RUKA ŠTO POTPISA PAPIR

Ruka što potpisa papir sruši grad;

Vladarski prsti namet na zrak udariše,
Dvostruko već je mrtvih, zemlja prepolovljenja;
Tih pet kraljeva i kralja usmrtiše.

Tu moćnu ruku spušteno vodi rame,

Zglobove prstiju već zgrčio je kreč;
Pero je guščje dovršilo umorstvo
Koje dovrši riječ.

Potpisa ruka ukaz i ognjicu rodi,

Dođoše skakavci, nasta vrijeme glada;
Velika to je ruka što ovlaš, potpisom,
Čovjekom može da vlada.

Mrtvace broje tih pet kraljeva no neće

Ublažit čelo ni smekšat skorenu ranu;
Ta ruka milost daje ko ruka što nebom vlada;
Nemaju ruke suza da im kanu.

SJAJ SE LOMI GDJE SUNCE NE SIJE

Sjaj se lomi gdje sunce ne sije;

Gdje more se ne miče, a vode u srcu
U plimama se biju;
I slomljene sablasti s krijesnicom u glavi,
Od sjaja stvari,
Kroz meso bruse se gdje meso kost ne krije.

U bokovima svijeća
Mlado će sjeme zgrijat, sjeme vremena sažgat;
Gdje sjeme se ne miče
Plod se čovjekov razrasta u zvijezde,
Ko smokva blistav;
Kad voska nema, luč će stijenj pokazat.

Iza očiju prolomit će se zora;

Od lubanje i prstiju, vjetrena će krv
Lizat poput mora;
Bez zabrana, bez kolja, izljevi nebesa
U stapkama će brizgat
I ljubiti u smijehu ulje suza.

U dupljama zaoblit će noć

1
Ko mjesec paklinast, granicu globusa;
Dan ozari kost;
Gdje studen nije, zderat će oluja
Ruho od zime;
Mrena tad proljetna na kapcima visi.

Sjaj će na tajnoj baštini se slomit,

Na vrhu misli gdje misli mirišu u kiši;
Kad razum umre
Tajna će tla kroz oči nići,
Krv se u sunce dići,
A iznad pustih zemljišta zastati će zora.

SNAGA KOJA CVIJET KROZ ZELEN STAPKU GONI

Snaga koja cvijet kroz zelen stapku goni

Zelenu dob mi goni; korijen stablu ruši
I mene krši.
A ja sam nijem da svitoj ruži zborim
Od iste groze zimljive da moja mladost gori.

Snaga koja vodu kroz klisuru tjera

Krv crvenu mi tjera; potok suši,
Moju u vosak gruša.
A ja sam nijem da svojem žilju kažem
Da gorski vrutak sišu ista usta.

Ruka što vodu kovitla u mlaki

Miješa živi pijesak; veže vjetru dah
I jedro mi puni.
A ja sam nijem obješenom prozborit
Da krvnik svoje vapno od moje gline tvori.

Usne vremena pripijaju se k česmi;

Ljubav kaplje i skuplja se, no pala krv
Ozljedu će utišat.
A ja sam nijem da vjetru progovorim
Da vrijeme nebo oko zvijezda riše.

I nijem sam reći ljubavi u grobu

Da ponjavom mi plazi isti svijen crv.

2
POSLIJE POGREBA

(u spomen Anni Jones)

Poslije pogreba, jecave hvale, jauci,

Vjetar što stresa uši ko jedra, prigušen topot,
Kuckanje zavrtnja u blatnoj stopi groba,
Vjeđe zasjenjene i zubi u crnini,
Oči slinave, rukavi slanih kapi,
Jutrom udarac lopatom što tjera san
I stresa dječaka očajnog gdje siječe svoje grlo
U mraku kovčega i suho lišće sipa,
Što lomi jednu kost do sjaja s ruhom suca,
A nakon slave čkalja, vremena gustih suza,
U izbi s lisicom punjenom, u izbi s paprati uvelom,
Ja stojim, sam, u ime ove uspomene
U jecav sat s mrtvom zgrbljenom Annom
Kojoj je srce zapretano jednom ko česma pljuštalo
Spženim svijetom Walesa i svako sunce utapalo,
(Pa nek je za nju to čudovišna slika i slijepo
U hvali pretjerana; smrt joj je bila tiha kap;
Ne bi mi dala da poplavi me slava
I plima njenog srca; duboko nijema bi legla
I njenom skršenom tijelu ne bi trebalo vrača).
Ali ja, Annin bard, na uspravljenom ognjištu,
Sva mora zovem na službu, da krepost joj šutljivu
Žamore ko zvona na bovi ponad raspjevanih glava,
Da sijaju papratne zidove lisičijih šuma,
Da ljubav joj ljuljaju i poju u smeđem hramu,
Blagoslove duh sa četiri ukrštene ptice.
Meso je imala blago ko mlijeko, no kip što stremi u nebo
Divljih grudiju, blažene lubanje diva,
Iz nje sad klešem u izbi s mokrim oknom
Dok kuća žestoko nariče i godina dok se svija.
Poznam joj dlanove oljuštene, ponizne jetke ruke,
I znam da leže u vjeri zgrčene, njen istanjeni
Šapat u vlažnoj riječi, pamet sada već praznu
I šaku njenog lica priljubljenu uz bol,
Tu isklesanu Annu, sedamdeset ljeta kamena.
Ruke od mramora natopljene oblacima, ta velika
Prepirka odsječnim glasom, gest i psalam,
Nek huje zauvijek sa mnom nad njenom rakom
Sve dok se pluće lisici ne gane dok ne zagrca Ljubav
A gizdava paprat ne položi sjeme na crni prag.

