1

All rights protected: Belasting dienst * 03168 *

Bernard Brkic
Javastraat 88/3
1094 HM Amsterdam
Nederland

Tel. : 00 31 70 2012142
Mob.: 00 31 615429348
e-mail: bbernardbbrkic@gmail.com
 2

Prica o Jablanu

Jednog se dana pred ranu jesen onaj razigrani ljetnji vjetar

dosunjao do kuce strogog djeda Marka. Kuckao po otskrinutim

prozorima, gurao vrata na kuci da skripe sve dok se na pragu kuce

nije pojavila baka. Zastade baka na pragu, okrenu se lijevo i

desno pa kad se uvjeri da nema nikog pogleda u nebo, odmahnu

rukom, nesto promrmlja i udje nazad u kucu.

On kao da je samo to i htio; pozdraviti baku.

Preskoci preko kuce pa pravo u djedov vocnjak.

Naumio se valjda poigrati i s krosnjama djedovih vocki, ali cim

spazi djeda gdje seta po vocnjaku odmah se predomisli. Samo mu

nakrivi njegov stari sesir pa brzo, kao da bjezi od njegova stapa,

opet preskoci preko kuce i zafijuka u obliznju jarugu.

Odmah otkinu par listova sa svakog od jaruginih bagremova i rasu

ih okolo. Pope se na jedan od jablanova, ukrade mu sjeme s najvise

grane i ponese sa sobom. Vrtio se okolo s jablanovim sjemenom.

Tjerao ga da leti. Pustao da pada pa ga ponovo dizao.

Obilazio s njim oko djedove kuce. Nadlijetao vocnjak.

Jurio s njim natrag u jarugu pa opet oko kuce. A onda ga odjednom,

kao da se iznenada sjetio neceg vaznog, ispusti negdje iznad

djedovog vocnjaka i pojuri putem prema selu. Nije se vise vracao

tih dana. A ubrzo je dosla jesen pa je izgledalo da je, onog dana

kada se ono iznenada izgubio putem prema selu, zapravo pobjegao

pred ljutim jesnjim vjetrovima.

 3

E, ti se nisu bas igrali po jarugi i kuckali baki o prozor.

Ne, nego su za sobom vukli teske i debele oblake i bez straha

od djedova stapa cupali lisce i lomili grane u vocnjaku.

Tu bi se ova prica o ljetnjem vjetru i njegovim igrama oko kuce i

vocnjaka zavrsila da se iduceg proljeca, tacno na mjestu gdje je

ono ispustio sjeme i pojurio prema selu, nije pojavila jablanova

mladica. U pocetku, onako bez puno lisca, nije cak ni licio na

jablan. "Mladica, kao i svaka druga, bice da je sljiva", pomislio

je djed kad ga je spazio, jer je prvo stablo od njega bilo

mlado sljivino stablo. Sljiva se nije prevarila kao djed.

Znala je da ovako vitka i odlucna u zelji da sto prije preraste

u ponosno mlado stablo, moze biti samo jablanova mladica. Malo se

bojala za njega jer je znala da djedu ne bi bas bilo drago da

nadje Jablana u vocnjaku. Bila je sretna da je dobila ovakvo

drustvo. Gledala ga je umilno i toplo i cuvala tajnu od djeda.

Malo je proslo, a Sljiva je vec morala dizati pogled da bi ga

gledala. Jablan je rastao brzo i uporno, kao da se zurio nekamo.

Sukljao je u vis kao dim iz stare djedove lule.

Ponekad se cinilo da za trenutek zastane, da je ceka da ga stigne,

a onda bi opet, kao da ne moze odoliti, odjednom buknuo u vis

nekoliko pedalja u nekoliko dana. A tajna je vrlo brzo prestala

biti tajna i za ostala stabla u vocnjaku. Ponekad bi malo gundjali

kada bi ujutro onako veseo i ziv sustao sa svojom sljivom,

radujuci se novom danu i budeci usput cijeli vocnjak. A onda

bi se opet do dugo u noc culo: "pssss...", pa, "ssss..", iz

razlicitih dijelova vocnjaka. Evo ga opet.., neumorno je

 4

raspravljao nesto, ko bi ga znao u mraku s kim. Mjesecom,

zvijezdama ili opet sa svojom susjedom. Gundjali su u

vocnjaku, ali se nisu mogli iskreno naljutiti na njega nego

su ga voljeli svi, onako djecacki razigranog i zivog.

