkoj kompaktnosti sve do sredine
15. stoljeća, odnosno do dolaska Turaka. Tome je najviše doprinijela geografska izoliranost zemlje i
njene prirodne granice koje zaokružuju strogo definiran geografski prostor smješten između tri
velike rijeke: Une, Drine i Save i mora. Unutar tih granica već se u prethistorijsko doba formirala
kulturna i etnička, a potom i politička potpuno izdvojena kompaktna zajednica sa svim svojim
specifičnostima.

U srednjovjekovnoj Bosni bila je veoma jako izražena svijest o nacionalnom i teritorijalnom

jedinstvu. To je najbolje izraženo riječima dijaka bana Stjepana II koji je na kraju jedne povelje
sastavljena 1325. godine ponosno dopisao da ie on dijak bana "koji držaše od Save do mora, od
Cetine do Drine".30*

U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom stanovništvu neki pisci iznose određene zaključke
bez dovoljno kritičnosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne bosanske oblasti kao što
su područja današnjeg Bihaća, Cazina, Kladuše, Huma, oblasti Duvanjskog, Glamočkog i
Livanjskog polja, ili sjeveroistočne dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato što su došli u sastav
bosanske države tek u 14. i 15. stoljeću, tvrdeći da su do tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome
se zaboravlja činjenica da su sve stare države nastajale etapno i da su tek u završnoj fazi dobile
konačnu teritorijalnu fizionomiju. Do tada su se između državnih jezgri nalazili teritoriji tzv "ničije

29* B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990., p. 41.
30* M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1990., p. 80 i 349
zemlje" (teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one političke organizacije. Osim
toga, treba razlikovati pojam "geografskog", "etničkog" i "političkog".

Zemlja jedinstvenog etničkog prostora, kakva je bila Bosna, u procesu političkog organiziranja
zadržala je svu svoju kompaktnost. Ne znači, naime, da Bosni nisu oduvijek pripadale i one njene
oblasti koje su priključne državnom jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala
od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira što je bosanska država u to vrijeme obuhvaćala
samouži prostor današnje srednje Bosne. Riječ je o političkom objedinjavanju etničkog prostora
pošto je u navedenim granicama odranije živio jedan te isti narod - Bošnjani.

I susjedne države su prošle sličan politički razvoj. Hrvatska država je, naprimjer, nastala iz jezgra
koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla politička moć tako se i teritorijalno širila pa je na
koncu u njen sastav ušla i Panonija (Slavonija), koja je također bila naseljena Hrvatima. Tako je
nastala dalmatinsko - panonska hrvatska država. Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak.
Od susjednih država se razlikuje utoliko što predstavlja prastari strogo omeđeni geografski i etnički
prostor koji je dobio tu fizionomiju još u prethistorijsko doba.

Dolazak stranaca u Bosnu

Stranci su dolazili i boravili u Bosni raznim poslovima i dužnostima,najčešće kao trgovci, zanatlije,
crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su njihovi boravci po pravilu bili privremeni,
bilo je slučajeva da su neki od njih trajno ostajali. Među takvim je najviše bilo trgovaca i zanatlija.
Trgovci su bili prvi koji su počeli zalaziti u Bosnu privučeni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U
tome su pionirsku ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio životno
zainteresiran za bosansko tržište i vremenom je postao glavni trgovački partner Bosne. Na
bogatstvu stečenom trgovinom s Bosnom izgrađena je njegova ukupna moć i blagostanje.

I Bosna je mnogo ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata u svijet. Zbog
tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna Dubrovčana. Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U
većim naseljima postojale su njihove kolonije koje su imale određenu autonomiju - svog čelnika
(konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U Zvorniku je između 1415. i 1431. godine registrirano
640 dubrovačkih građana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435. godine 300.
Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio blizu pet stotina.31*

Njihovo mnoštvo, međutim, nije utjecalo na promjenu nacionalne strukture domaćeg stanovništva.
Iako su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i više godina, malo ih je trajno ostajalo u Bosni.
Ženidbe s domaćim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih razlika. Oni su, naime, bili katolici a
bosanska sredina je mahom bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno
podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sačuvaju svoja specifična kulturna i etnička
obilježja. Druga po brojnosti kategorija stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije.
Na poziv bosanskih vladara iz Njemačke su u 14. stoljeću došli brojni rudari (Sasi), vrsni stručnjaci.
Najviše ih je bilo u Fojnici i Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno ostali.
Vremenom su se potpuno utopili u domaću sredinu i tako izgubili svoja etnička obilježja.32*

Pored Nijemaca i Hrvata (Dubrovčana), izvorna građa je zabilježila prisustvo stranaca i iz drugih
zemalja - Grka, Talijana, Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni Mlečani i Fiorentinci. U Srebrenici
je bilo i Turaka, i to puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabilježeno je i prisustvo Cigana.
Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u većim skupinama već u 14. stoljeću. U jednom arhiv –

31* D. Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978., p.159-164.
32* D. Kovačević, o. c, p. 228 - 229.
skom spisu iz 1442. godine u Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio
trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovačkom prostoru veže se za dolazak
Turaka u ove krajeve.

Izgled i narav srednjovjekovnih Bošnjana

O tome kako su fizički izgledali srednjovjekovni Bošnjani ponešto saznajemo iz izvorne grade kao
što su likovne predstave na stećcima, rukopisne ilustracije, portreti, opisi suvremenika, analiza
posmrtnih ostataka itd. Opći zaključak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje
karakteriziraju gorštake: krupan stas, nabijeno tijelo, hitri i okretni, neustrašivi, vrsni ratnici i
pronicljivi.
Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sačuvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih
vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautovićima kod Visokog pronađeni su ostaci kralja Tvrtka.
Jedan od nađenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer čak 3,5 cm. Može se zamisliti kolika
ga je ruka nosila. Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića suvremeni ljetopisac je
zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedočanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i
Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi veličina
pronađenog oružja ispod stećaka kao i njihovi skeleti.33*
Srednjovjekovni Bošnjani su se vidno antropološki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. Mletački
povjesničar Danijel Farlati iz 18. stoljeća, pisac znamenite crkvene povijesti južnoslavenskih
zemalja, na osnovi starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci
koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju, razlikovali i isticali među tamošnjim
stanovnicima također likom i izgledom.34* To jasno ukazuje na njihovu antropološku osobenost u
odnosu na mjesne Hrvate.
Spomenimo da su se već u srednjem vijeku vodile rasprave u učenim krugovima o etničkom
porijeklu Bosanaca. Tako hrvatski učeni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijević, zvani
Tubero, piše oko 1500. godine ovo: "Ne slažem se s onima koji misle da su Bosanci i Slaveni istog
porijekla, i pored sličnosti u jeziku".35*
Vrijedno zapažanje o Bosancima donosi i Evlija Čelebija. Iako se to odnosi na Bošnjake 17.
stoljeća, zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bošnjana, za koje kaže: "Svijet ih
zove Bošnjacima ali oni više vole da se zovu Bosnevijama (Bošnjanima) ... zaista, kako im je jezik,
tako su i oni čisti, dobri i razumni ljudi".36*
Austrijski antropolozi su krajem opsežna antropološka istraživanja bosanskohercegovačkog
stanovništva. Oni su došli do rezultata koji pokazuju da veliki dio populacije, i to prije svega
muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropološke crte. Do istih rezultata je
došao poznati hrvatski arheolog Ćiro Truhelka. To je potvrdila i antropološka obrada skeleta
iskopanih ispod stećaka na raznim stranama Bosne i Hercegovine, što je obavljeno prije nekoliko
godina u organizaciji Balkanološkog instituta Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine.37* To sve govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva sačuvao svoje
predslavenske (ilirske) antropološke osobine do u kasni srednji vijek.
O naravi i karakteru naših srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa suvremenika. Važno je
istaknuti da se radi o strancima pa je njihov sud tim mjerodavniji. Svi jednodušno ističu njihovo
poštenje, pravičnost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore spomenuti
mletačkipovjesničar Danijel Farlati u opisu bosanskih izbjeglica u Splitu također hvali njihovo
poštenje, ispravno držanje i plemenitost, a onda kaže da su zbog toga bili svima "ugodni i mili".38*
33* O tome: E. Imamović, o. c, p. 51.
34* D. Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis 1751., p. 397.
35* J. G. Schwandtner, Scriptores rerum hungaricarum, II, Vindobonae 1746., p. 189 -192.
36* E. Čelebija, Putopis, Sarajevo 1979., p. 121.
37* Z. Mikić, Prilog antropološkoj strukturi skeleta iz nekropola sa stećcima u Jugoslaviji, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja,
ANUBiH, knj. XXIII / 21, Sarajevo 1985., p. 55 - 67.
38* D. Farlati, o. c, p. 397.
Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega Dubrovčani i Mlečani, iznose
jedinstven sud o njima. I oni na prvom mjestu ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Tim
vrijednostima ih je učila i njihova (bogumilska) vjera. Poštenje i dobrota Bošnjana bili su
poslovični. To je razlog što su ih suvremenici nazivali Dobrim Bošnjanima, kako se to može
pročitati na brojnim dokumentima. Tako su se i sami Bošnjani između se zvali, prvenstveno oni koji
su visokomoralnim načelima zaslužili da steknu i nose taj epitet.

Brak na bosanski način

Srednjovjekovni Bošnjani su bili neobični strancima i zbog svog braka, odnosno načina kako su ga
sklapali i kako su se prema njemu odnosili. Dok je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni brak, što je
podrazumijevalo crkveno vjenčanje ispred svećenika uz propisani ritual, u Bosni toga nije bilo. Kod
njih je bio na snazi građanski brak, sklapan na jednostavan način, bez vjerskog posredništva. On je
preteča braka koji su evropske zemlje uvele tek u naše doba. Kao takav već je u srednjem vijeku
dobio pravni izraz "matrimonium ad modus bosnensis" (brak na bosanski način). Stari Bošnjani su
se, naime, vjenčavali tako što je mladoženja pitao djevojku: "Hoćeš li mi biti dobra i vjerna?" (Si
eris mihi bona et fidelis), i kad bi ova odgovorila potvrdno, brak je bio sklopljen. U tim pitanjima
sadržano je ustvari ono osnovno što brak čini sretnim i čvrstim - vjernost i dobrota.

Riječ je o arhajskom obliku sklapanja braka praćenom paganskim običajima kojih u zvaničnoj crkvi
dakako nije bilo. To su preostaci prastarih društvenih odnosa koji su se sačuvali i u brojnim drugim
oblicima u brdsko - planinskoj Bosni. U literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim brakom.
Njegova neobičnost je bila i u tome što je ženi davao veliku slobodu i punu ravnopravnost. U Bosni
je bio toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli odreći čak ni oni koji su prelazili na katoličku vjeru.
Papinska kurija je na tužbe svojih izaslanika često šutke prelazila preko takvih pojava, vodeći
računa o specifičnostima Bosne koje je bilo nemoguće iskorijeniti.39*

Bogumilstvo - životna odrednica Bošnjana

Moralne osobine i način življenja srednjovjekovnih Bošnjana bili su u uskoj vezi s njihovom
vjerom. U našem narodu je poznata pod nazivom bogumilska vjera, dok se u dubrovačkim izvorima
naziva "Vjera bosanska". Sami Bošnjani su je nazivali "Naša vjera" ili "Naš zakon". Iako se
temeljila na kršćanskom učenju, sadržaj joj je bio u suštoj suprotnosti s učenjem zvanične crkve
zbog čega je proglašena herezom (krivom vjerom) i kao takva najoštrije je proganjana i
zabranjivana. Na Bosnu su stoljećima polazile križarske vojne daje iskorijene ali nije bilo uspjeha.
Bošnjani je se nisu htjeli odreći bez obzira na strahote koje su zbog nje trpjeli. Ta vjera ih je životno
nadahnjivala kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka i bila je njihova trajna odrednica.40*
Ova vjera je bila razlogom da su se srednjovjekovni Bošnjani rijetko rasno miješali s drugim
narodima, odnosno katolicima i pravoslavcima, kojima je pripadalo čitavo uže i šire bosansko
okruženje. Koliko god su katolici i pravoslavci zazirali od bogumila, ovi su još više zazirali od njih.
Vjerske razlike su iskrsavale kao problem i u slučajevima kada su bili u pitanju brakovi vlastele i
vladara. U krajnjim slučajevima pravio se neki kompromis, što je ipak predstavljalo rijetke iznimke.
To se uglavnom odnosilo na vladare, odnosno članove dvora, kad bi se, naprimjer, naše princeze
udavale na evropske dvorove, ili bi se koja katolička princeza udala na bosanski dvor.
Broj stanovnika srednjovjekovne Bosne

O tome koliko je srednjovjekovna Bosna imala stanovnika nema pouzdanih podataka. Uglavnom se
iznose paušalne procjene. Ako su u pitanju izvještaji suvremenika podaci su uopćeni i kao takvi
takoreći neupotrebljivi. Uglavnom je riječ o stranim putopiscima koji su prolazili Bosnom i koji to
pitanje dotiču uzgred. Tako austrijski putopisac Benedikt Kuripešić, koji je proputovao Bosnu 66
39* D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knj. 270,
Zagreb 1949., p. 149 -153; S. Jalimam, Studija o bosanskim bogumilima, Tuzla 1996., p. 161 -164.
40* E. Imamović, o.c, p. 167 - 215; S. Jalimam, o. c, p. 68 i d.
godina nakon njenog pada pod Tursku, odnosno 1530. godine, navodi da je
stanovništvo u nekim mjestima znatno opalo poslije dolaska Turaka. Za neka sela kaže da su prije
imala do 80 kuća a u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blažuj kod Sarajeva navodi da je u doba
bosanske samostalnosti to bila velika varoš, od koje je preostalo svega 10 -12 kuća. Kao razlog
opadanja broja stanovništva navodi kugu, ratna pustošenja i dr.41*
Određene podatke crpimo i iz izvještaja papinih izaslanika i drugih stranih dužnosnika koji su
dolazili i boravili u Bosni. Njihova pažnja je uglavnom bila usmjerena na bogumilski dio
stanovništva. Za njih često samo kažu da ih ima puno i to je sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236.
godine, u kojem hrabri usorskog kneza Sebislava, gospodara sjeveroistočne Bosne, koji je bio
pristao uz katoličku crkvu, kaže da je opstao među bogumilima kao ljiljan među trnjem. To je
aluzija na običaj bosanskih bogumila koji su sebe poistovjećivali sa ljiljanima, i zato papa poručuje
Sebislavu daje on ljiljan, iz čega proizilazi da su njegovi bogumilski zemljaci trnje.42*
Dominikanac Nikola Barbuci šalje 1459. godine iz Jajca izvještaj u Rim u kojem navodi da se
bosanski kralj Tomaš ne može sam boriti protiv Turaka zbog bogumila, koji "više vole Turke nego
kršćane, a malo da nije veći dio stanovništva bogumilski".43* Ovi i slični izvještaji samo aludiraju
na broj stanovnika srednjovjekovne Bosne, bez jasnih i preciznih navoda. Treba naglasiti da Bosna
u tom pogledu nije nikakav izuzetak jer tih podataka nema ni za ostale evropske zemlje.
Mora se imati na umu činjenica da je broj stanovnika posvuda, a posebno na Balkanu, bio dosta
skroman. Na to su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u ono vrijeme bila prekrivena gustim šumama,
čak i današnja Hercegovina, a ravničarski krajevi sjeverne Bosne (Posavina) bili su puni močvara.
Česteepidemije i sušne godine ili oštre zime, ratna pustošenja i dr. neprestano su prorjeđivali
stanovništvo.

Većina populacije živjela je po selima. Gradskih naselja bilo je malo. U vrijeme dolaska Turaka
(polovica 15. stoljeća) gradovi Visoko, Fojnica, Kreševo i Srebrenica imali su do 2.000 stanovnika,
a Goražde, Višegrad, Prača, Olovo i Foča ispod hiljadu. Porast stanovništva se veže za dolazak
Turaka kada je uslijedio napredak u svim sferama života.