3
RAZGOVOR MOLITVI

Razgovor molitvi što će tek ih reći

Dijete kad se leči i čovjek što se penje
Do ljubavi umiruće u visokoj sobi,
Jedno ne mari kome u snu se okreće
A drugi, pun suza jer ona će umrijeti,

U tami se miču na zvuk za koji znaju

Da dići će se nebu sa zelenog tla,
Od čovjeka na stubama i djeteta do kreveta.
A zvuk što će ga reći dvjema molitvama
Za san u mirnoj zemlji, za ljubav što umire,

Bit će ista bol. Kog će molitve ublažiti?

Hoće li dijete usniti bez brige, čovjek jecat?
Razgovor molitvi što će tek ih reći
Mrtvom je i živom, i čovjek na stubama
Večeras, ne umiruću, već živu i vruću

U nježnosti vatre nać će ljubav u visokoj sobi.

I dijete što ne mari kome molitva se penje
Potonut će u tugu duboku kao raku
I vidjeti tamnog oka val, u očima sna,
Gdje vuče ga stepenicama onoj što je mrtva.

ODBIJANJE DA SE OŽALI SMRT U POŽARU JEDNOG DJETETA U

LONDONU

Nikad pa sve dok čovjek neće biti

Ko ptica zvijer i cvijet
Što plodi se i ponizna dok tama
Tišinom ne kaže prolom zadnjeg sjaja
A tihi sat
Ne dođe s mora što se propelo u ormi

Sve dok ne moram opet ući

U obli cion kapi vode
U sinagogu jednog klasa žita
Ja neću molit sjenu zvuka
Ni sijat svoje slano sjeme
U najmanji prodol kostrijeti da plačem

Veličanstvo izgaranja ove dječje smrti

Neću umorit

4
Ljudskost njenog hoda s tom teškom istinom
Oskvrnut neću zastajanje daha
S još nekom
Elegijom mladoj nevinosti.

Duboko s prvim mrtvima leži kćer Londona,

Odjevena u stare prijatelje,
U zrna mimo vijeka, tamno žilje svoje majke,
Potajno kraj vode što ne žali,
Kraj vode Temze koja nosi.
Jer poslije prve smrti, druge više nema.

PRIJE NO KUCNUH

Prije no kucnuh da put me pusti

Sa tečnom rukom po utrobi tapšah,
Bez obzira jer bijah ko voda
Što Jordan stvori kod mog doma;
Mnethinoj kćeri bijah brat
I sestra crvu od začeća.

Bio sam gluh za proljeće i ljeto,

Suncu ni mjesecu nisam ime znao,
Pod oklopom mesa tutnjavu sam čuo,
Rastopljen oblik što sam bio,
Olovno zviježđe, čekić kišovit
Sa svoje kupole što zaliva ga otac.

Poruke zime ja sam tako znao,

Strelastu tuču, djetinjast snijeg.
Vjetar je snubok mojoj sestri bio,
Ko rosa paklena backo se u meni;
Istočna klima žilama je tekla,
Nepočet još i dan i noć sam znao.

Nedočet još, pretrpio sam:

Mučila snova ljiljanske su kosti
U živu savijala brojku,
I meso sjeckano da pređe crtu
Gorkih žučnjivih križeva na jetri,
Trnjavog grmlja u skvrčenu mozgu.

Znalo je grlo žeđ prije nego tkanje

Kože i žilja uokolo vrela
Gdje riječ i voda tvore smjesu

5
Neumitnu dok krv ne stane;
Srce je ljubav znalo, trbuh glad,
Miris ličinke poznavao je stamen.

Vrijeme izbaci moje stvorenje smrtno

Da luta ili da ga guta more
Da upozna soli pustolovne
Plima što nikad ne dodirnu žal.
Ja što bijah bogat bogatiji postah
U gutljajima vina što ga daje dan.

