ANTHONY GIDDENS

ODBJEGLI SVIJET- KAKO GLOBALIZACIJA OBLIKUJE NAŠE ŽIVOTE

Fundamentalizam- religiozni, nacionalni ili etnički- antiteza je toleranciji, pa je stoga uvijek obrubljen
mogućnošću nasiilja. Za fundamentaliste je samo jedan način života prikladan i pravi- svima drugima
bolje je da se maknu s sputa. Stoga je obitelj, a posebno mijenjajuća uloga žena, u samom središtu
nekih od značajnih oblika fundamentalizma. Religijski fundamentalisti žele modernitet vratiti unatrag
i to nigdje nije očitije nego na primjeru emancipacije žena. Uspon modernog terorizma, kao i svjetskih
mreža upletenih u pranje novca, preprodaju droge i druge vrste organiziranog kriminala, dio su
tamne strane globalizacije.

Antiamerikanizam i antizapadnjački osjećaji široko su rasprostranjeni i u društvima koja nisu islamska

i kojima nisu važni sukobi na Bliskom istoku- posebice u siromašnijim dijelovima svijeta. Zapadnjačka
poltika čini se izvorom siromaštva i nerazvijenosti. Ta vjerovanja često se temelje na činjenicama.
Kritična stanja nekih afričkih zemalja odražavaju dugoročne posljedice zapadnjačke kolonizacije i
nedavnih uplitanja zapadnih sila u razdoblju Hladnog rata. Takve utjecaje one često poistovjećuju sa
samom globalizacijom. Globalizacija se u zemljama u razvoju uglavnom vidi kao najnoviji stadij
zapadnjačke eksploatacijeTrećeg svijeta- projekt kojim bogate zemlje zarađuju na račun siromašnih.

Što to znači „antiglobalistički“ stav? Smatra se da globalizacija u principu služi interesima SAD-a i
drugih zapadnih zemalja i da je manje-više istovjetna s amerikanizacijom. Druga tema tiće se uloge
velikih korporacija. Oni su oteli dio moći koja bi trebala pripadati suverenim demokratskim državama.
U mogućnosti su putovati svijetom u potrazi za najjeftinijim izvorima sirovina i radne snage, u isto
vrijeme gazeći interes siromašnih zemalja.

Nejednakosti među bogatima i siromašnima, vjeruju oni, nastavljaju rasti i prvenstvena odgovornost
leži na globalizaciji. Bogatije zemlje dominiraju u nekim od najutjecajnijih svjetskih agencija, kao što
su G-8, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, a prema mnogima, i u UN-u. S obzirom na to
tko vuće konce, a tko ne, svjetsko društvo radikalno je neuravnoteženo.

Gepolitički gledano, SAD je danas jedina supersila, ali njegov je sveopći utjecaj vjerojatno manji nego
za vrijeme Hladnog rata. U to vrijeme Amerika se mogla uplitati u događaje gotovo posvuda u svijetu,
izgrađujući ogroman broj koalicija usmjerenih protiv širenja komunizma. SAD danas uglavnom može
malo što učiniti bez suradnje s drugim nacijama. Svijet geopolitički postaje sve više policentričan. Ove
promjene već imaju posljedice na sastavljanje svjetskih političkih tijela u kojama nezapadne zemlje
mnogo više sudjeluju nego prije, što je trend koji reba dalje poticati. Japan, Južna Koreja, Kina i Indija.

Zapadni, odnosno preciznije, američki kulturni utjecaj vidljiv je svugdje- na filmu, televiziji, popularnoj
glazbi i drugim područjima. SAD je sam po sebi istinska suprotnost kulturalnom monolitu. On u sebi
sadrži zapanjujući broj različitih etničkih i kulturalnih grupa.