Bogumili postaju muslimani

Sredinom 15. stoljeća u Bosni su se zbili događaji koji su za nju bili sudbonosni. Pod navalom
Turaka 1463. godine nestalo je srednjovjekovne bosanske države. To je predstavljalo veliku
prekretnicu koja se po važnosti i posljedicama može jedino porediti s događajima koje je izazvala
seoba naroda s kraja 6. i početkom 7. stoljeća kad su u ovim krajevima bile definitivno uništene
tekovine antičke civilizacije i kad su se Slaveni trajno naselili na balkanske prostore.
Tursko osvajanje Bosne odvijalo se pod okolnostima i na način kakav se nije ponovio ni u jednoj
drugoj zemlji koja je potpala pod tursku vlast. Iako je Bosansko Kraljevstvo predstavljalo jaku
državu, na opće iznenađenje suvremenika nije pružen očekivani otpor. O tome su pisali već
suvremenici i svi se slažu s konstatacijom da je to bilo u uskoj vezi s političkim prilikama u zemlji,
odnosno s vjerskim progonima bogumila. Iako su bili česti, sudbonosni su bili oni koji su poduzeti
neposredno pred najezdu Turaka. Tokom krvavih obračuna i stradanja, izemlje je izbjegao veliki
broj stanovnika. Oni koji su ostali u zemlji mogli su birati: preći na katoličku vjeru ili otići na
lomaču. Mnogi bogumili su prebjegli Turcima kod kojih su našli spas. Ovi su ih objeručke prihvatili
s namjerom da ih u potrebnom trenutku iskoriste za svoje političke ciljeve u pogledu Bosne. Kad su
Turci 1463. godine krenuli na Bosnu, nije je imao ko braniti. Oni koji su tokom progona nasilu
postali katolici sad su iskoristili priliku da se osvete za sve ono što su pretrpjeli tokom progona.
Narod je bio ljut na svoga kralja koji je prislonio uz njihove progonitelje - inkviziciju i križare, i
zato je ostao pasivan.44*
41* B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p. 18.
42* T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. IV, Zagreb 1906., p. 27
43* L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München 1914., p. 415 - 416.
44* O tome: E. Imamović, o. c, p. 209 - 211, 340 i d.
 U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki događaji koji su trajno odredili sudbinu Bosne i
njenog naroda. Predstavnici domaćeg plemstva i vjerske starješine s masama bogumilskog
stanovništva samoinicijativno su došli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga
gospodara. Tom prilikom su izjavili da od svoje volje žele preći na islam. Sve se desilo neočekivano
i na način daje i sultan time bio zatečen. Kao odgovor na sve to dao im jeneuobičajeno niz krupnih
povlastica koje su Bosni i njenom narodu, odnosno bivšim bogumilima, a sada novim
muslimanima, osigurale poseban status u Turskom Carstvu.45*

III. DOBA TURSKE VLADAVINE

Vjersko šarenilo Bosne

U Bosni je i prije dolaska Turaka postojalo izvjesno vjersko šarenilo jer je uz većinske bogumile
bilo nešto katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je i nadalje ostalo. Promjene su se zbile u tom
pogledu što su se bogumili pretopili u muslimane. Bosna je na taj način izgubila svoju staru vjeru s
kojom je živjela duže od pola milenija. I opet se desio fenomen koji je još jednom pokazao svu
neobičnost Bosne. Kako god su Bošnjani do tada bili nepokolebljivi privrženici bogumilske vjere
zbog koje su radije odlazili na lomaču nego je se odricali, sada, kada su primili islam, na isti način
su prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali punih pet stotina godina unatoč brojnim iskušenjima kroz
koja su za sve to vrijeme prolazili.
Kao da je Bosancima sama sudbina odredila da budu vječiti mučenici zbog svojih vjerskih
ubjeđenja. Uzimajući u obzir i bogumilsko razdoblje, iza njih je preko hiljadu godina patnji,
stradanja i borbe za vjerski i nacionalni opstanak. Tursko osvajanje Bosne znatno je utjecalo na
njeno stanovništvo. S obzirom da je Turska Carevina predstavljala kozmopolitsku zajednicu u kojoj
nije bilo vjerskih ni nacionalnih predrasuda, taj princip je bio primijenjen i u Bosni. Vojne i
ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su dovele kontingente vojnika, činovnika, zanatlija, trgovaca i
radnika koji su bili raznog nacionalnog i geografskog porijekla.
Zahvaljujući činjenici da je TurskoCarstvo predstavljalo naprednu i administrativno dobru
organiziranu državu, vodena je evidencija o svim zbivanjima, pa i o stanovništvu. Ti popisi
predstavljaju dragocjen materijal za proučavanje bosansko-hercegovačkog stanovništva kroz
razdoblje od preko četiri stotine godina.
Prve evidencije o bosanskohercegovačkom stanovništvu

Jedan od najvažnijih i najpouzdanijih izvora za izučavanje razvoja i porijekla stanovništva u

zemljama Evrope jesu matične knjige rođenih. U ranijim vremenima vodene su isključivo u
crkvenim institucijama. Popisi vjernika po parohijama javljaju se dosta kasno, tek u 16. stoljeću.
Prva uredba kojom se nalaže njihovo uvođenje donesena je u Parizu 1515. godine. Na koncilu
održanom u Tridentu 1563. godine donesena je naredba da se u svim parohijama vode spiskovi
vjernika (Status animarum), te knjige vjenčanih, krštenih i umrlih koje moraju sadržavati ime,
zanimanje i boravište upisane osobe. Papskom enciklikom (Rituale romanum) iz 1614. godine
zaveden je jedinstven sistem knjiga vjernika u čitavom katoličkom svijetu.46*
Ovaj vid evidentiranja pučanstva važan je i za Bosnu s obzirom da je i u njoj bilo katolika koji su u
svojim župama bili obuhvaćeni na ovaj način. Zbog čestih ratnih pustošenja i požara crkvenih
objekata većina ovih dokumenata je nažalost nestala. U svakom slučaju, oni imaju veliku vrijednost
jer su daleko pouzdaniji i sadrže više podataka od onovremenih državnih popisa stanovništva. Ti
podaci omogućavaju kvalitetnu analizu i kvantitativnu rekonstrukciju demografske slike na ovim
prostorima u svim segmentima. One daju podatke o strukturi stanovništva, dinamici rasta,
unutarnjim migracijama, priraštaju, obliku porodice i sl. Oni se, međutim, odnose samo na jedan dio
stanovništva -katolike.
45* M. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1940., p. 20-21; Sućeska, Bošnjaci u osmanskoj državi, Sarajevo 1995., p. 13-14.
46* S. Pascu, L'actualité de la démographie historique, Population et société, No 3 - 4, Cluj 1980., p. 48.
Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva, njihovi popovi i vjerski poglavari nisu vodili nikakve
potpunije podatke o svojim vjernicima. To se nije činilo i iz praktičnih razloga pošto je takva
evidencija mogla poslužiti vlastima za provjeru poreskih spiskova, stoje raja izbjegavala na svaki
način.
Poreski spiskovi (defteri) također služe za proučavanje stanovništva. Oni su redovno i revnosno
vodeni od strane turske administracije a važni su jer sadrže niz podataka korisnih za historiju
stanovništva, bilo da je riječ o pojedinim oblastima ili cijeloj zemlji. Nedostatak im je što ne
evidentiraju cjelokupno stanovništvo nego samo nosioce poreskih obveznika, odnosno domaćine ili
odrasle muške članove. Isti je slučaj s popisom vojnih obveznika. Oni su obuhvaćali samo
muslimanski dio stanovništva poštoraja, odnosno kršćani, nisu bili obuhvaćeni vojnim
obavezama.47*
Koristan materijal predstavljaju i putopisna djela stranih putnika koji su posjećivali Bosnu. U njima,
međutim, nema puno podataka. Rijetko spominju broj stanovnika i više se osvrću na pripadnike ove
ili one vjere. Pravog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini nije bilo sve do sredine prošlog
stoljeća. Prvi pokušaj je učinjen 1851. godine, ali su rezultati bili slabi. Katolici i pravoslavci su
krili članove porodice zbog poreza a muslimani su opet iz patrijarhalnih razloga nerado davali
podatke o ženskim članovima svoje porodice. Ni slijedeći pokušaji popisa nisu urodili plodom iz
istih razloga. Kada se s tim opet pokušalo 1875. godine pobunila se skoro cijela zemlja. Popisivači
su došli u životnu opasnost pa se akcija morala obustaviti.48*

Svojatanje bosanskohercegovačkog stanovništva

U zemljama čija je historijska sudbina bila u znaku burnih vjerskih, nacionalnih i političkih
zbivanja, kakav je slučaj s Bosnom, proučavanje stanovništva ima poseban značaj. U slučajevima
kada su u njegovoj pozadini politički motivi, tendencioznom interpretacijom izvorne grade nastoji
se dokazati historijsko pravo ove ili one strane na pojedine oblasti ili cijelu zemlju. Istraživanja
vezana za Bosnu predstavljaju primjer kako se jedna čitava znanstvena grana može podrediti
potrebama određene nacionalističke politike sa zadatkom da se dokaže da je Bosna ovoga ili onoga.
Tako je pod konac prošlog stoljeća Srpska akademija nauka poduzela opsežna etnografska i
demografska istraživanja Srbije i srpskih zemalja, ukoje je također uračunata Bosna i Hercegovina.
Na čelu projekta bio je poznati srpski etnograf Jovan Cvijić. On je u tu akciju pokušao uključiti i
Zemaljski muzej u Sarajevu ali je tadašnji direktor Košta Herman to odlučno odbio nazirući
pozadinu tog projekta. Istraživački tim je sastavljen od bosanskohercegovačkih Srba (popovi,
učitelji, studentska omladina i dr.) koji su pripadali nacionalističkom pokretu Srba u Bosni i
Hercegovini. U Sarajevu je istraživački tim predvodio pop Stjepo Trifković, u Krajini književnik
Petar Kočić, u Hercegovini etnolog Jefto Dedijer, mitropolit Milan Karanović itd.

U uputama za ovo istraživanje je između ostaloga stajalo da se tu "radi o pitanjima od najvećeg

nacionalnog i patriotskog interesa". Ustvari, trebalo je dokazati da je Bosna i etnički srpska zemlja.
Glavni organizator istraživanja i nosilac projekta u ime Srpske akademije nauka bio je akademik
Jovan Cvijić, jedan od glavnih ondašnjih ideologa velikosrpskog nacionalizma. Poznate su njegove
riječi koje je izgovorio uoči austrijske aneksije Bosne i Hercegovine (1908. g.): "Svet treba da zna i
da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije
mogu da podu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u
svet, ako je korisno za naše nacionalne interese. Ali da bismo takav strah mogli sa uspehom
izazvati, mi moramo biti zemlja, koja je za rat spremna i u kojoj je narod gotov na sve žrtve."49*

47* Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb 1959., p. 116 i d.

48* Đ. Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, pos. izd. knj. CCXXIX, Odelenje društvenih
nauka, n. s. knj. 12, Beograd 1958; O tim istraživanjima: M. Niškanović, Pregled etnografskih istraživanja, migracija i porijekla stanovništva
Bosne i Hercegovine, u zborniku "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 31 - 38.
49* J. Cvijić, Govori i članci, Beograd 1987., p. 66.
Desilo se, međutim, da je najveći dio skupljene grade o istraživanju stanovništva Bosne i
Hercegovine u organizaciji Cvijića i Srpske akademije nauka uništen u bombardiranju Beograda
1941. godine.
Muslimani - "cvijeće hrvatskog naroda"

Svi koji su se bavili proučavanjem etnogeneze bosanskohercegovačkog stanovništva najviše su se

bavili muslimanima, s obzirom da su bili većinski narod u toj zemlji. I srpski i hrvatski istraživači
su složni u konstataciji da su muslimani autohtoni narod ovih prostora, s tim što su po jednima
srpskog a po drugima hrvatskog porijekla. Po tumačenju srpskih učenjaka oni su islamizirani Srbi a
po hrvatskim su islamizirani Hrvati. Tu tezu su od poznatijih historičara zastupali Ćiro Truhelka,
Vladimir Ćorović, Vjekoslav Klaić, Vladimir Skarić, Aleksandar Solovljev, Jefto Dedijer, Milenko
Filipović itd. U vrijeme utrke između Srba i Hrvata u dokazivanju da su bosanski muslimani
islamizirani Srbi, odnosno Hrvati, nastala je poznata krilatica da su oni "cvijeće hrvatskog naroda",
kako je to svojevremeno definirao "otac hrvatske nacije" dr Ante Starčević.50*
Naprijed je bilo govora ko su i otkad postoje bosanski muslimani i šta o tome kaže nauka
Raspoloživa izvorna građa nam daje obilje podatak o tome kada i na koji način su u Bosnu počeli
doseljavati pripadnici drugihnaroda, najviše Srbi i Hrvati. Njihov broj, međutim, nije nikada
dostigao tolike razmjere da bi formirali značajniju masu koja bi ugrozila starosjedilački etnički
korpus. To je razlog da njihova nacionalna imena nisu nikada ušla u opću komunikacijsko -
administrativnu upotrebu na bosanskohercegovačkom prostoru.

Sve do autonomnog pokreta Husein-bega Gradaščevića (tridesetih godina prošlog stoljeća) u Bosni
se rijetko spominju druge nacionalnosti. Svi stanovnici Bosne su Bošnjaci koji se između se
razlikuju samo po vjeri, pa tako Bošnjaci muslimani, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci.
Doseljeni Srbi i Hrvati su se gubili u istovjernoj masi autohtonih bosanskih katolika i pravoslavaca.

Dovoljno neupućeni u ovu problematiku veoma griješe kad u današnje vrijeme sve bosanske
katolike identificiraju s Hrvatima, odnosno pravoslavce sa Srbima. To su dva potpuno odjelita
pojma što treba imati na umu kada se raspravlja o vjersko - nacionalnoj problematici
bosanskohercegovačkog stanovništva.

"Hasan, sin popa"

Kako su god u doba srednjovjekovne bosanske samostalnosti većinsko stanovništvo u zemlji bili
bogumili, tako su u doba pod turskom upravom to bili muslimani. Naprijed je bilo govora kada i na
koji način je izvršen prijelaz bogumila na islam. Opći zaključak povjesničara je da se primanje
islama u Bosni odvijalo na takav način da je on postao trajnom vjerskom odrednicom većine
stanovništva ovog prostora. Povijesna vrela pružaju dosta podataka koji pokazuju kako je tekao taj
proces. Već u prvom turskom popisu stanovništva provedenom 1468. godine, dakle pet godina
nakon osvajanja zemlje, navode se brojni pojedinci koji nose tipična muslimanska imena uz koje
stoji kršćansko ime njihovog oca (Pribiša, Petar, Marko i sl.).
Ima slučajeva da su u istoj porodici jedni članovi primili islam dok su drugi još u staroj
(bogumilskoj) vjeri. Tako u popisu stanovnika Sarajeva iz 1489. godine stoji: "Hizir, sin Radiće,
muslim, Grubiša, muslim", "Jusuf, muslim" i sl. U kasabi Visoko su zabilježeni slučajevi da su neka
lica primila islam ali nisu još promijenila ime, pa tako: "Ivan, sin Pavla, muslim", ili "Božidar, sin
Mihovila, muslim i Alija, njegov brat muslim". U selu Dubrave (Spreča) dokumenti bilježe jednu
porodicu na čijem čelu je stajao izvjesni Džafer, sin Abdulaha. Džaferov brat je Petar, stric mu je
Vukas, a amidžići su Đuro, Radovan, Radman, Pavko i Vukman, dok su sinovi Džafera vi nosili
imena Ali i Bali. U selu Trbušnica (Ptičar) spominje se izvjesni Hasan za kojeg se kaže da je sin
popa.51*
50* A. Starčević, Izabrani spisi, Zagreb 1945., p. 430; O stavu Ante Starčevića prema muslimanima: M. Hadžijahić, Jedan neostvareni
nacionalno - politički projekat u Bosni iz g. 1853, Historijski zbornik, XIX - XX, Zagreb 1966 - 1967., p. 87 i d.
51* A. Handžić, 0 širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", Istanbul 1994., p. 50.
Širenje islama na bosansko-hercegovačkom prostoru predstavlja karakterističnu pojavu iz još
jednog razloga. Naime, iako su pod turskom vlašću bile sve balkanske zemlje, pa tako i susjedna
Srbija, ni u jednoj od njih islam nije prihvaćen na način i u onoj mjeri kako je to bilo u Bosni. Pri
tome je važno naglasiti da rijeka Drina predstavlja oštru granicu širenja islama prema Srbiji, iako su
obje zemlje bile u okviru iste države i pod istim zakonima. Treba napomenuti da je Srbija došla pod
tursku vlast čak prije Bosne. Nahije istočno od Drine među kojima Aržane, Mač, Ras, Zvečan,
Sjenica, Vrače, Dobrun i dr., sadrže sasvim mali procenat muslimana dok nahije s lijeve strane
Drine, dakle na bosanskoj strani, kao Višegrad, Osat, Borac, Vratar, Brodar i dr., sadrže veliki
procenat muslimana a malo kršćana.

Specifičnost Bosne je ta što je u njoj islam primljen od svih društvenih slojeva, kako od vlastele
tako i od seoskog stanovništva, dok su u drugim zemljama to uglavnom činili gornji društveni
slojevi koji su željeli na taj način sačuvati povlašteni status. U Bosni su motivi promjene vjere imali
jaku ideološko - političku pozadinu (teološka bliskost bogumilstva sa islamom i stoljetni vjerski
progoni bogumila) pa se zato opseg islamizacije ovdje savršeno podudara s vjersko - etničkim
prostorom koji su naseljavali srednjovjekovni Bošnjani (bogumili), što se opet podudara s
političkim granicama srednjovjekovne bosanske države.

Doseljenje Srba i Hrvata

Uključivanje Bosne u sastav Turskog Carstva, koje je objedinjavalo brojne zemlje i narode, u prvoj
fazi je imalo za posljedicu naseljavanje brojnih stranaca na njen teritorij, a u drugoj fazi iseljavanje
njenog starosjedilačkog stanovništva. Bilo je nekoliko razloga koji su utjecali da se u Bosnu počnu
naseljavati stranci. Kao granična, odnosno najisturenija provincija Carstva (serhat, krajište) prema
Evropi, uvijek je bila puna vojske. Nju su pratile mase hizmetara (radno - pomoćno osoblje) koji su
obavljali razne poslove za vojne potrebe (gradnja puteva, mostova, utvrda, prijevoz opreme i
naoružanja, čuvanje klanaca i sl.).

Turske vlasti su naseljavanjem stranaca također željele popuniti domaće stanovništvo koje su česte
epidemije, vjerski progoni i događaji koji su pratili tursko osvajanje znatno prorijedili. Neki krajevi,
posebno Posavina, bili su skoro potpuno pusti. Takvo stanje nije odgovaralo turskim vlastima ni iz
strateških razloga jer se radilo o graničnoj provinciji.

Glavna migraciona područja iz kojih su krenule' rijeke iseljenika prema Bosni bili su stočarski
krajevi susjednih zemalja. Stočari su zbog specifičnog načina privređivanja i lahke pokretljivosti
predstavljali najpodesniji elemenat za preseljavanje i naseljavanje drugih teritorija. To je razlog da
su u tursko doba u Bosni skoro isključivo naseljavani stočarski narodi, to jest vlasi.

U naučnoj literaturi se dosta raspravljalo o tome ko su, odakle su i šta su vlasi. Važno je napomenuti
da se u tursko doba pod pojmom vlaha nije podrazumijevao narod nego zanimanje, i to stočarsko.
Drugo, naziv vlah nije u svim vremenima imao isto značenje na svim prostorima. Općenito se
smatrada to ime potječe od naziva keltskog etnosa. Germanski Bastarni su na području Besarabije
(u današnjoj Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte (Volh, Volhoz). Od starih Germana taj naziv su
preuzeli Slaveni. Oni su kasnije tim imenom nazivali ne samo preostale stočarske starosjedioce po
balkanskim planinama nego i stanovnike primorskih gradova, koji su također bili romanski
starosjedioci. U ranijoj fazi Dubrovčani i stanovnici drugih primorskih gradova, koje sunekada
Slaveni nazivali vlasima, sada vlasima nazivaju stočare Hercegovine, odnosno stanovnike svog
zaleđa. Na isti način su Splićani i Zadrani tako zvali stočare sa planine Dinare i Velebita.52*

Najzad, za stanovnike jadranskih otoka vlasi su stanovnici obale, dakle Dubrovčani, Splićani,
Zadrani i dr., a za ove su, pak, to stanovnici zaleđa. Bosanski muslimani su vlasima nazivali sve
52* N. Vukčević, Etimologija pojma "Vlah" i njegova razna značenja, u zborniku: "Predmet i metod istraživanja patrijarhalnih zajednica
u Jugoslaviji", Titograd 1981.
kršćane u svojoj zemlji, i katolike i pravoslavce. Važno je napomenuti da su skoro svi stranci koji
su za turske vladavine doselili u Bosnu bili upravo vlasi, došli iz Srbije, Crne Gore i masiva južne
Hrvatske. Njihovo teritorijalno porijeklo određuje njihovu etničku pripadnost, a to znači da su ti
doseljenici dio srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda.

