RAENO PO SYLABUS-U PROF. ZGODIA 2009 1.

DRAVA I PRAVO SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA Bosna se prvi put spominje sredinom X stoljea (oko 958. godine) u djelu uenog vizantijskog cara pisca Konstantina Porfirogenita u svom spisu De administrando imperio, tim imenom naziva malu zemlju (horion Bosona), sa dva grada Katera i Desnek. U prvim stoljeima nove ere, podruje dananje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Veinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. vijeku zatiui na ovim prostorima dijelove ilirskih i trakih plemena koja su bila romanizirana a prilikom dolaska Slavena se povlae uglavnom u planine. Dvije stotine godina Slaveni ive na stupnju vojne demokratije, organizovani u tkzv. kaganate, ije granice ne moemo sa sigurnou utvrditi. Istovremeno sa slabljenjem Avarskog uticaja jaa slovenski etniki element i sopstvena organizacija. Avari su bili samo nosioci vojnih i ostalih vanih funkcija, te lanovi nekog vojnikog reda, ali je masa obinih vojika i onih koji su proizvodili, bila sastavljen od Slavena. Prvobitna bosanska zajednica je nastajala na elemetima i osnovima avarske dravne tvorevine, a dokaz tome su oskudni izvori koji za sve instante vlasti i asnike imaju avarska imena. Avarskog su porijekla i termini ban, banovina, upan, upa. Ve krajem VII stoljea, slavenski doseljenici postaju dominantan faktor ovog prostora, masom svoje populacije, jeziki, kulturno kao i dravnopolitiki. Avari gube bitku sa Franakim carstvom i defintivno nestaju sa politike pozornice. Narod Avarski se asimilirao u masu Slavena koji ve stvaraju vrste plemenske zajednice. Slaveni asimiliraju zateeno ilirsko i iliroromansko stanovnitvo, te ostatke doseljenika iz IV stoljea u vrijeme Velike seobe naroda. Slavenska masa je bila ve ranije podijeljena u plemena, ali su Slaveni ipak bili daleko homogeniji nego u vrijeme dolaska Hrvatskih i Srpskih plemena dvije stotine godina poslije. Kako su se tacno zvali oni to su se naselili u Bosni, teko je rei zbog nedostatka dokumenata. Da li su bili sastavljeni od razliitih bratstava ili plemena, jo je tee tvrditi. Jedno je samo sigurno, a to je da su to bili prvi slavenski stanovnici Bosne koji e poslije zajedno sa slaviniziranim starosjediocima stvoriti PRVU BOSANSKU dravu. Upliv srpskih i hrvatskih plemena se desio mnogo poslije i nije sigurno da li se radilo o doseljavanju istih u manjem broju u Bosnu, ili nametanju svog imena. To je bila drava Bonjana, bez obzira kako se oni prije toga zvali pojedinano po bratstvima ili plemenima. iji je etno element bio dominantniji u gradji prvih Bonjana, starosjedilaki ili staroslovenski, je tema daljeg istraivanja. U vrijeme dolaska Srpskih i Hrvatskih plemena, Bonjani su ve poeli stvarati svoj zaseban etnos, kao cjelina i kao rezultat 200 godina homogenizacije svih stanovnika Bosne. Dosadanja historiografija je zapoinjala historiju Bosne od prvog spomenutog bana Boria. Dananja historiografija izuava "vrijeme bezimenih banova", i poetke ustroja Bosanske drave. Bizantski car Konstantin Porfirogenet je ostavio zapis o istoimenoj dravi koja se nalazi na sjevernoj granici drave Rake.

Bosanska banovina
Kroz vlastiti unutranji razvoj i s uticajem razvijenijih i naprednijih vanjskih drutvenih i politikih faktora (najee Bizanta) i Franaka, i u Bosni se poelo raspadati staro rodovsko-plemensko drutvo i razvijati elementi ranofeudalnog drutva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala drava sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starjeina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu dravu. Prema ekonomskoj moi vlastela se dijeli na: velmoe, vlastelu i vlastelie. Oni su uivali feudalne posjede koji su dobijani za razliite vojne zasluge ispunjene vladajuem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na elu hijerarhije bosanskog drutva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj batini koja je uobiajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne slube i vjere gospodske izmeu seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovnitva tadanje Bosne inili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Vaan drutveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske rijei to znai bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromania za kralja (1377), bosanski vladari e kraljevsku titulu nositi sve do gubitka dravne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463. Znaajnu ulogu u politikom ivotu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najvie Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale znaajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Bori (1154.- 1164.). ivio je do kraja 12. vijeka, pa se moe zakljuiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Bori je

bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom uestvovao u opsadi Branieva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.

Doba Kulina bana

Nakon bana Boria na vlast u Bosni dolazi uveni ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smru bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i zapoinje njegovo neovisno vladanje Bosnom. U daljem razvoju Bosna je vie bila vezana za Ugarsku, uz ije prisustvo je izgraivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojaao svoju dravu i proirio je na prostore upa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljna nad cijelim slivom rijeke Bosne. Teritorijalno irenje Bosne izraz je dotadanjeg unutranjeg razvoja drave. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i meunarodnim respektovanjem. elei poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovaki ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje vie segmenata izrasle bosanske drave. Krajem 12. vijeka zapoele su optube da ban Kulin titi heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je elio unititi njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na kriarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviajui opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata uenje crkve kakvo trai Rim. Time je prevazien veliki sukob ali vjerska situacija u Bosni, sa prisustvom drugaijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja e obiljeiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu. U 13. vijeku hereza e dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska sa hijerarhijom i shvatanjima koja e uhvatiti jake korijene meu stanovnitvom. Pod izlikom unitavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska e poduzeti niz kriarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojaali jedinstvo izmeu nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katolike crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u akovo). Crkva bosanska postala je jedina heretika crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska dravna vjera. Poetkom 15. vijeka, pred opasnou od igmunda Luksemburkog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog traili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio znaajnog traga u uzdizanju Bosne meu najvanije subjekte na istonoj jadranskoj obali. To je pameno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabiljeeno je narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Dvovlae
O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni prikljuio Livno, upu Neretvu, te Ustiprau. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290) iz dinastije Kotromanii. Pred pritiskom Bribirskih (ubia) novi bosanski ban imao je vlast u istonim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije zauzeo itavu Bosnu hrvatski velika, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (ubi) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili lanovi roda Vukosali (Hrvatinii). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (ubi). Dvovlae u Bosni izmeu bana Stjepana Kotromania i plemike porodice Bribirski (ubii) nastavljeno je kada 1314 Stjepana Kotromania nasljeuje njegov sin Stjepan II Kotromani. On iskoritava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.

Vladavina Stjepana II Kotromania

Poslije sloma Bribirskih (ubia) Bosna ponovno jaa i vremenom prerasta u najmoniju dravu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromani pridodaje Bosni podruje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromani takoer pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromani uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomae sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u guenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromani sklapa zatim trgovaki ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovanima 1332. godine on pie: "Ako ima Dubrovanin koju pravdu na Bonjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..." Ovo je vrlo znaajan dokument, jer govori da u Bosni ive Bonjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske drave. To se oituje na svim zvaninim dokumentima bosanske drave, te na mnogim nezvaninim, kao to su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stecima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bonjanima, odnosno Bosancima. Ban Stjepan II. Kotromani podrava Crkvu bosansku, ija hijerarhija vrsto stoji uz bosanske vladare i velmoe, to ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da d veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam

slubeno prelazi na katolianstvo u aprilu 1347. godine, kada alje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da povea broj obuenih katolikih sveenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevaki vikarijat sa sjeditem u Milama, koji se iri i ukljuuje mnogo veu teritoriju od bosanske drave, pruajui se sve do Rumunske, tako da ve 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevaki samostani u Visokom, Lavi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, jo se 12 franjevakih samostana gradi irom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske drave. Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na elu sa carom Duanom bilo je podruje Huma. Meutim, bosanska vojska na elu sa Stjepanom II. Kotromaniem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti da protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Vladavine bana Stjepana II. Kotromania, obiljeena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naroito u izvozu traenih domaih sirovina srebra, bakra i olova. Poinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, gro. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je vie stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jaa i domau privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na elu sa kramarima vri se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovaka drutva koja djeluju na irim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni. Udajom kerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I. Anuvinskog tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromania koaja se pribliila najviim nivoima onovremene evropske politike.

Mladi ban Tvrtko I. Kotromani

Svoj najvei uspon Bosna e doivjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromania 1353 - 1391. Godine 1353. ban Stjepan II. Kotromani je umro, a sahranjen je u franjevakom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska drava, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snana. Iza njega ostala je i uznapredovala mo njegovih vazala koji poinju da uestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo znaajna politika snaga. Poslije Stjepana II. na bansku stolicu sjeo je njegov sinovac, Tvrtko I Kotromani, koji u tome trenutku imao samo 15 godina. On u poetku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskoritava Ugarska. Godine 1363. izbija sukob izmeu Tvrtka i Ludovika I Anuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i presti meu bosanskim magnatima. To mu je omoguilo nove teritorijalnopolitike promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo
Nakon to je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko iri Bosnu na njenim jugoistonim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanoviem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovia i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se proiruje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Poetkom 1377. Tvrtko proiruje Bosnu na Trebinje, te upe Konavli i Draevica. Time je Bosna izila na jadransku obalu i juno od Dubrovnika na podruju Boke Kotorske.

Krunisanje Tvrtka za kralja

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se krunie kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (dananji Arnautovii). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. Nova osvajanja na podruju Dalmacije i Hrvatske omoguavaju mu da se nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krunisanjem bosanski vladari stjeu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz raniji Stonski dohodak to su najvaniji tributi koje Dubrovani plaaju bosanskim vladarima. U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istonoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovaku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (dananji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste injenicom da Bosna trgovaki uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva drava na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oruje, to je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadanje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oruja na Balkanu je izvrila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspjeno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na podrujima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i alje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, ibenik, te ostrva Bra, Korulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlau Venecije, ime Bosna postaje daleko najmonija drava na Balkanu. U zadnjem desetljeu svoje vladavine, kralj Tvrtko je suoen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bilee, kada Bonjani na elu s vojvodom Vlatkom Vukoviem pobjeuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjednitvom vojvode Vlatka Vukovia, sudjeluje u veoma snanoj vojnoj koaliciji, sainjenoj, pored Bonjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom

carstvu. Tvrtko se hvali da je kranska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore jo vie poveavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistonim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovia .

Tvrtkovi nasljednici
Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilino nestabilna politika klima na bosanskim granicama, izmeu Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov roak Stjepan Dabia koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da ouva dravu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovii, upan Beljak i vojvoda Radi Sankovi, pokuavaju prodati upu Konavli Dubrovanima, ali ih kralj i bosanski sabor kanjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutranju stabilnost u zemlji. Najvea opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja igmunda Luksembuurkog koji je u svojoj junoj politici zacrtao bosansku krunu. krupno plemstvo se koncentrie u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti igmundu poslije Dabiine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabiinu enu Jelenu. Time prave interregnum koji im omoguava da dobiju na vremenu i pojaaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomo najodanije vlastele iz rodova Kosae, Pavlovii i Hrvatinii interegnum se zavrava 1398., kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja. To je doba jakog uticaja bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vuki Hrvatini, Sandalj Hrani Kosaa, Pavle Radinovi i tepija Batalo. Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovanima krajem 1399. Zbog neuspjenog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbaen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtka II, inae sina kralja Tvrtka I Kotromania. Zbog spora oko sela Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405. Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja igmunda koji pomae prougarski orijentisanom bivem kralju Stjepanu Ostoji. igmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet doao Stjepan Ostoja 1409.

Bosna izmeu Ugarske i Osmanlija

Mada se od 1386. prati osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, te u brojnim drugim upadima koji su bili razliitog intenziteta i znaaja, tek su dogaaji iz sredine druge decenije 15. vijeka oznaili njihov aktivniji politiki angaman. Radi svojih interesa Osmanlijsko carstvo podrava bosansko plemstvo i predvoeno Tvrtkom II. Politike opcije razrjeenje imaju u 1415. godini u Lavanskoj bitci. Osmanlije su time postali uz Ugarsku najvaniji faktor u daljoj politikoj historiji bosanske drave. Nalazei se izmeu ove dvije sile bosanski vladari su uspjeno odolijevali razliitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu politika opcija Tvrtka II. ipak nije prola 1415. Svu teinu sukoba primio je knez Pavle Radinovi, koji je podravao Tvrtka II. On je ubijen a Tvrtko II e na ansu ekati jo neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostoji. Konano 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovo je preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomo protiv pobune bosanskih plemia i Radivoja Ostojia, sina biveg kralja Ostoje, koji uz osmanlijsku pomo ovladavaju veim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve do smrti 1443., a njegovu vladavinu karakterizira dalji razvoj privrede i gradova te jaanje uticaja franjevaca u Bosni.

Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni

Srednjovjekovna Bosna svoj kulturnoumjetniki izraz razvija u irokom spektru raznovrsnih strujanja koja su zahvatala istonu jadransku obalu kroz njen milenijski period. Jaki obrisi ilirske, rimske i germanske kulture u polazitu stopili su se sa slavenskom kulturom kroz neposredne dodire u ranom srednjem vijeku. Ovo arenilo izrazito uslonjava prisustvo jake franake, bizantske, ugarske i mediteranske kulture koja kroz razvoj srednjovjekovne bosanske drave i drutva ima znaajan upliv i uticaj na bosanskom podruju. U svom tom arolikom susretu i primjeni razliitih kulturnih i umjetnikih uticaja, u Bosni se razvija i domaa, bosanska kulturna batina koja pored primjene visokorazvijenih stranih uticaja stvara i odlike i osobenosti svoga vlastitog kulturnog izraaja i stila. Prepoznatljivo, proizvodi bosanskog stila, raeni na bosanski nain svoju primjenu nalaze i izvan granica bosanske srednjovjekovne drave u Veneciji i drugim evropski dravama. Razvoj pismenosti u Bosni, gdje se primjenjivao bosanski jezik, grki, latinski i italijanski jezik, te glagoljica i irilica (bosanica), pored onovremene uobiajene prepisivake djelatnosti, apokrifnih tekstova kojima se iskazivala kritika kranstva i drugaije vienje svijeta, ponudio je i proizvode domae bosanske knjievnosti. Humaka ploa pokazuje odsjaj ranosrednjovjekovne pismensoti, a izvanredni primjerci poput Hvalovog zbornika pokazuju interes bosanske feudalne sredine za izuzetnim umjetnikim i estetskim vrijednostima onoga vremena. Viteki turnir u Budimu 1412., pripadnitvo bosanske vlastele uvenom Zmajevom redu kao i razvoj muzike kulture, pokazuje praenje najvanijih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Evropi. Razvoj bosanske heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i peata, kojima su se okruivali bosanski vladari i vlastela. To najvjernije pokazuju peetai bosanskih vladara i slika Hrvoja Vukia Hrvatinia. Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvravama, dvorovima vladara (poput velianstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) i velmoa kao ljetnim i zimskim rezidencijama (poput Kuknja i Samobora), ali i u uobiajanoj stambenoj kulturi svakodnevnice proete sve veom upotrebom kamena kao graevinskog materijala koji znai uznapredovali status sredine. Kao i u drugim evropskim sredinama preovladavaju romanika i gotika.

Najvaniji statusni simbol kulturnog i umjetnikog izraza srednjovjekovne Bosne prepoznaje se u stecima, nosiocima jo uvijek ivog, zanimljivog i zagonetnog izraza u ivotu kulture i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ogroman broj nekropola sa ouvanih preko 50.000 steaka, sa svojim raznovrsnim oblicima, simbolima, ukrasima, epigrafskim porukama, te svojim umjetnicima i danas svjedoi o tom neprolaznom vremenu (Radimlja, Boljuni i druge).

Doba Stjepana Tomaa

Godine 1443. bosansko plemstvo na saboru rusaga bosanskoga postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaa. Najmoniji bosanski plemi na teritoriji jugoistone Bosne, Stjepan Vuki Kosaa, odbija u poetku priznati Stjepana Tomaa za novog kralja Bosne, to je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okonava 1446. branom vezom bosanskog vladara sa Katarinom, kerkom monoga vojvode. Stjepan Vuki Kosaa ipak nastavlja vrlo jak uticaj na svome posjedu to potvruje injenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj e ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina. Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaa da 1450. zatrai vanjsku pomo, te se obraa papi po tome pitanju, koristei injenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na elu s Vikarom od Bosne po imenu Jakob Markijski, nastoje uspostaviti katoliku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Toma 1445. preao na katolianstvo, to je papa elio u potpunosti iskoristiti. Takoer, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske, optuujui je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Toma pristaje na papin zahtjev da zapone progoniti heretike u Bosni.

Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje

Kralj Toma saziva starjeine Crkve bosanske i nudi im veoma skuen izbor: ili da prihvate katolianstvo ili e biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pree na katolianstvo, a od ostalih, koji ne prihvatie, oko etrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru june Bosne, na prostoru Huma i nalaze zatitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukia Kosae, koji je i sam bio krstjanske vjere, o emu postoji i detaljan opis koji je zabiljeio, tadanji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), pie: "Kralj Bosne, da opere ljagu to je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kranske vjere, ili, kako mnogi dre, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivi svoju imovinu, ako nee primiti Kristovo krtenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko etrdeset hiljada ili malo vie, koji su se tvrdoglavo drali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukiu Kosai), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri"

Pad srednjovjekovne bosanske drave

Za novoga kralja Bosne 1461. biva postavljen Stjepan Tomaevi, sin kralja Stjepana Tomaa. On se suoava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajaa i njihovim pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upuuje apel za pomo u odbrani od Osmanlijskog carstva. Ugarski kralj obeava pomo Bosni 1462., poslije ega kralj Stjepan Tomaevi odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu. Time ugroava poziciju mira u Bosni. Zahvaljujui jakom uporitu u upi Vrhbosni, Bosanskom krajitu, Osmanlije su mogle vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463., velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. pokorava Bosnu. U snanom osmanskom naletu stara bosanska kraljevska tvrava Bobovac pala je 20.juna 1463. Kralj Stjepan Tomaevi bjei na zapad u tvrdi Klju. Opkoljen osmanskim snagama odluuje da se preda, nakon ega biva pogubljen u Jajcu. Time je prestala da postoji srednjovjekovna bosanska drava. OBIAJNO PRAVO Nema pisanog zakona i ne moe se rei da se neko profesionalno bavio pravom u tom periodu. Postojao je narodni sud, kraljevski sud koji se selio tamo gdje je selila i kraljeva stolica i postojao je plemiki sud. lanovi porote i suci morali su biti u istom ili u viem statusu od onog kome se sudi, a porotnici su bili pripadnici Crkve Bosanske, opet u nivou sa onim kome se sudi tj. starci. Sudilo se na vradu odtetu, tj. u sluaju umorstva krvnik je morao platiti 500 perpera rodbini umrlog i nije se plaala samo na mrtvu glavu, nego i na ranjenik. Sudilo se i na krvni mir i to na dva naina enidbom ili kumstvom izmeu izmirenih stranaka. Sudilo se i preuzmom, da za krivnju, ako to ne bi uinio krivac, odgovara njegova rodbina. Pravo utoita odnosilo se na crkvene ustanove i na one koji se u njima sklone ne mogu biti izrueni. Sud za ratne krivce tete u ratnim pohodima, npr. 1405. godine, Tvrtko II sudi krivcima rata izmeu Bosne i Dubrovnika. Rudarsko pravo kodificirano - zakonik za Srebrenicu i Sas - zakonik za Fojnicu.

OBIAJNO PRAVO STANIK VRADA KRVNI MIR KRVNA OSVETA PREUZMA PLEMIKI SUD (STANIK) PRAVO UTOITA SMRTNA KAZNA SUD ZA RATNE KRIVCE

SUDOVI

Sudaca, koji bi se sudovanjem bavili kao zvanjem u srednjovjekovnoj Bosni, nije nikada bilo. Banovi, kraljevi i druga vlastela vrili su, kao gospodari zemlje, sudaku funkciju svaki na svom teritoriju, jer je svaki vlastelin podjelom plemenske batine dobio i sudaku vlast na svom lenu, a on je za svoju krivicu odgovarao lenskom gospodaru. Vlastela je predsjedavala porotu, pred koju su iznoene raspave, a protnici su bili dobri ljudi ili dobri Bonjani, koji su morali po staleu biti jednaki okrivljenom, a biralu su ih obje zavaene strane u jednakom broju. Ove porote sastajale su se na odreenom, tj. utvrenom mjestu gdje bi na kamenoj stolici i pod lipom sjedili knez ili vojvoda i pratili raspravu, a takve solice naene su u Osovu na Buni, Bukovica na Neretvici, na desnoj obali Bregave vie Stoca. STANIK To je narodni sud veeg stila, a sastajali su se naroito, ako se parnica vodila izmeu pripadnika raznih opina ili jurisdikcija. To su sastanci sudova, odabranih jednakim brojem od obje opine. Najpoznatiji stanik je onaj izmeu Dubrovnika i Splita, a sastajao bi se prve nedjelje uskrnjeg posta na Stonskoj Prevlaci. Ona stranka koja bi prva dola na roite morala je est dana ekati na protustranku, a ako ova nebi dola, osudili bi je iz ogluhe. Po sauvanim dokumentima na bosanskim stancima tekla je rasprava na ovaj nain: onaj koji je imao protiv nekog svau, traio je od svog zemaljskog gospodara stanik, a ovaj bi mu odredio rok za koji se morala sastati porota. Obje stranke izabrale bi jednako broj protnika i imali su pravo da nepogodne porotnike protivnika otklone, i to samo polovicu njih, a sve to u sluaju da porotnici nisu bili vlastela jer njih nisu mogli odstraniti. Na elu svake stranke porotonika bio je po jedan pristav, a cijelim zborom predsjedavao je sam knez ili vojvoda ili njegov izaslanik. Osuda je redovito bila da krivac plati tuitelju tetu, a ak kada se radilo o umorstvu sudilo se na odtetu (vradu), a na tamnicu ili smrt nije se nikada osuivalo. Pored otete osueni je morao platiti globu, osud ili sudstvo i to gospodaru zemlje ili banu, a visina osuda ovisila je o teni zloina. Posebnog istranog i dokaznog postupka ne poznaje takav sud jer je okrivljeni morao oistiti krivnju prisegom ili rotom, ali nije bila dovoljna samo njegova rije, ve je morao staviti toliko rotnika ili kletvenika koliko odredi sud koji e s njim prisei Bogom i svojom duom da su iskazi tuenoga istiniti. Broj porotnika zavisio je od vanosti predmeta, najvie ih je bilo 24, obino 12, a za manje krivice i manje. Pravo da izrekne smrtnu osudu imao je iskljuivo ban ili kralj, i to jedino za zloine veleizdaje ili nevjere. VRADA Pojam vrade kao novane naknade srodnicima ubijenog ni bosanskom pravu nije nepoznat i pojavljuje se u bosanskom pravu kao supstitut osvete. Iako je i u bosni u sluajevima umorstva u najstarije doba postojala krvna osveta, mirila se krv ve od srednjeg vijeka vradom, tj. odtetom u iznosu od 500 perpera, to ih je krvnik morao plaati rodbini umorenog, a plaala se ne samo za mrtvu glavu, nego i na ranjenika, ali se nije plaala za poginulog ili ranjenog u ratu. KRVNI MIR U mnogim mjestima Hercegovine sauvala dugo uspomena na obiaje vrade i na sklapanje krvnog mira, koji je, nakon to se za krv platila krvarina, nastao izmeu zavaenih strana. Taj se mir utvrivao i drugim, sveanim ceremonijama, enidbom ili kumstvom izmeu izmirenih strana. Opratanje krvi i sama osveta moe da uslijedi bilo kada i vjerovatno da nije rijetka pojava da se oprost krvi izvri i nakon nekoliko godina poto se ubistvo dogodilo. Obiajno pravo daje pomirenju porodice veliki znaaj. Da bimirenje postiglo svoj puni efekat istovremeno se porodice bratime i zakljuuju kumstva, pa se opratanje krvi pojavljuje kao normalna posljedica tako uspostavljenih prijateljskih odnosa. SMRTNA KAZNA Smru se kanjavala u Bosni samo veleizdaja ili nevjera. Ako se radilo o vlastelinu morala se krivnja utvrditi posebnim sudovima.

PREUZMA Posebni pravni pojam u srednjovjekovnom pravosue bosanskom, a odnosio se na to da za krivnju, ako to ne bi uinio krivac, odgovara njegova rodbina, odnosno bratstvo. Rodbina ili bratstvo odgovara i u sluaju kada bi se oni ustruavali da izrue krivca. Preuzma je vrijedila ne samo za zloinstvo, nego i za novana potraivanja koja se nisu inae mogla utjrati. PLEMIKI SUDOVI Meu bitne povlastice bosanskog plemstva spada i plemiki sud, jer plemiima su mogli suditi samo njima ravni: vlastelinu vlastela, velmoi velmoa, a u teim sluajevima povjereno je sudstvo crkvi i to tako da je patarenima nadlean sudac djed bosanske crkve sa svojim strojnicama, a za katolike vikar i njegov kaptol. PRAVO UTOITA Pravo utoita vezano je za crkvene ustanove, s tim da se onaj koji se tamo sklonio ne moe odatle protjerati ili izruiti sudu. KRVNA OSVETA Krvna osveta predstavlja jednu od znaajnih ustanova drutvenog ivota srednjovjekovne Bosne. U istoriji prava krvna osveta svojom univerzalnou zauzima jedno od znaajnijih mjesta. Poznato je da su se osnovne karakteristike bosanskog feudalnog drutva razvijale reletivno slobodno od stranih uticaja i da u sebi nosi niz elemenata ranije drutvne strukture. Jedan od tih elementa je i veoma znaajna i izraena uloga zajednica zasnovanih na krvnom srodstvu. Te se zajednice krvnih srodnika javljaju kao iskljuivo nadlene u rjeavanju niza pitanja vezanih za intrese svojih lanova. Osnovna funkcija im je sauvati integritet zajednice i svaka povreda istog povlai najotrije reakcije cijele zajednice. Nasilna smrt jednog od lanova obavezuje sve srodnike da jednakom mjerom uzvrate gubitak koji im je nanijet. Bosanski vladari, uglavnom, nisu ograniavali ova prava srodnikih grupa. Vladajue je naelo da je jedino porodica ovlatena da u svakoj konkretnoj situaciji ocijeni da li ima mjesta osveti. Osveta se izvravala ne samo nad ubicom, nego i nad bilo kojim lanom njegove porodice. Osvetnik nikad nije anoniman. On je obavio samo osvoju dunost, iza nje stoji i titi ga itav njegov rod, jer je osvetnik samo izvrilac smrtne presude koju je porodica donijela. Pouzdan podataka o postojanju krvne osvete nalazimo u tekstovima natpisa na bosnaskim steima u kojim sastavljai uvijek nastoje da ukratko saopte osnovne podatke o omrlom, istaknu neki vaan dogaaj u njegovom ivotu, nain kako je umro i da li je i ako je osveta za to uinjena i to se unosi na spomenik. Interesantno je da je krvna osveta bila u opreci sa teoretskim i moralnim shvatanjem bosanske crkve, ali da to nije pravilo prepreku da se osveta i odrava i vidno obiljeava. Krvna osveta je uvijek javna i odnosi se na odluku, nain na koji se ta odluka donosi, uvijek dozvoljava da se o tome obavijesti onaj na koga se ta odluka odnosi,. Ona nikada ne zastarjeva. Prema obiajnom pravu osveta se moe vriti bilo kad i u bilo koje vreijeme, a sasvim je nebitno kada se zbio dogaaj koji je povod osvete. Porodica je jedina ovlatena da odlui da li e se izvriti krvna osveta ili e se porodica na odreeni nain tog prava odrei, jer prema bosanskom obiajnom prvu ubistvo se smtra iskljuivo privanim pravnim deliktom za koji ne postoji javna kazna. Ni okolina ne opravdava ubicu, niti ga itit i oekuje da porodica ubijenog postupi na uobiajen nain. Kako je optuba za ubistvo, kao i sama osveta uvijek javna, u sluaju da optuba nije osnovana, time je nanijeta teka uvreda koja pored ostalog trai i javno izvinjenje. Kako krvna osveta po bosanskom obiajnom pravu u naelu ne izdvaja poinioca, nego ga ini odgovornim zajedno sa porodicom i porodica je izloena osveti. Pored sve teine koju ovakva odgovornost sa sobom nosi, takvo proirenje odgovornosti ukazuje i na znaaj i ulogu porodice u svakodnevnom ponaanju svojih lanova. Kada porodica izgubi kontrolu mogunost kontrole, kada se pojedinac tako ponaa da tim svojim ponaanjem bezrazlono stvara nesagledive posljedice za sav svoj rod, razumljivo su nastojanja samih njegovih najbliih da se od takvih postupaka na pogodan nain ograde. Prvi pokuaj odlunog suprotstavljanja krvnoj osveti vezan je za vladavinu bana Stjepana II, a sadran je u ugovoru zakljuenom s Dubrovnikom 1332. godin. Dvije su znaajne odredbe ovog ugovora: prvo da se povreda i ubistvo koje se dogodilo izmeu Bosanca i dubrovana izdvajaju od drugih graanskopravnih potraivanja i u iskljuivoj su nadlenosti banova suda, i drugo, za takva djela predviena je novana kazna koja se plaa banu. Ova odredba nesumnjivo pokazuje nastojanje da se za dubrovake podanike u Bosni iskljui primjena domaeg obiajnog prava. Poto je osveta pravo i uobiajena reakcija porodice, samo je porodica ovlatena da se tog svog prav a i odrekne i to je uvijek ugovor s ubicom i njegovom porodicom do ijeg zakljuenja moe doi tek nakon to su ustanovljene bitne okolnosti pod kojima je ubistvo izvreno i kada se tano zna ko je izvrilac. MEUNARODNI PRAVNI ODNOSI

Ureivali su se u srednjem vijeku raznim ugovorima, meu kojima je nastariji ugovor Kulina bana od 29.08.1189. godine kojim ban garantira Dubrovniku slobodu trgovanja po Bosni, ne traei za to nikakvu odtetu. Takoer, povelja bana Stjepana Kotromania od 23.10. 1332. godine vana je jer se u njoj opirnije razlae postupak u mjeovitim bosansko-dubrovakim parnicama.

DIPLOMATSKA SLUBA Diplomatska sluba u srednjovjekovnoj Bosni je jedan od vidova u kojem se manifestovala organizacija drave. Spoljnopolitiki poslovi u srednjovjekovnoj Bosni bili su koncentrisani na vladarevu dvoru. Dvor je bio ona ustanova gdje su se vodili diplomatski pregovori i zakljuivali ugovori i gdje se obavljao sav tehniki posao jedne diplomatske radnje. Dvor u politikom smislu sainjavaju vladar, koji u pitanjima spoljne politike ima odluujuu rije, zatim lanovi ue vladareve porodice, odabrana vlastela i nosioci glavnih dvorskih zvanja. Sva ova lica sainjavaju vladarev dvor ui savjet koji se sastaje povremeno, prema potrebi. Iako ovo tijelo nije imalo pravo odluivanja nego samo savjetovanja, ono je ipak vrilo znatan uticaj na vladareve odluke. Funkciju poslanika u pitanjima graninih i drugih lokalnih sporova vre u poetku lokalna vlastela kao opunomoenici vladara. Nakon XIV st. diplomatija bosanske drave se uslonjava, kralj ne ide na pregovore, nego alje izaslanike i to predstavnike krupne vlastele, kao to je bio sluaj da pripadnik krupne vlastele iji posjedi granie sa nekom susjednom zemljom i pregovara tj. zastupa dvor pred tom zemljom (sluaj kada Kosae pregovaraju sa Dubrovakom Republikom ili Vuki Pribisav pregovara tj. pokuava dobiti zatitu kod Mletaka i Dubrovake Republike od napada Turaka, Nikola Testa opunomonik bosanski u diplomatskoj slubi.) Od etrdesetih godina XIV vijeka, diplomatsku slubu u spoljnopolitikom saobraaju vre za to odreeni poslanici (posli, poklisari), ija funkcija vremenom postaje sve stabilnijom. Od ovog vremena uobiajene su u Bosni pismene poruke nosilaca vlasti koje se putem poslanika upuuju stranim vladama, bez obzira nanjihovu konkretnu sadrinu, ove poruke po svojoj kompoziciji obiljeavaju postepen napredak politike kulture kao jednog od vidova kulturnog razvitka uopte. Kasnije, u krupnim politikim pitanjima, sluba poslanika povjerava se nosiocima vanijih dvorskih zvanja kao to su bilo logofet, protovestijar i dvorski knez, ali i pojedinim uglednim velmoama, katkad i strancima. Od kraja XIV vijeka sluba poslanika postaje stalnijom, i mogli bismo rei, strunijom, otada moemo pratiti pojedine linosti u njihovom pslanikom djelovanju dui niz godina, pa i nekoliko decenija. I na bosanskom dvoru, kao i drugdje, bile su uobiajene forme diplomatske kurtoazije koje su naroito dolazile do izraaja u razliitim sveanim zgodama, kada su strane vlade bilo pismeno, bilo putem sveanih poslanstava, izraavale svoja estitanja i lijepe elje bosanskom vladaru. U ovakvim prilikama svravali su se i vani politiki poslovi. Svoje stupanje na prijestolje vladari su saoptavali stranim vladama zvaninom notifikacijom koja je ponekad sadravala i elju da se produe prijateljski odnosi kakvi su bili za prethodnog vladara. U oblike diplomatske kurtoazije spadao je i obiaj uzajamnog darivanja, a darovi su esto bili prikriven ili otvoren vid podmiivanja. Jedan broj linosti na bosanskom dovru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno ukljuen u razliite pregovore, te openito u odreivanje i voenje vanjskih poslova. Poseban uticaj na te poslove imao je vlastelinski sabor koji je u mnogim pitanjima vanjske politike donosio konane odluke. Raspravu o spoljnopolitikim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj, ali i pojedini velikai, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Kralj se morao konsultirati sa Saborom, i on je samo nastupao u okvirima odluka doneenih na Saboru. Crkva Bosanska tj. njeni pripadnici u diplomatiji bili su u svojstvu posrednika ili svjedokoka, nisu direktno uestvovali kao pregovarai. SUD ZA RATNE KRIVICE Da su i za sporove koji bi nastajali usljed ratnih zbivanja u srednjovjekovnoj Bosni postojale stanovite norme, vidi se najbolje iz listine kralja Tvrtka II, kojom on, 24. srpnja 1405. godine, sklapa mir s Dubrovnikom nakon zavrenog rata, u kome je i Dubrovnik sudjelovao. Tu kralj zajedno s hercegom odreuje da se Dubrovanima ima platiti sve predratne trabine, a sva ubistva, rane i zla poinjene za vrijeme rata imaju se s obje strane pratati. Stanak ovom sudu odreen je u Konavlima ili u Trebinju ili u Popovu, kako to odredi knez Vukac Hrani. Sve to ovi suci osude da je krivo oteto moralo se vratiti ili platiti, a odluke suda su stanovite i ne moe ih niko potvoriti. O BATINSKOM SISTEMU I SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI Na formiranje vrsta srednjovjekovne zemljine svojine u Bosni usticao je hijerarhijski raspored drutva i teorija o podijeljenoj svojini. Kombinovanjem princima podijeljene svojine stvorene su dvije vrste zemljine svojine: nezavisna vlasteoska batina koja je nad sobom imala samo kralja i zavisna, seljaka batina, koja je bila dio nezavisne batine. Nezavisna batina je pripadala vlasteli, crkvi i manastirima i nije bila optereena ni radon ni bilo kakvim porezima.