Korporacije mogu predstaviti prijetnju demokratskom legitimitetu država, kako u industrijskim

zemljama, tako i u zemljama u razvoju, gdje mogu kupovati glasove ili dominirati financiranjem
političkih stranaka. No moće velike kompanije lako se može preuveličati- oni koji smatraju da velike
korporacije „upravljaju svijetom“ upravo previše preuveličavaju. Nacije kontroliraju teritorj,
uspostavljaju zakonske okvire i nadziru vojnu moć. Kako globalizacija napreduje, velikim
korporacijama zapravo postaje sve teže ponašati se neodgovorno. Jedan od glavnih razloga tome je
uspon nevladinih organizacija koje imaju sposobnost motriti rad kompanija u bilo kojem dijelu svijeta
i potaknuti sankcije.

Nemožemo biti sigurni da li su se svjetske ekonomske nejednakosti povećale ili smanjile. Neki
znanstvenici smatraju da rastu. Mnogi drugi, uključujući Giddensa, tvrde suprotno. Kada antiglobalisti
krive globalizaciju za nejednakost oni je positovjećuju s porastom tržišnog natjecanja i slobodne
trgovine. Ali, dokazi ukazuju na to da ovim faktorima odgovara ekonomski rast te uzevši sve u obzir
oni uglavnom pomažu smanjiti nejednakost, a ne povećati ih. Afričke zemlje su iskusile probleme ne
zbog posljedica globalizacije, nego, baš suprotno, jer su iz nje izostavljene.

Globalizaciju trebamo razvijati dalje, a ne je usporavati, no potrebno je njome upravljati puno

djelotvornije i poštenije te izmjeniti ideologiju ekonomskog razvoja. Zemlja koja svoje gospodarstvo
otvori slobodnoj trgovini bez pratećih društvenih i ekonomskih reformi vjerojatno će doživjeti
ekonomsko propadanje, a ne rast. Potrebna je država kao vodilja, kao i institucionalne reforme koje
promiču obrazovanje i emancipaciju žena, bankovne reforme i njegovanje stabilne ulagačke klime.

Svijet u kojem se danas nalazimo, međutim, ne sliči mnogo onome koji je predviđen. Umjesto da je
sve više i više pod našom kontrolom, čini se da je izvan nje- čini se odbjeglim svijetom. Neki od
utjecaja koji su nam život trebali učinit izvjesnijim i predvidljivijim, uključujući razvoj znanosti i
tehnologije. Često imaju sasvim suprotan učinak. Globalne klimatske promjene i rizici koji ih prate
proizlaze vjerojatno iz našeg uplitanja u okoliš. Znanost i tehnologija bit će neminovno dio naših
pokušaja da spriječimo takve rizike, ali oni su također pridonjeli tome da je do njih uopće i došlo.

Globalizacija također jednako djeluje kako na događaje na svjetskoj razini, tako i na svakodnevni
život. Iz tog razloga ova knjiga sadrži proširenu raspravu o seksualnosti, braku i obitelji. Tradicionalna
obitelj je u opasnosti, mijenja se i nastavit će se mijenjati. Druge tradicije, na primjer one povezane s
religijom, također prolaze velike transformacije. Nikada nećemo postati gospodari vlastite povijesti,
no možemo i moramo naći načina kako podvrći naš odbjegli svijet kontroli.

GLOBALIZACIJA

Globalizacija ima veze s tezom da sada svi živimo u istom svijetu- ali na koji točno način, i je li ta ideja
uistinu ispravna? Skeptici tvrde da je sva ta priča o globalizaciji upravo samo priča. Svijet nastavlja
dalje manje-više kao i dosada. Oni tvrde da većina zemalja od vanjske trgovine ostvaruje samo mali
dio prihoda. Veliki dio ekonomske razmjene događaja se u regijama. Radikali, međutim, tvrde ne
samo da je globalizaija stvarna, nego se i njene posljeice mogu posvuda osjetiti. Svjetsko tržište, trde
oni, je mogo razvijenije nego što je bilo čak i u 60-im i 70-im. Nacije su izgubile većinu suverenosti, a
političari moć utjecaja na događaje. Skeptici uglavnom pripadaju političkoj ljevici, naročito onoj
staroj. Prema njima, pojam globalizacije je ideologija koju promiču pobornici slobodnog tržišta u želji
da onesposobe socijalne sustave i smanje državna davanja. Koja je strana u pravu? Giddens misli da
su to radikali.

