Umjesto uvoda

»Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima
spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna
ima spomenike, stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na
stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak
na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.«1

1
Miroslav Krleža, 1960. godina: http://bs.wikiquote.org/wiki/Ste%C4%87ak
1
Rukopis Maka Dizdara

2
 Slovo o spavaču pod kamenom

Kameni spavač u potpunosti u sebi sažima pjesničku sudbinu Maka Dizdara. Podijeljen u
četiri ciklusa kao motivsko strukturne cjeline (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji,
Slovo o slovu), «Kameni spavač» zatvara krug, počet uvodnim Putovima, a završen Porukom,
koji čini intimnu dramu traganja za smislom bivanja.
Međutim, bez obzira na osnovne motive u «Kamenom spavaču» po kojima su podijeljeni i
ciklusi u zbirci, najprisutniji motiv u Dizdarevoj poeziji je motiv vremena, koji se prožima
kroz sve pjesnikove putove u zbirci. Upravo vrijeme daje mogućnost kamenim spavačima da
se probude i premoste svoje i mudrosti svojih predaka nama, potomcima.
Iščitavajući stihove «Kamenog spavača» moj doživljaj je svaki put barem za notu bio
potpuniji. Dizdar najprije govori kako je svaki čovjek sam, ali zbog toga ne nužno i otuđen,
pjeva o lopoču koji je čvrsto vezan tankim nitima za svoju baru iz koje crpi sokove života.
Intertekstualnost dokumentuje Makove poletne stihove ne samo sa književne, već i sa
historijske strane. Dizdarevi stihovi nalaze način da poput potočića poteku kroz pukotine
životnih zidova i da neprestano govore. Iz njih neuništivih u tami izviru odgovori na
svevremenska čovjekova pitanja o egzistenciji.

»Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenih pod noge prastarih šuma.
Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i
ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi
vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede
usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem
sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne...« 2

Dizdar svojim stihovima oživljava kamen, koji s njim, kao posrednikom, pjeva o tragičnoj
sudbini Bosne i Hercegovine i njenih ljudi, koji poput stećaka stojećki prkose vremenu i
nakon izlaganja raznim vjetrometinama i zlu.

»Čovjek – to je njegov svijet.

Naslov, kao i najveći broj stihova ove knjige, inspirisan je otkrivanjem zavičajnih
medievalnih (srednjovjekovnih) fenomena, u prvom redu stećaka, tih jedinstvenih spomenika
u svjetskom krugu sepulkralne (sepulcri – potvrda, oskrvnuće) i artističke (artist – umjetnik
koji virtuozno vlada tehnikom svoje umjetnosti, pridjev: artistički) prakse. U svoju sliku
svijeta autor je još iz ranog djetinjstva upio upečatljivo doživljaj zagonetke fantastičnih
predstava sa mramorja i isprepleo je vlastitim čuđenjem nad polivalentnim značenjem
nerješenih upitnika i stvari, koje su se pokatkad opet otvarale na prvi odani pogled i prvi
povjerljivi, bliski dodir.«3

Stećak, kamen, koji su nam u amanet ostavili Staroslaveni, svjedok je jedne kulture, koja
današnje moderno društvo opominje na oživjele glasove mrtvih stećaka rasutih po Bosni, na
koje se ne možemo oglušiti i koji ne smiju biti zaboravljeni. Natpisi na stećcima trebali bi
buditi savjest u modernom čovjeku Bosne. Kameni spavači horskim šapatom govore o
prošlosti predviđajući budućnost, stalno se pitajući o životu i smrti. Njihovi pogledi upućeni
su nebu i zvijezde se ogledaju u njihovim očima.

»Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umjeli ni znali
da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,
2
Alija Isaković: Antologija bošnjačkog eseja XX stoljeća, Kasim Prohić, Svjetlost, Sarajevo, 2002 – Mak
Dizdar, str. 316, iz pjesnikovog »obrazloženja« datog u napomeni za »Stare bosanske tekstove«
3
Mak Dizdar: Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, M. D, str. 155.
3
jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost. To je
spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu tajnu
mogao da otkrijem samo u sebi!« 4

S kamenom se sjedinjuju i gorčina i nemoć. Pjesnik, zatim, stihovima rastvara univerzalne

simbole svog doživljaja svijeta pomiješanog sa sudbinom ukletosti zavičajnog tla. Iz tog
bremena izviru i snaga i slabost bosanskohercegovačkog čovjeka. Taj isti kamen pod kojim
počivaju naši preci, kamen je spoticanja bosanskog naroda kroz vrijeme, i u tom kamenu
urezano je sve ono što je Bosna bila, što jeste i što će biti – svi naši bolovi i sve naše radosti.
Dizdar na ostacima nestale kulture bogumilskih sakralnih spomenika zasniva vlastiti govor, u
kome se sabiraju dualizmi materije i duha, isprepletenosti sjene, dobra i zla. Motivi stihova
ujedinjuju u sebi smisao zemaljskog i nebeskog postojanja. Stećci zato škrtim zapisima kriju
odgovore o besmrtnosti i o trikovima života i smrti, čuvajući ih tako od zlonamjernika i
dijeleći ih samo s onima koji sami nauče da ih pronađu.