Korijeni bosanskog begovata

Turci su po dolasku u Bosnu zadržali mnoge zatečene oblike društvenih odnosa s tim da su ih
prilagodili svojim normama. Nije došlo do većih promjena ni u vlasničkim odnosima, u čemu je
inače svaki zavojevač prvo intervenirao. Feudalni posjedi su u većini slučajeva ostavljeni starim
vlasnicima, što je bilo u uskoj vezi s beneficijama koje su bogumili dobili od sultana kada su mu
došli na poklonstvo u Jajce.

Bosanski feudalizam se temeljio na istim principima kao kod Turaka pa nisu bile potrebne nove
intervencije za usklađivanje. Brojne vojvode, knezovi i ostala vlastela postali su spahije
odgovarajućih rangova tako da je Bosna takoreći u cijelosti sačuvala svoje staro plemstvo.
Stanovništvo se i nadalje dijelilo na dvije osnovne skupine: feudalce (spahije) i raju (radne slojeve).
Između njih je bio međusloj gradskog stanovništva (zanatlije i trgovci) koji nisu plaćali rajinski
porez.53*

Bitno je napomenuti da se u Bosnu nisu naseljavali turski feudalci niti su uopće stranci ovdje
stjecali posjede u onoj mjeri kako je to bilo u drugim državama, pošto je sva zemlja uglavnom
ostala u rukama domaće vlastele koji su postali spahije. Oni su zauzvrat preuzeli određene obaveze
prema novom gospodaru uz uvjet da zadrže baštinu. Ušli su u redove spahijske vojske koja se na
svaki poziv morala odazvati i poći u pohod. Tu obavezu su i ranije imali prema svojim banovima i
kraljevima tako da im to nije predstavljalo posebno opterećenje pa su se brzo prilagodili novim
uvjetima. Zahvaljujući ratničkoj tradiciji brzo su stekli visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji Carstva.
Ogroman broj Bošnjaka dosegao je najveće časti u državi bilo kao veliki veziri, admirali,
beglerbegovi, ali i kao uleme, pjesnici ili učenjaci.54*

Naseljavanje vlaškog stanovništva

Tursko osvajanje je znatno utjecalo na etničku sliku Bosne. Turci su masovno naseljavali vlaško
(stočarsko) stanovništvo iz Srbije i Crne Gore koje su koristili kao radnu snagu u vojnim pohodima
i za naseljavanje opustjelih graničnih područja. Zbog lahke pokretljivosti (kao stočari i nomadi), ta
kategorija stanovništva je bila veoma pogodna da prati vojsku i njena osvajanja pružajući joj razne
usluge kao što je gradnja, održavanje i čuvanje puteva i tvrđava, prijevoz ratnog materijala (teških
topova), isporuka mesa, mliječnih proizvoda i sl. Vlasi su se kasnije naseljavali mimo inicijative i
organizacije od strane vlasti jer su im bosanskohercegovačka brda i doline veoma pogodovale za
njihovo stočarsko privređivanje. Mnogi vlasi su iz svoje zemlje bježali od bijede s nadom da će im
u novim krajevima biti bolje. Uzrok seljenja je često bio i krvna osveta, odnosno bježanje od kazni
zbog raznih prijestupa, a posebno ih je tjerala prenapučenost pa je višak stanovništva morao
potražiti druga staništa.

Većina bosanskog muslimanskog stanovništva je u tursko doba pripadala povlaštenom sloju dok su
raju uglavnom činili kršćani (katolici i pravoslavci), iako je takvih bilo i u muslimanskim
redovima. Zbog stalne ratne zauzetosti muslimana i njihove velike pogibije na bojištima Carstva te
čestih epidemija, stanovništvo se stalno prorjeđivalo. Zemlja je ostajala pusta i nije je imao ko
obrađivati. Da bi se došlo do potrebne radne snage, prišlo se naseljavanju stranaca. I u ovom slučaju
su lahko pokretljivi vlasi iz susjednih zemalja za to bili najpogodniji elementi.55*
53* A. Sućeska, Bošnjaci u Osmanskoj državi, Sarajevo 1995., p. 11 i d.
54* nS. Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Sarajevo 1986., p. 329 - 433.
55* M. Vasić, Etničke promjene u Bosanskoj krajini u XVI vijeku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, sv. XIII, Sarajevo
1962., p. 235 i d.
Dolazak vlaha znatno je izmijenio vjersku strukturu bosansko-hercegovačkog stanovništva. U Bosni
je i prije dolaska Turaka bilo vlaškog stanovništva, posebno u Hercegovini. To su bili domaći vlasi
koji su pripadali bosanskom narodu i kao takvi nisu imali ništa zajedničko sa vlasima iz okolnih
zemalja.
Naseljavanje vlaha iz susjednih zemalja (Crne Gore, Srbije i Hrvatske) odvijalo se u takvim
razmjerama da su turske vlasti već pod konac 15. stoljeća morale donijeti posebne propise, tzv.
Vlaške zakone, koji su trebali regulirati njihovo prisustvo i obaveze prema državi. Prva takva
uredba datira iz 1477. godine a odnosi se na hercegovačke vlahe. Druga iz 1485. godine govori o
vlasima naseljenim u zemlji Pavlovića (istočna Bosna), dok je treća iz 1489. godine a regulira
njihovo prisustvo na području srednjeg toka rijeke Bosne, odnosno maglajskog kraja.56*

Vlasti su iz strateških razloga vlahe najviše naseljavale u granična područja (na liniju osvajanja)
gdje su obavljali razne poslove za potrebe vojske (kao martolozi, derbendžije, vojnuci i sl.). Za te
usluge dobijali su izvjesne poreske olakšice u odnosu na zemljoradničko stanovništvo koje je bilo
pod punim poreskimopterećenjem.
Većina vlaškog stanovništva pristiglog u Bosnu bila je pravoslavne vjere, jer su uglavnom dolazili
iz pravoslavnih zemalja (Srbije i Crne Gore). Bilo je, međutim, i katoličkih vlaha koji su dolazili iz
Hrvatske, ali manje. Pravci njihovog naseljavanja u Bosnu mogu se pratiti preko deftera (lista
popisa stanovništva), raznih sudskih dokumenata, po ostacima crkvene arhitekture koja je podizana
u mjestima njihovog naseljavanja,crkvenim matičnim knjigama itd.57*

Prvi val naseljavanja vlaha uslijedio je neposredno nakon pada Bosne pod Turke (1463. g.) i trajao
je do konca 16. stoljeća kada je završeno osvajanje Bihaćke krajine (1592. g.). Kroz tih stotinjak
godina bila su naseljena mnoga slobodna prostranstva, prije svega brdski i šumoviti tereni, koji su
odgovarali njihovoj stočarskoj privredi. Malo je vlaha trajno ostajalo najednom mjestu. Pratili su
turska osvajanja i zaposjedali novostečena područja. Mnogi od njih su kasnije prešli granicu i
naselili se na austrijski teritorij (Liku, Kordun, Dalmaciju), a na njihova mjesta su dolazile nove
skupine pristigle iz njihove postojbine (Crne Gore i Srbije). Taj proces se odvijao kroz čitavo
razdoblje turske vladavine.

Hercegovina - vlaška magistrala

Hercegovina je odigrala značajnu ulogu u procesu naseljavanja vlaha na bosanskohercegovačko

područje. To je tipični stočarski kraj čija su bogata ispasišta bila na meti crnogorskih i srpskih
stočara još u srednjem vijeku. Dolazak Turaka širom im je otvorio vrata i ubrzo je sva Hercegovina
bila preplavljena tom kategorijom stranaca. Preko Hercegovine je vodio jedan od glavnih
migracionih pravaca srpskih i crnogorskih vlaha na njihovom putu prema zapadu (Dalmaciji, Lici,
Istri itd.). Hercegovina kao i Bosna, bile su im sabirne i privremene stanice odakle su nakon
određenog vremena kretali dalje prema Hrvatskoj, posebno primorju, a na njihova mjesta dolazili su
novi kontingenti njihovih sunarodnjaka.
U Hercegovinu su također dolazili ili su njome prolazili stočari iz Albanije, Makedonije, pa čak i
Grčke (Epira i Tesalije), koje uz južnu Srbiju i Crnu Goru predstavljaju glavne stočarske oblasti.
Znatan broj bosanskohercegovačkih pravoslavnih i katoličkih vlaških rodova na ovim prostorima
ima grčko i albansko porijeklo. U takve, naprimjer, spadaju Sopoti. Prije dolaska u Hercegovinu
stanište im se nalazilo u okolici Nikšića. Odavde su u 16. stoljeću krenuli za turskim osvajačima i
pojedina njihova bratstva su se zaustavila tek u okolici Plitvičkih jezera. Usput ih je izvjestan broj
zaostao u Hercegovini i Bosanskoj krajini. Njihovi potomci su današnji Šuputi (iskvareni oblik od
Sopot). Žurovići (kojih ima oko Trebinja), došli su iz Žura kod Prizrena, gdje se spominju 1330.
godine.58*
56* A. Handžić, O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne od druge polovine XV do kraja XVI stoljeća, u knjizi: "Studije o
Bosni", p. 20.
57* A.Handžić, O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 237 i d.
58* B. Hrabak, Naseljavanje bosansko - hercegovačkih vlaha u Dalmatinsku Zagoru XIV i XV veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i
Hercegovina", p. 80.
Na području Hercegovine spominje se puno vlaških imena koja su tipična za južnu Srbiju i
Makedoniju kao naprimjer: Oliver, Dejan, Brajan, Staver, German, Strež, Milten, Strahinja, Balduin
itd. Rod Riđana koji je u Hercegovinu došao iz Crne Gore, porijeklom je iz okolice Ohrida po
kojem je dobio ime (Ohriđani = Riđani= Riđanovići), a po starini su tesalsko - epirski vlasi. Kuci su
doselili u nevesinjski kraj krajem 16. i početkom 17. stoljeća a potječu iz nikšićkog kraja kao i
Krivokapići kojima je postojbina Kobilj Do (Crna Gora). U okolicu Mostara i u Hrasno naselili su
se Bjelopavlići, a 1700. godine u Korjeniće je doselilo 750 članova roda Drobnjaka.
U okolicu Gacka naselili su se Pivljani a oko Bileće ima puno rodova koji potječu iz nikšićkog
kraja. Osobito je bio ekspanzivan rod Banjana koji su se kroz dugo razdoblje u valovima naseljavali
po Hercegovini. Isti slučaj je sa Cucama, Bjelicama i Đeklićima, svim došlim sa crnogorskih
planina. Za većinu njih Hercegovina je predstavljala etapnu stanicu odakle su nakon nekog vremena
kretali dalje na zapad i sjever.

Područje današnjeg Neuma dugo je služilo kao zimsko ispasište vlaškim stočarima iz unutrašnjosti.
Neki od njih su se tu stalno naselili. Na srpsko - vlaško porijeklo jednog dijela stanovništva ukazuju
tipični srpski svadbeni običaji, predanja, prezimena i dr. U dubrovačkom primorju stanovnike
neumskog kraja nazivaju vlasima a ovi njih Latinima. Na tom prostoru je sačuvano dosta toponima
koji ukazuju na vlaško porijeklo starijeg stanovništva, tako: Vindo (brdo jugoistočno od Graca),
Badula, Motoruge, Bač Dol itd. Sela Kotezi i Ravno redovito su plaćala vlaški porez. Današnji
stanovnici neumskog kraja skoro su u cijelosti noviji doseljenici. Od svih rodova 62,10% otpada na
doseljenike iz ostale Hercegovine, 18% iz Dalmatinske zagore (Sinjske krajine), a 18% iz Crne
Gore. Starije vlaško stanovništvo je mahom izumrlo dok su neki njihovi rodovi prešli na katoličku
vjeru čiji potomci još uvijek žive u tom kraju.59*
Unatoč kontinuiranom naseljavanju i prolazu stranaca, starosjedilačko stanovništvo se čvrsto
održalo u svim dijelovima Hercegovine, posebno u bilećkom kraju, selima oko Popova, Podveležji
na Dubravama, oko Stoca itd. Muslimanski starosjedioci su bih najmanje pokretni mada je i među
njima bilo vlaha (stočara), koji su se dugo održali u okolici Ljubuškog, u Podveležju, na
Dubravama.

Naseljavanje pravoslavnih vlaha u podrinjski kraj

Podrinje je odigralo važnu ulogu u procesu naseljavanja crnogorskih i srpskih vlaha u Bosnu i
Hercegovinu. U tim seobama fočanski kraj je imao ulogu prve stanice odakle su nastavljali put u
druge krajeve Bosne. Mnogi rodovi su tu stalno ostali. Prvi doseljenici su uglavnom potjecali iz
Vasojevića i doline Lima. Oni su dugo prije stalnog nastanjenja dogonili stoku na zimsku ispašu u
taj dio Bosne i u Posavinu. Dokumenti su zabilježili da su se njihovi čobani često lažno predstavljali
muslimanskim imenima da bi bolje prošli kod vlasti i mjesnog stanovništva. Nakon što bi upoznali
teren i sagledali mogućnosti, s porodicama su se za stalno preseljavali a onda bi nakon nekog
vremena odatle krenuli dalje a na njihovo mjesto su dolazili novi doseljenici % iz njihove
postojbine. Na taj način su u istočnu Bosnu doselila bratstva Grujice iz Šekulara, Žujevići iz Police,
Garčevići iz Ržanice, Vasojevići iz Polimlja itd.60*
Prisustvo vlaha u Zvorničkom kraju evidentirano je već 1476. godine. Neki od njih su bili vezani
za tamošnju tvrđavu za čiju posadu su obavijali uslužne poslove za plaću. U popisu stanovništva tog
kraja iz 1476. godine navodi se 165 vlaških doseljenih domaćinstava čijih 89 domaćina služe u
tvrđavi.
Crnogorski vlasi koji su naselili okolicu Zvornika podigli su naselje Čelopek, kojem su dali ime po
istoimenoj planini u njihovoj postojbini. Oni su u kratkom razdoblju naselili sve krajeve zvorničke
nahije. Isti slučaj je bio s nahijom Sapna. Tamo je 1528. godine evidentirano 370 vlaških
domaćinstava.61*
59* S. Kulušić, u zborniku: "Etnološko - folklorističko ispitivanje Neuma i okolice", Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. Etnologija, sv. XIV -
XV, Sarajevo 1959., p. 77 - 83; V. Palavestra, u istom zborniku: Porijeklo stanovništva, p. 95 -109.
60* B. Šekularac, Migracije u prošlosti i sadašnjosti iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p.
225.
61* A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 46.
U popisu stanovništva Teočaka iz 1528. godine navodi se vlaško bratstvo Rudinjana koji su se
doselili iz Rudina u Crnoj Gori. U tamošnjoj nahiji su od 9 sela vlasi naselili 6, s ukupno 151
domaćinstvom. Vlasi su naselili i Lopare (Lipovice, Labucka, Podlistina, Vranovići i Priboj) s
ukupno 151 domaćinstvom.62*

Vlasi se u tešanjskom kraju prvi put spominju 1476. godine. I ovdje su bilivezani radnim
obavezama za mjesnu tvrđavu. U defteru iz te godine stoji da su se u okolicu tamošnje tvrđave
naselila 64 domaćinstva (u Komušine 34, Papratnicu 5, Maglaj 32, Žepče 12 itd.), a u šire područje
134 domaćinstva.

Među doseljenim vlasima u okolici Teočaka bilo je bratstava koja su došla iz porječja Tamnave u
Srbiji (sjeverno od Valjeva). Na područje Ugljevika doselili su vlasi sa Laba u Srbiji. I ovdje su
doseljenici mijenjali zatečene toponime. Oni sa Laba Ugljevik su bilipreimenovali u "Dolina Laba",
a selo Srednji Lokanj kod Teočaka u "Rudine", po Rudinama u Crnoj Gori.63*

Maglajski kraj je također rano dobio vlaške doseljenike. I ovdje su u prvo vrijeme opsluživali
tvrđavsku posadu. U Zakonu o maglajskim vlasima iz 1489. godine doslovno se kaže da su to vlasi
koji su "došli sa strane". Predstavljali su masu od 900 domaćinstava. Za jednu njihovu skupinu
navodi se da su to Banjani (iz Crne Gore). Kako ovuda prolazi važna komunikacija, Maglaj je dugo
za vlahe predstavljao prolaznu stanicu. Nakon određenog zadržavanja odatle su nastavljali put u
druge krajeve Bosne ili još dalje, najviše na sjever i sjeveroistok. Oni koji su iz Zvornika
prosljeđivani u zapadne krajeve kretali su se uz Drinjaču. Na taj način je u prvoj polovici 16.
stoljeća naseljen prostrani stočarski kraj između Krivaje i Spreče. Iz tog vremena potječu
pravoslavne crkve i manastiri na Ozrenu (Paprača, Lomnica, Vozuća, Gostović i Ozren). Manastir
Tamna u Banjici podignut je nešto prije 1580. godine, poznat kao sjedište Zvorničke eparhije.64*

Dolina Spreče je također bila naseljena vlasima. U 12 tamošnjih sela od ukupno 13, evidentirano je
čak 520 vlaških domaćinstava. Među doseljenicima bilo je najviše zastupljeno crnogorsko bratstvo
Banjana. U ovom dijelu Bosne ukupno je registrirano 900 vlaških domaćinstava.65* Tokom 17. i
18. stoljeća na ovaj prostor su doselili brojni Bošnjaci povratnici iz Madžarske. Najviše ih se
naselilo u Kalesiju i Caparde.