Vjeruje da ni skeptici, ni radikali nisu dobro razumjeli niti što je ona, niti njene implikacije po nas.
Pojavu promatraju samo s obzirom na ekonomiju. Globalizacija nije samo ekonomska, već i politička,
tehnička i kulturna. Na nju je prvenstveno utjecao razvoj sustava komunikacija.

Nacije više nemaju neprijatelja. Nacije se danas suočavaju s rizicima i opasnostima, prije nego s
neprijateljima, što predstavlja golemu promjenu u samoj njihovoj prirodi. Institucije kao nacija,
obitelj, tradicija i priroda nisu više jednake kao prije. Izvana, ljuska ostaje, dok je iznutra sve
drugačije. Takve institucije su ono što nazivamo „institucijama ljušture“ (shell institutions). To su
institucije koje us postale neprimjerene zadacima koje bi trebale ispunjavati.

Promjene stvaraju nešto što dosada nije postojalo- svjetsko kozmopolitsko društvo. To nije svjetski
poredak vođen kolektivnom ljudskom voljom. Nije sređen niti siguran, već ispunjen tjeskobom, a isto
tako i obilježen dubokim podjelama. Nemoć koju osjećamo ne pokazuje osobne nedostatke, nego
odražava nemogućnost naših institucija. Moramo rekonstruktuirati one koje imamo, ili stvoriti nove.

RIZIK

Tradicionalne kulture nisu poznavale pojam rizika, naprosto zato jer im nije trebao. Rizik nije isto što i
opasnost ili prijetnja. Rizik se odnosi na opasnosti koje su aktivno procijenjene s obzirom na
mogućnosti. U širu upotrebu ulazi samo u društvu koje je orijentirano na budućnost. Rizik
pretpostavalja društvo koje se aktivno pokušava osloboditi prošlosti- što je primarno obilježje upravo
moderne industrijske civilizacije. Sve su prijašnje kulture, uključujući i velike svjetske civilizacije starog
vijeka, kao što su rimska, ili tradicionalna kineska, živjele prvenstveno u prošlosti.

Napokon, život, po sebi je rizična stvar. No prihvaćanje rizika također predstavlja uvjet uzbuđenja i
pustolovine. Prihvaćanje rizika kao pozitivnog je, štoviše, izvor upravo one energije koja u modernom
gospodarstvu omogućuje stvaranje bogatstva. Dva su aspekta rizika- njegova pozitivna i negativna
strana prisutna od najranijih dana modernog industrijskog društva. Rizik je dinamika koja pokreće
drušvo sklono promjeni, društvo koje svoju budućnost želi samo odrediti, radije nego da je prepusti
religiji, tradiciji ili hirovima prirode.

Osiguranje je osnova na temelju koje su ljudi spremni riskirati. Ono prestavlja sigurnost tamo gdje je
sudbina zamijenjena aktivnom pogodbom s budućnošću. Osiguranje je jedino zamislivo ako
vjerujemo da budućnošću ravnaju ljudi. Ono koji daju osiguranje, bilo u formi privatnog osiguranja ili
državnih sustava socijalne pomoći, zapravo samo preraspodjeljuju rizik. Kućevlasnik prodaje rizik
osiguravatelju u zamjenu za novac. Trgovina i prebacivanje rizika su obilježja kapitalističkog
gospodarstva.

Prije su ljudi uglavnom brinuli oko rizika koji dolaze izvana, iz prirode. Međutim, u određenom
trenutku smo se počeli više brinuti zbog onoga što smo mu učinili prirodi. Tu se vidi prijelaz od
dominacije vanjskog rizika ka dominaciji proizvedenog. Naše društvo živi nakon kraja prirode. Kraj
prirode ne znači da prirodni svijet i prirodni procesi prestaju postojati. On se ondnosi na činjenicu da
postoji malo aspekata našeg materijalnog okoliša na koje ljudi svojim uplitanjem nisu utjecali.