Zavisna batina plaala je porez i bila je optereena i radom u korist gospodara zemlje, njenog direktnog vlasnika. Zavisnu batinu u svojstvu svojine uivanja imali su ljudi, kako su ih nazivali u Bosni, a kasnije ih nazivaju vlah to oznaava nomada, stoara, a kasnije e to biti kmet, kmetii, koji naziv e se najdue zadrati u Bosni. Bosanski seljaci su vezani za zemlju i vlastelin ih je mogao prodati, pokoloniti, zajedno sa zemljom, a oni koji su pobjegli mogli su biti prisiljeni da se vrate. Vlastelin je bio nositelj politike vlasti, tako je on istupao i kao vlasnik zemlje, gospodar koji je imao sve atribute vlasti, vrio je jurisdikciju na toj teritoriji, tj. sva vlast nad zemljom i nad ljudima koji su vezani za tu zemlju slivala se u jedinstvenu vlast posjednika vlastelina. Vlast nad zemljom, sjedinjavala se sa vlau nad radom kmeta i sa vlau nad njegovom linosti. IMOVINSKO PRAVO u Bosni imali su i mukarci i ene, punoljetni i maloljetni, kua, plemena, crkva i drava. POLOAJ ENE u srednjovjekovnoj Bosni nije bio lo i one su mogle da budu subjektom imovinskih prava. Uglavnom one su mogle da posjeduju pokretnu imovinu, koja je mogla biti od vrlo velike vrijednosti, a to vidiomo iz primjera kad knez Hrvoje da bi mogao da ode u Budim posuuje od svoje ene Jelene 6000 dukata. Pored toga, ene su mogle da budu vlasnice i nepokretnog imanja. PLEMENITO ILI PLEMENITA BATINA oznaava nepokretno dobro koje pripada pelmenu. Izvjesni su krajevi bili plemensko vlasnitvo koji su kasnije razdijeljeni meu njegove lanove. PLEMENTINU su inila nepokretna dobra i kmetovi, a davani su u potpuno vlasnitvo za sva vremena, a gubila su se samo u sluaju velikih greaka, veleizdaje. Plementina odgovara pojmu slobodne svojine, nasljednom dobru. Pored tog pojma susree se i pojam BATINA, koja u Bosni ima znaenje nasljednog dobra i vrlo esto se spominje u bosanskim poveljama i nadgrobnim spomenicima. U batinu su spadale nepokretnice i ljudi koji su bili vezani za zmelju. Samo u poetku bila je razlika izmeu Batine i plementine, a ogledala se u tome to se plementinom nazivalo zejdniko dobro plemenika, i oznavalo se vlasteosko imanje, dok se batinom oznaavala svojina pojedinaca ili kua. I Batinu i Plementinu dobijala je bosanska vlastela od vladara za usluge koje je njemu inila. VLADAJUA KLASA Vladajua klasa u Bosni bila je grupisana po plemenima, bratstvima i kuama, a nabrajaju se plemii, tepije, vojvode, kaznaci, upani i knezovi. Vlastelu su inili potomci starih vladalakih ili upanskih kua, a istovremeno to su bili najvii dravni inovnici koji su bili povezani sa vladarom branim vezama i sainjavali su vii stale. Plemstvo se sticalo u Bosni dobijanjem vlasteoskog dobra od vladara, a prema veliini i vrijednosti posjeda pravile su se razlike plemstva na bogatije (vlastelu) i siromanije (vlastelii). Dodjeljivanje batine vrilo se u naroito sveanoj formi, predajom povelje koja je imala kraljev peat, a sve u prisustvu bosanske valstele, dvorskih inovnika, pisara dijaka i rodbine. Ovako dobijena batina ostala bi u potpunosti u vlasnitvu vlastelina i njegovih potomaka, sve dok ne bi uinili kakav prestup prema vladaru, tj. oduzimala se samo u sluaju nevjere ili veleizdaje. Pored vlasteoskih u Bosni je bilo i seljakih batina koje su bile nasljedne. Tu su batinu seljaci dobijali od vlastele i nisu smjeli njom slobodno raspolagati. Nije ih gospodar mogao bez razloga otjerati sa zemlje, a tereti i dabine koje su morali davati vlastelinu nisu bili tano odreeni, nego su od strane valstelina proizvoljno odreivani, u emu se najvie ogleda kmetska zavisnost. Kmet nije mogao nigdje da trai zatitu od samovolje svoga vlastelina. KNEZ Odnos gradskih naselja i javne vlasti u prvoj polovini XV vijeka dobija odreenije oblik. Na elu gradova nalazio se sada KNEZ, predstavnik vladara, odnosno od vladara postaljeni lokalni organ vlasti. On ima istu funkciju i u gradovima na posjedima krupnih feudalaca. Knezovi se javljaju uz rudnike i trgove i to kako u naseljima organizovanim prema saskom uzoru, tako i u onima gdje se ovaj oblik gradske uprave ne moe ustanoviti. Na poloaju kneza nalaze se podjednako i Dubrovani i domai ljudi. To su uvijek istaknute lokalne linosti, po zanimanju iskljuivo trgovci. Domai ljudi su ovaj poloaj zauzimali zahvaljujui svom poslovnom uspjehu, a ne vlasteoskom porijeklu. Ustanova gradskog kneza nije bila doivotna ni nasljedna. Nakon odreenog vremenskog perioda knezovi se smjenjuje. Knez je bio predstavnik sredine u kojoj je ivio i djelovao, to ukazuje na elemente samouprave u bosanskim gradskim naseljima. Knez obavlja svoje poslove samostalno, a u onim mjestima gdje je gradska uprava bila organizovana prema saskom uzoru u zajednici s vijeem purgara. Jedna od njegovih glavnih dunosti bilo je uee na suenju u razliitim parnicama. U veini sluajeva radilo se o naplati nepodmirenih dugova. Uporedo sa funkcijom sudije, knez vri dokazni postupak, a javlja se i kao izvrni organ koji zatvara i vee dubrovane. Pred njim su se klapali trgovaki ugovori i u sluaju potrebe izdavao je izvjesne pismene potvrde. Knez je tako obavljao po potrebi razne upravne i sudske poslove. KASTELANI U bosanskim gradskim naseljima koja imaju utvrenja javljaju se kastelani ve pred kraj XIV vijeka. Pominju se u Olovu u tvravi Turici, u Lavi, Klobuku, Vrataru, Biogradu. Imali su prevashodno vojnu funkciju i bili su zapovjednici vojnih posada u tvravama. Na poloaj kastelana postavljani su sitni feudalci, a sam njihov poloaj omoguavao im je da se koriste silom pa i da zloupotrebe isti.

GRADSKA NASELJA U OKVIRIMA FEUDALNE DRAVE Pored sopstvenog suda sastavljenog od graana, Sasi su imali i sopstveno gradsko ureenje, koje su donijeli sa sobom iz domovine. Prema dubrovakim izvorima, purgari su sainjavali gradsko vijee, koje je sa knezom i vojvodom upravljalo svim gradskim poslovima. Mjesta u kojima se pominju purgari imali su ureenje naslijeeno od Sasa. Tako se u Srebrenici i u Fojnici ve u drugoj polovini XIV vijeka mogu ustanoviti elementi gradske samouprave. U drugoj polovini XV vijeka uz kneza i vojvodu, gradsko vijee sastavljeno od 12 purgara upravljalo je svim poslovima i raspravljalo sudske sporove, a po svemu sudei sistem uprave naslijeen od Sasa, pored rudarskih, proirio se na ostala razvijena mjesta. Treba napomenuti da se u saskom zakonu, koji je preuzeo i Sulejman velianstveni, pominje i rudarska skuptina, oznaena kao SABOR. Ovlatenja ove rudarske skuptine bila su dvojaka: imenovanje veine osoblja rudnika i presuivanje u sporovima izmeu onih koji su eksploatisali rudnik. Krivci za neki prestup bili su takoer pozivani pred skuptinu, a izgleda da je svaki rudarski spor mogao da bude skuptini podnijet na rjeavanje. Purgari su uz kneza upravljali gradskim poslovima i sudjelovali su u rjeavanju sudskih sporova. Oni su poput ostalih organa vlasti imali svoje pristave koji su izvravali njihova razliita nareenja, hapsili, vrili zaplijenu dobara itd. Gradska poslove u Drijevima sudije su obavljale na otvorenom prostoru ispred crkve, kako je to u poetku bilo i u ostalim primorskim gradovima, a u gradskim poslovima poinju da uestvuju i predstavnici katolike crkve koji zakljuuju kredite, kao i neki druge poslove koje su ranije obavljali samo kraljevi pristavi, tako da franjevaki samostani postaju vjerovna mjesta i vode poslove koji spadaju u djelokrug notara. Svi gradovi nisu imali isto unutranje ureenje. Ono je zavisilo od stepena privrednog i drutvenog razvoja. U poznatim rudnicima i ostalim istaknutim mjestima, pored organa vlasti koji predstavljaju vladara ili feudalca, postoji i gradsko vijee koje je sastavljeno od graana (purgara), te ovakvim ueem graana u upravnim i sudskim poslovima, pojedini gradovi srednjovjekovne Bosne zadobili su izvjesne elemente samouprave, a ona se ogledala u tome to knez nije poticao sa strane ve je obavezno najuglednija lokalna linost. Sa osamostaljivanjem gradova i razvojem njihove samouprave usko je povezano i pitanje da li su imali svoje statute. Srebrenica je imala poseban rudarski zakon ve u prvoj polovini XV vijeka, koji su Turci preuzeli. Turski kanun za Srebrenicu izriito kae da je to zakon koji je proglasio vojvoda Kova, jer je Srebrenica u to vrijeme bila u posjedu Kovaevia. Taj zakon za Srebrenicu sadravao je i rudarske odredbe, ali i one koje se odnose na grad. CARINE Od svih organa vlasti najranije se pominju carinici, jer su carine usko vezane za trgovinu i njen razvoj. Pojava carinika u gradskim naseljima bila je uslovljena i time to nije bilo graninih carina, ve je ova naplaivana na prvom trgu gdje se roba prodavala. U ulozi carinika prvo se javljaju Dubrovani, ve za vrijeme Stjepana II. Bosanski vladari su rado davali dubrovanima carine pod zakup, to je inae esta i uobiajena pojava u srednjem vijeku. Time se vladar oslobaao organizacije carinske slube, a odreena svota novca u vidu zakupnine bila mu je uvijek zagarantirana od zakupca carine. Naplaivanje carine bilo je sastavni dio prava i obaveze carinika (dubrovana), kao zakupca trga, pa tako oni obavljaju i dunost carinskih slubenika. Dubrovani su bili zakupci carina u raznim jestima, trgovima i rudnicima i u raznim razdobljima sve do pada bosanske drave. Poznate carine koje su dubrovani priznavali bile su Ledenice kod Brgata, Konavli, Konjic, Olovo, Ustikolina, Srebrenica, Deevica kod Fojnice. Pred kraj Tvrtkove vladavine, pored dubrovana, pominju se i kraljevi carinici iskljuivo domai ljudi u slubi vladara neka vrsta kraljevih inovnika. Carinik je po hijerarhiji stajao iza upana, a ispod globara. Pojava kraljevih carinika veoma je znaajna jer ukazuje da se jedan dio carinske slube u bosanskim privrednim centrima mogao organizovati u domaoj reiji. PRAVNI POLOAJ KOLONIJA U drugoj polovini XIV vijeka ima vijesti o dubrovakim kolonijama u Bosni i o stalnim konzulima u vanijim mjestima, kao to su Srebrenica i Drijeva. Zapaa se da sve poslove koji bi spadali u kompetenciju generalnog konzula dubrovaka vlada u datom momentu povjerava raznim lanovima kolonije, ili kad se radilo o nekom kruponom poslu vlada je slala naroite ambasadore da ta pitanja reguliu, te se zato smatra da Dubrovani u Bosni nisu nikada postavljali konzula koji je imao funkciju generalnog konzula. Ustvari radilo se o specijalnim konzulima koji su birani ad hoc za svaki pojedini sudski spor i sudili su s dva suca na nain koji je dubrovaka vlada odredila zvaninim propisima. Izmeu ostalog, po ovim propisima knez i Malo vijee koje je za to ovlateno od Velikog vijea, bira za konzula najprikladniju linost iz redova plemstva. Samo u sluaju ako u datom mjstu nije bilo vlastele, naugledniji graanin dubrovake kolonije mogao je postati konzul. I sudije su birane iz redova vlastele, jedino ako nije bilo vlastelina, za sudiju se mogao uzeti dostojni graanin. Isto tako, konzul, sudija, tuitelji i tueni nisu morali biti svi iz istog mjesta u kome se vodi sudski proces, ve i iz neke okolne kolonije. Izvjetaj o radu suda i presude donesene u Bosni slali su se po kuririma i glasnicima u Dubrovnik, a zatim su zapisivani u knjige po nalogu Malog vijea. IVOT U DUBROVAKIM KOLONIJAMA

Dubrovake kolonije uvijek ostaju vrsto povezne sa svojom metropolom, koja stalno kontrolie odvijanje njihovog trgovanja i njihovog cjelokupnog ivota u rudnicima i trgovima srednjovjekone Bosne. U sluaju kada je nanesena neka neprijatnost dubrovanima koji ive u Bosni, vlada odmah intervenie pismima ili putem poslanika kod bosanskih vlasti. Dubrovaka vlada posebno vodi rauna da imovina dubrovana koji su umrli u Bosni ne propadne nezatiena, te odreuje uvare njihovih posmrtnih dobara da svu ovu imovinu po mogunosti pretvore u novac i otpreme u Dubrovnik. Dubrovaka vlada je neprekidno odravala pismenu vezu naroito s trgovcima veih i vanijih dubrovakih kolonija u Bosni, a u ovoj prepisci tretiraju se raznovrsni problemi, najvie pitanja u vezi s carinama, porezom, i dozvolama za kretanja dubrovana u Bosni. Unutar kolonije dubrovani su ivjeli na svoj nain i time umnogome davali naim rudnicima i trgovima posebno ivopisno obiljeje. Ispovijedaju vjeru i vre vjerske obrede po svojim navikama. Podiu svoje kue u Visokom i Fojnici, to je dokaz da su ovdje njihove kolonije bile jae i ustaljenije od kolonija u ostalim mjestima srednjovjekovne Bosne. PRAVNI I DRUTVENI POLOAJ TRGOVACA Od druge polovine XIV vijeka mogue je govorit konkretnije o formiranju domaeg trgovakog elementa, a u prvoj polovini XV vijeka on postaje odreeni inilac u bosanskoj privredi. Domai ivalj postaje trgovaki aktivan uglavnom na trgovima istone Bosne, naroito u Prai, Foi i Goradu, a donekle i u Viegradu i Boru. Zato se vie trgovalo u dijelovima istone Bosne, a manje u centralim i zapadnim dijelovima, razloge treba traiti u tome to se u centralnoj Bosni zbog bogastva rudnika, formirala jaka dubrovaka kolonija, iji su lanovi u svojim rukama drali niti cjelokupne trgovine, te na taj nain onemoguavali domaem ivlju da doe do izraaja. Treba istai da djelatnost domaeg elementa nije iskljuivo ograniena na jedan odreen trg ili rudnik niti ima karakter trampe vikova vlastitih proizvoda za strane preraevine. Naprotiv, domai ljudi poduzimaju samostalno razne trgovake akcije u vlastitoj reiji, te odlaze u Dubrovnik i donose na trite pojedine artikle, dostavljaju i druge sirovine ili se bave uvozom raniz preraevina. Prema tome domai trgovci su ne samo prodavci svojih proizvoda ve i posrednici u trgovini, a bave se i novanim poslovima, to je inae svojstveno trgovcima srednjeg vijeka. a za mnoge domae trgovce moe se ustanoviti da su bili pismeni. Formiranje domaih trgovaca doprinosi daljem unapreenju robno-novane privrede irazaranje postojeih feudalnih odnosa. Oni se javljaju kao znaajan politiki faktor koji bi u isto vrijeme bio nosilac antifeudalnih tendencija i oslonac centralne vlasti. PRAVNI POLOAJ NAEG ROBLJA U SREDNJEM VIJEKU Poslovanje s robljem tj. prodavanje, zamjena, oslobaanje itd., nije se obavljalo pred dubrovakim sudom, nego u dubrovakom notarijatu. Notarijat u kome su se sklapali svi poslovni ugovori, ne samo o roblju, nego i o kuama, zemljitima, zaduivanju, stupanju u zanat, mirazu itd., nije sud, nije gradska curia sa knezom na elu, nego je od suda odvojena institucija. Sve to se vidi iz dokumenata koje izdaje notarijat koji poinje sa formulom koja naznauje da dokazna snaga tog dokumenta poiva na svjedocima, dok svi dokumenti koje izdaje sud poinju sa formulom koja oznaava da se radi o jednoj odluci najvieg gradskog foruma suda. Svaki notarski dokument mora biti potpisan od jednog sudije, a sudija je u tom sluaju samo svjedok, a ne sudija. Svi notari dubrovaki su ujedno pisari suda, obavljaju dakle dvostruki posao. Svo poslovanje sa robljem spada u poslove notara i oni nemaju sa sudom nikakve direktne veze. Kad se prodaje rob, npr. kad se uzima na zapisnik njegova izjava da je rob, to se ne radi na sudu, nego u notarijatu. Dubrovaki notarski koncept jasno pokazuje kako se poslovalo sa naim robljem. Najvea vanost se polagala na formalni dokaz vlasnikog prava nad robom, tj. morao je vlasnik roba imati carta servitutis koja je bila od iste vanosti kao sam rob. Ako je robovlasnik izgubio kartu servitutis, izgubio je svoga roba, jer ona vrijedi isto toliko kolikio i sam rob. Radi toga, u poslovanja sa robljem mjesto izraza prodao je svoga roba esto se kae samo dao ili prodao je sva vlasnika prava koja proistiu iz posjeda. Rob je bio u punom smislu samo res, samo jedna stvar, sa kojom je vlasnik mogao raspolagati po miloj volji. Takva karta servitutis morala je odgovarati izvjesnim pripisima, da bi na sudovima mogla sluiti kao dokazno sredstvo koje se ne moe oboriti nikakvim iskazom svjedoka. Ona je morala imati potpis dotinog zakletog gospodarskog notara i njegov stalni znak ovjere, te je morala imati i potpis jednog gradskog sudije, bez ijeg supotpisa dokument nije pravomoan. U poslovanju sa robljem prisustvo samog roba nije bilo potrebno ako je robovlasnik imao ve staru kartu servitutis, a u sluaju da robovlasnik nije imao kartu sa sobom je morao povesti roba da on lino potvredi da je njegov rob. SABOR Staleka skuptina vlastele, koja se u izvorima najee spominje pod imenom stanak sve zemlje Bosne (ali, takoer i zbor, sva Bosna, sav rusag bosanski), davala je izriitu saglasnost na sve vanije odluke vladara, kojima se u svakom trenutku mogla suprotstaviti i zaustaviti njihovo izvrenje. Sabor nije imao stalno mjesto zasjedanja, a ne zna se ni vrijeme njegovog saziva. Pretpostavka je da je to bilo u proljee u maju mjesecu i u jesen. U radu Sabora uestvovala je povlatena klasa vlastelinska klasa (krupna i sitna vlastela), supruga kralja. Krupna vlastela je uestvovala u radu sabora, a pripadnici te vlastele bili su visoko vojno rangirani vojvode, a takoer se spominje sitna vlastela ili vlastelii i smatra se da su oni ustvari bili podrka krupnoj vlasteli. Saziv Sabora vrili su emisari, ljudi zadueni da alju obavjetenja vlasteli u cijeloj Bosni, a nekada je i kralj pismeno obavjetavao o tome. Crkva Bosanska nije uestvovala u Saboru, a niti rimokatolika, ni pravoslavna crkva nisu uestvovale u radu Sabora.

Sabor je bio vrlo jako tijelo u Bosni i imao je vie moi do bosanskog vladara. Svi vladari u Bosni krunisani su Crkvom Bosanskom saborom, jedini koji je krunisan katolikom crkvom je Kralj Tomaevi, a njegov otac, iako krunisam Crkvom Bosanskom, bio je progonitelj pripadnika Crkve Bosanske 40-ih i 50-ih godine XV stoljea (1459. godine), a progonom Crkve Bosnske poinje i rasapad Bosne. Sabor je donosio odluke, tj. pravio okvire politike bosanskom vladaru. Morala se konsultirati sva Bosna, pa tek je onda kralj donosio svoje odluke. BOSANSKI DVOR Predstavnici bosanskog dvora bili su knez, proto??, pristav od dvora, i lanovi ue porodice kralja (i vlastela). Vladar je uvijek konsultirao dvor kada bi donosio odluke, ali dvor nije ravnopravan sa kraljem, nego je on imao savjetodavnu funkciju. Vlastela u Bosni se nazivala knezovima, bez obzira da li se radilo o velikoj ili maloj vlasteli, odnosno o velmoama ili njihovim vazalima. Izmeu sebe, vlastela se esto nazivala titulama upana, vojvoda i velikih vojvoda, a ove su titule izraavale samo drutveni i politiki rang njihovog nosioca, a ne neku posebnu funkciju. Cjelokupna je vlastela vukla svoju ekonomsku i politiku mo iz svog vlastelinstva, tj. zemljinog posjeda na kojem su radile razliite kategorije seljaka kao podlonika. Ono to bi vladar darovao vie nije mogao povratiti, jer je i izdajnik u ratu odgovarao glavom svojom ili blagom, a ostalim lanovima njegove porodice batina se nije mogla dirati, a sam vladar nije mogao suditi vlasteli za izdaju ili nevjeru, nego su to inili vlastelinski kolegiji, sastavljeni od same vlastele i predstavnika Crkve bosanske, koja je u odnosima vladara i vlastele, u pravilu, drala se strane vlastele. Vlasteoska povelja, kojom kralj, a u poetku ban, daje posjede na koritenje, sve to regulira poveljom i nije ih mogao sam razvlastiti, nego je to morao raditi u dogovoru, odnosno kada se odlui na Saboru, osim kada je u pitanju smrtna kazna (u sluaju veleizdaje) kada je kralj sam odluivao. Vlastela je na svojim posjedima imala najira imunitetska prava u odnosu na seljake kao naseljenike svog feuda, i u ta prava vlastele nisu se mogli mjeati vladarevi slubenici (vladalci ili asnici). Politika mo vlastele izraavala se posebno kroz njeno obavezno svjedoenje pri izdavanju vladarskih povelja, a obino se najstariji vlastelin upisivao na povelju kao svjedok u vlastito ime i u ime svoje bratije, to je znailo cijelog vlastelinskog roda. Jedan broj linosti na bosanskom dovru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno ukljuen u razliite pregovore, te openito u odreivanje i voenje vanjskih poslova. Poseban uticaj na te poslove imao je vlastelinski sabor koji je u mnogim pitanjima vanjske politike donosio konane odluke. Raspravu o spoljnopolitikim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj, ali i pojedini velikai, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Kralj se morao konsultirati sa Saborom, i on je samo nastupao u okvirima odluka doneenih na Saboru. U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo opih pravnih normi u vidu zakona pa su zato pravni poloaj seljaka i oblici ivljenja na bosanskom selu malo poznati. Izvjesno je da su veinu seljatva inili feudalno zavisni zemljoradnici, koji se u poveljama i drugim ispravama spominju kao kmeti ili kmetii. Manji broj seljatva su inili feudalno zavisni stoari, koji se u svim bosanskim i dubrovakim ispravama nazivaju vlasima. U Bosni je bilo i slobodnih seljaka koje dubrovaki izvori u XV stoljeu spominju kao homo liber ili homo sui iuris. Bosanske povelje spominju takoer slobodne i poluzavisne seljake pod nazivom polovnici ili tretjanici. U XIV st. 60 godina, vidljivo je da je Bosna ve tada postojala relativno ureena drava sa vladarskom kancelarijom, to obino predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne dravne organizacije, sa slubenicima estnicima, vjerovatno predstavnicima banove vlasti po upama koji su bili odgovorni za bezbjednost na svome podruju. Od Kulinova vremena Bosna poinje, uz sve pritiske monika sa strane, da ivi zasebnim politikim ivotom i s vremenom se u Bosni raao bosanski patriotizam. Preovladavajui ui pokrajinski intresi privlae svu panju bosanskih vladara i njihove vlastele, a Dobri Bonjani postaju ideal podanika. Nakon 1180. godine Bosna se javlja kao ve izgraena i vrsta drava, koja se u diplomatskim spisima razliito naziva: vojvodstvo (ducatus), regija (terra, districtus), banovina (banatus), te na kraju kraljevstvo (regnum). U spisima se susree i naziv bosanski rusag, to je vjerovatno iskrivljeni oblik maarske rijei orszag, u znaenju zemlja, drava ili nacija. Pored politike stabilnosti, za ime Kulina bana i njegovu vladavinu Bosnom, vezuje se i znaajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgovakim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugovora (povelje) o trgovini, koji je ban Kulin zakljuio sa dubrovakom opinom 29.08.1189. godine, moe se zakljuiti da je to u vrijeme u Bosni ve postojala odreena feudalna struktura vlasti i da se Kulin ponaao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar i vlasnik cjelokupnog dravnog teritorija. Osim toga, ovo je i prva poznata bosanska povelja pisana narodnim jezikom i irilicom. Postoje 2 vrste povelja koje se izdaju i to: - povelje koje alje kralj vlasteli - povelje koje kralj alje van drave stranim vladama koje su se doticale slobode trgovanja i prolaska kroz Bosnu itd. Povelje su se sastavljale na dvoru u kraljevoj kancelariji, kojom upravlja glavni logopet, a koji je stavljao svoj potpis na povelju. SASTAV DVORA dvorski knez dvorska eljad dvorski peharnik

veliki vratar platin bosanskog kraljevstva vicekancelar

Nakon XIV st. diplomatija bosanske drave se uslonjava, kralj ne ide na pregovore, nego alje izaslanike i to predstavnike krupne vlastele, kao to je bio sluaj da pripadnik krupne vlastele iji posjedi granie sa nekom susjednom zemljom i pregovara tj. zastupa dvor pred tom zemljom (sluaj kada Kosae pregovaraju sa Dubrovakom Republikom ili Vuki Pribisav pregovara tj. pokuava dobiti zatitu kod Mletaka i Dubrovake Republike od napada Turaka, Nikola Testa opunomonik bosanski u dimplomatskoj slubi.) DVOR Uporedo sa razvojem gradskih naselja, neka od njih postaju i sjedita bosanskih vladara. Vladarski dvor bio je smjeten u Podvisokom, Kreevu, Sutjesci, Bobovcu, Deevici, Jajcu i Neretvi, a neka se od ovih mjesta u izvorima izriito pominju kao stolna mjesta i to Bobovac, Sutjeska i Jajce, kao i Visoko. Uz vladara su se nalazili ua vladareva porodica, odabrana vlastela, pojedini dvorski i dravni funkcioneri nosioci glavnih dvorskih zvanja, dvorski pristavi i dijak, razne osobe zvanjem vezane za dvor, kao i pojedine slube. Kraljev dvor je bio centar iz koga se upravljalo dravom. Meutim, ljudi iz njegove okoline ili kraljevi organi vlasti uzimaju uea u upravnim i nekim sudskim poslovima samoga grada. esto se javljaju razni kraljevi slubenici officiales, lica koja su uivala puno vladarevo povjerenje. igosanje srebra, pri emu se uzimao porez na njegovu proizvodnju, a ujedno andzirao i njegov opticaj, vre takoer kraljevi slubenici i izgleda da je ovaj posao bio iskljuivo njima povjeren. Oni takoer nadziru i izvoz srebra sa pojedinih rudnika i provjeravaju da li je na njemu utisnut ig, znak bez koga se srebno nije smjelo izvoziti. Neigosano srebro oduzimali su kao krijumareno. Oficijali ima i jedno ire znaenje, njime se ponekad oznaava i carinik. PRISTAV Sudski slubenik koji je vrio funkciju lica javne vjere. Pristav se naroito esto javlja u odnosima Bosne i Dubrovnika, ne samo u poveljama i ugovorima meudravnog karaktera, nego i inae. U poveljama se oznaava kao pristav od dvora ili pristav dvorski. Djelatnost kraljevog pristava u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne bila je raznovrsna, kao to su prisustvo prilikom sklapanja kreditnih poslova.

VLASTELA Vlastela je sve vie prihvatala vjersko uenje bosanske crkve, dok je crkva istovremeno ulazila u svjetovne poslove vlastele. Udruena sa Crkvom bosanskom i branei je od nasrtaja rimske crkve i ugarsko-hrvatske drave, vlastela je time istovremeno titila svoje feudalne zemljoposjednike interese. Uvjet opstanka i crkve i vlastele bila je samostalna bosanska drava i samo u tim okvirima mogla se odrati Crkva bosanska, a bosanska vlastela odravati svoju odluujuu politiku rije. U tom smislu, staleki organizirana vlastela, kao politiki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijeu o njima, imale su presudnu ulogu u etnikom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bonjana ili Bonjaka) i uvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizlazila je i svijest o znaaju vlastite teritorije za njihovo ouvanje. Takva su osjeanja leala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bonjakog etniciteta. DIPLOMATIJA Diplomatska sluba u sred. Bosni je jedan od vidova u kojem se manifestirala organizacija drave. U poetku diplomatske odnose su obavljali izravno bosanski vladari.Od 40-ih godina XIV vijeka diplomatsku slubu u spoljnopol. saobraaju vre za to odreeni poslanici posli, poklisari, ija funkcija vremenom postaje sve stabilnijom. Oni predstavljaju vladara kao nosioca dravne vlasti i nastupaju u njegovo ime. Predstavljali su se pismenim vladarevim punomoima u kojima je bilo ovlatenje da vode pregovore u njegovo ime. Spoljnopolitiki poslovi u srednj. Bosni bili su koncentrisani na vladarevom dvoru. Dvor je bio ona ustanova gdje su se vodili diplomatski pregovori i zakljuivali ugovori i gdje se obavljao sav tehniki posao jedne diplomatske radnje. Dvor u politikom smislu sainjavaju vladar, koji u pitanjima spoljne politike ima odluujuu rije -SABOR-, zatim lanovi ue vladareve porodice, odabrana vlastela i nosioci glavnih dvorskih zvanja. Sva ova lica sainjavaju vladarev dvor ui savjet koji se sastaje povremeno, prema potrebi. Iako ovo tijelo nije imalo pravo oduivanja nego samo savjetovanja, ono je ipak vrilo znatan uticaj na vladareve odluke. I na bosanskom dvoru bile su uobiajene forme diplomatske kurtoazije koje su naroito dolazile do izraaja u sveanih zgodama, kada su strane vlade, bilo pismeno, bilo putem sveanih poslanstava, izraavale svoja estitanja i lijepe elje bosanskom vladaru.

U ovakvim prilikama zavravali su se i vani politiki poslovi. Svoje stupanje na prijestolje vladari su saoptavali stranim vladama zvaninom notifikacijom koja je ponekad sadravala i elju da se produe prijateljski odnosi. U oblikike dipl. kurtoazije spadao je i obiaj uzajamnog darivanja. Darovi koji su se slali u Bosnu, naroito velmoama, imali su esto prikriven ili otvoren vid podmiivanja. Funkciju poslanika u pitanjima graninih i drugih lokalnih sporova vre u poetku lokalna vlastela kao opunomoenici vladara. Kasnije, u krupnijim politikim pitanjima, sluba poslanika povjerava se nosiocima vanijih dvorskih zvanja kao to su bili logofet, protovestijar i dvorski knez, ali i pojedinim uglednim vlemoama, katkad i strancima. Od kraja XIV st. funkcija poslanika postaje stabilnijom, te sve ee se susreemo s licima kojima se vie puta i dui niz godina povjeravaju diplomatski zadaci. Meu najistaknutijim i najvanijim diplomatskim predstavnikom Bosne spominje se Nikola Testa, koji je pred pritiskom turaka vodio pregovore na raznim stranama nastojei da zainteresira strane vlade za sudbinu Bosne i da nae saveznike za borbu protiv Turaka. HASAN KAFIJA PRUAK Idal pravde, moi i drave Hasan Kafija Pruak roen je 1544. godine u Pruu, a umro je 1615 ili 1616. godine. kolovao se u Isanbulu. Bio je postavljen za kadiju u Pruu, a kasnije i Sremu. Dodjeljen mu je od sultana kadiluk kao doivotna mirovina. Napisao je 17 dijela iz razliitih oblasti: logike, filozofije, politike, prava, dogmatike i sl. Znaajniji spisi su mu Kafijin kompedijum iz logike, Metod uvoenja u jurisprudenciju, Temelji mudrosti o ureenju svijeta, Rajske bae o naelima vjerovanja iz nauke o kelamu, Istraivanje iz stilistike, Niz uenjaka do posljednjeg vjerovjesnika, Svjetlo istinske spoznaje o temeljima islamske vjere. Najznaajnija linost u nauno-knjievnom i intelektualnom ivotu bosanskih muslimana posljednjih decenija XVI i XVII stoljea bio je Hasan Kafi Pruak. Rasprava Temelji mudrosti o ureenju svijeta izazivala veliki intres zapadnoevropske orijentalistike. Prvi prijevod ove rasprave u Francuskoj pojavio se 1824. godine, a zatim se prevodi i na turski, maarski, njemaki, a na naem jeziku se pojavljuje 1919. godine. Pruak se obrazovao i formirao svoj pogled na svijet i svoj nain miljenja na izvorima i uzorima orijentalno-islamskog kulturnog kruga, on je u njegovim okvirima i stvarao. Njegova se argumentacija deducira iz specifinosti islamsko-politikog miljenja i iz njega izvedene vizije idealne islamske drave. Pruakova politika misao nije ograniena samo islamskom tradicijom vidi se na njegovom pozivanju na naslijea ne samo islamskog i ne islamskog Orijenta, nego i starih Grka, Egipana, on se poziva na niz predislamskih mudraca, perzijskih dravnika, na Aleksandra Makedonskog i sl. Mo drave i politika etika I kod Pruaka se pod moi drave podrazumijeva mo personaliziranog suvereniteta, a to poimanje proizlazi iz koncepcijskih odreenja islamske drave, jer ona poiva na jedinstvu duhovnog i svjetovnog svijeta olienog u apsolutnoj moi monocentriranog, ut zto i personaliziranog suverenitata, tj. vrhovni vladar i gospodar svekolikog postojanja i zbivanja je Bog, a njegova vlast preko poslanika dolazi do halife, odnosno do imama koji je zatitnik vjere i izvritelj boanskog zakona, pa prema tome on je nosilac dravnog suvereniteta. Motiv utemeljenja moi drave kod Pruaka inspiran je neposrednim uvidom u pojavne izraze krize osmanskog drutva, te opadanja sjaja i moi osmanske drave. Mngi su miljenja da je Hasan Kaifja Pruak jedan od prvih, ako ne i prvi, od uenjaka Osmanskog carstva koji je uoio poetak njegova propadanja i unutranjeg raspada u vrijeme kada je ono jo uvijek bilo up unom ugledu svoje moi u Evropi, a to sve iznosi u svom djelu Temelji mudrosti o ureenju svijeta gdje prepoznaje i otkriva spoljanje i unutarnje uzroke opadanja moi drave, pogotovo one koji se iskazuju na tlu BiH. Pruakova misao, iako utemeljena u Boijoj egzistenciji, ona ipak ostavlja mogunost autonomije u ureivanju svjetovnog svijeta ivota, i islamska misao ne samo da implicitno doputa ve i insistira na ideji samoodgovornosti ljudskog ina. Za sva rjeenja Pruak se poziva na razum i pridrava se motiva razuma kao vrhunske vrijednosti i to je motiv koji stoji u pozadini njegove vizije rekonstrukcije dravne moi. Izmeu dogmatizma i misticizma, te izmeu racionalizma i povijesnosti, redovno se opredjeljuje za racionalni postupak spoznaje i za posmatranje ovjeka kao drutveno-historijsko bie. Naslanjase na stavove islama koji doputaju razumsko miljenje i na misao iz Kur'ana da jedan narod nee izai na dobro ako sam sebi ne pomogne autonomija i sloboda naroda da urede svoj ivot. Ideja pravde i dobre vladavine Temeljna ideja Pruakove politike etike jeste ideja pravde. Samo drava koja poiva na etiko-politikoj ideji pravde jeste mona drava, a ovakav stav deducira iz univerzalnog znaenja pravde u islamu kako je ono dato u Kur'anu. Dakle, pravda je prvi temelj racionalnog ureenja drave, njene moi i njenog trajanja, te Pruak trai vie rada u dravi. Osmansko carstvo propada zato to u svojim temeljima naputa ideju pravde.