Rođen od sablasti i puti, nisam bio

Ni utvara ni čovjek, samo smrtan duh
Kad satrlo me pero smrti.
I sasvim smrtan bijah,
Do zadnjeg dugog daha što mom ocu
Prenese glas od umirućeg spasa.

U križu i klanjanju vi pred oltarima,

Spomenite se mene i smilovanje njemu
Koj uze moju put i kost za štit
A mojoj majci prevari utrobu.

VJENČANJE JEDNE DJEVICE

Probudila se sama u mnoštvu ljubavi kad je svjetlo jutra

Zateklo u dugoj noći njenih očiju
Svoje zlatno jučer na perunikama usnulo
A sunce tog dana iz bedara poskočilo k nebu
Čudesno djevičanstvo bijaše, staro ko hljeb i ribe;
Premda je čas tog čuda kao vječno svjetlo
A brodogradilišta stopa galilejskih kriju flotu golubica.

Drhtaji sunca neće žudjet više

Duboku morsku postelju gdje nekad se vjenčala sama,
Sa srcem u sluhu i vidu; usne su lovile lavinu
Zlatne sablasti što prsten je dala njenoj živoj kosti,
Pod njenim prozorom što je digla svoj teret od zlata,
Jer muškarac sad spava gdje utažen je požar i njegovom rukom ona saznaje
To drugo sunce, ljubomorni tok neprispodobive krvi.

6
KAD LJUBAV BI ME DODIRNULA KAKO

Kad ljubav bi me dodirnula kako,

Varava djevojka što ukrala me sebi,
Prođe kroz babinje i povoje mi slomi,
Kad crveni bi škakljaj ko što se stoka teli
Izgrepsti mogao smijeh iz mojih pluća,
Ne bih se bojao ni jabuke ni plime
Ni zle krvi proljeća.

Muškarac ili žena? ćelije govore

Od mesa dok plod kaplje poput vatre.
Kad tek izlegla kosa bi me golicala kako,
Kost krilata što u peti klija,
Nemir čovjeka već na stegnu čeda,
Ne bih se bojao ni omče ni bradve
Ni ukrštenih pritki rata.

Muškarac ili žena? kažu prsti

Što kredom rišu zidovima parove zelene.
Da golicne me glad ježinca kako
Vrućinom da kuša živcu sirov rub
Ne bih se bojao ljubavničke snage.
Ne bih se bojao zloduha u boku
Ni izgovorene rake.

Da protrlja me kako ljubavnički dodir

Izbrisat što ne može trag vrane niti grč
Bolesne stare muškosti na opuštenoj bradi,
Vrijeme, gubici i nježni krevetac
Uzbudili me ne bi jako,
More bi prljavo utopit me moglo
Dok dragoj se mrtvo pod nogama lomi.

Taj svijet je na pol đavolov, na pol moj,

Mahnit od droge što puši se u ženi
I oko pupoljka se svija što joj rašlja oči.
Gnjat starca, jedna moždina sa mojom,
I sleđevi svi što mirišu u moru
Dok sjedim i motrim crva što pod noktom
Život polako toči.

To me protrlja i to je što golica.

Čvoravo majmunče srlja niz svoj spol
Iz vlažne ljubavničke tame i njihaj dojilje
Othranit nikad neće ponoć smijeha,

7
Ni onda kad ljepotu nađe u grudima
Drage, majke, ljubavnika, ili svojih šest
Stopa u čistom prahu.

Pa što je dodir? Na živcu pero smrti?

Te tvoje usne ljubavi, u čkalju poljubaca?
Moj Krist običan, na stablu trnjem rođen?
Suhlje je slovo smrti nego njegov leš.
Rane mi rječite tvojom utisnute kosom.
Da okrznu me kako dodir što je:
Moja metafora čovjek.

NAROČITO KAD VJETAR U OKTOBRU

Naročito kad vjetar u oktobru

Mraznim prstima kažnjava mi kosu,
Šćepan od sunca mrzovoljnog vatru gazim
I trpku sjenu bacam po tom tlu,
Kraj morske obale dok čujem žamor ptica,
U zimskim šibama kako gavran kašlje,
Zaposleno mi srce drhti dok ti pričaš,
Riječi ti upija, slogove krvi sipa.

I ja u grad od riječi zaključan, vidim

Na obzorju gdje poput stabla idu
Rječiti oblici žena, graja djece
Sa zvjezdanim kretnjama u parku.
Da sačinim vam nešto od samoglasnih stabala,
Od hrastovih nek glasa, vijesti od korijenja
Mnogog trnovitog da vam kažem kraja,
Nek satvorim vam od zborenja vode.