U ovakvim okolnostima u politici vlada nova moralna klima obilježena navlačenjem između optužbi o
zastrašivanju s jedne strane i optužbi o prikrivanju s druge. U većini situacija u kojima je proizvedeni
rizik prisutan, vjerojatno će se čak osporavati da rizik uopće postoji. Ne možemo unaprijed znati
zastrašujemo li ili ne. U zapadnom društvu je gotovo dva stoljeća znanost funkcionirala kao neka
vrsta tradicije. Ovo gledište sve manje stoji. Većina nas, ključujući političare i vlast, je mnogo aktivnije
povezana sa znanošću i tehnologijom nego prije, a tako i mora biti. Ne možemo naprosto „prihvatiti“
pronalaske znanstvenika, barem zbog toga što se često međusobno ne slažu, osobito u situacijama
poizvedenog rizika.
Neki kažu da je jedini način nošenja s porastom proizvedenog rizika ograničenje odgovornosti kroz tzv
„princip opreza“. No ni mi, obični ljudi, ne možemo zanemariti sve nove rizike, ili čekati presudne
znanstvene dokaze. Svaki od nas mora kao potrošać zasebno odlučiti hoće li ili neće izbjegavati genski
modificirane proizvode. Ti su rizici duboko prodrli u naše svakodnevne živote. Naše doba nije
opasnije niti riskantnije od onog ranijih naraštaja, no ravnoteža rizika i opasnosti se premjestila.
Živimo u svijetu u kojem nas opasnosti koje smo samo stvorili ugrožavaju jednako ili čak više nego
one koje dolaze izvana.

TRADICIJA

Kilt je proizvod industrijske revolucije.

Mnogo toga što mi smatramo tradicionalnim i za što mislimo da vuće porijeklo iz duboke starine
proizvedeno je zapravo prije najviše dva stoljeća, a u većini slučajeva je mnogo mlađe čak i od toga.
Beskrajno se raspravlja o modernizaciji, i o tome što znači biti moderan, ali malo tko raspravlja o
tradiciji. Možda se čini da je, za razliku od kiltova i gajdi, ideja tradicije vrlo stara. Još jednom, izgled
vara. Pojam tradicije proizvod je posljednjih 200 godina, dakle, i sam je proizvod moderniteta.
Poistovjećujući tradiciju s dogomom i neznanjem, prosvjetiteljski su mislioci pokušali opravdati
vlastitu očaranost novim.

Sve tradicije su, čini se, izumljene. Nijedno tradicionalno društvo nije u potpunosti bilo tradicionalno,
i tradicije i običaji izumljeni su iz mnogo različitih razloga. Štoviše, tradicije uvijek sadrže moć. Carevi,
kraljevi i svećenici odavna su izumljavali tradicije koje su služile njihovim potrebama i legitimirale
njihovu vladavinu.

Trajnost nije nužno osobina ključna ni u opisu tradicije, ni običaja. Razlikovne osobine tradicije su
ritual i ponavljanje. Tradicija je uvijek svojstvena grupi, zajednici ili kolektivitetu. Pojedinci mogu
sljediti tradicije i običaje, ali oni nikada neće biti dio individualnog ponašanja kao što su to, na
primjer, navike. Ono što je specifično za tradiciju jest da stvra određenu vrstu istine. Netko tko se
ponaša u skladu s tradicijom ne mora postavljati pitanja o alternativama. Obično imaju svoje čuvare-
mudrace, starce, svećenike. Namjera prosvjetiteljstva bila je unitštiti autoritet tradicije. Polučili su
djelomićan uspjeh. Mnoge tradicije su preuređene, a druge novouveđene.

Giddensovo stajalište je da je u potpunosti racionalno prepoznati da su društvu tradicije potrebne, jer

uobličuju život i daju mu kontinuitet. Primjerice, akademski život- u akademskom svijetu svi rade
unutar tradicija. Razlog je tome što nitko nije mogao raditi u potpunosti bez pravila.

No tradicija ima svoju ulogu, u naše živote ulazi nova dinamika. Tamo gdje se tradicija povukla
prisiljeni smo živjeti otvorenije i promišljenije. Autonomija i sloboda mogu skrivenu moć tradicije
zamjeniti velikom količinom otvorenog dijaloga i diskusije. No ove slobode za sobom nose druge
probleme. Društvo koje živi s onu stranu prirode i tradicije (kakve su danas gotovo sve zapadne
zemlje) traži donošenje odluka, kako u svakodnevnom životu tako i drugdje. Mračna strana
donošenja odluka je porast ovisnosti i prisila.