Znala je tajnu i baka, ali ne samo tu...

Baka je rijetko odlazila u vocnjak, ali bi cesto sjedila uz

prozor i uzivala u tisini koja se zajedno s mirisima voca

penjala do prozora. Zajedno sa mirisima i tisinom do bake je brzo

dosla i tajna o Jablanu i njegovom suskanju sa mladom Sljivom.

Dosli su do bake i pogledi koji su ih odavali.

Dugo bi tako sjedila uz prozor osmjehujuci se blago

i klimala glavom kao da se sjeca neceg lijepog i davnog.

Isto onako kao kad bi gledala stare fotografije.

I tako su prolazili dani. Jablan je rastao i cudio se svemu.

Sljiva se cudila njemu i samo ga gledala svojim velikim,

toplim ocima. Vocnjak je suskao o njima.

Baka je sve duze ostajala sjediti uz prozor.

A djed se polako poceo cuditi svima i sumnjati da u

vocnjaku ipak nesto ima...

Pa je jednog dana ocistio svoje debele naocale, zadimio u staru

lulu, dobro naculio usi i krenuo za bakinim pogledom;

da vidi o cemu to suskaju vec danima svi u vocnjaku.

Kao kad ucitelj udje u razred zamro je zamor u vocnjaku

kad se u njemu pojavio djed Marko. Setao se djed po vocnjaku i

puhao u svoju lulu, a dim se iz nje sunjao okolo kao lovacki pas

koji njuska za tragom nekog uplasenog zeca. A "zec" se

 5

ovoga puta tesko mogao sakriti. Tanjeg od najtanjih

i viseg od najvisih stabala u vocnjaku, onako vitkog i ponosnog,

tesko ga je bilo ne primjetiti medju vockama.

Znali su to u vocnjaku. Znali su i zasto je djed Marko

dosao u vocnjak i mrzili su onog djedovog "lovackog psa"

sto se uvijao okolo kroz krosnje, obilazio ostala stabla

i postajao sve nemirniji sto se vise primicao njhovoj tajni.

Sve dok se napokon, sretan sto je otkrio plijen, nije zaustavio

pored Jablana i s nestrpljenjem cekao da stigne djed.

A Jablan je, zbunjen, trazio razlog za uplaseni pogled njegove

sljive, za iznenadni muk u vocnjaku:" i sta se taj neki smrdljivi

dim vrti tu oko njega.". Djed, i inace sutljiv, ni ovaj se put

nije bas razbacivao rijecima. Pogledao ga je : "Hm, Jablan ... ",

promrmljao za sebe kroz dim sto se dizao iz lule i kadio grane.

Prostrijeli pogledom vocnjak, odmjeri stablo po stablo.

A onda pogleda put prozora iza kojeg se jos taj tren mogao

vidjeti bakin pulover kako zamice. Onda duboko uzdahnu kao

da ce nesto reci, ali ne rece nista nego jos jednom pogleda

vocnjak pa u prozor a onda zaklima glavom, prekrizi ruke

na ledima i polako, puckajuci u svoju lulu podje put kuce.

"Sve se ipak dobro zavrsilo", pomisli Sljiva.

Zamor je polako opet punio vocnjak. Kroz prozor proviri

najprije jedno pa odmah zatim i drugo bakino oko.

Sve je opet izgledalo kao ranije. Jablan je jedino jos stajao

zbunjen i trazio odgovor na svu ovu predstavu u vocnjaku.

 6

Ali prije no sto ga je uspio dobiti, stabla u vocnjaku opet

zanijemise. Sledjenih pogleda zurili su put staze sto se

od vocnjaka pruzala do kuce.

Stazom se vracao djed sa sjekirom u ruci.

A kad se zaustavio pored njega, Jablanu odjednom posta

jasno... Okrenu se vocnjaku da se pozdravi, onda pogleda svoju

Sljivu, zatvori oci i umiri dah.

Znao je da je kraj sad vec tako blizu da ga vise

nista ne moze spasiti. Zatvorenih ociju cekao je prvi udarac.

Djed skinu svoj kaput, spusti ga na zemlju i dograbi sjekiru.

I vec je bio zamahnuo kada se umjesto udarca zacu bakin

glas: "Stani Marko!", viknu ona odlucno i strogo. A

sjekira se od straha zaustavi u zraku pa se polako, drzeci se

djedovih ruku, spusti i sakri iza njegovih ledja.