Vrč paprati i neprestani sat

Kažu mi riječ ovog časa, živčani smisao
Po ubraždenom krugu leti, proglašava jutro,
Vjetrokazom kaže vrijeme vjetrovito.
Nek napravim vam nešto od livadnih znaka,
Znakovite trave što priča da znanje
Sa zimom crvljivom u oku se lomi.
O gavranovu grijehu da vam kažem.

Naročito kad vjetar u oktobru

(Da sačinim vam nešto od jesenjih čara,
Paučjeg jezika glasnih brda Walesa)
Pesnicom plodina kažnjava mi zemlju,
Da učinim vam nešto od riječi bez srca.

8
Presušilo je srce jer je žurno znalo
Posrćuć u krvi da dolazi jarost.
A tu pri žalu ptice tamnih vokala.

U POČETKU

U početku bješe zvijezda sa tri kraka,

Osmijeh od sjaja preko prazna lica;
Grana od kosti kroz tek prihvaćen zrak,
Rašljasta tvar, moždina prvom suncu;
I razgorjele brojke na oblom prostranstvu,
Nebo i pakao su mješale u pređi.

Bješe u početku potpis blijed,

Trosložan i zvjezdan kao smijeh;
A poslije pridođoše otisci na vodi,
Iskovan biljeg lica na mjesecu;
I krv što dirnula je kalež, stablo križa,
Potaknu prvi oblak, dade znak.

Bješe u početku uspon vatre,

Zapali klime svjetlom jedne iskre,
Trooke iskre, rumenooke, ko cvijet nemušte;
Izraste život i prolipta iz valjanja mora,
Prsne u korijenju, iz kamena iz zemlje crpnu
Potajna ulja što tjeraju trave.

Bješe u početku riječ, ta riječ

Što iz tvrdih svjetlosnih temelja
Odvoji slova sva praznine;
Iz oblačnih osnova udisanja
Izroni riječ i prevede za srce
Početne slovke rođenja i smrti.

U početku bješe mozak tajni,

Mozak staničan i zalemljen u misli
Prije no se paklina razrašlja u sunce;
Prije no se žilje strese u svom situ,
Krv sunu i prosu vjetrovima svjetla
Rebrast izvornik ljubavi.

9
UMIJEĆE SAMOTNO I ZANAT SVOJ

Umijeće samotno i zanat svoj

Ja vježbam u tišini noći
Kad samo mjesec nebom bjesni
A ljubavnici u postelji
Sve svoje grle muke,
Kraj raspjevanog svijetla trudim
Ne za tišinu niti hljeb
Ni da se gizdam ni da tržim
Dražima
Bjelokosnim prozornicama
Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca.

Ne za gorkog odmetnika
Pod bijesnim mjesecom ne pišem
Tim poprskanim stranicama
Mrtvacu naprasitom ne
Sa slavujima i psalmima,
Za ljubavničke samo ruke
Što grle boli vjekovne
Što ne plaćaju niti mare
Umijeće turobno i zanat moj.

FERN HILL

Jer mlad i lagan, pod granama jabuka,

A kuća radosna, ja sretan ko zelena trava,
Noć nad dolinom zvjezdana,
Dalo mi vrijeme da se penjem
Zlatan u radosti njegova oka,
I čašćen među kolima, princ gradova jabuka
Jednom sam gospodski imao lišće i stablo,
Trag od ječma i cvijeća
Niz svjetlosne rijeke bez vjetra.

Jer mlad i bezbrižan, čuven među sjenicama,

A sretna dvorišta, pjevah jer selo mi dom,
U suncu što je jednom mlado,
Dalo mi vrijeme igru i da budem
Zlatan u milosti njegova toka,
I zelen i zlatan, pastir i lovac, telad
Pjevala uz moj rog, brdske lisice lajale čisto i ledno
A sabath sporo zvonio
U šljunku svetih brzaca.

10
Cijelog je sunca to ljupko trajalo, sjenokoše
Ko kuća visoke, pjev dimnjaka, zrak,
Igra ljupka, vodena, vatra ko trava zelena,
A noću pod priprostim zvijezdama
U san jahao, sove odnašale selo,
Cijelog sam mjeseca slušao, blažen kraj sjaja, ćukove
Gdje lete s plasnicama, konje
Što sijevaju u mrak.

I budan zatim, a selo od rose bijelo

Ko putnik se vratilo, s pijetlom na ramenu:
Sve je ko Adam i djevica sjalo,
Nebo se opet skupljalo
I sunce zaoblilo u taj isti dan.
Tako je moralo biti nakon rođenja prvog sjaja
Na prvom vrtložnom mjestu, vrući začarani konji
Iz rzavih izlazili staja
Prema poljima hvale.