Pojam pravde za Pruaka je prije svega sklad, harmonija socijalnih stalea, striktna podjela rada. to se tie vrste i broja stalea Pruak se poziva na drevne uenjake i mudrace starih, a oni razvrstavaju ljude na 4 stalea: stale za ma, stale za pero, stale za poljoprivredu, stale za zanatstvo i trgovinu, a upravu nad svim dadoe vladaru i on ne vidi svrhu socijalne egzistencije ljudi izvan ova etiri socijalna stalea. Stale odreen za ma sainjavaju vladari, carevi, njihovi namjesnici i ostali vojnici i njihova je dunost nadzor nad svim staleima, zatita pravednosti i voenje dobre politike prema uputama uenjaka i mudraca, voditi borbe i bitke radi odbrane od neprijatelja.. Stale odreen za pero ine uenjaci, mudraci i ostali poteni dobri i slavi koji nisu sposobni za vojsku nego za molitvu i njegova je dunost da se izvravaju Boije naredbe i zabrane. Stalee za poljoprivredu sainjavaju zemljoradnici poznti u nae vrijeme pod imenom raja i beraja, a dunost mu je proizvoditi ivotne namirnice koje su uvjet za opstanak i podmirivanje potreba svih stalea. A 4 stale sainjavaju zanatlije i trgovci, a njihova dunost je da se zalau na svemu onome to je neophodno iz podruja zanatske i trgovake djelatnsoti, kao i na onome ime se ljudi koriste. Pruak smatra da ako postoji harmonija meu ovim slojevima, onda ima i pravde pravda je zadovoljena. Zalae se za strogu podjelu u slojevima. Po njemu je pojam pravde, utemeljen na striktnoj podjeli rada i iz nje izvedenoj stalekoj strukturi drutva, noen motivima reda, ini temeljni stub njegovog pojma dravne moi. Etiki profil vladara Pruakova slika idealnog vladara ne iscrpljuje se u ideji pravednog vladara. Svoju idealno monu islamsku dravu Pruak ne temelji ni na tiraniji, ni na politici sile ili bilo kakve strahovlade. U upravljanju dravom on se ne oslanja na tradicionalne nosioce politike, nego na umne, obrazovane i sposobne ljude koji treba da budu prvi oslonac mudre vladavine. Osim pravednosti, dobrote i razumnosti, u idealnu sliku vladara ulazi i njegov smisao za kompentanciju, to se iskazuje u tome da vladar svaki posao povjerava onom ko je za njega struan. Njegov idealni vladar je u stvari prosvjeeni teokrat. Prema tome, prvi, nosei stub idealne islamske drave jeste vladar koji svoju mo izvodi iz ideala pravedne i dobre politike i osobnih vrlina koje su primjerene takvoj politikoj etici. Vojna sila i ureenje drave Pored ideala pravde i mudrosti u njegov koncept mone drave ulazi odgovarajua slika vojne sile. Tako se u ovom trokutu: pravedni vladar, mo razuma i sila vojske utmeljuje mona islamska drava. Pruak e formulirati nekoliko krajnje konkretnih operativnih uputa radi obnove vojne moi otomanske drave. Prvo pravilo govori da vladar mora neposredno sotvariti uvid u vojnu sposobnost vojske; drugo: budui da oruana sila otomanske carevine zaostaje u odnosu na tehnika unapreenja zapadnoevropskog oruja, ukazuje na neophodnost modernizacije i tehnikog praenja inovacija na podruju naoruanja; tree upustvo obnova vojne sposobnosti osmanske drave, u kojoj Pruak naznaava neophodnost da vladari i vojskovoe bodre na borbu svoju vojsku, razlikuje dezerterstvo od taktiog povlaenja i mudre strpljivosti. Junatvo i hrabrost ovdje su uzdignuti na rang najviih vrijednosti koju cijene prijatelji i neprijatelji, vladar ne sudjeluje neposredno u bitkama, upuuje vladara na nemilosrdan odnos prema poraenim vladarima, poglavarima; etvrto i dalje tematizira problem vojske i vojne sile, ali u aspektu neposrednih pretpostavki i preduslova za njenu pobjednike pohode, al i posljedice u sluaju njenog poraza. Kao to odbija konstituciju drave na naelima sile, despotije, prava jaeg i sl., tako Pruak odbija mitologiju rata kao najvie vrijednosti i posljedje svrhe dravne egzistencije. Mirotvorstvo je logiki zakljuak njegove etike politike oslonjene na islamsku i predislamsku tradiciju. Mir kao vrhunsku vrijednost, Pruak e, prema tome, ovdje argumentirati i utemeljiti pozivajui na autoritete te tradicije. Socijalna kritika u formi biografskog rukopisa MUHAMED NERKESI Muhamed Nerkesi je roen oko 11584.g. u Sarajevu. kolovao se u Istambulu i bavio nastavnikom djelatnou i sudskom praksom, bio kadija u Hercegovini, Banja Luci, Novom Pazaru, Bitoli,...Nakon to je 1634.g. imenovan za dravnog hroniara, naredne godine je poginuo padom s konja u okolini Gebze u 53/4 godini ivota. Bio je jedan od najveih stilista u cjelokupnoj osmansko-turskoj knjievnosti, a u duhovnom stvaralatvu BiH zauzima vrijedno mjesto po biografskom anru, kao posebnom literarnom anru. Potpisivao se kao Nergisi, to mu je porodino prezime. Najpoznatiji biografski rukopis mu je Savren opis ivota pravednog vezira o bosanskom veziru i budimskom namjesniku Bonjaku Murtezi-pai Novoeherliji koji je umro

1636.g., a djelo je napisao 1629.g. u vrijeme kada je bio kadija u Banja Luci. Bavio se jo kaligrafijom, epigrafikom i komentrarisanjem i prepisivanjem djela drugih autora. Dva bitna elementa iskazana u formi biografskog anra kod Nerkesija su moralni ideali i kritika drutvene stvarnosti. Njegova kritika je u osnovi funkcionalna i ne trai revolucioniranje ve perfektuiranje aksiomatski pojmljenih institucija i vrijednosti osmanskog drutvenog i dravnog poretka. Temeljne vrijednosti njegovog svjetonazora su odreene islamom. ivot po sebi kao najvia vrijednost i razum kao vrhunsko dostignue ljudske egzistencije, unutar islamskog miljenja, predstavljau dva najvea dara boija, a kao implicitna konsekvenca ovih temeljnih, apsolutnih vrijednosti, u njegov aksioloki poredak ulaze, prije svega, mir, blagostanje, spokoj i srea ljudi i preko tih termina on opisuje unutranje odnose u Bosni. Sa tog aksiolokog stanovita, Nerekesi e implicitno odslikati zbilju antivrijednosti koja iznutra podriva osmansku dravu u cjelini i, posebno, u Bosni. U te antivrijednosti spadaju nepravda, nasilje, pokvarenost, nevaljalstvo svake vrste koje signalizitaju moralno-obiajno propadanje temelja osmanske vladavine. Ideja reda je u bliskoj vezi sa idejom socijalne pravde, idejom koja je temelj mone i stabilne vladavine. Moralni haos u percepciji Nerkesija, ali i drugih Bonjaka, zahvata elitne strukture osmanske moi. Kao razorna socijalna bolest, korupcija je izvor svih izopaenja, arite nepravde i nesree i sveopte moralne pokvarenosti, pa e rei da nema jaek ...katapulta zla i nasilja za ruenje temelja vjere i drave od korupcije. Korupcija je vezana za socijalnu mobilnost i socijalne promocije, jer harmonino i stabilno drutvo poiva na strogoj podijeljenosti ljudi na razliite socijalne slojeve (Podsjeti se: Stalei kod H.K.Pruaka i njegove socijalne imobilizacije), i situiranost ljudi u zatvorene drutvene slojeve je tako nepomina da onemoguava prelaz iz jednog u drugi sloj, dakle, imobilizira socijalnu pokretljivost i do kraja reducira anse izvanredne socijalne promocije, a sve to se bazira na nunoj podjeli rada koja odgovara feudalnom drutvu teokratskog karaktera. Sve ono to destruira tako ovrslu socijalnu stratifikaciju je i u Nerkesijevom iskustvu, kao i Pruakovom, proizvodi socijalni haos, nasilje i moralnu pokvarenost, a time iznutra potkopava mo drave. Meu prvim faktorima destrukcije spada upravo korupcija koja ima razorne konsekvencije. Korupcijom se, s jedne strane, naputa oprobano, tradicijom potvreno iskustvo drutvenog poretka stroge podjele ljudi na socijalne slojeve, u emu se vidi temelj socijalnog mira, harmonije, stabilnosti, tj. socijalne pravde. S druge strane, s fenomenom korupcije se otvaraju mogunosti vertikalne socijalne mobilizacije prelaz iz jednog u drugi sloj, a ne samo socijalne mobilnosti po vertikali unutar ovog ili onog socijalnog statusa. Kod Nerkesija postoji mogunost vertikalne promocije u formi prelaza iz jednog u drugi sloj, ali ne na politici korupcije nego na naelu line sposobnosti. Tako on uvodi princip sposobnosti u definiranju socijalnog poloaja, koji je i u funkciji vertikalne interslojne mobilnosti. Svoju temeljnu kritiku misao prema korupciji izvodi iz socijalne misli islamske ortodoksije, pri emu istie da nema hadisa koji ne osuuje obiaj davanja i primanja mita. Pravednost je osnovna pretpostavka sticanja i ouvanja vlasti, ali istovremeno i njeno ogranienje. Kod njega, takoer, nema mjesta razdvajanju vjere i drave, politike i islama, svjetovnog i svetog, javnog i privatnog. Pored kritike korupcije, on svoju kritiku otricu prema zbilji osmanskog drutva iskazuje i identifikacijom tog raskoraka i sukoba izmeu opteg dobra i privatnog interesa: ovaj drugi ugroava i same temelje osmanske vladavine, pa u tom smislu pie: ...rijedak je onaj koji iz due i srca voli cara, i koji je iskreno dobronamjeran i dobroinitelj. Zbog toga to skoro svako smatra svoje line interese preim od opih, to nije bilo ljudi koji su vodili brigu o popravljanju tvrdih islamskih gradova.. Trea temeljna kritika misao kod Nerkesija je ukazivanje na ignorantski odnos vlastodraca prema siromanima, to je suprotno islamskim moralnim imperativima. U sve tri dimenzije njegove kritike: u kritici fenomena korupcije, kritici prakse preferiranja line koristi u odnosu na ope dobro, i kritici zapostavljanja interesa siromane raje, Nerkesi u pozadini uva i dri temeljne ideale svog islamskog svjetonazora. Na osnovu svog aksiomatskog sistema, odnosa prema antivrijednostima itd., on daje biografske podatke, opis ivota i djela Murtezi-pae u gotovo idealnom obliku. Za njega je on idealan vladar, uzor i primjer drugim pokolenjima, poboan je, uen, skroman, on je paradigmatina linost, naklonjen je siromanima, vlada potovanjem, on je objektivacija ideala vojnika, hrabar i odvaan u rukovanju orujem, on je heroj pravde. Nerkesi je uveo u duhovnu bonjaku produkciju i formu pisma kao

Nerkesi pie: Nasilje je postaviti ratnika na poloaj uenjaka, ili raju, koja je vina obradi zemlje, uvesti u vojniki red. Zato je jasno da nije potrebno da se daje mito za sticanje poloaja za koji je neko sposoban.

drevnu literarnu formu iskaza (Platonova i Senekina pisma kao paradigmatini izraz intelektualnih potencija pisama kao literarnog anra). Kritika vjerske intolerancije MUHAMED HEVAIJA USKUFIJA O alhamijado knjievnosti Pojava alhamijado knjievnosti i pismenosti na bosanskim prostorima izuzetno je znaajna u kulturno-knjievno-historijskom smislu, kao svjedoanstvo ustrajnog napora da se artikuliranjem autentinih duhova stanja i knjievnih ideja-neodvojivih od supstance i ritma vlastita jezika-prevladava inojeziko posrednitvo jer se do tada bosanski duh izraavao kroz strane jezike i pismo perzijski, turski i arapski. Posredovan orijentalnom civilizacijom i njenim okvirima taj duh se probio na bosanskom jeziku u obliku alhamijado knjiievnosti, i to na bosanskom jeziku ali na arapskom pismu modificiranom fonolokom sistemu tog jezika, a kasnije na latininom i irilinom pismu. Alhamijado knjievnost je nazvana po panjolskom izgovoru aljamiadoalhamijado, ustvari, iskrivljena arapska rije al.agamija, to znai nearapski, strani. Njome se dolazi do spoznaje i vrijednosti i vanosti jezika u kulturnom i uopte drutvenom konstituiranju svijesti o sebi, o svom nacionalnom biu i identitetu. Smatra se da su tri pjesme Jusufa Muhamedova prvi alhamijado tekstovi nikli na domaem tlu. Dvije od njih su pritube u kojima se pjesnik ali na kadiju (erijatskog suca) i njegovog zamjenika. Alhamijado knjievnost e biti prva, mada presudna forma egzistencije bosanskog duha preko koje e se i sa te strane otvoriti historijski proces samoosvjetavanja bosanskog naroda i njegove emancipacije ispod osmanske vladavine. Preovladavajui sadraji alhamijado pjesnitva su: moralno didaktiki, izreeni kroz islamski pogled na ovjeka, ali sa jasnim zvucima domae tradicije; kritiki, kojima se izraavao bunt prema osmanskoj vlasti i njenim nosiocima u Bosni, a zbog ega su mnogi Bonjaci bili kanjavani; sadraji o bratstvu i slozi svih ljudi bez obzira na vjeru i zakon, u kojima se poziva na toleranciju i konvergenciju; ljubavni sadraji; poboni, u kojima se iznose i razrauju oslamske dogme, pozivi na borbu protiv neprijatelja za ouvanje i odbranu vjere; rodoljubivi; prosvjetno-prosvjetiteljski i opti drutveni sadraji. Kritika sadrina ove knjievnosti, kao i ona u kojoj su sauvane ideje etike bratstva i motivi bosanskog patriotizma su presudne za HSiPMBiH. Kritika tu nije mogla biti data u razvijenom obliku kao u raznim politikim traktatima, pa se ona nalazi rekonstruktivnom metodom i imanentnom analizom kroz izdvajanje motivacijsko-tematskih sklopova alhamijado knjievnosti kroz XVII i XVIII stoljee. Kroz ovu knjievnost, bosanski duh zbacuje sa sebe totalnu i obezliavajuu utopljenost u apstraktni duh panosmanizma, a islamski svjetonazor kome on do kraja pripada jest legitimacijska osnova radikalne kritike osmanske drave, jest dakle, i historijska granica koja e odrediti dosege razvoja samosvijesti bosanskog duha i koja e determinirati empirijsko-historijske domete njegove zbiljske emancipacije, a unutar toga e se i deavati kritika. Muhamed Hevaija Uskufija je roen 1601.g. u selu Dobrinji kod Donje Tuzle i potie iz plemike porodice. Zna se da je bio iv 1651.g., odgojen je u carskom saraju, a glavno djelo mu je bonjako-turski rjenik Potur-ehidi (1631.g.). Ideja tolerancije nastala je u kontekstu hrianske civilizacije, unutar zapadnjakog katolicizma, i odnosi se na snoljivost izmeu konfesionalnih identifikacija kao privatnog svjetonazora graanskih individua. U drugaijem historijskom kontekstu ona e se istovremeno pojaviti i na bosanskom tlu, a za njenog rodonaelnika se smatra Muhamed Hevaija Uskufija, i to unutar religijskog pluralizma u kome ne postoji ideja sekularizma i u kome se ne razlikuje privatno i javno. Ona je konsekvenca islamskog prosvjetiteljstva tj. sutine samog islama, odnosno, Kurna i hadisa. Tu svoju ideju tolerancije Uskufija formulira u pjesmi Poziv na vjeru na srpskom jeziku i jednoj molitvi Bogu. Dvije bitne komponente te ideje su istovjetnost porijekla ljudskog roda i sintetiki-etiki pojam bratstva. Trei pozitivni element se ne odnosi samo na vjeru Istoka nego i na vjeru Zapada, jer istinska vjerska tolerancija proizilazi iz respekta autentine vjere osloboene od svake svjetovne izopaenosti, pa se i moe rei da je ono ...po emu se ova pjesma (Jedna molitva Bogu) izdvaja jest vjerska tolerancija, tj. tenja i enja pjesnika za pravom vjerom, za istinskim vjerovanjem. etvrti bitni element je poziv na razum, jer razum poziva na meuvjersku toleranciju,

razum po sebi kritiki odbacuje vjersku intoleranciju i sveopte zlo koje ona implicira. Bratstvo je etiki imperativ ljudske egzistencije. Pozitivnost ideje tolerancije ine etiri elementa: misao o istovrsnom porijeklu ljudskog roda, ista i istinska vjera, imerativ razuma i sintetika etika bratstva, a na njihovim osnovama Uskufija e vriti radikalnu kritiku prakse vjerske intolerancije koja se manifestuje u razliitim oblicima, koji e biti predmet kritike. U Bosni on ne identificira njene socijalne i personalne aktere, pa ostaje na optim, apstraktnim identifikacijama , a kritika je proeta apelima za jedinstvom, slogom, snoljivou, prijateljstvom, ljubavlju, jednakou i bratstvom svih ljudi nezavisno od njihove vjerske identifikacije. Njegova ideja tolerancije je utemeljena u teolokoj metafizici, izvedena je iz same religije, tj. iz samog monoteistikog islama, i nju ne izvodi iz bonjake samosvijesti, iza ideje tolerancije kod Uskufije ne stoji direktno formulirana svijest o etnikom bonjakom supstratu, niti je ona, otuda, i zamiljena kao ideja koja je u funkciji njegova uobliavanja ili monolitiziranja. No, iz injenice da tu ideju izvodi iz religijske metafizike a ne, u eksplicitnom smislu, iz neposredne, empirijske zbilje bosanskog drutva toga doba, nikako ne znai da Uskufija nije dospio do izvjesnih elemenata bonjake samosvijesti, ve naprotiv, ona se manifestira u rjeniku Potur-ehid, gdje izraava svijest o etnikoj zasebnosti Bonjaka u odnosu na etnike osmanlije.

FEVZI MOSTARAC Islamski misticizam i etika asketizma Fevzi Mostarac roen je u Blagaju kod Mostara, vjerovatno izmeu 1670. i 1677. godine. kolovao se u Blagaju i Mostaru, a kasnije i u Istanbulu. U mevlevijskoj tekiji u Mostaru, kao njen ejh, drao je predavanja iz mistikog djela Mesnevi kojeg je napisao Delaluddin Rumi, iranski pjesnik i mislilac, osniva dervikog reda mevlevija. Uestvovao je u bici pod Banja Lukom 1737. godine. Umro je u Mostaru 1747. godine. Napisao je Bulbulistan i 20 pjesama na turskom jeziku. Cjelokupni Fevzijev svjetonazor proistie iz njegova islamskog misticizma, to je razumljivo to se, na prvom mjestu, u interpretaciji Fevzijevog miljenja, moraju dati osnovni elementi njegova islamsko-mistinog shvatanja islama. Dvije su temeljne misli vjere srca u Fevzijevu islamskom misticizmu. Prva je da je duh jedina istinska stvarnost i da ovjeku pripada da ivi duhovnim ivotom kao jednom realnou, a druga, da je ljudski poziv sadran u tenji ka sjedinjenju s Bogom. Asketizam i fatalizam Asketizam kao konzekvenca ontologizacije duha i fatalizam kao mistina prednost Bogu jesu kljuni elementi Fevzijine etike svjetovnog ivota. Etika asketizma posreduje osobni ivot u svim njegovim sadrajima i aspektima. Ako je duh nadmatrijalni bitak, onda odricanje od svegaprividnog materijalnog, postaje osnovna etika maksima ovozemaljskog ivota. Askeza se kod Fevzija odnosi i na materijalna dobra i na unutarnji svijet nagona i strasti. Opa averzija prema ovozemaljskom ivotu rezultira, prirodno, i askezom u odnosu na fascinacije vanjskim sjajem materijalnih blagodeti. Put mistinom sjedinjenju s Bogom ukljuuje apsolutno osloboenje od nagona, udnji, strasti, elja ovozemaljskog ivota. Ne samo logikom asketizma nego i svojom kritikom antivrijednosti mentaliteta bogatih i kritikom vlasti on e se, zapravo, u izvjesnom smislu, bar u Bulbulistanu, distancirati od apriornog doktrinarnog sancionisanja obiajnosti, metnaliteta i interesa bogatih slojeva drutva. Preavi put od radosnog hedonizma, pa do rigoroznog asketizma, Fevzi e doi do ideje fatalizma kao medija savladavanja materijalnosti ivota i ulnosti ljudske prirode. Fatalizam je formula unutar koje Fevzi rjeava egzistentne probleme materijalnog ivota, prije svega ptianje elementarnih prirodnih pretpostavki pukog tjelesnog opstanka da prst sudbine priskrbi sredstva materijalnog opstanka. Misterij znanja Poput drugih obrazovanih Bonjaka i Fevzi na tron najviih vrijednosti istie, znanje, obrazovanost, opu uenost. Pod znanjem on e u stvari podrazumijevati mudrost mistinog sjedinjenja s Bogom i savladavanje zamki i iskuenja materijalnog svijeta i ulnost ljudske prirode, ali u tom znanju on zna i granice ono nikada ne moe iscrpiti znanje Apsolutnog, niti se moe dosei ono znanje to ga posjeduje Transcedentno. Znanje samo po sebi ne garantuje mistino sjedinjenje s Bogom. Njegov smisao i djelotvorna mo dolaze do izraaja tek ako je to znanje jedne posebne karakterne strukture linosti. Kritika antivrijednosti

Uskufija pie: Treba posluati pamet..., pa slijediti etiku bratstva izmeu ljudi, a ona je najvii izraz ideje tolerancije.samo bezumnost ljudska producira intoleranciju i njena djela: zlo, meusobno ubijanje, neprijateljstvo, i sl. On pie: Dosta se je zla inilo/Paski klalo i svinjilo/I bez uma jo kinjilo/Hodite nam vi na viru.

U njegovom tekstu mogu se prepoznati i neke vrijednosti to ulaze u sferu socijelne etike. Fevzijeva slika osmanskog drutva identificira, uglavnom, diferenciranost socijalne zbilje po liniji boagti-siromani, vlastodrcipodanici i uenjaci i neznalice. Kritikim uvidima u stvarnost ovih podjela i meusobnih veza, Mostarac e izraditi i svoju socijalnu etiku i dat e svojevrsni socioloki uvid u mnogobrojne manifestacije unutarnje krize osmanskog drutva tog doba, koja se najbolje pojavno izraava na relacijima dva socijalna sloja sloja bogatih i veinske grupacije sirmanih. Na toj relaciji dolazi do duboke, duhovno-moralne, a time i do religijske krize samih osnova osmanskog drutva. Ulazei u savojevrsnu psihologiju metnaliteta bogatih Fevzi Mostarac e identificirati crte bogatake antietike. Bogataki mentalitet, zanosi se, prije svega, prividima i prolaznim vrijednostima materijalnog bogatstva. U trivijalne crte bogatakog ethosa spada i kod Fevzija crta krtosti, ona posreduje svu njhovu obiajnost. Nasuprot svijeta bogatih stoji svijet sirmanih sa svojom osebujnom etikom askeze. Fevzi Mostarac ne gleda na osukudicu kao mazohistiki uitak: on, naprotiv, zna za traumatine tegobe ivota u oskudici. On e kompenzirati tegobu sirmatva etikom samoperfecionizma, odnosno etikom mistina samosavravanja na putu ka snjedinjenju s Bogom. Prema tome, oskudica je nala svoje psiholoko olakanje u duhovnu savrenstu i mistinu fatalizmu koji zna da je strpljivo podnoenje bijede i siromatva ve unarpijed, u Boijoj odluci rijeeno. Etika altruizma Na tron najvie vrijednosti izdignut e vrlinu dareljivosti: ona je islamsko-moralna obaveza svijeta bogatih. Moralno dobro je samo ono dobro koje se ini radi njega samog, a u islamskim kategorijama izraeno, samo ono djelo koje se ini radi Boga. Pored te iste motivacije oiene od spoljanjosti svake strasti u etiku dareljivosti ulazi i jedan poseban momenat anonimitet djela ina altruizma, za kojeg e Fevzi rei da deducira iz istog odnosa prema Bogu. Etika interpersonalnog svijeta kod Fevzija ukljuuje u sebe razmatranja i vrijednosti niza drugih moralnih vrlina u koje spadaju, strpljivost, blagost karaktera, hrabrost, a pogotovo iskrenost, i njezin negativni korelat licemjerje, u ii je Fevzijeve etikoreligijske refleksije. Politika: kritika vlasti i alternacija Fevzi propovijeda distancu od vlasti, to je jedan od bitnih elemenata islamsko-mistine ivotne mudrosti. Takav Fevzijev stav proizilazi iz dubokih uvida u unutranji bit vlasti, ali i iz neposrednih uvida u izopaenja socijalnog i dravnog ivota njegova doba. Smatrao je da mudraci, islamski mistici, pametni, obrazovani i ueni ljudi znaju daj e u distanci spram vlasti sutina njegova spasonovnog ivotnog stava i sauvati autonomiju vlastitog ivota u askezi i ljubavi prema Bogu mogue je samo politikom pasivnou i udaljenou od centra politike moi. ak i u okolnostima egzistencijalne ugroenosti, mudrac ne mijenja svoj konteplativni stav prema vlasti. Fevzijeva teorija distance spram vlasti jeste da je detronizira u njenoj potajnoj ambiciji da se kao apsolutna mo stavi izvan i iznad Boije moi. Izopaavajua priroda vlasti i ideja detronizacije vlasti s njena sakramentnog ranga dvije su temeljen ideje Fevzijeva pogleda na svijet politike i na njeno sredite: despotsku vlast.

MUSTAFA PRUAK Teorija rata, etika milosra i toksikomanija

Mustafa Pruak rodio se krajem 17. ili poetkom 18. stoljea u Pruscu gdje je zavrio i medresu. Nastavlja obrazovanje u Kairu, gdje je zavrio Skender-painu medresu ili je diplomirao na Al-Azhar univerzitetu. Nakon dobijanja diplome, iz koje se vidi da mu je ua spcijalnost hadis i da je izuavao hanefijsku pravnu kolu, filologiju, apologetiku i filozofiju, vraa se u Prusac gdje radi kao profesor, a kasnije i kao prusaki i livanjski muftija. Njegova djela su: Blagovijest borcima, Rasprava pobonog o posjeivanju grobova, Rasprava o kafi, duhanu i piima, Traktat o samilosti isaaljenju spram ivih stvorenja, Rasprava o postu est dana evala, Rasprava o prednosti skupne molitve, Ar-radi li al-murtada, komentar na djelo Uputstvo za onoga ko eli da bude na pravom putu. Mustafa Pruak tematski se ne bavi velikim. globalnim pitanjima svjetsko povijesnog opstanka osmanske drave. Njegov je angaman vezan za moralno-vjersku krizu vremena u kojem pie, a reducira se na aktivitet prosvjeivanja i moralno-vjerskog povratka ka izvornom islamu. Izdvajaju se tri tematska kruga unutar njegovog djela, a rije je o njegovoj koncepciji rata i etike ratovanja, zatim, problemima socijalne etike altruizma i odnosu spram toksikomanje. Etika i rat Mustafa Pruak u djelu Blagovjest borcima koje je vie teoretsko djelo o ratnim vjetinama, sredstvima i ciljevima borbe i gdje je on izloio i svestrano obradio naela svetog rata i erijatsko-pravne propise kojih se muslimani moraju pridravati u ratu.