Naseljavanje sjeveroistočne Bosne

Do dolaska Turaka stanovništvo sjeveroistočne Bosne bilo je stopostotno bosansko. To dokazuje i
veliki broj stećaka, koji predstavljaju tipična nacionalna grobna obilježja bosanskog naroda. To je
razlog da je ovdje domaća, bogumilska vjera imala veoma jako uporište. O tome govore i srpski
izvori iz 13. stoljeća u kojima se opisuje nastojanje srpskog kralja Dragutina da ih prevede na
pravoslavlje.66* Kasnije je i katolička crkva vršila velike napore da mjesno stanovništvo prevede
na katoličanstvo. U tu svrhu je u tom dijelu Bosne podignuto desetak franjevačkih samostana
(Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Teočak, Bijeljina, Koraj, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modriča). Svi
su nastali prije dolaska Turaka ali se nisu dugo održali jer je ovaj dio Bosne zahvatila intenzivna
islamizacija. Na njihovo zamiranje utjecao je i veliki priliv i pritisak pravoslavnih doseljenika iz
Crne Gore i Srbije.67*
U tuzlanskom kraju su do 1528. godine vlasi naselili svih ll nahija. U popisu stanovništva iz
navedene godine stojida su u 103 tamošnja sela bila 2.743 vlaška domaćinstva. Vlasi su naselili i
rudarsku nahiju Ludmer na području Srebrenice.
62* A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47.
63* A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, p. 11.
64* M. Filipović - Đ. Mazalić, Manastir Ozren, Spomenik, CI, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odelenje društvenih nauka, n. s. 3,
Beograd 1951., p. 89 - 123; M. Filipović - Đ. Mazalić, Manastir Paprača u Bosni, Spomenik, SAN, XCIX, Beograd 1950., p. 96 - 113; M.
Filipović, Manastir Vozuća u Bosni, Skoplje 1940.
65* A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47.
66* R. Ilarion, Nešto o Bosni, Godišnjak Nikole Čupića, II, Beograd 1878., p. 243.
67* O tome: A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 37; P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne,
Slavonije i Srijema do konca XVII stoljeća, Sarajevo - Mostar 1996., p. 30 – 40
Tuzlanski kraj su naselili brojni crnogorski i srpski rodovi među kojima su najbrojniji bili
Rudinjani, kojima je postojbina Gornja Zeta u Crnoj Gori. Sela Piperi kod Visora na Majevici i
Piperci kod Koraj a na rječici Lukavcu nazvana su po Piperima u Crnoj Gori. Turske vlasti su ih tu
naselile da čuvaju i održavaju važan putni pravac koji je preko Majevice povezivao Tuzlu sa
brčanskom skelom preko koje se išlo u Slavoniju.68*
Novi val crnogorskih i srpskih stočara zapljusnuo je tuzlanski kraj u 17. stoljeću. Bobari iz Lopara
došli su iz Pive a Šakote u Tobutu iz Kolašina. Doseljenici iz Srbije potječu sa Starog Vlaha i
Sjenice na Kosovu, zatim iz okolice Užica, Loznice, Koviljače, Kačera itd. Krajem 18. i početkom
19. stoljeća doselilo je 10 novih rodova iz Pipera u Crnoj Gori.

Doseljeni vlasi su po svuda mijenjali toponime i davali im nazive po onima iz starog zavičaja pa
tako: Vraneši kod Rogatice i Foče nazvani su po Vranešima kod Sjenice u Polimlju, Brgule kod
Tuzle nazvane su po Brgulama u Tamnavi u južnoj Srbiji, Mačkovac na Majevici po Mačkovcu u
Toplici kod Kuršumlije u Srbiji, Dragaljevac kod Bijeljine po Dragaljevcu u Piperima (Crna Gora),
Maoča ispod Majevice po Maoči kod Pljevalja, Rovine kod Srebrenice po Rovinama u Crnoj Gori
itd.69*

Muslimansko stanovništvo tuzlanskog kraja je najvećim dijelom starosjedilačkog porijekla čiji su

bogumilski preci primili islam u vrijeme mrskog osvajanja Bosne. Krajem 17. stojeća na ovaj
prostor su doselile mnoge bošnjačke porodice izbjegle iz Madžarske, kud su otišle u vrijeme
turskog osvajanja te zemlje. Među starosjediocima bilo je i katoličkih porodica, najviše u Drijenči i
Humcima. One su krajem 17. stoljeća tokom austrijsko -turskih ratova većim dijelom iselile preko
Save a preostali su mahom izumrli u naletima kuge.

U majevički kraj je koncem 18. stoljeća doselilo nešto Karavlaha (rumunski cigani). Smjestili su se
uz rječicu Gnjice u Loparama, zatim u Kusonjama, Kamenici, Maoči, Purkoviću, Jadru itd. Bavili
su se izradom drvenog posuda (čančari). Svi su pravoslavne vjere. Karavlaha je bilo i u Bijeljini
(Batkoviću i Modranu) gdje se spominju 1725. godine. U Nahovcima se naselilo nešto bijelih
cigana. U 18. stoljeću su iz Makedonije doselili Cincari i naselili se u brčanski i gradačački kraj
(Bijela, Zovik, Modriča, Porebrica).70*
U nahiji Smoluča, s lijeve strane Gornje Tinje, zajedno sa Jasenicama, vlasi su se naselili prije
1528. godine. Te godine ih je u 11 sela bilo 243 domaćinstva, svi porijeklom iz Crne Gore i Srbije.

U Banovićkom okrugu (nahija Dramešina) je do 1476. godine bilo samo jedno selo naseljeno
vlasima a već 1512. godine tim doseljenicima je bila preplavljena cijela nahija. Naselili su svih 14
sela. Uglavnom se radilo o crnogorskim i srpskim vlasima.71*

Bijeljinski kraj je pred dolazak Turaka bio slabo naseljen zbog čestih srpskih i ugarskih pustošenja.
Intenzivno naseljavanje započinje u 16. stoljeću. U popisu stanovništva iz 1532. i 1548. godine
navodi se mnoštvo doseljenika uz koje stoji oznaka "došljak" ili "došljaci" (došle). Kasnije je
semberski kraj znatno opustio zbog kuge pa se prišlo novom naseljavanju. Kako su hercegovački
beži Sijerčići i Ljubovići ovdje imali svoje posjede naselili su brojne kmete iz Hercegovine (iz
Gornje Čađavice, Popova i Korita).72*

68* A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, p. 14.

69* R. Jeremić, O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti, Glasnik Geografskog društva, sv. 7-8, Beograd 1922., p. 144 -146.
70* R. Jeremić, o. c, p. 152 - 153; M. Filipović, Majevica, s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba, Djela,
ANUBiH, knj. XXXIV, Odjeljenje društvenih nakuka, knj. 19, Sarajevo 1960., p. 47.
71* A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI vijeku, p. 11.
72* M. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju sjeveroistočne Bosne, Građa, ANUBiH, knj. XVI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 12,
Sarajevo 1969., p. 10; B. Nilević, Pitanje etničko - konfesionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Prilozi, Institut za istoriju, XXI, br. 27,
Sarajevo 1986. 221 - 223. p.
Područje Gradačca je dugo ostalo slabo naseljeno. Pripadalo je nahiji Nenavište koja je obuhvaćala
prostor između rijeke Tinje, Bosne i Save sa sjedištem u Gradačću. Zbog slabe naseljenosti veći dio
nahije je predstavljao tzv. "ničiju zemlju". Godine 1533. u čitavom kraju bila su svega 4 naseljena
mjesta: "varoš grada Gračaca", Bihća Glavica, Koprivnica i Modriča, s ukupno 49 kuća poreznika.
Zvornički sandžakbeg je 1541. godine uputio poziv vlaškim knezovima da se nasele na gradačačko
područje, obećavajući im poreske olakšice.73*

Derventski kraj se počinje intenzivnije naseljavati početkom 16. stoljeća. Učvršćenje turske vlasti u
ovom dijelu Bosne pokrenulo je skupine maglajskih vlaha pa su zaposjeli prostor koji se stere
između lijeve obale Bosne i Save. Godine 1528. maglajski vlasi su zaposjeli i Doborsku nahiju
(porječje Ukrine). U popisu stanovništva iz 1570. godine od dvadeset navedenih naselja 18 ih je
bilo naseljeno doseljenim vlasima. Naselje Derventa je nastalo oko 1570. godine pod nazivom
Gornja Ukrina a sadašnje ime je dobila u 18. stoljeću po vlaškim derbendžijama (čuvarima
klanaca).74*

Katoličko stanovništvo se mahom doselilo iz Dalmacije i Hercegovine. Među njima ima dosta
rodova albanskog porijekla. Posljednji veliki val naseljavanja Bosanske Posavine zbio se u 19.
stoljeću.
Naseljavanje srednje Bosne

Vlaški stočari su u prvom valu dobrim dijelom zaobišli srednju Bosnu. Razlog je bila gusta
naseljenost pa nije bilo slobodnog prostora kao i to što je bila daleko od linije osvajanja. Povoljni
uvjeti za to stvoreni su tek u 17. stoljeću kad su učestale epidemije kuge koje su prorijedile domaće
stanovništvo.
Visoko je u srednjoj Bosni imalo ulogu prolazne stanice za većinu pravoslavnog vlaškog
stanovništva, kao i za katolike koji su bili na putu za sjevernu i sjeverozapadnu Bosnu. Mnogi su,
međutim, ovdje stalno ostali. Tokom 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća u čestim naletima kuge i
kolere mnogi čifluci su ostali bez radne snage pa su age dovodili novu radnu snagu. U visočkom
kraju skoro da nemapravoslavnih i katoličkih rodova starijih od 150 - 200 godina. Najveći broj
pravoslavaca je doselio iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i Like. Iz Crne Gore su rodovi:
Perendije (iz okolice Pljevalja), Udici (iz Kolašina), Damjanovići (iz Cerovca), Dragutinovići,
Manjići, Boškovići, Mojsići, Jeftići, Šekare, Ognjenovići i Kosanovići (svi iz Banjana), te Kravljače
iz Pive. Iz Srbije su Đokići (iz Peći) i Jevrići, dok su Kapori iz Makedonije.
Dabići, Ćetkovići, Banovići, Ristić!, Mićunovići i dr., doselili su iz okolice Bileća, gdje su im preci
ranije doselili iz Crne Gore. K|ivači su iz Duvna, gdje im je bila etapna stanica na putu iz
Dalmacije.75*
I katoličko stanovništvo je u najvećem broju doselilo tokom 18. i 19. stoljeća, uglavnom iz zapadne
Hercegovine, zapadne Bosne i Dalmacije. Starosjedilačko stanovništvo uglavnom čine muslimani.
Ispitivanja obavljena 20 - tih godina ovog stoljeća pokazala su da od ukupno 1560 rodova, s više od
5000 domaćinstava naseljenih u visočkom kraju, 842 roda se odnosi na muslimane, 372 na
pravoslavce, 275 na katolike i 71 na ostale. Od toga je 377rodova starosjedilačkih, (starjenici), od
kojih na muslimane otpada 322 roda. Katoličkih starosjedilačkih rodova je 52, a pravoslavnih svega
3 roda.76*
Ispitivanja su pokazala veliku antropološku sličnost između muslimanskih i katoličkih
starosjedilaca, što pokazuje da se radi o pripadnicima istog naroda (Bosancima muslimanima i
katolicima). Ostali doseljenici se znatno razlikuju od ovih (tamnija pigmentacija kože, tamnija kosa
73* A. Handžić. O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 61 - 62.
74* A. Handžić, Postanak i razvoj Dervente u XVI stoljeću, Prilozi, Institut za istoriju, X/ 2, Sarajevo 1974., p. 116.
75*M. Filipović, Visočica nahija, Srpska kraljevska akademija, Prvo odelenje, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 25, Beograd 1928., p. 294 i
d.
76* M. Filipović, o. c, p. 284 i d
i oči, povijen nos i sl.). Isti je slučaj sa doseljenim muslimanskim rodovima, uglavnom begovskim,
kao naprimjer u Bijelom Polju, Gori i Moštru. Mnogo muslimana je doselilo iz Madžarske,
Slavonije, Hrvatske i drugih zemalja koje je Turska izgubila tokom 17,18. i 19. stoljeća. U većini
slučajeva radi se o
domaćim, bošnjačkim radovima koji su svojevremeno s turskom vojskom odselili u te zemlje pa se
radi o povratnicima.
Tokom 18. - 19. stoljeća naseljen je i zenički kraj. Tamošnje selo Židovo dobilo je ime po bratstvu
Židovića, koje je doselilo iz Polimlja. Selo Tetovo su osnovali vlasi koji su doselili iz Stare Srbije
(gornjeg toka rijeke Ibra). I selo Semetiš su osnovali doseljenici sa Ibra, a nazvano je po ibarskom
Semetišu. Skoro sve pravoslavno stanovništvo zeničkog kraja je crnogorskog i srpskog porijekla.
To dokazuju i njihova rodovska imena koja su tipična crnogorska i srpska, kao što su Here, Balorde,
Kraljevići, Šarenci, Šakote, Popare.77*
Više crnogorskih rodova s nekoliko hiljada čeljadi doselilo je 1714. godine na Glasinac kod
Sarajeva. Bila su to bratstva Cuca, Bjelica, Ćeklića, Pješivaca, Bjelopavlića, Banjana, Nikšićana,
Pivljana, Drobnjaka i dr. Turske vlasti su ih, ustvari, ovdje prisilno naselile za kaznu zbog
odmetništava i stalnih pljački po drumovima Crne Gore. Bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić
dobioje naredbu da uspostavi red što je ovaj i učinio vojnim pohodom. Tom prilikom je pohvatao
odgovorne i kaznio ih, a ostale sa ženama i djecom dotjerao u Bosnu i odredio im Glasinac sa širom
okolicom kao novo stanište.

Crnogorski brđani su doseljavali u ovaj dio Bosne u još dva navrata: 1866. 1878. godine. Od tih
doseljenika potječe skoro sve današnje pravoslavno stanovništvo naseljeno po Romaniji i njenoj
široj okolici (Pale, Sokolac, Prača, Trnovo).78*

Sarajevsko polje

Područje Sarajevskog polja, Vogošće i Blažuja primilo je u većem broju strane doseljenike tek u 18.
i 19. stoljeću. Ovdje, kao i u kiseljačko - lašvanskom kraju, bile su dvije faze naseljavanja. Prva,
jača dovela je stanovnike iz južnih i jugoistočnih krajeva (iz istočne Hercegovine i Crne Gore), a
druga, nešto slabija, iz Dalmacije i zapadne Hercegovine. Prvu struju je uglavnom činilo srpsko i
crnogorsko (pravoslavno) stanovništvo, a drugu hrvatsko (katoličko).
Starije doseljeno stanovništvo
Sarajevskog polja je do 18. stoljeća dobrim dijelom izumrlo u čestim naletima kuge, osobito one
koja je teško harala u razdoblju 1781 - 1785. godine. Nakon toga je došlo do ponovnog naseljavanja
opustjele sarajevske okolice. To je razlog da je među tamošnjim pravoslavnim i katoličkim
rodovima teško naći one koji su stariji od 150-200 godina.Starosjedioce u najvećem broju čine
muslimanski rodovi.

Do posljednjeg većeg vala naseljavanja kršćanskog stanovništva na ovo područje došlo je sredinom
prošlog stoljeća.

Etnografska ispitivanja obavljena početkom ovog stoljeća dala su ovakvu sliku stanovništva jednog
dijela Sarajevskog polja: od ukupno 55 starosjedilačkih rodova 46 ih otpada na muslimanske
(Zukići, Viteškići, Hajrići, Sarajkići, Kavici, Poljčići, Serdarevići, Dženanovići, Stambolici itd.).
Pravoslavno stanovništvo u najvećem broju potječe iz Srbije i Crne Gore, a nešto manje iz istočne
Hercegovine čiji su preci, također, tamo doselili iz Crne Gore i Srbije.

Za mnoge rodove tačno se zna kada su došli i odakle potječu. Jošilovići su, naprimjer, došli iz Pive
u Crnoj Gori, Poprdani (Radosavljevići) sa Starog Vlaha u južnoj Srbiji, Krajišnici iz Pećke u Kraji-
77* V. Skarić, Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXX, Sarajevo 1918., p. 259 - 260.
78* M. Filipović, Glasinac, Antropogeografsko-etnološka rasprava, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p. 120 -
121,137 - 138 i 153j Đ. Pejanović, Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd 1962., p. 50; B. Šekularac, o. c, p. 225.
ni gdje su se zvali Aćimovići, a tu su također bili doseljenici, Mladeni (starinom Šamturi) doselili su
sa planine Goleš na Kosovu, Kostadinovići (Sikiraši) su iz okolice Užica, Seratlije iz Drobnjaka u
Crnoj Gori, Furtule iz Vranješa u Kolašinu, Lalići iz Banjana u Crnoj Gori, Bulaići (Bulajići) iz
Duge u Crnoj Gori, Sretenovići (Krsmanovići), Radonje i Šućuri su također iz Kolašina, Nikšići iz
Cuca u Crnoj Gori, Gavrići (Savići) sa Starog Vlaha na Kosovu, Antici iz Pive u Crnoj Gori itd.79*

Katoličko stanovništvo je mahom doselilo iz Dalmacije i zapadne Hercegovine.Dalmatinskog

porijekla su porodice Grbeše, Dodici, Martinovići, Batalije, Vidici, Kneževići, Miočevići,
Mijatovići, Jamakovići, Jukići, Barnjaci, Pušići, Kolovrati, Lukići, Jurići (Jurišići), Hrgići, Milosi I
dr. Među starosjedilačke rodove spadaju Tomići.80*
Pravoslavno stanovništvo naseljeno u Vogošći i okolici uglavnom potječe iz Kolašina, Zete, Kuča
(sve u Crnoj Gori) i iz Like.

Hrvatski doseljenici koji su naselili ostale dijelove srednje Bosne većinom potječu iz Dalmacije.
Ovamo su došli preko kraških polja (Duvna, Livna, Glamoča) i iz Listiće (Širokog Brijega). Veze
srednje Bosne sa Dalmacijom i zapadnom Hercegovinom potvrđuju i prezimena (Škore,
Miličevići, Frankovići, Kelave, Bencuni, Biletići, Pušići itd.) kojih ima posvuda u Dalmaciji,
odnosno Cetinskoj krajini i zapadnoj Hercegovini.

Među doseljenim Hrvatima (katolicima) teško je odrediti na osnovi prezimena da li se radi o

pripadnicima hrvatskog naroda ili pokatoličenim srpskim i crnogorskim vlasima koji su nakon
doseljenja u Dalmaciju primili katoličku vjeru. Mnoga njihova prezimena su netipična slavenska
(bez nastavka -ić) kao Bencun, Kelava, Škoro itd., što ukazuje na vlaško porijeklo.

Kiseljačko - busovački kraj

Naseljavanje Hrvata u kiseljačko - busovački kraj imalo je dvojaku tendenciju: s ciljem da se tu

trajno nasele kao radna snaga na spahijskimposjedima, ili da im to bude prolazna stanica za daljnji
put prema posavskim i prekosavskim krajevima.