I čašćen od lisica i fazana, a kuća radosna

Pod novim oblacima, sretan koliko je srca,
A sunce se novo na novo rađa,
Put mi je bezbrižan išao,
Želje mi jurile visokom ko kuća travom,
I nisam se brinuo, igre mi ko nebo plave, da vrijeme
Okreće raspjevano i daje tek jednom takvu jutarnju pjesmu
Prije no djeca zlatna i zelena
Proslijede iz njeg van milosti.

Nisam se brinuo, dani mi bijeli ko janje, da vrijeme

Za sjenu ruke me vodi ambaru lastavica,
U mjesecu što uvijek raste,
Ni da ću jašući u san
Čuti kako s visokim poljanama leti
Probuditi se jer selo iz zemlje bez djece bježi.
No mlad i lagan, u milosti njegova toka,
Dalo mi vrijeme da umirem zelen
Iako pjevah u lancima ko more.

NE IDI NJEŽAN U OVU DOBRU NOĆ

Ne idi nježan u ovu dobru noć,

Izgorjet treba starost i buncat kad izmiče dan;
U bijesu, gnjevna što umire joj sjaj.

11
Na kraju znaju mudri da tama je u pravu,
Razrašljala im munju nije riječ, pa ipak
Ne idu nježni u ovu dobru noć.

Dobri ljudi, zadnji talas, naričuć kako su

Krhka im djela blještat i plesat mogla u uvali zelenoj,
Gnjeve i bjesne jer umire sjaj.

Divlji ljudi što ščepali su i pjevali sunce dok u letu

I saznali, prekasno, da požališe put,
Ne idi nježno u ovu dobru noć.

Teški ljudi, blizu smrti, sa zjenom koja gasne vide

Da slijepe oči sijevnut ko meteor mogu i bit žive,
Bjesne, u gnjevu što sjaj umire.

A ti, moj oče, tamo na žalosnom visu,

Žestokom svojom suzom kletvu i blagoslov mi daj,
Ne idi nježan u ovu dobru noć,
U gnjevu budi, gnjevan što umire sjaj.

TAJ KRUH ŠTO LOMIM

Taj kruh što lomim bijaše jednom žito,

A vino to na tuđoj lozi
Otrgnuto u plodu;
I čovjek danju ili vjetar noću
Obori ljetinu, slomi radost grožđu.

Jednom je u tom vinu ljetna krv

Tukla u mesu što čokot je skrilo,
Jednom je u tom kruhu
Na vjetru žito prpošno bilo,
A čovjek sunce slomi i vjetar utiša.

To meso koje kidaš i krv ova

U žilama što pustoš pravi
Žito i grozd su bili,
Od čulnog rođeni korijena i soka,
Te moj hljeb lomiš i piješ moje vino.

I SMRT NEĆE GOSPODSTVA IMAT

12
I smrt neće gospodstva imat.
Mrtve će gole u jedno prožimat
Sa čovjekom u vjetru pod zapadnom lunom;
Kad izbijele im čiste kosti, kad ne bude ih više,
Zvijezde će imat pod laktom i stopom;
Polude li kako, u zdravlju će biti,
U moru potopljeni iz mora će izrasti;
Izgubljeni ljubavnici, ljubav neće pasti;
I smrt neće gospodstva imat.

I smrt neće gospodstva imat.

U vijugama mora, oni što već dugo
Počivaju, neće umrijet šuplje;
Na mukama svijeni, kad tetive im prasnu,
Na kotač nabijeni, neće da se skrše;
Vjeru u rukama kad im prepolove,
Jeze jednoroge kada ih probodu;
Razneseni svuda, tad neće popucat;
I smrt neće gospodstva imat.

I smrt neće gospodstva imat.

Pri sluhu im galeb nek više ne kriči
Il vali da se bučno na žalima lome;
Gdje cvijet je cvao neka više cvat
Ne diže glavu prema mlazovima kiše;
Pa jesu li mahniti i posvema mrtvi,
Tratinom kucaju glave ovih bića;
Dok sunce ne padne suncu će se lomit,
I smrt neće gospodstva imat.

VIZIJA I MOLITVA

Tko
Si ti
Što rađaš se
U sobi susjednoj
Tako glasan u mojoj
Da čujem sada utrobu
Gdje otvara se i gdje tama
Struji nad slabošću i položenim sinom
Iza tog zida slabog ko ptičja kost?
U krvavoj izbi rođenja koja ne zna

13
Kako se vrijeme okreće i gori
I kako ljudskog srca otisak
Krštenju nije sklon
Kad sama tama
Blagoslivlje
Ovo divlje
Čedo.

I
Moram sad
Ležati tih ko kamen
Kraj zida od kosti ptice
I slušati jauk
Sakrivene majke
I zasjenjenu glavu boli
Gdje jutro poput trna daje
I primalje gdje o čudu pjevaju
Sve dok pridošli prkosnik
Ne spali mi svoje ime svoj plam
I krilati zid dok ne prsne
Od njegove spržene krune
I tame što iz boka
Raste prema
Jasnom
Sjaju.