»Valjalo je kroz davno opustošena i još neistražena područja pisane riječi krčiti put do
zlatnog slova, korak po korak, stepenicu po stepenicu, stranstvovati tako po tamnim
vijekovima da bi se moglo komunicirati sa ljudima iz drevnih vremena, zakopanih u
fragmentima pergamentalnih svitaka, listova uništenih knjiga i jedva vidljivim slovima sa
nadgrobnih kamenova. I ne bez čuđenja i čuda – kantakt je nađen i iz dubine stoljeća sinule
su misli o životu i smrti, nekad mudre, a ponekad samo bolne...«5

Slovo o čovjeku ciklus je u kome je ispjevana temeljna ljudska egzistencija. Pjesnik pjeva o
čovjeku kao o palom anđelu iz starozavjetnih predanja. Pjesme u ovom ciklusu dijele istu
misao o čovjekovoj bipolarnosti zemaljskih i nebeskih principa, koju predstavljaju biološki i
duhovni život. Međutim, taj dualizam u jednom trenutku (treće Slovo) postaje čovjekovo
dvojenje između trenutnih želja za zemaljskim užitkom i žudnje za vječnošću nebeskog spasa.
Kružnica sudbine, kao prsten između života i smrti, svodi se na ljudski san o potrazi za
izlazom iz tog prstena. Kroz cijelu zbirku prožima se vizija ukletosti prostora i vremena u
sudbini i u ljudima, ali i želja za povratkom iskonskom. Izrazi kojima se Dizdar koristi u
ciklusu Slovo o čovjeku: satvoren, zatvoren, zdrobljen; zapravo oslikavaju ljudsku
ograničenost i pokazuju krajnje haotičnu sliku – mali čovjek, koji je zrno u Kosmosu,
nemoćan da postane zvijezda. Iako se ta sputanost odnosi na tijelo i omeđena je početkom i
krajem kao život i smrt, materija duha je neuništiva, energija duše je beskonačna. Upravo
duša čuva tajne svojih spavača pod kamenom, a oni nam u amanet ostavljaju humanost.

PETO

Slovo o čovjeku

U tom kolu bola ni potonj ni prvi

Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela grob za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo6

4
Mak Dizdar: http://bs.wikiquote.org/wiki/Ste%C4%87ak
5
Alija Isaković: Antologija bošnjačkog eseja XX stoljeća, Kasim Prohić – Mak Dizdar, str. 319, iz pjesnikovog
»obrazloženja« datog u napomeni za »Stare bosanske tekstove«
6
Mak Dizdar: Kameni spavač; Slovo o čovjeku, Ljiljan, Sarajevo, 1997, str. 55.
4
Slovo, koje nagrizaju i vrijeme i ljudi ipak i jedino ostaje besmrtno. Ispod koprene vječitih
snjegova, poslije ljudi i iza vremena, na zemlji ostaje slovo kao svjedok o svim kolima bola i
borbe koju čini život. Ni prvo, a ni posljednje, svako slovo je jednistveno.

»Ja sam se okrenuo ka riznici starog jezika ne samo da bih dao boju i miris potpunog svijeta,
nego i da bih vratio vrijedosti riječima koje su izgubljene u tami vremena. Takve riječi
sačuvala je moja majka i one su najdragocjenija baština koju sam naslijedio. One su mi
pomogle da shvatim i poruke urezane u kamenu... Pjesnik zato čini ogromne napore da stvori
svoju, jednu sasvim novu riječ, koju će štedro pokloniti sutrašnjem danu. To i ja pokušavam,
sa manje ili više uspjeha. Proces je mučan i sladak, kao da se u pijesku rijeke traži zrnce
zlata. U pjesmi Slovo o slovu pokušao sam dati svoj doprinos prema riječi, upućujem zato
čitaoca na nju kao na moj najautentičniji tekst...«7

Slovo o slovu žive su riječi na papiru. Naći pravu riječ nije uvijek teško, ali naći više njih a da
se međusobno ne posvađaju daleko je teža umjetnost. Početak pismenosti počinje sa slovom.

»U arheotipskoj jednostavnosti poetski označenih ornamentalnih simbola sa stećaka na

kojima se često prikazuju stubovi raznih oblika i nad njima simbol sunca, Dizdar je žudnju
pjesničkog subjekta za kozmičkom sintezom protivnosti, izraženu u Slovu o čovjeku (Sanjaš
da se nebo sa tom zemljom složi) pjesnički ozvučio (...).«8

Dizdarev Pravednik ima premoć nad silama tame i zla, i dobiva je vjerom u vlastitu moralnu
snagu. Spavači pod kamenom, osim zavičajne, u sebi nose univerzalnu sliku svijeta. Dizdar
sjenči paradoksalno stihove i ostavlja čitaocu mogućnost polifonih značenja. Stihovi koji
slikaju prostor između neba i zemlje zrače atmosferom općeg sklada sa ritmom simbolike
svjetla i vedrine. Tamne skale smrti tada su u drugom planu. Takva pjesma je Zapis na dvije
vode, koja u sebi nosi u drugu poruku.

