Professional Documents
Culture Documents
KOBNI KAMEN
1
11
12
13
14
15
16
17
18
Nakon tog svog pohoda u društvo oboje više nije imalo nikakve želje
za druženjem pa su tako nastavili sa svojom politikom neprihvaćanja ikakvih
poziva. Iako su i Paola i Brunetti šizili pod svojevoljnim kućnim pritvorom
iz večeri u večer, a Raffi je njihovu stalnu nazočnost smatrao vrijednom
zajedljivih komentara, Chiari se silno svidjelo što su joj na raspolaganju
svake večeri, tako da ih je ustrajno tjerala da s njom igraju razne kartaške
igre, gledaju beskrajne televizijske dokumentarce o životinjamate pokrenula
natjecanje u Monopolu koje je prijetilo da se protegne sve do Nove godine.
Svakoga dana Paola je odlazila na fakultet, a Brunetti u svoj ured u
Questuri. Prvi put tijekom svoga radnog staža, bilo im je drago što se mogu
baviti brdima administrativnih poslova koje je stvorila bizantinska država
koja im je oboma bila poslodavac.
Zbog Paoline umiješanosti u slučaj, Brunetti se predomislio i odlučio
ne poći na Mitrijev pogreb, iako je inače imao takav običaj. Dva dana nakon
pogreba, odlučio je ponovno pročitati izvješća o Mitrijevu umorstvu koja su
načinili ekipa za uviđaj i laboratorij, kao i Rizzardijevo obdukcijsko izvješće
na četiri stranice. Trebalo mu je gotovo cijelo prijepodne da ih sve pročita, i
na kraju je sam sebe uhvatio kako se pita zašto su i njegov profesionalni i
privatni život naizgled toliko prožeti ponavljanjem istih stvari. Tijekom svog
privremenog izbjeglištva iz Questure bio je drugi put pročitao Gibbona, a
sada se bavio Herodotom, a kad završi s njim, već je imao pripremljenu
Ilijadu. Koliko smrti, koliki životi prekinuti nasiljem.
Uzeo je obdukcijsko izvješće i pošao dolje do ureda signorine Elettre,
a ona je izgledala kao protuotrov za sve o čemu je upravo bio razmišljao.
Imala je kaputić crveniji od ijednog kaputića koji je u životu vidio i bijelu
svilenu bluzu s otkopčanim prvim gumbićem. Začudo, nije radila ništa kada
je ušao u njezin ured, jednostavno je sjedila za svojim stolom, nalaktivši se i
položivši bradu na dlan, i gledala kroz prozor prema San Lorenzu, čiji se
iver nazirao u daljini.
"Jeste li dobro, signorina?" upita on ugledavši je.
Ona se uspravi na stolcu i nasmiješi.
" Ma naravno, commissario. Baš sam nešto razmišljala o jednoj slici."
"Jednoj slici?"
"A-ha," reče ona vrativši bradu na dlan i ponovno se zapiljivši kroz
prozor.
Brunetti se okrene kako bi vidio kamo je uprla pogled, kao da je
mislio da je ta slika možda ondje, ali je jedino vidio prozor i, kroz njega,
crkvu.
"Kojoj?" upita on.
"Onoj u Correru, slici kurtizana s njihovim psićima." Znao je o kojoj
je slici riječ, iako se nikada nije mogao sjetiti tko ju je bio naslikao. Sjedile
su, odsutne duhom i dosađujući se onako kako je signorina Elettra izgledala
kada je ušao, gledale u stranu, kao da ih ne zanima pomisao da će im se
upravo dogoditi život.
"Što s njom?"
"Nikada nisam bila sigurna jesu li to kurtizane ili samo tadašnje
bogatašice koje se dosađuju, jer ima sve što im treba i nemaju što raditi po
cijele dane, tako da jedino mogu sjediti i zuriti u prazno."
"Kako to da ste se sjetili te slike?"
"Oh, ne znam," odgovori ona slegnuvši ramenima.
"Je li Vam sve ovo dosadno?" upita on, obuhvativši pokretom ruke
cijeli ured i sve što je on predstavljao i nadajući se da će njezin odgovor biti
niječan.