Kad
Ptičja kost
Iskrivi se i svine
I prvo svjetlo zore
Od njegove struje jarosno
Navrvi na kraljevstvo početo
Od onog što je zabljesnuo nebo
I poprskanu porodilju djevojku
Što nosila ga s lomačom u ustima
I ljuljala ga ko oluja
Izgubljen u nenadanom
Užasu i ozaren od
Nekoć zastrte odaje
Uzalud ću plakat
U kotlu
Njegova
Poljupca.

U vrtnji
Njegova sunca

14
U pjenušavom
Viru njegova krila
Jer bijah izgubljen što sam
Jecao pri prijestolju potopljenom
U prvoj jarosti tog novog toka
I munjama poklonstva bijah vraćen otopljen
Natrag u crnu tišinu oplakan
Jer bijah izgubljen ja
Što dođoh do nijeme luke
I onog koji nađe
A ravno podne
Njegove rane
Zasljepljuje
Moj krik.

Tamo
Skutren nag
U svetoj škrinji
Njegovih blještavih
Grudiju probudit ću se
Kad sudac zatrubi ludilo
Nezajaženom morskom dnu
Oblaku što se penje grobu što izdiše
I prahu kad kaže da uzjedri
S plamenjem u svakom zrnu.
O spiralo uzašašća
Iz pohlepne urne
One ljudske zore
Kad sva
Zemlja

I tek
Rođeno more
Hvalili su sunce
Onog koji nađe
I uspravnog Adama
Gdje nad izvorom se raspjevao!
O krila mnoge djece!
Let k rani onih davno
Mladih iz urvina zaborava!
Hod nebom onih uvijek umorenih
U bitkama! Zbivanja
Svetaca njihovim vizijama!
Svijet vijugajući kući!
I sva ta bol sad
Teče otvorena

15
Umirem
I ja.

II

U ime izgubljenog što se diči

U prljavoj ravnici gnjileži
Pod pjesmom pogrebnom
Ptica s teretom
Teškim od utopljenog
I prašine zelene
Iznašajući
Duh
Iz
Zemlje
Ko pelud
Na crnom perju
I kljunu sluzavom
Ja molim sad iako nisam
Posve od one braće ojađene
Jer radost se makla
U samoj moždini kosti moga srca

Da onaj što sad spoznaje i sunce i mjesec

U mlijeku svoje majke da se vrati
Prije no mu usne sijevnu i procvatu
Iza zida od ptičje kosti
Izbi rođenja krvavoj
Da bude nijem
A utroba
Što rodi
Za
Sve ljude
Obožavano
Svjetlo djeteta
Te blistave uze
Razjapi se njegovu povratku.
U ime ispraznog
Na nekrštenoj planini izgubljenog
U srcu same tame molim ga

Nek ostavi da leže mrtvi premda jauču

Da trnjave mu ruke podignu ih
Hraništu i rani svijeta
Vrtu kapi krvi

16
Da izdrži kamen
Domaćin slijep da snije
U tamnoj i
Dubokoj
Stijeni
Kost srca
Da ne budi
Već da je slomi
Na kruni planinskoj
Bez zapovijedi sunca
I da se prah razaspe
Ravnicom gdje rijeka niče
Pod plaštem noći što zauvijek pada.

Noć što zauvijek pada poznata je zemlja

I zvijezda četi spavača
Čiji jezik zvonim
Da oplačem mu potop
Lagan kroz more i tlo
Jer mi sad znamo
I poznamo
Sva mjesta
Pute
Vijuge
I staze
Četvrti i grobove
Beskonačnog pada.
I priprosti ubogar
Spavače moli sve da sada
Ne bude se i da ne ustaju
Jer zemlja je smrti srcu mjera

A zvijezda izgubljenih oblik očiju.

U ime onog bez oca
U ime nerođenog
I onih što ne žale
Jutra primalja
Ruku i sprava
O u ime nikog
Da sad
Ili
Nitko
Budem
To molim
I da bi sunce grimizno
Satkalo sivu raku

17
I da mu boja gline
Prostruji nad mučeništvom
U protumačenoj večeri
I znanoj tami zemlje amen.

Smjer molitvi okrećem i gorim

U blagoslovu nenadanog sunca.
U ime prokletnika
Okrećem se i hitam
Skrivenoj zemlji
Ali glasno sunce
Krsti nebo.
Nađen
Sam.
O nek me
Opari i kupa
U rani svojega svijeta.
Moj glas mu sad u ruci gori.
Mom kriku odgovara munjom.
U oslijepjelom sad sam izgubljen.
Sunce urla na kraju molitve.