Putem prema vocnjaku zurila je baka, zapuhana i ljuta kakvu

je nitko jos nije vidio. "Kako ti ga nije zao ?! Sta ti

smeta jadno stablo ?!", vikala je jos iz daljine.

"Sta ce mi jablan u vocnjaku ?!", branio se djed

sve nekako u pol glasa, kao da i sam zali zbog onog sto je

htio uciniti. Spusti sjekiru na zemlju i krene prema baki.

Stadose se prepirati tamo na stazi, siriti ruke, pokazivati

put Jablana. Baka je govorila vise a djed cesce klimao

glavom. Potom se razgovor polako stisa. Ostadose stajati tako

nekoliko trenutaka gledajuci put vocnjaka. Zatim se baka uputi

kuci a djed nazad u vocnjak. Kad je stigao do Jablana podize

opet ljutu sjekiru, zamahnu njome i ... prebaci je preko ramena.

 7

Kaput zabaci preko drugog i krenu za bakom prema kuci.

Tek tada odahnuse svi u vocnjaku i zivot se nastavi kakav je i

bio. Jablan se vise nije morao kriti od djeda.

Sljiva i druga stabla nisu vise morali strahovati za njega.

Te jeseni vocnjak je izgledao nekako posebno. Mirisale su vocke

kao nikada ranije, a boje krosanja izgledale su kao da je duga

spavala u vocnjaku. I baka je te jeseni duze virila iza zavjese

i cesce otvarala prozor mirisima iz vocnjaka sve dok tako zajedno

nisu docekali i prve zimske pahulje...

A u proljece, rano, neke godine dok se vocnjak jos budio iz sna,

dodje djed Marko jednog jutra da obidje stabla i dimom iz

svoje lule rastjera mrazove sto su stipkali pupoljke po

granama. Nakon onog jesenjeg obracuna, nitko u vocnjaku

vise nije pridavao velikog znacaja djedovim posjetama.

Ni djed vise nije zamjerao Jablanu sto mu se usunjao u vocnjak,

nego mu samo, dok je prolazio pored njega, zaklima glavom kao

zlocestom djetetu i nastavi svojim puteljkom. A onda se iznenada,

kada je vec stigao do kuce, zaustavi i zagleda u zid na kuci.

Pipao je nesto po zidu, buljio u njega kroz svoje stare

naocale pa ih skidao i primicao se zidu tako blizu da je

mogao nosom da ga dodirne. Potom se okrenu prema vocnjaku,

prostrijeli pogledom Jablana, pa pozuri u kucu.

Nikome u vocnjaku nije bilo jasno sta je to tako uzbudilo djeda

Marka. Ne prodje dugo a djed se opet pojavi na stazi,

vukuci baku za ruku. "Ja sam ti govorio", vikao je djed,

"kucu ce mi srusiti! Pogledaj koliko je vec napukao

 8

zid od njegovog korijenja!"

Baka pogleda zid na kojem se stvarno vidjela pukotina.

Okrenu se put Jablana kao da pogledom mjeri daljinu

od njega do zida, pa pogleda u djeda i samo slegnu ramenima.

Znala je da jablan ima jako i dugacko korijenje i znala je da djed

ima pravo. Zid ce pucati sve vise i vise kako Jablan bude rastao.

I prije nego je baka bilo sta uspjela izustiti djed se izgubi

stazom iza kuce i vec sljedeceg trenutka se pojavi sa sjekirom u

ruci. "Neces!", povika baka, "Ako bas smeta za kucu,

neces ga posjeci... presadi ga."

"Gdje da ga presadim ?", vikao je djed, uznemiren kao da bi se

kuca svakog casa mogla srusiti. Baka na tren zastade, trazeci

odgovor na iznenadno djedovo pitanje, a onda rece:

"U jarugu." Uze sjekiru djedu iz ruke i podje kuci.

Na stazi se jos jednom okrenu i pogleda Jablana.

Slegnu ramenima, tuzna sto nije mogla vise uciniti za njega, pa

zasuzi isto onako kao kad je ono jednom ispratila unuka prvi dan u

skolu. Nije se vise vracala u vocnjak niti je tog dana sjedila uz

prozor. Cekala je da sve prodje.