Ona okrene glavu prema njemu i pogleda ga odozdo.
"Vi se jamačno šalite, commissario?"
"Ne, uopće ne. Zašto pitate?"
Dugo je proučavala njegovo lice prije nego je odgovorila,
"Uopće to ne smatram dosadnim. Upravo suprotno." Brunetti nije ni
najmanje bio iznenađen time što mu je bilo drago da to čuje. Nakon kratke
stanke, ona nastavi, "Iako nisam sigurna kakav je zapravo moj položaj
ovdje."
Brunetti nije imao pojma što je time htjela reći. Njezin je službeni
naziv bio: vice-qestoreova tajnica. Od nje se također očekivalo da bude
honorarna tajnička pomoćnica Brunettiju i drugom commissariu, ali ona
nikada nije napisala pismo ili memorandum za ijednoga od njih.
"Pretpostavljam da mislite na svoj stvarni položaj, za razliku od Vašeg
službenog položaja," on predloži.
"Da, naravno."
Brunettijeva ruka, u kojoj je držao izvješća, bila se opustila niz tijelo
tijekom ovog razgovora. Podigao ju je pred sebe, blago je ispružio prema
njoj i rekao,
"Mislim da ste Vi naše oči i naš nos, i živi duh naše znatiželje,
signorina."
Glava joj se podigla s dlana i ona mu velikodušno uputi jedan od
svojih očaravajućih osmijeha.
"Kako bi to bilo lijepo pročitati u opisu posla, commissario."
"Mislim da bi bilo najbolje," reče Brunetti, mašući fasciklom
neodređeno u pravcu Pattina ureda, "kada bismo ostavili Vaš opis posla
netaknutim, onako kako piše."
"Ah," je bilo sve što je izgovorila, ali osmijeh joj je postao još topliji.
"I kada ne biste brinuli o tome kako nazvati pomoć koju nam pružate."
Signorlna Elettra nagnula se preko stola i posegnula za fasciklom.
Brunetti joj ga preda.
"Pitao sam se biste li mogli provjeriti je li itko ranije ubijen na taj
naèin, i ako jest, tko je bio ubojica, a tko ubijeni?"
"Garotom?"
"Da."
Ona zatrese glavom čineći kratke, ljutite pokrete.
"Da nisam toliko zaokupljena samosažaljevanjem, sama bih se toga
bila sjetila," reče ona. Zatim, brzo, "U cijeloj Europi ili samo u Italiji, i
koliko davno u prošlost?"
"Počnite s Italijom, pa ako ništa ne pronađete proširite istragu, počevši
na jugu." Brunettiju je to izgledalo kao ubojstvo na mediteranski način.
"Idite unatrag pet godina. Zatim deset ako ništa ne pronađete."
Ona se okrene i pod prstima joj računalo ponovno oživi, a Brunetti se
iznenadi kako je zapravo računalo počeo smatrati produžetkom njezina uma.
Osmjehnuo se i izašao iz ureda, ostavivši je da radi, pitajući se u sebi je li to
bilo njegovo seksističko ponašanje ili ju je on nekako ponižavao smatrajući
je na neki način dijelom računala. Na stubama, čuo je svoj vlastiti smijeh,
bučan grohot, svjestan toga što život sa zadrtnikom može učiniti čovjeku i
sretan što je shvatio da ga nije briga.
Vianello je stajao ispred ureda kada se vratio, očito ga čekajući.
"Uđite, naredniče. Što se dogodilo?"
Narednik je slijedio Brunettija u ured.
"Iacovantuono, gospodine." Kada mu Brunetti nije odgovorio,
Vianello nastavi, "Ljudi u Trevisu se raspituju."
"Raspituju o čemu?" upita Brunetti i mahne naredniku neka sjedne.
"O njegovim prijateljima."
"I njegovoj supruzi?" upita Brunetti. Nije mogao postojati nijedan
drugi razlog Vianellova posjeta.
Vianello kimne.
"I?"
"Izgleda da je ona žena koja nas je zvala bila u pravu, gospodine, iako
je još uvijek nisu pronašli. Tukli su se." Sjedio je nijemo i slušao ga.