Pojam ovisnosti- može se biti ovisan o poslu, vježbanju, hrani, seksu, čak i ljubavi. Razlog je taj što su
te djelatnosti, kao i neki drugi dijelovi života, mnogo manje strukturirani tradicijom nego što su nekad
bili. Kao i kod tradicije, i kod ovisnosti se radi o utjecaju prošlosti na budućnost, te kao i kod tradicije,
ponavljanje ima ključnu ulogu. Ovdje govorimo o oslobođenju čovjeka od okova prošlosti. Ovisnost
postaje također rob prošlosti- no iz tog razloga što se on ili ona ne mogu više odreći prvotno
slobodno odabranih životnih navika.

Mijenja se i sama osnova našeg identiteta-vlastitog osjećaja sebstva. U tradicionalnijim situacijama,

stabilnost društvenog položaja u zajednici je uglavnom ono što održava osjećaj sebstva pojedinca. No
kad tradicija počne popuštati i izbor životnog stila dobije prvenstvo, ni sebstvo nije izuzeto od
promjena. Identitet se mora stvarati i obnavljati aktivnije nego prije. Tu leži objašnjenje velike
popularnosti psihatrijske terapije i savjetovanja u zapadnjačkim zemljama. Psihoanalizom pojedinac
se vraća u prošlost kako bi sebi omogućio veću autonomiju u budućnosti.

Kod fundamentalizma se ne radi o tome u što ljudi vjeruju, nego, kao i općenitije kod tradicije, o
tome zašto vjeruju i kako to opravdavaju. Fundamentalizam se može razviti na raznim tradicijskim
podlogama. On nema vremena za dvosmislenost, višeznačno tumačenje il višestruki identitet- on je
odbijanje dijaloga u svijetu u kojem mir i kontinuitet ovise o dijalogu. Fundamentalizam je dijete
globalizacije. No u kakvom god obliku bio, njega je ispravno smatrati problematičnim. Uvijek ga prati
mogućnost nasilja, i neprijatelj je kozmopolitskih vrijednosti.

No fundamentalizam ne samo da je antiteza globalizirajućem modernitetu, nego mu postavlja i

pitanja. Osnovno je: možemo li živjetu u svijetu gdje ništa nije sveto? Giddens misli da ne možemo.
Kozmpoliti moraju jasno pokazati da toleranciju i dijalog mogu voditi univerzalne vrijednosti.
Kozmopolitsku moralnost treba voditi strast. Nitko od nas ne bi imao za što živjeti kada ne bismo
imali nešto za što vrijedi umrijeti.

OBITELJ

Od svih promjena koje se događaju u svijetu, najvažnije su one u našem osobnom životu- u vezama,
području seksualnosti, braku i obitelji. Na djelu je revolucija koja mijenja način na koji mislima o sebi i
vežemo se s drugima.

Obitelj je mjesto sukoba tradicije i moderniteta, ali i njihova metafora. Izgleda da za izgubljenim
utočištem obitelji ima više nostalgije nego za bilo kojom drugom institucijom čiji korijeni leže u
prošlosti. Političari i aktivisti rutinski dijagnosticijaju slom obiteljskog života i pozivaju na povratak
tradicionalne obitelji.

No tradicionalna obitelj je uvelike kategorija u koju ulazi svašta. Tradicionalna obitelj je prije svega
bila ekonomska jedinica. Svojstvo tradicionalne obitelji je bila nejednakost muškaraca i žena.
Dvostruki standard- muškarci su se koristili uslugama ljubavnica, a ono što se hvalilo kod djevojaka
bila je njihova nevinost, a kod žena postojanost i vjernost. No u tradicionalnoj obitelji prava nisu bila
uskraćena samo ženama, nego i djeci. U tradicionalnoj obitelji je u sferi seksualnosti dominantnu
ulogu oduvijek imala reprodukcija. Seksualnost je za većinu žena bila usko povezana sa rađanjem.
Seksualnošću je dominirala ideja kreposti. Seksualni avanturizam se u mnogim kulturama smatrao
određujućim svojstvom muškosti.