Taj drugi dio pjesme stilizirana je poruka koja se vrlo često sreće na bogumilskim stećcima, a
u sličnim oblicima i na muslimanskim nišanima:

Oprostite mi
što ipak vas molju

i bratiju i družinu i gospodu

do vratiju mojih da dođu da me pohodu

molju i kume i prije i strine i nevjeste

da me ne minu već da me kad pominu da me se sjete

jer ja sam bil kako vi sada jeste

a vi ćete biti kako sada jesam ja.9

Nadgrobne ploče ostaju da tiho čuvaju posljednje poruke, epitafi ostaju za sjećanje, i pjesnički
Dizdarevi motivi.
7
Slovo Gorčina, Stolac, 1981, str. 69. (Preneseno iz knjige Književni razgovori Radovana Popovića)
8
Mak Dizdar: Kameni spavač; Govor i šutnja tajanstva, Enes Duraković, Ljiljan, Sarajevo, 1997, str. 17.
9
Mak Dizdar: Kameni spavač; Govor i šutnja tajanstva, Enes Duraković, Zapis na dvije vode, Ljiljan, Sarajevo,
1997, str. 19.
5
Za pjesnika je epitaf i kao oblik i kao sadržina jedna od osnovnih uzora kako pisati kraće
pjesme, iako se služi i dužim pjesničkim formama. U ciklusima Slovo o nebu, Slovo o zemlji,
a posebno u ciklusu Slovo o slovu epitaf je skoro u potpunosti preuzet kao forma. U ciklusu
Slovo o nebu rime nam poručuju da ne idemo sami ispod zvijezda i kako da se do njih
propnemo ako im se približimo. Pjesnik pjeva o vječnom čovjekovom nastojanju da dosegne
nebo, da pobijedi Smrt i otrgne se vremenu. U pjesmama su sveprisutni biblijski motivi:
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana – stihovi koji alegorijski oslikavaju prognanstvo
čovjeka iz Edena, sa Neba na Zemlju, koji teži da se približi Nebu. Stihovi ovog ciklusa su
tiha molitva za slobodu, za pokušaj da prevaziđemo ono što izgleda konačno – vrijeme.

»Preko kamenova još jednom prolazi vjetrom. Pod kamenovima odabrani spavaju. Ali blizu
je dan kad će se probuditi.(...) To nije, sada znam, slučaj estetike: kulus predstavlja Zemlju, a
kupola Nebo; središte objega spojeno je nevidljivom osom, sunčanim stupom, koja prolazi
kroz srca klanjatelja.«10

Slovo o zemlji pjeva o prastaroj potrebi čovjeka da se vrati onome od čega je potekao, da
pronađe utočiste u onime od čega je stvoren – u zemlji, koja nas rađa i kojoj se vraćamo,
zemlji kao ženskom dijelu Kosmosa, koja se suprotstavlja vatri otvorenog nebeskog svoda.
Slovo o zemlji je slovo o Bosni, zapis o nama, Bošnjanima, ljudima velikog srca i vječnog
prkosa od sna. Ta ljubav prema domovini koju katkad proklinjemo i psujemo uvijek je
prisutna u nama.
Slovo o slovu slovi zapise riječi, koje će uvijek i jedino biti vjerne sebi i svome tvorcu, koje su
trajnije i od kamena. Jezgro pjesnikove inspiracije i osebujnog stila rasplamsalo se već u
ranom djetinjstvu u njegovom rodnom gradu, i s godinama ga je samo još jače vezalo za
prošlost. Stećci nisu samo građevine, oni predstavljaju živote, prosanjane snove kamenih
spavača i sve ono što nije vrijedno zaborava.

»Lokalitet pod imenom Radimlja je najkompletnija i najzanimljivija, iako nije i najveća

nekropola srednjovjekovne Bosne. Pored tzv. profanih motiva (lova, turnira i sličnih), na
Radimlji su zastupljeni i mnogi motivi jedne drevne fantastične simbolike, zajedničke većini
nekropola stare Bosne (u koju je bio uključen dio Dalmacije do Makarske, Splita i Šibenika,
nadalje istočno, srpsko Podrinje i današnja zapadna Crna Gora): sunce, mjesec, sunčani
krst, loza, štit, svastika, arkade – vrata, itd.«11

Osnovna gradivna struktura «Kamenog spavača» zasniva se na biblijskim porukama, kojima

se suprotstavljaju sumnja i strah. Odiseja koju vode i pjesnik i spavači pod kamenom, koji se
kao progonjeni heretici obraćaju progonitelju, put je posut trnjem i omeđen provalijama
besmisla, iz kojih jedini izlaz predstavlja smrt. A smrt uvijek dolazi kao iznenadni gost i
uvijek sa sobom nosi vječna pitanja o nebeskom životu i spasu. Njen dolazak izaziva i prkos i
nevjericu.

»Prkosnim ustrajavanjem i etičkim otporom apsurdu zabrujat će i glasovi kamenih spavača u

pjesmi Brotnjice: prostor između zemlje i neba umjesto božanskog stupa svjetlosti prosvijetlit
će stamena snaga čovjeka kojom se pristaje na paradoksalnost života. Na taj način će se

10
Mak Dizdar: Kameni spavač / Stone sleeper, translated by Francis R. Jones, Prevoditeljev pogovor- Tražeći
spavače, DID, Sarajevo 1999, str. 248.
11
Mak Dizdar: Kameni spavač; Bilješke i rječnik manje poznatih riječi, fraza i pojmova, Radimlja, Slovo o nebu,
Veselin Masleša, M. D, Sarajevo, 1973, str. 159.