Bitne su dvije Pruakove etike ideje s jedne strane islamska etika rata koja podrazumijeva da muslimani ne smiju mrcvariti poginulog ili poraenog neprijatelja, da ratnici budu humani i prema neprijatelju i da se pokazuje plemenitost; a s druge strane kada je rije o aksiolokom odnosu izmeu mira i rata, stoji na stanovitu koje je zastupao i Hasan Kafija Pruak, i zastupa askiologiju mirotvorstva. Zastupa miljenje da ovjeanstvo treba da tei za mirom i miroljubivim rjeavanjem meusobnih problema. Mustafa Pruak smatra se sljedbenikom Hasana Kjafije Pruaka, iako se on ne bavi globalnim pitanjima, nego se bavi socijalnim temama. Mustafa Pruak pokazuje svetu borbu svestrano, ali ne s namjerom da kritikuje postojee stanje i da ukae na nedostatke i slabosti armije, kako je to inio Kafija, nego da ukae kako treba voditi borbu i da na taj nain pomogne domovini. Mustafa Pruak izlae idealnu islamsku koncepciju ratne vjetine, koja ukljuuje i uvid u njene etike ideale, bez kritikog otklona spram zbilje osmanko vojno-politike moi. Etika milosra Etika milosra Mustafe Pruaka razlikuje 3 vrste samilosti. Boija samilost odnosi se na sve bivstvujue. U kontekstu socijalnog svijeta izlae etiku samilosti ljudi jednih prema drugima. S obzirom na sveobuhvatnost Boije milosti, izlae i etiku saosjeanja spram ivih stvorenja i prirode uope. tim osjeanjima samilosti, ispomaganja i drueljubisvosti i da ih odvrati od sebinosti i zuluma. Pokuaj da svojom Risalom pozove ljude ka plemen Mustafa Pruak e odbaciti stanovite da se Boija milost odnosi samo na muslimane, ali e se sa kritikog stajalita rei da se njegova etika milosra obraa uglavnom muslimanskoj sredini. U uzdizanju Pruakove koncepcije etike na rang najviih vrijednosti posreduju dva motiva. Etika milosra, s jedne strane, imeprativna kao Bogu ugodna i metafizikom nagradom kompenzirano djelo. S druge strane, etika milosra ulazi posredstvom Boije volje u sr ljudskog bitka, proizilazi iz same prirode ljudske egzistencije. Etika milosra je, dakle, posredovana i logikom imanencije i pozivom transcendencije. Etika milosra ulazi u samu karakternu konstituciju istinskog ljudstva, ona prema tome u Pruakovoj interpretaciji podrazumijeva da milostivost i samilost prema ljudima i drugih stvorenjima bude tako interiorizirana da postane konstitutivna odrednica ljudskog karaktera. Ona jeste etika humane socijalizacije ljudi i njihove zajednice i to tako to ulazi u samu bit ljudskog bia te nije mu nita strano ili sluajno, jednokratno ili utilitarno. Oslanjajui se na Kur'an, hadis i druge islamske autoritete Pruak e izloiti idruge apsekte etike milosra kao to su posebna psihika i socijalna stanja kad se imperativno aplicira etika milosra bolest, starost, iznemoglost. Kako je etika milosra konstitutivna komponenta islamskog humanizma i ini sadrinu islamske socijalne etike, i kod Pruaka ona je do kraja posredovana Boijom egzistencijom, odnosno Boijom objavom, ali proizilazi iz stanja ljudstva kojeg karakterizira ivotna upuenost ovjeka na ovjeka. Etika milosra na socijalnom planu kod Pruaka iskazuje se kroz pratanje, ljubaznost, praktinu pomo, meusobno savjetovanje, bezinteresnu korist drugome, borbu za druge vlastitim imetkom i ugledom. Islam, toksikomanija i politika drave Fenomen toksikomanije postao je svejtsko-planetarni fenomen i kao takav probio je sve tradicionalne granice zasebnih kultura i civilizacija. Koncepctualni principi pravnog suenja Prvi opi princip od kojeg Mustafa Pruak polazi u svojoj raspravi o kafi, duhanu i piu, i na osnovu kojeg e donijeti svoj sud jeste zastajanje, zaustavljanje. Ovdje se misli na potrebu da se zastane i razmisli prije nego to se donose sud o jednom pitanju. Zastupa i jedan drugi princip suenja princip da je u svim stvarima doputenost, tj. da su stvari u osnovi doputene sve dok se ne dokae da su zabranjene, pa e oslanjajui se na ovakve principe suenja o stvarima i pojava u pravnom smislu odobriti uivanje kafe, tj. sa islamskog stanovita doputeno je muslimanima zato to u prirodi kafe ne postoji nita to bi u skladu s principima dozvoljenosti navelo da se ona zabrani: kafa ne opija, nije ogavna, nije rasipnitvo, nije neprijatna, nije igra, podstie rasploenje, podstie na rad. Duhan kao porok Mustafa Pruak pozivajui se na vie autoriete izlae 17 argumenata protiv upotrebe duhana i kae da duhan omamljuje, ogavan je, neprijatan, nepristojan, duhan mui druge. Upotreba duhana je rasipnitvo, ne koristi ni kao hrana, ni kao ljek, teti organizmu. Osobe koje pue duhan uvode novotarije, a novotarije su zablude. Pruak izrie i jedan sasvim moderan zahtjev : zabrana puenja duhana na javnim mjestima, smatra da drava u skladu sa erijatom treba apsolutno zabraniti proizvodnju, prodaju i javnu upotrebu duhana. Opojna pia: islamski rigorizam i politika inhibije

Znajaajan dio svoje rasprave Mustafa Pruak posveuje i fenomenu opojnih pria, to ustvari i ini sutinski predmet moderne nauke o toksikomaniji. Ni o ovom pitanju nije bilo jednoduja i kontroverzija se svodila na dvije opcije i to u pogledu pitanja koja vrsta pia mora doi pod reim zabrane po islamskom pravu. Jedni su zastupali da sva pia koja imaju opojnu mo, makar i najmanjoj mjeri, moraju biti zabranjena, a drugi smatrali su da se postojea zabran odnosi samo na proizvodnju i uivanje vina. Mustafa Pruak zastupa miljenje apsolutne zabrene svih pia koja imaju opojnu mo i to izaziva tromost. U tom smislu zabranjena je upotreba bunike, haia, opijuma i vina

FRA FILIP LASTRI POLITIKA MISAO FILIPA LASTRIA Ope je poznato da je fra Filip Lastri (1700. 1783.) otac bosanskohercegovake historiografije. To je asno ime stekao svojom knjigom Pregled starina bosanske provincije, te suradnjom u znamenitom Farlatijevu djelu Illyricum sacrum, no nas ovdje zanima knjievni aspekt njegova djela i po emu to danas o njemu moemo govoriti kao o knjievniku, dakle kao o nekome tko je uz velike zasluge za historiografiju, za ponovno uzdizanje Provincije Bosne Srebrene, za katolike u BiH, zasluan i za ono to zovemo hrvatska knjievna tradicija u Bosni i Hercegovini. Kad fra Ivan Franjo Juki Banjaluanin, kako se potpisuje u drugom svesku Bosanskoga prijatelja, prvoga asopisa u BiH, 1851. godine, govori o Filipu Laztriu (ba tako!) kao o jednom od najzaslunijih franciskanah bosanskih za provinciu i knjievnost, onda to, mada on to pie u dijelu asopisa naslovljenom Knjievnost bosanska, ne poimamo dananjim parametrima, niti pak po europskim kriterijima onoga doba (to je dvije stotine godina poslije Rabelaisa i bezmalo toliko poslije Shakespearea ili ako vam je drae poslije Marulia i Dria!), jer Bosna Lastrieva doba je po tko zna koji put poharana pusto, ovaj put pak poslije Bekog rata 1683. 1699. godine, kad je iznova muno i sporo fiziki i duhovno obnavljana to je vidljivo iz Lastrieve borbe za Bosnu u Rimu. Tako da govoriti o knjievnosti u smislu u kojemu tada taj pojam ivi u Europi i nema smisla, ali tko nema nita ili ima tako malo u tom dobu, ne moe se lako liiti velikana kakav je Lastri tada i u europskim razmjerima u historiografiji i, zajedno s Divkoviem, Matijeviem, Posiloviem, Margitiem (pisaoci koji su azbukom pisali), te Banduloviem, Aniem, Sitoviem, Lekuiem, Filipoviem, Dobretiem, Viciem, Ilijiem, Miletiem, Marjanoviem, Matiem, Bariiem, uiem i Sitniem (pisaoci koji su abecedom pisali), kako ih Juki sve pobroji, utemeljiteljem onoga to je bosanskohercegovaka hrvatska knjievna tradicija. Dakako, sama injenica pisanja i injenica opstanka napisanoga iz tih vremena sa svim onim to ovdje podrazumijevamo kao povijesni okvir djelovanja franjevaca u otomanskoturskoj Bosni i Humu znae neprijepornu vrijednost. Ovdje, meutim, toj vrijednosti dodajemo ne samo injenicu koju podrazumijeva fra I. F. Juki prije stotinu i pedeset godina, nego i sve one potonje potvrde po kojima danas kad se spomene Lastrievo ime znademo da je rije o jednoj od neprijepornih veliina duha i knjievnosti nae starije povijesti. Te su njegove knjievne vrijednosti ponajprije vane s knjievnohistorijskog i jezikoslovnog aspekta, ali i kad danas itamo njegovo djelo, u mjeri u kojoj nam je dostupno, jo uvijek stoje prvotni nalazi estetske prirode: ljepota jezika, preciznost govora, ivost stila, dinamizam pripovijedanja, snaan osjeaj za dinamiko-pripovjedne cjeline kod oito vrsnog propovjednika i pripovjednika. Sve ove vrijednosti podjednako pokazuju i propovijedi i historiografski spisi otkuda kao ilustraciju izdvajamo iz Pregleda starina i isto historiografski diskurs, ali i putopisni i, napose, polemiki (usp. str. 167 172, izdanje iz 1977. g.) u kojem se pokazuje vie literarna strast Lastrieva, nego sama injenica sueljavanja dviju vrsta argumentacija.

LASTRIEVA ELEGANTNA RJEITOST Prvo o propovjedniku. Literatura biljei Lastria kao vrsnog propovjednika, to e rei obrazovanog retora, vrsnog stilista, koji je bio kadar biti do jednostavnosti razumljiv obinom puaninu i dovoljno elegantno rjeit propovjednik za biranog sluatelja u bosanskom susjedstvu. Potvrde ovome istraivai nalaze u bilingvalnom izdanju njegovih propovijedi, jedinom bilingvalnom homiletskom djelu toga doba, koje svakako nije bilo proizvod hira, nego izraz stvarne potrebe, te ugleda jednog od najznaajnijih propovjednika toga doba i na narodnom i na latinskom jeziku, kakvim je dran Lastri. Poznat po kienom govoru u Testimoniumu to je prva odlika svakog pravog retorika, Lastri u Nediljniku i Svetnjaku odstupa od takvoga govorenja i pribliava se obinom nepismenom puaninu koga treba pouavati vjeri. Lastri u propovjednikom djelu tipini je primjer knjievnog stvaralatva svoga vremena unutar crkve. Tek je njegova posebnost osobni dar kojim se izdvajao iz cijelog niza stvaralaca, onaj isti dar koji je znao Farlati kad ga je zvao za pisanje povijesnog djela Illyricum sacrum. To djelo i slina historiografska pribrojili smo, s razlogom, drugom tipu literature, ali i tu se moe govoriti o knjievnosti u onodobnom smislu rijei, kao i u dananjem smislu za literaturu iz onoga doba, jer i kad pie npr. Epitome vetustatum Lastri je historiografski zanimljiv, polemiki zanimljiv i literarno zanimljiv i na tome gradimo onu drugu odrednicu pripovjednik. Pripovijedajui svoju historiju Bosne, Lastri je, a Bosnu je Srebrenu proputovao uzdu i poprijeko nekoliko puta (sam za sebe kae popisujui provincijale Bosne Srebrene u Pregledu starina, Sarajevo, 1977., str. 128, o. Filip iz Oevije, obiavao je pjeice

obilaziti Provinciju), i pripovjednik-putopisac, pa mu i tu u knjievnom stvaralatvu ima mjesta kao i npr. Jukiu koga Koromanova Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovia do danas uzima kao rodonaelnika toga literarnog anra, mada bi hrvatski putopis u BiH, da je Koroman postupio kao Lovrenovi u svome izboru, bio stariji za cijelih stotinu godina. Ivan Lovrenovi, a potom i fra Marko Karamati, uvruju putopisne odlomke iz Lastrieva Pregleda starina (usp. str. 143 i 156) - danas bismo to tretirali putopisom u pravom smislu rijei u svoje izbore iz knjievnosti bosanskih franjevaca iz 1982. i 1994. godine za razliku od Bosanskohercegovake knjievne hrestomatije, sv. 1 iz 1974. godine koja donosi samo izbor iz propovijedi.

SNAAN LITERARNI NERV I dok je vrijednost propovijedi tog uenog bosanskog franjevca, kako piu historije o Lastriu, u brojnim priama, prispodobama, rekli bismo po uzoru na prispodobe kojima Krist obogauje svoje propovijedi i tako ih pribliava obinom ovjeku, dakle dok je njihova vrijednost u svjeini i slikovitosti govora koju sebi moe dopustiti iznimno obrazovan ovjek i propovjednik s darom, sjeamo se one o Aleksandru Velikom i njegovu snu, vrijednost literarnih pasaa unutar eminentno historiografskih djela tipa Pregled starina, vrijednost je uroenog i odkolovanog dara i iznimnog literarnog nerva koji je Lastri posjedovao, a koji se ne moe sakriti niti tamo gdje mu je, rekli bismo to po dananjim kriterijima, najmanje mjesto. Nenadmaeno u sintetikom pogledu djelo uenog i uvaenog fra Julijana Jelenia, dvotomna Kultura i bosanski franjevci, najveim i najzaslunijim franjevcima u historiji na poseban nain dri pisce, te tu Divkovia, Posilovia, Ania, Benia, Lastria, a govornitvo u kulturnoj povijesti bosanskih franjevaca smatra jednom od najbolje zastupanih umjetnosti (usp. izd. 1990., sv. I, str. 238), gdje je Lastri (kod Jelenia Latri) jedan od najplodnijih govornika s dvojezinom knjigom propovijedi na latinskom i ilirskom i tri knjige sastavaka hrvatskih govora Od uzame, Nediljnik i Svetnjak. Vrijednost Lastrievih historiografskog i zemljopisnog djela ocijenio je ve Juki u svom Zemljopisu i poviestnici Bosne, a najbolja potvrda vrijednosti i trajnosti kao vrijednosne potvrde propovjednikog Lastrieva djela je njegovo obnavljanje to ga jo i nakon trideset godina od prvoga tiskanja ini fra Grgo Iliji Vareanin kad 1796. godine Od uzame proiruje s dvanaest svojih propovijedi i tiska, takoer u Mlecima, i danas starome bosanskome ujaku milu knjigu, kako to kae Julijan Jeleni 1912. godine, kad iz tiska izlazi prvi tom njegove ve spomenute knjige.

Kritika dekadencije osmanske drave u Bosni ABDULVEHHAB EPEVI ILHAMIJA Ilhamija (od rijei ilhami= nadahnuti), je pjesniko ime Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab epevija, kao najplodnijeg muslimanskog pjesnika na razmeu XVIII i XIX st., roen 1773.g. u epu, pogubljen na dvoru Delal-pae 1821.g. kolovao se u epu, Tenju i Fojnici, a posebno se obrazovao islamskom misticizmom, pripadnik drvia nakibendija, pisao na turskom, arapskom i bosanskom jeziku, djela: Dar i poslanica onima koji se klanjaju Bogu (1801), Ilmihal (Islamska poetnica za djecu na narodnom jeziku), Divan (zbirka pjesama). Bio narodni prosvjetitelj i kritiar socijalne patologije u bosanskom drutvu svog vremena i oponent osmanskoj vlasti kao aritu nasilja i nepravde. Ilhamija je bosanski Sokrat (tako ga i upamti). Isevi i Ilhamija su suvremenici: ive i stvaraju s kraja XVIII i s poetka XIX st. Ono to ih u bitnom smislu povezuje jeste radikalna kritika noseih stubova osmanskog dravnog poretka. Kako Ilhamija svoju kritiku uobliava u poetskoj formi, to ona, za razliku od Isevieve, nije mogla biti data u razvijenijem obliku. To to djeluju gotovo u isto doba, i to to su, kako u pogledu predmeta tako i u pogledu rezultata kritike, na bliskom stanovitu, uveava istinosnu vrijednost njihovih kritikih sudova. No, za razliku od Isevia koji je svoju kritiku iskusio u obliku progona, Ilhamija e svoju kritiku refleksiju o moralnoj dekadenciji osmanskog poretka u Bosni platiti ivotom pogubie ga Delal-paa u Travniku. Po svojoj traginoj sudbini, moe se rei da je on bosanski Sokrat, a rije je o bliskosti Sokratovog i Ilhamijinog linog stava prema vlastitom uenju i moralnoj autonomiji prema pretenzijama vlasti, a ne o istovjetnosti filozofije i miljenja. I jedan i drugi su paradigma univerzalnog sukoba izmeu inteligencije i politike, filozofije i vlasti, slobode i autokratizma, line etike i dravne moi, i to onog radikalnog sukoba u kojem, uz sve egzistencijalne opasnosti, vlastita misao i moralna uzvienost tjeraju na nepokolebljivost prema porobljavajuim aspiracijama i represivnom nastupu apsolutistike vlasti. U sudaru sa vlau ni Ilhamija ne odustaje od svog kritikog suda: biva pogubljen na vezirskom dvoru. Tako i obrazovani Bonjaci u liku Kaimije, Isevia i Ilhamije, prolaze kroz transvremenito iskustvo sukoba izmeu miljenja i vlasti, slobode i drave, politike i etike, pa do kraja staju na stranu apologije slobode kritikog

miljenja i moralne autonomije. Za razliku od Isevia, Ilhamija svoju kritiku osmanske vlasti iskazuje na bosanskom jeziku, arebicom i u poetskom obliku. Njegova kritika ulazi u samu maticu kritikih intencija alhamijado knjievnosti. Nije jasno za ta je bio optuen i zato je pogubljen. Zna se da ga je vezir Delal-paa pozvao u Travnik, Ilhamija se lojalno odazvao tom pozivu, nakon ega je nareeno njegovo pogubljenje i to sigurno zbog njegovih otrih kritika. Osmanski religijski, duhovno-moralni i institucionalni poredak, u koncepcijskom smislu, poivao je, izmeu ostalog, i na preferenciji uleme kao posebnog i najvieg sloja uenosti, a on je obuhvatao islamsku sveteniku strukturu i sloj sudske institucije. Elita uenosti je, u kritikom diskursu obrazovanih Bonjaka, u biti identificirana kao jedan od presudnih uzroka opte krize osmanske drave. Ona je predstavljala duhovno-moralnu i pravno-politiku mo osmanske drave, a upravo e kroz radikalnu kritiku ona doi na tapet Ilhamije, a unutar alhamijado knjievnosti. (Kao to je to sluaj i kod drugih kritiara koji se obraiju u osmanskom periodu). Njegova radikalna kritika osmanske vlasti, na prvom mjestu, objektivirat e se kroz direktnu kritiku uleme kao osmanske elite duhovne i politike moi. Okvir unutar kojeg se kree Ilhamijina kritika, dakle, u sebe ukljuuje kritiku duhovno-religijske, pravosudne i izvrno-dravne elite moi. Ta kritika proizilazi iz njegovog islamsko-mistinog svjetonazora, jer je u religijskim stvarima on, kao pripadnik dervia nakibendija, u sutini sufija (islamski mistik). Temeljne vrijednosti sufijskog svjetonazora su asketski moral i spiritualni ivot-Vrati se i podsjeti na sifizam, mislim da smo ga negdje ukratko definisali . U sufijskom svjetonazoru Ilhamija nalazi normativni poredak vrijednosti iz ije e perspektive neposredno opaati (percipirati) i kritiki opservirati socijalnu zbilju i politiku praksu svog doba. U aksiologiji islamskog misticizma on e nai podsticaj i vrijednosni orjentir za duhovno-politiki aktivitet i u socijalno-politikim stvarima. Tom aktivitetu doprinosi i to to je on u religijskim stvarima sunit i sljedbenik hanefijske pravne kole, pa u tom smislu njegova kritika misao proizilazi iz sinteze ezoterine (sufijske) i egzoterine recepcije objave (sunitski stav i hanefijski respekt erijata). U tekstu Dar i poslanica onima koji se klanjaju Bogu iznosi ideju antiko-platonijanske inspiracije. Kako socijalni stalei moraju nositi u sebi sasvim odreene etie vrline da bi u skladu sa svojim bitkom funkcionisali, tako isto egzistiraju antivrline poroci koji ine disfunkcionalnim karakter i socijalnu ulogu pojedinih stalea. U tom smislu on i pie: Visoke slubenike kvari nasilje. Gospodu oholost, imune ljude njihov imetak, siromane njihovo siromatvo, trgovce pohlepa, hadije njihova titula, seljake kvari i vodi na stranputicu njihovo neznanje, ene kvari nakit, momke njihov mangupluk, uenike lijenost, pobone licimjerstvo. Pripadnike uleme, iako joj i sam pripada, vrlo otro kritikuje za fanatizam i konzervatizam, neznanje, za licimjerstvo koje degradira sloj uenih, za pohlepu za bogatstvom, za lanu prepotenciju i narcistiku oholost. U krizi elite uleme u Bosni on prepoznaje temeljni uzrok ope socijalne patologije svog doba. Unutar alhamijado knjievnosti, tek e Ilhamija, iako u nerazvijenoj formi, radikalno izloiti kritici moralnu dekadenciju institucije sudstva i njenih personalnih protagonista, i to kroz ideal pravde, tolerancije i nenasilja. Uz ove ideale ide i ideal znanja koji se izraava u stihu: Ustraj u sticanju znanja/nek ti svaka stvar bude jasna. On spoznaje da je njegovo vrijeme u kojem ivi, vrijeme ispunjeno dekadencijom islamskih vrijednosti u ijem sreditvu je pervertizam sudske institucije. Pravednost isezava, vlada nasilje, propada uenost, dobro, zlo i nenasilje se jednako opravdavaju, to je za njega znak kraja svijeta, a to se da promijetiti i u njegovoj pjesmi udan zeman nastade, na bosanskom jeziku. Mada direktno nigdje ne optuuje kadijsku instituciju, koja je glavna institucija islamskog prava, Ilhamijina kritika masovne nepravde je posredna isto kao i kritika dekadencije islamskog sudstva. Ilhamija je, kao i Baeskija ili Isevi, stao na stranu onih slojeva koji su najvie bili pogoeni moralnom dekadencijom, pravnom anarhijom i socijalno-ekonomskim nasiljem koje provodi vojno-politika vlast, na stranu obespravljenih i osiromaenih bonjakih masa, a slika tog stanja je najbolje data u alhamijado knjievnosti (Na kraju ovog teksta u ti vie napisati o alhamijado knjievnosti). Kroz pjesmu Mahzar pie bosanska fukara, Ilhamija izraava protest nemonih, potlaenih, ratovima invalidiziranih, ekonomski i politiki obespravljenih, a nasuprot tom protestu stoji indolentna osmanska vlast ogrezla u ravnodunosti, anarhiji, samovlau i samodovoljnosti. Iz ove svijesti o klasnoj strukturiranosti muslimanskih masa proizilazi

Podsjeti se: Sufizam je unutranja ili ezoterina dimenzija duhovnog usavravanja, postizanja svetosti i spoznaje islamske objave ili revelacije, ili krae, to je unutranja dimenzija islama.

svijest o diferenciji izmeu autentinih, etnikih Bonjaka-muslimana i etnikih, vlastodrakih Osmanlija. Ono to bonjaku narodnu svijest, iz perspektive vlastite socijalne deklasiranosti i iz svog kritikog iskustva sa osmanskom vlau iskazuje, jeste svijest o etnikoj posebnosti Bonjaka, pa se jo jednom pokazuje i u kontekstu alhamijado knjievnosti kako se upravo bonjaka svijest reprodukuje kroz kontinuitet kritikog odnosa spram osmanske drave i njenih institucija, a tu samosvijest ima i Ilhamija, a posebno za razliku izmeu Bonjaka i Osmanlija (Turaka) u etnikom smislu. Tako e u jednoj pjesmi i rei Neko Turin, neko Bonjak..., Neko Arap, neko stranac/Neko Uzbek, neko Perzijanac..., ime pokazuje svoje znanje pluraliteta unutar orijentalne civilizacije. Pored kritike svetenikog dijela uleme i pravosudnih institucija, Ilhamija e, s bonjakom etnikom samosvijeu vriti i neposrednu kritiku izvrne osmanske vlasti. U pjesmi e li ti je Halil paa, Ilhamija e neposredno identifikovati najviu osmansku vlast u Bosni kao sredite nepravde, nasilja, anarhije i opte moralne dekadencije izraene u licimjerstvu, laima i podvostruenostima. U alternativama kojima bi se mogla eliminisati kriza bosanskog drutva, Ilhamija se pridruuje onima koji trae restauraciju metafizikih osnova poretka-autentinog islama kao svjetonazora, pa s toga ima i prosvjetiteljsku misiju, tj. prema narodnim masama se odnosi kao uitelj, propovjednik, savjetodavac koji tei prosvjeivanju narodnih masa. Dakle, pored radikalne kritike uleme, elite pravosudne moi i neposrednih institucija vojnopolitike osmanske vlasti, on e biti i prosvjetitelj. Taj put obnove jeste ...vjerski preporod, duhovno buenje i moralno ozdravljenje putem vjerske obnove, putem pravilnog vjerskog prosvjeivanja, koje je bilo zamrlo i izgubilo se..., pa tako ulazi i u reformatore koji hoe proevropskim principima i institucijama zaustaviti krizu drave, ali ostaje vjeran tradicionalnim vrijednostima i obiajnostima ivota. Njegova kritika drutva i predstavnika osmanske vlasti u Bosni je istinski i pravi izraz njegovog vremena i prilika koje su tada dominirale u drutvenim i politikim sferama. Meutim, Ilhamijina poruka zasnovana na jednoj mistiko-asketskoj etici, mistinim nazorima i mistinoj filozofiji, nije mogla biti prihvaena niti je naila na bilo kakav odziv, jer tadanji drutveni trendovi su vodili u drugom pravcu. Radije mu je to drutvo priredilo tragian zavretak. Njegova kritika misao nije nita spoljanje ili sluajno u bonjakom iskustvu politike, ve e to iskustvo sudjelovati u historijskom procesu emancipacije bosanskog duha iz stanja samozaborava. Ilhamijino iskustvo je u historiju unijelo niz vanih tema polotikog miljenja, kao to su odnos izmeu metafizike i politike, morala i drave, pravde i poretka, klasne diferencije drutva i vlasti, legitimiteta i nasilja, tolerancije i vjerskog pluralizma, etnike samosvijesti i nadetnike drave i slino. Unutar alhamijado knjievnosti, pored Jusufa Livnjaka (Podsjeti se Hadija), javljaju se i drugi autori koji e bespotednoj kritici podvri moralna izopaenja dijela uleme koja obavlja vjersku slubu. Iza Ilhamije, ve sredinom XIX st. javlja se kao kritiar vjerskih funkcionera, i to na bosanskom jeziku, Sulejman Tabakovi, rodom iz Novog Pazara (Nije iz Najnovijeg Pazara), koar, ivio sredinom XIX st. Iz njegove kritike se vidi tematsko-problemski kontinuitet u tradiciji bonjake kritike definisan tonom moralne degradacije uleme. Njegove se kritike dijagnoze opte dekadencije uleme u osnovi i ne razlikuju od Ilhamijinih. I kod Tabakovia ulema egzistira na podvostruen nain: Ona se izdaje za vrhovni religijski autoritet a u zbilji naputa religijskomoralni vrijednosni poredak podvrgavajui ga vlastitom egoizmu i udnji za meterijalnim interesima. Indolencija prema vjerskim svetinjama i ravnodunost prema moralnim vrijednostima, opa su obiljeja praktinog ivota islamskog svetenitva. Kao kod Ilhamije, i ovdje se moralna degradacija dogaa u formi nezasite udnje za materijalnim bogatstvom. U sintetikom smislu, taj svijet poroka i antivrijednosti to posreduje krizu duhovno-religijskih temelja osmanskog socijalnog i dravnog poretka Tabakovi u pjesmi Dobar zaman prokasa, formulie stihom: Mnogi nose saruke/to im doe do ruke: Ne srame se od bruke. A to e im saruci/Tue hote k vuci. Svjedoi tako i Tabakovi da je opa dekadencija svetenikog dijela islamske elite moi, manifestna i kroz pohlepu za materijalnim bogatstvom, nasiljem, zloupotrebama, korupcijom i otimanjem, kontinuirana linija krize Osmanske drave uopte, u Bosni posebno. Kritika dekadencije uleme, data u formi alhamijado knjievnosti, empirijskom obliku i identifikaciji uzroka njene atrofije, korespondira s kritikom koja je data u razvijenim formama politikih traktata. I alhamijado knjievnost potvruje ope iskustvo obrazovanih Bonjaka da je kriza moralnog identiteta vjerske elite u osnovi ope krize duhovno-religijskih temelja osmanske drave u cjelini, i u Bosni posebno. Budui da je rije o teokratskoj dravi to je i kriza njenog temelja-islama kao opeg svjetonazora koji konstituira moralno-obiajni poredak i regulira svjetovne odnose u drutvu-

istovremeno i kriza metafizike osnove same drave, odn., kriza njenog transpolitikog vrijednosnog izvorita. Ova kriza u alhamijado knjievnosti e biti samo jedna od komponenti ope slike socijalne patologije i disfunkcionalnosti osmanskog dravno-politikog sistema koja e se izraavati u univerzalnoj ekspanziji sveopeg zla i sveope nepravde. Meutim, i u alhamijado knjievnosti, kao i u trakratima pisanim na orijentalnim jezicima, radikalnoj kritici e biti podvrgnut i onaj dio uleme koji vri sudsku funkciju. Jusuf Livnjak je prvi ostavio tekstove alhamijado knjievnosti na tlu BiH. Njegov putopis sa hada se smatra najstarijim putopisnim tekstom koji ulazi u alhamijado knjievnost. Kritiku sudijske institucije, daleko konkretnije od Ilhamije, vrie na bosanskom jeziku Sulejman Tabakovi. On e identifikovati fenomen korupcije kao fenomen koji razjeda autoritet erijatskog prava i njegovih institucija. Haos, nered i opa nezakonitost, odn., opa nepravda u drutvu upravo proizilazi iz afiniteta prema korupciji, afiniteta kojeg su prepoznali i drugi obrazovani Bonjaci (prije svih Isevi-Podsjeti se) u svojoj kritici raspadanja pravosudnih osnova osmanske drave. U toj identifikaciji Tabakovi je nedvosmislen: Sada nema kadije/Koji nee hedije (hedija=mito). I on e, moralno i politiki, stati na stranu potlaenog stanovnitva. Alhamijado knjievnost, kao i kritika u razvijenoj formi politikog traktata, identificira u kritikom smislu, osmansku vlast kao kljuno arite moralnog propadanja i anarhinog bezvlaa u Bosni. To ope iskustvo osmanske politike je saeo u svojim pjesmama i Ilhamija. MUHAMED EMIN ISEVI Politika u svjetlu radikalne kritike Muhamed Emin Isevi roen je u Sarajevu, ali se ne zna tana godina njegovog roenja, vjerovatno u drugoj polovini 18. stoljea. Potie iz ugledne, uz to i obrazovane sarajevske porodice. Osmanske vlasti su ga progonile to je bila posljedica njegova buntovnog karaktera i radikalne kritike disfunkcionalnosti osmanskih institucija i aktera politike moi. Nakon prvog progonstva vraa se u Bosnu da bi 1809. godine ponovo bio protjeran na ostrvo Lemnos u Grkoj. Upravo u izgnanstvu napisao je svoj politiki traktat Prilike u Bosni. Umro je 1816. godine u Sarajevu. Aksioloke koordinate kritikog miljenja Isevi u bonjaku kritiku misao uvodi dva bitno nova elementa: kritiki empirizam i bespotednu radikalnost. On svoj kritiki tekst pie da bi bio praktino djelotvoran pa ga i upuuje sultanu. Kako njegov tekst u radikalnom smislu problematizira nosee institucionalne stubove osmanske drave na bosanskom prostoru. On e prepoznati ono najopasnije za dravu: degradaciju religijske i duhovno-moralne legitimacije dravnog poretka. Njegov tekst vrvi od minucioznih uvida u svakodnevnicu krize uz personalno imenovanje politikih protagonista propadanja onog idealiteta i raspadanja osmanskog drutva u njegovim institucionalnim i duhovno-etikim temeljima. U traktatu Prilike u Bosni, dat e neposredan historijski kontekst njegove radikalne kritike ini borbaosmanske vlasti sa srpskim ustanicima: mnogo zapaanja i uopavanja odnose se upravo na slabost osmanske drave spram uspjeha srpskih ustanika. Isevieve opservacije proteu se u nazad, ak i 40 godina, i on pokazuje tendencije u drutvenim pojava, pokazuje drutvene odnose koji su se formirali u duem vremenskom periodu, te e s takvim pristupom i na tim osnovama doi do kataklizmine vizije budunosti Osmanskog carstva. Kritika institucija drave Muhamed Emin Isevi poduzee radikalnu kritiku noseih stubova osmanske drave na bosanskom tlu: njenih islamsko-moralnih temelja, njenog institucionalnog poretka kao i njegovih personalnih aktera. Na udaru, na prvom mjestu ,radikalne kritike nai e se pravni poredak i razliiti vidovi njegove disfunkcionalnosti. Glavno izvorite propadanja pravnog poretka nai e u degenraciji tradicionalnih principa regrutovanja, promocije i funkcioniranja kadijske i naibse institucije. Umjesto sposobnosti, znanja i samousavravanja, nastupila je trgovina poloajima u pravosuu. Isevi kae da se trguje provoenjem Boijeg zakona, a uz to idu mito i korupcija, poltronizam prema vlastima, demagogija i prevara. U pravnom poretku nastali su sveope nasilje i nered, haos i nesigurnost. rtve su sirotinja, siromani, dakle deklasirani i potlaeni slojevi drutva ito podjednako i hrianske i muslimanske vjere. U najkraem glava cijelog nerada je loa ulema. Iste kritike odnose se i na muftijsku grupaciju, a takoer i na muderise. Isevieva radikalna kritika uperena je i na drugi nosei stub osmanske drave na poreski poredak. I ovdje se kritika vri sa pozicije odbrane socijalno deklasiranih bosanskih slojeva, ukljuujui i bonjako i hriansko stanovnitvo. I centralne provincijalne vlasti, malobrojni krug bosanskih paa i krug vlastodraca, predmet su Isevieve najrigoroznije kritike kao sredita opeg propadanja moi osmanske drave. U ovom krugu Isevi vidi ope moralno propadanje, kao i arite opadanja vojne moi.

Institucija vakufa zahvaena je opom korozijom principa njihova funkcionisanja i naina upravljanja njihovim dobrima, pa su i vakufi u propadanju. Formalizam u obavljanju vjerskih dunosti ili ak njihovo izbjegavanje, koncentracija mnotva vjerskih slui u jednu osobu, osiromaenje vjerskih dunosnika, zatvaranje biblioteka, sve su to u Isevievu uvidu znakovi unutarnje kriz osmanskog drutva i dravnog poretka, u ijem sreditu stoji kriza institucije uleme, pa kae Nevaljala ulema je glava svih nereda. Radikalna kritika patologije idisfunkcionalnosti svih stubova osmanske vlasti. Prije svega kritizira: - ulemu krivci za sve, izvor svakog zla; - muderisi i muftije - kapetani i kapetanije. Kroz ovu kritiku Isevi razvija ideju konvergencije suegzistencije izmeu suidentieta 3 vjerske grupacije muslimana, katolika i pravoslavaca. Fenomen migracije i problem legitimiteta vlasti Neke od inovacija koje je Isevi uveo u odnosu na tradiciju bonjake kritike jesu fenomen migracija i problem legitimnosti osmanske vlasti. Isevi prepoznaje i identificira fenomen migracije. U to vrijeme migracije su posljedica borbenih djelovanja protiv srspkih ustanaka. Ali za Isevia to nije direktni uzronik. Po njemu masovne migracije su rezultat opeg stanja haosa, bezvlaa i tiranije, smovolje. Isevi Bosnu smatra otadbinom svih njenih stanovnika i muslimana, i hriana, pa su migracije jedan bolan oblik depatriotizacije, odnosno nasilnog naputanja vlastite otadbine. Upravo strahovlada i sveope nasilje glavnih slojeva i institucija osmanske vlasti i to na svim razinama njene vertikalne organizacije, stoje kao podsticaj migracijama iz Bosne, pogotovo migracijama Bonjaka-hriana. Iz ovog Isevi prosuujui uzroke i posljedice, uzima u obzir i dva meusobno povezana motiva ekonomski i vojni. Isevi smatra da je represivni reim jedan od glavnih podsticaja masovnih migracija, masovne vanjske migracije rezultat su depatriotizacijom, odnosno denacionalizacijom, to opet ugroava biloku reprodukciju nacionalne zajednice, dalje, migracija spada u demografsko osiromaenje drave, a s njim se potkopava njena ekonomska mo, razgrauje se osnova nacionalnog bogatstva i njen proizvodni potencijal, a s masovnim migracijama prema vani, u krajnjoj lniji, opada iva sila kao temelj vojne moi. Pored migracije u susjedne zemlje, Isevi identifricira i unutranju migraciju iz sela u graove, prepoznajui negativne implikacije takvih migracija. I krani i muslimani su zahvaeni tim migracijama, a u njihovoj pozadina stoji prisila opeg haosa i neogranienog samovlaa od zuluma bjeali u gradove. Jedna od najdirektnijih konzekvencija ovih migracija jest opadanje materijalne moi osmanske drave i to zbog toga to se ovim migracijama potkopava njen poreski poredak. Problem legitimnosti dravne vlasti On je ovdje nedvosmilen: osmanska drava moe izai iz krize i obnovit svoju mo samo ako bude legitimna, a to znai ako e poivati na njenom prihvatnaju od mase svojih podanika, a taj put nalazi se u eliminaciji socijalnih aktera anarhije i povratka autentinim vrijednostima islamske konstitucije drutva i drave. Roen u Sarajevu, vjerovatno, u drugoj plovini XVIII st., kao i njegova ugledna porodica pripadao kadijskom staleu, prognan iz Bosne zbog buntovnitva i kritike vlasti, a drugi put 1809.g. i u progonstvu pie politiki traktat "Prilike u Bosni" na ostrvu Lemnos u Grkoj, na slobodi ve 1812.g., a umro i pokopan na Alifakovcu 1816.g. U bonjaku kritiku misao uvodi dva bitno nova elementa: kritiki empirizam i bespotednu radikalnost. Svoj tekst upuuje sultanu, a on problematizira nosee institucionalne stubove osmanske drave na bosanskom prostoru, te na osnovu Kurna i hadisa, kao noseih autoriteta u kojima se nalazi normativni vrijednosni poredak kroz iju sadrinu Isevi nalazi izvorite i mjeru svoje kritike, vrednuje, cijeni, obezvjeuje, prevrednuje empirijske manifestacije i unutranje uzroke krize osmanskog drutva u cjelini, i posebno na tlu Bosne, pa tako spada u idealizam kritike bonjake misli. Njegova kritika misao se kree u sueljavanju idealiteta i empirijskih uvida u politiku zbilju svog vremena. On e u radikalnim razmjerama pokazati njihov raskorak i u njegovoj egzistenciji prepoznati ono najopasnije za dravu: degradaciju religijske i duhovno-moralne legitimacije dravnog poretka. Njegov tekst vrvi od minucioznih (najmanjih sitnica) uvida u svakodnevnicu krize uz personalno imenovanje politikik protagonista propadanja onog idealiteta i raspadanja osmanskog drutva u njegovim institucionalnim i duhovno-etikim temeljima. Neposredan historijski kontekst njegove radikalne kritike ini borba osmanske vlasti sa srpskim ustanicima, a mnoga zapaanja i uoptavanja odnose se na slabosti osmanske drave prema uspjehu srpskih ustanika. Svoju kritiku protee i

etrdesetak godina unazad, to pokazuje da on prepoznaje tendencije, a ne efemerije (sporednosti) u drutvenim pojavama, uoava i deskribira tipine a ne sluajne odnose koji su se formirali u duem vremenkom periodu. Smisao za prepoznavanje onog tendencijskog i onog tipinog u drutvenom ivotu ulazi u okvir unutar kojeg se dogaa njegova radikalna kritika. Svoju bonjaku samosvijest iskazuje eksplicitno: Bosna je moja zemlja, ime pokazuje i identifikaciju narodnosti, a samu Bosnu doivljava i kao otadbinu. Za njega ona nije tek osmanska provincija ili puka teritorijalna zasebnost, ve je doivljava u politiko-dravnom smislu, kao otadbinu svih njenih stanovnika bez diferencijacije u vjerskom pogledu. I ovo ulazi u njegova temeljna stanovita sa kojih e vriti kritiku, kao i njegovo vrijednosno opredjeljenje prema masama siromanih, potlaenih i obespravljenih, te na kraju i injenica da je rije o praktinoj kritici koja se proivljava sa svim riskantnim konsekvencijama. Isevi je u ii politikog aktualiteta, neposredni uesnik politikih konfrontacija, zato je njegova misao, misao praktinog idealiste koji svojim ivotom potvruje mo idealiteta s kojom je introspektivno sjedinjen. Njegova radikalna kritika nije kritika jednog heretika da bi to bio izgovor vlastima za represiju. Naprotiv, on zna za islamsku herezu, ali se prema njoj odnosi s netrpeljivou, stavlja je u sasvim negativan kontekst kao jo jedan spoljni izraz haosa i opte krize vladajueg poretka i njegove ortodoksne islamske osnove, pa se njegov praktini idealizam islamske ortodoksije egzistencijalno iskuava u sukobu sa samovlau i svim njenim reperkusijama.