Vianello nastavi, "Jedna žena koja stanuje u susjednoj zgradi rekla je da ju je
mlatio, da je jednom završila u bolnici."
"I, je li?"
"Jest. Pala je u kupaonici, ili je barem tako izjavila." Obojica su čuli
mnoge žene koje su to izjavile.
"Jesu li provjerili vrijeme?" upita on, znajući da dalje ne mora
pojašnjavati.
"Susjed ju je pronašao na stubama dvadeset minuta prije dvanaest.
Iacovantuono je na posao stigao nešto poslije jedanaest." Prije nego je
Brunetti stigao išta reći, Vianello produži, "Ne, nitko ne zna koliko je dugo
ona ležala ondje."
"Tko se raspituje?"
"Onaj s kojim smo razgovarali kada smo bili ondje prvi put, Negri.
Kada sam mu spomenuo telefonski poziv, rekao mi je da je već počeo
razgovarati sa susjedima. To im je rutinski rad. Kazao sam mu kako mislim
da je taj poziv bio lažan."
"I?"
Vianello slegne ramenima.
"Nitko ga nije vidio kada je odlazio na posao. Nitko ne zna točno kada
je stigao na posao. Nitko ne zna koliko je ona dugo ležala ondje."
Iako se toliko stvari izdogađalo otkad ga je posljednji put bio vidio,
Brunetti se još uvijek vrlo jasno sjećao tog pizzaiola, njegovih očiju crnih od
boli.
"Tu više ništa ne možemo učiniti," napokon reče on Vianellu.
"Znam. Ali mislio sam da biste željeli biti obaviješteni o razvoju
situacije."
Brunetti mu kimanjem zahvali, a Vianello ode natrag dolje do
policijske prostprije.
Pola sata kasnije, signorina Elettra pokucala mu je na vrata. Ušla je, a
u desnoj ruci je držala nekoliko listova papira.
"Je li to ono što mislim da jest?" upita on.
Ona kimne.
"U posljednjih šest godina dogodila su se tri umorstva slična ovom.
Dva od tri naručila je mafija, ili se barem tako čini." Prišla je njegovom stolu
i pred njega položila dva lista papira jedan do drugog i pokazala prstom na
dva imena. "Jedno u Palermu i jedno u Reggio Calabria."
Brunetti pročita imena i datume. Jedna je žrtva bila pronađena na
plaži, druga u svojem automobilu. Obje su bile zadavljene tankom uzicom,
vjerojatno žicom s plastičnom izolacijom: na vratovima obiju žrtava nisu
pronađene ni niti ni ikakva vlakna.
Tik do prva dva lista stavila je i treći. Davido Narduzzi bio je ubijen u
Padovi prije godinu dana, a za umorstvo bio je optužen jedan Marokanac,
ulični prodavač. Međutim, taj je nestao i prije nego su ga stigli uhititi.
Brunetti je čitao potankosti: čini se da je Narduzzi bio zaskočen s leđa i
zadavljen za tren oka. Isti je opis odgovarao je i drugim dvama umorstvima.
I Mitrijevom umorstvu.
"Marokanac?"
"Nestao bez traga."
"Zašto mi je ovo ime poznato?" upita Brunetti.
"Narduzzi?"
"Da."
Signorina Elettra metne posljednji list pred Brunettija.
"'Droge, oružana pljačka, nasilje, povezanost s mafijom i osumnjičen
za ucjenu,"' pročita ona s popisa optužnica koje se bile podignute protiv
Narduzzija. "Pomislite samo s kakvima se ovakav tip mogao družiti. Ne čudi
me da je Marokanac nestao."
Brunetti brzo iščita tekst do dna stranice.
"Ako je ikada i postojao."
"Molim?"
"Pogledajte ovo," reče on, pokazujući na jedno od imena s popisa.
Dvije godine ranije, Narduzzi se bio potukao s Ruggierom Palmierijem, za
koga se pretpostavljalo da je član jednog od najnasilnijih zločinačkih kla-
nova u sjevernoj Italiji. Palmieri je bio završio u bolnici, ali je odbio podići
tužbu. Brunetti je dovoljno dobro poznavao takve ljude i znao da se takve
stvari rješavaju osobno, a ne sudskim putom.