Dokumenti pokazuju da se proces prelaska na islam u fojničko - lepeničkom i kiseljačkom kraju od

vio neposredno nakon pada Bosne. Na to upućuju brojna stara muslimanska groblja koja se skoro
sva nalaze uz srednjovjekovne nekropole stećaka, što govori da je riječ o starosjedilačkom
stanovništvu koje je s bogumilstva prešlo na islam. Koliko je preostalo starjenika ne može se reći
jer ih je mnogo nestalo u čestim epidemijama kuge. U izvještaju biskupa N. Olovčića - Ogranića iz
1675. godine o kanonskoj vizitaciji kreševskoj crkvi, koja je pokrivala i lepenicki (kiseljački) kraj,
kaže se da većinu stanovništva čine muslimani, dok katolika ima svega 70 duša. Matične crkvene
knjige pokazuju da je 1778. godine u čitavoj Lepenici rođeno samo jedno katoličko dijete.81*

Masovno naseljavanje katoličkog stanovništva na ovo područje zbilo se krajem 18. stoljeća nakon
strahovitog pomora stanovništva koji je izazvala velika epidemija kuge 1781 - 1785. g. Zemlja je
ostala bez radne snage pa je pozvano stanovništvo iz Dalmacije i zapadne Hercegovine da naseli
pustasela, odnosno čifluke. Na području Kiseljaka - Lepenice ima više od 20 sela u kojima je do
prošlog stoljeća živjelo isključivo muslimansko stanovništvo dok su to danas pretežno ili isključivo
katolička sela. O ranijim stanovnicima govore i greblja sa starim nišanima kao i defteri te
drugidokumenti.82*
79* S. V. Trifković, Sarajevska okolina: I. Sarajevsko polje, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik, knj. 11, naselja
srpskih zemalja, knj. V, Beograd 1908., p. 94 - 225.
80* S. V. Trifković, o. c, p. 116, 122, 136, 139, 179, 182, 185
81* J. Jelenić, Spomenici kulture rada bosanskih franjevaca, Starine, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, XXXVI, Zagreb.,
1918., p. 142; Monografija "Lepenka", Sarajevo 1963., p. 215.
82* Monografija "Lepenica", p. 211, 213 - 215.
Većina doseljenih katoličkih rodova potječe iz Dalmacije (Cetinske i Kninske krajine) te zapadne
Hercegovine. Samo u lepeničkom kraju evidentirano je 50 rodova koji potječu iz donje
Hercegovine, 46 iz Dalmacije i 10 iz zapadne Bosne (Duvna, Livna i Glamoča). Vezu katolika ovog
dijela Bosne sa Cetinskom, Imotskom i Kninskom krajinom te zapadnom Hercegovinom, potvrđuju
i identična prezimena (Jelaši, Buzuci, Kuliješi, Škore, Vrcići, Sliškovići, Marijanovići, Lukende,
Puljizi, Cvijanovići, Ćorići itd.).83*

Slična situacija je i u busovačkom kraju. Po župnim knjigama rođenih i vjenčanih može se odrediti
porijeklo mnogih porodica u tom kraju. Većina današnjih tamošnjih katoličkih porodica (Batinići,
Hrgole, Kegelji, Krilići, Prušci, Šakići, Šekerije, Škare, Vukadini i dr.) dalmatinskog su porijekla,
ali ih ima i iz Like (Čavići, Glavaši, Knezovići, Pranići, Stojići). Porodice talijanskog porijekla
(Batista, Glibo, Katava) naselili su se u ovaj kraj tek u doba austrougarske uprave, to jest iza 1878.
godine.84*

Naseljavanje zapadne i sjeverozapadne Bosne

Hrvatsko stanovništvo koje se naselilo na prostore kraških polja zapadne Bosne (Kupres, Livno,
Glamoč, Duvno) kao i stanovnici Rame, mahom su došli sa juga, iz Dalmacije a dijelom kao
raselice iz zapadne Hercegovine. Dio pravoslavnog stanovništva je ovdje doselio već pod konac 15.
i početkom16. stoljeća. Oni su već tada zaposjeli većinu tamošnjih planina. Jedan dio ih je odavde
proslijedio dalje na zapad i sjever prema Sani, Plivi i Krajini. Koncem 16. stoljeća bosanski
beglerbeg Hasan-paša Predojević je dio ovih pravoslavnih vlaha odveo da nasele puste krajeve oko
rijeke Une. Time je započelo naseljavanje pravoslavnog stanovništva na prostor sjeverozapadne
Bosne (Krajine).

I stanovništvo Prozora, odnosno Rame, je novijeg datuma. Starosjedioce uglavnom čine

muslimanski rodovi i na njih otpada 62,71% svih rodova u ovom kraju. Današnje katoličko
stanovništvo mahom je doselilo posljednjih godina turske uprave, i to sa raznih strana. Rod Đehulići
je, naprimjer, doselio iz Zlatara u Hrvatskoj, Meštrovići iz Studenca kod Imotskog, Palinići iz Splita
(s prethodnim zadržavanjem u Bugojnu), Petrovići iz Dalmacije, Gulići iz Kistanja, Kapčevići iz
Makarske itd.85*

Sasvim je izvjesno da pravoslavnog, odnosno srpskog stanovništva, nije bilo u sjeverozapadnoj

Bosni sve do dolaska Turaka. Tek ih oni počinju ovdje masovnije naseljavati. Na njihovo srpsko i
crnogorsko porijeklo poredostaloga dokazuju rodovska prezimena. Tako Ardomelje (Ardomile,
Hardomile) koje se susreću i u zapadnoj Hercegovini (u okolici Ljubuškog), ima u Crnoj Gori. Rod
Motika je raširen u Crnoj Gori (u Drobnjaku), a ima ih također u predjelu Unca i oko Banje Luke. U
sjeverozapadnoj Bosni je veoma raširen rod Drljača, kojih ima također uSrbiji (u Azlaukovici) gdje
im je postojbina. Drljača ima i u istočnoj Bosni oko planine Konjuh.

Macure su dosta raširene u sjevernoj Bosni i u Dalmaciji. Vode porijeklo iz Srbije, a potekli su od
Bratonožića. Rod Kuči, Ljuhari, Ibalji, Taori, Šurlani, Satare, Mučibabe, Bencuni itd., vode
porijeklo od albanskih vlaha. Neki od njih su došli u Bosnu ispred Turaka a drugi s njima, odnosno
krajem 15. i u 16. stoljeću.86* Na svom putu su u više navrata mijenjali vjeru, što je inače bilo česta
pojava kod vlaškog stanovništva. Oni koji su došli iz Srbije i Crne Gore prvotno su bili pravoslavci,
a potom su neki od njih prešli na katoličku vjeru, onda opet na pravoslavnu itd. Isti slučaj je bio s
katoličkim vlasima iz Dalmacije i dalmatinskog zaleđa. To je razlog da ista vlaška prezimena (bez
nastavka -ić) danas nose mnogi pripadnici i pravoslavne i katoličke vjere, a ima i muslimana, jer su
mnogi vlasi prešli na islam. Neki pravoslavni vlasi su prešli na katoličku vjeru još u 14. stoljeću,
kao i oni koje je u Dalmaciju doveo srpski car Dušan u vrijeme svog vojnog pohoda u te krajeve.
83* Monografija "Lepenica", p. 221 i d.
84* S. Tihić, Busovača, Sarajevo 1971., p. 206.
85* M. Filipović, Prozor, Glasnik Geografskog društva, sv. XVIII, Beograd 1932., p. 11-15.
86* V. Skarić, o.c, p. 221, 231- 234.
Veliki dio starosjedilačkog stanovništva kraških polja zapadne Bosne prešao je na islam već u
prvim decenijama turske vladavine. To se može pratiti u defterima iz 16. stoljeća. O tome daju
podatke i pojedini crkveni djelatnici kao što je svećenik Stjepan Posedarski koji 1520. godine
izvještava Papsku kuriju kako su Turci u posljednjih pedeset godina uspjeli veoma pridobiti
tamošnji narod koji ostavlja staru vjeru i prima islam. Dalje se navodi da ne predstavljaju rijetkostni
miješani brakovi između kršćana i muslimana.87*

Livno je oko 1520. godine imalo 63 kršćanske kuće, a svega dvije muslimanske. Osam godina
kasnije, odnosno 1528. godine, broj muslimanskih kuća se povećao na 90 dok je kršćanskih bilo
svega 14. Godine 1575. grad je brojao 540 kuća, a stanovništvo je bilo skoro stopostotno
muslimansko.88*

Iz Srbije i Crne Gore preko Dalmacije u Bosnu

Arhivska građa pokazuje da se mnogo crnogorskih i srpskih vlaha naselilo u sjevernu Dalmaciju u
razdoblju 1523 - 1527. godine. To je za Bosnu važno jer je uz Crnu Goru i Srbiju to najvažnije
migraciono ishodište otkud je Bosna stoljećima primala doseljenike. Mnogi crnogorski i srpski vlasi
koji su preko Hercegovine stigli u Dalmaciju, oni ili njihovi potomci su nastavili put u zapadnu
Hercegovinu i Bosnu, Liku, Kordun i Baniju. Srbi se u Glamoču prvi put spominju već 1530.
godine, kao i u Uncu i izvorištu Une. Iste godine jedan dio ih je prešao na austrijski teritorij (u
Hrvatsku), dok su neki već 1526. godine prešli Unu i naselili se u Žumberak, gdje im je ustupio
zemlju tamošnji vlastelin Ivan Kobašić.89*

Godine 1551. austrijski general Ivan Lenković javlja caru Ferdinandu II da su Turci doveli iz
unutrašnjostiviše hiljada vlaha i da su ih naselili oko Srba i Knina.90* Kod svih njih je jako
predanje da su im preci došli iz Crne Gore ili Srbije. Općenito, sve vlaško stanovništvo brižno čuva
predanja o svom porijeklu, otkud je koje bratstvo došlo i kada.

Sjeverni dio Livanjskog polja naselili su crnogorski Rudinjani. Jedan njihov dio naselio je izvorište
rijeke Šujice. Drugi rodovi doselili su na ovaj prostor sa Lima u Crnoj Gori. U Vukovsko i Ravno
naselile su Katane i Lugonje. Oba roda su iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Iz Drobnjaka su i Kalabe,
naseljene oko Glamoča i Livna. Kalaba ima i u Prnjavoru, Bosanskom Novom i Bistrici. Neki od
njih su prešli na islam pa otud ima i muslimana Kalaba.

Dosta je raširen i rod Lukača, kako u Dalmaciji tako i u Bosni. Svi vode porijeklo iz Kuča u Crnoj
Gori. Neki Lukači su došli u Dalmaciju prije Turaka. Jedan vlah Lukač spominje se na Velebitu
1433. godine. Rod Džepina naseljen oko Bosanskog Grahova vodi porijeklo iz Skopske crne gore,
gdje također ima Džepina (u selu Čučeru). Planinu Krug iznad Livna naselili su vlasi Cuce iz sela
Kruge u Crnoj Gori. Tu su i pripadnici roda Arnauti koji su došli sa srpsko - albanske granice.91*

Bosansko Grahovo

U Bosanskom Grahovu i okolici skoro sve stanovništvo vodi porijeklo iz Crne Gore i Srbije. Rod
Šaponja u nedalekom Tiškovcu doselio je sa Starog vlaha u južnoj Srbiji, gdje postoji selo
Šaponje. Iz Starog vlaha su i Šolaje. Šolaja ima i oko Glamoča kao i u travničkom i
bugojanskomkraju. Prvo odredište Kozomara bio je livanjski i glamočki kraj a onda su se
odatleraselili u druge dijelove Bosne. Svima je postojbina Kozomar kod Nove Varoši u Srbiji.92*
87* Bullettino dalmato, XXII, Split 1899., p. 191.
88* A. Handžić, Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu
filologiju, sv. 42 - 43, Sarajevo 1995., p. 136.
89* R. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1943., p. 17.
90* V. Skarić, o. c, p. 237 - 238.
91* V. Skarić, o. c, p. 241 - 242.
92* V. Skarić, o. c, p. 242.
Članovi bratstva Mokronoge u duvanjskom i unačkom kraju i oko Unca, doselili su iz Mokronoga u
Polimlju (Crna Gora). Njihovih raselica ima i u visočkom kraju (kod Moštra) gdje se nalazi selo
Mokronoge. Bure iz Livna i Glamoča vode porijeklo iz Boke kotorske. Većina pravoslavnih rodova
u Bosni nosi imena po toponimima u njihovoj postojbini (Srbiji i Crnoj Gori). Postojbina Oparnica
kojih ima u Gerzovu, Baračima i Varcaru, je Oparnica u Levču (južna Srbija). Cuce su iz Cuca u
Crnoj Gori, Banjani iz Banjana također u Crnoj Gori, Balabani iz Balabana u južnoj Srbiji itd.93*

S obzirom da je Jajce došlo pod tursku vlast tek 1528. godine naseljavanje vlaškog stanovništva na
ovaj prostor je započelo dosta kasno. I ovdje su prednjačili srpski i crnogorski vlasi. U nedalekom
Šipovu naselili su se Šipovci porijeklom iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Rod Korača kojih ima u
Vrbljanima i Varcaru doselili su iz južne Hercegovine gdje su prije togadoselili iz Bratonožića u
Crnoj Gori.94*

Slika stanovništva Bosanske krajine

Pravoslavno stanovništvo naseljeno u krajevima oko Petrovca, Krnjeuše i Pounja većinom vodi
porijeklo iz Crne Gore i istočne Hercegovine. Naseljavanje vlaha u ovaj dio Bosneodvijalo se kroz
čitavo razdoblje od 16. do 19. stoljeća. Neki dokumenti upućuju da se ovdje zbila jedna migracija
još u doba bosanske samostalnosti prilikom pada srpske despotovine (15. stoljeće). Veće skupine
vlaha dolaze, međutim, tek s Turcima. Pravac njihovog naseljavanja je vodio dolinom Rame, Plive,
Vrbasa i Sane. Najveći dio. Krajine je u to vrijeme bio pust, naročito Pounje, kao i donji tok Sane i
Posavina. Zbog stalnih ratnih sukoba starosjedilačko stanovništvo je selilo u sigurnije krajeve. Dio
ih je prešao na austrijski teritorij u Kordun i Baniju. Slično stanje je bilo i u dubičkom kraju koji je
ostao sasvim bez stanovništva. Tamo nije bilo nijedne kuće čak 30 godina nakon uspostavljanja
turske vlasti. Ustvari, bilo je pusto sve do Jajca. Kada je putopisac Kuripešić 1530. godine prolazio
ovim krajem, zapisao je da selo Zablaće kod Ključa ima svega 7 kuća, dok ih je ranije bilo 80.95*

Petrovački kraj je naseljavan u više navrata. Za rod Bogunovića predanje kaže da su došli iz Bjelaja
u južnoj Srbiji. Rod Krnjeuša doselio je iz sjeverne Dalmacije kao i rod Kecmana. Kecmana
(Kecmanaca) ima i u južnoj Srbiji. Raselica Balabana ima u čitavoj sjeverozapadnoj Bosni a došli
su izjužne Srbije, ili tačnije, iz okolice Prištine, gdje i danas postoji selo tog imena, kao i u Crnoj
Gori (blizu Skadarskog jezera). S obzirom da Balabana ima najviše u Crnoj Gori smatra se da im je
tu postojbina. I rod Ožegovića je porijeklom iz Crne Gore, gdje postoji selo Ožegovići, kao i
Vranješi. Ovima je postojbina u Drobnjaku ispod Durmitora (polimskiVranješi). Santraci su iz
Kolasina. Rod Smoljana (Smolići, Smolovići) doselio je sa platoa između Tare i Pive u Crnoj Gori.
Iz tog kraja su i Bulajići.96*

Područje Bravskog, Sanice i Ključa primilo je nešto manje stranaca. Tu su se dugo kompaktno
zadržali starosjedioci koji su uglavnom prešli na islam. Pravoslavno stanovništvo oko Ključa je
novijeg datuma i u velikoj mjeri potječe iz Dalmacije. U ove krajeve su doselili nakon kraćeg
zadržavanja u Uncu, Glamoču i Bosanskom Grahovu. Među njima su bratstva Kokoruši, Šikmani,
Kordići, Latinovići, Kulići, Soboti, Bursaći, Kauri itd.97*

Raselice od Unca su Grubiše, Zorici, Kecmani, Unčani, Karanovići, Rađenovići, Grbici i Banjci. Iz
Grahova su Vukobrade, Sabljići i Ercezi. Rod Darde iz Ošre Luke u sanskom kraju vodi porijeklo
sa srpsko - albanske granice. Mataruge sa Kozare i oko Prijedora potječu iz Mataruga u Crnoj Gori
(kod Grahova). Neki od njih su prešli na islam. Ima ih i na izvorištu Ćehotine. Cikote potječu sa
planine Stari vlah u južnoj Srbiji. Oljače, kojih ima u krupskom,savskom i dubičkom kraju, doselili
su iz Dubnice u Vranjskoj Pčinji u južnoj Srbiji. Grmuše su, pak, došli iz Dalmacije.98*
93* V. Skarić, o. c, p. 246, 249.
94* V. Skarić, o. c, p. 246.
95* B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p. 15; M. Vasić, o. c, p. 236.
96* V. Skarić, o. c, p. 249.
97* V. Skarić, o. c, p. 251.
98* V. Skarić, o. c, p. 251-252.
U mlađem naseljavanju Krajine i sjeverne Bosne najviše su učestvovali rodovi iz Dalmacije.
Dalmatinskog porijekla su spominjani Bursaći, zatim Puhače, Rodici, Torbice, Tintori, Pačeni,
Plavanjaci, Japundže, Mudrinići, Koralije, Desnice, Opačići, Macure, Žeželji, Crnobrnje, Marčete i
Sanaderi.99* Neki od ovih rodova su porijeklom srpski i crnogorski vlasi i bili su pravoslane vjere
ali neke njihove raselice po Bosni i Lici prešli su na katoličku vjeru i danas se drže Hrvatima.
Postojbina katoličkih vlaha su planine Dinara i Velebit, odnosno dalmatinsko zalede. Radi se o
starosjedilačkim dalmatinskim stočarima.

Pravoslavno stanovništvo koje je naselilo krajeve zapadno od Une, uglavnom vodi porijeklo iz Crne
Gore i Srbije. Od razgranatijih tamošnjih rodova su Batnoge, Komadine (došli iz Vasojevića u
Crnoj Gori), Toromanovići (došli iz Polimlja u Crnoj Gori), Durbabe su raselice sa Vlašića gdje su
ranije došli iz Crne Gore, Goleši su raselice iz travničkog kraja, a tu su ranije doselili sa planine
Goleš u južnoj Srbiji (na Kosovu). Postoji i selo Goleš u Polimlju.100*

Stanovništvo koje naseljava okolicu Prijedora također najvećim dijelom potječe iz Stare Srbije (sa
Kosova) i Crne Gore. Među njima su bratstva Jasnici i Abaze. Raselice Abaze su Baze naseljeni u
gradiškoj oblasti. Abazovića ima i u Drobnjaku u Crnoj Gori.101*

Stanovništvo Kozare i Zmijanja

Stanovništvo Kozare i Zmijanja je uglavnom crnogorskog i srpskog porijekla, ali su nešto mlađeg
datuma. Posljednji val doseljavanja na ovaj prostor zbio se tokom 18. i 19. stoljeća. Na njihovo
srpsko i crnogorsko porijeklo upućuju toponimi i imena rodova, zatim predanja i razni arhivski
spisi. Tako selo Koturovi i Draksenići imaju pandan na planini Stari vlah u južnoj Srbiji. Iz južne
Srbije su rodovi Bukvići (Bukve), Ugrenovići, Cikote, Alauvuci i Draksenići. Kondići vuku korijen
iz kolubarskog kraja, ili tačnije, iz Degurića u okolici Užica. Toromani (Turomani) u dubičkom i
gradiškom kraju su iz Polimlja u Crnoj Gori gdje živi bratstvo Toromani. Šumani su također iz
Polimlja (između Pljevalja i Potpeći) gdje postoji toponim Šumane.

