Patuljak Ponaško 

Daleko, daleko, u preliljepoj zalenoj šumi, živio je patuljak Ponaško, on je bio

najmanji među patuljcima. Nosio je dugačku kapicu na glavi i nanulice na nogama.
Kada bi bio sretan boja njegovog malog odijela dobijala bi zelenu boju, a kada bi ga
nešto rastužilo odjelce bi tamnilo do smeđe boje. Spavao je ispod gljive, koja je
rasla uz javorovo stablo. Pokrio bi se listom javora i uživao u zvukovima koji su
odzvanjali šumicom. Ono što je Ponaška činilo sretnim je, ustvari, ponašanje
dječice koju je imao običaj da posmatra. Često bi išao u obližnje selo i posmatrao
dječiju igru, graju, ponašanje za stolom i prema starijim osobama. U svoju šumicu
bi najčašće išao veoma sretan i zadovoljan ponašanjem koje je vidio. Odijelo na
njemu je zelenjelo sve jače i jače, toliko da nisi mogao da gledaš u njega od zelene
boje. Vidio bi djecu koja u igri uvažavaju jedna druge, dječaka koji pozdravlja
starije komšije koje sretne, djevojčicu koja je na sve što dobije govorila: „Hvala“,
djecu koja su za trpezarijskim stolom jela sve što im majka stavi na tanjir, jer su
znala da je to zdravo za njih. Tada bi se Ponaško s pjesmom i zelenim odijelom
vraćao u svoju šumu i pričao drugima šta je vidio. 
Međutim, jednoga dana Ponaško je došao tužnog pogleda, a ni odijelo nije imalo
zelenu boju, već nešto tamniju. Kada su ga ostali patuljci pitali šta mu je, nije im
rakao ništa, samo je sagnute glave otišao ispod svoje gljive. 
Nadali su se da će se sutradan stvari popraviti, ali Ponaško je svakoga dana imao
sve tamniju i tamniju odjeću, dok jednoga dana nije postala sasvim smeđa.
Tugovao je ispod svog najdražeg drveta, sve rjeđe je išao u selo. Jadnoga dana,
dok je on tako tugovao, sićušan glas mu se javi iz trave. Glasić ga upita zašto je
zabrinut. Bio je to šumski mrav. Patuljak mu ispriča da je u selu vidio dječaka koji
je bio veoma neposlušan prema svojoj majci, te da je ona bila veoma zabrinuta i
nije znala šta da radi. Dječak je odbijao sve što mu je majka govorila, nije htio da
kupi svoje igračke nakon igre, odbijao je jesti ono što mu je majka davala, pravio je
velike probleme kada je trebao ići na spavanje. Mrav upita Ponaška da li je rakao
dječaku kako bi trebao da se ponaša, a on odgovori da nije, jer se jako rastužio
kada je to sve vidio. Mrav nagovori patuljka da opet ode do sela i da pokuša da
savjetuje dječaka o njegovom ponašanju. Ponaško ode do sela, pri ulasku je strepio
od onoga šta će tamo zateći, ali...njegovo odjelce ponovo pozeleni, bojom jačom
nego ikada do tada. Vidio je nešto što ga jeko veselilo: dječak je poslušno kupio
igračke i bez riječi jeo majčinu hranu, a majka je imala veseli osmjeh na licu. Šta se
ustvri desilo, dječak je čuo Ponaškovo jecanje iz šume i shvatio da je to tuga zbog
njegovog lošeg ponašanja, a kako je bio dobar dječak, odlučio je promijeniti svoje
ponašanje na mnogo bolje, izvinio se majci i obećao da će ubuduće dobro razmisliti
o tome da li njegovo ponašanje nekoga brine ili je lijepo. 
Od toga dana, više se nikada nije desilo da malenom Ponašku tamni odjeća zbog
nekog djeteta iz sela, on je svojom svjetlucavom čarolijom ukazivao djeci kako
treba da se ponašaju, da roditelji budu sretni, a oni fino vaspitana djeca.