"Palmieri?" upita signorina Elettra. "To ime mi nije poznato."
"Nema veze. Nikada nije radio - ako je to ispravna riječ - ovdje. Hvala
Bogu."
"Poznajete ga?"
"Susreo sam se jednom davno s njim. Opak. Opak čovjek."
"Mislite da je on to učinio?" upita ona, lupnuvši prstom po ostalim
listovima.
"Mislim da mu je to posao, uklanjanje ljudi," odgovori joj Brunetti.
"Pa zašto je onda ovaj, Narduzzi, izazivao vraga?"
Brunetti zatrese glavom.
"Nemam pojma." Ponovno je pročitao sva tri kratka izvješća, pa ustao.
"Da vidimo što možete pronaći o Palmieriju," reče on i otprati je dolje do
njezinog ureda.
Na žalost, nisu pronašli mnogo. Palmieri se bio povukao u neko
sklonište prije godinu dana, nakon što su ga prepoznali kao jednog od trojice
muškaraca umiješanih u pljačku oklopljenog vozila. Dva su stražara bila
ranjena, ali lopovi nisu uspjeli ukrasti više od osam milijarda lira koje su
prevozili u tom vozilu.
Čitajući između redova, Brunetti je vidio da policija nije utrošila ni
previše napora niti previše novca pokušavajući pronaći Palmierija: nitko nije
bio ubijen, ništa nije ukradeno. Ali sada se ovdje radilo o umorstvu.
Brunetti zahvali signorina Elettri i ode dolje do Vianellova ureda.
Narednik je sjedio glave pognute nad hrpom papira, čela oslonjena na
dlanove obje ruke. U prostoriji nije bilo nikog drugog, tako da ga je Brunetti
neko vrijeme promatrao, a zatim pristupio stolu. Vianello ga je čuo i podigao
pogled.
"Mislim da ću naplatiti neke usluge," reče Brunetti bez uvoda.
"Od koga?"
"Od momaka iz Padove"
"Dobrih ili loših?"
"I jednih i drugih. Koliko ljudi poznajemo ondje?"
Ako se Vianello i osjetio polaskan time što je uključen u množinu,
nije to ničime pokazao. Neko je vrijeme razmišljao te naposljetku
odgovorio,
"Nekoliko. Od obje vrste. Što ćemo ih pitati?"
"Zanima me Ruggiero Palmieri." Vidio je da Vianello prepoznaje to
ime dok se ovaj bacio na potragu za imenima ljudi, i dobrih i loših, koji bi
im mogli reći štogod o njemu.
"Kakvi podaci Vas zanimaju?" upita Vianello.
"Želim znati gdje se on nalazio kada su ovi ljudi umrli," reče Brunetti,
stavljajući na Vianellov stol papire koje mu je bila dala signorina Elettra. "I
zanima me gdje je bio one noći kada je ubijen Mitri."
Vianello upitno izbaci bradu, a Brunetti mu objasni,
"Načuo sam da je on plaćeni ubojica. Prije nekoliko godina imao je
nekih neprilika s tipom po imenu Narduzzi." Vianello kimne u znak
prepoznavanja i tog imena.
"Sjećate li se što se dogodilo s njim?" upita Brunetti.
"Ubijen je, ali se ne sjećam kako."
"Bio je zadavljen, možda električnom žicom."
"A ova dvojica?" upita Vianello, glavom pokazavši prema spisima.
"Isto."
Vianello stavi te papire na vrh hrpe na vlastitom stolu i pomno ih
pročita.
"Nikada nisam čuo ni za jednog od ove dvojice. Narduzzi je ubijen
proje otprilike godinu dana, zar ne?"
"Da. U Padovi." Padovanska policija je vjerojatno odahnula kad su
čuli da je Narduzzi mrtav. Istraga se jamačno nikada nije protegnula sve do
Venecije. "Pada li Vam na pamet itko tko bi mogao znati išta o tome?"
"U Padovi je onaj čovjek s kojim ste radili."
"Della Corte," ponudi Brunetti ime. "Već sam pomislio na njega.