Obućine u dubičkom kraju su doseljenici iz Kolašina. Zlojutri su iz Kuča (Crna Gora) kao i
Komodine. Komodina ima i u Vasojevićima u Crnoj Gori. Selaci su sa Starog vlaha (južna Srbija) a
ima ih i oko Kolubare i u Donjem Dragačevu (također južna Srbija). Rod Lopara kojih ima u
gradiškom i banjalučkom kraju albanskog su porijekla sa postojbinom na Kosovu. Prvi njihovi
doseljenici su naselili kraj oko Unca a potom su se odatle raselili po Krajini.102*
Prostor između Vrbasa i Vrbanje naselili su vlasi iz Polimlja (Crna Gora), Hercegovine (gdje su
zastali na putu iz Crne Gore) i Dalmacije. Stanovnici sela Klimenta kod Jajca su albanskog
porijekla (sa Kosova). Živinice su dobile ime po crnogorskim vlasima u Polimlju kojima se
takozvala postojbina. Alaule u Kozarcu kod Prijedora i oni iz okolice Živinica potječu sa
Kolubare.Jagare i Šundulje, kojih ima kod Banje Luke postoje također u okolici Užica. Stanovnici
sela Debeljaci na Vrbanji i u blizini Banja Luke doselili su iz zapadne Srbije. Debeljaka ima i u
glamočkom kraju gdje se naselila jedna njihova grana.103*
Pravoslavno stanovništvo Zmijanja (prostor između Mrkonjić-Grada, Ključa i Banje Luke) doselja-
valo se kontinuirano kroz duže razdoblje već od 16. stoljeća. U prvom valu doseljenici su bili iz
Crne Gore i istočne Hercegovine, a drugi iz Dalmacije. Do dolaska Turaka tu je većinom živjelo
bogumilsko starosjedilačko stanovništvo, s nešto katolika. U većem broju zadržali su se u gornjem
Vrbasu dok su ostali prostor naselili vlasi. U prvom valu doseljavanja došli su direktno iz Srbije, a u
drugom kao raselice iz Dalmacije.104*
99* V. Skarić, o. c, p. 253.
100* V. Skarić, o. c, p. 253 - 255.
101* V. Skarić, o. c, p. 256.
102* V. Skarić, o. c, p. 257 - 258.
103* V. Skarić, o. c, p. 260.
104* M. Niškanović, Prilog proučavanju stanovništva Zmijanja, GZM. Etnologija, n. s. XXXIII, Sarajevo 1978., p. 10 – 17
Planina Vlašić iznad Travnika čini jednu etničku cjelinu i uglavnom je naseljena vlaškim
stanovništvom iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Njihove brojne raselice naselile su se u Posavini, gdje su
u početku gonili stoku na zimsku ispašu. Na Vlašiću se zadržalo puno starosjedilaca. Među takvim
su rodovi: Grubači, Kelemanoći, Valjevići i dr. Neki od njih su kasnije preselili u maglajski kraj. Sa
Vlašića su i Bencuni kojih kao raselica ima u zeničko-busovačkom i kiseljačkom kraju. Na Vlašić
su došli iz južne Srbije. Prezime im je nastalo od Bencug koje se susreće u dokumentima iz
14.stoljeća u južnojSrbiji (kod Peći) gdje postoji i selo tog imena. Jedan njihov dio je tokom seobe
prešao na katoličku vjeru, pa je to razlog da Bencuna ima i katolika i pravoslavaca. Neke njihove
raselice nose nešto izmijenjena imena Bencuz (okolica Živinica), Benco i Bencur (zapadna Bosna -
Vukovsko).
Etničku vezu vlašićkih pravoslavnih stočara sa stanovnicima južne Srbije i Crne Gore, pored
istihprezimena, toponima i predanja, potvrđuje i jedinstven način pravljenja sira. Stočari sa Vlašića i
oni iz južne Srbije (Sandžaka) i sjeverne Crne Gore, to jest na prostoru od Novog Pazara preko
Sjenice do Drobnjaka, prave sir od jamuže (svježeg mlijeka), što je jedinstven slučaj na
Balkanu.105*
Stanovništvo zapadne Hercegovine

Etnografska istraživanja lištičkog (širokobriješkog) kraja dokazala su da više od polovice tamošnjih

rodova, njih 119, pripada doseljenicima iz dinarskih oblasti (Dalmacije) i Crne Gore. Ustvari, čitava
oblast zapadne Hercegovine u velikom postotku ima doseljeničko stanovništvo. To je posljedica
geografskog položaja tih krajeva. Preko njih su, naime, vodili glavni migracioni putevi od juga
prema sjeveru i tuda su prošle brojne skupine vlaha, a mnogi su i zastali, pa je to razlog da se na
tom prostoru malo zadržalo starosjedilačkog stanovništva.106*
Na vlaški karakter širokobriješkog (lištičkog) kraja ukazuju i tamošnji toponimi: Vlaške njive,
Vlaštak, Vlaška glavica, Vlaški put, Katunina, Katunišće i sl. Većina tamošnjihrodova je doselila
tek u 18. i 19. stoljeću. To se podjednako odnosi na pravoslavno i katoličko stanovništvo. Kod
mnogih rodova ni vjerska pripadnost nije izvorna. Oni koji su danas katolici ranije su bili
pravoslavci i obrnuto. Na to ukazuju i zajednička prezimena kod jednih i drugih (Selaci, Merčepe,
Benci, Mudrinići itd.). Muslimansko starosjedilačkostanovništvo je u većem broju napustilo lištički
kraj tek iza 1919. godine. Njihova imanja (čifluke) preuzelo je mjesno stanovništvo.107*
Današnje stanovništvo Livanjskog polja je također u najvećoj mjeri novijeg datuma. Čak 344 roda,
ili 43 % ukupnog stanovništva, pripada novim doseljenicima. Na njihovo dalmatinsko porijeklo
ukazuju jezički elementi dalmatinske čakavštine, običaji, nazivi rodova, predanja itd. Etnološka
istraživanja su dokazala da je većina muslimanskih rodova na Livanjskom polju starosjedilačkog
porijekla. S druge strane, dio vlaškog pravoslavnog stanovništva s ovog prostora srodan je sa
stanovnicima Starog vlaha u južnoj Srbiji. Neki rodovi su porijeklom sa Lima u Crnoj Gori. Dio
pravoslavnih vlaha je doselio i iz Dalmacije (Vrlike, Sinjske krajine, okolice Drniša i Zadra). Na
njihovo dalmatinsko porijeklo pored predanja upućuje i specifičan ikavski govor.108*
Među brojnim strancima koji su doselili u Bosnu bili su i Židovi. Njihov dolazak je bio u uskoj vezi
s njihovim izgonom iz Španije (1492. g.). Mnogi su tada našli utočište i zaštitu u Turskoj Carevini.
Tada ih je jedan broj doselio u Bosnu, odnosno Sarajevo (između 1541. i 1565. g.). Nakon pada
Budima 1686. godine sa izbjeglim Bošnjacima je tada u Bosnu došlo i nešto Židova koji su do tada
živjeli u Ugarskoj. Naselili su se u Sarajevu, gdje su pojačali postojeću isto-nacionalnu zajednicu.
Židova je bilo i u drugim mjestima po Bosni i Hercegovini i posvuda su bili stanovnici gradova.
Uglavnom su sebavili trgovinom i zanatima. Njihova zajednica je za sve vrijeme ostala malobrojna
i nije nikada utjecala na nacionalnu strukturu starosjedilačkog stanovništva Bosne i Hercegovine.
105* V. Skarić, o. c, p. 224 - 225.
106* M. Petrić, Etnička prošlost na području Listiće i zapadne Hercegovine, GZM. Etnologija, n. s. XXIV / XXV, Sarajevo 1970., p. 24 i d.
107* M. Petrić, o. c, p. 21.
108* S. Kulušić, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, n. s. XV!- XVI, Sarajevo 1961., p. 5 i d.
Iseljavanje bosanskog stanovništva
Kada se raspravlja o migracijama koje su se odvijale na bosanskohercegovačkom prostoru, treba
napomenuti da su one bile dvosmjerne. Naime, kako god su u nju masovno doseljavali stranci tako
je iz nje iseljavalo njeno starosjedilačko stanovništvo, kako muslimani tako i kršćani. Katolici su se
najviše iseljavali prilikom prodora stranih vojski, kakav je bio slučaj 1478. godine kad je s vojskom
upao u Bosnu mađarski kralj Korvin, zatim nakon upada austrijskog vojvode Perčnlija 1690.
godine, kad je iz sjeveroistočne Bosne odveo više od 3.000 katolika. Provala princa Eugena
Savojskog u srednju Bosnu sve do Sarajeva 1697. godine uzročila je iseljavanje više od 40.000
kršćana, pretežno katolika, koji su se naselili preko Save.
Preostalo katoličko starosjedilačko stanovništvo sjeveroistočne Bosne odselilo se 1717. godine pri
povlačenjuvojske pod zapovjedništvom generala Petraša, nakon njegovog pokušaja osvajanja
Zvornika. U više navrata su i franjevci odvodili katoličko stanovništvo (fra Mijo Veličanin, fra Jure
Ramčanin, fra Šimun Modričanin, fra Juro Zgošćanin, fra Juro Tuzlić itd.).109*
I muslimansko stanovništvo se iseljavalo u ogromnom broju. To je uslijedilo odmah iza 1463.
godine nakon što su se Bošnjaci uključili u tursku osvajačku silu koja je nezadrživo napredovala u
Evropu. Kao nagradu za njihova junačka djela i ogroman doprinos stvaranju turske moći, dobijali su
posjede u evropskim zemljama čija su osvajanja platili potocima krvi i nebrojenim žrtvama. Mnogi
su u tim zemljama stalno ostali kao spahije i visoki državni, odnosno vojni dužnosnici. Podaci
govore da je većina gradova Cetinske krajine, Dalmacije, Like, Slavonije i Madžarske, bila
naseljena Bošnjacima. Turski putopisac Evlija Čelebija je 1660. godine zabilježio da se u većini
gradova osvojene Ugarske (Budimu, Sigetu, Šiklošu, Pečuju, Stolnom Biogradu), Temišvara itd.
čuje samo bosanski jezik, a za stanovnike Budima kaže da su svi Bošnjaci. I stanovnici Kanjiže su
većinom bili Bošnjaci, koji govore nekoliko jezika, a bosanski im je na prvom mjestu. Čelebija
dalje navodi da su i drugi gradovi bošnjačke varoši.110* Tako u Drnišu (Dalmacija) živi više od
300 muslimanskih porodica te da iz tog kraja ode svake godine na hadž 100 do 150 hadžija.111*

Slične podatke donosi 1625. godine splitski plemić Atanasije Jurjević. On navodi da je u to vrijeme
u Sinju bilo 100 muslimanskih (bošnjačkih) kuća, a u njegovoj okolici 500, u Skradinu (kod
Šibenika) 200, u Vrani (kod Zadra) 200, Zemuniku 150, Karinu 230, Kninu 300, Vrlici 85, Drnišu
300, u Petrovu Polju u 40 sela i zaselaka 600 kuća itd.112*
Povratak iseljenih Bošnjaka
Za iseljene Bošnjake u evropskim zemljama započele su velike nesreće krajem 17. stoljeća i trajale
su sve do Prvog svjetskog rata. Uzrok su bili porazi turske vojske koje je doživljavala na evropskim
i drugim ratištima. Sve je započelo velikim Bečkim ratom 1683. godine i neuspjelom opsadom Beča
nakon čega je Turska počela gubiti sve osvojene zemlje u Evropi. Tako su se morali povući iz
Madžarske, Slavonije, Bačke, Banata, Srijema, Like, Dalmacije, a nešto kasnije i iz Srbije. S
vojskom se iseljavalo i muslimansko, odnosno bošnjačko stanovništvo. Oni koji su ostali bili su
proganjani, ubijani i na silu pokrštavani, pri čemu su morali promijeniti i ime pa su takvi za Bosnu
izgubljeni za sva vremena.113*

U pokrštavanju Bošnjaka na području Like i Krbave posebno se istakao izvjesni župnik Marko
Mesić. Senjski biskup Sebastijan Glavinić u svom izvještaju o Lici iz 1696. godine navodi da je
tamo veliki broj onih koji su "ranije ispovijedali islam". Ako se uzme u obzir da je još 1680. godine
samo u Lici bilo više od 7.000 bošnjačkih domaćinstava s više od 30.000 čeljadi, može se zamisliti
koliko je takvih silom pokršteno. Podaci o tome mogu se naći i u crkvenim evidencijama koje su
pedantno evidentirale ta pokrštavanja.
109* J. Koprivčević, O emigraciji katolika u Bosni, Napredak, Hrvatski narodni kalendar za 1940. godinu, Sarajevo 1939., p. 82 i d; Đ.
Pejanović, o.c, p. 15 id.
110* E. Čelebija, Sejahatname, sv. VI, p. 201, 247, 503, 514 - 517, 534.
111* E. Čelebija, Putopis, Sarajevo 1967., p. 189.
112* O tome: P. Živković, Povijest Bosne i Hercegovine do konca 18. stoljeća, Mostar 1994., p. 132 - 133.
113* R. Lopašić, Spomenici hrvatske krajine, od 1693. do 1780. u dodatku od g. 1730. knj. III, u Zagrebu 1889., p. 246 - 247. CXLII. 26. III
1709; R. Horvat, Lika i Krbava, M. H. sv. 1, Zagreb 1941., p. 43 - 44; Đ. Pejanović, o. c, p. 27 i d.
Sve izbjeglo stanovništvo iz Madžarske, Hrvatske i drugih krajevadoselilo je u Bosnu jer se radilo o
Bošnjacima. Naseljavali su se u razne dijelove Bosne - oko rijeke Une, u srednju Bosnu, oko
Vrbasa, Spreče, Ukrine, Drine, Save, Neretve, Lašve, Sane, Prače, Vrbanje, Rame, Krivaje, Unca,
Bregave itd. Iseljenici iz Dalmacije, Cetinske i Kninske krajine uglavnom su se naselili u Krajinu.
Oni iz Cetinske krajine došli su u Malu Kladušu i Todorovo, a oni iz Srba u Jezero kod Ostrošca.
Od tada se to mjesto naziva Srbljani.
Izgon muslimana iz Srbije
Položaj Bošnjaka muslimana pogoršao se i u Srbiji nakon Karađorđevog ustanka (1804 - 1813. g.).
Srpski ustanici su posvuda progonili muslimansko stanovništvo, pljačkali ih i ubijali. To je
poprimilo još veće razmjere nakon pada Beograda 1807. godine, kad je nastao opći pokolj
"Turaka", i to na prvi dan Kurban - bajrama. Računa se da je samo u Beogradskom pašaluku u to
vrijeme živjelo 20.000 Bošnjaka. Od njih su mnogi pobijeni, ostatak pokršten, a dio protjeran.
Izvještaji govore kako je nakon toga među ustaničkim vođama nastalo razračunavanje oko
raspodjele bošnjačke opljačkane i prisvojene imovine u mnogim srpskim gradovima, posebno
uBeogradu.114*
Stradanje preostalih Bošnjaka u Srbiji nastavilo se i tokom Drugog srpskog ustanka. Najzad,
odredbama Jedrenskog mira sklopljenog 1830. godine između Turske i Rusije, usvojen je zahtjev
Srbije, čije je interese zastupala Rusija, da svimuslimani moraju napustiti tlo Srbije. Uslijedila je
masovna selidba (izgon) i većina ih je prešla Drinu i naselila se po Bosni jer se i u ovom slučaju
uglavnom radilo o Bošnjacima.
Mnoge doseljene porodice dobile su nadimke po gradovima iz kojih su doselile, pa tako: Užičanin,
Valjevac, Budimlija (Budimlić), Požegija, Pećanin, Kuršumlić, Biogradlija i sl. Oni koji su došli iz
Novopazarskog sandžaka u narodu su dobili nadimak Arnauti.
Posljednja naredba o izgonu muslimana (Bošnjaka) iz Srbije izdata je 1862. godine, što je
sankcionirala i međunarodna konferencija, održana 22. IX 1862. godine u Kanlidži (Turska).
Osmanske vlasti su iseljenim Bošnjacima iz Užica i Sokola podigle u Bosni dva nova naselja na
Savi - Gornju i Donju Aziziju (danas Bosanski Šamac i Orašje), tako nazvana po sultanu
Abdulazizu. Samo iz Užica iselilo se 2.966 Bošnjaka. Jedan suvremenik je opisujući njihovo
iseljavanje zapisao: "Sve je otišlo plačući".
O bošnjačkoj fizionomiji mnogih srpskih varoši, naprimjer Užica, govori podatak daje tih godina
prošlogstoljeća u njemu bilo 2.000 bošnjačkih kuća i dvadeset džamija, a svega 80 srpskih
domaćinstava.115* Po izvještaju engleskog putopisca Archibalda Pattona iz 1843. godine u njemu
je bilo 3.500 bošnjačkih kuća, a svega 600 srpskih. Slično se zbilo s Bošnjacima 1878. godine kad
su istjerani iz Crne Gore. U svim slučajevima uglavnom se radilo o gradskom stanovništvu. Priliv
velikog broja povratnika veoma je povećao broj muslimana u Bosni, štosu pripadnici druge dvije
vjere nerado gledali. Tako je pećki patrijarh Vasilije Brkić, koji je jedno vrijeme bio mitropolit u
Sarajevu, pisao 1771. godine: "Namnožilo se mnogo Turaka (muslimana) u Bosni, prvo što je
mnogo Turaka pobeglo iz Ugarske pa su se naselili u Bosni, a drugo što je Bosna zdrava zemlja, a
Turci drže sve plodne zemlje pa se narod namnožio mnogo".116*
Zahvaljujući povratku Bošnjaka iz dijaspore spriječeno je da ih potpuno nestane u vlastitoj
domovini. Čitavo razdoblje 18. i 19. stoljeća bilo je, naime, u znaku najvećih stradanja i pomora
Bošnjaka. Tursko Carstvo se nalazilo u teškom stanju i s velikim naporima je branilo stečevine i
Ranice. Tamo gdje je bilo najteže slali su Bošnjake, prekaljene ratnike, koji su masovno ginuli u
nebrojenim bitkama sa Austrijancima, Mađarima, Poljacima, Rusima, Mlečanima, Perzijancima itd.
Samo u dvije bitke na perzijskom i ruskom ratištu izginulo ih je više od 30.000. Taj pomor je
početkom 18. stoljeća dostigao zabrinjavajuće razmjere.
114* Više o tome: Ć. Truhelka, Bošnjaci i prvi srpski ustanak, GZM. XXIX (1917)., Sarajevo 1918., p. 225 - 226.
115* J. Vujić, Putešestvije po Srbiji, Beograd 1902., p. 20.
116* Đ. Pejanović, o. c, p. 27.
Kako jedna nesreća ne dolazi sama, javile su se epidemije koje su sa svoje strane desetkovale
stanovništvo. Broj muslimana se u 18. stoljeću toliko smanjio da je u mnogim mjestima
bilozabranjeno klanjati džumu i bajram-namaz na musalama (otvorenim mjestima), kako domaji
kršćani ne bi primijetili koliko je ostalo muslimanskog svijeta što bi ih ohrabrilo za pobunu, jer se
uglavnom radilo o gornjoj društvenoj klasi čiji su bili podložnici.
Epidemije su, međutim, desetkovale i seosko stanovništvo(kršćane). Zemlji je bila potrebna nova
radna (kmetovska) snaga pa je tako započeo novi val naseljavanja stranaca u Bosnu i Hercegovinu.
To je trajalo promjenljivim intenzitetom kroz čitavo razdoblje 18. i 19. stoljeća, odnosno sve do
Prvog svjetskog rata.
I ovaj put doseljenici su uglavnom bili iz susjednih zemalja (Srbije, Crne Gore i Hrvatske). Prvi val
je uslijedio početkom 18. stoljeća nakon novog teškog pomora kuge. Mada je ta zaraza često harala
najteže su bile one iz godine 1721 -1732, 1741, 1744, 1753, 1761 - 1765, 1773, 1782, 1781 - 1785,
nakon čega je zemlja ostala polupusta. Pomor se nastavio i u narednom stoljeću. Najviše svijeta je
pomrlo u razdoblju 1813 - 1818. godine. Po izvještaju suvremenika pomor je prepolovio
stanovništvo i mnogi krajevi su ostali potpuno nenaseljeni.117*
Begovi i age su na svoju ruku dovodili potrebnu radnu snagu iz Crne Gore, Srbije i Dalmacije i
naseljavali ih kao kmetove ili čifčije (zakupce) na svoja opustjela imanja. Bilo je slučajeva da su
mnoge crnogorske i dalmatinske porodice bježeći od zla i neimaštine same dolazile i nudile se
agama da ih prime na svoja imanja kao kmetove. Neki su sa svim ukućanima i imovinom koju su
mogli natovariti na konja išli od mjesta do mjesta ili bi ispred neke aginske kule razapeli čergu i
čekali u nadi da ih primijeti aga i ponudi im posao na svom čifluku.118* Kad bi kuga pomorila
seosko stanovništvo tada bi same age išle tražiti novu radnu snagu.
Izvještaji govore da su novi doseljenici nalazili u kućama pustih sela čitave skelete pomrle čeljadi.
Posvuda su se susretale kosti nepokopanih stanovnika jer su čitavi krajevi ostajali bez ijednog
živog. Novi priliv stanovništva i njegov razmještaj dao je Bosni konačnu nacionalno - vjersku sliku
u onom obliku i rasporedu kakva je manje - više i danas.
Raspored stanovništva u Bosni i Hercegovini sredinom prošlog stoljeća
Oko 1865. godine slika naseljenosti u Bosni i Hercegovini je ovako izgledala: u srednjoj, istočnoj,
južnoj te sjeverozapadnoj Bosni većinsko stanovništvo su činili muslimani. Tu je živjelo više od 66
% ukupnog broja Bošnjaka muslimana. Starosjedilačko bošnjačko - katoličko stanovništvo i
doseljeni Hrvati ustalili su se u zapadnoj Hercegovini, jugozapadnoj Bosni, zatim duž desne obale
Save od Brčkog do Broda, te u lepeničko - lašvanskom kraju. Na tim prostorima živjelo je oko 80 %
svih bosanskohercegovačkih katolika i doseljenih Hrvata.