6
prvobitna suprotnost zemaljskog i nebeskog principa preobraziti u heretičku pobunu čovjeka
protiv religijskog autoriteta. Nespoznatljivoj bezmjernosti vremena i bešćutnoj šutnji kosmosa
suprotstavljena je časovita, ali hrabra, etički nadmoćna mjera ljudskog postojanja (...), gdje
je problem vremena, kao najtrajnija tajna ljudskog postojanja i umjetničkog stvaranja, našla
akcente istinski vrijedne poezije.«12

Dizdarevim stihovima i glasovima kamenih spavača suprotstavljena je apsolutna tišina

svemira. Kao otpor beskonačnosti stvara se vlastiti ambis tišine, a ta tišina vremenom postaje
tamna i mučna, bez odgovora na zagonetke neba i bez načina za pronalaskom smisla na
zemlji, jer se odgovori kriju u spokoju nadgrobnog kamena.

»Motiv ruke, naročito prema nebu ispružene, veoma je čest u kamenu. Ako je kombiniran sa
simbolima sunca, mjeseca i zvijezda, onda označava adoraciju, jer su nebeska svjetlila lađe
za putovanje duša pravednika, krstjana, u vječni svijet. Najstariji meni poznat motiv ove vrste
primijetio sam na Kulinovoj ploči iz Muhašinovića, iz kraja XII stoljeća, koja se sada čuva u
Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Veoma je slična motivu sa sarkofaga iz Domozana u južnoj
Francuskoj, katarskog porijekla.(...) Motiv ruke na nadgrobnjacima nije iščezao sa
nestankom Crkve bosanske. Na jednom nišanu iz XVI vijeka na Alifakovcu u Sarajevu i danas
se može vidjeti lijepo svedena predstava ispružene ruke prema nebu i mjesecu na njemu.«13

Kameni spavač je strukturno cjelovita zbirka neponovljive vrijednosti i trajnosti, u kojoj

središnje mjesto pripada čovjeku. To je knjiga sa odgovorima na brojna egzistencijalna
pitanja. Pjesnik svojim osebujnim jezikom i orginalnim stilom uspijeva da ''odkameni''
spavače, čuvare kamena sudbine, i da slobodu notama njihove pjesme, koja i danas uspavljuje
krševe Hercegovine i gore Bosne i spaja staroslavensko nasljedstvo sa modernim iskustom
današnjeg života.

»Kameni spavač je knjiga Makove pjesničke zrelosti koja je neponovljivu zbilju svoga
poetskog govora brusila u tihoj i upornoj kristalizaciji one zagonetne vizije posljednje tajne
Slova (...) Poezija, zapravo, nikad i ne donosi odgovore, ona ne daje konačnu sliku svijeta,
nego je neprekinut razgovor sa Tajnom, zagonetno platno čiju tkanicu saznanja i vjere uvijek
oparaju mrakovi sumnje, pobjede i poraza. Smisao pjesničke želje da se pronikne u tajnu
zauvijek je određen tom graničnom situacijom pjesničke egzistencije gdje se u svakoj pobjedi
začinje i rađa i klica poraza (...).14«

12
Midhat Begić: Epitafi kao osnova poezije, Odjek, Sarajevo, 1972, XXV, br. 18, str. 3.
13
Mak Dizdar: Kameni spavač; Bilješke i rječnik manje poznatih riječi, fraza i pojmova, Ruka, Slovo o nebu,
Veselin Masleša, M. D, Sarajevo, 1973, str. 159.
14
Mak Dizdar: Kameni spavač; Govor i šutnja tajanstva, Enes Duraković, , Ljiljan, Sarajevo, 1997, str. 33. .

7
 Modri tokovi prastare potrage

Dizdarevo pero ostavilo je za sobom neizbrisive tragove koji svjedoče o prastaroj potrazi za
srednjovjekovnom kulturom. Važno je reći da je jedna od pjesama koje kritičari ni pod razno
ne izostavljaju iz svojih tekstova kada analiziraju Dizdareve stihove i pjesma Modra rijeka,
koja je uvrštena u «Kameni spavač» kroz druga izdanja.
Stihovi ove poeme zagonetku imaju u motivu, jer svaki čovjek ima neku Svoju modru rijeku,
kroz koju plivajući uči kako da se suoči s virovima i kako da ih pobijedi da bi nastavio
putovanje mirnijim tokovima.