Vjerojatno poznaje neke loše tipove koje bi mogao pitati. Ali me zanimalo
poznajete li vi ikoga."
"Dvojicu," izjavi Vianello, ne nudeći daljnja objašnjenja.
"U redu. Pitajte ih."
"Što im smijem ponuditi zauzvrat, commissario?"
Brunetti je morao bolje razmisliti o ovome i razmotriti i usluge koje
može zatražiti od drugih policajaca i one koje bez opasnosti sam može
ponuditi. Napokon reče,
"Dugovat ću im uslugu, a ako im se išta dogodi u Padovi, della Corte
će im isto biti dužan."
"To baš i nije neka sjajna nagodba," reče Vianello, iskreno sumnjičav.
"To je najviše što će dobiti."
20
21
22
Ni sljedećeg dana, kao ni dan nakon toga, Brunetti nije saznao ništa
nova o Palmieriju. U II Gazzettinu je izašao članak koji je govorio o tome
kako slučaj Mitri tapka u mjestu, ali nije bilo ni riječi o Paoli, pa zato
Brunetti zaključi kako je njegov tast doista bio popričao s ljudima koje je
poznavao. I veliki dnevnici su također šutjeli o tome; a onda je jedanaestero
ljudi poginulo u požaru u barokomori u jednoj bolnici u Milanu i priča o
Mitrijevu umorstvu nestala je sa stranica i zamijenile su je optužbe i
prigovori na račun cjelokupnog državnog sustava zdravstva.
Baš kako je bila obećala, signorina Elettra dala mu je tri stranice
ispunjene podacima o Sandru Bonaventuri. On i njegova supruga imali su
dvoje djece, oboje na fakultetu; kuću u Padovi I jedan stan u Castelfrancu
Venetu. Tamošnja tvornica, Interfar, kako je Bonaventura bio rekao, glasila
je na sestrino ime. Novac kojim je tvornica kupljena, prije godinu i pol dana,
uplaćen je dan nakon što je pozamašan iznos podignut s Mitrijeva računa u
jednoj venecijanskoj banci.
Bonaventura je bio radio kao direktor jedne od Mitrijevih tvornica sve
dok nije preuzeo upravljanje tvornicom u vlasništvu njegove sestre. I to je
bilo sve: Urtext uspjeha srednjega staleža.
Trećega dana jedan muškarac uhvaćen je u pljački pošte na Campu
San Polo. Nakon pet sati preslušavanja, priznao je pljačku banke na Campu
San Luca. To je bio isti onaj muškarac koga je na fotografiji Iacovantuono
bio prepoznao prvi put i koga, nakon smrti svoje supruge, nije više
prepoznavao. Dok su ga ispitivali, Brunetti je sišao dolje i bacio pogled na
njega kroz jednosmjerno zrcalo na vratima prostorije u kojoj su ga
preslušavali. Bio je to nizak, zdepast muškarac prorijeđene smeđe kose;
čovjek kojeg je Iacovantuono bio opisao drugi put imao je crvenu kosu i bio
barem dvadesetak kilograma lakši.
Vratio se gore u svoj ured i nazvao Negrija u Trevisu, koji je rješavao
smrtni slučaj signore Iacovantuono - slučaj koji nije bio slučaj - i obavijestio
ga da su uhitili pljačkaša banke i da nimalo ne odgovara opisu koji im je
Iacovantuono bio dao drugi put.
Izgovorivši ovo, Brunetti upita,
"Što on sada radi?"
"Odlazi na posao, vraća se s posla, hrani djecu, zatim svaki drugi dan
odlazi na groblje i odnosi svježe cvijeće na njezin grob," odgovori mu Negri.
"Postoji li neka druga žena?"
"Još ne."
"Ako ju je on ubio, onda je stvarno dobar glumac," ustvrdi Brunetti.
"Meni se učinio savršeno uvjerljivim kada sam razgovarao s njim.
Čak sam poslao ljude da ga štite, drže kuću pod nadzorom onoga dana kad
se dogodilo to s njegovom ženom."
"Jesu li opazili štogod?"
"Ništa."
"Javi mi ako se nešto dogodi," reče Brunetti.