Stavovi prema homosekusalnosti su bili također vođeni mješavinom tradicije i prirode. U mnogo više
kultura tolerirala se homoseksualnost il otvoreno odobravala nego zabranjivala. Uspostavljalo se
homoseksualne veze sa starijim muškarcima kao oblik seksualnog tutorstva. Prestalo bi se s tom
praksom kad bi se mladić zaručio ili vjenčao.
Odvajanje reprodukcije i sekusalnosti je u pravilu dovršeno. Seksualnost je prvi put nešto što treba
otkriti, oblikovati, izmjeniti. Seksualnost danas ima vrlo malo veze s brakom i legitimnošću. Ako
seksualnost nema sadržaja, onda njome više ne može dominirati heteroseksualnost.

U tradicionlanoj obitelji vjenčani par je bio samo dio, i to često ne glavni dio, obiteljskog sustava.
Veze s djecom i drugom rodbinom često su bile važnije u svakodnevnom životu. Danas je par, vjenčan
ili nevjenčan, jezgra obitelji. S bozirom na to da se ekonomska uloga obitelji smanjila, a ljubav i
seksualna privlačnost postali osnova stvaranja bračnih veza, par je postao središte obiteljskog života.
Brak nikada u prošlosti nije bio zasnivan na intimnosti ili emocionalnoj komunikaciji. Ideja veze je
također iznenađujuće nova.

Dok je, prema statistikama, brak i dalje normalno stanje, za većinu ljudi značaj braka se manje-više
potpuno izmjenio. Položaj djece u svemu tome je zanimljiv i pomalo paradoksalan. Naši stavovi
prema djeci i njihovoj zaštiti su se promjenili u proteklih nekoliko generacija. Djecu u tolikoj mjeri više
cijenimo djelomično zato što su postala puno rjeđa, a dijelom zato što se odluka o roditeljstvu jako
razlikuje od one prijašnjih generacija. U tradicionalnoj obitelji djeca su u ekonomskom smislu bila
prednost. Nasuprot tome, u zapadnim zemljama danas djeca svojim roditeljima predstavljaju velik
financijski teret.

Brige oko toga kakve će posljedice razvod ostaviti na djecu te postojanje mnogih obitelji bez oca
moraju se shvaćati s obzirom na mala povećanja očekivanja oko ispravne brige i zaštitu djece.
Seksualne i ljubavne veze, veze između roditelja i djeteta te prijateljstvo, tri su glavna područja na
kojima emocionalna komunikacija, a tako i intimnost, zamjenjuju stare veze koje su u prošlosti
povezivale privatne živote. Giddens ih naziva „čiste veze“.

Dinamika čiste veze poprilično se razlikuje od tradicionalnijih vrsta društvenih veza. Ovisi o procesu
aktivnog povjerenja-međusobnog otvaranja, koje je osnovni uvjet intimnosti. Čista veza je implicitno
demokratska. Dobra je veza među jednakima, u kojoj obje strane imaju ista prava i obveze. U takvoj
vezi svaka osoba poštuje drugu i želi joj sve najbolje. Razgovor ili dijalog je osnova funkcioniranja
veze. Veza najboljefunkcionira ako se osobe ne skrivaju previše jedna od druge. U dobroj vezi nijedna
osoba nema moć nad drugom te nema prisile i nasilja. Svaka od tih osoba je u skladu s vrijednostima
dekomkratske politike. Pruža se mogućnost nastajanja onog što naziva demokracijom osjećaja u
svakodnevnom životu. Demokracija znaći prihvaćanje ne samo prava koje odobrava zakon, već i
obveza.

Trajnost tradicionalne obitelji u mnogim dijelovima svijeta više je zabrinjavajuća nego njena propast.
Jer koje su najvažnije sile podupiranja demokracije i ekonomskog razvoja u siromašnijim zemljama?
Upravo jednakost i obrazovanje žena. A što je potrebno pormjeniti da bi se to postiglo? Na prvom
mjestu, tradicionalnu obitelj.