On e kritikovati islamsko-moralne temelje, institucionalni poredak i personalne aktere osmanske dreve. Na udaru e se nai pravni poredak i razliiti vidovi njegove disfunkcionalnosti. Glavno izvorite njegovog propadanja, po Iseviu, je degeneracija tradicionalnih principa regrutovanja, promocije i funkcionisanja kadijske i naibske institucije. Umjesto sposobnosti, znanja i samousavravanja, nastupila je trgovina poloajima u pravosuu: to je glavni mehanizam promocije, a uz to idu mito i korupcija, poltronizam prema vlastima, demagogija i prevara kao naini dostizanja pravosudnih funkcija i sama sudska praksa je posredovana duhom trgovine istina i pravda se vie ne slijede nego tek novani interes po narodnoj ko da vie, taj je kupio. Pravni poredak je zahvatilo moralno propadanje, a kadijska samovolja se oslanja na tijesnu vezu sa vlastodrcima iz namjesnikovih krugova, ali i centralne carske birokratije, pa je u toj nerazmrsivoj vezi nastao haos, nasilje, nered i nesigurnost. Svaka pobuna, otpor ili protest su izloeni nesnoljivim represijama, a rtve moralnog degeneriranja i institucionalnog propadanja pravnog poretka su sirotinja, potlaeni slojevi drutva, i to isto i muslimani i hriani. U pozadini svega stoji marginalizacija islama kao osnove pravde. U razbojnike ubraja glavne protagoniste pravnog poretka i sistema vlasti i identine dijagnoze i deskripcije upuuje i na muftijsku grupaciju, u kojoj vlada neznanje, nesposobnost, korupcionatvo, razbojnitvo, a u istom tonu demistificira i izopaenost stalea muderisa. Njegova kritika je uperena i na drugi nosei stub osmanske drave, na poreski poredak. I ova kritika se kree u krugu dbrane potlaenih, a u krituku ulaze i centralne provincijalne vlasti, malbrojni krug bosanskih paa i krug vlastodraca oko bosanskog namjesnika. Opte patoloke tendencije u osmanskoj dravi epidemino razjedaju smisao i mo drugih, za vojnu mo, vanih stalea-janiarskog i stalea kapetana, jer oni ine nasilje sirotinji, a tradicionalni principi regrutovanja u janiarski red su propali, jer se u taj stale ulazi novcem. I jedna od centralnih osmanskih institucija, institucija vakufa je zahvaena optom korozijom principa njihovog funkcionisanja i naina upravljanja njihovim dobrima. Institucija mutavelija je zahvaena optom degeneracijom svih tradicionalnih vrijednosti, pa su i vakufi u propadanju. Formalizam u obavljanju vjerskih dunosti, ili ak njihovo izbjegavanje, koncentracija mnotva vjerskih slubi u jednoj osobi, osiromaenje vjerskih dunosnika, zatvaranje biblioteka, itd. sve je to u njegovoj kritikoj percepciji, pa e rei da ...i mujezini, od lijenosti se ne penju na munare..., pa kao da prorokuje, kae da ...e cijeli islamski svijet zadesiti velika propast. Meu njegove inovacije spada i fenomen migracija i problem legitimnosti osmanske vlasti, i posebno se akcentiraju. U njegovo doba migracije su posljedica ratnih dejstava u borbama protiv srpskih ustanika, ali, kod njega, te okolnosti su samo vanjske i nisu njihov direktni uzronik. Masovne migracije su rezultat opteg stanja haosa, bezvlaa i tiranijske samovolje, a migracije su jedan

Tako o sektama pie: ...da se na cijelom svijetu pojavljuju zabludjele sekte i heretiki pravci. Zbog njegovog heretikog vjerovanja pristae pravog puta Muhamedovog i islamske zajednice su sakriveni i pokriveni. O tome kae: Objanjavati istinu Kurna i hadisa i objanjavati njegove odredbe, sada se kod razbojnika uzima kao veliko zlo i veliki grijeh. Ukratko, glava cijelog nereda loa ulema.

bolan oblik depatriotizacije, tj. nasulnog naputanja vlastite otadbine. Islamska etika se ne solidarie sa silama tiranije, ona je idealna kompenzacija i apologija obespravljenih i osiromaenih slojeva. Upravo strahovlada i nasilje glavnih slojeva i institucija osmanske vlasti, i to na svim nivoima njene vertikalne organizacije, djeluju kao podsticaj migracijama iz Bosne, pogotovo migracijama hriana. Samovlae u poreskoj politici, takoer, direktno pomae migracijama, to za posljedicu ima demografsko osiromaenje Bosne. Isevi e migracije prosuivati pragmatino, imajui u vidu da osmanska drava poiva na ekonomskoj moi raje, pa je ekonomski, ali i vojni, momenat bitan kao podsticaj migracijama, pa one slabe i vojnu mo Bosne. Pored vanjskih migracija, on identificira i unutranje migracije iz sela u gradove, a najdirektnija posljedica je opadanje materijalne moi osmanske drave jer se ovim migracijama potkopava njen poreski poredak. Unutranjim migracijama se ruinira tradicionalni poredak imobilizirane vertikalne pokretljivosti iz jednog u drugi stale. Dolazei sa sela, muslimanska mlade se ne moe integrisati i asimilirati u urbane sredine, to za konsekvencu ima naputanje Bosne. Represija je glavni motiv migracija koje rezultiraju depatriotizacijom, tj. denacionalizacijom to ugroava bioloku reprodukciju nacionalne zajednice, demografski osiromauje zemlju, potkopava ekonomsku i vojnu mo. Prema Iseviu, osmanska drava moe izai iz krize i obnoviti svoju mo samo ako bude legitimna, a to znai ako e poivati na njenom prihvatanju od mase svojih podanika. A masa podanika e prihvatiti osmansku vlast ako se iz drutva i politike eliminiu uzroci opteg nezadovoljstva, anarhija, samovlae, niim sputano nasilje i opta obespravljenost.

svoj autonomni status. Kriza drave i islamsko-moralna restauracija politike MUHAMED PROZORAC Muhamed Hamdi Skejo Prozorac Bonjak je bio muftija i kadija, ne zna se njegovo socijalno porijeklo, ivio u tekim uslovima i esto se selio, a djelo Uputstvo o ureenju drave na osnovu islama napisao 1802.g. i predao ga sultanu Selimu III koji je pokuavao provesti izvjesne reforme u dravi. Ovo djelo kao poslanica, trebalo je da bude sredstvo pobjede nad svim neprijateljima i od pomoi vladarima i zapovjednicima, uputstvo onom koji tei pravom putu i pomo siromanim i slabim, i prema mnogim miljenjima je kopija Pruakovih Temelja..., te ga stoga i nazivaju poznim epigonom H.K.Pruaka. Za razliku od Pruaka koji se neposredno preolupira politikom problematikom, Prozorac dospijeva do refleksije o dravnopolitikoj tematici posredno preko islamske etike i dogmatike, a tema drave i politike ne zauzima sredinje mjesto. Za Prozorca samo radikalnom islamsko-moralnom obnovom individualnog ivota otvaraju se putevi i restauracije okrunjene moi politike i osmanske drave u cjelini, pa se kod njega svijet drave i politike otvara iz daljine, preko individue i njegovog religijskomoralnog stanja. On ima jednu svojevrsnu antropologiju, pogled na ljudsku prirodu. Ljudsko bie je organska sinteza tjelesnosti, duevnosti i socijabilnosti, ljudsko bie je integrirana cjelina svih svojih, jednako respektabilnih momenata, koji se razlikuju izmeu sebe ali nisu hijerhizirani na vrijednosno vie i nie, pa je to sinteza vie organa i njima odgovarajuih sposobnosti, pri emu se ljudsko bie ne reducira na bioloku stvarnost njegovog organskog ivota, niti na njegovu vantjelesnu duhovnost jer svaki organ vri svoje bioloke funkcije, a ovjek kao cjelina je sam po sebi socijabilan. Meutim, svakom od organa ljudskog bia odgovara i adekvatna etika vrlina koja definie normativno djelovanje individue unutar pojedinih aspekata njegove egzistencije. Etika je kod njega etika islamskog svjetonazora, a vrline su religijske i predstavljaju put ka dostizanju izvorne i iskrene pobonosti. Preko organske veze izmeu antropologije, etike i vjere, on otkriva svijet politike i drave pa e i taj svijet utemeljiti u toj fundamentalnoj stvarnosti ljudskog bia i njemu pripadajueg etiko-religijskog poretka normi i aksiolokih preferencija. Svoj normativni poredak, da svakom organu pripada posebni etiki normativni poredak, on e izloiti u negativnim terminima, deskripcijom onoga to ne treba initi i posredno izraziti vrline koje odgovaraju pojednim organima ljudskog bia i njegovim sposobnostima. U ambivalenciji ljudskog bia, on kae da svaki od ovjekovih organa moe biti sredite vrline, ali i

arite grijeha, tj. antivrijednosti, pri emu vrlina dominira u odnosu na antivrijednosti. Kao i kod Platona, ako neki od dijelova ljudskog bia ne funkcionie na vrlini koja mu po prirodi pripada, nastupa disharmonija u individualnom ivotu, odn., religijskom terminologijom, zapada se u stanje grijeha, a na socijalnom planu nastupa doba nepravde, odn., dolazi do disharmonije u funkcionisanju institucija dravnog ivota. Jezik kao organ postaje izvorite grijeha kada se, umjesto vrlinom, koristi antivrijednostima kao to su la, ogovaranje, omalovaavanje, psovke, svae, naricanje, odavanje tajni, nepristojne prie, itd. Dakle, ako se koristi antivrijednostima, jezik je izvorite grijeha, a vrijednostima-on je izvorite duhovnosti, vjere i socijabiliteta. ulo vida je izvorite grijeha kad slui za gledanje onog to nije dozvoljeno, golog tijela, tuih stanova, prisustvovanje zabranjenim djelima i sl., a ulo sluha ako pojedinac ne praktikuje etike vrline nego slua svae, psovke, prislukuje itd. Stomak kao organ metabolizma je izvorite grijeha ako se uzima od sirotinje, ako se jede i pije prekomjerno, ono to teti zdravlju, pobonost dolazi iz ljudskih ruku ako ta djela izbjegavaju tue, ubistva, varanja, otimanja i sl., a sposobnost kretanja, tj. pobonost nogom implicira izbjegavanje svakog mjesta na kojem se vri grijeh ili mjesta gdje prijete opasnosti, izbjegavanje gaenja grobova, ulaska u tue posjede, posjeivanje silnika, emira i kadija i sl. Organ srca mora imati pozitivna duevna osjeanja koja posreduju cjelinu ljudske egzistencije, jer je put pobonosti posredovan nalogom opteg duhovno-drutvenog samoperfekcionizma voenog etikim vrlinama i utemeljenog u antropolokoj biti ovjeka. Zakljuimo: Kod Prozorca se ne moe striktno razdvojiti individualna od socijalne etike, a to proizilazi iz organskog jedinstva ulne, duevne (psihike) i socijalne prirode ovjeka. Individualna etika u sebi nosi i sadrinu socijalne etike: norma na planu individualnog ivota istovremeno se protee i u sferu drutvenosti pa jeste norma socijalne regulacije ljudskih odnosa. Zbog toga, i ideju pravednosti Prozorac e ukorijeniti u sintezu svoje antropologije, etike i religije: ona nije nita izvanjsko i zasebno nego se osmiljava i promilja iz te sinteze. U pojam ideje pravde ulazi nekoliko bitnih elemenata, a samu ideju on posreduje religijskim odrednicama i islamskim smislom. U tom smislu e rei da se pravednost sastoji u strpljivoj ustrajnosti na putu istine uz istovremeno izbjegavanje svega onoga to je religijskim normama zabranjeno, tj. opta vrlina pravednosti u sebe integrira sve parcijalne norme etiko-religijskog ivota i ima institucionalni poredak ija je svrha da vlastitim mehanizmima oivotvoruje ideju pravde, i to svim sredstvima, pa i silom, to proizilazi iz same biti islama. Kritiki uvid u disfunkciju institucionalne osnove ideje pravde vri na njenim temeljnim komponentama koje se definiraju na tri osnovne relacije ljudske egzistencije: odnos Boga i ovjeka; ovjeka prema samom sebi i individue prema drugim ljudima. Pravednost na prvoj relaciji Bog-ovjek se sastoji u vjeri u Boga, izvravanju vjerskih dunosti, susprezanju od grijeha (navodi 40 velikih i 25 malih grijeha) kao i na potovanju prava drugih. Na drugoj relaciji, ovjek prema samom sebi, ispravan i pravedan odnos sastoji se u eliminisanju iz ivota svega to individuu dovodi do propasti, dakle, u odbrani ivota kao temeljne vrijednosti u svim aspektima, na principu umjerenosti. Pravednost u vezama ovjeka prema drugom ovjeku sastoji se u aplikaciji naela-vrlina skromnosti, vjernosti, objektivnosti i optem susprezanju da se drugome ne ini zlo u bilo kojoj formi, inom, verbalno ili ak motivom, tj. namjerom. Vjera u Boga, apologija linog ivota kao vrijednosti i etika dobra u odnosu na drugog tri su kljune komponente ideje pravednosti. Sve tri komponente su izvedene iz sprege antropologije, etike i religije, a iza tih relacija unutar kojih se pojavljuje ideja pravde, stoje socijalne institucije: njihova disfunkcija je rezultat derogiranja ideje pravde u punom opsegu njene sadrine. Islamska ideja pravde kod Prozorca pretpostavlja puno funkcioniranje tri nosee socijalne institucije: islama kao vjerske zajednice iji vrh ini ulema, pravosudnog poretka sa kadijama na elu i politike vlasti sa oficijelnom strukturom dravno-politike moi, od sultana na vrhu do lokalnih organa vlasti, koji su na dnu dravne hijerarhije. Obrazovanost, uenost, pobonost i moralna ispravnost, temeljni su principi funkcionisanja pravosudnog poretka u skladu sa islamskim pojmom pravde. Svoju patologiju ideja pravde nalazi u imobilizirajuoj, tradicionalnoj socijalnoj stratifikaciji koju Prozorac, kao i Pruak, dijeli na etiri zatvorene klase ratnike, uenjake, zemljoradnike i zanatlije i trgovci. Red i pravda su na djelu samo ako svaki sloj funkcionie unutar svojih posebnih djelatnosti, a im se to promijeni nastupa haos i nasilje. Kao destruktivna pojava, registruje Prozorac, jeste regrutacija raje u vojsku, a zatim i migracije iz sela u gradove u kojima on vidi nestajanje islamskih obiljeja i znak Sudnjeg dana. Tu su jo i nosioci i lokalne vlasti, kao akteri samovlaa i

izolacije od obiajnosti savjetovanja i konsultacija kao obezvrjeivanja uenosti. Ideja pravde je kod Prozorca u dubokoj krizi u sva etiri socijalna temelja: eliti vjerske zajednice, pravosudnom poretku, slojnoj strukturi drutva i reimu politike vlasti, a to se moe otkloniti rehabilitacijom uenosti uopte, uzdizanjem znanja, pobonosti i moralne ispravnosti kao jedinih kriterija pravosudnih promocija, obnovom stare, tradicijom osvjedoene i imobilne socijalne stratifikacije na etiri zasebna socijalna sloja i obnova autoriteta institucija politike vlasti na naelu potivanja zakonodavstva. Njegova osnovna misao je da se samo dubokom islamsko-moralnom obnovom narodne obiajnosti moe restaurirati unutranji red i spoljna mo osmanske drave. Mala borba, u Prozorevoj terminologiji, podrazumijeva spoljnu borbu protiv nevjernika, a velika borba znai da svaka osoba proe kroz izazove usklaivanja svojih pobuda, motiva, osjeajnosti i praktine djelatnosti sa naelima i normativnim propisima islamskog moralnog uenja i uenja o islamskoj pobonosti.

Sankcijska politika i politika konformizma MUSTAFA SIDIKI SARAJLI / EL-MOSTARI

Vrlo rano poeo sticati obrazovanje u Stocu, Mostaru, Sarajevu, a zatim u Istambulu. Diplomu stekao kod Hasana Trabezunija, vraa se u Mostar gdje radi kao profesor i pravnik, bio poiteljski kadija, a do smrti 1847.g. radio kao profesor u Karaozbegovoh medresi u muftija u Mostaru. Djela: Autobiografski tekst Idazetnama (Svjedodba), politiki tekst Medmua (Zbirka nekoliko vanih pitanja). Cjelokupno bonjako iskustvo politike se ne moe reducirati na iskustvo radikalne kritike, ve postoji i ton konformizma koji je imanentan u ovoj kritici. Ona se kree unutar aksiomatskog kruga koji podupire i ini neupitljivim metafizike i institucionalne temelje osmanske drave, a Bosnu u dravno-politikom smislu i ne pomilja percipirati izvan Carstva. No, od konformizma ove funkcionalne kritike treba razlikovati nekritiki konformizam u politikom miljenju obrazovanih Bonjaka. Pod nekritikim konformizmom podrazumijevamo ono stanovite koje argumentira u prilog oficijelne politike slijedei normativni idealitet tradicionalnog islamskog poimanja drave, vlasti i politike uopte. Na krizi vlasti, na anarhinost i dekadenciju njenih moralnih i institucionalnih stubova, nekritiki konformizam ne odgovara stvarnom kritikom, nego reprodukcijom islamskih autoriteta koji u idealno-tipskom smislu projektuju ono konceptualno pojmljeno treba politike. Ona epigonski slijedi islamsku ortodoksiju u liku njenih neprikosnovenih autoriteta, pa sa te, egzistencijalno bezriskantne pozicije, zapravo, postaje idealna apologija politikodravne oficijelnosti. Za paradigmatini lik ovako pojmljenog nekritikog konformizma u politikom miljenju uzima se Mustafa Sidiki Sarajli. Vrijeme u kojem pie svoj tekst je vrijeme organizovane akcije osmanskih vlasti da u Bosni ukinu janiarski red vojske, tj. nastojanje da se osmanske reforme u vojnom pogledu provedu na tlu BiH, a istovremeno je to i vrijeme organiziranog otpora protiv tih reformi. Dok, s jedne strane, domaa elita lokalne vojne moi organizuje otpor, na drugoj strani, logikom politikog konformizma, doktrinarno, Sarajli e stati na stranu osmanskih reformi i politike akcije njenih protagonista u Bosni. Sarajli e rei da je sam Abdulrahim-paa naredio da sastavi djelo ...o nekim vanim pitanjima u povodu poznatog dogaaja, kao utuk za one koji su skrenuli sa pravog puta i osilili se, a opet kao naputak onima koji su ispravni i dobroitelji. Oni koji su skrenuli s puta su pripadnici bonjake janjiarske elite koji se opiru reformama i ukidanju janjiarskog reda, pa je ovo klasini politiki tekst nastao po nalogu vlastodrca. Moe se pretpostaviti da je tekst nastao izmeu januara 1827., kada je paa dolazio u Zvornik i 18. avgusta 1828.g., kada je otiao iz Bosne. No, Sarajli nee apologiju vriti vulgarno-poltronskom argumentacijom konkretne akcije vlastodrca, ve e slijediti normativni idealitet islamski pojmljene politike, pa u njemu, indirektno nai doktrinarnu legitimaciju osmanske osude bonjakog otpora i surovih likvidacijskih akcija Abdulrahim-pae. On pie Zbirku (Medmua) autoritativnih islamskih izreka, sudova i iskustava o pojedinim aspektima vlasti i politike, ali, ono autorsko se probija izborom tema i izreka koje mogu biti u funkciji legitimiranja osmanske reformske politike i surovih metoda njenog provoenja. Njegov

nekritiki konformizam e tako biti noen autorskom selekcijom islamskih iskustava politike koja treba da argumentiraju cilj vlastodrca, , tj. da doktrinarno kompromitira bonjaki otpor reformi i da se konceptualno legitimira politiko-represivni rigorizam osmanske vlasti s kojim provodi reorganizaciju osmanske vojne sile. Ferman o ukidanju janjiara (17.06.1826.g.) doneen je uz prisustvo i uz podrku i svjetovne vlasti i islamske elite uenosti (uleme), koja sa svoje strane, legitimira dravnu politiku. Zato Sarajli u prvom poglavlju Zbirke, nizom citata iz djela islamskih autoriteta, argumentira islamsko uzdizanje znanja i sloja uenih na rang najviih, nepropitljivih vrijednosti. Odatle Sarajlieva politika poruka, mada posredna, je nedvosmislena: ona, s jedne strane, brani osmanske reforme time to apologira njene legitimacijske izvore date u najiem meritumu islamske legitimacije osmanske dravne politike. Na drugoj strani, ona bonjakim snagama antireformizma kao onima koji su skrenuli s pravog puta, dokazuje da posredno nastupaju antiislamski, utoliko to, faktiki, vlastitim otporom ferormama dovode u pitanje tradicionalni autoritet islamske kompetencije i njeno uzvieno, legitimacijsko mjesto u dravnoj politici. No, ovaj otpor treba i delegitimirati i u irem kontekstu, unutar islamskog normativno-idealnog poimanja prirode vlasti, a posebno unutar islamskog poimanja prava na pobunu, tj., na nepokornost dravi. Zato on, uz selektivan izbor islamskih izreka, pokazuje da je bonjaki antireformizam ilegitiman, jer je egzistencija vladara neprikosnovena i izvedena kao Boije djelo, jer je ...vladar (sultan) Boija sjena na zemlji.... Ona je neupitljiva, pa njena negacija mora zavriti u ekskomunikaciji iz islamske politike zajednice. Da li Bonjaci imaju pravo na pobunu ili ne?, Sarajli e rijeiti, opet uz pomo islamskih izreka autoriteta, da je strpljenje a ne pobuna ono to ulazi u intenciju islamskog shvaanja prava-neprava na otpor vladarskoj politici, da je pokorenost sultanu-vladaru vrhunski normativ i da je, ak, identian sa pokorenou Allahu, jer ...velianje Allaha je udrueno sa velianjem sultana, pa bio ovaj pravedan ili nepravedan. Obaveza pokorenosti vladaru podrazumijeva imperativ da vladar slijedi ideale islamske pravde, a u ovom kontekstu pada svjetlo i na bonjaki antireformizam koji izlazi izvan naela islamske zajednice i ne korespondira s normativnim idealima islamskog poimanja odnosa izmeu vladara i podanika, pa je i u ovom kontekstu otpor ilegitiman. Kad je rije o statusu vladara i prava na pobunu, Sarajli e legitimirati kao islamski utemeljene politike akcije osmanske vlasti na likvidaciji bonjake pobune protiv ukidanja janjiarskog reda vojske. S obzirom da se radi o vojnoj problematici, tj. o bonjakom protivljenju ukidanju jednog tradicionalnog vojnog reda, to e legitimacija osmanske sankcijske intervencije biti potraena i u prezentaciji islamski pojmljenih motiva, svrhe i ciljeva borbe uope, a posebno u ratovima. Zato e on mnogim citatima pokazati u emu se sastoje dunosti upotrebe ratne opreme, oblaenja uniforme, vojne obuke i stivanja vojnih vjetina, a u krajnjoj liniji, on hoe da na terenu islamske vojne doktrine pokae racionalnost osmanskih vojnih reformi i ilegitimnost bonjake istrajnosti na ouvanju janjiarskog reda. On e morati da se pozabavi i pitanjima islamskog poimanja nasilnitva, odmetnitva, kaznama za odmetnitvo, o islamskom poimanju blagosti, milosti i pratanju, pa treba legitimizirati Abdulrahim-paine pogromske akcije prema Bonjacima i doktrinarno utemeljiti likvidacije, oblike sankcija prema onima koji su skrenuli s pravog puta. Pored ubistava neposrednih aktera odmetnitva i njihovih jataka, legitimiraju se pravno, moralno i religijski i sankcije protjerivanja, kao i sankcije novanih kanjavanja i konfiskacije imovine. Prema Sarajliu, pravo na konfiskaciju imovine odmetnicima i nasilnicima imaju oni koji vode borbu, a uz to otvara i mogunost osmanskoj vlasti da u Bosni i na drugaiji nain rijei pitanja protagonista otpora, a taj e prostor nai u islamski pojmljenoj etici blagostanja, pratanja i samilosti. Uz navoenje izreka, od Poslanikovih, Allahovih i drugih autoriteta, on implicitno iskazuje svoj lini etiki protest prema Abdulrahim-painoj likvidacijskoj politici, pa se tako i njegov nekritiki konformizam ne moe okonati u totalnom imoralizmu vulgarnog poltronizma i bezosjeajne legitimacije surovog nasilja to ga provodi vlast u Bosni, on nosi u sebi skrivene asocijacije i indirektne poruke, ton kritike distance prema nekontrolisanom nasilju. Zakljuimo o Sarajliu: Ujedno, ovo je jedini mislilac iz BIP-a sa ovakvim stajalitima. on se stavlja na stranu osmanske drave i slijedi i doktrinarno brani sve ono to ta vlast ini u likvidaciji bonjakog otpora reformama i ukidanju janjiarskog reda; autoritet vladara je neprikosnoven, pokornost je neupitljiva dunost, pravo na pobunu je ilegitimno;

fizika likvidacija aktera otpora je islamsko-moralna i pravno utemeljena, kao i ostali vidovi materijalnih sankcija prema pobunjenicima; odreena korektivna funkcija se nalazi u islamskoj etici pratanja i samilosti.

HUSEIN GRADAEVI Politiki projekt bosanske autonomije

Pokret Huseina kapetana Gradaevia je prvi, sovjeteni, osmiljeni, masovni, organizirani pokret praktine kritike osmanske drave u zaetku reformskog razdoblja u Bosni. Osporavanje legitimacije osmanske vlasti Kako se 1826. godine donosi odluka o ukidanju janjiarske vojne organizacije, koja je inila nosei stub osmanske militaristike moi, a opredjeljenje za koncept regularne stojee vojske nizam, zapoinje proces decntralizacije, uniformizacije, svojevrsne europeizacije drave i njene vojne osnove, to e sve rezultirati donoenjem Ustava Osmanskog carstva. Sve to bit e neposredni povod bosanskog otpora koji e svoju kulminaciju imati u pokretu za autonomiju. Ukidanje janjiarskog reda u bonjakoj samosvijesti predstavlja unitenje tradicionalne bosanske odbrambene moi i totalne devalvacije njenih tradicionalnih uloga i zasluga u odbrani carstva. Na povrinu ovog dubinskog spora dolaze do izraaja i neposredni, egzistencijalni interesi bonjakiih nosilaca vojne, politike i ekonomske moi. Na povrinu empirijskih zbivanja sukoba generiraju neposredno pragmatini interesi, prije svega, interes za ouvanjem starih prava janjiarskog reda vojske i socijalne elite koja u njihovoj egzistenciji nalazi svoj oslonac, kao i egzistencijalni strah od neprijateljskog okruenja. Dublji povijesni motiv je kriza legitimacijske osnove osmanske drave islam i tradicija. Opa politika klima stvorena 1826. i 1827. g. bit e ono tlo na kojem e se 1831. godine pojaviti pokret na ijem elu e stajati Husein kapetan Gradaevi. Husein kapetan Gradaevi rodio se oko 1802. godine u Gradacu, koji je bio pod vlau Huseinovih predakao od prvih godina 18. stoljea. Za vou pokreta izabran je u februaru 1831. godine na zboru bosanskih prvaka koji je odran u Tuzli. Za valiju Bosne izabran je u Sarajevu u septembru 1831. godine. Nakon bitke kraj Sarajeva bjei u Posavinu, a nakon toga u Slavoniju i Osijek. Ne uspjevi doi do cara Franje u Beu, na nagovor austrijskih vlasti, pie molbu za pomilovanje. Odlazi u Carigrad gdje ne prihvata ponudu sultana da primi visoki in regularne vojske, pa biva prognan u Trapezun u Grku. Umro je u Carigradu prije nego je otiao u progonstvo u julu 1833. godine. Kritiki uvid u osmansku politiku u Bosni Politiki program pokreta istupa sa stanovita Bosne kao cjeline bosanski narod koji se sav pobunio predstavlja se kao akter konfrontacije sa novom osmanskom politikom. Kljuna motivacija pokreta prepoznaje se u bonjakoj svijesti o teritorijalnom integrietu Bosne. Svijest o vanjskoj, a prije svega, srbijanskoj opasnosti, kao i o nemoi osmanske drave da vojno zatiti Bosnu, u bitnom e profilirati opu bonjaku solidarnost, sudjelovati u uspostavi politikog jedinstva i odrediti karakter bonjakih vojno-politikih zahtjeva prema osmanskoj vlasti. Zahtjevi prema osmanskoj vlasti: U ii kritike osmanske unutarnje politike! stoji kritika prema osmanskoj namjesnikoj strukturi u Bosni. Svo nasilje, uzurpacija zakona, neobuzdana politika samovolja, nekontrolisano izrabljivanje stanovnitva, sve je to u bonjakoj kritikoj vizuri, njeno djelo. Koncepcija bosanske autonomije - ouvanje teritorijalnog integriteta Bosne; - zahtjev za bosanskim vojnim suverenitetom hoe se oslonac na bosansku tradicionalnu vojsku; - bosanski ekonomski suverenitet da se Porta ne mijea u upravljanje zemljom, a za uzvrat dobit e 4000 kesa groa); - socijalno pravni suverenitet koji se eli usmjeriti na podruje zatite sirotinje; - zahtjev za politikim suverenitetom Bosne kao drutvene individue koja hoe vlast nad sobom, te da sami sebi izaberu vezira Bonjaka.