Svima nama valja preko Svoje rijeke... Makovom Modrom rijekom pliva mnoštvo simbola:
Iza sedam iza osam/ Iza devet iza deset... Simbolika brojeva je i ono što je mene veoma
dojmilo. Poredani redom kao u pjesmi brojevi predstavljaju stalnu čovjekovu težnji na nečim
višim, za nekim novim putovima, idućim traganjima... Navedeni brojevi imaju posebnu težinu
kao biblijski brojevi, ali i u drugim religijama i naukama (npr. u filozofiji – broj deset).
Suština misaone strukture pjesme vezana je za problem čovjekove sudbine i njegove
nemogućnosti da izađe izvan granica svoje konačnosti, jer je zarobljen u okrutnosti kruga, pa
ne može mimo rođenja i smrti. Po profesoru Kazazu ovo je modernistička nostalgija za
baštinom (bosansko patarenstvo):
- početak – nikto – od prahistorije
znano – pasiv, pasivno znanje, Bog sve objavljuje
ljudima kroz znanje koje se realizuje putem jezika
- kultura zaborava iz koje idemo u nemoć ljudskog uma
- huđe – siromašrvo
- luđe – ne može se dotle misliti
- žega - plan prirode
- stega - društveni plan
- preko slutnje, preko sumnje – otvorio je ljudsku vertikalu bez
metafizike
- junaka negativnog iskustva smjenjuje junak apsolutnog iskustva
- tmača – dramu pjesme razbija ritmom gluhog glamočkog kola, a
trebalo bi biti veselo
- prema Kulenoviću – psihološki ritam ne dozvoljava da se pamti
pjesma
- u Modroj rijeci imamo sukob – ritam nas tjera da pjevamo, a
smisao da se grčimo
- bog u vidu bronzane statue – svaka vlast, svoj je bog – nestalni
Bogovi; kultura politeizma
U pjesmi Modra rijeka pjesnik koristi mnoge jezičke figure. Arhaizmi su posebno iskorišteni:
Nikto ne zna gdje je ona. Pjesnik to izražava arhaičnim oblikom da bi oživio arhaični jezik i
upotrebljavajući ga u poeziji spasio ga od zaborava kao jedan od bitnih elemenata kulturnog
identiteta. U stihu Malo znamo al je znano pjesnik kombinira aktiv i pasiv da bi pokazao da je
odnekud poznato to mjesto gdje je rijeka, moguće u mitu (mitske rijeke koje dijele svjetove
života i smrti, uvjetno rečeno), ali da ne znamo otkud je to poznato, pa ga opet ne možemo
provjeriti da bismo njime ovladali. Znanje o tom mjestu svedeno je na našu slutnju, na
pretpostavku, ostaje samo na tome, jer je za nas nedostižno. U stihovima iza sedam iza
osam, / iza devet iza deset, pjesnik upotrebljava elipse. U stihovima iza gore iza dola, preko
slutnje preko sumnje pjesnik sugerira da se modra rijeka nikad ne može spoznati do kraja, jer
je fikcija, proizvod ljudskog uma, i da se istovremeno nalazi i unutra i vani. Dizdar nas svojim
stihovima Modre rijeke dovodi do psihološkog šoka. Stihovi sto godina široka je/tisuć ljeta
8
duboka jest pjesnik njene širine i dubine izražava kategorijama vremena da bi nas naveo da
prepoznamo da je to rijeka koja je šira od vremena ljudskog života i da duboko nadilazi
vrijeme ljudske povijesti. Analizirajući dalje, i uočavamo da nam stiovima o dubini i ne
sanjaj/tma i tmuša neprebolna pjesnik sugerira da se mjesta izvora i ušća ne mogu spoznati
racionalno, nego se samo mogu naslućivati. S jezičkog aspekta ovdje nailazimo na
pleonazam, jer imenica već ima značenje koje pjesnik naglašava sa imenicom tmuša.
Distihom gdje pjetlovi ne pjevaju/ gdje se ne zna za glas roga pjesnik sugerira da je modra
rijeka tamo gdje nestaje vrijeme i tamo gdje nema nikakve komunikacije. Dizdar je u poeziju
vratio metafiziku.U Modroj rijeci pjesnik, sjećajući se mitskih rijeke smrti, Lete i Stiksa,
zasniva metaforu modre rijeke, u kojoj se iznosi monoteistički doživljaj smrti.

Drugi tok Modre rijeke teče mitskim prostranstvima:

»U osnovi ove pjesme nalazi se slika rijeke koju možemo uporediti sa mitskom rijekom
Stiks i Leta / rijeke zaborava/ iz mita o carstvu mrtvih, Hadu, i starcu Heronu koji
prevozi duše umrlih preko rijeke. Opisujući Modru rijeku Mak je pokušao opisati
nemoguće – mistiku drugog svijeta.«15

Tok rijeke zatvara magični krug ljudske sudbine, koja živi s dušom sve do Apokalipse.
Poruka i melodija modrih tokova međusobno se sukobljavaju tisuć ljeta.