Pravoslavno starosjedilačko stanovništvo, te doseljeni Srbi i Crnogorci zauzeli su u apsolutnoj

većini prostrane oblasti na sjeverozapadu zemlje između Sane (od Broda do ušća Une) i Une (od
ušća do njenog izvorišta), bosansko - hrvatsku granicu od izvorišta Une do planine Troglav, preko
Glamoča i Donjeg Vakufa do Doboja idući između Jajca, Travnika, zatim krajeve desne obale rijeke
Bosne od Doboja do Modrice, i dalje do Broda. Pravoslavci su činili apsolutnu većinu i u istočnoj
Hercegovini, na području između srednje i donje Drine (Od Višegrada do ušća Drine), uz Savu (od
ušća Drine do Brčkog) te istočno od linije povučena od Brčkog prema Vlasenici i Višegradu. Na
tim prostorima bilo je koncentrirano oko 70 % ukupnog pravoslavnog stanovništva Bosne i
Hercegovine.119*
117* M. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. III, Zagreb 1887; J. Jeremić, Prilozi za istoriju zdravstva i medicinskih
prilika u Bosni i Hercegovini pod Turskom i Austro-Ugarskom, Beograd 1931; Đ. Pejanović, o. c, p. 19 i d.
118* M. Filipović, Visočka nahija, p. 297.
119* Đ. Pejanović, o. c, p. 22 i d.
 IV. DOBA AUSTROUGARSKE UPRAVE
Austrijska kolonizacija Bosne i Hercegovine
Uspostavljanje austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini izazvalo je nove migracione pokrete i
razmještanje stanovništva na čitavom bosanskohercegovačkom prostoru. I ovoga puta promjene su
išle na štetu starosjedilačkog stanovništva, prije svega muslimana, ali također katolika i
pravoslavaca jer je ova seoba konačno izbrisala nacionalnu kategoriju Bošnjaka (Bosanaca) katolika
i Bošnjaka (Bosanaca) pravoslavaca.
Političke promjene su uzrokovale masovno iseljavanje muslimana u tuđi svijet. Zvanična austrijska
politika je išla za tim da u Bosni i Hercegovini što više ojača katolički elemenat pa je provođena
planski razrađena politika naseljavanja stranaca iz njenih provincija.

U prvoj fazi, koja je uslijedila odmah nakon uspostavljanja austrijske vlasti (1878. g.), najbrojniji
doseljenici (službena lica) bili su sami Austrijanci, a onda pripadnici drugih naroda koji su živjeli u
sklopu Monarhije (Hrvati, Česi, Mađari, Tirolci). Istovremeno jeuslijedilo doseljavanje seoskog
stanovništva iz hrvatskih krajeva (Dalmacije i Like). Ono je bilo u potrazi za obradivom zemljom
pa ih je većina primljena na aginska imanja. Među njima bilo je i uzurpatora koji su samoinici-
jativno zaposjedali zemlju starosjedilaca.

Najviše doseljenika u prvom valu doselilo se u bosansko-krupski kraj. Iz tog vremena potječu
naselja naobroncima Grmeča (Hasani i Gornja Suhaja). Puno Ličana je doselilo u bosansko-
petrovački i sanski kraj a nešto manje u cazinski. U izvještaju carskog inspektora baruna Huga
Kučera koji je obišao bihaćki kraj, navodi se daje u razdoblju 1878 - 1883. godine na taj prostor
doselilo 10.000 - 12.000 hrvatskih doseljenika iz Like. Neki od njih su na begovskim i aginskim
imanjima zauzeli mjesta domaćih seljaka koji su izbjegli ili su nestali u pobunama i ratnim vihorima
u prethodnom razdoblju.120*
Doseljenici su pravili velike probleme domaćem stanovništvu. Mnogi od njih su uzurpirali državno
zemljište, posebno šumske površine, a oni koji su se naselili na aginskim imanjima odbijali su
izvršavati zakonske obaveze prema gospodarima pa su uslijedile incidentne situacije.
Ustvari, u svim proteklim vremenima bilo je puno nesporazuma, pače i teških sukoba između doma-
ćeg stanovništva i doseljenika. Kako je ta kategorija doseljenika uglavnom bila vlaškog porijekla,
poznata po svojoj besprimjernoj agresivnosti i općenito krajnje nezgodnom karakteru, sada, u
izmijenjenim političkim prilikama, postali su još agresivniji. Sa svojimstadima pričinjavali su
obrađenim površinama velike štete, prekoračivali data im prava, i općenito, na svaki način nanosili
su štetu i uznemiravali starosjedioce. Iz njihovih redova su se regrutirale hajdučke čete koje su se
profesionalno bavile pljačkom i napadale imanja. Sredinom 19. stoljeća ponašanje vlaških
doseljenika dostiglo je neslućene razmjere. Po ukidanju turske vlasti toliko su se osilili da su nasilu
počeli otimati aginske posjede, pa će, čak ugrožavati živote njihovih vlasnika.
Šta su i kakvi su bili ti elementi koji su doseljavali u Bosnu iz Crne Gore i Srbije, najbolje je oslikao
izaslanik ruske carice Jelisavete (18. stoljeće), oficir Pučkov, koji je jedno vrijeme proveo u Crnoj
Gori, nakon čega je zapisao: "Kao divlji narod za kojega ne važe nikakve norme uređenja
međusobnih odnosa i ponašanja, crnogorski i srpski glavari su bahati, sirovi, pohlepni za novac,
spremni na nepromišljene poteze, bez smisla za procjenjivanje međuljudskih odnosa. Sam Vasilije
vladika je najbolji primjer glavara s negativnim osobinama. On je veliki egoista i srebroljubac, ne
ustručava se ni od laži i podvala samo da bi postigao cilj. Taj narod nema nikakvih svojstava kojima
bi ličio na državu, nema tijela koje bi donosilo općevažeće odluke, nema zakona za prekršioce. To
je zemlja u kojoj caruje hajdučko zbjezište, gdje caruju sve ljudske mane i poroci".121*
120* Đ. Mikić, O kolonizaciji stranih seljaka u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave, u zborniku: "Migracije i Bosna i
Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 183.
121* M. Draganović, Materijal za istoriju Crne Gore, Spomenik, SKA. knj. XXV, Beograd 1895., p. 25 - 28; Stonojević, u: "Istorija Crne
Gore", treća knj.. tom I, Titograd 1975., p. 354 - 355.
Austrija je ubrzo počela naseljavati koloniste iz svih dijelova svoje države. Godine 1881. došli su
doseljenici iz južnog Tirola i naselili se na prostor između Kostajnice i Bosanske Gradiške, s
ukupno 199 porodica, a uznjih još 41 porodica iz Hrvatske.122*
Naseljavanje Nijemaca
U okolicu Banje Luke doselili su kolonisti iz Njemačke. U tome je veliku ulogu odigrao Franz
Pfanner, tadašnji starješina trapističkog samostana "Marija Zvijezda" nedaleko od Banje Luke. On
je u njemačkom časopisu "Christlichen Pilger" objavio članak o Bosni i ukazao na velike
mogućnosti naseljavanja u njoj. Prvi doseljenici su stigli 1878. godine iz Hanovera s ukupno 25
porodica. Kupili su zemlju u Brezikama od bega Arifa Šabića. Slijedeće, 1879. godine, došli su
kolonisti iz Oldenburga i Braunsveiga i naselili se na područje Laminaca i Rovina. Tako je u
banjalučkom kraju nastalo nekoliko njemačkih naselja (Rudolfsthal - danas Bosanski
Aleksandrovac, Konigsfeld - Dubrave, Windhorst - Nova Topola itd.).123* Nijemci su kolonizirali
i bijeljinski kraj, gdje su osnovali naselje Franz Josefsfeld.
Austrija je nastojala dovesti što više doseljenika iz svog pasivnog južnog Tirola. Bilo je, međutim,
teško naći slobodno zemljište. Kolonisti su skučene parcele proširivali tako što su zaposjedali
slobodne šumske površine koje su krčili. Javili su se međutim stari vlasnici (begovi i age) i nastao je
spor s vlastima i doseljenicima. Krajem 1883. godine stiglo je u Mahovljane kod Banje Luke novih
25 tirolskih porodica sa 165 članova. Svaka porodica je dobila 12 duluma po članu. Iza toga su
stigle još 22 porodice s ukupno 320 članova. Jedan broj porodica primili su banjalučki beži Džinići
na svoja imanja u selu Rremna, a beg Hadžiselimović iz Kotor - Varoši primio je određen broj na
svoje imanjeu Planoj. U prnjavorskom okrugu beži Krupici i Hadžiselimovići primili su 28 porodica
sa 150 članova i naselili ih na svoja imanja.124*
U drugoj fazi naseljavanja koja je trajala od 1890. do 1905. godine došlo je mnogo Talijana, Čeha,
Slovaka, Ukrajinaca, Rusina i Poljaka. Svi su se naselili na područje bosansko-novskog, bosansko-
dubičkog, derventskog i banjalučkog okruga. Vlast im je dodijelila državno zemljište koje je nakon
deset godina obrađivanja bez naknade prelazilo u njihovo trajno vlasništvo. Talijanski doseljenici su
se uglavnom koncentrirali u banjalučkoj regiji oko Laktaša, Mahovljana i Jazovca.
Česi su se naselili u općini Kobaš i u Seferovce. Tamo je niklo njihovo naselje Nova Ves. Izvjestan
broj ih se naselio i u srednjoj Bosni. Poljaci su se naselili na kompleks zemljišta oko Čelinca i
Bakinačke Kozare. Tada su došli i kolonisti u organizaciji evanđelističke crkve iz Madžarske. U
tom dijelu Bosne naselilo se još Galicijana i Rusina.125*
I Hercegovina je u austrijsko doba primila mnoge doseljenike. Ovdje su opet prednjačili crnogorski
brdani bezemljaši. Odmah iza 1878. godine doselilo se puno Rudinjana, Bjelica, Cuca i Prekotarača.
Do sredine marta 1879. godine stigla su 142 domaćinstva, a dva mjeseca kasnije pristiglo je novih
247. Sačuvane pasoške knjige daju precizne podatke o broju doseljenika, imenima bratstava i dr.
Konačan broj crnogorskih doseljenika u ovoj fazi iznosio je oko 2.000.
Ovaj put crnogorski doseljenici su uglavnom naselili okolicu Stoca, Dabra, Gacka, Čitluka kod
Nevesinja i Mostara. Godine 1889. u okolicu Gacka stigli su novi članovi bratstva Bjelica,
Grahovljana, Banjana i Oputnorudinjana, s ukupno 1300 članova. Mnoge njihove porodice naselile
su se u sarajevsku okolicu. Ovoliki priliv crnogorskih doseljenika zabrinuo je austrijske vlasti jer su
se naseljavali bez ikakve kontrole pa su poduzete mjere da se to spriječi ali nije bilo uspjeha.126*
Tih godina crnogorski doseljenici su stigli i na Glasinac kod Sarajeva. Godine 1866. došlo je
bratstvo Ugrenovića i Riđana. Godine 1878. stiglo je novih 11 rodova sa 84 domaćinstva. Pojedina
bratstva su proslijedila prema sjevernoj Bosni i nastanili su se na prostoru između Broda i ušća Une.
I Rama je tih godina dobila nove stanovnike iz Crne Gore. Od jeseni 1877. do 1882. godine iz
nikšićkog kraja iselila je 391 porodica kojima je odrednica bila Bosna.127*
122* F. Hauptman, Regulisanje zemljišnog posjeda u Bosni i Hercegovini i počeci naseljavanja stranih seljaka u doba austrougarske
vladavine, Godišnjak, Društvo istoričara BiH, br. XVI, Sarajevo 1965., p. 158.
123* Đ. Mikić, o. c, p. 183 - 184.
124* Đ. Mikić, o. c, p. 186.
125* Đ. Mikić,o. c.,p. 187-188.
126+ Đ. Mikić, o. c, p. 226 - 227.
127* M. Filipović, Glasinac, antropogeografske) - etnološka rasprava, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p. 42, 144
- 145, 205; Đ. Pejović, o. c, p. 23.
Broj doseljenih stranaca
Austrijske vlasti su naseljavanjem kolonista s područja Monarhije željele brojčano ojačati katoličko
stanovništvo kao siguran oslonac svoje vlasti na ovim prostorima. Kolonisti su 1895. godine u
svojim rukama držali 51.027 hektara ziratskog zemljišta. Ustvari, vlada je imala brojne planove u
vezi s tim. Jedno vrijeme je predsjednik Zemaljske vlade general Albori predlagao da se u Bosni
osigura zemlja (imanja) za naseljavanje penzioniranih žandara, dok su vojne vlasti to tražile za
penzionirane oficire.

Pored zemljoradničkih kolonista u Bosnu je doselio veliki broj državnih činovnika, zanatlija,
trgovaca, vojnog kadra i dr. Do 1885. godine ukupno je doselilo 27.438 stranaca, do godine 1895.
70.848, a do 1910. godine 114.591, osoba, što je iznosilo 6,04 % ukupnog stanovništva Bosne i
Hercegovine. To su u najvećem broju bili Hrvati, Austrijanci, Slovenci, Mađari, Česi i Poljaci.