Odmah za bakom otisao je i djed. A dole pod kucom, tisina

i strah stezali su se oko vocnjaka koji je sve svoje oci upro na

stazu i cekao sta ce se dogoditi. Uskoro se na stazi pojavi djed

gurajuci ispred sebe tacke u kojima su lupkali kramp i lopata,

rastjerujuci tisinu iz vocnjaka. Zaustavi se kod Jablana,

iz tacki uze lopatu i kramp pa zastade na trenutak.

Pogleda ponosno stablo, uzdahnu duboko i sleze ramenima onako

 9

kao baka, samo krace. Za trenutak je izgledalo kao da ce odustati.

Ili ne? Okrenu se kuci i onom napuklom zidu. Promrmlja nesto

sebi u bradu, pa ipak podize kramp koji zafijuka kroz zrak i udari

u zemlju pored Jablana. Fijukao je nosati kramp, lupao o tlo,

trgao korijenje, a Jablan je gledao negdje daleko preko krosnji,

miran kao da se sve ovo desava nekom drugom. Sljiva je

cvrsto stisnula oci iz kojih su ispadale suze kao klikeri iz

prepunih djecjih djepova. Kramp je lupao nemilosrdno. Cupao

korjenje, umarao se i zastajao, onda pustao lopatu da ga odmjeni,

pa se opet vracao, tukao i cupao sve dok korijenje toliko ne

oslabi da nije vise drzalo Jablana cvrsto i uspravno. Poceo se

naginjati prema tlu. Potom se zacu jos jedan fijuk, jos jedan tupi

udarac. Jablan je znao, vrijeme je da podje.

Zatreperi svojim najvisim granama prema vocnjaku i zasuska liscem.

Zavrtise stabla svojim granama i rasuse lisce svud po vocnjaku.

On pogleda sljivu, nagnu se prema njoj. Uzdahnu duboko, sacuva

dah i uze sa sobom njen miris da ga prati. Dugo je jos

kramp tukao po zemlji prije nego je Jablan odlucio da krene.

A onda se nagnu na jednu stranu, pa malo zastade.

Saceka jos jedan fijuk krampa, zatvori oci i samo

skliznu kroz zrak i ispruzi se onako dug na zemlju duz staze.

Na mjestu gdje je do malocas stajao osta samo praznina na koju se

jos dugo poslije nitko nije mogao navici.

Djed je sada htio samo sto prije otici iz vocnjaka, pobjeci od

pogleda drugih stabala, sljivinih suza i one rupe sto je zjapila.

 10

Ubaci kramp i lopatu u tacke, jedva nekako utovari Jablana pa

pozuri s njim putem prema jaruzi. Kada stigose u jarugu,

djed zaustavi tacke i stade se obazirati okolo. Jaruga

je bila prepuna bagremovih i jablanovih stabala medju kojima ubrzo

spazi malu prazninu. Dohvati kramp pa iskopa rupu.

Zasadi u nju Jablana, zatrpa korijenje zemljom, pa kad je sve bilo

gotovo potapsa rukom stablo: "Bit ce ti ovdje dobro", rece, a onda

ubaci alatke u tacke i krenu nazad puteljkom.

Na putu se zaustavi jos jednom da ga pogleda. Okrenu se prema

jaruzi, pa kad mu pogled dosegnu do Jablana on stade zacudjen.

Skide naocale, stisnu oci, pa pogleda ponovo. Prizor koji je vidio

nije se mijenjao. On opusti ramena i uzdahnu duboko, pa na onoj

livadi sto se iz jaruge dizala do kuce osta nepomicno stajati kao

neki stari zacudjeni panj. Stajao je tako spustenih ramena i

iznenadjenog pogleda jos neko vrijeme. Onda dohvati opet

tacke, obori glavu i, kao da ga nesto tjera, pozuri putem

prema kuci. I kada se vratio u vocnjak nije dizao glavu.

Samo je brzo natrpao zemlje u rupu, udario par puta lopatom po

povrsini pa, sa onom svojom zlocestom druzinom, nestao iza kuce.

Dolje u jaruzi vec je poceo padati mrak.

Padao je mrak i u vocnjaku, prvi put bez Jablanovog suskanja

i prvi put je bilo tiho i pusto. Samo su Sljivini duboki uzdasi

prekidali strasnu tisinu. Pusto je bilo i u jaruzi.