Dakle, formulisana je tako to se nije trailo odcjepljenje od Osmanskog carstva, nego svoja vlast - vezir Bonjak i zatita sultana priznanje sultana. Bosanska autonomija je globalni bonjaki koncepcijsko-politiki odgovor na totalnu disfunkciju osmanske vladavine u Bosni. Formulisan je tako to se nije trailo odcjepljenje i nezavisnost, nego svoja vlast i zatita pod okriljem sultana. Formalno priznanje vrhovnog suvereniteta sultanovog, ali sa stvarno autonomnom svojom bosanskom vlau, u tome se iskzuje bonjaka ideja autonomije Bosne. Bosanska autonomija podrazumijeva, prije svega, ouvanje teritorijalnog integriteta Bosne, odbijanja odcjepljenja bosanskih teoritorija i njihovo pripajanje Srbiji. Iz ovakvog poimanja bosanske autonomije proizilazi i njena druga komponenta zahtjev za bosasnkim vojnim suverenitetom, hoe se oslonac na bosansku tradicionalnu vojsku. U koncepciju autonomije Bosne ukljuuju i bosanski ekonomski suverenitet (da se Porta ne mijea u upravljanje zemljom, a za taj ustupak dobit e 4000 kesa groa), socijalno-pravni suverenitet koji se eli usmjeriti na podruje zatite sirotinje, ali na nain da se ne pravi razlika po vjerskoj osnovi, te zahtjev za politikim suverenitetom Bosne kao drutvene individue koja hoe vlast nad sobom, hoe da sami sebi izaberu bosanskog vezira Bonjaka. U politikim zahtjevima pokreta za autonomiju prikrivena je i mrea neposrednih, pragmatinih interesa socijalnih aktera pokreta. Rije je na prvom mjestu o egzistencijalnim interesima bosanske elite moi, o osiguranju i zatiti njihove materijalne moi, njihovih imanja oslanjanje na stare uredbe - zatita veleposjednikih imanja, hoe da sauva svoje vladajue pozicije. Nije zanemariva ni subjektivna strana bonjake politike volje izraene u linosti i praktinoj politici Huseina kapetana Gradaevia, a prije svega tu djeluje sasvim razumljivo nedostatak politikog iskustva i diplomatske vjetine. Prokletstvo unutarbonjakih razdora, sukob izmeu Bonjakih velikaa, oslabitli su Bosnu. Autonomija i bosanska unutarnja politika Gradaevieva unutarnja politika, proizala iz volje naroda, oslanja se na interese svih njihovih struktura i interesa Bosne kao cjeline. Od posebne je vanosti da su se i projekt autonomije i unutranja politika zasnivali na osvjetenoj predstavi da u Bosni egzistira jedan, etniki jednorodan bosanski narod, tek iznutra diferenciran razliitim vjerskih identifikacijama. Gradaevi e unutarnju politiku usmjeravati mjerama koje mogu voditi ka homogenizaciji bosanskog naroda i prevladavanju njegovih unutarnjih antagonizama na vjerskoj osnovi. Gradaevi omoguava da se otvori prva katolika kola u Bosni 1832, izgradi crkva i upski dvor. U svojim bujuruldijama trai zatitu sirotinje, otklanjanje svakog nasilja, zatitu hrianskog stanovnitva. Osmanski odgovor Za bonjako iskustvo samostalnosti u politici od presudne su vanosti osmanski odgovori na bonjaki pokret. Osmanska vlast prozrijet e dublje znaenje autonomije Bosne, za bonjakim politikim individualitetom i etnikih osmanlija i njihove pretenzije da vladaju Bosnom. Samostalnost Bosne vidi kao njeno otcjepljenje, pristanak i prihvatanje tih zahtjeva bilo bi kao sklapanje ugovora sa drugom samostalnom dravom to se nesmije prihatiti, jer i druge provincije Osmanskog carstva traitle bi isto. Pokret je uguen diplomatksim akcijama i na kraju vojnim sredstvima uz kasniju rigoroznu sankcijsku politiku. Presudna konsekvenca antireformskog pokreta Gradaevia jest poraz, faktiki tradicijom i zabrane autonomije Bosne pod Osmanskim carstvom, procesom turcizacije bosanskih struktura vlasti, Bosna e izgubiti

Iz ovog poglavlja moe dobiti itav niz pitanja. U fusnotama, kurzivom e biti oznaena ta, eventualna, pitanja sa odgovorima, ili, pak, u samom tekstu. Bonjaka kritika osmanske politike, u ijem proelju stoji H.K.Pruak, imala je svoj korelat u praktinoj kritici, u seljakim ustancima i gradskim bunama. Mada se nalaze u indirektnoj korelaciji, ova dva oblika kritike nisu meusobno povezana tako da bi na elu praktine izravno stajala teorijska kritika. Pa ipak, uz sva posredovanja, stoji da je kritika misao bonjake obrazovane elite izraavala krizu osmanske drave na isti nain i u istom smislu, ali samo drugaijim sredstvima, kao to je to inila praktina kritika. Pokret Husein-kapetana Gradaevia jeste prvi, uz to u motivima osvijeteni i politikim ciljevima osmiljeni, masovni, organizirani pokret praktine kritike osmanske drave u zaetku reformskog razdoblja. Postoje usamljena stanovita koja ovaj pokret posmatraju izvan konteksta osmanskih dravnih reformi, tj., tvrdnji da pokret nije bio antireformski i da jej pokretaka snaga pokreta bila elja za samostalnou, a ne otpor reformama. U BIP-u se polazi sa stanovita da se motivi, energija, ciljevi i oblici borbe za bosansku autonomiju ne mogu dislocirati izvan konteksta osmanskih, prije svega, vojnih

reformi. Te reforme nisu zapoele tek tako, u jednom momentu, ve zapoinju i traju decenijama u naporu da se realiziraju. Na opadanje osmanske vojne moi odgovara se ukidanjem tradicionalnih vojnih struktura i uvoenjem nove, po evropskim modelima, koncipirane, a to znai regrutovane i stajae vojske. Preko ovih vojnih reformi, u XIX st., e doi i do preustrojstva cjelokupnog administrativnog, pravnog i dravno-politikog poretka Osmanske carevine. Vojne reforme zadiru u korjenite promjene, pa nije udo to na svim stranama nailaze na estok otpor. Sa vojnom reorganizacijom u Bosni, dolazi se relativno kasno, u treoj deceniji XIX st. Koliko su one radikalno mijenjale odnose u Bosni i koliko je snaan otpor promjenama bio, svjedoi visoki funkcioner Porte Devdet-paa, koji e nakon uvoenja austro-ugarskog mandata nad Bosnom, pisati kako su zbog protivljenja uvoenju regularne vojske ...protiv Bosne slate est puta vojne ekspedicije. Dva puta je carska vojska bila potuena. etiri puta je carska vojska bila pobjednica. Posljenja pobjeda bila je ona kojoj je na elu bio veliki vojvoda Omerpaa...ali pri svemu tome od Bonjaka se nije mogla uzeti vojska. Kako su Bonjaci u toku punih 40 godina vodili borbu da ne daju vojsku, to se osmanske vojne reforme ne mogu smatrati tehnikim promjenama, neim usputnim, a u bonjakom iskustvu politike neim perifernim. Zato se i smatra, u BIP-u, da se pokret za bosansku autonomiju mora tumaiti i u kontekstu osmanskih, ovdje u Bosni, prije svega, vojnih reformi koje ukidaju tradicionalnu bosansku samoodbrambenu mo. Stanovite koje interpretira pokret za autonomiju Bosne izvan i nazavisno od vojnoreformske politike osmanske drave, motivirano je, izmeu ostalog i nastojanjem da se pokret oslobodi od tradicionalnih predrasuda i stereotipnih predstava u kojima je on protumaen kao neto reakcionarno, konzervativno, retrogradno, i sl., a ne kao djelo bonjakog naroda kao samosvjesne cjeline. U BIP-u se sa ovim falsifikatorskim predstavama izlazi na kraj, ne izolacijom pokreta iz konteksta osmanskih reformi, ve ulaenjem u lukavstvo uma historije i bosanskog genija, dakle, u dijalektike veze i relacije izmeu interesne energije i logosa epohe koji, iza lea aktera Pokreta djeluje, upuuje i dolazi na svoje. Konkretnohistorijski kontekst unutar kojeg se javlja pokret Husein-kapetana Gradaevia, karakterizira vie momenata. Prije svega tu je, tradicijom posvjedoena posebnost Bosne unutar osmanskog Carstva. Za razliku od drugih provincija, Bosna je zadrala svoje ime i teritorijalni okvir koji se, dotovo, poklapao sa SVBD. Njen osebujni karakter proizilazio je iz specifinosti irenja islama u Bosni, to e za rezultat imati formiranje posebnog muslimanskog drutva. Individualnost Bosne u pogledu ekonomskog poretka iskazivala se u atipinostima kao to su nasljednost zemljinih posjeda (timara), nie poreske obaveze i slino. Na planu politike obrazovanja i politike promocije na dravne poloaje, osebujnost bosanskog statusa potvrivala se dobrovoljnom regrutacijom muslimanske djece u adami-oglane. Individualitet Bosne u odnosu na druge osmanske provincije, u politikom pogledu, oformio se i kao relativna samostalnost bonjakih aktera ekonomske, pravne, politike i vojne moi, kako u

Mogue je da dobije i ovo pitanje. Bosansko muslimansko drutvo se oformilo kao specifian vid drutva koje je u jednu cjelinu povezivala zajednika vjera islam i zajednika privrenost osmanskoj muslimanskoj dravi, ijim su posredstvom Bosansci postali Muslimani i na taj nain tijesno povezali svoju sudbinu sa tom dravom. Posredstvom jedinstvene vjere islama, koji je predstavljao idejnu polugu Osmanskog carstva, muslimansko drutvo u Bosni usvojilo je jedinstvenu politiku ideologiju i predstavljalo jedinstveni kulturni krug. Na toj osnovi ono se formiralo kao poseban narod sa posebnim interesima i stremljenjima. Za razliku od nemuslimanskog stanovnitva koje se veinom nalazilo u zavisnom odnosu i potinjenom politikom poloaju, muslimansko drutvo je bilo potrebno, tj., ono je imalo sve stalee: svetenstvo (ulemu), gradske slojeve i zavisne muslimanske seljake (raju). Takoer mogue pitanje-U emu se ogledala ekonomska individualnost Bosne? Bosna je rano dobila privilegije da se vojniki posjed timar nasljeuje u porodici (odakluk) i time stie sigurnost na vojnikom posjedu gotovo kao na privatnom vlasnitvu, to je vailo i u vrijeme Pokreta. Isto tako, specifinost je Bosne i u tome to je ifluki sistem u Bosni zavoen sukcesivno i do kraja, na mirniji nain nego je to bilo u drugim krajevima, to je rezultiralo odnosima koji su ostavljali mogunost mirnog ivljenja svih na posjedima koje su obraivali. Poreske obaveze u Bosni su bile, u pravilu, nie, stranci ovdje nisu mogli dobivati feudalna lena, ona su vremenom priznata nasljedivim u porodici (tzv. odakluk timari). /leno njema.-(1) zemljini posjed koji je feudalac u srednjem vijeku davao svom vazalu za ispoljenu vjernost, ili,(2) porez koji je ubiran od takvog imanja u ovom kontekstu obostrano znaenje/ Da zna pojasniti pitanje o potvrivanju obrazovanja i promocije na dravne poloaje putem dobrovoljne regrutacije Sultan Fatih je bosanskim konvertitima na islam dao poseban privilegij koji se sastojao u tome da se djeca Bosanaca, koja su prihvatila islam, odn. djeca potura, kako se navodi u nekim dokumentima, primaju u adami-oglane, tj., da se obrazuju na dvoru za pojedine dvorske slube i za slubu u janjiarskim jedinicama, ime im se otvarala mogunost za pristup do najviih poloaja irom Carstva i u svojoj domovini, a ostajali su dakako u svojoj vjeri.

odnosu na centralnu osmansku vlast, tako i u odnosu na njenu namjesniku reprezentaciju u samoj Bosni. Od posebnog znaaja je to to je Bosna pod osmanskom vladavinom u sebi razvila specifine vojne strukture koje e se potvrivati kao glavni stub bosanske odbrambene moi. ( Pitanje vojne strukture Bosne?-Krajiki karakter bosanskog sandaka i kasnije paaluka, ve od poetka turske vlasti u Bosni duboko se odrazio na vojnu organizaciju u Bosni i posebno na poloaj njenih pripadnika, kako spahija, tako i ostalih vojnih redova. Krajiki karakter bosanskog paaluka je uticao na izgradnju stabilnog odbrambenog sistema u kome je u prvo vrijeme glavno mjesto pripadalo graniarima. U unutranjosti je takoer bio izgraen jak sistem odbrane u kome su kao vojnici igrali odluujuu ulogu lokalne vojne snage. Pored tih lokalnih jedinica u Bosni se od poetka javljaju i janjiari, bilo kao jasakije (uvari javnog reda i sigurnosti u otvorenim mjestima) ili u sastavu garnizona raznih tvrava. Kasnije najjaa janjiarska uporita nalazila su se u najrazvijenijim ekonomskim i privrednim centrima. U nizu mjera koje su Turci preduzimali za odbrambeno uvrenje Bosanskog paaluka, vrlo znaajan korak predstavlja osnivanje kapetanija, kao posebnih vojno-teritorijalnih jedinica.) U cjelini gledajui, osebujni historijski status Bosne proizilazio je iz injenice da je bila rubna pokrajina, pa je njen krajiki poloaj bio tlo na kojem se vremenom formirala masovna bonjaka narodna samosvijest i svijest o historijskom individualitetu Bosne, a s tim i o njenim posebnim pravima u odnosu na pretenzije centralne osmanske vlasti. U centru produkcije te samosvijesti stajali su akteri bosanske elite moi kapetani i ajani (Nosioci bosanske elite moi (ajani, kapetani i kapetani koji su obavljali i ajansku funkciju) stvorili su sebi mogunost da se ponaaju kao pravi feudalci ne samo u okvirima svojih feudalnih domena (ifluka) ve i u okvirima kadiluka i nahija. Djelujui kao neosporni gospodari u kadilucima, bosanski ajani su svojom stalekom solidarnou uinili Bosanski paaluk svojevrsnom konfederacijom ajana krajem XVIII i na poetku XIX stoljea). Konfederacija oblasnih gospodara e se, u presudnim borbama sa osmanskim reformizmom, raspasti na antagonistike frakcije one koje ostaju dosljedne u otporu reformama i one proosmanske (Ve samim izborom Husein-kapetana Gradaevia za vou pokreta, bosansku elitu moi zahvatila je sila divergencije, tj. onaj se konfederalizam raspao. Alijaga Rizvanbegovi i Smailaga engi poveli su cijelu Hercegovinu /osim Ahmedbega Resulovia/ protiv pokreta. Kasnije, protiv pokreta, sa razornim separatnim konsekvencijama, istupie tuzlanski kapetan Mahmud-beg kao i zvorniki kapetan Mahnud-paa Fidahi. Gradaevi e i sam sankcijskom politikom nad protivnicima (pogubie, tako, mnoge kapetane, begove i age), uestvovati u dehomogenizaciji centara bosanske moi. Raspad konfederalizma e se uzimati kao jedan od kljunih inilaca koji su posredovali propast bonjakog pokreta za autonomiju O zbunjujuem pitanju Bosanskog konfederalizma?!). Pored divergencija koje su razdirale homogenost elite moi, ona se, to je njena druga karakteristika, prakticirala kao nekontrolisana autoritarnost, kao uzurpiranost poretka, kao nasilje, samovolja i apsolutizam line vlasti (Pitanje bosanske elite moi i uloge i funkcije kapetana u Bosni u doba Pokreta Kapetani su upravljali tvravama, a kapetanska funkcija je bila nasljedna i bili su neosporni vladari u svojim kapetanijama. Poticali su, uz rijetke iznimke, iz starih plemikih porodica. Znali su biti u meusobnim sukobima koji su poprimali i oblike ratova /Prisjeti se prilika u SVB/. Njihova vladavina, po pravilu izvan svake norme, praktikovala se kao totalna samovolja i nesputano nasilje nad podanicima /Ako se ovi na vlasti ovako ponu ponaati, nee biti mjau-mjau, ve jao-jao majko/.Jako Balti u svom ljetopisu pie o kapetanima: Kapetana je u ono vrijeme bilo oko 33. Svaki od njih je u svojoj kapetaniji imao pravo sablje-posjei ili objesiti su mogli bez ikakve odgovornosti. Sudili su samovoljno bez ikakvog zakonika, a nisu znali ni itati ni pisati. Smrt im je bila pod jezikom. Ako bi samo rekli posijeci, moralo se izvriti, a vezir je u Travniku sjedio kao drvena Marija. to bi htjeli, kapetani su radili. Kada ne bi begenisali vezire, iste bi proganjali iz Bosne. Da ovo nisu Baltieva pretjerivanja, svjedoi i Muhamed Emin Isevi /Prisjeti se i vrati na njega/, koji e u kritikoj deskripciji krize institucija osmanske drave u Bosni, 20-tak godina prije pojave Pokreta, pisati kako su se kapetani ...takoer odali raskoi, gizdanju, titulama i svaama" pa i oni "ine nasilje sirotinji") Opte opadanje historijske moi Osmanske carevine manifestno se pokazuje u zaustavljanju teritorijalne ekspanzije drave i vojnim porazima u XVII i poetkom XVIII st., kao i u osnaujuim tendencijama osamostaljivanja provincijalnih elita moi koje su se, istovremeno, uveliko poklapale sa procesima etnikog osamosvjeivanja tih, u osnovi, etniko homogenih i historijski

individualiziranih provincija. Te tendencije e opredijeliti carstvo da reformira vojnu osnovu svoje vladavine. U 1826.g. donosi se odluka o ukidanju janjiarske vojne organizacije koja je, tradicionalno, inila jedan od noseih stubova osmanske militaristike moi, a koja se, u meuvremenu, transformisala u vojnu osnovu etnikih emancipatorskih pokreta. Umjesto janjiarske organizacije, carstvo se, poput evropskih drava, opredijelilo za koncept stajae vojske nizama. Sa reorganizacijom svoje vojne moi zapoinje proces centralizacije, uniformizacije i evropeizacije drave i njene vojne osnove, to e, na kraju, rezultirati donoenjem Ustava Osmanskog carstva. Ferman o ukidanju janjiarskog reda vojske, nakon vojnog unitenja janjiara u Carigradu, donio je u Travnik u julu 1826.g. carski kapidipaa Mehmed-aga, a u Sarajevo je ferman doneen 14.07., a javno proitan dan kasnije. U njenu se govori o ukidanju janjiarskog reda vojske, brisanju imena janjiar i olda. Ferman zabranjuje upotrebu titule zagardibaa i ukida titulu turnadiluk i serdarluk. Nareuje se, takoer, da se pokupe janjiarski kotlovi i gajtani sa uniformi i da se sklone u tvravu. Reforma vojske imala je za cilj ne samo modernizaciju vojske Osmanskog Carstva nego i eliminisanje pokrajinskih centara moi (a oni su poivali na tradicionalnim vijnim formacijama), koji su bili arite buenja etnike samosvijesti i koji su podrivali suverenitet centralne vlasti i prijetili raspadanje dravne cjeline. Ukidanje janjiara trebalo je da ojaa autoritet sultana i centralne vlasti nad pokrajinama i njihovim namjesnicima, koji su tada uzurpirali lokalne samouprave i postali skoro nezavisni od sultana. Takvi su bili pokrajinski namjesnici u Albaniji i Makedoniji, Srbiji i Bugarskoj, Mezopotamiji, Arabiji, Egiptu i sjevernoj Africi, koji su uzurpirali lokalnu vlast i sami se nametnuli sultanu za njegove namjesnike. Neki od ovih, prije nego to je regularnoj sultanovoj vojsci polo za rukom da ih pokori silo, proglasili su nezavisnost svojih pokrajina, kao turski valija u Egiptu, Mehmed Ali-paa iz Kavala, a neki su postali plijenom evropskih velesila, kao Alir, koji okupira Francuska 1800.g. Osmanske, prije svega vojne reforme e, prema tome, za svrhu imati zaustavljanje raspravajue-divergentnih silnica koje e, na kraju, i dovesti do raspada Osmanskog carstva. Na povrini empirijskih zbivanja sukob generiraju neposredno pragmatini interesi. Prije svega, tu je interes za ouvanjem starih prava janjiarskog reda vojske i socijalne elite koja u njihovoj egzistenciji nalazi svoj oslonac, kao i egzistencijalni strah od neprijateljskog okruenja. Meutim, iza djela ruje i dublji historijski motiv: kriza legitimacijske osnove osmanske drave (islam i tradicija). Ali, ta historijska kriza, istovremeno, implicira osnaivanje tendencije, historijski ve uobliene i potvrene, izmicanja bosanske politike posebnosti pred nadolazeim unificiranjem osmanskog dravnog poretka koje se, isprva manifestira u centralizarijuoj transformaciji vojne osnove moi Osmanske carevine. Zato, promatrana na vertikali historijskog razvoja bonjake nacionalne samosvijesti i uobliavanja svijesti o Bosni kao bonjakom historijsko-teritorijalnom, obiajno-kulturnom i politikom individualitetu, ovaj otpor nije nita marginalno, neto to skree izvan matice bosanske historije i ne participira u historijskim procesima prisvajanju Bosne kao bonjake vlastitosti. U tom smislu se i moe rei: Otpor janjiara ukidanju njihovog korpusa u Bosni predstavlja jednu u nizu pojava koje oblikuju bonjaki separatizam u odnosu na centralnu vlast, odnosno ideju o ouvanju autonomnog statusa Bosne..., pa po tome ima svoje mjesto u borbi Bonjaka za autonomiju Bosne i njenu samostalnost. Kako u sukobu, s jedne strane, stoji, okupljen oko janjiarske vojne organizacije, dio struktura bosanske vojne, intelektualne, vjerske, ekonomske moi, i s druge strane, mo centralne osmanske vlasti, to e ovaj sukob biti rijeen, na kraju, metodama najsurovije sile. I u Bosni e janjiarski red biti ukinut brutalnim progonima i fizikim unitenjem personalnih predstavnika pokreta otpora. I nakon nasilnog ukudanja janjiarskog reda vojske, otpor osmanskim vojnim reformama nije prestao kao to ni akcije osmanske centralne vlasti na uvoenju regularne, stajae, na naelu regrutacije ustanovljene, vojske, nije prestala. U svakom sluaju, opa politika klima, stvorena u 1826. i 1827.g., bie ono tlo na kojem e se u 1831.g., pojaviti pokret na ijem e se elu nai Husein-kapetan Gradaevi, koji e, u odnosu na politike ideje iz 1826.g., donijeti nove, radikalno formulisane politike zahtjeve. Husein-kapetan Gradaevi je roen oko 1802.g. u Gradacu, imao je trojicu brae, a nakon smrti njegovog brata, Muratkapetana, kojeg je pogubio paa Delalija 1821.g. Husein je postao kapetan Gradaca. U duhu islama se vaspitavao pod uticajem

svoje majke Malekhane. Smatra se da je Muhamed Mestvica izvrio jak uticaj na Husein-bega, koji za svoju odlunost, smionost, domoljublje umnogome moe zahvaliti odgojnom usmjerenju koje je na njega izvrio Metvica. Ovu pretpostavku pobijaju neki drugi autori (Hadijahi), koji tvrdi da ga je Metvica uio krasnopisu, a da o nekom svestranijem uticaju pisara na Huseina ne moe biti govora. Kreevljakovi navodi da je Husein uio arapsku kaligrafiju pod Metvicom, koji je, inae, za svoje doba bio uen ovjek, poznavao je vie stranih jezika, i ostavio iza sebe vie pjesama i kronograma. Husein se oenio prije 20-te godine i imao dvoje djece, sina Muhameda i kerku. Podigao je damiju i sahat kulu u Gradacu gdje je raspolagao sa oko 1.300 ifluka.

Projekt bosanske autonomije se argumentira na osporavanju legitimacijskih osnova osmanske vladavine Bosnom i na osmanskoj politici naruavanja teritorijalne cjelovitosti Bosne, a uz to i nesposobnost osmanske vlasti da obezbijedi vojnoodbrambenu sigurnost Bosne i nesposobnost osmanske drave da osigura poredak sigurnosti, pravde i materijalnog blagostanja za sve stanovnike Bosne, a sve u percepciji bosanske elite moi. Politiki program pokreta istupa sa stanovita Bosne kao cjeline i interesa bosanskog naroda kao takvog-Gradaevoev pokret do kraja radikalizira skrivenu sadrinu sukoba: radikalizira upitnost legitimacijske osnovice osmanske dravne politike u Bosni. Radikalizacija je tako intenzivna da se ak sultanov suverenitet nad Bosnom i legitimnost osmanske vladavine uope apsolutno uslovljavaju ispunjavanjem bosanskih politikih zahtjeva. Lojalnost osmanskoj dravi i priznanje njene vladavine, radikalno su posredovani obnovom dotadanje legitimacijske osnove vladavine: vraanjem njenim izvorima: islamu i tradiciji. Jer, sultanove reforme nameu novu vjeru i nove uredbe to je u diorektnoj suprotnosti sa islamskom bazom i tradicionalnom obiajnou kao temeljima osmanske vladavine. Kljuna motivacija pokreta e se nai u osmanskoj politici faktike dezintegracije teritorijalne cjelovitosti Bosne. U njima se prepoznaje bonjaka svijest o integritetu Bosne koja protestira osmanskoj politici u njenoj namjeri sa kneevini Srbiji, uz pomo Rusije, dodijeli est nahija iz Bosanskog ejaleta (Potpisivanjem Jedrenskog ugovora, 14.09.1829.g. Turska se obavezala da e vratiti Srbiji nekoliko nahija /Krajina, Crna Rijeka, Kruevac, Parain, Starovlaka i Podrinje/, koje je ona izgubila 1813.g. kada je uguen I Srpski ustanak. U februaru 1830.g. Turska poduzima aktivnosti na ispunjenju ovog obeanja). Bonjaki kritiki uvidi se ne ograniavaju samo na vanjske vojno-politike i meunarodne vidove opadanja osmanske dravne moi za iju konzekvenciju smatraju opeegzistencijalnu ugroenost Bosne, ve se radikalo iskazuju i u njenoj unutranjoj politici, tako da u ii kritike unutranje politike stoji, prije svega, osmanska namjesnika struktura u Bosni. Svekoliko nasilje, uzurpacija zakona, neobuzdana politika samovolja, nekontrolisano izrabljivanje stanovnitva, sve je to u bonjakoj kritikoj vizuri. Ni Gradaevi se ne libi da rigoroznoj kritici izloi patoloka izoblienja osmanske vlasti u Bosni: ...veziri i carski opunomoenici, koji dolaze u Bosnu, bezobzirno sirotinju i nemone mue i ine razna nasilja, pa je tako zavladala potpuna nezakonitost i nepravda. Posljedica toga je potpuno nezadovoljstvo stanovnitva, a svaki otpor takvim uzurpacijama je rigorozno sankcionisan. Politiki projekat bosanske autonomije je globalni bonjaki koncepcijsko-politiki odgovor na totalnu disfunkciju osmanske vladavine Bosnom. On je eksplicitno formulisan: Mi ne traimo otcjepljenje i nezavisnost, mi traimo svoju vlast i da budemo zatieni pod okriljem njegove preuzvienosti.(Gradaevieva predstavka Porti). Bosna unutar Osmanske carevine, formalno priznavanje sultanovog vrhovnog suvereniteta, ali sa stalnom autonomnom, svojom, bosanskom vlau u tome se iskazuje bonjaka ideja autonomije Bosne, i to je temeljna, vodea, sveintegrirajua politika projekcija. Temeljni zahtjevi bosanske autonomije koji su poizali iz kritikih uvida, ili bitne komponente bonjake koncepcije autonomije su: (Razne su formulacije ovog pitanja: Koji su temeljni principi pokreta ua autonomiju Bosne?; ta je Gradaevi htio postii pokretom za autonomijom?; etiri glavne take bosanskog pokreta za autonomijom?, itd., itd., dakle, moe se formulisati ovo pitanje na puno

Za vou pokreta Gradaevi je izabran februara 1831.g. na zboru bosanskih prvaka koji je odran u Tuzli. Za valiju Bosne je izabran u Sarajevu septembra 1831.g. Nakon posljednje bitke na Zlatnom stupu kraj Sarajeva, Gradaevi je sa grupom sljedbenika pobjegao u Posavinu, da bi u zoru 15.06..nakon to je popalio svoje dvore, preao u Slavoniju, pa u Osijek. Ne uspjevi da doe do cara Franje u Beu, uzaludno traei zatitu od Materniha, na nagovor austrijskih vlasti, Gradaevi pie molbu za pomilovanje. Nakon fermana koji mu dozvoljava da pree u Tursku, odlazi u Zemun, a zatim u Beograd gdje dva mjeseca lei bolestan. Sa Ali-paom Fidahiem odlazi u Carigrad gdje ne prihvata ponudu sultana da se primi visokog ina regularne vojske, pa sa Fidahiem biva prognan u Trapezund. Umro je u Carigradu prije nego to se zaputio u progonstvo, 30 ili 31 jula 1833.g.

zbunjujuih naina. Ouvanje teritorijalnog integriteta Bosne je generalni zahtjev koji se ne rauna u etiri zahtjeva autonomije, ali ga ti mora pomenuti kao osnovni zahtjev Pokreta Husein-kapetana Gradaevia.)

ouvanje teritorijalnog integriteta Bosne kao opti nacionalno-politiki zahtjev koji trai nepromjenjivost njenih granica; (1) zahtjev za bosanskim vojnim suverenitetom koji se temelji na bosanskoj tradicionalnoj vojsci, a to je u direktnoj konfrontaciji sa osmanskim vojnim reformama. Ovaj zahtjev ne podrazumijeva gubitak svih odnosa sa Osmanskom carevinom, jer e Bonjaci Porti, u sluaju potrebe, dati 25.000 ljudi od svakog roda oruja pod zapovjednitvom svojih starjeina. Vojni suverenitet podrazumijeva da Bonjaci vlastitom voljom odluuju o opsegu participacije u osmanskoj vojnoj sili;

(2) zahtjev za bosanskim ekonomskim (finansijskim) suverenitetom podrazumijeva da se Porta ne mijea u upravu zemlje, a ...za ove ustupke dobivat e godinje tribut od 4.000 kesa (2.000.000) groa. (3) zahtjev za bosanskim socijalno-pravnim suverenitetom trai samostalno ureivanje i bosanski socijalno-pravni poredak koji e biti u skladu sa svojom obiajnou, vlastitim poimanjem prava i pravde, potrebama svih slojeva bosanskog stanovnitva i opim, svebosanskim nacionalno-politikim interesima. Elementi ovog suvereniteta su eksplicitno formulisani kroz (*) zatitu socijalno ugroenog stanovnitva, pri emu nema vjerske diferencijacije, (**) autonomiju u zatiti interesa bosanske elite ekonomske moi, tako da se ...niko od bosanskih veleposjednika nee moi liiti svog imanja, ve da ga uiva kao to ga je ranije uivao (kao u SVB plemenita batina kao neotuivo pravo na zemljite i posjede). U cjelini gledajui ovaj suverenitet podrazumijeva, u bonjakoj viziji, autonomnu djelatnost na uspostavljanju socijalne sigurnosti, pravne izvjesnosti, unutarbosanskog zadovoljenja i mirne egzistencije za sve stanovnike Bosne;

(4) zahtjev za politikim suverenitetom Bosne je, npr., personoficiran u vezirskom statusu Gradaevia kao interes svih stanovnika Bosne jer ...e sve stanovnitvo malo i veliko s njim ostvariti zadovoljstvo, mir i sigurnost, jer se samo svojom vlau moe prevladati opti haos kojeg producira osmanska vlast. Politiki suverenitet je tu da bi se ostvarilo jedinstvo cijele zemlje i jedinstvo cijelog naroda okupljenog oko njegovih supstancijalnih interesa iskazanih u kritikim uvidima destruktivne osmanske vlasti u Bosni. On podrazumijeva ustolienje bosanskog vladara Bonjaka, to je eksplicitno formulisano u zahtjevu da ...im sultan odobri, pokloni i imenuje za vezira Bosne iz njihovih redova, koji je Bosansc, da bi ostali i dalje sultanovi podanici i da bi primili njegove zapovjedi, te da im ne alje za vezira strance, koji su se svake godine izmjenjivali, da ih ne bi nasiljem unitavali, a naroito njihove glave i imanja iz Bosne odnosili. Trai se decidno da se Gradaeviu da zvanje vezira ili pae Bosne i da on bude valija.

Unutranja politika koju je prakticirao Gradaevi za svoje kratke vladavine indicira neke od njegovih zamisli unutranjeg poretka Bosne kao autonomnog politikog individualiteta. nakon proglaenja autonomije, unutranja politika je trebala biti

(Pitanje poimanja suvereniteta u kontekstu Pokreta) Termin suverenitet se ne upotrebljava u dokumentima pokreta. No, ovdje se upotrebljava da se njime izraze bitne komponente politike koncepcije bosanske autonomije. Ali, ovdje se ne radi o suverenitetu pojmljenom u njegovom apsolutnom znaenju, niti o pojmu koji izraava pretenzije na do kraja nezavisnu dravnu egzistenciju Bosne. Kad se upotrebljava ovaj pojam. Onda se u BIP-u misli na koncept podijeljenog suvereniteta, a to znai uslovnog, distribuiranog, ogranienog suvereniteta. Zahtjev za bosanskom autonomijom ne dira u integriranost Bosne unutar osmanske drave, ni u sultanom suverenitet. No, koncept nae vlastivlasti Bosne nad samom sobom, istovremeno znai htijenje da se apsolutni sulatanov suverenitet ogranii te podijeli sa bosanskom politikom voljom. Otuda bosanskim zahtjevima za autonomijom Bosne, mogu se prepoznati vani elementi dravno-politikog konstituiranja Bosne, iako ne u njenom nezavisnom obliku. Terminom ogranienog suvereniteta izraavaju se bitne komponente dravnosti Bosne: da je pokret uspio, Bosna bi se i oformila kao drava sa svim njenim bitnim odreenjima, osim odreenja nezavisnosti. Uostalom, u vremenu dok je pokret trajao, Bosna je imala sve odrednice drave: teritoriju, samosvijeteni bonjaki narod, vojnu silu, predstavniku reprezentaciju, vlastito zakonodavstvo i, autonomnom voljom, izabtanog suverena. Nedostajalo je, s jedne strane, meunarodno priznanje, i s druge strane, sultanova sankcija. U svakom sluaju pokret je nedvosmisleno amanirao dravnu samosvijest bonjakog naroda. (Pitanje: Razvoj pokreta za autonomiju Bosne?) U historiografskoj rekonstrukciji pojave i faktikog razvoja pokreta treba naglasiti da se na poetku njegovog razvoja nalazi inicijativni skup koji je odran u dvorima Huseina Gradaevia. Pretpostavlja se da je ovaj skup odran pod kraj 1830.g., izmeu 20 i 31 decembra. Njegov je rezultat sastanak svih predstavnika Bosne u Tuzli (krajem januara i poetkom februara 1831.g.), gdje je zakljueno da se sazove optebosanski sabor u Travniku.

institucionalizirana. Tu je prije svega institucija valije Bosne sa njegovim ovlatenjima i pravom da izdaje obavezujue naredbe u formi bujuruldija. Tu su jo institucije Divana i Savjeta bosanskog vilajeta. Institucija Divana je bila jedna vrsta vlade, tj., nije savjetodavni organ namjesnika, nego izvrni organ koji je obavljao sve poslove vilajeta, bio valija prisutan u sjeditu vilajeta ili ne. Meusobni odnosi Divana sa valijom su se zasnivali na tradicijskom savjetovanju i dogovaranju, ali i respektu valijine samostalnosti. Valija nije bio lan Divana koji nije mogao izdati nijednu bujuruldiju ili neku drugu naredbu neovisno od valije ili lica koje je on opunomoio da ga, u sluaju odsutnosti, zamjenjuje. Divan je mogao donositi odluke i samostalno, ali ih je potpisivao i peatio Gradaevi kao bosanski valija. Uz institucije valije i Divana, postojala je i institucija Savjeta valije i vilajeta koju su sainjavali glavni komandanti u bosanskoj vojsci koji su stalno bili uz Gradaevia i jedan broj istaknutih erkana i ajana vilajeta. Promocija na niim stepenima vertikalne strukture vlasti vrila se preko valije i Divana, a bosanska autonomna vlast je poivala na bosanskoj vojsci koju je Gradaevi smatrao regularnom vojskom. Gradaevieva unutranja politika, proizala iz volje naroda, oslanjala se na interese svih njegovih struktura i interese Bosne kao cjeline, a sam projekt autonomije i unutranje politike zasnivali su se na osvijetenoj predstavi da u Bosni egzistira jedan, etniki jednorodan narod, iznutra izdiferenciran vjerskim razlikama. Ideja autonomne Bosne se zasniva na restauraciji izvornog islama i autentine bosanske obiajnosti, pa e Gradaevi svoju unutranju politiku voditi u cilju usmjeravanja mjera kojima e homogenizirati bosanski narod i prevladati unutranje antagonizme na vjerskoj osnovi. Tako je na strani pokreta uestvovalo, prema podacima kneza Miloa, oko 6.000 hriana koje je organizovao bosanski mitropolit. Pored homogenizacije naroda, svoju unutranju politiku Gradaevi je morao usmjeravati i na monolitnost njegovih glavnih aktera bosanske elite moi. Tako e umjesto tradicionalnog autokratizma osmanskih namjesnika u Bosni, uvesti sporazumno-konsultativna politika odluivanja, ouvanja i reprodukcije monolitnosti bosanskih aktera moi. Osmanski Dravni savjet odluuje o politici kojom treba odgovoriti na Pokret, a to su vojne akcije i represalije, pri emu su imali u vidu samo to ...da Bosna eli autonomiju i otcjepljenje, isto kao Srbi u Srbiji, a apostrofira se i meunarodni znaaj Pokreta i podrka zapadnih zemalja njemu, podrka ali tajna, deklarativna i niim neiskazana. Mnogi su prieljkivali da se Pokret za autonomiju provede i tako jo vie narui vojna mo Carevine. Gradaeviev Pokret se ne moe definisati kao pokret konzervatizma, jer u kontekstu historijskih tendencija koje se uobliavaju, on progresivno sudjeluje pa je u matici epohe koja nadolazi. S druge strane, ako bi se osmanske reforme mogle oznaiti kao historijski progresivne, sa stanovita njenih modernih evropskih intencija, onda one iz perspektive bonjake samosvijesti i svijesti koja zna za historijski individualitet Bosne i hoe ga sauvati, i nisu nita drugo nego neto antihistorijsko. Gubitak autonomije i proces turcizacije, kao opta posljedica poraza pokreta, potvruje da je pokret shvatio ta kao skriveno stoji iza osmanskih vojnih reformi znao je idejom autonomije Bosne odgovoriti na panosmanizam, tj. panturcizam kao skrivenu bit osmanskog projekta reformi. Druga presudna posljedica poraza pokreta je ekonomsko unitenje bosanske elite moi. Vojni, politiki i ekonomski poraz bosanske elite moi, za svoju pozitivnu konzekvenciju imae to, da e, pogotovu za vrijeme A-U okupacije, borba za autonomiju Bosne biti djelo najirih slojeva muslimanskog stanovnitva: sada na scenu stupaju narodne mase predvoene autoritetima iz srednjih i niih slojeva.