"Što baš i nije vjerojatno, zar ne?"
"Nije."
Obično je Brunetti nagonski osjećao da mu netko laže ili pokušava
prikriti istinu, ali što se Iacovantuona ticalo, nije imao pojma, nije imao
nikakav osjećaj opreza ili sumnje. Brunetti uhvati sama sebe kako razmišlja
o tome što bi mu bilo draže: da je u pravu, ili da je malipizzaiolo ubojica?
Telefon je zazvonio dok je ruku još uvijek držao na slušalici i trgnuo
ga od nagađanja za koja je znao da su jalova.
"Guido, della Corte je."
Brunettijev um se munjevito prebaci na Padovu, na Mitrija i
Palmierija.
"Što je?" upita on, previše uzbuđen da bi razvlačio ljubazne frazetine i
Iacovantuona potpuno izbrisanog iz mozga.
"Mislim da smo ga pronašli."
"Palmierija?"
"Da."
"Gdje?"
"Sjeverno odavde. Izgleda da vozi kamion."
"Kamion?" Brunetti tupavo ponovi. To mu se činilo previše banalno
za čovjeka koji je možda ubio četvoro ljudi.
"Koristi lažno ime. Michele de Luca."
"Kako ste ga pronašli?"
"Jedan od naših momaka iz odjela za narkotike malo se raspitivao
uokolo i jedan od njegovih doušničića mu je rekao. Nije bio siguran, pa je
gore poslao nekoga, tko se odozgo vratio s prilično pozitivnom
identifikacijom."
"Je li ga Palmieri iako mogao primijetiti?"
"Ne, taj je dečko dobar." Obojica su neko vrijeme šutjela, a onda je
della Corte upitao, "Hoćeš da ga privedemo?"
"Mislim da to neće biti vrlo jednostavno."
"Znamo gdje živi. Možemo mu banuti na vrata usred noći."
"Gdje je to?"
"U Castelfrancu Venetu. Vozi kamion za farmaceutsku tvrtku pod
nazivom Interfar."
"Dolazim onamo. Želim ga uhvatiti. Noćas."
Kako bi se prikljuèio padovanskoj policiji u raciji na Palmierijev stan,
morao je lagati Paoli. Tijekom ručka rekao joj je da policija u Castelfrancu
drži u pritvoru jednog osumnjičenika te da žele da on dođe gore i razgovara
s njim. Kada ga je upitala zašto mora ostati ondje cijelu noć, objasnio joj je
da će ga u postaju privesti jako kasno i da nakon deset sati navečer nema
vlakova za Veneciju. U stvari, toga poslijepodneva u Venetu neće biti
nijednog vlaka. Nadzornici leta u zračnoj luci su objavili iznenadan štrajk u
podne, zatvorili zračnu luku i prisilili zrakoplove u doletu da se preusmjere i
slete u Bologni ili u Trstu, a sindikat željezničkih strojovođa odlučio je
pridružiti se štrajku u znak solidarnosti s njihovim zahtjevima, tako da je bio
zaustavljen cjelokupan željeznički promet u Venetu.
"Pa idi onda autom."
"I idem, do Padove. Za dalje nemam Pattino odobrenje."
"Što znači da on ne želi da ideš gore, zar ne?" reče ona, gledajući ga
preko tanjura i ostataka ručka. Djeca su već bila nestala u svojim sobama,
tako da su mogli otvoreno razgovarati. "Ili ne zna da ideš."
"Djelomice je tako," reče on. Uzme jabuku iz košarice s voćem i
počne je guliti. "Dobre jabuke," primijeti on kušavši prvi zalogaj.
"Ne izbjegavaj razgovor, Guido. Što je drugi razlog?"
"Možda će razgovor s njim potrajati, tako da ne znam kada ću se
vratiti."
"A oni su ćopili tog tipa i samo ga privode tako da ga ti možeš
izroštiljati s pitanjima?" upita ona sumnjičavo.
"Moram ga ispitati u svezi s Mitrijem," reče Brunetti - izbjegavao je
odgovor, jer nije želio lagati joj u lice.
"Je li to čovjek koji ga je ubio?" upita ona.