Padala je noc, a Jablan se okretao oko sebe,

trazio nekog poznatog, nekog svog. Gledao je put vocnjaka

ne bi li spazio svoju Sljivu ili makar nekog iz vocnjaka.

Noc mu je stala na put i uskoro nije vidio ni najbliza

 11

stabla do sebe. Nikada, za cijelog svog zivota nije osjecao takvu

usamljenost, strah i pustos.

I nista sto je njegovo nije imao uz sebe. Nista

zajednicko sa vocnjakom i sljivom sto bi utanjilo pustos i

utisalo strah. A onda se sjetio. Jedino sto ih jos veze i

sto on ovdje iz jaruge i ona tamo iz vocnjaka mogu vidjeti -

Zvijezde! Jedina veza sa svim sto mu je tako jako nedostajalo te

veceri i svih onih dugih godina poslije. Gledao je u nebo i znao

da je i ona gore medju zvijezdama i da misli na njega.

Dugo je te noci po nebu trazio one na koje je bas ona spustila

svoj pogled. A kad se noc vec pocela zavlaciti iza najvisih

brda a zvijezde postajale sve dalje i bljedje, umoran, spustio je

pogled i zaspao. Ujutro, u jaruzi je osvanula slika koju je djed

vidio jucer kad se ono okrenuo sa puta prema kuci.

Jablan je izgledao kao labud medju gavranovima.

Bio je usamljen i ostavljen i djed se osjecao krivim; zato se

i okrenuo onako brzo i pozurio put kuce. Mislio je djed da

ce mu u jarugi biti dobro, da je medju svojima, s ostalim

jablanovima. A on je vec toliko dugo zivio u vocnjaku da se cak i

fizicki razlikovao od ostalih jablanova.

U jaruzi je sve bilo nekako grublje. Vjetrovi su puhali

jace nego u vocnjaku a sunce je slabije sjalo i bilo je hladnije.

Pokusavao se navici na novu okolinu, na druge jablanove ali su

malo imali zajednickog.

Iako se trudio se da ne misli na hladocu u jaruzi, svejedno se

stalno tresao od zime. Nije vise mogao naci ni

jedan razlog za veselje i srecu. Pa ipak je rastao.

 12

Provirivao je stalno preko livade. Nadao se, ako poraste jos koji

pedalj da ce ipak moci vidjeti vocnjak. A onda je jedne godine

samo prestao rasti. Kao da je odustao, kao da se pomirio da je

vocnjak ostao zauvijek tamo na kraju livade, iza djedove kuce, i

da ga vise nikad nece vidjeti, niti cuti sta o njemu.

Jedini glas iz vocnjaka mogao je doci s onim ljetnjim

razigranim vjetrom, ali on je, bojeci se hladnih vjetrova

oko jaruge rijetko i samo na kratko svracao tamo.

Jablan je vremenom i sam ocvrsnuo i ogrubio, iako nikad nije

izgledao bas kao ostali iz jaruge. Sprijateljio se s njima,

druzio i upustao u razgovore, mada nikad onako zarko i

spontano kao nekad davno u vocnjaku. Duboko je u sebi

cuvao samocu i krio razlicitost pred drugima. I tako je tinjao

godinama, kao ona bakina svijeca lojanica sto bi joj se plamen

povijao i na najmanji dasak vjetra, ali se ne bi gasila

dok ne bi dogorila do kraja.

Jedne godine razboli se djed Marko, od godina i umora i leze u

postelju. Baka ga je pazila, spremala cajeve, kuhala juhe,

a on je lezao u krevetu po cijele dane.

Cistio je svoje naocale, gledao negdje daleko, a na licu

bi mu se povremeno zatekao osmijeh isti onakav kao bakin, kad

bi gledala stare fotografije. Jednog dana pozva baku da sjedne na

krevet pored njega. "Znas", rece, "onaj Jablan iz

vocnjaka. Nikako ne mogu zaboravit kad sam ga ono ostavio

tamo u jaruzi onako samog i tuznog. Nije mu mjesto tamo…"

Sutio je neko vrijeme. Spustio pogled na umorne, izbrazdane

 13

ruke u kojima je, naviknut godinama, vrtio svoju staru lulu,

cak i sad kada vec dugo, zbog bolesti, nije pusio.

"Bako", rece djed tihim glasom. Pa kad se baka primace da bi ga

bolje cula, on joj prosapta nesto na uho i stisnu joj ruku.