OBRAZINU DAJ MI I ZID

Obrazinu daj mi i zid da od uhoda tvojih

Britka pocakljena oka i pandža ostakljenih,
Sakrijem nasilje i bunu u jaslicama svojeg lica;
Čep zanijemjelog drveta da od protivnika golih
Zakočim bajonet jezika u ovoj molitvi bez štita,
Prisutna usta i slatku trubu laži,
U starom oklopu i hrastovini lice priglupog,
Da branim blještav mozak, da otupim istražitelje,
I bol obudovjelog poškropljen suzom s trepavica,
Da zastrem belladonnu, nek suhe oči spaze
Druge gdje odaju jadovane laži svojih gubitaka
U obrisu nagih usana i hihotu pritajenom.

BJEŠE LI VRIJEME

Bješe li vrijeme kad su plesači s guslama

U dječjim cirkusima nevolje podnijet znali?
Doba bje jednom da nad knjigom plaču,
No svoju ličinku vrijeme im na trag stavi.
Pod lukom neba sad su nesigurni.

18
Što nikad ne znamo, sigurno je znanje.
Nebu pod znakovima, oni bez udova
Najčišćih su ruku i sablast bez srca
Jedina neranjiva i slijep čovjek tako
Najbolji vid ima.

PJESMA U OKTOBRU

Pod nebom bje mi trideseta

U sluhu budnom
Zaliv i šuma susjedna
Školjkama osuta čapljama služena
Obala
U jutru znak
S molitvom vode, pozivom galeba i vrana
Udarom jedrenjaka o gat istkan mrežama
A ja da kročim
Tog časa
I krenem na put iz pozaspalog grada.

S vodenim pticama moj rođendan poče

S pticama grana krilatih što lete moje ime
Iznad svih sela i bijelih konja
I ustadoh
U kišnu jesen
Da odem pod pljuskom svih mojih dana
Zaroni čaplja u visoku plimu kad na put panuh
Preko granica
I vrata
Već probuđenog zaključanog grada.

Proljetna pregršt ševa kotrljav oblačić

Prepuno kosova ćurlika grmlje uz cestu
I sunce oktobra
Ko ljetno
Brijegu na ramenu
Ovdje su odana podneblja, mili pjevači
Odjednom u jutro pristigli dok lutam i slušam
Gdje curi kiša
I hladan vjetar

19
 Kroz šumu piri daleko poda mnom.

Blijeda kiša nad zalivom sve manjim

A preko mora crkva mokra ko puž velika
Rogovi joj u magli i dvori
Smeđi ko sova
No vrtovi svi
Proljeća i ljeta u dugim bajkama su cvali
Pod oblakom punim ševa iza svih granica.
Divio sam se tad
Svom rođendanu
No vrijeme obrtat se stalo.

Odvrnu se od vedrog kraja

Niz drugi jedan zrak, druga nebesa plava
Prostruje opet ponad čuda ljetnog
S jabukama
Rumenim breskvama i grožđicama
U obratu tad jasno vidjeh dijete jedno
Jutra već s uma smetnuta kad je s majkom šeto
Kroz krivulje
Sunčanog sjaja
Zelenih kapela predanja

Kroz polja djetinjstva već dvaput kazana.

Od suze njegove obrazi mi gore i srce mi se u njem miče
I to su bile šume rijeke i more
Gdje dječak jedan
U ljetu mrtvih
Istinu svoje radosti šapuće
Drveću i kamenju i ribama u plimi
Dok tajna
Još pjeva i živi
U vodi i pticama pjevicama.

Tu sam se divio svom rođendanu

Ali se vrijeme obrnulo. I radost prava
Već dugo mrtvog djeteta što meni je pjevala
U suncu izgara.
Pod nebom bje mi trideseta

20
 Tamo je stajala tada u podne ljeta
A dolje ležao grad lisnat od krvi listopada.
O neka istina mog srca
I dalje pjeva
Na ovom brijegu visokom godina dok se mijenja.