"Mogao bi biti. Traže ga zbog saslušanja u svezi s najmanje još tri
umorstva."
"Saslušanja? Što to znači?"
Brunetti je bio pročitao dosjee, tako da je znao da postoji svjedok koji
ga je bio vidio s njegovom drugom žrtvom one noći kada se dogodilo
umorstvo. I bio se potukao s Narduzzijem. A sada radi kao vozač kamiona
za jednu farmaceutsku tvrtku. U Castelfrancu. U Bonaventurinom poduzeću.
"Umiješan je."
"Shvaćam," reče ona, u njegovom glasu prepoznavši kolebanje da
bude jasniji. "Dakle, vraćaš se kući tek sutra ujutro?"
"Da."
"Kada krećeš?" upita ona iznenada pristajući. "U osam."
"Vraćaš li se u Questuru?"
"Da." Kanio je dodati nešto o tome kako mora provjeriti je li taj
čovjek službeno optužen, ali se zaustavio. Nije volio lagati, ali to mu se
činilo boljim nego da se ona brine zbog njegova namjerna izlaganja
opasnosti. Da je znala, bila bi mu rekla da mu i čin i godine dopuštaju da to
preskoči.
Nije imao pojma hoće li te noći sklopiti oka, niti gdje, ali se vratio u
spavaću sobu i ubacio nekoliko stvari u malenu torbu. Otvorio je lijeva vrata
velikog armadija od orahovine, koji im je grof Orazio bio poklonio kao
vjenčani dar i izvukao svoje ključeve. Jednim od ključeva otključao je
ladicu, drugim je otključao pravokutnu metalnu kutiju. Iz nje je izvukao svoj
pištolj i korice pištolja i metnuo ih u džep, pa pažljivo zaključao i kutiju i
ladicu.
Tada mu je na pamet pala Ilijada, i trenutak kada Ahil navlači svoj
oklop prije odlaska u boj s Hektorom: težak štit, štitnici za potkoljenicu,
koplje, mač i kaciga. Kako je kukavno i nečasno izgledao taj mali metalni
predmet koji je osjećao na boku; Paola je pištolj oduvijek nazivala
prijenosnim penisom. I kako je brzo barut stavio točku na viteštvo i cijeli
doživljaj slave još od Ahilova vremena. Stao je na vratima i sam sebi rekao
neka bude pažljiv: u Castelfranco ide poslom i mora se oprostiti sa svojom
suprugom.
Iako della Cortea nije vidio nekoliko godina, prepoznao ga je čim je
ušao u padovansku Questuru: imao je iste tamne oči i raskuštrane brkove.
Brunetti ga pozva imenom i policajac se okrene prema izvoru zvuka
svoga imena.
"Guido," reče on i hitro mu priđe. "Baš je dobro vidjeti te opet."
Pričajući o tome što su radili proteklih nekoliko godina, krenuli su
prema della Corteovom uredu. Ondje su razgovor o starim slučajevima
nastavili uz kavu i, kada su dovršili, počeli su razmatrati planove za tu noć.
Della Corte je predložio da iz Padove krenu tek poslije deset, što je značilo
da će u Castelfranco stići do jedanaest, kada su se imali naći s mjesnom
policijom, kojima su rekli za Palmierija, a oni su ustrajali u tome da pođu s
njima.
Kad su stigli u Questuru u Castelfrancu nekoliko minuta prije
jedanaest sati, dočekao ih je commissario Bonino i dva policajca u
trapericama i kožnim jaknama. Bili su pripremili zemljovid područja oko
stana u kojem je živio Palmieri, i to vrlo detaljan zemljovid: s parkirnim
mjestima pokraj kuće, položajem svih vrata na zgradi, čak i tlocrtom njegova
stana.
"Kako ste došli do ovoga?" upita Brunetti, pustivši da mu se u glasu
osjeti divljenje.
Bonino kimne mlađem od dvojice policajaca.
"Zgrada je stara samo nekoliko godina," objasni on, "i znao sam da
nacrti moraju biti predani u ufficio catasto, pa sam otišao onamo danas
poslijepodne i zamolio ih da mi daju tlocrt drugog kata. On je na trećem, ali
raspored prostorija je isti." Zašutio je i zagledao se u tlocrt, ponovno
privukavši njihovu pažnju na nj.