Mnoge promjene koje se događaju u obitelji problematične su i teške. Ali malo ljudi se želi vratiti
tradicionalnim ulogama muškaraca i žena ili zakonski propisanoj nejednakosti.
DEMOKRACIJA

Što je demokracija? To je sporno pitanje, i ponuđena su mnoga različita tumačenja. Giddens će pod
demokracijom misliti sljedeće: demokracija je sustav u kojem se političke stranke djelotvorno natjeću
za položaj moći. U demokraciji postoje redeoviti i pravedni izbori u kojima mogu sudjelovati svi
građani. Podrazumijeva se sloboda izražavanja i rasprave te stvaranja i pridruživanja političkim
grupama i asocijacijama.

Demokracija se probila na vrh jer je najbolja. Zemljama izvan zapadnoga kriga samo je trebalo malo
više vremena da to shvate. Demokracija zbilja jest najbolja. No to nije primjeren opis nedavnih valova
demokratizacije, budući da ne objašnjava zašto se toliko promjena dogodilo baš u ovom povjesnom
trenutku. Paradoks demokracije je u tome da se ona širi svijetom, dok u isto vrijeme u zrelim
demokracijama sve više dolazi do razvijanja iluzija s obzirom na demokratsske procese.

Sve više i više ljudi, osobito mlađih, kažu da ih ne zanima parlamentarna politika. Za sve veći broj ljudi
diljem svijeta, život se sve više ne živi prema sudbini- relativno utvrđeno i određeno. Politička moć
koja se zasniva na autoritarnosti više se ne može pozvati na zalihe tradicionalne poslušnosti ili
poštovanja. U svijetu koji se zasniva na aktivnoj komunikaciji, tvrda moć- moć koja može ići jedino s
vrha na dolje-gubi svoju oštricu. Potreba za decentralizacijom i felksibilnošću odrazili su se i na
politiku. Monopol nad informacijama, na kojem se poltičkli sustav zasnivao, nema budućnosti u
prirodno otvorenom okviru globalnih komunikacija.

Ljudi su zapravo izgubili veliki dio povjerenja koje su nekoć imalu u političare i ortodoksne
demokratske procedure. Nsiu, međutim, izgubili vjeru u demokratske procese. Ljudi su
zainteresiraniji za politiku nego što su bili prije, a ovo uključuje i mlađu generaciju. Svi su ciničniji
prema tvrdnjama političara. Mnogi politiku smatraju pokvarenim biznisom, u kojem politički vođe
prije slušaju vlastite interese. Mlađi ljudi najvažnijima smatraju pitanja poput ekoloških problema,
ljudskih prava, obiteljske politike i seksualne slobode.

Kako se demokracija i aktivna vlada mogu održati kada se čini da su izgubili uporište u trenutnim
događajima? Produbljivanjem demokracije- demokratizirajućom demokracijom. No današnja
demokracija također mora postati tradicionalna. Globalizirajuća dob zahtijeva globalne odgovore u
društvu otovrenih informacija (open information society).

Demokratizacija demokracije znači djelotvoran prijenos moći koja je još uvijek koncentrirana na
nacionalnoj razini. Zato je nužno na svim razinama imati djelotvorne antikorupcijske mjere. Treba
također biti spreman na eksperimente s alternativnim demokratskim procedurama. Narodne porote
ili elektronski referendumi mogu poslužiti kao korisni dodaci. Demokratizacija demokracije ovisi i o
njegovanju snažne građanske kulture.

Demokracija koja uredno funkcionira s pravom je uspoređena s tronošcem. Vlada, gospodarstvo i

civilno društvo moraju biti u ravnoteži- ako jedno nadvlada nad drugim, slijediti će nepovoljne
posljedice. Mediji, a osobito televizija, dvostruko su povezani s demokracijom. Rađanje globalnog
informacijskog društva snažna je demokratizacijska sila.

Širenje demokracije povezano je strukturalnim promjenama u svjetskom društvu. Ništa ne dolazi bez
borbe. Našem odbjeglom svijetu ne treba manje, nego više vlasti- a to mogu pružiti samo
demokratske institucije.