Ona ga pogladi po ruci, razvuce usne u, brizni osmijeh pa klimnu

glavom. Poslije rucka baka ogrnu svoju vestu, sveza maramu i krenu

put sela. Na putu pred selom sretne dvojicu seljaka,

zastade i upusti se u razgovor s njima. Na kraju razgovora

pokaza im rukom put jaruge, a onda iz veste izvadi novac

i dade ga jednom od njih. Baka se zatim okrenu kuci, a seljaci

vratise u selo.

Nedugo potom, eto opet one dvojice seljaka na onom istom putu sa

tackama i nekim alatkama u njima, ali ne krenuse put bakine kuce

nego skrenuse putem u jarugu. Popodne, toga dana, desilo se nesto

sto nitko nije ocekivao.

Pred bakinom i djedovom kucom stajala su ona dva seljaka a u

tackama pored njih lezao je Jablan! Nisu je ni stigli pozvati,

baka se vec nasla u dvoristu. Pozdravi se s njima pa pozuri

Jablanu. Dugo se nisu vidjeli, pa iako je znala da ce doci bila je

iznenadila se kad ga je ugledala. Mjerila ga pogledom, cudila se

kako je narastao. Blago se osmjehnu i pridje blize. Jos se malo

primace, pa rukom meko, kao po rani, predje po kori njegovog

stabla. "Vratio si se", prosapta, a niz obraze joj kliznuse suze.

Cinilo se kao da mu jos nesto zeli reci, ali odustade. Zatim,

dlanom dotace najprije jedan pa drugi svoj obraz, a onda se, kao

nakon svrsene molitve, mirna, okrenu seljacima.

Pokaza im mjesto u vocnjaku, podalje od kuce, pa pozuri javiti

 14

djedu da se vratio.

U vocnjaku su seljaci vec kopali rupu u koju brzo potom posadise

Jablana. Natrpase zemlje oko stabla, pokupise svoje alatke

pa nekako u isto vrijeme kad sunce stade zalaziti iza brda,

krenuse i oni put sela.

Padao je mrak a Jablan je ostao sam u vocnjaku.

Stajao je onako u mraku sam i zbunjen. Uzbudjen zbog svega sto se

toga dana dogodilo. Osluskivao je zvukove, drugacije od onih

u jaruzi na koju se, tek sad je shvatio, ipak bio navikao.

"Dugo je proslo, dosta se promijenilo", prosapta netko iz

mraka. Jablan se okrenu u pravcu iz kojeg je dolazio glas, ali u

mraku nije mogao puno vidjeti. Zato zatvori oci i umiri se kao da

putuje negdje u mislima.

Kratko je stajao tako miran a onda se sjetio, prepoznao je glas

starog Oraha s kraja vocnjaka. Pozdravi ga i upita za ostale iz

vocnjaka. Pa odmah, ne cekajuci odgovor upita:" A

Sljiva, jeli tu?" Orah je sutio. Jablan je nervozno cekao

odgovor, a tisina je postajala sve veca, kao da se i mrak

umirio i znatizeljan iscekivao Orahov odgovor.

"Odmori se sad", progovori orah konacno, "kasno je i umoran si od

puta. Ujutro ces sve cuti i vidjeti." Nije vise ispitivao

starog Oraha. Znao je da ima razlog zasto suti i to ga je plasilo.

Nije mogao spavati, ostao jos dugo budan te noci.

Osluskivao je po vocnjaku, nebi li cuo poznate zvukove. Nista!

Podize pogled na nebo i zagleda se u zvijezde. (K)ao one prve noci

u jaruzi. Dugo je pricao sa zvijezdama te noci, sve dok ga umor

 15

nije svladao i san mu zaklopio oci. Kada se sljedeceg jutra

probudio i pogledao oko sebe, umjesto starih prijatelja ugleda

neka nova stabla, ugleda oko sebe panjeva od posjecenih stabala,

ugleda vocnjak kakav nije poznavao i pamtio. Uplasi se pa stade

panicno okretati pogled okolo. Trazio je svoju Sljivu, ali na

mjestu gdje je nekad stajala ugleda samo hrpu jos neutabane

zemlje. Okrenu se okolo pa pogledom proceslja vocnjak,

nadajuci se da ce je ipak naci na nekom drugom mjestu.