MODRA RIJEKA

Nikto ne zna gdje je ona

malo znamo al je znano

Iza gore iza dola

Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe

Preko gorkih preko mornih

Preko gloga preko drače

Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje

Iza devet iza deset

I još dublje i još jače

Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju

Gdje se ne zna za glas roga

I još huđe i još luđe

Iza uma iza boga

15
Kasim Prohić: Otvorena značenja, Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo, 2000.
9
 Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je

Tisuć ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka -

Valja nama preko rijeke16

16
Mak Dizdar: Modra rijeka; Modra rijeka, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2000, str. 13.

10
ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna17

U pjesmama Modra rijeka i Zapis o zemlji Dizdar poetski obrađuje različite teme. To
je pjesma o zemlji u kojoj se ne živi samo da bi se živjelo, u zemlji u kojoj se i umire da bi se
živjelo. Pjesnik je nizao stih po stih o svojim snoviđenjima zemlje i nadanjima kao što je dijak
iz prastarih vremena klesao u kamenu slike iz života u zemlji gdje je najnezahvalnije bilo
doći, gdje je najjunačkije bilo naići. Pjesnik upravo kao taj čestiti dijak koji je ostavio trag u
kamenu, ostavlja nam poeziju koja osvevremenjuje sve vrijednosti i patnje, nadanja i sudbine
vijekovima ponavljane u zemlji za koju se čitav svijet od davnina pa do danas pita: Kto je ta?
Što je ta? Odakle je ta? Kuda je ta? Bosna. Rekti! Pjesnik je svjestan da najdublje slovo u
nama ćuti..., ali njegovo slovo i glas su ipak postali izraz kojim svaki čovjek, Bosanac i
Hercegovac, i poslije pjesnika u ovoj zemlji može da oplemeni dušu i um na izvoru zvanom
Makova poezija i svaki stih smatra opisom vlastite sudbine i života pod ovim parčetom neba
pod kojim zapitani prolazimo svojim putevima, hodeći preko modrih rijeka, pa i dalje. Dobri
Bošnjani, Bogumili, govore sve o sebi - o tebi sve: Bosna jedna zemlja imade... Prkosna od
sna.

Bosna nije samo zemlja, Bosna je mit o sreći. Nosimo je u sebi kao krvotok, naša je
povremena mržnja i stalna ljubav, kao što kaže Selimović. Ona je prisutna u nama i kad
želimo zaboraviti da smo njeni. Prati nas kao sjenka, čuva nas, a i visi nad glavom, kao biljeg
koji je dobiva rođenjem, koji je nakad blagoslov, a nekad prokletstvo. I kako onda da pjesnici
ne pjevaju pjesme o Bosni? Dizdarevi stihovi s preciznošću govore riječi koje vrište duboko u
meni, koje izgledaju krajnje bespomoćno kada ih pero kaže papiru.

17
Mak Dizdar: Kameni spavač; Zapis o zemlji, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 114.
11
 Zapis o Bosni

»Na bosanskim stećcima zabilježeno je oko tri stotine kraćih ili dužih natpisa. Svi natpisi su
urađeni u staroj ćirilici (bosančici) i koja je, da se napomene, na ovim spomenicima
sačuvana u najorginalnijem obliku. Veći dio natpisa sadrži osnovne podatke o pokojniku,
majstoru koji je to radio ili se spominje kao historijski događaj.«18

Kamen uklesan do kamena, na njima uklesane sudbine. Neki nas povezuju sa životom, neki sa
smrću, na svakom ostaju naši tragovi...

Pars fuit Illyrici, quam nune vocat incola Bosnam,

Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa mininatia coleo,
Castella et summis impositi alta altajugis.»19

(Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,

Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja,
Ni njive, koje bi obilnom rađale žetvom,
Nego surove gore, nego sure, nebotične stijene
I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.)

Kameni spavač je kao Bosna, ne ničiji i ne svačiji, već naš, bosanski, jedini.

»Pojedincu nije dano da zna budućnost. U Poruci, posljednjoj pjesmi «Kamenog spavača»,
razdvajanje Jedinstva u Ja i Ti određuje odnos Potpunosti i Umjetnosti. Svijet se pokazuje
kao umjetnost, ili upućuje prema Vječnosti, a sjećanje na njegovu izvornu narav razara privid
neposrednosti i neuvjerenosti.
Poruka «Kamenog spavača" jeste poricanje dvojine. Jedinstvo i Univerzalnost najviše su
vrijednosti. Nebesa i Zemlja, koji su izvorno jedno, bivaju ponovo sastavljeni u cjelinu i
stopljeni u Jedinstvo. (...)«20
18
Salih Jaliman: »Studija o bosanskim bogomilima«, Tuzla, 1996, str. 181.
19
Iano Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)
20
Mak Dizdar: Kameni spavač / Stone sleeper, translated by Francis R. Jones, Prevoditeljev pogovor- Tražeći
spavače, DID, Sarajevo 1999, str. 234.

12
 Riječ gorštaka, Bosanca i Hercegovca

»Jedan je, naravno, Kameni spavač, kojeg je pisao i dograđivao sve do smrti i u kojem se iz
prvotnog glasa Maka Gorčina ispisuje i misli sudbina i povijest zemlje, čovjeka na zemlji
jednog u mnoštvu, suočenog sa spoznajom o svom usudnom koračanju.«21

Koliki je domet i kakvo značenje u bosanskohercegovačkoj i ukupnoj svjetskoj književnosti

istom stekao «Kameni spavač» najbolje govore riječi koje je uz pojavu zbirke zapisao naš
veliki romansijer Meša Selimović:

»Od Gorčina nastaje čudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza,
samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspjeva samo rijetkima, da
uspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu
potpuno savremene valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao
i osjećanje današnjeg čovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe.«22