Pogovor iz knjige „Poezija“ Dilan Tomas

Iz utrobe zemlje izlazi pjesnik

koji je možda seljak,
obnevideo pod teretom sjemenja.
Slavko Mihaljić

Pišući o Dylanu Thomasu, Ann Riddler je zabilježila kako svako

vrijeme može sebi priuštiti nekoliko pjesnika kao što je on: pjesnika koji na
neki način stoje po strani od glavnih zbivanja u vremenu, no koji su u isto
vrijeme dovoljno umjetnici a da im djelo ne bi živjelo.
Možda je ova izjava zapisana u brzini, na prečac. Stojimo pred nekim
pitanjima. Prvo: koje je vrijeme takvo da sebi može dozvoliti, upravo
„priuštiti“ pjesnika koji stoji po strani a da ipak ostaje pjesnik? Drugo: nije li
upravo taj i takav čovjek kojeg vrijeme može sebi „priuštiti“ onaj prijeko
potreban čovjek?
Odgovor je zajednički za oba pitanja i, jer se sam nameće, nije ga
teško izreći.
U svakom bi vremenu ljudi koji se bave riječima htjeli da posjeduju
svoje vrijeme, kako to povijest obično pokazuje. Većina ga ne posjeduje a
uzroke ne marimo ovdje znati. No priznati nekom sve atribute umjetnika,
hvaliti ga i cijeniti i u isto vrijeme tvrditi da je on mimo glavnih pjesničkih
zbivanja svog vremena, proturječno je. Priznati nekom da je njegovo djelo
zaista poezija, znači priznati ga nužnim i više ne može biti riječi o tome da li
ga vrijeme može sebi dozvoliti ili ne. Vrijeme ga je samo izazvalo i on se
pojavio, nikako mimo njega. Zašto i kako, valja utvrditi. Pa ako i jest po
strani, kako kažu, smisao te poezije valja nam potražiti u njenom položaju
unutar jednog pjesništva.
U vrijeme kad su Eliot, Auden i Spender stvarali svoja najzrelija djela
i kidali s tradicijom u tolikoj mjeri te se činilo da je poslije njih neizrecivo
teško reći svoju, pojavljuje se sa svojom prvom knjigom od osamnaest
pjesama mladi čovjek iz Walesa, ljubitelj mita koji živi u samom njegovom
središtu, pjeva iz njega i stvara ga pjevajući. Na ustuk svim socijalnim,

21
psihološkim, intelektualnim problemima vremena, on se razvija u situaciji u
kojoj se novi pjesnički jezik pričinjao iscrpljen u svim smjerovima, doveden
do svoje krajnje suhoće i precizne jednostavnosti. Novi pjesnički idiom već
je stvoren, Eliot već piše prvi od svoja „Četiri kvarteta“ i, u pokušaju da
sintetizira vrijeme, nailazi na zidove sa svih strana. Našao je razrješenje u
uzašašću a ostali nastavljaju novim stazama koje i nisu više nove.
Međutim, Dylan Thomas kao da izlazi iz utrobe zemlje same,
pouzdano upućen u tajne žive i nežive prirode, žlijezda i minerala
podjednako. Svijet oko njega pritisnut je neminovnim i neodložnim
pitanjima, elementarna razularenost i iracionalnost drugog rata već prebivaju
u zraku. On se javlja kao pjesnik koji iznova potvrđuje mogućnosti jednog
jezika, dakle njegovu životnu sposobnost, vraćajući mu čistoću primitivnu i
priprostu, ogromnim unutarnjim iskustvom, šireći mu granice, potičući ga na
nov razvoj a vezujući ga istovremeno za daleku tradiciju, za sjećanje na
Shakespearea, za Blakeovu prožetost elementima, za Yeatsovu tehničku
disciplinu. Dylan Thomas pjeva kao da na svijetu nema strahota koje bi bile
neobične ili neočekivane: sve nepogode dobro su došle jer ih valja prevladati
i jer čovjek nema drugog izbora. Smrt i život suočavaju se kao neizbježna
oscilacija a njegova poezija oscilira istom mjerom, istom frekvencijom, u
vjeri da su mogućnosti tih oscilacija neiscrpne.
Vrijeme ga je dakle zahtijevalo a ne dopustilo kao neku od mogućih
raskoši, u jednom je času bila potrebna riječ mimo svih ljudskih ozljeda ili
svečanosti, bilo je potrebno potvrditi golo osjećanje disanja, ravnotežu,
povratak nekim prastarim temeljima. Dosad još nije bilo vremena u kojem bi
takav pjesnik bio sporedan ili po strani od zbivanja.
Doista, ne radi se o jednom od najvećih. T. S. Eliot je sigurno
obuhvatniji i misleniji. No postoji jedna tačka u kojoj se trud malih majstora
madona sabire s Giottovim, potvrđujući i nagovještavajući sve skrivene
sposobnosti opstojanja u vremenu. Pjesnik koji je možda seljak, odgovorio
je put prirode. Za svako razaranje, nova plodnost.
Na mnogim mjestima nejasan, još duboko u mraku svojih unutarnjih
impulsa, podložan im je većom zagusnutošću no i jedan od suvremenika. U
sretnim trenucima ravnoteže između osjetljivosti i svijesti, Dylan Thomas je
neosporno pjesnik. Rekao je za njega Herbert Read: „U tragično kratkom
životu, on je bilježio svoju ličnu bitku s tamom, za izvjesnu mjeru svjetlosti i
to u jeziku tako strasnom, da je uprkos svim neumjerenostima uvjerljiv,
spontan i neodoljiv.“
Nikica Petrak.

22