A onda zacu glas starog Oraha: "Nema je...

dao ju je djed jos davno nekom seljaku nadajuci se da ce se

u njegovom vocnjaku oporaviti. One godine kad su te odnjeli,

naisao je u proljece ljuti mraz. Puno je stabala pokosio. Sljiva

je prezivjela mraz ali je jos od kako si ti otisao pocela venuti.

Susile su joj se grane i lisce i djed je govorio da boluje od neke

cudne bolesti. Zalijevao ju je, okopavao, nista nije pomoglo.

Samo je venula iz godine u godinu.

Nakon svega, jednog su dana dosli po nju iz sela i odveli je."

Jablan je stajao miran i nepomican i slusao...

Pa kada Orah zavrsi svoju pricu on samo stisnu oci i, krijuci suze

pred njim, okrenu se na drugu stranu. Potom se umirio i samo

sutio, dugo. Sutio je i sljedeceg dana. I sljedece noci nije se,

kao uvijek ranije, raspricao sa zvijezdama nego je gledao

u nebo, u mrak i zvijezde na nebu i samo je sutio.

Klima je u vocnjaku bila blaza, vjetrovi pitomiji a dani

duzi i suncaniji. Njemu sve to nista nije znacilo.

Nikad se vise nije ponovo navikao na vocnjak.

Novi stanari u vocnjaku su mu bili jednako strani kao i oni iz

 16

jaruge. A prica o njegovoj sljivi je bila toliko tuzna da ju vise

nije mogao podijeliti ni sa zvijezdama. I sutio je tako jos dugo

poslije, zagledan u daljinu, odlazio nekud u bakine stare

fotografije.

A onda je, jednog dana, otisao i Stari Orah -

jedini kojeg je jos poznavao iz onih dana. Razbolio se bio

jos od onog mraza o kojem mu je pricao i sad su ga godine

i bolest svladali. Iz sela su dosla ona dva seljaka da ga

posjeku. Nakon dugo vremena u vocnjaku je ugledao baku. Nosila je

caj seljacima. Imala je crnu maramu i crni pulover i izgledala je

nekako zamisljena i sama. Na putu kroz vocnjak zaustavi se pored

njega. Udahnu, kao da sprema nesto reci pa stade, dodirnu rukom

njegovo stablo i ostade tako stajati suteci.

Stajali su tako Jablan i baka neko vrijeme i sutili jedno drugom.

"Znam ja", progovori baka, "ovo vise nije tvoj vocnjak... bit ce

ti lakse ako odes." Potapsa ga rukom kao starog prijatelja pa se

vrati nazad. Rece nesto seljacima, uze sa sobom salice od caja,

pa podje u kucu. Seljaci sutradan iskopase Jablana, odnesose ga

i posadise nasred one livade izmedju jaruge i vocnjaka.

Ostata ce ondje jos godinama miran i sam, kao kakav svjetionik,

gledati na vocnjak i okretati se put jaruge.

Svi su ga u kraju voljeli. Cak bi se i oni razuzdani vjetrovi

stisavali i s postovanjem ga pozdravljali, dok bi preko livade

tutnjali u jarugu. On bi im kimnuo u znak pozdrava pa bi se opet,

tih kao tajna, vracao svojim mislima. Umor i godine su ostavile

 17

traga na njemu i ponekad se cinilo kao da bi se najradje ispruzio

po livadi da se odmori. Nocu bi dizao pogled na nebo i stalno je

sutio, jos uvijek.

A onda mu jednog proljeca nisu izrasli novi listovi. Nije olistao

ni u ljeto. A na jesen mu vjetrovi pokidase suhe grane.

U vocnjaku i u jarugi prosirila se prica da je otisao i stari

Jablan samotnjak sa livade. Ostao je samo panj kad su ga posjekli

i slika u bakinom albumu stoga je jednom poklonila unuku.

Te se zime, za dugih noci, prepricavala u kraju prica o Jablanu.

Tinjala je i tanjila se s vremenom, sve dok sljedeceg proljeca u

vocnjaku djeda Marka nije provirila mladica.

Pojavila se na kraju vocnjaka, dalje od kuce, odmah pored jedne

mlade visnje. Onako tanka, mladih listova, jos se cijelog tog

proljeca nije znalo je li to sto tako siklja u vis jos jedna

visnjina mladica, ili mozda… Ipak, nesto drugo.

08 06 2004

04 11 2003
18