»Kameni spavač» dokazuje Aristotelovu mudru misao da su vremenski periodi međusobno

paralelni. Upravo na neprolaznosti i univezalnosti temelji se ova zbirka, koja nam poručuje
da nikada ne smijemo podcijenjivati srednjovjekovnog Gorštaka u odnosu na savremenog
čovjeka. Vrijednosti koje su vladale u doba srednjovjekovnih kamenih majstora vrijede i
sada, a kada bismo i sami umjeli da ih prepoznamo spoznali bismo lakše vlastitu životnu
filozofiju, učeni historijom i legendom svojih predaka.
Drugi o Dizdaru rekoše:
«Kameni spavač
Zarasto u garež i
drač
U Stocu više
ne stoluje
Mak.«23

Pred vještinom gorčinskog pisanja po kamenu mnogi ostaju zadivljeni:

»Jedan broj starih bosanskih zapisa u kamenu urezivan je na čudnovat način – kao da
normalnu sliku pisma čitamo iz ogledala. U ovim natpisima pisanje ne ide samo da sa desne
strane nego je i čitav tekst okrenut prema dolje. Zato se takvi natpisi mogu čitati samo
pomoću ogledala, odnosno fotografirati u samom ogledalu, kako bi se pronašao pravi
original.(...) Čudnovata praksa bosanskih klesara (kovača) ima vjerovatno nekakav dublji
smisao koji do sada nije odgonetnut.«24

21
Mak Dizdar: Vremensko kolo; Irfan Horozović, Slovo o Maku, DTP BZK IP Preporod, Sarajevo, 1997, str. 5.
22
Safet Plakalo: http://www.sanoptikum.org.yu/knjizevna%20kritika/safet_plakalo/mak.htm
23
Alija Kebo: http://bs.wikiquote.org/wiki/Kameni_spava%C4%8D
24
Mak Dizdar: Kameni spavač; Bilješke i rječnik manje poznatih riječi, fraza i pojmova, Zapis o jednom zapisu,
Slovo o nebu, Veselin Masleša, M. D, Sarajevo, 1973, str. 162.

13
 GORČIN

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posiječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete

Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju25

Gorčin nije pjesma o ratu, Gorčin je pjesma o ljubavi. I to kakvoj ljubavi? To je pjesma o
sanjanoj vječnoj ljubavi. To je orfejska ljubav. O tome najbolje pjevaju stihovi posljednjih
strofa: Zgiboh od boli/ Nepreboli... Neostvarena ljubav uvijek nam pruža mogućnost dodatnog
25
Mak Dizdar: Kameni spavač; Gorčin, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 89.
14
idealiziranja. Za one koji se osmjele u životu izabrati ljubav i boriti se za nju besmisao ne
postoji, jer ljubav svemu daje smisao i nadu koja ne umire, makar ta tvrdnja zvučala
nevjerovatno. Gorčinova ljubav postaje post mortum ljubav: Ako Kosaru sretnete/ Na
putevima/ Gospodnjim/ Molju/ Skažite/ Za vjernost/ Moju
Gorčinov glas putuje sa Drugog svijeta i pun je tužne svečanosti. Već je u naslovu data
simbolika i opisan junak stihovne priče. Gorčin, vojnik, simbolizira nekoga ko je cijeli život u
ratu, koji predstavlja njegov život. On u tom ratu gine od ljubavi, na način na koji se
najbolnije umire.

»Formalno, pred sobom imamo autobiografsku priču vojnika, bosanskog čovjeka, ali i
univerzalnog čovjeka, koji živi paradoksalno: on čini dobre i plemenite stvari, ali stalno mu
se vraća ružnim i zlim, pa se tako formira tip vječnog pravednika koji vapi za neuhvatljivom
pravdom.(...) Gorčina je, dakle, moguće ubiti samo ako ubijete njegovu dušu. Međutim, to je
samo fizička smrt, samo odlazak sa ovoga svijeta, i sukladno pjesnikovu stavu da smrti,
zapravo, nema, u posljednjim stihovima pjesme trijumfuje ljubav kao jedina naša izvjesnost i
nada, da nas jedino ona može spasiti od sveopćeg umiranja i gubljenja u kosmičkom
ništavilu.«26

Gorčin je ostvaren u formi monologa lirskog subjekta čiji glas dolazi ispod stećka, praktično
s Onog svijeta. Najsnažniji dojam ostavlja svakako nova i nepotrošena riječ u naslovu –
Gorčin - koja predstavlja čovjeka čija je duša ispunjena gorčinom i simbol za čovjekovo
stradanje. Pred sobom imamo autobiografsku priču vojnika (vojnik Gorčin je oksimoron),
bosanskog čovjeka, ali i univerzalnog čovjeka koji živi paradoksalno – on radi dobro, a vraća
mu se ružnim, pa tako formira tip vječnog pravednika koji čezne za pravdom. Vojnika sada
određuje gorčina, a ne slava, on postaje antiheroj. Čitava pjesma je koncipirana na osnovoj
stilskoj formi paradoksa. Prvi paradoks je u tome da Gorčin leži u zemlji svojoj, na baštini
tuždi. Ukupnost tog paradoksa i vrhunac tragičnosti univerzalnog čovjeka koji vječno traga za
nedostižnom pravdom, susrećemo u stihovima Žih/ A smrt dozivah/ Noć i dan. Mrava ne
zgazih/ U vojnike/ Odoh je maksima koju je izrekao svaki bosanki vojnik prije odlaska u rat.
Gorčina je moguće ubiti samo ako ubijete njegovu dušu. To je, dakle, samo fizička smrt. U
posljednjim stihovima pjesme pobjeđuje ljubav kao jedina naša izvjesnost i nada.