Tlocrt se činio prilično jednostavnim: jedino stubište je vodilo gore do
hodnika. Palmierijev je stan bio na kraju hodnika. Sve što su morali učiniti
bilo je to da postave dvojicu ljudi ispod njegovih prozora, jednog u podnožju
stubišta, što je značilo da dvojica upadaju u stan, a preostala dvojica služe
kao pojačanje u hodniku. Brunetti je upravo naumio primijetiti kako mu se
čini da je sedmoro ljudi previše, ali onda se sjetio kako je Palmieri
osumnjičen za četiri umorstva, pa se predomislio.
Dva automobila parkirali su nekoliko stotina metara prije zgrade i
izašli iz njih. Brunetti i della Corte, koji će obaviti uhićenje, odlučili su sa
sobom do stana povesti dva mladića u trapericama. Bonino je izjavio kako
će pokrivati stubište, a dvojica iz Padove povukla su se na svoje položaje
ispod tri gusta bora koja su stajala između stambene zgrade i ulice; jedan se
stao tako da nadzire glavni ulaz, a drugi stražnji.
Brunetti, della Corte i dva policajca krenuše stubama. Na vrhu stuba
se razdvojiše. Momci u trapericama ostali su kod stubišta, a jedan od njih je
gurnuvši nogom otvorio te zakočio vrata hodnika. Brunetti i della Corte
prišli su Palmierijevim vratima. Brunetti tiho primi kvaku, ali vrata su bila
zaključana. Della Corte pokuca dvaput, tiho. Muk. On pokuca opet, ovaj put
glasnije. Onda reče glasno, "Ruggiero, ja sam. Poslali su me da te izvučem.
Moraš bježati. Dolazi policija."
Unutra, nešto se prevrnulo i razbilo, vjerojatno svjetiljka. Ali ispod
donjeg ruba vratiju nije dopirala nikakva svjetlost. Della Corte opet zalupi
rukom po vratima. "Ruggiero, per l'amor di Dio, moraš bježati. Bježi."
Iznutra se čula buka; nešto drugo je palo, ali to je bilo teško,
vjerojatno stolac ili stol. Čuli su viku kako dopire odozdo, vjerojatno su
vikali drugi policajci. Začuvši njihove glasove, i Brunetti i della Corte
odmaknuše se od vrata i leđima osloniše o zid.
I to u pravom trenutku. Jedan, pa još dva, i još dva metka probiše
debela drvena vrata. Brunetti je osjetio kako mu je nešto opeklo obraz i kad
je pogledao dolje vidio je dvije kapi krvi na prednjici svoga kaputa.
Odjednom su dva mlada policajca klečala s obje strane vrata s pištoljima u
rukama, poput jegulje, jedan od njih prekobicne se na leda, privuče koljena
prsima i, silinom klipa u motoru, tresne stopalima o vrata baš na mjestu gdje
su nosači. Drvo popusti i pri sljedećem udarcu vrata se otvore uz tresak. Čak
i prije nego su vrata udarila o unutarnji zid, čovjek na podu već je skočio na
noge i uletio unutra.
Brunetti je tek bio podigao svoj pištolj kada je čuo dva pucnja, zatim
treći. Nakon toga, muk. Prolazile su sekunde, zatim ih je dozvao muški glas,
"U redu je, možete ući."
Brunetti klizne preko praga, a della Corte odmah za njim. Policajac je
klečao pokraj prevrnute sofe, s pištoljem u ruci. Na podu, glave vidljive pod
klinom svjetlosti što je dopirala iz hodnika, ležao je čovjek koga je Brunetti
prepoznao kao Ruggiera Palmierija. Jedna mu je ruka bila ispružena
naprijed, prstiju uperenih prema vratima i slobodi koja je nekad ležala iza
njih; druga je bila nevidljiva, negdje pod njegovim tijelom. Gdje mu je
nekad bilo lijevo uho sada je bila tek crvena rupa, izlazna rana koju je
načinio drugi policajčev metak.
23
24
25
26
27
28