Hrvati su za Austriju bili važni zbog poznavanja jezika pa ih je jedno vrijeme u administraciji bilo
23,49 % od svih zaposlenih. Tu kategoriju doseljenika narod u Bosni je nazivao kuferašima.128*

Od ukupnog broja doseljenih, iz Austrije je bilo 46.859 lica, a iz Ugarske 61.151, od toga Čeha
7.000, Poljaka 11.000, Mađara 6.500 itd. Austrijske vlasti su iz državnih razloga krile stvarni broj
doseljenih stranaca. Zvanični izvještaji barataju brojem od 137.000 ali se vjeruje da je iznosio više
od 200.000 ljudi. Po vjerskoj pripadnosti bili su skoro svi katolici.129*

Odnos muslimana prema austrijskim vlastima

Odlazak Turaka, preuzimanje vlasti od strane Austro Ugarske i promjene koje su potom
uslijedile na političkom, kulturnom, vjerskom i društvenom polju, kod većine Bošnjaka muslimana
izazvali su nelagodu, depresiju, strah i neizvjesnost. Svoj stav prema pogodbi velikih sila da Turska
prepusti njihovu zemlju Austriji iskazali su pružanjem žestokog otpora austrijskoj okupacionoj
vojsci. Ukidanje turske vlasti s kojom su živjeli duže od četiri stotine godina, nametanje gospodara
druge vjere, drugačije kulture i običaja, i osjećaj gubitka privilegiranog društvenog i političkog
statusa koji su uživali stotinama godina, zabrinulo je sveukupno muslimansko stanovništvo. Bili su
puni mržnje i prezira prema onima koji su ih doveli u takvu situaciju.
Pripadnici druge dvije vjere (katolici i pravoslavci) dolazak Austrije su doživjeli drugačije. Prije
svega, očekivali su temeljne društvene promjene - ukidanje begovata, to jest agrarnu reformu.
Također su očekivali preuzimanje političke inicijative naspram do tada društveno - politički
dominirajućeg bošnjačko - muslimanskog stanovništva. Razvoj događaj bi bez sumnje krenuo u
pravcu teškog zaoštravanja vjersko - nacionalnih i političkih odnosa sa nesagledivim posljedicama
da nova vlast nije kategorički svima dala na znanje da se njena vladavina temelji na principima
pravne države u kojoj su svi njeni podanici jednaki pred zakonom.

S nastalim promjenama ipak se nije mogao pomiriti veliki dio muslimanskog stanovništva. Učestali
napadi na njihove posjede i njih same,pritisci, zastrašivanja i prijetnje, izazivali su opću nesigurnost
i strah. Većinu nasilja su činile statusno ovisne osobe kmetovi i zakupci (čifčije) spahijske zemlje.
Veliki broj muslimana je izlaz iz takve situacije vidio u napuštanju zemlje i odlasku u tuđinu.
Iseljavanje Bošnjaka u Tursku
Iseljavanje Bošnjaka nije prestajalo za sve vrijeme austrougarske vladavine Bosnom. Prvi val je
uslijedio odmah nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon uvođenja vojne obaveze 1881. godine i
nakon ustanka 1882. godine u kojem su učestvovali i muslimani, treći u vrijeme borbe za vjersku i
vakufsko - mearifsku autonomiju muslimana koja je počela 1899. godine, četvrti nakon aneksije
1908. godine i peti u vrijeme balkanskih ratova (1912/1913. g.). Pravac iseljavanja bila je Turska.
128* N. Šehić, Politika iseljavanja na području Bosne i Hercegovine 1918 -1921, u monografiji: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 195 -
196.
129* Đ. Pejanović, o. c, p. 42 - 43.
Iseljenika je bilo iz svih krajeva zemlje, najviše iz gradova. Godine velikih iseljavanja bile su 1878 -
1883, 1888, 1891 - 1892, 1899., 1900 – 1901., 1909 - 1912. Turska je u budžetu za 1882/1883.
godinu predvidjela 1.000.000 zlatnih lira za pomoć izbjeglim Bošnjacima. O tome koliko se ukupno
iselilo Bošnjaka nema tačnih podataka jer su ih austrijske vlasti krile kao i broj useljenih stranaca u
Bosnu. Po njenim zvaničnim izvještajima iselilo ih se tek 137.000, dok procjene govore daje taj broj
iznosio između 180.000 i 200.000 ljudi, a možda i više. Na taj zaključak navodi podatak da je u
Balkanskim ratovima tokom 1912/1913. godine na bojištima u sastavu turske vojske bilooko 20.000
vojnika regrutiranih iz redova bosanskohercegovačkih muslimana koji su tih godina doselili u
Tursku. Prema podacima carigradskog povjerenika za smještaj izbjeglica, samo u razdoblju od 1900
- 1905. godine doselilo je 72.000 lica, dok je po austrijskim zvaničnim izvještajima taj broj iznosio
svega 13.750 osoba.130*

Sačuvan je izvještaj Jovana Cvijića, poznatog srpskog etnologa, u kojem opisuje kako je i sam bio
svjedokom masovnog odlaska bosanskih muslimana u Tursku. On navodi da je tih godina
beogradska željeznička stanica svakodnevno bila krcata bosanskohercegovačkim muslimanima koji
su preko Beograda odlazili solunskim vozom za Tursku. Cvijić u svom osvrtu iz 1910. godine
navodi da u Bosni neće ostati ni polovica naroda ako se iseljavanje nastavi tim razmjerama. Taj
srpski učenjak ne propušta priliku da još jednom istakne tobožnju srpsku pripadnost bosanskih
muslimana, pa s time u vezi konstatira: "Ako se iseljavanje ne zaustavi, u Bosni će sasvim nestati
srpskog jezika, mada su razgovarajući s njima u stanici, oni (muslimani) nesvesni svog srpskog
porekla i imena".131*

Austrija se nije trudila da zaustavi to iseljavanje. Čak je raznim mjerama sprječavala povratak onih
koji su odlučili da se vrate u domovinu. Njoj je bio potreban slobodan prostor za naseljavanje njenih
kolonista. Mostarski biskup fra Paškol Buconjić je kupovao imanja iseljenih Bošnjaka iz Nevesinja
i Bijelog Polja i na njih naseljavao katoličko stanovništvo iz Ljubuškog i mostarskog kotara. S
raznih strana su vršeni svakojaki pritisci da se što više ljudi odluči na odlazak.

Bilo je, međutim, i svijetlih primjera kada su pojedinci iz redova pripadnika druge dvije vjere
odvraćali svoje zemljake da napuštaju svojaognjišta. Jedan od njih je bio i pjesnik Aleksa Šantić,
koji je tim povodom spjevao čuvenu pjesmu namijenjenu Bošnjacima "Ostajte ovdje".
Brojčano stanje stanovnika Bosne i Hercegovine u posljednja tri stoljeća
O tome koliko je Bosna imala stanovnika u doba turske uprave nema pouzdanih podataka jer malo
koji izvor precizno o tome govori. Podaci se često navode odoka a i u tim slučajevima govori se
samo o pojedinim gradovima ili oblastima. Strani putnici se na taj problem uglavnom osvrću kada
govore o odnosu vjera, odnosno koliko je pripadnika jedne ili druge vjere. Turski popisi
stanovništva su nepotpuni jer obuhvaćaju samo njihove određene kategorije. Ako su u pitanju
muslimani, evidentirani su samo vojni obveznici dok se kod kršćana evidentiraju oni koji su
podlijegali poreskim obavezama, to jest domaćini, odnosno odrasle muške glave.

U općem popisu Bosanskog sandžaka (bez Hercegovine) iz 1604. godine, od ukupno 64.721 kuće,
muslimanskih domaćinstava je bilo 45.941, a kršćanskih (katoličkih i pravoslavnih) svega 18.891.
Omjer jednih i drugih je 71% naspram 29 %.132*
U izvještaju papskog vizitatora Petra Masarechija upućenom Svetoj stolici 1624. godine, u kojem
govori o stanju katolika u Bosni, kaže se da u toj zemlji ima oko 300.000 katolika.133*
130* O iseljavanju Bošnjaka u Tursku: V. Bogićević, Emigracija Muslimana Bosne i Hercegovine u Tursku u doba austrougarske vladavine
1878 - 1918. godine, Historijski zbornik, br. 1 - 2, Zagreb 1950., p. 175 - 184; Đ. Pejanović, o.c., p. 43.
131* J. Cvijić, O iseljavanju bosanskih muhamedanaca, SKG, XXIV, br. 12, Beograd 1906; sredi: V. Bogićević, o. c, p. 175 - 192.
132* A. Handžić, Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu
filologiju, 42 - 43, Sarajevo 1995., p. 134.
133* K. Draganović, Bosna u očima apostolskog vizitatora Petra Masarechija godine 1624, "Napredak", Kalendar za 1937. godinu, Sarajevo
1936., p. 215 - 223; Đ. Pejanović, o. c.,p. 25.
Atanasije Grgičević šalje 1626. godine austrijskom caru Ferdinandu II izvještaj o svom putovanju
po Bosni, u kojem stoji: "Katolika ima u Kraljevstvu bosanskom 250.000, a šizmatika
(pravoslavaca), u ovom Kraljevstvu ima veći broj nego katolika".134*

Godine 1655. bosanski biskup Marijan Maravić javlja u Rim da su "stanovnici Bosne većim dijelom
muslimani od poroda, a djemično poturčenjaci. Osim njih ima katolika i hrišćana. Zidova ima
jedino u Sarajevu, a Cigana posvuda".135*
Ni za pravoslavno stanovništvo nema pouzdanih podataka. Ponešto se nalazi u izvještajima stranih
putopisaca mada je to nepotpuno i nepouzdano. Spomenuti Petar Masarachi piše 1624. godine da u
Bosni šizmatika (pravoslavaca) ima oko 150.000 -jedna šestina stanovništva. Atanasije Grgičević u
izvještaju austrijskom caru iz 1628. godine navodi da pravoslavaca ima više nego katolika a
katolika je po njemu oko 250.000. Francuski konzul u Bosni Chaumette des Fosses u svojoj knjizi
navodi daje u njegovo doba (1807. g.) bilo oko 500.000 pravoslavaca, puno više nego katolika, a
nešto manje od muslimana.136*
O broju muslimanskog stanovništva nema pouzdanih podataka sve do početka 19. stoljeća. Pojedini
papini izaslanici, domaći katolički dužnosnici i strani putopisci daju tek uopćenepodatke. Naprijed
spominjani papin izaslanik Petar Masarechi u izvještaju iz 1624. godine navodi da na muslimane
otpada dvije trećine stanovnika, što bi iznosilo oko 900.000 ljudi. Godine 1655. biskup Maravić
piše Papskoj kuriji da su većinsko stanovništvo u Bosni muslimani. Konzul Chaumette des Fosses
piše 1807. godine da u Bosni ima oko 600.000 muslimana, a to bi bila jedna polovica ukupnog
stanovništva. On dalje kaže da Židova ima 1200 a Cigana 30.000. Ne zna se na koji je način
Chaumette došao do ovih podataka i koliko su pouzdani.137*
Po Frani Jukiću, znamenitom domaćem franjevačkom djelatniku iz prve polovice 19. stoljeća, u
Bosni je 1840. godine bilo ukupno 1,100.000 stanovnika od kojih pravoslavnih oko 500.000,
katolika oko 150.000, muslimana oko 378.000, Jevreja oko 2500 i Cigana 6000.138*

Prvi potpuni popis stanovništva Bosne i Hercegovine proveden je tek 1879. godine od strane
austrijskih vlasti. Njime je evidentirano ukupno 1,158.164 stanovnika. Od toga muslimana je bilo
448.613 (38,75%), pravoslavaca 496.485 (42,88%) i katolika 209.391 (18,08).139*
Smanjenje muslimanskog stanovništva bilo je u uskoj vezi s iseljavanjem u Tursku, a onda teškim
stradanjima u sukobima s turskom vojskom u prvoj polovici 19. stoljeća u bitkama za autonomiju
pod vodstvom Husein-bega Gradaščevića i u sukobima sa Omer-pašom Latasom.
Ko je ko u Bosni
Kada se razmatra problem bosanskohercegovačkog stanovništva, treba ukazati na neke pojave koje
se obično zanemaruju od strane istraživača. Nacionalna pripadnost bosanskohercegovačkog
stanovništva se, naime, obično određuje po njegovoj vjerskoj pripadnosti, što je pogrešno. Naprijed
je bilo govora da je sve do dolaska Turaka u Bosni živio jednonacionalan narod (Bošnjani) koji su u
najvećoj mjeri pripadali bogumilskoj vjeri dok su manji dio činili katolici i pravoslavci. Dolaskom
Turaka otpočinje naseljavanje stranaca, najviše Srba, Hrvata i Crnogoraca i na taj način Bosna je
dobila znatan broj stanovnika hrvatske, srpske i crnogorske nacionalnosti. Po vjerskoj pripadnosti
bili su to pravoslavci i katolici.
Stjecajem niza historijskih okolnosti, starosjedilačko bosansko - pravoslavno stanovništvo počelo se
nacionalno identificirati s doseljenim Srbima (pravoslavcima) a Bosanci katolici s Hrvatima
(katolicima). Posljedica tog procesa je da se danas uopće ne pravi razlika između Bosanaca katolika
i doseljenih Hrvata kao ni između Bosanaca pravoslavaca i doseljenih Srba, odnosno Crnogoraca.
Takva situacija je rezultat agresivne nacionalističke propagande susjednih zemalja s čime se
započelo sredinom prošlog stoljeća.
134* K. Draganović, o. c, p. 215 - 223; Đ Pejanović, o. c.,p. 25.
135* M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939., p. 147; Đ. Pejanović, o.c, p. 25.
136* Đ. Pejanović, o, c, p. 26.
137* Đ. Pejanović, o. c, p. 28.
138* F. Jukić, Putopisi i istorijsko - etnografski radovi, Sarajevo 1953. p. 343.
139* Đ. Pejanović, o. c, p. 46.
Srpski i hrvatski nacionalisti počeli su s istomišljenicima u samoj Bosni propagirati da su svi
bosanski katolici Hrvati a pravoslavci Srbi. Propaganda je bila tako intenzivna da su kod mjesnog
stanovništva te ideje potpuno saživjele, bez obzira što nemaju nikakvog uporišta u historiji. Pri tome
se postavlja neminovno pitanje kud su nestali bosanski katolici i pravoslavci kojih je do dolaska
Turaka u Bosni bio ne mali broj.
Može se pouzdano reći da u masi današnjih Hrvata, koji se zvanično tako izjašnjavaju, ima
ogroman broj Bosanaca katolika kao i u masi Srba Bosanaca pravoslavaca. Iako su jedni i drugi
izmiješani i takoreći između njih nema nikakve razlike, njihovo identificiranje za nauku ne
predstavlja problem. Postoje antropološke studije koje podrobno obraduju osobenosti bosanskih
starosjedilaca u odnosu na kasnije doseljene Srbe i Hrvate. Tu su i etnološki podaci (nošnja, nakit,
običaji i dr.), što je važno za naučnu obradu i određivanje etničke pripadnosti stanovništva Bosne i
Hercegovine.

Kolika konfuzija vlada u vezi s nacionalnim identificiranjem bosanskohercegovačkog stanovništva

pokazuje primjer da se danas mnogi izjašnjavaju Hrvatima a potomci su Čeha, Poljaka, Nijemaca i
drugih stranaca (katolika), čiji su preci došli u Bosnu kao kolonisti ili činovnici tek u doba
austrougarske uprave.140*
Možda neki budući popis stanovništva u kojem bi bile i rubrike "Bošnjak (Bosanac) katolik" i "
Bošnjak (Bosanac) pravoslavac", shodno postojećoj kategoriji "Bošnjak musliman", pokazat će
koliko u Bosni još uvijek ima takvih.
"Konstitutivnost" naroda na bosanski način

Dodatnu konfuziju u raspoznavanju ko je u Bosni Hrvat, ko katolik, ko Srbin a ko pravoslavac i sl.,

učinilo je uvođenje pravno -političkog pojma "konstitutivni narodi". Osvrćući se na to isključivo s
historijskog aspekta mora se ukazati na krajnji apsurd, kao što je apsurd i identificiranje svih
bosanskih katolika s Hrvatima, odnosno pravoslavaca sa Srbima. Naime, apsurdno je govoriti o
konstitutivnosti nekoliko naroda u zemlji koja iza sebe ima hiljadugodišnju političku povijest, koja
je preko pola milenija bila samostalna država, imala svoje vladare, državne simbole, vojsku, i što je
najvažnije, imala je svoj vlastiti narod, a to su bili dobro znani Bošnjani, danas zvani Bošnjaci ili
Bosanci.
Kasnije doseljeni stranci nisu imali šta "konstituirati" da bi ih se smatralo konstitutivnim narodima.
To bi eventualno imalo opravdanje da je neki od njih doseljenjem u Bosnu donio "u miraz" dio
svoje države, odnosno određeni teritorij. Koliko se zna, to se nije desilo jer se Bosna i Hercegovina
i danas stere u onim granicama kakve su bile u doba njenih banova i kraljeva prije 7, 8, 9, 10 i više
stoljeća. Kolika je konfuzija u vezi s tim pokazuje primjer da se "konstitutivnim" smatrajui oni Srbi
i Hrvati koji su u Bosnu došli prije koju godinu ili koji se danas dosele, iako s Bosnom nemaju ama
baš ništa.
S historijsko - pravnog gledišta taj vid konstitutivnosti je nemoguće objasniti. Pozadina toga su
svakako politički motivi, mada se u Bosni o tome nije nikada niko pitao. To je posljedica starih
veliko-državnih i nacionalističkih aspiracija susjednih zemalja prema Bosni, što je bila
karakteristika svih proteklih vremena i režima.
Ne može se, međutim, nijekati povijesna činjenica da se u tursko doba ovdje doselio znatan broj
Srba, Hrvata i Crnogoraca. Oni sa starosjedilačkim muslimanima, katolicima i pravoslavcima danas
čine realnu demografsku sliku Bosne i Hercegovine. Višenacionalnost je karakteristika mnogih
zemalja u svijetu, pa i onih u neposrednom bosanskom susjedstvu, u kojima uz dominantan
državotvoran narod ima i Bošnjaka koji su se kao bošnjačka etnička grana tamo doselili prije puno
stoljeća, ali ih se ipak ne smatra "konstitutivnim", čak ni nacionalnom manjinom. Koliko god ima
historijskog opravdanja da se u Bosni i Hercegovini konstitutivnim smatraju narodi susjednih
zemalja, toliko ima opravdanja da se u njima takvima smatraju Bošnjaci, odnosno Bosanci, bez
obzira kojoj vjeri pripadaju.
140* O tome: M. S. Radovanović, Evolucija etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini, Srpski književni glasnik, Beograd 1940., p. 286 - 289.
 Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST
STANOVNIŠTVA BOSNE I
HERCEGOVINE

Izdavač:
ART 7, Sarajevo

Recenzenti:
Dr Behija Zlatar
Dr Ibrahim Bušatlija

Lektor: Adil Hajrić

Naslovna strana:
Nedžad Čmajčanin

DTP:
Edina Čmajčanin

Tisak:
Kaligraf, Sarajevo

Naklada: 1000 primjeraka

ISBN 9958-9732-0-0

Na osnovi mišljenja Ministarstva

obrazovanja, nauke, kulture i sporta br.
04-413-2719/98 od 02.06. 1998. g. ova
knjiga je oslobođena plaćanja poreza
na promet.