26
Alija Pirić: »Stil i tekst – savremeni bosanskohercegovački esej«, Bosanska riječ, 2000, srt. 171.
15
 SMRT

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana

Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.»27

Pjesnik kaže da smrt zapravo i ne postoji. To je njegov način, njegova perspektiva pogleda na
istočni (prvi) grijeh – Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Istočni grijeh se naziva grijehom
na analogan način, to je grijeh naslijeđen a ne počinjen, to je stanje, a ne čin. Crkve koje su
proizašle iz reformacije na drugačiji način tumače pad prvog čovjeka i njegov uticaj na
kasnije čovječanstvo. Svaki grijeh se tiče i zajednice jer zlo koje jedan čovjek unosi u svijet
po svojem grijehu zadire i u sreću drugih. U priči drvo, voćka, jabuka označava nešto što je
čovjeku nadohvat, a usput zanimljivo i zabranjeno, a radi se o temeljnoj čežnji da čovjek želi
biti mjerilo spoznaje, a što je nemoguće jer čovjek nije kreator svemira i ne može određivati
što će u svemiru događati. Grešnim stavom se smatrac stav da nema granica. Jedna od
osnovnih perspektiva Dizdareve poezije jeste upravo ta iz koje posmatra čovjeka kao palog
anđela iz starozavjednih predanja, kako piše Enes Duraković. Sjeme simbolizira životnu moć,
a čovjekov život može potjecati samo od onoga što karakterizira čovjeka. Kao simbol, smrt
predstavlja polazni i uništavajući aspekt postojanja. Smrt na jednom nivou može predstavljati
preduvjet nekog višeg života. Zemlja simbolizira majčinsku funkciju, ona daje i uzima.
Poistovjećena s majkom, zemlja je simbol plodnosti i obnove. Zvijezda je prvenstveno izvor
svjetlosti. Zbog svog nebeskog obilježja zvijezde su simbol duha. U Starom zavjetu i
judeizmu zvijezde se pokoravaju volji Božijoj i najavljuju je. Petokraka zvijezda simbol je
ljudskog mirkokosmosa.

27
Mak Dizdar: «Kameni spavač»; Smrt, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 69.
16
 JABUKOV CVIJET

Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi

U zivotu koji se blizi svom kraju

Hocemo li jos uvijek imati oci

Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?

Budući da naslov književnog teksta označava jaku poziciju, analizu ove Makove pjesme
započet ću od naslova. Jabuka se simbolički upotrebljava u više značenja, koja su naoko
različita, a koja manje ili više, ipak bliska: jabuka razdora, zlatne jabuke, jabuka u koju su
zagrizli Adam i Eva, jabuka u Pjesmi nad pjesmama, koja prikazuje snagu ljubavi i propagira
vrhovne vrijednosti humanizma, jer je ljubav metafora za Boga. U svim tumačenjima riječ je
o sredstvu spoznaje, koje je jednom plod Stabla života, drugi put plod Stabla spoznaje dobra i
zla predstavlja spoznaju koja daje besmrtnost.
U skandinavskoj mitologiji jabuka ima ulogu ploda koji obnavlja i podmlađuje. Jabuka, zbog
svoga oblika kugle, općenito označava svaku zemaljsku želju ili zadovoljstvo u takvoj želji.
Jahvina zabrana opomenula je čovjeka da se čuva prevlasti svojih želja koje će ga zavesti u
materijalistički život vraćajući ga, u nekom smislu, natrag, za razliku od duhovnog života.
Cvijet je općenito simbol pasivnog principa. Rast cvijeta iz zemlje i vode simbolizira razvoj
pojavnog svijeta iz te iste pasivne tvari. Cvijet se često pojavljuje kao arhetipski lik duše.
Njegovo se značenje utvrđuje prema bojama, a bijela boja simbolizira nevinost, čistoću, ali i
kraj - bijelo cvijeće nosi se na pogrebe. Osim toga, cvijetovi su među atributima proljeća,
zore, mladosti itd. Imenica snjegovi upućuje na koprenu vječnih snjegova.
Jabukov cvijet simbolizira rađanje, proljeće, a u suodnosu sa koprenom vječnih snjegova i
crnjih grijehova oslikava prolaznost i kraj života, a jezički tvori oksimoron. Oči predstavljaju
ogledalo duše, koje napušta tijelo u času smrti.
I u ovim stihovima, Dizdar nas šokira. Naime, pjesma ima ton balade, koja sama po sebi ima
tragičan kraj. U tim istim stihovima opisana je nadmoć koju Priroda ima nad čovjekom.
Jabuka nastavlja cvijetati i u trenutku ljudske smrti, jer Priroda pobjeđuje čovjeka u prastaroj
želji da pobijedi vrijeme i konačnost.

17