Prilikom dolaska u Travnik, nakon neuspjelih pokuaja da se bosanski valija, Namik-paa pridobije za pokret, Bonjaci su izvrili prevrat u svojoj zemlji, bez prolijevanja krvi i ukinuli vlast Porte i njenog predstavnika. Gradaevi, koji je jo na zboru u Tuzli izabran za vou pokreta, na zboru u Travniku, koji je odran 29 marta 1831.g., potvren je za bonjakog lidera. Kao vojni komandant Bosne, Gradaevi nastavlja sa vojnim akcijama, te nakon vojnih pobjeda na Kosovu (juna 1831.g.), voe pokreta poduzimaju politike akcije prema Porti s ciljem sankcioniranja svojih zahtjeva (alju delegaciju, upuuju predstavke i sl.). U ovo vrijeme je poslana peticija sa 86 potpisa zapovjednika bosanske vojske da se Gradaevi postavi za namjesnika Bosne. U septembru se Gradaevi sa vojskom vraa u Bosnu pa u Sarajevu, 12.09., biva zvanino proglaena bosanska autonomija, i to na svebosanskom saboru. Sabor je potvrdio izbor Gradaevia za valiju Bosne koji su prethodno izvrili (u Pritini) komandanti bosanske vojske. Svjedoi o tome i kolektivna zakletva Gradaeviu: Mi ovdje sakupljeni, svi,jednoglasno postavljamo tebe za valiju ejaleta Bosne...Od sada samo tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god ga postavi. Nakon toga Bonjaci poduzimaju niz diplomatskih akcija na priznanju svoje politike volje. No, osmanske vlasti odluuju da vojnom silom ugue pokret. U odluujuim bitkama na podruju Rogatice, Pala i napokon, samog Sarajeva, pokret je vojniki savladan. Hamdi-paa je tako u Sarajevo uao 5 juna 1832.g.

Fra Martin Nedi - PRVI ILIR BOSNE Roen 1810.u Tolisi,selu Bosanske posavine.Nie kolovanje zavrio je u Kraljevoj Sutjesci.Ve kao djeak zanosio se idejom narodnog osloboenja svih junih slavena,to se pojaalo susretom s Ljudevit Gajem u Zagrebu.Nastavak kolovanja odveo ga je u Vojvodinu i Maarsku gdje iri svoje ideje i otro se suprostavlja maarizaciji.Zbog sadraja svojih ideja esto je pisao pod pseudonimimaalovan od posavlja,ilir iz Bosne,Slavoljub Otadbinovi.Najvie je poznat po pjesmama objavljenim u ilirskim asopisima Danica Ilirska.Poznate su mu dvije pjesme:Razgovor koga vile ilirkinje imadoe u Pramalitje1835. i Razgovor koga vile ilirkinje imadoe u Pramalitje 1841.. U prvoj izraava tugu to je Bosna porobljena od Turaka,a vile ilirkinje su personifikacija ostalih Junoslavenskih pokrajina i drava.On izraava snanu elju za osloboenjem Bosne,ali i drugih junoslavenskih drava. U drugoj pjesmi,pored ostalih javljaju se i dvije nove vile Srbija i Crna Gora,gdje je,njegova ilirska ideja jo snanija zbog brojnih nacionalnih pokreta koji su zahvatili Evropu tog doba. Osnovne ideje su mu bratstvo svih Junih Slavena bez obzira na vjeru,pa zagovara i meuvjersku toleranciju,a odupire se i hrvatskomi srpskom svojatanju Bosne.Njegov ideal bio je Modernistika Bosna u kojoj bi svi ivjeli ravnopravno i gajili svoju kulturu i tradiciju. Martin Nedi rodio se u Tolisu, u selu bosanske Posavine, u seoskoj obitelji, 1810. godine. nie kolovanje zavrio je u Kraljevoj Sutjesci, a nastavak njegovog kolovanja moe se pratiti u Vojvodini i Maarskoj, a boravak u tim krajevima meu Maarima bio je presudnog znaaja u formiranju njegovog politikog miljenja i opredjeljenja. Boravei u Vacu upoznaje se vie sa idejama Ljudevita Gaja i idejom ilirskog poketa. Rezultat Nedieve zagrijanost za ilirsku ideju nastala je njegova pjesma Razgovor koga Vile Ilirkinje imadoe u Pramalitju 1835. Ovo djelo nastalo pod uticajem ilirizma i slavenske romantike na prilike u Bosni toga vremena, a taj uticaj najvie se osjetio kod bosanskih franjevaca i uglavnom kod njihove omladine koja se kolovala u Hrvatskoj, Sloveniji i Maarskoj. U ovoj pjesmi Nedi poistovjeuje slobodu s vilom Primorkinjom, iskazujui pri tome raspoloenje i veselje prema novom dobu koje nadolazi, dok je vila Bosankinja tuna i pokuava predoiti svoju teku i gorku sudbini kroz usta povijesti, dok je ona u turskom ropstvu sve njene posestrime su u slobodi i veselju. 1841. godine Nedi je napisao i drugu verziju pjesme pod naslovom Razgovor Vilah Ilirkinja u pramalitje godine 1841, u kojoj asocirajui na politike prilike u naim krajvima poziva na slogu apostrofirajui poloaj beogradske vile, - mislei na Beogradski paaluk koji je jo uvijek bio pod Turcima, i poloaj bosanske vile koja je u potpunosti pod Turcima. Ova pjesma je po svom sadraju, nita drugo do apel kojeg pisac upuuje svoj junoslavenskoj brai da oslobode Bonsu od turskog podanitva. Bratstvo, sloga, zajednitvo i ideja jugoslovenstva ideje vodilje kod Martia, dok osuuje razjedinjenost i u njoj nalazi osnovne uzroke stoljetnog robovanja svih naih naroda pod tuincem. Nedi uzroke nesloge i razjedinjenosti vidi u vjerskoj podvojenosti, oajava i nad dogaajem koji se zbigo 1757. godine kada se Bosna Srebrena odvojila u crkvenom pogledu od Hrvatske i Slovenije. U nacionalizmu i razjedinjenosti Nedi vidi osnovne razloge socijalnog poloaja bosanske raje. On anatemizir a nacionalistiki obojene pristalice kako onog srpskog tako i hrvatskog nacionalizma, prije svega zbog njihova svojatanja BiH. Kada je u Hrvatskoj 1848. godine ilirska misao kulminirala i kada je narodni pokret za osloboenje i ujedinjenje zahvatio Hrvatsku, Dalmaciju, Vojvodinu, Srbiju i druge krajeve, nije zaobila ni bosanske fratre koji su meu prvima prigrlili Gajev pokret, a i sam Nedi je u punom smislu naao toj ideji mjesta u svojim knjievnim djelima. Svakoj novoj ideji Iliraca Nedi se veselio i prihvatao zduno sve to je ilirsko, smatrao je da e pod vodstvom Hrvata kroz ilirski pokret svi narodi na ovim prostorima ujediniti u borbi protiv turskog jarma, a jedino pravo i moue rjeenje svega pisac vidi u ujedinjenju sve junoslavenske brae uz prethodno iskorjenjenje starih konfesionalnih trvenja. Martin Nedi je kroz svoje pjesme upuivao poruku apel svoj slavenskoj brai, bez obzira na vjersku pripadnost, da pomognu ugnjetenoj i napaenoj sabrai u BiH, istovremno propagirajui ideju ujedinjenja i bratske sloge meu slavenskim narodima. Godine 1848. kulminirala je Nedieva revolucinarna ilirska misao, prije svega, iskazani bunt prema neprijatelju. Revolucija je po njemu jedinstvena prilika da se svi krajevi oslobode tuinske vlsti, pogotovo izraene u njegovom spjevu Pokret godine 1848. i 1849.. Martin Nedi u brojnim svojim djelima zagovornik je potpunog osloboenja BiH i to prije svih bosanske raje. Gotovo sva njegova djela proeta su dubokom ljubavlju za roenu grudu, pa i ire za itavu bratsku zajednicu junoslavenskih naroda. On je optereen milju da se Bosna ne moe sama osloboditi, pa stoga trai podrku i pomo kod drugih bratskih naroda po krvi i vjeri. Na svojoj rodnoj grudi nedi ne podnosi ni strane okupatore, niti domae izdajnike koji su po njemu smutnja i uzrok zlobe i netrpeljivosti meu sabraom. Pedesetih godina IX stoljea Nedi se sve vie okree Josipu Strosmajeru, pod ijim je utjecajem proveo posljednje godine svog djelovanja. Od njega prihvata politiku ideologiju koja je svojim sadrajem umnogome odgovarala radikalnom ilirizmu. Fra Martin Nedi svuda i u svakoj prilici naglaava i podvlai princip sloge, bratstva i narodnog jedinstv,a to je po njemu preduvjet slobodi i kutlurnom napretku sve slavenske brae na Balkanu.

FRA LOVRO KARAULA SOCIJALNA MISAO Fra Lovre Karaula roen je 23.12.1800.g. u Ljubuniu. Roditelji su mu na krenju dali ime Anto. Mali Anto rastao je u rnoviu. Rano je pokazao darovitost za uenje I elju za znanjem. Zapazio ga je tadanji ljubinski upnik I uzeo ga sebi da ga uputi u itanje I pisanje. 1816 Karaula stupa u novicijat i uzima redovniko ime fra Lovro. Polae redovniki zavjet I uprava Provincije alje ga na studij filozofije I teologije u Ugarsku. Sveeniko roenje fra Lovri Karauli podijelio je 1825 g. fra Augustin Mileti bosanski biskup u Docu kod Travnika. Karaula potom odlazi u Fojnicu gdje dobija jurisdikciju poslije koje ga alju u Ivanjsku za kapelana. Sljedee godine biva namjeten u Ljubuniu za duhovnog pomonika fra Miji Dujiu. Na poziv Augustina Miletia 1828 Karaula se seli u Fojnicu, odazivajui se pozivu tajnika. Slijedei biskupa Miletia na njegovim pohodima diljem Bosne Karaula je obiao cijelu Bosnu i tako se upoznao sa prilikama u zemlji. Bio je Miletiev tajnik sve do njegove smrti 1831 , kada nastavlja voditi poslove biskupskog ureda sve dok nije imenovan novi apostolski vikar za Bosnu fra Rafo Barii 1832. iste godine Karaula je po vlastitoj elji imenovan za upnika u Vidoima. Karaula se u Vidoima dao na duhovno-pastoralni, ali I na graditeljski rad. Biskup fra Rafo Barii zapazio je Karaulinu pastorelnu I graditeljsku skrb za vjernike, te ga je imenovao dekarom za livanjski kraj. Za vrijeme svog upnikovanja u Vidoima fra Lovro Karaula nastoji zatiti svoj narodod nepravednog turskog zuluma. On u svom Zapisniku spominje nekoliko begova koji ine zulume, a meu njima se isticao Ahmedbeg Ljubuni, koji je poslije ubijen od strane Omer Pae Latasa. Uz sve nevolje koje su s vana pritiskale bosansku crkvenu zajednicu pojavljuje se I nevolja iznutra, a to je afera Barii izmeu fra Rafe Bariia I Bosne Srebrene. Karaula se ukljuuje u tu borbujer se ona prenijela I meu puk to je dovelo do opadanja autoritete biskupa I franjevaca meu narodom. Karaulina okretnost I zauzimanje za stvar reda I crkve I ostale njegove vrline navele su upravu Bosne Srebrene da 1840 imenuju Karaulu za gvardijana fojnikog samostana, kojim je tri godine revno upravljao. Za Karaulinog gvardijanstva u Bosni zapoinje njegovo javno I otvoreno sudjelovanje u aferi Barii. 1845 na zahtjev Bariia suenje izmeu njega I franjevaca premijeta se u Carigrad na carski sud. U delegaciji Bosne Srebrene zajedno sa fra Martinom Nediem I Fra Lukom Dropuljiemu Carigrad putuje I fra Lovro Karaula. Ta neugodna afera s biskupom Bariiem u nekom je vidu I koristila franjevcima Bosne Srebrene. Naima dok su njezini izaslanici boravili u Carigradu upoznali su se sa nainom rada Visoke Porte I sklopili brojna osobna poznanstva koja su im koristila za postizanje njihovih nauma. To vrijeme je doba narodnog preporoda u Hrvatskoj I buenja svijesti potrebe pismenosti I podizanja kola, crkava I samostana kao vjerskih ali I kulturnih I nacionalnih ustanova. Dua pokreta za podizanje kola na narodnom jeziku, uz Jukia I Martia su fra Marijan unji I fra Lovro Karaula.karaulinim nastojanjem ve je 1847 g. podignuta kola u Fojnicu. 1851 Karaula je imenovan kustodom Provincije Bosne Srebrene. General franjevakog reda imenuje Karaulu I za generalnog lektora profesora filozofije na teologiji u Fojnici. Kroz sve tri godine slubovanja kao kustod B.S. Karaula je trajno davao inicijative u svim graditeljskim podhvatima u Provinciji. On sam pregovara sa emal-paom o izgradnji ovih crkava, a sa carskim arhitektom Eref efendijom, obiao je sva mjesta-osim Posavine, gdje je trebao praviti ili popravljati crkve. 1853 dobija odobrenje za gradnju 8 crkava. Nekako u to vrijeme Karaula je zaduen od uprave B.S. da trai od turskih vlasti potvrdu prava izuzimanja od plaanja desetinena zemljita koja su samostani u novije vrijeme stekli. Kako Karaula tu stvar nije uspio zavriti na civilnom sudu u Sarajevo, on se direktno obraa veziru. Vezir udovoljava ovom njegovom zahtjevu. 1854 Karaula je postavljen za upnika u ukliu. 1856 general franjevakog reda imenuje ga generalnim vizitatorom B.S.. on je taj posao savjesno obavljao. Tri mjeseca je obilaziobrau po Provinciji. Starijeinstvo Provincije zbog uspjeno obavljene slube vizitatora I zbog drugih zasluga predlae generalu u Rimu da ga poasti I odlikuje naslovom ex-minister provincijalis to Rim I ini. Sveano slavlje prigodom otvaranja crkve u Vidoima predvodio je fra Lovro Karaula. Tom progodom odrao je pripovijed u kojoj je prikazao crkvenu povijest cijelog livanjskog kraja. Propovijed je objavljena pod nazivom Slovo crkveno prigodom prvog sveanog blagoslova crkve u bosanskom selu Vidoin reeno. Ta pripovijed nam govori da je karaula bio I dobar govornik I glasovit propovijednik. 1860 kapitol B.S. poglaava goriku rezidenciju formalnim samostanaom I Karaula je imenovan njegovim prvim gvardijanom. 1861 imenovan je upnikom u Ljubuniu gdje je ostao 11 godina. 1872 Karaula je po drugi puta postavljen za gvardijana na Gorici. Uz interese fratara Karaula je branio I interese seljaka I sirotinje u livanjskom kraju od zuluma turskih veleposjednika. esto je intervenirao protiv nepravde I nasilja I kod turskih vlasti. Na Ilindan 20. srpnja 1875 Karaulu su doekali iz zasjede I ubili. Protiv njegovih ubica podizane su optube, ali oni nikada nisu osueni. Politika djelatnost fra Lovre Karaule

BiH je u 19. stoljeu u kojem je ivio L.K. proivljavala veoma burno razdoblje svoje povijesti. Vlast iz Carigrada pokuava urediti dravu I vojsku po uzoru na zapadne kranske sile. Pokuava provesti reforme koje nisu odgovarale lokalnim

muslimanskim vlasodrcima. Sve su to preivljavali I katolici u bosni. Franjevci su bili jedini koji su bar donekle mogli zatititi katoliki puk. Karaula se ukljuio u rjeavanje goruih problema na drutvenom I crkvenom polju rada. Njegovu politiku djelatnost moemo sagledati sa dva aspekte: - dravno-drutvenog i - crkvenog. -Politika djelatnost na dravno-drutvenom planuKaraujino djelovanje je imalo snanu socijalnu I politiku notu. Dizao je svoj glas protiv nepravde I nije prezao ni da pojedine izgrednike tui sudu. Karaula je jedan od najveih I najzaslunijih agrarnih pobornika 19 vijeka. Uvijek se zauzimao protiv ugnjetavanja siromanih. 1875 kada je austrijski car Franjo Josip bio u SinjuKaraula je sa jo nekolicinom fratara iao da ga posjeti s namjerom da ga izvijesti o zulumima kojima su izloeni krani, ali je ocijenio da nije ba prigodna prilika tako da mu po povratku u Livno pie Spomenicuu kojoj iznosi sljedee probleme: - katolike obitelji u gradu nemaju svojih kua te iznajmljuju muslimanske kolibice I sobice koje skupo plaaju I gdje esto dolazi do zavoenja enskih osoba a potom se ini apostazija. Na selima je jo gore: teaci katolici su svi do jednoga kmetovi muslimana, ive po talama sa njihovom stokom, a u sluaju da neto I sagrade sve je to opet muslimansko jer je sagraeno na njihovoj zemlji. - plaaju ogromne poreze na sve I svata I oni su dvostruko vei nego za zemljoposjednike - za gradnju puteve, javnih zgrada, tvrava, nasipa , mostova I sl. Prisiljeni su raditi danima besplatno sa svojom tegleom marvom I o svojoj hrani. - kranima se ne doputa svjedoiti na sudu iskljueni su iz svih slubi za koje se dobiva plata. - imaju samo tri kole na 36.000 stanovnika I o njihovom financiranju se moraju sami brinuti. - muslimani svojim nepravednim postupcima idu za tim da ih se glau I nematinom prisili da postanu muslimani. On trai od cara da: - u sudskim parnicama uestvuju I katolici I da imaju isto pravo glasa kao I muslimani - sve sumnjive apostazije da se ponite I pretresu na sudu u Sarajevu. - Da se u Livnu osnuje banka koja e pomagati kranima. - Da se omogue provedbe istrage na licu mjesta kako bi se izbjegla potajna umorstva. Iako je karaula Spomenicu poslao potajno , za nju je uskoro znalo najmanje ture. Smatrali su ga izdajnikom I moglo bi se rei da je ova Spomenica bila I uzrok njegove smrti. Politika djelatnost na crkvenom planu

Fra Lovro Karaula je jedan od franjevaca kojeg su za saradnika eljeli imati I apostolski vikar I provincijal. Domoljublje I apostolski ar za djelovanje meu siromanim bosanskim pukom preovladalo je kod njega. Uivao je ugled meu pukom I braom. Za vrijeme svog ivotnog vijeka obavljao je razne funkcije: gvardian u Fojnici I na Gorici, provincijski kustos, profesor filozofije bogoslovima u Fojnici, upnik u nekoliko razliitih upanija I mnoge dr. Kao provincijski kustos davao je inicijative za mnoge akcije u Provinciji prije svega na graevinskom planu, a onda I na svim ostalim. Njegovom zaslugom dolazi do gradnje I obnove crkava, upnih kua, samostana, a poslije I kola. Dobija pomo od francuskog konzula u Sarajevu. Zbog izgradnje novih crkvenih objekata javlja se problem plaanja desetine, koji on uspjeno razrjeava u korist crkve. U rjeavanju spora izmeu franjevaca I biskupa fra Rafe Barii, Karaula je takoe dao znaajan doprinos. Zbog svojih intelektualnih sposobnosti bio je poznat I u generalnoj kuriji u Rimu. General kurije ga je imenovao za generalnog vizitatorom za Provinciju Bosnu Srebrenu. Nakon uspjeno obavljenog posla I zbog zasluga za Provinciju Karaula je bio odlikovan titulom ex-minister provincijalis. Geslo fra Lovre Karaule je bilo: koristiti katolicima u Bosni. Za to je radio neumorno, intervenirao za krane kod oblasti, dokazivao neispravnost postupaka, slao memorandume na razne dvorove. To je I bio uzrok njegovog traginog svretka. DRUTVENA MISAO IVAN FRANJO JUKI Ivan Juki, u redovnitvu Franjo, roen je 8.srpnja 1818 g. u Banja Luci u siromanoj obitelji. Banjaluki upnik fra Franjo Sitni prihvati ga , opismeni, naui osnovama latinskog jezika I 1830 g. posla ga u Fojniki samostan. Tamo zavrava prvi razred gimnazije, izdra godinu dana kunje zareen, a potom odlazi u Vesprim na studij teologije.Budno prati narodno buenje, redovno ita novine I pie pjesme I pripovijetke koje alje Gaju da ih objavi u Danici. Napute studij u Vesprimu I vraa se u Bosnu kako bi podigao ustanak. Pokorava se volji starijeina I odustaje od ove ideje, te odlazi u Dubrovnik kako bi nastavio studij. Zbog plahovite naravi I u Dubrovniku dolazi do nesuglasica te se Juki 1840 g. vraa u Fojnicu ne zavrivi studij. Sljedeih deset godina, do hapenja 1852, ispunjeno je aktivnou kakva bi se mogla poeljeti I u mirna sreena vremena. Juki se iskazuje na knjievnom, znanstvenom, kulturnom, prosvjetnom I politikom polju ne alei napora I ne tedei ivot. Svo ovo

vrijeme proveo je u Bosni, uglavnom u Fojnici I Varcer Vakufu. 1852 biva protjeran iz Bosne, zemlje koju je toliko volio, bez prava povratka. Prilike I ivot Ivana Franje Jukia imale su snaan uticaj na pievo djelo. Na njemu su vidljivi tragovi ilirskog pokreta I suvremenog ivota u Bosni. U strogo literarnom smislu njegovi radovi mogu se podijeliti na umjetnike, znanstvene I organizatorske. U njima su zastupljene lirske pjesme, putopisi, memoari I biografije. Jukiev najcjelovitiji knjievni rad u ostvarenju veza izmeu pisaca I italaca je prvi bosanski knjievni asopis BOSANSKI PRIJATELJ . Ideje Jukia bile su sasvim ilirske: jedinstvo ilira, jedinstvo pisma, jezika I pravopisa, suprostavljanje tuinu I osamostaljivanje. Prihvaanje ilirskog jedinstva, nastojanje da se postigne jedinstvo pravopisa I jezika, da se ostvari razvoj narodne kulture I da se ivot puka oslobodi ropskog poloaja osnovne su pokretake misli Ivana Franje Jukia. On je putopisac iz ljubavi prema stvari, prema narodu.Juki se slui najiim narodnim jezikom. Vrlo rano se suoava sa problemom pravopisa , a zatim I jezika. Pristajui uz Gaja I ilirski pokret prihvata I Gajev pravopis, najprije iz elje za ilirskim, junoslovenskim jedinstvom. On priznaje posebna narodna obiljeja Hrvatima, Srbima I Bosancima, ali ih sve iz ilirskih ideala naziva Ilirima. Jezik Bosanski naziva ilirskim, negira postojanje hercegovakog narjeja. On trai jezik I pravopis prihvatljiv za sve ilirske narode. Bosanski prijatelj, Jukiev asopis po zamisli I najveim dijelom I po izvedbi izaao je 1850, 1851 i 1861 g. Jukiev rad je u osnovi imao I politiku komponentu. Knjievno ujedinjenje junih Slavena ilo je protiv politikih granica austrije I Turske. Svaka akcija na narodnom planu ila je u najmanju ruku protiv postojeeg stanja. Za njega su svi bosanci Slaveni, to je za njegovo doba revolucionarna misao. Stanje u Bosni kako ga je vidio Juki, bilo je takvo da su se reforme morale stvarno provesti. Juki sastavlja popis narodnih elja I nosi u Be da ih preda austrijskim vlastima. Podnosioci trae socijalnu, politiku, kulturnu, vjersku I prosvjetnu jednakost, razvoj gospodarstva, uvoenje suvremanih tekovina u ivotu( pote, tiskare, podnoenje javnog rauna narodu, reformu poreznog sustava, uprave, uvoenje modernog obrazovnog sustava, slobodu sastajanja). Sve ono to trae znai da u Bosni ne postoji. Susret sa Latasom unio je privremeno optimizam u Jukievo shvaanje o poloaju I mogunosti imjene stanja u Bosni. Zaloio se svim silama naivno prilazei ovjeku koji se koristio njegovim uslugama. Sudbina njegova odluena je onog trenutka kada su njegove elje stigle u Carigrad. Zatoenitvo, izgon I bolest definitivno su ga izbacili iz aktivnog ivota I prekinuli rad I razvoj linosti.Umro je 1857 poslije operacije u Beu gdje je I pokopan u zajednikoj grobnici sa jo tridesetak mrtvaca.

POLITIKA MISAO FRA ANTUNA KNEEVIA -koncepcija bonjatva -pogledi na dravnopravni status BiH U periodu kada je odlazak bolesnika sa Bosfora postalo pitanje dana,kada je srpska propaganda dostizala vrhunac podstiui ustanke srpskih kmetova i seljaka u Bosni,a sve u cilju realizacije frikog plana:Naertanije(1844.)u Bosni na scenu stupa fra Antun Kneevi. Svojim progresivnim idejama on unosi svjeinu u bosanski haus.Kneevi je jedan od prvih koji je potpuno svjestan da Bonjaci nisu ni Srbi ni Hrvati,ve Bonjaci,te da nisu Turci.Oni imaju i svoju dravu ija dravnost traje 14 stoljea. Dravu su osnovali ve u 6.st.na pprostoru izmeu Save,Drine i Jadranskog mora.Oni imaju svoju zemjlu,svoj grb i zastavu,obiaje,kulturu i historiju. Svjestan je da su plemenski oni identini ostalim Junim Slavenima,a da se razlikuju vjerom to za njega nije smetnja,te poruuje bosanskom narodu da razliitost njihovih vjera ne smiju smetati njihovom narodnom jedinstvu. On istie da i Bonjaci treba da stanu uz Krane i protjeraju Osmanlije te izgrade samostalnu i slobodnu Bosnu.Samo takva Bosna je po Kneeviu mogua,a od njenog cjepanja izmeu Hrvatske i Srbije nema nita.Protivi se i zamjeni okupatora-Turske sa A.-U. jer Bosna nije ni Turska ni A.-U. On eli kod naroda u Bosni probuditi svijest o njihovoj zajednikoj domovini,a iznos i progresivne ideje oslobaanja kmetova od eksploatacije. U drugoj polovini 19. stoljea BiH se nala u aritu interesa evropskih sila s jedne strane, te Srbije, Crne Gore i Hrvatske, s druge strane. Svima je bilo jasno da se radi samo o trenutku osobaanja BiH od turske vlasti, ali velikim silama vie je odgovaralo prisustvo Turske, nego formiranje jedne nove jae slavenske drave na Balkanu. Srbija je bila planirala prikljuiti BiH, nakon njezinog osloboenja ispod turske vlasti, svom dravnom teritoriju, a Hrvatska koja se tada nalazila u sastavu Austro-ugarske monarhije, iako se zanimala za sudbinu BiH, nikada nije mogla razviti politiku djelatnost ravnu srpskoj. U vrijeme zasjedanja Berlinskog kongresa, kada je Srbija zatraila od velikih evropskih sila da zauzme BiH, protiv toga usprotivili su se bh. franjevci i katolici, te alju Martia u Berlin sa zahtjevo da BiH zauzme Austro-ugarska. Pod uticajem svih vanjskih politikih agitacija i unutranjih napetosti u samoj BiH, nastje otra polemika o tome da li je BiH hrvatska ili srpska. U djelima Antuna Kneevia provlai se misao o narodno-dravno-pravnoj samostalnosti BiH. Prema njemu Bonjaci nisu ni Hrvati, ni Srbi, ni Turci, nego Bonjaci koji su s njima narodnosno potpuno ravnopravni. Oni imaju i svoju dravu ija dravnost neprekidno traje ve 14 stoljea. U Krvavoj knjizi Kneevi dokazuje svim Bonjacima kako razliitost njihovih vjera ne smije smetati njihovom narodnom jedinstvu i kae neka svako za sebe odgovara pred Bogom zbog vjere, ali da se bratski sloe u narodnosti.

Dokazuje kako se Bonjaci povijesno javljaju narodnosno, samostalno, da imaju svoju vlastitu pradomovinu, prolost, kulturu, obiaje, zastavu i grb, da su dravu osnovali u 6. stoljeu i da od tada nikada nije izgubila svoju dravnost, a sve to dokazuje u svom djelu Kratka poviesti kralja bosanskih, Padu Bosnie i rukopisu Varica. Za Kneevia se, uopte, nije postavljalo pitanje koje su bonjaci narodnosti, ija je BiH, ija e ona biti nakon osloboenja ispod Turaka. Njegov je zakljuak jasan: Bonjaci su po narodnosti Bonjaci, oni su osnovali svoju samostalnu i slobodnu dravu. Kod njega se javlja problem kako kod Bonjaka probuditi i ojaati svijest narodnog jedinstva i samostalnosti. Protivi se bilo ijim aspiracijama za prkljuenje BiH drugim dravama. On trai da se za BiH uvede jedinstven grb i jedinstvena zastava i to ona s bojama plava, bijela i crvena, koja simbolizira bh. prolost. Kneevi prihvata Orbinovo i Latrevo miljenje o pradomovini Bonjaka i njihovom doseljavaju na Balkan. On priznaje, a da toga nije svjestan, da su Bonjaci svoj naziv primili od nekog drugog, te tako sam pobija svoju tvrdnju da su imali vlastiti jezik. Njegovi dokazi o narodnosnoj posebnosti (samostalnosti) Bonjaka, gledani u sebi, nemaju povijesne utgemeljenosti i znanstvene dokazne vrijednosti, naprotiv esto su proturijeni. I pored svih objektivnih pogreaka Kneevi je polazei od uvjerenja da su svi Bonjaci (katolici, pravoslavci i muslimani) jedan narod, imao zdrave sudove o savremenim problemima BiH i predlagao, za ono vrijeme, realna rjeenja. Otvoreno je govorio kako se mora zaboraviti prolost i misliti na bolju sutranjicu. Posebno naglaava ulogu prosvjete u irokim narodnim masama kao najbolji nain da se svladaju postojee suprotnosti meu bosanskim kranima i muslimanima stoljeima stvarane. Smatrao je da treba inozemni svijet upoznati s tekim stanjem u BiHda bi ga tako potakao na pomoi, te s tim ciljem odlazi kao trosmajerov emisar u Novi Sad i Beograd, te izlae, tumai i brani svoje poglede o narodno-dravno-pravnoj samostalnosti BiH. Kneevi e isti ostati i za vrijeme austrougarske okupacije i poslije toga.

Socijalna I politika misao - GAVRO VUKOVI

Roen 1826.g. u Dabru kod Sanskog Mosta, umro u Beogradu 1876.g. Kratko se koluje u Sarajevu i vraa u svoje rodno selo, u Bosanskom Petrovcu ui itati i pisati, 1851.g. bjei u Srbiju, a zatim prelazi u Biha gdje razvija trgovinu, doivljava tragediju kada mu umiru 10 sinova i ubijaju 4 strica. Godine 1858 izabran je da predstavlja bosanske pravoslavce, svetenstvo i narod iz Carigradske patrijarije1. lan medlisa, a od 1868.g. radi kao poreski iovnik. U prisnim je vezama sa osman Topal-paom zbog ega je napadan od tampe, jedan je od prvih saradnika sarajevski cvjetnik. Bio povjerenik srpske vlade, nakon ega biva uhapen i osuen od osmanskih vlasti i prognan u Bejrut, a po drugim izvorima u Siriju, nakon ega bjei u Beograd gdje zapoinje novinarsku i politiku kampanju protiv osmankse vlasti i Carevine, ali opet biva prognan. Aktivno uestvuje u pripremanju hercegovakog ustanka (1875). Objavio dva spisa: Rije krajinika (1866) i Robstvo u slobodi ili ogledalo pravde u Bosni (1872). Paradigmatina linost koja svojim politikim djelovanjem prelazi sa bonjako-pravoslavne na srpsko-etniku identifikaciju krajem turske vladavine, ali se taj prelaz ne moe okvalificirati kao ista, iskristalizana samoidentifikacija u srpsko-etnikom smislu. Tumai njegovih spisa su se bazirali na njegovoj epici, neobrazovanosti, nevjetosti, a politike ideje su ostajale po strani. Vukovi e u skuptini carigradske patrijarije zastupati eksplicitno identifikaciju u smislu pravoslavno-bosanskih stanovnika, a nipoto srpsko-pravoslavnih, pri emu ni jezik ne oznaava srpskim, ve naim, narodnim jezikom.2 Vukovi meu prvima b-h muslimane odvaja od Osmanlija i Turaka i naziva ih jednoplemenitom braomelei otkloniti meusobne nesuglasice i svae, ali e to biti i zaetak njegovog pansrbizma iako se to tada nije dalo naslutiti jer Vukovi za Bonjake-Bosansce ili Turke kae da ne
1

Predstavnici dabro-bosanske, zvornike i dijela rako-prozrenske eparhije, na sastanku u Sarajevu, izaberru jednog trgovca iz Bosanske Krajine, Gavru Vukovia, da njihove eparhije zastupa na carigradskoj skuptini. Ko je bio izabran od naroda hercegovake eparhije nije se znalo. Ugovor sa Vukoviem je potpisan 13.03.1858.g. Vukovi je uzabran za predstavnika svog bosansko-hrisjanskog naroda za ureenje crkvenih i narodnih poslova. Plaa mu je odreena kao porez od naroda koji je nazvan po njegovom imenu Gavrija. 2 Joakinije Pamuina iz Mostara ga tada naziva bratom Srbinom, ali Vukovi dobija mandat bez detaljnih instrukcija, pa prema vlastitom nahoenju, na Skuptini iznosi politiki projekat koji se svodi na zahtjev za emancipacijom bosanskih pravoslavaca od dominacije grko-pravoslavnog svetenstva, iako je tada proces srbizacije pravoslavaca tekao u BiH. On je u martu 1859.g. Skuptini podnio predstvaku u kojoj je na nevien nain iznio albe naroda u Bosni protiv bosanskih mitropolita. Iznio je da mitropoliti ne znaju narodnog jezika, da svetenike kanjavaju tekim i neasnim kaznama tukui ih po tabanima, da alju andare kada koji svetenik umre,, oduzimaju knjige, odede, opremu i konje, da za novac osveuju svetenike, ljude koji nita ne znaju i slino. Tada je primijeeno da neki bosanski pravoslavci jezik nazivaju bonjakim ili bosanskim, pa Prokopije okorilo trai os Ali-pae Rizvanbegovia da se za vladiku postavi ovjek vian bonjakom jeziku.

znaju govoriti niti pisati turski, ve svi govore srpskim jezikom, ali srpski svi ne znaju itati, a bosanske katolike naziva Latinima ili Katolicima, pri emu uvaava bosanske franjevce. Koristi narodne poslovice kojima vrsi stereotipizaciji drugih, tj. Turaka i Jevreja (na jednom mjestu) ali ne u antisemitskom smislu. itavo svoje vrijeme i boravak u Skuptini, ocjenjuje kao rad za narod bosanski, bosanski pravoslavni narod i slino, nigdje eksplicitno niti implicitno ne istiui pansrpsku etniku ideju ili svijest. Vukovi tako pokazuje individualizaciju bosanskog naroda, a Bosnu i Hercegovinu prcipira kao domovinu i otadbinu jer identificira i granicu izmeu BiH i Srbije. Prihvata ideje prosvjetiteljstva, zagovara jednakost ljudi i potovanje moralnih vrlina nezavisno od vjerske identifikacije (...ja sve ljude drim jednake. To se zna i razumije, da svoje najvie volim. Preferira te vrline kao to su potenje, valjanost i sl. neovisno da li ljudi bili Hriani, Turini ili Latini.) Noen etnikom srbizacijom b-h pravoslavaca i Vukovi e postepeno napustiti koncept jednog vjerski diferenciranog naroda i prihvatiti srbizaciju, pa e govoriti o Srbima u Bosni ili Hercegovini, o srpskom narodnom jeziku, o brai Srbima i drugim vrijednostima sa srpskim prefiksom, pa se ak i sam deklarie kao Vlah-Srbin identifikujui bosanske Srbe sa Srbima iz Srbije i vrei tako dezindividualizaciju BiH. Odgovarajui na optube bosanskog vladike Dionisija koji je pisao pod pseudonimom Ljubomir Bosani, Vukovi e radikalno kritikovati i diskreditirati istog i sve njegove pristalice, opominjui ih da ne diraju Srbiju koja ima veliki zadatak koji treba da izvri, pri emu je vjerovatno mislio na prisajedinjenje BiH Srbiji, to proizilazi iz optubi osmanskih vlasti da pripada tajnoj organizaciji koja je radila na ujedinjenju Srbije i BiH i Crne Gore, to je u njegovom poimanju jedina perspektiva BiH. Uz srpski, prihvata i ruski mesijanizam oslobaajuih nacija i politiku panslavizma, tj. jugoslovenskog ujedinjenja, pri emu do izraaja dolazi njegovo rusofilstvo, a prosvjetiteljstvo se kod Vukovia zavrava u svjetovnom neobrazovanom znanju i javnom angamanu, patolokom i himninom preferiranju narodnog ruskog poslanja, tj. mesijanizma. Za Vukovia je Rusija mona, velika i silna majka koja moe Tursku unititi kad hoe (Po svemu sudei, njegovo srbofilstvo i rusofilstvo nisu doli iznenada niti su bili neto ekscentrino. O njegovom tajnom radu za srpsku vladu pie i Grga Marti: Dok je Vukovi radio na naplaivanju gavrije, svoje zaostale plae, vlada je opazila da on hoda po narodu samo pod izlikom da pobire zaostalu plau, a da zapravo nekakve srpske stvari propagira, nakon ega je bio protjeran u Aziju. Na drugoj strani, on odrava kontakte sa ruskim konzulom u Sarajevu. Na obiljeavanje roendana ruskog cara, uz ostale lanove pravoslavne optine prisustvuje i Vukovi. Uz pomo ruskih oficira bjei iz zatoenitva u Siriji, dolazi u Beograd u koji mu dolazi i ena iz Sarajeva i tamo ostae do smrti.).

Socijalna i politika misao - FRA GRGA MARTI

Fra Grga Marti roen je u upanji Imotskom. Svi oni koji se pokuaju baviti Martiem, ustanovit e vrlo brzo da su o njemu i njegovom knjievnom djelu izreeni disparatni sudovi. Bio je vrlo komunikativan, i vjerovatno ni jedan od njegovih suvremenika u junoslavenskom prostoru nije imao pisanih kontakata s tolikim brojem osoba kao on. to se tie pisama koja je Marti primao, ona su sauvana u razmjerno malom broju, jer je Marti iz straha pred premetainama od strane organa tadanej turske vlasti u veini sluajeva unitavao, a tekstove, koje j episao prijateljima ili slao raznim redakcijama, zbog izuzetnotekih prilika u kojima je djelovao, pisao ih je na brzinu, alei se na bijedne socijalne, privredne i kulturne prilike u kojima ivi i pie svoje Osvetnike, te moli da se njegovi tekstovi dalje dotjeraju. Neki od tekstova su Bosanska i hercegovaka knjievnost i Hercegovci, gdje se u oba teksta pojavljuje, upravo iz razloga tih dotjerivanja, dositeljevski rasizam, uobiajen u tadanjoj srpskoj knjievnosti. Martieva praktina politika djelatnost usko je vezana uz uspostavu Agencije bosanskih franjevaca 156. godine u Sarajevu. Nakon uvoenja reformi u Osmanskom Carstvu i uspostave konzularnih predstavnitava u Sarajevu, takva jedna agencija bila je potrebna da zastupa katolike i franjevake interese kod predstavnika turske vlasti i evropskih diplomata. Agentura je povjerena gra Grgi Martiu i on je taj posao lobiranja, uz krae prekide, obavljao preko dvadest godina. Uz to je postao i lan medlisa ili magistrata, koji je osnovan 1865. godine. I u jednoj i u drugoj ulozi Marti je numorno lobirao, zauzima ose za sve javne i privatne potrebe, kao to su npr. uvoenje modernih graanskih i vjerskih sloboda, podizanje crkvenih zgrada i zvona, otvaranje kola, socijalna skrb ili pak uzimanje u zatitu onih koji su imali posla sa sudovima. Pri tome Marti se nije ograniio samo na katolike, nego je pomagao svim bez razlike na vjeru ili neko drugo opredjeljenje. Na tome svom poslu pokazao je irinu, kakvu neemo nai ni kod jednog drugog njegovog suvremenika bilo koje bosanskohercegovake konfesije. Lobiranje pred paama i vzeirima bial je za Grgu Martia vrlo delikatna stvar, je je on odravao kontakte ne samo s diplomatskim predstavnicima stranih drava, ne go i s pedstavnicima junoslavenskih nacionalnih pokreta, pa je postojala opasnost da na jednako tragian nain zavri svoju politiku karijeru kao i Ivan Franjo Juki.

Jasno je izraen Martiev stav prem ideologijama, ukoliko su osvajake i diskriminatorske, prikazuje ih u vrlo crnim bojama. Martiev nacionalno-politiki stavovi mogli su ga svrstati u uzorne jugoslavene, meutim njegov telegram u kojem trai austrougarsku okupaciju BiH umjesto srpskei crnogorske okupacije, vodi tome da se lik Martia politiar i lik Martia knjievnika razlikuje. Promatrajui sve moe se rei da se samo politiki Marti prilagoavao, a da je ideoloki Marti ostao trajno dosljedan ideologiji, i to ideologiji jugoslavenstva. Jugoslavistiki interpretatori reklibi da se tu Marti ponio kao pravi dvorski pjesnik da je okupaciju pozdravio pod utjecajem austro-ugarske prpagande i pri tome bio motiviran osobnim ambicijama, nprd. da postane biskup ili neto slino, ali se njegova oekivanja nisu ispunila, pa se na kraju razoara u Austro-Ugarsku. REZIME: Treba istai da je Marti kao diplomata i politiar ivio idjelova u vrlo sloenim i opasnim okolnostima. U svojim nastupima Marti je pokazao poslovinu snalaljivost. iako je bio izrazito ambiciozan ovjek, nije u tome nikada izgubio mjere. Sauvana dokumentarna graa pokazuje da je ostao dosljedan franjevakom naelu Ne samo sebi ivjeti, nego i drugima koristiti, pa je na taj nain uao u povijest Bosne kao prosvjetitelj, diplomat, politiki djelatnik, pjesnik, osobito, kao kritian svjedok svoga doba, a ne samo kao dvorski pjesnik i dvorska luda. Marti se zagrijavao ideologijom panslavizma i jugoslavenstva, ali se nije dao otrovati modernim ideologijama, kao to su otrovane itave generacije intelektualaca 19. i 20. stoljea na ovom prostoru. Marti se nije razvio ni u nacionalistu niti je bio sklon kozmopolitizmu. Njegovo kritiko otklanjanje velikosrpstva bez pretjeranog naglaavanja vlastite hrvatske pripadnosti, te skepsa u jugoslavenski koncept, jasno pokazuju da mu je bio stran svaki nacionalistiki ili neki drugi fetiizam. Njegov ideal nije bila ni Bosna u kojoj bi sve teklo po starom, ali ni neka nova revolucijom stvorena utopijska Bosna, nego modernizirana bosna, u kojoj bi svi na ravnopravan nain mogli ivjeti svoju tradiciju i razvijati svoj kulturni i politiki identitet.

MUHAMED AKIR KURTEHAJI Rano bonjako prosvjetiteljstvo

Muhamed akir Kurtehi roen je 1844. godine u Bijelom Polju. Sam se obrazovao, itajui knjige, nauio je turski jezik, i rano stupio udravnu slubu. Na poetku svoje slubenike karijere bio je pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim radi pri sudu Novopazarskom sandaku. Biva prebaen u Sarajevo u vilajetsku slubu da bi poetkom 1868. godine bio postavljen za urednika zvanikog lista Bosna. Krajem 1868. godine postavljen je za direktora Vilajetske tamparije. Posao zvaninog tumaa obavljao je u vilajetskoj vladi. Od poetka 1872. godine i gradonaelnik Sarajeva. Obolivi od tuberkuloze, po savjetu ljekara odlazi u julu 1872. godine u Be na lijeenje, gdje i umire. U procesu osmanske reforme u Bosni, pojavit e se akir Kutehaji da bi u takvom povijesnom kontekstu meu Bonjacimamuslimanima, kao njihov odgovor novom vremenu, kako bi otvorio proces prosvjetiteljske djelatnosti. Dvije temeljne Kurtehajieve misli koje trajno ulaze u batinu socijalne i politike misli u Bosni i Hercegovini: aksiologija prosvjetiteljstva i recepcija novinarstva kao instrumenta antielitistikog prosvjeivanja naroda. Motivi prosvjetiteljstva U Kurtehajievom poimanju prosvjetiteljstvo je nain ivota u njegovu totalitetu. Kurtehaji e pisati: ovjeanstvu je ukras obrazovanost i sredstvo za civilizaciju. Izdiui razum na pijedestal najvie vrijednosti, on eradikalnoj kritici podvri rairenost zabluda, sujevjerja, dogmi, predrasuda. Pored kritike sujevjerja, predrasuda i zabluda, u krug njegove prosvetiteljske kritike ulazi: opa ljudska indolencija prema sticanju znanja i obrazovanosti, averzija prema koli i kolovanju, raskalaeni, dokoni ivot preputen jednokratnosti hedonizma, svakovrsnoj ispraznosti i lijenosti duha, ignoriranje ili potpuna amnezija izvorne narodne tradicije. Iza svih ovih parcijalnih kritika stoji jedna temeljna kritika prosvjetiteljska kritika neznanja uope. U Kurtehajievom poimanju neznanja je jedno zloinstvo, najjai neprijatelj, - neznanje koje svako dostojanstvo i svaki ukras ljudskoga stvora oduzima, slobodu naruava. Posebnost njegovog pojama prosvjetiteljstva jeste i univerzalnost graanskog zakona, o prirodnoj jednakosti ljudi iskazanoj u jednakoj sposobnosti razumskog miljenja. Na socijalnoj razini, manifestira se kao misao o jednakosti pred zakonom, dobri graanski zakoni, koji svaije pravo zastupaju i koji jednako vae za bogatog kao i za siromaha, za jakog i za nejakog. Tu je i klasini prosvjetiteljski motiv vjere u sposobnosti svih ljudi i naroda, bez obzira na razlike izmeu njih, da dopru do svjetla razuma. U njegovom poimanju prosvjetiteljstva nalazi se jo jedna ideja ideja tolerancije, koja se iskazuje, prije svega, kao ideja meuvjerske tolerancije. Iza te meuvjerske tolerancije stoji fundamentalna misao: bosanska samosvijest i svijest o bosanskohercegovakom individualitetu unutar Osmanskog carstva. urnalizam i sloboda

Pored obrazovnih institucija u Kurtehajievom iskustvu novine su glavni medij prosvjetiteljske akcije. Novine su, kako to on kae, sredstvo da interese drave zastupa , one slue optem miljenju, novina je tu da na sve dobro i zlo motri i da onoga koga se tie opomene i od zla odvraa i na dobro upuuje. I u svemu tome novine i novinarstvo imaju, prije svega, prosvjetiteljskoedukativnu svrhu. U odnosu na vlast i politiku, Kurtehaji zagovara nezavisno i slobodno novinarstvo koje se umjesto partikularnih interesa, dri istine.

SMAIL SELMANOVI Bonjaka prevratnika politika i rat protiv Austro-ugarske

Smail-beg Selmanovi porijekom je iz Pljevalja. Imao je kljunu ulogu u organiziranju i osmiljavanju otproa bosanskog naroda Austro-ugarskoj okupaciji. Isticao se u muslimanskoj vojnoj komisiji koju je Narodni odbor formirao radi mobilizacije i organizacije vojnog otpora okupaciji. Za vrhovnog komadanta bosanske vojske izabran je 28.07.1878. godine. Sudjelovao je u pripremi otpora bosanske vojske, ali i komandovanju njome iz prvih redova. Nakon pada Sarajeva, nalazi se na podruju Rogatice sa oko 7.000 boraca, a nakon bitke povlai se u Gorade i Viegrad. Poslije odlazi u Carigrad, a nakon to je proglaena amnestija Austrijanci mu nisu dali da se vrati u domovinu. Izvori kau da se povukao u svoj rodni kraj, gdje je ivio do smrti kao veleposjednik, a uz to bavio se i odvjetnikim poslom. U povijesnoj situaciji kada je bonjaka zemlja ugroena u svom opstanku i kada je dovedena u pitanje egzistencija bonjakog naroda, reagira cjelina koja iza sebe ostavlja interese ovoga ili onoga sloja i odatle u bosanskom ratu protiv Austro-ugarske ne reaguju samo vojno-politiki usamljeni socijalni stratum, nego itav bonjai narod. Koncentrirani izraz bonjakog etniko-narodnog samorazumijevanja, te motiva i politikih ciljeva oruanog topora Austrougarskoj, vide se najbolje u tekstu Objave, koju je Narodna vlada 08.08.1878. godine sa potpisom Smail-bega Selmanovia uputila graanima Sarajeva i cijele Bosne. Ova Objave imala je svoju evoluciju, dosta kratku vremenski mjereno, ali se kretala u smjeru kritike osmanske vlasti u Bosni, a prije svega odnosi se na kritiku dekadencije osmanske vojne moi u Bosni, kritike pravno-politike patologije, i radikalne kritike osmanske indolencije, tj. izostanka volje za odbranom Bosne od Austro-ugarske. Bonjaci su svjesni da osmanska vlast ne samo sa svog meunarodnog poloaja, nego i sa stanovita unutranje moi nee, a niti je u stanju, sudjelovati u odbrani Bosne od Austro-ugarske. Ta svijest bie temelj cjelokupnog politiko-vojnog programa bonjakog rata sa Austro-ugarskom. Kritika osmanske vlasti u Bosni, utemeljena svijest prvaka Bosne, rezultirat e gotovo plebiscitarnom odlukom da se ne prizna odluka Berlinskog kongresa i da se povede rat protiv okupacije Bosne. Ideja samoislamske politike platforme, koja je bila u poetku pruanja otpora bit e brzo naputena, te e se nakon toga osmisliti i razviti sveobonjaka politika platforma otpora okupaciji. Tada je Bosna, u svebonjakoj samosvijesti shvaena kao zasebni politiki individualitet, kao bonjaka domovina, ona vie nije jedna od pokrajina-provincija Osmanskog carstva, javlja se svijest o granicama bosanske drave. U Objavi stoji eksplicitno da Bosna nije politiki individualitet iskljuivo Bonjaka-muslimana, naprotiv ona je domovina svih naroda koji u njoj ive. Da zakljuim, objava koju je pisao i potpisao Smail-beg Selmanovi temelji se na - motiv Bosne kao politikog, kulturnog-obiajnog i povijesno-teritorijalnog individualiteta; - motiv bonjakog identiteta kojeg ne negira unutarnja vjerska diferencijacija; - svijest o bonjakoj politikoj povijesti; - raskid i s Osmanlijama; - bosanski patriotizam, izraz svebonjake samosvijesti o dunosti odbrane je njegov dio. Kada je od strane velikih sila na Berlinskom kongresu odlueno da Austro-ugarska okupira Bosnu, a osmanska vlast prodala Bosnu i sloila se s tim ne inei nita kako bi Bosnu odbranila, ili upozorila, s tim se ne slau Bosanci, te u ljeto 1878. godine rue osmansku vlast, hapse vezira, stvaraju svoju Narodnu skuptinu i prvu Vladu, te donose odluku i formiraju bosansku vojsku na elu sa Selmanoviem. To je bio pravi rat protiv Austro-ugarske koji su vodili Bosanci na elu sa Selmanoviem. Smail-beg Selamanovi je porijeklom iz plemike porodice iz Pljevalja. Pored mnogih drugih, imao je kljunu ulogu u organizaciji i osmiljavanju otpora bosanskog naroda A-U okupaciji, kojem se prikljuio na njegovom poetku. Isticao se u muslimanskoj vojnoj komisiji, koju je, uz pravoslavnu vojnu komisiju, formirao Narodni odbor radi mobilizacije i organizovanja vojnog otpora okupaciji. Za vrhovnog komandanta bosanske vojske je izabran 28.06.1878.g. Komandovanje je vrio lino, neposredno, kako u organizovanju, tako i u provoenju otpora okupaciji. Predvodio je vojsku u bitkama kod Klokota (13.08.1878.) i Bilalovca (16.08.1878.). Nakon pada Sarajeva je nastavio pruati otpor. Sa oko 7.000 boraca se nalazio na podruju Rogatice, da bi se nakon bitke povukao prema Goradu i Viegradu, a kasnije dolazi u Carigrad. Kreevljakovi navodi kako se ...povukao u svoj rodni kraj, gdje je ivio kao veleposjednik, a uz to se bavio advokaturom. Umro je 1906.g. u Pljevljima i pokopan na Velikom groblju. Poznat je i kao komandant Bosne Ismail Haki, kako se sam potpisao na jednom dokumentu

(Objava) u kojem je iskazano kolektivno stanovite, bitne odrednice tadanje bonjake narodne i dravno-politike samosvijesti prema okupaciji doputenoj Berlinskim kongresom. Nakon odbrane Bosne pod Banjalukom (1737.g.) i nakon pokreta za autonomiju (1831/32.g.), bonjaka narodna samosvijest i svijest o individualitetu Bosne, svoj vrhunac dostiu u masovnom bonjakom otporu A-U okupaciji. U ovom otporu, bonjako iskustvo politike pod osmanskom vladavinom, do kraja se kristalizuje i vrhuni u svojoj objektivaciji. Ovo iskustvo karakteriziraju permanentna, funkcionalna kritika vlasti, apologija bonjake samosvijesti (etnike) i borba za odravanjem individualiteta Bosne unutar Osmanskog carstva. San Stefanskim mirom (03.03.1878.g.) ostavljena je mogunost b-h autonomije koja je izazvala oduevljenje kod bosanskog naroda, jer je to moglo znaiti nezavisnost od Carigrada i Osmanlija koje Bosansci nisu voljeli, ve ih samo trpjeli. Zato, bosanski otpor okupaciji predstavlja cjelokupan otpor bosanskog naroda, a ne otpor nekog od drutvenih stalea, a jo manje religijske zajednice, dakle, to je otpor naroda kao drutvenog individuuma, a ne otpor rasprenih i antagoniziranih socijalnih partikulariteta, kako je to, predrasudama i kvazihistoriografijom, do sada objanjavano. Koncentrirani izraz bonjakog samorazumijevanja te priroda motiva i politikih ciljeva otpora A-U najbolje se vide u tekstu Objava koji je Narodna vlada distribuirala graanima Sarajeva i cijele Bosne 08.08.1878.g., sa potpisom Smail-bega Selmanovia, a politiki prigram Objave ima svoju evoluciju. S poetka evolucije bonjakog politikog programa profilira se rigorozna kritika osmanske vlasti u Bosni. Na institucionalno-politikom planu ona e se, na poetku, manifestirati kao paralelizam bonjake i osmanske vlasti. Transformacijom te kritike u prevratniku negaciju osmanske vlasti, doi e do abdikacije osmanske vladavine i instalitanja samostalnih institucija bosanske vlasti.

U centru kritike je dekadencija osmanske

vojne moi u Bosni, zatim, kritika pravno-politike patologije, te radikalna kritika osmanske indolencije pred A-U invazijom. Ve u prvoj bonjakoj adresi (Adresa je, uz pomo A.Kaukije i M.Hadijamakovia, zavrena 23.05., a Mazhar-pai, bosanskom valiji, predata je 02.06., a zvala se ittifaknama ili Ugovor o slozi ili savezu) javlja se radikalna bonjaka kritika osmanske dravne vlasti u Bosni. U njoj se apostrofiraju svi problemi muslimanskog naroda koji je dao sve od sebe za dravne interese, a zauzvrat nije dobio nita, da vlada nepotenje i podmitljivost, ne vlada erijat kako bi trebao, uprava je zaputena i u rukama nedostojnih ljudi, dozvoljava se uplitanje susjednih zemalja u mir i sigurnost zemlje, itd. Kasnije dolazi do formiranja posebnog komiteta za rjeavanje albi i tubi na raun vlasti (Sa kritikama osmanske vlasti, u formi tubi, a posebno sa kritikama rasula njene vojne moi u Bosni, Bonjaci nastavljaju i kasnije, nakon formiranja Narodnog predstavnitva. Tube muslimana upravljene su ponajvie protiv velikih zloupotreba u vojnoj upravi. Najvie joj se prebacuju to ne hrani vijnike kako treba, a platu ve odavno ne dobijaju. Novac za hranu kradu oficiri, zbog ega ima puno bjegunaca.). Svijest o tome da osmanska drava nee niti je u stanju uestvovati u odbrani Bosne, bie temelj cjelokupnog politiko-vojnog programa bonjakog rata sa A-U. (Ono se manifestiralo na psiholokom planu u kulminaciji tradicionalno egzistentne meusobne bonjako-osmanske averzije. Razmjere i dubinu obostrane antipatije izmeu Bonjaka i Osmanlija, koja prelazi u patoloko dehumaniziranje Bonjaka, svjedoi dr. Keet , ljekar iz Sarajeva: Jednom poetkom maja 1878.g. kada su Keet i Mazhar-paa gledali kako muslimani u gomilama izlaze iz Careve damije, rekao je Mazhar Keetu: Ako naa vlada uopte zadri Bosnu, ona mora ove bukove glave, kao i 1851.g. sve bez milosti prognati u Anadol, jer s njima zajedno se ne moe postii nikakav napredak, nikakav kulturni rad. Slino svjedoenje govori o sramnom povlaenju ili odstupu polumjeseca koji je 400 godina vladao Bosnom, a po odluci Narodne vlade) Radikalna kritika e rezultirati gotovo plebisticarnom odlukom da se ne priznaju odluke Berlinskog kongresa i povede rat protiv okupacije.

Pored osmanskih institucija vlasti (valija, osmanska komanda vojske, medlisi...), kao paralelni organi vlasti, nakon 05.06., djeluju novoformirani Narodni odbor, Bonjaka (muslimanska i hrianska) vojna komisija i Narodno predstavnitvo, formirano 08.06.1878.g. Prevratniki raskid sa osmanskim institucijama vlasti dogaa se nakon 27.07.1878.g., kada su bonjaki izaslanici traili odstup svih osmanskih inovnika i formiranje narodne vlade. Jednom depeom javljeno je Porti da osmanske vlasti, po volji naroda, odstupaju. Vojnu komandu, 28.07., preuzimaju Bonjaci. Na elu civilne uprave ostaje Hafiz-paa dok sultan ne poalje novog valiju. U novoj bosanskoj vladi, formiranoj predveer 28.07.1878.g. svi novi dostojanstvenici su bili protivnici Osmanlija i eljni borbe sa A-U. Nova vlada je odmah javila kadilucima da je uzela vlast u svoje ruke i pozvala ih na otpor. Na zahtjev narodne vlade zadnji osmanski inovnici, na elu sa Mazhar-paom, valijom i Konstantin-paom, napustili su Sarajevo, uz sveopti bonjaki prezir, 30.07.1878.g.

Odluka je iskazana na sjednici Narodnog odbora od 10.07.1878.g. i ta odluka je jedna od kljunih komponenti bonjakog odgovora politici evropskih sila. Projekat definiranja i objektivacije politike konvergencije izmeu unutarbonjakih vjerskih grupacija, takoer, ulazi u konstitutivne elemente otpora okupaciji. U prvoj adresi (23.05), koja je imala odjeka i u stranoj javnosti /npr. o njoj je pisao londonski Times/, formulisana je ta konvergencija. U njoj se, izmeu ostalog trai ...udruenje svih Bosanaca i Hercegovaca da zemlju brane od Srbije i Crne Gore ili od A-U, ali ova adresa je traila i eliminisanje hriana iz organa vlasti, pa je ostala na nivou uskogrudne, uskomuslimanske politike platforme (Adresa je sadravala sljedee zahtjeve: (1) da se prestane sa zapoljavanjem hriana u vlasti; (2) da se uklone zvona sa pravoslavne crkve; (3) da trei poziv redife bude rasputen; (4) da se prui otpor okupaciji. V. Skari ovi protivhriansku orijentaciju adrese nalazi u, navodnoj, upletenosti Mazhar-pae, koji je tako pokuao zadobiti simpatije masa, ali i uklonio na taj nain konkurenciju Konstantin-pae i postao guverner u autonomnoj Bosni) Meutim, na ideji konvergencije e se razviti i osmisliti politika platforma otpora okupaciji, a njena stvrna objektivacija iskazat e se u vjerskom sastavu institucija narodne civilne i vojne vlasti, ali i u agitaciono-politikim aktivnostima, kao i u vojnom angaovanju Bonjaka, katolika i pravoslavaca. (Prvo narodno predstavnitvo se sastojalo od 12 muslimana, dva pravoslavna, dva katolika i Jevreja za sarajevski sandak, i od po jednog muslimana i po jednog hrianina iz mostarskog, bihakog, bijeljinskog, banjalukog, zvornikog, sjeninog...sandaka. Pravoslavci su se pobunili na neadekvatnu zastupljenost, pa je nakon toga izabrano jo trojica od strane pravoslavne crkvene optine. Politiki aktivisti su bili npr. Stevo Petranovi, Petrakija Petrovi..., a to se tie participacije hriana u otporu, za to ipak ima podataka, ali tebi oni ne trebaju, samo reci da su pravoslavci uzeli vie uea u otporu.). O bonjakoj samosvijesti ve dovoljno zna, ali ukratko, radi se o svijesti o Bosni kao jednoj od osmanskih pokrajina koja ima historijsko-teritorijalni individualitet, svijest o bosanskim granicama, svijest o bosanskom patriotizmu..., iako je sve ovo u jednoj vrsti razvojne samosvijesti, a ne samosvijesti koja je doivjela, u to vrijeme, dovrenu, idealno-tipsku samosvijest. Stanovnitvo Bosne se u Selmanovievoj Objavi eksplicitno definie kroz rijei: Bosna kao domovina nije politiki individualitet iskljuivo Bonjaka-muslimana, ve je ona domovina svih naroda koji u njoj ive. Kod njega se ne zna za drugaiju diferenciranost naroda, osim u religijskom smislu, pa kae ...mi koji ivimo u Bosni, Islami, Hristjani i Latini..., tako da se Selmanovieva Objava obraa i njima. Dakle, ne postoji znanje ili svijest o nekim srpsko-hrvatskim nacionalnim identifikacijama unutar bosanskog naroda. U Objavi je vidljiva i svijest o historijskoj tradiciji Bosne, tako da i svijest o kontinuitetu historijske tradicije ulazi u bitne lemente njihovog etnikog i politikog samorazumijevanja. Tu je i, na kraju, svijest o egzistencijalnoj opasnosti za bonjaki narod i za Bosnu kao njegovu domovinu, pa zato i u Objavi stoji opti poziv na svebosanski rat protiv okupacije. Rezime o Objavi-Pitanje osnovnih elemenata Objave Sve temeljne ideje i glavne komponente bonjakog samorazumijevanja prepoznatljive su u zekstu ove objave koju je potpisao Smail Selamnovi. Tu je, prije svega, motiv Bosne kao politikog, kulturno-obiajnog i historijsko-teritorijalnog individualiteta. Tu je i motiv bonjakog narodnog identiteta kojeg ne negira njegova unutranja vjerska diferenciranost. Dalje, tu je svijest o bonjakoj politikoj historiji. Raskid sa Osmanlijama je eksplicitan: Bosna se sama brani. Politika konvergencije je razgovjetno formulisana. Bosanski patriotizam je sintetiki izraz svebonjake samosvijesti, a dunost odbrane Bosne je njegov konstitutivni element. Egzistencijalna ugroenost do kraja radikalizira ukupnu bonjaku, etniku i politiku samosvijest i jeste historijski generator njenog razvoja. Pitanje vizije dravno-pravnog poloaja Bosne i unutranjeg drutveno-politikog ureenja U ranije pominjanoj adresi (23.05.1878.) prepoznata je formula dravno-pravnog statusa BiH. Politika platforma odbija srpsku politiku pripajanja Srbiji. Rat je nain suprotstavljanja A-U mandatu nad BiH. Svojom prvom adresom upuenoj Porti, podnosi se molba za uvoenje autonomije i narodnog predstavnitva koje e kontrolisati upravu. Ali, ovo je formulisano prije nego to su Bonjaci izvrili prevrat i formirali, umjesto turskih, bosanske institucije vlasti. Kroz literaturu se ne moe doi do preciznog odgovora na gornje pitanje, ali nezavisno od toga, bonjaka politika je stvorila dravno-institucionalnu i vojnu osnovu

nezavisnog dravno-pravnog opstojanja BiH. U prilog ovom stavu ide i probosanska struja unutar bosanskih pravoslavaca, u liku Vase Pelagia (1877.) koji kae: ...mi Austriju neemo, nego li ili sa Srbijom ujedinjenu ili samostalnu dravu. Meutim, kratak vremenski period za koji je A-U okupirala BiH je onemoguio definitivno profiliranje projekta uspostavljanja nezavisne bosanske drave. Nedovoljno profilirano je i pitanje unutranjeg ureenja BiH, nezavisno od toga da li je ona zamiljena kao autonomija ili kao nezavisna drava. ini se da ni vlastodrci nisu naisto kako e se svriti, ako i bude uspjeha. Nadaju se da e uspostaviti jedno dravno tijelo u islamskom duhu. To se vidi i po tome to je Narodni odbor proglasio erijat za jedini zakon. Na to su hrianski i jevrejski odbornici morali pristati, iako oni time gube svoja graanska i politika prava.(V.Skari) Postoje u historiografiji i drugaija tumaenja bonjake ambicije da se erijatsko zakonodavstvo uspostavi kao naelo unutranjeg drutvenog i dravnopravnog ureenja. kada je u Sarajevu donesena odluka za beskompromisnu borbu protiv okupatora...valjalo je proglasiti neki opi zakon koji e vrijediti za sve narode, za sve branioce i vezati ih potrebnom disciplinom da se odri red u Bosni uope. S obzirom da je Muslimana bili najvie u borbi, najvie je odgovarao zakon erijata. Taj zakon je bio vrlo strog, i isto islamskog karaktera, protiv njega se nisu bunili ni hriani ni Jevreji. Ovaj zakon je muftija Taslidak objavio i tumaio od poraza kod Tuzle, koji je pretrpio austrijski general Sapari.(V.Bogievi) Nezavisno od nedoumica u historiografiji, ovaj zakon je imao optedravni, ali i socijalni karakter, a izvjesno je i to da bi se u bonjakom projektu unutranje dravno ureenje temeljilo na ideji graanske jednakosti.